BiografijeTHOMAS HOBBES: Thomas Hobbes živio je 91 godinu (1588.-1679.). Kao sin propovjednika jako je rano naučio grčki i latinski. Nakon Oxforda, sa sinom engleskog vojvode proputovao je Europu, te nakon toga postao privatni tajnik te porodice. Taj posao ostavljao mu je mnogo slobodnog vremena za istraživanja. Kruna njegova rada tih godina bio je prijevod Tukidida. Upravo preko Tukidida on se upoznao sa Aristotelom, Ciceronom, ali i srednjovjekovnim autorima. Zbog uključivanja u politički život i zalaganja za kraljevu suverenost morao je kasnije pobjeći u Pariz gdje je proveo 11 godina (1640.-1651.). Za to vrijeme izdao je knjigu "De cive" ("O građaninu") koja mu je donijela europsku slavu, te je pratio stanje u kojem se nalazila Engleska. Proces i pogubljenje engleskog kralja Charlesa I. (1649.) označile su početak priprema za povratak u Englesku. "De cive" je izdana na latinski i odmah je prevedena na francuski. (njegova knjiga "Behemot" koja piše o građanskom ratu je prevedena na francuski tek prije 20-ak godina) Upravo tada on piše svoje kapitalno djelo "Leviathan", koje je velika kritika crkve i teokratskog nauka o državi. Hobbes je zbog toga ostao bez zaštite koju je imao kao pristaša kralja u egzilu, te je ponovno zbog straha od optužbi odlučio još jednom pobjeći. Usred zime 1651/52 on se vratio u građanskim ratom opustošenu Englesku. U posljednjem periodu svog života 1652.-79. doživio je ponovno uspostavljanje kraljevske vlasti. Od restaurirane monarhije dobio je mnogo priznanja jer su njegovi spisi bili podložni monarhističkom pretumačavanju. No otpor duhovnih vlasti naspram njega nikada nije jenjavao. Nakon njegove smrti 1679. stvorila se slika Hobbesa kao teoretičara apsolutne monarhije i oca ateizma u Engleskoj, koja se održala gotovo dva stoljeća. Zanimljivo je da je tri godine nakon njegove smrti oxfordsko sveučilište odbacilo njegov nauk o narodnoj suverenosti i nauk o samoodržanju kao temeljnom zakonu fizike. Tadašnji studenti su imali iznimno zadovoljstvo da plešu oko lomače u kojoj su gorjeli primjerci knjiga bivšeg predavača njihovog sveučilišta.

NICCOLO MACHIAVELLI: Niccolo Machiavelli rođen je 1469. u Firenzi. Machiavellijev rod je pripadao pisarskom cehu. Važno je napomenuti da razdoblju 1494.-1498. kao mladić doživljava "plebiscitarno-ustavni eksperiment dominikanskog monaha i karizmatskog vođe Savonarole". On se kasnije, u svom velikom djelu, osvrnuo na razloge raspadanja te vladavine.do 1513. njegova dužnost kao tajnika Druge kancelarije se sastojala u pisanju službenih pisama. Sa ulogom pratioca važnih pregovarača započinje i njegova uključenost u diplomaciju. 1502. poslao je 52 izvještaja iz logora vrlo uspješnog condottiera Cesare Borgija. Prateći djelovanje borgija uvidio je da se u zemlji poput Italije "politička moć može povećati i sačuvati uz jedinu pretpostavku da se ne usteže ni od jednog sredstva". I o ovome je kasnije pisao u Vladaru. Na Machiavellijevu inicijativu se uvodi građanska milicija. Ovaj projekt se pokazao kao promašaj već pri prvom njenom sukobu sa Španjolcima. Medici se vraćaju na vlast u Firenzi i to označava kraj Machiavellijeve političke karijere. Nakon 10 godina biva zaposlen od njih kao savjetnik za ustavna pitanja, a nakon toga je zadužen da vodi izgradnju gradskih zidina. Umire 1527. od želučane bolesti.

BODIN Bodinova biografija je uvelike oblikovana povijesnom situacijom u kojima se našla Francuska njegova vremena. To je nemirno doba religijskih ratova. Bodin je rođen 1530. u sveučilišnom gradu Angersu, i već u vrijeme njegova djetinjstva udareni su temelji kasnijih religijskih sukoba. U ranoj mladosti pristupa karmelićanima i biva poslan na studij u Pariz. Nakon što je izbjegao lomaču zbog hereze, poništio je redovnički savez, te 1550. odlazi u Toulouse na studij prava. Upravo je tu Bodin udario temelje svoje karijere i svoje političke koncepcije. Već tad se zalagao za vjersku toleranciju i upozoravao na posljedice građanskih ratova. Građanski rat je tad razbio iluziju o imperijalističkom pohodu Francuske koji bi utemeljenjem europskog religijskog mira pacificirao Europu. 1561. primljen je kao odvjetnik u pariški parlament. Tu ostvaruje najveću slavu kao znanstvenik, ali I vrhunac svoje političke karijere jer djeluje kao kraljev savjetnik, diplomatski pregovarač i staleški deputat. Svoja razmišljanja o državi ,kao "najvažnijim prostorom čovjekova djelovanja, on povezuje sa praktičnim znanjem koje je stekao kao odvjetnik i državni službenik. Iz toga izrasta Bodinova politička znanost koju je on vidio kao spoj filozofije države i praktičnog državničkog umijeća. Bodin je služio za francusku monarhiju od 1567. do 1576. U tom periodu kralj Charles ga se jednom odrekao, pa se Bodin kao savjetnik ponudio vojvodi Alençona. Napušta vojvodu kad je otkrio njegovu namjere da prekrši nasljedni red i otme bratu Henriku krunu. Bodin se tad naravno opet usko veže uz Henrika III, čija je klika bila oduševljena njegovim poznavanjem prava. Bodin napušta Henrika, nakon što se on postavio na čelo Lige i zatražio novac za borbu protiv hugenota. 1576. Bodin se ženi za udovicu i time dobije vezu za posao državnog odvjetnika Laonu. Denzer misli kako je do ovoga u Bodinovom životu došlo jer se on ,kao čovjek ispred svog vremena, nije mogao boriti sa vremenom i neprilikama u kojima je opstojala njegova država. Kasnije, u svom životu, u strahu za svoj život (ali uvijek imajući na umu "istinske interese kraljevstva") on pristupa Ligi, no ubrzo potom je napušta i odlazi,

1

te prelazi na stranu Henrika IV, koji je 1594. umarširao u Pariz. Upravo je ovaj kralj uveo toleranciju u religiju,no Denzer smatra da je upravo ironično što Bodin nije pokupio povijesne zasluge za taj uspjeh. U ovome kralju Bodin je ,dakle, doživio realizaciju svojih političkih ideja, no vjerojatno je bio I razočaran jer nitko nije vidio da je upravo on bio "prorok monarhije Henrika IV". Bio je napadan sa svih strana. Iako se nikad nije konfesionalno opredijelio, katolici su ga napadali kao protestantskog simpatizera, a protestanti su mu zamjerali kratkotrajno paktiranje sa Ligom. Bio je na udaru rojalista, baš kao i na udaru umjerenjaka. Ponovnim povratkom u Laonu Bodin je naznačio kraj njegovog bavljenja politikom.

Thomas Hobbes

A) POVIJESNO-TEORIJSKI KONTEKST

C.B.Macpherson: "Politička teorija posjedničkog individualizma" -Locke & Hobbes -Značajke posjedničkog individualizma:1)čovjek je slobodan kad je slobodan od ovisnosti o drugim ljudima2)sloboda od ovisnosti o drugima znači slobodu od bilo kojih odnosa s drugim, osim onih odnosa u koje pojedinac dobrovoljno ulazi, prema vlastitim interesima3)pojedinac je vlasnik vlastite osobe i vlastite sposobnosti4)iako pojedinac ne može otuđiti cijelo vlasništvo nad svojom osobom, on može otuđiti svoju sposobnost za rad5)ljudsko društvo se sastoji od niza tržišnih odnosa6)sloboda svakog pojedinca može se s pravom ograničiti samo takvim obvezama i pravilima koji su potrebni da osiguraju istu slobodu za druge7)političko društvo je ljudska tvorba za zaštitu vlasništva pojedinca nad vlastitom osobom i dobrima, za održanje uređenih odnosa razmjene među pojedincima koji se smatraju vlasnicima sebe samih

GRAĐANSKO (RAZMJENSKO) DRUŠTVO On povezuje svoj model društva sa jednim modelom čovjeka. U tržišnom modelu društva, gdje je zapravo društvo izjednačeno sa tržištem, čovjek je definiran kao zbroj moći da se maksimiziraju zadovoljstva, a ljudska bit je izjednačena sa slobodom od drugih. Neovisnost za čovjeka u ovakvom modelu društva je moguća samo ako je vlasnik. Kroz pravno subjektiviranje čovjeka odbacuje se mogućnost postojanja ropstva. Model društva kao tržišnog društva i ovaj model čovjeka koji se iz njega izvodi vodi konfrontaciji svakoga sa svime, u kojoj je tržište medij te konfrontacije. Macpherson ,autor djela "Politička teorija posjedničkog individualizma", smatra da Hobbes čini pogrešku jer tržišni model društva smatra društvom kao takvim. Analogno tome, čini i pogrešku kad misli da je tržišni model pojedinca jedini model pojedinca. Macpherson također misli da Hobbes radi previd kad kaže da ovakav model društva vodi ka konfrontaciji, jer ne uviđa da tržišno društvo ima određeni stupanj unutarnje, klasne kohezije. Također mu zamjera što ne shvaća da je njegova teza o jednakosti pogrešna, jer dolazi čak i do klasnog raslojavanja. Naime, Hobbes tvrdi da su u tržišnom društvu svi jednaki jer su svi podjednako nesigurni.

B) HOBBESOVO SHVAĆANJE ČOVJEKA

METODA Hobbes želi u "Levijatanu" pokazati ,baš kao i svi modernistički teoretičari (Machiavelli, Bodin, Spinoza), da je sve prije njega bila predznanstvena politička teorija. Ovakvo stajalište ne dopušta postojanje povijesti političkih ideja, sve prije 19.st. jest pretpovijest, barbarska epoha političke teorije (ako se to uopće teorijom može nazvati). Njegovo je stajalište da Platon, Aristotel, kao i svi ostali prije njega nisu imali primjernu znanstvenu metodu. pretpovijest se veže uz političku filozofiju, koju kasnije zamjenjuje znanost. Zanimljivo je napomenuti da moderni teoretičari (uključujući i Hobbesa) nisu sebe vidjeli kao protivnike filozofije, ni svoje ideje kao protu-filozofske. Oni su filozofiju htjeli iznova izgraditi, kako su tad mislili na "čvršćem temelju".

2

Bitno je napomenuti da Hobbesova znanstvena metoda ima jednu povijesnu pretpostavku, a to je uspostava tržišnog modela društva. On je zaključio da etici, politici i prirodnom pravu treba pristupati kao matematičkim i fizikalnim problemima. On nije razvio svoju metodu već je preuzeo od Galilea koji ju je razvio iz kretanja nebeskih tijela. Možemo kazati da Hobbes želi da "pririodznanstvena empirija postane metodičkim mjerilom za spoznaju čovjekova svijeta". On je smatrao da matematičko-geometrijske demonstracije (more geometrico) može primijeniti na etiku i politiku, pa si stoga daje za pravo da se smatra ocem nove mehanicističke spoznajne teorije. Hobbesu se .dakle, činilo da sve može objasniti pomoću kretanja, pa čak i čovjeka i društvo. Stoga on svoj zadatka vidi u objašnjenju čovjekova kretanja i stvaranju modela vladavine koji maksimizira njegovo kretanje.

ANTROPOLOGIJA Zbog prihvaćanja ove metode on naravno mora pribjeći i hipotezi da se ponašanje ljudi može egzaktno objasniti, da se mogu pronaći neupitne, jednostavne pretpostavke iz kojih se može osnovati politička znanost. Tu se nameće jedno jednostavno pitanje- može li se ova matematička metoda primijeniti na analizu ljudskog ponašanja, i još važnije, na analizu političkog tijela. Odgovor je da može jer si Hobbes pred sebe stavlja jednu jako okrnjenu i pojednostavljenu apstraktnu sliku čovjeka- čovjek bez slobodne volje, koji djeluje zbog straha, odnosno poriva za samoodržanje. Danas raspolažemo sa uvidom o tome da analiza kretanja ljudi teško može znanstveno objektivna, a to je upravo ono na što pretendira Hobbesova teorija- stvaranje egzaktne političke znanosti. Danas neki odlaze tako daleko da tvrde da nijedna teorija o društvu ne može nikada biti objektivna i lišena ideologije ili vrijednosti. Stoga je jasno zašto je Hobbesova antropologija danas najkritiziraniji dio njegovog teoretskog stvaralaštva. Hobbes kaže da nikakav problem nije objasniti kretanje pojedinaca jer su sile koje ga pokreću, zapravo dostupne i svakome od nas. U potrazi za objašnjenjem samo trebamo pogledati unutar sebe. On daje sliku čovjeka kao "mehanizma koji fizički agira i reagira", koji se pokreće u odgovoru na neki utjecaj (bilo vanjski ili unutarnji). On daje postulat o stalnom kretanju čovjeka, u kojem on izbjegava smrt. Čovjek je prikazana kao samopokretni mehanizam, koji kad stane umire ("napustiti stazu znači umrijeti"). U ovoj teoretskoj konstrukciji o naravi čovjekove prirode Hobbes pokazuje stanovito psihološko umijeće. On tvrdi da postoje impulsi koji potiču kretanje, i oni koji ga sputavaju. I sve ljudske radnje mogu se objasniti kroz ova dva impulsa. Temporaliziranjem ovih impulsa, njihovim uguravanjem u prošlost, sadašnjost i budućnost dobijemo raznoliku i bogatu paletu afekata i strasti, koji upravljaju čovjekom. Hobbes je sasvim nemilosrdno ogolio čovjekovu prirodu. Konačna slika čovjeka u Hobbesovim očima bila bi jednaka samopokretnom nagonskom stroju koji teži nadmoći drugima. Ako ovo shvaćanje čovjeka povežemo sa njegovim idejama o stvaraju države, jasno je da kroz ideju emancipacije on staje nasuprot plemstvu. Plemstvo tvrdi da je emancipacija smisao za neke, stoga Hobbes mora naći neku zajedničku točku kako bi svih izjednačio i poništio tu tezu. Bitno srozavajući čovjeka, on je pronalazi u strahu od nasilne smrti, od kojeg nitko nije lišen.

Hobbes daje dva antropološka postulata o ljudskoj prirodi. Prvi je fiziologijski i on kaže da je čovjek u natjecanju s drugima, te da bi se održao mora težiti moći nad drugima. Drugi je društveni i on kaže da čovjek izbjegava zlo, a najveće zlo je smrt- život se tako može definirati kao kretanje sa averzijom spram smrti. Uzevši ova dva postulata sasvim je jasno zašto se on pita kako je moguće izbjeći nasilnu smrt i osigurati udoban život? Njegov odgovor je uspostavljanje trajne i suverene vlasti nad društvom i nad svakim članom ponaosob.

Rezolutivno-kompozitivna (razlagalačko-slagalačka) metoda traga za jedinstvenim, temeljnim postavkama, a iz kojih se konstruiraju složenije postavke. Tu se radi o genetskom ili kauzalnom objašnjenju političkog tijela- ono se razlaže na najjednostavnije elemente (pojedinac, pojedinačne volje), a zatim se iz svih pojedinačnih volja logički konstruira političko tijelo. Hobbes tvrdi da su neke ljudske želje neograničene, te jedini način da ih se ograniči jest stalna borba za moć. Stoga je u ovom tipu društva svatko sudionik u konstantnom natjecanju za moć, ili se barem opire moći drugih. Čovjek je osuđen na vječno kretanje, njegova želja za sve većom moći prestaje samo sa smrću.

C)TEMELJNI POJMOVI UGOVORNE POLITIČKE TEORIJE Hans Maier pripada praktičnoj filozofiji, a Hobbes ugovornoj političkoj. Upravo su zbog toga temeljni pojmovi ugovorne političke (poput: prirodno stanje, građansko stanje, društveni ugovor) u "Klasicima" loše opisani.

3

PRIRODNO STANJE Na pitanje da li je Hobbesovo prirodno stanje hipotetičko ili stvarno povijesno stanje ne možemo dati jednoznačan odgovor. Naime, ono je metodički potrebno za definiranje političkog stanja, kao nešto što mu logički prethodi, ali s druge strane, ono je i nešto što odgovara i povijesnom stanju. Prirodno stanje je stanje u kojem nema političke vlasti, ni zakona. Prirodno stanje je stanje građanskog rata. Hobbesova teorija, točnije rečeno i njegovo viđenje prirodnog stanja nije razumljivo izvan njegova povijesnog konteksta. Većinu svog života Hobbes gleda kako Engleska grca u građanskim ratovima, stoga se on pita jeli društveni život uopće moguć. On u državi vidi element koji će pacificirati ratoborne religijske stranke. Za njega čak je čak i društveno stanje jedna vrst ratnog stanja. Pošto društvo vidi kao tržišno i natjecateljsko, njemu je jasno da neobuzdano i nekontrolirano tržište vodi ka raspadu, a ne ka homogenizaciji društva. U ovakvom stanju ,bez političke vlasti koji bi bila u stanju ograničiti ponašanje pojedinaca, nema ni zakona, ni kazni. Svaki čovjek je osuđen na to da se osloni samo na sebe u svom preživljavanju. Svatko se bori za vlastito održanje, život, vlasništvo, pa nastaje ono što Hobbes naziva bellum omnium contra omnes, u kojem je homo homini lupus. U prirodnom stanju postoji bitna jednakost među ljudima, jer je jedini "razborit način djelovanja udariti prvi". Ovo stanje jednakosti je jako rđavo stanje, u kojem i najslabiji može ubiti najjačega. U prirodnom stanju nema mjesta radinosti, jer su plodovi njena rada (vlasništvo) neizvjesni. "Tu svakom pripada ono što može zagrabiti i to dotle dokle je u stanju to zadržati". Svih obavija neprekidan strah i realna opasnost od nasilne smrti. Čovjekov život je osamljen, siromašan, opasan, grub i kratak. Civilizirani čovjek mora naći izlaz iz takvoga stanja, iz građanskoga rata. Trebaju se promisliti uvjeti i mogućnosti mirnodopskog stanja. Treba doći do toga da se ljudi boje političke vlasti. Odgovor pronalazi u strastima i umu. Čovjek ima strah od smrti i strast da teži miru i udobnosti, te nadu da se radinošću ta udobnost može postići. Također računa na um racionalnih ljudi koji bi se mogli usuglasiti oko mirovnih odredaba. On je tu čovjeka bitno snizio, kvalitativno je izjednačio ljude na nižoj razini. Strah od smrti kao glavno određenje čovjeka pokazuje pesimističko antropološko određenje čovjeka. Hobbes misli, ili se barem nada da samo biće koje je apsolutno ugroženo može biti spašeno.

PRIRODNO PRAVO / PRIRODNI ZAKON Prirodno pravo su mirovne odredbe o kojima on govori u 13., 14. poglavlju. Ius naturlis je sloboda, a Hobbes slobodu vidi kao odsustvo vanjskih zapreka čovjekovoj moći da čini što god hoće. Prirodni pravo, dakle, podrazumijeva slobodu da se nešto čini ili ne čini, a zakon predstavlja zapovijed i obvezuje se da se nešto čini ili ne čini. vidimo da su zakon i pravo u direktnoj opreci, sloboda je suprotstavljena obvezi. Prirodni zakon je ,dakle, preskriptivno pravilo s kojim se svaki razborit čovjek može usuglasiti kao s nužnim uvjetom mira. To su moralni ili etički zakoni. Zbog toga jer su to zapovijedi, oni nisu zakoni u strogom smislu te riječi. No budući da ih je Bog zapovjedio (dani su u Bibliji), stoga one i jesu zakoni.

VRSTE PRIRODNOG ZAKONA 1)Zakon prirode - To je prvi i osnovni zakon. "Svaki čovjek treba da teži za mirom, sve dotle dokle se nada da ga može ostvariti", "ali kada ga ne može dobiti, tada može tragati sa svim sredstvima i koristima rata, te ih upotrijebiti". Prirodno pravo postoji unutar prirodnog zakona. 2)Drugi zakon - "Čovjek je spreman, ako su i drugi spremni, te ukoliko to smatra potrebnim za mir napustiti pravo na sve stvari i zadovoljiti se sa onoliko slobode prema drugima, koliko je on spreman priznati slobode drugima prema sebi". Nema civilnog stanja bez odricanja od prirodnog prava, bitno je napomenuti da to odricanje mora biti opće i pravno regulirano. I postoji samo jedan modus odricanja, a to je ugovor, kojim dolazi do prijenosa prirodnog prava.3)Zakon pravde - "Ljudi su dužni ispunjavati sporazume koje sklope." Sporazum je izvorište cjelokupne pravde, a neizvršenje sporazuma je nepravda. Jedini sitni problem vezan uz ovakvo stajalište jest da je ono nemoguće, ili blaže rečeno paradoksalno. Naime, sporazumi podrazumijevaju međusobno priznavanje pravnog subjektiviteta, a toga u prirodnom stanju nema(inače ljudi ne bi iz njega izašli). U prirodnom stanju vlada logika nepovjerenja i logika moći, i ne postoje ama baš nikakva jamstva da će se druga strana držati sporazuma. Da bi postojala mogućnost poštivanja sporazuma potreban je "onaj treći", koji bi kontrahente prisilo na ispunjenje prihvaćenih obveza.

DRUŠTVENI UGOVOR U prirodnom stanju zbog stanja jednakosti i važenja prirodnog prava, jedva da ima života, a društva uopće nema. Pojedinci mogu izaći iz ovog košmara jedino uspostavljanjem umjetnog političkog tijela. Pojedinac dobrovoljnim činom prenosi na nekog trećeg svoja prirodna prava. On predstavlja svih njih i svaki pojedinac ga ovlašćuje- stvara se veliki

4

Levijatana. Njegova moć je neusporediva sa moći pojedinca, a pojedinci tu moć trpe isključivo iz utilitarnih motiva. Pokoravanje političkoj vlasti se izvodi iz sasvim određene činjenice (zaštita interesa), a ne iz nekog višeg ideala. Samo stvaranje Levijatana je uistinu političko umijeće, ako se uzme u obzir čovjekova nedruštvena priroda. Postoji problem kako od mnoštva pojedinaca napraviti jedno političko tijelo. Rješenje tog problema je sporazum- Levijatan se stvara samo pravnim putem, društvenim ugovorom. Tu postoji "opća donacija prava", kod koje pojedinac ovlašćuje nekog trećeg da vlada njime, pod uvjetom da to učini i druga osoba. Ono što je izvjesni problem kod Hobbesa jest da on ne dopušta postojanje dva društvena ugovora. To znači da forma društvenog ugovora mora zadovoljiti i ono što bi se kasnije postiglo političkim ugovorom. "Onaj treći" na kojeg se prenosi prirodno pravo ,dakle, ne sklapa ugovor ni sa kime. Taj treći nije ničim pravno vezan, i odsad jedini onaj koji posjeduje volju jest suveren. Ovaj transfer vlasništva je neopoziv, svatko kaže da će odsad i pro futuro volja suverena bit i volja svakog od nas. Suveren može dobro obavljati svoju funkciju samo ako u svojim rukama koncentrira maksimalnu moć. Ovakvo ugovorno utemeljenje države podrazumijeva "autoritarni individualizam".

Formula društvenog ugovora podrazumijeva tri stvari Ne dovodi se u pitanje individualnost ugovarača. Pojedinci se nikada ne konstituiraju u narod i njihove pojedinačne volje ne konstituiraju zajedničku volju. Volja društva je uvijek volja suverena, a ne suma pojedinačnih volja. Nakon društvenog ugovora pojedinci žive za sebe i ni u kom pogledu ne sudjeluju u oblikovanju političke volje. Ili kako to Maier kaže "nakon zaključenja ugovora "narod" više ne živi kao pravna osoba, on umire." Odbacuje bilo kakav ugovor o pokoravanju i vladavini. Taj bi ugovor tada pravno obvezivao suverena i ograničavao njegovu moć, a s druge strane ne bi ga se moglo sklopiti jer ti pojedinci ne opstoje kao narod. Sklapanjem ugovora dolazi do totalnog i apsolutnog prijenosa prava. Nitko ne smije zadržati prirodno pravo. Sve odluke su prepuštene suverenu, pa čak i one o razlikovanju dobra i zla. Mi smo se odrekli čak i svoje savjesti, jer suverenova savjest ima javnu relevanciju- suveren jest javna savjest. SUVEREN Čitav odnos države i podanika je u dijalektici zaštite i poslušnosti. Iz toga proizlazi da pojedinac ima pravo na neposlušnost ako suveren izgubi moć da ga zaštiti. Dakle, suverene je legitiman samo ako je djelotvoran u zaštiti podanika. Postoji "racionalna obveza na poslušnost", jer je sama svrha podanikovog podčinjavanja da u zamjenu dobije zaštitu. Suveren mora imati maksimalnu moć, mora biti apsolutni suveren. Bez apsolutnog suverena ne postoji građansko društvo jer je ono po svojoj naravi umjetno (artificial). Ovako shvaćeno društvo je samo rezultat mehanicističke slike čovjeka koju Hobbes ima u svojoj glavi i matematičke metode koju je prihvatio, pa je tako i država u cjelini (u slici Levijatana) prikazana kao umjetni mehanizam. Apsolutni suveren je gospodar zakona, gospodar vlasništva, gospodar javih mnijenja i doktrina. Kao gospodar zakona on ima pravo da donosi zakone. Volja suverena je zakonodavna volja, a volja suverena je ujedno i volja svih nas. I cjelokupno pravo proističe iz volje suverena. Ovo je bio svojevrsni skandal u Engleskoj ako imamo na umu njihov pravni sistem i postojanje common law-a. Common law bi u Hobbesovoj teoriji postojao samo ako bi ga suveren priznao. Hobbes zastupa rigidni pravni pozitivizam, po kojem prava nema tamo gdje nema zapovjedne instance. On je ublažena samo postavkom u Hobbesovom teoretskom sklopu po kojoj je suverenova temeljna dužnost da donosi zakone. Maier kaže "čitav pravni poredak je... tvorevina države", i pritom je njegov sadržaj posve sekundaran. Važno je samo to da je on efektivan i valjan. Položaj gospodara vlasništva se brani tezom da vlasništvo kao kategorija postoji samo zahvaljujući suverenu, pa je stoga vlasništvo nemoguće zamisliti kao nešto što je suverenu suprotstavljeno. Tamo gdje nema suverena ne možemo govoriti o vlasništvu, već samo o nestabilnom posjedu. Dakle, ne prijeti nikakva opasnost da se vlasništvo uzurpira od strane suverena, jer upravo on jedini jamči sigurnost vlasništva. Suveren kao gospodar javnih mnijenja i doktrina mora vladati uvjerenjima i mišljenjima ljudi, jer je to ključno za održanje mira i sigurnosti. Suveren ,stoga, ima pravo i prosuđivanja učenja, a valjanu su ona učenja koja doprinose miru. Istina ovdje nije bitna, jedni kriterij je mir→ doktrina nespojiva sa mirom ne može biti istinita. Ono što je bitno napomenuti jest da on u potpunosti mora promijeniti postojeći odnos države i crkve, te on u svojoj teoriji u potpunosti ukida autonomiju crkve. Tome je posvetio više od polovine svoje knjige. Naime, u 15. i 16.st. država je bila

5

suprotstavljena crkvi, koja je bila protiv toga da se uopće i misli na političku zajednicu. Hobbes je mislilac emancipacije države od crkve (katoličke). U to vrijeme najviša svrha čovjekova bivstvovanja je bila spas njegove duše, pa je stoga jasno zašto je crkva imala primat nad državom. Hobbes kreće od stajališta da je najviša svrha našeg života zapravo, život u društvu. Stoga je jasno zašto je nezamislivo da bi netko mogao konkurirati suverenu i slučajno narušiti njegovu maksimalnu moć. Čovjek ne može biti i građanin i vjernik jer tad postoji svojevrsni dualitet pokoravanja. Čovjek može biti kršćanin samo kao građanin, i on svu poslušnost duguje suverenu. Politički život može postojati samo uz potpuno pokoravanje, a to znači da ne smije doći do razdvajanja crkvene i svjetovne vlasti, već do objedinjavanja tih vlasti. On pokušava prevladati kršćansko odvajanje duhovne i svjetovne vlasti vračajući se antičkoj nerazlučenosti kulta i politike. Iz svega ovoga je jasno da je suveren ujedno i crkveni poglavar (koji se ne smije miješati u intimna vjerska uvjerenja). Zbog toga se na naslovnoj stranici njegove knjige nalazi okrunjeni vladar sastavljen od malih čovječuljaka koji u svojim rukama uz mač drži i biskupski štap.

DUŽNOSTI SUVERENA Dužnost suverena je zajamčiti sigurnost svakog podanika i njegovo blagostanje. On mora i osigurati slobodu kretanja i komunikaciju među pojedincima koji su shvaćeni kao privatni vlasnici. Hobbes je po ovim idejama utemeljitelj liberalizma, jer svrhu države i suverena vidi izvan nje same. Političko društvo je ljudska tvorba, i ono je instrumentalno, a ne teleologijski pojmljena. Suveren se putem zakona mora brinuti o dobrobiti građana. Ti zakoni reguliraju imovinski poredak, razdvajaju moje i tuđe, te tu razliku osiguravaju i učvršćuju. Ovi zakoni su izravna konzekvenca toga da društvenim ugovorom mi odustajemo od prava na sve da bi imali pravo na nešto. Ima dužnost intervenirati u odgoju građana, i to u prvom redu putem utjecaja na građansko-političko obrazovanje. Stabilna i trajna podrška može se osigurati tako da se podanici kao mladi nauče o pravima i dužnostima podanika i građana. Suveren je dužan intervenirati mjerama ekonomske politike prema pojedincima koji stradaju na ekonomskom tržištu i na radu. To je jedna neliberalna crta Hobbesa. Zakoni koje suveren donosi moraju imati karakter formalnih i općenitih normi. Jedino takvi zakoni osiguravaju građanima slobode, jer tako ostaje široko nenormirano područje privatnog djelovanja. Oni također imaju funkciju osiguravanja predvidljivosti tržišnih aktera i suverena. Također mora brinuti o tome da bude što manje zakona.

Suveren je apsolutni i jedini sudac: građanin nema pravo prosudbe o tome da li su suverenovi zakoni u skladu s društvenim ugovorom. On nema ni pravo na prosudbu o tome da bi razlikovao legitimnog kralja i tiranina, jer bi tada ljudi pali natrag u prirodno stanje. Kod razlikovanja kralja i tiranina se zapravo radi o tome jeli netko suveren ili nije, jer ako on ne služi svojoj svrsi on sebe ukida kao suverena i vraća svih nas u prirodno stanje.

ZAKON Moglo bi izgledati kao da su zakoni puka voluntas suverena. Ovakvo decizionističko ,ili voluntarističko, mišljenje je samo poluistinito. Iz prirodnog stanja smo izašli jer nema važenja prirodnog zakona, oni nemaju nikakvu "interpersonalnu relevanciju". Temeljni prirodni zakon traži od nas da tragamo za mirom, ali nam i nalaže da ,ako to ne možemo raditi, koristimo pravo na samoodržanje. Ovo pravo na samoodržanje je temeljno pravo iz kojeg se sve mora izvesti. U prirodnom stanju ovo temeljno prirodno pravo je pravo na sve, neograničeno prirodno pravo vodi u rat. Zato društveni ugovor mora uspostaviti vladavinu prirodnog zakona, i oni postaju izvorište pozitivnih zakona. Suveren jest pravno nevezan, ali je vezan božjim i prirodnim zakonima. Zakon kod Hobbesa nije ,dakle, puka voluntas. To je čin suverenosti i čin ovlaštene (a ne bilo kakve) volje. Iako je suverenova volja pravno nevezana ona ne može ne može raditi protiv mira, jer je zato i dobila mandat. Suverenost se ne temelji na činjenici, već na načelu. Suverenost ne tvori poslušnost, već to što ima mandat.

SUVERENOST U latinskom izdanju "Levijatana" koristi se stara terminologija – suma potestas, sumum imperium, sumom dominium. Suverenost ima drugu logiku od imperiuma ili dominiuma, no novi pojmovi na čisto formalnoj razini upotrebljavaju stare pojmove. Samo političko tijelo kod Hobbesa je umjetno, pa se suverenost poima kao umjetna duša tog tijela. On time dokida tradicionalnu organicističku sliku države. Suveren je javna duša, i ako se suverenost odvoji od države politička zajednica se raspada (dobijemo leš bez duše). Građansko društvo bez države i nije zapravo društvo.

6

Država omogućuje vladavinu prava koje može opstati samo uz silu. I u prirodnom i u građanskom stanju vlada strah. U prirodnom stanju imamo istinsku strahovladu, a u građanskom stanju imamo strahovladu putem zakona. Ovaj element nam pokazuje kako građansko stanje kao umjetno stanje nikada ne može sa sigurnošću tendencijski ukinuti prirodno stanje. Ono uvijek prijeti da ispliva na površinu. Država je smrtni bog. Ovom metaforom se naglašava njezina apsolutnost, ali i fragilnost zbog prirodnog stanja koje uvijek prijeti. Pravo na otpor uvijek postoji, no ono ne djeluje unutar države, jer ono potječe iz predgrađanskog stanja. Korištenjem tog prava država se rastvara iznutra i ona propada u prirodno stanje.

Hobbes kaže da se "većini ljudi ta najviša državna vlast i apsolutna moć čine tako grubima da mrze čak i te izraze". Iako je suveren nezavisan i država apsolutna, to ne znači neograničenost i puku silu, već upravo suprotno- suverena vlast ima svoje granice

LOGIKA Hobbes pokazuje logičku dosljednost bez presedana, barem za Engleza. No ipak su mu se makle neke logičke besmislice. -Radi previd kod pitanja strukture vlasti. Zalaže se za jedinstvo vlasti, njenu nedjeljivost, a suveren ima svu vlast u svojim rukama. Nije od Bodina preuzeo razlikovanje zakonodavne i izvršne vlasti, odnosno razlikovanje oblika suverenosti i oblika vladavine. Pošto se oblici vladavine i oblici suverenosti ne mogu kombinirati (jer ne postoje), Hobbes onemogućuje da se država razvije u viši oblik, oblik u kojem će građani biti aktivni. On zatvara vrata razvoju države u liberalnu državu. -Radi previd kod vladavine prava, on to naziva vladavina zakona (rule of the law). Po njemu postoji samo ono što je u zakonima. Začuđujuće je da mu je izbjeglo da su suci još jedan izvor prava, pogotovo s obzirom da je živio u Engleskoj. On i u načelu onemogućuje postojanje međunarodnog prava, nema pluralizma pravnih sustava. Tvrdi da se države međusobno ponašaju kao da se nalaze u prirodnom stanju. -Izgleda da je pogriješio u viđenju odnosa crkve i države. Ideja o vjerski i politički ujedinjenoj zajednici u Engleskoj uopće nije bila novost, štoviše to je bila praksa. Hobbesa u ovome slijedi samo Rousseau, pa stoga mnogi kod njih u tome vide elemente totalitarizma. Hobbes je odbacio dualizam srozavajući crkvu na privatno (građansko) udruženje kršćana. No nakon njih dvojice prevladalo je dualističko, liberalno stajalište (jedna drugu nadopunjuju).

*Uobičajeno mišljenje o Thomasu Hobbesu jest da je on prvi moderni teoretičar moderne državi, da je nastavio gdje je Bodin stao. Bodin je samo naslutio o čemu se tu radi, no tek Hobbes daje cjelovitu teoriju moderne države. Ili kako to Maier kaže "on je prvi shvatio tu državu kao sveobuhvatnog regulatora društvenog života i prikazao je u pjesničkoj viziji Leviathana."**"LEVIJATAN"Podnaslov ove knjige je "Levijatan ili materija, oblik i vlast države, crkvene i građanske". Levijatan je pozitivno biblijsko čudovište, koje se definira u razlici spram Behemotu. To je morska neman koja se pojavljuje u knjizi o Jobu- "na zemlji ne postoji ništa što bi se moglo usporediti s njime.***Fiziološki i društveni postulat Definira čovjekovu moć kao sredstva kojima on raspolaže za dobivanje nekog budućeg vidljiva dobra. Čovjek uvijek teži tome da ima moć. Ovo se naziva "fiziološki postulat o ljudskoj prirodi". Tu se još uvijek pojedinac promatra kao izolirani pojedinac. Sa čovjeka kao izoliranog pojedinca prelazi na čovjeka u odnosu spram drugih kad uvodi slijedeće razlikovanje: -prirodna moć: tjelesne i duhovne sposobnosti (one se podrazumijevaju u usporedbi s drugim) -instrumentalna moć: sve moći stečene pomoću prirodne moći ili pukom srećom (sredstva ili instrumenti kojim se još više stječe nego što imamo) Društveni postulat je rezultat toga da se čovjek više ne promatra kao individua, već kao čovjek u tržišnom društvu. Moć čovjeka je višak moći nad drugim ljudima, stoga se svaka čovjekova moć opire moćima drugih. Svaka stečena moć sastoji se u zapovijedanju moćima ostalih ljudi. Čovjek vrijedi koliko bi se dalo za njegovu moć, čovjek se izjednačava sa radnom snagom.

7

Nicolo Machiavelli

TRI PROBLEMSKA KRUGA

1)atomistička logika društvenog života - kvantitativna logika Tu se kreće od postulata da su svi ljudi zli zbog toga jer su sebični. Predpolitički prostor je definiran sebičnim interesima pojedinca, čija je glavna odlika utilitarna racionalnost. Vladar se pojavljuje kao ono što okuplja te pojedinca, te tvori jedno homogeno političko tijelo. Vladar mora stoga socijalizirati sebične želje individua, pa se uspostavlja temeljno razlikovanje "partikularnog" i "općenitog". Vladar je taj koji će pojedince preobraziti u jednake atome. On će od njih stvoriti društvena tijela ekonomske konkurencije, i na taj način stvoriti stupanj jednakosti među njima. Vladar treba na umu imati dugoročni interes države i staviti ga ispred kratkoročnih interesa pojedinaca. Vladar mora imati ugled ako se želi rukovoditi ovom logikom. Ugled je svojevrsni "politički kapital" koji mu omogućuje žrtvovanje kratkoročnih interesa. Onaj tko nema ugled mora djelovati kratkoročno. Političko osvještavanje građana inzistira ,dakle, na tome da se razlikovanje štetnog i korisnog mora odvijati kroz dimenziju vremenitosti. U 17. poglavlju Machiavelli tvrdi da se strategija vladara mora uvelike zasnivati na strahu. Dva su razloga zbog kojeg on uzima ovu tezu. On kaže da je strah, a ne ljubav konstitutivna za vlast. Ljubav je nestalan i kratkoročan osjećaj za razliku od straha koji ,po njemu, očito nešto intenzivnijeg i dugotrajnijeg karaktera. On ovdje ,u prvom redu, misli na strah od kazne. On odgovor za nedostatke prinudne socijalizacije pronalazi upravo u strahu. Jer ,ponekad, mi se ipak odlučimo slijediti svoj interes, no uz pomoć straha mi potiskujemo kratkoročne interese. Razlikovanje kratkoročnog i dugoročnog interesa je od ključne važnosti. Ono predstavlja formiranje svijesti razlikovanja pravednog i nepravednog. Tu se zapravo rađa politička svijest. Vladareva dužnost nije suzbiti i do kraja istrijebiti partikularne interese, već ih racionalizirati. Ovo rješenje se vidi kao autoritarno jer se jedan stavlja izvan domene partikularnih interesa.

2)dinamička i kvantitativna logika Iz zajedničke želje za dodatnim bogaćenjem razvija se klasna solidarnost među bogatima. Klasa bogatih vodi ka klasnoj nejednakosti, pa stoga postoji i klasa puka. Problem se nalazi u tome da klasa bogatih ne teži samo bogatstvu, već teži i tome da prisvoji državu. Oni za sebe tvrde da su država, ali budući da nisu- sukob je neminovan. Siromašni, klasa pučana, su direktne žrtve bogataškog nagona za stjecanjem, te stoga traže zaštitu od tlačenja bogatih. Jasno nam je da ovim heterogenim društvenim tijelom vlada konfliktna logika klasne borbe. Vidjevši društveno tijelo kao heterogeno Machiavelli uspijeva dati jedno više određenje tijela, koje je manje apstraktno. Dakle, predstavljene su nam dvije izravno suprotstavljene želje i porivi. Imamo tlačenje i obranu od tlačenja, te poriv za imanjem nasuprot porivu za slobodom. Ono što je bitno napomenuti jest da se po prvi puta stavlja primat sukoba, u odnosu na jedinstvo. Klasni sukobi se smatraju temeljem države, i oni se moraju ohrabrivati jer čine društvo vitalnim (npr. dobri zakoni proističu iz kompromisa, sukoba, pomirenja ovih dviju strana). Pravi se i razlika želje za stjecanjem i slobode od tlačenja. Cilj velikaša je pozitivno određen, njihov cilj su oni drugi. Cilj puka je ,s druge strane, negativno određen, ne teže nikom drugom. Njihove želje nisu nimalo istorodne. Siromašni teže vlasti da bi se oslobodili od tlačenja, a velikaši teže vlasti da bi nekog potlačili. I težnja naroda ima granice- ne može se težiti oslobađanju od tlačenja kao takvog, jer ipak trebaju pristati na tlačenje od strane vladara. Vladar mora imati umijeće balansiranja između ova dvaju pola. Ako vladar nema virtu, on postaje tiranin, koji staje na jednu od strana i tad zastupa parcijalni interes. Time se ujedno i narušava vitalnost društva koja se održava kroz ravnotežni konflikt, koji biva uništen ovakvim postupcima vladara. Ovo je jako delikatan zadatak, jer se vladar u samome startu nalazi u poziciji da ne može u potpunosti zadovoljiti želje. On mora držati obje strane jednako zadovoljne, odnosno nezadovoljne. Vladar se naravno mora postaviti i odrediti čiju će težnju više podržati, no nikad ne smije u potpunosti stati njihovu stranu. Machiavelli smatra da bi vladar u ovom odabiru trebao stati uz klasnu težnju siromašnih, a samu slobodu od tlačenja je tad moguće suzbiti dobrim zakonima (trebaju obuhvatiti sve članove društvenog tijela). Machiavelli smatra da u društvu postoji neprevladiv klasni sukob. Upravo stoga je protiv republike jer ona polazi od ideje jednakosti. U okviru diskursa sa predavanja mogli bismo reći da ideja republike apsolutizira prvi problemski krug, dok drugi problemski krug zanemaruje. Bitno je i napomenuti da kad Machiavelli misli velikaša,odnosno bogataša, on ne misli plemića koji ne živi od svog rada. Takvi plemići ne bi trebali nigdje postojati, jer se rad vidi kao princip konstitucije društva.

8

Prva dva kruga mogu s označit kao moderno, građansko društvo (razmjensko-tržišnog tipa). Političko kao virtu predstavlja prva dva kruga, iako nije njihova sinteza.

3)određenje virtu Određenje virtu nije precizno. Fortuna i virtu su polupojmovi koji zajedno tvore puni pojam. U 25.poglavlju machiavelli nudi lijepu sliku, kojom pokušava objasniti ova dva pojma: fortuna je kao žena, a virtu je način ukroćenja žene. Machiavelli tvrdi da je naša zbilja određena sudbinom i našim sposobnostima- virtu i fortuna. To su polupojmovi koji upućuju jedni na druge. Fortuna je personifikacija povijesne nužnosti. Njom čovjek nikada ne može u potpunosti ovladati, ali nije ni posve nemoćan naspram nje. Čini se dakle da je virtu ono političko, mislivo samo naspram fortune. Virtu je pojmljivo samo u odnosu na ova prva dva kruga, ali se ono ne svodi ni na prvi, ni na drugi krug. Virtu nije ovladavanje prvim dvama logikama, već se ono koristi u otporu spram te dvije logike. Političko se ne sastoji u ovladavanju, država ne smije progutati društvo. Političko mora stati iznad logika i ono omogućava funkcioniranje društva. Možemo zauzet dva stava: aktivni i pasivni. Pasivnim se prilagođavamo fortuni i sažimamo politiku na tehniku. Ako zauzmemo aktivni stav spram fortune, to nam omogućava slobodu i promjenu fortune. Slobodna volja je iluzija, postoji samo mogućnost slobodnog djelovanja u povijesnim okolnostima. Čovjek je povijesno biće koje nije u potpunosti određeno poviješću. Povijest ima elemente kontigencije unutar kojih se čovjeku pruža prilika da bude sukreator povijesti. "Povijest nije neprijatelj, nego samo težak partner". Machiavelli ima dijametralno suprotno stajalište od onog da nas povijest ne može ničemu naučiti. On ,naime, smatra da su povijesne okolnosti uvijek relativno iste, te da svijet protokom vremena ostaje u bitnome jednak. Ovdje je zacijelo i odgovor na to zašto se Machiavelli tako rado i tako često služio povijesnim primjerima.

KAKO ČITATI VLADARA Kao i sve klasične autore treba ga čitati s povjerenjem da zna što hoće, te da to sa svojom tehnikom uspijeva saopćiti. Riječ je o slojevitom tekstu koji "treba danonoćno čitati" i koji govori raznim adresatima. Ezoterični sloj je dostupan svakom čitatelju, a ezoterični sloj je dostupan intelektualnom čitatelju. Na prvi pogled izgleda da se radi o "djelcu de principatibus" u kojem se bavi time što je vladavina, koje su njene vrste i kako se zadobiva. Na prvi pogled izgleda kao da je namijenjeno je novom vladaru (posvećeno mlađem Lorenzu Medici). A i na prvi pogled izgleda da je napisano u 3-4 mjeseca. O je sve KRIVO. Za početak, on u knjizi raspravlja o vladavini vladara i uspostavljanju pravila uspješne vladavine. Kao drugo, ovo djelo je rezultat 15-godišnjeg iskustva uprave i diplomacije. Razmišljanje o "političkom" mora biti određeni tip analize, koja omogućava da se prevede iskustvo političara u teorijski diskurs, baš kao što je to napravio Machiavelli. On u ovom djelu pokušava sažeti svoje dugogodišnje političko iskustvo, te ga uzdići na teorijsku razinu. Dakle, on nema pretenziju da bude sistemski znanstvenik, već samo pokušava poopćiti svoju individualno iskustvo. Pažljivim, opetovanim i pomnim čitanjem Machiavellija može nam postati jasno da su prave točke fokusa ove knjige zapravo utemeljenje države i osvjetljenje prirode politike moći, a ponašanje utemeljitelja je glavno istraživačko pitanje.

Izgleda da u 8. i 9. poglavlju Machiavelli zapravo govori o utemeljenju države. Sa pitanja stjecanja i održanja vlasti on se okreće utemeljenju države, objedinjavanju jednog naroda. Upravo je to najviše i najteže djelo politike, gdje se u svom najčišćem obliku vidi borba virtu i fortune. Moć vladara se mora moći oduprijeti nekim događajima, ona mora slomiti "otpor materijala" i prevesti ga u tip političkog poretka. Sam čin utemeljenja države se sastoji u uspostavljanju novih uredaba i institucija, a to je ono najteže jer su ljudi uvijek protiv novina. Svugdje oko vladara se nalaze njegovi neprijatelji. To su svu oni koji su živjeli od starih uredaba, stoga se mora osloniti na pomoć onih koji će od novih uredaba izvući koristi. Upravo zbog toga je neophodno da se utemeljitelj ne libi upotrijebiti silu. Upravo zbog ovoga je za Machiavellija značajan Mojsije koji je uz pomoć sile uspio raspršeni narod formirati u jednu državu. Njemu nasuprot stavlja fra Girolama Savonarolu koji je bio nenaoružani prorok, prorok bez oružja. Savonarola također ,uz to što nije raspolagao silom, nije zasnovao svoj preporod na novim uredbama, već na starim. Machiavelli nudi novu ontologiju političkog bivstvovanja, on političko vidi kao princip koji utemeljuje svaku zajednicu.

Machiavelli je teoretičar države i on ju poima kao moć. Iz ovako shvaćene države jasno je da je pravo puki instrument politike. Kao kriterij valjanosti neke države Machiavelli uzima djelotvornost, pa se stoga političko umijeće definira kao stjecanje i održanje moći. Moć je differentia specifica države.

9

Strauss tvrdi da je Machiavelli pad u odnosu na antičke mislioce jer snizuje ambiciju političkog na puko stjecanje i održanje vlasti. Također odbija uvesti pravednost kao jedan od faktora u kalkulaciji o državi, zadovoljava se samo sa djelotvornošću. Machiavelli se smatra prvim modernim političkim misliocem, on radi radikalan rez spram medievalne političke teorije. Često se njegovo ime u potpunosti sotonizira, a njegova se teorija veže uz totalnu amoralnost jer politiku definirao kao golu tehniku stjecanja i održanja moći. Pod pojmom makijavelizma se označava "beskrupulozna brutalnost i prepredenost u postizanju političkih ciljeva". Sam Machiavelli je politiku spustio na stupanj životinjstva, no kako on samo kaže do toga dolazi samo zbog pokvarenosti ljudi- "svi si ljudi zli, i slijede svoju zlu ćud čim im se za to pruži prilika". On započinje sa tezom da postoje oružja prava i oružja sile, koja su svojstvena čovjeku,te životinji. Pošto su ljudi takvi kakvi jesu, vladar često mora posegnuti i za oružjem sile, koja pripadaju životinji. Ono što mi moramo uzeti kao olakotnu okolnost za ove manjkavosti Machiavellijeve teorije jest stanje u kojem se Italija nalazila u to vrijeme. Ona je bila obična igračka velikih sila koja je zbog toga imala brojna, ponižavajuća, gorka iskustva. Također je iznutra bila izjedana neprekidnim malim ratovima između bezbrojnih malih monarhija i republika. Ovakva bolna realnost natjerala bi na vjeru u golu silu i ljude koji su manje inteligentniji od Machiavellija. Maier je također uvidio da se u ovome bellum omnium contra omnes teško politiku ne moglo sagledati, negoli kao puko tehničko sredstvo potvrđivanja moći.

VLADAR (o novim principatima) -izlazi 1513. On je smatrao da ovom knjigom on iznosi istinu o politici. Kaže i da će govoriti o politici drugačije od svih. Ustvrdio je da su se prije njega samo stvarale utopijske slike o tome kakva država treba biti, a to nije pravi posao političkih analitičara. Njemu se "činilo ispranijim držati se zbiljskog lika stvari, nego neke slike mašte". U medievalnoj slici svijeta političkog je bilo podređeno teologiji. Macchiavelli stoga kao prvi koji probija taj okvir nudi i potpuno novo viđenje države. On državu poima kao autoreferentnu cjelinu. Machiavellijeva država je u potpunosti neovisna o bilo kakvim izvanjskim instancama, za razliku od medievalnu države koja ima referencu izvan sebe. PLAN KNJIGE:PRVA CJELINA Obuhvaća od 1. do 11. poglavlja. U njoj on iznosi tipologiju principata (monarhija). To nisu tipovi samovlašća kao što piše u klasicima. U prvom djelu on preskače uobičajene, tradicionalne uvodne rasprave (poput podrijetla i svrhe države, njene legalnosti ili nelegalnosti). Izgleda da on odmah pokušava odgovoriti na to kako vladati i kako se na vlasti zadržati. Upušta se ,dakle, u poteškoće osvajanja i održanja vlasti. Dakle on započinje sa rečenicom "Sve države su ili monarhije ili republike". O republikama je pisao u "Discorsima", a o monarhijama upravo u "Principeu". On razlikuje 5 tipova monarhija: nasljedne, mješovite, nove, građanske, crkvene.

Nasljedne monarhijeTvrdi kako je u njima lako održati vlast zbog naviknutosti na vlast jedne loze. U ovakvim uvjetima nitko ne teži promjenama, a omiljena politika je konzervativna koja ne unosi velikih poremećaja. Nije potrebno mnogo umijeća da se osigura status quo, pogotovo ako se tome ne protivi narod. Mješovite monarhijeU ovakvim monarhijama je jako teško zadržati vlast, u prvom redu zbog vjere čovjeka da se promjenom vladar nešto može popraviti. Problem postoji i u tome što vladar mora biti na oprezu i ugnjetavati sve one preko kojih je prešao na putu do prijestolja. U takvim državama su i pobune jako česte, pa se zahtijeva odlučnost vladara. Ako se radi o zemlji sličnog jezika i kulture potrebno je uništiti staru lozu i sačuvati stare institucije, a ako ne tad je potrebno nastaniti se u njoj. Potrebno je također držati strane i domaće, snažne velikaše u šaci, i to oslanjanjem na slabije domaće velikaše.

Odavde nadalje, Machivelli prelazi na pitanje stjecanja vlasti. Nove monarhijeOn razlikuje četiri načina na koja nove monarhije mogu nastati: pomoću virtu, fortunom, zločinom, naklonošću građana. Među vladare koji svoju vladavinu u prvom redu mogu zahvaliti svojim vlastitim zaslugama, on nabraja: Mojsija, Tezeja, Romula. Kako bi "plastično odvojio virtu i fortunu" Machiavelli tada navodi primjere dva velika condottiera Franeska Sforze i Cesarea Borgie. Dok je Sforza do svog položaja došao putem osobne zasluge, Borgia je svoj položaj dobio "srećom svoga oca, i izgubio ga kad je ona prestala".

10

Ostaju još dva načina, a kako kaže Machiavelli: "ni jedan ni drugi ne mogu se pripisati bilo sreći bilo sposobnosti". Jedan je dakle dolazak na vlast zločinom, a drugi pomoću naklonosti građana. Na prvi pogled izgleda da machiavelli u 8.,9. poglavlju govori o utemeljenju države. Ovdje se nameće par pitanja na koje se ne može naći jasan odgovor. Pitanje je zašto govori o zločinu, a ne o nasilju. Sve do spominjanja zločinačkog tipa dolaska na vlast, on se u potpunosti bio suzdržao od vrijednosnih sudova. Nejasno je zašto Agotokla izabire kao onog sa kojim će započeti raspravu o virtu. A opet, i nakon toga nije jasno da li Machiavelli vidi Agatokla kao nekog tko ima ili ,pak, nema virtu. Teško bi se moglo reći da ima virtu ako je beskrupulozno okrutan, no opet čini se da iz Machiavellijevog pisanja slijedi da je politika Agatokla slična politici Mojsija, Tezeja (ljudi koji imaju virtu). Građanski principati (monarhije) U građanskim monarhijama se na vlast dolazi ili podrškom vladara ili podrškom velikaša. Ako se radi o podršci naroda, tada treba zadržati njegovu naklonost. Ako se radi o podršci velikaša, tada treba od naroda učiniti saveznika u borbi protiv nevjernih i prevrtljivih velikaša.

Crkveni principati (monarhije) Tu on govori o crkvenoj državi, te vjerojatno ima na umu i "zemlje njemačkih izbornih monarha, mnogobrojne nadbiskupije i carske opatije". Machiavelli kaže da je poteškoća kod tih principata što se one ne mogu zadržati ni sa virtu, ni sa fortunom. Kaže da je tomu tako jer ih uređuju "uredbe koje se oslanjaju na vjeru". Machiavelli tu ironično kaže da je najbolja država ona u kojima se podanici bez sile pokoravaju božjim zakonima. Kao i svugdje kad spomene Boga, nekog proroka ili papinsku državu, Machiavelli nastavlja da bi bilo bezobrazno, drsko i nedolično ih komentirati na bilo koji način. Tek tada se tada on ,u skladu sa svojim cinizmom, upušta u daljnju analizu.

DRUGA CJELINA Obuhvaća 12.,13.,14. poglavlje. U njoj se opisuje koju ulogu igra vojna silau očuvanju monarhijske vladavine. U drugom dijelu "Vladara" on promišlja o tipovima vojske. Tamo gdje nema dobrih zakona i dobre vojske nema ni dobre države. On razlikuje 4 tipa vojski: plaćeničke, vlastite, mješovite, pomoćne. Po njemu je vlastita vojska jedina dobra vojska. To je vojska naoružanih građana, no naoružani građani mogu postojati samo tamo gdje postoje dobre zakoni. Vladar mora biti i vojskovođa, a ako išta treba raditi onda je to "vježbati umijeće za rat i njegova pravila i zahtjeve". Zbog njegovog stava da upošljavanje plaćeničke vojske vodi ka početku kraja svakog imperija, kralj mora posvetiti dosta energije brizi o vojnoj sposobnosti svojeg naroda. Čitavo njegovo stvaralaštvo je usko vezano sa zbiljom koja ga je okruživala. Osim izgleda u ovom dijelu vezanom za vojsku. Iako se pokazalo da je u cjelokupnoj ljudskoj povijesti uspio pronaći nekoliko primjera kojima bi potvrdio tezu, njegovo vlastito iskustvo mu je trebalo poslati jedan sasvim drugi signal. Naime, na Machiavellijev prijedlog Soderini osniva građansku miliciju koja je sastavljena od firentinskih građana. Par godina kasnije, 1512., španjolske ratne snage su rasturile ovu vojsku na prste faktore.

TREĆA CJELINA Obuhvaća 15. do 23. poglavlja. To je središnji dio knjige. Tu piše o svojstvima vladara, odnosu vladara prema podanicima i prema neprijateljima. Posebnu pozornost poklanja vladarskoj "virtu". U trećem dijelu Machiavelli radi prekid spram tradicije. Kaže da su se prije njega svi bavili stvaranjem utopijskih sličica onoga što nikada ne može biti, bavili su se više prividom negoli zbiljom. Političko djelovanje kao takvo nameće vladaru imanentne kriterije za prosudbu, stoga ga obične moralne kategorije ne obvezuju. Ako je vladar u svom djelovanju moralan, on je tad osuđen na propast. No iako ne smije biti moralan, on se mora doimati i izgledati moralan. U ovom poglavlju on daje sliku principea koja je postala tako snažna da je počela predstavljati čitavo njegovo mišljenje. Upravo se zbog toga često smetalo sa uma da njegova analiza vrijedi samo za novostečene monarhije, koje su zbog svoje naravi osuđene na lukavstvo i gole mačeve.

Ako se virtu kao temeljno svojstvo vladara sagleda kroz prizmu stjecanja i održanja vlasti, tad se nameće ideja po kojoj je jedini politički subjekt u državi vladar. Machiavelli u ovom trećem dijelu nabraja kvalitete koje vladar mora imati. Na samom početku on ističe kako se vladar ne mora obazirati na to da bi nekim svojim postupcima mogao "doći na loš glas", njegova glavna briga je da brine o održanju države. Vladar mora biti velikodušan i štedljiv. «U 17. poglavlju Machiavelli tvrdi da se strategija vladara mora uvelike zasnivati na strahu. Dva su razloga zbog kojeg on uzima ovu tezu. On kaže da je strah, a ne ljubav konstitutivna za vlast. Ljubav je nestalan i kratkoročan osjećaj za razliku od straha koji ,po njemu, očito nešto intenzivnijeg i dugotrajnijeg karaktera. On ovdje ,u prvom redu, misli na

11

strah od kazne. On odgovor za nedostatke prinudne socijalizacije pronalazi upravo u strah. Jer ,ponekad, mi se ipak odlučimo slijediti svoj interes, no uz pomoć straha mi potiskujemo kratkoročne interese.» Opasnosti za vladar mogu doći iznutra i izvana, "sa unutarnje od podanika i vanjske od strane stranih vlastodržaca". Velikodušan, darežljiv i dobroćudan treba biti u rijetkim prilikama kako bi se to zapamtilo, a okrutnosti treba naglo provodit kako bi ih se brzo zaboravilo.

ČETVRTA CJELINA Obuhvaća 24.,25.,26. poglavlje. Ova posljednja poglavlja upozoravaju na zlu sudbu koja je zadesila Italiju, koju prikazuje kroz povijesni okolnosti koje su dovele do propasti raznim kneževina. Traži se novi vladar koji će ujediniti Italiju, pod time se misli osvojiti ju (oslobađajući je od barbarske vlasti). Daje poziv nekom velikom Talijanu da ujedini zemlju, da "podigne zastavu emancipacije". Ispada kao da je cijelu stvar započeo kao pažljivi politički analitičar, a završio kao puki rodoljub.

Izgleda kao da je to rasprava o umijeću vladanja (na to se svodi politika).

DISCORSI

Glavni predmet "Discorsi" su analiza uspostavljanje i održanje republika. Kao i u "Principe" i u ovom djelu postoji autorova svijest o gorkoj sudbini rascjepkane Italije. Discorsi se sastoji od triju knjiga. Prva se bavi unutarnjom politikom, druga vanjskom politikom i vođenjem rata, a u treća se bavi "vodećim ljudima" koji su neophodni svakoj republici. U odnosu na "Principea", ovdje se Machiavelli izrazito više bavi sa virtu. Govori o njoj kao o stvaralačko-državničkoj sposobnosti, a Schmitt je u elegantnoj formulaciji naziva "viškom životne snage koji je dan jakoj naravi" i čuči u njemu kao politička energija. Freyer virtu vidi kao snagu političkog povezivanja i oblikovanja, koja je sastavni dio nečije naravi. Misao o vojnoj sposobnosti započetu u "Principeu" nastavlja i u "Discorsi". Kaže da je ona samo jedan, ali ipak nužan element dobro uređene zajednice. Religiju on uzdiže i stavlja na prvo mjesto jer kaže da je nepobitan znak propadanja države "nepoštovanje prema bogoslužju". Izgleda da je za Machiavellija početak kraja neke države kada njeni stanovnici prestanu odlaziti nedjeljom u crkvu. Religija nije samo bitna jer pazi o poslušnosti i moralnosti pripadnika neke države, ona je ujedno i conditio sine qua non države. Bez religije ne može se osnovati država, upravo zbog toga Machiavelli u svojoj osobnoj hijerarhijskoj ljestvici prije utemeljitelja imperija i republika stavlja utemeljitelje religija.

Bodin

Kao što priliči svim velikim teoretičarima nitko ga nije čitao, naročito u naglo-saksonskoj kulturi. On izostaje u mnogim pregledima povijesti političkih ideja. Tek se 1935. pojavljuje Mesnardova interpretacija u djelu pod imenom "polet političke filozofije u 16.st.". On je tad napisao da je ta Bodinova knjiga veliko sistemsko djelo o politici, kartezijanskog poretka. Također je napisao da je ono potpuno razumljivo nakon nekoliko čitanja.

6 KNJIGA O REPUBLICI: 1576. godine ova knjiga izlazi na francuskom, 10 godina kasnije i na latinskom. Važno je uvijek imati na umu u kakvim povijesnim okolnostima on piše ovaj tekst. To je vrijeme kada buktaju građanski ratovi, njih ukupno osam napravile su trajno ratno stanje. Ove ratove samo uvjetno možemo nazvati građanskima, jer tad zapravo nema građanstva. Bilo bi ih bolje nazvati vjerskim ili privatno-barunskim ratovima. To je klasična knjiga političke teorije u kojoj Bodin nudi novu političku znanost. Pri tome, on (kao i svi koji nude sasvim nove teorije) uzima na zub stare političke klasike. U ovom slučaju se radi o Aristotelu, kojeg Bodina uzima kao glavnog teorijskog protivnika.////Bodin započinje sa time da Aristotel, Machiavelli, monarhomasi ne razumiju što je država (on kaže republika). Za Bodina je istinski prostor ozbiljenja čovjeka država,i stoga se on okreće protiv onih za koje kaže da razaraju državu. Monarhomasi po Bodinu ne razumiju što je suverenost. Oni smatraju da je mješovita monarhija najbolji oblik države. Machiavelli ima dodirnih točaka sa monarhomasima. Machiavelli izjednačava državu sa vladarom, a monarhomasi izjednačavaju državu sa narodom (aristokracijom). Oni ,dakle, personaliziraju vlast (ili u vladaru ili u narodu). Ovakva ideja se suprotstavlja apsolutističkom, centralističkom ustroju države. Tu se radi o onome što se naziva "medievalni konstitucionalizam", a pod time se misli supremacija naroda nad vladarom. Oni također pokušavaju legitimirati otpor vladaru, jer uvijek postoji mogućnost da vladar prekrši ugovor. Oni brane pravo na aktivni otpor i daju dužnost otpora samome narodu.

12

Nauka o otporu je jedno od najnejasnijih dijelova njegovog teoretskog sustava. Toj nejasnoći je pridonijela i izmjena nekih stavova nakon stupanja u Ligu. Kad se gleda na tiraniju i prava na otpor, Bodin odstranjuje dio problema jer tvrdi da gledano kroz pojam suverenosti nema tiranina. Poteškoća je sa tiranijom da se ona ne može prepoznati po institucionalnom aranžmanu, već samo po tome da li postoji ispravno vladanje. Dakle, možemo je identificirati samo ako vlast nije ograničena, te ne poštuje ni božanske, ni prirodne zakone, a ni privatno vlasništvo. I sve dok neki tiranin ovo ne napravi, dok se on ovim postupkom ne desuverenizira, naroda nema nikakva prava na otpor. Ovdje Bodin jasno određuje kada suverenost nestaje, ali nigdje ne govori o tome kako nastaje, "pitanje o nastanku države nije ga zanimalo". Bodin misli da je rješenje muka Francuske uspostava države. Pripada stranci političara koja se zalaže za mir, jednakost i vjersku toleranciju. Upravo zbog toga ih obje strane mrze. Politička znanost ,stoga, po Bodinu treba pojmiti državu i reći kao je ona moguća u Francuskoj. U prvoj knjizi on daje opće definicije države, droit gouvernment, suverenosti. U drugoj knjizi iznosi tipologiju: apstraktnih oblika države, konkretnih oblika vladavine, apstraktnih oblika vladavine. Treću, četvrtu, petu i šestu knjigu posvećuje droit gouvernment.

Dva su poglavlja od ključne važnosti, a to su 8. i 10. poglavlje i knjige.

8.poglavlje: "Suverenost je apsolutna i trajna vlast neke republike." Njemu su izbjegle još dvije značajke suverenosti. Naime, suverenost je trajna, apsolutna, zakonodavna, jedinstvena (nedjeljiva). Pod trajnošću se misli na to da ne može postojati država gdje je vlast vremenski ograničena. Najspornija odrednica suverenosti jest njena apsolutnost. To znači da je vrhovna ili najviša vlast, što znači da nije ograničena nečim izvanjskim. Ona nije pozitivno-pravno ničim vezana, ali je ishodište pozitivno-pravne regulacije. Zakonodavnost je temeljna značajka suverenosti. Zakonodavna vlast je suverena vlast, a suverena vlast je zakonodavna vlast. Zakonodavna je voluntas suverena. Pod jedinstvom i nedjeljivošću se misli na to da vlast donošenja zakona mora pripadati isključivo jednoj volji. → trajna, apsolutna i jedinstvena zakonodavna vlast////Razlikovanjem suverenosti i gouvernment on uzdiže politiku na znanstveno mišljenje. Gouvernment znači tri stvari. Vladavinu u smislu političkog poretka (ustav), vladanje (procesualno određenje), a nakon Rousseaua se pojam sužuje i misli se samo na izvršnu vlast. On je i teoretičar države, a ne samo (ili poglavito) teoretičar suverenosti. Suverenost je samo jedan od četiri elementa koji tvore državu: ispravno vladanje, suverena vlast, kućanstvo (oikos), zajedništvo (zajednica). Vidimo ,dakle, da je ispravno vladanje zajedno sa suverenošću konstitutivni element definicije države. Nauk o ispravnom vladanju i nauk o suverenosti se povezuju jedan s drugim. Tome je tako jer suverena vlast je samo ona koja se ispravno vlada, a suverena vlast je stoga i pravna vlast (ona nije moć ili puka sila).

10.poglavlje: Prva oznaka ili ovlast jest da suveren donosi zakone, a u njoj su sadržane sve ostale oznake. Njegove ovlasti su brojne. Suveren ima pravo na objavu rata, vođenje rata, pregovora i zaključivanja mira. On ima pravo postavljanja glavnih dužnosnika (magistrata). On ima i pravo na najvišu sudbenu vlast. To je tradicionalna oznaka suverena (prije se pod državom uglavnom mislilo na sudbenu državu, no današnja se vlast vidi kao uglavnom zakonodavna). Oni ima i pravo da osuđenicima dodjeljuje pomilovanje. On ima i pravo kovanja novca, dakle, ima legitimnu kontrolu novca. On ima i pravo razrezivanja poreza i prireza.____________________________________________________________1)Passerin d'Entreuss: "Nauk o državi" Njegovo je mišljenje da on daje kategorički aparat koji je potreban za cjelovito poimanje države- države kao moći, države kao vlasti, države kao autoriteta. Suverenost je pojam koji je vezan uz državu kao vlast, vidljiv je stoga napor da se promisli preobrazba moći putem prava u vlast. U svakoj političkoj zajednici mora postojati vlast koja je utemeljena na pravu i koja stvara pravo. Upravo je zakonodavna funkcija najznačajnija supstancijalna oznaka vlasti. D'Entreuss smatra da nositelj te vlasti nije vezan zakonima, da se on nalazi izvan zakona i da je njegova voluntas proizvoljna i ničim ograničena. Nije tako jer se ovdje radi o zakonitoj vlasti. Primjećuje da Bodin uvodi razlikovanje oblika države (mjesto vlasti) i oblika vladavine (mjesto suverenosti). Smatra da je Bodin otkrio logiku suverenosti- "Suverenost je općenita i formalna priroda političke vlasti kao jedinstvene, nedjeljive, trajne i apsolutne pravne moći u državi. Smatra da Bodin nije prvi teoretičar moderne države, već da je to Hobbes koji prvi daje pravu analizu suverenosti.

13

2)Kriegel: "Država i robovi", "Putovi države" Ona je bila francuska povjesničarka, politički filozof i filozof prava. Bavila se poviješću države koju vidi kao pravno-politički program koji ima epohalna obilježja. Ona uvodi razliku suverene ili pravne države, te despotske države kroz pojmove država-nacija i nacija-država. Ona apsolutističku državu vidi kao prvi povijesni lik pravne države. To je prva politička organizacija koja je voljna i sposobna ograničiti svoju moć. Ona svoju svrhu vidi izvan sebe same, ona je tu zbog pojedinca. Suverena vlast nije imperium, a suveren nije gospodar dobara, osoba i sredstava putem prava vojnog osvajanja. Suverena vlast nije ni dominium, jer se suprotstavlja izravnoj i personalnoj dominaciji čovjeka nad čovjekom. Negira se feudalni oblik vlasti, koji u svom temelju ima izjednačavanje političke moći i vlasti. Suverena vlast se ne temelji ni na vojnoj, ni na ekonomskoj sili. Također dolazi do impersonaliziranja vlasti, i na taj način je vlast uspjela izmaći crkvi. Dužnost države je da zaustavi ratove, da nered pretvori u poredak. Apsolutna država uspostavlja civilno društvo (čija je glavna karakteristika da je nenaoružano). Civilno društvo kao takvo ne podnosi apsolutnu državu i traži prelazak u liberalnu pravnu državu u kojoj je suverenost uistinu uozbiljena. Dolazi do prijelaza iz status civitatis u status libertatis. Kada se misli suverenost onda se misli i na nezavisnost u odnosu na strane političke sile (kad je riječ o Francuskoj očito je da je ova misao pretendirala na neovisnost od katoličke crkve). Ova ideja naravno podrazumijeva i postojanje drugih država u nekom sustavu država. Postoji pluralitet i ravnoteža u tom sustavu koji počiva na suverenosti. Ona se prema van očituje kao sposobnost da se svoja vlast ograniči na svoj teritorij i na svoje građane.

3)Skinner: "Država" Skinner provodi rekonstrukciju povijesnog oblikovanja i kristaliziranja pojma država. Prvi korak je učinila renesansna republička tradicija koja je državu vidjela kao autonomni entitet, ni oni nisu shvatili da je vlast dvostruka u impersonalnom smislu. Naime, oni su odbacili poistovjećivanje vladara sa državom, no zadržali su izjednačavanje suverenosti naroda i suverenosti države. Moderno shvaćanje ne pravi ovu grešku te vlast shvaća kao dvostruko impersonalnu, te se ono označava starim terminom republika (res-publica), no progurava se "država". Stato della republica (stanje republike) → lo stato (država); To je revolucionarni pojam koji staje nasuprot republikanizmu. Bodin je teoretičar suverenosti, ali on i iznosi nauk o ispravnom vladanju- "droit gouvernment".

NAUK O ISPRAVNOM VLADANJU Nauk o ispravnom vladanje se ima četiri elementa: nauk ispravnom vladanju države, nauk o ispravnom vladanju domaćinstava, "vladanje kao pitanje", odnos ispravnog vladanja i vrsta pravednosti.

1) NAUK O ISPRAVNOM VLADANJU DRŽAVE U sklopu ovog nauka nalazi se tipologija koju smo nazvali "prva sekundarna tipologija". Kriterij je u ovoj tipologiji konkretni oblik vladanja. Ona važi za sva tri tipa države: za aristokraciju, demokraciju, monarhiju. U ovoj tipologiji on razlikuje: kraljevska ili legitimna vladavina, seniorska vladavina, tiranska vladavina. Seniorska i tiranska monarhija nisu države, jer tu vladar nije suveren, već je gospodar ili tiranin. Suveren mora biti spreman ograničiti svoju vlast, a kriterij ograničenja jest nauk o ispravnom vladanju. Senioralna monarhija se ne nalazi u nekakvoj sredini, ona ne označava nekakvi prelazni oblik. To je drevni oblik monarhije koji stvaraju osvajači. Dakle, nakon druge tipologije ostaje nam za birat između sljedećeg: legitimna monarhija, legitimna aristokracija, legitimna demokracija. Vidimo da je ispravno vladanje ono što definira državu. Države u kojima vlada logika imperiuma ili dominuma, zapravo nisu države. Suverena vlast je sposobna za samoograničenje ako uvidi da nije sama sebi svrha. Država zna da je čovjek razlog opstojanja države. Država mora biti "društvotvorna", suveren ispravno vlada ako proizvodi društvo. To implicira da se uvodi razlikovanje privatne i javne sfere. Dakle, ova vlast je suverena jer ona razbija amalgam moći i vlasništva. Ona uvodi također i razlikovanje civilnog i vojnog. Tamo gdje je privatno i javno jedno, gdje su moć i vlasništvo jedno i gdje je civilno i vojno jedno, tu države nema. Senioralni tip nije društvotvoran, a tiranski tip briše razliku između društva i države. Francuska povjesničarka Kriegel je u svojim djelima ("Država i robovi", "Putovi države") također ovome posvetila dosta pažnje. Suverena vlast nije imperium, a suveren nije gospodar dobara, osoba i sredstava putem prava vojnog osvajanja. Suverena vlast nije ni dominium, jer se suprotstavlja izravnoj i personalnoj dominaciji čovjeka nad čovjekom. Negira se feudalni oblik vlasti, koji u svom temelju ima izjednačavanje političke moći i vlasti. Suverena vlast se ne temelji ni na vojnoj, ni na ekonomskoj sili. Bitno je napomenuti da nauk o suverenosti jasno precizira i granice suverene vlasti. Apsolutnost ni u kom slučaju ne znači neograničenost. Postoje tri temeljne granice: božji i prirodni zakoni, temeljni i prirodni zakoni kraljevstva, privatno vlasništvo starješina domaćinstava.

14

Ograničenost suverene vlasti božjim i prirodnim zakona, podrazumijevaju da suverena vlast poštuje čovjeka. Čovjek se pravo subjektivira i čovjek ne smije biti rob. Iz ovoga bi naravno proizlazilo da u državi ne može biti ateista. Pod temeljnim i prirodnim zakonima kraljevstva u prvom redu se misli na zakon nasljeđivanja po muškoj liniji, te na zakon o neotuđivosti kraljevskog ili javnog dobra. Privatno vlasništvo starješina domaćinstava također je jedna od granica suverene vlasti. Privatno vlasništvo kao takvo je temeljno prirodno pravo. Starješine obitelji su temelji države i stoga oni imaju svoje pravo raspolagati sa svojom imovinom svojim životima. "Ne može dovoljno da se naglasi" ovo nisu izvanjske granice, već da je to imanentno ograničenje suverene vlasti. Tu se radi o samoograničenju, a to samoograničenje ima svoj kriterij – nauk o ispravnom vladanju. Bez ispravnog vladanja nema ni suverenosti. Francuska povjesničarka, politički filozof i filozofkinja prava Kriegel apsolutističku državu vidi kao prvi povijesni lik pravne države. To je prva politička organizacija koja je voljna i sposobna ograničiti svoju moć. Ona svoju svrhu vidi izvan sebe same, ona je tu zbog pojedinca. Korijene ideje da suveren nije pravno obvezan zakonima, možda treba i tražiti u tome da se on suprotstavlja feudalnom sklopu ideja, u kojem postoje uzajamna prava i dužnosti vladar i onih kojima se vlada. 2) NAUK O ISPRAVNOM VLADANJU DOMAĆINSTAVA Budući da su domaćinstva, obitelji i njihove starješine izvor države, bez ispravnog vladanja u obitelji nije moguće ispravno vladati u državi. Privatno vlasništvo je nedodirljivo, pa stoga zakon smije uređivati samo ono što se tiče zajedničkih interesa domaćinstava. Daje se i primat privatnog vlasništva nad javnom sferom jer suveren nema pravo razrezivati poreze bez starješina obitelji. Republika je ispravno vladanje nad više domaćinstava, kao i nad onim što im je zajedničko i to pomoću suverene vlasti. Razdvajanje sfere privatnog i javnog Bodin se ideološki suprotstavlja: Platonovom komunizmu u kojem sve pripada državi & primonijalnoj državi u kojoj ništa ne pripada državi. Država se ovakvom idejom postavlja na osnovu obitelji. Bodin time izbjegava "atomističko utemeljenje države na društvenom ugovoru". Ali ovima se stvara i jedna od granica suverene vlasti. 3) "VLADANJE KAO PITANJE POLITIČKOG UMIJEĆA" Bodin razlikuje: dinamiku državnog ustava na osnovi izmjene suverenosti (changement), dinamiku morala, običaja i zakona (alteration), te društvenu dinamiku članova države. "Changements" se trebaju izbjegavati jer su opasne za državu. No ipak, ostavljanjem mogućnost da do njih dođe Bodin otvara vrata za emancipaciju same države. Mnogi drugi teoretičari su u svojoj teoriji odbacili ovakvu mogućnost evoluiranja države. Jedan od načina izbjegavanja "changements" jest da se vješt vladar posluži sa "alterations". Pod njima se misli na: promjenu povijesnog stanja, prilagodbu okolnostima, varijacijama u stilu vladanja, reforme. No upravo tu u obzir treba uzeti nacionalni karakter jednog naroda, koji uvelike ,po Bodinu, ovisi o klimatskim, zemljišnim i povijesnim prilikama. Vladavina ovisi o nacionalnom karakteru jednog naroda, no Bodin ne zagovara nikakav determinizam, te smatra da mudar vladar može mijenjati karakter jednog naroda.

4) ODNOS ISPRAVNOG VLADANJA I VRSTA PRAVEDNOSTI Ispravno vladanje zastupa harmoničnu pravednost u kojoj se sudi i prema zaslugama i po principu jednakosti. Kod aristokratske države imamo samo geometrijsku pravednost, a kod demokratske samo aritmetičku pravednost. Vlast treba realizirati ideal pravednosti i stvoriti "proprtion harmonique". Ono što je bitno naglasiti da se u potrazi za pravednošću on nije upustio u traganje za najboljim institucionalnim uređenjem države, kao mnogi prije njega. U pravednosti i govorimo u okviru nauka o ispravnom vladanju samo zato jer je to i jedini način da je postignemo- dakle sa droit gouvernment.

Vidimo ,dakle, da je ispravno vladanje zajedno sa suverenošću konstitutivni element definicije države. Nauk o ispravnom vladanju i nauk o suverenosti se povezuju jedan s drugim. Tome je tako jer suverena vlast je samo ona koja se ispravno vlada, a suverena vlast je stoga i pravna vlast (ona nije moć ili puka sila).

PRVA TIPOLOGIJA: oblici države = stanje republike On govori o stanju republike, odnosno obliku republike (lo stato della republica (=republika) → lo stato (=država)). Kriterij je sjedište suverene vlasti, odnosno tko je subjekt vlasti.

15

Postoje tri moguća oblika: - monarhija: subjekt suverenosti je pojedinac - aristokracija: subjekt suverenosti je manji dio naroda - demokracija: subjekt suverenosti je veći dio naroda ili narod u cjeliniOn tvrdi da ova razina nije dostatna za utvrđivanje najboljih oblika države. Bodin odbacuje tzv. mit o Veneciji, ideal mješovite države. Zagovarali su je monarhomasi (protestanti) i aristokracija (katolička i protestantska). Tu se govori o principu jedinstva (monarhija), mudrosti (aristokracija) i slobode (demokracija).

PRVA SEKUNDARNA TIPOLOGIJA: konkretni oblici vladanja Ona važi za sva tri tipa države: za aristokraciju, demokraciju, monarhiju. U ovoj tipologiji on razlikuje: - kraljevska ili legitimna vladavina - seniorska vladavina - tiranska vladavina Iz prošle tipologije on odabire monarhiju, tako da on sad proučava ove oblike vladavine u monarhiji. Seniorska i tiranska monarhija nisu države, jer tu vladar nije suveren, već je gospodar ili tiranin. Senioralna monarhija se ne nalazi u nekakvoj sredini, ona ne označava nekakvi prelazni oblik. To je drevni oblik monarhije koji stvaraju osvajači. Dakle, nakon druge tipologije ostaje nam za birat između sljedećeg: legiti,ma monarhija, legitimna aristokracija, legitimna demokracija. Vidimo da je ispravno vladanje ono što definira državu. Države sa senioralnom i tiranskom vladavinom nisu države. Suverena vlast je sposobna za samoograničenje ako uvidi da nije sama sebi svrha. Država zna da je čovjek razlog opstojanja države. Država mora biti "društvotvorna", suveren ispravno vlada ako proizvodi društvo. To implicira da se uvodi razlikovanje privatne i javne sfere. Dakle, ova vlast je suverena jer ona razbija amalgam moći i vlasništva. Ona uvodi također i razlikovanje civilnog i vojnog. Tamo gdje je privatno i javno jedno, gdje su moć i vlasništvo jedno i gdje je civilno i vojno jedno, tu države nema. Senioralni tip nije društvotvoran, a tiranski tip briše razliku između društva i države.

DRUGA SEKUNDARNA TIPOLOGIJA: oblici vladavine No još uvijek nemamo odgovor na to koji je najbolji oblik, potrebno je napraviti još jedan korak u eliminaciji loših oblika. Ovdje je kriterij nositelj izvršne vlasti. Možda bi bilo bolje to zvati izvršiteljskom vlašću jer to nije izvršna vlast u modernom smislu. Tu se misli na onoga tko ima provedbenu funkciju, dakle da provodi odluke suverena. Bodin iz prethodne dvije tipologije zaključuje da je najbolji oblik države legitimna ili kraljevska monarhija. No problem je u tome što sa trećom tipologijom uvode i tri oblika vladavine: monarhijski, aristokracijski, demokracijski. Mješovita je vladavina najbolji oblik vladavine- najpravedniji, najstabilniji, najdjelotvorniji. To je država u kojoj suveren povjerava provedbu zakona različitim tijelima, a ne sebi samom. Suveren nije vladar, jer on svoju vlast dijeli s drugima. Suveren koji ispravno je ,stoga, onaj koji ne vlada svime. Bitno je napomenuti da Bodin misli kako je suveren svoju vlast spreman dijeliti samo u monarhiji. Suveren koji ispravno vlada samo je onaj koji ne vlada sam. Nasuprot tome, u aristokraciji i demokraciji postoji strukturalni nedostatak, jer puk i aristokracija ne žele dijeliti izvršnu vlast. Sa ćudorednog gledišta, odnosno sa gledišta pravednosti ovo je također najbolji oblik jer zastupa harmoničnu pravednost u kojoj se sudi i prema zaslugama i po principu jednakosti. (kod aristokratske države imamo geometrijsku pravednost, a kod demokratske aritmetičku pravednost)

DEMOKRATSKA ILI PUČKA DRŽAVA To je oblik u kojem većina naroda zajedno zapovijeda na suveren način (kao kolektiv, ali ujedno i svaki kao pojedinac). Dakle, tu se radi o načelu suverenosti većine. Ona trpi tri tipa vladavine: demokratsku (najlošija), aristokratsku (preferira ju Bodin), monarhijsku (tradicionalno se zove principat; otvara vrata cezarizmu). Ona se temelji na aritmetičkoj pravednosti. Javne funkcije i bogatstva se raspodjeljuju na sve građane. Postoji nemilosrdna primjena pravila, nema olakotnih okolnosti. Najluđi ima isti tretman kao i najpametniji. PREDNOSTI. Demokratska država uspostavlja jednakost, jer su ljudi jednaki ne samo politički, već i socijalno. Ona osigurava prijateljstvo među građanima, jer je ono moguće samo u jednakosti. Demokratska država jedina u praksi ozbiljuje ideju zajednice, jer opće dobro u demokratskim državama uistinu postoji, a nije ideologijski privid. Ona obiluje velikim ljudima koji se stvaraju u kompeticiji među ljudima. U njoj se poštuju temeljne institucije NEDOSTATCI. Prednosti su puke fikcije. To je protuprirodni i protupolitički tip države. Jednakost je fiktivna, ona nije nigdje ostvarena. Polazi se od ideje da su ljudi kvalitativno jednaki, no to je protuprirodno, jer se ljudi rađaju nejednaki. Prijateljstvo se ne može utemeljiti na jednakosti, jer je država skladna samo ako je ona sinteza heterogenih elemenata. U pučkoj državi naravno ni zajednica ne postoji, to je fikcija. Opće dobro se nalazi na udaru svih, a za vlast se svi trgaju kao

16

vukovi. U pučkoj državi nema ni velikih ljudi, jer postoji samo sloboda zlih ljudi. Cilj je pučkih država protjerati vrlinu, i narod koji je suveren može tiranizirati do mjere ostracizma dobrih građana. Glavna mana je u biti tog tipa države jer ona nije u stanju biti djelotvorna. Narod se u slučaju nužde ne može okupiti. Ako narod ima vlast u rukama, tada govorimo o vladavini strasti i intrige. Ona je također opasna i po mir u društvu, jer su pametni uvijek u manjini, a prevladava naglost i žestina većine.

ARISTOKRATSKA DRŽAVA Manjina građana zapovijeda suverenom vlašću. Demokratski oblik vladavine je najbolji jer sve službe nisu u rukama plemstva- neke su u rukama javnosti. Najbolji primjer za to su sredozemni, trgovački gradovi. Na najčešće dolazi do aristokratske vladavine, da aristokracija uzme suverenu i provedbenu vlast. Ostvaruje se geometrijska pravednost, koja znači nejednakost u raspodjeli dobara. Također ona znači i fleksibilnost zakona, tj. sudi se od slučaja do slučaja. Magistrati mogu svakom suditi, no bogati i plemstvo imaju privilegije. Kriterija aristokracije može biti: vrlina, bogatstvo, plemstvo. Za stare je to bila vrlina, no nikad je nije bilo u čistom smislu jer se nikad otkrio dobar modus odabira ljudi (ni ždrijebom, ni izborom). Elita krvi je najdulje trajala, i jako često se znala izopačiti u tiraniju nad narodom. Ostaje nam elita bogatih, koja od Bodina uopće nije osuđena. Bodin naime u bogatstvu ne vidi opasnost za državu, jer su bogati najzaineresiraniji za očuvanje države.

PREDNOSTI. Na to se uvijek gledalo kao na umjeren oblik, kao na nešto između dviju krajnosti. Smatralo se kako bi se time zaustavili mogući ekscesi ostrašćene većine i ostrašćenog pojedinca. Postoji i ono prirodno načelo da vlast treba pripadati najboljim, ili u nešto elegantnijoj formulaciji "Najbolji oblik vladavine je vladavina najboljih".NEDOSTATCI. Postoji mogućnost tiranije manjine nad većinom, dok koje zasigurno dolazi ako ta manjina prezire narod. Trajna sloga među velikašima je malo vjerojatna. Svađe unutar elita vode u demagogiju, a zavođenje demosa vodi u trajni nemir.

MONARHIJSKA DRŽAVA Monarhija može osigurati i najbolji oblik vladavine (mješoviti) i najbolji oblik vladanja (ispravno vladanje). Suverenost prirodno tendira tome da se personalizira u osobi monarha, zbog svojih karakteristika (suverenost je jedna i nedjeljiva). Samo monarhija omogućuje napredak malobrojnih mudrih ljudi (svoju nemoć u tome su pokazale aristokracija i demokracija), zato jer suverenost vladara omogućuje da on sam bira ljude. PREDNOSTI. Ona osigurava harmoničnu sintezu opreka kroz mješoviti tip vladavine. Ona je najsavršenija jer pod monarhom dolazi do pomirenja najrazličitijih oblika vladavine.NEDOSTATCI. Ovako personalizirana vlast se nalazi u krizi u trenutku sukcesije (mogući ratovi, optužbe za uzurpaciju krune, osporavanja prava na krunu). Monarhija kao država previše ovisi o karakteru vladara. Nasljednom monarhijom se oba ova problema rješavaju. Zna se kome pripada kruna, a mladog kraljevića je moguće obrazovati i školovati za vladara. No ipak, zbog karaktera vladara nikako se ne može osigurati da pametnog vladara naslijedi pametni čovjek.

TRI ZNAČAJKE SUVERENOSTI Suverenost podrazumijeva vanjsku nezavisnost (sprečavanje feudalnih ratova), unutarnju konzistenciju (ukidanje crkvene suverene vlasti), transcendenciju zakona (uspostava svjetovnog pravosuđa). Vanjska nezavisnost znači slobodu od vanjske sile, no to ujedno znači i da pristajemo na to da budemo jedna od država u sustavu državu. Odustajemo od toga da budemo imperium. Glavni protivnik ovome su "Carstvo" (Sveto Rimsko Carstvo) i "Crkva" (katolička crkva). Oni imaju tendenciju da budu univerzalne države (cezaristička i papinsko-cezaristička tendencija), no one su lažne univerzalnosti. Unutarnja konzistencija. Kao ideja racionalne i legitimne političke moći suverena vlast se suprotstavlja tradicionalnim oblicima političke moći. Borba protiv senioralne i feudalne vlasti. Senioralna vlast vidi vlast kao vojnu silu. No sila nikada ne može biti izvor prava i pravda se ne može ostvariti u bitki (pravda nije ravnoteža krvoprolića). Dolazi do zamjene slogana "bellum et iustitia" sa sloganom "pax et iustitia". Suverena vlast znači mir, sigurnost, pravo na život, pacifikaciju društva. Unutarnja kohezija podrazumijeva jedinstveni državni teritorij, jedinstveno političko tijelo, koje je sposobno regulirati svoj život. Transcendencija zakona. Koliko god suverena vlast bila apsolutna ona je ograničena zakonima. Klasično političko pravo traži supremaciju zakona nad vladarom. Pravna država podrazumijeva samoograničenje političke vlasti da bi se sačuvao "status libertatis". U današnjem smislu bi to značilo da ustav mora biti suveren, upravo ustav jamči transcendenciju jednog naroda ("narod time transgenetski osigurava svoju individualnost"). Ovaj Denzerov tekst o Bodinu je jedan od najboljih koji su o njemu napisani. U njima se daje pregled njegova učenja, i daje se uvod u intelektualni i povijesni kontekst u kojem je djelovao.

17

Ipak u tekstu postoje neke poteškoće. Prva je što ključne definicije nisu prevedene sa starofrancuskog. Denzer također misli da Bodin robuje staroj intelektualnoj shemi u kojoj je suverenitet personaliziran. Denzer mu pripisuje neoriginalnost mišljenja, ali danas je uvriježena druga interpretacija. Naime, danas se Bodina vidi kao teoretičara suverenosti države, a ne suverenosti vladara. Također Denzer tvrdi da je pojam suverenosti preuzet iz rimskog prava, no to nije točno. Bodinov pojam se definira nasuprot imperiumu i dominiumu, te stoga se tu ne radi o recepciji javnog rimskog prava. Denzer također Bodinu zamjera veliku neoriginalnost mišljenja. Pogotovo vezanu uz njegov nauk o suverenosti. On kaže da je u tom vremenu ideja suverenosti "lebdjela u zraku", te da su je možda mnogi i bolje shvatili od Bodina. No Bodin je bio prvi koji je sistematski uklopio ideju suverenosti u vlastiti politički sistem.

Burke Burke nema veliko kapitalno djelo o državi, ili političkoj znanosti. Iz njegovih političkih tekstova koji su nastali povodom konkretnih događaja nužno je iz mutnih obrisa jasno ocrtati njegovu političku filozofije, te u "političkom pamfletistu" prepoznati klasika političkog mišljenja. Važno mjesto u Burkeovim razmatranjima zauzima njegovo shvaćanje engleskog ustava, koje je neodoljivo podsjeća na Montesquieuovo. Naime, i za njega je politička sloboda cilj i značajka britanskog ustava. U Burkeovoj interpretaciji postaje uzor dobrog političkog poretka. Burke podrazumijeva postojanje mehanizma checks and controls, no smatra da je ta ravnoteža u Engleskoj ugrožena od dvije strane. Jedna je praksa Georga III, a druga su radikalni reformatorski pisci i političari. Upravo je većina ovih mislilaca pripadala prirodnopravnoj tradiciji. Čitava ta plejada mislioca je bazirala svoje teorije na ideji o postojanju apstraktnih prirodnih prava, a to naravno podrazumijeva i postojanje prirodnog stanja. Za Burkea ne postoje prava koja ne pripadaju čovjeku koji stoji izvan pravnog poretka. Burka je čovjeka vidio povijesno, ali prije svega društveno biće. Upravo ako imamo na umu ovakvo viđenje čovjeka, ne možemo krenuti od prirodnog stanja. Volja slobodnih i jednakih jedinki u ovom fiktivnom društvu ne može se koristiti kao mjera prosudbe odnosa koje se moraju uspostaviti pred ljudima. Pred očima trebamo imati norme i vrijednosti uozbiljene u današnjim, tj. ondašnjim visoko civiliziranim društvima. Upravo zbog ovoga Burke i kaže: "Stanje građanskog društva je prirodno stanje." Burke odbacuje da ljudi mogu imati prava izvan države, jer bi tada uspostavom države došlo do sasvim košmarne situacije, budući da bi se pojedinci i unutar države pozivali na ta prava. Burkeova konzervativnost najviše vidljiva u njegovom viđenju vrijednosti engleskog ustava. On smatra da engleski ustav svoj autoritet ima zahvaliti što su se zakoni i institucije uspostavljene tim ustavom održali kroz mnogo generacija, (a ne na nekakvom suludom legitimacijskom principu). Kad treba procijeniti dali je neki ustav u skladu s objektivnim zakonima koje nam je Bog dao, treba samo kao kriterij uzeti povijesnu praksu, tj. njegovo postojanje i dugovremenost. Upravo zbog svega ovoga on oštro napada francusku revoluciju. Ona je bila vođena ,po njemu, suludom idejom da se može iskoračiti postojećeg pravnog poretka, te uspostaviti novi poredak na ,već prije spomenutim, apstraktnim načelima. Po Burkeu Francuzi su se trebali vezati uz svoj postojeći poredak, te ga nastaviti razvijati. Ballestrem se čudi kako je čovjek kao Burkeu, koji tako strasno govori o vrijednosti iskustva, propustio u obzir uzeti patnju francuskog naroda ili ,pak, korumpiranost francuskog plemstva.

Za Burka se dugo vremena smatrao da je on u svom mišljenju napravio veliki skok od reformatorski raspoloženog vigovca do torijevca. No ti nije istina, jer su njegovi principi ostajali isti, ali je novo svjetlo na njih bačeno, budući da su se okolnosti mijenjale. Burke je bio i ostao zagovornik umjeren monarhije u okviru mješovitog ustava. Prije 1789. bilo je stoga potrebno kritizirati pretjerano moćnog monarha,, a kasnije stati u obranu oslabljenog i obeščašćenog monarha. (Kod Burke dolazi do međusobnog nadopunjavanja gospodarskog liberalizma i političkog konzervativizma.) Burke pripada tradiciji europskog konstitucionalizma (Ari, Mont), kojoj je središnja vrijednost sloboda, u smislu pravne sigurnosti. Kod Burkea su najvažniji jamac stabilnosti liberalnog ustava, pa tako i slobode, bili intermedijarne vlasti u rukama aristokracije. Ona je odbijala napade kako apsolutističkih, tako i demokratskih tendencija.

John Locke

LIBERALNI INDIVIDULIZAM JOHNA LOCKEA - već po samom naslovu je vidljivo da je riječ o verziji individualne teorije koja se dovodi u opreku sa Hobesovim autoritarnim individualizmom . Do prije 20.ak godina teza da je Locke liberal je bila neosporna → mit o Lockeovom liberalizmu. Prvo trebamo ustvrditi po čemu je on začetnik modernog liberalizma: odnos subjektivnog prirodnog prava spram prirodnih zakona & primat individualizma u odnosu na kolektivitet. John Locke je prije svega filozof, ali on nas zanima kao politički teoretičar. Njegova politička teorija je izložena u slijedećim djelima: "Dvije rasprave o vladi", "Ogled o ljudskom pravu", "Pisma o toleranciji", "Nekoliko misli o odgoju", "Razborito kršćanstvo".

18

PRVA RASPRAVA Za razliku od druge rasprave koja je sistemska, prva rasprava je polemička. Uperena je protiv Roberta Filmera, autora djela "Patrijarh ili prirodna vlast kraljeva". U ovom djelu Filmer brani božansko pravo kraljeva na vladanje. Upotrebljava i staru analogiju kraljeve i roditeljske vlasti. Smatra da je svaka vlast patrijarhalna, što implicira da postoji kvalitativna nejednakost vlastodržaca i podređenih. Filmer vlast kralja vidi kao prirodnu vlast, a društvenost vidi kao čovjekovo prirodno svojstvo. On kritizira Filmera, za kojeg smatra da iznosi sasvim novi nauk. Naime, prije njega nije formulirana ova teza po kojoj je kraljeva vlast zasnovana na božanskom pravu. Prije "Patrijarha" složenost života nikad nije bila svedena na jednu shemu, u ovom slučaju na shemu apsolutne monarhije. Naime, kralj je u feudalnom društvu bio samo prvi među jednakima, i nije postojalo nikakvo subjektivno pravo dominacije. Filmerov apsolutni nauk tvrdi da je svaka vlada apsolutna monarhija, te ga gradi na tome da se nijedan čovjek ne rađa slobodan. Locke nasuprot tome tvrdi da je svaka vlada ograničena vlada, te da postoji samo pristankom onih nad kojima se vlada. Ovo gradi naravno na ideji da su svi ljudi prirodno slobodni, tj. da se rađaju slobodni. Obrće se odnos prava i države. Nije prihvatljivo da pravo proistječe iz države, on misli da pravo postoji prije države. Funkcija države je jamčenje preegzistentnog prava, a ne stvaranje prava. Iz ovoga proizlazi da prirodno stanje podrazumijeva prirodna subjektivna prava.

DRUGA RASPRAVA Dva su cilja Lockeove druge rasprave. Prva je da preuzima nauku o društvenom ugovoru i tako suzbije tezu da ljudi nisu jednaki i slobodni. A drugi je suprotstaviti common law državnom apsolutizmu koji vladao Francuskom. Oslanja se na Hobbesovu genetičku ili kauzalnu definiciju političkog tijela. Ona se sastoji od analize (rastakanja) političkog tijela i njegove rekonstrukcije od elemenata koje smo dobili. Iz toga proizlaze tri temeljna pojma: prirodno stanje, društveni ugovor, građansko stanje.

PRIRODNO STANJE Locke ga naziva i prirodni položaj. To je stanje slobode i jednakosti, mirnodopsko stanje koje odgovara čovjeku kao slobodnom i racionalnom biću. Ovdje dolazi do raskid sa aristotelijanskim naukom o nejednakosti ljudi. Tim stanjem vlada pravo prirode koje se nameće svima. To je ujedno i umno pravo jer se samo putem uma dolazi do spoznaje da se drugima ne smije nauditi. Ako su ljudi i prirodno stanje ovako određeni onda oni moraju imati pravo da i kažnjavaju prekršitelje prirodnog zakona. Ljudi se sporazumijevaju i daju obećanja koja su dužni poštivati. Govorenje istine i poštivanje sporazuma pripada ljudima kao čovjeku (a ne kao građaninu). Ovo prirodno-pravno određenje čovjeka podrazumijeva pravo na vlasništvo, tj. pravo na individualno prisvajanje radom kojim obrađujemo zemlju. Iz ovoga je jasno da se vlasništvo vidi kao individualno radno vlasništvo nad zemljom. Pravo vlasništva je ,dakle, prirodno pravo. Svaki čovjek je čovjek ako je vlasnik, vlasnik samoga sebe i onoga što proizvede. Prirodno stanje baš kao i čovjekova priroda mogu biti shvaćena na 3 načina: loše, dobro i neutralno; i ovisno o tome se izvodi politički sustav. Ovdje se nameće logičko pitanje- budući da je čovjek u prirodnom stanju racionalan, moralan, dobar, zašto onda izlazi iz tog stanja. Odgovor se krije u tome da on razlikuje dva stadija prirodnog stanja.

U prvom stadiju imamo malo ljudi i puno zemlje. Ovdje se čovjek afirmira kao radni posjednik. Tu vlada prirodni zakon po kojem čovjek proizvodi samo onoliko koliko mu je potrebno. Iako je izvorna situacija da je zemlja zajednička, ona se radom individualizira. To je ujedno i stadij jednakosti. Drugi stadij počinje sa izumom novca, a u završnoj fazi kršitelji prava se ničim ne mogu obuzdati. Ovdje je puno ljudi i malo slobodne zemlje. Dolazi i do promjene u načinu proizvodnje, jer novac omogućava podjelu rada, razmjenu i akumulaciju. U ovom stadiju postoji rastuća nejednakost jer imamo bogaćenje kroz akumulaciju novca (koji postaje apstraktna mjera vrijednosti). Tu vlasništvo više nije radno vlasništvo (oni koji rade ne moraju imati novca, a oni koji imaju novca ne moraju raditi). U prvom stadiju imamo gospodarstvo, a u drugom imamo novčano-tržišnu ekonomiju ili privredu. Drugi stadij prirodnog stanja jest društveno stanje, odnosno društvo (ali ne i državno stanje). U tom društvu prisvajanje radi akumulacije postaje perspektiva svih koji djeluju. No, ni dosad on još nije objasnio kako i zašto je čovjek odlučio da pređe u građansko stanje i izađe iz slobodnog stanja. Odgovor leži u činjenici da je uživanje slobode nečim ugroženo u prirodnom stanju (postalo je nesigurno i opasno). Moglo bi se reći da čovjek postaje i manje racionalan jer se razvija strast za stjecanjem koja je pogubna. Tri su nedostatka ovog stadija. Prvi je da nema utvrđenog zakona, nema jasno obznanjenog pravila prihvaćenog od svih. Drugi je da nema kompetentnog i nepristranog suca da primijeni taj zakon (svatko je strana u sporu, i sudac u sporu). Treći je da nema prinudne moći ili vlasti koja bi osigurala provedbu sudačkih odluka. Dakle, nema zakonodavne, izvršne,

19

a ni sudbene vlasti, tj. nema vlasti uopće. Stanje slobode je ujedno i stanje nesigurnosti (vlasništva). Pojam vlasništva se može koristiti u dva smisla, u užem i širem. U užem smislu se misli na imovinu, dobra; a u širem smislu na život i slobodu. Dakle, u ovom stanje je nesigurno i vlasništvo u širem smislu: i život i sloboda, a ne samo dobra.

Nameće se pitanje otkud nesigurnost ako su ljudi racionalna i umna bića. Valja računati na neznanje i zaslijepljenost interesom. Čovjek koristi svoju sposobnost da sebe degenerira u nerazumno biće. To je tako jer je svatko pristran u svakom sporu (i stranka i sudac). Također svatko i kažnjava, a to se kažnjavanje odvija na neredovit i neregularan način.

DRUŠTVENI UGOVOR Nitko ne može biti podvrgnut političkoj vlasti bez vlastitog pristanka, pa je jedini način sklapanje konvencija sa drugima. Tu se on odaje kao posjednički individualist. Potrebna je sigurnost od onih koji nemaju dobra, odnosno vlasništva (proleteri). Vidljivo je da Locke nije demokrat, već liberal – govori o zajednici vlasnika. Ovim društvenim ugovorom se stvara ujedinjeno političko tijelo koje samim činom prihvaća načelo većine kao temeljno načela djelovanja. Ovo demokratsko načelo nije demokratsko u pravnom smislu, jer se odnosi samo na političku zajednicu vlasnika dobara. Iz toga slijedi da je legitimna samo ona politička vlast koja je izvedena iz suglasnosti naroda. Narod postoji i prije ugovora (kao cjelina vlasnika dobara). Ugovorom se samo stječe i politički subjektivitet. Odbacuje apsolutna vlast Hobbesovog tipa. Locke je individualistički, a ne autoritarni liberal. Nezamislivo je da bi se svi odrekli svoje slobode, a jednog ostavili u apsolutnoj slobodi. Tada bi došlo i do uspostave ratnog, a ne društvenog stanja.

USTAVNA NAČELA Prvo temeljno ustavno načelo države je većinsko načelo, a drugo je načelo podjele. Budući da je čovjek u prirodnom stanju sudac i kaznitelj mora se odreći tog prava u građanskom stanju. Ingenioznost je u tome da ako je čovjek racionalan ne smije prenijeti te dvije moći na jednu osobu ili jedno tijelo, već na različita. Odriče se da bude sudac u korist zakonodavne vlasti; odriče se prava da kažnjava u korist izvršne vlasti. Društveni ugovor mora ograničiti političku vlast, jer su političke vlasti javne (a ne privatne, personalne). Politička vlast nije vladavina čovjeka nad čovjekom, već vladavina zakona nad čovjekom. Logika vlasti ne funkcionira po logici vlasništva. Odnos naroda kao političkog tijela i vlasti nije uzajamni ugovorni odnos. Narod kao političko tijelo nema obveze spram vlasti → narod je povjeritelj, a vlast je samo povjerenik. Svrha vlade je da osigura javno dobro. Postoji harmonija između privatnih vlasničkih interesa i javnih interesa. Postoji zakonodavna, izvršna, sudbena, federativna i prerogativna vlast. No u biti, kad govorimo o podjeli vlasti moramo imati na umu dvije najvažnije, a to su zakonodavna i izvršna. Kao i kod Montesquiea i one pripadaju dvjema različitim velikim društvenim silama. Balans se između ovih dviju vlasti uspostavlja putem zakonodavnog postupka. Izvršna vlast saziva zakonodavnu i ima pravo veta. Zakonodavna vlast nema pravo da sebe saziva kad hoće (to mora biti fiksirano ustavom). Ovdje kao izvršnu vlast on naravno vidi kralja, kojeg naziva "supreme" (vrhovnik). S druge strane, legislativa je ta koja odobrava poreze, tako da kralj ne može provoditi politiku koja je protivna interesu građana. Jak položaj krune kod Lockea se otkriva u tome što se njoj pridodane i dvije dodatna vlasti: federativna i prerogativna. Federativna vlast u svojoj nadležnosti ima vanjske poslove, jer mora postojati jedinstveni stav prema drugim političkim tijelima sa kojim se nalazi u prirodnom stanju. Prerogativna vlast je nevezana zakonima. To je diktatorska vlast koja djeluje mimo zakona (no ne smije ih mijenjati). Zakonodavna vlast kod Lockea nije apsolutna vlast parlamenta, narod zadržava latentnu suverenost. Narod ima mogućnost smjene zakonodavne vlasti - pravo naroda na otpor od tlačenja je institucionalizirano (no to nije pravo na pobunu ili revoluciju ). Fakticitet pobune pripada vladi, ako iznevjeri narod ona objavljuje rat narodu. Narod ima pravo da se odupre jer je on tad i sudac, tj. ima legitimno pravo da se digne kad nema harmonije privatnog i javnog interesa (tad je izvršna vlast podmetnula svoj privatni interes javnim ). Nakon napuštanja prirodnog stanja, ljudi ne mogu vlast staviti u ruke jednom čovjeku. Zakonodavstvo je i povjereništvo. Locke tvrdi da se odabirom nositelja vlasti ne otuđuje suverenost. Zakonodavna vlast je vezana zato što pravo postoji prije države (tzv. preegzistencija prava).

Drugo temeljno ustavno načelo je većinsko načelo. Ovo načelo je samorazumljivo i da nije tako političko tijelo bi se odmah raspalo. Locke je u svojim očima uvijek imao engleski ustav, pa su i ustavna načela njime inspirirana. Iako je većinski princip povezujemo sa demokracijom, Lockeov princip većine nije nimalo demokratski, već mogli bismo reći aristokratski. Naime, većinu se može uspostaviti samo u predstavničkom tijelu posjedničkog sloja. Političko odlučivanje je briga samo vlasnika, a ne i radnika.

20

GRAĐANSKO STANJE Durmont : "Homo equalis" → klasična rasprava o liberalnom individualizmu. Tu je precizna razlika modernog individualizma (Locke) i tradicionalnog holizma (Filmer). Filmerovo stajalište je izrazivo u nekoliko točaka. U prvom redu, on stavlja naglasak je na društvo (ili skupinu) konstituiranu kao hijerarhijska struktura. Nadalje, kralj svoju vlast legitimira tvrdnjom da je Bog delegirao svoju vlast; kralj je božji poslanik na zemlji. Ideja subordinacije se primjenjuje i na sva zemaljska bića (priroda je tu da njome čovjek vlada). Locke odbacuje subordinaciju. Ona postoji samo u odnosu spram prirode, jer je to u samoj prirodi vlasništva. Čovjek i zemlja, koja je ostavljena čovjeku je djelo božje. Iz toga proizlazi da su svi ljudi slobodni i jednaki, stoga je bilo kakva hijerarhija nezamisliva. U božjim očima svi smo mi jednaki, svi smo mi božja djeca. Dakle, čovjek ne može biti vlasništvo drugog čovjeka. Antihijerarhijska problematika se može promatrati sa stajališta subjektivnog prava i sa stajališta prirodnog zakona. Sa stajališta subjektivnog prava politička vlast se temelji na suglasnosti ljudi koji su slobodni, jednaki pojedinci. Vlast se legitimira njegovanjem subjektivnih prava. Sa stajališta prirodnog zakona nema nikakve osnovice za ovisnost čovjeka o čovjeku. Svaki čovjek je izvorno ovisan o tvorcu, o Bogu. Postoji korelacija čovjekovog subjektivnog prava i njegovih moralnih dužnosti spram Boga. Čitava konstrukcija njegove političke teorije se raspada ako se ne pretpostavi ovakva pozicija Boga. Cjelokupno pravo proistječe iz zakona, a pravo je sekundarno u odnosu spram dužnosti. Naša je dužnost da imamo prava. (slično tome i roditeljsko pravo da vladaju djecom proističe iz dužnosti da se skrbe o potomstvu, a ne iz prava) Čovjek spoznaje i priznaje prirodni zakon kao božji zakon, on ima pravo na svoja djela zbog dužnosti prema Bogu. Postoji teologijski korijen Lockeovog shvaćanja odgoja- to je dužnost da bi odgajani bili uzdignuti na rang nositelja prava. (ovdje funkcija odgoja nije stvaranje čovjeka)

VLASNIŠTVO Najvažnije od svih čovjekovih prava je pravo na samoodržanje. Iz tog se prava izvodi obveza i dužnost čovjeka da se održava, te naravno i pravo vlasništva, putem kojeg se to ostvaruje. Bog je dao zemlju svima na korištenje ona je zajednička, te nešto može postati privatno vlasništvo samo ako ga pojedinac otuđi od tog zajedničkog vlasništva. Rad je čovjekovo vlasništvo, budući da je čovjek vlasnik samog sebe. I upravo putem rada pojedincu je omogućeno prisvajanje. Rad je svjesna, konstruktivna, proizvodna djelatnost koja mijenja datost prirode i stoga daje pravo prisvajanja plodova tog rada. Mijenjajući prirodu mi obogaćujemo prirodu, ukupni fondus zajedničkog života. No, postoji prirodna granica čovjekovu prisvajanju i nju daje prirodni zakon. Nitko ne smije prisvojiti više od onoga što mu je potrebno, te treba paziti da drugome ostane dovoljno dobara iste kvalitete. Pravo na akumulaciju vlasništva, dolazi nakon izuma novca. Naime, za novac se mijenja višak kvarljive robe, za kojeg prije ovoga uopće ni postojao razlog da se prisvoji. Uspostavljaju se odnosi koji su posredovani tržištem. Izgleda kao da je uvođenjem novca, zapravo prešutno i legitimirana klasna nejednakost koja je njime ozbiljena. Suvremeni liberalizam smatra da je funkcija države da brani građansko društvo od nekih problema koje slijede iz konzekvencija građanskog stanja, i to u prvom redu neograničena akumulacija kapitala. Potrebno je ukloniti poremećaje koje je novac uveo (uklanjanje prirodnopravnih granica prisvajanja). Bitno je napomenuti da nikada vlasnik-kapitalist nema pravo vlasništva nad čovjekom, ali ima pravo vlasništva nad tuđom radnom snagom. Pojavljuje se nekoliko spornih momenata. Naime, budući da je prihvatio da postoje gospodari i sluge nameće se i pitanje da li gospodar ima vlasništvo nad slugom. Da li iz izuma novca slijede fatalne konzekvence za mogućnosti čovjekovog ekonomskog i političkog subjektiviranja. Sažeto i prebačeno u citat vlasnika to bi stajalo: "Rad što je obavio moj sluga postaje moje vlasništvo". Macpherson je ovo nazvao "teorijom najamnog rada". Radnik otuđio svoju subjektivnu djelatnost, i upravo je to neotuđivo. Rad je sam po sebi neotuđiv i kad bi on bio otuđen to bi značilo i da ta osoba nije osoba. Odnos gospodara i sluge je odnos među slobodnim ljudima i on se mora temeljiti na sporazumu. Građansko društvo kao prirodno stanje je ono stanje u kom se čovjek subjektivira kao vlasnik (sebe, imanje, slobode). Funkcija države je da očuva to vlasništvo. Lockeovo shvaćanje vlasništva je dijalektičko. Ono je zaslužno i za napredak i za napetost modernog privatnog društva.

PRAVO NA OTPOR Filozofska preokupacija Johna Lockea je istražiti spoznajne mogućnosti ljudskog razuma (razum istražuje samog sebe). On nema veliki teorijski sistem. Njegova kritika metafizike vodi snižavanju filozofa. On spašava ljudski rod od metafizike, no protiv metafizike ne ide skeptičnim stavom – da ništa nije moguće spoznati. Njegov razum je praktičan razum sposoban da definira pravila ljudskog ponašanja. "Ništa ne postoji u intelektu, što prije nije postojalo u osjetilima" (čovjek je iskustveno biće). Razum je samo potencija iskustva, i ne postoji nište neovisno

21

o iskustvu. Sloboda suđenja (rasudne snage) najveće je dobro pojedinca. Kroz odgoj mora biti emancipiran od utjecaja strasti koji zamagljuju sud. Čovjek kao osjetilno biće i biće razuma istinu o Bogu spoznaje potvrđivanjem Biblije. Razum koji sudi o Bibliji (o istini vjere) sudi samo o etici. Razum dolazi do uvijek istog zaključka, koji slijedi iz božjih naredbi objavljenih u Bibliji. Ako je sloboda individualnog razuma odlučujuća, mogu li se tolerirati različita vjerovanja ili nevjerovanja? Da li je pluralitet (ne)vjerovanja moguće pomiriti sa životom u državi. Odgovor leži u tome da se nadležnost političke vlasti ne odnosi samo na građanska, a ne i na duhovna dobra. Vlast države je ograničen na skrb o svjetovnim stvarima. Vlast mora djelovati i sama racionalno, ona mora pretpostaviti da su ljudi autonomna i racionalna bića (tj. da su sposobna svojim sudom procijeniti što je najbolje za spas njihove duše). Nad dušom nitko nema vlast. Nakon ovoga moramo se zapitati da li je Locke pristaša apsolutne tolerancije. Nije, jer smatra da postoje dvije skupine koje se moraju progoniti. Prva su papisti, pristaše papinskog nauka (odnosno katolici, Katolička crkava). Ona traženjem za sebe povlastica koje drugima niječe, dovodi u pitanje same temelje države (smatra da može odabrati kraljeve za prijestolje). Crkva ima primat nad državom; lojalnost crkvi ima primat nad lojalnosti državi. Kad se sve povuče ne može se računati na to da bi katolici bili dobri građani. Druga skupina su ateisti. Očito je da su građani Lockeove države vjernici, da ne kažemo protestanti. Ne može biti toleriran netko tko ne vjeruje u Boga. Na ateizmu se ne može ništa uspostaviti, jer im se ne može povjerovati ništa što obećaju. Onaj tko negira Boga, negira i etičke vrijednosti. Ne može se tolerirati ništa što dovodi u opasnost državnu zajednicu.

Budući da su pojedinci napustili prirodno stanje da bi bilo zaštitili svoje vlasništvo i svoj život, ako država ne ispunjava ove ciljeve ljudi imaju pravo na otpor. Više je razloga koji legitimiraju otpor naroda protiv legislative i egzekutive. No, na prvom mjestu se nalaze presezanja legislative u život i vlasništvo pojedinaca, te kršenje povjerenja koje se dalo egzekutivi. Locke ističe da je narod uvijek spreman trpjeti mnogo i dugo, te tek nakon dugog i brojnog zloupotreba vlasti i prava izaziva se njegov otpor. No Locke je daleko od onoga što bi nazvali francuskim revolucionarom. On pravo otpora daje građanstvu, trgovcima i poduzetnicima, a ne siromašnoj narodnoj masi.

RATNO STANJE Ratno stanje podrazumijeva upotrebu sile neovisno o pravu, o pravednosti i autoritetu. Stanje rata je i stanje odnosa među ljudima. Gola sila uvodi ratno stanje i ona je moguća i prije i poslije ugovora. U prirodnom stanju imamo odsustvo zajedničkog suca i svakog zakona osim prirodnog. U građanskom društvu imamo zajedničkog suca koji ima vlast da osigurava primjenu građanskog zakona. Do uspostave ratnog stanja dolazi ako se sila upotrebljava izvan prava. Analogno tome, mirnodopsko stanje je ozbiljeno ako nema upotrebe sile izvan prava. Ratno stanje može postojati i nakon društvenog ugovora, jer vlast ne može uvijek biti djelotvorna. Ako je sila zajedničke vlasti nedjelotvorna možemo upotrijebiti silu izvan prava, ali samo u mjeri u kojoj prirodno stanje opstoji unutar građanskog stanja. Ratno pravo je prirodno pravo. Locke nam daje pravo da se obranim od napadača i da ih ubijemo. U prirodnom stanju ljudi žive zajedno u skladu s razumom bez zajedničkog nadređenog na zemlji koji bi raspolagao vlašću. Ratno stanje u građanskom stanju je ratno stanje u prirodnom stanju unutar građanskog stanja, jer je prirodno stanje neukidivo, čak i nakon društvenog ugovora.

DRUŠTVO-DRAŽAVA U liberalnoj teoriji je država je u funkciji očuvanja građanskog društva. Društvo uspostavlja državu, kako bi pravni sustav uspješno funkcionirao. Hayek smatra da je Hobbes neprijatelj liberalne ideje, zato jer kod njega država jamči pravila utakmice. U liberalnoj teoriji se poredak konstruira iz uma, a to podrazumijeva i pravni pozitivizam (koji pravo svodi na volju suverena. Kod Lockea poredak političkog života se uspostavlja spontano. Javne vlasti imaju samo marginalnu funkciju. One ne stvaraju pravo, veća ga samo čuvaju, brinu se da ne dođe do poremećaja. Kao da je društvo prostor ozbiljenja slobode, a država je neprijatelj društva.

22

Montesquieu

Pripada jednoj liniji razvoja političke teorije → politička analiza (Montesquieu, Machiavelli, Toqueville). Montesquieu je bio barun koji je sve naslijedio od ujaka. Montesquieu je djelo "O duhu zakona" pisao 20 godina, te je ustvrdio da nije lako pronaći poredak izlaganja. Neumann je u predgovoru američkom izdanju napisao da on nije autor velikog formata, te da ne uspijeva kontrolirati svoje izlaganje. Lalović: knjiga ima jasan poredak izlaganja (kad je pročitamo nekoliko puta). Glavni problem je u tome što Montesquieu piše na način koji nije dovoljno istraživački i znanstveno konzistentan. Bodin je krenuo od apstraktnog pojma države, pa onda empirijske rezultate istraživanja pokušava ugurati u taj pojam. Montesquieu kreće od oblika i izgleda kao da nikada nije došao do pojma. Montesquieu nudi tipologiju u koje će svrstati ama baš sve vladavine. Postoje tri tipa države: monarhija, republika, despocija. Engleska vladavina ne spada u ta tri tipa, i nameće se pitanje da li onda postoji i četvrti tip. Izgleda da je ovaj specifični poredak izabran jer autor ne želi da nam sve kaže ("plaši se da ga ne bi čitale budale"). Kao da istraživač govori budućem istraživaču. Tekst postoji samo kroz čitanje → umijeće čitanja je da vidimo kako čita onaj koji piše. Montesquieu je prethodnik moderne sociologije. Radi se o tipu političke analize u kojem je religija samo jedan od elemenata, a ne jedna od temeljnih postavki.

"O DUHU ZAKONA" Izašla je 1748. i radio je na njoj gotovo čitav život. Ovo djelo jest toliko voluminozno, jer je želio obuhvatiti sve vladavine (600 poglavlja, 31 knjiga). Rousseau je ovo djelo ručno prepisao. Ovo je vjerojatno najutjecajnije djelo 18.st. i doživilo je 22 izdanja. Kod izrade američkog ustava svi citiraju Montesquiea. Djelo ima 6 dijelova. U prvi dio spada predgovor, prva knjiga (opća teorija zakona), te knjige 2-8 (analize vladavine; 3 tipa vladavine i zakoni karakteristični za njih). U drugi dio ulaze knjige 9-13, u kojima govori o "snazi vladavina i političkoj slobodi". U treći dio ulaze knjige 14-19, u kojima govori o odnosima zakona spram klime, prirodnog podneblja i općeg duha neke nacije. U drugom tomu se nalaze ostala 3 dijela. Knjige 20-23 se nalaze u četvrtom dijelu. U njima govori o odnosima zakona spram trgovine, novca i broja stanovnika. U 5-om dijelu (knjige 24-26) govori o odnosima zakona spram religije. U 6-om dijelu (knjige 27-31) iznosi povijesna razmatranja na primjeru francuskog feudalnog zakona i rimskih stavova. Odmah upada riječ da je tu riječ o cjelini uzroka koji djeluju na zakonodavstvo. Uzroci su u cjelini mjerodavni za zakonodavstvo. Piše za budućeg zakonodavca koji će iz pristupa istraživanja zaključiti koji su zakoni za njegovu zemlju najbolji. To ne znači da su zakoni determinirani uzrocima, već samo o njima treba voditi računa. Razlikuje političke, fizičke, etičke, društvene, religijske i povijesne uzroke. Danas se smatra da barem/samo dva nauka Montesquiea zaslužuju pažnju. Prvi je nauk o tipologiji vladavina, a drugi je nauk o podjeli vlasti. Ovaj drugi je zapravo nauk protiv tiranije. Ovaj nauk je najmanje sporan, ali se uglavnom pogrešno interpretira. Treći je nauk, nauk o zakonu; ovaj je nauk sporan. Rousseau je u svom djelu ustvrdio kako će tek on po prvi put definirati zakon. No tome je tako jer je i njemu promaklo da kod Montesquieua postoje tri vida zakona.

-------------------------------------------------------------------------------------------------TIPOLOGIJA VLADAVINA U MONTESQUIEUOVOJ POLITIČKOJ ANALIZI Ona je iznesena u prvom dijelu u podjeli koju smo napravili. Nalazi se u 2-8 knjizi. Najvažnije su one o prirodi vladavine i o načelima vladavine. Priroda i načelo vladavine su opći uzroci zakona (svi drugi su partikularni, uključujući i religiju). Postoje tri vrste vladavine ili države: republikanska, monarhijska, despotska. Prirodu tih vladavina moguće je otkriti i neobrazovanom čovjeku (i obični čovjek razlikuje ova tri tipa). U republikanskoj vladavini cijeli narod ili jedan dio naroda ima suverenu vlast. Ona ima dva podtipa: republikanska republika i aristokratska republika. Monarhijska vladavina je vladavina jednog koji vlada pomoću fiksnih i ustanovljenih zakona. U despotskoj vladavini vlada jedan, no on vlada bez zakona i pravila, te sve podređuje svojoj samovolji. Dva su kriterija. Prvi je apstraktni kriterij – broj političkih subjekata. A drugi je povijesni kriterij – konkretni način vladanja. Ideja suverenosti je osnovica tipologije (ili kralj ili narod).

PRIRODA VLADAVINE Priroda vladavine izražava bit vladavine (ono što ona jest, a ne što treba da bude). Republikanska vladavina ima dva pod oblika i kvalitativno se ne razlikuju (suprotno čitavoj tradiciji). Monarhija i despotizam su vladavine različite vrste, a despotizam nije samo devijacija monarhije. Zakon je konstitucija vladavine (njeno strukturalno određenje) → statika. Načelo je način funkcioniranja zakona → dinamika.

23

Znanstveno tumačenje mora razumjeti odnos između načela i prirode vladavine. "načelo je ono što pokreće vladavinu, a priroda je vladavine je ono što je čini takvom kakva jest." "Prvo je njezina struktura, a drugo su ljudske strasti koje pokreću jednu vladavinu." REPUBLIKA To je vladavina koja se temelji na pučkoj suverenosti ,dakle, nositelj suverenosti je narod. On ovdje iznosi pravnu viziju republike. U njoj je narod "u nekim pogledima monarh, a u nekim podanik". Volja suverena je suveren sam. Republikanska vladavina nije vladavina sile ili moći, već vladavina prava (osigurava juridizaciju političkog). Temeljna pravna norma izjednačava državnu i narodnu suverenost (narod ne postoji kao empirijski totalitet, već kao pravno-politički entitet). Temeljni zakoni su:1) pravo glasa; Treba ustvrditi tko ima pravo glasa. (Rim je propao jer broj onih koji odlučuju nije bio precizno određen). 2) narod imenuje svoje magistrate; I u demokraciji je potrebno neko vijeće da ga vodi, ali ono mora biti izborno. Narod koji ima suverenu vlast treba činiti sve ono, ali i samo ono što zna činiti, a ono što ne zna neka prepusti magistratima. Narod je ,dakle, izvrstan kada bira one kojima povjerava dio vlasti → može odabrat generala da obrani državu ili dobrog suca, ali ne zna voditi rat i suditi. 3) izborni zakon; On odgovara na pitanje kako se glasa. Ždrijeb je prirođen demokraciji, a izbor glasanjem aristokraciji. Ždrijeb je način koji nikog ne vrijeđa, svakom ostavlja nadu i očekivanja da će biti izabran. Demokracija inzistira jednakosti, na harmoničnom odnosu spram bližnjeg u kojemu je bitno da nas ne nadraste u nekom pogledu. Ždrijeb je sam po sebi manjkav, ali ga treba ispraviti. U Ateni su kandidate u javnom postupku ispitivali suci i bilo tko ga ih je mogao optužiti. To bi se radilo i nakon isteka mandata, nesposobni i kolebljivi spram svog karaktera su odbijali da se tome podvrgnu. 4) javni karakter glasovanja; Svatko vidi što smo mi. Ugledni ljudi imaju utjecaja, a upravo oni bi mogli obuzdati neozbiljne. Narod je nemoćan da upravlja samim sobom. Moraju postojati fakcije u kojoj najkreposniji, najbolji čine jednu fakciju. Narod se dijeli u razrede (u podcijeline). Suverenost se ne podudara sa masom naroda, postoje razni cenzusi. Narod kao masa je strast (lišen je uma), te je ili suviše ili premalo aktivan. Narod koji vlada je najopasniji mogući tiranin. Narod postoji kroz institucije i postoji samo kad ne preuzima svu vlast. Demokratska republika je moguća samo grado-državama. No inače, moguća je samo aristokratska republika.

ARISTOKRATSKA REPUBLIKA Suverena vlast je u rukama stanovitog broja osoba, koji donose i provode zakone. Svi ostali su podanici. Vladajuću elitu čini plemstvo, plemstvo je izborno tijelo. Ako se bira Senat: aristokracija je u Senatu, a demokracija u plemićkom tijelu (tu narod nije ništa). Aristokracija je dobra ako u nekoj mjeri uspijeva uključiti aktivno sudjelovanje naroda. Aristokracija nije negacija demokracije i njenog principa. Najbolja je ona u kojoj je dio naroda koji je lišen vlasti mali, pa nema koristi od tlačenja (to je aristokracija otvorenog tipa → niski cenzus (kao kod Mletaka)). Što se aristokracija više približava demokraciji je bolji oblik, a što se više približava monarhiji je lošija.

MONARHIJA Samo jedan ima suverenu vlast i on vlada uz pomoć fiksnih ("temeljnih") zakona. Suprotna tradiciji, kod Montesquieua apsolutna monarhija ne izražava prirodu monarhije (ona se približava despociji jer je vlast personalizirana). Postoje posredničke, podređene i ovisne vlasti. Vladar vlada putem zakona, ali uz pomoć posredničkih vlasti. Dakle, zakon nije puki voluntas vladara. Najvažnija je vlast plemstva → gdje nema plemstva nema ni monarha. Gdje nema plemstva imamo despota. Plemstvo nije jedina, ali je najvažnija posrednička vlast (svećenstvo, građani, parlamenti).Monarhija je politička struktura koja nastaje usložnjavanjem, to je korporativni sustav u kojem imamo kolektivitete. Zbog ovoga su ga smatrali feudalnim nostalgičarom. No, on zapravo pod monarhijom podrazumijeva onodobnu modernu državu. Pod monarhijom on podrazumijeva pravnu državu → država kao pravna struktura. Plemstvo nije privilegirani društveni stalež, već nositelj pravne funkcije. Preko plemstva se vlast depersonalizira, a gdje toga nema imamo despotizam. Plemstvo kralja smatra prvog među jednakima. U to vrijeme parlament je u Francuskoj plemićka institucija. U njemu sjedi sudbeno plemstvo (a među njima je i Montesquieu). Kralj ih ne može smijeniti. Parlament ima funkciju očuvati zakone.

DESPOTIZAM On ovdje odstupa od analitičke metode i upušta se u vrijednosne sudove → apsolutno zlo vladavina bezakonja. To je protuprirodna vladavina. Postoji jedan osnovni zakon, a to je zakon postavljanja vezira (despotu se ne da čak ni vladati).

24

PRINCIP (NAČELO) VLADAVINE Montesquieu tvrdi da načela vladavine izravno proističu iz prirode vladavine (njihove biti). Pitanje pokretača vladavine. Do tada se teoretičari nisu bavili političkom vladavinom, a ako jesu bila su nesustavna istraživanja. To je prvi učinio Montesquieu, on se bavi sa strašću kao sa političkim fenomenom (danas bi se to smatralo političkom psihologijom). Riječ je o metodološkom projektu istraživanja ljudske zbiljnosti, koji se bavi kolektivnom sviješću nacija ili naroda. Dolazi do pomaka sa individualnog jamstva na općeniti duh nacije specifično karakterizira njegovo istraživanja. Nije riječ samo o znanstvenom projekt, već i o normativnom projektu u kojem on pokušava uozbiljiti ideal političke slobode. Politička vrlina (virtu) je ljubav prema republici (ili prema javnoj stvari). Čovjek ima virtu kad stavlja općeniti interes pred partikularni interes. Krepostan građanin je istovremeno i pošten čovjek → politička vrlina pretpostavlja i moralnu vrlinu. Građansko društvo je utjelovljenje najviših ljudskih vrednota. Građansko društvo (politička zajednica) ne postoji bez pravednosti. Nasuprot Aristotelu, Montesquieu sasvim drugačije shvaća političku vrlinu i naglašava da je to javna vrlina usmjerena općem dobru. Ljubav prema republici = ljubav prema zajednici. Politička vrlina ne može postojati u svim vladavinama. Znanstveno tumačenje mora razumjeti odnos između načela i prirode vladavine. "načelo je ono što pokreće vladavinu, a priroda je vladavine je ono što je čini takvom kakva jest." "Prvo je njezina struktura, a drugo su ljudske strasti koje pokreću jednu vladavinu."

DEMOKRATSKA REPUBLIKA Načelo vrline. Demokracija ne postoji gdje nema vrline, a vrlina uvijek upućuje na političku odgovornost. Politička odgovornost postoji samo gdje postoji ljubav, strast prema demokraciji. Demokracija ne postoji tamo gdje se zakoni ne provode. Nema slobode protiv ili mimo zakona. Tko tome teži rob je svojih strasti. Protiv zakona postoji samo izopačeni čovjek, kojemu je vrlina postala nepodnosiva → tada se događa pad u prirodno stanje. U demokratskim republikama građanin mora imati smisao za žrtvovanje. Čovjek teži javnoj slavi, ta težnja za isticanjem u službi domovine ide ruku pod ruku sa ljubavi spram jednakosti i skromnosti. To je moguće samo u malim zajednicama, gdje slava nije himbena. Politička ambicija se ograničuje na služenje domovini. Sreća je da se služi domovini, te da se pruži nešto veća usluga od drugih. Skromnost je da se ne teži individualnom bogaćenju, već se teži bogaćenju republike. Javno bogatstvo republike smatramo našim bogatstvom. Politička vrlina je načelo demokratske republike. Dolazi do više sinteze suverena i podanika u građanina. Građanin je nešto više od čovjeka, to je "anđeo istinskog javnog života". Pitanje svih pitanja je kako od privatnog čovjeka stvoriti građanina. To se postiže putem odgoja. Odgoj je konstitutivan za republiku i traje cijeli život. I obitelj i škola; sve one moraju govoriti istinu republikanskim jezikom. Ne samo pojedinac, već cijela država se treba moralizirati (ona postaje prostor kreposnog života). To je republika koja hoće građanina. Pojedince odgaja zajednica u ljubavi prema domovini, razvijaju strast za općenitim.

ARISTOKRATSKA REPUBLIKA I za nju važi načelo političke vrline, ali ona nije apsolutno nužna. Vrlina je potrebna aristokraciji da bi sami sebi nametnuli zakonsku stegu. Politička vrlina ovdje nije ljubav prema jednakosti (heterogeno društvo). Pravo načelo aristokratske republike je umjerenost. Velikaši trebaju biti međusobno jednaki, pa dolazi do homogenizacije aristokratskog tijela. Oni bi trebali biti što bliži puku jer je tada puk spreman slušati, te zaboravlja svoj podređeni položaj. Iako je umjerenost načelo aristokratske republike, ideja umjerenosti je središte Montesquieuovog nauka. To je ideja po kojoj on vrednuje vladavinu: umjerena i neumjerena vladavina. Ideja političke slobode podrazumijeva umjerenu vladavinu.

MONARHIJSKA VLADAVINA Politička vrlina ne postoji, niti treba postojati. Načelo monarhijske vladavine je čast, odnosno častoljublje. Postoji neovisno o ljubavi prema domovini. Ne zahtijeva žrtvovanje, ni podređenost partikularnih općem interesu. Vidljivo je da ona ne traži građanina. Potrebno je umijeće vladanja → monarhija je poput lijepog stroja. Iako se ne temelji na etici i nisu nužne političke vrline, ipak se radi o pravnom poretku. Čast je kodeks plemstva, plemstvo je do kraja funkcionalizirano. Njemu ne treba nametati dužnost, već ih ono samo ispunjava jer teži časti. Narod ne može biti krepostan → podanici ne mogu biti građani, oni su zli. Težnja k slavi je svojstvena plemstvu. To je hijerarhizirano, staleško društvo. Monarhija se temelji na osobnoj ambiciji koja ima primat nad zakonima (čast je važnija i od samih zakona). Čovjek koji misli da radi u skladu s osobnim interesom, imanentno djeluje na promicanju javnog dobra. Tu nema ničeg plemenitog: dolazi do harmonizacije privatnog i javnog interesa. Čast kao politička kategorija vodi uljuđenosti ponašanja → formira se kodeks ponašanja kojeg se ljudi moraju pridržavati. Iako je

25

riječ o nejednakosti, upravo to osigurava stabilnost poretka. Sam vladar je podređen kodeksu časti. Politička moć ograničena je kodeksom časti. Tri su zakona u kodeksu časti. Dopušteno je cijeniti bogatstvo, ali je zabranjeno cijeniti naš život (moramo biti na dispoziciji da služimo gospodaru u ratu). Jednom postavljeni u neki rang, ne smijemo činiti ni podnositi ništa što nas gura ispod toga. Čast ima prednost pred zakonom. Kada zakon ne osuđuje, a čast osuđuje → to je za osudu. Kada čast ne osuđuje, a zakon osuđuje → to nije za osudu. Odgoj kao javni odgoj nema funkciju, odgoj postoji samo kao privatni odgoj. Razlike u biti načela. Čast nije neposredna strast, regulirana je (ima kodeks). Ona se kultivira u društvu. Čast je jednostavnija strast od vrline. Vrlina je kompleksna. Ona traži žrtvovanje prirodnih žudnji da bi težili općem dobru. Vrlina je strast koja iziskuje opću, javnu školu koja traje cijeli život.

DESPOTSKA VLADAVINA Načelo straha, ili bolje rečeno strahovanja. Strah je neki konkretni osjećaj u nekoj situaciji. Strahovanje je apstraktni osjećaj, trajno stanje. Despot je netko tko partikularizira političku moć, on ju personalizira. Odbija biti javna osoba i prepušta se privatnim strastima. On je neposredovana žudnja (otud i harem). Svatko je zarobljenik svojih strasti, ostaje samo žudnja za ugodnim životom → vladavina partikularnih interesa. Glavna opasnost je nestanak političkog. Despotizam prijeti monarhiji → obaranje plemstva. Puk je spokojan: spokojstvo grada pod opsadom, Rousseau: spokojstvo groblja. ---- Despotizam je režim pučkih revolucija. Vladari koji naginju despotizmu otvaraju put narodu da se okrene protiv njega. U monarhiji imamo građanske ratove bez revolucije, a u demokraciji imamo revolucije bez građanskog rata. Glavna opasnost za monarhiju je prevladavanje strahovanja kao načela države. Zadaća političke znanosti i države jest da se nadvlada ovo načelo.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------NAUK O PODJELI VLASTI On to naziva raspodjelom, distribucijom vlasti. Striktno govoreći takav nauk ne postoji. Ne postoji ni poglavlje, ni knjiga u ovom djelu u kojem bi ovo bilo sistematski izloženo. Nauk o podjeli države mora se dovesti u vezu s tradicionalnim naukom o mješovitoj državi. Nakon Bodina i Hobbesa kod kojih je suverenost pojmljena kao bit države, nezamislivo je obnavljanje nauka o mješovitoj državi. Kako je moguće s obzirom na Bodina i Hobbesa, i takvog shvaćanja prirode suverenosti uopće zamisliti podjelu vlasti? Izgleda kao da je nauk o podjeli vlasti ,takoreći, potkopavanje suverenosti. Nameće se naravno i pitanje dovodi li se time u pitanje i pojam države. Izgleda da je Montesquieu svjestan poteškoće, te se ovdje ne radi o konstitucionalističkom potkopavanju pojma suverenosti. On ne dovodi u pitanje suverenost, no to nije mišljenje nekih od najboljih interpreta, koji smatraju da je on napravio upravo suprotno podijelivši suverenost između zakonodavne i izvršne (izvršiteljske) vlasti.

II. knjiga, 6 poglavlje: O ustavu Engleske "U svakoj državi postoje tri vlasti: zakonodavna, izvršiteljska o stvarima koja pripadaju međunarodnom pravu, i izvršiteljska vlast o stvarima koja pripadaju građanskom pravu." Zakonodavnom vlašću magistrat tvori zakone, te ispravlja ili poništava stvorene. Izvršna vlast: vodi rat ili sklapa mir, i uspostavlja sigurnost, odašilje i prima poslanike… Sudačka vlast kažnjava zločine i sudi u sporovima među pojedincima. Njemu je iznimno stalo do neovisnosti sudbene vlasti. Zakonodavna i izvršiteljska vlast pripadaju stalnim tijelima, no sudbena vlast ne smije pripadati stalnim tijelima → zato jer odlučuje o sudbini pojedinca. Ona mora biti povjerena neprofesionalnim sucima uzetima iz naroda (niti bi pripadala staležu, niti bi bilo tog zanimanja). Ta suverena vlast trebala bi biti nevidljiva i ništavna. Zakonodavna vlast je samo općenita volja, a izvršiteljska vlast samo izvršavanje te općenite volje. On političku slobodu građana vidi kao spokojstvo duha koje proizlazi iz sigurnosti. Ta se sigurnost može uspostaviti samo ako je sudbena vlast razdvojena od izvršiteljske i zakonodavne vlasti; i upravo je to je karakteristika umjerenih država. On misli da je ovakva situacija u većini europskih monarhija. Naime, kralj ima zakonodavnu i izvršiteljsku vlast, a sudbenu vlast prepušta podanicima. Umjerenu državu uspoređuje s mletačkom nasljednom monarhijom (Mletačka republika). On smatra da političke slobode nema u talijanskim republikama, jer isto upravno tijelo ima i zakonodavnu i izvršnu vlast. Oni su u situaciji upropastiti državu svojim općenitim voljama, i upropastiti građane svojim partikularnim voljama. Ako je zakonodavna vlast samo općenita volja, a izvršiteljska vlast samo izvršava općenitu volju → to znači da je izvršna volja podređena zakonodavnoj.

26

Nameće se logično pitanje kako to da te dvije vlasti nisu u stanju ugroziti slobodu građana ako je sudbena vlast od njih odvojena? Kako to da je sloboda zaštićena u monarhiji? Zar vladar ne može uništiti sve pojedince svojim općenitim voljama? Nema slobode građanina gdje zakonodavna i izvršiteljska vlast nisu odvojene → nije dobro da budu objedinjene u jednoj osobi ili tijelu. Kako može misliti da će izvršiteljska vlast obuzdati zakonodavnu vlast, ako joj je ona podređena. Kako može izvršiteljska vlast spriječiti propadanje ako je njena volja samo izvršujuća. Kada općenite volje (= zakonodavne volje) jesu umne i štite političku slobodu, a kada su tiranske? Ove odgovore treba ponuditi nauk o podjeli vlasti.

Nauk o raspodjeli vlasti: političko-socijalni aspekt, ustavno-pravni aspekt. Političko-socijalni aspekt je samo djelomično naznačen u prosudbi talijanskih republika. U Veneciji postoji institucionalna raspodjela vlasti (tri vijeća). No sve to ne znači ništa ako članovi različitih političkih tijela pripadaju istoj klasi (istoj političkoj skupini) → tvore samo jednu noć. Raspodjela je iluzorna ako trima vlastima raspolaže jedna politička moć. Istinska raspodjela vlasti među moćima je ozbiljena samo ako različite političko-socijalne skupine dijele vlast. Ako različite moći imaju vlast, tad jedna moć obuzdava drugu preko institucionalne raspodjele vlast. Kod ustavno-pravnog aspekta treba spomenuti tri značajke. A) Postoje samo dvije vlasti (zakonodavna i izvršiteljska), a sudbena vlast i nije zapravo vlast. Smisao razdvajanja sudbene vlasti nije samo u tome ne smije pripadati izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti, već u tome da se sudbena vlast mora pretvoriti u puku funkciju primjene zakona. B) Suverena ili vrhovna vlast kao općenita volja države pripada kralju i parlamentu. Tu se radi o važnoj ustavno-pravnoj preciznosti: dioba zakonodavne vlasti. Postoje tri parcijalna zakonodavca: 1) narod (Donji dom); 2) plemići (Gornji dom); (oni imaju pravo odlučivanju u donošenju zakona); 3) kralj (također dio zakonodavnog tijela, ali ne aktivno, već samo svojim pravom veta). C) Nema razdvajanja zakonodavne i izvršiteljske vlasti. On inzistira na povezanosti i na suradnji te dvije vlasti. Zakonodavno tijelo mora imati pravo i moć da se utvrdi kako se zakoni provode, ali nema pravo sudjelovati u izvršnoj vlasti (danas: ministarska odgovornost). Izvršiteljska vlast bez prava sprečavanja zakona bila bi nemoćna, no ona ujedno ne smije imati pravo odlučivanja u zakonodavnom tijelu jer tad ne bi bilo slobode. Schmitt govori o razlikovanju jedne te iste vlasti. Razdvajanje vlasti je vezano za sudbenu vlast. Razlikovanje vlasti se vrši između izvršiteljska i zakonodavne vlasti. A prava dioba vlasti se provodi unutar zakonodavne vlasti, putem parcijalnih zakonodavaca.

ČETVRTI TIP Ovdje je dvojbeno raspravlja li on ovdje o ustavu ili o ustrojstvu Engleske. Ovo o čemu on govori nema veze sa ustavom Engleske. Stoga nam može izgledati kao da on govori o temeljnim načelima ustava, a da ga ustrojstvo uopće ne zanima; no to nije točno. On je ustvrdio da postoji jedna nacija u kojoj je politička sloboda svrha ustava te nacije. Naravno da se sad nameće pitanje radi li se tu radi o četvrtom tipu. Svrha ove vladavine nije ni vrline, ni umjerenost, ni strah, ni čast → Načelo engleske vladavine je politička sloboda. Dva su odgovora moguća: ili je riječ o četvrtom tipu, ili ovo uopće ne spada u vladavine i ne može se sa njima usporediti. Čini se da je upravo Engleska u 18.st. klasičan primjer mješovite vladavine (sama usporedba engleskog i mletačkog ustava je znakovita). Engleska se razlikuje od francuske monarhije, koja je apsolutna monarhija. Engleska vladavina je ozbiljenje ravnoteže između parcijalnih zakonodavaca, te je stoga uređenje i bolje nego u mletačkoj republici. Nakon svega ovoga može nam se činiti kao da je nauk o mješovitoj vladavini ujedno i nauk o podjeli vlasti. Nije li upozorio da u Engleskoj nije riječ o mješovitoj vladavini, već da se tu radi o nauku o podjeli vlasti. Da li se radi o idealizaciji engleskog ustava ili je riječ o odstupanju od engleskog ustava. Ako je išta jasno kod Engleza, onda je to da sudbena vlast nije ništavna i nevidljiva, a parlament je najviša sudbena instanca. On u svom modelu prikaza sudbenu vlast svodi na pravnu funkciju → ne daje vjernu sliku. U Engleskoj su suci stvaraoci prava.

On unižava i podcjenjuje sudbenu moć. Sam Montesquieu je 10-ak godina bio sudac. Problem u Francuskoj je bio u tome što su oni imali preveliku moć; prevelika je bila nezavisnost francuskih parlamenata. Sudačko plemstvo nasljednog karaktera se opiralo svim reformama: onemogućavali su proces uspostavljanja moderne države, program juridizacije političkog tijela / emancipacija zakonodavne vlasti. Montesquieu vrši radikalnu kritiku francuskih parlamenata. Francuski parlamenti imaju pretenziju da dijele zakonodavnu vlast sa kraljem, pa stoga smatra da su oni glavna opasnost za političku slobodu francuskog naroda. Sudbena vlast je u Francuskoj iznimno opasna vlast; ona sudi pojedincima, no pripada jednom staležu. Montesquieu ne idealizira englesko ustavno iskustvo, već se upušta u kritiku njegovih temeljnih načela. On zagovara jasno razlikovanje vrhovne vlasti stvaranja zakona i vlasti provođenja zakona. On time podupire

27

moderni zahtjev emancipacije suverene vlasti od izvršne i sudbene vlasti. Jedino tako bi se mogao shvatiti njegov prikaz engleskog ustava.

Francuski kralj nikada nije imao moć koju je imao engleski. Nije uspio preko sudova ostvariti program juridizacije, te se morao osloniti na državni aparat. (Lal:) Montesquieu pokopava pravosudnu državu. Francuski parlamenti kao najviši sudovi najviše su instance, te pravosudne države. Od 13.st. pa nadalje, francuski parlament je sredstvo borbe protiv feudalizacije, partikularizacije, barunskih i crkvenih sudova.

Nauk o podjeli vlasti izveden je iz stiliziranog oblika engleskog ustava (poretka, vladavine). Kažemo stilizirano jer on sasvim doslovno preinačuje neka strukturna obilježja. Izgleda kao da naukom o podjeli vlasti predstavlja četvrti oblik vlasti (i s obzirom na prirodu vladavine i s obzirom na načelo vladavine). Država je dinamički totalitet jedinstva prirode i načela vladavine. Načelo ove vladavine je politička sloboda (shvaćena kao pravna sloboda). On pokazuje da se radi o kvalitativno drugačijem poretku. "Sve države imaju tri vlasti." Kod ove rečenice možemo krenuti od unatrag i zapitati se što je u onoj državi u kojoj nema tri vlasti (npr. Turska: nema zakona, samovolja). Odgovor bi bio da tu nema ni države. On kreće od poopćavanja pojedinačnih primjera i prelazi na definiranje pojma. Poglavlje o engleskom ustavu je u stvari empirijski prikaz, no on definira novi pojam → definira državu. Njegova država je liberalna pravna država. LAL: On kreće od primjera prema pojmu, no ne uspijeva stići do pojma države. Njegovi tipovi, oblici vladavine (odnosno države) ne mogu biti konzistentni. On hotimično izdvaja engleski primjer i poopćavajući jedan primjer on pokušava definirati pojam države. Monarhija kao tip vladavine (i po prirodi i po načelu) je suvremena država karakteristična za onodobnu Europu, osim za Englesku. U Engleskoj nema kralja koji vlada, jer imamo podjelu vlasti (tri parcijalna zakonodavca). ////// Radi se o kvalitativno različitom poretku → DRŽAVA. Država ne postoji bez modernog građanskog društva koje se temelji na interesu koji je pravno i racionalno reguliran. Oni su sukonstitutivno povezana, dio su totaliteta. To je ne samo primjer (nove, moderne) države, već i modernog građanskog društva. U Europi je monarhija pravna država, odnosno država prožeta zakonom. Engleski primjer je primjer liberalne (a ne pravne) države. Radi skok sa termina suverenosti. Kada je država utemeljena i sigurna ona jest država samo ako sebe definira kao samosvrhu. Država mora imati svrhu izvan sebe. Ona mora uspostaviti čovjeka kao slobodnog državljanina (status libertatis). Engleska je napravila sljedeći korak, koji bi svi morali slijediti nakon ostvarenja programa suverenosti. Vlast mora jamčiti i status civilis, tj. subjektiviranje čovjeka kao građanina. (Država nije samo uspostava slobodnog podanika). Engleska ima instituciju parlamenta (predstavničko tijelo), i samo postojanje implicira podjelu vlasti (respektira se heterogenost društva). Jedino je engleska aristokracija plemstvo. Ona je jedina na vlasti, kao parcijalni zakonodavac. To je otvorena aristokracija (uvjet je održanje na vlasti). U Engleskoj imamo savez plemstva, građana i kralja, a u kontinentalnoj Europi država je suprotstavljena plemstvu. U Engleskoj može građanin biti neslobodan, i obrnuto, građanin može biti slobodan u neslobodnom poretku. Poteškoća je vezana uz specifičnu funkciju sudstva u slobodnom poretku. Da li on ističe primat sudbene vlasti ili on sudbenu vlast unižava. On unižava i uzdiže sudbenu vlast, ona jest i nije vlast. Sudbena vlast nije vlast, jer sudac nema manevarsko polje u kojoj koristi svoju dispoziciju. Oduzima im se time pravo da sude o zakonima. Kad je riječ o francuskoj monarhiji on govori suprotno. Tamo je ovo poželjno jer je sam kralj zakonodavac, pa ga parlament kontrolira. U Engleskoj je ovo loše jer je tamo parlament zakonodavac. Slobodan čovjek u neslobodnom poretku i neslobodan čovjek u slobodnom poretku. Zapravo hoće reći da postoji mogućnost da građanin bude neslobodan u poretku u kojem nema podjele vlasti, i da građanin bude slobodan u poretku u kojem je ozbiljena podjela vlasti.

Treba upozoriti da zbog toga što nije definirao opći pojam države nije definirao ni građanina. Ne razlikuje građanina i političkog subjekta, tj. onoga tko je politički slobodan i onoga tko je pravno slobodan, tj. onoga koji uživa politička prava i onoga koji uživa osobna prava. Zapravo želi reći da postoji mogućnost da je u slobodnom poretku čovjek politički slobodan, a da nije pravno slobodan; te da je moguće da postoji neslobodni poredak u kojem pojedinci uživaju osobna prava, odnosno su pravno slobodni. U slobodnom poretku je ozbiljena institucionalna podjela vlasti koja se temelji na podjeli socio-političkih moći. Građanin postoji samo u slobodnom poretku. Čovjek mora imati osobna prava, pa građanska prava, pa politička prava (a na kraju i socijalna prava). Država postulira pravo čovjeka da ima prava, ona institucionalizira pravo na revoluciju. (Socijalna država: totalna subjektivacija) Engleska je ideal-tip i za ustavnu državu i za moderno trgovačko društvo.

28

DIJALEKTIKA POVIJESTI Povijest vidi kao strukturni proces. Prvi filozof povijesti (Jean-Baptista Vigo). Cijela društvena povijest se svodi na kompleksni odnos između prirode i načela vladavine. Iako izgleda da načelo proističe iz prirode vladavine, ono je više učinak negoli pretpostavka. Povijest je politička povijest, povijest države kao totaliteta. Postoji napetost između prirode i načela vladavine. Nema čistih tipova: nastanak i preobrazba institucije, stalne varijacije. Načelo vladavine istinska je forma vladavine. Načelo vladavine u konačnoj instanci određuje prirodu vladavine. 8.knjiga: izopačenje vladavine. Ako su načela kriva, tad ni najbolji zakoni ne funkcioniraju. Ako su načela zdrava, tad i najgori zakoni imaju dobri učinak. Čini odmak od strogog institucionalizma. Država/vladavina se temelji na kolektivnom osjećaju i ništa se ne može razumjeti ako se ne usredotoči na to. Priroda i načelo vladavine su dva apstraktna načela zakonodavstva.

NAUK O ZAKONU Postoje tri vrste zakona - Prvi su pozitivni zakoni. To su politički zakoni i građanski zakoni. Političkim zakonima se uspostavlja vladavina. Oni su barem dijelom ustavni zakoni. Njima se stvaraju hijerarhijski odnosi. Građanskim zakonima se održava vladavina. Njime se stvaraju horizontalni odnosi. Drugi su prirodni zakoni. O njima ne govori ništa detaljno → nema teoriju prirodnog zakona. Proističu iz prirode čovjeka ("ustrojstva našeg bića"). Ne pravi jasnu razliku prirodnih zakona i prirodnih prava. Prirodno pravo proističe iz prirode stvari. Prirodno pravo su odnosi pravičnosti koji prethode pozitivnom zakonu koji ih uspostavlja (oni postoje i tamo gdje ih zakon narušava). To je tipično prirodno-pravno stajalište. On ne izlaže sustav prirodnog prava, već se tu i tamo pojavljuju prirodno-pravne teze. Pozitivni zakoni ne mogu derogirati prirodne zakone (etička svijest o čovjekovoj prirodi i prirodi stvari).

Ima poglavlje i o prirodnom stanju. Treba mu da kaže što je čovjek bez obzira na vladavinu. Čovjek teži miru i po prirodi je mirnodopsko biće. Prirodno stanje je i društveno stanje (prirodnog stanja u biti nema). Prirodni zakoni teže miru → despotizam je protuprirodan. U 15 knjizi, 7 poglavlje daje kritiku ropstva. Ropstvo je protiv prirode. Ako ropstvo postoji po pozitivnim zakonima, ono je za etičku osudu. Treći su zakoni kao (nužni) odnosi. To nisu ni prirodni, ni pozitivni zakoni. Pitanje je dali Montesquieu brka dva različita pojma zakona. Kauzalnim se zakonom definira prirodna nužnost. Moralna se nužnost definira svrhovitim zakonima. Da li je zakon prirodni zakon i pravno pravilo.

Započinje teorijom zakona i u definiranju nastupa suprotno od empiricističke metodologije. Zakoni su nužni odnosi koji proističu iz prirode stvari. Sva bića imaju svoje zakone → univerzalnost i racionalnost zakona. Svijet je zakonomjeran: univerzumom i svim živim bićima vladaju općeniti zakoni. Ovo implicira da postoji Bog ili prvobitni um. Kako je moguće proučavati pozitivne zakone kad su oni rezultat volje, a ne ratia. Dali su kauzalni zakoni oni koji objašnjavaju ove druge? Dali su to zakoni zakona? Zakoni proističu iz prirode stvari: priroda čovjeka i priroda prava. Pozitivni zakoni nisu samo voluntas, već i ratio. Postoje odnosi pravičnosti koji prethode pozitivnim zakonima → moralni odnosi: "mogući odnosi pravednosti". Pravednost postoji prije pozitivnog zakona (kao što krug postoji prije nego što je nacrtan). Mogući odnosi pravednosti supstancijalni su s Bogom. Bog djeluje putem općenitih zakona, no da bi djelovao on mora poštovati i slijediti opće zakone (matematičke istine). Bog je savršeno biće, jer slijedi opće zakone. // Kod njega se ne radi o determinizmu. Pozitivni zakoni nisu podređeni jednom sustavu uzroku. Treba pokazati kako zakonodavac može izmijeniti uzroke, prilagoditi se datostima. Zakonodavstvo = umijeće političke znanosti. Zakoni kao odnos, nužni odnos → odnosi primjerenosti, doličnosti, odgovaranja. Politički i građanski zakoni svake nacije moraju biti njoj primjerene (prirodi i načelu vladavine). Priroda stvari je prije svega načelo vladavine. Opći uzroci su priroda i načelo vladavine. Partikularni uzroci se dijele na moralne (religija, običajnost...) i fizičke (klima, tlo...). Politički poredci se trebaju individualizirati prema duhu nacije.

Montesquieuova pozitivističko-empirijsko-komparativna analiza čuva mogućnost da se apstraktno pojmi cjelina odnosa u koju pojedinac stupa u kolektivnom životu. Montesquieu ima teoriju društva, on je preteča sociologije. Shvaćanje društva kao trgovačkog društva pripada liberalnoj tradiciji. Dakle, ono se temelji na trgovini, a ne na ratu. Ima pacifikatorsku važnost. To je pravna kategorija i način mirnodopskog i racionalnog uređenja odnosa. "Kako je trgovina izvukla Europu iz barbarstva?" Trgovina je bila ometana od strane crkve. U srednjem vijeku su se time bavili Židovi. Oni su bili prisiljeni da izume mjenicu, kako bi izmaknuli nasilju kraljeva. Mjenica je institucija od odlučujuće važnosti: trgovina je prešla u viši, impersonalni stupanj; izvan dosizanja vlasti. Antropologijski paradoks: strasti ih navode da budu zli, ali njihovi interesi obuzdavaju (kod Machiavellija imamo kratkoročne žudnje i dugoročne interese). ekonomija je relativno autonomno polje u odnosu na politiku. Trgovina uspostavlja novi tip odnosa → tip računa u kojem svatko dobiva. Nacije će uspostaviti mir da bi mogle trgovati.

29

Federalist/Publius

U njujorškim novinama "The Independent journal" izlazi 85 članak pod pseudonimom publius. Njih pet pripada Jay, a za ostatak se ne može za sigurnošću tvrditi koji od njih pripada Hamiltonu a koji Madisonu (51 & 29). Inače, Publius Valerius Pubicola je bio spasitelj rimske republike, p a nije ni čudo što su to izabrali kao pseudonim. Oni su i sami sebe vidjeli kao spasioce postojeće američke konfederacije. Publiusu se budućnost ovih zemalja činila iznimno mračnom. Oni su predviđali raspad konfederacije u male nacije, koje bi zbog miješanja stranih sila i vlastitog suparništva među sobom ratovale i na gospodarskom polju i vojno. Te male države bit će stalno raspete između anarhije i tiranije, kao što je to bilo sa grčkim gradovima-državama. Trajna ugroženost od susjeda bi gurnuli državice u trku za naoružanjem . Antifederalisti su nijekali postojanje takve krize. Antifederalisti su se vodili maksimom da je najbolja vlada ona koja najmanje vlada. Oni su se bojali despocije malobrojnih. Antifederalisti su vjerovali da postignuća revolucije mogu osigurati samo u savezu malih agrarnih republika koje su izolirane od međunarodne politike, a čiji parlamenti provode minimum političke moći.

Federalisti su smatrali da slijedeće stvari ,definirane ustavom, dovoljne za uspješnu stabilizaciju republikanskog režima: podjela vlasti, legislativa s uzajamnim zaprekama i ravnotežom, neovisnost i nesmjenjivost sudaca, predstavljanje naroda u narodnom zastupništvu putem zastupnika koje je izabrao narod, protezanje te političke organizacije na velik teritorij.

Federalisti vide u konfederativnom obliku jednu veliku manu, veliku strukturalnu pogrešku. Naime, centralna vlast unije zahvaća pojedinca, već se samo proteže na države-članice kao na korporativna ili kolektivna tijela. Ono što Publius ističe u svojim djelima jest da se autoritet unije mora protegnuti na samog građanina unutar države-članice, jer je građanin jedini pravi objekt neke vlasti. Ovakva vlast nad pojedincem se u konfederaciji davala strukturama vlasti države članice. Federalisti ,pak, žele da građani unutar jedne pravno i politički zatvorene nacionalne države budu podložni samo jednoj saveznoj vladi koja ima atribute suverenosti. "Predloženi ustav nije ni nacionalan, ni federativan, već je spoj tih dvaju principa. U svojoj osnovi on je federativan, a ne nacionalan. U pogledu izvora iz kojih se izvode ovlasti vlade, on je dijelom federativan, a dijelom nacionalan. U pogledu područja djelovanja tih vlasti on je nacionalan, a ne federativan. S obzirom na protezanje tog područja djelovanja on je federativan, a ne nacionalan. U pogledu forme legitimne promjene ustava, on nije jednoznačno niti federativan, niti nacionalan."

Druga Publiusova novotarija je ovlast koja se daje sudovima, da se zakoni podvrgavaju naknadnoj provjeri njihove ustavnosti. Politička klasa koja je stajala iza nacrta ustava i njezini najčešće pravno obrazovani vođe vidjeli su u institutu kontrole normi važan instrument za osiguranje individualnih prava od demokratskih ispada većina u narodnom zastupništvu. Ovu tradiciju ustavnog prava i provedbe ustava, te osobito sudačko pravo na ispitivanje zakona kao instrument ustavnosudske prakse oblikovali su na početku 19. st. Kancelar Ent i sudac Story. Oni u glavama imaju ograničeni ustav, koji zakonodavnoj vlasti nalaže ograničenja, koja je moguće u praksi provesti samo sudova. Oni su dužni proglasiti nevažećim i ništavnim zakon koji proturječi očitom smislu ustava. Ti su sudovi zamišljeni kao "posrednički organi između legislative i naroda", "kao bedemi protiv presezanja legislative".

Publiusu je tuđa Bodinova i Blackstoneova definicija suverenosti. Princip konfederativne republike se ovdje prepleće s principom predstavničke republike. Moderni republikanski model uz princip prostorne veličine implicira i princip predstavljanja. No ni republika koja je organizirana kao predstavnička demokracija nije po Publiusu sigurna sama po sebi. Protiv takvih demokratskih zastranjenja zastupničkog doma, ali i protiv prijeteće oligarhije senata i predsjednika, Publius se pozivao na principe "podjele vlasti" i "zapreke i ravnoteže", čime je američki ustav stvorio "složen sistem funkcionalne suradnje međusobno neovisnih državnih organa". "Akumulacija svih vlasti u istim rukama s pravom se može nazvati pravom definicijom tiranije." Oci utemeljitelji su preuzeli svoj rječnik i argumentacije pretežno od Montesquieua, ali i od klasične doktrine o "mješovitom ustavu", sačuvane u više varijanti. "Legislativa posvuda teži tome da proširi krug svojega djelovanja i da velikom silom prisvoji vlast u cijelom opsegu". Stoga se legislativa mora podijeliti na različite grane. Za Publiusa se institut horizontalne podjele vlasti između predsjednika, dviju komora narodnog zastupništva i sudstva, te institut vertikalne podjele vlasti federativnog sistema dopunjavaju u jedinstvo koje osigurava prava građanina.

30

Kant

Kant je najznačajniji moderni filozof ("moderni Ari"). On nije veliki politički teoretičar, nema veliko političko djelo. Pitanje je može li se iz Kanta izvesti politička teorija? Hannah Arendt vidi mogućnost rekonstrukcije političke teorije iz "Kritike rasudne snage" (kako prevladati jaz moralnih zakona i sreće "→ povezuje prve kritiku čistog i povijesnog uma). /// Politička teorija obuhvaća: teoriju povijesti (s kritičkom prosudbom Francuske revolucije), teoriju republike, teoriju vječnog mira (kao uvjet "kozmopolisa", tj. svjetskog građanskog društva).

KANTOVO SHVAĆANJE DRŽAVE Kantova politička teorija dovršenje je prirodno-pravnog nauka i zasnivanje moderne političke teorije, koja se temelji na razlikovanju društva i države. Odgovor na pitanje o podrijetlu države se nalazi u nauku o prirodnom stanju, odnosno u njegovu viđenja karaktera prijelaza iz prirodnog u građansko stanje. Prirodno stanje je prema dominantnom Kantovom stajalištu logička kategorija. To je preddržavna sfera međuljudskih odnosa. To je sfera privatnog prava koja prethodi javnom pravu. Privatno pravo ima logički primat nad javnim pravom, jer se zasniva na slobodi (a to je jedino prirodno pravo čovjeka). Sloboda je definirana u liberalnom smislu, kao nesprečavanje. To je sposobnost čovjeka da djeluje, a ne da bude spriječen (ni od strane svojih strasti, ni od tuđe volje). Postoji slobodna regulacija odnosa među ljudima prije uspostave države. Na prvom je mjestu individuum, a tek potom je država; država je u funkciji slobode. Ako je prirodno stanje ono u kojem važi prirodno pravo, odnosno privatno pravo, tada se zapravo radi o društvenom stanju. Građansko stanje je zapravo država. Prirodno stanje je privremeno pravno stanje. Ono ne može biti trajno. Ono traje sve dotle dokle nema javnog prava, odnosno države.

Temeljni postulat je da je moguće prisvojiti bilo kakav vanjski objekt → zaposjedanje cijele zemlje od strane privatnih vlasnika (ne postoji stvar bez gospodara). Sloboda je u tome da preobražujemo prirodu u upotrebljiv predmet. Pojedinci su antropologijski individuumi koji se jedni spram drugih odnose kao pravne osobe. Dakle, postoji međusobno priznavanje putem kojeg oni postaju subjekti prava. ///// Da bi čovjek postao moralni subjekt mora se uspostaviti kao pravni subjekt. Pravo posreduje između morala i pravne logike. Postoji dijalektičko proturječje morala: zakon morala je suprotstavljen pravilu prava. Zakon morala: priznaj sebe kao i svaku drugu osobu kao svrhu po sebi. Pravilo prava: koristi stvari vanjskog svijeta kao sredstvo za svoje svrhe i druge ljude kao instrumente za pokretanje svih sredstava, pod uvjetom da ih smatraš pravnim osobama.

Postoje dvije poteškoće, odnosno dva arhaična gledišta. Prvi je njegov pojam vlasništva. To nije moderno, već radno vlasništvo. To je i pravo zaposjedanja zemlje. Budući da se prirodno pravo definira kao činjenica zauzimanja zemlje, sasvim je jasno da je dominantni oblik vlasništva koji on ima pred očima zemljoposjedništvo. Nisu svi ljudi pravni subjekti u punom smislu te riječi (neki su ljudi u najamnom odnosu). Iako se ne radi o ropstvu, ipak se jedino za gazdu može reći da je u punom smislu pravna osoba. ///// Drugo je poimanje prijelaza iz sfere privatnog prava u sferu javnog prava. Ulazi se u stanje u kojem postoji politička vlast i sve osobe podvrgava zakonu. Prirodno stanje je stanje latentne pravnosti i tek uspostavom javnog prava uspostavljamo i privatno pravo (jer u prirodnom stanju nema prinude, postoji samo nasilje). Nema privatnog vlasništva, ni privatnog prava bez države → država prava.

Svrha države ne ograničuje se na svrhovitost vlasništva. Svrha države ima apsolutnu vrijednost. Država nije samo pravni poredak, to je i vrst ćudorednog političkog poretka jer civilizira čovjeka, moralizira sferu vlasništva i tržišta poštujući njenu dinamiku (nedruštvenosti). Država odgaja nasilje, disciplinira ga. Ta država se zove republika. Kantova definicija države: "Država (civitas) je ujedinjenje ljudi pod zakonima prava. Ukoliko su ti zakoni nužni a priori, tj. ukoliko sami od sebe slijede polazeći od pojmova vanjskog prava, utoliko je njezina forma – forma države općenito država u ideji kakva treba da bude prema čistim pravnim načelima, koja svakom zbiljskom ujedinjenju u zajednicu služi kao norma." To je normativna definicija (kakva "treba da bude"). Jedini zamislivi pravni oblik prijelaza je prvobitni ugovor (to je u biti društveni ugovor); ugovor o utemeljenju političke zajednice. To je pravna forma u kojoj se uspostavlja pravno stanje, i putem koje dolazi do transformacije vanjske u unutarnju slobodu. Ugovor definira načelo legitimnosti javne ili suverene vlasti. Ideja prvobitnog ugovora obvezuje svakog zakonodavca, on mora imati pred očima kolektivnu volju cijelog naroda (općenitu volju). To je umni ideal koji je neovisan o iskustvu, no uskladiv je s postojećim apsolutističkim državama. Dakle, prvobitni ugovor je norma kojom se mogu reformirati postojeće države. Svaki činjenični politički autoritet je legitiman, a svaka država je aproksimacija države (država je legitimna ukoliko je moćna). Kant ovdje despotske države poziva na reforme, izbjegavajući opasnost od revolucije. Postoji napetost umnog načela i stvarnosti postojećih država, i u taj rascjep se smješta Kantov politički program. Po Kantu je svaka postojeća država u stanovitoj mjeri legitimna. Kant: ideja prvobitnog ugovora je ugovor o vladavini kojim se građani obvezuju na bezuvjetnu poslušnost.

31

Sadržaj ugovora: otuđenje svih prirodnih prava pojedinaca da bi zadobili novu slobodu (nesprečavanje), i slobodu u moralnom smislu (autonomija). Podanici se ugovorno obvezuju na bezuvjetnu poslušnost vlasti. Prirodna sloboda se zamjenjuje potpunom slobodom, i prethodnu nadopunjuje političkom slobodom. Dolazi do preobražaja prirodne nezavisnosti u moralnu autonomiju (podvrgavanje vlastitoj volji).

GRAĐANIN Koji su uvjeti mogućnosti da čovjek-vlasnik postane građanin. Država definira prostor mogućnosti subjektiviranja čovjeka kao građanina. Država postoji kao država zakona, jer ona živi kroz zakonsku regulaciju. Zakon je specifični akt po kojem se očituje umna volja države. Zakonom se vrši regulacija odnosa među pojedincima u javnoj sferi, a ugovorom se vrši regulacija u privatnoj sferi. Da bi čovjek razvio sve svoje sposobnosti kao slobodno biće mora se uspostaviti kao građanin. Pitanje je da li je Kantu uspjela sinteza slobode i poretka (prirodnog i pozitivnog prava) u građaninu (u umno pravo). Čovjek može postati građaninom pod jednim uvjetom → ustav države mora biti republikanski. Republikanski ustav je zasnovan na: načelima slobode članova nekog društva (kao ljudi), načelima ovisnosti svih o jednom jedinom zajedničkom vladaru (kao podanika), zakonu njihove jednakosti (kao državljana). Svaki pravni poredak mora se temeljiti na ta tri načela ako poredak želi biti legitiman. No u "Metafizici ćudoređa" određena su bolja načela (očito da se građanin nije pokazao uspješnom sintezom). Temeljni atributi čovjeka: sloboda, jednakost, samostalnost. Sloboda je glavno legitimacijsko načelo, ropstvo i sužanjstvo su u načelu isključivi. Ne može biti neslobodnih, odnosno ne građanina. Pod jednakošću se misli na formalnu jednakost pred zakonom. Svi moraju imati jednaku mogućnost da javne vlasti traže zaštitu svojih prava (nema staleža!). vodi se principom svakome prema zaslugama (Rousseau to naziva "moralni ili politička jednakost"). ///// Samostalnost je odlučujuća. Ako svaki čovjeka kao političko biće uživa slobodu i jednakost, nije isto i sa samostalnošću (tj. ima i nesamostalnih). To je više činjenica, negoli načelo. Vlastita egzistencija se zasniva na vlastitoj djelatnosti. Pravna jednakost ne podrazumijeva i ekonomsku jednakost. To znači razlikovanje u pojmu osobe (nije svatko osoba svrha, neke su i osobe-sredstva). Postoji razlika aktivnog i pasivnog građanina. Aktivni građanin ima pravo glasa, pravo obnašanja javnih funkcija. No da bi imao to pravo on mora biti privatni vlasnik (onaj tko je sposoban živjeti od vlastitog rada).

Svaki čovjek je određen kao dio države, no on je i građanin države. Određenje građanina nije poopćivo. Očito je da dolazi do involviranja empirijskog sadržaja društava njegova vremena (klasni odnosi). Ovo razlikovanje je uvođenje nečega iracionalnog kao što je pasivni građanin ("kameno željezo"), no to je samo drugo ima za podanika. On radi kompromis sa društvenim realitetom → radničke klase su dijelovi države koji su nesposobni da se brinu za sebe, i imaju svog gospodara. Jedini mogući odgovor na mogući oblik ustavnog uređenja je republičko. Kod Kanta se ipak radi o ustavnoj monarhiji. U republici se spaja načelo suverenosti naroda i načelo predstavništva. Njega ne zanima oblik ili način vladanja kojim suverena vlast upravlja narodom. Postoje dva načina vladanja: despotski i republikanski. Republikansko vladanje je ono u kojem vlada pravo, u kom je ozbiljena vladavina zakona, a ne vladavina ljudi. On time isključuje mogućnost prosvijećene paternalističke vlasti. Republikanski način vladanja može se ostvariti u svim oblicima vlasti, no u demokraciji gotovo nemoguće. On priželjkuje da se postojeće države reformiraju u republikanske države; on priželjkuje republikanizaciju postojećih država kroz reforme. Reforma se trebaju voditi u skladu s dva načela: načelo predstavništva i načelo podjele vlasti. Svaka prava republika jest predstavnički sustav naroda. Demokracija najteže trpi predstavnički sustav. Ona je strukturalno predodređena za despotizam. Oba od ova dvaju načela su najteža za ozbiljenja u demokraciji. Naime, narod želi donositi zakone, te smatra da je općenita volja njegova privatna volja. Mora postojati razlikovanje onih koji vladaju i onih kojima se vlada.

TEORIJA PODJELE VLASTI Postoji napetost teorije suverenosti države (Bodin, Hobbes) i teorije podjele vlasti (liberalna teorija). Suverenost je jedinstvena i nedjeljiva, pa kako onda podijeliti vlast. Kant je možda jedini koji je riješio taj problem na logički dosljedan način. Govori o podjeli vlasti kao o podjeli jedne vlasti (Carl Schmitt to naziva razlikovanjem vlasti). Kada je logika suverenosti jednom osigurana tad se prelazi na djelotvornost. Općenita volja u trostrukoj vlasti: vladalačka vlast koju ima zakonodavac, izvršna vlast u osobi koja upravlja prema zakonima, pravosudna vlast. Unutarnja struktura vlasti odgovara klasičnoj figuri logičkog silogizma. Premisa maior = opći sud → zakon Premisa minor = posebni sud → zapovijed po zakonu Zaključak = pojedinačni sud → presuda

32

Postoji jasna hijerarhija od zakonodavne prema sudbenoj vlasti. Zakonodavna vlast je vrhovna vlast i može pripadati samo kolektivnoj volji naroda, ali to nema ustavno-pravne konzekvence. Naime, suvereno može biti samo predstavničko tijelo naroda i parlament konstituira tu volju, ali on mora imati pred očima ovu regulativnu ideju. Narod nikada ne može biti suveren, jer on nema prava u odnosu na suverena, već ima samo obveze jer NAROD BEZ SUVERENA NE POSTOJI.

SLOBODA – PRAVO NA OTPOR Kant radi i osudu prava na otpor. Narod se mora bezuvjetno pokoriti suverenu što god on činio (čak i ako su mu zakoni nepravedni). No otkud onda pozitivno mišljenje o Francuskoj revoluciji ("povijesni znak uma"). Iz svega ovoga kant bi ju morao osuditi. No on tvrdi da Francuska revolucija nije uopće revolucija, tu se ne radi o pobuni neobuzdanih podanika koji u nezadovoljstvu ruše državu. (kod Lockea narod nema pravo na pobunu, ali ima pravo na otpor. Do revolucije je došlo pogreškom Luja XVI. On je sazvao generalne (ili državne) staleže, koji nisu bili sazivani 150-ak godina. Centralizacija vlasti je lomila staleže. Staleži su sazvani jer je ostao bez novca (pomagao je Amerima u borbi za nezavisnost). Luj je napravio pogrešku jer se nije držao prudencijalne norme koju Kant preporuča → bez naglih promjena. Tada je Luj prestao biti suveren, a suveren su postali staleži. Kant misli da se prava revolucija dogodila tek '92., '93. Osudom Luja na smrt došlo je do čudovišnog zločina protiv prava. Narod nije shvatio da Luj više nije kralj → novi suveren sudio je starom suverenu. To je katastrofalan događaj. Došlo je do samoubojstva države, izvršena je destrukciju vlastite legitimnosti. Podanicima je dano pravo da po svom subjektivnom sudu presuđuju suverenu.

Izgleda kao da teorija slobode završava u bezuvjetnoj poslušnosti. Da bi dobili odgovor na to trebamo obraditi pažnju na dovršenje njegova pravna nauka, koje je sadržano u njegovom shvaćanju sfere javnosti. Sfera javnosti je utjelovljenje slobode mišljenja. Pravna obveza na poslušnost odnosi se na djelovanje, no ne i na mišljenje. To pravo čovjek ima i kad ga ne bi htio. Kod Hobbesa nije tako. Kod njega je suveren javna svijest i privatni sudovi nemaju javnu relevanciju. Savjest se vraća podanicima i imamo moralizaciju politike (on sebe shvaća kao antimakijavelista). Stoga je nužno zaštititi javno organiziranu slobodu mišljenja. Jedina politička sloboda je sloboda javnog izražavanja mišljenja. Sfera javnosti je javni prostor koji neće ovisiti o političkoj vlasti. Upravo sfera javnosti gura državu u reforme. Područje javnosti je pravno područje. Sfera javnosti je između države i društva. U njoj se zbiva normativno djelovanje pojedinaca izvan države kao vlasti. Pravo konstituira javnost kao sferu u kojoj akteri glasno i vidljivo glasaju i raspravljaju.

Političko tu izlazi na svjetlo dana. Političko zadobiva etičku dimenziju posredstvom javnog prava. Raskida sa despotizmom, paternalističkom državom (koja je država tajni). Republika se može definirati slobodnim formiranjem javnog mnijenja i javnim nadzorom nad političkom vlasti. Filozofija kao kritika mora djelovati u sferi javnosti. Filozof je dužan iznositi svoje prosudbe koje guraju u permanentnu reformu države ka republikanskom idealu. Ova filozofija je filozofija prava → on promiče prirodna prava čovjeka kao čovjeka.

KANTOVA (PRAKTIČKA, ETIČKA) FILOZOFIJA POVIJESTI Ljudi preobražuju zbiljsko u ime nekog ideala, pri čemu ništa ne jamči uspjeh u dosezanju tog ideala. Čovjek je subjekt koji ozbiljuje etičke svrhe, ima sposobnost uzdići se do univerzalnih svrha. Definirana je mogućnost i legitimnost praktičkog poimanja povijesti, no kako dokazati da povijest to jest. Kant s obzirom na nauk o imperativima ne može biti za Francusku revoluciju. Mora smatrati da je besmisleno pravo na revoluciju (jer onaj koji napada pravo je uvijek u krivu). No Kant je srcem ujedno i za revoluciju ("uvijek govorim istinu, no ne govorim sve"). Kant je srcem ,uistinu, za revoluciju. On vodi diskusiju sa konzervativnom kritikom Francuske revolucije. Njemački konzervativci vide ju kao povijesni promašaj, jer izvodi radikalan diskontinuitet sa dotadašnjom poviješću. Smatraju da je revolucija kao realizacija ideje prirodnog prava opasna i opaka (jedna cijela generacija misli da je bolje od svih onih prije njih). Tocqueville kaže da je daleko od toga da je revolucija diskontinuitet, jer je i stari režim bio dio revolucije. Kant daje odgovor ovoj kritici u "Nacrtu vječnog mira". Ona napada ideju politike utemeljene na umu, a ne na činjenicama. Između političke teorije i političke prakse nema kontinuiteta; politička teorija je empirijski neprimjenjiva (svaka politička teorija je utopija i fikcija). Ovo je napad na Francusku revoluciju jer tvrdi da je praksa te revolucije izvedena iz "Društvenog ugovora". "Društveni ugovor" privlači matematičkom egzaktnošću, ali to je slabost (nema nikakve veze sa društvenim svijetom, nema nikakve konkretne analize). Upravo je stoga politička teorija opasna.

Rousseau nije pobrkao teoriju i praksu. On je suprotstavio općenitu volju volji svih. Općenita volja je čista volja, očišćena od partikularnih strasti. To je čisti uvid u istinu. Volja svih je rezultat konkretnih pojedinačnih strasti i nije nepogrešiva. No došlo je do pogrešnog čitanja Rousseaua. Revolucionari su pobrkali teoriju i praksu, općenitu volju i volju svih.

33

Daleko od toga da je Francuska revolucija oslobodila um. Ona je primjenjujući "Društveni ugovor" razuzdala strasti. Volja svih je definirana kao fatalna logika nužnosti → svi pojedinci smatraju da su suvereni. Ekscesi Francuske revolucije dokaz su da je ideal "Društvenog ugovora" opasan. Prava čovjeka propagirana u Francuskoj revoluciji su: sloboda, jednakost, bratstvo, vlasništvo, sigurnost, otpor ugnjetavanju. Otpor ugnjetavanju nije pravo građanina, već pripada čovjeku kao čovjeku. To je pravo koje legitimira nerede i ruši svaki poredak. Ono je rezultat nedostatka refleksije. Ono delegitimira svaki poredak kao despotizam. Treba odustati od toga da politika bude znanost, ona mora biti čisti empirizam. Na politički klan se prenosi kritika prosvjetiteljstva. Čovjek oslonac treba tražiti u vjeri i povijesti, a ne u umu. U obrani umstvene politike ustaju Fichte i Kant. Kantova obrana Francuske revolucije… On prihvaća temeljnu tezu da je čovjek zlo i slabo biće ("čovjekova priroda je rđava"). Razvija shvaćanje povijesti u kojem se sebična nagnuća međusobno samoograničavaju. Politički problem: "učiniti mogućim maksimum slobode slijedeći minimum prinude, ostvarujući pritom maksimum pravde i sigurnosti svakog". Problem je rješiv pravno kroz neki tip političkog ustrojstva koji tjera ljude da ograniče sebičnosti; u kom će ljudi shvatiti da je u njihovom interesu da u svom javnom ponašanju ostvare rezultate koje bi postigli da nisu rđavi.

Povijest je projekt u kojem djeluje nauk prirode. Lukavstvo prirode: priroda bolje od nas zna što nam odgovara. Ona harmonizira nesloge.

UVOD. On pretendira izvršiti radikalnu kritiku uporabe uma u filozofiji. Kritika filozofije se osvrće na samog čovjeka (kritička ili transcendentalna filozofija). Njegova je filozofija bitno antropologijska, on se pita što je čovjek. Pitanja: - što mogu spoznati ili znati? Odg: 1) "Kritika čistog uma" - što treba činiti? 2) "Kritika povijesnog uma" - čemu se mogu nadati? 3) "Kritika rasudne snage" On je vrhunac i kraj prosvjetiteljstva (tzv. "filozofskog stoljeća" ispunjenog "filozofijom bez filozofije"). Prosvjetiteljstvo je izlazak čovječanstva iz doba nezrelosti → zrelost uma. Kada je riječ o čistom umu osnovno je vidjeti da taj um nije sposoban za transcendenciju, tj. ima svoje granice (npr. čovjek ne može spoznati Boga). Praktični (moralni) um sposoban je za transcendenciju, tj. spoznaju Boga (odnosno moralnih zakona). Čovjek je sposoban ,u sferi praktičnog uma, biti zakonodavac (to je Kantov moralni rigorizam). Moralni čovjek ne teži za srećom, on je iznad toga. Kant ima teškoće kako da kritika praktičkog uma ima povijesno-političke posljedice.

ANTINOMIJA Pojam antinomije: opreke dviju teza koje se odnose na cjelinu zbiljnosti. Npr. Kritika povijesnog uma: povijest je moguće u cjelini podvrći načelu razuma & povijest izmiče načelu razuma u cjelini. Kant vidi ovo kao prividno proturječje → i teza i antiteza mogu biti djelomično istinite. ///// Ontologijsko značenje prve teze: Ona je vezana za Hegela. Sve što je u zbiljnosti po sebi je umno (postavka nacionalističke teorije povijesti). Počiva na ontologijskom argumentu da povijest nije slučajno, već providencionalno događanje. Moguće je izvesti egzistenciju iz biti, povijesne događaje iz zakona povijesti. Bog uvjetuje sve. ///// Ontologijsko značenje antiteze. Budućnost je tajnovita i neodrediva. Heidigger: Egzistencija nije deduktabilna; Povijest nije povijest čovjeka, već povijest mišljenja; Najžešći neprijatelji mišljenja su oni koji vjeruju u um. ///// Kant nudi izlaz iz ove odluke kojom odabiremo tezu ili antitezu, koje su obje pogubne. Kant nudi dekonstrukciju metafizike. Kant analizira mehanizme koji proizvode iluziju racionalnosti: 1) racionalna psihologija: iluzija o subjektu, čovjeku sposobnom za samoodređenje; 2) racionalna kozmologija: iluzija o mogućnosti dovršene znanosti koja objašnjava svijet; 3) racionalna teologija: iluzija o postojanju božjeg stajališta s kojeg su opravdane ove dvije iluzije. //// Kant ne definira antitezu, već pokazuje sadržaj tih teza. Tvrdi da se on može iskazati kao obzor ili zahtjev smisla, a ne kao dogmatska istina. Čovjek bez tih iluzija ne može ni živjeti, ni misliti.

KRITIKA ČISTOG UMA Kant razlikuje: 1) pojam → čin razuma (u transcendentalnoj analitici), 2) intuicija → činjenica osjetilnosti (u transcendentalnoj estetici), 3) ideja → operacija uma (u transcendentalnoj dijalektici) Pojam. A) razumijevanje: definiranje općenitog na predmetu oko koga se grupiraju elementi. B) protežnost: on je ono općenito, i nedostupno mu je ono zbiljsko i pojedinačno. Ne može se iz pojma deducirati ono zbiljsko. Intuicija. Riječ je o empirijskoj percepciji osjetilnog bića. Ovo određenje osjetilnosti znači radikalno odbacivanje ontološkog argumenta. Zbiljsko je dano, a ne izvedeno iz volje. Pojam bez intuicije je prazan. Ideja. Pretenzija da se pojedinačno deducira iz pojedinog. Odgovara pojmu koji bi bio sposoban deducirati svoju protežnost iz svog razumijevanja. Zbiljsko je ili spoznatljivo idejom ili intuicijom. Kantova teorija u odgovoru na ovo razlikovanje kreće s teorijom konačnosti, tj. čovjeka kao osjetilnog bića. Jesmo li mi ograničena bića (u odnosu na Boga)? Ili je samo naša konačnost naše bitno određenje.

34

Prije Kanta osjetilnost je deducirana (kod njega dolazi kod obrata). Čovjek je kao biće otvoren za recepciju dojmova iz prirode, a ta receptivnost je uvjet spoznaje. Upravo to je antropološka značajka čovjeka. Apsolut → subjektivno shvaćanje čovjeka (npr. Bog nije nešto što postoji, već nešto što nam ne treba). Mehanizmi proizvođenja ideje (kao iluzija). Ako tragamo za apsolutnim, onda znamo što je povijest (nije totalitet). Kako sačuvati obzor smisla? Povijest ne može biti potpuno spoznata.

Kantova kritika ovih iluzija: metafizika je sofistička, neistinita i lišena smisla. Sofistička je jer brka ono što je logički nužno s objektivno istinitim ("fetišizam mišljenja"). Ovu sofistiku on naziva i dijalektikom i logikom prinude. Ona je neistinita jer ne može doći do znanstvene istine, jer te istine ne mogu biti ni potvrđene ni osporene. Metafizika je i lišena smisla. Tu je riječ o predočivosti općenitog pojma (za empiričare su ti pojmovi prazni (nemaju značenje)). Kantu je to neprihvatljivo, te on prihvaća opće pojmove a priori i znanstvene pojmove koji su matematički. Kako općeniti pojmovi mogu biti partikularni? Pojmovi nisu opće slike u razumu, oni su samo sheme, tj. univerzalne metode konstrukcije objekata (pa su i utoliko univerzalne). Operacija shematizacije → "prezentacija". To znači da za konkretni subjekt pojam nema smisla ako se ne može shematizirati. Otuda pojam postaje rad konstrukcije subjekata, tj. konstrukcije znanstvenih zakona. Pojam je radna aktivnost. Što ja sa statusom ideja nakon njihove kritike? Kant se služi idejom Boga. Bog treba biti shvaćen kao stajalište subjekata. Ideja Boga je ideja sustava → ta ideja neovisno o svojoj istinitosti, ako ju usvojimo promatramo svijet očima Boga. Sustav podrazumijeva četiri slijedeća elementa: zakon, mnoštvo različitih bića, načelo kontinuiteta, sustavno jedinstvo totaliteta raznih bića moglo bi se činiti kao potpuno umno. Antinomija onda jest primjena ideje sustava na povijest. Moramo težiti konstituciji našeg mišljenja u sustav → ideja zahtijeva maximum sustavnosti u našim spoznajama. Legitimna uporaba ideje uma → regulativna. Znači da Kant smatra da se u znanosti mora vratiti refleksivno suđenje. 5 elemenata refleksivnog suda: 1) refleksija započinje od pojedinačnog ka općem 2) opće ili općenito nikada nije prisutno prije refleksije, već uvijek kroz i poslije refleksije3) premda opće nije dano kao inicijalni pojam ono postoji kao implicitan obzor očekivanja, kao vodič refleksije ono nije određeni pojam već ideja, regulativno načelo4) potpuno je kontingentno da li zbiljnost odgovara našem zahtjevu za logičkom racionalnošću (ovo razbija metafizički krug o identitetu)5) aktivnost refleksije po svojoj je biti izvor zadovoljstva (tzv. estetskog zadovoljstva)

Kroz teoriju shematizma nudi se paradigma za rješavanje naše početne antiteze. Upotreba antiteze ne traži da dokinemo tezu, već da pokažemo kako je riječ o smislenom zahtjevu subjekata, a ne o objektivnoj istini. /// Regulativna upotreba ideje. Primjer za to je metafizička ideja Boga (regulativna ideja sustava). Primat uma nad razumom (um → ideje; razum → pojmovi). Nezaobilazan za razumijevanje modernog političkog mišljenja. ///

METAFIZIKA ĆUDOREĐA Prijelaz iz prirodnog prava u modernu političku teoriju. Ustanovljava vezu prirodnog prava i morala. Utemeljuje jasnu razdiobu države i društva. Hegel je prvi govorio o građanskom društvu i političkoj državi. Kant ih je strože mislio nego Hegel. Građansko društvo naziva prirodnim društvom, a državu zove građanskim društvom. Kantova argumentacija se temelji na nauku o imperativima. Oni definiraju svrhu čovjekova djelovanja. Postoje tri vrste imperativa: imperativi umješnosti, imperativ razboritosti i imperativ moralnosti. ////// Imperativi umješnosti se tiču odnosa sredstvo-svrha. Oni definiraju pravila instrumentalnog uma. Riječ je o svrhama partikularnih individua. To je najniži, instrumentalni imperativ. Imperativ razboritosti je još uvijek hipotetički imperativ, pa tako i instrumentalni. Ovdje nema partikularne svrhe, već svrhe koje su zajedničke čovječanstvu (npr. zdravlje). Riječ je o svrhama koje su zajedničke svim ljudima kao biologijskim bićima. Moralni imperativ ne smije tragati za srećom, blaženstvom, jer je to određenje čovjek kao biološkog bića. Ovdje se radi o svrhama uma, odnosno umnim svrhama. Nisu zajedničke čovječanstvu kao vrsti, već su opće jer ih slijede sva umna bića. Uzdižemo se od partikularnih svrha, preko općenitih do općih (ili univerzalnih). Pod kojim uvjetima mogu misliti da svrhe koje sebi postavljam nisu samo moje subjektivne, partikularne svrhe, već su objektivne, opće i važeće za sve? Sloboda je sposobnost razlikovanja ovih imperativa. Traganje za univerzalnim svrhama koje karakteriziraju slobodno, nesebično biće. Kako kant pretvara općenitu volju u regulativnu ideju? "Metafizika ćudoređa" je posvećena tome da promišlja odnos općeg i partikularnog u pravu i etici. Problem se nalazi u tome što nas čisti moral navodi da treba težiti općem, ali nam ne kaže što je opće. Etika nam ne daje zakone za radnju (to radi pravo), već

35

samo određuje maksime rada. Kako formalnom etičkom zakonu dati minimum empiričnosti? Čovjek traga za univerzalnim apstrahirajući od sebičnog. Sloboda se konkretno poima u pitanju: kako slobodno tragati za općim s obzirom na postojanje stvari i ljudi? Ovo pitanje se dijeli na dva pitanja: koje stvari i pod kojim uvjetima mogu djelovati slobodno (odgovor u privatnom pravu u sferi društva) i kako ja mogu biti slobodan, a da drugi ne bude ?? (odgovor u javnom pravu u sferi države). On provodi sintezu etičkog problema i prirodno-pravnog problema. Filozofsko razlikovanje društva i države, privatnog i javnog. Prijelaz u refleksivno mišljenje u središtu je promišljanja odnos država-društvo.

Općenita volja se preobražuje u regulativnu ideju. Činilo se da nakon liberalne kritike Rousseaua treba odbaciti pojam općenite volje i to iz slijedeća dva razloga. Rousseau pripada prirodno-pravnom nauku, no on je i njegov kritičar. Rousseau ne radi pojmovnu razliku države i građanskog društva (kod njega su ti pojmovi nezamjenjivi). On ne shvaća da građansko društvo ima vlastitu konzistenciju, neovisno o nekoj utemeljujućoj volji. Rousseauov nauk se odbacuje kao voluntaristička teorija (volju monarha zamijenio sa voljom naroda). U liberalizmu građansko društvo ima primat i ono je autonomna sfera → racionalna organizacija ekonomskog polja koja podliježe sveukupnoj juridizaciji. Teorija općenite volje se smatra neoantičkom teorijom (arhaični, nemoderni pojam). ////// Dolazi do rascjepa u pojmu naroda s obzirom na shvaćanje predstavništva. Općenita volja (Sieyes) ne može biti volja svih i narod sam ne može biti suveren. Predstavnički sustav je načelo ustrojstva moderne demokracije. Umjesto naroda kao ishodište se javlja zakonodavna skupština. Mjesto suverenosti je u parlamentu, a izbor predstavnika tek je funkcija suverenosti. Ne zalažu se za opće pravo glasa → zastupljeni & zastupnici. Ako je Rousseauova ideja neprimjerena za opis realnog stanja, trebali bi je odbaciti. No može li se općenita volja transformirati u regulativnu ideju? Može li općenita volja biti shvaćena samo kao legitimacijsko načelo definirati uvjete naše poslušnosti?

Sieyes

1789 Sieyes izdaje pamflet "Što je treći stalež?", koji je za nekoliko dana prodan u 30 000 primjeraka, i postao najuspješniji letak svih vremena (možda čak i uspješniji od "Komunističkog manifesta"). Na sazivanju općih staleža Sieyes ne sudjeluje kao pripadnik duhovnog staleža, već kao izabrani član pariškog trećeg staleža. Tu se na zahtjev Comite breton, odnosno njena govornika Sieyes, skupština trećeg staleža (preko 600 zastupnika), proglašava Nacionalnom skupštinom. Zbog otuđenosti od ljudskog roda, govoranciju u toj skupštini je morao prepustiti onima koji su znali kako sa masama, no ipak sudjeluje u izradi ustava kao član ustavnog odbora. Pred kraj republike postaje i jedan od 5-orice diktatora u vladi.

Glavna ostavština Sieyesove političke teorije je njegova ideja nacionalne reprezentacije. Izgleda kao da Sieyes leluja između neba i zemlje, Rousseauove narodne suverenosti i Montesquieuove aristokratske podjele vlasti. Sieyes kreće od istinske narodne suverenosti koja postoji kod Rousseaua, no nadilazi njegov (kako on smatra) primitivan stupanj društvenog stanja i seoske demokracije. U ovoj ideji on vidi najpraktičnije rješenje da se riješi problem ozbiljenja demokracije u velikoj državi. On ovime postaje "otac moderne demokratski legitimirane nacionalne države". U ovoj sistemskoj konstrukciji zakon je izraz volje većine u reprezentativnoj skupštini, i tu se formira zajednička volja. Sieyes je odustao od Rousseauovog pojma volunte genral i prigrlio pojam volunte commune. Iako je u osnovi države apsolutna građanska jednakost, zakon i štiti postojeće nejednakosti, no samo dotle dokle one ne počinju štetiti zajedničkom interesu. Narod ovdje postoji samo kroz reprezentaciju. Princip reprezentacije je osnovni organizacijski princip nacije, i upravo taj princip udahnjuje dušu u ,inače, mrtvo tijelo naroda. Izbor iz nekog kruga osoba koje među sobom konkuriraju, te reprezentacija dovode kvalitativne promjene društvenog stanja i uzdižu ga na višu razinu. Sieyes pretpostavlja da bi oni koji su koji su najprimjereniji za neke funkcije, bili isti ti koji bi ih putem izbora i dobili. Sam proces vladanja se sastoji od tri funkcije: predlaganje, izglasavanje i izvršavanje zakona. Zakone izvršava javna izvršna vlast (pouvoir executif), a druge dvije pripadaju gouvernement. A sve to nadgleda ustavni sud. Kod Sieyesa nema imperativnog mandata. Izborni je proces jedina spona koja veže naciju i reprezentante. On je smatrao da kad bi birači mogli utjecati na reprezentante došlo do isplivavanja diferenciranih interesa i partikularnih volja. Kada reprezentant uđe u skupštinu on postaje predstavnik cijelog naroda, a ne samo onih koji su mu dali glas. Opće dobro, odnosno zajedničko dobro može spoznati svaki zastupnik, i on podliježe samo svojoj svijesti i svojim idejama. Tako da izgleda kao da opće dobro postoji, no treba ga samo kvalitetno formulirati.

36

Postoji opasnost da jedan pojedinac ili skupina pojedinaca sebe pretpostavi kao jedinog istinskog poznavatelja opće volje. Upravo je to učinila grupa oko Robespierra, ali i sam Sieyes koji je podržao državni udar Napoleona, te čak i preuzeo funkciju jednog od triju konzula. Zastupnički sustav: Narod postoji prije političkog procesa, narod je predpolitička kategorija. Postoji mogućnost da se organiziraju u staleže i ti staleži su zastupljeni u skupštinama. Zastupnici imaju imperativni mandat. Oni trebaju prenijeti volju, oni će govoriti samo ono što smo im mi naredili. Predstavnički sustav. Narod ne postoji bez parlamenta, već samo kroz parlament. Kad nema parlamenta nema naroda kao političkog subjekta. Država ne može biti staleško-korporativnog tipa. To je političko tijelo slobodnih državljana. Kao državljani imamo aktivno političko pravo da biramo svoje predstavnike koji imaju slobodni mandat. Mi nemamo nikakve ovlasti nad njima, pa stoga članovi parlamenta oblikuju općenitu volju.

Hegel

On je filozof koji je izgradio filozofski sustav koji pretendira da bude apsolutna znanost. Tri su njegova temeljna spisa "Fenomenologija duha", "Logika", Enciklopedija filozofijskih znanosti". "Filozofija povijesti" je njegov najpopularniji spis. Njegovo djelo "Povijest filozofije" ima 3 toma. On ima pretenziju da bude završetak traganja za mudrošću kao takvom, da bude posljednji filozof. Smatra da je filozofija spoznaja zbiljskog, tj. onoga što jest. Ne definira vječne norme dobrog i pravednog života kojim bi kritizirao realitet. Povijest je dovršena. (To je dobra beskonačnost, kružna.) On smatra da njegova politička teorija nije kritička (odnos onoga što treba biti i onoga što jest). To je filozofija identiteta; stajalište identiteta je umno, te je njegova filozofija umna filozofija, a ne filozofija razuma. S Francuskom revolucijom povijest je dovršena s obzirom na načela konstitucije političke zajednice. Nova načela više se neće pojaviti. Pod pretpostavkom da je povijest slobode, država se može smatrati krajem povijesti. No ipak, država nije najveći aspekt ozbiljenja slobode. Dakle, najviša svrha nije biti građanin, već filozof, umjetnik (država je ipak za ovo nužna pretpostavka). Hegel je označen kao kontrarevolucionar (zajedno s Hobbesom i Bodinom), jer nije ni demokrat ni liberal. Ironija je da se upravo se Hobbesom i Bodinom dogodila prava revolucija političkog mišljenja. No jako teško bi ga se moglo smatrati takvim, jer je on jako visoko cijenio Francusku revoluciju, budući da je ona obznanila posljednja načela konstitucije političke zajednice.

DRŽAVA Hegel je jedan među prvima koji je predosjetio odvajanje pravne znanosti od filozofije. Dva su njegova djela u kojima se on ovime bavi: "Grundlinien der Philosophie des Rechts" (Osnovne crte filozofije prava) i "Naturrrecht und Staatwissenschaft im Grnudrisse" (Prirodno pravo i znanost o državi u nacrtu). U prvoj govori o svezi prava i uma, a u drugoj on naznačuje predmet te sveze. Ono duhovno je tlo iz kojeg pravo izrasta, no do toga dolazi uz izniman napor. Ono čemu se treba približiti jest đavolja da se čovjek slobodno određuje u pravo i kroz pravo. Pravo je sloboda koja je formirana u pravnim zakonima, "pravni sistem je carstvo ozbiljenja slobode". Upravo do nastanka i razvoja pravnih zakona dolazi u državi, koja je stoga nužno i pravna država. Upravo zbog svega ovoga ne samo da filozofija prava mora sadržati znanost o državi, već treba ona mora biti u svom cilju znanost o državi. Očito je da Rousseau nema uobičajenu upotrebu pojma države. Naime, on time ne misli apstraktni osposobljeni aparat političkih vlasti, već na cjelinu opstanka jednog naroda koji je politički organiziran. Pravo je ono što realizira slobodu. Postoji razine, tri stupnja realizacije slobode, no tek se u posljednjem dolazi do konkretne slobode: apstraktno pravo, moralnost i običajnost. (Država je sklop logičkih momenata.)

1.APSTRAKTNO ILI FORMALNO PRAVO. U ovom momentu postoje tri podmomenta: vlasništvo, ugovor, pravo prema nepravu. 1.1. VLASNIŠTVO . Glavna institucija prvog momenta je vlasništvo. Ono je pojmljeno kao prva pretpostavka slobode. To je prva pozitivna afirmacija individualiteta. Sloboda počinje time da pojedinac ističe svoju volju kao slobodu prisvajanja. Stvari su puki objekti vlasništva. Pojedinac je slobodan time što isključuje druge iz vlasništva nad svojom stvari. Privatno vlasništvo se ,u skladu s ovim, može tumačiti kao vlasništvo koje je izraz pojedinačne volje određene ličnosti. Vlasništvo nije isto što i posjed, posjed postaje vlasništvo kada se pojedinac prepoznaje u stvarima koje posjeduje, i kada ga drugi priznaju kao vlasnika. Vlasništvo osigurava samo vanjsku slobodu. Vlasništvo je tako prvo utemeljenje slobode i supstancijalni cilj po sebi. Vlasništvo kao utjelovljenje slobode zahtijeva zaposjedanje. Koliko netko posjeduje je sa pravnog stajališta sasvim irelevantno. Bitno je samo da smo svi vlasnici. Time je odstranio mogućnost da se uopće govori o nepravednosti vlasništva. Osoba je osoba samo ako je sposobna za vlasništvo, i upravo na tome se uspostavlja zbiljska jednakost prava. Ovime dolazi i do radikalnog odbacivanja ropstva, jer nitko ne može biti vlasnik nekog drugog.

37

1. 2. / 1. 3. UGOVOR / NE-PRAVO . Veza između vlasnika se uspostavlja putem ugovora. To je horizontalna relacija jednakopravnih vlasnika koji se uzajamno priznaju. To je temeljni oblik društvenih odnosa. Ugovori nisu u stanju dokinuti sukob između vlasnika koji slijede svoje volje. Zato privatno vlasništvo jest ne-pravo, jer se pojedinac mora ogriješiti o opće pravo. On osjeća krivnju preko koje se razvija njegov subjektivitet, jer shvaća da nije pravna osoba nije potpuna osoba. Čovjek koji u ovoj sferi uživa slobodu je pravna osoba. To je najvažnije, no tek početno određenje čovjekove slobode. Čovjek je čovjek ako je pravna osoba.

2. MORALITET. Tu se radi o načelu beskonačne autonomije volje. Ono podrazumijeva da je čovjek subjekt. Ako subjektivna volja temelji odnos prava i dužnosti na savjesti, tad je unutarnja sloboda nepovrediva, ali i nedostatna. Ova sloboda je samo formalno, ali ne i sadržajno određena (može biti i dobra i loša). Upravo je zbog toga i drugi moment apstraktan, te nedovoljan za definiciju cjeline čovjekove slobode. Ako je čovjek u ovoj sferi slobodan, tad već govorimo o moralnom subjektu. (Država koja ne respektira moju osobnost nije umna, legitimna- nije država.) 3. OBIČAJNOST ILI ĆUDOREDNOST.

Vlasništvo osigurava sferu vanjsku slobode, a moralnost sferu unutarnje slobode. Do jedinstva i istine ovih dvaju apstraktnih momenata dolazi u onom konkretnom, živom – u običajnosti. Pravo i moralnost bi bez običajnosti bili mrtvi i apstraktni. Ovaj moment se dijeli na tri podmomenta: obitelj, građansko društvo, politička država. Upravo su oni što je živo i konkretno. Građansko društvo (burgeois) i politička država (citoyen) jesu najveći stupanj slobode, no mogu biti i ugroza koja može dovesti u pitanje moralnu i pravnu slobodu u pitanje. *** Individua postoji samo kroz ova četiri određenja: moralna osoba, pravna osoba, citoyen, bourgeois. Citoyen je vrhunac i on podrazumijeva sve prethodne momente, no on ih ne snije progutati. Država je individua, ali i ozbiljenje za svaku individuu. Razvoj se sastoji u tome da se dva prva momenta osamostale.

3.1. OBITELJ . Ona ima funkciju odgoja za ćudorednost. Roditelji imaju dužnost da ćudoredno odgoje djecu kako bi odrasli kao slobodna i umna bića, kao osobe. U obitelji nije dovoljan pojam prava koji se orijentira na vlasništvo i ,stoga, na individualnost osobe. Hegel smatra da pred pravnim dobrom vlasništva u obitelji ima prednost pravno dobro imetka, koji pripada svima.

3.2. GRAĐANSKO DRUŠTVO . Ovu sferu utemeljuju dva načela: načelo posebnosti (pojedinac teži za posebnim interesima) i načelo općenitosti (ti interesi su svestrano međuovisni). Dakle, čovjek kao pripadnik građanskog društva (bourgeois) teži za posebnim interesima, a to može postići samo posredovanjem općenitosti. Samo građansko društvo ima tri momenta: sistem potreba, pravosuđe, policija i korporacija.

3.2.1 . Sistem potreba. Građansko društvo je sistem potreba, sistem u kom pojedinci zadovoljavaju vlastite potrebe radom, ali tim zadovoljavaju i potrebe svih ostalih. Iz ovoga proizlazi da je rad osnovica slobode u građanskom društvu. Preko ove sfere, Hegel uvlači rad u konstituciju zajednice. Društvo je radno društvo. Zadovoljavanje potreba radom stvara dvije konzekvence. Prva je podjela rada. Pojedinci se institucionalno specijaliziraju za pojedine djelatnosti. Rad postaje sve apstraktniji, pa se na kraju čovjek iz njega može i posve isključiti, uvođenjem strojeva. Druga konzekvenca je opća (stalna) imovina. Lal: čini se kao da misli na novac, koji služi kao sredstvo zadovoljavanja potreba. Postoji opći i posebni sustav potreba. Staleži → "pojedine individue su im dodijeljene". Postoje tri staleža. Prvi je neposredni ili supstantivni stalež. To je stalež zemljovlasnika i on ima prvo mjesto, jer je zemljovlasništvo najvažnije. Drugi je refleksivni ili formalni stalež. To je zanatlijski stalež, i on svoju poziciju doista zahvaljuje svom radu. Podstaleži su obrtnički, tvorničarski, trgovački. Treći stalež on naziva opći stalež. To je birokratski stalež i on je oslobođen izravne borbe za zadovoljavanjem svojih potreba radom. Građansko društvo se temelji na staležima, a ne na pojedincu kao takvom. Pojedinac svoju pripadnost staležu definira na moderan način, slobodno se opredjeljujući za određeni stalež.

3.2.2. Pravosuđe . Pravosuđe štiti imovinu i poredak u sferi građanskog društva. Ono osigurava da pravo važi kao zakon, i ono se jednako primjenjuje na osobu kao osobu. Konkurencija u sustavu potreba nije moguća bez pravosudne strukture. Važno je da zakoni budu javni, tako da svatko može biti upoznat sa njima. Sudski postupak mora također biti javan, a pojedincu ne smiju suditi profesionalni suci, već porotnici → mora mu suditi onaj tko je njemu jednak. Funkcija je zakona da osigura slobodnu konkurenciju. Pravosuđe građanskog društva mora težiti dovršenju prava u nekom zakoniku.

38

3.2.3. Policija . Policija se brinu oko posebnog interesa kao nečeg zajedničkog. Ona se brine o zbrinjavanju sirotinje, ona korigira tržište. Tako policijska država nije nepravedna, već je tržište to koje je nepravedno.

Moment građanskog društva je od odlučujuće važnosti. Po prvi put je građansko društvo koje se temelji na radu uključeno u konstituciju političke zajednice. Ima dvije stvari koje Hegel vidi kod građanskog društva. Kod Hegela građansko društvo sadrži elemente države, no građansko društvo nije država (protivno liberalnoj teoriji) jer sadrži elemente iracionalnosti (raspada se u sebi samom). Ona nužno vodi koncentraciji bogatstva u malom broju ruku i rastućoj klasno-socijalnoj nejednakosti. Vidimo da građansko društvo nije najviši stupanj slobode, jer ono nema unutarnju konzistenciju. Da bi došlo do smanjenja ove klasne nejednakosti ona mora smjerati izvan svoje države, ona mora smjerati na kolonizaciju. Druga stvar koju Hegel uvidi jest da je država sa građanskim društvom teško poopćiva na globalnom planu. Pauperizacija vodi ka tome da jedan stalež više nije stalež građanskog društva. Marx smatra da figura čovjeka kao bourgeois konkretizira slobodu u građanskom društvo. No problem je u tome, što nismo svi bourgeois (neki, ili čak većina su proleteri). Određenje bourgeois nije poopćivo određenje. Upravo u ovom posljednjem uvidu, vidimo da je Hegel mislilac koji ima iznimni smisao za realitet. Zbog njegova viđenja toga što bi trebala biti politička teorija on se okreće promišljanju realiteta u njemu imanentnim zakonitostima. Dakle, iracionalni moment građanskog društva je da proletarijat mora osporiti cjelinu države. No Hegel misli kako se ovaj proces samorastakanja građanskog društva može zaustaviti (ili barem usporiti) ako se građansko društvo organizira korporativno. Liberalni individualizam ("razulareni individualizam") je fatalna opasnost. Duh korporacije, koji objedinjuje ljude, je duh posebnosti. On osigurava zajedničke posebne (ili relativno opće interese). Korporacija preko duha kojeg internaliziraju njeni članovi razvija jedan vid solidarnosti i uzajamnosti, koja nije samo tržišna. (duh korporacije se najbolje vidi na primjeru vojske)

3.3. POLITIČKA DRŽAVA . Hegel se ne bavi time što bi politička država trebala biti, jer smisao filozofije nije u poučavanju kakav svijet treba biti, već da se pojmi ono što jest. U državi se realizira um, a i sve zbiljsko kroz državu je umno. Hegel odbacuje ideju da se država može načiniti u nekom društvenom ugovoru, ili ,pak, da ona nastaje iz nekog nagona društvenosti. Država je tu da ozbiljuje um, a ona nije tu radi građana. Upravo zbog toga on proglašava da je odnos svrhe i sredstva ovdje sasvim neprimjeren. Građani i država tvore jedinstvo koje Hegel shvaća kao organsko. Upravo kad se građanin stopi sa državom, on može doći do uma. Politička država nije cjelina opstanka naroda, već je to samo najviši, posljednji, najkonkretniji logički moment koji drži na okupu sve ostale momente. Ovaj logički nadodređen moment ima tri svoja momenta: unutarnje pravo države, vanjsko pravo države, svjetska povijest.

3.3.1. Unutarnje pravo. Kad kaže unutarnje pravo države moramo imati na umu da misli na ustav. On državu definira kao "zbiljnost konkretne slobode". Moderne države se temelje na punom uvažavanju principa subjektiviteta (čovjek je subjekt, a ne objekt). Država nije država ako to ne čini. Prije moderne države, republikanska tradicija je smatrala da bi razmah principa subjektiviteta doveo do raspada države (da bi ju sebični duh razorio). Sada se totalitet može pojmiti i prihvatiti samo ako je izveden iz principa subjektiviteta. Država nije nikakva apstrakcija iznad pojedinaca. Država su ti pojedinci, pa je tako čovjek samo ako je član države. Stoga je odgovor na pitanje kako napraviti dobrog čovjeka to da ga učinimo pripadnikom dobre države. Čovjek ima dužnosti samo onoliko koliko ima prava, tako da on ne može biti "pasivni građanin". Individua u svom ispunjenju dužnosti mora naći vlastiti interes, tada opća stvar postaje njegova osobna stvar. Ovdje je vidljivo da je posebno to koje ostvaruje opće, jer samo tako ono može opstati. Dakle, građanin je prije svega bourgeois (ekonomski građanin) koji slijedi svoj interes. No slijedeći partikularno, dolazi do razvijanja svijesti o zajedništvu.

3.3.2. Vanjsko pravo. Države kao individue slijede svoje sebične interese. Umno jedinstvo među državama nije moguće. 3.3.3. Svjetska povijest. Ovo predstavlja jezgru Hegelova naučavanja. U filozofiji povijesti imamo podjelu svjetske povijesti s obzirom na razvojne stupnjeve svijesti o slobodi: 1) orijentalno carstvo (jedan je slobodan), 2) grčko i rimsko carstvo (nekolicina je slobodna), 3) germansko-protestantska država (svi su slobodni). To su zapravo tri tipa društva: robovlasničko, aristokratsko, demokratsko.

39

POVIJEST

DETERMINISTIČKA. Hegelova filozofija povijesti obično se naziva racionalistička teorija povijesti. Pitanje koje se ovdje nameće jest kako je moguće da netko tko ističe princip subjektivnosti, a da njegova filozofija povijesti negira taj princip subjektivnosti. Čovjek za Hegela nije subjekt povijesti. Čovjek ne može kreirati svoju povijest. Temeljna misao teorije lukavstva uma je da um vlada svijetom, a da je svjetska povijest događanje koje je umno. Onome koji promatra povijest, ona mu se čini kao rezultat. No, povijest je potrebo empirijski istraživati. Ovakva teorija povijesti je deterministička. Povijesni događaji nisu slučajni, već slijede determinaciju. Povijest ima obilježje teodecije (nauk o opravdavanju Boga u povijesti). Ovakva teorija mora opravdati zlo u svijetu. Zlo je samo po sebi imanentni moment procesa. Ono što se čini zlim se takvim samo doima ("za nas je neumno, ali ne i po sebi"). Um zna bolje od nas. Upravo je povijest poprište lukavstva uma. Ako je um imanentan povijesnoj zbilji, njemu su nužna posredovanja, a upravo je to čovjek. Lukavstvo uma je lukavstvo onog općeg, onog apsolutnog. Um je na početku, na kraju i u sredini; um prožima čitav realitet. Temeljni postulat: "sve što je umno to je zbiljsko, a sve što je zbiljsko je umno." Bitno je napomenuti da ono što je umno nije i razumno. Sve što jest nije zbiljsko, već zbiljsko samo ono što je umno. Zbiljsko se pokazuje kao ono što je uspjelo izdržati kritiku uma. Sve ovo znači da filozofija nikad nije kritička filozofija, jer ono što treba da bude, već jest. Može se spoznati samo ono što jest, a ono što jest već se dogodilo. Dakle. Filozofija nema veze sa budućnošću. DIJALEKTIČKA. Hegelova teorija lukavstvo uma je dijalektička teorija s obzirom na shvaćanje povijesti kao teodiceje i dijalektike. Um se ne ozbiljuje na svjestan način u smislu nekakvog projekta, već se ozbiljuje putem svoje suprotnosti, svoje drugotnosti → strasti i interesi. Dakle, ove prividne drugotnosti ,partikularne strasti i interesi, su jedini način na koji se um može uozbiljiti u povijesti. Um u povijesnom procesu se ozbiljuje u prirodnom procesu borbe interesa. Ono što je neumno je nužno za ozbiljenje nužnog. Teorija lukavstva uma negira čovjeka kao subjekta povijesti. Ova negacija u (Hegelovom filozofijskom sistemu) podrazumijeva očuvanje i prevladavanje onoga što se negira. RADIKALNA NEGACIJA STVARALAČKOG PRAXISA. Racionalističko poimanje povijesti implicira kritičnost prema etičkom stavu spram povijesti. Etičko stajalište je iluzorno stajalište koje je karakteristično za bitnu determinaciju čovjeka kao subjekta. Naime, čovjek mora imati iluziju da može slobodno djelovati (u ime ideala, u ime "treba da"). Stajalište da se ideju dobra treba uvesti u svijet je razumsko (apstraktno), a ne umno stajalište. To stajalište ne uviđa da um nije samo ono subjektivno, već i ono objektivno. Ideja stvaralačke prakse (praxis) podrazumijeva da čovjek sebe može shvaća kao subjekta svog djelovanja, koji svojim djelovanjem u svijet može unijeti nešto novo. U Hegelovim očima povijest je krug. Vidi ju kao "figuru dobre beskonačnosti". Početak svega mora biti i kraj →ne možemo na kraju povijesti imati nešto što nije postojalo od samog početka djelovanja. Ideja čovjeka kao subjekta može se javiti u svijesti samo zato što on ima iluziju. Ona je nužna, jer je teško uvidjeti da sam povijesni proces stvara tu iluziju i unutar njega ona mora biti prevladana → krug crta sebe samog. Mora se napustiti kritički stav. Politička teorija nije kritička teorija. Svijet je uman po svojoj imanenciji. Radi se samo o tome da se spozna ono što je zbiljsko, a odbaci ono što je trulo. Ovo je vrlo konzervativno stajalište, pa je tako često bio osuđivan kao reakcionar (a kasnije i kao preteča fašizmu). Ne može se biti kritičar, jer kritičko stajalište dokida budućnost kao obzor smislenosti našeg života. Radi se samo o tome da je filozofija spoznaja onoga što jest. Kod Hegela je sve sadašnjost, jer je um tu od početka vremena. Ovdje naravno dolazi do radikalnog distanciranja od postulata primata praktičnog nad teorijskim umom (Kant). Kod Hegela inteligencija (spoznajni aspekt našeg života) ima primat nad praktičnom sferom. Besmislica je da se da prednost volji nad razumom. Voluntarizam vodi u tiraniju u ime slobode.

Hegel uviđa unutarnje proturječje etičkog stajališta. Ako je osnovica moralnog stajališta poopćiva ideja, ideja dobra, tada ta volja mora biti koja će ju privesti u svijet i uozbiljiti. Stvara se problem što bi bilo kada bi ona to uistinu napravila. Time bi se dokinula razlike između onoga što jest i uspostava onoga što treba da bude, volja time nestaje. Volja zahtijeva da ne bude realizirana. Hegel ovom volje suprotstavlja svoj pojam volje→ autonomija kao sposobnost čovjeka da se samoodredi. Volja je volja samo ako postaje praktični um, odnosno univerzalna moralna ideja. Volja je volja samo kad je opća, partikularna volja nije volja. Hegel upozorava da ideja volje ne smije stati na ovoj opreci. Te dvije volje se moraju izmiriti. Etičko (Kantovo) stajalište prigovara da beskrajno razdvaja opću volju i moralne ideje.

40

Kategorički imperativ je moguć samo u rigidnom negiranju čovjeka kao prirodnog bića. Ovo stajalište je vrhunac voluntarizma koje vodi u terorizam. Francuska je revolucija primjena Kanta na politiku. Uvodi se teror u ime onoga "treba da". Čisto moralno stajalište vodi u čistu tiraniju. Volja je kod Hegela shvaćena više kao proces. Kao da više hoće sebe samu, nego rezultat ("loša beskonačnost pukog ideala"). Zbog ovoga on treba postulirati mogućnosti pomirenja sa realitetom. "Volja treba da bude ono što jest, a ne ono što treba da bude; jer ono što treba da bude već jest ono što treba da bude". BOG JE SUBJEKT POVIJESTI. Ovo je teološko, a ne antropološko shvaćanje boga. Bog je beskonačno, apsolutno, opće biće. Povijest nije proces bez svrhe, no nije ni rezultat djelovanja ljudi. Bog ostvaruje naum preko djelovanja ljudi, pri čemu sami ljude misle djeluju samostalno. Odgonetanje postojanje zla u povijesti je najviša tajna teodiceje kao lukavstva uma. Nešto je rđavo samo zato jer nam se takvim čini, no to samo po sebi nije zlo. Smatra da je realitet moguće pomiriti s filozofijom u sferi umjetnosti, religije, filozofije. Država u svojoj konačnoj svrsi otpušta od sebe ove sfere. NATURALISTIČKO SHVAĆANJE POVIJESTI. Čovjek je reduciran na prirodno biće koje nesvjesno djeluje. MODERNA TEORIJA. U Hegelovu sistemu filozofije povijesti svrha i kraj povijesti je moderna država. Ako uzmemo da je moderna država kraj i svrha povijesti, tad je povijest čovjeka povijest države. Narodi bez države su van povijesni narodi. I prva država je država u potenciji. Ona barem u klici mora sadržavati državu. 3 momenta povijesti: moment neposrednosti, moment posredovanja, moment povratka jedinstva. Jedino je država po sebi / za sebe. Povijest moderne države je povijest ideje slobode. Filozofija mora shvatit razliku principa i onoga zbiljskog, a zbiljsko kao sloboda može biti samo carstvo prava. Hegel mora biti i za i protiv Francuske revolucije. On mora biti za revoluciju jer je to epizoda povijesti. On je i protiv jer se ona temelji na onom što je on proglasio iluzijom. On mora opravdati revolucionare, ali mora osuditi revolucionare. Francuska se revolucija temelji na određenom shvaćanju čovjeka. On mora biti shvaćen kao subjekt jer je volja njegovo temeljno određenje. Volja je slobodna kad je ovisna samo o sebi samoj. Ovaj princip autonomne volje je doveo do blagog razvoja u filozofiji, no u realitetu do revolucije. Revolucija se uozbiljila kao posljedica sraza ideje prava i besmislenosti realiteta. Slobodna volja je revolucionarnog karaktera. Ideja prava je u potpunosti delegitmirala postojeći režim. Dolazi do proklamacije apsolutne slobode volje kao opće volje koja treba apsolutno važiti. Ovo ne traži slobodan pristanak, već antropološku preobrazbu ljudi (Rousseauovim riječima to je općenita volja koja nije volja svih). Dolazi do tiranije kreposnih diktatora u ime revolucije. U politički život se uvodi princip totalne sumnjičavosti. Imamo sukob momenta političke države i momenta građanskog društva, jer Francuska revolucija želi modernu političku državu bez modernog građanskog društva. Oni ne razumiju da građanska država moguća samo na temelju građanskog društva. Iluzorno je postići državu bez društva. Francuska revolucija je povijesni događaj bez presedana.

"Jedina jednostavna misao koju filozofija donosi jest da um vlada svijetom i da se svjetska povijest odvija umno.... Princip misli pokazuje se kao djelatnost samog duha, a povijest filozofije se odvija u njezinoj provedbi. Razumijevanjem čovjeka i svijeta kao duha Platona je učinio veliki početak... princip duha za Hegela je jamstvo da se može spoznati svijet u cjelini... Povijest filozofije je povijest duha, a ta je povijest napredovanje duha k samome sebi... Hegel razumije fenomenologiju duha kao fenomenologiju slobode, kao put, razvoj duha prema slobodi bitka pri samome sebi koji svoje najviše stajalište doseže u običajnom svijetu države... Država je duh koji sebi daje svoju zbilju u procesu svjetske povijesti... Država je zbilja konkretne slobode... duh nalazi svoje konkretno središte u državi, i kroz to središte posreduje um i slobodu građana kao njezinim organskim dijelovima. To posredovanje slobode, koje je zadaća duha i u kojemu se on sam realizira, za Hegela je osnovna karakteristika povijesti... Svjetska povijest je napredak u svijesti o slobodi... Svijest o slobodi duha dovršava se u državi." "Mjerodavne etape povijesti kao povijesti prema slobodi su klasična filozofija i polis, kršćanstvo i reformacija, francuska revolucija. U polisu su slobodni samo filozofi i politesi. Kršćanstvo je donijelo ideju da je čovjek kao čovjek slobodan. Svemu ovome mora odgovarati sfera svjetovne egzistencije duha, koji je lišen te objektivne realizacije slobode. A upravo francuska revolucija vodi prema proboju ka konkretnoj slobodi. Ona je za njega divan izlazak sunca slobode. "

USTAV / VLASTI / SUVERENOST Ustav u Hegelovim očima označuje da je država specifičan organizam. Ona nije puki agregat, mnoštvo pojedinaca, već je umno organizirana. Ustav predstavlja cjelinu institucija i duh tih institucija. Ustav je način političkog bivstvovanja jednog naroda. U ustavu postoje tri grane vlasti: zakonodavna, upravna, vladalačka (ili kneževska). Zakonodavna vlast utvrđuje ono opće (zakon kao čin opće volje). Upravna vlast podvodi pojedinačne slučajeve pod opće (primjena zakona). Kneževska ili vladalačka vlast je najviša vlast. Vidimo da je pristaša konstitucionalne monarhije. Subjektivitet se očituje u osobi vladar koji daje ono "konačno da". Vladar kao takav nema samostalnu funkciju (ima samo pravo suspenzivnog veta), već je ova treća vlast potrebna da bi prethodne dvije mogle normalno funkcionirati.

41

Pitanja poput koji je ustav najbolji ili tko stvara ustav su besmislena pitanja. To bi bilo kao da pitam tko stvara narod. Država je duh jednog individualiziranog naroda, i on prožima sve odnose, običaje i svijest. Svaki narod ima ustav koji mu je primjeren i koji mu pripada. Ustav je povijesna tvorba. Ovo je suprotstavljeno tradiciji teorije društvenog ugovora, koja a priori jednom narodu daje ustav. No on izražava stajalište apstraktnog razuma, a razum nikad nije u pravu, jer je uvijek u razlici s realitetom (barem kod Hegela jest). Um je u samim stvarima, u ovom slučaju u institucijama. A filozofija je ona koja spoznaje ono što jest.

Problem suverenosti države. S obzirom na njegovo shvaćanje ustavne monarhije moramo se zapitati pripada li suverenost narodu ili monarhu. On govori i o jednom i o drugom, no o suverenosti monarha govori u pozitivnom smislu, a o suverenosti monarha u negativnom smislu. Državi pripada suverenost naroda, a na vrhu je monarh koji personificira tu suverenost. Država je totalitet individualiziran u odnosu na druge države. Tako možemo govoriti o suverenosti naroda, kao o suverenosti prema vani. Narod je suveren u smislu da mu nije podređen nekom drugom narodu. Može se i govoriti o suverenosti naroda prema unutra. No Hegel kaže da bi bilo glupo i misaono suprotstaviti suverenost naroda i suverenost monarha. Naime, narod je narod samo ako se poistovjeti sa državom; narod bez države je bezoblična masa. Narod može postojati ili kao cjelina građana (demos) ili kao puk (plebs). Upravo je puk to bezoblična masa koja je po Hegelu fatalna. Upravna vlast obuhvaća i sudsku i izvršnu vlast. Zakonodavna vlast obično ima najviši status, no ne i kod Hegela. Zakonodavna vlast se konstituira na demokratski način, ona nije predstavnički sustav naroda. Osnovicu konstitucije zakonodavne vlasti ne čine pojedinci, već staleži. Pitanje koje se nameće je ,naravno, kako je moguće u ovakvoj situaciji izvršiti prijelaz iz prirodnog u građansko stanje, a da se pritom citoyen ozbilji. Naime, ne postoji individualno pravo glasa, već staleži biraju svoje delegate (zastupnike). U predstavničkom sustavu država funkcionira tako da imamo suverenost. Narod postoji samo kroz predstavnike, a narod prije parlamenta ne postoji. Predstavnik ulaskom u parlament treba postati predstavnik nacije, odnosno cjeline. Zakonodavna vlast ne može biti ozbiljena tako da svatko iznosi svoje posebne interese. Ovo implicira da ne smije postojati imperativni mandat kako bi predstavnici mogli slobodno govoriti i glasati. On misli da trebaju postojati dva doma. U jednom bi bio poljoprivredni (supstancijalni) stalež, a u drugom zanatlijski stalež (korp. biraju svoje predstavnike). Ovaj prvi bi imao funkciju stabilnosti, a drugi dinamičku funkciju. Vidimo da je Hegel još pod utjecajem one stare ideje po kojoj je dobar građanin onaj koji obrađuje zemlju. U organizaciji krugova država je krug krugova. Svi momenti se moraju pokazati organiziranima, no jedan moment je ipak iracionalan. Građansko društvo vodi momentu svjetine. Hegel daje "korektni princip moderne države" kojemu je imperativ puni razvitak pojedinca koji hoće slobodu. No pojedinac u građanskom društvu samo slijedi svoj građanski, ekonomski interes. Na temeljima građanskog života ne može se uspostaviti umni poredak. Mora se pokušati postulirati politička država koja će pomiriti proturječja građanskog društva.

"Njegovo okretanje od reprezentativnog ustava uslijedilo je upravo zbog događaja francuske revolucije koja je dovela do despocije slobode. Reprezentacija mu je bila sumnjiva, ona mu se činila izvorom anarhije i revolucije. On je uvidio drskost da se u ime općeg djeluje za druge... Individualnost je prva i najviša prožimajuća odredba u organizaciji države, zato što se samo u njoj realizira sloboda. U državi se ne radi o reprezentaciji uma i slobode, nego, naprotiv, o njihovoj realnosti. Tu realnost Hegel vidi u monarhu. Monarh se pokazuje kao realni vrhunac uma i slobode... Monarhijski ustav je ustav razvijenog uma, a svi drugi ustavi pripadaju nižim stupnjevima razvoja i realizacije uma. Organski razvoj i isprepletenost uma i slobode Hegel ne očekuje od subjekta građanskog društva, za koje ne želi da se brka s državom. Samo država jamči jedinstvo uma i slobode, a u njoj je pak monarh onaj kojemu u njegovoj individualnosti um i sloboda potpuno pripadaju... Kada on ističe subjektivnost čovjeka kao jedno od čovjekovih temeljnih iskustava, tada on ne pledira za subjektivizam koji postavlja čovjeka kao jedino mjerilo i osnovu svega bitka. Zadaća države je da ne dopusti da se pojavi takva subjektivnost."

John Stuart Mill

Mill je djelić svoga života posvetio davanju kritike Tocquevillovoj "Demokraciji u Americi", koja je periodično izlazila tokom pet godina. Ono što je proizašlo iz toga jest da je Mill dijelio neke Tocquevillove strahove. Isticao je utjecaj koji većina ima na mnijenje, a koje prijeti postati tiranija nad duhovnom i moralnom neovisnošću pojedinca. U temelju Tocquevillovog straha je bila jednakost uvjeta koju demokracija donosi, no kod Milla je ono postavljeno na osnovu općeg napretka društvenog razvoja. Problem je u tome što je masa postala toliko velika da se pojedinci u odnosu na nju osjećaju bespomoćno, i ona je mehaničkim napretkom osposobljena, ne samo da prinudi, već i da pokori svakog pojedinca. Milla se prozvalo "eksponenta viktorijanskog liberalizma". On je s jedne strane vjerovao u demokraciju, no s druge strane je

42

shvatio da je u njoj ugrožena duhovna sloboda pojedinca. Pod time on misli odsutnost svakog ograničenja i svake prinude od strane drugih. On dijeli još jednu sličnost sa Tocquevillom. Naime, više ga zanimaju tendencije negoli dane činjenice koje postoje u sadašnjosti. Ove tendencije o kojima i jedan drži govore, kad postaju opipljivije jer tiranija većine postaje njegova opsesivna noćna mora. Mill je išao tako daleko da je ustvrdio da je ova tiranija većine daleko strašnija od prave, političke tiranije. U prvom redu, jer postoji manji broj načina da ju se izbjegne. A kao drugo, on kaže da ova tiranija većine prodire dublje u pojedinosti živote, te uspijeva porobiti i samu dušu. Pojedinci trebaju biti zaštićeni od tendencije društva da nameće vlastite ideje i praksu kao pravila ponašanja onima koji od njih odstupaju. Zasigurno je vrijeme i zbilja u kojoj je Mill živio uvelike utjecala na njegovu teoriju. Naime, u viktorijanskom dobu je postojala potpuno odsutnost utjecaja države u stvarima koje se tiču privatnog života, no u isto vrijeme postojala je dominantna uloga društvenih normi i pravila ponašanja. Vladala je krajnja netolrenacija koja se skrila pod maskom društvenog morala. Upravo su zbog toga donekle i točni oni teoretičari koji smatraju da Mill nije dao nikakvu teoriju države, već samo nauk o društvu i ekonomiji.

Millov glavni društveno politički cilj je osiguranje individulane slobode. Ova najveća vrijednost za Milla, biva ugrožena od tendencije društvenom konformizmu. Dolazi do stvaranja duhovne pustoši u kojoj ljudi čitaju iste knjige, slušaju istu muziku, izlaze na ista mjesta. U ovakvoj situaciji nekonformistički pojedinac postaje borcem za duhovnu slobodu. Bitno je napomenuti da ovime Mill ne ističe zahtjev za autsajderima, "redikulima", koji niječu ukupnost društvenog života, te ga atomiziraju. on nema namjeru prisiliti nekog da žive posebnim načinom života, već zna da se svim pojedincima mora omogućiti da oni sami oblikuju svoj život nasuprot javnom mijenju i društvenom pritisku za jednakošću. Po Millu su posezanja u privatnu sferu pojedinca dopuštena samo ako se njima otklanja zlo za druge. No dobrobit pojedinca ne opravdava posezanja u njegovu slobodu. Iz ovog stava proizlaze dvije maksime. Prva je da pojedinac nije obvezan opravdavati se društvu za radnje koje se tiču samo vlastitih interesa. Druga je da je pojedinac odgovoran samo za one radnje koje štete drugima. Ovo naravno implicira postoji da postoji sfera radnji u društvu, za koje ono nema izravan, već samo neizravan interes. Dakle, posezanja su dopuštena kad radnje izlaze iz te sfere, a do toga dolazi kada one vrijeđaju legitimni interes drugih i/ili štetno utječu na društvo. Dva su razloga zbog kojeg se prigovaralo Millu. Prva je što Mill a priori vidi društvena posezanja kao zlo. A druga je da se neka radnja kao štetna za druge može ocijeniti takvom, tek kada nastupe njene posljedice.

Na Milla je uvelike utjecao Benthami njegov utilitarizam. Bentham je smatrao da vladavina ne može biti utemeljena na ugovoru, već samo na ljudskoj nužnosti. Po njemu je zadovoljenje ljudskih potreba i jedino opravdanje države. Primjena formula najveća sreća za najveći broj ljudi se primjenjuje i na državu. No ipak, on naravno, ne prihvaća u potpunosti Benthamov nauk. To je sasvim vidljivo u jednoj od najupečatljivijih Millovih rečenica: "Bolje biti nezadovoljeno ljudsko biće, nego zadovoljena svinja".

Mill u svojim razmatranjima kreće od toga da će podanici nekog despota intelektualno i duhovno propadati, a da samoupravljanje razvija pojedinca (njegov karakter, energiju, inteligenciju). Upravo zbog ovoga on vidi kao predstavnički sistem kao jedini mogući oblik vlasti u većim državama. Jedini je uvjet da narod mora biti dovoljno civiliziran da ga provodi. Mill je vatreni zagovornik proporcionalnog predstavljanja. Ono što je ovdje još jednom bitno napomenuti jest da se njegovi argumenti uglavnom ne odnose na državu, nego na društvo. Ugroženost slobode o kojoj Mill govori ne dolazi od vlade, države, već od društvo. Društvo, kao netolerantna većina, koja postavlja norme. Rausch to zgodno kaže da se "njegova borba ne odnosi na "organiziranu zajednicu" u državi, nego na neorganizirano društvo koje nastupa kao tiranija većine". Ono što je ovdje vrijedno jest Millov doprinos teoriji, jer on ističe društvo kao onaj treći faktor. On je društvo, a ne državu (kao ostali) suprotstavio pojedincu. Zbog svega ovoga on ističe predstavnički sustav vladanja kao onaj koji poštuje manjinu. On jamči "vitalnu vezu slobode i demokratskog društvenog poretka u smislu javne kontrole na moralnoj osnovi".

Mill navodi tri argumenta za vladavinu naroda. Prvo, svaki pojedinac sam zna za sebe što mu najbolje odgovara, te je sam najbolji zaštitnik svojih interesa. Stoga, treba mu omogućiti da sudjeluje u političkom zbivanju. Drugo, da se blagostanje svih povećava, ako raste energija koju pojedinci ulažu u nju. I treće, ako postoji participacija u vladavini ona nužno prinuđuje građanina da se obrazuje i napreduje.

43

Mill prihvaća tada važeće sedmogodišnje izborno razdoblje, jer smatra da razdoblja moraju biti dovoljno duga da se on ne prosuđuje po pojedinačnoj radnji, već po ukupnom djelovanju. Parlament treba obavljati samo ono što može dobro obavljati. Mora djelovati u punom svjetlu javnosti. Poreze mora odobravati parlament. Parlament se mora brinuti da na mjesta u upravi dolaze ljudi koji su najprimjereniji za to. Samo bi se prvi ministar trebao birati, a ostali članovi vlade bi se imenovali. Rasprava o nekoj temi treba biti javna i što je moguće šira, no kad se radi o samom djelovanju to treba prepustiti obrazovanoj eliti. Što se tiče donošenja zakona, pravo inicijative i pravo glasanja imao bi parlament, na sam sadržaj zakona trebala bi odrediti komisija mudrih ljudi. Nužno je da se i svaka od zadaća vlade povjeri jednom od pojedinaca u vladi, kako bi jasna odgovornost za neuspjeh. Pravo na raspuštanje parlamenta Mill dodjeljuje egzekutivi. On također i predviđa lokalna zastupnička tijela.

Dva su principa putem kojih Mill spaja njegovu ideju slobode sa predstavničkom demokracijom: sudjelovanje i kompetencija. Princip sudioništva zahtijeva da participacija svakog građanina bude što je više moguća kako bi se najbolje moguće promovirali ciljevi vlade. Princip kompetencije traži da što više ljudi bude uključeno u promicanju ciljeva vlade. Oba ova principa su rezultat svojevrsnog kompromisa, ovime se zadovoljavaju obje strane društva. Naime, zadovoljena je mala skupina mudrih i obrazovanih čiji je interes da neobrazovana masa ne dođe na vlast (tad prijetio gubitak slobode). A s druge strane zadovoljena je i masa neobrazovanih radnika, čiji je interes sudjelovati u političkom procesu, putem općeg prava glasa.

Već prije spomenuto kako narod treba dovoljno odrasti kako bi bio spreman za demokraciju. Zajedno sa ovim duhovnim promjenama naroda treba dolaziti i promjena oblika vlasti. Barbarskom je narodu despotizam najprimjereniji, no u višem se stupnju doseže demokracija. Odgoj u Millovim očima ima dvostruku ulogu. Prva je da je on potreban kako bi savršeno odgojena skupina vodila državne poslove za ostatak naroda. A druga je da ta grupa odgojenih ljudi mora utjecati na široku, neobrazovanu masu. I ako vlada ima ove odgojne uspjehe na posljetku dolazi do ravnopravnosti u društvenom i političkom životu, koja po Millovom sudu može prevladati duhovno i materijalno siromaštvo.

Narod mora imati određenu političku moć, inače nikada interesi naroda neće biti predmet u jednoj državi. Mill liberalizam se ovdje očituje jer navodi da je to jedini pravi razlog da narod ima moć. Narod bi trebao biti gospodar, ali gospodar koji će upošljavati sluge koje su pametnije, spretnije i obrazovanije od njega. Upravo zbog toga Mill i smatra da predstavničke skupštine ne bi smjele donositi vrijednosne ocijene o djelovanjima vlade, ili se uopće njima baviti. Oni samo trebaju paziti na jednu jedinu stvar, a to je da osobe koje su odabrane uistinu jesu prave.

Mnoge Millove ideje su danas u potpunosti odbačene: društvena elita koja u parlamentu predstavlja narod, opće izborno pravo bi negiralo parlamentarni sistem u kojem dolazi do podjele na opoziciju i poziciju. Utoliko je Mill kao teoretičar države zastario. Ponekad nužnost društvenog život konkurira sa slobodom pojedinca. Za razrješenje ovog problema on je trebao uvesti novi princip – pursuit-of-the-truth, princip traženja istine.

Tocqueville

Tocquevillu su mnogi pripisivali proročki talent, zato jer je uspješno zadao crte kojom se svijet razvio mnogo poslije njegove smrti. Tako da je on predvidio da će SAD i Rusija vladati, svaka svojom polovicom svijeta, te da će se između njih stvoriti međusobni dualizam. Do ovog dualizma će doći jer je za Amerikanca sloboda, a za Rusa sužanjstvo pokretačka snaga. Društvo ovih prvih će imati za cilj privatni interes, a društvo drugih čitavu moć predanu u ruke jednom. Ova točna predviđanja nisu rezultat njegovih proročkih sposobnosti, već su rezultat njegova pristupa analizi društva. Naime, on polazio od ideje da je sadašnjost sjecište onog što se zbilo i onoga što će se zbiti, sjecište jučer i sutra. Ispravnost Tocquevillove metodologije najbolje govore njegova zapanjujuće točna predviđanja. Upravo u tom smislu treba gledati Tocquevillovo najavljivanje pobjedničkog pohoda demokracije. On u ovom smislu, nije ni za ni protiv, već samo poput matematičke jednadžbe on hladnokrvno ocrtava i predviđa ove tendencije. Zanimljivo je napomenuti da Tocqueville u svim prevratima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti naposljetku vidi djelovanje božanske volje. Upravo zbog toga, on misli da htjeti zaustaviti demokraciju znači upustiti se u borbu protiv boga. Izgleda kao da je i sam Tocqueville shvatio kako ovo čudno zvuči, te je i sam istaknuo da je osjetio religioznu jezu kako u uvidu kako demokracija snažno stupa i gazi sve prepreke koje joj se nalaze na putu. Neki misle ,imajući na umu aristokratske sklonosti Tocquevillea, da je ovo akt očajavanja i samozavaravanja. ("posljednji očajnički pokušaj da se svijet prihvati takav kakav jest i kakav se sprema biti")

44

Djelo "Demokracija u Americi" je ključ za razumijevanje Tocquevilla. Ključni Tocquevillovi pojmovi su individualnost i individualizam. Pojam individualizam on upotrebljava u pozitivnom i negativnom smislu. U negativnom značenju on je rezultat demokratskog društva. On govori o tome kao o osjećaju koji svakog građanina tjera da se polagano odvaja od mase ljudi, sa svojom obitelji i svojom uskom grupom prijatelja. On zgodno kaže da individua stvara malo društvo u kojem zadovoljava sve svoje potreba, a tad ono veliko prepušta sebi samom. Kad se sve podvuče tad kao konzekvenca ostaje mogućnost centralizacije, koja prijeti stvaranjem prejake centralne vlasti. Toucqueville ne vidi zlo u demokratskom ustavu po sebi, već u povezivanju ovog ustava sa s prekrutom centralizacijom uprave. Kad se ovo dogodi dolazi umrtvljenja inicijative pojedinca, te ograničavanja njegove slobode. No ipak, Tocqueville, na posljetku shvaća individualizam kao pozitivan pojam jer ono služi osiguranju političke neovisnosti i spašavanju slobode. Upravo se kroz ovo spašavanje slobode odvija i spašavanje individualiteta.

"Demokratska revolucija" je prevrat postojećih društvenih odnosa u nov društveni oblik koji se temelji na jednakosti svih. No revolucija nije dovršen događaj, ili kraj procesa. To je samo jedan odsječak u procesu. Ova velika demokratska revolucija je samo veliki korak koji omogućuje da se razvoj demokracije ubrza tamo gdje ide presporo. Društvo se uvijek mijenja, no nisu uvijek potrebni ovako veliki skokovi koji daju demokratske revolucije. Moguće je da se putem evolucije institucije (društvene i političke) uvijek prilagođavaju novom društvenom sadržaju. Upravo zbog ovoga su evolucija i revolucija komplementarne pojave istog procesa. Demokratska revolucija je vidljiva u pojavi nastanka društvenog tijela koje se temelji na jednakosti uvjeta (tj. politička jednakost, ukidanje svih staleških nejednakosti). Demokratska revolucija na posljetku vodi u uspostavljanje egalitarnog društva. Jedna od najvažnijih Tocquevillovih spoznaja je da demokratska revolucija ,koju karakterizira jednakost uvjeta, ugrožava slobodu. On opasnost vidi u svemoći javnog mnijenja i vladavine, koje pogoduju razmahivanju konformizma u kojem se pojedinac guši. Zahtjevi koje većina postavlja pred pojedinca zapravo ga prisiljava da joj se pokori, uz prijetnju da ako to ne učini će se smatrati kakvim izopačenikom društva ili redikulom. Javno mnijenje zadobije tiransku svemoć pred kojom pojedinac nestaje. Dolazi do opadanja smisla za zajednicu, i nastaje društvo u kojemu je svatko prepušten samome sebi. Pojedincu se čini sve besmislenijom upotreba slobodne volje. Na samome kraja dolazi do otuđenja pojedinca od njega samom, te on biva ugušen u čitavom društvu. Građani uvijek moraju biti budni i paziti da društvena sila ne žrtvuje privatna prava ljudi nekoj općoj provedbi svojih planova. Potrebno je masovni, demokratski, administrativno-centralistički sistem države i društva treba uskladiti s vrijednostima individualizma. Tocquevilleu se čini da je centralizacija razvojna tendencija "demokratske revolucije". Dolazi do koncentracije snaga u državi u kojoj gusta mreža pojedinačnih propisa više nikome ne dopušta da krene vlastitim putovima. Proces centralizacije je po Tocquevilleu započeo već u feudalizmu, kad je kraljevska moć preuzimala sve dijelove moć i autoriteta koji su pripadali plemstvu. Ovdje se vidi da se Tocqueville nikada nije mogao, ili možda bolje reći htio, uzdignuti iznad svojih aristokratskih korijena. On je ,naime, smatrao da narod koji uništava aristokracija, nezaustavljivo hita prema toj centralizaciji, koje se on toliko boji. Uspostava demokratske slobode je moguća samo ako su uspostavljene demokratske institucije, ili kako ih on naziva "slobodnjačke institucije".

Montesquieu smatra da je potrebna "nova politička znanost", a ona mora odgajati za demokraciju. Ovako shvaćen, poredak zajednice je djelo svih, pa nije ni čudno da politički odgoj osnovna potreba čovjekova opstanka. Prigodom promjena zbilje zajedničkog života, nužna nova politička znanost (a time i novi politički odgoj), kako bi se osigurao taj nužan uvjet napretka.

Tocqueville sam za sebe kaže da je zapravo aristokrat, no to ga nije odredilo u tom smislu da odbaci demokraciju. Naime, on smatra da se aristokracija mora biti osnovna strukturalni sastojak demokracije. Naime, demokracije se ne smije prepustiti građanstvu, jer pomanjkanje interesa za slobodu koje ono može iskazati vodi čitavo društvo u demokratski despotizam. Izgleda da je Tocqueville aristokrat iz unutarnjeg stava, a demokrat iz religioznog uvida.

45