Mali kršćanski leksikon

ABRAHAM – otac je uzvišen, praotac hebrejskog naroda, on je praotac naše vjere (monoteizma).U ikonografiji se prikazuje kao sjedi starac s bradom i dugom kosom.

Bog se objavio Abrahamu i pozvao ga da napusti svoj rodni kraj (Ur Kaldejski). Tada je Abrahamu bilo 75 godina. Od tada Abraham živi nomadskim životom. Bio je izuzetno bogat. Nomadski ga je život doveo u Kanaan (današnja Palestina). Žena mu je bila nerotkinja (Sara), a sluškinja mu je bila Egipćanka Hagara. Biblija spominje i bratića mu Lota. Božje obećanje Abrahamu je bilo da će mu dati brojno potomstvo «kao zvijezde na nebu», što je Abrahamu bilo neshvatljivo (zbog životne dobi). Međutim, Božje se obećanje ispunilo: Abraham je dobio sina i dao mu ime Izak. Zaista od Izaka se raširilo Abrahamovo potomstvo (Izraelci) koje je dospjelo u Egipat, u ropstvo, ali se Bog i tu pokazao kao onaj koji spašava.

ADAM – prema Bibliji to je prvi čovjek kojega je Bog stvorio. Uz njega je stvorio (od Adamova rebra) Evu. Njih dvoje su, po Božjoj namisli, postali jedno, punina stvaranja i nauma Božjega u stvaranju čovjeka. Dao im je zadatak: ploditi se i množiti i napučiti zemlju. Adam umire u dubokoj starosti. Postoji legenda vezana uz Adama: kad je bio na smrti, sin mu Set stavlja u usta tri sjemenke sa stabla spoznaje dobra i zla. Iz tih sjemenki je izraslo stablo od kojeg je kasnije načinjen Isusov križ.

ADORACIJA – lat. klanjanje. To je vanjski znak poštovanja prema Bogu. Najčešći oblik adoracije je klečanje na oba koljena pred križem ili Presvetom euharistijom. Poznato je 40-satno klečanje u Velikog tjedna – promatranje Kristove Muke.

ADVENAT – lat. iščekivanje dolaska – to je vrijeme u liturgijskom kalendaru pred Božić. Njime započinje nova crkvena godina. Traje 4 tjedna. Tada se vjernici pripremaju na svečani doček Isusova rođenja. To je vrijeme pokore i odricanja kako bi proslava Božića odjeknula u svoj svojoj slavi. Došašće je na Istoku uvedeno u 4. stoljeću a na Zapadu u 7. Početak adventa je nedjelja najbliža blagdanu sv. Andrije (30. studenoga).

AGAPE – grč. ljubav – kršćanska ljubav, oslobođena putenosti. Agape označava i kršćansko objedovanje koje se obavljalo kao uvod u euharistijsko slavlje ( po uzoru na Kristovu posljednju večeru). U 4. stoljeću su Agape zabranjene zbog neprikladnih pojava na njima (sabor u Kartagi i Laodiceji). Nakon te zabrane, običaj Agape-a se prenio na groblja, da bi kasnije bio potpuni napušten.

ALBA – lat. bijela – označava bijelu haljinu koju svećenik oblači za misu. Dopire do gležnjeva. Ona predstavlja haljinu u koju je Herod dao obući Isusa da mu se naruga. Alba je simbol čistoće, nevinosti i vječne radosti onih koji su otkupljeni Kristovom krvlju. U srednjem vijeku se alba ukrašavala raznim vezovima na rukavima, na dnu i na prsima – simbolika 5 rana Isusovih.

ALFA i OMEGA – prvo i zadnje slovo grčkog alfabeta. Time se označuje Isus Krist kao početak i kraj svega. U njemu jesmo i u njemu umiremo.

ALELUJA – heb. hvalite Jahvu – Ovo je poklik radosti i zahvalnosti Židova za oslobođenje iz Egipta. Taj izraz se vrlo često ubacivao kao poklik u židovskoj liturgiji. Kasnije se prenio i na kršćanstvo. U počecima kršćanstva se upotrebljavao samo na velike blagdane, a kasnije se uvrstio u usklik prije čitanja Evanđelja u liturgiji. Posebno se svečano pjeva na Uskrs.

AMBON – grč. trbušasta ploha, štit; drugo značenje je: «snažno govoriti», govornica – to je povišeno mjesto odakle se čita Riječ Božja na kršćanskim sastancima.

AMEN – heb. neka bude tako – U SZ formula kojom narod prihvaća i izriče svoju suglasnost s onim što se reklo. I danas ima isto značenje: puk, nakon molitvi ili duhovnih nagovora, odgovara kako se slaže s onim što je izrečeno.

AMPULA – lat. posudica – označava posudice od stakla ili metala, raznih oblika, za čuvanje dragocjenih tekućina (voda i vino) koje se upotrebljavaju na sv. Misi. Osim toga posudice za sveto ulje, kao i za čuvanje zemlje sa svetih mjesta ili pak nešto drugo,… se nazivaju ovim imenom.

ANAFORA – grč. podizanje ili prinos – označava svečanu euharistijsku molitvu (kanon). Dio kanona koji je promjenjiv se zove predslovlje. U Zapadnoj liturgiji su u uporabi 4 kanona (anafore), a predslovlja ima više, ovisno o blagdanima i prigodama.

ANAMNEZA – grč. sjećanje – to su molitve koje se mole nakon pretvorbe u misi, a izriču sjećanje na djela Božja koja je on učinio za spas čovjeka (djelo otkupljenja) i molitva da ova žrtva (Euharistija) bude njemu ugodna a nama na spasenje. Anamneza završava doksologijom (hvalom) Presvetom Trojstvu (Po Kristu i s Kristom i u Kristu…).

ANĐEO – grč. vjesnik – Anđeli su nevidljiva bića. Oni se klanjaju i služe Bogu, a nekada su i vjesnici Božje objave ljudima (opomena, savjet, pouka,…). Oni imaju oblik ljudski, često s krilima. Najpoznatiji su: Mihael – Mihovil – «Tko je kao Bog» je vojskovođa nebeske vojske i pobjednik nad Luciferom; Gabriel – «junak Božji» je Božji glasonoša ljudima. On naviješta rođenje Isusovo i Rafael – «Bog je ozdravio» je pratilac ljudi koji čuva od bolesti. Rafael u ruci ima posudicu u kojoj je lijek.

ANTIFONA – grč. prema – pripjev koji se pjeva između pojedinih stihova. Antofonom se naglašava sadržaj psalma. Ona se upotrebljava i u molitvama (početak i kraj) kao prigodni stih nabijen religioznim sadržajem. Drugi naziv za ovu riječ možemo uzeti «usklik» koji je duži od dvije-tri riječi.

APOKALIPSA – grč. otkrivenje – posljednja knjiga NZ. Autorstvo te knjige pripada sv. Ivanu, apostolu i evanđelistu. Nastala je za vrijeme njegova progonstva na otok Patmos, a izražava viziju Novoga neba i Nove zemlje. Apokalipsa je jedina knjiga NZ proročkog karaktera.

APOSTATA – grč. odmetnik – tako se naziva čovjeka koji svjesno i javno odbaci kršćanstvo. U srednjem vijeku, apostate se kažnjavaju smrću. Ovaj se naziv rabi i za svećenike koji napuste služnu.

APOSTOL – grč. poslanik – ovo je naziv 12-orice Isusovih učenika koje je on ovlastio propovijedati Evanđelje i činiti znamenje u njegovo ime. Apostole nasljeđuju biskupi. U današnjem značenju riječi, apostoli su svećenici (navjestitelji Radosne vijesti). Imena 12-orice apostola: Šimun (zvani Petar), brat mu Andrija, Jakov Zebedejev (stariji) i brat mu Ivan, Filip i Bartolomej, Toma, Matej (carinik), Jakov (mlađi) Alfejev, Juda (Tadej), Šimun (Kananej) i Juda (Iškariotski) koji se objesio, a na njegovo mjesto kockom bi izabran Matija (čestit muž).

APSIDA – grč. spoj, svod, prigradnja – polukružni završetak crkava gdje sjedi predvoditelj euharistijskog slavlja. U tom se dijelu nalazi oltar.

AUREOLA – lat. mala zlatna kruna, svetokrug – se nalazi oko glave božanskih ili svetih osoba. Time se ističe njihovo dostojanstvo i razlika od običnih smrtnika. Na Istoku je prevladavao kvadratasti oblik aureole – oznaka za zemaljsko i okrugli – za božansko. Zapad je prihvatio okrugli oblik.

Povratak na vrh – klikni ovdje B

BAAL – vidi HADAD

BABILONSKA KULA – dovršenje gradnje visoke kule (simbol ljudske oholosti) je želja ljudi biti kao Bog, uzdići se do neba. Bog takvo ponašanje kažnjava brkanjem jezika (međusobno se nisu mogli razumjeti, pa su se razišli po svijetu). Ovo je slika kako čovjek bez Boga ne može biti u skladu s drugim ljudima i pomutnje koja iz toga proizlazi. Kao antitetika «Kule babilonske» je propovijed apostola nakon silaska Duha Svetoga, kad su svi ljudi okupljeni oko apostola razumijevali njihov govor (a bili su s različitih jezičnih područja).

BAKLJA – ili zublja – jedan je od znakova Judine izdaje i Kristove muke. Nekada je i Kristovo rođenje obilježeno svjetlima baklje – On je svjetlo donio na ovaj svijet. Baklja označava i svece koji raznose svjetlo vjere po svijetu, ali i muku koju su podnosili na lomačama radi vjere. Pas s bakljom u ustima označava sv. Dominika.

BIČ – je jedan od znakova Kristove muke. Čest se prikazuje zajedno sa stupom za kojega je Krist bio privezan za vrijeme bičevanja.. Bič uz sveca označava njegov pokornički život.

BAZILIKA – grč. kraljevska dvorana, sudnica, tržnica – u antici je to javna zgrada pravokutnog oblika s trijemom i polukružnim čelom. Dolaskom kršćanstva, bazilike uzimaju značenje velike crkve. Obično su bile trobrodne ili peterobrodne.. Danas se ovim imenom nazivaju posebno važne crkve (starost ili veličina ili pak koja druga izuzetnost). Posebno značajne bazilike u su: Sveti. Ivan Lateranski (majka svih crkava) u Rimu, Sveti Petar u Vatikanu (sjedište zapadnog patrijarhata), Sveti Pavao izvan zidina i Santa Marija Maggiore – sveta Marija Velika.

BEATIFIKACIJA – lat. proglašenje blaženim – svečani čin kojim papa proglašava ili odobrava javno štovanje osobe koja je umrla na glasu svetosti.

BENEDIKTINCI – lat. Ordo sancti Benedicti, OSB – red svetog Benedikta. Najstariji samostanski red u Zapadnoj crkvi. Osnovao ga je sv. Benedikt 528. godine u Monte Cassinu, odakle se ubrzo raširio po cijeloj Evropi. Uz tri uobičajena zavjeta imaju i četvrti stabilitas loci «stabilnost mjesta», tj. da će cijeli život živjeti u jednom samostanu. Osnovno im je načelo Ora et labora «Moli i radi». Time je Benedikt htio od lutajućih pustinjaka stvoriti aktivne članove društva. Njihovi se samostani zovu opatije, na čelu kojih je opat. Svaka je opatija samostalna. U naše su krajeve došli vrlo rano. Najstariji njihov samostan u Hrvatskoj je onaj u Rižinicama kod Solina, kojeg je osnovao knez Trpimir 852. godine. Od 15. st. počinju opadati, a zadržalo se samo nekoliko njihovih samostana u Dubrovačkoj Republici, no i oni propadaju propašću Republike. Odijelo im je crne boje, a sastoji se od habita, škapulara, kukuljice i plašta.

BEZGREŠNO ZAČEĆE – je nauk katoličke crkve po kojem je Marija izuzeta od Istočnoga grijeha i to od časa kada je ona začeta. To se smatra povlasticom buduće Majke Kristove. Kult Bezgrešnog začeća raste u doba gotike (a papa to potvrđuje 1477. godine). Zapovjednim blagdanom postaje 1644. godine u Španjolskoj, a godine 1708. i u općoj crkvi. Istina vjere (dogma) postaje 1854. godine. Danas se slika Bezgrešnog začeća prikazuje u liku Gospe Lourdske – to je stojeći lik Djevice na blistavu oblaku, ruku sklopljenim na prsima, u bijeloj haljini s modrim pojasom i s krunicom za pojasom.

BIJELO – Odavno se bijela boja smatra bojom nevinosti duše, čistoće života. O tome nalazimo nekoliko primjera u Bibliji («Operi me i bit ću bjelji od snijega» - Ps 51,9; Krist je u preobraženju dobio haljine «bijele poput svjetla» - Mt17,2). Krist je uvijek obučen u bjelinu nakon uskrsnuća. Bijela boja haljina Bl. Dj. Marije označava njezinu čistoću i nevinost. U ranom kršćanstvu svećenici su nosili bijele haljine, što se danas zadržalo samo u liturgiji. Na krštenju, prvoj pričesti, krizmi, vjenčanju… prevladava bijela boja.

Simbolika je uvijek ista: sakramentu pristupamo čiste duše (nevino).

BISKUP – grč. episkopos – nadzornik, nadglednik, a latinski naziv je pontifex. Najviši stupanj svećeničkog reda. On je duhovni poglavar crkve na određenom teritoriju (biskupija), a više biskupija tvore provinciju zvanu nadbiskupija kojoj je na čelu nadbiskup. Nadbiskupu podređeni biskupi se zovu sufragani. U ranom kršćanstvu biskupe bira lokalna crkvena zajednica, a papa ih potvrđuje. Od 112. stoljeća biskupe imenuje papa osobno na temelju tajno prikupljenih podataka. Biskup je, u vlasti, potpuno ovisan o papi (hijerarhija crkve).

BLAGOSLOV – pojam je višeznačan. U SZ je bio običaj da otac na samrti doziva i blagoslivlja svoju djecu (za plodnost i brojno potomstvo); za pobjedu nad neprijateljem,… da održi materijalno obilje. Taj događaj je popraćen vanjskim gestama ruku. Kršćanstvo je preuzelo blagoslov iz SZ, ali u duhovnom smislu: zazivanje Božje moći na nekoga ili nešto. Vanjski znak kršćanskog blagoslova je križ na onom što se ili tko se blagoslivlja. Nekada se blagoslov daje blagoslovljenom vodom. Ovaj blagoslov je uvijek u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

BLAŽENIK – lat. beatus – Osoba koja se za života istakla u kršćanskim krepostima (vjera, ufanje, ljubav, pravednost, velikodušnost,…) i umrla na glasu svetosti. Blažen je i onaj tko u životu čini dobra djela, pa već ovdje osjeća dar blagoslova Božjega. Usporedi pojam Beatifikacija.

BOG – praslavenska riječ koja je, možda, pozajmljena iz iranskog jezika, a znači obilje, blagostanje, udio, onaj koji dijeli bogatstvo…On je u biti apsolutni duh, nevidljiv. Zbog toga je, od Židova i kršćana u ranim stoljećima, bilo zabranjeno njegovo uobličavanje (crtanje ili pravljenje kipova) u antropomorfnom liku. Prikaz Krista je ipak bio dozvoljen u ljudskom obličju (bogočovjek). Bog Otac se prikazuje u kasnijim stoljećima kršćanstva u likovima koji simboliziraju njegovo djelovanje (Božja ruka). U 14. i 15. stoljeću ga se prikazuje kao sijedog, bradatog i časnog starca, nebeskog cara koji u ruci drži zemaljsku kuglu. S Michelangelom Bog dobiva drugačiju dimenziju: on je poput ratnika, heroja koji lebdi u zraku ili oblacima.

BOGORODICA – Sveta Marija, Gospa – Ona koja je rodila Boga (Isusa). U Evanđelju imamo vrlo malo podataka o Mariji, ali je pobožnost prema njoj vrlo raširena. U ikonografiji je Bogorodica obogaćena mnoštvom motiva koji potječu iz Evanđelja ili pak apokrifnih spisa. Postoje 4 dogme vezane uz Gospu: Majka Božja, Djevica, Bezgrešno začeta i Uznesena na nebo.

BOLESNIČKO POMAZANJE – sakrament namijenjen onima koji su teško bolesni. Svećenik uljem (bolesničko) maže bolesniku čelo i ruke uz riječi molitve: «Ovim svetim pomazanjem… neka te Gospodin pomogne».Cilj toga pomazanja je da se bolesnik oporavi za prijašnje dužnosti. Međutim, neki od primatelja bolesničkog pomazanja su zaista na smrti, njima se dijeli isto pomazanje (bolesničko) da mu duša ugleda nebeske dvore, da se spasi u Bogu. Cilj ovog sakramenta nije «otpremiti» osobu u smrt, nego pomoći joj da ozdravi.

BRŠLJAN – se uvijek veže sa smrću i besmrtnošću. Kao zimzelena biljka, on označuje život, a kao parazit beživotnost i smrt. On čvrsto prianja uz svoju podlogu, pa je tako simbol privrženosti i neprolaznog osjećaja.

Povratak na vrh – klikni ovdje C

CEDAR – je stablo koje je osobito cijenjeno zbog svoga izgleda i čistoće. Inače, cedar je znak Isusa Krista. Njegova ljepota i uznositost i «dostojanstvo» asociraju na Isusa. Prorok Elizej spominje cedar kao sliku Mesije i njegova kraljevstva.

CENOBITI – grč. koinos + bios – zajednički život. Riječ je o redovnicima koji žive u zajednici u za to posebnoj zgradi, samostanu, ali nisu zatvoreni, nego su aktivni u sredini u kojoj žive. Sudjeluju u

društvenim zbivanjima.

CEREMONIJA – je štovanje Boga preko pobožnih obreda. Za obred, ceremoniju imaju posebne knjige koje propisuju kako se obred vrši. Osoba koja je zadužena za promicanje obreda ili ceremonija se zove ceremonist. U tim obredima je propisano držanje tijela, pokreti ruku, a sve to prati izgovaranje riječi u liturgijskim i izvanliturgijskim činima.

CIBORIJ – ima dvojako značenje. 1. nebnica – podignuta iznad oltara, izrađena od kamena i poduprta stupovima što podsjeća na kovčeg saveza. 2. drugo ime za piksidu (posuda u kojoj se nalaze posvećene hostije) – ili čestičnjak (svete čestice). U ovom značenju simbolizira euharistiju.

CISTERCITI – lat. ordo cisterciensis – red cistercita – redovnici koji su nastali reformom benediktinaca. Red je osnovao u Francuskoj 1098. godine sv. Robert u mjestu Citeaux. Red je kasnije organizirao sv. Bernard. Potkraj 17. st. cisterciti dolaze u Hrvatsku gdje krče šume, uče narod gospodarstvu, podižu brojne crkve u čast Bogorodice. Prvi im je samostan u Topuskom (1206. godine), zatim na Savskom otoku kod Podsuseda odakle sele u Zagreb 1315. godine. U 15. stoljeću gotovo nestaju iz naših krajeva. Odijelo im je bijele boje, a sastoji se od habita, dugačkog, škapulara, kukuljice i plašta.

CREDO – lat. vjerujem. To je kratka formula i sažetak vjere u kojem su sadržane sve glavne istine vjere. Zove se i simbol – dogovoreni znak (u smislu vjerskih pitanja). Najkraće i najstarije je Apostolsko vjerovanje koja sadrži vjerovanje kako su ga izlagali apostoli. Kako se teologija razvijala a pojedinci upadali u krivovjerja, sabori su učili pravu nauku crkve. Tako je najstarije od koncilskih vjerovanja ono Nicejsko-carigradsko na kojem je osuđena kriva nauka Arija (ovo se vjerovanje moli na svetoj misi).

CRKVA – grč. ecclesia – skup, skupština i riječi kyriake – Gospodnja kuća. Crkva je u društvenom smislu organizirana zajednica kršćana. Ona obuhvaća cijelo kršćanstvo u prvim stoljećima kao i mnoge njegove dijelove nakon odcjepljenja (katolici, pravoslavci, anglikanci…). U prostornom smislu to je zgrada u kojoj se sastaju kršćani na svete obrede, vjerske skupove – liturgija. U počecima su ti prostori bile privatne kuće, ali se kasnije grade posebne zgrade u tu svrhu. Centralno mjesto u crkvi je oltar (o tome vidi pojam OLTAR). Simbolika crkve je višeznačna. Temeljno značenje je: oni koji vjeruju u Isusa Krista, a nazivaju se još i Kristovo tijelo. Drugotno značenje je mjesno – crkva kao zgrada.

CRKVENA GODINA – liturgijska – počima 1. nedjeljom došašća (4 nedjelje), Božićno vrijeme, Obični dani (Vrijeme kroz godinu), Korizma (6 nedjelja), Uskrsno vrijeme (7 nedjelja). U crkvenoj godini postoje 4 zapovjedna blagdana (Božić, Tijelovo, Velika Gospa i Svi sveti) mogu biti u bilo koji dan u tjednu i svaka nedjelja spada u zapovjedne blagdane, te 2 posta (Čista srijeda - Pepelnica i Veliki petak).

CRNO – Ova je boja simbol smrti i podzemnog svijeta. Ova simbolika seže daleko u povijest prije kršćanstva. U kršćanskoj simbolici crna boja je boja Kneza tame – đavla, a u srednjem vijeku ona se povezuje s čaranjem, vješticama,… Općenito crno podsjeća na žalovanje, bolest, neuspjeh i smrt. No, kada se crno nađe zajedno s bijelom bojom, simbolizira poniznost i čistoću života. U tom se smislu kombinirano crno i bijelo kod redovničkih odijela treba shvatiti kao simbol poniznosti i čistoće života. Donedavno se crna boja upotrebljavala u liturgiji, ali je danas sasvim izbačena.

CRVENO – ovo je boja krvi, a krv izaziva čuvstva. Tako je ova boja simbol ljubavi i mržnje jer oba osjećaja su nače čuvstvo. U Rimljana je ona bila povlastica vrhovnih poglavara (grimiz), pa je tim putem dospjela i u dizajn kardinalskih odijela. U liturgiji se upotrebljava na dane svetih mučenika, koji su za vjeru prolili svoju krv. U ovoj je boji sadržana i vatra, pa se upotrebljava i na dan Duhova – Pedesetnice (podsjeća na Duha Svetoga koji je sišao nad apostole u prilici ognjenih jezika).

Povratak na vrh – klikni ovdje Č

ČETIRI - ovaj broj ima perspektivu strana svijeta, cjelovitosti. U Bibliji on označava cijelu zemlju, a u 4 godišnja doba označava sveukupnost povijesti. Uz broj 4 je vezan i broj 40 – on označava dob sposobnosti za ženidbu, toliko traje vrijeme posta i pokore; Mojsije je bio 40 dana na brdu, Ilija je putovao 40 dana do Horeba, Izraelci putuju kroz pustinju 40 godina, Isus 40 dana boravi u pustinji…

ČINOVNIŠTVO – uspostavom Izraelskog kraljevstva, stvorila se potreba činivnika (po uzoru na Egipat). Oni su imali posebnu naobrazbu, a brigali su se oko društveno – socijalno – vjerskog života.

ČISTE I NEČISTE ŽIVOTINJE – nečistim su se smatrale kopnene životinje koje ne preživaju, vodene koje nemaju peraje i ljuske, ptice grabljivice i gmizavci. One se nisu smjele jesti ni žrtvovati. Njihovo proglašenje nečistima je vjerovatno zbog toga jer ih se smatralo demonskim bićima ili pak za to što su se takve životinje u susjednih poganskih naroda prinosile kao žrtve božanstvima.

ČISTOĆA – podrazumijeva čistoću mišljenja i djelovanja (osobito na spolnom području). NZ naglašava da tijelo nije u našem «raspolaganju» nego je za Gospodina. Što se više čovjek posvećuje Bogu, to je čišći. Ta posveta se događa kako u braku tako i u beženstvu. U antičkom smislu čistoća omogućuje kontakt s božanstvom. Božja čistoća zahtjeva da čovjek bude slobodan od svega što onečišćuje… U službi čistoće, postojala su čišćenja – ono se stjecalo određenim obredima: pranjem, kupanjem, žrtvom… Svakako pojam čistoće u Bibliji je vezan uz duhovno-tjelesno stanje čovjeka.

ČOVJEK – Božje stvorenje i to veoma uzvišeno. On je cjelina, a nije sastavljen od tijela i duše: te riječi ne označavaju djelove nego bitak cijelog čovjeka. On «nema» duše, već jest duša, tj. živo biće; on «nema» tijelo, već jest tijelo, tj. prolazno biće, biće koje živi od nade. Kad se spominje zajedno tijelo i duša, ne misli se na dva dijela, već na dva vida ljudskog bitka. Biblija spominje dva čovjeka: stari – Adam i novi – Krist.

ČUDO – Hebrejski jezik nema riječi za ono što mi nazivamo čudom. Kod njih je «čudo» usko vezano uz Izlazak iz Egipta i put kroz pustinju. Za čudo, stoga, ne mora biti probijen neki prirodni zakon. Čudo je spoznaja Božje veličine i njegova djelovanja, zauzimanja za čovjeka. Za Izraelce je čudo: Božja pobjeda nad egipatskim božanstvima. U NZ se čudo vezuje s Isusovim javnim nastupom. U ono se vrijeme postavljalo pitanje da li on to čini svojom snagom, snagom demona ili po snazi Božjoj. Ipak, Isus nijedno čudo ne čini radi senzacije, ni po snazi sila podzemlja. On je Bog i ima vlast nad prirodom. Njegova čuda probijaju prirodne zakone i uvijek su u službi potvrde onoga što propovijeda. Evanđelisti se ne zaustavljaju na znaku čuda, nego ga gledaju u svjetlu Boga i njegova plana s čovjekom. Danas je pojam čuda istoznačan ovomu – čudo je popratni znak, potvrda propovijedanja.

Povratak na vrh – klikni ovdje Ć

Trenutno nema ni jedan uneseni pojam

Povratak na vrh – klikni ovdje D

DAN – vrijeme od jutra do večeri, suprotnost noći. Vrijeme od 24 sata se zove dan i noć. Prvotno se upotrebljavao izraz: Dan i Noć, koji je kasnije okrenut u: Noć i Dan. Iz toga proizlazi da je 24-satni dan započinjao noću (prethodnom večeri) i trajao bi do večeri dana (kad ima sunca).

DAN GOSPODNJI – to kamo idu svijet i ljudi se zvao «dan Gospodnji». Sva povijest je otvorena tom danu. Isusovo uskrsnuće je kršćanima postalo «dan Gospodnji» - nedjelja – dan posvećen Gospodinu. Toga se dana čovjek odmara od redovitoga posla kojim se bavi i posvećuje se razmišljanju o vlastitom postojanju i čašćenju Boga. Eshatološka dimenzija «dana Gospodnjeg» označava konačni dan otkupljenja, kad će Krist doći i suditi ovome svijetu – dan pobjede dobra nad zlim.

DAR – hrvatski: prinos – prinos. Označava čovjekovu spremnost da se odrekne nečega radi vlastite izgradnje i čašćenja i ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Dar se daje besplatno. Iz ovoga pojma je izišao drugi pojam koji označava vrlinu čovjeka – darežljivost. Ona je proizišla iz zapovijedi ljubavi. Tko ispunja tu zapovijed, ispunja sve ostale. Darežljivost se razlikuje od milostinje (davanje novca). Darežljivost uključuje: gladne nahraniti, žedne napojiti, pokazivati gostoljubivost. Bit će nam suđeno prema djelatnoj ljubavi (prema bližnjemu jer se tu susreće sam Krist).

DEKALOG – grč. deset zapovijedi – savez na Sinaju između Boga i Izraelaca (posrednik je Mojsije). Po tom savezu, Bog je Izraelce učinio narodom. Dekalog je sažetak naravnog prava. Korijen tih prava (izuzev prve zapovijedi) se može naći i kod drugih anroda. Smisao mu je iskorijeniti zlo iz zajednice. Napisan je u imperatinu. Dekalog je sažetak ispita savjesti (ispovijed). Prve tri zapoviejdi se odnose na čovjekov odnos prema Bogu, a ostalih sedam na međuljudske odnose.

DEKAPOLIS - deset helenskih (grčkih) gradova koji su pripadali rimskoj provinciji Siriji (kraj istočno od Jordana).

DEMOKRATIZACIJA – podrazumijeva proces društvenog preslojavanja u kojem vlast i odgovornost u društvu prelazi na sve članove. Biblija tom procesu izravno pridonosi, iako je sama nastala u monokratskom društvu. Iako uređenje crkve ne počiva na demokratskim temeljima, ona se zalaže za takvo društveno uređenje.

DESET – često označava samo veliki broj. Deset je pojam savršenog i dovršenog (zaključnog) reda (deset generacija od Adama do Noe). Deset je savršenost Božjeg djelovanja (deset djela stvaranja, deset egipatskih zala, deset zapovijedi, deset Isusovih čudesa,…)…. Uz broj deset je vezan i pojam desetine – davanje desetoga dijela prihoda kralju, svećenicima i levitima. Po Zakonu Izraelci su dužni davati godišnju desetinu od hrane u hram.

DESNO I LIJEVO – znači razlikovati obje strane: desna i lijeva ruka, ići desno i lijevo. Desno je zaštita Božja, a lijevo je hod u propast. Sus dijeli jedne «sebi s desna, a druge s lijeva» - desno su dobri, a lijevo zli koji idu u propast (pakao).

DIVIVI – nadljudski visoka bića, koje poznaje i Izrael, kao i svi drugi narodi. U Postanku (6,1-4) se koristi mit o vezi Božjih sinova s ljudskim kćerima. Plod te veze su divivi, kao oznaka ljudsek zloće prije potopa. SZ i kasnije priča o divovima: izraelske uhode izvještavaju o divovskim stanovnicima Kanaana (Br13,33). Među te divove spadaju kralj bašanski OG (Pz3,11), Filistejac GOLIJAT (1Sam17,4) i SAMSON (Su13,16).

DJECA – Djete je često korištena slika u Bibliji. Opisuju se djeca koja se igraju – izraz bezbrižnosti. Isus postavlja djete kao uzor nevinosti. Svi su ljudi u konačnici djeca Božja.Ružna pojava u poviejsti je žrtvovanje prvorođenaca božanstvima. Ovo je poznato i u SZ, ali Biblija napominje kako je Jahvi «odvratno» svako žrtvovanje ljudi. Iz toga je proizišla dužnost roditelja da prvorođenče moraju iskupiti.

DJELA APOSTOLSKA – Ovo je djelo sv. Luke stavljeno uz bok Evanđelja. Ovdje je opisano «vrijeme prve crkve». Ipak ovo ne smijemo shvatiti kao reportažu ili povijest, nego kao teološki rast prve crkve, učenika i vjernika. Sam naziv se jedva opravdava sadržajem i vjerojatno je nastao u kasnijim vremenima. U Djelima apostolskim, Luka odgovara na dva bitna pitanja: odnos crkve prema poganskoj okolini (kršćanima koji su se obratili s poganstva) i odnos prema Židovima (kršćani židovskog porijekla). Oba problema su riješena na univerzalni način: tolerancija i pomirljivost utemeljeni su u Isusu Kristu koji spaja sve ljude u bratskoj ljubavi.

DJEVICA – Djevojka koja još nije bila s muškarcem (SZ). Ovo je imalo veliku ulogu u Izraelskom narodu. Djevičanstvo je bitan uvjet sklapanja brak. Stoga, zavoditi nezaručenu djevojku ili envjera zaručnice,

kažnjavala se često smrću. Veliki svećenik se smio oženiti samo dejvicom, nikada udovicom ili rastavljenom. Ipak je djevičanstvo, unatoč tolikoj važnosti, strano (kao trajno opredjeljenje) izraelskom načinu razmišljanja. Brak i potomstvo su toliko cijenjeni da su se brakovi bez djece smatrali prokletima i velikom nesrećom. Pojmom djevice označava se Izraelski narod pred Bogom…. Proroci navještaju kako će djevica roditi Spasitelja… U NZ trajno djevičanstvo dobiva na važnosti (kumranske zajednice)… Kod Marije se djevica upotrebljava umjesto imena – Ona je: prije, za vrijeme i poslije Isusova rođenja DJEVICA (dogma vjere)… U daljnjem vremenu se naglašava potreba djevičanstva kao savršenijeg načina života: Pavao, u iščekivanju drugog Kristova dolaska, savjetuje da je bolje ne ženiti se (biti djevica)…

DOBRTA – podrazumjeva nešto što u čovjeku izaziva ugodan osjećaj ili zadovoljstvo: tako se u SZ lijepa djevojka naziva dobrotom. Dobro je ono što čini sretnim i olakšava život. Dobro i lijepo su istoznačni pojmovi kod Židova. Svijet dolazi od Boga pa je kao cjelina dobar (materijalni svijet i živa bića). Dobro kao moralni pojam se rađa u kasnijim vremenima. Nasuprot dobru je zlo (dualizam kasnožidovstva i NZ). U Uskrsnuću je pobjeda dobra. Sve na zemlji ponovno treba postati dobro. Aktivnost dobra je dobrotvornost – činiti dobra djela. Ova se dužnost temelji na zajedničkoj pripadnosti narodu saveza. Moralni pojam označava ono što je u skladu s Bogom i njegovom voljom (zaštita čovjeka i svijeta, ali i ispravno čašćenje Boga preko molitava).

DOGMA – ono što se učinilo pravilnim – filozofsko mišljenje, nauk, zaključak. U kršćanskom smislu, dogma je ono što je istina (nepobitna). Ona je postojala kod poganskih filozofa, u SZ, NZ, crkvenih otaca i u službenom naučavanju Crkve. Danas dogma izražava Istinitu nauku vjere (ono što se u vjeri ne može mijenjati).

DOKETIZAM - pokušaj da se riješi problem dviju Kristovih naravi na način djelomičnog ili potpunog nijekanja njegova čovještva. Po toj nauci Krist je samo prividno (dokein, grč. – pričinjati se) bio čovjek, uzeo je prividno ljudsko tijelo, a u stvarnosti nije bio čovjek. Prema toj nauci Krist je samo prividno umro. Protiv ove hereze (krivovjerja) vode se borbe već u 1. i 2. stoljeću.

DOMOVINA – je prabiblijska tema. Izraelci se u Egiptu doživljavaju kao u «tuđini». Zbog toga čeznu za zemljom «otaca». Tu zemlju «otaca» drže svojom domovinom. Preko Mojsija Bog ih spasava i dovodi natrag u Domovinu. Ova je tema veoma ukorjenjena u Židovsku povijest. O njoj (domovini) su izrečene divne misli, spjevane predivne pjesme (psalmi),… U NZ Isus govori o domovini, ali ne zemaljskoj, nego nebeskoj. Tamo svi hitamo doći. Nebo kao domovina je univerzalna poput kršćanstva. Pojam DOMOVINE dolazi od riječi DOM. U domu se čovjek osjeća siguran, komotan, na svome,… To značenje (samo u duhovnom smislu) ima i duhovna domovina na nebesima.

DRAGI KAMEN – zbog tvrdoće, rijetkosti, ukrasnih boja,… ljudska je mašta pridavala tajenstveno i religijsko značenje. U Bibliji drago kamenje je ukras, ono uljepšava pojedine predmete (obično haljine, privjeske, hram…). U Otkrivenju se spominje kako je Nebeski Jeruzalem ukrašen s dvanaest dragih kamenja (12 plemena Izraelovih), a što simbolizira blizinu Božju i čast koja pripada Bogu. Ljudi na taj način prikazuju Bogu ono što je zaista lijepo i rijetko, što u ljudskim očima ima vrijednost…

DRAHMA – grčki srebreni kovani novac. Vrijednost mu je bila oko 80 zlatnih feniga. Kovanica od 4 drahme se zvala stater. (vidi novac).

DUALIZAM – lat. dva – shvaćanje prema kojem svijet i stvarnost počivaju na dva oprečna načela. Dualizam čovjeka je: duša tijelo (ima korijen u neoplatonizmu). Dualizam je i u crkvi bio proširen, ali nikada prihvaćen. Bilo je «crkvenih ljudi» koji su propovijedali o beznačajnosti tijela i svijeta, ali to nikada nije prevladalo. Bog je stvorio tijelo i svijet, pa ne može to biti od zla. Dualizam treba odbaciti kao princip ali ostaje prihvatiti razliku između Stvoritelja i stvorenja, vjere i znanja, milosti i slobode…

DUGA – hebr. ratni luk – prema kaznenom sudu potopa, duga je znak volje za savezom od strane samoga Jahve, koji je svoj «ratni luk» zauvijek ostavio po strani (obećanje da neće više kažnjavati ljude na taj način). Raskoš duginih boja, znak je slave Božje, anđela i neba. U umjetnosti se duga upotrebljava kao Božje prijestolje. Ona je znak izmirenja ljudskog roda s Bogom.

DUH – Duh kao vjetar, oluja, je značenje koje rabe Jeremija i Psalmi – vjetar u službi Božjoj (stvaralačka sila); duh je i životni dar (dah), a to označava životnu snagu koja u čovjeka prodire disanjem. Bog po Duhu djeluje u svijetu. Tako Bog preko proroka (opet po nadahnuću) djeluje u svom narodu. U NZ Bog daje Duha Svetoga kao branitelja i nadahnitelja svih ljudi. Tako Duh Sveti ima oznaku Božjeg djelovanja, Božje snage… Isus spominje i zle duhove (isto je i u SZ), koji žele napakostiti čovjeku. On čovjeka oslobađa od njih (izgoni ih)… Također se riječ duh upotrebljava za smisao nečega (duh govora, duh društva…); to je više nekakva energija koja se krije iza nekoga ili nečega (ovaj pojam je čisto egzistencijalnog karaktera).

DUŠA – je život ili novi čovjek, osoba. Umjesto «ja», možemo reći «moja duša». Rijetko se duša upotrebljava u suprotnosti s tijelom. Ona je besmrtna i Bog će joj suditi.

DUŽNOST – je plod ugovora. Narod ima dužnost iskazivati čast Bogu, a i Bog ima dužnost čuvati svoj narod s kojim je sklopio savez. Pavao odbija ovo drugo gledište na dužnost. Boga ne možemo zadužiti, on je milosrdan i sve što imamo je dar od njega. Stoga, Bog nema dužnosti prema nama, on ima milosrđe. Dužnost je čisto međuljudski pojam koji podrazumijeva i obvezu radi što boljeg funkcioniranja međuljudskih odnosa.

DVA – često označava «nekoliko». Drugo mu je značenje suprotnost i upotpunjenje (nebo-zemlja, dobro-zlo).

DVANAEST – broj punine i dovršenja, možda zbog podjele godine na 12 mjeseci, ili zbog 12 plemena Izraelovih. 12-orica apostola se često nazivaju «jedinstvo» - «dvanaestorica». Novi Jeruzalem ima 12 vrata.

Povratak na vrh – klikni ovdje DŽ

Trenutno nema ni jedan uneseni pojam

Povratak na vrh – klikni ovdje Đ

ĐAKON – grč. poslužitelj – kad se crkva počela hijerarhijski struktuirati, đakon je služba podređena biskupu (starješini). On je su bili veza zajednice i starješina. Đakon se postajao polaganjem ruku. Ta je služba bila trajnog karaktera. Danas postoje «trajni đakoni» koji tu službu vrše do kraja života i «privremeni kojima je đakonska služba stepenica prema svećeničkoj službi.

ĐAKONISA – još je sporno jesu li đakonise imale vlastitu službu u prvim kršćanskim zajednicama. Znamo da su krštavale i poučavale žene kršćanskoj vjeri.

ĐAVAO – on je protivnik Božji, koji kao kaotična moć prijeti stvorenjima. Ipak je đavao podložan Božjoj vlasti. On nastoji donijeti ljudima nesreću. Predvodnik im je Lucifer (Svjetlonoša) koji se pobunio protiv Boga. Otkrivene naznačuje pojavu Antikrista na kraju vremena koji će zavoditi ljude. Postoji pojam «opsjednuće» đavlom (kad je nekome oduzeta sloboda i đavao se služi njegovim tijelom za svoje ciljeve).

Povratak na vrh – klikni ovdje E

EDEN – hebr. sreća; sumerski – pustinja, stepa – to je područje u kojem je prema jahvističkom izvješću bio raj. On je poput pustinjske oaze s svakovrsnim voćkama a među njima je i stablo spoznaje dobra i zla ili stablo života. Kao rajske rijeke spominju se Eufrat, Tigris, Gihon i Pišon (Pos2,10). Bitna oznaka ovih rijeka jest da se njima cijela zemlja natapa. Ipak, uza sva istraživanja, nije moguće lokalizirati položaj mjesta Edena. Iz Edena je isključeno sve negativno (bol, patnja, smrt), on je slika sretnog doba. Također je u stablu spoznaje sadržana misao o besmrtnosti. U Edenu se u čovjeku rađa stid pred golotinjom. Ali na kraju se ipak, nagoviješta (uz Adamo-Evin pad) dolazak Spasitelja i ponovna uspostava sreće.

EFATA – heb. otvori se - upotrebljava se kod krštenja. Ima značenje moćne riječi koja je znak za moćni Isusov nastup. To je obred molitveni da Bog otvori uši za slušanje i usta za govorenje Riječi Božje.

EGIPAT – prastara kulturna zemlja koja je bila gotovo uvijek nadmoćnija od svojih susjeda. Za Izraelce je bila, do dolaska Rimljana, neugodan susjed. U biblijskom smislu, Egipat je neprijateljska zemlja. Tu se događalo ropstvo, izrabljivanje i tlačenje. Bog se pokazao velikimkad je iz njihove «šape» oslobodio Izraelce. No, u NZ, Egipat je utočište Isusovo (bijeg u Egipat). Značajan je kulturni ugled i utjecaj kojega je ova zemlja širila na okolne narode (Izraelce, Rimljane, Helene…).

EKSTAZA – je religijsko oduševljenje poznato u mnogim religijama, SZ i NZ. Proroci su hodali u skupinama, a djelovali su u ekstaznom stanju (proricanje budućnosti). Fenomen ekstaze u NZ jest pojava glosolalija (govora stranih jezika a da se nikada s tim jezikom nisu susreli). Druga riječ za ekstazu bi mogla biti religijski «zanos».

EL - najstarija semitska riječ za Boga. Značenje riječi je: jaki, vođa, zapovijednik. U SZ se upotrebljava od saveza s Abrahamom da označi Boga Izraelova. Množina ovoga pojma je Elohim koji odgovara našem pojmu božanstvo. Ovdje spominjemo i naziv Elohist koja označava anonimnog autora jedne knjige Petoknjižja. On naglašava Božju duhovnost pa upozorava da se ne smije praviti «urezana lika» Božjega

EMANUEL – vidi: imanuel

EON – prema hebrejskom mišljenju znači daleko vrijeme, a prema grč. vječnost. U jeziku SZ to je beskonačno razdoblje, nepromjenjivo trajanje Božjeg djelovanja, Božjeg suvereniteta nad vremenom i povješću. U Biblijskom značenju Eon označava nadalje i onostrani svijet sakriven ljudskim očima. U NZ se Eon upotrebljava u značenju «u vijeke vjekova», bez kraja. Cijeli svijeti povijest su upućeni na vječnost. Novi Eon je započeo s Isusom Kristom.

EPIFANIJA – vidi: ukazanje

ESENI – nepoznato je ime utemeljitelja ove kasnožidovske zajednice «redovnika». Znamo da je život zajednice bio prožet duhovnošću «iščekivanja smaka svijeta», pa je pozivala ljude na ispunjavanje svih vjerskih obveza židovskog Zakona. Zajednica je opstojala od occa 150. godine prije Krista – 70. poslije Krista. U Isusovo vrijeme je bilo oko 4 000 esena. Najpoznatija zajednica je bila ona na obalama Mrtvoga mora (Kumran). U zajednici je bilo zabranjeno ženiti se, posjedovati,… Nakon dvogodišnjeg novicijata, obavljali bi prisegu (preuzimanje religioznih dužnosti i tajno držanje nauka). Karakteristično za esene su kultna pranja i kultna gozba i točno utvrđen hijerarhijski poredak.

ESHATOLOGIJA – je nauka o posljednjim stvarima (smrt, uskrsnuće, sud, novo stvaranje). Biblijska eshatologija govori o konačnom smislu i usmjerenju cjelokupne pažnje na spasenje, kao i na dovršenje svijeta. Ovaj pojam sadržava napetost koja vlada između onoga što se dogodilo i onoga što će se dogoditi (sadašnjost). Uz ovaj pojam se veže i eshatološka egzistencija – život u svijesti da je buduće

dovršenje, iako skriveno, već sada nazočno.

EUHARISTIJA – grč. zahvaljivati za dar – ona je odraz Isusove posljednje večere. Praapostolska predaja, kad spominje «Tijelo», to se odnosi na pravo tijelo, osobu, a «Krv» znači život koji je povezan s krvlju i upućuje na nasilnu smrt… Teologija kod Pavla naglašava: euharistija je izražaj zajedništva s Raspetim; Sinoptici naglašavaju «tijelo i krv» su materija za žrtvu, Isus se čini žrtvom za spasenje; Ivanova teologija: euharistija je koncentracija cjelokupnog spasenjskog događaja.

EUTOLOGIJA – grč. lijepi govor – rabi se u smislu pohvale (doksologija). U Bibliji se često prevodi s riječju blagoslov. Židovi su običavali blagoslivljati čak i Boga, ime Božje, u smislu davanja hvale. U kršćanskom značenju ona označava službu Božju (dati Bogu slavu koja mu pripada).

EUNUH – naziv za čovjeka koji je sakaćenjem (kastracijom) postao nesposoban za oplodnju. To je bio običaj na starom istoku na kraljevskim dvorovima da se vjerne sluge škopilo kako bi ih se čvršće uza se vezalo (oni su bili čuvari harema). U kršćanstvu je bilo sličnih pojava, ali je na njih uvijek gledano kao na nešto što nije u skladu s Božjim prirodnim zakonom.

EVA – ime koje je Adam dao svojoj ženi, nakon što ju je nazvao mužicom, čovječicom. U ovim je riječima izraženo isto dostojanstvo muža, čovjeka i žene. Ime Eva označava «Majka svih živih», a odnosi se na prenošenje života (rađanje). Ona je primjer zavedene žene. U kršćanstvu Eva prima značenje Crkve, Marije, koja je Nova Eva.

EVANĐELJE – grč. dobra, radosna vijest – Tako se zvala vijest o pobjedi nakon neke bitke, carev ukaz, proglas, zapovijed,… Kršćansko značenje je: pronositi vijest koju je Krist donio na zemlju (ljubav, pomirenje, praštanje,…). Isus sam sebe shvaća kao glasnika koji poziva i donosi spasenje; prva crkva naglašava da je spasenje došlo po Kristu, a Pavao riječ Evanđelje rabi da bi označio potrebu propovijedanja po svem svijetu. 4 su Evanđelista (Matej, Marko, Luka i Ivan). Prva tri se zovu sinoptici (sličan im je redoslijed opisa, dok je Ivanovo Evanđelje teološko.

Povratak na vrh – klikni ovdje F

FARAON – biblijski naziv za egipatske kraljeve. Ta se riječ temelji na egipatskoj riječi koja znači velika kuća, a time se na umu ima palača u kojoj stanuje kralj. Naziv ukazuje na titulu koju kralj ima. Naime, na egipatskog se kralja uvijek gledalo kao na božanstvo, pa se čak smatrao inkarnacijom boga Horusa (koji je poticao godišnje izljevanje Nila) koji je bio izvor plodnosti Egipta. Kad se faraon okruni postajao je bogočovjek, smrću bi gubio ljudskost te postajao cjelovitim božanstvom, te se kao takav štovao u hramovima mrtvih (piramidama). U kasnijim vremenima (za vrijeme pete dinastije) kad se proširio kult štovanja boga sunca Re, faraon je ostao i dalje božanstvo, ali se prednost štovanja davala bogu Re, u čijem se hramu nalazila i grobnica faraona.

FARIZEJ – vjerska skupina u židovstvu, čiji počeci sežu u doba drugog hrama. Samo ime dolazi označava one koji su odijeljeni (vjerojatno zbog toga što bili rigorozni u poštivanju Zakona – u smislu strogosti). Farizeji su proizišli iz pokreta hasida. To je bilo po prilici 250 godina prije Krista. Učenje farizeja bilo je: svaki je Židov obvezan strogo ispunjavati Zakon (TORA). NZ oslikava farizeje kao protivnike Isusove i one koji pridaju veliku važnost vanjštini (formu). Ipak, ne odgovara istini mišljenje da su svi farizeji bili dvoličnjaci, licemjeri.

FEBA – grč. dostavljačica – poganska kršćanka, vjerovatno dostavljačica Poslanice Rimljanima. Pavao ju naziva službenicom (diakonos), vidi ĐAKONESA.

FILISTEJCI – dio morskih naroda koji su oko 1200. godine pr. Krista, osvojili obalni pojas Sirije i Palestine. Došli su vjerojatno s Krete. Povremeno su pobjeđivali Izraelce, ali ih je David odbacio na

njihovo područje. Snaga Filistejaca je ležala u željezu. Naime, oni su za oružje upotrebljavali željezne mačeve, i to im je bila velika prednost. Inače, malo znamo o njihovoj kulturi i jeziku.

FRIGA – pokrajina u Maloj Aziji s indoevropskim stanovništvom, koje se uselilo u 12. st. pr. Krista. Neko je vrijeme bila nezavisna, a potom stalno pod tuđom vlašću. Pavao ju je dva puta špohodio. (Dj16,6; 18,23).

Povratak na vrh – klikni ovdje G

GABATA – (aramejska uzvišica) – mjesto spomenuto u svezi sudskog procesa s Isusom. To se mjesto zove i Litostrotos (grč. kameni pločni). To je vjerovatno popločano dvorište tvrđave «ANTONIJE» koja je bila Pilatovo sjedište za vrijeme Pashe.

GAD – jedno od 12 plemena Izraelovih, koje je nastalo od Jakovljeva sina Gada i sluškinje Zilipe. Gadovo pleme se nastanilo u istočnojordanskoj zemlji. Uvijek su se morali boriti protiv južnih i istočnih neprijatelja. Kasnije su amorejci zauzeli njihovu zemlju, a Gadovo pleme uništili.

GALILEJA – pokrajina između jordanske doline, morske obale i sjevernog kraljevstva (Samarije). Granice su se zbog ratova često mjenjale. Tako je nakon propasti Izraela, pučanstvo Galileje veoma je opalo, a ostatak se preselio u Judeju. Konačni mir u Galileju je donio Herod Veliki, a pod njegovim sinom Herodom Antipom, djelovao je Isus iz Nazareta. Tada je istvodobno nastao pokret zelota (oni koji nose nož). Poslije židovsko-rimskog rata, Galileja postaje središte rabinske učenosti. Tu je nastao talmud (vidi).

GATANJE – Izraelcima su zabranjene sve forme gatanja (tumačenje znakova, magija, zaklinjanje mrtvim,…). Gospodin će im otkriti svoju volju u snovima, preko svećeničkih proroštava, pa potreba gatanja bi bila suprotna volji Božjoj. Svako gatanje je suprotno Jahvinoj volji.

GENEZAET – Genezaretsko jezero

GERIZIM – sveto brdo jugozapadno od Šekema. Od 4. st. pr. Krista ono je kultno mjesto Samarijanaca, koji i danas na njemu slave pashu. Ono je još i danas sporno mjesto između Židova i Samarijanaca (gdje se može valjano klanjati Bogu: Jeruzalem ili Gerizim?). Isus daje odgovor: Bogu se treba klanjati u Duhu i Istinu, a mjesto je nebitno.

GETSEMANI – ime vrta na Maslinskoj gori u kojem je Isus uhićen. Točan položaj je nesiguran, tako se danas može pokazati na više mjesta u području Maslinske gore. Svakako, ime mu je po maslinicima. I danas na tom području ima maslina iz Isusova vremena.

GILGAMEŠ – junak babilonskog epa (klinasto pismo), koji u potrazi za biljkom života dolazi na daleki otok uz pomoć Utnapištima, (koji je umakao potopu). N priča Gilgamešu o svojem spašavanju. SZ-tna priča o potopu, slična je s onim kod okolnih naroda. Razlika poganskih i biblijskih izvještaja je u tome što poganski bogovi osjećaju strah pred potopom pa se dižu u visine, a biblijski Bog je suveren nad potopom. Utnapištim se svojom vještinom spasio pred potopom, a Noa je vođen od Boga kao onaj iz koga će izići brojno potomstvo novog čovječanstva.

GLAD – Na putovanju kroz pustinju Bog je iskušao Izraelce glađu i žeđu (provjera vjernosti i čvrstoće vjere). Bog je htio iskušati: «živi li čovjek samo o kruhu». Preko gladi Bog poziva na obraćenje. Glad za Bogom je put obraćenja, a Bog će onda svima ukloniti glad kad se s njime sjedinimo. Čuidesno umnažanje kruha je znak kako Isus otklanja glad ljudi, ali uvijek naglašava glad za Bogom koju treba utažiti. Stoga On ljudima ostavlja svoje tijelo za kruh i krv za piće – hraniti se Bogom i gasiti žeđ jedino

njime.

GLAVA – u doslovnom značenju to je ljudska glava. Podignuta glava izražava samosvjest, ponos ili oholost nekog čovjeka… ali može biti i izraz nade i radosti. Tko sagiba glavu izražava žalost, strah, poniznost, sram,… Polaganje ruku na glavu je prijenos blagoslova. Ulje za pomazanje se izljeva na glavu. Glava, osim ljudske, označava i početak (godine, noći, mjeseca,…). Kralj je glava naroda. Krist je glava Crkve, On je glava svega stvorenoga…

GLAVOSJEK – smrtna kazna, bila je uobičajena u vrijeme kraljeva za povredu veličanstva. Smaknuće se vršilo mačem.

GLOSOLALIJA – govor jezika – nerazumno i neartikulirano govorenje u ekstazi. Ovo je dar Duha Svetoga. Pavao je posjedovao ovaj dar. Ipak, nije rastumačeno niti jasno do kraja o čemu se zapravo radi. To je nerazumljiv govor, a opet razumljiv u Duhu…

GNOZA – gnosticizam, grč. – spoznaja – svijest da se čovjek spašava po vlastitoj spoznaji. Ona se shvaća kao nekakva «objava» dana čovjeku izvan svijeta. Po toj spoznaji čovjek vidi svoje spasenje. Kršćanstvo je osudilo gnozi zbog toga što je čovjekov spasitelj Isus Krist, a ne samospoznaja.

GOLUB – siromasi su ih uzgajali u SZ, to je jedina ptica koja se smjela prinijeti za žrtvu (žrtva siromašnih ljudi). On je znak bezazlenosti, pročišćene svijesti, ali se kasnije i Duh Sveti prikazuje u njegovom obliku.

GOSPODIN – grč. kyrios – označava gospodara robova, gospodara pokorenih naroda, zakonskog skrbnika,… - u tom je značenju kod Helena upotrebljavan za božanstvo jer oni imaju vlast nad ljudima. To suvereno gospodstvo nadišlo je Helensko značenje, pa se tom riječju u Bibliji označuje SZ-tni JAHVE kao i kršćanski Bog (jedna osoba a različito ime). NZ Krista naziva kyrios i nitko taj naziv ne zaslužuje. Glave su padale zbog ove riječi (kršćani se klanjaju jedinom Gospodinu kyriosu) jer jedino Isus zaslužuje naziv GOSPODIN (u smislu gospodara).

GRIJEH – skretanje s puta Božjega. Grijeh je upravljen protiv Boga i protiv čovjeka. On ima oznaku otpora i protivljenja te tako razara međuodnose. Prvi grijeh (svađa) dogodila se u Edenu (Istočni grijeh), a otud se prenio na cijelo čovječanstvo. Kad Sz-tni pisci žele otkriti razlog nesreći koja pogađa narod, onda upotrebljavaju izraz «zbog grijeha otaca». Oci su se protivili i nisu slušali Boga, pa se ta nevjera vraća. Onaj tko čini grijeh je grešnik. Svaki je čovjek po prirodi grešan, ali je po žrtvi i milosti Božjoj otkupljen i pozvan na milost spasenja.

GROB - u SZ susrećemo mnoga mjesta grobova kao i tkz. pećinske grobove. Nailazimo na jednostavne kao i na umjetničke grobove. Ipak je najčešću jednostavni grob u zemlji omeđen kamenjem. Skupocjeni grob u stijeni, mogli su priuštiti samo bogati. Nadgrobni spomenici su rijetkost kod Židova (oni se susreću tek u grčko-rimsko vrijeme. Obiteljske grobnice se podižu na vlastitoj zemlji, a najčešće u naselju, ali je zbog zdravstvenih razloga nastao zakon pokapanja izvan zidina grada ili mjesta.

GUBA – u SZ je zbirna imenica za kožne bolesti. Guba označava i kultno onečišćenje. Gubavac bi se isključivao iz zajednice, morao bi hodati u poderanim haljinama, raščupane kose, zamotane brade, vičući: «nečist sam». Vjerojatno su gubu smatrali nečistom jer se tretirala kao kazna grešnicima. Bolest i ozdravljenje bi utvrđivao svećenik. Prestanak gube se očekivao kao blagoslov mesijanskog vremena.

Povratak na vrh – klikni ovdje H

HABAKUK – jedan od malih proroka. Nije nam pobliže poznat. O njegovu životu ne znamo gotovo ništa. Komentar njegove knjige je pronađen u Kumranu (vidi) napisan na koži. U tom komentaru se

Habakukova proroštva osuvremenjuju i primjenjuju u doba Kumrana. Rukopis potječe iz 1. stoljeća. Sadržaj Habakukove knjige je proročkog karaktera: pravednost će Božja pobijediti i to će se očitovati uništenjem neprijateljskih naroda.

HADAD – zapadnosemitski bog plodnosti, često nazivan Baal.Njegova kultna mjesta su Alepo i Damask, a kasnije i Dura-Europos i Baalbek. Objavljuje se u oluji i grmljavini. Njegov simbol je lik bika. U SZ se Hadad pojavljuje kao vlastito ime edomskih kraljeva. Poznat je rival između Ilije i Baalovih svećenika, gdje Ilijin Bog (Jahve) pokazuje da je on pravi Bog.

HAGAJ – hebr. blagoslovljeno dijete – deseti od malih proroka. Nakon sužanjstva je pokrenuo obnovu hrama. Njegova knjiga sadrži 4 točno datirana govora iz godine 520. pr. Krista. Tu on poziva na obnovu hrama; poziv na početak radova; obećanje spasenja i obećanje Davidovu potomstvu da će ih Jahve očuvati od neprijateljskih naroda.. Hagaj naglašava prednost Božje slave nad privatnom.

HAGARA – Sarina sluškinja Egipćanka koju je odbacila zbog ljubomore. Hagara je majka Jišmaelova i pramajka 12 njegovih plemena. Jedno od tih plemena se zvalo HAGRIJCI, a živjeli su beduinski, a borili su se u vrijeme kralja Šaula na strani Izraelaca.

HANANIJA – grč. Ananija – heb. Jahve je milostiv – lažni prorok, Jeremijin protivnik; Jedan od trojice Danijelovih prijatelja u peći; član kršćanske zajednice u Jeruzalemu, koji zajedno sa svojom ženom, želi prevariti apostole; veliki svećenik koji predsjeda Pavlovu saslušanju.

HARFA – otac svirača na harfi se zvao Jubal. To je žičani instrument, no ne odgovara današnjem izgledu harfe, nego je mnogo manja, sličan lutnji. Imala je najmanje 5 žica. Svirala se prstima ili nekim štapićem.

HASMONEJCI – od Josipa nadalje naziv za Makabejce, a oni su vodili borbu protiv helenizacije Palestine.

HEBREJI – Abraham je nazvan takvim imenom. To je ime za narod u rasulu, narod koji nema domovine. U Bibliji se upotrebljava onda kad se neki izraelac imenuje u odnosi spram tuđinca.. U početku se Hebrej nije odnosio na rasnu skupinu nego na društveni položaj. NZ razlikuje Hebreje od Helena (u Jeruzalemu). Prvi su palestinski Židovi, a drugi prozeliti. Pavao se stavlja spram protivnika (naglašava da je Hebrej). Hebrejski jezij je skup narječja južnog Kanaana. Kasnije on postaje zaseban i mnoge su knjige Biblije na njemu napisane.

HELENIZAM – razdoblje kad je Aleksandar Veliki osvojio perzijski kraljevstvo (331. g.pr.Krista). Trajalo je do 31. poslije Krista (dolazak rimskog carstva).

HENOH – spominje se u rodoslovlju Kaina (Kainov sin). O Henohu je zapisano kako je imao blizak život s Bogom i kako je prije vremena uznesen. Uz Henoha je povezana apokaliptička književnost Izraela. U te Henohove knjige spadaju: Etiopska Henohova knjiga – opis pada anđela, Noa najavljuje kaznu, vizija o nebeskom Jeruzalemu, o Mesijinu sudu, o uskrsnuću mrtvih; Slavenska Henohova knjiga – proizlazi s grčkog orginala, pa je prevedena na slavenski. Tu su opisan Henohova putovanja kroz sedmera nebesa, povratak na zemlju, opomene, oproštajni govor.

HEREZA – grč. izbor – filozofska nauka ili škola. Danas ona označuje specifičan krivi nauk protivan crkvi. To je krivovjerje. Obično se u herezi niječe Kristovo božanstvo, čovještvo, bezgrešnost Bl. Dj. Marije, i druge vjerske istine.

HETITI –narod s indoevropskim jezikom što su u 2. st. pr. Krista prodrli u alu Aziju. Kasnije su se sve više širili. Hetitsko carstvo je propalo oko 1200. godine. Posebno su bili poznati na području prava

(vazalski ugovori) i pisanju povijesti (anali). Hetiti koje spominje Biblija, većinom su iz malih država ili zbirno ime za predizraelsko pučanstvo Palestine.

HIKSI – egipatski: vladar strane zemlje – etnička skupina (Semiti, Arijci, Huriti) koji su oko 1700. godine vladali u Palestini i Egiptu. Uveli su kao bojno oružje - konje, bojna kola i mač u obliku srpa.

HIMAN - hvalospjev u čast Bogu. U Bibliji se kao sadržaj himna uzima nabrajanje svega što je Bog učinio za svoj narod.. Čest pjevanje himana prati bogata glazba. Pošto narod nije mogao naučiti cijele himne na pamet, predvoditelj je pjevao prvi dio, a svi ponavljaju redak zvani antifona (vidi ANTIFONA).

HODOČAŠĆE – tri puta godišnje (Pasha, Pedesetnica, blagdan sjenica) muškarci trebaju ići u Jeruzalem da bi se zahvalili Bogu i žrtvovali. Putem bi se pjevale hodočasničke pjesme. U njima se odražavao duh poslušnosti Jahvi. Među psalmima su postojali oni koji su upravo za tu prigodu – hodočasnički psalmi. Slika hodočašća je: čovjek je putnik na ovoj zemlji koji svojim hodom (putovanjem) časti Boga, život u skladu s Božjim zakonima. Kršćanstvo je preuzelo hodočašće od Židova, ali su ga proširili, pa se može hodočastiti u Gospodnja svetišta, Marijina, svetaca…

HOŠEA – hebr. Jahve spasio – pripadao je sjevernom kraljevstvu (Samarija) koje je 722. godine potpalo pod Salmanstar V. Hošea se nalazi među 12 proroka. On uzima sliku braka da bi opisao kako je narod nevjeran Jahvi (jer su mnogi Židovi potpali pod Baalov kult).

HRAM – za Židove je Bog bio tamo gdje je kovčeg Saveza.Kad je napravljen hrah u Jeruzalemu i u njega postavljen Kovčeg, to je bio centar Židovstva (ovaj hram je sagradio Salamon). Hram se sastojao od: predvorja, svetišta i svetinje nad svetinjama, a zajedno s kraljevom palačom je tvorio jednu cjelinu. Centar židovstva (hram) prvi je put porušen od Babilonaca 587. pr. Krista. Na njegovim ruševinama nastao je (520. – 515. godine) postegzilski Hram. Na koncu je Hram zbrisan s lica zemlje vojnici rimskog vojskovođe Tita 70. god. posl. Krista. Kršćanstvo ima pojam Hrama, ali ne onoga Židovskog. Kršćanski hram opisuje sv. Pavao: «Vi ste hram Duha Svetoga» . Hijerarhija u Hramu je bila: veliki svećenik, svećenici i leviti. Ovi posljednji su bili zaduženi za glazbu i pjevanje u procesijama i kod bogoslužja. Za uzdržavanje kulta, svaki je Židov morao plaćati 1 šekela, a nakon razorenja hrama, plaćanje je bilo dobrovoljno za uzdržavanje vjerskih škola u Palestini. Leviti su imali sluge koji su se brigali oko održavanja, čišćenja i stražarenja oko hrama.

Povratak na vrh – klikni ovdje I

IDIOT – grč. privatna osoba, nasuprot službenoj, laik nasuprot stručnjaku, odatle jednostavno neznalica, neobrazovan. U NZ, idiot se pojavljuje značenju neobrazovana čovjeka, neuka, onaj koji ne razumije glosolalije (vidi). Idiot označava onoga koji nije član zajednice sprem onoga tko pripada zajednici.

IDOLOPOKLONSTVO – čašćenje tuđih bogova. SZ traži priznavanje i čašćenje jedino Jahve (pravi Bog), temeljeći to na izlasku iz Egipta. Židovima je zabranjeno častiti tuđe bogove (prva zapovijed dekaloga (vidi). Kroz cijelu povijest je vladla napetost između ove zapovijedi i kulturološkog utjecaja susjednih naroda. U tu se svrhu ismijavalo tuđe bogove koji su od drva, djela ljudskih ruku… Za idolopoklonstvo je postojala kazna (nekada i smrtna).

IDUMEJA – u grčko-rimsko doba je ime za južnu Judeju. Propala je razorenjem Hrama (70. god. poslije Krista).

ILIJA – hebr. moj Bog je Jahve – rodom je iz Tišbe u Gileadu. Bio je najveći prorok Sjevernog kraljevstva u 9. st. pr. Krista. Značajno u Iliju je što se zauzimao za štovanje Jahve (nije Baal, nego Jahve gospodar i ravnatelj prirode). Kasno židovstvo je očekivalo Iliju kao Mesijina preteču.

ILIRIJA – brdoviti kraj sjeverozapadno od Makedonije i Grčke, kasnije nazvan Dalmacija. Pavao je na svojim misijskim putovanjima došao do Ilirije, s njim je bio i Tit.

IMANUEL – (Emanuel) – simbolično ime koje znači: s nama Bog – upotrebljava se kao oznaka rođenja Mesijina (obećano dijete od mlade žene). Iščekivanje Emanuelova dolaska se ispunilo rođenjem Isusa Krista.

IME - bitni sastavni dio osobnosti njegova nositelja. Onaj tko nema imena, taj i ne postoji. ZA čovjeka se drži da je on ono što mu ime kaže. Kad se nekoga pita za ime, pitanje se odnosi na cijelu osobu. (Kad čovjek upiše ime Božje u svoju ruku, time on priznaje svoju pripadnost njemu. Za Židove je ime veoma vašno, što se ne može reći za Zapadnu civilizaciju. Osim ljudi, imena imaju i pojedina mjesta. Ta imena u Bibliji, upućuju na posebnosti kraja, a mnoga nose i imena božanstava koja su se ondje štovala.

ISKUŠENJE – izvanredni Božji zahvat u život nekoga s ciljem prokušavanja, učvršćivanja… U povijesti Izraela, iskušenje se uvijek događalo iznova. Onaj tko pobjedi iskušenje, postaje blagoslovom. Svakako nije snaga pobjede nad kušnjom u čovjeku nego u Bogu.

ISPRAZAN – Pojam je višeznačan. U Bibliji ima značenje bezvrijednost, ništavila…

ISTOČNI GRIJEH – je objašnjenje porijekla zla i patnje u svijetu. Zmija je stvorenje od Boga, i ona je dijaloški partner čovjekov u Edenu. Grijeh potiče od čovjeka, jer ružna tvrdnja zmijeda Bog svoju zapovijed nije dao radi čovjeka nego radi sebe. Tada čovjek počinje sumnjati u Boga i uskraćuje mu vjeru. Dakle, nevjera je korijen prvoga grijeha. Na nevjeru se nastavlja grijeh užitka… Posljedice grijeha su stid, strah pred Bogom i nestanak solidarnosti s ljudima. Čovjek biva kažnjen protjerivanjem iz Božje blizine.

ISTOK – strana svijeta na kojoj izlazi sunce. S istoka dolazi spas kao i propast. Sinovi istoka su beduinska nežidovska plemena. Ovaj pojam ima u sebi pozitivnog (mlado sunce dolazi s istoka) i negativnog (zli vjetrovi, neprijatelji,…) značenja.

IVAN EVANĐELIST – Zebedejev sin, Isus ga je pozvao sa njegovim bratom Jakovom starijim. Poslije Uskrsa djeluje zajedno s Petrom u Jeruzalemu, a kasnije u Maloj Aziji. Tu su nastali njegovi spisi. Našpisao je 3 poslanice, Evanđelje i Otkrivenje (iako je danas sporno njegovo autorstvo za nabrojena djela). Umro je oko 100. godine na otoku Patmosu u dubokoj starosti.

IVAN KRSTITELJ – preteča Isusov i rođak. Njegovo javno djelovanje prethodilo je pripremanje u pustinji. Moguće je da je bio u uskoj vezi s Kumranskim redovnicima (vidi KUMRAN). On propovijeda krštenje na obraćenje i pranje od grijeha (obredno rpanje). Zbog prigovora Herodu (vidi HEROD), Ivanu je odrubljena glava. Mnogi su ga držali Mesijom, ali je on to oštro pobijao tvrdeći: Mesija dolazi poslije njega, on je samo njegov glasnik.

IZAIJA – sin nekog, inače nepoznatog, Amosa, za vrijeme kralja Uzije (+742. pr. Krista). Bog ga je pozvao za proroka. Pretpostavlja se da je potjecao iz kraljevske obitelji. Babilonski Talmud prenosi legendu o njegovoj mučeničkoj smrti pod Manašeom. Izaija je imao dva sina. Spada u velike proroke SZ. Izričito je naviještao Isusov dolazak od djevice.

IZAK – smatra se sinom obećanja. Njegova povijest je usko vezana uz oca mu Abrahama. Njegovi sinovi su Ezav i Jakov. Ezavu je određen nomadski život, a Jakovu vlast i posjedovanje zemlje.

IZIDA I OZIRIS – vjerojatno u delti Nila udomaćena vladarska božica Izida i vegetacijski i kraljevski bog Oziris, bili su prvotno samostalna božanstva (božanski par). Legenda kaže da je Izida bila žalosna zbog smrti svoga muža, kojeg je ubio njegov brat Set. Kad je konačno pronašla raskomadano mu tijelo,

oživjela ga je i s njim je imala sina Horusa koji osvećuje svoga oca, koji potom postaje gospodar podzemlja. Kod štovanja ova dva kulta postojala je vjera u prekogrobni život (mrtvi faraon, a poslije i svaki Egipćanin, postaje Oziris te postiže besmrtnost).

IZOP – mali aromatnični grm s gustim lišćem na granama koje se upotrebljavaju za prskanje (škropljenje).

IZOPĆENJE – u SZ se to zove Herem, tj. odjeljenje. Izopćivanje je bilo u praksi kod svih naroda. Ono se odnosi na društveni i vjerski život. Tako se u ratu s poganima sve njih moralo izopćiti (pobiti), a s njima i stoku i sve što se miče. Ova zapovijed je bila toliko stroga da se prijestupnici protiv nje kažnjavaju najčešće smrću.. Kasnije je kod Židova uvedena praksa «opomene», a potom kaznu «ekskomunikacije».

Povratak na vrh – klikni ovdje J

JA – (sam). Nasuprot mnoštvu stvari koje možemo spoznati, sebe doživljava kao sama (ja). «Ja» izvire iz odnosa s drugim ljudima, a koji nisu «Ja».Bog se objavio «koji jesam», tj. jedino on ima postojanje sam u sebi, koji trajno postoji. I čovjek je sam, iako ovisan o Bogu, po slobodi. Bog ga poziva imenom te mu na taj način omogućuje da bude sam, «ja».

JABUKE LJUBAVI – biljka sa svjetlocrvenim, mirisnim plodovima, koji služe kao afrodizijak i pomaže pri porodu.

JAFA – grč. Jopa, danas predgrađe Tel Aviva – od 5. tisućljeća prije Krista nastanjeni grad s promjenjivom povješću. Bila je to velika luka na Palestinskoj obali. Petar, apostol je jedno vrijeme proveo u Jafi.

JAHVE – ja sam onaj koji jesam – vlastito ime Boga izraelova iz Egipta. On obećava Izabranom narodu svoju pomoć.

JAMA – kao zamka za lov divljači, dobro je poznata u SZ. Ona je slika opasnosti i lukavosti. Nekada ona označava grob, a slikovito smrt i podzemlje.

JANJE – sitna stoka. Najčešće žrtvovana životinja u SZ. Janje je simbol nedužnosti i bezazlenosti, posebno je ugodna žrtva. Blagovala se za pashu po izričitim propisima. Ivan Krstitelj je upirao u Isusa govoreći: «Evo jaganjca Božjeg», da pokaže njegovu envinost i žrtvu koju će podnijeti za ljude.

JARAM – naprava od drvenih štapova i konopa za uprezanje dviju teglećih životinja. U prenesenom smislu znači breme i težinu koju je netko nametnuo. Jaram je oznaka za ropstvo.

JASLICE – betlehemske su sigurno bile slične onima koje su se nalazile u svakoj štali. Štale su se gradile u sklopu neke pećinice. Jasle su bile od drveta, a ispod su bila kamenja. Iz njih bi životinje jele.

JEBUSEJCI – prastanovnici Jeruzalema, koji se zbog toga i zove grad Jebusejaca ili Jebus. David je osvojio njihovu utvrdu te je učinio svojom rezidencijom.

JEREMIJA – SIN SVEĆENIKA Hilkije iz Anatona (Benjaminovo pleme), rodio se oko 650. pr. Krista. Preko 40 godina naviještao je u Jeruzalemu. Njegove posljednje riječi potječu iz vremena nakon razorenja Jeruzalema (587/586. pr. Kr.). Njegova knjiga je «natrpana» monolozima i ispovijestima.

JERIHON – najstariji poznati grad, smješten 250 m ispod morske razine u jordanskoj dolini. Ime mu znači «grad palmi». Bio je to grad-utvrda. Iskapanja pokazuju njegove padove i uspone. Dolaskom

Izraelaca Jerihon je ponovno procvao. Pokraj njega je Herod podigao svoju zimsku palaču.

JEROBOAM – izraelski kralj (926-907. pr. Kr.). On se ustao protiv samomona, ali je bio pobjeđen. Poslije Salomonove smrti, postavljen je za kralja. Drugi Jeroboam je živio od 787. do 747. godine prije Krista. Za njegova vremena izraelsko kraljevstvo je bilo na vrhuncu moći. .

JERUZALEM – teško pristupačan grad na visoravni zapadno od Jordana, oko 760 m nadmorske visine. Vjerovatno je naseljen već od 4. tisućljeća pr. Krista. Procvat je doživio za kralja Davida, koji je osvojio tvrđavu jebusejaca. Tada je Jeruzalem postao glavni grad Izraela. U njemu se čuvao Kovčeg saveza i sagradili su hram. On je vjersko, nacionalno i kulturno središte. Razoprenje Jeruzalema se dogodilo 70. godine poslije Krista. To je učinio rimski vojskovođa Tit.

JIŠMAEL - hebr. Bog čuje – Abrahamov sin s egipćankom Hagarom. Smatra se praocem plemena koje je kasnije naselilo Jeruzalem – Jišmaelci.

JOB – hebr. gdje je otac – on nije izraelskog porijekla. Njegova domovina je UZ, vjerojatno jugoistočno od Damaska. Živio je u doba opatrijarha. Job je bogobojazni čovjek ranog doba, te se pokazuje kao uzor pravednosti i ustrajnosti.

JOEL – Hebr. Jahve je Bog – Najstariji Samuelov sin.

Drugi Joel je Petuelov sin, prorok koji je djelovao u postsužanjskom vremenu, vjerojatno u Jeruzalemu. Njegove su riječi prenesene u Joelovoj knjizi (oko 400. pr. Krista).

JOJAKIM – hebr. Jahve podiže – svećeničko i kraljevsko ime. Tako se zvao djed Isusov (otac Bl. Dj. Marije, muž Ane, majke Marijine).

JONA – prorok iz 8. st. pr. Krista koji je najavio Jeroboamu njegova kraljevstva. Onje glavni lik knjige o Joni (nastala oko 400. pr. Kr.). To je poučna humoristična knjiga. Jonu je Bog poslao u veliki grad Ninivu naviještati Riječ Jahvinu… Jonin znak – zahtjev za čudom kako bi se povjerovalo, potvrda propovijedanju.

JORDAN – najveća rijeka u Palestini, koja nastaje iz više izvora na Hermonu. Najprije teče ravnicom, a zatim strmo pada u Genezaretsko jezero, a odatle ulazi u Mrtvo more.

JOSIP – Patrijarh – Jakovljev sin, njegova su ga braća prodala u Egipat.

Drugi Josip je zaručnik Bl. Dj. Marije, Davidova porijekla. Živio je kao zanatlija u Nazaretu i predstavljao se u društvu kao otac Isusov.

JOŠIJA - Amonov sim, kralj Judeje. Proširio je granice carstva preko Betela i Megida. U borbi protiv faraona Neka, potučen je i poginuo kod Megida. 609. god. pr. Kr. On je učinio reformu kulta, hram je očišćen od slika i kipova, Jahve postaje jedini gospodar Hrama, a Jeruzalem vjersko središte Židova.

JOŠUA - hebr. Boj je pomoć – Tim imenom se u knjizi Brojeva imenuje Nunov sin, koji je bio dozapovijednik i jedan od uhoda koji su išli kao prethodnica u Kanaan. On je nasljedio Mojsija i preveo Izraelce preko Jordana u Obećanu zemlju. Prema izvorima, umro je u šekemu i pokopan u Timnat-Serahu (Efrajim).

Drugi Jošua kojeg Biblija spominje je bio veliki svećenik u Jeruzalemu, koji je obnovio žrtvenik za

paljenje žrtava pri službi žrtvovanja.

JUDA – grč.-lat. – 1. apostol, Jakovljev sin koji nosi nadimak Lebej; 2. Juda brat Isusov, je pisac Judine poslanice; 3. Juda Iškariotski (čovjek s bodežom), koji se u popisu apostola stavlja na zadnje mjesto, on je izdao Isusa iz pohlepe i na poticaj Sotone. Umro je samovješanjem.

JUDA – ime plemena (Judini sinovi), što su se naselili u južnoj Palestini. Potječu od Lee i Jakova. Sjedište plemena bijaše Betlehem, kasnije Hebron. Područje koje su oni obitavali se zove JUDEJA.

JUDITA – hebr. Židovka – 1. Hetićanka i žena Ezavova; 2. Židovka vjerna zakonu, pobožna i lijepa iz Šimunova plemena, Mararijeva kći i Manašeova udovica. Ona je glavni lik Juditine knjige.

JUG – 1. strana svijeta, predio sreće; 2. Negev (južna zemlja) južno od judejskog gorja (zemlja za stanovanje, a djelomično pustinja s tajanstvenim životinjama i strašnim olujama.

Postojao je i južni izvor kao oznaka za najstariji izvor iz Knjige postanka.

Povratak na vrh – klikni ovdje K

KADEŠ - hebr. posvećen – «izvor gdje se sudi» - oaza u pustinji Paran ili Sion na južnoj granici Izraela. Tu su Izraelci boravili za vrijeme putovanja pustinjom. Tu je bilo izraelsko sudište.

KADIONA ŽRTVA – upotreba tamjana i drugih mirisnih biljaka u čašćenju kulta. Ova je žrtva bila pridržana Aronovim sinovima. Uz onaj pojam je povezan i kadioni miris. Ono se upotrebljavalo jutrom i u večer. Bio je to tamjan, balzam, stakta, galbana i sol, kasnije se ova mješavina proširila i na još sedam mješavina. Upotrebljavao se samo u kultne svrhe.

KAFARNAUM – 4-5 km zapadno od utoka Jordana u Genezaretsko jezero. Središte Isusova djelovanja «njegov grad», ali usprkos tomu proklet jer zbog svoje nevjere.

KAFTAN - od željeznog doba to je oznaka za dugu haljinu sličnu košulji koja se krojila od lana ili vune, a nosili su je muškarci i žene. Pri hodi ili radu ona se visoko vezala. Posebna vrsta kaftana je ona koju su nosili bogatiji bila je nabrata (poznata je kod Hetita).

KAIN – hebr. stekla sam sina – prvi sin između Adama i Eve. Bio je ratar i žrtvovao od poljskih plodova. Bog odbija njegovu žrtvu, a primio je žrtvu njegova brata Abela (stočara). Iz zavisti Kain ubija Abela. Za kaznu biva protjeran s oranica u pustinju.

KAIROS – grč. trenutak, pogodno vrijeme – to je odlučni trenutak, trenutak odluke, milosno vrijeme.

KAJANJE – SZ-tni spisi govore o kajanju Jahvinu zbog njegovih čina, a to je prigovor čovjeku što ne pristaje uz Božju ponuđenu ruku i što neprestano griješi. U NZ kajanje je duhovni rast, iz njega se razvija vjera.

KAJFA - nadimak židovskog velikog svećenika, zeta svećenika Ane. Službovao je za vrijeme Ivana Krstitelja i procesa protiv Isusa.

KAMENOVANJE – kod Židova je to bila uobičajena smrtna kazna a izricala se za hulu na Boga, poklon idolima, oskvrnuće subote, bludnost… U kamenovanju je sudjelovala cijela zajednica pri čemu su svjedoci bacali prvi kamen. Ovakva smrt je sudbina mnogih proroka. Židovi su tražili Isusa kako bi ga

kamenovali. Prvi kršćanski mučenik Stjepan je kamenovanjem ubijen.

KAPADOCIJA – rimska provincija u Maloj Aziji, visoravan sjeverno od Tunisa, između Armenije i Galicije. U Djelima apostolskim se spominju kršćani Kapadocije.

KARMEL – hebr. voćnjak – 1. bregovito područje između Sredozemnog mora i Jizraelovske zaravni, bogato drvećem i mnogim pećinama. Vrlo rano je nastanjeno; 2. Grad u Judeji, južno od Hebrona, posebno važan u Saulovo i Davidovo vrijeme.

KATASTROFA – u Biblijskom načinu izražavaja ovaj pojam ima značajnu ulogu. Tu čovjek osjeća svoju krhkost i ranjivost, ali i Božju blizinu. Nakon grijeha se govori o katastrofi, tu je i potop – čovjek je ugrožen tamo gdje je grijeh. Često se ovaj pojam tumači kao kazna Božja.

KATENE – lat. lanac – su labavo poredana kratka objašnjenja uz biblijske tekstove, uzete iz komentara crkvenih otaca. Najstarije potječu iz 5. st. Poznata je Catena Aurea Tome Aquinskoga uz Evanđelja.

KAZNA – ona je u SZ sastavni dio Božjeg suda, koja se veže uz područje pravednosti.

KEFA – aramejski stijena, grč. Petar – ime apostola Šimuna, a tako ga zove Isus, a Pavao ga često zove Šimun Petar.

KENIĆANI – Nomadsko pleme na jugu Palestine, s Kainom kao praocem, povezano s Amalečanima. U Saulovo vrijeme su stalni stanovnici Judeje, a drugdje ih susrećemo i kao nomade po Galileji ili pak kao putujuće obrtnike. Kenićani su štovali Jahvu.

KERIGMA – navjestiteljsko propovijedanje, izgovorena ili navještena riječ. Ona je najkraća formula vjere – istina o životu i djelu Isusa Krista na zemlji, za spas čovjeka.

KIBELA – lat. velika majka – frigijski oblik božice plodnosti koja se u Maloj Aziji častila kao majka života. Ona je s Atisom tvorila božanski par. Središte njezina kulta je u Pesinu. Samo slavljenje je bilo praćeno velikim orgijama, samosakaćenjem i samoranjavanjem. Od 204. pr. Kr. Se božica Kibela častila u Rimu.

KIŠA – vrijeme kiše u Palestini je od listopada do travnja. Najprije padaju lagane kiše koje smekšaju tlo te se sije žito. Kasne kiše su u ožujku i travnju, i o njima ovisi urod. Česte su iznenadne i jake kiše. Sam pojam označava plodnost i blagoslov.

KLANJANJE – prignuti se Bogu u znak poniznosti, priznati veličinu Božju. Ono je često povezano sa žrtvama, pohvalama i molitvom za pomoć. U konačnom dovršenju će se svi narodi pokloniti pred licem Božjim.

KLJUČ – tko ima ključ može ući u kuću. Vlasnik ključa je gospodar. Ključevi kraljevstva Božjeg su u Božjoj ruci. Krist ima ključeve smrti i tako je spasio ljude od prokletstva.

KNJIGA DVANAESTORICE PROROKA – se zove zbirka dvanaest proročkih spisa Hoš-Mal. Nastala je u dugoj povijesti (od vremena izgnanstva. Autori se zovu Mali proroci, zato jer su njihovi spisi našli mjesto zajedno u jednom svitku s drugim prorocima. Nije kategoriziranje po kvaliteti ili proročanstvima nego po zbiru u kojem se nalaze (ovdje su oni sabrani u jedan svitak).

KNJIGA IZLASKA – egzodus – izlazak – ime je Mojsijeve knjige, a to joj je ime dala Septuaginta, jer ona počima s izlaskom iz Egipatskog ropstva. Uz ovu knjigu jednu cjelunu tvore i Levitski zakonik i

Knjiga brojeva. Izlazak je centralni zahvat Boga u Židovsku povijest. Kao spomen na njega slave pashu.

KNJIGA JUBILEJA – kasnožidovski spis – izvorno napisan na hebrejskom, a sačuvan u etiopskom prijevodu. Vjeruje se da je knjiga pripadala esenima (vidi). Nastala je oko 100. god. pr. Kr. Knjiga se zove i Mali postanak zbog navođenja kronološkim redom događaja u povijesti spasenja –otud naziv jubilej. Sve je raspoređeno u broju sedam (7 tjednih godina sa po sedam =49, pa je 50-ta bila jubilarna).

KNJIGA MUDROSTI – najmlađi spis SZ (1. st. pr. Kr.). Nastala je na grč. jeziku. Pripisuje se Salamonu, ali je to samo literarna fikcija. Nepoznati autor je vjerojatno obrazovani Židov iz dijaspore (aleksandrija). Knjiga je i namjenjena Židovima u dijaspori.

KNJIGA POSTANKA – grč. geneza = postanak – prva knjiga Petoknjižja. Naziv je dobila prema sadržaju prvih poglavlja (prapovijest). Ova knjiga nije povijest, nego slikovit prikaz istine o Božjem zahvatu u povijest (stvaranje i uređivanje svijeta i sevmira).

KNJIGA SAVEZA – ovo je najstarija zbirka u kojoj su napisani Izraelski zakoni. Ona sadrži visoku mjeru solidarnosti i jednakosti svih pred zakonom. Ona se odnosi na vrijeme kad su Židovi u Kanaanu ali još nisu imali kralja.

KOCKA – (bacanje kocke), religiozni običaj za zazivanje Božje odluke. To su u SZ izvodili svećenici. Često je bacanje kocke rješavalo sporne situacije. U prenesenom smislu kocka znači udio u položaju, koji je nekoga zapao.

KOHORTA – desetina legije. U NZ spomenute kohorte regrutirale su se iz nežidovskog pučanstva. U Jeruzalemu je bila stalno po jedna kohorta (tvrđava Antonija).

KOINE - grč. opći – zajednički jezik u vremenu helenizma (oko 300. pr. Kr – 500. po. Kr). On je bio umjesto raznih dijalekata. Aleksandar Veliki je ovaj dijalekt učinio službenim. Na KOINE je napisana Septuaginta i NZ.

KOLOŠANI – stanovnici grada Kolosa u Maloj aziji, na jugu Frigije, u blizini gradova Hieropolisa i Laodiceje. Zajednica je Pavlu osobno nepoznata. Vjerojatno ju je utemeljio Pavlov učenik (Kološanin Epafra). Poslanica Kološanima je u cilju očuvanja od krivih učitelja i poganskog kulta.

KOMORNIK – 1. prvobitno sobar plemićkih ženskih kuća na starom Istoku, a prednost su imali eunusi; 2. najvažniji ljudi od povjerenja ili službenici kralja, zapovjednici tjelesne straže ili vojske, vrhovni rizničari.

KONKORDANCA – abecedni popis svih riječi, koje se pojavljuju u Bibliji, sa svim njihovim pojavnim mjestima.

KOPRENA – veo, prevjes – maleni rubac, kojim se prekrivalo lice i vrat radi zaštite od vrućine i prašine. Žene (posebno nevjeste) su njime prekrivale lice pred muškarcima u znak poštenja, skidanje koprene sa žene, značilo je njezino oskvrnuće.

KORAH – prvi sin Jisharov, levit koji je za vrijeme putovanja kroz pustinju poticao na ustanak protiv Mojsija i Arona. Bog ga je uništio. Korahovci su obnašali niže hramske službe (čuvari hramskih vrata i posuđa), a nekada su bili i hramski pjevači.

KORINĆANI – stanovnici grada Korinta. Sačuvane su dvije Pavlove poslanice ljudima Korinta, a pretpostavlja se da je Pavao napisao čak 6 poslanica. Svaka je poslanica imala svoj povod. Sam grad je bio veliko trgovačko i kulturno središte. U ratu s Rimljanima je bio razoren ali ga je Cezar obnosio. 27. pr.

Kr. Postao je glavni grad provincije Ahaje.

KRETA – otok u Sredozemnom moru, južno od Grčke. Od najstarijih vremena bio je kulturno središte. Arheološki ostaci svjedoče njihovu povezanost s Egiptom, Istokom i podunavljem.

KRVNA NJIVA – prema Dj1,19, to je ime za njivu koju je Juda Iškariotski kupio i na kojoj je umro, a prema Mt27,8, to je njiva što ju je Sinedrij (Veliko vijeće židovsko) kupio za vraćene Judine novce i tu načinio groblje za strance.

KRVNA OSVETA – prema starinskom shvaćanju rodbina je bila odgovorna za krivnju svojih rođaka (bliža krvna rodbina). Osvećivanje, kad nije bilo moguće dotičnom, vršilo se bližoj rodbini. Smatralo se da se na taj način poravnavaju božji računi, daje zadovoljština.

KRVNO OSKVRNUĆE - od najstarijih vremena postojala je stroga kazna za spolno općenje s bližim krvnim srodnicima. Taj čin se zvao krvno oskvrnuće.

Povratak na vrh – klikni ovdje L

LAIK – grč. onaj koji pripada narodu, masi, nepoučenima – kod Grka ovaj pojam označava onoga tko nije upućen u kult (pučani). U NZ se laos – narod – upotrebljava u značenju Crkve, puk Božji. Od 3. st. se laik upotrebljava u smislu različitog od klera.

LAKIŠ – od ranog brončanog doba naseljeni grad na jugozapadu Palestine. Jošua ga je osvojio. Kasnije ga je razorio Nabukodonozor.

LAODICEJA – ime frigijskog grada, kojeg je sagradio Antioh II. u čast supruge Laodike. Laodiceja je bila središte ondašnje medicine. Kršćanstvo je došlo rano u ovaj grad (Epafra). Pavao se posebno brigao za ove kršćane.

LAŽNI APOSTOLI – misionari koji su neovlašteno nastupali zahtijevajući za sebe apostolski autoritet.

LEA – starija Labanova sestra koja je bila podmetnuta Jakovu kao žena umjesto njezine ljepše sestre Rahele. Ona je majka Rubena, Simeona, Levija, Jude, Jisakara, Sebulona i Dina. Pokopana je u pećini Makpela.

LEGIJA – vojna jedinica od 6000 pješaka i 120 konjanika. U NZ nikad se ne upotrebljava u vojnom značenju, nego u označavanju velikog broja (anđeli ili demoni).

LEVIJATAN – mitološko morsko čudovište. U SZ on je slika zlih sila.Zamišlja se kao zmaj s više glava, a Jahve ga je razmrskao kad se on podigao i postao opasan.

LEVITI – oznaka svećeničke službe koja podrijetlo vuče od Jakova sina Levijeva (od razbijenoga Levijeva plemena).

LIDIJA – zemlja na zapadnoj obali Male Azije, zvana još i Jonija jer su je nastanjivali Jonjani. Nekada je Lidija bila središte velikog kraljevstva, a kasnije je potpala pod vlast Perzijanaca i Sekulovića te tako postala dio Azije.

LIRA - žičani instrument koji se u ophodima nosio u ruci. Mali broj žica bez sedla (kobilice) mogao se prstima doticati kao pratnja pjevanju.

LITURGIJA – služenje u interesu državne ili religiozne zajednice. Kasnije je zadržao samo religiozno značenje.

LOGOS – grč. riječ, govor, mišljenje, razum – to je za grke dinamičan princip koji uređuje kozmos i u svakoga čovjeka ulaže klicu razuma. U NZ logos je transcedentalan. Primjenjuje se na Isusa.

LOT – nećak Abrahamov, koji je s njim išao u Kanaan i nastanio se u Jordanskoj dolini. Lot je izbjegao propast Sodome i Gomore (nije se okretao) i postao je praotac Moabita i Amonita.

LUKA – to je kratica od imena Lucanius ili Lucije. On je suradnik apostola. Napisao je Evanđelje Isusa Krista i Djela apostolska (život prve crkve). U svom Evanđelju on se poziva na već prije napisano o Isusu (vjerojatno na evanđelista Marka).

Povratak na vrh – klikni ovdje LJ

LJEPOTA – ovaj pojam kod Izraelaca ima drugo značenje u odnosu naokolne poganske narode. Za pogane je ljepota materijalna (žena, jelo, stablo,…), dok je u Bibliji ljepota duhovne naravi (Bog, anđeli, stvaranje, spasenje,…). Iskustvo Boga je savršena ljepota, a u konačnici vrhunac ljepote je u eshatologiji (dovršenju).

LJETOPIS – napisane su dvije knjige ljetopisa, a tvore zajedno kronološku cjelinu. Ime potječe od sv. Jeronima koji je time htio označiti kako je ovdje sadržana «kronologija spasenja», povijest spasenja.

LJUDSKE ŽRTVE – potvrđene su u drevnim istočnjačkim religijama. Kod Izraelaca su ih zakoni i proroci strogo zabranjivali te tražili kaznu za njih, ali ih je, ipak, ponekad bilo, što potvrđuje knjiga o Sucima11,3-40. Žrtve djece su se prinosile u vremenu kraljeva, kad su poganski utjecaju prijetili uništenjem kulta Jahvi. Ipak, ljudske žrtve nisu nikada bile sastavni dio žrtvenog obreda.

Povratak na vrh – klikni ovdje M

MACOT – ovo je hebrejska riječ koja u množini znači kruhove koji se pripravljaju bez kvasa. Mogli su se spremati na brzinu. Ovakav se kruh pekao pri izlasku iz Egipta (pashalni kruhovi) .

MAGDALA – Baramejski riblja kula – grad na sjeverozapadnoj obali Genezaretskog jezera s razvijenom ribarskom trgovinom. Tu je Isus dovršio svoje djelovanje u Galileji. Grad Marije Magdalene.

MAGI – medijsko pleme, koje je u perzijskoj religiji obnašalo svećeničku službu. Ti su svećenici bili i asztolozi i nositelji tajne znanosti, u literarnom značenju ova riječ označava čarobnjaka. Mudraci s Istoka se nazivaju Magi u smislu učenosti, poznavaoci zvijezda.

MAGIJA – vjerovanje da neki ljudi, predmeti i obredi posjeduju tajnovitu snagu, da određenim sredstvima proizvwedu nasilno, većinom negativno djelovanje. Ona se prakticirala i u Izraelu (jabuke ljubavi, Aronov čarobni štap, zaklinjanje mrtvih – vračanje…). Brojne zabrane pokazuju da je magija nespojiva s vjerom u Jahvu te zaslužuje smrtnu kaznu. NZ odbacuje svaki oblik magije. Čarobnjaci su neprijatelji Evanđelja (Šimun Čarobnjak, Barjesus). Efeški su kršćani su, na Pavlov poticaj, spalili magijske knjige.

MAKABEJCI – četiri knjige, predane u Septuaginti se smatraju: 1-2 su kanonske, a 3-4 su apokrifne. 1Mak je nastala krajem 2. st. pr. Kr. Na hebrejskom jeziku, a sačuvana na grčkom.. Govori o Makabeksjim bitkama – Antioh IV. Je smišljenim oskvrnućem hrama htio izazvati i iskorijeniti idovski vjeru. Ova je knjiga važan dokumenat židovske povijesti.

2Mak je svjedok religije kasnog židovstva i sukob s helenizmom.

MALAHIJA – hebr. moj glasnik – zadnja knjiga dvanaestorice malih proroka. Nastala je u 5. st. pr. Kr. Sadrži razgovor između Jahve i proroka i slušatelja. Prekorava rastavu braka i miješane ženidbe. Tu je i navještaj suda. Nevolje koje pogađaju narod su plod vjerske ravnodušnosti. Tu je i napomena obdržavanja Mojsijeva zakona.

MAMON - stara aramejska riječ koja označava luksuz i bogatstvo. Služenje mamonu je toliko snažno da priječi služenje Bogu (poput demonske snage koji dobrim proglašava materijalne stvari a zanemaruje duhovne).

MAMRE - staro svetište u blizini Hebrona, a često se izjednačava sa samim Hebronom. Abraam se naselio kod hrasta Mamre i tu mu se ukazao Jahve u liku trojice ljudi i objavio mu potomstvo. Blizu Mamre je bila pećina u kojoj su se pokapali patrijarsi (Mahpel).

MAMA - čudesno jelo Izraelaca u pustinji. Izgledom je bila slična inju (bijela ili žućkasta), a imala je okus medenjaka. Kao slikovita mana je Euharistija u NZ. Isu nas hrani svojim tijelom kao što je Izraelce hranio kruhom.

MANDEJCI – ime sljedbe u Iranu. U njihovim spisima je sadržano židovsko-kršćansko blago, izmješano s iranskim elementima. Mendejci su vjerojatno židovsko-gnostička krstiteljska sljedba. Imaju neke povezanosti s Kumranom i Ivanovim spisima.

MARANATA - liturgijski molitveni poklik prve crkve. To je aramejska riječ, a znači: Gospodin je došao ili «Dođi Gospodine». U maranata je sadržana eshatološka čežnja – ponovni dolazak Isusa Krista.

MARDUK – gradsko božanstvo Babilona. Kasnije je postao glavno božanstvo. Taj uspon je uvjetovao Enuma eliš, ep o stvaranju svijeta. Marduk je pobjedio Tijamata (bog kaosa) te došao na najviši božanski stupanj.

MARI - značajan grad u srednjem Eufratu. Sačuvano je više hramova, toranj sa stubama i brojni kipovi. Vrhunac Marove povijesti se zbio u 19. i 18. st. pr. Kr. Hamurabi ga je razorio oko 1700. pr. Kr. Od tada je politički beznačajan. U usponu snage je imao bogatu knjižnicu s oko 20 000 tablica napisanih klinastim pismom. Na njima je vidljiv način života nomada i njihova putovanja.

MARKO - izvorno rimsko ime. Bio je sin neke Marije, čija je kuća bila okupljalište jeruzalemskih kršćana. Pavao i Barnaba su uzeli Marka kad su išli u Antiohiju, odakle ih Marko prati na misijskom putovanju na Cipar kao pomoćnik. Markovo Evanđelje je, prema tradiciji, najstarije.

MASEBA – neklesan ili obrađen kamen, uspravljen kao stup, koji označava neko sveto mjesto, grob ili podsjeća na Jahvinu objavu.

MAŠAL - izraelske pjesme rugalice, ali i poslovice.

MATEJ – hebr Božji dar – on je na popisu apostola (8 po redu). Danas se ne može poistovjetiti pisac Evanđelja s apostolom Matejem (carinik Levij). Kao glavni izvor Matejeva Evanđelja je bio Markov evanđeoski spis.

MATIJA – prema Dj1,23, Matija je izabran kockom u natjecanju s Josipom Barsabom na mjesto Jude Iškariotskoga. U daljnjim tekstovima NZ ne spominje se njegovo ime.

MEDIJA – država u sjevernom iranu, južno od Kaspijskog mora nastanjena indoevropskim

stanovništvom. Nakon što je osvojila Ninivu 612. pr. Kr. postala je velika kraljevina s glavnim gradom Ekbatanom. Kasnije ju je kralj Kir priklonio velikom perzijskom kraljevstvu.

MEGIDO – kanaanski utvrđeni grad u Juzraeelskoj ravnici. Izraelci su ga osvojili za vrijeme Davida, a za Salomona je postao glavni grad sjeverne pokrajine i stanište vojnog garnizora koji je posjedovao i konjicu. Ovdje pogiba Jošija 609. godine pr. Kr. u borbi protiv Neka.

MEGILOT – hebr. svici knjige – to je ime za poslijebiblijsku skupinu knjiga koje su služile za svečano čitanje na židovske blagdane i svetkovine.

MELEK – hebr. kralj – sin Mikin, unuk Meribaalov i praunuk Jonatanov.

MERIBA - hebr. prepirka, zadjevica – tim se imenom zove sveti izvor, koji se, prema tradiciji, nalazi u pustinji Sin u Kadešu ili blizu njega. Ime Meriba ukazuje na sukob kojeg su ondje imali Izraelci s Mojsijem zbog nedostatka vode.

MEŠIN KAMEN – u Dibonu nađen crn bazaltni kamen na kojemu se na feničko-starohebrejskom pismu donosi izvještaj o otpadu moapskog kralja Meše od Izraela nakon Ahabove smrti i o njegovoj graditeljskoj aktivnosti, svjedočanstvo ondašnje izraelske slabosti.

MEZOPOTAMIJA – zemlja između rijeka – označava područje između Eufrata i Tigrisa. U SZ se ovo mjesto zove «aram dviju rijeka». Zbog bogatog tla, naseljavali su je brojni narodi (Sumeri, Akadi, Babilonci; Asirci,…). Tu je cvjetalo pismo, zakonodavstvo, literatura, astronomija…

MIDJANCI - savez nomadskih plemena. Dovode se u vezu s Abrahamom. Oni su najstariji nomadi s devama. U početku su odnosi između Midjanaca i Izraela bili dobri, ali je kasnije došlo do sukoba jer su Midjanci prodrli na obradivu zemlju. Zbog pokretljivosti im je teško odrediti stanište. Vjerojatno je to Sinajski poluotok.

MIRJAM – 1. Mojsijeva i Aronova sestra. Ona pjeva, uz zvuke, pobjedu Jahve nakon prolaska kroz Crveno more. Umire u Kadešu.

2. jedan Judejac

MOAB – Izraelcima srodan narod, koji je nastanjivao područje plodne visoravni između Mrtvoga mora i sirijsko-arapske pustinje. Moab se želio širiti prema sjeveru. Od toga su trpjeli Gadovo i Rubenovo pleme, ali su ugrožavali i područje Jerihona. To je dovodilo do ratova između njih i Izraelaca. Šaul je pobijedio Moapce, a kasnije i David, koji ih je prisilio na plaćanje poreza. Štovali su Baala kao božćanstvo.

MOLOH – kralj – on je pojam užasa, jer su i Izraelci u 8/7. st. pr. Kr. žrtvovali u Hinonskoj dolini Molohu time što su pokušalo da im djeca idu kroz vatru, tj. da izgore, iako su Jahvi ljudske žrtve odurne.

MORDOKAJ - prema knjizi o Esteri, on je deportirani Židov. Zajedno sa svojom štićenicom Esterom uvodi kao spomendan za spašavanje Židova od uništenja svečanost purima, kasnije nazvanu Mordokajev dan.

MRTVO MORE – zove se od drugog stoljeća ostatak zasoljenog slatkovodnog jezera u Jordanskoj dolini (85 km dugo, 16 km široko i 390 m ispod površine mora). Sjeverni dio jezera je dubok 400 m, a južni je plitak. Zbog koncentracije soli, život je nemoguć pa je odatle i ime dobilo. Biblija ga naziva i «Slano more», «Pustinjsko more».

MURABAAT – dolina jugoistočno od Jeruzalema (30 km). Istraživanjem 1952. godine belgijski istraživači su pronačli brojne papiruse (Kumranskog porijekla).

Povratak na vrh – klikni ovdje N

NAAMAN – aramejac, zvani Sirijac – vojskovođa iz Damaska, kojega je Elizej oslobodio gube.

NABATEJCI – semitski nomadi u arapskoj pustinji, koji su u 5/4. st. pr. Krista postali sjedioci te tako potisnuli Edomce i konačno zauzeli istočnojordanski zemlju. Imali su jako kraljevstvo. Glavi grad im je Petra. Razorio ih je Trajan 105./6. godine.

NABUKODOZIR II – babilonski kralj (603. – 562.) Ratovao je protiv naroda na zapadu kraljevstva, prije svega protiv Egipćana, koje je 605. god. pr. Kr. porazio kod Karkemiša. Godine 597. pr. Kr. osvojio je Jeruzalem a Jojakima odveo u ropstvo, a na njegovo mjesto postavio je Sidkija, koji se odmetnuo, pa je Nabukodonozor ponovno osvoji Jeruzalem (587.) i najveći dio stanovništva deportirao. Jeremija ga naziva slugom Jahvinim jer je izvršio njegovu volju jer Izrael nije slušao Jahvu.

NAHUM – hebr. tješitelj – 1. prorok iz mjesta Elkoša, koje ne možemo locirati. On je navijestio propast asirskog glavnog grada Ninive, što se dogodilo 612. godine, a time i oslobođenje Judeje od asirske vlasti.

2. jedan od Isusovih predaka.

NAMJESNIK – prokonzul, zemaljski upravitelj – po nalogu kralja ili neke velesile izvršava zapovjedništvo nad nekom provincijom ili regijom.

NAPOJNICA – žrtva – Židovski kult nije poznavao nikakve žrtve napojnice. Kod njih postoji samo paljenica ili pričesnica, te izlijevanje vina ili ulja po podnožju žrtvenika (za pričesnice).

NATAN – hebr. Bog je dao – u SZ često ime: 1. u Isusovu rodoslovlju nazvan je tim imenom sin Davidov.

2. prorok u Davidovo ili Salamonovo vrijeme i kao savjetnik kraljev, utjecajna osoba na kraljevskom dvoru. Sastavio je povijest Davidovu i Salamonovu. Prokleo je Davidovo brakolomstvo s Bet-šebom i umorstvo njezina muža Urije. Prorekao je kako David neće sagraditi Hram, nego njegov nasljednik Salamon.

NAZIREJ – Bogu posvećen čovjek, nositelj karizmi (trajna služba). Kasnije se nazirej uzima kao zavjetna služba (vremenski ograničena), a dotični se odricao vina, kultne nečistoće i šišanje kose, kao i prenošenje žrtve na kraju svoga zavjeta (Samson).

NEBO - 1. brdo na istočnoj Jordaniji, odakle je Mojsije gledao obećanu zemlju i gdje je umro.

2. grad u Moabu

3. grad u Judeji.

NEPLODNOST - se kod Židova smatrala posebnom Božjom kaznom. Nasuprot tomu trudnoća se smatrala posebnom milošću. Trudnoća Elizabete nije bila toliko čudo zbog dobi, nego više kao blagoslov zbog dara potomstva.

NIKODEM – se spominje samo kod Ivana. Bio je židovski rabin (učitelj), pripadao je velikom vijeću i član stranke farizeja. Zajedno sa svojim kolegom Josipom iz Arimateje pobrinuo se za Isusov ukop.

NINIVA – vrlo staro naselje na rijeci Tigris koju je osnovao Nimrod. U njoj se nalazio hram božice Ištar i bila je u 8. st. pr. Kr. glavni grad Asirije. Taj se grad obratio na propovijedanje proroka Jone.

NISAN - prvi mjesec (ožujak/travanj) u židovskoj kalendarskoj godini kojim započinje vjerska godina, a u građanskoj je bio sedmi mjesec. U tom se mjesecu od 14. – 21. nisana slavila Pasha. Ime je dobio od babilonskog porijekla.

NOA – hebr. mir, tješiti – odlučujući događaj njegova života je bio opći potop i sklapanje saveza. Preko svojih sinova Sema, Hama (Kanaan) i Jefeta, Jona ne praotac novoga ljudskog roda. Sam je Noa označen kao pravednik.

Povratak na vrh – klikni ovdje NJ

Trenutno nema unešenih pojmova

Povratak na vrh – klikni ovdje O

OBADIJA – abdija, hebr. sluga Jahvin – često ime u SZ. Obadija je ime autora Obadijine knjige. U njoj je prikazana nada i patnja onih koji vjeruju u Jahvu.

OBREZANJE – osim kod Filistejaca, obrezanje se obavljalo kod svih semitskih naroda (i u Egiptu). Ono je bilo uvjet za brak (kod ostalih naroda), a kod Izraelaca ono ima vjersko značenje. Prema Pos17,9, Bog je Abrahamu naredio obrezanje kao znak saveza. Sam obred kao uklanjanje muške kožice na spolovilu, obično je obavljao otac, nikada svećenik, i to osam dana nakon rođenja. U Isusovo vrijeme još su samo Židovi vršili obrezanje u Palestini. Ono je bilo važnije od subotnje zapovijedi. Ipak se uvijek naglašava kako je uzaludno obrezanje tijela, ako nema obrezanja srca, tj. svojih izopačenih sklonosti.

ODIJELO – u najvažnije odjevne predmete spadaju: pregača od tkanine, kaftan (vidi gore) i ogrtač. Žene su imale slična odijela, ali se ona moraju strogo razlikovati od muških (duži kroj, šarenije boje i finija tkanina). Svećeničko se odijelo razlikuje od profanoga. Za izražavanje žalosti nosile bi se podreane haljine (vreće). Prema Bibliji, odijelo je odraz osjećaja i stida, golotinja je sramota i njoj su se izlagali zarobljenici, osuđenici i bjegunci.

OLTAR – žrtvenik – uz žrtvu i oltar je bitni dio religije. Gdje se god pojavio Jahve, gradio bi se oltar. Ipak se nije na svim oltarima žrtvovalo. Oni prikazuju Božju prisutnost. Oltar u crkvi je mjesto žrtve Isusa Krista. On je centar crkve, sve što se u njoj događa (bitno) je na oltaru. Zbog toga on izaziva ljudsko strahopoštovanje.

OPSJEDNUĆE – neobično djelovanje neke izvanljudske osobne zle sile u obliku nekog opsjedanja. Ono dolazi izvana. Danas se za opsjednutost (potvrdu) crkva drži veoma suzdržano. Parapsihologija nalaže da ne smijemo nešto na brzinu proglašavati neobjašnjivim.

ORAKUL – proroštvo, proročište, riječ božanstva, kojom ono objabvljuje svoju volju i namjeru, a istodobno mjesto gdje se ovo objavljuje. Ta se volja Božja očituje na razne načine (kocka, gledanje u utrobu žrtvovanih životinja, šume, drveće, žuborenje izvora…). U poganskim religijama su orakule bile raširene.

ORDAL – Božji sud, postupak koji Bogu pripušta odluku o nekom pravnom slučaju (npr. Ilija i Baalovi

svećenici) ili utvrđivanje kockom krivca odnosno nedužnog.

OSKVRNUĆE – ono što je posvećeni Jahvi mora se prema tomu ispravno pristupati i poštivati. Oskvrnuće znači ne razlikovati sveto od profanoga, koristiti sveto isto kao i profano. Takvi postupci su usmjereni protiv Jahvine svetosti te se za njih mora dati zadovoljština.

OSVETA – SZ misli na osvetu Božju, kad Bog ponovno uspostavlja povrijeđeno pravo. Izrael se, dok ga neprijatelj nepravedno tlači, nada Božjoj osveti prema tlačiteljima.

OZIRIS – vidi Izida

Povratak na vrh – klikni ovdje P

PALAČA – kraljevska kuća – a nekada označava i veliku i utvrđenu kuću u nekom gradu. Salamonova se palača je obuhvaćala više zgrada i dvorište. Herod Veliki je sagradio više palača po svojoj regiji (strateški razlozi). U njima su stanovali posebno odabrani ljudi i sluge.

PALESTINA – tim su imenom grčki mornari nazivali područje na istočnoj obali Sredozemnog mora koje su nastanjivali Feničani i Filistejci. Godine 135. pr. Kr. Rimljani su preimenovali Judu u Palestinu. Po svom geografskom položaju, Palestina je bila poprište seoba i ratova (most između Mezopotamije i Egipta).

PAMFILIJA – usko područje na južnoj obali male Azije s burnom povješću. Tu je Pavao nekoliko puta dolazio i posjećivao gradove Perge i Ataliju.

PARTI - iransko pleme, prvotno nastanjeno u sjevernoistočnoj Perziji, koje je bilo svjetska velesila (248. pr. Kr.), osvojivši cijeli Iran i Mezopotamiju. Bili su opasni neprijatelji Rimljanima.

PASHA - pashalni objed je uspomena na izlazak iz Egipta. Blagovalo se gorko zelje, beskvasni kruh i meso (janje ili kozle bez mene) pečeno na vatri. Sam objed se događa u svečanoj odjeći s pojasom oko bokova i s štapom u ruci (izraz spremnosti na izlazak iz Egipta). Od tada svi Židovi svake godine slave pashu kao spomen čin Izlaska. U kršćanstvu je pasha zamijenjena Euharistijom (Isus je žrtveno janje). Kršćani očekuju otkupljenje, spasenje od grijeha (eshatologija).

PATMOS – otok u Egejskom moru 39 četvornih kilometara velik, sa strmim stjenama. Na Patmos je prognan sv. Ivan apostol za vrijeme cara Domicijana. Tu je i umro oko 100. godine.

PAVAO – o njemu postoje mnogi povijesni izvori. Znamo za njegov put obraćenja i gorljivost u propovijedanju kršćanstva («Orijaš kršćanstva»). Ustanovio je mnoge kršćanske zajednice po ondašnej svijetu. Njima je pisao poslanice (pisma podrške i odgoja u vjeri).

PENTATEUH – prvih pet knjiga SZ: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakonik. Autorom se smatrao Mojsije, što ne može odgovarati pravoj istini.

PERIKOPA – odjeljak Biblije za čitanje na službi Božjoj. Najprije bi se pročitao izabrani odlomak, a zatim bi se on tumačio.

PERIŽANI – dio stanovništva Kanaana koje su Izraelci zatekli pri zauzimanju zemlje. Perižani su vjerojatno društveni sloj koje su Kanaanci potisnuli, a Izraelci pobjedili.

PERZIJANCI – indoevropsko pleme, koje je oko 1000. pr. Kr. došlo na iransku visoravan i kasnije se

naselilo na području istočno od Elama. Njihovo veliko kraljevstvo je osnovao Kir. Pod njegovom su upravom Židovi raćeni iz Babilonskog zatočeništva u Palestinu. Godine 333. pr. Kr. se raspalo golemo Perzijsko carstvo.

PEŠITA – opća sirijska crkvena Biblija, koja je početkom 5. st proširila starosirijski kanon od jednog Evanđelja, Pavlovih poslanica i Apokalipse na 22 novozavjetne knjige.

PILAT – Poncije, od 26. – 36. godine upravitelj je pokrajine Judeje. On je odlučio na sudskom procesu protiv Isusa te naredio da ga se razapne.. Židovski ga spisi prikazuju kao bezobzirna, nepravedna i okrutna vladara.

PISMOZNANCI – zapravo pisari, njihov stalež je tapočeo u vrijeme proroka Ezre. Zadaća im je kazuistički interpretirati Toru. Učili su po sinagogama, bavili su se teologijom. Većina ih je pripadala farizejskoj sljedbi te u NZ nastupaju na strani protivnoj Isusu.

PITOM – hram boga Atuma u Egiptu u istoimenom gradu.

PIZIDIJA – gorovita pokrajina na jugu Male Azije, čiji su stanovnicibili na glasu kao razbojnici. 25. pr. Kr. Rimljani su je osvojili i podijelili na dva dijela: Pamfilija i Galacija. Pavao je na putu u Antiohiju prošao Pizidijom.

PLEME – socijalna jedinica koja se gradi na obitelji, velika obiteljska stabla. Srastanje manjih jedinica u pleme dug je proces, čestzo ovisan o povijesnim pretpostavkama. Pojedina su Izraelska plemena tek dolaskom u Kanaan dobila jasne oblike pripadnosti Izraelcima.

POJAS – napravljen od kože ili tkanine služio je za povezivanje donjeg rublja, čuvanje novca i za nošenje oružja. Slikovito, pojas je znak pripravnosti ali i radosti i pravde.

POLIS – grč. grad – zove se, u klasično vrijeme, politički samostalni grad-država. Kasnije se polisom naziva svako gradsko naselje.

PONOVLJENI ZAKON – grč. drugi zakon – nazvan u septuaginti za petu knjigu Petoknjižnja. Prema svom vanjskom obliku Pnz je govor opomene Izraelu da drži Jahvin zakon, kojeg je obdržavao Mojsije.

PONT – 1. pokrajina u Maloj Aziji na južnoj obali Crnog mora.

2. Rimska provincija u kojoj su živjeli Židovi i krašćani. Tu je ujedno i Akvilin zavičaj.

POPIS NARODA – U SZ se navodi u knjizi Postanka popis pučanstva po imenima osoba (71 ime naroda ili pojedinih osoba). Taj popis se svodi na Noine sinove Sema, Hama i Jafeta. Autor je imao namjeru kvalificirati ljude po narodnoj ili političkoj orijentaciji. NZ spominje popis pučanstva – politička pozadina (kontrola od strane politike).

POST – općenito religiozna vježba, kojom se čovjek u pojedina vremena uzdržava od jela i pića. Motiv posta u SZ je oprost ili za posebne prigode (izvanredno Božje djelovanje). Postom čovjek izražava da je ovisan o Bogu, da se zahvaljuje svome Stvoritelju. Odricanje od hrane i pića vježbamo svoju nutrinu za veće darove.

POTOP – prirodna katastrofa iz koje se spasio samo Noa sa svojom obitelji. Slično Biblijskom izvješću govori i Gilgameš i Enuma-eliš. U NZ, potop je uzor krštenja i dolazak općeg suda.

POTRES – u Palestini je čest iako ne zahvaća široko područje. Uzrok su podzemne šupljine koje dovode do obrušavanja površine.

POZDRAV – na Istoku je on pun oduševljenja i dugo traje. Uljudnost zahtjeva da pozdravitelj i pozdravljenik ustanu sa svojih mjesta, da siđu s jahaće životinje ili da krenu jedan prema drugomu u susret. Svečani pozdrav podrazumijeva padanje na koljena i dodirivanje čelom tla. Rođaci i dobri prijatelji pozdravljaju se poljupcem, a muškarci dodirivali zaliske. Nepozdravljanje je jednako prokletstvu. Najčešći pozdrav riječima je «Mir s tobom».

PRAĆKA – sredstvo za lov i navalno oružje pastira, ponekad i ratnika. To je kožnat remen ili vuneno pletivo, u sredini prošireno kako bi moglo prihvatiti kamen. Nakon nekoliko kružnih okreta, bacač bi u pravom trenutku pustio drugi kraj i tako pogađao cilj.

PRANJE – ono što je nečisto treba oprati. Čak se i nečisto i sveto prenosilo dodirom. Tako se nakon dodira s nečistim trebalo prati. Svećenici bi se prali prije službe u hramu, a nakon ulaska u «svetinju nad svetnjama», morao je prati odjeću (to je iz razloga što se sveto ne smije dodirnuti s profanim – nečistim).

PRAVEDNIK – to je oznaka kvalitete neke osobe. Apsolutni pravednik je Bog. Čovjek je pravednik kada sluša Boga. Isus je po smrti učinio ljude pravednicima (Bogu ugodnima).

PRELJUBNICA – Isus se družio s grešnicima, tako i preljubnicom, za koju su farizeji tražili smrtnu kaznu. Isus priznaje krivnju preljubnice, ali ne dopušta njezinu osudu.. Sam Isus osuđuje njezino djelo, ali nju štiti.

PREZBITER – grč. starješina – kod Židova je to član Velikog vijeća. U prvoj crkvi taj naziv imaju svećenici.

PROKLETI – označava djelovanje osuđivanja. Kad Bog jekoga proklinje to označava da je dotični izgubio spasenje. Isus ne dopušta nikoga osuđivati.

PROROČICA – tim se imenom u Bibliji naziva više duhom obdarenih žena. One ne pripadaju krugu proroka.

PROROK – 1. u SZ se oni zovu NABI, a grč- naziv je PROFETES. Taj pojam označava onoga tko je pozvan od Jahve. Oni se nekada nazivaju i vidiocima.

2. u SZ je postojao proročki pokret koji korijene vuče iz prastarih vremena.

PROSTITUCIJA KULTNA – prakticirana od starine u religijama Egipta, Babilona, a posebno Kanaana. Žene i muškarci su se nudili, u obredu «svete svadbe» u svetištima u uvjerenju da tako časte svoga boga te osigurati plodnost naroda i zemlje. Ovaj se obred prenio i na Izraelce, ali su ga proroci čvrsto odbacivali, a zakon zabranjivao.

PROZELITI – grč. pridošlice – zovu se pogani koji su preko kupelji, žrtve i obrezanja (u vremenu nakon izgnanstva), primili židovstvo.

PURIN – židovska svetkovina radosti izeđu 14. i 15 adara (izbavljenje perzijskih Židova preko Mordokaja i Estere, opisano u Esterinoj knjizi). Akadsko ime «purin» znači «kocka» i često zastupa uvjerenje da će dan uništenja biti određen kockom. Vjerojatno je ovaj blagdan perzijskog porijekla.

PUSTINJA – zemlja užasa kojom nitko ne prolazi, puna tjeskobe, demona, jada i srdžbe Jahvine. Prolazak kroz pustinju – vrijeme kušnje i izbavljenja. Uloga pustinje kod Židova je toliko važna da je

smatraju spasenjskim mjestom, odakle dolazi Mesija.

Povratak na vrh – klikni ovdje R

RABI – «moj gospodine» - kasnije titula židovskih učitelja, pismoznanaca. Danas se obično prevodi s «učitelj». Tim su nazivom apostoli zvali Isusa. Rabini su imali svoje priče (zbirke nastale poslije NZ), svoje škole (teologija).

RAFAEL – hebr. Bog je izliječio – ime anđela kod Tobije, a uloga mu je liječiti ljudske bolesti.

RAHAB – morsko čudovište. Neprijateljska sila suprotna Jahvi.

RAHABA – Kanaanska prostitutka u Jerihonu koja je kod sebe sakrila izraelske uhode i pomogla im pri bjegu. Priznala je Jahvu Bogom neba i zemlje. Zbog toga je bila pošteđena pri razorenju Jerihona.

RAHELA – hebr. majčinstvo – kli Labana i najdraže Jakovljeve žene. Preko sluškinje Bilhe, Rahela je majka Dana i Naftalija, a sama je majka Josipova i Benjaminova (pri čijem je rođenju umrla).

RAMZES – glavni grad Egipta kojeg je osnovao Ramzes II. u delti Nila, a sagradili su ga Izraelci. Tu je započeo Izlazak iz Egipta.

REBEKA – kći Betuelova, sestra Labanova i žena Izakova. Deset godina nije imala djece, pa je rodila Ezava i Jakova. Njezinim lukavstvom Jakov je ukrao prvenstvo Ezavu. Opisuje se kao lijepa žena, a pokopana je u pećini Mehpeli.

RIBNJAK – skupljena voda, na Istoku rabljena u obrtničke svrhe. U Jeruzalemu je bilo više kupališta u kojima se spominje izlječenje bolesnika.

ROG – puhaći instrument napravljen od savijena ovnova roga, kasnije od kovine (oblik životinjskog roga). Upotrebljavao se kao znak upozorenja (u hramu kod obreda ali i u vrijeme bitki). On je znak «dana Jahvina».

RUTA – knjiga pučkog pripovijedanja, nastala nakon progonstva (5./4. st. pr. Kr.).

Povratak na vrh – klikni ovdje S

SABA – zemlja i narod Sabejci u Južnoj Arabili. Postala je bogata po trgovini. Kraljica od Sabe je tražila mudrost Salamonovu.

SABLAZAN – zamka, spoticaj – ono što je povod za nevjeru ili grijeh. Krist je kamen spoticanja. Židovi ga odbacuju. Onaj tko sablazni (na zlo) bit će najstrože kažnjen.

SADUCEJI – uz farizeje i esene, ovi tvore izrazito političku stranku. Ime im je izvedeno od velikog svećenika Sadoka. Svoje pripadnike su imali u plemstvu i svećenicima. Odbijaju usmeno učenje, nisu vjerovali u uskrsnuće. Rabini su ih smatrali hereticima.

SAKAĆENJE – kao kazna bilo je uobičajeno na Istoku i u Izraelu (ali samu u teškim slučajevima) kao odmazda.

SAKRAMENAT – naziv ukazuje na helenističku religioznost. To je naziv za svetinje ostavljene od Isusa

Krista. Oni su vidljivi znakovi a daju nevidljivu milost Božju.

SALMANASAR – asirski i babilonski vladar (727. – 722. pr. Kr.).

SALOMA – 1. kći Herodijade, žene Heroda Filipa. Ona je na nagovor svoje majke zahtjevala glavu Ivana Krstitelja.

2. majka apostola Jakova i Ivana, a stajala je pod Križem Isusovim.

SALOMON – sin Davidov i Betšebe, kralj Izraela i Jude (oko 965. – 926. pr. Kr.). On je podijelio carstvo na 12 djelova, osuvremenio vojsku u koju je uveo konjicu. Jeruzalem je učvršćen i sagrađen hram.

SAMARIJA – glavni grad Sjevernog kraljevstva. Osnovao ga je oko 880. pr. Kr. kralj Omri, a njegov je sin ondje izgradio hram Baalu. Samarija je za proroke pojam grijeha. Kasnije su je zauzeli Asirci. Ondej je djelovao apostol Filip, Petar i Ivan.

SAMSON – junak iz vremena sudaca, ali ne karizmatski lik kao vođe onoga doba. Njega se veliča kao ratnika i čovjeka ogromne snage. Istakao se u borbaka protiv Filistejaca, ali je bio poznat kao suložnik s pogankama.

SAMUEL – sin Elkane i Ane iz Rame. On se u predaji označuje kao svećenik, vojskovođa, nazirej, ali najviše kao sudac i prorok.

SARA – hebr. kneginja – polusestra i žena Abrahamova. U starosti je rodila Izaka. Pokopana je u pećini Makpeli.

SAREPTA – lučki grad na feničkoj obali između Sidona i Tira. Tu se zadržao Ilija u vrijeme gladi.

SEFANIJA – hebr. Jahve skriva, štiti – 1. prorok koji je s Jošijom propovijedao o Judi protiv višestrukih političkih, socijalnih i religioznih zloporaba. Jedan je od 12 malih proroka.

SELEUKIJA – ime više helenističkih gradova. Tu je Pavao započeo svoja misijska putovanja.

SEM – najstariji sin Noin. Od njega dolaze «semiti» - plemena koja pripadaju istom govornom području.

SFINGA – kompleksno biće s tijelom lava i glavom čovjeka, a u Egiptu predstavljaju bogolike kraljeve i kraljice. Kasnije se lik sfinge proširio u Grčku.

SIBILA – antička proročica. Nekoliko se gradova spori oko njezina zavičaja.

SIDKIJA – hebr. Jahve je moja pravednost – zadnji kralj Judeje. Namjestio ga je Nabukodonozor nakon osvajanja Jeruzalema (597. pr. Kr.). Nakon te izdaje kralja, osljepljen je i umro u Babilonu.

SIDON – lučki grad u Feniciji. Zbog toga se feničani zovu i Sidoncima. Pavao je na putu u Rim bio u Sidonu.

SINAGOGA – skupljališta Židova nakon razorenja Hrama.

SINOPTICI – slični opisi Evanđelja (Isusova povijest i poruka) – Matej, Marko i Luka.

SOLUN – grad u Makedoniji. Imao je dosta stanovnika. Pavao je tu bio na II. misijskom putovanju.

SOTONA – svatko tko se suprostavlja neprijateljski prema Bogu (nekada su to tužitelji).Sotona je nebesko biće, neprijateljski raspoloženo prema čovjeku. Naziv za đavla.

SREBRNIK – njih je primio Juda za svoju izdaju. Njim se plaćao hramski porez. Bio je to kovani novac.

STOTNIK – oznaka za vojnički čin (skupnog značenja). U NZ tom se riječju označava hramski čuvar kao i vođe kohorte (tisuću ljudi u rimskoj vojsci).

SUBOTA – dan mira. Nakon tjedna stvaranja, to je dan odmora. Ona u početku nije imala teološki nego samo socijalni karakter. Zove se i «dan posevećen Jahvi».

SUMERANI – narod nepoznata podrijetla, koji su vjerojatno u 4. st. pr. Kr. prodrli u Mezopotamiju. Na čelu su imali kralja. Imali su slikovno pismo koje se razvilo u klinasto. Glasovit je spis «Gilgameš».

Povratak na vrh – klikni ovdje Š

ŠADAI – jedan od SZ-tnih oznaka za Boga, a znači «uzvišeni».

ŠAMAJ – Hilelov suvremenik i suparnik u disputama. Utemeljio i vodio rabinsku školu.

ŠAUL – hebr. izmoljeni – 1. edomski kralj.

2. sin Šimunov

3. Levit.

4. sin Benjamita Kiša iz Gibee i prvi kralj Izraelov (1012. – 1004. pr. Kr.) Vjerovatno ga je nakon pobjede nad Amoncima, za kralja pomazao Samuel. U njegovom vremenu su se vodile borbe s Filistejcima, koje on nije do kraja pobjedio: U borbi s njima pogima u gorju Gilboe.

ŠEFEL – mjera (posuda) za žito od oko 8,7 litara.

ŠEKEM – hebr. leđa – grad u gorju Efraimu. Nastanjen je od 4000. pr. Kr. procvat je doživio u doba Hiksa. Tu su abraham i Jakov sagradili žrtvenik. Tu je obnovljen savez s Jahvom za Jošue. Šekem je glavni grad Sjevernog kraljevstva.

ŠOEL – starozavjetno ime za kraljevstvo mrtvih, a značenje nije sigurno (podzemni svijet).

ŠET – hebr. nadomjestak – Adamov sin koji mu je rođen kao zamjena za umorenog Abela. Od Adama do Noe ima 10 generacija s visokom životnom dobi.

ŠILO – grad u Efrajimu, stanište kovčega saveza. Tu je Eli bio svećenik, a Samuel odrastao.

ŠULAMIT – djevojka iz Šulema. Otud je potjecala Davidova sluškinja Abišaga, glasovita po ljepoti. Šalamit je prototip za žensku ljepotu. Neki je povezuju s babilonskom božicom Šalmanitom.

Povratak na vrh – klikni ovdje T

TABOR – brdo u graničnom području plemena Zebulonova, Izaharova i Naftalijeva. Od davnih vremena

je to sveto brdo, na njemu je Izrael obavljao bogoslužje (protiv toga se borio Hošea). U NZ tu se dogodilo Isusovo preobraženje.

TADEJ – priimenak apostola Jude koji se još zove i Juda Jakovljev. U NZ se još spominje u Iv14,22, gdje se označava izričito kao Iškariot.

TALMUD – hebr. učenje, studij – naziv zbirke Mišne i Gemare. Talmud sadrži židovski vjerski zakon i rasprave o tome.

1. jeruzalemski Talmud je zaključen oko 400. godine.

2. babilonski je dovršen oko 500. godine

Oba su stekli kod Židova veliku vrijednost.

TAMARA – osobno ime i naziv za mjesto.

1. snaha praoca Jude, koja je nakon smrti muža Era, obučena kao bludnica, od Jude stekla potomka.

2. Davidova kći

3. Abšalomova kći

4. grad na južnoj granici Kanaana.

TARŠIŠ – zemlja (ili grad) koji se ne može točno lokalizirati. S njim je Tir održavao trgovačke veze. Odande su se uvozile kovine. Taršiški su brodovi bili željezni ili općenito veliki, osposobljeni za putovanje morem.

TARZ – grad u Ciliciji, kojeg su Sekulovići helenizirali. Od 64. pr. Kr, glavni grad rimske provincije, zavičaj Pavlov. To je glasovit grad duhovnog života.

TEREBINTA – u SZ snažno stablo poput hrasta za koje se često govori da je sveto. Proroci su branili njegovo čašćenje, jer je to služenje idolima.

TIMOTEJ – sin Židovke, koja se obratila na kršćanstvo, i Grka (poganina). Živio je u Listri i bio je ugledan u maloazijskim zajednicama. Kad ga je Pavao primio na «misijsko putovanje», obrezao ga je iz obzira prema Židovima. Dvije su Pavlove poslanice naslovljene na njegovo ime. U poslanici Hebrejima se spominje njegovo oslobađanje iz zarobljeništva.

TIT – suradnik Pavlov vjerojatno iz Cilicije. Pavao ga je obratio. U početku je bio pogansko-kršćanski misionar. Bio je Pavlu pomoć i potpora, organizirao je sabiranje milodara za kršćane Jeruzalema.

TLAKA – posao u korist kralja, razlikuje se od ropskog rada. Nakon zauzimanja Kanaana, kananejci su radili za Izraelce kao «tlaka». Kasnije su i Izraelci radili tlaku za svoga kralja.

TORA – davanje tore je zadaća svećenika. U njoj su pitanja kulta (sveto i grešno – razlikovanje). Kasnije se taj naziv proširio na prvih pet knjiga Biblije – zakon – kako častiti Jahvu.

TROJA – pokrajina i lučki grad na zapadnoj obali Male Azije, koju je Pavao posjetio u II. misijskom

putovanju. Iz Troje je Pavao prešao u Europu.

TUŽITELJ – hebr. satan – tužitelj u sudskom procesu, koji je kao i branitelj, imao svoje mjesto s desne strane optuženoga. Kasnije je ovaj pojam prenesen na bogslužje (značenje – onaj koji brani i komentira Savez). Teško je utvrditi koliki je utjecaj na formiranje lika Sotone imalo ovo značenje. Najviše se sotona, kao osoba zla, opisuje u Otkrivenju.

Povratak na vrh – klikni ovdje U

UBIJANJE – nekog čovjeka, kod Izraelaca, dozvoljeno je u nekim slučajevima: rat, ratni dvoboj, ako je netko poticao na klanjenje i služenje idolima, krvna osveta i smrtna kazna. Naprotiv, ubijanje Izraelaca je teški zločin. Nehotično ubojstvo se kažnjava, također, smrću, ali se ubojica može uteći azilu. Ubojstvo je izazivalo, po Židovskom shvaćanju, Božju osvetu, pa se vjerovalo da se krvnom osvetom ostvaruje pomirba.

UBRUS – ručnik kojim se briše znoj s lica i pokriva lice mrtvaca. U njemu se čuvao novac.

UDOVICA – Nakon smrti muža, život žene je bio u velikoj nesigurnosti, stoga se SZ, uz siromahe, za njih posebno brigao i pružao im zakonsku zaštitu. U NZ se pojavio stalež udovica koje su se posvećivale karitativnom poslu.

UR – Kaldejski, Abrahamov zavičaj. Već u 5. tisućljeću tu je bilo veliko trgovačko središte južnog Babilona.

UTOČIŠTE – kod Židova ima značenje kule koja je sigurna od neprijatelja, toranj nedohvativ.

Povratak na vrh – klikni ovdje V

VATRA – 1. u SZ je korištena u svakodnevnoj uporabi, ali i u kultu. Vatra označava nedostojnost čovjeka u približavanju svetosti (Jahvi).

2. židovstvo ističe vatru kao sliku posljednjeg suda, šeol (podzemlje), čišćenje (čistilište).

3. NZ u vatri vidi Božju objavu kao i SZ

VELIKI SVEĆENIK – u vrijeme kraljeva on je bio na čelu svećenika, kao kraljevski službenik iz kruga Sadokovih potomaka, koji su se pozivali na korijene od Arona. Kasnije je na velikog svećenika prešlo i političko vodstvo naroda. Za njega vrijede posebni propisi i zakoni (posebo o čistoći).

VELIKO VIJEĆE – sanhredin, sinedrij – najviša židovska vlast nadležna za primjenu vjerskih zakona. U NZ je brojilo 71 člana (starješine, veliki svećenici, pismoznanci, farizeji, a na čelu je bio jedan Veliki svećenik. Ovo je vijeće imalo vlast izricanja smrtnih presuda.

VULGATA – se od 16. st. naziva latinski prijevod Biblije koji je stvorio Jeronim.

Povratak na vrh – klikni ovdje Z

ZABLUDA – iza ove riječi stoji istočnjačko nomadstvo, život u pustinji ili stepi, gdje je umjeće, važno za život, pronaći pravi put, te izbjeći stranputice. Nadalje zabluda ima značenje skretanja s puta vjere.

ZADOVOLJŠTINA – griješenje protiv Jahvina zakona je nepravda te je za nju potrebno dati

zadovoljštinu. Nije se zadoljoljavalo Boga nego osobu kojoj ne nešto u zlo učinjeno. Zadovoljština je uvjet za oproštenje. Oblik je bio: žrtva, milostinja, post ili koja druga pokora.

ZAHARIJA – hebr. Jahve se sjetio – često SZ-tno ime. 1. jedan od malih proroka, suvremenik Hagaja; 2. prorok ubijen u hramu (2Ljrt24,20-22); 3. otac Ivana Krstitelja, muž Elizabete, svećeničkog roda.

ZAKEJ – nadcarinik u Jerihonu. Isus mu se svraća, iako su carinici smatrani velikim grešnicima. Nakon susreta s Isusom, Zakej se obraća.

ZARUKE – su u SZ bile službeni zakonski običaj koji je prethodio sklapanju ženidbe, a ostvarivao se plaćanjem zaručničkog novca ocu zaručnice. Time je zaručnica bila zakonito vezana uz zaručnika te joj je u slučaju nevjere prijetila smrtna kazna.

ZELOT – revnitelj – su radikalni političari koji su iščekivali Mesiju kao svjetskog vođu koji će ih politički i čak vojno osloboditi. Korijen im je u vremenu Makabejaca. Među 12 apostola bio je i Šimun Zelot.

Povratak na vrh – klikni ovdje Ž

ŽUČ – tekućina u žučnom mjehuru, a izvan njega označava otrov. U starini je upotreba riblje žuči služila za liječenje očiju.

ŽUKUN GRM – do 2 m visok pustinjski grm bez lišća s bijelim cvjetovima. Prerađivao bi se u ugljen, a korijen mu je u nevolji služio za jelo.

U NAVEDENOM LEKSIKONU POJMOVA IZ BIBLIJSKE TERMINOLOGIJE POSLUŽILI SMO SE:

- Praktični Biblijski leksikon, uz suradnju katoličkih i evangeličkih teologa priredio Anton Grabner – Haider, KS, Zagreb, 1997.

- Leksikom ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, uredio Anđelko Badurina, Sveučilišna naklada Liber, KS, Zagreb, 1985.