OFFSIDEpodlistak

List Gimnazije Eugena Kumičića Opatija “EUGENIJE”

Često razmišljamo i raspravljamo o obrazovanju, no pitamo li se ikad kakvo nam obrazovanje zapravo treba

Obrazovanje po mjeri čovjeka

Debatiranje, novinarstvo, gluma i ples tek su sporedne grane našeg obrazovnog sustava koje zovemo izvan-nastavne (fakultativne) aktivnosti. Kreativnost se guši jer se može iskazati samo na već standardiziranim načinima prezentiranja znanja, a koliko i kako su naši učenici kreativni niti ne ispitujemo!

Približava se kraj još jedne školske godine i mnogi učenici sigurno već maštaju o ljetu, no prije (ne) zasluženog odmo-ra čeka ih još dosta listanja udžbenika, rješavanja zadat-aka, ispita i ispitivanja… I dok su jedni odahnuli što od sljedeće školske godine idu na školske praznike bez previše razmišljanja o ocjenama na polugodištu, ovogodišnjim mat-urantima već „gori pod petama“ jer ih čeka najvažniji ispit u životu koji će im neizbježno odrediti karijeru i budućnost. Zanimljivo je promatrati te mlade ljude kako završavaju svoje srednjoškolsko obrazovanje, ne toliko zbog ocjena i odabira fakulteta, koliko zbog životnih stavova, ponašanja i znanja koje će ponijeti u sutrašnjicu. U tom razmišljanju moramo se pitati tko ili što je utjecao na njih, kako su to primili, što su naučili, kakvi su ljudi postali. Jednu od pre-sudnih uloga u njihovom stjecanju znanja i životnih vri-jednosti stekli su u školi čiji se sustav naučavanja i odgoja krije iza jednostavne riječi: obrazovanje. Podrazumijeva se da znamo što znači riječ „obrazovanje“, no što je to uopće? Je li naše obrazovanje zastarjelo ili moderno? Treba li ga razvijati? Treba li učenike i profesore pitati štogod o toj temi? Daje li hrvatsko obrazovanje rezultate kakve bismo htjeli? Tko će otvoriti Pandorinu kutiju?

Zemlja znanjaHrvatska nastoji postati zemljom znanja i kao takva obrazuje ljude, odnosno nastoji da stjecanje znanja bude čim bolje i učinkovitije. Cilj je Vlada već niz godina stvoriti obrazovanu garnituru ljudi koji će, između os-taloga, pomoći zemlji, izvući zemlju iz krize, otvoriti nas Europi ili nas uvesti u nju. Čini se kao da iz niza tih mladih obrazovanih ljudi čekamo političkog i gospo-darskog mesiju koji ima recept za sve probleme. Mada mesije nema, imamo više od osamnaest tisuća mladih visokoobrazovanih ljudi na burzi. Je li to ironično ili tužno? Kriza je na svakom televizijskom kanalu i svim zvonima, zemlja propada, a mi ne „stvaramo“ ni individ-ualce, ni timove stručnjaka koji će znati spremno i vješto suočiti se s gospodarskim i socijalnim pitanjima. I nitko ne postavlja pitanje koliko je obrazovanje u tome važno, tj. kakva je ono figura na ploči društvenoga života. Na obrazovanju sve počinje, zar ne?

Obrazovanje po mjeri čovjekaCilj je države stvoriti zemlju znanja, no malo tko shvaća da ne možemo kuću graditi od krova. Država obično počinje sa svojim planovima, željama i „narudžbama“ kakvi joj ljudi trebaju, a ne pita kakve ljude već ima i što može s njima napraviti. Današnji obrazovni sustav potječe iz doba pros-vjetiteljstva i Prve industrijske revolucije kada je državno obrazovanje tek uvedeno i slično velikoj tvornici koja mora izraditi što više visokokvalitetnih (čitaj: visokoobrazovanih) lutaka. Zašto svatko mora završiti fakultet? Zašto mu fakultet mora biti osnova za život dostojan čovjeka? Zašto svi mora-mo biti jednaki, znanstveno uniformirani, odgajani i učeni s načelom „jedno pitanje, jedan odgovor“? Takvi su nam i udžbenici – nepogrešivi izvori znanja. Profesori često na kraju sata pitaju ima li tko pitanja, ali nas nitko ne uči postav-ljati ih. Učenike nitko ne uči razmišljati, kritički sagledavati činjenice i teorije, istraživati i donositi vlastite zaključke koje će na sebi svojstven način znati prezentirati. Debatiranje, novinarstvo, gluma i ples tek su sporedne grane našeg obra-

zovnog sustava koje zovemo izvannastavne (fakultativne) aktivnosti. Kreativnost se guši jer se može iskazati samo na već standardiziranim načinima prezentiranja znanja, a ko-liko i kako su naši učenici kreativni niti ne ispitujemo! Obra-zovni sustav svodi se na apsorbiranje velikog broja činjenica i njihovo reproduciranje. Sve to činimo u svrhu napretka, a rezultate ne dobivamo!

Divergentno mišljenje – ključ boljeg obrazovanjaPotrebno je pustiti učenike da se razvijaju u svojim mogućnostima i aspiracijama te promijeniti definiciju inteli-gentnog i uspješnog. Poznat je slučaj koreografkinje Gillian Lynne koja je sudjelovala u stvaranju Webberovih mjuzikala „Mačke“ te „Fantom u operi“. Nju je kao djevojčicu majka odvela liječniku jer nije mogla mirno sjediti i pratiti nastavu. No, liječnik je za vrijeme razgovora s majkom upalio radio, a djevojčica je počela plesati. Rekao je majci da je djevojčica normalna, a njezina inteligencija traži drukčiji pristup radu. Gillian Lynne je majka upisala u plesnu školu i ona je u svo-joj karijeri postigla velik uspjeh što je i pokazatelj njezinog zadovoljstva svojim poslom. Bio joj je potreban samo drugi

način učenja. Tako i našim učenicima treba u obrazovanju dati pravu priliku za kreativnost i iskazivanje vlastitih poten-cijala kroz raznolikost rješavanja i postavljanja problema što je u psihologiji poznato kao divergentno mišljenje. Znanst-veno je dokazano da su sva djeca doslovno geniji divergent-nog mišljenja te da im sadašnji način obrazovanja smanjuje tu sposobnost! Neprirodno je čovjeka stavljati u neki stan-dardizirani okvir, treba mu pomoći da se razvije maksimalno i na njemu svojstven način. Jasno, ljudima obrazovanim na taj način treba dati i garanciju da će moći raditi i živjeti od onoga što vole. Takva ideja zahtijeva visok stupanj razvi-jenosti društva uopće, no što nam preostaje? Niti jedna promjena ne može započeti ni donijeti plod preko noći, no jednom moramo okrenuti novu stranicu čovječanstva i početi „sijati“ za neka druga vremena. Kvalitetnije obrazo-vanje zahtijeva radikalne i korjenite promjene čije će rezul-tate trebati strpljivo i pažljivo čekati uz veliku mogućnost pogreške i upornosti ispravljanja istih. Sustav učenja i odgoja potrebno je ponovo graditi, iz temelja. Nužno je i neizbježno svijet humanizirati, ponovo čovjeka staviti u središte razmišljanja i djelovanja kako bismo imali bolje obrazovanje i bolje društvo.

Laurent Kružić, 4.a

Kišni ponedjeljak, odveć bezbojan za razgovor, nekolicina s pospanom mu-kom nabraja razloge zašto bi kontrolni trebalo odgoditi, a ostatak se želi prika-zati imunim na taj strašan oblik stresa – tu neobjašnjivo glupu situaciju u ko-joj sjede do vlažnog stakla, netremice ga

dodirujući nosom, gledaju pokisle palme, nesposobni za prebiranje informacija koje bi mogle biti u kontrolnom... Toliko mi se spava, jer je film trajao do nekih 2 ujutro, da uopće nisam u stanju sudjelovati u kolu informacija koje se vode u razgovoru nadobudnih, jer je vatrica oko koje tako nadubodno skaču, samo površno gradivo o ro-mantizmu. Zašto kišnim ponedjeljkom prvi sat imamo tjelesni? Neobjašnjivo mračna tema, baš kao što je i dvorana danas neobično mračna. Pa ipak, kolege dolaze i sasvim lagano, poput nježnog pera, povlače u početku tanku, a zatim sve deblju galamu; oni najpospaniji uskoro bivaju spremni za divljanje po dvorani. Dok se mogu međusobno gađati loptom, potezati za grudnjake dok trče ili dobacivati „pederu“ s jednog na drugi kraj

dvorane – ništa ih ne dotiče, niti prljav pod, niti poplav-ljena svlačionica, niti debela čistačica s flegmatičnim, ali uvijek zabrinutim izrazom lica i ogromnim ljubičastim DJevskim slušalicama. Na šta se ona fura... Kontrolni smo ipak pisali. Svi smo dobro znali, manjim dijelom zbog vremenika, ali većim dijelom zbog tog divnog umijeća profesorice da izađe s programom na kraj. Svi se bojimo Državne mature, to je ozbiljna stvar koliko i meteor koji te može pogoditi dok hodaš ulicom u školu, pa ipak, svejedno možeš umrijeti. Što se tiče zaostatka s udžbenicima i Red Bulla u aparatu, to je tako savršena uzročno-posljedična veza da bi bio zločin staviti tamo u aparat integralne kekse ili nešto slično „zdravo“ za nas, postoje male stvari zbog kojih ipak zavoliš tu školu... Jedna od njih je „špina“ u WC-u – pa i u onim časopisima pišu da treba piti puno tekućine, a kud li sreće ako ju možeš piti umjesto da slušaš o skalarima... Ili jednos-tavno onda kada ti je dosadno i ne znaš što bi sa sobom. Tu su i mobitel i „Fruit Ninja“, ali i to ti dosadi kad se iznerviraš. „Špina“ nikad neće dosaditi, jednostavno je uvijek tamo, taj sastavni i nezamjenjivi dio WC-a i nikad te neće iznervirati, uvijek će ti puštati vodu i biti tu za tebe. To se zove ljubav. Dok trepneš pospanim kapcima, evo ti zvona za 7. sat, iako je to samo hipotetsko zvono... Naime, uvijek nas pusti ranije, ne bi bilo ljudski da i tih 5-10 minuta ležiš na klupi ako govorimo o jutarn-joj, iako se uvijek nađe ekstrem, koji će iscijediti iz tebe zadnju pozitivnu misao o smislu života... i držati te ci-

Obrazovanje

jeli 7. sat. Sve ima svoje metaforičko značenje, a ako ćemo o glagolu „držati“, odnosno o njegovoj upotrebi na tom mjestu na kojem želimo reći da smo bili prisutni na cijelom 7. satu... Onda dolazimo do zaključka da je i jezično nehumano ostati cijeli 7. sat u učionici, jer nas netko „drži“... Male stvari čine obrazovanje. Nije stvar u kvantiteti, iako je i ona važna – sve one informacije – ona vatrica; najvažnije su one male stvari putem kojih ćeš shvatiti čaroliju te vatrice... Pa i „špina“ kojom va-tricu, ako koji put pretjera, možeš ugasiti... ...„Profesorice, mogu na WC?“

Petra Gržinić, 3.a

Jeste li znali da Bill Gates, jedan od naj-bogatijih (i najgenijalnijih) ljudi svijeta nikada nije diplomirao, ali da je nedavno dobio počasni doktorat na Harvardu?

Do diplome nije stigao ni Steve Jobs, ni osnivač Face-booka Mark Zuckerberg, a Tiger Woods studij ekonomije zamijenio je palicom za golf i njome namlatio milijune dolara. No, takvih talenata koji to znaju i naplatiti je malo. Što je s ostalima, koji čine prosjek?

Jednoznačnog odgovora nema. Naročito usred krize, kada se tržište rada smanjuje i redefinira ili kada liječnici u bol-nicama imaju manju satnicu od montera klima-uređaja.U Hrvatskoj se financijski teret studiranja sve više prenosi na leđa studenata. Za one koji ne ostvare pravo besplatnog školovanja, školarine na hrvatskim državnim fakultetima kreću se oko 5.500 kuna na društveno-humanističkim smjerovima, na tehničkim oko 7.100 kuna dok se na privatnima penju i više od 35.000 kuna godišnje.

Dodaju li se tome troškovi literature, stano-vanja i hrane za one koji ne studiraju u svome gradu, cijena studija raste u nebo i postaje dostupna samo privilegiran-ima, iz obitelji koje mogu podnijeti takvu investiciju.

Jedan je od argumenata za-govornika visokog obrazo-vanja kako najbolji i dalje

ne plaćaju i kako školarine nisu previsoke, jer u prosjeku godina na državnim sveučilištima košta kao npr. vozački ispit. Ali, kada položite vozački, moći ćete voziti i u zemlji i u inozemstvu, dok vam nitko ne garantira da ćete s fak-som dobiti posao u struci. Koliko vrijedi koja diploma može se vidjeti i na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Prema podacima Za-voda krajem travnja, najviše nezaposlenih a visoko obra-zovanih je bilo iz sljedećih zanimanja: diplomirani ekon-omist, diplomirani pravnik, novinar, profesor hrvatskog jezika, diplomirani inženjer elektrotehnike, profesor tjele-sne i zdravstvene kulture...

Općenito gledano, studiranje će se isplatiti svim osobama koje pokazuju ambiciju i snalažljivost te imaju potrebu razvijati se i napredovati. Obrazovanje samo po sebi nije jedini, niti presudan faktor koji će učiniti nečiju karijeru uspješnom ili manje uspješnom. Obrazovanje odnosno odabir fakulteta je polazišna točka, ali na pojedincu je da iskoristi sav potencijal koji mu akademska, a kasnije i poslovna zajednica pruža – rekao je voditelj portala Edu-Centar Saša Matijašević.

Studiranje u Hrvatskoj - ulaganje u znanje ili trošak?

Prema broju otvorenih natječaja na portalu MojPosao, tvrdi, teško se može zaključiti da su obrazovaniji ljudi u prednosti.

Zaključno sa svibnjem ove godine, u 42% oglasa tražili su se kandidati sa srednjom stručnom spremom, a u samo 23% kandidati s visokom stručnom spremom. Pogleda-mo li najtraženija zanimanja, to su konobari i prodavači za koje se ili ne traži stručna sprema ili se traži srednja stručna sprema. Ipak, prema Istraživanju o visini plaća, kaže Matijašević, ispitanici s visokom stručnom spremom imaju 35% višu plaću u odnosu na ispitanike sa srednjom stručnom spremom – objašnjava.

Trendovi ukazuju da će se tržište rada već sljedećih godina i desetljeća dramatično promijeniti, usporedivo čak i s indus-trijskom revolucijom. Brojna tradicionalna zanimanja već su iščezla ili se sele u zemlje trećega svijeta, a to će se rap-idnom brzinom i nastaviti. Ti izgubljeni poslovi, ponajprije u proizvodnom sektoru s niskim zaradama, nadomještat će se u područjima visoke tehnologije i sofisticiranih znanja.Već do 2020. više od 75 posto zaposlenih radit će u raznim uslužnim djelatnostima i proizvodnji visoke tehnologije od ICT sektora, do biotehnologije, nanotehnologije, medicine, novim medijima, edukaciji. Do kraja stoljeća svake dvije godine udvostručivat će se sveukupno znanje.Neka od zanimanja budućnosti još ne postoje ili se tek raz-vijaju i za njih vas ne mogu pripremiti ni najbolji fakulteti, ali vam mogu dati dobar temelj i start za zahtjeve i izazove koji slijede.

Među najtraženijima i najunosnijima bit će poslovi koji će moći opsluživati globalno umrežen svijet i pratiti razvoj visoke tehnologije poput subspecijaliziranih medicinara, biotehnologa, nanotehnologa, fizičara i kemičara. Potražnja će vladati i za programerima robota, logističarima, finan-cijskim kontrolorima, marketinškim stratezima, multi-medijalnim novinarima, online trgovcima ili pak brokeri-ma informacija.

Tanja Smolić za 24sata.hr

Preuzeto s: http://www.24sata.hr/pametnakuna/isplati-li-se-diplomirati-u-hrvatskoj-259557

Komentar: Kada se čovjek malo zamisli nad svime (ili ba-rem dijelom onoga) što novine pišu, počinju ga smetati senzacionalističko – pesimistični komentari kojima nema kraja dok su glavno zanimanje nacije što se radi na Sur-vivoru ili Big Brotheru, ovisno koje je već doba godine. I mediji bi se trebali zapitati koju poruku šalju mladim ljudima, u prvom redu srednjoškolcima i studentima koji će danas-sutra biti stup našeg društva. Jako se čudimo ko-rupcijskim aferama, ubojstvima i ostalim skandalima koji potresaju naše društvo, no ne tražimo im ni uzroka ni li-jeka.

I što će jedan mladi čovjek pomisliti kad pročita jedan ovakav članak? U prvi plan stavljen je novac koji je, čini se, jedina motivacija rada. Na jedan dio vage stavljeni su milijunaši ili milijarderi koji su zahvaljujući vlastitom talentu, a bez obrazovanja zaradili novac, dok s druge strane promatramo super-ekstra skupo školovanje u Hrvatskoj. Bilo bi odlično, za medije valjda i poželjno, kad bi postojale škole za nove Gatese i Zuckerbergove pa svi možemo živjeti kao pijani bogataši (ne kažem da dotična gospoda to jesu) i sretno uživati do kraja života! Fućkaš obrazovanje, knjigu i profesore koje moraš slušati! Kome to još treba? Ipak, u članku ima značajna činjenica koja se u moru spomenutih milijardi i velikog pesimizma ne vidi: „Općenito gledano, studiranje će se isplatiti svim osobama koje pokazuju ambiciju i snalažljivost te imaju potrebu razvijati se i napredovati.“ Iako situacija u zemlji zaista nije najpoželjnija, vlastite snage ne smijemo usmjer-iti na žalovanje za boljim vremenima, već na ono što sada možemo napraviti. Ako možeš studirati, studiraj! Ako možeš raditi, radi! Pokaži vlastitu ambiciju i snalažljivost da bi i tebi i meni sutra bilo bolje. Crne prognoze uzmi s dozom rezerve, pronađi unutarnju motivaciju za učenjem i radom te kreni putem svog obrazovanja optimistično i vedro!

Novinari