1

2

MARIJA JURI ZAGORKA

CRVENI OCEAN Knjiga 2

3

BOJANOVE BOMBE

Tri mjeseca su prola. Bojan stoji posred svoje pilje. Pred njim na stolu lei

poredano simetrikim redom est bombi. On ih gleda, a lice mu je razvedrio smijeak

tajanstvenog zadovoljstva. Tad pogleda na sat kao da nekog eka. Kad je prola

polno, ue k njemu barunicatiho i oprezno:

- Dakle vam je Ferica predao moje pismo? - upita Bojan.

- Jest, ali nisam se mogla prije otkinuti. to se jo desilo?

- Vi ste sigurno uli to je Osado odluio?

- Znam sve!

- Moram, dakle, jo ove noi govoriti s kontesom! Ako je mogue odmah.

- Dobro. Poite sa mnom u hodnik.

Barunica nakon kratkog dogovora s Bojanom izae u hodnik i naloi vojniku koji

je straio pred eljeznim vratima Zorane da poe sobarici i donese joj neki omot koji

eli ponijeti kontesi. Vojnik, vian sluati barunicu, ode, na to Bojan otkljua vrata i

ue, a barunica ostane da eka vojnika.

Kad je Bojan uao, sjedila je Zorana na divanu i itala. Niti ga je pozdravila niti je

ustala, i kad je i on priao blie, opazi da je vrlo blijeda i da su joj oi isplakane.

- Vi ste bolesni? - upita ju on.

Ona tek slegne ramenima i ne odgovori.

Ona je plakala? pomisli on. Zato? Zar rad njega? Osjea li se razoarana o

njegovoj ljubavi, jer nema odvanosti da ubije Vilima Osada?

- Htio sam vam poslati po barunici pismo - nastavi on - ali se ne povjeravam u

nju. Zato sam opet ishodio njezinu pomo da vas mogu posjetiti.

- Hvala vam za to - odgovori ona rezignirano.

- Posljednji put sam bio odvie krut, molim vas, ne zamjerite!

- Da vam zamjerim to ste bili iskreni?

- Ne, nisam bio iskren...

Ona ga pogleda turobnim pogledom, kakovog jo nije nikada vidio u nje.

- Vi neiskreni? Ne vjerujem. Kako ste govorili, onako ste i mislili.

Naas skine s nje pogled i pomisli u sebi: Kad bi ona znala kakosam drugaije

osjeao, a drugaije govorio! Kad bi znala! to bi bilo? Moda bi se rugala?

Danas je sasvim vladao svojim osjeajima, pa joj posve prijateljskim glasom ree:

- Morao sam doi da vam neto saopim. Nesrea je htjela da vas je Osado

postavio taocem za moje ine. togod bih uradio protiv njegove volje, imali biste

platili vi. I zato sam duan da vam o svojim namjerama poloim raun. Tri sam

mjeseca razmiljao kako da pokuam borbu sa sudbinom.

- Da pokuate borbu? - upita ona plaho.

- Ne bojte se, to god uinim, neu smetnut s uma da ste vi ovdje taoc za mene i

4

da mi je dunost misliti na vas.

- Manite se dunosti. Ja vas je rjeavam.

- Ali ja je se ne rjeavam, jer mi to ne doputa ni moje prijateljstvo prema vama ni

prema Validu. Budite, dakle, konteso, mirni, to god uinim ne moe da bude na vau

tetu. Ali ujedno dozvolite da vas o neem pouim. Neko me vrijeme nee biti k vama.

Dolazit e samo barunica, a ja vas molim, govorite s njome uvijek tako, kao da Riegela

ne ljubite...

Ona ga pogleda rairenim udnim pogledom, a onda s nekom gorinom odvrati:

- Kad ga ne ljubim!

- Oprostite, time nisam htio dirati u vae posve line stvari, ali je bezuvjetno

potrebno da vas uputim kako treba da se vladate da vam barunica ostane sklona. Ona

mi je samo zato pomogla da mogu govoriti s vama, jer je svom strau zaljubljena u

Riegela. Ona je, naime, u svojoj strasti zamislila iza lea Osadu spletku. Nagovorila ga

da me ne pusti umrijeti od gladi, a mene opet nastoji nagovoriti da vas ja otkinem od

Riegela. I zato treba da se mi dvoje sporazumimo i barunicu pustimo u toj ispraznoj

nadi. Treba da i mi spletkarimo, jer ova baruniina nada moe nam jo u mnogoem

posluiti.

On je govorio posve mirnim i ravnodunim glasom. Ona je gledala u zemlju i

nijednom kretnjom nije odala da li se u tom asu togod u njoj dogaa. Bojan je

osjetio da se je morao teko svladavati, da bude ravnoduan i brzo dovri:

- A sad mi valja poi jer me barunica eka.

- Gospodine Bojane - ree ona - vidim da se neto spremate. Smijem li saznati to

kanite?

- Ne mogu vam nita rei, tek opetujem: to god se desilo i to god ja uinio, neu

zaboraviti da ste moj taoc!

- Vi, dakle, drite da ja uvijek mislim samo na sebe!

- Ne, nisam tako mislio, ali...

On zapne. Njezin pogled zaustavio mu je rije na ustima. Bilo je u tom pogledu

prijekora, ali Bojan nije htio da razgovor nastavi i ree:

- Drugi put o tom, barunica me eka. Dovienja!

Ona mu prui svoju ruku ne rekavi mu ni rijei, samo njezine oi uprle se u nj

udno i alobno. Za nekoliko trenutaka Bojan je ostavio Zoranu i izaao u hodnik gdje

ga je ekala barunica.

- to ste tako dugo radili? Ve sam po drugi put morala vojnika poslati po stvari

koje mi ne trebaju. to vam je rekla?

- Uglavnom napredujemo - ree Bojan. - S najveim veseljem oekujem as kad

e gospodin Riegel ostati na cjedilu!

- I meni se ini da je on ve toga svjestan.

5

- Kako to? - zaueno e Bojan.

- Znate li da je one veeri, kad smo slavili moj imendan, Riegel kriomice uvukao

se kontesi? Ja sam ga zatekla kad se je vraao. Dodue, tvrdio je da nije govorio s

njome, ali je napokon morao priznati jer je klju kontesine odaje bio u njega.

Meutim od one veeri vazda je zamiljen, kao da ga neto titi.

- Nije li se Riegel moda one veeri s kontesom rastao u nesuglasju?

- Zar vam je togod rekla?

Barunica je ovo pitala naoko ravnoduno, a zapravo su se njezine oi prilijepile na

Bojanova usta, oekujui njegov odgovor.

- Nije mi rekla, ali neto tako slutim! Meutim, budite diskretni kad govorite s

kontesom. Nezgodno pitanje moglo bi tota pokvariti. A ja sam uvjeren da e moja

metoda uspjeti samo da mi vi ne pokvarite!

Barunica mu obea da e se drati njegovih uputa, kadli se pojavi vojnik i saopi da

sobarica nije mogla nai zatraene stvari, na to se barunica toboe razljuti, oprostiv

se s Bojanom i ode, dok se Bojan uputi u svoju pilju.

* * *

Sutradan poslijepodne stajao je Bojan odjeven u konato odijelo pilota. Na glavi

mu topla kapa, preko izama navukao je debele krznene kamae i obukao konati

kaput, podstavljen krznom. Dok se je spremao, uoe u njegovu pilju Thomas i

Wiking, a s njima i Osado. Lice mu je i sad pokrivala crna krinka. Na glavi mu kaciga

sa zlatnim strijelama, a crni ogrta sputa se do zemlje. Iznenaeno stajae Bojan pred

svojim gospodarom. Nije oekivao njegov posjet. Osado, kao da i ne vidi Bojana, poe

ravno k stolu gdje su leale bombe jedna do druge. On ih je promatrao s najveim

zanimanjem.

Wiking je meutim promatrao Bojana i s vidljivim zadovoljstvom ree:

- Kad sam se ono prvi put s vama susreo u zraku na zranoj utrci u Francuskoj,

znao sam da ste vi sposobni za najumnija i najglasovitija djela. Doao je napokon as

da opet jednom zadivite itav svijet kao to ste ga zadivili u Nici, kod one uvene

zrane utrke!

- elim da se u meni ne prevarite, ni vi ni ja - odgovori Bojan.

Osado je gledao na stolu poredane bombe, kao da je srea itavog njegovog ivota

u ovim bombama. Gledajui ovako ubojite kruglje, stao je govoriti nekim udnim

patosom:

- Snilo mi se ove noi da sam stajao na visokom brdu. Dolje poda mnom Pariz,

prerezan rijekom kao svijetlim noem. Stajao sam na brdu poput Nerona i nestrpljivo

ekao, kadli se pod oblacima pojavi aeroplan! To ste bili vi, gospodine Kneeviu!

Gledao sam gore i onda najednom sijevnue iz aeroplana munje, itavo se nebo zasjaji,

a nad Parizom se rasipala plamena kia i posula itav Pariz. I planue kue, ljudi

6

poletie na ulice, vrisak, rik i oajna strava dopirala je do mene, a moja dua prvi put u

ivotu zadrhe od sree! Dolje poda mnom more plamena, gorui se potok razlio

dokle mi je dostizalo oko. I Pariz utone u ognjenim valovima! Kakvog li sna!

- Va e se san ispuniti - primijeti Wiking.

- Hoe li? - upita Osado i pogleda Bojana.

- Velim vam, vi ete jednom stajati na brdu i gledati pustoenja kakvog nikada

niste mogli ni zasanjati.

- Kada?

- Moja je najtoplija elja da to bude to prije!

- Dakle, onda treba da idemo - primijeti Thomas. - Put je jo dalek.

- Ne zaboravite, gospodine inenjeru, da je kontesa ovdje taoc za svaki va in -

ree Osado znaajnim glasom.

- I upravo zato treba da se pouzdate u mene - ree Bojan. - Svoj u pokus pod

kontrolom gospodina inenjera provesti i opet se s njim vratiti, ali traim i od vas rije

da ete kontesu prema naem ugovoru uvati od svake nezgode. Jer kad bi se njoj

desilo najmanje zlo, mogli bismo propasti u more svi, i vi i ja i ona!

Bojanov je glas zvuio prijetei.

- Veu nas, dakle, meusobni interesi, a to je najbolje jamstvo da emo obojica

izvriti svoje obveze. A sad poimo.

Bojan pristupi k stolu, sloi bombe u limenu koaricu, uzme je sobom i sva

etvorica ostavie pilju.

Za nekoliko asaka izae Bojan na danje svjetlo. U prvom asu zablijetilo mu pred

oima, on ih je morao stisnuti, da se priui danu. Malo je poputao, ali onda brzo

svlada prvi uinak promjene svjetla i zraka, otvori opet oi te s najveom

ljubopitnou pogleda oko sebe. Razabrao je izlaz iz pilje i gustu maglu. Iz ove se

magle diu u zrak kamene peine, koje mu krate vidokrug. Unutar visokih kamenih

zidina na istini stoji spreman aeroplan. Bojan prepozna svoj uveni stroj, onaj isti s

kojim je letio u Nici i rad kojeg se je kasnije okladio s inenjerom Thomasom, pa ga je

ovaj prevario i oteo. Bojan je pristupio svome stroju i inilo mu se kao da je naao

vjernog prijatelja s kojim se davno ve nije vidio. Bilo mu je da od sree poljubi taj

stroj, s kojim je bila tako usko vezana njegova sudbina, a koji je upravo u ovom asu

opet naao!

Zatim je uzeo koaricu s bombama, smjestio ih u pripravljeno spremite na

aeroplanu, dok su Wiking, Osado i Thomas otraga neto razgovarali. On je nastojao

da prislukuje. Govorili su panjolskim jezikom:

- Ipak me hvata neki udni osjeaj kod pomisli da u s ovim ovjekom poi sam u

zrane visine - primijeti inenjer Thomas.

- A ipak nemate odvanosti - odgovori Wiking - da sami provedete pokus s

7

njegovim bombama.

- To zaista nemam. On mi je dodue tumaio itav dan kemijske sastavine i kako

e se provesti eksplozije, ali od svega toga na koncu nisam znao nita. On je u tome

pravi majstor, a ja sam samo elektrotehniar. Postupak s tim bombama tako je

kompliciran da se ne bi mogao nai tako brzo netko drugi koji bi se usudio da gore u

zraku s njima proizvaa pokuse.

- Ne slui vam na ast da se inenjera bojite - ree Osado.

- Ne gospodaru, ja se ne bojim, poi u, pa bilo to mu drago, a napokon i ne

moe mi nita uiniti kad imade ovdje tako dragocjenog taoca.

Bojan je ogledavao aeroplan, pritom sluao njihov razgovor, a istodobno nastojao

da to bolje uoi mjesto gdje se nalazi i razabira da je itav otok kao neka mala kotlina

obrubljena visokom peinom. Ravna ploha izmeu tih peina jedva je pedeset metara

duga i isto tako iroka, nad njom jako lei magla, kao i onu veer kad su ga doveli na

otok. Tad pristupi k njemu Thomas i ree mu:

- Gospodine kolego, s vama je opasno jesti trenje, osobito tamo gore, ali u mene

su dva revolvera.

Bojan se nasmije:

- Dakle, vidite, ako vas samo malo dotaknem, a vi me moete odmah poslati na

drugi svijet.

- Pa zar je onda vrijedno gubiti vrijeme ovakovim razgovorima. Obojica nosimo

glave u torbi, dragi kolego. Ili emo upaliti prvi grad na koji se bacimo, ili emo

izgoriti mi. ovjek nikad ne zna to se moe desiti. U ovakovim sluajevima uvijek se

mora raunati da opasnost nije iskljuena - govorio je Bojan.

- Ja sam ve esto pogledao smrti u oi - odvrati Thomas. - Ne bojim se ni sad.

- Meutim, nadam se da se nisam nimalo proraunao. Mi emo se ve sutradan

vratiti s naeg puta i donijeti naem gospodaru fotografije gorueg Pariza - primijeti

Bojan.

Thomas je sjeo na svoje sjedalo, Bojan se smjesti kraj njega u drugo sjedalo.

Nadesno bijae mu spremite s bombama. Oni se oprostie s Osadom i Wikingom i

stroj krene. Tek dva-tri metra poletio je zemljom i ve se stao uzdizati gore u gustu

maglu. Osado se popeo na peinu i odanle promatrao uzlet. Bojan je gledao dolje da

obuhvati okom itav otok, ali vidio je tek malu istinu s koje su sada uzletili, i oko nje

peine. Na jednoj stajae Osado u crnoj mantiji, pokrit crnom krinkom, obavit

maglom. Priinjao se ovako kao avo u oblaku. Zrana krilatica dizala se sve vie, a

magla pod njom bivala sve rjea i proputala zrake sunca. U potpunoj tiini digoe se

iznad magle. Bojanov neujni motor radio je silnom brzinom i pred njegovim oima

naskoro zasja sunce. Gledao je u nj kao u boanstvo. Vie mjeseci nije vidio ni neba ni

sunca, a sad mu eto prilazi sve blie i osjea toplinu njegovih zraka.

8

Ali brzo otkine oi s obzorja i pogleda opet dolje. Tamo lei iroko more, a na

njemu otok guste magle, kao da je s neba pao na more oblak, ostao na jednom mjestu,

a tamo u tom oblaku lei otok od nekoliko peina.

Ali kakav je to otok? pomisli on u sebi. Kako je mogue da je tako malen, a u

njemu su tolike peine?

to su dalje letjeli, to je Bojan jasnije razabirao da je itav taj otok pokriven gustom

maglom, koja ga je obavila kao plat zloduha koji uva Vilima Osada da nitko ne

pronae njegove pilje.

- Molim vas - ree Bojan Thomasu - ini mi se kao da je taj otok neka masa koja

plovi po moru. Kako je mogue da itav otok imade tako malenu plohu, zar su peine

pod morem?

- Jest - odvrati Thomas. - Otok je zapravo peina koja je prema gore suena kao

rt, a prema dolje poput kruke ide uokrug sve do iznad mora. U toj su ogromnoj

kruki nebrojene pilje i peine. Nad itavim ovim krajem mora i tim peinama lei

vjeita magla. A kako nijedna morska struja u blizini ovog kamenog otoka nije

povoljna brodovima, to ovo udovite lei upravo u kutu mora kojim nikada ne

prolazi ni jedan brod. Tako jo nije nikada nitko naiao na nas. A ne bih to nikome

niti svjetovao, jer smo sa svih strana zabarikadirani minama, a iz peina zijevaju

topovi koji bi nemilo pozdravili onoga koji bi se usudio pokuati da se priblii otoku.

- I na tom otoku, u dubini ovih peina, vi ste zatoili Salvadora.

- I to je bilo potrebno. Vama je valjda poznato da je uvjeren kako je pronaao sile

zemaljske koje e jednim mahom donijeti itavom ovjeanstvu jednako blagostanje.

- uo sam o tom.

- Dakle, sasvim je naravno da smo ga morali uiniti nekodljivim. Jer ili je on

luak ili je doista novi Mesija, koji nosi ovjeanstvu blagostanje, kao to je Krist

donio ljubav blinjega. Ako je ideja Salvadorova doista realna, i to pronaae postoji,

ne bismo mi imperijaliste imali vie nikakvoga djelokruga u svijetu. Nama, koji

osvajamo i teimo za gospodstvom, jest blagostanje puka najvei neprijatelj. Pokoriti

se moe samo slabijega, a slabiji je uvijek onaj koji je siromaniji i zato smatramo

Salvadora najveim svojim neprijateljem, jer propovijeda da posjeduje tajnu koja e

ovjeanstvu dati jednako blagostanje. I da niste vi jednom s otoka utekli, mi bismo

ve bili Salvadora ubili. Ali vi ste jedini ovjek koji je saznao za taj otok i s njega

utekli, pa smo Salvadora drali taocem da ne bi Validu kada palo na pamet napasti

otok, ili gdje god uhvatiti Vilima Osada.

- Zar i vi mrzite Valida? - upita Bojan.

- Mrzim svakoga tko je protiv Vilima Osada i njegova gospodstva. Valido je druge

vrsti luak novoga doba. On hoe slobodu za svakoga, i najslabijega. Hoe, dakle,

jednakost izmeu monoga i slaboga, gdje te jednakosti nema. Tko je jai, taj je vazda

9

prvi i vredniji. Velike ivine prodiru male, tako je u prirodi i tako treba da ostane i u

ivotu. Lav je tu da gazi mrava jer je on kralj ume.

- Ako mjerite ljude mjerom ivotinjstva, onda naravno da morate zadrati svoju

teoriju, jer izmeu ljudi i ivotinja ipak imade razlike. Uostalom lav je samo dotle jai

dok mu ne padne na pamet da si pokori zvijer koja je od njega jaa. Ako ga udari slon

svojom apom, ili ga stisne svojim rilom, slomit e mu kosti. Uostalom mi letimo

vanrednom brzinom i mislim da emo jo ove noi stignuti u Francusku.

- Gdje emo provesti prvi pokus?

- Mislim da bi bilo najbolje da odaberemo jedan manji grad negdje na mei

Belgije, tamo nas ne mogu doekati topovi.

- to to govorite! Ta Belgija je ve u rukama Nijemaca, oni su preli preko nje u

Francusku.

- Preli su preko Belgije? Ona je neutralna!

- Mi Nijemci ne poznajemo neutralnosti. Nisu nam pustili da preemo preko

belgijskog tla milom, a mi smo preli silom. Gledao sam taj prijelaz veim dijelom iz

aeroplana. Bilo je velianstveno. Belgija je izgledala kao rijeka krvi, prekrita mostom

od trupala.

U svojoj tamnici na otoku nije Bojan nita znao o toku rata, a niti je htio da to

pita. Ovo to mu je sada rekao Thomas bijae prva vijest to ju je uo o ratu.

- Kako je mogue bilo zadobiti jake belgijske tvrave? - zapita Bojan.

- Probuili su ih nai topovi. Modeli za ove topove pronaeni su na otoku

Terroru. Ova velianstvena ideja proizala je takoer iz glave Vilima Osada. To je

pravi genij. Svaki dan mu padne na pamet kakova nova zamisao za razaranje i on ju

dade kojem talentiranom izumitelju kao profesor zadau svojem ueniku i on je mora

da izradi. I to je zanimljivo da gotovo uvijek pogodi i nikada se nije prevario, tovie,

on je uvjeren da ste vi kadri stvoriti najnevjerojatnija razarajua sredstva ovoga rata. I

vama e danas-sutra ljudi zaviati, jer Osado umije da bude zahvalan. Ako danas

oprimo Francuzima glave, to e prouzroiti u nutarnjosti zemlje takovu stravu da e

se uskolebati otpornost francuske vojske i nai e Nijemci moi ivlje naprijed. Strava

i uas iza fronte najvea je pogibelj za frontu. A mi emo tu stravu danas proizvesti

naim bombama.

- Ako svih est bomba izvri svoju dunost - ree Bojan - zapalit emo est

gradova.

- Mislite da bi se moglo dogoditi da koja ne izvede poar kako ste ga zamislili?

- I puka vie puta zataji, ali ja se nadam da me nee nijedna od mojih bombi

pustiti na cjedilu. Osobito e prijati eksploziji bomba vlani zrak, koji vanredno

podraava one sile to sam ih okupio u nutranjim sastavinama mojih bombi. im se

bomba rasprsne i njezine nutarnje sastavine dou u doticaj s vlanim zrakom, nastat

10

e ogromno svjetlo i velika vruina oko nas. Meutim mi se moramo odmah to vie

dignuti i odanle emo promatrati uspjeh moga pronaaa i poar koji e se razviti ve

za etvrt sata nakon rasprsnua bombe.

- Ja u u svemu slijediti vau komandu.

Krilatica je letila pod modrim nebom kao orao pod suncem. Duboko dolje pod

njom ljeskalo se u sunanim zrakama more. Nad njima pruilo se isto nebo, samo

katkad bi im doletio u susret pokoji oblak, bijel kao nebeski galeb. I oni bi kroz njega

otprhnuli kao kroz pauinu. esto bi uzeli durbin i promatrali morsku povrinu po

kojoj bi zaplovila pokoja laa. Ali ova je u durbinu bila tako malena i sitna da se je

priinjala kao mala eljezna pe iz koje se pui dim.

Put je bio neprestano jednolian. Letili su pustim svemirom usred grobne tiine.

Bojanov motor vrtio se je neujno, pa im je gotovo bilo tjeskobno u toj visini.

- Ja volim svoj stroj - ree Thomas - jer on tropoe, pa barem me taj tropot sjea

na ivot i ublauje ovu stranu samou koja vlada oko nas.

- Ja opet volim taj nijemi motor - ree Bojan - jer me ne sprjeava u mislima.

Nigdje nije tako lijepo razmiljati kao ovdje gore, daleko od svijeta, ljudi i tropota

ljudskog ivota.

- Onda kad je ovjek zaljubljen - podraka Bojana Thomas.

- Da - odvrati Bojan i sjeti se svojih plandovanja po nebeskom obzorju za prvih

dana svoga poznanstva sa Zoranom, kad je lijetao nad njezinom vilom i kad ju je

odozgora promatrao gdje sjedi na terasi obasjana ruiastim svjetlom. Bilo je to onda,

kad je u njegovoj dui ivila nada...

Sunce se sve vie sputalo i rumenilo. Zrak bivao je hladniji. More je pod njim

gubilo svoj sjaj. Sad preletjee nad otocima to su izgledali kao male tokice posipane

po morskoj povrini. I uzee durbin i u daljini opazie daleko tamnu crtu.

- To je kopno - ree Thomas.

- Treba da smanjimo brzinu leta - primijeti Bojan - jer prije zore ne moemo

zapoeti na posao.

Napokon je sunce palo negdje u more i ugasnulo. S neba sputao se mrak kao siva

koprena. S istoka jurili oblaci i polako bivali sve tamniji. Gore na obzorju pojavljivale

se zvijezde, jedna za drugom, kao da je netko redom zapaljivao sitne svjeice i one su

treperile kao da ih je uzbibao vjetri.

Bojanova krilatica letila je kao mali planet pod blistavim zvijezdama, a dolje pod

njima krilila je tama, neprozirna, beskrajna i nepoznata. Bojan je utio i razmiljao,

kad ga najednom prekine u mislima inenjer Thomas:

- Gospodine Kneeviu, ne vidite li tamo dolje daleko nekakova mala svjetla kao

da lete muice u mraku?

Bojan se prenu iz misli i stade oima traiti po dalekoj tmini.

11

- Jest, vidim.

- To su valjda svjetla brodova to plove morem.

No jedva to je to izgovorio, dopre do njih mukli tropot, kao od nekih udaraca po

nakovnju. A odmah iza toga sijevnue po tami mali sitni plameci koji su odmah

utrnuli, ali opet iznova planuli.

- Negdje je pod nama bitka - ree Thomas.

- Ali u strahovitoj daljini jer se ini odavde kao da se djeca igraju igicama.

Nekoliko su asaka promatrali tu pojavu, a onda ih je lijetalo odnijelo jo dalje i

plameci se posvema izgubie.

- Zvijezde ve gube sjaj - ree Bojan, gledajui gore nad sobom nebeski svod.

- Jedan sat i mi smo u Francuskoj.

* * *

Uskoro stajahu Bojan i Thomas pred efom mjesne policije, koji je traio od njih

isprave. Ali ni jedan nije imao uza se nikakovih spisa. Obojica suglasno izjavie da su

iz Engleske i da su u zraku zalutali. Meutim je Bojan predloio da se odmah brzojavi

na ravnateljstvo brodogradilita u Toulon, kao i na tamonje vojno zapovjednitvo, jer

da ga ondje poznaju, da e o njemu dati policija potpuno razjanjenje, a glede svoga

druga Thomasa izjavi Bojan da za nj jami, on je Englez i njegov poslovni drug.

Ujedno zatrai Bojan da se javi u Toulon, da bi smio otputovati onamo zajedno sa

svojim drugom.

Sve to posve je umirilo Thomasa i on je napokon bio uvjeren da ga Bojan nije

hotimice omamio plinom, nego da se je desila nezgoda, pa je s potpunim povjerenjem

ekao rjeenje svoje sudbine. ef policije odaalje u Toulon eljenu brzojavku s tonim

opisom Bojanove osobe.

Drugi dan stigao je iz Toulona preni odgovor kojim se javlja efu policije da opis

ovjeka koji se je spustio u aeroplanu odgovara posvema izgledu osobe Bojana

Kneevia, neka ga, dakle, alju u Toulon, ali za svaku sigurnost uz policajnu pratnju.

Isto tako neka se poalje s njime u policajnoj pratnji i njegov drug.

Bojan je s veseljem primio na znanje odredbu iz Toulona i jo istu veer krenue

oni eljeznicom na put.

VRATOLOMNA SPLETKA

Thomas i Bojan stigoe u Toulon. Bila je no. Na kolodvoru urba i buka. I Bojan i

Thomas utei su promatrali svjetinu i ekali dok im se dozvoli izai iz vagona.

itavim putem nije im bilo dozvoljeno da zajedno razgovaraju, pa su tako i sada utili.

Napokon ue u vagon ef policije grada Toulona.

- Dakle ste to ipak vi - ree on Bojanu. - Kako ste doavola dospjeli u Pierre i to

ste tamo radili?

12

- Letio sam sa svojim drugom iz Engleske i nad gradiem Pierre desila nam se

nezgoda. A sad vas, evo, molim da mojem drugu i meni podijelite slobodu.

- Drage volje, samo je ipak potrebno da vas presluamo.

- Mene oito poznajete - ree Bojan - a za mojeg ovdje engleskog kolegu jamim

svojom glavom.

- Dobro! Za danas emo vas posve pristojno smjestiti u hotel, a sutra emo stvar

rijeiti i ako nema zapreke, obojici dozvoliti da se opet vratite u Englesku.

Bojana i Thomasa odvezoe u oblinji hotel. Thomas je sjedio s dvojicom detektiva

u prvom automobilu, dok je u drugom sjedio uz Bojana ef policije. itavim putem s

njime ivo je razgovarao. Thomas je stigao prvi u hotel, a iza njega Bojan. ef policije

dozvoli im da zajedno pou u blagovaonu na veeru, jedino se ne smiju udaljiti iz

hotela. I doskora sjedoe oni u jedan zakutak blagovaone hotela, posve sami.

Konobari im donesoe veeru, a kad se udaljie, ree Bojan Thomasu tihim glasom:

Nadam se da e nas sutra pustiti i mi emo moi otputovati natrag.

- ime? - upita Thomas.

- Naim aeroplanom. Dobit u dozvolu da se povratimo po na aeroplan.

- Ja u potajice iskopati opet nae bombe.

- I s njima se vratiti k Osadu?

- Ne, to neu! Pogreka koja mi se desila kad sam ono htio baciti prvu bombu

nee mi se desiti drugi put. Jamim vam da emo se vratiti na otok obavljena posla.

- Samo mnogo kasnije nego to smo nakanili.

- To ne bi bila takva nesrea kad me ne bi bilo strah da e Osado posumnjati.

Bojim se rad Zorane i dao bih pol ivota da mu mogu javiti nau nezgodu.

- Da, bilo bi dobro kad bismo mogli javiti - ree Thomas nekako zamiljeno.

- Vi na otoku imadete sigurno radiopostaju?

- Vi ste se neega dosjetili?

- Imadem na radiopostaji vanredno pouzdanog druga. Kad bi ovdanja postaja

odgovarala daljini vae postaje, jamim vam da bih jo ove noi predao brzojav.

- Vi zbilja kanite da se sa mnom vratite na otok?

- ujete, kolega, vi ste pametan ovjek, ne shvaam zato o tom i sada jo

sumnjate?

- Prije ste bili gorljiv protivnik Vilima Osada.

- Bit u iskren! Ni sad nisam pristaa Osadov. Ali vi oito niste nikada ljubili.

Mene je Osado zarobio, pridrav Zoranu kao taoca. I da me vi ovdje hotimice ostavite,

ja bih se vratio na otok protiv vae volje. Junjak sam i ljubav me dri sapeta obim

rukama. Eto, ja sam iskren!

- Razumijem. Prema tome smo na istu. Onda ujte. Ovdanja radiopostaja

moda ne odgovara sasvim naoj na otoku, ne znam, ali pokuati moemo.

13

- Ako nas sutra puste na slobodu, moi emo brzojaviti s jednog drugog, mnogo

pouzdanijeg mjesta.

Bojan kao da to nije uo nastavi:

- Lako je vama odgaati do sutra. Mene mori strah. Mi smo se ve morali vratiti

na otok, a ivot Zorane lebdi na kocki. Barem u mirno lei na poinak ako jo danas

brzojavim.

- Pa dobro, pokuajte.

- Samo po emu e Osado stei uvjerenje da je brzojav doista va, da ga nisam

moda ja krivotvorio.

- Evo vam lozinku.

Thomas napie na jedan papir brzojavku koja je poela s lozinkom:

Vilime veliki! Gospodaru svijeta!

- Dobro je - ree Bojan. - Ja u brzojav neopaeno predati! Na to vam se kunem

svojom glavom.

Meutim pristupie opet k njima konobari, a Bojan stade raspravljati o zadai

kemije u ratu, kao da itavo vrijeme govori samo otom.

Kad konobari pospremie posue, ree Bojan vrlo glasno:

- Poimo spavati, vrlo sam umoran.

I oni ustadoe i pooe u prvi kat hotela. Putem priapne Thomas Bojanu:

- Budite oprezni!

- Ne bojte se, ovdje sam kao kod kue. Francuzi nisu tako oprezni u svojem

povjerenju kao vi!

Thomas ue u svoju sobu, a Bojan opet u svoju. Vrata se na njima zatvorie.

Neko pet asaka vladala je u hodniku tiina, tad se otvorie vrata Bojanove sobe,

on izie i tihim korakom poe preko sagova, spusti se niz stube i prijavi kod vratara

za telefon. Ondje pozove jedan broj i odmah iza toga ree nekomu u telefonsku cijev:

- Uspjelo mi je! Doite!

I onda baci slualicu.

* * *

Kroz crnu jesensku no vijuga se bijela cesta Grande Corniche. Automobil juri

cestom iz Toulona prema Nici. Uspinje se uzbrdo, juri nizbrdo, as zakrene

umovitim krajem, as se sputa niz obalu mora to se u nonoj tami, uzburkano

jesenskim vjetrom umno talasa u beskrajne daljine. Kroz pustu no odjekuje tropot

automobila i gubi se u hladnom mokrom zraku. Prolazi vrijeme. Iz tmine zasjalo

stotinu lui i bivaju sve vee i vee. Auto im juri ususret. Za malo ue u Nicu i zaustavi

se pred jednom vilom. Ograena je eljeznom ogradom. U vrtu no i tiina.

S automobila pokrita krovom skoi mukarac.

Po lakim koracima osjea da je mlad, svje i odluan. On pokroi do vratiju

14

eljezne ograde, trgne zvonce i eka. Neko je vrijeme mir. Na prozoru vile plane

svjetlo.

Zaas otvaraju se kuna vrata. Netko dolazi po vrtu prema vratima. Iza eljeznih

ipka pomoli se muka glava, a hrapavi glas upita:

- Tko je?

- Putnik, koji eli govoriti preno s vaim gospodarem.

Kljuanica zakripi, vrata se otvore. Putnik proe kroz vrt u vilu,vratar ide pred

njim. Oni uoe u kuu.

Sad se iz automobila pomoli opet jedna mukaraka glava i odmah zatim skoi na

cestu jedan mukarac, za njim drugi, trei i etvrti. Tiho i oprezno ulaze u vrt, neujno

koraaju puteljkom, pa se onda skrivaju ispod ogromne paome i gledaju gore na

prozor, sakriveni iza irokog lia paome.

Prolo je pet asaka. Iza zatvorenog prozora prikae se tamna sjena, pa onda

zasvijetli ar cigareta. Kao da je to znak, etiri mukarca izau ispod lia, polaze k

vratima te uu u kuu.

Vratar se trgne, zakri im put i upita:

- Tko ste vi?

- Stoj i uti! - zapovjedi jedan od njih.

Vratar poblijedi gledajui revolver to je ugroavao njegov ivot. Ostala trojica

uspinju se u prvi sprat hitro i tiho, dolaze u hodnik, stupaju jedva ujno po mekom

sagu, stanu pred jednim vratima iz kojih se uje glasni muki govor. Prvi se dotakne

kvake i naglo otvori vrata. Sva etvorica ustoboe se na pragu, a etiri revolvera upree

svoje cijevi u mladog obrijanog mukarca to stoji u sredini sobe. Nosnice mu trzaju, a

lice mu je mirno. Njemu nasuprot stoji Bojan jo uvijek u krznenom kaputu, u kojem

je as prije uao u sobu. Kuedomain, u kojega su uperene cijevi revolvera, gleda

Bojana i upita ga:

- Gospodine, vi ste doli k meni kao gost, ali ne rekoste da iza vas dolaze jo neki

drugi, koji oito kane da me orobe.

- Ne, gospodine - odvrati Bojan - oni vas nee orobiti.

- to, dakle, to znai?

- Da ste ovim asom uhapeni - odgovori mjesto Bojana ef policije iz Toulona.

- S kim imam ast? - upita opet kuedomain.

- Ja sam ef policije. A tko ste vi, gospodine?

- Vlasnik ove kue John Carlton i molim da mi razjasnite s kojeg me razloga

izvoliste uhapsiti?

- Predbjeno nemamo vremena da vam razjanjavamo pa vas molim da izvolite

ovdje sjesti dok obavimo druge poslove.

ef policije poe da potrai telefon te izmijeni nekoliko rijei s mjesnom policijom

15

i opet se vrati u sobu u kojoj su oko gospodina Carltona sjedili policisti zajedno s

Bojanom.

Za etvrt sata dojuri pred vrt drugi automobil, u njemu nekoliko policista sa efom

mjesne policije i dva redara sa zidarskim alatom.

Policija se odmah razredi. Jedni preuzee kunu premetainu, dok se drugi

postavie da strae navratima kue. Meutim je Bojan poao dolje k vrataru, koji je

takoer bio uhapen i zapita:

- Gdje je klju od podruma?

Vratar skine sa stijene klju i predade ga Bojanu.

- Otkad si kod gospodina Carltona? - upita ga Bojan.

- est mjeseci.

- Kad je kupio ovu vilu?

- Upravo onda kad sam doao k njemu.

- Tko je bio prijanji vlasnik vile?

- Jedna barunica, zvala se je Splenyi, pozna je svatko ovdje. Silazi li tvoj gospodin

kada u podrum?

Vratar se zaudi tomu pitanju, pa odvrati:

- Nikada. Barem ga ja nisam vidio.

- A imade li dolje elektrino svjetlo?

- Dakako da imade.

Bojan ostavi vratara panji policiste, pa se onda zajedno s obim efovima policije

spusti dolje u podrum. Otvorivi vrata zapalie svjetla i razgledae sve zidine i itav

podrum. Tu je bilo samo drva i raznih drugih potreptina. Bojan je pomno ogledavao

zidine i onda izdade nalog dvojici policista da zajedno s njime vade iz zida opeke.

Bojan je najee radio i prvi izvadio nekoliko opeka. S one strane zida naie on na

peinu koja nije nigdje imala nikakova otvora. Ne sruivi jo itavi zid, pokua Bojan

da proruje zidinu kraj vratiju. I tu izvadi itav niz opeka. Ali i ovdje bijae iza zida tek

ravna peina. Bilo je jasno da je kua graena na kamenitom tlu. ef policije u Nici

sjetio se da je vilu gradila sama barunica Splenyi godine 1912., dakle dvije godine prije

rata.

- To mi daje jo vie povoda vjerovati da u nai to traim - ree Bojan. - Oito

da je vila sagraena ve unaprijed s odlukom da Osadovi pijuni ovdje stvore svoje

glavno stjecite i poloe svoj kabel.

Dok je ovako govorio svom je snagom ruio opeke, kad najednom pod oruem

neto zazvei kao da je udario po eljeznoj posudi. Svi se asak iznenade i pogledaju

zid. Bojan otkine jo jednu opeku i klikne:

- eljezna vrata! Poznajem ih! To je, dakle!

I on zatrai da se iz podruma odstrane ostali redari, dok je ostao samo on s oba

16

efa policije. Bojan sam nastavi posao i za pola sata leale su opeke na zemlji, a pred

njima u peini stajahu uzidana eljezna vrata.

- Zakljuana su - primijeti Bojan.

- Skinut emo ih silom.

- Za to bismo trebali radnike. Ali ja bih htio da nitko ne vidi i ne zna to smo

ovdje pronali, pa ni sam gospodin Carlton. Poite gore. Moda se je prigodom

premetaine naao i klju ovih vratiju. A ako kljua ne naemo, onda emo naravno

skinuti vrata.

Toulonski ef policije poe gore, gdje su dva detektiva provodila premetainu i

meu inim pronala tri kljua te ih predali svom efu, koji se je odmah s njima vratio

u podrum.

I doista, jedan od triju kljueva otvori eljezna vrata, a oni se naoe u malom, u

peinu udubljenom prostoru.

Osvijetlie ga epnom svjetiljkom, Bojan izvadi epnu svjetiljku i osvijetli tamnu

prostoriju.

- Evo ga! - usklikne Bojan radosno. - To je podrum! Ovdje sam bio zatvoren.

Ovdje, usred Nice, nedaleko morske obale! Kakva li prepredenost! Gdje je brzojavni

stroj?

Bojan osvijetli svojom elektrinom svjetiljkom ulaz u drugu prostoriju i jedan trag

svjetla padne na neto sjajna i zabljesne. Bojan osvijetli jo jae i limeni brzojavni stroj

sjao se, osvijetljen epnom aruljom.

- Evo ga! - povikne ef policije.

Kabel lei u prokopu peine!

Bojan pohiti k njemu, osvijetli ga svojom svjetiljkom i veselo usklikne:

- Evo, gledajte! Ovdje, kroz ovaj rov, kojim je poloen kabel, ja sam ispuzao u

more!

- Kako ste, doavola, mogli ovdje izvui svoje tijelo?

- Tko bi ga znao, glavno da sam se izvukao, a sad da okuamo stroj.

- Zar mislite da su rabili taj stroj?

Da ga je upotrebljavao kuedomain, ne bi vrata uzidao.

- Ustrajne su to hulje - ree Bojan. - Kad mu je trebalo brzojavljati, izvadio je

sigurno opeke, a poslije ih je opet natrag uzidao! Znam posve stalno da se je na otoku

ulo tipkanje brzojavnog stroja, a valjda nemaju deset tajnih kabela.

Govorei pregledavao je Bojan stroj i onda pokazao neku icu:

- Eto vidite, uspinje se u strop i vodi kroz zid gore. Tamo e sigurno biti zvonce

koje je upozorilo gosp. Carltona da Osado eli s njime govoriti.

I otkine icu koja je vodila u strop da onaj gore ne bi saznao to se ovdje dolje

dogaa, a onda udari po tipki i stane dozivati postaju. Ovaj mu dodir proe itavim

17

biem. U tom je trenu vidio pilju u kojoj lei Zorana i moda ondje slua udaranje

tipke!

Oba efa policije stadoe iza njega, paljivo zurei u Bojanove prste, koji su udarali

po bijelom pucetu brzojavnog stroja.

itav jedan as proe... Bojan spusti tipku. I ona ostade nepomina. Mladi eka,

pa opet uhvati puce.

Zvek tipke odbijao se zvuno od kamenih stijena. Bojanovi se prsti opet digoe.

Tipka zanijemi, a njegove oi i ui prikopae se o limeno puce. Tipka je i opet ostala

mrtva.

- Nitko se ne javlja. Nema spoja - ree ef policije. - Sigurno su odrezali kabel.

Bilo bi odvie drzovito da u to doba usred Nice podravaju jo uvijek pijunski spoj...

U tom asu podigne Bojan ruke i mahne rukom efu policije da uti. Limena se

tipka makla, a tanki udarci zvuknue kroz peine... Bojanovo lice porumeni...

- Odazvae se! - usklikne on.

On otvori stroj, uzme bijelu uzanu vrpcu papira koja je izlazila iz stroja, a po njoj

su letili u papir utisnuti znakovi. On je upiljio svoje oi u znakove koji su pitali:

- Tko je tamo?

Bojan stavi dva prsta na tipku i odgovori:

- Ovdje inenjer Thomas. Imam vam javiti...

Ali stroj mu nije doputao dalje govoriti, jer je onaj tamo svom snagom lupao

tipkom preno zahtijevajui:

- Lozinku! Lozinku!

Bojan udari.

- Vilime Veliki, Gospodaru svijeta!

- Ovdje Wiking! - odazovu se znakovi. - to se je, zaboga, desilo da govorite

odanle?

- Odmah u vam ispriati. Stigli smo sretno nad grad Pierre. Tu smo htjeli uiniti

prvi pokus. Ja sam pomagao Kneeviu kod priprava bombe. Pritom sam poinio

pogreku, uslijed ega su se plinovi rasprsnuli. Mi smo se obojica omamili, otetio

nam se i stroj i mi padosmo. U zadnjem asu sprijeio je Kneevi da se nismo razbili.

Odmah smo unitili bombe i dok su ljudi doli do nas, nije bilo u nas nita sumnjiva.

Ipak nas uhitie.

- Kneevi vam je priredio zamku - prekine Bojana Wiking.

- Nipoto, on se je dapae vanredno ponio. Vi znate da je ovdje vrlo poznat. Mene

je predstavio svojim drugom, s kojim je doletio iz Engleske i jamio za mene, pa smo

sada u Nici.

- Dakle, nema nikakovog znaka da bi Kneevi postavio zamku samo da vam

pobjegne?

18

- Iskljueno! On je dapae u najveoj brizi i strahu rad Zorane te je ve ishodio

dozvolu kod svojih prijatelja da se moemo vratiti istim aeroplanom u Englesku.

Naravno da emo se vratiti k vama!

- A kad se kanite vratiti?

- im mi ozdravi ruka. Prigodom pada slomio sam desnu ruku i dok vam ovdje to

javljam mue me strahovite boli i trese me groznica...

- To je velika neprilika. Nastojte da za koji dan ozdravite. A gdje je Waldmann,

kad vi sami brzojavljate?

Waldman? pomisli Bojan. Doavola, bit e da je to jedan pijun.

I Bojan brzo udari:

- Ovdje je kraj mene. Ja stanujem kod njega, pa sam htio da vam sve sam

ispriam.

- Dobro. A gdje je Kneevi?

- Stanuje u hotelu Terminus, ali dolazi itav dan k nama. Predloio mi je da e

sam upravljati aeroplanom i da se dadem na put s ovako slomljenom rukom, ali

lijenik mi je rekao da bi mogla nastati upala. ini se da Kneevi hoe da se vrati to

prije jer se boji da ne biste posumnjali i togod naao uinili taocu, Zorani...

Napeto ekae Bojan odgovor.

- Dobro je, neka se samo boji! Kontesa je sasvim dobro spremljena. Bude li to

vana, javite nam sutra pod veer. A sad smo svrili.

Tipka zanijemi. Oba efa policije pogledae Bojana. Nisu znali to je brzojavio i

kakve je dobio odgovore, pa su ljubopitno zurili u njegovo lice s kojega je sijevalo

zadovoljstvo. Bojan im je ukratko rekao to je javio na otok.

- Neuveno - ree Bojan. - Taj ovjek imade ovdje na francuskom tlu usred

najivljeg grada tajnu pijunau!

- A znate li - upita Bojan - kako se zove gospodin Carlton? Ime mu je Waldmann!

Sad je jasno zato je on kupio baruniinu vilu i zato se je pod engleskim imenom

ovdje nastanio.

Gospodin inenjer Thomas, kad me je u proljee onako nesmiljeno prevario, nije

slutio da e ovaj tajni kabel postati prvom naom tvravom protiv Vilima Osada!

- Valja dobro pretraiti spise toga Waldmanna - ree toulonski ef policije. -

Moda emo ui u trag kakovim drugim pijunima.

- Glavno je da Waldmanna i vratara internirate tako da nitko ne sazna to se je

ove noi dogodilo u ovoj vili.

Nakon to se o svemu dogovorie, ostavie podrum i zakljuae vrata, a pred njih

postavie strau.

Kad su se vratili u prvi sprat, sjedio je kuegospodar jo uvijek meu policistima i

puio cigarete.

19

- Gospodine Carlton - ree ef policije - izvolite poi sa mnom.

On je meutim ponovno zapitao rad ega su ga uhitili, na to muef policije

uljudno odvrati da e to saznati tek naknadno, a mogue da e ve sutra biti puten na

slobodu.

- Radi se oito o zabuni - ree Carlton te se dade posve mirno automobilom

odvesti u zatvor.

Iza njega odvedoe i vratara. Obojicu su odvezli tako tiho da nitko u blizini nije ni

slutio to se je u bivoj vili barunice Splenyi ove noi dogodilo.

U zgradi ostadoe dva redara i jedan detektiv, dok su Bojan i toulonski ef policije

sjeli u auto i odvezli se niz ulicu. Pred jednom vilom na morskoj obali auto se

zaustavi. Bojan i policista sioe.

- Dva su prozora u prvom spratu rasvijetljena - ree Bojan.

- eka vas. Javio sam mu telefonski.

Oni pozvonie na kunim vratima.

Sluga im otvori i obojica se uspee u prvi sprat. Jedna se vrata pred njima otvore, a

u svjetlu lustera stoji visok mukarac, blijeda, tamnom bradom obrasla lica. Visoko

mu je elo hladno i blijedo kao mramor. Njegovo, Kristu nalino lice, osmjehne se, a

ruke se prema Bojanu raskrilile.

- Prijatelju moj mladi!

Oni se zagrlie. Bojanu je zapela rije u grudima.

- ekao sam vas nestrpljivo otkad mi je gospodin ef policije javio telefonom da

ste vi ovdje! Nisam vjerovao svojim uima. ini mi se kao da ste uskrsnuli od mrtvih!

- I ja se nisam nadao, gospodine Valido, da u vas nai u Nici

- primijeti Bojan. - Tek kad sam stigao u Toulon saznao sam da boravite ovdje.

- Doputovao sam prije osam dana da zimujem u toj samoi!

Neka pritajena tuga leala je u tom glasu, a Bojan je osjetio odjekove tuge u svome

srcu kad je rekao: u toj samoi. Slike prolih vremena zaredale se pred Bojanovim

oima. Slike iz onih vremena kad se je upoznao s Validom i Zoranom. im je ugledao

ovu vilu na morskoj obali, sjetio se je Zorane i od onoga asa neprestano mu je pred

oima. I sada u toj sobi, gledajui Validovo lice, ne moe nikako da zaboravi nju, jer

iza njega uvijek mu se pomalja njezin lik i on ga ne moe ni naas da smetne s uma.

- Ali ne mogu dulje suzdrati svoju nestrpljivost - primijeti Valido. - Prije svega

bih elio znati otkuda ste stigli, kako ste dospjeli ovamo ivi i zdravi i da li znate

togod o Zorani!

- Jest, znadem. Ona je na Osadovom otoku.

- Dakle, ipak. A Salvador?

- I on je na otoku! Utamnien je i do danas ga jo nisam mogao vidjeti. Ali priat

u vam sve redom.

20

Bojan spusti naas glavu, kao da smilja gdje da zapone, a onda nastavi

pripovijedati sve, od onoga asa kad su ga na amcu pograbili Osadovi ljudi, kad su ga

doveli na otok, kad se je sastao sa Zoranom, kako ga je Osado prisilio da mu se obvee

obraivati zatraena pronaaa. Priao mu je sve, samo mu je preutio onaj razgovor

to ga je sluao izmeu Zorane i Riegela, jer se je bojao da e time Validu zadati boli.

Bojan je svrio svoju priu, razloivi Validu kako je pronaao napokon tajni kabel na

otoku o kojemu mu je pripovijedala Zorana. Rad toga kabela on je smislio itav svoj

bijeg!

Valido je sluao utei. Njegovo plemenito lice nije ni na as promijenilo svoj

izraaj. Sluao je i pio s njegovih ustiju svaku rije i zurio u mladia koji je, svrivi

svoje prianje, oborio oi, ekajui to li e na to Valido, kojeg je toliko volio i

potivao i koji je na njega imao tako veliki upliv. Ali prije nego je Valido togod

odgovorio, ustane ef policije te saopi da se mora vratiti u Toulon, da poe u hotel te

internira Thomasa, koji je ondje stavljen pod policajnu pasku.

- Molim vas, gospodine - ree Bojan policisti - internirajte ga pristojno. Neka mu

nita ne uzmanjka. On je fanatini oboavatelj Vilima Osada i morao sam se dosta

muiti dok sam stekao njegovu povjerljivost, a kad sam je tako izrabio, hou da mu

barem vratim milo za drago. Pruite mu svu udobnost francuskog vitetva, ali neka do

njega ne dopre nikakav glas sa svijeta, a niti o njemu ne smije nitko nita saznati.

Samo tako mogu da svoju osnovu provedem do kraja.

- A to u mu kazati kad pita za vas?

- Recite da su na mjestu gdje smo se spustili aeroplanom naene ukopane bombe

i da smo rad toga uhieni i on i ja!

ef policije se oprosti te ostavi Bojana i Valida nasamu. Bojan je s nekom

strepnjom ekao as kad e ga Valido zapitati togod o Zorani, ali se je prevario.

Valido pristupi k njemu, stavi mu ruku na rame i ree:

- Ve je blizu zora. Treba da otpoinete. Odve smo obojica uzbueni a da bismo

mogli danas o svemu razgovarati. Sluga e vas odvesti u vau sobu, a sutra govorit

emo dalje.

I oni se oprostie.

Kad je Bojan uao u sobu koju su mu odredili, otvori prozor. Prvi traci zore

odraavali se na morskoj puini. On se nasloni na prozor, pogleda dolje i ugleda

terasu... Onu istu terasu na kojoj je ovoga proljea sjedio s njom, kad mu je obasjana

ruiastim svjetlom priala o prognanoj kraljevni juga, kad mu je tako vjerno gledala u

oi i nazvala ga prijateljem svojim.

Njemu se stislo srce i pokrio je lice rukama, kao da svoje osjeaje eli sakriti zore

to je na istoku pomolila svoje ljubopitno bijelo lice.

On se povue u sobu, spusti zastore i upali svjetlo te stade etati po sobi. Tek sada

21

opazi da je jednom ve bio u ovoj sobi, da je tu izvrio prvi pokus svojim mikrofonom.

Sve to je bilo oko njega sjealo ga je nje, kad je ovdje stajala u bijelo-modro prugastoj

odjei i svoje velike plave oi znalino upirala u njega, kad je stavio na zid svoje

nesretno iznaae, u ijoj su slualici prvi put zadrhtale rijei to ih je indiskretna

sobarica proitala iz njezina dnevnika: Osjeam da je u njegovim oima zapisana

sudbina moja! Kako mu je dua zadrhtala kad je uo te rijei! Zadrhtala je kao u

nekoj nadi da su oi u kojima je zapisana sudbina njezina - njegove oi! Gledajui sada

ovu sobu i taj zid i sjeajui se svega to se je kasnije dogodilo, on uzdahne: Zato

ljubav nosi u sebi vjenu nadu o ispunjenju svojih nada, kad slua i gleda potpunu

nemogunost da se tvoje enje ispune, ne moe da ih se odree! One te neprestano

ispunjavaju nadom... Ili su enje roene u nadi - ili se nada raa u enji...

On je ponovno poao po sobi i kad je podignuo oi, nenadano mu padne pogled

na sliku to je visila nad pisaim stolom i stade kao prikovan. Velike plave oi gledale

su ga iz ove slike i milo, okruglo djetinjski nasmijeeno lice.

Oh, Boe, zar je to Zorana? usklikne on u sebi. Zar je to ona? Kako li to izgleda

danas?!

Tek sada opazi da ona, koju je ostavio na otoku, izgleda posve drugaije negoli ova

na slici. Ona tamo zatoena u pilji blijeda je, upala, oi su joj umorne i nita nema u

njoj od ove mile, vesele, draesne Zorane koju prikazuje ova slika, a koja mu se tako

duboko zavukla u duu. Ona koju je tamo ostavio tek je sjena ove ovdje, a ipak on je

ljubi mnogo vie negoli onda kad je bila ovako arobna i draesna. On zaboravi i

Riegela i svoj ljubomor rad njega, stisne zube i odvrne se od nje, baci se na postelju

onako odjeven i sakrije svoje lice u jastuk.

Bilo mu je bolno i tjeskobno kao nikad.

Oko deset sati prijepodne ue Bojan u blagovaonu. Tu je naao Valida koji ga je

ekao kod zajutarka. Oni se srdano pozdravie i sjedoe k stolu, ali kao da obojica

nisu bili raspoloeni da govore. Na Bojanovu licu vidjeli se tragovi neprospavane noi.

Validovo lice bijae jo bljee nego obino. Nakon duge utnje najednom upita Valido

Bojana bez ikakvog uvoda:

- Dakle, ono pismo diktirao je Zorani Osado?

- Tako mi je rekla.

- A barunica tvrdi da je Riegel udvarao Zorani samo kao pijun, ne bi li po njoj

saznao nae namjere?

- Da, tako je rekla barunica, ali drim da Riegel ipak Zoranu ljubi, jer joj inae ne

bi otkrio tajnu kabela.

- A to drite vi, ljubi li ona - njega?

Ovo se pitanje Bojana vidljivo kosnulo i on odvrati dosta mirno:

- Ne znam, ali mislim da ga je ljubila, a moda i sad.

22

- Htio bih znati o emu ste vi uvjereni, ljubi li ona Riegela ili ne?

Nekoliko trenutaka zurio je Bojan preda se, a onda slegne ramenima:

- Ni sam ne znam o emu sam uvjeren. Ali mislim po svemu da ga ljubi...

I opet nastade utnja. Bojan je mislio o rijeima kojima se Zorana obeala Riegelu,

mislio je o njezinim isplakanim oima to ih je vidio one noi kad se je s njome prije

svoga ljeta oprostio, pomislio je o njezinom tunom pogledu kad joj je govorio o

Riegelu.

Valido ga prekine u mislima:

- Pustimo to, prijatelju. Vi ste mi jednom, prije nego to smo se odvezli na

izumrli vulkan, zadali rije da ete pregaziti preko sama sebe, dakle i svojih linih

osjeaja, te sluiti velikoj zadai.

- Jest. Zadao sam rije.

- Svijet zaudara krvlju, milijuni pogibaju. Vi moete zaustaviti krvavu bujicu, vi

moete iz okova oruane sile osloboditi slobodu!

- Da spasim s Osadovog otoka Salvadora?

- Jest, da spasite njega, jer kad e doi on i vikati gromovitim glasom u svijet, od

njegovog glasa rastalit e se oruje u rukama ljudi, zanijemit e zloba, usahnuti jal i

niknuti ljubav u srcima ljudstva.

Dok je ovo govorio, lijepo mu lice s visokim elom bilo je prodahnuto nekim

svetim uvjerenjem. I kad ga je Bojan ovako gledao, ponovno je osjeao da taj ovjek

vlada njegovom duom i da bi on mogao mirno poi za njim da sto puta umre.

- Pitam vas i opet - ree Valido - hoete li za to dati sama sebe?

- Hou, i sva moja osnova i moja vratolomna pljetka bijega bila je posveena ovoj

misli.

U to najavi sluga posjet i oni prekinue razgovor. Doao je ef policije i saopio

Validu i Bojanu da se u Waldmannovim spisima naao klju tajnih ifra i jedan spis,

na kojemu je upisano:

Siegfried Waldemar 24,54_283__ S. Z. T.

Presluani Waldmann rekao je da je ovaj napis ifra nekog znanstvenog djela to

ga je posudio iz londonske knjinice. Ta se je knjiga doista i nala u njegovoj sobi,

obrauje socioloku studiju, a na koricu je prilijepljena ceduljica s gornjim natpisom.

Taj napis nije u nikakvoj vezi sa sadrajem djela.

Uza sve to prepisao je Bojan ovaj napis i predao ga Validu. Istu veer naoe se

Valido i Bojan opet u podrumu kod brzojavnog stroja, u kui barunice Splenyi. Bojan

je stao da brzojavlja. Odmah mu se je odazvao Wiking i poto je Bojan dao lozinku,

nastavi:

- Ovdje Waldmann, moram vam javiti da inenjer Thomas lei u vruici. ini se

da e izgubiti ruku.

23

- Ne moe se nikako vratiti natrag? - pitao je Wiking.

- Posve iskljueno. Inenjer Kneevi spreman je da se vrati sam.

- Onda mu svjetujte da jo prieka dok se Thomas pridigne. Nipoto ne elimo

Thomasa ostaviti u Francuskoj, jer nam je na otoku neophodno potreban. Ako

Kneevi izrazi bojazan glede svoga taoca na otoku, uvjerite ga da smo mi po naim

vezama saznali to se je zbilo, pa emo odrati rije i taoca sauvati potpuno

netaknuta... A to je nova na francuskoj fronti?

Gle, trae vijesti o kretanju eta, pomisli Bojan. Na to nisam bio spreman. Ali

odmah zatim uhvati brzojavnu tipku i odgovori:

- Nijemci napreduju na zapadu. Potanje jo nita ne znam, jer sam bio zabavljen s

bolesnim Thomasom.

- Sutra nam javite tone potankosti o kretanju francuskih eta.

Time je razgovor bio dovren.

- Evo - ree Bojan Validu - odavle dobivaju vijesti o kretanju francuskih eta.

Sutra treba da sastavimo posve krivi izvjetaj.

- Kako ih javljaju s otoka Nijemcima?

- Znam da Osado i Wiking esto putuju podmornicom u Njemaku, a tko zna

kakovih jo imadu veza s kopnom. Svaki dan trebao bi tkogod od vojnog

zapovjednitva sastaviti strukovno krivo izvjee o kretanju francuskih eta i tako

Osada, a po njemu i Nijemce zavarati.

Prolo je dva tjedna. itavo to vrijeme proboravio je Bojan u Validovoj vili. Po

itave dane zatvorili bi se u sobu. Sluinad ih je viavala samo za vrijeme jela. Iz vile

bi pako izlazili samo nou, kad je Bojan poao da brzojavlja na otok Terror. Svaki dan

javio bi posve krivo o kretanju francuskih eta, a onda bi javljao da je Thomas izgubio

ruku, najposlije da je nastalo otrovanje krvi i ne zna se hoe li preivjeti. Meutim je

Thomas sjedio u jednoj tvravi gdje je bio vrlo oprezno, ali udobno spremljen. Isto

tako zatvorili su i Waldmanna, a mjesto njega stanovao je u bivoj vili barunice

Splenyi jedan pariki detektiv s dva u civil preodjevena redara. Vratara, koji je bio u

slubi kod Waldmanna i rodom Francuz te nije o niemu nita znao, otposlae daleko

u unutranjost Francuske, da nitko nita ne sazna o Waldmannovom uhienju.

etrnaestu veer doe Bojan opet u podrum, zovne otok Terror, pa onda javi:

- Ovdje Waldmann. Javljam vam vrlo alosnu vijest: Thomas je danas ujutro

preminuo...

Mala stanka.

A onda s otoka odgovorie:

- To je za nas veliki gubitak! Na otoku nemamo tako vrsnog pilota i

elektrotehniara kakav je bio Thomas.

Bojan odgovori:

24

- Mogao bi ga zamijeniti Kneevi!

Bojan je napeto ekao odgovor, kadli Wiking odgovori:

- On je pravi genij, samo nije na, u nj ne moemo imati povjerenja.

- Valja ga predobiti - odvrati Bojan - uostalom, on mi je izjavio da e ve sutra

krenuti na put i potraiti otok.

- Hoe li ga samo nai?

- On je uvjeren da e ga nai. Kad je odilazio, tono si je upamtio gdje otok lei, a

i Thomas mu je prije smrti o tom govorio.

- Doe li, bit e za nas od dragocjene vrijednosti.

- Doi e!

Nakon to je Bojan ve javio neke vojnike vijesti, dovri razgovor.

Drugo jutro svanulo je vedro i hladno. Na uzletitu na kojem je Bojan gotovo prije

godinu dana izazvao toliku senzaciju svojim zranim lijetom stajao je njegov aeroplan,

potpunoma spreman za put. S njime bili su Valido, ef policije te zastupnik vojne

oblasti da isprate Bojana. On je jo posljednji put ogledavao stroj, koji je osim kotaa

imao jo i malu laicu za sluaj da bi se morao pustiti na puinu. Valido pristupi k

Bojanu i ree mu:

- Svim je zranim izvidnicama javljeno da va stroj, koji nosi francuske boje,

puste na miru.

Bojan tek mahne glavom. Valido se je zagledao u mladia. Iz debele krznene kape

viri njegovo zdravo i garavo lice, zasjenjeno crninom sjajnih mu oiju. Posve je miran,

hladan i sabran. Njegova mlada, gibiva pojava, zaogrnuta konim odijelom, ini dojam

junaka koji se sprema na smrtonosni lijet nekamo daleko na sjeverni pol.

- Osjeam svu opasnost to lebdi oko mladog vam ivota - ree Valido - oko vaeg

ivota, koji u sebi nosi svu moju nadu! Vi, jedan jedini ovjek, treba da uinite djelo

koje e usreiti itavo ovjeanstvo. Ova misao neka upravlja vaim inima, neka vas

prati na putu u crnu, neizvjesnu opasnost. Zorana dolazi tek na drugo mjesto!

Razumijete li? A sad Bog s vama!

Bojan mu utei prui ruku i sjedne u aeroplan, uhvati kormilo, mahne jo rukom,

propeler se zavrti, a krilatica se naglo digne strmim lijetom poput ponositog orla pod

sunano nebo...

U NEIZVJESNU OPASNOST

No je zatekla Bojana daleko u pustim visinama. Njegovi suputnici tek su no i

oblaci. Crniji su i gui od tamne noi, pa mu se priinjaju kao no u noi. to dalje

leti, bivaju hladniji, pa osjea kao da se probija kroz snjene brdine.

Zrak je hladan, kao da die led. Leti i leti, a ne moe nai otoka!

Zalutao je gore u oblacima i osjea kao da luta po maglenoj pustoi, s onkraj

25

svijeta. Crne sjene dolaze mu ususret i prhnu kraj njega kao zakleti dusi nebeskih

visina. Od asa do asa plove mu ususret magle sablasnih forma, zbijaju se oko njega,

as lete, as opet stoje, kao da se ude zemnom ovjeku to je zabludio u carstvo

oblaka, kao dijete u gustoj umi.

Bojan odlui spustiti se dolje ne bi li ispod oblaka naao istinu i razabrao gdje se

nalazi. I krilatica zaroni u valove crne magle i spusti se sve nie i nie i dosegne

prostor ist, od oblaka pust, dalek i taman. Ali ne vidi ni prsta pred nosom. Uzme,

dakle, elektrini reflektor i pone bacati svjetlo. Dolje pod njim morska puina. On je

tono upamtio kut u kojem lei zabitni otok i zabiljeio ga je na karti, ali nigdje traga.

A ipak mora da bude negdje u blizini. I on krui neprestano nad morem, kao zalutala

lasta i odlui spustiti se na more, da ondje prieka dan. I svoju odluku izvri. Spusti se

na puini, a mala laica privrena izmeu kotaa zadri stroj na povrini.

More je mirno, tek ga nabire hladan vjetar. Bojan osjeti umor, glad i eu. I on

zaloi to je ponio sobom, a onda upali cigaretu, pa eka dan, sam samcat, na irokoj

puini. Borio se dugo snom koji mu je nabirao na umorne oi i najzad zadrijema.

Probudi ga silna tutnjava. Pogleda oko sebe. Bijae dan. U daljini spazi

podmornicu to je upravo navaljivala na ogromni engleski brod. Bojan se odmah

digne krilaticom u zrak i brzo dostigne visinu od dvije hiljade metara, onda uzme

durbin.

Dolje na puini potapljao se je ogromni engleski brod. Oko njega viri iz valova

stotine ljudskih ruku, i one se pruaju u vis, kao da vape za pomo...

Tamo dolje stoji podmornica. Na jarbolu vije se njemaka zastava.

Iza podmornice isplivalo je nekoliko amaca, napunjenih ljudima, to se

posljednjom nadom hvataju za spasenje. amci nastoje utei, ali podmornica odapne

nekoliko hitaca. Povrinom se mora osklizne dim. amci ieznue u valovima... Ljudi

se tope, samo njihove ruke vire iz mora, strano oajno traei milost - pomo - spas...

Bojan se zgrozi, okrene krilaticu i odleti daleko gore po svemiru da ne gleda to se

na zemlji dogaa. Ali kamo god je svrnuo oko, svuda je vidio more i one stotine ruku

to su tako strahovitim oajem vapile pomo...

Oko podne opazi napokon na moru veliki magleni oblak. Evo me, dahne on

zadovoljno. To je otok!

Jo prije nekoliko mjeseci strepio je kod pomisli na taj otok, a sad eto sam ide da

ga trai i zadovoljan je to ga je naao. Zar radi Zorane? Valido mu je rekao: Zorana

dolazi tek na drugom mjestu! Je li doista tako? Pitao se on i osjeao pritajenu elju da

je opet vidi.

Sada dostie maglu, obleti ju, spusti se nie i razabere visoke peine to su virile iz

magle kao rt. Napokon dade znak sirenom i pokua se oprezno spustiti, da ne udari o

peinu. Zamalo spusti se na istu istinu s koje se je prije dva tjedna digao s inenjerom

26

Thomasom.

Aeroplan se zaustavi na tlu. Na ulazu peine, u tmastoj magli, stajae Wiking, a s

njim dvojica ljudi koji su ekali aeroplan.

Bojan skoi sa sjedala i pozdravi Wikinga.

- Vi se ne udite to se vraam sam? - zapita Bojan tobo zaueno.

- Mi smo vas nadzirali i znademo sve - odvrati Wiking.

Sve, pomisli Bojan u prvi as zabrinuto. Valjda ne zna nitavie nego to sam

mu ja javio kabelom! Da je kabel u naim rukama, to valjda ipak ne zna!

Dok su dva mukarca vukla aeroplan u pilju da ga spreme, Bojan im je davao neke

naloge da stekne vremena razmisliti kako e govoriti u sluaju da Wiking znade neto

vie no to bi mu bilo drago. Zatim se uputi na poziv Wikingov da poe s njime i itav

svoj put saopi Vilimu Osadu. Ali na ulazu u pilju stane Wiking pred Bojana i ree

mu:

- Dozvolite da vas prije svega pregledam nemate li oruja uza se.

- Izvolite! - odgovori Bojan i raskrili ruke da mu Wiking moe pretraiti epove.

Ali nije naao nita. I oni se upute k Osadu.

Nali su ga u njegovoj odaji u crnoj mantiji, s crnom krinkom na licu. Bojan je

osjetio da mu je lice pod krinkom mrano i da je vrlo nezadovoljan s njegovim

neuspjelim izletom u Francusku.

- Priajte kako je bilo! - zapovjedi Osado mrkim glasom.

Bojan je priao sve onako kako je javljao brzojavno. Osado ga jesluao nepomino i

tek kad je Bojan svrio, podigne svoje okrinkano lice k mladiu:

- A to kanite uiniti sada?

- Ako zapovijedate, pripravit u nove bombe, samo treba da ih usavrim. A osim

toga odluio sam se da pokuam izvesti vau prvobitnu ideju. Pokuat u munjinu u

vazduhu sakupiti i onda je pretvoriti u iskre, gromove, koje bi prouzroile poar...

- A zato niste odmah pokuali baviti se ovim pronaaem? - upita Osado.

- Za to treba mnogo vremena, vrlo mnogo vremena, a vi ste pourivali, pa sam se

odluio za bombe. Ali ove ne mogu nikada proizvesti onakav uinak kakav biste elili.

Ipak u jo jednom pokuati i to, za mjesec dana bit e gotovo. A za ovu drugu ideju

ne mogu postaviti rok. Ideja se lake zamisli negoli provede.

Osado je neko vrijeme razmiljao, a onda se odlui:

- Dobro. Radite! Neu vam odrediti rok. Ali dok se moj san ne ispuni, Zorana

ostaje taoc. Razumijete li?

- Razumijem - odvrati Bojan. - to sam naumio, to u i provesti. Samo jedno vas

molim. Dopustite mi da Zoranu vidim, makar samo naas u prisutnosti gospodina

Wikinga.

- Ne, to ne mogu dozvoliti - odvrati Osado. - Sada ne. Moda kad vidim prvi

27

rezultat vaeg djela! Ali ja sam odrao rije i vaem se taocu nije uinilo nita naao.

Osado mahne rukom u znak da Bojana otputa.

Bojan ne ree nita i zajedno s Wikingom ode. On je zamolio da mu dozvoli vidjeti

Zoranu samo zato da Osada jo vie uvjeri koliko mu je stalo do nje, pa tako to vie u

njemu uspiri uvjerenje da mu je na pameti samo ona. Kad je s Wikingom poao pokraj

Zoraninih vratiju, u mislima je vidio njezino malo tijelo kako lei na divanu i ita,

onako kako ju je vidio posljednji put kad je s njom govorio.

Doavi u svoju pilju osjeao se je u toj pustoi zatoen i odrezan od svijeta

nekako prijatno, jer je ondje iza onih zidina bila ona. Meutim je Wiking stao usred

radione, drei ruke u epu i upro ledene hladne oi u Bojana, koji je ogledavao svoj

laboratorij.

- Gospodine - oslovi najednom Wiking Bojana - umijete li vi brzojavljati?

- Ne - odvrati Bojan pregledavajui svoje sprave, a onda podigne ravnoduni svoj

pogled do Wikinga, ne bi li u njegovom licu proitao zato ga to pita, a onda isto tako

ravnoduno nastavi:

- Ovo znanje nije tako veliko, mogao bih ga nauiti.

- Ne radi se upravo o samom brzojavljanju - odvrati Wiking. Nas spaja s kopnom

kabel, to vi uostalom dobro znate kad ste ono pobjegli tragom toga kabela!

- A koji uza svu pomnu potragu nismo mogli pronai - primijeti Bojan, gledajui

ravno i posvema mirno u oi Wikingu.

- I ne biste ga nikad mogli nai - upadne mirno Wiking. - Ali od dva dana, upravo

otkad ste otili iz Nice, na kabel ne funkcionira. Nitko od naih ljudi ne moe pronai

da li je pogreka u stroju ili je gdjegod kabel oteen. Ne biste li mogli pogledati stroj?

- Vrlo rado, moda u moi togod uiniti - primijeti Bojan, a u sebi pomisli: Sve

ide onako kako smo zamislili!

- Doite sa mnom - zove ga Wiking.

Bojanovo je lice izraavalo najveu hladnokrvnost. Oni pooe niz hodnik, kraj

Zoraninih vratiju, i zaokrenue u mali tamni, umjetni prokop u peini. Uoe u malu

nisku prostoriju. Tu su bila dva brzojavna stroja.

Doavola! Dva kabela, iznenadi se Bojan. Svejedno, stroj koji ne funkcionira,

taj je oito spojen s Nicom. Valido je tono izvrio nae utanaenje.

Wiking je meutim pristupio k stroju to je bio smjeten sasvim uz stijenu peine i

stao udarati po tipki, ali se nitko ne odazove.

- Od juer se nitko ne odazivlje - razjanjavao je Wiking.

- Moda na drugoj postaji nema nikoga.

- Iskljueno, on je bezuvjetno na svome mjestu - odvrati Wiking.

Bojan razjasni da mu valja rastaviti stroj i pogledati ga. Ako tu nema nikakove

pogreke, onda je zacijelo oteen kabel. Wiking pristane da se stroj rastavi.

28

Dok se je Bojan dao na posao, Wiking sjedne kraj njega. Bojan je s najveom

pomnjom rastavljao stroj, ogledavao svaki vijak, svaku icu i okretao se oko stroja

tako da je svojim tijelom esto sakrivao Wikingu pogled u njegove ruke. U takvom

jednom asu odvine Bojan jedan mali vijak, pone na sve strane istraivati pogreku i

onda pozove Wikinga:

- Evo, pogledajte, tu je pogreka - i on pokae vijak to ga je sam pokvario, pa mu

onda stade priati kako se je to moglo desiti, popravi vijak i smjesta opet sastavi stroj.

Kad je bilo sve u redu, stade Bojan okuavati tipku i ree:

- Da vidimo da li je tipka u redu.

I on je tuckao po tipki tako tvrdo i nespretno kao da je nikad nije imao u ruci.

Tuckao je kratko i znakove tokica, onda se tek imade odazvati pozivu s otoka.

Ponajprije udario je deset tokica, onda je stao i ogledavao tipku. Zatim udario

sedam tokica, a iza toga opet otuckao devet. Onda se okrene k Wikingu i ree:

- Sad izvolite pokuati, da vidimo hoe li se sada odazvati.

Wiking pristupi k stroju, dade ponovno svoj znak, zatrai lozinku i doista, stroj se

odazove.

Bojan je meutim stajao postrance i razgledavao drugi stroj, kao da ga i ne zanima

to Wiking radi, ali po sluhu posve je dobro hvatao znakove i razabirao rijei to ih je

u Nici brzojavljao namjeteni Valido:

- Od juer u pet sati uveer nisam vas mogao dozvati - brzojavljao je onaj iz Nice.

Rijei juer u pet sati uveer bile su ureene izmeu Valida i Bojana da se u Nici

nije nita saznalo, niti se je togod osobita desilo.

Odmah iza toga slijedilo je pitanje iz Nice:

- Je li Kneevi prispio?

- Jest - odgovori Wiking - ali vae vijesti to ste ih slali u ovo etrnaest dana o

kretanju francuskih eta posve se razlikuju od vijesti to ih je javio - Siegfrid!

Doavola! pomisli Bojan. To je, dakle, taj Siegfrid to je bio ubiljeen na

VValdmannovoj knjizi. Ali gdje se taj nalazi?

Pritom je napeto pazio to e odgovoriti Valido iz Nice.

- Onda njegove vijesti nisu ispravne - slijedio je odgovor. - Drim da on nema

takvih vrela kao ja!

- Vidjet emo - odvrati Wiking. - Osado putuje, obavijestite Siegfrida.

Opet Siegfrid! Kako e ga obavijestiti? Sad se opet upleo taj Siegfrid. To je posve

oito ime pijuna to smo ga nali na znanstvenom djelu u Waldmannovoj knjiici!

Kako umiju ovi ljudi da sakrivaju svoje tajne! Ova mu misao preleti mozgom, a

istodobno pristupi k Wikingu i ree mu:

- Molim vas, pitajte ga kako je ispao Thomasov sprovod i da li je pokopan kako

treba.

29

Ovo je pitanje imalo da bude Validu ugovoreni znak da se na otoku nita ne zna o

njihovoj varci.

Bojan je napokon bio uvjeren da Wiking i ne sluti s kime to brzojavlja.

- Sve je dobro ispalo - veselio se u svojoj dui Bojan.

On se je s Validom dogovorio da se nee Wikingu odazvati dotle dok napokon

nee biti prisiljeni vjerovati da je stroj pokvaren, a jer nitko nee moi da pronae

pogreku, koje nema, napokon e zamoliti Bojana da on pregleda stroj i tako e on

doi u blizinu stroja i prisustvovati brzojavljanju i sporazumiti se s Validom putem

samog Wikinga.

- Dakle je sve u redu? - zapita ponovno Bojan Wikinga. - Stroj funkcionira kako

treba?

- Jest - odgovori ovaj.

I obojica ostavie brzojavnu postaju.

Samo jedno je Bojana zabrinulo. Saznao je da postoji taj Siegfrid. inilo mu se je

da taj Siegfrid vri slubu kod drugoga kabela, ali gdje? Zar opet u Francuskoj? inilo

mu se da bi to moglo biti opasno te izdati njegovu varku. Bave se s ovim mislima,

stigne opet u svoju radionu. Wiking ga je pratio i najednom pone on govoriti Bojanu

povjerljivim glasom:

- Vi ste ovdje jo uvijek prisilni radnik. Kad biste nastojali stei povjerenje Vilima

Osada, mogli biste zamijeniti Thomasa, a to bi znailo da biste dobili potpunu

slobodu kretanja po otoku, a uz to dobivali odlina beriva. Ali, dakako, trebali biste se

pokazati dostojni povjerenja.

- Prije u pronai put do Marsa negoli do povjerenja Vilima Osada, meutim u

raditi.

- Samo to je put do povjerenja - odvrati Wiking i onda ostavi Bojana nasamu.

Jedva se je ovaj preodjenuo u svoju radniku bluzu, kad se u radioni pojavi Ferica

mrk, utuen i smrvljen.

- Izgleda kao pile kad ga ofure vrelom vodom - ree Bojan.

- Ti si me ofurio! Ve sam mislio: gle, lopova, on je odletio s otoka aeroplanom,

zadavit e Thomasa, a onda se spustiti na kopno, a mene sirota ostaviti na cjedilu.

Upravo je strano! Zar u tu potratiti svoju mladost, bez vina, prijatelja, kavane i bez

puca?

- Ako je to sve rad ega eli slobodu, onda nisi zasluio nego da ovdje

isplesnjivi.

- Neu imati kad isplesnjiviti jer u sigurno prije poluditi. Znaj, u toj pilji imade

pravih strahota!

- Strahota? - sa zanimanjem e Bojan. - Zar si togod neobina vidio?

- Vidio nisam, ali uo sam. Spavam u nekakvoj luknji ispred Osadove odaje i

30

svaku no ujem neke strane muke glasove, kao da dolaze ispod zemlje. Kao da

zavija zvijer ili ovjek. Jedva usne, a ono opet dolazi kroz peine kao da negdje avli

nateu ivog ovjeka na kri.

- Nisi nikoga o tom togod zapitao?

- Pitao sam svog kolegu lakaja Servusa. On mi se glupo nasmijao i odvratio:

Kakvi su to glasovi? To je pjesma uspavanka naem gospodaru. Kad onaj dolje ne bi

imao rad ta zavijati, ne bi moj gospodar mogao da usne!

- Onaj dolje? A nisi li ga pitao tko?

- Jesam. Podmukli lakaj ree mi: Brinite se vi za svoj posao, a onaj dolje jest moja

briga.

- Moda bi ipak mogao to poblie saznati od svoga kolege! Bedast nisi, ve samo

lijen, ali pokuaj ga ispitivati.

- Bilo bi bolje da se brine za nas kako emo odavle, nego za nekog treeg, o

kome ne zna ni je li ovjek ili ivotinja.

Bojan se zamisli, dok je Ferica zurio preda se desperatnim pogledom.

- Dakle, nema nikakove nade da emo to prije iz ove tamnice na svjetlo dana?

- Zasad nema. Ali reci mi, zar se nije nita nova desilo dok sam ja bio odsutan?

- Nita nova? Valjda zna to je sa Zoranom.

- S njom? to to?

- Pa zar ti nisu rekli?

- Nisu mi nita rekli - odgovori Bojan pritajenim glasom. - to je s njome?

- Pa to da umire.

- Umire - ponovi Bojan skoiv u vis. - Kako, zato? Tko ti to ree?

- uo sam od Servusa, kojemu uvijek rastu zazubice za njom. Rekao mi je da

Zorana nee da prima hranu i hoe da se ubije gladom. Pa napokon, to joj drugo

preostaje kad se je dala zavesti od toga vabe Riegela! I mi smo dospjeli ovamo samo

rad nje!

- Hoe da se ubije gladom? - govorae Bojan. - Dakle su me Wiking i Osado

prevarili?

- Oni nita i ne znadu, jer barunica to pred svima taji.

- Otkuda to zna?

- Servus mi je rekao da mu je barunica zabranila o tom govoriti Riegelu, Wikingu

i Osadu.

- Gdje je barunica?

- Valjda nee da me oda?

- Pokai mi njezinu odaju, i to odmah - povienim e glasom Bojan - ili u ti

prebiti vrat.

- Ali sam glup to sam ti to govorio!

31

Bojan istri u hodnik i povue za sobom Fericu koji je hoe- nee morao Bojana

otpratiti do baruniine odaje, a onda kad mu je pokazao ulaz pobjegne.

Bojan ue k barunici. Ona je sjedila na divanu i obim rukama drala Riegelovu

ruku te mu neto govorila, dok je on stajao hladno oborivi glavu. Oboje se iznenadie

kad su opazili Bojana.

- Kako ste se drznuli unii? - ljutito e barunica.

- to se to dogaa sa Zoranom? - Bojanov je glas zvuio zapovijedajui, to je

Riegela oito iznenadilo, pa je pogledao as barunicu i opet Bojana, ije su oi gledale

prijetei.

Barunica je shvatila tu prijetnju i zamoli Riegela da izae. On poslua utei, a

Bojan upre u lijepu enu bijesni pogled.

- Tko vam je o njoj govorio?

- To je svejedno, ali ja hou da govorim s njom, i to smjesta.

- Sada nije mogue.

- Ako nije mogue da govorim s njome po vama, onda u se obratiti na gospodina

Wikinga ili samoga gospodina Osada. Oni sigurno nemaju uzroka da se Zorane, koja

im je tako dragocjeni taoc, rijee!

- Vae rijei zvue kao sumnja. Ja nisam kriva to ona otklanja hranu, a jo manje

znam s kojeg razloga to ini.

- Zato ste to zatajili Wikingu i Osadu?

- Jer me je ona sama zamolila.

- elim to uti iz njezinih ustiju.

- Priekajte do veera.

- Ni aska neu da ekam.

Barunica se nala u kripcu, uzme klju, pa se zajedno s Bojanom uputi u hodnik.

Kad su stigli pred Zoranina vrata, ree barunica vojniku koji je tamo straio da je

Bojan dobio dozvolu unii. I ona mu sama otvori vrata.

Bojan nae Zoranu gdje lei na divanu blijeda i suha kao mrtva.

Kad ju je ugledao, neto ga sapelo u grudima te u prvi mah nije mogao

progovoriti. Ona ga je gledala ugaslim oima.

- Zorano - usklikne on sagnuv se k njoj - to je to zaboga s vama? to su vam

uinili?

Njezine suhe blijede usne polako se rastvore:

- Nita!

- Ne, ne to nije istina - nastavi on, uhvativ njezinu suhu malu ruku. - Govorite,

recite mi, iskaite svome prijatelju sve, molim vas, vi ste mi duni rei.

Zorana je utila i gledala ga velikim upalim oima. Ova ga je utnja ubijala i on

neustrpljivim strahom ponovi:

32

- Zorano, govorite za ime Boje, recite, pa makar bilo najgore, tko vam je to

uinio naao? Ili vam je zadao boli Riegel? Ili se je to drugo desilo?

Kad je izrekao Riegelovo ime, u njezinim oima kao da se je neto ukoilo i u nje

zurilo kao iljak.

- Govorite - nastavi on - bilo to mu drago, ja u sve razumjeti. Je li mogue da vi

sami hoete da umrete?

-Da!

Ova rije pala mu je na srce kao olovo i od udarca toga sav je zadrhtao.

- Zato, Zorano? Tko vam je to skrivio? Zar Riegel?

Njezino se lice smrkne i ona odgovori mranim i neto reskim glasom:

-Ne!

- to se, dakle, desilo? Govorite, ne muite me!

Nekoliko asova ona je gledala u njega prodiruim pogledom, koji mu je bio

nekako stran i neprijatan. Napokon stade govoriti:

- Vi ste poli da bombama ruite gradove i ubijate ljude, da sluite Vilimu Osadu!

- Tko vam to ree? - upita on, premda mu se inilo da to nije u nikakovoj vezi s

njezinim samoubojstvenim nakanama.

- Rekla mi je barunica da to inite radi mene, taoca!

Odmah se dosjetio da je barunica oito htjela u Zorani probuditi neki osjeaj za

njega, pa joj je to priopila, ali u kakvoj bi to vezi bilo s njezinom samoubojstvenom

nakanom? On ju htjede da zapita razjanjenje, kadli ona podigne k njemu oi i

nastavi:

- Vi ste se pokorili Vilimu Osadu da prolijevate krv onih koji hoe da oslobode

nesretne potlaene narode.

- Meu ovima jest i domovina moja i - vaa. Tamo dolje na jugu u zagrljaju

plavog mora eka na osloboditelja, a vi mu palite gradove njegove, jer treba da spasite

taoca - mene! Nee vas vie vezati dunost da spasavate taoca - kad ga vie nee biti!

ja u umrijeti, vi neete imati taoca i neete pomagati Osadu! Kad sretnete Valida,

recite mu da ga pozdravljam...

Ona sklopi oi, lice joj bude jo bljee, kao da ga je pomilovala smrt.

- Zorano! - usklikne Bojan oajno, uhvati je ispod vrata, podigne joj glavu i

prodrma ju kao da silom hoe da u njoj probudi ivot. Ali ona ostade nepomina,

mirna, nijema...

- Zorano! Vi ste se prevarili, Zorano! Pogledajte me, rei u vam sve, otvorite oi,

samo asak, da vam kaem... o Boe!

Hladni mu znoj izbio po elu i uas proe mu itavim biem. Opet uhvati njezinu

glavu i drhtajuim glasom zavapi:

- Zorano, pogledajte svog vjernog prijatelja, ujte me!

33

I opet nita. Ona lei kao da joj je dua ostavila tijelo.

Prestravljen gledae Bojan nepomino mrtvako lice. Hladnimlaz proe mu

tijelom kod pomisli da je mrtva.

Onda se obazre kao da od nekoga trai pomo i spazi na malom stoliu vode.

Uzme au s vodom i baci joj u lice! Ovo ju trgne iz nesvjestice. On se spusti kraj nje

na koljena, uhvati joj opet glavu, a blijeda mu usta aptahu:

- Zorano, ujte me, sve to je la. Sve je tek varka, ja nisam poao da palim

gradove, sve je to prividno... Ove ju rijei trgnue kao as prije hladna voda i njezine

se oi raire. U njima je lealo veliko napeto pitanje.

- Razumijete li, Zorano? Sve je tek prividno...

- Prividno? - opetovae ona kao u snu.

- Jest, samo prividno. Ono i nisu bile prave bombe. Tek sam ih zgotovio da mogu

sve prevariti i sastati se s Validom te pronai kabel o kojem ste mi vi govorili. I ja sam

ga naao, ujete, samo onda, ako vi ivite, ako ste vi moj taoc, vjerovat e mi Osado,

samo onda moi u da oslobodim Salvadora. Samo onda u moda da unitim

razbojnika svijeta.

Drei njezinu glavu i nehotice ju je privinuo posve blizu svojim grudima, a

njegove su rijei zvuile njeno i toplo, kao da joj govori najslae priznanje svoje

ljubavi.

Leei i gledei nepomino u njega kao da je ponavljala u svojim mislima sve to je

govorio, pa onda upita:

- Je li to sve istina?

- Kunem se onim to mi je najsvetije...

Mislio je svoju ljubav, ali se je nije dotakao rijeju. Ona je jo uvijek oito

ponavljala njegove rijei u svojim mislima, a onda nastavila pitati:

- Ne rekoste li da ste sve to uinili da se sretnete s Validom?

- Jest, ja sam se s njime sreo i on vam alje pozdrave svoje i moli vas da ustrajete i

da sluate moje savjete, da mi pomognete podrovati Osadove peine i pomoi

osloboditelju potlaene i zarobljene domovine nae! Ako vas nestane, Zorano, onda je

sve propalo!

Rije mu je drhtala, usta mu se stegnula, oi ovlaile priguiv osjeaj to mu je

muklo zatutnjio grudima.

- Zato bi onda sve propalo? - tiho e ona.

- Jer... Osado misli... jer on dri...

Na ustima mu je lebdila rije da vas ljubim, ali se nije usudio da je izree.

Traei izraz kojim bi obaao tu rije, zapinjao je i opet nastavio:

- Osado je uvjeren, naime, da u ja sve uiniti rad vas... i pustit e me da opet

idem s otoka uvjeren da u paliti i unitavati i vratiti se rad vas. I dok on to misli, moi

34

u da radim za nas, za Valida i domovinu nau.

I oi su joj bivale sve vee, zjenica se je proila, ivot je u njima zatinjao kao iskra

pod hladnim pepelom.

- A Valido sve to znade i on tako to eli?

- Da, on znade i eli - uvjerljivo e on, dok je svaki kucaj njegova srca dovikivao:

I ja to elim, ljubav moja to eli. Ali njegova su usta govorila drugo.

- Dobra moja prijateljice, hoete li ivjeti i pomoi naoj velikoj misli?

asak utnje prepune strepnje, a onda pade u nju kao svijetla zraka u tami jedna

tiha blaga rije:

- Hou!

Bojan naas zaboravi sve i obuze ga uvstvo da je poljubi u blijedo upalo lice, to je

sada bilo upravo narueno, da je poljubi u usta to su izgubila sav svoj ar, ali on ih

nije nikada tako eznuo dotai kao ovaj as kad je izrekla rije koja je znaila da e

ona opet ivjeti, da e je on moi vidjeti, osjeati. I ve je spustio svoje lice posve blizu

k njezinom, ali se u isti tren trgne. Usta njegova nisu se dotakla njezinih, ali su ga

izljubile njegove ovlaene oi pogledima u kojima je ovaj as bilo ispisano sve to je

snivalo u njegovom srcu.

Polako spusti njezinu glavu na jastuk, ekajui to li e kazati. Ali usta njezina ne

rekoe nita, samo oi njezine govorile su neto nerazumljiva i nejasna. I gledajui ga

ovako, nastavi tihim slabim glasom:

- Dakle, sve je tek prividno. Vi Osada varate? Vi ete mu oteti Salvadora?

Razruiti njegovu kovanicu oruja, slomiti njegovu mo i pomoi da kraljevna juga

zasjedne prijestolje svoje domovine, kako ste mi to jednom obeali za proljetne veeri

na terasi... Sjeate li se?

U tom asu osjeti on kao da mu se je neto otkinulo od njegovih grudiju, a na

ustima mu zadrhtala rije poput tihe bolne pritajene melodije:

- Kad biste vi slutili kako se sjeam one veeri!

Ona sklopi oi, a on ju gleda i osjea da je izgubio vlast nad svojim srcem.

- Za ime Boje, doite, otkrit e vas, a onda se neete moi vie s njome sastajati.

Bojan se prene. Pred njim je stajala barunica uzbuena i zabrinuta. To ga osvijesti,

pa ree barunici:

- Treba da joj poaljete lijenika i hranu, ona e ju uzeti.

Na baruniinom licu se je vidjelo da bi joj bilo drae da Zorana umre, pa da se tako

rijei opasne suparnice, ali se je bojala da bi ju Bojan mogao iz osvete odati Wikingu

da mu je davala prilike s njome se sastajati. I ona se pokori.

- Dobro, uinit u sve to hoete, samo iziite to bre, da vas ne bi ovdje nali.

Meutim se on povrati k Zorani, pa joj tiho ree:

- Moram otii, ali poslat u vam lijenika i hrane. I vi ete sve to primiti i

35

popraviti se. Jel da hoete?

- Hou - odvrati ona tiho.

- A ja u vas opet vidjeti, da se sporazumimo to nam valja raditi.

- Dobro.

Ova rije potvrdila je Bojanu da su potpunoma suglasni i on uzme njezinu malu

ruku i poljubi je toplo.

Kad je izaao, ree barunici:

- Ostat u ovdje u hodniku i priekati lijenika.

Ona je razumjela da je to prijetnja ako ne bi ispunila obeanje i brzo obea da e

smjesta priopiti Zoraninu bolest Wikingu i uiniti sve da ona opet ozdravi.

Bojan se sakrije u dubinu polumranog hodnika, a za etvrt sata vidio je kako

ulaze k Zorani Osadov lijenik i Wiking, a iza njih nosila je baruniina sobarica tople

juhe i neke okrjepe u boci. Razbuene due vrati se Bojan u svoju radionu, baci se na

stolac i podboi glavu. Ono to se je netom zbilo potreslo mu je itavu duu. U

nekoliko asaka on je Zoranu vidio u naruaju smrti, osjetio svu strahotu pomisli da je

mrtva i tek onda vidio koliko je zapravo ljubi. Jo sad drhtala mu je dua od netom

preivjelog dogaaja koji je probudio njegove silom svladavane osjeaje. Tek sada je

mogao da razmilja o svemu to se je zbilo i shvatio da se je desilo neto velika i

nenadana.

Ona je htjela da umre zato da Osada lii taoca. Ona je htjela umrijeti za ideju

osloboenja, da Osadu, tom bijelom ljudoderu, istrgne iz ruku mo nad mojim

djelima. A ja sam jednom mogao da posumnjam da je ona izdala Validove tajne ifre!

Zorana mu se je u tom asu priinila junakinjom, priinila mu se uzvienom i sada

ju je ljubio dvostruko.

itavu je no probdio i u mislima neprestano gledao kako ona lei slaba, blijeda,

napola mrtva i kako ga gleda zagonetnim, njemu nerazumljivim pogledima...

Kad je drugi dan doao k njemu Wiking, naao ga je gdje lei na postelji i ne radi.

- Nemojte se uditi - ree mu Bojan - to besposlim. Nemiran sam, neprestano

me mue misli. Dajte mi da vidim Zoranu.

Wiking ga omjeri svojim sivim ledenim oima, pa onda odvrati:

- Ona je bolesna. Nitko nije o tom nita znao do juer, ali jamim vam da e se

brzo oporaviti.

Bojan je ustao, pristupio k Wikingu te mu ozbiljno ree:

- Gospodine Wiking, ja sam spreman da radim dan i no, da vam pruim sve

svoje znanje i svu svoju snagu, ali hou da znam kako je mome taocu i elim je svaki

tjedan jedanput vidjeti i od nje uti kako s njome postupate. To e mi dati snage i

volje za rad.

- Ako nam doskora pokaete kakav rezultat vaeg rada, onda e se vaoj elji

36

udovoljiti.

Od toga dana nalazio je Wiking Bojana neprestano u nekom poslu. Dnevno ga je

posjeivao i s njime raspravljao, kad mu jednog dana dovede u radionu Zoranu.

Bojan se preseneti, krv mu poleti u lice.

Wiking je to dobro opazio, ustima mu zasja zadovoljni smijeak, koji kao da je

govorio:

Po njoj te imamo posve u akama, moj mladiu!

Na zapovijed Wikingovu morao je Bojan govoriti sa Zoranom na francuskom

jeziku i oni izmijenie obine rijei o njezinom zdravlju i ivotu u zatoenju, a onda je

Wiking opet povede unatrag u njezinu odaju.

Dva tjedna iza toga saopi Bojan Wikingu:

- Evo nove bombe, ova mora da zapali itav jedan grad. Pustite me da izvedem

pokus s aeroplana.

- Nemamo na otoku pilota osim mene - odvrati Wiking - a ja ne mogu da ga

ostavim. Priekajte dok se vrati Osado.

- Upravljat u strojem posve sam - odvrati Bojan. - Vi ste mi rekli da je rad jedini

put do vaeg povjerenja. Dajte mi, dakle, da radim. Ako sam se vratio prije tri tjedna,

vratit u se i sad i uvijek dok je Zorana mojim taocem. Uostalom, vi to najbolje

osjeate.

Wiking je asak razmiljao, a onda zapita:

- Kad elite otputovati?

- Danas poslijepodne.

- Dakle, putujete.

U dva sata popodne digao se Bojan opet svojom krilaticom i ostavi otok.

Letio je ravno u Nicu i stigao tamo pod veer. Njegov je stroj nosio sve propise

francuskih vojnih aeroplana, tako se je mogao spustiti na uzletitu, odakle je ravno

otiao u Nicu, k Validu. Njihov je sastanak bio vanredno srdaan i veseo.

- Doao sam, dakle, da izvedemo drugu nau varku. Jeste li sve pripremili?

- Jesmo. rtvovali smo jedan mali gradi blizu fronte. Ispraznili ga, smjestili

onamo neto municije i tono ugovorili s naim pouzdanikom da grad zapali i

proizvede eksploziju im mu mi brzojavimo.

- Dakle, brzojavite - odluno e Bojan - da se grad zapali jo ove noi.

Valido poe k telefonu, gdje se sporazumi sa svojim vojnikim saveznicima, dok je

Bojan sjeo i napisao za novine ovu vijest:

Jedan neprijateljski pilot doletio je neopaen nad frontu i bacio neku jo dosad

nevienu bombu, koja je zapalila itav grad i digla u zrak jedno veliko spremite

francuske municije. Aeroplan je letio u velikoj visini a da nitko nije uo nikakova

tropota. Doletio je kao avo, tiho i neujno, poinio strana razaranja i tete, a onda

37

izniknuo.

Ova je vijest odmah poslana u parike novine, a nakon toga sjednu se Valido i

Bojan da si ispriaju to se je sve u ova tri tjedna zbilo.

Kad je Bojan Validu saopio kako se je Zorana htjela ubiti gladom da Osada lii

vlasti nad Bojanom i da mu oduzme taoca, prosijevnula je Validovo lice neka neviena

radost.

- Ne osjeate li - ree Valido radosnim glasom - da smo se strano prevarili

sumnjajui u Zoraninu po