marksova kritika hegelove filozofije

Download Marksova Kritika Hegelove Filozofije

Post on 25-Sep-2015

36 views

Category:

Documents

8 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

filozofija

TRANSCRIPT

Marksova kritika Hegelove filozofijeSuvremena njemaka kritika toliko se bavila sadrajem staroga svijeta, njen razvitak je tako snano bio obuzet graom da je dolazilo do potpuno nekritikog odnoenja prema metodi kritike i do potpune nesvjesnosti o djelomino formalnom, a u stvari o sutinskom pitanju: kako se mi odnosimo prema Hegelovoj dijalektici? Nesavjesnost u odnosu suvremene kritike o Hegelovoj filozofiji uope, aosobito prema dijalektici bila je tako velika da su kritiari kao traus i Bruno Bauer, prvi potpuno, a drugi u svojim Sinopticima(1) (gdje nasuprot trausu, umjesto supstancije apstraktne prirode stavlja samosvijest apstarktnog ovjeka), pa ak i u Otkrivenom kranstvu(2), bar potencijalno, jo potpuno proeti Hegelovom logikom. Tako se, na primjer, u Otkrivenom kranstvu kae:Kao da samosvijest zato to postavlja svjet ne postavlja razliku i kao da u tome to proizvodi samu sebe, jer opet ukida razliku onoga to je proizvela, budui da ona sama postoji samo u proizvoenju i kretanju same sebe kao da u tom kretanju nema svoj cilj itd., ili: Oni (francuski materijalisti) nisu jo mogli vidjeti da je kretanje univerzuma tek kao kretanje samosvijesti postalo zbiljski za sebe i da se spojilo s njim u jedinstvoTo su izrazi koji se ni svojim rjenikom ne razlikuju od Hegelova shvaanja, nego ga, naprotiv, doslovno ponavljaju.Kako su ti ljudi za vreme akta kritike bili malo svjesni (Bauer, Sinoptici) svog odnosa prema Hegelovoj dijalektici, i kako je neznatno porasla njihova svjesnost i poslije materijalne kritike, dokazuje Bauer kad u svojoj Dobroj stvari slobode(3) neskromno pitanje gospodina Grupea a ta s logikom odbija tako da ga upuuje na budue kritiare.Ali i sada poto je Fojerbah kako u svojim Tezama u Anekdota, tako i opirno u Filozofiji budunosti oborio u zametku staru dijalektiku i filozofiju, poto je spomenuta kritika, koja nije mogla izvriti to delo, nego je naprotiv vidjela da je djelo izvreno, proglasila sebe istom, odlunom, apsolutnom kritikom koja je za sobom naistu, poto je u svojoj spiritualistikoj nadutosti cjelokupno historijsko kretanje svela na odnos ostalog svijta koji, njoj nasuprot, pada pod kategoriju mase(4) prema samoj sebi i sve dogmatske suprotnosti svela na jednu dogmatsku suprotnost izmeu svoje vlastite mudrosti i gluposti svijeta, izmeu kritikog Krista i ovjeanstva kao gomile, poto je svoju vrlinu dokazivala svakog dana i svakog sata na tuposti mase, poto je konano kritiki najavila sudnji dan govorei da se pribliava dan kad e se cjelokupno propadajue ovjeanstvo okupiti oko nje, da e ga ona razdjeliti u grupe, a svaka e posebna gomila dobiti svoj testimonium paupertatis, poto je u tampi objavila svoju uzvienost nad ljudskim osjetima kao i nad svijetom nad kojim ona vlada u uzvienoj osamljenosti, doputajui da se samo s vremena na vreme s njenih sarkstinih usana zaori grohotan smjeh olimpijskih bogova nakon svega toga zabavnog ponaanja idealizma (mladohegelovstva), koji izdie u obliku kritike, taj idealizam nije izgovorio ni slutnju da treba kritiki razraunati sa svojom majkom, Hegelomvom dijalektikom, tovie, nije znao pokazati ak ni kritiki odnos prema Fojerbahovoj dijalektici. To je potpuno nekritino dranje prema samom sebi.Fojerbah je jedini koji se ozbiljno, kritiki odnosi prema Hegelovoj dijalektici i koji je uinio istinska otkria na tom podruiju; on je uope pravi pobjednik nad starom fiolozofijom. Veina djela i skromna jednostavnost s kojom ih daje svijetu stoje u udesnoj suprotnosti prema ponaanju drugih.Veliko Fojerbahovo djelo jest:1. dokaz da filozofija nije nita drugo ve religija stavljena u misli i misaono izvedena; dakle, drugi oblik i nain postojanja otuenja ovjekova bia, koji takoer treba osuditi;2. zasnivanje istinskog materijalizma i realne nauke na taj nain to drutveni odnos ovjeka prema ovjeku Fojerbah ini isto tako osnovnim principom teorije;3. suprostavljanje negaciji negacije, koja tvrdi da je apsloutno pozitivno, pozitivnog koje se osniva na samom sebi i koje je pozitivno osnovano na samom sebi.Fojerbah objanjava Hegelovu dijalektiku (i tako zasniva polazak od pozitivnoga, od osjetilno-izvesnoga) na sljedei nain:Hegel polazi od otuenja supstancije (logiki: beskrajnog, apstraktno opeg), od apsolutne i fiksirane apstrakcije to jest, popularno izraeno, on polazi od religije i teologije.Drugo: on ukida beskrajno, postavlja zbiljsko, osjetilno, realno, konano, posebno (filozofija, ukidanje religije i teologije).Tree: on ponovo ukida pozitivno, uspostavlja opet apstrakciju, beskrajno. Ponovo uspostavljanje religije i teologije.Fojerbah, dakle, shvaa negaciju negacije samo kao protivrjenost filozofije sa samom sobom kao filozofiju koja potvruje teologiju (transcendenciju itd.) poto ju je negirala, dakle, potvruje teologiju nasuprot samoj sebi.Pozicija ili samopotvrivanje i samoafirmiranje koje lei u negaciji negacije svhaeno je kao pozicija koja samoj sebi jo nije sigurna, te je stoga proeta svojom suprotnou koja sumnja u samu sebe i zato joj treba dokaz, koja sebe, dakle, ne dokazuje pomou svoga postojanja, nego je shvaeno kao jo nepriznata pozicija i stoga joj se direktno i neposredovano suprostavlja pozicija osjetilno izvjesna, koja se osniva na samoj sebi.Ali time to je Hegel shvatio negaciju negacije, s obzirom na pozitivan odnos koja u njoj lei, kao jedini istinski akt i akt samopotvrivanja svega bitka, on je naao samo apstraktan, logian, spekulativan izraz za kretanje historije, koja jo nije zbiljska ovjekova historija kao pretpostavljenog subjekta, nego je tek akt proizvoenja, historija nastajanja ovjeka. Mi emo objasniti, modernoj kritici nasuprot, i apstraktan oblik i razliku koju to kretanje ima kod Hegela prema istom procesu u Fojrbahovoj Sutini kranstva ili tovie, kritiki oblik toga kod Hegela jo nekritikog kretanja.Jedan pogled na Hegelov sistem. Mora se poeti s Hegelovom Feomenologijom, pravim izvorom i tajnom Hegelove filozofije.FenomenologijaA. Samosvijest.I. Svijest. ) Osjetilna izvjesnost ili Ovo i mnjenje. ) Opaanje ili stvar sa svojim svojstvima i obmana ) Sila i razum, pojava i nadosjetilni svijet.II. Samosvijest. Istina vlastite izvjesnosti. a) Samostalnost i nesamostalnos samosvijesti, vladanje i ropstvo. b) Sloboda samosvijesti. Stoicizam, skepticizam, nesretna svijest.III. Um. Izvjesnost i istina uma. a) um koji promatra; promatranje prirode ili samosvijesti. b) Ostvarenje umne samosvjesnosti pomou sebe sama. Zadovoljstvo i nunost. Zakon srca i ludilo tatine. Vrlina i svjetski tok. c) Individualnost koja je sebi realna po sebi i za sebe. Duhovno carstvo ivotinja i prevara ili stvar sama. Zakonodavni um. Um koji ispituje zakone.B. DuhI. Istinski duh: obiajnost. II. Sebi otueni duh, obrazovanost. III. U samoga sebe izvjesni duh, moral.C. Religija.Prirodna, religija umjetnosti, objavljena religija.D. Apsolutno znanje.Kao to Hegelova Enciklopedija poinje Logikom, istom spekulativnom milju, i zavrava se apsloutnim znanjem, samosvjesnim filozofskim ili apsolutnim duhom koji shvaa samoga sebe, to jest nadljudskim, apstraktnim duhom, tako cijela Encoklopedija nije nita drugo ve razvijena sutina filozofskog duha, njegovo samoopredmeivanje; kao to i filozofski duh nije nita drugo ve otueni duh svijeta koji se unutar samog otuenja shvaa misaono, tj. apstraktno. Logika novac duha, spekulativna, misaona vrijednost ovjeka i prirode njihova sutina koja je posatala sasvim indiferetna prema svakom zbiljskom odreenju i zato nezbiljska ospoljeno miljenje koje stoga apstrahira od prirode i zbiljskog ovjeka, apstraktno miljenje. Spoljanost tog apstraktnog miljenja priroda kakva je za to apstraktno miljenje. Ona mu je spoljanja, njegov samogubitak; a on je shvaa i spoljanje, koa apstraktnu misao, ali kao ospoljeno apstraktno miljenje napokon duh, to miljenje koje se vraa na svoj vlastiti izvor, koje jo uvijek za sebe vai kao antropoloki, fenomenoloki, psiholoki, moralni, umjetniko relegiozni duh, dok se napokon ne nae i ne odnosi kao apsolutno znanje u apsolutnom, tj. u apstraktnom duhu, i ne primi svoje svjesno i njemu odgovarajue postojanje. Jer njgovo zbiljsko postojanje jest apstrakcija.Dvostruka greka kod Hegela.Prva se najasnije ispoljava u Fenomenologiji kao pravom izvoru Hegelove filozofije. Ako je on na primer, shvatio bogatstvo, dravnu mo itd. kao ovjekovu biu otuene sutine, to se dogaa samo u njegovom misaonom obliku Oni su misaona bia stoga samo otuenje istog, tj apstraktnog filozofskog miljenja. Ono od ega su otueni ti predmeti i emu se suprotstavljaju prisvajanjem zbiljnosti, to je upravo apstraktno miljenje. Filozof uzima sebe dakle opet apstraktan oblik otuenja ovjeka kao mjerilo otuenja svijeta. Cjelokupna historija ospoljenja i cjelokupno vraanje ospoljenja, nije stoga nita drugo ve historija proizvodnje apstraktnog tj. apsolutnog miljenja, logikog spekulativnog miljenja. Otuenje, koje je stoga prvi interes tog ospoljenja i ukidanje tog ospoljenja jest suprotnost izmeu po sebi i za sebe, izmeu svijesti i samosvijesti, izmeu objekta i subjekta, tj. suprotnost apstratnog miljenja i osjetilne zbiljnosti ili zbiljske osjetilnosti unutar same misli. Sve ostale suprotnosti i kretanja tih suprotnosti su samo privid, omota, egzoterian oblik tih jedinih interesatnih suprotnosti, koje sainjavaju smisao drugih profanih s[ uprotnosti] . Ono to je shvaeno to se ovjekovo bie u suprotnosti prema samom sebi opredmeuje neljudski, nego to se opredmeuje u razlici od apstraktnog miljenja i u suprotnosti prema njemu.Prisvajanje ovjekovih sutinskih snaga koje su postale predmeti i tui predmeti jest dakle, prvo, samo takvo prisvajanje koje se odvija u svijesti, u istom miljenju, tj. u apstrakciji, prisvajanje tih predmeta kao misli i kretanja misli, zbog ega ve u Fenomenologiji uprkos njenom posve negativnom i kritinom obliku i uprkos kritici koja je u njoj stvarno sadrana i koja esto antipicira kasniji razvitak lei latentno, postoji kao klica, kao potencija, kao tajna, nekritiki pozitivizam, a isto tako nekritiki idealizam kasnijih Hegelovih djela to filoz