Martinus

KOZMIČKE LEKCIJE

TELEdisk, 2007

Martinus

NA ROĐENJU MOJE MISIJE

1. POGLAVLJE

Prošle i sadašnje objave

Obzirom da je moj rad postupno postao dostupan brojnim ljudima, i budući je moja kozmologija postala temeljni faktor u njihovim životima, smatrao sam primjerenim da im pružim kratak pregled događaja koji su neposredno potaknuli moju duhovnu misiju.

Ti su događaji, koji su doveli do mojeg poziva, toliko neobični da će nji­hov puki opis, bez obzira koliko bio detaljan, neiniciranim ljudima u najbo­ljem slučaju izgledati fantastičan i nestvaran; a oni manje tolerantni, koji još nisu u potpunosti prihvatili poruku ljubavi, moja iskustva mogu doživjeti čak kao uvredu. U ekstremnim slučajevima, pod krinkom "svetog bijesa"oni će ići tako daleko da me okarakteriziraju kao "opsjednutog vragom", "bogohulnika", žrtvom "megalomanije", ili nekog drugog oblika nenormalnosti ili ludosti, a da ne govorim o pojedinim slučajevima kada su me označavali kao "Antikri­sta", "lažnog Mesiju", itd.

Očigledno su takvi ljudi tijekom vremena postali duboko ukorijenjeni u uvjerenju da tkz. "objave" pripadaju prošlosti, i da se odnose isključivo na biblijske osobe. Tisućama se godina govorilo i stalno ponavljalo - sa propo­vjedaonica i govornica, u crkvama, kapelama i na otvorenom - diljem svijeta da je "Duh Božji lebdio nad vodama"; da je "Bog govorio" Mojsiju; da je "Bog govorio" prorocima; da se Isus "preobrazio" na gori; da su apostoli bili "ispunje­ni Svetim duhom"ko)i se pojavio u obliku "vatrenih jezika"i spustio se na njih; da je Savao (Pavao) na svojem putu u Damask bio obavijen "bijelim svjetlom", i tako dalje. Pa, ipak većina ljudi današnjice koji se nalaze na istom stupnju kao i oni gore opisani nikako ne mogu razumjeti ili vjerovati da se isti takvi

4 Martinus

događaji mogu odigrati i u današnje vrijeme, u našem modernom, znanstve­nom i tehničkom dobu.

Na istom tom stupnju smatra se posve normalnim da se "Duh Božji"u obli­ku "gorućeggrma" pojavio pred Mojsijem, i da je "bijelo svjetlo" obuhvatilo Savla, iako je prvi počinio ubojstvo, a potonji je bio nepokolebljivi protivnik Krista i progonitelj njegovih sljedbenika. Oni čvrsto vjeruju u istinitost ovih priča.

No, tvrdi li čovjek danas da je bio "prožet Svetim duhom"; da je "jedno s Ocem"; da je on postao "jedno s putom, istinom i životom", njegovim se tvrd­njama ne vjeruje, njega se kleveće, bez obzira koliko bio pošten i bez krivnje, i bez obzira koliko znanstveno potkrjepljivao svoje tvrdnje.

No, to nije ništa neobično. Spomenuti se protivnici, po pitanju logičnog zaključivanja i sposobnosti analiziranja, još uvijek nalaze u okvirima religije. Još uvijek se ne osjećaju dovoljno slobodnima da prekinu sa službenim mi­šljenjima "čopora", krutim pogledima koji predstavljaju nepisano pravilo, koji djeluju poput religioznih štaka, pomoću kojih oni pokušavaju ostati uspravni, sve dok su mentalno ovisni i bespomoćni po pitanju istraživanja labirinta misterija života. U tom bi stanju život izvan djelokruga propisanih religioznih tradicija za njih bio poput divljine, gdje bi oni, sami sebi prepušteni, duhovno gladovali, igdje bi, na ovaj ili onaj način, bili u opasnosti da bijedno propadnu.

2. POGLAVLJE

Ne sudi!

Ova knjiga nije namijenjena takvim ljudima. Dođe li unatoč tome u ruke ta­kvoj osobi, poslušajte moj savjet:

Svakako se držite religioznih uvjerenja koja za vas predstavljaju sreću i život, i koja vi smatrate putom, istinom i životom!

Nemojte niti za trenutak pomisliti da vas želim udaljiti od te vaše najviše životne osnove. Ja nemam niti najmanju želju poljuljati nečiju vjeru u ono što netko smatra lijepim, plemenitim i istinitim, i što za njega predstavlja božan­stvenu inspiraciju u svakodnevnom životu.

Istovremeno vas pozivam da se prisjetite da bi nepriznavanje da vaše znanje može biti ograničeno, i da ste izvan tog ograničenja okruženi područ­jem o kojem ništa ne znate sve dok ste samo "vjernik", predstavljalo kršenje velike zapovijedi ljubavi. Izvan tog vašeg područja uistinu postoji područje o kojem vi vjerojatno ništa ne znate, i koje, u skladu s time, za vas predstavlja

Na rođenju moje misije 5

samo neprobojnu tamu. Ne možete znati što ta tamna noć prividnog ništavila može u sebi sadržavati. Prema tome, ne možete biti autoritet ili kvalificirani sudac o tome kako izgleda ta terra incognita (lat. nepoznata zemlja), jer vaše tvrdnje vrijede isključivo u okvirima osobno stečenog znanja.

Vaš kapacitet neminovno mora biti ograničen na području na kojem vi postojite samo kao "vjernik", jer ovdje vi živite od onoga što su vam drugi rekli, što su drugi napisali. To znači da ste ovdje samo sljedbenik, tj. šegrt ili učenik. Vi još uvijek niste došli do stupnja zrelosti na kojem je vaše školovanje završeno. Još uvijek niste dobili svoju svjedodžbu, niste položili svoj ispit ili test.

No, nije li najmudriji i najprirodniji stav za učenika da prizna svoj nedo­statak znanja kada mu je dodijeljena uloga "slušatelja", nego da izigrava "kriti­čara" i "onoga koji podučava", i da se na taj način, iako nesvjesno, pretvara da je majstor ili učitelj? Kada bi "vjernik" mogao podučavati "adepta", onda bi učenik isto tako mogao učiti učitelja. To bi bilo kao da kola postavimo ispred konja, i sve neprirodno nauštrb principa ljubavi. "Vjernik", dakle, kritizirajući "adepta" djeluje protiv vlastitih uvjerenja, premda to čini u dobroj namjeri.

Nadalje, nije li upravo zbog toga Isus svojim učenicima rekao: "Ne sudite da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, takvim će vam se suditi"?

Onaj tko je toga uistinu svjestan neće suditi o onome što ne poznaje. U skla­du s time, nije na običnom "vjerniku" da to čini, već je to privilegija rezervirana samo za iniciranog "adepta".

3. POGLAVLJE

Kome je namijenjeno "Rođenje moje misije"

Dođete li u dodir s narednim izvještajem koji u grubo opisuje moj životni put kao jednu veliku objavu božanske mudrosti, a koja će dovesti do trajne pro­mjene religije u znanost, molim vas da imate na umu, u skladu s prethodno iznesenim, da se ja ovdje ne obraćam onima koji unaprijed odbacuju moju poruku, uvjereni da su putem "vjere" došli do vrhunca religioznih iskustava, smatrajući se stoga "spašenima" i "blaženima". S druge strane, ostali mogu biti sigurni da se najozbiljnije obraćam svima onima koji su dovoljno zreli da ne donose nikakve sudove na temelju pukih pretpostavki, kao stoje to npr. "vjera", a to su isključivo nepristrani tražitelji istine za koje je, u skladu s time, pravo "zna­nje" sveto, i kojemu od sada silno teže, i koje za njih predstavlja jedinu osnovu njihovog zaključivanja, njihovog prosuđivanja i njihovog načina ponašanja.

6 Martinus

4. POGLAVLJE

Zašto "objave" i danas ne bi bile moguće kao što su to bile u prošlosti?

Vaša vas religija uči da postoji nešto više od "vjere", a to je pravo, osobno isku­stvo svjetlosti, jer da toga nema, nikada ne biste dobili božanstveno svjetlo "vjere", nikada ne biste naučili ništa o Bogu, o velikim životnim izjavama ili vječnim istinama: "Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati"; "Ljubite jedni druge"; "Sve je vrlo dobro", itd., koje zajedno predstavljaju osnovne rea­litete života.

Da Mojsije, proroci, spasitelji svijeta, apostoli i ostali predstavnici božan­ske mudrosti tijekom povijesti svijeta nisu doživjeli Duh Božji, kako bi uopće nastala Biblija ili bilo koja druga nadahnuta knjiga? Kako biste vi postigli "spasenje" ili "blaženstvo" koje sada predstavlja blagoslov u vašem životu? Či­njenica je da su ti ljudi donijeli u ljudski mentalitet nove božanske impulse. No, isto je tako činjenica da su ti ljudi donijeli nešto što im nitko drugi nije mogao reći, nešto što oni nisu stekli čitanjem. Ti su novi pogledi, dakle, nastali u njihovoj vlastitoj svijesti, njihovom vlastitom mentalitetu, to je bilo osobno isku­stvo koje se sastojalo od znanja iz prve ruke.

Dakle, obzirom da je činjenica da je božanska mudrost stoljećima pre­nošena kroz osobe koje su bile kvalificirane da ju prime, zašto se taj prijenos ne bi nastavio? Zašto bi takvi pojedinci bili predmet interesa samo zato što su njihova iskustva dobila tradicionalnu patinu? Zašto bi takve pojave trebalo tretirati kao mentalne muzejske eksponate? Nije li logično pretpostaviti da je Bog u svojoj božanskoj providnosti, u koju se inače tako čvrsto vjeruje, danas isto tako zainteresiran za izražavanje svoje vrhunske mudrosti kroz današnje ljude, doslovce se otkrivajući u krvi i mesu, u sunčanoj svjetlosti dvadesetog stoljeća, kao što je to bio u prošlosti? Je li logično pretpostaviti da današnje generacije imaju manju potrebu da im se velike životne istine otkriju kao oči­gledne i jasne činjenice usred njihovog svakodnevnog života?

Nije li očigledna činjenica da suvremeni način razmišljanja potkopava sposobnost vjerovanja, i da ljudi koji su usmjereni na modernu znanost mno­go teže uspijevaju vjerovati od ljudi koji su tradicionalno orijentirani?

Na rođenju moje misije 7

5. POGLAVLJE

Isus najavljuje buduće objave

Kada čovjek, zbog svojeg znanstvenog stava ne može "vjerovati", onda Providnost takvom moderno usmjerenom pojedincu može pomoći samo na jedan način, a to je da ne usmjerava njegovu pozornost na objave iz prošlosti, koje su kao takve nebitne nevjerniku, već da pruži nove objave, koje odgovaraju našem vremenu, u obliku znanstvenih činjenica, koje će biti inkarnirane u bilo kojem suvremenom proroku, koje će se kao takve manifestirati u riječima i djelima i biti dostupne svakome kroz nepristrano istraživanje.

Ali, zar vas upravo tome ne uči vaša vlastita religija? Zar Isus nije rekao "Imao bih vam još mnogo reći, ali sada ne možete nositi. A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti, jer će uzeti od onoga što je moje i to objaviti vama. Sve štogod Otac ima pripada meni. Zato vam rekoh da će uzeti od onoga što je moje i da će to objaviti vama." (\v.\6:\2) Kada se tome pri­doda još i to da je, između ostalih proročanstava, Isus uvijek nanovo naglaša­vao svoj "drugi dolazak", zar to nedvojbeno ne upućuje na ponavljanje prošlih objava? Što je "Duh Istine" ? Što je "drugi Kristov dolazak" ? Zar to ne upućuje na najveće moguće proročanstvo? Stvari koje Isusovi učenici nisu mogli ra­zumjeti u najgorem slučaju upućuju na to da će buduće generacije moći bolje razumjeti misterije na koje se aludira, i zar se, sa znanstvenim usmjerenjem koje danas prevladava ne može očekivati veća sposobnost razumijevanja koz­mičkih misterija? I nije li upravo to razlog zašto se moderni, znanosti okrenuti ljudi više ne mogu zadovoljiti pukim "vjerovanjem", već zahtijevaju "znanje"7.

Pazite stoga da ne sudite o drugima, jer vi ne znate "kada će to doći" niti "dan nit sat". "Te će stvari" doći "poput lopova u noći".

To što se vi u svojem umu osjećate blagoslovljeni na temelju prošlih du­hovnih događaja ili objava ne daje vam pravo da smatrate da su one pri­mjerene svakom vremenu ili da odgovaraju svima; jer da je tako, Isusove bi proročke riječi bile potpuno beznačajne za današnje generacije.

U skladu s vašom vlastitom religijom, Biblijom i propovijedima svećeni­ka, nije nemoguće da i današnji ljudi mogu biti prožeti Svetim duhom. Dakle, Bogu nije ništa manje nemoguće da izravno "govori" čovjeku dvadesetog sto­ljeća nego što mu je to bilo moguće u prošlosti. Isto tako nije nemoguće da čovjek skromnoga rođenja i neznatnog položaja bude tako duhovno usmje­ren da se u njemu može očitovati Sveti duh. Time religiozne objave sadašnjim generacijama postaju stvarna činjenica, kao što je to bio slučaj u prošlosti.

8 Martinus

6. POGLAVLJE

Samo se pomoću ljubavi može ostvariti djelovanje Svetog duha

U skladu s gore iznesenim, sami život i vaša vlastita religija vas najozbiljnije upozoravaju da ne sudite. Niste svjesni s kime imate posla kada se sretnete sa svojim bližnjim. Ne znate ništa o tajnama srca i uma. Ne znate da li neka relativno nepoznata osoba jest ili će postati božja objava; on može biti, a da vi to ne znate, Božji glasnik ljudima, novi vjesnik principa spasenja svijeta. Bez obzira na njegov (ili njen) društveni položaj, bez obzira da li, iz ovog ili onog razloga, mora živjeti takoreći blizu "jasli"; možda on (ili ona) ne ide u crkvu, nije član neke vjerske zajednice, pa možda je čak prividno nereligiozan; mož­da je rođen i odgajan u uvjetima koje se može opisati kao "grješne", odnosno može biti tkz. "nezakonito dijete", te vjerojatno nije niti "kršten" niti "firman" - sve to ne ometa njegovu (ili njenu) prijemljivost za vodstvo Svetog duha, za pravu inkarnaciju božanske svijesti. U svakom slučaju, spomenuti skromni uvjeti mogu čak predstavljati prednost prilikom otkrivanja božjeg duha u ovoj našoj zemaljskoj zoni; jer nije se od luksuzne kolijevke do zlatnog trona, već od jasala do križa objavio najveći spasitelj - a time i najuzvišenija manifestacija božanske svijesti.

Molim vas, dakle, nemojte nagliti u svojim sudovima! Nikada ne znate kada možete naići na adepta iz neke više razine postojanja. Te razine pred­stavljaju druge realitete osim zemaljskog položaja i pojave, gdje prevladava materijalni prestiž. / nipošto nemojte misliti da će inicirani ljudi otkriti svoj identitet. Takvi se ljudi mogu neprimjetno kretati medu ljudima, a da ih oni ne prepoznaju. A kako oni nisu došli da bi bili služeni, već da služe, takvi se pojedin­ci mogu javiti kao npr. vaš dostavljač, vaša sobarica, dvorkinja, i si; no, vi toga nećete biti svjesni ukoliko slučajno u svome srcu ne njegujete takvu ljubav pre­ma tim ljudima da oni na to odgovaraju otvaranjem svojega srca i uma. Dakle, skromni društveni položaj sam po sebi kod velike većine ne izaziva poštovanje, jer se kod novinara, znanstvenika, pa čak i kod običnih ljudi reputacija stječe bogatstvom i luksuzom. Isto tako nećete moći prepoznati i razumjeli iniciranog adepta, pa čak i da ga sretnete, sve dok o vašem stavu odlučuje javno mnijenje, bez obzira je li to običaj ili razmatranje o tome što je učinjeno ili nije učinjeno, Ud. Nećete primijetiti ništa drugo osim "jasala", niži oblik u kojem se on javlja, vjerojatno pod pritiskom kleveta, ironije i ismijavanja, pri čemu inicirani možda pokušava spriječiti gubitak svojeg zemaljskog života.

Stoga, ubuduće budite oprezni! Osim što je Sveti duh istovjetan s najdubljim znanjem o Bogu, on je isto tako istovjetan s najvišom ljubavlju. No, tu kvalite-

Na rođenju moje misije y

7. POGLAVLJE

Nije namjera iniciranog da kopira objave ostalih posvećenih pojedinaca, već samo da u mentalnom i moralnom pogledu produbi

čovjekovo razumijevanje života

Kada Duh Božji prožme nekog pojedinca u njegovom fizičkom životu, to je isključivo zato da bi ljudskoj rasi prenio nešto novo, da bi uzdigao etički standard na još višu razinu. Stoga inicirani posrednik nikada neće kopirati ono što je već preneseno ili objavljeno od Duha Božjeg kroz nekog drugog posvećenog pojedinca. "Novo se vino ne stavlja u stare'bačve ". Pravi adept uvijek dolazi na svijet kako bi otkrio ili objavio nastavak božanskog plana za ljudsko postojanje. Sukladno tome, on će uvijek iznova raskrinkati zastarjele tradicije i dogme, rušeći stare predrasude. Ukoliko on to ne bi činio, ukoliko bi se ograničio na ono što tisuće svećenika, vjerskih propovjednika i osta­lih, u skladu s porukama nadahnutih vođa prošlosti, ne prestaje ponavljati širom svijeta, kakva bi korist bila od njegove manifestacije? Za neprestano ponavljanje onoga što je bilo propovijedano stoljećima nije potrebno nika­kvo prožimanje Svetim duhom, nikakva inicijacija, nikakva kozmička svijest ili vizija. Drugim riječima, vidoviti adept nije pozvan da bi kopirao manife­staciju nekog drugog jednako posvećenog pojedinca, bez obzira tko on bio. Njegova se životna misija sastoji samo u tome da stvori svježi materijal za proširivanje mentalnog i etičkog razumijevanja pravog života koji se nalazi u biti svih ljudskih pojava.

Zato morate biti oprezni svaki puta kad vam netko govori o moralu ili idealima na koje niste navikli. Mogli biste se susresti s novim Božjim glasni­kom. Pretpostavite na trenutak da kritizirate, klevećete i suprotstavljate se njegovoj misiji; ne biste li se vi na taj način suprotstavljali samome Bogu, poništavajući obećanja kojima podučava i vaša vlastita religija sprječavajući postignuće najviših ljudskih težnji ?

/// mogu prepoznati samo oni koji su i sami ispunjeni i vodeni tim vrhunskim principom ljubavi. Prema tome, ako ste prožeti tom osobinom u njenom čistom i profinjenom obliku, prepoznat ćete duhovnu objavu božanske ljubavi u svačijem srcu, bez obzira što on (ili ona) bili, i bez obzira koje "prnje" ih prekrivale. Dakle, to što se osjećate "spašeni" ne daje vam pravo da sudite o drugima. Isključivo ljubav sama predstavlja jasnu oznaku božanske naklonosti.

10 Martinus

Možete biti svećenik, pripadnik Katoličke, Pravoslavne ili Evangeličke crkve, adventist, spiritist, možete prihvatiti antropozofska ili teozofska uvjerenja, ili bilo što drugo, no to vas ne oslobađa vaše osobne odgovornosti. Nije li sam "Kaifa" bio veliki svećenik? Nisu li baš, pored svih ostalih, vjerski velikodostojnici, koji su predstavljali "čuvare morala", bili najvatreniji pobornici Kristovog raspeća? I nije li sam Isus rekao da će "oni koji su prvi biti posljednji" ? Vrlo je malo vjerojatno da biste se željeli naći u takvom položaju! Stoga budite oprezni da se ne bi, prije ili kasnije, suočili sa sličnim problemom, bez obzira na to koliko vi danas bili sigurni u svoje vlastito spasenje!

8. POGLAVLJE

Tri reakcije na izvještaj o rođenju moje misije

Kada sam ti se, moj strpljivi čitatelju, obratio tolikim riječima, to je bilo zato što će sada, nastaviš li me slijediti, tvoja sposobnost ljubavi biti stavljena na ispit. Svojim stavom prema sljedećem izvještaju ti ćeš moći izabrati između dvije reakcije, ukoliko se ne osjećaš dovoljno kvalificiranim da se opredijeliš 'za ili 'protiv' mene i na taj način ostaneš neutralan. U protivnom, ili ćeš me razumjeti i radovati se mojoj objavi te krenuti putem ka spasenju, ka toliko že­ljenom trajnom miru na Zemlji - ili ćeš biti uzrujan, netolerantan, smatrati me miljenikom tame, i pokušati me ometati u mojem radu ili mi naškoditi, krećući se na taj način prema ratu, nesreći, sakaćenju i patnji, bez obzira na to koliko ti sebe smatrao religioznim. U potonjem slučaju pripadat ćeš kategoriji ljudi za koje je najprimjerenije reći: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine."

Ovo ti je dano kao vodstvo u tvojem razmišljanju, kako se ne bi unaprijed, bez dovoljnog opreza, pokušao suprotstaviti onome što ćeš sada naučiti.

Dopusti mi da te još jednom podsjetim na veličanstveni savjet tvoje vlastite religije: "Budite budni i molite, da ne bi došli u iskušenje; jer duh je voljan, no tijelo je slabo." - "Zato onaj koji misli da stoji, neka pazi da ne padne."

rva roaenju moje misije 11

9. POGLAVLJE

Moja želja mojim čitateljima

Sada bi se u tvojem umu moglo pojaviti sljedeće pitanje o meni: Da li ove meni namijenjene riječi opomene znače da si ti sam "prožet Svetim duhom", da si ti "inicirani adept", a ja bih trebao vjerovati da si ti čak "spasitelj svijeta"?

Dozvolite mi da još jednom pojasnim da, što se mene tiče, ja apsolutno nemam nikakvu želju da ti ili bilo tko drugi "vjerujete" u bilo što. Ja samo želim da ljudi sami istražuju stvarne činjenice koje se odnose na božanske manifesta­cije u opipljivim, fizičkim pojavama, u kome i gdje god se one pojavile, kako bi se puka vjera promijenila u sigurnost, neznanje u znanje, a religija u znanost. Ja želim ukinuti svaki oblik osobnog obožavanja, i radim na sve većem priznavanju stvarnog postojanja Svetoga duha.

Kada sam maločas govorio tako slobodno, to zasigurno nije bilo zato da usmjerim pažnju na sebe - na moj osobni i privatni ego. Nisam toliko naivan da smatram da se osobni ugled može steći pukim pričanjem o samome sebi. Posve sam svjestan da će isključivo dokazivanje stvarnih činjenica pružiti re­ligiozni materijal koji će odgovarati znanstveno orijentiranim ljudima dva­desetog stoljeća. "Laskave riječi" mogu samo "obradovati budale", i poštovanje na ovoj razini svijesti može biti cilj samo "budale", tj. onoga tko je preambici-ozan, željan osobne slave i časti, onoga tko želi biti obožavan, da mu se dive i da ga idoliziraju, držeći sve drugo manje važnim.

No, koji to pojedinac može biti trezven i nepristran kanal za manifestaci­ju vrhunske istine? Istina će ostati prikrivena čovjeku kojem je potvrđivanje istine manje važno od samoobožavanja, sve dok žudi za pukim obožavanjem. A prirodna reakcija koja karakterizira normalnu osobu u potrazi za istinom mora biti u tolikom stupnju neutralna da je on taj koji treba oblikovati istinu, a ne obrnuto. Prema tome, svjetlo će objave neizbježno biti pomračeno svojim prolaskom kroz egoistično usmjerene pojedince.

10. POGLAVLJE

Ono što je bitno u ovom izvještaju i osnova moje pojave

S time u vezi želim naglasiti da je potpuno sporedno tko sam ja i što ja znam. Najvažnije je pokazati da se manifestacija Svetoga duha, tj. događaj koji je u

12 Martinus

Bibliji označen kao "objava" uistinu dogodio, pri mojoj budnoj svijesti, kao jedno potpuno stvarno iskustvo. Što se mene tiče, ostavljam posve otvorenom moguć­nost da netko vjeruje ili ne vjeruje u tu objavu. S druge strane, međutim, želim naglasiti da ta objava ili manifestacija "Svetoga duha" ne treba biti ništa čudesno ili misteriozno, već apsolutno trijezna i jasna stvarnost koju je na taj način mo­guće analizirati, i koju je moguće razumjeti kao i svaku drugu stvarnu pojavu koju susrećemo u našem svakodnevnom životu. U skladu s time, namjera mi je uspostaviti osnove znanja u područjima na kojima se ostali ljudi moraju zado­voljiti s vjerom i s onime što su im drugi rekli.

Temelj mojega života predstavlja širenje poštovanja i razumijevanja prema kozmičkim silama koje djeluju u životu, te pokazati da je zlatno pravilo u životu međusobna ljubav, i da su to za mene svete znanstvene suštine. Tisuću puta više znači mi to da uspijem pretvoriti svako, pa i najmanje, područje unutar labirinta misticizma u pravu znanost, od slijepog obožavanja milijuna "budala".

U nadi da sam to razjasnio, kao i da će to pomoći u vašem uvažavanju uzvišene istine prilikom proučavanja moje manifestacije, želim vas podsjetiti na izreku vašeg spasitelja svijeta: "drvo se poznaje po plodovima"

Prema tome, moji se "plodovi"sastoje u pretvaranju, pomoću ljubavi, u zna­nost suštine vječnih istina koje su izrekli mudraci tijekom cijele povijesti.

11. POGLAVLJE

Situacija u kojoj je potrebnije govoriti nego šutjeti

Čovjeku koji je nadišao bilo kakvu želju za obožavanjem i divljenjem neugod­no je govoriti o samome sebi, naročito ako ga se istovremeno smatra vrhun­skim karakterom i pripisuje mu se određena karizma. No, postoje situacije u kojima bi bilo pogrešno i protivno božanskim principima šutjeti.

U takvoj se situaciji, na primjer, našao Krist, kada se u određenim prilika­ma izjašnjavao o sebi riječima: "Tko me od vas može optužiti za grijeh?"-"Učite od mene, jer ja sam krotka i ponizna srca" - "Ja sam uskrsnuće i život; onaj tko vjeruje u mene, iako umre, živjet će". Ove riječi ne predstavljaju nikakav oblik arogancije ili samohvale, i bilo bi pogrešno smatrati da je njihova autor u njima uživao. Naprotiv, on je bio potpuno svjestan da bi ga slične izjave mogle dovesti do raspeća. No, njegove su riječi predstavljale istinu, stvarnost, obja­vu, najznačajniji dio oblikovanja čovjekove sudbine kojeg je on prvi i jedini bio dokraja svjestan, i bio je predodređen da bude predstavnik Svetoga duha;

Na rođenju moje misije 13

o njemu je, naime, ovisila otkupljujuća manifestacija tog duha u zemaljskoj zoni. A kako je jedino on posjedovao pravo znanje o duhovnim manifestaci­jama, i obzirom da uopće nije bila Božja namjera da se ta središnja istina drži u tajnosti, tko je bio bolje kvalificiran da djeluje kao predstavnik te istine od Isusa iz Nazareta? Da je on bio toliko ponizan i skroman pa zadržao u tajnosti istinu koja se u tolikom obilju otkrila u njemu i kroz njega, njegova bi poni­znost ili skromnost prerasla svaku mjeru i postala nenormalna, pretvorila bi se u kukavičluk i mentalni nedostatak, a tajna o spasenju svijeta zajedno s njim bila bi pokopana.

No, u toj situaciji, suočen s takvim rizikom, on je morao govoriti umjesto da šuti, iako na taj način nije mogao izbjeći otkrivanje samoga sebe kao du­hovne veličine, govoreći o onome što je za njega bilo bitno. No, obzirom da se istina trebala otkriti, a kako je on jedini poznavao istinu, bio je primoran objaviti kakav su mu autoritet i moć bili dani. I samo će "budala", tj. osoba koja ništa ne zna o nepobitnim činjenicama, vidjeti megalomaniju, aroganciju ili samouzdizanje u tim Isusovim riječima. A budući da uvijek ima previše neuk ili ljudi, i kako je on, među milijunima ljudi diljem svijeta, bio jedini koji je mo­gao te riječi izgovoriti s autoritetom, on je naravno, u početku, bio pogrešno shvaćen od strane mase, optužen da je poludio, i ironično "okrunjen"kao "kralj Židova", i naposljetku, od strane iste te mase, u njihovom slijepom fanatizmu, predan na mučenje i raspet.

No, ispostavilo se da su njegove riječi predstavljale auru svjetlosti koja je sijala nad počiniteljima zločina, pripremajući za njih, usred primitivnog barba­rizma, sjajan put koji će voditi mentalitet okrutnog čovječanstva ka vrhuncima humanizma. Zamislite što bi bilo da je odlučio šutjeti zbog straha od prijezira i izrugivanja od strane mase, ili zbog prevladavajuće sklonosti ka ubijanju i saka-ćenjul Princip spasenja svijeta u tom bi slučaju završio nepovratnom propašću. Bez obzira na to što današnji ljudi mislili o crkvi i svećenicima, mi bi vrlo vjero­jatno, u slučaju Isusovog neuspjeha, danas bili bez naših izvrsnih bolnica i ambu­lanti koje pružaju ruku pomoći ranjenom i napaćenom čovječanstvu usred užasa bojnih polja, kao i u mirnodopskim uvjetima; bez zakonskog i pravnog sustava, dobrotvornih i karitativnih organizacija i svih ostalih humanih institucija koja obuhvaćaju sve što se naziva "kršćanskom civilizacijom", koji imaju svoje izvori­šte i potječu od poruke Spasitelja, njegovog Govora na gori, njegove usporedbe o dobrom Samaritancu, itd.

Da je Isus šutio još bi više nego što je to danas slučaj posvuda prevladavao Svijet mračnog i sumornog barbarizma, a pravo "Kršćanstvo"nigdje na Zemlji ne bi ostavilo nikakvog traga.

14 Martinus

12. POGLAVLJE

Zašto je moja sveta dužnost govoriti

Postoje situacije, dakle, u kojima netko svojom šutnjom može stvoriti nesretne okolnosti. S time u vezi, on mora reći što mu je na umu iako to može smetati ušima neiniciranih i može se smatrati "arogancijom", "egoizmom" ili "samouzdizanjem". U takvoj će se situaciji, manje ili više, naći svatko tko doži­vi objavu Svetoga duha. A kako sam i sam doživio takvo iskustvo, obaveza mi je to reći, pa makar me pogrešno razumjeli. Prema tome, usprkos tom riziku, ja osjećam da su takva iskustva, koja za mene predstavljaju apsolutnu činjenicu, toliko važna i uvjerljiva da ću biti u većem skladu s božjom namjerom i smislom života govoreći o tome, nego šuteći, bez obzira što o tome mogli misliti neinicirani kritičari, i bez obzira kakve neugodnosti bih mogao doživjeti zbog nerazumijeva­nja većine ljudi; nije li rečeno "ne bojte se onih koji mogu ubiti tijelo, a ne mogu nauditi duši"?

Na temelju toga sada ću nešto reći o tome što mije omogućilo da na­pravim analize kozmičkih istina. Istovremeno ću pokušati sintetizirati izreke sve­taca i mudraca iz prošlosti, kako bih uzvišene životne istine pretvorio u znanost, umjetnost i ljubav.

13. POGLAVLJE

Stanje prije mojeg duhovnog buđenja

Od svojeg najranijeg djetinjstva pa sve do jedne večeri u ožujku 1921. ja sam, na fizičkoj razini, bio podjednako neuk po pitanju svega što se ticalo "duhov­nih realiteta" kao i bilo koji običan, slučajno odabrani čovjek. Ništa nisam znao o besmrtnosti ili reinkarnaciji. Ništa nisam znao o zakonima koji uprav­ljaju našom sudbinom ili o pravoj prirodi životinjskog svijeta. Ništa nisam znao o prevlasti ljubavi ili o misteriju stvaranja, niti sam doživio bilo kakvo stvarno iskustvo Boga u vlastitom biću. U pogledu religioznog bio sam pot­puno neodređen. Mogu zahvaliti vrlo sretnim okolnostima da je tako ostalo sve do doba zrelosti, kao i to da nikada nisam došao u dodir s bilo kojom religioznom knjigom ili sektom, osim katekizma nacionalne crkve. No, ipak sam bio duboko religiozan i gajio iskrenu ljubav prema Bogu. Ne mogu se sjetiti dana u kojem se nisam molio Bogu. Ta je sklonost, međutim, bila moja

Na rođenju moje misije 15

tajna. Isus je bio moj veliki ideal i vodič. Kada god nisam bio u nešto siguran, uvijek sam si postavljao sljedeće pitanje: "Što bi Isus napravio u takvoj i takvoj situaciji? " i odgovor je odmah bio tu. U djeliću sam sekunde znao kako bi se Isus ponašao u sličnoj situaciji. I to me dovelo do Oca, do stvarne Božje prisutnosti. Slijedeći Božju volju koju sam na taj način upoznao prošao sam - neokaljan, siguran i miran - kroz sve poteškoće, iskušenja i zamke s kojima se inače, manje ili više mora susresti svaki čovjek koji iz majčine utrobe dolazi na ovaj svijet.

14. POGLAVLJE

Moja je duhovna iskustva potaknula meditacija

I tako je došao i taj dan kada sam, u tridesetoj godini života i potpuno nena-čitan, došao u kuću jednog, meni tada nepoznatog čovjeka i posudio jednu teozofsku knjigu. Jedan kolega iz ureda u kojem sam radio preporučio mi je tog gospodina, čije je teozofske knjige i sam proučavao. Kroz razgovor s tim kolegom moju je pažnju privukla ta vrsta literature. Tada sam osjetio veliku čežnju za duhovnim znanjem koja se javila zajedno s potrebom da radim ne­što više od trenutnog posla, te sam žudno ščepao tu mogućnost. Zahvaljujući svojem kolegi, bio sam srdačno pozvan kod spomenutog čovjeka.

Zadržavši se neko vrijeme u razgovoru s tim čovjekom, napustio sam njegovu kuću, uzevši tu teozofsku knjigu, a njegove su mi riječi još uvijek odzvanjale u ušima: "31 ćeš uskoro mene učiti."

Kako je on predvidio tako je i bilo. Ja tu knjigu nisam pročitao dokra­ja, i zapamtio sam vrlo malo od njenog sadržaja; no, ona me potaknula da meditiram na Boga. Jedne večeri, kada sam to pokušao, doživio sam sljedeće iskustvo, nakon kojeg, zbog psihičkih razloga, više je nisam mogao čitati, jer je od tog trenutka moja vlastita svijest postala neiscrpni duhovni izvor, čineći potpuno suvišnim svako proučavanje literature.

16 Martinus

15. POGLAVLJE

Čemu su moji prijatelji bili svjedoci

U tom preobraženom stanju uma ponovno sam posjetio svojeg načitanog prijatelja, ovoga puta kako bih vratio posuđenu knjigu. Dakle, on, kao i moje kolege u uredu te ostali moji negdašnji i sadašnji prijatelji mogu posvjedočiti 0 promjeni koja mi se dogodila. Oni su svjedoci činjenice da čovjek može ste­ći znanje na neki drugi način od uobičajenog, vanjskog, vidljivog i uglavnom neophodnog načina. Za njih je to postala očigledna činjenica da se u neukom 1 nenačitanom čovjeku, koji nije dobio znanje o drugih, može otvoriti čudesni izvor informacija i od njega načiniti instrument najviše mudrosti, znanja i religioznog prosvjetljenja. Oni su promatrači stvarnosti Svetoga duha dvade­setog stoljeća. Imali su privilegij vidjeti kako se objave iz prošlosti ponavljaju u sadašnjosti i biti svjedoci tjelesne manifestacije mudrosti, sinteze života i beskrajne "Riječi Božje", kako se pretvara u "Sveto pismo", koje će predstavljati duhovnu hranu sadašnjim i budućim generacijama. Nadam se da će oni, u zahvalnosti i ljubavi prema vječnom Ocu, neprestano imati na umu i ispravno cijeniti privilegij da su bili svjedoci takvome iskustvu.

16. POGLAVLJE

Kristoliko biće u zasljepljujućoj slavi

Jedne sam večeri, slijedeći upute nađene u posuđenoj knjizi, pokušao medi­tirati na ideju o "Bogu". I odjednom sam se, ne znajući točno kako, našao u stanju u kojem sam osjećao prisutnost nečega beskrajno uzvišenog. U daljini se pojavila jedna mala svijetla točka. Na trenutak je nestala, no kratko nakon toga ponovno je postala vidljiva, i ovaj puta mnogo bliža. Sada sam mogao vidjeti da je svjetlo zračilo iz Kristolikog bića, koje se pojavilo u zasljepljuju­ćoj bijeloj svjetlosti, koja je bila ukrašena plavim sjenama. Svjetlo je bilo tako intenzivno i živo da me podsjećalo na prskalice koje stavljamo na božično drvce. Međutim, iskrice u mojem otkrivenju bile su mnogo manje, ali zato i mnogobrojnije.

Ponovno je uslijedila stanka tijekom koje sam se našao u potpunoj tami. No, nakon toga figura je ponovno osvijetlila visoravan. Pogledao sam izravno u vatrenu figuru. Zasljepljujuće sjajno Kristoliko biće počelo se sada kretati

Na rođenju moje misije 17

ravno prema meni, podižući ruke kao da će me zagrliti. Bio sam potpuno paraliziran. Nesposoban načiniti i najmanji pokret, zurio sam ravno u dijafra­gmu zračećeg bića, koja se sada nalazila točno ispred mene i u ravnini mojih očiju. No, figura se nastavila približavati i uskoro je ušla u moje vlastito tijelo. Prožeo me uzvišeni osjećaj. Nisam više bio paraliziran. Božanstveno svjetlo, koje me na taj način zaposjelo, dopustilo mi je da pogledom obuhvatim svi­jet.

I gle! Kontinenti i oceani, gradovi i zemlje, planine i doline - sve je to bilo prožeto svjetlošću koja je sada zračila iz mojeg uma. U toj bijeloj svjetlosti Zemlja je bila preobražena u "Kraljevstvo Božje".

Božanstveno je iskustvo bilo gotovo. Ponovno sam imao pred sobom svoju fizičku stvarnost, pojedinosti svoje sobe, svoj skromni položaj. No,"Kra­ljevstvo Božje" nastavilo je zračiti u mojem mozgu i mojim živcima.

17. POGLAVLJE

Zlatno vatreno krštenje

Kada sam ujutro sljedećeg dana ponovno sjeo na stolicu za meditaciju, i opet sam bio obavijen božanskim svjetlom. Gledao sam u sjajno, plavo nebo koje se prividno povuklo da bi bilo zamijenjeno još sjajnijim nebom. A to se nastavilo, sve dok nebo nije postalo toliko zasljepljujuće u svojem zlatnom sjaju, vibrirajući takvom brzinom da su moj organizam i moj um jedva to mo­gli izdržati. Još samo jedan korak, još samo jedan djelić sekunde i nebesko bi titranje, s ogromnom snagom munje, u treptaju oka, dovršilo moje zemaljsko postojanje. No, tijekom djelića sekunde, koliko je trajalo to otkrivenje, doživio sam svijet svetosti, čistoće, sklada i savršenstva. Našao sam se u moru svjetlo­sti. Ono nije bilo, kao u mojem prvom otkrivenju, bijelo kao snijeg, već je bilo zlatne nijanse. Sve je predstavljalo vatru zlatnoga sjaja. Posvuda su vibrirale tanke, zlatne niti koje su svjetlucale tu i tamo, unutra i van. Osjećao sam da je to bila sama Božja svijest, njegova vlastita sfera misli. To je bila suština, sve­moć, najviša sila, pomoću koje božansko Jastvo upravlja i usmjerava oceane svjetova, galaktike i maglice, kako u mikrokozmosu tako i u makrokozmosu. Bio sam očaran. Božanska je vatra vibrirala u meni i van mene, iznad i ispod mene. To je bio "Duh Božji" koji je prema Bibliji "lebdio nad vodama", "vatra" koju je Mojsije vidio u gorućem grmu,"vatra" koja je odnijela Iliju u nebo,"va-tra" pomoću koje je Isus bio preobražen na gori, "vatra" koja se pojavila nad

IS Martinus

glavama apostola, i koja je kasnije promijenila Savla u Pavla na njegovom putu u Damask, "vatra" koja je tijekom čitave povijesti bila "alfa" i "omega" u sva­kom uzvišenom stvaranju, manifestaciji ili objavi. Upravo je ta vatra plamtjela pred mojim očima, vibrirala u mojim grudima, u mojem srcu, obavijajući či­tavo moje biće. Osjećao sam kao da se kupam u elementu ljubavi. Nalazio sam se na samom izvoru svega toplog u očevoj i majčinoj ljubavi prema svojem potomstvu, u međusobnoj privrženosti zaljubljenog mladog para. Vidio sam snagu koja je učinila da ruka potpiše pismo pomilovanja, da se ukine ropstvo, da se zaštiti život malenih, bez obzira da li je to mala životinja ili krhko ljud­sko biće. Vidio sam sunce koje može otopiti led i odagnati hladnoću iz svakog uma, koje može pretvoriti neplodne pustinje beznadežnosti i pesimizma u plodna i sunčana područja svijesti, koje može zagrijati srce, nadahnuti mozak, pomoći pojedincu da oprosti nepravdu, da voli svojeg neprijatelja i razumije kriminalca. To je bilo kao da počivam na grudima Svemogućeg Boga. Nalazio sam se na izvoru vrhunske ljubavi, promatrao sam božansko savršenstvo, do­živio sam jedinstvo s Putom, Istinom i Životom, jedinstvo s Ocem svega.

18. POGLAVLJE

Posljedica zlatnog vatrenog krštenja

Tako nadmoćnu koncentraciju Božjeg uzvišenog bića ne može izdržati niti jedan zemaljski, životinjski organizam, i zato sam morao brzo prekinuti tu božansku viziju. No, iako je to nebesko iskustvo moralo biti prekinuto, nikada se u potpunosti nisam vratio u fizički svijet. Moje je biće doživjelo promje­nu. Rodio sam se u novome svijetu i postao sam svjestan novoga tijela. I od toga je trenutka svijet koji se nalazi iza fizičkih pojava trajno postao dio moje dnevne svijesti. Zlatno me svjetlo dovelo do stanja svjesne besmrtnosti, zahvaljujući čemu sam postao svjestan da postoji samo život, a da su tama i patnja tek prikrivena ljubav, i da božansko biće prožima sve i svakoga.

No, u mojem se biću ljubavni plamen osjetno povećao. Vidio sam da je sva materija živa, Božja manifestacija, njegova vlastita krv i meso. Milovao sam kako tkz. "mrtvu" tako i živu materiju, mineralnu kao i životinjsku ma­te riju. Volio sam kamenje kao i osjećajna bića, jer svi oni predstavljaju Božje tijelo. A Božje je tijelo milovalo mene. To je bilo kao da je zlatno svjetlo, izlije­vanje Svetoga duha, Božja vlastita svijest, osjećaj Njegove osobne prisutnosti u obliku svjesnog Jastva koje mi je blizu sve i svakoga prožimalo slavom ljubavi.

Na rođenju moje misije

Osjećao sam da je sve zračilo ljubav, u meni i izvan mene. Bio sam ljubljen od strane tog Oca. S jednakom sam se ljubavlju vratio u fizički svijet. Ponovno su mi postale očigledne patnje, žalosti i nevolje životinja i ljudi, ponovno je prevladavala sjenovita zona postojanja. No, iznad dubokih sjena mračne zone zlatno je svjetlo nastavilo sijati u mojem srcu i umu. U svojem mozgu i duž kralješnice još uvijek sam osjećao toplinu nadzemaljskog svjetla. Ono se već manifestiralo preko mojih ruku i usana i nastavit će se manifestirati, kako bi sjalo u ostalim mozgovima, vibriralo u ostalim kralješnicama, sjajilo u ostalim očima i bilo shvaćeno od strane ostalih umova. Moja je riječ baklja života. Njen božanski duh svijetli u tami, uklanja praznovjerje i donosi Božju ljubav. Svatko tko živi sa njom u skladu zavoljet će Oca i više neće lutati u tami. Jer voljeti Oca znači voljeti svijet, uključujući sve i svakoga. Ta će sveobuhvatna ljubav rezultirati općim mentalnim zajedništvom, što će dovesti do savršenog zadovoljenja naših najvećih želja, vrhunskog obogaćenja života, maksimalnog osjećaja sreće, vrhunca nebeskog blaženstva.

19. POGLAVLJE

Što bi se dogodilo da moja iskustva nisu ostavila pozitivne rezultate koje mogu istraživati drugi?

Ovdje sam stavio na papir glavne karakteristike fizičkih i duhovnih iskustava koja su mi bila dana i koja, u cjelini, predstavljaju manifestaciju božanskog poziva za rad koji je od tog trenutka postao moj životni poziv.

No, sada netko može reći da su moja iskustva bila samo puke halucinaci­je ili vizionarski snovi. Dozvolite mi da odmah istaknem da sam tijekom tih svojih iskustava bio potpuno budan i da su ona bila pod mojom svjesnom kontrolom. Preobraženje koje sam doživio došlo je svaki puta kada sam sjeo u svoju stolicu za meditaciju, a da prije toga nisam zaspao, pao u trans ili na bilo koji drugi način izgubio svoju uobičajenu svijest. Nadalje, mora se imati na umu da, što se tiče opisanih iskustava, ona su započinjala i završavala u skladu s mojim željama i s onime što je moj organizam mogao podnijeti.

Što se tiče daljnjeg opisa mojeg otkrivenja, Svetog duha ili mojeg posve­ćenja u rad koji mi je dodijeljen, moram vas uputiti na svoju knjigu "Livets bog". Ovdje ću samo spomenuti da je tako uzvišeni događaj potpuno osobno iskustvo, isključivo namijenjeno biću u kojem se odvija i nikada ne može biti na isti način potvrđeno od drugih kao od strane onoga tko je njime prožet.

20 Martinus

Stoga se više neću baviti pukim detaljima te vizije, koja je od suštinske važ­nosti isključivo za mene samoga i koja, zapravo, ne može niti potvrditi niti umanjiti istinitost moje misije.

Dakle, duhovne vizije koje sam imao same po sebi ne bi bile važne uko­liko ne bi ostavile vidljive rezultate koji mogu biti predmet objektivnog pro­matranja. Mnogi ljudi mogu tvrditi da su i sami imali duhovne vizije ili otkri­venja, no većina tih iskustava nije ostavila nikakve vanjske ili vidljive znakove, nikakve očigledne promjene kod samog pojedinca, niti nikakav primjer dru­gima. Prema tome, nitko izvana ne može procijeniti jesu li ta iskustva izmi­šljena ili stvarna, i zato nemaju nikakvu intelektualnu vrijednost. Takve vizije mogu prihvatiti samo oni koji se zadovoljavaju "vjerom" i stoga ne zahtijevaju intelektualno i znanstveno razumijevanje. Obzirom da ti ljudi ne zahtijevaju nikakvu znanstvenu osnovu, oni su zadovoljni s "vjerom" bez dokaza.

Ako su dotične vizije nestvarne, puke iluzije, "vjerovanje" u njih može dovesti samo do "fanatizma", a iskreni "vjernik" tako postaje samo strastveni "fanatik". U skladu s time, vrlo je rizično vjerovati u objave koje se nikako ne mogu dokazati, t j . koje ne može provjeriti ljudski intelekt i u čiju se istinitost, dakle, drugi ne mogu uvjeriti.

20. POGLAVLJE

Što je za tražitelja istine najvažnije u mojim iskustvima

Za čitatelja nisu najvažnija moja duhovna iskustva kao takva, već njihove po­sljedice, jer one mogu manje ili više naći na potvrdu kod svakoga tko je do­voljno moralan, nepristran i otvoren. Te posljedice predstavljaju moje čitavo djelo: predstavljanje stvarnih i logičnih kozmičkih analiza, apsolutno nepobit­ne kozmologije, koja omogućuje početno razumijevanje novog mentaliteta, novi kulturni standard u kojem se istinsko razumijevanje života, njegovi jasni principi ljubavi i vrhunska logika mogu sažeti u izrazu "sve je vrlo dobro". Od utopije mi, dakle, možemo prijeći u svijet stvarnih činjenica koje su dostupne svakome kod koga su se dovoljno razvile inteligencija i osjećaji.

No, razumijevanje toga ne može se nikako steći pukim čitanjem, niti se može dobiti od drugih. To može dobiti na važnosti za tražitelja istine samo kroz apsolutno dobrovoljno i nepristrano prihvaćanje ove moje misije, koja se prenosi u njegovu vlastitu svijest, njegov vlastiti svakodnevni život i na njegove vlastite reakcije na cjelokupnu njegovu okolinu. Samo će nemoralni

ljudi suditi bez da prije upoznaju ono o čemu sude. No, da bi se to moglo u potpunosti razumjeti, svaki student, u skladu s vlastitim mogućnostima, moju misiju mora učiniti dijelom vlastitog života, jer će jedino tako on uistinu do­živjeti blaženo postojanje u zlatnobijelom sjaju organizama u zasljepljujućoj svjetlosti.

21. POGLAVLJE

Činjenica koja prevladava nad mišljenjima o mojim duhovnim iskustvima

Što god ljudi mislili o mojem otkrivenju ili božanstvenom iskustvu - mo­jem zlatno-bijelom vatrenom krštenju - ostaje činjenica da sam zahvaljujući tom veličanstvenom događaju, bez ikakvog prethodnog proučavanja knjiga ili stjecanja znanja kroz druge izvore, osim tradicionalnog protestantskog kate­kizma, mogao, pomoću mojeg glavnog djela "Livets bog" i svojih ostalih knji­ga, uključujući i simbole, svojim riječima i djelima, oblikovati jedan stupanj svijesti, mentalnu klimu, omogućavajući na taj način muškarcima i ženama savršeni pregled svih životnih situacija. Moje analize tog pregleda kozmo­sa predstavljaju postojano jedinstvo apsolutnog savršenstva, koje se, u svim pojedinostima, predstavlja kao vrhunac logike, sustav koji će nužno dovesti do konačnog rješenja: ljubavi, koja postojano balansira između inteligencije i osjećaja.

Moja je zadaća, dakle, na razumljiv način pružiti kozmičke analize, da "niti jedan vrabac ne pada na tlo bez volje Nebeskog Oca", i da su "sve vlasi na našoj glavi izbrojane"; da se svi mi nalazimo na putu ka savršenstvu; da se svi nalaze pod zaštitom božanske providnosti; da smo svi besmrtna bića; da je sve beskrajna ljubav; i da nas krajnja životna istina, izražena u riječima "sve je vrlo dobro" nikada neće iznevjeriti.

Ova će istinska znanost, koja se manifestirala kroz Svetog duha u meni, tijekom vremena preobraziti ljudski mentalitet. Ona uklanja beznadežnost, potištenost i sumnju. Ona osvjetljava pomračene umove. Ona ponovno odje­kuje u obliku božanstvenog poziva: "Dođite k meni svi koji ste umorni i op­terećeni, i ja ću vas okrijepiti", i potvrđuje božanstvenu istinu: "Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta". Prema tome, svi će postati sretni i blaženi, "jedno s Ocem svega".

Martinus

KOZMIČKA SVIJEST

Sa danskog na enleski prevela prevela Anna 0rnsholt Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Kozmička svijest i Božje stvaranje svjetlosti

Prije gotovo dvije tisuće godina odjekivalo je obećanje anđela o"miru na Ze­mlji". Međutim, mir na Zemlji nije lako postići. On ne može biti stvoren u trenutku na neki čudesan način; on zahtijeva tisuće pa čak i milijune godina da bi došao do točke na kojoj postaje potpuni božji blagoslov, kao što je i predviđeno u božanskom poretku svijeta. Naime, pravi je mir istovjetan "koz­mičkoj svijesti".

Što je to kozmička svijest? Kozmička je svijest isto što i rezultat susre­ta i sjedinjenja unutarnje snage pojedinca koja je usmjerena prema vanjskoj prirodi i okolini, i pokretačke snage prirode koja prožima tog pojedinca. U Bibliji je ta međusobna snaga privlačenja između pojedinca i prirode nazvana "Providnost" ili Božja zapovijed: "Neka bude svjetlost!" Drugim riječima, ta je svjetlost bila prvi čin stvaranja, i tada, dakle, nije bilo sunca, mjeseca, zvijezda ili drugih izvora svjetlosti, jer su, prema Bibliji te pojave bile rezultat četvrtog dana stvaranja. Zbog toga je izvjesno daje to izraz za nešto potpuno drugačije od onoga što smo se pod tim naučili razumijevati. Budući da je svjetlost bila prva stvorena ili očitovana, ona je, dakle, postojala prije svega drugog. Ona je već neko vrijeme "sijala", prije nastanka sunaca, planeta, ljudskih bića, životi­nja i biljaka. Ali, kako je postojala prije svega drugoga, ona je onda mogla biti samo nešto koje uvijek postoji prije manifestacije i doživljavanja živih bića, naime u obliku želje, težnje i volje. Bez tih faktora bi, gledano iz kozmičke perspektive, bio nemoguć svaki oblik stvaranja.

26 Martinus

2. POGLAVLJE

Involucija i evolucija

Dakle, želja je osnova svijesti svakog živog bića, a iz nje se manifestira volja. To što postoji veliko područje manifestacija jedinke koje predstavljaju auto­matske, tj. unutarnje organske funkcije, niti mijenja niti umanjuje taj princip. Sukladno opisanom u "Livets bog", automatske funkcije mogu nastati samo tako da najprije predstavljaju želju budne dnevne svijesti (A-znanje), a nakon toga, kroz svjesno manifestiranje volje postaju praktična manifestacija i dje­lovanje (B-znanje) da bi konačno, nakon dovoljnog broja ponavljanja, postale rutina ili naviknuta funkcija (C-znanje), što je identično automatskoj funkci­ji. Ta unutarnja snaga ili želja i volja pojedinca, predstavlja, dakle, "svjetlost", koju Biblija pripisuje "prvom danu" stvaranja. No, što se podrazumijeva pod "prvim danom" stvaranja? - U skladu s "Livets bog", život, a time i stvaranje nikada nisu počeli, isto kao što nikada neće prestati. No, vječno se postojanje javlja u dva naizmjenična perioda, koje sam u istoj knjizi nazvao involucija i evolucija, pri čemu ti realiteti zajednički oblikuju razdoblje doživljavanja života koje sam nazvao "spirala". Pod involucijom se podrazumijeva vrsta iskustava koja je upravo suprotna evoluciji, koju mi upravo prolazimo. Dok se biće kroz evoluciju sve više i više obogaćuje iskustvima, pri čemu se ra­zvijaju njegovi osjećaji i inteligencija i tako biće postaje intelektualno ili sve više produhovljeno; jedinka involucijom postaje sve više okružena materi jom; od duhovnog bića sve se više preobražava u materijalno, fizičko biće, koje ništa ne zna o svojem pravom duhovnom stanju. Dok evolucija ima svoj vrhunac na najvišoj duhovnoj razini ili u "božanskom svijetu", involucija ima svoj vrhunac u najmaterijalnijem području "životinjskog carstva" ili u zoni principa ubijanja, koja, dakle, kulminira u području ljudskih bića. Ova se dva dijela spirale glatko i vrlo polako preklapaju, tako da između njih ne postoje oštre, određene granice. Zato možemo vidjeti da, na jednom određenom di­jelu spirale, evolucija i involucija postoje istovremeno. Oznaka involucije je opadajuća vjera u Boga zemaljskog čovjeka ili njegov rastući materijalizam, koji konačno kulminira u njegovom potpunom ili stopostotnom poricanju Boga, i u odgovarajućem stopostotnom interesu ili prihvaćanju materije. U tom je stanju čovjeku nemoguće vjerovati ili razumjeti da se iza svih funkcija prirode nalazi živa svijest, Bog ili Providnost. On vjeruje da njegova materija­listička znanost predstavlja najviši oblik manifestacije.

KozmicKa svijest 1/

3. POGLAVLJE

Instinkt predstavlja ostatak prošle "kozmičke svijesti"

Vratimo li se unazad u evoluciji, vidimo da su tadašnji ljudi bili primitivni­ji po pitanju materijalnih uvjeta života, ali u svojem odnosu prema prirodi ili Bogu još uvijek su predstavljali u velikoj većini ostatke prošle "kozmičke svijesti". Takva bića nisu mogla niti zamisliti da se iza različitih manifestacija prirode ne nalazi živa Providnost, božansko biće ili bića. Prema tome, oni su u grmljavini, u strahovitoj snazi oluje, u morskim valovima, kao i u vulkanima, stijenama i planinama, ili u kometima, suncima i zvijezdama gledali nadna­ravne duhove. Za njih je bilo nepojmljivo da ti realiteti predstavljaju slučajne, beživotne ili mrtve pojave. Takva bića, dakle, žive u boljem kontaktu s Pro-vidnošću od materijalističkog, kulturnog čovjeka, koji niti vjeruje niti može pojmiti neku Providnost. Razumije se da biće prirode ne može razumjeti Pro­vidnost na znanstveni ili inteligentni način. Ta je sposobnost odavno stavljena van funkcije, u korist postojeće "involucije" kojoj je ono bilo podređeno. Ono može opažati Providnost iza svih stvari isključivo pomoću svojeg instinkta. Njegovo se religiozno opažanje svodi samo na vjerovanje u predosjećaje i pojave. Prema tome, ono što mi u svakodnevnom životu nazivamo instinkt, predstavlja ostatke prošle "kozmičke svijesti".

Ako se još više vratimo unazad u evoluciji i pogledamo bića koja naziva­mo životinjama, vidjet ćemo da taj instinkt još snažnije dominira ili upravlja njihovom sviješću. Upravo taj instinkt ili ta degenerirana "kozmička svijest" vodi ta bića na brojnim područjima gdje ona na fizičkoj razini nisu razvila nikakav jasan uvid u znanstvenu budnu dnevnu svijest. Što kažete na maleno pile koje počne čeprkati u potrazi za zrnjem i sjemenkama odmah nakon izlaska iz jajeta; ili o sigurnom putovanju ptica selica tisućama kilometara do željenog cilja? - Je li i ljudima moguće nešto slično? - Zar oni ne moraju razvi­ti tu sposobnost marljivim učenjem, da bi nakon toga uspjeli u tome pomoću kompasa ili ostalih instrumenata, mjerenja i izračuna?

Krenemo li još dalje unazad u evoluciji i pogledamo one oblike života koje nazivamo "biljkama", vidimo da njima u potpunosti upravlja instinkt ili degenerirana "kozmička svijest". Dok ostala bića, ljudi i životinje, imaju osim svojeg instinkta ili umiruće "kozmičke svijesti" i početnu budnu dnevnu svi­jest, fizički se život biljnih bića temelji isključivo na njihovom instinktu. Ona još uvijek nemaju nikakvu "dnevnu svijest" na fizičkoj razini. No, ta su bića ipak kroz prethodno postojanje u mineralnom svijetu došla do fizičke razine postojanja. Ona su, putem unutarnje želje, postupno postala ogrnuta fizičkom

2 8 Martinus

materijom, tako da su dobila fizički organizam, kroz koji su počela doživlja­vati utjecaje vanjske fizičke prirode. Upravo putem tih utjecaja biće ili biljka dobiva sve veću i veću sposobnost manifestiranja privlačnosti i želje prema fizičkoj materiji, kojom stoga postaje sve više i više "ogrnuta", pa postaje živo­tinja, a nakon toga i ljudsko biće, i u tom obliku postojanja privlačenje dolazi do svojeg vrhunca u obliku čovjeka koji ubija, usmrćuje i mrzi.

4. POGLAVLJE

Sposobnost pamćenja koja se nalazi iza osjetilne i opažajne sposobnosti

Istovremeno dok ta "involucija" u fizičku materiju čini biće teškim i vezanim za zemlju, događa se i početak ili prvi stupanj procesa koji nazivamo evolu­cija. Putem spomenutih reakcija na kontakt jedinke s fizičkom prirodom, u svijesti jedinke nastaju sjećanja na te reakcije. Ta sjećanja nazivamo iskustvi­ma. Malo po malo se u svijesti "jedinke" u organu namijenjenom za tu svrhu, sakupljaju iskustva. Taj je organ u knjizi "Livets bog" nazvan tijelo pamćenja. To tijelo zajedno s prikupljenim iskustvima predstavlja čitavi registar za je­dinku. Bez tog registra niti jedno biće ne bi moglo opažati. Ako bi vi u ovome trenutku u potpunosti izgubili svoje pamćenje, nikako ne biste mogli opažati. Nesumnjivo biste vidjeli, slušali, osjećali ili opažali reakcije na kontakt vašeg organizma s vanjskom prirodom, no nikako ne biste mogli identificirati te re­akcije; drugim riječima, nikako ne biste znali što vi to gledate, slušate, osjećate ili opažate. Ne biste znali gdje se trenutno nalazite. Pretpostavimo da čujete nekog čovjeka kako govori; uopće ne biste razumjeli što on to govori. Kada nešto možete razumjeti, to se isključivo temelji na iskustvima koja ste pret­hodno doživjeli i koja se tiču tog područja. Što više iskustava imate na tim područjima, bolje ćete ih moći razumjeti i kada vaš materijal iskustava bude dovoljan, moći ćete kontrolirati ta područja i reakcije, dok je sasvim suprotan slučaj kada nemate iskustava. No, iako ne možete razumjeti taj predmet, to vas ne sprječava da čujete razgovor o njemu i vaš je sluh isto tako dobar kao i sluh onih koji razumiju taj razgovor. Kao što vidite, samo slušanje nije dovoljno. Isto vrijedi i za sve što vidite. Ukoliko u svojem pamćenju nemate sjećanja na srodna iskustva 0 tome što vidite, nikako nećete moći razumjeti ili shvatiti što vi to vidite. Na toj se pojavi temelji svako praznovjerje. Kada se primitivni čovjek iz mračne afričke džungle suoči s nekim od tehničkih čuda moderne

MzmicKa svijest

kulture, bez obzira da li je to automobil, zrakoplov ili neki drugi stroj, on će tu pojavu smatrati "čarolijom" ili nečim "natprirodnim". Događa se to zahvalju­jući okolnosti da on nikada prije nije doživio ništa slično, i u skladu s time, u njegovoj skupini iskustava ili sjećanju u potpunosti nedostaju takva iskustva. On ne može razumjeti princip rada stroja, pa zamišlja da ga pokreću neke natprirodne nevidljive sile.

5. POGLAVLJE

Da bi osjetilna reakcija mogla postati iskustvo ili znanje, ona se pomoću koncentracije mora povezati s iskustvima jedinke

Iako je fizički vid primitivnog bića isto tako dobar i jasan kao onaj kulturnog bića, to samo po sebi nije dovoljno. Svjesnost je tu, ali znanje o detaljnoj istini ili pravoj prirodi predmeta opažanja nije moguće u situaciji u kojoj netko nema sjećanje na ranija odgovarajuća ili srodna iskustva, koja imaju ulogu većeg ili manjeg prethodnog materijala znanja, pomoću kojeg se, u odgo­varajućoj mjeri, mogu prepoznati ili identificirati nova iskustva. Iza svakog osjetilnog utiska dolazi do susreta između snage koja proizlazi iz najdubljih slojeva svijesti jedinke i dolazeće snage od vanjskih utjecaja. Jedna od snaga koje proizlaze od jedinke predstavlja, u svojem najjačem očitovanju, ono što poznajemo kao "koncentraciju". Kada koncentrirate svoje misli, to je samo zato da biste riješili ovaj ili onaj problem koji je za vas misteriozan ili nepo­znat. Ta koncentracija misli istovjetna je mobiliziranju svega što vi imate u svojim svjesnim iskustvima, a što se odnosi na taj problem. Koncentracija je, dakle, način na koji vi pokušavate razjasniti nepoznato pomoću onoga što već znate. Da je to tako pokazuje se u slučaju kada vi u svojim mislima ili pamćenju ne možete za nepoznati problem pronaći srodna iskustva, i tada će isti taj problem za vas biti misteriozan i nerješiv, kao što je televizijsko i radijsko emitiranje ili neko drugo tehničko i znanstveno najmodernije čudo za čovjeka iz džungle. Sva opažanja, dakle, predstavljaju reakcije na poznata i nepoznata iskustva, koja se susreću s našim pamćenjem, što znači, susreću se s reakcijama na naša prethodna iskustva. Sve što utječe na naša osjetila, bez obzira da li je to naš vid, sluh, osjetilo mirisa, okusa ili dodira, nama je potpu­no nepoznato sve dok to ne dođe u kontakt s našim prethodnim iskustvima. Prema tome, naša će sposobnost opažanja, a time i naša sposobnost razumi­jevanja ovisiti o tome koliko je naše pamćenje ili materijal iskustava. Što više

30 Marhnus

iskustva imamo, tim lakše, dublje i brže opažamo nova iskustva unutar istog područja; dok je suprotan slučaj u svakom području gdje imamo vrlo malo ili nam u potpunosti nedostaju prethodna iskustva.

6. POGLAVLJE

"Rat sviju protiv svih"pitanje je iskustava i opažanja

Stoga je sasvim prirodno da svi mi ne opažamo iste stvari, probleme ili pred­mete istom lakoćom ili istim razumijevanjem. Neke probleme ili predmete bez problema uspijevamo razumjeti ili opažati; dok postoje problemi koji od nas zahtijevaju dugogodišnje učenje prije nego što ih u potpunosti uspijemo riješiti. Istovremeno postoje ljudi koji uopće ne mogu razumjeti probleme koji nama izgledaju lako razumljivi; dok isti ti ljudi, s druge strane, mogu imati veću sposobnost u razumijevanju ili shvaćanju problema koji pak nama izgledaju teški. Kao što vidimo, nije dovoljno da su vanjska fizička osjetila sto posto zdrava, ispravna i čista. Kvaliteta opažanja uglavnom ovisi o našem prethodnom materijalu iskustava. I kako do sada mi baš nismo imali potpuno istu sudbinu ili imali ista iskustva, onda nije nimalo neobično što smo tako ra­zličiti. Ta različitost u najgorem slučaju pojedince može učiniti prilično netr­peljivima, može ih učiniti neprijateljima, tako da medu njima vlada potpuno nerazumijevanje. Upravo takve okolnosti, koje predstavljaju najdublji uzrok svakog nemira, kulminiraju u onome što nazivamo "rat sviju protiv svih".

Mi smo, dakle, stigli do korijena onoga što danas čovječanstvu nanosi nesreću i patnju. Kada negdje izbije rat, bez obzira da li između čovjeka i čovjeka ili između država, za to se ne može kriviti niti jedna strana, jer je ta­kvo nesretno stanje, kozmički gledano, isključivo pitanje opažanja. Ne može doći ni do kakvog sukoba ukoliko obje strane na pogrešan način ne opažaju jedna drugu. Ukoliko samo jedna strana, kozmički gledano, opaža ispravno, tada će ta strana u potpunosti razumjeti da ona druga strana nikako ne može biti drugačija nego što jest. Čitavi razvoj ove potonje strane rezultat je njenog ukupnog pamćenja ili njenog sakupljenog materijala iskustava. To što taj ma­terijal iskustava nije dovoljno bogat da bi to drugo biće moglo ispravno razu­mjeti situaciju, kozmički gledano, nije njegova krivica; isto kao što ne ovisi o njemu koliko će biti visok njegov fizički organizam ili da li će imati smeđe ili plave oči. No, kako jednoj strani u sukobu nedostaje materijal iskustava, njena će svijest, a time i njeno opažanje i na tome temeljeno ponašanje neminovno

KozmicKa svijest 3 1

pokazivati ili biti obilježeno tim nedostatkom. Obzirom da je uzrok tog ne­dostatka u nedovoljnom materijalu iskustava, tada je njegova svijest, a time i njegovo opažanje istovjetno s nepotpunim mentalnim razvojem. Biće se u mentalnom smislu još nije u potpunosti razvilo. Još je uvijek nerazvijeno biće i zato može očitovati samo postupke nerazvijenog bića. Ako je druga strana kozmički svjesno biće, tada će njegov mentalitet u tolikoj mjeri biti ispunjen materijalom iskustava da će on s lakoćom razumjeti mentalnu nezrelost svo­jeg protivnika, i u tom slučaju neće doći ni do kakvog sukoba. Normalan čo­vjek ne počinje tuči nekog drugog čovjeka samo zato što je on toliko i toliko centimetara visok ili na neki drugi način pokazuje da je još uvijek nerazvijen. On prihvaća druge onakvima kakvi jesu. To što je netko možda nesavršen nikada ne može potaknuti naprednog čovjeka na bilo kakvu okrutnost prema nesavršenom biću. On zna da dosadašnji razvoj nekog bića ni na koji način nije pitanje njegove volje, već isključivo pitanje njegovog razvoja. Sada može­mo još bolje razumjeti odnos Spasitelja svijeta prema svojim krvnicima, kada je rekao: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!"

7. POGLAVLJE

Svaka vrsta nesklada ima svoj korijen u nedovoljnom razvoju ili u intelektualnoj nezrelosti

Međutim, ukoliko ovdje spomenuta strana nema kozmičku svijest, tada će ona poput druge strane u sukobu biti manje ili više nesavršena, biti će manje ili više nezrela. Ta će nezrelost dovesti do nerazumijevanja suprotne strane, a time će predstavljati osnovu međusobnog sukoba ili rata i njihove nepomir­ljivosti. Ovdje se bavimo stanjem koje je rasprostranjeno među današnjim zemaljskim ljudima. Svaki oblik sukoba između pojedinca može postojati samo ako su zadovoljeni spomenuti uvjeti. Prema tome, svaka vrsta nesklada ima svoj korijen isključivo u mentalnoj "nerazvijenosti" ili nedostatku visoke intelektualnosti. Svako proganjanje nekog čovjeka od strane drugog čovjeka, bez obzira da li je to u obliku klevetanja, zlog kritiziranja, okrutnosti, nasilja, sakaćenja ili ubojstva, nikada, ni u kakvim okolnostima ne može biti izraz visoke intelektualnosti ili dovršenog razvoja. Ti simptomi mogu biti rezultat samo nedostatka materijala iskustva, nedostatka ljudske zrelosti. Za dovoljno naprednog tražitelja ti simptomi predstavljaju nepobitnu činjenicu, a time i za znanost, da takva bića, gledano iz kozmičke perspektive, zapravo ne znaju

32 Martinus

što čine. Njihovo je opažanje situacije potpuno iluzorno. Oni vjeruju da se njihovi protivnici mogu ponašati drugačije nego što to čine, i ta iluzija uvijek dovodi do sukoba. Kako netko može biti fizički viši nego što je to u sadašnjem trenutku? - Kako on može biti mentalno viši, imati drugi karakter, drugi način razmišljanja ili opažanje trenutne situacije od ovog sadašnjeg? - On može, s vremenom, donekle promijeniti svoj život, svoj način razmišljanja i opaža­nje svoje okoline ili svojih bližnjih, no, njegovo ponašanje ili priroda sada ili trenutno ne mogu nikako biti drukčiji, jer bi u tom slučaju biće moralo imati sasvim drugačiju prošlost, s posve drukčijom sudbinom; druge roditelje i sasvim drugačiju obitelj; moralo bi doći iz sasvim drugačijeg socijalnog i društvenog miljea. Biti netrpeljiv, okrutan i osvetoljubiv prema nekom dru­gom čovjeku, istovjetno je proganjanju ili mučenju tog čovjeka samo zato što on nije imao prošlost s ovdje spomenutim neophodnim prethodnim uvjeti­ma. To što netko izobilno može ispuniti uvjete koje on tako silno zahtijeva ili očekuje od drugih, samo pokazuje da je on sam imao neophodne preduvjete, čiji je rezultat to njegovo ispunjavanje ili zamišljeno primjerno ponašanje. No, nije li budalasto zahtijevati takvo ponašanje kada u potpunosti nedostaju prethodni uvjeti? - Uistinu, spasenje je svijeta itekako bilo potrebno. S dobrim se razlogom rodilo biće koje je pomoću visoko-intelektualnog uvida moglo oblikovati svoj život u skladu s ovakvom praksom - "okrenuti desni obraz, kada te netko udari po lijevom"; biće koje je sa sjajnom blagošću moglo opro­stiti svim svojim krvnicima. Nije bez razloga ovo uzvišeno biće bilo opravda­no kroz "posrednika", "Svetog duha", a to znači objavu u svijesti - ne u obliku gluposti - već u obliku znanstveno utemeljene objave najveće usklađenosti sa zakonima svemira ili božanstvenog slijeđenja Božjih stopa. Drugim riječima, to je bila sjajna uputa kako Božična poruka anđela pastirima u polju "mir na zemlji", može postati stvarnost, a time i na slavu "Bogu na visini" - a za čovje­čanstvo "dobra volja među svim ljudima".

8. POGLAVLJE

Samo oni koji vole sve i svakoga imaju pravi mir u svojim srcima

Kao što vidite, Božična poruka ili Božično evanđelje predstavlja veću i bližu stvarnost no što ste mislili. Njena istina mora dotaknuti sve one koji žive u ne­miru, što znači u sukobu, patnjama, tuzi i nevolji. A koliko je ljudi slobodno od ta četiri uzroka patnje? - Odgovor na to nepobitno mora biti sljedeći: "Samo

KozmičKa svijest

ona bića koja vole svoje bližnje kao same sebe, što znači vole sve i svakoga, i imaju postojani mir u svojoj nutrini, mir kroz koji će se neometano objaviti vječni izvor prosvjetljenja "Sveti duh" ili "kozmička svijest" i postaviti temelj te univerzalne ljubavi pomoću Božjeg vlastitog znanja. To će omogućiti biću da razmišlja o vječnim mislima Svemogućega i inicirati ga u potpuno razumi­jevanje tog predmeta, što je ono, u obliku svega i svakoga već odavno obuhva­tilo i proželo svojom ljubavlju. Samo u biću u čijim grudima ljubav potiče ono najbolje u korist čitavog svijeta ili na radost svih živih bića, može sijati jasna svjetlost intelektualnosti ili razumijevanja, koja uklanja svaku tamu."

9. POGLAVLJE

Ispravno razumijevanje života i iz toga proizlazeća humanost prema svima i svemu ne može se nametnuti niti jednome biću

naredbom, mučenjem ili kažnjavanjem

Da bi se postigao pravi mir potrebno je slijediti stope spasitelja svijeta. Morat ćemo se uskladiti i pomiriti s činjenicom da niti jedno biće sada ili trenutno ne može biti drukčije ili se ne može ponašati drukčije nego što to čini, bez obzira na to koliko mu to moglo donositi štete ili koristi, patnje i boli ili ra­dosti i zadovoljstva. Učeći se u razumijevanju toga, učimo se ne pokušavati nametnuti svoju volju suncu i mjesecu, ne pokušavati nametnuti svoju volju Bogu. No, takvo razumijevanje i iz toga proizlazeću humanost prema svima i svemu nitko vam ne može nametnuti naredbom, mučenjem ili kažnjavanjem, isto kao što to ne možete dobiti nekim čudom. Naravno, mogu biti od koristi usmjerenja ili upute za stjecanje ispravnog načina ponašanja, ali tek nakon što vas je Providnost ili priroda na druge načine dovela do takve zrelosti da vi s povjerenjem možete prihvatiti te upute kao poželjne ideale i na taj način ih učiniti vodičima kroz svoj svakodnevni život. No, da bi mogli na taj način prihvatiti te ideale, sami život, priroda ili Providnost mora također stvoriti u vašoj svijesti odgovarajuću prethodnu zrelost za te ideale, što znači, glad i žeđ ili želju za upravo tim idealima. Tu zrelost, tu želju za idealima, tu čežnju za savršenijim postojanjem Providnost ili priroda stvaraju samo putem vaše svakodnevne sudbine. Putem vaših svakodnevnih iskustava, a naročito putem gorkih, neugodnih i bolnih iskustava vaš mentalitet dobiva na zrelosti, što je preduvjet za početak stvaranja mira u vašoj vlastitoj nutrini. I mi ćemo se zato ovdje pozabaviti time kako vas priroda vodi ka toj zrelosti.

3 4 Martinus

10. POGLAVLJE

Opažanje života nekog bića njegov je "kompas sudbine"

Kao što smo već rekli, sva naša životna iskustva mi doživljavamo kroz naša osjetila. Ta iskustva predstavljaju, kao što sam već spomenuo, reakciju između naše unutarnje izlazeće snage i snage koja dolazi izvana. Prva je snaga isto­vjetna našoj volji, to je manifestiranje naših težnji, želja ili namjera. Druga se snaga sastoji od svih utjecaja iz prirode, iz naše okoline i od naših bližnjih, koji su usmjereni prema nama i prema našem organizmu. Prema tome, ta se dva oblika snage susreću u našoj svijesti. Njihovim susretom dolazi do reak­cije koja pokreće naše misli, potičući naša osjetila da vibriraju i da naši živci registriraju bol ili užitak. Taj čitavi proces čini naše doživljavanje života ili ono što nazivamo našom sudbinom. To cjelokupno kruženje energije u pojedincu može se samo opažati kao "bol" ili "užitak". Bez obzira kakva iskustva, kakve misli ili osjećaje pojedinac doživljava, oni ne bi mogli postojati da ne pred­stavljaju, u većoj ili manjoj mjeri jedan od ova dva kontrasta. Dakle, svaka manifestacija, djelovanje ili iskustvo, koje registriraju osjetila pojedinca, is­ključivo pripadaju ovom ili onom stupnju na skali između boli i užitka. Neko iskustvo može predstavljati veliki stupanj ugode i pojedinac osjeća radost. Njegova se sudbina smatra sretnom. No, iskustva također u velikom stupnju mogu predstavljati patnju, i pojedinac osjeća tugu i depresiju, smatrajući svo­ju sudbinu nesretnom. Između ekstrema ova dva kontrasta - tuge i radosti - pojedinac žonglira sa svojom sudbinom ili svojim doživljavanjem života. On se kreće ili prema kontrastu tuge ili prema kontrastu ugode. Kormilo tog kursa njegova je volja, dok je njegovo opažanje života ili postojanja njegov "kompas". Obzirom da se postignuće tog kontrasta ugode, što znači postignu­će normalne fizičke i duhovne ugode isključivo bazira na tom "kompasu" ili opažanju života samog bića, njegovo čitavo stvaranje sudbine u smjeru ugode ovisit će o tom opažanju. Ima li ono ispravno i apsolutno istinito opažanje života i postojanja oko sebe, svojih bližnjih, životinja i ljudi, i svega ostalog što nazivamo "prirodom", tada će ono u svakoj situaciji vidjeti stvarnu vezu izme­đu sebe i uzroka neke situacije. Taj će "kompas" tada biti apsolutno ispravan. No, ako ono nema takvo apsolutno istinito opažanje života ili postojanja, tada u danoj situaciji neće moći jasno vidjeti. Iz toga donekle možemo izuzeti bilj­ke i životinje s njihovim još uvijek savršenim instinktom. No, ljudi u takvim situacijama postupaju naslijepo. Primorani su djelovati u skladu sa znanjem koje još nemaju. Njihov kompas na taj način postaje neispravan i oni u skladu s time skreću sa kursa koji vodi ka pravoj ugodi: sretnoj sudbini ili postojanju,

KozmtcKa svijest

koje kulminira u savršenom doživljavanju života označenom kao "kraljevstvo nebesko". Pojedinac je sada usmjeren prema opasnim mentalnim i fizičkim stijenama. Njegovi se brojni zemaljski životi slamaju na valovima poroka, ne-umjerenosti, mržnje i bijesa. Upravo takvu nevolju, koju nazivamo nesretnom sudbinom ili jedino što može postojati kao kontrast "kraljevstvu nebeskom" nazivamo "paklom".

11. POGLAVLJE

Savršeno sretna sudbina ne može se doseći vjerovanjem u "snagu mača"

Jasno se može vidjeti u atmosferi koja danas dominira Zemljom da nije sa­svim ispravan "kompas" ili opažanje života i postojanja pojedinca. Ljudi gla­duju i smrzavaju se iako na Zemlji postoji obilje hrane i izvora topline. Ljudi se međusobno ubijaju kako bi stekli svoje mjesto pod suncem, iako su svi kontinenti i mora okupani božanstvenom svjetlošću ove sjajne zvijezde. Ista ta bića varaju i kradu jedni od drugih dobra i blaga kojima je Zemlja tako obilno opskrbljena da je broj ljudi doista malen u usporedbi s tim, i da se Zemlja gotovo može smatrati još uvijek nenaseljenim svijetom. Naši su izvori hrane tako ogromni da će biti dovoljni za tisuće i tisuće narednih generacija milijardi još nerođenih duša. Današnje se generacije u tolikoj mjeri međusob­no sakate ili masakriraju da njihova krv crvenom bojom boji vodu u rijeka­ma, a njihov samrtni hropac odjekuje džunglama kao i beskrajnim, pustim snježnim područjima; dok preživjeli, jednom otpušteni iz bolnica i lječilišta, šepaju na umjetnim nogama, rade uz pomoć umjetnih udova, s rukama koje su zamijenjene željeznim kukama, umjesto očiju imaju obojane staklene ku­glice, slijepi opipavaju svoj put ili ih na uzici vode trenirani psi. Doista, ovdje su toliko hvaljeni "gospodari stvaranja" zamijenili svoje mjesto s "glupim" ži­votinjama.

Moramo ovdje shvatiti da, kada spominjemo ove stvari, to nije stoga što ne cijenimo umjetne udove i ostale oblike pomoći jadnim i osakaćenim bi­ćima, već naprotiv, i u tome možemo vidjeti božansku ruku pomoći koja se pruža prema tim nesretnim bićima. Spominjemo to isključivo zato da bismo ukazali na posljedice pogrešnog kursa. Naravno da niti jedan vojnik ne oče­kuje da će rezultat njegovog zanata poprimiti toliko krivi ili pogrešni smjer protivan kontrastu ugode, da će ga dovesti do tako tužne situacije; da on ne-

36 Martinus

prestano mora biti voden na uzici od strane "glupe" životinje. Nije li vjerovao da će tom borbom postići sreću i dobrobit? - Nije li vjerovao da će uistinu biti sretan ako zarobi ili uništi svojeg bližnjeg, tj. svojeg neprijatelja? Nije li vjerovao u snagu mača? - Nije li vjerovao da je sila put do uspjeha ? - Nije li cijelo njegovo vjerovanje ili opažanje života i postojanja bilo upravo suprotno apsolutnoj stvarnosti ili apsolutnoj istini?

Kako netko može postići sreću i dobrobit sijući drugima nesreću i pat­nju? - Nije li za očekivati da će se ti drugi također braniti? - No, na taj se način čovjek izlaže opasnosti da bude osakaćen ili upropašten, i da tako doživi spar­tanske okolnosti, ili on postaje pobjednik i mora održavati svoj položaj zatva­rajući i tlačeći druge, primoran sijati sakaćenje i patnju. No, tko može živjeti lagodnim životom koji se temelji na sakaćenju i nesreći drugih, koji predstav­lja neprestano uzimanje života i zdravlja drugih bića? - Odgovor na to je da to može činiti samo bezosjećajno biće, biće kojem nedostaje suosjećanja. To je biće čiji se mentalitet nalazi vrlo blizu primitivnom stupnju životinja, a to može biti i nenormalno biće sa sadističkim sklonostima Ali, dobrobit koja se isključivo održava borbom, uvijek će neizbježno biti pomiješana sa strahom, jer prije ili kasnije borba može dovesti do prilično neizvjesnog rezultata. A lagodan život pomiješan sa strahom ne predstavlja savršeni život ni savršenu sreću.

Usklađenost "kompasa sudbine", što znači naše apsolutno ispravno ili istinito opažanje života, jedini je način na koji možemo izgraditi savršeno sretnu sudbinu i na taj način biti u stopostotnom skladu s ispunjavanjem bo­žanstvenog plana svijeta oko nas, i tako, poput spasitelja svijeta, biti "jedno s Ocem". Jedino kroz "jedinstvo s Ocem" možemo doživjeti ostvarenje Božične poruke: mir na Zemlji, mir u našem umu i mir između nas i naših bližnjih: ljudi, životinja i biljaka.

12. POGLAVLJE

Sve dok se biće nalazi na stupnju kozmičkog djetinjstva, ono ne može vidjeti savršenstvo ili "sveljubav" u prirodi ili svemiru

Kao što smo već spomenuli, iz sudbine ljudi možemo vidjeti da se oni većinom nalaze na pogrešnom kursu. Protivno religioznoj mudrosti, idealima i zapovi­jedima, na stotine tisuća bića usmjeravaju svoju sudbinu prema tami, prema patnji, prema "paklu". A crkveno kršćanstvo za ta bića propovijeda "vječno

Kozmička svijest 37

prokletstvo". No, to nije moguće. Upravo u patnji, da, čak i u samoj "paklenoj vatri" mi vidimo moćnu, usmjeravajuću ruku Svemogućega, njegovu vječnu logiku i plan za sva živa bića koji je ispunjen ljubavlju. Nikada niti jedno biće koje je došlo na svijet i doživjelo jasnu svjetlost Sunca, neće završiti u "vječ­nom paklu", isto kao što biće koje je započelo svoj život udisanjem kristalno čistog zraka ili atmosfere planeta neće završiti u vječnom prokletstvu, muče­nju ili sakaćenju koje je predviđeno kao "kazna za grešnike" od strane Provid­nosti. Svako će biće neizbježno osjetiti da je u "potpunoj tami" pakla, gdje je patnja najveća, Bog najbliži, čuti će njegov glas, osjetit će njegov spasilački i zaštitnički zagrljaj, i doživjet će da ga Njegovo milovanje nikada ne može na­pustiti, već je vječno prisutno kroz prostor i vrijeme, kroz svjetlost i tamu. No, ljudi još uvijek to ne mogu osjetiti. Oni još uvijek nemaju tako razvijenu spo­sobnost opažanja ili tako razvijena osjetila da mogu vidjeti svjetlost u tami, vidjeti kako se ljubav otkriva u patnji ili božanska zaštita kroz nesretnu sud­binu. Naprotiv, oni uglavnom opažaju samo tamu u tami. Oni opažaju proga­njanje, klevetanje ili antipatiju od strane svojih bližnjih kao nešto "zlo". Vide sebe u svojoj nesretnoj sudbini kao žrtve igre slučajnih, nadmoćnih, mrtvih i slijepih sila ili nenaklonost ljutitog Boga, proganjanje i "kaznu za grijehe". Sa­svim je prirodno da oni u takvoj situaciji ne opažaju najveću činjenicu života: "Sve je vrlo dobro". Mogu opažati i osjećati samo da je ta činjenica apsurdna. Oni ne mogu vjerovati ili razumjeti da može biti nešto dobro u njihovim patnjama ili nesretnoj sudbini. Oni se osjećaju mučenicima ili žrtvama velike nepravde. I upravo ovdje se otkriva stupanj kozmičkog "djetinjstva". To je zato što, kozmički gledano, nitko ne može činiti nepravdu ili biti žrtva nepravde. Sve je u Božjem planu svijeta sto posto korisno, a to znači sto posto ispunjeno ljubavlju. Prema tome, plan svijeta predstavlja kulminaciju ljubavi. No, budući da predstavlja kulminaciju ljubavi, on nikako ne može biti bolji. Razumjeti to i ponašati se u skladu s time isto je što i biti "jedno s Ocem", a to je apsolutni preduvjet da bi se stekao pravi mir u vlastitom umu i da bi se mogla doživjeti "dobra volja" koju su anđeli obećali u svojoj poruci.

38 Martinus

13. POGLAVLJE

Ljudi su još uvijek nedovršena bića u manifestaciji božanskog plana svijeta

Dakle, pogrešno je opažanje života, mentalni kompas bića. Svaki puta kad se netko osjeća progonjenim, kada se osjeća "kažnjenim" od strane sudbine, bez obzira da li se to manifestira kao direktno proganjanje od strane bli­žnjih ili kao bolest, tuga ili siromaštvo; dakle, bez obzira kakve je prirode patnja, to je, kozmički gledano, sasvim prirodni izraz uzroka i posljedica, što je ponovno tek jedna karika u savršenstvu velikog procesa stvaranja kojim je Zemlja preobražena iz svojeg vatrenog stanja u sadašnje stanje pogodno za životinjski oblik života, i kroz koji će biće biti vođeno ka svojem dovršenom stanju, u kojem će sada prevladavajuće patnje pripadati prošlosti. Kada bića ne opažaju na ispravan način život kojem i sama pripadaju, ona ne mogu ispravno upravljati niti svojim kormilom, a to je njihova volja. Njihovo po­našanje tako postaje pogrešno. Oni oslobađaju uzroke koji stvaraju sasvim drugačije posljedice od očekivanih. Obzirom da se te pogrešne posljedice pokazuju u obliku nesklada, bola i patnje, kao tuga i nesreća, sve što se od­nosi na nesklad ili patnju, isključivo će biti rezultat pogrešnog djelovanja. A kako pogrešno djelovanje isključivo predstavlja očitovanje pogrešne volje, to je ponovno istovjetno pogrešnom opažanju postojanja ili samog života u odnosu na prirodu ili svojeg bližnjeg. Iz toga proizlazi da nesretna sudbina, bol i patnja predstavljaju izraz isključivo nečeg nedovršenog u velikom pro­cesu stvaranja. To potvrđuje i činjenica da u svakoj situaciji u kojoj se volja, a time i djelovanje manifestiraju na ispravan način, što znači u korist prirodne dobrobiti okoline, tamo harmonija, a time i mir na kraju postaju prirodna i neizbježna posljedica. Ovdje dolazi do ravnoteže između energija, misaonih oblika bića, njegovog mentalnog stava, ovdje nesretna sudbina nestaje poput rose na suncu, i biće doživljava svoju sudbinu kao apsolutnu dobrobit koju je ono već moglo vidjeti kao namjeru plana svijeta. U protivnom, Zemlja ne bi bila tako obilno obdarena uvjetima i mogućnostima za stvaranje sadašnjih harmoničnih ili sretnih okolnosti po količini životnih proizvoda u odnosu na broj živih bića. Dakle, postoji obilje mogućnosti i uvjeta za stvaranje blago­stanja. Ljudi ih samo trebaju uzeti i iskoristiti. No, upravo to oni nisu uspjeli učiniti. Gladuju i smrzavaju se do smrti usred raja ispunjenog hranom, sun­cem i toplinom. Oni ubijaju, usmrćuju i sakate jedni druge, jer vjeruju da je njihov bližnji uzrok njihove "zle" sudbine. A to nije istina. Nije naš bližnji taj koji treba biti osakaćen, ubijen ili uništen, već su to planetarni izvori koji

Kozmička svijest 39

trebaju biti upotrijebljeni, raspoređeni i iskorišteni. Bez takvog razumijeva­nja života čovjek ne može biti u skladu s namjerom koja se nalazi iza pre-obražavanja Zemlje od eksplozivne, istopljene i kipuće vatrene materije do današnjeg svijeta s tako obilnim mogućnostima za doživljavanje blagostanja u krvi i mesu. Koja bi inače korist bila od tako obilnih mogućnosti i životnih izvora? - Zar nam ovdje nije bio pokazan put ili smjer našeg duhovnog ili kozmičkog kursa? Nismo li ovdje jasno vidjeli da onaj tko mrzi i proganja svoje bližnje ili na neki drugi način uništava njihovu životnu radost, djeluje protiv stvaralačkog plana, u skladu s kojim se odvija preobražavanje Zemlje? Zemlja se preobrazila od eksplozivne mase u planet s vrhunskim uvjetima za blagostanje današnjih ljudi, da postoje preduvjeti za blagostanje milijardi još nerođenih budućih generacija. Da li netko vjeruje da je to obilje životnih mogućnosti stvoreno samo zato da bi neki ljudi podlegli bolesti, sakaćenju ili smrti zbog nemogućnosti da dođu do tih izvora, dok drugi podliježu pohlepi, neumjerenosti i depresiji zbog prelaganog pristupa tim životnim dobrima? - Nije li lako uočiti da se te nesreće ne mogu pripisati nekoj pogrešci u planu svijeta? On je stvorio dovoljno dobara. Te se nesreće mogu pripisati isklju­čivo samim ljudima. One su rezultat njihovog opažanja, volje i djelovanja. Kada to opažanje, volja i djelovanje dovode do takvih posljedica, to samo po­kazuje da ta bića u mentalnom smislu još nisu dovoljno razvijena. Zemlja je toliko napredovala u svojem stvaralačkom planu da ljudima može osigurati ugodan, divan i sjajan život, potpuni mir ili stopostotnu sreću. Ali, mentalitet zemaljskih ljudi još uvijek se ne nalazi na razini takvog stupnja stvaranja ili procesa preobražavanja ovog planeta. Činjenica je da se mentalitet ljudi mora razviti u mjeri da može odgovarati savršenom stupnju razvoja planeta i to je ono što se upravo događa.

14. POGLAVLJE

Stoje to što pretvara ljude u humaniste i stvara "kozmičku svijest"

Povijest čovječanstva, koje je zapravo najmlađe i posljednje u velikom proce­su stvaranja, pokazuje da ono svoje početke ima skroz dolje u životinjskim i barbarskim oblicima života, i ono se razvija od tog primitivnog, životinjskog stupnja ka današnjem kulturnom stupnju. Istina je da taj kulturni stupanj još uvijek predstavlja princip ubijanja, koji nadaleko nadmašuje sve što smo do sada mogli vidjeti; no, također je činjenica da se usporedno s upotrebom

4 0 Martinus

tog principa - ratom, ubijanjem i sakaćenjem - razvijao i humani mentalitet, rastući interes ili razumijevanje da bez humanizma - kulture, mira i sreće -čovječanstvo ne može opstati. Prema tome, možemo vidjeti da su postupno bili ukinuti okrutni zakoni koji su se u prošlosti primjenjivali. Više nije dozvo­ljeno javno kupovati i prodavati ljude. I kao što su se ljudi u prošlosti borili protiv ropstva, tako oni danas pokušavaju putem policije i sudstva obuzdati krađu, ubijanje i nasilje, pa čak i najveće zlo za čovječanstvo - rat - danas se može voditi samo u ime humanizma. Svi se bore da bi pobijedili tobožnju okrutnost neprijatelja. Zar se svi ne bore da bi stvorili pravdu i mir? Tko se usuđuje priznati da vodi rat zbog suprotnih razloga? A onda ne izostaju niti rezultati sve te borbe, tog manifestiranja patnje. To je posuda za taljenje čovječanstva. Iz tog procesa može proizaći samo jedan konačni rezultat - hu­manizam. I što je gori rat, sakaćenje i patnje, koje ljudi jedni drugima nanose, brže će se doći do rezultata. A kako je svaka patnja sigurni pokazatelj da je čovjek oslobodio uzroke koji su u sukobu s planom svijeta, kao što je svako ugodno iskustvo pokazatelj da je čovjek oslobodio uzroke koji su u skladu s tim planom, u skladu s preobražavanjem Zemlje u boravište humanizma i savršenstva, svatko će prije ili kasnije doći do te spoznaje. Iskustva se pat­nji postupno prikupljaju u svijesti, oblikuju prethodno spomenuti "registar", i određuju kako ćemo mi razumjeti ili opažati svako novo iskustvo. Niti jedno iskustvo u svakodnevnom životu ne može se opaziti bez suočavanja s tim re­gistrom. O tom registru ovisi naše razumijevanje onoga što vidimo ili doživ­ljavamo. Nećemo moći razumjeti niti jedno iskustvo za koje nemamo kopiju u tom registru. Ono će nam biti potpuno neshvatljivo. A tamo gdje ne razumi­jemo događaje, primorani smo postupati naslijepo. A tamo gdje to mentalno sljepilo predstavlja temelj naše volje i djelovanja, tamo mi, naravno, kozmički gledano, ne znamo što činimo. A budući da isključivo zbog toga postupamo protiv plana svijeta, protiv humanizma, svako je nehumano djelovanje za­pravo isključivo rezultat neznanja. Upravo je razumijevanje toga ono što nas preobražava u humana bića. Kada mi, poput Krista, shvatimo da naši mučitelji ili sva ona bića koja prema nama iskazuju okrutnost, što znači netrpeljivost, bijes, proganjanje, mržnju i osvetu, u potpunosti djeluju iz mentalnog sljepila ili neznanja, tada to uklanja čitavi žalac njihovog ponašanja protiv nas. Tada čovjek razumije kako je glupa svaka ljutnja, mržnja i osveta protiv takvih bića. Čovjek se ne može ljutiti na takva bića isto kao što se ne može ljutiti na malo, bespomoćno dijete u kolijevci ili na mentalno poremećena, umobolna bića. Iz takvog stupnja svijesti najstariji i najveći mudraci čovječanstva daju savje­te da se "ne sudi", da se ne osvećuje ili na neki drugi način uzrokuje patnja drugim bićima, već da se okrene desni obraz kada te udare po lijevom, i da

Kozmička svijest 41

se sve u svemu voli bližnjeg kao samoga sebe. Upravo takav stupanj svijesti predstavlja "Sveti duh" o kojem se govori u Bibliji, a koji je u mojem glavnom djelu "Livets bog" nazvan "kozmička svijest".

15. POGLAVLJE

Put ka "kozmičkoj svijesti" vodi kroz razvoj sposobnosti razumijevanja i opraštanja

Prema tome, "kozmička svijest" isto je što i "razvijeni mentalitet" ljudskog bića. Taj je mentalitet cilj velikog procesa stvaranja ili preobražavanja Zemlje. Stupanj je to mentaliteta koji će omogućiti čovječanstvu, kada ga većina bude posjedovala, razumijevanje plana svijeta, a time i usklađenost s uzvišenim procesom stvaranja. Na taj će način čovječanstvo urediti i raspodijeliti obilna planetarna dobra i životne proizvode da nitko više neće morati gladovati i smrzavati se. Nitko neće imati želju za krađom i pljačkanjem drugih. Nitko neće umirati zbog siromaštva ili neumjerenosti. Isti stupanj svijesti predstav­lja tako veliki i obimni mentalni katalog, da će pojedinac moći opažati sve zapovijedi života kao obimni proces učenja od strane Providnosti, koji će nepokolebljivo putem razvoja pamćenja sva bića dovesti do spoznaje velike činjenice: "sve je vrlo dobro". Tako će sva živa bića spoznati istovjetnost plana svijeta s kulminacijom ljubavi bez obzira na njihov sadašnji izgled, razmišlja­nje i ponašanje. Svaki pokret, svaka vibracija, svaki čin je Božja manifestacija, jest svjetlost i ljubav, a time i stvaranje blagostanja za sva živa bića. Uistinu, biti u skladu s tim stvaranjem predstavlja ispunjenje najvećeg evanđelja života ili ostvarenje slavne božične poruke anđela: "Mir na Zemlji".

Naša iskrena želja za sve ljude je da što prije nauče razumjeti sve ono što danas ne vole, sve što žele progoniti; naime, pomoću pravog razumijevanja moći će oprostiti onim ljudima za koje osjećaju da su im nanijeli nepravdu, kao i ljudima koji su ih klevetali ili su im uništili životnu radost. Isključivo kroz vježbanje u opraštanju može se doći do "kozmičke svijesti". Međutim, budući da čovjek ne mora na taj način vježbati s ljudima prema kojima osjeća potpunu simpatiju i ljubav, jer je ovdje već sve oprošteno, on može otvoriti nebeska vrata jedino tako da s ljubavlju zagrli sve svoje neprijatelje. Dakako da to nije lako, pri čemu oni vjerojatno neće prihvatiti ili razumjeti takav zagrljaj; no, mi to možemo činiti u svojem umu. Ne postoji takav neprijatelj kojeg na taj način ne možemo prihvatiti u svojem srcu i time osloboditi naš sjajni duh

42 Martinus

od tamnih mrlja, koje nas trenutno sprječavaju u opažanju druženja s vječnim Ocem kroz sve sfere i zone, kroz prostor i vrijeme, kroz cijelu vječnost.

Martinus

PO PITANJU MOJIH KOZMIČKIH ANALIZA

Sa danskog na enleski prevela prevela Anna 0rnsholt Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Što je potrebno da bi se razumjele kozmičke analize

Za istinsko razumijevanje ili intelektualno doživljavanje najviših analiza ži­vota u obliku prave znanosti - što znači, u obliku logičnog niza misli - koje predstavljaju vječnu sliku svijeta, potreban je određeni mentalni i psihički ra­zvoj. Zato bi moglo biti od velike važnosti za tražitelja da mu se o tome pruži nešto više informacija. Do spoznaje se dolazi u mjeri u kojoj pojedinac ima razvijene intelektualizirane osjećaje. Drugim riječima, mora postojati određe­na ravnoteža između osjećaja i inteligencije pojedinca. Tamo gdje je ta ravno­teža savršena, dolazi do mentalnog razvoja koji nazivamo "ljubav". Ljubav je, dakle, intelektualizirani osjećaj. Osjećaj koji nije intelektualiziran ili logičan, može u najboljem slučaju predstavljati očitovanje onoga što nazivamo "senti­mentalnost", a u najgorem slučaju može predstavljati mentalnu manifestaciju koju nazivamo mržnja. Pravu ideju ili istinsko razumijevanje nekog predmeta nije moguće steći putem mržnje ili putem sentimentalnosti, budući je to samo jednostrani pogled na njega. Nepotpuno se opažanje nalazi u korijenu svake religiozne i svjetovne netrpeljivosti. Opažati neki objekt putem uravnoteženih osjećaja i inteligencije - što znači posve nepristrano - čovjeku daje sposobnost ispravnog podešavanja i opažanja te doživljavanja prave istine. Pristranost je ta koja uvijek boji istinu u korist mržnje ili sentimentalnosti. Ovaj je mali, ele­mentarni pregled ljudskog podešavanja i prijemljivosti za najveće probleme života dan zato da bi pomogao proučavateljima mojih kozmičkih analiza u oslobađanju od pogrešnog razumijevanja istine, tj. od pristranosti.

4b Martinus

2. POGLAVLJE:

Osjećajno biće i intelektualno biće

Osjećaji se razvijaju kroz iskustva osjećaja, a inteligencija kroz iskustva inteli­gencije. Što podrazumijevamo pod iskustvima osjećaja i iskustvima inteligen­cije? - Pod iskustvima inteligencije podrazumijevamo sve znanje koje netko stječe putem računanja, čitanja i učenjem. Jasno je da čovjek može steći veliko znanje na temelju ova tri faktora; no, to znanje, čak i kada predstavlja vrhunac u obliku doktorskog ili profesorskog stupnja obrazovanja, nije nikakvo apso­lutno ili konačno znanje, kada su u pitanju vječne činjenice, što znači: stvarna osnovna analiza svemira; besmrtnost živih bića; postojanje sudbine, ljubavi i sposobnosti otkrivanja misterija stvaranja. U pogledu stvarnog znanja o tim pitanjima, intelektualno biće je neuko, primitivno biće, i to samo zato što se ti realiteti nikako ne mogu doživjeti isključivo pomoću inteligencije ili intelekta. Ti realiteti vibriraju u obliku energije koja se jedino može doživjeti opažanjem ili osjećajima, pa stoga ne predstavljaju "iskustva inteligencije", već "iskustva osjećaja". Isto kao što "iskustva inteligencije", što u ovom slučaju podrazumi­jeva "teoriju", ništa ne znače onome tko ih ne zna koristiti ili iz njih izvući zaključke; tako su i "iskustva osjećaja" bezvrijedna ili bez značenja za onoga kome nedostaje inteligencije da bi na temelju njih donio ispravne zaključke. To, drugim riječima, znači da čisto "osjećajno biće" također ne može doći do pravih analiza vječnih činjenica. Ono se razlikuje od "inteligentnog bića" po tome što se barem bavi tim činjenicama. Vrlo je religiozno, no, njegovo zna­nje, opažanje i izražavanje u religioznom području ne predstavlja apsolutno istinite logične ili intelektualne analize. Kako njegova iskustva osjećaja zbog nedovoljne inteligencije ili smisla za logiku u njegovoj svijesti stvaraju opa­žanje ili ideju koja je zapravo nelogična, takav pojedinac, a da i sam toga nije svjestan, postaje "fanatik". On zagovara to svoje pretpostavljeno pravo i nepo­grešivo opažanje ili uvjerenje kao apsolutno "jedino spasenje", dok istovreme­no pokazuje strastvenu netrpeljivost prema svakome tko ima drukčije ideje od vlastitih opažanja ili shvaćanja. A obzirom da nema razvijenu inteligenciju ili sposobnost analiziranja, njegova je netrpeljivost ili ljutnja prema svakom drukčijem mišljenju potpuno nedirnuta ili nesmanjena, bez obzira koliko su ta druga mišljenja logična ili u skladu s istinom i stvarnošću.

Po pitanju mojih kozmičkih analiza 4 7

3. POGLAVLJE

Visokointelektualno ljudsko biće

Kao što smo vidjeli, sama inteligencija ili sami osjećaji ne mogu omogućiti "viđenje Boga", što zapravo znači realno opažanje i razumijevanje vječnih či­njenica. Za to je potreban potpuno drukčiji sastav svijesti. Ovdje dolazimo do treće vrste ljudi koji imaju toliko razvijen smisao za logiku ili jasnu inteli­genciju, kojom upravlja materijal znanja iz područja osjećaja, da oni pomoću vlastite svijesti mogu razumjeti životne uvjete drugih bića, njihovu tugu i radost, njihovu nesreću i patnju. Pojedinci koji su u znatnoj mjeri došli do tog stupnja, koji na svojem vrhuncu, u obliku "univerzalne ljubavi", predstavlja čvrst temelj apsolutne sreće, ne mogu manifestirati misao, riječ ili djelo, a da istovremeno ne osjećaju njihov utjecaj na svoju okolinu. Oni stoga osjećaju da povrijediti druga živa bića znači povrijediti same sebe, te stoga, u mjeri u kojoj prevladava taj osjećaj, nisu u stanju nikoga povrijediti. Oni ne mogu ubiti zato što snažno osjećaju bodež u vlastitim grudima. Oni pomažu čak i najmanjoj životinji ili biću u nevolji s istim poštovanjem, radošću i ljubavlju kao da je riječ o djetetu njihove vlastite vrste. Oni su postali "Božja objava", stvoreni na njegovu sliku i priliku.

Prema tome, takvi pojedinci mogu osjećati ili opažati vibracije u područ­jima na kojima je velika većina ljudi manje ili više neosjetljiva, i koji su stoga u tim područjima u odgovarajućem stupnju još uvijek uspavana bića. Dakle, ta spomenuta bića doživljavaju, pomoću svojih razvijenih osjećaja i odgova­rajućeg smisla za logiku, svoja svakodnevna iskustva u područjima na kojima su ostala bića manje ili više uspavana, i postaju stoga uvježbani u razmišljanju i zaključivanju u kojem većina na zemlju navezanih, grubih, materijalističkih bića, zbog svojih još uvijek primitivnih osjećaja i načina razmišljanja, nije vješta, bez obzira koliko bili priznati kao znanstvenici u fizičkim područjima. I upravo smo zbog toga obavezni ta bića priznati kao prave "visoke intelek­tualce".

48 Martinus

4. POGLAVLJE

Visoka intelektualnost ili biti jedno s Ocem

Dakle, "visokointelektualno" biće je, u apsolutnom smislu, čovjek koji osjeća kako život svih ostalih bića pulsira u njegovoj vlastitoj nutrini, koji istovre­meno ima taj osjećaj pod kontrolom i koji ima jednako razvijenu inteligen­ciju, tako da se njegova manifestacija javlja u potpunom skladu s vječnim zakonima života. Svemir je na taj način postao istovjetan s njegovim vlastitim organizmom. On je postao "jedno s Ocem".

Osjećati se "jedno s Ocem" znači imati toliko razvijene osjećaje i tako razvijenu inteligenciju ili smisao za logiku, da se čovjek nikada ne postavlja iznad vječnih zakona, te da u toj slijepoj nadmoći ne prakticira štetni kriti­cizam i suprotstavljanje tim zakonima; već naprotiv, da pri potpuno budnoj dnevnoj svijesti život doživljava kao vječnu mudrost, da je "sve vrlo dobro", i da u najdubljem smislu riječi, cijelim svojim umom i duhom izgovara ove riječi: "Oče, neka ne bude moja, nego Tvoja volja".

Dakle, biti "visokointelektualan" znači, ne na temelju vjerovanja već na temelju apsolutnog znanja, počivati u toj božanstvenoj sigurnosti koju jedinu ništa ne može omesti, znači živjeti u apsolutno najvišem i jedinom pravom obliku postojanja.

5. POGLAVLJE

Savršeno opažanje primitivne misaone klime

Kritizirati nešto, proklinjati ili nazivati nešto "đavolskim", "đavolskim trikovi­ma", "zlim", "paklenom kaznom", "grješnim", "djecom sotone", itd., predstavlja misaonu klimu koja može potjecati samo od pojedinaca koji imaju dovoljno razvijene osjećaje da mogu opaziti te realitete u svakodnevnom životu, ali imaju nedovoljno razvijenu inteligenciju ili smisao za logiku da bi prepoznali te realitete kao neizbježne dijelove božjeg stvaranja. Na mogućnosti očitova­nja najviše ljubavi temelji se sav život i čitavo postojanje, a isti ti realiteti u vječnom poretku svijeta predstavljaju nosive stupove te ljubavi. Zbog toga što im nedostaje smisao za logiku, pogled gore spomenutih bića na stvarne činje­nice također je postao nesavršen. Takvim pojedincima u potpunosti nedosta­je profinjenost koju omogućuje pravi pogled na te realitete kao na neophodan

Po pitanju mojih kozmičkih analiza 4 9

plan - odgovarajuću kariku u božanskom stvaranju ljubavi ili svjetlosti. Dakle, njihovo opažanje apsolutne stvarnosti tih događanja postaje zabluda koja se temelji na pogrešnom osjećajnom opažanju. A kako je pogrešno osjećajno opažanje istovjetno neljubaznosti, tada i tumačenje tih realiteta od strane nekog pojedinca također poprima neljubazni oblik. Izrazi kao što su: "zlo", "paklena kazna", "djeca Sotone", itd. i njihovo opažanje da ljudi koji ulaze u te realitete moraju biti "spaljeni", "mučeni" ili moraju trpjeti sve "najgore paklene kazne", predstavljaju misaonu klimu koja čovjeka nikako ne može nadahnuti da "okrene desni obraz kada je udaren po lijevom".

Misaona je to klima koja više sliči mržnji nego ljubavi. No, obzirom da je stvorena zbog nedovoljne inteligencije u odnosu na osjećaje, što znači zbog neznanja pojedinca, jasno je da takav pojedinac nikako ne može biti "viso­kointelektualan", bez obzira koliko znanje ili akademske stupnjeve imao na drugim područjima. A opažanje sina božjeg - "jer ne znaju što čine", ovdje je još očiglednije kao "visokointelektualno" opažanje nego u bilo kojem drugom slučaju.

6. POGLAVLJE

Po pitanju ideje da su "Božji putovi nedokučivi"

Drugim riječima, biti "visokointelektualan" znači isto što i biti "ispunjen lju­bavlju", a to je isto što i "voljeti sve i svakoga s razumijevanjem". Takvo biće ne može kritizirati, prezirati ili se pogrešno ponašati prema bilo kome ili bilo čemu; on, naime, opaža i vidi Boga kao činjenicu i kao najdublji izvor svakog oblika manifestacije, svakog oblika stvaranja i u svakom iskustvu.

Opažanje koje tek djelomično uviđa da je Bog uzrok cjelokupnog stva­ranja i poriče da je Bog uzrok svega što se javlja kao "nesavršeno", "pogreš­no", "loše", "ružno", "neugodno", itd., i koje te osobine pripisuje nekome pored Boga, ne pruža intelektualni uvid u misterij pravih analiza i zakona stvaranja. Osnivači i sljedbenici takvog opažanja ne mogu ni na koji matematički način pokazati ili potvrditi njegovu istovjetnost s apsolutnom istinom ili s najvi­šom pravdom i ljubavlju. Oni su stoga nesavršenstvo svojeg opažanja prikrili duhovnim "anestetikom" da su "Božji putovi nedokučivi". I pod utjecajem te droge, koja uzrokuje priviđanje ili hipnozu, njihovi nesavršeni osjećaji nalaze oduška u nerazumijevanju, ljutnji ili mržnji prema svim onim bićima koja su počela prozirati "Božje putove".

50 Martinus

7. POGLAVLJE

Opažanje koje potiče vjeru u smrt umjesto vjere u život

Međutim, imajući u vidu da se iza prethodnih izraza "zlo", "paklena kazna", "djeca Sotone", itd. nalaze stvarne pojave, iako u potpuno drukčijem smislu od onoga koji im pripisuju ta neljubazna bića; oni koji u potpunosti poriču postojanje tih realiteta, pa čak u potpunosti poriču Boga ili sve što se može smatrati duhovnim, također se ne mogu smatrati "visokointelektualnima", bu­dući da to njihovo poricanje ukazuje na posvemašnji nedostatak materijala osjećajnih iskustava. Zbog tog nedostatka osjećaja oni žive u uvjerenju da se rješenje zagonetke života može pronaći u mjerama, težinama i vibracijama. Oni su stoga potpuno nesvjesni velikog nesklada njihovog opažanja sa stvar­nošću. Kada bi se rješenje zagonetke života moglo pronaći u mjerama, težina­ma i vibracijama, onda bi postojala samo "materija", "tvar" ili "kemikalije".

No, da li je netko ikada vidio da materija, skup tvari ili kombinacija ke­mikalija može samostalno misliti ili analizirati? Može li stroj biti izumljen i stvoren na neki drugi način osim od strane živog "nešto" koje posjeduje inte­ligenciju i znanje, i koje je preduvjet nastanka tog izuma? - To je potpuno ne­moguće! Svaka stvorena stvar ukazuje na stvoritelja. No, istraživanje koje teži ka pronalasku rješenja misterija života u mjerama, težinama i vibracijama, ne može nikako biti "znanstveno" u pravom smislu, jer se temelji na opažanju koje smatra da nešto može nastati iz ničega, na opažanju koje prihvaća stva­ranje bez stvoritelja, na opažanju koje od materije čini najviši izvor postojanja, i time upućuje na vjeru u smrt umjesto u život.

8. POGLAVLJE

Materijalistički tražitelji i "univerzalna ljubav"

Sasvim je prirodno da se takvi ljudi u apsolutnom smislu također ne mogu smatrati "visokointelektualnima", bez obzira na to koliko se nazivali predstav­nicima moderne znanosti koja se temelji isključivo na mjerama, težinama i vibracijama. To nije rečeno kako bi se omalovažila spomenuta znanost, koju sam označio u svojim ranijim djelima kao početak "Svetog duha" ili jedinog pravog i apsolutnog znanja. Rečeno je to samo zato da bi se naglasila isti­na ili stvarne okolnosti i kako bi se razorila sugestija, koja u obliku slijepog

Po pitanju mojih kozmičkih analiza 5 l

povjerenja u zemaljsku znanost, u područjima na kojima nije kompetentna, predstavlja moderni materijalizam i potiče nove hipnotizirajuće dogme. One su u određenom stupnju još naivnije i primitivnije od užasnih religioznih dogmi koje su u određenom smislu u skladu s logikom ili stvarnošću budući da stavljaju Stvoritelja iza svega stvorenog, dok "znanstvene" dogme uveli­ke ismijavaju sve što je izvan dosega "znanstvenih mjernih instrumenata", ne shvaćajući da se "Stvoritelj" nikada ne može vidjeti ni mikroskopom ni tele­skopom, i da takvim produljivanjem vida pomoću tih instrumenata oni ne mogu vidjeti Njega - već samo Njegovo stvaranje. Takvi tražitelji još uvijek ne razumiju da se "stvoritelj" može vidjeti samo pomoću potpuno drukčijeg "instrumenta", a to je "univerzalna ljubav" koja jedina odgovara "valnoj dulji­ni" koja izravno otkriva Stvoritelja, koji je vječni izvor života ili veliko rješenje zagonetke postojanja.

9. POGLAVLJE

Bića koja ograničeno razmišljaju i zato ne mogu "vidjeti Boga"

Prema tome, put ka "viđenju Boga" vodi samo kroz "univerzalnu ljubav". Samo ta ljubav može stvoriti takvu ravnotežu u umu, takvu neovisnost koja je neop­hodna da um ne bi bio ograničen ili presnažan u nekim područjima, što u oba slučaja dovodi do pogrešne slike o Bogu. A obzirom da je stvarna slika Boga ili slika svijeta, koja kako u velikim tako i u malim pojedinostima predstavlja najsuptilniju logiku, apsolutno korisna u svim područjima, i stoga predstavlja univerzalnu mudrost za sva živa bića, za sve i svakoga; pojedinac mora doći u kontakt s tom logikom jer inače neće biti na istoj "valnoj duljini" s ključnom notom svemira, pa uslijed toga neće moći razumjeti ili doživjeti ona područja s kojima nije u kontaktu. Upravo smo vidjeli kako osjećajna iskustva bez od­govarajućeg smisla za logiku dovode do toga da čovjek razmišlja ograničeno, da nešto proklinje, a nešto blagoslivlja. A budući da je sve izraz Boga to znači da takvi pojedinci proklinju jedan dio Boga, i zbog toga je njihovo znanje o svijetu, njihovo opažanje Boga u istoj mjeri nesavršeno. Njihova je sposob­nost razumijevanja misterija života još uvijek uspavana.

Isti je slučaj s pojedincima koji imaju previše razvijenu inteligenciju u odnosu na njihova osjećajna iskustva. I oni ograničeno razmišljaju, obzirom da razumiju isključivo pojmove mjera, težina i vibracija. No, kako je Bog nešto više od tih pojmova, takva bića također ne mogu "vidjeti Boga". Nj i-

Martinus

hova je sposobnost u tom smislu latentna, kao i kod prethodno spomenutih bića.

10. POGLAVLJE

Sposobnost doživljavanja Boga svemira

Kao što iz gore iznesenog možemo vidjeti, nužno je potreban talent da bi se moglo "vidjeti Boga"; da bi se mogla doživjeti stvarna slika svijeta; da bi se došlo do velikog rješenja svih zagonetki - do "živog nešto". Taj je talent, da­kle, identičan sposobnosti nepristranog opažanja, jer svaka pristranost stvara prejaku sklonost nečijeg opažanja prema omiljenom području, a istovremeno odbojnost prema neomiljenom. Njegova potraga postaje jedno "gledanje kroz prste" po pitanju detalja koji ga otkrivaju u lošem svjetlu, kao i preuveliča­vanje detalja koji ga prikazuju u dobrom svjetlu. Takav pojedinac ne može nikako predstavljati stopostotnu istinu. Možemo zaključiti da sposobnost do­življavanja Boga ili velikih analiza svemira zahtijeva stopostotnu ravnotežu uma, misli i svijesti.

11. POGLAVLJE

Simpatije i antipatije

Što uzrokuje takvu ometajuću neravnotežu? Kao što smo već spomenuli, ona je uzrokovana prevelikim privlačenjem i odbijanjem. No, što je privlačenje i odbijanje u ovom kontekstu? - Da, kao i u svim ostalim životnim iskustvima "električne" prirode, isto se događa i ovdje. Obzirom da je privlačenje i odbija­nje istovjetno osjećanju simpatije ili antipatije prema ovome ili onome u oko­lini pojedinca u njegovom svakodnevnom životu, tada će ti realiteti zapravo biti identični s višim oblikom stvarne "magnetne" funkcije između "Jastva" i predmeta simpatije ili antipatije. Ta je "magnetna" funkcija ili privlačnost i odbojnost, kao i sve ostalo u postojanju, podređena određenim zakonima. Odstupa li ona od njih, odmah će pokrenuti odgovarajući nesklad koji se manifestira u umu ili svijesti dotičnog pojedinca u obliku neravnoteže. U svakodnevnom životu ta je neravnoteža poznata kao "zaljubljenost", "pohle­

pu jjuuriju rnujiri i\u^rniL\iri unuu&u

pa", "žudnja za moći", "taština" itd., što sve predstavlja izraz za preveliku želju ili preveliku simpatiju prema dotičnom objektu. To opet znači da je ovdje, za izražavanje presnažne simpatije pojedinca, potrošena količina energije ili sna­ge koja je bila veća od potrebne u skladu sa zakonima prirode. Taj višak snage koji je potrošen, dakle, nedostaje na drugim područjima i zato ne može ma­nifestirati magnetno privlačenje na tim područjima, kao što je priroda odre­dila. Na tim je područjima simpatija pojedinca u odgovarajućoj mjeri slaba i nepotpuna. Taj je nedostatak više sile ili energije ponekad toliko naglašen, da pojedinac postaje bankrotiran i u potpunosti mu nedostaju simpatije na tim područjima. A tamo gdje nema simpatije, može postojati samo antipatija. A ta se antipatija manifestira kroz svijest pojedinca u obliku mržnje, ljutnje, netrpeljivosti, klevetanja itd.

12. POGLAVLJE

Duhovna ravnoteža i vječni mir, Sveti duh ili veliko rođenje

Međutim, postupno se ti neuravnoteženi uvjeti pojedincu vraćaju u obliku sakaćenja i patnje. Vječni zakoni zahtijevaju ravnotežu, što znači doživljavanje od strane pojedinca ključne note svemira - "vječnog mira" - a to je isto što i jednaka raspodjela energija, od strane same prirode, na pravim mjestima ili područjima. Sve to pojedincu omogućuje iskustvo koje je u knjizi "Livets bog" nazvano "veliko rođenje". Iskustvo je to istovjetno iskustvu koje se spominje u Bibliji; prožimanju "Svetim duhom" u trajnom obliku. Kada netko dođe do tog stanja njemu ne nedostaje energije za stopostotno doživljavanje života u određenim slučajevima, iako je u drugim slučajevima rasipao ili koristio previše energije za doživljavanje života, i time taj potonji oblik doživljavanja nije mogao biti sto posto ispravan, jer se, razumljivo, trošila prevelika količina energije. Kroz neravnotežu, odnosno previše ili premalo simpatije pojedinac nikako ne može doživjeti normalno opažanje svojeg vlastitog postojanja u svemiru, a to opažanje je istovjetno doživljavanju rješenja misterija svojeg vlastitog Jastva; njegove istovjetnosti s Božjim besmrtnim životom, i sve ma­nifestacije svemira kao Božju sveobuhvatnu objavu ljubavi.

i vi u i iinus

13. POGLAVLJE

Najveća prepreka za postignuće najvišeg znanja

Jedno od neuravnoteženih stanja koje uglavnom može najdalje pratiti poje­dinca na njegovom putovanju ka svjetlosti i koje na kraju može postati pot­puna prepreka za doživljavanje najvišeg znanja, jest želja da sjaji. Sve dok je nečija najveća želja zasjeniti druge, ta će želja prožimati njegovu potragu, a da sam pojedinac vrlo često toga i sam nije svjestan. Ta potraga tada postaje samo puka "utrka", produžetak borbe ili trošenje energije da bi mi prvi mogli doći do znanja, da bi ga onda naš bližnji mogao dobiti samo kroz nas; umjesto da ona predstavlja izraz stvarne želje da u sebi njegujemo uzvišenu ljubav ili to da "volimo svojeg bližnjeg kao samoga sebe". Potraga takvog pojedinca tada ne postaje poticaj da se odrekne vlastitog dobra kako bi pomogao svojem bližnjem; već postaje "gomilanje", osvajanje duhovnih dobara, manifestacija želje za zlatom; postati bogatim; preneseno na duhovnu razinu. Takva bi bića, prema tome, mogla postati duhovni "kapitalisti", kada želja za isticanjem ne bi predstavljala najveću prepreku stjecanju najvišeg duhovnog bogatstva. Ne može se osvojiti dozvola da se "vidi Boga", ona ne može biti poklonjena kao "nagrada" za "utrku", koja je potaknuta ili uzrokovana strahom da bi bližnji mogao stići prvi. "Kraljevstvo Božje" nije predmet natjecanja. No, to naravno ne znači da takvi pojedinci ne mogu steći ili nagomilati veliko znanje, napro­tiv. Ali budući da pravo znanje nitko ne može doživjeti sam od sebe, sve dok je ono izraz gomilanja ili želje da se zadovolji taština i želja za moći, duhovno znanje takvih pojedinaca, tamo gdje nije ukorijenjeno u dogmama, može biti isključivo teoretsko. Nagomilano znanje predstavlja tek praznu etiketu za ono što oni sami još nisu doživjeli. Njihovo "veliko znanje" ili pretpostavljeni "vi­soki duhovni standard" predstavlja samo vanjski sjaj, samo niz "lijepih riječi" No, obzirom da takvo znanje, kao što je poznato, impresionira ili raduje samo "budale", samo među njima takvi pojedinci mogu pronaći svoje sljedbenike i obožavatelje; oni mogu postati vođe malih "religioznih udruženja" ili grupa, i na taj način donekle zadovoljiti svoju taštinu.

ru jmuriju rnujiri Kuzrmuuri unuiitu

14. POGLAVLJE

Svako tko se uzvisi bit će ponižen

Ali, budući da ništa što je izgrađeno na obmani ne može opstati, onda ta­kva udruženja, koja se više temelje na zadovoljavanju taštine i želje za moći nego na pravoj ljubavi prema čovječanstvu, također ne mogu opstati. Takva se udruženja raspadaju jedno za drugim, jer ne mogu zadržati svoj ugled udru­ženja "svetih", "vjernih" i "spašenih" zbog klevetanja, zavisti i borbe za vodećim položajima među sobom i zbog mržnje, netrpeljivosti i neprijateljstva prema drugim duhovnim pokretima, kod kojih se boje konkurencije. No, njihovi su "članovi" dobili dobra i dragocjena iskustva, napravili su jedan mali korak ka razumijevanju riječi velikog spasitelja svijeta: "Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen ".

15. POGLAVLJE

Kome se počinje približavali Kraljevstvo nebesko, kozmička svijest ili najviše znanje

Gore opisane analize nisu usmjerene protiv nikoga, budući da ja, u najvećem mogućem stupnju razumijem da se nitko ne može ponašati na drukčiji način od onoga koji predstavlja izraz njegovog trenutnog stupnja evolucije. Takav bi napad, osim toga, bio potpuno besmislen jer se apsolutno nitko od onih pre­ma kojima je napad usmjeren ne bi osjetio pogođenim. Dotična bi bića bila si­gurna u svoju vlastitu "nepogrešivost" ili "bezgrešnost". Oni bi, naprotiv, prije osjećali da je napad usmjeren prema drugim religioznim pokretima, koje oni, zbog njihovog nesvjesnog straha od konkurencije, smatraju "lažnima", djelom "mračnih sila", kao "đavolje djelo" itd. Prema tome, ove analize nisu namijenje­ne takvim bićima, već naprotiv, onima koji su počeli doživljavati ili razumjeti njihovu istinitost: onima koji su se počeli probijati kroz labirinte i zavojite putove taštine; onima koji su počeli otkrivati da nisu tako napredni kao što su mislili da jesu; onima koji su se počeli osjećati malenima, počeli su se osjećati poput djece po pitanju religiozne znanosti. Upravo se takvim bićima počinje "približavati" "kraljevstvo nebesko", što znači "Sveti duh", "kozmička svijest" ili pravo znanje o životu.

30 marunus

16. POGLAVLJE

Zašto čovjek ne bi trebao suditi ili biti netolerantan prema drugima

No, prije nego što nastavim, dozvolite mi da istaknem da prethodno spome­nute pojedince koji pripadaju osjećajnoj ili inteligentnoj kategoriji ne treba gledati kao "žrtvene jarce", kao na nesretne i beskorisne sugrađane u društvu; već naprotiv, takav je stav isto toliko naivan i u suprotnosti s vječnim zako­nima kao i stav da su djeca suvišna u društvu. Kao što djetinjstvo predstavlja prolaz ka čovjekovoj zrelosti, tako i te dvije kategorije predstavljaju stupnje­ve razvoja koji neminovno predstavljaju vrata ka sferi poniznosti, koja pred­stavlja veliko predvorje univerzalne ljubavi, i koja jedina omogućava ulaz u "hram", "svetište" i "najsvetije od svetih". Kao što se djeca nalaze na putu ka zrelosti, tako se i spomenute kategorije neizbježno nalaze na putu ka "velikoj mudrosti", na putu ka "viđenju Boga", ka iskustvu velike ljubavi, bez obzira koliko su danas netrpeljivi, ambiciozni i puni osude prema drugima. Stvarno savršeno biće sve takve pojave može samo opažati kao djetinje ponašanje u svakodnevnom životu, ili kao ponašanje pojedinaca koji još uvijek "ne znaju što čine".

Takvi pojedinci, međutim, mogu čak pokazivati veliku ljubav ili simpatiju na njima bliskim područjima, kao što su obitelj, rođaci, prijatelji i nereligiozne osobe, kao i prema stvarima koje su njima najvažnije u životu, iako mogu biti posve neosjetljivi i puni osude prema svemu što im je strano.

Ne smijemo zaboraviti ogromnu korist, neprocjenjivu požrtvovnost i borbu, pa čak i po cijenu vlastitog života, koju velik dio tih bića u obliku istraživanja materijalističke znanosti, manifestira za čovječanstvo. Svaka zlo­namjerna kritika, netrpeljivost i osjećaj nadmoći nad tim bićima može pred­stavljati misaonu klimu koja pokazuje da takva osoba sama ne posjeduje po­niznost ili duboko poštovanje prema svemu i svakome, koji nastaju iz sposob­nosti razumijevanja i doživljavanja stvarnog života, vječne istine, kraljevstva koje još nije od ovoga svijeta.

17. POGLAVLJE

Dobro tlo za novi kozmički impuls svijeta

Stigli smo i do treće vrste bića, do onih čiji su osjećaji i inteligencija donekle uravnoteženi i koji ih, bez obzira posjeduju li previše ili premalo osjećaja, uvi­jek imaju pod kontrolom zdravog razuma. Budući da zdravi razum ili inteli­gencija stvara sklad između manifestacija pojedinca i zakona svemira, tada će magnetna privlačnost takvih pojedinaca u odnosu na različite okolne faktore u njihovom svakodnevnom životu biti u ravnoteži.

Snažna ili pretjerana želja za određenom stvari uzrokovana je nedostat­kom razuma. Želja ili osjećaji dobivaju prevlast i pretjerivanje manifestira i stvara nesreću, koja predstavlja karakteristiku dviju prethodno opisanih kate­gorija. Dakle, nesreća nije prisutna u biću čiji su osjećaji i razum toliko razvi­jeni i u takvom skladu da ključna nota njegovog karaktera postaje istovjetna s "univerzalnom ljubavlju", koja predstavlja potpunu ravnotežu ili nepristra­nost između pojedinog Jastva i njegove okoline. Drugim riječima, na toj se ravnoteži temelji sposobnost razumijevanja, a time i prijemljivost za velike analize života.

Kao što je spomenuto u petom poglavlju knjige "Livets bog", te se ka­tegorije mogu nadalje podijeliti na daljnje kategorije i dijelove, a ovdje ću samo spomenuti da se bića koja pripadaju kategoriji ravnoteže i koja pripa­daju dvjema kategorijama neravnoteže, naravno, ne nalaze na istom stupnju evolucije, već se javljaju u stupnjevima. Zato se samo oni koji ne pripadaju uobičajenim religioznim dogmama i knjigama mogu nazivati "visokointelek-tualnima"; time oni predstavljaju "dobro tlo" za sjeme "novog kozmičkog im­pulsa svijeta".

18. POGLAVLJE

Reakcije osjećajnog i intelektualnog bića na moje interpretacije uzvišenih činjenica

Budući da moja predavanja, moje djelo "Livets bog", magazin "Kozmos", kao i simboli predstavljaju sjeme tog impulsa svijeta i informaciju o vječnim či­njenicama, i budući da su oni svima dostupni, jer su moja predavanja javna a

58 Martinus

moje knjige svatko može kupiti, nemoguće je izbjeći da neke sjemenke padnu na tri vrste tla: na tlo inteligentne, osjećajne i uravnotežene kategorije.

S obzirom da inteligentni ljudi mogu samo vibrirati u okviru čisto fi­zičkog materijala iskustva, i zato materijal duha ili osjećaja smatraju pukom fantazijom, oni se mogu smatrati "kamenitom podlogom" za to sjeme. Oni su pravi "materijalisti". Njihove omalovažavajuće i neuke primjedbe o mojim objašnjenjima uzvišenih problema predstavljaju izraz njihovog stupnja razvo­ja i njihove nezainteresiranosti za više znanje.

Osjećajna bića, zbog prevelike količine taštine u njihovoj svijesti u od­nosu na razum, gledaju na svoje shvaćanje života kao na "jedino spasenje", pa vide konkurenciju u svakom nepoznatom učenju. Prema tome, netrpeljivost i protivljenje predstavljaju dio njihove prirode koji se najlakše očituje protiv mojih objašnjenja uzvišenih činjenica. No, nadam se da su svi prijatelji mojeg prosvjetljujućeg djela shvatili da su takva bića nedužna, jer je njihov način ponašanja rezultat njihovog nezrelog stupnja svijesti, i da oni stoga ne znaju što čine i zato bi bilo potpuno neprirodno ne susretati takva bića s razumije­vanjem i naklonošću.

19. POGLAVLJE

Ona bića u kojima "slika Božja"postaje vidljiva u njihovom svakodnevnom životu

Kada su u pitanju "bića ravnoteže", najviša ili najrazvijenija među njima su ona koja nemaju želju za isticanjem. Bića su to koja su tiha, ljubeća i puna razumijevanja prema svemu i svakome. To su bića kojima nije teško šutjeti kada su drugi željni pokazati svoju mudrost. To su bića koja ne teže za moći i slavom. To su bića koja više vole živjeti nepoznata i nezamijećena, i u jav­nost izlaze samo kada ih zove ne taština, već osjećaj dužnosti. To su bića koja ne žele zasjeniti druge, već koja se razvijaju tiho i prirodno. To su bića koja u visokom stupnju počinju voljeti sve živo, i zato, u jednakoj mjeri osjećaju odbojnost prema ubijanju, ranjavanju i sakaćenju. Manifestira se to na van prema njihovim bližnjima: životinjama i ljudima, kao i na unutra prema "mi­kroskopskim bićima" u njihovom vlastitom organizmu. Zato im ne predstav­lja problem postati vegetarijancima, napustiti možebitne loše navike kao što je pušenje, alkoholna pića i ostale narkotike koji bez iznimke uzrokuju bolest, sakaćenje i ubijanje "mikrobića".

Po pitanju mojih kozmičkih analiza 59

Takva "bića ravnoteže" imaju veliki talent za prihvaćanje sjemena velikog novog kozmičkog impulsa svijeta. Njima su namijenjena moja objašnjenja tog impulsa; moje velike kozmičke analize ili najviše znanje o Bogu; o živom biću; 0 ljubavi; to je hrana za one koji u sebi imaju pohranjene takve dobre kvalitete ili sjeme. Takva bića prihvaćaju vječnu mudrost s poniznošću, zahvalnošću 1 ljubavlju. Oni slušaju, gledaju i čuvaju riječ u svojim srcima. I u njihovom svakodnevnom ponašanju i manifestaciji tiho raste "slika Božja".

20. POGLAVLJE

Kada je netko razočaran svojim prijateljima koji nisu zainteresirani za duhovnu znanost

Razumije se da bi prijatelji mojeg rada voljeli da što više njihovih poznanika i prijatelja ima udjela u sjemenu i znanju koje je dostupno zahvaljujući mojem radu. Oni zato pokušavaju, iz svoje ljubavi prema djelu, pridobiti druge da proučavaju literaturu i da dolaze na predavanja. No, ponekad se događa da su ti prijatelji ili poznanici više ili manje predstavnici dvaju prethodno spo­menutih oblika manje dobrog tla. Ta bića tada kritiziraju, a ponekad se ljute i suprotstavljaju djelu. Nasreću, to se događa tek u malobrojnim slučajevima; no, prijatelji su djela, koji su se nadali pozitivnom ishodu njihovih nastojanja, naravno, razočarani i počinju misliti da je moj prosvjetljujući rad možda pre­težak za većinu ljudi, i da stoga samo malobrojni mogu prihvatiti novo sjeme. U prvom me redu ta činjenica potaknula da napišem ovu knjigu i na taj način objasnim stanje stvari.

21. POGLAVLJE

Kako bi se ljudi za koje duhovna znanost predstavlja životnu osnovu trebali ponašati prema drugim bićima

Kao što su moji prijatelji vidjeli, postoje, dakle, tri vrste tla, od kojih je samo treće ono pravo. Od strane druga dva mogu doći uglavnom samo zlonamjerne kritike i protivljenje. Zato je neophodno razviti sposobnost ispravnog prosu­đivanja, kako čovjek ne bi pokušao utjecati na pogrešna bića. Oni imaju svoje

60 Martinus

vlastite životne ideale, svoj vlastiti put ka svjetlosti. Bilo bi pogrešno miješati se u njihov život. Oni koji su sposobni prihvatiti, sigurno će postupno doći. "Nije med taj koji dolazi ka pčeli, već je pčela ta koja dolazi ka medu".

Osim toga, oni koji proučavaju moje djelo moraju vidjeti jesu li i oni, poput onih koje smo prethodno spomenuli, vođeni taštinom. Taština se još može pronaći kod onih koji su zainteresirani, a koji se još uvijek nalaze na granici između kategorija neravnoteže i ravnoteže, što se može odraziti u želji za brojnim sljedbenicima, umjesto za kvalitetnim sljedbenicima. To je upravo suprotno onome što nam govori zdravi razum, naime: da je bolje težiti kva­litetnim, nego brojnim sljedbenicima. Mnogo više vrijedi tisuću ljudi sa sto­postotnom prijemljivošću i voljom za radom, od deset tisuća ljudi koji imaju samo deset ili dvadeset posto prijemljivosti. Ostalih će devedeset ili osam­deset posto samo pružati otpor i prema van će biti samo pogrešno i štetno predstavljanje rada. Prema tome, najvažnija je kvaliteta, dok je brojnost manje važna. Postojanošću kvalitete također raste i postojanost djela, a ta činjenica u visokom stupnju dolazi do izražaja u mojem radu.

22. POGLAVLJE

Kada koristim izraz : "Moj Otac i ja smo jedno"

Kako su moja predavanja javna, nemoguće je izbjeći da na ta predavanja dođu ljudi koji nisu upoznati s mojim radom. Nekima se od tih ljudi moja preda­vanja mogu, u određenom stupnju, činiti neobična ili čak hvalisava; pa čak i onima koji bi inače bili prijemljivi. Ono što posebice vrijeđa takve ljude jest to što sam ja, u interesu istine, dužan reći: "Moj Otac i ja smo jedno", i da je moj prosvjetljujući rad bio rezultat "prožimanja od strane Svetog duha". Takve se izjave, dakako, doživljavaju kao taština ili bogohuljenje. Takvo opažanje može uslijed toga, već u skladu s temperamentom slušatelja, djelovati na njihov ina­če prijemljiv um, tako da on slabi i uzrokuje neku vrstu bijesa.

No, ovdje mogu samo istaknuti uputu koju je dao veliki učitelj i osnivač Kršćanstva, naime to "da se drvo poznaje po svojim plodovima" i da se ta­kođer prisjetimo shvaćanja "ne sudi, jer kakvim sudom sudiš, takvim će ti se suditi".

23. POGLAVLJE

Izvor iz kojeg crpim svoje znanje

Kada pisac piše knjigu ili kada predavač drži predavanje, oni obično daju in­formaciju o izvoru iz kojeg crpe svoje znanje. Kada držim predavanje i sam se osjećam obaveznim reći svojim slušateljima o izvoru iz kojeg crpim svoje znanje. Ja svoje znanje nisam dobio od drugih ljudi, iz postojeće literature ili bilo kakvim univerzitetskim obrazovanjem, kao što je obično slučaj sa učite­ljima, već sam ja sam izvor čitavog svojeg znanja, budući da imam sposobnost opažanja koja još nije uobičajena. To me ni na koji način ne obavezuje da to držim u tajnosti, i da uslijed toga prikrivam pravo podrijetlo svojeg znanja, naročito zato što taj izvor predstavlja ostvarenje obećanja u koje bi trebao vjerovati svaki pravi kršćanin, jer je ono bilo izgovoreno od strane najvišeg autoriteta te religije, a ono glasi da će svi doći do rješenja misterija života. To obećanje glasi:

"No, posrednik, Sveti duh, kojeg će Otac poslati u moje ime, on će vas naučiti sve stvari i podsjetiti vas na ono što sam vam rekao."

"A kada on dođe, on će poučiti svijet o grijehu, o pravdi i sudu." "No, kada dođe on, duh istine, on će vas uputiti u čitavu istinu."

24. POGLAVLJE

Moje kozmičko iskustvo ili iskustvo Svetog duha

Što to obećanje znači i kakve veze ono ima s mojom literaturom i mojim pre­davanjima?

Ispravno razumijevanje tog obećanja predstavlja mjerilo za moj rad koji je istovjetan s pravim "plodovima".

Krist, koji nije dobio svoje znanje od drugih ljudi ili na nekom učilištu, stekao je iskustvo da se znanje može dobiti na potpuno drukčiji način od čisto materijalnog, zemaljskog oblika. A to što je takvo znanje uvijek bilo uzviše­no, apsolutno istinito i ljubeće znanje, nadahnulo ga je da ga nazove "Svetim duhom".

Budući je duh isto što i svijest, tada je "Sveti duh" isto što i "sveta svijest". Sasvim je prirodno da su učenici bili zbunjeni po pitanju takvog stupnja svi­jesti i iz njega proizlazećeg znanja, jer oni nisu imali takvu svijest; a isto se

ponavlja i dan danas kada su na tisuće ljudi potpuno neuki o pravoj prirodi takve svijesti. No, Isus je izjavio da će ju svi dobiti, i da će ih ona naučiti o svim stvarima. Nama je poznato iz učenja kršćanske religije da je taj duh na Duhove prožeo učenike i oni su govorili "tuđim jezicima", što naravno ne zna­či "stranim jezicima", već podrazumijeva stranu i novu mudrost. Isto je tako rečeno da je taj događaj popratila neka svjetlosna pojava u obliku "plamenih jezika", koja je sjala nad glavama apostola.

No, te nam svjetlosne pojave pružaju dokaz da je duh u tim davnim vre­menima nekoliko puta prožeo neka bića. Možemo se vratiti sve do Mojsija, koji je čuvao ovce u pustinji. Što je bio gorući grm i kakav je to bio glas koji mu je rekao da izuje svoju obuću, jer je tlo na kojem je stajao bilo sveto? Niti glas niti vatra nisu bili fizičke, već duhovne prirode. Mojsije je na taj način do­bio sposobnost komuniciranja s duhovnim realitetima, dobio je novu svijest, koja ga je preobrazila u velikog vođu Izraelskog naroda.

Nešto se slično dogodilo Pavlu koji je bio obasjan bijelom svjetlošću na putu u Damask. Nije li i njegova svijest bila preobražena - nije li se njegov "govor" preobrazio od neprijateljskog u govor sljedbenika?

No, ako su se takve stvari događale u prošlosti, zašto se ne bi i danas mo­gle događati?

Kada sam ja, u dobi od 30 godina, nekoliko puta bio prožet snažnim duhovnim ili nadfizičkim svjetlom, i doživio različite varijacije vatrenog kr­štenja, a rezultat je bio taj da sam također "govorio tuđim jezicima", što znači, govorio sam iz novog znanja, iz razumijevanja koje prethodno nisam imao, zar to nije ista božanska pojava koju su doživjele biblijske osobe?

S obzirom da moji govori, tekstovi i simboli, onima koji to mogu razu­mjeti, dokazuju da je ono o čemu ovdje govorim istina, a to također mogu potvrditi i moji najbliži suradnici, koji su me upoznali tijekom svih tih godi­na, tada se ja ne osjećam samo ovlaštenim, već i obaveznim upoznati druge s mojom vlastitom sposobnošću doživljavanja pomoću Svetoga duha, ili onoga što je bilo obećano svakome pojedincu kada sazrije vrijeme. Zasigurno bih bio izdajnik stvarnih činjenica kada bih prikrivao to svoje stanje, samo zato što bi me neki ljudi u svojem neznanju i naivnosti mogli smatrati bogohulni-kom, a posebice zato što znam da su ta bića mala djeca po pitanju uzvišenog znanja, i stoga ne znaju što čine.

25. POGLAVLJE

Garancija da su moje kozmičke analize istovjetne s vječnom istinom

Da je moj prosvjetljujući rad nastao pomoću Svetoga duha može se prepo­znati po činjenici da moje analize u svakome području dovode do ljubavi. To je u cjelini jedna velika podrška za ispunjavanje zapovijedi "ljubite jedni dru­ge". To je ništa manje nego matematičko rješenje o "besmrtnosti", o tome "što čovjek posije, to će i žeti". To je vječno uzvišeno postojanje vidljivo na fizičkoj razini, preobraženo na niže i učinjeno dostupnim za zemaljske oči i uši.

Sam sam živi dokaz da čovjek može doći do tog znanja na neki drugi način od do sada priznatih i usvojenih od zemaljskih ljudi, koje sam ja kroz svoj rad učinio dostupnim svakome tko ima sposobnost i želju da vidi, čuje i doživi.

Prema tome, svaka optužba protiv mene kao "bogohulnika", kao "pre­varanta", kao "oholog" i "samoljubivog" itd., nema temelja u stvarnosti, jer se bazira na neznanju, taštini i netrpeljivosti.

Djelovati protiv mene znači djelovati protiv istine. Djelovati protiv istine znači prekoravati sunce; to je prkošenje putanji zvijezda.

Kao daljnja garancija istovjetnosti mojeg rada s istinom može se reći da je on, za one koji imaju želju i sposobnost da ga proučavaju, matematički izra­čun svega što se događa u božanskom, sveobuhvatnom planu svijeta, koji ima otkupljujuću važnost za nepobitno inteligentnu i ljubeću svrhu. To je ponov­no, za naprednog duhovnog tražitelja, vrhunska garancija na kojoj se temelji istovjetnost s istinom ili stvarnošću nekog pogleda na svijet. I svako opažanje svijeta koje odstupa od toga, očigledno predstavlja veću ili manju prijevaru.

26. POGLAVLJE

Zašto moja misija može biti i postati samo svjetlost

Onima koji na taj način ne mogu proučavati moj rad i koji stoga ne mogu doći do spomenute garancije mogu samo predložiti da prouče jesam li ja na bilo koji način u svojem radu poticao tamu. Zar moje velike kozmičke ana­lize nisu uvijek nepristrano pokazivale izvore patnje i izvore sreće? - Poku­šajte pronaći da li su ti izvori u skladu sa suštinom onoga što je napisano u

iv tu i urius

Bibliji i ostalim velikim religioznim djelima, i pronaći ćete čudesnu i divnu usklađenost u principima. Osim toga, ne želim zatvoriti bilo kojeg čovjeka u bilo kakvo udruženje, sektu ili religiju temeljenu na mojem radu, već težim tome da svatko zadrži svoju punu slobodu istraživanja, potrage i pronalaženja svjetlosti unutar svih područja na kojima se može pronaći svjetlo, i da se na taj način nauči jasno misliti i jasno doživljavati. Tada je moj rad, moja misija samo svjetlost, samo može biti svjetlost i samo može postati svjetlost. Martinus

PUT KA INICIJACIJI

Sa danskog na cnlcski prevela prevela Anna 0rnsholt Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Svakodnevni život na Zemlji božanstvena je avantura

Put ka organskoj inicijaciji, koju sam u "Livets bog" (Knjiga života) nazvao "veliko rođenje", može se sažeti u jednu jedinu riječ - "poniznost". Poniznost nije kompleks manje vrijednosti nastao iz ropskog mentaliteta koji je podre­đen drugim ljudima, već je to, naprotiv, istovjetno čistoj i apsolutno normal­noj svjesnosti o vlastitom nesavršenstvu ili mentalnoj ograničenosti. S ta­kvom spoznajom o samome sebi otvara se svijest, a time i poštovanje prema svemu što je savršeno, u kome i gdje god se pojavilo. Čovjek se na taj način automatski usklađuje s najsavršenijim načinom vlastite evolucije ka vječnoj svjetlosti. Poniznost, dakle, predstavlja ključ od "vrata mudrosti". Pod "vra­tima mudrosti" ovdje se podrazumijeva "inicijacija", "veliko rođenje" koje je istovjetno "kozmičkoj vidovitosti". Kada su u pitanju ljudi, treba naglasiti da se svi oni nalaze na putu ka tim "vratima mudrosti". Drugim riječima, to znači da je svakodnevni zemaljski život zapravo velika avantura. Ta se avantura razlikuje od svih ostalih avantura po tome što to nije samo pjesma, bajka ili umjetnička izmišljotina, već stvarna istina. Ta je avantura objava o čovječan­stvu koje putuje naprijed i naviše prema sjajnom obliku doživljavanja, božan­skom spasenju od tuge i patnje, ka susretu sa samim "Bogom".

6 7

6 8 Martinus

2. POGLAVLJE

Lutanje u tami

To lutanje prelazi preko kontinenata i mora, preko golih pustinja i ledenih polarnih područja, preko smrznutih tundri i stepa, preko rijeka, jezera i po­toka, preko bujnih cvjetnih livada, vrtova, polja i šuma, gore preko krševitih stijena i planina i nadolje kroz duboke i mračne ponore, kroz hladne močvare sa sluzavim crvima i otrovnim isparavanjima, kroz sparnu vrućinu, malarična područja s biljkama iz džungle ispunjenima svim vrstama opasnih, divljih ži­votinja, tigrovima, zmijama, krokodilima i insektima. No, mi još nismo došli do kraja puta. Još uvijek treba priječi nepoznata, prostrana područja, prije nego što dođemo do "vrata mudrosti". Moramo proći kroz strašna, mračna područja smrti, gdje živa bića mogu preživjeti samo ubijajući druga bića. Mi nadalje prolazimo kroz ostala područja, gdje otrovni plamenovi mržnje poti­ču živa bića da lažu, kleveću, ubijaju i usmrćuju jedni druge - ne zato što je to životni uvjet kao u životinjskom carstvu, već samo zato da bi iskoristili jedni druge u tom velikom lutanju. Vječni put prolazi preko bojnih polja s uništava-jućim tenkovima, s grmljavinom topova, sa štektanjem strojnica i bombarde­rima zbog kojih je Božje jasno nebo opasno za gledanje za posljednji pogled umirućih. Još dalje ide put preko raspadajućih leševa, preko ruševina velikih gradova, preko prostranih groblja za vojnike, prenapučenih bolnica, siromaš­nih i gladnih ljudi koje muče epidemije, nestašice, krađa i pljačka. I iz zračnih skloništa, podruma i pećina čovječanstvo vapi prema nebu - koje su oni sami zatrovali i zato ga se ne usuđuju gledati, za velikom i jedinom stvari - "mirom". Njima nije stalo ni do čega drugog.

3. POGLAVLJE

Kada ljudsko znanje postane prokletstvo umjesto blagoslova

Što to znači da je čovječanstvo dobilo nebesko znanje koje mu omogućava da zagospodari elementima? Od kakve nam je koristi to što pritiskom prekidača možemo dobiti svjetlo i vodu? Od kakve je koristi to što netko može priti­snuti dugme i biti uzdignut na 4. ili 5. kat ili još više, ili pritiskom na drugo dugme netko može putovati zrakom stotinama kilometara na sat iznad mora, gradova i zemalja; i da pritiskom na neko drugo dugme netko može putovati

Put ka inicijaciji 6 9

velikim brzinama kilometarskim autoputovima? - Kakvog smisla ima priti­skanje nekog drugog dugmeta koje omogućava stvaranje tisuća strojeva, a tim se strojevima može upravljati pritiskom na dugme, pri čemu smo oslobođeni svakog fizičkog rada i nevolja, kada svaki takav pritisak dugmeta predstavlja veće ili manje sakaćenje nas samih, našeg fizičkog kao i našeg mentalnog ti­jela? Kakvu mi radost imamo od te nebeske nadmoćnosti i moći, što podra­zumijeva tehničko znanje, koje zapravo ne pripada životinjskom carstvu, već je to u skladu s "Livets bog""ljudska" sposobnost ili kvaliteta, koja nam omo­gućuje da letimo iznad oblaka, kada ista ta snaga i brzina istovremeno, dolje na zemlji ostavlja iza tog nebeskog putovanja ruševine, ljude bez domova, ne­sretne i osakaćene; uzrokuje tugu i smrt dok istovremeno mi plovimo iznad oblaka, osjećamo strah i užas od strane naših protivnika ili branitelja zemlje, domova ili ljudi, koje smo bili poslani da uništimo? - Ima li nešto više rado­sti u jurnjavi autoputovima u tehnički čudesnim, luksuznim automobilima, kada se to čini iz istog razloga kao što je gore izneseno, i kada i ovdje postoji opasnost da nas netko slijedi, opasnost od mina skrivenih ispod ceste, od mi­niranih mostova ili sličnih oblika sakaćenja, smrti i naše vlastite propasti? - I zar nije tako širom svijeta? Nisu li rezultati ljudskog tehničkog znanja ili čisto "ljudskog prisvajanja" doveli do "prokletstva" umjesto do "blagoslova"?

4. POGLAVLJE

Doživljavanje smrti umjesto života

Kada govorimo o primjeni tehničkog znanja u ratu i u službi principa ubi­janja, mi, naravno nemamo namjeru optuživati ili kritizirati neki određeni narod ili naciju. Samo želimo naglasiti primjenu tehničkog znanja u službi principa ubijanja. Osim toga, trebamo se prisjetiti da trenutno ništa ne može biti savršenije nego što jest. Nije li tako da svaka strana u sukobu, a time i u ratu ulaže najveće napore da pronađe ono za što oni trenutno vjeruju i razu­miju da je najmudrije i najsavršenije, kako bi dobili ono što im pripada ili što smatraju da im pripada? - U protivnom bili bi nenormalni. Prema tome, sve je trenutno najsavršenije što može biti, uzimajući u obzir prošlost čovječanstva i plan koji Bog ima za budućnost čovječanstva. I zato se trebamo prisjetiti da se pred nama, čovječanstvom, nalazi put ka "vratima mudrosti" ili "vratima svjetlosti". I kao što smo već istaknuli, taj je put obilno ispunjen detaljima. Ne predstavlja li on čitavu orgiju ekstremnih kontrasta, koji dovode do najuža-

7 0 Martin us

snijih i najkrvavijih sudbina s ratom, sakaćenjem, smrću i uništavanjem? - A to je, dakle, put, ne ka "paklu" - već ka "vratima svjetlosti". Taj put nije posut ružama; kamenit je, tvrd i grub, iako on, naravno, ima i svoje svjetle strane. Čovjek je lutao sve dok mu stopala nisu prokrvarila; sve dok nije postao pro­žet tugom, bolom i patnjom; sve dok nije postao ispunjen mržnjom koja je kulminirala u trovanju neba, svjetlosti i topline, koji su inače, tijekom brojnih života davali boju, energiju ili vitalnost, tako da mi više nismo mogli prema njemu čak niti usmjeriti svoj umirući pogled. I tu smo došli do kapitulacije našeg samopouzdanja. Ovdje smo otkrili da, trenutno u svakom pogledu, ovo nije "život", već naprotiv - "smrt".

5. POGLAVLJE

Ključ od vrata mudrosti

No, budući da to ogromno, genijalno tehničko znanje i sposobnosti predstav­ljaju "smrt", što je onda "život"? - Ovdje život za nas postaje jedna velika ne­poznanica koja nam otkriva jednu apsolutnu činjenicu, da mi sada znamo da do sada ništa nismo znali. I tako smo došli do apsolutno najvišeg znanja koje se može razumjeti ili steći na čisto fizičkoj strani "nebeskih vrata". To znanje nije ništa manje nego "ključ" za ta "vrata", a uslijed toga za blještavo i sjajno "carstvo pravog čovjeka" koje se nalazi iza njih.

6. POGLAVLJE

Ponos i poniznost

Prema tome, to veliko lutanje kroz beskrajni lanac života u tuzi i patnji, boli i sakaćenju, nije bilo uzaludno. To nam je donijelo znanje, iako potpuno druk­čije od onoga koje smo očekivali. To nam je pokazalo da trenutno mi nema­mo takvu veličinu ili kapacitet znanja i duha, stvaralaštva i snage volje, kao što smo zamišljali, i time se hvalili. Kako je hvalisanje isto što i "ponos" životni put nas je doveo do pada tog "ponosa". No, gdje je "ponos" uklonjen iz svijesti, tamo preostaje samo "poniznost".

Put ka inicijaciji 71

Ovdje treba shvatiti da je "poniznost" u prvom redu samo "svjesnost o vlastitim nedostacima". "Poniznost" nije, kao što neki ljudi misle, izraz za ula­givanje, nisku ropsku prirodu koja se slijepo pokorava svakoj tiraniji ili zlo­upotrebi. Takva osoba nije "ponizna", već se, naprotiv, ponaša kao netko tko je bio "dresiran" putem straha, okrutnosti i terora. Naravno da takvo stanje nema ništa s velikim rješenjem ili namjerom života u obliku apsolutne sa-mospoznaje, što je smisao i svrha lutanja kroz brojne labirinte života, patnje i poteškoće.

7. POGLAVLJE

Zašto je poniznost apsolutno neophodna

Ovdje moramo razlikovati između "straha" i "poniznosti". Dok se "strah" mani­festira kao prinudno pokoravanje ili "podređenost","poniznost" se manifestira kao prirodna i prava duhovna nadmoć, bez obzira gdje se javlja. S obzirom da je "poniznost", kao što smo već rekli, spontana spoznaja samoga sebe, svojih vlastitih mana i nedostataka, lako je uvidjeti da je takvo stanje svijesti jedino koje može otvoriti "vrata mudrosti" ili apsolutno jedino koje nam može otkri­ti novo znanje i mudrost. Bez spoznaje o vlastitim nedostacima, nema niti go­vora o bilo kakvoj otvorenosti za podučavanje, učenje, savjete i vodstvo; bez takve spoznaje čovjek jednostavno vjeruje da već posjeduje potrebno znanje. A logična posljedica toga je da bi on na podučavanje gledao ne samo kao na nešto nepotrebno, već i pogrešno, obzirom da sam nije svjestan da je njegovo vlastito znanje ili opažanje pogrešno. Netko čak može pokušati uvjeriti druge u to pogrešno znanje, koje on ima na ovom ili onom području, i bori se kako bi bio priznat kao stručnjak u tom istom području, a svakoga tko se ne želi pokoriti tom njegovom pretpostavljenom znanju gleda kao neprijatelja. Da­kle, on je ispunjen mržnjom i netrpeljivošću prema pravim stručnjacima na tom dotičnom području, jer ih on, zbog svojeg umišljenog autoriteta ne može priznati ili razumjeti. Naravno da to vodi u katastrofu. Lažni se autoritet ne može dugoročno mjeriti s pravim autoritetom.

72 Martinus

8. POGLAVLJE

Kada se "mali pojedinac" smatra "velikim"

Taj je lažni autoritet mnogo više raširen nego što se obično misli. On odašilje svoje prazno hvalisanje na velikom području, kako unutar religioznog tako i unutar materijalnog svijeta. Možemo vidjeti kako primitivni skorojevići, što u ovom slučaju znači "mali pojedinci" koji su prebrzo postali "veliki ljudi", u tolikoj mjeri počinju obožavati sami sebe da ih arogancija primorava da po­riču svoje izvorno podrijetlo i položaj, pa čak uzimaju novo ime, jer njihovo prezime i krsno ime nije dovoljno dobro, i na taj način pokušavaju prikriti svoje siromašno podrijetlo. (Ovdje, naravno, moramo izuzeti one slučajeve gdje je razlog za promjenu imena čisto praktične naravi.) No, uglavnom pro­mjena imena nije neophodna samo zato što je netko postao "veliki čovjek". Nema opasanosti da se uistinu "veliki čovjek" ili apsolutni stručnjak u ovom ili onom području izgubi u masi samo zato što ima obično ime. Nije li Hans Christian Andersen poznat diljem svijeta? Ili možda netko misli da bi postao još poznatiji da je uzeo neko drugo ime? Mislite li da bi se njegove knjige prevele na još više jezika da je on prikrio svoje siromašno podrijetlo? Ne, svjetlost genija ili uistinu velikog čovjeka ne može se sakriti, bez obzira na njegovo ime ili podrijetlo. Naprotiv, ime i podrijetlo kod genija se uzdižu na višu razinu i postaju još veći njegovom čašću i slavom.

9. POGLAVLJE

Nije žudnja za bogatstvom i čašću ono što čini uistinu velikog čovjeka

No, uistinu "veliki čovjek" već je odavno nadišao stupanj na kojem je pokre­tačka sila u njegovom životu žudnja za divljenjem i obožavanjem od stra­ne drugih ljudi. On uslijed toga uopće ne osjeća potrebu da bude poznat. U svojem duhu obuzet je stvaralačkom sposobnošću i ima samo jednu želju - da položi rezultate svojih otkrića pred noge čovječanstva, iako davanje tog poklona ponekad može uzrokovati kako glad i neimaštinu, tako i kritiziranje i proganjanje. Zar danas ne postoje umjetnička djela koja su svojem tvorcu donijela samo život u gladovanju i nevoljama, a danas se cijene u tisućama funti, i koja omogućuju spretnim poslovnim ljudima, kojima u potpunosti

nedostaje sposobnost da stvore takvo nešto, mnogo bogatiji život od siromaš­tva u kojem je tvorac tog umjetničkog djela morao živjeti?

Ne, uistinu "veliki pojedinci" nisu bili zaokupljeni mišlju o bogatstvu i zaradi. Oni se stoga, u do sada nesavršenom svijetu, nisu mogli nositi s onim bićima koja su žudjela za zlatom, bogatstvom i slavom, bez obzira na trud, krv i suze njihovih bližnjih. Nije li i danas uglavnom tako? - Nije li u brojnim slu­čajevima zarada od tehničkih otkrića završila u džepovima bogataša umjesto u džepovima izumitelja?

10. POGLAVLJE

Što je karakteristika zamišljene ili umjetne veličine

Mi ovdje ne spominjemo ove probleme kako bismo kritizirali "bogataše". Ta­kva kritika ne bi bila ispravna, budući da "bogataš", kao i "siromah" danas ne mogu biti nešto drugo od onoga što jesu. Oba ta stanja predstavljaju korak ili stadij na putu koji svi moraju proći kako bi mogli napredovati. No, svaki od ta dva koraka pokazuje nam određeni tip ljudi. Kod poslovnog magnata vidi­mo "velikaša" i "bogataša" kojeg masa obožava, no, o kojem je Krist rekao da je njemu nemoguće stupiti u "kraljevstvo nebesko", kao što je devi nemoguće proći kroz ušicu igle. Kod drugog tipa (ovdje mislim na izumitelja, umjetnika itd., koji je iskorišten od strane magnata i stoga mora živjeti u siromaštvu) prepoznajemo genija, koji daje svoje bogate poklone čovječanstvu, iako mu to donosi samo život u gladi, neimaštini i patnji. Kod prvog tipa vidimo čovjeka koji je postao "velik" u očima brojnih ljudi i koji je zato "čašćen" i "slavljen". Zbog njegove velike palače i luksuznih automobila, slugu i vozača, njegovog položaja na burzi i njegovog ogromnog bogatstva itd. ljudi ga smatraju jed­nim od "najboljih" građana društva. Pa ukoliko on društvu daje samo neko­liko postotaka svojeg basnoslovnog bogatstva, u obliku donacija umjetnosti i znanosti, tada ga kite najvišim počastima države ili nacije, pri čemu se on još više bogati i to dovodi do toga da si on počinje umišljati kako je moćan i nadmoćan u odnosu na svoje bližnje.

marim us

11. POGLAVLJE

Bogataš i "ušica igle" ili čuvari praga

Dobro je poznata činjenica da ga takav način razmišljanja ili umišljanja dovo­di do toga da počinje smatrati sebe nepogrešivim u svim životnim područji­ma, kako u religioznim, tako i u materijalnim.

I u čemu je on to bogat? - Nije li bogat zahvaljujući ekonomskom pljač­kanju svojih bližnjih? I nije li postao slavan zahvaljujući rezultatu tog prisva­janja, zahvaljujući "zlatu"? - Zlato sjaji oko njega u obliku lijepog doma, lijepih luksuznih automobila, lijepih slugu, lijepih počasti i "lijepih veza" itd.

No, pljačkanje svojih bližnjih u suprotnosti je s izrekom: "blaženije je da­vati nego uzimati" kao i sa "ljubite svojeg bližnjeg kao samoga sebe", a uslijed toga je u suprotnosti s ispunjenjem zakona ljubavi.

Ništa ne mijenja na stvari to što je to pljačkanje tako dobro kamuflirano i prihvaćeno od strane zakonskog sustava. Zato nije nimalo neobično da takav čovjek ne može stupiti u "kraljevstvo nebesko". - No, može li mu to netko reći? - Ne, to nije moguće. Takav je čovjek postao toliko nepopustljiv u obožavanju samoga sebe, uvjeren u vlastitu nepogrešivost u svakom pogledu, a naročito u pogledu "pljačkanja svojeg bližnjeg" koje se naravno ne naziva tim imenom, već se naziva "poslom", "legalnom trgovinom", uključujući i sve vrste dionica, kamata, pozajmica i si. - Može li ga netko uvjeriti u to da on po tom pitanju nije "stručnjak"? Zar se njegovo shvaćanje ne temelji na fosiliziranom i krista­liziranom načinu razmišljanja da njegov način poslovanja predstavlja najviši idealizam, dok na samoga sebe gleda kao društvenog dobrotvora, a svoje žrtve (radnike i sve ostale, čiju radnu sposobnost on iskorištava) kao nužno zlo ili stvorenja koja moraju "ostati dolje"? Možete biti sigurni da će on sebe doživ­ljavati kao onoga koji "bolje zna" u ovom slučaju. Svatko može vidjeti njegov nadmoćan položaj. Ne, "ušica igle" za njega je zatvorena. Bogatstvo je za njega postalo "čuvar praga".

12. POGLAVLJE

Kada bogataš dolazi u duhovni konflikt sa svojim načinom života

Ovdje je potrebno naglasiti da tip ljudi koji je upravo prikazan predstavlja kulminaciju ili najgori stupanj, i da svi oni koji su u svakodnevnom govoru

rui irtiLijuLiji

označeni kao "bogataši" ne pripadaju tom tipu. "Čuvari praga" onemogućuju u daljnjem napretku "bogataša", tako da je i on, poput svih ostalih bića podre­đen zakonu evolucije. Mi stoga pronalazimo "bogataše" koji su u konfliktu s njihovim načinom života, koji u njemu vide ispraznost i nesmiljenost i koji zbog toga, najbolje što mogu, pokušavaju ublažiti taj njihov duhovni konflikt dovodeći se u sklad sa zakonom ljubavi, i počinju djelovati u korist prirodne i normalne dobrobiti svojih bližnjih. I samo zamislite koliku radost i blagoslov mogu pružiti takvi veliki ili mali "bogataši", dok zakoniti i nezakoniti pljačkaši ili goniči robova još uvijek tlače ljude, drže ih u primitivnosti, siromaštvu i poniženju, čime stvaraju sjeme za revoluciju, rat i sakaćenje.

13. POGLAVLJE

Pravi i lažni "aristokrat"

Što je to "pljačka" i što je to "pravo bogatstvo"? - "Pljačka" je djelo koje vlada i muči još uvijek nerazvijeno čovječanstvo u dva oblika, naime "nezakonitom" i "zakonitom". Čovjek može "pljačkati" protivno zakonima društva i pljačka se u tom slučaju naziva "krađom" označena je kao "kriminal" i dovodi do zatva­ranja i kažnjavanja. No, "pljačka" može također biti prikrivena, što znači tako organizirana da je u skladu sa zakonskim sustavom društva i donosi onome tko ju čini, kao što smo upravo vidjeli, divljenje, čast, odlikovanja i društveni položaj. Takav "zakoniti pljačkaš" u velikoj je mjeri današnji državni ili na­cionalni monetarni ili financijski sustav, sustav obveznica i kamata, kako u državnim tako i u privatnim koncernima. Taj je sustav "pljačkaški" sve dok uzrokuje bankrote, prisilne aukcije, osiromašenje, istjerivanje ljudi iz kuća i domova, i od njih čini prosjake, dok od njegovih pokretača istovremeno čini cijenjene magnate koji žive u luksuzu i obilju, stvarajući pohlepu i lijenost kod njihovih rođaka, i potiče kod njih umišljanje da pripadaju višoj klasi. Jedino se to može nazvati pljačkom. Jedina apsolutna vrijednost ili bogatstvo u životu ili postojanju koja od pojedinca čini više biće, njegova je stvaralačka sposobnost ili njegova radna sposobnost. Radnik koji može obaviti samosta­lan, savršeni rad, mnogo više pripada klasi viših bića od poslodavca, za kojeg on radi, i čija je nadmoć uvjetovana isključivo time što je on naslijedio veliki imetak ili moć, ili bogatstvo do kojeg se došlo špekulacijama. Bez savršene stvaralačke sposobnosti, život i postojanje bili bi potpuno bezvrijedni; čak niti zlato ne bi vrijedilo više od šljake; pa čak ne bi postojao nikakav život.

/ 0 lviuTimus

Vjerovati da netko stvaralačku sposobnost može zamijeniti zlatom ili mrtvim materijalom, i pomoću takve zamjene postati više biće, predstavlja praznovjerje koje je u svim vremenima uzrokovalo rat i sakaćenje, čime je postavilo temelje paklu, koji trenutno bjesni između nacija na našem planetu. Upravo to praznovjerje stvara suprotnost "poniznosti" koju nazivamo "po-

» nos .

14. POGLAVLJE

Isto kao što pojedinci mogu biti bogati i siromašni, tako se i nacije sudbinski javljaju kao bogate i siromašne

Kako je s pojedincima tako je i s nacijama. Isti zakoni, iste greške i isti "ponos" koji vladaju pojedincima u naciji i uzrokuju između njih nesklad, nepravdu i proganjanje, također odlučuju o sudbini te nacije u odnosu prema drugim na­cijama ili državama na Zemlji. Možemo stoga vidjeti da nacije imaju "karak­ter" poput pojedinaca. Neke su nacije nadmoćne, one imaju veliku društve­nu i materijalnu moć i položaj, koje su stekle istim zakonitim i nezakonitim "pljačkaškim metodama" koje su omogućile pametnim i bistrim "poslovnim ljudima" da postanu "bogataši i velikaši". Za čovječanstvo koje se diljem svi­jeta budi postaje očigledna činjenica da takve nacije, poput bogatih magnata, djeluju u uvjerenju u svoju vlastitu moralnu nepogrešivost kako u poslov­nom svijetu tako i u načinu života, i vjeruju da s pravom odlučuju o drugim nacijama i nemilosrdno ih "pljačkaju". Razumljivo je da će te nacije doživjeti posljedice svojeg samoprecjenjivanja i vjerovanja u lažni autoritet. "Ponos" mora pasti kako kod nacija tako i kod pojedinaca. Tako možemo vidjeti nacije koje žive u luksuzu i obilju, kao i nacije koje žive u bijedi i siromaštvu. Kod bogatih nacija kao i kod bogatih ljudi nalazimo potpuni nedostatak razumije­vanja pravih životnih vrijednosti. Njihova je mjera vrijednosti zlato i materija umjesto stvaralačke sposobnosti, koja jedina daje materiji neku vrijednost, i to je jedina stvar koja može dati "nešto" "živom biću".

Put ka inicijaciji 77

15. POGLAVLJE

Pravo se bogatstvo ne može niti kupiti niti prodati

Prema tome, stvaralačka je sposobnost apsolutno jedini oblik pravog bogat­stva. Ona se ne može steći pljačkanjem ili osiromašivanjem drugih. Nju nam nitko ne može darovati, kao što ju niti mi ne možemo nekome dati. Ona se ne može kupiti i ne može se prodati. Ona nema nikakve veze s novcem. To je ta­kođer jedina stvar koja može predstavljati apsolutno "privatno vlasništvo". To je također apsolutno jedina stvar s kojom možemo biti rođeni i jedina stvar koju netko može ponijeti sa sobom iz fizičkog svijeta u razine duhovnih svje­tova i ponovno natrag u novi fizički život. Samo je onaj apsolutno i nepobitno bogat tko je razvio i usavršio sposobnost stvaranja ili manifestiranja, i samo on predstavlja pravog "aristokrata".

16. POGLAVLJE

Zašto pravi aristokrat nije prepoznat

To što gore spomenuti aristokrat danas nije uvijek prepoznat rezultat je pre­vladavajućeg praznovjerja koje od zlata čini mjeru vrijednosti, i koje najčešće označava neku osobu kao "aristokrata" u skladu s njegovim bogatstvom ili njegovim bankovnim računom. Gledano iz kozmičke perspektive, mentalne su sposobnosti jedino bogatstvo, a biće je "bogato" samo na onom području djelovanja gdje se te sposobnosti mogu očitovati. Ono je još uvijek "siromaš­no" tamo gdje su mu sposobnosti i dalje nesavršene.

17. POGLAVLJE

Umjetna razlika u položaju

Kozmički gledano, duhovno siromaštvo nije posljedica fizičkog siromaštva, nestašice, gladi i patnje. Možemo vidjeti da su životinje u prirodi, koje su mentalno mnogo niže od ljudskih bića, u potpunosti opskrbljene svime što im je potrebno za život, tako da se mogu razmnožavati, igrati, kretati i uživati

78 Martinus

u životu. - Nema niti "bogatih" niti "siromašnih". Nema nikakvog monopolizi­ranja životnih dobara. Na tom primjeru jasno možemo vidjeti da nije namjera života da bića u većoj mjeri monopoliziraju materiju ili životne potrepštine od onoga što predstavlja prirodnu potrebu, te da s viškom materije stvaraju umjetnu razliku u položaju ili da se pretvaraju u umjetne aristokrate. Upravo tu istinu potkrjepljuje stara poslovica: "Tko visoko leti, nisko pada". Ponos, koji je dijametralno suprotan "poniznosti", istovjetan je vjerovanju da je neki čovjek, zahvaljujući stečenim dobrima ili sakupljenoj materiji, mnogo više ili savršenije biće od osobe koja ne posjeduje slično bogatstvo. A kako on još nije dovoljno zreo ili duhovno kvalificiran da bi se mogao nositi s osjećajem nad­moći nad svojim bližnjim, postaje neugodan prema svima koji nisu dosegli isti materijalni položaj. On na druge ljude gleda kao na "primitivna" bića koja ima pravo iskorištavati. U velikom broju slučajeva bogataš takva "primitivna bića" ima u potpunosti u svojoj moći. Njegovo ekonomsko preživljavanje u cijelosti ovisi o iskorištavanju koje mu je nametnuo bogataš. Njegova plaća za rad, koji on ponekad obavlja za njega od jutra do večeri, svedena je na naj­manju moguću mjeru, pri čemu bogataš na nju ponekad gleda kao na uslugu koju čini siromahu. A budući da se siromah zbog takve situacije ne može mje­riti s "bogatašem" po pitanju odjeće ili luksuza, već ponekad mora prihvatiti "bogataševu" rabljenu i odbačenu odjeću i ostala dobra, i budući da je primo­ran živjeti u potkrovlju ili u podrumu, na taj se način stvara još ekstremnija ili veća materijalna razlika i njegova pripadnost "nižoj klasi".

18. POGLAVLJE

Simpatije i antipatije bogataša

Lako je "bogatašu" predstavljati "aristokrata". No, obzirom da je takav način života umjetan položaj za koji on nipošto nije zreo (nitko nikada ne može biti dovoljno zreo za osjećaj pripadanja višoj klasi, osim na čisto prirodan način, što podrazumijeva intelektualnu superiornost) on uopće ne vidi "čovjeka" ili "duh" iza "siromašnog" ili bića iz "niže klase", već o njemu prosuđuje isključivo na temelju njegove "siromašne" vanjske pojave. Kada nije otvoreno okrutno i nehumano, njegovo ophođenje s tim bićem uglavnom je "blagonaklono" i "milostivo". Ovdje se ne uzima u obzir mogućnost da taj siromah tu i tamo može pripadati višoj klasi u apsolutnom smislu. Taj je njegov identitet dugo stagnirao i bio kočen njegovom ekonomskom ovisnošću o "bogatašu" ili "po-

Put ka inicijaciji 79

slodavcu". Želi li zaraditi za život, on mora šutjeti i trpjeti. Da to nije tako, ne bi bile potrebni radnički sindikati, policijske snage ili zaštitne mjere čiji je cilj djelovati protiv tih mračnih uvjeta i ograničiti tu mentalnu depresiju, kako se to ne bi pretvorilo u potpuno ropstvo.

Posve je drukčiji odnos bogataša prema ljudima vlastite klase. Prema ta­kvim bićima, a posebice prema onima koji su još bogatiji od njega, on se odnosi s "dubokim poštovanjem", a ponekad je njegovo ponašanje toliko ne­prirodno i pretjerano da je poznato kao ono što nazivamo "snobizam". Tada će on pokazivati pretjeranu blagonaklonost i divljenje, ukoliko nije ispunjen zavišću zbog većeg bogatstva i položaja drugih, što se događa u slučaju kada nema neke posebne koristi od tog poznanstva, i kada mu ono ne može omo­gućiti da zadovolji svoju sve veću žudnju za moći, njegovu nezasitnu glad za time da bude "aristokrat".

19. POGLAVLJE

Zamišljeni viši položaj i "Carevo novo ruho"

Prema tome, društvena "viša" i "niža klasa" isključivo se temelje na "ponosu" ili praznovjerju da je razlika u posjedovanju materijalnih dobara zapravo "pri­rodna", a time i kozmička "razlika u položaju" između pojedinaca, i da to "višoj klasi" daje pravo da vlada, zapovijeda i iskorištava "nižu klasu". Možemo uočiti da je kozmička vidovitost omogućila Spasitelju da iznese opažanje da je boga­tašu nemoguće stupiti u "nebo". Nije nimalo neobično da su mudri ljudi širom svijeta preporučivali "poniznost" kao apsolutno jedini put ka Bogu. Razlog je taj što je "poniznost" jedino podešavanje svijesti koje sprječava da pojedi­nac ne padne u "umjetnu" nadmoćnost ili zamišljenu uzvišenost. Samo "poni­znost" može osloboditi čovječanstvo toga da ono ide uokolo samo u košulji, poput cara u bajci Hansa Christiana Andersena, i da mu se svi ljudi smiju, jer je on vjerovao da je odjeven u najbolju odjeću na svijetu. Teško se može za­misliti bolja slika o ispraznosti arogancije i taštine od ove božanstvene bajke. Umišljenost ili zamišljeni viši položaj, što je prava priroda ponosa, dugoročno ne može opstati na račun apsolutne stvarnosti. Drugi ljudi nisu pod utjecajem tog umišljanja, i prije ili kasnije će otkriti pravu golotinju pojedinca. Samo se pomoću "poniznosti", koja je zapravo istovjetna realnom opažanju njegove mentalne golotinje ili pravog duhovnog standarda, pojedinac može zaštititi od opasne "golotinje", tj. od ponosa i taštine kojima je podlegao car iz bajke.

80 Martinus

20. POGLAVLJE

Vrlo loše prikrivena taština

No, nije samo "bogataš" u svojem najgorem izdanju podložan "ponosu" ili umi-šljanju da pripada pravoj "aristokraciji". Velika većina ljudi dijeli isto to shvaća­nje, naime da je posjedovanje velikog materijalnog bogatstva izraz prave mo­ralne veličine ili bogatstva u apsolutnom smislu. A kako ne posjeduju takvo materijalno bogatstvo niti su ga sposobni stvoriti - već svi oni gladuju i žeđaju za tim da uživaju isto divljenje i "čast" kao i "bogataši" i oni koji pripadaju višoj klasi - oni stoga pokušavaju, najbolje što mogu, svojim ograničenim sredstvi­ma predstavljati sebe kao bogataše, kako bi njihova okolina mislila da pripada­ju klasi "bogataša" ili "aristokraciji". Okružuju se, najviše što mogu, prividnim luksuzom i elegancijom poput bogataša. Jedina je razlika u tome da dok boga­taš posjeduje luksuz koji ga okružuje, ova druga strana samo ga unajmljuje ili ga, u najboljem slučaju, dobiva nakon godina i godina otplaćivanja, pa stoga njegovo vlasništvo postaje tek u trenutku kada je gotovo već istrošen.

Netko može unajmiti konja za jahanje, jahaće odijelo, večernje odijelo i večernju haljinu, kao i luksuzni automobil i ostale stvari koje su potrebne za "organiziranje zabave". Na taj način možemo vidjeti kako taština ili želja za divljenjem oponaša čak i "lažnu" višu klasu. Osim toga, želja da drugi vjeruju da je neki čovjek magnat ili predstavnik "višeg" kulturnog stupnja na svojem vrhuncu ili krajnosti, od njegovih nasljednika čini takozvane muškarce i žene od mode, play boy e ili ostale predstavnike vrlo loše prikrivene "taštine".

21. POGLAVLJE

Primitivna taština kod kulturnog kao i kod primitivnog čovjeka

Istina je da taština sama po sebi nije "grijeh" štoviše, u određenim je domena­ma čak nužnost; no, tamo gdje prelazi mjeru predstavlja želju da se bude nešto posebno, nešto što može izazvati divljenje kod drugih; taština je također želja da se predstavlja "višu klasu", viši "kulturni" stupanj i da se bude "drukčiji" od drugih. Ta je želja potpuno normalna tamo gdje se ne svodi samo na modu, na par cipela ili na ovaj ili onaj šešir, na oblik hlača ili duljinu jakne, na boju kravate i na to da li netko nosi kišobran ili ne. Tamo gdje se "kultura" svodi samo na modu, ona nema ništa zajedničko s višom kulturom. Tamo su ideje

i Ml 1\14 i / N U / ( U l/l

samo privremeni rezultat raspoloženja taštine. Posve opravdano se tu može raspravljati o tome čiji je ukus "najbolji" i čiji su ukrasi najbolji, jesu li to per­nati ukrasi primitivnih bića, njihovi prsteni u ušima, na rukama i nogama, crteži i tetovaže na licu i tijelu, ili slične ideje "kulturnih" bića. Ako se pera stave na glavu ministra ili na glavu Indijanca, ako naušnice stavljaju na uši crnkinja ili bogatašica, ako se boja i puder stavljaju na kožu crne ili bijele rase, to nimalo ne mijenja princip. Jedina je razlika u pristupu i učestalosti upotre­be materijala za te ukrase.

22. POGLAVLJE

Svečano odijelo ne pretvara kriminalca u sveca ili u duhovno naprednog čovjeka

Sigurno je da ljudima koji su živjeli u džungli nisu bili u jednakoj mjeri do­stupni materijali tako visoke i profinjene kvalitete kao civiliziranom čovje­ku, pa su oni stoga morali upotrebljavati grublje i manje pogodne materijale. Umjetnost ukrašavanja samo je pitanje rutine koja se može razviti kako kod primitivnih tako i kod civiliziranih ljudi, i zato ne može predstavljati apso­lutno pouzdanu karakteristiku prave kulture. Kultura je u svojoj najdubljoj analizi zapravo izraz humanosti. Samo humanost može biti istovjetna s kul­turom. No, budući da princip "ukrašavanja" ili "uljepšavanja" mogu koristiti kako primitivni tako i civilizirani ljudi, kanibal kao i diplomat, grešnik kao i svetac, bojanje i pudranje samoga sebe, imati široke ili uske nogavice na hla­čama, dugu ili kratku jaknu, ovu ili onu kravatu, šešir i cipele, nakit i prstenje - sve su to karakteristike nižih stupnjeva svijesti ili nižih oblika kulture. Takvo odijevanje "grešnika" ne pretvara u "sveca", niti obrnuto. Kulturni stupanj nije nešto što netko može obući ili svući, nije nešto što se može staviti na sebe pomoću kista i što može biti isprano kišnim kapima. I tu smo došli do srži stvari. Svjedočimo lutanju cara u njegovoj košulji. Sve dok "taština", koja je pokretačka snaga "ponosa", ne prelazi svoje normalne granice, što znači stu­panj na kojem se ona manifestira na način koji je neophodan zbog prirode, zdravlja i higijene, tako da može odgovarati jednoj savršenoj pojavi, sve do tada ona predstavlja vrlinu. Kada prelazi taj stupanj, taština postaje neprirod­na i pretjerana i nema više dodirnih točaka sa stvarnom logikom. I tek ju tu počinjemo nazivati "taštinom". Prije tog stupnja na nju se gleda tek kao na prirodno samoizražavanje.

Marttnus

23. POGLAVLJE

Kada primitivna "taština" na kraju uzrokuje "poniznost" u arogantnom umu

Zašto čovjek postaje neprirodan, arogantan? Zar uzrok takvog oblika taštine nije, kao što smo već spomenuli, upravo težnja za divljenjem, za time da ljudi vjeruju da je netko osoba od "položaja", da pripada "višoj klasi"? Nije li istina da na taj način netko želi naglasiti da pripada višem kulturnom stupnju od drugih? Upravo takvim neugodnim ponašanjem prema svojem bližnjem ili takvom pretjeranom željom da se predstavlja "viši" kulturni stupanj, čovjek marljivo šije "novu odjeću" koja je u bajci samo careva košulja. Čovjek tako stvara ili prisvaja za sebe najekstremniju modu. Ponosno šeće putovima i uli­cama samo u "košulji", uživajući u "višem" stupnju kulture koju on misli da predstavlja zahvaljujući svojem modernom izgledu. "Ponos" uzrokuje takvo umišljanje ili mentalni stav, a to prije ili kasnije dovodi do pada. Takav pri­kriveni "ponosni" stav, takvo vjerovanje da je netko iznad drugih vrijeđa oko­linu, tako da predstavnike takvih ekstremnih pogleda njihovi bližnji počinju prezirati. Ti bližnji mogu, iako nesvjesno, iza samozadovoljstva nad njihovom zamišljenom veličinom, osjetiti prazninu koja se krije iza vanjske, ponekad vrlo sređene, moderne pojave tih bića. Jednog će dana ovi bližnji razbiti to umišljanje o "veličini" ili položaju, i tako će svijest "izgubljenog sina" biti is­punjena spoznajom o njegovoj kulturnoj golotinji, a ta je spoznaja istovjetna "poniznosti". "Izgubljeni sin" tada će se okrenuti ka stvaranju prave "kulture" ili njegovanju svojeg srca.

24. POGLAVLJE

Ponos na religioznom području

No, "ponos" se ne očituje samo na materijalnom području. Na religioznom području također susrećemo brojna bića koja žive u pretjeranim i umišljenim idejama o svojoj vlastitoj "veličini". Ovdje čovjek toliko ne nastoji kopirati "bogataše" ili na materijalnom bogatstvu temeljenu "višu klasu", već najvi­še kulturne predstavnike poniznosti, kao što su mudraci, proroci i spasitelji svijeta. Prilagođavanje takve vrste samo je po sebi hvalevrijedno ako ta bića predstavljaju model za kultiviranje i humaniziranje vlastite svijesti. U tom

Put ka inicijaciji 83

slučaju čovjek je u velikom skladu sa zakonima svijeta, a njegov će razvoj po­stati skladan i savršen. Ovdje nema govora o "čuvarima praga" ili bilo kakvom "padu", budući da tu ne postoji nikakav "ponos".

Većina ljudi, međutim, ipak nije usmjerena prema jedinoj pravoj i pri­rodnoj "višoj klasi" kojoj pripadaju viša duhovna bića. Visoki položaj tih bića, njihova svjetska reputacija ili mjesto u povijesti, divljenje i obožavanje koje prema njima iskazuju drugi ljudi, imaju isti učinak kao i položaj "bogataša", naime, da predstavljaju veliki predmet "ponosa". Zbog toga smo svjedoci da mnoštvom ljudi upravlja religiozni ili duhovni ponos. Kao i u materijalnom svijetu, i na ovom području mnogim bićima upravlja glasna duhovna "aro­gancija". Da, ta je "arogancija" čak organizirana. Organizirana arogancija ili ponos javljaju se u velikom broju takozvanih "religioznih sekti". No, potrebno je uvidjeti da ponos nije jednako zastupljen u svim sektama. K tomu, trebamo imati na umu da može, dakako, biti prikriven i da se može manifestirati samo u obliku ideja, tako da njegov identitet ponosa nije tako očigledan i jasan, pa je uslijed toga kod brojnih bića prisutan na posve nesvjesnoj razini.

25. POGLAVLJE

Okrečeni grobovi koji u sebi sadrže mrtvačke kosti i svakojake nečistoće

Kako se, dakle, manifestira taj religiozni ponos? Kada netko smatra da je "spa­šen", on vjeruje da pripada "odabranoj djeci Božjoj" i da mu je Bog posebno naklonjen, i zahvaljujući toj naklonosti osjeća se povlaštenim u odnosu na pripadnike drugih sekti i religioznih vjerovanja, u odnosu na "one koji su izgubljeni" ili one koji kroče "širokim putem grijeha". Nije li to ponos? Kada ista osoba neprekidno osuđuje druge ljude i naziva ih "vječno izgubljenima", nije li to ponos? Kada taj čovjek osuđuje ostale sekte ili religiozne zajednice, a jedino na religioznu zajednicu kojoj sam pripada gleda kao na apsolutno jedino spasenje, nije li to također ponos?

Netko bi mogao ustvrditi da su ti ljudi zavedeni posebnim religioznim idejama i učenjem njihove zajednice. Žrtve su praznovjerja da su oni koji se ne žele pridružiti njihovoj zajednici i pokoriti se njenim religioznim dogma­ma i učenju, izgubljeni. Da, to je istina. Oni su žrtve učenja te sekte, ali zašto takvo učenje odgovara tim ljudima? Zašto oni žele pripadati toj sekti? - Zašto se u njima ništa ne buni kod pomisli da neki ljudi trebaju biti "izgubljeni", dok

S4 Martinus

su oni sami posebno odabrani ili uživaju Božju naklonost? Nije li to zato što im takva misao, takvo religiozno učenje u potpunosti odgovara? - Ono je u potpunom skladu s onime što naročito žele. Oni ne vide ništa nepravedno u pomisli da njihov bližnji treba biti "vječno izgubljen", mučen u "paklu", dok oni sami, ne čak niti svojom vlastitom zaslugom već zahvaljujući "milosti", uživaju posebnu naklonost Providnosti ili "Boga", i da će cijelu vječnost doživljavati neograničenu i sjajnu sreću. Nije li to ista sklonost ili, bolje rečeno, isti princip koji ispunjava bogataša, čovjeka koji žudi za posljednjom modom i žene koja ima iste takve želje? - Nije li to ista radost i zadovoljstvo zbog pomisli da nisu poput drugih, već da su profinjeniji i kultiviraniji, i da pripadaju onima koji su "spašeni", što u ovom slučaju znači "višoj klasi"? Koji je tip manje licemjeran? Da li netko vjeruje da je bliže "nebu" promjenom ideje o "višoj klasi" u ideju o tome da je "spašen", promjenom ekstravagancija bogataša, ultramodernih ideja o modi i ostalih oblika prednosti "umjetne" i "oponašane više klase" u religiozni oblik "više klase"? Da li je netko bolji samo zato što ide uokolo i samoga sebe smatra vrjednijim od drugih, nevjernika i grešnika, i na taj na­čin zamišlja da je jedno od Boga posebno odabranih i od "grijeha" spašenih bića, i to samo zato što pripada ovoj ili onoj religioznoj zajednici, zato što ima člansku karticu ovog ili onog religioznog pokreta. Ili netko ide uokolo i osjeća se uzvišenim nad većinom svojih bližnjih i u najboljem slučaju blagonaklono, s visine gleda dolje na "proletarijat" ili na ljude u radnoj odjeći, samo zato što on nosi jahaće odijelo i sjedi na konju, ili se nalazi u luksuznom automobilu, odjeven u skladu s posljednjom modom ? - Doista, farizeji i sakupljači poreza danas su življi nego ikada prije. Okrečeni grobovi, u kojima se nalaze mrtvač­ke kosti i svakojake nečistoće predstavljaju kozmičku analizu spasitelja svijeta o "ponosu" ili kontrastu "poniznosti".

26. POGLAVLJE

Svatko tko se uzdiže bit će ponižen, a svatko tko se ponizuje biti će uzdignut

Netko ovdje može primijetiti da su sve spomenute stvari potpuno bezazlene. Naravno da samo po sebi nije zločin odijevati se u skladu s ovom ili onom modom ili živjeti u obilju; podjednako tako, nije zločin to što su odjeća koju netko nosi ili automobil koji netko vozi kupljeni u gotovini ili na kredit, ili su samo posuđeni. Nisu te stvari ili njihova upotreba u sukobu sa zakonima

humanosti. Tijekom evolucije događa se to da materija sve više postaje po­dređena ljudima. U potpunom je skladu s božanskim zakonom da sve stvari koje ljudi koriste trebaju postati sve profinjenije, kako u tehničkom tako i u umjetničkom smislu. Nije dobro isključivo to što je upotreba tih stvari isklju­čivo rezultat ponosa, kada pomoću tih stvari netko zamišlja i uživa u tome da postavlja granicu između svojeg vlastitog i stupnja evolucije svojeg bližnjeg, i na taj način želi što više pred svima istaknuti svoj "uspjeh". Zbog toga posluga mora nositi posebnu uniformu za poslugu kako bi se naglasio njihov po­dređeni položaj, i kako posjetitelj ne bi pogriješio i pozdravio slugu umjesto "gospodara". Tamo gdje nema vanjskih oznaka, posjetitelji pozdravljaju i po­štuju čisto ljudski aspekt. I tada bi se moglo dogoditi da bi ti pozdravi bili više naklonjeni sluzi umjesto gospodaru. Naša okolina otkriva tu kozmičku istinu da nitko nije došao na ovaj svijet da bi bio služen. Prema tome, posjetitelji se prepoznaju u sluzi, dok na gospodara gledaju kao na nešto strano, nešto nepoznato ili nenormalno. Upravo taj vječni zakon prirode uništava svaki ponos i svaku umjetnu i samonametnutu uzvišenost. Isključivo je okolina ta koja diktira: "Svatko tko se uzdiže biti će ponižen, a svatko tko se ponizuje biti će uzdignut".

27. POGLAVLJE

Još uvijek postoje nezadovoljni "radnici u vinogradu"

Kao što upotreba profinjenih tehničkih sredstava sama po sebi nije grijeh, već naprotiv, predstavlja božanski blagoslov, kada njihova upotreba nije po­taknuta taštinom, već samo pukim uživanjem u savršenstvu i ljepoti stvari; isto tako nije zločin niti grijeh biti član neke religiozne sekte ili udruženja, ili pak pripadati više ili manje ekstremnim religioznim idejama ili učenjima, pod uvjetom da to članstvo ne predstavlja vanjski sjaj, pomoću kojeg netko pokušava na umjetan način zadovoljiti želju za uzvišenim položajem, kojem ne pripada naš bližnji i kojem ne bi trebao imati pristupa. Da, zvuči neobično, no imali smo iskustva s ljudima koji su se nazivali "spašenima", a postajali su deprimirani pri pomisli da će sva bića bez izuzetka biti "spašena", i da apso­lutno nitko neće biti vječno "izgubljen". Što se to pokreće u nutrini takvih "spašenih" bića? - Nije li to zapravo povrijeđena "taština"? Ako će sva bića biti spašena, što znači - doći do istog stupnja razvoja, na kojem ta osoba misli da se nalazi, kakva je u tome radost za one koji misle da su spašeni? - Nije li ovdje

lako uvidjeti da je pojedinac u toj situaciji više uživao u tome da je nadmoćan nad svojim bližnjim, uživao u tome da predstavlja jednog od Božjih odabra-nika, nego što je uživao u ljubavi prema svojem bližnjemu? Da je bio doista nesebičan, on bi radije propao nego dozvolio da njegov bližnji bude izložen svojoj nesretnoj sudbini. Da, on bi osjećao kao najviši blagoslov pomisao da sva bića bez izuzetka mogu doseći taj nebeski stupanj razvoja za koji on misli da mu je dodijeljen.

Prema tome, ovdje možemo vidjeti samo "uzdizanje" farizeja u onima koji misle da su spašeni. Još uvijek postoje radnici u vinogradu koji su se razljutili zbog činjenice da su radnici koji su došli u jedanaest sati dobili istu plaću kao i oni koji su radili cijeli dan. Ljudi još uvijek više vole same sebe nego svoje bližnje, i iz toga proizlazi opažanje da su oni "napredniji" od svojeg "bližnjeg".

28. POGLAVLJE

Lažni Kristi, lažni proroci i lažne okultne osobe

Kada se danas javljaju brojni ljudi koji sebe proglašavaju "Kristom", proro­kom ili nekom okultnom osobom koju je Bog poslao da "spasi" svijet, ali koji nemaju za ponuditi ništa osim te njihove izjave, popraćene nesretnim men­talnim proganjanjem, klevetanjem te ljutitim i zlonamjernim kritiziranjem svih ostalih religija, sekti i duhovnih zajednica - nije li to ponovno težnja za zadovoljavanjem neobuzdane želje da se netko uzdigne iznad svih drugih ljudi? - U protivnom, njihova energija ne bi u tolikoj mjeri bila usmjerena na naglašavanje da su oni "Krist" ili neka druga velika osoba, ili da su u prethod­nom životu bili tako veliki i izuzetni na društvenom kao i na umjetničkom, religioznom ili intelektualnom području, na položaju o kojem danas nema niti najmanjeg nagovještaja o nekoj veličini, a što u okultnom području go­vori o vrhunskoj "naivnosti". Vrhunac u pojavi takvih bića predstavlja njego­vanje umišljanja o njihovoj "visokoj okultnoj" prošlosti, što kulminira u izjavi da su oni "Krist", dok istovremeno, u mentalnom smislu, udaraju na sve strane protiv svih stvarnih osoba čiji položaj predstavlja prijetnju tom umišljenom "Kristu" u njegovom postizanju visokog položaja. Razmislite samo kakvu pa­radu u "košulji" ili okultnu golotinju takve arogantne duše pokazuju svijetu.

29. POGLAVLJE

Što to otkriva lažnog proroka ili lažnu duhovnu osobu

Naravno da sva religiozno tašta bića ne pokazuju tako neograničenu taštinu. Njihova se umišljenost o njihovoj duhovnoj veličini razotkriva u velikoj želji da igraju glavnu ulogu u religioznim ili okultnim pokretima, bilo da drže pre­davanja, pišu knjige ili uče druge, iako za to nemaju potrebne kvalifikacije. Da njihov idealizam nije baš pravi, kao što je slučaj kod lažnog "Krista", pokazuje to što je njihova energija uglavnom usmjerena prema njima samima. Njihova religiozna i okultna energija, njihova pisana djela, njihova predavanja i govori svode se na klevetanje, proganjanje i omalovažavajuće kritiziranje ostalih re­ligioznih i okultnih pokreta, ili drugim riječima, predstavljaju loše prikrivenu zavist, ljutnju i bijes prema tim pokretima, njihovim vođama i osnivačima, a posebice prema onima koji su odbacili suradnju s njima i od kojih se smatraju pogrešno shvaćeni. Sva ta neviđeno drska arogancija razvijenom biću ukazu­je na njihovo potpuno neznanje o okultnoj abecedi ili tek njeno prvo blago naslućivanje, i ujedno otkriva da je pokretačka snaga njihovog "okultnog" ra­zvoja ili idealizma zapravo povrijeđena taština.

30. POGLAVLJE

Kada se mala svijeća takmiči sa suncem

Svakako da od gore spomenutih postoje brojni oblici religioznog ili duhov­nog ponosa i naivnosti; no, njihova je zajednička karakteristika da su u odre­đenom stupnju koncentrirani na ocrnjivanje ostalih religioznih i okultnih pokreta, njihovih vođa i osnivača, dok je njihov pozitivni duhovni impuls uglavnom plagijat i ponavljanje znanja i manifestacija njihovih vođa, pa čak i djela onih ljudi koje progone. Da to, tamo gdje se to jasno pokazuje kao osob­na ljutnja i bijes, može biti samo povrijeđena taština jasno vidimo po tome da se pravi okultizam ili visokointelektualni idealizam, za koji se oni pretvaraju da ga predstavljaju, ne može manifestirati kroz ta primitivna bića, siromašna inteligencijom i osjećajima.

A rezultat je - umjesto nesebičnog idealizma, samo primitivno, životinj-sko samoočuvanje. Oni sada pokušavaju ucijeniti prave autoritete, tako da nji­hova snažnija svjetlost ne bi previše zasjenila njihovu vlastitu svjetlost. Mala

se svijeća takmiči sa suncem. Svim je normalnim ljudima posve očigledno i jasno da svijeća neće pobijediti u tom takmičenju. Drugim riječima, ponos se može usporediti s "malom svijećom" koja želi nadmašiti sunce. Zato se ona mora boriti kako bi zasjenila opasnu svjetlost sunca koja bi inače bila presnažna za malu svijeću. Maloj svijeći, što se više bori u korist svoje taštine, postaje sve gore, tako da ne samo da njezin plamen postaje sasvim neznatan na snažnoj sunčevoj svjetlosti, već se na neprirodan način njeno fizičko tijelo topi i ostaje bez fitilja, zbog čega njena svjetlost postaje sve nestabilnija. Pri­rodni je to zakon koji neizbježno dovodi do toga da "ponos mora pasti", što dovodi do "poniznosti" u svijesti pojedinca, odnosno apsolutne spoznaje o vlastitom nesavršenstvu. Upravo se zahvaljujući toj samospoznaji "izgubljeni sin" vraća svojem "Ocu", što znači vraća se normalnoj procjeni samoga sebe, a time i prirodnom skladu sa životom ili svojim "bližnjima". Bez tog "pada" nema samospoznaje, bez samospoznaje nema doživljavanja prave ili apsolut­ne istine, a bez poznavanja te apsolutne istine čovjek bi još uvijek lutao uoko­lo u "košulji" iz bajke, manje ili više izložen podsmijehu, ruganju i ismijavanju od strane svoje okoline.

31. POGLAVLJE

Ponos predstavlja najučinkovitije zatvaranje osjetila za viša okultna iskustva ili kozmičku vidovitost

U gornjem smo prikazu donijeli kraći pregled najekstremnijih predstavni­ka "ponosa". Naučili smo kako je "poniznost" dijametralno suprotna svakom samoprecjenjivanju ili pogrešnom viđenju samoga sebe, kao i prevelikom obožavanju i divljenju samome sebi. Sasvim je prirodno da netko s takvom iluzornom ili pogrešnom prilagodbom svijesti i osjetila nikako ne može biti u skladu s "ljubavlju prema bližnjem". S takvim prevladavajućim samoobožava-njem čovjek svoje bližnje može samo smatrati manje vrijednima. Da bi čovjek zadovoljio potrebu za samouzdizanjem, on mora u odgovarajućem stupnju tlačiti svoje bližnje. Biti tlačitelj svojih bližnjih, što je isto što i biti tlačitelj života, znači biti protiv stvaralačke snage svemira ili snage Providnosti; to znači zapovijedati gromu i munji. Želja je to da se promjeni putanja sunca i zemlje, da se podučava i zapovijeda Bogu. Nije potrebna kozmička vidovitost kako bi se uvidjelo da se čovjek s takvim stavom u svojoj svijesti zatvara za najvišu i najjasniju stvarnost. "Ponos" predstavlja najučinkovitije zatvaranje

fut Ka inicijaciji

osjetila za najviše kozmičko ili intelektualno razumijevanje života. Kako može neka arogantna osoba zadobiti povjerenje drugih bića osim na čisto bračnom području? - Nitko ne povjerava svoju tugu i nesreću hvalisavim i uobraženim ljudima. Nitko ne bira za intimnog prijatelja i suradnika tog istog hvalisavca. I tko može podučavati, voditi i na ostale načine dati intelektualnu podršku bićima koja u svojem hvalisanju i lažnom samopouzdanju gledaju na svoje primitivno i nesavršeno stanje kao na intelektualnost i savršenstvo, i to u tolikom stupnju da sebe smatraju višim bićima od drugih? - Tko može podu­čavati učenike koji vjeruju da su mudriji od učitelja? - Može li prekidanje ili zatvaranje puta ka stvarnom razumijevanju života biti učinkovitije ili stvar­nije nego u takvom slučaju? - Mogu li "čuvari praga" biti stvarniji nego tamo gdje je biće tvrdoglavo u umišljanju o vlastitoj "nepogrešivosti" ili "sjajnom savršenstvu"? Naprednom čovjeku ovdje postaje očigledno i to da je ne ponos već suprotni stav u svijesti, što znači "poniznost", ono što je potrebno da bi netko mogao prihvatiti kako fizičku tako i mentalnu podršku i objašnjenja, i na taj način dobio pristup putem razumijevanja ili visoke intelektualnosti ka znanju ili otkrivanju stvarnog i pravog života - "ljubavi".

32. POGLAVLJE

Čovjek postaje prijatelj i iskazuje puno povjerenje samo čovjeku koji je ispunjen razumijevanjem i ljubavlju

Za onoga koji voli sva su vrata života širom otvorena. Zar se čovjek ne obraća ljubećem biću kada je žalostan ili kada mu je duša opterećena tugom, patnjom i nesrećom? - Nije li točno da bi svi više voljeli imati ljubeće i savršeno biće za svojeg suradnika? - Nije li to isto savršeno i ljubeće biće koje bi netko volio vidjeti u svojem supružniku, u svojem prijatelju, u svojem susjedu, u svojim nadređenim i podređenim kolegama na poslu, u svojem savjetniku ili učitelju ili u bilo kojem biću koje predstavlja našeg bližnjeg? - Zar se čovjek ne otvara, iskazuje povjerenje i otkriva intimne stvari takvom biću koje je ispunjeno ljubavlju i razumijevanjem? - Tko bi mogao pokazati takvu naklonost prema očigledno hvalisavom i bezosjećajnom biću, koje sa svojeg zamišljenog "viso­kog" kulturnog stupnja, koji je najčešće obilježen samo velikim bankovnim računom, dostojanstveno i prezrivo okreče glavu od svake molbe i žali što ne može pomoći, dok istovremeno zahvaljuje Bogu da ne pripada proletari­jatu ili siromašnoj i primitivnoj "nižoj klasi", već nasreću pripada "bogatoj" i

9 0 Martinus

kulturnoj "višoj klasi". Dopustite mi da ovdje spomenemo da ovdje izneseno ni na koji način ne izražava ogorčenost prema arogantnom pojedincu, jer to ne bi bilo baš primjereno, budući da je arogancija kao i svaki oblik onoga što nazivamo "zlim" nešto što apsolutno svi moramo proći u našem vječnom spi­ralnom kruženju ili evoluciji. Ukoliko danas možemo reći da smo oslobođeni "ponosa", to je onda samo zato što smo mi jednom bili ponosni. A ako nismo bili ponosni, onda se neizbježno nalazimo na putu da to postanemo. Stoga nema niti najmanjeg razloga da netko izražava ogorčenost ili likovanje nad današnjim ponosnim bićima. Ovdje su, međutim, analize "ponosa" toliko na­glašene samo zato da bi poslužile kao materijal za duhovno istraživanje. Naša namjera ovdje nije ukrašavati, kamuflirati ili prikrivati stvari, već, naprotiv, što točnije ih prikazati onakve kakve jesu kako bi lakše bile prepoznate i kako bi pružile istinitu sliku stvarnosti.

33. POGLAVLJE

Kako čovjek putem spoznaje o vlastitom nesavršenstvu dolazi u kontakt s evolucijom i stvarnim životom

Kao što smo već spomenuli, mi kod svojeg bližnjeg ne pokušavamo naći rav­nodušnost, hvalisanje i ponos ili obožavanje prikrivenog ili lažnog stupnja evolucije. Mi isključivo tražimo "ljubav". Ljubav je najveći i najdublji cilj po­trage svakog zemaljskog čovjeka. No ljubav ne može postojati a da nije isto­vjetna s poniznošću. Kao što smo već rekli, poniznost je isto što i apsolutna spoznaja o vlastitim "savršenim" i "nesavršenim" stranama; ta samospoznaja je pak istovjetna s apsolutno pravim znanjem o "živom biću". Poznaje li netko svoje vlastito savršenstvo, tada on ima poštovanja prema svima onima koji su dosegli viši stupanj "savršenstva" od vlastitog. On ih počinje voljeti kao ideale i primjere vlastitog nastojanja prema "savršenstvu" i uslijed toga pokreće kod takvih bića energiju, užitak i radost jer nas imaju kao svoje pristalice, učenike i suradnike. Mi smo se povezali s velikim energetskim centrom evolucije, i on nas vodi naprijed i naviše prema najvišim vrhuncima života.

rut Ka inicijaciji

34. POGLAVLJE

Što je to "poniznost"

Ukoliko poznajemo naše vlastito "savršenstvo", mi tada znamo da nas Pro­vidnost ili Bog neće ništa više voljeti bez obzira na to koliko je divno i sjajno to isto "savršenstvo" po pitanju stvaralaštva i visoke intelektualnosti. Ako je ta spoznaja o našem vlastitom savršenstvu prava i apsolutna, mi ćemo onda jasno razumjeti da je samo pitanje vremena kada će i drugi doći do istog stupnja razvoja, kao što je također samo pitanje vremena kada ćemo mi sami doći do još savršenijih stupnjeva razvoja iznad nas, do kojih su neki već danas došli. Ta nas savršena i apsolutna samospoznaja priječi da dobijemo i najma­nji osjećaj da smo bolji ili više voljeni od ostalih bića od strane života, Pro­vidnosti ili Boga. Prema tome, takva spoznaja u nama ne ostavlja ništa što bi moglo uzrokovati farizejsko obožavanje vlastitog stupnja evolucije, niti prezir prema onima koji se još ne nalaze na istom stupnju kao i mi. Upravo takvo potpuno pročišćeno stanje svijesti, oslobođeno potrebe za samoobožavanjem, nazivamo "poniznost".

35. POGLAVLJE

Poniznost uklanja "čuvare praga" i otvara vrata inicijacije za "izgubljenog sina", koji na taj način postaje jedno sa svojim vječnim

Ocem

Prava "poniznost", dakle, nije lažno samopodcjenjivanje zbog kojeg živimo u niskom i ropskom postojanju u okovima snobizma. Naprotiv, "poniznost" je jedino apsolutno pravo i zrelo prilagođavanje svakom obliku stjecanja višeg "okultnog" znanja. Ona predstavlja prvi, osnovni uvjet za svakog savršenog "okultista" ili visoko intelektualno postojanje. Onaj tko nije postao ponizan, tko ne priznaje svoje vlastito "nesavršenstvo", taj ne poznaje ograničenja svo­jeg opažanja ili sposobnosti manifestacije, i nikako ne može u okultnom smi­slu ili na ispravan i pravedan način procjenjivati ili suditi o bićima i stvari­ma koje susreće. On stoga u svojem samoobožavanju pokušava preobratiti mudre ili visoko intelektualne ljude, pa čak i spasitelja svijeta, ukaže li mu se mogućnost da ga sretne. On objavljuje rat religijama, sektama, udruženjima i osobama koji mu ne žele odati poštovanje, dok se istovremeno ne ustručava

92 marnnus

podilaziti nemoralnim bićima i na brojne se načine sigurno kreće onuda "gdje se niti anđeli ne usude prići", samo kada misli da je to u korist njegove umi­šljene uzvišenosti. To kretanje, gledano iz aspekta "kozmičke kemije", pred­stavlja eksperiment s nepoznatom eksplozivnom snagom, to je kombinacija kozmičkih kemikalija ili vrsta misli koje neizbježno moraju doći u sukob sa zakonom ljubavi ili božanskim poretkom svijeta, isto kao što svaka pogrešna kombinacija snažnih fizičkih kemikalija mora rezultirati katastrofom, razoča­ranjem, bolom i patnjom, umjesto radosti i zadovoljstva, do kojih bi došlo da su se kemikalije pomiješale na ispravan način. Ta katastrofa nije ništa manje nego spoznaja o ispraznosti njegove zamišljene "uzvišenosti" i nepogrešivosti, spoznaja o oslanjanju na pogrešnu procjenu o bližnjima i ostalim stvarima. S tom spoznajom, ta pogrešna procjena, koju je on objavljivao, pada na njegovu vlastitu glavu. On sada može prepoznati da to prosuđivanje koje je iznosio o svojoj okolini, bićima i stvarima više priliči njemu samome nego što odgovara okruženju i bližnjima. On sada osjeća, zahvaljujući svojoj vlastitoj okultnoj golotinji, svu ledeno hladnu noćnu studen "ponosa" ili egoizma. I u svojem mentalnom smrzavanju i drhtavici, on vapi svojem nebeskom ocu ili Bogu da mu dopusti da bude jedan od njegovih "slugu". I ovdje "poniznost" pobjedo­nosno ulazi u svijest "izgubljenog sina". On više ne želi preobratiti niti proroke niti mudrace, niti na bilo koji način određivati putanju sunca. Otkrio je svoju mikroskopsku neznatnost u ogromnom svemiru. Otkrio je da nije tako velik i silan kao što je o sebi mislio. Priznao je da zapravo u kozmičkom smislu ništa ne zna. I s tom spoznajom on je sada po prvi puta dovoljno čist ili razvijen da bi mogao slušati Božji govor, odnosno govor bližnjih. Sada taj govor odjed­nom postaje njegovo područje interesa, i on ga pažljivo i s poštovanjem sluša. A "bližnji" sada uživa u poštovanju i povjerenju, razumijevanju i simpatiji koje pronalazi u toj osobi, koja ga je prije, mentalno gledano, prezrivo gurala u stranu kao primitivnog člana "proletarijata", nevrijednog da bude u njegovoj blizini. On mu sada rado otvara svoje srce. "Izgubljeni", ali sada ponizni sin gleda ravno u otvoreno srce i um, i tu pronalazi "Život" i ljepotu, savršenstvo i Boga. I u prethodno toliko preziranom pripadniku "proletarijata" izgublje­ni sin ponovno susreće svojeg vječnog Oca. "Poniznost" je uklonila "čuvare praga". Uslijed toga nebeska svjetlost sjaji i zrači prema njemu od svih bića i svih stvari. Vraćanje kući postalo je inicijacija i otvorilo je vrata ka rješe­nju zagonetki života. Prema tome, "poniznost" je "ključ" svekolike mudrosti, a time i "ključ" za doživljavanje "jedinstva s Ocem" ili postajanja poput Boga ili "slikom Božjom". Bez "poniznosti" zatvorena su vrata ljubavi. A bez ljubavi nema mudrosti, nema "nebeskog" blaženstva, nema Boga.

Martinus

BRAK I UNIVERZALNA LJUBAV

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, asistirali Harald Berglund, Frank Kjerup i Adam O'Riordan

Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gritden

1. POGLAVLJE

Mentalna zbunjenost čovječanstva

U današnje vrijeme vlada velika zbunjenost u pogledu sposobnosti ljudi da vole ili osjećaju naklonost, u pogledu njihova braka i pogleda na seks. To se očituje kroz stanje koje stvara vrlo mnogo tuge, brige, zavisti, ljubomore, nesretne ljubavi, pa čak i umorstava i ubojstava. Malo se drži do zavjeta vjer­nosti i vjenčanih listova. Osim toga, tu su seksualne nastranosti, perverzije, sadizam, kleptomanija, piromanija i slično. Nešto što također stvara veliku zbunjenost među ljudima jest činjenica da postoje bića koja osjećaju intimnu privlačnost ili simpatiju prema vlastitom spolu. Ljudi tu lutaju u magli. Oni vide i čuju, ali ne razumiju ništa od onoga što gledaju ili čemu su svjedoci. Kako sve to objasniti?

2. POGLAVLJE

Jedenje plodova s drveta znanja

Čemu mi to u stvari svjedočimo? Svjedočimo činjenici da ljudi jedu sa "drveta znanja". Što je drvo znanja? Drvo znanja je sve što živi, kreće se i postoji oko nas: ljudska bića, životinje i biljke, sve od mikrokozmosa pa do planeta, sunaca, zvijezda i galaktika ili, ukratko, sve u prirodi ili svemiru oko nas s čime uopće možemo doći u kontakt. To je drvo spoznaje o dobru i zlu. Naše je sveukupno

9 6 Martinus

doživljavanje života konzumiranje pojedinosti iz beskrajne strukture ovoga svemira. To je konzumiranje isto što i reakcija na naš kontakt s tim svemirom. Što bi drugo drvo znanja moglo biti? I što bi drugo moglo biti jedenje plodova sa tog drveta? I odakle mi stječemo znanje? Zar ne upravo kroz kontakt s bići­ma i stvarima u našem okruženju, manifestacijama i pojavama u prirodi? Kako bismo mogli živjeti i stjecati znanje bez tog odnosa? Istina je da Biblija govori o drvetu znanja na nešto drukčiji način. Eva govori zmiji: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti, samo plod sa drveta znanja o dobru i zlu ne smijemo dirati. Ako budemo jeli s tog drveta, umrijet ćemo." (Post. 3:2-3). Ali zmija na to odgovora: "Vi sigurno nećete umrijeti, već ako budete jeli plodove sa drveta znanja moći ćete razlikovati dobro i zlo poput samoga Boga." (Post. 3:4-5). No, upravo su to trebali učiniti. Kako bi inače postali čovjek poput Boga i njemu nalik? Čovjek koji ne poznaje razliku između dobra i zla ne može biti savršeni ili dovršeni čovjek poput Boga i njemu nalik. Čovjek poput Boga ne može biti nesvjesno biće. Izgleda da je taj biblijski citat pripadao ranijoj sekti ili religio­znom pogledu gdje je bavljenje čisto materijalnim stvarima smatrano grešnim. Čovjek je gledao na materijalni svijet kao na drvo znanja i vidio njegove rato­ve, ubilačke manifestacije, žalosti i patnje uslijed čega je ustanovio da čovjek ne bi trebao težiti takvom obliku postojanja, već se držati duhovnosti, obožavanja bogova. Prema tome, citat je već bio zastario kada je uključen u Bibliju. Dakle, ljudi trebaju jesti sa drveta znanja. Zmija nije prevarila Evu, ona ju je vodila. Zmija se stoga otkriva kao prvi izraz Kristova principa ili spasenja svijeta.

3. POGLAVLJE

Božje stvaranje čovjeka nije stvaranje novog živog bića

Kako je Bog stvorio čovjeka? Božje stvaranje čovjeka nije bilo nešto što se dogodilo u jednom danu. Božje stvaranje čovjeka proces je koji se odvijao milijunima godina, a počeo je još u mineralnom carstvu, prošavši kroz biljno carstvo sve do prvobitnog čovjeka u životinjskom carstvu. On još uvijek nije postao savršen ili dovršen čovjek poput Boga i njemu nalik.

Kada je riječ o Božjem stvaranju čovjeka nigdje se ne spominje da je Bog time stvorio novo živo biće. U svakom živom biću postoji živa, usmjeravajuća jezgra. Ta jezgra je apsolutna, vječna zbilja. Ona nikada nije mogla nastati i nikada ne može prestati postojati. Ta jezgra, u skladu s mojim kozmičkim analizama u knjizi "Livets bog".

tfraK i univerzalna ljubav

(Knjiga života), čini Jastvo u živom biću. To Jastvo, zajedno s drugom jednako vječnom kozmičkom organskom strukturom, čini ono što je u ži­vom biću doista živo. Ono je stoga, svojim vječnim postojanjem, apsolutno iznad svakog stvaranja. Ali na to Jastvo mogu utjecati okolne duhovne i ma­terijalne pojave, kao što i ono samo može utjecati na iste duhovne i fizičke pojave. Ovim međudjelovanjem tog Jastva i svijeta koji ga okružuje nastaje za to Jastvo proces koji možemo nazvati "manifestacijom" i "doživljavanjem života". Tim se procesom Jastvo sjedinjuje s materijom i stvara svoje fizičko i duhovno tijelo, te na taj način postaje dostupno osjetilnom opažanju. Tako ono može doživljavati svoje bližnje baš kao što i oni mogu doživljavati njega. Nedovršeni čovjek vjeruje da je fizičko tijelo ono što čini cjelokupno živo biće. On u većoj ili manjoj mjeri nije u stanju shvatiti besmrtnu i uistinu vječ­no živu jezgru bića iza vidljivog stvorenog fizičkog tijela.

4. POGLAVLJE

Besmrtnost bića

Fizičko tijelo bića ima vremensku i prostornu dimenziju, što pak znači da je prolazno. Sve što ima početak neminovno mora imati svršetak ili kraj. I to je razlog da je pojam "smrti" došao na svijet. Nedovršeni čovjek vjeruje da su živa bića smrtna. Ne razumije da je ono što on naziva smrću samo odvajanje ili oslobođenje njegovog Jastva i nadsvijesti od njegovog fizičkog tijela, i da on, nakon tog oslobađanja, još uvijek živi. Međutim, nakon svog oslobađanja od fizičkog tijela on ne može nastaviti s manifestacijom i doživljavanjem kao što je to mogao pomoću tijela. On više ne može fizički govoriti s drugim fizičkim bićima, svojim prijateljima i poznanicima. Ali istovremeno s razvo­jem njegovog fizičkog tijela, razvija se također i duhovno tijelo koje se nalazi u fizičkom tijelu. Upravo u tom tijelu biće nakon smrti i dalje živi. Dakako, pomoću tog tijela ono ne može na normalan način komunicirati s fizičkim bićima. Njegovi fizički rođaci, prijatelji i poznanici stoga tuguju za bićem za koje uglavnom vjeruju da je u potpunosti prestalo postojati. Ali prijatelji koji su međusobno vezani velikom naklonošću ponovno će se susresti u novom fizičkom životu. Isto vrijedi i za neprijatelje koji se nisu međusobno izmirili prije nego što su umrli; i oni će se susresti kako bi iživjeli svoje neprijateljstvo i zamijenili ga mirom. Niti jedan rat ili bilo kakvo zlo ne mogu prestati osim putem mira.

Martinus

5. POGLAVLJE

Božje stvaranje čovjeka na svoju sliku

Kada je rečeno da Bog stvara čovjeka na svoju sliku, kao što je prije spome­nuto, Bog ne stvara živo biće, već posebni oblik manifestacije i doživljavanja, poseban način ponašanja prema okolini. "Čovjek na Božju sliku i priliku" je, prema tome, poseban način ponašanja ili način postojanja i proizlazeći oblik doživljavanja života za živo biće, a ne stvaranje samog živog bića.

"Čovjek na Božju sliku i priliku", dakle, najviši je postojeći način ponaša­nja ili postojanja. To pretvara biće u biće kulminirajuće ljubavi čija manifesta­cija i zračenje uzrokuje radost i blagoslov za sve s čime dolazi u dodir. Ono je, prema tome, kopija Božjeg vlastitog ponašanja ili načina postojanja.

6. POGLAVLJE

Različiti stupnjevi u stvaranju čovjeka

Da bismo postali majstorom takva ponašanja ili načina postojanja koje je na Božju sliku i priliku, vječno Jastvo mora proći kroz mnoga različita životna iskustva i oblike ponašanja i postojanja. Iz vezanosti za mineralnu materiju nastaje mineralni oblik života; nakon toga potrebno je proživjeti brojne živote u biljnom obliku života; slijedi životinjski oblik života da bi se preobrazili u ljudski oblik života, u dovršenog čovjeka ili Čovjeka na Božju sliku i priliku, tako postajući potpuno duhovnim bićem.

Kroz mineralne, biljne i životinjske oblike života stupanj svijesti Jastva raste od primitivnosti ka intelektualnosti, od nehumanosti ka humanosti ili ka punoj univerzalnoj ljubavi. Različiti stupnjevi bića u mineralnom carstvu, u biljnom carstvu i u životinjskom carstvu i stupanj nedovršenog čovjeka predstavljaju različite nedovršene stupnjeve u stvaranju Čovjeka. To je stva­ranje, dakle, stvaranje potpuno savršene sposobnosti doživljavanja i stvaranja, kao i potpuno savršenog oblika ponašanja ili načina postojanja.

tfrak i univerzalna ljubav

7. POGLAVLJE

Doživljavanje tame je neophodno potrebno da bi se mogla doživjeti svjetlost

Međutim, da bismo mogli doživljavati, što je isto što i opažati, predmet isku­stva mora biti kombinacija suprotnosti, a stvorene stvari sve to upravo i jesu. Da bi moglo postati "čovjek poput Boga i njemu nalik" i da bi moglo doživlja­vati i manifestirati samo najviše svjetlo života, biće mora doživjeti suprotnost tom svjetlu, dakle tamu. Svjetlost je ovdje manifestacija kulminirajuće ljubavi, a tama je manifestacija kulminirajuće mržnje. Onaj tko nije doživio tamu ne može doživjeti svjetlost. Svako Jastvo, dakle, da bi steklo sposobnost manife-stiranja ponašanja ili načina postojanja poznatog kao "kulminirajuća ljubav", mora doživjeti ponašanje ili način postojanja znan kao "kulminirajuća mr­žnja". Takve manifestacije uzrokuju patnju. Patnja stvara sposobnost za uni­verzalnu ljubav ili takvu sposobnost koja čovjeka postupno čini nesposobnim da naudi bilo kojem živom biću. Možemo zaključiti da je doživljavanje tame neophodno potrebno da bi se stekla sposobnost doživljavanja i manifestiranja svjetlosti, a to je ponašanje ili način postojanja koji Jastvo pretvara u ljudsko biće ili biće poput Boga i Njemu nalik.

8. POGLAVLJE

Tama je inicijacija

Sva živa bića, dakle, moraju proći kroz kulminaciju tame da bi stekla sposob­nost doživljavanja kulminacije svjetlosti. Što je onda tama? Tama predstavlja princip ubijanja, što je identično uništavanju svakog oblika života. Ona uzro­kuje sakaćenje, smrt i uništavanje. To se, dakle, doživljava kao kulminacija patnje, neugodnosti i boli. I ta je tama postala nužno potrebna tako što su organizmi bića služili kao hrana drugim bićima. To znači da bića moraju pro­goniti organizme drugih bića kao hranu, isto kao što su i njihovi vlastiti orga­nizmi služili kao hrana ostalim bićima. U toj tami ne postoji apsolutno ništa nalik univerzalnoj ljubavi. Razumije se da takvo postojanje za živa bića mora predstavljati kulminaciju zla. Ta je tama, promatrana iz perspektive Božjeg uzvišenog procesa stvaranja Čovjeka, istinsko zlo, istinska patnja ili tama, ali to je i neizbježna inicijacija koja postupno preobražava biće u čovjeka poput

100 Martinus

Boga i Njemu nalik, što znači u Bogočovjeka. Tamu se može definirati kao neugodno dobro.

9. POGLAVLJE

Stvaranje Eve, zmija i pad simbolični su izrazi za nešto što se stvarno događa

Na koji način bića mogu podnijeti život u toj tami, toj životnoj razini lišenoj univerzalne ljubavi? Bića tu ne bi nikako mogla živjeti da nije utrt put za svjetlo Božjeg duha u ovome svijetu tame. Ali pazilo se da bića mogu primati i biti prožeta vječnim svjetlom Božjeg duha i na taj način primiti poticaj i ohrabrenje da žive u samom paklu ili svijetu tame.

Iz Biblije nam je poznato da je Bog pustio Adama da padne u duboki san. Tada mu je odstranio rebro i od njega stvorio Evu. Kroz Evu mi stječemo znanje o "zmiji", "padu" i "drvetu spoznaje o dobru i zlu", kao i o tome da je Eva stvorena zato što je Bog rekao da za Adama nije dobro da bude sam (Post. 2:18). Što se krije iza ovih simboličnih izraza? Naravno da Bog nije doslovno ili u modernom smislu izveo operaciju na Adamu, odstranio jedno od nje­govih rebara i od tog rebra stvorio Evu. Ti su iskazi simbolični izraz za nešto što se stvarno dogodilo. Da bi došli do razumijevanja misterija koji se krije iza tih simboličnih izraza, moramo najprije vidjeti što se podrazumijeva pod pojmom "Adam".

10. POGLAVLJE

Što simbolizira pojam "Adam"

Pojam "Adam" ne simbolizira jedno biće, već cijeli niz bića. To su bila bića koja su trebala biti preobražena u Čovjeka poput Boga i Njemu nalik. Drugim riječima, Adam-bića bila su duhovna bića koja su bila spremna inkarnirati se u fizičku materiju. Ona su se nalazila u šestom carstvu kozmičkog ciklusa koje je u "Livets bog" (Knjiga života) nazvano "carstvo blaženstva". Do tog su trenutka doživljavala potpuno savršenstvo i kulminaciju ljubavi tog ciklu­sa, do točke potpunog zasićenja. Njihova je najviša mudrost i sposobnost za

Brak i univerzalna ljubav 101

ljubav, koju su stekla u ovom ciklusu, sada degenerirala. Ona su se odavno prestala manifestirati u vanjskom svijetu, što ovdje znači u duhovnom svijetu. Njihova se budna dnevna svijest sastojala samo od iskustava sjećanja iz do sada proživljenih i završenih najviših zona, carstava ili sfera spiralnog ciklusa. Prema tome, ona nisu imala nikakvu svijest osim svoje sposobnosti sjećanja ili pamćenja. Ta su Adam-bića zbog toga sada trebala proći fizički proces u kojem su se ponovno mogla fizički razviti i tako steći novu duhovnu svijest. Dakle, Adam-bića su bila Jastva sa svojom vječnom nadsviješću i svojim tije­lom pamćenja. Njihova druga tijela za manifestaciju su degenerirala. I sada su se te jezgre talenata trebale razviti u fizičkom svijetu.

11. POGLAVLJE

"Usnuli Adam" kojemu je bog odstranio rebro

Međutim, Adam-biće nije bilo nikakvo muško ili žensko biće. Ono je bilo dvopolno, kao što su sva bića u duhovnim svjetovima. U duhovnim svje­tovima nema vjenčanja. Kao što ćemo vidjeti, ta pojava pripada isključivo fizičkom svijetu. No, taj Adam, odnosno bića koja su bila spremna za utjelov­ljenje u fizičku materiju, razvila su se iz carstva blaženstva i postala biljna bića. Međutim, kroz biljni organizam bića su mogla samo "nejasno opažati". Ostala fizička osjetila još uvijek nisu bila razvijena. Biljka je stoga mogla tek nejasno opažati ugodu i neugodu. Mogla se početi otvarati na sunčevoj toplini i za­tvarati zbog hladnoće noći. Ona je prema tome, gledano iz fizičke perspektive, još uvijek bila samo uspavano biće. Bila je stvarno budna i posjedovala dnev­nu svijest jedino u svojem unutarnjem svijetu sjećanja, koja je doživljavala u obliku kulminirajućeg osjećaja ugode ili blaženstva. Dakle, biljno je biće bilo taj "uspavani Adam" od kojeg je Bog odstranio rebro (Post. 2:21-22).

12. POGLAVLJE

Stvaranje Eve

Kada se u Bibliji govori o tome da je Bog odstranio Adamovo rebro, to samo znači da je Bog izvršio unutarnji proces u Adamovom organizmu ili tijelu.

102 Martinus

Taj proces nije bio niti krvav, niti je izvršen nožem ili škarama. Unatoč tome, transformirao je Adama, što znači Adam-bića, u potpuno drukčije stanje po­stojanja. Ona su postala "Eva-bića". Ta se transformacija odigrala prilično bla­go, a za samo biće neprimjetno.

Da bismo razumjeli tu transformaciju moramo naučiti razumjeti da u svakom živom biću postoje dva najvažnija ili glavna organa pomoću kojih je živo biće sposobno doživljavati i stvarati tamu, jednako kao što je sposobno doživljavati i stvarati svjetlost. Bez tih velikih glavnih organa ne bi u živom biću postojala niti svjetlost niti tama koji, u biti, predstavljaju ljubav i mržnju. Ne bi bilo niti raja niti pakla. Tako su važna ta dva velika glavna organa. Ta dva organa poznajemo kao "muški pol" i "ženski pol". Posebnom transformacijom uzajamnog odnosa ovih dvaju polova u biću, ono može postati bićem tame ili mržnje. Podjednako tako, drugom transformacijom ono može postati bićem svjetlosti i ljubavi. Da bi Adam-biće postalo biće svjetlosti ili ljubavi, čovjek poput Boga i Njemu nalik, ono je moralo biti predodređeno da postane biće tame. Moralo je posjedovati organizam pomoću kojeg je bilo u mogućnosti doživljavati i manifestirati tamu. Rečena je transformacija predočena kao da ju je izvršio Bog na usnulom Adamu, što znači na organizmima Adam-bića. Ta se transformacija sastojala u stagniranju jednog od dva velika glavna orga­na ili pola na određenom stupnju razvoja biljaka, što znači u usnulim Adam-bićima. U nekim je bićima stagnirao ženski pol, pa je muški pol stoga postao jedini upravitelj manifestacije i doživljavanja života tog bića. Biće se tako po­javilo kao muško biće. U drugim bićima stagnirao je muški pol, a ženski je pol preuzeo nadzor nad životnim stanjem bića. I to se biće zbog toga pojavilo kao žensko biće. Više to nisu bila Adam-bića, već Eva-bića. Razlika između Adam-bića i Eva-bića sastoji se, dakle, u tome što su Adam-bića dvopolna, dok su Eva-bića jednopolna. Drugim riječima, pojam "Eva" nije samo izraz za ženu, već isto tako izraz i za muškarca.

13. POGLAVLJE

Božji duh u tami

Da Adam nije bio muškarac jasno je vidljivo iz činjenice da bi u tom slučaju istovremeno s njime morala postojati i žena. Od kakve je koristi stvoriti muš­ko biće u svijetu gdje nema ženskih bića? Zaključujemo da to nije bilo samo pitanje stvaranja žene, već također, u jednakoj mjeri i pitanje stvaranja muš-

Brak i univerzalna ljubav 103

karea. Ne bi bilo od koristi stvoriti ženu kada ne bi postojao muškarac. Prema tome, Adam-bića su se preobrazila u Eva-bića, koja predstavljaju jednopolna bića u obliku muških bića i ženskih bića. Time su bića bila predodređena da mogu živjeti u tami ili tzv. "zlu". Budući da su bića na taj način stvorena kao muška i ženska, ona su time postala organi za manifestiranje životne i poti­cajne snage Božjeg duha u svojim organizmima. Ta se snaga oslobađa kada bića muškog i ženskog spola izvode tkz. čin parenja ili spolni odnos. Kroz za­dovoljstvo tog čina ta je snaga dovela do vrhunca osjećaja ugode ili osjetilnog užitka, što je bilo najviše iskustvo koje je biće moglo imati. Ništa neobično, s obzirom da je taj osjećaj užitka bio osjećanje vibracija samog Božjeg duha u njihovim tijelima.

14. POGLAVLJE

Čin parenja ili spolni odnos i brak kao nešto sveto ili kao oaza u kulminaciji tame

Kako su muško i žensko biće mogli na taj način osloboditi taj najsjajniji i ži-votodajni osjećaj užitka jedno u drugome, žensko je biće postalo od životne važnosti za muškarca, baš kao što je i muškarac postao od životne važnosti za ženu. Božanstveno iskustvo u činu parenja ili spolnom odnosu postalo je apsolutno najvažnija životna potreba za ta dva bića. To im je pružalo ohrabre-nje i volju za životom. A to je, u najvećem mogućem stupnju bilo neophodno, jer su bića sada tijekom velikog broja života morala živjeti u životnoj tami. Morala su živjeti među smrtonosnim bićima i bićima kojima u potpunosti nedostaje univerzalna ljubav. Ona su u najboljem slučaju mogla osjećati na­klonost samo prema jednom biću suprotnog spola s kojim su se mogla pariti, te s tim bićem doživjeti najviši božanstveni osjećaj užitka. Ono je osjećalo na­klonost ili privlačnost prema drugim bićima jedino u slučaju kada je za njega bilo neophodno da bude u grupi s ostalim bićima da bi spasilo svoj život. Tu su bića morala ubijati druga bića da bi konzumirala njihove organizme kao hranu. A i ona su sama bila u ratu sa neprijateljskim i ratobornim bićima po­put njih samih, što se u slučaju ljudskih bića nije moglo izbjeći s obzirom da je to bila njihova religiozna priroda i oblik pobožnosti. Kao stvarna svjetlost u tom paklu bilo je, prema tome, jedino parenje ili spolni odnos bića s bićem suprotnog spola. Između tih dvaju bića postojala je dakle naklonost ili sim­patija koja je također bila dobra za potomstvo tih dvaju bića. Čin parenja ili

104 Martinus

spolnog odnosa dvaju bića, koji se medu nedovršenim ljudima naziva "brak", za njih je dakle bio nešto sveto, mali mirni dom, mala oaza svjetlosti usred Armagedona ili pakla. Ovdje su bića mogla doživjeti sam duh Božji, iako su bila potpuno nesvjesna što su to svojim činom parenja ili spolnim odnosom s bićem suprotnog spola uistinu doživljavala. Još uvijek nisu imala inteligen­ciju ni osjećajne ili intuitivne snage da bi mogla doživjeti Boga mentalno, pri dnevnoj svijesti. Zamislite kako je to božanstveno da je čin parenja ili spolni odnos put prolaska Božjeg duha pravo u kao noć crni mentalni svijet bića, koji ovdje potpuno anonimno potiče i vodi ta bića kroz kulminaciju tame prema svijetu svjetlosti gdje se duh Božji uzdiže iz anonimnosti, poput sun­čevog izlaska nad mračnim mentalnim misaonim planinama i izmaglicom bića, stvarajući najuzvišeniji svijet sunčeve svjetlosti za čovjeka poput Boga i Njemu nalik.

15. POGLAVLJE

Počinje se pojavljivati univerzalna ljubav ili ljubav prema bližnjem

Prema tome, poriv za parenjem i brak sadrže božansku strukturu kroz koju duh Božji može voditi i usmjeravati razvoj bića, stvaranje svijesti i ponašanje ili način postojanja ka tome da postanu bića Božjeg načina ponašanja, što je isto što i bića poput Boga i Njemu nalik. Takav se način ponašanja ili postoja­nja prepoznaje po tome što predstavlja radost i blagoslov za bića koja se nalaze u okolini izvora, bez obzira bile to životinje ili ljudi, isto kao što čovjek također mora sudjelovati u preobražavanju materije u nešto što je logički korisno i ugodno. Upravo za takvo postojanje Bog odgaja ljude dozvoljavajući im da se ponašaju slobodno u skladu s vlastitim prosudbama. Oni napreduju ka tom božanskom postojanju zahvaljujući činjenici da kada postupaju iz neznanja postupaju pogrešno. Pogrešan način postupanja svojem izvoru donosi patnju. Tamo gdje bića posjeduju istinsko znanje, ona postupaju ispravno. A tamo gdje bića postupaju potpuno ispravno, ona doživljavaju odgovarajuću sretnu sudbi­nu. Pri jedenju plodova sa drveta znanja, koje je povezano s patnjama uzroko­vanim pogrešnim načinom ponašanja, biće ne može izbjeći stjecanje sposob­nosti za prepoznavanje razlike između dobra i zla. Razvojem razumijevanja i osjećaja u biću nastaje nova sposobnost. To je sposobnost koja već prema tome koliko je razvijena, vodi biće ka tome da postaje nesposobno nauditi bilo ko­jem živom biću. Početna je to sposobnost za ljubav prema bližnjem.

brak i univerzalna ljubav 105

16. POGLAVLJE

Od jednopolnog stanja do dvopolnog stanja

Da bi ova sposobnost postala savršenom i da bi se manifestirala, biće se mora transformirati. Ono mora napustiti stanje Eve odnosno bračno stanje parenja ili spolnog odnosa; jednopolna bića nisu stvorena za stanje univerzalne ljuba­vi. Ona su stvorena samo zato da bi osjećala intimnu privlačnost ili simpatiju prema bićima suprotnog spola. Muškarac i žena trebali bi ostati zajedno i biti jedno tijelo. Ukoliko jedna strana voli biće izvan njihova braka kao što se oni vole, ona čini preljub i krši zakon parenja ili braka. Oni time stvaraju nesreću i patnju. Kao što je Adam-biće moralo biti preobraženo u Eva-biće da bi moglo doživljavati duh Božji u tami, tako sada Eva-biće mora biti preo­braženo u ljudsko biće kako bi moglo doživljavati duh Božji u svjetlosti. Ova je preobrazba ili promjena Eva-bića istovjetna preobrazbi seksualnih polova. Kada je Eva-biće doseglo najrazvijenije stanje majmuna i njegov se organizam može početi razvijati u ljudsko tijelo, događa se to da se njegov stagnirajući pol počinje razvijati. U muškarcu se, prema tome, počinje razvijati ženski pol, kao što se kod žene počinje razvijati muški pol. Na taj način biće postaje dvo-polno. Ono napušta isključivo postojanje kao muško ili žensko biće. Postupno prestaje biti muškarac ili žena, te brak i jednopolni čin parenja ili spolni od­nos također prirodno nestaje, dok biće kroz ovu transformaciju polova po­staje početno ljudsko biće. S rastom suprotnog pola u biću i s doživljavanjem svoje mračne karme, ono postupno usvaja humane talente i ponašanje, isto kao što postupno stječe sposobnost da voli svojeg bližnjeg kao što voli samo sebe. Ovdje bića vlastitog spola nisu izuzetak.

17. POGLAVLJE

Privremeno prebivalište nedovršenog čovjeka u evoluciji ili u božjem stvaranju ljudskog bića

Dakle, stanje dvopolnosti i patnje ili mračna karma vodila je ka univerzalnoj ljubavi, a time i ka ljubavi prema bićima istog spola. Ali to se događa samo onda kada biće nadiđe brak i jednopolno stanje koje stoga počinje degenerirati. Kao što smo prethodno spomenuli, brak se isključivo temelji na privlačnosti ili simpatiji između bića suprotnih spolova. Bića, sve dok imaju takvu polnu

106 Martinus

strukturu, ne mogu zbog toga nikako postati Čovjek poput Boga i Njemu na­lik. Takvo biće mora biti sposobno ostvariti istinski, uzvišeni zakon života koji nalaže da čovjek treba ljubiti Boga više od svega, a svojeg bližnjeg kao samoga sebe (Mat. 22:37-39). Sve dok biće to nije u stanju, ono nije sveljubeće i nije dovršeni čovjek poput Boga. Prebivalište je takvog bića u evoluciji ili Bož­jem stvaranju ljudskog bića privremeno pri kraju životinjskog carstva, gdje je univerzalna ljubav u svojim prvim slabim počecima. Ovdje je sveukupna mentalna atmosfera među bićima, osim prema bračnom drugu i potomstvu, uglavnom hladna ili čak bezosjećajna ili pak nabijena ratobornošću. Ovdje je brak, s činom parenja ili spolnim odnosom, još uvijek do izvjesne mjere od vitalne važnosti kao izvor sreće, poticaja i ohrabrenja kako bi biće imalo volju za životom. Duh Božji u kulminaciji najvišeg osjećaja užitka ili dobrobiti u činu parenja ili spolnom odnosu, za nedovršenog je čovjeka još uvijek manje ili više najveći izvor svjetlosti i nesvjesni susret s toplinom Božjom.

18. POGLAVLJE

Univerzalna ljubav i kraljevstvo nebesko

Međutim, namjera života nije bila da ta bića nastave živjeti u svijetu bez uni­verzalne ljubavi i da stječu samo takvo relativno neznatno i ograničeno isku­stvo svemogućeg Boga. Oni ne bi trebali nastaviti doživljavati Boga isključivo putem braka i čina parenja ili spolnog odnosa. Ne bi trebali nastaviti doživlja­vati Boga samo kroz bračnog druga, tj. samo kroz jedno biće. Oni će postati slobodni i realno će doživljavati Boga u svim ostalim bićima s kojima će doći u dodir u svojem okruženju. Zašto bi se inače razvijali ka tome da vole svojeg bližnjeg kao same sebe? Zato je u Božjem planu da će dovršeni čovjek doživ­ljavati duh Božji u obliku "najviše vatre", a time i najveći ili vrhunski osjećaj užitka ili dobrobiti, svjetlosti i topline, sa svakim dovršenim ljudskim bićem s kojim dođe u dodir, bez ikakvog sputavajućeg braka i stvaranja potomstva, a isto tako bez uvjeta muškog ili ženskog stanja. Kraljevstvo koje se sastoji od takvih bića može biti samo kraljevstvo ljubavi. I nisu li upravo takvo kraljev­stvo čovječanstvu tisućama godina navještavali kao "kraljevstvo nebesko"? To je kraljevstvo, dakle, svijet u kojem ljudi žive u univerzalnoj ljubavi, što znači da oni vole jedni druge.

DiUK i univerzumu ijuuuv IV/

19. POGLAVLJE

Počeci univerzalne ljubavi kod čovječanstva

Nije teško prepoznati da se taj svijet ljubavi razvija. Postoji već priličan broj ljudi koji su prestali voditi ratove, ubijati i usmrćivati; doista, oni čak ne mogu ubijati niti životinje jer jednostavno nemaju srca naškoditi drugim živim bi­ćima. Također vidimo kako nacije rade na brizi za bolesne ljude i invalide, te daju mirovine ljudima koji su zakoračili u starost. Vidimo također da ima mnogo ljudi koji žele sudjelovati u pružanju pomoći gladnima i siromašni­ma u za sada nerazvijenim zemljama, kao i nesretnim ljudima u izbjegličkim centrima. Vidimo i da postoji velika spremnost da se pomogne ljudima u područjima pogođenim prirodnim katastrofama poput zemljotresa, ciklona i poplava. U brojnim područjima ljudi suosjećaju i žele pomoći onima koji pate i koji su u nevolji. Kakva je to naklonost? To nije naklonost zaljubljivanja ili parenja. To nije bračni interes koji uzrokuje takvu naklonost. Ona ipak po­stoji kao živa, nepobitna činjenica. Mi sudimo ljude po toj naklonosti. Ljude bogate takvom naklonošću nazivamo visokorazvijenima, dok one u kojima je ta naklonost prisutna u vrlo malom obimu nazivamo primitivnima ili manje razvijenima, a u najgorim slučajevima bezosjećajnima, okrutnima i agresiv­nima. Dakako da je ugodnije i daleko zdravije i ljepše postojati u sferi ili zoni nastanjenoj ovim prvim nego u sferi ili zoni nastanjenoj ovim drugim bićima. Ta nova naklonost nije ništa drugo nego univerzalna ljubav ili ljubav prema bližnjem koja se nalazi u procesu razvoja.

20. POGLAVLJE

Univerzalna će ljubav zamijeniti bračnu ljubav

Možemo, stoga, vidjeti da je ova zona ljubavi već prešla određeni put u svojoj evoluciji. I nastavit će napredovati ka svojem vrhuncu u čovjekovom pona­šanju ili načinu postojanja. Zahvaljujući njoj čovjek će ljubiti svojeg bližnjeg kao što ljubi samoga sebe. Ali kada se svi ljudi toliko razviju da zrače takvu božanstvenu ljubav prema svemu i svakome, to će neizbježno dovesti do ne­stanka obiteljske ljubavi, bratske ljubavi i ljubavi prema bračnom drugu. Kada svaki čovjek bude zračio ljubav i toplinu prema svojem bližnjem, uzvišenu i apsolutno nesebičnu, brakovi i obiteljska ljubav bit će uslijed toga zamije-

108 Martinus

njeni univerzalnom ljubavlju. Kada se medu ljudima probudi ljubav koja će na kraju u potpunosti zasjeniti obiteljsku ili bračnu ljubav, ova potonja vrsta ljubavi postat će potpuno suvišna. Princip braka ili poriv za parenjem postoji, kao što je prethodno spomenuto, jedino kao privremena organska struktura kroz koju bića u tami, bića još uvijek u potpunosti lišena univerzalne ljubavi ili ljubavi prema bližnjem, mogu primiti duh Božji ili samu najvišu životnu silu. Kroz mušku ili žensku organsku strukturu dva su bića suprotnih spolova mogla izvoditi "čin parenja ili spolni odnos". Kulminacijom ovoga čina dva su bića doživljavala kulminaciju osjećaja užitka koji je nadilazio sve ostale osje­ćaje. Taj osjećaj nije bio ništa manje nego sama najviša životna sila koja je pro­žimala dotično biće. Ta sila nije bila ništa manje nego duh Božji. Zahvaljujući tom božanskom duhu bića su bila stimulirana i dana im je hrabrost da žive u tami. Ona još uvijek nisu mogla doživjeti tu božansku silu, tu božansku svje­tlost kao realno iskustvo ni na koji drugi način osim činom parenja ili spol­nim odnosom s bićem suprotnog spola. Bio je to jedini način na koji su oni mogli doživjeti najveći osjećaj užitka ili doživjeti, njima još uvijek nepoznati, božanski duh. Oni su živjeli u svijetu tame. Sva su bića još uvijek uglavnom bila bez univerzalne ljubavi. Prema tome, jedini put ka svjetlosti bio je isklju­čivo kroz pripadnika suprotnog spola i potomstvo koje bi tim činom nastalo. Sva su ostala bića, kao što je već spomenuto, bila manje ili više neprijateljski raspoložena. Tu su se bića da bi preživjela morala boriti ili živjeti u ratu. Ne bi li u tome uspjeli, čekala ih je samo smrt. Svijet bića bez ikakve sposobnosti za bilo kakvu ljubav može samo biti kraljevstvo ne-ljubavi, a time svijet tame i patnje. No, s porastom univerzalne ljubavi, bračna će ljubav postupno biti potisnuta, a čovječanstvo će postati poput Boga i Njemu nalik.

21. POGLAVLJE

Bića prestaju biti muškarci ili žene

Već smo spomenuli da su se Adam-bića preobrazila u Eva-bića kako bi uslijed toga postala predodređena da doživljavaju i manifestiraju tamu, te kako bi nakon toga mogla živjeti u svjetlosti. Kako nisu imali niti malo univerzalne ljubavi morali su stvarati i živjeti u tami. Ali bez duha Božjeg kroz čin parenja ili spolni odnos oni ne bi mogli živjeti u tami. Božansko svojstvo tame ili pat­nje sastoji se u tome da ona u ljudima stvara sposobnost da vole. S razvojem te sposobnosti bića će doživljavati Boga, ne samo kroz biće suprotnog spola

lirak t univerzalna ljubav

već kroz sva bića, bez obzira na njihov spol. Kao šio je već spomenuto, bića se preobražavaju od jednopolnog stanja ka dvopolnom stanju. To znači da bića zbog toga postupno prestaju biti muška ili ženska bića. Ona postaju potpuno dvopolna, što znači niti muškarci niti žene.

22. POGLAVLJE

Čovječanstvo i promjena svjetske kulture

Kada se dvije svjetske epohe međusobno preklapaju, jedna degenerirajući i propadajući, a druga na početku novog, dubljeg pogleda na život i ponašanje ili način postojanja, nije tako neobično da među ljudima prevladava velika zbunjenost. Ljudi ne razumiju čemu svjedoče. Vide da se moralni pogledi koji su prethodno smatrani čvrstim temeljima života, temeljima kulture i isprav­nog načina života i ponašanja sada smatraju nebitnima i ignorira ih se. Ti su moralni pogledi ili religiozni ideali jednom odgovarali tada još uvijek vrlo minimalnim snagama i kulturnom kapacitetu koji su posjedovali ljudi davno prohujalih vremena. Da je moralno učenje bilo dano u višem obliku, ono jednostavno ne bi bilo razumljivo. Ali ljudi ne ostaju stajati na istom mjestu. Oni se razvijaju od primitivnosti ka intelektualnosti, od nehumanosti ka hu­manosti, od okrutnosti ka ljubavi. Kada su se ljudi nalazili na nehumanom i okrutnom stupnju i nisu znali za ništa bolje, nije imalo nikakvog smisla po­nuditi im ideale ljubavi. To nije bilo ono za što su oni bili spremni ili čega su bili gladni. Kako evolucija napreduje, ljudi postaju sve više prijemčivi za višu kulturu, humanost i moralnost. Čovječanstvo tako dalje napreduje pomoću novih moralnih propisa. Sada se čovječanstvo nalazi na prvim slabim poče­cima takve nove svjetske kulture sa svojim duhovno-znanstvenim pogledom na Boga i na vječnu sliku svijeta.

Nova se svjetska kultura još uvijek nalazi na svojim samim slabim po­čecima. Izuzetno veliki broj ljudi, posebno među mladima, dovoljno su zreli da prime spomenutu svjetsku kulturu, ali oni toga nisu svjesni i još uvijek nemaju pristup ka tome. Stoga se dvoume i ne znaju gdje se obratiti za po­moć u svojoj situaciji. Znaju samo da im tradicionalna crkvena religija više ne odgovara i ne daje apsolutno nikakve informacije o organskoj preobrazbi muškarca i žene, koja je u znatnom stupnju već postala vidljivom usred zbu­njenosti zbog kulturne promjene.

110 Martinus

23. POGLAVLJE

Biblijska zapovijed dvjema svjetskim epohama

U određenom se stupnju osjeća "Evina smrt". Evina smrt isto je što i preobraz­ba Eva-bića ili jednopolnih bića u dvopolna bića. To za uzvrat podrazumije­va preobrazbu muškarca i žene od "životinje" u "ljudsko biće". Vidimo kako se unutar muškarca razvija žensko područje, a unutar žene muško područje. Ovom se preobrazbom ljudske karakteristike počinju razvijati već i kod na­prednih majmunolikih bića. Ali ljudske snage, koje se u bićima razvijaju ovom preobrazbom polova, do sada su u znatnoj mjeri potaknule samo takve ljud­ske sposobnosti kao što su inteligencija i neintelektualni osjećaj. Takva je situ­acija dovela do više nego izrazitog napretka ljudi u materijalističkom i znan­stvenom području. Preobrazba polova nije za sada u većoj mjeri utjecala na princip braka ili spolne odnose među ljudima. Ali i to se mijenja. Kako patnja u ljudima budi sposobnost univerzalne ljubavi, tako se ta sposobnost također osjeća u mentalitetu ljudi i u svakodnevnom ponašanju ili načinu postojanja. Tako ovdje imamo pravu i apsolutnu univerzalnu ljubav koja odgovara Božjoj ljubavi. Ona je apsolutno nesebična. Ne traži ništa za sebe. S njome pojedinac dragovoljno daje svoj život kako bi spasio živote drugih. Da je ta ljubav veli­ki cilj Božjeg stvaranja ljudskog bića, može se vidjeti iz ovog zakona života: "Ljubi Boga više od svega, a bližnjeg svog kao samoga sebe". Ovaj zakon ili zapovijed bila bi sasvim besmislena kada se u čovjeku ne bi mogla razviti ta božanstvena sposobnost. To ujedno pokazuje da će ljudi stvoriti životnu epohu drukčiju od epohe braka, takvu u kojoj se čovjek neće ženiti. Nije li lju­dima u epohi braka dana potpuno drugačija zapovijed? Nije li rečeno: "Zato će čovjek napustiti oca svoga i majku svoju i prionuti uza ženu svoju, i oni će postati jedno tijelo"? I nije li ženi rečeno da joj je glava muškarac? Ne znači li to da ona jest ili bi trebala biti jedno s njim? Ako ona, izvan braka, voli drugog čovjeka kao što voli sebe samu, ona čini preljub i zato je nevjerna žena. Nije li isto s muškarcem? Ako on, izvan braka, voli drugog muškarca ili ženu kao što voli samoga sebe, on čini preljub i nevjeran je onoj s kojom bi trebao biti jedno tijelo. Ovdje vidimo da Biblija daje smjernice za dvije životne epohe. U jednoj je bračna ljubav najviša zapovijed. U drugoj je univerzalna ljubav najviša zapovijed. Ona se očituje kao ljubav koja pretvara biće u čovjeka po­put Boga i Njemu nalik. Prema tome, ljudi se sada nalaze između dvije velike svjetske epohe, jedne koja umire i druge koja se tek treba roditi.

Brak i univerzalna ljubav 111

24. POGLAVLJE

Zona nesretnih brakova

U pojedinim su ljudima još uvijek snažno prisutni ideali i propisi stare svjet­ske epohe. To su, dakle, ljudi sa snažno izraženom jednopolnošću. Za njih je brak i dalje nedodirljiva svetinja i najviša svjetlost. Ali pojedincima s takvim stavom teško je naći partnera s istim, još uvijek neiživljenim stavom prema braku, jer već postoje mnogi za koje brak više nije apsolutno jedina stvar, iako se oni naravno mogu zaljubiti. A tijekom takvog razdoblja zaljubljenosti oni nikako ne mogu vidjeti pravi mentalni standard onog drugog. Oni su oboje tada toliko seksualno nabijeni da jedno drugo tijekom čina parenja ili spolnog odnosa vide i doživljavaju kao čiste, nepogrešive anđele. Sasvim je prirodno da se u takvoj situaciji žele što prije vjenčati i živjeti zajedno. Ali kada su neko vrijeme seksualno bliski i već osjećaju izvjesnu zasićenost, a seksualno svjetlo počinje slabiti, te oni zato jedno drugo mogu vidjeti onakvima kakvi uistinu jesu, ono što vide u brojnim je slučajevima vrlo veliko razočarenje. Ponekad bude jasno da je jedna strana u braku u koji su se upustili izuzetno posvećena tom braku, dok je druga iživjela brak gotovo do točke gađenja. Tada je brak nesretan i u pravilu završava rastavom. Oni pokušavaju ponovno i ponov­no ući u nove brakove, ali rezultat ostaje isti. Svjedoci smo tolikih nevolja u brakovima, tolikih rastava i tolike bračne nevjere da smo ovu zonu nazvali "zonom nesretnih brakova". Vrlo je teško jednoj braku iskreno sklonoj osobi pronaći bračnog druga koji je po pitanju braka na istoj valnoj duljini kao on ili ona, jednom kada je vrijeme zaljubljenosti završilo. Biće koje je nadišlo brak također ima poteškoće s ozbiljnim prihvaćanjem morala braka i njegovim pratećim obavezama, ako se on ili ona bez obzira na svoje stanje vjenča. Brojni bračni drugovi napuštaju svoje supružnike i djecu koju eventualno imaju.

Postoje i bića koja su gotovo u potpunosti izgubila sposobnost za brak. Stoga žive sami. Naravno da postoje izuzeci, dakle bića koja su sama iz nekih drugih razloga, ali to uglavnom nije slučaj. S degeneracijom braka javljaju se brojne seksualne nastranosti. Uvelike cvatu seksualne perverzije svake vrste. Prirodno je pretpostaviti da uslijed neobuzdane seksualnosti također cvate muška i ženska prostitucija. Narkotici i ostali mentalno destruktivni otrovi također lakše nalaze uporište među ljudima koji više nisu čvrsto ukorijenjeni u sretnom braku ili u istinski podržavajućem religioznom pogledu ili moralu, već koji mentalno besciljno plove uokolo na valovima propasti svjetske kul­ture, gdje je kozmička zona nove svjetske kulture tek na svojim slabim poče­cima. Sjenke rata, crne poput noći, još uvijek ovijaju Zemlju u tamu.

112 Martinus

25. POGLAVLJE

Univerzalna ljubav preobražava biće u čovjeka poput boga i njemu nalik

Ali, iako čovječanstvo živi usred kulturnog propadanja i kaosa, masakra i rata, ipak usprkos svemu, iza tog velikog kulturnog prevrata sviće zora u ljudskim srcima. Ta se zora sastoji u rastu i razvijanju sposobnosti za ljubav prema bližnjem. Ta se simpatija ili ljubav, koja nema ništa zajedničkog sa zaljublji­vanjem ili bračnom ljubavlju, uostalom, odavno počela javljati u svakodnev­nom životu.Već smo spomenuli da su postojala bića koja su osjećala intimnu privlačnost ili simpatiju prema bićima vlastitog spola, te da je i to doprinijelo zbunjenosti ljudi kod pogleda na život za vrijeme sadašnje smjene kultura. Pojava te nove sposobnosti u mentalitetu ljudi bila je neshvatljiva velikom dijelu čovječanstva, u kojima ta sposobnost još uvijek nije napredovala tako daleko u svome razvoju da bi se manifestirala kao nešto više od manje ili više uobičajenog osjećaja simpatije i dobronamjernosti prema ljudima u nevolji, što smo već spomenuli u poglavlju "Univerzalna ljubav i kraljevstvo nebesko". Ali, univerzalna ljubav nije hir ili privremeno koristan hobi poput mnogih drugih hobija koje ljudi mogu imati. To je apsolutno rastuća i trajna zbilja. Ona predstavlja početak čvrstog temelja za nadolazeću apsolutno humanu svijest koja je oslobođena svake životinjske i demonsko-ljudske prirode. To je, dakle, svijest koja preobražava živo biće u čovjeka poput Boga i Njemu nalik.

26. POGLAVLJE

Kada je univerzalna ljubav zamijenila bračnu ljubav

Kako neko biće može postati čovjek poput Boga i Njemu nalik bez te najviše sposobnosti svijesti? Može li čovjek poput Boga postojati sa strogo ograni­čenim manifestiranjem ljubavi, ljubavi koja je grešna kada se očituje prema biću koje mu nije supružnik? Može li čovjek poput Boga biti biće koje može biti ljubomorno i uslijed toga osjećati mržnju? Ukoliko supružnik nije takav, na njega već djeluje univerzalna ljubav koja raste u njegovom mentalitetu i koja će ga jednoga dana pretvoriti u čovjeka poput Boga. Nije li priroda univerzalne ljubavi upravo da "radije daje nego uzima", isto kao što je priroda bračne ljubavi ili zaljubljivanja da "radije uzima nego daje"? Univerzalna je

Brak i univerzalna ljubav 113

ljubav nesebična; ona je apsolutno bezuvjetna, dok je bračna ljubav sebična; ona od svojeg objekta zahtijeva uzvraćenu ljubav. Izostane li to, ona oslobađa ljubomoru ili mržnju prema spomenutom objektu. A iz te mržnje izrasta sve zlo na svijetu. Ovdje u potpunosti razumijemo Krista kada govori o ljudima koji se ne žene.

27. POGLAVLJE

Počeci univerzalne ljubavi i njeno proganjanje

Brojni su ljudi već toliko napredovali u razvoju da se univerzalna ljubav ne pokazuje samo u uobičajenoj praktičnoj dobroti i dobronamjernosti, nego se počinje pokazivati sa više razine. Ona u biću počinje stvarati potrebu za manje ili više intimnim milovanjem. Traži zadovoljstvo kroz topli kontakt s drugim bićima, odnosno kroz milovanje. S obzirom da to što biće želi zado­voljiti nije bračna ljubav, ona nije usmjerena prema nekom suprotnom spolu. To zapravo znači da njen objekt nije neko muško ili žensko biće. Razvijenom ljudskom biću niti "muškarac" po sebi niti "žena" po sebi ne predstavljaju po­kretački objekt za milovanjem. U stvari, biće iza ženskog ili muškog tijela ono je što pokreće želju za milovanjem. Ali kakva je situacija što se tiče takvog oči­tovanja milovanja među ljudima gdje velika većina ljudi još uvijek jesu muška i ženska bića? Tu uistinu nema mjesta za intimno milovanje univerzalne lju­bavi. To je do sada vodilo u užasnu tamu za ona bića u kojima je sposobnost za univerzalnu ljubav počela biti dijelom njihove prirode. Predmet te želje za milovanjem nije ograničen samo na biće suprotnog spola. Na svojim prvim stupnjevima ona je zapravo i usmjerena prema bićima istog spola. I upravo je to pobudilo užasavanje, prezir i ismijavanje, ogovaranje i proganjanje, pa čak i zatvaranje i kažnjavanje takvih bića koja su se počela udaljavati od stada.

28. POGLAVLJE

Zašto primitivni čovjek proganja univerzalnu ljubav?

Odakle dolazi ta užasna odbojnost koja kod nekih ljudi graniči ni manje ni više nego s mržnjom i proganjanjem? Ta antipatija bića spram intimnoj pri-

114 Martinus

vlačnosti ili simpatiji prema vlastitom spolu ima svoje korijene u samoj pri­rodnoj strukturi preživljavanja. Životinje do jedne mjere imaju tendenciju da ubijaju bića vlastite vrste koja su abnormalna i koja manje-više odstupaju od norme, te se nisu u stanju nositi sa životnim potrebama vlastite vrste. Ovu tendenciju vidimo kako se ponavlja sve do još uvijek vrlo jednopolnog čo­vjeka, kod kojeg i dalje u potpunosti nedostaje želja da intimno miluje bića vlastitog spola. Zapravo oni mogu doslovno mrziti i progoniti takvo biće. Ali postupno kako se nastavlja razvitak polova kod sve više i više ljudi, i kako postaje očigledno da je ta preobrazba od jednopolnog u dvopolno stanje pri­rodni proces, od vitalne važnosti za transformaciju bića iz životinje u čovjeka, čovjek će moći na posve drukčiji način razumjeti i osjećati simpatiju prema bićima na tom stupnju razvoja, nego što je to prije bio u stanju.

Gore spomenuta transformacija odigrat će se u okvirima moralne osno­ve primjerene preobraženom stanju. Pojedinac će onda spoznati da biti "ho­moseksualan", što je isto što i biti dvopolan, ne znači da je netko nastran, za­stranio, da je perverzan, da je seksualni prijestupnik, da ima lošu naviku, da je čudan, da je abnormalan ili da ga muče ostale mentalne osebujnosti koje ljudi povezuju s mentalitetom ili psihom homoseksualca ili dvopolnog bića. Sve dok homoseksualno ili dvopolno biće nije dovršeni čovjek, ono će naravno biti opterećeno porocima i nastranostima poput jednopolnih bića. Ali sma­trati da poroci i nastranosti ili ostale čovjekove nedovršene strane isključivo pripadaju dvopolnom ljudskom biću, apsolutno je pogrešno i samo po sebi nastrano gledište. Prema tome, homoseksualnost u svojem najčistijem obli­ku nije nikakav porok ili nastranost. Ona je organski usidrena u dvopolnom stanju i ljubavi prema bližnjem, a to je onaj životni temelj bez kojeg bi pravi svijet svjetlosti, u svojem najčistijem obliku, bio apsolutno nemoguć.

Kako je čovječanstvo kome su kroz njegove religije, sekte i zajednice pro­povijedali smrtnu kaznu po Mojsijevu zakonu za bića istog spola koja su se međusobno intimno milovala, moglo razumjeti sposobnost koju do sada nisu osjetili u svojem vlastitom mentalitetu i ponašanju ili postojanju? Oni su do sada u većini slučajeva imali vrlo snažan seksualni apetit prema suprotnom spolu. Na univerzalnu su ljubav mogli gledati isključivo kao na monstruo-znost, zastranjivanje koje mora biti kažnjeno i iskorijenjeno. Ali kako netko može iskorijeniti Božji plan? Ta stroga javnost, njezini svećenici i pravni su­stav nisu razumjeli i još dan danas ne razumiju da se sprječavanjem rasta uni­verzalne ljubavi u ljudskom biću napada i sabotira Božje stvaranje Čovjeka na svoju sliku.

tirak t univerzalna ljubav l i b

29. POGLAVLJE

Međunarodno svjetsko kraljevstvo

Ali kako bi svijet izgledao kada se univerzalna ljubav ne bi ostvarila u ljudi­ma? On bi nastavio biti boravište životinjskog, ubilačkog svijeta; čak bi postao demonski svijet u svom najčistijem obliku. Da se posljedice patnji koje čovjek nanosi drugim bićima ne vraćaju svojem izvoru i da ne postaju njegovom sudbinom, on bi postao demonsko biće koje bi se trajno nalazilo na vrhuncu demonske svijesti. Sva demonska svijest, sav rat, mržnja i proganjanje, ljubo­mora, zavist, netrpeljivost i slično, mogu se pripisati isključivo nedostatku univerzalne ljubavi. Ali kako sva patnja, baš zbog karme, u biću budi sposob­nost univerzalne ljubavi ili ljubavi prema bližnjem, niti jedno biće, a uslijed toga ni čovječanstvo nikako ne može nastaviti živjeti u epohi tame, rata ili Armagedona. Rastuća univerzalna ljubav među čovječanstvom vodit će stoga ka stvaranju pravog kraljevstva ljubavi na Zemlji gdje "svatko voli svakoga", za razliku od današnjeg života na Zemlji gdje "svatko sa svakim ratuje". U tom nadolazećem svjetskom kraljevstvu sve će nacije i države biti ujedinjene u jednu državu ili jedno kraljevstvo. To će kraljevstvo imati jednu zajedničku vladu za sve postojeće nacije. U toj svjetskoj državi sve će biti tako savrše­no organizirano i upravljano da će novac biti ukinut. Jedina će valuta tada biti čovjekova radna sposobnost. Nitko neće moći plaćati bilo čim drugim. Ovdje više neću govoriti o tom budućem kraljevstvu, već upućujem čitatelja na četvrto poglavlje prvog toma mojeg glavnog djela "Livets bog", gdje je to kraljevstvo detaljno opisano. Ovdje ću tek spomenuti da će se sav fizički rad izvoditi potpuno automatski pomoću strojeva. Niti jedan čovjek ovdje neće raditi nikakav težak i iscrpljujući posao. Kako će čovjek raditi samo onoliko radnih sali koliko će mu biti potrebno za vlastite životne potrebe, radno će vrijeme postati potpuno drukčije od onoga na koje smo danas navikli. Ono će jedva prelaziti dva sata tjedno. To će doprinijeti životnom standardu koji će pokrivati sve moderne potrebe vrlo visokog kulturnog stupnja. Ali bez univerzalne ljubavi ljudi bi potpuno nestali u demonskom svijetu najmračni­jeg kaosa, Armagedona ili pakla. Prema tome, nije dobro sprječavati početke rasta univerzalne ljubavi u ljudima.

116 Martinus

30. POGLAVLJE

Mojsijeva misija i Kristova misija

Na primjerima Mojsija i Krista nije teško vidjeti da su ova dva uzvišena bića bila Božji instrumenti za vođenje čovječanstva kroz dvije velike životne epo­he koje su se međusobno bitno razlikovale. Mojsije je bio veliki prorok epohe braka, dok je Krist bio pravi predstavnik epohe univerzalne ljubavi koja sada započinje, a time i spasitelj svijeta, sin Božji. Mojsije je bio jednopolni struč­njak za zakon i kaznu, dok je Krist čovjek poput Boga i Njemu nalik. On je model Božjeg stvaranja čovjeka na svoju sliku i priliku. I svi će postati takvim kakav je on. Bez postajanja kristolikim bićem čovjek nikako ne može biti do­vršeno ljudsko biće poput Boga i Njemu nalik.

31. POGLAVLJE

Materijalizacija i dematerijalizacija

Dok su ljudi u procesu razvoja u dvopolna bića i dok nestaje muško stanje i žensko stanje, pri čemu jednopolni čin parenja ili spolni odnos i brak tako­đer nestaje, što će tada zamijeniti čovjekov fizički oblik postojanja? Razvija­nje dvopolnosti kod ljudi početak je transformacije ljudskog bića u duhovno biće. A duhovna bića nemaju potrebu za fizičkim organizmima, jer se materija duhovnog svijeta automatski oblikuje u skladu s mislima nekog bića. Isklju­čivo sposobnošću mišljenja i volje biće na duhovnoj razini može oblikovati supstanciju potpuno i sasvim po svojoj želji. Ono, dakle, ovdje stvara svojom sposobnošću mišljenja bez pomoći bilo kakvog materijalnog tijela. Postupno kako čovjek napreduje u evoluciji tako daleko da više ne može biti rođen od strane žene, ali još nije gotov s fizičkom razinom, on je u međuvremenu toliko izvježbao svoju sposobnost mišljenja na duhovnoj razini da može ne samo u duhovnoj supstanciji stvoriti kopiju svojeg prethodnog fizičkog tijela, nego također svojim mislima i snagom volje svojem mislima omogućiti materijali­ziranom tijelu da nastavi postojati i odjenuti se u odgovarajuću fizičku mate­riju, tako da sada brzinom munje nastaje fizičko tijelo. Biće tada privremeno može doživljavati i manifestirati se na fizičkoj razini. Ono može, jednako brzo, dezintegrirati svoje privremeno fizičko tijelo i tako nestati.

i>iur\ i uruvci ^ u i f i i i i / u e t i i 1 1 /

32. POGLAVLJE

Nadzemaljske metode stvaranja ili čuda

U posljednjoj epohi čovjeka kao fizičkog bića, u svojem potpuno razvijenom stanju on, dakle, može svojim mislima i snagom volje, po svojoj volji biti naiz­mjence fizičko biće ili duhovno biće. On može, nadalje, sve dok je u svojoj fi­zičkoj materijalizaciji, materijalizirati i dematerijalizirati fizičke stvari i objek­te. On ima, u ovom visokom duhovnom savršenom stanju kao čovjek poput Boga i njemu nalik, pristup ka obilju kozmičkih ili okultnih sila. Pomoću tih sila on može manifestirati pojave koje uobičajene metode stvaranja nedovrše­nog čovjeka ne mogu proizvesti. Te su pojave nazvane "čudima". Takvi se do­vršeni ljudi mogu također fizički materijalizirati na drugim planetima i ondje svojim nadzemaljskim znanjem pomagati još uvijek primitivnim ljudima da napreduju u duhu i u stvaranju kulture. Sasvim je prirodno da takve materija­lizirane nadzemaljske ljude pučanstvo za koje su se materijalizirali i kojima su pomogli smatra bogovima i anđelima. Na brojnim mjestima Biblija spominje takva nadzemaljska bića koja su se ovdje materijalizirala za zemaljske ljude.

33. POGLAVLJE

Dovršeni ljudi u biblijskim otkrivenjima

Tko su bila tri čovjeka koji su posjetili Abrahama u Mamrovom lugu i za koje se drži da su bili Bog i dva anđela (Post. 18:2)? Kasnije su anđeli otišli do Sodome i Gomore, koji su se našli pred velikim oslobađanjem mračne karme i trebali su biti uništeni. Lot ih je pozvao u svoju kuću, ali oni su radije ostali na ulici. Onda ih je uporno nagovarao i oni su ušli u njegovu kuću, te im je priredio gozbu. No, prije nego što su legli na počinak, ljudi iz grada, stanovni­ci Sodome, ljudi iz cijele okolice, opkolili su kuću. Tada je Lot izašao k njima i zamolio ih da im ne naškode. Ali tada su ljudi navalili na Lota i nakanili razbiti vrata. U tom su trenutku anđeli pružili svoje ruke, povukli Lota nazad u kuću i zatvorili vrata. A sve ljude izvan kuće anđeli zaslijepiše. Nakon toga anđeli su spasili Lota i njegove kćeri prije nego što su uništili grad i okolicu, koje su zapravo i došli uništiti (Post. 19:1-2,24).

Tko su bili ti neobični i nepoznati ljudi koji su tako došli Abrahamu i pritom imali moć da u trenu unište čitavi grad s njegovim stanovništvom,

n o murunus

moć za koju je Abraham znao da ju posjeduju, jer ih inače ne bi preklinjao da sačuvaju grad od propasti (Post. 18)? Nisu li oni bili savršeni ljudi poput Boga, ljudi koji su se mogli materijalizirati i dematerijalizirati, instrumenti Božje primarne svijesti? Što su drugo mogli biti? Bog se može manifestirati samo pomoću instrumenata. Kako bi ga inače živa bića mogla razumjeti? Zašto bi Abraham vjerovao da su oni bili Bog i anđeli, da oni nisu bili nešto posebno i izuzetno, razlikujući se od svih ostalih bića koja poznajemo, uzvišeni i sa sposobnostima i moćima koje ljudi na Zemlji nisu imali?

Tko je govorio Mojsiju kroz vatru gorućeg grma i između ostalog rekao: "Gledaj sada, vapaji sinova Izraelovih dopriješe do mene. I sam vidjeh kako ih Egipćani tlače. Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta" (Iz. 3:9-10). I ovdje je Bog govorio Mojsiju kroz instrument,"anđela Gospodnjeg", koji je prigodno imao brojne "razgovore s Bogom" i putem njih neprestano primao upute oko vodstva Izraelskog naroda. Te su upute također potjecale od uzvišenog bića, "anđela Gospodnjeg", a naročito se to očitovalo prilikom Mojsijevog boravka na planini Sinaj.

Biblija nam, između ostalog, govori sljedeće o svećeniku Zahariji: "Jed­nom, kad je on bio na redu da vrši svećeničku službu pred Bogom, zapade ga kockom - prema svećeničkom običaju - da uđe u hram Gospodnji i da prinese kad (tamjan). Za vrijeme kađenja sav je narod bio vani u molitvi. Tada mu se ukaza anđeo Gospodnji, stojeći sa desne strane kadionog žrtvenika. Kada ga opazi Zaharija, prepade se i spopade ga strah. Ali mu anđeo reče: "Ne boj se, Zaharija, jer je uslišana tvoja molitva! Tvoja će ti žena Elizabeta roditi sina komu ćeš nadjenuti ime Ivan" (Luk. 1:8-13). I anđeo mu nastavi govoriti o djetetu koje je postalo "Ivan Krstitelj".

Slično tome, Biblija govori da je anđeo Gospodnji također prorekao Isu­sovo rođenje Djevici Mariji iz Nazareta. U Bibliji, između ostalog, piše: "... Kad anđeo uđe k njoj, reče joj : "Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom!" Na te riječi ona se prepade i poče razmišljati što znači taj pozdrav. Anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo, ti ćeš začeti i roditi sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati kraja" (Luk. 1:28-33).

Zar u Kristu ne prepoznajemo upravo takvo nadzemaljsko, potpuno do­vršeno ljudsko biće? On je ispunio zakon ljubavi i oprostio svojim neprijate­ljima. A imao je i sposobnost da se materijalizira i dematerijalizira, i da u isto vrijeme bude gospodar čuda ili nadzemaljskih snaga. Ne vidimo li ga također kao instrument Božji u obliku spasitelja svijeta? Nije li upravo on bio taj koji je u silnoj svjetlosti na putu za Damask govorio Pavlu i preobratio ga od ono

i ii ii i i i i _<( i m i i / u t ' i i

ga koji je mrzio Krista u jednog od najvećih Kristovih apostola (Djela apostol­ska 22:7-8)? To što vidimo u pojavi gore spomenutih uzvišenih biblijskih bića, dakle nije sposobnost znanja i ponašanja kakvu nalazimo kod običnog nedo­vršenog čovjeka. Svi su oni dovršena ljudska bića poput Boga i njemu nalik. Svi su oni, tijekom reinkarnacija u prethodnim fizičkim životima na drugim svjetovima, morali proći kroz kulminaciju tame da bi postali anđeoska bića koja čine primarnu Božju svijest.

34. POGLAVLJE

Lice božje

Ova su bića Božji organi i instrumenti za njegovu kreaciju, vodstvo i uprav­ljanje čovječanstvom. Ova bića tvore božansku organsku zajednicu ili jedin­stvo bića koja čine spasenje svijeta. Oni sačinjavaju Božje organe za doživlja­vanje ljudskih bića, a na isti su način i njegovi organi manifestacije ljudskim bićima kao i svim bićima u međukozmosu. Sve molitve Bogu svih živih bića odlaze ovoj zajednici bića i ona te molitve čuju. Ova se bića mogu, kao što smo već spomenuli u citatima iz Biblije, otkriti ljudima i biti prisutna, bilo materijalizirana ili nematerijalizirana, da bi pomogla ljudima u teškim situa­cijama. Oni stoje iza čovječanstva, upravljajući čitavom njegovom situacijom i sudbinom, tako da ono uspije ispuniti Božji plan stvaranja, što znači da će ono konačno postati čovječanstvo poput Boga i njemu nalik. Prema tome, ova bića čine onaj dio svijesti i Božjih instrumenata opažanja pomoću kojih On doživljava ljudske manifestacije, kao što On također kroz njih, kao što je već spomenuto, upravlja i vodi čovječanstvo. Dakle, ista ova bića čine ono područje Boga koje je pristupačno ljudskom osjetilnom opažanju, a obra­ćaju mu se molitvom. Oni su duhovna bića i uslijed toga nemanifestirana na fizičkoj razini. Osobno su anonimni, ali se u danim situacijama materija­liziraju ili otkrivaju ljudima, primjerice poput bića koje je govorilo Mojsiju kroz gorući grm, kao i tri bića koja su, kao Bog i dva anđela, posjetila Abra-hama u Mamrovom lugu, zajedno s brojnim drugim otkrivenjima i vizijama predstavljenim kao Bog i anđeli u biblijskim pričama. Bića u najvišim od tih otkrivenja jesu sva ona bića koja su razvojem svoje univerzalne ljubavi na fizičkoj razini uspjela postati dovršena ljudska bića poput Boga i Njemu na­lik. Oni su, dakle, napredovali tako daleko da su postali jedno s Bogom. Oni su lice Božje. Zato su oni u situacijama kada se materijaliziraju ili otkrivaju

120 Marunus

ljudima predstavljeni kao istovjetni s Bogom. Zato je u biblijskim pričama rečeno da je "Bog" govorio ovoj ili onoj osobi. "Bog" je posjetio Abrahama; "Bog" je govorio Abrahamu;"Bog" je govorio Mojsiju, itd. Druga su bića.više ili manje uznapredovala u univerzalnoj ljubavi, u pričama o otkrivenjima, nazivana "anđeli". I ne osvrće li se Biblija upravo na te anđele kada govori: "Zar nisu svi (anđeli) službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje" (Heb. 1:14)?

35. POGLAVLJE

Zašto za Adama nije bilo dobro da bude sam

Na ovaj smo način stekli kraći uvid u božanski životni proces, koji je opisan kao "Božje stvaranje Čovjeka na svoju sliku i priliku". Vidjeli smo da su brak i čin parenja ili spolni odnos bili samo privremeni i od sporedne važnosti u od­nosu na stvarni, primarni život za koji su oni samo priprema. Da bi se razvili do toga da postanu sposobni doživljavati život u najvišim svjetovima svje­tlosti s one strane svakog fizičkog postojanja, ljudi najprije moraju proživjeti život u najdubljoj tami, gdje ne postoji nikakva univerzalna ljubav, u tami koja je zato boravište vrhunca mržnje i neprijateljstva, sfera ili zona u kojoj je ubi­janje neophodno da bi se preživjelo. Ali vidjeli smo da je Bog stvorio uvjete da bi osigurao da biće ne ide samo ili usamljeno kroz tu tamu. On je, prema Bibliji, rekao: "Nije dobro da čovjek bude sam; načinit ću mu pomoćnika koji će biti s njim" (Post. 2:18). I "stvaranjem Eve", što podrazumijeva transforma­ciju bića u jednopolno stanje, dva su bića suprotnih spolova mogla parenjem ili činom parenja ili spolnim odnosom, jedno preko drugoga primiti sjajni i zagrijavajući duh Božji kao kulminirajući, svenadmašujući najviši osjećaj užitka. Usred svijeta kulminirajuće tame, gdje univerzalna ljubav ne postoji i gdje je ubijanje neophodno da bi se živjelo, oni na taj način doživljavaju zraku iz vječnog područja svjetlosti duha Božjeg s onu stranu sveg zemaljskog plača i škrguta zubi; zraku svjetlosti iz svijeta gdje nema niti jadikovanja nad smr­ću, niti naricanja niti bola. Usred životinjskog carstva i u domeni demonske sfere, usred svijeta neprijateljski raspoloženih bića, "najviša vatra" postala je, u njihovoj međusobnoj seksualnoj vezi, hram svjetlosti gdje su dobivali volju za životom, snagu i moć da nastave svoje lutanje kroz život po smrtonosnom i trnjem posutim putem iz životinjskog carstva ka carstvu pravog čovjeka, od demonskog bića do bogočovjeka na Božju sliku i priliku. Prema tome, bilo je

dobro da biće nije bilo samo na svojem putu kroz tu tamu. Kako bi to moglo izdržati bez "najviše vatre": duha Božjeg u činu parenja ili spolnom odnosu?

Kao što smo vidjeli, brak nije krajnji, božanski cilj živog bića. Izrazito muško biće u svome najčistijem obliku, a isto tako i izrazito žensko biće u svo­me najčistijem obliku mogu postojati jedino kao životinje u svom najčistijem obliku. Oni su stekli tu strukturu s jednopolnim stanjem ili sa stvaranjem Eve. Time su bili predodređeni da budu bića tame, ubilačka bića. No, istovremeno, oni su isto tako, svojim jednopolnim stanjem, bili oblikovani tako da mogu primiti stimulirajući i životodajni duh Božji ili "najvišu vatru" činom parenja ili spolnim odnosom s bićima suprotnog spola. Kako u toj zoni tame nije po­stojala nikakva univerzalna ljubav, zaljubljenost ili sklonost parenju ili spolni odnos bio je, dakle, apsolutno jedina svjetlost.

36. POGLAVLJE

Stanje čovjeka demona

Međutim, ova se ljubav ili simpatija odnosila samo na spolnog partnera, biće suprotnog spola i na potomstvo. Ta simpatija nije bila univerzalna ljubav. Pu­tem te simpatije biće ne bi moglo postati čovjek poput Boga i Njemu nalik. Tu se osjećala potreba za pravom ljubavlju, ljubavlju koja je potpuno nesebična, ljubavlju kojom je čovjek mogao voljeti svojeg bližnjeg, što znači sva bića s kojima dolazi u dodir. Ali budući da takva ljubav može postati sposobnost u biću jedino pomoću posljedica patnji koje je ono nanijelo drugim bićima, prolazak kroz životnu zonu vrhunske tame bio je neizbježan uvjet da bi se u biću razvila sposobnost za univerzalnu ljubav. No, za prolazak kroz tu tamu, kao što smo već spomenuli, sjajni je duh Božji koji udahnjuje život, isto tako bio neophodno potreban. Taj je uvjet, dakle, bio ispunjen parenjem bića ili njihovim spolnim odnosom. No, postupno, kako se ljubav prema bližnjem ra­zvijala, sklonost ili potreba za parenjem ili spolnim odnosom postajala je sve više suvišna. Univerzalna će ljubav, s vremenom, nadmašiti sve, postati najvi­ša. Stoga je bilo neophodno da se bića oslobode svoga jednopolnog stanja da bi mogla voljeti i bića vlastitog spola. Bića, kako se u njima razvija univerzalna ljubav, postupno postaju sve više i više dvopolna, a dvopolnim se stanjem sve više i više osjeća prisutnost ljudskih sposobnosti. Te sposobnosti razvijaju se brže od univerzalne ljubavi. Uslijed toga biće počinje doživljavati razdoblje u kojem ono posjeduje ljudske sposobnosti, ali je još uvijek više ili manje biće

Martinus

koje ne voli; ono dobiva demonsku svijest. Time je dana mogućnost da se otvori područje patnje, koja je daleko veća od životinjske. Ono stoga može doživjeti mračnu karmu koja je, u odgovarajućem stupnju, mračnija od živo­tinjske. U ovome se stanju nedovršeni čovjek naziva "čovjekom-demonom".

37. POGLAVLJE

Dovršeni čovjek poput boga i kraljevstvo nebesko

Kroz tu mračnu karmu univerzalna ljubav raste ka svojoj kulminaciji i biće tako postaje dovršeni čovjek poput Boga i Njemu nalik. Ono je tada čisti dvopolac i može voljeti svog bližnjeg kao samo sebe, i tako u potpunosti ispu­njavati zakon života. Od bića koje je živjelo u tami, u tom je svijetu ubijanja moglo preživjeti jedino pomoću duha Božjeg u obliku "najviše vatre" u činu parenja ili spolnom odnosu s bićem suprotnog spola, dok je sa svim ostalim bićima bilo u sukobu ili je prema njima osjećalo neprijateljstvo, ono je sada, u svojem dovršenom stanju kao čovjek poput Boga i Njemu nalik, oslobođeno od rođenja i smrti reinkarnacije. Ono se može slobodno, putem materija-lizacije i dematerijalizacije, po svojoj volji otkriti na fizičkoj razini u situa­cijama gdje predstavlja Božji organ govora bićima u potrebi. Može govoriti kroz gorući grm, može govoriti kroz svjetlost na putu za Damask. Može biti Božjim instrumentom kao spasitelj svijeta za čovječanstvo nekog planeta, kao što može imati i druge uzvišene kozmičke misije, budući je jedno s velikom organskom strukturom koja čini primarnu Božju svijest, glavni Božji organ za sva živa bića u međukozmosu. Ono je sam Božji organ za upravljanje i vod­stvo čitavog čovječanstva u njegovu lutanju tamom ka svojem vječnom toku svjetlosti u najvišim kozmičkim ili duhovnim svjetovima. Ovdje univerzalna ljubav iskri i sjaji kao vječna Božja svjetlost u obliku "najviše vatre" od bića ka biću, kao susret s Bogom, pretvarajući svaki kontakt s bližnjim u kulmini­rajući ili najviši osjećaj užitka, dobrobiti i blaženstva. Time je Božje stvaranje čovjeka na svoju sliku završeno. Nalazimo se u onom kraljevstvu koje je u sva vremena bilo obećavano dovršenom čovjeku poput Boga i Njemu nalik. Nalazimo se u kraljevstvu nebeskom.

Martinus

ŽIVOTNI PUT

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, asistirali Harala1 Berglund, Frank Kjerup i Adam O'Riordan

Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Vječni put

Svi ljudi na svijetu nalaze se u pokretu. Putuju osobitim putom. To nije put koji se može mjeriti kilometrima ili svjetlosnim godinama, jer takvo nešto ne postoji u njegovim dimenzijama. On nema nikakve duljine ili veličine u fizič­kom prostoru. On je beskonačan. On također nema ograničenja u vremenu. On je vječan. Ipak, on prolazi neutrtim i kamenitim terenom. Penje se strmim planinama i prolazi kroz duboke ponore. Prolazi kroz hladne i ledene pu­stoši polarnih područja, kroz pješčane oluje tropskih pustinja i nadalje kroz smrtonosna područja bojnih polja, područja bolesti i invalidnosti i mnoge druge promjenjive panorame područja tame. Nakon toga, vječni put prolazi blistavim i sjajnim svjetovima kulminirajuće umjetnosti i znanosti, mudrosti i ljubavi; kroz svjetove u kojima biće živi zajedno s Bogom u stvaranju i uprav­ljanju svemirom, sudjeluje u nastajanju sunaca i mliječnih staza, boravišta života za čovječanstva i životinjska carstva novih svjetova i u ostalim kulmi-nirajućim objavama Božje ljubavi na vrhuncima svjetlosti. Na ovom kozmič­kom ili vječnom Životnom putu zemaljsko se čovječanstvo još uvijek nalazi na proputovanju područjem tame. No, ovdje je čovječanstvo odavno počelo odvraćati svoj pogled od mračnih područja rata i smrti prema vječnoj svje­tlosti u visinama, na vrhuncima Božje ljubavi. To je nepobitni cilj cjelokupne manifestacije života zemaljskog čovječanstva. Svaki čovjek, odnosno svako živo biće doživjet će taj božanstveni tok zraka i postat će jedno s Bogom.

125

126 Martinus

2. POGLAVLJE

Kozmičko disanje i vječni kontrasti

Dakle, zemaljsko čovječanstvo putuje od tame prema svjetlosti, kao što se pri­je spustilo iz te svjetlosti u tamu. Nakon što doživi zasićenje tom velikom kul­minacijom svjetlosti, koja sada predstavlja njegov cilj, Životni put će ponovno dovesti čovječanstvo do nove kulminacije tame. Nakon zasićenja time, vječni će put ponovno voditi bića ka svjetlosti, i tako dalje čitavu vječnost. Ovdje, na kozmičkom putovanju živih bića kroz vječnost i beskonačnost, mi se suoča­vamo s Božjim vječnim ritmom života, s vječnim i neprestanim kozmičkim disanjem, putem kojeg se obnavlja i održava svijest Boga i živih bića, a to disa­nje na taj način omogućava postojanu sposobnost doživljavanja vječnog živo­ta. Taj kozmički ritam života, to Božje psihičko ili mentalno disanje, ne samo da stvara kontrast između svjetlosti i tame, životinje i čovjeka, dobra i zla kod nedovršenog čovjeka, već također vibrira kroz sve detalje svemira kao osnova vremena i prostora. Upravo taj princip mi doživljavamo u obliku kombinaci­ja kontrasta, što su zapravo predmeti dostupni osjetilnom opažanju. Bez tih kombinacija ne bi bilo moguće bilo kakvo osjetilno opažanje, i ne bi postojalo nijedno živo biće. Svemir bi, kada je u pitanju osjetilno opažanje, predstavljao Ništa, tamo gdje on sada postoji kao Božja objava u obliku besmrtnog života. Te kombinacije kontrasta poznajemo kao stvorene stvari. Ali, stvorene stvari predstavljaju izraze života nekog stvoritelja, tj. živog Nešto. To živo Nešto jest izvor svemira, a istovjetno je vječnome Bogu. On se manifestira i doživljava kroz organizme svih postojećih živih bića. Ona, dakle, predstavljaju Božje in­strumente za opažanje i manifestaciju. I isto tako, Jastvo u organizmima živih bića jest Božje Jastvo. Kroz živa bića Bog može stvoriti najrazličitije okolnosti, najrazličitije manifestacije, i na taj način se otkriti živim bićima bez obzira da li su ona mikro, makro ili međukozmička bića; bez obzira da je li to naj-sićušnija životinja ili jedno od najviših bića mudrosti. Kroz Božje otkrivanje tame živim bićima On im omogućava da postanu jedno s Njime u svjetlosti, u ljubavi i svemoći, a to iskustvo predstavlja najveću avanturu u svjetlosti koja uopće može postojati i koja može biti pružena nekom biću.

i z /

3. POGLAVLJE

Primarno i sekundarno stanje svijesti Boga i vječno obnavljanje života

S obzirom da su sva živa bića Božji instrumenti za očitovanje i doživljavanje, ovdje imamo osnovu njegove svemoći. Isto tako, On je sveznajuć budući da, u istim bićima, posjeduje instrumente za manifestaciju najviše intelektualnosti ili kulminacije mudrosti. Podrazumijeva se da je On također, kroz svoju isto­vjetnost sa svim živim bićima, izvor sveljubavi. Dakle, kroz živa bića Bog može očitovati najrazličitije manifestacije, najrazličitije okolnosti, i na taj način se otkriti svim postojećim bićima u makrokozmosu i mikrokozmosu, kao i u međukozmosu. Drugim riječima, Bog je povezan s najsićušnijim mikroskop­skim bićem kao i sa najogromnijim makrobićem. On se nalazi u primitivnoj životinji i čovjeku, kao i u najvišem biću mudrosti.

Kao kontrast vječnoj svjetlosti u primarnoj objavi Boga kao svemogućeg, sveznajućeg i sveljubećeg izvora svemira, tama postoji kao sekundarna objava Njegove svijesti. Tama predstavlja proces obnavljanja vječne sposobnosti bića da doživljavaju život, a ta je sposobnost degenerirala zbog zasićenja doživlja­vanjem svjetlosti u primarnim zonama Božje svijesti. Gore spomenuta bića tako su dugo živjela u tim područjima da se iz njihove budne dnevne svijesti izgubio tamni kontrast, tako da se u potpunosti izgubila njihova sposobnost dnevno-svjesnog doživljavanja u vanjskim svjetovima. Ona zbog toga mogu živjeti samo u vlastitom unutarnjem svijetu, što znači u vlastitom svijetu sje­ćanja, što za njih postaje privremeno stanje blaženstva. Kako se ovo stanje pri­sjećanja više ne može povezati s njihovom vanjskom sposobnošću doživljava­nja, ona više ne mogu opažati u vanjskim svjetovima. Jedino što karakterizira njihovo postojanje u tim svjetovima jesu sve one tvari i energije koje čine ono što nazivamo mineralnim carstvom. Zbog gotovo potpune nemogućnosti bića da izraze svijest ili život kroz tu vanjsku materiju, ona se obično doživljava kao beživotna. Da bi ta bića ponovno mogla doživljavati i manifestirati se u vanjskim svjetovima moraju se stvoriti nova osjetila kroz koja ona ponov­no mogu doživljavati područja mračnih iskustava, zahvaljujući čemu može ponovno nastati njihova sposobnost doživljavanja najviših područja svijetlih iskustava. Mi se susrećemo s prvim slabašnim znakovima života tih bića u carstvu blaženstva, koja su nesvjesna u vanjskim svjetovima, na fizičkoj razini u obliku energija i sila koji se javljaju u mineralnoj materiji. Zatim nailazimo na manifestacije života u još savršenijim oblicima kao što su biljni organizmi. Oni se postupno razvijaju u životinjske organizme da bi na kraju kulminirali

128 Martinus

u svojem najvišem fizičkom obliku kao organizam savršenog ljudskog bića. Taj je organizam postao toliko savršeni instrument za manifestaciju da je nje­gov izvor, pomoću tog organizma, postao savršeno ljudsko biće poput Boga, s kozmičkom sviješću pomoću koje on ponovno može doživjeti sebe kao jedno s Bogom, a time ijedno s besmrtnošću, jedno s mudrošću i jedno s ljubavlju. U tom stanju biće se više ne mora inkarnirati u fizičkoj materiji. Ono će, napro­tiv, u tom nebeskom stanju svijesti, sada u jednom neizmjernom vremenskom razdoblju, nastaviti svoje doživljavanje života u najvišim svjetovima svjetlosti u Božjoj primarnoj svijesti. I apsolutno jedina stvar koja može udaljiti biće od tog sjajnog postojanja u svjetlosti njegovo je zasićenje svjetlošću, što će nei­zbježno biti posljedica zadovoljenja njegove želje za svjetlošću. Zahvaljujući čežnji za kontrastom svjetlosti, koju će uzrokovati to zasićenje, biće je vođeno ka obnavljanju svijesti u područjima tame, što će, kao što smo već spomenuli, ponovno dovesti do čežnje za svjetlošću, tako dalje, bez kraja, kroz čitavu vječnost. Zahvaljujući tom stanju obnavljanja, tom božanstvenom principu obnavljanja, vječna sposobnost živog bića da doživljava život postaje neu­ništiva. Dakle, staro vjerovanje da bića u određenim okolnostima mogu biti vječno izgubljena ovdje se može prepoznati kao najveće moguće praznovjer­je. Sva živa bića jesu u Bogu i Bog je u njima za cijelu vječnost.

4. POGLAVLJE

Područje tame ili kozmička škola mudrosti

S obzirom da su živa bića instrumenti za Božje očitovanje i doživljavanje, iz toga proizlazi da ona bića koja su, zbog svojeg zasićenja svjetlošću, sišla u tamu, ne mogu biti ona kroz koja On može izraziti svoju primarnu svijest, najvišu mudrost, svemoć i ljubav. On, dakako, može očitovati svoje primarno stanje svijesti samo kroz odgovarajuće instrumente za opažanje i manifesta­ciju, što znači kroz ona bića koja kulminiraju u doživljavanju svjetlosti i koja su postala jedno s Njime u svemudrosti i ljubavi. On ne može otkriti svoju primarnu svijest kroz ona bića koja su sišla u tamu kako bi se obnovila njiho­va sposobnost doživljavanja i manifestacije svjetlosti. Privremeno mora biti zadovoljena njihova želja ili glad za mračnim iskustvima. Upravo se takve manje ili više mračne manifestacije očituju u Božjoj sekundarnoj svijesti. Ali bez tog zadovoljenja ili zasićenja mračnim manifestacijama dotično biće ni­kako se ne bi moglo vratiti svijetlim manifestacijama u Božjoj primarnoj svi-

Livotm put

jesti i ovdje postati Njegov najviši instrument za manifestaciju i doživljavanje i doživjeti najvišu moguću sreću, radost i slavu.

Kroz ta nedovršena bića u mračnoj zoni nastaje nesretna sudbina. Ali ona nastaje samo kao rezultat vlastitih djela tih bića. Ta djela nikako ne mogu biti savršena budući da ni njihov izvor nije savršen. No nesavršena djela u neskladu su s kozmičkim zakonima života, i zbog toga što je veća njihova nesavršenost, veća je i patnja. Doživljavanje patnje, međutim, stvara znanje o ispravnom ponašanju. To znanje o ispravnom ponašanju istovjetno je mu­drosti. Mudrost se, dakle, temelji na iskustvima koja pokazuju da netko može žeti samo ono što je sijao, odnosno ono što netko želi da drugi čine njemu, on najprije mora učiniti njima. Ukratko, sva se iskustva mudrosti sažimaju u ovome: Ljubi Boga više od svega, a svoje bližnje kao samoga sebe. Ovaj božan­stveni i vječni zakon predstavlja puninu ostvarenja zakona života. Sposobnost ostvarenja tog zakona nastala je kroz doživljavanje tame, kroz patnje i poteš­koće, kroz materijalizam, bezbožništvo i sve oblike rata i osvetničkih djela. S obzirom da ni jedno biće ne može žeti drugu sudbinu od one koju je samo, kroz svoje ponašanje, posijalo, baš nitko u ovoj kozmičkoj školi mudrosti ne može biti žrtva nepravde, i baš nitko ne može učiniti nešto nepravedno. Toli­ko je božanstvena struktura svemira ili Božja svijest da čak i u mračnoj zoni pravednost blista i sjaji u svom svojem božanstvenom obilju. U tom svjetlu postaje očigledno da je sve vrlo dobro. Cjelokupna Božja svijest, koja čini naše vječno boravište ili dom, zapravo predstavlja, usprkos mračnoj zoni, sjajni tok svjetlosti. Sva su živa bića, čak i u Božjoj sekundarnoj svijesti, obavijena tom nebeskom svjetlošću, sjajnom svemudrosti, svemoći i sveljubavi Božjoj

5. POGLAVLJE

Životna avantura

Vječni je život, dakle, avantura ljubavi. Tama u toj avanturi predstavlja suštin­ski neophodnu pozadinu na kojoj se mogu odraziti svijetle manifestacije ove avanture ljubavi. Bez te pozadine ne bi bilo avanture, ne bi bilo osjetilnog opa­žanja, nikakvog doživljavanja, ne bi bilo svemira. Sve bi se nalazilo u vječnoj, beživotnoj noći nemanifestacije. Ali život nije beživotna noć nemanifestacije. On je, kao što smo vidjeli, sjajna, vječna avantura svjetlosti. Ali milijuni i mi­lijuni ljudi na Zemlji ne znaju da žive u božanstvenom, bajkovitom svijetu, u najvišem umjetničkom djelu života, izgrađenom od tame i svjetlosti i bezbroj-

130 Martinus

nih varijacija ova dva kontrasta. Oni lutaju vječnim i beskonačnim Životnim putem, i ne vide tu bajku. Ne vide Boga i sebe u jedinstvu s Njime. Ne vide svoju vlastitu besmrtnost ili pojavu kao gospodara života van prostora i vre­mena, a time i svoju istovjetnost s beskonačnošću i vječnošču. Doživljavaju svjetlost i tamu u detaljima vremensko-prostorne dimenzije, vjerujući da su jedno s tim izgrađenim ili stvorenim pojavama. Oni ne vide stvoritelja. Vje­ruju da su jedno s fizičkom materijom. Za njih je život misterij, a oni ne znaju koje je njegovo rješenje ili gdje se to rješenje može pronaći. Vjeruju da su jedno sa svojim fizičkim rođenjem i smrću, i ne razumiju da uopće ne žive u ovome svijetu materije ili prašine, već da taj svijet postoji isključivo kao ma­terijal za stvaranje svijesti ili životnog iskustva, i da kroz taj svijet oni mogu doživjeti svoju besmrtnost ili vječno suvereno postojanje van prostora i vre­mena. Bez materije nema kretanja; bez kretanja nema stvaranja; bez stvaranja nema doživljavanja; a bez doživljavanja nema života.

6. POGLAVLJE:

Živo biće kao vječni stvaratelj s vječnom sposobnošću doživljavanja

Kretanje je istovjetno stvaranju. A svako je stvaranje rezultat nekog stvara­telja. Zbog toga stvaratelj ne može biti istovjetan onome što je stvoreno. On je postojao prije stvorenog, postoji tijekom postojanja stvorenog i nastavit će postojati nakon uništenja ili nestanka onoga što je stvoreno. On stoga ne može biti istovjetan s prostorom i vremenom. Samo ono što je stvoreno može imati početak i kraj, početak i svršetak. Stvaratelj, dakle, ne može imati ni­kakvu starost, kao što ne može imati nikakvu veličinu, jer samo ono što je stvoreno može imati veličinu. Prema tome, stvaratelj sačinjava pravo živo biće i stoga je vječna stvarnost. Tu stvarnost mi doživljavamo kao naše najviše Sebstvo ili Jastvo. To Jastvo ima, kao što smo već spomenuli, vječnu sposob­nost doživljavanja. Pomoću nje ono može oblikovati materiju u privremeni organizam ili instrument za njegovo vezivanje za materiju i ovdje oblikovati stvorene stvari. To stvaranje je istovjetno manifestaciji i doživljavanju života. To je pak manifestiranje i doživljavanje života za uzvrat istovjetno prethodno spomenutom putovanju Životnim putem, kroz naizmjenične mračne i svije­tle zone. Ali kako je to putovanje stvorena pojava, ono predstavlja nešto što se može odvijati samo u materiji, jer se stvari mogu stvarati samo u materiji. Drugim riječima, Jastvo stvara u materiji svoju vlastitu manifestaciju i doživ-

Livotm put 131

ljavanje, kao i svoj vlastiti organizam. Pomoću svoje psihičke strukture Jastvo može premještati organizam sa jednog mjesta na drugo, ali se ono samo ne pomakne sa mjesta ni jedan milimetar. Ono može doživjeti nastajanje svojeg fizičkog organizma, kao što može doživjeti kraj tog organizma. Ali i u tom je slučaju ono posve nedirnuto tim rođenjem i smrću. Ono se nalazi izvan dimenzija prostora i vremena i ne pripada stvorenim stvarima ili pojavama. Ono s njima nije istovjetno, pa nije identično ni sa svojim stvorenim orga­nizmom. Nadalje, taj organizam nije istovjetan Jastvu. To samo može biti ne­što što je Jastvo stvorilo ili proizvelo. Jastvo i njegova nadsvijest (to je vječna struktura van prostora i vremena - poput Jastva - pomoću koje se ono može vezati za materiju i u njoj stvarati svoje organizme ili instrumente za manife­staciju i doživljavanje života) predstavljaju uistinu suvereno i besmrtno odno­sno vječno živo biće iza svih oblika manifestacije ili stvaranja. Samo po sebi ono je nedostupno osjetilnom opažanju. Ono može pokazati svoje postojanje samo kroz svoje stvaranje u materiji, kao što može doživjeti manifestacije drugih živih bića tek putem njihovog stvaranja u materiji. Mi opažamo ili doživljavamo samo to stvaranje. Nikada nismo vidjeli ili doživjeli sama živa bića ili izvore spomenutog stvaranja u materiji, i nikada ih ni nećemo vidjeti. Ona se, poput Boga, s kojim su također identična, nalaze izvan svakog osjetil-nog opažanja. Ona, poput Boga, mogu biti prepoznata samo kroz stvari koje proizvode ili stvaraju u materiji. Zaključit ćemo da ona, zajedno s Bogom, predstavljaju nevidljive ali žive uzroke beskrajnog oceana kombinacija kreta­nja u materiji koja, za osjetila, postaju beskrajno obilje stvorenih detalja koji sačinjavaju vječnu i božanstvenu objavu zvanu svemir.

7. POGLAVLJE

Božje objavljivanje samoga sebe i izlazak iz kozmičke zimske zone za zemaljska ljudska bića

Svemir, to sveobuhvatno stvaralačko djelo, ta ogromna panorama koja se pro­teže bezbrojnim svjetlosnim godinama od vječnosti do vječnosti sa svojim beskrajnim oceanom djelujućih organizama, makrokozmičkim kao i među-kozmičkih te mikrokozmičkih, i jednako ogromnim oceanom njihovih kre­acija i stvorenih stvari, predstavlja manifestaciju ili objavu funkcije svijesti koju pokreće najviše besmrtno Sebstvo svih živih bića kao i rezultat te funk­cije, sveobuhvatno kozmičko očitovanje volje i ponašanja, koje se otkriva kao

132 Martinus

svemoć, sveznanje i sveljubav. Pojave su to koje mogu postojati isključivo kao karakteristika živog izvora. A taj izvor može biti samo istovjetan s vječnim i najvišim Bogom. Svemir, dakle, predstavlja objavu samog vječnog Boga, Njegovo nepobitno otkrivanje rješenja misterije života kroz koje on privija sva živa bića na svoje srce i postiže da postanu jedno s prostranim oceanom svjetlosti Njegovog vlastitog vječnog života, koji je istovjetan s vječnošću i beskonačnošću. U toj božanstvenoj panorami, u tom velikom području Božje ljubavi, zemaljsko se čovječanstvo nalazi u području sekundarne Božje svije­sti, kozmičkoj ili životnoj zimskoj zoni tame, što predstavlja kontrast velikom oceanu Božje svjetlosti. Istina je da tu postoje rat, bol i patnja, siromaštvo i brige, ali to je isključivo zato da bi vječna živa bića koja se nalaze iza svojih organizama mogla doživjeti tamu ili kontrast svjetlosti i na taj način razvila svoje sposobnosti prema nečemu što je suprotno tami, naime prema huma­nosti ili ljubavi, zahvaljujući kojima mogu postati primarni instrumenti Božje manifestacije u manifestiranju najviše mudrosti i ljubavi u sferama svjetlosti ili u kozmičkoj ljetnoj zoni. Zemaljsko je čovječanstvo, međutim, već postalo zasićeno mračnim manifestacijama. Takvo se zasićenje ogleda u vrlo raširenoj želji da budu oslobođeni od tame, od rata koji gotovo svatko vodi protiv sva­koga. Očigledna je vrlo izražena težnja za trajnim mirom. Humane i dobro­tvorne organizacije u obliku mirovnih pokreta ili mirovnih saveza, kao i veli­ke humane mjere pomoći u korist stanovništva zemalja u teškim situacijama, zajedno sa zapovijedima humanih svjetskih religija o ljubavi prema bližnjem, predstavljaju blage kozmičke proljetne vjetrove. Nepobitan je to dokaz da se besmrtno čovječanstvo nalazi na putu ka svjetlosti i toplini kozmičkog ljeta života u primarnoj Božjoj svijesti koja se nalazi ispred njega.

Martinus

MENTALNI ZATVORI

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, asistirali Harald Berglund, Frank Kjerup i Adam O'Riordan

Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Prikrivena kozmička poruka ljeta

Svake godine na tisuće ljudi doživljavaju topla, sjajna i sunčana ljeta, okruženi čudesno lijepim mirisima žitnih polja i zelenih livada. Na žutim plažama ljudi skaču u plavo-zelene slane valove. Iz zelenih šuma i lugova odjekuje pjesma slavuja i kukanje kukavice. Cijeli dan čitavim plavim nebom i sve do bijelih ljetnih oblaka odjekuje pjesma ševe. U sumrak se počinje nazirati prizemna izmaglica u bajci svijetle ljetne noći u obliku čarobnih silueta, scena s kraljem patuljaka ili ostalim čudesnim snovima ljetne noći. U atmosferi strasti i čežnje za ljubavlju mladi parovi odlaze tražiti samoću; i priroda ih privija k svojem srcu. U svijetloj ljetnoj noći Bog prelazi kontinentom. Početkom Nordijskog ljeta kraljevstvo se Božje objavljuje na Zemlji. Drevni i besmrtni mit o raju postao je živa stvarnost pred našim očima. Mi se čak i sada nalazimo u prisut­nosti živih "Adama" i "Eve" u krvi i mesu. I Bog nas doziva kroz čitav vrt.

Ali što je sa svim onim tisućama ljudi koji žive usred ove božanstvene slave? Vide li oni bilo što od te slave? Vide li oni ono što se događa, gledano iz kozmičke perspektive? Znaju li oni išta o onome čemu prisustvuju na vr­huncu ljeta?

136 Martinus

2. POGLAVLJE

Gledano iz kozmičke perspektive većina ljudi još uvijek su "mrtve duše"

Ne - tisuće ili bolje rečeno deseci tisuća, pa čak i milijuni ljudi više uopće ne znaju što doživljavaju svojim osjetilima ili u čijoj su prisutnosti. Za njih je "ljeto" samo "godišnje doba" koje nastaje zbog Zemljinog odnosa prema Sun­cu. Milijuni ljudi danas, međutim, ne znaju ništa o činjenici da postoji točna namjera iza odnosa Zemlje prema Suncu; štoviše, čak to ne mogu ni naučiti razumjeti. Ovdje ih izdaju njihove sposobnosti. U tim područjima oni su, takoreći,"mrtve" duše. Ne razumiju da bez godišnjih doba ne bio moguć nika­kav oblik razmišljanja, pa time ni nikakav oblik svijesti. Ali bez svijesti svako Jastvo ne bi predstavljalo "živo biće", ni "sina Božjeg", već samo "nešto što jest". Ne bi, dakle, ispunjavalo tri uvjeta koji su, u skladu s mojim glavnim djelom "Livets Bog" (Knjiga života), nužno potrebni da bi se "nešto" moglo javiti kao "živo biće". Bez godišnjih doba svemirom bi vladala vječna i apsolutna smrt, svemirom s njegovim suncima, oblacima zvijezda i planetima i isto bi tako bio potpuno nemoguć život na tim svjetovima. Sve što danas predstavlja život, ljepotu i radost, i sve što za to predstavlja pozadinu ili kontrast, nikada ne bi moglo pokrenuti mozak na djelovanje ili vibraciju, isto kao što nikada ne bi nastao neki oblik mozga.

3. POGLAVLJE

Većina ljudi još uvijek gleda na pozornicu prirode kao na izraz slučajnosti

Imajući u vidu da "godišnja doba" igraju tako važnu ulogu u našem životu da određuju sam život, kako je moguće da ih milijuni mislećih bića vide samo kao automatske funkcije koje su nastale kao rezultat puke slučajnosti? Doi­sta, nije li točno da oni vide slučajnost u svemu što je stvoreno i svemu što je nastalo oko čovjeka? Zar nije istina da velika većina ljudi, čak i usred sjaj­ne, blage ljetne prirode, sa svim njenim divotama, osjeća samo ljutnju, bijes ili potpunu mržnju prema nekome? Ne postoje li brojni ljudi koji očajavaju zbog ovog ili onog? Neki osjećaju duboku tugu, a drugi kliču u nenormalnoj radosti. Neki se dave prežderavanjem i opijanjem, dok drugi umiru od gladi i

Mentalni zatvori 137

bolesti. Neki hodaju uokolo s osjećajima zavisti ili ljubomore, dok druge muči depresija. Stoga, kada ljudi imaju takve stavove i kada su opterećeni svim tim nevoljama, ne iznenađuje da ta depresivna bića ne vide i ne primjećuju ljet­nu objavu svjetlosti ili Božji prelazak preko kontinenata. No, vjeruje li netko da se sve te prekrasne divote ljeta manifestiraju ili otkrivaju samo zato da ih nitko nikada ne bi mogao vidjeti ili doživjeti? Ne sastoji li se smisao života u tome da bi svako živo biće u cijelosti trebalo doživjeti ljepote života?

4. POGLAVLJE

Živa se bića nalaze na različitim stupnjevima evolucije

Pa, kada je takva namjera, zašto se to ne događa? Je li problem u ljetu ili u pojedincima? Kada je u pitanju ljeto i božanstvena priroda koju ono pred­stavlja, s njime je sve u redu. To je najviša objava Božanske stvaralačke moći na Zemlji. S obzirom da živa bića, a posebice zemaljski čovjek, žive usred te božanstvene objave, moglo bi se pomisliti da oni žive u odgovarajućem obliku sreće. No, tome nije tako. lako je čovjek razvio svoju inteligenciju i ima spo­sobnost mišljenja i istraživanja, on u velikoj mjeri živi u nesreći i patnji, u tuzi i nevoljama; njegov je svakodnevni život potpuna suprotnost "raju". Dakle, Božja je manifestacija ili smisao života izvan dosega svijesti ili sposobnosti razumijevanja zemaljskog čovjeka. "Raj" odnosno najviša mentalna svjetlost sjaji svijetom, ali zemaljski ju čovjek ne vidi i stoga u odgovarajućoj mjeri živi u tami. Živjeti u tami, pritom, znači biti bez svjetlosti; to je poput života u ta­mnici. Sada bi se moglo pomisliti da zemaljski ljudi žive u tamnici isključivo zbog svojeg nedovoljnog razvoja. I to je u velikoj mjeri točno. Međutim, tome se mora dodati da svaki stupanj evolucije ima svoju svijetlu i svoju mračnu stranu. Ove svijetle i mračne strane svakog stupnja evolucije ovise o poseb­nim zakonima na kojima se temelji svaki stupanj razvoja. Činjenica je da sva­ki stupanj evolucije ima svoje posebne zakone koji se do neke mjere razlikuju od zakona ostalih stupnjeva evolucije. Ukoliko se ti zakoni ispunjavaju nastaje samo mentalna svjetlost, što podrazumijeva sreću u mentalitetu bića na dotič­nom stupnju. Ako se, međutim, oni krše, u mentalitetu ili mentalnom životu dotičnih bića nastupa tama. Ova svjetlost i tama bitno variraju na različitim stupnjevima evolucije. Na stupnju evolucije tigra sreću i dobrobit predstavlja ubijanje i proždiranje drugih živih bića. Ako tigar, u drugu ruku, ne bi ubijao, patio bi i gladovao. Ako, s druge strane, pogledamo visoko razvijenog inte-

138 Martinus

lektualnog humanistu, vidimo da bi ovo biće bilo krajnje nesretno kada bi nekom drugom biću nanijelo i najmanju povredu ili neugodnost, dok bi bio istinski oduševljen svaki puta kada bi nekome uistinu mogao pomoći. Dakle, svijetla strana jednog stupnja evolucije je ubijanje, dok isti princip predstavlja tamu ili mračnu stranu drugog stupnja evolucije.

5. POGLAVLJE

"Pogani" i "kršćani"

Prosječni zemaljski čovjek nalazi se između ova dva stupnja evolucije. Na evolucijskom stupnju čovjeka Vikinga vidimo našu blisku srodnost sa stup­njem tigra, dok na stupnju naprednog "kršćana" vidimo srodnost s mental­nim stupnjem visoko-intelektualnog ili iniciranog bića. Mentalna svjetlost ili mračna strana čovjeka Vikinga predstavlja dakle čistu suprotnost stupnju modrenog, kulturnog i humanog čovjeka. Čovjek Viking uživa u pobjeđiva­nju i tlačenju drugih bića, te u pljačkanju njihovih dobara. Suprotno tome, humani i kulturni čovjek uživa u pomaganju drugima, kao što u velikoj mjeri trpi grižnju savjesti ukoliko se u dovoljnoj mjeri ne žrtvuje za svoje bližnje. Nije nimalo neobično da Viking i kulturni čovjek nisu mogli živjeti u skladu s istim moralom, i da je na taj način postupno stvorena razlika između "po­gana" i "kršćana".

Pod "poganima" treba podrazumijevati bića koja još uvijek žive u vjeri u boga ili bogove koji mogu postati "bijesni" i "spremni za borbu" koji "ka­žnjavaju" i koji se "osvećuju", u božanstva čiji su ideali manje ili više rat ili pak tlačenje drugih bića. Pod "kršćanima" se, u drugu ruku, podrazumijevaju bića koja vjeruju samo u istinski najvišeg, humanog ili ljubećeg Boga koji ne "ka­žnjava", koji se ne "osvećuje" i ne postaje "bijesan", koji, naprotiv, putem svoje stvaralačke sile određuje da je "sve vrlo dobro", i da je svako biće apsolutni gospodar svoje vlastite sudbine, te da može odlučivati o vlastitoj svjetlosti i tami.

mentaini zatvori 1 3 9

6. POGLAVLJE

Razlika između pogana i kršćana nije tako velika kao što većina ljudi misli

Međutim, u svakodnevnom životu, u svakodnevnoj manifestaciji bića, razlika između ta dva duhovna smjera nije tako velika. Sve dok bića koja su upućena u kršćansko učenje i dalje mogu ratovati, osvećivati se i kažnjavati, biti netr­peljiva prema onima koji misle drukčije, mogu lagati te prikriveno ili otvo­reno varati, čak i krasti, pljačkati ili otuđivati, oni nikako nisu pravi "kršćani" nego služe poganskom bogu, iako službeno imaju "Bibliju" u kojoj se uči da čovjek treba voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe. Drugim riječima, biti pravi "kršćanin" ne znači biti kršten ili firman u crkvi ili uzimati svetu pričest. "Kršćani" koji su kršteni i firmani, koji su obavili sve te formalnosti, još uvijek mogu biti "pogani", dok "pogani" ili bića koja nisu ni krštena ni firmana i koja ništa ne znaju o svetoj pričesti ili nekoj drugoj "kršćanskoj" pojavi, mogu biti pravi "kršćani". "Kršćanstvo" - pod čime ovdje podrazumijevamo najviši oblik ljubavi prema bližnjemu - nije nešto što bi se trebalo očitovati samo riječima i jezikom, kao što je slučaj sa svim "kršćanima" koji su u sukobu sa svojim bližnjim ili koji s bićima oko sebe ratuju, već bi se trebalo, u najvećoj mogu­ćoj mjeri, manifestirati "djelima i u istini". Dva velika svjetska rata kao i ostali ratovi koji se vode diljem svijeta nisu dio "Kršćanstva"; naprotiv, pripadaju "poganstvu". Kao što možemo vidjeti, prosječan zemaljski čovjek još mnogo toga može poželjeti da se ostvari od kršćanskog evanđelja.

7. POGLAVLJE

Zemaljski čovjek još uvijek nije potpuno razvijeno ljudsko biće

Upravo taj nedostatak "Kršćanstva" danas utječe na sudbinu svih zemaljskih ljudi. Već smo spomenuli da je pravo Kršćanstvo istovjetno pravoj ljubavi prema bližnjem, kao što prava ljubav prema bližnjem predstavlja "ispunjenje svih zakona". Što je to "ispunjenje svih zakona"? U ovom kontekstu "ispunje­nje svih zakona" isto je što i ostvarenje ili ispunjenje svih onih uvjeta koji su neophodni da bi čovjek uistinu postao pravo "ljudsko biće". Može li tada "ljudsko biće" živjeti i postojati bez doživljavanja istinskog "ljudskog" postoja­nja? Ne, savršeno ili potpuno razvijeno ljudsko biće nikako ne može živjeti a

140 Marttnus

da njegov život ne predstavlja iskustvo pravog "ljudskog" postojanja. Nedovr­šeni čovjek, što znači "zemaljski čovjek", još uvijek živi svoj svakodnevni život a da nikada nije doživio pravo "ljudsko" postojanje. On je do sada došao do faze da je stekao fizički organizam koji je predviđen da predstavlja boravište ili instrument za pravi "ljudski" mentalitet. Isključivo zato on se danas naziva "ljudskim bićem" budući da sada posjeduje takav organizam. Ali nije potreb­no posebno temeljito istraživanje da bi se uvidjelo kako biće u organizmu ze­maljskog čovjeka ima mnogo toga zajedničkog sa životinjama, ili je pak toliko životinjski u svojem mentalnom stavu prema svojim bližnjima da, u velikoj mjeri, ne postoji nikakva razlika između zemaljskog "čovjeka" i "životinje". U svim situacijama kada zemaljski čovjek postaje bijesan, ispunjen mržnjom ili osvetoljubiv, kada ratuje, u svim situacijama kada se laktovima probija na račun drugih, kao i u svim situacijama u kojima laže, vara i krade, njegova je svijest potpuno identična životinjskoj svijesti.

8. POGLAVLJE

"Grižnja savjesti"

I dok opisane situacije predstavljaju normalan način života za životinje - jer su jedini način njihovog preživljavanja - one se nikako ne mogu smatrati nor­malnima za naprednog zemaljskog čovjeka, jer je on predodređen za mnogo savršeniji način života, koji se temelji na potpunoj suprotnosti ratobornom ili životinjskom načinu života. Razlika između životinje i zemaljskog čovjeka sastoji se u tome da dok životinja može izabrati samo jedan određeni način života - naime, onaj "životinjski" - zemaljski čovjek ima na raspolaganju ne samo životinjski oblik života, već i način života koji mu predstavlja potpunu suprotnost. S obzirom da potonji oblik predstavlja suprotnost svakom ratu, on je identičan ljubavi prema bližnjem. U zemaljskom su čovjeku dakle pred­stavljena dva dijametralno suprotna načina života. Ovdje je očigledno da to ne samo da stvara osnovu za rat protiv bližnjeg, protiv bića u vlastitoj okolini, nego pojedinca dovodi i do sukoba sa samim sobom.

S obzirom da pojedinac uslijed toga unutar sebe ima mogućnost koristiti dva načina života (od kojih je jedan savršen i omogućuje savršeno doživlja­vanje života, a drugi je nesavršen i stoga omogućuje odgovarajuće nesavršeno doživljavanje života) on će, svaki puta kada upotrijebi nesavršeni (životinjski) način života i zbog toga doživi nesavršeno životno iskustvo, postati nezadovo-

Mentalni zatvori 141

ljan samim sobom ili nesretan. Upravo to nezadovoljstvo nazivamo "grižnjom savjesti". Za naprednog i kulturnog čovjeka grižnja savjesti uvijek će podrazu­mijevati spoznaju da je on koristio "životinjski" umjesto "ljudskog" načina ži­vota. Zbog toga doživljava ne samo čisto fizičke neugodnosti do čega je doveo primitivan način života; on također doživljava mentalne neugodnosti uvida da je u potpunosti mogao izbjeći neugodnosti ili proizlazeću nesretnu sudbi­nu samo da se drugačije ponašao, više u duhu ljubavi prema bližnjem, a manje u duhu sebičnosti. Budući da životinja ima pristup samo životinjskom načinu života, taj je način života, kao što smo već spomenuli, za to biće normalan. Ona zbog toga ne može imati nikakvu grižnju savjesti. Ona živi u skladu sa svojim postojanjem, sa sudbinom svojeg života i sretna je. Ona je još uvijek u velikoj mjeri u "raju". Međutim, napredni i pravi kulturni čovjek počeo je stjecati pravo da sam odlučuje hoće li njegovo doživljavanje života biti sretno ili nesretno. On je u prilici birati između dva načina života, od kojih mu jedan pruža sretno, a drugi nesretno doživljavanje života.

9. POGLAVLJE

Zemaljski čovjek živi u skladu s miješanim moralom

Ali zašto zemaljski ljudi žive u tako velikoj nesreći, ratu i patnjama? Zbog čega nepokolebljivo ne odaberu takav način života koji će im neizbježno omogu­ćiti sretno doživljavanje života? S obzirom da je takav izbor isključivo pitanje znanja, pojedinac ne može izabrati ispravan način života sve dok on ne zna koji je od ova dva načina života onaj koji vodi ka sreći. S obzirom da je "ži­votinjski" način života stariji i živi u biću kao naviknuta svijest, dok je pravi "ljudski" način života nešto relativno novo, nešto što je tek u neznatnoj mjeri usađeno u biće kao naviknuta svijest, ovaj se novi način života tek počeo ko­ristiti, a potiču ga crkve, propisi i ideali humanih svjetskih religija. Taj novi ili savršeni "ljudski" način života jest nešto što se tek treba steći, jer se nalazi tek u embrionalnom stanju. Zemaljski čovjek se tek uči tom novom načinu života, dok je u drugu ruku iskusan majstor u korištenju "životinjskog" načina života.

Samo se po sebi razumije da u takvim okolnostima ne može biti mira na svijetu. Pravi "trajni mir" kojemu zemaljski čovjek teži ne može postati savr­šena stvarnost sve dok su bića koja ga mogu stvoriti još uvijek samo početnici u razvoju načina života na kojem se mir isključivo temelji. Zbog toga je pri-

142 Martinus

vremeno sasvim prirodno da zemaljskim ljudima još uvijek u odgovarajućoj mjeri upravljaju predrasude koje se temelje na "životinjskom" mentalitetu, kao što su ideali koji slave rat, "sveti bijes" i "opravdana ljutnja", ili pak u velikoj mjeri razmišljaju u skladu s moralnim principom koji predstavlja mješavi­nu sebičnih Vikinških ideala i poslovnih ideala pod etiketom "Kršćanstva" ili imena bilo koje druge velike svjetske religije. Prema tome, moderna civilizaci­ja ili današnja svjetska kultura predstavlja samo profinjenu manifestaciju tog pomiješanog morala temeljenog na tehnologiji i znanosti, a koji odobravaju zakoni koji potječu sa iste mentalne razine.

10. POGLAVLJE

Zašto je zemaljski čovjek nesretan

Usred tog kaosa sljedeće su riječi stotinama godina odjekivale sa tisuća propo­vjedaonica: "Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe", "Okreni desni obraz kada te udare po lijevom", "Ne osvećuj se, ja ću vratiti, kaže Gospodin", "Što šiješ to ćeš žeti", kao i "Tko se mača laća, od mača će i poginuti". Može se zaključiti da ova učenja služe razvoju čisto "ljudskog" načina života. Ona ni na koji način na mogu predstavljati podršku "životinjskom" načinu života, pa čak ni "sve­tom bijesu" ili "pravednoj ljutnji". No, kako prakticiranje "životinjskog" načina života ili načina života koji ne poštuje spomenute zakone uvijek nanovo vodi ka ratu, sakaćenju, mučenju, propasti, ponižavanju, tlačenju, bezbožnosti i de­presiji, postaje sve očiglednije da zemaljski čovjek više ne može pronaći sreću u životinjskom načinu života. A ukoliko se sreća ne može pronaći u živo­tinjskom načinu života, ona se može pronaći samo u njegovoj suprotnosti: u ljudskom načinu života. A što je prirodnije od toga da zemaljski čovjek, koji je stekao ljudsko tijelo ili organizam, ujedno ima i ljudski mentalitet? To je, da­kle, namjera prirode, a time i volja Božja za zemaljskog čovjeka. Da napredni, razvijeni čovjek u svojoj najdubljoj nutrini to počinje razumjeti postaje jasno po tome što trpi grižnju savjesti svaki puta kada djeluje u skladu s tradicijama životinjskog carstva i krši zakon ljubavi prema bližnjem. "Dobro" koje želi či­niti, on ne čini, već "zlo" koje ne želi činiti, on čini. Ne predstavljaju li upravo takve okolnosti korijen svake nesreće zemaljskog čovjeka? I ne izražavaju li te riječi svaku grižnju savjesti intelektualnog ili naprednog, razvijenog zemalj­skog čovjeka?

Mentalni zatvori 143

11. POGLAVLJE

Mentalni zatvori

Svaki puta kada zemaljski čovjek ne čini dobro koje želi već, naprotiv, čini zlo koje ne želi činiti, on pokazuje da nije slobodno biće koje može činiti što želi. Ali ako on nije slobodno biće, on samo može biti "neslobodno" biće. On je zatvoren u onome što ga sprječava da čini dobro koje želi činiti. A taj će zatvor uvijek predstavljati neku "životinjsku" tradiciju koju on još nije nadišao i kojoj je stoga podložan. Životinjske tradicije, navike i sklonosti predstavljaju, dakle, mentalne zatvore unutar kojih si pojedinac nanosi veće ili manje fizičke muke ili patnje, već u skladu s mjerom u kojoj je podređen tim životinjskim navikama ili sklonostima. Da tu nisu u pitanju samo neki pojedinci, već se to, naprotiv, tiče cjelokupnog čovječanstva, koje je još uvijek u velikoj mjeri zatvoreno u životinjski način života, može se vidjeti iz velikih svjetskih ratova, političkih i religioznih ratova i iz velike žudnje za profitom u ime "biznisa", što već tako dugo muči sve zemaljske ljude. Nimalo ne iznenađuje da sve više i više zemaljskih ljudi počinje uviđati i razumjeti da kršćansko ili biblijsko učenje o ljubavi prema bližnjem o kojem su učili kao djeca nije namijenjeno samo lakovjernima ili naivnima, već je ono, u najvećoj mogućoj mjeri, nami­jenjeno svim ljudima na Zemlji; štoviše, ono je apsolutno "jedino potrebno" u sudbini zemaljskog čovječanstva kao i u sudbini svakog pojedinca kako bi se uistinu mogao stvoriti pravi "ljudski" mentalitet u fizičkom "ljudskom" organizmu koji zemaljski čovjek već posjeduje. Doista, zar se ne slažete da je usvajanje znanosti o ljubavi prema bližnjem nužnije i učinkovitije u stvaranju svjetskog mira od npr. atomske bombe? Zar netko vjeruje da ta bomba ili neko drugo takozvano tajno oružje ili naprava za ubijanje i uništavanje može ukloniti životinjski mentalitet iz "čovjekovog" fizičkog tijela, iz organizma ze­maljskog čovjeka?

12. POGLAVLJE

Zemaljski čovjek više voli uzimati nego davati

Zar nismo svjesni da pobjeda koja je izvojevana atomskom bombom ili ne­kom drugom napravom za ubijanje ili sakaćenje još u većoj mjeri uzrokuje kod svojeg izvora agonizirajuću grižnju savjesti koja ga primorava da zavapi

I M Martinus

prema nebu: "Dobro koje želim činiti, ne činim, već zlo koje ne želim, ja či­nim"? Ali može li to pomoći onima koje je on osakatio ili ubio? Može li tim vapajem netko vratiti djeci njihove roditelje, a roditeljima njihovu djecu koje je on ubio pomoću te visoke tehnologije smrti? I može li netko steći unutar­nji mir, biti oslobođen grižnje savjesti pomoću još smrtonosnije tehnologije? Da li netko vjeruje da je samoubojstvo smisao života ili put ka sreći? Nije li samoubojica najjadnije i najbjednije biće na svijetu? Nije li to krajnji pokušaj bježanja od vlastite odgovornosti i preopterećivanja drugih s njom? Čak i ži­votinje to ne rade kako bi izbjegle vlastitu odgovornost i sudbinu. Vjerujemo li da takav mentalitet odgovara prekrasnom, uspravnom "ljudskom" fizičkom organizmu koji je stekao zemaljski čovjek i kroz koji njegove oči mogu nepre­stano biti okrenute prema zvijezdama, suncu i Bogu? Ne, zemaljski je čovjek vezan i ograničen svojim vlastitim "životinjskim" idejama koje se temelje na sebičnim, egoističnim željama. Ove želje i ideje stvaraju njegovu sliku života, njegov pogled na svijet. U toj slici života ili slici svijeta on sam zapravo igra glavnu ulogu. I kao takav on postavlja prilično velike zahtjeve bićima oko sebe, zahtjeve koji u pravilu ne odgovaraju onome što bi on trebao dati tim bićima. On stoga zahtijeva više od bića oko sebe od onoga što im je spreman za uzvrat pružiti. On će stoga "radije uzimati nego davati". I kada njegova žudnja ili želja nije ispunjena on osjeća da mu život i ljudi oko njega nanose nepravdu.

13. POGLAVLJE

Smisao života

S obzirom da se zakon života, uvjeti za doživljavanje savršenog života ili pra­ve sreće, može očitovati ili ostvariti samo kroz "davanje umjesto uzimanja", iz toga proizlazi da biće koje "radije uzima nego daje" i koje to prakticira kao način života ne može postići pravu sreću ili apsolutno savršeni oblik doživ­ljavanja života. Susretat će se s preprekama u zadovoljavanju svojih želja i u tome će vidjeti samo "nepravdu". Stoga će u brojnim situacijama biti primo­rano "davati umjesto uzimati". "Podaj caru što je carevo, a Bogu što je Božje" znači da se vječni princip života ili zakon života - "radije davati nego uzimati' - mora prije ili kasnije ostvariti. Prema tome, nitko ne može umaknuti tom zakonu. Sve što je netko na sebičan način oteo svojem bližnjem mora se prije ili kasnije otplatiti. Ako se to ne napravi dobrovoljno, sam će život to ostvariti

Mentalni zatvori 145

silom. I upravo se takvo manifestiranje života od strane neukog egoista do­življava kao "nepravda". Kada život zahtijeva od pojedinca mentalno i fizičko vlasništvo koje je stekao na egoističan način, to se u odgovarajućem stupnju doživljava kao fizički neuspjeh ili mentalni slom. Tu i tamo dolazi do nesret­nih događaja. Prividno ništa nije sveto. A u brojnim situacijama postignuti rezultat ne odgovara borbi i poteškoćama koje su bile neophodne da bi se došlo do njega. Ovdje je očigledno da se takav pojedinac nalazi u kozmičkom zatvoru, a ne u kozmičkoj slobodi. Da taj zatvor ponekad može biti poprilič­no strašan i da se iz njega ne vidi izlaz može se vidjeti iz činjenice da mnogi takvi nesretni ljudi pribjegavaju samoubojstvu i vjeruju da će na taj način u potpunosti uništiti svoj život, za što smatraju da je neusporedivo bolje od ovog prividno beznadnog postojanja. Živo biće ne može pasti u veću tamu, ne može biti više vezano i ograničeno, a time i udaljenije od svojeg izvorno božanskog, suverenog stanja. Nije li jasno mislećem ljudskom biću da takva sudbina ne može predstavljati pravi smisao života? Nije li očigledno da smo ovdje suočeni s neuspjelom sudbinom? Međutim, takve su sudbine izuzetak. U većini slučajeva iako sudbine nisu savršene ili potpuno sretne, one se ipak nalaze na višoj razini od gore spomenutih, kao što postoje sudbine koje su gotovo potpuno savršene i čiji se izvor već javlja kao potpuno slobodno ili kozmički suvereno biće. Podrazumijeva se da ovaj potonji oblik sudbine ili doživljavanja života predstavlja smisao života, a ne onaj koji veže pojedinca za kozmičko ropstvo.

14. POGLAVLJE

Kozmička sloboda

Koja je, dakle, razlika u stavu prema životu između kozmički neslobodnog i kozmički slobodnog bića? Kozmički neslobodno biće želi da život ugađa njegovim željama i ako se to ne dogodi onda je on razočaran: život se ne pri-lagođava pojedincu, pojedinac je taj koji se mora prilagoditi životu. Kozmički slobodno biće želi se prilagoditi životu i na toj želji temelji svoj život, a zahva­ljujući toj želji doseže najvišu radost, sreću ili blaženstvo u svojem svakodnev­nom postojanju. On se osjeća slobodnim od svih ograničavajućih i sputavaju-ćih okova. Njegova je čitava organska i mentalna struktura isključivo usmje­rena na očitovanje principa davanja umjesto uzimanja. U tom slučaju on ne može biti razočaran. Uvijek postoji potreba za takvom manifestacijom, kao

1 4 6 Martinus

što bezbrojni ljudi trebaju simpatiju ili ljubav. Kozmički slobodan čovjek toliko je napredovao u razvoju da on ima ovu božanstvenu karakteristiku: ne očekuje da svijet ili bića budu drukčiji nego što jesu. Upravo ta plemenita kozmička karakteristika u potpunosti oslobađa inicirano biće od razočaranja. Ako on susretne biće koje je ljubazno sretan je zbog toga; a ako susretne biće koje je neljubazno ili čak neugodno, on takvo biće razumije. On zna da je to njego­va priroda, njegov naročiti oblik manifestacije njegovog stupnja razvoja. To biće nije krivo što je primitivno. On nikako ne može manifestirati ponašanje koje pripada stupnju razvoja koji još nije dosegnuo. Inicirano ili intelektualno slobodno biće može to prihvatiti i zbog toga ne očekuje nikakav drugi oblik očitovanja od upravo onoga koji odgovara stupnju razvoja tog bića. Upravo je isto razumijevanje ili znanje izrazio Krist na križu rekavši: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine". On je uvidio da je ponašanje njegovih krvnika pripada­lo prirodi njihovog stupnja razvoja na isti način na koji je ponašanje tigra u skladu s njegovom prirodom. On je znao da bi bilo jednako budalasto biti ljut na njih jer su oni slijedili prirodu svojeg stupnja, kao što bi bilo budalasto biti ljut na tigra jer je on slijedi svoju prirodu.

15. POGLAVLJE

Što inicirani zna

Inicirano biće zna da čovjek ne može pomoću ljutnje, nasilja ili sile mijenja­ti prirodu drugih bića, prenijeti ih sa jednog stupnja razvoja na drugi, već to premještanje bića sa jednog na drugi stupanj uzrokuje sami život putem dulje ili kraće evolucije. To što netko može pomoću sile primorati biće da izvršava njegovu volju na ovom ili onom području nije istovjetno uzdizanju dotičnog bića na viši stupanj. Jer primoravanje životinje na poslušnost silom predstavlja samo "dresuru". To je vještina koju životinja izvršava samo da bi bila pošteđena trenerovog biča. Ali trenirana životinja nema pojma zašto se ta dresura mora izvoditi na taj način a ne na neki drugi, i zbog toga ne može po­stati razvijenija. Ako čovjeka napadne tigar, to nije greška tigra, jer taj napad predstavlja prirodu tigra koja je za njega od životne važnosti. Naprotiv, to je čovjekova pogreška koji je bio svjestan kako je opasno putovati područjem u kojem ima tigrova. Ako visokorazvijeno ili inicirano biće napadne ili uznemi­ruje neko primitivno ljudsko biće, odgovornost za to ne leži na primitivnom već naprotiv na razvijenom ili iniciranom biću. On je znao kakav rizik sa

Mentalni zatvori 147

sobom nosi putovanje područjem primitivnih bića i mogao se zaštititi. Kada bi učeni ili civilizirani misionar otišao u prašumu kako bi preobratio kanibale i ako bi ga oni pojeli, odgovornost za to ne leži na kanibalima, već isključivo na misionaru. Kanibali žive na svojem vlastitom teritoriju i neizbježno slijede ponašanje koje je normalno za njihov stupanj razvoja. Netko bi mogao reći da je misionar također slijedio svoju prirodu. Ali kada mu se to dogodilo, to je bilo zato što je on, a ne kanibali, napustio posebno područje koje odgovara njegovoj prirodi ili stupnju razvoja i otišao na područje koje predstavlja po­dručje manifestacije drugih bića. To što on nije mogao izbjeći, u većoj ili ma­njoj mjeri, protivničko ponašanje bića koja kontroliraju to područje sasvim je prirodno, kao što je prirodno da bi on poginuo ako bi odlučio skočiti sa četvrtog kata na beton ili asfalt. Takvo uništenje njegovog tijela ne čini asfalt neprirodnim ili vrijednim osude. Naprotiv, treba osuđivati ponašanje "Jastva" koje je dovelo tijelo u takvu situaciju u kojoj je neizbježno moralo biti ubijeno ili uništeno.

Ako je Jastvo mislilo da takvo ponašanje može stvoriti nešto izuzetno dobro, što može kompenzirati uništenje tijela, kao što je bio slučaj s Isuso­vim raspećem, to je onda nešto posve drugo. Ali to ne opravdava ljutnju ili osvetu protiv "primitivnih" bića na čijem se području to odigralo i za koje je isti događaj bio smatran kao potkopavanje tradicija koje su za njih bile svete i apsolutne.

16. POGLAVLJE

Bit zakona odmazde

Ovdje smo došli do biti zakona karme ili odmazde. Nalazimo se na području na kojem gotovo svi neinicirani ili neintelektualni ljudi pogrešno sude i na taj način sabotiraju svoju vlastitu duhovnu slobodu ili ograničavaju svoju slo­bodnu volju, a od svoje sudbine rade mentalni zatvor u kojem žele zatvoriti sve i svakoga. Njihov se odnos prema bližnjem ili okolini zapravo svodi, a da oni toga nisu svjesni, na odnos između zatvorskog čuvara i zatvorenika. Odnosno, u najgorim slučajevima odnos postaje upravo takav. Zatvorenici u tom kozmičkom ili mentalnom zatvoru silno žele pobjeći. Ono što je ovdje "zatvoreno" jest svijest ili misaoni svijet pojedinca. U tom misaonom svijetu pojedinac ima čitavi niz odjeljaka ili područja na koja je smjestio sve i svako­ga u skladu sa svojim simpatijama i antipatijama. A izvor te simpatije ili anti-

Martinus

patije predstavljat će osnovu nečijeg odnosa prema bližnjem i okolini. To će određivati kakve će presude to biće donositi, kakvu zatvorsku ćeliju će kome dodjeljivati, koga će favorizirati a koga će odbacivati u svojem misaonom svi­jetu ili području svijesti.

Zbog toga je vrlo nezgodno da obični zemaljski čovjek želi nešto ili nešto zahtijeva od svih bića i stvari s kojima dođe u kontakt. U pravilu je on stvo­rio svoju vlastitu sliku o tome kako bi bića i stvari trebali izgledati. Ako ono što on susretne ili s čime dođe u kontakt ne odgovara toj slici, to biće postaje manje ili više razočarano. A to razočaranje može voditi u neugodnosti, koje onda vodi ljutnji ili bijesu, a time i prema proganjanju ili ratu protiv dotičnih bića ili stvari. A upravo je to proganjanje ili rat ono što na kraju sabotira nje­govu sreću i životnu radost. Dakle, nesreća takvih bića sastoji se od svih onih predrasuda protiv bića i stvari od kojih se zapravo sastoji njegova svijest. I što biće ima više takvih pristranih ili fosiliziranih predrasuda o bićima i stvari­ma, tim mu se neugodnijima čine ta bića, što znači njegova okolina i njegovi bližnji. A prema tim bližnjima on će biti ispunjen vrlo neljubećim i proganja-jućim kritiziranjem, koje zapravo postaje klevetanje ili ogovaranje dotičnih bića. Upravo je na to "kritiziranje" upozorio spasitelj svijeta kada je rekao: "Ne sudi da ti se ne sudi! Jer kakvim sudom sudiš, takvim će ti se suditi i kakvom mjerom mjeriš takvom će ti se mjeriti." A u skladu s time su i ove njegove ri­ječi:"... kada te netko udari po desnom obrazu okreni mu i drugi".

17. POGLAVLJE

Što se otkriva kroz čovjekovu potrebu da osuđuje druge

U čemu je opasnost kada se "osuđuje" ili proganja druge zlobnim kritizira­njem? Opasnost u pričinjavanju neugodnosti svojem bližnjem osvetoljubivim prosuđivanjem i kritiziranjem isključivo se sastoji u tome da se taj bližnji nalazi upravo tamo gdje treba u danom trenutku i da on može biti predstav­nik samo svojeg stupnja razvoja. Jer tko može biti drukčiji nego što jest? Ne mora li sam spasitelj svijeta, majstor ili visokointelektualno biće biti upravo takav kakav jest? Zar nam nije jasno da je jednako nemoguće za "razbojnika da bude "Krist" kao što je za "Krista" nemoguće da bude "razbojnik"? Zašto onda inzistirati da "razbojnik" u manjoj ili većoj mjeri mora biti poput "Kri­sta"? Nije li upravo to srž svakog proganjanja ili zlobnog kritiziranja od strane zemaljskog čovjeka? Ne odnosi li se to kritiziranje na činjenicu da dotični bli-

ivicruuini ĆUIVUIi

žnji ne zadovoljava ideale za koje onaj koji kritizira smatra da bi ih on trebao zadovoljavati? Ali s obzirom da taj bližnji u svakome trenutku može pred­stavljati samo svoj vlastiti stupanj razvoja (na potpuno isti način na koji tigar u svakome trenutku mora očitovati svoj stupanj razvoja, a janje pak svoj), s tim je "bližnjim" sve u redu. Naprotiv, nešto nije u redu s onim koji kritizira. Što je zlobnije i okrutnije kritiziranje ili prosuđivanje njegovog bližnjeg, tim više on otkriva svoje vlastito neznanje i nesavršenstvo. On ne sudi o svojem bližnjem, već o sebi.

I upravo ga to vjerovanje da nešto nije u redu s bližnjim ili okolinom i da bi oni trebali biti drukčiji, sprječava da vidi svojeg bližnjeg i svoju okolinu onakvima kakvi jesu. Njegovo je vjerovanje ili praznovjerje postalo zatvor njegovog života ili njegove svijesti. Ne razumije da se nalazi u mentalnom zatvoru i da su ono što on vidi iz tog zatvora i njegovo proizlazeće kritiziranje i ponašanje prema bližnjem protiv prirode, i da ga to dovodi u trajan sukob sa samim zakonom života ili zakonom o ljubavi prema bližnjem. On će čitavo vrijeme manje ili više biti zauzet ratovanjem sa svojim bližnjim i svojom oko­linom. Želi ili inzistira da bi oni trebali biti onakvi kakvi njemu odgovaraju gledano iz njegove svijesti ili misaonog svijeta. On je zapravo zauzet inzistira-njem da bi tigar trebao biti blag poput janjeta, a razbojnik savršen poput Kri­sta. U mentalnom zatvoru neznanja i praznovjerja u kojem se on nalazi, nije u stanju vidjeti da životinjska živa bića zapravo predstavljaju sag od cvijeća na livadi, cvijeća koje se razvilo do višeg oblika. Livada je svakodnevni život. Isto kao što se cvijeće na livadi sastoji od vrlo različitih boja i vrsta, tako i zemaljski ljudi predstavljaju veliku raznolikost mentalnih boja i vrsta. Kao što bi bilo budalasto proklinjati cvijet zbog njegove naročite boje i vrste, isto bi tako bilo budalasto proklinjati ili osuđivati zemaljskog čovjeka zbog njegove mentalne boje i vrste. Isto kao što cvijet nije kriv što pripada određenoj vrsti ili što ima određenu boju, tako i zemaljski čovjek nije kriv zato što ima ovu ili onu mentalnu boju ili karakter. Kažnjavati i osuđivati zemaljskog čovjeka jer on nije anđeo ili moralni genij bilo bi istovjetno kažnjavanju psa jer je pas, a ne neko drugo biće. Bilo bi to identično kažnjavanju "životinje" jer nije "ljud­sko biće". Takvo ponašanje može iskazivati samo biće koje, u svojem neznanju, juri tamo gdje se anđeli ne usuđuju prići.

IDU marunus

18. POGLAVLJE

Što zemaljski čovjek zna a što ne zna

Kada je u pitanju biljno carstvo zemaljski čovjek zna savršeno dobro da nema smisla ljutiti se na korov zato što nije ruža, međutim, kada su u pitanju nje­govi bližnji i njegova okolina on inzistira da sve i svi budu ruže i ljiljani. Ne razumije da su ta bića i okolina zapravo samo biljno carstvo ili svijet cvijeća u naprednijem obliku u evoluciji, i da ovdje, gdje se biljke javljaju u životinj­skom obliku, u krvi i mesu, također mora postojati obilje boja i struktura kao što je to slučaj s biljnim oblicima u biljnom carstvu. Istina je da su boja i struktura kod životinjskih "biljaka" (životinje i zemaljski ljudi) više unutar­nje vrste nego kod biljnih biljaka, čije su boje vanjske i fizičke prirode. Kod životinjskih "biljaka" evolucija je odavno pretvorila te vanjske, fizičke boje u unutarnje, manje ili više fizički nevidljive boje. Nevidljive boje predstavljaju ono što nazivamo misaonim svijetom bića, to je psiha ili takozvani "karakter" ili "moral" koji se očituje kroz to biće. Dakle, današnji moral kod životinjskih bića istovjetan je vanjskim, fizičkim bojama kod biljnih bića odnosno biljaka. Ali iako su te vanjske boje biljke postale nešto psihičko, nešto mentalno, i sto­ga nisu izravno vidljive kod životinjskog bića, ne bi trebali zaključili da su one postale standardizirane, što bi određivalo da psiha ili moral životinjskih bića trebaju biti identični, poput vojnika u redovima ili figura iz istog kalupa. Ži­votinjska bića pokazuju jednako obilje varijacija u psihi ili moralu kao što to biljke ili biljna bića pokazuju u njihovoj vanjskoj boji i strukturi. I kao što su boje i struktura biljaka prirodni i normalni za svaku pojedinu vrstu, tako su i mentalna boja i struktura, u obliku morala, prirodni i normalni za svaku ži­votinjsku vrstu. No upravo ovdje neinicirani zemaljski čovjek dolazi u sukob sa životom. On savršeno dobro može vidjeti vanjsku boju i strukturu biljaka, kao i to da su oni sasvim prirodni i normalni, ali ne može uvijek vidjeti da su određena mentalna struktura ili moral njegovih bližnjih, koji predstavljaju boju i strukturu biljke na višoj razini, jednako prirodni i normalni. Takvom je biću teško, ako ne i potpuno nemoguće vidjeti da je moral ili pogled na život koji se razlikuje od njegovog, jednako prirodan i normalan poput njegovog. On još uvijek ne razumije da bića, iako imaju sličnu fizičku vanjštinu, ipak moraju psihički ili mentalno predstavljati "ruže" i "korov", "ljiljane" i "maslač­ke", itd. On vjeruje da obzirom da njegovi bližnji imaju isto fizičko tijelo kao i on, da bi oni trebali imati i istu vrstu karaktera ili mentaliteta poput njega. I upravo ovdje on inzistira da "lav" treba biti blag poput "janjeta", odnosno, inzistira da bi svi ostali zemaljski ljudi trebali biti poput njega. Smatra da su

nečiji pogled na život i nečiji moral isključivo pitanje volje. Ne razumije da mi samo možemo živjeti u skladu s moralom našeg vlastitog stupnja razvoja, dok nam je potpuno nemoguće živjeti u skladu s moralom koji pripada višem stupnju od naše vlastite evolucijske stepenice. Da bismo mogli živjeti u skladu s moralom tog stupnja, potreban je razvoj.

19. POGLAVLJE

Sve dok pojedinac mrzi i proganja

Stoga je apsolutno beskorisno željeti ostvarivati moral višeg stupnja ukoliko nismo prošli razvoj koji je neophodan da bi postali poput bića na tom višem stupnju. Niti jedno se biće svojom voljom i nekim čudom ne može uzdići na viši stupanj evolucije. Lav, tigar ili, drugim riječima, životinja ne postaje ljud­sko biće činom volje. Ta transformacija ili promjena nije čin volje, već pitanje evolucije. Isto tako prelazak sa jednog pogleda na život ili moral na drugi nije čin volje već pitanje evolucije. Stoga treba razumjeti da bi bilo glupo i protiv­no svakoj pravednosti inzistirati da naši bližnji moraju manifestirati isti mo­ral ili pogled na život kao što je naš. Ova glupost ima najveći negativni učinak na sudbinu neiniciranog zemaljskog čovjeka. S obzirom da je on još uvijek, u principu, biljka među obiljem biljnih vrsta na livadi, nikako ne može biti sretan sve dok živi u iluziji da sve ostale biljke ili bližnji trebaju imati potpuno istu boju ili mentalitet kao i on. On nikada neće moći ostvariti tu želju. Njego­vu će dušu ispunjavati razočarenje, osjećaji mučeništva i depresija, jer cvijeće ne livadi ne mijenja boju i ne dozvoljava si da bude standardizirano samo zato što si to jedan mali cvijet u svojoj gluposti želi. I tako taj maleni cvijet, koji se naziva "zemaljskim čovjekom", što prije mora naučiti razumjeti da nije stvar u tome da se svi njegovi bližnji, obilje boja i ljepote na cvjetnoj livadi, standardi­ziraju u skladu s njegovom glupošću, nedostatkom mudrosti ili iluzijom; već naprotiv on se što prije mora osloboditi te iluzije ili gluposti tako da pokuša shvatiti da obilje boja na cvjetnoj livadi, bilo to u obliku bližnjih ili u obliku biljaka postoji isključivo zato da bi predstavljalo božansko podučavanje poje­dinca, a ne da bi pojedinac, putem njih, podučavao Boga. Sve dok pojedinac mrzi i proganja sve što mu nije slično ili što mu nije po volji on ima udjela u uništavanju i poništavanju svega što stvara "Božju sliku" u životu.

20. POGLAVLJE

Jedini put izlaska iz mentalnih zatvora života

S obzirom da je najviša ili najsavršenija sreća vidjeti u svemu i svakome (što znači u svemu što je dostupno osjetilnom opažanju) samo "Božju sliku" oči­gledno je da čovjek mora biti nesretan sve dok on, pa čak i nesvjesno, ima udjela u sabotiranju te "slike Božje". Kada je čovjek nesretan on je isključen iz stvarnog života koji isključivo predstavlja najvišu sreću, a kada je čovjek is­ključen iz stvarnog života ili iz prave sreće, on se nalazi u mentalnom zatvoru. A kako se zidovi tog mentalnog zatvora održavaju isključivo kroz čovjekovu želju da standardizira svijet i kroz inzistiranje da sve i svatko bude drukčije nego što jest u ovome trenutku, on nikako ne može biti sretan. U tom inzi-stiranju čovjek je u potpunom sukobu s Bogom. On želi da svijet bude na "njegovu sliku". Ali svijet samo može biti na "Božju sliku". Prema tome, život i svijet će predstavljati mentalni zatvor i nesreću zajedno sa proizlazećom fizič­kom patnjom ili nesretnom sudbinom sve dok čovjek ne shvati da se ne treba "Božja slika" pretvoriti u njegovu vlastitu sliku, već naprotiv, njegova se slika treba pretvoriti u "Božju sliku". Ključ izlaska iz mračnog mentalnog zatvora praznovjerja i iluzije nalazi se isključivo u spoznaji da je "sve vrlo dobro" i da naši bližnji mogu očitovati isključivo ono što je karakteristično za njihov stupanj razvoja i da ta manifestacija nikako ne smije predstavljati osnovu za netrpeljivost, mržnju ili proganjanje tih bića. I u potpunom razumijevanju toga čovjek će, u skladu sa spasiteljem svijeta, "okrenuti desni obraz kada ga udare po lijevom" i zavapiti ka nebu: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine".

Martinus

SEKUNDARNO I PRIMARNO USKRSNUĆE

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, asistirali Harald Berglund, Frank Kjerup i Adam O'Riordan

Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Isusovo uskrsnuće iz groba

Kao što znamo, u kršćanskom se svijetu slavi Uskrs kao spomen na izuzetni događaj koji se dogodio prije tisuću i devetsto godina u Jeruzalemu, a to je takozvano Isusovo uskrsnuće. Kao što nam je poznato iz Biblije, Isus je bio razapet i proboden kopljem kako bi se uvjerili da je mrtav. Nakon toga bio je skinut sa križa i sahranjen u kamenoj špilji. Ispred groba bio je položen ogro­man kameni blok, a oko njega je stražarila vojska. Bilo je to navečer na Veliki petak, no nešto izuzetno se dogodilo u nedjelju ujutro. Straža je bila potpuno zbunjena, grob otvoren, a misteriozno biće u grobu reklo je da Isus više nije tu, već da je "ustao od mrtvih". Potvrdilo se to nešto kasnije kada su Isusa prepo­znali njegovi prijatelji: najprije Marija Magdalena, a kasnije njegova dva uče­nika koji su se nalazili na putu za Emaus; a još kasnije pojavio se pred svima njima. Jednoga dana kada su se oni okupili u sobi iza zaključanih vrata zbog straha od Židova, Isus se pojavio među njima, govorio im i dopustio Tomi da dodirne njegove rane od čavala i ostale tragove raspeća na njegovom tijelu.

Ovaj mistični događaj potaknuo je brojne, različite poglede i interpre­tacije. Potpuno vjerni Kršćani smatraju ga jedinstvenim čudom, velikim ču­dom, dok moderni materijalistički ljudi vođeni jednako materijalističkom znanošću najčešće taj događaj interpretiraju kao izmišljotinu. Materijalistička znanost, dakako, ne zna ništa o okultnoj ili psihičkoj sili na kojoj se teme­ljio taj čisto fizički, psihofizički događaj. Ona zbog toga ne može objasniti, a stoga ni prihvatiti, takozvane "materijalizacije". Dakle, Isusovo "uskrsnuće", "materijalizacija" ili fizička manifestacija njegovog postojanja nakon njegove fizičke smrti, za materijalističko, fizičko istraživanje, mora zauvijek ostati mi-

156 Martinus

sterij. Sasvim je drugačije s intelektualnim psihičkim istraživačem. Za njega ne predstavlja misterij ni nestanak Isusovog fizičkog tijela iz groba, ni njegovo ponovno pojavljivanje pred učenicima nakon njegove fizičke smrti. Zapravo, on vidi da ti događaji nisu uvjetovani visokim moralnim razvojem, već ih mogu manifestirati i ljudi na mnogo nižim moralnim stupnjevima od onoga koji je predstavljao Isus.

2. POGLAVLJE

Stvarno primarno uskrsnuće u Isusovom životu bilo je zasjenjeno uzbuđenjem kršćanskog svijeta oko Isusovog sekundarnog "uskrsnuća" ili materijalizacije pred njegovim učenicima

Dakle, ovaj tjelesni, psihofizički događaj koji je Isus, u obliku svoje "materija­lizacije", manifestirao za svoje prijatelje, predstavlja za kozmički inicirano biće samo nešto sekundarno u Isusovoj misiji. Postoji drugo "uskrsnuće" povezano s Isusovim životom i ponašanjem koje je primarno i mnogo značajnije, ali to je temeljno uskrsnuće zapravo bilo, unutar kršćanskog svijeta, u potpunosti zasjenjeno sekundarnim ili manje važnim tjelesnim uskrsnućem, koje se ot­krilo u obliku Isusovih "materijalizacija".

To što se Isus pojavio pred svojim prijateljima u tjelesnom, vidljivom i obliku koji je govorio nakon što je njegovo fizičko tijelo bilo javno uništeno ili ubijeno, naravno da je ostavilo snažan dojam ne samo na one Isusove pri­jatelje koji su tome svjedočili, već i na brojne kasnije generacije koje su obo­žavale i voljele spasitelja svijeta. Taj je dojam neprestano rastao sve dok nije, kao što je to danas slučaj, u potpunosti zasjenio pravo "uskrsnuće", čije je Isus bio samo utjelovljenje. Bilo bi stoga korisno malo pobliže pogledati ova dva oblika "uskrsnuća".

3. POGLAVLJE

Materijalizacija i dematerijalizacija

Kako bismo razumjeli ovaj prvi oblik uskrsnuća potrebno je razumjeti da postoji proces koji se naziva materijalizacija. U tom procesu neinkarnirano

otnunuur rtu i primarno usKrsnuce 10/

biće, takozvani "duh", stvara privremeno fizičko tijelo pomoću kojeg se, u naj­boljem slučaju, može na trenutak pojaviti kao fizičko biće. On, dakle, može govoriti, slušati i gledati na fizičkoj razini, i zapravo ga se ne može razlikovati od običnog fizičkog bića. Taj proces, kao što smo već spomenuli, nije povezan s nekim određenim moralnim standardom. To je karakteristika koju manje ili više svatko posjeduje, iako je ona među običnim ljudima posve latentna i vrlo se rijetko manifestira ili koristi izvan uobičajene materijalizacije, odno­sno stvaranja embrija u majčinoj utrobi. Ovdje se, međutim, materijalizacija ne događa kao budna, dnevno-svjesna koncentracija ili čin volje. Tu je ona automatska funkcija koju stvara mentalna energija koja pripada prvoj koz­mičkoj osnovnoj energiji,"instinktu", na isti način kao i ostali samostalno dje­lujući organi u organizmu ili tijelu. Ista energija i automatska funkcija potiče stvaranje biljnih organizama. Dok posljednji oblik materijalizacije predstavlja automatski, ponavljajući događaj prilikom reinkarnacije ili ponovnog rođenja svakog pojedinca, drugi oblik materijalizacije predstavlja, kao što smo već spomenuli, samo čin volje kojeg podržava budna, dnevno-svjesna koncentra­cija misli.

Premda taj privremeni čin materijalizacije ne ovisi o nekom izuzetnom moralnom standardu, on u najvećoj mogućoj mjeri ovisi o vrlo razvijenoj sposobnosti koncentracije, sposobnosti koja se može razviti posebnim trenin­gom. No, čak i uz tu sposobnost potrebni su još neki posebni uvjeti da bi se to moglo ostvariti. Neinkarnirani duh se, dakle, ne može materijalizirati kada god i gdje god želi. On se može materijalizirati na fizičkoj razini isključivo na mjestu gdje se može pronaći materijal na kojem se temelji materijalizacija. Ta materija, kao neka vrsta finije fizičke tvari, koju možemo zvati "A-tvar", kod nekih zemaljskih ljudi može se pronaći samo u neznatnoj mjeri, dok je kod drugih ima u izobilju. Spomenutu tvar karakterizira sposobnost da se može brzo ili brzinom svjetlosti spojiti sa i biti kontrolirana ili oblikovana od strane osobite psihičke ili duhovne sile, koju možemo nazvati "A-sila". Kroz tu vezu događa se koncentracija u A-tvari sve dok ona ne postane fizički vidljiva. To prikazivanje mi vidimo kao materijalizaciju. Što se tiče A-sile, ona predstavlja automatski proces kojeg, u danom trenutku materijalizacije, pokreće koncen­tracija volje neinkarniranog bića koja stoji iza njegovog jezgra talenta za stva­ranje i izgrađivanje fizičkog organizma. Prema tome, uspjeh ili savršenstvo materijalizacije u potpunosti će ovisiti o snazi koncentracije neinkarniranog bića, kao i o tome ima li dovoljno A-tvari. To da li ima dovoljno te tvari ovisi o prisutnosti jednog ili više ljudi koji imaju obilnu količinu potrebne A-tva­ri. Takvi se ljudi nazivaju "mediji materijalizacije". Kada se takvo biće stavi na raspolaganje neinkarniranom duhu, a isti duh može uslijed toga svojom

158 Martinus

A-silom doći u kontakt s A-tvari medija, počinje materijalizacija koju pokre­će koncentracija neinkarniranog duha. Tada počinje djelovati jezgra talenta neinkarniranog bića za izgrađivanje fizičkog tijela, koja inače tijekom nein­karniranog stanja tog duha miruje. Iz te, takoreći psihofizičke, kemijske veze između A-tvari medija i A-sile neinkarniranog duha, pomoću jezgre talen­ta, dolazi do ponovnog oblikovanja fizičkog tijela tog duha. Najlakše je kada to fizičko tijelo predstavlja pravu kopiju prethodnog fizičkog tijela dotičnog duha, a od kojeg se on odvojio prilikom svoje fizičke smrti, iako to može, pod određenim okolnostima, također biti savršena kopija nekog drugog prethod­nog fizičkog organizma.

Budući da je A-tvar tvar koja je posuđena od medija i koja je za trajanja materijalizacije još uvijek povezana s medijem, ona će se vratiti svojem izvoru u onoj mjeri u kojoj se potroši A-sila neinkarniranog duha, te kada prestane koncentracija koja podržava materijalizaciju. Materijalizirano tijelo se razgra­đuje, a A-tvar ponovno postaje nevidljiva i vraća se svojem izvoru. Ovaj as­pekt materijalizacije nazivamo dematerijalizacija.

4. POGLAVLJE

Obična materijalizacija ili stvaranje embrija u majčinoj utrobi

S obzirom da je gore opisana materijalizacija na neki način umjetna, mate­rijalizirani organizam ili materijalizirani dijelovi tog organizma mogu biti samo privremene prirode. Biće ne može danima održavati materijalizaciju, kao što je to slučaj s materijalizacijom koja se događa kao stvaranje embrija u majčinoj utrobi, kada nije potreban medij koji bi padao u trans ili postao nesvjestan da bi moglo doći do oslobađanja materijala za materijalizaciju. Iza ovog posljednjeg oblika materijalizacije nalaze se drukčije osnovne sile i uvje­ti koji daju materijaliziranom tijelu trajnu stabilnost koja karakterizira fizička tijela bića. Te potrebne uvjete omogućavaju jezgre talenata roditelja putem reproduktivnih organa, koje se koncentriraju u ženskom organu - maternici. Ovaj je organ čudesni instrument za strukturu materijalizacije ili pokretanja procesa reinkarnacije ili ponovnog rođenja. Tijekom obične materijalizacije (stvaranje embrija) spomenuti organ zamjenjuje medija. Majka na taj način može pružiti materijal za materijalizaciju, a da sama ne mora padati u trans ili postati nesvjesna. S obzirom da se ova materijalizacija odvija mjesecima, dnevno davanje materijala za materijalizaciju embriju toliko je neznatno

otKunuurnu i primarno usursnuce 1DV

da uglavnom ne uzrokuje neugodnosti ili samoodricanje, osim što naravno mora nositi embrio u svojem organizmu i postupno hraniti to novo tijelo putem vlastite krvi i mesa, putem hrane koju konzumira. Znači, majka mora u određenoj mjeri jesti i piti za dvoje ili više, ovisno o broju embrija koji se istovremeno stvaraju u njenoj utrobi.

5. POGLAVLJE:

Privremena materijalizacija jednoga će dana postati neka vrsta "djevičanskog rođenja" koje može uzdići reinkarnaciju iznad

današnjeg oblika fizičkog rođenja i smrti

Za privremenu materijalizaciju dovoljne su sekunde, dok su za običnu ma­terijalizaciju potrebni dani i mjeseci. Zaključujemo, dakle, da se prva događa brzinom svjetlosti. Ovdje je potrebna posve drukčija materija, sasvim druk­čiji doprinos od strane medija koji ovdje preuzima mjesto majke. Ukoliko se najvažniji dio materije prilikom dematerijalizacije ne bi vratio mediju to bi za njega imalo manje ili više smrtne odnosno katastrofalne posljedice. Na ovom mjestu ne možemo detaljnije govoriti o tome, već moramo čitatelja uputiti na analize u mojem glavnom djelu "Livets Bog" (Knjiga života). Međutim, ovdje ćemo spomenuti da takva materijalizacija u stvari predstavlja fizičko rođe­nje. Ovo se fizičko rođenje razlikuje od običnog fizičkog rođenja po tome što predstavlja neku vrstu djevičanskog rođenja. Ovo rođenje, u obliku privreme­ne materijalizacije, nije rezultat nikakve seksualne oplodnje ili razmnožava­nja. Ono nije rezultat prethodnog spolnog odnosa između muškog i ženskog bića. Takvo djevičansko rođenje u obliku materijalizacije još uvijek je vrlo rijetka pojava koja je običnim ljudima zapravo nepoznata. No, to ne mijenja činjenicu da se tu i tamo u zatvorenim grupama ili krugovima, kroz suradnju između fizičkih i duhovnih bića, ovo djevičansko rođenje nalazi u procesu ra­zvoja do takve stabilnosti i do takvog kapaciteta da će, u budućnosti kada ljudi dosegnu mnogo viši etički stupanj od sadašnjeg, ono prekinuti reinkarnaciju i osloboditi ljude od sadašnjeg grubog i bolnog procesa rađanja i smrti. Ljudi ce se tada, umjesto rađanja iz majčine utrobe, bezbolno materijalizirati, dok ce njihova smrt predstavljati tek dematerijalizaciju. Tada proces reinkarnacije više neće predstavljati uznemirujući smrtonosni misterij kao što je to danas slučaj za obične ljude. U nadolazećem Zlatnom dobu za zemaljsko čovječan­stvo kraljevstvo će Kristovo, koje prije nije bilo od ovoga svijeta, postati kra-

160 Martinus

ljevstvo na Zemlji, "Kraljevstvo nebesko" u fizičkom svijetu odnosno na ma­terijalnoj razini. Na istoj fizičkoj razini besmrtnost bića predstavljat će činje­nicu. Ali prije nego što ljudi postignu taj čudesni, uzvišeni oblik života ljubav prema bližnjem mora biti potpuna, jer će trajni oblik principa materijalizacije tada ovisiti isključivo o ljubavi prema bližnjemu i odgovarajućim promjena­ma u psihi zemaljskog čovjeka. Upravo zato što danas nedostaje ljubavi prema bližnjem, matrijalizacija se može proizvesti samo kao privremena ili trenutna pojava, i u nikakvom trajnom obliku. Sadašnja privremena materijalizacija ne temelji se na moralu, već naprotiv, isključivo na volji i koncentraciji.

6. POGLAVLJE

Princip materijalizacije i Isusovo "djevičansko rođenje"

Sada bi netko mogao doći u iskušenje sa zaključkom da je Isus ipak bio rođen od djevice, i da je njegova fizička pojava predstavljala materijalizaciju održa­vanu na umjetan način. Odgovor na to mora biti da je to potpuno nemoguće. Njegov je život od rođenja kroz djetinjstvo i mladost do njegovog raspeća i smrti u zreloj dobi protekao na posve normalan način. Da ovaj period njego­vog života nije bio takav kakav je opisan u Bibliji nitko ne bi mogao nanijeti nikakvu patnju njegovom tijelu ili ga razapeti jer bi u tom slučaju on bez poteškoća mogao dematerijalizirati svoje tijelo prije bilo kakve nesreće, te ga ponovno materijalizirati u vremenu i na mjestu gdje bi bilo izvan opasnosti. Osim toga, takva A-tvar koja je potrebna za savršenu i trajnu materijalizaciju i dematerijalizaciju temeljenu na volji postoji samo u bićima koja su daleko odmakla od životinjskog jednopolnog muškog i ženskog stanja. Takvi uvjeti nisu postojali u vrijeme Isusovog rođenja. Isusova majka nije bila iznad jed­nopolnog, bračnog, seksualnog stanja jer je živjela u braku s Josipom i s nji­me, svojim mužem, imala je drugu djecu. Zato treba razumjeti da je Isus bio fizičko biće kao i svako drugo biće rođeno iz majčine utrobe i morao je imati fizičkog oca i fizičku majku. On je tek nakon svojeg takozvanog "uskrsnuća", u danim prilikama, na umjetan način bio materijalizirano biće, i pojavljivao se u privremenom fizičkom tijelu privremeno održavanom od A-tvari prisutnih osoba i njegovom A-silom. A dematerijalizacijom njegovo izvorno fizičko ti­jelo moglo je biti uklonjeno iz groba te ponovno materijalizirano na mjestu gdje mu je bilo omogućeno da se raspadne tijekom jednog normalnog pro­cesa raspadanja koji je određen prirodom tog tijela. Drugim riječima, Isus se

beKunaarno i primarno usKrsnuce

pred svojim prijateljima i učenicima nakon smrti na Golgoti pojavio samo u obliku sekundarnog, privremenog oblika materijalizacije, koja se danas razvi­ja tu i tamo u intimnim i zatvorenim grupama ili krugovima diljem svijeta.

7. POGLAVLJE

Zašto su materijalizacije tako rijetke i javljaju se samo u intimnim i zatvorenim grupama i krugovima

Spomenuti krugovi do te su mjere intimni i zatvoreni da nepozvani vrlo teško mogu prisustvovati seansama zato što materijalistički orijentirani skeptici po­kazuju sklonost, iz prevelikog entuzijazma da "otkriju prevaru", da se miješaju u materijalizaciju duhova, što može biti krajnje opasno za medija obzirom da se materijalizacija duha sastoji od A-tvari medija i ostale psihičke materije koju je duh privremeno posudio. Dođe li do nasilnog miješanja za trajanja materijalizacije, to ne samo da sprječava da koncentracija A-sile duha dođe do izražaja (na način da ne može doći do materijalizacije), već i medij može biti ozbiljno povrijeđen takvim grubim miješanjem. Činjenica je da kada dođe do savršenog povezivanja između A-sile duha i A-tvari medija materijalizacija postupno može postati takvog opsega da u određenoj mjeri može dovesti do početka dematerijalizacije fizičkog tijela samog medija. Njegove se stanice počinju pretvarati u A-tvar koja na taj način postaje dostupna za A-silu i kon­centraciju duha, te postaje materijom u tom materijaliziranom obliku. Prema tome, tijekom takve seanse dio fizičkog i psihičkog tijela medija postaje dio materijaliziranog oblika. Razumljivo, život medija može biti u velikoj opasno­sti ukoliko se ne osigura odgovarajuća zaštita od grubog miješanja neukih ljudi tijekom seanse. Dogodi li se da tjelesni materijal koji je posudio medij postane poremećen ili se tijekom seanse pomiješa sa stranim energijama, on će, prilikom povratka u tijelo medija, pokazivati odgovarajući poremećaj. U onoj mjeri u kojoj stanična struktura ili materijal nije organiziran na norma­lan način, tijelo medija bit će oštećeno na dotičnim mjestima. Seanse mate­rijalizacije, dakle, nisu nešto s čime se smije igrati ili što može poslužiti kao ugodna zabava. Riječ je o vrlo ozbiljnom procesu koji bi se morao odigravati u prisutnosti uistinu stručnih i upućenih ljudi, svjesnih svih opasnosti.

162 Martinus

8. POGLAVLJE

Isusovo sekundarno i primarno "uskrsnuće"

Isusovo uskrsnuće na Uskršnje jutro sa svojim proizlazećim materijalizacija-ma ili pojavljivanjima pred učenicima može se smatrati samo vrlo privreme­nom manifestacijom, koja će tek kasnije postati temeljna, uobičajena i sva­kodnevna pojava na zemaljskoj fizičkoj razini. Radi se samo o sposobnosti ili karakteristici koju su koristila mnogo puta, kako prije tako i nakon toga, druga neinkarnirana bića - zapravo bića koja su bila na mnogo nižem moral­nom stupnju od Isusa. Dakle, ona u misiji spasitelja svijeta igra tek sekundar­nu ulogu.

Kako bilo, život spasitelja svijeta otkriva jedno drugo "uskrsnuće od mr­tvih" mnogo viših dimenzija koje se temelji isključivo na ljubavi. Ovo uskr­snuće nije čin volje koji se privremeno održava posuđenim tvarima i koncen­tracijom misli. Naprotiv, ono predstavlja proces transformacije koji se događa tijekom brojnih fizičkih života, što s razvojem pojedincu postupno omogu­ćuje da se probudi iz mračnog, primitivnog, životinjskog postojanja kako bi postao visokointelektualno biće "poput Boga" koje kulminira u ljubavi. Ova­kvo uskrsnuće primarni je cilj Božje volje za zemaljskog čovjeka. Samo takvo uskrsnuće pojedincu može omogućiti da u potpunosti doživi sebe kao stva­ratelja i gospodara vremena i prostora, a time i iskustvo "jedinstva s Ocem", istovjetnosti s vječnošću i beskonačnošću. Na taj način živo biće ili sin Božji kroz takvo uskrsnuće dobiva iskustvo koje daleko zasjenjuje iskustvo uskr­snuća koje se sastoji samo u vlastitom prikazivanju u privremenom tijelu koje se temelji na privremeno posuđenim psihofizičkim tvarima drugih ljudi. Sto u stvari zna takav privremeno materijalizirani duh, ukoliko prethodno nije prošao kroz "veliko uskrsnuće" ili "veliko rođenje"? Nije li činjenica da ma­terijalizirani duhovi uglavnom nisu mogli reći ništa više od onoga što se već zna na fizičkoj razini? Na taj način nije se uspjelo doći do pravog rješenja misterija života. Tome se treba dodati da se privremena materijalizacija, za razliku od običnog fizičkog tijela, ne može održavati pomoću vlastite auto­matske funkcije tijela, što omogućuje da dnevna svijest duha ili Jastvo budu potpuno slobodni za druge svrhe; umjesto toga, ona se mora održavati manje ili više napornom svjesnom koncentracijom volje. Kada se duh mora snažno koncentrirati na neki predmet njemu je vrlo teško (a nekima čak posve ne­moguće) istovremeno se koncentrirati na komplicirane intelektualne stvari. U onoj mjeri u kojoj se duh mora koncentrirati na misaona područja izvan same materijalizacije, ova je materijalizacija ili pojavljivanje oslabljena ili čak

Sekundarno i primarno uskrsnuće

onemogućena. To što je Kristova materijalizacija bila tako uspješna može se zahvaliti isključivo činjenici da je on imao vrlo nadmoćnu i uvježbanu spo­sobnost koncentracije, zajedno s neuobičajenim uvjetima za materijalizaciju da su mu njegovi učenici i prijatelji mogli dati svoju A-tvar. Istovremeno on je već posjedovao "veliko uskrsnuće" koje mu je omogućavalo da mu odgovori na sva duhovna pitanja budu jasna i očigledna stvar. On za vrijeme materi­jalizacije nije morao naprezati svoju sposobnost koncentracije. Zbog toga je, u većoj mjeri nego što je to inače slučaj, imao više slobodne sile i snage za održavanje materijalizacije.

9. POGLAVLJE

Pogrešno gledanje Kršćanstva na sekundarno uskrsnuće na račun primarnog uskrsnuća

Sekundarno uskrsnuće, još uvijek nesavršeni oblik materijalizacije, zapravo je postalo središnjom točkom u kršćanskom pogledu na svijet, te je stoga potisnulo u stranu "veliko primarno uskrsnuće". Uzbuđenje oko sekundarnog ili "malog uskrsnuća" u potpunosti je zasjenilo odnosno prikrilo ideju o rein­karnaciji ili ponovnom rođenju, pa Kršćani u potpunosti poriču tu zamisao, uvjereni da živo biće ima jedan jedini fizički zemaljski život. Ovo je vjerova­nje u stvari dovelo do novog praznovjerja kada je u pitanju razumijevanje prividnih nepravdi u svakodnevnom životu, tako da oni ne mogu dati ni­kakva zadovoljavajuća intelektualna ili logična objašnjenja krajnje različitih, prividno nepravednih sudbina koje živa bića doživljavaju. Oni to pokušavaju ispraviti pomoću sakramenata i ceremonija krštenja i vjerovanjem u pomire­nje s Bogom kroz Isusovo raspeće, ublažavajući pravdu milošću i opraštanjem grijeha ljudima. Nimalo ne iznenađuje što je spasitelj svijeta mogao predvi­djeti "antikrista" koji je doveo do Sudnjega dana ili Armagedona "posljednjih dana", do religioznog i političkog kaosa, do kulminacije principa ubijanja pod kojim čovječanstvo danas stenje i uzdiše usprkos propovijedima tisuća sve­ćenika koji govore o ljubavi prema bližnjemu. Ne, sudbina bića ne svodi se na ljutitog Boga kojeg treba umiriti smaknućem spasitelja svijeta kako bi se on smilovao ljudima i oprostio im njihove grijehe. Sudbine bića uopće se ne svode na grijeh i opraštanje, već isključivo na uzrok i posljedicu. Pitanje je to poznavanja ili nepoznavanja kozmičke kemije i tehnike. Tamo gdje biće ne poznaje uzrok i posljedicu ono postupa naslijepo. Postupati naslijepo kada se

164 Martinus

ne uspijeva vidjeti ne može biti grijeh. Zbog toga ne može postojati nikakav grijeh zbog kojeg bi se trebalo ljutiti. Bog koji postaje ljut nije Bog već idol, biće koje je i samo slijepo. To je biće koje pripada svim ostalim bićima koja hodaju u tami ili napipavaju svoj put u tami. Čovjek koji se može naljutiti nije ljudsko biće već biće koje još uvijek nije "uskrsnulo od mrtvih". To je biće koje će iz tame groba postupno prokrčiti svoj put ka svjetlosti, ka "velikom uskr­snuću", "potpunoj inicijaciji" ili "velikom rođenju".

10. POGLAVLJE

"Primarno uskrsnuće" kao sjajni cilj Božje volje za zemaljsko ljudsko biće

Dakle, sekundarno uskrsnuće ili Isusovo uskrsnuće nije dovoljno. To nije pra­va srž ili osnova Kršćanstva za misiju otkupljenja svijeta ili za spasenje svijeta. To je bila manifestacija i demonstracija "Kraljevstva nebeskog" koje treba doći kao nešto unutar bića. Znači, nije bila važna okultna ili psihička sposobnost vlastite materijalizacije, nego je važna sposobnost da se živi u skladu sa zako­nima svemira, sposobnost da se bude na radost i blagoslov cjelini, sposobnost da se ne predstavlja neugodnost za postojanje drugih ljudi ili živih bića, već naprotiv, da se bude nadahnjujući, životvorni, radosni izvor života koji, po­sljedično, služi svim živim bićima.

Sadržaj ili bit Isusovog razgovora s Nikodemom sastojala se u tome da se bića, zahvaljujući principu reinkarnacije, "ponovno rađaju od vode i duha" i na taj način stječu mogućnost da se razvijaju od primitivnog, životinjskog i ubilačkog oblika života ka visoko-intelektualnom obliku života kojim do­minira ljubav koja čini da čovjek postane "poput Boga". "Tko se nanovo ne rodi od vode i duha ne može ući u kraljevstvo Božje". To znači da se čovjek mora roditi u novom fizičkom organizmu koji je prilagođen stupnju svijesti i opažanju života i postojanja kao božanske manifestacije sve-ljubavi. Dakle, ovaj novi fizički organizam predstavlja "novo rođenje od vode" kao što je novi stupanj svijest istovjetan "novom rođenju od duha". Novo rođenje predstav­ljalo je "veliko uskrsnuće" ili objavljivanje pojave spasitelja svijeta na Zemlji. To nije bilo uskrsnuće koje je on ostvario nakon svojega raspeća, već je to bilo "uskrsnuće od mrtvih" koje je on već stekao u svojim prošlim životi­ma prije svoje zemaljske inkarnacije. I to je isto uskrsnuće koje je obećano svim ljudima pod pojmom "drugi Kristov dolazak". Taj je drugi Kristov do-

Sekundarno i primarno uskrsnuće 165

lazak istovjetan stjecanju Isusovog životnog iskustva i doživljavanju stanja "jedinstva s Ocem" koje je s time povezano. Upravo tom kozmičkom stanju svijesti koje predstavlja Kraljevstvo nebesko zemaljski čovjek treba težiti kao svojem velikom cilju u budućnosti. Taj drugi Kristov dolazak poznajemo iz knjige "Livets bog" (Knjiga života) kao "veliko rođenje". Kroz Armagedon ili Sudnji dan svi se zemaljski ljudi pripremaju za to "uskrsnuće od životinje ka ljudskom biću". Pritom stjecanje tog uskrsnuća predstavlja, kao što smo već spomenuli, današnji sjajni cilj Božje volje za zemaljskog čovjeka. Prema tome, to se uskrsnuće može steći i postojati isključivo kao potpuni rezultat savršene ljubavi prema bližnjem, i samo to može predstavljati jedino pravo Kršćanstvo ili spasenje čovječanstva.

Martinus

PRINCIP REINKARNACIJE

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Smrt više neće predstavljati misterij

Svatko tko razmišlja o tome svjestan je da će jednoga dana umrijeti. Većina ljudi o tome ne razmišlja osim u slučaju kada umre neki prijatelj ili rođak ili netko iz njihove neposredne okoline, i tada ih obuzme strah. Za većinu ljudi smrt je zagonetka. Ljudi obično kažu: "Nitko se nikada nije vratio i rekao nam kako je na drugoj strani, a možda čak niti ne postoji druga strana". Zbog toga je sasvim prirodno da se na svojim predavanjima bavim misterijem smrti koji će postupno prestati biti misterij, prestat će biti nešto zbog čega su ljudi zabrinuti ili uplašeni.

Što je to smrt? Prije svega, to je nešto što doživljavaju apsolutno sva fizička bića na ovome svijetu. Nitko od nas ne vjeruje da će biti pošteđen tog iskustva, jer je ono previše očigledno svuda oko nas. Nadalje, smrt nije samo proces koji će nastupiti jednoga dana; ona je već prisutna u nama. Počinjemo umirati već u trenutku kada smo rođeni. Gdje je tijelo male bebe u kojem smo došli na ovaj svijet? Gdje je lice malenog djeteta koje smo imali kada smo se u uzbuđenju ra­dovali Božiću, maleno lice koje je sjalo kada smo u dječjoj dobi slušali čudesnu Božičnu priču, kada smo proživljavali sve one sretne trenutke djetinjstva?

To lice na fizičkoj razini više ne postoji. Mi sada imamo drugo lice. Ako smo sada stari možemo se zapitati gdje je ono mlado i poletno tijelo kojim smo u mladosti grlili one koje volimo. I gdje je zrelo tijelo kojim smo okrunili svoje životno djelo i doživjeli vrhunac svoje fizičke pojave u ovome životu? Ta su tijela, ukoliko smo danas starac ili starica, odavno mrtva. Starija osoba je zapravo doživjela reinkarnaciju ili ponovno rođenje mnogo puta prije nego što je zapravo umrla.

170 Martinus

2. POGLAVLJE

Preobražaj organizma

Nemoguće je poreći da ta fizička tijela više ne postoje. Ovdje netko može tvrditi da je sadašnje tijelo starije osobe isto tijelo koje je on ili ona imala kao dijete i kao mlada osoba, samo što je ono sada istrošeno. No, takav se pogled temelji na iluziji. Organizam je "nešto živo", organizacija živih mikrojedinki koje nazivamo organi, stanice, molekule i atomi. S izuzetkom organa, ciklusi su tih mikrojedinki tako brzi da je njihovo fizičko postojanje mnogo kraćeg trajanja od postojanja makrobića. Ta se bića zbog toga neprestano mijenjaju u organizmu makrobića. Svake se minute u našem organizmu rađaju i umiru stanice i atomi, tako da naš organizam u stvari prolazi kroz neprestani proces preobrazbe, i tijekom svega nekoliko mjeseci on je gotovo u potpunosti ob­novljen. Stoga nije tako beznačajan broj tijela koja je starija osoba već ostavila iza sebe. Svako se obnavljanje treba smatrati kao novo tijelo. No, mi baš ne primjećujemo te reinkarnacije ili ponovna rođenja jer prilikom tih preobra­žaja ne dolazi do prekida doživljavanja života. Zamjena se događa postupno, na tako blag i harmoničan način da ona u normalnom slučaju ne ometa ili ne prekida doživljavanje života. No, zamislimo li da se zamjena svih tih mi-krobića treba dogoditi u isto vrijeme, organizam bi morao umrijeti i trebao bi ga zamijeniti potpuno novi organizam. Između tih zamjena trebalo bi doći do neke vrste smrti. Tada bi tijelo koje smo imali kao dijete ostalo nepromije­njeno sve do onog trenutka kada smo dovoljno zreli da steknemo tijelo koje imamo u mladosti, a "rast" kakav danas poznajemo bio bi nam potpuno nepo­znat. Zamjena koja se ne može odigrati postupno mora se odigrati odjednom. Mi bi u tom slučaju morali pasti u neku vrstu sna ili uspavanog stanja, a za vrijeme tog sna novo bi tijelo, koje bi trebalo nositi našu mladenačku svijest, trebalo brzo rasti, dok bi se tijelo djeteta moralo isto tako brzo smanjiti i od­baciti u korist novog tijela. Tada bismo se probudili u novome tijelu i koristili ga neko vrijeme sve do nove zamjene.

Međutim, postoje bića na ovome fizičkom svijetu koja svoje obnavljanje života doživljavaju sukladno tom principu, a to su razni insekti koji prolaze kroz stanja gusjenice, kukuljice i leptira. Ova bića moraju doživjeti neku vrstu smrti između svakog stupnja u svakom zemaljskom životu. Zamislite da i mi moramo prolaziti kroz nešto slično. Jednog lijepog dana prožela bi nas inten­zivna potreba za dubokim snom, smanjilo bi se i nestalo tijelo po kojem su nas naši rođaci i prijatelji poznavali, a na njegovom bi mjestu izraslo novo ti­jelo. Na taj bi se način dnevna svijest mogla ponovno manifestirati i mi bismo

Princip reinkarnacije 171

se probudili u novom, prekrasnom tijelu koje nitko ne bi mogao prepoznati kao "nas". Štoviše, čak bismo mogli sudjelovati i u sahrani našeg napuštenog tijela. Nekima ovo može zvučati smiješno, nekima čak i uznemirujuće, no postoje bića u svemiru, pa čak i na ovom planetu, koja doživljavaju fizičko obnavljanje života u skladu s ovim principom.

3. POGLAVLJE

Zamjena organizama kod zemaljskog čovjeka

0 svemu ovome govorim isključivo zato što to zapravo podiže jedan dio vela sa procesa koji ljudi nazivaju "smrt", procesa koji ih često ispunjava užasom. No, čovjek se ne mora bojati smrti, osim one koju sam stvara. A putem du­hovne znanosti moderni tražitelj može postati upoznat s time što se događa tijekom procesa smrti, tako da zabrinutost i nesigurnost mogu biti prevladani 1 zamijenjeni povjerenjem i mirom. Istina je da nakon procesa smrti koji je ljudima poznat ostaje samo napušteno fizičko tijelo ili leš. Čovjek nije u stanju vidjeti kako se biće pojavljuje u novome obliku. No, je li to nepobitan dokaz da je svijest nakon raspada organizma nestala? Ne - mi možemo fizički doži­vjeti svijest neke druge osobe isključivo dok ta druga osoba ima fizičko tijelo kroz koje se može manifestirati, kao što i radio valove možemo doživjeti samo kada imamo radio kroz koji se oni pretvaraju u zvučne valove.

Pa ipak, ne sumnjamo u to da radio valovi postoje, iako ih ne možemo čuti. Svijest ili mentalitet živog bića također je realitet koji postoji u obliku zračenja ili valova. Te energije omogućuju cjelovito obnavljanje života i preo­bražaj organizma, kako ondje gdje se to javlja u obliku različitih stupnjeva kao što je slučaj kod gore spomenutih insekata, tako i u obliku postupne, gotovo neprimjetne preobrazbe koja se javlja kod zemaljskog čovjeka. Usporedimo li zamjenu organizma kod gore spomenutih insekata i zamjenu organizma kod vrste bića kojoj pripadaju i zemaljski ljudi, zar ovdje nemamo dokaz da je ova sposobnost zamjene organizma, poput svih ostalih sposobnosti, podređena evoluciji odnosno razvoju? Sposobnost zemaljskog čovjeka da zamijeni svoj organizam u biti je mnogo razvijenija nego ista ta sposobnost kod insekata.

Moći zamijeniti vlastiti organizam prilično neprimjetno kao što to ze­maljski čovjek čini u jednoj fizičkoj inkarnaciji, kroz stupnjeve djetinjstva, mladosti, zrelosti i starosti, a da pritom ne mora prekinuti funkcioniranje svo­je dnevne svijesti, i imati osjećaj da je to još uvijek isti organizam iako to nije

172 Martinus

tako, nešto je idealno u odnosu na stupanj razvoja na kojem bića moraju proći kroz neku vrstu smrti nekoliko puta u jednoj inkarnaciji.

Zemaljski je čovjek došao do stupnja razvoja na kojem je oslobođen ta­kvog neugodnog prekida u preobražavanju organizma sve do onog trenutka kada je njegov zemaljski život - zbog bolesti, nesreće ili prirodne istrošenosti uslijed starosti - prekinut i kada njegovu svijest preuzimaju duhovna ili zra-čeća tijela koja nose svijest bića tijekom spavanja. No, ukoliko postoji primi­tivniji način zamjene organizama od ljudskog, nije li isto tako prirodno da postoji način u usporedbi s kojim ljudski način zamjene izgleda primitivan, a na koji se oni postupno mogu privikavati? To podrazumijeva zamjenu orga­nizma prilikom koje se proces koji nazivamo "smrt" može također promijeniti u postupni proces preobražavanja umjesto nagle promjene iz jednog u drugo stanje. Na taj će način biti pobijeđen "strah od smrti" i više neće biti šokova povezanih s tim procesom preobražaja, kao što je to slučaj s današnjim ljudi­ma koji svojim fizičkim očima vide da fizička tijela drugih ljudi postaju leševi, a da istovremeno ne mogu vidjeti, istim očima, iste te ljude u tijelima obliko­vanim od zračenja koja sada nose njihovu svijest.

4. POGLAVLJE

Potpuna i djelomična zamjena organizma

S obzirom da je preobražavanje organizma, princip ponovnog rađanja ili re­inkarnacije podređen evoluciji odnosno razvoju, mora dakle postojati cilj te evolucije, naime da ta zamjena postaje sve više neprimjetna. Prema tome, zemaljski su ljudi i njima srodna bića do savršenstva doveli taj cilj unutar jednog zemaljskog života. Doista, dosegli su takav stupanj savršenstva da čo­vjek uopće ne primjećuje zamjenu svojeg organizma i poriče reinkarnaciju. Trenutno je primjetan samo proces zamjene koji je još uvijek nesavršen i koji se naziva "smrt". Još uvijek nije moguće ostvariti djelomičnu zamjenu orga­nizma, pa su ljudi podređeni potpunoj zamjeni organizma i vjeruju, budući su naviknuti samo na "djelomičnu smrt", da je potpuna zamjena organizma identična "potpunoj smrti". Ljudi će, međutim, takvo vjerovanje koje se teme­lji na nepoznavanju vječnih zakona života, zadržati tek kratkotrajno. Brojni su tražitelji već uspjeli pronaći rješenje zagonetke smrti.

Međutim, nije namjera života da se ljudi bave "smrću" i "duhovnim svi­jetom" na mističan način; to treba postati kristalno jasna znanost, a čovjek će

Princip reinkarnacije 173

pomoću svojeg znanja i stvaralačke sposobnosti vremenom uspjeti pobijediti smrt.

To je volja Providnosti ili Boga da će nakon dugog razdoblja u spiralnoj evoluciji živo biće doći do stupnja na kojem će moći doživljavati svoje vječno postojanje bez prekida u organizmu koji se moraju događati u biljnom i ži­votinjskom carstvu spiralne evolucije. To znači da će takvom neprimjetnom zamjenom organizma, poput one kojom je zemaljski čovjek ovladao unutar jednog zemaljskog života, isto to biće jednoga dana u budućnosti također ovladati kada će prelaziti iz fizičkog stanja u zračeće stanje.

S vremenom će pojam "uskrsnuće" postati stvarnost za zemaljskog čovje­ka koji, nakon što dosegne stupanj razvoja na kojem će svojom voljom moći upravljati materijom, više neće biti opisivan kao "zemaljski čovjek" već kao "pravi čovjek", "čovjek poput Boga".

U mojim kozmičkim analizama i na simbolima pokazujem gdje će u spi­rali evolucije taj cilj postati stvarnost. U posljednjem dijelu trećeg carstva spi­rale, carstvu pravog čovjeka, takvo će savršeno postojanje postati činjenica. Tada prelazak bića iz fizičkog u duhovno doživljavanje života više neće biti ometano nikakvim "procesom smrti". Prijelaz će biti isto tako savršen kao što je danas za zemaljskog čovjeka savršen prijelaz iz djetinjstva u mladost, iz mladosti u zrelost te iz zrelosti u starost.

5. POGLAVLJE

Učeći se živjeti mi zapravo učimo umrijeti

Međutim, sve dok se ne dosegne takva epoha evolucije, zemaljski čovjek mora još uvijek doživljavati život koji je podijeljen na odvojene fizičke i duhovne živote, gdje se prijelaz događa isključivo kao potpuna zamjena organizama, a posljedica je toga da je biće svjesno samo u jednoj od dvije sfere u kojoj se trenutno nalazi. U svakom slučaju, tijekom svojeg boravka u fizičkom svije­tu ono je sklono poricanju postojanja druge sfere. U principu, to je na neki način kao da gusjenica poriče postojanje leptira. Međutim, putem moderne duhovne znanosti "ljudske gusjenice" našeg vremena koje traže istinu imaju mogućnost da se upoznaju s nečim višim od svojeg malenog lokalnog "svijeta gusjenice". Mogu dobiti pregled evolucije života, procesa stvaranja usred ko­jeg se nalaze, i mogu steći znanje o tome što dovodi do takvog stanja u kojem su u potpunosti prevladani bol, patnja i smrt.

1. POGLAVLJE

Fizički prostor

Što znamo o prostranom zvjezdanom nebu koje se proteže nad našim glava­ma u noći bez oblaka? Materijalistička je znanost toliko napredovala da nam može pokazati da nebo nadmašuje sve što se može izmjeriti kao veličina, uda­ljenost, vrijeme i prostor. Znanost ne može koristiti uobičajene termine kada opisuje udaljenosti u svemiru. Te su udaljenosti toliko ogromne da je čovjek morao stvoriti novu jedinicu mjere kako bi mogao misliti u tim perspektiva­ma, jedinicu koja je nazvana "svjetlosna godina".

Na taj su se način mogle izmjeriti udaljenosti do udaljenih solarnih i galaktičkih sustava koji se mogu promatrati kroz dvoglede i teleskope što se nalaze stotine tisuća svjetlosnih godina od Zemlje, a svjetlosna godina je uda­ljenost koju svjetlost pri brzini od 300.000 kilometara u sekundi prijeđe u godini dana. Drugim riječima, što dalje gledamo u svemir, to dalje gledamo u prošlost. Kada pomoću optičkih instrumenata promatramo sazviježđa ili galaktike koje su udaljene nekoliko stotina tisuća svjetlosnih godina, ne vidi­mo ih onakve kakve su danas već kakve su bile prije nekoliko tisuća godina. Činjenica da ta sazviježđa i galaktički sustavi predstavljaju ogromna vatrena mora i sjajna sunca različitih stupnjeva vrućine za običnog čovjeka ne pred­stavlja nikakvo rješenje zagonetke ili misterija koji ih okružuje.

Fizička znanost obavlja veliki i neprocjenjivi posao pri vaganju i mjere­nju stvari kao i pri procjeni brzina, no na taj se način ne može riješiti zago­netka svemira. Ona pruža tek materijal za razmišljanje, no razmišljanje u tom području kao i svugdje drugdje u životu mora doći do rješenja u pojmovima manifestacija života, a ne samo do rješenja u pojmovima težina i mjera.

178 Mar tin us

2. POGLAVLJE

Makrokozmos i mikrokozmos

Što nam pokazuju ti ogromni zvjezdani sustavi u svemiru? I koja je njihova svrha? Da li ti bezbrojni oceani zvijezda postoje samo zato da bi ih stanovnici Zemlje mogli gledati kao sićušne sjajne točke u tami noći, kao što se vjerova­lo u prošlosti? Ne, u to danas gotovo nitko više ne vjeruje. Znamo da Zemlja nije središte svemira kao što se to smatralo u staroj religioznoj i dogmatskoj slici svijeta. Poznato nam je da su ti galaktički i solarni sustavi tako ogromnih dimenzija i da je Zemlja u odnosu na njih tako sićušna da bi to predstavljalo vrlo neobično rasipanje prirodnih sila kada bi sva ta nebeska tijela treba­la postojati samo zbog Zemlje ili samog čovječanstva. Priroda svoje sile ne troši uzalud; naprotiv, sve je iskorišteno i na svoj način služi dobrobiti cjeli­ne. Ovdje na Zemlji nemoguće je pronaći nešto što u prirodnom održavanju kuće odlazi u smeće. Zar ne vidimo da se reciklira usahnulo lišće u jesen, da otpadni proizvodi postaju korisno gnojivo i da životinjski izmet doprinosi rastu žitarica? Čak i kap vode vrvi životom, sićušnim bićima koja možemo promatrati kroz mikroskop i čija je manifestacija života apsolutno neophodna u velikom tkanju života.

Posvuda je moguće pratiti manifestaciju životne sile, sve do svijeta atoma i elektrona, na koje čak i znanost gleda kao na mikroskopske solarne sustave. Bi li svijet mogao postojati bez snage atoma? Ne, ne bi. Kada ne bi postojali atomski sustavi od kojih je sve izgrađeno ne bi bilo ni ljudi, ni Zemlje, Sunče­vog sustava, ni galaktičkih sustava. Ne postoji niti jedna čestica u mikrokoz-mosu, bez obzira koliko bila sićušna, koja nije od koristi za cjelinu. S kojim logičnim opravdanjem, dakle, možemo pretpostaviti da gigantske čestice u svemiru koje nazivamo planetima, sunčevim sustavima i galaktičkim sustavi­ma nisu podređene istim zakonima i principima koji se manifestiraju na većoj skali? Brojna sazviježđa i nebeska tijela zapravo nisu planeti u uobičajenom smislu, već prostrani oceani goruće materije, kipućih metala koji predstavljaju kretanje i manifestaciju sile koja se ne može izmjeriti sadašnjim pojmovima sile. Ovdje nije u pitanju manifestacija stotina tisuća konjskih snaga, već mi­lijuna, pa čak i milijardi i milijardi konjskih snaga. Vjerovati da su sve te ma­nifestacije sile, koje međusobno utječu jedna na drugu, proizvod slučajnosti i da ta ogromna nebeska tijela trebaju slijediti svoje zakonom određene putanje ili cikluse u svemiru tijekom neizmjernog vremenskog razdoblja, i kroz be­skrajne udaljenosti samo zato da bi ih se moglo promatrati sa naše Zemlje, samo je izraz naivnosti i ograničenosti uma. Naša mala Zemlja ne predstavlja

uaiaKtiKe u svemiru

ništa više od čestice prašine u odnosu na ogromna nebeska tijela i galaktičke sustave, a mi sami smo, u odnosu na te gigantske sile, isto tako mikroskopski mali kao što su elektroni u atomima koji sačinjavaju našu vlastitu krv i meso mikroskopski mali u odnosu na naš čitavi organizam.

3. POGLAVLJE

Kaotična svijest i kozmička svijest

Materijalistički pogled na svijet našeg vremena, koji se temelji na istraživanju tijela, organa i čestica, i na mjerenju kretanja u vremenu, prostoru i materiji, zapravo je pogled na smrt umjesto na život. On njeguje smrt umjesto živo­ta, živeći u iluziji umjesto u stvarnosti. Rješenja u pojmovima težina i mjera predstavljaju samo nešto lokalno i relativno kada čovjek niti poznaje niti pri­znaje živo "nešto" koje se manifestira, stvara i doživljava kroz sva kretanja i cikluse koje čovjek može izmjeriti, a još više kroz one koje ne može izmjeriti. Ovo, dakako, nije kritika znanosti i njenih metoda koje su od izuzetne koristi za čovječanstvo i koje će biti od još veće koristi kada čovjek otkrije kako ih još više može koristiti u službi mira i ljubavi prema bližnjem. To je samo analiza stanja čovječanstva u svijetu gdje se sile kreću u smjeru rata, kaosa, eksplozija i kratkih spojeva, kako u međuljudskim tako i u međunarodnim odnosima.

Čovjek na Zemlji stvara kaotično stanje u odnosu na svoju okolinu jer još uvijek ima kaotičnu svijest. Ova se svijest također koristi pri istraživanju zagonetki života i ona ovdje također smatra da su okolnosti kaotične. Kaže se da ono što se vidi ovisi o oku koje gleda, i to je istina kada razumijemo oči i svijest koja ih koristi. Kaos, međutim, nije u svemiru, on se nalazi u samome čovjeku. Ali, s upoznavanjem kozmičke strukture i zakona univerzuma, ma-krokozmičkih, međukozmičkih i mikrokozmičkih izraza života, čovjek ima mogućnost, ukoliko teži životu u skladu s lim zakonima, promijeniti svoju svijest u kozmičku svijest.

180 Martinus

4. POGLAVLJE

Samo što nije stvoren "čovjek poput Boga"

Duhovna znanost tražitelju istine želi prenijeti razumijevanje međusobnog odnosa između njegove vlastite volje i svijesti te kozmičkih sila koje se mani­festiraju u mikrokozmosu i makrokozmosu, tako da on putem logičnog raz­mišljanja može spoznati svoj vlastiti potencijal i u skladu s time poraditi na vlastitom razvoju. Mi samo trebamo proučiti izraze života na našem vlastitom planetu da bismo uvidjeli da su ogromne, moćne, kozmičke ili univerzalne sile milijunima godina radile na njemu da bi se on mogao pojaviti u svrhovitom obliku i stanju u kojem se danas nalazi. Zašto je okrugao? Zašto se okreće oko svoje osi i kreće oko Sunca? Zašto na njemu postoje minerali, biljke, životinje i ljudi, i zašto u čovjeku postoji težnja da Zemlja postane svijet mira, gdje je sve prekrasno i služi cjelini? Da li je to posljedica slučajnih kombinacija ma­terije koje su isto tako mogle biti posve drukčije? Ne, posljedica je to logičnog mišljenja i stvaranja, manifestacije svijesti koja se nalazi iza čitavog svemira i koju čovjek naziva Bogom. Zemlja je tijekom ogromnog vremenskog razdo­blja iz vatrenog oceana bila pretvorena u svijet naseljen životinjskim oblikom života i u boravište za budućeg "čovjeka poput Boga". Takav čovjek već postoji na Zemlji u nekoj vrsti embrionalnog stanja. Njegovo stvaranje još nije dovr­šeno, iako stvaranje Zemlje samo što nije dovršeno; čovjek samo što nije upo­znao samoga sebe, kao što samo što nije upoznao svijet u kojem živi. Naziva se "čovjekom" jer se osjeća nadmoćnim nad ostalim životinjama na planetu, no, u stvarnosti on je još uvijek djelomično čovjek a djelomično životinja. Među­tim, planet i čovječanstvo sada prolaze kroz ubrzanu evoluciju, i za nekoliko tisuća godina na ovom će planetu manifestacija života nadaleko nadmašivati čovjekov san o "jednom svijetu" ili "ujedinjenim državama svijeta".

5. POGLAVLJE

Nužnost duhovnih perspektiva

Rješenje misterija života ne može se pronaći gledanjem u svemir ka udaljenim sazviježđima i galaktikama, niti otkrivanjem grade jezgre atoma. Međutim, te su fizičke perspektive od velike koristi kao dijelovi pogleda na svijet i život, no one moraju biti nadopunjene duhovnim perspektivama da bi čovjek mo-

v H i n i l i MM u ovcinu u

gao doživjeti stvarnost kojoj doprinosi i koju doživljava. Život je tako mudro strukturiran da baš ništa ne može ostati misterij za živa bića. Ta struktura života postoji u svim veličinama ili formatima, tako da će uvijek postojati format koji odgovara svakom intelektualnom kompletu osjetila. Kroz format životne strukture koji u potpunosti odgovara našem kompletu osjetila može­mo doživjeti rješenje misterija života.

Gledanje u svemir gledanje je prevelikog formata, a gledanje jezgre ato­ma je gledanje premalog formata. Kod nas je misterij svemira koncentriran u formatu koji na jedan sasvim drugi način odgovara našem kompletu osjetila, a to je naš vlastiti organizam. On se sastoji od kombinacija sustava koji su istovjetni sustavima u svemiru izvan nas.

Već znamo da se sva materija javlja u obliku atoma ili malenih mikro-sustava koji su vrlo slični solarnim sustavima i galaktikama. U mikro-svijetu atomi su mali centri sile oko kojih kruže maleni planeti, takozvani elektroni. To znači da naš organizam nije čvrsta pojava, već se sastoji od malenih čestica između kojih se nalazi prazan prostor koji je mnogo puta veći od tih čestica. To zapravo znači da ako zamislimo da je ljudski organizam toliko uvećan da odgovara našem zvjezdanom nebu, mi ga ne bismo vidjeli kao organizam već kao potpuno novo zvjezdano nebo s odgovarajućim sazviježđima i sustavima. Pri pobližem promatranju naučili bismo razlikovati između različitih sustava. Vidjeli bismo da se želudac sastoji od svojeg zvjezdanog neba, mišići od ne­kog drugog, područje srca i pluća predstavljalo bi svoje određeno sazviježđe, mozak i živčani sustav drugo, kao što bi i seksualni organi predstavljali svoj vlastiti sustav.

6. POGLAVLJE

"Prazan prostor" nije prazan

Čovjek bi, da je inicirano biće, otkrio da je prazan prostor između svih zvi­jezda ili čestica prazan prostor samo gledano iz fizičke perspektive, i da je on zapravo ispunjen pravim sebstvom bića i suštinom njegovog bića, ogro­mnim područjem, gigantskim centralnim sustavom visoko-psihičke materije. Odavde bi čovjek vidio kako nisko-psihičke sile teku prema nisko-psihičkim centralnim planetarnim sustavima, što znači mikro-česticama u psihičkim organizmima ili duhovnim tijelima tog uvećanog ljudskog bića. Čovjek bi vidio kako kroz prazan prostor teku ogromni tokovi sile i impulsa između

182 iviamnus

mikro-čestica, od kojih svaki pronalazi svoj put ka odgovarajućim fizičkim suncima i planetima u tom sustavu.

Inicirani promatrač zapravo bi vidio da se iz takozvanog praznog pro­stora održava i upravlja čitavim sustavom. Odavde se organizira i kontrolira brzina i rotacija čestica. Nastaju novi fizički planeti i svjetovi, razvijaju se i suočavaju sa svojom propašću kako bi bili zamijenjeni drugima. Iniciranom bi čovjeku, osim toga, bilo očigledno da impulsi i životne sile koje dolaze do fizičkih čestica ili sunaca i planeta, dolaze iz određenog sustava u toj galaktici, naime iz njenih organa svijesti (njenog mozga i živaca). Inicirani bi također vidio kako ti misaoni impulsi stvaraju reakciju u mikro-sustavima.

7. POGLAVLJE

Čovjek i kozmos

Misaoni impulsi, u skladu s analizama u "Livets bog" (Knjiga života) sastoje se od šest osnovnih energija. Čovjek bi mogao vidjeti kako svaka od tih ener­gija ima svoj fizički sustav u velikom galaktičkom sustavu u čijem praznom prostoru one predstavljaju prevladavajuću životnu silu. U praznom prostoru između mikro-čestica želučanog područja prevladava energija teže ili ubilač­ka energija. Između mikro-čestica srca, pluća i krvi energija osjećaja u velikoj mjeri predstavlja vodeću silu. U praznom prostoru između čestica i mikro-sustava mozga i živčanog sustava energija inteligencije prevladava kao vitalna sila, dok se intuicija javlja kao vitalna sila u seksualnim organima. Kristaliza­cija pamćenja ili energija blaženstva oblikuje fizičke čestice kostura, a energija instinkta predstavlja dominirajuću silu u područjima gdje se fizičke čestice javljaju, gledano iz mezokozmičke perspektive, kao mišići i koža. Impulsi ži­vota ili misaone sile između tih sunaca i planeta uzrokuju neprestano preo­bražavanje, rađanje nekih svjetova i uništavanje drugih. Svime se upravlja iz velikog centralnog planetarnog sustava od kojeg potječu svi životni impulsi ili misaone sile, što je u mojim analizama nazvano nadsviješću iza koje se nalazi Jastvo, a to Jastvo predstavlja čvrstu točku tog ogromnog sustava kroz koji se otkriva sposobnost manifestacije. Čestice koje oblikuju fizičku mate­riju zapravo samo predstavljaju kristalizaciju misaonih energija, privremeni rezultat energije svijesti živog bića i njegove stvaralačke sposobnosti. Sva su kretanja u tom svemiru misao, i boravište stvarnog života je prazan prostor između čestica.

S ovim iskustvom svjetlosti mi se vraćamo našoj normalnoj veličini i pogledu na život u međukozmosu, i ponovno gledamo naše poznato noćno nebo iznad nas sa svojim tisućama sjajnih zvijezda. Sada je lakše razumjeti da one predstavljaju izraze života, izraze svijesti, misli i volje, i tamo gdje smo prethodno gledali izraze kaosa i slučajnosti, sada prepoznajemo cikluse živih bića u živim bićima, koja predstavljaju jedna za druge kako svemire tako i ma­teriju. Tu prepoznajemo istinu koju smo kao djeca naučili o vječnome Bogu: "U Njemu živimo, krećemo se i postojimo".

Martinus

NEPRIRODNI UMOR

Sa danskog na enlcski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Umor i depresija u svim društvenim klasama

Danas je vrlo rasprostranjena nelagoda koju nazivamo "umor". Postoje ljudi koji su toliko umorni da osjećaju da bi mogli leći na zemlju kako bi se odmo­rili bez obzira na to gdje se nalazili. Očigledno je da takav umor predstavlja veliku neugodnost. Samo je mali broj ljudi zbrinut na način da ne moraju raditi kako bi preživjeli. A u takvom slučaju dotični će čovjek biti još više slo­mljen jer umor počinje stvarati napetost u živcima. Postaje zabrinut za svoje financije, zabrinut da ne izgubi posao. Dan za danom on gubi hrabrost suoča­vanja sa životom. U tom slučaju umor na kraju vodi u depresiju koja sa svoje strane može dovesti do živčanog sloma, ravnodušnosti i samoubojstva.

Međutim, nisu samo ljudi koji su primorani zarađivati za život zabrinuti i slomljeni neprirodnim umorom. Financijski neovisni ljudi također mogu trpjeti zbog umora. Premda financijski slobodni i neovisni, većina njih ipak ima neki posao za koji su odgovorni i kojim zarađuju za život. I kod njih se može javiti neprirodan umor i slomiti čovjeka kada počinje primjećivati da gotovo da nema dovoljno energije koju bi posvetio svojem poslu. Doista, nema takvog oblika života, bilo među siromašnima ili bogatima, koji ne može biti pogođen i uništen neprirodnim umorom.

Nalazimo ga, zajedno s pratećom depresijom, u svim društvenim klasa­ma. Depresija može, u krajnjem, najgorem slučaju, voditi u mentalnu bolest i samoubojstvo.

188 Marunus

2. POGLAVLJE

Depresija i samosažaljenje

Opasno je biti u depresiji predugo vremena budući je depresija jednaka bo­lesti u sposobnosti razmišljanja. Depresivna je osoba izgubila sposobnost sa­gledavati život u normalnoj perspektivi. Može gledati život samo u mračnoj mentalnoj svjetlosti. Neprestano luta mračnim područjima misaonog svijeta, kao da ne može pronaći izlaz iz tih mračnih područja i doći u sunčana po­dručja misaonog svijeta. Svuda oko sebe vidi isključivo beznadnost. Smatra da je sve tako nesavladivo da sažaljeva samoga sebe i ima pretjerani osjećaj samosažaljevanja. Osjeća se poput mučenika. Osjeća se žrtvom hirova prirode ukoliko ne postoji nitko koga bi krivio za svoje "mučeništvo". Očigledno je da takva situacija, ako joj se ne stane na kraj, može voditi samo u depresiju. No, depresija je prvi korak do mentalne bolesti koja, u najgorem slučaju, može završiti samoubojstvom. Čovjek ne može postati abnormalniji od ovoga.

Kao što sam spomenuo, neprirodni umor, ukoliko se ne liječi, može voditi ka privremenom psihičkom ili mentalnom slomu. Nema koristi od zatvaranja očiju pred tim i dozvoljavanju da stvari idu svojim tijekom, kao što to tisuće ljudi danas čine, na taj način ispunjavajući mentalne ustanove i psihijatrijske bolnice s tim ljudskim olupinama, a to su oni koji ne završe tako da počine samoubojstvo.

3. POGLAVLJE

Mentalni invalidi

Što, dakle, čovjek može učiniti da bi se izliječio od tog razarajućeg umora? Na­ravno da je neophodno razumijevanje pravog i najdubljeg uzroka tog umora. Samo kada čovjek to spozna on može početi djelovati na ispravan način i započeti stvarnu borbu protiv te bolesti, i na taj način može biti vođen ka normalnom mentalnom životu i normalnom uživanju u životu.

Istina je da medicinska znanost u ogromnoj mjeri pomaže ljudima, osim što su izgrađene i što se grade velike bolnice kao i psihijatrijske ustanove. 1 brojni ne toliko bolesni pacijenti su izliječeni. Ipak, to ne sprječava da stotine tisuća ljudi danas žive svoj svakodnevni život s većim ili manjim stupnjem tog opasnog sindroma umora. Od tog velikog broja ljudi određeni postotak će

ivepnruum umur

postati neizlječivo mentalno bolesni. Mnogi od onih čija je bolest uznapredo­vala do opasnog stupnja ne mogu biti izliječeni u svojoj sadašnjoj inkarnaciji. Njihova je organska struktura već previše oštećena. Za njih privremeno nema lijeka sve do njihove sljedeće inkarnacije. Ako netko izgubi stopalo ili prst, njemu neće izrasti novi prst ili stopalo. Jednako tako, netko može biti toliko oštećen ili povrijeđen u mentalnim područjima da mu se ne može vratiti normalno zdravlje u sadašnjoj inkarnaciji. Čovjekovi mentalni organi mogu postati do te mjere oštećeni da njihovi određeni dijelovi mogu usahnuti ili umrijeti. Takvom se čovjeku više ne može pomoći. Isto kao što novi udovi ne mogu ponovno izrasti na fizičkom organizmu, tako, unutar određenog men­talnog područja, ne mogu ponovno izrasti novi organski dijelovi, tamo gdje su normalni dijelovi mrtvi. Ljudi s takvim oštećenjima ne mogu biti izliječeni ili im ne može biti vraćeno normalno zdravlje u njihovoj sadašnjoj inkarnaci­ji. Prema tome, ja se ovdje ne obraćam tim doživotnim invalidima, već onima koji trenutno doživljavaju tu bolest kao ništa više nego neprirodni umor. Ti ljudi, ukoliko se potrude, mogu biti izliječeni i u potpunosti oslobođeni tog umora i njegovih štetnih, smrtonosnih posljedica.

4. POGLAVLJE

Veliko mentalno naprezanje kod modernog čovjeka

Što je to neprirodni umor? Neprirodni je umor, koji je vrlo raširen, prije svega posljedica trenutno vrlo ubrzane transformacije života modernog čo­vjeka koja je rezultat ubrzane evolucije i primjene sposobnosti razmišljanja. Upotreba je te sposobnosti pretjerana za čovjeka koji je, gledano iz kozmič­ke perspektive, još uvijek primitivan. Prije nego što su ljudi stekli moderno obrazovanje i intelektualni horizont koji se iz toga razvio oni nisu imali neki određeni mentalni horizont pored instinktivnih funkcija, svoje potrebe za parenjem i potrebe da rade za svoj kruh svagdašnji. S obzirom da su većina ljudi bili robovi povlaštene više klase, oni su dobivali svoj kruh svagdašnji, iako oskudne porcije. Kako je svakodnevni život većine bio manje ili više isti i diktiran od te više klase, oni nisu mogli mnogo eksperimentirati ili razmišljati o svojem preživljavanju, kao što je to danas slučaj. Što je primitivni čovjek znao o svim pojavama ili misaonim područjima koji danas cvjetaju unutar mentaliteta modernog čovjeka? Što su primitivni seljaci znali o zemljopisu, astronomiji, povijesti, literaturi i umjetnosti, o građi Zemlje, o matematici,

190 Martinus

pisanju, fotografiji, filmu, radiju, televiziji ili svim ostalim stvarima koje su manje ili više usađene u glavu svakog današnjeg djeteta i mlade osobe kao vitalni predmeti i vještine? Nepobitna je činjenica da takvo stanje predstavlja napor ili upotrebu živaca i sposobnosti mišljenja kojom se prapradjedovi iste te djece i mladih baš nikada nisu opterećivali.

5. POGLAVLJE

Veća osjetljivost i bolja sposobnost razmišljanja

To mentalno proširenje svijesti predstavlja samo prednost za ljudsko biće. Upravo će to proširenje mentaliteta na kraju u potpunosti uzdići čovjeka iz životinjskog carstva i pomoći mu da postane savršeni čovjek. No, za čovjeka sa ulice to je potpuno novo područje mentaliteta; doista, gledano iz kozmič­ke perspektive, ono se može smatrati tek rođenim. A nešto što je tek rođeno krhko je i slabašno. Veliko je preobražavanje mentaliteta ljudskog bića stoga imalo za posljedicu da se sadašnji moderni čovjek takoreći brzinom svjetlosti našao u uvjetima koji su potpuno drukčiji od onih koje su imali njegovi pra­pradjedovi i praprapradjedovi. Suvremeni je čovjek prožet proširenim tokom misli koje su bile nepoznate njegovim precima i koje im stoga nisu mogle nauditi. Taj je tok misli profinio živce i krv, a time i organizam modernog čo­vjeka, organizam koji je mnogo osjetljiviji i življi od onoga koji su imali ljudi u prošlosti, kao što je i njegovo mentalno područje sasvim prirodno i u odgova­rajućoj mjeri postalo profinjenije i ranjivije. Zbog toga moderni čovjek može postati bolestan i biti povrijeđen u onim područjima na kojima su njegovi preci bili potpuno robusni ili nesvjesni, jer njihova svijest još nije bila proši­rena današnjim uzvišenim intelektualnim horizontom i proizlazećom proši­renom sposobnošću doživljavanja. Ta se proširena sposobnost doživljavanja odražava u čovjekovoj sposobnosti razmatranja, razmišljanja o područjima o kojima prethodno nije ništa znao. Prema tome, novi je čovjekov aspekt njego­va rastuća sposobnost razmatranja i razmišljanja. Upravo ga ta sposobnost u sve većoj mjeri odvaja od njegovog izvornog životinjskog postojanja.

isepriroani umor 191

6. POGLAVLJE

Veza između sposobnosti razmišljanja i egoizma ili sebičnosti

Novo područje svijesti igra vrlo važnu ulogu u svakodnevnom životu ljudi. Njihova im povećana senzitivnost ili osjetljivost omogućuje iskustva na koja su prethodno bili imuni. Ta nova iskustva, naravno, mogu biti ugodna i zdra­va, a time i oživljavajuća, kao što mogu biti neugodna i nezdrava, pa će utirati put ka bolesti ili smrti. No, u području koje je tek rođeno postoje brojne mo­gućnosti za pogreške. Upravo je to slučaj u čovjekovoj relativno novoj i još uvijek slaboj mentalnoj sferi. A obzirom da ta sfera zapravo predstavlja svijet misli kroz koji svi današnji ljudi međusobno komuniciraju i grade svoj zajed­nički život, sada možemo razumjeti kako taj zajednički život u brojnim situa­cijama dovodi do pogrešaka, kako postaje nestabilan i vodi ka razdoru ili po­djelama, mržnji i progonu. Zahvaljujući proširenoj sposobnosti razmišljanja do koje je došao moderni čovjek, on je postao genij u oblikovanju shvaćanja ili ideja u čijem se svjetlu on vidi kao potpuno nevino biće u svakom sukobu sa svojim bližnjim. Naravno, u istoj mjeri on na svojeg bližnjeg gleda kao na zločinca, progonitelja ili izvor zla, te stoga želi da taj bližnji bude kažnjen ili progonjen na najgori mogući način. A s obzirom da taj bližnji u pravilu osjeća isto prema svojem protivniku, život takvih ljudi mora neminovno dovesti do međusobnog proganjanja, mržnje i ogorčenosti, što u najgorem slučaju mora dovesti, kao što je to bio slučaj kod Vikinga ili primitivne djece prirode, do usmrćivanja i ubijanja.

7. POGLAVLJE

Mentalni konflikti i autosugestija

L)ok je primitivni čovjek iz prošlosti uglavnom djelovao na temelju instinkta i nije razmišljao ili imao dvojbi o pravdi jer je to zapravo bio nepisani zakon, kao što je to slučaj među životinjama, da je pravda bila na strani onih koji su mogli uništiti ili ubiti protivnika, moderni čovjek nije tako robustan. Istina je da ga njegov instinkt potiče da svojem protivniku želi nesreću, ali početni hu­mani osjećaj utječe na proširenu sposobnost razmišljanja bića, stvarajući misli koje su usmjerene ka obrani protivnika. Na taj način instinkt i osjećaji bića dolaze u sukob. A taj konflikt brzo pokreće čovjekovu proširenu sposobnost

192 Martinus

razmišljanja. I biće sada počinje razmišljati, često vrlo dugo. Ako instinkt bića prevladava ili je snažniji od osjećaja, on će upravljati inteligencijom bića, a time i njegovim razmišljanjem u korist instinkta. S obzirom da je instinkt sje­dište navika i sklonosti iz prošlosti, što znači nepisanog zakona gdje je pravda na strani onoga tko može uništiti ili pokoriti svojeg protivnika, on potiče biće da, pomoću svoje inteligencije, stvara najgenijalnije mentalne slike u kojima vidi sebe kao potpuno nevinoga ili kao stopostotnog mučenika. Zahvaljuju­ći istom načinu razmišljanja kojim upravlja instinkt on, u najgorem slučaju, svojeg protivnika vidi kao najgoreg zločinca kojem se mora suprotstaviti svim sredstvima. Za progonitelja nije uopće bitno je li to proganjanje opravdano ili temelji li se na činjenicama. On se već odavno hipnotizirao vjerovanjem da su njegove mentalne predodžbe, stvorene od strane njegovog instinkta i inteligencije, nepobitna stvarnost. U najgorim slučajevima on svojem protiv­niku želi smrt i uništenje. I ovdje smo se susreli s Vikingom, neandertalcem ili primitivnim djetetom prirode u modernom čovjeku dvadesetog stoljeća.

8. POGLAVLJE

Teški teret samosažaljenja ili "tnučeništva"

Međutim, nositi na taj način divljaka i njegove nepisane zakone u svojem srcu i mozgu i dozvoljavati mu da određuje čovjekovo ponašanje, teret je koji moderni čovjek dvadesetog stoljeća ne može nositi bez mentalnog prenapre-zanja. Taj teret doslovno uzrokuje neprirodan umor tog bića. Cesto se iscr­pljuje do smrti pod tim teretom. Zbog prethodno spomenute vrlo proširene sposobnosti razmišljanja, koja je rezultat nekog drugog stanja u njegovom umu i srcu, ta ga priroda divljaka koja je naslijeđena iz prošlosti može dovesti do pretjeranog promišljanja. To se promišljanje sastoji od svih vrsta misli koje nalaze oduška u ljutnji, mržnji i sklonosti proganjanja ljudi za koje čovjek vjeruje da su njegov izvor zla ili uzrok njegove nesreće. To promišljanje, zbog drevnih ljudskih instinkta i moderne inteligencije, dovodi do toga da čovjek pred sobom i drugima brani svoju nevinost i čistoću u svakom sukobu sa svojim bližnjim. I kada je to promišljanje uspjelo, tako da se njegov izvor u potpunosti hipnotizirao time da je on potpuno nevin, tada uistinu počinje njegova propast. On sada ne samo da postaje još ogorčeniji na predmet svoje ljutnje, što još više povećava njegovu živčanu napetost, već postaje i deprimi­ran jer zbog autosugestije on svoju situaciju može vidjeti samo kao mučeniš-

ivepriroam umor

tvo. Uslijed toga počinje patiti zbog pretjeranog samosažaljenja. Ogorčenost i ljutnja prema nekom drugom čovjeku i osjećaj samosažaljenja sada su postala dva velika područja aktivnosti u njegovom svakodnevnom životu, koja u ve­ćoj ili manjoj mjeri okupiraju njegove misli. Takav čovjek sprječava samoga sebe da bude sretan jer ga njegovo zamišljeno mučeništvo priječi u tome da bude mentalno normalan i u ravnoteži.

9. POGLAVLJE

Posljedice samo- tira n izira nj a

Mučeništvo i sreća ne idu zajedno kao što ne idu zajedno ulje i voda. A tome se mogu dodati ljutnja i ogorčenost prema bilo kojoj osobi koja nas dovodi u stanje neprijateljstva i razmišljanja o tome. No, ljutnja i ogorčenost također ne idu zajedno s normalnom životnom radošću. A s obzirom da se održa­vanje apsolutnog zdravlja tijela i duše može postići jedino normalnim uži­vanjem u životu, ovdje možemo vidjeti kako takav čovjek, iako nesvjesno, tiranizira samoga sebe podržavajući misli ljutnje i mučeništva. S obzirom da su sve misli zračeća sila koja prožima i prolazi kroz ne samo mozak već i kroz atomsku ili mikrostrukturu krvi, mišića i živaca, vrlo je važno kakve misli prolaze kroz mikroživot i organe u našem organizmu. Kako radosne misli čine normalnu životnu silu u životinjskom organizmu, ta će vitalna sila biti oštećena u onoj mjeri u kojoj je čovjek ispunjen mislima ljutnje, depresije i mučeništva. A kada je vitalna sila oštećena, njen kapacitet neće biti dovo­ljan za normalno životno funkcioniranje, a to je isključivo trajno uživanje u životu. I kada se nema dovoljno energije za normalno, svakodnevno funkci­oniranje, to se samo može osjećati kao "umor". Umor je isključivo simptom nedostatka vitalne sile.

Dakle uzrok čovjekovog neprirodnog umora leži u činjenici da on više nije čisti i pravi pračovjek. Njegova ga je evolucija dovela do toga da više ne može živjeti prema nepisanim zakonima prapovijesnih ili divljih ljudi, koji su isključivo usmjereni na moral sile: "Oko za oko i zub za zub". Njegovi živci više ne mogu podnijeti da su neprestano prožeti životinjskim mentalitetom, koji se može izraziti shvaćanjem "Svatko za sebe". On je postao previše "ljudski" za to. No, usprkos tome, tisuće i tisuće ljudi u svojem svakodnevnom razmi­šljanju stvaraju ogromnu količinu ljutitih i depresivnih misli, ujedinjenih s osjećajem mučeništva koji tjeraju iz tijela i duše svu životnu radost, a time i

194 Martinus

normalnu životnu silu. Ovdje smo došli do najdubljeg uzroka svih bolesti i svake nesreće.

10. POGLAVLJE

Novi ljudski uvjet života

Kako se moderni civilizirani čovjek sve više udaljava od stupnja primitivnog čovjeka, od zakona i uvjeta koji su bili od životne važnosti za taj stupanj, on u odgovarajućoj mjeri dolazi pod principe i zakone sljedećeg stupnja evolucije. Sljedeći stupanj evolucije je onaj koji će postupno postati postojanje i ponaša­nje savršenog čovjeka, a to je mentalni stupanj o kojem je Krist govorio u svo­jem božanstvenom "Govoru na gori". Prema tome, normalnu životnu radost za čovjeka koji je napredovao u evoluciji znači biti nesposoban poraziti svojeg neprijatelja na način na koji su to činili Vikinzi ili osobe iz nordijske mitolo­gije. Svako stvaranje kulture sve se više protivi takvom načinu postojanja. U svakom slučaju civilizirani čovjek ne smije sam kažnjavati svoje neprijatelje. U civiliziranim državama to se samo dozvoljava putem vlasti i sudskog sustava. A evolucija ide sve više i više u tom smjeru. Među tim civiliziranim nacijama sve se više osjeća nedostatak sličnog sudskog sustava za nacije. Već su učinje­ni različiti pokušaji pri stvaranju takvog sudskog sustava. Što su "Ujedinjeni narodi", "Liga naroda", "Jedan svijet" i slične organizacije drugo nego pokušaji ili preteče internacionalnog sudskog sustava za nacije?

Prema tome, put ka zdravlju duše i tijela vodi isključivo kroz borbu s ljut­njom, ogorčenošću i osjećajem mučeništva u čovjekovom srcu i umu. Samo prijateljstvom čovjek može ukloniti neprijateljstvo između sebe i drugih. I samo s prevladavanjem sklonosti da se osjeća neprijateljstvo i želja za osve­tom prema svojem bližnjem može čovjek ukloniti apsolutni uzrok svih bolesti. Bolest je samo reakcija koja se javlja u fizičkom tijelu na prethodne mentalne konflikte ili nesklad između izvora organizma i njegovog bližnjeg ili njegove okoline. Da ti sukobi nisu postojali, biće nikada ne bi došlo u oslabljeno stanje koje ga danas čini podložnim svim vrstama bolesti.

Neprirodni umor 195

11. POGLAVLJE

Životnodajuća sila postojanja i ljubav prema bližnjem

Zato nije uzalud Krist govorio: "...već ako te netko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi". "Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas pro­klinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite za one koji vas bezobzirno iskorištavaju i proganjaju...""... i ako se on (tvoj brat) pokaje,oprosti mu. I ako se sedam puta na dan obrati tebi govoreći, ja se kajem, ti bi mu trebao opro­stiti". Kasnije je apostolu Petru naglasio da ne bi trebali oprostiti samo sedam puta na dan, rekavši: "... ne sedam puta na dan, već, sedamdeset sedam puta na dan". Ne znači li to da čovjek treba oprostiti sve i svakome? Kada netko može oprostiti sedamdeset sedam puta na dan, zar to ne pokriva sve situacije u kojima treba oprostiti a s kojima se on može susresti? Nakon te dnevne kvote opraštanja sigurno nije ostalo ništa za oprostiti. Sve mora biti oprošte­no. Da su ove riječi ili shvaćanja samo proizvod mašte površnog fanatika one bi već odavno nestale. Ono što nije ukorijenjeno u stvarnosti s vremenom će ukloniti oluje života. Ova su shvaćanja i zapovijedi do sada izdržale dvije tisuće godina, i to isključivo zahvaljujući činjenici da označavaju nepobitnu istinu, istinu koja sada postaje živa stvarnost kroz očigledne reakcije u čovje­kovoj psihičkoj ili mentalnoj strukturi i načinu postojanja. S ljubavlju prema bližnjem u umu i ponašanju, nestat će način razmišljanja koji je smrtonosan, razmišljanje kroz koje se čovjek uvježbava da vidi "trun u oku svojeg brata", a da ne vidi "gredu u vlastitom oku". Uklanjanjem tog pogrešnog opažanja živo­ta čovjek je pronašao najbolji lijek za sve bolesti i nesreću. Samo upotrebom takvog lijeka čovjek može pronaći put koji vodi natrag ka životu. Područje patnje mora ustuknuti pred zračećim suncem ljubavi.

Martinus

KROZ PRAZNI PROSTOR SVEMIRA

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Udaljenosti u svemiru

Svi znamo da je svemir beskrajan prostor u kojem se nalaze bezbrojne ga­laktike, zvjezdane maglice, sunca i planeti. Također znamo da se između tih sunaca i galaktika nalaze ogromne udaljenosti, udaljenosti koje su tisućama puta veće od prostora koji zauzimaju sama ta sunca i galaktike. Zašto su uda­ljenosti između tih makrokozmičkih čestica u svemiru tako ogromne? Zašto ta sunca i planeti ne mogu biti mnogo bliži? Uistinu, oni ne mogu biti ništa bliži. Da ne postoje sadašnje velike udaljenosti između nebeskih tijela, fizički život u kojem živimo nikako ne bi mogao evoluirati. Znamo da kada bi se Zemlja više približila Suncu ona bi konačno došla u područje u kojem bi sav život na površini bio uništen od strane sunčeve svje­tlosti i vatre. Na isti bi se način život na njoj u potpunosti smrznuo kada bi se udaljila od Sunca. Prema tome, te ogromne udaljenosti između svjetova u svemiru imaju određenu ili posebnu svrhu. Stvorene su u korist evolucije života. Bez velikih udaljenosti između tih svjetova ili nebeskih tijela ne bi bilo prostora za njihovo životno kretanje. Bez njihovog kretanja ne bi bilo ni vre­mena ni prostora, ni dana ni noći, ni zime ni ljeta. Fizički bi svijet bio potpuno nenastanjiv za svjesni život. No, to nije tako.

200 Martinus

2. POGLAVLJE

Nastanak i nestanak zvjezdanih sustava

Fizički je svijet u velikoj mjeri izraz života. Taj je život koncentriran u pra­znom prostoru između sjajnih zvjezdanih sustava koje vidimo na jasnom noćnom nebu. Sve su te sjajne zvijezde ili zvjezdani sustavi nastali iz tame praznog prostora. Oni su, takoreći, proizvod tog praznog prostora, isto kao što ih vidimo da ponovno nestaju u tami i postaju nevidljivi, ostavljajući iza sebe samo prazan prostor.

Mi, prema tome, imamo pred sobom ogromni prazan prostor u kojem svjetovi nastaju i nestaju. S obzirom da nešto ne može nastati iz ničega, isto kao što nešto ne može postati ništa, ono što ovdje doživljavamo jest iluzija. Vidimo da sjajni oblaci nastaju, takoreći, iz ničega. Ti se oblaci zgušnjavaju u sunca i galaktike, kulminiraju u stanju svjetlosti i vrućine da bi nakon toga ponovno, tijekom ogromnih vremenskih perioda, bili uništeni, nestali u tami, kako bi postali ništa u svemiru.

S obzirom da nešto, kao što smo već spomenuli, ne može postati ništa, taj nastanak nebeskih tijela u svemiru ne može nikako predstavljati početak tvari ili materije. Te su tvari već morale postojati prije nego što su postale plinoviti oblaci i sunca i planeti koje možemo vidjeti u svemiru.

S obzirom da nešto ne može postati ništa, raspadanje i nestanak nebeskih tijela u svemiru ne može predstavljati uništenje tvari ili apsolutni kraj materi­je, što također možemo vidjeti našim fizičkim očima. To ima za činjenicu da tvari mogu postojati u stanju u kojem su nedostupne našim fizičkim osjetili­ma. A tamo gdje je materija ili tvar nedostupna našim fizičkim osjetilima, mi naravno ne opažamo ništa. A tamo gdje ne možemo ništa opažati i gdje stoga ne možemo doživjeti nikakve detalje, možemo doživjeti postojanje samo kao prazan prostor.

3. POGLAVLJE

Prazni je prostor duhovni svijet

Kada nam se svemir javlja kao ogromna praznina u kojoj materija koja čini sunca i galaktike zauzima izuzetno mali dio tog prostora, to apsolutno nije

Kroz prazni prostor svemira 201

zato što je on takav prazan prostor, već zato što se materija ovdje javlja u sta­nju koje nema utjecaja na fizička osjetila.

Dakle, ovdje imamo dvije vrste materije: onu koja je osjetilima vidljiva i onu koja je nevidljiva. Kao što vidljiva materija tvori vidljivi svijet, tako nevidljiva materija sačinjava nevidljivi svijet. I ovdje smo došli do temelja svake religije, naime do toga da "duhovni" svijet postoji iza fizičkog. No, za nas nevidljivi ili duhovni svijet nije vjerovanje ili pretpostavka, već stvarna činjenica.

Zašto je taj nevidljivi svijet opisan kao "duhovni"? On je opisan kao du­hovni zato što su čitava naša svijest i svijet misli izgrađeni od te materije. Fizičkim osjetilima ili očima mi ne možemo vidjeti naše misli ili ideje. Zato smo primorani izražavati se pomoću jezika. Da su naše misli vidljive poput našeg fizičkog organizma, poput naših očiju, kose i ruku itd., mi ne bismo koristili govor. S obzirom da su misli istovjetne svijesti, a svijest je istovjetna duhu, a duh spada u nevidljivu materiju, ovdje dolazimo do razloga zašto je to područje materije bilo nazvano "duhovni svijet".

4. POGLAVLJE

Religiozna i intelektualna primitivnost

Prema tome, beskrajni se prazni prostor svemira sastoji od svijeta nevidljivih tvari i jednako je stvaran kao i svijet koji se sastoji od vidljivih tvari. No, to naravno ne znači da taj nevidljivi ili psihički svijet, kako se još naziva, odgo­vara svim tim različitim religioznim idejama koje su bile stvorene o njemu. Naprotiv, ovdje je postojalo slobodno područje za neprirodne zamisli i čisto praznovjerje. Posljedica toga je bilo to da su zauzvrat brojni intelektualni ljudi osjećali potpunu antipatiju prema i samom spomenu o postojanju tog ne­vidljivog svijeta. Brojni od tih intelektualnih ljudi ili znanstvenika smatraju svakoga tko se bavi duhovnim svijetom primitivnim, i na taj način otkrivaju svoju vlastitu intelektualnu nesavršenost. Njihov stav, dakle, otkriva da oni uopće ne razumiju kako poricanjem postojanja duhovnog svijeta oni svjesno ili nesvjesno zastupaju mišljenje da nešto može nastati iz ničega i da nešto isto tako može postati ništa. Na taj način oni indirektno potvrđuju vlastitu primitivnost. Duhovni je ili nevidljivi svijet očigledna činjenica u obliku be­skrajnog praznog prostora svemira.

202 Martinus

5. POGLAVLJE

Naš svijet misli predstavlja dio praznog prostora ili nevidljivog svijeta

Što se to skriva iza tog ogromnog praznog prostora? Neizbježno mora biti sakriveno nešto, zakoni, principi i sile koje uzrokuju izranjanje iz tame, iz ne­vidljivog u vidljivo stanje galaktika, planeta ili svjetova i živih bića. Isto tako nevidljivi ili duhovni svijet mora predstavljati nastavak procesa koji vodi te realitete iz vidljivog svijeta u nevidljivi svijet ili stanje.

Dakle, postoji velika aktivnost ili manifestacija energije u tom velikom praznom prostoru svemira, ali u vibracijama i valnim duljinama koje ne mogu utjecati na naša fizička osjetila. Kako možemo znati da se u tom nevidljivom svijetu uistinu događa veliko očitovanje energije? Promatrajući naše vlastite misli i manifestaciju naše svijesti koja čini onaj dio nevidljivog svijeta koji je izravno povezan s našim doživljavanjem života. Prije svake riječi, svakog dje­la, svakog pokreta koji želimo napraviti, odigrava se misaoni proces. Mi želi­mo, mislimo i zamišljamo unaprijed fizička djela ili manifestacije koje želimo manifestirati, isto kao što sva fizička iskustva koja doživimo ostavljaju iza sebe misaonu aktivnost ili pojmovnu aktivnost u našoj svijesti.

Sve što su ljudi manifestirali najprije se očitovalo u njihovom misaonom svijetu, što znači u njihovom nevidljivom dijelu ili pojavi u obliku živog bića. Dakle, živo se biće sastoji od vidljivog dijela i nevidljivog dijela. Prema tome, vidljivi je dio fizički organizam, dok nevidljivi dio čini svijest. No, činjenica je da nevidljivi dio upravlja i kontrolira vidljivim dijelom. Prema tome, nevidlji­vi je dio primarni dio živog bića. Zašto isto tako ne bi bilo i sa svemirom?

6. POGLAVLJE

Zašto je Bog "na nebu"

Dakle, svemir se sastoji od vidljivog i nevidljivog dijela. I zar ovdje ne vidimo da materijalno stvaranje izražava logiku, planiranje i svrhu ili služi logičnoj svrsi? Zašto ti planovi, ideje i svrha ne bi nastali u nevidljivom dijelu svemi­ra? Zašto nevidljivi dio svemira ne bi bio sjedište nastanka tih planova, ideja i svrhe? Zašto taj nevidljivi dio svemira ne bi predstavljao svijest kao što je to kod živog bića?

Kroz prazni prostor svemira IK)5

Nevidljivi dio svemira uzrokuje upravo istu vrstu manifestacije kao i ne­vidljivi dio živih bića, a to je svrhovito stvaranje. Prema tome, nevidljivi dio svemira, tj. beskonačni prazni prostor jest svijest, sjedište misaone manife­stacije, želja i volje i "Nečega" što je izvor tih misaonih manifestacija, želja i volje.

Zato nije tako neobično da je na svijet došla ideja da je "Bog na nebu", isto kao što je na svijet moralo doći i shvaćanje da "u Njemu mi živimo, krećemo se i postojimo". Božje Jastvo i svijest su stoga nevidljivi dio bića koje nazivamo Bogom, dok je Božji fizički organizam (fizički svemir) vidljivi dio tog bića, upravo kao što je to slučaj s nama i sa svim ostalim živim bićima. Naše Jastvo i svijest su naši nevidljivi dijelovi, isto kao što je naš fizički organizam naš fizički dio. Dakle, na taj način mi smo već "poput Boga".

7. POGLAVLJE

"Rođenje" i "smrt"

Iz gore iznesenog očigledno je da prazan prostor svemira zapravo uopće nije prazan prostor. Takav je prazan prostor potpuno nemoguć u svemiru. No, u svim situacijama u kojima je tvar ili materija nedostupna bilo kakvom fizič­kom opažanju, nastaje prazan prostor. Kako bi inače izgledao svijet ili po­dručje koje je nedostupno bilo kakvom fizičkom opažanju?

To da prazan prostor nije područje unutar kojega apsolutno ništa ne po­stoji vidi se iz toga, kao što je bilo gore pokazano, da fizički svijet koji je dostu­pan osjetilima, a to su galaktike, sunca i planeti, nema svoj prvi uzrok ili prvi izvor u vidljivom svijetu ni u kojem slučaju i ni u kojoj situaciji. Vidimo da iz tame praznog prostora ili nevidljivog svijeta struji neprestani tok materije, tok koji se zgušnjava i postaje vidljiv ili dostupan fizičkim osjetilima. Također vidimo kako se ona raspada i postaje nedostupna fizičkim osjetilima, i na taj način postaje dio tame praznog prostora ili nevidljivog svijeta. Te procese nazivamo "rođenjem" i "smrću".

Vidimo da se sunca i svjetovi rađaju i umiru, vidimo kako se mineralno stvaranje rađa i umire, kao što vidimo kako se rađaju i umiru biljni i živo­tinjski produkti. Sve što je dostupno fizičkom opažanju rađa se i umire. Tu ne postoje izuzeci. S obzirom da materija ne može nastati iz ničega, kao što ne može niti postati ništa, to rođenje i smrt ne predstavljaju apsolutni početak ili kraj. Prema tome, rođenje i smrt zapravo predstavljaju ulaz i izlaz iz fizičkog

204 Martinus

ili vidljivog svijeta. Mi smo na taj način svjedoci preobražava nj a te materije iz vidljivog u nevidljivo stanje.

8. POGLAVLJE

Naše vječno "Jastvo" koje se nalazi iza materije

No, tko smo "mi"? Da li smo mi istovjetni s materijom koja je podređena tom rođenju i smrti? Ne, mi to nikako ne možemo biti. Činjenice sigurno pokazu­ju da smo mi "Nešto" koje doživljava ili registrira to preobražavanje materije ili svoje rođenje i smrt. Istina je da imamo organizam koji je također rođen i koji umire. Zašto i on ne bi bio podložan istome rođenju i smrti? To je samo logična konstrukcija fizičke materije. On samo predstavlja "stvorenu" pojavu čija je isključiva namjera da bude instrument kroz koji "Nešto" može doživlja­vati i opažati fizički svijet. To nešto ne može biti sami organizam budući da on predstavlja samo proizvedenu ili stvorenu pojavu koja treba služiti određenoj svrsi. No, s obzirom da je svrha istovjetna želji, iza nje se može nalaziti samo živo nešto kao njen izvor. Prema tome, organizam svakog živog bića predstav­lja ispunjenje želje, otkrivajući na taj način da iza organizma postoji živo nešto koje je izvor tog organizma i za koje on predstavlja instrument za doživljava­nje života. To nešto koje se nalazi iza organizma nazivamo našim "Jastvom". To Jastvo ili Sebstvo gleda pomoću naših očiju, sluša pomoću naših ušiju i doživljava i manifestira se na fizičkom planu pomoću svih naših fizičkih osje­tila. S obzirom da, za razliku od našeg organizma, to Jastvo nije stvoreno, i s obzirom da je ono samo po sebi stvaratelj, ono ima vječno postojanje. Ono je postojalo prije nastanka svojeg sadašnjeg organizma, isto kao što će nastaviti postojati kada isti organizam prestane postojati na materijalnom planu. I kao što je imalo udjela u stvaranju sadašnjeg organizma, tako će imati udjela i u stvaranju budućeg novog organizma, i tako dalje. Dakle, to Jastvo i njegova svijest ili misaoni svijet nisu dostupni fizičkom opažanju i zato predstavljaju detalje praznog prostora.

Prema tome, prazni je prostor svemira boravište Jastava svih živih bića, njihove svijesti i misaonih svjetova, kao što je on na isti način boravište Bož­jeg Jastva i svijesti. Dakle, u tami praznine u dubinama svemira, postoji naj­dublji izvor ili podrijetlo života i njegove svijesti. Isto tako se Jastvo i svijest svih živih bića kriju u istom fizički nevidljivom svijetu. To ne vrijedi samo za sva bića koja imaju fizički organizam, već u jednakoj mjeri i za sva bića koja

Kroz prazni prostor svemira 2 0 5

su oslobođena tog organizma, a koja nazivamo "mrtvima". Sva se ona nalaze u nevidljivom svijetu iz kojeg će se ponovno inkarnirati u novi fizički organi­zam i na taj će se način ponovno manifestirati u fizičkom svijetu.

9. POGLAVLJE

Za najviše duhovne sposobnosti i osjetila ne postoji prazan prostor

Prema tome, svemir ili kozmos sastoji se od dvije vrste svjetova: fizičkog svi­jeta i duhovnog svijeta. Sve galaktike, sunca i planeti i sve što je s tim svjetovi­ma u vezi dostupno fizičkim osjetilima predstavlja, dakle, fizički svijet. Sve što se nalazi izvan tih fizički vidljivih pojava, što znači tamnog praznog prostora svemira, čini duhovni svijet. Kada se taj svijet pokazuje kao prazan prostor, to je, kao što smo već spomenuli, samo zato što detalji tog svijeta nisu dostupni fizičkim osjetilima. No, za najviše duhovne sposobnosti ili psihička osjetila duhovni svijet ne predstavlja prazan prostor. Za ta osjetila fizički prazan pro­stor svemira postaje zračeći svijet ispunjen životom, svjetlošću i radošću.

Mi ovdje nećemo ulaziti u pojedinosti o tom svijetu, jer smo u drugim predavanjima i djelima govorili o njemu. Ovdje ćemo samo osvijetliti još jed­nom zrakom svjetlosti fizičku stranu: prazan prostor svemira. Ljudi obično vjeruju da je taj prazan prostor također fizički svijet u kojem će čovjek fizički moći živjeti i kretati se isto kao što može živjeti i kretati se u fizičkom po­dručju nazvanom Zemlja. Mnogi ljudi zapravo vjeruju da će čovjek izgraditi prijevozna sredstva, neku vrstu svemirskih brodova, pomoću kojih će moći uspostaviti redovitu vezu s ostalim planetima i sunčevim sustavima. Na taj način strani bi svjetovi mogli postati čudesne turističke atrakcije, kao što bi uvoz i izvoz između planeta na taj način također postali činjenica. Ovdje vi­dimo kako neobuzdana može biti mašta kada se bavi područjima čiju pravu strukturu ne poznaje izvor te mašte. Ti ljudi ne razumiju da je isto tako ne­moguće za životinjsko biće da živi u praznom prostoru svemira kao što je običnoj muhi nemoguće živjeti na dnu oceana i ribi iz morskih dubina živjeti u vrućoj pustinji.

Fizički dijelovi života svih živih bića u potpunosti ovise o mogućnostima za život koje im osigurava njihov fizički organizam. Kako bi živa bića mogla doživjeti mogućnosti za život za koje njihov organizam nije izgrađen?

206 Martinus

10. POGLAVLJE

Fizički je svijet sekundarni svijet

Organizam svakog živog bića predstavlja instrument čija je isključiva svrha da omogući svojem izvoru određenu, naročitu prigodu za život. Što ta prigoda za život sve sadrži ovisi o kapacitetu tog organizma. Van granica tog kapaciteta niti jedno biće ne može na normalan način doživljavati fizičko postojanje. Zbog toga muha ne može živjeti na dnu oceana, a duboko-morska riba ne može živjeti u vrućoj pustinji. Oni moraju ostati tamo gdje jesu, jer im njihov organizam ne može omogućiti život u nekim drukčijim uvjetima od onih za koje je stvoren.

Ako bi biće napustilo životne uvjete za koje je njegov organizam izgra­đen, prestalo bi njegovo fizičko postojanje i mi kažemo da je ono umrlo. No, ta smrt vrijedi samo za njegovo fizičko postojanje. Njegovo Jastvo i nevidljivi dio njegovog postojanja koji je povezan s tim Jastvom, što znači njegova svi­jest ili svijet misli, još uvijek postoje. No, s obzirom da je fizički organizam mrtav, biće više ne može kroz njega izražavati postojanje svojeg Jastva i svoje svijesti. I sada je tu fizički prazan prostor gdje je ono prethodno ispunjavalo fizički prostor svojom manifestacijom. Ali ono još uvijek živi u tom praznom prostoru, manifestirajući se i doživljavajući život kroz svoj odgovarajući du­hovni organizam zajedno sa svim ostalim bićima u istom stanju, sve dok se ponovno ne rodi na fizičkoj razini. S obzirom da je to postojanje, kao što smo ovdje pokazali, nedostupno fizičkim osjetilima, podrazumijeva se da ono mora biti fizički nevidljivo.

Upravo taj nevidljivi svijet mi doživljavamo kao prazan prostor svemira. Dakle, u tom praznom prostoru sakriven je stvarni primarni svijet. Odavde se bića rađaju u fizički svijet i tu se vraćaju kada napuštaju ovaj svijet prili­kom smrti. Fizički je svijet samo sekundarni svijet. Fizički nevidljivi, duhovni svijet ili prazni prostor svemira jest, dakle, primarno područje života. To je boravište vječnog života.

Kroz prazni prostor svemira z u /

11. POGLAVLJE

Zemlja je živi organizam koji ne možemo napustiti dok se nalazimo u fizičkom stanju

Mala zraka svjetlosti koja je bačena na prazan prostor svemira pokazala nam je da taj prazan prostor sam po sebi nije i nikada ne može postati poprište fi­zičkog života i postojanja ni na koji drugi način osim kroz princip organskog rođenje i smrti. Zahvaljujući tom principu mi stupamo u fizički svijet iz du­hovnog svijeta. I zahvaljujući istom principu ponovno se vraćamo u duhovni svijet. Mi se možemo roditi u fizičkom svijetu samo zato što takav svijet već postoji. No, fizički svijet može postojati i omogućavati život za neinkarnira-na bića samo kao živi organizam. Zemlja je takav organizam. Njena osobita struktura omogućava životne uvjete za naš svakodnevni fizički život. Kada bi mi u bilo kojoj mjeri napustili fizičko područje Zemlje, stupili bi u jednakoj mjeri u prazan prostor svemira, gdje nikako ne bismo mogli održavati naše fizičko postojanje. Stupanje u prazan prostor svemira istovjetno je stupanju u okolnosti u kojima naš fizički organizam prestaje biti instrument za do­življavanje života, budući da fizička dimenzija za koju je on izgrađen više ne postoji. Gdje nema zraka, pluća ne mogu raditi. Gdje nema svjetla, vid ne može djelovati. Gdje nema zvuka, sluh ne može djelovati, kao što bi također bila nemoguća upotreba govora. Tome se također mora dodati činjenica da ovdje ne postoji ni sila teže, koja nas inače drži na mjestu, i zbog toga prestaje djelovati i naš centar ravnoteže. Za nas više nema "gore" i "dolje". Zbog toga je izvan funkcije i naša sposobnost orijentacije. Pored toga, naša bi prijevozna sredstva morala doseći brzinu koja odgovara barem brzini svjetlosti kako se to veliko putovanje kroz svemir ne bi sukobilo sa našim relativno kratkotraj­nim postojanjem.

Nakon ovoga je razumljivo da putnici na fizičkom svemirskom brodu ni­kada neće živi doći do udaljenih odredišta koja su si odredili u svemiru. Ako njihovo prijevozno sredstvo može doći na cilj neoštećeno, što i nije nemogu­će, tada će taj svemirski brod na udaljenom svijetu postati grob u kojem su sa­hranjeni njegovi putnici. Putovanje svemirskim brodom na taj način postaje samo pogreb za ljude koji su počinili samoubojstvo. Prazni je prostor svemira duh i zbog toga ga mogu posjećivati samo duhovna bića.

Martinus

BESMRTNOST ŽIVIH BIĆA

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Samo se kroz spoznaju o besmrtnosti bića može otkriti pravednost njihovih sretnih i nesretnih sudbina

Ako ljudi uistinu žele razumjeti pravednost svemira, pravednost u životima ljudi, pravednost u životima životinja, pravednost svih mogućih oblika nes­retne sudbine koju danas doživljavaju živa bića, apsolutno je neophodno doći do razumijevanja da su sva živa bića besmrtna, što znači da se iza njihovog prolaznog fizičkog organizma nalazi viša vječna struktura sačinjena od zračeće ili psihičke materije u kojoj ona mogu doživljavati život bez svojeg fizičkog organizma. U toj psihičkoj ili kozmičkoj strukturi bića mogu preživjeti svaki oblik uništenja fizičkog organizma. Biće, pomoću te duhovne strukture, može, kroz fizički proces oplodnje, ponovno sudjelovati u stvaranju i razvoju male­nog embrija u majčinoj utrobi, koji će postati njegov novi organizam u nje­govom novom fizičkom životu. S obzirom da je svaki organizam na taj način "stvorena stvar", on mora ponovno nestati. No, zahvaljujući svojoj kozmičkoj ili psihičkoj strukturi biće, kao što smo već spomenuli, preživljava smrt svojeg organizma i nastavlja svoje doživljavanje života u duhovnom ili psihičkom svijetu, sve dok se ponovno ne ispune uslovi za ponovno rođenje u materi­jalnom svijetu. I na taj način biće nastavlja određenu epohu svojeg vječnog postojanja u obliku fizičkih ponovnih rođenja, sve dok ne postigne određeni stupanj savršenstva u mišljenju i ponašanju.

212 Martinus

2. POGLAVLJE

Da bi postigao najviše savršenstvo ili postao "čovjek poput Boga", neophodno je da čovjek svojim intelektom doživi Božju ljubav i

pravednost u svemiru

Da li postoji išta u životu ili postojanju što potvrđuje taj pogled i to na takav način da on može postati nešto više od lijepe izjave ? Da, život sam potvrđuje takav pogled u tolikom obimu da to može postati konkretno znanje za svak­og normalno razvijenog, inteligentnog i nedogmatskog čovjeka. To je smis­ao života da čovjek postane sposoban naučiti opažati i doživljavati pomoću svojih intelektualnih sposobnosti pravu istinu o svojoj vlastitoj besmrtnos­ti i sudbini na takav način da to postane konkretno znanje o pravednosti ili Božjoj ljubavi u upravljanju svemirom, a time i nepobitna osnova života dotičnog bića. Sa takvom životnom osnovom ili kozmičkim znanjem čovjek će postati na radost i blagoslov za sva živa bića u svojoj okolini i na taj način će postati jedno sa Bogom. To je jedini način na koji on može ispuniti božju namjeru - doživjeti najvišu inicijaciju ili postati "čovjek poput Boga". Bog je isključivo radost i blagoslov za sva živa bića. I samo to je cilj njegove evolucije ljudskog bića. Čovjek će, svojim ponašanjem, ispuniti božanski princip : sjajit će, zagrijavati i davati život. Bez takvog ponašanja on nikako ne može biti "poput Boga".

3. POGLAVLJE

Što nam potvrđuje evolucija živih bića

Gdje u svakodnevnom životu možemo pronaći nešto što potvrđuje besnul nost živog bića ? Ovdje prije svega moramo razumjeti velike procese stvaran­ja prirode i, pomoću tog razumijevanja, vidjeti da slučajnost ne uzrokuje stvaranje, ne kontrolira i upravlja suncima i galaktikama u mikrokozmosu i makrokozmosu, i ne odlučuje o životima i sudbinama živih bića. Taj veliki stvaralački proces, u svim životnim pojavama, nije van mogućnosti razumi­jevanja neiniciranog čovjeka. Njega se u velikom području može istraživati i ispitivati pomoću čovjekovih uobičajenih intelektualnih sposobnosti. On ima brojne dovršene rezultate koji su u potpunosti dostupni čovjekovoj sposob­nosti doživljavanja. Ti dovršeni rezultati prirode, što znači Božjeg stvaranja,

besmrtnost zivm oitu

bez izuzetka predstavljaju radost i blagoslov za živa bića. Tim dovršenim re­zultatima pripadaju, između ostalog, naša čula. Ne predstavljaju li naš vid, naše čulo mirisa i okusa, zajedno sa svim ostalim životnim organima, za nas blagoslov ? Ne predstavlja li preobražavanje Zemlje od vatrenog oceana, bjesomučnog svjetskog požara, do svojeg sadašnjeg stanja kao sjajnog planeta za biljna i životinjska bića, preobražavanje ili stvaranje koje je na radost i bla­goslov za živa bića ?

Postojalo je vrijeme kada su prividno beživotni mineralni oblici bili je­dine stvorene pojave na zemlji. Tada su mineralni oblici postali biljni oblici. Biljni su se oblici razvili i postali životinjski oblici ili životinjski organizmi. Nakon toga su životinjski organizmi postali ljudski organizmi. Tako se tokom evolucijskih epoha koje su trajale milionima godina odvijalo veliko stvaranje u materiji što je rezultiralo evolucijom organizama živih bića koji su posta­jali sve savršeniji. Možemo vidjeti da to preobražavanje još uvijek traje. Iza svih tih vanjskih pojava ili organizama postoji "nešto" koje doživljava kroz te organizme. To "nešto", zajedno sa organizmom sa kojim je povezano, pred­stavlja ono što poznajemo kao "živo biće". Dakle, čitavi taj veliki proces evolu­cije doživljavaju živa bića. Kod životinja i ljudi to doživljavanje je više budno i dnevno-svjesno nego kod biljaka. Unutar područja ljudskih bića također možemo vidjeti da današnji ljudi ne žive u takvom neznanju i primitivnosti u kojima su, na primjer, živjeli naši preci iz kamenog doba. Oni su morali živjeti u rupama i pećinama ; oni nisu imali fine, mekane materijale za odjeću sa ko­jima smo mi danas blagoslovljeni; oni nisu imali na raspolaganju tehnologiju koju danas čovječanstvo ima. Mi smo se rodili u modernim uslovima, imamo izvrsne kuće, prijevozna sredstva i strojeve koji rade za ljude. Mi smo se rodili na počecima civilizacijskih okolnosti, mi imamo fizičko znanje i sposobnosti koji daleko nadmašuju životne uslove prethistorijskog čovjeka. Još uvijek, međutim, postoje brojne neugodne stvari i nepogodnosti zbog kojih ljudi da­nas pate, no kojih će se ljudi u budućnosti u potpunosti osloboditi. Ti će se ljudi nalaziti toliko iznad današnjih ljudi koliko su oni iznad prašumskih ljudi ili ljudi iz unutrašnjosti Afrike. Istovremeno vidimo da ta evolucija također mijenja mentalitet i opažanje života živih bića od okrutnosti ka humanosti. Dok je u dalekoj prošlosti čovjek vjerovao daje uništavanje neprijatelja ili nje­govo potlačivanje vodilo ka slavi, bilo potpuno odgovarajući oblik obožavanja Boga, on sada osjeća gađenje prema takvom obliku obožavanja Boga i takvom obliku postojanja. Danas ljudi žele trajni mir na Zemlji. Kada oni vode ratove to je samo zato jer oni ne mogu zamisliti niti jedan drugi način oslobađanja od rata i katastrofe, što oni žele svim svojim srcem. Međutim, počinje se ispol-javati velika snaga u korist izgrađivanja pravog puta ka miru na miroljubiv

214 Martinus

način, a ne putem rata. No, pored toga, većina ljudi živi u savršenijim i zdravi­jim uslovima od ljudi u prošlosti. Težnja ka miru i pravdi za sve ljude raste i širi se čitavom zemljom. Ovaj se veliki proces evolucije, kojem su podložna sva živa bića, može usporediti sa velikom rijekom čije vode teku od mračnih i zlokobnih podzemnih pećina ka svijetlim i prekrasnim sunčanim područjima. On potvrđuje da Bog vodi sva živa bića ka svjetlosti.

4. POGLAVLJE

Kako je neznanje stvorilo praznovjerje da su živa bića "smrtna"

Dakle, evolucija je vodila živa bića ka tome da počnu tražiti pravednost u samim prirodnim procesima, procesima samoga života. No, ovdje su ljudski kapaciteti još uvijek nedovoljni. Oni uglavnom smatraju da u samoj prirodi nema pravednosti. Ovdje je sve prividno slučajno. A pošto oni još uvijek ne mogu shvatiti kozmičku strukturu živog bića, psihičku ili duhovnu stranu istog bića, i stoga vide samo fizičku stranu, milioni ljudi jednakog mišljenja žive sa shvaćanjem da su živa bića "smrtna". To zapravo znači da se ona rađaju, postaju i ponovno nestaju. I ovdje smo došli do jednog od najvećih pitan­ja čovječanstva. Sve dok čovjek vjeruje u tu smrtnost biti će mu nemoguće pronaći bilo kakav smisao u postojanju, a time i u njegovom opažanju života. Da je živo biće smrtno biće koje uistinu ima na raspolaganju samo ograničeni vremenski period za život da bi nakon toga bilo uništeno, istinska bi praved­nost u životu bila, kao što smo već spomenuli, potpuno nemoguća. Tada bi sva živa bića na Zemlji živjela u jednoj sveobuhvatnoj i očiglednoj nepravdi. Zar ne vidimo, već od samog rođenja živih bića, da postoji ogromna razlika u njihovim sudbinama ? Zašto se neka djeca rađaju slaba i nemoćna, bolesna su čitavi život, dok se druga rađaju sa ogromnim šansama za preživljavanje i sa velikom životnim potencijalom ? Zašto se neka djeca rađaju kod okrutnih roditelja koji su kako neljubeći tako i primitivni, dok se druga djeca rađaju kod roditelja koji ih neizmjerno vole i ispunjavaju svoje dužnosti prema nji­ma ? Zašto milioni ljudi umiru od gladi i siromaštva, dok drugi ljudi žive u ogromnom bogatstvu i luksuzu ? Kada bi živa bića imala samo svoj sadašnji fizički život u postojanju ne bi bilo apsolutno nikakve pravednosti.

uartu iriusi civiti uivu ZID

5. POGLAVLJE

Ako su živa bića besmrtna

Zamišljanje vječnog života koji se, kroz ispunjavanje određenih moralnih us-lova, može steći nakon fizičke smrti, ne može opravdati nepravdu koju fizičko postojanje nameće živim bićima. Postoje ljudi koji su rođeni u takvim okol­nostima da bi za njih bilo nemoguće udovoljiti uslovima koji se zahtijevaju da bi se postigao taj vječno sretan život nakon smrti. Oni stoga moraju završiti u potpunom prokletstvu, u vječnom mučenju, u paklu iz kojega više nika­da nema izlaza. Kako se to može opravdati? Život koji je počeo nikada ne može postati vječan. On će uvijek biti privremeni život pošto on, u bilo ko­jem vremenu, mora uvijek predstavljati ograničeni vremenski period koji se proteže od svojeg početka do bilo koje točke u vremenu u tom takozvanom "vječnom životu". On će stoga u svakom trenutku predstavljati određenu sta­rost, on će, naprimjer, biti star toliko i toliko godina, upravo zato jer je imao početak. Vječni život ne može imati ni početak ni kraj. Vječni realitet ne može biti stvoren , on mora vječno postojati. U protivnom on ne može biti vječan, već može predstavljati samo privremenu, a time prolaznu pojavu. Obećanje o vječnom postojanju koje počinje tek nakon smrti ne može imati nikakvo uporište u stvarnosti. Ono ne može opravdati prividno nepravednu razliku u sudbinama živih bića. Potrebno je potpuno drugačije objašnjenje, savršeno logična analiza koja može osigurati potpunu objavu božanske pravednosti i ljubavi usred prividne nepravde.

Ako je stvarno istina da ljudi mogu biti prokleti i da mogu završiti u vječnom paklu iz kojega se nikada ne mogu vratiti, u paklu u kojem oni mora­ju vječno uzdisati i stenjati u strašnim patnjama, kako Bog koji zapravo stvara takvo postojanje za živa bića može biti sveljubeći otac, kao što se za njega tvrdi u svjetskim religijama ? Kako Bog sa takvom sadističkom i nelogičnom sklonošću ka kažnjavanju može predstavljati božanstvenu osnovu života za sve ljude na svijetu i ujediniti ih u zračeću i sveprožimajuću ljubav prema bližnjem, mudrost, umjetnost, ljepotu i radost ?

Ne, postoji samo jedna mogućnost za pravednost na svijetu i za živa bića, a ta mogućnost jest ova - da su ona besmrtna. Ako čovjek opaža ta bića kao besmrtna, on može pokazati da svemir predstavlja sveobuhvatnu pravednost koja je tako suptilna da čak niti čestica prašine ne može pasti slučajno. Sve je ograničeno zakonom. Da li je moguće dokazati besmrtnost ? Da, moguće je. Ako promatramo sve prirodne stvaralačke procese vidimo, kao što smo već spomenuli, da svaki od njih bez izuzetka predstavlja radost i blagoslov za živa

216 Martinus

bića. Istina je da u brojnim slučajevima ne izgleda tako. Životinje usmrćuju i ubijaju. Ljudi usmrćuju i ubijaju ; pored svih nesretnih stanja koja poznaje­mo kao bolesti, bijeda i siromaštvo koja se javljaju medu živim bićima u Ze­maljskoj sferi. Ovdje je očigledno da takvo stanje nije cilj Božjeg stvaranja ; sve te mračne situacije predstavljaju nedovršena stanja u Božjem stvaralačkom procesu. To su sve stanja koja će se postupno promijeniti tokom evolucije tako da će živa bića, u harmoniji sa Bogom, doživjeti rješenje misterije života i vidjeti ga u njegovom pravom sjajnom savršenstvu svjetlosti i ljubavi. Ako to ljudi danas ne mogu vidjeti, to je samo zato jer oni još nisu potpuno raz­vijeni. Svi se oni bez izuzetka nalaze na putu ka tom savršenstvu. No, da bi to mogli razumjeti, moramo se ponovno vratiti na neophodnost razumijevanja besmrtnosti živog bića.

6. POGLAVLJE

Besmrtna struktura živog bića

Promatrajući samoga sebe intelektualac bez predrasuda može pronaći put do svoje vlastite besmrtne strukture. To je već dovelo do posebne riječi koja to označava. To je riječ "Ja". Tu riječ, u pravilu, prate ostale riječi. Mi, na primjer, kažemo : "Ja sam trčao", "Ja sam bio sretan", "Ja sam bio gladan", "Ja sam bio bolestan", itd. Iz tih je izraza očigledno da "Ja" predstavlja izvor onoga što izražavaju prateće riječi. Prema tome, prateće riječi su izraz onoga što „Ja" radi. To „Ja" je, dakle, najviše „nešto" u nama. Ono predstavlja naše pravo Sebstvo. Sada se postavlja pitanje što to „Jastvo" jest. Na prvom mjestu mi tre­bamo spoznati da to „Jastvo", pomoću svojeg organizma i svijesti, stvara, želi ili žudi ; isto kao što to nešto ima volju i upravlja organizmom. To je Jastvo najdublji izvor organizma. To je ono što doživljava i stvara u organizmu. Kada to Jastvo napusti organizam, potonji ostaje nesvjestan ili u stanju spavanja. Ako se Jastvo ne vrati u organizam, taj organizam onda postaje leš. I mi onda kažemo za to biće da je mrtvo. Vrlo je važno doći do razumijevanja strukture tog Jastva, jer u protivnom mi nikada ne bi došli do razumijevanja naše bes­mrtnosti. Prema tome, naše Jastvo stvara i doživljava. No, ono ne može biti istovjetno sa „stvorenim". To je nepobitan uslov da "stvaratelj" mora postojati prije "stvorenog". Ali, ako je stvaratelj, što znači Jastvo, postojao prije "stvor­enog", to "stvoreno" ne može biti njegova analiza. To zapravo znači da Jastvo ili stvaratelj mora biti bezimeno u svojoj pravoj strukturi. Što god mi rekli o

tom Jastvu može samo biti izraz za nešto što je ono stvorilo ili proizvelo, a ne izraz samog Jastva. Ako kažemo da je ono zlo ili dobro, veliko ili malo i si., tada te riječi ne mogu biti izraz za Sebstvo ili Jastvo, već su samo izraz za nešto što je to Jastvo stvorilo. Samo se Jastvo ovdje pokazuje kao nešto što postoji neovisno o "stvorenom", nešto što samo po sebi nije moglo biti stvor­eno i zato mora predstavljati vječni realitet. Ono nužno mora biti bezimeno i ja sam označio to najviše nešto u živom biću kao "XI". Prema tome, naše je Jastvo besmrtno. Ono nikada nije počelo i nikada neće prestati postoja­ti. Ali, pošto ne predstavlja nešto "stvoreno", ono je samo po sebi potpuno mirovanje. Ono se zbog toga ne može opaziti. Da ono predstavlja nešto što se, poput materije, kreće ili vibrira, bilo bi dostupno čulnom opažanju. No, ono samo po sebi nije dostupno bilo kakvom čulnom opažanju zahvaljujući činjenici da predstavlja potpuno mirovanje i stoga ne može stvoriti reakci­ju u našim čulima koja je istovjetna iskustvu. Ono stoga za čula predstavlja "ništa". Međutim, to "ništa" predstavlja iluziju, jer je nepobitna činjenica da to upravljajuće, doživljavajuće i stvarajuće Jastvo postoji kao naše najdublje i pravo Sebstvo. No, po svojoj najdubljoj prirodi i razlikujući se od svega osta­log, to Jastvo ne čini živo biće. Ono može biti označeno samo kao „nešto što jest". Međutim, to nešto može stvarati i doživljavati. Ono se može sjediniti s fizičkim tijelom pomoću kojeg se može manifestirati za druga živa bića i isto tako, kroz spomenuto tijelo, doživjeti manifestaciju tih živih bića. Postoji dak­le realitet koji pripada Jastvu, a koji mu omogućuje da se poveže sa materijom, koja predstavlja materijal za njegovu manifestaciju. Prema tome, taj realitet predstavlja glavni organ i sjedište sposobnosti doživljavanja života jedinke. Ta sposobnost mora biti jednako vječna kao i Jastvo. Da je postojalo vrijeme kada Jastvo nije imalo tu sposobnost doživljavanja, koja je zapravo istovjetna njegovoj općoj stvaralačkoj sposobnosti, kako bi onda ona nastala ? Ništa ne može biti stvoreno bez stvaralačke sposobnosti. Stvaranje ne može nastati iz ničega ; nešto ne može nastati iz ničega isto kao što nešto ne može postati ništa. Prema tome, ta je stvaralačka sposobnost Jastva, poput Jastva, vječni realitet. No, vječni realitet nema vremensko-prostornu dimenziju, on se ne može izmjeriti ili izvagati. Opća stvaralačka sposobnost Jastva u svojoj najdu­bljoj strukturi može stoga imati samo ovu analizu - da također predstavlja „nešto što jest". Ja sam zbog toga označio tu stvaralačku sposobnost Jastva kao ,,X2". Ta je stvaralačka sposobnost, kroz svoju povezanost sa materijom i strukturom koja je izgrađena pomoću toga, nazvana „nadsviješću" Jastva. Ta je nadsvijest povezana sa područjem strukture živog bića koje se javlja kao „podsvijest" Jastva. Kroz tu podsvijest Jastvo doživljava svoju „dnevnu svijest" i „noćnu svijest". Tu podsvijest podržavaju šest organizama ili tijela,

218 iviaritnus

po jedno za svaku od šest osnovnih energija : „instinkta", „teže", „osjećaja", „inteligencije",„intuicije" i „pamćenja". Podsvijesti pripada i fizičko tijelo kroz koje se manje ili više ispoljavaju druga tijela i imaju udjela u stvaranju sposob­nosti doživljavanja Jastva, u njegovoj svijesti, njegovom karakteru i upotrebi volje, njegovim željama i težnjama, itd. Ta podsvijesna tijela pripadaju dimen­ziji prostora i vremena. Ona su stvorena ili izgrađena, dolaze do kulminacije i ponovno nestaju. Ona samo predstavljaju sredstva i moraju, poput svih os­talih „stvorenih stvari", biti podređena trošenju i propadanju i zbog toga su, kao što smo već spomenuli, prolazna. No, sposobnost stvaranja novih orga­nizama ili tijela smještena je u nadsvijesti, koja nije prolazna. Zahvaljujući tome Jastvo može preživjeti sve što je privremeno, uključujući i smrt svojeg vlastitog fizičkog tijela, i pored toga ono može izgraditi nova tijela kada su za to ispunjeni uslovi. Ta je podsvijest, u svojoj suštini, isto tako neprolazna kao i nadsvijest Jastva ili ,,X2". Samo su prolazni organizmi i tijela koje je stvorila podsvijest, i to je zato jer oni pripadaju dimenziji prostora i vremena, no, struktura podsvijesti je vječna. Ona je zbog toga u svojoj suštinskoj strukturi također bezimena i može se označiti samo kao „nešto što jest". Ja sam stoga nazvao to područje strukture živog bića ,,X3". Ta tri ,,X-a" ispunjavaju upravo tri uslova koji su neophodni da bi „nešto" bilo živo biće. Ova se tri principa ne mogu odvojiti. Ako jednog od njih izostavimo, ostala dva nemaju smisla : Jast­vo se ne bi moglo javiti kao živo biće ; manifestacija i doživljavanje života bili bi potpuno nemogući. Prema tome, ove su tri analize potpuno nerazdvojne i uslijed toga čine besmrtnu strukturu živog bića. Dakle, živo biće predstavlja cjelinu koja se sastoji od tri nerazdvojna vječna principa koji određuju pojavu živog bića kao vječne, besmrtne jedinke izvan prostora i vremena.

7. POGLAVLJE

Besmrtnost i pravednost sudbina živih bića

Sa doživljavanjem besmrtnosti živih bića čovjek ne može izbjeći uvid kako se pravednost, a time i ljubav iza svakog stvaranja u prirodi i iza svih sud­bina živih bića počinju otkrivati onima koji su iz dubine svojeg srca pravi tražitelji istine. Oni vide da su sva živa bića podređena božanstvenom proce­su preobražavanja u obliku evolucije. 1 tamo gdje je ta evolucija dovršena bice predstavlja radost i blagoslov za ostala živa bića ; on je sjajno i toplo mentalno sunce za svoju okolinu. Tu se osjeća Božja blizina. Tamo gdje živa bića još

nesmrinost živih oica 2 1 9

uvijek nisu savršena, ona, naravno, ne mogu ispuniti tu božanstvenu svrhu. Tu nastaju velika mračna područja mentalne hladnoće, mržnje, ogorčenosti, zavisti, ljubomore i si. To za uzvrat dovodi do ratova i nesretnih sudbina za dotična bića. I upravo takvo mračno područje danas sprječava zemaljske ljude u postizanju mira, radosti i sreće u njihovoj kulturi i zajedničkom životu. No, besmrtnost pokazuje da je takvo stanje samo privremeno, upravo poput svih ostalih epoha evolucije koje manifestira priroda ili Bog. A s obzirom da su se sve ostale epohe uvijek razvijale od primitivne ka savršenijoj i razvijenijoj epohi, zašto sadašnju životnu epohu čovječanstva ne bi zamijenila epoha u kojoj bi svi blagoslovi i kulturne prednosti trajnog mira bili u obliku radosti dostupni svima ? Kroz taj veliki proces evolucije, koji je vodio Zemlju od užarenog vatrenog stanja do njenog sadašnjeg stanja, možemo vidjeti kako su nastajali sve savršeniji i savršeniji oblici života, sve savršeniji i savršeniji oblici organizama ili tijela živih bića. A pošto besmrtnost sada pokazuje da se isto biće, naime mi sami, nalazilo iza reakcija mineralne materije, i da smo isto tako kasnije mi postojali u biljnim organizmima da bi kasnije doživljavali život u još savršenijim organizmima, naime životinjskim organizmima, da bi nakon toga završili u sjajnim organizmima koje danas nazivamo ljudskim or­ganizmima, ne možemo pobjeći od činjenice da smo podređeni božanstvenom oblikovanju pomoću kojeg nas Bog vodi u novu epohu ; i u toj epohi On će učiniti svakog čovjeka "poput Boga". Čovjek poput Boga je zapravo biće koje je jedno sa Bogom u svim stvarima i zbog toga može ispoljavati samo ljubav, mudrost, umjetnost, ljepotu i radost. On otkriva Božju prisutnost u svemu i svuda gdje ide.

Prema tome, besmrtnost nam pokazuje da niti jedno živo biće ne može biti osuđeno na prokletstvo. Niti jedno biće ne može doživljavati vječni pakao ili neprestanu nesretnu sudbinu. Sva se živa bića, bez izuzetka, nalaze u Božjem zagrljaju. Svatko će postati svjestan u Bogu, a time će postati jedno sa svojim bližnjim, jedno sa zemljom, jedno sa prirodom i stvarnim životom. Svatko će na taj način, u svim situacijama, postati jedno sa putom, istinom i životom.

Ne postoji veća objava pravednosti i ljubavi iza svih pojava u životu. Pravednost, a time i ljubav, uistinu predstavljaju ispunjenje svih zakona.

Martinus

NEOPHODNOST DUHOVNE ZNANOSTI

Sa danskog na cnleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

P R V I D I O

K A D A Č O V J E Č A N S T V O S A B O T I R A M I L I O N E S V O J I H V L A S T I T I H Ž I V O T N I H S T A N I C A

1. POGLAVLJE

Situacija u kojoj su akademski obrazovani ljudi samo "laici"

Prije nego što nastavimo sa pokazivanjem neophodnosti duhovne znanosti, bilo bi se korisno malo pozabaviti time stoje to zapravo "znanost". Činjenica je da se pod tim pojmom kriju brojne ideje, pretpostavke i dogme koje su same po sebi u suštoj suprotnosti sa zakonima logike i zato nikako ne mogu biti "znanost". Uvelike prevladava praznovjerje da je "znanost" sve što izjavi profe­sor, doktor ili neki drugi ovlašteni znanstvenik ili akademik. Podrazumijeva se samo po sebi da takav ovlašteni učenjak ima, zahvaljujući svojem akadem­skom obrazovanju, kvalifikacije za iznošenje stvarnih, nepobitnih činjenica u brojnim područjima. No, to naravno ne znači da su isti ti ljudi nepogrešivi u svim područjima. Doista, u određenim područjima oni čak mogu biti pot­puno neuki. I u takvim područjima profesori i doktori ili ostali akadems­ki učenjaci moraju, kao laici, pokazivati sklonost prema pretpostavkama ili hipotezama. Njihovo im studiranje na univerzitetu ili fakultetu, u uslovima koji su do sada prevladavali, ne osigurava da se u potpunosti uzdignu iznad stupnja laika. Postoji izuzetno veliko područje svakodnevnog života u kojem materijalna ili fizička znanost ne može predstaviti stvari u obliku činjenica i nikada neće doći do točke na kojoj će moći raspravljati za ili protiv njih.

224 Martinus

Materijalna znanost može samo opažati i dokazivati u brojevima, mjerama i težinama. Ono što ne može biti izraženo u takvim rezultatima, za potpuno materijalističkog znanstvenika ili istraživača je apsolutno nestvarno. On će stoga poricati postojanje stvari koje nemaju masu, ne javljaju se kao vrijeme i prostor i zato se ne mogu izraziti u pojmovima težina i mjera.

Po pitanju postojanja "nečega" što se ne može izraziti u težinama, mjera­ma ili brojevima, profesor ili doktor je isto tako "laik" kao i netko bez akadem­skog obrazovanja. Njegovo će "znanstveno" poricanje istog "nešto" stoga biti isto tako "neznanstveno" kao i poricanje običnog "laika".

2. POGLAVLJE

Zašto znanost ne može prihvatiti znanje o duhovnom svijetu

Prije svega postavlja se ovo pitanje : da li takve činjenice postoje ? Da li uis­tinu postoje pojave koje se ne mogu izvagati i izmjeriti ? Da li postoje stvari izvan prostora i vremena, stvari koje uistinu postoje i koje se mogu opaziti na potpuno drugačiji način nego u obliku metara, kila ili valnih duljina, ili u ob­liku kamena, vode ili zraka ? Da, takve stvari postoje. Kako bi inače mi mogli razmišljati ili razumjeti ? Ljudska misao sama po sebi nije ni kamen, ni voda, ni zrak, zar ne ? Ljudi će ju sigurno moći izmjeriti kao "valnu duljinu", no može li takvo mjerenje pružiti objašnjenje o tome što je to misao ? Ne postoje li unutar psihičke strane živih bića tolike stvari koje, takoreći, predstavljaju čitavi svijet za sebe, zapravo čitavu razinu postojanja ? Upravo se ta razina postojanja ili ta psihička strana fizičkog svijeta u religijama naziva "duhovnim svijetom".

Svaki je normalan čovjek upoznat sa mišljenjem ; on zna da je to nešto što se odvija u mozgu, ali on zna vrlo malo ili gotovo ništa o tome kako nas­taje taj proces i što je to misao. Misao postoji pored ostala tri stanja materije : kamena, vode i zraka. Pod principom "kamena" ovdje se podrazumijeva sva čvrsta materija. Sva se tekuća materija može svrstati pod princip "vode", kao što se pod principom "zraka" podrazumijevaju svi oblici plinova ili plinovitih tvari.

Dok se materijalna ili fizička znanost sada počinje upoznavati sa vari­jacijama materije unutar ta tri principa, ona još uvijek uglavnom tumara u mraku i traži četvrti princip koji se otkriva kroz ta tri principa : a to je "misao ili "misaoni svijet". S obzirom da materijalistička znanost smatra temeljima

i\eopnoanost aunovne znanosti Zlo

prave "znanosti" samo težine i mjere, pojmove prostora i vremena, volumene i stupnjeve brzine, ona ne može, sa takvim stavom, uključiti u ono što sma­tra znanošću "misaoni svijet" ili četvrti princip materije. Misao se ne može vagati ili mjeriti u metrima, litrama ili kilama. Pa čak i u takvim slučajevima kada bi netko uistinu uspio, pomoću odgovarajuće mjerne naprave, ustano­viti reakciju misli, to bi otkriće samo bilo doživljavanje vanjskih materijalnih posljedica neke vrste misaone energije, tj. novo iskustvo stupnjeva vibracija ili brzine. No, prava priroda ili suština misli bi i dalje ostala nepoznanica, još uvijek bi predstavljala misterij. To što netko može potvrditi misao kao neku vrstu električne vibracije, silu ili kretanje, naravno, ne rješava misterij i nikako ne može predstavljati zadovoljavajući odgovor na pitanje o njenoj suštinskoj analizi. Činjenica da misao predstavlja električnu vibraciju ili valnu duljinu i si., naravno, ne objašnjava kako ona postaje želja, volja, radost ili tuga. Regis­trirati reakcije tih događanja u mozgu kao stupnjeve vibracija ili valne duljine, samo je iskustvo novih brojčanih rezultata. Takvo iskustvo na taj način može samo predstavljati daljnje proširivanje već postojećeg oceana brojeva i rezul­tata u težinama i mjerama materijalističke znanosti.

3. POGLAVLJE

Postoji više toga između neba i zemlje od kamena, vode i zraka

S obzirom da je misaoni svijet doživljavanje samoga života, zapravo on jest sami život, on ne može biti izražen u težinama i mjerama, u stupnjevima vibracija ili valnim duljinama, jer su takvi rezultati ništa više nego mrtve ili beživotne pojave. Oni ne objašnjavaju tko ili što je to "nešto" koje opaža misao kao želju i volju, kao tugu i radost, to "nešto" koje žudi za rješenjem misterije misli, to "nešto" koje objašnjava materiju u pojmovima težina i mjera. Mogu li kamen, voda ili zrak, ili bilo koja fizička kombinacija tih tvari, misliti, željeti, žudjeti, govoriti i djelovati, osjećati radost i tugu, ugodu ili neugodu ? Sve dok stoji činjenica da postoji "nešto" što može opažati, željeti, govoriti i djelo­vati, osjećati glad i zasićenje, osjećati radost i tugu, također stoji činjenica da postoji više toga između neba i zemlje od kamena, vode i zraka, i svatko tko to poriče, poriče činjenice i on je još uvijek u tom određenom području samo "laik". Takvo je biće, u području proučavanja samoga života, još uvijek neuko biće kojem se odaje poštovanje iz praznovjerja, bez obzira da li je on profesor, doktor ili bilo koji predstavnik materijalnog proučavanja.

226 Martinus

4. POGLAVLJE

Kada netko napusti žive činjenice kako bi živio od mrtvih

Ovdje vidimo da nešto nedostaje u modernom svijetu. Napustivši vjerovanje u religiozna učenja i dogme i prešavši na njihovu zamjenu znanstvenim rezul­tatima u težinama i mjerama, čovjek je napustio žive činjenice kako bi živio od mrtvih. Da je to istina činjenično pokazuje okolnost da se čovječanstvo danas nalazi usred očajničke i prividno beznadežne borbe za svoj opstanak, usred svojeg obilja materijalnog znanja i sposobnosti, usred izuzetno napre­dnih i strahovito snažnih strojeva pomoću kojih ono proizvodi na tisuće korisnih predmeta : odjeću, svjetlost i toplinu, kao i obilje hrane koje i više nego dovoljno da obilato podmiri potrebe čovječanstva. A sa kime se onda čovječanstvo tako očajnički bori ? Uistinu, bez obzira koliko to nevjerojatno zvučalo, ono se bori samo sa sobom. U svojem duhovnom sljepilu ono mobi­lizira svoje čitavo materijalno znanje i sposobnosti u korist principa ubijanja. I sa najgenijalnijim ubilačkim tehnikama ono nanosi masovnu patnju svojem vlastitom tijelu, kolektivnom čovječanstvu. Pored činjenice da ono sabotira i uništava mnoštvo genijalnih kulturnih dobara i izraza humanosti, koje je ono prethodno izgradilo, ono muči, sakati i ubija milione svojih vlastitih životnih stanica, što znači one pojedince ili ljude od kojih se sastoji, dok istovremeno pretvara velika i plodna područja u bojišnice, u područja smrti, u pustinje.a velike metropole u hrpe ruševina.

5. POGLAVLJE

Rješenja u obliku težina i mjera ne mogu biti odgovarajuća osnova za pravu sreću

Kako čovječanstvo kao cjelina može ozdraviti ? Kako ono, kao entitet, može procvjetati ? Kako će biti moguće izgraditi „trajni mir" na temelju gore spo­menutih metoda i principa ? Zar ovdje nije očigledno da nešto nedostaje ? Nije li jednako očigledno da ocean rezultata i rješenja u obliku težina i mjera materijalističke znanosti nije dovoljan za stvaranje prave sreće čovječanstva ? Nije li očigledno da razumijevanje koje čovječanstvo ima o pravoj dobro­biti još uvijek ništa nema sa pravom znanošću ? Nije li činjenica da ljudi žive u iluziji ili pod utjecajem praznovjerja da se održavanjem trajnog stan-

Neopnoanosi aunovne znanosti ZLI

ja rata može stvoriti „trajni mir"? Čovjek usavršava svoje znanje o ubijanju, sakaćenju i uništavanju, i pored toga stvara najgenijalnije tehničke instru­mente i strojeve, a uopće ne razumije da su posljedice tih ratnih strojeva samo usmjerene na materiju. Kao što je svima poznato, oni su usmjereni na krv i meso samoga čovječanstva, no što su krv i meso? Da li su oni nešto više od kamena, vode i zraka? Ratni strojevi ne mogu utjecati, i nikada neće moći utjecati na sami uzrok rata, koji se ne može pronaći ni u kamenu, ni u vodi ni u zraku, već isključivo u mislima. Od kakve je koristi da su opustošeni toliki kulturni centri, da su toliki milioni ljudi ubijeni i osakaćeni, ili da tolike vojske i mornarice služe kao "obrana"? To ne uklanja pravi uzrok rata, koji se, kao što smo već spomenuli, ne može pronaći u kamenu, vodi ili zraku, a ne može se pronaći ni u krvi i mesu, već isključivo u svijetu koji materijalistička znanost poriče, naime u "duhovnom svijetu".

6. POGLAVLJE

Pravi uzrok sadašnje nesretne sudbine čovječanstva

Dakle, nije problem u materijalnom svijetu čovječanstva, njegovom nebu i zemlji, tijelima, očima, ušima, funkcijama pluća i srca, već u njegovom „misaonom svijetu". Prema tome, njegova znanost nije usvojila sposobnost razmišljanja kao što je usvojila njegov materijalni svijet. Upravo je ta okolnost uzrok svakog rata i krvoprolića, pored toga što se također u misaonom svi­jetu nalazi uzrok svih ostalih bolesti, nesreća i problema čovječanstva. Pravi je uzrok sadašnje nesretne sudbine čovječanstva u činjenici da ono živi u dva svijeta, ali priznaje samo jedan od njih, a to je fizički svijet. Čovječanstvo je, kao što smo već spomenuli, u velikoj mjeri znanstveno svjesno u ovome svijetu, dok u prevelikoj mjeri poriče postojanje drugog svijeta, a to je duhov­ni svijet. Upravo će to poricanje, u svim okolnostima bez izuzetka, svaki od njegovih izvora skupo platiti i zbog njega je nemoguća svaka prava sreća za društvo takvih izvora. Prema tome, „trajni mir" koji čovječanstvo toliko žudi i čeka sa tolikom čežnjom, nikada neće moći nastati u svijetu sa takvim men­talnim stavom ignoriranja razine misli ili duhovnog svijeta. Put ka miru vodi isključivo kroz to da misaoni svijet bića postane znanost, tako da oni postanu toliko upoznati sa tim takozvanim „apstraktnim" svijetom kao što su sada upoznati sa konkretnim fizičkim svijetom. Zemaljski ljudi ne mogu nastaviti smatrati stvarni svijet koji direktno okružuje njihovo Jastvo apstraktnim ili

228 Martinus

izmišljenim svijetom. On mora postati isto tako konkretan ili stvaran poput fizičkog svijeta.

7. POGLAVLJE

Jedino prava znanost o mislima ili duhovna znanost može ponovno uspostaviti mentalnu ili duhovnu stabilnost čovječanstva

Netko bi ovdje mogao prigovoriti da nitko nije toliko neupoznat sa misaonim svijetom kao što je to gore izneseno. Doista, netko čak može, putem službene znanosti, biti školovan kao psiholog, tj. stručnjak za sve što se tiče psihe ili duše živog bića. Pored toga, naravno, također postoji unutar iste znanosti i filozofsko školovanje. No, što ti ovlašteni psiholozi i filozofi znaju ? Koliki smo uvid u misterij čovjekovog mentalnog života ili u samo rješenje misterije života mi mogli dati takvim bićima putem službenog akademskog školovanja ? Uistinu, ovdje trebamo imati na umu da se taj aspekt službene znanosti još uvijek nalazi na svojim prvim, slabim počecima. I iako on sada može biti od neke koristi unutar površnih područja mentalnog života zemaljskog čovjeka, on još uvijek ne može umanjiti poricanje materijalističke znanosti i protivl­jenje postojanju stvarnog duhovnog svijeta. Prema tome, taj ogranak službene znanosti nikako ne može dovesti čovječanstvo do stvarnog, savršenog i in­timnog odnosa sa svojim misaonim ili mentalnim svijetom, koji je neopho­dan da bi se dokinuo rat u unutarnjem svijetu pojedinaca, kao i u njihovom odnosu prema vanjskom svijetu, njihovoj okolini i bližnjima. Dakle, službena materijalistička znanost neće moći nadomjestiti gubitak temeljne sigurnosti, duhovne stabilnosti ili mira uma, koje su ljudi izgubili gubitkom svoje re­ligiozne sposobnosti vjerovanja, a time i prekinute intimnosti u njihovom shvaćanju Boga ili u njihovom odnosu prema Providnosti.

Prema tome, stvarna i apsolutna nada zemaljskog čovječanstva u sadašnjem stanju kulminirajuće tame može samo biti stvaranje prave, kon­kretne znanosti o području intelektualnog ili mentalnog života. Ljudi mo­raju postati upoznati sa mentalnom ili duhovnom strukturom živog bića i sa vječnim zakonima života, ne kao sa nečim „apstraktnim", već kao pravom znanstvenom stvarnošću u obliku budnih, dnevno-svjesnih analiza. Takva je znanost, duhovna znanost.

D R U G I D I O

K O M U N I Z A M I D E M O K R A C I J A

8. POGLAVLJE

Što je to „znanost"

Prava se duhovna znanost još uvijek ne može detaljno studirati na univerzi­tetima i fakultetima. No, to ne sprječava duhovnu znanost da bude „znanost". Prava „znanost" govori o realnim činjenicama ili iskustvima. A ne može se poreći da ona postoje bez odobrenja univerziteta i profesora. Činjenica je „znanost" bez obzira da li ju je doživio laik ili profesor. Duhovna znanost predstavlja niz iskustava ili činjenica koje nije doživjela materijalistička znanost i ona ih nikako ne može doživjeti. Prema tome, tu znanost ne može prihvatiti materijalistička znanost. No, to ne sprječava duhovnu znanost da bude činjenica,a time i znanost.

9. POGLAVLJE

Čovječanstvo se nalazi na putu ka diktaturi

Filozofski sustavi ili pogledi na svijet nisu mogli dati ljudima mentalni uvid koji bi sprječio ogromni pad ka totalitarizmu ili diktaturi, u kojima se danas

230 Martinus

nalaze sve države, bez obzira kako one trenutno nazivale taj pad ili svoju fizičku ili mentalnu sudbinu ; bez obzira da li one svoje stanje nazivale „de­mokracijom" ili „komunizmom".

Svojevremeno su obje ove ideje počele kao izvrsni teoretski idealni susta­vi, ali nisu dugo trajale zbog nevidljive sile koje ljudi još nisu postali svjesni. Ta sila neizbježno primorava sve današnje političke sustave, kako na Zapadu tako i na Istoku, bilo na Jugu ili na Sjeveru, na sve dublju i dublju diktaturu. Dikta­tura oduzima čovječanstvu njegovu slobodu. To uskraćivanje stvara mržnju i želju za oslobođenjem od tog jarma ; ono stvara sklonost ka buntovništvu protiv sustava. To za uzvrat primorava diktaturu ili one na vlasti da održavaju sve veće tajne i javne policijske snage, sve veći broj tjelesnih čuvara, koji mora­ju činiti tolika uhićenja da obični zatvori više nisu dovoljni. Oni zato stvaraju takozvane „koncentracijske logore", a to su gradovi od baraka sa ogradama od bodljikave žice, osmatračnicama, naoružanim čuvarima, plinskim komorama i prostorijama za mučenje i ostalim sadističkim napravama u tolikoj mjeri da je „ovdje izgubljena svaka nada" za sve one nesretnike koji su ovdje završili u svojem ispravnom zahtjevu za slobodom. Doista, ovi su koncentracijski lo­gori odavno otkriveni kao čiste mentalne i fizičke kancerogene tvorevine na fizičkoj strukturi zemaljskog čovječanstva, koje potiču najužasnije, sadističke sklonosti kod onih pojedinaca koji su pogubitelji i goniči robova tih paklenih mjesta.

Budalasto je vjerovati da se sve današnje zemlje ili države ne nalaze na ogromnom klizištu prema tom sadističkom paklu, što mora završiti sa brisan jem čitave kulture sa lica zemlje ukoliko ljudi ne skrenu svoju „demokraciju" i „komunizam" od očigledno pogrešnog kursa, u koji su oni, u svojem intelek­tualnom sljepilu tokom posljednjih desetljeća, slijepo vjerovali.

10. POGLAVLJE

Što su prava „demokracija" i pravi „komunizam", a što oni ne mogu biti

"Demokracija" i "komunizam" ne mogu biti nemilosrdno proganjanje i poro­bljavanje pojedinca od strane države i proizlazeći razvoj tiranske, odvratne žudnje za moći kod samozvane vladajuće klike i njihovih pristaša."Demokraci­ja" i "komunizam" ne mogu biti održavanje države pomoću svih mogućih modernih gangsterskih metoda sa nemilosrdnim, bezobzirnim i prisilnim

Neophodnost duhovne znanosti 231

oporezivanjem, naprasnim nepoštivanjem svakog privatnog vlasništva, stvarajući takvu poplavu ograničenja da pojedinac više ne može kupiti ni čarape ili košulju bez odobrenja diktature. Demokracija ili komunizam nisu ni održavanje političke ili državne strukture koja predstavlja teški i destruk­tivni jaram za svaku osobnu inicijativu i talenat, u obliku nemilosrdnog, ograničavajućeg uskraćivanja za njezine plodove. Demokracija i komunizam ne mogu biti tiranizirajuće državne strukture od kojih se pojedinac nikako ne može zaštititi. Isto tako demokracija i komunizam ne mogu biti strukture koje svakoga primoravaju da bude doušnik ili "špijun" kako bi spasio vlastitu kožu. Kako trajni mir može postati stvarnost unutar sustava koji je vrhunsko hranilište za sve što pripada najnižoj životinjskoj prirodi kod čovjeka ?

Nije nimalo neobično da današnje političke strukture nisu ni prava demokracija ni pravi komunizam. Ta dva politička shvaćanja predstavljaju samo jednu jedinu stvar, naime sveobuhvatni "trajni svjetski mir". Ono što ne predstavlja pravi "mir" nikako ne može biti demokracija ili komunizam. Prava demokracija i komunizam može samo biti državna struktura, politički sustav koji garantira pojedincu punu osobnu slobodu i sve plodove njegovih talenata ili korisnog stvaralaštva. To je sustav koji štiti pojedinca od svakog tiraniziranja i zloupotrebe od strane drugih bića. To je sustav čiji je najviši zadatak pronaći koji su talenti sakriveni u svakome građaninu koji dolazi na svijet, kako bi mogao garantirati tom građaninu najviši razvoj ili uvježbavanje tih talenata, znajući da će samo na taj način pojedinac predstavljati najvišu radost i blagoslov za sebe i za državu. To je, dakle, sustav koji se temelji na ljudskim sposobnostima i talentima umjesto na novcu i zlatu. To je sustav koji se temelji na znanju da se država sastoji od pojedinaca, i da što su više raz­vijeni talenti i sposobnosti tih pojedinaca, tim će ta država predstavljati veće savršenstvo u duhu i kulturi i veći blagoslov za svoje građane.

11. POGLAVLJE

Kako su demokracija i komunizam postali suprotnost onoga što su trebali postati

Dakle, prava demokracija i komunizam predstavljaju suštu suprotnost današnjim političkim sustavima širom svijeta. Danas je vlada svake države postala grupa moćnika sa manje -više otvorenim ili prikrivenim diktators­kim autoritetom i izrazom, dok je masa građana u odgovarajućem stupnju

2 3 2 Martinus

porobljena od strane gore spomenute grupe moćnika na manje-više otvoren ili prikriven način. Protiv diktatorskog autoriteta te grupe pojedinac nema nikakve zaštite. Naravno da takav politički sustav ne predstavlja "mir", već "rat". Činjenica da pravo glasa ili sloboda izbora postoji u takozvanim de­mokratskim zemljama nije mogla osigurati oblik vladavine koji bi mogao ukloniti diktatorska ograničenja, zabrane, prisvajanje privatnog vlasništva i financijske okolnosti koje prevladavaju u svim zemljama. Isto je tako postalo očigledno da radnički sindikati, sindikati poslodavaca, štrajkovi i obustave rada također nisu mogli stvoriti mir unutar društva. Povećanja plaća i dizanje cijena postalo je beskrajna spirala koja ni na koji način svojim pokretačima ne garantira sigurnost. Sve u demokratskim zemljama predstavlja suprotnost demokraciji, kao što sve u komunističkim zemljama predstavlja suprotnost pravom komunizmu. Zar ne postoje u komunističkim zemljama iste klasne razlike kao i u demokratskim državama ? Zar se ovdje ne javljaju viša klasa i niža klasa, plemstvo i proletarijat, što se može usporediti sa klasnim razli­kama koje su postojale pod kraljevima velikih apsolutističkih monarhija ? Ni demokracija ni komunizam više ne predstavljaju uzvišene ideale, koji su trebali biti od početka. Zbog toga su današnje prevladavajuće političke struk­ture od idealističkih početaka postupno, kao što smo već spomenuli, došle do sunovraćanja ka provaliji, obrušavanja ka ratu i sakaćenju, obrušavanja ka potpunom nestanku prave kulturne manifestacije ili stvaranja, sunovraćanja ka "sudnjem danu" koji je već počeo uništavati najučinkovitije diktatorske države i doveo je njihove nepopustljive diktatore do ponižavajuće smrti ili uništenja u obliku ubojstva i samoubojstva, a njihove pristaše do smrti na stratištu kao ratnih kriminalaca.

12. POGLAVLJE

Kako diktatura poražava kako religiju tako i materijalističku znanost

Možemo biti uvjereni da će ista sudbina pogoditi ostale totalitarne sustave i njihove pokretače ukoliko ne dođe do promjene u njihovom stavu u korist prave demokracije ili pravog komunizma. No, pored toga, ne može se poreći da razvoj vrlo brzo napreduje. Gušeći pipci hobotnice, tj. principa diktature sa svojim sisaljkama, trenutno grabe sve države i pojedince, a da to nitko ne želi priznati. To je zato jer se te sisaljke predstavljaju kao nevine, neizbježne, hitne

Neophoanost auhovne znanosti 2 3 3

mjere kao što su „uvozni nameti", nedostatak dobara, rast cijena, borba za plaće, štrajkovi, obustave rada i nezaposlenost. Te smrtonosne sisaljke za uzvrat primoravaju vlade, bez obzira da li su one demokratske ili komunističke, na diktatorske mjere po pitanju stanovanja, grijanja, svjetla i odijevanja, prijevo­za, dozvola za putovanje u inozemstvo, prodaje i kupovine dobara. Pored toga ogromne se svote državnog novca izdvajaju za vojačenje, za nadmoćnu vojsku i mornaricu, zajedno sa skupim zračnim snagama. Stenjanje i uzdisanje pod tim diktatorskim jarmom, za što je javnost bila navedena da vjeruje da pred­stavlja pravu demokraciju ili pravi komunizam, stvaraju uslove koji daju po­voda ojačanom novom izlivu „nacionalizma" ili obožavanju vlastite nacije na uštrub drugih nacija. Sa tim oslabljenim povjerenjem ili pogrešnim stavom prema pravoj demokraciji otvoren je manje ili više put za potpunu diktaturu. Cenzura govora, misli i duha počinje ukidati posljednje ostatke osobne slobo­de. Diktatura postaje potpuna. I taj čitavi razvoj diktature cvjeta upravo među kršćanskim zemljama i uglavnom ju prakticiraju bića koja su krštena u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Istina je da nitko nije želio takav razvoj i zapravo ga niti današnji ljudi ne žele, tamo gdje oni nisu hipnotizirani zapaljivom propa­gandom u korist diktature. To je nešto što se događa usprkos težnjama ljudi da stvore demokraciju ili komunizam. To je nešto što religiozne kao i političke snage, poput materijalne znanosti, još nisu uspjeli ukloniti.

13. POGLAVLJE

Niti jedna nacionalna vlada ne može ukloniti bijedu

Vlada u svakoj pojedinoj zemlji može lako dokazati svoju nevinost i bespomoćnost pred napredujućim razvojem diktature. Ona si ne može pomoći ako se neka druga država ne želi odreći viška goriva, nafte, žitarica ili osta­lih životno važnih proizvoda koje ima, osim pod vrlo nepovoljnim uvjetima. Stoga takva vlada nema drugog izbora već narediti građanima svoje vlastite zemlje da ograniče konzumaciju životnih potrepština u skladu sa skromnim mogućnostima te zemlje. Naravno da se takvo ograničavanje može odvijati samo putem diktature, racionaliziranja, kontrole dobara i si. Podrazumijeva se da to dovodi do grubog zadiranja u osobnu slobodu i privatno vlasništvo građana u obliku ograničenja koja su u suštoj suprotnosti sa demokratskom vladavinom i zaštitom građana, koja su bila na snazi neko određeno vrijeme. U tom je vremenskom periodu stagnirao ogromni znanstveni, tehnički i ke-

234 Martinus

mijski napredak zbog snažne politike nacionalizma i pretjeranog obožavanja vlastite zemlje iza ogromnih barijera rastuće vojne sile iza kojih su se izolirale nacionalne države. Nepobitna je činjenica da ta izolacija ili zatvaranje nacio­nalnih država mora predstavljati zakrečenje ili smetnju međunarodnoj komu­nikaciji između država, koja je postupno postala životni uslov. Naravno da se to zakrečenje ne može izliječiti još snažnijom politikom izolacije ili zatvaranja nacionalne države u obliku još većeg obožavanja rodne zemlje i nasilnom vojnom silom. To da će tijelo kolektivnog zemaljskog čovječanstva pružiti nasilan otpor tom smrtonosnom zakrečenju unutar samoga sebe postalo je nepobitnom činjenicom kroz svjetski rat koji je počeo 1914 i to će prestati onoga dana kada nastane međunarodni, demokratski zakonski i sudski sustav, koji će imati snagu da slomi svaku nacionalnu vojnu izolaciju i smrtonosno idealiziranje vlastite zemlje. Do tada će nacionalisti moći ponuditi svojem stanovništvu samo ograničenja, uskraćivanje slobode ili deprimirajuća kršenja prava na svim postojećim područjima.

14. POGLAVLJE

Zabluda velike većine

Sasvim je prirodno da će mase u svojem neznanju i razočaranju revolucionar­no djelovati protiv tog strmoglavljivanja prema ponoru, protiv uskraćivanja slobode i niskog životnog standarda koji njihove vlade nužno moraju održavati. Velike mase ljudi vjeruju da je to samo pitanje trgovačkih orga­nizacija i rasta plaća i udruženih političkih stranaka koje, u određenoj mjeri, imaju za cilj ukidanje privatne inicijative ili poduzeća u korist preuzimanja čitave proizvodnje od strane države, i uopće ne razumiju da takva promjena nije rješenje, iako će se ona dogoditi u budućnosti kada čovječanstvo za to bude dovoljno zrelo. Oni ne razumiju ni to da će sve poteškoće ostati iste pod bilo kojom nacionalnom vladom, bez obzira tko je na vlasti. Još uvijek će u većoj ili manjoj mjeri prevladavati diktatura. Strmoglavljivanje prema kultur­nom slomu ili uskraćivanju slobode što danas doživljavaju ljudi u demokra­tskim zemljama, i pod kojim već uzdišu građani totalitarnih država, i koje je pretvorilo u ruševine tolike kulturne centre Europe i odvelo milione ljudi ka mučenju, invalidnosti, ropstvu i plinskim komorama, ne može se zaustaviti štrajkovima, obustavama rada, ratovima, i bilo kakvim dogovorima ili spo­razumima. U toj velikoj igri nemaju utjecaja ni rast cijena ni povećanje plaća.

i\euyrtuurium uunvvnu znarium

Bijeda, kao što smo već spomenuli, nema svoje korijene u posljedicama koje, na neki način, mogu te mjere sanirati. Naprotiv, te mjere mogu prouzročiti samo još veće zlo.

15. POGLAVLJE

Sto ljudi prije svega moraju činiti

Veliko materijalno znanje ljudi, njihovo gospodarenje silama prirode ili ele­mentima i njihova uzvišena materijalistička znanost nisu mogli spriječiti ovaj pad ka ponoru, ka uskraćivanju svake osobne slobode, ka ropstvu, ka siromaštvu, gladovanju i bolestima, ka beznadežnosti i depresiji. To je danas temeljna istina za svakog tražitelja koji može istinski razmišljati, slušati i gle­dati.

I što ljudi mogu učiniti po pitanju te žalosne činjenice prije nego što bude prekasno ? Prvi je uslov, naravno, da umjesto da pokrenu spiralu rasta cijena do neslućenih visina, oni moraju stati, čitati, slušati i razmisliti. Njihovo čitavo doživljavanje tame, njihov jaram rata, ropstva i gubitka slobode stva­raju osjećaje ili opažanje života koje pokazuje da su ljudi sami po sebi nešto sasvim drugo od kamena, vode i zraka, i da između neba i zemlje postoji nešto više od puke materije. Ali zašto onda vjerovati da čovjek može živjeti bez ikakvog poznavanja tog "nešto" koje nije kamen, voda ili zrak, tog "nešto" koje nije meso, krv ili čula, već naprotiv, to "nešto" doživljava tamu ili bijedu kroz čula? S obzirom da je ova bijeda ili mentalna kriza čovječanstva činjenica, također je činjenica da postoji "nešto" koje doživljava tu krizu, "nešto" koje plače, pati zbog bolesti i koje je nesretno zbog svoje mračne sudbine. Mogu li kamen, voda ili zrak plakati zbog svoje sudbine? Mogu li te pojave uopće imati neku sudbinu? Zar se one ne kreću u zakonom određenom ciklusu? Zar ne da se kamen mora istopiti, voda ispariti, a zrak pretvoriti u tekućinu pod utjecajem određenih promjena temperature? Materija se ne može ni smijati ni plakati zbog svojih uvjeta. Zar ne mislite da je već vrijeme da čovjek počne razumjeti da je sposobnost osjećanja patnje i sreće sama po sebi objava tog "nešto" koje se nalazi iza materije, i za koje materija postoji samo kao materijal za doživljavanje životan? I zar ne mislite da to "nešto" može jednako koristiti materiju kao materijal za stvaranje sreće kao što ju može koristiti kao materi­jal za stvaranje nesreće i depresije?

236 Martinus

16. POGLAVLJE

Spasenje čovječanstva nije pitanje dobara ili novca, već psihički problem

Zar nije potpuno pogrešno održavati državnu upravu unutar koje su intelek­tualni ljudi, koji su u brojnim pogledima već genijalni, tjerani uokolo poput krda nijemih životinja, poput stada ovaca ili jata gusaka, od strane dominant­nih goniča robova ili grupe goniča robova koji se svojom mentalnom struk­turom i ponašanjem otkrivaju kao intelektualne ili duhovne ništarije? Bića koja javno, riječima ili djelima, otkrivaju da bi „radije živjeli jedan dan kao lav nego sto dana kao janje", nepobitno se otkrivaju kao mentalne ništarije ili retardirani ljudi na razini postojanja na kojoj se stvaraju humanost, kultura, mir i sreća. Nije li činjenica da takva bića pripadaju divljim lovcima na skal­pove ili glave?

To što je intelektualno čovječanstvo u nekim slučajevima toliko poto­nulo da je dozvolilo takvim lovcima na skalpove i glave, bilo kao pojedinim diktatorima ili diktatorskim grupama moći, da čine što žele sa njegovim životom, dušom i duhom, neminovno mora dovesti do kulturno razorne ep­ohe smrti pod kojom to isto čovječanstvo danas stenje i uzdiše. Zar ne misli­te da je krajnje vrijeme da čovjek počne razumijevati neophodnost upozna­vanja mentalnog ili duhovnog života, upoznavanja mentalne strukture živih bića, da nauči kako treba razmišljati, kako treba treba koristiti vlastitu volju ili da nauči razumjeti važnost odnosa između nas i ostalih živih bića? Mora li područje smrti postati još drastičnije ili očiglednije ? Zar nismo vidjeli što se dogodilo sa prvim istaknutim zemljama kojima su upravljali lovci na skalpo­ve i glave? Moraju li inače tako senzibilne i demokratski napredne zemlje sada proći istim putem, dozvoljavajući si da budu zatvorene u prsten tajne policije, cenzure i uskraćivanja slobode, koncentracijskih logora, plinskih komora i ropstva u korist umobolnog ili sadističkog mentaliteta lovaca na skalpove i glave? Uistinu, zar te zemlje već ne stenju i uzdišu pod prvim počecima di-katature, pod prvim ofezivnim povjetarcem njenog gušenja slobode ? Sto su ograničenja, kontrola tečaja i dobara, carinske barijere, putovnice, vize itd? To su uzroci koji, pod maskom neophodnosti i nevinosti, sada svuda usađuju diktaturu u svijest ljudi, bez obzira na vrstu vlade koja je na vlasti. To su ista ograničenja koja potiču praznovjerje da je bankrotirao demokratski oblik vlade i da treba težiti samo diktaturi. Zbog toga čovjek misli da samo „snažni ljudi" mogu ukloniti bijedu, postaviti ponovno naciju na svoje noge i osigu­rati svima osobnu slobodu i dobrobit. Čovjek tada odaje počast „snažnim

Neophodnost duhovne znanosti 2 3 7

ljudima". A tada ne počinje oslobađanje ljudi, već ogroman lov na salpove i glave, lov na svakoga tko se usudi imati drugačije mišljenje od diktatorovog. To da sada put neminovno vodi ka koncentracijskim logorima, mučenju, rop­stvu, invalidnosti, smrti i propasti države, za narod i za diktatora, već je post­ala očigledna činjenica na primjeru totalitarnih država koje su danas samo puke hrpe ruševina i mentalnog kaosa. Nije li također činjenica da one države koje su najdalje napredovale u totalitarnom sustavu imaju još veća i dublja područja uskraćivanja osobne slobode od onih zemalja ili država kojima još uvijek u određenoj mjeri upravljaju čvrsti i nepokvareni demokratski principi, iako ti principi uzmiću ili se urušavaju. To zapravo znači da ne postoji nika­kav nacionalni sustav vladavine koji može spasiti svijet. Spasenje svijeta nije pitanje rasta nacionalne moći. To nije pitanje dobara ili novca, već psihički problem.

17. POGLAVLJE

Spasenje svijeta predstavljaju sve države svijeta ujedinjene u jednu vladu

Dakle, potreban je potpuno novi sustav. Taj novi sustav predstavlja jezgru u svijesti najvećih mudraca i predstavljao je izvorni cilj kršćanske religije, naime ujedinjenje čovječanstva kao „jednog stada i jednog pastira". To zapravo znači da se svi ljudi na svijetu, narodi i rase, bez obzira na nacionalnost, trebaju ujediniti u „jednu državu pod jednom vladom". Bez takvog stava od strane građana svih nacija i država neće biti moguće stvoriti svjetski mir. Došlo je vrijeme kada materijalističko znanje i sposobnosti ljudi, njihova industrija i njihova prijevozna sredstva, zapravo njihovo čitavo upravljanje materijom, koje je sada internacionalnih dimenzija, više neće opstati unutar pojedinih nacija ili država. Sve to može samo živjeti i disati kroz „internacionalizam". „Nacionalizam" će stoga predstavljati apsolutno sigurnu smrt gušenjem za internacionalne dimenzije znanja i sposobnosti bilo kojeg naroda. No, pošto svaka nacionalna država ipak postavlja ogromne, ometajuće granične postaje, vojne i pomorske baze, destruktivne ratne sile oko svojeg područja, evolucija neminovno mora dovesti do uništenja „nacionalnih država" koje su izolirane u takvoj „nacionalističkoj" okamenjenosti. Upravo je to propadanje „nacio­nalnih država" počelo u obliku svjetskog rata 1914; i to propadanje neće pre­stati sve do nestanka izoliranih „nacionalnih država". Dakle, svjetski rat koji je

238 Martinus

počeo 1914 još nije prestao; on još postoji i nastavit će svoju drastičnu, krvavu ekspediciju sudnjega dana širom čitave zemlje sve dok se ne osnuje prava svjetska vlada, temeljena na potpuno „demokratskom" principu moći. Podra­zumijeva se samo po sebi da unutar te svjetske vlade, ili tog internacionalnog zakonskog i sudskog sustava koji će ona činiti, neće postojati „pravo veta" ili mogućnost da bilo koja nacionalna država opozove njene odluke. To, naravno, ne znači da će biti izbrisane nacionalne karakteristike i tradicije naroda, sve dok one ne škode ili ne predstavljaju smetnju dobrobiti drugih država. Napro­tiv, svjetska je vlada apsolutno jedini oblik upravljanja pod kojim te karakte­ristike i tradicije, kao i osobna sloboda i dobrobit svakog pojedinog građana, mogu biti očuvani i zaštićeni. Pravi je smrtni neprijatelj čovječnstva sadašnja svjetska anarhija među državama i ona se hrani i prosperira kroz „nacionali­zam" ili idealiziranje vlastite zemlje i proizlazeću ratobornu politiku izolacije koju sve današnje nacionalne države smatraju životno neophodnom. Velika većina ljudi ne razumije da je „nacionalizam" kolektivna „sebičnost", dok je „internacionalizam" kolektivna „nesebičnost" i da oni na taj način uništavaju ili poništavaju svoje građanstvo u međunarodnom svjetskom carstvu u kojem su oni građani, zbog rasta njihovog materijalnog znanja i sposobnosti izvan „nacionalnih" granica i njihovih internacionalih dimenzija koje se iz toga raz­vijaju. Internacionalizam predstavlja pravi kršćanski princip. Sve će gener­acije na zemlji biti blagoslovljene samo putem tog kolektivnog, nesebičnog principa u obliku svjetske vlade ili međunarodnog demokratskog zakonskog i sudskog sustava.

18. POGLAVLJE

Duhovna znanost i mir

Prema tome, „internacionalizam" je jedini put ka oslobađanju čovječanstva od tame, put ka kulturi, slobodi, miru i sreći. A s obzirom da je duhovna znanost isključivo znanost o internacionalizmu ljudi, njihovom međusobnom kozmičkom bratstvu, opis buduće države ili strukture svjetskog carstva, u krat­ko, ona daje informacije o svemu što ima veze sa sudbinom živog bića, a koje nije mogla dati ni matrijalistička znanost ni crkvena religija, očigledno je da se prava buduća sreća čovječanstva može temeljiti samo na duhovnoj znano­sti. To za uzvrat podrazumijeva znanost koja otkriva misterij života i njegove zakone, ne u obliku dogmi u koje treba vjerovati, već naprotiv, kao povezani

Neophodnost duhovne znanosti 239

logični niz misli u kojima je očigledno za inteligenciju bratstvo među naci­jama, rasama i pojedincima. Čovjekovo dobivanje uvida u kozmičke analize života ili u živo biće jedina je stvar koja može usavršiti kulturu ili ljubav koja čini da se čovjek javi „poput Boga i njemu nalik". I sa širom svijeta raspro­stranjenim društvom bića ili tjelesnih stanica, ispunjeno je obećanje Božičnog evanđelja. Trajni mir sjaji nad zemaljskim kontinentima i morima.

Martinus

PRIMITIVNOST I PRAZNOVJERJE

Sa danskog na cnlcski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Kako primitivnost i praznovjerje dovode kulture do propasti ili Armagedona koji je prorečen u Bibliji

Za modernog slobodnog mislitelja može biti korisno odmaknuti se od uobičajenih opažanja ili od javnog mišljenja, običaja svakodnevnog života kako bi se pobliže razmotrile ove pojave, koje uključuju sve što je postalo „mo­derno" u svakodnevnom životu po pitanju prehrane, morala, religije, „dobrog vladanja", ponašanja i opažanja samog smisla života. Ako se malo zaustavimo i pogledamo unatrag na naše opažanje ovih pojava, ne može se poreći da su one prošle kroz veliki broj promjena. Te se promjene mogu podjeliti na epohe od kojih je svaka predstavljala svoj vlastiti oblik suvremenog javnog mišljenje ili popularnog pogleda na život i čovjekovo ponašanje.

Niti jedan od naših prethodnih pogleda na život i ponašanje nije potra­jao, bez obzira koliko oni bili popularni, čak su bili propisani zakonom tako da se nepokoravanje njima smatralo kriminalom. Tisuće i tisuće ljudi bilo je mučeno i ubijeno, usmrćeno zakonom određenom smrtnom kaznom zbog kršenja tih zakonskih odredbi. Iste su se zakonske odredbe kasnije otkrile kao manifestacije čiste primitivnosti ili krajnjeg praznovjerja, što je za današnje ljude predmet ismijavanja. Povijest je svijeta ispunjena brojnim masakrima ljudi koji su počeli prozirati kroz očigledno nesavršenstvo i naivnost auto­ritarnih tradicija i opažanja. Takvi ljudi nisu mogli prihvatiti takve moralne temelje ili osnovu svojeg pogleda na život i ponašanje, i zbog toga su bili obilježeni kao heretici ili kriminalci i osuđeni na mučenje i pogubljenje. Što se, na primjer, može reći o Inkviziciji ili o sudovima za vještice u Srednjem vi­jeku ? Nisu li brojni ljudi gorili na lomači samo zato jer se nisu mogli pokoriti

244 Martinus

propisanim religioznim odredbama crkvenih ili religioznih autoriteta ? Me­tode koje su ti autoriteti koristili da bi uhićene proglasili krivima za optužbe koje su protiv njih iznesene bile su toliko đavolski profinjene i bolne da je optuženi bio primoran priznati bilo što, a time i optužbe koje su protiv njega podignute, pa čak iako je on bio potpuno nevin. Tko može izdržati sakaćenje vlastitog organizma, kulminaciju najprofinjenijeg sadističkog mučenja ? Ne bi li čovjek gotovo morao biti Krist ili inicirano biće kako bi imao dovoljno mentalne snage da ne popusti pritisku mučenja i ne prizna ono što bi mu diktirali autoriteti sa svim instrumentima mučenja na raspolaganju ? Ovdje očigledno nije bila u pitanju istina o krivici ili o nedužnosti uhićene osobe, već isključivo primoravanje na diktirano priznanje koje se tražilo, bez ob­zira da li je ono bilo istinito ili lažno. Čini se da je najhitnije bilo osigurati „živo gorivo" za lomače za spaljivanje vještica. No, sa time je čitava procedura Inkvizicije dobila nijansu sadizma.

Međutim, Inkvizicijski procesi nisu se samo bavili tobožnjom borbom protiv magije, čarolija i vraćanja. Ona je pružila svoje smrtonosne ruke pre­ma ljudima sa neobičnim mentalnim stavovima. Na lomače Inkvizicije bili su bačeni veliki mislitelji i istraživači koji su predstavljali nove poglede i otkrića 0 svemiru ili zvjezdanom svijetu. Slika je svijeta već bila monopolizirana ide­jama koje su bile ograničene tradicijom i zaštićene smrtnom kaznom, ide­jama koje se danas smatraju kulminacijom primitivnosti i praznovjerja. Kako je moglo doći do razvoja duha i kulture kada je postojala prijetnja mučenjem 1 smrtnom kaznom za svako i najmanje odstupanje od propisanog tradicio­nalnog mišljenja i opažanja života ? Zbog svoje naivne ili primitivne prirode „moderni" ljudski mentalitet i autoritet tog vremena morali su biti pogubni. To autoritarno osuđivanje izvora života ili novog znanja i činjenica konačno je dovelo do nastanka ogromnih revolucionarnih snaga koje su mogle razoriti mentalne brane. Ne predstavljaju li revolucije i ratovi u velikoj mjeri slamanje tih sputavajućih i ometajućih okova razvoja ?

Čovječanstvo je prihvatilo nove tradicije koje su također imale svoje mane, ograničenja i propast, jer su se te nove tradicije i stavovi prema Bogu, moralu i ponašanju također uglavnom temeljili na primitivnosti i praznovjer­ju. Na taj način je propadala jedna svjetska kultura za drugom zbog još uvijek prevladavajuće primitivnosti i praznovjerja u svakoj kulturi.

Savršena kultura ne može biti stvorena tamo gdje neznanje, naivnost ili primitivnost koji uključuju mučenje i smrtnu kaznu diktiraju ljudima lažne ideje koje za uzvrat dovode do tradicija koje uništavaju život i kulturu, i stvaraju smrtonosni moral i ponašanje. To neizbježno dovodi ne do kulture, već do kulturnog sloma, Armagedona, mentalnog kaosa, depresije i samoubo-

rnmittvnost i praznovjerje 245

jstva. To je ostvarenje Božjih riječi upućenih Evi : „Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gos-podarit nad tobom." To je ostvarenje Božjih riječi upućenih Adamu : „zemlja neka je zbog tebe prokleta ; s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog ! Rađat će ti trnjem i korovom... U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš ; ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti." To je ostvarenje Božjih riječi upućenih Kainu : „Što si učinio ? Slušaj ! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga ! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti !" To je ostvarenje parabole o izgubljenom sinu koji je „jeo sa svinjama". To je i ostvarenje Isuso­vih riječi o životu koza na njegovoj lijevoj strani na Sudnji dan.

2. POGLAVLJE

Zašto nije opravdano tvrditi da je današnja kultura oslobođena primitivnosti i praznovjerja

Ali u današnje moderno i dobro-informirano vrijeme ljudi nisu nimalo podložni primitivnosti ili praznovjerju, zar ne ? Mi imamo velika sveučilišta, srednje škole i osnovne škole i djeca od najranije dobi imaju obavezno školovanje. Pa čak i u najranijoj dobi oni počinju čitati i učiti. A većina još mlađe, normalno nadarene djece danas znaju više o životu i postojanju od najučenijih znanstvenika od prije nekoliko stoljeća. A možemo vidjeti i izvrsne rezultate tog obilja znanja ! Čovječanstvo ima na raspolaganju za stvaranje svoje kulture, svakodnevnog života i dobrobiti tisuće znanstvenika, dokto­ra, inžinjera, arhitekata, dizajnera i ostalih stručnjaka. Ljudi su bili sposobni činiti prava fizička čuda. Oni kontroliraju milione i milione konjskih snaga prirode. Mi možemo graditi ogromne strojeve i dopustiti im da rade za ljude, dozvoliti im da proizvode milione korisnih predmeta. Mi možemo dopustiti prirodnim silama da nas nose iznad oblaka, pod vodom i po autoputevima svih kontinenata. Ljudi mogu sjediti kod kuće u svojim sobama i razgovarati sa prijateljima ili poznanicima na drugoj strani planete. Oni isto tako mogu u istim sobama slušati koncerte, muziku, pjesme i govore sa svih velikih pozor­nica i televizijskih i radio kuća širom svijeta. Na taj način se ljudski glas može čuti širom zemlje. Udaljenost, a time vrijeme i prostor smanjeni su samo na djelić onoga što su prethodno značili ljudima. Stvarima kojima su prethodno

Martinus

trebali mjeseci da se naprave, sada se mogu obaviti u odgovarajućem broju sati ili minuta. Isto vrijedi i za stjecanje iskustva. Razvoj napreduje skokovito.

Kod informiranog čovječanstva koje posjeduje znanje i tako genijalne sposobnosti ne može biti govora o primitivnosti ili praznovjerju, zar ne ? Već smo odavno primjetili primitivnost i praznovjerje kod kultura iz prošlosti. U naše vrijeme čovjek sigurno ne može nasjesti takvim naivnim idejama koje se mogu ukorijeniti u općem praznovjerju. U naše vrijeme ne može doći do suđenja vješticama. Mi danas naglašavamo kako smo izvrsno branjeni geni­jalnim smrtonosnim oružjem ; doista, sa jednom jedinom bombom mi danas možemo uništiti čitavi grad sa preko milion stanovnika, zajedno sa njegovom kulturom kako bi postupno nesumnjivo ušutkali previše agresivne i ratobor­ne nacije. Mi također imamo izvrstan sudski sustav sa zatvorima i kaznionica­ma ; tako da se mi nesumnjivo možemo riješiti gangstera i kriminalaca i imati ih pod kontrolom. Sa našim izvrsnim doktorima, našim bolnicama i medi­cinskom znanošću, institutima za istraživanje i vivisekciju mi ćemo sigurno prevazići sve bolesti. Sa našim izvrsno obučenim stručnjacima i proizvodnim potencijalom mi ćemo nesumnjivo postupno nadmašiti ostale ljude i poslove i osigurati posao našim nezaposlenima. Sa našim socijalnim osiguranjem i invalidskim i starosnim mirovinama osigurali smo sjajan život bolesnima i starima. Sa našim rasprostranjenim školovanjem mi ćemo se nesumnjivo po­brinuti da naši narodi održe visoki stupanj kulture. Ne, nikako ne možemo opravdano pretpostaviti da u našoj kulturi, koja se temelji na toliko napre­dnoj znanosti, mogu postojati spomena vrijedna područja primitivnosti i praznovjerja. Mi isključivo živimo na temelju činjenica. Kakve koristi imamo od religije i Boga, od evanđelja i molitvi ? Takve pojave pripadaju djetinjstvu i zamislima sanjara.

No, da li se taj samouvjereni pogled na vlastiti moral i ponašanje, koji se u većoj ili manjoj mjeri javlja kao ideal među modernim i vodećim civilizira­nim državama, također temelji na pravim činjenicama ? Ako ne, on se samo temelji na vjerovanju, tj. na pretpostavkama. I ako te pretpostavke ne odgo­varaju stvarnosti, taj ideal civiliziranih država zapravo je samo primitivnost i praznovjerje. Da li to znači da postoji mogućnost da će ljudi u budućnosti gledati na našu današnju kulturu i pronaći u njoj velika područja primi­tivnosti i praznovjerja, čak smatrati brojne naše danas tako visoko cijenjene postupke sasvim smiješnima i naivnima isto kao što današnji ljudi pronalaze U kulturi Srednjeg vijeka brojne smiješne i tragikomične postupke koji su u to vrijeme bili uzdizani sve do neba kao apsolutno ispravni i savršeni ? Da, to je vrlo moguće. Sve dok čovjek može na nekom datom području, bilo to na području morala i ponašanja, u porodičnom životu kao i unutar oblika vla-

davine ili država, unutar medicine ili u ostalim znanostima, još uvijek stjecati iskustva koja mogu otkrivati pogreške u prevladavajućem gledištu unutar tih područja, i sve dok on može putem istih iskustava poboljšati to gledište, sve do tada to gledište nije doseglo svoje savršeno ili dovršeno stanje. I tada će on morati priznati, sa svakim novim poboljšanjem koje čovjek može napraviti, da prethodni stav i znanje o datom području nije bilo savršeno. No, znanje koje nije savršeno, u odgovarajućem je stupnju izraz nesavršenstva ili primi­tivnosti. Stoga, nitko ne može tvrditi da su civilizirane odredbe, zakoni, so­cijalni uslovi i običaji koji su danas na snazi toliko savršeni da u dotičnim područjima čovjek ne može steći iskustva koja pokazuju da oni sadrže mane i nedostatke koji se mogu ispraviti kroz ta nova iskustva. Isto tako nitko ne može opravdano tvrditi da je današnja kulturna epoha savršena i na taj način oslobođena primitivnosti i praznovjerja.

3. POGLAVLJE

Savršeni čovjek poput Boga i njegova savršena svjetska kultura ili carstvo na zemlji

Sada bi netko mogao prigovoriti i istaknuti da u skladu sa time čovjek nikada ne bi mogao biti dovršen ; sve bi se moglo nastaviti poboljšavati u nedogled. No, to nije istina. Svako je savršeno stvaranje potpuna cjelina. Ono ima samo jednu svrhu, a to je da dovede predmet stvaranja do njegovog dovršenog stupnja kako bi on ispunio svrhu radi koje je stvaranje i započelo. Kada je ta svrha ispunjena stvaranje u tom dotičnom području postaje suvišno. To vri­jedi kako na stvaralačkom području prirode tako i na stvaralačkom području ljudskog bića. Drveće ne raste sve do neba, i jabuke se ne razvijaju preko svo­jeg potpuno zrelog stadija. Dovršeno stanje je također cilj ili konačni rezultat ljudskih kreativnih poduhvata. Da nije tako, baš ništa, kao što su kuće, auto­mobili, odjeća, obuća, ne bi bilo dovršeno i ljudima od koristi. Kada je u pitan­ju mentalitet živog bića, niti to stvaranje nije beskonačno, već ima svoju svrhu. Ta je svrha bila izražena ovim božanstvenim riječima : "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična". Prema tome, mentalitet i ponašanje živog bića razvit će se do potpunog savršenstva. Kada se dosegne taj cilj, na tom području se više ništa neće moći postići. Što je savršenije od potpunog savršenstva ? A što je potpuno savršenstvo kada je u pitanju živo biće? To znači u mislima, riječima i djelima, u svakoj situaciji biti prava radost i blagoslov za sva živa bića i poput

Z 4 5 murunus

sunca davati svjetlost i toplinu pravednima i nepravednima. Tada čovjek voli svojeg bližnjeg kao samoga sebe i ispoljava takvo ponašanje koje predstavlja "ispunjenje svih zakona". Nema veće ljubavi i proizlazećeg ponašanja od toga. U onoj mjeri u kojoj ljudi dosegnu to savršenstvo oni će doživjeti u svo­jim svakodnevnim fizičkim životima mir i dobru volju Božičnog evanđelja. Tada kraljevstvo nebesko neće biti samo nešto unutar bića ; ono će također blistati i sjajiti izvan bića i ujedinit će sva srca i mozgove u neizmjernom toku zraka ljubavi ; i Bog će ponovno u Edenskom vrtu šetati sa Adamom. Ovdje smo došli do ostvarenja Božjeg obećanja o budućnosti čovječanstva. "Ženino sjeme" je "zgazilo glavu zmije". (U čovjeku je ljudsko ponašanje zgazi­lo životinjsko ponašanje.) "Kain" je odbacio svoje zlo biće. On više ne čini zlo. "Grijeh više ne leži pred vratima". On sada može "slobodno podignuti svoju glavu". (Čovjek više nije ubojica i stoga ga na zemlji više ne muče grižnja savjesti i nesretna sudbina.) I ovdje su se ostvarile Božje riječi upućene Abra-hamu :"U Abrahamu su bile blagoslovljene sve generacije na zemlji." U men­talitetu zemaljskog čovjeka dijete Krist je odraslo. "Čovjek poput Boga" vlada zemaljskim područjima, njenim kontinentima i morima. Tok zraka sa Božjeg lica sjaji u svim okolnostima, u svim očima, dajući toplinu u svakom stisku ruke. Sve je milovanje. "Izgubljeni sin" vratio se svome ocu. Uistinu, Božje je stvaranje dovršeno. Čovjek je postao jedno sa Bogom. Nad tragovima rat­nih područja, nad smrtonosnim prizorima bojišnica, plača i škrguta zubiju, vapaja i bolova prošlosti, sjaji novi svijet. Mudrost i ljubav ujedinili su sve narode i države svijeta u jedan narod i jednu državu, u "jedno stado" i "jed­noga pastira". Mi se nalazimo u području mira. Kraljevstvo je Božje postalo pobjedonosna životna sila u krvi i mesu, u manifestaciji i stvaranju, u kulturi i ponašanju.

4. POGLAVLJE

Nedovršene strane današnje moderne kulture. Broj 1: Čovjekov smrtonosan odnos prema životinjama

Pomoću ove božanstvene panorame nad od Boga dovršenim čovjekom i nje­govom svjetskom kulturom kao pozadinom, nije teško uvidjeti koliko su za­pravo nesavršeni današnji moderni čovjek i njegova toliko hvaljena kultura. I upravo će tom panoramom kao svakodnevnim životom i ponašanjem ljudi budućnosti prosuđivati današnjeg čovjeka i njegovo ponašanje, ne kao izraz

i i i n u m m ' . M i yiucnuvjciJC

prave kulture, već kao nedovršeno i barbarsko ponašanje, zapravo, kao nešto strašno. Ali, pošto će ljudi budućnosti, o kojima ovdje govorimo, biti inicirana bića koja stoga znaju zašto su današnji ljudi takvi kakvi jesu, oni će biti blagi suci puni razumijevanja.

U svijetu u kojem čovjek tisućljećima nije ispoljio netrpeljivost ili nepri­jateljske ili ubilačke namjere prema svojem bližnjem i ne zna za bolesti ili bilo koji drugi oblik nesretnih sudbina, jer je on odavno usvojio način ponašanja koji ga čini imunim na takve pojave, čovjek će sa popriličnim čuđenjem čitati 0 barbarskoj kulturnoj epohi današnjeg čovječanstva, koja će za čitatelja predstavljati davnu prošlost. I one koji će proučavati tu prošlost užasnut će mnoge činjenice. Čovjek će pogotovo biti zaprepašten ogromnim područjem mentaliteta koje je za današnje ljude zajedničko sa životinjama. Oni su ubi­jali i čerečili ta bića da bi ih pojeli poput grabežljivih zvijeri. U svojoj vlasti­toj prirodi čovjek je odavno prevazišao sposobnost za ubijanje tih potonjih bića sa izumljenim, umjetnim ubilačkim oružjem kao što su puške, pištolji i mesarski noževi. Doista, čovjek je imao čitave tvornice za ubijanje (klaonice) gdje je on na pokretnoj traci, takoreći, mogao ubiti, oderati i raskomadati određeni broj životinja na sat. No, to nije bilo dovoljno. Čovjek je čak uzgajao životinje i povećavao njihovo razmnožavanje kako bi dobio dovoljno hrane za zadovoljavanje svoje još uvijek dominantne gladi za mesom i proizlazećih životinjskih sklonosti u tako zvanom čovjeku. No, čovjek nije bio zadovoljan sa uskraćivanjem životinjama njihovog slobodnog života u prirodi loveći ih 1 ubijajući ih samo radi zadovoljavanja gladi za mesom. Ne, čovjek je također uzgajao određene životinje i povećavao njihovo razmnožavanje samo da bi od njih dobio kožu i krzno. On je uzgajao te nesretne životinje u malen­im, skučenim prostorima u kojima su one bile zatvorene sve dok nisu bile dovoljno stare. One su tada bile oderane i njihova je koža bila prodana radi daljnjeg prerađivanja u "moderne" kapute i krzna. Zamislite da je taj čitavi ubilački sustav bio pokrenut od strane biće koja su bila toliko uzvišena nad životinjskim postojanjem da taj ponižavajući sustav za njih uopće nije pred­stavljao životni uslov, niti po pitanju prehrane niti odijevanja. Tako zvani čovjek poput Boga ovdje je životinjama stvarao apsolutni pakao iako to uopće nije bilo potrebno za njegovo vlastito preživljavanje. Čovjek čak nije morao jesti meso; to je čak bila potpuno štetna hrana za njegovo profinjeno biće. No, ti ljudi nisu bili krivi jer su bili takvi kakvi su bili. Oni su živjeli u vrlo snažno okamenjenom praznovjerju da je bilo neophodno jesti meso ili životinjsku hranu radi preživljavanja. Oni su stoga u dobroj vjeri priređivali gozbe koje su uključivale orgije proždiranja organizama drugih živih bića. Sa kulturnog stupnja pravih ili dovršenih ljudi čovjek može vidjeti primitivnost i

250 Martinus

praznovjerje kod današnjeg naprednog, modernog, civiliziranog čovjeka koji nisu ništa manji od onih na koje današnji čovjek gleda kod ljudi iz kamenog doba ili kod ostalih primitivnih naroda iz prošlosti.

5. POGLAVLJE

Nedovršene strane sadašnje moderne kulture. Broj 2: Čovjekova fatalna glad za otrovima

Nadalje, čovjek također, iz savršenog svijeta dovršenog ili potpunog čovjeka, gleda unazad sa čuđenjem na manje ili više nesputano udisanje otrovnog, a time i smrtonosnog duhanskog dima kod današnjeg zemaljskog čovjeka. On u dobroj vjeri slabi i uništava svoja pluća, te plemenite životne organe koji su stvoreni samo za udisanje svježeg zraka, koji je od apsolutno vitalne važnosti za dotično biće.

Isto tako izuzetno veliki broj nedovršenih ljudi guta druge još opasnije otrovne tvari : alkohol i droge u vrlo različitim oblicima. Dovršeni će čovjek iz budućnosti sa užasom čitati o neobičnim običajima modernog čovjeka po pitanju tih otrovnih tvari. On potvrđuje svaku radost, svaku proslavu, svaki sporazum sa "čašom", tj. sa velikom količinom samoubojstva ili mentalne kon­fuzije, isto kao što je svaka depresija također potvrđena gutanjem veće ili manje količine sličnih smrtonosnih otrovnih tvari ili tvari koje pomućuju um. To neprestano jedenje, pijenje i udisanje otrovnih tvari ili njihovo uli­jevanje u glavne vitalne organe organizma, koji su isključivo stvoreni za pro­bavu prirodne hrane i za prirodno disanje (bez održavanja njihovog zdravlja biće nikako ne bi moglo živjeti i uživati u prirodnoj dobrobiti na fizičkoj ra­zini), čovjeku iz budućnosti također se otkriva veliko područje primitivnosti i praznovjerja kod današnjeg civiliziranog čovjeka. On koji kontrolira mil-ione konjskih snaga prirode i primorava ih da za njega rade, izgleda da nije sposoban kontrolirati mikroskopski djelić tih snaga kada je u pitanju savla­davanje životno-pogubnih želja u vlastitoj psihi. On dozvoljava beznadežno propadanje i uništavanje svojeg vlastitog organizma, a time i svoje sposob­nosti doživljavanja života.

Kao protumjera protiv smrtonosnih bolesti i nepovoljnih posljedica po zdravlje njihovog potpuno nesavršenog stava prema prehrani i njihovih štetnih životnih navika, koji uzrokuju bezbroj bolesti, razvila se vrlo raširena medi­cinska znanost sa velikim bolnicama, institutima za krv, operacijskim dvor-

rrimiuvnost i praznovjerje

anama, bolničkim odjeljenjima, domovima za rekonvalescente, rodilištima, itd. Ta se medicinska znanost borila dan i noć u stanju velike mentalne na­petosti kako bi iskorijenila svu patnju. No, to je bila uzaludna borba. To je bilo poput borbe sa više-glavim čudovištem kojemu je mogla izrasti nova glava kada je stara bila uklonjena. Te su se "glave" javljale u obliku neprirodne i prijevremene oronulosti, neprirodne kalcifikacije i stvaranja kamenaca u or­ganizmu, probavnih problema, metaboličkih poremećaja, paraliza, stvaranja tumora, itd.

Čovjek se borio sa čudovištem. Energični su istraživači širom svi­jeta radili na tome da pronađu način kako da ubiju čudovište, tj. način sprečavanja da nove glave rastu na mjestu starih. Ali, materijalistički stav u kojem je čovjek računao samo sa fizičkom stranom bića, i u određenoj mjeri poricao ili ignorirao ideju o njegovoj duši i duhu, držao je pogled znanos­ti podalje od područja na kojem je čudovište bilo ranjivo i gdje je moglo biti pogođeno ravno u srce. S obzirom da znanost nije željela i nije se mogla usmjeriti na to, jedino ranjivo mjesto čudovišta, ono nikako nije moglo biti ubijeno. Demonsko je biće nastavilo narušavati i uništavati zdravlje i dobrobit čovječanstva. Usprkos upornom danonoćnom radu doktora i znanstvenika, usprkos ogromnim institutima za istraživanje i vivisekciju, usprkos cjepivima, prascima i tabletama, niti jedna bolnica nije postala suvišna. Naprotiv, ljudi moraju proširivati svaku bolnicu i graditi brojne nove bolnice. Čudovište je još uvijek imalo beskrajnu sposobnost preživljavanja. Čovjek iz budućnosti ponovno zadrhti pri pogledu na tu beznadežnu borbu današnjih ljudi. U carstvu budućnosti, sa njegovom potpuno savršenom kulturom, čovjek je već odavno otkrio jedinu slabu točku čudovišta, tj. njegovo srce ili jezgru života, i ovdje spoznao da je to područje identično sa najdubljim uzrokom ne samo svih bolesti, već i svih patnji i nesretnih sudbina koje postoje. No, nimalo nije neobično da čovjek, sa potpuno materijalističkim stavom, nije mogao pronaći tu jezgru života čudovišta, jer ona uopće ne postoji na materijalnoj ili fizičkoj razini. Ona se nalazi dobro sakrivena unutar elementa sudbine bića, koji se nalazi u njegovoj nadsvijesti iza fizičkog organizma. Nju oživljava vlastito be­smrtno Jastvo bića. I sve dok Jastvo oživljava jezgru života čudovišta, njega ne mogu ubiti druga bića, bez obzira na njihovu kompetentnost kao znanstvenih stručnjaka. Doista, čak ni Krist nije mogao ubiti čudovište kod ljudi kojima je pomagao. Upravo zato im je govorio dobro poznate riječi : "Tvoja vjera te je spasila". Tajna se, dakle, sastoji u tome da sve dok Jastvo, iako nesvjesno, hrani čudovište, nove će glave nastaviti rasti tamo gdje su stare uklonjene, i biće će nastaviti živjeti u područjima bolesti i nesretnih sudbina, nastavit će stvarati demona u svojem vlastitom životnom području. Taj demon se održava na

252 Martinus

životu isključivo putem otrovnih i smrtonosnih misaonih tvari bića. Kada biće misli, sila ide od nadsvijesti Jastva u noćnu svijest njegove podsvijesti. Ovdje ta sila poprima oblik mentalne slike i tada se prenosi ka dnevnoj svije­sti podsvijesti, koja, kada je biće budno ima svoje sjedište u fizičkom mozgu. Ovdje misli postaju želja ili volja i potiču manifestaciju i stvaranje u materi­jalnom svijetu. No, istovremeno dok ta misaona sila vibrira u fizičkom mozgu i živčanom sustavu, ona vibrira i kroz razna područja fizičkog tijela kao što su krv, mišići, kosti i žlijezde i ovdje čini pokretačku snagu. Ta snaga predstavlja životnu silu bića. Ona potiče, kao što smo već spomenuli, misaonu funkciju bića. No, sa poticanjem te funkcije ona može biti oslabljena kao životna sila. To slabljenje čak može biti toliko izraženo da gore spomenuta snaga više nije životna sila, već smrtonosna sila. To slabljenje uzrokuju misli ili misaone tvari koje biće upotrebljava, jer one prolaze kroz njegov mozak ili živčani sustav i isto tako vibriraju u njegovoj krvi i ostalim dijelovima njegovog fizičkog or­ganizma. Zapravo neke vrste misli mogu biti čisti otrov i mogu slabiti životnu silu, a time i živce, krv i ostale dijelove fizičkog organizma. Oni zapravo ne mogu preživjeti bez trajnog snadbjevanja zdravom psihičkom snagom. Za ze­maljskog su čovjeka otrovne one vrste misli koje pripadaju principu ubijanja, kao što su misli mržnje, ljutnje i ogorčenosti. One ne samo da narušavaju dobre odnose njihovog izvora sa njegovom okolinom i bližnjima, već također narušavaju izvornu otpornost bića na bolesti i slabosti u njegovom vlastitom organizmu. Apsolutno prvi uzrok bolesti u organizmu kao i nesretnog odno­sa sa njegovom okolinom nalazi se u svijesti bića u obliku misli. Pogrešna upotreba misli i proizlazeća pogrešna upotreba volje i pogrešno stvaranje, predstavljaju dakle jedini pravi uzrok nesretne sudbine svojeg izvora, bez obzira da li se to ispoljava u obliku rata sa njegovim bližnjima ili kao bolesti u organizmu ili umu. Na taj način svako biće samo postaje najdublji uzrok svoje nesreće ili patnje. Snadbjevajući svoju životnu silu smrtonosnim vrsta­ma misli biće, da toga nije svjesno, postaje svoj vlastiti smrtni neprijatelj. Nije nimalo neobično da će savršeni čovjek budućnosti zadrhtati pri pogledu na današnjeg običnog čovjeka koji u potpunom neznanju sabotira i potkopava svoje normalno doživljavanje života, a istovremeno mrzi i proganja svojeg bližnjeg u slijepom uvjerenju da taj bližnji predstavlja njegovog najljućeg ne­prijatelja, progonitelja i sabotera.

rt immvrtusi i yruznuvjtrjt ZD5

6. POGLAVLJE

Nedovršene strane današnje moderne kulture. Broj 3: Armagedon

Samo se po sebi podrazumijeva da društvo bića koja daju život mnogo-gla-vom biću koje uništava život u vlastitom mentalitetu mora postati svijet tame. Ali, pošto ta bića istovremeno vjeruju da je njihov bližnji taj koji potkopava njihovu sreću i dobrobit, i uslijed toga ugrožava njihov život, čitavo životno područje tih bića postaje, takoreći, svijet demona. Svatko je u ratu sa svaki­me. Oni vjeruju da se na taj način mogu osloboditi tame i stvoriti mirolju­bivo postojanje za kojim ta nesretna bića u svojoj najdubljoj nutrini počinju težiti. Oni uopće ne razumiju da ono što čine svojem bližnjem oni čine sa­mima sebi. Oni čvrsto vjeruju da je njihov spas u razvoju sposobnosti ubi­janja i sakaćenja, vezanja i sputavanja svojeg bližnjeg. Oni nisu svjesni da su svakim sabotiranjem života i dobrobiti bližnjega oni stvorili novu glavu na nagrizajućem životinjskom biću koje uništava život u njihovoj vlastitoj psihi. Oni tako čudovištu kojim žele zagospodariti daju život i snagu putem svojih ubilačkih i nehumanih misli, svoje mržnje i proganjanja bližnjeg. Iz tog vr­hunskog neznanja i praznovjerja proizlazi da društvo takvih bića nikako ne može izgraditi savršenu kulturu mira. Ta demonska kultura predstavlja pot­puni kontrast svjetskoj kulturi dovršenih ljudi ili kraljevstva nebeskog. Kada će čovjek iz budućnosti koji se naviknuo živjeti u svjetskoj kulturi ili u toj mi­roljubivoj dobroj volji koja je bila obećana ljudima na Zemlji i u kojoj svatko voli svakoga, gledati unatrag tisućama godina, on će sa stravom i žmarcima otkriti taj kontrast kraljevstvu nebeskom u našoj današnjoj toliko hvaljenoj modernoj kulturi. On vidi da u toj kulturi milioni ljudi umiru od gladi, u bi­jedi i siromaštvu, dok drugi ljudi žive u obilju ili posjeduju pretjerano fizičko ili materijalno bogatstvo. Neki ljudi žive u luksuznim palačama i okruženi su brojnim slugama. Oni su ponekad previše „istaknuti" da bi se sami oblačili i svlačili. Drugi ljudi žive skitničkim životom u bijednim predgrađima velikih gradova u ruševinama, šupama i kutijama, ili u bilo kakvom odbačenom smeću koje im može pružiti zaklon od vremenskih neprilika i vjetra. Očigledno je za čovjeka iz budućnosti da u upravljanju materijalnim potrepštinama ove kulture ljubav prema bližnjem nema neki utjecaj. Dovršeni ili potpuni čovjek postaje svjedokom još manjeg razumijevanja principa ljubavi prema bližnjem kada on vidi da čovjek, u istoj toj kulturi, smatra najvećom i najvažnijom dužnošću primoravati sve mladiće da se uče ratovanju, da budu uvježbani u korištenju modernih ubilačkih strojeva pomoću kojih oni mogu umnožiti

254 Martinus

sposobnost uništavanja života, vlasništva i kulture svojih bližnjih. Takav rato­boran stav ostavlja duboke tragove. Na tisuće djece izgubilo je svoje roditelje u tim ratnim krvoprolićima i prepuštena su sama sebi. Na tisuće roditelja traže svoju djecu koja su nestala tokom istih krvoprolića. Taj je Armagedon iznjedrio milione invalida koji mogu doživljavati život samo pomoću umjet­nih udova, umjetnih šaka, ruku i nogu. Usprkos tome čovjek uzdiže taj civili­zacijski milje kao „polje slave". U brojnim područjima prevladavajuće kulture koju nazivamo „kršćanstvom" još uvijek se uzdižu i slave bogovi Valhale i njihov krvavi raj. No, unutar tog kršćanstva čovjek nije samo razvio najgeni-jalnije ubilačko oružje i razorna sredstva pomoću kojih on može u potpunosti izbrisati druge nacije, države i narode i njihovu kulturu, on također ovdje ima skrojeni ubilački sustav pomoću kojeg on vjeruje da može provoditi pravdu unutar same države ili nacije. Ovdje on ubija ili likvidira ljude puškama, gil­jotinama, električnim stolicama itd., u ime države ili ,,u ime zakona", pa čak i u ime onoga koji je svojim učenicima rekao : „Vrati mač u svoje korice ; jer tko se mača lača od mača će i poginuti". Za onoga za koga je postalo svakod­nevnim, prirodnim ponašanjem to da bude radije sam razapet nego da drugi pate, naša sadašnja kultura očigledno otkriva prostrana područja nedovršene prirode ili primitivnosti i praznovjerja. Kada iz njegovog carstva, koje još nije od ovoga svijeta, gledamo na današnju kulturu, mi zapravo gledamo u svijet Armagedona, svijet obožavanja Valhale i njegovih bogova. Pored toga došlo je do intenzivnog obožavanja beskrajnog broja zlatnih teleta. Velika se većina ljudi nada da će postati bogati kao Krez i sa prijezirom gledaju na siromašne u štali, koja je u Božičnom evanđelju opisana kao boravište onoga koji je bio put ka svjetlosti. Zbog toga je Armagedon morao doći do Jeruzalema. 1 zbog toga je Armagedon morao sustići svaku kulturu u kojoj su se odgoj, moral i pitanje časti temeljili na zlatu umjesto na ljubavi prema bližnjem, ili na prin­cipu „radije uzimati nego davati". Čovjekovo će se ponašanje prema bližnjem temeljiti na primitivnosti i praznovjerju u onoj mjeri u kojoj mu nedostaje sposobnost da „radije daje nego uzima". I tada on vrlo veselo stupa tamo gdje se anđeli ne usuđuju prići.

rumuivriobi i pruznvvjeijt; ADD

7. POGLAVLJE

"Ne sudi..."

Goreopisani uzvišeni pogled iz budućnosti ne predstavlja pogled na današnju kulturu i ponašanje običnog zemaljskog čovjeka. To je retrospektiva sa najviših vrhunaca potpuno razvijenog čovječanstva. To je pogled na današnju situaciju zemaljskog čovječanstva organski, kozmički iniciranog bića. Upravo sa takvog stupnja svijesti spasitelj svijeta ima pregled iste situacije. Današnja se svjetska kultura javlja takva kakva jest u odnosu na njegovo carstvo i na ono što je Božji cilj ili životna svrha za ljudsko biće. No, ta su bića čija je svijest tako visoko razvijena ili potpuno stvorena na Božju sliku da oni žive u dovršenom ili potpunom ljudskom carstvu, visoko intelektualni i ljubeći suci. Njima je zbog toga dozvoljeno da gledaju na život i postojanje iz Božje vlastite uzvišene perspektive i da na taj način steknu isti stav prema životu i posto­janju poput Boga. Upravo o tome Krist govori kada kaže : "Moj otac i ja smo jedno". Iz te uzvišene perspektive može se vidjeti da se za tu nedovršenu sv­jetsku kulturu ne može kriviti niti jedan zemaljski čovjek. Nedovršeni čovjek nije iskusio put ljubavi koji mu omogućava u svim situacijama da vidi taj put kao jedini pravi i nepogrešivi put ka svjetlosti. On stoga mora tu i tamo, u većoj ili manjoj mjeri, napuštati taj put i tako iskusiti neprohodne, močvarne i blatne terene koji predstavljaju smetnju putu ka svjetlosti za onoga tko ne želi koračati putem ljubavi. No, put ljubavi je ocrtan i postaje činjenica upravo kroz stranputice. Ljudi se danas ne mogu ponašati u skladu sa iskustvima koja nemaju, a koja će kasnije steći. Tamo gdje oni nisu imali nikakvo stvarno iskustvo ili nisu doživjeli činjenice, oni ne mogu imati ispravno znanje. A tamo gdje oni nemaju ispravno znanje oni moraju ispoljavati primitivnost i praznovjerje. Ali, primitivnost i praznovjerje su međutim suvišni djelovi koje Bog još nije isklesao iz kamena ili mramora iz kojega On oblikuje svoje veliko umjetničko djelo - "Čovjeka na svoju sliku". I tko se usuđuje suditi o umjetnikovom djelu dok ga on još nije oslobodio onih dijelova kamena ili mramornog bloka koji ne pripadaju umjetničkom djelu ? Umjetničkim djelom ne postaju suvišni djelovi kamena ili mramora koje umjetnik otki­da i uklanja, već oni dijelovi bloka koje on pažljivo ostavlja. Isto tako Bog ne ostavlja kao nešto trajno ni primitivnost ni praznovjerje, niti pogrešne postupke prema našem bližnjem koje oni uzrokuju, već plemeniti, ljubeći as­pekti njegovog karaktera i ponašanja postaju Božje umjetničko djelo, postaju "čovjek poput Boga i njemu nalik." Prema tome, današnji zemaljski čovjek, uspoređujući svoju vlastitu kulturu i ponašanje sa Božjim dovršenim planom

Martinus

za čovjeka i njegovo ponašanje, može spoznati koliko je budalasto suditi o svojem bližnjem na temelju njegovih nedovršenih ili pogrešnih postupaka. To, međutim, samo može značiti ili ukazivati na to da on još uvijek ne predstavlja dovršeno isklesano umjetničko djelo napravljeno Božjom rukom. Prosuđivati Božje nedovršeno djelo kao dovršeno i predbacivati mu zbog grešaka i mana nije samo isticanje naše vlastite naivnosti ili nedovršenog stanja, već je to također i razapinjanje našeg bližnjeg i uvreda za vječnoga Oca čiji duh još uvijek sjaji i blista "nad vodama" i u čijoj je auri zračenja nama vječno darovan život, mudrost i ljubav.

Martinus

UZROK SUDBINE ZEMALJSKOG ČOVJEKA

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Grudeti

1. POGLAVLJE

Vjera u Božju osvetu i Božju naklonost

Većini ljudi na Zemlji njihova svakodnevna sudbina predstavlja nedokučiv misterij. Ne razumiju zašto neki ljudi doživljavaju nevjerojatne patnje i poteš­koće, dok je sudbina drugih posuta ružama. Budući da kako nesretna tako i sretna sudbina može početi već u djetinjstvu, sama bića na prvi pogled nisu mogla biti uzrok takve sudbine. Kada se život promatra iz takve perspektive, on postaje jedno veliko "Zašto?"

Religije su pokušale pružiti odgovor na to pitanje. Ljudi su u nesretnoj ili mračnoj sudbini vidjeli kaznu ljutitog Boga ili bogova, a u onoj svijetloj ili sretnoj Božju naklonost odnosno milost. Vjerovanjem u božansku Pro­vidnost čovjek je u toj Providnosti mogao vidjeti tek biće ili bića sa sasvim zemaljskim ljudskim slabostima ili sklonostima, bića koja su mogla osjećati kako bijes tako i želju za kažnjavanjem, osvetoljubivost i potrebu za proga­njanjem.

Posljedica takvog načina razmišljanja bila je ta da je čovjek osjećao da on mora nešto učiniti kako bi udobrovoljio boga ili bogove, te na taj način steći njihovu naklonost i postati jedan od Božjih miljenika. Zbog toga su stare re­ligije pune ceremonija žrtvovanja: čovjek je žrtvovao najbolje od onoga što je imao, pa makar to bila i njegova vlastita djeca.

U Judaizmu, gdje su ljudi toliko napredovali u evoluciji da su vjerovali u jednog Boga kao stvoritelja i održavatelja svega što postoji, ipak nisu otišli da­lje od doživljavanja tog boga kao boga rata i osvete, kojeg se mora obožavati sa strahopoštovanjem.

2 6 0 Martinus

Starozavjetna priča o Abrahamu koji je bio spreman žrtvovati svojeg sina Izaka Gospodinu, ali ga je od toga u zadnji trenutak odvratio anđeo Gospod­nji, pokazuje da neko određeno vrijeme Židovima nije bilo strano razmišlja­nje o ljudskoj žrtvi, iako su kasnije prešli na žrtvovanje životinja.

Krvavo žrtvovanje ljudi i životinja predstavljalo je dio bogoštovlja ti­jekom određenog vremena njihove povijesti kod svih naroda, a žrtvovanje životinja događa se na Zemlji i dan danas. No, jesmo li mi, u našem civilizi­ranom dobu, završili s ljudskim žrtvama? Tako bi trebalo biti, pa ipak je slika ljutitog boga u praznovjernim umovima ljudi još uvijek toliko snažna da je ljudska žrtva najvažnija dogma jedne od velikih svjetskih religija.

2. POGLAVLJE

"Žrtva" i "pomirenje" u Kršćanstvu

U dogmatskom kršćanskom učenju o pomirenju na Isusovo se raspeće gleda kao na nešto što je bilo neophodno kako bi se umirio Bog koji je bijesan na ljude zbog njihovih grijeha. Zahvaljujući toj krvavoj žrtvi Gospodin pokazuje milosrđe i oprašta svakom pojedinom zemaljskom čovjeku njegove grijehe, i to samo ako se on, kajući se, prikloni toj žrtvi i slijepo vjeruje da ga je Krist, u obliku "žrtvenog janjeta", svojom krvlju oslobodio od kazne koja se sastoji od vječnog mučenja u paklu.

Zamislite kakvo je praznovjerje i poganstvo u obliku "Kršćanstva" zavilo veliki dio čovječanstva u duhovnu maglu! No, za to ne možemo nikoga kri­viti. Čovječanstvo nije bilo dovoljno zrelo za viši uvid u to što je pravi uzrok njihove sudbine. To praznovjerje, međutim, ne može nastaviti postojati u re­ligiji koja se temelji na ljubavi. Postupno će zemaljskom čovječanstvu, kako postaje sve humanije i sve više ljubeće prema svojem bližnjem, biti sve teže razumjeti da Bog, kako bi oprostio zemaljskom čovjeku grijehe i poštedio ga kazne, mora kazniti neko drugo biće, i to biće koje je nevino i koje je živjelo apsolutno primjeran život.

Gledište da svi mogu izbjeći kaznu - bez obzira na to koliko su bili zli i grešni - ako u posljednji trenutak prihvate da nevin čovjek preuzme na sebe patnju i kaznu, brojnim današnjim ljudima izgleda poput sadizma.

Nije, stoga, nipošto nerazumljivo da intelektualan i human čovjek vrlo teško može razumjeti da je takva psiha dostojna Boga. Nema smisla otkaziva­ti kažnjavanje onoga tko je kriv samo zato što tu kaznu preuzima netko tko

Uzrok sudbine zemaljskog čovjeka 261

je nevin, jer to neće poučiti prevaranta ili kriminalca na jedan vrlo stvaran način o njegovom grijehu ili prijestupu, i prožeti ga strahom kao opomenom protiv ponavljanja istog.

Kada kazna snađe nevinog, to nimalo ne čini boljim pojedinca kojem je kazna bila namijenjena, već je to samo izvršavanje kazne nad pojedincem. Bilo bi to kažnjavanje radi kažnjavanja i želja od strane Providnosti za kažnja­vanjem i za time da netko pati. To, međutim, nije normalna sudska praksa među ljudima da netko tko je nevin preuzme na sebe kaznu onoga tko je kriv, samo da bi se kazna mogla izvršiti, dok bi onaj tko je kriv kazne bio pošteđen. Jesu li zemaljski suci iznad nebeskog suca?

Nije li to potpuno pogrešan pogled na Božju psihu? Takvo praznovjerje ne može u nedogled puniti crkve i nadahnjivati ljude. Humani i ljubeći čovjek ne može prihvatiti pogled na Boga u kojem je Bog sadist, čudovište ili nenor­malno i bolesno biće.

3. POGLAVLJE

Iskustva patnje

Čovjek razvijene humanosti počinje razumijevati da se uzrok patnji ži­vih bića, kao i mogućnost njihovog nadilaženja, nalazi u psihi samog bića. Može se dogoditi da će neko vrijeme misliti da - ukoliko Bog uopće postoji -on mora biti sve samo ne dobar i ljubeći Bog. Njihov ih humani stav čak može učiniti privremenim ateistima, sve dok ne budu u stanju još dublje razmišljati i analizirati sve što se može pronaći o Božjoj ljubavi u religijama.

A odakle dolazi dobrota koja se nalazi u samome čovjeku, njegova spre­mnost da pomaže, njegova velikodušnost, njegova ljubav itd.? Sve se to razvilo iz iskustava. Ljudi koji su sami prošli kroz poteškoće i patnje najbolje razu­miju druge i najspremniji su pomoći. Oni imaju dovoljnu količinu iskustava koja im omogućava da se užive u patnju dugih, i najbolje znaju kako pomoći. Dakle, njihove dosadašnje patnje nisu bile uzaludne; oni su napredovali kao ljudska bića; mračna je sudbina urodila plodom.

To znači da patnje i poteškoće imaju svoj smisao i svrhu, one, naime, čine ljude humanijima i omogućavaju im razumijevanje onih koji pate i njihovu potrebu da im se pomogne. U tom slučaju patnje nisu kazna već poduka, one potiču evoluciju ka životu koji je ispunjen ljubavlju. Ne postoji kažnjavajući

2 6 2 Martinus

Bog, a još manje Bog koji je bijesan i koji mora biti umiren posebnim žrtvo­vanjem nevinih bića.

Nije li istina da svi ljudi, uključujući i takozvane "nevjernike", u najgorim trenucima nesreće vape ka nepoznatom radi pomoći i oslobođenja? Čak i ži­votinje vape kada se nalaze u opasnosti; instinktivno odašilju neartikuliranu molitvu da im se pomogne. No, ne vjeruju u doktrinu o pomirenju koju ne poznaju, i one zato nisu "spašene".

A što je sa svim onim ljudima tijekom povijesti koji nisu poznavali Kr­šćanstvo, a za koje se smatra da su osuđeni na vječno prokletstvo? Naravno da to nije tako. Je li možda netko vidio da je tko bio oslobođen fizičkih patnji ili poteškoća pomoću molitve za oprost grijeha? Je li netko vidio da su ljudi koji slijepo vjeruju u doktrinu o pomirenju i misle da su "sveti" ili "spašeni" ili Božji miljenici, slobodni od patnji i poteškoća zahvaljujući svojoj vjeri? Ne, oni su pogođeni "zlom" u istoj mjeri kao i ljudi koje oni nazivaju nevjernicima i poganima.

Niti jedan čovjek, bio on "vjernik" ili "poganin", ne biva nekim čudom oslobođen patnji samo zato što je neki drugi čovjek patio za njega ili nju. I koji bi inteligentan čovjek bio sretan da dobije tako lako kupljeno "kraljevstvo nebesko"? Ne bi li u tom slučaju bili "spašeni" upravo oni ljudi koji u sebi ima­ju vrlo malo ljubavi prema bližnjemu koju mogu dati drugima, dok bi ljudi koji vole i koji su spremni pomoći, ali možda nisu "vjernici", bili izgubljeni? U tom bi se slučaju veća ljubav prema bližnjem pronašla u "paklu" nego na "nebu". No, to nije tako. Krist je rekao: "Kraljevstvo je nebesko u vama". On je znao da čovjekove dobre i ljubeće misli i osjećaji koji se odražavaju u dobrim djelima predstavljaju stanje koje se može nazvati "kraljevstvo nebesko". Niti jedno biće ne može "biti spašeno" prisvajanjem dobrih stvari u životu i upo­trebljavajući ih na račun drugih, tako da oni zbog toga pate, bez obzira da li je to Krist ili netko drugi. Upravo je taj "princip zamjene" uglavnom odgovoran za nesreće u današnjem svijetu.

4. POGLAVLJE

Naše vlastito "raspeće"

1st ina je da sve manji broj ljudi danas vjeruje u učenje o pomirenju, no to što dopuštamo da drugi na sebe preuzimaju poteškoće, i što okrivljavamo druge za ono što smo sami krivi predstavlja univerzalan i bitan uzrok svih oblika

Uzrok sudbine zemaljskog čovjeka 2 6 3

ratova koji se danas vode na svijetu. Moramo naučiti uviđati da struktura i zakoni svemira upućuju na nešto posve drugo.

Ne postoji apsolutni "grijeh", a time niti "grijesi" koje treba oprostiti. Da­kako da postoji more patnji i poteškoća, no zašto bi to morao biti rezultat bijesa demonskog Boga? Obzirom da se tvrdi da je Bog stvoritelj tih "grešnih" ljudi, tada i on sam mora imati udjela u njihovom "grijehu". Čista je perverzija mučiti i kažnjavati jadna stvorenja isključivo zato što ona nisu drukčija nego što ih je on sam stvorio.

No Krist, koji je pokazao ljudima kako netko može služiti i pokazivati ljubav u svakoj situaciji, rekao je da je Bog ljubav. On je također rekao: "Uzmi svoj križ i slijedi me". Naš križ je naša patnja. Krist je također rekao da mora­mo proći kroz vlastitu patnju kako bismo mogli doživjeti "jedinstvo s Ocem", koji je ljubav. To se podudara s onime što smo već rekli: ljudi koji su sami pro-živjeli patnje i poteškoće imaju više suosjećanja i žele pomoći drugima. Patnja ili "križ" vode ka ljubavi prema bližnjemu, ka služenju drugima.

No, odakle dolazi "zlo" kao što su ratovi, patnje, kriminal i sve što za ljude predstavlja mračnu sudbinu? Zašto su istinite one riječi Pavla gdje kaže da "dobro koje želimo činiti ne činimo, već zlo koje ne želimo činiti, mi čini­mo"? To se događa zato što se čovjek nalazi usred svojeg vlastitog stvaranja i još uvijek nije "dovršeno" ljudsko biće. Ta "neobična životinja", kako neki znanstvenici nazivaju čovjeka, "neobična" je upravo zato što nije niti prava životinja niti pravo ljudsko biće. On je prijelazno biće koje se nalazi na putu da postane "čovjek poput Boga". Krist je kao spasitelj svijeta ljudima pokazao što to znači biti pravo ljudsko biće koje "sije sjeme u kojem će sve generacije na Zemlji biti blagoslovljene". To sjeme je ljubav prema bližnjem; to je "put, istina i život" za sve ljude.

Budući je zemaljski čovjek potekao iz životinjskog carstva i s obzirom da je još uvijek napola životinja i napola čovjek, sasvim je prirodno da mentalitet džungle još uvijek prevladava u njegovoj svijesti. No, kod njega istovremeno dolazi do izražaja čežnja za mirom i višim manifestacijama stvaralačke snage i intelektualnosti. Životinja u čovjeku odgovorna je za to što oko naših domova moramo imati bodljikavu žicu i ograde, i što moramo imati policiju i sudski sustav. Životinja u čovjeku potiče nacije da se naoružavaju i koriste svoju inteligenciju za stvaranje sve strasnijeg oružja. Životinja u čovjeku je ta koja stvara njegovu mračnu sudbinu.

264 Martinus

5. POGLAVLJE

Sami smo uzrok naše vlastite sudbine

Ali, na koji su način bebe koje, zbog urođenih bolesti ili okruženja bez ljubavi, doživljavaju mračnu sudbinu uzrokovale te patnje? Odgovor na sva pitanja koja se posve prirodno javljaju kada čovjek razmišlja o svojoj vlastitoj sudbini i sudbini drugih, nalazi se prikriven u religijama. Hindusi i budisti govore o karmi i reinkarnaciji; Kršćanstvo kaže da "što šiješ to ćeš i žeti" i "tko se nano­vo ne rodi ne može vidjeti kraljevstvo Božje".

Ista je to istina izrečena na različite načine: da niti jedno živo biće nije nastalo iz ničega, već se preobražavalo tijekom evolucije od nižih ka višim stupnjevima razvoja na kojima može "vidjeti kraljevstvo Božje", i postati jed­no s tim kraljevstvom zahvaljujući svojoj ljubavi prema bližnjem.

Čovjek je razvijao ljubav prema bližnjemu u svojem umu tijekom brojnih života: on mora doživjeti sreću i nesreću, on mora biti netko koga nitko ne cijeni, sve dok ne zagospodari svojim umom i uzdigne se iznad hvale i kritike drugih. Gledano iz perspektive brojnih života, nitko ne pati više od drugih.

Nitko ne može doživljavati nepravdu i nitko ne može činiti nepravdu, budući da svi žanju ono što su posijali. Zbog toga za niti jednu neugodnost koju doživimo ne možemo okrivljavati druge. Nitko ne preuzima na sebe naša loša djela, i mi nikoga ne možemo kriviti za našu sudbinu.

Sami smo uzrok naše vlastite sudbine i možemo, kroz djela koja danas sijemo, žeti svjetliju i sretniju sudbinu u budućnosti, pod uvjetom da uzmemo svoj "križ" i slijedimo Krista, ne mržnjom i osvetom, već opraštanjem i stvara­njem mira. Bog u kojem živimo, i čiji "sveti duh" struji svemirom od elektrona do galaktika, jest ljubav.

Sve sile ili energije u svemiru postoje samo zato da bi predstavljale bla­goslov za živa bića. Tamo gdje ih mi doživljavamo kao "zlo", one su zapravo samo "neugodno dobro" koje nas obogaćuje iskustvima koja nas drže podalje od toga da budemo instrumenti sličnih sila prema svom bližnjem. S takvim će stavom čovjek postupno postati božanstveni instrument onih sila koje ce preobraziti Zemlju u svijet mira.

Martinus

PILAT, KRIST I BARABA

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorin Gruden

1. POGLAVLJE

Uskršnje evanđelje i temperament modernog čovjeka

Kao što nam je poznato, Uskrs je blagdan sjećanja na Kristovo raspeće i uskr­snuće, a ti događaji predstavljaju temelj obreda u kršćanskim crkvama na Uskrs širom svijeta. No, uskršnje evanđelje, poput svih ostalih biblijskih evan­đelja i priča, sadrži mnogo veću i dublju poruku od one povijesne.

Uskršnje evanđelje nije tek izvještaj o Isusovom raspeću i ostalim, čisto fizičkim događajima povezanima s njegovom patnjom, koji su se odigrali u Palestini prije 1900 godina. To je ujedno simbol za mentalitet prosječnog, ne­dovršenog civiliziranog čovjeka. Da evanđelje samo po sebi ne predstavlja kozmičku analizu, analizu vječnih principa koji predstavljaju jednu kariku u Božjem stvaranju čovjeka, teško da bi priča o Kristu opstala sve do današnjeg vremena. Mi bismo danas jedva poznavali Isusa iz Nazareta ili Bogoliko ljud­sko biće, Krista.

Uskršnje evanđelje, kao što smo gore spomenuli, predstavlja kozmičku analizu epohe evolucije ljudskog mentaliteta od životinje do čovjeka. S obzi­rom da je ta epoha evolucije znanstvena činjenica, a uskršnje je evanđelje prvi izvještaj o toj činjenici, to evanđelje, u svojoj najdubljoj analizi, predstavlja izraz za nešto vječno.

Uskršnje evanđelje nije samo lijepi izvještaj o čovjeku koji je žrtvovao svoj život kako bi prava istina, Kršćanstvo, mogla biti rođena ili usađena u svjetsku kulturu; to je i izvještaj o svakodnevnoj pojavi u psihi i ponašanju modernog civiliziranog čovjeka. Nimalo nije bitno to što mnogi ne vjeruju da se ikada odigrala Kristova drama na Golgoti, niti da je Isus uopće posto­jao, jer upravo u psihi čovjeka koji iznosi takvu sumnju postoje tri tempe-

7h7

2 6 8 Martinus

ramenta koji predstavljaju najdublje, samo suštinsko otkrivanje Uskršnjeg misterija.

Dakle, čovjek koji poriče Uskršnje evanđelje predstavlja najveći dokaz postojanja nepobitne istine Uskršnjeg misterija. Mi, uslijed toga, nećemo gu­biti vrijeme raspravljajući da li je Isus iz Nazareta postojao ili ne, već ćemo obratiti pozornost na istine koje sadrži i otkriva Uskršnji misterij.

2. POGLAVLJE

Tri uloge u ljudskoj psihi

Čemu smo mi to svjedoci? Svjedoci smo činjenici da nam Uskršnja priča govori o tri velike glavne uloge koje su bile dodijeljene Pilatu, Kristu i Barabi. Sve te tri uloge simboliziraju prosječnu psihu ili mentalitet civiliziranog mo­dernog čovjeka.

Pilatov mentalitet još je uvijek prevladavajući ili vladajući temperament kod modernog civiliziranog čovjeka. Baraba predstavlja životinjski tempera­ment. Taj se temperament sastoji od svih misli koje vode ka mržnji i osveti, nasilju i ubojstvu, pljačkanju, lažima i klevetanju, ka žalosti, nesreći i bijedi.

Krist je, s druge strane, predstavnik svih onih misli koje sadrže ljubav, nesebičnost i radost u služenju drugima.

Kristov mentalitet poništava svako neprijateljstvo opraštanjem i prija­teljstvom. Sve što spada pod pojmove "humanost" ili "stvaranje mira, radosti i blagoslova za sve sa čime netko dođe u dodir" istovjetno je s Kristovim mentalitetom.

Ta su tri oblika mentaliteta prisutna u svakom pojedinom čovjeku koji još nije postao potpuno razvijeno ljudsko biće. Odnos Kristovog mentaliteta i mentaliteta Barabe koji se očituju kod civiliziranog čovjeka određuje Pilatov mentalitet. To je mentalitet koji je jednim dijelom nadišao mentalitet Barabe, ali još uvijek nije došao do Kristovog mentaliteta, iako donekle simpatizira taj temperament i jako bi volio imati udjela u kažnjavanju i pogubljenju menta­liteta Barabe.

Pilat, Krist i Baraba z o v

3. POGLAVLJE

Pilatov mentalitet kao prevladavajući temperament

Kao što je rimski upravitelj Palestine Pilat bio suočen s Kristovim mentalite­tom i mentalitetom Barabe u obliku dva čovjeka, dakle Krista i Barabe, izme­đu kojih je trebao presuditi, tako je i civilizirani čovjek dnevno mnogo puta suočen s ta dva temperamenta u vlastitoj psihi, i mora presuditi između njih. Pilatov mentalitet predstavlja njegov normalan mentalitet; to je njegov domi­nantan temperament. Zbog tog temperamenta on sudi nad samim sobom. S tim temperamentom on mora osuditi na smrt Barabu ili Krista koji se nalaze u njegovom vlastitom biću. Kroz Pilatov mentalitet vjerojatno osjeća da u vla­stitom biću treba usmrtiti Barabu a ne Krista, no on se, poput Pilata, rimskog upravitelja u Palestini, boji javnog mišljenja. Tako se u brojnim prilikama ne usuđuje u svojem biću osloboditi Krista, već radije oslobađa Barabu.

Pitanje "Što je istina" ili "Što je pravo rješenje u životu : Kristov mentalitet ili mentalitet Barabe?" još uvijek izaziva kolebanje u Pilatovom temperamen­tu civiliziranog čovjeka na potpuno isti način kao i u psihi rimskog upravi­telja. Znao je da Rimljani imaju svoje shvaćanje istine, dok židovski svećenici i pismoznanci imaju svoje. A sada je bio suočen s Kristom koji je tvrdio da je jedno sa samom istinom. Stoga općepoznato pitanje upućeno Isusu - "Što je istina?" - zapravo nije bilo pitanje, već prije izraz neke vrste ironije koja se rodila iz sumnje koju je on sasvim prirodno osjećao, sumnje proistekle iz svih tih vrlo različitih opažanja iste istine.

No, posve je jasno uočavao da su židovski pismoznanci i svećenici pro­ganjali Isusa više zbog netolerancije nego zbog prave ljubavi prema istini, kao i da se tu, u stvari, uopće nije postavljalo pitanje što je istina. Radilo se isklju­čivo o tome da se ukloni s puta taj konkurent za naklonost ljudi. Kad bi mu dopustili da živi, njegovo bi duhovno svjetlo ubrzo zasjenilo duhovno svjetlo svećenika i starih tradicija. Previše bi postali očigledni nesavršenstvo i nedo­staci koji su postojali u njihovom svjetlu. Ljudi bi ubrzo stali slijediti Isusa i prihvatili bi novu svjetlost, dok bi svećenici izgubili svoj autoritet i moć, a isto tako i izvor prihoda. Zato su oni, dok su još imali položaj i moć nad ljudima zahvaljujući obmanama i lažima, poticali mnoštvo da zahtijeva da se umjesto Krista oslobodi lopov Baraba. Dakako da oslobađanje lopova ne bi nikada moglo ugroziti položaj ili život svećenika. A budući da se ovdje tako očigledno radilo o očuvanju tih stvari, posve ignorirajući što je istinito i pravedno, mo­žemo razumjeti zašto su se svećenici i pismoznanci žestoko borili, i to na tako primitivan i prljav način, da oslobode lopova i da pogube nevinog čovjeka.

Z/U Martinus

4. POGLAVLJE

Pilatova dobra volja

Pilat je jasno prepoznao njihov stav. Zbog toga je učinio sve što je mogao kako bi privolio svečenike da na tu situaciju gledaju drukčije. Govorio je masi: "Ja ne nalazim krivice na ovom čovjeku". Međutim, kada su ljudi, predvođeni svećenicima, počeli prijetiti i ponovno vikati: "Oslobodi Barabu!" Pilat je u njima pokušao pobuditi samilost prema Isusu. Dao ga je bičevati i mučiti, pa je ponovno tog krvavog, polumrtvog mladog čovjeka doveo pred gomilu i rekao: "Evo čovjeka".

No, ta gomila, zaslijepljena i zavedena od svećenika, nije imala samilosti. Još su snažnije vikali da žele da se oslobodi Baraba, a Isus da se pogubi. A sve­ćenici su počeli prijetiti Pilatu, vičući: "Ako ne oslobodiš Barabu i ne pogubiš tog buntovnika koji sebe naziva "Kraljem Židova", nisi Cezarov prijatelj. Mi imamo samo jednoga kralja, a to je rimski car. U protivnom, prijavit ćemo te najvišem autoritetu". Sada se Pilat uplašio. Već su se prije žalili Cezaru na nje­ga. On je sada shvatio da je u opasnosti, i da je njegov položaj ugrožen. Stoga je oslobodio Barabu, a Isusa osudio na smrt samo da bi spasio vlastitu kožu. Brojni su ljudi čak i dan danas ljuti na Pilata. No, on zapravo nije bio ništa gori niti ništa bolji od svih ostalih nedovršenih civiliziranih ljudi. Njegovo nam ponašanje pokazuje mentalitet prosječnog civiliziranog čovjeka, ne samo u Palestini prije 1900 godina, već i ponašanje današnjeg prosječnog civilizira­nog čovjeka usred modernog znanstveno naprednog svijeta 20. stoljeća.

Suvremeni je nedovršeni civilizirani čovjek isto tako neodlučan u izboru između mentaliteta Barabe i Kristovog mentaliteta u svojem vlastitom tem­peramentu. Taj oklijevajući Pilatov mentalitet postojat će sve dok na Zemlji postoji i jedan čovjek koji se nije potpuno razvio i koji nije postao "čovjek poput Boga".

5. POGLAVLJE

Kompromisna rješenja

Svaki je čovjek u današnjoj prevladavajućoj svjetskoj kulturi mnogo puta na dan suočen s istom situacijom kao i Pilat. Mora razmišljati o svemu i svače­mu; mora donositi odluke u ovom ili onom smjeru. Pritom niti jedna od tih

Pilat, Krist i Baraba 2 7 1

odluka nije izvan principa "Barabe i Krista". Svatko mora, u bilo kojoj situaciji, osloboditi ili Barabin temperament ili Kristov temperament. Ovdje vidimo kako pokušavaju naći kompromise. Oni savršeno dobro znaju da bi trebali osloboditi Kristov temperament, no to oslobađanje može utjecati na njihov položaj i ugled, štoviše može ugroziti njihovo ekonomsko stanje ili izvor pri­hoda. I uslijed toga, poput Pilata, čovjek se uplaši i oslobađa Barabin tempe­rament, a zatvara i pogubljuje Kristov mentalitet u samome sebi.

6. POGLAVLJE

Strah od mišljenja "drugih"

Također postoje brojni ljudi koji jako simpatiziraju Kristovu svijest i vole slu­šati mudre riječi, proučavati knjige i časopise koji, pored ovlaštenih knjiga i publikacija, govore ili raspravljaju o velikim životnim istinama. No, iako im ta nova izdanja više odgovaraju od onih ovlaštenih za koje osjećaju da su posve zastarjela, a time i nezadovoljavajuća, ti ljudi imaju nešto zajedničko s Niko-demom, a to je činjenica da i oni posjećuju Isusa samo noću. To znači da se ne usuđuju otvoreno priznati da njihovo opažanje života odstupa od religije ili opažanja života stada ili većine ljudi. Oni se, dakle, u tajnosti bave tim svojim novim područjem interesa. Čuvaju svoj izvor u tajnosti, dok se otvoreno ili javno pretvaraju da ništa ne znaju o tom biću ili njegovom učenju. A pona­šanje na koje se upućuje u toj novoj mudrosti ili podučavanju, i koje su oni već počeli primjenjivati kod kuće ili u tajnosti, u cijelosti izdaju kada se nađu među stranim ljudima.

Oni su, na primjer, kod kuće vegetarijanci i tamo jedu isključivo vegetari­jansku hranu, i doista bi voljeli živjeti samo na takvoj prehrani, no ne usuđuju se to priznati svojem uobičajenom krugu poznanika. Zbog toga poriču vege­tarijanstvo kada jedu van kuće. Isto tako, priređuju li večernje zabave u svo­jem domu, tada je meso glavni dio njihovog obroka. Na taj način oslobađaju Barabin temperament u vlastitom biću, a zatvaraju ili pogubljuju dio Kristo­vog temperamenta, osim što zavaravaju svoj krug poznanika. Održavaju vezu s tim krugom na lažnoj osnovi. Zahvaljujući tom pretvaranju njihov krug pri­jatelja i poznanika vjeruje da oni dijele njihovo opažanje života i ponašanje.

Martinus

7. POGLAVLJE

Nikodemov i Pilatov mentalitet

Uzrok tome je isključivo strah što će o njima misliti njihovi poznanici. Oni se boje da će ih drugi podcjenjivati ukoliko oslobode Krista umjesto Barabe, od­bijajući životinjsku hranu u korist vegetarijanske hrane. I ovdje se Nikodem, koji je inače tako zainteresiran i vrijedan, pretvara u Pilata.

Ne oslobađa netko Barabu a pogubljuje Kristov temperament u sebi samo po pitanju vegetarijanske prehrane. Tko se među tim ljudima svojim prijate­ljima usuđuje priznati da vjeruje u reinkarnaciju i u promjene koje takvo opa­žanje života i ponašanje u sebi sadrži? Zar pritom on ne riskira da ga obilježe kao budalastog, kao fanatika ili ekscentrika, što ovdje znači kao nekoga tko je malo čudan, ako otvoreno prizna nešto slično?

Čovjek se, dakle, boji prezira; boji se gubitka prijatelja; boji se mišljenja gomile ili tkz."javnog mnijenja". I tako na temelju tog straha od suprotstavlja­nja mišljenju gomile ili mase, što se uvijek manifestira u obliku uzvika "Oslo­bodi Barabu", čovjek si dopušta da bude zaveden sakaćenjem ili pogubljenjem Kristovog temperamenta u samomu sebi, dok istovremeno oslobađa Barabu, što znači lopova ili ubojicu u vlastitom biću. I dobro koje bismo u mnogim situacijama željeli činiti, mi ne činimo; već zlo koje ne želimo činiti, to činimo. Čovjek jede meso, odobrava oružanu obranu, glasa za vojnu akciju, postaje borac za slobodu, a u danoj situaciji i saboter, član podzemnog pokreta i ubo­jica, on je suglasan s glasanjem za uvođenje smrtne kazne i ostalih fatalnih i destruktivnih mjera, iako je bio kršten, a time svečano posvećen u način ži­vota u ime onoga koji je rekao: "Vrati mač u svoje korice, jer tko se mača laća od mača će i poginuti".

8. POGLAVLJE

Ozbiljna situacija modernog Pilata

Pritom ne samo da se manifestira Barabin temperament, već se on ponekad slavi i nagrađuje u svakodnevnom životu, kao što se slavi u poeziji, filmovima i romanima. Nikoga se za to ne može okriviti. To se događa isključivo zato što čovjek vjeruje da je to jedini istinski i ispravan način da se sačuva vlastiti život, položaj i čast. Kada netko ne zna ništa bolje, on se naravno ne može po-

Filat, Krist i baraoa 273

našati na neki drugi način. Čovjek ne može djelovati u skladu sa znanjem koje ne posjeduje. Zbog toga je Krist na križu molio za svoje pogubitelje i rekao: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine".

Prosječan civilizirani čovjek nije toliko napredovao u razvoju da bi mo­gao osloboditi Krista u situacijama gdje mu to oslobađanje može prouzročiti neugodnosti ili ga čak može koštati vlastitog života. U takvoj situaciji on, po­put Pilata, postaje nepravedni sudac i oslobađa lopova ili ubojicu u samome sebi, a zatvara i pogubljuje u većoj ili manjoj mjeri Kristoliko biće u vlastitom mentalitetu ili ponašanju.

Time si civilizirani moderni čovjek ne može navući veći fijasko ili goru sudbinu. Može doduše, poput Pilata, spasiti svoj fizički položaj i trenutnu do­brobit; oprati ruke i prebaciti krivicu na druge, no to ne mijenja kozmičku ozbiljnost situacije za tog modernog Pilata. Nepravedna odluka da oslobodi lopova ili Barabu umjesto Krista u svojem biću, prije ili kasnije razbit će mu se o glavu. U situacijama kada čovjek oslobađa Barabu u svojem biću on - ra­zumljivo - postaje Baraba, i samim time u većoj ili manjoj mjeri onaj koji pro­ganja svojeg bližnjeg, isto kao što, u situacijama kada čovjek oslobađa Krista u svojem biću, on postaje Krist. To znači da Pilatov temperament, a to je način postojanja modernog civiliziranog čovjeka, ne predstavlja najveću sreću ili krajnji cilj Božjeg plana ili namjere za ljudsko biće. Čovjek je vođen ka tome da postane Pilat, što je isto što i biti vođen ka tome da se postane sudac koji mora presuditi između Krista i Barabe, kako bi doživio što to znači suditi ne­pravedno, što znači osloboditi Barabu umjesto Krista u vlastitom biću.

9. POGLAVLJE

Manifestacija Kristovog mentaliteta vodi ka "raspeću" ali i ka "uskrsnuću"

Ukoliko netko sumnja u Kristov mentalitet u svojem biću, uvjeren da se može spasiti samo oslobađanjem lopova ili Barabe zato što od toga trenutno može imati koristi, dovoljno je da pogleda svjetsku kulturu koja je, dakako, proizvod Pilatovog mentaliteta. Zar ovdje nije uobičajeno oslobađati Barabu? Upotreba nasilja i sile, stvaranje atomskih i hidrogenskih bombi pomoću kojih čovjek može u sekundi uništiti milijune svojih bližnjih, bogaćenje na račun znoja i suza, propasti i ponižavanja drugih ljudi - sve to nema ništa zajedničkog s ma­nifestacijom Kristovog mentaliteta koji je bio karakteristika onoga koji je bio

274 Martinus

rođen kao najsiromašniji među zemaljskim ljudima u štali u Betlehemu, koji je bio položen u jasle i koji je, kada je odrastao, rekao: "Blaženije je davati nego primati","Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas bezobzirno iskorištavaju i proganjaju..." koji se molio za svoje neprijatelje: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine". Onaj tko ne oslobađa Krista u svojem temperamentu oslobađa Bara­bu. On postaje, u takvoj situaciji, u većoj ili manjoj mjeri Baraba, izvor nesreće i žalosti za svojeg bližnjeg.

Istina je da oslobađanje Krista u vlastitom temperamentu najprije vodi ka raspeću, no nakon tog raspeća neizbježno slijedi jutro uskrsnuća. Onaj tko uvijek oslobađa Kristov temperament u svojoj svijesti i ponašanju postaje očišćen od nižih, životinjskih vibracija koje predstavljaju nepremostivu pre­preku za postizanje jedinstva s Bogom, za postizanje kozmičke svijesti. Postoji li uopće takva svijest? Da, takva će svijest postupno postati stvarna činjenica za sve zemaljske ljude, u skladu s njihovom evolucijom.

10. POGLAVLJE

"Uskrsnuće" ili "veliko rođenje"

Biti jedno s Bogom isto je što i biti prožet ili ispunjen onime što Biblija naziva "Sveti duh". Sveti duh je isto što i Božja svijest, Božje znanje o svemiru, Božje znanje o vječnom životu živih bića, Božje očitovanje ljubavi koja je osnovni ton svemira i u kojoj se odvija svako stvaranje. Čovjek koji se postupno naučio oslobađati Krista umjesto Barabe u situacijama gdje mu je teško znati kako se treba ponašati može, kao što je već bilo rečeno, uistinu izgubiti i u najgorem slučaju umrijeti na križu, no njegova je smrt put ka uskrsnuću iz zone mrtvih. Božja svijest ulazi u srce i mozak takvog čovjeka, u njegovu krv i meso. A zra­čenje njegovog sjajnog postojanja uklanja kamen sa groba. I u tom blještavom zračenju pobjedonosni sin Božji ustaje pred svojim krvnicima koji, suočeni s tim božanstvenim svjetlom, moraju pasti na tlo. A posvuda odjekuje glas uskrslog sina Božjeg: "Ja sam uskrsnuće i život; onaj tko vjeruje u mene, iako mrtav, živjet će". To je veliko rođenje koje omogućuje da se čovjek pojavi na "Božju sliku". To je suštinska objava Uskršnjeg misterija.

Martinus

SVJETSKE RELIGIJE I SVJETSKI POLITIČARI

Sa danskog na enlcski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorili Grudetl

1. POGLAVLJE

Misterij svakodnevnog života

Za veliku većinu ljudi na svijetu svakodnevni je život misterij. On obiluje ogromnim brojem zagonetki. No, nije samo postojanje tih zagonetki ono što uzrokuje tako mnogo muke i patnje; to je ujedno i pokušaj mnogih ljudi da ponude rješenja za te zagonetke, rješenja koja su ponekad potpuno pogrešna. Ta su pogrešna rješenja u brojnim slučajevima ljude odvela u propast jer su ih oni, u dobroj vjeri, primijenili u svojim životima i djelovali u skladu s njima. Zbog toga je njihovo svakodnevno ponašanje postalo pogrešno. Drugim rije­čima, ti su ljudi jednostavno zastranili, što ovdje znači da se ponašaju na način da, premda nesvjesno, stvaraju u svojem svakodnevnom životu veću ili manju patnju ili nesretnu sudbinu, ovisno o stupnju i prirodi zastranjivanja. Zastra­njivanje ljudi ili njihovo pogrešno ponašanje postaje očigledno kroz sve veće ili manje ratove koje je prouzrokovalo njihovo ponašanje, između pojedinaca i između nacija i država. Bili smo svjedoci ratova i revolucija s mučenjem i ko­morama smrti, sakaćenjima i beskrajnim pogubljenjima, štoviše bili smo svje­doci ovlaštenih ubijanja u tim slučajevima. Što možemo misliti o uništenju Hirošime i Nagasakija gdje je ubijeno na tisuće ljudi, a da ne spominjemo one koji su postali doživotni invalidi, koji su bili upropašteni i ostali bez domova? Što možemo misliti o svima onima koji su rođeni u obiteljima siromašnih roditelja, usred velike prljavštine i primitivnosti, koji doživljavaju nesretnu ili mučnu sudbinu sve do svoje smrti, dok se drugi ljudi rađaju u posve suprot­nim uvjetima, čiji roditelji žive u bogatstvu, luksuzu i blagostanju? Zašto neki ljudi nemaju kamo položiti svoju glavu, dok drugi posjeduju ogromno bogat­stvo i multimilijunaši su? Zašto ljudi neprestano moraju povećavati bolnice i

2 7 9

280 Martinus

graditi nove usprkos neumornom radu liječnika i znanstvenika na uklanjanju bezbrojnih bolesti koje muče čovječanstvo? Zašto se ne smanjuje broj bolesti? Čemu svi ti destruktivni i smrtonosni ratovi koji muče čovječanstvo i koji ži­vot pretvaraju u epohu Sudnjeg dana ili Armagedona? Nije nimalo neobično što život zemaljskim ljudima predstavlja misterij.

2. POGLAVLJE

Čemu ratovi, Armagedon i patnje?

Kada je u pitanju misterij svakodnevnog života, najtemeljitija potraga čovje­čanstva jest ona za rješenjem misterija života. Na vrlo primitivnim ili ne-intelektualnim stupnjevima razvoja čovječanstva to rješenje ne predstavlja nikakav problem. Njihovim shvaćanjem života još uvijek gotovo u potpunosti upravlja njihov instinkt. Sposobnost instinkta predstavlja organski automati­zam koji održava njihov život sve dok toliko ne uznapreduju u evoluciji da se razvija njihova sposobnost inteligencije, dok njihova sposobnost instinkta postaje manje ili više latentna.

Upravo sposobnost instinkta stopostotno podržava život biljaka, isto kao što u velikoj mjeri podržava život životinja. Ta sposobnost, osim toga, po­država sve automatske funkcije u organizmima živih bića. Kao što smo već spomenuli, sposobnost je to koja automatski podržava religiozne osjećaje kod još uvijek neintelektualnog čovjeka. Ti su osjećaji istovjetni sposobnosti pri­vremenog osjećanja tijekom neintelektualnih stupnjeva razvoja, sve dok se ne postignu viši i moćniji oblici života od života zemaljskog čovjeka.

Za te se više oblike života ili bića vjerovalo da vladaju nad silama pri­rode, a zapravo i nad ljudima. Dok im je instinkt omogućavao da postanu svjesni postojanja viših oblika života ili bića, nije im mogao pokazati kako su ta viša bića izgledala, ili kakav je bio njihov život. Mogli su samo smatrati da je oblik života tih viših bića sličan njihovom obliku života. Zbog toga su smatrali da su ta bića poput njih. Pretpostavljali su da su ta viša bića tako­đer živjela u ratu i sukobima poput ljudi. Pretpostavljali su da među njima ima zlih i dobrih bića, kao i među ljudima. Iz tih shvaćanja o višim oblicima života ili bića potječu pojmovi "bogovi" i "demoni". Bogovi su bili dobra bića, a demoni su bili zla bića kojih se čovjek trebao bojati obzirom da su bili moćniji od ljudskih bića. Trebalo je , dakle, steći naklonost dobrih bića ili bogova. A iz toga je shvaćanja proizašla predodžba i stav prema "Provid­

nosti". Ta je predodžba i taj stav postalo ono što danas nazivamo "štovanje Boga".

Predodžba o Bogu postala je kamen temeljac za čovjekovo poimanje mo­rala. Iz tog su morala proizašli zakoni za njihovo ponašanje. S obzirom da se to ponašanje temeljilo na predodžbi o Bogu moralo je biti više ili manje nesavršeno, sukladno tomu koliko je njihovo shvaćanje o Bogu bilo manje ili više nesavršeno. Kako je predodžba o Bogu mogla biti nesavršena kada je u ljudskom umu nastala automatski, iz njegovog instinkta? Sve su automatske funkcije u organizmu bića nastale iz sposobnosti instinkta, i obično su u ne­pogrešivom skladu sa stvarnošću. To je istina, ali moramo imati na umu da sposobnost instinkta nije stvorila potpunu predodžbu o Bogu. Ona je kod bića samo stvorila osjećaj da Providnost ili Bog postoji, ali ne i to kako Bog izgleda. Taj je aspekt predodžbe o Bogu stvorila još uvijek vrlo primitivna, nesavršena ili neintelektualna sposobnost zamišljanja, a to je sposobnost čiji rezultati nisu niti intelektualni niti intuitivni. Dakle, te su zamisli o Bogu koje je biće stvorilo pomoću te sposobnosti neintelektualne, pa stoga u većoj ili manjoj mjeri nestvarne.

Dakle, te su predodžbe o Bogu i proizlazeći moral i ponašanje bili teme­ljeni na manje ili više nestvarnim ili lažnim zamislima u odnosu na apsolutno stvarnu ili kozmičku istinu, odnosno rješenje misterija života. To se u cijelosti nalazi izvan čovjekove sposobnosti doživljavanja života koja proizlazi iz nje­govog instinkta i mašte.

Njihovo je shvaćanje morala proizašlo iz njihove najdublje predodžbe o postojanju viših bića, "bogova" i "demona". Ovo instinktivno shvaćanje o postojanju viših bića danas nazivamo "religiozno vjerovanje". Vjerovanje predstavlja zvijezdu vodilju morala i ponašanja svih naroda sve dok su oni uglavnom neintelektualni, primorani temeljiti život na svojim sposobnostima instinkta, teže i mašte.

Tako možemo uočiti da su ljudi na primitivnim ili neintelektualnim stupnjevima evolucije poput životinja, vođeni svojim instinktom. Razlika je jedino u tome što su životinje nesvjesne tog vodstva. One nisu vođene od strane religioznog vjerovanja. Njihov ih instinkt primorava da čine ono što je za njih od životne važnosti.

Ljudi su, međutim, razvili sposobnost razmišljanja tako da mogu obli­kovati shvaćanja o životu, iako su ta shvaćanja na primitivnim stupnjevima razvoja prilično neintelektualna, dakle manje ili više pogrešna. Upravo nam ta pogrešna shvaćanja ukazuju na njihovu primitivnost ili nedovršeni stupanj razvoja. Stvarno istinito u životima tih bića bilo je samo njihovo instinktivno shvaćanje o postojanju više sile. Manje ili više neistinita bila su shvaćanja ili

zez martinus

opisi koje je stvorila njihova neintelektualna sposobnost zamišljanja o pojavi i svakodnevnom životu tih viših sila u obliku bogova i demona. Naravno da oni nisu mogli zamisliti da se svakodnevni život tih viših bića razlikovao od njihovog vlastitog, osim što je njihov život predstavljao ostvarenje svih njiho­vih snova koje oni nisu mogli ostvariti u vlastitom životu.

Na taj je način nastao ideal prema kojem su ljudi mogli usklađivati svoje živote. Taj je ideal, dakako, uzdizao princip ubijanja, budući je to vladajući životni princip u životinjskom carstvu, a taj aspekt mentaliteta nedovršenog čovjeka nazivamo "životinjskim" u čovjeku. Dobar primjer tog čovjekovog idealiziranja principa ubijanja nalazimo u našoj nordijskoj mitologiji u kojoj je najviši ideal bio ubiti i biti ubijen. U protivnom, čovjek nije mogao doći u "Valhalu" ili "raj". Ljudi su živjeli usred međusobnog rata, krađe, pljačke, ubija­nja i ugnjetavanja; i što je netko bio veći junak u tom smislu, tim je bio u većoj naklonosti bogova. Naravno daje takvo ubilačko postojanje stvaralo mnoštvo patnje. Kako su te patnje stvorile humanost u ljudima, što zapravo znači spo­sobnost osjećanja simpatije ili ljubavi, sva ta ubijanja i to ubilačko ponašanje počeli su vrijeđati to novo stanje osjećaja tih bića. Tako su počeli zamišljati nove ideale koji su bolje odgovarali njihovoj početnoj sposobnosti simpatije ili ljubavi prema bližnjem. Te su nove zamisli pretočene u nove zakone koje su propovijedali spasitelji svijeta, i tako su nastale takozvane svjetske religije.

Ovdje na Zapadu postala je dominantna Kršćanska svjetska religija. U toj svjetskoj religiji ideal ljubavi nije ništa manji od toga da čovjek treba ljubiti Boga više od svega, a bližnjega svoga kao samoga sebe. Nadalje, on nalaže da čovjek treba oprostiti svojem bližnjemu ne samo sedam puta na dan, već sedamdeset sedam puta na dan. Što god čovjek želi da drugi njemu čine, to on prvo mora učiniti njima. Vrati mač u svoje korice, jer tko se mača laća, od mača će i poginuti.

No, pridržavaju li se svi ljudi na Zapadu striktno tih ideala? Naravno da ne. S obzirom da je ispunjavanje tih ideala apsolutni preduvjet za stvaranje pravog ili apsolutnog mira na Zemlji gdje više neće postojati svi ti ratovi, ma­sakri, krađa, pljačka i ugnjetavanje, pogubljenja, mržnja i osveta nije nimalo neobično da ljudi, iako se nazivaju "kršćanima", žive u ratu, Armagedonu i patnji.

283

3. POGLAVLJE

Čovjekovo nerazumijevanje kršćanskih ideala

Zašto sljedbenici kršćanske religije ne žive u skladu s propisanim idealima vlastite religije? Kako je to moguće da su do sada takozvani "kršćanski naro­di" bili najvještiji ratnici na svijetu? Zašto oni ne vole svoje bližnje kao same sebe? Zašto oni ne čine drugim ljudima ono što bi voljeli da drugi njima čine? Zašto se ne pridržavaju zapovijedi da vrate mač u svoje korice nego, naprotiv, ne koriste samo mač, već su time što su zagospodarili atomskim silama, mi­lijunima i milijunima puta umnožili svoju sposobnost ubijanja, uništavanja i sakaćenja? Zašto je sve više i više praznih sjedala tijekom misa u kršćanskim crkvama? Zašto sve više i više ljudi postaju materijalisti ili bezbožnici? Zašto ljudi ne čine sve što je u njihovoj moći kako bi ispunili kršćanske ideale pu­tem kojih bi postigli apsolutni mir za kojim svi čeznu? Kako bismo razumjeli čovjekovu situaciju, moramo se vratiti natrag u prošlost i baciti kratak pogled na mentalitet onih ljudi kojima su bili dani kršćanski ideali.

Kakav je bio mentalitet tih ljudi prije negoli su im se počeli propovijedati kršćanski ideali? Bio je takve prirode da oni nisu mogli u punom obujmu prihvatiti te uzvišene ideale. Pomoću svojeg religioznog instinkta oni su bili svjesni da postoje viša bića od čovjeka, i isto tako mogli su prihvatiti postoja­nje svemogućeg Boga. Bilo im je to lako prihvatiti. Ovdje im je njihov instinkt bio od pomoći i poticao je njihovu čvrstu vjeru u jednog svemogućeg Boga; a obzirom da su bili umorni od ubilačke religije Valhale bili su donekle pri­jemčivi za humanost ili ljubav prema bližnjemu koje su propisivali kršćanski ideali. No, vidjeli smo da nisu bili u stanju živjeti u skladu s tim idealima. Nisu mogli voljeti svoje bližnje kao same sebe, niti su se mogli suzdržati od upli-tanja u ratove ili ubijanje. Naposljetku su prestali vjerovati u te ideale. Nakon toga, oblikovali su shvaćanje da ljudi ne mogu ispuniti te ideale. Mogao ih je ispuniti jedino spasitelj svijeta, Krist. Potom su počeli tumačiti ili oblikovati te ideale na način da bolje odgovaraju ponašanju koje su oni mogli ostvariti. Izmislili su shvaćanje o "oprostu grijeha" koji su mogli zadobiti Isusovim ras­pećem, smatrajući da je to bila kazna za grijehe ljudi koju je na sebe preuzeo spasitelj svijeta, tj. nevino biće. Moleći se za milost pokajnici su mogli biti oslobođeni od posljedica zla koje su počinili.

Naravno da takvo preoblikovanje kršćanskih ideala nije u bitnoj mjeri moglo potaknuti ljude da napuste ubilačke ideale iz prošlosti. Tako su u ne­kim situacijama blagoslovili rat, njegovo ubilačko oružje i paklene strojeve. Zbog toga se današnji svijet nalazi usred rata i pokolja, religioznog kaosa i

bezbožnosti Armagedona. Ali, to u stvari nije ništa drugo nego ispunjenje Kristovog proročanstva o "Sudnjem danu".

4. POGLAVLJE

Što epoha Sudnjeg dana zapravo znači

Koji je smisao te epohe Sudnjeg dana koju je svijet upoznao u obliku ratova i revolucija dvadesetog stoljeća? Kakav je to bio užas kojem smo svjedočili tije­kom Drugog svjetskog rata: osvajački ratovi, koncentracijski kampovi s mu­čenjima i plinskim komorama, izgladnjivanje i ostali procesi vrhunskog užasa i rasnog proganjanja bespomoćnih ljudi, djece i odraslih, starih i mladih? Nije li to bilo potpuno ignoriranje kozmičkih, kršćanskih ideala u obliku epohe Sudnjega dana? Nije li to predstavljalo vrhunac kršenja tih istih božanstvenih ideala? U dvadesetom stoljeću zemaljskim se ljudima razotkrio svijet kulmi-nirajućeg "antikršćanstva". Bila je to demonstracija u materiji, krvi i mesu, što se događa u svijetu visoko inteligentnih ljudi koji ne koriste svoje sposobnosti kako bi ostvarivali kršćanske ideale na način kako ih je propovijedao spasitelj svijeta već, naprotiv, koriste svoje sposobnosti kako bi kršili upravo te najvi­še kozmičke životne ideale. Ne provodeći u djelo te ideale niti jedno biće ne može doživjeti apsolutno stvarni život koji je istovjetan vječnom miru i pro-izlazećoj sreći i blaženstvu.

Zašto kršćanski ideali nisu uspjeli spriječiti čovječanstvo od uplitanja u to antikršćanstvo, to stanje Sudnjega dana ili pakla? Oni to nisu mogli zato jer njihova namjera i nije bila da spriječe tu epohu Sudnjega dana ili antikršćan­stva u našem stoljeću.

Istina je da su kršćanski ideali bili dani čovječanstvu gotovo prije dvije tisuće godina, no kao što fizički ili materijalni svijet ne može postati plodan isključivo zahvaljujući suncu, tako i mentalno ili duhovno područje čovječan­stva ne može postati plodno i živo samo zahvaljujući mentalnom ili duhov­nom suncu; sunce samo po sebi pretvara kontinente u pustinje. Isto kao što se fizičkom tlu moraju osigurati hranjive tvari i voda da bi, zajedno s toplinom i svjetlošću sunca, stvorilo plodne biljke, životinjski i ljudski život, tako i men­talno ili duhovno tlo čovječanstva mora biti obogaćeno vodom i hranjivim tvarima zajedno s mentalnim ili duhovnim suncem, a to je najviša mudrost ili kozmička znanost, kako bi moglo dovesti do doista savršenog rasta i snage,

koji predstavljaju kozmičku svijest i pretvaraju svoj izvor u savršenog "čovje­ka poput Boga i njemu nalik".

Mentalitet čovječanstva ne može se promijeniti samo duhovnim vod­stvom. Da bi to vodstvo imalo bilo kakvog smisla za dotično biće, to biće mora prethodno steći određena iskustva na dotičnom području; biće dobiva odgovore putem duhovnog vodstva na ona pitanja koja mogu nastati na ta­kvom području iskustava. Kada je u pitanju mogućnost prihvaćanja visokih ideala o ljubavi prema bližnjem koje je dao spasitelj svijeta, čovječanstvo nije imalo područje iskustava koje bi ga moglo učiniti potpuno prijemčivim za te ideale. Upravo danas čovječanstvo doživljava kulminaciju takvih iskustava patnje u obliku epohe Sudnjega dana. Sve će patnje kroz koje je čovječanstvo već prošlo, i koje još mora proći, stvoriti kod njega sposobnost humanosti, zahvaljujući kojoj će Kristovi ideali ili najviše kozmičke analize postati od životne važnosti.

5. POGLAVLJE

Religija i politika su istovjetne

Vidjeli smo u našem malenom pregledu takozvanog "kršćanskog svijeta" da se ljudi sve više i više odriču svoje pripadnosti Kršćanstvu. No, nešto slično se događa i u ostalim svjetskim religijama. Kako se razvija sposobnost inte­ligencije, tako slabi religiozni instinkt bića. A s tim slabljenjem instinkta bića više ne mogu vjerovati u zastarjele religiozne ideale, pa ih sada sve više vode politički ideali.

Što se podrazumijeva pod "politikom"? Politika je samo varijacija reli­gioznog principa. Taj novi izdanak religioznog principa materijalističke je prirode. Uglavnom se drži običnih fizičkih ideala, poboljšanja oblika uprav­ljanja i socijalnih uvjeta, unaprjeđenja kulture i stvaranja općeg dobra, brige za invalide i starije osobe; on uvelike potiče obrazovanje i zdravstvenu službu te brojna druga kulturna dobra, kao i policiju i sudski sustav, a time i red i zakon u državi ili naciji, kao i veze s drugim zemljama, uvoz i izvoz, vojsku, sporazume i ugovore. Možemo vidjeti daje ova varijacija religioznosti mnogo aktivnija, iako je više materijalistička od religije.

Dok religiju pokreće instinkt, politiku, naprotiv, pokreće inteligencija. Dakle, novu je varijaciju religioznosti stvorila sposobnost inteligencije. Ona se morala razviti prije sposobnosti humanosti, obzirom da se ona može razviti

2 8 6 Martinus

i rasti ili nastati samo zahvaljujući iskustvima patnje. Činjenica, međutim, da su ljudi stekli inteligenciju prije nego što su stekli neku određenu sposobnost humanosti ili ljubavi prema bližnjem, dovela je do toga da su postali stručnja­ci u manifestiranju tame ili životinjskog principa u tako ogromnoj mjeri da su postali bića koja nisu niti životinje niti savršena ljudska bića. Tu smo došli do bića s "demonskom sviješću".

Demonska svijest imala je za posljedicu da su jaki mogli tlačiti slabe. A život i stvarnost oblikovali su se u skladu s principom "pravo jačega", unatoč nastanku zakonskog i pravnog sustava. No, kako je epoha Sudnjega dana od vitalne važnosti za evoluciju bića na putu ka tome da postanu savršena bića ljubavi, tu dolazi do izražaja božanski plan svijeta. Brojne društvene pogod­nosti koje je stvorila politika, i koje će sve više i više stvarati, predstavljaju prve plodove humanosti užasa Sudnjega dana.

Uviđamo da politika jedne zemlje više ne može biti izolirana od politike ostalih zemalja, već da postaje sve više povezana s politikama tih zemalja. Politika na taj način postaje svjetska politika. Rezultate takve svjetske politike vidimo u obliku organizacije Ujedinjenih naroda i brojnih drugih političkih udruženja u poslovnom svijetu, i to u obliku sporazuma o turizmu, mirovnih sporazuma i brojnih ostalih oblika udruženja i suradnje. Svijet samo što nije postao ujedinjena nacija u kojem svi narodi, velesile kao i male nacije, pred­stavljaju samo provincije. Prevrati u Africi, Aziji, Kini itd. predstavljaju tek karike u stvaranju ravnoteže u koju na kraju moraju doći sve države.

Zbog nedostatka humanosti, međutim, to se ne može dogoditi bez rata i patnje. A upravo se humanost razvija kroz njihovu ratobornost i nedostatak razumijevanja i znanja o božanskom planu svijeta. Ljudi koji ne žele sudje­lovati u ratu ne moraju brinuti o svojoj budućnosti sve dok ne sudjeluju u ubijanju životinja i ljudi. Pritom moramo imati na umu da ubijanje životinja za čovjeka nije od životne važnosti.

Ovdje smo, dakle, svjedoci dovršenja velikog božanskog plana za čovje­čanstvo. On postupno vodi ka razvoju humanosti ili ljubavi koja će pretvo­riti ovaj svijet u jednu državu, jedan narod i jednu naciju. Sve će to biti od iznimne koristi za čovječanstvo da će nadaleko nadmašiti sve ono što danas možemo zamisliti.

Svaki će čovjek biti zajednički vlasnik svega na Zemlji; neće biti kapi­talista, neće biti nadređenih i podređenih, neće biti poslovnog svijeta, niti potrebe za novcem. Svatko će biti zaštićen od svih ostalih; svatko će voljeti svakoga. Osnovna nota svemira, ljubav, postat će svakodnevna pojava u svjet­skoj državi. Čovjekova će radna sposobnost u budućoj svjetskoj državi biti najveće bogatstvo. No, svjetska će politika poticati materijalističku znanost,

bvjetske religije i svjetski političari 2 8 7

a humanost će poticati duhovnu znanost ili kozmologiju tako da će se mate­rijalistička znanost i intuitivna znanost, kozmičke analize, ujediniti u jednu veliku božanstvenu znanost, a svjetska će država postati novi raj na Zemlji ili "kraljevstvo nebesko". Ljudi će na taj način doživjeti raj čak i na fizičkoj razini postojanja. Izgubljeni će se sin ponovno ujediniti sa svojim Ocem.

Martinus

ZAŠTO BISMO TREBALI OPROSTITI SVOJEM BLIŽNJEM

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Zakonodavstvo i država u naše vrijeme

Mi živimo u kulturnoj epohi u kojoj je u određenim situacijama općeprihva­ćen stav "oko za oko i zub za zub". Takav stav predstavlja osnovu za ozakonje­no ubijanje koje nazivamo "smrtna kazna" kao i za sve što je povezano s poj­mom "kažnjavanje". Kada jedan čovjek ubije drugoga, mnogi ljudi smatraju da je ispravno da ubojica također bude usmrćen. Može li biti očiglednije da se ovdje prakticira Mojsijev zakon? Čemu onda biti ogorčen na Židove - kao što mnogi jesu - kada netko sam prakticira čisti Judaizam? Istina je da je Danska ukinula smrtnu kaznu, no vidimo da su Kristove riječi: "Tko misli da je bez grijeha, neka prvi baci kamen" još uvijek od neposredne važnosti.

2. POGLAVLJE

Zakoni s povratnim učinkom

Svjedoci smo kako je nakon rata ponovno uvedena smrtna kazna. No, ni to nije bilo dovoljno. Donesen je zakon koji je dozvoljavao kažnjavanje za djela počinjena u prošlosti, kada su ta djela još uvijek bila u skladu sa zakonom. Možete li zamisliti veći gubitak povjerenja u zakonski sustav? Tko se tu može osjećati sigurnim kada ono što danas autoriteti proglašavaju zakonski dopu­stivim, u budućnosti može biti proglašeno nezakonitim i kažnjivim od strane istih tih autoriteta ? Može li postojati budalastije, više zbunjujuće i nepraved­nije provođenje pravde?

2 9 1

292 Martinus

U skladu s takvom zakonskom praksom građani koji nikada nisu svje­sno prekršili nikakav zakon ipak mogu biti proglašeni prijestupnicima, i time svrstani u rang "kriminalaca", samo zato što su autoriteti tek sada - nakon do­gađaja - došli na ideju da su određena djela, koja nisu bila zabranjena, zapravo kriminalna i da su trebala biti zabranjena.

Takvo veliko zakašnjenje u donošenju zakona može se pripisati isključivo nedovoljnoj i tromoj mentalnoj aktivnosti i nedovoljnom uvidu od strane zakonodavnih autoriteta. No, to lako može biti zloupotrebljeno. Građani se jednostavno zatvaraju i kažnjavaju zbog kršenja zakona, za koje autoriteti u danom trenutku zbog svoje nedovoljne intelektualnosti ili zakašnjelog uvida u dotičnu situaciju, još nisu bili svjesni da su neophodni, pa ih nisu niti po­mišljali donositi. No, kažnjavanje ljudi zbog kršenja zakona koji ne postoje može biti samo kriminal. Zakoni koji ne postoje nikako ne mogu biti pre­kršeni. Dakle, autoriteti kažnjavaju građane zbog kršenja zakona koje isti ti autoriteti, zbog nedovoljnih intelektualnih kvalifikacija u vrijeme kada se to "kršenje" dogodilo, još nisu niti donijeli. Ukoliko netko u tom slučaju uopće treba biti kažnjen, onda su to zakonodavni autoriteti koji trebaju biti osuđeni na smrtonosnu klopku ili klopku za kažnjavanje koju su oni postavili nevi­nom građaninu koji je u dobroj vjeri učinio samo ono što je bilo zakonski dopustivo, a koji ipak jednoga dana može biti obilježen kao kriminalac i može biti kažnjen.

3. POGLAVLJE

Borba za slobodu i Kršćanstvo

Tijekom nedavno okončane borbe za slobodu1 u određenim situacijama bilo je časno ubijati, a časna je bila i smrt ako je netko bio ubijen za trajanja borbe. Dok su se pisali ovi redovi, pripremale su se proslave u čast te borbe za slo­bodu, veličanstvena prisjećanja u čast onih ljudi koji su, iz najboljih namjera, u toj borbi izgubili svoje živote, kao i za one sudionike u tom međuljudskom masakru koji su još uvijek živi. To je samo po sebi sasvim prirodno. Svi mi poštujemo ono što smatramo da je plemenito. No, upita li se netko da li je ta

Ovaj jc članak napisan kratko nakon završetka Njemačke okupacije Danske, (op.pr.)

Lasto oismo trebali oprostiti svojem uuzrijtm 2 9 3

borba za slobodu ili upotreba oružja Kršćanstvo, odgovor mora biti negati­van. Upravo zato ja ovdje iznosim problem.

Danas je važnije nego ikada definirati što je Kršćanstvo, a što je pogan­stvo. Ono što nije Kršćanstvo, to je poganstvo.

Ta borba za slobodu, sa svojim pratećim proslavama i pričama o "heroj­skim djelima", nema apsolutno ništa zajedničkog s Kršćanstvom. To je, napro­tiv, čista proslava u čast bogova Valhale. U obožavanju tih bogova smatralo se čašću i vrlinom ubijati i biti ubijen. Onaj tko tako nije želio živjeti bio je smatran slabićem i nije, naravno, mogao stupiti u isto kraljevstvo nebesko poput moćnih ubojica. Što je bog Tor sa svojim moćnim čekićem? Nije li on simbol vrhunske sposobnosti ubijanja? Nije li on simbol moćnog ratnika s njegovim nepogrešivim ubilačkim oružjem? Ti su borci za slobodu, kao i njihovi protivnici, također bili ratnici opremljeni ubilačkim oružjem. I što su moderna ratna sredstva - atomske i hidrogenske bombe, kao i ostala oružja za masovno uništavanje i ubijanje - drugo do li čisti i pravi vrhunac principa "Torovog čekića"?

4. POGLAVLJE

Kršćanstvo i vještina ratovanja

Taj se stari nordijski bog danas mnogo više obožava nego ikada prije. No, to se štovanje vrši u ime "Kršćanstva". Kršćanski svećenici ponekad blagosliv­ljaju oružje koje je zapravo "Torov čekić". Mlade se ljude primorava da budu vojnici, što znači umjetnici ratovanja; te se mlade ljude podučava tome kako je najbolje ubiti "neprijatelja" i uništiti njegova dobra, njegovo vlasništvo i njegovu kulturu.

Znači, mlade se ljude uči i osposobljava za upotrebu "Torovog čekića". Je li to Kršćanstvo? I nisu li takozvane kršćanske države najveći i najučinkovi­tiji ratnički narodi na svijetu? Koji narodi koji pripadaju drugim svjetskim religijama imaju tako ogroman kapacitet ubijanja i uništavanja? Apsolutno nitko. Nismo li vidjeli da svećenici unutar kršćanske crkve nisu bili stabilniji i više ukorijenjeni u mentalnom pogledu od spomenutih svećenika, tako da su mnogi od tih službenih predstavnika Krista također postali borci za slo­bodu, dok su drugi postali njihovi protivnici, što znači da su prešli na stranu "neprijatelja"? I nije li temelj njihovog postojanja bilo vatreno oružje, bombe i pakleni strojevi, tj. "Torov čekić"?

294 Martinus

5. POGLAVLJE

"Molitva" za pobjedu suparničkih strana

Moguće je da su se mnogi od tih ljudi molili kršćanskom bogu, no za što su se oni molili? Nisu li se molili da uspiju u sabotiranju ili uništavanju tvornica, kuća i oružja koji su bili u vlasništvu neprijatelja? Nisu li se molili da bi ih Bog zaštitio dok su bili na svojim noćnim zadacima kako bi ubili i sabotirali svojeg neprijatelja? I nije li se ponekad dogodilo da se slična molitva Bogu uzdigla i od strane neprijatelja?

Uistinu neobična molitva za Kršćane općenito, a osobito za kršćanske svećenike. Može li netko zamisliti veću izopačenost pravog Kršćanstva? Jesmo li ovdje svjedoci činjenice da ti svećenici dvadesetog stoljeća, poput svećenika koji su postali Isusovi pogubitelji ili ubojice prije gotovo dvije tisuće godina, nisu znali što čine?

Spomenuti svećenici-borci za slobodu, bez obzira pripadali li oni tkz. "ispravnoj" strani ili "izdajničkoj" strani, otvoreno su pokazali svojim smrto­nosnim ponašanjem da oni u stvari ništa ne znaju o Kršćanstvu, jer bi u pro­tivnom znali da najbolje sredstvo zaštite nije sabotiranje, sakaćenje i ubijanje drugih ljudi. To nije princip Torovog čekića, već naprotiv, to je isključivo prin­cip neubijanja, nesakaćenja i nevođenja rata. To je, dakle, isključivo stvaranje mira, radosti i blagoslova.

6. POGLAVLJE

Kristovo je ponašanje pravo Kršćanstvo

No, ukoliko ovlašteni kršćanski svećenici još ne znaju što je pravo Kršćanstvo, još manje to znaju obični kršćani. Moral i ponašanje koje su ljudi postupno prihvatili i nazvali "Kršćanstvo" nikako nije pravo Kršćanstvo. Što je onda pravo Kršćanstvo?

Ne postoji drugo Kršćanstvo od očitovanja ljubavi prema bližnjemu koja je bila dio Isusovog svakodnevnog života i ponašanja, i koju je on teoretski, praktično i simbolično izrazio u svojem učenju. U ponašanju Isusa Krista mo­žemo vidjeti potpuno dovršeni ljudski mentalitet. Taj se mentalitet razlikuje od običnog ljudskog mentaliteta po tome što je dokraja očišćen ili oslobođen od mentalnih predispozicija naslijeđenih iz životinjskog carstva. Tu nije bilo

z.asto msmo treoau oprostiti svojem vuznjem 295

egoizma ili sebičnosti. Tu nije bilo zavisti ili osjećaja ljubomore. Tu nije bilo nikakve netrpeljivosti ili osjećaja antipatije. Tu nije bilo sklonosti ka ogorče­nosti ili ljutnji. Naprotiv, tu je bila potpuno razvijena sposobnost za spoznaju rješenja misterija života, a time i cilja svakog čovjeka. Tu je bila posve razvi­jena sposobnost za zajedništvo s Bogom, a time i za harmoničan i ljubeći stav prema svemu što živi. Tu je bila u cijelosti razvijena sposobnost za razumije­vanje djela i nevolja bližnjeg tako da mu je on mogao oprostiti u svim situaci­jama - čak i kada je to podrazumijevalo vlastito raspeće. On je imao potpuno razvijenu sposobnost za davanje umjesto za uzimanje, za služenje umjesto da bude služen. On je bio potpuno nesposoban uvrijediti ili povrijediti nekoga. On je imao potpuno razvijenu sposobnost za okretanje lijevog obraza kada je bio udaren po desnom. On je uzvraćao ljubavlju onima koji su ga mrzili. Drugim riječima, u njegovom mentalitetu nije bilo životinjskih sklonosti. On je bio u cijelosti očišćen od onoga što je manje ili više čvrsto ukorijenjeno u mentalitetu drugih ljudi, a što poznajemo kao "zlo". Bio je dovršen čovjek "poput Boga".

7. POGLAVLJE

Čovjek na Božju sliku

Božja je slika isto što i Božji duh, Božje znanje i način postojanja ili ono što je u Bibliji opisano kao "Sveti duh". Upravo je takvo Kristovo ponašanje ili Božji duh pravo Kršćanstvo, religija nad religijama ili bit duhovne znanosti. Zahvaljujući tom savršenom ljudskom mentalitetu, Božjem duhu ili kozmič­koj svijesti, on je za sebe mogao reći da je "put, istina i život", a to je uzvišeno stanje života koje je po njemu dobilo ime "Kršćanstvo".

Spasitelj svijeta izrazio je to Kršćanstvo, između ostalog, ovim riječima: "No, ja vam kažem da se ne opirete zlu; već ako te netko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi". Što to, zapravo, znači? Okrenuti lijevi obraz kada te udare po desnom znači izazivati svojeg neprijatelja da te udari i po tom obrazu. Takvo izazivanje ne može biti Kršćanstvo. Sigurno je da bi takav način ponašanja izazvao našeg protivnika da nas udari i po lijevom obrazu, nakon što nas je već udario po desnom, no Krist nije na to mislio kada nam je davao upute za ispravno ponašanje. Najvažnije je neprijatelju ili progonitelju poka­zati da smo mentalno i fizički imuni na nasilje i da naši progonitelji ne mogu slomiti našu ljudsku svijest.

Martinus

8. POGLAVLJE

Čovjek u obliku Sfinge

Svako proganjanje s pratećim nasiljem i silom pripada životinjskom carstvu. Svatko tko koristi takvo proganjanje kao dio svojeg ponašanja pokazuje se i otkriva se kao čovjek sa životinjskim mentalitetom. Veliki mudraci iz daleke prošlosti takvo su biće simbolizirali drevnim oblikom Sfinge - životinjsko tije­lo s ljudskom glavom. Taj gotovo neuništivi kameni kolos u egipatskoj pusti­nji tisućama i tisućama godina podsjećao je ljude da još nisu dovršena ljudska bića. Ljudska glava Sfinge pokazuje da je čovjek stekao određene mentalne sposobnosti koje ne pripadaju običnoj životinjskoj razini postojanja. Obzirom da te sposobnosti pripadaju razini postojanja koja se nalazi iznad životinjskog carstva (isto kao što se životinjsko carstvo nalazi iznad biljnog carstva) one uzdižu čovjeka ne razinu iznad životinjskog carstva u onoj mjeri u kojoj on postupno razvija te više sposobnosti u svojem mentalitetu ili psihi.

Budući da su te više sposobnosti "humane" sposobnosti, "životinja" po­staje "čovjek" u onoj mjeri u kojoj se dovoljno razvio i stekao te sposobnosti. No, kako se stjecanje tih sposobnosti odvija samo tijekom dugog razdoblja evolucije, ta epoha neminovno mora predstavljati životno područje ili razinu postojanja za bića u kojima su ljudske sposobnosti prisutne u više ili manje naprednom obliku. I ta su bića, dakle, humana u onoj mjeri u kojoj su te spo­sobnosti u njima razvijene. Zahvaljujući tim humanim karakteristikama, ta se bića razlikuju od običnih životinja i javljaju se kao "ljudska bića". Takvim bićima pripada i običan zemaljski čovjek. No, takvo biće nije "ljudsko biće" u svojem najčistijem obliku. On je human tek u onoj mjeri ili stupnju u kojoj je, zahvaljujući svojim humanim sposobnostima i kapacitetima, razvio sposob­nost humanog djelovanja. No, na područjima manifestacije na kojima on nije toliko razvijen može se ponašati samo "životinjski".

9. POGLAVLJE

Instinkt samoočuvanja i način ponašanja

Što se podrazumijeva pod "životinjskim i ljudskim ponašanjem"? Da bi se ra­zumjelo životinjsko i ljudsko ponašanje najprije je potrebno razumjeti što se to podrazumijeva pod ponašanjem. Ponašanje ili manifestacija bića jest rezultat

ulSmO trenail (jytusiui svujcrri uii^rijcrn 297

njegovog najvišeg, najunutarnijeg i vitalnog nagona ili instinkta, naime instin­kta samoočuvanja. Bez tog nagona Jastvo ili najunutarnije sebstvo živog bića nikako ne može doživljavati život. Jastvo je živog bića, kao što je objašnjeno u mojem glavnom djelu "Livets bog" (Knjiga života) vječni realitet, no to vječ­no postojanje ne bi apsolutno ništa značilo kada ne bi moglo biti doživljeno od strane Jastva. Međutim, da bi moglo biti doživljeno, ono se mora javiti u obliku kontrasta. Pomoću tog principa kontrasta doživljavanje života poprima oblik evolucije od primitivnih ka savršenim oblicima, od minerala do biljke, od biljke do životinje i od životinje do čovjeka itd. Razlika između životinjskog mentaliteta i ljudskog mentaliteta predstavlja dakle razliku u evoluciji. Živo­tinjski je mentalitet primitivan, dok je ljudski mentalitet otišao dalje u evoluciji i očituje se, na svojem najvišem stupnju, kao visoka intelektualnost.

10. POGLAVLJE

Zemaljski čovjek predstavlja prekretnicu u evoluciji

Iza životinjskog instinkta samoočuvanja nalazi se samo primitivna i neinte-lektualna svijest ili mentalitet. Životinja održava svoj život isključivo pomoću čisto fizičkih sposobnosti i moći. A kako je njeno održavanje života uglavnom ovisno o životinjskoj hrani, njene se fizičke sposobnosti i moći moraju razviti u odgovarajućoj mjeri kako bi bile nadmoćne nad životinjama koje ona mora loviti i ubiti da bi konzumirala njihove organizme kao hranu. To znači da je za životinju od životne važnosti ubijanje radi preživljavanja. Tu je održavanje života pitanje snage. Ovdje nema ni govora o bilo kakvom obliku pravde ili bilo kakvoj petoj zapovijedi "Ne ubij". Ovdje, naprotiv, vrijedi zapovijed "Ti moraš ubijati da bi živio".

S obzirom da je čovjek biće koje se razvija iz tog životinjskog područja, on će, u onoj mjeri u kojoj je napredovao u toj evoluciji, predstavljati odgova­rajući viši stupanj evolucije. On više nije prava životinja. Novi mu je stupanj evolucije podario nove sposobnosti i karakteristike koje ga manje ili više uz­dižu iznad životinjskog stupnja, tako da za njega više nije od životne važnosti ubijanje životinja. Tu vrijedi zapovijed "Ne ubij". Doista, nije li ovdje čitavo postojanje obuhvaćeno ovom velikom zapovijedi, koja predstavlja ispunjenje svih zakona - "Ljubi Boga više od svega, a bližnjeg svog kao samoga sebe ? Takvo ponašanje, dakle, predstavlja vrhunac života u tom novom području evolucije.

2 9 8 Martinus

11. POGLAVLJE

Principi moći i pravednosti

Ali obični zemaljski čovjek još nije dosegao taj vrhunac ili kulminaciju po­našanja, iako je prešao određenu udaljenost na svojem putu iz životinjskog područja. Drugim riječima, nedovršeni je čovjek biće u kojem postoje kako životinjske tako i ljudske sklonosti.

Zato nije tako neobično da se ljudska kultura u odgovarajućem stupnju temelji djelomično na životinjskim sklonostima, a djelomično na ljudskim sklonostima, što znači na principu ubijanja i na principu humanosti ili ljubavi. Možemo, prema tome, vidjeti velike humane, tehničke i kemijske tvorevine, sjajna materijalna čuda kao što su struja, svjetlo i grijanje, koje je stvorio čo­vjek. Pomoću velikih strojeva čovjek primorava ogromne prirodne sile da rade za njega. Pomoću tih ukroćenih sila čovjek može putovati diljem planeta, kroz zrak kao i ispod vode, preko kontinenata željeznicom i autoputovima te morskim rutama širom svijeta.

No, osim tih visoko civiliziranih ljudskih blagoslova, čovjekova je civili­zacija još uvijek prožeta ostacima životinjske prirode gdje prevladava moć a ne pravednost. Unutar vrlo velikog područja ljudske civilizacije još uvijek u većoj ili manjoj mjeri prevladava princip moći umjesto pravednosti. Njegova­nje principa moći umjesto principa pravednosti ili pravde ovdje nije životni uvjet i ne može biti vrlina, kao što je slučaj u životinjskom carstvu. Podržava­nje principa moći umjesto principa pravednosti u međuljudskim odnosima stvara zastranjivanje cjelokupne ljudske civilizacije u obliku rata, ubijanja i usmrćivanja kao i uništavanja brojnih drugih kulturnih pojava koje su u veli­kom obimu postale radost i blagoslov za ljude.

12. POGLAVLJE

Stvaranje sudbine i životinjsko u čovjekovoj prirodi

To potkopavanje ili uništavanje čitave civilizacije i ljudskih odnosa izravna je posljedica životinjske prirode koja je još uvijek prisutna u ljudima. Ne postoji niti jedna nesretna sudbina koja nema svoj korijen ili prvi uzrok u manje ili više prevladavajućoj životinjskoj prirodi ili mentalitetu svojeg izvora. Toj ži­votinjskoj prirodi pripada svaki oblik razmišljanja i djelovanja koji uzrokuje

z,asto bismo trebali oprostiti svojem bližnjem 2 9 9

mržnju, ljutnju, ogorčenost, progon, ogovaranje, ljubomoru, zavist, pohlepu, itd., i proizlazeće destruktivno ili ubilačko djelovanje usmjereno prema životu i vlasništvu našeg bližnjeg. Takvim postupcima i mentalitetom čovjek otkriva dio svoje svijesti ili psihe koji još nije postao "ljudski". Tamo gdje još nije po­stao human, on ima samo svoj životinjski mentalitet i primoran je djelovati na "životinjski" način. Ne može djelovati u skladu s "ljudskom" prirodom koju još ne posjeduje. Tko se ljuti i mrzi takvog čovjeka otkriva da je isto tako ne­dovršeno biće kao onaj koga proganja.

13. POGLAVLJE

Krist kao primjer ljudske prirode

Čovjek tako može razumjeti stav spasitelja svijeta kada se on susreo sa ži­votinjskom prirodom u mentalitetu svojih progonitelja. Možemo razumjeti zašto se on na križu molio za svoje krvnike: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine", umjesto da izražava mržnju, ljutnju i ogorčenost prema njima.

Možemo razumjeti zašto kaže da trebamo oprostiti svojem bližnjem ne samo sedam puta na dan, već sedamdeset sedam puta na dan. Možemo razu­mjeti zašto je rekao Petru: "Vrati mač u svoje korice, jer tko se mača laća od mača će i poginuti". On je znao pravi razlog zašto se ljudi ponašaju na "živo­tinjski" način. On je vidio da je to samo zato što oni na dotičnom području još nisu stekli "ljudski" mentalitet. A tamo gdje nemaju ljudski mentalitet oni se nikako ne mogu ponašati na "ljudski" način. On je uvidio da je kažnjavanje i osvećivanje drugim ljudima užasno nepravedno. On je vidio da nepravda nikada ne može voditi ka ljubavi, ka sreći i životnoj radosti. A tamo gdje nema ljubavi, sreće i životne radosti može postojati samo mržnja, okrutnost, nesreća, tuga i patnja. Zato je on okrenuo lijevi obraz kada je bio udaren po desnom, kada je bio razapet od strane svojih krvnika. I zato je on savjetovao ljudima da i oni okrenu lijevi obraz kada ih netko udari po desnom. I zato je on sam kao sjajni primjer išao ispred svih i govorio ljudima: "Ljubite svoje neprijatelje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas bezobzirno iskorištavaju i proganjaju". On je iz vlastitog iskustva znao da je takav način ponašanja apsolutno jedini koji vodi ka pulu, istini i životu, tj. ka cilju Božjeg stvaranja - "čovjeku na sliku Božju".

Martinus

NA OLTARU LJUBAVI

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Gruden

1. POGLAVLJE

Evanđelje ljubavi

Svaki čovjek koji proučava kozmičke analize uvijek je nanovo svjestan činje­nice da je ljubav toliko neophodna za istinsko doživljavanje života, da ju se u tim analizama naziva "ključnom notom svemira". U kršćanskoj religiji ljubav se također ističe kao nužna za život. Pogledamo li biblijskih deset zapovijedi i tu ćemo vidjeti da je njihova bit također ljubav. Kada se u tim zapovijedima, između ostalog, kaže: "Poštuj oca svoga i majku svoju..." "Ne ubij", "Ne ukra­di", "Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga", "Ne poželi kuće bližnjega svoga; ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga", to je samo zato da bi se spriječio rat, a umjesto toga stvorio pravi mir i harmonija, te time sreća i radost među ljudima. No, pravi mir i harmonija, sreća i radost predstavljaju blagoslov ljubavi.

Mnogo kasnije, ljubav se, u još višem i temeljitijem obliku, pokazala kao jedini pravi put ka svjetlosti. Cjelokupni je Isusov život, Govor na gori, nje­govo ponašanje ili način postojanja, kao i njegova muka, postalo nepobitna potvrda same ljubavi kao jedine stvari koja čovjeku može omogućiti da po­stane jedno s Bogom, pa tako i pobjednik nad nesretnom sudbinom; to je jedina stvar koja ga može učiniti neustrašivim u svakoj situaciji i omogućiti mu da njegova unutarnja duhovna dobrobit ostane nedirnuta vanjskim fi­zičkim suprotstavljanjem, proganjanjem ili raspećem. Isusovo je hodočašće na Zemlji predstavljalo objavu mentalnog sunca koje je sjalo nad planinama Palestine i u svim proteklim stoljećima. U tom nebeskom suncu objavljivao se govor vječnog Oca. Glas spasitelja svijeta postao je glas univerzuma. I vječni

304 Martinus

je glas vibrirao diljem svijeta sljedeću himnu ljubavi u obliku vječnih istina: "Blago siromasima u duhu, jer njihovo je Kraljevstvo nebesko", "Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti", "Blago krotkima, jer će baštiniti Zemlju","Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi", "Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe", "Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati", "Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovima Božjim", "Blago progonjenima zbog pravednosti, jer njihovo je Kraljevstvo nebesko", "Blago vama kada vas budu grdili i progonili i kada vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine", "Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebe­sima..."

Ta mentalna svjetlost, to mentalno sunce postajalo je sve jače i jače. I glas je univerzuma - vječni glas - nastavio: "Čuli ste da je rečeno: 'Oko za oko, zub za zub'. A ja vam kažem: 'Ne opirite se zlu. Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Tko te moli, podaj mu; a tko hoće da mu pozajmiš, ne odbij ga. Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprija­telja.' A ja vam kažem: 'Ljubite svoje neprijatelje i blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, molite za one koji vas bezobzirno iskorištavaju i proganjaju, kako biste postali djeca svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo Sunce izlazi i nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima... Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš na Nebe­sima. Ne sabirite sebi blago na Zemlji, gdje ga nagriza moljac i rđa, gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga. Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce... Nemojte suditi, da ne budete suđeni. Jer kako budete sudili, tako će se i vama suditi; kako budete mjerili, tako će se i vama mjeriti... Molite, i dat će vam se. Tražite i naći ćete. Kucajte i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca, otvara mu se". Vječni Otac svijetu je govorio ove i mnoge druge riječi kroz svojega sina kojega je On poslao. A ljudi su se čudom čudili. Nisu znali da su čuli glas univerzuma ili Božji glas. Nisu bili svjesni da su im objavljeni vječni principi, nepobitne istine, najviša znanost.

2. POGLAVLJE

Prakticiranje ljubavi kao spasenje svijeta

No, kroz spasitelja svijeta trebala se otkriti još snažnija svjetlost iz toka zraka Božjega duha. Principi ljubavi nisu se trebali otkriti samo u obliku lijepih riječi i hvalospjeva. Ljubav nije smjela ostati nešto apstraktno. Ona se mora otkriti u

Na oltaru ljubavi 3 0 5

krvi i mesu kao praktični način života ili ponašanja. Kako bi se u suprotnom ljudi uvjerili? Kako bi se inače uvjerili da mentalitet koji je sposoban ostvariti spomenute principe ljubavi u ponašanju ili načinu postojanja nije bio utopija, nije bio plod mašte ili nešto nestvarno, već nepobitna činjenica koja nije samo postojala u krvi i mesu, već je također bio jedan od uzora poslanih od Boga, primjer načina razmišljanja i ponašanja koji će neizostavno izvesti sve ljude na svijetu iz mračne noći rata i patnje, prema životnim, toplim i sunčanim po­dručjima ljubavi i mira? Izuzetno ponašanje spasitelja svijeta otkrilo je svijetu kako čovjek od krvi i mesa uistinu može osjećati tako veliku ljubav prema svojem bližnjem da je ta ljubav posve neokrznuta progonima i patnjama koje mu nanosi njegov bližnji. Niti na trenutak tijekom svoje dugotrajne i mučne smrti raspećem - koja zasigurno predstavlja vrhunac mučenja i patnje koje neki čovjek može doživjeti - spasitelj svijeta nije izgubio svoju staloženost ili svoj ljubeći stav. Taj ljubeći stav koji je on pokazivao prema bićima oko sebe, uključujući njegove krvnike i mnoštvo koje mu se rugalo ispod križa, očitovao se kao veliko milovanje koje će postati ključ od vrata blaženstva ili spasenje svijeta. I to milovanje spasenja svijeta blješti, sjaji i grije kao ogro­mna aura svjetlosti u duhovnoj atmosferi Zemlje sve do današnjeg dana u obliku vječnih riječi na križu: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" Ovdje se očitovalo da je spasitelj svijeta bio...jedno s Bogom... jedno s istinom...jedno s ljubavlju, kako fizički tako i duhovno.

U toj ogromnoj duhovnoj snazi koja se manifestira u Getsemanskom vrtu riječima "Oče, neka ne bude moja, nego tvoja volja", spasitelj svijeta je po­stao jedno s voljom Božjom, jedno sa spasenjem svijeta koje se mora temeljiti na pružanju primjera savršenog ponašanja koje trebaju slijediti buduće gene­racije, na otkrivanju činjenice da ljubav u svojoj najvišoj manifestaciji znači biti spreman dati svoj život za druge. Otkrilo se da se on nalazio na vrhuncu tog uzvišenog mentalnog stanja. Izraz "jer oni ne znaju što čine" predstavlja dokaz da je posjedovao najviše znanje, jer njegovi pogubitelji nisu znali što čine. Oni nisu poznavali istinu o Isusovom životu i ponašanju kao Božjeg po­slanika i spasitelja svijeta. Da nisu bili tako primitivni kao što su bili, gledano iz kozmičke perspektive, oni bi ga veličali i poštovali. No, obzirom da nisu znali što čine, nerazumno bi ih bilo kažnjavati. Život na neke druge načine ukazuje ljudima na njihove pogreške od nasilnih metoda koje oni, u obliku "kazne" primjenjuju na nerazvijenim ljudima koje nazivaju "kriminalci". Ove tri demonstracije ponašanja ili načina postojanja savršenog ljudskog bića -biti jedno s Ocem, jedno s istinom ili najvišim znanjem i jedno s ljubavlju - bile su manifestacije svjetlosti koje predstavljaju spasenje svijeta, što znači oslobađanje ljudi od ostataka životinjskog mentaliteta, kojega se sve do danas

3 0 6 Martinus

još uvijek nisu oslobodili i koji, štoviše, visoko cijene, zbog svojeg još uvijek nerazvijenog ili nedovršenog stanja.

3. POGLAVLJE

Opadajuća vjera u providnost ili u ljubeće, božanstveno upravljanje svijetom

Vidjeli smo daje razvoj čovječanstva prema višim oblicima postojanja uvelike potaknut ljubavlju naprednih ljudi, odnosno onih ljudi koji daju svoj život za spas onih koji su još uvijek, gledano iz mentalne perspektive, zarobljeni u pri­mitivnim, životinjskim tradicijama. Tijekom povijesti Kršćanstva vidjeli smo snažno poticanje snage ljubavi koje je nadahnuo spasitelj svijeta, Isus Krist. Naprednom je tražitelju već odavno poznato da su ostale uzvišene svjetske religije također bile potaknute ljubavlju od strane viših bića koja su posveti­la svoje živote kako bi pomogla u podučavanju čovječanstva u humanosti i mudrosti. Vidjeli smo kako se ljubav, kroz velike duhovne vođe čovječanstva i kroz Kristovo ponašanje i pogled na život, otkrila kao jedini put ka svje­tlosti. No, kakva je današnja situacija čovječanstva? Vjeruje li ono da ljubav predstavlja spasenje svijeta od nesretnih stanja rata i patnje? Ne, većina ljudi na Zemlji, kao i oni koji su na vlasti i koji upravljaju čovječanstvom, nisu otišli tako daleko u kozmičkoj evoluciji. 1 dalje tek manjina, oni koji nema­ju utjecaja na politiku, vladu i moralne poglede, počinje razumijevati pravu istinu. Veći dio čovječanstva više ne vjeruje ni u kakvu Providnost, nikakvo božanstveno upravljanje svijetom iza svih velikih manifestacija života sa svim svojim usponima i padovima.

4. POGLAVLJE

Moderne su civilizirane države postale religiozne pustinje gdje je novac postao prevladavajuća osnova života

U ovome je stoljeću velika većina zemaljske populacije napustila religiozne sklonosti i poglede. Kao što se zemljište pretvara u pustinju kada sva voda iz njega presuši, tako i ljudski mentalitet postaje psihičkom ili mentalnom pusti-

Na oltaru ijuoavi 3 0 7

njom nakon što je religiozna sklonost nestala iz čovjekovog pogleda na život. Mora se priznati da u toj mentalnoj pustinji postoji bujna mentalna vegetaci­ja, no, gledano iz psihičke ili mentalne perspektive, to su samo pustinjske bilj­ke. One hrane isključivo onaj dio čovjekovog mentaliteta koji je, zbog svojeg nerazvijenog stanja, još uvijek ograničen na čisto fizičko ili tjelesno područje interesa. U tom se pustinjskom području ne javljaju "biljke" koje mogu hraniti duhovnu ili psihičku stranu mentaliteta, a time i primarni ili vječni dio živog bića. Tu, međutim, postoje, kao što smo već spomenuli, pustinjske biljke koje pružaju obilje hrane fizičkoj, tjelesnoj ili čisto materijalnoj strani dotičnog bića. Vegetacija mentalne pustinje sastoji se od bezbrojnih vrsta koje, takoreći, pripadaju istoj porodici. Porodica je to poznata kao "novac". Pod različitim vrstama ovdje se podrazumijevaju brojni načini stjecanja novca. Ti su nam načini poznati kao: zarada, dividende, kamate, dohoci, plaće itd. Te su broj­ne biljne vrste mentalne pustinjske vegetacije postupno postale od životne važnosti za ljude, a istovremeno i vrlo nezdrave za dušu, jer su gotovo sve zagađene određenim postotkom dobro prikrivenog otrova koji se naziva "ne-poštenje". Taj je otrov smrtonosan za stvaranje prave, trajne sreće. Ne samo da ne hrani ljudski duh, već uništava sve što može osigurati mentalne temelje za život u kojem mračne sudbinske situacije fizičkog života mogu biti doživlje­ne bez živčanog sloma, bez briga, straha, pesimizma i samoubojstva, a da ne spominjemo zaštitu od velikih područja mračne sudbine koju može zajamčiti trajno i apsolutno poštenje ili jedinstvo s istinom.

Cjelokupna administracija, struktura i održavanje života zemaljskog čo­vječanstva postupno su postali potpuno ovisni o toj mentalnoj pustinjskoj vegetaciji. Sve se vlade, sve politike, svi socijalni uvjeti, svi položaji, čast i pre­stiž, životni standard, civilizacija itd. danas svode isključivo na pitanje novca. Zbog nerazvijenog morala ljudi, stjecanje ili težnja za novcem postalo je veliki problem u njihovim životima. Gledano iz te perspektive, inače visoko cijenje­ne civilizirane države svode se samo na društva primitivnih ljudi čiji je glavni izvor prehrane težnja za novcem. Svatko je primoran u tome sudjelovati. S vremenom je to postalo tolikom životnom potrebom da je zasjenilo religiju i štovanje Boga.

308 Martinus

5. POGLAVLJE

Obožavanje idola i Armagedon

S obzirom da nisu svi ljudi podjednako sposobni lovci na novac svjedoci smo da su neka bića stekla tako ogroman prihod od tog lova da samo što se nisu ugušili u pretjeranom obilju, dok su drugi opremljeni tako slabom sposobno­šću za tim lovom da gotovo da nemaju nikakvog udjela u tom životno važ­nom, a ponekad i okrutnom i krvavom lovu za novcem. U najgorem slučaju, primorani su živjeti u gladi i siromaštvu, poniženju i u prosjačenju. To još više potencira činjenica da su najsposobniji lovci već odavno za sebe prisvojili područje za lov, tako da milijuni ljudi nemaju izravni pristup nikakvom po­dručju lova. Oni, stoga, mogu ostvariti samo indirektan pristup područjima za lov, pristup koji je u znatnoj mjeri ograničen uvjetima koje vlasnici lovnog područja zahtijevaju da ih ispune oni kojima oni daju pristup svojim područ­jima. Postoji, međutim, velik broj ljudi na svijetu koji nemaju nikakav pristup životno važnim lovnim područjima. Oni zbog toga propadaju u poniženju i bijedi, jer ne dobivaju niti fizičku niti mentalnu prehranu. Dakle, današnja moderna kultura - sa svojim vlasnicima lovnih područja (poslodavci ili vla­snička klasa) i s onima koji imaju samo indirektni, ograničeni pristup lovnim područjima (radnici), zajedno s onima koji nemaju nikakvog pristupa lovnim područjima (nezaposleni) - u socijalnom se području još uvijek nije uzdi­gla do stupnja na kojem je naziv "kultura" potpuno ili stopostotno opravdan. Prava humana kultura nije socijalni poredak u kojem pametni i jaki kradu stvari potrebne za život od manje pametnih i manje jakih, i žive u skladu s principom "svaki čovjek za sebe". Pojam "kultura" može se koristiti samo kao ironični izraz za socijalni poredak u kojem je moguće živjeti u razuzdanosti, proždrljivosti i rasipnosti, dok ostali propadaju u siromaštvu i bijedi jer ne mogu zaraditi za kruh svagdašnji. U skladu s time, socijalni je moral moder­ne kulture potaknuo najveće, najsmrtonosnije i najkrvavije ratove u čitavoj povijesti. Svatko je u ratu sa svima. Svatko, u većoj ili manjoj mjeri, svjesno ili nesvjesno, otvoreno ili prikriveno, teži tome da pljačka ili iskorištava druge. To vrijedi kako za države tako i za pojedince. Kao obrana protiv toga postu­pno su nastali razni oblici "ratne obrane" i "vojski" na svim frontovima. Prije svega, to su uobičajene smrtonosne vojne postrojbe na kopnu, na moru i u zraku. Nadalje, tu se ubrajaju i takve organizacije kao što su trgovačka udru­ženja, osiguravajuća društva, društva za zdravstveno osiguranje, itd. Što su te institucije nego manje ili više učinkovita obrana od zala koje stvara borba za financijska lovna područja, institucije za one koji se ne mogu nositi s tom

Na oltaru ljubavi 309

borbom? Drugim riječima, primarna je struktura moderne kulture kult nov­ca, otvoreno obožavanje zlatnog teleta. I sve dok to obožavanje idola upravlja većinom zemaljske populacije - diktirajući politiku i nacionalne vlade, odre­đujući uspjeh, položaj, čast i poštovanje, zarobljavajući simpatije i antipatije ljudi - ne mogu nestati Armagedon, samrtni krikovi, invalidnost, bolesti, smrt od gladi, ponižavanje i ratno ugnjetavanje.

6. POGLAVLJE

Kozmička je znanost spasenje svijeta dvadesetog stoljeća

Po pitanju prethodno spomenutog ponašanja zapravo ništa ne treba kritizira­ti, niti države niti pojedince. Epoha zlatnog teleta ili novca posve je prirodna, neizbježna karika u kozmičkoj evoluciji koja stvara ljudsko biće. Ona stvara sva ona iskustva koja čovječanstvo neizostavno mora steći kako bi se toliko razvilo ili steklo takvo znanje i s njime povezane sposobnosti koje ga mogu učiniti savršenim. Kao što se diktaturom nisu mogle iskorijeniti epidemije ili bolesti već isključivo znanstvenim otkrićima i razumijevanjem situacije, tako i kult zlatnog teleta, epoha novca ne može biti dokinuta diktaturom, politi­kom, dogmatskom religijom, stvaranjem udruženja i si. To obožavanje idola, koje se još uvijek temelji na nedovoljnom razvoju ljudi, ta sveprožimajuća kontrola zlata ili novca nad ljudskim životima i ponašanjem može se ukloniti samo razvojem kozmičke znanosti ili iskustvenog uvida u smisao života, mi­roljubivo ponašanje. Ni ljudi, ni životinje ni ostali oblici života nisu žrtve slu­čaja ili nelogične manifestacije energije ili sile. Naprotiv, svi su oni podložni apsolutno logičnoj i ljubećoj upravi svijeta. Ona određuje da apsolutno ništa ne može ostati nesavršeno. Sve je ciklično. S obzirom da ono što je nesavršeno vodi ka tami i patnji, ovdje se stječu iskustva pomoću kojih će isto to biće u svojim budućim životima biti sve savršenije i savršenije. Na taj će način i ova kultura zlatnog teleta, epoha novca, postupno stvarati raznovrsna iskustva; znanost će otkriti taj kult kao smrtonosan i dokraja destruktivan čimbenik za svako više ili istinski "humano" stvaranje kulture. Pomoću te znanosti taj će kult biti postupno prevladan i zamijenjen kultom pravde, a time i ljubavi, koja će dozvoliti svakom pojedinom čovjeku da zarađuje za život svojom radnom sposobnošću, bez obzira na njegov položaj u društvu. Tu više neće postojati novac. Nitko neće moći izbjeći svoje dužnosti, što ovdje znači radne sate koji su neophodni za održavanje njegovog života. Čovjek će plaćati za te radne

3 1 0 Martinus

sate ne novcem već samo odgovarajućim brojem radnih sati na području rada u kojem je on najvještiji i za koje je najviše zainteresiran. Na taj će način svaki normalan čovjek koji dode na ovaj svijet imati urođeno sredstvo plaćanja za održavanje svojeg života. Neće biti kao što je to danas slučaj, da milijuni ljudi umiru zbog gladi i siromaštva, zbog smrtonosne snage obožavanja novca koji je sam po sebi najstrašnije oružje u rukama bića koje nimalo ne mari za život i dobrobit svojeg bližnjeg i ne vodi računa o njegovoj propasti i uništenju, kada je u pitanju vlastita zarada ili moć. Ta se metoda primjenjuje pod nazi­vom "poslovni princip" koji je u svojem čistom obliku sasvim u redu. Ovdje on podrazumijeva istu vrijednost za istu vrijednost, i u tom čistom obliku može biti izuzetno velik i koristan kulturni faktor. No, danas se on ne javlja u svojem čistom obliku, iako nosi njegovo ime. Danas pojam "posao" uglavnom predstavlja samo dimnu zavjesu ili kamuflažu, pod kojom se odigrava pokva-renost poslovnog principa, predstavljajući princip najveće moguće vrijedno­sti ili zarade za najmanje moguće ulaganje. To se kulminirajuće pljačkanje svojeg bližnjeg ne može događati tamo gdje je monetarni sustav ukinut i gdje nema drugog legalnog sredstva plaćanja osim potvrde od strane autoriteta da bi se pokazalo da je čovjek sam platio svojim radom. (Za detaljniju analizu pogledati "Livets bog" (Knjiga života), 1. tom, 4. poglavlje)

Čovječanstvo na taj način postupno napreduje prema novoj životnoj epohi u kojoj će prestati sva nesretna stanja, današnji Armagedon, koja ono zbog svoje kozmičke nesvjesnosti samo sebi stvara. To će biti ostvareno svje­tlošću razuma i ljubavi. Upravo je ta kozmička znanost, znanost o sadašnjem i budućem mjestu u evoluciji zemaljskog čovječanstva ili o velikom Božjem stvaranju "čovjeka na svoju sliku i priliku" spasenje svijeta dvadesetog stolje­ća. Ona predstavlja ono sjeme kojim će sve zemaljske generacije biti blago­slovljene.

7. POGLAVLJE

Ispunjenje svih zakona

Ovdje dolazimo do kratkog pregleda sadašnje sudbinske situacije zemaljskog čovječanstva. Dotaknuli smo samu bit učenja koje je čovječanstvo primilo od svojih velikih vođa ili spasitelja svijeta. Vidjeli smo da je to učenje doseglo svoj vrhunac u Isusovom životu i ponašanju kao živi primjer u krvi i mesu takvog odnosa s Bogom i takve ljubavi prema bližnjemu koji predstavljaju ispunjenje

Na oltaru ljubavi 311

svih zakona. Vidjeli smo da čovječanstvo još nije toliko napredovalo u razvoju da bi moglo slijediti ponašanje ili način postojanja spasitelja svijeta, čak ni oni koji se nazivaju "kršćanima". Rezultat toga je da čovječanstvo u određenoj mjeri mora živjeti u Armagedonu ili u području rata, praćenom svim vrstama smrtonosnih patnji, mentalne tame, strave i užasa. Vidjeli smo da se srž tog učenja koje je predano čovječanstvu temelji isključivo na velikom principu ljubavi prema bližnjemu. Taj će princip, a time i čovjekova sposobnost da voli, postati osnova njegovog oslobođenja od mračne sudbine. U onoj mjeri u ko­joj je razvijena njegova sposobnost da ljubi, on predstavlja radost i blagoslov za svoje bližnje i svoju okolinu. Nije li važno upravo takvo ponašanje ili takav način postojanja? Kakva je situacija u religiji ili kod pogleda na život u kojima nema ljubavi? Kakva je situacija u politici, udruženjima i društvima gdje nema ljubavi? Kakva je situacija u međuljudskim odnosima gdje nema ljubavi? Nije li hladna, tužna i usamljena, uglavnom puna antipatije, ljutnje, zlonamjernih kritika, bezobzirnosti, ogovaranja i slično? Današnja je moderna kultura u velikoj mjeri opremljena tehničkim i kemijskim savršenstvom, i od velike je koristi za ljude, no što sve to znači bez ljubavi? Tamo gdje nema ljubavi uvijek će prevladavati nesklad, patnja, depresija, umor od života i samoubojstvo. Nije li sto posto očigledno da Armagedon nikako ne bi mogao postojati kada bi svaki čovjek bio na radost i blagoslov svojim bližnjima i svojoj okolini, i kada bi se žrtvovao kako bi imao udjela u tome da druge ljude čini sretnima. Tamo gdje je svatko na radost i blagoslov svakome tako dugo čekani trajni mir po­stat će činjenicom, isto kao što je očigledno da tamo gdje je svatko u većoj ili manjoj mjeri bezobziran, okrutan, osvetoljubiv, zavidan i netolerantan prema svakome, život nikako ne može predstavljati sreću ili radost. Ovdje vidimo da prizivanje ljubavi kao jedinog pravog puta prema svjetlosti nije umišljanje ili puka pretpostavka. Put iz tame na koji upućuje spasenje svijeta jest živo, realno znanje ili stvarnost.

Možemo vidjeti da priroda na brojne načine potvrđuje ovu stvarnost. Nije li organizam živog bića stvoren na način da predstavlja najveću mogu­ću radost i blagoslov za onaj oblik života do kojeg se dotično biće trenutno razvilo? Ne predstavlja li naš organizam sa svojim brojnim vitalnim funkci­jama za nas radost i blagoslov? Nije li to izraz ljubavi da imamo oči za gleda­nje i uši za slušanje, uz sva ostala osjetila kojima smo opremljeni? Nije li cilj stvaranja prirode sljedeći: stvoriti potpuno savršeno biće, a to je biće koje ne mora ubijati da bi preživjelo, biće koje se ne mora braniti od nasilja ili sile, biće koje može razumjeti da je sve tkz. "zlo" samo izraz nedovršenog stanja u božanstvenom procesu stvaranja savršenstva koji nazivamo evolucijom? I, ne postaje li taj cilj stvaranja očigledan kada čovjek gleda na evoluciju u nje-

3 1 2 Martinus

noj sveukupnosti? Nisu li se ljudi u prošlosti nalazili na nižim stupnjevima svijesti nego što je to danas slučaj? I nisu li se bića na tim nižim stupnjevima također nalazila na još nižim stupnjevima, i tako dalje u beskonačnost prateći evoluciju naniže ka sve primitivnijim oblicima bića? I što su drugo sva živa bića na dugoj skali evolucijskih stepenica nego isto biće koje je, pod utjecajem stvaralačke ruke Božje, preobražavano korak po korak da bi konačno postalo današnji zemaljski čovjek, i koje će nadalje biti vođeno u stvaranju ili evoluciji prema još višim stepenicama i ovdje predstavljati krajnji cilj tog dugotrajnog stvaranja: "čovjeka poput Boga i Njemu nalik"?

Zar to stvaranje samo po sebi nije sjajna manifestacija ljubavi? Nisu li zemaljski prethodni stvaralački procesi manifestacija iste stvaralačke ruke? Nije li ona tijekom brojnih epoha preobražena od vatrenog mora u novi sjaj­ni i naseljeni svijet koji može postati božanstveni raj za zemaljske ljude kada oni dođu do stupnja razvoja na kojem će nadići životinjsku prirodu u svojem mentalitetu, koja ih danas drži zatvorenima u mračnim sudbinama i stanjima patnje?

Dakle, velika istina o najvišem ponašanju ili načinu postojanja i sreći u životu jest ovo: čovjek mora dati svoj život da bi ga mogao dobiti. Kao što je Bog iza svih stvaralačkih procesa podario svoju ljubav nama, tako se mi moramo žrtvovati za Boga, što se može ostvariti isključivo kroz ljubav prema našem bližnjem. S Božjom se ljubavlju susrećemo kroz roditelje ili posvoji-telje kada krhki i bespomoćni dođemo na ovaj svijet. Susrećemo Božju lju­bav i kroz razvoj našeg organizma kao instrumenta za sve više i više oblike doživljavanja života, a time i za proces našeg usavršavanja od primitivnosti ka intelektualnosti. Božju ljubav susrećemo u preobražavanju ovoga svijeta koji je postao za nas sjajno i toplo boravište u svemiru. S Božjom ljubavlju se susrećemo u stvaralačkim procesima prirode koja svakodnevno osigurava hranu i sve što je živim bićima potrebno. Susrećemo Božju ljubav kroz sva bića koja su nas voljela, no naučili smo osjećati Božju ljubav i za sva bića koja su nas proganjala i mrzila. Naučili smo ih voljeti jer smo uvidjeli da su oni za nas bili Božji pojasevi za spašavanje kada smo se gotovo utopili u oceanu za­bluda, praznovjerja i sebičnosti. Prepoznali smo sveobuhvatnu Božju ljubav u čudesnim sposobnostima i talentima koji su razvijenom ljudskom biću omo­gućili pristup njegovom Svetom duhu ili kozmičkoj svijesti. Na taj način on je postao Božja ispružena ruka pomoći svima onima koji se trebaju osloboditi tame i patnje, i biti uzdignuti ka sjajnim vrhuncima života. Vidjeli smo Božju ljubav u sjajnom toku zraka na vrhuncima života gdje Bog u svojem svezna­nju, svemoći i sveljubavi drži u svojim rukama sudbinu svakog pojedinog živog bića. To je velika istina o ljubavi.

isa oltaru ljubavi 3 1 3

Pravi je život, dakle, kult ljubavi. Svemir je oltar ljubavi. Na tom oltaru Bog daruje svoju ljubav živim bićima i vodi ih ka tom visokom oltaru života kako bi mogla dati svoje živote za oslobođenje svojih bližnjih od mraka i pat­nje, kako bi oni sami mogli živjeti u sjajnom toku zraka kozmičke svijesti ili Svetoga duha.

Doista! Voljeti Boga više od svega, a svojega bližnjeg kao samoga sebe predstavlja ispunjenje svih zakona.

Martinus

MEDITACIJA

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davoriti Grudeti

1. POGLAVLJE

Materijalna meditacija ili razmišljanje

Što se podrazumijeva pod meditacijom? Prema rječniku, meditacija je isto što i kontemplacija ili duboko razmišljanje. Meditaciju se definira kao raz­mišljanje i promišljanje. Naravno da je u svakodnevnom životu razmišljanje i promišljanje o nečemu kako bi nam postalo jasnije vrlo dobro, štoviše, od životne je važnosti. Logično da će ljudi koji u svakodnevnom životu djeluju bez razmišljanja o svojim postupcima zaostajati, neće moći držati korak sa životom, doživljavat će teške probleme ili, u najgorem slučaju, katastrofe. Mo­žemo, dakle, zaključiti da je svijet ispunjen meditacijom. Gotovo posvuda su­srećemo ogromnu količinu razmišljanja, promišljanja i istraživanja. Upravo je to razmišljanje dovelo do nastanka materijalističke znanosti koja je podarila brojne koristi čovječanstvu: brza prijevozna sredstva, strojeve koji obavljaju raznovrsne teške i lake poslove, pa čak i strojeve koji pomažu pri mentalnom radu, velikim izračunima i si. Poslovi za koje su u prošlosti bili potrebni mje­seci i godine kako bi bili izvršeni, u naše se doba obavljaju u danima ili satima. Danas se taj razvoj snažno ubrzava, kreće se sve brže i brže.

2. POGLAVLJE

Da živo biće nije duhovna pojava

I dok je to razmišljanje ili oblik meditacije donijelo ljudima obilje koristi i blagoslova na materijalnom području, na dubljem mentalnom području ljudi

1 1 7

3 1 8 Martinus

su stagnirali. Kako se u to možemo uvjeriti? To se može vidjeti po činjenici da doživljavanje života nije samo materijalna pojava. U jednakoj mjeri to je i du­hovna stvarnost. To, drugim riječima, znači da živo biće nije tek materijalna stvar; ono je također duhovna pojava. U suprotnom ono nikako ne bi moglo postojati kao živo biće. Dakle, ta duhovna pojava nešto je apsolutno primarno za dotično biće.

3. POGLAVLJE

Materijalna znanost ne može ljudima pomoći u njihovim mentalnim krizama

Bez obzira koliko božanstvene bile koristi koje je ljudima pružila materijalna znanost, te koristi čovječanstvu nisu uspjele zajamčiti postojanje oslobođeno bolesti i tuge, isto kao što nisu mogle osloboditi čovječanstvo od pakla i užasa rata, od smrti i sakaćenja. Doista, materijalistička znanost zapravo podrža­va i osigurava sposobnost za rat, povećavajući ljudsku sposobnost ubijanja i uništavanja pomoću brojnih genijalnih ubilačkih strojeva, raketa i nuklear­nog oružja. Nije li svijet ispunjen nuklearnim elektranama i postrojenjima s nuklearnim oružjem? Oni ništa ne znaju o živom duhu koji postoji u svim živim bićima. Misle isključivo na fizičko tijelo i vjeruju da ono predstavlja živo biće. Zbog toga velik broj ljudi našeg stoljeća nema pravo duhovno upo­rište. Oni su - tko manje a tko više - napustili Kršćanstvo koje je prethodno bilo njihovo duhovno uporište. Oni poriču postojanje Boga, kao uglavnom i svega duhovnog. Stoga ne mogu doživjeti nikakav savršeno stabilan život. Doživljavaju bolesti ne samo u svojem fizičkom tijelu, već uvelike i u svojoj duhovnoj ili mentalnoj strukturi. Muče ih tuga, melankolija, depresija, zavist i ljubomora. Mrze ili se žele osvetiti onima koje smatraju odgovornima za svoje nedaće. Ujedno strahuju od budućnosti ili sljedećeg dana. Mogu proživljavati religiozna kolebanja ili krize. Mogu imati grižnju savjesti. U takvim situacija­ma nije od nikakve koristi to što je netko veliki materijalistički znanstvenik. U mentalnim krizama neće koristiti to što netko poznaje brzinu svjetlosti ili zemaljsku orbitu u svemiru, niti će biti od pomoći ako netko posjeduje veliko znanje o atomima ili ostalim mikro-područjima. Prilikom suočavanja s nesretnim sudbinama ljudi čovjeku neće koristiti ako poznaje udaljenost do sunca ili mjeseca. Materijalistička znanost ne može ni ukloniti strah od smrti koji je svojstven gotovo svim ljudima. Vidimo, dakle, da nije dovoljno

Meditacija 3 1 9

posjedovati veliko znanje o materijalnim, beživotnim stvarima, strojevima, napravama i instrumentima da bi se čovjek snašao u materijalnom životu. To nikako ne može osloboditi ljude njihovih mentalnih patnji. I sve dok se ljudi nalaze u tom nedovršenom stanju, u njihovom će svakodnevnom životu u većoj ili manjoj mjeri prevladavati bolesti, ratovi, neprirodna smrt, mržnja i neprijateljstvo, progoni i kleveta.

4. POGLAVLJE

Ljudima je potrebna posebna vrsta meditacije ili duhovnog načina razmišljanja

Ljudima je potrebno nešto što će njihove svakodnevne živote učiniti savršeni­jima i sretnijima. Što je to "nešto"? To "nešto" je u najvišem mogućem stupnju duhovan način razmišljanja. To, u stvari, podrazumijeva meditaciju, istraži­vanje ili razmišljanje u cilju rasta njihove nedovoljne duhovne ili mentalne stabilnosti. No ovdje ljudi ne stoje tako dobro kao po pitanju materijalne ili fizičke strane života. Postoje obimne knjige o materijalnom znanju. Postoje divne, manje ili više sjajne knjige o stručnom materijalnom znanju u gotovo svim područjima. Pored toga, imamo veliki broj škola, srednjih škola i fakul­teta gdje ljudi mogu dobiti materijalno znanje koje ih može pretvoriti u vješte materijalne stvaratelje, a to su stvaratelji u beživotnoj materiji ili tvari. Ali, gdje pronaći univerzitete i visoke škole gdje bi čovjek mogao učiti o odgovaraju­ćem duhovnom znanju ili znanosti? Činjenica da netko na univerzitetu može studirati psihologiju nije dovoljna, iako to u određenim slučajevima može biti od koristi. U usporedbi s pravom kozmičkom znanošću to nije ništa više od morskog zraka u blizini mora. Naravno da postoje i crkve čija je svrha da budu institucije za stvaranje religiozne prehrane, stvarajući temelj za razvoj morala.

5. POGLAVLJE

Zašto ljudi postaju materijalisti

Kako je bilo moguće da te institucije, koje zapravo imaju svoje korijene u apsolutnim religioznim istinama u mnogo većoj mjeri od današnjeg materija-

3 2 0 Martinus

lističkog shvaćanja života, budu istisnute od strane materijalističke znanosti? Dogodilo se to isključivo zbog činjenice da se kod ljudi razvija inteligencija, a to je sposobnost promatranja, istraživanja i analiziranja. S razvojem te spo­sobnosti, ljudi su sve više i više uspijevali prihvaćati isključivo ono što su mo­gli razumjeti i objasniti pomoću te sposobnosti. Budući da religiozno propo­vijedanje nikada nije bilo predviđeno kao istraživački materijal za inteligen­ciju, ljudi su postali skeptični i sumnjičavi, izgubivši vjeru u čitavu religioznu stranu života. A kako su pomoću inteligencije mogli dobiti istinsko znanje ili činjenice, iako je ono bilo samo materijalne prirode, predmeti proučavanja inteligencije privremeno su postali manje ili više čvrste točke. Beskorisnim se smatralo sve što se nalazilo izvan područja istraživanja inteligencije. Tako su ljudi postali materijalisti.

6. POGLAVLJE

Meditacija, kozmički bljeskovi i sveti duh

Prije negoli je počeo taj snažni razvoj inteligencije, ljudi su bili vođeni u reli­giji svojim instinktom. Manifestiralo se to u čovjekovoj sposobnosti da slijepo vjeruje autoritetima. Takve vjernike pronalazimo u crkvenim krugovima, kao i u hramovima ostalih svjetskih religija. U istočnim religijama, gdje je apso­lutna slika Boga još uvijek bila donekle nejasna, oni su meditirali, razmišljali ili kontemplirali o najvišim idejama postojanja. Te su meditacije, u pravilu, vodili mudraci koji su osnovali škole za brojne sljedbenike ili duhovno zrele učenike. Od svih tih učenika tek su rijetki bili dovoljno napredni da bi mogli dobiti "kozmičke bljeskove". To znači da su oni mogli dobiti uvid u svoju vla­stitu besmrtnost ili uvid u neko malo područje vječne istine. Svako je iskustvo kroz kozmičke bljeskove bilo potvrda činjenice o dotičnom području koje je prethodno predstavljalo misterij. Ta kozmička sposobnost doživljavanja pred­stavlja početak buduće potpune kozmičke svijesti savršenog ljudskog bića, a to je zapravo svijest koja se može označiti samo kao "Sveti Duh". Tom je sviješću ili duhom bio ispunjen Krist, i taj je isti duh ili stanje svijesti cilj cjelokupne ljudske evolucije. Primanjem tog duha uklanjaju se sve životinjske sklonosti iz svijesti ili mentaliteta nedovršenog čovjeka. Zahvaljujući tom duhu čovjek postaje svjestan apsolutne istine. Bez tog duha uopće ne bi bilo višeg znanja o apsolutnim, vječnim činjenicama.

Meditacija 321

7. POGLAVLJE

Primjeri kozmičkih bljeskova

Postizanje tog božanskog duha predstavlja, dakle, Božji najviši cilj ili plan za sve nedovršene ljude. Taj je cilj izražen u Bibliji kao "čovjek na Božju sliku i priliku". To je apsolutno konačni rezultat čitave fizičke evolucije. Imamo pri­mjere ljudi koji su doživjeli kontakt s tim duhom na fizičkoj razini kao potpu­no svjesnu činjenicu. Možemo se vratiti sve do Mojsija koji je odjednom ugle­dao taj sjajni duh u obliku gorućeg grma. Kada je Mojsije prišao grmu, začuo je glas: "Skini obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo..." I glas mu je zapovjedio da ode u Egipat i izbavi izraelski narod iz ropstva. Imamo još jedan primjer kozmičkog bljeska. Kada je Ivan Krstitelj na rijeci Jordan krstio Isusa, on je doživio bljesak Božjega duha što je simbolizirano vizijom sjajne golubice, i istovremeno je čuo glas kako govori: "Ovo je moj ljubljeni sin sa kojim sam vrlo zadovoljan". Zahvaljujući tom iskustvu, tom kozmičkom blje­sku, Isus je doživio Boga kao oca. I taj je odnos prema Bogu kao ocu postao temelj cijelog Isusovog života i učenja. Bez tog kozmičkog bljeska, taj odnos prema Bogu kao ocu jedva da bi mogao postojati. Tko bi se u Isusovo vrijeme usudio Boga nazivati "ocem"? Židovski je Bog bio osvetoljubivi i kažnjavajući bog kojega se trebalo bojati. Prema tome, taj je odnos oca i sina - koji vrije­di za svakog čovjeka u postojanju bio on svjestan toga ili ne - bio unesen u mentalitet zemaljskog čovječanstva pomoću Božjeg duha u obliku Isusovog kozmičkog bljeska prilikom njegovog krštenja na rijeci Jordan.

8. POGLAVLJE

Isusovo preobraženje na gori

No, još su se veće stvari trebale otkriti kroz Božji duh u Isusovoj svijesti. Bi­blija nam pruža informaciju da je kratko nakon toga Isus ponovno bio prožet božanskim duhom. Taj je događaj opisan kao "preobraženje na gori, gdje je on viđen s Mojsijem i Ilijom". No taj događaj nije bio samo kozmički bljesak. Bilo je to otvaranje trajne kozmičke svijesti u Isusu. To iskustvo i proizlazeća otvorena trajna kozmička svijest u Isusu otkrili su ga kao Krista ili dovršeno ljudsko biće poput Boga i njemu nalik. Zašto je on bio viđen s Mojsijem i Ilijom? Bilo je to zato da bi se pokazalo da je on bio nova velika ličnost koja

322 Martinus

je trebala nastaviti Mojsijevu i Ilijinu tradiciju ka potpuno novom životnom smjeru, dalje od Boga osvete i mržnje prema ljubećem Bogu i ocu svemira za svako pojedino živo biće. Tako je kasnije Bibliji dodan "Novi zavjet".

9. POGLAVLJE

Pavlovo iskustvo kozmičkog bljeska

Kada govorimo o iskustvima kozmičkih bljeskova, možemo spomenuti i apo­stola Pavla. U Bibliji stoji da je na putu za Damask bio obasjan vrlo snažnom bijelom svjetlošću, nakon čega je pao na zemlju i začuo glas koji mu reče: Savle, Savle, zašto me progoniš?" A on je odgovorio: "Tko si, Gospodine?" Na to će glas: Ja sam Isus kojeg ti progoniš. A sada ustani i hajde u grad, i tu će ti se kazati što treba da činiš." Ovdje vidimo kako je kozmički bljesak u pot­punosti promijenio Savla; od progonitelja Kršćanstva on je postao jedan od njegovih velikih apostola. Međutim, vidjeli smo i to da prožimanje Božjim duhom nije baš bilo divno ili ugodno iskustvo. A zašto je tomu tako? Kada je ta božanska objava donijela sa sobom takve neugodnosti da je Savle tri dana bio slijep te nije ni jeo ni pio, to je bilo zato što je kozmički bljesak pogodio Sa­vla u vrijeme kada je on bio ogorčeni protivnik Kršćanstva i kada je postupao iz mržnje i netrpeljivosti. Podrazumijeva se da takva mentalna klima ne može doći u dodir s apsolutnim svetim duhom a da ne uzrokuje neku vrstu kratkog spoja. Da je Savao dobio svoj kozmički bljesak u vrijeme kada je bio u boljem kontaktu s tim učenjem, koje je za njega bilo potpuno novo, to bi bilo posve drukčije iskustvo, zapravo to bi bilo iskustvo čistog blaženstva. Kada je Savao - koji je kasnije postao Pavao - dobio iskustvo kozmičkog bljeska u vrijeme kada je on bio Kristov protivnik, bilo je to isključivo zato što se Krist umiješao u njegovu sudbinu. Naravno da je Pavao bio snažni progonitelj Kršćanstva obzirom da je to učenje za njega bilo novo, no to se proganjanje temeljilo isključivo na nerazumijevanju. On je čvrsto vjerovao da je to novo učenje po­grešno i obmanjujuće, i da vodi ljude u propast. U svojem srcu on je uistinu bio apostol istine. Nije znao da je to novo učenje - Kršćanstvo - u sebi sadr­žavalo apsolutnu istinu. Iz tog se razloga Krist umiješao i, pomoću kozmičkog bljeska, ispravio pogrešku kod tog genijalnog i vjernog apostola istine. I ta je plemenita duša istine postala jedan od velikih apostola Kršćanstva.

Meditacija 32

10. POGLAVLJE

Uvjeti za doživljavanje prirodnih kozmičkih bljeskova

Ovdje smo vidjeli primjere kako Božji duh uistinu može ispuniti svijest i mentalitet nekog čovjeka. Taj utjecaj Božjeg duha na čovjekov mentalitet, da kle, nije nešto što se događalo samo izraelskim prorocima. To je nešto što s također može dogoditi i danas. Mislim da moraju postojati izvještaji o koz mičkim bljeskovima u svjetskoj literaturi. Zemaljsko je čovječanstvo u sva kom slučaju dovoljno napredovalo u razvoju da će sada postupno biti sve viš ljudi koji su dovoljno zreli da prime ili dozive kozmičke bljeskove. Oni ljuc koji su potpuno spremni za takvo iskustvo sigurno toga sami nisu svjesn Istina je da će oni u pravilu u potpunosti poricati mogućnost da su tolik napredovali u razvoju.

Svi oni, međutim, koji smatraju da se nalaze nadomak kozmičkom bije sku, još uvijek su vrlo daleko od tog božanstvenog iskustva. To iskustvo d o l a 2

onim ljudima koji su postali vrlo ponizni i mentalno smireni, bićima koj nemaju apsolutno nikakvu ambiciju ili želju postati nešto veliko, bilo u fizič kom ili duhovnom smislu. Oni su po prirodi ispunjeni ljubavlju prema svo jim bližnjima i zapravo samo žele biti od koristi drugim ljudima. Upravo t< oslobađanje od - ili nadilaženje - ambicije, zajedno s izuzetnim kapacitetor za humanost, čini kozmičke bljeskove bezopasnima. Za ljude koji su još uvije ambiciozni ili željni slave, i koji bi voljeli biti nešto veliko (pa čak i ako imaj' snažnu želju stjecanja viših kozmičkih sposobnosti) kozmički bljeskovi mog' biti vrlo opasni. Sebična mentalna klima takvog bića dovest će do kratko spoja kozmičke energije i dovesti biće u nenormalno stanje, što će u najgo rim slučajevima rezultirati time da će on početi vjerovati da je Krist i da im zadatak ispuniti vrlo veliku misiju. Također može zastraniti u ostale oblik ili manifestacije megalomanije, isto kao što i njegovi živci i srce mogu trpjel veliko ili pretjerano naprezanje. Takvo se iskustvo može najtočnije opisati ka< gorko iskustvo, tim više što nije od neke osobite koristi.

324 Martinus

11. POGLAVLJE

Kozmički bljeskovi u potpunosti dolaze sami od sebe, a ne nekim oblikom umjetnog vježbanja

Kozmički bljesak s takvim nesretnim posljedicama može se, međutim, dogo­diti samo pod uvjetom da je izazvan na umjetan način, što znači da je čovjek na ovaj ili onaj način, pogrešno usmjerenom meditacijom ili razmišljanjem, uzrokovao kozmički bljesak. S obzirom da se uobičajena, svakodnevna mi­saona klima bića ne nalazi na istoj razini s vibracijama i valnim duljinama kozmičkog bljeska, dolazi do opasnih mentalnih kratkih spojeva koji mogu dovesti do nenormalnosti, živčanog sloma i ostalih oblika neugodnosti. Kako se onda može dogoditi da ljudi mogu prijevremeno izazvati kozmičke blje­skove? U određenim slučajevima moguće je da se kozmički bljesak dogodi za vrijeme meditacije, iako je osoba koja meditira nedovoljno zrela da bi doži­vjela takav utjecaj na svijest. Tada dolazi do kratkog spoja. Drugim riječima, može biti vrlo opasno meditirati ako čovjek nije u potpunosti upoznat sa zakonima kozmičke strukture. Kada ljudi na Istoku prakticiraju meditaciju u velikoj mjeri i postižu prirodne rezultate, to je uglavnom zato što oni poštuju svete aktivnosti na potpuno drugačiji način od ljudi ovdje na Zapadu. Na Istoku, gdje su ljudi uglavnom učenici priznatih mudraca koji ih podučavaju ispravnom stavu prema meditaciji, meditacija neće predstavljati nikakvu opa­snost za učenika, jer o njemu brine njegov vrlo napredni učitelj, pa on neće zauzeti pogrešan stav prema toj posebnoj aktivnosti. Ovdje, prije svega, mo­ramo razumjeti da se kozmički bljeskovi moraju pojaviti u potpunosti sami od sebe, a ne kroz bilo kakvo eksperimentiranje, niti kao rezultat vježbanja. A stvarna i korisna iskustva kozmičkih bljeskova dolaze, kao što smo već re­kli, kada to dotična osoba ni najmanje ne očekuje. Doista, u većini slučajeva čovjek neće ni sanjati da je do te mjere napredan da bi mogao doživjeti koz­mičke bljeskove, tu božanstvenu vezu sa Svetim duhom. Iskustvo je to koje dolazi u potpunosti samo od sebe kada je čovjek dovoljno zreo. To ne znači da čovjek ne treba meditirati - naprotiv - no, ta meditacija mora biti apsolutno bezopasna, i mora biti što bolje prilagođena tome da stvori takvu zrelost koja omogućuje čovjeku da primi Sveti duh u svojoj svijesti. Postizanje kozmičkih bljeskova na umjetan način može prouzročiti ludilo i živčani slom.

meauuLiju

12. POGLAVLJE

Molitva "Oče nas'

Ovdje je Krist stvorio prostor za meditaciju. To se područje svodi na genijal­nu molitvu kojoj je Krist učio svoje učenike, i koja je dostupna svim ljudima na svijetu. Mi tu molitvu poznajemo kao "Oče naš". Meditacija na molitvu "Oče naš" predstavlja najvišu meditaciju u postojanju, jer ona podržava put ka svjetlosti, a da ni na koji način ne predstavlja zamku ili opasnost za one koji ju prakticiraju. Da ona ne predstavlja bolji predmet meditacije od mno­gih drugih, manje ili više primitivnih ili opasnih predmeta meditacije koji već postoje, bilo bi potpuno nepotrebno da Krist uči toj molitvi. Ova molitva predstavlja sjajni stav prema Bogu i prema svemu živome, uključujući i naše bližnje.

13. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Oče naš"

Što nalazimo u riječima "Oče naš"? Nema li tu dovoljno materijala za mediti-ranje ili razmišljanje? Kroz tu meditaciju, koja sama po sebi treba predstavljati proučavanje Boga kao oca, mi ćemo u stvari doći do toga da ćemo ga doživjeti kao "našeg oca".

14. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Koji jesi na nebesima"

U sljedećoj rečenici - "Koji jesi na nebesima" - nalazi se rješenje zagonetke da se Bog nalazi u svim stvarima, a ne na nekom određenom mjestu. Nebo je isto što i svemir, koji je sam po sebi beskonačan prostor. Meditacija na to moze nam otkriti da se Bog ne nalazi na jednom određenom mjestu već je prisutan svugdje, a također i u nama. Ovdje naša meditacija postaje veza između Božje svijesti i naše svijesti.

326 Martinus

15. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Sveto je ime tvoje"

Nakon toga slijedi molitva "Sveto je ime tvoje". Meditacija na to predstavlja nastavak povezivanja s Bogom i razumijevanja Boga, početak promatranja njegovog imena i otkrivanje činjenice da se u tom imenu nalazi ogromna zaštita. Pred tim sjajnim imenom moraju ustuknuti sve mračne sile. Samo razmišljanje o Bogu predstavlja veliko sredstvo zaštite protiv crne magije i ostalih mračnih sila.

16. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Dođi kraljevstvo tvoje"

U sljedećoj molitvi - "Dođi kraljevstvo tvoje" - pronalazimo još jedno pro­strano područje meditacije. Može li netko zamisliti nešto bolje za religioznu osobu od nastavka vježbanja njegovog razmišljanja u razumijevanju Božjeg kraljevstva i uviđanja da se zapravo apsolutno svatko nalazi u Božjem kra­ljevstvu, već u skladu s time što podrazumijevaju pod tim kraljevstvom? Valja uvidjeti da se i naši neprijatelji također nalaze u Božjem kraljevstvu, i da vječ­no prokletstvo sigurno ne postoji.

17. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Neka bude volja tvoja kako na nebu tako i na Zemlji"

Potom imamo molitvu "Neka bude volja tvoja kako na nebu tako i na Zemlji". Ne mislite li da bi bilo vrlo korisno meditirati o tome koliko je nečija volja u skladu s Božjom voljom, kao što je na nebu, što ovdje znači kod apsolutno savršenih bića poput Boga u višim svjetovima?

18. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Daj nam kruh naš svagdanji"

Budemo li meditirali na molitvu "Daj nam kruh naš svagdanji" otkrit ćemo da je to također prostrano područje meditacije u kojem možemo doživjeti Božju volju, kao i ono što se tiče našeg kruha svagdanjeg, što u stvari znači svih na­ših posve fizičkih potreba. Nije mala stvar to razumjeti.

19. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Oprosti nam grijehe naše kao što mi opraštamo onima koji griješe protiv nas"

Molitva - "Oprosti nam grijehe naše kao što mi opraštamo onima koji griješe protiv nas" - pokriva vrlo široko područje meditacije. Nipošto nije trivijal­no oprostiti svojim neprijateljima jer to doprinosi stvaranju temelja vlastite sudbine. Bez opraštanja svojim neprijateljima nema apsolutno trajne sretne sudbine. Začetnik molitve "Oče naš" na drugim je mjestima sljedećim riječi­ma izrazio kakav bi odnos trebao biti prema našim neprijateljima kako bismo mogli ispuniti zakon ljubavi i postati jedno s Bogom: "Ljubite svoje neprija­telje, blagoslivljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze i molite za one koji vas vrijeđaju i proganjaju kako biste mogli biti djeca svojeg nebeskog oca. On čini da sunce izlazi nad zlima i dobrima, i šalje kišu i pra­vednima i nepravednima..." Mnogim ljudima koncentracija na ovu molitvu predstavlja jedinu potrebnu stvar, iako to oni možda još ne znaju i stoga žive u neprijateljstvu s ovom ili onom osobom, i moraju živjeti sa svim proizlazećim brigama, tugom i patnjama.

20. POGLAVLJE:

Predmet meditacije :"Ne uvedi nas u napast"

Slijedi molitva: "Ne uvedi nas u napast". Od koristi je meditirati i na ovu mo­litvu, obzirom da se ovdje čovjek moli za pomoć da može nadići vrlo opasna

3 Z » muriinub

iskušenja. Ako je netko postao alkoholičar ili ovisnik o drogi, ili je postao rob neke druge smrtonosne navike ili sklonosti s kojom se ne uspijeva nositi, vrlo je korisno usmjeriti se na božansku pomoć u nadilaženju užasnih iskušenja koja ljude vode u takva zastranjivanja.

21. POGLAVLJE:

Predmet meditacije: "Nego izbavi nas od zla"

Moguće da će biti potrebno meditirati i na molitvu "Nego izbavi nas od zla". Ljudi uistinu mogu primiti pomoć pri izbavljanju od zla, no podrazumijeva se da moraju imati stav prema zlu koji je potreban kako bi se oslobodili zla koje ih muči. Ne mogu nastaviti činiti zlo i biti oslobođeni njegovih posljedica, što znači, nesretne sudbine koju zlo sa sobom nosi.

22. POGLAVLJE

Predmet meditacije: "Jer Tvoje je kraljevstvo, moć i slava u vijeke vjekova. Amen. "

I na kraju, priznanje "Jer Tvoje je kraljevstvo, moć i slava u vijeke vjekova. Amen." Meditacija na ove riječi omogućit će čovjeku da postane svjestan Bož­jeg kraljevstva i svemoći, da postane svjestan toga da sva slava pripada Njemu. Dakle, ovdje su ponuđeni predmeti meditacije koji mogu čovjeku pomoći da se uskladi s kozmičkom sviješću.

23. POGLAVLJE

Molitva "Oče naš" najveći je predmet meditacije u životu i put ka vječnoj svjetlosti

Kroz meditaciju na ovu božanstvenu i apsolutno jedinstvenu kozmičku mo­litvenu strukturu, Krist je čovječanstvu dao put prema najvišoj podršci i po-

meanactja

moći u brojnim nevoljama svakodnevnog života nedovršenih ljudi. Ne postoji savršeniji predmet meditacije i savršenija meditacija na taj predmet. Ukoliko netko svakodnevno meditira i iskreno se moli, koristeći ovu molitvenu struk­turu molitve "Oče naš", ne može ga mimoići otkriće da sve više i više počinje živjeti u skladu s najvišom misaonom klimom. I doista, ne samo da počinje sve lakše nadilaziti poteškoće, već također počinje davati svjetlost bićima oko sebe: životinjama i ljudima, biljkama i mineralima. I ovdje, kroz predmet me­ditacije molitve "Oče naš", čovjek sam počinje pomagati Bogu u njegovom preobražavanju u "čovjeka na njegovu sliku i priliku"; malo po malo naziru se počeci preobraženog postojanja. Na taj način, ovaj će predmet meditacije u strukturi molitve "Oče naš" postupno dovesti do toga da će zemaljsko čo­vječanstvo koje meditira sjajiti i blistati u posljednjoj velikoj epohi njegovog preobražavanja u čovječanstvo poput Boga i njemu nalik.

Martinus

ČOVJEČANSTVO U JEDINSTVU S BOGOM

Sa danskog na enleski prevela prevela Mary McGovern, Sa engleskog na hrvatski preveo Davorili Gruden

1. POGLAVLJE

Biblijsko proročanstvo o Sudnjem danu i njegovo ostvarenje

U Bibliji postoji proročanstvo da će čovječanstvo doživjeti Sudnji dan ili Ar­magedon tijekom kojega će vrag bjesnjeti svom svojom silinom. Ljude će pro­ganjati i ubijati drugi ljudi. Svatko će biti u ratu sa svakim. Tu je zapravo pro-rečena - ni manje ni više nego - kulminacija tame ili tkz."zla". To proročanstvo nadalje govori da će nakon mračne epohe Sudnjega dana nastati novo kraljev­stvo, kraljevstvo koje će se prostirati cijelom zemljom. U tom će kraljevstvu postojati samo pravda. I ljudi će činiti jedno stado i imat će jednog pastira, što ovdje podrazumijeva jedan narod i jednu vladu, jednu religiju (Sveti duh) i jednoga Boga. Do tada će tame nestati i čovječanstvo će biti spašeno ili oslobo­đeno od ubilačke i svedestruktivne snage Armagedona ili Sudnjega dana.

Ima li istine u tom proročanstvu? Hoće li uistinu doći do takve epohe užasa za čovječanstvo, i kakav je smisao takve situacije? Osim činjenice da je proročanstvo o toj epohi potvrđeno Kristovim riječima, to dugoročno gleda­no ne bi uopće ništa značilo da život sam nije potvrdio ispunjenje tog proro­čanstva u obliku žive činjenice za ljude u dvadesetom stoljeću.

2. POGLAVLJE

Sudnji dan nije kazna za počinjene grijehe

Nikada prije čovječanstvo nije posjedovalo toliko znanja i mogućnosti za vo­đenje ratova, ubijanje, uništavanje, sabotiranje i sakaćenje kao danas. Pomoću

3 3 3

334 Martinus

svojeg atomskog i hidrogenog oružja ono bi se u potpunosti moglo uništiti da ne postoji skrivena snaga snažnija od čovječanstva, naime snaga koja odre­đuje da drveće ne raste sve do neba, i koja isto tako određuje putanju sunaca i zvijezda kroz beskrajni svemir. Kao što postoji smisao ili svrha iza putanja sunaca i svjetova u vječnom univerzumu, tako postoji i božanstvena logika i ljubeća namjera iza doživljavanja Sudnjega dana čovječanstva. To nipošto nije, kao što se do sada propovijedalo, kazna za "grijehe" čovječanstva, jer, u skladu s kozmičkim analizama svemira, niti jedno biće ne može počiniti ne­pravdu ili trpjeti nepravdu. Svako živo biće predstavlja samo po sebi apsolut­no primarni uzrok svoje vlastite sudbine. Svaki oblik energije može potjecati isključivo od živog bića. To vrijedi kako za makrokozmos i mikrokozmos tako i za međukozmos, što znači i za takozvane "prirodne sile" i za manifestacije i stvaranje koje od njih nastaje, jer sile, stvaranje ili manifestacije nastaju od onih bića koja inače poznajemo kao "živa bića".

3. POGLAVLJE

Apsolutno sve je izraz života

Ne može postojati nikakvo manifestiranje energije ili stvaranje koje nije ma­nifestacija života ili dokaz postojanja živog bića. No, to ne znači da ljudi pre­poznaju izvor tih energija ili sila kao živo biće. Naprotiv, manifestacijama živih bića oni smatraju isključivo one energije ili očitovanje sile čije izvore mogu opažati svojim fizičkim osjetilima. Prirodne sile, kao što je talasanje mora, bijes oluje, let oblaka i tok vode, oni pouzdano ne smatraju manifestacijama života ili manifestacijama koje kao svoj izvor imaju živo biće. Ali, tomu je ra­zlog to što ljudi još uvijek ne poznaju rješenje misterija života. Sto muha koja se kreće po krovu kuće zna o tome da je taj krov manifestacija života, kreacija nekog živog bića? Kada ljudi ne smatraju prirodne sile rezultatom manifesta­cije živih bića, to je isključivo zato što je izvor tih sila toliko ogroman da su ljudi u odnosu na njih poput čestica prašine. Svako je kretanje najočiglednija karakteristika života, ono je, štoviše, nepobitni dokaz života. Što bi inače mo­glo stvoriti kretanje? Smrt je apsolutno mirovanje, apsolutna nepokretnost, apsolutna nepromjenjivost. To nikako ne može biti izvor kretanja. No, kako je svemir sve što se može opaziti, kretanje, to se apsolutno mirovanje ne jav­lja u niti jednom vremensko-prostornom području koje se može opaziti. To zapravo znači da prava i apsolutna smrt ne postoji. Sve je živo, sve je izraz

Čovječanstvo u jeuinuvu i Dvgum

života, sve predstavlja manifestaciju živih bića. I upravo te manifestacije ili izrazi života čine fizičke organizme živih bića i manifestacije nastale pomoću njih. Sve te manifestacije zajedno sačinjavaju vidljivi svemir sa svim njegovim stvorenim pojavama, njegovim kretanjima, njegovim preobražavanjima, nje­govom izgradnjom i razgradnjom tvari ili materije.

4. POGLAVLJE

Čvrsta točka svemira

Svemir se javlja u tri posebne vremensko-prostorne dimenzije, naime kao makrokozmos, međukozmos i mikrokozmos. Kao što smo već spomenuli, makrokozmos je pojava koja je toliko ogromna da ga mi ne možemo, pomo­ću naših fizičkih osjetila, opažati kao manifestaciju živih bića. Te manifestacije uključuju sve sunčeve i galaktičke sustave zajedno s planetima, zvijezdama, kometima, meteorima, oblacima plinova i sličnim fizičkim pojavama.

Međukozmosu pripadaju organizmi svih živih bića te stvaranje ili mani­festacije života koje su njihov proizvod, čiji izvor možemo prepoznati svojim fizičkim osjetilima. Ta bića poznajemo kao ljude, životinje i biljke. Mikrokoz-mosu pripadaju svi oblici kretanja ili preobražavanja materije čiji izvor ne možemo opažati direktno pomoću naših fizičkih osjetila. Sasvim je normalno da ljudi u svojem, gledano iz kozmičke perspektive, još uvijek nedovršenom stanju ne razumiju da kretanja i promjene ili oblikovanje detalja u materiji, čiji izvor oni ne mogu vidjeti, predstavljaju izraz za manifestaciju živih bića. Ovdje se ti stvaralački procesi ili promjene u materiji smatraju kao nešto što se događa samo od sebe. Čovjek ne razumije niti shvaća izvor tih stvaralačkih procesa. Isključivo ono što stvore ljudi, životinje i biljke smatra se manife­stacijama živih bića ili izrazima života. Ovdje ne možemo detaljno govoriti o tom životnom principu svemira, ali možemo spomenuti da iza svih vrsta kretanja i stvorenih pojava u svemiru - kuda također pripadaju i organizmi ljudi, životinja i biljaka - postoji vječno, apsolutno mirovanje. Prema tome, to je mirovanje jedna i jedina "čvrsta točka" svemira.

336 Martinus

5. POGLAVLJE

Vječni izvor svemira

S obzirom da apsolutno svako kretanje, svako stvaranje kao i sva iskustva imaju svoj korijen ili proizlaze iz gore spomenutog mirovanja, ono se ne može S pravom smatrati kao "ništa". To se mirovanje, dakle, može označiti kao "ne­što što jest". To "nešto" je onkraj svake promjene, onkraj svakog kretanja. Ono predstavlja izvor svake promjene ili stvaranja. Ono se, stoga, razlikuje od sve­ga što je vidljivo, od svega što je stvoreno u svemiru ili univerzumu, time što predstavlja "stvoritelja". S obzirom da samo ne može biti stvoreno, već je izvor svakog stvaranja, ono je isto tako izvor svega što se podrazumijeva pod poj­movima "vrijeme" i "prostor". Budući da je ono izvor vremena i prostora, ono samo mora postojati s one strane vremena i prostora. Ono, dakle, predstavlja samu vječnost i beskonačnost. Mi ovdje prepoznajemo "vječno nešto" koje se nalazi iza svih pojava u svemiru, i koje predstavlja izvor svemira. To se ne­što otkriva ili manifestira svoju svijest kroz razvoj i stvaranje cijelog svemira, doživljavajući život kroz to stvaranje. To nešto, dakle, ne može imati nikakvu analizu. Ustvrdimo li da je veliko ili da je malo, kažemo li da je zlo ili da je do­bro, da je svijetlo ili tamno, crno ili bijelo - bile bi to analize nečega što je ono stvorilo, a ne onoga što ono jest. Ono je postojalo prije nego što je stvorilo ovu ili onu pojavu. Drugim riječima, to ne može biti njegova analiza. To se nešto, dakle, može definirati isključivo kao "nešto što jest". To nešto postoji kao "vječ­no nešto" koje je samo po sebi bez analize. Znači, ono je bezimeno. To "nešto" detaljnije je opisano u knjizi "Livets bog" (Knjiga života) pod pojmom "XI". Kako ono također otkriva da ima stvaralačku sposobnost, to također mora predstavljati "vječno nešto", jer da je postojalo vrijeme kada ta stvaralačka sposobnost nije postojala, " X I " ju ne bi moglo stvoriti, i ona stoga nikada ne bi mogla nastati. S obzirom da je vječna, ona također ne može imati nikakvu analizu. Ne može biti ni stara ni mlada. Ne može biti ni velika ni mala, jer je ona stvorila sve stvari u svemiru. Ona je istovjetna sa svim stvaralačkim spo­sobnostima. Ona je, stoga, apsolutno jedina postojeća stvaralačka sposobnost. Ona je, prema tome, po svojoj prirodi također bezimena, osim što predstavlja "nešto što jest". Ona je zbog toga u knjizi "Livets bog" slično nazvana "X2". No, obzirom da su " X I " i "X2" vječni realiteti, oni su također vječni rezultat vječ­nog postojanja i međusobnog odnosa ta dva realiteta. Taj rezultat i međusob­ni odnos čini vidljivi svemir, koji je isključivo kombinacija procesa stvaranja i rezultata tih procesa. Upravo su ti rezultati istovjetni "stvorenim stvarima". Taj vječni proces promjene ili stvaranja, izgradnje i razgradnje materije ili, ukrat-

Covjecanstvo u jeumsivu i ougum

ko, čitavi svemir kakav se očituje našim osjetilima, ne može, zbog svojeg vječ­nog postojanja, imati nikakvu analizu. On predstavlja sve što postoji. Zbog toga se on ne može ni sa čim usporediti, ne postoji ništa na temelju čega bi se on mogao prepoznati kao velik ili mali, kao dobar ili zao, ili kao istovjetan s bilo kojom drugom analizom. Mi smo stoga primorani priznati ga kao bezi­menog ili jednostavno kao "nešto što jest". On je zbog toga u knjizi "Livets bog" nazvan "X3". Ova tri bezimena realiteta ne postoje neovisno jedan o drugome. Samo ih u analizama na taj način moramo razlikovati. Međutim, svaki od njih predstavlja tako dobro usklađenu vezu s ostala dva bezimena realiteta ili "X-a", da oni zajedno predstavljaju realitet koji doživljava i stvara. A realitet koji doživljava i stvara istovjetan je "živom biću". Dakle, ovdje nalazimo apsolutno rješenje zagonetke postojanja. Najdublja analiza svemira jest da on predstavlja sveobuhvatno živo biće. Ovdje smo došli do jedinog svemogućeg i apsolutnog Boga, vječnog izvora i zaštitnika svega.

6. POGLAVLJE

Dovršeni i nedovršeni procesi stvaranja u Božjoj manifestaciji

Prepoznavši živo biće kao izvor svih kretanja, stvaranja i funkcija u ogro­mnom oceanu oslobađanja energije u svemiru, lakše je razumjeti da su svi stvaralački procesi prirode u krajnjem slučaju na radost i blagoslov živih bića. Mi ovdje vidimo potvrdu činjenice da ne samo da iza čitave manifestacije sve­mira postoji jedno živo biće ili izvor, već također da je zahvaljujući tom izvoru činjenica da je pojava ili ponašanje svemira ništa manje nego apsolutna "lju­bav". Na taj način staro shvaćanje da je "Bog ljubav" postaje stvarnost. Pogle­damo li vlastiti organizam ili organizam naših bližnjih, vidjet ćemo da on, bez iznimke, u svojem normalnom stanju predstavlja radost i blagoslov za svoj izvor. Pogledamo li sve druge velike stvaralačke procese u prirodi, uočit ćemo da oni u krajnjem slučaju predstavljaju samo radost i blagoslov za živa bića. Ne predstavljaju li kiša i sunce radost i blagoslov? Ne predstavlja li također blagoslov okretanje Zemlje oko svoje osi, tako da se naizmjenično smjenjuju ljeto i zima, dan i noć diljem čitavog planeta? Nije li stvaranje najrazličitije hrane koja raste posvuda također radost i blagoslov za živa bića?

Istina je da postoji čitav ocean kozmičkih stvaralačkih procesa u Božjem stvaranju čovjeka koji nisu dovršeni. Naravno da ti procesi ne predstavljaju radost i blagoslov za živa bića. Kako rat, nesreće i patnje mogu biti radost i

3 3 8 Martinus

blagoslov za živa bića? Kako prirodne katastrofe, zemljotresi, poplave i slič­no mogu biti radost i blagoslov za bića koja pogađaju? Kako mogu različite vrste smrtonosnih bolesti, nesretnih sudbina koje uključuju izgladnjivanje, smrt u koncentracijskim logorima, mučenje ili razapinjanje biti radost i bla­goslov? Doista, nije li točno da za običnog zemaljskog čovjeka svijet izgleda poput jednog velikog oceana nepravde? Zašto se jedno dijete rađa bolesno, u bijedi i patnji, a drugo ima radostan i sjajan život, svjetsku slavu, bogatstvo i dobrobit? Zašto se svi ljudi ne rađaju s istom sretnom sudbinom? Gdje je božanski blagoslov u tim pojavama? Kao što ćemo kasnije vidjeti, za sva se nesretna stanja može zahvaliti isključivo činjenici da Bog ovdje nije gotov sa svojim preobražavanjem živog bića u "Čovjeka na svoju sliku i priliku". Kada pogledamo živa bića u međukozmičkom području - što znači biljke, životinje i ljude - lako je uočiti da ta bića nisu jednako odmakla u tom božanstvenom stvaralačkom procesu. Dok se biljke i životinje još uvijek nalaze u nekoj vrsti embrionalnog stanja, zemaljski su ljudi odmakli dalje u istom stvaranju, tako da možemo dobiti neki uvid u početak rađanja savršenog ljudskog bića u njihovom mentalitetu i načinu postojanja ili ponašanju. I što je čovjek više napredovao u tom procesu rađanja, tim više će ljubavi strujati u njegovom ponašanju ili načinu postojanja prema njegovim bližnjima i njegovoj okolini, i tim bliže će biti ostvarenju cilja tog božanstvenog stvaralačkog procesa i tome da predstavlja savršeno ljudsko biće poput Boga i njemu nalik.

7. POGLAVLJE

Božja je svijest ili univerzum objava ljubavi

Nevjestom istraživaču nije nimalo jednostavno prepoznati neki logični smi­sao u epohi Sudnjega dana ili pak u nesretnim sudbinama. No, kada se ne vidi smisao neke stvari to ne znači da je ta stvar prokletstvo. Iza nje se može nalaziti dobar smisao, pa se iza njene manifestacije ili stvaranja čak može nalaziti ljubeća namjera. Da bi mogao razumjeti smisao ili svrhu stvaralačkih procesa prirode, čovjek mora naučiti razlikovati dovršene manifestacije od onih još uvijek nedovršenih. Promatrajući sve stvaralačke procese prirode koji su dovršeni i ispunjavaju svoju svrhu nikada nećemo moći posvjedočiti da oni nisu direktno ili indirektno radost i blagoslov živih bića. No, u prirodi ili Božjem stvaranju postoji ocean manifestacija koje nisu dovršene. Razumije se da takve manifestacije ne mogu ispuniti svoju svrhu kao što to ne mogu

Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom 3 3 9

ni ljudske nedovršene manifestacije. One manifestacije ili prirodni stvaralač­ki procesi koji se protežu tijekom stotina tisuća godina prije nego dođu do svojeg konačnog rezultata, naravno da danas ne mogu predstavljati radost i blagoslov za živa bića kao što će to biti kada dosegnu svoj konačni rezultat i dovrše svoje stvaranje. Danas nam oni čak mogu izgledati poput prokletstva. Ali svi oni stvaralački procesi koje priroda uspije dovršiti u vremenskom pe­riodu tijekom kojeg ih mi možemo pratiti do njihovog konačnog dovršenja, bez izuzetka predstavljaju radost i blagoslov za ova ili ona živa bića. Ovdje se samo trebamo sjetiti, kao što smo već spomenuli, našeg vlastitog organizma i ostalih blagoslova prirode koji stvaraju uvjete za život i postojanje u zdravlju i blagostanju. Tim stvaralačkim procesima koje ne možemo slijediti svojim fizičkim osjetilima od početka do kraja njihovog puta, zbog njihovog vremen­skog perioda koji je mnogo duži od našeg sadašnjeg zemaljskog postojanja, pripada, na primjer, usavršavanje čovječanstva, njegov razvoj morala i stva­ranje kulture. Lako je uvidjeti da ove pojave još ni izdaleka nisu dosegle svoj konačni rezultat, da još nisu postale radost i blagoslov za živa bića. U protiv­nom, više ne bi bilo ratova, bolesti, gladovanja, siromaštva niti ostalih oblika nesreće. Svatko bi volio svakoga. Kada je svatko, takoreći, u ratu sa svima, to možemo zahvaliti isključivo činjenici da su mentalitet bića i njihovo ponaša­nje koje odatle proizlazi još uvijek vrlo daleko od savršenstva ili dovršenosti. Svugdje gdje postoji patnja postoji nešto što nije dovršeno od strane prirode ili Boga. To što životinje moraju ubijati da bi preživjele, to što ljudi mrze, ubi­jaju, usmrćuju, sakate i vode ratove, predstavlja apsolutni izraz činjenice da ovdje još nije dovršen veliki stvaralački proces prirode.

S obzirom da svi konačni rezultati stvaralačkih procesa prirode ili Božje manifestacije koje možemo vidjeti predstavljaju, u svim slučajevima, radost i blagoslov, i obzirom da se stoga u gore spomenutim situacijama ne javlja niti jedan izuzetak, ovdje svjedočimo činjenici da je namjera prirode ili Boga sa svakim stvaranjem isključivo ta da sve pretvori u radost i blagoslov za živa bića. Sve je izraz nepromjenjivosti ove analize. Na taj način mi ovdje dobi­vamo apsolutnu potvrdu prisutnosti svemogućeg i svemudrog stvoritelja ili Boga iza svakog stvaranja, manifestacije i doživljavanja života. Budući da se taj Bog nalazi iza svake manifestacije i stvaranja, i budući da ta manifestaci­ja i stvaranje predstavlja tako nepobitno radost i blagoslov za sva živa bića, tisućgodišnje shvaćanje da je način postojanja tog Boga ljubav ovdje postaje stvarnost.

340 Martinus

8. POGLAVLJE

Besmrtnost živog bića

Na taj smo način stigli do velikog pitanja: kakvu radost ljudi koji danas žive mogu imati od činjenice da će ljudi u budućnosti postati tako savršeni da u njihovom fizičkom postojanju više neće biti rata ili patnje? Mi koji danas živi­mo bit ćemo, naravno, do tada, poput ljudi iz prošlosti, odavno mrtvi. No, je li to istina? Da li uistinu postoji nešto što upućuje na to? Ne, u apsolutnom smi­slu ne postoji baš ništa što bi upućivalo na to. Istina je da organizmi "umiru", no organizmi su samo stvorene pojave. Sve stvorene pojave pripadaju dimen­ziji prostora i vremena, i zato ne mogu biti vječne. Sve se moraju razgraditi i nestati, isto kao što su jednom bile stvorene i izgrađene. Kako svaka od njih predstavlja stvorenu pojavu, to nikako ne može biti živo "nešto" ili "Jastvo", za što one predstavljaju oruđe ili sredstvo. Nije organizam taj koji upravlja Jastvom, već Jastvo upravlja organizmom. U našim prethodnim analizama svemira već smo vidjeli da taj svemir predstavlja organizam i manifestaciju za živo biće ili Boga. U našoj vlastitoj strukturi i pojavi susrećemo upravo takvu analizu živog bića. Ovdje također susrećemo "nešto" što se manifesti­ra ili otkriva kroz organizam ili fizičko tijelo. S obzirom da to tijelo u svim svojim pojedinostima predstavlja ništa više nego sredstvo putem kojeg se to "nešto" može manifestirati, to "nešto" je, dakle, prava bit bića unutar organiz­ma. Kako je to "nešto" istovjetno onome što nazivamo Jastvom, ono samo po sebi ne može imati nikakvu analizu. Kažemo li da je ono zlo ili kažemo da je dobro, te analize će ukazivati isključivo na pojave koje gore spomenuto "ne­što" stvara putem organizma. Međutim, ono što je stvoreno nikako ne može biti istovjetno sa stvoriteljem. Stvoritelj je postojao prije stvorenog i nastavit će živjeti nakon što stvoreno više neće postojati. To "nešto" vječno je u svojoj analizi. Ali ta analiza može biti jedino bezimena i može se označiti samo kao "XI". S obzirom da spomenuto "nešto" ima stvaralačku sposobnost, ta sposob­nost mora biti isto tako vječna kao i samo "nešto", jer da je postojalo vrijeme kada ono nije imalo nikakvu stvaralačku sposobnost kako bi onda nastala ta sposobnost? Ono se zbog toga isto tako mora izraziti kao bezimeno "nešto" koje, stoga, moramo označiti kao "X2". No, kako " X I " i "X2" vječno postoje, ta dva X-a, poput " X I " i "X2" u strukturi Boga, predstavljaju izvor realiteta koji moramo nazvati "X3". Kao što "X3" kod Boga predstavlja vječni rezultat njegove manifestacije ili stvaranja, tako je i "X3" kod živih bića rezultat njiho­ve manifestacije i stvaranja. Budući da ta tri X-a, kao kod Boga, predstavljaju nedjeljivu cjelinu, koja je u ovom slučaju istovjetna živom biću, živo je biće

Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom 341

prema tome apsolutno vječno. Kako je živo biće uslijed toga vječni realitet, njegovo sadašnje postojanje ne predstavlja njegov čitavi život i pojavu. Go­dine koje ono sada ima samo su godine njegovog sadašnjeg organizma, a ne godine njegove vječne strukture. Prema tome, sadašnji organizam nije jedini organizam koji je to "nešto" do sada koristilo. On predstavlja tek jednu kariku u lancu organizama ili fizičkih tijela koje je ono imalo u svojem prethodnom vječnom postojanju.

S obzirom da spomenuto "nešto" na taj način može stvarati jedno fizičko tijelo za drugim, taj princip organizama isto je tako vječan ili van prostora i vremena. U tom svojem vječnom stanju ono predstavlja, kao što smo već spo­menuli, trojni princip u obliku tri X-a, upravo poput Boga. Na taj način ovdje možemo vidjeti kako se zemaljski čovjek u svojoj vječnoj strukturi već javlja na "Božju sliku". On se sastoji od ista tri vječna i nerazdvojna principa kao i Bog, i zbog toga mu je zajamčeno vječno postojanje s vječnim doživljavanjem života ili besmrtnošću. Kako je to "nešto", koje je isto što i Jastvo u živom biću, besmrtno i zbog toga preživljava uništavanje svojih organizama kao i njihovu izgradnju, ovdje možemo vidjeti kako se za njega priprema put, život za ži­votom u fizičkom postojanju, kako bi bilo usavršavano kroz Božji stvaralački proces da bi konačno sjalo, blistalo i grijalo u toku zraka iz Božjeg duha kao dovršeno ljudsko biće poput Boga i njemu nalik.

9. POGLAVLJE

Međusobna ovisnost između Boga i živih bića koja je od životne važnosti

S obzirom da je spomenuto božanstveno "nešto" ili "Jastvo" u živim bićima isto božanstveno "nešto" za koje smo vidjeli da predstavlja Božje Jastvo, te da su "X2" i "X3" u živim bićima istovjetni "X2" i "X3" u Božjoj strukturi svi­jesti, sva su živa bića istovjetna Bogu, a Bog je istovjetan živim bićima. Sva su živa bića, dakle, Božji instrumenti za opažanje i manifestiranje. Kroz bez­brojno mnoštvo živih bića u svemiru Bog očituje i doživljava svoj život. A u toj božanstvenoj sveobuhvatnoj opažajnoj strukturi živa bića doživljavaju svoj život. Dakle, to Božje opažaj no doživljavanje i manifestacija te opažaj no doživljavanje i manifestacija živih bića predstavljaju jedno veliko međusobno djelovanje. Ova dva stanja opažanja i manifestiranja jedno bez drugog ne bi nikako mogli postojati. Obje ove opažajne strukture - Božja i ona živih bića

3 4 2 Martinus

- apsolutno su jednako neophodne da bi se doživljavanje i stvaranje uopće mogli odvijati, kako za Boga tako i za živa bića. Kada ne bi postojala živa bića, kako bi Bog mogao opažati i stvarati? I kada ne bi postojao Bog kao ono jedinstvo u kojem su sva živa bića povezana u međusobnoj ovisnosti od životne važnosti koja precizno određuje doživljavanje života i manifestaciju bića, kako bi ona mogla doživljavati život? Održavanje čitavog svemira sa svim njegovim stvaralačkim procesima, njegovim najrazličitijim kretanjima i njegovim stanjima doživljavanja, predstavlja dakle ujedinjeni međusobni odnos između Boga i živih bića. Taj međuodnos predstavlja doživljavanje i manifestaciju života kako za Boga tako i za živa bića.

10. POGLAVLJE:

Zašto postoje primitivnost i patnje ili epoha Sudnjega dana

Svi poznajemo to prethodno spomenuto doživljavanje života, jer ga svi doživ­ljavamo. Vidimo da se to doživljavanje, koje također sadrži manifestaciju ili stvaranje, proteže od vrhunca mržnje do vrhunca ljubavi, što ujedno znači od vrhunca okrutnosti do vrhunca humanosti. A na pitanje zašto uopće postoje primitivnost, neznanje, mržnja i patnja ili takozvano "zlo", zašto doživljavanje života bića ne predstavlja trajno ili neprekinuto doživljavanje mudrosti i lju­bavi, odgovor može biti samo ovo: da bi se život uopće mogao doživljavati on mora predstavljati doživljavanje kontrasta. Svako je iskustvo moguće isklju­čivo zahvaljujući činjenici da je označeno svojim kontrastom ili suprotnošću. Kako bi umjetnik mogao naslikati sliku ukoliko bi postojala samo jedna boja, ili da je sve apsolutno iste boje? Kako bi mogle postojati zvučne slike, muzič­ka djela i si. ako bi postojao samo jedan zvuk ili nota? U tom slučaju, kako bi uopće jezik bio moguć? Kako bi se mogla doživjeti iskustva dobrobiti, sreće i radosti ukoliko netko prethodno nije doživio neugodnosti, nesreću i patnju? U onoj mjeri u kojoj je netko proživio patnju ili nesretnu sudbinu on doživlja­va suprotnost toj sudbini kao dobrobit, svjetlost i sreću. Da bi živa bića mogla doživjeti najviši oblik sreće i blaženstva, radosti i savršenstva u doživljavanju života, ona apsolutno moraju doživjeti suprotnost tog visokog oblika doživ­ljavanja života, što znači tamu i patnju. Zato je način doživljavanja života svih živih bića organiziran u obliku spiralnih ciklusa. Ti su spiralni ciklusi podi­jeljeni na određena područja svijesti koja se protežu od kulminacije tame do kulminacije svjetlosti, što je istovjetno kulminaciji mržnje i kulminaciji

Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom 3 4 3

ljubavi. Od tih područja spiralnog ciklusa biljno carstvo predstavlja prvo, ži­votinjsko carstvo drugo, a ljudsko carstvo treće. Nakon toga, sfere više nisu fizičke prirode, već predstavljaju duhovne ili mentalne razine postojanja. One su detaljnije opisane u mojem glavnom djelu "Livets bog" gdje su nazvane "carstvo mudrosti", "božanski svijet" i "carstvo blaženstva".

Vječni život živih bića predstavlja, dakle, prolazak kroz ta carstva. Kada ona prođu svih šest carstava prelaze u novi spiralni ciklus, na isti način ali u novim oblicima, da bi ponovno prošla kroz šest carstava ili sfera tog spiralnog ciklusa, i tako dalje kroz nove cikluse cijelu vječnost. U svakom ciklusu bića doživljavaju kulminaciju tame kako bi u istom tom ciklusu mogla doživjeti kulminaciju svjetlosti. S obzirom da bića u svakom spiralnom ciklusu ob­navljaju doživljavanje kulminacije tame, time se obnavlja i održava njihova vječna sposobnost doživljavanja života, njihova sposobnost doživljavanja i razlikovanja između svjetlosti i tame, između dobra i zla, ona će se, pomoću te sposobnosti i njihove slobodne volje, pojaviti u svijetloj epohi svake spirale kao savršeni čovjek poput Boga i njemu nalik, i na taj način biti jedno s Bo­gom kroz čitavu vječnost.

11. POGLAVLJE

Demonska svijest ili kulminacija tame

Živa bića, dakle, u takvom ciklusu prolaze kroz sva moguća životna iskustva, manifestacije i stvaranje. Ukoliko pogledamo biljne oblike života, vidjet ćemo da se na fizičkom planu njihova psiha sastoji samo od instinktivnih kretanja ili instinktivnog stvaranja. Biljka može tek nejasno opažati ugodu i neugodu. Ona ne može analizirati ugodu ili neugodu i tako ju doživjeti kao činjenicu dnevne svijesti. No, biljni organizmi evolucijom postaju životinjski organizmi. Ti organizmi poslije evoluiraju u ljudske organizme. I na tom stupnju trenutno nalazimo zemaljske ljude. Oni još uvijek imaju pretežno životinjsku prirodu u svojem mentalitetu i ponašanju, dok su s druge strane, u određenoj mjeri, ra­zvili ljudsku psihu ili mentalitet. Od ljudske prirode uglavnom su se razvile in­telektualne sposobnosti. Zahvaljujući stjecanju ljudskih intelektualnih sposob­nosti, a da još nisu razvijene ljudske humane sposobnosti, ponašanje će takvog čovjeka biti izrazito životinjsko jer je u tom slučaju dominantan životinjski princip. U skladu s činjenicom da takva osoba, pomoću svoje ljudske inteli­gencije, može dovesti svoje životinjske sklonosti do krajnosti, ona ima udjela

3 4 4 Martinus

u stvaranju kulminacije tame. Ni jedno biće na Zemlji ne može se usporediti sa zemaljskim čovjekom u širenju masakra, sakaćenja, mržnje i osvete, rata i krvoprolića ili smrti i uništenja drugih bića. Zemaljski su ljudi nadišli životinj­ski stupanj po pitanju intelektualnosti, ali još se uvijek nalaze na životinjskom stupnju kada je u pitanju humanost i ljubav. Zbog toga ne predstavljaju niti čiste životinje niti čista ljudska bića. Oni su, dakle, bića mentalne tame. Njihov se ubilački mentalitet i mentalitet nanošenja bola može označiti samo kao "demonska svijest". Oni predstavljaju suprotnost savršenom ljudskom biću u najčistijem obliku, koje može odašiljati isključivo intelektualizirane osjećaje, što je isto što i pravda i ljubav. Kroz tu demonsku svijest ili krajnji životinj­ski mentalitet zemaljski ljudi doživljavaju kontrast zahvaljujući kojem, kao što smo već spomenuli, stječu sposobnost doživljavanja svjetlosti.

12. POGLAVLJE

Sudnji je dan kozmičko psihološko obrazovanje

Prema tome, kroz kulminirajuće stanje tame ili Sudnjega dana Bog može pre­obraziti bića u Čovjeka na svoju sliku i priliku. Ovdje bića počinju osjećati posljedice smrtonosnog mračnog postojanja koje uzrokuju svojim bližnjima. Kroz posljedice koje uzrokuju nesretne sudbine i stanja patnje bića će naučiti kako treba živjeti i kako ne treba živjeti, kako se treba ponašati prema svojim bližnjima i kako se prema njima ne treba ponašati. S obzirom da živimo u epohi Sudnjega dana koja je pro rečena u Bibliji nije teško promatrati i uvi­djeti kako Bog pomoću te epohe stvara uistinu savršenog čovjeka. Vidimo kako propadaju stare tradicije. Religiozna kraljevska vlast pomoću koje je Bog upravljao i vodio ljude u prošlosti, sada postoji samo kao sjena onoga što je nekada bila. Ljudi sami žele imati moć i oni sami žele vladati. Vidjeli smo kako vrlo nerazvijeni ljudi, u kojima životinja još uvijek uvelike prevladava, dolaze na vrhunce moći, usmjeravajući oružanom silom i velikim bubnjevima milijune ljudi ka zastranjivanjima, sakaćenjima i ratnim masakrima ubilačkog principa. I koji je rezultat njihove moći? Što su ostavili ljudima iza sebe? Osta­vili su u ruševinama velike kulturne centre ili metropole. Oni su ubili očeve milijuna djece, supruge milijuna supruga, učinili su invalidima milijune ljudi, osim milijuna ljudi koji su smrtno stradali u koncentracionim logorima i plin­skim komorama, ili umrli na samim bojištima. Oni su posvuda ostavili glad, bijedu i siromaštvo. Nemoral, materijalizam i bezbožnost prevladavaju među

Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom 3 4 5

velikim dijelom populacije, i postaju u određenoj mjeri idealima u znanosti, umjetnosti, literaturi i filmu. Trajni je, pravi mir, za kojim ljudi počinju čeznuti, nemoguć u svijetu sve dok rat još uvijek bjesni čitavom Zemljom, a pod kon­trolom je tek tu i tamo, samo pomoću zastrašujućih oružanih primirja i rav­noteže snaga. A kako su prošli ti ratoborni vladari koji su vjerovali da mogu spasiti čovječanstvo oružanom silom, mučenjem, ubijanjem i usmrćivanjem? Nisu li oni bijedno završili u ratnom ponoru bez dna u koji su, s tako velikom energijom, vodili mnoštvo ljudi? Oni nisu poznavali vječni zakon koji kaže: "Vrati mač u svoje korice, jer tko se mača laća od mača će i poginuti"; "Što čovjek sije, to će i žeti"; "Što želite da drugi vama čine, činite i vi njima".

Pobliže smo promotrili Sudnji dan ili kulminaciju tame i vidjeli njegove užasne uvjete. Kao što smo već rekli, ti uvjeti ni na koji način nisu kazna za po­činjene grijehe. Kada je u pitanju Bog, tu nema ni govora o bilo kakvoj ljutnji, kazni ili osvetoljubivosti. Ono što smo vidjeli isključivo predstavlja kršenje za­kona i principa koji određuju neprestano postojanje univerzuma ili kozmosa. Budući da su ti zakoni i principi vječni realiteti i nikako ne mogu biti dokinuti ili uništeni, ljudi su ti koji izvlače kraći kraj. Tako će svi oni koji krše ono što je vječno i neuništivo izvući deblji kraj. To je vječno nepromjenjiv zakon da čovjek može žeti isključivo ono što je posijao. Čovjek ne može sijati ječam i iz tog sjemena dobiti pšenicu. Čovjek ne može sijati ljutnju, mržnju i ogorčenost prema svojim bližnjima, a nakon toga žeti njihovu simpatiju ili ljubav. Sjetva i žetva su, bilo čisto fizička ili duhovna, vječno povezani nepobitnim zakonom, naime zakonom uzroka i posljedice. U svojem neznanju ljudi se ponašaju i postupaju na način da zakon uzroka i posljedica u njihovu sudbinu donosi nesreću. No, pomoću tog zakona sudbine, koji određuje da se svako očitova­nje energije mora vratiti svojem izvoru, sva će bića doživjeti posljedice svojeg ponašanja prema okolini. Tako će sami moći stvarati svoju sudbinu, pa će ona postati blagoslov, sreća i radost kako za njih same tako i za druge. Uvidjet će da kada siju mržnju da će i žeti mržnju, a isto tako će žeti ljubav kada budu sijali ljubav. Epoha Sudnjega dana nije ništa manje nego kozmičko psihološko obrazovanje. Kroz događaje Sudnjega dana Bog pokazuje ljudima što moraju a što ne trebaju činiti, kojim ljudima moraju omogućiti vlast a kojim ljudima ne smiju prepusti najvišu moć. Mračni događaji ovog stoljeća govore svojim jasnim, božanstvenim jezikom, pokazujući kao činjenicu da rat uzrokuje rat, kao i da se rat nikako ne može iskorijeniti ratom. Ovdje moramo ponoviti: "Tko se mača laća, od mača će i poginuti".

Što to, u stvari, vidimo u užasima Sudnjega dana? Zašto svi ti milijuni ljudi koji su bili mučeni u tom paklu Armagedona nisu bili zaštićeni? Nisu bili zaštićeni jer ih je sada pogodio rezultat nesretnog načina ponašanja koje su

346 Martinus

prakticirali u brojnim prethodnim životima. Oni su poželi sjeme koje su posi­jali u prošlim životima. Istina je da se dotični ljudi ne mogu sjetiti svojih pret­hodnih života i zato ne mogu razumjeti da su oni sami stvorili uzroke svoje nesretne sudbine. No, to ne može osloboditi bića od takve sudbine. Takva sudbina ima svrhu upravo da razvije u biću sposobnost simpatije, na način da može nastati sposobnost humanosti, i da biće, s razvojem ove sposobnosti, može početi voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe, što predstavlja potpu­no ispunjenje zakona života. S obzirom da biće na taj način žanje sudbinu koju je uzrokovalo drugima, ono dugoročno gledano mora doći do spoznaje 0 vlastitoj situaciji. A s tom spoznajom ono počinje mijenjati svoje djelovanje 1 ponašanje ili način postojanja kako bi postalo na radost i blagoslov svojoj okolini ili svojim bližnjima.

Kako znamo da organizmi ili tijela koji su usmrćeni i osakaćeni nisu isto što i živo biće, već da su to samo sredstva istog tog bića, u apsolutnom smislu nitko ne umire zbog postojanja tame ili Sudnjega dana. Svatko preživljava čak i najgora stanja tame i u svoj novi zemaljski život donosi iskustva u obliku darova, talenata i karakternih osobina. Iskustva patnje ne samo da potiču ra­zvoj inteligencije već ona kod bića potiču, kao što smo već spomenuli, razvoj humanosti. Zahvaljujući svakom zemaljskom životu u kojem živo biće do­življava mračnu sudbinu i način postojanja, ono postaje sve humanije ili sve više ispunjeno ljubavlju da bi naposljetku u potpunosti moglo ispuniti zakon da ljubi svojeg bližnjeg kao samoga sebe, a to je ispunjenje Božjeg stvaranja čovjeka na svoju sliku i priliku.

13. POGLAVLJE

Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom

Čovjek poput Boga i njemu nalik istovjetan je biću čiji manifestacija i stvara­nje u krajnjem slučaj predstavljaju samo radost i blagoslov za živa bića - ui­stinu, za sve i svakoga. To je biće koje iz dubina svoje duše voli svojeg bližnjeg kao samoga sebe, na taj način ispunjavajući zakon života, koji prikazuje struk­turu spasenja svijeta koju je odredio Krist: Ljubite svoje neprijatelje, blagosliv­ljajte one koji vas proklinju, činite dobro onima koji vas mrze, i molite za one koji vas bezobzirno iskorištavaju i proganjaju, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.

čovječanstvo u jedinstvu s nogom 347

Kako će zemaljski ljudi postupno ispunjavati ovaj način postojanja zako­na života, presušit će uzročni izvori čije krvave posljedice poput rijeke Sud­njega dana od vremena do vremena protječu kroz mentalitet i način posto­janja čovječanstva. I nad iščezavajućom tamom ovog Armagedona ja vidim vječni mir u obliku sjajnog i toplog sunca koje izlazi nad carstvom u kojem se ispunila Božja zapovijed "Neka bude svjetlost". Zemaljski su ljudi postali jedno s Bogom.

Sadržaj

NA ROĐENJU MOJE MIS I JE

1. POGLAVLJE

2. POGLAVLJE

3. POGLAVLJB

4. POGLAVLJU

5. POGLAVLJE

6. POGLAVLJE

7. POGLAVLJE

H. I'( > ( . I . \ V I . | !

9. POGLAVLJE

Hi. I»( n ,1 \ \ I II

11.1 ' (Kil .AVLJE

12. POGLAVLJE

13. POGI.AVI.J1-:

14. POGLAVLJE

15. POGLAVLJE

16. POGLAVLJE

17. POGLAVLJE

IH. I'( > ( , l . \ V I |l

19. POGLAVLJE

20. POGLAVLJE

21. POGLAVI.JE

Prošle i sadašnje objave 3 Ne sudi! 4 Kome je namijenjeno "Rođenje moje misije" 5 Zašto "objave" i danas ne bi bile moguće kao što su to bile u prošlosti? 6 Isus najavljuje buduće objave 7 Samo se pomoću ljubavi može ostvariti djelovanje Svetog duha 8 Nije namjera iniciranog da kopira objave ostalih posvećenih pojedinaca, već samo da u mentalnom i moralnom pogledu produbi čovjekovo razumijevanje života 9 Tri reakcije na izvještaj o rođenju moje misije 10 Moja želja mojim čitateljima 11 Ono što je bitno u ovom izvještaju i osnova moje pojave 11 Situacija u kojoj je potrebnije govoriti nego šutjeti 12 Zašto je moja sveta dužnost govoriti 14 Stanje prije mojeg duhovnog buđenja 14 Moja je duhovna iskustva potaknula meditacija 15 Cemu su moji prijatelji bili svjedoci 16 Kristoliko biće u zasljepljujućoj slavi 16 Zlatno vatreno krštenje 17 Posljedica zlatnog vatrenog krštenja 18 Sto bi se dogodilo da moja iskustva nisu ostavila pozitivne rezultate koje mogu istraživati drugi? 19 Sto je za tražitelja istine najvažnije u mojim iskustvima 20 Činjenica koja prevladava nad mišljenjima o mojim duhovnim iskustvima 21

KOZMIČKA SVIJEST

1. p o g l a v l j e Kozmička svijest i Božje stvaranje svjetlosti 25 2. POGLAVLJE Involucija i evolucija 26 3. POGLAVLJE Instinkt predstavlja ostatak prošle "kozmičke svijesti" 27 4. POGLAVLJE Sposobnost pamćenja koja se nalazi iza osjetilne i opažajne sposobnost i 28 s. POGLAVLJE Da bi osjetilna reakcija mogla postati iskustvo ili znanje, ona se pomoću

koncentracije mora povezali s iskustvima jedinke 29 6. POGLAVICE "Rat sviju protiv svih" pitanje je iskustava i opažanja 30 7. POGLAVLJB Svaka vrsta nesklada ima svoj korijen u nedovoljnom razvoju ili u intelektualnoj

nezrelosti 31

3 5 0 Sadržaj

8. POGlJWLJE P< »GLAVI II

10. P O G L A V L J E

l l . P O G L A V I . J F .

12. P O G L A V L J E

iv i'(kilavije 14. P O G L A V L J E

15. P O G L A V L J E

Samo oni koji vole sve i svakoga imaju pravi mir u svojim srcima 32 Ispravno razumijevanje života i iz toga proizlazeća humanost prema svima i svemu ne može se nametnuti niti jednome biću naredbom, mučenjem ili kažnjavanjem 33

Opažanje života nekog bića njegov je "kompas sudbine" 34 Savršeno sretna sudbina ne može se doseći vjerovanjem u "snagu mača" Sve dok se biće nalazi na stupnju kozmičkog djetinjstva, ono ne može vidjeti savršenstvo ili "sveljubav" u prirodi ili svemiru 36 Ljudi su još uvijek nedovršena bića u manifestaciji božanskog plana svijeta Što je to što pretvara ljude u humaniste i stvara "kozmičku svijest" 39 Put ka "kozmičkoj svijesti" vodi kroz razvoj sposobnosti razumijevanja i opraštanja 41

35

38

PO PITANJU MOJIH KOZMIČKIH ANALIZA

1. P O G L A V L J E Što je potrebno da bi se razumjele kozmičke anali/e 45 2 . P O G L A V L J E Osjećajno biće i intelektualno biće 46 ».POGLAVLJE Visokointelektualno ljudsko biće 47 4. P O G L A V L J E Visoka intelektualnost ili biti jedno s Ocem 48 s. POC.I win Savršeno opažanje primidvne misaone klime 48 6. POGLAVLJE Po pitanju ideje da su "Božji putovi nedokučivi" 49 7. P O G 1 . A V I . J I - : Opažanje koje podče vjeru u smrt umjesto vjere u život 50 8. P O G L A V L J E Materijalisdčki tražitelji i "univerzalna ljubav" 50 9 . P O G L A V L J E Bića koja ograničeno razmišljaju i zato ne mogu "vidjeti Boga" 51 li), P O G L A V L J E Sposobnost doživljavanja Boga svemira 52 11. P O G L A V L J E Simpatije i antipatije 52 12. POGLAVI . J I ' , Duhovna ravnoteža i vječni mir, Sveti duh ili veliko rođenje 53 13. POGi.AVi.jF. Najveća prepreka za postignuće najvišeg znanja 54 14. POGLAVLJE Svako tko se uzvisi bit će ponižen 55 15. POGLAVLJE Kome se počinje približavati Kraljevstvo nebesko, kozmička svijest ili

najviše znanje 55 16. POGLAVLJE Zašto čovjek ne bi trebao sudid ili biti netolerantan prema drugima 56 17. POGLAVLJE Dobro tlo za novi kozmički impuls svijeta 57 18. POGLAVLJE Reakcije osjećajnog i intelektualnog bića na moje interpretacije

uzvišenih činjenica 57 19. P O G L A V L J E Ona bića u kojima "slika Božja" postaje vidljiva u njihovom

svakodnevnom životu 58 20 . POGLAVLJE Kada je netko razočaran svojim prijateljima koji nisu zainteresirani

za duhovnu znanost 59 2 1 . POGLAVLJE Kako bi se ljudi za koje duhovna znanost predstavlja životnu osnovu trebali

ponašao prema drugim bićima 59 22 . POGLAVLJE Kada koristim izraz : "Moj Otac i ja smo jedno" 60 23. POGLAVLJE Izvor iz kojeg crpim svoje znanje 61 24. POGLAVLJE Moje kozmičko iskustvo ili iskustvo Svetog duha 61

Sadržaj 351

2 5 . P O G L A V L J E Garancija da su moje kozmičke analize istovjetne s vječnom istinom 2 6 . P O G L A V L J E Zašto moja misija može biti i postao samo svjetlost 63

63

PUT KA INICIJACIJI

1. P O G L A V L J E Svakodnevni život na Zemlji božanstvena je avantura 67 2. P O G L A V L J E Lutanje u tami 68 v POOI-AVI.JK Kada ljudsko znanje postane prokletstvo umjesto blagoslova 68 4. P O G L A V L J E Doživljavanje smrti umjesto života 69 5. P O G L A V L J E Ključ od vrata mudrosti 70 6. P O G L A V L J E Ponos i poniznost 70 7. P O G 1 . A V L J E Zašto je poniznost apsolutno neophodna 71 8 . P O G L A V L J E Kada se "mali pojedinac" smatra "velikim" 72 '» i'< K . i .AVI . JE Nije žudnja za bogatstvom i čašću ono što čini uistinu velikog čovjeka 72 hi POGLAVLJE Što je karakteristika zamišljene ili umjetne veličine 73 u. POGLAVLJE Bogataš i "ušica igle" ili čuvari praga 74 u P( > ( ; LAVI J E Kada bogataš dolazi u duhovni konflikt sa svojim načinom života 74 li po(;i win Pravi i lažni "aristokrat" 75 14. POGLAVLJE Isto kao što pojedinci mogu biti bogad i siromašni, tako se i nacije sudbinski

javljaju kao bogate i siromašne 76 15. P O G L A V L J E Pravo se bogatstvo ne može niti kupid niti prodati 77 16. P O G L A V L J E Zašto pravi aristokrat nije prepoznat 77 17 P O G L A V I J E Umjetna razlika u položaju 77 is P O O L A V I J E Simpatije i antipatije bogataša 78 i'; p< > G L A V L J E Zamišljeni viši položaj i "Carevo novo ruho" 79 20 . POGLAVLJE Vrlo loše prikrivena taština 80 2 1 . POGLAVLJE Primitivna taština kod kulturnog kao i kod primitivnog čovjeka 80 22 pool . wi u Svečano odijelo ne pretvara kriminalca u sveca i li u duhovno

naprednog čovjeka 81 23. POGLAVLJE Kada primitivna "taština" na kraju uzrokuje "poniznost" u

arogantnom umu 82 24 . P O G L A V L J E Ponos na religioznom području 82 2 5 . P O G L A V L J E Okrečcni grobovi koji u sebi sadrže mrtvačke kosti i svakojake nečistoće 83 26 . p< Kii.AVi.jE Svatko tko se uzdiže bit će ponižen, a svatko tko se ponizuje biti

će uzdignut 84 27 . POGLAVLJE Još uvijek postoje nezadovoljni "radnici u vinogradu" 85 2 8 . P O G L A V L J E Lažni Kristi, lažni proroci i lažne okultne osobe 86 2 9 . POGLAVLJE Sto to otkriva lažnog proroka ili lažnu duhovnu osobu 87 30 . POGLAVLJE Kada se mala svijeća takmiči sa suncem 87 3 1 . P O G L A V L J E Ponos predstavlja najučinkovitije zatvaranje osjetila za viša okultna

iskustva ili kozmičku vidovitost 88 32 . POGLAVLJE Čovjek postaje prijatelj i iskazuje puno povjerenje samo čovjeku koji

je ispunjen razumijevanjem i ljubavlju 89

3 5 2 Sadržaj

33. P O G L A V L J E Kako čovjek putem spoznaje o vlastitom nesavršenstvu dolazi u kontakt s evolucijom i stvarnim životom 90

34. P O G L A V L J E Što je to "poniznost" 91 35. P O G L A V L J E Poniznost uklanja "čuvare praga" i otvara vrata inicijacije za "izgubljenog sina",

koji na taj način postaje jedno sa svojim vječnim Ocem 91

BRAK I UNIVERZALNA LJUBAV

l i'( IGLAVLJE

2. POGLAVLJE

3. POGLAVLJE

4. POGLAVLJE

5. POGLAVLJE

6. POGLAVLJE

7. POGLAVLJE

8. POGLAVLJE

9. POGLAVLJE

10. POGLAVLJE

11. POGIJVVLJE

12. POGLAVLJE

13. POGLAVLJE

II. l'(IGLAVLJE

15. POGLAVLJE

16. i'( K , i \v ; u

17. POGLAVLJE

18. POGLAVLJE

19. POGLAVLJE

20. POGLAVLJE

21.POGIJiVI.JE

22. POGLAVLJE

23. POGLAVLJE

24. POGLAVLJE

25. POGIJVVLJE

26. 1>< >(iLAVLJE

27. POGLAVLJE

28. POGLAVLJE

29. POGLAVLJE

30. POGLAVLJE

31. POGLAVLJE

32. POGLAVLJE

3 3 . P O G L A V L J E

Mentalna zbunjenost čovječanstva 95 Jedenje plodova s drveta znanja 95 Božje stvaranje čovjeka nije stvaranje novog živog bića 96 Besmrtnost bića 97 Božje stvaranje čovjeka na svoju sliku 98 Različiti stupnjevi u stvaranju čovjeka 98 Doživljavanje tame je neophodno potrebno da bi se mogla doživjeti svjetlost 99 Tama je inicijacija 99 Stvaranje Eve, zmija i pad simbolični su izrazi za nešto što se stvarno događa 100 Što simbolizira pojam "Adam" 100 "Usnuli Adam" kojemu je bog odstranio rebro 101 Stvaranje Eve 101 Božji duh u tami 102 Čin parenja ili spolni odnos i brak kao nešto sveto ili kao oaza u kulminaciji tame 103 Počinje se pojavljivati univerzalna ljubav ili ljubav prema bližnjem 104 ( hl jednopolnog stanja do dvopolnog stanja 105 Privremeno prebivalište nedovršenog čovjeka u evoluciji ili u božjem stvaranju ljudskog bića 105 Univerzalna ljubav i kraljevstvo nebesko 106 Počeci univerzalne ljubavi kod čovječanstva 107 Univerzalna će ljubav zamijeniti bračnu ljubav 107 Bića prestaju biti muškarci ili žene 108 Čovječanstvo i promjena svjetske kulture 109 Biblijska zapovijed dvjema svjetskim epohama 110 Zona nesretnih brakova 111 Univerzalna ljubav preobražava biće u čovjeka poput boga i njemu nalik 112

Kada je univerzalna ljubav zamijenila bračnu ljubav Počeci univerzalne ljubavi i njeno proganjanje 113 Zašto primitivni čovjek proganja univerzalnu ljubav? Međunarodno svjetsko kraljevstvo 115 Mojsijeva misija i Kristova misija 116 Materijalizacija i dematerijalizacija 116 Nadzemaljske metode stvaranja ili čuda 117 Dovršeni ljudi u biblijskim otkrivenjima 117

112

113

Sadržaj 3 5 3

34. POGLAVLJE Lice božje 119 v. POGLAVLJE Zašto za adama nije bilo dobro da bude sam 120 36. P O G L A V L J E Stanje čovjeka demona 121 37, P O G L A V L J E Dovršeni čovjek poput boga i kraljevstvo nebesko 122

ŽIVOTNI PUT

1. P O G L A V L J E Vječni put 125 2. POGLAVLJE Kozmičko disanje i vječni kontrasti 126 3. P O G L A V L J E Primarno i sekundarno stanje svijesti Boga i vječno obnavljanje života 4. POGLAVLJE Područje tame ili kozmička škola mudrosti 128 5. P O G L A V L J E Životna avantura 129 6. P O G L A V L J E Živo biće kao vječni stvaratelj s vječnom sposobnošću doživljavanja 130

P O G L A V L J E Božje objavljivanje samoga SCbc i izlazak 12 kozmičke /unske /one za zemaljska ljudska bića 131

127

MENTALNI ZATVORI

1. P O G L A V L J E Prikrivena kozmička poruka ljeta 135 2. P O G L A V L J E Gledano iz kozmičke perspektive većina ljudi još uvijek su "mrtve duše" 3. P O G L A V L J E Većina ljudi još uvijek gleda na pozornicu prirode kao na izraz slučajnosti i P O G L A V L J E Živa se bića nalaze na različitim stupnjevima evolucije 137 5 P O G L A V L J A "Pogani" i "kršćani" I \B (,. P O G L A V L J E Razlika između pogana i kršćana nije tako velika kao što većina ljudi misli 7. P O G L A V L J E Zemaljski čovjek još uvijek nije potpuno razvijeno ljudsko biće 139 8. P O G L A V L J E "Grižnja savjesti " 140 9. P O G L A V L J E Zemaljski čovjek živi u skladu s miješanim moralom 141 10. P O G I J V V L J E Zašto je zemaljski čovjek nesretan 142 U . P O G L A V L J E Mentalni zatvori 143 12. P O G L A V L J E Zemaljski čovjek više voli uzimati nego davati 143 13. P O G L A V L J E Smisao života 144 14. P O G L A V L J E Kozmička sloboda 145 15. P O G I J V V L J E Što inicirani zna 146 16. POGLAVLJE Bit zakona odmazde 147 17. P O G L A V L J E Što se otkriva kroz čovjekovu potrebu da osuđuje druge 148 18. P O G L A V L J E Što zemaljski čovjek zna a što ne zna 150 19. P O G I J V V L J E Sve dok pojedinac mrzi i proganja 151 20. P O G L A V L J E Jedini put izlaska iz mentalnih zatvora života 152

136 136

139

354 Sadržaj

SEKUNDARNO I PRIMARNO USKRSNUĆE

1. P< K I L A V I J I - :

2. POGLAVLJE

v POGLAVLJE 4 . P O G L A V L J E

5. POGLAVLJE

6. POGLAVLJE 7. POGLAVLJE

8. POGIJVVLJE

9. POGLAVLJE

10.1'< JGLAVLJB

Isusovo uskrsnuće iz groba 155 Stvarno primarno uskrsnuće u Isusovom živom bilo je zasjenjeno uzbuđenjem kršćanskog svijeta oko Isusovog sekundarnog "uskrsnuća" ili materijalizacije pr njegovim učenicima 156 Materijalizacija i dematerijalizacija 156

Obična materijalizacija ili stvaranje embrija u majčinoj utrobi 158 Privremena materijalizacija jednoga će dana postati neka vrsta "djevičanskog rođenja" koje može uzdići reinkarnaciju iznad današnjeg oblika fizičkog rođenja i smrti 159

Princip materijalizacije i Isusovo "djevičansko rođenje" 160 Zašto su materijalizacije tako rijetke i javljaju se samo u intimnim i zatvorenim grupama i krugovima 161 Isusovo sekundarno i primarno "uskrsnuće" 162 Pogrešno gledanje Kršćanstva na sekundarno uskrsnuće na račun primarnog uskrsnuća 163 "Primarno uskrsnuće" kao sjajni cilj Božje volje za zemaljsko ljudsko biće 1

PRINCIP REINKARNACIJE

1. P O G L A V L J E Smrt više neće predstavljati misterij 169 2 . P O G L A V L J E Preobražaj organizma 170 3. P O G L A V L J E Zamjena organizama kod zemaljskog čovjeka 171 4. POGLAVLJE Potpuna i djelomična zamjena organizma 172 5. POGLAVLJE Učeći se živjeti mi zapravo učimo umrijeti 173

GALAKTIKE U SVEMIRU

1. p o g i j \ V L J E Fizički prostor 177 2 . P O G I J V V L J E Makrokozmos i mikrokozmos 178 3. P O G I J V V L J E Kaotična svijest i kozmička svijest 179 4 . P O G I J V V L J E Samo što nije stvoren "čovjek poput Boga" 5. P O G I J V V L J E Nužnost duhovnih perspektiva 180 6. POGLAVLJE "Prazan prostor" nije prazan 181 7. P O G L A V L J E Čovjek i kozmos 182

I S O

NEPRIRODNI UMOR

I.POGLAVLJE Umor i depresija u svim društvenim klasama 187 2. POGLAVLJE Depresija i samosažaljenje 188 3. P O G L A V L J E Mentalni invalidi 188 4 . P O G L A V L J E Veliko mentalno naprezanje kod modernog čovjeka 189

Sadržaj 355

> i'< )< . L A V L J I - Veća osjetljivost i bolja sposobnost razmišljanja 190 (, i'( <( i L A V L J E Veza između sposobnosti razmišljanja i egoizma ili sebičnosti 7. P O G I J V V L J E Mentalni konflikti i autosugestija 191 8. P O G L A V L J E Teški teret samosažaljenja ili "mučeništva" 192 9 . P O G L A V L J E Posljedice samo-tiraniziranja 193 ni. POGLAVLJE Novi ljudski uvjet života 194 u. POGLAVLJE Zivotnodajuća sila postojanja i ljubav prema bližnjem 195

191

KROZ PRAZNI PROSTOR SVEMIRA

1. P O G L A V L J E Udaljenosti u svemiru 199 2 . P O G L A V L J E Nastanak i nestanak zvjezdanih sustava 200 3. POGLAVLJE Prazni je prostor duhovni svijet 200 4. POGLAVijE Religiozna i intelektualna primitivnost 201 s. P O G L A V L J E Naš svijet misli predstavlja dio praznog prostora ili nevidljivog svijeta 6. P O G L A V L J E Zašto je Bog "na nebu" 202 7> P O G L A V L J E "Rođenje" i "smrt" 203 8 i'1 N . L A V L J E Naše vječno "Jastvo" koje se nalazi iza materije 204 9. P O G L A V L J E Za najviše duhovne sposobnosti i osjetila ne postoji prazan prostor 205 ML POGLAVLJE Fizički je svijet sekundarni svijet 206 u. P O G L A V L J E Zemlja je živi organizam koji ne možemo napustiti dok se nalazimo

u fizičkom stanju 207

202

BESMRTNOST ŽIVIH BIĆA

1. POGLAVLJE

2. POGLAVLJE

3 . P O G L A V L J E :

4 . P O G L A V L J E

5. POGLAVLJB

6. POGLAVLJE

7. POGLAVLJE

Samo se kroz spoznaju o besmrtnosti bića može otkriti pravednost njihovih sretnih i nesretnih sudbina 211 Da bi postigao najviše savršenstvo ili postao "čovjek poput Boga", neophodno je da čovjek svojim intelektom doživi Božju ljubav i pravednost u svemiru 212

Što nam potvrđuje evolucija živih bića 212 Kako je neznanje stvorilo praznovjerje da su živa bića "smrtna" 214 Ako su živa bića besmrtna 215 Besmrtna struktura živog bića 216 Besmrtnost i pravednost sudbina živih bića 218

3 5 6 Sadržaj

NEOPHODNOST DUHOVNE ZNANOSTI PRVI DIO

KADA ČOVJEČANSTVO SABOTIRA MILIONE SVOJIH VLASTITIH ŽIVOTNIH STANICA

1. P O G L A V L J E . Situacija u kojoj su akademski obrazovani ljudi samo "laici" 223 2. POGLAVLJE Zašto znanost ne može prihvadd znanje o duhovnom svijetu 224 3. P O G L A V L J E Postoji više toga između neba i zemlje od kamena, vode i zraka 225 4. P O G L A V L J E Kada netko napusti žive činjenice kako bi živio od mrtvih 226 s POGLAVLJE Rješenja u obliku težina i mjera ne mogu biti odgovarajuća osnova

za pravu sreću 226 6. P O G L A V L J E Pravi uzrok sadašnje nesretne sudbine čovječanstva 227 7 . P O G L A V L J E Jedino prava znanost o mislima ili duhovna znanost može ponovno

uspostaviti mentalnu ili duhovnu stabilnost čovječanstva 228

DRUGI DIO KOMUNIZAM I DEMOKRACIJA

8 . P O G L A V L J E Što je to „znanost" 229 9 . P O G L A V L J E Čovječanstvo se nalazi na putu ka diktaturi 229 K). P O G L A V L J E Što su prava „demokracija" i pravi „komunizam", a što oni ne mogu biti u. POGLAVLJE Kako su demokracija i komunizam postali suprotnost onoga što

su trebali postati 231 12. P O G L A V L J E Kako diktatura poražava kako religiju tako i materijalističku znanost 13. P O G L A V L J E Niti jedna nacionalna vlada ne može ukloniti bijedu 233 14 . P O G L A V L J E Zabluda velike većine 234 1 5 . P O G L A V L J E Sto ljudi prije svega moraju činiti 235 16. P O G L A V L J E Spasenje čovječanstva nije pitanje dobara ili novca, već psihički problem 17. POGlJWLJE Spasenje svijeta predstavljaju sve države svijeta ujedinjene u jednu vladu is. P O G L A V L J E Duhovna znanost i mir 238

230

232

236 237

PRIMITIVNOST I PRAZNOVJERJE

1. P O G L A V L J E Kako primitivnost i praznovjerje dovode kulture do propasti ili Armagedona koji je prorečen u Bibliji 243

2. P O G L A V L J E Zašto nije opravdano tvrdili da je današnja kultura oslobođena primitivnosti i praznovjerja 245

3. P O G L A V L J E Savršeni čovjek poput Boga i njegova savršena svjetska kultura ili carstvo na zemlji 247

4 . P O G L A V L J E Nedovršene strane današnje moderne kulture. B r o j i : Čovjekov smrtonosan odnos prema životinjama 248

5. P O G L A V L J E : Nedovršene strane sadašnje moderne kulture. Broj 2: Čovjekova fatalna glad za otrovima 250

6. P O G L A V L J E . Nedovršene strane današnje moderne kulture. Broj 3: Armagedon 253

7 . P O G L A V L J E "Ne sudi..." 255

baarzaj 5b/

UZROK SUDBINE ZEMALJSKOG ČOVJEKA

1. POGLAVLJE 2. P O G L A V L J E

3 . P O G L A V L J E

4 . P O G L A V L J E

5 . P O G I A V L J E

Vjera u Božju osvetu i Božju naklonost 259 "Žrtva" i "pomirenje" u Kršćanstvu 260 Iskustva patnje 261 Naše vlastito "raspeće" 262 Sami smo uzrok naše vlastite sudbine 264

PILAT, KRIST I BARABA

1. P O G L A V L J E Uskršnje evanđelje i temperament modernog čovjeka 267 2. P O G L A V L J E Tri uloge u ljudskoj psihi 268 3. P O G L A V L J E Pilatov mentalitet kao prevladavajući temperament 269 4 . P O G L A V L J E Pilatova dobra volja 270 5. P O G L A V L J E Kompromisna rješenja 270 6. P O G L A V L J E Strah od mišljenja "drugih" 271 7. P O G L A V L J E Nikodcmov i Pilatov mentalitet 272 8 . P O G L A V L J E Ozbiljna situacija modernog Pilata 272 9 . P O G L A V L J E Manifestacija Kristovog mentaliteta vodi ka "raspeću" ah' i ka "uskrsnuću" 273 10. P O G L A V L J E "Uskrsnuće" ili "veliko rođenje" 274

SVJETSKE RELIGIJE I SVJETSKI POLITIČARI

1. P O G L A V L J E Misterij svakodnevnog života 279 2. P O G L A V L J E Čemu ratovi, Armagedon i patnje? 280 3. P O G L A V L J E Čovjekovo nerazumijevanje kršćanskih ideala 4 . P O G L A V L J E Što epoha Sudnjeg dana zapravo znači 284 5. P O G L A V L J E Religija i politika su istovjetne 285

283

ZAŠTO BISMO TREBALI OPROSTITI SVOJEM BLIŽNJEM

1. P O G L A V L J E Zakonodavstvo i država u naše vrijeme 291 2. P O G L A V L J E Zakoni s povratnim učinkom 291 .3. P O G L A V L J E Borba za slobodu i Kršćanstvo 292 4. POGLAVLJE Kršćanstvo i vještina ratovanja 293 5. P O G L A V L J E "Molitva" za pobjedu suparničkih strana 6. P O G I A V L J E Kristovo je ponašanje pravo Kršćanstvo 7 . P O G L A V L J E Čovjek na Božju sliku 295 8 . P O G I A V L J E Čovjek u obliku Sfinge 296

294 294

358 Sadržaj

9 . P O G L A V L J E Instinkt samoočuvanja i način ponašanja 296 10 . P O G L A V L J E Zemaljski čovjek predstavlja prekretnicu u evoluciji 297 u. P O G L A V L J E Principi moći i pravednosti 298 12 . P O G L A V L J E Stvaranje sudbine i životinjsko u čovjekovoj prirodi 298 1 3 . P O G L A V L J E Krist kao primjer ljudske prirode 299

NA OLTARU LJUBAVI

1. P O G L A V L J E Evanđelje ljubavi 303 2 . P O G L A V L J E Prakticiranje ljubavi kao spasenje svijeta 304 3. P O G L A V L J E Opadajuća vjera u providnost ili u ljubeće, božanstveno upravljanje svijetom 4 . P O G L A V L J E Moderne su civilizirane države postale religiozne pustinje gdje je novac

postao prevladavajuća osnova života 306 5. P O G L A V L J E Obožavanje idola i Armagedon 308 6. P O G L A V L J E Kozmička je znanost spasenje svijeta dvadesetog stoljeća 309 7. P O G L A V L J E Ispunjenje svih zakona 310

306

MEDITACIJA

1. P O G I J V V L J E Materijalna meditacija ili razmišljanje 317 2. I ' O G I . A V I . | E Da živo hice nije duhovna pojava 317 3. P O G L A V L J E Materijalna znanost ne može ljudima pomoći u njihovim

mentalnim krizama 318 4 . P O G L A V L J E Ljudima je potrebna posebna vrsta meditacije ili duhovnog

načina razmišljanja 319 5 . P O G L A V L J E Zašto ljudi postaju materijalisti 319 6. P O G L A V L J E Meditacija, kozmički bljeskovi i sveti duh 320 7. P O G I J V V L J E Primjeri kozmičkih bljeskova 321 8 . P O G L A V L J E Isusovo preobraženje na gori 321 9 . P O G L A V L J E Pavlovo iskustvo kozmičkog bljeska 322 10 . P O G L A V L J E Uvjeti za doživljavanje prirodnih kozmičkih bljeskova 323 1 1 . P O G L A V L J E Kozmički bljeskovi u potpunosti dolaze sami od sebe, a ne nekim

oblikom umjetnog vježbanja 324 12 . P O G L A V L J E Molitva "Oče naš" 325 1 3 . P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Oče naš" 325 14 . P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Koji jesi na nebesima" 325 is. P O G L A V L J E Predmel meditacije: "Svelo je ime tvoje" 326 16. P( >Gi..\vi.|i Predmet meditacije: "Dođi kraljevstvo tvoje" J26 17. P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Neka bude volja tvoja kako na nebu tako i na Zemlji" 326 18. P( K . I win Predmet meditacije: "Daj nam kruh naš svagdanji" 327 L9. P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Oprosti nam grijehe naše kao što mi opraštamo

onima koji griješe protiv nas" 327

Sadržaj

20 P O G L A V L J I ' Predmet meditacije :"Ne uvedi nas u napast" 327 2 1 . P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Nego izbavi nas od zla" 328 2 2 . P O G L A V L J E Predmet meditacije: "Jer Tvoje je kraljevstvo, moć i slava u vijeke vjekova.

A m e n . " 328 2 3 . P O G L A V L J E Molitva "Oče naš" najveći je predmet meditacije u živom i put

ka vječnoj svjetlosti 328

ČOVJEČANSTVOU JEDINSTVU S BOGOM

1.1'< K . I . win Biblijsko proročanstvo o Sudnjem danu i njegovo ostvarenje 333 2 . P O G L A V L J E Sudnji dan nije kazna za počinjene grijehe 333 3 . P O G L A V L J E Apsolutno sve je izraz života 334 4 . P O G L A V L J E Čvrsta točka svemira 335 s. P O G L A V L J E Vječni izvor svemira 336 6. P O G L A V L J E Dovršeni i nedovršeni procesi stvaranja u Božjoj manifestaciji 337 7. P O G I J V V L J E Božja je svijest ili univerzum objava ljubavi 338 8 . P O G L A V L J E Besmrtnost živog bića 340 9. P O G I J V V L J E Međusobna ovisnost između Boga i živih bića koja je od životne važnosti 10 . P O G L A V L J E Zašto postoje primitivnost i patnje ili epoha Sudnjega dana 342 u. P O G L A V L J E Demonska svijest ili kulminacija tame 343 12 . P O G L A V L J E Sudnji je dan kozmičko psihološko obrazovanje 344 1 3 . P O G L A V L J E Čovječanstvo u jedinstvu s Bogom 346

Tko je bio Martinus?

Danski pisac Martinus možda je najznačajnija duhovna figura 20. stoljeća. Rođen 1890 godine, vrlo skromnog obrazovanja, radio je kao pastir, a zatim u raznim mljekarama širom Danske. 1918 postaje noćni čuvar, a 1920 činovnik u uredu mljekare u Kopenhagenu. U djetinjstvu je osjećao spontanu ljubav i poštovanje prema svim ob­licima života, a u mladosti javno iznosio otpor prema nošenju oružja ili jedenju mesa, odnosno tijela drugih živih bića. A onda je 1921. godine mljekarski pisar doživio spontano duhovno iskustvo koje klasična duhovna literatura naziva prosvjeUjenjem, stekao je kozmičku razinu razumijevanja i svjesno doživio vlastitu besmrtnost i prisutnost Boga. Nakon ovog uvida Martinus je počeo sam pisati. Vremenom je nastao TREĆI ZAVJET, sabrana djela koja sadrže 7 tomova knjige "Livets bog", 4 toma knjige "Vječna slika svijeta", djelo "Logika" te tridesetak manjih knjižica s različitim temama koje su upravo prevedene i na hrvatski jezik. Kroz TREĆI ZAVJET Martinus otkriva i znanstveno dokazuje slijedeće : činjenice

— postojanje Boga — besmrtnost živog bića — reinkarnaciju — kozmičku spiralu života — ni i k roko /11 l o s , međukozmos, makrokozmos — univerzalnu ljubav kao osnovnu ideju svemira — istovjetnost živih bića s Božanstvom,

vremenom, prostorom i vječnošću — činjenica da nitko ne može činiti zlo i nitko ne

može iskusiti zlo — činjenicu da je sve vrlo dobro

Do sada izdana Martinusova djela na hrvatskom jeziku

MISTERIJ MOLITVE

IDEALNA HRANA

SUDBINA ČOVJEČANSTVA

PUT U RAJ

KROZ VRATA SMRTI

LIVETS BOG I

VJEČNA SLIKA SVIJETA I

USKRS

U pripremi

LIVETS BOG (KNJIGA ŽIVOTA) II. DIO

VJEČNA SLIKA SVIJETA II. DIO

više o martinusovoj kozmologiji na

www.martinus-cro.net