ljuavi -...

5. susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«

ljubavi

Zavežljaj ljubavi

Izdavač:Udruga za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić«

Za izdavača: Tanja Baran

Nakladnik: Glas Koncila

Za nakladnika: Ivan Miklenić

Uredničko vijeće: Tanja Baran, Vladimir Lončarević, Marina Vidović Krušić

Urednik: Vladimir Lončarević

Lektorica: Martina Valec Rebić

Korektorica: Tanja Baran

Naslovnica i ilustracije: Zlatica Živković

Grafičko oblikovanje: Danijel Lončar

Naklada: 500 primjeraka

Tisak: Tiskara Zelina

ISBN: 978-953-241- 417-2

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 863352.

Zavežljaj ljubavi5. susret hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva

»Stjepan Kranjčić«

Križevci, 2013.

Križevciprosinac, 2013.

5Zavežljaj ljubavi

Riječ izdavačaTanja Baran: Književni zavežljaj kršćanske ljubavi ...................................7

Nagrađeni autori i radovi ............................................................................................11

Riječ urednikaVladimir Lončarević: Odgovornost (za) riječi ...........................................13

Njegovi darovi (Poezija) .................................................................................................17Ružica Anušić: Gost .................................................................................................19Draženka Bakšaj: Zvirek detinjstva .................................................................20Tomislav Marijan Bilosnić: Vrt sv. Franje ......................................................21Rita Brgić Stokić: Kako ki ......................................................................................23Franjo Čondrić: Mali brat Franjo pjeva himnu siromaštvu .............24Milan Frčko: Sreča ....................................................................................................25Božica Gašparić: Siromašna srca .....................................................................26Goran Gatalica: Preko mosta galilejskoga .................................................28Božidar Glavina: Božić je ......................................................................................29Vinko Hasnek: Japek ...............................................................................................30Mirko Ivanjek: Romarska ......................................................................................31Pejo Karlović: Znak spasenja .............................................................................32Zdenka Maltar: Skriti angelus ...........................................................................33Mirjana Miljković: Majka siromaha ................................................................34Vinko Pavić: Njegovi darovi ................................................................................35Josip Pavičić: Pjesma o Bogu i sirotinji za natječaj ...............................36Denis Peričić: Marija rodi.......................................................................................38Stjepan Svedrović: Na sreću siromaštva ....................................................39Ozana Tandara: Tišina ............................................................................................40Slavko Vranjković: Prosjak ....................................................................................41

Sadržaj

6Zavežljaj ljubavi

Danijela Zagorec: Čovjek .....................................................................................43Ivanka Zdrilić: Zavežljaj ljubavi ........................................................................44

Kristali nad gradom (Kratka priča) ........................................................................45Zdenka Čorkalo: Umor umornih ....................................................................47Zdravko Gavran: Ovrha ........................................................................................50Živka Kancijanić: Mala tajna ..............................................................................55Zdenka Maltar: Počasni građanin Steve Horwat ..................................59Slavica Sarkotić: Kristali nad gradom ...........................................................62Luka Štilinović: Siromaška pripovitka o zbilji ..........................................66Vladimir Šuk: Herr Gaber Totengraber iliti: Poveda o jenom grobaru ............................................................................................69

A gdje je tu čovjek? (Putopis) ....................................................................................73Darko Gašparović: Put u Lanišće ....................................................................75Mirko Ivanjek: Od Marije do Marije ...............................................................79Igor Šipić: A gdje je tu čovjek? .........................................................................84

Siromaštvo (Esej) .................................................................................................................89Zdravko Gavran: Voljeti siromaštvo!? ...........................................................91Ružica Martinović-Vlahović: O siromaštvu u svijetu stvari ...............96Božidar Prosenjak: Siromaštvo ......................................................................100

Ča je to mižerja (Monodrama) ...............................................................................105Renata Dobrić: Oči su pune, ma je duša prazna ................................107Antonija Jončić: Ča je to mižerja .................................................................115Tomislav Šovagović: »Oprosti im, makar znaju što čine« ..............122

Bilješke o autorima .........................................................................................................129

Bilješke o članovima Stručnog ocjenjivačkog suda ..............................141

Sudionici (autori) 5. susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« 2013. ......................................................................145

7Zavežljaj ljubavi

Riječ izdavača

Književni zavežljaj kršćanske ljubavi

Stigli smo do maloga jubileja! Do petoga Susreta hrvatskoga duhovno-ga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«, do petoga »Književnoga Kranjčića«! Iza nas je pet književnih natječaja i pet prosudbenih proce-sa o radovima koji su stigli na natječaj, a u rukama nam je peti zbornik s izborom najuspjelijih radova. Čini se da smo uspjeli u nakani da ovim književnim natječajem kršćanske inspiracije na nacionalnoj razini popu-nimo preprazan suvremeni prostor javne prezentacije kršćanske književ-ne riječi. I to u kratkim književnim žanrovima: poeziji, kratkoj priči, pu-topisu, eseju i monodrami. Započeli jesmo, a hoćemo li uspjeti ustrajati – pokazat će vrijeme. Entuzijazma i dalje ne nedostaje, postoji i potpora lokalnih građanskih i crkvenih vlasti, zatim nekoliko poznatih crkvenih ustanova, donatora i pojedinaca, no i dalje nedostaje potpora mjerodavnih institucija na nacionalnoj razini. Kao organizatorima nam nisu strana ne-razumijevanja i neprepoznavanja vrijednosti ovoga natječaja i završnoga književnog susreta od onih od kojih se najviše očekuje. No, svakodnevica su nam i blizina i podrška onih od kojih to ne bismo očekivali. Kao da je sve u Providnosti! I jest! Svjesni smo u Križevcima da nastojimo afirmi-rati umjetnost riječi, ali onu kojoj je umjetnički habitus nadahnut Stvo-riteljem, vječnom i najvećom Dobrotom. Zato se unatoč svim organiza-cijskim teškoćama isplati truditi i uvijek pronalaziti nove načine da ova književna manifestacija uspije i traje.

Natječaj je i ove 2013. godine bio raspisan od 15. svibnja do 15. kolo-voza. Inspirirani vrijednostima koje u svojem djelovanju naglašava papa Franjo, autorima smo predložili da ovogodišnja tema u njihovoj stvara-lačkoj kreaciji bude siromaštvo. Neki su prihvatili ponuđenu temu, a neki

8Zavežljaj ljubavi

su se odlučili za književnu obradu nekih drugih sadržaja iz širokoga ras-pona kršćanskih kreposti. Nakon svetkovine Velike Gospe u Križevcima je izbrojeno da se na natječaj javilo 148 autora koji su na natječaj poslali 224 rada, od toga 120 pjesama, 59 kratkih priča, 13 putopisa, 20 eseja i 12 monodrama. Tih bi radova zasigurno bilo više da još prošle godine, sa že-ljom poticanja kvalitete a ne kvantitete radova, nismo ograničili moguć-nost autorima da na natječaj šalju samo jedan rad u svakom književnom žanru. Uz mnoge afirmirane pisce, ali i književnoj javnosti manje poznate autore iz cijele Lijepe Naše, javilo se i nekoliko autora iz Bosne i Hercego-vine, Italije, Slovenije i Srbije. Njihove je radove, bez znanja o identitetu autora, pročitao tročlani stručni ocjenjivački sud u kojem su od prve go-dine dr. sc. Vladimir Lončarević (predsjednik) te književnici mr. sc. Bo-židar Petrač i vlč. Drago Bosnar. Odlučili su da će u zborniku »Zavežljaj ljubavi« biti objavljeno 38 radova od 35 autora, i to 22 pjesme, 7 kratkih priča, 3 putopisa, 3 eseja i 3 monodrame. Također su odlučili koji će radovi na završnom susretu u subotu 7. prosinca 2013., uz 95. godišnjicu rođenja križevačkoga župnika i pisca Stjepana Kranjčića - po čijem je duhovnom nadahnuću natječaj nastao i po kojemu nosi ime - biti javno izvedeni, a kojih će 15 radova biti nagrađeno (po tri u svakom žanru).

Istovremeno se u Križevcima lijepo razvija i Susret hrvatskoga dječjega duhovnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«, tzv. »Dječji Kranjčić«, jedini natječaj za dječje književno i likovno stvaralaštvo kršćanskoga nadahnu-ća za učenike osnovnih škola na nacionalnoj razini. U izvedbi te manife-stacije Udruzi »Dr. Stjepan Kranjčić« pridružila se, ponijevši najveći dio organizacijskoga tereta, Osnovna škola Ljudevita Modeca iz Križevaca. Nakon održana dva natječaja i dviju završnih svečanosti na kojima su do-dijeljene nagrade i predstavljeni zbornici s najuspjelijim dječjim radovi-ma, treći je natječaj upravo u tijeku. Traje od 15. listopada do 15. prosinca 2013., a završna svečanost bit će u Križevcima u subotu 5. travnja 2014.

I tako se dvije književne kršćanske stvarnosti u Križevcima prepliću. Natječaj za odrasle i natječaj za djecu! I šire svoje poticaje iz grada treće-ga hrvatskog sveca Marka Križevčanina na velike i male na cjelokupnom hrvatskom prostoru.

Nadajući se književnom kršćanskom zajedništvu i na šestom »Književ-nom Kranjčiću«, veliku zahvalu za pomoć u ovogodišnjoj završnoj sve-čanosti upućujemo križevačkim župnicima i župama kao pokroviteljima, pokroviteljima nagrada: Galeriji hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«, »Glasu Koncila«, »Veritasu – Glasniku sv. Antuna Padovanskog«, Hrvat-

9Zavežljaj ljubavi

skoj karmelskoj provinciji i Hrvatskoj dominikanskoj provinciji. Posebna zahvala »Glasu Koncila« na nakladništvu zbornika i na oblikovanju po-pratnih materijala od samih početaka natječaja. Na organizacijskom do-prinosu zahvaljujemo i Gradu Križevcima, Koprivničko-križevačkoj žu-paniji, »Radniku d.d.«, »KTC-u d.d.«, Turističkoj zajednici Križevci, Ve-terinarskoj stanici Križevci, Medičarsko-svječarskom obrtu »Zozolly« iz Marije Bistrice te »Klemm sigurnosti« iz Zagreba.

Doviđenja na šestom Susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« na Nikolinje, u subotu 6. prosinca 2014.! Dobro došli!

Dr. sc. Tanja Baran

predsjednica Udruge za promicanje znamenitih Križevčana»Dr. Stjepan Kranjčić«

11Zavežljaj ljubavi

Nagrađeni autori i radovi

na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« 2013.

POEZIJA (Pokrovitelj: Galerija hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«)

1. nagrada – Denis Peričić (Varaždin): Marija rodi 2. nagrada – Ružica Anušić (Zadar): Gost 3. nagrada – Zdenka Maltar (Novi Marof): Skriti angelus

KRATKA PRIČA (Pokrovitelj: Glas Koncila)

1. nagrada – Zdenka Čorkalo (Split): Umor umornih 2. nagrada – Slavica Sarkotić (Lekenik): Kristali nad gradom 3. nagrada – Živka Kancijanić (Vodnjan): Mala tajna

PUTOPIS (Pokrovitelj: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga)

1. nagrada – Darko Gašparović (Rijeka): Put u Lanišće 2. nagrada – Igor Šipić (Split): A gdje je tu čovjek? 3. nagrada – Mirko Ivanjek (Prigorje Brdovečko): Od Marije do Marije


ESEJ (Pokrovitelj: Hrvatska karmelska provincija)

1. nagrada – Božidar Prosenjak (Velika Gorica): Siromaštvo 2. nagrada – Ružica Martinović-Vlahović (Slavonski Brod): O siromaštvu u svijetu stvari 3. nagrada – Zdravko Gavran (Zagreb): Voljeti siromaštvo!?

MONODRAMA (Pokrovitelj: Hrvatska dominikanska provincija)

1. nagrada – Tomislav Šovagović (Zagreb): »Oprosti im, makar znaju što čine« 2. nagrada – Antonija Jončić (Split): Ča je to mižerja 3. nagrada – Renata Dobrić (Kaštel Sućurac): Oči su pune, ma je duša prazna


Riječ urednika

Odgovornost (za) riječi

Bog je ogromno more ljepote!, uskliknuo je svojedobno Platon. Stari su Grci k tomu jasno spoznavali da je Bog izvor istine i dobra. Kršćanska fi-lozofija, čuvajući svu plemenitu baštinu klasične misli i umjetnosti i vo-deći se svjetlom Objave, usavršila je tu predkršćansku predaju naravne ljudske spoznaje definicijom verum et pulchrum et bonum convertuntur (sv. Toma Akvinski). Tako je neodvojivo jedinstvo istine, ljepote i dobrote stoljećima bilo neprijeporna osnova umjetničke inspiracije i jednako tako kriterij prosudbe vrijednosti umjetničkih djela. Čak i renesansa, koja je pokrenula proces antropocentrizacije umjetnosti, nije zanijekala spome-nuto jedinstvo, koje se održalo praktički do romantizma, kada sve umjet-nosti zahvaća moda individualizma i subjektivizma, pa se od 19. stoljeća estetika ubrzano osamljuje od etike i metafizike, odnosno ontologije. Tako je započeo proces raspadanja umjetnosti, pa je, prestavši rasti u suglasju s Istinom i Dobrotom, ljepotom napokon postalo sve što se takvim sa-movoljno proglasilo. Tako je i književnim obzorjem zavladalo božanstvo larpurlartizma i esteticizma. Malo pomalo opća sekularizacija učinila je svoje, pa je kršćanska umjetnost na Zapadu, a onda i na Istoku Europe s vremenom stjerana u geto, našavši se izvan zanimanja kulturnog »main-streama«, tretirana kao rubni kulturni fenomen, trivijalan ili strogo »pri-mijenjen« - ograničen na crkvene prostore i potrebe.

Hrvatska književnost tim je trendovima bila zahvaćena potkraj 19. sto-ljeća. Pokazalo se međutim početkom 20. stoljeća da kršćanska književ-nost ima dovoljno teorijskog i praktičnog potencijala da se, bar kad je ri-ječ o književnom životu u periodici i knjižnome izdavaštvu odnosno či-tateljskoj recepciji, odupre tendencijama koje su je željele marginalizirati.


Dapače, unatoč modernističkim nihilističkim, skepticističkim, panteistič-kim i izravno »antiklerikalističkim« »modama«, hrvatska je književnost i u moderni, a posebice u razdobljima ekspresionizma i modernog objek-tivizma, imala izražen kršćanski »štih«, čak i u pisaca koji se nisu smatrali katoličkima ili kršćanskima, pa gotovo nema hrvatskoga književnika u to vrijeme koji nije dao djelo koje ne bi moglo ući u antologiju kršćanskog pjesništva, eseja ili novele. No teror nakon Drugoga svjetskog rata učinio je svoje: zabrana katoličkog tiska više od dvadeset godina, velik broj knji-ževnika kojima je zabranjen javni rad, emigrirali su ili su ubijeni – te da-kle i druge nedaće s vremenom su kršćansku književnost i u produkciji i u čitateljskoj i kritičkoj recepciji učinile gotovo neprimjetnom u »javno-sti«, odnosno potpuno getoiziranom.

Demokracija je otvorila prostor slobodi, ali dvije izgubljene generaci-je katoličkih pisaca i kritičara nije lako nadoknaditi, to više što je izostala »politika« koja bi organizirano poticala revitalizaciju katoličke književ-nosti, ili, ako nam je draže, književnosti kršćanskoga nadahnuća, ili bi joj na javnoj sceni bar dala jednake šanse da se pokaže i dokaže umjetnički vrijednom. »Kranjčić«, pokrenut prije pet godina, proistekao je iz toga ci-lja, nastojeći se oblikovati kao smotra kršćanskim duhozorjem nadahnuta književnog stvaralaštva koja će pokazati ne samo da kršćanske književno-sti ima, nego da ona ima umjetničku vrijednost do visine koja može iz-njedriti i antologijska dostignuća. Danas, nakon pet godina uzornog pri-ređivanja, »Kranjčić« nam se čini to važniji i stoga što nažalost gubimo, kako se čini – Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima – najstariju kul-turnu udrugu kontinuirana djelovanja u Hrvata nakon Matice hrvatske. »Kranjčić« dakako tomu ne može biti zamjena ni idejom, ni strukturom ni ciljem, ali može, nadamo se, poslužiti tomu da se i unutar Crkve i njezi-nih struktura posvijesti značenje kontinuiranog i organiziranog kulturnoga rada, time i književnoga, značenje potrebe da se stare ustanove očuvaju, a nove priredbe poput »Kranjčića« podrže kao svojevrstan izraz živosti književnoga stvaralaštva kršćanskoga predznaka. Dodamo li tomu činje-nicu da se i dalje s gledišta kritičke recepcije i potpore građanskih institu-cija recentno stvaralaštvo kršćanskoga nadahnuća uglavnom u širokom luku obilazi i od »lijevog« i od »desnog« kulturnog »mainstreama« – jer opći duhovni kaos i vrijednosna pomutnja ne štede nikoga – to je važnije da skrb Crkve za kulturu odnosno književnost bude takva i tolika da se napokon trajno i organizirano stvore poticajni uvjeti katoličkom književ-nom stvaralaštvu. Dok tako ne bude, i »Kranjčić« će počivati na plećima


upravo nevjerojatnog entuzijazma pojedinaca, posebice pojedinki, i onih katolika koji za takav entuzijazam imaju sluha.

Ove godine pisci sudionici ovoga natječaja pokušali su svoje radove nadahnuti temom siromaštva, koju je papa Franjo vratio u žarište crkve-ne kateheze kao poticaj kršćanskoj ljubavi, pa je ovogodišnji zbornik sto-ga znakovito naslovljen Zavežljaj ljubavi. Naime, iako biti materijalno si-romašan nije cilj katoličkoga nauka ni djelovanja, siromaštvo jest poticaj kršćanskoj ljubavi, ne samo radi toga što smo dužni umanjivati ga, iako ga nikakvim karitasom ni socijalnim reformama nećemo ukloniti – siromaha ćemo uvijek imati uza se (usp. Mt 26, 11) - nego i stoga što je siromaštvo duhom stav iz kojega kršćanin djeluje ljubavlju prema Bogu, bližnjemu i samome sebi. Osoba koja izbjegava biti vremenitim vezana kao vječnim može pretendirati na Kraljevstvo nebesko jer u nj ima otvoren put. I može druge potaknuti da tim putem kroči. Vezanost naime vremenitim vrijed-nostima i ciljevima, pa bilo i najplemenitijim i dostojnim naše ljubavi, pri-ječi put k Bogu. Žalosno je što tako puno svijeta imade uvjerenja i emocije za vremenito kao za vječno, žalio se u svome vremenu naš najbolji knji-ževni kritičar dr. Ljubomir Maraković. Njegove riječi i danas imaju zvuk dobrodošle opomene, da pripazimo da se ne opteretimo teretima koji nam onemogućuju vidjeti ono što se još ne vidi, ali sigurno dolazi svakome od nas – prosudba vlastita života u svjetlu vječne Božje ljubavi.

Naša je prosudba pak vremenita i subjektivna. Ocjenjivački sud, koji su činili književnici vlč. Drago Bosnar i mr. sc. Božidar Petrač te potpi-snik ovih redaka, imao je obvezu, uvijek nezahvalnu, odabrati ponajbolje radove, ne znajući, razumije se, o čijim je radovima riječ. U najvećem di-jelu izbora članovi suda bili su posve usklađeni, a odgovornost konačne odluke ponio je voditelj ocjenjivačkoga suda.

Natječaj je ponovno pokazao i to da književnost kršćanskoga nadahnu-ća ima i poetskoga daha i duha, da je motivski spektar širok, ali i da temat-ski može biti koncentrirana, da ima potencijal u raznim oblicima i vrstama i da pobuđuje stvaralačke energije, pridonoseći obnovi kršćanske duhov-nosti u cjelini naše književnosti. Drago nam je što ponovno nagrađujemo radove napisane na svim našim književnim jezicima. Možemo ustvrditi da je natječaj u znatnoj mjeri ispunio svoju svrhu ne samo tematski, iako to nije bio isključiv kriterij naše prosudbe, nego, nadamo se, i umjetničkim dometom radova koje smo prosudili ponajboljima i uvrstili u zbornik.

Zbog svega toga »Kranjčić« pokazuje da su mogućnosti duhovne pre-obrazbe naše književnosti i kulture velike i još nedovoljno iskorištene,


pogotovo imamo li u vidu mogućnosti suvremene medijske prezentacije književnih dostignuća, ali i činjenicu da je kultura prostor koji (još) omo-gućuje slobodu kreaciji. Koliko će i kako ta sloboda trajati, uvelike ovisi o kršćanskim umjetnicima. »Kranjčić« pak ostaje znak želje i težnje da knji-ževna riječ proizađe iz istine, dobrote i ljepote Vječne Riječi, koja uvijek i potpuno jest – Ljubav. S tom mišlju predajemo čitateljima, kritici i budu-ćim antologičarima ovaj Zavežljaj ljubavi.

dr. sc. Vladimir Lončarevićpredsjednik Stručnog ocjenjivačkog suda

Njegovi daroviPOEZIJA


Ružica AnušićZadar

Gost

O zašto, Isuse, sjedaš za moj stol? Nisam ga prostrla za takvoga gosta! Tvrdu koru muke, u vrču ljutu bol, Al' ako baš hoćeš – bit će nam dosta.

Kod mene nećeš znati što je glad, već zalogaj toga – čovjeka zasiti. Svakoga se dana u čaše toči jad,do mile volje može ga se piti. Za mojim ćeš stolom malo toga čuti,ponekad tek koju mučnu grubu riječ.Kraj Krivnje i Straha srce samo šuti,o – naviknut ćeš se i ti na to već.

Jer u mojoj kući domaćin je Grijeh,za istim stolom s njim sjedi Samoća,dugo nisu bili ni Radost ni Smijeh,Nada zna osvanut, ali ne zanoća.

O, Isuse, Isuse, ja se čudim tebi! Ti sjedaš kraj mene i na takvom jelu zahvaljuješ isto ko da si na gozbi, a znaš da ne prija ni duši ni tijelu!

Ne mariš nimalo za isprike moješto imam za te bijedom namješten stan. Dok preda te stavljam siromaštvo svoje, ko najsvetiji dar uzimaš ga na dlan.


Draženka BakšajIvanec

Zvirek detinjstva

V jutarnjem klasju kaj miluje ga vetera sonce svojim toplim rukami zemlju

osetila sem miris leta šterega zemlja dajegde je jutarnja rosa življenje,

i svojom lepotom miluje livade.Gde se Božjom reči bude moji bregi

i kak da čujem zvona cirkve sv. Marije Magdalene

zove k zornici žmefke ruke teškega življenja.

Vdehnem se to i čez osmeh poželimden onakev v mojim senjima

davno pozabljenv detinjstvu mega živlenja

de sem našla zvirek i predajem se njemu.


Tomislav Marijan BilosnićZadar

Vrt sv. Franje

Blato na mojim sandalamadovoljno je zemlje za moj vrtSmrt je stvorila zemlju koja rađagustiš koji se sklapau ptičjem pjevu

Kakve li sreće osjetiti zemljuu molitviu zemlji nebokao postelju u vrtumekanu toplu i vlažnusa zvijezdama posvud

To je moj domkap rosena crvotočnoj jabucisolsuza osušenana ljiljanuna kojemu crvpostaje predivan leptir

Ova stara halja puna traveogrnula me svjetlošćuU paučini njenoj cvjeta mjesečinaRuže mi se otvorilena dlanovimai iz njih izlijeću lastaviceu podnepokopano u elipsu


I zmijska košuljaplod je životai mahovina priljubljena za kamengol kao u majcižuto je zrelo žitosvila eteraKamen ovdje živiOd kamenog dobasâmSâm sam s balegaromon se rađa iz sebegurajući izmetšto sunce postajeSunce također živi samokao zrno prosana mome jeziku

Moj vrtni stol od prašine okružen je mravimai sitnim kukcimaU vrtu je dovoljno blaga i za štipavceŽivot voli biti s drugim životomsve nas je u istom prstenustvorio BogVrtod čijeg praha mijesim kruh


Rita Brgić StokićBarban

Kako ki

I uva noćKrede moje sanje...Ča je čuvik na svitu

dišperan, zdelan, mučanpak i siromah.

Zibljen i prehičivanmoje pensire...

Ma vajk fali,spod štramca šoldi ni,

a zdravlja!?Kako ki...

krede – krade, sanje – snove, čuvik – čovjek, dišperan – žalostan, zdelan – radom istrošen, mučan – u problemima, zibljen – ljuljam, prehičivan – prebacujem, pensire – misli, vajk – uvijek, štramac – jogi, šoldi – novac


Franjo ČondrićSplit

Mali brat Franjo pjeva himnu siromaštvu

O blagoslovljen nek si nikom željeni gosteOvjenčan trnovom krunom, ti neimanje sveto,Koji ispražnjuješ kuću i rasterećuješ rukeOd svega što tako ljubomorno krijuI što bi one, tako gramzive i sebeljubnenajradije zadržale do krajaGoste koji nas uči da nam bude i ne bude stalo,Koji nas uči strpljivosti1

Jer ako je sve što je zarađeno na koncu potrošeno I ako je sve što je stečeno na koncu izgubljenoOnda jedino ona ostaje nekakvo jamstvoZa ono za čim strepimo u nadiPrilikom našeg posljednjeg miserere.

Pa i kad bi se ogriješio o te, nerado primani dare,Jer tvoje sunce nije ono što poželjnošću blistaOpet neka si stoput blagoslovljenJer ti si u pohabano odijelo moje sirote dušeNevidljivim čunkom i svojom suhom rukom utkalo više pozlaćenih niti bogobojaznostiNego svi razvikani klanjaoci i učiteljiTi si je jedini učio izgubiti, ali izgubiti uistinuDa bi ustupila mjesto ovom sretnom otkrićuIzgubiti Život da se najzad Pobjeda nađe2

Bez znaka upitnika na krajuI zato te objeručke grlim i primam u kuću ko brataI blagoslivljam te, o neimanje sveto.

1 T. S. Eliot: Pepelnica2 G. Apollinaire: Vječno


Milan FrčkoKoprivnica

Sreča

Na ranje.Čez odpreti oblok fpijam miris sakojačkog sadja.Prešel je bogec, oblečeni vu prnjavo opravo.Skrenol je vu mali park, i sel se na na klopu.Z đepa, na zgožvanom rekleco, spuknolje skrajec kruha,i hrani golobe.

Nebo se blešči od sonca, koje siplelepše farbe od sprogle.I od lubavi.

Ftice prhajo posot.I čez mojo dušo.Opčutil sem svetost, i blaženstvo.Oko glave tepca svetli bleščeči rinek.Nimbus.

Sreča.Dojde gda joj se najmenje nadaši nadjača, pravzapraf,sako pripovest o njoj.

na ranje – ujutro, čez odpreti oblok fpijam miris sakojačkog sadja – kroz otvoreni prozor upijam miris svakakvog drveća, voćki, prešel – prošao, bogec – siromak, prnjavo opravo – poderanu odjeću, klo-po – klupu, zgožvanom reklecu – izgužvanom kaputiću, spuknol – izvadio, skrajec – okrajak, blešči – svijetli, sprogle – duge, prhajo – mašu krilima, lete, posot – svuda, čez – kroz, opčutil – osjetio, ri-nek – obruč, nimbus – blistavi krug oko glave (u kršćanskoj umjetnosti pojavio se u petom stoljeću), najmenje – najmanje, praf za praf – uistinu, doista, sako – svaku, pripovest – razgovor


Božica GašparićKoprivnica

Siromašna srca

Bljesak za bljeskom gmižimorem mirnim sipa streliceoštrice koje osjenjuju ribe

Jež posramljen ispodnepročitane krošnje čuči

Siromašna srca u beskrajugube svoj bijeli trag zato seoblaci pomiču ka zvijezdama

Prvo je odijelo u mirisu stajanjaa onda tek privjesak srca u kavezu vlastitog ključa postojanja

Slobodu ptice znajunapajati i nesebično neboi zemlju spajati slikarskipaviljon u bojama vječnosti

U knjizi života gdje ljudi grle prirodu ona im osmijehomotvara vrata novog dana

Danas sve je histerična galamaRibari stopljeni u kanconi zalaskanekog sunca na vodenoj crtiuranjanja na stazi malog mjeseca


Jeka za izgubljenom ljubavlju u putokazu kompasa tamo gdje srcenjenih zagrljaja odlijeću grlice

Gdje Božja ljubav liječi ožiljkenezahvalnog čovječanstvaŽuti cvijet podario je sjaj siromasima

Pašnjaci ondje strunama mirišu ta pjesma se sklada po slapovima radosti a ispunjena srca odišu panoramama i sjemenkamaogrozdane mladosti.


Goran GatalicaZagreb

Preko mosta galilejskoga

trajanje i nestajanjeSvetog Križa iz bjelokosti

na siromašnom cvijetu Afrikesva judejska zemlja

propovijeda pod nogama istinudostojni bit ćemo Krista

kad gledajuć goluba iz vodepropijemo uzimanje

Galilejsko more i evanđeljetrebamo ispovijedati ravnodušnosti

koje paraju mreže Nazarećanimafarizejske sljedbe

rastaču se novim svijetomnemisli u sumracima

trebamo postiti da bi pričali o sebitrebamo napuštene i neviđene

taj silan svijet Afrikemeđu svima

gladuje ta ljubavuziđimo preko daljina

preko mosta galilejskoga


Božidar GlavinaPrelog

Božić je

Božić je.Moremo pak stiha ponavljatikak smo tožni, da nam nikak nejde,da nemamo ništ – samo velke brige,da v žepu stiščemojedino friške fige.

Ali, Božić jei pravi časda rečemo naglasda more to boljše biti,da očemo se kaj je dobrov nami vun zvleči a ne skritii ne moramo to kupitijer se mesto svađe moč pomiritidi tre istina, čemu lagati,saku tuđu reč stalno vagati,zakaj drugoga stiskati,bolje pogladiti,svojo vročo glavo rashladiti,več toga si zamagaditizapraf,kaj je žofko tre zasladitii z malim zadovoljen biti.

Unda se moremo si veseliti.


Vinko HasnekBelovar

Japek

Ljudi gledijuKak si se lepe poklonilSnel škrlakaNapravil križnuga znaka

Pred starim KristušemPribitem na križnem drevuKi hišče zgublenu ovcuVu našem križanju

Mreža mej nas spuščanaLjudem nije moderatoVeč pobirati zdelavke sveta

Naš gospon japekPrije nek sebe del na križNam ste oprali noge

Od križa daješ jeleTi furt svoju dečicu perešNe samer noge Več lice, roke i cele tijele

Nemam komu prigovaratiZakaj iskati više odPoniznešega i dobrešega našegaJapeka


Mirko IvanjekPrigorje Brdovečko

Romarska

Dodrl sem se i postaral Ni noge mi več prav niesuSe žmehkeši ide korak a stackani put pred menuj gdo zna kak dugo još pelja

Pa ipak mi je dalj itikud oči zbiraju putadoklem znutri tebe iščem

Pak čemu bi služil korakDa te ni na kraju putaI zakaj bi bila miselDa tebe nema vu rieči

Tak polahku ti dohajamI ščem sem bolj gingavStem se bolj kuražimSe bližešom daljinom

Pred tvojemi dvoriZnucanu obleku bum slekelI prašinu odložil z njomSpružil bum rukuA ti buš več znalDa bogec pred vrati stoji

Povedal bum ti samo stihaDoromarile su i nogeZ molitvom sam već zdavna tuj


Pejo KarlovićZagreb

Znak spasenja

visoko se izdvaja krupnoćom koja osvaja drvo iz kojeg mladice kao iz vode izbijaju križ kao sramota kojom pokoravaše druge i drugačije Krist posveti križ u sveti znak spasenja znak spasenja stoji i o tvom vratu ponesi ga srčano svojom golgotom


Zdenka MaltarNovi Marof

Skriti angelus

Sonce je v času črez ofarbane glajži ozareloSvetu obitelj z angelusima.

Skritog, našla si ga med muzikantima,

a bilo te stra da je pahula snega,belina lebdeča,

nevidliva, nedosegjena,vu dalečini dim.

Rugani pramen lasi zdavnaj si odrezalai lietima nojsila kre serca

kak rojžu vrielu,zviezdu kaj kaže pot.

Vezda vse dneve romariš vu temu cirkve Gospe od angela.

Čakaš tu vurugda sonce ozlati njega skritog,

gde tebi trombenta,i igra, igra

muzikant nebeski.

Sakriveni anđeo / Sunce je u trenu kroz vitraj ozarilo / Svetu obitelj s anđelima. / Sakrivenog, / našla si ga među glazbenicima, / a plašila si se da je pahulja snijega, / lebdeća bjelina, / nevidljiva, nedohvatljiva, / u daljini dim. / Kovrčavi pramen kose davno si odrezala / i godinama nosila pored srca / kao ružu vrelu, / zvijezdu koja pokazuje put. / Sada danima hodočastiš / u tamu crkve Gos-pe od anđela. / Čekaš taj tren / kad sunce pozlati njega sakrivenog, / gdje tebi trubi, / i svira, / svira / glazbenik nebeski.


Mirjana MiljkovićZagreb

Majka siromaha

Majci Tereziji

U sitnu tijelu golema je ljubav,patničko lice osmijeh vazda krasi.Sari bijeli pokriva sijede vlasi,Majčinu milost prima čovjek gubav.

Raspetog Isusa u siromahuvidi svakom. Nedodirljivih nemaparija za nju. Postelje im sprema,pribiva uz njih posljednjem im dahu.

Svetost života nesebično brani,od začeća pa sve do smrti štiti.Molitvom se predanom ona hrani,

život joj satkan sav od Božjih niti.Njome, Božjom olovkom, ispisaniblaženi su tragovi, nama dani.


Vinko PavićZagreb

Njegovi darovi

Moj ćaća sviću paliNa stolu,A mi dica, Uronjena u mirisToploga kruha, Šutke, Svevišnjemu zahvaljujemo Na bogatim darovimaUmotanima u Sjaj njegove ljubavi.

Moja mater lomi kruh, I otpušta gladIz naši očiju.


Josip PavičićZagreb

Pjesma o Bogu i sirotinji za natječaj

Da napišem pjesmuo Bogu i sirotinjiza natječajmorao bih imati nadahnućeili, drugim riječima,morao bih imati što kazatimorao bih se riješiti svjetla na prozorujer od njega ništa ne vidimsvijetli mi ravno u očidanas jače no inače, mnogo jačemorao bih se osloboditi slatke taštinekojom se hrane moje mnogolike manemorao bih zazvati Bogareći mu da u njega ne vjerujemi s njim se posvaditine zbog vjere i nevjerenego zbog bijede što me obuzeotkad se primih ove pjesmeotkad umislih da mogu sricati prigodne stihovekao da on zazva mene, a ne ja njegamorao bih skočiti po kruh u Dionuza popodnevnog gostakoji je izgladnio nakon duga putaali kako da ga kupimkad se u Dioni kruh obično rasproda do podnevamorao bih nešto učiniti s gvaljomkoja mi stoji u grlu cijeli bogovetni dani noć


i noćmorao biha ne mogubiti iskreno ponizan(a ne iskreno pohlepan)i morao bih nekako u pamet domamiti dobakad sam u Boga vjerovaokad sam mu pjevao u crkvenome zboruSv. Terezije Avilske u Bjelovaruda se podsjetim kako siromašak razgovara s Bogoma da ni Bog ni ljudi siromaštvohvala Bogune primijete

O, kakva sam ja sirotinja!


Denis PeričićVaraždin

Marija rodi

Prema slici: Pietro Lorenzetti, Marija rodi, 1342., tempera na drvu, 187x182 cm, Siena, Museo dell’Opera del Duomo

sobica mala postelja prostrta vratašca otvorena

nakon što Marija rodi, zavlada spokoj: djevojke

čuše vijest lijepoga i zdravoga dječarca gledahu u čudu,

muškarci, iskusne žene pomoćnice,

mladi i stari, oprahu ga u toploj vodi, pripravno stojeć,

obični i sveti, pazeć da ne taknu aureolu čista ruha drže;

još uvijek Marija leži, kraj prozora

sjede susjede... šapuću kroz zavjesu

kao na iglama posve tiho sunčeve zrake

Slika Marija rodi Pietra Lorenzettija jest »lažni triptih« jer je samo prostor prvog dijela slike, u kojem čekaju muškarci, fizički odvojen od sobe u kojoj je rođeno Djetešce, dok su drugi i treći dio zapravo spojeni. Tako se i ova pjesma može čitati na tri načina: 1. sva tri dijela zajedno, kao jedna cjelina, 2. svaki dio triptiha posebno, 3. prvi dio posebno, a drugi i treći dio zajedno.


Stjepan SvedrovićBrezovica

Na sreću siromaštva

Sve su strehe bile niskekad smo gladni i promrzliposezali za ledenim sigamakako bi ugasili plamteću želju za koricom kruha

Bagremove su se grane svijalepod teretom cvjetna slada što smo ga otimali pčelamanerijetko ubodenihalapljivo jedući

Rosna trava izvan žičanih ograda bila nam je obilna gozbau pogibelji logorakad smo bili proganjaniiz djetinjstva u zrelost

U obnovi bujnih travamedenih bagremaobiteljskih strehaduševnu glad nezasitnuutažuje nam hostija


Ozana TandaraKriževci

Tišina

Tišina. Grobovi, križevi, spomenici.Naoblačeno nebo sakrilo je mjesečevu vedrinu.Rominja kiša...Kap po kap spušta se u mrklom mukui pokušava izazvati buku.Cvrčanje kapi na poklopcu lampiona.Vjetar huji. Pomaže oblacima, kapima.Njiše krošnje, probada...Kida posljednje latice cvijeća.Ples otpalog lišća...Usporava.Trak svjetlosti.Tišina.


Slavko VranjkovićNuštar

Prosjak

Na kamenu kraj putasjedim

izdvojen za razmak rukeispružene u željida se ogledam

u očima prolaznika.Sve što imam bilo je na dlanu.

Bio je u prolazu.Gledam ga suncem obasjana

i narod oko njega.Pune su ga oči i usta

i srce.Velik pod nebom.

Nisam tražio samilost ni sućut,a oni koji su davali od suviška

nisu riješili moj problem,jer nije sve u kruhu, niti me

bačeni novčić čini bogatijim.I lijepa riječ je dar od kojeg se živi.

Njegov se pogled zaustavio na meni.

Prepoznao sam se u njegovim očima.Sam je bio dar veći od svih.

Susretao sam ga na trgovima,vratima hramskim,

uz sjenovite zdence Galilejei slušao rastući velik u sebi.

Govorio je o siromasimabogatim duhom

i bogatašima


koji neće vidjeti nebo.U meni se probudio čovjek željan

vječnosti.Poželio sam Bogom bogat biti.

Govorio je kao što nitko govorio nije.Izgovarao je riječ,

a Riječ je bio sama ikorak koji svitanju vodi.

Gledali smo u njegove ruke.Nisu bile prazne.

U njima suncei samilost u očima.

Noge su mu u zemlju urasle,jer je bio i nebo i zemlja ujedno.


Danijela ZagorecKriževci

Čovjek

Tražeći more, ugledah čovjeka u polju, u kamenu, u trnju, u znoju, u Istini...


Ivanka ZdrilićZagreb

Zavežljaj ljubavi

Sve što tražimo zamotano jeu zavežljaj ljubavi,ta popudbina doma,taj blagoslov žića.

Tiho noseći blago iz škrinjice djetinjstvana izabrane ulice,sretan trg,molimo te,neka zanos ne izblijedi,sačuvaj zavežljajda bi ga ispunio darovima.Tiho, o tiho kroči ljubavlju.

Kristali nad gradomKRATKA PRIČA


Zdenka ČorkaloSplit

Umor umornih

Tri sata je u noći sa subote na nedjelju. Radimo u operacijskoj dvorani u koju smo ušli prethodnog dana oko podne, malo prije ručka. Izmjenju-ju se pretučeni, polomljeni, upucani, probodeni, svakakvi ulaze i izlaze, mi ostajemo. Umorni smo preko mjere. Imamo osjećaj da nas je napala neizlječiva bolest. Vražja, tupa sila. Dan-noć, dan-noć, dug sna proganja nas upornije nego najcrnji kreditni ovršitelji. Pred kraj operacije čujemo zavijajuću sirenu. Prepoznajemo iz koje se daljine čuje i kako je sve bliža bolnici. Nadamo se da nije za hitni kirurški prijam nego možda za rodi-lište, za internu ili dječju intenzivnu. Sve se raspršuje brzo: dovode nam tešku traumu iz prometne nesreće, mladog čovjeka, bivšeg narkomanskog ovisnika, upozoravaju nas da ima hepatitis C, testovi na AIDS negativni.

U glavi mi se ponavlja puno puta viđena slika tih ambasadora smr-ti: motoristi, tetovirani, zlokobni pozitivni testovi na ono što i nas u ne-pažljivom radu može smrtno obilježiti. Zovem pomoć, netko od mlađih neka mi se nađe pri ruci. Zovem transfuziju neka trkom šalju naručenu krv. Velika je priprema jer je velika nevolja. Uvijek isti otpor u momu srcu pred tim takozvanim nepotrebnim tragedijama. Baš sada kad pada-mo s nogu, baš sada kad su svi normalni u svojoj kući, kud je taj skitao, ja se pitam u sebi, a drugi naglas. Nisam ja bolja nego malo drukčija. U svima nama je pobuna i prijekor na takve. A zašto? Nerado odgovara-mo na to. Razlabavljuje li se namjerno pravi odgovor? Živimo li samo s osedlanim rečenicama? Ne radi se o manjku učenosti. Ne, radi se o viš-ku manjka u srcu.

Bilo bi dobro da ne znam što govorim. Ali znam. Jesmo li manje kri-tični prema onima koji su opijeni sobom? Ima li tim opijatima pomoći? Tko uoči na vrijeme granicu kolebanja? Znamo li da se najveće hrabrosti počinju stjecati sa dvije-tri čaše najjeftinijeg vina?

Dok premećem svoju snagu i dok molim Boga da mi dade malo onoga što me i inače drži uspravljenom, stavljaju mladog čovjeka na operacijski stol. Od njega doznajemo da je stradao kao suvozač u automobilu, da nije


pio alkohol, da deset godina živi bez droge, da je dugo boravio u jednoj od komuna, da se liječio od hepatitisa C, vrlo prisebno i pristojno se unaprijed zahvaljuje na našem trudu, opravdava se za ovu nesreću za koju on nije kriv.

Ne znam što su drugi mislili o njemu dok smo se u šutnji priprema-li za početak, meni je bilo žao jer me opet zatreslo pitanje istine. Imam li ja možda prenaglašeno samopoštovanje? Između najužeg tjesnaca koji se zove mudrost i nešto malo šireg koji se zove savjest, plivam uvijek istim načinom i ista količina neprogutanog stoji mi u ustima.

Rad je počeo. Zbog tehnike izvođenja operacije mladog čovjeka smo trebali okrenuti da leži na trbuhu. Kad smo ga namjestili, moj mi tehničar pokazuje što je čovjeku tetovirano na desnom ramenu i spušta se prema leđima. Tu je pisalo: »Tko ne pamti, iznova proživljava.«

Svi smo pročitali i složili se s napisanim. Nije to nama ni novo ni stra-no. Gubljenje pamćenja našem je narodu kao dobitak na lotu, nije važno kolika je dobivena korist, on ne razlikuje igre koje mu rade o glavi. Čudom se čudi što zbog toga iznova proživljava najteže muke.

Operacija ide dobro, ali sporo. Nešto zbog već opisanog umora, a ne-što jer se ne može brže. Sestra koja je donijela dodatne doze krvi na vrata operacijskog bloka javlja mi da me jedna stara žena čeka pred tim vratima pa ako ikako mogu neka izađem na tren. Tko dolazi u četiri sata ujutro, stara žena u seljačkoj robi s rupcem na glavi?

Izlazim smjesta. Starica ustaje i kreće prema meni. Izgleda mi kao mati Ivi-ce Kičmanovića zalutala na bolnički hodnik u kojem je sada temperatura tri-deset stupnjeva. Dok mi se približava, govori jasnim glasom: »On mi je sedmi po redu, dobar kao duša, seko moja, spasi mi ga ako ikako možeš, prošao je paklene muke samo zato što je bio mekan, pamuk, pamuk je tvrđi od njega. Ima deset godina da mi ga je draga Gospa vratila, zato joj puno hvala, čuje ona mene i sada, znam ja. A i vi učinite kako znate, sama sam s njim, a sve je puno kad je on u kući. Dolaze ljudi, traže od njega pomoć, svakakvu pomoć, a on blago, milo, pun nade i vjere, svih tješi i upućuje kako će i što će. I ovu je noć išao otpratiti jednoga kao što je bio i on, otpratio ga je s njegovima u našu jednu komunu. Eto, on strada na nedužnom putu. Seko, doktorice, ako mi preživi, dat ću ti najdraže što imam, a to je ova krunica s velikim zrncima koju mi je on nakon deset godina liječenja donio kad se zavjetovao Gospi. Ako ne preživi, ne mogu ti je dati, nego ću je ostaviti sebi. Ali bar pokoje zrnce bit će za vas sve koji se mučite sa svakakvim ljudima i bolesnima.«

Gledam u staricu. Ne znam što bih prije, slušala ili gledala. Zna li ona da mene liječi? Vidi li se na meni kako gorušičino zrno klija? Moralo bi se


vidjeti. Ali ne može žena preda mnom sada vidjeti mene i moje, bol joj je okupirala srce. Crni joj je rubac skliznuo s glave i onako svezan naslonio se na vrat i ramena. Otkriveno je lice sitno. Pravo, malo, okruglo žensko lišce, potamnjelo od sunca, puno bora u svim pravcima. Koliko god su joj kap-ci spušteni i zgužvani, opet ne mogu skriti sivoplave oči. Kosa joj je pra-vilno sijeda, ravno odrezana do ispod uha, što nije baš u skladu s ostalim detaljima. Ostavlja dojam da joj je netko jednostavnim rezom škarama, u jednom mahu odrezao kosu spletenu u pletenice. Niska rastom, malo savijena prema naprijed, izgleda da se nadvija nad nečim ili da se gornji dio nudi prije donjega. A ruke? Dlanovi, šake izrazito odudaraju svojom veličinom od ostatka tijela. Mali zglobovi na rukama jesu kvrgavi, ali nisu sami. Uz svaki mali zglob narasla je još bar po jedna okruglica, sigurno veća od običnog zrnca u krunici. Ne kao zrnce ove krunice koju starica stišće u ruci, toliko ne. Jer ovo što ona ima nešto je posebno. Vjerojatno i po svomu nastanku i po svomu poslanju. Staričini zglobovi, okruglice, veličina koja nije očekivana u sitnije građenih, sve bi to moglo govoriti o količini i vrsti rada njihovog vlasnika i bolestima kao vidljivim dodaci-ma. Među tim dlanovima leži ono što joj je najdraže jer je to njoj njezin sin donio kad je ozdravio po Gospinom zagovoru. I to bi ona meni dala!

Vratila sam se u operacijsku dvoranu. Kad su me pitali tko je to pred vratima, rekla sam im da je jedna prelijepa, pametna i bogata žena, majka čovjeka koga operiramo. Rekla sam im da je blago njemu koga ima. Pitali su me tko je stara žena u seljačkoj robi i s rupcem na glavi u hodniku na trideset stupnjeva? Rekla sam im da takvu nisam zatekla.

Završili smo pred kraj smjene. Bili smo zadovoljni kako je sve prošlo. Nakon pet mjeseci donosi mi naša tajnica malo veću žutu omotnicu i kaže

da mi ju je ostavio naš bolnički kapelan. Na njoj stvarno piše moje ime, ali i ime pošiljatelja. Otvorim i pročitam: »Draga doktorice, ja sam preživio i oporavio se. Radim više nego mogu. Prije puno godina život me zatekao na spavanju pa sam gledao kroz dalekozor okrenut naopako. Negdje sam našao da ste napisali kako je bolje biti smetlar smetlaru, manoval1 manovalu, nego gospodar gospodaru. Radije skupljati smeće nego mrvice. Slažem se s vama. Pozdravlja vas moja mati i šalje vam ono što joj je najvrjednije poslije mene. To vam je obećala. Dobro ste prevarili osoblje one noći kad ste je opisali kako ste osjećali. Namučio sam se u dokazivanju.«

1 manoval – fizički pomoćni radnik


Zdravko GavranZagreb

Ovrha

Nekako su ipak zaspali, slatki mali, pomisli Filip, tiho zatvarajući za so-bom vrata. Možda posljednji put u toj svojoj sobi... Za leđima kvaka jedva čujno škljocnu. S one strane vrata ostade i miris dječje sobe i tugaljiva ari-ja ljetne serenade s ulice. Sada je čuo samo šuštanje vlastitih papuča koje su ga odvodile uskim hodnikom prema kupaonici. Oprati zube, otuširati se... Lijevim ramenom lagano gurne vrata, koja su bila samo pritvorena, te ih otvori, dok mu desna ruka napipa prekidač i pritisne ga srednjakom. U kupaonici bljesne mliječni mlaz, sve zasja žućkastim tonom (izbor nje-gove supruge) smekšanom bjelinom: i kada, i umivaonik, i perilica, i plo-čice, i utičnice, i visoki elegantni ormarić.

Sve je još pomalo mirisalo po novomu, dopre mu do svijesti kao po-tmuo bol koji osvješćuje stanje u kojem se našao. Stan je kupljen prije svega tri godine, uselili su se nedugo nakon što se Lucija rodila, prosine mu kroz glavu. Nakratko se sjeti i čekanja u rodilištu i trenutka kad su mu pokazali novorođenče. Da, točno tako, novo dijete rodilo se za novi stan. Luka je peti rođendan, svega koji tjedan prije toga, proslavio još u podstanarstvu.

Mislio sam da smo se potucanja po tuđim stanovima zauvijek riješili, misao poput oštre strijele probode ga ponovno. Koliko se samo nahodao i natrčao, koliko se svakojakih ponuda nagledao, koliko odbijenica doži-vio prije no što je uspio naći i unajmiti taj bivši podstanarski stan. To što je stanarina bila visoka, raspored nespretan, pokućstvo zbrda-zdola, ljeti prevruće, zimi prehladno, položaj daleko od javnog prijevoza, sve to bilo je manja muka. Veća je bila uvjeriti gazdaricu da uopće primi bračni par s jednim djetetom.

Zagrebački kućevlasnici i stanovlasnici, ne znam kako je drugdje, no valjda ipak nije ovako, odmotavao je misli dok se tuširao, na glasu su po svojoj neprolaznoj ljubavi prema bračnim parovima bez djece. Po njima bi nacija mogla izumrijeti. Nekoć je, još u dubokom socijalizmu, tu nasta-la fama po kojoj se bračni par s djetetom ne može samo tako šutnuti na


ulicu kad se sjetiš, dapače, uopće ga ne možeš izbaciti ako se taj zainati. Zbog djeteta, valjda. Sustav se promijenio, no fama je ostala. Neki najra-dije primaju studentice, drugi ne jer njima dolaze dečki, treći bi radije stu-dente, četvrti ne jer ovi ne znaju čistiti ni držati red. Najbolje je ipak pri-miti solidan bračni par. Ali nipošto s djetetom, ni za Boga s dvoje ili više djece. Tko želi djecu, ak bez njih več nikak ne mre, neka si ju ne rađa dok ne stekne nešto svoje. Pa se, eto, mladi žene sve kasnije, ili se ipak ožene, ali buduće prinove ostave na čekanju. Ili ih...

– Kasno je, već je jedanaest – reče sam sebi sjetivši se djece – no dobro je, glavno da su zaspala. Bojao sam se da će i njih obuzeti ovaj moj nemir, ova tjeskoba i strepnja... Ovako, neka spavaju mirno bar još ovu noć, a onda... onda ne znam kako će biti. Osim toga, sutra se od njih ionako više ništa ne će moći sakriti. Sve će izaći na vidjelo, jadni mali pilići!

Ovih dana osjećaju i oni da se nešto neugodno sprema. Ništa ne pita-ju, ne usude se nakon što smo im, prilično otresito, rekli da ih ne želimo opterećivati onim čemu nisu dorasli. Nekako smo ih žena i ja uspijevali držati podalje od... Izbjegavali smo pred njima govoriti o tomu, tjerali ih u njihovu sobu kad bi telefon zazvonio, ili kada bi tko došao. Zapravo smo se i dalje nadali da ćemo najgore ipak nekako izbjeći, da do ovrhe ne će doći. Hvatali smo se sad za ovo, sad za ono... Ali te dječje okice, koje se u te zapilje, one i šuteći pitaju, i mirujući strepe. Njihovi te pogledi proba-daju do kosti. U njima se nastanio onaj pravi pravcati, makar i prigušeni strah, i onaj duboki bol, zatomljen također, ali ipak bol...

Ima u njihovim pogledima, moram priznati, i neki bljesak vedrine, tra-čak nade. Činili smo sve što smo mogli da vlastito beznađe, kojem smo se jedva odupirali, ne prenesemo na njih. No nada je za djecu drukčija od nade nas odraslih. Naša može biti i apstraktna – sveti Pavao čak govori i o »nadi protiv svake nade«...

– Da, baš je to ono što mi je sada najpotrebnije, jedina preostala slamka spasa – reče poluglasno, s gorčinom, sam sebi. No dječja nada traži nešto vidljivo i opipljivo, što će se najednom pojaviti, kao dar. Ne mora to biti prava seka – osmjehne se on sjetivši se prizora što ga je dobro upamtio, čak snimio za obiteljski album: Ljubici je, do daljnjega, dovoljna i lutki-ca. A Luki neki autić moraš dati u ruke ako hoćeš da povjeruje obećanju kako ćeš jednoga dana nabaviti onaj pravi, kojim ćeš ih voziti u vrtić, pa u školu, na Bundek, na selo k djedu i baki, a jednoga ljeta možda i na more.

I ne primijetivši, našao se već u spavaćoj sobi, u pidžami, pod pokriva-čem. Da ga tko vidi, pomislio bi da je sve u najboljem redu. Taj bi, dakako,


morao znati i to da njegova draga gospođa supruga postoji, da nije otišla na večernji izlazak s prijateljicama, niti je on s njome u kakvoj zavadi, niti je ona odlepršala natrag svojim roditeljima ili naprijed u život, u kakav rafting, kao tolike druge. Ne, njegova Ines bila je na poslu. Medicinska je sestra, a ove ju je noći zapalo noćno dežurstvo. Možda se mogla s kime i zamijeniti pa ovu možda posljednju noć u njihovu stanu provesti s mu-žem. No nešto joj iznutra nije dalo da to učini.

– To bi značilo kapitulirati unaprijed – objasnila mu je to prije nekoli-ko dana. – Sve mislim ovako: ako nastavim redovito raditi sve što i inače, ako se do posljednjeg trenutka budem ponašala tako kao da se život ne prelama na ono dosad i ono odsad, možda se ono najgore ipak ne dogodi. Želim vjerovati da se i neće dogoditi.

Najviše na tu nakanu molila se, kad god bi stigla, Majci Božjoj od Ka-menitih vrata. Više je puta i otišla na Gornji grad i pred njezinim brižnim majčinskim likom zapalila svijeću prošnje, izrekla molitvu ufanja. Taj nje-zin pristup prešao je u velikoj mjeri i na Filipa pa nisu ni tražili kamo će se preseliti ako se izvrši ovrha, ako ih se iz vlastita stana izbaci na ulicu.

Problemi su započeli kada je prije dvije godine Filip ostao bez posla. Od jedne plaće nije se više moglo podmirivati mjesečne obveze. On se do-duše izborio kod banke za moratorij, nadajući se da će naći drugi posao, ali i taj je rok istekao, a od posla ništa. Nije mogao vraćati kredit što ga je digao na svoje ime. Možda bi se nekako i moglo, on je ponešto zarađivao u fušu, ali i supruga je imala na leđima svoj teret. Na nju je pala kreditna obveza jer je bila prvi jamac svojoj najboljoj prijateljici kada je ova prije više godina kupila stan, a onda ga u jednom trenutku prestala otplaćiva-ti. Jednostavno, skidali su joj svaki mjesec od plaće, koja ionako nije bila velika, i još se smanjivala.

Pomiriti se sa statusom podstanara i plaćanjem najamnine, s aktivi-ranim jamstvom na tuđi kredit koji istječe za dvadeset godina, značilo je tko zna do kada, možda zauvijek, odustati od trajnog rješenja stambenog pitanja. Ta spoznaja bila je presudna kada su se odlučili na smion skok: uzeti dugoročni kredit i kupiti stan. Iz kojega se sada moraju iseliti da bi ga banka dala na bubanj i prodala pošto-poto, samo da namiri svoj pre-ostali dug...

S mislima koje su se rojile, jedna drugu čas budile, čas gušile, Filip je pokušavao zaspati. Prekrižio se i izmolio uobičajenu molitvu, a zatim iz sveg srca zavapio Bogu da se smiluje i spriječi ono što dolazi. Malo se pri-mirio, ali san mu nije dolazio na oči, iako su ga pekle od neispavanosti.


Okretao se s boka na bok, no u budan dio svijesti stalno je odnekud na-diralo pitanje koje je potiskivao: Kamo ćemo kada nas sutra isele? I što će, kamo, kako sa stvarima, koje ima pravo iznijeti, da bar njih spasi od tih ovršitelja?

Bilo je u tom pogledu posljednjih mjeseci raznih aktivnosti, dolazili su prijatelji i rodbina, iskazivali suosjećanje, ponešto predlagali, ali pravo rješenje nitko nije mogao ponuditi. I ostali su – pa tako i njihovi roditelji, njegovi u zabačenom dijelu Žumberka, njezini daleko u Slavoniji – bili si-romašni, neki nezaposleni, neki s drugim brigama i teretima. Bio je i žu-pnik, ali osim duhovne utjehe, ništa opipljivo ni on nije mogao ponuditi. Jednoga dana posjetili su ih iz udruge »Krijesnica solidarnosti«, ali i oni su samo načas zasvjetlucali. Srce im je bilo mnogo veće od sredstava koja su imali na raspolaganju.

Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli – ta dobro zapamćena rečenica što ju je u Bečkom Novom Mestu dan prije smaknuća u pismu svojoj ženi Katarini bio napisao ban Petar Zrinski, taj do kosti bolni refren stalno mu se vraćao, kao negda pokvarena ploča, za-malo da nije počeo i pjevušiti. Osjećao se na mahove kao i Petar, iako bi u sljedećem trenutku pokušavao sebe uvjeriti kako to dvoje nije usporedivo.

– Ne griješi dušu, nije ovo ni blizu tako strašno – uvjeravao je strogim glasom sam sebe. – Čuvaj snagu za život, koji će se nekako nastaviti, pa čak i ako djeca završe u prihvatilištu, a vas dvoje svatko kod nekoga od prijatelja.

Najviše što su im ovi mogli ponuditi bio je po jedan ležaj, u dnevnoj sobi, na tavanu... Nužni smještaj za neko vrijeme. A poslije?

Sutra budu meni glavu sekli, prostruju mu ta tragična, grobljanska mi-sao ponovno kroz glavu. Koji šok za djecu, koja neugoda pred susjedima: stvari na ulici (tko će ih iznijeti?), a njih četvero s torbicama i vrećicama u rukama. Zamalo poput onih stotina tisuća izbjeglica što su ih na televi-ziji gledali u filmovima o prošlom ratu.

– I oni su bili žrtve neprijateljske sile, ali neusporedivo grublje. I mno-go veće žrtve od nas – pokušavao je sebe tješiti.

I tako, naizmjence, mučio se, na rubu sna i jave, do zore, kada se ustao i pošao u kuhinju. Skuhao si je posljednju kavu koju će tu popiti. A zatim je čekao. Prošlo je već i osam, no Ines nije bilo. Prošlo je već i devet, dje-ca poustajala i doručkovala, a nje nema. Nemaju mobitele da provjeri što se dogodilo. Evo, već je deset, ovršitelji bi mogli svaki čas banuti... Uto se začuše ulazna vrata, ona uleti u blagovaonicu lica nakvašena suzama, dok


iz grla nadire jecav smijeh. Filip se poboja... Djeca, zabezeknuta, ostado-še prikovana za stolce.

– Sve je riješeno! Šef odjela jutros me je pozvao k sebi i rekao mi: »Čuo sam u kakvoj ste situaciji. Ja sam imućan čovjek, imam dva stana i dosta gotovine u banci kojoj ste dužni, a vi biste sada trebali ostali bez jedinoga što imate. Nego, evo ovako: Idemo u banku, dat ću nalog da mojim nov-cem otplate sav vaš preostali dio kredita, do posljednje lipe. Ovjerit ćemo ugovor kod bilježnika: vi ćete sada biti dužni ne banci, nego meni, ali ot-plaćivat ćete dug kada budete mogli i po koliko budete mogli... Neću ja propasti ako se poček i oduži koju godinu.«

– Idemo, smjesta! Papiri su kod bilježnika i samo još čekaju na tvoj potpis...


Živka KancijanićVodnjan

Mala tajna

– Foška, jopet si zakasnila – je maještra vikala i za uho je potezala. Tr-pila je i mučala aš ni više znala ča reći kako bi se upravdala. Sva crlena, zapušena, najraje bi bila zaplakala. Kad bi je samo u banak puštila, vreda bi sve zabila. Ma prije tega je morala zreči još jenu laž, ki zna ku po redu. Srića, već je je bila zmislila:

– Morala san poj malega brata viti aš je sam doma, svi moji su pošli u goru grabiti.

Bila su to trda vrimena, zajno pokle vojske, u dinbokoj ćićkoj kotlini, ka ni moglo prihraniti tolika usta. Dica su se rajala, svako lito jedan. Više put su se žene pominjale:

– Foši će ti tega brižnoj Bog uzeti. Mali cimitar ne kraju sela je bija pun malih, bilih križići. Tote su se za-

kapali anđeli ki nisu imali dosta force u toj suroj gnjili stopičati, pak su se na svojih krilići u laviške digli. Ni bilo mediga ni medežije. Za čuda njih ča su pod bori znalo se da bi njin najbolja medeđija bila puna materina cica eli polić mlika na dan, kega ni bilo.

Foška je bila anđeja ki je usta na zemlji. Lipa, bijonda z velikima mo-drima oči, kako da je more u njima nosila, z žutima lasi ke nanki jedan današnji perukjer ne bi tako pitura ni nabrklja. Kako tićica je naokolo ska-kljala, oko svakega se dragomanila i svin je bila draga. Ud unih ki su se kapaci pod kožu uvući. Ud svega na njoj najteži su bili lasi i čelo. Visoko čelo kako da je u njemu skrijena mudrost kako biti anđeja na zemlji, misto na nebu. S kili se lako nosila aš je smiron bila lačna, lačna svega.

U školi je upijala saku besidu. Sve ča je čula je zapoštala. Samo ni imala pogodu čuda čuti aš ni bilo ni radija, ni televizije, ni đornala, ni štionice. Zato je upijala sve ča je rekla maeštra i plovan. Ko je kad kadi našla kakov kus đornala, eli kakov libar, na skriveći je do zadnjega slova sve proštila i ni lako niš zabila. Zato njoj škola ni bila nikakov problem. Maeštrovica je je volila, samo njoj ni mogla više praštati ča je deboto saki dan pokle od-mora zakasnila.


Njoji problem je bija samo štumig. Vajk je u njemu kruljilo. Kako da je je štipa, kadička, nikad njoj ni da mira. Kad je mati dilila, ko je imala ča, vajk se poli pinjate rivala, ma je malo ulovila. Krdenča je bivala prazna. Kruh se zajno pojija, a mrvu cukra ča je katerkad kupila na tešere, mati je dobro spravljala.

Teško je govoriti za glad, unemu ki ga ni prova. Ma kad počne gla-va boliti, prid oči škuriti, ko gvaj more saki će sve učiniti da ča u usta hiti. Tako je i Foška u svojoj muki ud štumiga, svoju zlatnu kavu naš-la. I dobro njoj je hodilo, dok njoj se maeštra z svojin kratkin odmo-ron ni na putu spričila. Ud drugih ni bila pirikula. Mati i utac su u tu uru po tujih njivah delali, stariji braća su tuje krave čuvala, a manji i tako nisu još kapili. Steši za sako nevolendo ona je sve sigurala. Lipo je na škrpače poslagala kopanje, dvoje bisage, očev tombulac, krbu z par naramki slame i sve to naokolo garme, tako da ko ki ud fali u štalu ka-pita kad ne rabi, se lako skrije da je ne ušalva. To su njoja mala glava i visoko čelo rišili.

Čuda više je je mučilo uno ča je čula ud plovana. Je li to grih, koliko grihi dela ud jedanput, će li sve zapoštati kad se bude pošla spovidati, je li bolje te grihe zanikati, pak ih samo Bogu povidati? To bi njoj mogla mati povidati, ma kako mater pitati, kad mati saki dan broji da bi ud pet ko-koš tribalo u garmi biti više jaji i da bi jaja, kad bi ih bilo foši mogla ma-lega brata uzdraviti i da čeka kad će ih nakupiti za so kupiti? Ud takovih pensiri su se grihi samo rojili. Po plovanoven računu bi bila tat, lažljivka, hudoba ča je kriva da se brat ni uzdravija...

Tako se više put na dan zapensivala, dok ne bi sama sebi zapovila da je to zadnji put i da više neće nikad to učiniti. Malo su je tišile i beside ud maeštrovice, ka njin je svaki dan ponavljala da Boga ni, da su ga zmisli-li ljudi, a da su ljudi nikad bili šimje. Mogari kad je to doma povidala su njoj rekli da ne sluša sve maeštrovicu. Više put je je to šempijivalo, pak je uzela da je istina uno ča njoj paše. To za šimje je u nojoj glavi bilo deboto jušteca, aš njoj je stari Šime, ki je vajk ništo vika i kega je ud malega imala strah, spodoba jušto šimji.

Danas je je pak trefila nova muka. Maeštovica njoj je rekla da mati mora doj u školu da njoj ona intima kako Foška ne more iz škole ima-ti navar brata. Kako će sad to reći materi, kad mati sobon na njivu brana brata. Velike muke su je trefile. Smiron se u banku mišala, malo slušala i molila unega malega Boga ud doma, s kin se ustane i gre spati i ki nima veze z maeštrovicon, da njoj pomore.


Zazvonilo je za odmor. Foška je kako vajk zletila z škole i zatekla se doma piti. Samo piti, jisti je znala da ni ča, a već je bila odlučila, zabit će na svoju užancu. Ušla je u hižu, vreda, aš vrata se uni put nisu ključala, ni bila pirikula, aš i tako ni bilo ča uzeti. Pila je vode, na banku je našla kus kruha i jušto kad je stila partiti nazda, već je bila pasala prag kad je čula kako kokoš kokodače.

– Će, neće, će neće – sama se sobon karala i ni zdurala. Prazan štumig je jači ud volje. U hip je na eks popila lipo, glatko, mljako jaje i već ćutila forcu ka će njoj dati vitar u noge da ne zakasni. Zatekla se i trupila u ko-panje, pala priko njih, a z glavon udrila u manjaduru. Zaškurilo njoj se i ki zna koliko bi još bila tako stala da ni doša sused Jožić ki je čuja niki štr-mor. Z čela njoj je tekla krv, a livu ruku ni mogla moviti. Stiskala je zube ma iz velikih modrih oči su pljuštale suze kako da je povodnjak. Zaprla je oči i u sebi molila unega svoga malega Isusa s kin zaspi i s kin se budi, da njoj pomore.

Jožić se prenuja i poteka zvati maeštrovicu, aš njoji su bili daleko u kampanji. Kad je došla maeštrovica, Foška je prez pristanka ronila gorke suze kako da hi tiraju sve une laži.

Više ud prikinjene ruke bolilo je ča će maeštrovica viditi da njoj brat ni doma, da je z materon. Maeštrovica je je uzela u krilo i čvrsto ulovila oko vrata, a iz Foške su same ud sebe počele letiti sve une beside ke je pensala reći samo plovanu eli svojen malen Isusu. Maeštrovica je slušala i plaka-la skupa š njon. Kad je finila, Foški se paralo da je više niš ne boli, da je raskrcala svu teginju ka je je pritiskala ud početka škole, da je sve vedro i lipo i da nikad više neće niš zlagati.

Zamotali su njoj ruku i zvali kračerošu aš ju je tribalo peljati 20 kilo-metri do prve ambulante. Tamo su njoj stavili gips. Sve je to lako podnila. Paralo njoj se kako da je ta ruka ud nje učinila niku novu, veselu i kun-tentu Fošku, ka je već do dva dana jopet pošla u školu.

Maeštrovica je svaki dan š njon dilila svoju marendu. Foška je bila sve bolja i bolja u učenju i vladanju. Ona i maeštrovica su čuvale svoje tajne. Jena ud njih je bila da je maeštrovica priznala Foški da i ona moli Isusa pri-je nego zaspije, kad se ustane i u svakoj potribi, samo to ne smi reći dici ni ninemu, aš bi zgubila delo. Foška to nikad ni spomenula ni svojoj materi.

Pasala su lita i lita. Prinapućena ćićka kotlina se sprazla. Ljudi su se ra-štrkali po svitu, trbuhon za kruhon. Jeno proliće u mali hospicij u daleken Sidneju dopeljali su već potpuno iznemoglu ženu bistre pameti. Tamo je već više ud dvajset lit takove tendila Foška, ka je počela delati kad je zgo-


jila svoju dicu. Ni tribalo čuda, samo jedna pogled i nakon po vika jopet su si pale u zagrljaj maeštrovica i Foška. Foška, za ku su tamo govorili da ima zlatne ruke i još zlatniju dušu, je od zadnjega hipa tendila svoju mae-štru. Kad se mirna i tiha selila iz vega svita u teplen zagrljaju Foške, tiho njoj je šapla:

– Našu malo tajnu nosin sobon.

Manje poznate riječi:jopet – opet, maeštra – učiteljica, aš – jer, banak – klupa, grabiti – kupiti sijeno, vojske – rata, pominjale – razgovarale, cimitar – groblje, force – snage, gnjili – gli-ni, laviške – visoko, medežija – lijek, cukar – šećer, na tešere – ograničena kupnja, cica – sisa, kavu – rudnik, polić – mjera1/2 l, perukjer – frizer, nabrklja – nako-vrča, lačna – gladna, zapoštala – zapamtila, plovan – svećenik, proštila – proči-tala, deboto – skoro, štumig – želudac, gvaj – ikako, pirikula – strah, tat – lopov, kapili – razumjeli, nevolendo – slučajno, kopanji – korito za nošenje tereta, bi-sage – naprtnjača, krba – posebna košara za sijeno ili slamu, garma – udubina u zidu, foši – možda, ušalva – zamijeti, rojili – umnožavali, hudoba – đavao, šimja – majmun, šempijivalo – izluđivalo, jušteca – točnost, intima – naredi, imati navar – čuvati, paziti, užanca – navika, vreda – brzo, partiti – krenuti, otići, ma-njadura – prostor u kojem se hrane životinje, štrmor – buka, moviti – pokrenuti, kračeroša – kola hitne pomoći, vika – stoljeća


Zdenka MaltarNovi Marof

Počasni građanin Steve Horwat

Svečanost samo što nije počela, šefica protokola još je jednom pogle-dala prema pozornici.

– Treba ugasiti gornji reflektor da ne bliješti u oči govornicima – dala je znak domaru. Gradonačelnik je nervozno pogledavao u tekst govora i na sat, a onda je isključio mobitel. Važna je to svečanost za maleni gradić kao što je Vrapčevo.

Ravnateljica glazbene škole popravila je ruž, a potom zaprijetila djeci u zboru da ne žvaču, kako će pjevati američku i hrvatsku himnu sa žva-kaćom u ustima.

Još koju minutu i ući će u dvoranu važan gost, veliki dobrotvor i poča-sni građanin grada Vrapčeva, gospodin Steve Horwat. Djevojčice u narod-noj nošnji predat će mu cvijeće, a gradonačelnik svečanu povelju i zahvalu za učinjene donacije. Novinari nekoliko novinskih kuća već su pripremi-li kamere. Spremačica je primijetila papirić na stepenicama koje vode do pozornice i brzo ga uklonila. Ljudi su u publici šaputali.

– A kak će stići?– Vjerojatno privatnim avionom – rekao je netko.– Tko zna gdje će odsjesti, nema u okolici hotela koji bi bio po mjeri

tako bogatog gosta. – Što će mu darovati? – Sliku slavnog lokalnog slikara.– A što će mu ta slika kad on ima u svojim zbirkama Dalija i Picassa? – Kaj će mu ponuditi za jelo? Protokol je detaljno isplaniran, točno u ponoć planira se veliki vatro-

met i nastup »Bingo« benda, gostu će se sutradan pokazati novi pogon za preradu plastike, a fontanu na malom gradskom trgu i novootvoreni etno-loški muzej mora vidjeti. Govorili su ljudi o velikoj donaciji koja će pro-mijeniti sliku Vrapčeva, a koju će gost darovati gradu u kojem je rođen i iz kojeg je davno kao četrnaestogodišnjak otišao u Ameriku.

– Na čemu se obogatil? – pitali su neki.


– Nitko ne zna, imao je bogatog ujaka. Govori se da je njegovo bogat-stvo golemo, većinski je vlasnik najmoćnijih svjetskih kompanija – već su znali drugi.

– Bilo bi dobro kad bi gradu darovao novac za novu cestu ili društveni dom, a spalionica smeća je nužna potreba – čulo se iz publike.

– To je sitnica za njega, otvorit će u gradu pogon, sve na gumbeke, za-poslit će cijelu regiju – objašnjavao je ugledni gradski vijećnik.

Ni stariji u gradiću nisu se sjećali iz koje bi obitelji mogao biti, govori-lo se da mu je majka ostala mlada udovica, stanovali su u potleušici po-red sirotinjskog groblja, muž je poginuo u obližnjem rudniku ugljena, a ona je najstarije od šestero djece poslala svome bratu u Ameriku. Mali je navodno već prije odlaska u svijet sakupljao i prodavao drva, raznosio odjeću koju je majka prala i glačala, razvozio mlijeko na malim kolicima i svirao usnu harmoniku.

– Da, u radu je spas – ponovio je nekoliko puta lokalni moćnik.Kad je pred Božić Steve Horwat ušao u svečanu dvoranu gradića

Vrapčevo, začuo se prigušeni žamor i čuđenje. – Kaj je to on, ne izgleda kao netko bogat? – rekla je gradonačelniko-

va žena. Ljudi su ipak zapljeskali malom starčiću u neuglednoj sivoj jakni, koji

je ušao u dvoranu podupirući se kvrgavim drvenim štapom. Umjesto go-vora zahvale i pohvale, on je okupljenima ispričao ovu priču.

Bio je travanj 1935. godine, u zraku se osjećala nježnost zelenila, žene su nosile na šeširima cvijeće. Moja majka u crnini za ocem nastradalim u rudniku ugljena, s petoro mlađe braće kod kuće, molila je kapetana broda Aurania, snažnog i odrješitog čovjeka, da mi pripomogne na putovanju do New Yorka, gdje me je trebao pričekati ujak. Bio sam žgoljav i prestrašen dječak, s licem djeteta i žuljevitim, grubim rukama odraslog čovjeka.

– Kad pogledam njegove ruke, jasno mi je zašto ga šalješ – rekao je ka-petan majci.

S parobroda sam gledao ženski lik s maramom u ruci kako maše, na-lik ptici koja bezuspješno pokušava poletjeti, na kraju klone, stapa se s kra-jolikom, nestaje u njemu i postaje samo točka koja se smanjuje i nestaje u izmaglici.

Kapetan broda obećao je da će me čuvati do New Yorka i ni korak dalje, međutim, tri tjedna koliko je trajala plovidba bilo je mnogo vremena, a on je bio zauzet čovjek. Dogodilo se da sam za olujnog nevremena izašao iz potpalublja, bio sam nekoliko dana gladan jer su mi ukrali zavežljaj s kru-


hom i slaninom koje mi je majka spremila za put, poskliznuo sam se i pao u ocean. Čuo sam kako urliče vjetar i valovi udaraju u brod, a ja gotovo ugu-šen tonem u strašnu studen koje se ne mogu osloboditi. Kad sam već bio pod vodom i gotovo izgubio svijest, osjetio sam snažnu ruku koja me izvukla na površinu. I danas imam na vratu ulegnuće koje mi je ostalo od pritiska te ruke. Tek kasnije kad sam već plutao i mahao rukama boreći se s valovima, spasio me moj kapetan. Rekli su mi da se mahnita oluja koja je prijetila bro-du, a koje se bojao i iskusni kapetan, mojim padom u more u času utišala.

Tako sam odmah na početku svojeg putovanja izgubio i mali crni kipić anđela čuvara koji mi je majka na rastanku turila u džep.

Ujaka nikad nisam pronašao, ali ona ruka koja me izvukla iz oceana nije me napuštala. Osjećaj da nisam sam pratio me i u najbjednijim dani-ma dok sam žvakao papir da zavaram glad i dok sam hukao u promrzle prste s beskućnicima na ulici i zamišljao vatru u čađavoj peći koja obasja-va malu sobu, a braća i ja okupljeni oko vatre gledamo ples topline i svjetla. Kao sedmogodišnji dječak gledao sam majku dok je rezala kruh, očeva kriš-ka je uvijek bila malo deblja od ostalih, a njezine nije bilo.

Svoj kruh ja sam izrezao i podijelio, ali ruke koje su me izvukle iz vode i pratile kroz život ne mogu darovati, posuditi ni poslati. Morate ih pronaći sami, bez njih ova donacija vam neće biti od koristi.

– Kaj ovaj pripoveda, o kakvim rukama? Običan škrtac – čulo se u dvorani.

– Koliko je dao? Trebao je sve dati Vrapčevu, a ne okolo drobiti, ipak je tu rođen. Ravnateljica glazbene škole zaneseno je dirigirala, zbor je pje-vao: »Dobro nam došel prijatel...« Gradonačelnik je maramicom brisao čelo. Ugledni se gost ispričao umorom i povukao u hotel. Gradski vijeć-nici i uglednici gradića Vrapčevo još su dugo u noć nazdravljali donaciji i mastili se odojkom.

Recepcionar je zijevao kad je zvao gradonačelnik da provjeri je li po-časni građanin stigao u hotel.

– A gdje ga tražiti, možda se odvezao na neko drugo mjesto? – rekao je. U noći je počeo padati gust snijeg koji zameće tragove, sve sakriva i po-

ljepšava i koji može ljude vratiti na najnestvarnija mjesta u sjećanju. Pored napuštenog sirotinjskog groblja nalazila se kapelica Anđela čuvara, žena koja je ujutro išla na misu ugledala je na klupi neobičnu ledenu skulpturu čovjeka, prekrivenu snijegom. Bio je to Steve Horwat.


Slavica SarkotićLekenik

Kristali nad gradom

Jurica je čekao autobus i pogledom pretraživao Ali Babinu pećinu, no-vinski kiosk na autobusnoj postaji. Stigli su novi brojevi omiljenih mu stripova i figurice Batmana i Spidermana.

– Trebaš nešto? – navirila se prodavačica.– Ne, samo gledam.Nije imao novca za stripove. A da ga je imao, još bi radije kupio kristale

koji su se opet počeli prodavati na kioscima, skupa s knjižicama – vodiči-ma s uputama čemu koji kristal služi. Kristale je volio više i od stripova. Autobus je kasnio kao i obično. Jurica se premještao s noge na nogu, pri tome je primijetio kako mu se odvezala vezica na njegovim već sasvim vidljivo pohabanim tenisicama. Niz Strossmayerovu auti su se kotrljali kao zrna graška.

I dalje je proučavao naslove na kiosku. Neki su mu zagolicali maštu, ali je pristojno od njih okrenuo glavu.

– Svašta stavljaju u te kioske – govorio bi Tomek. – Zaboravljaju da tuda prolaze djeca.

Jurica je razmišljao o tome kako je sretan što ima Tomeka za susjeda. Tomek je živio sam, nikada se nije ženio, u novčaniku je nosio slike djevoj-čice i dječaka, djece svog brata, i ponosno ih svima pokazivao. S Tomekom nešto nije bilo u redu, ali Jurica nije znao što, a sumnjao je da su i drugi znali. Znao je samo da Tomek nema ništa od škole, valjda samo osnovnu, i to neku specijalnu, i da u nekom skladištu prenosi kutije s jednog mjesta na drugo. Kad bi neko dijete iz ulice slabo učilo, govorili su mu:

– Ako ne budeš učio, bit ćeš kao Tomek i po cijele ćeš dane prenositi kutije.

Tomekova strast bile su knjige. Bio je vjerojatno najvjerniji posjetitelj gradske knjižnice gdje je čitao sve, od dnevnih novina do enciklopedija i biografija poznatih ljudi. Satima je proučavao zemljopisne karte i atlase s pticama. I trudio se lijepo izražavati, jako se trudio. Jurica nije uviđao što to nedostaje Tomeku koji je s takvom strašću govorio o pticama pje-


vicama i urotama iz Drugog svjetskog rata, o Mona Lisi i Labuđem jeze-ru, i nikada se, baš nikada, nije požalio na svoje radno mjesto prenositelja kutija. Satima je mogao pričati o obavještajcima i istraživačima za koje je Jurica bio siguran da većina ljudi iz njegova kvarta nikada nije čula. Ljudi su imali čudna mjerila.

Juričin susjed Burić bio je liječnik, ali grub i osoran čovjek koji je če-sto smrdio na alkohol. Međutim, svi su ga pozdravljali s puno uvažavanja, gotovo su mu se klanjali. Dočim su Tomeka gledali s podsmijehom. To-mekova je uzrečica bila »Sve ima svoje«, i nije to bilo bez veze. Jurica ga je volio i zato jer ga Tomek nikada nije ispitivao o tome kakve ocjene ima u školi, kakva je situacija kod kuće, samo ga je uvjeravao da je učenje bitno jer tako možeš postići nešto u životu.

– Ja sam kasno krenuo. Nisam imao mogućnosti, moji nisu imali ni za knjige. Ali što ćeš, sve ima svoje.

Rado je Jurici pokazivao svoju zbirku poštanskih maraka koje je uzi-mao pažljivo, pincetom i podizao prema svjetlu. Juricu marke baš i nisu zanimale, ali je pristojno škiljio nad cvijećem, pčelama, pticama i grado-vima s poštanskih maraka. Gradski autobus bi Juricu dovezao do zadnje, ujedno i početne stanice odakle su autobusi stalno vozili u krug. Tu bi si-šao i odšetao pedesetak koraka dalje, do šetnice uz Kupu. Sjeo bi na klu-pu, »svoju« klupu i zadovoljno se zagledao u rijeku. Malo podalje, non-šalantno se zavalivši naslonjen na jednu ruku, sjedio je brončani Matoš i podsmješljivo ispod brka vječito piljio u rijeku. Jurica bi izvadio knjigu i krekere, i čarolija je mogla započeti. Mama i Boris ostajali su u ovom svi-jetu pametnih, sposobnih, probitačnih, a on bi otputovao u svjetove gdje su i drugi i drugačiji mogli pobjeđivati i biti omiljeni. U stvarnom svijetu u prednjem redu je bilo mjesta samo za najbolje. Tako je govorio Boris, a nije bilo razloga da mu se ne vjeruje. Tata, da je živ, sigurno bi govorio drukčije, ali tata je živio u Juričinu sjećanju samo još kao uspomena na čovjeka kojemu je drveće bilo svetinja, koji nije išao u ribolov sa susjedom jer mu je bio žao riba, i koji čak ni cvijet nije mogao otrgnuti jer je mislio da cvijet to boli. Što je mama našla u Borisu, Jurica nije znao. Mogao je samo zamišljati kako je htjela ostvariti neku sigurnost za sebe i njega, Ju-ricu. Boris je ponekad bio u redu, ali ako bi ga uzrujali u toj velikoj firmi u kojoj je radio, onda je bilo bolje da se mama, a pogotovo Jurica, maknu. Boris nije volio Tomeka i govorio je kako on nije dobro društvo za Juricu.

– Bolje ti je da učiš, nego da gubiš vrijeme s njim, tim zgubidanom. Što je, što buljiš u mene? Hoćeš biti kao on, koji hoda gradom i priča sam sa sobom?


Mirna i tiha mama šutjela je kao i obično.– Postoje uspješni ljudi i niškoristi – nastavljao bi Boris. (Sebe je sma-

trao uspješnim čovjekom.)– Tvoj Tomek je niškoristi, a to ćeš po svoj prilici biti i ti, on živi u obla-

cima, a tako se živjeti ne može. Ja se grbim nad stolom osam sati dnevno, ja donosim novac kući i mene će se slušati! Jasno?

Mama je u Borisa gledala kao u neko nadnaravno biće i Jurica je sa svojih dvanaest godina znao da je ona odabrala njega da ih štiti i da je u tome pogri-ješila, jer bi njih dvoje sigurno mogli i sami. Kad bi u kući napetost porasla, Jurica bi rekao da ide na plivanje ili u knjižnicu i otišao bi autobusom do rije-ke. Knjižnica je doista bila blizu, odmah s druge strane ulice, nadomak »Juri-čine« klupe i brončanog Matoša. Nakon sat-dva Juricu bi zaboljela stražnjica od sjedenja pa bi otišao preko do knjižnice. Tamo bi obično zatekao Tomeka glave nagnute nad nekom knjigom. Sjeo bi pored njega, a ovaj bi pogledavši Juričino lice rekao: – Sutra će već biti bolje, stari. Što ćeš, sve ima svoje.

Među redovima knjiga Jurica je tražio knjigu o kristalima. Dobra knjiž-ničarka odvela ga je do reda knjiga gdje je pisalo »Minerali« pa je Jurica shvatio da su i ametist i tirkiz i kvarc zapravo minerali. Leon iz njegovog razreda, čija je mama knjižničarka, imao je zbirku plavih, žutih, zelenih i crvenih kamenčića i Jurica je silno želio imati istu.

– Gledaš dragulje? – Tomek je podigao glavu s karte Sjedinjenih Ame-ričkih Država koju je upravo proučavao.

– Molim?– Kažem, gledaš dragulje. To su ti dragulji. Ti kamenčići. Drago i po-

ludrago kamenje.– Aha. Da, volim osobito ove plave i ljubičaste.– Tirkiz i ametist?– Da, kako znate? – Ha, dragi moj, otkrio sam ja to puno prije tebe. I ja sam kao mali bio

opčinjen kristalima. Ali nisam si ih mogao priuštiti.– Niste imali baš ni jedan?– Ne, ali ja sam ti zato skupljao oblutke. Hodao sam uz rijeku i sku-

pljao kamenčiće. Ima svakakvih, ne bi vjerovao. Stavljao sam ih u prazne staklenke od krastavaca. Još i danas ih imam na polici u podrumu. Poka-zat ću ti ih ako želiš.

– !!– Svrati kad imaš vremena, uvijek sam kod kuće poslije posla. Ako ni-

sam, onda sam ovdje, u knjižnici.


– Ja bih želio zbirku ovih kristala koje prodaju na kioscima. Imaju sve; od ahata do žada. Ali meni je najljepši karneol, prekrasan, sjajan, kao va-tra. Ali Boris kaže da je bolje da si kupim sendvič od džeparca nego ka-menje. A stvarno, za taj novac mogu kupiti tri sendviča. Čudno, zar ne, a ipak, sendvič pojedeš, a kristal ostane.

– Sve ima svoje – rekao je Tomek i prstom upro u Teksas.Za rođendan je Jurica obično dobivao praktične stvari poput odjeće ili

obuće. Svatko zna da se nijedno dijete ne raduje takvim darovima, ali se on ipak osmjehivao i pristojno zahvaljivao na njima, čeznući da mu konač-no netko daruje nešto čemu će se stvarno radovati. Lani mu je djed kupio lijepi crveni sklopivi švicarski džepni nožić s lijepim zlatnim znakom. S jedne strane bio je nožić s kojim je mogao guliti jabuke ili rezbariti drvo, a s druge male škarice. Boris je poludio od ljutnje na djeda.

– Za balavurdiju nije oružje – gunđao je, ali je mama rekla da pusti di-jete na miru pa ga je pustio.

Kući se vratio pješice. Tomek je još otišao gledati bicikle u izlogu; štedio je, naime, za bicikl. Jurica je pomislio kako s ljudima koji s podsmijehom govore o Tomeku vjerojatno nešto nije u redu, a da je Tomek sasvim OK. A kad je autobus stao ispred kioska, u njemu su se već bila upalila svje-tla i prodavačica je izgledala blijeda i umorna pod neonskom rasvjetom. Kristali su blistali u kutijicama poredani uz staklo. Jurica je malo povirio. Zeleni malahit bio je najkrupniji. Sjajan, ispresijecan bijelim prugama.

– Ove sutra vraćamo – rekla je prodavačica. – Dolazi druga serija.– A ove nitko nije htio?– Ma nemaju ti ljudi novaca za kamenje. Jedva da imaju za kruh. A baš

su lijepi. Recimo ovaj zeleni, malohit.– Malahit – rekao je Jurica, više za sebe.Duž niskih plotova na kraju grada počelo je nicati proljetno cvijeće. Tu

i tamo zalajao bi poneki pas. Jurica ih je sve znao po imenu i oni su znali njega. Volio bi imati psa, ali Boris je govorio da oni prenose bolesti i stal-no se linjaju. U dnevnom boravku vidio je svjetlo. Nije mu se ulazilo pa je sjeo na klupicu ispod breze koju je nekada davno posadio tata. Glavu je naslonio na drveni naslon i gledao u nebo gdje su izranjale prve zvijezde.

– Ulazi u kuću, prehladit ćeš se – prenuo ga je majčin glas.– Što radiš tu, pod tim drvetom?– Gledam kristale, mama.– Kakve kristale, gdje su kristali?– Gore, na nebu, mama. Zar ih ne vidiš?


Luka ŠtilinovićZagreb

Siromaška pripovitka o zbilji

Na salašu isprid ambetuša, na hokedli sidi bać Ento. Kugod stari mačak pomalo žmiri grijuć se na suncu, a slike iz njegovog ditinjstva lagacko, al snažno ko Dunav, prid očima se nižu. Podsićaju ga na davne lipe, al' bo-rame i zdravo tužne dane. U tom polusnu jesapi Ento, moždar i nije na dlaku sve baš tako bilo, al svedno makar je bijo mali deran, on je borme ubardo burne dane odlaska madžarski žandara iz Subatice i Tavankuta. Tušta svita, uglavnom golobrade mladeži, iđedu posrid somborskog puta, mašedu zastavama i podikojom parolom. Na velikoj artiji bilo je napisano: »Proleteri svi zemalja ujedinite se«, »Zemlju seljacima«, a onda i štogod što je njemu u prvi ma' bilo zdravo nerazumljivo: »Doli kulaci«. Dobrim posli čuo je da su to gazde, oni koji se bogate na tuđoj muki.

Stigne i lito, a on oma svojoj tetka Domi u Tavankut na salaš. Bože kako je to bilo lipo blaženstvo doć tamo. Dobro, tribalo je tute i radit, čuvat gu-ske, tirat kravu na pašu, donet drva, pomoć ranit kokoške i okoprcnog pivca, mačke i kerove, svinjama dat mošlika i bar jedared u katlanki im skuvat kore od starog krumpira, blitve i sličnog. Subotom i prid svece, mo-rala se lipo omest avlija, ama moglo bi se do ujtru nabrajat poslova. Obaš-ko od tog posla, kraj dobre tetka Dome uvik se našlo vrimena i za sigru s Markom, deranom iz obližnjeg salaša, a u vrućim danima i za kupanje u Dadinoj bari. Tog lita, oma posli ovršenog žita, nika tišina, nika napetost obuzela je sve koji su svraćali na čašicu kod tetka Antike. Furtom su pri-povidali kako su niki dođoši u Odboru propisali obavezu šta svako u selu mora od svog uroda pridat u zadrugu. Kuruza, žita, svinjče, mliko, i sve tako redom. Onaj ko nije mogo podmirit obavezu, borame bijo i u apsu. Zdravo tušta nji su suznim očima po tavanu pomeli zadnja zrna žita i pri-davali ga u zadrugu. Jeto, kraj svojeg uroda, divanijo je tetak, ja sam gla-dan kruva, siroma sam neg da šta sam, a oni mi još kažedu da sam kulak!

Na jesen se Ento vratijo u Varoš (Subaticu) pa krenijo u 3. razred u škulu. Nova učiteljica Vita bila je tako dobra, tako fina gospoja, da su je sva dica oma zdravo zavolila. Za vrime velikog odmora ona bi se zajedno


s dicom znala sigrat, erbrečke, vije, el već kake druge sigre. Zgrada nije bila pravljena za škulu, al mogla je poslužit za nikolko razreda. Na ula-zu u kuću, nakoso su bila postavljena teška vrata kroz koja se moglo uć u podrum. Iz njegove je budže uvik kutljala memalava saga. Ento s još dvo-jicom svoji drugova uspijo malo odškrinit ta teška vrata, al nji je mrak u podrumu tako poplašijo da više nisu ni probali otvarat tu straotu. Lip je-senski sunčani dan, a dica istrčidu na odmor, kad tamo vrata podruma ši-rom otvorena! Jezus i Marija, šta se strefilo izdaljeg se pitadu dica. Pokraj vrata dva smrknuta čovika s malim mašingeverima, grubo vičedu: – Ajde kulaci, šta čekate, mater vama vašu, iđite pišat.

Istrči desetak bradom zarašetni odrasli muškaraca i na zaprepaštenje sve dice, brez ikakog srama otkopačadu šlic na pantalonma i počnu mokrit na suprotni zid, uzdanivši s olakšanjem. Uto dođe učiteljica Vita, oma nas, ko kvočka piliće, vrati u razred. Naučeni od nje slobodno zapitati, pitali su nju đaci: – Šta ti ljudi tamo rade, zašto nji čuvadu stražari, el su oni opasni?

Ento se obrecnio na đake pa je kazo: – Ama šta pitate makar šta, pa ja poznam dvojicu, bać Josu i bać Danču, one što ji zovedu Morkanovi – te još ko usput nadoda: – To su cigurno dobri ljudi, pa druže se s mojim baćom.

Učiteljica pak objasni, oni siroti nisu mogli ispunit obavezu te pridat žita i kuruza koliko su morali dati. Znao je Ento šta znači bit siroma, pa zbog tog što si siroma, bit i gladan, al da čerez toga moraš ić u zatvor, e to je bilo štogod ama posve zbunjujuće, posve novo. Zašto siroti moradu u zatvor, to ga mučilo da je tu noć jedva mogo zaspat.

Svakim danom sve veća nestašica, sve veće siromaštvo, pritislo je puno familija. Tribalo je ujutru rano ić prid dućan »Prehranu«, el nikako tako je nazvan dućan, pa stat u redu dok ne dođe kruv. Moglo se kupit jedna ve-kna crnog kruva, često s komadićima plive, el jedna kila krumpira, malo soli, a kadgod i štogod drugog. Da, onda je od Entini poznati najviše bilo oni što su bili više gladni neg siti. Prodavali su oni iz kuće čak i stocove da bi nastačili, uglavnom za 'ranu, onu svercovanu. Ama, bilo je to pravo pravcato siromaštvo. Baš se Ento, danas malo i čudi, kako u materinim tužnim očima, nikad nije vidijo očaja. Ona je redovno je molila s dicom i išla, kad god je stigla, na misu i večernje. Često je kazivala dici: – Još se malo triba strpit pa će bit bolje.

Puno, puno kasnije Ento je razumijo zašto je mater bila tako blida, zašto je čak nikoliko puta i u nesvist pala. Da, to je bilo odricanje od tog skromnog obroka, da on i sestrica imadu više za poist. Dabome da je bilo siromaštvo u punom smislu te riči.


Kad su obolili Entini i baćo i nana, bać Joška i snaš Justika, e onada je bilo pristrašno. Iz stana su morali priselit u staru kuću trskom pokrivenu, a prokišnjavala je na sto strana. Vodu su skupljali u lavore. Ento je unatoč svemu položijo i malu maturu pa krenijo u gimnaziju. Kaka je to onda bila sirotinja, ta Ento se i sad naježi od same pomisli na nju. Želudac peče, boli, ne pomaže pit vode, a Palika, doktorsko dite, na velikom odmoru izvadi puterom namazan sendvič od bilog kruva. Sline počnu navirat na usta, Ento se instiktivno približi Paliki. Ni se mogo suzdržat pa zamoli jedan griz. Pomalo začuđen Palika mu pruži sendvič, a Ento odgrize koliko je najvećma mogo razjapit usta. Kad je proguto zalogaj, tek onda svom že-stinom navali na njega glad. Boli, peče, žeže, a valdar od gladi i izmaglica prid očima. Spopadne ga taka strašna sramota i ne zatraži još jedan griz. Trkom otrči u rereterat i gorko zajeca. Ni danas ne zna kako je priborto to vrime do kraja te škulske godine. Zna da je nana Justika u avliji uzgojila graška, mauna, paradičke, paprike, peršina i šargaripe. Sića se, vozom je išo po koji put u Tavankut prošvercat u džaku desetak kila brašna. Onda je moro zdravo pazit da ga ne uvate. Zato je silazijo na željezničkoj stani-ci u predgrađu i to na suprotnu stranu od perona, tamo nije bilo prigle-davanja putnika.

E, a danas, dalje jesapi Ento, ima kruva svakojake fele. Imade bilog, crnog, kuruznog, s cincokretom el s kojim drugim simenom zamišanog, onda i razni kifla i žemljičaka. Ama na svakoj ćoši pekarnica, a u svakoj drukčija i drugačija ponuda. Onomad je pročito u novinama, da se ha-made trećina tog i ne poide, već se puno kruva i drugovrsne 'rane jedno-stavno baci. O Isuse, koje li grijote, pomisli Ento i oma se probudi. Danas svaki put kad iđe na pecu, uvik se sažali kad vidi tušta penzionera što pa-zidu na svaku lipu, pa kad vidi one što kopadu po kontejnerima, a obaško malu dicu kad molećivo pružadu ruku i prose kunu, srce mu se stisne od žalosti. Zna on dobro da ima i oni što varadu, al i oni, što je još sramot-nije, što tiradu dičicu da za nji prose. Ipak, tušta puta kad se sitijo svog siromaškog ditinjstvu, nije mogo odolit da ne udili koji novčić, makar i lažnom prosjaku.

Zazvonilo je podne, a reduša Mara, doziva: – Bać Ento, gotova je užna. Nama' se posve probudi i u po glasa zaključi svoj sanak. Toliko tušta ne-

obrađene zemlje, tolika tušta 'rane završi u otpadu, a opet toliko tušta glad-ne sirotinje, e pa ko to zdrave pameti mož svatit?! Imo je pravo dobri popo Crnković kad je siromaškoj dici u osnovnoj škuli tumačio Sveto pismo. Šta svitu vridi bogatstvo kruvom, kad su sve siromašniji Svetim Duhom.


Vladimir ŠukOroslavje

Herr Gaber Totengraber iliti: Poveda o jenom grobaru

Več lietima med domačem narodom bile je poznate em priznate ime Gaber. Gaber je bil skromni, siromašni em dobrečudni grobar. Na tomu je blagoslovlenom delatnom mestu nasliedil svojuga štuvanoga japu Bar-tola, vezda pokuojnoga grobara zvanuga Ilovačnjak. Valjda radi zemlje ilovače, teru je kak smierni grobar tak prec put štihal em vunje luknje skapal i vrtal. Tam na obrežju znad mesta, a zdavna imenuvane Zelengaj-sko Pajkačevo.

Gaber nie imel nikakve škuole, to jest imel je same osmogodišnju škuo-lu, jedva jedvice okončanu jer, kak ga tu i tam »žugljaju«, još bi i denes v škuolu hodil da vučitelj nie hmrl. I tak je đak pokopal svojega vrloga vučitelja. Buog mu dej lahko duši! Gaber nie mogel najti posla v nijedne fabrike, pak mu je pokuojni otec zmolil posla pri opčinskam funkcionie-ram, ounda gda je po sile zakona muoral v penziju prejti. Male je »šrafe« vsake male cubal za rukave, a po cajtu, jenoga liepoga sunčanoga dana v klieti na briegu spile se halt dosta litrof vina, kisele vode zesma male, a po-ginul je i jen odojek. Posel je Gabreku svojamu zrihtal, pak kaj je red, red je! Trebale je funkcioniere teri obetanje i rieč niesu pogazili domačinski počastiti. Tak se pri nas patri i tak je bile! Ilovačnjak je vezda mogel brez štresa životariti vu svoje zaslužene penzije.

Gabru su nadenuli špicname Herr Totengraber. Herr Gaber Totengra-ber! Jen kurtasti cajt dek je jake mlad bil, a vu fabrike za njega posla nie bile, odišel je v Dojčland i tam, a kaj druge nek na gruoblju posla jedine je i jedva zrihtal. I to takaj prek starih gastarbajtera z našuga orsaga, kaj su se več v Švarcvaldu desetlietima vdomačili, infiltrierali, nekakve druobne »žnuore« polovili i več pomalu kak Niemci ponašali. A po švapski grobar se veli Totengraber, z one dvie piknje, kak muhe ober slova »a« gda se piše. Imel je, daklem, iskustva v kopanju grab jerbo je pune nemačke gospode zakopal i zamrmljal gore v Dojčlandu, pak mu je to vzeto kakti veliki plus


i prednost pred drugami kandidati pri zapošljavanju, a gda ga je stari japa za svojuga naslednika na gruoblju kandidieral. V Dojčlandu tak i tak nie mogel dukši cajt durati. Gušil ga je tuji sviet, makar najčešče bil i mrtef. Vliekla ga je domaja. Vrnul se. Valda bu i domačuga človeka znal, kak se patri i kak Buog zapovieda, zakopati i prek pokuojnuga pobieleluga tiela v liesu ilovaču nahitati. Za menjšu plaču nek v Dojčlandu, eli med svoji ljudmi bu srečnieši i zadovoljnieši, pak mirnieši. I tak je Herr Totengraber pokojnikam križe z imenom em prezimenom, letom rojenja, pak letom starosti v teroj su hmrli, v siromašnu ilovaču zemlju zapikaval. A ounda grobek z vienci, kitami i ruožami nakinđal. Na koncu bi donešene lam-paše vužgal, prekrižil se i po stiha rekel: – Naj počiva vu miru Buožjem! Lahka mu horvacka zemljica! I svetlo večno naj mu svietli!

Vsaki put poklem sprovoda nie mogel jen cajt ni rieči reči. Još od Dojčlanda nosil je tu karakteristiku. Feršvigen vi das Grab, rekli bi Švabe. Čkomeči kak grob. Gruntal je prec guste i o svoje smrti i gduoj bu nje-ga poštene v horvacku zemlju pospravil. Gduoj bu zadnju lopatu ilovače prek njega mrzloga hitil, pak lampaša mu vužgal? Grobek njegof gduoj bu obrihtal i oplevil, pak teru ruožu posadil eli prinesel? Imel je on par paj-dašof, eli same onieh bertijaških, kaj su ga hvečer čakali, da poklem spro-voda gda mrtvaka zakopa, skup z njiem spijeju rundu, dvie, tri. Večinu rundi Gaber je plačal. On je naviek imel nekaj penez tere je inveštieral v gublenje cajta po špelunka od bertiji.

Doma je živel skromne. Žena i žensko diete vre zdavna su ga napustile, ne od svaje i grdeh rieči, nek od jada, biede i neimaščine. Gaber je vezda živel sam, hižu nie obnavljal niti vu nju inveštieral. Ostala je gli onakva kakvu je od jape pokuojnuga alduval. Onak, kakvu mu je stari japa Ilovač-njak namrl. Moda ga baš nič nie zanimala. Imel je lietima iste stare tamne odiele, par zlizaneh hlač, pet-šest požutele-bielih kuošulj i par svitrof kaj su na par miestof bili sprepiškani od moljcojedine. Nu, njemu je to bile dost. Teri put bi od dobroga suseda dobil kakef-takef komad za oblieči i vu buolje prilike nase deti. A i jel je skromne i male, onak kak tiček, pak se za pijaču naviek našle. Rietke je kuhal. Nie imel vuolje za skuhavanjem. Rietke kad. Njegof meni najgustieše bila je jeftina somerica, glavica luka i prgica sira. I lieta su se tak ofnjavala. Jenput pokunjeni, cmizdravi, a dru-gi put, pak, veseli i do jene mere razpojasani cajti.

Gda bi z gruoblja znal iti, a kmica se tek rajala bil je prec put potuljen i žaluosten. Depresiven. Ounda bi polahko beciklina do bertije dotiral. Zjahal bi z njega i prislonil niežne na jenu flanjku bertije, pak vusporene


otprl vrata i vlezel nutru. V sebi bi čkomeči Boga i vse svece nebeske pro-sil da mu oprostiju slabosti i griehe kaj sliedili buju. Naviek tak skrušene. Ščiem ga je alkohol več grel, on bi bil vse rečitiji. Zval je i drugima v ber-tiji pijaču, počimal se polahko smijuljiti, pak pikati poznate spoduobe i navadne pajdaše.

– Došli bute i vi na red!– Imaš mi nekak mrtvečku farbu! Eee, ni ti mi neš pobiegel z lopate!Tak je i k tomu slične odgovaral oniem kaj su njega znali »pikati«, Herr

Totengraber ove, Herr Totengraber one. A ounda bi se razišli trudni em mamurni pajdaši. Vsaki k svojamu hižnamu numerušu. Vsaki vu svo-ju živlenjsku »luknju«. Tu je dalje sam ze suobom spremišljal o svojemu živlenju, biti i opstanku. A ounda bi zdehnul, još jakšieše zaprl očne kapke, pak se prekrižil. Tam z fajtnoga zida, znad otkrhnjenih flekof žbuke i ma-larije gledeli su ga vsaku večer alduvani kipci z babičinog cajta vu starim i prastarim crvotočnim ramam. Kipec Srca Marijinoga i kipec Presvetoga Srca Jezušovoga. Na štoku maluga obloka lietima su miruvali tri druob-ni bieli ajngeli, a to je vse kaj mu je ostale vu spomen na rade imeču ženu Jagu i obožavane žensko diete, čer Noelu. Dva ajngela za nje dvie i trejti ajngel za njega samoga. Da ih čuvaju dek su vsi bili skupa. Ajngeli su vez-da poklem prec liet apšisali, pak male požuteli. On ih nie diral. Ot kak su ženske prešle z njegvuga živlenja ostavil ih je na istom mestu. Za naviek. Nie ih štel ni zeru pomeknuti. Gda bi ajngele poluknul, vu njem su se ra-jali najlepši em najtoplieši kipci z pretekloga obiteljskoga živlenja. Gusto prec znal je Gaber suzu za suzom pustiti vu svoje dešperatne samuoče. V senjam je kušuval i hecal se ze svoju dragu ženu Jagicu, pak huncutarije spelaval za svoju milu čerkicu, pucicu Noelu. V senjam je z njimi naviek bil srečen i nasmejan.

Eli, kmična nuoč bi se brze ofnjala. Cajgeri su se obračali i zornica bi rudela. Duobnik je bil i ostal neumoljif. Stara počrnela vura na zidu bam-bala je znuovič žmehke vure za Herr Gabra Totengrabera. Nuovi dan za človeka na gruoblju. Nuova mora, ne znaš teri dan guora. Hmajni luft se gutal f totenkomuore, gda cinkuši su zabambani najavljievali da je još jena duša v nebe po stiha prešla, a zmučene tiele tere je tu dušu nosile treba pospraviti v ovu kajkafsku zagorsku zemljicu. V ilovaču žmehku. Gruntal je Totengraber Gaber zakaj pak človek naviek po sprovodam govori: – Naj mu bu lahka ova zagorska zemlja!

Kak bu lahka kad je ilovača? Žmehka! Bar v ovom frtalju človečjeg živlenja. I tak dnievima, mesiecima, lietima. Živlenje se ofnjavale po iste


kolotečine. Gaber je prihvatil takof živlenjski križ i hrabre ga nosil... same ga je prec pitanjof mučile. Furt i furt vu svojoj je vierničkoj duši postav-ljal i preslagival pitanja o istine, putu em živlenju. Daleke v prihodnost je lukal i zamišljal svuoj posledni izpračaj z ovuga svieta. Gduoj bu njega pokopal kak se patri, kak priliči jenoj jenostavnoj duše, onak kak Buog zapovieda? A, nešči valjda bu!

Križ je bil njegof život. On ga je odrejuval. A Herr Totengraber ga je z obadvie zakotrižene ruke priel. Pak grčevite stisnul. I lopatu takaj! Štiha-ču i pobiraču! Lietima tak. A na gruoblju, gda god kaj štuli v redu gde je pajdaš pokopan, Gaber se prismekne njegvam grobu i par rieči mu fputi, pozdravi ga, kak da su se na ceste slučajne trefili. A ounda si Gaber žmeh-ko zdehne, oprosti se od dragoga prijatela i gene dalje za svojam poslam. Tak po cielam gruoblju zna fputiti bar rieč oniem kaj ih je poznal. Vsaki dan on se z par njih pokuojnih za svojega radnoga vremena pospomina.

– Naj počivaju vu miru! Buog im dej dušam lahko! Svetlost večna im svietlila! – rekel bi, žaluosne, onak vu sebi f puol glasa.

Herr Totengraber se prekrižil, pak niežne i polahko priprl veliku gro-bljansku lesu ot kovanuga črnuga železa. Lesa je boleče zacvilila. Vsaku je večer tak boleče zacvilila, a Gaber bi boleče zdehnul gda bi ju zapiral. Kmi-ca bi polahko liegala na zemlju radeimeču zagorsku. Prvi kandelaberi kre gruoblja počimali su treptati i svietliti z nesigurnu slabu svetlobu. Gaber je zajahal svuoj vierni Rog beciklin, del nogu na desnu pedalu i na trenutek se zmislil svoje fajrunte na dojčlandckem gruoblju, pak same prešapetal: – Ajn fridlihes plac... je, mirno je ovo mesto. Još jena nočka i... Grabenštile, baš tak... gruobna čkomina na Zelengajskem Pajkačevam.

A ounda bi v turmu župne cirkve zabambal zvuon i obznanil večer-nicu. Gaber je z beciklinom po stiha kak duh zginul f kmicu. Doma su ga na zidu čakali kipeci Srca Marijinoga i Presvetoga Srca Jezušovoga. Ze staroga obloka lukali ga buju tri mala zgipsana ajngela. V mislima kušnul bu neprežaljenu ženu Jagicu i k prsam stisnul obožavanu čer Noelu. Pre-križil se bu i zmučen zaspal.

Po cajtu kmica bu vse skrila i v njedra diela. I meste i gruoblje. Na gruo-blju Zelengajsko Pajkačevo i okoli njega blagoslovleni pis ent kvajt. Buožji mir. Bogu fala! Amen!

A gdje je tu čovjek?PUTOPIS


Darko GašparovićRijeka

Put u Lanišće

Odlazak

Sredinom lipnja godine Gospodnje 2013., dok još ne udariše velike vrućine, otputih se ranoga poslijepodneva autom iz Rijeke u istarsko selo Lanišće koje se nalazi desetak kilometara od Lupoglava. Poveo me ona-mo poziv prijatelja liječnika koji je predsjednik ogranka Matice hrvatske u Lanišću, a povodom promocije knjige posvećene 160. obljetnici osnovno-ga školstva u Lanišću. Više se godina spremah na taj put i sad se konačno odlučih. Rekoh sebi: prava je zgoda. I krenuh.

Kad se poslije uspona vijugavom cestom pod obrocima Učke (koju je korjenika Fran Kurelac bio zvao Vučkom, prema vuku koji je nekoć vladao tom planinom) stigne do tunela pa prođe kroza nj i izbije na istarsku stra-nu, odmah je jasno da si ušao u drukčiji krajolik. Istra je doista posebna zemlja i dok odmičeš cestom prema križanju za Pazin i Lupoglav, shvaćaš to po neprotumačivu osjećaju duše. Nekako ni ti nisi više isti. Došavši do Lupoglava, skreneš udesno i počneš svladavati blagi uspon prema Lani-šću. Središte je to cijeloga kraja oko kojega se poslagalo dvanaest seoca, a i danas je površinom najprostranija istarska općina. Seoca od svega neko-liko kuća mahom su opustjela, u malome su slika opće hrvatske depopu-lacije. Žalosno izgledaju davno napuštene i urušene kuće s devastiranim okolišem. A priroda još netaknuta, vazda jednaka u svojoj divljoj ljepoti.

Putujem i pjevam u srcu s Pjesnikom: Malena mjesta srca moga. Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem. I evo, putujem a ne tugujem, već se radujem i putu i skoru dolasku na cilj, promiču stabla i šume, i već ula-zim u Lanišće. Trg s velikom crkvom i nedalekim župnim dvorom kamo se odmah uputih da vidim mjesto mučkoga ubojstva svećenika i skoraš-njega blaženika Miroslava Bulešića, koje se dogodilo 24. kolovoza 1947. Jer ovo moje putovanje jest i svojevrsno hodočašće tom mučeniku vjere. Bulešićevo kratko proputovanje zemljom na putu Gospodinu – Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi, piše u osobnome dnevniku u pro-


ljeće 1944. – veličajno je svjedočanstvo nepokolebive vjere i vjernosti Bogu i Crkvi, otkako je prodisao u selu Čubranići kraj Svetvinčenta 20. svibnja 1920. do posljednjih riječi dok je umirao u ranama: Isuse, primi dušu moju!

Na zidu nema tragova osušene krvi, kažu da je donedavno to bilo osta-lo sačuvano, a nedavno netko izbrisa. U sebi se pitam: zašto se takva sveta mjesta ne sačuvaju u svojoj autentičnosti kao vječni spomen i kome to sme-ta? Ne nalazim odgovora. Miroslav Bulešić bit će uzdignut na čast oltara u pulskoj Areni krajem rujna, to ima golemo simbolično značenje s obzirom da rimske arene bijahu prostorom mučeništva bezbrojnih znanih i nezna-nih kršćana, ali ova malena izba i taj zid isijavaju jakom energijom svetosti.

Prošetati Lanišćem znači proći zdravim prostorima, duboko i radosno udisati zrak kakav odavno zaboravismo u gradu, napajati oči ljepotom ruralnoga. Biti premješten na svega pola sata vožnje u drugi svijet. Bez zvonca na vratima, telefona, mobitela i svega ostaloga što nas progoni od buđenja do počinka. Prožetost osjećajem slobode.

Događaj

Na događaju predstavljanja knjige okupilo se mnoštvo mještana. Struč-ni govornici predstaviše pojedine segmente knjige koja daje cjelovit uvid u povijesni kontinuitet razvoja Lanišća od jeseni 1851., kad je inicijati-vom župnika Jakova Marčelje, rodom iz Kastavšine, pokrenuta nastava na hrvatskome jeziku za prve učenike, do danas. Marčeljin utemeljiteljski čin ujedno je i jedan od ugaonih kamena hrvatskoga narodnog preporo-da u Istri. Prema knjizi, par godina ranije su na Buzeštini otvorene škola na hrvatskome i talijanskom jeziku u Sovinjaku i na hrvatskome u Roču. A da uspjeh te inicijative ima svoje značenje i u općehrvatskome kontek-stu onodobnih društvenih prilika, govori činjenica da je škola u Lanišću otvorena kad je u Hrvatskoj i u drugim zemljama Habsburške Monarhi-je vladajuću ulogu dobio Bachov apsolutizam koji si je postavio kao cilj sveopću germanizaciju. I baš to teško desetljeće doba je prvoga procva-ta pučkoga školstva u Istri. U daljnjemu tijeku povijesti najviše imponira čvrst i otporan hrvatski duh koji su Lanišćani umjeli i uspjeli sačuvati i u najtežim razdobljima, najprije fašističke protuhrvatske represije, a potom komunističkoga nasilja nad vjerom i crkvom.

Svoj lijepi prilog svečanosti dadoše četvero učenika koji danas poha-đaju školu. To odmah podsjeti na bolni problem ne samo Lanišća, nego


i Istre i Hrvatske. Pogubna depopulacija dugo traje i ne vidi joj se kraja. Jače, jer neposrednije negoli neumoljiva statistika koja pokazuje da je kroz posljednjih stotinu godina broj duša u Lanišću i okolnim selima sveden umalo na desetinu, tome svjedoče stare fotografije. One su zaustavljeno vrijeme, pouzdan dokumentarni podsjetnik što je i kako nekoć bilo.

Prelistavam, uspoređujem, promišljam...Na slici prvoga razreda godine 1922., posljednje u kojoj se još podučava-

lo na hrvatskome, vidi se uz učitelja i učiteljicu ne manje od sedamdesetoro dječice. Otprilike toliko ih je i na slici iz 1947. Odonda sve manje i manje, da bi sad nekoć bogata knjiga spala na četiri slova. Usporedi li se pad učenika/učenica s padom ukupne populacije, dođe se do zastrašujuće spoznaje da se broj djece smanjio dvostruko više nego ukupan broj duša. Kako se na tome bjelodano vidi sva tragičnost depopulacije koja Hrvatsku dugoročno vodi u zemlju bez ljudi! A što je zemlja i čemu zemlja ako ljudi nema!

Istra je platila golemu cijenu za svoju čvrstu odanost hrvatstvu pod fašizmom i ustrajnost u katoličkoj vjeri pod komunizmom. Nikakve pri-jetnje, zastrašivanja, progoni, čak ni ubojstva nisu mogli pokolebati istar-skoga čovjeka. O toj stamenosti kazuje, među inim, dirljivi apel/vapaj u novinama Istarska riječ od 11. veljače 1926., kad je fašizam već bio pot-puno razotkrio svoje nakazno lice terora nad svime netalijanskim. Evo ga prema faksimilu iz knjige.

OCI, MAJKE,BRAĆO, PRIJATELJI I ZNANCI,

DJECA VAS MOLE,da im pokažete, kako se hrvatski čitaju

i pišu slova! Svi vi, koji to umijete,prolistajte s njima svaki dan po koje

štivo, i protumačite im ga, kakosami najbolje znate.DJECA VAS MOLE!

Povratak

I pade večer nad Lanišćem koje i u tome dobu dana pokazuje svoje skrivene draži u disanju smirene zemlje i svjetlucanju otvorena neba. Od-lazak kamenitim uličicama do konobe na večeru i druženje pohranih u sjećanju. Ostadosmo do dugo u noć, u dugu ljetnu noć...


I dođe čas povratka. Prije nego što uđoh u automobil, okrenuh se i još jednom zaokružih pogledom po selu koje bijaše utonulo u spokoj i san. I pozavidjeh svom prijatelju i svim Lanišćanima i Lanišćankama te pomi-slih kako bi bilo lijepo ostati. Naprosto, ne vratiti se. Ostati i obrađivati svoj vrt, živjeti posve običan život, ići na počinak u smiraj dana i ustajati poslije krepka sna o izlasku sunca...

Puste tlapnje! Nevoljko se otputih natrag u grad, nevoljko. Kad izla-skom iz tunela napustih Istru, primijetih da mi nema šeširića. Bar preko njega ostadoh u Lanišću.

Vrativši se iz maloga Lanišća u veliku Rijeku, zapisah te noći u dnev-nik svoga srca: Ušavši u zajednicu europskih naroda i država, Hrvatska se mora i dalje, zapravo sad još jače, vraćati malenim mjestima srca svoga koji su poput dragulja razasuti diljem domovine. Jer, samo taj stalni povratak malenome bit će naš istinski odlazak u veliku Europu. Mi moramo biti ono što jesmo: maleni u velikome. Jer, samo po tome i jesmo veliki.


Mirko IvanjekPrigorje Brdovečko

Od Marije do Marije

Usputnice prema mjestu gdje kajkavski zvon još navek zvoni

Zastao sam tu na vrhu brijega nakon vijugavog uspona od farne cirkve Presvetoga Trojstva nad Krapinskim Toplicama gdje je u svojoj monumen-talnoj grobnici trajni počinak našlo tijelo Jakoba Badla, tvorca modernih Toplica. Zadnji put tu sam se fotografirao s pokojnim prijateljem Josipom Kolesarićem. Svi su ga zvali Kolja, čak i njegova žena, premda većina nije znala da je taj nadimak dobio još za gimnazijskih dana na Šalati gdje se tada, neposredno iza rata, učio i ruski. Nije bio Topličan rođenjem, ali je to bio više od svih ovih koji se sada nalaze ispod mene u toj kotlini nad kojom se uzdižu lepi bregi zeleni. Napisao je monografiju o Krapinskim Toplicama (jedinu za sada) skupljajući marljivo sve što se moglo naći o po-vijesti toga mjesta. Badl je za njega bio najvažnija osoba za nastanak mo-dernog lječilišta sredinom 19. stoljeća. Prije njega, tu u toplim su mlakama Topličine bolesnicima berberi puštali krv i stavljali rogove, a pacijenti su takve krvave noge namakali u vodi koja je znala biti posve crvena. O hi-gijeni nije bilo ni riječi. A onda je Jakob Badl sagradio moderno lječilište, uredio parkove, a u mjestu je zaživio srednjoeuropski duh Austrougarske Monarhije: uglednici su šetali parkom pod sjenom palmi dok su iz glaz-benog paviljona dopirali zvuci koračnica i valcera limene glazbe, u repre-zentativnoj se sali priređivali mondeni balovi... Tu je rado dolazi Gaj, a povijesni sastanak pomirenja, za župnika Rukavine, zbio se između Stro-ssmayera i Starčevića. Više nema Badla, nema palmi, nema paviljona, a ni zvuci glazbe ne dopiru do šetača. Nova su vremena zdravstvenog turizma i novo doba u kojemu je svatko začepio uši svojom glazbom.

Od Badlove grobnice sedlasto se pruža put preko lijepe ledine do Ma-rije Magdalene, kapele koja se zaštitnički postavila nad ovim mjestom. I jednoj od bolnica dali su to ime. Nisam siguran da su oni koji su donosili odluku znali tko je Marija Magdalena. Bojim se da im se više sviđao njen


život prije susreta s Isusom. Danas tako malo ljudi razmišlja o njezinim suzama kad je spoznala svoje stanje i vatri koju je ona zapalila u svom srcu, vatru kojom je sažgala sebe, a potom postala hrabri stražar na Golgoti po-dupirući Majku Mariju dok ju je slamala najdublja bol. Bila je toliko pri Kristovu srcu da je zaslužila prvinu uskrsnuća. A kapelica, posvećena toj svetici koja je možda prevalila najduži put od grešnosti do čistoće, neu-gledno je zdanje kojemu je teško utvrditi vrijeme gradnje. Gotovo se po-čela raspadati kad su se za nju počeli zanimati restauratori. I obnovljena, ostala je u svojoj jednostavnosti čedna, baš kao Marija Magdalena kad je svukla sa sebe zavodničke halje i zamijenila ih za kostrijet. Prvi put spo-minje se kapela tek u vizitaciji na početku 17. stoljeća. Odiše starinom, makar je velika vjerojatnost da je nastala u vrijeme ranog baroka kada je ta svetica bila popularna u pučkoj pobožnosti.

Nastavljam hrptom brijega te se čas spuštam, čas penjem uz neizbjež-ne zagorske klijeti i vinograde. Vele da Zagorec nemre biti tak pijan da ne bi znal koji je glavni grad Zagorja: to je, se razme, vinograd. Zastajem tako kod Koljine klijeti. Sjećam se dogovorenog sastanka. Prijatelj Vlado, Ko-ljin školski kolega i ja uranili smo pa iščekujući našeg domaćina produžili putom i uživali u panorami. Ubrzo smo idući Fučkarovim bregom naletjeli na Fučkarovog Štefa, maminog bratića, koji me odmah prepoznao. Neka mi oprosti što ja njega nisam. Moram priznati da sam se odnarodio, a i rano otišao od kuće. Odmah nas je pozvao zagorskom gostoljubivošću: – Hote nutre, bute si spili pravu domaču kapljicu.

– Ne, fala, moramo se čuvati za Kolesarićevo vino – opravdavao sam se kao vozač koji ima pravo samo na degustaciju, ali mi to nije pomoglo jer sam upao u nemilosrdnu raspravu između Fučkarovoga tradicional-nog pravljenja vina i Kolesarićevog taloženja za koje je mamin bratić imao samo sažalno mišljenje: – A kaj bi njegvo bilo vino!? Ovo moje je pravo vino! Tu je sê kak je dragi Bog dal i kak Bog zapoveda.

I morali smo popustiti. Ali smo Kolesarića upozorili da ne natače pre-več jer smo već pili Fučkarovo kad nas je prisilio da probamo pravo vino. Reakcija je bila trenutna: – A kaj bi njegovo bilo pravo!? Gde bi on imal pravo vino? Sad bute probali pravo!

Tada sam shvatio da je Kolja postal pravi slavonski Zagorec. Vlovil je za-gorski grif do kraja. Ali sada ga više nema. Ni njegovog zeta Štefa, kojemu je ostavio svoju klet, više nema. Svi nekako žure dragom Bogu.

Zastajem tu jer je odatle, okrenut prema cesti za Krapinu, dojmljiv pejzaž naslikao Vlado. A ja sam kao školarac baš tu znao zastati nad ču-


desnom panoramom Toplica u magli. Za mene je to bilo pravo zagorsko-panonsko more s bregovitim otocima koji su izvirivali iz te magle posve nestvarni.

Idem dalje zamišljen. Tu je bilo cijelo selo. Sad je pusto. Baš kao Pusto-vo borovje ispod Bobeka, kojih također nema. Pitam se jesu li i naši Fuč-kari Bezjaki, baš kao što to piše za primorske i istarske Fućke. Ne znam je li Jerko Fućak to znao.

I tako po hrptu i kroz sjenovite klance zaobilazim brijeg Karluh. Rado bih se popeo jer je to najviši brijeg u središtu Zagorja odakle se vidi na sve strane, a jedan se hrbat odvaja prema ruševnoj oktogonalnoj kapeli svetoga Mikule, ali brijeg je zarastao, a ja sam se ionako zaputio k Majci Božjoj u Klupcima pa zaobilazim brijeg sa sjeverne strane prema Filipaji-ma i Donjem Vinu. Kažu da su uz toponime koji imaju pridjevak gornji i donji mjesta gdje su obitavali Bezjaci, prethrvatska etnička skupina koja je zauzimala prostor od Furlanije preko Slovenije, Istre, Primorja Pokuplja, Zagorja i Međimurja sve do prekodravskih prostranstava. Talijani su sa-činili i talijansko-bezjački rječnik, gdje se nalazi i pojam friške fige, sinta-gme koja obilježava, kako je rekao Tomislav Ladan, duh Zagorca. Pitam se nije li i Karluh neki bezjački pojam, ili čak lokalitet s mogućom gradinom, iako Kolesarić ima i za to svoje tumačenje, tj. da je naziv došao onomato-pejski od roga kojim je špan pozivao s tog brijega na tlaku. A i toponim Vino podsjeća na onu zlatnu tekućinu bez koje Zagorci ne bi znali biti niti veseli niti koji put bedasti. A vino pak nisu u ove krajeve donijeli Hrvati, nego su ih s njim u obrednoj posudi svrabljivcu dočekali Bezjaci koji su zajedno s Rimljanima znali ispijati sunčane kapi. Zato slavenskog naziva za vino niti nema. Ionako su znali samo za medicu i gvierc. Ne znam ni kako su znali za istinu, ako nisu znali za vino.

Nastavljam hrptom preko kojeg se u kotlini iza šumovite kose nalazi rječica Pačetina. Ona daje ime i spaja Gornju i Donju Pačetinu. Opet to gornje i donje koje se utkalo u ime stotine zagorskih toponima i prezime-na. Kod toga bi donje trebalo valjda u Zagorju biti doljnje, ali s kim da se svadim o prijeporima kao što je i naš nepostojani e.

Napokon prilazim i toj staroj kapeli koja se uzdigla na svom brijegu. Gjuro Szabo je za nju zapisao u knjizi Hrvatsko zagorje: »kao da je samo-nikla tamo na osamljenom brdašcu, ukusna crkvica izvana i iznutra«. Sla-žem se posve s njim. Brijeg ima najlogičniji mogući završetak: nebesku uzvišenost. Kapela se spominje još 1502. godine. Bit će neka drvena. Ne znam je li tada bila posvećena Majci Božjoj? Sudeći po priči o ukazanju


Majke Božje, a još više po baroknom slogu, čemu svjedoči oltar Blažene Djevice Marije, to je proštenište vezano uz početak 18. stoljeća. Oko 1700. tu je na mjestu kapele, kaže priča, stajala klupica oko koje su se igrala dje-ca, dječak i djevojčica u dobi od četiri i sedam godina. Upravo su oni bili svjedoci čudesnog ukazivanja Majke Božje Klupečke. A bilo je to vrijeme kada se još djeci vjerovalo pa su nedugo iza toga, svega dvije ili tri godine, ljudi podigli ovu kapelu koja je postala proštenjarska.

Na žalost, ljudi je tu sve manje. I starinskih hiž sve je manje. Još tu i tamo stoji pokoja bogica z ganjkom na kojem su popadale daske iz ograde, a crjepovi s krovova i streha. I trnaci su zaspali – još jedna bezjačka pose-bitost. Zona je to vikendaša, a jedva još nekoliko obitelji odolijeva silaže-nju s brijega prema sve prometnijim arterijama društva.

Pa ako je danas posivjelom sjevernom fasadom skromna izgleda, od njezina vrha očima se ukazuje neopisiva panorama cijeloga Hrvatskog za-gorja: Tri kralja u Erpenji, Veliki Tabor kao na dlanu, pa i dio Krapinskih Toplica s Marijom Magdalenom, te tamo prema sjeveroistoku evo još jed-noga logičnog završetka brijega sa Svetim Vidom. Ali nisam krenuo na put zbog toga Szabovog zapisa, niti da se divim Zagorju, nego zbog onog o zvonu na kojem je on iščitao zapis: »IZLEJAN V VARAŽDINU LETA 1848. V ONV DOBV, KAD SMO MI HRVATI Z DVŠMANIM MADJA-RIM ZA NARODNOST NAŠV BOJ BILI. NA SLAVU I DIKV SV. IVANA EVANG.« I sam Szabo se pitao u svom stilu: »Postoji li to zvono jošte? Ne znam... Ali dušmana nije nestalo...!« Pa ako je zanimalo njega koji je taj tekst prethodno sam čitao, kako ne bi mene koji sam zaljubljen u kajkav-štinu, i kad je dobro znano kako je rijetko koje staro zvono preživjelo car-sku odluku da se zvona imaju preliti u topove. Vječno neshvatljiva logika da se glazbu zvona zamijeni rikom topova. I to za unaprijed izgubljene bitke. To je kao vječiti boj pjesnika i političara. Samo što je tu predvidivo tko je na kraju gubitnik.

Vrata kapele otvara mi gostoljubivi svetokriški župnik Stjepan Sirovec i njegov domar. Barokni kipovi Majke Božje Jeruzalemske, sv. Barbare i Katarine s bočnim oltarima sv. Ivana i Valenta posve su obnovljeni. Pe-njem se na kor gdje su umuknule prastare orgulje i pokušavam po starim ljestvama ići prema zvonu, ali mi župnik kaže da to nije preporučljivo. Ostaje mi vjerovati njemu i Szabu da kajkavski zvon još uvijek postoji i da i dalje kajkavski zvoni. U Zagorju i nemre drugač. Tako barem prevode govor zvona Zagorci pri obližnjem Svetom Jurju na Jezeru kojeg okružuje groblje, pa kad pokapaju mrtvaca, ljudi kažu da zvono zvoni: Tuj ga zemi –


tam ga deni, tuj ga zemi – tam ga deni... A i tuj na strmini uz Majku Božju Klupečku po predaji staro je groblje obraslo travom, pa i taj zvon sigurno zna tu starinsku onomatopejsku transakciju zvona iz jednog u drugi život: Tuj ga zemi – tam ga deni. A tam su otišli već toliki dragi ljudi, da postajem sve svjesniji kako se tamo pri Majki Božji Klupečki u njezinoj onostranosti već okupilo poželjno društvo. Važno saznanje za sve nas koji živimo svoju jesen života i već sve jasnije razabiremo semantiku kajkavskog zvona: Tuj ga zemi – tam ga deni, tuj ga zemi – tam ga deni...


Igor ŠipićSplit

A gdje je tu čovjek?

Sunce je već zahodilo za Marjanom kad sam netom obnovljenom rivom krenuo k zapadu. Razdirući odsjaj njegove »svetosti« na vernižanoj šetni-ci nagnao me na pomisao o jedinom i, nažalost, pored zasigurno antičkog, potom venecijanskog te posljednjeg francuskog, prvi put hrvatskom sloju »atrijuma« Splita koji svojom umjetno izazvanom frigidnošću, neosjetlji-vošću na čovjeka, zrcali svenaravnu prolaznost ne ostavljajući ni najmanje šanse arheološkoj transgresiji. U tom času morao sam donijeti odluku: (ne) prihvatiti osobni poziv nakladnika (Naklada Bošković) te sljedećeg jutra na Visovcu nazočiti predstavljanju Stotine godina visovačke samoće, u nizu au-toreferencijalnih štiva, novog izdanja Nevenke Nekić, hrvatske književni-ce blistave erudicije i stilistike. Moram priznati, makar se radilo o pravu na osobni izbor, presudila je narcisoidnost glečerski hladne, bolnički sterilne tehnopoljine nesposobne da osujeti vrijeme koje će već sutra biti prošlost. Kao i svaka ruža uvijek pripravna trnja, za jutra samomistična, večerju još zagonetnija, takva će ostati sve dok podnevna dramatizacija neuhvatljivosti božanske prirode, spram nagosti ljudske kakvoće, ne razotkrije bit svjetlosti.

Netko se poigrava suncem, prođe mi mislima. Žestina njegova odra-za, bespomoćnost koja me obuze, baš tu, o kakve li ironije, pred očima sv. Frane, privolješe me odlučiti da pođem na Visovac. Prvi put, možda i posljednji, ali siguran da će mi otuđenost rive, koju ne poznam, domje-stiti neka druga izglednija samoća Kamene hridi (Lapis albus). Pod tim se imenom u povijesnim izvorima, kao obitavalište redovnika eremita, Visovac spominje već u 14. st., a od 1445. na njemu se nastanjuju franjev-ci. Od 1568. tu ustanovljuju kuću odgoja – novicijat – što je ostala sve do danas. Ne pakosti li to netko pustinjačkoj ideji baš pred njihovom kućom na rivi? Tjeskoba obuze moj monolog i moji koraci postadoše duži. Imao sam potrebu biti sâm na drugi, ne tako »ukleto« osamljen način. S nestr-pljenjem sam očekivao novo jutro.

Krenusmo dok je sunce još nemarno klizilo podmosorjem. Iznad Žr-novnice maglovita koprena ostataka umidne noći nije popuštala suviše


njegovoj volji. No penjući se cestom prema Klisu, sve nas je manje po-državala nada da ćemo izbjeći već nesnošljive lipanjske vrućine. Zrak je bivao sve svježiji, krajobraz sve jasniji, a temperatura sve veća. Na kliš-kom raskrižju skrenusmo na nižerazrednu cestu koja će nas dovesti do Visovca. Vozeći k Drnišu nismo uočili ništa novog što nas ne bi podsje-tilo na strahote ratnog stradanja. Bezbrojne razorene kuće i dalje se do-imlju poput skulptura izazvane odioznosti. Prominski kraj sad je miran, staložen, sućutan, odiše svježinom poraća. Nije njemu više stradavati. Mnogi su zavjeti dati za ljepotu ovakvog jutra.

Ubrzo stižemo u grad pa prilazimo hotelu gdje nas čeka autorica. U njenoj pratnji je znanstvenica koja će knjigu i predstaviti. Obje naše suput-nice salvama rječitih intervencija i svježinom osmijeha dolijevahu jutru toliko potrebitu dopadljivost. Preostalih 19 km ceste prijeći ćemo zajedno vozeći miljevačkim ravnjakom, nerazminiranim područjem na koje još samo podsjeća nehaj ovješenih ploča upozorenja. Vjerojatno ih ponajvi-še otpuhaše dinarske bure. »Nije nam danas ginuti od tuđinske ruke, već od ljepote«, pomislih tinovski.

Nevjerica nije potrajala dugo jer se uskoro pred nama ukazalo kipar-sko djelo nadahnutog Kažimira Hraste. Tako snažan iskaz korpusa Petra Svačića bio je najava da smo stigli na vidikovac s kojeg putnik namjernik, suočivši se s prirodom fotofonije visovačkog otočića i njegovog okružja, počinje vjerovati u stvarnost Biblijskog vrta.

– Ta, nije Kolumbo trebao putovati tako daleko, e da bi pronašao raj – izustih potiho.

– A stvorio je pakao – nasmije se Nevenka. Njena upadica u tili me čas vrati u vrijeme trpnji i pogibelji visovač-

kih samotnjaka. Odolijevaše oni punih šest stoljeća. Prošla je tu i turska haračija, i mletačka perfidija, Napoleonove, austrijske, srpske i ine voj-ske, no leži dolje u muzeju i sablja jedna od koje će mnogi izginuti, sa-blja, kažu, ubojita Vuka Mandušića. Stoga nas golemi ponos nije mogao ispuniti zadovoljstvom koliko žudjesmo da čim prije stupimo na sveto visovačko tlo. Spustismo se strminom do malog pristana cestom koju je hrvatska domoljubna bojna izvorno izgradila i pustila u promet u trav-nju 1997. Tu će nas doskora preuzeti skromna franjevačka brodica.

Približavala nam se mileći utihom »Dinarine kćeri« gdje se sred naglo proširena toka ustoličio, poput kakva vladara starohrvatskog vrutka, oto-čić zelene ekstaze. Tu počinje i završava svaka ljepota. Netom što smorac pročešlja krošnje stamenih jablanova, svježina prominskog burina pomrsi


sve račune stoljetnih borova. Nitko tu dugo ne sniva. Preko dvije stotine biljnih vrsta ove oaze mira, svatko u svom ruhu i u svojoj boji, živi svoj svijet darivajući se među sobom. Ljepota cvijeta razmjenjuje se za blažen-stvo niklih plodova. Trguje se naklonošću, dobacuje darovitošću. Pa dok razlistana smokva natkrivajući hortenzije upija njihove mirise, dotle se u bijelo osjemenjena lipa dodvorava koloritom bougainvillea opijenoj ivi što se nadvila nad sjenovitim mandračem. Mada su grmovi lavande ov-dje staloženiji, ipak me s nostalgijom podsjetiše na moje verse posvećene vladarici Jadrana: ... dugo je rest u šuši di ni' profum samo kolur rikamane žege, ni uje sunce iščičane stine... Pjesma završava stihovima: ... čujen di se boriš, blaguješ lipa – goriš.

Dok me opija njena samobitnost, onaj dio borbe za opstankom u koje-mu se kolur pretvara u čekanje, do sljedeće prilike, do nove godine cvita-nja, bistrim vodenim carstvom, poput brodova od papira nošenih nevid-ljivom strujom, suvereno plivaju jata pačića. Iza njihova migoljenja osta-ju brazde koje će netom dohraniti spokoj površine. Na svježe podšišanim travnjacima raspjevala se družba žutolikih pilića, dakako, držeći se skuta svoje majke. Promišljam nešto između dosluha i privrženosti bijelih pu-teljaka dok navješćuju mir koracima, poput Krkina toka, nečujnih mla-đahnih novaka. Nije njima govoriti. U carstvu šutnje svaki pogled izazivlje zavist. Stoga im je tuda proći, osluhnuti svaku dušu, svakom se povjeriti i svakog ispovjediti. Sloga bijaše neizmjerna.

Prohladna voda mirne rijeke, koju za plova propuštah kroz prste ruke zazivajući na igru kristalne kapi, vrati me u stvarnost. Nije to bio san. Na licima mojih suputnika ocrtavala se ljupkost sjećanja na jednog davnog ri-bara Galilejskog jezera. Vidim ga kako svojom mrežom nahranjuje gladna usta. Privezasmo brodicu i konačno dotaknusmo zemlju branjenu moli-tvama skrušenih. U društvu nekolicine meštara i novaka hita nam rado-sno ususret gvardijan, fra Žarko Maretić.

– Faljen Isus i Marija – pozdravi nas starom dobrodošlicom. Čvrsti stisak ruku natjera me da prepoznam »sebe«, onog izgubljenog

u labirintu lujevske rive. Opet sam isti, tu, gdje nema privida, gdje jedna zagubljena točkica kopna briše sve zablude života. Svjedoči nam meštar – dolaze na otok bezopasne zmije. Zna on pričati im dok se ovijaju njegovim zapešćem ne sluteći ugrozu. Slijeće na njega i vrana upitomljena dobro-tom, gugutke se udvaraju očekujući »vjenčanje«. Sami će i brašno namlje-ti, sami kruh napeći. Sve tu raste! Da! Nije nestao čovjek, nije se promije-nio svijet. Treba zaviriti u njega ponekad, koljenima dotaknuti tašti plašt.


Dakako, nije problem u vremenu, ionako ne postoji. Problem je u nama. Samo nas ponos puta dijeli, a toliko smo beskrajno daleki.

Završavala je nedjeljna sveta misa dok su otokom odjekivali batovi podnevnog zvona. Sad se nad gradom klate i zvona Sv. Dujma, odjed-nom mi sine. O kako li sad tamo neslušana rivom odjekuju! Ovdje mora da svi žive od klata. Ova me pomisao zatekne pred crkvenim portalom. Usred kamenom opločene tarace, do koje se dolazi stubama, pozornost mi privuče podeblja staklena četvorina. Priđem, a meštar me poduči: tije-kom rekonstrukcije kamenog poda pod njim je lokalizirana oveća kripta u koju stoljećima polagaše tijela preminulih franjevaca. Nakon što su nji-hovi ostatci premješteni u zajednički osarij, da bi donekle ostala dostupna javnosti, nad njom postaviše stakleno okno. Omnia vincit amor1, vrisnuh u sebi. Još donedavna raspredasmo o staklenoj zaštiti nad pristanom cara Dioklecijana pred južnim ulazom u palaču. Takva izvorna otkrića dugo ne bî u gradu Splitu.

A tu, u rajskim odajama samoće, rijetki su imali čast dopuzati iza ka-menog oltara da bi u stiješnjenom prostoru na zidu vidjeli spaljene ostatke freske Gospe Visovačke. Od cijelog djela osta samo vanjski obris njenog lika, linija na kojoj se čudovišno ugasio plamen mržnje. Sjetih se prvih crta domovinske obrane.

– Simbolika Gospine zaštite ovdje je stvarnost – izustih tiho. Tako nedogorena, tako nesuvisla, sad je ona najljepša, sad joj se najviše

predajemo. Njena je opstojnost zorna, a sva nevinost uprizorena. Ne, ne imaše prava, ni tu ni ikad, tuđini što poharaše nam milosrđe.

Na red su došle priče ozarene autorice. Da impresijama nije mjesta u ve-lebnoj književnosti, potvrdila je sinestezijom životnih putova svjedočenika Visovca. Nad stoljetnim grobovima učila se povijest onako kako je samo du-bina ljudske vjere može pretvoriti u stvarnost. Sjajan govor prosu se u pre-punoj dvorani. Stotinama godina osame upravljao je muk uzvisjelih.

Gotovo u jednom danu živio sam dvije samoće, obje potkazane: prva prirodom lakomosti, druga lakomošću prirode. Uzima ona sebi najbolje. Zajednički ručak učinio mi se poznatim. Dok smo pili vino drinovačko, crno od punine krasa, dijelismo kruh pogače rukama kako to i dolikuje braći. Bože, budi s njima, darivaj ih dok vrutak teče, jer tako barem neće nestati čovjeka. Onog u meni dok sam čista srca gledao kako nestaju u brazdi broda posljednji metri smaragdne tišine.

1 Ljubav sve pobjeđuje.

SiromaštvoESEJ


Zdravko GavranZagreb

Voljeti siromaštvo!?

Pisati esej o siromaštvu danas sa sviješću da smo kao kršćani pozva-ni ne samo pomagati siromasima nego i sami biti u neku ruku siromasi, ne iz nužde, nego po slobodnu izbor – to nije za savjest jednostavno. Nije osobito kredibilno pisati o »čarima« siromaštva u udobnoj sjedalici, pred laptopom, u ugodnoj sobi komforna stana u kojem ima obilje hrane, dok na tekućem računu stoje na raspolaganju neki novci, dok prihodi redo-vito dotječu. No što možemo: pisac je tu da piše, to mu je poziv! No kao memento tu je i ono što u Pravovjerju uoči Chesterton kao nedostižnu prednost jedne svetice pred Lavom Tolstojem (te Nietzscheom i drugi-ma): »Imah na umu sve ono što je kod Tolstoja plemenito, uživljavanje u jednostavne stvari, posebice njegovu sućutnost, zanimanje za aktualnosti svijeta, duboko poštovanje za siromahe, za dostojanstvo pognutih. I Iva-na Arška imaše sve to, ali s ovim veličanstvenim dodatkom: da je trpjela siromaštvo i ujedno ga cijenila i voljela; dok je Tolstoj bio samo tipičan aristokrat koji pokušava otkriti njegovu tajnu.«

Siromaštvo ima dva lica: lice nužnosti: biti siromah »silom prilika«, i lice slobode: biti siromah »po vlastitu izboru«, poput sv. Ivane »voljeti si-romaštvo«, htjeti ga i cijeniti.

U mnogim suvremenim crkvenim dokumentima, počevši od Rerum novarum, poziva se na ublaživanje ili iskorjenjivanje siromaštva, što mno-gi i čine. S druge strane, za nedavnog posjeta Brazilu papa Franjo opo-menuo je i biskupe da »moraju biti pastiri,... nježni, strpljivi i milosrdni... ljudi koji vole siromaštvo.« Voljeti siromaštvo (eto, opet!)? U onoj prvoj dimenziji čini se sve što se može u borbi protiv siromaštva, kao jednog od najvećih problema čovječanstva. U ovoj drugoj dimenziji pojedinci ga prigrljuju. S jedne strane – otpor sustavu segregacije na bogate i siro-mašne, bio on krotko-reformski (»opcija za siromašne«) ili žučljivo-pre-vratnički (socijalna revolucija; »teologija oslobođenja«); s druge strane – prianjanje uz »stalež« siromašnih, dijeljenje dobara, solidarnost i (iz)jednačenje s njima.


U prvim kršćanskim vremenima Djela apostolska zabilježila su čak i ovo: »Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi već tko trebao.« (Dj 2,44-45) Takva praksa uskoro se ugasila ili su ju tako živjeli malobrojni. No Crkva je vjernike pozivala i na tjelesna (gladnoga nahraniti, siromaha odjenuti...) i na duhovna djela milosrđa (žalosna utješiti, nepravdu strplji-vo podnositi...), koja izviru iz evanđeoskog savjeta, iz sućutnosti (compa-ssio), iz zova savjesti...

Siromasima pomagati, a vlastitih se bogatstava lišavati ili ih s drugima dijeliti – to je onaj ideal i ona praksa po kojoj su se istaknuli nebrojeni sveti pojedinci. Među njima se u tisućljetnim rasponima ističu dvojica osniva-ča prosjačkih redova: sv. Franjo i sv. Dominik te prva franjevka sv. Klara, a i anonimne Dominikove prve obraćenice s albigenške hereze. Prosjački redovi (slično njima i razni drugi reformski ili heretički pokreti) pojavili su se na vrhuncu svjetovne moći i bogatstva Rimske Crkve.

I kršćanstvo i druge religije oduvijek znaju za pokoru, post i milostinju; odricanje od imovine protegnuće je te prakse. Siromaštvo kao ideal ima dva glavna aspekta: religiozni (rasti u vjeri i ćudoređu) i socijalni (pomo-ći drugima). Pogledajmo pobliže kako ga se doživljava i poima u jednom segmentu hrvatske duhovnosti: na primjerima novijih pjesama sabranih u širi antologijski zbornik Hvaljen budi, Gospodine moj. Sveti Franjo u hr-vatskom pjesništvu (2009.). Asiški siromašak – Poverello – prototip je, na-kon Krista, življenja za ideal jednostavnosti, skromnosti i siromaštva, sve-tac koji upravo po tomu, i po radosti koja odatle izvire, sja već stoljećima mnogima, privlači, tješi, izmiruje i čini radosnima mnoge.

Ferdo Rožić opisuje u poemi San Inocenta III. (Himna uboštvu) poja-vu franjevaca, koji žive radosno bratstvo sa stvorenjima i klone se ovoze-mnih časti i bogatstava kao jalovih ispraznosti. Papa Inocent III. vidi ih – u snu, u viziji – kao stupove na koje može s pouzdanjem osloniti Crkvu – zdanje, tada kada su kameni stupovi toga veličanstvenoga zdanja počeli popuštati te se ono, unatoč svoj moći i bogatstvu, počelo urušavati. Rožić piše: »U skromnosti, u tišini i u sreći, slasti / Slatkog svoga neimanja. I bez torbe i bez štapa i bez željkovanja! Ah slobode nikad slađe! (...) Da, baš to im snagu daje Božjih ugodnika...« Neimanje je to koje otvara put prema slasti slobode, i prema Bogu.

Tragovima sv. Franje, tog »oca b’jednih, tog brata pjesnikā« (V. Nazor, Svečev cjelov) rado idu i drugi hrvatski pjesnici. Iako u njihovim stihovima ima i mnogo prigodne patetike ili romantičarske zanesenosti, a ponajviše


raznovrsnih blistavih zrnaca u kaleidoskopu »pjesme stvorenja«, nemali broj njih ima za motiv ideju susiromaštva. U pjesmi Asiški svetac među si-romasima Aleksa Kokić podsjeća na Palestinu, zemlju »kojom je gladan i žedan prolazio Isus, siromašan kao i vi«. U siromasima se prepoznaje Kri-sta, kao u Rukama siromaha Jeronima Kornera; u njihovim ispruženim rukama vide se »Kristove ruke / ranjene ruke / razapete ruke«. Mnoštvo je takvih i sličnih stihova koje označimo kao supatničko-sućutničke. Na-suprot uživanju u vlastitoj bogatosti, koja je surogat: zamjena za pouzda-vanje u Providnost, u njima se zrcali intimna solidarnost sa siromašnima, uz istodobno oslobađanje od gramzive posesivnosti. Radost, a nerijetko i osmišljenje, nalazi se u življenju bratstva sa siromasima i sa svim (naoko nižim) Božjim stvorenjima.

Na putu dragovoljna osiromašenja događa se i posvećenje u moralno-religioznom smislu. »Jest lijepo siromaštvo. Ono čini, / da put bude do-bra. / Skrušeno, bez strasti, tijela se dodirnu, drže se za ruke kao prijate-lji«, pjeva Viktor Vida u pjesmi San duše o krajoliku svetog Frana. Pa do-daje: »Duša želi morske kamenčiće.« Da, duša ište jednostavnost i čistoću, ono nešto koliko iskonsko, toliko i nepronicljivo, otajstveno! Razdavanje onoga što imam lišava moju dušu površnoga i jednoznačnoga, banalno-ga i potrošivoga.

Možda bi, u tomu nutarnjem smislu, bolje bilo govoriti o siromašnosti kao o stavu i težnji duha, o otklonu duše od zbilja koje čovjeka vežu uz imovinu, bila ona materijalna ili neke druge vrste. Riječ je o prianjanju uz ideal »Božjeg siromaha« – onoga koji je to što ima i dobiva spreman rado davati drugima. Koji blaga ne zgrće, ne sprema ih u dobro utvrđena spre-mišta. Riječ je o slušanju i primjeni Isusove pouke: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što po-sjeduje.« (Lk 12,15).

Potreba za ovozemaljskim uporištima uvjerava nas da se i u materijal-nom smislu moramo za budućnost nekako osigurati! Za ovostranost život se osigurava, no ta sigurnost izvire iz samoljublja. Za vječnost, pak, život se kao prinos predaje, i time se posvećuje! A nije li prosinak vječnosti već i svaki trenutak bivstvovanja u ljubavi, u radosti? Takvo što nije izgledno bez lišavanja sebe nekog imutka, za koji se olako sebi pripisuju zasluge. »Počinješ biti kada se daruješ«, napisao je suvremeni katolički mislilac Pe-ter Kreeft te dodao: »Otkrivaš kako si na neki način primio novo ja, više i stvarnije. Kada postaješ darivatelj, na tajanstven način otkrivaš kako si primatelj i ti sam.«


Višnja Stahuljak označuje u pjesmi Sveti Franjo prolazi kroz vodu nje-govo siromaštvo kao »milostivo / bogatstvo ljubavi«. Zlatko Tomičić za-ključuje svoju Molitvu svetome Franji stihovima: »Naučih se, sveče moj, u odricanju ljubiti, / u prijateljstvu s pticama i ja obogatih.« Tin Kolumbić u Zahvalnici sv. Franje tumači tajnu radosti u siromaštini: »Hvala ti, Gos-podine, / za moje prazne džepove, / jer si mi srce ispunio blagom / koje obilno mogu / darivati siromasima.« Enes Kišević razmatra u pjesmi Brat Franjo govori tijelu neminovno prenje do kojega dolazi između duha i ti-jela koje trpi bol i oskudicu, pa na svečeva usta govori: »Strpi se, brate ti-jelo. Pomaži tiše. / Duša zakrpa nema. Što hoćeš više?« Lujo Medvidović, tragično stradali od potmule mržnje, u Molitvi sv. Franje bliži se društve-nom realitetu pa govori sasvim konkretno: »Tko nije nikome dužan nije ni pošten. / Onaj kome drugi duguju neka se ispovjedi. / Red je da i ti jed-nom dobro djelo učiniš, / i Blažu dug za vreću žita oprostiš. [...] Tko lju-bav živu uživa, ništa mu više ne treba.«

Vlastito odricanje od onoga što simbolizira društveni status i čast mo-tiv je Ceduljice sestri Klari pronađene među pjesničkim spisima brata Teo-dora Božidara Petrača; tu se osiromašiti sebe razumijeva i kao »razgoliti-ti tijelo«, a to znači »srce razotkriti«. Osiromašiti ne znači, naime, samo lišiti se materijalnoga nego i svega taštoga, ispraznoga. A prihvatiti pro-sjačku logiku križa, u hrvatskom religiozno-povijesnom ornatu, motiv je pjesme Sv. Franjo u Rami Ivana Babića, u kojoj svetac ulovi u jezeru, uz ostalo, kvrgavi prosjački štap, jedino njega zadrži, »pa bodro krene pre-ko namreškane vode / prema Šćitu sa stigmom na čelu«. To isto izrazit će u pjesmi Sa sv. Franjom Adolf Polegubić distihom »ne noseći ništa / bez čega je mogao // zaljubljenik u Njegovo lice«.

Nekomu se sve ovo može učiniti odveć »pjesničkim«. No Franjo je bio i pjesnik. I mnogi drugi sveci bili su sveci-pjesnici: ubogari, odbacitelji ono-ga za čim svijet žudi, koji se uzdaju u Providnost – što je »radna pretpo-stavka« hotimična samoosiromašenja. O takvu pouzdanju, bilo siromaš-tvo dano ili odabrano, svjedoči u navlastitim pjesničkim slikama Nikola Šop: »Bog je dobar, on ne zapušta / Ni crvka na drumu, ni malu ptičicu. / Ni list na grani, ni mrava marljivog. / Pa ne će ni mene zapustiti dobri Bog.« (Lutanje siromašnog sina sv. Franje.)

Podnositi siromaštvo i još mu se radovati, to je teško zamislivo bez vje-re. Pomagati siromašnima nešto je lakše, ali pomagati pod cijenu da čovjek i sam u siromaštvo potone, ni to nije lako bez vjere ili bar bez veoma snaž-nih ideala. Primjerice onakvih socijalnih ideala radi kojih se takvu životu


posvetila Simone Weil. No i ona je zatim dospjela u vrtlog vjerske misti-ke. A odlučiti se iz čista mira, ili iz duhovnog nemira, za lišavanje imut-ka i statusa, moći i časti, i to je zasigurno povezano s vjerom, bila ona cilj putovanja, ili se skrivala u jezgri, in nuce, tako hrabre odluke. No ne treba zanemariti činjenicu da postoje razne vrste i oblici odricanja od bogatstva. Voljeti siromaštvo jest ideal: svatko mu se otvara u skladu sa savješću, po mjeri vlastite spremnosti. Ono ima ne samo socijalnu, nego i religiozno-osobnu dimenziju. Jedna se s drugom prepliće. Jedna u drugu uvire.


Ružica Martinović-VlahovićSlavonski Brod

O siromaštvu u svijetu stvari

Stvari čine ljude bogatima, a same ostaju siromašne. I tu igru uspješ-no igraju tisućljećima uspijevajući uvjeriti ljude koliko je dragocjeno po-sjedovati ih. Svoju laž skrivaju vješto i mnogi je otkrivaju prekasno. Iako mrtve i bez životnog daha, koji je uistinu jedina zemaljska dragocjenost, one se penju visoko po prijestoljima svijeta i gospodare ljudima otimajući im prostor istinskom životu.

Gospodin Isus Krist je, uz ljude i sva živa bića, otkupio i svijet stvari. Opečaćene njegovim dahom i blagoslovljene, one postaju sastavnim di-jelom eshatološke vizije, jer ništa stvoreno nije zaludno i jednom nastalo ne može prestati postojati. »I vidje Bog da je dobro« – princip je njegove smislene dobrote na svim razinama: kroz ljudska bića u svijetu stvari do-vršava stvaranje i tako sve vodi prema vječnosti.

A stvari što ih čovjek stvara iz amorfnosti prozvavši ih oblikom, uvi-jek iznova mora oživljavati svojim duhom, radom i znojem. I pozlaćivati dodirom svoje puti. Pa i na njih pada odsjaj slike Božje što je nosi u sebi. Stoga ih treba koristiti ponizno, s poštovanjem i u svakom trenutku biti spreman vratiti im slobodu koja onda postaje i njegova vlastita.

Umjetnička djela spadaju u posebne obitelji stvari, ponekad iznimno moćne, s poviješću, bogatstvom i vrijednostima što se prenose iz generacije u generaciju. Ta djela imaju tajno mjesto na kojem im skrito dotječe život. Iako im ne bi trebao pripadati, one su ga kradom uzele, da bi mogle nadži-vjeti trenutak ljudskog dodira. Tako su preuzele dio sudbine u svoje ruke.

Imanentne zemaljskom kraljevstvu stvari se ne mogu prenijeti u ne-besko. Taj prolaz manji od »iglene ušice« gotovo da ne postoji. U ovom otklonu između nebeskog i zemaljskog kraljevstva smještena je sva bol svijeta. To je ujedno i prostor Božjeg otkupljenja. U čovjeku prebiva su-sretište ovih kraljevstava pa on može postati glasnikom između njih; ali to uspijeva samo odabranima – onima koji razumiju govor zemlje i čuju šapat neba.


Stvari mogu biti poruka vanjskog svijeta, sredstvo sa značenjem, obilje-žen put prema Bogu, transfer kojim stižemo u neki daleki prekrasni krajo-lik. One čine vez među stvorenjima, izgrađuju njihove domove, oblikuju ljuske za jezgru bivstvovanja, čuvaju krhke strukture od pritisaka i gnje-čenja te vjerno služe svojim vlasnicima. Ali, nažalost, nerijetko se otuđe promećući se u neprijateljske. Jer u njih prelazi mržnja ljudi, njihova na-silna netrpeljivost, pohlepa i oholost, neurednost i grijeh. Tada prenose loše poruke i uprizoruju mehanizme propasti i uništenja. Tako postaju i ubojice ljudi.

A opet, kako su predmeti čudesno poslušni i nemoćni u svojoj nepo-mičnosti čekajući nas tamo gdje smo ih ostavili. Ponekad začuđujuće traju i nerijetko su trajniji od živih bića. Često nadžive svoje vlasnike. Tako neka sasvim obična stvar, kao prostirka na pragu, živi dalje i nakon smrti prija-telja koji su po njoj ulazili u naš dom. Stvari su postojanije, manje ranjive i podložne mijenama od organske supstance, koja je poput praha na kri-lima leptira, poput duge na nebu ili cvijeta od jednog dana u Božjem vrtu.

Živeći skupa s neživim stvarima dogodi nam se da uspijevamo uz njih zaboraviti svoju smrtnost. Pa ih poistovjećujemo s besmrtnošću dajući im veću pozornost nego živima. Jer su indiferentne prema smrti. Ne može ih se ubiti, već samo lišiti oblika i namjene te i dalje traju u svojim poče-lima. Pa i čovjek, kad postane predmet, odnosno u predmetima, nadživi sam sebe.

Povremeno stvari znaju pružati izvjesni otpor, potajno i nijemo, pa i posve otvoreno: ne daju se upotrijebiti, manipulirati, otimati; i kao da ima-ju svoje mišljenje o tome što bi se s njima trebalo raditi. Očito je da nas tako pokušavaju odgajati, usmjerujući nas kako bi ih koristili upravo za ono za što su i stvorene pa da ispune svoje svrhovito poslanje. Onda one rado posluže. Druge se, pak, lijepe za prste i ne može ih se otresti. Ili za-čaraju čovjeka svjetlucavom zamamnošću i bliskom ugodom; mogu po-stati potreba i zarobiti ga.

Kad bismo se znali savršeno služiti stvarima i živjeti s njima u skladu, onda bi i sebe savršenije ostvarivali (ustvarivali) u ovom svijetu. Umijećem posjedovanja umnažali bi svoje talente i zemaljskim dobrima stjecali »bla-go na nebu«. Posljedice nesklada i krivih relacija prema stvarima brojne su i čine cijeli spektar relativnosti u našem životu: od najmanjih do najvećih, od beznačajnih do presudnih, od bezazlenih do pogubnih, od popravlji-vih do nepovratno izgubljenih. Tako se i mi skupa s njima povećavamo ili smanjujemo, a naša duša često pati zatrpana u skučenosti.


Siromaštvo se ostvaruje u slobodi od stvari i pomaže nam doseći isti-nu u njima i u sebi samima. U prvi mah ono ogoljuje identitet, ponekad do kraja, pa lišen svojih lažnih omotača drhturi od hladnoće svijeta po samotnim raskršćima. Jer čovjek je po rođenju siromah i to je jedino na-sljedstvo koje mu je zajamčeno. Ali potom, ako ustraje, može se zaodjenu-ti još i bolje te dobiti svečano ruho na kraju puta. Što ostali već dostatno dobro odjeveni, ne trebaju. Ipak i tada, u najogoljenijem stanju jastva kad je ono posve odijeljeno od posjedovanja, bilo namjerno ili nenamjerno, čak i tada, omataju ga nevidljivi velovi dobrote, dotiču ga tople ruke anđe-la i poneka zraka sunca. Nikada nije posve ostavljeno i zaboravljeno: nad njime je razastrta sjena Raspetoga koja se raskrilila nad svim trpljenjima, ponad svih paklenskih jama ove zemlje.

Više nego o materijalnom, koje se podrazumijeva u određenoj mjeri (a kod Božjih siromaha ono obično prevrši svaku mjeru!), ovdje se radi o sveukupnom stavu siromaha – o odmaku od svake navezanosti i po-sjedovanja, o pokušaju oslobađanja duha od okova tvarnosti već ovdje usred svijeta tvarnosti, o vraćanju na početke nevinosti. Istinsko siromaš-tvo duha i tijela nužno dovodi do poniznog i predanog stava prema nebe-skom Ocu od kojeg onda moramo sve tražiti, jer ništa više nemamo. Moliti i dobivati! A Božje stvari su sigurno bolje od naših: evanđeosko ruho sve-čanije nas odijeva, a »hrana ubogih« bolje siti jer je »sočna... i bez naplate«.

I sloboda se ostvaruje po siromaštvu jer ta je cesta dvosmjerna. Slo-boda izbora nužno ne vodi do slobode. Može odvesti u tjeskobu i ništav-nost ako se izabere pogrešno. Umjesto da ispunjavamo mjeru postojanja, umanjujemo je svakim daljnjim korakom stvarajući praznine koje je sve teže premostiti i koje onda postaju područje otuđenja i mogućeg zla. Tra-žeći sebe izvan sebe istinskog, lutajući predvorjima Života, ostajemo vani. Stoga, nije sloboda izbora ta koja nas treba najviše radovati. Jer ona sama po sebi ne jamči spasenje – može mu biti prepreka i opasnost od ropstva, ponekad i zauvijek.

Kršćanska nas sloboda u siromaštvu duha lišava svih izbora u Onome u kojem smo već izabrani. Najviše smo slobodni kad možemo reći: Budi volja Tvoja! Iako nas ograničava ono što nemamo, to nam ujedno širi unutarnje prostore i otvara putove prema istinskom siromaštvu. Prema gori blaženstava. Onuda se šeće gospođa Siromaština. Rijetko je vidjeti tu damu kojoj ne treba lažnog sjaja i puno ukrasa da bi prikrila manjak istinske ljepote i dostojanstva. Urešena vlastitom biti ona se prikazala sv. Franji, učitelju siromaštva, i on se zaljubio u nju, ne prolaznom ljubavlju


čije je naličje ogoljelost, ranjenost i samoća, već ljubavlju koja nema na-ličje. Pružio joj je ruku – znao je da će ga dovesti pred lice velikog Kralja.

Većini od nas pri susretu s njome ne sjaje njeni dragulji. Vidimo samo sjenu tjeskobe i straha na njenom licu. Spori umorni hod i poderanu za-stavu. S vojskom siromaha iza sebe, odavno poraženih u bitkama života. Ne želimo je ni vidjeti, a kamoli poljubiti. Stoga požurimo skrenuti i za-obilaznim ju putem mimoići. Radosno zahvaljujući Bogu za dobra koja imamo. Ne znajući da nam je ono što zovemo promašajima možda upravo bilo dano s neba. Tu vječnu dvojbu između onoga što nam nije bilo dano i onoga što nismo znali uzeti – teško je razlučiti. Sve do kraja, dok pred nas ne bude prostrta, na naše, jednostrano iznenađenje, velika slika živo-ta; mozaik s mnoštvom neobojenih, neoživljenih kamenčića naših neo-stvarenih sloboda. To su komadići bez ljubavi.

A ljubav nam jedina daje vidjeti sve stvari u njihovoj pravoj veličini i odrediti im pripadajuće mjesto u našem životu ostavljajući slobodne pro-laze susreta i sudioništva u jedinstvu. Ona dobro poznaje bogatstvo i ci-jenu istinskog siromaštva, čuvarica je svih blaženstava. Život ovdje čini osmišljenim, unatoč svemu, a onaj drugi uopće mogućim. I njenim očima sagledavajući iz motrišta potpune dovršenosti, svjesni trajne vlastite ne-dovršenosti, iz svojih malih krnjih dimenzija strpljivo iščitavamo zvijezde na velikom nebu svoje egzistencije.


Božidar ProsenjakVelika Gorica

Siromaštvo

Sjećam se stihova jednoga albanskoga pjesnika koji je zbog svojega pjesništva proveo desetak godina u zatvoru, u kojem je bio podvrgnut ne samo vrlo okrutnoj i teškoj zatočeničkoj svakodnevici nego i stalnoj opa-snosti po život. A napisao ih je poslije, u sasvim izmijenjenim okolnosti-ma, kao diplomatski predstavnik svoje zemlje u Italiji.

U spomenutoj pjesmi postavio je sebi i čitateljstvu sljedeće pitanje: Pitam se, jesmo li bili bolji i veći ljudi tada u zatvorskoj neimaštini i bi-

jedi, izloženi svakodnevnoj životnoj ugrozi, ili sada dok u predvorju luk-suznoga hotela sjedimo na kožnatim foteljama i ispijamo koktele iz kri-stalnih čaša?

Može li nas, dakle, obilje izopačiti i otupiti naše osjećaje prema dru-gom čovjeku koji stradava pored nas, i tako srozati našu ljudskost tamo gdje to ne bismo očekivali?

Siromaštvo svakako nije poželjan cilj prema kojemu bi trebao težiti po-jedinac u svom životu, jer i sam Gospodin izražava želju da živimo u obi-lju i da to obilje imamo u sebi i oko sebe. Ali, s druge strane, također nas opominje kako će se lakše deva provući kroz ušicu igle negoli bogataš u Kraljevstvo nebesko. Očigledno je dakle da ozbiljan i kompleksan pogled na siromaštvo ne može mimoići susret s naznačenim paradoksom, kako u svetopisamskom tekstu, tako i u praktičnom ljudskom životu.

Kako bismo bolje i lakše razumjeli složene stvari, nastojimo ih, kad god je to moguće, svesti na neku jednostavniju sliku, usporedbu ili parabolu, ko-jima se osobito rado služi književnost. I u primjeru siromaštva može nam koristiti jednostavan primjer: ruke već pretrpane stvarima ne mogu primiti, a samim time niti zadobiti, neku još dragocjeniju vrijednost na dar ukoli-ko bi nam je netko želio ustupiti, osim ako prethodno ne odlože i ne odre-knu se onoga što već posjeduju, dok čovjek praznih ruku nema taj problem.

Svaki imetak koji steknemo nužno traži od nas da se njime bez prestan-ka bavimo, da ga održavamo, jer ćemo ga u protivnome izgubiti. Ako nam ta briga baš i ne veže ruke u doslovnom smislu, jer za nas fizički mogu


raditi i drugi, ona će nam sigurno vezati misli, a samim time i srce. U ta-kvoj zaokupljenosti lako ćemo izgubiti vrijeme i osjećaj za druga dobra koja su mu nam jednako potrebna, a ponekad čak i važnija: obitelj, brač-ni drug, djeca, prijatelji... Tako poslovne obveze mogu potirati one druge i postati prioritetom koji svakoga dana traži prvo mjesto u našem srcu te gura u drugi plan sve ostalo. One traže odricanje koje nas može dovesti u unutrašnju prazninu. I napokon postajemo spremni, a ponekad i pri-morani na postupke i kompromise koje inače možda ni po koju cijenu ne bismo učinili.

Sjećam se kako me iznenadilo kad me jedan prijatelj, inače poslovni čovjek, upozorio da se umoran čovjek ponaša neuračunljivo poput pijan-ca. Ovo ćemo možda najlakše shvatiti ako umor primijenimo na vožnju automobilom. Voziti trezven, ali jako umoran, jednako je riskantno kao voziti pod utjecajem alkohola.

U pijanom pak stanju čovjek je podložniji i moralnom padu. Ali, tko kaže da siromašan svijet ne znači zapravo samo siromašan po-

gled na svijet?Nedavno sam slušao na radiju emisiju o svemirskim istraživanjima u

kojoj je opisano slobodno vrijeme astronauta koji su se dugo koristili spe-cijaliziranim vozilima – robotima namijenjenim za svemirska istraživanja. Pokreti ruku tih ljudi čak i kod jela vremenom su postali mehanički, slič-ni pokretima robota, doslovce robotizirani. Ti ljudi postali su i sami nalik strojevima kojima su upravljali, toliko je njihovo poistovjećivanje bilo jako.

Slike svijeta u kojem živimo na sličan se način ugrađuju u naše duše i mi se ponašamo u skladu s njima. Postajemo dio siromašnoga svijeta već po samoj činjenici što u njemu participiramo. Te su nam slike uz pomoć medija bez prestanka pred očima i one postaju naša stvarnost. Nesigur-nost, agresija, materijalna i duhovna bijeda, čežnja za pripadanjem boga-toj društvenoj eliti, samo su razni oblici siromaštva.

A zapravo, riječ je o tome da živimo u eri pohlepe. Pohlepa, a ne bogat-stvo, suprotan je pojam siromaštvu. Ekonomska kriza tek je zamaskirani izraz za pohlepu. Pohlepa je izvitopereno bogatstvo. Bogatstvo u kojemu se urušila ljudskost. Pohlepa je svemirsko vozilo kojemu je naše ponaša-nje sve više nalik. Pohlepa jednih jest radikalni generator siromaštva dru-gih. Pohlepa, koja je u sebi samoj također tek još jedno lice siromaštva.

Koliko puta smo čuli ove riječi: Nemam vremena!


Tko nam je uzeo to vrijeme? Jesmo li ga dali dragovoljno ili ga je net-ko ukrao? Što se s tim vremenom dogodilo? Je li siromašan onaj tko ima ili onaj tko nema vremena?

Ako želiš da čovjek pogriješi, samo ga požuruj, ubrzaj njegovo razmi-šljanje i pokrete, zgusni njegovo vrijeme! U vremenskom tjesnacu svatko brzo pogriješi.

Ako su ispravni postupci naš hod u svjetlu, a pogrešni hod u sjeni, nije li otisak našega stopala u prostoru svjetla ili sjene svjedočanstvo našega opredjeljenja, našega izbora između života i smrti?

Ako je to krucijalno pitanje, onda je pitanje o siromaštvu zapravo po-grešno postavljeno pitanje. Onda je uklanjanje siromaštva kao pojave iz-mišljeni cilj. Jer pravi je cilj nešto sasvim drugo. Pravi je cilj i smisao naša odluka koja određuje naš odnos prema siromaštvu, odnosno kako ćemo se mi osobno postaviti prema konkretnome siromahu i prema konkret-nim ljudima u nevolji? Koliko ćemo se truditi i žrtvovati u izgradnji svi-jeta ljubavi, a samim time i u suzbijanju siromaštva? Mi, a ne netko drugi!

Siromaštvo jest proces na koji treba odgovoriti životom. Čini mi se da je odnose bogatoga i siromašnoga svijeta Gospodin sa-

vršeno uredio na svoj tajanstven i mudar način. Poznajući nas unaprijed kakvi već jesmo, položio nam je u ruke najpovoljniju moguću opciju za nas – baš za nas, kako bismo što izravnijim putom stigli na cilj.

Ali, na tome mjestu dolazimo do ključne točke svoga života i svega ži-vota uopće, a to je – vjera. Vjerujemo li u to?

Raspravljati o pojmu siromaštva znači opisivati mnogostruka svoj-stva ove osobne i društvene pojave, ali dodirnuti suštinu nemoguće je bez osmišljavanja i oživljavanja središnjega lika svega svijeta i svega stvo-renoga – njegovoga Stvoritelja, a samim time svrhe i cilja življenja stvo-renoga bića – čovjeka.

U ovom trenutku pada mi napamet odgovor koji je jedan stari ruski monah dao izuzetno nadarenom mladiću koji se sav kaljav od blata, tetu-rajući, jedva uspravio na noge iz jednoga jarka pokraj ceste kojom je sve-tac prolazio.

– Zašto ja moram biti pijanac? – upitao je očajnim glasom mladi čovjek.– A kad bi ti samo znao koliko bi ohol bio da nisi pijanac! – odgovo-

rio je monah.Zaista, Božji putovi nisu ljudski, niti su interesi neba i svijeta identični. Siromašni siromaštvo žive, a više ili manje imućni o njemu raspravljaju

i već prema snazi vlastite savjesti nastoje ga ublažiti. Siromaštvo je sasvim


sigurno jedan od putova prema spasenju. Očigledno, s ljudskoga stajali-šta poprilično neugodan i uglavnom nepoželjan. Usudio bih se, usprkos tome, reći da je siromašan onaj tko nije iskusio siromaštvo barem u ne-kom trenutku svoga života, ili barem u nekom obliku.

Siromaštvo je kraća, duža ili čak trajna faza našeg života, koju nije uvi-jek moguće mimoići, nešto slično kao slabost, bolest ili starost. Jedan oblik križa kroz koji se kuša i u kojem čvrsne naša vjera – najvažnija supstanca od koje živi naša duša.

Siromaštvo se nerijetko doima kao sjena koja prati ostvarenje svakoga, a osobito visoko postavljena cilja. Siromaštvo kao slobodne ruke koje su u stanju svakoga trena primiti obilje. I otuda neka neočekivana unutraš-nja radost srca protivna svakom razumu. Vidio sam duboko siromašne ili čak teško hendikepirane ljude koji su sjali takvom radošću kakva će se teško pronaći u domovima imućnih ljudi. Ali i siromaštvo ima dva lica. I u siromaštvu postoji pohlepa i u siromaštvu postoji suosjećanje i dobrota do krajnjega žrtvovanja. U kojem god stanju se nalazio, čovjeka neće mi-moići temeljni izbor njegova odnosa prema svrsi života.

Siromaštvo je, dakle, životna supstanca, imanentna konstanta ljudskoga izbora. Ono je opozicija ljudskoj pohlepi i što je pohlepa veća i siromaštvo je radikalnije. Pri tome je materijalno siromaštvo mehanička poluga koja se prenosi u vanjski život iz naših duhovnih prostora.

Siromaštvo se uklanja temeljnim opredjeljenjem za podržavanje i obra-nu života, radikalnom ljubavlju prema istini i, napokon, kao najsavršeni-jim načinom – evanđeoskim putom koji postaje prohodan kada mu krči prolaze sam obećani Duh, vjetar koji opet puše kako hoće... Pa što nam je dakle činiti?... Jednostavno, podati se tom duhu!... U to vjerujem!... Pro-mijenjen čovjek mijenja i svoju sredinu.

Ča je to mižerjaMONODRAMA


Renata DobrićKaštel Sućurac

Oči su pune, ma je duša prazna

U moderno uređenom dnevnom boravku u stanu u Hamburgu u Nje-mačkoj sjedi obitelj: otac, majka, sin i kći. Dok im lica obasjava treperava svjetlost crvenih i žutih svjećica s okićenog božićnog drvca, šuteći gledaju film na njemačkom jeziku koji se trenutno prikazuje na televiziji. U sobu ulazi u crno odjevena mršava starica naboranog lica, kojoj se na blijedom licu naziru tragovi suza. Sjeda u naslonjač pokraj stolića na kojemu se na-lazi adventski vijenac, na kojemu je upaljena prva svijeća.

– Faljen Isus i Marija, dico moja! Ma ča ste svi tako pokisli? Čega ste se pripali? Mene, stare žene od osandeset i ništo godin? Ka da vas nisan svi odgojila, ka da vas nisan svi podigla i na noge stavila! Bojite se ča san vas svi zvala da se skupite, jer van jeman ništo reć? Aj, Bogu fala, da vas višje ne mučin, evo sad ćete čut ča van jeman reć... i to prvo tebi, Mislave moj, ča smo te ćaća i ja nazvali po našen knezu ča je zgradija 852. crikvicu na našemu Putaju na Kozjaku poviše Sućurca: Sinko, vodi me doma, u Kašti-la! Fala ti na svemu, ovod mi je lipo, ma će mi još lipšje bit onod di san se i rodila. Jema šesnajst godin da smo ćaća i ja došli u Njemačku pomoć van oko dice, da bi ti i Ane mogli u miru radit i donosit u kuću pineze. Dobra firma ti je ponudila posal, a ti si iša trbujon za kruvon, i neka si... Mi smo ti tili pomoć koliko možemo pa smo i mi došli za tebon. Ti i Ane ste radili i stvarali, i neka ste... a mi smo pazili na kuću i na dicu. Znaš kako naš na-rod reče: Božja je providnost u vridnoj ruci i razumnoj glavi. A vas dvoje jemate i vridne ruke i razumne glave. Dica su naresla, pinez jemate, ma mi se isto čini da ste se malo na tomen cilomen putu izgubili. U ciloj ovoj zapadnjačkoj trci za imetkon i pineziman, oči su uvik pune, ma mi se čini da su duše prazne. E, vidiš, sinko, ja to višje ne mogu i neću trpit. Milije mi je da su mi oči prazne, a duša puna. Zato se pod stare dane oću vratit onod di san se i rodila, onod di se još uvik živi ne samo od kruvu, vengo i od riči Božje. Oću umrit doma, svoja na svome, u svojoj zemlji, na svo-joj posteji... ma ne mora bit ni postelja, mogu ležat i na kamenu, ali oću ić


doma i gotovo. To je moja zadnja. Ako mi ti neš pomoć da se vratin, snać ću se ja već na bilo koji način, pa makar puzala na kolinima. Triba doli u Sućurcu samo malo uredit staru kuću, inkartat i pripiturat, ionako je sve kako triba jer smo svako lito po misec dan doli. U ti se misec dan priporo-din, a ne znan je li ti to vidiš, ma nije ni van, tebi, Ani i dici, lako kad jopet svi zajedno krenemo za Njemačku. Kad van završi godišnji, i kad sidnemo u mercedesa za krenit put Amburga, ka da mi se duša od tila razdili. Teško mi je, sinko, ostavit moj Sućurac, moje more na Gojači, moju Čudotvor-nu Gospu na Ladi i tvoga ćaću koji je svoj mir naša pod čempresiman na groblju, moje stare prijatejice ča svaku večer sidu na šentadan...

– O staromen kampanelu ča je jedini osta u komadu nakon ča su save-znici 43. godine užežin Svetoga Nikole bonbardirali staru župnu crikvu neću ni govorit. Znaš i sam koliko je Sućurani ton prilikon poginilo, skoro nji stotinu... a među njiman je bila i moja draga baba. Jo, Bože moj i Gospe moja, koja je to tragedija bila... cilo je misto bilo zavijeno u crno. Nije bilo onega koji nije koga svoga izgubija, nije bilo obiteji iz koje nije niko osta pod ruševinan crikve. Mrtve su na tovariman i kariman nosili u Gospino svetište, kako bi ji na groblju pokopali. Ma evo i sad se mogu sitit plača i kuknjave... Sinko moj, u selu od oko dvi ijade duš, poginilo ji je stotinu, zajedno s popon, don Anton Rubinjonijen. Eto, dogodine će bit sedande-set godin da se ta najveća sućuraška tregedija dogodila.

– U pamet mi sad dolazi i glad koju smo proživljavali ti godin, za vrime talijanske okupacije. O kruvu se moglo samo sanjat, a ako bi nas dicu na dan zapalo pojist malo sočiva, raščike i tvrde pure, ka da nan je bija Božić. Pura je bila toliko tvrda, ka kamen, da si je moga rizat ka komad kruva... još ako bi se naša komadić bile slanine, one ča je vi danas ne bi pojili ni da van se milijuni daju, a Gospe moja, jesmo ti zafaljivali i jesmo te veli-čali! Provala san ja ovod skuvat takvu puru, ma nima nikakvoga okusa. A teško je u to ratno vrime bilo i do pure doć! Kune nisu vridile ništa pa za nji nisi moga ništa kupit. Seljanke iz Zagore bi na kosti uprtile vriće s kukuruzon, šenicon, mlikon i suvin meson pa bi išle od vrat do vrat to prodavat. U nji je u Zagori duže vrimena bilo svega, a nan je vojska odma odnila sve ča smo jemali: spizu, krave, koze i kokoše. Onda se govorilo »žuto za žuto«, jer su one svoju spizu minjale za sve ono ča bi jin se u na-šin kućan svidilo, a ča je još ostalo. Kad je i moja mater, u zaminu za malo žute pure, dala sve žute komade zlata iz kuće, u zaminu za spizu počela je davat lancune, intimele i sve ostalo ča bi se seljankan svidilo. U to doba ništa nije bilo važnije od tega da se naranu gladna dičja justa. Sićan se i


kako je mlaja sestra plakala kad nije mogla nać mašku s kojon se svaki dan igrala. »Mujs, mujs! Di si, mala, dođi!« Pet dan je sestra šetala okolo kuće tražeć najdražu mašku, ali je nigdi nije mogla nać. Ka da je u zemju pro-pala! Inšoma, već kad je sestra polako na mašku zaboravila, ćaća je reka da je čuja da su talijanske vlasti izdale naredbu po kojoj je zabranjeno ubijat maške, jer su se nakotili pusti miši, koji nosidu razne bolešćine. A ča se u stvari događalo? Kako su talijanski soldati bili gladni, baš ka i cili ostali svit, oni su vatali i ubijali maške pa bi od nji skuvali gulaš. Za niko vrime na ulici višje nisi moga vidit niti jednu mašku jer su ji Talijani sve zaklali i izili, a ništa bolje nisu prolazili ni golubi i ježinci.

– E, sad san se sitila, zamalo je nastrada i naš bidni tovar, ča ga je od Talijanac spasila teta Marija, ćaćina sestra. Jedan dan, sidimo mi isprid prazne konobe i štalice, u kojoj višje nije bilo ni vina, ni koz, ni kokoš, vengo samo stari bidni tovar, ča je s ćaćon i teton iša u poje i pomaga jin nosit ono malo frut ča je rodilo, a ča nikor nije uspija pokrest prije nego mi poberemo... kad u nika doba, eto ti dva Talijanca. Teta je nau-čila ništo talijanskoga pa se znala š njiman sporazumit, a mi smo dica slušali. Sve oni ništo govoridu i motaju rukan prema tovaru ča je u nji tužno gleda, ka da zna ča mu se sprema. Odjedanput jedan od nji krene prema vezanome tovaru, da će odrišit konop kojin je bija vezan, a teta aranbašica stane prid njega i reče: »E, mene moš vazest i odvest, ma to-vara neš! Sve ste nan odnili i izili, oli vi, oli oni drugi. Tovar je jedino ča nan je ostalo.« Nisu je Talijanci puno obadavali – računali su, nećemo se valjda ženskoga čeljadeta bojat – vengo je jedan od nji jopet krenija prema tovaru. A teti je, jema bit, sva krv skočila u mozak jer jon je viš-je bilo dosta svega pa se okrene, uđe u konobu i jušto vazme niki veliki mesarski nož ča je dida š njin, u ona stara sita vrimena, kla kokoše oli prajce, ne znan ni ja višje. »Aj, aj, vazmi tovara, junače... samo ga takni, priklat ću te ka kokoš«, govori teta, a Talijanac ustuknija prid malenon bisnon ženicon od metar i po. Računa čovik ča njemu ovo triba. Ma je isto, dok su se okrićali i išli ča, puten govorija i vika da će se vratit uve-čer s cilon četon, i po tovara i po tetu. Učinija je mot ka da u rukan drži pištolj, ča je značilo da će tetu ubit. Sićan se da smo se ti dan svi tresli jer smo čekali kad će Talijanci doć za ubit tetu i odvest tovara, i govorili smo joj da biži ča, da pobigne i da se sakrije u polju. Ona je bila toliko bisna da nije tila niti čut to ča smo joj govorili, vengo je rekla da će jis dočekat i da će jis golin rukan zadavit. Inšoma, jema bit da nan je i ovi put pomogla naša Čudotvorna Sućuraška Gospe na Ladi jer smo cili dan


molili i pribirali po krunican. Talijanci nisu došli ni ti dan ni iti jedan od ostali dan poslin tega. A tovar je priživija rat i doživija duboku starost, i uvik nan je dobro služija.

– Eto, sinko moj, vidiš ča mi sve na današnji dan, užežin svetoga Niko-le, na pamet pada. Svašta mi kroz glavu prolazi, a pogotovo su mi na pa-meti u ovo pridbožićno vrime svi oni naši ča su sad na nebu, sa Svevišnjin. Sinko moj, ovod di san sad, ne mogu ni do moje matere ni do tvoga ćaće poć, za stavit jin malo cvića na greb. Niti mogu u svako vrime, kad pože-lin, poć do naše Čudotvorne Gospe na Ladi, do Gospe nad našin miston, kojoj se Sućurani utiču od najstariji vrimen.

– Moran ti reć i to... ne fali meni ovod, u Njemačkoj, ni tičjega mli-ka, i niko me nije, Bogu fala, ni najidija ni uvridija, ali ne mogu više. Oću doma, i gotovo. Od kad ti je ćaća umra, u me se uvukla nika tuga... dok je on bija s menon, mogli smo i mučat po cili dan, ali je opet sve nikako bilo u redu. Sad njega nima, dica su naresla, po cili su dan u školi oli su vani, vi jemate svoj posal... svi se snalazu sami za se, a ja nikome višje nisan za potribu, i tila bi se vratit doma.

– Pinez jemate koliko oćete, kupujete ča oćete i kako oćete, a niko s nikin ne razgovara i po nikoliko dan. Sad ćeš reć da, ka i moja baba, i ja pričan priče kako je u moje vrime bilo bolje. E, pa nek buden ka i te stare žene ča ji ni ja nisan volila slušat kad bi počele pripovidat o boljin dani-man, ali, evo, sad ću ti reć sve ča mislin. Nismo jemali puno, ali smo bili više povezani i pomaga je svak svakome. Svi su živili za dane o Božića, jer su se jedino onda mogli napunit želuci i jer smo jedino onda bili siti. Go-vorilo se: »Do Božića sito i lito, po Božiću i ladno i gladno!« Kaštelanski težaci, a to su ti bili i dida i pradida, teško su radili priko cile godine, i na rukan su jemali žulji koliko oćeš, a sve kako bi svojoj obitelji barenko za Božić mogli priuštit malo blagostanja... kako bi barenko u miru Božjemu svi zajedno proslavili tiju i svetu noć i porojenje malega Isusa. Ne znan ča me spopalo, sitila san se svega, i cilu me nika tuga priplavila...

– Prid oči mi dolazidu slike kako se u mojin Kaštilima na Badnjak po-stilo sve do večere, a za obid bi se pojilo malo tvrdoga kruva, ali zato je večera bila svečana, koliko su kome prilike dopuštale... a ovod se na Bad-njak ji po cili dan... i za večeru se ji losos... ma ko je čuja za post i nemrs s lososon?! Sićan se i kako bi mi dica poza rata kitili bor, ča bi ga ćaća usi-ka u Kozjaku, a nije ga kupova u supermarketu, ka ča ga vi ovde kupuje-te... a mater bi polako odmotavala staklene božićne balune, ča su bili za-motani u tri sloja papira o stari novin, tako da smo mi dica, dok bi kitili


bor, mogli pročitat u tin novinan ča se prijašnji godin u doba Božića do-godilo. Evo, sad mi u sićanje dolazi miris friško ubranoga bora i vidin nas dicu kako višamo balune, i kako slažemo Svetu obitelj, dok se kućon širi miris pršurat koje bi mater umisila s kvason, jabukan i kumpiron. Ovod se i pršurate kupuju... ne, ne, ovod jis vi zovete uštipci... Sićan se i kako bi otac prid kraj kićenja na bor s pomnjon postavlja voštane svićice, koji je bilo dvanajst i ča bi se s metalnin štipalican zakačile na bor, ali se nikad ne bi upalile, jer onda se dogodine ne bi mogle ponovo stavit i tribalo bi kupit nove, a to je bija trošak priko svake mire. Danas se kitidu umjetni bori, i svaku se godinu kupuju novi plastični baluni... čas je bor crven, čas je zlatan... Ma, oću reć, bija bor ili jelka, vaki ili naki, ovod je glavno da se za kićenje potroši. Ali opet govorin, dražji je meni bija oni naš sirotinjski, mršavi, ča je mirisa na smolu...

– U pamet mi dolazi i kako se kaletan na Badnjak širija miris frigani pršurat i bakalara, ča bi ga žene močile po tri dana u vodi kako bi omek-ša, da ga se može spremit za Badnjak na brujet ili na bilo. Evo, sad se sićan pucketanja badnjaka na kominu, kojega bi ćaća iscipa i čuva do Badnje ve-čeri, a kad bi ga naložija, poškropija bi ga s blagoslovljenon vodon i okadija tamjanom, a mi bi dica onda slušala kako u vatri skakuću Domaći i tražili bi Malika Titilinića iz Šume Striborove, o kojemu nan je baba, dok je bila živa, pričala zimi uz vatru. Pozatin bi se cila obitelj okupila oko blagdan-skog stola u zajedničkoj molitvi ča bi je započeja dida ili ćaća ka doma-ćin kuće, i kojon bi dragoga Boga i Isusa zamolili da kuća bude »zdrava i sritna i da u njoj vlada mir«, a onda bi svi blagovali »veliku spizu koja se zvala post«. Posli bi pivali božićne pisme, čitala bi se Biblija, molile su se molitve, ča su ji i najmanja dica znala napamet... i čekalo se kad će se začut zvon zvona na sućuraškon zvoniku, ča nas je zvalo na svetu misu, polnoć-ku. Svi smo zajedno u tijoj, svetoj i blagoslovljenoj noći molili molitve za sebe same, za svoje obitelji, za sve bližnje, za cili svit... i za mladoga Kralja.

– Je, sinko, i ovod se moli, ali ne nako ka kod nas doma... i zvona na ogromnin crkvan zvonidu tako da mi se čini da će mi glava puknit, i na stolu jema svega kupovnoga... ma, je, jabuke su lipšje, crvenije i izgleda-ju ka da ji je ko nacrta, ali kad zagrizeš, ne osjetiš ništa. A meni je draža jedna mala kaštelanska, zelena, crvljiva i neugledna, nego cili sić ovi nje-mački nacrtani jabuk.

– Sićan se i kako bi, nakon ča bi otac po završenoj večeri kruvon umo-čenin u vino ugasija božićnu sviću, oko jedanajst uri svi obukli najtopli-ju robu i cila obitelj bi krenila na polnoćku di bi odslušali svetu misu na


kojoj bi se pivalo Svim na zemlji mir veselje, U se vrime godišća i Tiha noć, božićne pisme koje mi i sad odzvanjaju u glavi i griju mi dušu, i tiraju mi suze na oči. Dok san bila dite, nama dici su stariji govorili da se točno na badnju večer, na ponoća, otvara nebo i svi koji jušto na ponoća pogleda-ju u nebo moć će vidit raj, Boga i sve svece u raju. I tako bi sva dica tila točno u ponoć pogledat u nebo, ča nikad nisu uspili jer su s roditeljiman bili na polnoćki, a oni koji nisu bili na polnoćki nisu gledali u nebo »jer ji je bilo straj«. Nakon svečane polnoćke svi bi jedni drugima isprid crikve čestitali ričiman: »Na dobro vam došlo porojenje Gospodinovo«, a isprid crikve bi momci uz zapaljeni oganj ostali pričat po cilu noć, dok bi se po kaletan čule božićne pisme, vika dice i pucanje iz važi s garburon, maškuli i tondini, tako da oni koji su i tili zaspati uz toliko veseje nisu to ni mo-gli. A ovod se i na Badnjak gre u kafiće slavit jer je opet važno potrošit... i čini se ka da višje niko ne razumi ča je Božić uistinu... svi su zaboravili da se Isus rodija u štalici i da je oko njega bila obitelj na tu tiju i svetu noć...

– Eto, sinko, sve san ti rekla! Ma jušto mi se čini da kod nas doma još uvik nije ka ovod... Čini mi se da kod nas doma judi još znaju na pravi način proslavit Božić... kroz glavu mi prolazidu slike kalet iz moga ditinj-stva, koje su iste još i danas. Čini mi se da tamo i danas, u vrime o Božića, dok zavija ladna bura koja se zavlači sve do goli kostiju, odzvanjaju riči: »U se vrime godišća, mir se svitu navišća, porojenje Ditića, svete Dive Marije«, na što dica posli svake kitice svi zajedno odgovaraju: »Na Božje rojenje, daj nam mir, veselje!«

– E, Gospe moja! A na božićno jutro bi se svi jopet sastali na svetoj misi, jer je malo ko u to vrime izostavlja službu Božju... i svugdi bi se čulo čestitanje: »Na dobro ti došlo porojenje Gospodinovo«, dok bi dica na sami dan o Božića išla čestitat rodbini, a oni bi jin napunili žepe sa su-vin smokvan, jabukan, bajaman i orijiman. Danas se za Božić ispod bora stavljaju pokloni i od po nikoliko ijad kun ili euri, a to me, ustvari, sinko, najviše i boli. More bit da je takvo primoderno vrime ušlo i u život našega svita u našemu mistu... vrime u kojemu se jubav u obiteji miri po skupo-men poklonu, višje vengo zajedništvo, ali, eto, jeman viru da ću barenko doma bit okružena svojin sviton, pa će mi po stare dane bit malo lašje u duši. Baš ka ča san ti već i rekla: Oči su pune, ma je duša prazna...

– Ja ti, sinko, od kad ti je ćaća umra, ne nalazin nit mira nit veselja, a čini mi se da to mogu nać samo u svojoj kući, u kojoj si se i ti rodija, i u kojoj smo te odgojili, i u kojoj smo proslavili ko zna koliko lipšji Božići vengo ča su ovi Božići u tuđini, isprid televizije. Ovo je Božić u kojemu ne


tribaš susidu pitat malo cukra jer, sinko, u tvojoj kući cukra jema koliko oćeš. Jema skupe robe, je, svi ste lipo obučeni, ma i ja san obučena lipšje nego ikad... je, jema spize koliko oćeš... ma jema svega priko mire, i čovik ovode ničega nije željan, ka ča san rekla već, ni tičjega mlika, ali san, sin-ko, željna onoga Božića s dušon... Božića u kojemu dica na Badnjak posli pola noći pucaju iz tondini ča su ji sami napravili s malo klora i željezni klini, a ne ovakvoga Božića u kojemu dica bacaju kupovne petarde ča jis zovu Magma, Debela Berta, i ča ja znan kako.

– Fali mi, sinko, ča me na Božić nikor ovod ne pozdravja s ričiman: »Mir judima dobre voje«, jer se tako u Kaštilima pozdravljalo, i onda bi se svi mirili, i susidi, i rođaci, i dica, i svi koji su bili i po višje godin u svađi. Dica bi se falila između sebe ča je ko pojija i ča je jema za večeru i za obid jer je svak mislija kako je jema bolje i višje od onoga drugoga, a kako je za Božić valjalo da svega jema na stolu, u to vrime se znalo i čagod zlata založit. Sitiji godin bi odjedanput u se utrpali teple pršurate, bakalar, an-guje, bili kruv, zericu prošeka i ko zna ča sve još, tako da bi nan criva po noći znala počet zavijat i štumik bi nas počeja bolit... tako da bi niki od nas, koliko se sićan, znali i sve dane o Božića priležat u krevetu. I to sve poradi tega ča nan tilo nije bilo naviklo na toliko spize, koliko je bilo o Božiću. Ali sve je jemalo dušu... A ovod... ovod jema svega, i pun je stol, i puni su ormari, i pune su glave znanja, ali nima, sinko, iskrenosti, pri-jateljstva, nima topline, nima one tepline u duši za Božić, a ja bi je tila po stare dan opet osjetit i proživit. Pa makar spavala na kamenu i nemala ča jist, ali oću se vratit nazad, u moja rodna Kaštila. Tamo di sveta Luce još uvik dolazi na tovarčiću, a ne u skupomen autu, i di dici ispod kušina pri-ko noći ostavja suve smokve, suvice, orije, bajame, mandarine, naranče, i di koju šibu. Oću, sinko, nazad doma, di žene još uvik na Svetu Lucu same sadu šenicu, a ne kupuju gotovu kupovnu... oću doma kako bi i ja mogla za Božić uz tu šenicu s božićnon svićon i rvajskon trobojnicon, na stol s izvezenon tavajon stavit »krtol« s jabukan, orijiman, suvin smokvan, ba-jaman, i sa svin onin ča kaštelansko polje od vikova daje kaštelanskomen težaku, a brez čega tvoji didi i pradidi, ka i oni prije nji, nisu mogli priživit.

– Ma ne mogu virovat da si i ti zaboravija Božiće iz svoga ditinjstva?! Udrilo van je svima materijalno u glavu pa ste svi zaboravili na prave vrid-nosti... Ovod se ljudi više i ne družidu, na kompjuteriman su po cili dan, svak je sa svojin misliman, i svi trču za euriman... znan da kod nas doli nije tako jer se čujen ja sa svojiman doli... i znan da se u Kaštiliman i dan danas Božić slavi ka pravi Božić, i znan da tamo sve do Tri kralja veliko ve-


seje obuzima i staro i mlado, muško i žensko, bogato i siromašno... a ovod je Božić kupovina, okićeni dućani u kojima nema čega nema... je, istina je, sinko, jema svega, svakakvoga obilja, ali nema onoga ča meni triba...

– Eto, sinko moj, sve san ti rekla ča mi je na duši, pa se ti moš jidit, a i ne moraš, a opet ti dođe na isto... jer ja iden doma... s tobon ili brez tebe... na noge, autobuson, auton ili s bilo čin drugin. I nemoj mi reć da san stara i da se ne mogu brinit za sebe, jer mogu. Već duže vrimena se spreman s van učinit ovi razgovor, a sad mogu reć da mi je duša na mistu. Ja san od-lučila, a ako ćete i vi doć za menon, vrata su van širon otvorena. A kako je već vrime o Božića i vrime od slavlja, amo ča svi zajedno zapivat koju našu staru božićnu pismu... i nemojte mi reć da ne znate. Znan ja da zna-te riči, a ako i ne znate, u današnje vrime se sve može nać na internetu, nisan ni ja baš toliko stara.

Uskoro su se u stanu u Hamburgu začuli stihovi: »U se vrime godišća, mir se svitu navišća, porojenje Ditića, svete Dive Marije«, pri čemu su na-kon svake kitice ove stare hrvatske božićne pjesme svi članovi obitelji s osmijehom na licima odgovarali: »Na Božje rojenje, daj nam mir, veselje!«

Baš kao što je baka Marija ispričala da su nekada davno, u doba njenog djetinjstva, na Badnjak pjevale obitelji u kaštelanskim domovima, okuplje-ne oko kućnog ognjišta, dok su kaletama odzvanjali dječji glasovi, pucnji iz »tondini«, božićna čestitanja i stihovi starih božićnih pjesama.

I sve je bilo isto, baš kao u nekim davno prošlim vremenima, kada se u tihoj i svetoj noći Sveta obitelj okupila u štalici, kojom je vladao mir i ve-selje... jer je i te večeri, godine 2012. u domu kaštelanske obitelji u Ham-burgu veliki mir i veselje obuzeo i staro i mlado, i muško i žensko, i bo-gato i siromašno...


Antonija JončićSplit

Ča je to mižerja

– Malaaa... Ma di si sad? Malaaa... A bi' će da je išla u male Anke. Čuja san je iz konduta, ali nisan razumija. Čita san foje. Ta mi dva... baš idu skupa. Naša bi se ko bi reka da nisu friške jerbo su od prošle šetimane, no za ovdi to je ka da su od jučer. Je! Sitija san se. Ostavila mi je i sić vode da zalijen.

Vidi, vidi! Čekaj, uze ću kanočal. Jahta... i to koja jahta.A vidi onaj moj mali kajić! Šljunak mu pučina dok iščekiva da ga pi-

nelon registriran. Ol je to mali posal. Triba učinit najpri šablon. Neću da mi se brojke i slova krividu ka pijanci. Moja barka mora biti najlipša. I je! Ma gle tu liniju! Njon ću ić u ribe. Dosad san samo s kraja zabaciva udi-cu. Tako prošlega lita prominin štaciju, veruć se po grebenima, jer san se tija na malo dub'je okušat. Ja, more i stine. I omar me krenulo. Ništo se zadilo i nikako da povučen. Već san vidi kapitalca na pjatu. Taman san sa zanija kadli ojača i stade se onaj slabi vitrić zaletavat u me. Ja vučen, a on mi odnese kapu. Ja potižen, a on sve jače, u lice mi se unosi... prikine se udica. Baci san i šćap i vas zlovojan napušća lovno misto. Ujedanput mi se japanka zadije o škrapu. Kako san je izvlači nogon, hiti san je priko glave drito u zapinjeno more. A jadan san ti bija. Ni kape, ni japanke ni udice... a kamoli ribe.

Ma sad ću moć bacit vršu. Uvatit ću i onu malo krupniju, oboritiju da ja i moja mala moremo guštat. Stavit ćemo kapju u'ja, onega pravoga ma-slinovog, a onda ćemo tu gozbu završit tako da riba jopet zapliva. Zalit ćemo je mojon ćiribajkon. Samo neću onu zadnju. Nju ću prodat. Vazest ću onu ča mi je ostala otprije, za koju mala kaže da je kvasina. Ne dan jon naslade, al evo priznat ću. Je, ima prav. Išla je bokun na kvasinu. E... ta moja ćiribajka. Šteta, nima je puno. Lipo bi bilo da je višje. Svako zrno s onega škrtog tla iskoristin za nju.. Ni ne okusimo se bobica. A tako su slat-ke i tanke škuromodre pucketave kožice. Ča ćeš! Mižerja je... Ali ne žalin se. Ja i moja mala lipo živimo. Ako nan je do zobjanja odemo... eto, još je nima... odemo u Mateja.


Vise grozdi ka lanpioni, sa zelene nadstrešnice na otvorenoj betoniranoj teraci, praveći 'lad dok se mi uz stolić kuckamo malin bičerinima s likovi-ton travaricon. Samo po jedna. Dobro je to za cirkulaciju. I za opuštanje.

Ni njima ne pritiče. Sami su pa jedva čekadu da in ko dođe u vižitu i razbije monotoniju. Tega ne puštaju lako... vode ga do voćke da ubere...

Ja i mala nimamo nektarinu, a i teško nan se pentrat za doć do kupina, a nikako do kapara. I nosimo teglice tih delicija. Stariji su i oni, ma svakog lita nika da'ja svojta stvori se pa in pobere... Nije da ogovaran, nikako, no višje odnesu ven donesu. Kako ne vide da su sirotinja?

A sa strmih litica buseni neobičnih cvitova i ukusnih pupova prkose i onima gori i onima doli... i moru i zem'ji i ka sirene mame na opasnost.

A koja je ura? Leroj mi je sta. Briga me za uru. Ka da ću di zakasnit. Ajme! Koji san ja cukun. Ni lik još nisan popija. Majko moja! A sad mo-ran ostavit ponistru...

Klapa... dolazi... Nije. Riči nima, ni ona. Bi' će da miš jopet va'ja kumpir pa ovaj lupka po drvenin skalama. Lako po danu, ma po noći... Ajde, kreni ja! Dobro je. Ura pokazuje jedanaest. Eto, ča mi je učinila. Sav san se smeja. A di mi je tableta... di je stavila? Voda je tu. Znan. Opet nazad. Evo je! Tu si, jušto kraj svetog Ante. Sad se mogu pomolit pri vengo je gurnen niz grlo. Sveti moj Ante, pomozi mi! Gotovo. Fala ti, sveti Ante. Molin te još, dovedi onu moju pri mraka.

Iš, iš... meee... idi tamo... pustila je jopet koze na moje cviće. Jušto su mi procvali đirani. Jedan, dva, tri... samo je još jedan cvit osta, onamo iza...

Ššš... meee... Niman čin da ji poplašin. Auuu! 'enti kantunal i izlizane šlape. Oprosti mi, Bože! Ča ne stoji uz komon. Dobro, more bit baš nima mista, ni pregledno, ma stisnut ćemo nekako. Pribacit ću ga ispod nog', podno kočete. To moran obavezno maloj špjegat.

Sigur' san da mi je izila i oni za'nji ukras isprid kuće. A lipo san upo-zorija da pazi na nji', napravi san i ogradu, podiga bovane... More bit će zapametit ako kojega malega zavrtin na ražanj. Kako dugo nisan okusija bokunčić mesa...

Eno je! Viri s ponistre u šufitu ka da je u kvadru. Skrit ću se iza kol-trine. Tira ji'. Skače onaj treći priko zida o' kamenja... a drugi se zavrtija, okrenija u ariji ka balerina. Vas san se opotija. Snervala me... i ona i njeni išenpjani kozlići.

Ja san se ono pri šalija, sveti Ante. Ma di bi ja odnija jarčića. Dabogda me grom pogodija. Znaš ti mene. Onako kad san jidan svašta balin, ma u me je duša čista ka u diteta.


Vrime mi je uteklo. Propustija san ča rade bogatuni. Dobro li je ovo oko. Sve mi približi.

Pari vapor prema mojoj šešuli. I ča bi da san tamo? Leža na provi i peka se na suncu, oliti se odmara unutra dok valići pljuskaju i svojin me buć, buć... buć, buć omamljuju i zib'ju. To mogu i na siki, omar doli, ispod kuće.

Da udišen slanost mora, guštan u bavi i pogledu na galebe ča grakću grintajući kad in riba pobigne. To mogu i kad otvorin škure, u rano jutro.

Moga bi' i da kružin po otocima, upoznajen nove obale i 'jude. A ča će mi to? Vidiš jedan, vidiš sve. Nije lažen. Ovo nima nigdi. Ka u raju. 'jud-ska ruka još nije išporkala ni izbužala prirodu. Sve je nedirnuto. Cvrčci su živ'ji, more slanije, bistrije i lipših plavih nijansi, miris div'jeg raslinja opojniji...

E, a Modra špilja. Odvest ću malu... Eto! Oni ne mogu svojin »veličan-stvon« u špilju, a moja barčica to more. Ma ko će je dat! Do' ću ti kad ova sparina kala. Ne mo'š se, dok prži, sleginjat stalno, zamanta ti se i vas se cidiš pa triba minjat guće, gaće...

Prolazi Pešo. Uvu'ću se bokun unutra da me ne spazi Javija bi se ja nje-mu, al mi se ne da pričat. Nisan ja o' veleki' besid. Pune su mu ruke. Lipo je uvatija. A dobar je on. Kad mu pritekne uvik nas počasti. Baš me svrbi livi dlan... Poza obidon sist će on na zidić kraj sviji' vrat' i krpit mrižu, oli će učinit koji pižolot.

Ginga maeštral naše turiste, a fina in bila gospo'ska kožica već počela crvenit. Nije to ka' naša, gruba, hrapava, očvrsla od stalnog znoja i žege.

Dama natakla kapelin i razmišta pjatance po stoliću. Na glavi čovika je kapa s frontinon, priko ramena mu šareni šugaman, a s ruke uprav meće u sredinu veliku, punu padelu.

Ko bi sad guca šnicele, po ovoj vrućini? Još je ništo u male zdile. Zele-no i crveno sa žutin.

Ovod su van vonji! U mojoj kužini! Ja i mala danas ćemo brudet. Jema-mo mišance, a ona to skuva za prste polizat. Kad dojde meknit će palentu...

Nazdrav'jaju čašama na visokoj nozi. Bi' će da je šampanj. Prililo in se po tavajolu, jerbo je šjor izgubija balans. Ne znate vi ča je prava kap'jica! U mojoj bačvi, onoj u konobi kod Peša, van je likarija.

E, moj sveti Ante. Ima 'judi ča in u ovon zamaljskon šušuru ne fali, re-kli bi, ni 'tičjega mli'ka. I viruješ kako su sritni, jer tako ovaj iskvareni svit gleda na materijalne vridnosti. A oni se skonšumaju ako je nikor i mrvicu povr nji'ove razine. Jubomora ji' priuzme. Zavist. Grizu se iznutra. Štumik in se grči. Tribaju likara da napiše ricetu. Uzimaju medikamente jušto po


upu'stvu, ma ne ćute se bo'je. Onda skoče devize, konto je veći, takujin deblji i... nima više bolesti. Pa jopet grabe, zgrću i ne znaju granicu di tri-ba stat. Nima je. Ne vide je. I puno tega oni ne vide. I na puno tega oni ne misle. Ni na Boga, ni na molitvu, ni na bližnje ni potrebite.

Pa jopet, jema oni' sridnji, koji zabasadu neki put u crikvu, koji izmole tu i tamo po koji Oče naš... ali samo u potribi, kad ji' snađe juta nevoja oli da in se ispuni sritni san. Počnu se krstit, mašu rukan ka' da tiraju muši-ce. I pogađaju se s Majkon Božjon. Pogađaju se i sa svin svecima. Ako ti meni ovo, ja ću Tebi ono. Ispuniš li mi že'ju platit ću ti misu, čak dvi, svake nedi'je nać'eš me na euharistiji i neću izlazit pri vengo ostavin lemozinu... Ča je to ako ni trgovina? Ma s Gospon i svecima nima takvi' sporazuma. Ni s Bogon. Strp'jiv je on. Ne jidi se jer – grišan je čovik. Pušća mu da se popravi, progleda, daje mu šansu da odbaci svoje svadljivo, zlobno, gram-zivo, ne'jubazno, sebično... JA, a viron, čiston viron da se prida Isusu, da krene stazon dobronamjernosti, uslužnosti, suosjećajnosti, nezavidnosti...

Dunkve, ostali su i oni koji žive Božju rič, koji su na putu vičnoga živo-ta. Malo i' je, ma i' jema. A ko će sveti Ante pridati se u potpunosti Isusu, ko će ako ne onaj najveći siromaj. Jedino ča jema je uzdanje u uskrsnuće, u život pravednosti, mira i 'jubavi.

Neću se ja sad stav'jat ni u jednu stranu. Tebi je sve znano. Svejedno, puknut ću ako ne rečen. Ne ne branin ja ikoga. Ma... onaj težak, ribar... ima dana da ništa neće u mrižu... zem'ju ga ne 'rani... a dici triba jist... izleti i da ne'š... o'suje se. Nije to zaozbij. To je od nemoći, jada, glada... o' žalosti na misal da nas je Bog napustija. Je... i ja se koji put tako ćutin ode li mi ča na krivu pa uzman štit. I brzo me to projde. Kad u mistu svi za'rču, do-duše mo'š ji' na prste ruku zbrojit i mala kad stavi glavu na kušin i okrene škinu, uživan čitati Bibliju. Razumin ja... ne baš sve... ponav'jan beside... gledan Tebe da mi i Ti malo pomožeš... A Ti mučiš, 'oćeš da sam otkrijen tajne svetosti. Ne sustajen ja. Jopet buljin u rečenice pa... ne u Tebe, sku-žaj... gori... i je... Otkrija san. Otkrija san da je Bog najveći, savršeni šahist. Vodi on nas, vuče poteze ne da nas sruši ven da nas spasi. I kad ja ne znan kod san poša, On zna. Kad se na po puta pridomislin i skrenen ulivo oli udesno... On me miče s loše odabranog pravca. Neka mi se i desi kakova nezgoda, bila bi još veća da On nije upravija s menon.

Igrač je to koji svojin bravurama i božanskon taktikon zadaje pobjed-nička mat rješenja i vara sotonu. Zato se ovaj žesti, pakosti di stigne... otim'je duše. Ma kako će ti otet dušu ako ti ne'š? Da ti niko otme tilo, to da. Ali dušu...


Mislija san ja i o tome. Čovik je slab, 'oću reć povodljiv. Evo, da me razumiš. O'kle najbo'je čuješ misu? Joj, ja Tebe to pitan! Nima veze. Iz prvega reda. Pa ča si sve da'je, oli bližje vratima, svećenik manji postaje, a njegova propovid nestaje, I onda te omar na izlazu vrebadu nevidljive ruke i guraju na razne ugode, prizemne pobude, sve upakovano u šaroli-ka obećanja i dobitke.

Naravski, ne smi'š se dat. Ali nečastivi te turka, šapje, podmićije, nudi bo'je. Gotovo! Padeš na ispitu. I tek kad je već kasno vidiš da je ono bo'je bilo gore, a višje – manje.

Uh, ča me badaju iglice nemira, a glasić u glavi tanta me da zavirin u teču. Mmm... lipog li vonja. 'oću li malo umočit kruva u šug? Moga bi'. Samo pinku... bokunić korice. Ne more se to opazit. Eto ga na... Ka-pnilo mi na bičvu. Smočit ću šudarić da otaren. Još je veća fleka. Ajme, ča će mala brontulat kad vidi maću. Ništa. Smista ću priznat. Mogu-će da ipak pričekan da se smrači. Neće se opazit pa ću je svuć i bacit u kofu, a kad bude prala more pritpostavit da jse i ona zašporkala. Ne, ne, njon se to ne more desit. U ime Isusovo, koje ružne misli napadaju na me. Apasalutno sve ću prijopćit, al dotle ću je udobrovo'jit i po'jubit u obraz, čisti i meki od kišnice. Osin tega, ona je kriva. Da je bila ovod, a ne u ćakule...

More bit da gre. Uh! Nisan stavija poklopac. Dobro, sad na stari pozicjun.

Iju! Nisan vratija kruv u muškadur.Konačno. I dokle cvrčci cvrčidu iskazujući vese'je u solo i zborskin di-

onicama, furešti su pobigli u kabinu. Ostavili su pomade, visoke faktore... da se ugriju, da in ne bude 'ladno kad namažu na vrilo ti'lo. Bidni. Koli-ko euri itaju, jer ne znaju domaćinski i razumski promišljat. Da je prodat, moga' bi' za to... Čekaj, čekaj! A kad je onaj ariva? Tonko vazim'je konop ča mu ga je Bepo bacija da bi zauzda leut. Koliko san se vrtija, ka' trotul, ovaj jse od iza punte uspija doć. Svučije maju pa se tare njome. Vitla je. Pala mu je na granu o' tamarisa. Ma ča to čini? A tot smo ga! Daje ruku šinjorini da ugazi na čvrsto tlo. Ona mu se šerjasto nasmješi, a on je gle-da, miri... eno deboto se sapleja i pa' priko valiže.

Bjonda, ondulirana, višje mršava vengo vitka, s bračoletima i nekin visećin rećinama, od sitnih do velikih krugova. Njišu se na svaki njen pokret i mavanje čuperaka kose ča jon lete u justa. Na noge štikle. Bor-šin šoto braco, a livon rukon naznačije još jedan bagaj. U koga li je ova došla? Prava fureštkinja. Valiža priteže torbu pa se Tonko vas nakrivija


na bandu. Jedva čini uzbrdicu. Jema bit da se zapuva, jer ona mu ništo priča i rukama crta, a on samo gleda prida se i kima glavon.

Moreš se ti moja bela okitit koliko te vo'ja ma kad se mala uredi nima je lipše. Ka' ono na piru... Vešta boje breskve, u struk, doli plisirana, viso-ke pete, kosa višto spletena. Ne triba se njon mrčit. Poput glumica je, oni starinskih, pravo lipih. Pa smo zabalali. Ni ja nisan bija za bacit. Utega san se u sivi veštit s kolarinon koja me umalo udavila pa san je u po' fešte ski-nija, šesan... ne baš strukiran... ma ka' perla.

Istina je. Hita mala pravo prema njima. Pozdrav'ja je. Pozdrav'ja i tova-ra. Ne mislin na Tonka. Pozdrav'ja i njega. Ma mislija san na onega dru-gog, Pešovog tovara.

Asti, jema bit da je to 'ćer od Pjera, Pešotovog brata, ča je u Amerike. Godinama ni dolazila. Sad će in pomoć. Sigurno će in dat i puneze. A ko to zna? More bit se došla samo banjat i vidit kako će podilit zem'ju i kuću. Davno je Pjero tija da svoj dil proda al Pešo nima para da kupi, a neće di-dovinu da da strancima. Ako je u pitanju dioba rod rođeni se zakrvi i zava-di i ne priča do smrti, ni nji'ova dica ni od dice dica... Eto, kako vrag priko imovine uđe u 'jude, pogotovo mlade. Oni bi odma' da imaju sve udobno-sti, da se nauživaju pa sve rade da ne rade, smišljaju mogu li se kako, oko sebe, okoristit. Poslin će radit. Koje je to vrime – poslin? Stari bi govorili: Pitat će te mladost di ti je bila starost. O Bože, raka' san naopako. Pitat će te starost di ti je bila mladost. A da ne pita, tako da te ne optuži, a nimaš argumenata za obranu, nemo'š tu vazest korunpiranog odvitnika, samo će te oderat... e tot dolazimo mi. Svi mi. Tribamo zbit svoje redove da bi bili velika, moćna Crikva koja će predanošću i zagovoron kod svoje Majke, Majke Marije, zatvoriti justa te ogromne nemani, ča se protegla cilin svi-ton, da ne proždre one koji bi mogli učiniti važna dila da se Bogu obrate, a najskoli da užgu svitlo i rastiraju mrak po kojen tumaraju, da najdu mir i radost i Duha svetoga.

Naša crikva je pusta. Nekada ni bilo tako. Penjali su se 'judi u brdo, kla-njali se sveton Silvestru, nosili mu vrićicu p'jeska ako in je to bi prvi put, molili, svetkovali i vraćali se izličeni, lagašni. Teret brig' vazeja je Isus na se.

More bit zato ča san star pa mislin da je u moje vrime bilo sve bo'je, da je molitva, iako ista, bila predanija, uzvišenija, oltari se doimali sveti-jima, au kući Božjoj se osjećalo stvarno prisu'stvo nebeskoga blagoslova.

I kako mislin sad, tako san ćutija i onda, odmalena. Nameće mi se od-govor da je to zato ča su 'judi bili iskreniji i sasvin otvorena srca prema Bogu, Isusu. Nji'ova vira bila je nepokolebljiva.


Naša crikva je pusta. Ali, oden ja u drugu, van ovega mista. Miris ta-mjana, kamene ploče po kojima odzvanjaju koraci, oslikani visoki stro-povi, platna i zvuk orgulja vode me u neku nad razinu i ka' da nestajen u višoj dimenziji. I nailazin uvi'k na mir i spokojstvo jer ono je u meni, jer mi je srce puno, jer je Bog u nj utisnija dil tega svoga boga'stva, za svaku moju lipu rič, svaki moj gest čime san ozarija nečiju dušu.

Nije bogat oni koji posjeduje devizne knjižice i ostale vri'dnosti materi-jalne. Pravo boga'stvo je kod onega koji nesebično dili ono ča jema; i neka je to tek odlomljen komad pogače i neka je to tek tepla voda sa zrnon soli, malo u'ja i liston lovora. Boga'stvo kao siromaštvo duhon, kao predanje u Božje ruke, kao oslobođenje od posjedovnih stvari, kao skromnost, po-niznost, kao pripadanje zajednici, Crkvi, Bogu.

I nije blago bogatašima koji »plivaju« u svin blagodatima, jer su robo-vi pohlepe i ograničenosti, taštine, osjećaja veće vri'dnosti. Ne mogu oni s'vatit Božju mudrost, obziron da nisu povezani s Njin; žive u trenutku, a upravo trenutak je naš život prema vičnosti.

Molin se ja na bilo kojen mistu, jer Bog je svuda. Znan da je u crikvi zajedništvo i da se moramo spajat u viri čvrstin kadenama. Ipak, triba djelovati i sam.

I škola je pusta. Žalosna. Teško je vidit kako sve propada i nestaje. Kad nima 'judi nima ni Crikve, kad ode mladost za bo'jin životon ostaju pra-zne klupe.

Zvonce se višje ne čuje. Ni zvono se višje ne čuje. Jedino na Gricku, mašku, i to tek toliko da ništo zvonca, da budi, barenko, uspomene.

Maše mi i pokazije konistru punu grozja i smokav i teglicu... Ako su slane srdele, ča ćemo se natuć pogače. Umisit će je ona ka' za kruv, onda tri-četiri slane srdele pa kapula, pome... E, to su one moje sa Baluna. Prid-večer ću ji' zalit. I kukumare, Male su to dvi gredice. Borin se da požive jer š njima san i ja višje živ. Samo neće to bit viška, ven komiška pogača. Ispe-če je ka' ča je znala i moja mater, Bog jon duš pokoj. Ritko kad je pohvalin, ča je je, ali prid Tobon to znači ka' da je dobila zlatnu meda'ju

Odnila jse ona njima bonbonjeru od nike prigode i umtečici brudeta. Ufan se tek da neće spazit otisak mišji' zub na rubu kutije.

Al smo se napričali sveti moj Ante. Ti se sad odmori, a ja gren na obid.


Tomislav ŠovagovićZagreb

»Oprosti im, makar znaju što čine«

LIK: Svećenik MiroslavMJESTO RADNJE: Župna kuća, Lanišće, 23. kolovoza 1947. godine

Nakon burne subote po župama srednje Istre, svećenik Miroslav sprema se na počinak. San neće na oči, pokušava dokučiti što se dogodilo u Buze-tu gdje su komunistički napadači nasilno prekinuli krizmu. Prebire razloge zbog kojih »narodnoj vlasti« smeta vjera nakon oslobođenja od talijanske okupacije. Priprema se za sutrašnju svečanost u župnoj crkvi sv. Kanija, Kancijana i Kancijanile, gdje će sakrament svete potvrde primiti 246 mla-dih iz kraja pod Ćićarijom, budući da zbog Drugoga svjetskog rata sedam godina nije podijeljena krizma. Nakon dogovora s izaslanikom Svete Stolice mons. Jakobom Ukmarom i laniškim župnikom Štefanom Cekom okuplja-nje krizmanika pomaknuto je s devet na osam sati ujutro, kako bi zavara-li potencijalne napadače. Svećenik osjeća tjeskobu, no i čvrsto pouzdanje u Božje upravljanje, kako poviješću čovječanstva, tako i zbivanjima u Istri, na čovjeku nedokučiv, ali dalekovidan način. Preispituje Miroslav posljed-nje događaje, ali i cjelokupni životni put.

»Sutra će krvavo kamenje padati na Lanišće.«Tako su večeras najavili komunisti. Došao čovjek, jedan od njih, kažu

iz Račje Vasi, najaviti ono što bi nas moglo dočekati sutra. Stao vikati na žene i djecu. Bože, Ti sve vidiš i sve znaš. Pomozi mi, u Buzetu sam jutros jedva spriječio da ne taknu u Tebe.

»Samo preko mene mrtvoga«, vapio sam kod svetohraništa, teška srca su me poslušali. Mržnja je u njihovim očima. Kao da u nama vide talijan-ske popove koji mrze partizane, koji ne žele narodnu vlast i državu.

Ali kakvu državu? Državu bez Boga, državu u kojoj nećeš javno smjeti kazati da si vjernik, primati sakramente.

Obradovaše se laniška djeca večeras kada sam im pristupio. Bilo je ne-koliko dječaka u igri, raduju se krizmanoj nedjelji noseći Krista u svom


srcu. Pomozi im da ostanu takvi čitavoga života. Svjedoci vjere. Kakve god ih okolnosti zatekle u životu.

(Moli skrušeno: Ne dopusti, Bože, da ih bilo kakva vlast obeshrabri u pri-zivanju i primanju Tebe!)

Posumnjao sam nakon ove prve godine u Pazinu, posumnjao kako nisam dostojan biti podravnatelj i profesor. Kao da ne uspijevam usaditi đacima sve one kreposti i vrednote potrebne za važne životne odluke. Pri-znajem, pun sam muke, tuge, tjeskobe. Ranije u istarskim župama nisam primjećivao u mnoštvu vjernika one skupine gdje Božja riječ ne dopire. No u Biskupskom sjemeništu, u radu s mlađima, uvidjeh koliko je zno-ja potrebno proliti kako bi čovjek očvrsnuo. I mi profesori skupa s njim.

Pogled ovih laniških dječaka pred sutrašnju krizmu vraća potrebnu nadu. Nadu kako vrijedi svakodnevno moliti, ustrajati, vjerovati.

Sedam godina čekaju svetu potvrdu. Mogli su odustati, i oni i roditelji. Njihova vjera održala ih je u ratnom vihoru, žele zahvaliti svom Gospo-dinu za pružene milosti. Za život. Vidio sam među vjernicima i nekolici-nu partizana. Bit će i oni kumovi. Pričali smo večeras, komunisti huškaju narod kako se tobože zabranjuje krizmanje antifašistima i partizanima. Nije istina.

Kumovi ne smiju biti proklinjavci vjere i oni kojima brani crkveni ka-non. Tako kaže i župnik Cek. Želja nam je biti s narodom, uz narod. Zna-mo koliko su propatili pod talijanskom čizmom. Crkva je bila čitavo vri-jeme s njima. I Gospodin.

Zar nakon svega, u slobodi, nekome tako snažno smeta Katolička Cr-kva da bacaju jaja i rajčice kao jutros u Buzetu, zaslijepljeni prezirom pre-ma Kristu?

Bože, zar se zaista ono dogodilo? Klečao sam moleći brevijar, pristizali su prvi krizmanici i kumovi. Krenuo sam s Ukmarom u procesiji, najed-nom se sručila lavina napada sa svih strana. Klicalo se Titu, Staljinu, par-tiji, tražilo se »narodnog« biskupa. Kakav je to narodni biskup onima koji ne vjeruju u Boga? Što njima može značiti biskup iz naroda i kako mogu prosuđivati narodnu nit pastira? Vikali su, psovali, provalili kroz bočna vrata, udarali, razbijali. Ništa im nije sveto, a htjeli bi upravljati. Birali bi i samog papu kad bi mogli – »u ime naroda i narodnosti«.

Boli me, Bože! Jako me boli. Osjećam dodir zla, prožetost nečasnim namjerama. Vješto prave žrtvu od sebe. Imaju plan sprovesti zadane cilje-ve, neke svoje više zadatke. Pojedinac nije bitan, ideologija partije zapo-vijeda i šalje u provociranje nas svećenika. Sve će izokrenuti. Prikazati se


izazvanima, napadnutima. Ozlojeđeni jer ih tobože Crkva ne razumije, ne prihvaća. Naljutilo se nekoliko komunista kada sam kazao kako ću podi-jeliti sakrament svakom čovjeku dobre volje ako nema zapreka, neovisno o njegovoj nacionalnosti.

Kome se dokazivati, Bože? Tebi, svojim ljudima, Istri? Osjećam kako moja majka ne spava u našim Čabrunićima. Vjerujem kako prebire pr-stima po krunici osluškujući hoće li joj huk vlaka dovesti sina u najdraže rodno dvorište. Bilo bi bolje kad ne bi saznala za buzetske nevolje, kad bi mimoišla jutrošnja vijest i nju i oca, da ne brinu.

Vjerovali smo kako će s talijanskim vragom nestati istarskog ropstva.Znaju li partizani da sam svetog Vazmenog ponedjeljka 26. travnja

1943., izlazeći iz roditeljskoga doma, praćen suznim očima oca, majke, sestara i brata, odbio okititi rodnu kuću talijanskim zastavama. Odgojen kako imam samo jednu domovinu i jedan jezik. Jednu zemlju, hrvatski plug i hrvatsku motiku kojom sam ju obrađivao prije nego što me Božji glas pozvao u koparsko sjemenište.

»Sutra će krvavo kamenje padati na Lanišće.« Eh, viču oni koji nisu slušali velečasnoga Pavića u Juršićima, odlučno-

ga da, unatoč svim školama na talijanskom, nastavi nas djecu poučavati materinskom jeziku. Najslađem svakome tko je ikad progovorio njime. I hodio svetim istarskim tlom. Svjedoče li partizanski napadači iz Tinja-na prije četiri dana, i danas u Buzetu, kako je narod odavno odabrao svoj hrvatski smjer? I tko se može usprotiviti narodu ako je čvrst i odlučan u svojim namjerama?

Tko usadi ljudskom biću tako nečastive namjere kakve su prekidanje tvoje riječi, prikazivanje tvoga sina?

Ako se ova muka po župama srednje Istre događa kako bismo uvidjeli Kristovu Golgotu, prašinu krvavo prihvaćenoga križa naših otkupljenja, zahvalni smo ti što si odabrao Istru.

Časti te narod, ma što takozvana narodna vlast mislila i odlučivala o tome. Znam kako je povijest prepuna nerazumijevanja. Svodi se na bitku dobra i zla, ona još nije završila. Kako može opstati poredak koji zabra-njuje primanje Boga, i to u njegovom domu? Razbijati i upadati razboj-nički u crkve.

Bože, oprosti im, makar znaju što čine. Došli su obeščastiti, poput Talijana kazati »odsad smo mi vaši gospo-

dari«, nametnuti svoja pravila. Pravila po kojima će u slučaju neposluha kazne biti skupo naplaćene. Zašto nas udaraju nemani sa svih strana? Pi-


sao sam biskupu kako ne želimo još jednom završiti pod talijanskom vla-sti jer su hrvatski svećenici bili progonjeni samo zato što su bili hrvatske nacionalnosti, jer su vršili svoju dužnost govoreći i propovijedajući na je-ziku svoga naroda, hrvatskom jeziku. Zar ponovno moramo prolaziti iste nevolje? Sa svojim ljudima namjesto Talijanima.

Zaboravljaju partizani, ili ne znaju, koliko su istarski svećenici učini-li za pismenost i kulturu istarskih ljudi. Uvijek se moglo i više napraviti, znam. Žao mi svakoga čovjeka, siromašnoga poput onoga starca u Kan-fanaru koji je došao potrgane odjeće, ali i svakoga čovjeka u još gorem siromaštvu, onome duhovnom, u nemogućnosti razumjeti što sve Crkva stoljećima čini, sačuvati identitet i rodoljublje u vremenu mržnje.

Kao da je jučer bio Božić u Baderni 1944. godine kada sam uzviknuo da se ničega ne bojim jer znam da u svemu činim svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Je li to dovoljno za nedjeljno jutro u Lanišću?

Gle, kako mirno prolazi ova sparna ljetna noć, kao da se i Ćićarija umi-rila, ma koliko se otimala svojom nepredvidljivom ćudi. Tko će osim pla-nina osvježiti duh ovog naroda?

Žestoka je kampanja protiv biskupa Santina, bojim se pomalo za Ukmara ako komunisti saznaju kako je njegov predstavnik. Od Žminja do Lanišća mnogo se u kratkom vremenu zbilo. Tinjan i Buzet bolne su točke stajanja Bogu na put. Hoće li sutra i vjeru proglasiti fašizmom? Hoće li im zasmetati štovanje Boga, blaženika i svetaca, uzornih putnika ovo-zemaljskim stazama, svijetlih primjera nepokolebljive vjere kršćanske?

Zar će se ponovno katolici morati skrivati? Dična naša vjera kršćanska, na najvećoj kušnji upravo sada. A vjero-

valo se kako industrijski čovjek modernoga doba nikad nije bio bliži bla-gostanju. Upravo taj čovjek, u tom dobu, i zbog izuma kojima se okružio, drugom čovjeku nanosi bol, patnju, okrutnost.

Zar nije mogao čovjek 20. stoljeća jednostavno uživati u svim Božjim darovima? Prije nego je krenuo sijati ratno sjeme po cijelom svijetu. I da-nas, kada je Zemlja slobodna, spremna graditi srušene ceste, mostove, pruge, vijadukte, ponovno nije dovoljno zasukati rukave i zaorati brazde, već se traže ideološki protivnici.

Ne opraštaju grijehe pristalicama okupatora, ali neka im se pošteno sudi, a ne ubija i baca u jame kako bi im zatro svaki trag. Kao da se želi sakriti prava istina od naroda. Narod uvijek sazna kako i što se dogodilo. I makar prošlo cijelo stoljeće, istina će se poput Kristovoga svjetla isijava-ti i otkriti u punini svoje nepobitnosti. Siromašan je narod koji ne spozna


bogatstvo svoje prošlosti. Znat će hrvatski ljudi upaliti taj žar, zar ne, Bože? Prenijeti luč dalje da mu ni bura s Učke neće moći nauditi.

Kasno je, morao bih krenuti barem malo sna uhvatiti prije krizme. Neka i sv. Bartol apostol pomogne na svoj dan odagnati svakog onog tko s lošim namjerama krene prema Lanišću. Prijete onima koji hoće i moraju rasvijetliti narod u ovoj pokvarenoj propagandi bezboštva.

Je li ovo sloboda koju nam se hoće dati? Nije riječ samo o politici. I ne znači bavljenje politikom zanemariva-

nje Svetoga pisma, Božjega i čovječjeg prava. U tom općem potopu vjera je jedina daska spasenja koja nam ostaje.

Sjećam se kako sam nešto slično zapisao i odmah poslije rata. Jer sam duboko u sebi ćutio kako nam se ponovno nameće obaveza zauzimanja strana. Zar svećenik Kristov može zauzeti ijednu stranu mimo one koju propisuje deset Božjih zapovijedi?

Nervozan sam posljednjih mjeseci, muči me nutarnja kriza, ali neću dopustiti da se ponovno pogazi narod.

Moja strana je Krist, nisu poglavari ovoga svijeta. Nagledao sam se u Rimu poniženih talijanskih vojnika, ispraznih u Mussolinijevoj težnji života s mržnjom. Namjeravajući pokoriti svijet prezirom prema neprijatelju, nisu ni slutili kako su već tada potpisali svoju kapitulaciju. Poraženi vlastitom dušom. Zar isto ne čeka partizanske pobjednike ako se nastave bezobrazno ponašati? Smatrati se bogovima zemlje, gospodarima života i smrti, moć-nicima oslobođenih teritorija, kraljevima s kojima sve počinje i završava.

Raduju li se osloboditelji malim laniškim dušama koje primaju Spasi-telja, i vanjskim znakom pepeljastim, i nutarnjim simbolom ovjekovječe-noga pristanka. I trpljenjem ako treba, naučio je svaki kršćanin na sum-nju, strah, razdiranje. Napade.

Napisao sam velečasnom Paviću kako je glavno da vršimo svoju duž-nost i da ne izgubimo glavu za koju bedastoću zemaljsku, već za važnu stvar nebesku. Zar nije tako? Bog traži svjedoke. Pa i mučenike, ma koliko zastrašujuće zvučalo, razumom silno ograničenim, tom lijenom ćudi koja uvijek vapi udobnost i traži hlada u bojazni od prejakog sunca.

Imao je hrvatski narod velebnih primjera u svojoj povijesti, Marka Kri-ževčanina, Nikolu Tavelića. Otputovali su na okrutan način sa zemlje, da bi se odozgor vratili još pripremljeniji čuvati ideale. Pokušavam sjemeni-štarcima rastumačiti važnost takvih primjera. Najmlađi ih moraju poni-jeti već zarana, kako bi sutra mogli budućim naraštajima tumačiti svojim najboljim jezikom svoje najbolje ljude.


Bože, uhvatio se prepredati, a ti nikako da me potjeraš u krevet. Ako nastavim ovako, mogu direktno krenuti iz župne kuće prema crkvi, pri-premiti misna ruha i oltar za slavljenje tebe. Vjerujem kako je župnik Cek uspio dobro organizirati s Lanišćanima njihovo ranije pojavljivanje u cr-kvi. Trebat će nam mnoštvo odvažnih kumova i muževa kako bi zaustavi-li provokacije. Mogu im dopustiti vrijeđanje, ponižavanje, maltretiranje, čak i udaranje, ali svetohranište i svetogrđe – nikada.

Što im je cilj ako ne vjeruju u tebe? Zašto tako nevjerni nasrću, usta zajapurenih mržnjom prema onome u što ne vjeruju? Zar nije neobič-no, Bože, da najviše smetaš upravo onima koji najmanje priznaju ili uop-će ne priznaju tvoje postojanje? Onima kojima si izmišljotina, kako vele popovska laž, apostolska prijevara, njima si balvan u oku. Negiraju tvoje postojanje, a žele te maknuti iz srca tvojega prebivanja. Zaboravljaju kako čovjek može katkad, kao u ratu, uništiti vidljive tragove, no oni nevidlji-vi trajno ostaju. Ostaju kako bi se oni koji dolaze poslije nas mogli iznova žedni napiti izvorske vode.

»Sutra će krvavo kamenje padati na Lanišće.«(Duboko uzdahnu.)A ja još budan. Krajnji je čas. Poći. Ostali svećenici odavno snivaju.

Zvjezdano nebo kao u Betlehemu pokazuje kojim putem krenuti. Znam, istim putem moraju proći i Herodove sluge. Njima zvijezde također ozna-čavaju koga pratiti i kojim stazama krenuti. Krenuti bacati krvavo kame-nje. Vjerojatno je takvo zbog crvenih zvijezda.

Sjećam se janjeta koje sam u Karojbi dobio na sam Vazam. Imalo je predivnu crvenu vrpcu, umjesto mašne na rođendanskom poklonu. Još nisam dokučio, Bože, što si mi želio poručiti tom slikom? Poslušna sam i vjerna ovca, sačuvao si me od nečistoća prljavoga svijeta, pomozi mi do-kraja ostvariti sve tvoje naume sa mnom.

Oprosti za sumnjičavost posljednjih dana, vjerujem kako se i ovo u Bu-zetu dogodilo s razlogom, samo tebi poznatim.

Zapažam i na primjeru dragoga zagrebačkog nadbiskupa Stepinca što je ova narodna vlast spremila ustrajnim braniteljima vjere, spremila ga na izdržavanje zatvorske kazne poput kakvog tata, optužujući da je su-rađivao s Pavelićem i da nije dovoljno učinio za spas nedužnih duša u Jasenovcu i na drugim mjestima. Nadbiskup je branio svoju vjeru, stav-ljao je Boga na prvo mjesto, i to je najviše što svatko od nas može na-praviti. Jer nakon toga čina sve drugo sjeda na svoje mjesto. Ili će sjesti, makar i na onom svijetu.


(Stišće čvrsto crnu krunicu i moli: Molim te, Majko Božja, ti koja si pod križem Kalvarije svjedočila najtežem mogućem prizoru, smrti vlastitoga sina, podari mir i blagoslov istarskom puku. Daruj vjeru, ufanje i ljubav svim ljudima dobre volje!)

Nije mi ranije sinulo, vodstvo Komunističke partije može biti ljuto što kao tajnik svećeničkoga zbora nisam želio potpisati njihov petogodišnji plan. Moj plan i plan mojega naroda mnogo je dalekosežniji. Dulji je od pet godina. I uključuje Boga. Dopušta njemu voditi hrvatski narod kako misli da je najbolje. Štogod da se dogodi ujutro, siguran sam kako Sveviš-nji neće zaboraviti istarske ljude i kako će svaku molitvu stostruko vrati-ti. Dok je vjernika pod ovom kapom nebeskom, ispod Ćićarije, tko bude vjerovao, taj će se spasiti.

Svijet je podijeljen na dva tabora: jedni za Krista, drugi protiv Krista! Pitao sam i u Kanfanaru na Svijećnicu poslije oslobođenje: S kojim ćemo mi? Šutjeli su, ali i njihova šutnja je glasno govorila.

(Odlaže reverendu u ormar pored kreveta, još neko vrijeme u sebi moli, a onda usnu.)

EPILOG

Nakon podijeljene krizme komunistički napadači s dva uboda nožem u vrat ubili su u predsoblju župne kuće 27-godišnjeg svećenika Miroslava, koji je prema očevidcima povikao na samrti: »Isuse, primi dušu moju!« Godine 2013. postao je službeno proglašenim hrvatskim blaženikom.


Bilješke o autorima

ANUŠIĆ, Ružica (Koprivnica, 1972.), [email protected] je na Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog

fakulteta u Zagrebu. Piše poeziju. Do sada nije objavljivala književne radove.

Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za poeziju.

BAKŠAJ, Draženka (Varaždin, 1966.), [email protected]šila je studij upravnoga prava. Piše poeziju koju objavljuje u

zbornicima književnih recitala na kojima sudjeluje.

BILOSNIĆ, Tomislav Marijan (Zemunik, 1947.), Zadar [email protected] Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je povijest umjetnosti

i hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Književne radove objav-ljuje u svim značajnim hrvatskim književnim časopisima. Uvršten je u mnoge domaće i strane književne preglede, antologije, leksikone i školske udžbenike. Sudjelovao je na više od tisuću književnih susreta i recitala u domovini i inozemstvu. Književni radovi prevedeni su mu na više od deset stranih jezika. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne, Društva hrvatskih haiku pjesnika i drugih udruga s područja kulture. Dobitnik je niza domaćih i međunarodnih književnih i umjetničkih nagrada i priznanja (Nagrada Tin Ujević, nagrada za najbolji haiku Hrvatske, nagrada Mainichi Ha-iku Japan, nagrada Pasionske baštine i dr.). Osim književnim, bavi se i likovnim stvaralaštvom te umjetničkom fotografijom.


Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za poeziju.

Objavio je 90-ak knjiga (pjesme, romani, pripovijetke, kritike, feljto-ni, putopisi, povjesnice, knjige za djecu i ostala monografska izdanja).

BRGIĆ STOKIĆ, Rita (Pula, 1958.), Manjadvorci [email protected]ževne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionica

je brojnih književnih natječaja i recitala. Jedna pjesnička zbirka preve-dena joj je na talijanski jezik. Grad Vodnjan nagradio ju je za literarno stvaralaštvo Statutom grada Vodnjana.

Članica je Društva hrvatskih književnika i predsjednica Literarne udruge »Cvitak« u Vodnjanu.

Objavila je pet knjiga (poezija, kratka priča).

ČONDRIĆ, Drago (Laktaši, Bosna i Hercegovina, 1944.), [email protected] je na Pravnom fakultetu u Splitu. Književne radove

objavljuje u časopisima i zbornicima u domovini i inozemstvu. Sudje-luje na brojnim književnim recitalima na kojima je više puta i nagra-đivan. Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih knji-ževnika Herceg – Bosne.

Objavio je četiri knjige lirike.

ČORKALO, Zdenka (Zagreb, 1951.), [email protected] je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te specijalizi-

rala anesteziologiju i reanimatologiju. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Članica je strukovnih udruga.

Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 1. nagrade za kratku priču.

Objavila je sedam knjiga (ogledi, romani).

DOBRIĆ, Renata (Split, 1970.), Kaštel Suć[email protected] Splitu je završila studij ekonomije, a na Filozofskom fakultetu u

Mostaru odnose s javnošću i studij knjižničarstva. Trenutačno na isto-


me fakultetu polazi poslijediplomski studij informacijske i komunika-cijske znanosti.

Književne i novinarske radove objavljuje u časopisima, zbornicima i na internetskim portalima. Aktivna je promicateljica kulturne bašti-ne svoga kraja.

Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za monodramu, a na 5. susretu 3. nagrade u istom žanru.

FRČKO, Milan (Koprivnica, 1955.), [email protected] je umjetnik (književnik i slikar). Pjesme su mu objavlje-

ne u časopisima i zbornicima u zemlji i inozemstvu. Sudjeluje na reci-talima i književnim natječajima na kojima je nekoliko puta nagrađen. Član je Društva hrvatskih književnika.

Objavio je zbirke pjesama Snovi, Ispunjenje, Beleštin, Duševni samo-stan i Pred špiglom.

GAŠPARIĆ, Božica (Koprivnica, 1966.), Starigrad (pokraj

Koprivnice)[email protected] i priče objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionica je ne-

koliko književnih susreta i recitala. Članica je Društva hrvatskih knji-ževnika - ogranka Koprivnica.

Objavila je pet zbirki pjesama (Bajke u okovima, 1990., Cvjetovi duge, 2004., Hrvatski krajolik, 2006., Mrve ljubavi, 2009., Sjaj trna u svemiru, 2012.) te priču Filipove zvijezde (2006.).

GAŠPAROVIĆ, Darko (Zagreb, 1944.), [email protected] Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorirao je društveno-hu-

manističke znanosti. Ugledni je teatrolog, dramaturg i kazališni pisac. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionik je književnih recitala i natječaja. Dobitnik je nekoliko nagrada. Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga društva ka-zališnih kritičara i teatrologa, Hrvatskoga društva političkih zatvorenika i Družbe Braća hrvatskoga zmaja.


Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za putopis.

Objavio je osam knjiga.

GATALICA, Goran (Virovitica, 1982.), [email protected] je fiziku i kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fa-

kultetu u Zagrebu nakon čega upisuje doktorski studij atomske i mole-kularne fizike s astrofizikom. Poeziju objavljuje u književnim časopisi-ma i zbornicima recitala na kojima sudjeluje. Više je puta nagrađivan u domovini i inozemstvu. Član je Hrvatskoga sabora kulture i udruge Ju-tro poezije.

GAVRAN, Zdravko (Slavonski Brod, 1957.), [email protected] je jugoslavenske jezike i književnosti i komparativnu

književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Književnik je, prevo-ditelj i recenzent. Književne radove objavljuje u značajnim književnim i vjerskim časopisima, a zastupljen je i u najznačajnijim antologijama i zbornicima duhovne književnosti. Sudionik je brojnih književnih su-sreta. Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Hrvat-skog katoličkog zbora »MI«.

Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 3. nagrade za esej.

Objavio je devet knjiga (pjesme, epigrami, aforizmi, eseji, književ-ni ogledi i kritike).

GLAVINA, Božidar (Prelog, 1962.), [email protected]še poeziju i dramske vrste. Radovi su mu objavljeni u nekoliko

zbornika. Član je Matice hrvatske i voditelj kazališne amaterske udru-ge u Prelogu.

Objavio je šest knjiga (poezija, drama, igrokazi na kajkavskom narječju).


HASNEK, Vinko (Glavnica, 1952.), Glavnica Donja, [email protected]še pjesme na kajkavskom narječju. Književne radove objavljuje

u časopisima i zbornicima. Sudionik je književnih recitala i natječaja na kojima je više puta nagrađivan. Zastupljen je u antologiji moderne kajkavske lirike Rieči sa zviranjka.

Objavio je zbirke poezije Zdroblena idila i Den prije golubica.

IVANJEK, Mirko (Slivonja Jarek, 1950.), Prigorje Brdoveč[email protected] je sociologiju te jugoslavenske jezike i književnosti na

Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovao je Kajkavijanu, udrugu za prikupljanje, čuvanje i promicanje hrvatske kajkavske baštine. Književ-ne radove objavljuje u časopisima i zbornicima.

Nagrađivan je na sva četiri dosadašnja Susreta hrvatskoga duhovno-ga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić«: na 1. susretu dobitnik je 2. nagrade za esej, na 2. susretu 1. nagrade za kratku priču, na 3. susretu 1. nagrade za monodramu, na 4. susretu 3. nagrade za monodramu, a na 5. susretu 3. nagrade za putopis.

Objavio je pet knjiga (roman, priče, meditacije).

JONČIĆ, Antonija (Split, 1983.), [email protected] je Pravnoga fakulteta u Osijeku. Piše pjesme i kratke pri-

če koje do sada nije objavljivala. Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-

pan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za monodramu.

KANCIJANIĆ, Živka (Hreljići, općina Marčana, 1950.), [email protected]šila je Višu ekonomsku škola u Puli. Poeziju objavljuje u zajed-

ničkim zbirkama i zbornicima recitala na kojima sudjeluje. Članica je i suosnivačica Literarne udruge »Cvitak« u Vodnjanu.

Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za kratku priču.

Objavila je zbirku pjesama na čakavštini Komo moje duše (2009.).


KARLOVIĆ, Pejo (Velika Bukovica, 1951.), [email protected] religiozne pedagogije i katehetike završio je na Katoličkom

bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a nakon toga upisuje znanstveni poslijediplomski studij komunikologije. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionik je književnih recitala i natječaja. Član je Matice hrvatske i Društvo prosvjetnih djelatnika.

MALTAR, Zdenka (Varaždin, 1964.), Novi [email protected]šila je studij upravnoga prava u Zagrebu. Piše poeziju i pro-

zu na hrvatskom standardnom jeziku i na kajkavskom narječju. Ra-dovi su joj objavljeni u zajedničkim zbirkama i u časopisu Kaj. Su-djeluje na brojnim književnim recitalima na kojima je više puta i nagrađivana.

Na 2. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 3. nagrade za putopis, na 3. susretu 2. na-grade za kratku priču, na 4. susretu 3. nagrade za kratku priču, a na 5. susretu 3. nagrade za poeziju.

Objavila je zbirku kajkavske poezije Tebi, Erato (2012.).

MARTINOVIĆ-VLAHOVIĆ, Ružica (Zagreb, 1950.), Slavonski Brod

[email protected] je medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima, a zastupljena je i u antologiji hrvatske duhovne poezije Krist u hrvatskom pjesništvu (2007.). Piše i popularno-znanstvene radove iz područja medicine te se bavi uredničkim radom. Članica je Matice hrvatske i Hrvatskoga ka-toličkoga liječničkog društva.

Na 3. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 1. nagrade za kratku priču, na 4. susretu 1. nagrade za esej, a na 5. susretu 2. nagrade za esej.

Objavila je sedam knjiga (pjesme, kratke priče, duhovni tekstovi).


MILJKOVIĆ, Mirjana (Zagreb, 1958.), [email protected] je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu

u Zagrebu. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima, a za-stupljena je i u antologiji hrvatskoga haiku pjesništva Nepokošeno nebo (1996.-2007.). Sudionica je nekoliko književnih natječaja i recitala. Čla-nica je udruge Jutro poezije i Društva hrvatskih haiku pjesnika. Bavi se i umjetničkom fotografijom.

U pripremi je objavljivanje njene prve samostalne pjesničke zbirke.

PAVIČIĆ, Josip (Bjelovar, 1944.), [email protected] Filozofskom fakultetu diplomirao je jugoslavenske jezike i knji-

ževnosti. Kazališni je i književni kritičar. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima. Član je Matice hrvatske, Hrvatskoga novi-narskog društva, PEN kluba i Društva hrvatskih književnika. Dva puta nagrađivan je godišnjom novinarskom nagradom »Zlatno pero godine« Hrvatskoga novinarskog društva.

Objavio je devet knjiga različitih žanrova.

PAVIĆ, Vinko (Ričice, Imotski, 1958.), [email protected]še poeziju, pjesničku prozu, kratke priče, eseje i novinske članke.

Knjižene radove objavljuje u brojnim časopisima i zbornicima. Sudje-luje na književnim natječajima i recitalima. Pobjednik je 43. književne manifestacije Susret riječi.

Objavio je četiri knjige poezije Čujem kako kamen zove, Kamene ruke, Zapisi s ruba vremena, Prostirka od rana i monografiju Povijest i rodoslovlje ričičkih Pavića.

PERIČIĆ, Denis (Varaždin, 1968.), Varaž[email protected] Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je iz književnosti.

Književni je kritičar, urednik i prevoditelj. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima, a zastupljen je i u nekoliko antologija. Djela su mu prevedena na nekoliko stranih jezika. Sudjeluje na brojnim knji-ževnim natječajima i recitalima u domovini i inozemstvu. Dobitnik je brojnih nagrada među kojima su najznačajnije nagrade Goranovo pro-


ljeće, Marin Držić, Katarina Patačić i Pasionska baština. Član je Druš-tva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.


Objavio je dva romana, šest zbirki pjesama, dvije knjige drama, jed-nu knjigu pripovijedaka, jednu zbirku kolumni i eseja te deset stručnih knjiga (antologije, studije, monografije).

PROSENJAK, Božidar (Koprivnica, 1948.), Velika [email protected] je romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Književne radove, koje piše i za odrasle i za djecu, objavljuje u knji-ževnim časopisima, a zastupljen je i u školskim čitankama te u broj-nim antologijama i zbornicima. Gostovao je na više tisuća književnih susreta u zemlji i inozemstvu. Djela su mu prevedena na više stranih jezika. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice sa-mostalnih umjetnika. Dobitnik je književnih nagrada i priznanja među kojima su najznačajnije nagrade Ivana Brlić Mažuranić i Grigor Vitez, obje mu dodijeljene za roman Divlji konj.

Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 1. nagrade za esej.

Objavio je 40-ak knjiga za djecu i odrasle (romani, pripovijetke, aforizmi, kritike, slikovnice, dramska djela), od kojih je lektirno djelo Divlji konj do sada doživjelo čak 17 izdanja.

SARKOTIĆ, Slavica (Vukojevac, 1951.), [email protected]še pjesme i prozne tekstove koje objavljuje u časopisima, zborni-

cima književnih recitala na kojima sudjeluje, a zastupljena je i u anto-logiji Sv. Franjo u hrvatskom pjesništvu. Više puta je nagrađivana, a ra-dovi su joj prevođeni na slovenski jezik. Članica je Društva hrvatskih haiku pjesnika, Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima i Udruženja hrvatskih zavičajnih književnika.

Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnica je 2. nagrade za kratku priču, a na 5. susretu također 2. nagrade u istom žanru.

Objavila je osam knjiga (poezija za odrasle i djecu, kratke priče).


SVEDROVIĆ, Stjepan (Brezovica, 1952.), [email protected] je i magistrirao na Graditeljskom fakultetu u Zagrebu.

Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima, a zastupljen je i u najznačajnijim antologijama duhovne književnosti. Sudionik je broj-nih književnih susreta te dobitnik književne nagrade Dubravko Hor-vatić. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima.

Na 2. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 2. nagrade za kratku priču.

Objavio je devet knjiga (poezija, proza).

ŠIPIĆ, Igor (Sinj, 1950.), [email protected] je na Fakultetu ekonomskih znanosti u Zagrebu, a ma-

gistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zadru, znanstveno polje povijesti, znanstvena grana hrvatska i svjetska ranonovovjekov-na povijest. U brojnim časopisima i zbornicima objavljuje eseje, osvrte, kritike, znanstvene radove i poeziju. Radovi su mu prevođeni na strane jezike. Sudionik je brojnih književnih susreta u domovini i inozemstvu. Član je Društva hrvatskih književnika.

Na 5. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 2. nagrade za putopis.

Objavio je osam knjiga i dva ciklusa poezije, knjigu eseja, pet struč-nih knjiga i 13 izvornih znanstvenih radova.

ŠOVAGOVIĆ, Tomislav (Šibenik, 1976.), [email protected] je novinarstvo na Hrvatskim studijima u Zagrebu i te-

ologiju na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Piše poeziju i prozu. Sudionik je brojnih književnih recitala na kojima je više puta i nagrađivan.

Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 2. nagrade za putopis, na 2. susretu 1. nagrade za monodramu i 3. nagrade za esej, na 4. susretu 3. nagrade za putopis, a na 5. susretu 1. nagrade za monodramu.

Objavio je zbirku priča Rudnik čvaraka (2012.).


ŠTILINOVIĆ, Luka (Subotica, 1935.), [email protected] je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Poeziju i

prozu objavljuje u časopisima i zbornicima. Sudionik je književnih su-sreta i recitala.

Član je Udruge prijatelja pera i kista »Pegaz« u Zagrebu.

ŠUK, Vladimir (Zagreb, 1956.), [email protected] je ekonomiju na Fakultetu za vanjsku trgovinu u Za-

grebu. Književne radove objavljuje u časopisima i zbornicima radova. Sudjeluje na recitalima i književnim natječajima na kojima je nekoli-ko puta i nagrađen. Član je Hrvatskoga zagorskoga književnog društva i Udruge hrvatskih zavičajnih književnika. Dobitnik je priznanja grada Oroslavja za doprinos u kulturi.


Objavio je dvije knjige (poezija, haiku, kratke priče).

VRANJKOVIĆ, Slavko (Posuški Gradac, BiH, 1945.), Nuš[email protected] je diplomirao u na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u

Zagrebu. Svećenik je, župnik župe Duha Svetoga u Nuštru, književ-nik i slikar. Piše pjesme, pripovijetke i drame i objavljuje ih u brojnim časopisima. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne i Hr-vatskog društva katoličkih novinara.

Na 1. susretu hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stje-pan Kranjčić« dobitnik je 3. nagrade za kratku priču, a na 2. susretu 3. nagrade za poeziju.

Objavljene su mu zbirke pripovjedaka Golgotska svitanja (1998.) i U potrazi za nebom (2009.) te pjesnička zbirka Ecce homo (2011.).

TANDARA, Ozana (Koprivnica, 1982.), Križ[email protected] je filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakul-

tetu Družbe Isusove u Zagrebu. Do sada nije objavljivala književne radove.


ZAGOREC, Danijela (Zagreb, 1968.), Križ[email protected] je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu

u Zagrebu. Poeziju je do sada objavljivala u časopisima.

ZDRILIĆ, Ivanka (Zadar, 1968.), [email protected] je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakulte-

tu u Zadru, a u Osijeku knjižničarstvo. Pjesme objavljuje u časopisima i zbornicima.

Objavila je zbirku pjesama Raskrižja (2012.), a planira objaviti zbir-ku Zavežljaj ljubavi.


Bilješke o članovima Stručnog ocjenjivačkog suda

LONČAREVIĆ, Vladimir (Zagreb, 26. 7. 1960.), ZagrebU Zagrebu je završio osnovnu i srednju školu te stu-

dij kroatistike na Filozofskom fakultetu 1985. Na spo-menutom fakultetu magistrirao je 2002. radom »Etičko-estetički vidici književnoga rada Ljubomira Marakovi-ća«. Doktorirao je 2004. na Filozofskom fakultetu Druž-be Isusove u Zagrebu disertacijom »Hrvatska katolička književnost (1900-1945). Teorijsko-programske odred-nice, književna politika i organizacijska struktura«.

Radio je kao lektor i redaktor u izdanjima INA-e 1986. i 1987., u revi-ji za religioznu kulturu »Obnovljeni Život« 1988. i 1989. i na izdanjima Zagrebačke banke od 1989. do 1994. Od 1994. do 1996. radio je pri Ve-leposlanstvu Republike Hrvatske u Ljubljani, gdje je, uz ostalo, uređivao mjesečni bilten za Hrvate u Sloveniji Korijeni. Od godine 1997. bio je sa-vjetnik u Ministarstvu obnove i razvitka, a od 1. veljače 1999. radi u Uredu Predsjednika Republike kao pomoćnik savjetnika za politička pitanja, za unutarnju politiku (2000.-2005.), pitanja političkog sustava (2005.-2010.) te ponovno za unutarnju politiku od 2010.

Godine 2009. stekao je znanstveno zvanje znanstvenoga suradnika, a 2011. izabran je u nastavno zvanje docenta. Honorarno predaje na Filo-zofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Objavio je knjige: Oslobađanje povijesti (eseji, 1997.), Luči Lju-bomira Marakovića (znanstvena monografija, 2003.), Književnost i hrvat-ski katolički pokret (znanstvena monografija, 2005.); priredio antologije Krist u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana (2007.) i Sveti


Franjo u hrvatskom pjesništvu (s B. Petračem i N. Videk, 2009.) te Križni put u stihovima hrvatskih pjesnika XX. stoljeća (2010.). Osim tridesetak znanstvenih i stručnih članaka i studija u zbornicima, stručnim publika-cijama, znanstvenim i književnim časopisima, objavio je stotine raznih članaka u različitim listovima, novinama, revijama i časopisima, priredio i (su)uredio više knjižnih izdanja i zbornika. Recenzent je školskih udžbe-nika i mentor na diplomskim i doktorskim studijima. Održao je niz jav-nih predavanja i tribina o raznim temama te nastupio na više znanstve-nih simpozija. Godine 2009. organizirao je znanstveni simpozij u povodu 50. obljetnice smrti dr. Ljudevita Marakovića »Katolicizam, modernizam i književnost«. Bio je urednik lista MI (1992.-1997.) i predsjednik HKZ MI (2003.-2007.) Član je Matice hrvatske i Društva hrvatskih književni-ka. Glavni je urednik biblioteke »Hrvatska katolička baština XX. stoljeća«.

PETRAČ, Božidar (Zagreb, 21. 7. 1952.), Zagreb

Književni povjesničar, antologičar, kritičar, publi-cist, urednik, bibliograf, prevoditelj, pjesnik. Završio je studij komparativne književnosti, talijanskog te fran-cuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjiž-nici u Zagrebu, bio lektor na Jagiellonskom sveučilištu u Krakowu. Godine 1989. uključio se u politički život

kao član Hrvatske demokratske zajednice. Bio je savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, zastupnik u Hrvatskom saboru i glavni urednik Vjesnika. Predsjednik je društva Društva hrvatskih književ-nika, član je Hrvatskog PEN-a i Hrvatskoga filološkog društva. Urednik je biblioteke »Vrhovi svjetske književnosti« te glavni urednik u nakladničkoj kući »Alfa«. U biblioteci »Hrvatska katolička baština XX. stoljeća« uredio je od 2005. do 2012. prvih dvadeset knjiga.

Uz više stotina kritika, znanstvenih, stručnih i preglednih članaka, stu-dija i recenzija u periodici te predgovora i pogovora u knjigama i knji-ževnim zbornicima, priredio je brojne knjige hrvatskih i svjetskih pisaca. Vrlo je zapažen antologičar. Sastavio je antologije: kapitalnu U sjeni Tran-scendencije (s N. Juricom, Zagreb, 1987.), Duša duše hrvatske: novija hr-


vatska marijanska lirika (s N. Juricom, Mostar, 1988.), Hrvatska lađa, I, II. Izbor pjesničkih i proznih tekstova te dokumenata o stvaranju neovisne suverene države Hrvatske i o Domovinskom ratu 1990.-1992. (s V. Pandži-ćem, Zagreb, 1996.), Kip domovine: antologija hrvatske rodoljubne poezi-je XIX. i XX. st. (Zagreb, 1996.); Majci, Kraljici mira (Međugorje, 1998.), Mila si nam ti jedina – hrvatsko rodoljubno pjesništvo od Baščanske plo-če do danas (s J. Bratulićem, Zagreb, 1998.), Hrvatska božićna lirika od Kranjčevića do danas (Zagreb, 2000.), Povrh starog Griča brda: Zagreb u hrvatskom pjesništvu 19. i 20. stoljeća (Zagreb, 2000.), Hrvatska uskrsna lirika od Kranjčevića do danas (Zagreb, 2001.), Sveti Franjo u hrvatskom pjesništvu (s V. Lončarevićem i N. Videk) te proznu zbirku Božićne priče (Zagreb, 2001.). Uz ostalo, priredio je knjige Dante u hrvatskoj likovnoj umjetnosti i književnosti (s T. Maroevićem, 1982.), Ivan Pavao II. i Hrva-ti (s F. Šanjekom, 1995.) te sastavio udžbenike Hrvatska čitanka 5-8 (s V. Pandžićem, 1997.-1999.). Uz knjigu pionirskoga značenja Futurizam u Hr-vatskoj: dossier (Pazin, 1995.), objavio je zbrike književnih kritika i eseja Jakovljeve ljestve hrvatske lirike (Zagreb, 2003.) i Različiti književni svjetovi (Zagreb, 2006.), zbirke poezije Dani kušnje (Zagreb, 2001.) i Cedulje sestri Klari (Zagreb, 2012). Preveo je s francuskog jezika više beletrističkih na-slova psihologijskih i religioloških tekstova te naslove povijesne i teološke literature s talijanskog jezika. Organizator je i sudionik više znanstvenih i stručnih skupova te književnih tribina u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više književnih nagrada.

BOSNAR, Drago (Vinagora, Hrvatsko zagorje, 6. 9. 1947.), OroslavjeSvećenik Zagrebačke nadbiskupije, književnik, prevo-

ditelj, autor duhovnih meditacija na radiju. Osnovnu školu pohađao je na Vinagori i u Desiniću, gimnaziju u Interdi-jecezanskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu, gdje je matu-rirao 1966. i kao bogoslov Zagrebačke nadbiskupije započeo studij teologije na Bogoslovnom fakultetu. Nakon kraćega boravka u Njemačkoj i svećenič-koga ređenja 1973., diplomirao je 1974. kod prof. Ivana Goluba s temom o književnosti Augusta Cesarca Čovjek u nedohodu.


Kao svećenik najprije je djelovao kao kapelan u Prelogu, potom kao župnik u podravskome Drnju i Peterancu. Uz župničku službu vrijeme je posvećivao proučavanju sveze teologije i književnosti, prijevodima i eseji-ma. Svoju je poeziju objavljivao u časopisima Spectrum, Svesci i Kana. Više godina uređivao je vjerski program na Radiju Koprivnica i s prijateljem, svećenikom Josipom Vnučecom, uređivao biblioteku FOS-ZOE, objavlju-jući svoje prijevode katehetsko-homiletske tematike. Godine 1994., kao župnik u zagorskoj Orehovici, počeo je djelovati kao autor u emisiji Du-hovna misao na 1. programu Hrvatskog radija, na kojem i danas, kao žu-pnik u Oroslavju, redovito objavljuje.

Od radova objavljenih u časopisu Svesci objavio je antologiju latinsko-američkoga pjesništva Bune i otpora i dvije zbirke svojih pjesama: Život je tako čudesan i Jedanaesta postaja. U biblioteci FOS-ZOE objavio je prije-vode s njemačkoga: Znakovne propovijedi, Biblijski igrokazi, Pokorničko bo-goslužje, Kratke priče I. i II., Punina i Praznina (mistika augustinca Davida Steidl-Rasta), Molitva s onu stranu riječi i Govor znakova. Kao plod surad-nje na Radiju Koprivnica i 1. programu Hrvatskoga radija objavio je zbirke duhovnih meditacija: Duhovno u svagdanjemu (1998.) i Dopustiš li životu da ti priđe (2010.). U pripremi mu je i treća zbirka Odmrsivanje uzlova.


Sudionici (autori)

5. susreta hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« 2013.

1. Nedjeljka Andrić, Slavonski Brod2. Tomislav Grgo Antičić, Kašina3. Ružica Anušić, Zadar4. Ivan Babić, Zagreb5. Petar Babić, Križevci6. Anja Badrov, Zagreb7. Draženka Bakšaj, Ivanec8. Josip Balaško, Brezovica9. Tomislav Baran, Sesvete, Zagreb10. Ivan Bašić, Split11. Roberta Berci, Kaštelir12. Tomislav Marijan Bilosnić, Zadar13. Ankica Bistrović, Koprivnica14. Sonja Agata Bišćan, Zagreb15. Željka Blažević, Split16. Ladislava Blaži, Varaždin17. Ivan Boždar, Zagreb18. Božidar Brezinščak Bagola, Hum na Sutli


19. Rita Brgić Stokić, Barban20. Marijan Ivan Čagalj, Split21. Željka Čakan, Zagreb22. Slavica Čizmić, Split23. Drago Čondrić, Split24. Zdenka Čorkalo, Split25. Tomislava Kata Ćavar, Zagreb 26. Mirko Ćosić, Zagreb 27. Mirko Ćurić, Đakovo28. Renata Dobrić, Kaštel Sućurac29. Tomislav Domović, Karlovac30. Boris Dragojević, Kiseljak31. Grozdana Drašković, Hum na Sutli32. Marko Dropuljić, Zagreb33. Josip Ergović, Zagreb34. Nevenka Erman, Žminj35. Milan Frčko, Koprivnica36. Rajko Fureš, Zabok37. Miljenko Galić, Drniš38. Božica Gašparić, Starigrad, Koprivnica39. Darko Gašparović, Rijeka40. Goran Gatalica, Zagreb41. Zdravko Gavran, Zagreb42. Božidar Glavina, Prelog43. Vera Grgac, Novaki Bistranski, Donja Bistra44. Slavica Grgurić Pajnić, Delnice45. Ružica Gulan, Split46. Marko Hajderer, Dubravica47. Vinko Hasnek, Glavnica Donja, Belovar48. Tatjana Hikec, Gornja Stubica49. Iskra Ivanišević, Split


50. Mirko Ivanjek, Prigorje Brdovečko51. Nada Jačmenica, Sveti Križ Začretje52. Branka Jagić, Velika Gorica53. Ana Jakopanec, Koprivnica54. Đuro Janči, Đurđevac55. Đuro Jelović, Donja Višnjica56. Ivan Jembrih Cobovički, Varaždin57. Dražen Jergović, Zagreb58. Antonija Jončić, Split59. Zoran Jurišić, Podstrana60. Ante Juroš, Imotski61. Živka Kancijanić, Vodnjan62. Pejo Karlović, Zagreb63. Elvira Katić, Zadar64. Josip Klarić, Gračišće65. Ljiljana Klasiček Bencetić, Našice66. Vilma Knežević, Viškovo67. Ljubica Kolarić-Dumić, Rijeka 68. Ljubica Komljenović, Sveti Križ Začretje69. Branko Korbar, Zagreb70. Denis Kožljan, Pula71. Zlatko Kraljić, Velenje (Slovenija)72. Ana Krnjus, Pazin73. Zoran Kršul, Selce74. Marija Lekić, Krk75. Stjepan Vladimir Letinić, Susedgrad, Zagreb 76. Štefanija Ludvig, Dubravica77. Ljiljana Lukačević, Ivanec78. Zdenka Maltar, Novi Marof79. Franjo Mandić, Zagreb80. Marija Maretić, Žminj


81. Aleksandar Marković, Petrinja82. Anita Martinac, Mostar (Bosna i Hercegovina)83. Ružica Martinović-Vlahović, Slavonski Brod84. Franjo Matanović, Trieste (Italija)85. Srđan Matešić, Benkovac86. Ante Matić, Zagreb87. Zdenka Matijaš, Zagreb88. Lovorka Matijević, Sesvetski Kraljevec89. Ljiljana Matković, Zagreb90. Antun Matošević, Zagreb91. Mirjana Mikulec, Oroslavje92. Mirjana Miljković, Zagreb93. Branka Mlinar, Omiš94. Damir D. Ocvirk, Pula95. Stjepan Paulić, Sesvete96. Josip Pavičić, Zagreb97. Vinko Pavić, Zagreb98. Alojz Pavlović, Zadar99. Mirjana Pejak, Sisak100. Denis Peričić, Varaždin101. Lajčo Perušić, Zagreb102. Alka Pintarić, Zagreb103. Josip Jakov Planinić, Zagreb104. Ivan Pohrka, Donja Motičina105. Nada Pomper, Križevci106. Nada Poturiček, Križevci107. Vesna Prajz Velić, Zagreb108. Antun Stjepan Prević, Radovan109. Božidar Prosenjak, Velika Gorica110. Ljerka Pukec, Zagreb111. Josip Sanko Rabar, Zagreb


112. Mario Raguž, Sesvete, Zagreb113. Katica Rajić, Koprivnica114. Adam Rajzl, Đakovo115. Diana Rosandić, Rijeka116. Dubravka Rovičanac, Zagreb117. Vedran Rutnik, Osijek118. Petrana Sabolek, Čakovec119. Slavica Sarkotić, Lekenik120. Antonija Selaković, Zagreb121. Anto Stanić, Kreševo (Bosna i Hercegovina)122. Stjepan Svedrović, Brezovica123. Leonardo Šardi, Selnica124. Ljiljana Šerbić, Vodnjan125. Stana Šiljeg, Ljubuški (Bosna i Hercegovina)126. Ana Šimunić, Gospić127. Igor Šipić, Split128. Maja Šiprak Brletić, Sisak129. Ivan Šoić-Maleni, Samobor130. Tomislav Šovagović, Zagreb131. Ankica Špoljarić Mandić, Križevci132. Luka Štilinović, Zagreb133. Vladimir Šuk, Oroslavje134. Hela Švarc, Zagreb135. Franjo Švob, Rijeka136. Ozana Tandara, Križevci137. Snježana Tišljarić, Ždala138. Sonja Tomić, Zagreb139. Stjepan Tomić, Zagreb140. Rafael Urukalović, Zagreb141. Mirko Varga, Varaždin142. Slavko Vranjković, Nuštar


143. Vinko Vrbanić, Vinkovci144. Nela Vrkljan, Zagreb145. Đurđa Vukelić-Rožić, Ivanić Grad146. Danijela Zagorec, Križevci147. Ivanka Zdrilić, Zagreb148. Tomislav Žigmanov, Subotica (Republika Srbija)

Svim autorima zahvaljujemo na sudjelovanju!

U izvedbi 5. susreta hrvatskoga duhovnoga

književnoga stvaralaštva »Stjepan Kranjčić« 2013. sudjelovali su:

OrganizatorUdruga za promicanje znamenitih Križevčana

»Dr. Stjepan Kranjčić«

PokroviteljiŽupa sv. Ane Križevci

Župa BDM Žalosne i sv. Marka Križevčanina Križevci

Pokrovitelji nagradaGalerija hrvatske sakralne umjetnosti »Laudato«

Glas KoncilaVeritas – Glasnik sv. Antuna Padovanskog

Hrvatska karmelska provincijaHrvatska dominikanska provincija

Doprinos Susretu dali su: Grad Križevci, Koprivničko-križevačka županija, Radnik d.d., KTC d.d., Turistička zajednica Križevci,

Veterinarska stanica Križevci, Medičarsko-svjećarski obrt »Zozolly« Marija Bistrica i Klemm sigurnost Zagreb.

Stručni ocjenjivački sudVladimir Lončarević (predsjednik), Božidar Petrač, Drago Bosnar

Suradnici Roko Bašić, Vlado Čutura, Valentina Jurišić, Suzana Knežević,

Marcel Kovačić, Željko Picig, Iva Rupčić, Ankica Špoljarić Mandić, Željko Štubelj, Martina Valec Rebić, Anita Vidović, Marina Vidović

Krušić (koordinatorica), Renata Vivek Božić, Manda Zrno, Patricia Županić

Izvršni producenti SusretaStjepan Soviček i Dražen Hladuvka, križevački župnici

InterpretacijaBiserka Ipša i Dubravko Sidor

Glazbeni programVokalni sastav »Allegro«

Autorica Susreta, scenaristica i voditeljicaTanja Baran

40 kuna

ISBN 978-953-241-417-2

www.glas-koncila.hr

ljuavi -...

Documents