mediteranski korijeni filozofije · alfredo cattabiani, »eliade, il sacro a raggi x«, u centro...

Z B O R N I K R A D O VA

MEDITERANSKI KORIJENI FILOZOFIJE

IZDAVAČ

Filozofski fakultet, SplitHrvatsko filozofsko društvo

ZA IZDAVAČA

Zdravko Radman

UREDNICI

Mislav KukočMarita Brčić Kuljiš

IZVRŠNA UREDNICA

Mira Matijević

RECENZENTI

Sulejman Bosto Lino Veljak

TAJNICA

Mira Matijević

MEDITERANSKI KORIJENI FILOZOFIJE

UredniciMislav Kukoč

Marita Brčić Kuljiš

Hrvatsko filozofsko društvoZagreb, 2016.

SADRŽAJ

I. OD MYTHOSA DO LOGOSA . . . . . . . . . . . . . 7

Mislav Ježić: Jesu li Tvorac i njegov Svemir u Platōnovu Timaiju zamisli sredozemnoga podrijetla? . . . . . . . . . . . . . 9Željko Kaluđerović: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravilnost i ritam evolucije pravde u Orestiji . . . . . . . . . 29Vladimir Rismondo: Grčki mit o Kleobisu i Bitonu kao izvor ranog poimanja ethosa . . . . . . . . . . . . . . . . . 39Saša Horvat: Pojam zaborava u platona . . . . . . . . . . 51Dafne Vidanec: Aristotelova ideja nepokretnog pokretača: komparativno-refleksivni pristup problemu . . . . . . . . . 71Ivan Dodlek: Aristotelovo određenje tragičnoga . . . . . . . 93Slobodan Stamatović: K antičkim korijenima prozodije . . . . 101

II. MULTIKULTURALIZAM MEDITERANA . . . . . . . . 123

Daniel Bučan: Avicenna i problem bitka . . . . . . . . . . 125Vladimir Jelkić: Mediteranski toponimi u Nietzscheovim spisima 141Katarina Rukavina: Mimesis i apstraktna umjetnost . . . . . . 155Zrinka Podhraški Čizmek: Ženski univerzum hodočašća u mediteranskom kontekstu . . . . . . . . . . . . . . . 165Katarina Dalmatin: Grytzko Mascioni: Svijet stare Grčke kao intimni orijentir i ogledalo naše epohe . . . . . . . . . 203Alen Tafra: Dodir Mediterana i Istočne Europe u svjetlu »filozofske geografije« . . . . . . . . . . . . . . . . . 221

SADRŽAJ

6

III. MEDITERANSKI OBZORI HRVATSKE FILOZOFIJE . . . 235

Dragan Poljak, Franjo Sokolić, Mirko Jakić: Znanstveno-filozofski aspekti Boškovićeva djela i utjecaj na razvoj klasične i moderne fizike . . . . . . . . . . . . . . . . 237Ivana Tomić Ferić: Julije Bajamonti i Ruđer Bošković – hrvatski enciklopedisti 18. stoljeća . . . . . . . . . . . . 259Lucijana Armanda: Englesko-mediteranske književne veze Ruđera Boškovića i Josipa Torbarine . . . . . . . . . . . . 287Enis Zebić: Prve moderne recepcije Machiavellija u Hrvatskoj – Krišković i Tresić Pavičić . . . . . . . . . . . . . . . . 299Radomir Videnović: Vuk-Pavlovićevo tumačenje značaja i motiva južnoitalijanskog presokratovskog mišljenja . . . . . 313

IV. MEDITERANSKA FILOZOFIJA ALBERTA CAMUSA . . . . 319Henning Ottmann: Mediteransko mišljenje . . . . . . . . . 321Gottfried Kuenzlen: Albert Camus und das Mittelmeerische Denken 327Mislav Kukoč: Mediteransko mišljenje Alberta Camusa i filozofija povijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339Anita Lunić: Između književnosti i filozofije: egzistencijalizam mediteranskog kruga . . . . . . . . . . . . . . . . . . 355

165

ZRINKA PODHRAŠKI ČIZMEKSveučilište u Splitu, Filozofski fakultet, Poslijediplomski doktorski studij,

Humanističkih znanosti [email protected]

Ženski univerzum hodočašća u mediteranskom kontekstu

Sažetak

Ovaj rad u traženju izvorišta pojma svetog od prapovijesti do danas, te kroz komparativni pristup povijesti religija (od Mircea Eliade do Juliena Riesa) koje su nastale na medite-ranskom prostoru, želi preispitati kada i kako je čovjek u potrazi za božanstvenim postao Homo religiosus.U analizi rada arheologa, povjesničara religija, (paleo)antropologa istražuju se prvi oblici ženskih likova obožavanja: od Velike Majke i radova Marije Gimbutas te Giovannija Lilliua. Zatim od egipatskih božica do velikih ženskih likova u židovstvu, od prvih hodočasnica u kršćanstvu, sv. Helene i Egerije do predislamskih božanstvenih likova u islamu, te njihov odnos prema ženi hodočasnici.Predstavljaju se zajedničke crte u štovanju ženskih figura u prapovijesti i na samim počeci-ma velikih objavljenih vjera do primjera sadašnjice: multikulturalizam i multireligioznost hodočašća Majci Božjoj u Rimu žena raznih kultura i vjera koje pripadaju tom istom Medi-teranu i koje prepoznaju u njoj sveopću Mater.

Ključne riječiSveto, Homo religiosus, hijerofanije, Velika Majka, židovstvo, matrijarhat, kršćanstvo, Egerija, predislamske božice, Majka Božja

1. Uvod

Hodočašće kao izraz ljudskog traganja za »drugim« i drukčijim, za božan-skim i svetim zahtijeva pristup koji u sebi obuhvaća istraživačka iskustva i do-sege raznih znanosti koje se bave čovjekom i njegovom vjerom. U tom smislu potrebno je definirati okvire pojma svetog kroz povijest i komparativno u svim ljudskim društvima. Iz toga proizlazi nužnost širokog interdisciplinarnog pristu-pa materiji putem povijesti, arheologije, povijesti religija, komparativne povijesti religija, fenomenologije religija, religijske i simboličke antropologije te religijske sociologije i dakako svih njihovih pomoćnih znanosti.

ZRINKA PODHRAŠKI ČIZMEK

166

Ako nas povijest uvodi u strogo determinirane koordinate povijesne analize i sinteze, a arheologija nas približava ostacima prošlosti, povijest religija otvara prostor disciplini čiji je specificum temeljno poznavanje različitih vjera od njiho-vih početaka do današnjih dana. Komparativna povijest religija traži i proučava različitosti i sličnosti vjerskih pojava koje fenomenologija religija pokušava razu-mjeti proničući u samu njihovu bit. Religijska i simbolička (paleo)antropologija smješta pojam svetoga u centar ljudskog bića i djelovanja te ukazujući na nera-skidivu poveznicu čovjeka s društvom u kojemu živi, otvara vrata religijskoj so-ciologiji koja osvjetljuje kako Homo religiosus izražava svoju potrebu za svetim kroz društvo i prema društvu kojemu povijesno i zemljopisno, dakle kulturno, pripada.1

Ovaj rad u traženju izvorišta pojma svetog od prapovijesti do incipita veli-kih objavljenih vjera, te kroz komparativni pristup povijesti religija, želi preis-pitati kada i u kojim se oblicima taj pojam pronosio kroz ženske manifestacije, bilo da se radilo o božanskome ili ljudskom, to jest o svetome u ženskom liku ili o ženama kao subjektima religioznog traganja, to jest hodočašćenja; te ujedno da li je taj pojam u ženskom liku prepoznatljiv još i danas od strane žena hodo-časnica.

Kako je riječ o traganju od prapovijesnog doba, u kojemu se čovjek izraža-vao preko slikarija, kipova i raznih artefakata, koristit će se u velikom broju slike tih istih s nakanom da ih se dalje uspoređuje s onima iz povijesnog doba, a na kraju i s današnjima.2

2. Homo religiosus i pojam svetoga

Potraga unatrag u vremenu za prvim znakovnim izričajima čovjeka, koji se susreće s »potpuno drukčijim«, s »numinoznim«, s hijerofanijama, dakle manifes-

1 Vezano za razvoj proučavanja religija, teorija i metodologija vidi: Aldo Natale TERRIN, Uvod u komparativni studij religija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2006, str. 7–27; Mircea ELIADE, Trattato di Storia delle Religioni, Edizioni Boringhieri, Torino 1976; Georges DUMÉZIL, »Prefazione« u Eliade, Mir-cea, Traité d’histoire des religions, Paris 1949, str. 5–10 ; Ernesto DE MARTINO, »Prefazione« u Eliade, Mircea, Trattato di storia delle religioni, Torino 1954, str. VII-X.; Julien RIES, Il sacro nella storia reli-giosa dell’umanità, Jaca Book, Milano 2012, str. 7–10, 13–104, 243–247; Julien RIES, L’uomo religioso e la sua esperienza del sacro, Jaca Book, Milano 2007, str. 3–11, 499–560 (s vrlo bogatom bibliografijom); Julien RIES, L’uomo e il sacro nella storia dell’umanità, Jaca Book, Milano 2007, str. 257–319, ; Julien RIES, Alla ricerca di Dio. La via dell’antropologia religiosa, Manuali di Teologia Cattolica, Jaca Book, Vol. 1, Milano 2009, str. 1–59; Zrinka BLAŽEVIĆ, »Suvremena religijska historija: teorijska polazišta, metodološke smjernice i istraživačke perspektive«, Croatica Christiana Periodica, Vol. 34 No. 66, 2010, str. 139–152; Religije svijeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998, str. 14–22;

Vezano za teorijske modele hodočašća osim navedenog Riesa vidi: Carmelina Chiara CANTA, Sfon-dare la notte: religiosità, modernità e cultura nel pellegrinaggio notturno alla Madonna del Divino Amore, Collana di sociologia, Franco Angeli, Milano 2004, str. 25–34.

2 S obzirom na autorska prava s kojima je materijal zaštićen, iznose se one slike koje su različite svjetske institucije dale na korištenje putem weba, a na dobrobit širenja znanja.


167

tacijama svetog (koristeći pojmove koje su uveli Rudolf Otto i Mircea Eliade3) dovodi nas do Homo habilisa od prije više od 2 milijuna godina koji po svojim sposobnostima i usvojenim tehnikama pokazuje da posjeduje simboličku i krea-tivnu svijest.

Paleoantropolog Yves Coppens, tvrdi da »čovjek, po prvi puta u povijesti života, širi svoj teritorij i svjestan je da zna«.4 Homo habilis, postavljen na noge i sposoban koristiti se rukama, osmišljava »instrument i to podrazumijeva ideju i projekt«5, bira forme i boje, posjeduje svijest o simetriji i estetici, i po tome ga belgijski povjesničar religija Julien Ries6 definira kao Homo symbolicusa.7

Njega nasljeđuje Homo erectus prije otprilike milijun i šesto tisuća godina. Uspravno držanje, usavršenija obrada kamena i oruđa, prvi oblici govora, ovlada-vanje vatrom doveli su do dubokih promjena u životu i društvu čovjeka. Svjestan sebe i vlastitog postojanja tumači simbolički stvarnost i kozmos. Uzdiže pogled prema nebeskom svodu, suncu, mjesecu, zvijezdama: promatra i iščitava njihove ritmove. Dolazi do otkrića »primordijalnog simbolizma: Transcendencije, Snage, Sakralnosti«.8 Nalazi se, koristeći Eliadeovu terminologiju, pred prvom hijerofa-nijom, pred manifestacijom svetog koja »provaljuje« u njegov svijet jer je »sa-kralnost u potpunosti realna. Što je više čovjek religiozan, više je realan, više se izmiče nerealnosti postajanja bez značaja.«9

Homo erectusa nasljeduje Homo sapiens (150.000–40.000 god. pr. Kr.): put razvitka prema modernom čovjeku dug je i nipošto linearan. No Homo sapiens, kojeg je Ries zajedno sa svojim prethodnicima habilisom i erectusom okarakte-rizirao kao Homo symbolicusa, pokazuje sada značajke Homo religiosusa. On pokapa svoje mrtve pogrebnim obredima što dokazuje da vjeruje u život nakon smrti. Najranija pronađena pokapanja su iz Qafzeha u Izraelu od prije 90.000 go-

3 O Rudolfu Ottu (1869–1937) vidi: Religije svijeta, 1998, str. 20–21; RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 6–7.; RIES, Alla ricerca di Dio, 2009, str. 18–26.

O Mircea Eliade (1907–1986) vidi: Religije svijeta, 1998, str. 21, 39; RIES, Il sacro, 2012, str. 53–83; RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 8–16; RIES, L’uomo e il sacro, 2007, str. 295–325. RIES, Alla ricerca di Dio, 2009, str. 30–58.

4 RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 18; usp. Fiorenzo FACCHINI, Postanak čovjeka i kulturna evo-lucija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2007, str. 92–115.

5 RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 234.6 Julienu Riesu (1920–2013), rođenog u Belgiji i docentu »Povijesti religija« na Sveučilištu u Leu-

venu je posvećen cijeli jedan broj časopisa Communio: Julien Ries, Rivista Internazionale di Teologia e cultura. Communio, n. 216, Jaca Book, Milano 2008.

7 RIES, Alla ricerca di Dio, 2009, str. 59–62, 87. 8 RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 61. Vezano za Homo erectusa usp. FACCHINI, Postanak

čovjeka, str.116–151.9 ELIADE, »Conclusioni«, Trattato di Storia delle Religioni, Torino 1976, str. 422. Tekst u talijans-

kom prijevodu: »La sacralità è anzitutto reale. Più l’uomo è religioso, più è reale, più si sottrae all’irrealtà di un divenire senza significato.« Usp. Alfredo CATTABIANI, »Eliade, il sacro a raggi X«, u Centro Studi La Runa, 2000.


168

dina i ona neandertalaca od prije 80.000 do 40.000 godina.10 Nalazimo kao znak posebne brige oko mrtvih okruživanje tijela s cvijećem, ogrlicama perli i školjki, crvenim okerom, različitim predmetima.11

Oko 35.000 godina pr. Kr. pojavljuje se moderan čovjek, Homo sapiens sa-piens, koji usavršuje obradu kremena, kosti, jelenjih rogova, slonovače. Stvara spiljsko slikarstvo i umjetnost manjih prenosivih predmeta.12 To je doba gornjeg paleolitika (35.000–9.000 god. pr. Kr.)13 iz kojeg je pronađeno 150 spilja u pro-stranom teritoriju koji se proteže od Urala do Atlantika, no spiljska se umjetnost odnosi na Španjolsku (Altamira, Monte Castillo, Ekain, Santimamiñe), Francusku (Lascaux, Rouffignac, Niaux) i južnu Italiju.14 Dolazimo na uže područje Medite-rana. Tu spilja postaje sveto mjesto, mjesto očitovanja ljudskog psihizma.

Slika 1. spilja u Lascauxu, 17.000 pr. Kr.

U pećinu se dolazi u posebnim prilikama, za ritualne ceremonije lova, plod-nosti, zaštite od opasnosti pa čak inicijacije mladih, na što upućuju ostaci tragova adolescenata u spilji u Lascauxu. Crteži ovdje predstavljaju mitograme koji su

10 RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 19; RIES, Alla ricerca di Dio, 2009, str. 63; usp. FACCHINI, Postanak čovjeka, str. 152, 160.

11 RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 70.12 FACCHINI, Postanak čovjeka, str. 181; 13 Isto.14 RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 20. Vidi također Friedmann BEDÜRFTIG, Sveta mjesta svijeta.

Putevima hodočašća, Zagreb 2011, str. 12–13.


169

služili kao podloga usmenim pričama.15 Riječ je o pravim pretpovijesnim katedrala-ma.16 Ries smatra kako spilje gornjeg paleolitika predstavljaju »prva svetišta, sveta mjesta hodočašća i inicijacije, istinske radionice svetog u kojima prve zajednice mo-dernog čovjeka koriste simbole, mitove i rituale, stvarajući tako iskustvo svetog«.17

3. Pojava prvih ženskih likova obožavanja: Velika Majka

Iako postoje raniji izolirani primjeri, unatrag čak do ašelejenskog perioda donjeg paleolitika (unazad znači preko 500.000 godina)18, gornji je paleolitik doba iz kojeg potječu prvi bogati i mnogostruki tragovi isključivo ženskih oblika štovanja.

Nevjerojatno bogatstvo tih kipića, koje se često pogrešno naziva »Venera-ma« izuzetno je zainteresiralo stručnjake. Osim nepobitne privlačnosti njihovih figura, interesantna je već spomenuta njihova geografska rasprostranjenost koja ukazuje na europsko podrijetlo, i u krajnjoj liniji na zemlje koje okružuju Medi-teran ili se k njemu stječu.

15 RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 21.16 RIES, Alla ricerca di Dio, 2009, str. 64–65; Fiorenzo FACCHINI, «Tražitelji beskonačnoga – otka-

da?« u FACCHINI, Fiorenzo et al., Religioznost u pretpovijesti, preveo J. Balabanić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004, str. 12.

17 RIES, Alla ricerca di Dio, 2009, str. 65.18 Marija GIMBUTAS, »Religija Božice u europskoj pretpovijesti«, u FACCHINI et al., Religioznost

u pretpovijesti, str. 80.

Slika 3. Kipić iz Kostienki, Rusija 23.000 pr. Kr.

Slika 2. Kipić iz Berekhata, Golan, Izrael 230.000 pr. Kr.


170

Marija Gimbutas, litvanska arheologinja koja se bavila ne samo ženskim ki-pićima iz gornjeg paleolitika, nego se posebno usredotočila na ostatke iz kasnijeg razdoblja sjedilačkog načina života, dakle europskog neolitika (8.000–3.000 pr. Kr.), analizirala je preko 100.000 artefakata od kojih je dio sama pronašla tijekom iskapanja u Bosni, Makedoniji, Srbiji, Grčkoj i Italiji.19

Gimbutas na temelju cijelog svog životnog rada smatra da je na samom izvo-rištu europske kulture materinstvo i Božica Majka koja sve rađa, stvara i hrani, te obnavlja sve stvoreno nanovo kroz smrt i novi život u jednom kontinuiranom ciklusu. »Pećine u kojima nalazimo sjajne životinjske slikarije i crteže bile su sve-tišta gdje su se svetkovali sezonski obredi, obredi inicijacije i vjerojatno mnoge druge ceremonije u vezi s religijom Božice«.20

Upravo na europskom prostoru, od južne Francuske, pa sve do Sibira, pro-nađeno je oko 3.000 kipića: Savignano sul Panaro i Grimaldi u Italiji, Lespugue i Brassempouy u Francuskoj, Galgenberg, Willendorf u Austriji, Dolnì Vestovice u Češkoj, Kostienki, Avdeevo, Mal’ta u Rusiji da samo spomenemo neke od loka-liteta.21 »Već od prije 25.000 godina pr. Kr. prikazuju je (Božicu) s pretjerano ve-

19 Usp. Marija GIMBUTAS, Le Dee Viventi, uredila ROBBINS DEXTER, Miriam, prijevod Doni, Martino, Ed. Medusa, Milano 2005, str. 35; vidi također, Ernestine S. ELSTER, »Marija Gimbutas: Setting the Agenda« u S. Hamilton, R. D. Whitehouse et al. (uredile) Archaeology and Women, Institute of Archaeo-logy, University College London Publications, Left Coast Press Inc, Walnut Creek 2007, str. 93–101.

20 GIMBUTAS, »Religija Božice u europskoj pretpovijesti«, u FACCHINI et al., Religioznost u pret-povijesti, str. 85; vidi također Marija GIMBUTAS, Le Dee Viventi, 2005.

21 FACCHINI, Postanak čovjeka, str. 190.

Slika 5. »Venera« iz Villendorfa 24.000 pr. Kr.

Slika 4. »Gospođica« iz Brassempouy-a 28.000 pr. Kr.


171

likim sisama, vulvom i stražnjicom čime se ukazuje na središta iz kojih proizlazi njezina moć rađanja«22 dakle riječ je ne samo o njenoj sposobnosti davanja života nego i prehranjivanja.23

Mnogo se diskutiralo da li se radi o amuletima plodnosti, da li su ti kipići bili neke vrste ex voto, da li molbe za siguran porod ili možda još štošta drugo. Najvjerodostojnija se čine tumačenja Marije Gimbutas koja u tim kipićima vidi Božicu Majku.24

Ono što najviše privlači našu pozornost je prisutnost božice rađanja koja se provlači od gornjeg paleolitika pa sve kroz cijeli neolitik, dakle punih 20.000 godina.25 Rađanju kao svetom događaju je posvećeno mnogo svetišta rađanja: od Catal Hüyüka u današnjoj Turskoj, preko Rumunjske pa sve do Malte. Posvuda nalazimo poveznicu plodnosti, humusa, vlažnosti, života i božice poroda s dubo-kim kozmološkim značenjem.26

22 GIMBUTAS, »Religija Božice u europskoj pretpovijesti«, u FACCHINI et al., Religioznost u pret-povijesti, str. 86.

23 O povijesnom pregledu pronalaska ženskih kipića na europskom tlu vidi: Luana KRUTA POPPI, uredila, »L’interpretazione delle veneri preistoriche: uno specchio della nostra temperie culturale« u »Il labirinto«, n. 7bis Marzo 2011, str. 3–8.

24 Cijeli životni rad Marije Gimbutas upućuje na takvu interpretaciju. Vidi RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 79, 137; usp. Religije svijeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998, str. 29–30. Interesantan je u tom smislu i film koji je snimljen o njoj post mortem, Donna READ i Miriam SIMONS, glas Olimpije DUKAKIS, »Signs Out of Time: The Story of Archaeologist Marija Gimbutas« Belili Productions, 2003.

25 GIMBUTAS, Le Dee Viventi, str. 42; vidi također RIES, Alla ricerca di Dio, 2009, str. 171–174.26 GIMBUTAS, isto, str. 43.

Slika 7. »Božica koja spava« Hal Saflieni, Malta 3000 pr. Kr.

Slika 6. Božica »Porađanja«, Catal Hüyük 6.000 pr. Kr.


172

No ono što je Gimbutas otkrila proučavajući posebne oznake na kipićima, od položaja tijela, kretnji, prikrivala za glavu i vjerskih popratnih simbola je po-navljanje posebne ikonografije Božice »koja sadrži nekoliko vrsti apstraktnih ili hijeroglifskih simbola: tu su X-ovi, V-ovi, trokuti, meandri i slično; risarije koje prikazuju vulve, dojke, ptičje kandže… životinjski simboli koji prikazuju razne aspekte Božice, koji ističu njezinu moć«.27

Prisutnost ženskih božanstva nastavlja se do prije početka poljodjelstva: imamo cijeli niz prikazivanja u El Uadu na brdu Karmel (X. tisućljeće pr. Kr.), u Mureybetu na srednjem sirijskom Eufratu (IX. tisućljeće pr. Kr.), u Munhati u Izraelu (V. tisućljeće pr. Kr.).28 Vidimo tako da »prikazivanja bo-žice se vrlo brzo šire po cijelom Bliskom Istoku, s izvanrednim varijetetom oblika i izričaja, kao davateljice života, ali isto tako prizivajući njezin ženski psihizam«.29

Ušli smo tako u neolitik, čija će se kultura i religija sa Bliskog istoka pro-širiti na cijeli Mediteran. Neolitska nam je umjetnost, zahvaljujući pronalasku keramike oko 6.500 pr. Kr., ostavila golemo bogatstvo u kipićima i posudama, obrednim predmetima, u hramovima kao i u njihovim modelima, freskama i re-ljefima.30

Na temelju tog prostranog materijala kojeg će Gimbutas kroz godine pro-učavati nastalo je njeno uvjerenje o postojanju cijele jedne neolitske civiliza-cije na europskom tlu, Old Europe, Stara Europa, 6.500–3.500 pr. Kr., koja se prostirala od Dnjepra na Istoku do središnje Italije na zapadu, zahvativši cijeli balkanski poluotok do Krete na jugu.31 Ta se civilizacija bazirala na religiji Božice, koja je bila i Jedno i Mnogo, obuhvativši u sebi sve stvoreno dakle sama Priroda. Ona je personificirala u sebi trostruke sile. S jedne je strane bila Božica Rađanja i održavanja života; zatim je bila Božica Smrti te prikazivana »kao gola i ukočena, kao otrovnica zmija ili kao ptica grablji-vica: bjeloglavi sup, sova, gavran i vrana«; kao treće Božica Preporođenja koja je nadzirala životne cikluse cijele prirode, a očitovala se preko simbola maternice: »žaba krastača, jež, pčela, leptir, bikova glava, trokut i dvostruki trokut.«32

27 GIMBUTAS, »Religija Božice u europskoj pretpovijesti«, u FACCHINI et al, str. 86.28 RIES, L’uomo e il sacro, 2007, str. 608–609; usp. Paul LAWRENCE, Atlas biblijske povijesti,

Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2012, str. 9–10.29 RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 89.30 GIMBUTAS, »Religija Božice u europskoj pretpovijesti« u FACCHINI et al, str. 86.31 GIMBUTAS, isto; RIES, L’uomo e il sacro, 2007, str 137.32 GIMBUTAS, isto, str. 87; vidi također Religije svijeta, str. 31; usp. ELIADE, Trattato di Storia

delle Religioni, cijelo poglavlje 52. «La Luna, la Donna e il Serpente«. Vidimo kako se određeni simboli ponavljaju ne samo kroz povijest, nego i u najrazličitijim i međusobno udaljenim kulturama današnjice.


173

Talijanski arheolog Giovanni Lilliu u svojoj knjizi Arte e religione della Sar-degna prenuragica: idoletti, ceramiche, oggetti d’ornamento, potvrđuje kako je od 133 kipića pronađenih na Sardiniji čak 126 (dakle 94,7%) ženskog roda. U prekrasnom nizu slika i grafičkih prikaza Lilliu nam iznosi nevjerojatno bogatstvo nalaza sardinijskog neolitika na tom velikom otoku usred Mediterana.33

Također interesantan projekt je osmislila Silvia Porcu vezano za rodnu Sar-diniju u kontekstu Mediterana, pod nazivom »La Dea Madre Mediterranea« (Me-diteranska Božica Majka) u kojemu prezentira, dakako potkrepljeno znanstvenom bibliografijom, nevjerojatan bogati niz slika kipova Božice Majke pronađenih na tom talijanskom otoku, a koji se čuvaju u različitim sardinijskim muzejima te ih dovodi u vezu s ostalim kipićima pronađenih na europskom tlu.34

I ovdje se radi o »kultu Božice Majke, prastare europske i istočne tradicije koja… ima svoje duboke korijene sve do paleolitika«.35

Ono što je iznimno interesantno je da će se ti isti ideogrami i simboli božice-ptice, božice-zmije, božice vegetacije, velike božice života, smrti, regeneracije opet iznova pojavljivati u raznim kulturama i civilizacijama nakon neolitika, na

33 Giovanni LILLIU, Arte e religione della Sardegna prenuragica: idoletti, ceramiche, oggetti d’ornamento, Sardegna archeologica. Studi e monumenti, 4, Sassari, Delfino 1999.

34 Silvia PORCU, »La Dea Madre«, Progetto a cura di Silvia Porcu finanziato dalla legge LR del 1997.

35 Vidi Alberto Moravetti, »Presentazione« u LILLIU, Arte e religione della Sardegna prenuragica, str. 6.

Slika 9. Božica-Ptica, Tesalija V. tisućljeće pr. Kr.

Slika 8. Božica-Zmija, Kreta 1.600. pr. Kr.


174

cijelom europskom tlu. Uostalom to je i sinteza zadnje knjige Marije Gimbutas, izdane post mortem, koju je uredila Miriam Robbins Dexter: Živuće božice. Te su »božice« kroz desetke tisuća godina, na različitim europsko-mediteranskim koordinatama, uspjele doprijeti do današnjih dana.36

Slika 12. Rumunjska, Cucuteni, VI-V tisućljeće pr. Kr.

36 Marija GIMBUTAS, Le Dee Viventi, uredila Miriam ROBBINS DEXTER, Edizioni Medusa, Mi-lano 2005.

Slika 11. kipić iz Cabrasa, Sardinija, IV. tisućljeće pr. Kr.

Slika 10. kipić iz Macomera, Sardinija, IV. tisućljeće pr. Kr.


175

Važno je ovdje napomenuti da antropomorfnost životinjskih kipića i zoomorf-nost božanskih kipića ne ukazuju na vjerovanje ljudi iz paleolitika, zatim neolitika pa čak i kasnijih vremena u božicu (i njene manifestacije) poluljudske prirode. Radilo se naime o simboličkom prikazu koji se odnosio na prepoznatljivost odre-đene karakteristične moći Božice. Prepoznatljivost koja se uspjela zadržati preko 20.000 godina: sama ta činjenica govori o dubokoj usađenosti jednog vjerskog sustava u svijest ljudi paleolitika i neolitika koji je prožimao sve pore ljudskog života.

4. Izida: od Egipta do cijelog Mediterana

Tu istu prepoznatljivost uočavamo i u liku božice Izide koja će u sebi, zbog povijesno-zemljopisnih razloga inglobirati puno ranije aspekte Velike Majke i koja će biti važan faktor mediteranskog poimanja ženskog božanstva.37

Antički je Egipat kroz 3.000 godina postojanja stvorio zasebnu civilizaciju čije su se specifičnosti odražavale i u njegovim vjerovanjima. Egipćani su bili politeisti, a njihovi su bogovi i božice, stvoreni od primordijalnog stvaranja, imali izuzetno veliku moć. Stvaranje se smatralo božjim djelom kontinuiranog održa-vanja i obnavljanja života. Za Egipćanina je život predstavljao temelj svih nje-govih vjerovanja, čiji je krajnji cilj bio preživjeti nakon smrti. Zbog toga je bilo potrebno ostvariti tri temeljna uvjeta: »očuvanje tijela, izradba kipova, svetko-vanje pogrebnog kulta«.38 To jest povezati duhovni, organski i moralni element. Važnost održavanja stvorenja i reda kozmosa vidi se u božanskom liku Maāt, personifikaciji istine, reda, mudrosti i pravde.39 U svakodnevnim himnama koje se recitiraju, Maāt je ona koja daje snagu pojedinom bogu kojeg se moli. To pri-zivanje kozmičkih snaga pridonosi svečanosti i duhovnosti molitve, te potvrđuje harmoniju između bogova i ljudi.

Ako je Oziris najpoznatiji egipatski bog, čiji se lik nevjerojatno proširio po cijelom Mediteranu, kao bog života i plodnosti, njegovoj sestri i ženi Izidi, koja mu je sastavila dijelove, dugujemo njegov ponovni život. Ona je ta koja mu nanovo vraća život. Ako je Oziris Nil, Izida je zemlja. Tijekom velikih nilskih svečanosti, Izida je crna vlažna zemlja, plodni humus, koja »hrani i održava sve stvoreno«.40

37 U ovom radu neće biti riječi o asirskim i babilonskim božanstvima, niti grčkim, a kasnije rimskim: bit će obrađeni posebno, a njihovo izuzeće neće utjecati na rezultate ovog istraživanja zbog sinkretizma koji će obuhvatiti mnogostruke karakteristike mediteranskog bazena.

38 RIES, Alla ricerca di Dio, 2009, str. 193.39 RIES, L’uomo e il sacro, 2007, str. 443; vidi: Friedmann BEDÜRFTIG, Sveta mjesta svijeta. Pute-

vima hodočašća, Zagreb 2011, str. 26–28; usp. također: RIES, Alla ricerca di Dio, 2009, str.195–199.40 RIES, L’uomo religioso, 2007. str. 427.


176

U kasnijem ptolomejskom razdoblju, postat će najveća božica. Pripada joj kozmička moć, postaje sama izvor nilskih poplava, te darovateljicom života smrt-nicima čija je stvarateljica. Zaštitnica je trudnih žena, spasiteljica svih ljudi.

Promjene će se dogoditi nakon što će Aleksandar Veliki svojim pohodima promijeniti cijeli mediteranski svijet (334–323 pr. Kr.) i u simbiozi kultura, vjera i jezika bit će onaj prvi uzročnik promjena koje će dovesti do vjerskog sinkretizma. Taj će sinkretizam otada, preko helenističke i zatim rimske kulture preplaviti cijeli Mediteran.41

Ono što je posebno interesantno za ovaj rad je shvatiti put koji je prešla da bi postala Božica Majka, zato ćemo se vratiti par koraka unazad.

U Egiptu je žena uživala jedinstven položaj: društvo je bilo naime matrilinear-no, slijedilo je majčino porijeklo. Žena je mogla sudjelovati u političkom životu, upravljati dobrima i nasljeđivati ih te sama birati partnera. Njezine sposobnosti davanja života donosile su joj izuzetan status unutar društva.

Po tom istom principu je i ženski božanski svijet bio izuzetno važan i bogat te je u sebi nosio dualističke karakteristike majčinstva: nježnost prema vlasti-tom stvorenju, ali i agresivnost prema neprijateljima. Hator, božica ljubavi, sreće, plesa, muzike i zaštitnica žena te plodnosti i poroda, ali isto tako božica mrtvih. 42 Meretsenger, božica Doline kraljeva, bila je milosrdna koliko i opasna: oslje-pljivala je i ubijala zmijskim ugrizom lažljivce i nepravedne. Anquet, prastara

41 Isto, str 431–437, 465–478.42 Božica plodnosti upravo zbog povezanosti u mnogobrojnim vjerama i kulturama mjeseca, voda,

vegetacije i dakle plodnosti. Usp. ELIADE, Trattato di Storia delle Religioni, str. 153

Slika 14. Kip Badari kulture 4.000 pr. Kr.Slika 13. Majka s djetetom, 3.000 pr. Kr.


177

sudanska božica vode. Bastet, božica vatre, mački, te zaštitnica kućnog ognjišta i trudnih žena.43 Neith, jedna od najstarijih egipatskih božica, izvorno božica rata, potom božica tkanja44. Qetesh, semitskog podrijetla bila je božica prirode, svete ekstaze ali i Hatorova osvetnica.45

Raznolike, a ponekad čak i slične karakteristike raznih egipatskih božica koje su pripadale raznim geografskim područjima, miješale su se i mijenjale kroz povijest. No njihove se karakteristike mogu sintetizirati u tri glavna pojma: maj-ke, ljubavnice i ratnice. S time da su karakteristike ljubavnice i ratnice derivacije samog izvornog majčinstva. Jer kako majka začimlje i rađa svoj narod, potom ga prehranjuje, tako ga i brani od neprijatelja. Zato će i Izida i postati glavna egipat-ska božica.

Dolazimo ovim putem do Mut, božice majke, koja će polako ujediniti u sebi različite božice i čiji će se kult proširiti od 18. dinastije (XVI.-XIII. st. pr. Kr). Ako je u počecima njenog kulta bila povezana uz primordijalne vode svijeta, polako se izdvaja njen lik stvoriteljice, ne stvorene, nego stvorene iz ničega i univerzalne majke, koja će u sebi spojiti karakteristike »manjih« božica. Kroz razne evolucije postat će Amonova supruga i na kraju se stopiti u jednom procesu pojednostavlje-nja i sinkretizma u gore spomenutom liku Izide i kao takva se dalje proširiti Me-

43 BEDÜRFTIG, Sveta mjesta svijeta. Putevima hodočašća, Zagreb 2011, str. 43.44 Neith, kao božica tkanja, to jest ona koja i kroji ljudsku sudbinu. Usp. ELIADE, Trattato di Storia

delle Religioni, str. 166–168.45 BEDÜRFTIG, Sveta mjesta svijeta, str. 38–39

Slika 16. Izida, Božica MajkaSlika 15. Božica Mut


178

diteranom.46 Na kraju je važno naglasiti, kako ne bismo pribjegli iskušenju pojed-nostavljivanja, da i u tom širenju kulta i svečanostima Izidi, možemo promatrati »intimu Homo religiosusa u potrazi za spasenjem… jer štovanje Izide manifestira sporo i progresivno konstituiranje jedne mistike okrenute prema produbljenju bo-žanskog otajstva i profinjenosti religijske svijesti čovjeka.«47

5. Tri mediteranske monoteističke vjere

Vidimo dakle kako je čovjek, kao Homo religiosus od svog postanka i kroz razne preobrazbe (od erectusa preko abilisa, do sapiensa) u neprestanoj potrazi za svetim i božanstvenim. Prepoznaje znakove »numinoznog« i pokušava dati smisao tom dubokom iskustvu koje potresa cijelo njegovo biće i zajednicu kojoj pripada.

Osmišljavajući posebne rituale, prepoznajući simbole prirode, propovijeda-jući u mitovima svete priče o postanku života i svijeta »izražava svoje iskustvo u odnosu s božanskom riječju sakros«.48 Jer nije čovjek osmislio sakros49, nego je stvorio i osmislio priče o svetome i »numinoznome« kako bi objasnio svoje vjersko iskustvo.50

No u određenom se povijesnom trenutku događa potpuni obrat u tom me-đuodnosu čovjeka i svetoga koji potpuno mijenja dotadašnje ljudske koordinate: Bog ulazi u povijest i objavljuje se osobno čovjeku.51

Počinje dakle nova era: židovstva, kršćanstva i islama.

6. Židovstvo: hodočašća i putovanja žena

Židovstvo je prva od tri monoteističkih objavljenih vjera koja se razvija na mediteranskom bazenu. Povijesno započinje otprilike 1.850 pr. Kr. kada Bog zove Abrama iz Ura te ga šalje u obećanu zemlju.52

46 RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 424–434; usp. BEDÜRFTIG, Sveta mjesta svijeta. Putevima hodočašća, Zagreb 2011, str. 24–45; vidi Religije svijeta. Enciklopedijski priručnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998, str. 78; vidi takodjer: Antonella GRIGNOLA i Paolo CECCOLI, Storia illustrata della Chie-sa, Demetra, Verona 2001, str. 10–11.

47 RIES, L’uomo religioso, 2007. str. 432.48 RIES, L’uomo e il sacro, 2007, str. 33.49 Sakros ili Hagios na grčkome: usp. RIES, Il Sacro, 2012, str. 186.50 RIES, L’uomo e il sacro, 2007, str. 33.51 Boris HAVEL, povjesničar religija, piše: »Bog koji se objavio u Bibliji, Bog je povijesti. Povijest i

zemljopis važni su čimbenici u njegovoj starozavjetnoj i novozavjetnoj objavi. Velik dio hebrejske Biblije čini povijesna naracija; od 39 knjiga 12 ih je povijesnih…. Važnost koju povijest ima u cjelokupnoj židov-skoj predaji simbolično oslikava tradicionalno židovsko tumačenje početka Biblije, odnosno njezine prve knjige i prvoga slova u njoj.« u »Povijest u Bibliji, tradicionalnom kršćanstvu i karizmatsko-pentekostal-nim zajednicama«, Nova prisutnost 10 (2012) 1, str. 20–21.

52 Vidi također pregled Abramova (Abrahamova) putovanja na povijesno-zemljopisnoj karti u Paul LAWRENCE, Atlas biblijske povijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2012, str. 25.


179

»Jahve reče Abramu:»Idi iz zemlje svoje,Iz zavičaja i doma očinskog,U krajeve koje ću ti pokazati.Velik ću narod od tebe učiniti,Blagoslovit ću te,Ime ću ti uzveličatiI sam ćeš biti blagoslov…«53

Slika 17. Abrahamov put

Tada Abram, kreće iz Ura s juga Mezopotamije prema Obećanoj zemlji Ka-naan. Njegova žena Saraja »bijaše nerotkinja – nije imala poroda«.54 Taj nam je podatak vrlo važan: Abram i Saraja kreću na svojevrsno hodočašće koje će ih duboko promijeniti. Vjerujući Božjoj Riječi, Stvarateljskoj Riječi, oni se tijekom tog puta mijenjaju: postaju nove osobe i mijenjaju ime u Abraham (»otac mnoš-tva«55) i Sara (»kneginja«56 to jest pramajka kraljeva). Novim imenom i njihove se sudbine mijenjaju.

53 JERUZALEMSKA BIBLIJA, ur: Adalbert REBIĆ, Jerko FUĆAK, Bonaventura DUDA, Kršćan-ska sadašnjost, Zagreb 1996, Post 12,1–2.

54 Isto, Post 11, 30.55 Isto, Post 17,5. Vidi objašnjenje c.56 Isto, Post 17. Vidi pod e.


180

»Tvojoj ženi Saraji nije više ime Saraja: Sara će joj ime biti. Nju ću ja blago-sloviti i od nje ti dati sina: blagoslov ću na nju izliti te će se narodi od nje razviti; kraljevi će narodima od nje poteći.«57

Važno nam je zaustaviti se na liku pramajke Sare: ona kreće na put, i u toj po-slušnosti će se moći objaviti Božji plan. Unatoč njezinom osmjehu koji odražava u jednom trenutku i njen strah58, ona je ipak prvi veliki ženski lik koji putuje kroz vlastitu preobrazbu te hodočasteći označava put ženama koje će doći nakon nje.

6.1. Matrijarhat

Bog dakle progovara čovjeku, prvi mu se javlja i zove ga da mu služi. Židov-ska povijest počinje dakle sa Savezom, obostranim zavjetom. I velika će borba biti židovskog izabranog naroda koji odabire služiti jednom jedinom Bogu među svim okolnim narodima koji su bili politeisti.

Tu dolazi, kako kaže Mircea Eliade, do sučeljavanja dviju vrsta hijerofani-ja59: onih semitskih naroda koji okružuju Židove i Jahvinih koji pokazuje svoju snagu u uraganu, čiji je glas grmljavina:

»Ja ću, evo, doći k tebi u gustom oblaku da narod čuje kad budem s tobom go-vorio i da ti zauvijek vjeruje.60 … prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo…61 Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao.«62

Ne možemo u ovom slučaju govoriti o »naprednijim« ili »nazadnijim« hije-rofanijama, jer svako vrijeme, prostor, narod, senzibilitet stvaraju vlastite predu-vjete. Mircea Eliade de facto tvrdi: »… njegove (Božje) nebeske i atmosferske hijerofanije stvorile su vrlo rano centar vjerskih iskustava koje su omogućile dalj-nje objave.«63

U taj se Božji plan i naum prema židovskom narodu od samog početka uklju-čuju vrlo snažni ženski likovi, koji pokazuju nevjerojatnu snagu, mudrost i po potrebi lukavost.

Četiri su pramajke: Sara, Rebeka, Lea i Rahela od kojih kreće židovska po-vijest koja će biti od samih početaka patrilinearna i matrilinearna, da bi se kroz razne epohe učvrstila po samom matrilinearnom načelu.64

57 Isto, Post 17, 15–16.58 Isto, Post 18, 12–15.59 ELIADE, Trattato di Storia delle Religioni, str. 84–87.60 JERUZALEMSKA BIBLIJA, Izl 19,9.61 Isto, Izl 19,16.62 Isto, Izl 19,19.63 ELIADE, Trattato di Storia delle Religioni, str. 84.64 Luis JACOBS, »There is no problem of descent« in Judaism 34. 1 (Winter 1985), str. 55–59. Vidi Tora, Knjiga Izlaska, 1 21, u talijanskom prijevodu s hebrejskog: »Ora, poiché le ostetrici te-

mettero Iddio, egli fece loro delle case« dakle Bog je nagradio babice time što im je dao kuće to jest obitelji.


181

Nakon Sarinog putovanja u obećanu zemlju, njezina snaha Rebeka će prijeći isti put kako bi postala Izakova žena. Ona će imati odlučujuću ulogu u biranju koje će dijete prvo dobiti očev blagoslov, to jest sudjelovat će aktivno u Božjem spasiteljskom planu za izabrani narod. Vrlo će lukavo »podmetnuti« Jakova ocu Izaku, tako da će Ezav izgubiti prvenstvo u nastavljanju loze.

Jakov će bježeći od brata unatrag otputovati putem majke i bake, gdje će ra-deći sedam godina dobiti pravo na ženidbu s izabranicom Rahelom. No ovdje mu se vraća prijevara kojom je postao nasljednikom te mu ujak lukavštinom podmeće stariju sestru Leu. Morat će još sedam godina odraditi kod njega, da bi mogao oženiti Rahelu, i zajedno se s njima vratiti doma na obračun s bratom.

Vidimo kako je židovski narod nastao na uzastopnim putovanjima, svojevrs-nim hodočašćima, i da je stalno u pokretu.

Već Jakovljeva, to jest Izraelova djeca završavaju u Egiptu: Josip je prodan od ljubomorne braće, koja će ga naknadno u potrazi za hranom pronaći na viso-kom položaju u Egiptu, i čak ga neće prepoznati. Tom prigodom, zbog suše i gladi, cijeli se izraelski narod seli u Gošen, u istočnom dijelu Delte.65

Nakon više stotina godina, situacija se za Izraelce mijenja: postaju zabri-njavajući faktor zbog mnogorodnosti, te faraon daje odredbu da se muška djeca trebaju ubiti. Ovdje se javljaju dva prekrasna ženska lika: to su babice Šifra i Pua, koje, što iz snalažljivosti što iz straha prema Bogu, ne slušaju faraonsku naredbu, nego dapače brane se kako su njihove žene jače i snažnije od egipatskih, te kada one stignu do njih da ih porode, one su već gotove, a djeca nestala.66 Tu opet dola-zi do izražaja ne samo inventivnost, nego i snaga duha i čvrsta volja tih žena koje spašavaju nevinu djecu, čak i pod cijenu vlastitoga života.

U istom kontekstu se smješta lik Miriam, starije Mojsijeve sestre koja još kao djevojčica, nakon što majka uzima tromjesečnog brata i stavlja ga u košaru niz rijeku, slijedi izdaleka brata. Kada vidi faraonovu kćer kako uzima košaru i dijete, odmah joj se javlja, da joj ponudi dojilju, to jest vlastitu majku. Opet jedan mudar i snalažljivi ženski lik! Naći ćemo opet Miriam na izlasku iz Egipta, kao odraslu, kako pjeva i pleše po prelasku mora. O njoj izraelski književnik Amos

Hrvatski katolički prijevod Jeruzalemske Biblije Izl 1, 21 kaže »potomstvo«, što nam u ovoj akcepciji ne daje precizno značenje; (Zahvaljujem se Mihal Brandl s Katedre za judaistiku s Filozofskog fakulteta u Zagrebu što mi je ukazala na različitosti u prijevodima Tore).

Usp. također u JERUZALEMSKOJ BIBLIJI, Pnz 7,4–5; Rut 4,11; Ezr 9, 11 i 10, 2–4. Na ovim pri-mjerima u kojima se zastupa matrilinearstvo vidimo da od samih početaka postoje oba principa.

Vrlo interesantan povijesno pravni pregled daje rabin Shaye J. D. COHEN, povjesničar i profesor na Harvardu, koji piše: »I have surveyed five possibilities for the ideological origins of the matrilineal principle: Deut. 7:4, the Ezra episode, the uncertainty of paternity, the Roman law of status, and the laws of forbidden mixtures.« u »The Origins of the Matrilineal Principle in Rabbinic Law«, AJS Review, Vol. 10, No. 1, 1985, str. 48–50.

65 LAWRENCE, Atlas biblijske povijesti, str. 30–31.66 JERUZALEMSKA BIBLIJA, Izl 1, 15–22.


182

Oz piše zajedno s kćeri Fanijom Oz-Salzberger, povjesničarkom, da je »ispunjena karizmom: lider, proročica, kantautorica, živi duh dvanaest plemena« i da ju sve žene slijede u svojevrsnom mimohodu uz zvukove bubnjeva.67

Još jedan snažan lik je Debora, proročica, jedina sutkinja žena, u vreme-nu građenja države, koja pobjeđuje u jednom ratu protiv Kanaanaca. Njezina je priča ispričana u Knjizi o Sucima68: dok je vladao nered u državi, narod se odavao idolopoklonstvu, a susjedni su im narodi radili o glavi. Ona govori gene-ralu Baraku što i kako treba učiniti da bi pobijedio, a on pak, ne želi krenuti na neprijatelje ako ona neće ići s njim! I dakako da Izraelci pobjeđuju. No ono što je još interesantnije je hvalospjev koji ona započinje, jedan od najstarijih cijele Biblije:

»Čujte, o kraljevi! Poslušajte, knezovi!Jahvi ja pjesmu pjevam…Pusta bijahu sela izraelskadok ne ustadoh ja, Debora,dok ne ustadoh kao majka Izraelu.«69

Vidimo dakle da se predstavlja kao majka Izraela, i doista njezino djelovanje ju prikazuje kao odlučnu, energičnu, hrabru i jaku ženu: kao pravu majku koja se bori za njoj povjeren narod, a pobjeda je Jahvina.

Još jedna žena koja zaslužuje posebnu pozornost je Judita: prekrasna udo-vica koja živi u pokori i molitvi za vrijeme širenja Nabukodonozora na zapad, i koji šalje Holoferna, svog vojskovođu na Izraelce. Kad se starješine već od-lučuju na predaju, jer situacija izgleda beznadno, ona ih poziva na red, hrabro i mudro, te im kaže kako »će Gospod rukom mojom donijeti spas Izraelu«.70 Tako ona ide sa svojom sluškinjom u protivnički tabor, sva se uređuje, te tije-kom jedne gozbe uspijeva napiti Holoferna i na kraju mu odreže glavu i na povratku svom narodu svima kaže: »Evo glave Holoferna… Bog ga je pogodio rukom jedne žene!«71

Nevjerojatan je taj lik: žene koja ostavlja svoj povučeni život u trenutku kada ju njen narod zatreba, pravi herojski lik, pravi patriot! I svu svoju snagu crpi iz molitve Bogu: tu se njen lik još više uzdiže na spram ostalih muškaraca, koji ne-maju ni snage ni vizije kako spasiti narod. Dok je njena vjera u Boga neizmjerna i ta će vjera spasiti Izraelce.

67 Amos OZ i Fania OZ-SALZBERGER, Gli Ebrei e le parole. Alle radici dell’identità ebraica, pre-vela E. Loewenthal, Feltrinelli, Milano 2013, Kindle format, pozicije 864, 869 od 3177.

68 JERUZALEMSKA BIBLIJA, Suci 4–5.69 Isto, Suci 5, 3,7.70 Isto, Jdt 8, 33.71 Isto, Jdt 13,15


183

6.2. Hodočasnice

Vidjeli smo dakle cijeli niz vrlo snažnih ženskih likova, a ima ih još, od samoga početka židovske povijesti. One predstavljaju onu snagu, inventivnost, lukavost koje su nužne za opstojnost naroda, i nisu nimalo u drugom planu, da-pače! Kada dvije babice razgovaraju s faraonom, ne libe se lagati mu u lice, jer je to za dobrobit naroda! Debora, jedina žena među sucima, kreće u pohod spasiti svoj narod. Judita, bogobojazna i povučena udovica, iskoristit će sve svoje ženske atribute da napije Holoferna i ostane sama s njim: vjerujući Bogu, jer je u njega spasenje.

Njih će kroz povijest narod štovati, dapače pisana riječ o njima garantira sjećanje i oduzima ih od zaborava: one su primjer mnogim židovskim ženama u smislu vizije i misije kojima ih je sam Bog podario.

Žene dakle putuju, mole, pjevaju, zahvaljuju Gospodinu kroz himne i pleso-ve. Hodočaste po njegovoj riječi i odlaze na daleka putovanja na koja ih njihov Bog, Abrahamov, Izakov, Jakovljev, dakle Izraelov zove: to je put vjere, ufanja u Božju riječ.

No kada se izraelski narod napokon smjesti u svoju zemlju, ne zaboravlja na Božju milost i na razne etape u kojima je on ušao u povijest i konkretno ih vodio. Zato slavi svoga Boga i Gospodara tri puta godišnje, kroz tri velika slavlja i ho-dočasti u Jeruzalem.72

Najvažniji je blagdan Pesah, to jest Pasha, na spomen izbavljenja iz Egipta gdje su bili robovi.73

Zatim je Blagdan sedmica, to jest Šavuot, na spomen dobivanja Tore na Sinaju.74

Treći veliki blagdan je Blagdan sjenica, ili Sukot, koji je na spomen života tijekom lutanja u pustinji.75

Povodom tih blagdana sav se narod pokreće na hodočašće, i kako piše rabin Marc-Alain Ouaknin, filozof i francuski lingvist »Etika Tore… je prvenstveno so-cijalna. Ona pobuđuje u svakome odgovornosti koje mu pripadaju iz jednostavnog razloga što je član ljudskog društva«76 i u toj kolektivnoj etici se nalaze i žene, kao važan faktor ne samo u kriznim vremenima naroda, nego u svakodnevnici orga-niziranja života i odgoja djece i sljedećih naraštaja: dakle preduvjeta za opstanak. Jer, nastavlja Ouaknin, »ljubiti nije za Toru čuvstvo, nego djelovanje.«77

72 JERUZALEMSKA BIBLIJA, Izl 34,23; Pnz 16,16.73 Isto, Lev 23,5; »Sjećaj se da si i sam bio rob u Egiptu. Zato drži i vrši ove uredbe«, Isto, Pnz

16,12.74 Isto, Izl 34,22; Pnz 16,10.75 Isto, Lev 23,42–43.76 Mark-Alain OUAKNIN, Le Dieci Parole. Il Decalogo riletto e commentato dai Maestri ebrei

antichi e moderni, Ed. Paoline, Milano 2004, str. 26.77 Isto.


184

I u tom su djelovanju potpuno zaokružene žene u židovstvu, njima pripada Šabat i priprema, one su samo srce Šabata, rađanja i odgoja djece, obitelji i kuće u smislu potomstva.

Malo je manje poznato jedno židovsko tumačenje imena Božjeg, koje se do-biva u odnosu brojeva i slova, putem ghematriye koju često koristi Kabala: ovdje se možda izlazi iz tradicionalnog židovstva, no relevantno je u svrhu ovog istra-živanja.

»Numerička vrijednost slova unutar imena Elohim je 45 (lamed = 30, he = 5, yod = 10). Taj je broj točna brojčana vrijednost riječi Adam, »čovjek«. Elohim je dakle kao žena trudna od muškarca! Matrijalna struktura božanskog implicira množinu, kao što trudna žena ne spada u okvir jednoga nego dvojnoga, množi-ne… Elohim, koja zapanjujuća riječ! Božje ime u množini, koje kaže: majčin-stvo!«78

7. Kršćanstvo

Kršćanstvo počinje s jednom židovskom ženom čija je riječ postala sinonim za majčinstvo i koja je ujedno i prva kršćanka (svojevrsni most između tih dviju vjera): Marija (Miriam) Isusova majka, koja isto tako putuje s obitelji na hodo-čašće u Jeruzalem, i uči svog sina svim propisima Zakona koje je Mojsije dobio od Boga.

Marija je mlada Židovka obećana Josipu, koja tijekom perioda zaruka ostaje trudna po Duhu Svetom. Ona će biti ta, preko koje će se Logos utjeloviti:

»U početku bijaše Riječi Riječ bijaše u Bogai Riječ bijaše Bog.…I Riječ tijelom postadei nastani se među nama«.79

Hijerofanija kojom se naviješta taj nevjerojatan događaj opisana je u Evan-đeljima dolaskom arkanđela Gabrijela: Marija kao djevica rodit će dijete. Bog se manifestira čovjeku, ženi, putem svog anđela. Marija ne razumijeva objavu, ali ju prihvaća i čuva u svom srcu.80

78 Isto, str. 64. Prijevod na talijanskom glasi: «Il valore numerico delle lettere interne al nome Elohim è 45 (lamed = 30, he = 5, yod = 10). Questo numero è esattamente il valore numerico del termine Adam, «uomo«. Elohim, dunque è come la donna incinta d’un uomo! La struttura matriale del divino implica il plurale, così come una donna incinta non ricade nell’ambito dell’uno, ma in quello del due, del plurale… Elohim, che stupefacente parola! Un nome di Dio al plurale, che dice: maternità! «

79 JERUZALEMSKA BIBLIJA, Iv 1,1,14.80 Isto, Lk 1,26–38.


185

Tada se Marija upućuje odmah na svoje prvo putovanje, hodočašće, svojoj rođakinji Elizabeti koja je, prozvana nerotkinjom, tada već bila trudna šest mjese-ci, kao što joj je anđeo najavio.

Lik Majke Božje je središnji u kršćanstvu, ona je prisutna svim važnim doga-đajima Isusova života i djelovanja. Njezina patnja i blagoslov počinju od samog početka, kada u visokoj trudnoći mora putovati na cenzus, zatim rađanje i stav-ljanje Isusa u obične jasle, pa opet putovanje, bijeg u Egipat, kako bi spasili tek rođenog Isusa od ruke kralja Heroda.

Tijekom cijelog Isusovog života majka ga prati uzastopce i nakon njegove smrti prisutna je s apostolima pri silasku Duha Svetoga na sve njih. Nezaobilazna je i u tom trenutku kada de facto počinje Crkva i njeno širenje.

7.1. Počeci hodočašća

Apostoli su odmah po primitku Duha počeli predavati i širiti dobru vijest (εὐαγγέλιον, dakle evanđelje) te su do kraja I. st. uspjeli proširili kršćanstvo po cijeloj Maloj Aziji (današnjoj Turskoj). Zahvaljujući Pavlovom misionarskom duhu, koji je proputovao cijeli Mediteran, do kraja III. st. kršćani su doprijeli skoro do svih granica tadašnjeg Rimskog carstva.81

Kako im na početku rimske vlasti nisu bile sklone, dapače u više navrata su bili žestoko proganjani, morali su se skrivati. No nakon dekreta cara Galerija 311. i reskripta cara Konstantina Velikog 313. Crkva je napokon slobodna: dapače, vraćaju joj se konfiscirana dobra.82

Tada počinju prva hodočašća koja idu za pronalaskom svetih mjesta Starog i Novog Zavjeta.

Nakon što je Konstantin teško sagriješio i tražilo se od njega javno kajanje i pokora, šalje svoju majku, svetu Helenu koja je već bila u 78. godini, s boga-tim kapitalom i pratnjom da pronađe mjesta kojima je hodio Isus i da podigne crkve.83

Helena kreće 326. na putovanje koje će trajati pune dvije godine, prolazi kroz Carigrad i dolazi do Palestine. Prvo dolazi u Betlehem, uspijeva naći mjesto ro-đenja i stratište te daje sagraditi crkvu Kristova rođenja. Treba napomenuti da su se u međuvremenu mnogi tragovi bili izgubili, na tim su mjestima bili sagrađeni »poganski« hramovi i da njeno poslanje nije bilo nimalo jednostavno. Zatim nala-

81 Vidi kartu u Antonella GRIGNOLA i Paolo CECCOLI, Storia illustrata della Chiesa, Demetra, Verona 2001, str. 16.

82 Isto, str. 21.83 Nisu posve jasne okolnosti u kojima su nasilno ubijeni Konstantinov sin Krisp, i njegova druga

žena Fausta: da li su bili učinili preljub ili kovali urotu protiv oca i muža, no Konstantin je morao dati za-dovoljštinu. Vidi: BEDÜRFTIG, Sveta mjesta svijeta, 2011, str. 115–116.


186

zi Golgotu gdje daje podići crkvu Svetog groba. Prema tradiciji tu je i našla Isusov križ, čije je dijelove poslala sinu u Rim (gdje je odmah sagrađena crkva Svetog Križa u Jeruzalemu84), dijelove u Carigrad, a dijelovi ostaju u Jeruzalemu. Osim toga daje izgraditi i crkvu Uznesenja (Pater noster) na Maslinskoj gori.85

Taj je njezin pothvat definitivno pokrenuo hodočašća u Svetu zemlju, na sve-ta mjesta kroz koja je prošao Isus i njegovi apostoli.

Prvi pisani trag o takvom jednom hodočašću u Jeruzalem ostavio nam je nepoznati hodočasnik iz Bordeauxa pod naslovom Itinerarium a Burdigalia Hie-rosolymam 333. godine.86

Znamo da je sveti Jeronim hodočastio u Jeruzalem 373.-374. i da se kasnije tamo i nastanio. I unatoč tome što je sam priznao da je drugačije kada se vidi vla-stitim očima Judeja i ostaci nekadašnjih gradova,87 on i Grgur Nisenski savjetuju hodočašće duha i u duhu.88 Zato se ovdje može otvoriti cijela dimenzija »asketske migracije« ili »duhovnog egzodusa«.89 Ako sv. Jeronim tvrdi da se do Raja može doći i bez putovanja do Jeruzalema, to vrijedi tim više za žene, čiju »slabost« mogu iskoristiti razni ljudi i narodi koji obitavaju zemlje preko kojih treba proći da bi se došlo do Svete zemlje.

U tom se smislu možemo povezati i s onim savjetima koje je dao isti Grgur Nisenski predstojniku jednog samostana kada mu je savjetovao hodočašće, ne nužno od Kapadocije do Palestine, nego od tijela do Gospodina.90

Mimo izuzetne modernosti tog velikog graditelja Crkve, hodočašća su bila i ostala jedan veliki motor pokretanja ljudi na put koje, ako je u začetku to bila osob-na odluka pojedinca, razvit će se potom u zajedništvu i među drugim ljudima.

7.2. Itinerarium Egeriae

No ono što je vrlo interesantno za ovaj rad je jedno posebno putovanje ga-licijske, to jest španjolske hodočasnice Egerije (ili Etherije). Ona putuje pune tri

84 Izvorni naziv: Basilica Sanctae Crucis in Ierusalem, jer je pod bio obložen zemljom donešenom iz Jeruzalema.

85 BEDÜRFTIG, Sveta mjesta svijeta, 2011, str. 116–120; Kate COOPER, Band of Angels, The Over-look Press, New York 2014, str. 131–138; Vezano uz njen lik, možemo konstatirati kako ju ikonografija prikazuje dosljedno u carskoj odjeći s križem u ruci: Rosa GIORGI, Santi. Giorno per giorno tra arte e fede, Milano 2005, str. 488; LAWRENCE, Atlas biblijske povijesti, str. 116.

86 Stjepan KRASIĆ, »Opis hrvatske jadranske obale u putopisima švicarskog dominikanca Feliksa Fabrija (Schmida) iz 1480. i 1483/84. godine«, Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, No. 39 Lipanj 2001, str. 135.

87 Vjekoslav MILOVAN, »Hodočašća kao osobit oblik štovanja Marije i svetaca«, Bogoslovska smotra, Vol. 44 No. 1, 1974, str. 108.

88 Papinsko vijeće za duhovnu brigu oko selilaca i putnika, Hodočašće u Velikom jubileju 2000., br. 13.89 Isto.90 Agostino CLERICI u Egeria, Diario di viaggio, uredio A.Clerici, prevela E. Giannarelli, Paoline

Editoriale Libri, Milano 2006, str. 12.


187

godine hodočasteći na sveta mjesta Starog i Novog Zavjeta. Kreće na put 381. i piše svojevrsni dnevnik svojim »sestrama« koje je ostavila u domovini. Početak i kraj Itinerariuma su izgubljeni, no ostao je središnji dio. Putuje sama! Prvo ko-pnenim putevima zatim brodom do Carigrada i od tamo u potragu za biblijskim lokalitetima kao Sinaj, brdo Nebo, Egipat, Palestina, Mezopotamija. Kamo god dođe, zaustavi se, čita dio iz Biblije koji se odnosi na to mjesto, zatim se pomoli, i tek onda kreće bliže mjestu kojemu hodočasti.

Ne znamo da li je bila plemkinja, ali sigurno je bila dobro stojeća i obra-zovana što se vidi iz same duljine putovanja, pratnje koju je imala, propusnica i po potrebi je uživala zaštitu lokalnih rimskih posada. Znanstvenici se dijele oko mišljenja da li je bila redovnica koja je pisala svojim susestrama ili pak bogata udovica (kao što misli Elena Giannarelli). Ono što oduševljava čitatelja su njena vjera, znatiželja i žurba za daljnjim hodočašćenjem. Ante Vučković primjećuje kako su za nju važna ne samo sveta mjesta, nego i ljudi koje susreće. »Oni su svjedoci svetosti mjesta, posrednici između mjesta i hodočasnika i živo, egzisten-cijalno pamćenje dogođenoga susreta s Bogom.«91

Njezina želja za hodom i hodočašćenjem je istinski ponukana vjerom: ako joj je Biblija siguran vodič kroz put, pravi su joj blagoslov susreti s redovnicima, svetim ljudima, kako ih ona zove, a posebno euharistijska slavlja.

Pokazuje nevjerojatnu vjeru u Boga: ne putuje da bi potvrdila Pismo, nego da bi doživjela iskustvo vjere. Kada jednom siđe sa Sinaja vidi ono što prije nije vidjela ljudskim očima, jer ju je to iskustvo promijenilo: vjera, Božja Riječ, svje-dočanstvo onih koji su odlučili živjeti povučeno od svijeta, monazontes i parthe-nae (redovnici i redovnice).92

Osim raznih putovanja (sveukupno četiri: prvo od Sinaja do Jeruzalema; dru-go do brda Nebo; treće preko Qarnayima do Tišbe; četvrto u Mezopotamiju, od Antiohije do Edesse, preko Tarza, Seleukije i Kalcedonije) Egerija vrlo podrobno opisuje liturgiju u Jeruzalemu, što nam daje vrlo dragocjene podatke o raznim slavljima i obredima toga doba.

Njezina senzibilnost, radost, ushiti, prate cijeli njen dnevnik: privlače ju mjesta obilježena Božjom prisutnošću, podaci o običajima, legendama, vjerskim pričama, susreti sa svetim ljudima, biskupima i redovnicama: sve prati njezina duboka i živa predanost.93

91 Ante VUČKOVIĆ, »Hodočašće i riječ« u Crkva u svijetu, Vol. 44 br. 2, Katolički bogoslovni fa-kultet Sveučilišta u Splitu, Split 2009, str. 123.

92 Agostino CLERICI u Egeria, Diario di viaggio, 2006, str. 8.93 Egeria, Pellegrinaggio in Terra Santa, uredili P. Siniscalco, F. Scarampi, Città Nuova, Roma 2008,

str. 17–23. Što se tiče interpretacije Kate COOPER, Band of Angels, The Overlook Press, New York 2014, str. 215 »… there is no reason she could not have been visiting business contact in the region..« apsolutno se ne slažem, jer sve govori upravo suprotno i o izrazito vjerskoj dimenziji tog hodočašća u pravom smislu te riječi, a ne o običnom putovanju, da ne kažemo poslovnom!


188

Slika 18. Itinerarium Egeriae

Ako će Helena i Egerija moći putovati do Svete zemlje, nebrojeno mnoštvo drugih žena moći će putovati jedino u duhu. Tim nam je više interesantno Egeriji-no putovanje, koje ostaje svojevrsni unicum ogledala jedne duše, jednog hodočaš-ća koje zrcali cjelokupno njeno žensko biće.

Treba spomenuti da su se žene i kasnije uspijevale izboriti za svoje mjesto na hodočašćima. O tome imamo bezbroj kasnijih dokumenata. Hodočastile su u jednakoj mjeri kao i muškarci.94 Kada im nije uspijevalo krenuti osobno na hodo-čašće onda bi zaduživale druge »qui iret pro me«.95

Averzija prema ženskim hodočašćima proizlazi ne toliko iz srednjevjekovne mizoginije, nego zbog optužbe za prostituciju koja se vezala uz hodočašće, makar će se i taj aspekt kroz povijest promijeniti.96

94 U Hrvatskoj je na primjer njihov broj legata u 13. stoljeću podjednak muškim legatima. Vidi: Zoran LADIĆ, »Odjek pada tvrđave Accon 1291. g. u Hrvatskoj (O križarskoj vojni kao vidu hodočašća)«, Zbor-nik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Vol. 16, Ožujak 1999., str. 52.

95 Isto, str. 54.96 Ilaria SABBATINI, »Nudi homines cum ferro« u «Questo nomade nomade mondo«. La »necessità

del viaggio« tra medioevo ed età moderna, uredila Isabella GAGLIARDI, Bologna, Il Mulino 2011, str. 38. »Pokornička je disciplina kasne Antike određivala da se teški, javni i skandalozni grijesi moraju ispravljati pred cijelom zajednicom.« Riječ je očito o prostituciji: žene koje su htjele dobiti oprost trebale su poći na javno pokorničko hodočašće. Tekst u izvornom talijanskom glasi: «La disciplina penitenziale tardoantica disponeva che le colpe gravi, pubbliche e scandalose, fossero scontate di fronte alla comunità.«


189

8. Islam: vjera hodočašćenja

Treća monoteistička objavljena vjera koja se rađa na Mediteranu i koja će se nevjerojatnom brzinom proširiti skoro do samog srca Europe je Islam. Nalazimo se na Arapskom poluotoku, na samom početku VII. stoljeća. Tu će jednom boga-tom trgovcu biti dana objava. No ono protiv čega će se prorok Muhamed najviše morati boriti, biti će prijašnja arapska vjerovanja ili bolje rečeno ranije hijerofani-je koje su na tom području bile prisutne više od tisuću godina.97

8.1. Predislamske božice

Manje poznata strana predislamskog to jest arapskog predislamskog svijeta je vrlo tolerantan politeistički svijet, ne samo nomadskih nego i sjedilačkih ple-mena, koji se probio unatoč velikom trudu kasnijih muslimana da mu izbrišu sve tragove.

Mircea Eliade u svom Traktatu o religijama spominje Klementa Aleksandrij-skog koji piše kako su Arapi obožavali kamene blokove. Iz tadašnje vjerske per-spektive nije mogao pretpostavljati da su Arapi »imali strukturiranu tendenciju se-mitskog duha miješanja božanskog s materijalnim postoljem koje ga predstavlja ili ispoljava svoju snagu«.98 S obzirom da su ti kameni blokovi bili meteoriti, dana im je sakralna vrijednost upravo zbog njihove nebeske provenijencije, i vjerojatno su postali slike Velike Božice, proganjane od munje, simbola uranskog Boga.99 Ti su kameni blokovi što su ih Grko-Latini zvali »baytili« (riječ je semitskog podri-jetla i znači »Božja kuća«) bili obožavani ne u mjeri u kojoj su bili kamenje, nego »samo u mjeri u kojoj su izražavali BOŽANSKU PRISUTNOST. Predstavljali su Božju ‘kuću’, bili su njegov znak, njegov amblem«.100

Kameni je stup to jest sam kamen, znak, kuća, teofanija. Božanstvo se is-poljava preko kamena. Dovoljno se sjetiti Jakova, koji je zaspao na kamenu, na mjestu gdje su Nebo i Zemlja u komunikaciji, i vidio u snu ljestve s kojih su se spuštali i uzdizali anđeli. I tada mu se Bog objavljuje i progovara. Kada se probu-di, Jakov će sav potresen uzviknuti: «Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je

97 Raffaele RUSSO, Atlante illustrato dell’Islam. Storie e dottrine, Giunti, Firenze 2001, 9–22; RIES, L’uomo e il sacro, 2007, str. 189–190, 192–196; RIES, Il Sacro, 2012, str.194–196, 201–202; RIES, L’uomo religioso, 2007, str. 547–548.

98 ELIADE, Trattato delle religioni, str. 213. Tekst u talijanskom prijevodu glasi: »la tendenza strut-turale dello spirito semitico a confondere la divinità col sostegno materiale che la rappresenta o manifesta la sua forza«.

99 Isto. Usporedi cijeli simbolizam Drugog poglavlja: »Nebo: Uranski bogovi, nebeski rituali i sim-boli« str. 40–117; posebno stavak 27. »Oploditelji«, str. 78–82 i st. 28. »Suprug Velike Majke«, str. 82–84.

100 ELIADE, Trattato delle religioni, str. 214. Tekst u talijanskom: ».. soltanto nella misura in cui manifestavano una PRESENZA DIVINA. Rappresentavano la ‘casa’ di Dio, erano il suo segno, il suo emblema… «.


190

kuća Božja, ovo su vrata nebeska!«101 Taj je kamen autoktonom stanovništvu bio manifestacija svetog i po svojoj intrinzičnosti bivao obožavan. Ali dok je ono u kamenu vidjelo svog boga Bethela, Jakov je vidio Boga i anđele. Dakle očito smo u prisutnosti iznimnog preklapanja različitih hijerofanija.

Iz te perspektive postaje jasnije zašto su tamošnji narodi, još prije dolaska islama, vjerovali u sveto koje se za njih manifestiralo u kamenim blokovima (meteoritima) koji su pali s Neba i po tome su sveti, kao što je Nebo sveto. Iza tog vjerovanja postoji cijela jedna hijerofanijska dijalektika. Jer kada je Ka’ba pala s Neba i probila nebeski svod, ostavila je prolaz preko kojeg se stvorila komunikacija između Neba i Zemlje: to je centar svijeta, tuda prolazi Axis Mundi.

Znamo da je Ka’ba u Meki bila kao sveto mjesto cilj hodočašćenja ne samo okolnih plemena, nego i onih udaljenih. Cijeli je Arapski svijet hodočastio u Meku.

Arapi su bili nomadski narodi, podijeljeni u razna plemena, zvani beduinima, to jest »stanovnici pustinje«. Stanovništvo se dobrim dijelom bavilo trgovinom, makar je bilo i sedentarnih plemena, posebno u okolici Medine i Meke sjecišta raznih karavanskih puteva. Tu su postojale oaze oko kojih su se razvili gradovi, gdje se živjelo od hodočasnika koji su onuda prolazili: svaki je beduin trebao bar jednom u životu hodočastiti u Meku, radi se dakle o tradiciji staroj barem tisuću godina prije nastanka islama.102

Arapska su vjerovanja bila politeistička s elementima najstarijih religija osta-lih Semita iz Palestine i Sirije, a svi su se početkom VII. stoljeća smatrali potomci Abrahama. U tim se okvirima formirao vrlo bogat animistički svijet, koji je po svojoj tolerantnoj prirodi, prihvaćao i tuđe uzuse, uklopivši ih ponekada u vlastiti vjerski svijet.103

Postojalo je mnogo bogova i duhova, kao na primjer zli džini, nevidljiva bića koji su živjela u divljini, među ruševinama. Ali ne treba se zavaravati, unatoč tome što je arapsko poganstvo bilo grubo i divlje, nije bilo idolatrijsko. Mnoga su arapska božanstva bila vezana isključivo za određena mjesta, a svako je pleme imalo svoje najdraže božanstvo: izvan svetišta nije bilo ni rituala ni činova vjere. To je dakako vrijedilo za naprednije zajednice. 104

U primitivnijim zajednicama numen je djelovao samo u okrugu svetog tla ili svetišta: otuda i potreba za hodočašćenjem. Veliki talijanski orijentalist Leone

101 BIBLIJA JERUZALEMSKA, Post 28,10–17.102 Philip Khuri HITTI, The Arabs: A Short History, Regnery Publishing, Washinton 1998,

str. 23–30.103 Leone CAETANI, Altri studi di storia orientale: pagine inedite, uredio Fulvio Tessitore, L’»Erma«

di Bretschneider, Roma 1997, str. 63; vidi i RUSSO, Atlante illustrato dell’Islam, 2001, str. 8.104 Leone CAETANI, Altri studi di storia orientale: pagine inedite, 1997, str. 64.


191

Caetani (1869–1935) smatrao je da se Muhamed nije u stvarnosti jako odmaknuo od starog svijeta, nego da je samo učinio prvi korak prema jednoj višoj vjeri.105

U tom se politeizmu kod drevnih Arapa isticalo jedno božanstvo kojega su zvali jednostavno Bog »Allah«, ili Halah: oba imena dolaze od semitskog kori-jena laha što znači »svevišnji« povezanim uz staru semitsku riječ El (Bog) dakle »svevišnji Bog«.106

Za nomadska plemena dakle svetost se nalazila na jednom mjestu, kod sve-tog kamena, oltara, u cijelom svetom kućištu (al-haram), a božanstvo bi dolazilo na poziv vjernika.

Hijerarhijski »ispod« Allaha su postojala tri viša božanstva: al-Lāt, Manāt i al-�Uzā.107

Slika 19. Tri božice al-Lāt, Manāt i al-�Uzā pred Allahom

Ono što je posebno interesantno za ovaj rad je da se radilo o ženskim bo-žanstvima koje sam Muhamed spominje u dva stiha Kurana kao »Alahove kćeri« (LIII, 19–20 i XXXVII, 149).108 Ta je trijada bila cijenjena po cijeloj Arabiji, a

105 Isto, str. 65. U tom se smislu, vezano za pojam svetog može povući jedna zajednička linija s Eli-adom i kasnije Riesom.

106 Albert ABOU ABDALLAH i Roberto SORGO, Religioni ieri e oggi. Storia, idee e società, Fran-co Angeli, Milano 2001, str. 119; usp. HITTI, The Arabs: 1998, str. 28; vidi također CAETANI, Altri studi di storia orientale: pagine inedite, 1997, str. 70.

107 CAETANI, Altri studi di storia orientale: pagine inedite, 1997, str. 67; HITTI, The Arabs: 1998, str. 28; vidi također Simone CRISTOFORETTI, »Considerazioni sui trecentosessanta idoli della Ka�ba preislamica« u Loquentes linguis. Studi linguistici e orientali in onore di Fabrizio A. Pennacchietti, uredili P.G. Borbone, A. Mengozzi & M. Tosco, Harrassowitz Verlag, Wiesbaden 2006, str. 215.

108 CAETANI, Altri studi di storia orientale: pagine inedite, 1997, str. 68.


192

vjerojatno nakon migracija religijskih vjerovanja iz Jemena prema Meki i Sjeveru bile su obožavane u cijelom Hidžazu. Tamo su se nalazili veliki kameni bloko-vi, koji nisu bili dirani od ljudske ruke, nego su bili jednostavno nađeni: Arapi su smatrali da su to najdraže »prostorije« to jest obitavališta božica. Postojao je običaj da ih se dira kako bi se došlo u kontakt s njima ili premazuje krvlju žrtve-nih životinja. Osim kamena i božanske kuće (bait-al-ilah), u svetom se prostoru nalazio izvor i stablo.109

Manāt se štovala u svetištu kod crnog i neobrađenog kamenog bloka između Meke i Medine. Medinjanima je bila najvažnije božanstvo, a krajnji dio hodoča-šća je predstavljalo brijanje glave.

Al-Lāt je imala svetište u Al-Ta�ilu, na svetom mjestu izvan Meke. Tamo je postojalo svetište s velikim bijelim kamenim blokom. Bila je prastaro sunčano božanstvo, a u natpisima ju se naziva »Majkom Bogova«. Herodot piše da je bila božica ljubavi, plodnosti i reprodukcije i da je bila najveće žensko božanstvo Arabije.

Al-�Uzā, čije ime znači »Najmoćnija« imala je svetište u Nakhlehu blizu Meke i bila je štovana u crnom kamenu. Arapi su smatrali da je majka prvim dvje-ma. Bila je ujedno i jutarnja, to jest večernja zvijezda, planet Venera. Smatrana je najvećim božanstvom Mekanske Ka�be. Njen kult, tijekom kojeg se po crnom kamenu također mazala krv, u starijim vremenima čak ljudskih žrtava, bio je poznat i po divljim orgijama.110

Iz svega opisanog očito je dakle da je postojala jedna više nego tisućljetna duboka vjerska tradicija kod Arapa prije dolaska islama. I da u tom poimanju svetog, osim svevišnjeg prastarog nebeskog i uranskog boga (kako bi ga Eliade nazvao), pomalo već zaboravljenog, živo iskustvo su predstavljale novije hijero-fanije. Radilo se dakle o jednoj narodnoj pietas, i o pučkim pobožnostima svako-dnevnog života: božice su bile bliske i prepoznatljive, svaka sa svojim osobnosti-ma. Njima se išlo moliti i hodočastiti čak izdaleka. To je bila živa utkana vjera tadašnjeg arapskog svijeta.

Unatoč velikim Muhamedovim borbama da satre stara vjerovanja i običaje, Ries primjećuje da »pored svetoga Kurana postoji i sakros naroda: posjećivanje groblja, svetih drveća, amuleta, žrtvovanje životinja«: narod je možda zaboravio tri božice, ali je nastavio tražiti sveto u sebi bližim oblicima.111

109 RIES, Il Sacro, 2012, str. 191. Vezano za simbole vode, izvora i stabla vidi: ELIADE, Trattato delle religioni, cijelo V. poglavlje o vodama i njihovoj simbolici, str. 178–204; također VIII. poglavlje o simbolici i ritualima obnavljanja vezano za stablo kao kozmički simbol, mikrokozmos, Axis Mundi, rege-nerator, str. 248–310.

110 CAETANI, Altri studi di storia orientale: pagine inedite, 1997, str. 66–70.111 RIES, Il Sacro, 2012, str. 191–207.


193

8.2. Žene hodočasniceJedan od oblika koje je Muhamed zadržao je upravo hodočašće (hadž), bar

jednom u životu kao jedan od pet stupova vjere.I doista od samih početaka islama, s obzirom da je to pripadalo ranijim vjero-

vanjima i obvezama, vjernici su u velikom broju hodočastili u Meku.No ono što je interesantno u novoj vrlo patrijarhalnoj strukturi društva je to

da su i žene hodočastile, doduše ne same. Dolaze u Meku, te obučene u bijele haljine, pokrivenih kosa (ali ne i lica) obilaze sedam puta Ka�bu i ljube ju blizu istočnoga kuta, kako bi se očistile od svojih grijeha.112

Povijesni podaci govore da kako se islam dalje širio po Mediteranu i prema Istoku, žene su često preuzimale na sebe obvezu hadža umjesto svojih supruga, sultana, koji su ulazili u posebnu kategoriju onih koji obdržavaju vlast te su, zbog očitih obveza, bili izuzeti od obveze hadža. Nicola Melis vezano uz tu proble-matiku piše: »povijesno je poznata činjenica da u tijeku postojanja Otomanskog Carstva nijedan sultan nije ispunio obvezu hadža«.113 Slali su zato svoje žene!

Ono što je iznenađujuće je nevjerojatan broj žena koje su putovale na hadž kada se uzmu u obzir sve poteškoće puta: morem (osim prirodnih opasnosti mora i portugalski brodovi koji bi ih napadali, pljačkali, orobili ili čak ubijali) ili kopnom (beduinski napadi).

Interesantan je primjer Gulbadan Begam, kćeri Babura, koja 1578 kreće iz Mogulskog Carstva s cijelom pratnjom žena i mnoštvom kraljevskih službenika i vojnika s dva broda. Ostaje punih četiri godine, ispunjavajući čak četiri puta rituale u Meki: toliko se zadržala da je čak i Kraljevsko Vijeće izrazilo veliku zabrinutost. No ona se vratila puna dojmova, s mnogim zanimljivostima i čak s arapskim slugama.114

Bilo je još takvih primjera: iako je većina hodočasnika bila muškog roda, žene su bile te koje su odlučivale o samom kretanju na hadž.115

9. Hodočašća danas: jedan multikulturalni primjer današnjega Rima

Kretanje na hodočašće bilo je dakle uvijek veliki pothvat. Možda je i to je-dan od razloga zbog čega su ljudi odabirali bliža i manja svetišta. Vidjeli smo da je hodočašće jedna konstanta svih triju velikih monoteističkih vjera. Iako su im izvorišta potpuno drugačija, dijele slične motivacije duha i potrage za svetim.

112 RIES, L’uomo e il sacro, 2007, str. 193. BEDÜRFTIG, Sveta mjesta svijeta, 2011, str. 195; usp. RUSSO, Atlante illustrato dell’Islam, 2001, str. 124–127.

113 BALDUSSI, MANDUCHI, MELIS, Le mille e una strada. Viaggiare pellegrini nel mondo musul-mano. Temi di Storia, FrancoAngeli, Milano 2005, str. 99.

114 Isto, str. 160.115 Isto, str. 168.


194

U tom smislu vrlo nam je indikativna jedna studija profesorice sociologije religija i kulturalnih procesa na Sveučilištu Roma Tre Carmeline Chiare Cante o jednom hodočašću koje se odvija još i dan danas u Rimu.116

Predmet istraživanja je noćno hodočašće Madonni del Divino Amore (Majci Božjoj Božanske Ljubavi) koji se odvija svake subote, od Uskrsa do kraja listo-pada: kreće u ponoć od Piazza di Porta Capena (Trga Porte Capene) i završava u zoru sa slavljem svete mise u Svetištu Castel di Leva.

Vrijeme hodočašća je posebno vrijeme: vrijeme hoda, u kojemu se čovjek u potpunosti udaljava od svakodnevnice postaje jedno drugo vrijeme, skoro uzdig-nuto na vrijeme vječnosti, na vrijeme bez vremena. To je vrijeme molitve, razmi-šljanja bez obzira na razloge kretanja na put. To je prolaz kroz pustinju vlastite duše ili vlastitog života te pripada jednoj »drugoj logici«.

Ujedno je to vrijeme solidarnosti, kolektivnog i koralnog hoda. U tom je smislu hodočašće ekumensko i bratsko iskustvo otvoreno svim drugim vjerama koje hodočaste. 117

Iz sociološke perspektive hodočašće se može promatrati kao »posvemašnji akt«, jer osoba uključuje sva svoja osjetila i nudi mogućnost ljudima različitih kultura, nacija, vjera da se susretnu i da pokažu jedinstvo vjerskog iskustva.118

Kretanje na put, na hodočašće uvijek je potraga za svetim: i u tome se ujedi-njuju ljudi različitih provenijencija.

Hodočašće kreće s raznim molitvama, krunicom i završava svetom misom. To je i vrijeme tihe meditacije, tako da onaj tko osjeća potrebu može se ispovje-diti. Moli se kako bi se slavila Majka Božja, Isusova Majka i Majka Božanske Ljubavi. Posebno se naglašava da njeno majčinstvo proističe od milosti Duha Svetoga te da je cijelo njeno djelovanje prema ljudima moguće upravo po Duhu Svetome. Maria je model slušanja Riječi i sljedbe Isusa.119

Svetište je posebno posvećeno mjesto gdje se Bog manifestira ljudima. Sve-tište je prostor za molitvu, za meditaciju kako bi svatko mogao ući u odnos s Bogom putem Majke Božje. Cijela je liturgija pripremljena u smjeru osobnog, ali i zajedničkog susreta s Gospom.120

No ono što daje »ženski« karakter hodočašću je prije svega činjenica da je primateljica i glavni lik Majka Božja: s njom se stvara poseban odnos, s njom koja svakoga može dovesti do Isusa, Per Mariam ad Jesum!121

116 Carmelina Chiara CANTA, Sfondare la notte: religiosità modernità e cultura nel pellegrinaggio notturno alla Madonna del Divino Amore, FrancoAngeli, Milano 2004. Studija je publicirana 2004. a samo istraživanje je počelo jubilarnom 2000. i nastavljeno 2001. godine.

117 Isto, str. 20–22.118 Isto, str. 35.119 Isto, str. 90.120 Isto, str. 94.121 Isto, str. 98–100.


195

Slika 20. Madonna del Divino Amore

U razgovorima sa sudionicima hodočašća proizlazi da Marija predstavlja lik najbliži ženama, kao da je dio obitelji, oslonac za cijele obitelji. Na Mariju se gleda kao na model i sliku idealne moderne žene.

U povijesti religija postoji jedna konstanta između žene i Duha. Sveti ju Fra-njo zove »nevjestom Duha«. Radi se o neraskidivoj bračnoj povezanosti Marije s Duhom Svetim. Zbog toga je Marija ikona Duha Svetoga, u njoj je sva prošlost, sadašnjost i budućnost. 122

Canta ističe da religioznost koja se ispoljava u Božanskoj ljubavi nije ekspresi-ja arhaične pobožnosti i seoskog mentaliteta povezanog s potrebama siromaštva, oskudice i materijalne kulture, nego ima sve karakteristike postmoderne.123

Zato ovo hodočašće u kontekstu Jubileja 2000. godine donosi jednu svoju izvornost i jednostavnost, koje ima svoj lokalni i vjerski identitet.

U to zajedničko hodočašće uključeni su svi, stari, odrasli i mladi, laici, redov-nici i svećenici, muškarci i žene, Talijani i stranci, vjernici i nevjernici.

Ali to je prvenstveno hodočašće u kojemu je najveća prisutnost žena. Ponaj-više srednjih godina, ali ima i mladih i najmlađih, koje žive osobno i intenzivno vlastiti odnos s Majkom Božjom.

Žene sudjeluju u hodočašću koralnijim modusom. Vidljivo je da su mnoge povezane obiteljskim vezama, što dokazuje da se još i danas vjerska socijalizacija i prenošenje vjerskih običaja i praksi odvija po majčinskoj liniji. Tako veliki broj

122 Isto, str. 103–104.123 Isto, str. 205.


196

žena dokazuje ujedno efikasnu vjersku socijalizaciju unutar kulta Bogorodice, koja je još uvijek u iskustvu mnogih mladih žena siguran uzorni model za njihov život. Za njih je Gospa majčinski i zaštitni lik.

Izuzetno je kako te žene, nove stanovnice Rima, dolaze iz raznih zemalja, religija i kultura: iz Eritreje, Etiopije, Rumunjske, Filipina, Južne Amerike, Afrike i raznih zemalja Istočne Europe.

Ima katolkinja, ali i pravoslavki, koptskih kršćanki i muslimanki.124

Sve se te žene, sa svojim različitostima, svaka sa svojom osobnom poviješću, poimanjem života, obitelji i odgoja djece, u toj multikulturalnosti i multireligioz-nosti pokreću, svake subote, iz godine u godinu, na zajednički noćni put molitve i zajedništva.

10. Zaključak: opet Žena Majka

Prešli smo veliki put od prapovijesnih potraga za svetim i »numinoznim«, kroz razne hijerofanije i teofanije. Našli smo Veliku Majku i Veliku Božicu, sim-bole i rituale, te mitove kojima je čovjek sebi objašnjavao postanak svijeta i ma-nifestacije svetog za koje je shvaćao da ne pripadaju njegovom svijetu i vremenu. Prošli smo velike likove židovskih pramajki i njihova hodočašćenja po Božjoj Riječi. Upoznali smo se s počecima hodočašća u kršćanstvu i s jedinstvenom hodočasnicom Egerijom iz IV. stoljeća. Pretražili smo predislamski svijet u koje-mu smo našli neslućena ženska božanstva usko povezana s arapskom tradicijom hodočašća.

Stigli smo do Velikog Rimskog Jubileja 2000. i pronašli jednu jedinstvenu iterativnu pojavu: zajednicu žena sa svih mogućih zemaljskih koordinata, ponaj-više mediteranskih, koje u svom hodu i hodočašćenju ne samo da prepoznaju jedne druge nego i Majku Božju kao vlastitu, ali i sveopću Mater.

124 Isto, str. 220.


197

Slike 1. http://www.lascaux.culture.fr/index.php?fichier=02_01.xml 2. http://www.nihilum.republika.pl/W_Berekhat_Ram_01.htm 3. http://www.nihilum.republika.pl/W_Kostienki_06.htm 4. http://www.nihilum.republika.pl/W_Brassempouy_01.htm 5. http://www.ilcerchiodellaluna.it/immagini/06010124.jpg 6. http://www.frru2.altervista.org/ARCH/VEP/NEO/ANAT/NeT-Catal01K.jpg 7. http://www.cesmap.it/mostre/tutte/deisciamanidett.html 8. http://www.suppressedhistories.net/Gallery/crete/crete5.html 9. http://www.estovest.net/ecosofia/anticofuturo.html10. http://www.leviedellasardegna.eu/imagebrowser/ib_p077_0_1.jpg11. http://anticasardegna.blogspot.com/2013/05/il-culto-della-dea-madre-in-sardegna.html12. http://www.frru2.altervista.org/ARCH/VEP/VEP_PP/pp2.htm13. http://www.frru2.altervista.org/ARCH/VEP/NEO/ET/et.htm14. http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/b1/112307-BritishMuseum-Badari.jpg15. http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/f/f1/Mut.jpg16. http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d3/Egypte_louvre_029.jpg17. http://www.terrasanta.net/tsx/assets/foto/l_6_map_large_Apr09.jpg18. http://api.ning.com/filesL*EC3kOB8rEZSgRg95WwepDV-5g0rY5REQVYehJlLa4*

TaoRz95IkA1xHDyUqyK35i1*MZfdLfrVibmVoRziMxPDlTMIszvy/01ViajeEgeria.jpg19. http://2.bp.blogspot.com/_4himVE0F8C0/TGvk_Ucj9SI/AAAAAAAAB2k/Cal_NbUo-

mrQ/s400/khashkhamer_seal_moon_worship.jpg20. http://www.preghiereagesuemaria.it/images/mdivamor.jpg

Videozapisi

1. Porcu, Silvia, uredila »La Dea Madre Mediterranea«, Il progetto sulla figura della Dea Madre nel Mediterraneo e in particolare in Sardegna, 2012, https://www.youtube.com/watch?v=kzDnF4-TShI

2. Read, Donna i Simos, Miriam, glas Dukakis, Olimpia, »Signs Out of Time: The Story of Archaeologist Marija Gimbutas« Belili Productions, 2003, https://www.youtube.com/watch?v=whfGbPFAy4w

Bibliografija

1. Abou Abdallah, Albert i Sorgo, Roberto, Religioni ieri e oggi. Storia, idee e società, Franco Angeli, Milano 2001.

2. Aračić, Dinko, »Knjige o Gospi uz 50. obljetnicu lista ‘Marija’«, Crkva u svijetu, Vol. 48 No.3, 2013, str. 420–423.


198

3. Baldussi, Manduchi, Melis, Le mille e una strada. Viaggiare pellegrini nel mondo musul-mano. Temi di Storia, FrancoAngeli, Milano 2005.

4. Blažević, Zrinka, »Suvremena religijska historija: teorijska polazišta, metodološke smjer-nice i istraživačke perspektive«, Croatica Christiana Periodica, Vol. 34 No. 66, 2010, str. 139–152.

5. Bedürftig, Friedmann, Sveta mjesta svijeta. Putevima hodočašća, Mozaik knjiga, Zagreb 2011.

6. Budak, Neven, »Hrvatska hodočašća u Aachen«, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 24 No. 1, 1991, str. 15–21.

7. Caetani, Leone, Altri studi di storia orientale: pagine inedite, uredio Fulvio Tessitore, L’»Erma« di Bretschneider, Roma 1997.

8. Canta, Carmelina Chiara, Sfondare la notte: religiosità, modernità e cultura nel pellegri-naggio notturno alla Madonna del Divino Amore, Collana di sociologia, FrancoAngeli, Milano 2004.

9. Cattabiani, Alfredo, »Eliade, il sacro a raggi X«, u Centro Studi La Runa, 2000, http://www.centrostudilaruna.it/eliadesacroaraggix.html, preuzeto 12.11.2013.

10. Chiappini, Azzolino, Amare la Torah più di Dio: Emmanuel Lévinas lettore del Talmud, La Giuntina, Firenze 1999.

11. Cohen, Shaye J. D., »The Origins of the Matrilineal Principle in Rabbinic Law«, u AJS Review, Vol. 10, No. 1, 1985, str. 19–53.

12. Cooper, Kate, Band of Angels, The Overlook Press, New York 2014.13. Cristoforetti, Simone, »Considerazioni sui trecentosessanta idoli della Ka�ba preislamica«

u Loquentes linguis. Studi linguistici e orientali in onore di/ Linguistic and Oriental Stud-ies in Honour of/ Lingvistikaj kaj orientaj studoj honore al Fabrizio A. Pennacchietti, uredili P.G. Borbone, A. Mengozzi & M. Tosco, Harrassowitz Verlag, Wiesbaden 2006, str. 213–222

14. De Martino, Ernesto, »Prefazione« u Eliade, Mircea, Trattato di storia delle religioni , Torino 1954, str. VII-X.

15. Dumézil, Georges, »Prefazione« u Eliade, Mircea, Traité d’histoire des religions, Paris 1949, prijevod Riccardo, Gaetano, str. 5–10.

16. Egeria, Diario di viaggio, uredio A.Clerici, prevela E. Giannarelli, Paoline Editoriale Libri, Milano 2006.

17. Egeria, Pellegrinaggio in Terra Santa, uredili P. Siniscalco, F. Scarampi, Città Nuova, Roma 2008.

18. Eliade, Mircea, Trattato di Storia delle Religioni, prijevod Vacca, Virginia, Editore Bor-inghieri, Torino 1976.

19. Elster, Ernestine S., »Marija Gimbutas: Setting the Agenda« u S. Hamilton, R. D. White-house et al. (uredile) Archaeology and Women, Institute of Archaeology, University Col-lege London Publications, Left Coast Press Inc, Walnut Creek 2007, str. 81–120.


199

20. Facchini, Fiorenzo, Postanak čovjeka i kulturna evolucija, preveo Balabanić, Josip, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2007.

21. Facchini, Fiorenzo et al., Religioznost u pretpovijesti, preveo J. Balabanić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004.

22. Giannarelli, Elena, »Antiche lettrici della Bibbia: dame, martiri e pellegrine«, u La Bibbia nell’interpretazione delle donne. Atti del convegno di studi del Centro Adelaide Pignatelli (Istituto universitario «Suor Orsola Benincasa«) uredili C. Leonardi, F. Santi, A. Valerio, ed. Sismel, Firenze 2002, str. 23–48.

23. Gimbutas, Marija, Le Dee Viventi, uredila Robbins Dexter, Miriam, prijevod Doni, Mar-tino, Ed. Medusa, Milano 2005.

24. Giorgi, Rosa, Santi. Giorno per giorno tra arte e fede, Mondadori, Milano 2005.

25. Grimaldi, Floriano, Pellegrini e pellegrinaggi a Loreto nei secoli XIV-XVIII, Supplemento n. 2 al »Bollettino Storico della Città di Foligno«, Loreto 2001.

26. Aucourt, Eterović et al., Il pellegrinaggio, Communio. Rivista Internazionale di Teologia e cultura, n. 153, Milano 1997.

27. Havel, Boris, »Povijest u Bibliji, tradicionalnom kršćanstvu i karizmatsko-pentekostalnim zajednicama« u Nova prisutnost 10 (2012) 1, str. 19–43.

28. Hitti, Philip Khuri, The Arabs: A Short History, Regnery Publishing, Washinton 1998.

29. Jacobs, Luis, »There is no problem of descent« in Judaism 34. 1 (Winter 1985), str. 55–59.

30. Jedin, Hubert, Velika povijest Crkve II, Volumina Theologica, Kršćanska sadašnjost, Za-greb 1995.

31. Julien Ries, Rivista Internazionale di Teologia e cultura. Communio, n. 216, Jaca Book, Milano 2008.

32. Kolanović, Josip, »Prilog povijesti šibenskih hodočašća u kasnom srednjem vijeku«, Croatica Christiana Periodica, Vol. 6 No. 9, 1982, str. 13–36.

33. Koprek, Ivan, »Hodočašća u svjetlu pastoralne teologije«, Obnovljeni život, Vol. 37. No. 4., 1982, str. 357–370.

34. Krasić, Stjepan, »Opis hrvatske jadranske obale u putopisima švicarskog dominikanca Feliksa Fabrija (Schmida) iz 1480. i 1483/84. godine«, Anali Zavoda za povijesne zna-nosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, No. 39 Lipanj 2001, str. 133–216.

35. Kruta Poppi, Luana, uredila, »L’interpretazione delle veneri preistoriche: uno spec-chio della nostra temperie culturale« u »Il labirinto – Periodico telematico di informa-zione culturale«, n. 7bis Marzo 2011, str. 3–8, http://www.tavoladismeraldo.it/TAVOLA%20DI%20SMERALDO/GIORNALINO/2011/Il%20Labirinto%20N7bis%20marzo%20donna%202011.pdf, preuzeto 10.03.2014.

36. Ladić, Zoran, »Ivana Prijatelj-Pavičić, Kroz Marijin ružičnjak. Zapadna marijanska ikonografija u dalmatinskome slikarstvu od 14. do 18. stoljeća, Književni krug, Split 1998., 301 str.«, Croatica Christiana Periodica, Vol. 24 No. 45, 2000, str. 197–201.


200

37. Ladić, Zoran, »Odjek pada tvrđave Accon 1291. g. u Hrvatskoj (O križarskoj vojni kao vidu hodočašća)«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Vol. 16, Ožujak 1999., str. 43–56.

38. Ladić, Zoran, »Ponukani pobožnošću i znatiželjom. O kasnosrednjovjekovnim rapskim hodočasnicima« u Matica hrvatska – Kolo br. 4, 2006, str. 262–271.

39. Ladić, Zoran, »Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra u drugoj polovici 14. stoljeća«, Croatica Christiana Periodica, Vol. 17 No. 32, Prosinac 1993, str. 17–31.

40. Lilliu, Giovanni, Arte e religione della Sardegna prenuragica: idoletti, ceramiche, oggetti d’ornamento, Sardegna archeologica. Studi e monumenti, 4, Sassari, Delfino 1999.

41. Lawrence, Paul, Atlas biblijske povijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2012.

42. Milovan, Vjekoslav, »Hodočašća kao osobit oblik štovanja Marije i svetaca«, Bogoslovska smotra, Vol. 44 No. 1, 1974, str. 105–118.

43. Ouaknin, Marc-Alain, Le Dieci Parole. Il Decalogo riletto e commentato dai Maestri ebrei antichi e moderni, Ed. Paoline, Milano 2001.

44. Oz, Amos i Oz-Salzberger, Fania, Gli Ebrei e le parole. Alle radici dell’identità ebraica, prevela E. Loewenthal, Feltrinelli, Milano 2013.

45. Papinsko vijeće za duhovnu brigu oko selilaca i putnika, Hodočašće u Velikom jubileju 2000., Dokumenti 113, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998.

46. Peričić, Eduard, »Vijesti o najstarijim hrvatskim hodočašćima«, Bogoslovna smotra, Vol. 54, No. 4, Veljača 1985., str. 550–552.

47. Religije svijeta. Enciklopedijski priručnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998.

48. Ries, Julien, Alla ricerca di Dio. La via dell’antropologia religiosa, Manuali di Teologia Cattolica, Jaca Book, Vol. 1, Milano 2009.

49. Ries, Julien, Il Sacro nella storia religiosa dell’umanità, Jaca Book, Milano 2012.

50. Ries, Julien, L’uomo e il sacro nella storia dell’umanità, Opera omnia vol. II, Jaca Book, Milano 2007.

51. Ries, Julien, L’uomo religioso e la sua esperienza del sacro, Opera omnia vol. III, Jaca Book, Milano 2007.

52. Russo, Raffaele, Atlante illustrato dell’Islam. Storie e dottrine, Giunti, Firenze 2001.

53. Sabbatini, Ilaria, »Nudi homines cum ferro«, u »Questo nomade nomade mondo«. La »ne-cessità del viaggio« tra medioevo ed età moderna, Istituto Italiano di Scienze Umane, uredila Gagliardi, Isabella, Bologna 2011, str. 35–64.

54. Terrin, Aldo Natale, »Hodočasnici i hodočašće u komparativnoj povijesti religija«, u Uvod u komparativni studij religija, Zagreb 2006, str. 187–203.

55. Tićac, Iris, »Uloga žene u Crkvi i u društvu«, Riječki teološki časopis (RTČ), Vol. 24 No. 2, 2004, str. 385–398.

56. TORÀ, Testo e traduzione italiana di Samuel David Luzzato, http://www.archivio-torah.it/testotorah/ pregledano 12.01.2015.


201

57. Vanzan, Piersandro, »Viaggio religioso, politico e metaforico al femminile«, u La CiviltàCattolica, anno 151, vol. II, quaderno 3596, Roma 2000, str. 166–169.

58. Vučković, Ante, »Hodočašće i riječ« u Crkva u svijetu, Vol. 44 br. 2, Katolički bogoslovnifakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2009, str. 123–126.

Zrinka Podhraški Čizmek

L'UNIVERSO FEMMINILE DEL PELLEGRINAGGIO NEL MEDITERRANEO

SommarioQuesto articolo nel ricercare le fonti del concetto del sacro dalla preistoria ad oggi, e attraverso un approccio comparato alla storia delle religioni (da Mircea Eliade a Julien Ries) che si sono formate nell’ambito mediterraneo, vuole interrogarsi sul quando e con quali modalità l’uomo alla ricerca del divino sia diventato un Homo religiosus. Attraverso l’analisi del lavoro di ar-cheologi, storici delle religioni, (paleo)antropologi si va alla ricerca delle prime forme di adora-zione di figure femminili: dalla Grande Madre ed i lavori di Marija Gimbutas e Giovanni Lilliu, fino alle dee egiziane ed alle grandi figure femminili nell’Ebraismo, dalle prime pellegrine nel Cristianesimo, Sant’Elena ed Egeria alle figure divine preislamiche, ed il loro rapporto verso la donna pellegrina.Vengono presentate le caratteristiche comuni nell’adorazione delle figure femminili nella prei-storia ed agli albori delle religioni rivelate fino ad un esempio contemporaneo: il multicultura-lismo e la multireligiosità del pellegrinaggio alla Madonna del Divino Amore a Roma da parte di donne di differenti culture e religioni che appartengono a questo stesso Mediterraneo e che riconoscono in Lei la Madre per eccellenza.

Parole chiaveSacro, Homo religiosus, ierofanie, Grande Madre, Ebraismo, matriarcato, Cristianesimo, Ege-ria, dee preislamiche, Madonna

mediteranski korijeni filozofije · alfredo cattabiani, »eliade, il sacro a raggi x«, u centro...

Documents