mario kopić odrediŠte pisma: derrida i lacan

Download Mario Kopić ODREDIŠTE PISMA: DERRIDA I LACAN

Post on 20-Dec-2016

216 views

Category:

Documents

0 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

  • Holon, 5(2):407-425, 2015., Zagreb

    407

    Mario Kopi

    ODREDITE PISMA: DERRIDA I LACAN

    Odnos Jacquesa Derride prema Jacquesu Lacanu, kojega tumai prije svega na podlozi punog

    govora (parole pleine) iz njegova znamenitog rimskog referata odranog rujna 1953. godine

    pod nazivom Uloga i polje govora i jezika u psihoanalizi (Fonction et champ de la parole et du

    langage en psychanalyse), nadasve je u znamenju kritike.1

    Podsjetimo se najprije ukratko Lacanove misli.2 Simboliki poredak, poredak jezika, jest onaj

    koji konstituira ovjeka kao ovjeka. To je poredak u kojem nisam samo sin svojega oca, nego

    se i smatram sinom, u odnosu prema nekome definiram se kao sin. To simboliko,

    i-materijalno roenje nije nita lake od realnog. Tek s jezikom uope postajemo svjesni

    svojega bivstvovanja. Dakle, ista uloga jezika jest potvrditi to da jesmo i nita drugo.

    Prikazati pak kako se to dogaa glavna je tema spomenuta Lacanovog referata.

    Tekst e biti poglavlje autorove knjige Sit sam dekonstrukcije: Derridina ultraetika, ije se objavljivanje

    planira za sredinu sljedee godine.

    1 Dosad je najobuhvatniju analizu odnosa Derrida - Lacan obavio Ren Major u knjizi Lacan avec Derrida:

    Analyse dsistentielle, Paris: Mentha, 2001. Razlog zato je Derrida svoju prvu studiju o Lacanu napisao tek u

    sedamdesetim godinama prolog stoljea lei u tome to je pri objavi Lacanovih Spisa 15. studenog 1966.

    godine na jednoj strani ve bio zauzet Heideggerovom filozofijom, a na drugoj to se Lacanova misao poinje

    afirmirati tek nakon 1968. godine, kad svoj sjaj gube kako marksizam tako i strukturalizam. Neto vie o ovim

    momentima, vidi John Forrester, The Seduction of Psychoanalysis Freud, Lacan and Derrida, Cambridge:

    Cambridge University Press, 1990.

    2 Od niza kritikih uvoda u Lacanovu misao i dalje se kao nenadmaiv klasik izdvaja djelo Jean-Luca Nancyja i

    Philippea Lacoue-Labartha Le titre de la lettre, Paris: Galile, 1973. Za iri povijesni okvir Lacanova diskursa, vidi

    posebno Mikkel Borch-Jacobsen, Lacan. Le matre absolu, Paris: Flammarion, 1990. Za odlikovano filozofsku

    tematizaciju pitanja bivstvovanja kod Lacana temeljitou se izdvaja knjiga Davida Tarrizza Il desiderio

    dell'interpretazione: Lacan e la questione dell'essere, Napoli: La citt del sole, 1998.

  • Holon, 5(2):407-425, 2015., Zagreb

    408

    Govorimo rijeima nekog, obino materinjeg jezika. Govoriti znai povezivati rijei prema

    pravilima na koja smo se navikli (nauili smo ih bez izriite svijesti ili svrhe) pri govorenju ili

    izriitom nagovaranju (oslovljavanju) Drugoga, najee majke. Majka tako nije samo drugo

    bie nego i mjesto (ne izvorite, jer ona jezik kao jezik ne proizvodi nego posreduje) jezika.

    Jezik je sastavljen od rijei, no ne samo od njih. Sastavlja ga i strukturirani sustav zakonitosti

    kojih isprva nismo svjesni, no moemo ih osvijestiti i potom ih formulirati kao gramatika

    pravila. Budui da one nikada nisu bile u svijesti, iz nje ne mogu biti ni iskljuene; dakle nije

    posrijedi nikakvo potiskivanje zakonitosti na nesvjesnu razinu i u svezi s njima zato nije

    mogue govoriti o nesvjesnom. Posrijedi je samo pred-svjesno.

    Kada smo u polju jezika, kreemo se dakle na dvjema razinama. Prva razina je razina rijei i

    njihova znaenja, a druga razina je razina strukturacije odnosa izmeu rijei, odnosno

    strukture jezika. S onu stranu samog jezika i njegovih dviju razina postoji dakako i dimenzija

    stvari (dogaaja) samih na koje se rijei kao znaci odnose. Odnose, dakle ne znae

    (oznauju). Stvar na koju se odnosi rije jest dakle referent (rfrent), a ne oznaeno ili

    znaenje. Rijei kao znaci ne znae i ne oznauju, nego imaju znaenje, nose u sebi oznaeno.

    Izvanjskost rijei (izreene ili zapisane) jest oznaitelj (signifiant), a ono to taj oznaitelj

    oznauje (znai) u strukturalnoj se sosirovskoj lingvistici imenuje oznaeno (signifi).

    Oznaeno je po sadrajnoj svojoj strani istovjetno sa znaenjem rijei. Znaenja kao

    oznaenog nema u pojedinanoj rijei, ono je samo u naoj predstavi ili mati i kao takvo je

    neto imaginarno. Oznaitelj koji vidimo (ili ujemo ili, ako smo slijepi i gluhi, opipavamo

    prstima) jest simbol i spada zato u poredak simbolikog; dimenzija same stvari, koja je s

    gledita rijei kao znaka referent, tvori podruje realnog, neovisno o tome je li posrijedi

    stvar, bie ili dogaaj.

    Prema tome, podudaraju se oznaitelj i simboliko, oznaeno i imaginarno, referent (sama

    stvar) i realno. No Lacan se tog modela samo djelomice dri. U svome razumijevanju rijei

    kao simbola polazi od Hegelovih odredbi. Rije mu je prije svega (pojmovno) znaenje, tako

    da s tog gledita naputa deskriptivnu fenomenologiju i ulazi u podruje hermeneutike

  • Holon, 5(2):407-425, 2015., Zagreb

    409

    fenomenologije, u psihoanalizu kao interpretaciju3. Zbog toga prekorauje paralelizam

    oznaitelja i oznaenog i, za strukturaliste, neprekoraivu granicu izmeu oznaenog kao

    znaenja rijei i stvari same. Rije za njega ima znaenje, no ujedno moe znaiti i samu stvar,

    odnosno oznauje (minule) dogaaje. Upravo je u tome, prema Lacanu, razlika izmeu

    praznog i punog govora, izmeu govorenja kao takvog i smislenog, ak osmiljavajueg

    govora, odnosno rijei koje neemu dodjeljuju znaenje (kao znaenjstvo, signifiance):

    Budimo kategorini, u psihoanalitikoj anamnezi nije posrijedi realnost, nego istina,

    budui da je uinak punog govora (parole pleine) preureenje prolih kontingentnosti

    (contingences passes) dajui im smisao buduih nunosti (ncessits venir), takvih

    kakvima ih konstituira ono malo slobode kojom ih subjekt oprisutnjuje/ini prezentnim

    (fait prsentes) Freud zahtijeva totalnu objektivaciju dokaza tako dugo dok je

    posrijedi datiranje prvotne scene, no pretpostavlja bez daljnjega sve resubjektivacije

    dogaaja koje mu se ine nunima za eksplikaciju njegovih uinaka na svakoj

    prekretnici na kojoj se subjekt restrukturira, to e rei onoliko restrukturacija

    dogaaja koje se odvijaju, kako kae: nachtrglich, naknadno. tovie, s odvanou,

    koja granii s drskou, ak tvrdi da je legitimno u analizi procesa ispustiti vremenske

    intervale u kojima dogaaj u subjektu ostaje latentan. To e rei da anulira vrijeme za

    razumijevanje (temps pour comprendre) u korist trenutaka zakljuivanja (moments de

    conclure), koji ubrzavaju meditaciju subjekta u smjeru znaenja (le sens) to ga ima

    izvorni dogaaj (Lacan, 1966:256-257).

    Unato zidu jezika, to ga ne moemo prekoraiti (moemo ga samo razbiti), mi punim

    govorom, u kojem se raa istina, dogaaj, koji kao izvorni dogaaj ima status same stvari,

    osmiljavamo: uzvratno mu dodjeljujemo znaenje. Kada govor dodijeli funkcijama

    individuuma smisao, naime upravo konkretnim diskursom, govorom kao poljem

    transindividualne realnosti (intersubjektivnog priznanja elje) subjekta, on konstituira izron

    istine u realnom (constitue l'emergence de la vrit dans le rel) (Lacan, 1966:257) i time

    3 O ovome vie, vidi Hermann Lang, Die Sprache und das Unbewute: Jacques Lacans Grundlegung der

    Psychoanalyse, Frankfurt/M.: Suhrkamp, 1973. Usp. takoer, Bernard Baas, De la Chose l'objet: Jacques Lacan

    et la traverse de la phnomenologie, Leuven: Peeters, 1998.

  • Holon, 5(2):407-425, 2015., Zagreb

    410

    povijest subjekta (Lacan, 1966:258). Simbolizacija je historizacija, smisleno opovjenjenje,

    odnosno povijesno osmiljavanje izvornog, to jest traumatskog dogaaja. Naknadno, to e

    rei uzvratno oznaenje praznog, bijelog mjesta, to ga je dosad zasjedao simptom: bolno, ali

    neshvaeno znamenje. Neurotino ga se oslobaamo tako da (sebi) govorimo: Zaboravimo,

    to je bilo, bilo je, vana je budunost.

    Sa stajalita simptoma, moje, ljudsko, tijelo je spomenik, histerina jezgra neuroze u kojoj

    histerini simptom pokazuje strukturu jezika (langage) (Lacan, 1966:259) tako da ga

    moemo deifrirati kao inskripciju (inscription) koju, nakon to smo je jednom razabrali, bez

    ozbiljnije tete moemo i unititi.

    Je li to da je nesvjesno strukturirano kao jezik ujedno znai i da ono jest jezik? Lacan

    odgovara tezom o omniprezenciji ljudskog diskursa (Lacan, 1966:265) i tezom da je

    nesvjesno subjekta diskurs drugoga (Lacan, 1966:265), koje potom povezuje u zakljunu

    tvrdnju: zakon ovjeka je zakon jezika (loi du langage) (Lacan, 1966:272). To vrijedi i za

    simptome i/ili lapsuse, to znai da je svaka omaka (tout acte manqu) uspjeli, to jest

    prilino ljupko izvedeni diskurs i da je u lapsusu cenzura (billon) ta koja se vrti oko govora

    (Lacan, 1966:268). Slino je sa alom ili dosjetkom. Nije samo potrebno da mi u dosjetci

    neto bude udno, kako bih imao zadovoljstvo, nego je potrebno da ono takvo i ostane kako

    bi pogodilo cilj. Pritom je simptom nekakva dvostruka dosjetka: naddeterminirana dosjetka

    nesvjesnog. Konstituira ga, naime zbog prikazane naknadnosti, dvostruki smisao: simbol

    odavno iezlog konflikta je nazoan s onu