RIJE IZDAVAA
Djelo Niccolda Machiavellija odavna je preraslo granice zemlje i epoh e u ko joj je   nastalo, a povijest je sam a - ne obazirui se ni na esta osporavanja ni na neumjerene  hvale —izdvojila iz njega stranice i misli što pripadaju kulturnoj baštini ovjeanstva.   Budui da je posrijedi utemeljitelj moderne politike znanosti (ili znanosti o politici) i  modernoga politikog mišljenja, od renesanse svako bavljenje politikom teorijom   mora odrediti sebe prema Machiavelliju bilo da prihvaa punovrijednost njegova   metodološkog pristupa društvenim pojavama i zbivanjima, bilo da ga kani osporiti.   Razotkrivajui istinsku bit politike kao rezultata ljudskoga djelovanja iznad kojeg ne   stoje nikakve mistine sile ni izvanvremeni principi što ga uvjetuju, veliki Firentinac   izgrauje svoju vlastitu koncepciju politike, koja je koliko surova u ogoljavanju   ljudskoga društva i njegova ustrojstva, toliko i dokaz ovjekove samosvijesti i otkrie    povijesti kao o vjekova djela.
Njegova politika doktrina zato istodobn o definitivno raskida s antiknom m eu sobn om uvjetovanošu etike i politike k ao i sa srednjovjekovnim politikim moralizmom   i urasta u vrijeme u kojem nastaje, u renesansu što je na svim razinama neumorna u po t razi za ovjekovim moima i mogunostima. Machiavellijeva teorija, daleko od   bilo kakve apstraktne spekulacije i mistifikacije, polazi od konkretna društvenog   realiteta i u njemu trai rješenje zagon etke povijesti i otkriva po kreta k e sile ljudskoga društva i mehanizam politike zajednice. Takva po litika analiza društva - ka ko   suvremenoga, tako i antikog - poiva na strogim m etodološkim pretpostavkama   »zbiljske istine stvari« za ko jom treba tragati i onda kad a privid obm anjuje oitujui se   jednostavn im i lakim za prihvaanje. S ob zirom na to, posri jedi je prvi pokušaj   uspostave politike kao znanosti koju odlikuju posebne metode i poseban dokazni    pos tu pak , detekci ja uzrono-posljedine dijalektike i form uliranje op ih zakona kre ta nja ljudskoga društva. U tom e smislu Machiavelli je pretea M arxove analize društva,  te najviši dom et mišljenja o politici na tom stupnju društvenog razvoja. Istod obn o, on je   glasnik nove epohe i novih klasa koje e svoj društveni p olo aj zasnivati na napretku i  razvoju historijski novoga, tzv. graanskog naina proizvodnje.
 Machiavelli danas, to je nezaobilazan opus u p olitik oj kulturi i n ekad više, nekad   manje svjesna duhovna potka za svaki govor o politici, odnosno kušnja za svaki    politik i govor; to je dvoznanost pojm a koji se izvodi iz n jegova prezimena. Nasuprot    jednos tranoj pred odbi što se o tom svestranom misliocu, po lit iaru i knjievniku   stvorila gotovo iskljuivo na temelju deformacije njegovih ideja iz »Vladara«, stoji   makjavelizam u izvornom smislu k oji naznauje nov stupanj u razvoju evrops ke misli.  U prvom je sluaju pred n ama oso ba ok o lika koje se s vremenom isplela aureola genija
7 
 
zla, prijevare i bezobzirnosti u politici što se ne opravdav a niim doli b orb om za vlast i  tenjom za dominacijom nad ljudima, zagovornik prijetvornosti kao najvee vrline u   politikom djelovanju. U drugom je sluaju posrijedi osniva em pirijske politike   znanosti koja pravila umijea vladanja prouav a jedino s a spekta njihove efikasnosti.
 Machiave lli j e prvi koji fenomene vlasti i drave pro ua va u njihovo j em pirijsk oj   »istini« bez ikakvih normativno-utopijskih, u krajnjem ishodu moralnih zakona. Time,  naravno, kida tradicionalne unutrašnje uzajamne veze politike i etike što su ih te dvije   discipline prak tine filozo fije gojile od svog zaetka. U literaturi staroga i srednjeg  vijeka smatralo se, naime, da bi vladar trebalo da bude pun vrlina: pravedan, velikodu šan i zahvalan, da svoje obaveze izvršava i uope da ini sve da zadobije povjerenje   svojih podanika. Machiavelli je odbacio te moralistike zahtjeve smatrajui da se  vladar mora drati samo djelotvornih pravila tehnike zauzimanja i odranja vlasti i  drave jer ono što se moralistiki doima vrlinom moe se oitovati pogubnim za    politik u zajednicu. Posrijedi, dakle , nije stav da vladar treba d a bu de brutalan sp letkar   nego savjet autorov politiki djelujuem pojedincu ka ko ne treba voditi rauna o tome    je li neki in u sk ladu s vrlinom ; vladarev in prosuu je se po tome je li u sk ladu sa   zahtjevima kon kretne situacije u ko joj treba djelovati tako da se b rzo i sigurno postigne  uspjeh. Djelovanje, prema tome, treba da bude prilagoeno datoj socijalno-politikoj  situaciji, a izbor sredstava ovisi o okolnostima.
Nesporazumi koji su nastajali s tim u vezi jedan su od osnovnih razloga za uvid u   cjelokupnos t Machiave llijeva djela. U tom smjeru eli djelovati i ovaj izbor ko ji sadri  njegove politike, vojne i povijesne spise, dijelove slubene i oso bne kore spond encije i  \ i Q najvanija knjievno-pjesnika djela. Kroz takav izbor predlae se itanje i »nepoliti kih« djela politikim naoalama. Kako je politiko osnovni oblik Machiavellijeva   mišljenja, svim njegovim djelima treba pristupiti (i) polit olo šk i ne umanjujui, naravno,  time opekulturnu znaajnost njegovih knjievnih ostvarenja koja ga svrstavaju meu   istaknute talijanske knjievnike i protag oniste pukog a kulturnog stvaralaštva. Ta ko se   pokušala itaocu pred oi ti jedinstveno st Machiavellijeva stvaralaštva koje se cijelo  odvija u znaku zaokupljenosti fenomenom politikoga, ak i kada su posrijedi knji evne konstrukcije ili puka zabava kakva dolazi do izraza u pismima.
 Ju goslaven sk a javnost poznaje Machiavellija bolje nego što bi se dalo zakljuiti  na osn ovi bro ja i vremena prijevoda. Tek 1918. god ine preveden je » Vladar« zaslugom  Filipa M. Dom inikovia, glasovita je »Mandragola« p rikazana u Zagrebu u kazališnoj  sezoni 1923/4. godine, pedes etih se godina objavljuje prijevo d novele »Belfagor« i - to   je sve. Naša kulturna javnost bolje poz naje ov aj opus u originalu, zahvaljujui p onaj  prije pr ijemu renesansne kulture u Dubrovn iku, al i i pos to janim kulturnim vezama  naroda na dvjema jadranskim obalama. Treba se nadati da e ovo objavljivanje    Machiave llijeva djela pota i krit iko prevrednov an je njegova dop rinosa modernoj   politikoj znanosti i misli, pogoto vo s obzirom na injenicu da na našem jeziku jo š ne    posto ji sustavna marks istika interpretacija toga op usa kao što posto ji u drugim  kulturnim sredinama.
Prijevod je d jelo grupe istaknutih talijanista, iji se po sa o u ovom sluaju po ka za o   kao uistinu velik autorski napor, to vei što u javnosti krue mnogobrojne redakcije    Machiavellijevih radova , pa i razliite verzije originalnih rukopisa . U tom je smislu   dragocjeno bilo izdanje cjelokupnih Machiavellijevih djela što ga je uredio Mario    Martelli, a tiskala izdav aka kua »Sansoni« u Firenci 1971. godine. Temeljna je    politika term inolog ija ujednaena, ali se nas to jalo sauvati sve bogatstvo stila i  višeznanosti kojima obiluju tekstovi ov oga m islioca: Budui da tekst obiluje mnogim  konkretnim povijesnim referencijama, koje su suvremenom itaocu —barem onome
8
 
kom e je M achiavelli upuivao svoja djela — bile poznate, prijevod je opremljen  bilješkama kako bi se današnjem itaocu omoguilo da ga pojmi u njegovu ukupnom   kontekstu. Kronologija Machiavellijeve epohe, renesanse, takoer treba da omogui  uoavanje jednoga burnog i prijelomnog vremena u kome su nastajala remek-djela  svjetske kulture. Dosta opširna biografija i pregled sudbine Machiavellijeva djela ele   pruiti uvid u p ov ijest mak jave lizma i b iti p oticaj za produbljivan je ovih spozna ja j er i  moderna je politika misao proeta napetošu što vlada izmeu njenih dviju kompo nenti —realistine i uto pijsk e..
U uvodu je prireiva izloio svoje tumaenje Machiavellijeva djela pokušavajui   dati klju za razumijevanje njegove politike misli i znanstvene metode. On pokušava   smjestiti Machiavellija u kontekst njegova vremena, ali i naznaiti gdje on kida s   tradicijom te se javlja kao zagovornik novih metoda i društvenih ureenja; gdje je   baštinik svog vremena, a gd je ga nadilazi. Osnovno znaenje Machiavellijeva djela jest  u tom e što je u njemu dokum entirana krizna strana humanizma i renesanse, duhovnih  tvorbi ko je su se —zb og svojih izuzetnih postignua u knjievnosti, filozo fiji i likovnoj   umjetnosti - redovito tumaile kao razdoblje trijumfa ovostranosti nad srednjovjekov nom onostranošu, antropocentrizma nad krša.nskim teocentrizmom. Djelo koje je   pred nama svjedoi o te šk oa ma s kojima se su oav a au tonom na ljudska zbilja,  osloboena teologijske shematike, kada trai vlastita naela i zakone socijalnog i    politikog samoorganiziranja.
9 
I
Vrijeme koje prethodi Machiavellijevu roenju, 1469. godine, i vrijeme u kojemu on ivi jedno je od najbogatijih i najzanimljivijih isjeaka historije što ga poznaje naša, zapadna civilizacija. To je doba Rinascite  - kako ga je nazvao Giorgio Vašari - renesanse, kako ga je definitivno imenovao Jules Michelet, doba koje je sinonim nesluene eksplozije ovjekova materijalnog, duhovnog i umjetnikog napretka.
Nije teško naslutiti zašto je renesansa nastala najprije u Italiji: Rim je ostao Caput  mundi,  ne više kao središte najveega svjetovnog imperija, ve sada kao središte duhovnog imperija - kršanstva. Nakon pobjede barbara, Apeninski poluotok se ruralizira, i razvaline Rima prekriva korov. Ali borba za svjetovnu vlast rimskih vjerskih poglavara pokree ireverzibilni proces koji e uroditi dalekosenim posljedi cama. Kriarske ekspedicije i mnogobrojna hodoaša izazivaju stalnu cirkulaciju ljudi i dobara. Gradovi se ponovo naseljavaju, a višak stanovništva koji se javlja nakon mnogobrojnih epidemija kuge mora pronai nov izvor egzistencije: javljaju se trgovina,  J .  obrti i usluge koje bismo danas nazvali turizmom. Gradovi poinju pulsirati kao posebni organizmi i poinju se izdvajati iz neizdiferencirane feudalne cjeline, gdje su bili samo neproduktivni priljepak. Bogatstvo toga novog doba što se raa nije više na selu, u danononom mukotrpnom radu na zemlji. Novo bogatstvo što ga u Italiju donose hodoasnici, ratnici svih boja, klerici a s njima i horde najraznovrsnijih namjernika troši se po gradovima i razmjenjuje za usluge što ih nudi gradsko stanovništvo. Klasino feudalno plemstvo ostalo je po strani tih zbivanja, i novo bogatstvo koje se akumulira u gradovima osamostaljuje se i prema njemu kao nova, autonomna i propulzivna snaga. Nova klasa koja se raa u gradu, borghesia,  dobiva svoje ime po borgu,  ime se nedvosmisleno utvruje njezino rodno mjesto. Borghesia postaje sve jaa i samouvjere nija: zemlja se ne moe umnoiti, ali se dobro uloeni novac višestruko vraa nizom transakcija i ulaganja koji nadilaze uski horizont feudalnog zemljoposjednika.
Kriarski pohodi potakli su razvoj proizvodnih vještina, što se na talijanskom  jeziku zove industria:  razvija se brodogradnja u Genovi, Veneciji i Pisi i ubrzo postaje unosna djelatnost jer se brodovi za prijevoz kriara plaaju suhim zlatom. Kriare treba i naoruati, pa na podruju Brescie i Bergama niu prav,£ tvornice oruja, a da bi se oruje iskovalo, potrebno je obraivati rudu. Iako siromašna rudnim bogatstvima, Italija postaje poprište potrage za metalima, prave »eljezne groznice«.
Trgovci koji prate kriare donose u Italiju mirodije, tkanine, potrošna dobra drugih civilizacija. Obogaeni trgovci hitro reagiraju na nove potrebe stanovništva i osnivaju prve manufakture, gdje jedan obrtnik ne proizvodi cijeli proizvod, ve se radni
13
proces dijeli u niz jednostavnih radnih operacija, što omoguuje zapošljavanje nekvalifi ciranih radnika i embrionalnu pojavu novovjekog urbanog proletarijata.
Gradovi jaaju, osamostaljuju se od feudalaca i od crkve, i u njima se raa nov ekonomski, socijalni, politiki i kulturni fenomen epohe —talijanska opina, ii comune.  U poetku je komuna zajednica slobodnih graana koje ujedinjuje zajedniki interes, suprotstavljen feudalnoj samovolji. Graani —obrtnici, trgovci i gradski proletarijat u toj su fazi još jedinstveni. Kasnije e meu njima nastati socijalna i klasna diferencija cija, kad se razvije industrija i svojim eljeznim zakonom stane geometrijskom progresi  jom poveavati broj direktno eksploatiranih, a ugnjetavanje postane tee i nepodnošlji- vije zbog tenje za poveanjem profita. Ti procesi, meutim, teku paralelno: s jedne strane amalgamirajua konfrontacija s feudalnom moi, a s druge strane antagonizira-  jua konfrontacija unutar same komune.
U prvom razdoblju razvoja komune, u njegovoj uzlaznoj fazi, politike se odluke donose na skupštinama svih stanovnika koji su okupljeni u takozvane vicinanze.  Punoljetni muški stanovnici bor ga  sastaju se u gradskoj loggi,  pred crkvom, da zajedniki vode svoje poslove. Simbol te rudimentarne demokracije jest drvo brijesta koji obino raste pred crkvom. Veinom nepismeni, ali ekonomski svjesni graani, spremni da i orujem brane slobodu svoje egzistencije, biraju izmeu sebe najbolje koji e ih zastupati pred feudalnim monikom —velikašem, biskupom ili kraljem, i oni se zovu boni homines, dobri ljudi. Odluke se donose konsenzusom, javne su i neprestano podvrgnute kritici i preispitivanju. Takav rudimentarni politiki ivot trai i svoje regule i institucije. U novoj podjeli rada nalaze svoje mjesto i prvi intelektualci srednjeg vijeka: deklasirani klerici i vitezovi, pisci i pjesnici, koji postaju pisari, potom notari, obrazuju se u pravnike koje zahtijeva razvoj nove urbane legislative i jfotreba sudova nja. Nagli razvoj sveuilišta u trinaestom stoljeu diktiran je pragmatinim potrebama novog naina ivota, a ne apstraktnom ei za znanjem. Zato ima najviše studenata prava, potom tek teologije, a na posljednjem mjestu je medicina, simbol novovjeke znanosti.
Komune tako poinju nalikovati antikom polisu i njegovoj urbanoj demokraciji, ali u novom ruhu. itavo stanovništvo postaje legislativni korpus. Juridiki su izraz toga politikog sistema srednjovjekovni statuti kao konstitucionalna osnova komu nalne demokracije. Pravna teorija formulira takvu realnost u teorijama naroda kao zakonodavca, o emu svjedoi najznaajniji politiko-pravni traktat srednjeg vijeka, Defensor pacis Marsilija Padovanskog.
»Zlatno doba« urbane demokracije traje, meutim, vrlo kratko: centrifugalne sile klasne erozije djeluju brzo i djelotvorne su. Obrtnici i trgovci udruuju se u cehove i bratstva, te se raa korporativno društvo. Tko ne pripada nijednom cehu, ne moe dobiti ni punopravni status graanina, kandidatura za pojedini ceh je ulaznica u društvo. Od toga nisu izuzeti ni najpoznatiji graani: u srednjovjekovnoj Firenci Giotto postaje graaninom tek kad je nakon mnogo muka primljen u ceh lijenika i apotekara (valjda je presudni kriterij bilo miješanje boja!), a slino se namuio i Dante, najvei pjesnik epohe. Kao što to obino u historiji i biva, tko prvi zaposjedne ne dopušta drugome da mu se pridrui, nego brani osvojene pozicije. Nove pridošlice moraju se uvelike dokazivati da bi mogli biti primljeni s punopravnim statusom meu »graane«. Tako se stvara nova aristokracija - gradski patricijat i oligarhija. Ve je u trinaestom stoljeu struktura talijanskih komuna izrazito oligarhijska, a komunalna demokracija sve više postaje prazna pravna formula. Klasno raslojavanje znai i raslojavanje društvene moi i vee znaenje politikog posredovanja u konstituiranju politikog ivota i zajednice, što se na talijanskome zove vivere civile.  Sukobi izmeu bogatih i
14
siromašnih graana, a potom izmeu punopravnih graana i obespravljenog plebsa postaju svakodnevica, i kulminiraju u etrnaestom stoljeu, u firentinskom ustanku ciompa, vunarskih radnika - proletera.
Komuna je sve manje comune, tj. zajedništvo, i sve više postaje grad-drava u kojoj vladaju optimati, utjecajne porodice lokalne oligarhije. Bogati graani su signori, a grad postaje signoria - gospoštija, u kojoj politiki vladaju oni koji imaju ekonomsku mo, bogatstvo, utjecaj.
Glasoviti Quattrocento,  petnaesto stoljee, zlatni je vijek sinjorija, suverenih gradova-drava koje su na vrhuncu svoje moi: ekonomske, vojne, kulturne. Ekonom ski bum i izuzetno povoljan stjecaj vanjskih i unutrašnjih okolnosti, objektivnih i subjektivnih inilaca, izazvao je nov civilizacijski pomak, udomaen pod nazivom preporod —renesansa. Ali renesansa nije neka antiteza navodno mranom srednjem vijeku: elementi novoga doba polako se i nezaustavljivo gomilaju pod okriljem starih institucionalnih formi, a na politikom planu renesansa je ak inferiornija od srednjeg vijeka. Urbana demokracija je proizvod srednjeg vijeka, a oligarhija je proizvod te nove »eksplozije svjetlosti«, kako i nazivaju renesansu zagovornici teorije o opreci mranoga srednjeg vijeka i svijetloga novog vijeka, koji nastupa, navodno, »civilizacijskim skokom«.
Renesansa nas ovdje ne zanima toliko kao kulturni i civilizacijski fenomen, koliko kao politika realnost iz koje se raa novovjeka politika teorija. Rodno mjesto moderne politike je renesansa, preciznije - talijanska renesansna scena. »Renesansna politika« znai oštru borbu za opstanak i samostalnost pojedinih sinjorija naspram pape kao najmonijega talijanskog feudalca i naspram novih politikih tvorevina — nacionalnih drava koje u opoj borbi izmeu sebe sklapaju saveze, borei se za opstanak tee dominaciji nad drugima, grabeljivo vrebajui na svoje susjede, neprijate lje i vlastite saveznike. Internacionalna scena je rascjepkana i na njoj djeluje mnoštvo politikih subjekata. U takvom kaosu politikih subjekata na meunarodnom planu osjea se potreba za sigurnošu koju zahtijeva dominantni interes kapitala —trgovine, obrta, industrije, bankarstva. Petnaesto stoljee, Quattrocento,   najprosperitetnije je doba razvoja industrije, najspektakularnijih bankarskih pothvata, genijalne umjetnosti i blistave politike shvaene kao opera d’arte,  umjetniko djelo. Postii ravnoteu u takvim okolnostima bilo je pravo umijee, podvig koji granii s nemoguim. Renesan sna diplomacija okuplja i mobilizira najodlinije umove, jer treba pronai svima prihvatljiv kompromis i uskladiti disparatne interese. U tome prednjai bankarska velesila Firenca, koja u to doba financira evropske monarhe —engleskog i francuskog kralja, njemakog cara, ak i poslovino bogatog papu. Univerzalni jezik bankarskog kapitala omoguuje i diplomatski modus vivendi. Zato su Firentinci bili diplomati na glasu - u slubi evropskih drava, ali prije svega kao interpreti meunarodnog jezika kapitala. Papa Bonifacije VIII nazvao ih je »petim elementom«, jer se jednom kod njega na dvoru okupilo ak dvanaest Firentinaca koji su zastupali ne samo svoj rodni grad, nego i Francusku, Englesku, ešku i mnoge druge drave.
Uspostaviti vanjski balans sila, da bi poslovi mogli i dalje cvjetati, to je imperativ epohe. Takvo nešto pošlo je za rukom firentinskom sinjoru Lorenzu Mediciju, kojega su zbog toga suvremenici i nazvali Velianstveni - II Magnifico. On je uspio izgraditi relativno stabilnu ravnoteu sila, koja je potrajala sve do njegove smrti, 1494. godine. Nakon njegova odlaska s politike scene, iz Pandorine kutije opet izlijeu svi konkretni, materijalni interesi za dominacijom, ekonomskom i politikom. Firenca je u petnaestom stoljeu najbogatija evropska drava: njezini bankari financiraju evropske vladare, njezini trgovci povezuju kršanski Zapad s nevjernikim Istokom (turski sultan e
15
izruiti Lorenzu prebjegle sudionike zavjere Pazzijevih, da bi sauvao dobre odnose s Firencom!), uredi i konzuli Firentinske republike pokrivaju mape svjetske politike geografije.
Poslije Lorenzove smrti njegovo ivotno djelo brzo korodira: nagomilane su nove proturjenosti, novi su interesi izbili na površinu. Lorenzova politika ravnotee sila uspjela je ukloniti opasnost od invazije na Italiju, ali i sprijeiti papu u njegovu pokušaju da instaurira svoju, jedinstvenu dravu na cijelom poluotoku. U meuvre menu se situacija promijenila, nove nacionalne tvorevine postaju monije od malih i rascjepkanih talijanskih drava, te poinje borba za novi primat u Italiji. Lorenzova genijalnost ujedno je i njegova tragika: bez njegove blistave politike medijacije Italija bi, moda, etiri stoljea ranije uspjela ostvariti svoju nacionalnu dravu i izbjei postrenesansnu dekadenciju i potinjenost svjetskim silama. U situaciji kad se u Evropi stvaraju jake feudalne dravne tvorevine, ujedinjenje Italije, pa makar i pod papinom vlasti, bilo bi znailo pomak naprijed, koliko god bremenit unutrašnjim proturjeno stima.
Borba za dominaciju u Italiji izmeu talijanskih gradova-drava trajala je cijela dva stoljea, koja su ujedno i razdoblje izuzetnog prosperiteta na svim poljima. Lorenzova politika ravnotee omoguila je relativno mirno razdoblje ekonomskog razvoja i napredak kulture renesansne epohe. Njegova smrt oznaava kraj toga mirnog razdoblja, i otvara novo razdoblje vojnih pohoda u Italiju, koje kulminira 1527. godine pljakom Rima i njegovim padom kao plijena evropskih velesila.
Najmarkantnije su politike figure talijanskoga Quattrocenta  Lorenzo Velian stveni i papa Aleksandar VI Borgia. Ako prihvatimo termin »makjavelizam« u njegovu pejorativnom znaenju, onda moemo rei da je papa Borgia pravi »makjavelist«: slui se prijevarama, podvalama, ne preza od ubojstava da povea svoje bogatstvo i svoju politiku mo. Ali on nije izuzetak svog vremena, kao što ni renesansa nije izuzetna po moralnoj lascivnosti njezinih protagonista. Samo što se u renesansi stvari zbivaju javno, na javnoj sceni, a ne više u dvorcima, samostanima i kurijama. Javnu scenu omoguuje gradski trg, i stoga u slikarskim predodbama idealnoga grada jednog Piera della Franceske ili Luciana Laurane trg nije sluajno okosnica ivota, kao urbanistika konstanta ali i kao politika metafora: zato je u to doba sinonim revolucije izraz scendere in piazza, tj. sii na trg. Na trg silazi i sinjorija iz svoje palae kad njezine odluke moraju dobiti privid opeg pristanka i svenarodne ratifikacije. Kad socijalna tenzija prijeti da izazove iskru koja e zapaliti kritinu masu narodnog nezadovoljstva, na trgu se saziva opa skupština — parlam ento. Napokon, na trgu si viene alle mani:  izbija tunjava, pobuna, revolucija. Dva su, tako, simbola klasne polarizacije društva:  piazza i palazzo ,   trg i palaa: podanici i vlast.
U petnaestom stoljeu sinjorija se pretvara iz oligarhije u nasljednu oligarhiju, a to  je prvi korak prema monarhiji. Takva tvorevina prijelaznog razdoblja dobiva ime  pr incipato - kneevina. Najbogatije graanske porodice tvore, tako, nove buroaske dinastije: Medici u Firenci, Visconti i Sforze u Milanu, Este u Ferrari, Bentivogli u Bologni, Gonzage u Mantovi, Malateste u Riminiju, Montefeltri u Urbinu. Ravnotea unutrašnje moi definitivno se poremetila U korist graanskog establishmenta.   Ali politike institucije još su uvijek one iz komunalnog doba. U pojednostavnjenoj shemi najvanija institucija, bar brojano, jest Veliko vijee, koje zna imati i do više tisua lanova. Uza nj djeluje operativno Malo vijee i Sinjorija, vlada u modernom smislu rijei, s mnoštvom komesara, komisija i drugih pomonih i radnih tijela i reprezentativ nih institucija radi zadovoljenja demokratskog dekora. S vremenom se vlast sve više koncentrira u rukama egzekutive, Sinjorije. Da bi se zadovoljio formalni zahtjev da svi
16 7* 
 
graani sudjeluju u obavljanju javnih poslova, mandati svih tijela se skrauju: najprije godinu dana, zatim šest, pa tri i na kraju dva mjeseca. Na kraju se lanovi kolektivnih politikih tijela tako brzo smjenjuju da više nitko ne mari za njih: pravi gospodari su bogati i moni, a ne više oni koji u svojim rukama imaju formalne prerogative vlasti. Lorenzo Velianstveni bio je lan samo Velikog vijea, pa ipak se o svim odlukama prethodno raspravljalo u njegovoj kui. Dihotomija vlasti i moi ovdje se tako razotkriva u svojoj pravoj dimenziji. Meutim, politiki ivot je buran, jer uz stranku pristaša vladarske, najmonije, obitelji postoji obino jedna ili više oponentskih grupa. Prema opoziciji se primjenjuje ostrakizam, pa i fizika likvidacija, a sve, naravno, u okviru legaliteta.
Aleksandar VI je pokušao nametnuti svoje gospodstvo u Italiji, i u tu je svrhu instrumentalizirao i religiju, trgujui oprostima od grijeha da bi stekao novac potreban za voenje ratova. Prvi kritiar simonije i raskalašenoga ivota crkvenih velikodostoj nika tog vremena te zagovornik povratka izvornim principima kršanske vjere bio je firentinski dominikanac Girolamo Savonarola, koji nakon Lorenzove smrti uspijeva zavladati gradom, pošto su Mediejci istjerani iz grada. On nije zanimljiv samo kao prethodnik Martina Luthera i glasnik reformacije, ve i kao obnovitelj republikanskih, populistikih tradicija. Savonarola pokušava vratiti dignitet republikanskim instituci  jama, restaurirajui vrhovnu vlast Velikog vijea i borei se protiv korupcije dravnog aparata. U ekstazi svoga religioznog i moralistikog istunstva Savonarola je osudio na lomau i mnoga remek-djela renesanse i mnoštvo vrlo vrijednih antikih rukopisa. Atmosfera firentinskog  fin de siec lea obiljeena je, tako, proturjenim figurama Loren- za i Savonarole. To su teška vremena za Firentinsku republiku, kad se nakon francuske intervencije opet razbuktava borba za prevlast u Italiji, kad se intenzivira borba za opstanak, jer je konstelacija novih savezništava nepovoljna za Firencu. U takvoj bremenitoj atmosferi pojavljuje se figura »firentinskog sekretara i graanina«, koji e tek nekoliko stoljea nakon svoje smrti od engleskog oboavatelja dobiti epitaf Tanto  nomini nullum par elogium  - Nema dovoljno pohvale za takvo ime: Niccolo Machia velli.
II
Niccolo Machiavelli roen je 1469. godine, iste godine kad je umro Piero Medici, sin utemeljitelja dinastije Medici Cosima, kojemu su Firentinci dodijelili poasnu titulu  pater patriae.  Pierovi nasljednici su njegovi sinovi Lorenzo i Giuliano, koji e zajedno voditi poslove obitelji sve do 1478. godine, kad je Giuliano pao u zavjeri što ju je porodica Pazzi organizirala protiv »tiranije Mediejaca«.
O otvorenoj tiraniji, meutim, ne moe biti rijei. Mediejci su vladali Firencom tek posredno: nisu imali formalnih ovlaštenja, bili su obini lanovi Vijea sedamdese- torice, i kad se promatra politiki sistem mediejske Firence, površni promatra ne bi uspio primijetiti nijednu konkretnu polugu dravne moi. Utoliko je politiki sistem mediejske Firence zanimljiv poligon za prouavanje diferencijacije politike vlasti i ekonomske moi, o kojoj govori Max Weber. Mediejci su posjedovali realnu mo i utjecaj, prema kojima su se ravnale formalne, legalne institucije republike. Zadrana je republikanska forma, a i vanjski sjaj demokratskih institucija, ali utjecaj na odluke »opeg znaaja« pomaknut je prema pristašama Mediejaca. Iz konih torbi iz kojih se izvlae imena za obavljanje javnih funkcija (prije, u doba republike, tako se godišnje smjenjivalo dvije tisue graana u obavljanju javnih poslova, od ukupno sedamdesetak tisua stanovnika) odstranjeni su otvoreni protivnici Mediejaca, kojima su tako
2 N. Machiavelli: IZABRANO DJELO I 17
 
oduzeta politika prava, a otvoreni protivnici poslani su u egzil. Tek e kasnije urota Pazzijevih posluiti kao casus belli  i za fiziko likvidiranje opozicije.
Niccolo Machiavelli pripada nekadašnjoj plemikoj porodici koja je u dolini Pese (Val di Pesa) posjedovala dvorac Montespertoli, ali je u njegovo vrijeme od plemikog statusa preostao samo nekadašnji grb s porodinim simbolom, štitom s etiri avla, odakle i ime porodice:  M al ck iovelli   na toskanskome znai zli avlii. Porodica se u trinaestom stoljeu opredijelila za gvelfe i dala je gradu nekoliko desetaka uglednih funkcionara, gonfalonijera i priora. Machiavellijev otac Bernardo, sin Buoninsegne, pripadao je osiromašenoj grani porodice koja se preselila u grad i dobila status graana srednjeg sloja. Bernardu su preostala mršava imanja u Sant’Andrei, u Percussini, kod San Casciana: nešto malo šume, polja i skromna jednokatnica nazvana  Albergaccio  — svratište, kamo e se Niccolo povui kad padne u politiku nemilost.
Bernardo je stekao pravo graanstva upisom u ceh pravnika i notara. U dokumen tima je nazivan »messer Bernardo«, što e rei da je bio ugledan graanin, jer je završio studij na sveuilištu i imao pravo na titulu doktora prava, od ega se i prehranjivao, škrto i skromno pomaui se plodovima sa svojeg imanja. Posao notara, oito, nije mogao prehraniti porodicu. Niccolo je od oca naslijedio tipini toskanski duh, oštrou- mnost protkanu duhovitom i finom ironijom. Otac i sin su razmjenjivali šaljiva pisma, ironine sonete i pošalice inspirirane toskanskom pukom kulturom i tradicijom usmene predaje, koju je dvorska kultura renesansne Firence stala tek tada otkrivati, nasuprot kienom stilu dvorskih pjesnika i filozofa okupljenih u Lorenzovoj vili i u sofisticiranim ambijentima Platonske akademije. Majka, Bertolomea de’Nelli, ostavila  je sinu u nasljedstvo smisao za muziku, a ini se da se bavila i duhovnom lirikom, što je više utjecalo na Tota, Niccoloova brata, koji se zaredio i postao sveenikom.
U nevelikoj porodinoj biblioteci Machiavelli se susreo s djelima i autorima koji e kasnije na nj utjecati: Tito Livije, Justin, Plinije, Makrobije, Aristotelova Etika  s komentarom što ga je sastavio Donato Acciaiuoli, zatim Flavio Biondo i Ciceron. Mnoge druge knjige je Bernardo posuivao od svojih kolega i prijatelja, a meu njima, na uenje Machiavellijevih bigotnih biografa, meu koje pripada i Ridolfi, nalazila se i Biblija. Livijevu knjigu Bernardo je dobio tako što je za izdavaa pripremio indeks imena i pojmova i na tome radio devet mjeseci. Treba imati na umu da su te knjige bile u rukopisu, jer se Gutenbergov izum sporo probijao, iako se iz današnjeg rakursa ini da je štamparska revolucija odmah osvojila svijet. Bilo je ak snobova u Firenci koji su tvrdili da ne ele imati u svojim kuama štampane knjige, jer se one ne mogu mjeriti s rafiniranom umjetnikom opremom i kvalitetom manuskripata.
Machiavelli je dobio solidnu poduku iz gramatike i aritmetike, a latinski ga je poduavao ser Paolo da Ronciglione, latinist diskretnog ugleda. Uei krasopis, svojom  je rukom prepisao Lukrecijev De rerurn natura.  U sedamnaestoj godini otišao je k tipografu da podigne spomenuti primjerak Livijeve Povijesti Rima,  koji je Bernardo, dobivši ga kao honorar od štampara, dao uvezati u kou. Bernardo je zapisao u svoj dnevnik da je za uvezivanje Livija Niccolo platio tipografu tri boce crnog vina i bocu octa. To je vrijedno spomena samo kad se uzme u obzir da e kasnije Machiavelli od Lorenza II Medicija dobiti kao nagradu zato što je napisao Vladara —dvije boce vina!
Niccolo nije nikad nauio grki, kako je to bio obiaj u »kulturnim« porodicama elitne Firence. Nikad nije pohaao studij na sveuilištu, i kasnije e o sebi napisati: »Rodih se siromašan i nauih se prije oskudici nego uitku.«
Bernardov dnevnik završava sa 1487. godinom. Jedanaest znaajnih godina Niccoloova formiranja i sazrijevanja ostaje u sjeni. Što je on radio za to vrijeme? Nikakvi dokumenti o tome ne postoje, ve samo pretpostavke koje su izazov za nemali broj
18
 
istraivaa Machiavellijeva ivota i djela. inilo se da je enigma riješena 1973. godine: tada su pronaeni dokumenti o jednom Niccolou Machiavelliju koji je u Rimu, baš u to vrijeme što ga prekriva tamna mrlja, obavljao dunost blagajnika i sekretara u banci Berta Bertija, uglednog bankara. Za nevolju, i njegov otac se zvao baš Bernardo. No kasnije se pokazalo da je rije samo o imenjaku, te da, štoviše, u to doba u samoj Firenci postoje još trojica koja nose ime Niccolo Machiavelli! Grafološkom analizom slubenih firentinskih spisa ne moe se zakljuiti ni da je Machiavelli sluio u firentinskoj kancelariji, tj. dravnoj administraciji, kao subalterni slubenik i da se odatle dovinuo do sekretarskog poloaja. Najvjerojatnija je pretpostavka da je on bio uenik prvog kancelara republike Marcella Virgilija Adrijanija, istaknutoga humanista i erudita koji  je u to doba, uz svoj svakidašnji funkcionarski posao, drao predavanja i pouavao firentinsku mlade literaturi i humanistikim naukama. Machiavelli je, vjerojatno, bio njegov  protege,   jer se samo tako moe objasniti kako je anonimni kandidat za mjesto sekretara Druge kancelarije mogao pobijediti trojicu uvaenijih protivnika koji su se takoer natjecali za to mjesto: messer Francesco Gaddi bio je profesor retorike, Andrea di Romolo notar, a ser Francesco di Barone sudac. Meu takvim kandidatima, starijim i mnogo obrazovanijim od njega, Machiavelli nije mogao proi osim ako nije imao jakog zaštitnika. Jedno objašnjenje, meutim, postoji: u veljai 1498. godine Machiavelli se natjee za mjesto u Drugoj kancelariji, ali biva odbijen. U svibnju iste godine Savona rola je osuen i spaljen na lomai, kao što završavaju »nenaoruani proroci«. S njim propada i njegova stranka, njegove pristaše nazvane  piagnoni,  to jest plaljivci. Prvi dokument pisan Machiavellijevom rukom jest pismo, pisano u ime cijele porodice, kardinalu Giovanniju Lopezu zbog nekog imovinskog spora. Drugi je dokument mnogo znaajniji. To je pismo Riccardu Becchiju, firentinskom ambasadoru u Rimu, u kojemu ga Machiavelli detaljno obavještava o firentinskim zbivanjima kojima je protagonist dominikanac Savonarola. Ve se u tom pismu Machiavelli iskazuje kao oštar i suptilan promatra, iz ega bi se moglo zakljuiti da je bio neka vrsta informatora, izvještaa o firentinskim zbivanjima, koji je drugoj strani —protivnicima Savonarole —priopavao svoje analize i zapaanja. injenica je da je pet dana nakon Savonarolina pada Machiavelli izabran za šefa tzv. Druge kancelarije, pošto je Savonarolin pristaša Alessandro Bracci morao odstupiti s tog mjesta. Machiavelli je bio, oito, »aktivist« u pokretu protiv Savonarole, te je za nagradu dobio to mjesto u dobi od dvadeset i devet godina. Sve do 1512. godine Machiavelli e obavljati taj posao i ui u povijest kao »firentinski sekretar«, a za tih etrnaest godina on sam e rei da ih nije »ni proigrao ni uzalud potratio«. Ovaj ekskurs nije zanimljiv samo kao kuriozitet, nego je bio potreban radi razumijevanja Machiavellijeve karijere u politici i njegova intelektualnog itinerera.
Machiavellijev poloaj nije bio osobito znaajan, kako se moe initi iz titule segretario fiorentino , koju je sam sebi prišio prilikom objavljivanja Umijea ratovanja   1521. godine, jedine teorijske knjige, uz pjesnike Decenale  i komediju  Mandragola, štampane za njegova ivota. Firentinska dravna birokracija tada se dijelila na Prvu i Drugu kancelariju. Dok je Prva kancelarija opsluivala mnogobrojna vijea republike: Veliko, Malo, posebna vijea, komisije, radna tijela, Sinjoriju, itd., Druga kancelarija je dobila, dva mjeseca nakon Machiavellijeva dolaska, zadatak da opsluuje Ratnu desetoricu (Dieci di guerra e di pace),  tijelo koje se bavilo vanjskim poslovima i voenjem ratova. Prva kancelarija je bila vanija, i nju je vodio Marcello Virgilio Adriani za godišnju plau od 330 zlatnih fiorina. Machiavelli je primao 192 fiorina, a pod njegovim rukovodstvom nalazila su se dva koadjutora i desetak pisara. Teško bi se moglo rei da je njihov posao odgovarao današnjim ovlaštenjima ministarstva vanjskih poslova: firentinski birokrati bili su puki izvršioci nad kojima su hijerarhijski bdjeli,
19
 
raspravljali i odluivali lanovi Sinjorije, Vijea osamdesetorice, Ratna desetorica — tijela koja su se esto smjenjivala i iji je kontinuitet leao u birokratskoj memoriji Prve i Druge kancelarije. Tako gledano, Machiavellijev poloaj priblino bi odgovarao današ njem poloaju naelnika u nekom ministarstvu koje bi obuhvaalo vanjske poslove i obranu. Prerogativi dviju kancelarija esto su se isprepletali jer su se njihovi pretpostav ljeni, Sinjorija, Ratna desetorica i vijea, miješali u njihov posao, ne poznavajui dobro ni proceduru, »birokratski iter«, ni svoje kompetencije. Firentinsko »kolektivno ruko vodstvo« republike bilo je prije uzrokom konfuzije i neefikasnosti nego stvarnoga demokratskog odluivanja i politike, što se pokazalo kasnije, kad je Firenca upala u krizu i kad je bila ugroena njezina nezavisnost. Zato nije ni udno što se Machiavelli uspio uzdignuti do ranga izuzetnog eksperta za »tekua« pitanja, ije je mišljenje uvaavala i Sinjorija.
.Firentinska republika se nakon pada Savonarole borila za opstanak. Papa Alek sandar VI je protiv Savonarole proglasio interdikt nad Firencom, i stari animozitet izmeu pape i Firentinaca potrajao je i kad je Savonarola nestao s politike scene. Republika je umorna: u pitanju je i njezin ekonomski prosperitet koji je ugroen mnogim ratovima, velikim izdacima, nesigurnom i nestabilnom trgovinom, nesavjesnim dunicima, kondotjerskim ucjenama i nesigurnim i pohlepnim saveznicima. Unutrašnje podjele i sukobi te nesposobnost vladajue elite nagrizaju i njezin meunarodni ugled i presti, koji se iscrpljuju u sterilnoj diplomatskoj virtuoznosti, u taktiziranju i odugo vlaenju, bez jasnih mogunosti izlaska iz krize. Firentinski politiari, po inerciji uhodanih modela, i dalje su inzistirali na »treem putu«, koji je u doba Lorenza Velianstvenogjznaio koherentnu i dugoronu politiku s preciznim ciljem ekvidistance od svih velikih sila koje bi mogle ugroziti firentinsku nezavisnost. Lorenzova harizmat- ska linost kao da je razrješavala svaki problem: nije prezao ni da ode u neprijateljski tabor i da se iz njega vrati kao pobjednik. No vremena su sada drukija, i firentinski politiari, oito, više nisu na razini zahtjeva epohe. Machiavelli osjea ispraznost formule »treeg puta« u uvjetima kada republika ima prazne blagajne i ojaane neprijatelje, a u zemlji se potreba za odlunom politikom, s jasnom vizijom i ciljevima, kompenzira neprestanim zasjedanjima demokratskih tijela i labavim kompromisima što nastaju iz ravnotee parcijalnih interesa koji uspostavljaju status quo.
U takvoj situaciji Machiavelli sazrijeva kroz svakodnevnu politiku praksu. Biva upuen u razne diplomatske misije, isprva sasvim beznaajne, a potom izlazi na vidjelo njegova upotrebljivost i Sinjorija ga poinje slati i u delikatnije misije, gdje se trai pregovaraka umješnost i sposobnost uvjeravanja protivnika u vlastite argumente i pronalaenja zajednike koristi. Tako Machiavelli kree 1499. godine u svoju prvu misiju u Piombino, k njegovu vladaru Jacopu d’Appianu, s kojim se treba nagoditi o naknadi za kondotjerske usluge. Machiavelli uspijeva postii da se Appiano zadovolji prethodno ugovorenim iznosom i da odustane od dodatnih zahtjeva. Nekoliko mjeseci nakon toga dolazi grofici Caterini Sforza Riario, gospodarici grada Forlija, da se s njom sporazumi o naknadi za njezino sudjelovanje u ratu protiv Pise. U to su se doba, naime, probudili i komunalni partikularizmi firentinskih saveznika. Pisa se odmetnula 1494. godine i stavila pod zaštitu francuskog kralja, i sada je Machiavellijev zadatak bio da stvari dovede u red. Glasovita Caterina Sforza bila je poznata po svojoj ljepoti i odvanosti, koju je kasnije i pokazala prilikom opsade Forlija. Kad je nadmudrila, naime, opsjedaoce i utvrdila se u citadeli, zaprijetili su joj da e smaknuti njezinu djecu, a nato je ona podigla suknju, viknuvši im: »Pogledajte! Imam ih ime još napraviti!« Taj detalj Machiavelli e kasnije s poštovanjem opisati.
Pregovori s Caterinom Sforza su se oduili i tekli su muno, jer je ona neprestano
20
 
odugovlaila i usporedo pregovarala s milanskim poslanikom. Machiavelli]eve diplo matske depeše veoma su se svidjele Sinjoriji. Njegov uspjeh i u toj misiji uvrstio je njegov poloaj i ugled te mu donio poštovanje i priznanje pretpostavljenih. Doduše, Machiavelli nikad nije dobio titulu ambasadora, jer je ona bila rezervirana iskljuivo za lanove kolektivnih rukovodstava, nego se morao zadovoljiti titulom mandatario.  Tu je injenicu kasnije iskoristio Cesare Borgia kad je prigovorio Firentincima da mu ne šalju poslanika protokolarnog ranga, kakvog on zasluuje, bez obzira na to što je Machiavelli bio kvalificiran i kompetentan sugovornik s kojim se Borgia volio zadra vati u razgovoru.
Krajem te, 1499. godine, Machiavelli je poslan na bojno polje pod Pisom, gdje je kondotjer Paolo Vitelli prekinuo opsadu Pise i povukao se, primjetno bez pravog razloga. Sinjorija odluuje da ga primjerno kazni zbog defetizma, i Vitelliju biva odsjeena glava, isto onako kako su prije stotinjak godina Mleani kaznili grofa Carmagnolu zbog neodlunosti u ratu protiv Milana. Firentinci pokušavaju po svaku cijenu skršiti otpor Pise, i uspijevaju dobiti za saveznike francuske najamnike, švicarsku i gaskonjsku pješadiju koja, meutim, zahtijevajui višu plau, zarobljava firentinskog komesara i ucjenjuje Firentince plaanjem otkupa. Iz tog vremena datira i prvi Machiavellijev spis u obliku izvještaja: Discorso sopra le cose di Pisa (Rasprava o   dogaajima u Pisi).  U njemu se ve primjeuje Machiavellijev polemiki duh koji se ogleda u odbacivanju uvrijeene stereotipne formule quid medium:  Machiavelli se zalae za odlunu akciju - ili za napuštanje opsade, ili za juriš. Tu se ve formira njegova aut-aut logika ko ja u politici ne priznaje neodlunost, ve trai opredjeljenje, pa makar i uz rizik da se pogriješi.^
Nakon toga, kao svjedok pobune švicarskih i gaskonjskih trupa 1500. godine, biva upuen zajedno s ambasadorom Francescom Della asa u Francusku, na dvor Luja XII, da se poali na ponašanje francuskih saveznika. U toj misiji Machiavelli ostaje šest mjeseci, neprestano jurei za francuskim dvorom koji se seli iz Neversa u Montargis, iz Bloisa u Nantes i Tours. U susretima s kraljem i kardinalom Rouena Georgesom d’Amboiseom Machiavelli predlae uspostavljanje sistema savezništava koji bi omogu io da se »ogranie monici, zadovolje podanici, zadre prijatelji i ukloni opasnost od onih koji ele istu takvu vlast«. Te su misli iznesene u diplomatskoj prepisci sa Sinjorijom, i Machiavelli e ih kasnije ponoviti u treem poglavlju Vladara, prilikom analize pogrešaka »talijanske politike« Luja XII. Nakon nepun mjesec dana boravka u domovini, ne uspjevši posvršavati »domae poslove«, Machiavelli hita u Pistoju, gdje su izbile pobune, a poslije toga i u Sienu, da bi izbliza mogao pratiti nadolazeu opasnost za Firencu, pohod Cesarea Borgie, papina sina, ko ji na elu papinske vojske osvaja grad za gradom u Romanji i tako se sve više primie Firenci. Iz tog su razdoblja njegovi spisi o Pistoji u kojima razglaba o unutrašnjim sukobima u tom gradu: Ragguaglio delle   cose fatte dalla repubblica fiorentina per quietare la parti di Pistoia  i De rebus   pistoriensibus (Izvještaj o tome što j e pod uze la Firentinska republika da smiri stranaki  sukob u Pistoji i O  pistojsk im zbivanjima)  JU Sieni Machiavelli razgovara s Pandolfom Petruccijem, njezinim vladarom, i stavlja mu u usta, za potrebe izvještaja Sinjoriji, misli koje su u Firenci tada bile »ope mjesto« svih razgovora o politici: »Ova vremena su vea od naših pameti« (a zapravo je posrijedi aluzija na nedoraslost vlastodraca vremenima), i kritizira njegovu, a zapravo firentinsku politiku  governarsi di per d i -   vladati iz dana u dan, tj. bez jasne krajnje vizije i cilja. U Machiavelliju tako sazrijeva svijest o anakronizmu talijanskih sinjorija i njihovu nesnalaenju pred novim vreme nima i novim povijesnim protagonistima —velikim nacionalnim dravama.
Njegov diplomatski cb ef d ’oeuvre  ipak je poslanstvo kod Cesarea Borgie, što je
21
 
izazvalo i literarnu dramatizaciju Somerseta Maughama, grofa Gobineaua i mnogih drugih. Godine 1502. upuen je Machiavelli, u pratnji, biskupu, kasnijem kardinalu Francescu Soderiniju, bratu gonfalonijera Piera Soderinija, u Urbino, sa zadatkom da ispita Borgine namjere i smiri njegove eventualne ambicije za firentinskim teritorijem. Machiavelli ostaje impresioniran Borginom pojavom, njegovom, hrabrošu i odlu- nošu da stvori veliku dravu pod papinom tijarom. On prisustvuje Borginim »velikim potezima«: prvi je onaj kada Borgia okrutnom smru kanjava svoga vjernog namje snika Ramira de Lorqu koji je pretjerao u tiraniziranju stanovništva, drugi je glasovita prijevara u Senigalliji (Sinigagli), kad jednim potezom hvata u mreu i likvidira svoje pobunjene kondotjere, zavaravši ih da se eli s njima pomiriti. Machiavelli odmah trai da mu iz Firence pošalju Plutarhove Usporedne ivote  i dogaaj opisuje u literarnoj formi. Tako nastaje Descrizione del m od o tenuto del Duca Valentino nello amazzare  Vitellozzo Vitelli, Oliverotto da Fermo, ii signor Pagolo e ii duca di Gravina Orsini  (Opis naina kako je vojvoda Valentino smaknuo Vitellozza Vitellija, Oliverotta od   Ferma, gospodina Pagola Orsinija i vojvodu od Gravine).
Izmeu dvije diplomatske misije, 1500. godine, Machiavelli se eni Mariettom Corsini, skromnom graankom koja e mu roditi šestoro djece. Njegov prijatelj i koadjutor u Drugoj kancelariji Biagio Buonaccorsi, koji e i sam ui u povijest kao historiar i pisac, esto mu u pismima opisuje njezino nestrpljenje i nezadovoljstvo zbog njegovih estih putovanja, izbivanja iz kue i, naravno, kronine nestašice novca potrebnoga da bi se prehranila tako brojna obitelj. Machiavellijeva primanja nisu, naime, dovoljna za voenje pristojnog ivota , a najgore je na putovanju, jer su dnevnice male. Nasuprot Della Casi, koji dobiva osam lira dnevno, Machiavelli dobiva samo etiri. Skrbna politika javnih rashoda republike ne dopušta firentinskom sekretaru da unajmi najbolje konje, da spava u najboljim prenoištima. Mora se zadovoljiti skro mnim smještajem, a teškoe se pojavljuju i kad treba poslati koju hitnu poruku u Firencu. Zato Machiavelli u pismima Sinjoriji neprestano moli, preklinje, ljuti se, pa ak prijeti i napuštanjem slube ako mu se ne priznaju viši, realni troškovi koje on ima u obavljanju diplomatskih misija. Ta pisma djeluju kao eufemizam, ali su posve razum ljiva kad se usporede s Mariettinim pismima iz kojih se vidi da-Machiavellijeva obitelj neprestano ivi na rubu egzistencije. Naravno, na rubu odreenog tipa egzistencije.
U meuvremenu je sretna zvijezda Cesarea Borgie brzo došla do zenita i sad je na zalazu. Godine 1503. umire papa Aleksandar VI, njegov otac i zaštitnik, a dva mjeseca nakon izbora i novoizabrani, kompromisni nasljednik na papinu prijestolju, Pio III iz porodice Piccolomini. Machiavelli je poslan u Rim da prati zasjedanje konklava. Zli  jezici kau da je papa Borgia otrovan istim otrovom što ga je htio podmetnuti kardinalima, svojim protivnicima, a od istog otrova se, navodno, razbolio i Cesare Borgia. Leei na bolesnikoj postelji, on se ne moe oduprijeti izboru Giuliana della Rovere, koji ga ak uspijeva lanim obeanjima uljuljkati u lanu sigurnost i pasivnost. Kad se osvijestio, Borgia je shvatio da je izgubio igru i da je nadmudren, oduzeto mu je zapovjedništvo nad vojskom i uhapšen je. Machiavelli, promatra koji se nalazi u ii zbivanja i kojem je ve prigovorena pristranost prema Borgi, sada hladnoknmo konstatira Borginu pogrešnu procjenu i neodlunost u odsudnim trenucima. Sada se Machiavelli pokazuje kao promatra s distance, hladan analitiar koji svojim osjea  jima nee dopustiti da ga zavedu kad je rije o politikoj ocjeni ili o procjeni historijske uloge pojedinca. Sic transit gloria mundi, rezime je njegove poruke Sinjoriji. Iskustvo s Borgiom ostaje znaajna etapa sazrijevanja njegove politike koncepcije i njegove politike metode, što se vidi i u treem poglavlju Vladara, gdje je linost Cesarea Borgie valorizirana u historijskom kontekstu.
22
 
Kratak predah od samo dva mjeseca u Firenci, tek toliko da posvršava neodgodive poslove u kancelariji i da podijeli precizne upute koadjutorima, i Machiavelli je opet u sedlu, upuen po drugi put u Francusku. Njegov pretpostavljeni je sada Niccolo Valori. Firentinska delegacija pregovara s Charlesom d’Amboiseom u Milanu, s njegovim bratom, kardinalom Rouena u Lyonu, i uspijeva dobiti garancije za obranu Firence u sluaju napada Španjolaca, Mleana i Pizanaca. Machiavelli odlazi opet u Piombino, Mantovu i Sienu, da bi ispipao puls tamošnjih vlastodraca za sklapanje novog savezništva. Njegova je pozicija sve vrša. Politika kriza u Firenci riješena je 1502. godine na neuobiajeni nain: Piero Soderini, graanin velike demokratske reputacije i obljubljen u narodu, izabran je za doivotnoga gonfalonijera - šefa drave. Premda je takav potez bio u direktnoj suprotnosti s proklamiranim demokratskim naelima Firentinske republike i s njezinim ustavnim ureenjem, nuda ini svoje i spas se vidi u pronalaenju vrste linosti koja e, ipak, svojim autoritetom i vlašu, pruiti nekakvu garanciju stabilnosti i dugoronosti vanjske i unutrašnje politike. Soderini je, ini se, uspio oko sebe stvoriti konsenzus, jer su mu svi sugraani, pa i protivnici, priznavali visoke »graanske vrline«: pravednost, plemenitost, poštenje, ustrajnost, odgovornost, i previdjeli su samo njegovu neodlunost i neenerginost u kritinim trenucima. Soderini je bio idealan leader   u mirnim vremenima i u relativno nekonfliktnim situacijama: izbjegavao je primjenu drastinih sredstava koja su u narodu i u politikoj kulturi onog doba bila cijenjena i izazivala su poštovanje. Soderini je, jednostavno, bio previše demokratian za svoje vrijeme, previše human i tolerantan. U tome je i bila njegova tragedija.JZato ga i Machiavelli, nakon njegove a i svoje propasti, zadirkuje u svom sonetu: njegova duša nee otii u pakao, ve u limb, gdje su duše nevine djece! Ali, tada, Machiavelli je s cijelom Firencom pozdravio Soderinijev doivotni gonfalonijerat. Uzajamno poštovanje preraslo je i u prijateljstvo pa Machiavelli postaje ovjek Soderi- nijeva povjerenja, s kojim se on najradije konzultira, ak sa svojih misija ima zadatak da posebna zapaanja šalje direktno Soderiniju. Zato e od svojih neprijatelja Machiavelli dobiti posprdni naziv U mannerino del Sod erin i- Soderinijevo potrkalo. A neprijatelja i zavidnika Machiavelli nije imao malo: jednom je Machiavelli optuen da je vanbrani sin, te da stoga ne moe obavljati dunost javnog inovnika. Drugom prilikom je pristigla anonimna prijava da Machiavelli ne moe obavljati sekretarski posao jer njegov otac nije platio porez dravi, a to je tada bilo inkompatibilno s obavljanjem javnih slubi. Optubu je jednom notaru iznio maskirani posjetilac: po zakonu je, naime, svatko mogao, ne odajui svoj identitet, optuiti kakvog javnog slubenika za zloupotrebu, korupciju ili nesavjesno obavljanje dunosti. Takav je obiaj, po intencijama firentinskih zakonodavaca, trebalo da jami otvorenu kritiku svih nosilaca javnih funkcija. O tom dogaaju, jer je Machiavelli tada bio na putu, obavijestio ga je vjerni pomonik Biagio Buonaccorsi, jedini ovjek koji je, uz Machia- vellija, morao napustiti slubu kad su se 1512. Mediejci vratili u Firencu. ak je i šef Prve kancelarije, dakle kancelar Firence Marcello Virgilio Adriani ostao na svome mjestu, a jedini »kompromitirani« u Soderinijevu reimu ispali su Machiavelli i Buonaccorsi.
Krajem 1504. godine Machiavelli piše i svoj knjievni prvenac Decennale primo  (Prvo desetljee),,..kroniku u stihovima o talijanskim zbivanjima izmeu 1494. i 1504. godine, od dolaska Luja XII u Italiju do propasti Cesarea Borgie. Machiavelli imitira toskanske puke kroniare, cantastorie,  koji u desetercima komentiraju aktualna zbivanja. I sljedee godine Machiavelli juri ovamo-onamo u raznim misijama. Odlazi u Castiglion del Lago, da bi doveo u red odmetnutoga Gianpaola Baglionija, odlazi opet na bojno polje pod Pisom, gdje Firentinci ponovo doivljuju poraz. Soderini tada
23
 
odluuje da se provede u ivot Machiavellijev plan o osnivanju narodne milicije, ko ja je trebalo da bude vrsta garancija ouvanja slobode Firence i njezina osloboenja od nestabilnih i prevrtljivih kondotjera i njihovih najamnika, koji su Firenci nanijeli, u cjelini, više štete nego koristi, o emu e Machiavelli naširoko pisati kasnije u svojim spisima i izrugivati se njihovu nainu ratovanja. Machiavelli je upuen u Mugello i Casentino da prikupi takvu vojsku, i ondje boravi cijelu zimu. U ljeto 1506. godine on odlazi u Rim, da obea pomo papi protiv Bologne i njezine vladarske dinastije Bentivoglio, a zatim prati ratobornog Julija II u Perugiu, Cesenu, Forli i Imolu. Nakon povratka u Firencu baca se febrilnom energijom na objašnjavanje svojih planova o osnivanju milicije, i piše spis Discorso dell’ordinare lo Stato di Firenze alle armi  (Rasprava o vojnom, ureenju Firentinske drave).  Njegovi su planovi okrunjeni uspjehom: postavljena je i izabrana nova magistratura, nazvana No ve della milizia, što bi znailo Vojna devetorica,  a Machiavelli je imenovan sekretarom tog tijela. Na osnovi svoga prijedloga, koji je u cijelosti prihvaen te oznaava i njegov osobni trijumf, Machiavelli regrutira ete svoje milicije iz okolnog podruja, kako bi se izbjegla mogunost da naoruani graani iskoriste podijeljeno oruje za frakcijske borbe i za dravni udar. Machiavelli je oštroumno uoio tu opasnost od »naoruanog naroda«: podijeljeno oruje moe se okrenuti protiv unutrašnjeg »neprijatelja«, protiv vlasti. Ne boji se Machiavelli pravednoga gnjeva naroda, on je više zabrinut zbog frakcijskih borbi koje onda u sukobe uvlae narod, a vlada mora stajati iznad tih parcijalnih interesa i garantirati sigurnost i blagostanje svih graana. ;No o tome e Machiavelli progovoriti kasnije, u svojim teorijskim spisima.
U meuvremenu se novi oblaci skupljaju nad Firencom. Pukao je glas da Maksimi- lijan Habsburški namjerava doi u Italiju otjerati Francuze i usput se u Rimu okruniti za cara Svetoga rimskog carstva, od kojeg ostaje samo prazna titula. Potkraj 1507. godine Machiavelli kree u društvu ambasadora Francesca Vettorija u Tirol, k caru koji od Venecije zahtijeva TrsjLjJRijeku i koji rauna na papinu podršku. Julije II je u to vrijeme angairan u stvaranjiTkoalicije protiv Venecije, koja je zaposjela i neke papine teritorije. Firentinsko poslanstvo prolazi kroz Genevu, tri za carskim dvorom u Konstanz, i u Bolzanu poklisari vješto pregovaraju s carem sve dok ne saznaju da su Mleani uspjeli pobijediti prepotentnu njemaku armadu. U putnom nalogu dobili su zadatak da cara privole na stranu Firence i zato su bili spremni ponuditi velikodušni poklon: kad doznaju da je careva zvijezda na zalazu, pakiraju kovege i vraaju se kui. Machiavelli  je i ovdje drao otvorene oi: rezultat toga je spis, nastao poslije povratka u Firencu, pod naslovom Ra ppor to delle cose della Magna (Izvještaj o njemakim zbivanjima).
Firenca se pridruuje Cambraiskoj ligi: korist je višestruka, a meu ostalim i pristanak da Firenca osvoji Plsu, štoviše, i pomo u tom pohodu. U svibnju 1509. godine Pisa se predaje Machiavellijevoj miliciji. To nije samo uspjeh Firence, nego još  jedan Machiavelli jev osobni uspjeh. Prva narodna vojska Italije trijumfalno ulazi na osvojeni teritorij. Doduše, ta vojska je bila prvotno zamišljena kao obrambena sila, ali to su ve zaboravljeni detalji koji ne izazivaju previše skrupula. Iste godine neumorni Machiavelli juri u Mantovu i u Veronu da se ipak dogovori o prije zamišljenom, a potom odgoenom poklonu caru Maksimilijanu. Situacija se brzo mijenja i treba brzo uskladiti vlastite planove. Cijelo proljee sljedee godine Machiavelli boravi opet na selu, u okolici Firence, prikupljajui i uvjebavajui svoju miliciju. Zatim slijedi nekoliko mjeseci u Francuskoj, kod Luja XII u Bloisu. Povod te misije bio je spektaku larni raskid Julija II s dotadašnjim saveznicima i njegov dogovor s Venecijom, što vodi poveanju napetosti izmeu Papinske drave i Francuske. Firentinci ele iskoristiti situaciju za sebe i Sinjorija se nudi kao posrednik izmeu pape i francuskog kralja.
24
 
Machiavelli se javlja iz Francuske preklinjui Sinjoriju da se opredijeli izmeu pape i kralja, inae je sukob neizbjean, a Firenca moe samo izgubiti, jer e je pobjednik, tko god to bio, sigurno zgaziti zato što mu se nije priklonila dok je bilo vrijeme. Iako se u takvoj situaciji ne moe taktizirati i sjediti na dvije stolice, Soderini se oglušuje na tu Machiavellijevu procjenu situacije i ustraje u svojoj politici ravnotee izmeu Francuske i Rima. Kasniji dogaaji dat e za pravo Machiavelliju i njegovu dramatinom apelu. Na povratku u Firencu Machiavelli, još neumoran od pisanja pisama i depeša, piše esej Ritratto delle cose di Francia (Slika francuskih zbivanja).
Povratak u Firencu znai za Machiavellija nastavak rada na usavršavanju njegove vojske, jer je svjestan teine trenutka i ratnih prijetnji. Godinu 1511. provodi u Pisi, Arezzu, u Poggio Imperiale, Valdarnu, Valdichiani, u Casentinu, najprije u potrazi za pješadijom, a potom pokušavajui organizirati i konjicu. Ali od dobrih trgovaca, obrtnika, poljoprivrednika, nenaviknutih na ratovanje i disciplinu, nije mogue preko noi stvoriti djelotvornu i discipliniranu armiju. Potrebe slube Machiavellija vode u Monaco, kod princa Grimaldija, u Sienu, i opet u Francusku gdje se trudi Francuze odgovoriti od namjere da sazovu koncil u Pisi i na njemu osude bojovnog papu zbog simonije. Soderini je opet u Firenci pogrešno procijenio situaciju - u prvo vrijeme dao je podršku ideji o sazivanju koncila u Pisi, kad je pukao glas da je Julije II obolio, ali pošto se on iznenadno oporavio od bolesti, Soderini mijenja mišljenje. To je ve poetak agonije Firentinske republike. Razljueni Julije II proglašava interdikt nad Firencom, te s Venecijom, Španjolskom i Njemakom osniva Svetu ligu protiv Francuza. Firentinci su se tada našli izmeu ekia i nakovnja, i jedina šansa da sauvaju slobodu bila je pobjeda Francuske. Više nema mjesta okolišanju. Doista, Francuzi pobjeuju, u bici kod Ravenne, 11. travnja 1512. Ali pobjedu nisu dugo slavili: iza lea Francuza u Lombardiju ulazi korpus od dvadeset tisua švicarskih pješaka, i pobjednici iz Ravenne moraju se povui da ne doive poraz. Firenca je ostavljena na milost i nemilost pape. Ni uurbane pripreme za obranu ne mogu nadoknaditi propušteno. Machiavellijeva milicija biva poraena kod Prata i nagnana u sramotan bijeg. Firentinski  fa ntine mogu izdrati sukob s uhodanom mašinerijom španjolske armade. ini se kao da se cijela organizacija republike poinje rušiti kao kula od karata, kao rakom zahvaeni organi zam. Španjolska armada, kojom zapovijeda Ramon de Cardona, nepoštedno razara Prato: stanovništvo je masakrirano i podvrgnuto represalijama, a panika se širi i meu vojskom i meu stanovništvom Firence. U takvoj atmosferi poraza i predbacivanja zbog poraza Soderinijeva opozicija izlazi na otvorenu scenu, a meu opozicijom je najjaa stranka Mediejaca, kojoj se u jedinstvenom bloku pridruuju i ostali, aristokrati i bogati graani, te papine pristaše. _ 
Drama ulazi u svoj završni in 1. rujna 1512: Soderini mora bjeati jer mu pristaše Mediejaca prijete smru. Socijalna baza podrške njegova reima doivljava munjevitu eroziju, kao i u slinim primjerima u historiji. Jedini Machiavelli pokušava, naivno, pomiriti duhove, sauvavši trezvenost i hladnokrvnost, te piše apel stranci Mediejaca da ne dopusti obnovu oligarhijske vlasti i da bude milostiva prema Soderiniju. Taj spis, Ricordo ai Palleschi (Memento Palleschijevima,  tj. pristašama Mediejaca) ostaje simbolom Machiavellijeve vjere u politiki ratio. Njegov duh, temperament i politiki instinkt sugerirali su mu takvo konstruktivno ponašanje kao najracionalniju alternativu u danoj situaciji. Ali politika nije personifikacija ratia,  ve strasti. Pobjednici se ne obaziru na apel da se sauva zdrav razum, oni su nemilosrdni prema pobijeenima, a u aru pobjede i u pobjednikom taboru izbijaju nesuglasice i sukobi zbog podjele vlasti. U Firencu ulazi kardinal Giuliano Medici, i to je kraj graanskih sukoba izmeu naroda, koji eli sauvati i proširiti svoja republikanska prava, i drugih grupacija, koje
 ) 25
 
ele prigrabiti vlast. Španjolsko oruje donosi restauraciju Mediejaca, koji odmah sazivaju Baliju,  skupštinu graana, s namjerom da reorganiziraju dravnu upravu i uvedu sistem koji najbolje odgovara njihovim interesima. A to je razumijevalo i istku u dravnom aparatu. Machiavelli je, sa svojim pomonikom Buonaccorsijem, izbaen iz slube, i to je jedna od prvih politikih odluka Mediejaca. Zabranjeno mu je da godinu dana kroi u Palazzo Vecchio, sjedište Sinjorije, i osuen je da plati kauciju od tisuu zlatnih fiorina, svotu koja odgovara njegovu dotadašnjem petogodišnjem prihodu. Machiavellijevi prijatelji spremno prikupljaju novac i plaaju kauciju umjesto njega te on ostaje na slobodi, ali ne zadugo. Ve u veljai 1513. godine Agostino Capponi i Pietropaolo Boscoli pokreu zavjeru protiv Mediejaca. Jedan od njih gubi listu sa dvadesetak imena firentinskih graana koje oni smatraju protivnicima Mediejaca i potencijalnim urotnicima. Urota je bila više zamišljena nego izvedena, ali to ne zadovoljava istrane suce. Po nalogu Vlasti osmorice (Otto di Balia) svi koji su bili na popisu uhapšeni su. Sedmi po redu bio je Niccolo Machiavelli.
U tamnici e Machiavelli provesti gotovo mjesec dana, meu štakorima »velikima poput maaka« i »ušiju velikih poput leptira«. Ni to nije dovoljno: Machiavellija podvrgavaju muenju, da bi od njega izvukli priznanje o njegovu sudjelovanju u uroti. Isteu mu udove, vješaju o njega utege, i to šest puta: sei tratti di corda. U meuvre menu su Capponi i Boscoli priznali svoju namjeru da ubiju kardinala Giovan- nija i Giuliana Medicija, te su osueni na smrt vješanjem. Machiavellijeva nevinost je dokazana, ali ga dodatno osuuju na jednogodišnje progonstvo izvan grada. Tako poinje Machiavellijev period ivota  post res perd itas- nakon izgubljene bitke. U dobi  je od etrdeset i etiri godine, u punoj intelektualnoj snazi, bogatoga praktinog iskustva i širokog znanja, obuzet politikom strašu, toliko eljan da bude koristan i da ivi ivotom akcije. On i sada eli biti od koristi svojoj republici, a njegova racionalna skeptinost uzdie g*a iznad stranakih partikularizama i iskljuivosti te je on u pravom smislu graanin republike koji tei ostvarenju vivere civile—politikog ivota zajednice izvan parcijalnih interesa i grupacija, što vuku svaka na svoju stranu.
Povlaenje u privatni ivot ne znai za Machiavellija i rezignaciju, ivot od bogatih uspomena ili samooplakivanje. Machiavelli se baca na novi posao, uvjeren da politiki ratio mora pretegnuti i da e logika stvari natjerati tadašnje firentinske vlastodršce da se ponašaju mudro u talijanskoj politikoj konstelaciji. A to znai da e im za to biti potrebni i savjetnici, ljudi od iskustva i talenta, baš onakvi kakav je on. U tome Machiavelli ostaje nepopravljiv optimist.]Machiavellijev prisilni egzil otvara tako novu stranicu u njegovu ivotu. Nakon naporno provedenog dana u polju s radnicima, koji na njegovu imanju sijeku šumu ili ubiru kakve plodove, Machiavelli se naveer povlai u svoje odaje, oblai dvorske haljine i prepušta se konverzaciji sa svojim omiljenim piscima: hrani se, kako sam kae u poznatom pismu Francescu Vettoriju, hranom koja mu je jedino potrebna i za koju je i roen. Ve tada, potkraj 1513. godine, Machiavelli priopava Vettoriju da je sastavio spis De principatibus  u kojemu raspravlja o tome »što je vladavina, kakve ih vrste ima, kako se zadobivaju, kako odravaju, zašto gube«. Iste je godine, vjerojatno, zapoeo i svoj ambiciozniji pothvat, pisanie vee rasprave o republikama, koja e kasnije u javnosti postati poznata kao Rasprave o prvoj dekadi  Tita Livija^biotek  dvije godine kasnije Machiavelli e uputiti svoj spis o kneevinama, koji e u historiji ostati poznat kao II Principe (Vladar), Lorenzu II Mediciju, neaku velikoga Lorenza Velianstvenoga, koji e ga primiti s indiferentnom hladnoom.
Machiavelli je potajno snivao da e ga taj spis prikazati upotrebljivim za kakvu  javnu slubu. Napokon, zar nisu svi ostali na svojim poloajima, a samo je on maknut? Njegov bivši koadjutor snašao se kao pisar, ali on još ne napušta nadu da e se ispraviti
26
 
nanesena mu nepravda. Magnet politike je prejak da se ovjek od njega napreac otrgne. Strast politike je kronina i akutna boljka, i koga jednom obuzme, ne napušta ga tako lako. Samo što se i u toj strasti razlikuju dvije vrste ljudi: oni koji joj podlegnu, pa kad se ne mognu njome više baviti, ive samo od prošlosti ili od kritike politike; te oni koji su i kad su njome bili obuzeti zadrali distancu prema njoj, pokušavši shvatiti njezine unutrašnje zakonitosti, i u tome uspjeli stvoriti ravnoteu izmeu pesimizma intelekta i optimizma volje, o emu rado govori Gramsci. Machiavelli pripada toj drugoj vrsti ljudi.
Ali i takav Machiavelli je opasan za naj zagrieni je Mediejce i oni mu 1516 . godine potvruju zabranu javnog djelovanja. No javni ivot ima više dimenzija, posebno za stvaraoca. Machiavelli se poinje druiti s piscima i intelektualcima koji se okupljaju u palai obitelji Rucellai, u njezinim vrtovima, koji su ušli u povijestJcao Orti Oricellari. Ondje Machiavelli opet nalazi zadovoljstvo politike polemike, verbalne prepirke i politikog rezoniranja, blagu ironiju prijateljskog zadirkivanja toliko svoj stvenu toskanskom duhu. To je mnogo profaniji ambijent nego što je to filozofski cenakul i sveuilišni ambijent, kamo Machiavelli ne zalazi. Ondje se ne vode,koncep tualne dispute, ve se raspravlja o literaturi i politici, o ratovanju i enama. Machiavelli piše autobiografsku pjesmu u tercinama pod naslovom L’Asino (Magarac).  Dvije godine nakon toga izaziva oduševljenje svojih prijatelja, a i cijele firentinske javnosti, svojom komedijom  Mandragola,  koja se svidjela i mediejskom papi Lavu X, nekadaš njem kardinalu Giovanniju koji je na elu španjolskih trupa ušao u Firencu i zakljuio republikansko poglavlje u historiji Firence. Machiavelli je u zamahu literar nog stvaranja, sastavlja novelu Belfagor arcidiavolo   i, slijedei modu trenutka, uklju uje se u rasprave o nacionalnom jeziku svojim prilogom Discorso o dialogo intorno  alla nostra lingua (Razgovor ili dijalog o našem jeziku).
Smrt Lorenza II Medicija, 1519. godine, vraa Machiavellija u politiki ivot, doduše na mala vrata. Njegova ve solidna reputacija knjievnika i pjesnika poništava negativnu auru i sumnjiavost koja ga dotad okruuje. U meuvremenu su Mediejci omekšali prema njemu, spoznavši da i nije tako opasan kao što su pretpostavljali. Kardinal Giulio Medici u ime pape trai od njega mišljenje kako treba reformirati politiki ivot u Firenci. Machiavellijev odgovor je objektivan, nimalo servilan. On stalno polazi od toga da je i Mediejcima stalo da obnove republikanske institucije. Spis Discursus florentinarum rerum post mortem iunioris Laurentii Medices (Rasprava o   firentinskim zbivan jim a posl ije smrti mladoga Loren za Medicija)  ponovo istie njegovu koncepciju politike kao autonomne nauke, odvojene od apriornog etikog postulata, a politiki ivot je predstavljen kao borba izmeu »tri vrste ljudi koje postoje u svim gradovima, a to su prvaci, srednji i najnii«. U to vrijeme, vjerojatno, završava i svoje Rasprave,  koje ita svojim prijateljima u vrtovima Oricellari i s njima raspravlja o republikama, o tiranima i urotama. Machiavellijev utjecaj »na mlade« toliko je jak da e nekoliko godina kasnije nekolicina njegovih prijatelja iz toga kruga potaknuti novu republikansku urotu. U takvom fertilnom ambijentu Machiavelli zapoinje i svoje Dell’arte della guerra (Umijee ratovanja),  na kojemu e raditi godinu dana.
Ali Machiavelli udi za politikom aktivnošu, a ne toliko za literarnom slavom. Njegov prijedlog reforme zbog razumljivih razloga nije prihvaen, ali za utjehu dobiva od firentinskih trgovaca zadatak da ode u Luku i zaštiti interese nekih firentinskih trgovaca koji su ondje doivjeli bankrot. Za vrijeme te misije Machiavelli piše romansi ranu biografiju Castruccia Castracanija, Vita di Castruccio Castracani, koja nailazi na odobravanje firentinske kulturne javnosti. Poslije povratka piše Sommario delle cose  della citta di Lucca (Pregled lukanskih dogaaja).  Epizoda u Luki je samo prilika
27
 
Machiavelliju da preivi, jer ve godinama ivotari u krajnjoj oskudici. Machiavellijevi poštovaoci sada se sve više angairaju kod Mediejaca ne bi li mu našli još kakav posao. Lorenzo Strozzi ga zagovara kod kardinala Giulija, a Battista della Palla kod pape, hvalei njegove sposobnosti i njegov elegantni stil klasine fakture, protkan osebujnim senzibilitetom za politiko prosuivanje. Ti pokušaji uspijevaju, i firentinsko sveuilište Studio fiorentino povjerava mu pisanje povijesti Firence, uz naknadu od dvije stotine zlatnih fiorina. Taj ga posao zaokuplja cijelih pet godina, i papa e velikodušno udvostruiti prvotno obeani honorar. Još jedan posao oekuje Machiavellija 1521. godine: upuen je kod franjevaca, Male brae, u Carpi, da bi ih potakao na odvajanje firentinskih samostana od toskanskog reda. Iz toga vremena potjee šaljiva, autoiro- nina prepiska s Francescom Guicciardinijem, njegovim prijateljem i guvernerom Modene.
Machiavellijeva slava, iskljuivo literarna, ve osvaja Italiju.  M andragolast daje u Rimu i Firenci s velikim uspjehom, a u Veneciji izvoenje se mora prekinuti jer je masa, koja trai »kartu više«, nahrupila u gledalište i onemoguila izvoae. Scenografiju za  Mandragolu ,  a kasnije i za Cliziju, drugu njegovu komediju, rade poznati slikari onog vremena, meu njima Sebastiano dal Piombo i Andrea del Sarto. Clizia  izaziva i svojevrstan porodini skandal. Izmeu inova pjevaica Barbera Salutati pjeva songove specijalno napisane za tu priliku. Javnosti je poznato da je Barbera Machiavellijeva ljubavnica, što ljuti njegova šurjaka, koji se jada u pismu nekom svom prijatelju. Ali to i nije jedina Machiavellijeva sentimentalna avantura, koji usprkos tome ostaje dobar mu i otac.
Giulio Medici, koji postaje papa pod imenom Klement VII, prima od Machiavel lija njegovu povjesnicu Istorie fiorentine  i zajedno s njom Machiavellijev prijedlog o stvaranju vrste talijanske nacionalne milicije koja bi se mogla uspješno suprotstaviti stranim trupama što prijete papi. Njegov prijedlog nailazi na papin interes i on Machiavellija šalje u Faenzu da Guicciardiniju, koji je sada u ime pape predsjednik Romanje, objasni detalje svog nauma. Odlazak papi u Rim znai ve punu rehabilita ciju Machiavellija. Povjerena mu je još jedna misija u Veneciji, a 1526. predlae osnivanje novoga povjereništva pod nazivom Petorica prokuratora zidina, koje bi trebalo biti zadueno za obranu i fortifikaciju Firence, i on sam biva imenovan jednim od prokuratora. Napokon, Machiavelli je opet koristan svome gradu: predlae mjere za poveanje obrambene sposobnosti Firence, odlazi u Urbino da potakne zapovjednike Lige od Cognaca (koju ine Papinska drava, Francuska, Venecija i Milano) na odlunije vojne operacije protiv cara Karla V. I kad se inilo da je fortuna najzad okrenula i svoje lice, a ne samo svoja lea Machiavelliju, nailazi opet katastrofa, jedan od onih iznenadnih preokreta u historiji što bere svoje rtve, one koji mu se nisu nadali i pripremili se za nj. Karlo V jf jai, a papa je nemoan i njegove se snage tope kao snijeg na kiši. Carski landsknechti, probrana pješadija koju su Talijani zvali lanzicbenecchi,   ulaze 6. svibnja 1527. u Rim i temeljito ga pljakaju. Papa je definitivno poraen.
U Firenci 18. svibnja izbija pobuna protiv Mediejaca, gotovo preko noi se okupljaju protivnici Mediejaca svih boja i, osjeajui da ovi gube meunarodnu podršku, tjeraju ih iz grada. Ponovo se uspostavlja republika i republikanske institucije. Velika novost zatie Machiavellija u Civitavecchiji, kamo je otišao u inspekciju saveznike flote pod zapovjedništvom admirala Andree Dorije. Zadovoljan dogaa  jima, vraa se u Firencu, ali ga nova vlast, koju ine intranzigentni, doekuje sa sumnjom: previše se kompromitirao s Mediejcima. Desetoga lipnja bira se šef Druge kancelarije, koju je dunost Machiavelli obavljao od 1498. do 1512. godine. Uvjeren da e sada najzad pobijediti politiki ratio, vjeruje da e dobiti punu satisfakciju za svoje
28
 
 M  nesebino sluenje domovini, u miru i u nedaama. Moda on ipak vjeruje da ljudska zahvalnost postoji, da postoji razumijevanje za sve ono što je propatio u zatvoru, u egzilu, u materijalnoj bijedi. Machiavelli je svjestan svojih uvjerenih republikanskih opredjeljenja i principa koje je ne jednom javno izloio, koji su poznati njegovim prijateljima, kulturnoj javnosti, svakom obrazovanom Firentincu. S tom nadom u srcu on se javlja na natjeaj. Uzalud, na to mjesto ponovo je izabran opskurnj/Francesco Tarugi, koji je, koje li ironije, taj posao radio i u vrijeme Mediejaca! Prezzolini navodi dramatian zapisnik s tog izbora: pristaše Savonarole predbacuju Machiavelliju da je pisao ironino o fratru, pristaše Mediejaca da se prodao, klerikalci da je izvrgao ruglu crkvu, »pošteni graani« da je veliao raskalašenost...... Machiavelli doivljava još  jedno razoaranje. Umire samo desetak dana nakon tog dogaaja, 21. lipnja 1527, smogavši snage da se na samrtnoj postelji našali s priom o tome kako je sanjao da je umro i da je došao u nebo gdje je vidio na okupu svu silu siromaha i bijednika. Kad su mu objasnili da su to siromašni duhom, jer »njihovo je carstvo nebesko«, Machiavelli se okrenuo drugoj skupini, gdje je prepoznao neke uene i kulturne ljude. Reeno mu je da su to svjetski mudraci kojima je namijenjen pakao. »U tom sluaju ja idem s njima. Bar e mi biti zabavnije«, posljednja je Machiavellijeva šala, dokaz da nije izgubio smisao za humor ni u posljednjem trenutku.
•   ’ ISToRHf  f f /5 I 
III
Sud o Machiavellijevu djelu i njegovoj poruci stoljeima se temeljio na ekstrapoli- ranju njegova najpoznatijega djela Vladar   iz cijeloga njegova opusa. Tako su Machia- vellijevi interpreti reducirali njegovu politiku koncepciju na samo jedan njezin seg ment, a i tumaenje Vladara cesto svodili na ekstrapoliranje pojedinih maksima i ocjena koje su onda dobile izvanvremensko, ahistorijsko i apsolutno znaenje. Time se Machiavellijeva politika teorija poela svoditi na »makjavelizam« kao politiku doktrinu koja se rezimira u maksimi »cilj opravdava sredstvo« i oznaava teorijsku iustifikaciiu nemoralnosti u politici, bilo da iza nje stoji tiranska samovolja, bilo ragion  di stato - dravni razlog. Odmah na poetku treba rei da je takav zakljuak legitiman i sasvim logian ako se apstrahira Machiavellijev historijski kontekst —njegovo vrijeme, ostali njegovi spisi, i sam njegov ivot. Samo iz kontekstualnoga itanja Machiavellija moe proistei spoznaja o pravoj veliini njegova genija i o njegovu »pravom naumu«,
Co misiji politike u moderno doba.' Machiavellijeva politika teorija, koja proima sve njegove radove i iju genezu
moemo pratiti u kreativnom itinereru, što vodi od njegovih prvih diplomatskih depeša, preko izvještaja, slubenih i privatnih pisama, vojnih djela do njegovih literarnih djela, ipak ostaje vezana za njegove dvije najznaajnije knjige, za Vladara i Rasprave o prvoj  dekadi Tita Livija. T a su dva djela organski vezana suptilnim nitima istovrsne politike, racionalne i realistike analize politikih sistema i njihovih antikih uzora. Impresija koja se moe dobiti itanjem samo jednog od tih djela, a prešuivanjem drugoga, vrlo je nepouzdana i arbitrarna. Na alost, u takvim vodama kretala se kritika Machiavellija, u površnim generalizacijama, u koje su upadali i njegovi osporavaoci, a nerijetko i njegovi apologeti. To je omoguilo i suprotstavljanje tih dvaju remek-djela moderne politike nauke i neopravdano svoenje, s jedne strane, Vladara na prirunik, »tehniku knjigu« ili apologiju tiranije, a s druge strane Rasprava na historijski esej, spekulativni pokušaj ili apologiju republike. ' VM $U v
U okyir.u~kultume historije pojava Vladara znai raskid s retoriko-moralistikom
29
(HINMKTOI
traktatistikom srednjeg vijeka, s djelima koja nose isti ili slini naslov: tako je i kroz srednji vijek i kroz period humanizma takvim traktatima povjeren zadatak da ocrtaju etiku' fizionomiju idealnog vladara,; što je tema stara koliko i cjelokupna politika misao a najpregnantnije je izraena u Platonovoj Dravi. S druge strane, prevladavanje religiozne hipoteke srednjeg vijeka urodilo je pomakom od poimanja vladarove zadae kao boanske misije, kao instrumenta u ruci boanske providnosti. Novo vrijeme nosi vladarima nove zahtjeve, zahtjev da se postigne harmonija s vremenom i s ideal-tipskom predodbom renesansnog ovjeka. Humanizam raskida s teocentrinom slikom svijeta i postavlja u prvi plan ovjeka, j Humanistiki vladar postaje personifikacija takvog
— ovjeka: za razliku od srednjovjekovnog tipa bogobojaznog vladara, humanistiki vladar mora biti obrazovan, vješt pisanju, plemenit i ljubazan, prijatelj umjetnika i njihov mecena, odlinih manira i raskošne odjee (uz to mora biti vješt udvara i ljubavnik). Svi ti zahtjevi novog doba rezimirani su u dva pojma: magnificentia   i maiestatis.  Takvim idealnim tipom vladara nadahnuti su Machiavellijevi neposredni prethodnici, meu kojima i Francesco Patrizi (imenjak kasnijeg Franje Petria) i njegov De Regno,  Poggio Bracciolini i njegov De officiis principis liber,  Jacopo Pontano i njegov De Principe,  kao i mnoge rasprave što ih pišu eminentna imena iz plejade firentinskih kancelara-humanista, meu kojima su Colluccio Salutati i Leonardo Bruni. Dobro ponašanje, dobar izgled, humanistika i filozofska erudicija - to su novi zahtjevi što se postavljaju onima koji pretendiraju da vladaju. Takve se osobine zahtijevaju i od dvorana i postaju pedagoški ideal, kao što to ine Baldassare Castiglione i njegov Cortigiano  i Giovanni della asa i njegov Galateo.
Machiavelli raskida i s takvom literarnom projekcijom humanistikog idealnog vladara. On nije usvojio humanistiku erudiciju, ve se okrenuo suhoparnijem kontek stu u kojemu se traga za egzaktnim znanjem, a što ga najbolje utjelovljuje Leonardo da Vinci i njegova tvrdnja da je ispoznaja plod iskustva. Stoga nije sluajno što je Machiavelli u posljednjoj knjizi svojeg Umijea ratovanja  ismijao takav tip vladara erudita koji se povlai u svoj studio i ondje slae stihove, komponira glazbu i razgovara s mudracima, dok zemlju potresaju ratovi i zvjerstva neprijateljskih armada što prolaze Italijom. 'Takav vladar doveo je do takve Italije,.sugerira Machiavelli. Pravi vladar mora se okrenuti politikoj realnosti, kaljui i blatu u kojem se koprca ljudsko društvo. Zašto se Machiavelli tako odrešito postavlja prema nasljeu i vrednotama humanizma, predmet je mnogih istraivanja i polemika. ak i u privatnoj prepisci on odbija svaku aluziju na humanistiku erudiciju, na koju ga pokušava navesti Francesco Vettori, pišui mu o Aristotelu, Platonu^i drugim klasicima. »Ne poznajem ih«, prekida ga Machiavelli šturo, moda zbog osjeaja inferiornosti zato što on toj kulturnoj atmosferi ipak potpuno ne pripada ili joj ne inkliiiTra. jer e se kasnije pokazati da ih on vrlo dobro poznaje, iako izbjegava svako poimeno navoenje. Machiavelli se, oito, eli distancirati od te tradicije, i u tom svjetlu treba shvatiti i njegovo olako prelaenje preko Platonske akademije i filozofskih disputa koje su u tadašnjoj kulturnoj Firenci bile en  vogue. Marsilia Ficina, Agnola Poliziana i njihove kolege spomenut e on samo usput u Firentinskim povijestima, ali uvijek u opem kulturnom kontekstu. Ono emu Machia- Vglli tei to je »hodati neutrtim stazama i putovima^«. A za to mu je potreban i obraun s »idolima« svake vrste i ak s mistifikacifama istog uma.
. .Namjera mi je da napišem nešto korisno po onoga koji e razumjeti, pa mi se inilo da je mnogo dolinije drati se zbiljske istine stvari nego njezina privida. Mnogi su zamišljali republike i monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo ni ulo da su odista postojale. Nain na koji se ivi toliko je dalek od naina na koji bi valjalo ivjeti da onaj koji zanemaruje ono što se radi zbog onoga što bi se imalo raditi, prije da nastoji oko
30
*V
svoje propasti negoli oko odranja.« U ovom odlomku iz XV poglavlja Vladara  sintetizirano je Machiavellijevo osnovno metodološko naelo. Objektivna, zbiljska istina stvari - verita effetuale delle cose-  jest alfa i omega njegove politike koncepcije,J koja se gradualno razvija od prvih diplomatskih izvještaja i pisama pa sve do zrelih radova u kojima je iznesena i izgraena nova koncepcija politike. Machiavellijev Vladar    je novum u svakom pogledu, to više, i nikako, nije klasini Speculum principis, a još manje idealna drava Tome Akvinskog. U emu je Machiavellijeva originalnost?
Politika filozofija je dotada maštala o udorednoj zajednici, o idealnoj dravi koja se temelji na vjenim principima razuma. Svejedno je da li je to razum, kao u antici, ili Bog, kao u srednjem vijeku: metodološko stajalište je slino. Rije je o deduktivnoj metodi koja, polazei od opih principa, zakljuuje da je ovaj svijet, pa tako i konkretna politika zajednica, ispod razine principa. Rezultat je toga fiksiranje idealne drave kao paradigme politike akcije. Machiavelli izvodi ovdje pravi kopernikanski obrat, prihva ajui osnovni moto renesanse kao širokoga kulturnog pokreta koji reafirmira puku, masovnu kulturu, nasuprot elitnoj humanistikoj kulturi koja je ujedno i dvorska: vita   ph ilosop hu m fecit, non doctrina. Machiavelli ne eli da »zamišlja republike i monarhije za koje se nije nikada ni vidjelo ni ulo da su odista postojale«, on polazi od neposrednog, ulnog iskustva, i time se on uklapa u duh svog vremena i kri put naunoj revoluciji koju donosi renesansa. Njegovo znanje proistjee iz »dugog iskustva u novim (tj. suvremenim) dogaajima i neumornog prouavanja starih«, kako to istie u svojoj posveti Lorenzu II Mediciju. Izvor Machiavellijeva znanja jest neposredno iskustvo proivljenih situacija i posredno iskustvo svjedoka koji su o prošlim zbiva njima pisali, a ne skolastika spekulacija. Politika nauka se tako raa u_neposrednoj konfrontaciji s politikom filozofijom koja u sebi sadri udorednu ocjenu ljudske zajednice. I odatle na Machiavellijev raun kritike zbog »amoralnosti«, izreene sa stajališta politike filozofije kao spekulativne discipline, za razliku od novog stajališta politike u novovjekom znaenju. Takvoj se osudi pridruuje i Leo Strauss koji Machia- vellijevu averziju prema odreenom tipu filozofije proglašava implicitnim dokazom njegove tenje tiraniji.
Machiavelli je posve svjestan da se upušta na put kojim drugi nisu kroili. U Raspravama on istie da je takav pothvat potrage za »novim metodama i poretkom« neistraen i riskantan, što je posluilo za asocijaciju na Machiavellija kao Kolumba moderne politike. Te nove metode i poreci za koje se Machiavelli zalae i koje on istrauje po svojim su implikacijama revolucionarni: nova graanska klasa, iji je Machiavelli predstavnik i ideolog, izrasla na konkretnoj društvenoj moi novca i kapitala, ima potrebu za demistifikacijom feudalnog svijeta. Machiavelli joj nudi novu metodu razumijevanja, ali ne samo razumijevanja, ve i izgradnje svijeta po njezinoj mjeri. Zato Machiavelli, neoptereen formalnom logikom i akademskom retorikom, rašlanjuje svijet onakav kakav on jest, primjenjujui svoja neposredna opaanja, usporeujui sadašnje dogaaje s prošlima, konstatirajui da jednaki uzroci raaju  jednake posljedice. Machiavellijev cilj je pronalaenje kauzaliteta zbivanja, jer poznava nje kauzaliteta i prepoznavanje uzroka omoguuju i pronalaenje adekvatnih remedija i planiranje politike kao konstitutivne moi zajednice. Politika je za Machiavellija ljudska aktivnost  par exellence   i njegovo ivotno opredjeljenje, ali ne kao mistina strast i igra vlašu, nego kao poligon afirmacije i pobjede ljudskog razuma koji se potvruje u okvirima vivere civile)  tj. politike zajednice. Machiavellijev empirizam ima, logino, i svoje granice. Posluit e mu da kritiki, koristei se metodikom skepsom, prije drugih uoi neke proturjenosti suvremenog svijeta. »Nijedna pozitivna pojava ne dolazi, istovremeno, bez svog nalija« , a to je osnovna karakteristika politike. (
31
 
. .
Zato u politici ne postoji kategorija apsolutnog dobra, jer ono &scaro