12

BAN KAROLY (DRAGUTIN) KHUEN HÉDERVÁRY

1883. – 1903. Khuenov režim

Nakon ukidanja komesarijata kralj je na prijedlog ugarske vlade imenovao energičnog

unionističkog političara – Khuena Hedervaryja. Od njega je mađarska vlada očekivala da ostvari temeljne političke ciljeve, tj. da pretvori Hrvatsku u potpuno podređeni dio mađarske

države, preko koje bi mađarski kapital imao izlaz na more i u sirovinama bogatu BiH. Khuenov je zadatak bio u što kraćem roku uništiti jedinstveni otpor mađarskoj hegemoniji na hrvatskoj političkoj sceni.

Vrlo brzo su svi u Hrvatskoj shvatili da Khuen ne bira sredstva kojima će postići zadane ciljeve. Od početka je dao pooštriti saborski poslovnik, nakon čega je mogao isključiti

svakog zastupnika prema svojoj volji, ili samovoljno skratiti raspravu o temi koja mu ne odgovara.. Upravu i činovništvo pretvorio je u politički aparat za progon opozicije, suce je učinio ovisnima o

vladi, tj. o sebi, ukinuo je porotu za tiskarske delikte, tako da je po vlastitoj želji mogao zabranjivati objavljivanje

tekstova koji mu ne idu na ruku i dr. Raznim pritiscima i prijetnjama na izborima Khuen je uspijevao održavati vlast. Naročito je efikasna bila tzv. izborna geometrija,

tj. prekrajanje izbornih kotareva u kojima je opozicija imala većinu, a osim toga, novim izbornim zakonom

smanjio je broj onih koji imaju pravo glasa na manje od dva posto ukupnog stanovništva Banske Hrvatske.

U svojoj vladavini Hrvatskom Khuen se oslanjao

na Narodnu stranku i srpsko građanstvo. Narodna stranka, u stvari, više nije bila respektabilna stranka, nego

nakupina pojedinaca koji su svaki zbog svog osobnog interesa bili usko vezani uz Khuenov režim, a kako su dominirali Saborom, svaki otpor opozicije su uspijevali

slomiti. Srpsko građanstvo je u suradnji s vladom vidjelo puno veću korist od one koju bi mogli imati od pristajanja

uz hrvatsku opoziciju koja je izložena progonima. Khuen ih je nagradio popriličnim nacionalnim (crkvenoškolska autonomija i ravnopravnost latinice i ćirilice) i

materijalnim povlasticama (posebno unosna radna mjesta). U isto to vrijeme srpski predstavnici u

Dalmatinskom saboru djelovali su u koaliciji s talijanašima i protivili se sjedinjenju Dalmacije i Banske Hrvatske. Napetosti između Hrvata i Srba postajale su

sve veće. Kada je u Srbobranu, - srpskom listu koji je na ćirilici izlazio u Zagrebu i propagirao velikosrpski program, prema kojem su BiH, bivša

Krajina i veliki dijelovi Hrvatske srpski teritoriji – objavljen protuhrvatski članak Nikole Stojanovića "Do istrage naše ili vaše", u kojem se negira ime, jezik i narodnost Hrvata, izbili su u Zagrebu nemiri u kojima su Zagrepčani porazbijali izloge srpskih trgovina. Tada se kao

umirivatelj situacije snažno angažirao Stjepan Radić, koji će uskoro postati vodeći hrvatski političar.

Za razliku od Srba i poslušnih Hrvata, Khuen se najviše okomio na pravaše, kod kojih je zbog zamora od silnih pritisaka i sizifovske političke borbe došlo do podjele stranke. Umjerena matica Stranke prava na čelu s Franom Folnegovićem prihvaćala je mogućnost

Slika 1: Poznata čizma kojom je

pravaš Josip Gržanić opalio vritnjak banu Khuenu Hedervaryju prilikom

saborske rasprave. Pravaš Grga

Tuškan je bana optužio za krađu

hrvatskih spisa, koje je još

I.K.Sakcinski vratio iz Budimpešte po Jelačićevu nalogu, a kad je Khuen to

zanijekao, opalila ga je čizma sa slike.

Kako je takav čin bio velika sramota

za bana, Gržanić prilikom suđenja nije

okrivljen za vritnjak, nego zato što izmišlja da je udario bana.

13

rješavanja položaja Hrvatske u sklopu tadašnjeg dualističkog uređenja. Drugi dio stranke pod

vodstvom Josipa Franka, tzv. Čista stranka prava, s vremenom se okrenula Beču, vjerujući u mogućnost stvaranja velike hrvatske države u sklopu trijalistički uređene Monarhije, te

negira mogućnost bilo kakve suradnje sa Srbima.

Željeznica Razvoj domaćeg kapitala uvelike je onemogućen i željezničkom politikom ugarske

vlade, koja je uporno odbijala dati financijsku potporu za gradnju željezničke pruge od Zemuna do Rijeke, koja je bila od životne važnosti za gospodarski oporavak zemlje. Osim

toga tarifna politika ugarske vlade na željeznicama dovedena je gotovo do apsurda, pa je npr. cijena prijevoza brašna od Budimpešte do Rijeke bila puno manja nego od Zagreba do Karlovca. Khuenov režim je za potrebe mađarizacije počeo graditi vicinalne ili lokalne

željeznice, u smjeru istok – zapad, između Podravine i Posavine. Protivno Nagodbi na njoj su posao dobivali Mađari, jezik komunikacije na željeznici bio je mađarski, a uz veće stanice

otvarane su mađarske škole na mađarskom jeziku, u kojima su djecu privlačili mnogim pogodnostima, a posebno besplatnim obrocima. Tako se na mala vrata uvodio mađarski jezik u Hrvatsku, što je bilo izravno kršenje Nagodbe.

Spalj ivanje mađarske zastave, 1895. Hrvatska je autonomija najmanje bila izložena udarima režima na području školstva i

kulture, barem što se tiče investicija u te djelatnosti, pa su pojedini odjelni predstavnici u vladi, poput sposobnog Izidora Kršnjavog, znali iskoristiti okvire koje im je Nagodba omogućavala, pa su Saboru predlagali osnivanje novih ustanova. Izidor Kršnjavi je uspio

izvući sredstva za gradnju zgrade HNK, gimnazije (danas Mimara) i mnoge druge, a i sam Khuen je bio zainteresiran da iza njega ostane nekakav materijalni trag i da gradnja

reprezentativnih objekata dijelom prikrije tvrdu apsolutističku politiku.

Na svečano otvorenje zgrade HNK bio

je pozvan car Franjo Josip, kojem je Khuen Hedervary žarko želio pokazati svoj uspjeh u

pacificiranju Hrvatske. Ban se spremao za što svečaniji doček cara Franje Josipa u Zagrebu. Naložio da se po čitavom gradu izvjese

mađarske zastave, čak i na Banskim dvorima na Markovu trgu, tako da opći dojam bude da

je car u Zagreb došao kao mađarski, a ne hrvatski kralj. Zagrepčani su bili ogorčeni

takvim postupcima, a osobito kad je car 14. X. 1895. iz dvorskoga vlaka izašao u mađarskoj generalskoj uniformi i stupio na mađarsko tlo,

jer je prostor na kojem se vlak bio zaustavio za tu priliku bio posut žutim pijeskom iz Mađarske. Svim tim detaljima ban je htio učvrstiti carevu naklonost.

Međutim, zagrebački su studenti o tome mislili drugačije. Dan nakon careva dolaska odlučili su u znak protesta spaliti mađarsku zastavu. Kupili su tkaninu za zastavu i pobrinuli se za njeno šivanje u trgovini Dragojle Debić Pfeferer u Ilici 8. Oko podneva 15. X.

u četveroredu su krenuli Frankopanskom ulicom i Ilicom prema Jelačićevom trgu na čelu s Vladimirom Vidrićem koji je nosio zastavu, Gedeonom Kneževićem, Osmanom Nuri-

Hadžićem i Stjepanom Radićem. Na trgu ispred Jelačićevog spomenika isukali su sablje, podigli zastavu i zapalili je uz glasno skandiranje "Dolje mađarski kralj! Živio hrvatski kralj! Slava Jelačiću! Apcug Mađari! Građani na Trgu spontano su prihvatili njihovu demonstraciju,

Slika 2: Svečano otvaranje zgrade HNK

14

a policija je odmah započela akciju i uhitila 54 studenta.

Sam car doznao je za "čast" koja mu je bila iskazana i uvrijeđen istoga dana otputovao u Beč, a ban Khuen Hédérváry bio je osramoćen. Optužnica protiv demonstranata bila je

podignuta 8. studenog, a glavni optuženi bili su Stjepan Radić i Vladimir Vidrić. Svi studenti bili su optuženi zbog "prestupka suprot javnom redu i miru" , a zanimljivo je da su novine "Obzor" od 11. studenog navele da su optuženi zbog "prestupka suprot javnom NEMIRU (!) i

redu". – je li to bila tiskarska pogreška ili podvala – nije poznato. Buntovnici su bili osuđeni na dva do šest mjeseci zatvora i bili su isključeni sa zagrebačkoga Sveučilišta, pa su nakon

izvršenja kazne studije nastavili u Pragu, gdje su se nadahnjivali demokratskim idejama T.G.

Masaryka.

Protumađarski narodni pokret 1903. Povratkom u Hrvatsku, skupina tih mladića, poznatih po nazivu napredna omladina, počeli su organizirati narodne skupove na kojima su zahtijevali veće građanske i političke

slobode. Prvi veći zbor održan je 1903. u Zagrebu, na kojem se postavilo pitanje o samostalnosti Hrvatske, a slični skupovi počeli su se održavati širom Banske Hrvatske. Kao i 1883., prosvjedima su se priključili, tada već nacionalno svjesni, hrvatski seljaci. U Zaprešiću

su seljaci iz Brdovca zapalili mađarsku zastavu sa željezničke postaje, a u sukobu s policijom jedan je seljak ubijen a više ih je ranjeno. Bio je to znak za opću uzbunu. U Zagrebu su počele

demonstracije pred zgradom Mađarskih željeznica, a zatim počinju neredi po Zagorju, Prigorju, Gorskom Kotaru i Međimurju. Uništavani su znakovi mađarske vlasti, napadani Mađari i mađaroni, rušene željezničke pruge… Masovni protumađarski pokret ovaj put je

dobio podršku u Dalmaciji, Istri, Sloveniji, Češkoj, u europskom novinstvu, a takav razvoj događaja prisilio je Beč i Budimpeštu da pokušaju smiriti hrvatski narodni pokret. Posljedica

je bilo povlačenje Khuena Hedervaryja iz Zagreba (ustvari je zbrisao preko noći), koji ipak nije izvršio postavljeni mu zadatak – pacificiranje i mađarizacija Hrvatske.