MARKO VEŠOVIĆ

IZVODI IZ NEOBJAVLJENEKNJIGE "MRZITELJ"

Ćosićevo i Bećkovićevo lice ostalo je naprosto neumiješano u zločin koji supropovijedali. Znamo da su obojica mnogo veći nacisti od Noga. Znamo poučinku njihovih riječi. Jesu veći, ali ne i požrtvovaniji. Jer Nogo je Sorabespasavao od hazarske sudbine. To jest od iščezavanja. Znamo da su njih dvojicamnogo više nanijeli zla i nesreće nesrbima, što poglavito znači Bošnjacima, aliideološko zlo u Nogi gorjelo je mnogo ličnijim plamenom. U Noginom zalaganjuza klanje bilo je toliko lirske vatre da se ponekad činilo: taj huška Srblje dakopaju temelj kumovske kuće, a ne da progone, pale, ruše, siluju, ubijaju...

Srpski pjesnici

Devedeset treće, odveo me moj Bjelopoljac i pjesnik Faiz Softić na Kovačečovjeku kome je, od brojne porodice, ostala šestoipogodišnja kćerkica. Usputsmo razgovarali o svemu i svačemu. Razmjenjivali ratne bisere. Zapisujempregršt.Faiz priča o svom suborcu koji od početka rata ne prestaje čeznuti da postanekomandir čete. Nedavno, nakon što se istakao na Igmanu, činilo mu se da muse ukazala prilika za ostvarenje svog sna i, sjutradan, među borcima stao je davatreno agituje sebi u prilog. ≪Da me izaberete“, veli, “za komandira, pa da seova revolucija polako privodi kraju≫.Ja Faizu pričam šta sam čuo od Hama. Nisu Muslimani državotvorni narod, dabog kaže. To je naviklo da drugi za njega brine, da drugi za njega misli. PrvoTurska, pa Austrija, pa Jugoslavija. Nema osjećanje da je država njegova. Da je idržavno njegovo. U mom naselju granata pogodila trafostanicu. Jedan komšijaodmah uzme aparat i ugasi požar. Kasnije dođe jedan iz Valtera Perića: “Ko jerazvalio vrata od trafostanice?". “Ja”, kaže komšija. “Ugasio sam požar da namkuće ne izgore”. “Ma ko si ti da gasiš požar kad je ovo državno?“Faiz priča kako se Jakub, njegov brat od strica, mjesecima oštrio za odlazak uTursku, gdje su mu žena i djeca koje nije vidio od početka rata. ≪Sprema sevani, a nikako da se ukani, ko u hladnu vodu≫, rekla je Rava, Faizova sestra. A jase sjetih poređenja koje sam čuo na ulici od prosijedog ali još stojačkoggospodina: ≪Vazda ti je on bio nekako po strani i odvojen kao palac od ostalihprstiju≫.Čovjek sa Kovača nam je za dva sata napričao naramak stvari koje će morati dapričekaju ≪milost uobličenja≫ u književni tekst, jer su preteške i preozbiljne. Jošmi lebdi pred očima lice njegove šestoipogodišnje kćerke sa očima kao trnjine –u njima mu je sva životna snaga. Zato, ili ponajprije zato, strašni gubici ga nisurazlupali u paramparčad. Shvatam ga posve, i to iznutra.U stovrsnim patnjama, kojima su za vrijeme opsade i moj duh i moje tijeloizloženi u sarajevskim tmušama, ponekad sam, spuštajući glavu na jastuk, svelikom slašću mislio, kao na osloboditeljku, kao na blagu majku, na smrt kojabi te noći mogla sa Trebevića sletjeti u moj san, i zamišljao kako će mi duša, saonog svijeta, gledati odbačeno tijelo sa olakšanjem koje ide do blaženstva,

onako kao što sam, na ovom svijetu, u mladosti, gledao sazuvene cipele koje sume vazdan krvnički žuljale. Tren potom zgrozio bih se od svojih maštanja: smrtkoja bi me stigla u snu ne bi izbjeglo ni moje dijete koje diše kraj mene. Danasmi je jasno: što sam u ratu sačuvao pamet, i što sam iz rata iznio neokaljanudušu, to treba da upišem prvenstveno u zaslugu mojoj kćeri.Naš sugovornik čak bješe sačuvao sposobnost da se šali. U jednom trenutku jepogledao niza se, pa kaže: “Kad bi svak skinuo s mene ono što je njegovo, ostaobih go ko pištolj. Ovo je Igorovo”, i lupi desnicom po lijevoj cipeli, zapravo pocrvenoj mokasinki. “Dok ja ovdje čekam granatu na kojoj je ćirilicom napisanomoje ime, eno Igora u Berlinu, gdje uspješno ganja biznis. Njegove mokasinedala mi njegova majka, pred polazak u Split, da joj taj peškeš otvori pute. Kadhodam ulicom, nekad mi se čini kao da sam lijevom nogom nogom na splitskojrivi, a desnom na jednoj od šest željezničkih stanica u Berlinu, jedino ne znamna kojoj.A ovaj džemper mi je poklonila Midhatova sestra. Midhat je razgulio uEnglesku, nekoliko mjeseci uoči rata. Kad se Karadžić u Parlamentu našalio dase mi Muslimani možemo nadati nestanku, Midaht je rekao: ‘Jebo ti take šale’.Pa je sjeo u avion, i eno ga danas radi u jednom londonskom računarskomcentru. Pred rat, dvije i po godine, uzalud je ovdje čekao posao. Nedavno mi jeporučio: da znam broj Karadžićeva žiro-računa, uplatio bih mu pristojnu svotu,jer je taj gospodin zaslužniji nego iko što sam danas svoj čovjek. I da ti neduljim: ovo perje na meni je ko Bosna. I ono je triput multi. I srpsko i hrvatsko imuslimansko. I balijsko, i ustaško i četničko, ko više voli. Ulazilo je u crkvu, ukatedralu, u džamiju, klanjalo je i krstilo se punom šakom i s tri prsta, postiloRamazan i jelo krmetinu. Pa nekad zebem: ako Karadžiću njegovi dojavljivačipomoću ogledala i baterijskih lampi dohabere u šta sam obučen, od mene ćeostati taman koliko je od Bosne ostalo u Kozarcu!≫Kad smo završili razgovor, moj se sugovornik spremao da ide na položaj.Gledajući kako se obuva, prevrćem po glavi njegovu rečenicu: “Do ovog rata janišta nisam ni mislio, nego kao tikva niz vodu”. Nije mu ovo prvi put da kćerkicuostavlja kod komšinice, ali njoj danas preteško pada što otac odlazi iz kuće.≪Kud ideeš?≫ Njena se žalost zrcalila u otezanju samoglasnika koje je znakgotovosti na plač. ≪Na položaj.≫ ≪A štooo na položaj?” “Moram.” “A štomoraaš?” Zato što sam vojnik.” “A što moraš da si vojniik?“ ≫Moram, zlato. Danema nas vojnika, sišli bi s brda srpski pjesnici da mi i tebe zakolju.≫U isti tren meni pred oči iziđe Rajko Nogo. To je onaj Srbin, odgojen u BiH aprevaspitan u Ćosićevoj vučjoj jami, koji je u ratu teritorije u Hrvatskoj i u BiHšto ih je posjela srpska čizma nazivao Potencijalnom Srbijom. Vidjeh ga kako načelu velike gerge pjesnika slazi s Trebevića da zakolje curicu sa očima kaotrnjine.

I sad mi je zagonetno: zašto baš Nogina, a ne faca Radovana Karadžića? IliBećkovićeva? Ćosićeva? Đogova? Isakovićeva? Kilibardina? Kaporova?Crnčevićeva? Toholjeva? Hajde znaj. Nije se jednom desilo da moja uobraziljakrene putem koji mi je djelimično, ili posve neshvatljiv.Možda zato što znam Noga mnogo bolje nego ostale? Možda zato što mi jeNogo bio jedan od tri najbolja prijatelja koje sam do rata imao, pa mi jepreobrazba kuma u nacistu bila najveći stres? Nagađanja me nisu dovela ni dokakve čistine. Predložiću objašnjenje koje nije dovoljno, ali bolje nemam:možda zato što se, od početka srpskih osvajačkih ratova, zlikovačka ideologija,

koju je Nogo prigrlio kao curica plišanog medu, s njegovog lica čitala mnogojasnije nego s lica ostalih ideologa genocida. Ali ovo nije dovoljno preciznorečeno.U izvještaju, sačinjenom nakon ispitivanja engleskih vojnika zarobljenih uSahari, Gebels je pisao Hitleru: “U njima nema nikakve ideologije, moj fireru,oni su u stvari lišeni bilo kakvih ljudskih osobina”. Na Noginom licu čitko jeispisana ova naglavce posađena ljudskost: njegova njuška mi je godinamanedvosmisleno kazivala šta je ideologija, kad postane glavni, da ne kažem ijedini sadržaj čovjekov, u stanju da s robom božjim uradi iznutra. Na Nogi je taideologija vidljiva koliko i njegovo odijelo. Na drugima nije. Nije toliko.Ćosićevo i Bećkovićevo lice ostalo je naprosto neumiješano u zločin koji supropovijedali. Znamo da su obojica mnogo veći nacisti od Noga. Znamo poučinku njihovih riječi. Jesu veći, ali ne i požrtvovaniji. Jer Nogo je Sorabespasavao od hazarske sudbine. To jest od iščezavanja. Znamo da su njih dvojicamnogo više nanijeli zla i nesreće nesrbima, što poglavito znači Bošnjacima, aliideološko zlo u Nogi gorjelo je mnogo ličnijim plamenom. U Noginom zalaganjuza klanje bilo je toliko lirske vatre da se ponekad činilo: taj huška Srblje dakopaju temelj kumovske kuće, a ne da progone, pale, ruše, siluju, ubijaju.Njihovo je zlo djelovalo nekako objektivno. Kad Ćosić veli: “Titovo doba jenajgore doba u istoriji srpskog naroda, njegova vladavina počinje krvlju, a trajeprljavštinom i okončaće se opet krvlju, jer je naš život toliko prljav da se jedinokrvlju može očistiti”, to zvuči gotovo kao Pitagorin poučak: glas kojim ≪pogonskikalemar iz Velike Drenove≫ – kako je Gedžu zvao Miodrag Bulatović – poziva na≪očistilačko≫ krvoproliće, bezlični je glas Historijske Nužnosti.Nogino zlo je krajnji stepen subjektivizacije velikosrpskog projekta. Kad kaže:≫Zar se naša braća Muslimani ne boje naše krvi nenamirene?≫, to govori ratnihuškač koji, pozivajući Srblje na namirivanje krvi, ne samo da je slijep,hotimično slijep, za povijesne činjenice, nego i, opijen vojnom silom kojom jeSloba raspolagao, izvlači lični užitak iz prijetnji koje će zadati strah neuporedivoslabijem neprijatelju.

Ukratko, Nogo je, kao inidividuum, mnogo opakiji od njih dvojice. Govorim obiću, ne o učinku. Kad ga vidim na ekranu, nerijetko se sjetim njegovogpredratnog stiha: ≪Nas treba pobiti što gadovi žive≫! Njegovo današnje licenapravljeno je prema tom stihu kao prema krojačkom ≪šnitu≫. Ondašnji Nogo,naravno, nije rekao ko su gadovi, a danas je posve izlišno pitati ga, jer jeposljednjih petnaestak godina potrošio na lociranje i identificiranje gadova.Valjda stoga, ili ponajprije stoga, nisam mogao zamisliti Ćosića ni Bećkovićakako kolju muslimansku curicu s očima kao trnjine, jer oni su tu da je posvehumano presele na ahiret, a Noga sam itekako mogao. Prva dvojica su zaduženiza oštrenje kama kojim će tuđa ruka da obavi zlikovački posao, a lijepo moguzamisliti Noga kako oštri kamu i potom, na dječjem grlu, isprobava njenuučinkovitost.U Noginim očima, pravoslavac koji nije podržavao istrebljivačku ideologiju,skovanu u SANU, bio je lišen ljudskih svojstava: takve je, uoči rata u BiH –jednom metafom čija je otrcanost zbilja dostojna današnjeg Noge – pretvorio užabe, a divljaštva koja su Srbi napravili diljem propale Juge bila su mu dokazduhovne nadmoći i moralnog zdravlja naroda sa tri prsta, čak razlog više zaNoginu oholost. Za ono kurčenje koje je, i prije klanja, znalo biti neshvatljivo:

≪Pogledaj ga, napuhan je kao žaba≫, rekla je jednom Ruskinja Marina, suprugaNovice Petkovića. Bilo je to u vrijeme dok je Nogo živio u Sarajevu. Njene očistrankinje bile su osupnute onim na šta smo mi bili navikli, da ne kažemoguglali: Nogo se vazda držao kao statua koja je netom pobjegla iz galerije gdjesu izloženi u mramoru isklesani geniji. Danas, kad ga vidim na ekranu, nerijetkomi prođe kroz glavu Volterov stih: ≪Zar bi taj mogao zavidjeti ikome u vasioni?≫Jeste, Ćosić i Bećković bili su zaduženi za ladno filozofiranje, koje vodi uistrebljivanje ili protjerivanje nesrba, a potom za još ladnije filozofiranje koje ćeetničkom čišćenju i genocidu podariti puno civilizacijsko dostojanstvo, pretvoritiga u visoko moralan čin. Dočim je Nogi Velika Srbija prožela gestikulaciju,mimiku, jezičke obrte, držanje pred kamerama, boju glasa kad govori umikrofon, njegov dah, negov hod takoreći. U licu ovog ratnog huškača, koji≪reži iz jazbine u kavzi sa celim svetom≫, kako bi rekao Milan Kašanin,velikosrpsko zlo je doživjelo krajni stepen personalizacije. I kad propadnevaseljena, Nogo će ostati Srbin sa dušom do Kavlovca, Kavlobaga i Vivovitice.Valjda sam zato, ili ponajprije zato, o Nogi često pisao, zapravo sudarao se snjime ≪kao sa kakvim ormanom smeštenim na sred sobe≫, što reče Kiš, pa se zatrinaestak godina, koliko seciram četnike, sama od sebe napisala knjiga onjemu.

ŽIVINA

Bog se sprda sa siromahom

To je bilo – priča Tomo Klarin – odma posli rata. Bija u nas Ive Maškarin. Ribar.Oću reć siromaj. Jema je sebe, ženu, brodić ča se gajeta zove, i troje dice – dvićeri i sina. Cili vik mu na moru proša, životu mu na vodi osta, a nije se zna kupat.Bija je suv ka bakalar, uvik je gleda prida se ka da je što izgubija, pa to traži. Bijaje od maloga zbora, a i ča bi, boga ti, jema siromaj rijet ikome?Jedno popodne, on i žena mu Ane upute se u Kornate da vuku malu tratu – tovan je mriža, sto i pedeset metar dugačka, a veže se jednin krajen za rivu. Bacilimrižu ka’ se smračilo, vukli, ma zalud, nima ni ljoge. Oko pola noći tili se domavrnit, ma kako će, sunca ti, natrag prazni, a u kući jemadu dvi-tri šake brašna odframentuna za učinit malo skroba. Oko pola noći naiđu na gavune, to je ka malasrdela, krljušti jema ka šaran, slatka ka med. Naiđu na gavune u uvaliciPotkurba. Je, tako se zove.Jema u nas vaka priča: Austrijanci, ka’ su zavladali ovin krajen, došli da pitajukako nan se koji otok zove, to im tribalo zar za nacrt vojne karte, vrag će im gaznat. I pitali: kako zovete oni otok? A judi se uzeli sprdat: ono je, velidu, Babinaguzica. A oni drugi? Velika kurba. A oni treći? Potkurba. Austrijanci sve to lipozapisali i ostalo tako do danas. A ko će znat je li to istina?I ulovili u toj uvalici tries-četres kila gavuna. Bacili mrižu još dvaput. I uvate jošdvisto, dvisto pedeset kila. A u te dni bija niki post, bilo uoči Božića, katolički olipravoslavni, ne znan, ama se riba puno kupovala. Obradova se Ive: bit ćešolada.Ma ka’ je tribalo iti doma, digne se strašna bura. Usidre se na otoku Smokvica,jema tu uvala šta se ka bičva uvlači u otok, ostanu tu dva dni, preko nji’ bilabura, a štitija i’ kraj. Je, kopno u nas zovu kraj, ima poslovica: fali more, drž sekraja. Tu su jemali ribu za iće i vodu za piće: uz rivu otoka bunari su s bočaton

vodon. Tako se zove ka’ se živa voda miša sa slanon. Bila zima, oko nule, to je zaribu najpogodnije, pa su dva dni tu stojali a ribi ništa: ukvarila se nije.Ka’ se bura završila, iskoristili par sati i burdižali na jidra, bidna i nikaka, kaka ćebit siromaška jidra. Je, burdižanje to je ka’ brodicon ideš cike-cake, i šes putaveću površinu preploviš no ka’ ideš onako. Dojdu u uvalu Murtar, niki je zovuSveti Nikola, a mi ovdi kažemo Solana. Jerbo se tu riba soli. Pristanu u tu uvalu,pa doma piške. Dojdu oko ponoći: njina dica i ostala fameja ožalili i oplakali Iva iženu mu, pa zamišali skroba da jidu. Presvuku se tu, uzmu malo onega skroba,pa opet razapnu jidra da stignu u Šibenik u cik zore i što boje ribu prodadu. Udvi ure krenuli za Šibenik, sve cike-cake, cike-cake, burdižali, e bura zimi uzmepo sedan-osan dana, al se diže i pada. Je, jača i slabi. Ti dvanes milja doŠibenika plovili su četiri debele ure.Dojdu u peškariju, pijacu od riba, ma ribe nima, a boga ti, kako će jemat ka’ jedva dana bila bura, nikor nije na more izlazija, a riba za post uvik skupja no uobično vrime. Ive je jedini, znači, ima ribu i proda je po zlato. Bija je siromaj,kakor je naprid rečeno, pa nek jednon i njega Bog vidi, nek jednon i on lipozaradi, pravo je, je l tako? Ma od ti’ šolada nisu se ni najili.Ajmo se sa’ naist, jemamo šolde, veli žena. Jemamo vitar, veli Ive, nego dakupimo kruva i jednu pivu pa da gremo doma. Inbarkali se u gajetu, izili veknukruva i zalili pivon, pa protiv vitra, sve cike-cake, natrag doma.Ka’ su bili na pola puta, kod Vodica, to se Prvič zove, di su vrata meju dva otoka,veli Ive: “Nika’ nismo voliko para uvatili, an?“ A u ženi uvik po jedan vrag sidi iuvik je gotov mišat se u jucke posle. Veli mu žena: “Da vidimo koliko i’ jema?“Tila se, bidna, obradovat odma’ – nije mogla strpit se doma da stignu. “Sa’ ću i’ja pribrojit“, veli Ive. U Šibeniku je brzo proda ribu, pa nije ima vrimena brojit, anije prid sviton ni smija brojit pineze. Ele, oni vrag iz žene nije ga puštija dojtidoma pa tamo brojit pineze.Izvadija Ive pare, bilo mirno, bija mali, mali burin, broji Ive novce, ruke su mudrćale, od sriće, od studeni, od umora, odjednon naiša reful od bure. Je, udaracod bure. Iznenadija ga fortunal, istrgne vitar Ivi šolde iz ruke i ponese sve doelera, a bura otira gajetu naprid, ne moreš lako skalat jidra: ka’ je gajeta stala,bija je milju daleko od onega mista di mu je vitar novce istrga.Kad se vratija onamo di su mu šoldi iz ruke utekli, pogleda je u more: jedan dilšolada potonija, ma se lipo vide kroz vodu, a drugoga dila nima. Šta će, bidan?Da skače u vodu? Ma kako će, milogati boga, čovik skakat ka’ je siječanj? A Ivese nije zna ni kupat. Ovamo-onamo, nije moga nikako te šolde ničin zakučit, abura opet diže se, te oni krenu doma da glavon ne plate pineze.I taman ka' je tija ulist u kuću, dojde mu ideja: pare je mogla ona kurba od burebacit na Tijat i na Logorun. Nije se ni odmorija: presvuka se, stavija jidra, bidna ičemerna, pa krene kako bi moga stić do zore na otoke. Dojde na Logorun i naTijat, tražija cili dan, gornju stranu otoka pretražija, al šoldi nima. Ni ljoge.Potonilo sve.Šta će, vrne se doma opet, a onda mu došla druga ideja: ka’ je oni novac uša uvodu, morebit je otiša na drugu stranu. Pensa je da je te pineze moga na drugustranu odnit kurenat. Morska struja. Opet turi jidra, pa cike-cake, cike-cake,dojde na drugu rivu, suprotnu, na Srimu. Ma oćeš vidit šolde! Ni naša elera.Šes dni ovo trajalo, ovi ludi posa. Prvi dan vata ribu. Drugi i treći, bura ga držalana Smokvici. Četvrti, prodava ribu u Šibeniku. Peti i šesti, tražija novce pootocima. Na kraju bilo ništa. Triba me ustrilit ka pasa, vika je. Utopija se ja,dabogda, i tilo mi se ne našlo, vika je. I još je ništo besidija, ma se zaboravilo.

Davno je bilo.Tako van je to. Bog se sprda sa cilin sviton a di neće sa siromajon.

Pas

Priču o šoldima koje je odnijelo more čuo sam na ostrvu Murter kod Šibenika,gdje sam ljetovao 1990. godine. Kao da je, u njoj, roman Starac i more sažet natri stranice, i na dalmatinsku ispričan. Nisam je snimio na kasetofonu, koji nisamni imao, niti sam je odmah zapisao, jer ni sekunde nisam htio biti pisac, da nebih sebi pokvario ljetovanje, najljepše u mom životu. Hoće to, bude to predkijamet: otškrinu ti se vrata raja koji tren prije nego što se stane prolamatipakao.Dvadesetak dana nakon povratka u Sarajevo, priča mi se vratila u glavu i nijehtjela da iz nje iseli sve dok je nisam zapisao, tačnije: dok nisam sjeo daprovjerim koliko sam dalmatinskoga govora usvojio iz knjiga, sa filmova,televizijskih serija, i na ljetovanjima? Bio sam srećan, da ne kažem i blažen, kadje dijalekat pristao da sluša moje pero, makar i na tri stranice, jer A. G. Matošreče: teže je naučiti dijalekat nego strani jezik.Zbilja ne znam koji mi je vrag, potom, prišapnuo da priču pokažem RajkuPetrovu Nogu koji je, u te dane – saznaću kasnije – kao jedan od redovnihposjetilaca Ćosićeve vučje jame, već bio postao Srbin sa dušom do Kavlovca,Kavlobaga i Vivovitice. Nakon čitanja moje priče sa Murtera – koja je mojakoliko i sa Murtera – Nogo mi je, uz preziran osmijeh, kazao: ≪Ako nastavišovako, postaćeš veliki hrvatski pisac.≫Bio je to osmijeh koji je, kao šipka bubanj, pratio njegova izlaganja oprotivnicima Srbije i Srpstva. Bio je, očito, osupnut mojom nesposobnošću da segnušam nad Hrvatima u dane kad se, po opštesrpskom uvjerenju, bjehunaoštrili da “ponove genocid nad Srbima u Hrvatskoj“, uprkos tome što je Slobaraspolagao po snazi četvrtom vojnom silom u Evropi. Nogo je, potom, prešaona opis “nove ustaške države“ koju pravi Tuđman, opis ne samo nadahnut negoi nevjerojatno podroban: baš kao da su novu NDH pravili pred Nogom, unjegovom dvorištu. ≪Pas≫, pomislio sam. ≪Svaki dan sve više postaje pas!≫U to doba, naravski, nisam vjerovao u rat, mada je gotovljen pred našim očima.Uoči rata, ako ćemo pošteno, bili smo gomila blavora, stoga su mi danassmiješni svi iz kojih govori naknadna pamet, a takvih nije malo. Takvih koji su,kao, znali, gotovo u vlas, šta će se dogoditi. Namrtvo su zaboravili da smo sprvasvi listom vjerovali u Armijom armirano jedinstvo, a potom da će istorija zaobićibar naseobinu zvanu Sarajevo, da istorija tu nema šta da traži, jer ipak ne možezahtijevati, ma koliko bila Istorija, da haustor ratuje protiv haustora. A kad je ratnajzad krenuo, naš unutrašnji osjećaj, koji nas nikad nije prevario, pouzdanonam je govorio da ≪ovo neće dugo“!A da nam se valja nadati velikom zlu mogli smo zaključiti, ali smo izbjegavalizaključke, po mnogim biljezima, a evo jednog: odjednom je ljude počelo stoputjače da vezuje ono što danas skupa mrze nego ono što su juče skupa voljeli.Javilo se novo bratstvo i jedinstvo u mržnji, ljude je prestalo da spaja ono što jenajbolje u njima, a počelo da ih sjedinjuje ono što je u njima najgore. A zlo, uljudskom svijetu, kako znamo, mnogo je čvršće tutkalo negoli dobro.Mada sam i ja bio, vo vremja ono, običan slijepac, danas mogu sebi čestitati barna jednome: ideologija nije proradila u meni, jer nisam uspio, ma koliko setrudio, pronaći van sebe ništa dovoljno veliko da bi zbog toga vrijedilo pljunuti

na sebe, na sina Darinke Simeunove koja je, u djetinjstvu, dok me lema, hiljaduputa rekla: ≪Bićeš čoek ili ću te u crnu zemlju ućerati!≫A kad su Srbi prešli sa riječi na granate, Nogo će postati jedan od najvećihpropovjednika toga srpskog bratstva i jedinstva u mržnji, ali, u vrijeme kad sampisao priču sa Murtera nisam vjerovao u rat, stoga mi je bio smiješan taj svenakurčeniji nacionalni radenik koji je riječ “Srbin“ sve češće upotrebljavao kaosuperlativ od imenice čovjek, i za koga su se Sorabi svakog dana sve višepretvarali u narod od Boga stvoren s isključivom namjerom da bar nečim ukrasiovaj odvratni svijet koji je, očito, stvorio sjutradan iza pijanke. Da sam imao imrvu mozga, sjetio bih se da je i Hitler sprva bio smiješan svijetu, ali, čak i dasam se sjetio, zar je istorija ikog opametila? Istorija služi isključivo za to da, utrenucima kad bi mogla ponečem da nas nauči, bude posve prenebregnuta, jerjoj to i omogućuje da se ponavlja (iako se to krije, dodao bi Lalić). Istorija jeopaka papiga, stara više hiljada godina, kojoj zlo dođe kao eliksir besmrtnosti.

Alinogić Muhamed Rajski

I sad osjetim led oko srca kad se sjetim da sam negdje potkraj 1991. godinemogao postati Srbin Sav i Svuda. S Nogom sam, u njegovu stanu na Voždovcu,proveo noć pričajući i o Skodrome i o Modrome, što rekla Darinka, i dlaka jefalila da mi za noć naraste brada duga od Topole pa do Ravne Gore. Ona istakoju se četnici, od žalosti za izgubljenom Svobodom, puštali do pupka. I koja jebila njihovo najjače oružje protiv Hitlera.Moglo se, znači, lako desiti da ni mene ne promaši brada i da u prošlom ratuAntisrpstvo ostane bez jednog od svojih istaknutijih predstavnika, jer ne veli seslučajno u Očenašu: i ne vovedi nas vo iskušenije. A kušnja je zbilja bila jaka:Nogo je, te noći, bio đavolski rječit. Naprosto zlatoust. Ohol i zlatoust. To idezajedno: “Ohol ko i svi zlatousti“, u jednoj pjesmi kaže Nogo o samom sebi.Kako sam se odupro njegovu mađijanju, ako znam – znao me jad u očinji vid.Kao da je grafitnom olovkom uspio da mi naslika sve prelive boja na vratugolubice. Golubice Srpstva, razumije se.Pričali smo otvoreno, kao kumovi i četvrtstoljetni prijatelji. Rekoh mu da mestrah, i to veoma, jer SDS u BiH upotrebljava srpsku istoriju kao tocilo na kojojoštri kame za Muslimane. ≪Griješiš, Vešoviću, apšolutno≫, kaže Nogouvrijeđeno, gotovo ljutito. Podsjetih ga na batine koje je popio seksualnimanijak Velibor Ostojić, koji je svojedobno izbačen iz srednje škole jer se, kaoprofesor, bavio napastvovanjem učenica. Premlaćeni Ostojić je donesen nakliniku u pidžami, jer je uhvaćen s tuđom ženom i izdevetan, a Rašo je nakontoga kliknuo izmozga: ≪Počela je sječa knezova!≫ i samo što nije karađorđevskidodao: svaki svoga ubijte komšiju! Pa kažem Nogu: "Rašo ne vidi da seizhraknuo i na srpsku istoriju kad je balegu proizveo u kneza. Lakrdiju digao narazinu tragedije. Sve mi se čini, kume, da ni ti nisi ništa bolji od njih! I tebi jepočelo srpsko govno da lepo miriše≫.“Griješiš, Vešoviću“, kazao je Nogo još gnjevnije. “Pa šjeti še, majku mu, kakošam se žvao u mladošti“.“Znam“, rekoh ozareno. “Kad je Kasius Klej prešao na islam i postao MuhamedAli, ti si postao Alinogić Muhamed Rajski. Ih, koliko si cura ufatio na tu titulukoja se i meni, mogutireći, dopadala. Dobro je kad čovjek umije da se prošaljakasa svetinjom pripadanja. Ali si kasnije, kume, smrtno uozbiljio. Danas, kadgovoriš o srpstvu, ozbiljan si kao kad krv teče!”

“Pa dobro, majku mu, šjeti še kako me žovu Beograđani”.“Sjećam se“, rekoh još ozareniji. “Zovu te Ture.““E pa jebemu mater, kako bih mogao imati nešto protiv bošanskih Turaka?““Ipak me strah, kume. Počeli ste, listom, da se ponosite što ste primitivci.Grmalji. Nesoji. Čak me i zastave vaše strah”.“Šta nije u redu ša našom žaštavom?”“Puštate nepismene žene da vam vezu barjake“.“Kako to mišliš – nepišmene?”“Fino. Na svakoj zastavi, dva su vam S okrenuta naopačke. Kod vas je zavladalamoda: što nepismenije, to srpskije.”“Kume, ne šeri! Žnaš da šu to ognjila, a ne šlova”, kaže Nogo. Pa kad stade dakiti i veze, ruko nebeska! Tri debela sata mi je opisivao njakvu Srbiju nanebesima i toliko me ushitio da mu, u jednom trenu, rekoh ozaren: “Gledaj, akoikako možeš, kume, da mi u toj nebeskoj Srbiji rezervišeš plac za vikendicu.Vječitu.”Potom pređe na vekovne patnje Srba: on priča, a ja plačem ka streha. U nekadoba, stade da recituje svoje stihove: “Šrbi šu ti ko krompiri, pod žemljom šubolji.“ Sprva mi se učinje da je to prepisano od Bećkovića koji za Crnogorcekaže: “Postali smo taman ko kumpijer, sve što nam valja u zemlji je”, a onda sivelim: ma vrlo važno čija je ta slika, Nogina ili Matijina, sve je to naško, sve je toopštesrpska svojina, jebogati.Negdje pred zoru, predao sam se, taman ka Talijan, što rekli u Crnoj Gori. ≪Nemoraš dalje“, velim. “Vjerujem ti sve. Vjerujem ti i da se vi Srbi u Bosni nespremate za klanje Muslimana. Nego da se spremate za njihovo neklanje≫.Ipak, ne da Bog Marka svog. Ovo nije moje, nego posuđeno od Sidrana, alisiguran sam da je Bog, mada ga nema, te noći riješio da interveniše. To jest,sitnica je odlučila (a Boga, ako ga ima, treba tražiti ponajprije u sitnicama) da odNoginih besjedničkih pirueta, kojima bi i Kvintilijan pozavidio, na kraju budeništa, što rekao Tomo Klarin.Prešli smo na privatne stvari. Kao srpski domaćin srpskog domaćina raspitivaosam kako mu je sibijan kod kuće, ima li koliko rogatog blaga u štali, nađe li se isitnog zuba u njegovu toru, je li mu dobro rodila miva i koliko je piće pokosio?Tu doznam da mu se stariji sin Vlado razbolio od opake i tajanstvene bolestikojoj ljekari ne znaju ime. Umalo je u bolnici zijanio glavu: dali mu pogrešnudozu lijekova! ≪Štrah me za malog, živ niješam≫, veli. “Hn, hn”, kažem ja.Ponovo pređosmo na politiku, ko kad od nije, u ono vrijeme, bilo izbjega: kadgledaš kroz prozor, ne prolijeću tice, no političke krilatice; noću, s rukama ispodpotiljka, zagledan u nebesa, ne vidiš sazvježđa, no političke konstelacije. Ujednom času, Nogo se okrenuo oko sebe kao da provjerava: sluša li nas ko? Štomu je bila navika iz komunističkog vakta: kad smo u šetnji Sarajevomrazgovarali svejedno o čemu, čak i o minđi, osvrtali smo oko sebe – sluša li ko?Onda mi je zarežao u uvo: ≪Žnaš, kume, lično mišlim da hrvatski fašižam trebaporažiti vojnim putem. Neižoštavno≫. Ovoga ću se i u grobu sjećati.Tu sam te našao ležati u strani! – mislim se ja. Svoga Vlada si oslobodio vojske,a ovamo bi pobjeđivao hrvatski fašizam prosipajući krv tuđe djece. Kume likume! Svog ždrijepca, svoga karatistu, zdravog ko trijeska, dvadesetak dana sidržao u vojnom stacionaru da mu otkriju opaku i tajanstvenu bolest od koje jebolovao danju, dok je noću handrio bolničko osoblje ženskoga spola, pa pravibolesnici od njine vriske nisu mogli da spavaju. Opasno si se prolagao, kume,otkako si postao Srbenda. Pričaš mi o Vladovoj bolesti, a ja već znam i ime

ljekara koji ga je oslobodio vojske. Otvoreno je rekao: 'Jesam, oslobodio samNogovog sina. I ko god od mene zatraži, dete ću mu osloboditi vojske da uzaludne gubi glavu u Hrvatskoj'. Kume li, kume, slagao si me, oca ti očinskoga. Ako sitoliki Srbin, a Hrvati toliki ustaše, zašto smatraš da je Vladova krv preskupa dabude prolivena u antifašističkoj borbi za oslobođenje krajiških Srba odgenocidnoga poglavnika Tuđmanage?

U Potrazi za Safetom Nogom

Sad mi se čini da je rasistička živina u Nogu počela da bubri u vrijeme kad samotkrio da Noge nisu svi Srbi: ima ih i Muslimana, otkriće koje moga kuma,razumije se, nije usrećilo. Osjećajući da ga zdrecne u želucu svaki put kad mu tospomeneš, šta sam mogao do da ga što češće podsjećam na tu nemilučinjenicu?≪Aloooo!≫ – zovem ga iz Sarajeva i derem se kao seljaci kad telefoniraju. ≪Jel tostan Noogoo?" ≪Ješte”. ≪Ovdje Meša Šečić, dajte mi Safetaaa≫. U slušalici tajac.A ja, sa razmaka od 400 kilometara, vidim Noga kako po glavi premećepretpostavke: ko ga zavitlava? ≪Aloo, alooo? Jel' Beograd?” ≪Jeste≫, cijedi Nogokroz štišnute žube. ≪Jel stan Safeta Noga?≫ ≪Kakav Šafet, žaboga miloga?≫ Jaspustim slušalicu tren prije nego ću prasnuti u smijeh.≪Šta se imaš kidat?≫ – stanem ga tješiti kad ga opet nazovem. ≪Ugledaj se name. Mali milion mojih Vasojevića svojedobno je prelazio na islam. A ima i gore.Prvo s pravoslavlja pređu na islam pa, kad ga izgustiraju, vrate u pravoslavlje.Dok su su Turci bili jaki, Vasojevići su bili vanjatki muslimani. Kad su ga Turcidefinitivno popušili, Vasojevići su postali vatreni hrišćani. I onda? Treba li ja,kad na to pomislim, tri dana da ne spavam? Eto ih tamo. Nek se turče grčeunijate lutore katoliče koliko ih volja, boli me miško≫.Baš negdje u to vrijeme, zapazio sam da se s Nogovim licem počne dešavatinešto neobično čim zapodjene srpsku priču. Čudno, mislio sam. Kad ja stanemda pričam o majci Darinki, svak mi kaže da mi je tada lice triput ljepše negoobično. Dočim kad Nogo stane da veze o majci Šrbiji, lice mu se proružnja, štoje budilo u meni jaku odbojnost, želju da preduzmem nešto protiv te ružnoće,želju da se tom licu oduprem, čime znam i kako umijem.Znam da je sve što sam u ratu pisao bilo zaludno: na kraju je od svega bilo ništa,što rekao Tomo Klarin. Unaprijed sam slutio da je poraz neizbježan, ali šta ćukad je neizbježnije bilo pisanje koje bi se možda moglo svesti na ≪opiranjejednom jedinom izrazu ljudskog lica≫, da se poslužim riječima jednog kritičara oDikensu. Izrazu koji kaže da ljudski stvor lako poživotinji, što nije rijetka, nineobjašnjiva stvar, ali da pritom uživa u svom poživinčenju, čak smatra da je upravu, da je konačno izišao na pravi put i da je takav, poživinčen, bliži istini, bližiBogu, bliži vekovinim idealima svog naroda – to, bojim se, nikad neću shvatiti.Kao što Nogo nikad neće shvatiti: kako je mogućno da Veliku Srbiju pojedemačka? Na startu, Srbi raspolagali onolikom silom, njihovi protivnici imali šupaljnos do očiju, a na kraju od svega bilo ništa, što rekao Tomo Klarin. Kako je tomogućno, Bože blagi, pita se danas Nogo skupa s ostalim srpskim akademicima,kako je mogućno da u toj mjeri omane “srpska vojna veština“ kojoj su, u ratu,Slobovi telali pojali vruće slavoslove?Pitaju se zalud. I sve zaludnije. Otud, sve što danas rade i govore Nogo i ostaliinsani iz SANU i ostala sva gospoda ravnogorska redom, može stati u dvaNjegoševa stiha: Od poraza bjehu izluđeli, đetinjahu isto kao bebe.

VELIBOR MAZOVJECKI

Reče mi jedan čoek da je ≪onaj Latić≫ u Ljiljanu posvetio mikro-esej Rajku Nogu,≪Vešovićevu dvadesetogodišnjem prijatelju, pjesniku snažnog poetskog izraza, ijoš snažnije četničke...≫ – posljednju riječ ne upamtih tačno: ideologije?orijentacije? filozofije?Istina je da sam bio prijatelj, ne 20 već 27 godina s pokojnim Rajkom Nogom,poznatim srpskim pjesnikom koji je živio i stvarao na prijelazu iz 20. u 19. vijek,kako bi rekao Danijel Dragojević, ali ima jedna olakšavajuća okolnost: nisamglasao za Velibora Ostojića. Slagaće, kao kučka, ko god će reći sam glasao. Tosam prepustio Džemaludinu Latiću. Kome je, dakako, savjest potpuno čista, tajse osjeća potpuno neumiješan u svoje glasanje, te nije, biva, sporno što jeglasao da fočanski istrebljivač muslimana postane bosanski humanista decenije,nego je sporno moje predratno druženje s Nogom (nek mu je laka zemlja).Latić, koji inače smatra da ≪ni jedna usluga koju je Vešović učinio Bosni ne možega oprati od njegovoga vlahaluka≫, hladnokrvno je digao dva prsta dafočanskog koljača opere od onolike krvi. Znam, znam, glasajući da Ostojićpostane Vrhovni Bdjelac nad ljudskim pravima u Bosni, Latić je spasavaodržavu. Bistar, kakvim ga je Bog već sazdao, Latić je odmah skužio da ≪SDS saOstojićem postavlja rampu i želi dugotrajno gašenje državnog parlamenta≫.Ako se taj parlament ugasi, ni nas, je li, više nema. Jer šta nas je održalo, i štanam je krila dalo, i šta nas je napred zvalo, ako ne ono svjetsko ruglo odbosanskoga parlamenta? Latić je, kao blaženopočivši komunisti, izbirikanimajstor da vlastite podlosti pravda najvišim državnim razlozima. Priznaje da je≪pojeo g…≫, ali, odmah dodaje, to ≪g…≫ je pojedeno na braniku Jedinstvene iNedjeljive! Za koju Latić haje koliko i ≪riba za jabuku≫. Života mi moga, kad Latićprvo kaže da mene od moga ≪vlahaluka≫ ne može oprati ni Drina, a potompočne da vazi o Cjelovitoj i Nedjeljivoj, meni, od huje, dođe da uzmem konop iobjesim se. Jer vidi i ko očiju nema: glasajući za Ostojića, Latić nije samo ≪pojeog….≫, nego i svima stavio do znanja da ga boli k…. za Jedinstvenu i Cjelovitu.Glasanje za Velibora Mazovjeckog Latić prvo naziva ≪previdom≫, potom dodajekako su svi oni, biva parlamentarci bosanski, bili šokirani kad je Bijelić pročitaoime Ostojića. Dakle, prvo doživiš stres kad predlože Ostojića da bude glavni zaljudska prava u BiH a potom, prilikom glasanja, tog istog Ostojića previdiš! Stvarod koje mozak staje, Latić naziva previdom, jer je od komunista učio vještinukako se riječima kroti i poništava zaguljena realnost.Latić još reče da je tim ≪previdom≫ naša javnost bila ≪uvrijeđena≫! Boga mi,kao da je ta Naša Javnost neka vrsta pousjele gospojice koja se lako uvrijedi, jerima živce starofrajlinski pretanjene od seksualne apstinencije! Tu javnost, kojase ishavijestila, obalijestila od Latićevoga glasanja za Ostojića, našparlamentarac iz Ljiljana naziva ≪uvrijeđenom≫, jer je od komunista naučio daje stvarnost isto što i ocatna kisjelina: nerazblažena, ubila bi te, ali ako jojdoliješ ideološki hadvao, krasno se njome može začiniti stranačka salata.No možda je moje dizanje frke oko glasanja za Ostojića – rabota, u biti,promašena? Šta ako su fočanskoga nogometaša mrzitelji srpstva satanizovali?Jer sjetite se Karadžića! Eto, čak i on, ko biva, nije dobar! Čak su i njemu, eto,našli mahanu! Možete onda misliti dokle je pokojna Kominterna sa svojimpajtašem Vatikanom dotjerala u zavjerama protiv Srbalja. Jer, kad pomislim daje Karadžić mogao, bez po muke, pobiti i pet puta po deset hiljada Sarajlija,

onda bi svi mi, koje su promašili Radovanovi kuršumi i granate, umjesto što gaćeramo u Hag, trebalo da mu s kapom u ruci pristupimo, poklonimo mu se ikažemo mu: ≪Hvala ti što smo živi! Ničim to nismo zaslužili!≫Latić zna da insan na arapskom znači zaboravko i očito se nada da se ne sjećamkako je taj đetić iz Pridvoraca kao pudlica trčao za Nogom, jakim pjesnikom ajoš jačim četnikom. Misli da sam ishlapio pa se ne sjećam kako se taj ponosniBošnjak svojedobno pred Nogom prostirao kao asura. Da više ne pamtim kakoje osamdeset devete išao u Beograd, u poklonstvenu posjetu Nogu, i preklinjaoda njemu, Nogi, on, Latić, bude štićenikom. Čujte jednu pričicu:Jednom, naziva me Nogo telefonom: došao mu ≪onaj Latić≫, i donio mupjesmice: Nogo ih pročito, ali ne zna šta da mu kaže, nije siguran da to ištavrijedi. Pa nazvao mene, poznatog stručnjaka kako za poeziju tako i zaDžemaludina Latića, jer ja sam toga dečka učio kako se pišu valjane pjesmice, iNogo hoće da čuje: je li taj Latić stvarno darovit? Rekoh da jeste. Uzgred muizanaliziram nekolika mjesta iz Latićevih pjesama koja su mi se zadržala upameti. Više ne pamtim ni te stihove, ni šta sam govorio o njima. Osim jednog.Ima, velim, Latićeva pjesma koja počinje stihom ≪Pehar hlorisane vode≫. To muje dobro, taj sudar današnjega ≪hlora≫ i davnašnjega ≪pehara≫, to je odlično.Jer ≪pehar≫ pomalo posvećuje ≪hlorisanu vodu≫, pomalo je pretvara u velikaškinapitak. S druge strane, ≪hlorisana voda≫ pomalo obesvećuje ≪pehar≫,sterilizirana sadašnjost ironizira vrednote iz prošlosti, lišava ih uzvišenosti. A tuje i dvaput ponovljeno ≪h≫ koje svojim zvukom sliva ujedno prošlo i sadašnje.≪Ma ti si blesav≫, kaže Nogo, kad okončah svoje predavanjce o Latiću. Nijevjerovao da u Latićevim pjesmama ima i deseti dio od onog što vidim u njima. Umene je prejaka čitalačka mašta, koja u Latićeve stihove učitava nepostojećaznačenja.≪U pravu si, kume≫, kažem. ≪Ja jedino kad analiziram tvoje pesme ne bolujemod učitavanja i ne izmišljam ništa: sve što kažem živa je istina. A čim pokušamda analiziram stihove koji nisu tvoji, odmah počnem da izmišljam, ne znam kojimi je đavo≫.≪Pička ti materina≫, kaže Nogo na to.Ne znam koliko vremena iza toga, odem u Beograd. I uđem s Nogom u kafanu,gdje je sjedio Bećković, od Noga mnogo jači i kao pjesnik i kao četnik. IBećković, zamislite, prostudirao Latićeve pjesmice. ≪Rajko≫, kaže mu, ≪ovo sampažljivo iščitao, ali nisam siguran da je to poezija. Verovatno nije. Ali liči napoeziju! I zato, treba tog momka objaviti≫.Ovaj prizor, kao i hiljade sličnih, vjerovatno bih zaboravio da nije bilo glagola≪liči≫. Dotad, vjerovao sam da nešto može biti poezija, ili ne, ali da postoji imeđustepen, kad nešto samo liči na poeziju, a bogapitaj je li poezija, vjerovatnoda nije, e, to sam prvi put u životu čuo, tog dana, od Bećkovića.I Književne novine objave osam Latićevih pjesmica: Zatvorski nokturno, Topathei mathos, Homage Goranu, Kletva, Magia morte, Život palme, Strah odmraza, Yaqub, a Književna reč tri: Nered moje slobode, Prsten s tri kamenčića iStrah od mraza, mada su Bećkoviću samo ličile na pjesme. Jer trebalo je pomoćitome momku po izlasku iz zatvora. Tako su svojedobno dva četnika, jedan žešćiod drugog, za Latića u srpskoj javnosti probijali led.Rajko Nogo je srpski nacist. Džemaludin Latić je bošnjački nacionalist čiji minapisani ili izgovoreni stavovi, ne jednom, jako tuknu na fašizam. I mada Nogodanas kaže: ≪Onom Vešoviću nedostaje još samo da se osuneti≫, moram Latićaupozoriti da nisam pisao protiv srpskih nacista da bih se svidio bošnjačkim

nacionalistima. Čak ću otvoreno kazati: nisam siguran da Latić, kad bi mu sepružila prilika, kad bi mu okolnosti to omogućile i dozvolile, ne bi jednompostao što i Nogo. U svakom slučaju, svime što sam od početka rata radio,govorio, pisao, miljama sam daleko od obojice. Doduše, Nogo mi je danaspotpuno nerazumljiv, i kad god ga vidim i čujem kako sa tv ekrana reži, jer toviše i nije ljudski govor nego bijesno režanje na čitav svijet, sjetim se Sempruna:≪S nacistima nije potrebno raspravljati. Dovoljno ih je uništiti≫. Ali mi i Latić,nedvojbeno, svakog dana, postaje sve manje razumljiv.

NEĆE DA TUPI OŠTRICU (za Mustafu Đulizarevića)

1. Ču li, majke ti, šta priča onaj ćutuk? Te oslobodio ovo, te oslobodio ono!Jeste, koliko i moja nana sa Bara. Išao u ovaj proboj, išao u onaj proboj! Jeste,ali u onim igricama što ih je na kompjuteru, kad nije u podrumu, češljao ratcijeli. Onako kad ga pogleda, čovjek bi, jelde, pomislio: ovaj jede zemlju! A ustvari nije ni za nužnike čistiti, takav je junak. Ali ženu što ima, svaka joj čast.Oslobodilac i šta ćeš mu sad? Jedanaest mjeseci pred rat slupao se s golfom, ito mu je u ratu dugo bila odlična vadiona. Kad više nije mogao izbjegavatipušku, izboksuje da ovdje u gradu stražarči. I dogodi se, sad ne znam kojimčudom, da ga pedeset dana pošalju na Igman. Od tada, veli Fahro, gradom ideko Dučićevi jablanovi. Više se od njega ne može dahnuti. Kad njega ugledam,veli Fahro, cio mi dunjaluk dođe nemio. Ali što ima ženu, svaka joj čast.2. A je li, bogati, na koga tebi liči ovaj Oslobodilac? Pomalo na Brku, jelde? Čuj –na kog Brku? Na tvog velikog prijatelja. Na bivšeg tvoga kuma i moga jaranavelikoga. Je li da ima nešto njegovo? Ono čelo, pa ono kako palcem i kažiprstomgladi one kočićevske brkove, pa ono “š” umjesto “s”?Znaš li kad sam Brku posljednji put vidio? Uoči samog rata. Otišao ja naželjezničku stanicu, trebalo je da dođu moji iz Beograda, i ugledam Brku scijelom bulumentom beogradske raje: šljegli na onaj kongres srpskihintelektualaca.Sjećaš li se ko je bio kerber na ulazu u salu gdje se držao kongres? Kako se nesjećaš? Leovac, brate, Slavko. Posadili na vratima akademika Leovca kaopolicajca koji će određivati: ko može, a ko ne može na kongres. Zar si zbiljazaboravio kako je s vrata vratio Vladimira Srebrova? Samo preko mene mrtva,rekao mu je. Samo preko mene mrtva moreš unutra. Kako je moguće dazaboraviš taj prizor? Kako je moguće zaboraviti akademika koji se ne stidi bitipandur ako ‘srpska stvar’ to od njega zahteva?!Kad me vidje, Brko ostavi svoje društvo, pa mi priđe i izljubi se sa mnom.Popričasmo malo. A boga ti, Mujo, pita, je li ti stara živa? Nije, velim, da si mi tiživ i zdrav. Umrla je prije tri godine.Sneveseli se čovjek. Istinski. Nikad neću zaboraviti, veli, pa stade da se sjećanaše “bijele kuće”. Stara nije voljela da po zidovima ima išta: neće da joj kupiprašinu, veli. Vazda bili ofarbani u bijelo, goli, osim jedne levhe, i zidnoga satakoji nije radio.Raspričao se Brko – milina ga čuti – o našoj bijeloj kući koju neće zaboravitinikad. Pamti kako je izjutra, u kamariji, s mojom starom pio kafu na sećiji.Kamarija je onaj naš zastakljeni balkon. Odjednom zastade, spusti glavu kao daupire u nevidljivi zid i poče njome da vrti: “Neću”, veli. Pa ponovi: “Neću, neću”,i još jače zavrtje glavom. “Neću da tupim oštricu”. Pozdravi se sa mnom i odeda se pridruži svojoj raji.

Ne želi da se dalje sjeća. Došao na kongres kako bi i on lično dao Radovanublagoslov da može početi s klanjem Turaka. I zbog toga, je li, ne želi da se sjećaonog što je nekad doživio u mojoj kući. Gdje je znao, ne znam jesi li tozaboravio, po petnaest noći prespavati. Neće da se sjeća, jer bi mu to zatupilooštricu, veli.Raziđe se onaj svijet sa stanice, a mojih nigdje. Ja se istinski zabrinuo. Vratim sekući i telefoniram: šta je? Mi, boga mi, nismo smjele. Imale su rezervisanomjesto u tome vozu, ali kad su došle na stanicu, ovi što su krenuli na kongres,sve to pjano, pjevaju četničke pjesme, ne možeš dahnuti od đenerala Draže injegovih straža. Sledile se, njih tri, od onoga što su na stanici čule i vidjele, i nisusmjele u voz ući. Nego pobjegle natrag.A znaš li šta još pamtim? Jutro. Prekrasno, septembarsko. Sjedi stara na sjećiji,pamtiš valjda onu visoku sećiju u kamariji, a Brko do nje. Ovako ona, ovako on,piju kahvu i pomalo pričaju. Legao on mojoj staroj. Potrefio joj u žicu. Zvala gaje “Moj Rajkan≫. A valjda i to što je siroče bio, i to je igralo ulogu.Pije on kahvu s mojom starom, a kuhinja puna septembarskog sunca. Ne znam,možda je bio i kraj avgusta. Ispijaju kahvu i pričaju, ali onako, radi adeta. Jer kadje već Bog dao takvo jutro, najtijebolje šutke ispijati kahvu i grijati se sunca.U neka doba, ulaziš ti: vratio se iz Bijelog Polja, pa došao da ga tražiš. Gledašstaru, gledaš njega, pa mi kažeš, a ovako zaklonio dlanom usta: “Jelde da je ovajRajko pravo pravcato Ture?”“Neću, neću”, veli mi Brko one večeri, na stanici, i vrti glavom. Sagnuo glavu injome vrti kao da želi pobrisati sve što je bilo. Neće da se sjeća ni moje bijelekuće, ni sunca na kome se grijao u našoj kamariji. Boji se da bi mu to suncemoglo zatupiti oštricu.3. Moj prijatelj kome je posvećen ovaj zapis nedavno je sa ženom došao kodmene na posjedak. Zamolim ga da mi još jednom ispriča uočiratni susret saBrkom na stanici. Potom pitam: je si siguran da je Nogo u jednini upotrijebio“oštricu” koju je, uzgred rečeno, posudio od Nikole Koljevića? U jednini,bezbeli. Zar je važno je li bila jedina ili množina? Jeste, važno je. Tu riječ jeNikola Koljević, najčešće, ako ne i isključivo, upotrebljavao u razgovorima oknjiževnosti i svagda u množini: neću da tupim svoje oštrice. Zanimljivo je da jeBrko, kad je došao na kongres srpskih intelektualaca, od Nikoline množinenapravio nešto malo nožine.Nogo, koji se nije vadio iz Ćosićeve vučje jame, morao je potanje biti upućen upakao što se gotovi za Muslimane. Nije zavidio Karadžiću na izbornoj pobjediveć na krupnim istorijskim događajima, pomno isplaniranim u naučnomelaboratu rađenom u SANU, koji će tek da se zbudu a kojim će upravljati, kaokormilar lađe što punim jedrima plovi u srpski raj, dječji pjesnik iz Petnjice.

Sidran i Nogo

Rajka Petrova Noga rijetko se sjetim, a kad se to desi, gotovo uvijek zaželim dao njemu štogod zapišem, možda i zato što mi je, otkako ga znam, bio sličanonom Donadinijevom junaku ≪na čije oči Bog pogleda svoju sliku u velikomobiteljskom ogledalu, nasmija se i bi zadovoljan svojim djelom≫.Kad je Karadžić pobijedio na izborima, Nogo je s rđavo prikrivenom zavišćurekao: “Bo-ga-mi, uđe Radovan u ištoriju”. Zašto pamtim ovu rečenicu a ostatakdijaloga sam uglavnom zaboravio? Čime su ove riječi zaslužile da prežive, šta su

mi kazivale i sugerisale, ako su već izborile milost ostanka u sjećanju?Stvar je, velim, bila kazana sa zavišću, neuspješno suzbijanom, ali ta riječ,možda, nije dovoljno precizna, jer Nogovo držanje, otkako ga znam, punogvlastite genijalnosti, mogao bi se opisati Volterovim stihom: ≪Kome bi u vasioniOn mogao da zavidi?≫ Ipak, moram to nazvati zavišću slavoljubljivog pjesnikakome riječ ≪istorija≪ nije silazila sa usana. Radi se o slavoljublju nesrazmjernomnjegovu daru, mršavijem no najmršavija od sedam faraonovih krava, koji jedanas mrtav, sudim li po Nogovu stihotvorstvu opasno sličnom stikoklepstvukakvo je prije rata njegovao Tomislav neki Šipovac (koga mi je čak bilo žao, jer,što je više pisao, bivao je sve anonimniji). Inače, kad bi bilo tačno bar 10% onogšto Nogo misli o svojim stihovima, morali bismo ga brojiti u najveće srpskepjesnike svih vremena.Za Noga književnost nije bila vjera nego karijera. Otud u njemu vječna napetost:ne opusti se ni za tren, ne propusti, jer bi to bilo sramno, ni jednu mogućnost,ma koliko sitnu, koja će pomoći unapređenju te karijere. Nogo je među srpskimpiscima bio najveći, meni znani, majstor za pravljenje književne karijere, ali, kadse sve skupa uzme, Slobin kućni ljubimac napisao je tanku poeziju, čak držim daće posmrtni Nogo biti sveden na polupostojanje u antologijama, jer jeste sročionekoliko dobrih pjesama. Nešto poput dubrovačkog pjesnika Meda Pucica, čijapoezija danas nikog ne zanima, ali se ne može poreći da su mu dobre onepjesme koje je Miodrag Pavlović stavio u Antologiju srpskog pjesništva.Ukratko: ako u tim pjesmana i jest dobar pjesnik, nije i istinski. Ne bih ovdjezapodirao priču šta je istinski pjesnik. Kazaću samo jedno. Kad sam prvi putušao u crkvu, iznenadili su me, svuda po crkvenim zidovima, oni ljudi sa igraćihkarata. Tako gleda dijete ili pjesnik, svejedno. U Noginoj pjesničkoj crkvi nematih ljudi sa igraćih karata. Ali, to je ovdje možda sporedno, a važnije je reći da suNogina slavoljubivost, i u vezi sa njom do nebesa izđikala taština, koju jepothranjivala njegova žeđ za istorijom, glavni krivci što je, gotovo sa uzdahom,pozavidio Rašu kao osobi koja je, bez osobitih zasluga, dok si trepnuo, ovjerilapasoš za istorijski raj.Sjećam se da je još kazao: “Ko bi se nadao da se u onome manulaću krije pravivođa?“ Nogo je, još od mladosti, često rabio riječ “manulać“: ime jednog odjunaka iz Sremčeve Zone Zamfirove pretvorio je u zajedničku imenicu koja kojakazuje, otprilike, ono što u Bosni označava riječ blećak. ≪Pravi vođa!≫ – eto jošjedne noginske imenice od koje sam se dobijao koprivnjaču, jer, kad jeprevedem na vlastiti jezik, značila je isključivo – ovan predvodnik.Žeđ za istorijom, jakako, nije isključivo Nogina lična osobina. Ovo svojstvo Nogodijeli s mnogim meni poznatim Srbima. Sjećam se kako je Nikola Koljevićjednom kazao: “Ali šta mogu kad sam Srbin, a jednog Srbina istorija je uvekuzbuđivala”. To je bilo rečeno prije rata, ali Nikolica već bijaše uobičajio da navlastitom primjeru, uopštavajući ga, analizira osobine Srba. Ipak, ostavljam postrani ovu srpsku, suviše srpsku žeđ za istorijom, jer tema zaslužuje zasebanesej, a vraćam se Nogi po kojem, ako te nema u istoriji, zaludu si postojao. Akote istorija ne zabilježi u svojim tefterima, kao da te Bog nikad nije ni davao naovaj svijet. Istorija je jedino poprište gdje se pojedinac dokazuje, ispoljava ko jeu istinu. Istorija je i raj, nagrada za krepostan život, i vrijedi se na ovoj zemljipomučiti da ga zaslužimo. Iz Noginog ugla, ulazak u istoriju isto je što i spasenjeza kakvim čeznu vjernici.Po meni, pojedinac je uvijek žrtva istorije koja se vječito događa na njegovtrošak, njegovu vječitu štetu, njegovu golemu nesreću, stoga je treba, na sve

moguće načine izbjegavati, kao đavola. I kao drogu. Svako herojstvo je, usuštini, heroinsko. Kad te stigne istorija, unaprijed si bogin. Iz ovog ugla viđena,istorija je pakao za nevine duše. A ona u udžbenicima, koja služi za stavljanjenedužne dječice na muke, kako reče Aleksandar Blok, pravi se uglavnom od laži.Pa sam se trudio koliko mogu da spram istorije ne prestanem osjećatiravnodušnost, nekad odbojnost, pa čak i gnušanje. Jer “muza istorije Klio skrozje zaražena lažima, kao ulična djevojčura sifilisom” – Šopenhauerova rečenicakoju sam zasvagda sebi u glavu ukucao. S druge strane, istorija je “spisaksramota ljudskoga roda” – sud Litona Strejčija koji sam često sam navodio uratnim zapisima. Odbijao sam da, kao Nogo, pišem s jednim okom bačenim naistoriju: iz tog proizilazi duhovna razrokost, jer ne može život skupa s istorijom.Ljudske vrednote, koje mi se čine najdragocjenije i najdublje, vanistorijske su inadistorijske. U jednom smiješku moje kćerkice, pisao sam uoči rata, ima višeljudskog smisla nego u svim govorima Kučana i Račana zajedno.Ali zašto je Nogo mislio da je Karadžić ovjerio vizu za istorijski džennet, madajoš ne bješe zaklao ni jednog kukalog nesrbina? Zar je vjerovao da je izbornapobjeda dovoljna da te pripuste u istorijski Eden? Nogov je zavidljivi uzdahočito više nagovještavao nego što je kazivao. U te dane, dakako, nisam znaoono što mi je sad jasno kao dan: Nogo, koji se nije vadio iz Ćosićeve vučje jame,morao je potanje biti upućen u pakao što se gotovi za Muslimane. Nije zavidioKaradžiću na izbornoj pobjedi već na krupnim istorijskim događajima, pomnoisplaniranim u naučnom elaboratu rađenom u SANU, koji će tek da se zbudu akojim će upravljati, kao kormilar lađe što punim jedrima plovi u srpski raj, dječjipjesnik iz Petnjice.Više ne znam tačno kad je bilo. Otišli Sidran i ja na Brankovo kolo. Pamtim da jeBećković u Karlovcima rekao: ”Ovaj grad treba pretvoriti u univerzitetski centar,u grad tihog govora i sporih pokreta, kao na Zapadu”. I sjećam se da je u NovomSadu Nogo obećao Sidranu: “Šve ćemo vaš ovako” – pritom je desnim dlanom,kao satarom, sjeckao nevidljivu salamu koju je držao u ljevici. Prijetnju nisamshvatio ozbiljno. Ne bih rekao ni da je Sidrana sledila. Vjerovao sam da gledamprizor koji je bio dio odavno mi znanog obreda, bez kojeg Nogo i Sidran višezapravo ne mogu.Njih dvojica nisu se trpjeli. Ali stvar nije jednostavna koliko izgleda. Taj istiNogo, nakon odlaska u Beograd, kad navrati u Sarajevo, znao je nama, koji nebjesmo pretjerano oduševljeni njegovim iskrsavanjem, ili je bar njemu izgledalotako, znao je odrezati: “Svima vam jebem mater! Odoh da pijem sa Sidranom.On jedini ima duše“. Nogo i Sidran su se očito mrzjeli, ali i voljeli, manje očito ina donekle zauman način.Čim saliju štogod u gušu, počne duel. Ima tome dvadesetak godina, ali jošpamtim kako je Nogo, jednom, “od po pive“ rekao Sidranu: “Mušlimani? Kakvašte vi to nacija, jebogabog? Žar še nacija može temeljiti na nacionalnomiždajštvu?” Iz Nogina glasa nije se moglo jasno razabrati treba li Muslimaneizručiti u nadležnost krivičnom sudiji zbog lažnog predstavljanja, ili tajodmetnuti narod treba vratiti Srpstvu kao legitimnom vlasniku, onako kao štosu u srednjem vrijeku vlastelinu vraćali odbjegle kmetove.Od Noginog pitanja, nadojenog pasjom pizmom i naciljanog izravno uprotivnikovu džigericu, Sidran je jeknuo i zakružio očima po tavanici, kao daJehovu zove za svjedoka. Ali nije rekao ništa.U tim kafanskim dvobojima Nogo je tražio riječi koje će što ljuće Sidranazaboljeti; njih dvojica se nisu trpjeli, razloge ostavljam po strani, osim glavnog:

ako ga ne cijeniš kao pjesnika, Nogo ti to neće oprostiti ni u grobu. Uzvraćajućiudarce, ili prosto govoreći ono što je mislio da je istina, Sidran je znao,nipodštavajući mu pjesme, do u kost uvrijediti Noga. Kao gradski pjesnik,ispoljavao je, često vrlo živopisnu, odvratnost spram Nogine prijesne ruralnemetaforike.Završio Nogo knjigu Bezakonje i hoće da mu je prekucam na mašini. “Neću višeda ti kucam pjesme, ni tekstove. Dosta je toga bilo. Kupi si mašinu, nauči kucati,nije ni meni s neba palo”. “Vala ši čoek”, kaže Nogo. I boga pitaj kako je uspioubijediti Sidrana da mu knjigu prekuca. To ni Sidran danas ne umije da objasni,ali mu knjigu jeste prekucao. Daklem, sjedi Sidran za mašinom, ja gledam sastrane, a Nogo šetka po sobi i diktira:O Ilindanu jahah konjeSa Babeljem do kraja leta.Pošto je prekucao ove stihove, Sidran pita, ne skidajući oči sa tipki pisaćemašine: “Na kom je jeziku ovo napisano?” “Na šrpskom, naravno“, veli Nogo.“Ako su na srpskom, zašto u tvojim pjesmama ne važi od-do?“ – pita Sidran,gotovo zabrinut, kao da je ljekarskim pregledom ustanovio srčanu manuNogovog novorođenčeta. “Kako to mišliš?“ – pita Nogo gledajući ga iskosa ikušajući da nasluti kakvu mu je psinu kucač priredio. “Zakoni srpskog jezikanalažu da kažeš: ’od Ilindana do kraja leta’. Kod tebe vrijeme ’o Ilindanu’ trajeod 2. avgusta do 21. septembra.” Ovo je i ličilo na Sidrana: srčiku svoje poetikesažeo u iskaz koji je formulisao davno, još u mladosti, skupa sa GavrilomGrahovcem; riječ je o zahtjevu od kojeg je rijetko odstupao: “Pjesma mora bititačna po svemu, a precizna u izrazu”.“Kucaj i ne šeri”, kaže Nogo, uspravljajući se svakim svojim milimetrom, što jebilo, razumije se, znak da stoji tri koplja iznad Sidranovih cjepidlačkihpodbadanja. To uspravljanje je bilo, ili je s vremenom postalo, pouzdan znamenmentalnog sklopa kakav se obično naziva drčnim. Stojan Cerović, kako meupozorio prijatelj s kojim sam u ratu jeglenio o Noginim pjesmama, drčnostdefiniše kao “nemirenje sa vlastitim formatom“, što zahtijeva dopunu: Noginonemirenje s vlastitim formatom išlo je do strahopoštovanja prema Nogi,njegovoj ljudskoj i književnoj veličini, strahopoštovanja koje ga je rijetko kadizdalo, jer je trebalo okolini pružiti primjer za ugledanje: vjera u sebe, javnoispoljavana u sto varijacija i nekad naglašena do bezumlja, po Nogi je bilapreduslov da i drugi u tebe vjeruju, stoga se ne bih iznenadio ako bi, predbližnjima, kao onaj general iz Čehovljeve priče, sebe počeo da oslovljava sa“moja ekselencija“!Nogo nastavlja:Ala sejasmo bezakonjePo kulacima iz konfetaSidran je prekucao prvi i zatražio da mu ponovi drugi stih. Onda pita, začuđen:“Kako to – iz konfeta?” Napravio je dramsku pauzu, pa veli: “Znaš li ti šta sukonfeti?” I poče da mu natenane i s užitkom – jer Nogo mu se namestio, pa štoga da s merakom ne opali – objašnjava šta su konfeti, kako izgledaju, koja im jenamjena, kako se i kad se upotrebljavaju. Da konfete možeš iz nečeg sijati, to jeSidranu shvatljivo, ali da nešto možeš iz konfeta sijati, to mu ne ide pod kapu,jer konfeti su, majkumujebem, ono što se sije!“Žamolio bih te da kucaš i da še uzdržiš od primjedbi. Štvarno bih te zamolio”,kaže Nogo ledeno, a kao da se, boga mi, maličak i lecnuo: gotovo, svečića ti, dase osjećao uhvaćen u bjelodanom neznanju. “Nema problema, burazeru”, kaže

Sidran, velikodušno a odozgo: nije se moglo razbrati je li to rečeno s Bjelašniceili sa Treskavice, ali nema sumnje da je Sidran bio zadovoljan sobom, jer ovajput jezik je bio na njegovoj strani.Sidran je često govorio da je njegov sarajevski jezik uzan, siromašan, i nije krioda zavidi nama koji dolazimo sa sela, pogotovo onima iz Hercegovine, te Mekesrpskohrvatskog, da nam zavidi na znanju jezika (mada se u jednoj pjesmi tomznanju posprdnuo misleći, doduše, samo na Hercegovce, čiji je “jezik književnisasvim“). Govorio je, ne jednom: “Ako me šta može izbaciti iz istorijeknjiževnosti, to će biti moj jezik.“ Ovaj put jezik je bio protiv Noga, dečka s“jezikom književnim sasvim“, stoga je spokojno nastavio štepati na biserici.Sjećam se i stihova iz pjesme Portret umjetnika u mladosti:Uštrojen ždrebac ili bik utučenPod pokrovcem i na ularu vodan.“Uf, uf, uf !”, kaže Sidran mršteći se, kao pod serijom udaraca, kad se na njegasručio slap ove sirove seljačke metaforike. A na licu mu serija brzih grimasa kojese ne zaboravljaju. Sidranovo lice jedno od najizražajnijih koja znam. I svemu ješto kaže uvijek daje toliko reljefa, snage, dubine da nije bilo u Sarajevu čovjekakoga sam radije slušao. U taj tren, na licu mu je bilo nešto od one odvratnostikakva se javi na licima gradskih gospoja kad seljaci, pred njih, u posudi sumnjivečistoće, iznesu hranu još sumnjivije kvalitete. “Kad bi on samo znao kako se sveovo meni gadi”, veli Sidran, kao da tu nema Noge. “Šamo nagari, i ne šjekirajše”, uzvraća Nogo, s vedrinom koje mi se nije činila najubjedljivijom.Onda me Sidran pita: “Što ga vodaju?” “Kad ždrijepca uštroje, prekriju gaponjavom, i vodaju ga u krug da što prije prebrodi krizu. Kažu da bi crkao ako gane bi vodali”. “Vodaju konja?” – pritvrđuje Sidran. “Pa ja“. “U Noginoj pjesmivodaju bika!“ Pogledam i – stvarno! Meni je bila dobro poznata zbilja iz koje sute slike uzete, pa sam ždrijepca s početka prvog spontano vezao za pokrovac spočetka drugog stiha, a Sidran, posve neupućen u škopljenje marve, pročitao jeono što bukvalno piše, jer mu nije bila znana realnost na koju se te slikeodnose. “Ma jasno mi je, jasno“, kaže Sidran slabodobitno. “Kod Noga vodajubika pod pokrovcem i na ularu jer tako hoće rima! Jebo ti vakog rimljanina. Jebopjesnika kome rima komanduje šta će kazati“. Onda će Nogu: “Šlamperaj kaostil! Kad neko od književnog šlamperaja napravi čitav stil, dobije ovakebedastoće”. “Kucaj, i ne jedi govna”, kaže Nogo, s iskrama ljutine u glasu.Eto tako. Njini su dvoboji bili pola suludi, pola djetinjasti i, ako razgolim njinulogiku, dobije se ovo: “Te tvoje pjesme su običan dičkin pim”, kaže Sidran. “Jest,ali vi Muslimani ste nikakva nacija. Kako možeš biti nacija na osnovu toga što siizdao vjeru pradjedovsku?” “U redu to, ali ti si jedan kurčev pjesnik”. “Madobro, ali vidjećeš ti kako ćemo sve vas ovako”, i Nogo dlanom desnice sužitkom stane da sjecka nevidljivu repu koju drži u ljevici.A kad je zagrmjelo u Sarajevu i Srbi počeli, diljem Bosne, “široko da kolju” –riječi su Goranove – Sidran okrene telefon sa željom da Nogi kaže: “Pa ti se, Bogte molovo, uopšte nisi šalio kad si nam onda, u Novom Sadu, obećao jednomalo klanje?” Ali Noga nije zatekao doma. Pa kaže njegovoj hanumi: “Htio sampitati Rajka zna li da srpske granate ubijaju ljude po Sarajevu”, “E, neka valabaš”, rekla je Noginica, “i vi ste u Sarajevu poklali dvanaest hiljada Srba”. To jebilo kazano naznalnim glasom žene koja se netom isplakala nad pobijenimSrbima, čak se moglo pretpostaviti da su joj suze kapale u omlet koji jespremala mužu za doručak. “Veliš li? A tvoj otac, šta je s njim? Jesmo li i njegazklali?” “E, boga mi, moj otac svaki dan izlazi da prošeta Titovom, i to dignute

glave”, otpjevala je Noginica akatist ocu, ali je ostala dužna objašnjenje: kako toda Muslimani u Sarajevu pobiše toliki svijet, a štedše Vlada Radanovića, bivšegšefa policije koji je, uz to, punac prononsiranog velikosrbina.Guska, mislim se. Obična guska koja je svagda mislila kako joj Nogo naredi.Jeste, naredi.

R. P. NOGO U SLAVNOJ ULOZI R. P. NOGE (I)

“Isjekoše drveće”.“Jah. Na čemu ćemo objesiti Stihoklepca kad se završi rat?““Jesi li gledao beogradsku emisiju o Njemu kao Humanisti?”“Jesam. Strogo naučni pristup”.“Ali on jeste humanista. To mi je rekao u povjerenju prije dvadesetak godina. Izamolio me da nikom ne kažem. Ne širi dalje, veli, ko zna kako bi to moglo bitishvaćeno u svjetskoj javnosti”.“Auh, boga ti! Nisam znao da smo pali u šape humanisti! Znaš li čije je to?”“Tim riječima se često služio rahmetli Nogo. Pali šmo u šape humaništima,govorio je o komunistima, ali bez napomene: kako bi rekao Mandeljštam.Nenavođenje izvora bio mu je jedan od ružnijih običaja”.“Nogo? To prezime mi je odnekud poznato. Je li to onaj što okolo hoda sazgađenim licem koje poručuje: svet nije na visini zadatka!?”“I zato je dostojan Noginog prezira. Je. Je. To je taj“.“Misliš onaj Nogo što nevjerojatno ubjedljivo glumi samog sebe?”“Taj. U filmu Leni Rifenštal Hitler igra Hitlera, ali to je sitnica, jer traje dva sata,u poredbi s Nogom koji igra Nogu od 1968. godine. R. P. Nogo u slavnoj ulozi R.P. Noga, rekao bi Haksli. R. P. Nogo piše protestne pjesme R. P. Noge. R. P.Nogo pušta brkove R. P. Noge“.“Ne bilo kakve! No brkove koji bude želju da takve sebi kupiš, čak da ga pitaš:gdje ste ih nabavili, ser? Vazda me to fasciniralo: i kad ide ulicom, Nogo je tolikouvjerljivo dočaravao Nogu da si želio viknnuti: pljunuti Nogo!'““Jeste. Nekad je bilo zbilja potresno koliko taj Nogo zna biti sličan Nogi“.“A koga je to, veliš, pokrao?”“Ko je pomenuo krađu? Rekao sam da ne navodi izvore. Prije rata, u Književnimnovinama jedan je beogradski kritičar analizirao Noginu pjesmu. Zaboravio samsve, osim rečenice: ≪'Nasleđe nam je epsko, a pozicija lirska', kaže Nogo najednom mestu≫. Jah, mislim se, ne zna čoek da je iskaz o epskom nasljeđu alirskoj poziciji maznut iz eseja Nikole Koljevića. Nogo ne voli navoditi izvore ištaš mu?≫“Ne pravi se Tošo. Znaš bolje no iko šta je od koga Nogo gepio u svojimpjesmama”.“Pusti me da dovršim. Važilo je pravilo: ne pričaj pred Nogom. Nisam vjerovaoda se toga treba držati: što se izgovori u društvu – svačije je. Ali jesam jednombio neugodno iznenađen. Dopali su mi se njegovi stihovi: ‘Ovi što prvo ubiju /Pa onda nad rakom ridaju’. Analizirao sam ih u jednom tekstu, digao ih unebesa. Kad je pročitao moj tekst, Nogo veli: “To nije moje”. “Nego?”“Ekmečićevo”. Ja – ko da me pljunuo. U redu, nije odolio da u pjesmu stavi štomu je Ekmečić rekao u razgovoru, ali zar to nije njegova privatna stvar? Kaoanalitičar njegove poezije, osjećao sam se u tom času prilično bijedno. Baš jegad, mislim se, što mi je to rekao? Ili što mi to nije prije kazao? Jeste, Nogo volimetnuti u pjesmu ono što čuje u društvu ili u kafani. Na račun Miloša I. Bandića,

ne pretjerano lošeg kritičara, jer ima gorih, u koga su, kao u Momčila Krajišnika,jake i srasle obrve, Bećković je svojedobno napravio dosjetku: onaj s brcimanasred čela. Valjda je sav književni Beograd znao tu dosjetku. I čija je. Ali tebrke nasred čela možeš naći u Noginoj pjesmi”.“Ako si završio, vratimo se pitanju: šta je Nogo jamio od drugih?”“Pusti to. Umio je, doduše, pođekad pođeđe pođešto štrpnuti od Panta i odKunta. Kad kaže: “de, gukni, kilavo srce”, očekivalo bi se, to nalaženajnosnovniji red, da kurzivom ili podebljavanjem slova, ako već ne volinavodnike, signalizuje da je to kilavo srce pozajmio od Aleksandra Vuča. Ali jeboto”.“Ne psuj pred damom”.“Hoću reći: koga to zanima u doba kad su postmodernisti legaliziraliprepisivanje?”“Da nije štogoć od tebe jamio? ““ To je, obično, bila lakrdija, a ne prepisivanje”.“Da čujemo?”“Jednom, iza jednog našeg odlaska u zavičaj mu, sročim pjesmu”.“O zavičaju mu?““Jeste. Vo vremja ono, Nogo je bio prvi čitalac mojih, a ja prvi čitalac Noginihpjesama. Ne valja, veli. Vjerovatno nije ni valjala. Pjesme koje ne prođu Noginočitanje bacio bih bez žaljenja. Nogo je podvrgao psihoanalizi prva dva stiha:Samo u snu u meni je / obli zlatni vrh Lelije. ’Ovo ko da je pisao peder!’, veli.Koji mjesec potom, Nogo mi čita pjesmu – eno je u zbirci Zimomora – kojapočinje stihovima: U snu samo u meni je / obli zlatni vrh Lelije“.“Tvoji pederski, i zato Noginog prezira dostojni stihovi...“A Nogin prezir je kao grad po vinogradu“.“ ...kad su se našli u pjesmi tog muškarčine, smjesta su prestali biti pederski.Dezinficirali se! To treba zapisati”.“Ima važnijih stvari. Nogo je počeo kao pjesnik sa predloškom. Što nije greda.Jer niko ne počinje bez predloška. Pasternak veli da novo nastaje ushićenimpodražavanjem starog. Ali Nogo nikad nije prestao biti pjesnik s predloškom,što nije mnogo vesela stvar. Mogao bih o tom povelik esej napisati. Analiziraobih sintagme, stihove, strofe, cijele pjesme. Jeste, počeo bih od sintagmi. Ujednoj pjesmi Nogo o svojim prstima kaže: ’Besmisla puni su noćas. Jalovoprašničko zlato’. Ovo zlato uzeto iz Miljkovićeva prevoda Mandeljštamovepjesme bez naslova koja počinje stihom: U ime hrabrosti budućih vekova. Tupjesmu smo obojica voljeli. Ja sam je naučio napamet. Valjda i Nogo. Danas jevolim još više. Pa sam je i preveo. U Miljkovićevu prevodu kaže se: Da ne vidimkukavice ni meko blato, / niti na točku krvave neke kosti, / da u noći sijaju,prašnici ko zlato / u svojoj prvobitnoj ljepoti. U originalu nema prašnika većplavih lisica. Polarnih. ’Golubye pescy’. Pitao sam se: otkud ova greška? I sjetiose da se tučak na ruskom zove pestik. I Hrvati tučak zovu pestić. Vjerovatno suse Miljkoviću u glavi pobrkali tučak i prašnici, a onda prašnici i lisice, pestiki ipesci. Psići. Plavi psići“.“A kako je plavo postalo zlatno?““Jamačno pod prisilom rime“.“A kako si ti preveo te stihove?““Da ne vidim ni kal meki, ni potrese, / ni krvave na točku kosti, / da svunoćpolarne lisice sjaje se / meni u prvoj ubavosti. Mogu vam javiti da se ponosimtačnošću ovog prevoda. U originalu se kaže: Čtob ne videt’ ni trusa, ni hlipkoj

grjazcy, Ni krovavyh kostej v kolese, / Čtob sijali vsju noč’ golubye pescy / mnjev svojej pervobytnoj krase”. To jest: Da ne vidim ni potrese, ni meko blato, nikrvave kosti na točku, da sijaju svu noć polarne lisice meni u svojoj prvobitnojljepoti. Posebno mi je drago što sam sačuvao zamjenicu ’meni’: lisice ne sijajuonako, nikom, već njemu, obraćaju mu se tim sijanjem… Kad bih popisao šta jeNogo od koga uzimao ne prijavljujući pozajamice, dobio bi se portret teškogovisnika o pročitanom. Pjesnika koji je za pročitano vezan kao pas za kolac.Nogo danas ne može da učini gotovo ni jedan korak bez predloška, najčešćeguslarskog: Poetika zrelog Noga je poetika za demebele, a derivativnost je bila iostala bitno svojstvo većine njegovih stihova“.“Nešto kao rafinerija nafte u Bosanskom Brodu?“Otprilike“.“Ne vjerujem da iko bolje od tebe zna nalazišta nafte iz koje Nogo praviderivate“.“Veća nevolja u tome što se u Noga nerijetko događa da od boljeg načini gore.Od benzina naftu. Čak ako sad pretjerujem u strogosti suda, jedno je vansumnje: u Noge je odveć često nešto izvedeno iz nečeg što je prije postojalo. Ane bih rekao da ima nade da se toga oslobodi: Nogo se skamenio u svojuknjiževnu formulu i teško da može biti govora o njegovu razvoju. Štaviše, izmnogih pjesama u njegovoj knjizi koja je izišla pred rat vidjelo se da je ispuhao,a iz drugih da će brzo ispuhati“.“Objasni kako radi Nogina rafinerija“.”Čita Nogo na televiziji stihove: Šrbi šu ti ko krompiri, pod žemljom šu bolji.Pokvario Bećkovića! U jednoj pjesmi njegov kazivač iz zabitnog crnogorskog selaveli: Postali smo taman ko kumpijer: sve što nam valja u zemlji je. Stihovi istiniti,precizni, duhoviti, strašni. Po sebi je razumljivo zašto su postali kao krompir:selo je gotovo prazno, a groblje puno. A zašto su Nogini Srbi pod zemljom bolji?Hajde znaj. Kad ih je Nogo prepričao, Bećkovićevi stihovi su postali besmisleni.Ili kad Nogo kaže: Poškropljen vodicom ludom stvarno junoša još sam..”“To zvuči dobro”.“Zvuči ako ne znaš da je Vuk Karadžić rekao da je Sima Milutinović poškropljenludotvornom vodom. A da je Vuk mnogo jači od Noga, u to nema sumnje. Jernjegova voda nije luda, nego čini ludim, tvori ludost”.“Nogov stih deluje kao Vuk u koga je usuta voda”.“Kriv je metar koji ne može da primi pridjev ‘ludotvoran’, pa ga je Nogo skratiou ‘lud’. Vukove riječi su tačne: da je Sima bio poškropljen ludotvornom vodom,to potvrđuju i njegova biografija i njegovi stihovi. Nije bilo egzaltiranijegpjesnika u doba srpskog romantizma, dakle, u vrijeme kad je egzaltiranost bilapitanje časti. Mada je od Sime miljama udaljen i kao čovjek i kao pjesnik, Nogonije odolio iskušenju da, kao žaket, proba siminsku pozu i da se sebi dopadne utom žaketu, a uzgred nam dohaberi da je još junoša. A kako neće biti još mlad u23. godini? Taj dodatak pjesnički ne znači ništa: glavno mu je bilo zauzetimilutinovićevski gard”.“Izaći pred publiku kostimiran u Simu. To razumijem. Ali kad Nogo pred publikustane kostimiran u Nogu, to je lakrdija”.“Njega je uvijek bilo strah da nije dovoljno sličan sebi. Kad bih otkrio greške unjegovim pjesmama, predložio bih ispravku. Rijetko ih je prihvatao. Sjećam sestiha koji je u prvoj verziji glasio: A na ramenima mačka jada znana. Rekao samda je mačka jada banalna metafora i da jedna mačka ne može na dva ramena,morao bi napisati “a na ramenu”, ali bi imao slog manje. Nogo je prepravio taj

stih: A na ramenima čamotinja znana. Što je bolje od prve verzije, ali se sadjavlja pitanje: zašto baš na ramenima? Zar se čamotinja osjeća ramenima?Drugi put mu kažem da ne može reći: Nikada ovo telo ko noćas zbrinutije, jer jepravilno ili ko noćas zbrinuto ili no noćas zbrinutije, pa nek bira. Složio se dajeste greška, ali neka je, veli, nek ostane, to sam ja! S tim greškama, biva, sličnijije sebi. Nogo je svoje mane oduvijek odlično podnosio, i kao pjesnik i kaograđanin: one su on, i zato su dragocjene. I u njegovu slučaju može se govoriti oživljenju prema uzoru. O upodobljavanju. Ima slavna knjiga Tome iz Kempisakoju je voljela Isidora Sekulić, a zvala se De imitatione Hristi, O ugledanju naHrista, O upodobljavanju Hristu, kod nas prevedena pod naslovom StopamaHristovim. Nogin uzor bio je Nogo. Nogo je imitirao Nogu, upodobljavao seNogi, išao stopama Noginim. Nisam se slučajno sjetio Hakslijevih riječi o VilijuViveru u slavnoj ulozi Vilija Vivera. Nogo je, nakon svršene učiteljske, htio je ićiu glumce, a kad je pao na prijemnom, odao se poeziji. Treba li se onda čuditi štoje sam sebi bio pozorišni projekat koji valja minucioznom izvedbom realiziratina dulji rok. U ovom ratu se ta izvedba iz minuciozne pretvorila u municioznu“.“Daj nam još te ludotvorne vode“. “Kad Nogo kaže: I Fehim na lulu diše, to je zanimljivo, ali samo dok se ne sjetišHuminih stihova: U podrumu, u podrumu, / samo moja lula diše! Opet jepokvario original. Jer u Hamzinim stihovima lula je postala svoja, dobilazasebnost, baška je pjesnik, a baška njegova lula, dok je u Noge izgubilatajnovitost, lišena je nagovještajnosti, srozala na najnižu realističku razinu:Fehim kroz nju diše.““Izgleda, treba biti ’Turčin’ koji tutun pije da bi napisao samo moja lula diše! Nekaže se slučajno puši ko Turčin“.“Zato i velim: jebeš Nogino prepisivanje. Gora je derivativnost njegovih stihova.To su često loši derivati. Jer kad Nogo kaže: U domu, do mene, u sobi broj deset/ krevet broj devet prestao da diše. / Usnio ljepši svijet – ova igra brojki, ovoproširivanje lirskog jezika cifarnim bilo bi uspjelo da u Rastka Petrovićanemamo stihove: Kad je umro krevet broj 8 u sobi broj 9, / Doktor je otvorio leš.Ptica zapeva na grani. / Devojka zapeva u baši. Doktor trbuh proseče, / Izvadibubreg bolesni: O koliko je veliki! I bi mu milo u duši što će i takvog imati uzbirci!’ Navodim komad pjesme da vidite u kojoj mjeri je Nogo unizio original.Rastko je smrt depatetizovao: umire krevet a ne čovjek, što skupa s brojkamasugeriše da tako smrt gleda stručnjak, ljekar, bolničko osoblje uopšte. Jezikbolnice upotrijebljen u pjesničke svrhe. Kad to preneseš na filozofsku razinu,dobiješ kraj čovjeka sa velikim Č. Ili, što rekli teoretičari avangarde, kraj čovjekakao povlaštene teme u umjetnosti. Stoga Rastko hladno konstatuje smrtkreveta i potom bilježi cvrkut ptice i pjesmu djevojke u bašti“.“Jer, ako ćemo pošteno, tako i jest na svijetu: negdje se umire, negdje cvrkućeptica, negdje djevojka pjeva“.“Te činjenice u pjesnikovim očima imaju istu težinu ili lakoću, svejedno. Nemarazloga za vjeru da je ljudska smrt stvar osobito tragična. Ni da je to osveštanatema na koju je pjesnikova pažnja obavezna da se fokusira. I jasno je da ovakočovek peva posle rata, svjetskog, u kojem je ljudska jedinka opasno sjeftinjala,uz to je ispalo da ljudi baš i nisu ono što se stoljećima talambasalo da jesu“.“Rastko je pokojnika samo pomenuo i odmah ga zaboravio“.“Je. Ljekar mu je važniji, ili bar zanimljivlji: bilježi njegovo divljenje veličinibolesnog bubrega, ulazi u njegovu dušu da razotkrije sakupljačku pasiju kakva idolikuje stručnjaku, pokazuje nam jednu profesionalnu emociju, stoga i danas

snažno osjećamo surovu, čak ciničnu, ali nesumnjivu poeziju u riječima i bi mumilo u duši!““Počinje smrću kreveta, a završava zbirkom bubrega. Izvrsno!““Četrdeset i nešto ljeta potom, dolazi Nogo da Rastka upropasti prepisujući ga.Jer u Noge jezik brojki je lišen književne motivacije“.“Razumio. Stvar se dešava u studenskom domu gdje nema ljekara ni sestara dakažu: soba broj 8, krevet broj 9“! “S Nogom bio sam u domu tri godine: u našoj sobi su za sve nas postojali Ilijin,Ticin, Antin, Refikov, Skokov, Janov krevet, a ne brojke, ali Nogo nije odoliokušnji da mazne Rastkov stih u kojem cifarni jezik prirodno izrasta iz bolničkogambijenta“.“I jedino u njemu ima snagu.““Jedino. Da ga nasiluboga presadi u studentski dom. Zato se pitaš: kojeznačenje bi trebalo da imaju te cifre?““Uostalom, Nogin junak nije umro nego spava“.“Nogin junak je Nogo. Što potvrđuju hronični bronhitis naslijeđen od oca i lijepaglava koji se pominju u pjesmi. Nogo igra dvojicu: jedan spava, a drugi gledakako spava i divi se ljepoti njegove, to jest svoje glave. Ili kad kaže: Jagode, tegerilke izvornog komunizma, ta asocijacija sama po sebi djeluje neočekivano.Svježe. Novo“.“Aha. To je dobro“.“Jest, ali u Lalićevoj Lelejskoj gori imate to isto u odlomaku iz poglavlja Bježedjeca i gušteri. Nogina slika još jednom potvrđuje ono što mi je danas manje iliviše bjelodano u većini Noginih pjesama: to piše pjesnik uzane mašte kojanajčešće nije sposobna ili je prelijena za samostalne poteze“.“Kako to misliš: danas? Zar ti nije bilo jasno prije rata?““Nije. Ali to je duga priča. Imate li vas dvoje živaca da je čujete?““Šta nam pod ovim granatama ostaje osim da preživamo prošlost?““I to ide u rok službe. Treba da je preživamo ako će to pomoći da preživimo. Iusput shvatimo šta nam se događa... Srpske su mi granate objasnile hiljadustvari i obasjale, oštro kao logorski reflektor, a u logoru i jesmo, mnoge laži usrpskoj kulturi. Ali neću o tome. Nego o mladosti. Čitam Branka Radičevića. Itekstove o njemu. I esej Pavla Popovića o poemi Tuga i opomena koju Brankonije dovršio. Ostavio ju je u traljama. Pamtim završnu rečenicu Popovićevateksta: Da ne i bolje? Koju sam jedva shvatio, zato je i pamtim. Popović se pita:da ne bi Branko pisao čak i bolje da je krenuo putem koji je nudila Tuga iopomena? O velikom stihu iz te poeme: Nje više nema – to je bio zvuk, koji jePopović istakao, čitao sam zaseban esej, valjda Zorana Gluščevića, i pamtim daje autor rekao: taj stih je naš najdublji prodor u romantično. Nevjerovatno je imeni da te riječi nisam zaboravio ni nakon 27 godina. I po završetku fakulteta,često sam u esejima sretao taj stih, praćen ushitom, nekad neutemeljenim. Imajedan pjesnik Slobodan Rakitić koga su prozvali Čiča, jer je uoči rata poblesavioza Dražom. Rakitić u predratnom eseju veli da je u stihu Nje više nema – to jebio zvuk sadržan sav Branko. Što nije istina. Taj stih je eksces. Omaklo mu se dakaže nešto što nema veze s ostatkom njegovog djela. Skrenuo s uobičajenogputa i nabasao na nešto drukčije od svega što je pisao. Ali to nije važno. Glavnoje da sam godinama živio s velikim stihom Nje više nema – to je bio zvuk.Nedavno, probudim se i kažem: ’Onaj stih su Srbi izmislili! On ne postoji!’ To mise u snu otkrilo. Kao da mi je neko došao u san i kazao: onaj stih je priviđenje.Vjerujte ili ne vjerujte, tako je bilo“.

“Nema razloga da ti se ne vjeruje. Ja u snu često držim studentima predavanje,a kad se probudim, iznenadi me suvislost, racionalnost onog što sam imgovorio. To je nekad bolje od onog što kažem budan! Zato vjerujem da u snumožeš biti kao čitalac lucidniji no na javi“.“Ne znam šta je bilo, ali probudim se i kažem sebi: onaj stih je falsifikat. Nemože se reći da Srbi nisu skloni da svoje napuhuju. Dižu na kub. Napuhali su, naprimjer, Popu u bespogovornu veličinu. Vinaver bi rekao besprekoslovnu. Popanije veliki pjesnik. Nikad nisam razumio zašto padaju u sevdah pred njegovimpjesama, zašto ga smatraju pjesničkim magom, ali, dobro, Popa nikad nije biomoj pjesnik, i tu sva priča završava. Nađem Tugu i opomenu, a nisam je moraotražiti, te stihove znam od mladosti, ali se moglo desiti da nešta pogrešnoupamtim. Nađem je i utvrdim da sam bio u pravu. Taj stih jeste veliki ako sezavršava tačkom. Branko nije stavio tačku. Nije stavio ništa, jer stih je dio širecjeline, dio priče o smrti drage. Da jednom tačkom možeš od obične tvrdnjenapraviti veliku poeziju, to je nevjerovatno, ali je tako. Sa tačkom, taj iskazpostaje duboka sentenca. Bez tačke, te riječi su dio narativne strukture: Nje višenema – to je bio zvuk / u njezin kad ja unišo bijah dom, / strahovito me dirnušetad huk / iz vedrog neba, kao strašni grom, / veselja moga ubi sam on puk, / izkorena se ljuljnu žitka strom; / i da mu deblo nije bilo kamen, / tih reči bi gaprelomio plamen. Puk je šum vjetra a strom je deblo, stablo. Eh, pusta mladost!Kad su se pročitane pjesme lijepile za mene kao žene za izloge. Staviš li tačkuiza riječi zvuk, dobićeš naš najdublji prodor u romantično. Tačka pretvara draguu zvuk, svodi je na zvuk: ljudski život, ljudsko biće, šta je ako ne jedan zvuk?Izbriši tačku i dobićeš go obavijesni iskaz: ljubavnik se nakon dužegstranstovanja vratio u domovinu i doznao da nje više nema. Da je draga umrla.To je sve. Kad je ušao u njen dom, čuo je zvuk, vjerovatno glas, ali je podprisilom rime stavljena riječ zvuk, što ne čudi: poema ostala je u traljama iposvjedočuje stihotvoračku nevještinu i nedovoljno znanje srpskog jezika.Branko je bio graždanin Austrougarske koji je u drugom gimnazije pisao stihovena njemačkom. Išao je u njemačke škole i bolje znao njemački no srpski.Spočetka. Zato ne treba da čudi ni što je upotrijebio treće lice množine dirnušemisleći da je to treće lice jedine. Ispravno je: strahovito me dirnu tad huk, apošto nedostaje jedan slog, mogao je reći dirnuo. Dakle: jedan zvuk/glas mu jerekao da nje više nema, potom se prelazi na zbivanja koja su u pjesniku izazvalete reči, njihov plamen. Kazano prozom: drage više nema – to je bio glas koji samčuo kad sam ušao u njen dom: ispario je bestraga naš najdublji prodor uromantično! To li je ovaj rat promijenio u meni? – mislim se. Prije sam odbijaoda vidim odsustvo tačke na kraju prvog stiha. Odbijao! Htio sam da to budeveliki stih.Više neću moći da na taj način čitam Srbe. Neću im kao čitalac izlazitiu susret, spreman da im vjerujem, pripravan da me očara njina literatura. Ovajodmak moju recepciju je promijenio u nečem bitnom: srpski pisac obavezan jeda me začara sam, bez moje pomoći“.“Kapiram šta hoćeš reći. Kad si pod granatama tim novim očima...““I kojih ne bi bilo bez tih granata!““...pogledao Noginu poeziju, imao si šta vidjeti“.“ Da. Ali tek djelimično se radi o novim očima koje su u Noginim stihovimaotkrile razne vidove fušeraja. Nešto sam od toga pribilježio i napraviću knjiguako preživim rat. Čujte primjer: Za me i za prirodu od nesanice kao od kiše /uistinu ništa pogubnije nije. Nesanica je, dakle, pogubna kao kiša. U sljedećemdistihu kaže: Poslije spavanja, ko poslije kiše, / ja i priroda u divnoj ravnoteži!

“Jah! Kiša je prije bila pogubna, sad je blagotvorna! To nisi vidio prije rata?““Nisam vidio ni odsustvo tačke na kraju Brankovog stiha“!“Razumio. Sad Nogine pjesme čitaš kao posve tuđe“.“Kao Kordun. Kao grob do groba. Ali riječ je i o nacisti koji je, dobrim dijelom, togroblje vlastoručno načinio. Kad je sebe promakao u Slobinog paža, izvršio jepjesničko samoubojstvo i nek je: njegov problem. Ali iza smrti dođe popismrtvačeve imovine i ostavinska rasprava koja pokazuje da je Nogo, kad je iz dnaduše podupro razvaljivanje Jugoslavije, likvidirao dobar dio svojih predratnihpjesama. Što tek djelimično ima veze s promjenom u mojoj recepciji srpskeknjiževnosti. Nju je lako opisati: više neću, dok čitam srpsku knjigu, skupa snjenim piscem navijati protiv sebe kao čitaoca. A u Noginom slučaju...Ova jeeksplodirala baš blizu“.“E jesu, profesore, ovi četnici dosadni“.“To veli i moja žena. Imamo psa Lindu. Ja ostanem uveče da nešto radim uz’kandilo’. Oko dva sata, Linda – fuk u kupatilo. Zna da će granate! Ja uđem usobu da probudim šćer i ženu. ’E baš su dosadni’, kaže moja hanuma. Uđemo ukupatilo, tu je najsigurnje, a granate uspu nekad odmah, nekad kroz dva-triminuta“.“Ako ostanemo živi, ovo će jednom biti – stari dobri dani“.“Znaj da i ja slično mislim. Granate su nas gurnule jedne k drugima. Baš gurnule.Od početka opsade iz ljudskih usta sam čuo čini mi se više no za cio pređašnjiživot. Recimo od Mustafe i Dženane. Muja znam od šezdeset pete ili šeste. Odpočetka rata čuo sam i zapisao dvaput više njegovih priča no za trideset i dvijeprethodne godine. Jednom se Mujo žali Dženani: 'Boli me svako koljeno!''Koliko ih to imaš?' pita ga Dženana. 'Da se nisam udala za stonogu?' ““I ja sam pun ljudskih priča. To nam je jedino i ostalo“.“Te dosta“. “A u Noginu slučaju?““U Noginu slučaju ne radi se samo o tome. Njegove predratne pjesme ne moguda se ne čitaju u svjetlu onog što u ratu čini njin autor. Iz njih su isplivalesvakojake gluposti, laži, gadosti, čak užasi, koji prije nisu bile vidljivi. Meni nisu.Nisu bili obasjani Noginom ratnohuškačkom bakljom. Da mi se ne gadi,napravio bih esejčugu o tome kako je Nogo u ratu od sebe načinio malogpjesnika. Retroaktivno. O čemu sam ono počeo?““O Lelejskoj gori“.“U Lalićevu romanu Lado Tajović iz žbunja gleda seosku djecu kojoj vođ držigovor jezikom četničke propagande u kojem je šuma puna crvendaća, a oni suzakleti neprijatelji Boga, kralja i otadžbine, zato smo se, veli, okupili da ihistrijebimo. Godina je 1942. Četnici su, sa Talijanima, istjerali iz Crne Gorepartizane i na Tari, Pivi i Limu stvorili četničku državu, kako veli Lalić. U’neprijateljskoj pozadini’, po nalogu Partije, ostavljeni su gerilci, jedan od njih jeLado, da ’održe vezu s narodom’ i akcijama uznemiruju četnike i Talijane. Ispaloje da to ide na ruku četnicima koji će na tu šaku gerilaca svaki čas organizovatihajke, dovoljan razlog da im Talijani i dalje daju plate, konzerve, makarone. Kadne bi bilo gerilaca, postojanje četnika kao čuvara reda i mira u Musolinijevojimperiji bilo bi dovedeno u pitanje... Onaj dječji vođ, koji sjajno barata jezikomčetničkih hajkača, pošto je održao govor, komanduje: naprijed! I djeca se pošumi šire kao hajka, kliču, viču, a Lado ubrzo otkriva da...““... beru jagode! Sjećam se te scene!! Ne zaboravi da nam je Lelejska gorasvima bila u lektiri“.

“Je. Partizanski gerilci na koje djeca organizuju hajku u stvari su jagode, a Nogoje tu scenu sažeto prepričao: Jagode, te gerilke izvornog komunizma. Ali usvjetlu Lalićeva predloška odjednom zine rupa u Noginom stihu, jer zaštoizvornog? Šta radi taj pridjev u Noginu stihu? Ništa. Šetka se s rukama na prknu,ko Mašan Radović koji je bio u mom djetinjstvu glavešina seljačke radnezadruge u Papama i nosio ruke na prknu nek svi vide da mu ne trebaju sad kadje postao vlast. Mada zvučan, taj pridjev pjesnički ne znači ništa“.“Pa i jest. Što bi crvenilo jagoda značilo izvorni komunizam?““To nije sve. Nogin nesporazum s originalom ovaj put je u tome što kuša dauozbilji ono što u Lalića obojeno humorom i ironijom, a precizno motiviranokontekstom. U Noge nema toga konteksta, zato postaje upitna i riječ gerilke.Jagode i komunizam vezani su crvenom bojom, ali zašto su gerilke? Znamozašto su jagode u Lalića gerilci, ali zašto su u Noge gerilke, osim što signalizujuda su prepisane iz Lalića? I ovdje važe tvoje riječi: Nogo je usuo vodu u Lalića. Ilikad kaže: Za sada nek se ledena pustoš mojijem ognjem grije, to bi bilo dobroda Dučić ne kaže isto a dublje, zrelije, nagovještajnije, s mnogo više mjere:Nigde ni pustoš nije sama, / Sve se na našem ognju greje“. “Izvrsni stihovi. Tačni a fluidni. Zamisli: pustoš koja nije sama!““Je. Kad je istinski pjesnik, a često zna biti istinski, Duka se ne šali već ozbiljnobije. On kaže: naš oganj, a Nogo moj oganj! Što je u Dučića sveljudsko, njegovepigon pretvara u nogovsko. Ja pa ja! To je temelj Noginog osjećanja svijeta. Tou Crnoj Goru zovu japajajac“.“Umiju reći ti Crnogorci“.“Zbore za peticu... U Šahovićima, gdje sam učio osmogodišnju, jedanDamjanović iz Lijeske, pred partijskim skeretarom Miljanom Popovićem hvalicrvenu vlast. A veli Nikola Matov: Što ovaj fino kadi! Bješe li ti Tamjanović iliDamjanović? Izgorjela kuća Ivana Tomića koji je bio siromah sa kijamet djece ipoštenjačina. Govorio je: kad imaš đece koliko ja, ljeb ti iz kuće odlazi sa stonogu, a dolazi sa dvije. I noću mu izgori kuća, sve se vidjelo kilometrima okolo,to se ne zaboravlja. Sjutradan, Gospava Šajova veli: Biser bi se mogo nizat, takose sve viđelo. Mi što smo pobjegli od motike imamo pune glave pričica iz krajaodakle smo pobjegli. Gdje zbore za peticu, otac ih očinski, ali im rabota smrdi“.

R. P. NOGO U SLAVNOJ ULOZIR. P. NOGE (II)

“Gdje smo ono stali?““Kod Noginog ognja kojim se grije cio svijet i tri sela više“.“Kad naš oganj pretvori u moj, to puti ka noginskom odsustvu mjere. Jer uskladu je s razumom, i sa duhom poezije, Dučićevo prozrenje da bi svi ljudi, dabi ljudska rasa mogla biti oganj, to jest vatra na kojoj se, kraj koje se sve grije“.“Zar tu Nogo sebe ne promovira u sunce sa nebesa?““Tačno! A ledena pustoš je tu da istakne jačinu njegovog ognja. Ili kad veli:Omajakovskio sam sebe, / okrležio vrijeme, / pa sada rajkujem, to nije loše,da?““Ima tu mašte. I jezičke slobode“.“Ali ako znate da Velimir Hljebnikov u prepjevu Milice Nikolić veli:Odostojevskimo oblak što se vuče, / opuškinimo mrtvo podne širom. / Noć seogleda kao Tjutčev, / Bezmjerno puneći mirom, jasno je da je Nogo, koga bi Rusinazvali nahljebnik Hljebnikova, opet pokvario original“.

“Šta je nahljebnik?““Gotovan. Koji živi na hljebu nečijem. Izvrsna igra riječi, ne? NahljebnikHljebnikova! Šta Hljebnikov kaže? To nije lako prevesti na jezik proze, alinećemo mnogo pogriješiti ako kažemo da ta zapovijest ponajprije značiupisivanje prirode u kulturu. Imena Dostojevskog i Puškina su temeljnemetafore ruske kulture“. “Zar se ti stihovi ne mogu čitati u drukčijem ključu: uklonimo među što dijeliljudsko i vanljudsko, dajmo svemu u prirodi fizionomiju kakvu ima ljudskaličnost?““Mogu, što ne bi mogli? Svašta ti stihovi mogu da znače. Učinimo sa oblakomono što bi učinio Dostojevski, a sa podnevom ono što bi učinio Puškin.Natjerajmo podne da zadobije nešto puškinsko a oblak da zaliči na oblak izDostojevskog... Uz to, pošto su Dostojevski i Puškin šifre suštog života, ti stihovisu i poziv da ulijemo život oblaku što se vuče i podnevu koje je mrtvo.Umjetnost kao darodavka istinskog života“.“Nešto kao u Oskara Vajlda. Nije tačno da književnost oponaša život, jer jeobrnuto: život oponaša književnost“.“Bravo! Ti nisi, bre, neobrazovan koliko izgledaš!““Idi u.... materinu! Onu vlašku!““Ne psuj pred damom... Što opet dvije dobro zveknuše. Razbojnički narod.Bertold Breht je u drugom svjetskom ratu u Njemce zvao razbojničkimnarodom. Njegove pjesme o razbojničkom narodu i danas imaju izuzetnusnagu“.“Jedna od ne malih nesreća današnjih Srba je u tome što njihovi bardi u horunjeguju filozofiju razbojništva“.“Uz to, Hljebnikov je futurist. A rečetvorstvo, pravljenje riječi, važna je crtafuturističke poetike. A Hljebnikov je bio jezički genije: od njegovogjezikotvorstva te pamet ostavlja. Nogo je nikakav stvaralac u jeziku: u njega ćešnaći kovanice uzete od drugih ili pravljene po tuđem receptu. Nogov jeziknastaje paljetkovanjem“.“Šta ono bješe paljetkovanje?““Skupljanje klasja ostalog iza žetve. Nogo voli s tuđih njiva paljetkovati riječi,sintagme, metafore, slike. Pročitao Andrićevu priču, jednu od onih čiji se junakzove Vitomir. Pročitali je Nogo i ja: onda je bilo malo stvari koje sam čitao samoja ili samo Nogo. O svojoj ženi koja se teško razboljela a odugovlači sa smrćuVitomir veli: Došla joj nebitnica, a ona ne umire.“Krasne li riječi! Došao joj vakat da je ne bude!““Tu riječ nigdje nisam sreo osim u Andrića. Ne znam koliko potom, Nogo napišepjesmu gdje ima stih: Nebitnice tmasta nebitnoga vijeka. Pokvario divnu riječ.““Htio da joj nazor prida filozofsko značenje“.“A kad je sebe omajakovskio po Hljebnikovljevu receptu, to znači da je riješioprobati još jednu pozu. Tačnije: stavio Volođinu masku. Zauzeo njegov gard.Htio da vidi kako mu paše taj gard, ta poza, ta maska – to je sve. I, mada se sebidopada u tom stavu, kao pjesnik je milion milja dalek od avangardnogMajakovskog. Nogo je, po kroju duha, starovolja.““Šta ti je starovolja? Šta si navalio s tim seljačkim riječima?!“ “ Starovolja je konzervativac. Onaj koji staro voli. Ta riječ nije seljačka nego samje kao student našao u Skerlića. Nogo je starovolja koji ne nudi ništa novo, dokVolođina poezija i sad zaprepašćuje radikalnom novinom: bila je kvalitativnodrukčija od svega što joj prethodi u ruskoj poeziji, kako reče Roman Jakobson“.

“A kako je Nogo okrležio vrijeme?““Bio je profesionalni buntovnik. I kad plače, činilo ti se da plače od suzavca. Ujednoj pjesmi veli: ja sam mrk i opak i večno protiv svega! Horacije bi muuzvratio: Ko je večno protiv svega, nikad nije ni protiv čega. Ali to pobaška.Važno je da je taj butovnik bio oprezan: bilo je poželjno pozivati se na Krležu,etabliranu veličinu. Nogo misli na predratnog Krležu, najvećeg rušiocajugoslovenske laži, društvene i književne, a izaratni Krleža mu je odličnavadiona“.“Pokazuje šipak u džepu“.“V žepe figa, kak bi rekel Krleža. Kad se ta figa prevede na jezik proze, to biotprilike značilo da je Nogo opandrčio po svom dobu kao Krleža po predratnom.A da je zbilja opandrčio, lako se uvjeriš čitanjem onodobnog Noge. Dosta jesjetiti se stihova: Po salonima žvačem slaninu / ljepoti zainat“.“Salonski disident?““Ama jok, bolan. Ni u kakve salone taj ne bješe privirio u doba kad napisao testihove sračunate na jeftin estradni efekat. Nego je čitao Rada Drainca. Volio jepjesmu u kojoj je Drainac jednoj dami ostavio na persijskom ćilimu govno. Volioje i recitirao Drainčeve stihove: Žurim u krčmu kao u operacionu salu. / Pa neka!Petnaest miliona građana ove zemlje / ne upamte li me po poeziji upamtiće mepo skandalu. Nogo u stihovima o slanini proba kako mu stoji drainčevska poza.Poza majstora za skandale. Tu je i noginski dodatak, u kojem sad vidim neštošto nisam prije, no tek kad je stao da huška Srbe na ’Turke’. Nogov razvoj ide odmladićkog rajkovanja do današnjeg nogetanja. Nesrba, koga bi drugo.“I meni se čini da znam zašto Nogo u sarajevskim salonima žvaće slaninu.““Dobro ti se čini. Slanina te salone pretvara ’turske’ a Sarajevo u ’turski’ grad.Nogo kaže da slaninu žvače ljepoti zainat, ali, ako poštujemo logiku koja jejezička koliko i civilizacijska, samo bi ’Turci’ morali biti na slaninu osjetljivi“.“Pa jest. Zašto bi ljepotice pred kojim Nogo žvaće slaninu morale bitiskandalizirane?““I ovaj primjer kaže da se Nogo ne može čitati na predratni način. Zdušnopomažući rušenje Jugoslavije i istrebljivanje muslimana srušio je dobar dio svogpredratnog pjesništva. Uništio je okvir od kojeg su njegove pjesme živjele i ukojem su dobijale smisao. Više tog okvira nema. Zato im je značenje ili umrlo ilise iz temelja promijenilo. Uz to, ratnim huškanjem vlastite je pjesme djelimičnoismijao kao laž, djelimično im dao čudovišno značenje: Grade, kad te srušim –to će biti skoro – / tvoj siroti duh uklet će da luta / baš kao što ja sam oko tebemoro / ponad zvjerinjaka. Da, strašnog li puta!“ prijeti mladi Nogo Sarajevu. A upjesmi Nadiremo skitski Nogo pjeva o ljudima koji nadiru sa periferija, iz vlažnihbudžaka, / zeleni od mržnje i žuti od žuči, / uniženi, prepuni kriminalnog mraka.Taj mrak će kasnije preciznije odrediti: prepuni gustog kriminalnog mraka’–ovdje je očit jezik Miroslava Krleže koji je taj kriminalni mrak upotrijebio bogapitaj koliko puta, ali brzo dođe noginski dodatak: to je mrak iz ko zna još kakvihpradjedovskih tmica. Dakle: mrak iz tmica. I ova tmuša koja dolazi iz pomrčinadokaz je da pomno brine o čistoti svog pjesničkog jezika i izraza”.“Jesi li mu skrenuo pažnju na taj mrak koji dolazi iz tmica?“Jašta sam. Sjećam se i predložene zamjene: iz ko zna još kakvih pradjedovskihšpilja. U pravu si, veli, ali neka ostane ovako”.”S tom rupom pjesma će biti više noginska? Bliža njegovu biću?”“U pjesmi Rajkovanje ima nešto slično: U ovo listopadno, u anemično doba, / uovoj melodrami što teži nekakvoj blijedoj ravnoteži, / ako na svijetu ne dišu

samo hulje, / vrijeme pod hitno da se okrleži. Ostavljam po strani krležijanskuretoriku: prilog plus pokazana zamenica (u ovo, u ovoj), što ćete u Krleže naćihiljadama puta. Ostavljam po strani nemoć da kaže nešto suvislo o svomvremenu: u ovoj melodrami što teži nekakvoj blijedoj ravnoteži. Zaštomelodrama? Zato što je Krleža, s punim pokrićem, stotinama puta upotrijebiotu riječ, skupa s prilogom i pokaznom zamjenicom: “u ovoj melodrami”. Okakvoj se blijedoj ravnoteži radi? Pojma nemamo. Zašto melodrama teži blijedojravnoteži? Alah zna. Takav je disidentski govor Nogin: ne moš ga uvatiti ni zaglavu ni za rep. No to su uzgredne napomene, a htio sam vas upozoriti nakonstrukciju: u ovo anemično doba vrijeme da se okrleži!““Kao maloprijašnji mrak koji dolazi iz tmica”.”U pjesmi Nadiremo skitski autor govori iz Mi: Nadiremo sitni, zdepasti i tvrdi /osvajamo mučki, lopovski, hajdučki, / kosooki, krivonogi, prigušeni, skitski, /trpki, poludivlji – nadiremo mitski. Pridjevi kosooki i skitski znak je da je Nogočitao Blokove Skite: Mil’ony – vas. Nas – t’my, i t’my, i t’my/ Poprobujte,srazites’ s nami! Da, skifi – mi! Da, aziati – mi, / S raskosymi i žadnymi očami!Preveo sam i Skite: Vas – milioni. Nas – tušta se jati. / Probajte boriti se s nama!/ Da, mi smo Skiti! Mi smo Azijati, / S kosim i žudnim očicama. Kad bih sakupio,dovršio i doradio prevode Bloka, sigurno bi ispala cijela knjiga. Sad čujteposljedice nadiranja: Iza nas ostaju staze i bogaze, / lomni, grudobolni pasteliravnina, / blagoslovene kraj plotova žene, / iza nas ne osta čak ni mjesečina. Iovi lomni pasteli ravnina pozajmljeni su od Krleže. Taj pisac koji se nagledaoslika, i pisao odlične eseje o slikarima, često predjele opisuje kao slikarskaplatna, još češće poseže za pridjevom pastelan. Dakle: malo srpske hajdučije kakojoj pute staze i bogaze, to jest teško prolazni tereni, malo Bloka, malo višeKrleže, a najviše silovanja koje prati njino osvajanje!” “Taj Nogo je monstrum“.“Naknadni! Više ove iskaze ne možeš čitati na predratni način: postali su i opisnadiranja Rašovih hordi. A blagoslovene kraj plotova žene, to su ne samosilovane već i oplođene žene.““A Nogo je i član horde koja siluje i ginekolog koji konstatuje začeće“.“Dobro si. Ali najgora je umilnost pridjeva blagosloven koji sažima sintagmužena u blagoslovenom stanju. Nogo tepa silovateljima: iza njih ne ostajuunižene, osramoćene, uprljane žene kraj plotova već majke koje su silovateljiostavili u blagoslovenom stanju“.“Čudovišno. Daćeš mi Nogine knjige. Da malo prelistam“.“Nemam ih“.“Nemaš knjige svoga kumašina?““Naložio. Znaš da smo se u zimu 92. knjigama grijali. Naložio 600 komada. Prvoknjige Paljana. Pa knjige pomagača im iz Beograda“.“Onda nam daj iz glave još tih Nogovih derivata.““Pročitao Nogo Prh, jedan od najboljih Kulenovićevih soneta. O njemu samnapisao tekst. Taj sonet o rođenju bubice Nogi je bio predložak za pjesmu o tekizleženom piletu u kojoj veli: Gle, ne zna gdje je, kud bi, šta bi, / sve ga se ovdježivo tiče“.“To je dobro. Čak vrlo dobro“.“Jeste, ali Skender o bubici veli isto a mnogo moćnije: U slasti uskrsenja i u čudusvijeta još ne zna kud bi, šta bi! Uočavaš li nešta u ovom uskrsenju“?“Ni katoličko ’uskrsnuće’, ni pravoslavno ’vaskrsenje’ već nešto treće“.“Skenderov jezički hibrid. To novorođenče se čudi svijetu, ali kao da je

opkoljeno tim čuđenjem, kao da se to čuđenje ospoljilo, proželo svijet, dobilozasebno postojanje. Metafora čudo svijeta sadrži i gledaoca i gledano, kao uBodlerovu definiciji: umjetnost je sugestivna magija koja sadrži sliven subjekat iobjekat“.“Sjajan je Skender.““Bezbeli. A propos. Onaj Bandić s brcima nasred čela opaljivao je Skenderovupoeziju đe stigne. Kad je Skender umro, na komemoraciji u Udruženjuknjiževnika nahvalio ga je na pasja preskakala... A u Suncokretu, uspjeloj pjesmi,mada školski uspjeloj, tako mi danas izgleda, Nogo veli: Šija mu se od težinaiskrivila, što te prisljava da se pitaš: šta će ove težine u Noginu jeziku? Ovakvihpoteza više nećeš u njega naći. I otkud težine suncokretu?“Ne zna da je suncokret napravljen od najlakše organske materije na svijetu!““Izvrsno! Počinješ me zabrinjavati bistrinom!““Slušaj, Vlašino! Nemoj da te ja...“.“No, koja je funkcija tih težina? Nikoja. Ali Nogi su se svidjele težine uSkenderovim stihovima: Šljive savke uplavile od slačina, / pa se čisto razglavileod težina, / ko steone krave. U ovim stihovima Skender gleda očima čovjeka kojis prirodom živi prisno i duboko, stoga zna da šljive, iako se sve zovu savke,nemaju istu slačinu, ima ih koje su slađe, jer dobijaju više sunca, ili su na boljemtlu posađene, i takodalje, pogotovo ne nose istu težinu: s jedne ubereš 20 a sadruge 50 kila – stoga su oblici množine (slačine i težine) – potez velikog pjesnikakoji razjednačava ono što je u očima ’nestručnjaka’ izjednačeno“.“Sjajna ti je ta analiza“.“Prepričavam ti svoj esej. Riječ je o svojstvu Skenderovog pjesništva koje samnazvao spojem snage i nijanse, što se u poeziji ne sreće svaki dan. A šta uNoginoj pjesmi znače težine i otkud one suncokretu ne mogu da se dosjetim...““Nemaš se šta dosjećati. Epigon oponaša velikog pjesnika ne pitajući se šta mutežine znače“.“Ali predlošci njegovih stihova nisu samo pjesme. Nego nekad i slike. Preprisujei slike”.”Kakve slike?”“U Noginoj pjesmi Hromi Hefest ima jedan krasan stih: Vitka mi ruka okomjeseca svita. Da mu zavidiš na ovoj viziji! Ali u Dedinčevoj knjizi Od nemila donedraga postoji reprodukcija, ne sjećam se čije ali nezaboravne, nadrealističkeslike na kojoj se oko Mjesečeve kugle svija duga vitka ruka. Nadstvaran pjesaž,pun metafizičke jeze i miline. Nogo je sažeto prepričao tu sliku“.“Iako pjesme estradnog Noge nemaju veze s nadrealizmom... Ovi se četnici,majki im ga spotaknem, ni danas šale“.“Ovo je vlaški fursat. Kočić veli: kad Vlah uvati fursat, mjere mu nema! Nemajuveze Nogine pjesme, ali imaju pojedini stihovi. I strofe. S nadrealizmom iekspresionizmom i impresionizmom i s futurizmom. I sa Konstantinovićem!““Radomirom?““Pročita Nogo Konstantinovićev Pentagram i napiše ’filosofsku’ pjesan kojapočinje ovako: Ovaj muk je očaj konačnijeh stvari, / njihov sleđen napor odkoga se sedi, / sve je ovde jednom htelo biti drugo, / a sve nema večnostbezdušno zaledi. Ovo je hotelska soba iz Pentagrama prepričana Noginimriječima. Osim glagola sedi čije čulno djejstvo je očito, ostalo je izkonstantinovićevskog, filosofskog, pojmovnog jezika“.“Pa ti, bogte, sve znaš napamet ko hafiz!”“Estradni Nogo nije se skidao sa pozornice. Većinu tih pjesama čuo sam stoput

iz njegovih usta. I magare bi ih upamtilo. Bilo je nekad i veselih stvari. Kad Nogorecituje pjesmu Moj slučaj, u kojoj postoje stihovi: Mutna je ponornica uzvodnopotekla za mnom od tog je vasiona prepuna ove jeke– Sidran bi često ugrabioda drugi stih prije Noga kaže nekom od nas u uvo: od tog je vasiona prepunaove dreke!““Dobar je Mehin mali!“ “Ili pročita u Vinaverovoj Nadgramatici rečenicu koja je i meni ostalanezaboravna: ’Imenovanje je imanje’ i potom napiše stihove o djetinjstvu: ’Kadimenovah: voda, nebo, kad imenovah: breza, / ko nekad, dok imenujem, zazavičajem vladam’. Primijenjeni Vinaver“.“Taj Nogo je, znači, kao dijete bio opasan filozof“.“A čujte sad ovo. Nogo uzeo Skendera za magistarski. Ali pisanje nikako da mukrene. Pa kaže Svetozaru Koljeviću: kad bište mi ga vi, profešore, žapočeli, ja bihlako naštavio. I u poeziji je nerijetko potrebno da kogod počne umjesto njega,potom će umjeti sam. I Svetozar mu počne magistarsku radnju: napiše uvodnarazmatranja”.“Nemoj zezati?”“Napiše uvod, teorijski i istorijski, o sonetu i poemi. Izvrsan, dakako. Napravio jeslalom kroz povijest ova dva pjesnička oblika. Nogo potom nastavi, napišemagistarski, i uspješno ga odbrani. Dotle je u redu. Jer jebeš magistarski!”“Ne psuj, jebo se ti, pred svojom bivšom studenticom.”“Mislim: ko šljivi magistarski? Kurtalisao si se belaja i tačka. Ali Nogo potomobjavi magistarski kao knjigu i u njoj pedeset Svetozarevih strana kao da su muod baba Peša, gajdaša seoskog, ostale”.“Pored živog Svetozara?”“Pored! Stvar je vidljiva i sa Trebevića svakom ko je čitao Koljevića, pogotovomeni, koji sam proštio svaki njegov redak”.“Tako dobro Svetozar piše?”“Isidora Sekulić, Miodrag Pavlović, Jovan Hristić, Svetozar Koljević po meni suvrhovi srpske esejistike u dvadestom vijeku”.“Jeste li, profesore, Isidoru na čelo stavili kao damu?”“Ne. Isidora Sekulić je, za mene, najbolji srpski esejist. U književnosti nemadama i gospode. Ima samo pisaca. Zar si zaboravila šta je rekla MarinaCvetajeva?”“Podsjeti je. Granate joj iz glave izbrisale sve čemu si je naučio.”“Studentima sam zabranio upotrebu riječi pjesnikinja: to je omalovažavanje.Dodjeljivanje nižeg ranga. Ako ne može biti pjesnik, može bar pjesnikinja!Cvetajeva kaže: pjesnik se rađa kao muško ili kao žensko, to je sve. Uzeo jaIsidoru za magistarski rad i pročitao joj sabrana djela. Godinu prije, završio samjugoslovensku književnost i znao odlično sve što su Srbi napisali. A ondapročitam Isidoru i šokiram se: ta je žena, jebote, pametnija od svih Srba!”“ I tako se Nogo, znači, kitio tuđim perjem?”“ Ovaj put baš se kitio. I baš tuđim. I onaj ko ne zna Koljevićeve eseje vidi da jeuvodno poglavlje knjige prepametno za Nogu. Da njegov autor zna silnomnogo, a piše od Noga triput bolje. Komedija”.“Možda nije komedija no peškeš?” “Misliš – gurabija za Nogin rođendan? Zar u književnosti ima peškeša? Nogo,koji se ne služi ni jednim stranim jezikom... Dobro, ne služim se ni ja. Mislim ugovoru. Ali se služim knjigama. Ruskim i francuskim. Znaš li da i pod granatamapravim prepjeve?“

“Matere ti, kako ti se da?““Ne znam ni sam. Nedavno sam prepjevao Bodlerovu Česmu: Katkad mi se čini:krv mi brizga silno, / ko česma čije jecanje pravilno. Zvuči odnekud poznato,da?““Poznato odnekud s ulice!““Ako preživim i sredim što sam preveo, kad umrem, jer to neće biti objavljenoza mog života, ispostaviće se da sam bar triput više stihova prepjevao nonapisao... Iako se ne služi ni jednim jezikom, Nogo iz svoje knjige nije uklonio nifusnote koje vele da zna engleski ko vodu, da je na tom jeziku proučio teorijskerasprave o sonetu, čak je s engleskog savršeno preveo odlomke iz rasprave oformalnim razlikama između Petrarkinog i Šeksiprovog soneta. Iz tog prevodajoš pamtim jednu sliku: za razliku od talijanskog, engleski sonet se ne raspada,kao žir, na nejednake dijelove. Te fusnote govore da je ’Nogo’ čitao Bjelinskog iŽirmunskog u originalu i briljantno preveo odlomke iz njihovih tekstova. Da znatalijanski i latinski, čak mu je poznato šta kaže Erazmo Roterdamski u svomudžbeniku latinske gramatike, mada latinski nije bio u programu učiteljske školekoju je završio pa ga je morao polagati na prvoj godini fakulteta. KodPejčinovića. Onog što se pisao kao Bošnjak po nacionalnosti“.“Nemoj zezati?““I stari Pejčinović, zaboravio sam mu ime, i njegov sin Pike, bio naša raja,odličan momak. Obojica se pisali kao Bošnjaci.“Nevjerovatno!““Nema tu ništa nevjerojatno. Piketu je stari objasnio zašto su njih dvojicaBošnjaci, a drugi nek se pišu kako hoće. I otišao da polaže kod Pejčinovića. Jačekao u hodniku. Izlazi Nogo iz Pejčinovićeva kabineta. ’Bježmo!’ veli. ’Što?’’Upisao mi šesticu, a nisam znao ništa. Bježmo dase ne predomisli!’“Nije Nogo bio bez duha. Dapače“.“Jeste, znao je moj pokojni kumašin biti krasan. Aznate li šta je najkomičnije? Koljević u tompredgovoru kaže: kao u gudačkom kvartetu, usonetu je svaka ’sitnica’ bezmjerno važna. To veličovjek koji se naslušao muzike i pouzdano zna štaje gudački kvartet. Zatim ovo u svojoj knjizi objaviseljakoljubac koji se, ako ne računam gusle, umuziku razumije ko marica u krivak. Nikad Nogina noga dotad, a ne vjerujem nipotad, nije kročila u salu gdje se izvodi bilo kakva ozbiljna muzika, a kamoli daga je odnijela na koncert gudačkog kvarteta…”≪Meni je Noga i njegovo kurčenje objasnio Stojan Cerović kad je definisaodrčnost kao nemirenje s vlastitim formatom≫.≪Upamtiću te riječi. S tog izvora potiče Nogina nadutost. Koja svjedoči da jejednom zavazda odlučio da nikad ne spozna vlastiti format. Pjesnički i ljudski“.“A ta istina kopka u njemu. Ne može da ne kopka“.“U njegovu podmozgovlju. Što više kopka, sve je nadutiji. Nadutost kaoodbrana od okoline i vlastite nutrine. Nogo je vazda bio tako uvjerljivo punsamog sebe, što veli jedan američki pisac. Danas mi se čini: da sam dobronaperio uvo u trenucima kad Nogo javno uživa u sebi, što je bio prizor zabogove, kad precjenjuje sebe i potcjenjuje druge, čuo bih tutanj. Teškipodzemni tutanj tog uživanja. Tog precjenjivanja i tog potcjenjivanja. Teškitutanj Nogine mamutski veličanstvene sujete“.

“Vidje li, majke ti, Milivoja Tutnjevića na televiziji?≫≪Onoga iz Donjeg Detlaka?≫≪Otkud znaš da je iz Donjeg Detlaka?≫≪Iz Donjeg Detlaka je njegov brat Staniša koji je s nama studirao jugoslovenskuknjiževnost. Staniša, jedan od naj-ne-da-rovitijih srpskih kritičara svih vremena.Vidio sam ga. Onaj vječito nasmiješeni Milivoje, koji je upražnjavao optimizamkao esenciju komunističkog svjetonazora, na Palama svezao seljačku čomrgu,ne bi ga udobrovoljio ni bakrač kačamaka u koji je sjurena kila donjodetlačkogskorupa”.≪Idealan Potčinjeni. Paljanske dželate služi krilato ko nekad komuniste. Tajmože funkcionirati samo kao potčinjeni≫.≪Što je manje podatak o njegovu moralu a više o fiziologiji. Takvi ne mogu dane budu sluge kao što ni ptica ne može da ne pjeva čik-čirik! Kad je Nogaizlemalo u policiji, sretnem Milivoja s vječito upaljenim osmijehom od sto vati.Osmijehom po službenoj dužnosti. Vlasnik tog osmijeha bio je ljuti komunist,znači rođen da veruje u čoveka koji zvuči gordo. U podrumu naše kuće uBijelom Polju, u kojem je moja majka nalijegala pliće, stalno je gorjela sijalica,jer je čula da pilići pod električnim svjetlom brže rastu. Na tu sijalicu vazda mepodsjećao Milivojev osmijeh≫.≪Jeste. Osmijeh iz budućnosti. U koju je Milivoje netom napravio kraći izlet ivratio se, ali mu se s lica čita šta je tamo vidio“.“Osmijeh kao signal da do komunizma nije ostalo ni kolik cigar duhana. 'Nogopopio degenek u policiji', velim Milivoju. U stanicu milicije ušao nov kao ispodčekića, a iz nje izišao žuto-zeleno-plavo-ljubičast i roza-narančasto-crven, kaoda su ga protjerivali kroz dugu s namjerom da muško pretvore u žensko. Naštomi prekaljeni partijac Milivoje, uz onaj pogled kroz tebe bačen u budućnost ukojoj će svi raditi prema sposobnostima a imati prema potrebama, veli: 'A valabi i Rajko mogao malo manje s tim nacionalizmom'“.≪A lice mu – lice Druga Člana? Nikad ga nisam sreo da ne pomislim: evo našegDruga Člana≫.≪Na licu Druga Člana izbi dodatni smiješak koji svima umilno poručuje...“≪...ko mi dirne u socijalizam, jebaću mu majku zavazda!≫≪ “I to ne jednu no četiri, sve jednu kroz drugu. Smiješak iz kojeg se čitalo daMilivoje kao privatni seljak iz Donjega Detlaka uopće nije bez simpatija za Noga,naprotiv. Čak bih se smio zakleti da veoma ceni njegov pesnički talenat≫.≪Ali je Milivoje-kao-komunista, povodom degeneka koji je Nogo fasovao, dužanda govori ni po babu ni po amidžama≫.≪Nije se radilo o nacionalizmu. Jednome od policajaca koji su oko ponoćikafanskim gostima pregledali isprave pripiti Nogo je rekao: Da tebi dam ličnukartu? Tebi s tom poljoprivrednom facom? Ne dolazi u obzir! Potom je privedenu prokleto lijevno i kao stari Vujadine podvrgnut stručnoj obradi. Nogo je tajslučaj prikazao kao svoj sukob s Partijom koja mu je poslala dva batinaša. Natom degeneku temeljio se njegov visok disidentski rejting koji mu je omogućiou Beogradu vrlo ugodnu poziciju. Ne samo na tom degeneku, dakako. Aliponajprije na njemu”.”Imaš li još novih čitanja Noginoga djela?”≪Imam. Ali raspredati o tome nije veselo: kao da prebiraš po ruševinama. Ili pogovnima. Čak i u pjesmama koje sam smatrao uspjelim, sad znaju zinuti rupe. Upjesmi Planina i počelo kaže da ga je nekad u planini obavijala vječnost, ta štakaza nejake. Ovo je gluvilo za jezik. Nogina uzana jezička mašta ne vide da su mu

se metafore pojebale: prvo te vječnost obavija, a potom je štaka. Štaka koja teobavija. Omotač koji se pretvara u štaku.≫≪Neukus spojen s neduhom≫.≪ I još jedna pjesmica. Radi se o Noginom ocu Pešu i Fehimu. Onom koji na luludiše. U toj pjesmi kaže se: U izbici Pešovoj / Fehimova tambura: / Eno Duke skobilom / U duboku potoku / Brada mu se ćeseri / Blavor mu se veseli. Fehim uztamburu pjeva o Duki koji je skrvio da opali kobilu, zato mu keseri brada, zatomu se veseli blavor, ili vrsnik, kako kažu u Crnoj Gori, to jest čuna, kako velite viBosanci. Pjesma o Duki je postojala i u mojim Papama gdje nema muslimana.Pamtim je iz dana kad je Duka ustupio mjesto Džugašviliju: Jebo Staljin kobilu /u duboku dolinu“. Tu pjesmu, svačiju i ničiju, jer niko može reći ko joj je prvitvorac, a pjevali su je i oni koji se krste i oni koji klanjaju i oni koji se smiju ikrštenju i klanjanju, tu pjesmu Nogo uzima kao zrcalo muslimanske kulture, kaoznamen duhovne i moralne razine na kojoj taj narod postoji. Evo kakopravoslavci reaguju na Fehimov poj o Duki i kobili: Mati glavu povila / Hrist očioborio dok po slamici nebeskoj – prska kalo zemljino. Fehimova pjesma je kalozemljino koje prska po slami, nježno stavljenoj u deminutiv, u kojoj spavanebeski nanrod, stoga je postala nebeska. Šta Nogo poduzima protiv tambure ikala? Jašem konja krilatog / pa zamičem za oblak, veli, da nam potom priopći iime konja: Nebom njišti Jabučilo / al i Duka i potoku. Pomoću gusala Nogo sedigao miljama iznad tambure. Tačnije, na krilatom konju iz guslarske pjesmevinuo se nad muslimanskim kalom zemljinim i ostavio u potoku Fehima, kobilu iDuku čija njiska kaže da je spolno opšteći s ajvanom i sam poživotinjio. Nogošestari pravoslavnim nebom, a muslimanima prepušta da u potoku handrekobile“.≪To je ispljuvak, a ne pjesma≫.≪Preblago rečeno! Nogo nije napisao pjesmu nego se pobrabonjčio≫.≪Tvoj seljački jezik zbilja zna biti ubitačan≫.≪Slušaj, Ture! Nemoj da ja... I još jedna uspomena koja spada i ne spada u samustvar. Na predmetu književnost do 18. vijeka nismo imali predavača, pa jeMiroslav Pantić iz Beograda triput godišnje dolazio da nas ispita. Mi mlađiraspitivali smo se kod starijih kakav je Pantić, šta traži na pismenom, šta nausmenom, i neko od njih mi je rekao da Pantić, inače običan pozitivist, volistvaralački pristup, orginalnost tumačenja i načina izražavanja. Što je biopouzdan recept da ljosnem na pismenom. Čitajući moj rad Pantelija mora da jedoživio mali stres, ako je suditi po jednoj stvari: nije mi upisao peticu no šestminus, htio je vidjeti tog deliju koji je u stanju da šestostubačni sastav nakrcatolikim bijesnim glistama: da mi očita lekciju i obori me na usmenom. Vi ste,rekao je, pesnik, i ja nemam ništa protiv toga, pravo na to garantuje vam ustavSFRJ, ali vi ste student književnosti, a zna se kako studenti treba da pišupismene radove. Ne pamtim šta je sve rekao, ali me izružio zbog jezičkih istilskih ‘akrobacija’. Među ‘poetskim’ sintagmama i kovanicama kojima samnakitio rad izdvojio je razokovljenu dušu i ismijao je. A igra se lancem sata.Džepni sat sa lancem stavi na katedru i igra se lancem dok nas ispituje. Postaviomi je potom tri pitanja i doživio nov stres: na svako sam odgovorio za desetku.Ali zašto ste napravili ovako loš pismeni? – pitao me, jer ne samo da sam znaosve nego sam se služio normalnim jezikom, bez ičeg pojeckog. Slegao samramenima. Kad mi je upisivao ocjenu, rekao je: žalim, kolega, što vam zbogkatastrofalnog pismenog moram smanjiti ocenu iz usmenog. I upisao mi šest iosam. Nakon ispita na kojem sam blistao, masu stihova znao napamet, mnoge

znam i sad: Ja sam, dedo, ašik derviš, ki ti izranjen padam pri dvor, iziđ’,džanum, da me vidiš, i da čuješ moj razgovor, je li sladak, a, što veliš? Ja samdedo stravljen derviš. Ovo je početak parodijskog spjeva Derviš čiji je autorStjepo ili Ignjat Đurđević, valjda prvi. Stravljen dreviš je zatravljen ili, rečenolijepim turskim jezikom, omađijan”. “Turskim?”“Pričao mi je Sinan Gudžević, ne znaš ga ti…””Znam. Pjesnik i prevodilac. Gledao sam prije rata na tv sjajnu emisiju o njemu”.“Pričao mi je Sinan kako ih je, kad je bio mali, dozivala njegova baba: ‘O đeco,išćerajte one krave iz žita, čujete li kad vi se turski kaže?’ Nakon ispita, dakle,ljut što mi je profa zbog pismenog toliko smanjio ocjenu iz usmenog, Nogo veli:‘Kenja Pantelija! Pola od onog što je rekao nije tačno. Šta fali razokovljenojduši? Baš je dobra’”.Dobra ili ne, nakon Pantelijine lekcije izgubio sam volju da kujem riječi i upjesmama, a kamoli u esejima. A Nogo je nedugo iza toga napisao pjesmu ukojoj ima stih: ‘vapim razokovljene duše bijelu cvat’. Ne čini mi se da se timpeškešom usrećio. Jer Pantelija je bio u pravu: ta kovanica ne valja. Uz to, dušamože i u okovima da cvjeta. Što ne bi mogla? Pjesnički bi čak bilo bolje kad bicvjetala nerazokovljena”.

KOSOVO ĆU OD VAS NAČINJET

Evo pjesme koja je napravljena na temelju dnevničkog zapisa iz doba opsadeSarajeva: čitajući ga poslije rata, otkrio sam da ga doživljavam skoro kao tuđ: umeni više ne bješe ni mrve od ondašnjega gnjeva ni želje za osvetom.

ZAKLEO SAM SE DEVEDESET TREĆE:

Kad jednoga dana uhvatim onoga Noga,onoga ustašu sa kokardom – Kosovo ću od njeganačinjeti. Duša će mu ostat u moje šake.Neće od njega imati šta da se ukopa.Rebra ću da mu živom izvadim. Jedno po jedno.Za početak. Onome četniku s velikim „U”što trijezan huška na klanje, pjan svoje huškanjeoplakuje, a istodobno uživa i u prvome i u potonjemu.Ruku ću da mu uvalim u usta, i jezik da mutražim po sata, prije nego što ga iščupam.Da više njime ne promidžbuje o Kosovu.Kad sa životom razdvojim togaslavnog srpskog pesnika što je živio i stvaraona prijelazu iz 20. u 19. vijek – u mojoj duši bićesvečano kao kada se porodica okupi oko stolas paketom pristiglim iz svijeta izvan obručačetničkoga i počne sjeći kanap!Živim od toga. Od vjere da će pasti u ove moje šake.Biće to tren božanstven: k'o da nijesam u svijetu,već kao da sam zalutao u zaljubljenu dušudvadesetdvogodišnjega Volođe Majakovskog.P. S. Tako sam se kleo u ratu.

A danas Nogu, u kome, kad mrzi,tri srca kucaju, ko da je Musa Kesedžija,ili ko da će roditi bliznace,ne želim ništa goreod onog što gaveć ionako čeka

Nisam umio sebi do kraja objasniti šta se zbilo sve dok u Ivančićevoj knjizi Točkana U nisam našao Orvelovu rečenicu: ”Osveta je čin koji želite izvršiti kad stenemoćni i zato što ste nemoćni: čim je osjećaj bespomoćnosti uklonjen, i taželja iščezava”.Tačno. Nogove me granate više nisu držale u podrumu, to jest u podljudskojsituaciji. Tri i po godine bio sam potčovjek koji je imao jedino trofejnuvrijednost: svi mi, i umjetnici i lupeži, i analfabete i akademici, i kurve i djevice,bili smo svedeni na divljač za odstrel. A kad sam se, po prestanku rata, izpodruma popeo na sprat (na svoj ljudski sprat!), oluja u duši sama je od sebestala, ostao hladan prijezir. Pošto mi se dnevnička bilješka učinila autentičnom,riješih da je pretvorim u pjesmu, jer sam u tim recima uočio i gnjev i otimanjegnjevu, i želju za osvetom i opiranje toj želji. Ironija i humor (doduše crni, alihumor), kojima se navala emocija kuša suzbiti, počinju već od stiha ”duša će muostat u moje šake”: ta prijetnja je skinuta sa usta moje majke.Kad nas je lemala zbog poganstva, to je bilo džepno izdanje Strašnog suda:pretvarala se u gnjevnog starozavjetnog Jehovu u crnini. Ali pamtim i dane kadju je mrzjelo da nas mlati, pa je posezala za prijetnjama koje bi trebalo da nasobuzdaju: “Duša će vi ostat u moje šake, ako vi skočim s ove stolice”. Mi, djeca,njenim prijetnjama smo se često “smijali u šaku“, jer se Darinkino kažnjavanjeprestupnika dešavalo bez ikakvih predgovora, a drugo, njene prijetnje često suzaglavljivale u nehotičnom humoru:“Razdvojiću ve sa životom! Kosovo ću od vas načinjet! Neće se od vas imat štaukopat ako vi doletim!”Riječ “Kosovo”, razumije se, obećavala je da će Darinka od nas “načinjeti” što iBajazit od Srba na Gazimestanu. Sklonost ka pretjerivanju, svojstvenacrnogorskom jeziku, često i posve ozbiljan govor s lakoćom preobraća u humor,i mene bi podgušio smijeh od prijetnje koja je Darinku pretvarala u ordiju od100. 000 Turaka sa sultanom Muratom na čelu!Nekad bi se desilo da jedno od nas ne uspije obuzdati smijeh koji se, brzo kaovatra na filmovima, prenosio i na ostale, što bi majku rjeđe ražestilo, te biuslijedilo njeno skakanje sa stolice kako bi nam dala “što nam niko uzet neće”, ačešće ju je prisiljavalo na kapitulaciju, potpisivanu škrtim osmijehom. Stoganjeno proroštvo “Kosovo ću od vas načinjet”, i sad u meni živi kao znamenvedrih dana iz djetinjstva!A kad nam dođe baba Jovana, traži da nađem pjesmaricu i da joj iz nje čitam.Posebno je, ne znam zbog čega, voljela pjesmu o Marku Kraljeviću i Vučudženeralu:

Pobježe mu Vuča dženerale,na njegovoj tankoj bedeviji,poćera ga na Šarinu Marko,brza mu je tanka bedevija,šćaše uteć gradu Varadinu!

Uto začujem, s vani, Darinkin glas: “O Marko, strijela te pečila, eno ti krave uStaninu kupusu!”. Ja, ko bez duše, izletim vani jer znam: biće batina. Za tovrijeme, baba Jovana čeka povratak čitača, i crvlja se od nestrpljenja. “Šta jebilo, Mačeta”, pita me, kad se vratim, ali pita onako, radireda, a ne što jezanima, jer je Marko na Šarcu, u međuvremenu, nastavio da u njenoj glaviganja Vuču dženerala. “Šta je bilo?”“Prutulja i Perulja načinjele Kosovo od Peljina kupusa”, zafrkavam se, jer ovajput sam prošao bez degeneka, sam bog zna kako, valjda je Jovanino prisustvo ukući ublažavalo Darinkin krivični zakonik.“A nuder, Mačeta, nastavi neće li ga stić, oca mu očina”, veli Jovana.Mada ga je stigao dosad sedamnaest puta, to babi nije bilo nikakvo jemstvo daće ga stići i osmnaesti. Jer Jovana je pripadala svijetu usmene kulture u kojemse svaka pjesma pred slušaocima izvodi prvi put.Imali smo učitelja Boža Dajkovića, neženju od sto kila, koji je ličio na Tita, madaje bio Crmničanin. Jednom pita Laza Rokova: ”Šta si po naciji?” Glavati Lazo soklijevanjem veli: “Srb”. Božo, na to, od šake pravi trubu, prinosi je desnom uvu– kao, ne čuje dobro – i pita: ”Štaa?” “Srb”, ponavlja Lazo. “Crv?” – pita Božo, sašakom iza uva. “Srb”, ponovlja Lazo, obarajući k patosu oči krivca kome jesuđeno da na učiteljeva pitanja vječito daje pogrešne odgovore. “Crv?” –ponavlja Božo. ”Srb” ponavlja Lazo. I tako: Srb, crv, Srb, crv, dok se u učionicinije zaorio smijeh.E, baš tog dana Božo je zaboravio da u prirodi postoji druga ocjena osim dvojke( koja je, u ono vrijeme, bila jedinica) pa je u sva četiri razreda podijelio kišuslabih ocjena.“Šta je danas bilo u školu?” – pita me Darinka.“Dao im učitelj trides repača”. Tako smo, od mila, nazivali Božove dvojke,pisane kaligrafski, s repom meraklijski zakofrčenim, kao krmeći.“Neka je, kad su tuke. Nema tuka ko papljanskijeg”.“Jeste. Kosovo je od njih načinio”, dodajem, praveći nevino lice (jer je biloopasno njene riječi okretati na zafrkanciju), u čemu mi je uzor bila tetka Ljuša:nisam sreo čeljade koje se toliko bezazlenim glasom i s toliko nevinim licemsprdalo sa svim i svačim. Kad hoću da kažem nešto što je kažnjivo, zamislim dasam tetka Ljuša, i glas mi dođe toliko meleman da bi svak ko me sluša i gledapomislio: ”E ovoga s anđelom đeteta!” Ali, taj put, anđelak je odbio da sleti namoje lice i zamedi moj glas, pa me majka smjerila očima koji ti prodiru u kost, ishvatila da joj se “pošprkujem”. “Priđi ovamo”, pozvala me kažiprstom. “To seti s majkom sprdaš? Rano si počeo. Šta ćeš radit kad zabičiš? Devetaćeš me koMileta svoju majku!” I, da spriječi ostvarenje svog proroštva, zavezala mi ješamar od koga mi je zapjevalo uvo. “Ovaj Buljo mi je najpodmukliji”, često semajka žalila Ljuši. “Nikad ne znam šta misli. Ko da ga nijesam rodila ja, no ti,Ljušo!”Imam rođaka kog zovu “ženin sluga”, što ga ne sjekira, čak umije tjerati šegu nasvoj račun: ”Jedva sam je, ljudi, naćero da radi kako ona oće!” Kad Crnogorcisjednu da “ljuduju”, moj rođak, uz šeretski osmijeh, opisuje kako bije ženu:“Uvalim joj ruku u usta! Pa joj po sata tražim jezik! Da joj ga izderem!”Hoću da kažem: u pjesmi o Nogu ima više citata iz života nego što se na prvipogled čini. Ostatak pjesme ne treba tumačiti. I dodaću još jedno: Kad je NATOgađao Beograd, boravio sam u Italiji. Tih dana, kaže mi supruga, iz Bijeljine jezvao čovjek, nije rekao kako se zove, da mi izruči Nogovu poruku: ”Neka se

Marko previše ne raduje što NATO bombarduje Beograd!”“Pašče”, rekoh, “koje o drugima sudi po sebi: nije zaboravio kako mu je srceigralo od radosti kad je Karadžić razvaljivao Sarajevo, pa je uvjeren da i menisrce grca od veselja dok NATO piči po Beogradu”. Bi mi krivo što me nije bilokod kuće kad je nazvao onaj Bijeljinac: “poruči Nogu”, rekao bih mu, “da jevelika sreća što vas gađa NATO, a ne dječji pjesnik s Durmitora!”Iz Matvejevićeva teksta o Beogradu pamtim Nogovu rečenicu: “Svi su u ovomratu pravili zločine”. Viđi Noge, viđi Noge, zaboravio je da je 93. naricao: “Štanam čine naša nebraća!” Namrtvo zaboravio da je gudio što i Karadžić koji je naSrni lelekao: ”Bosanskim Srbima se ponavlja 1941. godina!” Dobro reče mojprijatelj Ivan Poček, Cetinjanjin koji je u Sarajevu, skupa sa mnom, odrapio dvijegodine srpske opsade: “ Ja, obraza mi, ne razumijem ove Srbe! Za vrijeme ratasvi su kukali: pobiše i poklaše sve srpsko po Bosni! A danas se trkaju ko će prijereći: ‘Šta oćete? Nijesmo samo mi klali! Klali ste i vi, nemojte lažunjat danijeste!’U paleolitskim mrakovima za vrijeme opsade grada, imao sam vremena da –tragajući za klicama iz kojih je buknuo današnji kijamet – stoput iznova u glavipremotam svoj život i sjetim se Rajka Noga koga su, skupa sa Đogom,Beograđani prozvali Mrziteljima. Mislim, dakako, na pregršt Beograđananeizluđelih za Slobom i ≪novom Serbijom≫, kako je Nogo, u jednoj predratnojpesmi, tepao velikosrpskom projektu. I činilo mi se, dok sam slušao granate utmuši opkoljenog Sarajeva, da se ovaj kijamet počeo spremati još u dane kad sunjegovi planeri, izvođači, zagovarači, promotori i reklameri – svi oni kojim ćesrpski grob postati naviša svetinju u svemiru – počeli da se, makar i na riječima,pišaju po grobovima partizanskim.

O SRPSKOM CVEĆU I OSTALOM

1. U nedavnom obraćanju svjetskoj javnosti, sve Srbe što ih je Karla del Pontestavila iza brave Rajko Petrov Nogo je nazvao srpskim cvećem. Nije mu dobraova metafora, jer cvijeće je znamen prolaznosti, a gospođa Karla zna da je riječo srpskim draguljima koje treba držati pod ključem. Potom je zavapio, dok muse na licu borio izraz odmetničkog harambaše sa izazom džambasa koji jezijanio na čistokrvnom konju arapske rase, da srpski narod Karadžića i Mladićaskrije u majčinska njedra, kao dva svilena jagluka. Od čega dobih jak napaduspomena. Evo vam djelić.Za vrijeme opsade ... Izvinite na omašci: kao žrtva islamske propagande,dvanaest godina pisao sam o srpskoj opsadi bosanske prestonice, ali na takvupraksu moram staviti točku: nedavno u “Javnosti“ iz 1994. pročitah da su≪Srbima iz bivše BiH Hrvati i muslimani objavili rat≫, što moram uzeti kaokonačnu istinu, jer to kaže profesor guslanja Novak Kilibarda koji, doduše, jesteu ratu bio crnogorski Šešelj, ali o njemu se može reći sve osim da umije lagati.Dakle, za vrijeme srpske neopsade Sarajeva imao sam vremena da u tmuši istudeni, tragajući za iskrama iz kojih je buknuo ratni požar, stoput u glavipremotam svoj predratni život, i često bih se sjetio Noge koji je, do Slobinogdolaska, sebe zvao “jakobincem iz šezdesest osme”, a pod dedinjskim Kanompostao krilat fašist (čitaj: jedan od najžešćih mrzitelja Hrvata, Muslimana,Albanaca, Crnogoraca).Za Titina vakta, Nogo je bio čuveni disident koji se izvrsno razumio u sve vrstepobuna, i svaki čas zapodijevao stihovane čarke s vlašću, baš kao što u njegovoj

pjesmici “O Petrovu dne“ seljaci sa Borija “zapjevaše da zametnu čarku“ s“Turcima sa Borča“, a slušaoce bješe toliko ubijedio u svoje pjesničkobuntovništvo da ga je na jednoj sjedeljci – kad nam je recitovao pjesmu –profesor Milovan Rudan, moj bivši kolega iz Autosaobraćajne škole, povodombezazlenog polustiha: “Tad jejina huknu“, upitao: “Je li sova – Tito?“ Ipak, danasnam čudno zvuči i djeluje pjesnička praksa tog disidenta koji je u kafani i uzvinjak svoje slobodarstvo ispoljavao u prevelikim dozama, jer njegovuorlovskom oku nije mogao umaći ni jedan nedostatak Titine diktature, niti muje dosadilo inventarisanje tih nedostataka, uprkos tomu što je diktatoru nastadionu, za 25. maj, recitirao vlastite stihove. Čudno djeluje, ne samo zato štoje nestao društveni i politički okvir od kojeg su Nogine protestne pjesme živjelei unutar kojeg su bile, ili su se činile samorazumljive. Ali tu ne bi trebalo da imaišta čudno: takvi tekstovi budu i prođu sa vremenom od kojeg se nisu uspjeleotkinuti, još manje nadići ga, stoga danas djeluju šuplje i neubjedljivo. Alipostoje, kako smo vidjeli, predratne pjesme koje je Nogo svojim ratnimangažmanom pretvorio u karikaturu: takvi tekstovi danas ga ili optužuju ilidjeluju kao gola laž, ili vape da ih ismijemo.Jer Nogo je u ratu konačno prestao – fala Bogu! – da bude osoba koja je vječitou pravu, mada je taj ratni huškač zadržao predratno držanje pravednika i pravoda dijeli lekcije kome stigne, što djeluje groteskno, ali to nastranu. Radi se odrugom: Nogo je prije rata, iz pozicije “žrtve kojoj nema ravne“, kako bi kazaoSidran, ali i neviđenog moralnog čistunca, uz to i duhovno nadmoćne osobe,čitao bukvice svima, i tako nastajao. Sebe je gradio čitanjem vakela s visine kojaje budila dojam da vam se obraća spomenik sa postamenta, i nikad mu nije palona um da se pita: ko sam ja da budem od svih bolji? U ratu se upisao unacističku ološ, što nas je oslobodilo prijašnjih obzira prema njemu, zapravoprema heroizovanoj verziji Noge koju je pomno i prilježno, s velikom ljubavlju idivljenjem, vajao u svojim stihovima, a dužni smo odgovoriti samo na jednopitanje: valja li to što je pisao? Iz ovog ugla gledan, Nogo u golemom dijelusvojih pjesama je diletant. Pokažimo to na primjerima.Ovaj disident je, u svojim čuvenim protestnim stihovima koje je recitovao blizu6 783 puta, glasom omanjeg biblijskog proroka grmio protiv Crvenog Krsta,tačnije, na pozornici je, pred slušaocima, patio zbog visoke starosne dobiženskog osoblja zaposlenog u toj međunarodnoj dobrotvornoj organizaciji: “Padođavola već jednom ša dobrotvornim uredima / u kojim rade šve šamepredratne babe!“ Citiram po sjećanju, skupa s načinom kako je izgovarao ≪s≫,jer je pjesmu “Rajkovanje“, iz koje su ovi stihovi, zbilja umio recitovati, i nevjerujem da je i jedan njegov literarni sastav dobio više aplauza. ≪Dobrotvorniuredi≫, za Nogin ukus pregusto naseljeni ≪predratnim babama≫, zasluživali suda ih se pošalje dovraga, što Nogo nije, razumije se, propustio da učini, čime jedrsko upro prstom u jedan nezanemariv društveni problem. Jer, po njegovuuvjerenju, biti baba i raditi u Crvenom Krstu, to dvoje ne samo da je nespojivoveć je i zaslužilo oštru osudu kao neprevarljiv znak da socijalizam ne valja šupljebanke. Ali ne samo to. Biti baba, pa još starojugoslovenska, znači nenarodna, toje u Noginim očima po sebi predstavljalo grijeh koji se ne prašta. Starost nijepraštao ni muškarcima (≪Starci u stranu – kanibalska čula mi gladna≫, učtivo jemladi Nogo opominjao vremešne ljude kad je ljudojedski nastrojen), a kamoliženskim glavama, utoliko manje što se radilo o staricama koje su dobrotvorneurede, dakle poslovne prostore u vlasništvu države, uzurpirale u privatne svrhe:kušale su da, uz nošenu robu koju su dijelile, uvale Nogi i svoje šćeri: “Evo kako

ižgleda CrvenoKrštaška idila, kako njen rašplet: / ’Bište li htjeli, druže Rajko, uzjedan polovni žimški kaput / užeti mekoputnuručicu moje toplokržne Anet?’“Ne može se poreći da su ovi stihovi surovo oštrimsvjetlom obasjali važan režanj društvene zbilje u Titinu vaktu, ali, kao poezijabojim se da ne zadovoljavaju: Nogo obećava da će nam pokazati ≪kako izgledaCrvenoKrstaška idila≫, ali odmah zaboravalja obećanje i pokazuje nam tek “njenrasplet“, stoga bi bilo bolje da je kazao skromnije: ≫Evo kako izgleda raspletCrvenoKrstaške idile≫. Ali na estradi nije dopušteno ≪spustiti durbin≫, obavezansi propinjati se na prste, obećavati više no što si kadar kazati, jer je važantrenutni efekat tvojih riječi, a sporedno je što Nogo, u sljedećoj sekundi, datoobećanje zabioravlja i prepušta nama da sami zamišljamo ≪kako izgledaCrvenoKrstaška idila≫, umjesto da je opiše, a ova greška u koracima, koja nijekažnjavana zviždukom sudijine pištaljke već nagrađivana gromkim aplauzimapublike, puti i ka Noginoj drčnosti kao ≪nemirenju sa vlastitim formatom≫.Uz to, upotrijebio je pogrešnu riječ, kako priliči gnjevnom mladom čoveku kojise ne pašti da tačno definiše stvari nego galami da mu na duši odlane: neznamo u čemu se sastojala prednjepomenuta “idila≫, ali znamo da idile nemajuzaplet i, shodno tome, ne mogu ni rasplet imati. Da je Nogo kazao: “Evo kakoizgleda poenta CrvenoKrstaška idile≫, to bi ostalo nepoezija, ali bi izbjegaojezičku traljavost i neukus. Nego, rasplet ili poenta, to je sporedno, a važna jevisina s koje Nogo, uzimajući polovni kaput koji mu je, uostalom, pripadao pozakonu, odbija da se orodi s babama iz Crvenog Križa: njine šćeri em su bile≪toplokrzne“, a bunde su u ovom plebejcu izazivale gnušanje, em su se zvaleAnet, što je bio dokaz njihove odrođenosti, em su bile ≪mekoputne≫, tj.putene, pohotljive, stoga je pjesnik bio prisljen odbiti ženidbenu ponudu, jerbogzna kroz čije je sve ruke ta Anet prošla?Tu nije kraj. Nogo svoju tačku gledišta podmeće onoj koja je Anetu rodila.Zamislite, molim vas, majku koja kaže: biste li htjeli uzeti pohotljivu ručicu moješćeri? majku koja veli: ≪moja toplokrzna Anet≫! To ima samo u Noge: vlastitusliku Anete kao pojebljive i toplokrzne životinjke pripisuje njenoj roditeljki, tjera≪predratnu babu≫ da se služi Noginim riječima dok pokušava da mu, uzupotrebljavani kaput, uvali izupotrebljavanu šćer. Danas je i meni, a kamolimladom svijetu, teško razumjeti vrijeme u kojem je estradni pjesnik mogaovatati publiku na ovako jeftine štoseve.Ni tu nije kraj. Još nismo došli sebi od Anetine “mekoputne ručice” i≪toplokrznosti≫ a iskrsava pitanje: otkud toliko mlade šćeri ženama koje su jošprije rata bile babe? Da razriješimo ovu zagonetku, moraćemo posegnuti zamitskim ključem: te babe su, zahvaljujući božjoj intervenciji, zanijele uosamdesetoj, kao biblijska Sara kad je u nje “prestalo ono što u žena biva“. No,ako bolje razmislim, nije nerazumljivo što je Nogo sa estrade izazivaonepodijeljeno ushićenje ovako blesavim stihovima koji prkose čak biologiji injenim zakonima, ovako bednim drljotinama doraslim blesavosti slušalaca. Nijenerazumljivo, jer i ovo je socrealizam, u njegovoj “pobunjeničkoj“ verziji.Oštrici bespoštedne satire Nogo podvrgava i ondašnju obitelj: “O divna našaidila porodična! Tankoćutna ženica mila / u lavoru mužića švoga kupa i on šeblaženo nogicom gica!“ Osjećate li primjesu maloumnosti u tugaljivoj lakoćiovog obračuna sa idilom u porodici socijalističkoj? Prvo dva deminutiva,“ženica“ i “mužić“, upotrijebljena ironično – ima li šta jeftinije od tog postupka?Potom “mužić“ biva pretvoren ili u kretena ili u čedo koje se “blaženo nogicom

gica“ dok ga kupa u lavoru njegova “ženica“ koja je ne samo “tankoćutna“ većje i “mila“, dva atributa koji me obavezuju da se sjetim riječi Marine Cvjetajeve:Kako je lako biti Nogo! Kako je lak njegov trijumf nad protivnikom: pretvoriš“mužića“ u beslovesnog stvora a na “ženicu“ potrošiš dva pridjeva koji senadmeću u banalnosti i posao demontiranja porodice obavio si s čarobnjačkomlakoćom.Ova kritika “divne naše idile porodične“ u kojoj se estradni Nogo, bestidnopodilazeći ukusu svjetine, osjeća obaveznim da se spusti na njenu razinu, krije usebi i nešto duboko kukavičko. Ironija je pogled odozgo, izraz duhovne imoralne nadmoći onog koji govori nad onim o kome ili o čemu govori, a Nogoje svoju nadmoć izborio jadnim sredstvima: nije teško biti nadmoćan nadmužem koga si lišio prava na gram razuma, ili si mu oduzeo pravo napunoljetnost, i uz to nije bilo suviše pogibeljno ironizirati sirotinju koja živi ustanovima bez kupatila!Ovakve budalaštine, koje sad izazivaju sažalan smiješak, Nogo je pisao snajvišim ambicijama, jer je bio pjesnik koji ≪puca visoko, a pogađa nisko≫, kakoje rekao Vuk Krnjević u recenziji kojom je odbio da “Zimomoru“, prvu Noginuknjigu, predloži za tiskanje. Ne sjećam se šta je još Krnjević kazao, a opis Nogekao slabog strijelca pamtim zato što je autora “Zimomore“ pogodio drito uherc.Ipak, ovi i ovakvi stihovi uplašili su komunističku vlast, jer Nogini stihovaniprotesti ozbiljno su primani k znanju i redovno zavođeni u knjigu žalbi. AkoNogo, rekli su, ovako šiba po ljudima koji se peru u lavorima, šta će sjutra reći onama koji živimo u stanovima na tri etaže i sa dva kupatila?! I, da gaodobrovolje, Mikulić, Pozderac i Kurtović ponude mu trosoban stan i uredničkomjesto u “Veselinu Masleši“, što je Nogo prihvatio, ne iz koristoljubljivosti, većiz cinizma: uzimam stan i posao, rekao je, kako ne bište šebi mogli prebaciti danište poduželi sve da me omekšate, ali, utuvite žauvijek: ja sam večno protivšvega! I nastavio je da pjeva protestne pjesme u kojim je prijetio čak rušenjemSarajeva: “Grade, kad te srušim – to će biti skoro – / tvoj siroti duh uklet će daluta / baš kao što ja sam oko tebe moro / ponad zvjerinjaka. Da, strašnog liputa!“Svi Nogini putevi, otkad ga znam, bili su strašniji od strašnijeg. Krećući seisključivo takvim stazama, domogao se najvećih književnih nagrada kojim sukomunisti kušali da ga obeštete za strah što ga je trpio kao“opasnih stazagazilac“, kako bi rekao Rable u Vinaverovom prevodu. Nogo nije lokao u bircuzuveć “na strašnom mjestu“: i u krčmi se osjećao kao nastavljač hajdučke tradicijekoja nalaže da budeš “kadar stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“, kakoreče Starina Novak. Čak i kad je dobio dobar posao i stan nipošto loš, tajdisident nije prestao da se sjeća mladosti kad je lutao oko grada koji ga nijepuštao unutra: radi se o pjesmi u kojoj je opjevao noć kad je u Sarajevu ostaobez konaka, a taj se grijeh kažnjava samo na jedan način – rušenjem grada. OdSarajeva će da ostane, prijeti Nogo, tek “siroti duh“ koji će da luta, valjda kaoEneja iza rušenja Troje, ali koji neće, za razliku od osnivača Rima, nigdje naćismirka, jer ga je pesnik iz Kalinovika ukleo, što je i zaslužio kad je Noga pustioda luta oko gradskih bedema na kojim su sve kapije bile zamandaljene. Nogo,koji se može požaliti na sve osim da su ga njegove mržnje ikad iznevjerile, prijetibiblijskom odmazdom: zub za zub, oko za oko. Lutanje na ovom za lutanje naonom svijetu (…)2. Za Titina zemana, u krčmi, na starinanovakovskom “strašnom mjestu“,

Nogina usmena kritika svega postojećeg, mnogo žešća od pisane, išla je tolikodaleko da nisam smio slušati šta ovaj disident zbori, jer propis je bio jasan: akoonaj ko priča dobije četiri, onaj ko sluša, a ne prijavi ga, dobiće dvije godinećuze. U klubu “Svjetlosti“, gdje je svaki treći gost bio doušnik, Nogo zavrnekošulju da ti pokaže onaj prišiveni komad platna na kojem je pisalo “PjerKarden“, a onda navali s pitanjima od kojih se sledim ili skamenim, a jedno i sadpamtim: ≪Zašto Tito farba kosu?≫Nogo je bio “večno protiv svega“, pa i protiv Titinog farbanja kose, ali zar to nijebila Maršalova privatna stvar? Nije. Stoga sam i bježao iz kafane, u strahu da ćenastaviti s pitanjima: zašto Tito ne samo farba već i presađuje kosu? Ali kako jemoguće da Nogo, zbog ovakvih potpitanja, nikad nije omirisao bajbok? Očito,komunisti nisu htjeli da mu čine uslugu, nije im išlo u račun, smatrali su da jebolje pustiti ga da loče i laje nego da od pjanca prave više nego mučenika.U čuvenoj knjizi “Mimesis“ Erih Auerbah terminom “kreaturalan“(“kreaturlishes“) označava patnju kojoj je na zemlji podložan čovjek kao smrtnobiće. Nogo je smatrao da niko nije kreaturalniji od njega. Nije poricao da su idrugi patnjama podložni, ali je Noga Bog snabdio natprosječnim talentom dapati, po kojem si ga mogao poznati među hiljadom. Smrtni jesu, doduše, i mojibližnji, ali smrtnijeg od mene nema na dunjaluku – kazivalo je Nogino držanje,govor, čak i hod. Ukratko: Nogo je na slobodi bio mučenik prve klase i, da je,nedajbože, poslan u ćorku, doživio bi dijalektički skok u sveca, a komunisti sejesu bavili proizvodnjom svega i svačesa, ali se ne sjećam da su sveceprodukovali.3. A sad ću vam pripoviđeti šta rakija more učiniti na polzu svetom pravoslaviju,kako bi rekao Kočićev Simuen Đak. Jednom, vodim Noga, više ne znam da lioblokanog ili naćefleisanog, ali ga iz kluba “Svjetlosti“ vodim njegovoj kući. Akad u gušu salije stanovitu količinu tečnosti bez koje bi pola svijeta u našemnesretnom otačastvu od grkog jada i čemera poluđelo, kako bi rekao maločaspomenuti Kočićev junak, Nogo se pretvarao u Noga na kvadrat i stoga se, u timprigodama, od njega moglo očekivati svašta: kad smo bili kod Vječne vatre,kaže mi: ≪Šta misliš – da im se popišam na ono?≫Priznaću, na vlastitu sramotu, da o šestom aprilu, onom otprije 52 godine, neznam gotovo ništa, osim da je u borbama za oslobođenje Sarajeva poginulo je 1493 a nestalo 303 Titina partizana, i da je od njemačke granate, baš tog danapoginuo Valter Perić. Vječna vatra gori njima u spomen. ≪Šuti, budalo pjana,nemoj ko da te čuje≫, kažem, ne pomišljajući da bi njegove riječi mogle otići i zacentimetar dalje od pjanskog blejanja. Ali Nogo zastade pa, sa glavom malonakrivljenom udesno i s lijevim kažiprstom u zraku (njegova omiljena, polaučiteljska, pola propovjednička, pola proročanska poza, jer Nogo spada u bićakoja su, kao mačevi i koplja iz srpske epike, sazdana “od tri polovine“), veli uzsmiješak: ≪To uopšte nije loša ideja! Dapače!≫ I udara me laktom da seoslobodi, jer kući ga sprovodim držeći ga desnom šakom za lijevu mišicu. ≪Onoje grob≫, kažem i vukljam ga da produžimo dalje, smatrajući da riječju “grob“mora biti sve objašnjeno čak i pjanoj guzici.Nogo je pio iz premnogih razloga, a ovdje ću pomenuti tek dva. Pio je da bismanjio ljude oko sebe, i u isti mah pod stopalima osjetio postament, onaj nakojem stoje spomenici, odakle će im držati lekcije iz etike. I pio je da snabdijegorivom plamen svog buntovništva koje nije prezalo čak ni od pišanja popartizanskim grobovima. Pjani Nogo je bio gotov da se bezodvlačno stavi naraspolaganje svakoj skupini prevratnika koja će zadati smrtni udarac diktaturi,

da je takvih skupina, u Titin vakat, kojim slučajem bilo. Ali, na žalost, nije.Onda mi se iznenadno otrgne, pa veli: ≪E, da znaš, popišaću im sena ono≫. I krene ka Vječnoj vatri, a onim kraćušnim prstima kopapo šlicu. Ja, sleđen, vičem za njim: ≪Ono gori za dušu ljudima koji su poginuli zaovaj grad!≫ A trebalo je da mu kažem: ≪samo paščad pišaju po grobovimajunačkim≫, ali, u ono vrijeme, nisam bio toliko dosjetljiv. Uz to, pod stresom,kefalo mi ne radi baš najbolje.Prolaznici zastajkuju i radoznalo nas motre, stoga sam se odjednom osjetio kaona roštilju. ≪Pa šta ako gori?≫, dere se Nogo. ≪Ovi što su ostali živi okaljali su imrtve≫. ≪Dobro“, velim, “radi šta znaš≫, pa pružim krake i hitno se udaljim slica mjesta, dok se Nogo iza mojih leđa izdirao na radoznalce: ≪Šta je, štazijevate, stoko?≫ Nisam pretpostavljao da sam postupio najpametnije što semoglo kad sam se udaljio da ne budem nazočan pothvatu koji je bio prepisan izKarlajlove “Filozofije svinje“. Pridružio mi kod knjižare “Svjetlosti“. Ipak nije,kako je od njega Srpstvo očekivalo, u rakiji izvršio sveto bogougodno djelo, štoopet rekao Simendaš. Nije im se popišao “na ono“ možda ponajprije zato što jeostao je bez publike. To jest bez mene. A publika je Nogi glavno vreloinspiracije, kako u dobru tako i u zlu, da se izrazim matičarskim jezikom. Kad jeostao nasamo sa naumom kakav je mogao naumpasti samo marvi, a nije sejednom desilo da pjani Nogo avanzuje u stoku bez repa, ostao je i bez petlje daga provede u djelo. ≪Dok si bi mlad, hvalio si se da su ti ujaci narodni heroji.Domazeti, bješe li? Milan i Novica, bješe li? Evo neko doba ne čujem da ihpominješ. Što li, zaboga?≫ ≪Ajde, bravu jedan, šta ti znaš≫, kaže, i kratašnimprstima desnice prelazi preko mog lica, od čela pa preko nosa do brade – čuveninoginski gest kojim je konstatirao nedostojnost njegovog kuma da s njimpoznati disident raspravlja.Sjetiću se i svog putovanja u Banjaluku koju godinu prije ovog rata, sa JosipomLešićem, na promociju njegove knjige “Anđeli milosrđa“. U vozu, Lešić jedoživio napad uspomena i satima mi pričao o svom sarajevskom djetinjstvu imladosti. Rekao mi je da dobro pamti osobođenje Sarajeva i, kao da je juče bilo,kako su ustaše, prije povlačenja iz grada, na Marindvoru, o kestenima ispredFilozofskog fakulteta gdje smo skupa radili, povješali mnoge ljude, najviše Srbe.A kad je počela opsada Sarajeva, često su me noću, u kasne sate, dizali izpostelje anonimni telefonski pozivi. Jedared, muški glas mi je obećao da ću, kadSrbi pobjedonosno uđu u grad, a ući će stoposto, kao izdajnik visiti o jednom odonih kestenova pred fakultetom. Tu sam se sjetio Lešića: ≪To vi ko ustaše? E pane kažem ja zaludu da Stihoklepac pravi srpsku NDH u Bosni!≫Ono anonimno govedo, mislim se kad spustih slušalicu, ne zna da više nemakestenova kojih je ispred Filozofskog fakulteta bilo u doba moje mladosti.Nazvao me, vjerovatno, kogod od Srba što su sa mnom studirali, pa upamtiokestene, a po svršetku studija otišao iz Sarajeva, zato ne zna da su kesteniispred našeg fakulteta iščezli. Učinje mi se da bi u tom moglo biti istine:anonimni glas mi je s nabusitom familijarnošću obećao vješanje. A opet, nije mibilo prvi put da čujem taj prisni ton kojim mi Srbi prijete čerečenjem, jer nisume prestali smatrati njihovim, ako i izdajnikom. Kako god bilo, i ti kesteni, kojine postoje, ali o kojim ću uskoro visiti, učinili su mi se simbolom svijesti kojarazvaljuje Bosnu a Sarajevo drži u opsadi. Svijesti nakrcane utvarama. Avetima.Priviđenjima. Sablastima. Svijesti u kojoj postoje, punom snagom, stvari kojihodavno nema. Svijesti u kojoj Kosovski boj već šest stoljeća traje nesmanjenomžestinom.

U paleolitskim mrakovima za vrijeme opsade grada, imao sam vremena da –tragajući za klicama iz kojih je buknuo današnji kijamet – stoput iznova u glavipremotam svoj život i sjetim se Rajka Noga koga su, skupa sa Đogom,Beograđani prozvali Mrziteljima. Mislim, dakako, na pregršt Beograđananeizluđelih za Slobom i ≪novom Serbijom≫, kako je Nogo, u jednoj predratnojpesmi, tepao velikosrpskom projektu. I činilo mi se, dok sam slušao granate utmuši opkoljenog Sarajeva, da se ovaj kijamet počeo spremati još u dane kad sunjegovi planeri, izvođači, zagovarači, promotori i reklameri – svi oni kojim ćesrpski grob postati naviša svetinju u svemiru – počeli da se, makar i na riječima,pišaju po grobovima partizanskim.

BOSANSKI KETMAN

1. Doznao sam da se, nedavno, Sarajevom blagoizvolio šetati Rajko Nogo, srpskiklasik iz Borija kod Mladićevog Kalinovika, dopisni član SANU i asistent napaljanskom Sveučilištu, uz to jedan od najžešćih živućih nacista u Bivšoj koji se uratu proslavio mnogobrojnim miroljubljivim izjavama od kojih je nesumnjivonajlirskije njegovo čuveno pitanje: “Zar še naša braća Mušlimani ne boje našekrvi nenamirene?“! Eh, uzdahnuo sam kad čuh da je Noga od mojih šapa dijelilomožda ne više od stotinjak metara. I dvaput ehnuh kad mi rekoše da nije biosam nego u društvu Novice Petkovića, akademika koji u ratu Dražinu bradunosio samo po kući, a s njom je u javnost izišao u 115. minutu igre: njegovvelecijenjeni potpis krasi onu izadejtonsku peticiju 60 srpskih intelektulacakojom se od Sveta zahteva da po hitnom postupku obustavi genocid nadsrpskim narodom. Na žalost, Marko Darinkin nije bio obaviješten o njihovojperipatetičkoj šetnji po gradu o kojem Nogo danas kaže: ≪Sarajevo je bilonajbolje za pobjeći iz njega≫, a da jeste, srpski guslari bi Mrziteljev povratak uBeograd opjevali ovako: “Kad evo ti Rajka Petrov Noga, vratio se iz šeherSarajva, nosi desnu u lijevoj ruci!“Kad su shvatili da Veliku Srbiju mogu nacrtati na led pa prinijeti vatri, insani izSANU zasukali su rukave da je načine na papiru. To se, kaže mi prijateljica izBeograda, stručno zove ≪zaokruživanje srpskog duhovnog prostora≫. Prije rata,od drugih su uzimali samo najveće, pa smo se zezali da su najveći srpski pisciHrvat Ivo Andrić, Muslimani Meša Selimović i Skender Kulenović, CrnogoracPetar Petrović Njegoš, polujevrej-polucrnogorac Danilo Kiš itakodalje. Saduzimaju i velike i male, i što valja i što ne valja. Baš kao što su četnici u ratu,kažem ja njoj, iz bošnjačkih i hrvatskih kuća pljačkali sve, i što će im korisiti i štoneće, jer im je najvažnije bilo da drugi bez toga ostanu. Novica Petković, kažeona, koji je mozak tog projekta zvanog Svpska književnost do Kavlovca,Kavlobaga i Vivovitice, zadužio je Stanišu Tutnjevića (kritičara čiji talenat bimogla muva na krilu ponijeti, dodajem ja), da iz bošnjačke književnosti uzmesvakog pisca koji po bilo kojem osnovu može biti osumnjičen da je Srbin. Nekuzima, velim joj ja, šta hoće od koga hoće, ali ako vjeruje da Vešoviću ili Sidranumože uzeti ono što je istinski njihovo, taj Petković je veća četnička bluna no štosam mislio.Šta bi Cincara, kako je Petkovića prije rata zvao Nogo, snašlo da smo se sreli uTitinom sokaku? Kad sam u maju 1992. preko televizije poslao Paljane umajčinu, potreseni Petković nazvao je telefonom moga brata od tetke uBeogradu i pitao: ”Zna li Marko da je posle ovoga mrtav pred SrpskimNarodom?!” Razgovijetno su se čula velika početna slova te svete sintagme.

Stoga, da sam njegovu visokoučenost uvatio kako šetkoli Sarajevom, prvo bihmu šljisnuo šamar. Ne. Malo je šamar. Ne bi popio degenek, jer ovaj akademikje čuvstvitelniji od Ignjatovićevog Šamike: zaplače i kad ga krivo pogledaš. Negobi bio ošinut mojom nadlanicom – Englezi taj udarac hrptom ruke u obrnutomsmjeru zovu ≪bekhend≫ – i veleuvaženi akademikov nos bi proizveo onaj šupljizvuk koji je Ranko Marinković opisao u “Kiklopu“. Onda bih ga pitao: “Zašto vi,musje iz Donje Gušterice, smatrate da bi vaši do peta fašizirani Srbi trebalo dabudu komisija pred kojom mora polagati ispit zrelosti jedan anitifašista i sinantifašiste koji je uz to Crnogorac? Čime sam zaslužio čast da me krvavouvrijedite nudeći mi ravnogorsku filosofiju kao moralni svjetionik?” I, nesačekavši odgovor, dao bih mu cipelom zadak, pa u krsta, onda bih se okrenuonalevokrug i – pravo kući, čio kao jelen i duboko uvjeren da su mi ova dvapoteza nogom vijek produžili.2. Kad bi Nogo, nakon preseljenja u Beograd, navratio u Sarajevo, često je bionezadovoljan načinom kako smo ga dočekivali. Smatrao je sramno malom dozunašeg oduševljenja što dobitnik Radičevićeve, Zmajeve, Jakšićeve. Dučićeve,Miljkovićeve, Ćopićeve (itakodalje) nagrade boravi u našoj sredini. Jednom jezgrmio: “Nosite se u materinu! Od svih vas jedini Sidran ima duše!” Naš odnosprema njemu, kao otšelcu, činio mu se prehladnim, ali šta da mu radiš: sad žividrugdje i ne možeš se praviti da ti taj fakat nije znan. On ima svoj život, a misvoj, i protiv toga se, je li, ne može ništa. Ili ne može mnogo. Jedino ga Sidran,reklo bi se, nije smatrao posve otišlim. Tačnije: Nogo je lokao i s ostalima, ali,jedino kad se sa Sidranom zapije, bilo mu je, izgleda, sve po starom.U novu fazu Nogo je ušao onog dana kad nam je u klubu Svjetlosti rekao:“Hajde ne ketmanišite!” To jest: ne pretvarajte se, ne nadlagujte se, ne glumite.Pustio je da protekne nekoliko sekundi rječite šutnje, kako se kaže u policijskimromanima, potom je ustao – ne sjećam se gdje je trebalo da ide – i kroz štišnutežube i kočićevske brke, protisnuo: “Šve je to banalni ketman!” Ovo nije bilokazano s uobičajene noginske visine. Na koju sam bio sviknut i gotovo sam jeprestao primjećivati. Jer je postala po sebi razumljiva: poticala je iz grdnogprecenjivanja sebe i ništa manjeg potcjenjivanja bližnjih. Ali ovo je bila visinakoja ne može da ne živcira, jer je s lakoćom precrtavala ne pojedinca, u čemu jeNogo bio majstor, ne ni sve nas za stolom, što mu je takođe, bez velikognapora, polazilo za rukom, nego je sve, ama baš sve ovđešnje đutureproglašavala lažju, stoga je izazivala želju da mu kažeš: ko si ti, otac te očinski,da pljuješ na cio jedan način života?Nogine riječi su prošle bez odgovora. Možda zato što ondašnji Bosanci, kadzasjednu da piju, nikom nisu dali da im se ≪posere u ćeif≫. Možda zato što jeNogo, kao gost koji ovdje malo bude pa ode, kod svih imao popust: ako njemuobraz dopušta da bude nedogojen, mi ga ne bismo nabrzinu prevaspitavali.Jedini ja sam rekao: “Hajde, budalo pjana”, možda zato što sam jedini biotrijezan (kao čiraš koji se ne može napiti a da to ne plati nekad i jednotjednimnosanjem droba u šakama), ali ponajprije zato što sam se sjetio studentskogdoma na Zvezdari.U to vrijeme malo kome sam govorio “budalo”, prijateljima nikad, pogotovo nepred publikom. Tu ne računam po sebi razumljivu opomenu: ≪šuti, pjanabudalo, nemoj ko da te čuje“ kad je Nogo zaprijetio da će se popišati na Vječnuvatru, ali ni to nije bilo kazano pred publikom. Propsovao sam se pod Rašovimgranatama: moje psovke su mogle značiti i ovo i ono, zavisi od trenutka, ali suuvijek bile poraz jezika pred grozotama zbilje, bile su signal tog poraza. Možda

su i moje kod Vječne vatre izgovorene riječi bile signal istog poraza: jezik jeotkazao pred naumom koji samo hajvanu može pasti na um?! Kako god bilo,prije rata sam bio sramežljiv i, kad ko kaže nešto od čega bih se žacnuo,najčešće sam govorio: “Ma bjež tamo”. Što je značilo: neću da raspravljam o tojbudaleštini. Ovaj put, od “banalnog ketmana” tako me ždrecnulo u želucu dasam rekao: ”Hajde, budalo pjana”, jer sam se sjetio studentskog doma naZvezdari.Ne znam zašto je Nogo naš razgovor proglasio “banalnim ketmanom”: pričalismo o stvarima o kojim i vazda, na način na koji svagda pričamo, i ničeg lažnognije bilo u onom što smo, ni u onom kako smo govorili. To bi moje uho,osjetljivo za laž u ljudskom ponašanju i priči, moralo registrovati. Ipak, Nogo jesve vrijeme bio nakostrušen, mada nije tog dana imao razloga da se međunama ne osjeća potaman. To su bili oni trenuci kad nešto iz njega, iz jazbine unjemu, reži na cio svijet. U ratu, od Noga gotovo da nije ostalo ništa osim togrežanja.Siguran sam, danas, da su lekcije koje je, u to vrijeme, slušao u Ćosićevoj vučjojjami već bile počele mijenjati Nogovu percepciju Bosne, zato mu je sve štokažemo počelo zvučati kao mrska laž na kojoj se ovdje život i drži. Što meni tadanije bilo pretjerano važno, jer ko sam ja da Bosnu branim od Noga? Ali moraosam braniti svoj život ovdje. Koji jeste bio opor kao divljaka, suh, postan, sur,tmuran, čemeran, sto milja udaljen od matavuljevske ≪radosti živovanja≫, ali jebar bio istinit. Osupnuo me “banalni ketman” koji tvrdi da je laž sav moj život uSarajevu. Počev od mog braka.Moju suprugu Nogo nije podnosio, niti kušao skriti da je ne podnosi. Prvo, zatošto je bila moj izbor, a trebalo je da mi ženu on odabere: ovaj veliki probirač,najveći koga znam, bez ikakve dvojbe bi bio krajnje kompetentan za ovu rabotu.Uzgred: kao strog sudac ženske ljepote, Nogo se zgražao od mog seljačkogukusa. Tvrdio je da mi se sve gradske žene sviđaju zato što su gradske, a nakraju bi zaključio da sam jurodivi koji je izašao iz romana Dostojevskog, ali se nezna baš iz kojeg. Nije mi bilo jasno u kojoj vezi su Dostojevski i moja sklonost dažene gledam i doživljavam u sinegohi. Da, umjesto cjeline, uzimam dio i njimese ushićujem: dovoljno mi bješe da žena ima lijepe oči, ruke, ili noge, pa dapadnem u karasevdah – ljepota tog dijela, kao upaljen reflektor, čnila meslijepim za celinu kamo spada. I počeo sam se stidjeti ove osobine. Ili, nestidjeti, brzo sam pristao na sebe kakav jesam, rano sam prestao čeznuti dabudem bolji, ljepši, pametniji no što jesam. Nije, dakle, bila riječ o stidu, negosam pred Nogom prestao da ispoljavam svoju manu koja je, docnije ću otkriti,išla u ono najdivnije čime mi je mladost bila ukrašena.Nogo jeste raspolagao potrebnim kvalifikcijama koje su jamčile da bi meopskrbio prvoklasnom suprugom, ali ja sam zebao: mada je velika vjerovatnoćada će taj stručnjak za žene ispoljiti krajnje prefinjen ukus prilikom odabiranjamoje životne saputnice, šta ako se ipak zezne i probere mi aždahu? Šta ako mesnabdije ženom za pokazivanje, ne pitajući se: može li se s njom živjeti, i potomode svojoj kući, a mene ostavi da sam s njome o jadu radim?! Lako se možedogoditi da mi odbere ženu za život na pozornici, od kakvog se prištim.Nogi nije smetalo što je moja žena Hrvatica nego što nije Srpkinja – falingapreko koje nije mogao preći. Nije to govorio otvoreno, ali ni njegovo bodljikavoponašanje, ni njegova, nekad prijezirna, nekad i otrovna, od guslarapozajmljena sintagma “bijela Latinka” nisu ostavljali dvoumice. Što mu nisamzamjerao, jer to je bilo jače od njega, mada mi jedno nikad nije išlo pod kapu:

zašto je bolje oženiti se Srpkinjom, a ne Hrvaticom, ili zašto su Hrvatice iliBošnjakinje kvalitetnije supruge od Srpkinja? Osevapio bi se ko bi me u tu tajnuposvetio. Nogo je, međutim, bio ubijeđen da je moja Gordana napravljena sfabričkom greškom a da je njegov kum slijepac, ali nije mi jasno zašto se s timnije pomirio, jer, na koncu, to je ipak tuđa žena? Zašto nije mogao biti hladnoučtiv, zašto je znao biti nevaspitani mamlaz, pa i stoka, prema ženi voljenogkuma? Na to pitanje nemam odgovor i nikad ga neću imati.Kad se Nogo u kafani zgadio nad našim banalnim ketmanom, rekao sam “hajde,budalo pjana”, jer sam se sjetio “Slobodana Penezića Krcuna“ na Zvezdari.Mirko Majstorović, student mašinstva – ljudina bio i ostao – s lica mi je čitaosve: “Markane, sijamo danas, mora da nam je stiglo pismo iz Sarajeva?” – pitaome, u prvom licu množine, kad me vidi veselog. Ili: ”Markane, smrkli smo senešto, jel nam to nema pisma iz Sarajeva?” – pitao me kad sam tmuran. Iliusred razgovora odjednom kaže: “Markane, kako se ta tvoja tuca?≫ Ja ćutim.“Nisi je pitao?” – veli, uz nevin osmijeh. Riječ je o Gordani koja je ostala uSarajevu.Što se tiče mojih jeglena sa Nogom na Zvezdari, preskačem sve osim trenutakkad je rekao: “Izgleda da ti je tvoja bijela Latinka banalno vjerna!” Te riječi, kojese čitav život pamte i nikada se ne praštaju, bile su podatak o njemu: banalnost– to su drugi, komotno bi mogao kazati Nogo, a sve je njegovo, od pjesama kojepiše do žene koju ≪spolno upotrebljava≫, kako bi rekao njegov negdašnji uzorKrleža, bilo je miljama iznad banalnosti. To su naši znanci i prijatelji zvaliNoginom prepotencijom – riječ koju ne volim i ne upotrebljavam je, ali znamšta su htjeli reći: njom su osuđivali Nogovo osjećanje, lišeno pokrića iobjavljivano kad god mu se namjesti zgodna prilika, da ga je Bog ≪uzvisio nadmilone≫, što rekao Vladika Rade. Lišeno pokrića, jer Nogo je, u svojim uspjelimstihovima, kojih nema mnogo, samo je dobar pjesnik, ne više od toga, aepigram Draga Kuđića najbolje je što sam o njemu čuo: ≪Ni malo ni mnogo –Rajko Petrov Nogo≫. Srbi danas imaju buljuke pjesnika Nogove vrijednosti.Dočim, kao čovjek, danas ne da mislim već znam, Nogo je pravljen od lošegmaterijala.Te ”banalne vjernosti” moje buduće žene, i drugih stvarčica koje izostavljam,sjetio sam se kad sam od Noga bio ukoren zbog ≪banalnog ketmana≫, stogasam rekao: ≪hajde budalo pjana≫. S onim što nije njegovo, što značineprikosnoveno, ili nije srpsko, što znači neupitno, Nogo se epitetom “banalan”rado i često obračunavao, a s vremenom sve radije i češće dok mu to nijepostalo manira. Taj i takav Nogo pod Slobom će postati banalan ratni huškač istihotvorac koji škraba još banalnije pjesmuljke. Eto šta ti je sudbina junačka.Nogo je ne samo odbijao da banalno ketmaniše pred mojom banalno vjernomženom, nego je svom preziru, pa i mržnji, znao posve pustiti na volju. Jednomse pjesnici okupili u hotelu “Evropa“ – bili su, rekao bih, Aprilski dani poezije –da piju i nazdravljaju čas ovom, čas onom. I ne znam koji je vrag natentao mojuženu da digne čašu i kaže: ”Da ispijemo za Petrovo zdravlje”.U stvari, znam o kojem se vragu radilo. Divno je sjedjeti među pjesnicima dokse ne obloču: njino nadmetanje u duhovitosti i maštovitosti iskupljivalo je njinolokanje. Mora da je Gordana, među takvim ljudima, za tren zaboravila da nasvijetu postoji mržnja koja nikad ne spava. Kao ni neprijatelji socijalizma.Petar je drugi po redu sin Nogov koga je žutica prije vremena istjerala iz majke.Dva mjeseca je lebdio između života i smrti. Nogo čak nije znao želi li da mu sinostane živ ili da umre, jer su mu ljekari rekli: ako i preživi, ostaće defektan.

(Jedan ljekar mi je pričao – kazujem šta sam čuo – da je Nogo od njega tražio damalom daju inekciju. Tražio eutanaziju). Treba li reći da smo Gordana i jaučestvovali u roditeljskoj drami Noginoj? Ali sve se okončalo sretno: Petar jepreživio i, što je važnije, ostao normalan. Kad mu je Nogo saopštio tu vijest,Ćamil Sijarić je radosno uzviknuo: ”A znao sam ja, boga mi! Vlaščadima ipaščadima ne može biti ništa!”Kad je Gordana digla čašu i pozvala nas da ispijemo u Petrovo zdravlje, Nogo jepozelenio: “Ti da nazdraviš mome sinu? Hajde, ne pretvaraj se! U očima ti sevidi praznina i zavist! Kako možeš ti, nerotkinja, iskreno željeti dobro momsinu?” Velika je sreća što Nogo još ne bješe pročitao “Zarobljeni um“ ČeslavaMiloša, jer bi i Gordani, kao nama u kafani “Svjetlosti“, održao predavanjce obanalnom ketmanu, ovaj put ne bosanskom već latinske provenijencije.Raskošni oblici današnjeg ketmana: do nebesa izđikale laži, gluma koja kaže dase glumac ne rađa već se postaje, pretvaranja u kojima se ogleda dug minulirad, nadlagivanja u koja se ulaže basnoslovna energija, ukratko: ples krabulja nakojem se danas kuša uspostaviti privid BiH u ratu likvidirane često u meni budiprimisao da je Nogo ispao prorok. Doduše, u ratu bješe upro svim silama – kojenisu male, jer Nogo, kako rekoh, kad mrzi, ima tri srca, kao Musa Kesedžija – damu se proroštvo ostvari: danas je BiH papirna salveta iz koje je sendvič pojeden,kako sam kazao u jednoj izadejtonskoj pjesmi. Drugo mi nije ni ostalo. Osimpjesama. Kad o likvidiranoj Bosni, o brojnim oblicima njenog nepostojanja,sročim pregršt redaka kojima sam manje ili više zadovoljan, na tren osjetimonaj mir koji zrači iz riječi igumana Stefana: “Sve što dođe, ja sam mu naredan”.Evo pjesme pod naslovom “Bosanske urme“:Sve boli dvostruko: i zato što je prošlo,i zato što je nestalo svijeta u kojemu se zbivalo.Potopili ga, kao sela kraj Neretvekad se pravila brana. Ne, nisam dobro rekao.Brana je, u stvari, pukla. I voda zbrisala sve.I kuće iz uspomene. Nas, nekadašnjih, znači,danas dvostruko nema. A sjećaš li se kako smo,spočetka rata, čvrsto se rukovali, kaoda jedni drugim čestitamo što nismo leševi?Kako smo, osmijesima, jedan drugome govorili:Još si živ, znači, e jesi me, svečića ti,obradovao time, a mislio sam, bogme,davno si jamu napunio, e neka, nek si živ,ko zna zašto bi to moglo biti dobro.Sad nas dvostruko nema. Ne, nego trostruko.Nas nema u drugima. Ni drugih u nama.Iselili smo iz sviju. Svi iz nas iselili.Sada je Bosna pustinja, sa oazama gdje cvatulupeži, kao palme.Prije Slobinog dolaska, Srbi su bili najslobodoljubljiviji, najmiroljubljiviji,najhristoljubljiviji, najčastoljubljiviji, najgostoljubljiviji narod u vasioni i šire, odkoga je mržnja bila daleko kao Kanopus od Sirijusa, a to su vrline koje je u“smutna vremena“ mogao skupo platiti, možda čak svojim nestankom, stoga jeNogo odlučio da mrzi u ime i umjesto Srbalja, da im svojom mržnjom, kaobakljom, obasjava put u budućnost, i da mrzeći reprezentuje Srbe. Nogo, komeje reprezentovanje unišlo u kost, djeluje kao poučan primjer: svijetu je pokazao

kako bi svaki pravilno orijentirani Srbin, da je sreće, trebalo da mrzi na polzuotečestvu. U zvjezdanim trenucima, Nogo je svoje mrziteljstvo umio dići dopoziva u metafizičkom smislu te riječi, i ne bi me čudilo ako bi se ispostavilo daje za Mrzitelja bio predodređen dubljim zakonima koji pute ka samojProvidnosti. Onoj s ravnogorskom šubarom, Čičinom bradom i očalama.

RIMOVANO KENJKANJE SRPSKOG NACISTE

Rajko Nogo. Jedna od najblistavijih zvijezda iz plejade ratnohuškačkogintelektualnog ološa, kako Slobinu sluščad nazva Konstantinović. A Beograđani,šaka njih što u ratu nisu izluđeli za gurabijom zvanom Velika Srbija koju Voždbješe skrvio da umijesi za Dušanove potomke, zvali su mrziteljima Noga i onogpjesnika s imenom najmlađeg Mrnjavčevića i prezimenom u kojem, zakleo bihse, ima nešta hajvansko. Ipak, stvar nije prosta koliko izgleda. Ne bar kad je riječo Nogu. Njegovu rimu ostavljam po strani, jer nit ga znam, niti sam ga čitao.Jesam, doduše, kušao čitati njegove knjige “Tuga pingvina“ i “Vunenavremena“, ali sam brzo odustajao: radi se o mediokriotetskoj poeziji. A bolje jebiti rđav nego osrednji pjesnik. Jer prvi ima šansu da napreduje, i jednompostane dobar. Potonjeg treba čak mrzjeti. Što preporučuje i Tomas Man: trebamrzjeti osrednjost koja ništa ne zna o majstorstvu! Prije Slobinog dolaska, Srbisu bili najslobodoljubljiviji, najmiroljubljiviji, najhristoljubljiviji, najčastoljubljiviji,najgostoljubljiviji narod u vasioni i šire, od koga je mržnja bila daleko kaoKanopus od Sirijusa, a to su vrline koje je u “smutna vremena“ mogao skupoplatiti, možda čak svojim nestankom, stoga je Nogo odlučio da mrzi u ime iumjesto Srbalja, da im svojom mržnjom, kao bakljom, obasjava put ubudućnost, i da mrzeći reprezentuje Srbe. Nogo, kome je reprezentovanjeunišlo u kost, djeluje kao poučan primjer: svijetu je pokazao kako bi svakipravilno orijentirani Srbin, da je sreće, trebalo da mrzi na polzu otečestvu. Uzvjezdanim trenucima, Nogo je svoje mrziteljstvo umio dići do poziva umetafizičkom smislu te riječi, i ne bi me čudilo ako bi se ispostavilo da je zaMrzitelja bio predodređen dubljim zakonima koji pute ka samoj Providnosti.Onoj s ravnogorskom šubarom, Čičinom bradom i očalama.U knjizi “Nedremano oko“ Mrzitelj se, glasom skrušenog i bogobojaznogpravednika u monaškoj rizi i s očima nevjestinski smjerno oborenim, obraćaKosmosu: vidiš li šta nam ovi Agarjani, ovi Varvari uradiše? Zato, prije nego ištakažem o literarnim osobinama ovih pjesama, treba reći da se radi ohotentotskoj tiskotini: da biste ozbiljno uzeli Nogine naricaljke, moratezaboraviti divljaštva koja su Srbi od Slobina dolaska činili po Bivšoj, i zaboravitisve što Nogo, negdašnji “jakobinac“ koji je objeručke prigrlio nacističkuideologiju, radi i govori već petnaestak godina. Morate zaboraviti, jerhotentotski moral temelji se na aksiomu: što su Nogo i njegovi Srbi radiliDrugim, to je dobro, a što su Drugi radili Nogi i njegovim Srbima, to je zlo:“Popanule zvezde sa nebesa / Trepću žiške sa crnih kućišta / Zalud srebro odimnjake stresaš / Mlad meseče Ne ostade ništa // Osim ovog mucavogkukavca / U gradini na samrtnom logu / Sa javora otkucava tvarca / Morzeovopismo gluvom bogu // Što za vek zver ne pokla ljeljena / Za jednu je nojcupokošeno / I zapevku nečujem zalilo / Procvetaće trešnja spepeljena // Kadzasija što je ugašeno / Padalice upali kandilo“.Ostavljam po strani “mlad mesec“ koji “srebro o dimnjake stresa“: on liči naNogine “predratne babe“ koje rađaju u menopauzi! Ostavljam po strani

olinjalost jezika i izraza koji obustavljaju svako mišljenje, iako bih, analizirajućipjesmu kako zaslužuje, sebi priredio ne mali užitak, jer ova črčkarija vapi da juse ismije. Pogledajmo jedan detalj. Nogo mora da je sebi čestitao na“mozreovom pismu gluvom bogu“, ali ta mu je metafora hroma kao starinskanaslonjača, jer Morzeovi signali bili su i zvučni i vizuelni pojav: otiskivani su napapirnoj traci, što znači da bi Bog mogao biti gluh kao top a da mu ipak budepoznata sadržina Nogine očajničke depeše, stoga je komično promašena ovapatetična slika koja bi trebalo da izrazi dramu od Boga napuštenog lirskogsubjekta i njegovog naroda. Nogo i ovdje nastupa u roli samrtnika, ali pokušajda izdeklamuje pjesmu sa smrtnog odra nije uvjerljiv meni koji znam da Nogo ustihovima mre još od 1966. kad ga je napustila Ciganka Saliha, stoga mespopada želja da poručim Srpstvu: Ne bojte mu se ništa! S ovom pameću možesto godina!Ali to možda nije osobito važno. Bitniji je bezobrazluk na kojem se temelji ova iovakve žvrljotine: da bi vas ganuo konvencionalnom tužaljkom koja bogatozasvjedočuje ukalupljenost Nogine mašte, morate kao istorijsku istinu prihvatitiKaradžićevu svojedobnu izjavu: “Bosanskim Srbima se u ovom ratu ponavljačetrdeset prva godina!“ Ali, ako vam se omakne pa se sjetite da su Srbi u BiHpopalili najmanje 40 000 bošnjačkih kuća i pobili najmanje 60 000 bošnjačkihcivila, kmeženje ovoga stihoklepca ne može da vam ne ide na ganglije, madanije veliki rebus zašto se pretvorio u stihoklepca: suze koje u ovoj pjesmi i uovoj knjizi neštedimice lije za srpstvom utulile su baklju Noginog talenta koja jei onako gorjela prilično mršuljavim plamenom.“Nedremano oko“ je, kako već rekoh, djelo rahmetlije, ambicioznog i vrloraspjevanog, ali rahmetlije, čak sam u iskušenju da marinkovićevski dodam:“Počivao u špiritusu!” Sjećajući se Kostićeve teze o Zmaju, moglo bismo reći daje u Nogi četnik pojeo pjesnika, a Srbin čovjeka: srpskost njegovih stihova u“Nedremanom oku“ je dovedena je do histerije, do histerične čistote, a zar bi imoglo biti drukčije? Kao osobi koja pišući stihove reprezentuje Srblje sve isvuda, Nogin jedini adresat je Srbin, tačnije: onaj homunkulus iz Slobineretorte, ono što se od Miloševićeva dolaska do danas oficijelno podrazumijevapod Srbinom. Zato se u ovoj knjizi čuje voditelj dnevnika koji podsjeća nablaženopočivšeg Rista Đogu, voditelj koji ne govori nikom ponaosob, jer seobraća dragim gledaocima ili slušaocima, srpskim dakako, sa čijom izluđenošću,zaluđenošću ili maloumnošću uveliko računa. Nogine pjesme su pisane spreciznom namjenom: da se sa ekrana ili sa radija slušaju na četničkimposjelima, stoga su im sadržina i izraz temeljito prilagođeni toj svrsi. Doduše, unedavnom intervjuju Nogo reče: “Poezija je aristokratski žanr i u svakomvremenu pisan za elitu“, što znači da sva ološ nije ista, kako se čini mom okumanihejskom, nego da srpska ološ ima svoju elitu: za nju je i pisano“Nedremano oko“, a četiri nagrade kojom ga je elitna ološ obasula potvrđujuda je ovaj književni alkar pogodio “u sridu“.Nogin jezik je trećinu popovski (i često te sili da se pitaš: je li ovo pjesma, ili časvjeronauka, čak da pomišljaš: možda je Nogo od Boga bio predviđen prije zaarhiepiskopsku no za pjesničku karijeru?), trećinu guslarski (čitaj: sveden na“suvu drenovinu“ epskih formula i majmunisanje slijepom guslaru), trećinuliričeski (što će, pored ostalog, reći da je svojom otrcanošću dorastaohotenotskom moralu na kojem se temelji ova knjiga) – a u sva tri slučaja jesazdan od nesnosnih klišea koji vode zaseban život, koji žive za Noga i umjestoNoga, za Srbe i umjesto Srba, što bi bilo u redu da ne ispoljavaju namjeru da

žive za inteligentnog čitaoca i umjesto njega. U njegovoj pjesmi slike, metafore ijezički obrti koji su u poeziji, usmenoj ili pisanoj, dosad 100 000 putaupotrijebljeni, svaki čas bljesnu jakože zlatan krst sa crkve, što je pouzdan znakda se radi o savršenom obrascu ravnogorskog kiča koji je, kao takav, udanašnjoj Srbiji, četničkijoj no 1992. godine, morao biti dočekan najvišimpočastima. A kič se, već smo čuli, mjeri “stepenom banalnosti asocijacija“.To Nogo, međutim, kao i prije dvadesetak godina, zove “ceđenjem suvedrenovine”: sebe vidi kao mitsku figuru koja iz mrtvog jezika usmene epike, izjalovog jezika popovskih akatista i kao kolodvorska kurva ofucanih klišea pisanelirike, cedi “poeziju“ kao Marko Kraljević kaplje iz suve drenovine. I dok je bioživ, Nogo je isprobavao nadljudske poze, što mu nije uvijek prolazilonekažnjeno: u jednoj pjesmi, na primjer, priznaje da je kilav, a dvije strofepotom prijeti da će prevrnuti pola hektara žetelica ≪i ne utoliti glad≫! Danasnjegovo posezanje za nadljudskim, za mitskim, svedeno je na komiku lišenuhumora. Marko Kraljević srpskog pjesništva je iz suve drenovine, za 6 godina,iscedio 33 pjesme: pet i po godišnje. Onaj Rjuhin, komično-žalosna figuraosrednjeg pjesnika iz “Majstora i Margarite“, pisao je 6 pjesama za godinu. AkoNogo, nešto plodniji od Rjuhina, brusi svaku pjesmu više od dva mjeseca,očekivali bismo da budu bar zanatski solidno sročene. Na žalost, takvih je ovdjeveoma malo.Knjigu “Nedremano oko“ napisao je klinički mrtvac, a nagrade kojima je bioizložen (kao šarov kolju!) zaludan su pokušaj reanimacije preminulog. Čak sambio u iskušenju da mu pošaljem telegram sućuti što je ostao bez “voljenogsebe“, riječi Vladimira Majakovskog koje je Nogo svojedobno u govoru rabiočesto. Njegov talenat, i inače mršav kao usjedjelica koja redovno pali svijeće ucrkvi, nije preživio Nogin pristanak na ideologiju krvi i noža (izvinite, krvi i tla).Doduše, u ovoj knjizi paradnoj i spolja i iznutra, petkovićevskih “emblema“ imalopatom da ih zgrćeš, a pjesme znaju djelovati svečano kao porodične grobnice,i to crnogorske, najsvečanije u Bivšoj; riječ je o stihotvorstvu u kojem je, s jednestrane, pjesnička forma postala uniforma u kojoj se ratuje za “životni prostor“nebeskog naroda, a sa druge, prefinjeni neukus pjesničkoj dikciji daje otmjenostkoja podsjeća na voditelje kvizova, na eleganciju Miće Orlovića iz najboljihdana, ali, uprkos svim vrlinama, ili baš zbog njih, jasno vam je da je Nedremanooko izišlo iz pera pokojnika koji još nije dobio brzojav o vlastitoj smrti. Ovo jeknjiga Noginih posmrtno pisanih stihova, njegovi “memoari s onu stranugroba“, a to dokazivati na primjerima posve je izlišno, jer u toj knjizi nema nijedne dobre pjesme. Ili, da parafraziram dosjetku Fjodora Dostojevskog: u≪Nedremanom oku≪ sjenka od Noge za sjenkom od stola sjenkom od pera posjenci od papira piše sjenke od pjesama.Time smo poprilično, ali ne sasvim, iscrpli bitna svojstva ovih stihova, jer Nogonije sav umro: u njegovu stihotvorstvu još je živ insan koji bi, otkad ga znam, osebi najradije govorio s rukama dignutim k nebesima, od ushita pomiješanog sdivljenjem. Još je živa njegova plamena samoljubljivost, njegova blistavaknjiževna taština koja će ga fizički nadživjeti: Nedremano oko je napisalapjesnička ništica čiju vjeru u vlastitu veličinu nećeš razbiti niti jednom macolom.“Organizacija zbirke”, kaže oholi Nogo “utvrđena je na muzičkim imatematičkim principima”. “Ajdee?“ – rekao bi mu Zoran Radmilović iz“Maratonaca“. Da duhovna pustoš može biti “utvrđena“ na matematičkim imuzičkim principima, to je nije mala no velika novost u srpskom pjesništvu. No,ako ću pravo, Nogo mnogo ne griješi, bar što se ”muzičkih principa” tiče, jer

ovaj vrsni poznavalac srpske instrumentalne muzike ruralnog tipa najguslarskijije od svih živućih srpskih pjesnika. Muzički gledano, Nogin glas zna biti “finoodnjegovan i slatko ga je slušati; on godi, on laska, on je melem – on je živalaž”, da se poslužim čuvenim riječima onog Engleza. Ali plašim se da sintagma“matematički principi“ nije precizna, jer se ne radi o matematici već o računu:Nogo je najproračunatiji od svih srpskih pjesnika i, dok sam čitao Nedremanooko, sama od sebe mi se nametnula pomisao: s obzirom na statističkuučestalost ne toliko prokurvanih koliko prodrocanih sintagmi, metafora, slika irima u njegovim pjesmama, očito je da je mu najvažniji efekat koji njegovostihodjeljstvo izaziva u srpskom slušateljstvu pretvorenom u gomilu, stoga je unjega sve predvidljivo kao svadbeni pokloni: ili kompleti porculanskih tanjuraplus pripadajući im escajg, ili servisi čaša od brušenog stakla, a jedina je razlikau tome što su Nogini dari namijenjeni mladencima sa bradama do želuca.Nogo, koji prisiljen da u svojim pjesama glumi široke srpske mase, jer je uratnohuškačkoj ekstazi izgubio sebe, objavio je tiskotinu koja zaslužuje tekjedan epitet: bedan. Bedne rime, bedan stih, bedan jezik, bedne slike, bednamašta, a sve obasjano dubokim samozadovoljstvom: iz poze klasika zasipa nastrivijalnostima, ali, ako kažem da sam ovom “bedom bez poezije“ bio ganut,nisam rekao mnogo, jer sam povremeno bio potresen. Ponajprije glupošću kojaje bezobrazna, ili bezobrazlukom koji je glup: od toga je sazdao postament sebikao Bardu zabrinutom nad sudbinom Srba. Jer, što se tiče misli, Nogo kao da sedrži preporuke Karla Krausa: “Nije dovoljno nemati misao, potrebno je i neumjeti je izraziti“. Što se pak tiče osjećanja, u njih mu se ne bih miješao: to suredovne četničke emocije, iste kao u drugih ravnogoraca koji iza vojnog slomavelikosrpskog projekta rimuju jade svog srpskog srca: “Ko nekad na proplanku /U hramu smo se sreli / S ramena lepet krila / Više me ne veseli // Za ovu čašuvina / Zaludu su ti klali / Agneca sa visina / Jer ostali smo mali // Ko onda ukafani / Za sto smo skupa seli / Samo hleb so i suze / Odvojeno smo jeli // Zavine i nevine / Svaki zalogaj grkne / U božjoj bašti sine / A u meni se smrkne //Ovčico izgubljena / Neprosejana mrvo / Tužan sam kao pingvin / Usamljen kaodrvo // Majčica ispod snega / U neznanju me rodi / Gasan i sit već svega /Radosno grobu hodim // Hajdemo u ložnicu / Sestro nečija kćeri / Razgoriugašeno / Mada me ne veseli“.U ovoj preživarskoj pjesmi – punoj pravedničke tuge, proistekle iz nemilog faktada su Srbi “ostali mali“, jer su se ispali zaludni svi pokušaji da porastu doKavlovca, Kavlobaga i Vivovitice, stoga se nije čuditi što Nogo “radosno grobuhodi“ – jezik radi kao savršeno pomazan stroj ne nailazeći ni za tren na bilokakav otpor materijala, što nije nerazumljivo, jer ovdje se pjesničko oblikovanjesimulira: ni jedan stih, ni slika ne pute ka pokušajima prodora u nerečeno, iliborbi za nov izraz. Prjamaljinjejnim jezikom, bez ičeg individualnog, Nogoprežvakava stoput opjevano; konstantinovićevski rečeno: radi se o ničijemjeziku u kojem se objavljuje smrt subjekta. Čak ni takvim jezikom ne vlada kakotreba, jer šta mu znači: “Gasan i sit već svega?“ Znamo šta znači “biti sit svega“.Znamo, ili bar pisac ovih redova zna šta znači “biti gasan i sit“. Posežem zaŠimunovićevom rečenicom iz Rečnika srpskohrvatskog jezika: “Sve sito i gasno,obuto, odjeveno“. Gasan i sit je, dakle, napijen i najeden. Nogo ne vidi da unjegovu stihu obrti “biti gasan i sit“ i “biti sit svega“ jedan drugom staju nakurje oko. Nogo ne čuje da je zapravo rekao: napijen sam i najeden već svega!Završna strofa zaslužuje da je posebno razmotrimo. Nogo u “ložnicu“ poziva“sestru“ s namjerom da je uzme, ali ne radi se o incestu već o Noginoj zakonitoj

supruzi koja, kao Srpkinja, podliježe folklornom oslovljavanju braćoisestre. Onaje, informiše nas Nogo, istodobno i “nečija kćer” – čija li, zaboga? Kćer VladaRadanovića, bivšeg udbaša, ali Nogo je toliko ucvijeljen izgubljenim ratovimavođenim za pravednu srpsku stvar da se ne može sjetiti čak ni čija jerukotvorina njegova bolja polovina. Šalim se. Sintagmom “nečija kćeri” Nogonije imao namjeru da nešto kaže, već da popuni metar, i, eventualno, dapredupredi zlobnike koji bi ga, zbog ovog “sestro“, mogli optužiti da kao carDušan “hoće sestru da uzme“, kako je Vuk Karahadžić naslovio guslarskupjesmu na koju Crnjanski cilja u stihu o “sestri sramnoj od brata“. S tomsestrom, u posve epskoj “ložnici“ i na Nogin lični prijedlog, biće “razgoreno”ono što je ”ugašeno”, ne znamo da li godinama, bračnom dosadom, iliutjecajem katastrofalnih rezultata Slobine politike na Noginu spolnu potenciju,ali je jedno nesumnjivo: mada se ne veseli bračnom seksu, Nogo ima jakoosjećanje dužnosti koja je svakom Srbinu sveta, stoga pristaje, ako i nevoljko,da obavi jednu od radnji koje je matičar na dan vjenčanja stavio na listusupružanskih mu obaveza, što Nogo ne zaboravlja ni u napadu nacionalnogočajanja.A zašto je “tužan kao pingvin“? Ova poredba, svojom nadrealističnošću(zaludan će vam biti napor da njen smisao prevedete na jezik razuma, to jest daodgovoriti na pitanje: zašto su pingvini utjelovljenje tuge?) – zar se ne opiremaloprijašnjem sudu da ništa u ovoj pjesmi ne puti ka borbi za nov izraz? Neopire se! Jer se radi o pozajmici: Nogo je u te riječi sažeo naslov Đogine knjige“Tuga pingvina“. Pingvini su, dakle, po definiciji tužni, jer tako kaže drugi srpskiklasik koji je u ratu morao dobro zapeti da zasluži naziv mrzitelja.Čujte sad ove stihove: “Na Žrtvenome Polju / Niko do jedna žena / Rano jeosedila / Sreću je izgubila // Što su ti dva kondira / Oba zlatna i prazna / Gde tije svilen rubac / Koprena i azdija // Koje sam po razboju / Maramom utirala /Suv pečat jednog lika / Na njoj je ostajao // Bor mi se osušio / Milan zaboravio /Koprenom i azadijom / Gizda se poezija“. Posljednja dva stiha nisu najprecizniji,jer je trebalo reći: “Koprena s azdijom gizda / Noginu poeziju“. Ili moždagriješim? Nogo, koji je svojedobno govorio “Generacija, to sam ja!“, podpoezijom kao takvom podrazumijeva, naravski, svoje stihotvorstvo. Pjesma sezove “Darinkin rubac“, a pošto je u Noge sve srpsko u isti mah mitsko,bezodvlačno, neizbježno i zauvijek mitsko, Darinkin rubac je postao Veronikin, a“suv pečat jednog lika“, koji je “na njemu ostajao“ kad god je “utirala“ one štoleže “na razboju“, pečat je Spasiteljeva lica: na “Žrtvenom Polju“ s toržestvenimmajuskulama, to jest polju gdje je Bajazit raščevrljio vilice Srbima, leži sve samIsus do Isusa. Stoga se nameće pitanje: da nije Nogo u svojoj škrabotini zapatioprevelik broj Isusā? Očito, tako ne misli stihoklepac čija metaforika sveobesvećuje, sjeftinjuje, trivijalizuje, i zalud bi bilo upozoravati ga da je Krist biojedan jedini, neponovljiv, i da je srpski narod, viđen kao farma za proizvodnjuIsusā, slika koja je i bogohulna i bjelodan dokaz neukusa koji vapije do neba.Da biste razumjeli ove stihove – gdje vlada besprimjena imaginativna bijeda, auz to zvuče i sablasno, jer se iz njih čuje književni pokojnik ubijeđen da jepukovnik – morate znati da Nogo nastupa u ulozi Marka Kraljevića koji Darinku,unaprijeđenu u Kosovku djevojku, pita: “Al’ te seko, kosa pokvarila, jer si tako,seko, osedila, s kog si mlada sreću izgubila?“ Morate znati da guslarskaKosovka, koja je u Noginom pjesmičku promaknuta u Veroniku, ima “u rukamadva kondira zlatna, / u jednome lađane vodice, / u drugome rumenoga vina“.Mora vam biti znano i kakav je peškeš Miloš Kobilić uručio prednjepomenutoj:

“Na, djevojko, kolastu azdiju, / po čemu ćeš mene spomenuti, / po azdiji, poimenu mome“, a ne smije vam biti nepoznato ni šta je gorenavedena dobila, zauspomenu i dugo sjećanje, od Toplice Milana: “Na, djevojko, koprenu od zlata,/ po čemu ćeš mene spomenuti“. Spomenuće ga ako se ne vrati iz boja naKosovu, a ako se vrati, uzeće je za vjernu ljubovcu. Morate, k tomu, znati ipoentu narečene guslarske pjesme: “Da se jadna za zelen bor vatim, / i on bi sezelen osušio“. Očerupate li mu tuđe perje, otmete li mu iz šaka guslarsko “srmui zlato“, Veroniku i njen rubac, Nogo će ostati go kao šešana, jer ovdje, osimpozajmica, i nema ničeg drugog. Nogo se sveo na teškog gotovana koji nastupau pozi klasika: njegova današnja poetika je poetika truta čiji je elitni zujnamijenjen srpskoj, dakako, eliti, ravnogorskog smjera. Čitaocu s mrvom ukusa,kad vidi čime se današnja Nogina poezija gizdi, ostaje jedino da popizdi.Ako se pak upitate: šta je sa Darinkom i njenom nesrećom, odgovor je prost:nema ovdje nikakave Darinke, niti je Nogi i u peti bila primisao da se pozabavikonkretnom nevoljom konkretne žene: to ime, iza kojeg ne stoji niko, služi muisključivo kao čiviluk na koji vješa jezičke rite posuđene od guslara.Čujte još pregršt nasumce uzetih uzoraka Nogine stihotvoračke veštine: “Kadasmo mi na njemu ovo je Đokin Toranj / Ako ga oni uzmu zvaće se Mala Ćaba /Što njima je kalauz to nama je zavoranj / I koga ima – ima Sve drugo ti je džaba/ (..) S one njihove strane mlad mesec kad zagrli / Danicu – siroticu u nekrštenoveče / Alah-il-ilalah na Malu Ćabu hrli / Azija arlauče a potkućnice ječe“. Ovo jeposve u skladu s temeljnom postavkom Rašovog etničkočistačkog programa:Bošnjaci nisu iz Bosne, čak ni iz Evrope, već iz Azije i stoga: okle oni, moliću, na“svetoj srpskoj zemlji“? I jedini pouzdan lijek protiv njih je protjerivanje i klanje,sve drugo ti je džaba! Nije trebalo očekivati od Noge da iskaz na arapskom znanapisati pravilno: “la ilaha illa ’Llah“, još manje da zna šta on znači (“nema bogaosim Boga“), ali bi Nogo valjda mogao znati da Bošnjaci, kad jurišaju na četnike,viču Alahuegber a ne Alah-il-ilah. Mogao je da se raspita bar toliko.Jer, kad govori o ratu u Bosni, Nogo nastupa kao sveznalica. U pokušajima daposreduje u sukobu između Karadžića i Mladića, prvog je upozoravo da “moraračunati sa tom harizmom i tom legendom, koja je išla za Mladićem gdje god sepojavio i među koji god svijet došao. Mladić je imao harizmu i kod neprijatelja.S tim se moralo računati“. Nogo, koji pouzdano zna da koljač iz Kalinovika imaharizmu u očima muslimana (što je točno: nakon genocida u Srebernici,Abdulah Sidran i Marko Vešović pokrenuli su inicijativu da se Mladić proglasisvecem) – morao bi, ili bar mogao da zna i šta su muslimani vikali kad su jurišalina četnike.U stvari, ne bi morao, ni mogao ništa, nego se ja pravim neobaviješten, a nisam,ne bar kad je riječ o “Nedremanom oku“, gdje sve je, ili gotovo sve iz drugeruke, pa je i “Alah-il-ilah“ uzeo iz Popine pjesme “Manasija“: “Bliži se konjicanoći: Alah il ilah“, jer smatra da su književne pozajmice glavno, sve drugo ti jedžaba. Stoga, kad Bošnjaci jurišaju na četnike, koji su se ukmetili na koti ĐokinToranj, u tom zbitiju Nogi se ponavlja sve što mu se događalo od pojave Turakana granicama srpskih zemalja pa do Noginog pada u šestvjekovno, nepravedno iničim zasluženo ropstvo, i nema nikakve razlike između bošnjačke pješadije iturske konjice koja je, uz povike “Alah-il-ilah“, na Marici, ili na Kosovu, jurišalasa devizom: ako Nogi na daš što mu niko uzeti neće, sve drugo ti je džaba. Opetću se sjetiti Cvetajeve: Kako je lako biti Nogo! Kako je lako piskarati ovakveideoterije koje bi budile sućut da u njih nije ubrizgan četnički otrov.Parafazirajući misao o Menadru, moglo bi se reći: Nogo je od sebe načinio

toliko vjerno ogledalo programa skrojenog u SANU da se više ne razaznaje kojeje Nogo a koje je Velika Srbija. Ali je zaslužio jedno priznanje: u načinu kakopropovijeda taj program ima nečeg od istrajnosti remorkera.Ni ta Azija, svedena na pasje “arlaukanje“, nije Nogina.Već pominjani MomirVojvodić, nula od pjesnika i odličan četnik, autor čuvenih stihova: “Ko je drugi,ja sam prvi, da pijemo turske krvi“, istodobno je i guslar koji je pred rat spjevao117. verziju boja na Kosovu u kojoj o caru Muratu veli: “A za njime po Azijejaše“ – stih kojim je Nogo bio očaran i često ga je navodio. “Aziju“, prijeVojvodićeva spjeva o Kosovu, Nogo nije rabio u govoru, bar meni nije poznato,ni u pjesmi. Eto otkud Azija i u stihovima o Đokinom Tornju i u pjesmi “OPetrovu dne“: u njegovu djetinjstvu, čuli smo, pobili su se “Vlasi-Zagorani i Turcisa Borča“, zbitije koje mu je “salilo stravu“ (htio je reći “ulilo“, pa promašio zadlaku) zato ga “i sad dave Aveti djetinjstva Azija iz glave“: Nogo ne bi bio Nogokad bi propustio priliku da napuše sve svoje i oje ne bi napuhaeprosputio ijenbno gopvoril "aiti niti jedna okorak uzgred ga vikne “Turcima sa Borča“.To nije sve: u pjesmi “Črte i reze“ Nogo se ljuti na “varvara što nebo kontroliše”.Na istoku se pseći arlauče, na zapadu su vavari, tehnički super-razvijeni, alivarvari, elem, “svet se ipak deli na nas i gadove“, kao u Noginoj mladosti: usredini su Srbi, čije se nevarvarstvo potvrdilo u Srebrenici, a gadovi su zdesna islijeva. Bože, s koliko njegovanog prezira ovaj književni škopac stoji prednesrpskim dijelom svijeta. Jer i nakon svih divljaštava što su ih počinili pravećiveliku Srbiju, Dušanovi potomci su ostali civiliziran narod, i Nogo ne treba daočajava od pomisli da je usamljeni pristalica ove teorije, jer su rezultatinedavnih anketa pokazali da su Srbi su zadržali tradicionalno visoko mišljenje osebi i nepovoljno mišljenje o Drugim. Ali se mora priznati da Nogina ljutnja na“varvare“ nije bez osnove: nebeski narod više ne može da kontroliše nebesa,svoj legitimni posjed, koja su pala u šape varvarima s jakom avijacijom.Kad već pomenuh bombardovanje, u Noginoj pjesmi Čuo sam pesmu sirena onoizgleda ovako: “Za jarbol ne bejah vezan / U uši ne stavljah vosak / Zvonku kadzapočnu pesmu / Šizela i Smirela // Dvosmrtni drugari moji / U podrume odošedonje /A ja gde buja / Radioaktivna trava / Ozračeno gde cveta / Cveće i drveće// Za zemlju privezano / Usamljeno / Kada već nema kamo / U moje oko sesklanjalo / U Nedremano // Premda zanesen / Ubilačku / Čuo sam pesmuSirena / Najavile su dolazak / Bombi i proleća / Već ptice me se ne boje /Akoraširim ruke / Na me / Na krstoliko sleću drvo / Srbijo Šarena Barko / U nebuagarjanskom /78 noći i 78 dana / Pospani Gospod / Mikrofilmovana / Dela svoja/ U moje oči sklanja. / Vidim sa nevidljivim / Sve samlji Srblji vode rat // Znamko će na Kuli / Na Nebojšinoj / Kada se sve prevrne / Zvijezde povatati / Ali / Koje izbrisao / Ararat / Romori Filip Višnjin / Za jarbol prikovat“.Kako potresno Nogo pjeva o bombama kojima je 78 dana bio zasipan, mada suto iste one bombe kojima je Nogo 44 mjeseca zasipao Sarajlije i uzgred plakaona televiziji: ≪Šta nam rade naša nebraća!≫ I kako pišti zbog vojne premoćiNATA ova rospija koja je s malog ekrana, avazom iza čije je oholosti stajalo 18000 artiljerijskih oruđa, rekla da su Srbi u ranijim ratovima s naoružanjem bilidonji, a da u ovom ratu imaju “oružje nešto bolje od protivničkog!“ I kolikosućuti osjeća za srpsko drveće i cveće pod bombama taj nacionalni radenik kojije teritorije, u Hrvatskoj i u BiH, očišćene od nesrba, zvao PotencijalnomSrbijom, ne pomišljajući ni mrvom mozga na tuđu nesreću, na tuđu prosutu krv.A tvrdnja da “sve samlji Srblji vode rat“ historijski ne stoji, ali ne glede “svesamljih Srbalja“, jer tačno je da su Sloba i intelektualni ološ koji ga je podržavao

od Srba napravili međunarodne gubavce, već glede “vođenja rata“ kojeg nijebilo: ako nemate ništa protiv ove tvrdnje, Srblji su 78 dana i noći bili devetaniuzduž i poprijeko. Gledamo li pak ovu pjesmu kao čisto umetničko delo, moglobi se u slici reći da se Nogo vojnoj NATO-mašineriji suprotstavlja kamenomsjekirom.Možda će vas paralela između antičkih i sirena za opasnost navesti dapomislite: evo jedan samostalan potez Nogine mašte! Na žalost, i za ovu igruimao je predložak u pjesmi Rastka Petrovića “Juče i danas“: “Sirene su sezakikotale piskavo izvan nas. Sirene. / Ali ne sirene grčkih arhipelaga / na kojesu kapali, pali Odisejevi poljupci“. Rastko ne kaže o kojim se sirenama radi,nego nam prepušta da iz slika koje potom slijede (na primjer: “u krugueksploziva aeroplani igraju igru proleća“), sami izvodimo zaključke. Kad se setimkod koga je sve uzimao kredit, nameće mi se zaključak da je Nogo zaduženiji noBivša uoči propasti.Ne znam ko su mu “Šizela i Smirela“, manj ako nije izmislio ta imena premaglagolima “šiziti“ i “smiriti“, i, mada sam kazao šta mislim o jezikotvornimpothvatima Noginim, oveselile su me i Šizela i Smirela: nek ima, bar od zakletve,nešto nepoznato u ovoj knjizi koja, kad je štijem, izaziva zijevanje do kojeg mipucaju vilice, jer mi je u njoj sve dozlaboga znano i predvidljivo, pa nek ima bargram neočekivanog u ovim stihovima gdje su se razbaškarili nesnosni stereotipi.U vrijeme bombardmana, Nogo je sebi rezervirao ulogu Odiseja: na skromnijurolu, razumije se, taj ne bi pristao ni u ludilu. Kostimiran u Odiseja, koji je jedanod najvećih simbola koje je stvorio ne samo evropski čovjek već i ljudski roduopše, mali srpski pesnik i ratni huškač kakvog nema u tri carevine odbio je daga, kad sirene stanu pjevati, vežu za jarbol, što je uredu, jer kakav bi mi toSlobin kućni literata bio kad Homerovog Odiseja ne bi od šale prepišao? Ali štaznači iskaz: “U uši ne stavljah vosak?“ Kakvo je ovo ispadanje iz uloge kojukrasno igra? Zašto misli da je dužan glumiti čas Odiseja, čas drugove mu?Homerovog Odseja su vezali za jarbol: htio je čuti poj sirena i ostati živ, a vosakje namijenjen ušima njegovih drugova, stoga se pitamo: zašto se Slobin Ulikshvali da nije stavljao vosak u uši? Bilo mu je malo da skoči u dalj više od Odiseja:morao je i najslavniju moreplovačku družinu u evropskoj književnostikompletnu nadjebati.To nije sve. Zašto širi ruke? Šta znači taj naprasni, ničim obrazloženi gest? Je likrenuo da ih digne uvis? Što bi bilo pojmljivo, jer taj NATO je sila koja se ne šaliveć ozbiljno bije i Nogo ne može posegnuti za stihovima slijepoga guslara: “nebudi mi po kožuhu buha!“ Je li Nogo krenuo da digne ruke uvis, ali je u zadnjičas u njemu pretegnuo Srbin koji se nikad ne predaje? Ili će prije biti da Nogoširi ruke zato što je na pozornici? Širenje ruku ostaje neshvatljivo ukoliko ga nesmjestiš gdje i spada: na binu. U času kad šireći ruke sebe pretvara u krstolikodrvo na koje ptice slijeću, Nogo pravi pozorišni gest koji je dio spektakla gdjelirski subjekt s izjednačenim uspjehom igra Odiseja i drugove mu i mučenikakoji nije samo raspet na krstu nego je postao i krst, glumi i raspeće i raspetog.Ili, ako više volite, Nogo je postao i humka i krstača nad njome.Stojan Vučićević nije spadao u meni najdraže hrvatske pjesnike, ali volimnekoliko njegovih pjesama, a pregršt njegovih stihova nosim odavno sa sobomkao svoju trajnu duhovnu popudbinu: “Kad raširim ruke, i pogledam sjenu, /malo ličim ptici, odveć mnogo križu“, kaže Vučićević u pjesmi Boje. Ovo su nesamo izvrsni već i pošteni pošteni: dok iz vlastite sjenke iščitava ko je i šta je,Vučićević pravi precizno motivisane slike, njegova prosudba da je biće sazdano

od premalo letenja a previše muke temelji se na onom što se doslovce vidi, aporedba s križem je “realističnija“ no sa pticom. U Noginom iskazu: “Ako raširimruke / Na me / Na krstoliko sleću drvo“(ptice) – nema književne motivacije,ukoliko ne prihvatimo soluciju da postoje dvojica: Nogo Broj Jedan, koji širiruke, i Nogo Broj Dva, koji sa strane kibicuje na šta prednjepomenuti liči, kaošto u pjesmi Uspavanka Nogo Broj Jedan spava, a Nogo Broj Dva gleda kakospava i divi se ljepoti njegove glave. Vučićević nudi iskustvo dostupno svima: imi bismo mogli, kao pjesnik, iz svoje iz sjenke iščitati na šta ličimo, dok klasikNogo opet hoće da ga čitamo po popustu: da bismo ozbiljno uzeli njegovu sliku,moramo prihvatiti prepostavku da je Nogo, kao čeljade mimo ostalu, obdarensposobnošću kojom obični smrtnici ne raspolažu: širilac ruku sa straneposmatra to širenje, što je preko jego. Zapravo nije preko jego nego se opetradi o jeftinom teatru.U nastojanju da “nevidljivom“ neprijatelju, koji ga je pretvorio u “krstolikodrvo“, bar na imaginativnoj razini uzvrati udarac, Nogo je žitelje zemalja NATOpaktakoje bombardiraju Srbiju na brzu ruku poturčio: proizveo ih u “agarjane“u čije je šape palo srpsko nebo. Agarjanima su srednjovjekovni srpski kaluđerskinazivali Turke kao potomke biblijske Agare: najubojitiju riječ koju je u rezervičuvao za “Aziju“ Nogo ispaljuje na Zapadnjake, ali promašuje. Na žalost. Jer suzbilja prekardašili. Prvo su došli Agarjani iz Azije i Srbima oteli zemlju, stoga sumorali promijeniti adresu: otprtljali su u “nebeske gubernije“, kako bi rekaoBrodski, a šest stoljeća potom, Agarjani iz Evrope su im pocijepali im tapije nanebeska imanja i razvaganili se u nadoblačju kao na babovini, što je za krepati.Nebojša kula i vatanje zvezda posuđeni su na revers iz Višnjićeve pjesmePočetak bune protiv dahija: Nogo zna, ali zainat neće da kaže, ko će na Nebojšikulipovatati zvezde u tepsiju i proreći smrt NATO-dahijama. Što se pak tičeArarata, njega je neko drpisao i nema šanse da na njemu pristane Slobina Srbijapretvorena u Nojevu barku. “Filip Višnjin“ je “za jarbol prikovat“, što jeznakovito: Nogo ne ide toliko daleko da sebe proglasi većim od Višnjića, zato jeFilip, koji je odbio, po ugledu na Noga, da ga vežu za jarbol, bio na silu“prikovat“ da se nasluša pjesme NATO-sirena; inače, radno mesto mu je gore,“viš’ Srbije na nebu vedrome“, ali ga je morao napustiti iz razumljivih razloga:agarjanskom avijacijom ozgar je bio etnički očišćen. Uza sve, Nogo na sebeuzima, kao u krimiću, detektivski zadatak spasavanja mikrofilmovanih delaGospodnjih, koje bi neko u onolikoj gužvi mogao gepiti, jer Jehova je pospan,inače ne bi dozvolio bombardiranje čovjeka koga je nebeski narod, na nekolikodemokratskih izbora, sa magarećom upornošću izglasavao sebi za diktatora.Oslušnimo, još jednom, mitološku dreku koju je ovaj stihoklepac nadigao usvojoj bednoj drljotini: biblijska mitologija, svedena na klišee – Agarjani, Ararat,Nojeva barka; srpska mitologija, svedena na klišee: “podrumi donji“ iz pjesmeSmrt vojvode Prijezde, Višnjićeve dahije, Nebojša kula i hvatanje zvijezda utepsiju; grčka mitologija, svedena na klišee: Odisej, mornari, sirene. Kao staricakoja se jedva vuče od kreveta do komode, od komode do stolice, od stolice dostola, Nogina kljasta mašta jedva se vuče od jednog do drugog mitološkogstereotipa koji su autističnom Nogi pouzdan štit od realnosti: čuvaju ga odizravnog dodira sa zaguljenom zbiljom, sa nimalo prijatnim istinama o Srbima.Evo još malo bombardiranja: “Kud si pošo nagrajilo u nedoba na poklade / Usunčeve obrvice nalbantini kad se klade / Za nebesku potkovicu prikovašesunčevića // Sjaju suze kroz rupice iz čavala iz vlašića / Da Zorilo i Noćilo itroglavi gle Balačko / Večeraju pomrčinu Srbijice crna tačko“. Nalbantini su,

jamačno se dosjećate, potkivači konja, ali možda u vama nedoumicu izazivajuobrvice kojima je snabdjeveno Nogino sunce. One su posuđene iz guslarskogdeseterca u kojem ih leoninski stih obavezuje da budu “morske pijavice“. ZaNoga postoji samo jedan nalbantin: onaj koji pristaje da pobratimu bolanomDojčinu potkuje konja jedino pod uslovom da mu Dojčinova hanuma plati unaturi: “Anđelija, moj snaho mila! Ja ne kujem konje veresijom. Da mi dadeštvoje oči čarne, da ih ljubim dok se pobro vrati i dok meni potkovicu plati“.Nogo je od Dojčinove supruge rekvirirao obrvice, izuzeo ih za potrebe odbraneSrpstva, i dodijelio ih suncu, što je okej, jer, ako se Nogo u pjesmi možeprometnuti u Ofeliju, gdje piše da nebesko tijelo zvano sunce ne može biti ljubaAnđelija?Ovi navodi će vam omogućiti pun uvid u Nogovu pjesničku impotenciju: njegovnačin pravljenja pjesme, njegova izražajna sredstva, uprošteni su do ubogosti –ne pjesnik već prosjak u ritama izmoljenim u guslara i u kaluđera – i stoga, čimposegne za složenijim postupkom, očekujte komediju lišenu humora. Nogokuša da nešto uradi s nalbantinom iz usmene pjesme, valjda mu dojadilo daprepisuje guslara, pa se naoštrio da napravi razrađenu metaforu. Zato jenalbantina umnožio u nalbantine i organizirao njihovo klađenje u obrvice ljubeAnđelije koja sija s neba: nisu toliko bezobrazni da ištu, kao ucjenjivač Petarnalbantin, Andelijine čarne oči, nego kocka nek odluči kome od njih će dapripadnu.To nije bilo dovoljno, pa je unio preinake u opis poslova i zadataka potkivačkeprofesije: umjesto da prikivaju konjima potkovice, ove nalbantine krasi vještinada prikivaju ZA potkovicu, na šta ostaje da kažete: kako se toga setio, otac gagenijalni? Kad se Nogina mašta odvaži na samostalan korak, brzo se vidi da jebangava, i to u sve četiri. U pjesmi rasnog reprezentanta nebeskog narodanebeski nalbantini za nebesku potkovicu prikrivaju “sunčevića“, koga bi drugo:nesposoban za samostalno koračanje, Nogo opet poseže za ovom štakom izfolklora. Šta dalje biva? Suze folklornog sunčevića, prikovanog za konjsku ploču,sjaju “kroz rupice“. Kakve rupice, je li taj Nogo pri sebi? Rupice na konjskimpločama postoje da se kroz njih udare čavli, te ako su čavli ukucani, a Nogo velida jesu, okle onda rupice? Nogo je osjetio ovu teškoću i pokušao da je ukloniakrobatskim potezom: u njega “sjaju suze“ i “kroz rupice“ i “iz čavala iz vlašića“,što nam priziva u sjećanje Nogu koji je svojedobno hodao istovremeno i okoSarajeva i ponad tog zvjerinjaka! Noginske suze imaju sposobnost da sjaju i“kroz“ rupice u koje su zakucani čavli i “iz“ tih čavala-vlašića: racionalnimfabrikovanjem slike Nogo opet kuša uraditi ono što nije u stanju obaviti njegovaimaginacija. Jer ako bi suze sjale samo iz rupica, uzvratili bismo mupotpitanjem: zar te rupice nisu začepljene čavlima? Ako bi pustio da suze sjajusamo iz čavala, strahovao je da ga ne priupitamo: kakve su to suze koje prodirukroz čelik čavala? Stoga je rezulat ispao neriješen: suze “sjaju“ malo “krozrupice“, malo “iz čavala“.Nogo kuša imitirati Lazu Kostića i biva pravedno kažnjen. Kostić, koji je istinskirazumio prirodu svog talenta, sebe je nazvao “hladnokovom“ – riječ kojaprecizno definiše one trenutake kad je u pjesničkoj slici kušao da uskladiracionalno pravljenje i slobodni akt mašte, što je davalo vrhunske rezultate,mada su pogoci bili plaćani nerijetkim promašajima, te ako se Laza, pjesnikmoćne imaginacije, dok hladno kuje, ne jednom okliznuo na koru od banane,šta očekivati od Nogine maštice, danas sposobne tek da simulira pjesnički akt?Noginske “sjaju suze kroz rupice iz čavala iz vlašića“ kako bi Zorilo i Noćilo,

posuđeni od Milana Dedinca, skupa s troglavim “gle Balačkom”, pozajmljenimod guslara, mogli rahat “večerati pomrčinu“ u času kad je Srbija pretvorena u“crnu tačku“, što će reći da je na snazi naredba o totalnom zamračenju: Nogo jeu ispoštovao propise koji važe u vrijeme bombardmana i usput načinio kajganuod Zorila i Noćila iz poezije srpskog nadrealiste i deseteračkoga “gle balačka“,jer misli da imena Zorilo i Noćilo savršeno pasuju onim koji bombarduju Srbe, i,mada se ne bih nagađao kojim su čudom Dedinčevi Zorilo i Noćilo, izrazito lirskisimboli najdubljih Dedinčevih ljudskih i pjesničkih iskustava, u Noginim rukamapostali sredstvo za žigosanje dušmana Srbije, nadam se da vam je ovaj odlomakiz Nogine Tužbalice omogućio da donekle osjetite u koliko nemaštovitogšmokljana se iščaurio ratni huškač koji je uobrazio da mu je dopušteno, pouzoru na Kostića, kovati hladno.Nogo kuša da se otme iz željeznog zagrljaja slijepoga guslara i odmori se odpopovskog jezika kojim su sročene njegove naricaljke nad poraznim rezultatimasrpskih osvajačkih ratova, ali ovakvi izleti redovno ispadnu žalosni. Evo još jedanslučaj: “Leto u jesen Zlatni presek sklada / Za suncem mesec za osekom plima /Tka stari razboj Vezani stih vlada / Razboritošću ako je još ima“. Ova strofa jedovoljno jasna i dovoljno konvencionalna da bi zahtijevala posebnorazmatranje, ali “zlatni presek sklada“ zaslužuje komentar. Zlatni presjek jeodnos dijelova neke prave kod kojeg se čitava prava odnosi prema svom većemdijelu kao što se veći odnosi prema manjem (npr. 13: 8, 8: 5), a prema nekimempirijskim estetičarima, u različitim predmetima (slikama, primijenjenojumjetnosti, pa i u ljudskom tijelu), zlatni presjek uvjetuje svojim harmoničnimrelacijama najsnažniji doživljaj ljepote. Posegao sam za definicijom izenciklopedije kako bih rastjerao vaš strah ako vas je sintagma “zlatni presjeksklada“ prepala dubinom i zagonetnošću. Razloga za strah nije bilo, jer se radi opraznoslovlju koje resi mnogi stih i strofu i pjesmu iz Nedremanog oka: Nogonam je prioćio veličajno otkriće da postoji harmonija sklada! Dopao mu sejezički spreg “zlatni presek“, koji je drugo ime za sklad, ali nije znao šta će snjim, jer više nije u stanju da napravi pristojnu metaforu, pa je preveo, za laike,smisao tih riječi i tako smo dobili “zlatni presek sklada“, što je korisnainformacija, jer sad i mi neobaviješteni znamo da je sklad ono unutar čegapostoje harmonične relacije!U drugoj strofi iste pjesme veli: “Distih i katren u sekstini smisla / Razlomiše seu cezuri marta / Premda ni rimi ne miruju čisla / Sneg opet čita kajdankuMocarta“. Nogo liči na srpskoga kralja Milutina iz Danteova Pakla. Onog koji jefalsificirao dukate na mletački kalup. I Nogo je krivotvoritelj koji nudi sve lažnumonetu do lažne monete, što ne treba čudi: ratni huškač je osuđen nakrivotvorenje lirskog jezika kad god za njim posegne, ali, za razliku od Milutina,koga je Dante vrgnuo u pakao, falsifikati Nogu vode u džennet književnihnagrada.U sekstini, strofi od šest stihova, dvostih i četvorostih su se “razlomili“, i to “ucezuri marta“. Šta je cezura? Stalna, nekad i pokretna granica riječi koja stihdijeli na polustihove. U Noge su stihovi razlomljeni “u cezuri“, a ne cezurom,kako nalaže srpska gramatika, ali, da je napisao: “razlomiše se cezurom marta“nedostajao bi mu slog i ne bi bilo rime sa “Mocarta“, zato je ispalo da su stihoviu cezuri, a ne cezura u stihovima: dopisujući jedno “u“ da ispuni metričkiobrazac i ukreše rimu, naš stihoklepac tvrdi da veće staje u manje, a ne manje uveće, kako Bog zapovijeda. E pa lijepo, fala bogu. I šta još? Nogina sekstina nijebilo kakva nego sekstina smisla. Postoji li sekstina besmisla? Ne bi trebalo.

Tačno je da u “Nedremanom oku“ postoje i sekstina i tercina i katren besmisla,zbog čega Nogo zaslužuje ukor, ali zašto baš sekstinu uzima kao utjelovljenjesmisla? To je ostalo njegova privatna stvar, stoga bi se trebalo Nogi telefonomobratiti za pomoć, jer možete imati očiju koliko i Argus, nećete shvatiti zaštoNogo upotrebljava sekstinu kao metaforu smisla. U poeziji, privatno značiproizvoljno.I kakvim je to “čislima“ iliti brojanicama snabdjevena rima? Ne znamo. Da jerime uporedio sa brojanicama, hajde i nekako, ali Nogo je rimu pretvorio ubogomoljca kome “ne miruju čisla“, a ti se tu snađi kako ti glava zna. Nogi znadojaditi pozajmljivanje u guslara i tad mu prahne da bude Malarme. Nisamimao zadovoljstvo razumjeti šta u pjesmi Slobinog Malarmea znači rimapretvorena u igumana Stefana kome ne miruju brojanice, ali znam i darazumijevanje nije potrebno, jer kad si Malarme, nisi obavezan da bilo šta kažešveć da nagovještavaš, stoga je dovoljno što rima monaški skrušeno zvecka“čislima“, pa ipak ću dodati da me, uprkos malarmeovskom gardu, kopka štaovdje radi “kajdanka Mocarta“, zašto je “sneg“ promaknut u čitača kajdankeMocartove, a ne, kako Nogo veli, “Mocarata“: zaboravio je, a tome je kriv stresod srpskih poraza u ujediniteljskim ratovima, čemu nas je na prvoj godinistudija učila Ksenija Milošević: da u srpskom jeziku nema “kajdanke Mocarta“već ili “kajdanke Mocartove“ ili “kajdanke Johana Volfganga Mozarta“. Šalim se:“kajdanka Mocarta“ greška je na koju je prisiljen rimom, nije mogao upotrijebitini inicijale: “kajdanka J. V. Mocarta“, jer bi imao dva sloga više.Malarmeovski nejasni Nogo govori o snegu, kajdanki i Mocartu kao što bigovorili Mandeljštam ili Pasternak bez obrazovanja, talenta i sa kokardom našajkači. To jest, da je ovo Mandeljštamova ili Pasternakova pjesma, znao bihzašto snijeg stekao sposobnost čitanja, i ne bih se čudio Mocartu, ali otkud ovoNogi u čijoj poeziji nema ni pola promila mandeljštamovske ni pasternakovskeimaginacije? U ovim stihovima, u po bijela dana i po bjelini snijega, Nogoglavinja naslijepo u mrklome mraku, i ne samo da ne uspijeva reći ništa već dajei karikaturu postupka koju zatičemo u Mandeljštamovoj i Pasternakovoj poeziji;ne samo u njima, naravno, ali, pošto znam lektiru mladog Noge, poznato mi je ida se s tim postupkom prvo sreo čitajući prevode ovih pjesnika:

Žune u šumama i samoglasnika dužineU tonskim stihovima jedina su mera.Al samo se jednom u godini razvijeU prirodi dužina kao kod Homera.Kao cezura ovaj otegnuti dan zija:Već je od jutra tišina i dužine me muče;Volovi na ispaši i zlatna lenost prijaDa se iz trske bogatsvo cele note izvuče.Neka sam citirao ove stihove: dozlogrdilo mi je zagušljivo stihoklepstvo Nogino izaslužio sam da me razgali ovaj pirak svježeg zraka. Mada nije sasvim tačan,Miljkovićev prevod je dovoljno dobar da pokaže bitne vrline tog novogpostupka u Mandeljštamovoj poeziji. Nešto slično imamo i u ovimPasternakovim stihovima u mom prevodu:

U grožđe greznu mlazevi kiše,I dugo, dugo, do osvita,Sa krovlja krope akrostišjem,

A mjehuje u rime hita.

U oba slučaja imamo vrsne uzorke poezije pravljene postupkom koji se možezvati miješanje teksta pjesme i teksta svijeta, otud posezanje za jezikom poetikekad se govori o žunama, danu, ili padanju kiše, radi se o upisivanju kulture uprirodu, stoga kiša pada “u akrostihu“, a “mjehurje“ koje pravi pretvara u“rime“, stoga dan “zija“, i to nezaboravno, “kao cezura“. Moderne poredbe imetafore, koje se zasnivaju na iznenadnom uočavanju neočekivanih veza međunaizgled neuporedivim stvarima, uvećavaju moć naše imaginacije koja jeprisiljena da prizna postojanje tih veza, i njihovu uzbudljivost, tamo gdje ih, trenranije, nije mogla ni slutiti, da prihvati kao malo otkriće Mandeljštamov dan štozija, zjapi poput pauze u stihu, čak da nasluti duboku logičnost te poredbe: onaje dio lanca slika u kojim su pomiješane žune i dužine samoglasnika, trajanjeravnodnevničkog dana i dužina Homerovih stihova, te slike pripremaju poredbus cezurom, motivišu je i objašnjavaju, čine je nužnom. Nogo ovaj postupakoponaša s poraznim rezultatom: i njegova “rima“ kojoj “ne miruju čisla“ injegova “cezura marta“ u kojoj se “distih i katren razlomiše“, i njegov “sneg“koji “čita kajdanku Mocarta“ spadaju u neartikulisani govor, iza njih ne stojinikakvo umjetničko obražloženje, lišene su motivacije, jer ne možeš odložitigusle i odsvirati Mocartov “Turski marš“ a da ti to prođe nekažnjeno. Čak akoostavimo po strani “kajdanku Mocarta“, grešku napravljenu pod prisilom rime,ne možemo se ne pitati: zašto, na temelju čega, mart u Noginom pjesmuljkubiva proglašen cezurom koja “razlama“ distih i katren, a “sneg“ čitačem sveskesa notama? Ovoga su u grobu ključevi, rekao bi srpski pjesnik Njegoš. U onomgrobu gdje je Nogo prenio pisaći sto i nastavio da škraba pjesmisce kao dauopšte nije umro.Sad pogledajmo “Baladu u tramvaju“, spjevanu u trohejskom desetercu samirotočivim moštima u cezuri iza četvrtog sloga: “Dremuckaju u mitskomtramvaju / U nesreći razdragani slavski / Ljuljaju se u nemom avaju / Pogorelcidugo ijekavski“. Kad Nogo poje o Srbima, čitaocu ne gine mitska pozornica:jednom, “mitski perivoj“, drugi put, “mitski tramvaj“, koji u mitske nisupreobraženi snagom imaginacije, jer Nogo vjeruje da se mitsko može proizvestirazumom, da je dovoljno nečemu prilijepiti etiketu “mitski“, očekuje da mu sevjeruje na riječ, i s pravom očekuje, jer se obraća isključivo Srbinu izišlom izSlobine retorte. Pošto je tramvaj nazvao mitskim, treba se nadati čudesima i,zaista, njegovi “dugi ijekavci” imaju čudesnu sposobnost da u nesreći slavskirazdragani dremuckaju u nemom avaju. Taj “avaj“ je “nem“ kako bi Nogodemonstrirao oštrinu svog sluha za srpsku nesreću: “avaj“ je mogao biti triput“nemlji”, njegov bi ga patriotski prijemnik ulovio, jer bilo bi sramno ne iskoristitipriliku da pogorelce, od Beograđana zanemarene, zapravo prezrene, zaspenajnježnijim saosjećanjem, kao mladence ječmom.Karadžić i Nogo su srpski klasici. Rašo je klasik po nedjelu. Jedan od najkrupnijihsrpskih klasika po nedjelu kojim će se, nakon uhićenja, natenane pozabavitiknjiževni kritičari iz Haga. Za Noga, danas, kad je nerealistično očekivati daposthumno napiše nešto od valjanja, može se reći da je srpski klasik bez djela.Jedan od najkrupnijih srpskih klasika bez djela. Možda i najkrupniji. Danas jeNogo kralj srpske poezije. Kralj Mida. Jer sve čega se takne, pretvori u govno,kako bi kazao Josif BrodskiNogovi pogorelci, dakle, drijemlju nijemo jaučući, ili nijemo jauču drijemljući, aline bi trebalo da nas obeshrabri to što se ove dvije radnje isključuju. Jer

isključuju se u običnom iskustvu, ne i u Noginoj poeziji, da li zato što je riječ o“nebeskom narodu” na koji je neprimjenljiva naša, suviše (pri)zemnapsihologija, da li zato što je Nogo toliko potresen prizorom da ne zna štalupeta? Ili je iz oba razloga ovdje do dirljive patetike, zapravo do paroksizma,dovedeno bjelodano odsustvo bilo čega što makar i izdaleka liči na pjesničkitalenat? Ti dugi ijekavci, koji dremuckaju i nemo jauču, a istodobno su “unesreći slavski razdragani” – sasvim su dovoljni da Nogo bude proglašenDostojevskim iz Borija: samo je nasljednik Fjodora Mihailoviča mogao ovolikoduboko ući u dušu Srbina koji je slavski razdragan dok dremucka, ali gadremljiva razdraganost ne priječi da nemo jauče. U svim pjesmama izNedremanog oka ima nečeg nesnosno plitkog i jeftinog na ovaj način: živciranas jeftinoća s pretenzijama na dubinu. Kad Nogo ide za Dučićem, ostaje dojamda nam, usprkos originalnosti s kojom ga oponaša, ipak nudi drugorazrednogDučića, stoga se ne treba mnogo čuditi, ako se ičemu treba čuditi dok štijetepokojnog Nogu, što njegovi dugi ijekavci, koji dremuckajući nemo jauču odslavske razdraganosti, djeluju kao Dostojevski iz sedamnaeste ruke. Tačnije, kaoneuk šnajderaj književnog mrca koji kuša, sa estrade, odakle bi drugo, da nasimpresionira slavski razdraganim avajima dremuckajućih Srba.U drugoj strofi Nogo veli: “Koje Višnji u Vavilon usu / Ti se i sad rađaju na panju/ Mesto svoje nose glavu rusu / Obretenu na usekovanju“. Pjesma se razvijalogično: ako je tramvaj “mitski”, Beograd mora biti promaknut u biblijskiVavilon. U Noginoj knjizi sve srpsko je dignuto na kub, što Srbi zaslužuju: ovepjesme su nastajale u vremenu kada su, ili nakon što su, popalili, popljačkali,protjerali, poubijali, silovali sve nesrpsko što im je palo u šape, stoga je Nogoprisiljen da skalu vrijednosti okrene naglavce: dželate si obavezan opjevati kaomučenike, stoga se i u ovaj tramvaj ukrcao sve go Jovan Krstitelj do JovanaKrstitelja, ili, ako više volite, Lazar Hrebeljanović do Lazara Hrebeljanovića.Jer riječ “usekovanje” opisuje poznati biblijski događaj: odsječena glava JovanaKrstitelja dodijeljena je Salomi kao nagrada za umjetnički dojam koji je njen plesizazvao u gledateljima, ali tu je i pridev obreten, od imenice obretenije, a nasvetu, kako znamo, postoji samo jedno obretenije – ono iz naslova Vukovepjesme o odsječenoj glavi cara Lazara: “ode glava preko polja sama, / svetaglava do svetoga tela, / pripoji se kao što je bila“. Ti pogoreli dugoijekavcinemaju sopstvenu već od guslara pozajmljenu “rusu glavu”, koja je i glava caraLazara, to jest Jovana Krstitelja: glava od tri polovine, rečeno jezikom srpskeepike. Ti cari Lazari iliti Jovani Krstitelji svjedoče o već pomenutomhotentotskom moralu: kad ja ubijem svog neprijatelja, to dobro, ali kad mojneprijatelj ubije mene, to zlo. Tog morala Nogo se dosljedno drži i kao ratnihuškač i kao pjesnik. Uoči klanja u Bosni, javno se upitao: “Zar se naša braćaMuslimani ne boje naše krvi nenamirene?” Ovo je kazano objektivnim glasom,jer se Nogo, kao propovjednik krvi i noža, držao one Tacitove: ”sine ira etsudio”. Jest, “bez mržnje i naklonosti” pozivao je na klanje, jer je iz njegagovorila Istorija, a ne lični resantiman. Doduše, Marko Darinkin, koji je uhistorijskim knjigama našao podatak da su četnici, u drugom svjetskom ratu,samo u istočnoj Bosni pobili 63 000 Muslimana, nije mogao da ne upita sebe:koje “krvi nenamirene“? Ali njegov način rezonovanja bio je žalosno promašen,jer Nogo je trebalo da Srblje, uprkos činjenicama, ubijedi u duboku moralnostklanja koje se Muslimanima spremalo, stoga se i držao hotentotskog pravila:kad Dražini četnici poubijaju muslimane, to je okej, a kad muslimanski ustašepoubijaju Srbe, onda je to zlo koje je pola vijeka docnije trebalo primjerno

kazniti. Ali ne samo to.U nedavnom ratu, Srbi su iz trećine Hrvatske protjerali Hrvate, a kuće imsažegli, dakle, napravili desetine hiljada dugoijekavskih pogorelaca, Uz to jeKaradžić, koji je 72% teritorije BiH pritisnuo čizmom, proizveo je stotine hiljada“pogorelaca”, takođe “dugo ijekavskih”, ali većinom muslimanske vjere. Ni prvini potonji za Noga ne postoje, jer hotentotski moral, koji četnički Bardupražnjava, kaže: kad Srbi naprave desetine hiljada hrvatskih i stotine hiljadamuslimanskih pogorelaca, to je vrlo dobro, ali kad u beogradskom tramvajusretne “pogorelce dugoijekavske” koje su napravili Bošnjaci, ili možda Hrvati,onda je to toliko zlo da ga se dostojno može opjevati isključivo biblijskimmetaforama. Tačnije, klišeima.Pretpostavimo da misli na pogorelce iz Hrvatske. Kad je Nogo, po kninovima,zlatousto huškao Srbe da uzmu pušku u šake i sa svete srpske zemlje Hrvateprotjeraju a kuće im popale, to je bilo dobro, ali kad su srpski pogorelci natraktorima zbrisali iz Hrvatske, desilo se toliko zlo da ga je moguće opisati samoslikom koji Hrvatsku pretvara u kasapsku radnju: “Ti se i sad rađaju na panju”!To jest, svaki Srbin iz Hrvatske, čim se rodi, zreo je da mu se na panju odsiječeglava. Tako poje, bez mrve stida, ratni huškač koji ne osjeća niti trunodgovornosti za ono što se dogodilo Srbima iz Hrvatske, iako bi se za njegamoglo reći sve osim da je mlako, preko srca, bez pravog zalaganja,propovijedao krv i nož.Nogini pogorelci su “Zakovani u pokretnoj kući / U tramvaju ko u karantinu /Niko neće izaći ni ući / Samo Jona u predanje minu“. Ofucana perifraza“pokretna kuća“ zaslužuje pohvalu, jer se u njoj zrcali Nogina dosljednost:godinama se pridržava ne samo velikosrpske ideologije već i trivijalnog izraza.Uz to, pribojavajući se da čitalac neće skužiti šta mu je ta vražja “pokretnakuća“, u sljedećem stihu ju je objasnio: to vam je tramvaj. Ali ko ih “zakovao“ utoj kući? Nogo! I ovdje, i u cijeloj knjizi, prisiljen je na raznovrsna nasilja nadzbiljom, nad jezikom, nad zakonima mašte, što je nužan preduslov da nampriopći svoju filosofiju slijepog miša, to jest stvora koji je ono što se u ratudešavalo gledao sa glavom okrenutom naopačke. I, čekajte, zar Jona nije upredanju, i to ihihi koliko stoljeća? Ako je odgovor pozitivan, kako je to ponovo“u predanje minuo“? Pojma nemamo. Pouzdano se može reći jedino da je Jona,s Noginom dozvolom, pripušten u predanje, a prije toga ili nije bio u predanju,ili je bio nogiran iz predanja, valjda od komunista. Opet je, dakle, pred namanoginski spektakl, utemeljen na simbolima iz Biblije kojim se daje posveprivatno, što će reći proizvoljno značenje, jeftin pozorišni spektakl na binistvorenoj ukrštanjem “mitskog tramvaja” s karantinom koji, u petoj strofi,postaje lazaret za gubavce (ovdje ga je Nogo do balčaka viknuoBeograđanima!), a sve je uokvireno bludnim biblijskim Vavilonom, plus Kulomvavilonskom na kojoj je Bog poznatim gafom obustavio radove.Nogo i ovdje rukuje isključivo teškom artiljerijom iz mitološkog arsenala, kakodolikuje Srbinu čiju smo zaljubljenost u artiljeriju nedavno osjetili na vlastitojkoži, zaljubenost koju je davno konstatovao Miroslav Krleža. Noginski spektakl,čiji junaci su gubavci koji su istodobno i Jovani Krstitelji iz Biblije mičurinskiukršteni s Lazarima iz srpske epike, trebalo je pojačati Jonom, i mada je Nogocijelo popodne grickao olovku kušajući da se sjeti šta bi sa Jonom, kako da gapjesnički uposli, njegovi napori nisu doveli ni do čega, stoga mu je ostaorežiserski naputak: ti ćeš, Jona, preko pozornice, minuti u predanje!

Rimovano štucanje

U četvrtoj strofi, Nogini trohejski destereci ne zna se da li su pitijski dvosmisleniili pak sibilski zagonetni: “Da ne bude kad jesmo da nismo / Usred Kule epskiapostrofi / Rikošetom pomešaše pismo / U pravilnoj u krvavoj strofi“. Doduše,prvi stih nije teško razumjeti, jer je poluprepisan od Milovana Danojlića: “nisamkad jesam, jesam kad nisam“, a ostalo – kako da kažem? Ostalo je rimovanoštucanje, ali toliko toržestveno da je zbilja jazuk što ga niko neće razumjeti.Jazuk, jer se radi o štucanju o malarmeovski zagonetnom, svejedno što ne znateje li ta zagonetnost šupljija ili veličanstvenija, ali ne vjerujem da bi se iko odčitalaca u propaloj Jugi usudio da pristupi odgonetanju ovih redaka. Tavavilonska kula, i usred nje epski apostrofi iliti zarezi, definicija su pogorelaca alii suvremenih Srbalja, njinog položaja u predslobinskoj Jugoslaviji, ali, akopomislite da bi tumačiti ovo bilo isto što i zavezanih očiju noću loviti crnumačku u tunelu, nećete biti u krivu, ali ni sasvim u pravu, jer bi jedno mojesjećanje moglo baciti malo svjetla na ovu tmušu: svojedobno je, ne znam nakojem kongresu ili skupu pisaca, Danijel Dragojević rekao da mu jugoslovenskiintelektualac liči na apostrof, to jest na zarez koji u riječima stoji mjestoodsutnog slova, a Nogo je bio oduševljen tom slikom, i često ju jeupotrebljavao, ne pominjući čija je. Nakon ove pripomene, otvara se jednamogućnost čitanja koju ne bi trebalo podcijeniti: ovi stihovi, čija jezamumuljenost dorasla njihovoj nedarovitosti, govore da su u vavilonskoj kuli,metafori razvaljene Jugoslavije, Srbi postali apostrofi, umjesto njih stoje znakovida ih nema, da su ispušteni iz Titinog teksta, situacija koja im je dojadila, jer znase da jesmo a ipak nismo – eto zašto su Jugu razvalili Slobo i njegova kućnapudlica Nogo: u Velikoj Srbiji, koja se dobije kad sabereš Srbiju Stvarnu iPotencijalnu, više nikad neće biti “kad jesmo da nismo“. Ti “apostrofi“ su i“epski“, što sugeriše da Srba dvostruko nema, em ih je sjeb'o Maršal, em je iznjih isparila guslarska suština, a zar već sam gubitak te suštine, koja je, doduše,voskresla u ujediniteljskim ratovima, nije dovoljan razlog da se Juga razbuca? Imada nije lako reći koji je smisao tvrdnje da su Srblji, s namjerom “da ne budekad jesmo da nismo“, rikošetom, to jest pucanjem s odskokom pojektila, “pomešali pismo” u strofi koja je pravilna i krvava, dvije mi se stvari čineizvjesnim: a) ubijanje je Noginim dugoijekavcima vrsta pesničkog stvaralaštva,isto što i pisanje pravilnih mada krvavih strofa, i b) pucanjem dokazuju da jesu,da egzistiraju. Nogo je u ovoj strofi mutav jer brani neotuđivo pravodugoijekavskih Srba da pucaju po nesrbima, a usput ga je htio viknuti ekavskimSrbljima i neprijateljima Srpstva istodobno, ali pošto skrušeni bogomoljacosjeća da ne može otvoreno podržavati dugoijekavsko pravo na ubijanje, ovestihove je, vukovski rečeno, zakukuljio, zamumuljio, zadevetio, zadesetio, i nikoih, osim Noge i Alaha, ne bi mogao otkukuljiti, odmumuljiti, odevetiti, odesetiti.Nogo dalje veli: ”U tramvaju ko u lazaretu / Svak je za se rođače gubavi / CviliHristos sam u Nazaretu / Popljuva ga njegov rod ubavi“. Ispostavilo se daporedbe Srba sa Jovanom Krstiteljem i carem Lazom nisu bile dostatne: ukolikodugoijekavske pogorelce ne uporediš sa Hristom, nisi ništa učinio i, mada semeni čini da Hrist nije bio popljuvan u Nazaretu već na Golgoti, ne mislim datreba Nogi zamjeriti, ili bar ne suviše, jer lazaret i Nazaret tako se krasnorimuju, što je za ljubav ovom sroku odlučio da odustane od jevanđeoske istine.To nije sve. U pjesmi o NATO-bombardovanju Nogo kaže: “Na kraj sveta krajemveka sija ova crna rupa / Gde Miloša razapinju i Barabu s Hristom skupa“. Prvo

se, dakle, dugim ijekavcima ponovila četrdesest prva, potom se ekavcima,kolektivno promaknutim u Miloša Kobilića, opetovalo Hristovo raspeće naGolgoti. Ni tu nije kraj. U pjesmi “Tropar u dva glasa“, Nogo veli da s anđelimapoje “o Hristovim ko o svojim čistim tridesetim“ – stih u kojem se, kako kažepisac predgovora Noginoj knjizi, “poistovećuje stradanje onoga koji peva saHristovim i, uslovno, čini ovaj tropar krstobogorodičnim“. Ukratko: rodila majkašaldžiju! – rekli bi u Bosni. Iza face poniženog i uvrijeđenog Srpčeta koje reži nacijeli svijet krije se humoristički pisac, jer je samo postmodernist, sklonparodijskoj upotrebi velikih simbola svjetske kulture, mogao s Hristom poreditinarod koji je počinio najveće zločine u Evropi nakon drugog svjetskog rata, isamo pjesnik s velikim talentom za detronizovanje svega što se na zemljismatra svetim mogao je izjednačiti Spasitelja i ratnog huškača iz Borija.Uostalom, i Karadžić je poredio sebe sa Isusom. Jednom, na pitanje stranoganovinara: Zar ne vidite da ste sami, i da je cio svijet protiv vas? – odgovorio jekao iz puške: “Jeste, sam sam, ali je i Isus Hristos bio sam, pa se docnijepokazalo da je bio u pravu“!U završnoj strofi Nogo kaže: “Iz tunela u nebeske dveri / Ranama kad overiševizu / Sa ljudima spanđaše se zveri / Utom tramvaj stiže u remizu“. Ova remizamu je zbilja slavna: strahovao je da njegova pjesma neće biti dovoljno banalnaukoliko je ne poentira remizom. Kao što maločas nije znao šta će sa Jonom, sadne zna šta će s tramvajem koji je, u prethodnim strofama, pretvorio prvo u“mitski“, pa u spolja zakovanu “pokretnu kuću“, pa u “karantin“, to jest “lazaret“ za gubavce, a ovakva pjesnička skalamerija i jeste zaslužila da budeismijana slanjem u remizu. Što se pak tiče “nebeskih dveri“, one su jasne: Srbinmože da šljegne s neba i da se danju smuca Beogradom, ali se zna da noćiva unadoblačju, mada Nogo zaslužuje ukor što se popišmanio: prvo je pustiotramvaj da uđe “iz tunela u nebeske dveri“, čak će dugoijekavski pogorelci“ranama“ ovjeriti “vizu“ za svesrpski raj, ali u posljednjem stihu izjavljuje: šaliosam se, nisu nebeske dveri već obična remiza! Sa ovim ovjeravanjem putovnicepomoću rana možda bi bilo sve u redu da opet iz te tvrdnje ne progovarahotentotska filozofija: da bi napisao ove stihove, moraš zaboraviti sve rane kojesu Srbi u nedavnom ratu zadali nesrbima. A šta mu znače “zveri“ koje se“spanđaše“ s ljudima, to ne bi odgonetnuli ni svi stručnjaci KOS-apotpomognuti Slobinom tajnom policijom. Spanđati se znači stupiti s nekim ubliske i nedolične odnose, splesti se. To je jasno, ali ne kontam okle te zveri upjesmi, to jest u tramvaju, punom Jovana Krstiteljā, odnosno Isusa Hristosā, kojije prvo bio “mitski“, pa biblijski, pa kosovski, zatim je postao “karantin“, da bise odjednom prometnuo u zoološki kavez! Ne kontam, ali znam da riječi i u ovoji u drugim Noginim pjesmama liče na rage koje jedva vuku starinski tramvaj, ida Nogo s tramvajem postupa kao s onom krčmom “na cvjetnu nedjelju“: radnjegove mašte posve je proizvoljan, izloženi smo teroru te proizvoljnosti koja seiz petnih žila upinje da nam priopći vrhovnu istinu o ratnim stradanjimadugoijekavskih Srba.I jedino što, čini se, ima veze s mozgom jeste pomisao da su Noginidugoijekavci, nakon zadobijenih rana kojima su ovjerili pasoš za raj, naprasnopozvjerili. Nogo je uoči rata poredio Srbe s mačkom koja, kad je stjeraš uza zid, iviše nema odstupnice, postaje krvoločna, iz odbrambenih razloga. To se, ujeziku Slobinih telala, zvalo protivgenocidni odbrambeni rat: genocid nadnesrbima kao sredstvo sprečavanja genocida nad Srbima. A ne bi bilo umjesnoda mi koji znamo kako su se stvari odigrale Noga pitamo: od kakvih su to rana

dugoijekavci pozvjerili? Ne bi, jer ratni huškač nastupa kao jedini i isključivivlasnik istorijske istine, jedini valjan tumač povijesnih zbivanja iz vaktaujediniteljskih ratova.

Ravnogorski Jov

Uvodna pjesma “Nedremano oko“, po kojoj je knjiga dobila ime, naslovljena jeriječima pozajmljenim od Ivana Lalića “šarenica nedremanog oka“. Bog me ubioako ne bih napisao knjigu od sto strana kad bih se pozabavio pozajmicamaNoginim, što legalnim, što protuzakonitim. U prvoj strofi kaže: “Još sunce grejepo navici štedro / I zrikavac se s nečujem rimuje / To ditirambi slave nebo vedro/ I kad nas onaj ozgo ne miluje“. Ovog zrikavca i njegov “sunčani ditiramb“posudio je od Nazora! Stoga se pitam: ako ne računam trivijalnosti i budalaštinekoje je vlastoručno sazdao, ima li u ovoj knjizi išta nepozajmljeno? Ni kao mlad,Nogo nije volio rizik skretanja sa utrtih staza, a danas ide isključivo ugaženimputima ne dajući im da zarastu u zasluženu travu, i zato, i kad se čini da govoriiz vlastite lubanje, na njegove riječi padaju sjenke njegovih pretpostavljenih. Snamjerom da prevaziđe Nazora, Nogo je ditiramb stavio u množinu, a zrikavacje ostao u jednini, jer ne može reći: “i zrikavci se s nečujem rimuju”, ne bi bilorime sa “miluje”, i tako smo, po prisili sroka, dobili ditirambe kao horske pjesmejednog jedinog zrikavca, kako veli Čudić u eseju “Nagrailo u bosanskom loncu“.Nogin zrikavac, dakle, obavlja dvije dužnosti: rimuje se s nečujem i s nesmislom.Štedro grijanje sunca po navici u skladu je s Noginim pojem po navici: navikaštedrosti opjevana je tužno naviklim, davno uhodanim jezikom, što je u redu,jer i priliči književnom mrtvacu, ali, ako sunce grije štedro, to znači da nemaoblaka, pa ipak Nogo napominje da je “nebo vedro”, jer tako hoće rima i jer nijesiguran da je čitalac kadar do tog zaključka doći vlastitim mozgom, ali nije uredu što se Nogo, ko zna koji put, inteligentnim čitaocima, a morao jepretpostaviti da će imati i takve, obraća kao da su rulja.Čudić, koji je ismijao Nogov ubogi rimarij, nije mimoišao ove stihove u kojima segramatički nastavci (“uje”- “uje”) smatraju valjanim rimama. Posve jeneprimjerena bila izjava mladog Noge da je “omajakovskio sebe”, jer, da je ikadu njemu bilo i gram Majakovskog, znao bi čuvene stihove: “Pjesnici, kajite se,dokle kasno nije, za svaku od glagolskih rima”, a znao bi i da bi Volođa zbognastavačke rime “uje”-“uje” iščupao uši stihotvorcu koji, i inače, rimuje kao dametri drva, slažući glagol na glagol i imenicu na imenicu kao cjepanicu nacjepanicu. A kad je postao Slobin genije, pjesmu iz mladosti je prepravio:“razmajakovskio sam sebe“, veli, što se, i da nije priznao, vidi iz Nedremanogoka: Nogo upražnjava rimovanje na razini na kojoj je Tomislav Šipovac, jedan odnajnedarovitijih srpskih stihoklepaca iz BiH, svojedobno pisao sonete o BoškuJugoviću i caru Lazaru.Čudić kaže i da je titula “onaj ozgo“ svetogrdna, jer mnogo bolje pasujepartijskom funkcioneru. E, pa kako se uzme. Jer ako je “Bog u ovom mandatuSrbin“, kako je rečeno sa mjerodavnog mjesta, ako je “onaj ozgo“ Predsednikosmočlanog predsedništva na nebu, to znači da Nogo ne vrijeđa Boga već garealistički prikazuje. Uz to je Čudić, mada blistav tumač Nogine nadri-veličine,smetnuo s uma da je Nogo u mladosti proučio Empsonovu studiju “Sedamtipova dvosmislenosti“ i da je, slijedeći njene naputke, izrastao u majstoradvosmislene upotrebe jezika, a da se Čudić sjetio Empsona shvatio bi da sesintagma “onaj ozgo“ ne odnosi samo na Boga već i na NATO koji, kako znamo,

ne postoji da bi milovao, i ne bije da ne boli.Nogo je skrušen i bogobojazan vjernik, i nije mogao reći: “delje nas onaj ozgo“,to bi bilo roptanje protiv Boga, čak pobuna, a pravi vjernik kaznu božju prihvatakao dar, Nogo je Jov, kako ćemo docnije vidjeti, a zna se šta Jov misli: “Dobrosmo primili od Boga, a zlo zar da ne primimo?“ Ravnogorski Jov se osjetiodužnim da upotrijebi figuru umanjivanja, takozvanu litotu, i zato ne veli: “onajozgo ubi boga u nama“, nego: “onaj ozgo nas ne miluje“. Ali to nije sve. Poštosintagma “onaj ozgo“ cilja i na NATO, mada ne cilja izravno kao što je ciljaoNATO, ovaj stih se može čitati i u drugom ključu. Nogo je učenik slijepog guslarakoji sjajno barata litotama, a jednu od najčuvenijih sadrže riječi KraljevićaMarka upućene crnom Arapinu koji ga lema buzdovanom: “Ne budi mi pokožuhu buva!“ Stoga je Nogo, obavezan da bude dorastao svom učitelju, kadblizu zvekne “tomahavk“ svagda govorio: “Ovaj nas ozgo zaista ne miluje“.Stoga je tek djelimično tačna i Čudićeva tvrdnja da Nogo, kao narodni poslanik,kuša da za Srbe iskamči porciju milosti veću od predviđene: traži protekciju zasvoj narod, jer i pred božjim vratima drži da je protekcija najpraktičnije rešenje.Ovdje zalazim u oblast gdje nisam najpotkovaniji, jer sam ateist: onim što jenapravio od svijeta, Bog je onemogućio da u njega vjerujem i, uz to, ni u ludilune bih pristao da s Nogom verujem u istog Boga. Uz ove dvije rezerve,usuđujem se reći da se Nogo obratio Bogu manje kao narodni poslanik a višekao svoj svom i užasnuo se otkrićem da Bog nije Srbinu ujak, kako ga jedezinformisao Rašo, a naivni Nogo mu na riječ povjerovao.Potom veli: “Zadremalo je Nedremano oko / Ne ogleda se delo u svom tvorcu /U ćuku će se odmoriti soko /A sin se neće poznati u ocu“. Odakle Nogo gleda? Iznadnaravne tačke, odakle može obuhvatiti Boga i NATO i svijet jednimpogledom i, dok trešte projektili, neporečno utvrditi da se “delo ne ogleda usvom tvorcu”, jer, kad bi se ogledalo, NATO bi gađao Sarajevo, kao Rašo, a neBeograd. I mada natprirodnu osmatračnicu i nadljudske oči, kao povlasticu,može sebi priuštiti stihoklepac a ne ozbiljan pjesnik odgovoran za svoje riječi,nema sumnje da treba pohvaliti rime i u ovoj pjesmi (pogotovo “oko-soko“ kojaje dosad u pjesmama na našem jeziku korištena blizu 717 000 puta). To je ta“suva drenovina“ čijim se “ceđenjem“ Nogo bavi: ništa što nije dovoljno mrtvo ičemu ofucanost ne daje dublje dostojanstvo ne može u poeziju ovog pokojnika.I o Noginim bednim rimama, koje kao pouzdan štit brane njegove pjesme odupada bilo čega što makar izdaleka liči na novinu, mogao bi se napisati zasebantekst.A da Bog Srbe ne brenuje znamo po tom što je dozvolio da izgube četiri ratadok si rekao KOS – eto, zato se “sin”, kao ratni gubitnik, “neće poznati u ocu”koji, kako je utvrdio historik Ćosić, nikad nije izgubio nijedan rat. Ne razabire se,doduše, je li “nedremano oko” zadrijemalo iz pizme prema Srbima, ili je riješiloda se za vikend odmori od svoje nedremanosti, pa je i srpski soko odlučio dapređe u ćuka, da se u ćuku odmori od svog sokolstva, a ljudi ne pamte da sućukovi ikad ijedan rat dobili. Tu stvar Nogo je ostavio nedorečenom, ali je očitoda “tomahavke“ može objasniti samo na jedan način: Bog je uhvaćen naspavanju.Potom pita: “Hoće li deca koja tebi kroče / Dok budan spavaš ugledati s bolom /Zato što si nas napustio oče / U tvojoj zeni svoj lik s oreolom“. Čudić veli da “uNoga nema malih analogija”, a ova spada u najgrandioznije: patnja Srba (koji supošli u osvajačke ratove, protjerali što je trebalo protjerati, pobili što se moglopobiti, popalili što je vrijedelo popaliti, silovali što im je palo u šake, popljačkali i

što im treba i što im ne treba, i na kraju ga popušili) – danas, kad ih NATOdeveta, ravna je patnjama onog koji je zavapio s krsta: “Bože, Bože, zašto si meostavio?“ Umjesto da se zgrozim od ovolikog neukusa – da sam vjernik zgroziobih se i od bogohulnosti – kazaću da je naš poeta, za vrijeme rata u Hrvatskoj iBiH, tuđom čunom gloginje mlatio, a kad je došao red da po gloginjama raspalivlastim miškom, pišti kao da si ga na vatru naložio.Nogin Bog je i budan i spava. Sve što su Srbi radili pod Slobom dokaz je – slažemse s Nogom – da je Bog za to vrijeme knjavao, jer je razumno sumnjati da ne bibudan Srbinu dopustio onolike zločine. Ali Nogin Bog je i budan kako bi se Srbimogli kužnuti u njegovim zjenama, mada nijedan rab božji, tvrde upućeni, nemože preživjeti susret s gospodnjim očima. Nogin narod može: Božja zjena bitrebalo da bude zrcalo Srbima s oreolima, mučeničkim i pravedničkim, u čemuse s opet s Nogom slažem: da ima pravde, svi bi Srbi, iza genocida u Srebrenici,morali imati oreole oko glave. Ali za Noga, razumije se, ne postoji Srebrenica,zato je uvjeren da Srbi kao žrtva “agarjanske“ avijacije imaju pravo na oreole,bez obzira na zločine koje je žrtva činila na Kosovu u dane kad ju je NATOlemao.Istinabog, Nogo nije siguran, ali se nada da će njegov narod, krvavih ruku dolakata, u božjoj zjeni “s bolom” ugledati “svoj lik s oreolom”, a ovakve slike,kojima obiluje “Nedremano oko“, raskošna su potvrda hotentotskog morala, nakojem se temelji Nogovo stihotvorstvo kao značajan prilog srpskome mitu opravednom dželatu i pokvarenoj žrtvi: moral od kojeg žive Nogini stihovi,upoređen sa univerzalnim ljudskim moralom, liči mi na upijače iz doba kad sepisalo perom umakanim u mastilo: na njima su ostajali vjerni otisci napisanog,ali okrenuti naopačke. A znate li šta je komičnije od svega? Rajko Nogo, u čijukožu je zašiven nacist skupa sa radikalnim ruralcem, vjeruje da će, uprkossvemu što radi i govori u posljednjih petnaest godina, svojim rimovanimprenemaganjima, kakva i priliče prepredenom seljaku, prevariti Boga.U završnoj strofi: “I kada glave digosmo visoko / U crkvi nam se pogasiše sveće /Je li trepnulo Nedremano oko / Postidelo se Oko Svevideće“ ostalo jezagonetno treba li da se “Oko svevideće” postidi zato što je spavalo kad je Srbinvapio pomoć, ili zbog zvjerstava koje je Srbin činio dok je Bog kunjao? SvakiSrbin će glasati za prvo: Bog “koji je u ovom mandatu Srbin“ zaspao je naradnom mjestu, ali ja sam uvjeren da bi Bog trebalo da se stidi zato što mu je upo rata nestalo hartije za bilježenje srpskih divljaštava. U svakom slučaju,dignute glave potvrđuju da se Srbi, skupa s Nogom, nisu postidjeli svojihzločina, kako reče Čudić. I u svojoj bestidnosti Nogo je istrajan kao tegljač.Kad je već riječ o Savaotu, sjetiću se i pjesme kojom se završava knjiga“Nedremano oko“:

Ako si nas sazdo po svom podobijuZa utehu sebi u lednoj visiniDa tvoj lik u nama slovesno odlijuZrake u istini i u pomrčiniDa se svetliš Svetli u našoj končiniI da nam omiliš dvostruku robijuU drugom dolasku iz svog Sina siniPa ako nas ovi pred tobom pobijuNevinih i vinih nemoj se odreći

Jedni u drugim dok se ogledamoBez nas si usamljen tišinom će rećiDelo tvojih ruku šta je SvevidećiAko ga ne gleda Oko Nedremano.

Moram pohvaliti tautologiju (“da se svetliš Svetli“), blistavu u oba smisla,doslovnom i prenesenom, jer pesnik manji od Noge prevario bi se pa rekao: “dase sijaš Svetli“, a to ne bi moglo izdobriti, jer nikad ne bi zaslužio titulu “princreči“. Inače, pjesma zvuči veoma patetično, pogotovo uslovna rečenica: “pa akonas ovi pred tobom pobiju“. Podsjećam vas - kad mi je u dane bombardovanjaNogo poručio: ”Neka se Marko previše ne raduje što NATO bombardujeBeograd!”, bilo mi krivo što me nije bilo kod kuće da mu otporučim: “Velikasreća što vas gađa NATO, a ne dječji pjesnik iz Petnjice!” Mislim na NATO koji jeuredno najavljivao otkad će dokad i šta će biti bombardirano. Uprkos tomu,velikosrpski Jeremija veli: “Pa ako nas ovi pred tobom pobiju“. To jest, predBogom lično. To jest, na pravdi boga. Bestidnost sa kojom Nogo u beslovesnimstihovima, i ovdje i drugdje, izvrće činjenice iz ere srpskih osvajačkih ratova,dokaz je da je riječ i o klasičnom obrascu četničke blese, što me ne čudi: podSlobom je poblesavio i Bećković, od Noga 27 puta darovitiji i pametniji. Ali tonije sve.“Nevinih i vinih nemoj se odreći“, veli Nogo koji se, presvučen u igumanaPajsija, moli za sprske dželate, jer zna da za nevine ne treba intervenisati: Bog jesvagda bio pripravan da nevinima oprostiti sve njihove zločine, ali, pošto seljakiz Borija još bolje zna da “uz suvo gori i sirovo“, pokušava da, moleći se zanevine, iskamči i milost za krive, kao da će krv nevino pobijenih oprati srpskezlikovce. Lukavi ruralac kuša da jednim “ako“ molitvi obezbijedi pun legitimitet,mada su, što rekli u Crnoj Gori, Ako i Dako najgori ljudi: ako NATO-granate, uznevine, pobiju i zlikovce, to će potonje promaknuti iz dželata u žrtve – etodobrog razloga da Nogo moli i za njih. Ukratko: srpski Blajburg. Nema razlike unačinu kako funkcioniše mozak četnika Rajka Noga i mozak bilo kojegTuđmanovog ustaše, jer i njihova priča o Blajburgu, esencijalno, svodi se napokušaje da ustaške zločince opereš krvlju onih koji su u Blajburgu nevinipobijeni.Ova pjesma je popovski sročena lirska bevanda koja sadrži tobož filozofskopitanje: Bože, šta je svijet ako ga ti ne gledaš? Tobož filozofosko, jer ne bi bilolišeno smisla da je pitao: šta je svijet (i u njemu čovjek) KAD ga ti ne gledaš; tobi se vezalo za mitske priče o Bogu koji ponekad zadrijema i tada haos provali usvijet koji nam postaje tuđ i nepojmljiv, a čovjek podivlja, pa je prirodno pitati:u šta se, Bože, pretvara svijet (i u njemu čovjek) kad ga ti ne gledaš? Ako mislida je to trajno a ne privremeno stanje, morao bi pitati: zašto ne gledaš djelosvojih ruku, zašto si digao ruke od svijeta i čovjeka u njemu? A kad pita: “Delotvojih ruku šta je Svevideći / Ako ga ne gleda Oko Nedremano“ – vi uzvraćate:Kakvo je to pseudopitanje? Kako Bog može znati šta je današnji svijet koji uopćene gleda?I čije je to oko? Je li Svevideći jedno, a Oko Nedremano drugo? Ako nije, štoNogo ne kaže: ako ga ne gledaš Okom Nedremanim? U tom slučaju ne bi bilosroka! Pod prisilom rime (koja i nije neka rima: “ogledamo“- “nedremano“), odBoga su, prostom diobom, nastala dva entiteta. Ali, ako već mora biti rime, zartaj princ reči, koji sumnjiči Svevidećeg da ne gleda svijet, ne vidi da bi mogaoreći: “ako ga ne gleda tvoje Oko Nedremano“? Sad bi, nažalost, imao viška dva

sloga! Prisvojna zamjenica “tvoje” izostavljena s tugaljivom posljedicom: baškaje Bog, a baška Oko Nedremano! Zbog tiranije rime nad onim što Nogo htio rećiOko se odvrglo od Svevidećeg, dobili smo oko nebeskog supervizora nadređenoJehovi.

Lirska kurvica

Nogo ne samo da se nije postidio onog što je radio u ratu, kako se Čudić moždanadao, već i cmizdri na Drini: “Ti koji hodiš Srpskom stani na Karakaju / Uperivoju mitskom razmirja dugo traju / Nepogrebeni čaju i huje duše trskom /Da odu vodom drinskom Letinom zagrljaju // Ako me ukopaju na ovoj međikliskoj / Gde zadušnice traju na reci rabu bliskom /Nesmireniku drskom kakavto obol daju / Mrtvi u crnom kraju Ti koji hodiš Srpskom“. Zvonki stihovi, nemazbora. Zvonki kao cokule Musolinijevih vojnika po kararskom mramoru. Alistrojevi korak u njima nije prikrio činjenicu da je Nogo opet voditelj dnevnika:pridružuje se Rašovim telalima koji su, iza pokolja ili protjerivanja nesrba,dobijali zadatak da na TV i u novinama ponavljaju “Srpska, Srpska, Srpska“ doktaj pridjev ne postane imenica. Nogo ima dvije države: Srbiju, koja dođe odriječi Srbin, i Srpsku, koja dođe od riječi genocid.Ali Nogo je i filosofski raspoložen: “U perivoju mitskom razmirja dugo traju“,kaže sa Sirujusa, posve neumiješan u nedavno klanje. Tako veli lirska kurvicakoja je, za vrijeme klanja, šakom i kapom davala minđe Slobi, a danas nogama irukama brani Raša od Haga. “Razmirja“, kaže Nogo koji zaista može reći da nijezalud živio pod komunistima: naučio je od njih kako se jezički neutralizujekrvava stvarnost. Jer kad kažeš “razmirje“ – nož, žica i Srebrenica dobijajudostojanstvo istorijskog usuda!Nogo nije daleko od pomisli da se objesi, kako se vidi iz rečenice “ako meukopaju“, što zvuči potresno, mada me spopada želja da Srbendi koji kmezi nadsobom i svojim ratnim porazima uputim prekor: zar se tako reprezentujemuževni srpski narod? Ipak, više me zanima njegov jezik: pošto se radi opogodbenoj rečenici (“ako me ukopaju“, kao maločas: “ako nas ovi pred tobompobiju“), stvar nije akutna, more da bidne ali ne mora da znači, što rekelgospon Pašić, zato me čudi Nogin prezent: ”kakav to obol daju”?! U srpskomjeziku trebalo bi da dođe futur: ako me ukopaju, kakav će obol dati? Za Noga,ukopanog u kondicionalu, mrtvi u prezentu “obol daju”, ali šta se može kadtako hoće rima. Ne jedan Nogin stih dokaz je da se od ravnogorske ideologijepostaje polupismen! I ne samo da tako hoće rima već tako hoće i Nogo kojimora sve svoje naduvati, baš kao i maločas: “ako nas ovi pred tobom pobiju“,veli, mada je te događaje planeta gledala na ekranima, jer je naumio daprevesla Boga, da iskoristi opću gužvu: pošto Bog “ne gleda“ svijet, kuša da ga,metodama srpske propagande, dezinformiše o zbivanjima dolje, ali, ako mislida Boga može prevariti, ne misli zar da će prevariti nas koji ga znamo kao starigroš, što rekao Desničin pop Stevan. Nogo govori o svom potencijalnompogrebu (kao što je u ratu teritorije koje su Srbi u Hrvatskoj i BiH okupirali zvaoPotencijalnom Srbijom), a odmah zatim daje mu punu zbiljnost, pretvara ga uprezent, malo mu je da sahrana ostane u sferi spekulacije: treba mogućenaduvati do stvarnog, ćosićevski rečeno.Zašto “obol“, kojim se Haronu plaća prevoz na onaj svijet, umjesto Noge dajumrtvi? Eno vam Mrzitelja na Voždovcu pa se raspitajte. Jer ja ne znam. Da imatrun odgoja, Nogo bi na kraju Nedremanog oka napisao svoj telefon kako bi

čitaoci mogli da pitaju: šta mu znači ovo, a šta ono, jer privatnost smisla onogšto kaže nekad je zbilja nesnosna. Jedno je sigurno: ako su mrtvi prevezeni, ajesu, onda su dužni da do kraja vječnosti ostanu s onu, a ne da se smucaju s ovustranu Lete, kao u Noginoj pjesmi. Mitsku vožnju u jednom smjeru Nogopretvara u dvosmjernu: Haronova barka je trajekt koji saobraća između obale iBrača, kako bi Nogini mrtvi mogli, kad im se ćefne, za vikend praviti izlete s onena ovu obalu Lete. S jednom univerzalnom mitologijom, čija se stroga pravilaznaju, Nogo postupa kako mu prahne, daje joj privatan smisao koji ne biodgonetnuo ni Jovica Stanišić, šef Slobine tajne policije. I sa istorijom Nogopostupa slično. Već razmatrana pjesma o Marku Miljanovu počinje stihom: “NaFundini svitnu, na Medunu mrče“. Marko je pobijedio i na Fundini i na Medunu– zašto je onda u Noge na prvoj svitnulo, a na drugom smrklo? Hajde znaj. Nogoi istoriju uzima kao ličnu prćiju, i daje joj ofrlje, kako mu nadođe, privatnaznačenja.“Međa kliska” je, dakako, Drina. Crni Đorđe je obećao da će prsno preplivati“plemenitu među” i osloboditi “čestitu Bosnu“, ali, u strahu da ništa nećeostaviti drugima za oslobađanje i svu slavu prigrabiti za se, Miloš mu je glavu,punjenu pamukom iz apoteke Marašli Ali-paše, poslao padiši, čime jeoslobođenje Bosne prolongirano za 1992. godinu: stvarajući “Srpsku“, Rašo jeistrebljivao Bošnjake koliko su dozvolile objektivne okolnosti i u skladu sasubjektivnim sklonostima, ali je Drina i dalje ostala “međa”, stoga mi idu naganglije stihovi u kojim Nogo, na Drini, juče punoj bošnjačkih leševa, kenjka zavelikom Srbijom koju je pojela mačka. Ali ga moramo razumjeti: hotentotskaetika kaže da klanje Bošnjaka ne spada u službeno priznate zločine, mada nas tone sprečava da se pozovemo na pjesničku praksu 20. stoljeća koja bjelodanodokazuje da nije mogućna fašistička ni staljinistička poezija. Nogino rimovanjeblistava je potvrda ove istine.Pjesma “Ne gledam kroz prozor“ završava se izjavom koja iznenađuje: “Ja samOfelija / Stanujem u Manastiru“. Ofeliji je Hamlet kazao: “go to a nunnery“, iNogo ga je poslušao: kad se Velika Srbija pokazala kao promašena investicija,otišao je u “nunnery“, to jest u ženski manastir, gdje prima jedino delegacijekoje mu uručuju nagrade, i sve to skupa jeste dirljivo, ali njegovo kmeženje naDrini mnogo je dramatičnije od njegove jadikovke u ženskom samostanu, jerNogo preti da će otići ne u “nunnery“ već u grob i na taj način ostaviti nacijubez očiju u glavi. U šta ne vjerujem: umiranje je Nogi postalo manir. Umiranje jepočeo upražnjavati još kao vrlo mlad, sa nepunih 20 ljeta, kad ga je napustilaSaliha: “a ovo bezimeno odlaženje moje Ciganke – e to je, / to je umiranje“. Imada ponavljanje pokazne zamjenice i enklitike od glagola jesam (“e to je, toje“) budi pomisao da će istog časa ispustiti dušu, njegov prvi pokušaj mrenjaneslavno je propao, kao i svi kasniji, stoga poručujem Srbima: ne bojte mu seništa! Ko bi Raša branio od Haga ako Nogo otperca Bogu na istinu?U “Nedremanom oku“ od cijelog Noga je preživio jedino oficijelni Srbin koji, kaotakav, skamenjen u zvaničnog Dušanovog potomka, ne slazeći sa bine, šeta oduloge do uloge: Orfej, pa Hristos, pa Odisej, onda Ofelija, zatim Marko Kraljević,potom je avanzovao u Božjeg dovojnika, da ne kažem bliznaca, najzad evo ga uulozi Jova. Pošto je izgustirao role Orfeja, Isusa, Uliksa, Ofelije, “prvog srpskogkvislinga“ Marka Kraljevića i vršioca dužnosti Gospoda Boga, povjerovao je daće ga krenuti karta ako postane Jov:

Ti koji si zemlju o ništa obesio

Imaš li važnijeg poslaNego da mene pohodišŠta je čovekDa ti je toliko važanSvezuj VlašićeI zavezuj konopce OrionaPečatom svojim zvezde pečatiI nad prazninom sever razastriBujicama jarak proseciI grmljavini stazuKada ćeš skinuti pogled sa meneI svoj prut od mene odvratitiŠta sam ja da sam ti toliko važanDa me svakog dana pohodišNadzorniče ljudiTi si kiši otacTi si roditelj rosiAko čovek umre reciHoće li opet živetiZašto zli ostaju u životuJesi li i njih sazdaoZbrčkao si meOko mene si ogradu podigaoU sinove mi udarašOko koje me sada gledaViše me neće videtiGo sam izišao na vrata utrobeGo ću otićiTavna senka pala mi po kapcimaNe daš mi da dođem do dahaAko ne tiKo onda.

Nogo, koji je život shvatio kao prelaženje iz poze u pozu, danas kuša da, predčitateljstvom, igra ulogu filosofa koji upražnjava “vedri očaj“. Čak ni ta sintagmanije njegova, ali to ovaj put nije bitno. Važnije je da jučerašnji ratni huškač nevidi koliko sablasne komike ima u njegovu pokušaju da govori iz situacije u kojojje “položaj toliko beznadan da nema mesta očajanju“, kako bi rekao KočaPopović. Ni to, možda, nije od osobitog značaja. Ali mora se priznati da titula”nesmirenik drski”, kako Nogo sebi tepa, zvuči bogovski: taj vjeruje dagodinama možeš biti dželatov šegrt a ostati onaj Nogo koji je svojedobno, spravom ili s krivom, vjerovao da mu, kao “nesmireniku drskom“, žilama kolapobuna umjesto krvi. Što ga nije omelo da, skupa s mladima Jugoslavije, slaviDan mladosti recitujući, na Partizanovu stadionu, svoje stihove Titi zarođendan.Unatoč tome, taj zakleti pristalica svih prevrata, posebno onih koji bi biliizvedeni u visokom stilu svojstvenom jakobincima, jer bi u njima na dostojannačin proslavio i svoje i ime svoje domovine, pisao je disidentske pjesme kojesu nekad manje ličile na pokušaj svrgavanja Tite, a više na zahtjev za naplatuodštete nakon svrgnuća. Ali to bješe davno. Stoga sintagma “nesmirenik drski”,

kako Slobin paž danas tetoši sebe, ide među blistavije uzorke četničkog kiča.Gord na svoje uzvišeno poslanstvo u ratu, Nogo je odlučio da po okončanjuklanice bude jakšićevska hridina koja svim olujama prkosi. Olujama istine. Beztalenta, al' karakter, rekao bi Hajne.

P. S. Gotova je knjižica o Nogi, zaludna, kao sve što pišem trinaest godina. Uranoj mladosti, čitao sam knjigu Bogdana Bogdanovića o zaludgraditeljima.Marko Darinkin spada u zaludspisatelje: napravio je još jednu knjigu koja, ako jedobra, izlišno je dobra, koliko i zaludna. Svijest da radim zaludne stvari nije menapuštala ni kad sam, u vrijeme sarajevske kasapnice, na televiziji i preko radijagovorio i po novinama pisao protiv Slobe, Raša, Dobrice, Matije, MalogNikolice, Noga, Đoga i ostalih Kilibardi, a to osjećanje zaludnosti nagoviještenoje motom iz Džojsa: “Džentlmen se uvijek bori za unapijed izgubljenu stvar“kojim sam opskrbio knjigu ratnih tekstova “Smrt je majstor iz Srbije“. Otad neprestajem pisati zaludne stvari koje, ako su dobro sročene, još su zaludnije. Jervitezu u neprobojnom panciru ravnogorske laži niko ne može ništa. Ali samSlobinom Bardu mogao bar da osmudim bradu. I to je zauvar.Ovaj tekst ne bi se sasvim odvojio od mene ako ne dopišem još pregršt riječi.Karadžić i Nogo su srpski klasici. Rašo je klasik po nedjelu. Jedan od najkrupnijihsrpskih klasika po nedjelu kojim će se, nakon uhićenja, natenane pozabavitiknjiževni kritičari iz Haga. Za Noga, danas, kad je nerealistično očekivati daposthumno napiše nešto od valjanja, može se reći da je srpski klasik bez djela.Jedan od najkrupnijih srpskih klasika bez djela. Možda i najkrupniji. Danas jeNogo kralj srpske poezije. Kralj Mida. Jer sve čega se takne, pretvori u govno,kako bi kazao Josif Brodski. Ali moram izraziti duboko nezadovoljstvo, s kojimću i u grob leći, što Nogo neće omirisati Hag u kojem bi, skupa sa Karadžićem,natenane mogao analizirati: gdje su pogriješili.

Pesme Marka Vešovića

KAKO JE RADOVAN 44 MESECAUBIJAO SARAJEVO

Zbirka pjesama „Poljska konjica” književnika Marka Vešovića neophodno ještivo za razumevanje ratnih zlodela pod komandom Radovana Karadžića.Zbirku, objavljenu 2002. godine, Vešović je posvetio Mireli Pločić, drugaricisvoje ćerke Ivane, kao i sarajevskoj djeci ubijenoj za vrijeme opsade grada, njih1500...

KAFANSKA

Ovo nas gađaju književnici. Ovo nas gađajuSrpski bardi. Dojadilo im da bardujuPa stali da nas bombarduju.Kad su počeli peglati Sarajevo,Svojim tobdžijama Stihoklepac je rekao

'Nako po domaćinski: Nek vam je sretno i berićetno.Umije, nema zbora. Umije k'o psihijator.Kad se obraća Srbima, gleda im u očiKo da će svakog trena iz džepa da potegneSudsku dozvolu za pretres po svakoj srpskoj duši.A ona njegova ženica uvijek uz njegak'o Jovanka uz Titu. Ali se Joka vječito smiješila,A ova nam je preozbiljna, kao da vazdaide za kovčegom mrtvačkim!Pravo zboreći, dječiji pjesnik sa DurmitoraNišta novo nije ni mogo izmisliti:Ovo se stoput dešavalo: usrećitelji čovječanstvaVazda su voljeli, potocima, krv ljudsku prosipati.I nije prvi put kama postala sluškinjom teologije!A kako bismo nadrljali da ne postoje UNKoje nas časte, povremeno, pokojomrezolucijom što Stihoklepca opominje da baš sve,majka mu stara, ne potamani po Sarajevu.Nego nek' razgodi.Nek' nešto i svom unuku ostavi za tamanjenje.Ali polako. Pilići se broje u jesen.I strogo po zakonu: Prvo mu prireditipravedno suđenje, potom ga objesiti,što reče šerif iz onog kaubojca.Ako pak Stihoklepac izrazi želju da budeU fraku obješen, ja ću se lično, ugledom svojim,založiti da bude u fraku obješen. I navratiću,ponekad, da mu zavrtim konopac.

KAD JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI

ustrijelio dijete u naramkuprestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,rekla sam, prekrižen si za sva vremenai tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkamau naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,naprosto iz zabave, takav bog meni ne trebaA drugi – kako god hoćeInače, prije rata sam mislila da bi se nebesana mene sručila ako bih prestalau boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništaNi crijep nije napukao na krovu moje kućeJa sam i dalje ja. Sarajevo i dalje SarajevoNebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije biloIako boga nema. Mislim, nema ga za meneA drugi – kako god hoćeSve se kotrlja po staromeČak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasnitiZnaš, pješači se lakše bez ičega u rukama

nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam reklaBez boga, nekako lakše se pješačikroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetimda su mi ruke prazne

IMALO JE, NEĆU DA KAŽEM, RADOSNIH TRENUTAKA

Recimo, kad smo nosili njihove lješeve.Najdraži posao. Inače, najviše smo se bojali SRNE.Toliko umilno ime, s toliko otrova!Iako nije bilo struje, do deset nije nam bilospavanje dozvoljeno. Sjediš u mraku, čekaš kad ćestražari upasti da te pretuku. A oni piju, gledajuteleviziju i čekaju da se u njima dovoljno mržnjenakupi. Još ako SRNA objavi gubitke, onda namsljeduju batine gore nego inače. Nekad batinedo smrti. A mi, u tmuši, nagađamo kakve su vijesti.I trudimo se da doznamo gledaju li večerasTV dnevnik. I svak je od nas od srca želio da nemagubitaka. Ili bar da ih ne objave. Naravno,krili su ih i bilo nam je isprva čudno što SRNApovremeno objavi broj poginulih. Što smo, ubrzo,shvatili kožom: batinaška je revnost ovim ciframabivala žestoko podstaknuta.A nekad ne upadnu. Već puste da slušaš krikekoji se u srce zabijaju kao čelične čačkalice.

SVAŠTA LI MI SE IZDOGAĐALO

za četrdeset četiri mjeseca. I ja bih, ko onaj stari, mogao reći:nema nijedne muke koja me nije snašla, jedino što nisamrodio. Ali stvari s početka rata potresale su me triput teže.Kasnije, čovjek, zar, ogugla.U maju, naši uhvate u Hrasnom dvojicu snajperista i bace sanebodera. Za jednog, ni po čuda: Srbin s beskrajne trake.Kad priča, poželiš da mu zavrneš rukav i potražiš mu brojproizvodni utetoviran u mišicu. Drugi je bio najbolji prijateljkoga sam imao. Gurnuo bih, za njega, obje ruke u vatru.Karadžić ga opsotonio. Izuzeo mu dušu za potrebe odbranesrpstva. Nemam drugog objašnjenja. Tri dana bio sambolestan. Ječao kao ubodenik. I shvatio da mi je opet učitišta je crno a šta bijelo. Da mi se svijet iskosio i da ćezavazda ostati takav. Kao toranj u Pizi. U ratu mi je postalojasno: čovjek je teški promašaj. Pobačaj, u stvari.A krajem maja '92. zove me punica iz Beograda. Zete, nemojmi zaklati dete. Nemoj, mleka ti majčina. Ja, zblanut,mislim: stara šiznula. Šta vi to, gospođo Angelina, pobogu,pričate? Je li vam dobro? Nemoj zete, groba ti očeva. Desethiljada Srba ste poklali u Sarajevu. Ko? Mi?Gospođo Angelina, Bog s vama, šta vi to pričate? Ali nemoj,

barem ti, zete, onog ti hleba što si ga u mojoj kući pojeo.U taj čas mi je bilo k'o davljeniku. Kome kroz glavu, vele,sav život prođe u sekundi: šta je to bilo?Priviđenje? Jesam li sanjao ono prijašnje, pa sam probuđenu ovo sada? Ili se moram iz ovog sada što prije probuditi?Prećutim to Jeleni. Da barem nju poštedim. Da se ne morapreda mnom stidjeti. Ali nisam mogao ne reći svomekomšiji. Srbinu. A njega je to peklo, i ne mogao Jeleni da nekaže. Bitango! Stidi se svoje sijede kose! Ostarila si, gade,a ništa nisi naučila! Zalud šezdeset godina živiš,vucibatino stara! Ma nema šta joj Jelena nije rekla.Kasnije, gospođa Angelina – otišla u Njemačku. To je mojnajveći greh u životu! - veli kroz slušalicu i kroz suze.Ne znam. Ali se više ničemu ne čudim. A kad se ne čudišviše ničemu, to znači da su ljudi tvoja najgora očekivanjaispunili. Jedino što molim Boga: daj mi da se ne sjećam,barem, ako ne mogu zaboraviti.

ZAKLEO SAM SE DEVEDESET TREĆE:

kad jednoga dana uhvatim onoga Noga,onoga ustašu sa kokardom – Kosovo ću od njeganačinjeti. Duša će mu ostat u moje šake.Neće od njega imati šta da se ukopa.Rebra ću da mu živom izvadim. Jedno po jedno.Za početak. Onome četniku s velikim „U”što trijezan huška na klanje, pjan svoje huškanjeoplakuje, a istodobno uživa i u prvome i u potonjemu.Ruku ću da mu uvalim u usta, i jezik da mutražim po sata, prije nego što ga iščupam.Da više njime ne promidžbuje o Kosovu.Kad sa životom razdvojim togaslavnog srpskog pesnika što je živio i stvaraona prijelazu iz 20. u 19. vijek – u mojoj duši bićesvečano kao kada se porodica okupi oko stolas paketom pristiglim iz svijeta izvan obručačetničkoga i počne sjeći kanap!Živim od toga. Od vjere da će pasti u ove moje šake.Biće to tren božanstven: k'o da nijesam u svijetu,već kao da sam zalutao u zaljubljenu dušudvadesetdvogodišnjega Volođe Majakovskog.P.S. Tako sam se zakleo devedeset i treće.Danas mu ne želimništa gore od onog što ga već ionako čeka.

KRV PAŠČEĆA

Uf, što vi Crnogorci umijete prokleti!Imao sam komšiju, laka mu zemlja, bio je čovjek -koliko možeš viknuti! Otkud ga znam – vazdasvakome na raspolaganju, taman k'o vazduh! Vi Crnogorci,zbilja, ni u zlu ni u dobru, ne umijetea da ne pretjerate!Padaju granate. Svi mi što nas je podrumu -psujemo i kunemo. Nekad je milina čuti.Umije to naš svijet. Nekad se sjetim i tebe:što nije Markan ovdje, da ovo blago zapiše!Jer, dok si dolje, čini ti se da ćeš sve upamtiti.A kad stanu granate, i ti iz onog mrakana božji dan iziđeš, gotovo sve ti se izbriše.Evo ti najbolje psovke koju sam u ratu čuona račun bjesnika s Durmitora: Jeb'o on svogababe svatove, pa ovariso na mladu!Svi mi psujemo i kunemo, a moj komšija – jok.Ma šta ih imaš kleti? Što ih više kunemo,od toga njima, prijatelju, kika sve više raste!Znam ti ja njih odlično. Ćer'o sam ja to,prijatelju, čak do Zidanog mosta. Ako mu ide,to digne glavu, preniska mu nebesa, a čimdobije po kokardi, skljoka se u nužnik.Dobro znam te delije s mrtvačkom glavomna barjaku. Kičmu im treba slomiti.Mani kletve i psovke.A počeo je, i on, da kune i da psuje kad je granata -sigurno pamtim još – onu djecu s Bistrika iskasapila.Pa kad smo čuli da je jedan od onih očeva svojucuricu – to što je od nje ostalo – poznao jedino pošakama, e tad je i moj komšija otčepio:Radovane, veli, jebem ti krrv paščeću! Radovane,veli, dabogda se rraspadao od živih rrana,I prrobo od svačega što god je na svijetu,a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti, ni tvojepraunuče, veli.E jest' ga vi Crnogorci kunete dabogsačuva.Kad vi stanete nekome proklinjati i žive i mrtvei nerođene, insanu ništa ne preostajedo da se sav naježi. Od miline!