marijanska hodočašća

korice_Marcinko.indd 1 29.11.2010 8:14:00

KB_Marcinko_ispravci.indd 1 26.11.2010 13:53:40korice_Marcinko.indd 1 29.11.2010 8:14:00

Mato Marč inko

MARIJANSKA HODO AŠ APutopisi i zapažanja

KB_Marcinko_ispravci.indd 1 26.11.2010 13:53:40

Mato Marčinko, Marijanska hodočašća. Putopisi i zapažanja, Glas Koncila, Zagreb, 2010.

Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, ZagrebTel.: 01/4874 300; faks: 4874 303e-pošta: [email protected]

Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić

Biblioteka: Forma viva, Knjiga 5

Urednica:Nives Gajdobranski

Lektura i korektura:dr. sc. Lidija Dujić

Fotografije:Zvonimir Atletić, Vlado Čutura, Nives Gajdobranski, Zdenko Galić, Ines Grbić, Nedjeljko Pintarić, Nikola Predović, Shutterstock, Mihael Sokol, Ivan Uldrijan, Tomislav Vuković

Naslovnica:Mirjana Kos

Priprema za tisak: Glas Koncila

Tisak: Grafika Markulin, Lukavec

Tiskano u studenome 2010.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-241-257-4

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižniceu Zagrebu pod brojem 749005

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reprodu-cirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pisme-ne suglasnosti izdavača.

KB_Marcinko_ispravci.indd 2 26.11.2010 13:53:40 KB_Marcinko_ispravci.indd 3 26.11.2010 13:53:41

Mato Marč inko

Zagreb, 2010.

Marijanska hodo aš a

Putopisi i zapažanja


Ovu knjigu posvećujem ženi Mariji, koja mi je bila potpora čitav život.


5

PREDGOVOR

RIZNICA VRIJEDNIH ZAPISA

Mato Marčinko (rođen 1925. u Hrastovici) poznat je našoj javnosti sa svoga spisateljskog rada, premda je mnoge svoje radove zbog progona ko-munističkih vlasti potpisivao raznim pseudonimima (Tomislav Heres, Tin Slavić, A. Marus, Matko Maronić, M. Mar i drugi). Pisao je povijesne, puto-pisne, esejističke članke u mnogim našim časopisima. Pisao je i romane.

Pred nama je njegova najnovija knjiga “Marijanska hodočašća”. Knjiga je zapravo zbirka autorovih najljepših zapisa o raznim temama. Započinje napisom o Majci Božjoj Bistričkoj, a završava Molitvom Kraljici mira. A iz-među ta dva napisa niz je bogatih tekstova u kojima opisuje povijest crkava posvećenih Majci Mariji, povijest crkava posvećenih drugim velikanima naše kršćanske vjere. U napisima ćemo čitati povijesna razglabanja mnogih naših znamenitih mjesta – sela, gradova, otoka, pokrajina – sjevera i juga naše hr-vatske zemlje. Putujući našom domovinom uzduž i poprijeko upozorava nas na ta mjesta, bremenita kulturalnim značenjem, bogata ljepotom krajolika.

Marčinko se osobito rado zaustavlja u Zagrebu kod marijanskih crkava: Sv. Marija na Dolcu, Kamenita vrata, crkva Gospe Lurdske. Piše: “Prvo se (Marija) zaustavila na Kaptolu kao Sveta Marija od Pohođenja, u crkvi Po-hođenja Blažene Djevice Marije. Nedaleko, na Novoj Vesi, Žalosna je Majka Božja. U Kontakovoj je Kraljica Svete Krunice, na Radničkoj cesti član Svete Obitelji, na Jordanovcu Bezgrešno Srce Marijino, na Knežiji Marija Pomoć-nica, u Remetincu Blažena Djevica Marija. Naša Gospa Marija zapostavila nije ni okolicu grada, niti su bez nje htjeli biti prigradski stanovnici. Evo je u Čučerju u Pohođenju Blažene Djevice Marije. U Granešini je Rođenje Blaže-ne Djevice Marije. A u Remetama bdi kao Čudotvoriteljica u Marijinu Uzne-senju, tješeći ponižene i potlačene, čuvajući grob hrvatskog Joba bana Ivana Karlovića i spomen na pjesnika čovjekoljupca Ivana Česmičkog, narečenog Joannesa de Chezmicze ili Janusa Panoniusa.”


6

Marčinko zna vješto opisivati svijet oko sebe. Pred crkvom Sv. Mari-je nalazi se tržnica na Dolcu koju ovako opisuje: “Ples plodova na odmor-nu popodnevnu suncu. Dunje za škrinje, rujan rajčica, crvenilo lubenica, luk uštipnik, mak opojnik. Otuđenik sklopljenih očiju uranja u viru sladak od grožđana soka, zaglušan od zvukova. Zavrtložen njime roni do dna, rastače se u mnoštvu. – Sa srnećim butom, osušenom medvjeđom šapom, tetrijebom, divljom patkom, gloginjama, jagodom, crnom kupinom, šumskim cvijećem, kestenom i borovim pupoljcima priroda je sustigla bjegunca. Prepoznaje ju po nepomućenoj mirnoći kojom se kreće među žuriteljima, ćuti je po dahu koji diši jaglacima i gorskom vodom, na dlanu osjeća runo njene mahovine. Dolazi mu u goste makar je posjekao pupčanik njena korijena, iščupao se iz njezina zagrljaja, zanečistio joj uspomenu.”

Kod Kamenitih vrata primjećuje čovjeka u molitvi: “U kutu stoji čovjek, nepomičan, ali ne ukočen. Toliko omršavio da mu je i lagano odijelo preteško. Ne izgleda ni zapušteno ni otrcano, iako se vidi da je došao iz strahotne pa-tionice u kojoj mu oči vidješe okrutnosti od kojih se slijepi i umire. Usne mu se ne miču, ruke miruju. Nenametljivom pozornošću zagleda u crvenkaste plamičke ustitrane zapuhom sjena. Kao da je došao ispuniti svoj davni zavjet, dug, možda samo obećanje. Ne što bi mu nešto bilo dano, pa sada to mora vratiti, treba zahvaliti. Cilj njegova hodočašća nije dužnička obveza. On se samo vratio svojim uspomenama, svom neizbrisanu snu. Ponovno osluškuje glasove sačuvane u kruništima kula, udiše dim iz pocrnjelih dimnjaka, opija se zvukom uzbuđenih zvona. I pali svijeću da osvijetli ulaz zvijezdama koje naviru sa svih strana…”

Pisac je prošetao Zagrebom uzduž i poprijeko: zaustavio se u Tkalčiće-voj ulici, opisivao njezine kućice, dvorišta, starinska pročelja, ulaze… Kao da je uprav on onaj “neki čovjek (koji) često dolazi u tu ulicu. Sam. Sebi uzalu-dan u uzaludnoj okolici. Stoji i motri. Zastajkuje i gleda. Hoda i promatra. I odlazi tih, pogrbljen, skrušen.”

Zaustavio se Marčinko pred Centralnom ljekarnom na Jelačić placu. Oko te zgrade spleo prekrasnu priču o ženi starici koju je sin, doseljenik u grad i tvorničar, pozvao k sebi u grad. Kako ona doživljava grad, život u gradu, što sve osjeća, što sve doživljava, kako se sprema subotom za proslavu nedjelje, to su prekrasni opisi koje valja pozorno čitati. Ona onda na kraju bježi na selo u svoj dom. Nije mogla živjeti u gradu.

Opisujući crkve, krajolike, šume, jezera, more, otoke, ne zaboravlja ni znamenite ljude iz naše povijesti. Analizira pjesme i prevedene tekstove Tona


7


8

Smerdela, našega slavnog latinista i grecista, profesora mojeg i mnogih mojih kolega koji su gimnaziju pohađali u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati.

Na svojim putovanjima sretao je i opisivao razna mjesta. Na putu od Petrinje u Hrvatsku Kostajnicu otkriva nam ljepotu drvenih crkava, gotičku crkvu Sv. Bartola, nažalost bez krova i bez zvonika, crkvu Sv. Marije, usred groblja, oko koje su se nekad skupljali brojni hodočasnici, a danas je sve pra-zno i pusto. Topusko, Cetingrad, Veliku Kladušu… Sjeća se hrvatske proš-losti slavnoga grada Cetingrada gdje smo za gotovo punih tri stotine godina stavili si tuđinski habsburški jaram oko vrata. Spominje Ivana Česmičkog, Andriju biskupa Kninskog i opata Topličkog, Nikolu Zrinskog, Frankopana, kardinala Jurja Utišinovića Martinušića (“U službi Majke Božje Čenstohov-ske”) i mnogih drugih…

Posjetio je i crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Oštarijama ogu-linskim koju je dao sagraditi Martin Frankapan u petnaestom stoljeću. Divio se crkvi koja je nekada bila najveća zgrada na balkanskom poluotoku. Sjeća se pisac tu duge povijesti Hrvata, od njihova boravka u zakarpatskoj Bijeloj Hr-vatskoj, gdje je vladao Slavnik, otac velikoga bjelohrvatskog sveca i praškog biskupa Adalberta Vojtjeha. Sjetio se selidbe Hrvata, starohrvatskih knezova koji su gradili crkve, kao što je to bio knez Dragoslav. Sjetio se i Krste Frana Frankopana kojemu austrijski krvožednik dade odsjeći glavu u Bečkom No-vom Mjestu.

Spustio se i na Jadran, u šunjsku uvalu, u mirnu i bezbrodnu luku, gdje posjećuje crkvu Gospe od Šunja (Pšunja). Motri rojeve čamaca, brodica svih vrsta i oblika, i koje sve nazive rabi: “brodice, čamci, karake, karavele, lijuni, kajići, gaete, liburne, pasare, guce, leuti, trabakuli, golete, logeri, maone, bra-cere”, i tako dalje. Kako samo opisuje Badnjak! Valja čitati stranice Marčin-kove knjige i prisjećati se drevnih vremena kada su naše katoličke hrvatske obitelji bile prenositelji i stvaraoci hrvatske religijske kulture.

S užitkom se čita opis Dikla kod Zadra. U njem kao da susreće Diokle-cijana u kojem vri ilirska krv. Divi se crkvicama Sv. Krševana, Sv. Martina, Sv. Marije od Ružarija koju dovodi u vezu s hrvatskim knezom Branimirom. Stranice i stranice posvećuje povijesti Nina, najstarije hrvatske prijestolnice, i prisjeća se mnogih povijesnih zgoda i nezgoda (“Ninska čuda i čarolije”) koje su se zbivale u Ninu i oko njega.


9

Opisuje naše hrvatske otoke Krk, Cres, Lošinj. Obnavlja uspomenu na slavnu glagoljašku prošlost. Na Krku posjećuje svetište Majke Božje Goričke do kojeg se valja uspeti po strmom stubištu na čijem pročelju piše: “Sej dom Marije, jaže vrata nebesnaja jest.” Spušta se u bašćansku dolinu. Pod gorom Gospe Goričke sunča se starodrevno selce Batomalj, a malo dalje, preko Vele Rike, Jurandvor i crkvica Sv. Lucije, vječno svjetlo glagoljice, gdje je prona-đena Bašćanska ploča. U bazilici Sv. Kvirina, sisačkog sveca i mučenika, pisac se prisjeća hrvatskoga grba koji je tu iznad južnih vrata prvi put uklesao u 14. st. majstor Andrija.

Naravno, mnoge je stranice posvetio opisivanju naše Istre. Opisivao je zemlju Istru, crkve u njoj, slikarije u njezinim crkvama: “Ples smrti i života” u crkvi Sv. Martina na beramskom brežuljku. Živo se još danas sjećam Fuči-ćevih tumačenja tih fresko slika. Slijedi crkva Sv. Marije na Škrilinah koju na-zivaju hrvatskom seljačkom Sikstinom. Njezine zidne Vincentove slike naše su bogatstvo i ponos, remek-djelo neprolazne vrijednosti.

Mnoge je stranice pisac Marčinko posvetio Zadru, zlatarskoj radionici majstora Franje, sina pokojnog Antuna iz Milana, gdje bi izrađena škrinja Sv. Šimuna, crkvi Sv. Marije koju je dala sagraditi plemenita Čika, rođakinja hr-vatskog kralja Krešimira IV., za Većenegu, predstojnicu samostana Sv. Marije koju kralj Koloman prima u svečanu audijenciju i daje svoj osobni dar samo-stanu Sv. Marije. Njezinim nastojanjem zadarski graditelji sagradiše najljepši zvonik u čitavoj Europi onoga vremena.

Nije zaboravio niti Poljičku republiku koju je poništio Napoleonov ge-neral Marmont. Nije zaboravio opisati niti velebnu katedralu u Đakovu koju je dao sagraditi biskup Juraj Strossmayer. I tako dalje.

Pisac piše izvrsnim hrvatskim jezikom. Bira riječi, stvara nove (npr. pa-tionica, povedreni, nerazor, kruničaj, umudren, poigličena). Poseže za rijet-kim a stilski vrlo izražajnim riječima. To je važno osobito danas kad se guše, zaboravljaju i zanemaruju mnoge hrvatske riječi. I po tome, po ljepoti hrvat-skog jezika, ova je knjiga vrlo značajan doprinos.

Preporučam ti, dragi štioče, ovu vrijednu knjigu, riznicu vrijednih na-pisa. Čitaj te napise s istim marom i žarom s kojim ih je pisao naš vrijedni i neumorni pisac Mato Marčinko.

Adalbert Rebić


10


11

MAJKO BOŽJA BISTRI KA

Čovjek dolazi ovamo sam, s vlastitim jadom. Još dok je pred vratima, gluh je na jauk suputnika. Samo se na njega čeka, misli, od njegove boli veće nema, samo njemu treba pomoći. Ali kad prođe kroz vrata svetišta, prestaje biti posebnik. Osamljenička suza iščezava u općem plaču.

Mnoštvo ovdje ima neku svoju zajedničku dušu, kao što mu isti grč stra-ha i nade prigiba koljena. Daleko su od njega zelena pasišta vazmene janja-di, hladovina lovorovih gajeva, spokoj sjenatih izvora. Kužni dah neokajanih grijeha ucrvljuje meso, strah spepeljuje vid.

Početno komešanje nalik je sudaru valova kad se suprotni vjetrovi su-kobe nad vodom: vrije, pršti pjena, pradubinski šum zaglušuje uho. Pa kao i vjetar, naglo se smiri. Mlohava jedra bezvoljno vise na jarbolima. Zrak je ispunjen zlosutom tišine.

Mnogoličje se iskazuje samo jednim licem – nemoćnom patnjom. Ugaše-ne zjenice, batrljci udova, skrušenje stida, nezarašćujuće rane, osušene plod-nice. Zidovi se znoje od uzdaha. Čirevi vonjaju na gnojnicu.

Kolovoško sunce zagrizlo u zatiljak. Prašina neprozirom zatvara vidik. Uzmaknuti se više ne može. Svaki je sada sam pred sobom i pred Bogom.

Mrmor molitava isprva žubori stišano. Riječi kaplju na pod zajedno s voskom. Glave dotiču tlo u nijemoj poniznosti i poklonstvu. Moglo bi se hodati po vratovima, toliko su zbijeni, ispunjavaju sav prostor i u crkvi i u crkvenom dvorištu. Čisla zahvalnicâ na freskama odleđuju srca očekivanjem čuda.

I odjednom neka tajnovita sila, kojoj odmah ne znaš ni uzrok ni doma-šaj, uzgiba mnoštvo. Kao kad iznenadni nasrt sjeverca uzburka pšenično kla-


12

sje. Okrvavljena koljena ispisuju u prašini poruku trpnje. Beskonačno kolo crnih rubaca započe svoj ophod oko oltara.

Svi pružaju ruke Njoj. Stari i mladi, žensko i muško. A svima su im ruke iste: neljudske od neljudskog rada. Ispucane, ožuljane, izjedene, kostobolne, kvrgave, sasušene, ostarjele, gušterske. Plašljive, pokorne svakom, sramežlji-ve, nenaviknute na nježnost, izgubljene u mukama, prosjačke. Dok ih nepod-nošljiva okrutnost nepravde ne ispuni bijesom. Tada su sjekira, mlat, britka kosa. Ne osvetoljubive, ali osvetničke u gnjevu pravednom.

Krikovi odjekuju pod svodom. Šapat se molitve pojačava u predolujni huk. Tko osim nje može pročitati što je ispisano pod kožom ovih nepomič-nih, napetih lica. Iskaču iz polutame u maleni krug svjetla, neprobojna, nepri-sebna, zagledana u ponor svog očaja, neodgonetljiva. Na njima žive samo oči užasnute od nečega što gledatelj ne vidi.

U polurasvjeti svijeća gube se pojedinci, rasplinjuje se prostor. Ispruže-ne ruke (polomljena zimska šuma), zazivaju okrijepu neba. Uzdasi postaju jekom koja odjekuje sa svih zidova, stupova i prozora, pada kao gusta kiša sa stropišta, kroz vrata burovito otječe u dan i u svijet. Suhe suze peku u očima, grč okamenjuje likove. Tjeskoba i napetost rastu, prijete. Čas, kad bol nabuja toliko da trga uzde razuma i ruši krhke zidove svijesti. Još malo pa će sve biti neopozivo uništeno. Napuštene duše izgorjet će u ognju sumnje.

Tad se na mnoštvo prosu s visina bijelo ozračje. Dobrostivi smiješak tamu učini svjetlom. Ulje blagosti pogasi sve gnjevove. Milost, rajska ptica, raširi svoja krila nad moliteljima.

Iz dubina ote se pjesma zahvalnica. Sve je u njoj: i hvala, i radost, i nada u pobjedu dobra. Izvezenu toplim suzama i zanosom, skrušenošću i ufanjem, poniznošću i ljubavlju daruju je Njoj za uzvrat.

Moli se za nas!


191

RIJE UREDNICE

Dva osjećaja preplavljuju me dok pišem ove retke – sjećam se gospodina Marčinka kao topla i ponosna čovjeka, a njegovo domoljublje obvezuje me da mu se na neki način odužim. Ovom knjigom? Svakako, to je pokušaj da se otkrije veličina čovjeka koji je bio samozatajan, ali i kreativan.

Moja suradnja s Matom Marčinkom počela je dosta davno – u novinskoj redakciji. Suradnja je budila uzajamno poštovanje i prijateljstvo – prijatelj-stvo s njim i njegovom suprugom. Od njega sam mogla puno naučiti, puno saznati, posebno o tome kako je sa svojom suprugom i profesorom Smerde-lom, a kasnije s Krešimirom Mikolčićem putovao po Hrvatskoj. Jer Hrvatsku je Mato Marčinko volio intenzivno, i tu je ljubav izražavao svojim tekstovi-ma: poezijom i posebno ovom posljednjom knjigom MARIJANSKA HO-DOČAŠĆA.

Kako je došlo do knjige? Odlazila sam u Dom za starije osobe – k Ma-riji i Mati Marčinko. Pričali smo, družili se, a prošle godine ponovila se naša nekadašnja suradnja – napisao je priču za natječaj koji sam pokrenula te je objavljena najprije u novinama, zatim i u knjizi “Trenutak proze” kojoj sam imala čast biti urednicom. U razgovoru je spomenuo knjigu koju nažalost nije uspio objaviti, a rukopis stoji netaknut od 2004. godine. I zatim je uz smiješak rekao kako bi volio da knjiga izađe za njegova života.

Splet okolnosti – bolest koja se ni na što ne obazire i ništa ne pita – uči-nili su da Mato Marčinko nije doživio objavljivanje knjige. Posljednje što sam mu pročitala bio je predgovor prof. dr. Adalberta Rebića: ležao je u sta-cionaru u velikim bolima, nepokretan, pri punoj svijesti slušao je, a kad sam pročitala tekst, pojavile su se suze od ganuća šta je profesor napisao tako lijep predgovor. A i ja sam bila ganuta što sam barem donekle, koliko su okolno-sti dopuštale, uslišala njegovu želju – znao je da knjiga samo što nije tiskana, znao je da će ugledati svjetlo dana. Kako je to samo Mato zaslužio!


Posvećen uvijek Hrvatskoj, malo je govorio, uvijek bio samozatajan. Do kraja svog života živio je sa suprugom Marijom koja ga je s puno ljubavi pra-tila kroz život; znao bi mi reći: “Da nije bilo nje, moj život ne bi imao takav stvaralački rezultat.” I u domu na Iblerovom trgu nastajale su knjige – u jed-noj prostoriji uz svoju je Mariju čitao i pisao... I u onu sobu, mračnu i sumor-nu u stacionaru, navečer mu je dolazila njegova Marija s bočicom svježeg čaja i olakšala na trenutak njegove boli.

Tako je živio Mato Marčinko i cijeloga svog života – okružen prijatelji-ma koji su s njim dijelili brige i ljubav za Hrvatsku.

Radosna sam što je upravo mene gospodin Marčinko, ili toplije Mato, odabrao da mu uredim knjigu, te izražavam želju da knjiga doživi kod čita-telja interes, onakav entuzijazam koji je on pokazao kao vrlo emotivan i na-dahnut autor. Pisac i mislilac zaljubljen u Hrvatsku obraća se čitateljima koji isto to osjećaju...

Hvala mu na povjerenju.

Nives Gajdobranski

Marija i Mato Mar inko


193

SADRŽAJ

193

PREDGOVORRIZNICA VRIJEDNIH ZAPISA .............................................. 5

MAJKO BOŽJA BISTRI KA ................................................... 11

MOLITVA U DRVU ................................................................. 13

NEDJELJOMPOPODNE ......................................................... 15

NAŠA GOSPA ZAGREBA KA .............................................. 17

DOLA KARAPSODIJA .......................................................... 21

OD KAMENITIH VRATA ....................................................... 24

ODRONI, MAJKO, JOŠ JEDNO ZRNO ................................ 26

BILO JE POKRIVENO TAMNOM ŠUMOM .......................... 32

GOSPA OD ŠUNJA ................................................................. 37

MARIJA GORICA.................................................................... 41

NEKA IZRASTE CVIJET ......................................................... 42

MARIJA SE MAJKA TRUDI .................................................... 43

PROLJE E U DIKLU ............................................................... 49

TKAL I EVA ULICA ............................................................. 51

TURNE MOJ LIPI .................................................................... 54

OZRA JU GLAGOLJICE ....................................................... 57

NARODIL NAM SE… ............................................................. 61

MILA KUDA SI PLANINA...................................................... 63

SAN O SNIJEGU ..................................................................... 67

U VRIME KRALA BRANIMIRA ............................................. 69

ZASADIL SAM JA TEBE... ...................................................... 74

OSORSKI CVR CI ................................................................. 79


194

JADRANSKO MORE BIT E HRVATSKO MORE ................ 83

VIN ANJE: OTOPILE IH EVAN EOSKE RIJE I ............... 88

NIN, PRVA I NAJSTARIJA PRIJESTOLNICA ...................... 93

ODŠKRINUTI UGAO RUPCA ............................................... 97

UMIRU NEOKOPANI VINOGRADI ................................... 101

NESTALI SU SPOMENICI, OSTALI SU LJUDI .................. 105

MANDI , TAVELI , BULI … ............................................ 109

PLES SMRTI I PLES ŽIVOTA ................................................ 113

U SLUŽBI MAJKE BOŽJE ENSTOHOVSKE .................... 119

KRAKOVSKI TRUBLJA I GRI KI BUDNIK ..................... 123

SV. MARIJA KRAKOVSKA I ZADARSKA ........................... 129

U SJENI CRKVE SV. MARIJE ............................................... 133

OVDJE JE POKOPANA VE ENEGA ................................... 138

ŠKRINJA SV. ŠIME ................................................................ 143

UDO SV. ŠIME .................................................................... 147

VERONIKIN RUBAC ............................................................ 151

MALENA SVJETLA U TAMI ................................................ 156

KIŠA U ŠARENGRADU ........................................................ 159

PUTUJEMO U BAPSKU ........................................................ 162

CRKVA BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA BAPSKOJ ......... 166

GREMO GORI U RO ŽAKNU JURI ................................. 171

NEZAOBILAZNI BERAM I DRUGA UDA I AROLIJE 174

MIR JE POHODIO HRASNO ............................................... 178

KRALJICE MIRA .................................................................... 183

OPISI FOTOGRAFIJA ....................................................... 185

O AUTORU ..................................................................... 187

ANTOLOGIJE S PJESMAMA MATE MAR INKA: ............... 188

POD PRAVIM IMENOM I PSEUDONIMIMA OBJAVLJENI RADOVI MATE MAR INKA: ............................................ 189

KNJIŽEVNA PROZA: ....................................................... 189

POVIJEST I POVIJEST UMJETNOSTI: ................................. 189

KNJIGE U NASTAVCIMA: ................................................ 190

RIJE UREDNICE ............................................................ 191

KB_Marcinko_ispravci.indd 194 26.11.2010 13:55:17KB_Marcinko_ispravci.indd 196 26.11.2010 13:55:17

KB_Marcinko_ispravci.indd 196 26.11.2010 13:55:17korice_Marcinko.indd 1 29.11.2010 8:14:00

korice_Marcinko.indd 1 29.11.2010 8:14:00

marijanska hodočašća

Documents