i-

L

c0o

JANKO MATKO/ BEZ KRIVNJE KRIVI

naklada matko

I« I

POPULARNI ROMANIJANKO MATKO

UREDNIK

MARIO MATKO

krivnje krivi

LIKOVNO OPREMIO

ALFRED PAL

naklada matkoZAGREB 1994.

Roman je napisan na veliku molbu i nagovor liječnika Zlatka Sladako-vica. Napisan je na temelju prisne ispovijedi u kojoj se prikazuje sav život i svi događaji koje mu je po-vjerila njegova majka.

Djelo je napisano sa željom da mla-di ljudi, kada jedno drugo upo-znaju, a ne znaju za rod i porod, prije ikakve veze upoznaju i ispi-taju svoja obostrana porijekla.

U gradiću K. ima činovnika, tvorničara, obrtni-ka, trgovaca, a okolica grada nastanjena je seljaci-ma, koji su dobro stojeći, jer je zemlja plodna, a rode dobro vinogradi i sve druge plodine.

U tome gradiću rođeni su glavni junaci ovoga ro-mana: Hugo Zizer, njegova supruga Olga rođena Zlatnić, kćeri Elizabeta i Hilda te sin Rudolf; zatim Štefan Kluger, njegova supruga Ana rođena Fru-mić, kći Renata; te na kraju udovica Katarina sa sinom Ferdinandom.

Sve tri obitelji pobjegle su za vrijeme francuske revolucije te se nastanile u gradiću K. Priznavali su se Hrvatima, ali su svim srcem bili odani caru i kralju Austro-Ugarske.

Hugo Zizer je bio veletrgovac poljoprivrednim proizvodima, te glavni dioničar mjesne banke, a u

okolici grada imao je veliki uređen posjed koji je naslijedila njegova supruga od svojih roditelja sta-rosjedilaca Zlatica.

Imali su dvije kćeri, ali prava radost i zadovolj-stvo bilo je kada im se rodio sin kome su dali ime Rudolf.

Zizer je bio školovan, obrazovan, spretan poslo-van čovjek, ali je u domu vodila svu brigu i nad-zor njegova odlučna supruga Olga, kojoj je on u svemu davao za pravo.

Ona je radije živjela na posjedu, kojim je dobro i s uspjehom upravljala, tako da su se djeca od proljeća do jeseni vozila kočijom u školu u gra-diću.

Premda je strogo nadzirala posjed, glavnu je bri-gu posvećivala djeci, kojoj je pružala ljubav i veli-ku nježnost, a naročito sinu Rudolfu.

Štefan Kluger bio je sasma drugih nazora od svo-ga prijatelja Zizera.

Ostavio je mlad činovničko zvanje, odrekao se mirovine, te živio bez mnogo uzbuđenja od stana-rina brojnih kuća i posjeda, što je sve stekao po ženi Ani rođenoj Frumić.

Često su uzdisali što nemaju djece, a Štefan je tješio ženu:

— Kada ostarimo, prodavat ćemo kuće jednuza drugom, pa ćemo putovati, trošiti, nećemo morati štedjeti za nasljednike!

Supruga Ana sve je odobravala što je njezin Šte-fan predlagao, ali je ipak tužno govorila:

— Bila bih najsretnije biće na zemlji kada bihse mogla brinuti za djecu, kako to čini Olga, a onaj

njezin umiljati lijepi sinčić Rudolf voli me i milu-je, ali me dirne u srce kada mi veli: »Teta Ana, zašto vi nemate dječaka s kojim bih se ja mogao igrati, a ne samo sa sestrama.«

— Istinu veliš, Ane, umiljato je to dijete, sasmasuprotno od Hilde i Elizabete, mislim da su mu većčetiri godine.

— Navršio je četiri, no ne samo da je umiljatodijete već i vrlo pametan.

— Ne zdvajaj, Ane, ne govori tako tužno, premda se ja bližim pedesetoj, a ti si mnogo mlađa, preporuči se svojoj imenjačici sv. Ani, da blagoslovitvoje krilo.

— Obilazim ja, Štefane, sve oltare naše crkve inazivam sve svece i svetice, već sam im dodijalaprošnjom i molitvom da mi udijele sreću te postanem majkom.

Na čuđenje mještana, a naročito prijatelja, oso-bito najbolje prijateljice Olge, kojoj se prvo povje-rila, Ana je osjetila da će uskoro doista postati majkom.

Olga se iznenadila na tu vijest, te je bez premi-šljanja rekla:

— Ja se bojim, Ane, za tvoj život, ti si već u odmakloj dobi, pa to može biti težak i opasan porod.

Ana se preplašila, pa je svaki drugi ili treći dan dolazio mjesni liječnik da je pregleda i pazi na nju.

Premda je porod bio težak, Ana je sve to pretr-pjela. Rodila je zdravu djevojčicu kojoj su dali ime Renata, ali i Jele, kako se zvala Anina majka.

8

Kako je običaj u manjem gradu, društveni se ži-vot najviše odvijao u krugu obitelji. No priredbe, koje su davala pojedina društva, bile su uvijek po-sjećivane od svih.

Obitelji Zizer i Kluger, te poslije Bril (kada su se doselili u K.) bile su tijesno povezane, jer je kuća Zizer bila za sve otvorena ili u gradu ili od proljeća do kasne jeseni na njihovom posjedu.

Sav taj život prekinuo je rat 1914. godine.Oto Bril, koji je tada živio u Osijeku, pošao je

na ratište u Srbiju i poginuo je među prvima pri-likom zauzimanja Crnog Vrha.

Udovica Bril došla je nakon smrti muža u Zize-rovu kuću u K. iz Osijeka i tamo se stalno nasta-nila ,s jedincem sinom Ferdinandom koji sa upisao na pravne nauke.

Premda je mladić bio zdrav i sposoban za voj-sku, molba Katarine Bril bila je uvažena te je Fer-dinand ostao uz majku kao hranitelj, a uzelo se u obzir i to što mu je otac kao kapetan austrijske vojske pao na bojištu.

Ferdinand je nastavio školovanje u Grazu, mno-go je trošio na odijela i svoju osobu, a malo su koristili majčini prigovori da više nema oca i neka štedi.

Hugo Zizer bio je najimućniji u gradu K. Cesto je dolazio u svoja poduzeća i banku, te s ponosom pokazivao svoga dvanaestogodišnjeg sina Rudolfa i govorio:

— To je moja radost i ponos, on će biti moj na-sljednik i upravitelj svih mojih poduzeća, moj dra-gi Rudica.

Dječak je bio umiljat i vrlo lijep. Sramežljivo se smiješio i govorio:

10

— Tata dragi, ja to neću znati kao ti, možda ne-ću moći to naučiti.

Sreća i zadovoljstvo cvalo je u domu Zizerovih. Olga se s ponosom pojavljivala u gradu sa svoje dvije starije kćeri i dvanaestogodišnjim sinom koji je polazio u gimnaziju.

II

Jednog dana potuži se Rudolf profesoru tjelovje-žbe da se ne može penjati uz ljestve jer osjeća bo-love u kukovima.

Teškom mukom došao je kući i to saopćio svojoj majci, ali mu ona sa smiješkom veli:

— Ne plaši se, sine, to će brzo proći. Da te bolitrbuh, bila bih u brizi, ali bol u kuku je prolazna.

— Može biti, majko, ali osjećam bolove i u listovima nogu.

Odmah su pozvali liječnika, ali ovaj nije mogao ništa ustanoviti, već je odredio da Rudolf legne u krevet, te mu dao nešto za umirenje.

Preko noći pojavila se bol u koljenima, a ujutro i u stopalima.

Opet je došao kućni liječnik, zabrinuto pregle-dao dječaka i predložio Zizeru da pozove još dvo-jicu liječnika kako bi se zajedno posavjetovali.

Očaj je nastao u kući. Olga je bila sva izvan se-be te je govorila:

— Gospodo liječnici, izmislite lijek, ni jedan namneće biti skup, ako ga nema u K., ja ću makar pje-

11

ške ići u Zagreb, Beč, Peštu ili Pariz, samo da što prije ozdravi naše milo dijete.

Obitelj Zizer preko mjere je nagrađivala liječni-ke, a ovi su se trudili i sve poduzimali da dječaku prestanu bolovi, pa su mu uz lijekove davali i cje-piva u bedra, uslijed čega su bolovi prestali, ali na kratko vrijeme, jer su se onda opet pojavlji -vali.

Kada su uvidjeli da nemaju uspjeha, predložili su da dječaka odvedu u jednu naročitu bolnicu u Beču, preporučivši i znamenite profesore u Beču.

Liječenje u Beču bilo je vrlo dugo. Bolovi su koji dan popustili, onda se opet pojavljivali. Upotre-bljavane su kupke u vodi, trljanje donjega dijela tijela, lijekovi, cjepiva. Sve su poduzimali učeni profesori, jer Zizer se nije žalio na izdatke, već je govorio:

— Trudite se, gospodo, tražite najskuplje lije-kove svijeta, samo da izliječite moga sina.

Jednoga dana Rudolf je rekao da ne osjeća veli-kih bolova, već samo osjeća kako mu u bedrima, a naročito u nogama, nešto kao vrije i svrbi ga. Li-ječnici su radosno utvrdili da je to posljedica lije-čenja i da će dječak posve ozdraviti.

Za nekoliko dana nastalo je čuđenje, a profesori su se između sebe pogledavali: po nogama i ni-žem dijelu bedara četrnaestogodišnjeg dječaka po-čele su izbijati guste dlačice.

Bolovi su svakim danom postajali sve slabiji, ali su dlačice izbijale sve veće. No na veliku radost liječnika, dječak se mogao osoviti na noge, te je uz pomoć drugih mogao koračati po sobi. Bečki pro-fesori su bili zabrinuti jer se očito zamjećivalo da se kuk i noge ne razvijaju, već postaju kržljavije

12

i kraće, ali su uvjeravali Zizera da će donji dijelovi tijela, kada posve prestane liječenje, dostići gornje dijelove, koji su se razvijali ispravno.

Zizerovi su bili tužni i nezadovoljni, te su se ra-spitivali ima li možda u svijetu još koje znamenito lječilište za takve slučajeve.

Profesori su predložili London, te je za nekoliko dana Zizer otputovao sa sinom u Englesku. Ponio je sve nalaze o bolesti i preporuke profesora.

Rudolf se vratio iz Londona kao mladić u sedam-naestoj godini, zdrav bez ikakvih bolova, ali se be-dra i noge nisu mogli razviti kao gornje tijelo, što se i zamjećivalo, ali ne upadljivo. Rudolf je bio sretan i zadovoljan što je mogao hodati. Nastavio je gimnaziju, te je uz poduku profesora polagao dva razreda u godini. Ne samo što je bio lijepog lica nego je posjedovao i sva svojstva srdačnog, umiljatog i veselog mladića, a kako je bio u mo-gućnosti da svakome pomogne i da časti, imao je veliki krug prijatelja i drugova, muških i ženskih. Pošao je i u plesnu školu, bio je sretan i veseo što je naučio plesati, a naročito se veselio kada je vi-dio i osjetio da se djevojke natječu i bore s kojom će više razgovarati ili plesati. Bio je smiren i za-dovoljan jer ni od koga nije čuo da bi govorio o njegovu tjelesnom nedostatku.

Roditelji su bili veseli, a majka presretna kada je vidjela sina u društvu djevojaka, kako se zaba-vlja i kako ih sa zanimanjem promatra.

Kako je Rudolf više godina liječen od liječnika i znamenitih profesora, često je čuo razgovore o tome kako se razvijaju osjećaji. A čuo je i to kako je jedan u strahu rekao: »Ako mi se pojave u dobi

redovito znakovi brade i dlaka, onda će biti sve kako mora biti kod mladoga čovjeka.«

Rudolf je s velikim zadovoljstvom i srećom slu-šao opomene majke:

— Rudica, obrij bradu i lice. Ako baš želiš, pusti brčiće, bit ćeš još ljepši mladić kada se dotjeraš!

Otac ga je uvodio u poslove.Kada je 1914. godine buknuo rat, Rudolf je na-

vršio dvadesetu godinu. Uslijed zakržljalog donjeg dijela tijela bio je oslobođen vojske.

Poduzuće se sada već zvalo »Hugo Zizer i drug«, jer je Hugo Zizer uveo i sina kao druga u poslu.

Mnogi mladići koji su morali ići u vojsku i na ratište sa smiješkom su govorili kako će se brzo vratiti, za mjesec, najviše dva mjeseca. Ali se rat produžio više od četiri godine. Mnogi su ljudi osi-romašili, ali velika većina trgovaca, obrtnika, a na-ročito veća poduzeća, osobito vojni dobavljači, ve-oma su se obogatili.

Poduzeće »Hugo Zizer i drug« postalo je nabav-ljač za vojsku.

Rat je harao svom žestinom, potrebe vojske bile su sve veće, a nabavi jači su gomilali velike zarade.

III

Godine 1916. umro je stari car Franjo Josip, a naslijedio ga je car Karlo, koji je, čim je došao na prijestolje, raspisao ratni zajam.

Te su obveznice donosile velike kamate, a cijela svota zajma vraćala se zajmodavcu u cijelosti.

Mnogi su građani upisivali ratni zajam prema mogućnosti, kako je tko mogao.

Poduzeće »Zizer i drug« upisalo je vrlo umjere-nu svotu prema sudu mnogih, jer su znali da su bili imućni te se kroz dvije godine rata još više obogatili.

Ali na čuđenje građana, te upravo na zaprepašte-nje Huga Zizera i cijele njegove obitelji, njegov prijatelj Stefan Kluger upisao je golemu svotu rat-nog zajma. Badava su bile opomene iskusnog po-slovnog prijatelja Zizera koji je savjetovao Kluge-ra da smanji upis ratnog zajma na jednu desetinu. Kluger je s oduševljenjem uvjeravao i tvrdio pro-tivno:

— Moja je odluka čvrsta i nepromijenjena, mismo dužni i obavezni pomoći našoj vojsci, dragimoj prijatelju Hugo. Mene ne ponizuje opominjatimoje brojne stanare da točno plaćaju stanarinu.Ja ću od sada imati odreske zajma, te dizati novac.

— Promisli, Štefane, rat još traje, nitko ne znakako će završiti!

— Da mi nisi prijatelj od mladosti, ja bih te prijavio da sumnjaš u pobjedu naše vojske, moćneNjemačke i saveznika Turske.

— Radi, Štefane, kako želiš, ako misliš da je toza tvoje dobro i za dobro tvoje obitelji.

— Tako si mi trebao odmah reći, te se sam ponuditi da ćeš mi pomoći kod prodaje kuće i posjeda.

U 1916. godini već je bilo mnogo novaca u pro-metu, a naročito su ga imali seljaci jer su svoje proizvode prodavali tajno po mnogo većim cijena-ma nego što su ih morali dati državnom poduzeću.

Na veliku radost Klugera, brzo je rasprodao vino-grade, oranice i livade seljacima uz mnogo veću cijenu nego što je očekivao.

Kuće su pokupovali mjesni obrtnici i trgovci.Kada je došao dan predaje novca, još je manj-

kala jedna svota. Zato se obratio Zizeru, rekavši mu da želi prodati i svoju veliku lijepu kuću u ko-joj stanuje.

Zizer mu je odgovorio da tu njegovu kuću ne bi kupio da mu je daje i uz pola cijene, ali će savje-tovati mjesnoj banci da je otkupi.

Na dan predaje novca za ratni zajam Kluger je s p'onosom položio golemi novac, na čuđenje mno-gih znanaca, a na žalost iskrenih prijatelja kakav je bio Hugo Zizer.

Polovicom 1917. Kluger je dobio zamašnu svotu kao kamate na ratni zajam, te je ponosno govorio svojoj ženi i odrasloj kćerki Renati:

— Tako će biti do kraja našega života, a ti ćeš,kćeri naša, biti najbogatija udavača grada K. kadarat završi.

Štefan Kluger je trošio i živio raskošno. Često se u njegovoj kući pripremala raskošna gozba na kojoj nisu smjeli izostati najdraži prijatelji: Hugo Zizer sa cijelom obitelji.

Kada je Kluger bio raspoložen, malo od obilja, a nešto pod utjecajem vina, tada je oduševljeno govorio:

— Ova moja jedinica bit će uz svoju ljepotu idražest najbogatija udavača čim rat svrši, a ja dobijem golemu svotu ratnoga zajma.

Renata Kluger bila je neobično lijepa, mila, dra-žesna djevojka u dobi od sadamnaest godina. Mno-gi mladići rado su je gledali i s njom razgovarali.

16

IV

Na imendan cara Karla, 1917. godine, Crveni je križ upriličio zabavu u korist ranjenika. Pod priti-skom javnog mnijenja došli su i mnogi koji nisu željeli pobjedu Austro-Ugarske. Svi su gledali Klugera kao u neko čudo, jer je rasprodao sve svoje i dao u ratni zajam. U njegovu društvu bila je i cijela obitelj Zizer sa kćerkama i sinom Ru-dolfom, zatim upravitelj banke sa ženom, a došla je na tu priredbu i udovica Bril sa sinom Ferdi-nandom.

Obitelji Kluger i Zizer bile su prisno vezane. Ri-jetko je prošao dan da nisu bile zajedno. Renata je voljela Zizerove kćeri, koje su već bile udane. No neobično je voljela i društvo srdačnog, zabav-nog i veselog Rudolfa, pa je često polazila s nji -me u razne kupovine.

Počeo je ples. Renata je plesala s Rudolfom prvi i drugi ples, a onda ju je zamolio za ples nji-hov znanac Ferdinand Bril.

Mladić je bio lijep, vitak, u dvadeset i trećoj go-dini. U Grazu je stekao mnoga iskustva na raznim priredbama, gdje se zabavljao s iskusnim djevoj-kama.

Ples je ponovio tri puta. Pričao je Renati mnoge dogodovštine, ona se veselo smiješila, pa nije bila veoma oduševljena kada ju je došao za ples zamo-liti Rudolf. Kada je zabava završena, svi su bili po-zvani u dom Klugera, među njima i udovica Bril sa sinom.

Ferdinand je ostao još dva dana u gradu K. Sa-stajao se s Renatom. Lijepi i iskusni mladić za-

2 Bez krivnje krivi i n

vrtio joj je glavom. Renata se svom dušom i srcem zaljubila u Ferdinanda. Nakon poljubaca obećala mu je trajnu ljubav. No to je ostalo tajnom za sve njihove znance.

Ferdinand je opet otputovao u Graz na nauke, ali ni početkom 1918. nije položio ispite koji su bili potrebni.

Štefan Kluger bio je veoma razočaran jer koncem lipnja, kako je bilo utanačeno, nije dobio kamate na ratni zajam.

Odmah se požalio prijatelju Zizeru. Ovaj reče:— Ako ti treba novaca, pođi u banku i digni no

vaca koliko ti je za život potrebno.Kluger je zahvalio Zizeru, te snuždeno rekao:— Zar se može tako nešto dogoditi da naša dr

žava dođe u takve poteškoće da zataji plaćanjesvojih obaveza. Ne mogu shvatiti da je tako lošeratno gospodarstvo.

Zizer je bio upućen u stanje na ratištu, ali nije htio to govoriti Klugeru, već ga je utješio da će svi kamati sigurno biti isplaćivani na kraju godine.

— Ti si, Štefane, veliki rodoljub, a i bivši časnik, pa znaš da je najpotrebnije osigurati hranomi robom vojsku na ratištu.

— Ja znam i razumijem da su bojna polja predsvima prva, ali se moralo misliti i na ugled našedržave. Ja ću za sada preko toga prijeći, ali samčuo od mnogih vrlo zajedljive primjedbe, kako većzapinje, kako može biti još i gore. A čuo sam inajtežu primjedbu, naime da se može dogoditi danećemo nikada dobiti vraćeni zajam!

— Umiri se, Štefane, to govore zlobnici. Vjerujda među njima ima i onih koji žele propast našedrage Austro-Ugarske.

18

— Neću da mislim na takve zloduhe, ali me jestrašno kosnula primjedba da bi se moglo dogoditi da izgubimo zajam!

— Ne misli na tu primjedbu, Štefane, neće našadržava propasti,

— Hoću li ili neću li na to misliti, ti znaš najbolje da bih ja bio sasma upropašten, postao bihprosjak koji ne bi mogao ni ruku pružiti za milostinju.

Hugo Zizer naumio je nešto reći, ali povuče ri-ječ, te veli:

— Pođi, Štefane, u banku da ne bi zakasnio.Kluger se digne sa stolca zamišljen, tronut, pog-

nute glave, pođe laganim korakom prema vratima, s dopisom u ruci, koji mu je napisao za banku pri-jatelj Zizer.

Kada je Kluger otišao, Zizer je žalosno gledao za njim, te rekao sinu:

— Vjerujem da je zamišljen, ali kada sam gasavjetovao da na trideset puta smanji upis zajma,toliko se zaboravio da me gotovo nazvao neprijateljem Austrije.

— Zar i ti, tata, misliš da ćemo mi izgubiti rat?— Ne samo da mislim, moj sine, već sam i uvje

ren u to. Zar misliš da badava potplaćujem mo-gućnike koji odlučuju da naše poduzeće dobijenovac od države?

— Ali, dragi tata, ja imam pregled našega poduzeća. Mi smo goleme svote novaca zaradili, pa danam i ne plate dug, ne bismo to ni osjetili.

— Sine moj, znaš onu poznatu: »Od viška teglava neće zaboljeti!«

19.

Kod obitelji Zizer bilo je opet veliko društvo, pozvali su mnoge privrednike, visoke državne slu-žbenike, a raspravljalo se o ratu i ratištu, pa se raspravljalo i o tome kako je Austro-Ugarska sve poduzela da pobijedi na talijanskom bojištu, a Nje-mačka će pobijediti sasma Francusku. Jedino su imali uspjeh u Srbiji, čija se vojska povukla pred moćnom silom, te uz velike napore prešla preko Albanije u Grčku.

Štefan Kluger se nije upuštao u raspravu, već je pozorno slušao, pa kada je čuo one koji su s nadom govorili o pobjedi Austro-Ugarske i Njema-čke, oči mu se zasjale od sreće, a ako je načuo što protivno, odmah se udaljio, te uzbuđen naglas rekao:

— Jezik pregrizao!Brižna domaćica Olga bdjela je nad uzvanicima,

čula je o neprilici Klugerovoj, te ga upita:— Što si htio reći, Štefane?— Ljutim se, draga Olga, na one koji proriču

da bismo mi mogli izgubiti rat.Odlučna Olga okrene se uzvanicima, te glasno

veli:— Drago društvo, prestanimo nagađanja i razgo

vore o ratu. Jedite, pjevajte, te nazdravite za pobjedu našega oružja, a vaše nagađanje neće promijeniti ishod rata.

— Olga draga, od srca sam ti zahvalan, daj dati poljubim tvoju ruku.

20

— Pođi, Štefane, popij nešto, raspoloži se, a ponudi čašu i Ani. Pogledaj našu dragu mladež kakoveselo priča.

Nanizale su se zdravice u čast oružja, ali više, po običaju, u ime bratimstva. Mnogi time stječu veće prijateljstvo.

Olga Zizer priđe do skupine mladih netom vjen-čanih parova, a bila su tu i oba njezina zeta, časnici na dopustu, te strogo prijekorno veli:

— Nazdravljate oružju i pijete u tu svrhu i vimladi parovi, a pomišljate li koliki pogibaju naratištu? Vi se zabavljate i naslađujete, a gdje suvam potomci? To vrijedi i za vas, drage kćeri i zetovi. Propast će naš narod.

Da bi ublažila svoj strogi ukor, zagrli sina i veli:— Što prije se oženi, sine! Ti nas sigurno nećeš

razočarati kao tvoje sestre i svaci.Bila je takve odvažne naravi da se svakoga usu-

dila opomenuti i ukoriti.Brzo se udaljila i dala donijeti nova jela i pića,

pa se zabava produžila do zore.

VI

Sutradan poslije podne zamoli Olga Zizera svoga sina da pođe s njom na njihov posjed, što je Ru-dolfa veoma obradovalo.

Rudolf se cijelim putem u kolima smješkao, te je nestrpljivo čekao da što prije sjedne s majkom u vrtu.

Majka je promatrala sina, te ga upita:

2.1

— Sine moj, zamijetila sam da se smješkaš, teosjećam da mi želiš nešto reći.

— Smješkam se, majko, već od sinoć, kada stepogodili moje misli koje me već dugo progone. Želim se što prije oženiti.

— Sine moj mili, ja sam upravo presretna što točujem iz tvojih usta. Sinoć sam smogla snage kada sam korila mlade parove, a najviše sam mislilana tvoje sestre, jer sam žalosna što nemaju djece.

— Majko, ja bih se rado oženio još ove godinebez obzira na to da li se rat završi ili ne.

— Presretna sam, sine moj mili, neću ti riječima spominjati svoju bojazan koja me je progonila, ali, sine moj, majka nije zamijetila da udvarašbilo kojoj djevojci naših znanaca?

— Nisam, majko, još ni jednoj djevojci udvarao, jer se bojim, čim bih počeo ozbiljno udvarati,da bi me odbila, a to bi me veoma povrijedilo.

— Nisam zadovoljna, sine, s tvojom maloduš-nošću. Zar ne opažaš i ne osjećaš kako se mnogevrte oko tebe, ali ne misli da je to zbog imanja,ne, ti si, dijete moje najdraže, lijep, umiljat, veseoi zabavan mladić.

— Hvala vam, majko, na tom priznanju, svakamajka vidi samo dobre vrline svoga djeteta, biloono nejako ili odraslo kao ja.

— Kada već razgovaramo o ženidbi, sine, sestraravnatelja banke zaljubljena je u tebe, a sviđaš sei kćeri glavnog knjigovođe, to mi je povjerila gospođa Mira, supruga ravnatelja.

— To mi je vrlo drago čuti, majko.— Budi uvjeren, sine moj, da nema u gradu dje

vojke koja bi te odbila kada bi je zaprosio.

22

— Majko, moram vam priznati da sam ja većdugo zaljubljen u Renatu.

— Dragi Rudica, što si sa njom šupljiš glavu,ona je sigurno u tebe zaljubljena, skače oko tebe,pomiluje te, samo da ti ne sjedne na koljena.

— Drugo je, majko, što me iskreno voli, kao prijatelja, ali nije sigurno da će mi htjeti postati ženom.

— Renata je dobra i pristala, dapače i lijepadjevojka, ali te upozoravam, ako se rat završi unašu korist, Kluger će biti neizmjerno bogat čovjek, ali ako izgubimo, past će na prosjački štap.Ti dobro znaš da je sve njihovo imanje rasprodanoi dano u ratni zajam.

— Majko, vi dobro znate da smo mi bili već prijedobro stojeći, a sada sam ja upućen da je našepoduzeće zaradilo tokom rata veliki novac, pa mene neće smetati bude li Renata bogata ili siromašna udavača, jer ja je neizmjerno volim i bio bihpresretan kada bi mi postala ženom.

— Malo pričekaj, Rudice, ne izjašnjavaj se, zaRenatu možeš biti siguran da će ti biti žena, vjerujsvojoj iskusnoj majci. Gledaj, motri, sine, moždase zaljubiš u koju drugu djevojku.

— Nikada, majko! Nema takve koja bi moglaistisnuti Renatu iz moga srca, jer ona se dubokousjekla u moje srce i osvojila je cijelo moje biće,shvaćate li me, draga majko?

— Poslušaj svoju majku, Rudica, za sada nekaje to naša tajna, dok ne govorimo s tatom.

Hugo Zizer došao je predvečer na posjed, te mu za večerom veli njegova žena:

— Moram ti otkriti veselu vijest, naš se Rudeksmrtno zaljubio, te se želi što prije oženiti.

23

-t

i

1

— Ne šali se sa mnom, Olga, ta je vijest za mene radosnija nego onda kada se rodio. Meni je od-lanulo, nestat će mojih razmišljanja i bojazni danije ona dječačka bolest ostavila posljedica na njemu kao mladiću. Oh, kako sam sretan, Olga!

— Neću ti duljiti, no svim srcem i dušom zavolio je Klugerovu Renatu!

U taj čas u sobu uđe Rudolf, otac ustane, pođe mu u susret, čvrsto ga zagrli, privuče na grudi, te uz-buđeno veli:

— Sine moj mili, sva radosti i nada moga života!Majka mi je saopćila radosnu vijest da je tvojesrce odabralo družicu života, kćerku naših prijatelja, Renatu.

—- Istinu vam je rekla majka, ali zašto suze u tvo-jim očima, dragi oče?

— Od ganuća, uzbuđenja i sreće, sine naš mili.Otac nije pristao na odgađanje, već veli:— Štefanu i Ani bit će milije da se vjenčanje

obavi što prije, dok još Štefan ima nade da će postati imućan. Njega još uvijek drži nada da nećemo izgubiti rat, što je, na žalost, uzaludna nada,jer je propast na vidiku!

VII

Sutradan je pošao sam Zizer do Klugera, da mu saopći kako je odbor banke, na njegov prijedlog, odobrio da se Štefanu i Ani Kluger stavi na raspo-laganje dvadeset tisuća kruna, jer toliko više vrije-di njihova kuća od svote koju je platila banka.

24

— Hugo dragi, velika ti hvala na toj veseloj vijesti da nisam dužnik banke. Ja i Ana smo se dogovorili da ćemo od banke otkupiti svoju kuću čimdobijemo novac od zajma.

— Učinite to, dragi prijatelji. Sjećaš li se, dragiŠtefane, koliko sam te nagovarao da ne rasproda-ješ sve svoje?

— Ne znaš ti, Hugo — rekla je Ana — kako samga ja sklopljenim rukama molila, ali je on bio kaoopsjednut, te je samo govario: »Pustite me na miru,znam ja što radim!«

— Da, da, vjerovao sam bez promišljanja da ćerat dobiti moćna i jaka Austro-Ugarska, a ja joši sada ne gubim nadu.

— Dragi prijatelji, još vam imam reći najradosniju novost svoga života: moj se Rudolf odlučiona ženidbu!

— Sretna ona koja će mu postati ženom, ne samo zato što ste vi danas najimućniji u gradu negojoš više zbog toga što je Rudica drag, umiljat i lijep mladić da mu nema para u gradu!

— Milo mi je čuti tako dobro mišljenje o momesinu, osobito od tebe, draga Ana, koja si sve s nama proživjela kada se on razbolio.

— Zanimao bi nas njegov izbor, sigurno je paona sestru ravnatelja banke?

— Ne, dragi Ana i Štefane, već dugo u srcu gajiljubav prema vašoj Renati.

Ana i Štefan kao da su se skamenili, gledali su u Huga, najprije im se na licu pojavilo bljedilo, onda znoj, te su počeli brisati čela.

— Vi šutite, prijatelji. Zar vas nije razveselila tavijest, recite iskreno?

— Nemam riječi, dragi Hugo, što je na našuRenatu pao izbor dragoga Rudice, pogotovu štonam još nije vraćen zajam. Ja govorim i u Aninoime, sretni smo, presretni, te ne možemo drugo reći: bili sretni i presretni!

— Onda, dragi prijatelji i budući rođaci, Rudicami i sestre došli bismo sutra predvečer, kako bi Ru-dolf isprosio službeno Renatu i prstenovao je.

— Presretni ćemo biti, a vjerujemo da će bitipresretno i naše drago dijete, koja svakom zgodomhvali i govori o vrlini, plemenitosti i dobroti Ru-dolfovoj.

— Znam, prijatelji, da je Rudica prije moraogovoriti s Renatom, ali je on strahovao da bi onamogla odbiti njegovu ponudu, a to bi za njega bioneutješiv udarac.

— Kako je smio to pomisliti! Pa mogao je čestočuti od nje: »Dragi i mili moj Rudica!«

— Onda, kako smo se dogovorili, sutra navečeru obiteljskom krugu isprosit će naš Rudolf vašuRenatu.

— Za mene i Anu bit će to najsretniji dan našegaživota. Govorim li istinu, Ana?

— Što bih drugo mogla reći nego da mi pogađaš, Štefane, iz dubine moga srca moje misli i vruće želje da će biti sretno naše milo dijete.

VIII

Premda su polovicom lipnja najdulji dani, Ana, a još češće Štefan, pogledavali su na prozore da li se vraća Renata koja je otišla jednoj prijateljici

da se dogovore o proslavi mature, jer se uslijed ra-ta nije moglo ići na putovanje.

Kada su opazili kočiju, te u njoj Olgu i Rudolfa, koja se zaustavila pred njihovom kućom, pogledali su se preplašeno, te Ana, koja uvijek sve vidi crno, veli:

— Sigurno su stali da nam jave kako od svegaodustaju!

— Ne govori bedastoće, Ana!Olga, za kojom je ušao i Rudolf, poviče s vrata:— Polazeći u vinograd, željeli smo vas pozdra

viti u želji i nadi da ćemo vidjeti i Renatu. Krećemo odmah, a sutra ću ti, Ana, poslati i mnogo drugih stvari, da imaš što manje posla i brige.

Štefan Kluger zagrli Rudolfa te drhtavim glasom veli:

— Sve nam je poznato, dopusti, milo dijete, date poljubim od sreće i zadovoljstva što ćeš nampostati sinom. Ana, poljubi i ti našega budućegsina!

Olga i Rudolf odmah su krenuli u vinograd, a ro-ditelji su nestrpljivo očekivali Renatu da joj sa-opće veselu vijest.

Već se približavao suton kad je bilo izdaleka vi-djeti kako putem užurbano dolazi Renata. Čim je ušla u sobu, potrči i zagrli majku, stane je ljubiti, onda se baci u zagrljaj ocu, te ga je također ljubila i milovala, jer je više nježnosti i ljubavi posveći-vala ocu nego majci.

Štefan ju je milovao i ljubio u čelo i kosu, te joj nježno veli:

— Ti si se, milo dijete, vesela i raspoložena vratila s dogovora od prijateljice.

— Mili moji roditelji, vama prvima povjeravam,sretna sam, presretna, jer nema veće sreće negokad se dozna i osjeti da si ljubljena i da ljubiš!

— Renata, predrago naše dijete, od koga si ti todoznala. Nama je prije podne došao reći Hugo.

— On to nije mogao znati, već samo nagađa.— Ne govori gluposti, Renata, njemu je rekao

Rudica da te voli i dugo nosi u svome srcu.— Majko, rođena, tata moj najmiliji, nije Rudica

taj koga ja ljubim svim srcem svojim, već je toFerdinand, njemu sam obećala svoju ljubav!

Oboje su ostali bez riječi neko vrijeme, gledajući Renatu. Onda Štefan odlučno reče:

— On te je obmanuo, drago dijete, zjenico očijunaših, od toga obećanja neće nikada biti braka.

— Hoće, oče moj, jer ga neizmjerno ljubim kaoi on mene. Nećemo se uzeti tako brzo jer on jošnije završio nauke.

— Ne može biti ni kasnije, Renata, milo čedonaše, jer smo ja i tvoja majka obećali Hugu, a maloprije Rudici i teti Olgi, da ćeš ti biti Rudičinažena.

— Niste tu mogli, a ni smjeli obećati bez mogaodobrenja!

— Mi smo tvoji roditelji, imamo pravo i dužnostda mislimo na tvoju sreću. Pa ti voliš Rudolfa!

— Volim ga, roditelji dragi, svom dušom, dragmi je i mio, bolji je od kruha koji se jede, ali ga neljubim i neću da postanem njegovom ženom!

— Ti si, dijete, postala zrela djevojka, ti morašmisliti i razumom, a ne samo srcem, ti moraš postati ženom Rudolfa Zizera.

— Ne mogu, ne mogu, oče moj dragi i najmilijina ovome svijetu!

28 . ._ L

— Ne plači, dijete, molbe i suze ne mogu tipomoći, ti se moraš žrtvovati za nas, naročito zamene, preljubljeno dijete. Čuj me, kćeri, mila, jase nadam, sam sebe uvjeravam, ali sve prilike govore da ćemo ja i majka mojom krivnjom postatiprosjaci koji neće htjeti i moći pružati ruku zamilostinju. Tvoja udaja za Rudolfa naš je spas odbijede koja nas čeka. Hoćeš li se udati za Rudicu?

— Ne mogu, oče moj! Ako osiromašimo, ja ćuraditi, a i Ferdinand će svršiti nauke, pa nećemoumrijeti od gladi.

— Ferdinand je sin naših velikih prijatelja, dragmi je mladić, ali u njega nemam povjerenja, trebada i to znaš da je već veoma zadužio majčinu kućusvojim nepromišljenim životom.

— Tatice dragi, on će se meni za ljubav promijeniti, danas mi je obećao da će se ozbiljno prihvatiti učenja.

— Renata, kćeri mila, želim svim srcem da budešsretna, a bit ćeš to sigurno samo kao žena predobroga Rudice. Ti se ne pretvaraš, mi osjećamo danas ljubiš. Čuj, dijete, žrtvuj se za nas! Ako nećešti za nas, onda ćemo se mi za tebe, ako vjeruješda ćeš živjeti sretno.

•^- Predragi i predobri moj tata !— Čekaj, nisam još rekao posljednju riječ. Čuj,

naša je država na rubu propasti, ali ja sam bioaustrijski časnik, kunem ti se svojom čašću, akosutra uvečer odbiješ Rudolfa za muža, čim oni odu,ja ću učiniti strašno djelo, ubit ću majku, ondasebe, postat ćemo žrtve za tvoju slobodu.

Renata je očajno povikala:— Oče moj mili i majko draga, živite vi, a ja ću

se žrtvovati za vas i bit ću žena Rudici Zizeru.

Štefan Kluger počne jecati i sruši se na koljena pred kćerku, stane je grliti, ljubiti joj ruke govo-reći:

— Hvala ti, dijete premilo, spasila si našu časti naše živote, osjećam da ćeš biti sretna.

— Ustanite, oče moj, dira me u srce vaš plač.Moja je riječ tvrđa od željeza, bit ću za ljubavvašu njegova žena.

Majka priđe Renati, stane je ljubiti i milovati, te veli:

— Dijete moje milo, ljubav dolazi i učvršćuje seu braku. Tata zna da sam i ja bila u drugoga zaljubljena, ali se nikada nisam pokajala što sam seudala za moga dragoga Štefana, tvoga oca. Ja samčvrsto sigurna da ćeš biti sretna, lijepo i dobronaše milo dijete.

— Govore mi, majko, da sam od vas i pobralašto je lijepo. Sretna bih bila, osobito sada, da imambarem mali trun vaše naravi, da nemam svoje voljei svoga ja, kao što ga vi nemate i niste nikadaimali, draga majko.

— Kamo sreće da je upotrijebila svoju volju, tese oduprla kod prodaje naših posjeda za ratnizajam!

— Kako bih se ja usprotivila tvojoj volji i odluci, dragi moj Štefane?

— Dragi moji roditelji, večerati neću, odmah ćuleći da ojačam, te sama sebi dočaram sreću kojame čeka uz Rudolfa.

Neko vrijeme nakon toga uđe brižna majka u njezinu sobu noseći čašu mlijeka. Našla ju je bu-dnu. Ležala je otvorenih očiju.

— Ne spavaš, dijete? Donijela sam ti mlijeka daga popiješ.

— Hvala vam, majko, popit ću vrlo rado, jer memori žeđ.

— Da si spavala, ja bih ti ostavila na stolu.— Ne mogu zaspati, majko, stekla sam snage,

jakosti, čak uvjerenosti da ću biti sretna, a velikuje radost osjećalo moje biće, jer vas oboje gledamu duhu kako ste sretni i blaženi i zadovoljni mojom udajom.

IX

Renata je ustala vedra i raspoložena, pošla je k ocu koji je pozorno čitao bečke novine, poljubila ga i rekla:

— Veseli me, tata dragi, da živite u nadi. Zadr-žite je do posljednjega časa, jer kolo sreće se okreće, pa vjerujem da je tako i u ratu.

Došla su kola Zizerovih. Sluga je donio vino i razne stvari do kojih se teško dolazilo uslijed rata.

Renata se uz poslugu i majku prihvatila posla, te sama spravila razna jela, naročito ono što je volio Rudica. Uz posao, ispod glasa, pjevušila je pjesme. Radila je cijeli dan, te nije izlazila iz kuće, pa je često opominjala majku da se stol za drage goste što svečanije postavi.

Prvi je došao Rudolf sa svojim svakom. Renata ih je veselo dočekala, te radosno pozdravila Rudol-fa, kako je to uvijek činila, čak ga je poljubila u čelo.

Rudica je sjeo sa svakom na ponuđeno mjesto. Štefan Kluger ponudio ih pićem, a Rudolf veli:

—« Dragi Štefane, nećemo prije piti nego što objasnimo zašto smo došli. Premda svi naši preci, tvrdite, potječu iz Francuske, već skoro dvjesta godina živimo u Hrvatskoj, pa smo primili i ovda-šnje običaje. Zbog toga sam ja došao sa svojim sva-kom do vas, da vas kao roditelje zamolim da mi odobrite da zamolim Renatu da mi bude draga i mila družica života.

Renata nije čekala odgovor oca, već potrči do Rudolfa, zagrli ga i veli:

— Volim te, Rudica, ne traži pristanak mojihroditelja, bit ću ti dobra žena.

— Renata, mila, draga, ljubljena, ja sam presretan jer te već dugo ljubim iz dubine srca svoga.Požurio sam da ti to velim, sve od straha da tetko ne otme mome srcu. Primi, Renata, ovaj prstens alem-kamenom, koji je najtvrđi od svih kamenova, takva je i moja ljubav prema tebi i ostat ćetakva vječito.

— Hvala ti, Rudica, na tom daru, a još više tizahvaljujem na lijepim riječima. Znala sam da siuman i rječit, ali nikada nisam pomišljala da me-ljubiš drugačije nego samo kao dobru prijateljicu.Oduvijek te neizmjerno volim, Rudica, obećajempred svima da ću biti tvoja žena.

— Neizmjerno draga, mila i ljubljena ženo, je litako, mila Renata, primi ovaj prsten i neka nasvječno veže.

Prvi put poljubili su se, kao budući muž i žena, Renata i Rudolf.

Ali je ona odmah zatim napustila sobu, te u svo-joj sobi gorko zaplakala uz bome i tužne, riječi:

»Oh, bože, zašto nisam osjetila želju ljubavi, stra-sti, kako sam jučer osjetila kada me je poljubio Ferdinand. Pomozi mi, bože, ulij u moje srce ljubav za toga dragog, dobrog i milog Rudicu!«

Čim su stigli roditelji i sestre, radost i veselje teško je opisati.

Darovali su buduću snahu, majka Olga skupocje-nom narukvicom, a otac Hugo snopom novčanica i riječima:

— Kupi si sama što želiš, kćeri moja mila treća, draga moja, jedina buduća snaho!

X

Sutradan je brujio cijeli grad da se Rudolf Zizer zaručio s Renatom Kluger.

Tokom dana doznao je to i Ferdinand. Od jada je popio veliku količinu žestokog pića, proveo tako cijeli dan i dobar dio drugoga, te treći dan otputo-vao u Graz. Još uvijek mamuran i srdit, sam sa sobom je govorio: »Izdala me je, privuklo ju je bogatstvo Zizera.«

Renata je željela da se vjenčanje obavi što prije, pa je tako dogovoreno da to bude pod konac lipnja 1918. godine.

Premda još nisu prestale strahote rata, Olga Zizer je smogla sve da to budu raskošni svatovi. Neka se pamti u gradu K. kada se vjenčao njen jedinac, sin Olge i Huge Zizera.

Stan su uredili posebno za mladence. Za vrijeme vjenčanja crkva je bila puna znatiželjnih građana, te su se čule primjedbe: »Lijepi su oboje u licu, da se ne mogu zamisliti ljepši, samo da on nije u tijelu tako neugledan kraj te lijepe vitke djevojke...«

Mladenci su se drugi dan još u zoru odvezli u vinograd, jer se uslijed rata nije moglo nekamo dalje putovati.

Nakon nekoliko dana dovezli su se iz vinograda da vide novi dom. Renata zaželi da se odmah u njemu nastane jer je pružao bolju i ljepšu udob-nost nego stan u vinogradu.

Posjetila je svoje roditelje, a ovi su se razveselili, te uzbuđeno nekoliko puta ponovili:

— Vidimo po tvome držanju, dijete milo, da sipresretna.

— Kako bi drugačije i moglo biti, dragi moji roditelji, kako da ne budem sretna uz tako dobrog,plemenitog i umiljatog muža.

Svekrva Olga s ponosom je promatrala mladi par, prije odlaska nekoliko je puta poljubila Re-natu, pa kako joj je bilo svojstveno da svakome veli ono što misli, nije poštedjela ni Renatu.

— Volite se, djeco mila, grlite se i ljubite, a ti,snahice lijepa, draga i mila, nastoj što prije obradovati cijelu našu obitelj. Je li da pogađaš koja bibila naša najveća radost?

Renata se zažari, ponikne glavom, pa tiho, sti-dljivo veli:

— Sve ovisi o volji božjoj!Pa brzo napusti dom muževih roditelja i zaputi

se u svoj novi dom.

XI

Mjesec srpanj bližio se kraju. Po želji svekrve Olge, Rudolf i Renata bili su skoro svakog dana gosti naizmjence u njihovu domu i u domu mladenaca.

Renata je bila prema svima srdačna, a naročito je bila pažljiva prema svekru i svekrvi. Rudolfa je pred svima često objema rukama hvatala za lice, te ga ljubila u čelo s riječima:

— Dragi, predobri Rudica!Tako je to radila dok još nisu bili muž i žena.Rudolf se topio od miline, te nije skidao očiju

s njezina lika. Zažario bi se u licu, ali se znao načas i zamisliti.

Dok su išli ulicom, držao ju je čvrsto pod rukom. Ponosan, a često i preplašen, gledao je u njezino tijelo kao da će mu je tko oteti.

Renata je bila strogo odgojena, za nju je brak bio velika svetinja. Navršila je osamnaest godina, bila je obrazovana, položila je maturu. Bila je žive i strastvene naravi. Jednom je upitala Rudolfa:

— Da li u početku svi tako proživljavaju ljubav?Rudolf joj zbunjeno veli:— Čuo sam da prođe dosta vremena da oboje

osjete potpuni užitak, a možda će kod mene i duljepotrajati, draga, ljubljena, obožavana ženice.

Rat je i dalje bjesnio. Svaka je zemlja objavlji-vala što povoljnije izvještaje o svom stanju, veli-čala je makar i najmanji uspjeh, a nastojala uma-njiti svaki svoj neuspjeh.

Polovicom kolovoza bečke novine su pisale kako je na talijanskom frontu gotovo životom nastradao car i kralj Karlo.

i/i

Stjepan Kluger nije puštao iz ruku novine, već je uzbuđeno lamatao njima, te sa strahopoštova-njem ponavljao:

— Njegovo veličanstvo izlagati takvoj opasnost i . . .

Onda je uzbuđeno proklinjao na svim jezicima glupe savjetnike, kako su smjeli savjetovati tako opasan pothvat njegovom veličanstvu, te još uzbu-đenije povikao:

— To miriše na izdaju!Htio je još nešto reći, ali su mu novine ispale

iz ruku i on se svalio u naslonjač stenjući i teško dišući. Na to je utrčala u sobu sva uzbuđena su-pruga Ana, zapomažući:

— Štefane moj, dragi Štefane, strepila sam odstraha koliko si se uzbuđivao, sad vidim da ti jepozlilo.

Drhtavom rukom prinijela mu je čašicu rakije, kapnula mu malo u usta, nešto je progutao, a dru-go mu je isteklo iz usta.

— Marice, brzo otrčite po Renatu i recite da jetati slabo.

Došle su Renata i svekrva Olga, jer muškarci nisu bili kod kuće.

Sve tri položile su Štefana u krevet. Bila mu je oduzeta cijela desna strana.

Renata je trljala oca octom, onda jakom rakijom, te bolno naricala govoreći:

— Vi morate živjeti, dragi moj mili oče, ne, ne,vi nećete, vi ne smijete umrijeti, samo zbog vas, jervas neizmjerno volim, samo da vi budete sigurnida ćete živjeti u blagostanju do kraja života, primila je žrtvu na sebe vaša Renata, vi morate ozdraviti, mili moj tata!

Iako je bila u uzbuđenju, te strahovala za život prijatelja Štefana, svekrvi Olgi ipak nisu izmakle Renatine riječi kako je »primila žrtvu na sebe«. Sreću je postigla, i to veliku sreću, na koju su vrebale mnoge djevojke u gradu K.

Došao je liječnik, za njim prijatelj Hugo i zet Rudolf, te se dogovore da Štefana odmah prevezu u bolnicu.

Sve su liječnici poduzeli, ali nije bilo pomoći, pa je nakon osam dana Štefan Kluger podlegao bolesti i umro.

Suprugu Anu skrhala je Štefanova bolest, a onda do kraja njegova smrt, te nije bila sposobna da pođe na sprovod.

Renata je skoro cijeli dan bdjela kraj bolesne majke. Liječnik je dolazio dva i tri puta na dan, a često je Renata i više noći probdjela uz nju.

Sve je bilo uzalud, jer je bolesnica slabila, a željela je i umrijeti. To se i dogodilo polovicom rujna. Pokopali su je u grobnicu uz supruga, jer je u bolesti govorila:

— Što prije da umrem, da budem uz njega, da se opet sjedinimo za vječnost na drugom svijetu.

XII

Renata je prvih dana polazila na grob roditelja često uz pratnju Rudolfa, gorko je plakala i tužno uzdisala, pogledavala na Rudolfa, te govorila:

— Zašto niste živjeli i uživali u sreći koju ste za mene željeli, oče moj dragi, premili, zašto ste me ostavili?

— Renata, mila moja, umiri se, imaš mene kojibih dao život za tebe, ne plači, ne ubijaj svoje zdravlje, pođimo, draga, dosta je bilo plača i jadiko-vanja. Smrt je nemilosrdna!

Kada je došla sama na grob, tužila se smrti, te plačući govorila:

— Zašto si prema tim dobrim ljudima bila okrutna, smrti, kako si imala srca da ih pozoveš ksebi, zašto se nisi smilovala srcu mome? Pozvalasi ih prije nego što su tražili da ja prekršim svojeobećanje.

Pred konac rujna bio je topao sunčani dan. Re-natu je uhvatila neka tuga, te želja da pođe na groblje.

Majka, otac i Rudolf odvezli su se u vinograd, te je ona pošla pješice do groblja. Dok se vozila na groblje, nikada nije htjela ni pogledati na kuću Katarine Bril, a sada je išla s druge strane, premi-rući od straha da je ne susretne. Čim je stigla na groblje, plačući je prilazila groblju roditelja, polo-žila cvijeće, zapalila svijeću, te klekla na grob pla-čući, jaučući i tužno uzdišući. Tužila se na smrt i nepravdu, govoreći:

— Ako su morali tako brzo umrijeti, zašto ihnisi pozvala prije, smrti, tada bih ja sama moglaodlučivati?

— Plači, plači, satrt će te tuga — odjednom začuje jedan glas iza sebe.

Renata skoči i preplašeno poviče:— Ferdinande, kako si se usudio doći za mnom?

Bježi odavde da te tko ne bi opazio.Ali on priđe k njoj, uhvati je za ruku i nježno

veli:

— Prolazio sam ovuda, privukao me je plač ijauk, pa kada sam spazio da to ti plačeš, viša silaprivukla me ovamo.

Renatu je uzbudio njegov stisak ruke, pa tiho reče:

— Bježi odavde, dragi Ferdinande.— Ipak sam ti ostao drag, makar si sada žena

bogataša.— Vjeruj, Ferdinande, moji su roditelji to željeli.

Sada pođi od mene, ja sam žena predobroga Ru-dolfa, tvoga velikoga dobrotvora.

— Svojim bogatstvom preoteo mi je tebe, mojuljubav koju nikada neću zaboraviti.

— Moraš, Ferdinande, brak će pobijediti ljubav.Ferdinand uzbuđeno privuče Renatu u zagrljaj i

reče:— Onda i ti mene još ljubiš?— Pusti me, Ferdinande, odlazi, molim te, može

nas netko vidjeti.— Nikoga nema u to doba na groblju, samo ne

dužne ptičice i mrtve duše, te nas neće izdati, akobudemo koji časak zajedno.

Povuče je pod drveće u hladovinu i posadi je na klupu. Renata je drhtala od uzbuđenja. On je bez pitanja zagrli, te je stane ljubiti, a služio se svim dražima iskusnog ljubavnika. Renata je bila oma-mljena, ali joj je poštenje bilo u podsvijesti, te je tiho govorila:

— Pusti me, pusti, ja sam žena drugoga.Ferdinand nije mario za njeno opiranje i riječi,

već je svoju volju i želju izveo do kraja.Kada se Renata osvijestila, odgurne Ferdinanda

tolikom snagom da je pao s klupe, te ogorčeno veli:

— Razbojnice, lupežu, kradljivce! Ti me nisi nikad ljubio! U tebi je bila samo prosta strast! Stidim se sama sebe! Zašto se nisam borila!

— Nisi imala snage, Renata. Strast, velika tvojastrast pobudila je i u meni nagon i želju da ispijemljubav do kraja.

— Šuti, kradljivce, ne mogu te čuti ni vidjeti.Kunem se grobom svojih roditelja, ako ikada komeodaš moj pad, oduzet ću sebi život.

To reče i otrči s groblja kući.Srećom još nije bilo Rudolfa iz vinograda. Plač

od očaja i jada nije mogla zaustaviti, a otečene oči i izobličeno lice nije mogla ublažiti ni hladna voda kojom se nekoliko puta umila.

Ušavši, Rudolf preplašeno veli:— Sigurno si opet bila na groblju. Zašto me ne

poslušaš, draga Renata, plač i jauk neće ti oživjetiroditelje, već ti mogu živci nastradati.

Htio ju je poljubiti i milovati, ali se Renata od-makne s riječima:

— Sada ne, predobri Rudica, tvoji poljupci i nježnost probudili bi u meni plač koji ne bih moglaobuzdati. Dođi da objedujemo, a onda me, molimte, povedi do večere u vinograd.

Renata je tužno, upravo pokajnički nastojala od sebe odagnati svoj strašan prekršaj, pa je bila umiljata i nježna prema Rudolfu, a on se rastapao od miline i sreće. Tako je nastavila i u vinogradu sve do predvečer, kada su se vratili doma.

Poslije večere došli su roditelji, te se propitali kako kipi mošt, jesu li sve dobro zatvorili. Čim su se oni pojavili, u Renatu je ušao neki strah, pogo-tovu kada je njezina stroga svekrva dulje zadržala

na njoj svoj pogled. Neki trnci prošli su joj cijelim tijelom. Umirio ju je svekar koji je rekao:

— Nisam ti još dospio reći, Olga, kod mene jebila Katarina.

Renata problijedi.— Mogu misliti zašto je došla, novac i novac za

njezinoga lijenog mezimca.— Pogađaš, Olga, pravo majčino srce nikada se

ne mijenja, ono ne može u njoj satrti ljubav, pamakar njeno tijelo podnosi ne znam kakvu nevolju,bila to zima ili glad. Počela je govoriti kako joj jeneugodno, ali nije završila jer ju je uhvatio grčevitplač. No mene je njezin plač uzbudio, dao sam jojčašu vode, te joj strogo velim: »Prestani plakati,Katarina, govori što želiš, naše prijateljstvo potječeod mladosti, ja ću te nastojati razumjeti.« Ona će:»Hugo dragi, znaš da mi je on sve poslije Ota, dragje i mio i umiljat, ali što mogu, naslijedio je odoca rastrošnost, društvo ga zanese, a onda je tu injegova živa narav, pa zaboravlja na svoje obećanje,a kako je na svoju nesreću i vrlo lijep, to se okonjega rado okuplja žensko društvo. Prije nego štosam se tebi zaputila, Hugo dragi, zakleo se grobommrtvoga oca da će svršiti nauke, no zaklinjao meje da smognem novaca, sutra odlazi u Graz, dapokupi svoje stvari, nastavit će nauke u Beču,Pragu ili Zagrebu.« Ja sam joj posudio deset tisućadinara, pa vrati ikad ili nikad.

— Mogao si dati i više novaca teti Katarini,dragi tata, znaš kako skupoća raste.

Renati je laknulo, ali su je Rudolfove riječi toliko ganule da se zaboravila, skočila do njega te ga poljubila.

— Plemeniti, predobri Rudica — rekla mu je.

A(\

Renata je bila srdačna s roditeljima, nudila ih je ovom ili onom stvarčicom po nekoliko puta, ali je svekrva Olga rekla smiješeći se:

— Pođimo, Hugo, da se djeca mogu što prijepovući u svoje gnijezdo.

Renata je upotrijebila svu snagu i želju da ublaži osjećaj svog današnjeg pada, pa je bila srdačna i nadasve umiljata s Rudolfom.

Čim su legli u krevet, Renata je prva poljubila Rudolfa, a on, sretan, blažen i presretan, približio se njoj. Ona ga je nekoliko puta poljubila da što jače uzbudi u njemu strast. Nakon nekog vremena Rudolf, teško i isprekidano dišući, nekoliko je puta ponovio:

— Renata, srećo moja, Renata, Renata, sunce mije zasjalo u tamnoj sobi, osjetio sam da se našakrv ove noći pomiješala.

— I ja sam to osjetila, Rudica dragi, sada seodmori, teško dišeš, veoma si uzbuđen.

— Kako neću biti uzbuđen, ženice mila, sretansam, presretan, jer sam strahovao cijelo ovo vrijeme, molio se da me ne napuste snage.

— Rudica, umiri se, sada si uslišan u svojoj molbi i raduj se, uživaj u sreći, odmori se, dragi mojmužu.

— Da, draga, od sada sam tvoj pravi muž, a dosada sam bio samo napasnik, ljubavni mučitelj.

Onda joj stade ljubiti kosu, lice, grudi, te je mi-lovati po cijelom tijelu, a potom je sav blažen usnuo dubokim snom.

Renata je ležala otvorenih očiju, smirena, jer je Rudolf bio presretan, prisjećala se kako je on ne-koliko puta ponovio:

— Naša se krv pomiješala, sada smo pravi muži žena, da, odsada smo pravi, pravi, pravi muži žena.

Ali san joj nije dolazo na oči, nego se, na njezin očaj, javljao prizor koji je danas prije podne pro-živjela s Ferinandom. Mučilo ju je to što je učinila, njezin veliki grijeh.

Budna je dočekala zoru, te stala promatrati kako Rudolf tvrdo spava, a lice mu sliči na smiješak. Duboko uzdahne, a onda veli za sebe:

— Kako često ljudskom biću treba vrlo, vrlomalo da osjeti sreću.

Tiho je ustala, te pošla u kupaonicu da se osvježi.Srećom su je ta slika i misli samo te noći pro-

gonili. Čvrsto je vjerovala u svoju prijetnju Ferdi-nandu, to jest da će taj njezin grijeh ostati vječna tajna.

Još isti dan zaželjela je da pođe sa svekrvom u vinograd. Otada je skoro svakog dana odlazila ona-mo bilo s njom ili s mužem.

XIII

U listopadu završio je rat porazom Austro-Ugar-ske. Renata se sjetila svoga oca, te je bila sretna što on nije to doživio. Ali uza sva čuvstva prema ocu nije ju vukla želja da pođe na groblje.

Tek na Svisvete je pošla onamo s mužem i nje-govim roditeljima, još uvijek u dubokoj crnini, s gustim velom na šeširu.

Suze su joj tekle, ali nije jadikovala, već je na odlasku smireno rekla:

— Počitavjte u miru, dragi roditelji, a za vas je,dragi oče, velika sreća što ste umrli prije, te nistedočekali propast Austro-Ugarske.

Uhvati muža pod ruku, a nije se nikamo i ni na koga osvrtala, već je pognute glave napustila groblje.

Uslijed nesigurnosti prilikom raspada stare dr-žave mnogi su se građani povukli u svoje domove, te čekali što će biti. Naročito su bili u brizi oni koji su bili uz Austro-Ugarsku, među njima i Hugo Zizer.

Supruga Olga nije uzela previše k srcu propast Austro-Ugarske, te je govorila:

— Ostali smo svoji na svome, porezi će se uvijekplaćati, ja mnogo ne marim tko će vladati, glavnoda ni u čemu ne oskudijevamo.

— Blago tvojoj naravi, Olga, ali ja se ne mogusložiti s tobom, ne znam kako će nova vlast postupati sa mnom, jer je naše poduzeće opskrbljivalobivšu vojsku?

— Nisi bio sam, Hugo, bili su i drugi, kako njima, tako će biti i tebi.

— Hvala ti na utjehi, Olga, ali te molim, nikakvih poziva nikome, već samo tiho u krugu našedjece.

Renata je izgubila svoje pranje, ali je vjerovala da je to od uzbuđenja, jer je kao mlada djevojka odobravala svome ocu veličanje Austro-Ugarske, a naročito carskog i kraljevskog veličanstva, a osim toga, premda je bila udana u imućan dom, žalo-stilo ju je i dosta potreslo što je s gubitkom rata ostala osobno potpuno osiromašena.

Kao bistra žena upitala je iskusnoga svekra za savjet da li će, ako prenese potvrde od zajma u Austriju, možda tamo isplaćivati s godinama ratni zajam.

Svekar Hugo ju je pogladio po licu, te joj rekao:— Tvoje misli, drago dijete, nisu naodmet, ali

promisli, Austro-Ugarska je imala oko pedeset milijuna stanovnika, a sada će Austrija biti mala državica od šest-sedam milijuna, ona ne može nikadavratiti ratni zajam, pa te lijepo molim, drago dijete,da se ne nadaš i ne trošiš na to živce.

— Nepravedno je to! Moj dragi otac bio je velikizanesenjak, srećom što je prije toga umro.

XIV

Koncem studenoga bio je rođendan Olge Zizer. Ona ga je željela proslaviti, ali joj suprug strogo veli:

— Slavi, Olga, ali samo s našom djecom. Moramti reći u povjerenju da sam dočuo kako se rodoljubi nove države dogovaraju da moje poduzećemora platiti golemu svotu kao ratnu dobit, pa bismo mogli brzo postati od prvih bogataša posljednji siromasi.

Olga se načas zamislila, a onda mahne rukom i veli:

— Još za sada nismo siromasi, ali proslavit ćemomoj rođendan s našom djecom.

Bilo je izobilja jela i pića, nazdravljali su veći-nom zetovi, ali bez pjesme zbog prilika, a poštivali

: AA

su i Renatinu žalost za roditeljima. Svečarica je na-točila čaše kćerima i Renati, a svoju punu čašu zadržala u ruci i rekla:

— Pijte, djeco, u moje zdravlje, da ne moramoslušati naše drage muževe kako raspravljaju o novoj državi!Odlučnoj majci i svekrvi nije se mogla odbiti želja, te su se stali kucati, a onda piti. U taj čas Renata problijedi i veli:

— Slabo mi je!Ode iz sobe, a svekrva odmah pođe za njom. Nije dugo potrajalo, a svečarica se vrati, te još s vrata glasno i radosno poviče:

— Radujte se, pijte i napijte se, javljam najradosniju vijest: naša snaha očekuje dijete!

Morali su svi piti u Renatino zdravlje. Svečarica je bila uzbuđena i vesela — malo je djelovalo i vino — pa zapovjednim glasom reče:

— Što si protrnuo, Rudi, pođi do žene, zaželi jojzdravlje, ljubi je i grli, obnovit će se naš rod.

Nakon nekog vremena vrati se Rudolf sa ženom u društvo, te Renata stidljivo veli:

— Draga majko, možda su preuranjene vaše tvrdnje, ta mi je slabost došla možda od pića na kojenisam navikla.

— Kćeri mila, ja sam iskusna žena, budi veselai sretna što ćeš postati majkom, kamo sreće da seove moje kćeri i zetovi ugledaju u tebe, tada bimoja radost bila potpuna.

Svečarica nije puštala zetove i kćeri do zore, jedino je dopustila da Rudolf prije napusti s Re-natom društvo.

XV

Rudolf nije mogao prikriti svoju sreću, osobito kada su se na Renati stali opažati znakovi. Držao ju je ponosno pod rukom, te ju je često i nepo-trebno opominjao da pazi gdje će stati.

Pratio ju je u trgovine, crkvu, čak do krojačice koja je šila nove haljine za Renatu. Premda je bio na vrhuncu radosti i sreće što će postati otac, kada bi ostao sam u domu, često bi ga hvatali očaj i tuga. Renata je zamijetila da briše suze iz očiju, ali je sve činila da ga takvoga ne zatekne, pa je bučno ulazila ako je predmnijevala da bi ga mogla zateći. Riječima mu to nije nikada spominjala, iako je znala i osjećala zašto i za čim tuguje.

Rudolf nije krio bolove u bedrima. Posjećivao je svog starog liječnika. Vjerovao je da će se, čim prođu bolovi, popraviti njegova snaga, zato je i pred liječnikom krio svoju nemoć.

Renata je bila zaokupljena svojim stanjem. Od srca je sažaljevala Rudolfa, ali nije nikada nikome, pa ni svome ispovjedniku, povjeravala svoj prisni život s mužem, već je to krila pred svima.

Vrijeme je prolazilo, nastala je nova država. Bliži rođak Olge Zizer postao je veliki pristaša Demo-kratske stranke kojoj je bio na čelu Pribićević. On je nagovorio Zizera da daruje veći iznos novca toj stranci, još je obećao svojim pristašama da će na-govoriti i pridobiti tog čovjeka da pristupi njihovoj stranci. Taj rođak Olge Zizer uspio je da poduzeće Huge Zizera nije moralo platiti kao ratnu dobit tako golemu svotu kako su im njegovi protivnici prijetili.

Renata je lagano nosila dijete. Bila je zdrava, bila je smirena, a u sebi je učvrstila sigurnost i uvjere-nost da je Rudolf otac budućega djeteta. Nije mogla zaboraviti onu Rudolf ovu ushićenost i njegove rije-či u mračnoj sobi: »Pojavilo se sunce sreće, jer sam osjetio da se pomiješala naša krv.«

Pod konac lipnja 1919. godine Renata je rodila zdravo muško dijete, a radost cijele obitelji teško je opisati, naročito odlučne svekrve koja je svima govorila:

— Neće se zatrti naša loza! Ako se rodilo jedno,bit će još Zizera i Zizerica, u to sam uvjerena!

Renata je bila presretna promatrajući dijete koje je sličilo na nju, kao da je iz nje izrezano. Govorila je sama sebi:

— On je moj i samo moj! Dio mene same! Samoda bude zdrav i ima moju narav, da ništa ne primiod njega, svoga oca, da ne trpi cijeli život kao on,otac njegov, koji ima velike želje, razbuktalu strast,a sve to izgara u bijednoj nemoći.

Dječaku su dali ime Aurel.Dijete je lijepo napredovalo. Renata je od sada

živjela samo za svoga Aurela. Sretno se smiješila, jer je imala u izobilju mlijeka. Gledala je i uživala kako sin pohlepno siše njezino mlijeko.

Presretan, Rudolf ju je darovao skupocjenom ogrlicom, a svekrva vrijednom obiteljskom naru-kvicom, uz riječi koje su samo njoj svojstvene:

— Primi taj dar, mila snaho, za sina koga sirodila, umnoži našu obitelj, rađaj više Zizera, zasvakoga potomka čuvam vrijedne darove u svomespremištu.

Renata nije ništa govorila, već je zahvaljivala', sretno gledajući sina, te šaptala:

— To je sve za tebe, čedo milo i drago majčino,ti si moja sreća i nada!

Aurel je napredovao, a vrijeme je prolazilo, pa što je bio veći, sve je više prianjao uz majku. Jed-nom ga je baka Olga željela pomilovati i zagrliti, ali se nije dao, već pobježe majci u krilo, a svekrva ljuti to veli:

— Čuj, Renata, previše ga odgajaš samo za sebe,on je tebi pod srcem rastao, ali u njemu ima i našekrvi, uči ga tako da i nas zavoli.

— Svakako, majko, sigurno zamjećujete kakovoli Rudolfa, zavoljet će i vas, djeda i tete, čimviše naraste i postane razumniji.

— To sam ti rekla, Renata, nešto od žalosti i jadakada je od mene pobjegao tebi.

— Odgajat ću ga, majko, da sve svoje zavoli,budite bez brige, on će vam se svima približiti,meni za ljubav.

XVI

Poduzeće Huge Zizera nije se povećalo kao za vrijeme rata, ali se održalo jer je pomagalo De-mokratsku stranku, te su za nju glasali na izborima.

Rudolf je, kao ravnatelj poduzeća, radio danju, a često i kasno u noć.

Renata mu je govorila:— Ne pretjeraj, Rudi, znaš da još nisi potpuno

zdrav, teže ćeš ozdraviti ako previše radiš.— Nastojim u radu i stjecanju novca zaboraviti

na svoju nesreću, a želja mi je da namognem štoviše sredstava za našega sina. Renata, draga, mila

Renata, ja vidim i osjećam da ti mnogo trpiš uz mene, strah me je da se ne razboliš.

— Zaklela sam se, Rudi, na dan vjenčanja, da ćustišavati i gušiti u sebi te nesretne strasti koje sečesto razbuktaju u meni.

— Jadna moja Renata, moj stari liječnik daje minade da će se moje stanje popraviti.

— Dobri moj Rudica, ta vječna nada i naš sindaju mi mnogo snage kada mene zahvati očaj.

— Moram ti reći radosnu vijest, Renata. Prište-djeli smo veću svotu novca, te za koji dan namjeravamo poći u Zagreb da kupimo veliku kuću zanašega Aurela.

— Pa imate dosta kuća tu u K., što će vam joškuća i u Zagrebu?

— Proći će brzo vrijeme, Aurel je navršio šestgodina, na jesen će u školu, to će brzo proći, pamislim, naravno tvojom privolom, da ga poslijedamo u koju zagrebačku gimnaziju.

— Ja se neću odvajati od Aurela, u našem graduK. dobra je gimnazija, još su tu profesori koji sumeni i tebi predavali, neka svrši ovu našu gimnaziju, a onda će na više nauke u Zagreb.

— Ali, kuću ćemo svakako kupiti jer imamo spreman novac.

— Znam da ćete dobro uraditi, ja se slabo razumijem u novčane poslove, pa to prepuštam vama.Znaš da nisam donijela miraz, kako je moj pokojniotac želio.

— Ne, nemoj misliti na to, a još manje spominjati miraz, ti si bila moj željeni miraz. Ali zaštoje život tako nemilosrdan prema meni, te morambiti tom premilom ljubljenom stvoru samo dobari vjeran prijatelj?!

— Ne spominji, dragi Rudica, riječima naše te-gobe. Lakše ih bez riječi proživljavamo, dosta bole i duboko peku uzdasi.

XVII

Pod konac 1925. godine zaputili su se u Zagreb da kupe kuću. Pošli su otac, majka i Rudolf, da se zajedno dogovore koja će kuća biti najpogodnija od onih koje im je pronašao posrednik.

Renata je ostala sama u domu, te je odlučila da opet posjeti liječnika. Bila je već kod njega, ali mu nije otkrila svoje prisne tegobe, pa joj je dao nešto za umirenje, no to je bilo od slabe koristi.

Navečer ubere u vrtu pregršt ruža, te veli dje-vojci da to odnese na grob roditelja te sa sobom povede i Aurela.

Nije se počela spremati k liječniku, već sjedne u naslonjač i stane razmišljati, ali ju je zbunio Fer-dinand koji je ušao u stan.

— Što te donijelo ovamo, Ferdinande?— Nisam te vidio već šest godina, pa sam došao

da te pozdravim. Prodali smo našu kuću, pa želimvratiti novac koji mi je tvoj svekar posudio.

— Nikoga od njih nema u gradu.— Znam, Renata, rekla mi je moja majka kojoj

je to povjerila teta Olga.— Zašto si onda došao, Ferdinande, kad si znao

da oni nisu ovdje?— Vidio sam kako uz našu kuću prolazi prema

groblju vaša djevojka, vodeći tvoga sina.

Renata ga pogleda, pa veli:— Ferdinande, ne kažem da ti ne bi smio doći

u naš dom, ali zašto si došao baš sada kada samsama u domu?

— Na to ti ne znam i ne mogu odgovoriti, alineka neodoljiva sila djelovala je na mene, govorećimi: »Pođi, pozdravi je i njoj prvoj reci da si položionauke, te da u gradiću R. u Slavoniji otvaraš svojuodvjetničku poslovnicu.« To mi je taj glas govorio.

— Veselim se, Ferdinande, da si to postigao, alizbog toga nisi morao doći.

— Vjerujem i znam, Renata, da se veseliš i raduješ mom uspjehu, jer ja sam siguran da me tijoš ljubiš.

Ferdinand se približi, uhvati je za ruku, osjeti drhtaj ruke i tijela, privuče je u zagrljaj, stane je ljubiti. Renata je bila sva omamljena, nije se opi-rala, te je dopustila da i u njezinom domu ispiju ljubav do kraja.

Kada su se osvijestili, prva veli Renata:— Ne smijem te nazvati lopovom, kradljivcem,

priznajem prekršaj, nisam se opirala kao ono nekada na groblju, ali sada te lijepo molim, odlazi ine dolazi nikada, nikada više.

Navečer su se Rudolf i njegovi roditelji vratili iz Zagreba, te veselo pričali kako su kupili lijepu veliku kuću na Prilazu.

Svekrva Olga je govorila da je to njezina zasluga jer je tata htio kupiti kuću u Gajevoj ulici.

Renata je sve odobravala, osjećala se krivom, pa je od svih izbjegavala poglede.

Nije dugo izdržala to slavljenje kupnje, već se, uz izgovor da je boli glava, povukla iz društva.

Sutradan je Rudolf rekao da je Ferdinand isplatio dug banci i njima položio ono što mu je tata posudio.

— Lako je sada platio u dinarima, onda su kruneviše vrijedile.

— Sve je uradio po zakonu, majko, a raduje nasšto je dobio zamašnu svotu novaca za svoju kuću.

— Onda nam odlazi stara prijateljica Katarinaiz K. nekamo u Slavoniju, jer Ferdinand ondje otvara odvjetničku poslovnicu.

Premda je Renata sve to znala, napeto je slušala kako govore o Ferdinandu. A nakon nekoliko dana čula je primjedbu svoga svekra:

— Trebalo je da traži sav novac odmah, a neostaviti da čeka do rujna, ali je pametno učiniošto Katarina ostaje u kući dok se ne isplati.

— Zašto je svršio pravo i sudske vježbe? Ne moramo se bojati da mu neće na vrijeme kupac isplatiti.

— Mogli smo pokušati i mi da sve ne moramoodmah platiti, sada će još trebati novac za prijenos.

— Nama to nije bilo potrebno, majko, jer smoimali dosta novaca, još nam je prilično ostalo.

XVIII

Cijeli srpanj i polovicu kolovoza živjeli su veći-nom u vinogradu, a u kuću su se vraćali podvečer na spavanje.

Od onoga dana kada je načinila prekršaj postala je prema svima odbojna, a naročito je to pokazi-vala prema Rudolfu.

■iil'jji

No joS veći očaj i zaprepaštenje obuzeli su je onoga dana kada je osjetila promjene u sebi. Po-vukla se u sobu, gorko je plakala i kroz plač govo-rila:

— Došao je kraj mome životu, samo kako dazametnem trag svome padu? Ako se utopim, otru-jem ili ubijem, naći će u mome tijelu tragove. Ohzašto sam dopustila da me strast savlada? Zaštonisam mogla odoljeti napasti? Živote, zašto si takookrutan prema meni? Sada budi milosrdan, oslobodi me toga tereta.

Jedino je Aurel mogao doći do nje, ali je dječaka toliko snažno privijala u zagrljaj da se branio riječima:

— Majčice draga, ne grlite me tako jako, boli me.— Voliš li ti, čedo moje milo, svoju majku?— To ti, majko, moraš osjetiti, ti si mi najdraža

na svijetu!Od toga dana odbijala je svaku nježnost od Ru-

dolfa i grubo je odbijala njegova milovanja.— Draga, mila, dobra, strpljiva Renata, shvaćam

te i mislim o tebi i tvojoj naravi, a sada zamjećujem da si se razboljela. Pođimo u Zagreb k liječniku.

— Bolesna sam, Rudi, veoma bolesna, možda ćuod te bolesti i umrijeti.

— Ne, draga, ti nećeš, ti ne smiješ misliti nasmrt, ne zbog mene, bijednika, već zbog našeg milog, dobrog djeteta, ti moraš živjeti!

Vrijeme je prolazilo. Svi su bili pažljivi prema Renati, naročito Rudolf, koji joj je svakog dana govorio da pođe u Zagreb k liječniku. Renata nije odbijala, ali nije ni prihvatila taj prijedlog.

Aurela je upadljivo milovala, te ga je često i pre-dugo držala u zagrljaju što je šestogodišnjem dje-čaku bilo neugodno, ali je uslijed velike ljubavi prema majci podnosio strpljivo tu žrtvu, jer onda nije plakala, već je tražila da joj govori i prizna veliku ljubav prema njoj.

U milovanju djeteta sine joj misao: »Da, poći ću k liječniku, ali sama.« Pošalje Aurela od sebe, te stane kroz plač govoriti:

— Zbog tebe, jedina ljubavi moja, majka moraživjeti, ona je odlučila živjeti. Zbog tebe učinit ćutaj strašan čin.

Pala je na koljena, te se plačući stala moliti da bi imala snagu u tom činu. Ali joj se u duši javio jedan glas koji joj je prijetio i grozio, govoreći joj da ne smije taj zločin učiniti. Na kraju, sva izmo-rena od dugog klečanja i mučenja, ona skoči i gla-sno progovori:

— Ubojica neću biti! Radije ću trpjeti sramotu,poniženje i prezir!

Pođe u sobu i veli:— Rudica, ja neću još ići k liječniku u Zagreb,

osjećam se slaba.— Izmorilo te sve to. Ne pretjeruj, predobra Re

nata, čuvaj zdravlje, imaš za koga biti zdrava.Pogleda Rudolfa, te stane razmišljati: »Nije on,

jadnik, kriv što nije zdrav. Plemenit i dobar se rodio, ja vjerujem da bi njegova dobrota bila toliko velika i širokogrudna ako bih mu povjerila i svoj pad, da bi mi oprostio i prikrio moj prekršaj...«

U taj čas u sobu uđe muž Rudolfove sestre, te već s vrata veli:

— Došao je naš doktor Ferdinand po majku, autom, ako i nije njegov, htio se pokazati pred nama.

55

Rudolf odgovori:— Ne sudi, Ivo, krivo, sigurno su mu potrebna

kola u poslu.U tom času Renata odluči: »Njemu prvom mo-

ram povjeriti svoje stanje I od njega tražiti savjet što da uradim, da li da zamolim Rudolfa da pri-kri je moj pad.«

XIX

Sutradan je Renata nabrala cvijeća i rekla da će poći na grob roditelja. Odlučnim korakom zaputi se putem prema groblju, dođe do kuće tete Kata-rine, pa skrene onamo.

Čula je kako teta oduševljeno govori:— Nisam se nadala da ćeš mi ti prva donijeti

cvijeće za moj ispraćaj, draga dobra Renata.U drugoj sobi Ferdinand je čuo ime Renata. Ne

vjerujući ušima, otvori vrata i uzbuđeno veli:— Renata, je li moguće da si ti došla da nas

pozdraviš?— Da, Ferdinande, došla sam vas pozdraviti, ali

moj dolazak ovamo nije samo zbog pozdrava, većtrebam tvoj savjet i pomoć.

Obrati se njegovoj majci, te je zamoli čaj.— Od srca rado, dijete drago. Možda i ti želiš,

Ferdinande?Kad je Katarina izašla, Renata sve otkrije Ferdi-

nandu, a ovaj skoči do nje, stane je grliti i ljubiti te govoriti:

56

— Mila ljubavi, sreća mi se vratila, ti pripadašmeni, ja ne dopuštam da taj jadni Rudica prikrivanaš grijeh, ti moraš poći sa mnom!

— Da pođem s tobom, Ferdinande? Ja nisam niu snu pomišljala na nešto takvo. A ti i ne pomišljaš na moje čedo koje za mene znači pola mogaživota?

— Moraš ga ostaviti, Renata, zakon ti brani daga povedeš, jer mu još nije sedam godina.

— Jao meni, Ferdinande, srce će mi pući od bolaza njim, on je ovisan o meni, on me neizmjernovoli, kako će on bez mene, a još teže će biti menibez njega...

— Renata, ti veliš da on ovisi o tebi, da te voliviše od svega na svijetu, onda ne strahuj za njega,njegovu ljubav prema tebi nitko ne može otuđiti.Čim navrši sedam godina, moći će sam odlučiti dali će poći za tobom.

— Nije me strah za njegovu ljubav i privrženostza mene, ali ovih nekoliko mjeseci bez njega bit ćemeni dulje i tužni je nego da se pretvore u godine.

— Renata, drugog izlaza nema, ti moraš još danas poći sa mnom. Vrati se kući, namiluj se djetetai obećaj mu da ćeš doći po njega. Čekaj me kodgroblja. Ti moraš, hoćeš-nećeš, poći sa mnom, to tije bilo suđeno kada si se rodila. Smilovanja nemaprema nikome, a dijete koje neizmjerno ljubiš jedva će dočekati da dođeš po njega, tada će bitii zakon uz tebe.

Renata je pošla kući, a više nije razmišljala da li će poći s Ferdinandom, samo ju je nešto oko srca stezalo i gonilo na plač što će se rastati s Aurelom.

Dočekao ju je sin riječima:

.... 57

— Majko, veoma si se brzo vratila. Ja sam pripremio šah, doći će i moj prijatelj Marko, ali budisigurna da ću ga ja pobijediti.

— Milo i drago čedo moje, ja nisam išla na groblje, ali ću poći poslije podne, onda se neću brzovratiti, ti me ne čekaj, ali budi siguran, majka ćedoći po tebe, vjeruj, majka će doći.

Renata ga je stala grliti i milovati, a suze su ka-pale po njegovoj glavi i licu, te je on govorio:

— Majko, ti drhćeš, ne plači, majko, to škoditvome zdravlju, kako tata veli, od plača nabreknuti oči, pa ti nisu više tako lijepe, moja najdražamajčice.

— Neću sada plakati, došao ti je prijatelj, a jaimam nešto posla u svojoj sobi.

Namjeravala je napisati list Rudolfu. Dugo je razmišljala, ali nije znala kako početi.

Objed je prošao bez mnogo riječi, jer Renata, makar je svom silom nastojala da se savlada, nije uspijevala voditi razgovor.

Aurel je pričao kako je pobijedio Marka. Svaki se čas obraćao pitanjem:

— Majko, mogu li sve to pojesti?— Možeš, možeš, srce majčino.Ali su se odmah pojavile suze u njenim očima.

Pogladi ga po glavi, a tužne misli stanu je proga-njati: »Tko će mu savjetovati što da radi kada ja odem?« Onda je uhvati jecaj.

— Renata, ti si uzbuđena, molim te ne plači. Tićeš ipak morati poći k liječniku. Meni te je žaoi još mi je teže gledati suze u tvojim očima.

— Poštedi me, Rudi, savjetima. Priznajem ti dasam veoma, veoma uzbuđena, imam za to veliki

razlog, koji nosim u sebi. Sakrit ću pred tobom plač i jauk, pa me nećeš sažaljevati.

— Ja to činim iz dubine srca, jer ti mnogo trpišzbog moje bolesti.

— Prestani to spominjati, Rudi!— Mogao bih te tješiti bez prestanka, ali moram

u poslovnicu, doći ću nešto kasnije kući.Već je htjela reći da bude pažljiv prema Aurelu,

ali završi riječima:— Ja ću poći na roditeljski grob.— Pođi, Renata, ali ne jadikuj glasno. Mnogi su

to zamijetili.— Danas ću se tiho moliti.Počela je odabirati haljinu koju će obući. Iza-

bere i lagani kaput, uzme neke sitnice i stavi ih u torbicu, odloži sve darove u Rudolfov ormarić, pa i listak koji je bio kratak:

»Ostavljam te, Rudi, i odlazim s onim koji ima pravo na mene. Srce mi se steže što ne smijem povesti Aurela, ali ću doći po njega kada mi to zakon bude dopuštao, a ti, nesretno i predobro biće, nećeš mu braniti da pođe sa mnom. Renata.«

Aurel je uvijek morao poslije objeda na počinak. Ušla je u sobu, stala kraj kreveta, smogla snage da ne zaplače, već drhtavim glasom upita:

— Reci, čedo milo, majčici, ako ona predugoostane, pa ne dođe do tebe, da li bi te tko mogaonagovoriti da me prestaneš voljeti?

— Majčice draga, ja te neizmjerno volim i tu ćuljubav vječno zadržati. Pa ja nisam sasvim malodijete, na jesen ću u školu, žalosti me tvoja sumnjau moju ljubav.

59,

Renata ga je stala grliti, ljubiti i milovati, a kada su joj se u očima pojavile suze, brzo je napustila sobu.

Pošla je prema groblju, s napadno velikim buke-tom cvijeća, jer je preko ruke nosila kaput. Došla je do groba, položila cvijeće i stane poluglasno šaputati:

— Vi sigurno, mili moji, vidite i pratite moj nesretni život u koji sam pošla da vam sačuvam vašeživote. Za ovaj moj čin vaša je dužnost da mi oprostite i dadete snage srcu mome, da izdrži boli dokleću čekati da mi dođe u zagrljaj moje drago i milodijete Aurel.

Čim je spomenula ime djeteta, počela je grčevito plakati, ali je Ferdinand uhvati pod ruku i privuče je k sebi uz riječi:

— Renata, prestani plakati, vrijeme je da pođemou bolji i sretniji život za tebe i mene.

Teta Katarina sjedila je među stvarima i brisala čelo od uzbuđenja. Nije smogla riječi kada je opa-zila Renatu, jer joj je sin rekao kada je stao s autom pred grobljem:

— Renata putuje... s nama, razumij, majko,zauvijek će biti moja.

Majka Katarina, strogo odgojena, toliko se uzbu-dila na tu vijest da je problijedjela, te jedva pro-šaptala:

— Ona je vjenčana žena, Rudolfova supruga.Renata ju je zatekla svu uzbuđenu na stražnjem

sjedalu auta, brisala je znoj po licu i vratu. Na pozdrav nešto je promrsila ustima, a kola su kre-nula dalje.

U Zagrebu je Ferdinand unajmio tri sobe, a su-tradan je potražio starokatoličku vjersku zajednicu,

. 60

gdje je imao znanaca. Tamo ih je, uz njegovo jam-stvo da će pribaviti sudsku rastavu s istupom iz rimokatoličke crkve, vjenčao svećenik Vidušić, te ih upisao kao Fedora Brilaševića i Jelenu Brilaše-vić rođenu Kluger. Jedino tako mogli su se tada vjenčati.

Renata je pristala na sve što je Ferdinand pre-dlagao, a svećenik Donković ju je uvjerio da je vjera ista, katolička, samo što svaki vjernik moli na svome jeziku, a ne latinski, te da se svećenici mogu vjenčati.

Bila je veoma uzbuđena, ali se smirila kada je vidjela da je sve tako kako su joj i rekli.

Odmah nakon toga otputovali su u Slavoniju, u gradić R., gdje su se nastanili.

Ferdinand ju je molio neka nastoji zaboraviti prošlost i neka zadrži svoje lijepo drugo ime Jelena.

— Svu ću prošlost lako zaboraviti uz tebe, dragi Ferdo, samo njega neću i ne mogu zaboraviti, svo-ga ljubljenoga Aurela. Kad bi to samo pokušala, vjerujem da bi mu puklo srce. Već sada brojim dane kada ću moći poći po njega, pa da ga zagrlim. Shvati me, Ferdo, i lijepo te molim, imaj strpljenja i podržavaj me u toj nadi.

XX

Već se počeo spuštati sumrak, a djevojka Mara umirivala je Aurela:

— Strpi se, doći će majka, sigurno se negdje za-držala, nisi dijete i ona mora doći na vrijeme da

te nahrani. Evo ti večere, pa u krevet. Majka će sigurno doći.

— Kada je odlazila, rekla mi je da će sigurnodoći, da ću joj onda dotrčati u zagrljaj, a kakoću joj dotrčati u zagrljaj ako budem u krevetu?

Dugo je trebalo dok je Aurel zaspao, premda je bio pospan. Ali je u snu govorio:

— Majci ću poći u zagrljaj ...Kućna pomoćnica Marija spremila je večeru. Bila

je zabrinuta što još nije bilo Renate s groblja. Izašla je pred kuću, te gledala na put otkuda se trebala vratiti, ali je iznenadi Rudolf. Trgla se i rekla:

— Dobro da ste vi došli, gospođa se još nije vratila s groblja.

— Da joj se nije što dogodilo? Uzet ću kaput, paidem pred nju. Tako dugo još nikada nije izostala.

Pođe u sobu po kaput, ali se nije odmah vratio. Marija je čula jecaje, a onda plač i jadikovke. Ru-dolf je plakao i bolno uzdisao.

Marija se preplašila, pa se trčeći zaputi u stan roditelja, te uzbuđeno na ulazu reče:

— Gospođo, pođite brzo sa mnom, mladi gospodin plače kao da će se zahliknuti, a mlada gospođajoš nije došla s groblja.

Majka Olga otišla je što je brže mogla u sinov-ljev stan te ga zatekla kako drži list u rukama i plače govoreći:

— Nesrećo, oh, nesrećo, ako me nisi mimoišla,zašto si mi tu sramotu nanijela?

— Rudica, što se dogodilo?On joj pruži list, a majka uzbuđeno odgovori:

— Znaš da ne vidim čitati bez naočala, govoribrzo kakvo te je zlo snašlo.

Kada je njegova majka doznala što je Renata učinila, stala je vikati:

— Zar je to zahvalnost što smo je onakvu sirotuprigrlili? Nesrećo doma našega, takvu nam je sramotu napravila! Ostaviti ovakav dom, svoje dijetei tebe, svoga zakonitog muža. Sine moj, predobarsi rođen, a ona nije cijenila tvoju blagost i dobrotu.

— Bila mi je draga i mila. Bila je vrlo, vrlo strpljiva, zašto nije još neko vrijeme pričekala, ako nezbog mene, trebalo je zbog našega miloga Aurela.

— Svi smo je nosili na rukama, darovali smo jeskupocjenim darovima, a ona nije znala to cijeniti.

— Ništa nije ponijela, sve je ovdje položila.— Postala mi je crna pred očima, zamrzit ću je

jer je osramotila naš dom.— Ne mrzite je, majko, zaklinjem vas mlijekom

koje sam sisao.— Ti si predobra budala, takav ćeš i umrijeti.

Što hoćeš? Da je hvalim i uzdižem što je za voljudrugoga napustila tebe? Slutim tko je taj drugi,nezahvalnik jedan.

— Sigurno će biti s njime sretnija nego sa mnom.Ne proklinjite je, majko, ona će bez mržnje ostatizauvijek u mome srcu.

— Opet ti ponavljam da si najveća budala nasvijetu. Ja je mrzim i prezirem. Dođi da nešto založiš, ne zdvajaj, sramota je da jedan Zizer plačeza nezahvalnicom. Ja ću se vratiti, moram reći tatitu sramotu koju nam je napravila njegova ljubljena snaha.

Gospođa Olga je došla kući uzbuđena, te bez premišljanja rekla:

— Nosim ti strašnu vijest, Hugo!— Olga, što se dogodilo?— Tvoja mila snaha pobjegla je s drugim. Mr

zim je i proklinjem.— To nije moguće, Olga, ja to ne mogu i neću

čuti.— Moraš, jer je napisala da će doći po dijete, ali

će biti moja stvar da je zamrzi rođeno dijete.— Olga, mene trese groznica, pomozi mi da leg

nem u krevet.— Ti se umiri, Hugo, a ja moram natrag do Ru-

dolfa, da djelujem na njega da više ne misli na togzlotvora našega doma.

Kad se vratila do Rudolfa, odmah mu je rekla:— Rudi, premišljala sam da neko vrijeme držimo

njezin odlazak u tajnosti, te da govorimo kako jeotputovala na liječenje u Beč ili Graz.

— Ja to neću moći kriti, majko, moja tuga, ajoš veća bol koju za njom trpim, odražavat će mise na licu.

— Nisam ti do kraja rekla, Rudi, ali mi to nećemo i ne smijemo činiti pred dječakom, on je razuman, neka odmah sazna da ga je napustila majka.

— Ja mu to neću reći, majko!— To je moja stvar, od sada ću ja bdjeti nad

njim, budi uvjeren da ću ga uspjeti odgojiti da jezamrzi.

— Mislite na dječaka, majko, on je ljubi posebnom ljubavi. Kako će vam podnijeti srce da gaodgajate da zamrzi rođenu majku?

L

— Znam da ti to ne bi znao, a niti bi ti to mo-gao, predobra moja dobričino, ali ja ću moći, jer je mrzim iz dna srca.

XXI

Pred jutro je Hugo Zizer dobio veliku vrućinu, a liječnik se bojao da bi, ako vrućina ne popusti, mogla nastati upala pluća, što bi zbog Hugove go-jaznosti moglo biti opasno, pa je preporučio da dođu na savjetovanje još dvojica liječnika.

— Poduzmite, dragi doktore, sve što je potrebno,a ja idem pozvati našega sina da bude prisutan.

Našla ga je kako sjedi u naslonjaču, izmoren, blijed od neprospavane noći.

— Da sam slutila da ćeš sjedeći jadikovati, najprije bih tebe spremila u krevet. Sav si klonuo, amoraš do oca. Liječnik se boji za njega, pa je pozvao još dvojicu liječnika. Pođi, Rudi, ja ću ostatiuz dječaka.

Pođe u sobu, otvori prozore, a svježi jutarnji zrak i svjetlost probude dječaka, te on stane trljati oči i zijevajući govoriti:

— Majčice mila, jedva sam sinoć zaspao, mnogosam plakao jer te nije bilo, a Marica me je uvjeravala da ćeš sigurno doći.

— Ti više nemaš majke!Dječak sjedne u krevet, pogleda baku, te plačući

progovori:— Sto se dogodilo s mojom milom, dragom, dob

rom majčicom, jao meni, da možda nije umrla?

Ttprf. krivnic krivi

— Kamo sreće da je umrla, ali za tebe i za svenas ona je mrtva, jer je osramotila naš dom. Napustila je i naš dom i tebe, svoje rođeno dijete. Jaje mrzim i prezirem, a i ti je moraš mrziti.

— Ja neću... ja ne mogu mrziti svoju najdražumajčicu!

— Moraš, to ti ja zapovijedam!— Neću, bako, ne mogu, jer je ljubim u srcu

svom.Aurel je stao glasno plakati, te kroz plač govoriti:— Ona mi je obećala da će doći po mene, ona će

sigurno doći, jer ja najviše vjerujem svojoj ljubljenoj majčici.

Djevojka Marica otvori vrata od sobe, te uplaše-no veli:

— Gospođo, Aurel će se razboljeti, ne smijeteodmah zahtijevati od njega da prestane voljeti majku koju je do jučer obožavao ...

— Što se ti miješaš u naše stvari, Marice, odlaziza poslom.

Aurel skoči s kreveta, potrči do Marice, čvrsto je zagrli i stane tužno govoriti:

— Je li, Marice, da ste i vi čuli kako mi ie majkagovorila kada je odlazila na groblje: »Majka ćedoći po tebe, vjeruj majci, sigurno ću doći!«

— Da, točno je tako rekla, ja sam to čula nasvoje uši.

— Odlazi, Marice, ne kvari mi dijete svojimcmizdrenjem.Marica obriše suze i napusti sobu. Dječak se nasloni na krevet, uzdišući, te poče tužno govoriti:

— Ona će doći, ja joj vjerujem, ona će sigurnodoći po mene.

— Sada prestani, dijete, plakati. Obuci se i pođisa mnom na zajutrak, pa ćemo razgovarati.

Ćim su sjeli za stol, nastavi baka Olga govoriti:— Ti si me, sinko, krivo razumio, a i ja sam u

srdžbi govorila. Svakako da ti odmah ne možešprestati voljeti svoju majku.

— Neću je, bako, nikada prestati ljubiti, a kamoli mrziti, kako ste mi vi govorili!

— Ćuj, Aurele, ti ćeš za koji dan poći u školupremda još nisi navršio sedam godina.

— Znam, bako, ali kako sam se ja veselio da ćeme prve dane voditi majka i čekati na mene kadsvrši škola.

— U početku ću te ja voditi i čekati jer te jemajka napustila.

— Može i Marica, bako, jer će vama biti teško.— Čuj me i slušaj, kada sam djedu Hugi rekla

da je tvoja majka napustila naš dom i tebe...— Po mene će doći, bako!— Dobro, ali prestani s time; »Po mene će do

ći«. Čim je to djed čuo, odmah se razbolio, jer jeon veoma volio tvoju majku. Bojimo se za njegovživot... Ali pazi, Aurele. Tvoja će majka doći potebe kada navršiš sedam godina. Tada ti sam možeš odlučiti želiš li živjeti sa svojim ocem ili poćis majkom.

— Ja veoma volim i moga dobroga taticu, ali ćuradije poći s majkom.

— To ti, Aurele, ne smiješ učiniti, tvoj bi otacumro od tuge da ga napustiš.

— Ali ja ću ga i dalje voljeti, makar ću živjetis majkom!

— To se ne može. Ti moraš ostati uz svoga oca.Tvoja će majka imati drugoga muža, pa će te svremenom zaboraviti.

— Nikada, bako, čujete li! Nikada me neće prestati ljubiti moja mila majčica, a kamoli zaboraviti!

— Dobro, Aurele, ja ti u tome neću više protusloviti, ali ti nećeš smjeti ostaviti oca i poći s majkom. Još ima do tada mnogo vremena, pa ćemonaći rješenje. A sada pođimo bolesnome djedici.

XXII

Liječnik je dobro predmnijevao: Hugo Zizer je dobio upalu pluća koju nije preživio.

Njegova iznenadna smrt toliko je zaprepastila građane grada K. da je bacila u zasjenak napušta-nje doma od strane njegove snahe Renate.

Odsada je baka Olga živjela u sinovljevu domu, sama je vodila Aurela u školu, te svojom odlučnošću nametnula svoju volju sinu, a nastojala je svojom jakom voljom, koju je često susprezala, da to uspije i kod unuka. Znala se i pretvarati, pa je govorila unuku onako kako nije osjećala.

— Ne tražim ja od tebe da ne voliš svoju majku,ali se moraš držati mojih uputa. Kada dođe po tebe tvoja majka, moraš joj odlučno reći: »Ne dolazimi blizu, odlazi onamo otkuda si došla, ja te mrzim.«

— Ali, bako, ja je ne mrzim! Grijeh je lagati daje još uvijek ne ljubim. Kako se ja veseo i sretanbudim kada o njoj sanjam!

Mudra baka, ljutita na takve izjave, svakog je dana tražila od dječaka da joj odgovori kako će reći majci kada dođe po njega.

Nekako mucajući, on je ponavljao za bakom:— Ne dolazi mi blizu, odlazi otkuda si došla. Ja

te mrzim.Ali je svaki put to završilo gorkim plačem. Jeca-

jući, govorio bi:— Ja je ne mrzim! Zašto moram lagati?— Zato da spasiš oca od smrti, jer on bi umro

kada bi ti pošao sa svojom majkom koja ima drugoga muža.

Baka Olga nije imala smilovanja, pa je uporno tražila od Aurela da tako mora govoriti kada se pojavi majka.

Tako je prošao svibanj, a početkom lipnja 1926. Aurel je navršio sedam godina, pa je baka Olga stala strahovati, te je govorila Aurelu:

— Pazi, ako ne govoriš po mojoj uputi, naći ćešmrtvoga tatu i mene uz njega, ti si naš i morašživjeti uz nas.

XXIII

Ferdinand je sve poduzimao da umiri Renatu. Ona je bila potištena i osjećala je krivnju, a osobi-to ju je potreslo to drugo vjenčanje.

Smjestili su se u gradu R., u Slavoniji, kao sup-ruzi Ferdo i Jelena Brilašević, gdje je Ferdo već otvorio odvjetničku pisarnu, a u stanu su bili s

njegovom majkom. Majka Katarina bila je sva iz-van sebe, zbunjena. Ona nije mogla shvatiti da je Renata sada njezina snaha, a do prije nekoliko dana bila je snaha njezinih prijatelja i velikih dobrotvora Zizerovih.

Kada je nakon nekog vremena Katarina opazila znakove trudnoće na Renati, to ju je sasvim izbaci-lo izvan kolotečine, tako da se i razboljela, prehla-dila se, te bila u krevetu kada je pod konac ožujka 1926. snaha rodila djevojčicu.

Djevojčici su, na želju njene majke, dali ime Nada.

Svakako, Renatu je zaokupilo njezino stanje i porod djeteta, ali nije prošao sat, a kamoli dan, da nije pomislila na svoga Aurela, te brojala dane ka-da će doći taj željeni dan da može poći po njega.

Djevojčica je bila zdrava, a majka je imala dosta mlijeka, pa je dobro napredovala, a majka ju je gladila i govorila joj:

— Sisi, čedo moje milo, majčino mlijeko, isto tako pohlepno sisao je i tvoj bratac koji će uskoro doći među nas, a ja sam sigurna da će te zavoljeti.

Renata je bila sigurna u veliku ljubav Aurela, te nije ni časa pomišljala da bi je on mogao prestati voljeti.

Nastali su lijepi proljetni dani. Renata je izvozila djevojčicu u kolicima, ali čim bi ugledala dječaka veličine Aurelove, zaustavila bi ga i pitala koliko mu je godina, kako uči. Sretna se vračala domu, uz pomisao kako će uživati uz kćerku i svog dragog sina.

Ferdo je dobio obavijest od suda u K., preko od-vjetnika, da je Rudolf pristao na rastavu, te odobrio da dječak može, prema zakonu, odlučiti, kada na-

vrši sedam godina, želi li živjeti uz oca ili majku, a sud je na volju ostavio dječaku da odluči jer je majka samovoljno napustila oca.

Renata je bila zadovoljna rješenjem, te često snat-rila kako u zagrljaju drži svoga sina Aurela.

Lijepi svibanj bio je već pri kraju. Renata je bro-jila dane i mislila kako će početkom lipnja Aurel navršiti sedam godina, a ona poći po njega, te je govorila Ferdi:

— Ne znam gdje ću ga naći, pa se neću ustručavati poći u njihov dom. Za njega, Rudolfa, nije mestrah, da će me priječiti u tome, ali bi mi bilostrašno da se moram susresti s njegovom odlučnom,naglom i ratobornom majkom, ali mene nije strah,ja se ne bojim. Moja čežnja je velika, ljubav zasina nema granica, a sigurna sam da je tako i umome sinu. Kada se sastanemo, nema te snage koja bi nas mogla razdvojiti.

— Jelena, nastoj doći rano u K. Savjetujem ti,najprije pođi u školu, pozovi Aurela, te uz njegovpristanak kreni s njime ravno prema Zagrebu, onda do nas u R., gdje ćeš biti kod zalaza sunca unašem domu presretna majka sa svojom djecom.Ja te, Jelena, ne puštam samu, vidjela si moju tajnicu, ona će poći kao tvoja pratnja. Poći ćeš automiz R. do grada K. i vratiti se sve troje u naš dom.

— Veoma sam ti zahvalna, dragi Ferdo, da nežališ izdatka, jer njegov zagrljaj željno iščekujem,a onda ću biti presretna uz tebe i svoju djecu.

Renata je nabavila bijelo mornarsko odijelo, ka-pu, čarape i cipele, te govorila:

— Želim ga povesti u majčinom odijelu, da budesasma moj sa svim svojim srcem, a staro odijeloneka tamo ostane. Hoću da bude moj, samo moj.

XXIV

Početkom lipnja Renata je krenula s pratilicom prema Zagrebu, a Ferdo ju je uputio da prespavaju u Zagrebu, te da sutradan rano krenu prema gra-du K.

— Uvjeravam te, Jelena, da se zaustaviš predškolom, to ti je najbolje, tamo je dječak sam bezičijeg utjecaja, pa će odmah krenuti s tobom prema našem domu.

Auto je presporo vozio prema gradu K. Jelena je požurivala vozača, koji je zamijetio da je uzbuđena, te se samo smješkao. Stigli su u K. prije devet sati, a Renata je upućivala vozača gdje se nalazi škola.

Brzo se popela stubama, te se propitala gdje je prvi razred.

Izađe učitelj. Poznavao je Renatu, bio mu je po-znat njezin bijeg iz doma Zizerovih, pa je nije srdač-no primio, a kada ga je zamolila da želi govoriti sa svojim sinom Aurelom, pogledao ju je i rekao:

— Ne znam hoće li to biti pravo obitelji Zizer,osobito dječakovoj baki koja bdije nad njim.

— Ali, gospodine učitelju, ja sam prevalila daleki put, valjda mogu kao majka govoriti sa svojimljubljenim djetetom, a taj je razgovor vrlo važan.

— Dobro, gospođo, pozvat ću ga — veli učiteljvrlo nevoljko, te se zaputi u razred i pozove: — Au-rele, dođi, jedna gospođa želi razgovarati s tobom.

Aurel dođe u hodnik i ugleda majku. Stao je drhtati, a Renata reče drhtavim glasom:

— Dođi mi u zagrljaj, milo i drago čedo moje!Pođe mu u susret, ali se Aurel povuče.

— Ne prilazi mi blizu, neću da znam za tebe —reče, a onda drhtavim, plačnim glasom poviče* —Ja te mrzim, ne dolazi mi nikada pred oči.

Renata problijedi, a njezina je pratilica pridrži, te stane vikati:

— Pomoć! Vode! Ona će umrijeti!Učitelj donese stolac i na nj polože Renatu koja

je bila bez svijesti.Aurel se rasplače i pobježe stubama uz plač i

viku:— Ona će umrijeti jer sam joj rekao riječi kako

je željela baka. Ona umire! Jao meni, moja dragamajka sigurno je umrla ...

Aurel je došao kući plačući, baci se u naslonjač, te stane plakati i kroz plač govoriti baki Olgi:

— Umrla je moja mila, najmilija majčica, jersam joj rekao gadne riječi, koje sam morao, bako,reći po tvojoj želji. Majko moja, mila majko, ja tene mrzim, već te ljubim i čeznem za tobom, draga,mila majčice!

Baka mu se nije smjela približiti, jer se nije mo-gao umiriti od plača.

Baka Olga se preplašila, te pošalje po sina, ali ni ovaj nije mogao umiriti dječaka, a onda veli:

— Marice, otrčite u školu, ako se tamo dogodiosmrtni slučaj, moramo se pobrinuti za mrtvaca.

Rudolf je bio blijed, uzbuđen, te je pustio Aurela da plače i nariče. Nestrpljivo je čekao djevojku, a ova trčeći uleti u sobu.

— Nije umrla, već je sva satrvena, plačući je napustila školu, a ovo je ostavila za Aureia.

-71 ^.

— Pretvarala se. Sretna je da nisi pošao s njom— reče Olga.

— Majko, majko, imajte srca! — reče Rudolf.— Šuti, predobri naivčino, da nije bilo mene, ne

bi tvoj sin bio uz tebe.

XXV

Dosta je dugo trajalo dok je Renata došla k svi-jesti. Još uvijek blijeda, u omaglici je gledala svoju uzbuđenu pratilicu, pa učitelja, koji je bio namrš-ten i ljutit, a onda pogleda na mjesto gdje je sta-jao Aurel, te slabim, bolnim i drhtavim glasom veli:

— Oh, kamo sreće da je to bio samo san!— Kakav san, gospođo, nanijeli ste nam veliko

uzbuđenje, a možda meni kao učitelju i posljedice.— Gospodine učitelju, hvala vam što ste ga po

zvali, a sada vas molim sklopljenih ruku da me odvedete u njegov razred, kleknut ću pred njega,moliti ga i preklinjati mlijekom kojim sam ga dojila da mi veli je li me uistinu mrzi, ta me je riječsrušila, ali ja u mržnju ne vjerujem.

— Kasno je, gospođo, kada ste se srušili, udarioje u gorki plač, bježeći stubama i vičući: »Joj meni,ona umire, umire!« Sve je ostavio u školi i pobjegao kući.

— Jao meni, jao nesretnoj majci, kakva je sila isnaga mogla djelovati na to moje ljubljeno dijeteda me za nekoliko mjeseci zaboravi, a toliko me jeljubio, pa zar da me je još i zamrzio?

— Ja vam, kao učitelj, velim da je to kod djecemoguće. A sada pođite, gospođo, onamo otkuda stedošli, jer niste uspjeli u onome po što ste došli.

Brzo uhvati Renatu pod ruku, te je s pratilicom odvede do kola, a onda se brzo vrati u svoj razred.

Renata se sva satrvena i blijeda sruši na sjedalo i veli:

— Vozite ravno kući!Vozač i pratilica nešto su uz put založili, no Re-

nata nije htjela ništa okusiti, već je cijelim putem plakala, te ispod glasa jadikovala. Pred sumrak su stigli pred kuću.

Ferdo potrči do kola, te preplašeno poviče:— Jelena, ti strašno izgledaš! Dođi, mila, čeka te

naša kćerka Nada.— Sva sreća, Ferdo, da sam ostala živa. Prezre

na sam majka, jao meni, najnesretnija sam majkana svijetu...

Pomogao joj je sići s kola, a zatim je jedva uve-de u kuću, jer je teturala od tuge, bola i slabosti.

— Prezrelo me je ljubljeno moje dijete, te mi jereklo neka mu nikada ne dolazim blizu. Jao mene,jao, čudo da mi nije puklo srce od onih strašnihnemilosrdnih riječi.

— Ne smiješ, draga Jelena, toliko misliti na tajstrašan događaj. Znam da ga nećeš zaboraviti, alipođi, mila, da vidiš našu dragu Nadu, ona će tiuliti snage i malo radosti.

— Dajte vi njoj, gospodine doktore, najprije o-krepe, gospođa nije cijeli dan ništa okusila — reklaje pratilica.

Ferdo je sve poduzimao da umiri ženu, ali ona nije prestala plakati i jadikovati, pa ju je takvu

položio na krevet. Neko je vrijeme ležala, a onda je uznemiri dječji plač, te veli:

— Donesi mi, Ferdo, dijete, sigurno nije zadovoljno hranom ova dva dana, možda me to drago,nedužno stvorenje umiri u mojoj tuzi i bolu.

Privine dijete na grudi, te ono pohlepno prihvati sisu, ali je brzo ostavi i stane plakati.

Na svoje veliko zaprepaštenje, Renata je izgubila mlijeko. Badava su bili obilna hrana i r razni lijeko-vi, mlijeko se nije vratilo, zbog čega je Jelena veo-ma žalila, pa ju je to ponukalo da posveti još veću brigu djetetu, te ga hrani na drugi način.

No tuga i bol nisu mogle biti uklonjene iz srca, premda je pred mužem nastojala prikriti, barem izgledom, svoje razočaranje. Kada bi ostala sama, nije mogla da ne ponavlja Aurelove riječi: »Ne do-lazi mi blizu, ja te mrzim.«

Svaki ju je put uhvatio grčeviti plač od koga se teško umirivala.

Jednom, poslije napadaja očaja i plača, sva se zgrozila, pa zavapila:

— Jao mene, kako mi do sada nije došlo na pamet misao da je to kazna. Zbog toga me moje miloi ljubljeno dijete u tako kratkom vremenu zamrzilo. Ali zašto, bože, nisi u mene ulio više snage, damogu podnositi svoju tešku sudbinu? Zašto nisidjelovao na moga oca, te me on grožnjom svojesmrti prisilio da pođem za njega, a ti si znao, bože,kakve me teškoće čekaju, jer si znao za njegove slabosti. Nepravedan si, jako nepravedan prema meni!Sada sam počinila grijeh, ali sam prije toga bilačista i bez grijeha. Ja sam duboko vjerovala u tebe,u tvoju dobrotu. Zašto me nisi uslišao, zašto si meiznevjerio, a molila sam te da u mom mladom tije-

7A

lu utišaš tu nesretnu gadnu strast koja je vrila u meni? Često si bio okrutan prema meni, kada sam te molila. Oglušio si se. Nepravedan si, veoma si nepravedan prema meni, prestrogo me kažnjavaš. Znam da sam pogriješila, ali zašto si mi cijelo to vrijeme ulijevao nadu da će moj ljubljeni sin, čim me ugleda, dohrliti k meni u zagrljaj, zašto mi nisi odmah dao znakove da neće k meni doći moj sin, jer sam učinila grijeh, lakše bih podnijela njegove bolne riječi da me mrzi, zašto si dopustio da doži-vim tu najveću bol poniženja majke, da me rođeno dijete mrzi?

Ferdo ju je često našao u takvom očajnom sta-nju, govorio joj je i molio je neka se smiri uz nji-hovo dijete i uz njega koji je neizmjerno ljubi, neka sve zaboravi kao da je to bio samo ružan san.

Renata se malo smirila kada je nakon nekog vre-mena umrla Ferdova majka, pa je ta smrt donijela promjene u njihovu domu.

Pred Božić nakupovali su darove, Ferdo Renati, ona njemu i Nadi. Ali je najednom bolno uzdah-nula:

— Kako bih bila sretna da je i on uz nas, da gamajka može darivati...

— Jelena, draga moja, ja sam mislio da si se tidonekle smirila, ali si opet pokazala da čezneš zasvojim sinom.

— Ferdo, ne traži to od mene, molim te. Nikadaviše ja ne bih mogla zaboraviti da imam još jednodijete. Shvati majčino srce, čuješ li, Ferdo?

— Obećajem ti, Jelena, ali te sada pitam prviput: bi li ti htjela da tvoj sin Aurel živi uz tebe?

— Kako možeš izustiti da li bih ja, majka, htjela da moje ljubljeno dijete živi sa mnom? Sva sam

uzbuđena na te riječi, jer one zvuče kao ponuda od tebe, dragi moj i mili Ferdo?

— Svaki tvoj uzdah mene uzbuđuje, jer te volimjoš više nego onih dana kada smo jedno drugomepriznali ljubav. A našu je ljubav još više povećaloi čvrsto povezalo to naše drago dijete. Zato neću ine mogu te vidjeti tužnu, a još mi je teže čuti tvoje tužne uzdisaje.

— Tvoje riječi gode mome srcu, ali mi brzo recijesi li možda što čuo ili bez moga znanja što poduzeo kod njegova oca?

— U tvoje ime sastavit ću list Rudolfu Zizeru izatražiti da ti vrati sina. Ako to učini dobrovoljno,onda nećeš odati tajnu njegove nemoći, a ako seogluši tvojoj želji, onda ćeš putem suda tražiti dijete i otkriti sve njegove slabosti.

— To ja neću nikada učiniti, ja to ne bih nimogla, tom nesretnom, dobrom i plemenitom, predobrom stvoru! Kako si došao na tu okrutnu misao! Ja sam ga zavoljela kao dobrog i srdačnogprijatelja, a i bila sam prisiljena da mu budemžena. Ne, nikada to neću učiniti, ja sam sigurna daon nije odgajao i nagovarao dijete da me zamrzi.

— Onda ti, Jelena, još gajiš osjećaje za njega?— Samo kao za dobrog prijatelja. Ja ga ne mr

zim, a nisam ga mrzila ni u onim teškim danimaživota s njim, već sam ga žalila što mu je živottako nemilosrdno dosudio takvu bolest.

— Draga, mila moja ženice, u tebi je velika iduboko rijetka plemenitost. Koliko možeš, nastojodagnati misli i čežnje, tek smo počeli živjeti, mladi smo, pa ćemo nastojati odgojiti više kćeri i sinova.

— To je moja velika želja, ali ako budemo imali još desetoro djece, molim te i zaklinjem te, nebudi ljubomoran, uz njega će vječno biti moje misli. Makar me je i prezreo, u mom će srcu vječnoostati.

— Draga moja Jelena, za misli nema i ne postojimogućnost zabrane, za misli nema sile, niti je moguć zakon, ali se moraš za nešto odlučiti kada većnećeš prihvatiti moj prijedlog.

— Ne i nikada ne! Ja sam mjesecima vjerovalakako će on, kada me opazi, potrčati u moj zagrljaj,vjerovala sam da bi nas samo smrt mogla razdvojiti. Ja neću sina koji bi bio silom natjeran u mojdom, a ne u moj zagrljaj.

— Obećajem ti, mila ženo, da nikada više nećudirati u tvoje osjećaje, ali molim te, utješi me, recimi da li će ti naše dijete i druga djeca koja će doćipomoći da prevladaš boli?

— Da, dragi Ferdo, ovo naše dijete i druga kojaće doći i za kojima žudim. Od sada nećeš više čutijadikovke svoje žene Jelene!

— Sada ću još s većom voljom prionuti za posao, sa željom da još više zaradim, da mogu izgraditi novi dom, veliku udobnu kuću za nas i za našubuduću djecu.

XXVI

Na jesen je Ferdo kupio veliko zemljište, te za nekoliko dana donio Renati nacrte za kuću. Odu-ševljeno joj je tumačio raspored novoga stana i naglašavao:

na na

— Ove sobe bit će za nas, prema jugu za djevojčice, a prema zapadu za dječake. Već se unaprijedveoma veselim kako će biti veseo naš dom uz našudjecu, je li, Jelena, moja draga?

— Ja to isto od srca želim, jer majci nije ništaljepše ni milije nego skrb za djecu, osobito kadazna da će ih moći odgajati bez bojazni da nećetrpjeti od oskudice.

— U to ne sumnjaj, Jelena, vidiš kako ja dobrozarađujem, mlad sam i zdrav, a kako sam ti rekao,sada ću se još više prihvatiti posla.

Ali se Renata nije mogla smiriti, te je bila sve više' uznemirena mislima kako ju je sin Aurel od-bio od sebe, rekavši joj da je mrzi. Uhvatio ju je neki strah, nije mogla spavati, slabo je jela, a kada je god bila sama, mislila je samo o tome i naglas sama sebi stavljala pitanja i odgovore.

Od tog vremena, sve više obuzeta bolom i oča-jem, ona je još više polazila na molitve u crkvu, uzalud se nadajući da će joj i to pomoći u njenoj nevolji i muci. Spustivši se na koljena i uperivši pogled gore, govorila je:

— Za moj prekršaj kažnjena sam, ne tražim višeolakšanja ni oproštaja, već se molim da rađam štoviše djece. Obećajem da ću ih odgajati tako dabudu najbolji i najplemenitiji. Neka bude uslišanamoja molba. Želim da u brojnoj djeci ublažim svoju bol.

Takvi i slični vapaji ponavljali su se danima, tjednima i mjesecima, pa i godinama, ali njene molbe nisu bile uslišane, jer više nije rodila djece. Odlazila je i u kupalište u Daruvaru, ali liječnike

nije htjela tražiti za pomoć, jer još uvijek nije gu-bila nade.

Vrijeme je prolazilo. U novoj kući bilo je lijepo i prostrano, ali su zjapile prazne sobe koje su bile opredijeljene za brojnu djecu.

Iako je to teško postići u malom gradiću, Jelena je živjela samo za svoju obitelj, a brigu je posveći-vala samo svom novom domu, velikom vrtu i voć-njaku, a naročito svojoj kćerki Nadi.

Često je Ferdo želio pozivati u kuću razne po-slovne ljude, a naročito suce, ali Jelena nije htjela nikada na to pristati.

— Časti ih, Ferdo, gdje želiš i kako želiš, ali janikako neću u našem domu, a i ne želim nigdjesudjelovati. Želim da nitko ne zna i ne dozna zamoje porijeklo, a osobito ne želim da se sazna dasam zbog tebe napustila muža. Ti si uvjeren da teljubim kao u prve dane mladosti, pa budi timezadovoljan.

Kako je njihova nova kuća bila nedaleko od ško-le, Jelena je dala Nadu u školu još prije nego je navršila šest godina. Rekla je učiteljici:

— Ako svlada predmete, neka ide u drugi razred, a ako ne, neka opetuje, jer ona čezne za društvom djece.

Vrijeme je prolazilo, a Jelenine želje i nade nisu bile uslišane.

Kada je Nada počela polaziti gimnaziju, njoj se bližila trideset osma godina. Sama sebe je uvjera-vala da mora snositi kaznu za učinjen prekršaj. Odsada je malo polazila u crkvu, ali se sva posve-tila mužu i djetetu, kao i svome domu i gajenju cvijeća, tako da su joj se divili svi susjedi.

on ,,.,. A BftT lcrivni« krivi

XXVII

Nada je bila lijepa i umiljata već kao dijete, a naročito je mnoge osvajala kao odrasla djevojčica. Veoma je voljela majku, ali se često vješala o vrat veselom i uvijek raspoloženom ocu, koji ju je mi-lovao, te u smijehu i šali govorio:

— Ostala si nam jedinica, na žalost majčinu imoju, jer smo željeli da imaš više braće i sestara,da ti bude ljepše i zabavnije, ali sada si ti sve našenlilo i drago. Mi živimo za tebe, a tvoj se tata brine da imaš svega što ti srce želi.

— Tatica dragi, lijepo mi je, radosna sam štoživim, a najveća mi je radost ljubav mojih milih idragih roditelja.

— Rasti i živi dalje bezbrižno, mila naša jedinice, a kad odrasteš, ja sam siguran da ćeš biti jednaod vrlo bogatih djevojaka.

— Dragi Ferdo, prestani to govoriti, osobito preddjetetom — rekla je Jelena. — Zar nije moj jadniotac govorio pred cijelim gradom kako ću ja bitinajbogatija udavača, pa znaš kako se završilo. Nespominji novac, jer nije sva sreća u novcu.

— Znam, Jelena, da nije novac sve, ali je on potreban i često vrlo koristan, pa valjda ga neću odbaciti kad mi unosno pritječe u mome poslu. Meneon veseli, jer sam ga u mladosti želio, pa sam torekao od ganuća pred našom jedinicom.

— Shvaćam te, Ferdo, ali te upozoravam, ne hvali se pred drugima, zna se da živimo u obilju, to jepoznato u malom gradu, ali moraš znati da imamnogo ljudi koji su zavidni, iako od toga nemajukoristi ili štete.

82 _,,... .

— Hvala ti, draga Jelena, na opomeni. Moramu ured, vidim kroz prozor dolazak jedne strankekoju zastupam, a taj će posao, ako mi uspije, bitivrlo unosan.

— Znaš, dragi Ferdo, da ti ja od svega srca želim sreću u životu, a isto tako i uspjeh u tvomeradu.

Ali se Ferdo često žalio pred Jelenom što nemaju više djece:

— Budi uvjerena, draga ženice, da bih sve dobroopskrbio, ali zato će naša jedinica biti vrlo imućna,čemu se ja veoma veselim.

— Prestani, Ferdo, žaliti što nemamo više djece.Glavno da sreća i ljubav vladaju u našoj obitelji,drugo ništa više ne tražimo.

Kada je Nada s odličnim uspjehom završila šesti razred gimnazije, otac je zagrli, te ponosno veli:

— Vjerujem, dijete drago, da ćeš tako i na pravnim naukama napredovati, pa ćeš biti moj mili,dragi i dobri nasljednik.

— Tatica dragi, ja još ne mislim kojoj bih sestruci posvetila, ali pravo mi se ne sviđa, jer se nepruža ništa drugo nego samo savjeti.

— Kad odrasteš, drago dijete, vjerujem da ćešpromijeniti mišljenje, osobito kada ti ja razjasnimkako je naša odvjetnička pisama postala zlatni rudnik.

Kada je Nada završila gimnaziju s ispitom zrelo-sti kao maturom, premda još nije navršila ni osam-naest godina, nisu koristila sva nagovaranja i uvje-ravanja njezina oca. Ona se odlučila za liječnički poziv.

Badava se Ferdo trudio i opisivao joj razne teške bolesti i bolesnike, Nada je odgovorila:

— Ja želim, oče dragi, dati sve od sebe za dobrodrugoga, pomagati i liječiti nemoćne. Zelja mi jeda budem mnogima od koristi.

— Sličnih slučajeva imala bi i u pravu: pomoćisvojim savjetom slabijemu koji je nepravedno progonjen.

— Pokušat ću proučiti liječničku znanost, a akose razočaram, neće biti kasno da proučavam pravnenauke, dragi moj tatica.

Ferdo nije prestao uvjeravati i nagovarati Nadu, ističući ljepote pravnih znanosti, a i koristi, ali je sve bilo badava, jer je Nada ostala kod odluke da uči za liječnika. Pomilovala je oca, te mu smiješeći se rekla:

— Ne gubi nade, dragi tatica, možda se ja zaljubim i udam za pravnika, pa neće propasti tvojadobro uvedena odvjetnička pisama.

— Drago moje dijete, ti kao da čitaš moje misli,jer pogađaš moje želje. Velika bi bila moja radostda se to dogodi.

Polovicom 1942. godine Nada se prijavila na upis na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Još nije na-vršila ni osamnaest godina. Bila je vitka djevojka, lijepo građenog tijela, lijepog lica, samo što je iz-gledala nešto starija nego što je bila. Stasom je bila slična majci, a licem ocu.

Svjedodžbu je fakultet primio, te joj je bio ozna-čen dan polaganja ispita. Ako bude udovoljila, moći će se upisati na fakultet. Nada je bila sigurna u svoje znanje, pa je stoga bila gorko razočarana kada su joj saopćili da nije udovoljila propisima, te se ne može upisati.

XXVIII

Vratimo se sada nekoliko godina unatrag i po-gledajmo kako je tekao život kod Zizerovih u gradu K. Onog nesretnog dana kada je Aurel otjerao svoju jadnu majku od sebe, rekavši joj da je mrzi, u kući je vladala velika uzbuđenost.

Svi su nastojali umiriti Aurela, ali je on jaukao i plakao govoreći:

— Vidio sam je kako prevrće oči i umire. Jaomeni, ja sam kriv jer sam lagao svojoj dragoj majci da je mrzim ...

— Prestani plakati, rekao si joj ono što je zaslužila, jer je ostavila tebe i tvoga predobrog oca.

— Ja te mrzim, bako, jer si me ti prisilila datako kažem svojoj majci, koju ja volim, a tebemrzim.

— Prestani plakati i brbljati, zar mi je to zahvalnost što se brinem za tebe?

— Ali ja te ipak mrzim, bako, jer si me naučilada lažem, da mrzim majku.

Pristupio je i Rudolf, te stao umirivati dječaka da ne plače:

— Tvoja majka nije umrla, čuješ što veli Marica,već je otišla tamo otkuda je i došla.

— Tatice, mrziš li ti moju majku?Rudolf pogleda u svoju srditu majku Olgu, po-

gladi Aurela po glavi, te uzbuđeno veli:— Sine moj, ja je ne mogu mrzit, ja sam je

neizmjerno volio.— Tatica dragi, ja je volim više nego sve na

svijetu, ali mi je baka dan na dan govorila da jojmoram reći one gadne, grube riječi, da mi ne do-

laži blizu, da je mrzim i prezirem, da mi ne dolazi nikada pred oči.

— Rekao si joj ono što je zaslužila, jer je zavolju drugoga ostavila tebe i tatu.

— Ali, bako, opet ponavljam, ja mrzim tebe i nemogu prestati ljubiti svoju dragu i dobru majku.

— Moraš je mrziti ti, a još je više mora mrzitii prezirati tvoj otac. No on još jadikuje za njom,umjesto da se odmah oženio, pa bi ti dobio drugumajku.

— Ja neću nikada voljeti drugu majku, nećudruge majke.

— Znam da nećeš, dok imaš mene koja se morambrinuti za tebe i za tvoga oca.

— Hvala ti, majko, na brizi, trudu i pažnji, samote molim da ne sudiš tako strogo — rekao jeRudolf.

— Ostat ću nemilosrdna prema njoj dok živim,ona drugo ne zavređuje, ja je mrzim i prezirem, ato zahtijevam i od tebe. U njega, Aurela, usaditću svom svojom snagom to da je zaboravi kao danikada nije ni postojala.

— Draga moja, dobra, stroga majko, ublaži svojumržnju, meni je najteže, jer me je stid pred cijelimgradom što me je napustila žena, a ja ne mogunikome izjadati ni otkriti svoje patnje i boli, čakni pred svojom rođenom majkom.

— Rudolfe, ti se moraš što prije oženiti. Sestraravnatelja banke rado će poći za tebe, ja sam razgovarala s njom.

— Molim te, majko, da mi više nikada ne govoriš o ženidbi, ja sam volio jedino Renatu i mojiće osjećaji uvijek ostati uz nju.

— Ti, velika dobričino! Ostat ćeš uvijek takav,ali ja ti izjavljujem da te nikad neću prestati nagovarati da se ponovo oženiš. Pa tek si navršiotrideset godina, čuješ li me, još je dug život predtobom, poslušaj majku, znaj i vjeruj da ti nitko neželi dobro i sreću kao rođena majka!

Gospođa Olga, uzbuđena od gnjeva pomiješanoga s tugom, stane plakati, a onda se brzo u njoj pro-budi njezina odlučnost i gordost, te napusti sobu.

Rudolf je sjedio na krevetu uz dječaka koji nije više plakao, već je sjeo, naslonio se na oca, duboko i tužno je uzdisao, a Rudolf ga je bez riječi milovao. Aurel ga pogleda i upita:

— Tatica, zašto baka toliko mrzi moju majku,a ti si rekao da je ne možeš mrziti? Baka viče igovori da na njoj leži krivnja što je ostavila menei tebe.

— Milo moje, drago dijete, ti si još mali dječak,pa to ne možeš razumjeti, ali zapamti danas mojeriječi. Tvoja majka snosi krivnju što nas je ostavila, ali ne zaboravi nikada moje riječi da je onakriva bez svoje krivnje!

— To ne razumijem, tatica moj dobri!— Vjerujem, dijete drago, ali jednom ćeš razu

mjeti, a, možda i doznati kako i koliko je tvojamajka kriva.

Odlučna Olga napala je sina što govori djetetu o majci, a naročito mu je prigovorila što je rekao sinu da je njegova majka kriva bez krivnje.

Ona je imala utjecaj na cijelu obitelj dok je živio Hugo, a naročito je bio velik njen utjecaj na

J i l l

sina, što je postigla u tolikoj mjeri da je Rudolf ostao podložan njezinoj volji. Ogorčeno je i uzbuđeno govorila:

— Kriva je i moramo je kriviti što vas je napustila. Zašto govoriš djetetu gluposti? Kako moženetko biti kriv bez svoje krivnje? Čuj me, sine, jato više nikada ne želim čuti, a i zabranjujem dase ona i spominje u našem domu.

Rudolf je bez riječi gledao majku, bio je uzbu« đen, te je čvršće pritiskao dječaka uz sebe kao da traži neku zaštitu, a Aurel je mrko nekoliko puta pogledao ljutitu baku.

Sutradan se pojavila u školi baka s Aurelom. Učitelj se uzbudio i bio je u neprilici kada je opazio gospođu Zizer, bojao se prigovora od te odlučne žene koja je prema njemu bila vrlo pažljiva, slala mu je vino, rakije, suhoga mesa, osobito za vrijeme kolinja. Pozdravili su se i ona mu veli:

— Gospodine učitelju, ako bi se ona žena opetpojavila, nemojte joj dopustiti da se susretne sAurelom.

— Budite bez brige, gospođo Zizer, ja ću tospriječiti, poslat ću je u vaš dom.

— Kada bi se samo usudila doći, čula bi odmene ono što zaslužuje.

— Ja sam se čudio kako je Aurel bio oštar prema njoj, a onda je gorko zaplakao i kroz plačvikao: »Jao meni, ona umire!« I pobjegao kući.

— To je moj utjecaj, jer sam ja tražila da jojtako veli, nije išlo lako, ali sam mu se svakog danagrozila, pa je morao ponavljati te riječi, a za plačdjeteta je lako, na to ja ne polažem mnogo važnosti.

XXIX

Vrijeme je prolazilo. Kako su se Olgine riječi i želje uvažavale u cijeloj njezinoj obitelji, tako je to uspjela prenijeti i na Aurela.

Aurel je bio uzoran đak, volio je igre, a naročito šah, bio je dosta žive i vesele naravi, a strah pred bakom i njezinim odlučnim utjecajem djelovao je da nije spominjao majku.

Odmah poslije smrti Huga Zizera mnogi znanci i prijatelji savjetovali su Rudolfa da promijeni svoje njemačko prezime u hrvatsko. On je oklije-vao, ali je 1928. godine pristao da prezime Zizer promijeni u prezime SLADAKOVIĆ, za što je od-mah dobio dozvolu. Tako je njegov sin upisan u prvi razred gimnazije kao Zlatko Sladaković.

Majka Olga nije bila time oduševljena, pa je izjavila da ona ostaje Zizer, čemu se Rudolf nije protivio, čak joj je govorio da će se poduzeće i dalje zvati »Hugo Zizer i sin«, što joj je bilo drago. Rudolf je i dalje ostao upraviteljem, samo sada pod prezimenom Sladaković.

Kada je Zlatko pošao u gimnaziju, Olga je sva-koga dana navaljivala na Rudolfa da se sada mora oženiti.

— Vidiš, sinko, da ja starim — govorila je — atebi i našem domu potrebna je mlada žena, aAurelu, sada Zlatku, majka. Poslušaj me, sine, znašda ja trijezno i nadaleko mislim.

— Vjerujem ti, majko, ali tu ti želju ne mogui neću nikako udovoljiti, pusti me na miru.

.dl I

— Neću ti prestati govoriti. Dok živim, ja ću tenagovarati da se oženiš. Znaj, ako me ne poslušaš,teško ću umirati.

Zlatko je s lakoćom svladavao sve gradivo u gim-naziji, a 1937. godine upisao se na Medicinski fa-kultet u Zagrebu.

Bio je vrlo lijep mladić, veseo i društven, a i vrlo omiljen među školskim drugovima, naročito od svojih vršnjaka.

Otac je uživao, a i baka je govorila:— Lijepo sam ga odgojila, zdrav je i lijep, samo

me smeta što ima dosta njezinoga.— Sva sreća, majko, da nema ničega moga!— Zašto griješiš, sine? Premda se bližiš već pe

desetoj, još si pristao muškarac, a mnoge ozbiljneudavače u gradu rado bi ti postale ženom.

— Draga majko, za mene je već sve prošlo, sadamislite na Zlatka, njemu tražite dobru djevojku.

— To ja činim i bez tebe, ali ti, sine, još imašvremena, oženi se, usrećit ćeš dva stvora i tvoj ćedom ponovo oživjeti.

Zlatko je redovito polazio na predavanja, te do-nosio pokazivati ocu potpise profesora od pojedinih predmeta.

Kada je u uspjehom položio anatomiju, bio je toliko sretan i razdragan da je odmah otputovao kući, te s vrata viknuo:

— Sada se već mogu gotovo smatrati liječnikom,jer sam položio najteži i najvažniji predmet za liječničku znanost.

Zlatko je s velikim zanimanjem pratio sva pre-davanja pojedinih profesora, ali su ga najviše za-nimale operacije, pa je odlučio da će se toj struci najviše posvetiti kada postane liječnik. Kada je,

još prije proglašenja za liječnika, išao po bolnica-ma na vježbe, bio je zapažen svojim znanjem i spretnošću od znamenitog kirurga, te mu je ovaj obećao da će ga uzeti za svoga pomoćnika čim bude postao liječnikom.

XXX

U proljeće 1942. godine Zlatko je proglašen lije-čnikom. Odmah se sjetio obećanja znamenitoga kirurga, pa je uspio da ga bolnica primi. Tako je postao njegov pomoćnik.

Zlatko je bio veseo i ushićen ne samo zato što je mogao surađivati s tako znamenitim kirurgom već i zato što je time bio zaštićen da neće biti pozvan u vojsku.

Polovicom lipnja 1942. godine bila mu je potre-bna još jedna potvrda od Medicinskog fakulteta na Salati da ne mora u vojsku.

Kada je izlazio iz sobe, stane na vratima, jer je ugledao neku djevojku kako se uzbuđeno prepire sa činovnicom, govoreći:

— Ne mogu shvatiti da ću tu nepravednost do-živjeti na ovom Medicinskom fakultetu. Svjedo-džba zrelosti mi je odlična, a sada mi najednom manjka nekoliko bodova da mogu biti upisana na fakultet.

Zlatko je stajao kao začaran. Slušajući te riječi, promatrao je uzbuđenu djevojku kako se prepire sa činovnicom.

Zlatko je bio suzdržljive naravi, ali nije izbje-gavao društva kada je bio na praznicima, osobito

u posljednje vrijeme. Kao budući liječnik bio je svuda rado viđen i priman, a mnoge znanice iz mjesta K. trudile su se da steknu njegovu naklo-nost. Imao je mnogo znanica i na fakultetu, ali nije bio prisno vezan s njima, jer je žudio za nau-kom i znanjem koje je zavolio.

Neodlučnost je u njega ucijepila baka Olga koja mu je svakom prilikom govorila:

— Pazi, Zlatko, drži do sebe, imaš pravo na to,lijep si da te je milina gledati, bit ćeš uskoroliječnik, a da ti i ne govorim da ćeš biti vrlo imućan mladić u K. Zamjećujem i znam kako ti senameću mnoge djevojke u K., ali ja ne bih bilaushićena ni jednom.

Ali u predsoblju fakulteta na sve je to zaboravio jer ga je neka vrst neodoljive sile privukla da nije mogao skinuti oči s uzbuđene djevojke. Zato joj pristupi i veli:

— Ne uzbuđujte se, kolegice, meni se to istodogodilo. Mnogi mladi brucoši navale najviše naMedicinski fakultet, ali na ispitu mnogi otpadnu,tako je bilo i kada sam se ja želio upisati, a takoće biti i sada, samo imajte strpljenja, kolegice!

Djevojka pogleda Zlatka, zadrži dulji pogled na njegovu licu, te tužno veli:

— Radije recite: »nesuđena kolegice« Nado.— Ja sam Zlatko!— Lijepo ime!— Kao i vaše: Nada!— Ne znam što da radim, jer se ni u snu nisam

nadala da neću biti primljena na medicinu kojusam odabrala još u četvrtom razredu gimnazije.Dalek mi je put do kuće, a već sam unajmila stanna Mažuranićevom trgu.

— Poslušajte moj savjet, gospođice, upišite se nafakultet farmacije.

— Ne bih željela studirati tu struku, danas sujadne farmaceutkinje slične trgovačkim pomoćnicima, jer izdaju tvorničke lijekove.

— Krivo sudite, gospođice, jer one moraju poznavati mnoge liječničke znanosti, to vam velimzbog toga da ne gubite vrijeme, a osim toga, s togfakulteta možete prijeći na medicinski.

— Kada je tako, onda vas lijepo molim, gospodine Zlatko, pođite sa mnom da se odmah upišem.

Zlatko s ushićenjem veli:— Vrlo rado, gospođice, jer još imam vremena

prije nego što moram nastupiti na rad u bolnici.Nada ga pogleda, te s velikim strahom upita:— Da vi niste već možda liječnik?— Pogodili ste, prije dva mjeseca proglašen sam

liječnikom.Nada zadrži pogled na njemu, te tiho i uzbuđeno

veli:— Oprostite, štovani doktore, na mojoj smjelosti

što sam se usudila vas, liječnika, moliti da mi pomognete upisati se na fakultet!

Zlatko je uhvati za ruku i, smiješeći se, razdra-gano veli:

— Zašto taj uvod, draga Nado, ja vrlo radoidem s vama, presretan sam u vašem društvu, temi je od srca drago da sam vas susreo i upoznaose s vama.

— Meni je sigurno još draže, štovani doktoreZlatko, što ste me oslovili. Vaša srdačnost i uputevrlo su mi drage, a i korisne, jer ja sam još osamljena u Zagrebu.

— Onda ću vam ja, draga Nado, nastojati nadoknaditi tu osamljenost, ukoliko vam je to drago.

— Ali, gospodine Zlatko, ne samo drago već samushićena i presretna zbog vaše ponude, jer ste mi,ako smijem reći, na prvi pogled postali bliski idragi.

U razgovoru su došli pred zgradu sveučilišta. Nada je bila primljena na fakultet. Dok su se vra-ćali prema domu, Nada je bila vesela, te pred kazalištem reče:

— Gospodine Zlatko, tu u blizini je moj stan.Molim vas dođite da vas počastim srijemskimkulenom, koji sam sa sobom donijela.

Zlatko pogleda na sat, onda se nasmiješi i veli:— Još imam malo vremena, ali ću vas vrlo rado

otpratiti do stana, no jelo nije potrebno priprematiza mene.

Kada je Nada otvorila stan, u susret joj dođe stanodavka, a Nada ponosno reče:

— Ovo je mladi liječnik koji mi je pomogao dase upišem na fakultet, pa sam ga pozvala na kulen.

— Samo izvolite, mladi gospodine doktore, meneje već ponudila.

— Izvolite, gospođo, s nama.Žena se pridruži i stane se tužiti Zlatku na bolove

u glavi, pa ga zamoli da li bi joj mogao nabaviti lijek koji je već potrošila, a drugi ne može nabaviti.

Zlatko obeća da će to nastojati učiniti, ali nije siguran jer je lijek iz Švicarske.

Ispratila ga je žena s Nadom koja mu kod opro-štaja veli:

— Onda ćete sutra biti još jedna žrtva kod nabave knjiga za mene? Rekli ste u četiri sata predknjižarom u Ilici 31?

— Ako nabavim lijek za gospođu, onda ću gadonijeti prije u stan, pa ćemo poći zajedno doknjižare.

— Unaprijed vam hvala, mladi gospodine doktore, veoma ćete me zadužiti, jer mi taj lijek veomakoristi — reče stanodavka.

Pošto se rastao od Nade i pošao prema bolnici, Zlatko je nekoliko puta stao, te sam sebi rekao:

— Što se sa mnom dogodilo? Neka nepoznataviša sila privukla me je toj djevojci. Susretao sami lijepše djevojke, ali sam ostao hladan premanjima, a za ovo kratko vrijeme s Nadom osjetiosam milinu i dražest. Njezin lik lebdi mi pred očima. Zlatko, Zlatko, ti si se prvi put smrtno zaljubiou djevojku!

Pođe, svejednako misleći na taj dan, stane pred bolnicom, duboko uzdahne, te se blaženo nasmiješi i opet ponovi:

— Vjerujem da je najveća sreća osjetiti da ljubiš i da si zaljubljen.

Onda se trgne, te bojazno veli:— Ti si zaljubljen, Zlatko. Pazi, bit ćeš veoma

tužan i razočaran ako ti se ljubav ne uzvrati!Obišao je neke bolesnike, dao im lijekove i injek-

cije, ali se nije sasma smirio, jer mu je još lebdio pred očima Nadin lik. Od sreće i uzbuđenja nije se mogao smiriti, te je kasno u noć pošao u šetnju Marulićevim trgom.

Sutradan je teško dočekao da završi posao, jer je čeznuo da se opet sretne s Nadom. Neki nemir stao ga je mučiti. Hoće li ga Nada srdačno doče-kati? To je mislio kada je polazio k njezinu domu.

.!»,„ O/I

XXXI

Nada je s nestrpljenjem čekala da domaćica na-pusti njezinu sobu. Sreću i zadovoljstvo osjećala je u cijelom tijelu, što joj se odražavalo i na licu.

Još ju je više uzbudila stanodavkina primjedba kad joj je rekla:

— Imali ste sreću sastati se s tako učtivim i lijepim mladićem, a već je i liječnik. Samo da nezaboravi na moj lijek.

— Budite mirni, gospođo, ako ga bude mogaonabaviti, sigurno će ga sutra donijeti.

Kada je ostala sama, odluči pisati roditeljima. Uzme papir, malo se zamisli, onda se sretno nasmi-ješi, te počne pisati:

»Razočarana sam, nisam se mogla upisati na me-dicinu, već na farmaciju, ali ću potom lako prijeći na medicinu. Da to nisam uspjela, morala bih se vratiti kući. Dok sam se prepirala na Medicinskom fakultetu zbog toga što su me odbili, pristupio mi je mladi liječnik, te me je umirivao i rekao da se i njemu slično dogodilo, pa me je nagovorio na farmaciju. Dragi moji roditelji, ja sam veoma ve-sela što sam se upoznala s liječnikom Zlatkom, posao mi je tako blizak, vama moram biti iskrena, i na prvi pogled drag. Osjećam neko blaženstvo kada mi veli: 'Gospođice Nado'. Ja se veoma bo-jim da se sa mnom nešto događa. Prvi put osjećam da sam se zaljubila u toga Zlatka, prezime sam mu zaboravila — Slatković, Sladičić, tako nešto slično, samo se bojim da li i on za mene nešto osjeća?

Vama je poznato da sam imala mnogo znanaca u R., koji su mi udvarali, ali sam sve sa smiješkom slušala, no ni za jednoga nisam osjetila što sam na prvi pogled osjetila za Zlatka. Sutra će doći da nabavimo knjige, istina, ja sam ga zamolila, a on se odmah veselo odazvao. Pisala bih vam još, ali sam veoma sretna i uzbuđena na samu pomisao na Zlatka, pa ću se radije zabaviti snatrenjem o tim lijepim čuvstvima. Vjerujem da ću kasno usnuti, jer do sada ja sam ljubila jedino vas, mili moji roditelji, a sada je uzbunio moja čuvstva i osjećaje mladić za koga nisam znala da postoji. Sutra ću teško dočekati vrijeme kada je obećao doći. Stra-hujem i sva gorim od znatiželje hoću li zamijetiti da i ja njemu nisam ravnodušna. Ljubi vas i grli vaša Nada.«

Zlatko je dobio lijek, te ga je predao uzbuđenoj stanodavki, koja je sva sretna odmah ponudila da ga plati, ali Zlatko odbije novac i veli:

— Više će vam koristiti lijek, a i ne zahvaljujtemi, jer ja vam ga od srca darujem.

Žena nije znala od veselja kako da se ponaša prema Zlatku. Pogladila ga je po licu i rekla:

— Lijepi ste kao najljepša djevojka, a sigurnoste i dobri.

— Vrlo je dobar, gospođo — reče Nada — jerse meni sam ponudio da mi učini veliku uslugu!

Kako to obično čine stariji ljudi, žena je počela Zlatku opisivati svoju bolest, ali je Nada prekine:

— Doći će gospodin doktor još do nas kada ćeimati više vremena, pa ćete mu potanje opisatisvoju bolest i nastojati je izliječiti.

Pođe prema Zlatku, te ga uzme pod ruku, ali je preplašeno brzo povuče s isprikom:

— Oprostite na mojoj smjelosti!Zlatkovo se lice preobrazi od sreće i zadovoljstva.

Njegov je nemir, dakle, bio nepotreban kada je dolazio k Nadi jer ga je sada taj njezin prisni dodir uvjerio da joj on nije odbojan.

Sretno se nasmiješi i veli:— Pođimo, Nado, do knjižare, ali nećemo mnogo

knjiga kupovati jer ću vam ja darovati mnogo svojih'medicinskih knjiga.

Oboje su razdragani pošli iz stana i krenuli Ma-rovskom, onda Gundulićevom ulicom do knjižare »Kugli« u Ilici.

Vrlo je malo knjiga mogla nabaviti Nada, već su joj u knjižari preporučili da nabavi skripta pro-fesora Barkovića po kojima će vrlo mnogo naučiti0 farmaceutskoj nauci.

Pošto su nabavili knjige, Zlatko predloži da sje-dnu preko puta knjižare u kavanu.

— Morate nešto popiti, a želim vas počastitikolačima, da vam se odužim za izvanredan kulen!— rekao je Nadi.

— Oh, kako se nisam sjetila da vas opet ponudim, ali sam bila uzbuđena od radosti što ste došli,još i sada se nisam potpuno umirila...

— A ja sam se, idući putem k vama, bojao daću vam biti dosadan, pa mi je veoma drago da sekraj mene ugodno osjećate.

— Kako ste mogli i na časak pomisliti da mi nebi bilo milo s vama? Rekla sam vam da sam joši sada od te sreće uzbuđena.

98

— Onda, popijmo limunadu, pa pojedimo kolače,zasladimo naše zadovoljstvo što smo zajedno!

Pili su limunadu, te smiješeći se pogledavali je-dno drugo, a isto su tako bez riječi jeli i kolače, dok su im se pogledi i nehotice susretali. Onda Zlatko progovori:

— Gospođice Nado, ja sam nabavio dvije karteza kazalište, daje se Gotovčev »Ero«.

— Čitala sam o tom komadu, ali ja još nikadanisam bila u kazalištu, kako ću ići s vama ovakoobučena?

— Danas se mnogo ne gleda na odijelo, ratnoje doba!

— Oh, meni je stalo do vas. Ako vas tko od vašihznanaca vidi, bit će vam neugodno u društvu slaboobučene djevojke.

— Ne marim ja za odjeću. Kad biste ne znamšto obukli, opet mi ništa više ne bi bilo draže uvašem društvu nego sada, a na sud znanaca ja nepolažem važnost.

— Hvala vam, onda ću vrlo rado poći s vama ukazalište.

— Kako još imamo dosta vremena do početkapredstave u kazalištu, ako želite, mogli bismo poćiuspinjačom u Gornji grad?

— Od srca rado s vama zajedno, već sam tonamjeravala i sama, ali sam se vrtjela samo odkuće Ilicom prema Salati i natrag, tako je od togaostala samo želja.

Pošli su Ilicom do uspinjače, te ravno na Markov trg, pa u crkvu. Ušavši u crkvu, Nada pođe prema Meštrovićevom kipu Marije. Pogledali su i Kljakovi-

7*...............................„_______.... ^ „ _ , „ ....,_______,.„.._.................._ Q Q

ćeve slike, a onda pošli do Kamenitih vrata. Otuda su nastavili šetnju Dugom ulicom.

Došli su četvrt sata prije početka predstave. Zlatko još odvede Nadu do Meštrovićevog »Zdenca života«.

— Toliko sam čitala o tom zdencu, a već senekoliko dana vrtim oko njega, a nisam ga nipogledala, upravo se stidim pred vama. Sada shvaćam da nama iz malih mjesta nedostaje snalažljivosti u Zagrebu.

— Onda mi je veoma drago što sam vam ja toprvi pokazao.

— Hvala vam lijepo!Pošli su u kazalište, sjeli jedno uz drugo i —

predstava je započela. Lijepa glazba i dobri pjevači zanijeli su na neko vrijeme oboje. Zlatka zbune misli gledajući na naslonu sjedala Nadinu ruku, te stane sam sebe uvjeravati: »Pa ja moram prvi dati znak da mi je draga, moram joj podragati ruku ...« Ali, kako je bio neodlučne naravi, to je ostala samo njegova velika želja.

Zatim je došao i prvi odmor. Zlatko odvede Nadu u salon, naruči dva sendviča, te stanu smiješeći se jesti, a Nada veli da je vrlo oduševljena lijepim i toplim pjevanjem Nade Tončić.

Predstava je nastavljena. Zlatko smogne hrabrost, te položi svoju ruku na Nadinu i pogladi je. Nada se okrene prema njemu i zadrži na njemu pogled. Onda on stisne njezinu ruku, a ona mu uzvrati. Gledali su i dalje do kraja predstavu, ali srca su im bila uzbuđena, a oni oboje sretni, jer je stisak ruke odao da su se zavoljeli...

Zlatko je otpratio Nadu do pred kuću, a Nada mu je nebrojeno puta zahvaljivala. On je držao nje-zinu ruku u svojim dvjema rukama te pri tome ponavljao:

— To je bio moj najljepše provedeni dan, a nikada neću zaboraviti stisak naših ruku. Shvaćate livi, Nado, što je to značilo za mene?

— Da nisam bila u kazalištu, ja bih možda na-glas proplakala od ganuća, a sada žurim da neproplačem pred kućom!

Nada je očekivala da će je Zlatko poljubiti, ali je on bio suzdržljiv, smatrajući da nije pristojno poljubiti djevojku na ulici.

— Pođite, Nado, a ja ću pričekati dok ne uđeteu stan.

Krenuo je prema svom stanu, presretan jer je sada bio uvjeren da i Nada osjeća naklonost pre-ma njemu, pa se zanio mislima. Govorio je sam sebi: »Nisam je tražio, na prvi pogled uzbudila je sva moja čuvstva, sada vjerujem u sudbinu da sam je morao susresti i zavoljeti svim srcem. Siguran sam da postoji nad nama nešto nevidljivo i nezna-no, što bdije nad nama. Toliko mi je postala draga da bih je na rukama nosio, ali ja neću i ne smijem biti nasilan, da je ne preplašim, već ću nježno i s mnogo čuvstva otkrivati ljubav prema njoj.«

Nada je u međuvremenu ušla u stan, te sva uzbuđena stala samu sebe uvjeravati: »Voli me, u to sam uvjerena, makar me nije poljubio. Da sam ja na njegovu mjestu, ja bih to učinila. On je sigurno sramežljiv ili misli i zna da to ne bi bilo pristojno. Voli me i ja sam ga zavoljela snagom koja nema granica.«

XXXII

Prošla je jedna godina. Jednoga dana, opet u lipnju, Zlatko je ponovo došao Nadi u stan, ali mu stanodavka veli da je Nada otišla na predava-nje, no zadržala ga je, zahvaljujući mu na lijeku koji joj veoma dobro čini. Da je se oslobodi, Zlatko obeća da će joj, ako bude mogao, još do-nijeti lijeka.

Zlatko je dočekao Nadu na fakultetu, pa su pošli veseli i nasmijani prema njenom domu. Predložio joj je da usput pođu u slastičarnu, ali je Nada to odbila, govoreći:

— Pođite vi, Zlatko, sa mnom na objed.Ali i on odbije, jer mu je bilo kasno, morao se

vratiti u bolnicu.Nada je polazila svakog dana na predavanje, a

Zlatko je dolazio po nju kada nije bio spriječen poslom u bolnici.

Jednog poslijepodneva donio je stanodavki lijek, ostao je na objedu, te veli Nadi da je nabavio dvije karte za predstavu »Rigoletta«, u kojoj je glavnu ulogu pjevala jedna tada poznata pjevačica.

—^Izvanredno lijepi sopran, da je strankinja, postigla bi svjetsku slavu — rekao je.

— Hvala vam, Zlatko, čula sam za operu »Rigoletto«, no ne znam sadržaj. Vrlo ću rado poći, aliću se malo ljepše obući.

— Vi ste meni dragi, Nado, pa bili makar kakoobučeni. Arije su vrlo lijepe, a ja ću vam tumačitisadržaj.

Kad su odlazili, stanodavka ih isprati i veli:

— Lijepo je od vas, doktore, da ste pozvali Nadu,jer se za koji dan zatvara kazalište.

— Zbog toga sam i nabavio ulaznice, jer se veselim da će Nada uživati u lijepoj operi.

— Meni se čini, mladi doktore, da će još višeuživati u vašem društvu. Govorim li istinu, dragimoji golubovi?

Oboje su, smiješeći se, napustili stan i pošli pre-ma kazalištu da dospiju na vrijeme na predstavu.

Nada se žalosna vratila iz kazališta. Pjevanje gla-vne pjevačice veoma ju je oduševilo, ali zbog tuž-nog svršetka opere jedva se suzdržala od plača. U kazalištu su već slobodnije jedno drugome milovali i stiskali ruke u znak da se vole.

Rastali su se razdragani, ali Zlatko reče da sutra mora opet biti cijeli dan u bolnici, te se ispriča da neće moći doći.

Treći dan došao je Zlatko na fakultet, a Nada mu veli da se prijavila za ispit kod profesora Bar-ko vica, koji joj je obećao da će je ispitati.

— Proučila sam njegova skripta, onda sam pratila njegova predavanja, bit ću vesela ako prođem,pa bilo i dovoljno, samo da imam u indeksu potpisjednoga profesora, onda ćete me, Zlatko, moćizvati »kolegice«.

— Divim vam se, Nado. Vjerujte da ću se odsrca veseliti ako položite, a nemojte se preplašitiili razočarati, ako vam profesor veli: »Kolegice,dođite na ispit tek na jesen!«

Zlatko se opet ispriča zamjenom u bolnici, a Nadu je preplašilo da njegovi osjećaji hlade prema njoj, te mu veli:

— Dragi Zlatko, nastojte biti slobodni na danmoga ispita. Ako položim, želim to proslaviti, alisamo s vama!

— Budite sigurni, draga Nado, da ću misliti nataj dan, samo smrt bi me mogla spriječiti da nedođem. Ja vam želim prvi čestitati i veseliti se svama.

Taj je dan Zlatko došao pred fakultet, šetao je i često pogledavao na sat. Najednom istrči Nada, noseći otvoreni indeks, potrči prema Zlatku, sva ushićena, govoreći:

— Dobila sam ocjenu »vrlo dobar«. Zlatko, sadasam vaša kolegica.Sva zbunjena pogladi ga rukom po licu. Zlatko je od radosti pocrvenio, čestitao je Nadi i rekao joj:

— Otpratit ću vas malo, jer se moram žuriti ubolnicu, tek sam na nekoliko trenutaka dobiozamjenu.

Nada razočarano i preplašeno reče:— Ali, dragi Zlatko, obećali ste da ćemo to za

jedno kod mene proslaviti.— Nisam ja to zaboravio, draga Nado, bit ću

slobodan oko pet sati. Želite li možda da nabavimulaznice za kino, jer je kazalište zatvoreno?

— To ćemo se već dogovoriti, samo ne zaboravitedoći, dragi Zlatko!

— Zašto me podsjećate na to, draga Nado? Ovaslužba poslije podne sporo će mi prolaziti, ali umislima ću biti s vama!

Nada pođe smireno prema svom domu. Usput je sva sretna brzojavila roditeljima da je položila dosta teški ispit, te još nešto nabavila, tako da bude zakuska što obilnija.

104 ,....

S nestrpljenjem je dočekala Zlatka, te mu rekla:— Strepila sam, bojala sam se da nećete biti

spriječeni.— Zar vam nisam rekao prije nekoliko dana da

bi me samo smrt mogla spriječiti da ne dođem navašu proslavu?

Nadina stanodavka promatrala ih je u predso-blju, a zatim pođe za njima u sobu, jer je Nada i nju pozvala. Nadi i Zlatku smiješila su se lica od sreće i zadovoljstva, jer je Nada, držeći ga za ruku uvela Zlatka u svoju sobu.

Stara ih je žena neko vrijeme promatrala, onda veli:

— Već sam vas nazvala »dragi moji golubovi«.Vi gučete, ja već dugo zamjećujem da se veomavolite, pa vam ne pristaje a nije ni pristojno, dagovorite jedno drugome »vi«. Ja sam također bilamlada, znam što je ljubav. Odmah natoči, Nado, tričaše da se pobratite, a ja ću vam biti svjedok!

Uzeli su čaše, provukli ih jedno drugome kroz ruke i popili vino, a žena veli:

— Sad tri topla poljupca!Nadi je udarila krv u glavu, bila je crvena, onda

joj se orosilo čelo, a žena reče:— Oboje ste zbunjeni, to je sigurno vaš prvi

poljubac.Zlatko zbunjeno odgovori:— Dobro ste prosudili, gospođo!Počeli su bez riječi jesti, a nedugo nakon toga

žena veli:— Malo mi se vrti u glavi, nisam smjela nadušak

ispiti punu čašu vina, jer pijem lijek.

Još je neko vrijeme sjedila, a onda je napustila sobu. Zlatko i Nada su jeli i smiješeći se pogleda-vali, a onda Nada prozbori:

— Zamalo da nisam izgubila svijest kada samosjetila tvoja topla draga usta na svojima. Daj,dragi i mili Zlatko, natoči čaše, da to još jednomponovimo!

Zlatko bez premišljanja natoči čaše, približi se Nadi, ispiju i uhvate se u zagrljaj te se stanu lju-biti. Držali su se čvrsto u zagrljaju. Zlatko osjeti na prsima Nadine grudi. Pod dojmom alkohola i razbuktale strasti zatajio im je razum, tako da su ispili ljubav do kraja.

Zlatko je prvi došao k svijesti, te pokajničkim glasom veli:

— Oprosti, Nado, stidim se samoga sebe što samse mogao tako zaboraviti.

Nada, još omamljena, smiješeći se veli:— Ja sam presretna što smo postali svoji. Sada

znam da si moj i da me nikada nećeš napustiti.— Ne bih te, Nado, nikada napustio, jer te neiz

mjerno volim.— Ali sada mogu posve sigurno otputovati k

svojima, je li, Zlatko? Sada smo združeni, pa nemate sile ni snage koja bi nas mogla razdvojiti, osimsmrti. . .

— Draga Nado, ja se ipak stidim toga čina, jersam stariji od tebe, ali sada je čin svršen, no opetti naglašavam i ponavljam tvoje riječi: nema tesile, ni snage, ostat ćemo svoji do moje ili tvojesmrti.

— Tako je, moj ljubljeni Zlatko, samo bi smrtmogla uništiti našu veliku ljubav. Raduj se tome,

dođi i poljubi sada nježno svoju Nadu, ne spočita-vaj sebi na činu koji nas je sjedinio, to me žalosti, jer bih mogla posumnjati da ti mene manje voliš nego ja tebe.

— Očarala si me, Nado, čim sam te ugledao. Od toga dana ja se osjećam najsretnijim bićem na zemlji.

Nisu pomišljali na izlazak ili kino, već su jedno drugo uvjeravali u svojoj velikoj i vječnoj ljubavi. Premda su bili združeni, ni sada nisu mnogo pričali jedno o drugome.

XXXIII

Zlatko je bio u svemu suzdržljiv, zato se nije usudio mnogo ispitivati Nadu. Rekla mu je da joj je otac odvjetnik u gradu R., u Slavoniji. Ustru-čavao se još nešto više ispitivati, da ne bi Nada posumnjala kako on želi doznati za njihovo imovno stanje, pa da ju je zbog toga zavolio.

Nada se sasma prepustila sreći što je ljubljena, nije ju zanimalo da dozna više o Zlatku, nije ga pitala za njegov rod, a smatrala je da je iz Zagreba kad ima svoj stan. Isto tako nije ju zanimalo ni0 njegovim roditeljima, a ni u snu nije pomišljalada je njegova majka zapravo žena njezina oca.Nada je vidjela skladan život svoga oca i majke,a sada kao odrasla zamijetila je da se veoma vole1 da su jedno prema drugome neizmjerno pažljivi.

(=1

Zlatko je uvjeravao Nadu kako će mu biti tužno i pusto kada ona otputuje, a ona je žalila što mora uskoro kući jer će predavanja i ispiti prestati.

Sutradan, rano ujutro, Zlatko je došao da se ispriča što mora biti u bolnici, te će kasno doći. Žena otvori vrata, te smiješeći reče:

— Još spava. Ja ću joj sve reći i predati ovelijepe ruže koje ste donijeli.

— Hvala vam, gospođo, evo i za vas sam pronašao još jedan lijek, jer ga sigurno dugo neće biti.

— Hvala vam, mladi lijepi doktore, što ste mislili i na moju bolest.

— Ne zahvaljujte, gospođo, već sam vam rekaoda će tada lijek slabije djelovati.

I užurbano napusti stan.Zlatko je nastojao da bude svakoga dana makar

na kratko vrijeme s Nadom, ali je vrijeme prolazilo i došao je dan kada je Nada morala otputovati kući.

Zlatko je zatražio zamjenu, da bi mogao otpratiti Nadu na kolodvor.

Nada se sa suzama opraštala, a i Zlatko je bio ganut. Kada je ulazila u vlak, dugo su se držali u zagrljaju i ljubili. Vlak je još stajao, a Nada istrči iz vagona i stane ljubiti Zlatka, tako da ju je on morao prisiliti da uđe u vagon prije nego što krene vlak.

Vlak je polagano kretao, a Nada je slala rukama poljupce. Zlatko joj vikne:

— Čim stigneš, brzojavi, Nado, bit ću nestrpljivi u velikoj brizi.

Dugo je gledao za vlakom što je odlazio, a onda se tužan i pognute glave zaputi iz stanice, te sam

,. ine ._____,„>„......._............._.._...................................................--

sebi veli: »Silno sam je zavolio, obuzela je cijelo moje srce, oh, taj nesretni rat prouzrokovao je da moram drhtati za njezin život, da joj se nekakva nesreća putem ne dogodi.«

XXXIV

Već pred sumrak pristao je vlak u stanici R. Nadu su dočekali roditelji, ona ushićeno zagrli rukom svako oko vrata, te stane ljubiti majku i oca. Majka veli:

— Daj da i mi tebe poljubimo jer nam je dragošto si sretno doputovala.

Otac je ljubio Nadu, a ona mu uzvrati poljubac, te uzbuđeno upita:

— Tatica, ja bih brzojavila da sam sretno stigla.— Piši, Nado, sutra stanodavki.— Ne, majko, ne stanodavki, obećala sam brzo

javki onome kome sam darovala velik dio svogasrca.

Majka je začuđeno pogledala oca, a on slegne ramenima i veli:

— Dobro, Nado, udovoljit ćemo tvojoj želji, dajadresu.

— Već sam u vlaku sastavila i napisala brzojav:»Dr Zlatko Sladaković, Bolnica milosrdnih sestara,Zagreb, Sretno stigla u zagrljaj roditelja, mnogote voli i ljubi Nada.«

Ml

Kada su došli kući, Nada je potanko ispričala kako je upoznala Zlatka, opisala je kako ga je od prvoga pogleda zavoljela, a isto tako i on nju.

— On nije pravnik, nego liječnik, dragi tatica.— Nado, dijete drago, ljubav je veliki dar pri'

rode, ti su osjećaji najljepši u životu. Ti oduševljeno govoriš o toj velikoj ljubavi, ona je tek u početku, pa vjerujem da nije toliki zamah zahvatilata ljubav.

— Dragi tatica, obećali smo jedno drugome daće biti vječna, da nas samo smrt može rastaviti.

— Dijete drago, tek si počela živjeti, a već spominješ smrt. Možda si se prenaglila, dijete milonaše.

— Nisam, majko, jer ga ljubim svim žarom srcasvoga, a sigurna sam i u njegovu ljubav premameni, kao i on u moju prema njemu.

Roditelji su se pogledavali, ali nisu govorili, a kada je Nada otišla u drugu sobu, Ferdo veli:

— Mi ne smijemo njoj mnogo prigovarati, i tisi bila u njezinim godinama kada si se meni za-klela na vječnu ljubav.

— Ne spominji to, dragi Ferdo, jer dobro znašda sam morala pogaziti riječ da bih produžilaživot svom nesretnom ocu.

— Ona je naše dijete, te je sve primila od nas,osobito su slične njezine vatrene izjave o ljubavi...

— Kada je gledam, osobito me usrećuje njezinveseo glas i oduševljenje tom velikom ljubavlju.Dođe mi volja da joj povjerim svoju veliku ljubavi obećanje koje sam tebi dala.

— Promisli, Jelena, morat ćeš joj sve otkriti, ačuvaš tajnu naše sreće pred njom već osamnaestgodina.

— Zbog toga sam i odustala od toga, jer mehvata strah da bi se razočarala u nama, a osobitome hvata jeza od toga kakvo će mišljenje o menidobiti, može me i prezreti što sam napustila svojedijete iz prevelike ljubavi prema tebi.

— Bolje je kriti tajnu naše ljubavi i našegaživota, jer do sada je nikada nije mučila radoznalost kako smo se mi upoznali.

Nada je živjela veselo i sretno u domu roditelja. Dolazile su joj prijateljice da popričaju u hladu njihovog velikog voćnjaka i njima je pričala o svo-joj velikoj ljubavi u Zagrebu.

Prošao je srpanj i bližio se konac kolovoza, a Nada je govorila kako joj sporo prolaze dani kada će moći putovati u Zagreb.

XXXV

Početkom rujna Nada osjeti slabost i mučninu, ali nije ni na što drugo pomišljala, već da je to od hrane. Tako je umirila i majku. Ali drugi dan naglo problijedi. Majka se preplaši i veli:

— Brzo ćemo pozvati liječnika.Nada preplašeno reče:— Ne, majko, ne zovite liječnika, meni je slabo

jer mi je već drugo pranje izostalo.Majka zdvojno poviče:— Nado, Nado, dijete moje drago, da niste ti i

Zlatko pošli dalje od običnog priznanja ljubavi?

110 111

— Majko moja jedina, tebi povjeravam, ispilismo ljubav do kraja. Vjeruj, majko, bila je to mojavelika želja da se združimo zauvijek.

— Jao meni, nesretno dijete moje, što će biti stobom ako on odbije da se vežete brakom. Jaomeni, nesretne li majke tvoje, što će reći otac, ah,zašto, oh, zašto smo te pustili samu u Zagreb?

— Majko, molim te, neka to bude tvoja i mojatajna. Ne govori ništa tati. Ja ću poći u Zagreb,dogovorit ću se sa Zlatkom, onda ću zamoliti tebeda dođeš, a tatu ćemo staviti pred gotov čin.

— Lakše bi mi bilo, Nado, da s njim dijelimsvoj srah i brigu što će biti s tobom.

— Draga majko, ne strahuj za mene, on će nasve pristati, ali te još jednom molim i zaklinjem,čuvaj tu tajnu za sebe, jer majčino je srce najširei najveće, ono podnosi sreću svoje djece, a i naj-izdržijivije je u nevolji. Obećaj mi, majko, da nećeš ništa o tome govoriti tati.

— Obećajem, obećajem, milo moje, a sada u majčinim očima i srcu nesretno dijete.

— Ne govori tako, majko, ja sam sretna i presretna, jer ljubim, a čvrsto sam sigurna da sami veoma ljubljena.

— Oh, kamo sreće moje i radosti moje da je toistina.

— Sigurna sam, majko, jer osjetiti pravu ljubavto je veliki dar prirode, prava ljubav je svetaljubav.

— Evo dolazi otac! Pođi i operi lice da se prikri je tvoja uzbuđenost.

Nada zagrli majku, te molećim glasom veli:

— Majčice moja, moje stanje neka bude za sadanaša tajna, kada se vjenčam sa svojim ljubljenim,doći ćemo da iznenadimo tatu.

— Oh, dijete, drago dijete, obećajem ti da ćučuvati tajnu, jer tvoja sigurnost u Zlatka je velika,makar mi roditelji strahujemo i strahovat ćemo zasreću svoje djece.

Nadine oči orose se suzama, te uzdahne i nesvje-sno veli:

— Oh, da mi je znati što ste htjeli reći, majčice.Majka se sabere i reče:— Da, željela bih znati hoćeš li biti do kraja

života sretna sa svojim odabranikom.Nada odlazeći veli:— Bit ću, majko draga, čekaj mirno na moj

poziv.Jelena tužno ponikne glavom, te jedva prozbori

za sebe: »Morala sam i ovaj put lagati, jer su moje misli i želje u ovaj čas bile kod njega, kod moga Aurela. Da li će i on biti sretan i naći ljubav* po svome srcu ili će mu je nametnuti njegova svemo-ćna baka?«

— Što, razmišljaš, Jelena moja draga? — trgneje iz misli Ferdo.

— Mislim o Nadi koja želi već prekosutra otputovati u Zagreb zbog prijelaska na Medicinskifakultet.

— Umiri se, mila ženo, što možemo kada smojoj već prije to dopustili. Sada joj ne možemo priječiti da nastavi nauke.

— Oh, dragi moj Ferdo, ja ipak drhćem i strepim nad njom, tako je sama u velikom gradu...

1 IO Bez krivnje krivi

113 Jil

— Ne strahuj, Jelena, ima mnogo naslijeđenihnaših svojstava, ali ima i mnogo pameti i razboritosti.

— Vjerujem ti, Ferdo, da ima tvoje razboritosti,ali je i ta razboritost slaba i pokorava se nagonuljubavi koju pobuđuje strast.

— Ne misli na ono najgore, draga moja Jelena.Zovi Nadu da objedujemo, a zatim moram u uredda saslušam svoju stranku.

— Dragi i mili Ferdo, ti znaš moje osjećaje. Tvoji i moji roditelji porijeklom su bili Francuzi, amoga je oca udarila kap od straha što su opasnostiizvrgli kralja Karla. Poslušaj moj savjet, pusti postrani politiku, ostani porijeklom Francuz, pa senećeš nikome zamjeriti.

— Prepusti te stvari meni, dobra, draga i milaženo, ja znam što radim, a ti budi mirna.

Ušla je nasmiješena Nada. Poleti u zagrljaj ocu, te ga povede u drugu sobu gdje je bilo prostrto za objed.

XXXVI

Sutradan se Nada spremila za put. Odlučeno je da putuje večernjim vlakom jer će biti manje izlo-žen bombardiranjima engleskih aviona koji su se sada, pred kraj rata, znali često pojavljivati, a na-ročito oko Slavonskog Broda.

Zlatko ju je sav sretan dočekao pred vlakom, otpratio do stana, te obećao doći poslije podne.

— Znaš, Nada, moram ti opisati tugu i samoću, jer mi je manjkala tvoja prisutnost.

114

— Svakako dođi, mili moj ljubljeni Zlatko, jerja ti imam mnogo, mnogo toga pričati i reći vrlovažnih stvari.

— Doći ću, mila moja Nado, jedva ću dočekatičas da dođem k tebi.

Poljubac je bio dug i strastven, a u Nadinim oči-ma pojave se suze.

— Zašto plačeš, mila moja Nado?— Od prevelike sreće, Zlatko, jer osjećam da me

ljubiš istim žarom kao i onda kad sam od. izila.— Ljubim te, Nado mila moja, vječno mi zvuče

u ušima tvoje riječi da bi nas mogla samo smrtrazdvojiti, a ona neće, Nado mila, jer smo mladi.

Zlatko je morao poći u bolnicu. Teško su se ras-tajali, grleći i ljubeći, te ponavljali po nekoliko pu-ta jedno drugome o svojoj sreći što se u njima po-javila velika i neodoljiva ljubav.

Zlatko je jedva dočekao da može izaći iz bolnice. Pohrlio je do Nade u njen zagrljaj, više trčeći ne-go hodajući. Tako je stigao u njen stan, te sav zbunjen veli:

— Nado mila, toliko sam žudio da što prije dođem k tebi da sam zaboravio na cvijeće.

— Dođi, mili, ti si moje najdraže i najmilije cvijeće, uđi, dragi, u sobu, ali ne smiješ ni sjesti,dok ne čuješ što će ti reći tvoja Nada.

— Daj govori, mila, jer gorim od znatiželje. Štomi želiš reći? Nešto značajno i važno saopćiti? Siguran sam da će biti samo dobro i ugodno.

— Stoj i pozorno slušaj, mili dragi, vječno ljubljeni Zlatko, ja osjećam da pod svojim srcem nosim plod naše ljubavi.

Zlatko potrči u zagrljaj Nadi, stane je grliti i lju-biti, te zbunjeno govoriti:

8* 115

— Nado, mila moja, je li to moguće ili se samošališ sa mnom, ljubljena Nado?

— Ne, ljubljeni Zlatko, istinu sam ti rekla, a tosvoje stanje povjerila sam jedino svojoj majci,zbog toga sam došla prije, da se s tobom dogovorim i savjetujem, ti si stariji, a još si i liječnik.

Zlatko zbunjeno pogleda Nadu, te tužno veli:— Znam na što misliš, Nado, ali ja to ne bih

mogao uraditi, jedino bih mogao zamoliti starijekolege da to učine.

— Zlatko, predragi Zlatko, ti si u zabludi. Kakosi smio i pomisliti da bih željela da se na taj način oslobodim ploda naše neizmjerno velike ljubavi? Radije bih prije umrla nego bih dopustila bitiu utrobi svojoj plod koji je zalog naše ljubavi.

— Premila Nado, ne mogu od sreće smoći riječi nad tvojom odlukom, a ja, bijednik, pao samu tugu kad si spomenula da sam liječnik.

— Zlatko moj dragi, sada te otvoreno pitam: jesi li pripravan da se vjenčamo, tako da ja kaotvoja zakonita žena donesem na svijet plod našeljubavi, da rodim od mene željeno čedo?

— Vrijeđaš me, ljubavi moja, kad me pitaš jesam li pripravan na to. Presretan sam, Nado, a bitću još sretniji kada te budem mogao zagrliti kaosvoju dragu buduću ženicu. Piši, draga, svojoj majci neka donese što je potrebno, pa ćemo po tvojojželji bez buke vezati se zakonom za cijeli život.

— Znala sam, ljubavi moja, da ćeš udovoljitimojoj želji, vrlo sam sretna što ćemo uz svojuveliku ljubav udovoljiti i zakonu u kojem će biti rođeno naše buduće čedo.

Nastavili su jedno drugo uvjeravati o velikoj ljubavi i sreći što ih obuzima, a to se odražavalo

116

grljenjem i ljubljenjem, pa je vrijeme brzo prola-zilo, a onda se Zlatko naglo digne i veli:

— Nisam te htio ražalostiti, draga, ali moram ti reći da sam sutradan zauzet u bolnici, pa ću tek prekosutra doći po tebe.

XXXVII

Zlatko nije htio reći Nadi da će poći kući u K. da izvadi sve potrebno za vjenčanje.

Oca je zatekao kod kuće. Rekao mu je razlog svoga dolaska. Otac ga je sa zabrinutošću proma-trao, a onda mu rekao:

— Sine dragi, nemam ništa protiv tvoga vjenčanja, ali nisi nam dao ni slutiti da imaš tu namjeru, niti si ikada govorio da si našao djevojkukoju si zavolio.

— Zavolio sam je, oče moj, volim je više negosamoga sebe, ljubim je svim žarom srca svoga.

— Tako milo zvuče te riječi, a ja ti ne moguopisati kako gode mome srcu.

Iz druge se sobe čuo bakin glas, glas bake Olge, kako zove:

— Rudolfe, s kime to tako glasno razgovaraš?Tvoj me je radosni glas probudio.

— Majko, došao je Zlatko, doći ćemo te pozdraviti.

Rudolf otvori vrata, te veselo veli:— Majko, Zlatko je došao po isprave, namjera

va se vjenčati.— Je li tata istinu govori?

— Ne bismo se smjeli šaliti s našom strogom bakom. Da, bako, namjeravam se vjenčati s menipredragom djevojkom.

— Pa to činiš bez dogovora i sporazuma s nama? Da ja nisam prikovana uz krevet, ovoga bihčasa pošla s tobom da upoznam djevojku. Ako bihopazila da ona tebi ne pristaje, istoga bih časasve razjurila.

— Premda smo bili, bako, cijeli život pod tvojim utjecajem, a od djetinjstva sam radio po tvojoj uputi i protiv svoje volje, pri ovoj svojoj ljubavi i odluci ostao bih ustrajan. Uvjeren sam dabi i tebe moja ljubljena djevojka osvojila, a kadai ne bi, ne bi me mogao smesti ni tvoj utjecaj,jer ja čeznem i jedva čekam da mi postane ženom.

— Da sam zdrava, ne bi ti tako sa sigurnošćugovorio preda mnom!

— Kunem se svojom čašću, bako, da bih još oštrije govorio o tome. Odbacujem svačiji utjecaj jersmo svoju ljubav tako vezali da nas samo smrtmože razdvojiti.

— Budalo jedna, samo pazi da ti se ne dogodikao tvome ocu.

— Majko, majko, nije umjesno da to spominjete — reče Rudolf.

— Pustite me na miru, osjećam oko srca velikipritisak, pošalji po liječnika.

Zlatko je brzo pribavio sve potrebne isprave. Na-šao je oca u stanu, bio je zamišljen, jer je liječ -nik rekao da je majčino stanje vrlo teško.

— Pođi, Zlatko, umiri baku. Makar je imala svoju volju, te je takva i ostala, nesebično nas jevoljela.

Zlatko pođe u sobu, te veli:— Bako, čim se vjenčam, prvo ću doći da tebe

pozdravim sa svojom ženom. Vjerujem da ćeš bitizadovoljna mojim izborom.

Baka je još bila pod utjecajem injekcije, napola otvorenim očima pogleda Zlatka i mahne mu rukom.

Kada se Zlatko vratio od bake, otac ga uzme pod ruku, te ga uzbuđenim glasom upita:

— Sine dragi, zašto to tajno vjenčanje, znam,rat je, ali to može imati drugi razlog.

— Pođimo, oče, u tvoju sobu, jer znam da ćešse veoma uzbuditi.

— Reci mi, sine dragi, zašto skrivate vjenčanje?— Ona, moja draga Nada, tako želi. Zamolila je

i svoju majku da zadrži tajnu za sebe, neka nekaže ništa ocu, ona ga želi iznenaditi posjetom samnom kao svojim mužem, a razlog je za sve totaj, oče moj, što je moja Nada u drugom stanju.

Rudolf se baci u naručaj sinu, nije se mogao suz-držati, već padne u glasan jecaj bez riječi.

— Oče dragi, zašto plačeš? Zanijela nas je velika ljubav, ona nam je uzbudila strast, pa smopostali svoji.

Otac isprekidanim, ali sretnim i uzbudljivim gla-som veli:

— Plačem, sine, od prevelike radosti i sreće.Sličan si svojoj majci. Tome sam se uvijek veselio, ali sam strahovao da nećeš naslijediti neštood moje bolesti. Neće biti sretnijeg bića od menekada budem vidio dijete moga sina.

— To sam samo tebi povjerio, oče, drži tu tajnu strogo za sebe. Vrijeme je, ja moram poći uZagreb.

XXXVIII

Sutradan je Zlatko došao do Nade. Osjećao se ne-voljko što joj nije rekao istinu, već joj je kazao da on ima sve isprave, jer su mu, tobože, bile potrebne za namještenje u bolnici.

Nada nije ništa ispitivala, već je rekla da je pisala majci i da čeka odgovor kada će ona doći.

Od sada su bili svaki dan zajedno, te su go-vorili o sreći, o tome kako će se vezati zajedno i za vječnost. Sve drugo sredit će poslije vjenčanja.

Nadina je majka javila da će doći između 18. i 20. rujna. Odabrat će najpogodniji vlak, pa je ne treba čekati na stanici: »Doći ću, Nado, s kolodvora ravno u tvoj stan.«

Došla je 19. rujna oko podneva, sa zakašnje-njem jer je vlak dugo stajao u jednoj šumi, gdje se klonio od straha da ne bi bio opažen od engles-kih aviona.

— Majko, maloprije je bio ovdje Zlatko, doći ćesutra prije podne.

— Baš mi je drago što se nismo susreli, ne bimi bilo drago da me vidi tako izmučenu od puta.

Jelena je mnogo toga donijela sa sobom. Da-rove za Nadu, a mnogo toga i za susretljivu sta-nodavku za koju joj je Nada pričala kako joj je dobra, te kako je zavoljela nju i njezinoga Zlatka.

Sutradan prije podne došao je Zlatko. Otvorila mu je vrata stana razdragana Nada, te veselo rekla:

— Sjedni, Zlatko, tu u predsoblju, moja se majka malo dotjeruje, želi da se svidi svome zetu.Sviđa li ti se ova haljina? Nju ću obući za naševjenčanje.

— Ti mi se, Nado, sviđaš, a s onim što je tebilijepo, ja ću biti vrlo zadovoljan.

— Moj dragi i mili Zlatko, još si mi više dragkada mi sve odobravaš. Idem po majku, da štoprije vidi tebe, moga budućeg muža, veliku i dragu ljubav moju.

Zlatko je zagrli i poljubi, a Nada pođe u sobu da požuri majku.

Zlatko je sjeo okrenuvši se od vrata. Razmišljao je kako je to došlo da se mora vjenčati s Nadom.

Nada tiho otvori vrata. Stajala je malo ispred majke. Smiješeći se veli:

— Zlatko, evo moje majke!Zlatko brzo ustane, te se još brže okrene, ali

ostade na mjestu kao prikovan. Uperi pogled u majku i Nadu, te očajnički, bolno zavapi:

— Jao, mama, jao majko! Upropaštena su dvaživota! Zemljo, rastvori se i progutaj nas u utrobusvoju! Strijele s vedra neba, pucajte u nas. Jaonama, jao...

Jelena je problijedjela i jedva izustila:— Aurele, sine moj! Prokletstvo je palo na mene.Nada je bila sva izvan sebe. Čas je svraćala oči-

ma na Zlatka, a onda na majku. Najednom se sruši na pod, takvom žestinom da se stresao cijeli stan.

Preplašena stanodavka otvori vrata, te opazi ka-ko majka i Zlatko kleče na podu uz Nadu, nasto-jeći je prizvati k svijesti. Brzo se vrati s vodom i octom. Trljali su Nadi sljepoočice, čelo. Onda sta-nodavka donese i mirisave tekućine, te joj stavi pod nos i usta. Nada dođe k svijesti, ali uz bolan jauk:

— Boli me, veoma me boli!...

— Proći će bolovi, čedo majčino, samo kada siostala živa, nesretno moje dijete.

Nada opet zajauče od bola. Zlatko se digne da pomogne Nadi da ustane, ali sa zaprepaštenjem opazi tragove sukrvice na podu pod Nadom. Bli-jed, razbarušene kose, potrči da pozove hitnu po-moć. Uzbuđen, sav zdvojan, htio je pričekati pred vratima, ali ga trgne bolan Nadin jauk. Potrči u stan. Stanodavka mu pomogne umotati Nadu u plahtu, a majka, blijeda i skršena, držala se samo za vrata, te kroz plač uzdisala govoreći:

— Zašto sam tražila zaštitu, zašto si bacio prokletstvo na mene, živote, na mene i na moju ljubljenu djecu? Zašto barem njih nisi poštedio? Jasam kriva, jer sam smrtno sagriješila!

Zlatko nije obraćao pažnju na majčino naricanje, izgledao je očajno, te sa strahom promatrao Nadu koja je opet izgubila svijest. Prekinuli su ih došljaci hitne pomoći. Podigli su Nadu, a Zlatko veli:

— U sanatorij u Klaićevoj ulici!

XXXIX

U sanatoriju ih je primio dr Kolin. Zlatko se predstavio kao liječnik, te veli da je bolesnica opasno pala, a pod njom se pojavila sukrvica.

Dr Kolin je odmah shvatio, te brzo pozvao profe-sora Dursta, kome je predao bolesnicu.

Nada dođe k svijesti, te opet bolno zajauče:

— Boli, boli, veoma me boli!Prof. Durst joj dade injekciju protiv bolova, a drugu joj dade da pospješi trudove. Nada se smirila, a prof. Durst veli:

— Vi ćete, mladi kolega, sigurno ostati krajbolesnice, pa me zovite kada će biti potrebna mojaprisutnost.

— Ja ću ostati uz svoje nesretno dijete, profesore — reče Jelena. — Je li njezin život u opasnosti?

— Svakako da nije lagan slučaj, ali sam uvjerenda će opet biti zdravo to malo stvorenje.

Profesor ih ostavi same uz Nadu. Majka se sva skrhana svali u naslonjač, a Zlatko je stajao, te bez riječi gledao u Nadu. Onda pogleda majku. Ova mu-tihim i drhtavim glasom veli:

— Sjedni, sine moj nesretni. Ona se, jadnica,smirila od injekcije, a tvoja nesretna grešna majkaželi se ispovjediti pred tobom, sve u sitnice. Zreosi mladić, a još si i liječnik.

Majka bolno zaplače, te plačući izgovori ove riječi:

— Ja sam kriva, samo na meni će ostati krivnjaza ovu najstrašniju tragediju koja je možda jedinstvena u svijetu!

— Prestani plakati i naricati, majko, jer suzei plač neće umanjiti ni ublažiti naše upropašteneživote. Ti si kriva, ali i ja snosim dio krivnje kadate nisam htio gledati, već sam ti grubo rekao dapođeš onamo otkuda si došla i da mi nikada višene dolaziš pred oči.

— Jao, sine, jao meni, najnesretnijoj majci naovome svijetu! Od onoga dana nije prestalo krvaritiranjeno moje srce.

Majka je počela sve opisivati. Nada ju je preki-dala bolnim uzdasima, ali je injekcija djelovala do kasno poslije podne. Osoblje u sanatoriju nudi-lo ih je hranom. Zlatko je malo okusio, majka je odbila hranu, samo je tražila vode, te nastavila sve u tančine opisivati, a Zlatko je pozorno slušao, te upijao svaku riječ koju je majka izgovorila.

Majčinu ispovijed prekinuli su prof. Durst i dr Kolin. Prof. Durst nezadovoljno zavrti glavom jer se trudovi nisu javljali, a iz Nade je izlazila dosta gusta sukrvica.

Pregledao je Nadu. Uto se Nada probudi, te opet bolno zajauče i zatraži vode.

Prof. Durst za utjehu veli:— To nije loš znak.Priđe k Nadi, te je upita gdje je tako jako boli.— Osjećam boli u utrobi, ali strašne bolove

osjećam s obje strane — reče i pokaže rukama.Prof. Durst podvuče ruku, pa pritisne Nadu ispod

bedara. Nada vrisne od bola. Profesor zabrinutim glasom veli:

— Ozlijedila je bubreg, možda i oba bubrega.Moram joj ponovo dati injekciju za umirenje bolova. Dat ću joj dvije, da se pospješe trudovi.

Obrati se Zlatku:— Vi, mladi kolega, bdijte uz bolesnicu, ne vje

rujem da ćete me trebati dok sam još u sanatoriju,ali tu su liječnik dr Kolin i naša sestra primalja.No nalažem vam da me u bilo koje doba noći

zovete, jer se plašim da će porod biti s pote -škoćama.

Prof. Durst napusti sobu. Nada je kružila očima, te ih zaustavljala čas na majci, onda na Zlatku. Potom veli bolnim glasom:

— Gledam vas oboje satrvene od tuge nad nesrećom koja je uništila dva života, a ja sam zamišljala kako ćeš ti, majko, sjedeći u naslonjaču, bitivesela, gledajući nas sretne kako se ljubimo.

Zlatko se digne, pođe do Nade i pruži joj buket ruža, govoreći:

— Ovo sam donio za tebe, mila Nado, gledajkako su divne.

— Prekrasne su, dobri moj Zlatko, ali se ne moguviše razveseliti, slomljeno je srce moje.

Pogleda s bolom prema majci i veli:— Nesretna naša majko, sada se sjećam: kada

sam ti donijela ruže iz našega vrta, pritisnula siruže na srce, te svojim lijepim glasom, koji je tiho,borno zvučao, tiho izgovorila: »Kad bi ove ružemale za bol srca moga znale.« Svaki put u tvojimsu se očima pojavile suze! Je li, majko, da su ondatvoje misli i osjećaji bili kod Zlatka?

— Bile su, dijete moje milo, usmjerene k njemu,a kamo sreće da sam ja grešnica odala tebi svojgrijeh, možda ne bi došlo do ove tragedije.

— Sada je kasno tvoje kajanje, majko. Stavi,Zlatko, ove ruže u vodu, mene hvata umor i san.

Kada se Nada umirila, nastavila je majka svoju ispovijed. Često ju je prekidao bolni Nadin uzdah. Zlatko je prilazio do nje, ali znakovi trudova nisu se pojavljivali.

125

XL

Već su se počeli pojavljivati prvi traci zore kada je majka prestala šaputati riječi pokajanja. Zlatko klone u naslonjaču, a majka je ostala budna uz njih oboje. Ustima je micala, ali se nije znalo je li opet molila boga ili ga je proklinjala Što je poslao prokletstvo koje je uništilo sreću njezine djece. Zlatko joj veli:

— Majko, to neće umanjiti naše boli, niti semože promijeniti naša nesreća.

— Prokletstvo je to, sine moj, koje sam ja gre-šnica navukla na vas.

— Možda govoriš istinu, majko, čuo sam tvojepokajanje, nisi ništa poljepšala u svoju korist, aličuj jedan mali melem tvojoj rani: mojemu samocu odao tajnu da je Nada u drugom stanju. Plačući se bacio k meni u zagrljaj, plakao je i jecao odsreće, te mi veli: »Sličiš, sinko, njoj, a ja sam strahovao da te moja nesreća ne snađe, sretan sam štosi i to naslijedio od nje, čuj me, sine, ona je kriva,ali bez svoje krivnje, shvatit ćeš kad saznaš tajnu.«

— Nesretan se je rodio, sine, tvoj otac, ali jedobar i plemenit, a takav će i umrijeti...

— Majko, još jedna molba: sačuvajmo ovdje usanatoriju i pred njezinim ocem tajnu da mi jeNada sestra. Ako bi se to saznalo, novinari bi punili novine našom tragedijom. Tako moramo uputiti i Nadu. Ona me je molila da pred ocem zadržimo tajnu da će postati majkom.

Trgao ih je nagli ulazak prof. Dursta u sobu. On odlučnim korakom priđe Nadinom krevetu. Otkrije ju i dotakne joj trbuh, od čega se Nada probudi.

126

— Da li vas to boli? — upita je.— Sve me boli, doktore, pomozite mi da ne

trpim tako strašne bolove...— Nastojat ću, drago dijete.Okrene se k majci, zaprepasti se i veli:— Gospođo, vi ste preko noći postali sijeda

starica.— Upropastila me je tragedija moje djece.Zlatko je pogleda, a ona bolno nastavi:— Strahujem za život svoje jedinice.— Mladi kolega, odvedite majku iz sobe, jer

strašno očajno izgleda, neka malo prilegne.— Mogu ja izdržati, profesore, ništa mi nije te

ško za moju kćerku.— Sada morate mene poslušati, vi ćete biti njoj

još mnogo potrebni. Odvedite je, kolega, ali sebrzo vratite.

Zlatko se brzo vrati, a prof. Durst veli:— Moramo što prije obaviti čišćenje naše bole

snice, da ne bi nastupilo otrovanje.Potom odlučno veli bolničarki:— Pripremite sve što je potrebno.— Sve je spremno, gospodine profesore.Prof. Durst je bio nagle i odlučne naravi i nije

štedio oštrih riječi. Pogleda Zlatka i veli:— Poštedjet ću vas onoga što sam vam htio reći.

Liječnik ste, pomoćnik znamenitog kirurga, nemaizgovora, pođite sa mnom.

Pokušao je pothvat injekcijom, ali je Nada vri-snula od boli. Onda odluči da je uspava.

Dugo je trajala operacija priznatog profesora za porođaje. Kada su Nadu unijeli u sobu, pošao je za bolničarkom uzbuđen, a Zlatko blijed kao zid. Pro-fesor Durst veli:

127

— Bio je krajnji čas jer bi nastupilo otrovanje.Injekcije nisu pomogle jer su oštećeni bubrezi. Zadva dana pozvat ću na savjet tri profesora, jer mesukrvica koja izlazi s mokraćom veoma zabrinjuje.

Nadine su bolove umirivale jedino injekcije, a onda se još počela tužiti da je boli i vrijeđa ležanje.

Prof. Durst i dr Kolin odluče da pozovu zname-nite liječnike na savjetovanje. Dr Kolin priđe k majci Jeleni i veli:

— Dužan sam vas upozoriti da savjet liječnikastoji dosta novaca.

— Ne spominjite, doktore, novac, ne bi nam biložao dati sve za zdravlje naše jedinice.

Pozvali su prof. Budisavljevića, prof. Mihaljevića, urologa doktora Zmajića, a prof. Durst je želio da bude prisutan i već uvaženi prof. Dekaris, specija-list za ženske bolesti.

Pomno su pregledali Nadu, jadnica je stiskala usta od bolova, ali je umjesto nje plakala majka.

Prof. Budisavljević je rekao kako nema sumnje da su oštećeni bubrezi, ali je potreban rendgenski pregled da bi se ustanovilo što se može poduzeti.

Pokušali su Nadu osoviti na noge, ali su bolovi bili neizdržljivi, pa nije mogla ustati.

Bolničari su je odnijeli i držali dok je stajala iza rendgenskog aparata, a svi profesori pažljivo su promatrali Nadino tijelo.

Prof. Budisavljević veli:— Imao sam pravo, oba su bubrega napadno

ozlijeđena.Prof. Mihaljević i dr Zmajić su opazili tamne

mrlje na jednom kralješnjaku. Prof. Dekaris je posvetio pažnju utrobi, te stisne ruku prof. Durstu:

— Čestitam, kolega, neće biti posljedica.

128

Poslije pregleda prof. Budisavljević veli da bi kirurški zahvat mogao biti pogibeljan za život bo-lesnice, prepisao je lijek za čišćenje bubrega, te savjetuje dru Kolinu da sukrvicu pošalju na pregled.

Za dva dana nalaz je pokazivao da u sukrvici ima mnogo gnoja, zbog čega prof. Budisavljević nije mogao operirati bolesnicu prije nego se usta-novi da li će lijekovi djelovati na čišćenje i liječe-nje bubrega. Dr Kolin oprezno veli majci:

— Gospođo, stanje bolesnice vrlo je ozbiljno,bilo bi dobro da javite svojemu suprugu.

Jelena se još više poguri, pogleda dra Kolina i preplašeno veli:

— Vidim, doktore, koliko trpi moja jadnica,znam da je teško bolesna, ali možda nije opasnoza njezin život?

— Sve ovisi o tome da li će novi lijek djelovatina bubrege.

Jelena pošalje brzojav mužu, a on sutradan javi da će doći prije podne.

Jelena reče dru Kolinu i prof. Durstu kako je želja bolesnice da otac ne dozna da je ona bila u drugom stanju.

— Prepustite to meni, gospodo liječnici.

XLI

Zlatko je dolazio k bolesnici kada je mogao naći vremena. Dr Kolin mu je pokazao nalaz i prenio je mnijenje prof. Budisavljevića, koji strahuje za život bolesnice ako bi bubrezi zatajili.

O Bez krivnie krivi

Pošao je u sobu bolesnice, zatekao je majku još više pognutu u naslonjaču, a oči su joj bile još više natečene i pune suza.

Znao je razlog, pa je tiho pozdravi i pođe do Nadinog kreveta. Nada je bila budna.

— Kako se osjećaš, Nado?— Osjećam bolove, Zlatko, ali mogu izdržati

njihove podmukle udarce. Sjedni kraj mene, dragimoj Zlatko.

— Nado, mila i draga, ne mogu ti opisati svojusreću kada veliš da nemaš tako jakih bolova.

— Zlatko, znam da nisi zaboravio čas kada smopos'tali svoji.

— Nado, mila Nado, ne spominji taj nesretničas, uzbudit će te ta pomisao, može ti veoma naškoditi zdravlju.

— Ne strahuj, Zlatko, gore mi ne može biti. Čujme, dragi, kao da si slutio i predviđao našu tragediju, pa si sebe korio što si se predao strastima.

— Prestani, draga Nado, neću to slušati. Ovihnekoliko dana otkako smo saznali za našu tragediju ja proklinjem život zašto mi nije dao naslutitida smo djeca jedne majke.

— Moje prokletstvo, djeco moja, palo je i na vas.— Majko, ne spominji prokletstvo. Bunite me što

želim reći Zlatku. Sigurno se sjećaš, Zlatko, kakosam bila kao opijena od sreće što smo postalisvoji, pa sam sa sigurnošću tvrdila da nas samosmrt može razdvojiti...

— Ne tjeraj me, Nado, u očaj. Ne spominji smrt,mi ćemo oboje živjeti, bit ćemo neizmjerno ljubljena braća, koja će srcem i dušom nastojatijedno drugome pomagati da nađemo sreću života.

Nada se bolno nasmiješi očima punini suza i veli:

130 _.._ . _ _ .........,..........____.,,..,.....,.....^-_^.,..,..._ ..,„.

— Onda si razmišljao o tome da bismo nas dvojejoš mogli biti u životu sretni?

— Povjerovao sam, Nado, u čudo. Ta me nadapodržava od časa kada se pojavila naša tragedija.

— Dobri moj, dragi Zlatko, ti moraš biti sretan,ja to želim. Ti moraš odmah tražiti sreću, jer semeni bliži smrt. Čuješ li, dragi, meni se bliži smrt!

U jedan čas bolno su zajaukali majka i Zlatko:— Nado, Nado, imaj srca i za nas.— Imam srca, i to mnogo srca, naročito za tebe,

premili Zlatko. Traži odmah, tvoja ti Nada tozapovijeda, traži i vjerujem da ćeš naći stvorasličnoga meni, obećaj mi to, Zlatko. Kada bih saznala da si ga našao, vjerujem da bi mi time spasioživot. Tada ja ne bih željela umrijeti.

— Nado, mila Nado, zašto tražiš od mene što jenemoguće. Čekaj, Nado, dok se barem malo oporave teške rane u našim srcima.

— Ja nemam mnogo vremena, Zlatko. Traži, akoželiš da ne umrem, već da ozdravim.

— Prestani govoriti o smrti, Nado draga, svojživot rado bih žrtvovao za tvoj, čuješ li me, Nadodraga?

— Ja ga ne bih primila, Zlatko — reče, a ondauhvati svojom iznemoglom, blijedom rukom Zla-tkovu, te jedva izusti: — Ti živi, dragi moj. Sadashvaćam i razumijem, grijeh muškarca je bez njegove posljedice, a grijeh žene ostavlja strahotu.Obećaješ li mi, Zlatko, da ćeš barem pokušatitražiti meni slično stvorenje? Strpljivo ću čekati, amožda i preboljeti. Obećaj, Zlatko, moli te tvojaNada!

Zlatko se je jedva suzdržao da ne zaplače, te drhtavim glasom odgovori:

— Obećajem, Nado, obećajem samo zbog toga daspasim tvoj život.

— Hvala ti, Zlatko, sad još manje osjećam bolove. Daj mi da popijem lijek, počinje djelovatiinjekcija, ja ću nastojati snatriti o tvojoj sreći.

Nadu je uspavala injekcija, a majka reče Zlatku da je brzojavila Nadinom ocu da je dođe posjetiti.

— Jao mene — još zajauče — Nadin život je uopasnosti!

— Majko, ja se ne bih htio sastati s Nadinimocem, jer njega smatram glavnim krivcem našetragedije.

— Nije on, sine, nego ja, moje prokletstvo proširilo se i na moju djecu.

— Ja ne vjerujem u prokletstvo, vjerujem u sudbinu, molim te, majko, zamolite liječnike da Nadinom ocu ne govore kako je ona bila u drugom stanju.

— Dobro, sine, neka bude kako smo se dogovorili, neka to bude samo naša tajna.

Zlatko je pošao prema bolnici. Sjetio se svoga obećanja i Nadine želje, te je putem promatrao svako mlado žensko stvorenje, a u bolnici mlade kolegice, te mlade opatice — sestre bolničarke. Tužno je uzdahnuo, te sam sebi veli: »Badava traže oči moje da nešto pronađu, ali srce moje još krvari. Oh, srećo naša, kako si naglo izgorjela.«

Sutradan je došao u sanatorij, te tiho veli:— Majko, moram ići na sprovod, umrla je moja

baka, veliki krivac naše tragedije.Priđe k Nadi i preda joj cvijeće, a ona mu veli:— Sjedi kraj mene. Poći ćeš u svoj rodni grad,

tamo imaš mnogo znanica. Gledaj, Zlatko, naokolo,nastoj nešto naći i vrati se s ugodnom vijesti kojemože donijeti ozdravljenje tvojoj Nadi.

XLII

Drugi dan, nešto prije podneva, došao je Ferdo. Uđe u polumračnu sobu, te čuje Nadin glas:

— Došao si, tatica moj, da vidiš svoju nesretnuNadu. Nesretno sam pala i povrijedila bubrege ikriža.

— Nado, Nado, dijete milo, zašto nisi pazilakuda ideš?

— Dogodilo se to kada joj je pozlilo.Približi se krevetu. Ferdo svrne pogled na ženu,

te preplašeno poviče:— Jelena, ženice moja mila, ti si sasma propala,

postala si starica, kako ti je mogla kosa tako posi-jedjeti? Više strahujem za tvoj život nego za Nadin, ona je mlada, preboljet će, ne strahuj, Jelena,za nju, ti trebaš nama oboma, trgni se, mila ženoi majko, čuj, nama ćeš trebati još dugo. Ne zdvajaj, dragi i mili naš stvore.

Jelena nije mogla ništa odgovoriti, već se priljubi uz muža, koji je stane ljubiti i milovati njezine sijede kose, a ona se nije mogla suzdržati, ni umi-riti od plača.

— Ne plači, majko, tvoj mi plač razdire srce.Tata je došao da me vidi. Hvala ti, tatica, na tojžrtvi. Osjećam se jače čim sam te ugledala.

— Zašto mi niste odmah javili, ja bih odmahdošao?

To je čuo, ulazeći u sobu, dr Kolin i veli:— Mi smo vjerovali da će povreda biti bez po

sljedica, ali profesori koji su pregledali bolesnicutvrde da bolest može dulje potrajati, zato samnaredio vašoj supruzi da vas pozove.

— Gospodine doktore, molim vas uložite sveznanje, ne štedite na izdacima za savjete znamenitihprofesora, samo da što prije ozdravi ovo naše drago dijete. Još vas lijepo molim, obratite pažnju injezinoj jadnoj majci koja je od straha toliko propala da sam ostao osupnut njezinim izgledom.

— Poduzet ćemo sve što nam znanost omogućujeda bolesnici što prije ozdrave bubrezi i hrptenjača.

— Doktore Kolin, ja želim ostaviti veću svotunovca za savjete profesora, položit ću je u upravisanatorija, da još i time ne vodi brigu moja jadnasupruga koja je sva iscrpljena od tuge i straha zanašu jedinicu.

Ferdo je još ostao uz kćerku i ženu u sanatoriju, jer je tek navečer odlučio otputovati u R.

Nada je primila injekciju protiv bolova, te je nastojala uvjeriti oca da bude siguran u njezino ozdravljenje. On je bio nemiran, uzbuđen, išao je od Nadinog ležaja do ženinoga naslonjača, te milo-vao rukom jednu i drugu i sažalno govorio:

— Ne mogu se umiriti i sabrati, strašno me uzbuđuje i zabrinjava vaš bijedni izgled. Doktor Kolinse tuži da ti, Jelena, odbijaš hranu.

— Istina je, tatica, majka gotovo ništa ne jede,samo plače i tužno uzdiše.

— Ćim ti malo više prizdraviš, dijete drago, ondaćeš se ti brinuti da se majka oporavi. Obećaj mito, dijete drago.

— I sada je tješim i sokolim, iako ovako bolesna. Oh, samo da se mogu dignuti. Majka će se brzooporaviti, zar ne, majčice?

— Da, dijete naše milo i drago, tvoje ozdravljenje ponovo će mi dati snage.

— Kada pomislim na svoje sretne dane, ondame spopadne želja za životom, a kada pomislim nasadašnje moje stanje, hvata me strava.

Ferdo pogleda Nadu, onda ženu, te zabrinutim glasom upita:

— Nado, dijete naše drago, toliko si nas uvjeravala o svojoj velikoj sreći, a i još većoj ljubavi, dasmo i mi u to povjerovali. Strah me je pitati, dijetemilo, da se nisi gorko razočarala u tu veliku ljubav?

— Nepravedno ste posumnjali, tatica dragi, u našu ljubav i vjeru koju smo jedno drugome dali.Razoriti je može samo smrt.

— Umirila si me, milo dijete, a ja sam u njegaposumnjao. Nestrpljivo ga očekujem da se pojavi,želim upoznati mladića koji je uzbudio u tebi ljubav i ulio nadu u tvoju sigurnu sreću, jedinice našamila.

Nada je okrenula glavu, jer su joj se od ganuća pojavile suze u očima, a majka tihim glasom veli:

— Nećeš ga moći upoznati, Ferdo, jer je moraopoći izvan Zagreba na pogreb.

— Vrlo mi je žao što ga neću vidjeti. Rekao bihi njemu koju riječ utjehe, jer ja vjerujem u Nadinoozdravljenje.

S tim uvjerenjem otputovao je Ferdo noćnimvlakom u R.

XLIII

Sutradan je došao Zlatko. Približio se Nadinom krevetu, poljubio joj je čelo i lice, te predao cvi-jeće. Nada se razblaži, oči joj sretno zasjaju, te nekoliko puta uzbuđeno veli:

— Oh, kako sam, oh, kako sam sretna ...Zastane. Dugo je gledala Zlatka, a onda joj se u

očima pojave suze, te dovrši:— Sretna sam da si opet kraj mene.— Kada ozdraviš, Nado, nikada te neću napu

štati, bit ću kraj tebe, pomagat ću ti i brinuti seda i ti susretneš biće slično meni.

— Zlatko dragi, reci mi, možda si ugledao mogadvojnika?

— Još nisam, Nado draga!— Daj, mili, požuri se, jer to će pospješiti moje

ozdravljenje, u to te uvjerava tvoja Nada.— Obećao sam ti, Nado, gledat ću tražiti, možda

ću, draga Nado, i ugledati tebi sličnoga dvojnika,ali srce moje ostat će hladno prema njemu.

— Mili Zlatko, da ti znaš kako tvoje riječi godesrcu i duši mojoj, ali traži i gledaj, žuri se, da štoprije ozdravi tvoja Nada. Zašto nisi pozorno gledaosvoje znanice u gradu K.?

— Neću ti opisivati svoje raspoloženje kada sammorao ići na sprovod toj svojoj baki koja, kakosam već rekao, nosi dio krivnje za našu nesreću.Putem do kuće i ulicama grada išao sam pognuteglave, moje misli i osjećaji bili su uz tebe, drugemisli nisu mi padale na pamet. S ocem sam odmahpošao u mrtvačnicu. Premda je baka ležala mrtva,izraz njenog mrtvog lica još je uvijek djelovao namene zapovjedno. Kada sam je ugledao, nisam semogao suzdržati, već sam bolno drhtavim glasomzajaukao: »Bako, bako, zašto nisi umrla onogadana kada nas je napustila moja majka, sigurno bimene i ljubljeno biće mimoišla tragedija koja je

razorila našu sreću.« Moj je otac problijedio, te drhtavim glasom rekao: »Zašto si to rekao o baki?« Odgovorio sam: »Ona mi je otrovala dušu i srce da moram mrziti rođenu majku.« Upitao me je: »Zašto govoriš o razorenoj sreći?« »Zato što je Nada obo-ljela i neće roditi dijete.« Više nisam mogao ni htio govoriti jer su ljudi ulazili...

Nadino zdravlje nije krenulo nabolje. Bolovi su bili manji, ali je sukrvica u mokraći bila sve gušća od gnoja, što je urologa dra Zmajića veoma zabri-nulo, a prof. Budisavljević zamolio je prof. Miha-ljevića da se nalaz ispita u zaraznoj bolnici, te naglasio:

— Lijepo molim, dragi kolega, da vi nadziretepregled, vaš će mi sud biti vjerodostojan.

Nalazi su bili još nepovoljniji. Bubrezi su počeli gnjiti, zato je bilo sve više gnoja u sukrvici mokraće.

Zlatko je dolazio do Nade često i po dva puta na dan. A odmah poslije pozdrava Nada bi upitala:

— Možeš li me razveseliti, Zlatko?— Oh, Nado draga, tvoja znatiželja dira moje

ranjeno srce. Gledam, tražim, ali se nije pojavilobiće slično tebi.

Nada uzdahne i tužno veli:— Požuri, dragi, požuri!Zlatko je oslabio, bio je tužan, iscrpljen, jer ga

je hvatao strah za Nadin život, a trpio je i zbog toga što Nada podnosi teške bolove. Premda je to htio, nije joj mogao pomoći, pa je čak odlučio po-služiti se lažima kako bi to koristilo Nadinom zdra-vlju, ali nije smogao smjelosti da to učini.

136

XLIV

Početkom listopada morala se izvršiti operacija žuči na jednom bolesniku. Bolničari su ga uvozili u dvoranu, a za njima je ušla bolničarka. Stavili su bolesnika na stol. Bolničarka je prišla bliže i stala vaditi instrumente za operaciju.

Digla je pogled i susrela se sa Zlatkovim. Ovaj problijedi, te napadno dugo zadrži pogled na bolni-čarki. Ponikne pogledom, zaboravi na časak i svoju dužnost, te tiho sam sebi veli: »Ne, nije utvara. Slična je njoj...«

Kada je operacija bila gotova, te su prali ruke, Zlatko smogne hrabrosti da upita bolničarku kada je došla u bolnicu. Saznao je/da je tek jučer stigla, ali je već prije toga položila tečaj za instrumen-tarku.

Jedva je čekao da može napustiti bolnicu, te odmah pohrli do Nade. Prilazeći do njenog kreveta, uzbuđeno joj veli:

— Nado, susreo sam tvoga dvojnika!Nada duboko uzdahne i veli:— Sada ću lakše i prije ...Oči joj se napune suzama, te dovrši:— ... ozdraviti.Onda nastavi:— Nepravednost se u meni javlja i budi ljubo

moru, ali sama sebe uvjeravam da je nikada nećešzavoljeti onako kako si mene zavolio svim svojimsrcem.

— Ne uzbuđuj se, mila Nado, ja te nikada nisamprestao voljeti, niti ću ikada prestati.

— Uvjerena sam u to, Zlatko.

Zadrži pogled na njemu, opet joj se pojave suze u očima, te jecajući veli:

— Ali samo kao svoju sestricu.— Umiri se, Nado draga, ne plači, ja želim vidjeti

da napreduje tvoje zdravlje zato što sam našaotvoga dvojnika. Zbog toga sam i došao da ti toodmah saopćim.

— Zlatko moj dragi, ja predosjećam da nećešsada dugo čekati da tvoja Nada posve ozdravi.

Premda nije vjerovao u njene izjave, oduševljeno je poljubi i podraga po licu, te silom upotrijebi vedre riječi:

— Tvoja vjera u zdravlje neka učini čudo.Sutradan, čim je stigao Zlatko, Nada je s ne-

strpljenjem čekala da on sjedne kraj nje. Odmah je počela s pitanjem:- — Kakve su joj oči?

— Slične su tvojima!— A lice, usta, zubi, nos?— Sve sliči tebi, Nado!Još bi dulje Nada postavljala pitanja i potanko

ispitivala, ali ih je prekinuo dolazak liječnika.Pregledali su Nadu, izmjerili joj temperaturu, te

dr Kolin primijeti:— Visoka je, a vi se tužite da vam je hladno, dat

ćemo vam jednu injekciju.Drugi dan Zlatko je opet došao, a Nada ga stane

odmah ispitivati:— Kakav joj je stas?— I visina je otprilike tvoja!— Reci mi, Zlatko, ima li lijepe noge kakve su

bile moje?— Nisam ih vidio, Nado!

— Već jučer sam željela to znati, ali me je prekinuo doktor. Je li joj kosa kao moja?

— Ni to nisam vidio, Nado!— Onda sigurno ima ružne noge i još ružniju

kosu, kada mi nećeš reći?— Ne znam, Nado, vjeruj da nisam mogao vi

djeti to što me pitaš. Ta je bolničarka opatica,glava joj je prekrita i nosi vrlo duge haljine.

— Jesi li što doznao o tom mojem dvojniku?— Razočarala se u svoga odabranika, pošla je

u samostan, a već je položila i zavjet.— Svega toga mogu je crkvene vlasti razriješiti.— Ali ona veli da je našla svoje smirenje.— Oh, da mogu, pošla bih do nje, klekla bih pred

nju i zaklinjala bih je i molila da ti postane prijateljicom života.

— Mislim da ne bi u tome uspjela, Nado.— Ali bih sve pokušala da mene lakše zaboraviš.— Draga, dobra, plemenita Nado, smiri se, jer

se tim mislima uzbuđuješ, pa ti je disanje ubrzano.Kada je opet došao, Nada ga nije ništa ispitivala,

već ga je bez riječi promatrala, držeći ga za ruku, pa tek potom bolno veli:

— Premda me oko srca steže, tvoja me blizinausrećuje.

— Uživaj, Nado mila, u toj sreći, samo se nenapreži govoriti, odmaraj se i uživaj sreću beznaprezanja.

Sutradan je Zlatka dočekao dr Kolin te mu rekao da namjerava pozvati profesore na savjet, jer se bolesnica tuži na srce.

— To sam i ja jučer opazio, dah joj je kratak,što me veoma zabrinjava.

— Pričajte joj, mladi kolega, samo o lijepimprošlim stvarima, neka uživa, a ne da se uzbuđuje.

Cim je Zlatko ušao u sobu, Nada se nasmiješi, te veli:

— Sjedni, Zlatko, blizu mene, ali prije zamolimajku da mi dade kapljice za jačanje srca.

Sjeo je na krevet kraj nje. Nada mu reče:— Grij mi moje ledene ruke, onda mi reci što

radi moj dvojnik?— Nije više u našoj bolnici, Nado. Baš sada

dolazim od glavarice iz Frankopanske ulice kojami je rekla da je ona sama molila da bude premještena, ali da se nikome ne smije reći kamo.

— Jadni moj Zlatko, stisni mi jače ruke jer mije hladno, Zlatko.

— Što želiš reći, Nado, to reci samo ukratko, nesmiješ se naprezati.

— Ja neću više slušati liječnike, radit ću što misrce želi. Zlatko, više te nikada neću pitati, nitiišta moliti, ali sada te molim, obećaj mi, da nećešprestati tražiti drugoga dvojnika, biće meni slično.Još mi jače stisni ruke, obećaj, Zlatko!

— Obećajem ti, Nado, ali nisam siguran da ću gaikada pronaći.

Nada tiho izgovori:— Hvala ti, Zlatko.Opet ga je gledala. Dugi uzdah izvije joj se iz

grudi, oči joj sretno zasjaju, upotrijebila je veliki napor, podigne glavu, bolni smiješak pojavi joj se na ustima, te progovori drhtavim glasom, ali punim prijetnje:

— Zlatko, mi smo učinili veliki grijeh kada smopostali svoji, ali to nije bio grijeh, jer nismo znališto smo jedno drugome. Cuj me, Zlatko, neka te

141

ne peče savjest. Zlatko, mili Zlatko, meni se bliži kraj, ja ću svojom mladom smrti oprati taj grijeh, koji to i nije bio.

Zlatku su potekle suze, nije smogao riječi, već jednom rukom nastoji zatvoriti Nadi usta, ali ona odlučno odmahne glavom:

— Još malo, još samo malo. Znam da ću brzoumrijeti...

— Nado, predraga Nado, prestani govoriti, srceti ubrzano udara.

— Zlatko, ti plačeš, vjerujem ti da žališ što moram umrijeti. Usliši mi posljednju molbu, poljubime, Zlatko, daj, dragi, ali neka taj poljubac budeisto onako topao i strastan kao i onda kada smopostali svoji.

S naporom izvuče svoje ruke iz Zlatkovih, zagrli ga, privuče njegova usta na svoje, ali ne zadugo jer joj ruke padnu, a srce prestane kucati.

Zlatko se trgne, te bolno zajauče:— Majko naša, Nada umire, jao, mama, jao!Majka se trgne iz naslonjača, skoči do kreveta,

te prodornim glasom poviče:— Nado, Nado, dijete moje drago, ostavila si

me bez pozdrava, Nado, draga tvoja majka brzoće doći za tobom, patnice moja nesretna.

Zlatko jecajući veli:— Majko, uzaludan je jauk, pogledajte joj lice

sa smiješkom na ustima. Prestalo je kucati todrago srce, zatvorimo joj oči da lijepa pođe nadrugi svijet.

Sve se osoblje u sanatoriju uzbudilo na bolan krik majke. Ušao je upravitelj sanatorija dr Kolin, te veli majci:

— Iznenadila nas je njezina smrt, bubrezi suprestali djelovati, ali smo vjerovali da će se bolestjoš zavući. Sada se moramo pobrinuti da pokojnicabude što prije otpremljena u mrtvačnicu na Miro-goj, jer se u našem sanatoriju rijetko dogodismrtni slučaj. Želite li da pozovemo vašegasupruga?

— Neću ga zvati, za sve će se pobrinuti njezinzaručnik.

Bila je sva izvan sebe od tuge i bola, te zamalo da nije odala tajnu.

Zlatko veli dr Kolinu da će se on za sve pobri-nuti, a potom će javiti njezinu ocu da dočeka pokojničino tijelo u gradu R.

XLV

Drugi dan predvečer bio je Zlatko u pratnji kada su unijeli lijes s mrtvim Nadinim tijelom u vagon. Onda je pošao po majku, te je iznemoglu i skršenu od tuge i bola unijeli u isti vagon, jer nije htjela odustati od toga da u istom vagonu prati mrtvo tijelo svoje jedinice.

Zlatko je ušao u vagon. Bio je i on utučen, tužan, umoran, no želio je naročito pred majkom kriti svoju bol. Ali se često okretao od nje i krišom brisao suzne oči.

Majka nije prestala plakati i jaukati. Zlatko je nije pokušao umirivati, jer nije smogao riječi utje-

142

he. Stajao je naslonjen na rub majčinog naslonjača, a pogleda nije skidao s lijesa u kojemu je ležalo pokojničino mrtvo tijelo.

Došli su namještenici, rekavši da će uskoro mo-rati zatvoriti vagon. Zlatko se trgne, te veli:

— Majko, budi jaka, rado bih bio s tobom, alineću da se sastanem s onim koji je najviše krivnašoj tragediji.

— Ja sam, sine, glavni krivac, mene je nemilosrdno kaznilo prokletstvo koje će me pratiti dogroba.

— Ja se, majko, pridružujem riječima naše drage pokojnice koja ti je rekla da ne postoji prokletstvo, već nesretna sudbina.

Majka se s naporom digne iz naslonjača, te drhtavim, ali toplim i umiljatim glasom veli:

— Aurele, sine moj ljubljeni, potoke suza samprolila, nebrojeno tužnih uzdaha izišlo je iz mogasrca, jer si mi zabranio da te smijem svojim sinomzvati. Sada odlazim i nikada te više neće vidjetioči tvoje majke. Nemam riječi koliko žudi mojenesretno srce da te posljednji put zagrlim, pomilujem i po cijelom licu izljubim, kako sam te nekada,dok si bio dijete, ljubila.

Zlatka su do srca uzbudile majčine riječi, priđe bliže k njoj, te jecajući veli:

— Majko, udovolji svojoj želji, grli me i ljubi,vjerujem da ću i ja osjetiti dječju ljubav svoje ljubljene majke!

Skrhana, izmučena majka smogla je snage, od-gurnula Zlatka od sebe, te jecajući veli:

— Ne, sine moj, Aurele, u tvome zagrljaju i poljupcima puklo bi srce tvoje majke. Tako lijepusmrt ja grešnica ne smijem doživjeti. Moram dokraja izdržati prokletstvo, da bih ovo drago mladotijelo mogla položiti u hladan grob.

Digla je visoko ruke te nije dopustila da joj priđe Zlatko.

Došli su namještenici da zatvore vagon. Zlatko je morao izaći, ali je jasno čuo majčin drhtavi i bolan glas:

— Nemoj, sine, zaboraviti obećanje koje si daoNadi, da nećeš nikada prestati tražiti biće sličnonjoj.

Zlatko je pognute glave i očiju punih suza izašao iz vagona. Dugo je trebalo dok se smirio. Stajao je kraj vagona i čekao dok je vlak krenuo. Gledao je za njim, dok mu nije nestao s vida. Onda je skrhan i tužan krenuo prema kući.

Stao je pred kolodvorom, te se je zanio u misli. Koliko je teških časova proživio u ova dva dana, pripremajući se za Nadin vječni odlazak s ovoga svijeta!

— Što mi je dalo snage da sam sve to izdržao?— upitao se.

Pošao je dalje ulicom, opet se zaustavi, te sam sebe stao tješiti:

— Čudo što nisam dobio živčani slom kada samje svojim rukama položio u limeni lijes. Nisammario za ljude koji su čekali da ga zatvore. Jadnamoja draga Nado, ne znam jesam li ti se bar maloodužio svojim poljupcima na tvoje lice, te suzamakoje su tekle iz mojih očiju na tvoje mrtvo tijelo.

144 10 Bez krivnje krivi 145

Sigurno bih izgubio um da me nisu silom uklonili ljudi koji su te bez milosti zatvorili, da budeš spremna za vječno putovanje u hladan grob.

Osjetio je umor u nogama, a neki teret ga je pritiskao k zemlji. Jedva je došao u stan i svalio se na ležaj. Onda ga je počela tresti groznica.

Stanodavka mu je dala praške, pokrila ga svega i preko glave, ali ga je groznica držala dugo u noć. Onda je bacio sve sa sebe, jer ga je napala velika vrućina. Stanodavka je jedva dočekala dan, a od-mah je pozvala njegovog profesora. Ovaj je usta-novio upalu pluća, te je Zlatko odmah otpremljen u bolnicu. Poslao je liječnika opće prakse i ovaj mu je dao injekciju penicilina, tako da se bolest ne proširi.

Pozvali su oca koji je, sav preplašen, došao s obje tete. Nisu se mogli načuditi što ih nije oba-vijestio o Nadinoj smrti, te otac doda:

— Znam, sine, da si uvjeren da bih ja znao imogao tješiti tebe i njezinu majku.

— Nisam htio, a ni želio, jer ne postoje riječikoje bi mene mogle utješiti, a još manje njezinumajku, pa te lijepo molim da me poštediš žaljenjem,a naročito spominjanjem naše tragedije, jer mi vrijeđaš još otvorenu ranu na srcu mome.

Zlatko je brzo ozdravio, a nisu ostale ni bilo kakva posljedica, samo je veoma oslabio.

Počeo je opet raditi u bolnici, ali sada s još većom pažnjom prema bolesnicima nego u prve dane. Bio je srdačan sa svima i svakim, pitao bi svakoga ozbiljno i još ozbiljnije odgovarao, ali boli i patnje odražavale su mu se na licu.

XLVI

Vrijeme je prolazilo.Zlatko je postao vrlo dobar i potreban liječnik

na kirurgiji, pa je i dalje radio u bolnici. Cesto je radio od rana jutra do kasne večeri, tražeći što naporniji rad i posao, sve u nadi da će lakše zabo-raviti svoju nesreću.

Kada se je sasma oporavio od bolesti, te ojačao, postao je veoma lijep i zapažen mladić, pa je više kolegica u bolnici nastojalo na sebe svratiti pozor-nost toga mirnoga, šutljivog i nadasve ozbiljnog liječnika.

Zlatko nije izbjegavao žensko društvo, a niti je imao razloga da ih mrzi jer one nisu bile krive njegovoj nesreći. Lijepo i pristojno je razgovarao, svaku je motrio, ali je na uljudan način nastojao izbjegavati ta poznanstva. Najviše su mu dodijava-le njegove tete. Rijetko je išao k njima, ali kada je morao, one su poduzimale sve i svašta da bude pozivan u obitelji gdje je bila djevojka za udaju. Često su ga i one pozivale u stan, u svoj dom i društvo s više djevojaka, pa je u takvim prilikama Zlatko jedva čekao da može napustiti rodni grad.

Stalno se sjećao da je Nadi dao na smrtnom času obećanje da neće prestati tražiti njezina dvojnika.

Njezinu molbu smatrao je uzvišenom željom da nađe smirenje, ali iako je prošlo dosta vremena, još mu je uvijek zvučao u ušima drhtavi i borni glas majke: »Sine, sine, nikada ne zanemari Nadine molbe, ne smiri se dok ne nađeš njenog dvojnika.«

146

XLVII

Opet je bila jedna od godišnjica Nadine smrti. Zlatka je vukla želja, te odluči posjetiti njezin grob. Nabavi buket ruža, te navečer sjedne na vlak i dođe do grada R.

Propitao se za put do groblja. Mnogi su se za njim okretali: mlad čovjek obučen u tamno odijelo, a u ruci nosi veliki buket bijelih ruža.

Ušao je na groblje. Nije mu bilo teško pronaći veliku grobnicu obitelji Brilašević.

Zaputi se tronut, uzbuđen prema grobnici, u mi-slima na preranu Nadinu smrt. Dođe blizu groba, a neka neopisiva bol stegne ga kod srca, te nesvje-sno stane naglas čitati:

»Ovdje počiva Nada Brilašević, koja je umrla u cvijetu života u osamnaestoj godini. Uz nju leži njezina majka Jelena kojoj je od bola i tuge zbog prerane smrti njezine kćerke puklo plemenito maj-čino srce u četrdeset i trećoj godini života.«

Zlatko je ostao kao skamenjen, bez riječi, a onda ga neka viša sila primora da stisne prste na ruka-ma, te glasno, bolnim, drhtavim glasom progovori kao da moli:

— Zašto, zašto ste vi morale napustiti ovaj svijet, vi koje ste čvrsto vjerovale u dobrotu? Zašto život nije ravnao drugim, ljepšim putovima života? Umrle ste u vjeri da ću ja doživjeti smirenje u životu, a ja ću vječno živjeti u vjeri da ste me obje voljele i ljubile svom dušom i srcem svojim.

Zbuni ga glas koji je čuo kako viče kao da se grozi:

— Već vas dugo promatram kako stojite krajtog hladnog kamena.

Zlatko se trgne, okrene glavu, još uvijek stišćući prste, pogleda ženu koja je prilazila, te srdito odgovori:

— Ja se ne molim nego hulim na život zašto jedopustio da sudbina proguta ova dva života, te sumorale ostaviti ovaj svijet, jedna u cvijetu mladosti, a druga u naponu života.

— Umirite se, mladi gospodine, tako im je bilosuđeno čim su se rodile.

Zlatko je bio toliko uzbuđen da je još uvijek stiskao prste, te veli tiho i borno drhtavim glasom:

— Zašto ih je tako kaznio život koji su tolikovoljele?

Žena ga pogleda, onda položi cvijeće koje jedonijela, te veli:

— Lijepoj i mladoj Nadi bio je cijeli grad nasprovodu, plakalo je staro i mlado, njena je majkadolazila dva puta na dan na njezin grob, kukala jei plakala, proklinjala je sudbinu. Kao da je čekalada se završi grobnica, a onda je za nekoliko danaumrla. Govore da joj je puklo srce od tuge i bolaza mrtvom kćerkom. Svi su ostali začuđeni, ali je,po njezinoj želji, pokopana u ranu zoru, tako dani ja nisam bila na sprovodu, tajnica njezina supruga. Moram priznati, muž je obilazio grobove,kitio ih je cvijećem, a onda je nestao iz grada.Ostavio je hrpu novaca s molbom da kitim grobovecvijećem dok se on ne vrati.

— Gospođo, ja bih vam želio dati novaca da idalje kitite grobove cvijećem.

Žena digne pogled na Zlatka, dugo ga je proma-trala, pa veli:

1AQ

— Vi ste sigurno bili Nadin zaručnik?— Mi nismo bili zaručeni! Ali da je ostala živa,

sigurno bismo se vjenčali, bili smo divan par! Oh,kakva je šteta što je sirotica morala umrijeti...

Zlatko je ljepše namjestio cvijeće, te preplašeno upitao:

— Još mi niste odgovorili želite li od mene primiti novac?

— Ne treba meni novaca, on mi je ostavio tolikonovaca da sam još kupila kućicu uz koju je vrtgdje gajim cvijeće.

Žena stane promatrati Zlatka, a on, preplašen, stane sklanjati lice, jer mu je dolazilo na misao da bi to mogla biti ona žena koja je bila u pratnji njegove majke kada se on nje odrekao kao svoje majke...

Ta nepravda, koju je učinio kao dječak, pojavila se kraj majčina groba svom snagom, tako da su se suze pojavile u očima, te bez riječi i pozdrava napusti groblje i velikom brzinom krene prema kolodvoru...

Za sobom je čuo sažalni glas žene:— Jadni mladiću, sigurno si je neizmjerno volio

kada ti se srce rasplakalo toliko godina nakonnjezine smrti.

XLVIII

Zlatko je došao u Zagreb umoran od puta i sav skrhan od tuge i bola jer se u njemu nanovo pro-budilo sjećanje na lijepu, uzvišenu, iskrenu i veliku sreću koju je osjetio uz Nadu. Ali se tamo na maj-

činu grobu pojavila i grižnja savjesti što je kao dječak učinio veliku nepravdu svojoj rođenoj majci.

Tuga, žalost i grižnja savjesti, sve ga je to pro-gonilo. Radio je od jutra do mraka, ali tugu, bol i grižnju savjesti nije mogao odagnati iz svoje nu-trine, premda su mu um i razbor nalagali da se toga mora osloboditi ako želi sačuvati život i zdra-vlje, jer su mu živci bili sasma popustili, te su mu dolazile na pamet strašne misli.

Jednoga dana opet je žurio iz bolnice. Na ulazu ugleda opaticu kako silazi prema stubištu. Trgne se jer je bio uvjeren da je to sestra Ljerka, dvojnik njegove Nade.

Potrči joj u susret, te stade pred nju, no sav razočaran veli:

— Sestro, izdaleka sam vas prispodobio sestriLjerki koja je nekad radila u ovoj bolnici.

— Na žalost, nisam ja sestra Ljerka, ona jemnogo mlađa.

— Možda vi znate, sestro, gdje se ona nalazi?— Ne znam. Kada su nas neki liječnici odalečili

iz naše bolnice, objeručke su nas prihvatile bolniceMakedonije, Srbije i Crne Gore, gdje nam pružajusvu udobnost i vjersku slobodu. Tamo negdje nalazi se i sestra Ljerka. Ja sam samo došla da miizdaju potvrdu koliko sam dugo radila u bolnici.

Taj susret bio je za Zlatka ozdravljenje, jer ga je to podsjetilo na obećanje zadano Nadi. Taj su-sret natjerao ga je da održi riječ koju joj je dao na smrtnome času. Pođe stubištem u bolnicu, uz-dahne, te se zamisli nad obećanjem i sigurnim glasom veli:

— Održat ću obećanje, mila Nado, samo da se smiri tvoja duša.

Od toga vremena nije prestao tražiti Nadinog dvojnika, a naročito ga uzbuđuje ako susretne koju opaticu, pa rijetko koju da ne upita je li joj poznato gdje radi sestra Ljerka...

EPILOG

Mnogo je puta dolazio dr Zlatko Sladaković k meni s molbom da napišem roman njegova života.

Ja sam se izgovarao da je to nemoguće, jer k meni mnogi dolaze i govore mi da bi njihov život bio vrlo zanimljiv roman, ali nisam nikome ništa obećao.

Iskreno sam mu rekao da mi je često bio nesno-san svojom molbom, a onda je, da bi me udobro-voljio, došao s mojim romanom »Dva života jedne žene« i rekao da ga je pročitao već nekoliko puta, te me opet stao moliti da opišem njegov život. Govorio je kako misli da je u romanu »Dva života jedne žene« opisan život njegovih starijih kolega koje vrlo poštuje i neizmjerno voli. Nije me prestao moliti, a ja sam se izgovarao da više neću pisati, jer se bojim da ne dosadim čitateljima, ali on nije odustajao, te mi je govorio:

— Molim vas, prekršite riječ, napišite romanmoga života, to će se čitati, a ja, čitajući opisansvoj život, uvjeravam vas, a mogu čak sa sigurnošću tvrditi, naći ću svoj mir života, a možda ipotpuno smirenje, premda sam već u jesenskojdobi. To će me, čitajući svoju tragediju, prisilitida održim zadano obećanje.

Kako sam takve naravi da teško odbijam pro-šnje, rekao sam mu da donese glavne bilješke o sadržaju romana svoga života. Njegovo ushićenje me je zapanjilo, oči su mu se zakrijesile, lice je dobilo blažen izgled. Ustao je i odmah izvadio bi-lješke, te ih predao meni, a glas mu je bio uzbuđen dok je govorio:

— Nikada nisam od vas odlazio bez nade, vjerovao sam da ćete ipak uslišiti moju želju.

Došao je poslije nekoliko dana, a na njegovo veliko razočarenje ja sam mu vratio bilješke.

— Ne mogu, dragi gospodine Zlatko, o tomepisati, meni ne leži da pišem o tako prisnim stvarima koje vam je odala majka, a još manje o tragediji života vašega i Nadinoga...

Potom sam ga slao u Društvo književnika, te naveo neke književnike, a naročito sam ga uputio jednome najznamenitijem književniku, ali on nije na to pristao. I nije mi prestao dolaziti s molbom da barem pokušam nešto napisati.

— Knjiga ne mora biti tiskana — rekao je — alivaš će rukopis možda usrećiti moj život, jer ćeme još više prisiliti da tražim i nađem dvojnikapokojnoj Nadi.

Njegovoj molbi i želji ja sam konačno udovoljio i opisao njegovu i Nadinu tragediju, a sada razmi-

šljam da li će ta tragedija biti od koje koristi čitaocu romana.

— Ja smatram da će naša tragedija imati vrlomnogo koristi za sve kao opomena i pouka — rekaoje on. — Roditelji moraju priznati odrasloj djecisvoje grijehe i prekršaje koje su počinili, naročitoonda ako dijete odlazi od kuće. To je morala učiniti i naša majka kada je Nadu slala u Zagreb.Kada se nepoznati mladi ljudi susretnu u velikomgradu, neka se ne ustručavaju ispitivati jedno drugo tko su im roditelji, gdje su rođeni, čime sebave i druge pojedinosti. Tako sam i ja morao znatiporijeklo Nade, a ona moje. Tada sigurno ne bidošlo do naše tužne i nepravedne tragedije

— Kada ste vi tako uvjereni, ne žalim što samudovoljio vašoj molbi i napisao ovaj roman ojednoj velikoj tragediji...

NAKLADA MATKO, ZAGREBZA IZDAVAČA: SNJEŠKA MATKO

LEKTOR: IVAN BRAJDIĆTISAK: »TISKARA« D.D.NOVA GRADIŠKA 1994.

Knjižnica Zelina

540008606