ob

ala

Split

Solin

Kaštela

Trogir

Omiš

Makarska i primorje

Kulturno-povijesni vodič obaleSplitsko-dalmatinske županije

Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije

COVE

R PH

OTO

: MA

RIO

BRZ

IĆ

OBALA

Joško Belamarić

Split

Solin

Kaštela

Trogir

Omiš

Makarska i primorje

1

4

16

44

52

62

90

98

OBALA

Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije

Obala

Split

Solin

Kaštela

Trogir

Omiš

Makarska

i primorje

3

OBALAKulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županijeUvodne riječi ove knjižice trebalo bi čitati unakrsno s onima koje su napisane na prvim stranicama dvaju ranije objavljenih vodiča zagorskog i otočkog dijela Splitsko-dalmatinske župa-nije, imajući dakako na umu da sva tri zajedno obrađuju samo dio, makar središnji, šire cjeline Dalmacije. A ona se sastojala od tri različite fizičko-geografske i posebne antropo-geograf-ske sredine gdje žive “otporni Zagorac, povučeni i štedljivi Bo-dul”, koji su se s „prevrtljivim građaninom“ sretali u jedinstve-noj civilizacijskoj retorti primorskih gradova.Antička urbanistička matrica definira danas formu povijesnih jezgri većine gradova u Dalmaciji (Split, Trogir i Zadar klasič-ni su slučajevi). Nakon provala Avara i Slavena početkom 7. st. područje rimske Dalmacije svelo se na najuže teritorije grado-va: Jader (Zadar), Tragurium (Trogir) i Split – bivšu Diokleci-

Trogir, južna obala

4

janovu palaču (na koji se prenio dio gradskih atributa obližnje porušene Salone), Ragusi-um (Dubrovnik) i Dekatera (Kotor) na jugu, te otoke Arba (Rab), Apsorus (Osor) i Curi-cum (Krk) u Kvarneru. Formalno su bili pod jurisdikcijom bizantskog cara, do vremena kada su je Hrvatskoj priključili kraljevi Pe-tar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir (†1089). Poslije propasti hrvatske narodne dinastije, kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije kao prav-no-političku cjelinu dobili su početkom 12. st. ugarski Arpadovići, te potom Anžuvinci.Na području primorske i zagorske Dalma-cije ispisane su neke od najznačajnijih stra-nica rane hrvatske povijesti o čemu svjedo-če brojni sačuvani spomenici, osobito cr-kve bogatog kamenog namještaja u pravilu ukrašenim karakterističnom pleternom de-koracijom (9-11. st.) i srednjovjekovne utvr-de i gradovi (12-15. st.) koje podižu ugledni Split, kapitel na peristilu

5

Egnazio Danti, La Galleria delle carte geografiche u Vatikanu (1572.-85.) – detalj s prikazom Dalmacije6

7

hrvatski plemićki rodovi Šubići, Frankopani, Talovci i Nelipči-ći, Berislavići, Kačići, Dražojevići – od Nina do Knina, izme-đu Zrmanje i Krke, od izvora do ušća Cetine, u dubini Zagore prema Bosni.Najizrazitiju pojavu starohrvatske umjetnosti nalazimo u dese-cima crkvica karakterističnih tlocrtnih rješenja i u predoltar-skim pregradama, u pravilu s posvetnim latinskim natpisima. Lik kralja Krešimira IV. (1058-1074) na prijestolju s pluteja ra-noromaničke predoltarske pregrade iz splitske katedrale (u 13. stoljeću premetnute u krsni zdenac) zasluženo je privukao veli-ku pozornost znanstvene literature. Bio je to ujedno prvi okru-njeni hrvatski kralj koji je izborio stvarnu jurisdikciju nad dal-matinskim gradovima. Valja ipak podcrtati da je prvim hrvat-skim vladarom Dalmacije postao već knez Branimir, u svibnju 879, oslobodivši je po prvi put franačkog i bizantskog vrhov-ništva, primivši za svoj politički projekt duhovnu zaštitu pape Ivana VIII. U njegovo vrijeme uvedeno je slavensko bogoslužje u hrvatskoj crkvi.Granice Dalmacije prema kontinentu su pulsirale tijekom sred-njeg vijeka. Ladislav Napuljski prodao ju je 1409. Mletcima za

Omiš, starohrvatska crkva sv. Petra na Prikom

8

100.000 dukata (osim Dubrovnika s njego-vim teritorijem). Tanka obalna linija s ko-lajnom od tek nekoliko gradova, ali s dugim otočnim pojasom, postupno će se tijekom vi-šestoljetne preobrazbe politički, a onda i et-nografski, razdvojiti od matične jezgre koja nekoć bijaše središte hrvatske državnosti – s Kninom, Sinjem, Imotskim, Klisom i Ma-karskim primorjem, dakako i s Ravnim kota-rima i Ninom. Ta se jezgra dijelom već kon-cem 15., dijelom početkom 16. stoljeća našla pod osmanlijskom upravom. Uključivanjem u mletački Stato da Mar 1409-1420. godine, dalmatinski gradovi ušli su pak u okvir snažne, izvrsno ustrojene sredoze-mne države, tada u svom apogeju. U razdo-blju mletačkog mira koje je trajalo približ-no do 1470, odnosno do prvih većih turskih provala, udareni su temelji specifičnoj vari-janti renesansne umjetnosti i književnosti u

Stari oltar sv. Dujma u splitskoj katedrali

9

Svod Jupiterova hrama u

Dioklecijanovoj palači

Dalmaciji. Hrvatska je renesansna kultura izrazito višejezična. Latinski bijaše jezik učene i pretenciozne literature, instrument znanosti i diplomacije; talijanski je omogućavao sve komuni-kacijske pogodnosti u trgovini i pravu; hrvatski jezik je bio pak najpogodniji u traženju neposrednog, emocionalno obojenog iskaza bilo da je riječ o afektivnom stihu, svadbenoj komediji ili nabožnoj poduci. Neizbježna osmoza među tim jezičnim svjetovima često daje izrazitu notu originalnosti nizu djela hu-manističkih pisaca koji se javljaju u svim jadranskim sredina-ma. Nastaju značajna djela renesansne umjetnosti, arhitekture i kiparstva na hrvatskoj obali. U svim gradovima tog doba for-mirale su se istinske humanističke republike. Najvrsniji među njima obilježili su razvoj umjetnosti i u drugim sredinama, u unutrašnjosti zemlje, u Ugarskoj i Italiji, gdje su bili prepozna-ti kao Schiavoni (Hrvati) - poput arhitekta Lucijana i kipara Franje Vranjanina - Laurane, Ivana Duknovića, i slikara Jurja Čulinovića, Andrije Medulića, Julija klovića, Federika Benko-vića i drugih. No, već u 16. st. Dalmacija će se naći pod svakodnevnom tur-skom prijetnjom. Oko 1550. upadi, pljačke i vojne operaci-

10

Trogir, Firentinčev kip sv. Sebastijana na istoimenoj crkvi

je svele su Dalmaciju na 100,000 stanovnika. Široki obod prostora oko Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Kotora pretvara se u barokno vrijeme u skupocjeni mehanizam terrapie-nata, fossa, vanjskih platformi, šiljatih basti-ona, kliješta... Nakon osvajanja Klisa, u mle-tačkom Senatu predlagalo se da se on sruši – da se u njemu ne utabore Turci – pa se čuo glas i da se ruši bedem Dioklecijanove palače (kad je već srušena većina njezinih perime-tralnih kula). U isto doba, salonitanski am-fiteatar služit će kao otvoreni kamenolom za gradnju mletačke Sta Maria della Salute. Sto-ljeća iza 1500-ih godina u Dalmaciji su sto-ljeća posvemašnje stagnacije. Vrijeme je, me-đutim, tihe gradnje niza malih, toliko urba-nističkih skladnih gradića i malenih mjesta.Temeljem Campoformijskog mira 1897., svi mletački posjedi na Jadranu pripali su Au-striji, a nakon ratnih turbulencija s početka

11

19. stoljeća, ona je tu cjelinu povezala s Dubrovnikom u pokra-jinu Kraljevinu Dalmaciju – izdvojivši 1822. Krk, Cres i Lošinj u pokrajinu Istru, ostavivši Dalmaciji tek Rab. Hrvatska se, s čitavom istočnojadranskom obalom, nalazila u habsburškom Commonwealthu, koji se pred I. svjetski rat trebao transformi-rati u konfederaciju koja bi podsjećala na današnju Europsku uniju. Možda ipak malo elegantniju! Razdoblje od 104 godine pod austrijskom upravom, osobito u zlatnim godinama kon-junkture dalmatinskih vina u drugoj polovici 19. st., karakteri-zira postupno jačanje gospodarskog i kulturnog života čiji re-fleks su očuvale sve otočke luke, putovi, katastar, i množina sa-mo prividno skromnih spomenika kulture stanovanja.Gospodarsku osnovicu činila je u prvom redu poljoprivreda. Velika tradicija vezana je uz uzgoj masline i, osobito, vina. Još je početkom II. st. pr. Kr. grčki povjesničar i geograf Agathar-hid napisao da u svijetu nema boljeg vina od isejskog. Na valu emigracije u prvim desetljećima 20. st., Hvarani su i Pelješča-ni u Kaliforniji postali pioniri vinogradarstva. Recentne ana-lize pokazuju da su prvi trsovi glasovitog Zinnfandela došli iz Kaštela.

L. F. Cassas, splitska luka s lazaretima

(1782.)

E. Vidović, Splitska luka

12

Jednako važno bili su ribarstvo i brodograd-nja. Dugo jedini pučinski ribari na Medite-ranu, Komižani su, na primjer, držali na oto-ku Visu, po Dalmaciji i na Mediteranu, te na Atlantskoj obali Španjolske 15 tvornica za preradu plave ribe. Postoji i niz drugih ka-rakterističnih tipova dalmatinskih brodica (na početku stoji famozna rimska liburna, očito preuzeta od “naših” Liburna) čije for-me je razradila stoljetna brodograđevna tra-dicija. Tijekom čitave antike bili su otvore-ni kamenolomi između Splitske i Škripa na Braču i poviše Segeta kraj Trogira. Vrstan kamen omogućio je stvaranje niza sjajnih gradnji, ne uvijek i monumentalnih dimen-zija, od starokršćanskog i starohrvatskog, od renesansnog i baroknog doba do bujnog 19., pa i 20. stoljeća, kada se na posvuda u

Torkul u splitskom Etnografskom muzeju

13

Salona, ranokršćanska bazilika na

Manastirinama

Trogir, prikaz Marta na Radovanovom

portalu

Dalmaciji još uvijek čuvao osjećaj za sklad arhitektonskog komponiranja i zidanja i najskromnijih kuća.1900-te su i vrijeme kada se po prvi put znanstveno pristupi-lo proučavanju ranokršćanske Salone, Dioklecijanove palače, sv. Donata u Zadru, starohrvatskog graditeljstva, Radovanova portala u Trogiru, šibenske katedrale ... Hrvatska obala je po-znata po izrazito važnim urbanim cjelinama (Dubrovnik, Split i Trogir su na UNESCO-voj Listi, kao i šibenska katedrala, od-nedavna i Stari Grad na Hvaru sa Starigradskim poljem, kao i više spomenika „nematerijalne baštine“ – hvarska Procesija za križom; paško i hvarsko čipkarstvo; Festa sv. Vlaha u Dubrov-niku; a na pripremnoj Listi su Salona s Dioklecijanovim akve-duktom i s bračkim kamenolomima, Veliki i Mali Ston, Kor-čula, Hvar, te zadarski episkopalni sklop s rimskim forumom, odnosno sinjska Alka, Vrličko kolo… za desetak godina, da-kle, Splitsko-dalmatinska županija će se, po svemu sudeći, mo-ći pohvaliti s čak desetak lokaliteta i kulturnih fenomena upi-sanih na UNESCO-vu Listu univerzalne svjetske baštine! Ali, pored takvih spomenika postoje i stotine ne manje vrijednih spomeničkih sklopova i cjelina koji čine sugestivan okvir spe-

14

fra Bone Razmilović, minijatura iz psaltira (Muzej franjevačkog samostana u Poljudu)

cifičnom načinu svakodnevnog života koji je očaravao i još uvijek očarava. Riječ je sklopu kulturnih fakata koji se često još uvijek do-življava kao osobno otkriće, a uskoro će zaci-jelo biti integriran kao poseban, distinktivan doprinos univerzalnoj povijesti europske ci-vilizacije.

15

Split

16

Split

17

Split

Dioklecijanova palača i povijesna jezgra.Splitska povijesna jezgra s Dioklecijanovom palačom među pr-vim je urbanim cjelinama ušla na listu svjetske baštine UNES-CO-a (1979.). Udeseterostručen tijekom prošloga stoljeća, Split danas dodiruje rubove svoje prirodne pozornice. Smješten je kao organsko gradsko središte na obali srednje Dalmacije, pred ko-jom se prostiru značajni otoci (Brač, Hvar, Vis), a u zaleđu polja Dalmatinske zagore i zapadne Bosne. U zaleđu su mu planine koje dijeli klanac Klisa između Mosora (1340 m) i Kozjaka (780 m), na kojemu postoje znatne naslage laporovitog vapnenca koje su koncem 19. st. postale osnovom cementne industrije. S njom počinje industrijski razvoj koji je pun zamah proteklih desetlje-ća doživio brodogradnjom, željezarom te industrijom polivinila – što je danas sve zajedno podložno temeljitom gospodarskom i ekološkom preispitivanju. Čitava industrijska proizvodnja bila je potisnuta u pozadinu grada – makar u prostor apsolutne kul-turno-povijesne i krajobrazne vrijednosti – omogućujući gradu da u luci stvori vjerojatno najreprezentativniji terminal putničkog

E. Hébrard, idealna rekonstrukcija

Dioklecijanove palače (1912.)

Split

18

Arkade peristila

Dioklecijanove palače

Split

19

prometa i najočuvaniju povijesnu luku na Mediteranu. Ugođaj luke u grad prenosi i danas stara splitska ribarnica na kojoj ribari na bancima prodaju ono što su prošle noći ulovili, kao što se na gradskom pazaru prodaje povrće i voće koje se jučer popodne ubralo u prigradskim poljima i vrtovima.

Grad je i važno sveučilišno središte, kao i sjedište niza znanstve-nih instituta i kulturnih institucija. Splićani osobito rado ističu i svoju sportsku tradiciju u nogometu, košarci, vaterpolu, tenisu, jedrenju, te niz aseva poput tenisača Gorana Ivaniševića, košar-kaša Tonija Kukoča, alpiniste Stipe Božića. Naspram dubokoj po-vijesnoj ukorijenjenosti i očekivanom tradicionalizmu, današnji Split pokazuje i gotovo drski modernitet u nizu kulturnih i za-bavnih manifestacija. Grad je neiscrpni rasadnik najvažnijih pro-tagonista hrvatske rock-scene, jednako kao i operne, ali i modne scene. Malo se gdje, naime, toliko pažnje posvećuje stilu odije-vanja, posve u skladu s notornom pristalošću i ljepotom gradske mladosti. Svemu tome pogoduje život koji se kroz cijelu godinu vodi u eksterijeru grada, na brojnim trgovima i pjacetama, na rivi, pod blagim nebom.

Sfinga na peristilu

Split

20

Split

21

J. Marasović, Idealna rekonstrukcija hramova u središnjem

dijelu Dioklecijanove palače (1998)

Split

22

Split

23

povijestGrad se razvio iz Palače u koju se povukao car Dioklecijan nakon abdikacije 1. V. 305. godine. Atribute grada dobio je Split istom nakon pada obližnje Salone, metropole antičke Dalmacije, oko 640. godine. Od 1105. Split priznaje suverenitet hrvatsko-ugar-skih kraljeva stekavši autonomiju na temelju starih municipalnih prava. Ankonitanac Gargano de Arscindis (1239-42) – u doba kada je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. morao u Splitu i Trogiru tražiti azil pred tatarskom najezdom – organizira u gradu upravu po uzoru na suvremene talijanske gradove. Padom pod mletačku upravu, 1420. godine dovršeno je razdoblje autonomne komune. Renesansno 15/16. stoljeće obilježeno je jakom humanističkom djelatnošću s počecima umjetničke literature na hrvatskom je-ziku, u čemu se osobito istakao krug oko Marka Marulića, „oca hrvatske književnosti“.Tvrdi četverokut Dioklecijanovih zidina ovjenčan nizom kula ra-zvijao se u obruč srednjovjekovnih i renesansnih bedema. Konač-nu formu bedemi su dobili sredinom 17. stoljeća u baroknoj zvi-jezdi karakterističnog vaubanovskog sustava bastiona. Koncem 16. stoljeća grad dobiva atribute glavne izvozne luke na Balkanu.

Portret Dioklecijanove supruge Priske u

carevom mauzoleju

„Aida“ na Peristilu

Split

24

Gaius Aurelius Valerius Diocletianus (oko 243.-316.) polatinjeno je ime prosta vojnika grčkog imena – Diokles – rodom iz najbliže okolice tadašnjeg glavnog grada rimske pokrajine Dalmacije, Salone. Carem je proglašen 20. XI. 284. godine. Da bi zaveo red u Galiji i spriječio pojavu uzurpatora, imenovao je svog prijatelja Maksimijana za suvladara i predao mu zapadni dio imperija na upravljanje. Godine 293. njih dvojica uzeli su za suvladare Galerija i Konstantina Klora, utemeljivši time tetrarhijski način vladanja. Moglo bi se reći da je njegova zasluga što je Carstvo, barem na Istoku, bilo spašeno. Dapače, u većini periodizacija rimske povijesti smatra se da s njim počinje kasnoantičko razdoblje.Dioklecijan je osigurao državne granice, izvršio novu teritorijalnu podjelu carstva, odvojio vojnu od civilne uprave preuredivši unutrašnju organizaciju vojske i strukturu državne birokracije, uredio financijski, novčani i poreski sustav. Premda je u početku bio tolerantan prema kršćanskoj vjeri, 303. godine izdaje edikt kojim je zabranjuje, što je izazvalo mnoga pogubljenja, konfiskaciju imovine, rušenja crkava. Abdicira 1. V. 305, te se povlači u Palaču kraj Salone, prijestolnice rimske provincije Dalmacija. Dva rimska pisca bilježe odgovor što ga je Dioklecijan dao u Carnuntumu (mjesto u predgrađu današnjeg Beča) svojim nasljednicima koji su ga 306. pozvali da se vrati na prijestolje: „Oh, kad biste vi vidjeli povrće u okolici Palače, koje ja svojim rukama sadim, ne biste me ovakvim ponudama napastovali“. Hrvatski humanisti renesansnog i baroknog doba (Koriolan Cipiko, Petar Hektorović, Jerolim Kavanjin i toliki drugi) – u traganju za refugijem u kojemu će biti u izravnom dodiru s prirodom, u apologiji otiuma, samotnjaštva, tišine i meditacije, nastojali su u nasljedovati Dioklecijana u čijoj su abdikaciji i povlačenju od konfuzije svijeta vidjeli idealan primjer.

Dioklecijanov portret iz Nikomedije

(Istanbul, Arheološki muzej)

Split

25

Početak 19. stoljeća u znaku je kratkotrajne ali aktivne francuske uprave gradom. Djelomično se ruše gradski bedemi, formiraju se gradski perivoji. U vrijeme austrijske uprave podižu se neorene-sansne Prokurative, obnavlja se Dioklecijanov akvedukt od izvora Jadra do grada.Dioklecijanova palača, započeta 298., jedno od najznačajnijih djela kasnoantičke arhitekture ne samo po očuvanosti pojedinih izvornih dijelova i cjeline, nego i po nizu originalnih arhitekton-skih formi koje naviještaju novu ranokršćansku, bizantsku umjet-nost i ranosrednjovjekovnu umjetnost. Po svom unutrašnjem i vanjskom planu predstavlja spoj raskošne carske vile i utvrđenog logora, s dva bloka tvorničke namjene u sjevernoj polovici. Ima pravokutan oblik (cca 215 x 180 m), s dvije široke, trijemovima zasjenjene, okomito ukrštene ulice (Cardo i Decumanus), koje iz sredine Palače vode na četvora vrata posred svake stranice pravo-kutnika. U sjevernom dijelu Palače nalazilo se Gynaeceum Iovense Dalmatiae - Aspalatho (koji se spominje u Notitia Dignitatum, oko 400. godine) – tvornica luksuznih odora za cara, njegovu obitelj, carski konzistorij, državnu birokraciju i vojsku. Južni dio imao je rezidencijalni karakter u užem smislu – carske odaje i dvorane. Dvorane rezidencijalnog kvarta bijahu na katu povezane dugač-

R. Adam, Pročelje Dioklecijanove palače (1764.)

Split

26

kim trijemom („Kriptoportik“) s 42 širom otvorene arkada i s tri lože, iz kojih se pružao vidik na more i obližnje otoke.Palača bijaše izvorno utvrđena sa šesnaest kula podignutih na pročeljima prema kopnu, dočim se ono prema jugu – rastvoreno s monumental-nim arkadama i ložama – dizalo nad tek nedav-no arheološki pronađenim i istraženim lučkim sklopom. Tri reprezentativna kopnena portala branjena su parovima osmerostranih kula.Glavne ulice spajaju se u središtu Palače. Južno od njih, u produžetku Carda, nalazi se otvo-reni prostor – Peristil, uokviren s istočne i zapadne strane monumentalnim stupovljem s lukovima, usmjeren prema Protironu, odno-sno prema Vestibulu carevog stana. Istočno je Dioklecijanov mauzolej. Vanjski oktogon Ma-uzoleja bio je obrubljen trijemom na 24 stupa. Na vijencu koji teče između prvog i drugog reda stupova u unutrašnjosti nalaze se reljefni

„Dioklecijanovi podrumi“. Kroz mala vrata koja su u renesansno doba nazvana Porta Aenea - Mjedena, i koja su služila za carev pristup lađi, ulazi se u „podrume“ - zapravo u prizemne dvorane kojima je funkcija bila da izdignu prostore careva stana u gornjem katu. Podrumi Dioklecijanove palače omogućuju da na temelju njihovih konstruktivnih elemenata donekle možemo mentalno rekonstruirati izgled gornjih odaja, a nekima od njih shvatiti i izvornu namjenu. Dio podruma koristio se u ranom srednjem vijeku za stanovanje, a u jednoj dvorani pronađeni su dijelovi turnjačice za proizvodnju ulja i vina. Kroz srednjovjekovna stoljeća pretvoren je, međutim, u monumentalnu otpadnu jamu kuća koje su usitnile izvornu strukturu rezidencijalnoga dijela Palače. Podrumi Dioklecijanove palače, zajedno s njezinim perimetralnim bedemima i izvanredno očuvanim kultnim središtem, predstavljaju pak vjerojatno najbolje očuvani antički kompleks ovakve vrste,

vidljiv gotovo u svom punom izvornom prostornom volumenu. Svojom očuvanošću i tipološkom raznovrsnošću podrumske dvorane predstavljaju najpotpuniji kompendij kasnoantičkih tlocrtnih rješenja uopće u svijetu.

Split

27

prikazi funeralne simbolike. Osobito su zanimljiva dva medaljona u kojima arheolozi prepoznaju portrete cara Dioklecijana i ženu mu Priske. Kupola Mauzoleja je zidana bez drvenih svodnih skela, slaganjem opeka u obliku lepezastih obrazaca, a u zadnjoj trećini kupole slaganjem u krugovima.U osovini mauzoleja u zapadnom sakralnom prostoru nalazi se izvrsno sačuvani pravokutni hram s kamenim kasetiranim svo-dom koji je bio posvećen Jupiteru. U istom prostoru na obje strane prilaza prema Jupitrovom hramu pronađeni su i temelji dvaju sve-tišta kružnog tlocrta koji su, prema jednom renesansnom opisu, bili posvećeni Kibeli, odnosno – onaj sjeverni – Veneri.Već u 5/6. stoljeću bila je u uskom stražarskom hodniku nad Zlat-nim vratima „ugrađena“ crkvica posvećena sv. Martinu. Oltarna pregrada je iz starohrvatskog doba (11. st.), kada je nad crkvicom bio podignut zvonik poput onoga što se još sačuvao u Zapadnim vratima.Pred sjevernim pročeljem bio je u 1069. godine podignut sa-mostan sv. Benedikta, odnosno sv. Eufemije, ukinut u vrijeme francuske uprave početkom 19. stoljeća. Osim arheoloških osta-taka ranoromaničke bazilike, sačuvana je samo kapela bl. Arnira, koju je podigao Juraj Dalmatinac 1444. godine. U blizini se nalazi

Crkvica sv. Martina u Zlatnim vratima

Split

28

Blagdan sv. Dujma, zaštitnika grada 7. svibnja. Na predaji o sv. Dujmu kao učeniku sv. Petra splitska crkva već od ranoga srednjeg vijeka gradi tvrdnju o svom apostolskom podrijetlu. Teorija ide vjerojatno od prvoga splitskog nadbiskupa Ivana, koji je došao iz Ravene, iz grada koji svog zaštitnika Apolinara – po tradiciji rodom iz Sirije, odakle bi bio i Dujam – drži Petrovim učenikom. Tek je don Frane Bulić, utemeljitelj suvremene hrvatske nacionalne arheologije dokazao da je Dujam živio koncem 3. i početkom 4. st.

Dujmov lik prikazan je najranije na mozaiku u krstionici rimske katedrale sv. Ivana Lateranskog. Naći ćemo ga na korskim klupama i na reljefu nad sjevernim ulazom u zvonik katedrale u Splitu. Bonino da Milano podigao mu je 1427. ciborij s oltarom i sarkofagom, odakle su mu 1770. moći prenesene u novi oltar koji je izradio G. M. Morlaiter. Lik mu se nalazi na splitskom srednjovjekovnom novcu i kaptolskim pečatnjacima; prizore iz života opisuje ciklus slika P. Ferrarija u koru katedrale (1683.-85.). Osobito je značajan prikaz sv. Dujma s modelom Splita u ruci naslikan od Girolama da Santacroce na poliptihu u franjevačkoj crkvi u Poljudu. Srednjovjekovni Statut (1312.) nalaže slavljenje blagdana sv. Dujma. Svečanost svečeva blagdana (dan njegove mučeničke smrti je dan njegova novog rođenja na nebu) predstavljala je cikličko obnavljanje „fundacionog mita“ grada koji je tog dana slavio svoju unutrašnju slogu. Za fjeru sv. Duje – u Splitu se zove Sudamja – izvodili su se raskošni crkveni obredi i procesije, natjecanja, predstave, igrala se tombola, ugovarali su se brakovi. Bio je to oduvijek i dan glavnog godišnjeg trgovanja, kada u grad stižu prodavači sa svih strana. Bio je to i početak ljetnog stađuna, dan prvog sladoleda, prvih trešanja, boba. Sudamja se ponovno obnavlja. Bit će to i dan službenog početka turističke sezone.

G. da Santacroce, Split na dlanu sv. Dujma, 1549. (samostanska crkva u Poljudu)

Split

29

monumentalni brončani kip Grgura Ninskog koji je 1929. (izvorno za prostor Peristila) izradio Ivan Meštrović. Grgur Nin-ski, biskup Nina s početka 10. stoljeća, borio se za slavenski jezik u bogoslužju u Hrvatskoj.Nad unutrašnjim stražarskim hodnikom u Željeznim vrati-ma, nad nekadašnjim Decumanusom, bijaše već u 5/6. stoljeću podignuta crkvica sv. Teodora (zaštitnik bizantske vojske), od srednjeg vijeka poznatija kao Gospe od Zvonika. Preuređena je 1088/89. podizanjem zvonika, najstarijeg sačuvanog na hrvatskoj obali Jadrana.Glavni gradski trg (Platea Sancti Laurentii spominje se prvi put 1255.) oblikovan je u novom dijelu grada izvan zapadnih zidina Dioklecijanove palače. Do današnjeg oblika rastvorio se 1821. g. nakon rušenja sklopa kasnogotičkog (15. st.) Kneževa dvora, vi-jećnice i kazališta, s tamnicom u prizemlju, na njegovoj sjeveroza-padnoj strani. Sačuvana je samo gradska loža pod zgradom bivše Vijećnice. Neposredno pred Zapadnim vratima Dioklecijanove palače nalazi se sklop palača s romaničkom kulom koja nosi sat iz 15. stoljeća i s ložom gradske straže (danas apoteka) pregrađenom u barokno doba. Nasuprot je kasnoromanička palača korčulan-skog kneza Ćubrijana Žaninića (Ciprian de Ciprianis), vlastelina

Prokurative

Meštrovićev kip Grgura Ninskog

Split

30

Marko Marulić središnji je lik splitske književne renesanse. Već godinu dana nakon njegove smrti (1524.) hvarski humanist Vinko Pribojević označava Marulića jednim od ključnih uporišta hrvatske književne baštine: Marko je „druga luč“ našeg jezika, nakon sv. Jerolima koji je onda bio uvažavan ne samo zbog svog dalmatinskog podrijetla nego i zbog vjerovanja daje utemeljio glagoljaštvo i glagoljicu – specifično srednjovjekovno hrvatsko pismo. Na suvremenike u zavičaju osobito je djelovala Judita, prva knjiga tiskana na hrvatskom jeziku. I sam Marulić bio je svjestan da je njegova pozicija unutar nacionalne literarne kulture sukladna onoj koju je imao Dante u talijanskoj. Europsku pak slavu stekao je svojim latinskim djelima koja su doživjela desetke izdanja, od Portugala i Engleske do Poljske i Njemačke, Belgije, Francuske i Italije. Bijahu to pravi onodobni bestselleri. Njegove Institucije i Evanđelistar čitali su sveci Franjo Ksaverski i Ignacije Loyolski, pisci pikaresknih romana poput Queveda, ali i heretici poput Henrika VIII. koji je na marginama ostavio niz svojih opaski.

U Marulićevom djelu križaju se tri pjesničke tradicije – latinska, talijanska i hrvatska, ali i interes za slikarstvo, kiparstvo, arheologiju, numizmatiku, epigrafiku, historiografiju, filologiju, enciklopedistiku. Taj štovalac Erazma Rotterdamskog prijateljuje u Splitu s Tomom Nigrisom Mrčićem, humanistom i diplomatom, čiji portret se, naslikan od ponajboljeg venecijanskog portretista 16. st., Lorenza Lotta, čuva u poljudskom samostanu, uz knjige koje mu je Marulić oporučno ostavio. Posljednjih godina marulologija, uz tiskanje njegovih sabranih dijela, doživljava izvanredan razvoj.Meštrovićev kip Marka Marulića

Split

31

kralja Tvrtka, sa slikovitim ugaonim heksaforama na katu i s ki-pom sv. Antuna Opata (1394).Na Voćnom trgu dominiraju ostaci gradskog kaštela podignu-tog u 15. stoljeću. Sjevernu stranu trga zatvara palača Milesi (17. st.). Pred njenim južnim pročeljem je postavljen Meštrovićev spomenik Marku Maruliću (1450-1524), „ocu hrvatske književ-nosti“, čija latinska djela su doživjela u svoje doba više desetaka europskih izdanja. Najljepši među novijim gradskim trgovima je onaj zatvoren sklopom neorenesansnih građevina, nazvanim po venecijanskim Prokurativama, podignutim na mjestu ranijih baroknih fortifikacija. Među srednjovjekovnim kućama podignutim na mjestu antičkih trijemova Carda ističe se palača de Augubio – trgovca doseljenog u 15. stoljeću iz talijanskog Gubbija – s dvorišnim portalom koji je isklesala radionica Jurja Dalmatinca. U obližnjoj Žarkovoj ulici nalazi se palača ob. Papalić (sjedište Muzeja grada), kompleks zgrada koje je u jedinstvenu cjelinu povezao projekt Jurja Dal-matinca sredinom 15. stoljeća. Ljepotom arhitektonske izvedbe ističe se zatvoreno dvorište s bogato ukrašenim portalom i ložom, te dvorana prvog kata s reprezentativnom kvadriforom i obnov-ljenim drvenim stropom.

Zapadni dio splitske luke pod

Marjanom

Romanička bifora na palači kod

Zlatnih vrata

Split

32

U središtu franjevačkog samostana na oba-li, koji je u 20. stoljeću radikalno preinačio svoj nekadašnji izgled, nalazi se ranogotički klaustar iz prve polovice 14. stoljeća. U crkvi se nalaze grobnice poznatih splitskih ličnosti poput povjesničara Tome Arhiđakona (1200-1258), književnika Marka Marulića (1450-1534), skladatelja Ivana Lukačića (1587-1648), pjesnika Jerolima Kavanjina (1643-1714). Od umjetnina najznačajnije je slikano raspelo Bla-ža Jurjeva Trogiranina s početka 15. stoljeća.Uz sjeverno pročelje crkve sv. Frane put se diže prema slikovitom Varošu, na padini Marjana, u čijem spletu ulica se još uvijek nalazi velik broj karakterističnih kuća splitskih pučana, te-žaka i ribara. Od crkava treba izdvojiti ranoro-maničkog Sv. Nikolu (poč. 12. stoljeća). S prve marjanske „Vidilice“, pred Židovskim gro-bljem, pruža se nezaboravan pogled na Split i okolicu. Marjan je refugij splitskih pjesnika, umjetnika, i zaljubljenih parova, osobito od pretprošlog stoljeća kada se započelo njegovim pošumljavanjem.

MarjanSplit i Marjan žive u nerazdvojnoj fizičkoj i simboličkoj simbiozi, i mnogi su smatrali da su vidici s marjanskih vrhova motivirali samu gradnju Dioklecijanove Palače. U percepciji Splićana to brdo, s vrhom od 183 m, stoljećima je bilo čarobna gora. U srednjovjekovnim se ispravama naziva Kyrieleison ili Mons Golgota, što – uz tolike crkvice i pustinjačke stanove na njemu – govori o sakralnom karakteru koji je za grad oduvijek imao.Stube iznad romaničke crkve sv. Nikole Putnika poviše „vidilice“ i židovskog groblja (koje se tu nalazi već od konca 16. st.) vode prema prvom vrhu Marjana, gdje je Zoološki vrt, dočim put prema zapadu vodi novim vidikovcima, sve do ermitaža Sv. Jere (druga pol. 15. st.). Odatle se spušta prema rtu Marjana do romaničke crkve Sv. Jurja podignute na mjestu nekadašnjeg antičkog hrama posvećenog Dijani. U crkvi sv. Jere nalazi se kameni renesansni oltar s prikazom sv. Jerolima u svom pustinjačkom „studiolu“, s reljefima sv. Ivana Krstitelja i sv. Antuna Pustinjaka sa strana, što ga je 1480. isklesao Andrija Aleši. Iznad vrata crkve čitaju se Jerolimove riječi: Mihi oppidum carcer, solitudo paradisus est (Meni je grad tamnica, a samoća raj). Kulturno-povijesne i znanstvene institucije uokolo njega tvore čitav sustav. Ondje se nalaze: prebogati Muzej hrvatskih arheoloških spomenika; dvije Meštrovićeve galerije koje su pravi ulomak uređenog svemira u gradu u kojemu gotovo divlje pulsira bilo modernog urbanističkog razvoja; nekadašnja Titova vila koja bi mogla biti kao Brijuni pod Marjanom; MEDILS – Mediteranski institut za znanstveno proučavanja života, koji nam potvrđuje da Split nije samo grad prošlosti nego i uzbudljive budućnosti; Oceanografski institut na krajnjem jugozapadnom rtu. Marjan – to su oba plućna krila Splita.

Split

33

Katedrala. Ironijom povijesti, muzolej najgorljivijeg perseku-tora kršćana transformirat će se već kroz 5. st. u kršćansku ka-tedralu. Splitska stolnica matična je crkva iz koje je u ranom srednjem vijeku krenula kristijanizacija u širokom hrvatskom zaleđu. Splitski nadbiskup, metropolita, nosio je naslov primas Dalmatiae et totius Croatiae, prvak Dalmacije i cijele Hrvatske, što je bilo potkrijepljeno legendom o splitskom zaštitniku sv. Dujmu kao učeniku sv. Petra. Sredinom 13. stoljeća počeo se graditi, na mjestu prostaze nekadašnjeg Mauzoleja, zvonik ka-tedrale. Po vitkosti i transparentnosti, po stepenastom sužava-nju prema vrhu, i po samoj ideji postavljanja stupova na uglo-ve masivne gradnje, ondje gdje bi trebao biti „najtvrđi“ - na Jadranskoj obali nema mu analogija. Između 1890. i 1908. bio iz temelja restauriran uz više izmjena izvornog izgleda, osobito u završnom katu. Vrijeme početka gradnje otkriva nestali nat-pis iz 1257. g. koji je spominjao Kolafisu („Golubicu“), udovicu splitskoga kneza Ivana Frankopana, kao donatoricu zvonika, dok joj lokalna tradicija pridaje i zaslugu za podizanje propo-vjedaonice u katedrali.

Propovjedaonica (1257)

Split

34

Nad glavnim portalom nalazi se maleni sar-kofag dviju ugarskih princeza, kćerki kralja Bele IV., umrlih od kuge na Klisu 1242. godi-ne. Od umjetnina u katedrali ističu se vratni-ce koje je 1214. u orahovini izrezbario Splića-nin Andrija Buvina. Desni bočni oltar kate-drale bio je posvećen sv. Dujmu. Oltarski ci-borij pod kojim se vidi lik sveca na sarkofagu podigao je Bonino da Milano 1427. godine. Oltar pod ciborijem suzaštitnika Splita, so-linskog mučenika Staša (Anastasius – akvi-lejski tangar koji je došao u Salonu, da bi bio bačen u Jadro s mlinskim kamenom oko vra-ta), izradio je 1448. najbolji hrvatski gradi-telj i kipar svog doba Juraj Matejev (rodom iz Zadra), arhitekt glasovite šibenske katedra-le i brojnih drugih spomenika na obje obale Jadrana. Prostor katedrale proširio je počet-kom 17. stoljeća nadbiskup Markantun Do-minis dogradnjom novog kora, odstranivši Korske klupe (sredina 13. st.)

Split

35

zid iza glavnog oltara. Tu su sačuvana dva duga naslona kor-skih klupa bliska Buvininu stilu.U Riznici katedrale poviše sakristije čuva se Evanđelistar sv. Dujma (druga pol. 6. st.), najstariji rukopis pisan na pergameni sačuvan na tlu Hrvatske, u Split dospio zajedno s moćima sv. Dujma iz Solina. Tu su i drugi srednjovjekovni kodeksi, drago-cjeni arhivski dokumenti, rukopis Tome Arhiđakona (+ 1268) – Historia Salonitana, brojni moćnici, srebrna pala s oltara sv. Dujma iz prve pol. 14. stoljeća.Krstionica. U 13. stoljeću u unutrašnjosti Krstionice postav-ljen je krsni zdenac sastavljen od ploča oltarske pregrade (iz druge pol. 11. st.), koja se izvorno nalazila u katedrali. Na jed-noj od ploča krsnog zdenca nalazi se prikaz hrvatskog kralja Krešimira IV., najraniji prikaz jednog europskog kralja u sred-njovjekovnoj kamenoj skulpturi. Kasetirani svod hrama utje-cao je svojim oblikom na dalmatinsku ranorenesansnu arhi-tekturu, što se najbolje očituje na Alešijevoj krstionici u Tro-giru (1450-1467) i kapeli bl. Ivana koju je u trogirskoj stolnici podigao Nikola Firentinac (ugovor iz 1468).

Barokni glavni oltar

Split

36

Petar Krešimir IV. na pluteju ugrađenom

u krsni zdenac

Zvonik katedrale

Vratnice Andrije Buvine (1214.)

Split

37

Arheološki muzej u Splitu, utemeljen godine 1820., najstariji je muzej u Hrvatskoj. Zgrada Muzeja građena je 1912-1914. Posjeduje bogati fond arheoloških predmeta iz prethistorije, iz doba grčke kolonizacije Jadrana, rimskog, starokršćanskog razdoblja te ranog srednjeg vijeka. Spomenici pretežno potječu s područja srednje Dalmacije, najvećim dijelom iz Salone. Uz Arheološki muzej vezani su i počeci arheološke znanosti u Hrvatskoj, a svjetski ugled – potvrđen najnovijim istraživanjima i izdanjima – pribavio mu je njegov dugogodišnji ravnatelj Frane Bulić, osobito nakon održavanja I. međunarodnog kongresa za starokršćansku arheologiju (Solin - Split 1894.). Stotinu godina poslije Muzej je priredio veliki jubilarni kongres istog naslova.

Muzej hrvatskih arheoloških spomenika osnovan je u Kninu 1893. godine. Poslije Drugog svjetskog rata preseljen je u Split, a od 1976. godine nalazi se u sadašnjoj zgradi. Muzej posjeduje bogatu zbirku ranosrednjovjekovnih kamenih spomenika, kao i zbirke oružja, oruđa, nakita, novca i predmeta svakodnevne upotrebe. Naročito su važni epigrafski spomenici od 9. do 12. stoljeća na kojima nalazimo imena hrvatskih vladara i drugih visokih dostojanstvenika, koji predstavljaju bogati „arhiv u kamenu“, rijedak u tadašnjoj Europi. Nalazi iz starohrvatskih grobova pružaju obilnu građu za izučavanje gospodarskog, kulturnog i političkog života hrvatskog naroda u ranom srednjem vijeku. Oko Muzeja prikazani su temelji triju osnovnih tipova predromaničkih crkava iz starohrvatskog vremena, kao i nekoliko stećaka iz 14. i 15. stoljeća koji dočaravaju izgled nekropola tog doba.

Tranzena s crkve kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina

Sarkofag s prikazom Dobrog pastira

Split

38

Galerija umjetnina. Osnovana je 1931. godine. Stalno su izložene slike i skulpture od 14. stoljeća do najnovijeg doba. Povremene su izložbe suvremenih umjetnika. Svojim likovnim vrijednostima ističu se djela Andrije Alešija i Jurja Ćulinovića iz 15., Andrije Medulića iz 16., Mateja Pončuna i Federika Benkovića iz 17. stoljeća, te slike mletačkih majstora gotike, renesanse i baroka. Galerija izlaže vrijedne ikone od 15. do 19. stoljeća.Najbrojnija su djela značajnih hrvatskih umjetnika Bukovca, Medovića, Deškovića, Meštrovića, Vidovića i Joba. Odnedavna je Galerija umjetnina dobila za svoje domicilno sjedište prostore Stare bolnice pred sjevernim zidom Dioklecijanove palače, postavši jezgrom jednog od vodećih galerijskih centrara u Hrvatskoj.

Muzej grada Splita osnovan je 1946. godine. Smješten je u sjeveroistočnom dijelu Dioklecijanove palače, u sklopu srednjovjekovnih zgrada medu kojima središnje mjesto zauzima kasnogotička palača obitelji Papalić, projekt i djelo domaćeg majstora Jurja Dalmatinca i njegova klesarsko-graditeljskog kruga (oko 1450.).U unutrašnjosti, u stalnom muzejskom postavu, izložen je isječak iz povijesti grada i to razdoblje autonomne gradske komune (12.-14. st.), gdje se ističu gradski Statut, grb i novac, te romanička skulptura sa zvonika katedrale. Prikazano je i razdoblje mletačke uprave (15.-18. st.) gdje središnje mjesto pripada književnom krugu Marka Marulića. Potrebno je još istaknuti i Libro d’Oro te gotičko-renesansne škrinje. Izloženo je i oružje koje se koristilo u bitkama za obranu Splita.Nakon temeljitog višegodišnjeg restauratorskog zahvata unutar sklopa Muzeja, u obnovljenom postavu značajno mjesto dobile su i zbirke splitske građanske kulture iz posljednja dva stoljeća.

Juraj Dalmatinac, portal Papalićeve palače

A. Aleši, reljef s prikazom sv. Jeronima

Split

39

Pročelje vile Ivana Meštrovića

Odjeća Varošanke iz sredine 19. st.

Etnografski muzej Osnovan je 1910. godine unutar zgrade stare komunalne vijećnice, a od 2000. djeluje unutar restauriranog sklopa nekadašnjeg samostana sv. Klare u jugoistočnom kvadrantu Dioklecijanove palače, izuzetne stilske stratigrafije. Prikazuje kroz niz zbirki prepunih raritetnih artefakata etnografiju cijele Dalmacije, osobito najtipičnije nošnje cijelog područja od kojih se pojedine ističu bogatstvom veza (one iz Ravnih kotara, Knina, Vrlike, Imotskog, Poljica). Druge su karakteristične po bijelom vezu (iz Sinja, Dalmatinske zagore), ili po čipki (iz Primoštena, Novigrada i Paga).

Prikazani su različiti zanati: lončarstvo, pletarstvo, te rukotvorine (drvorezbarstvo, prerada vune, izrada opanaka i slično). Dan je i prikaz osnovnih oblika gospodarstva. Prikazani su raznovrsni instrumenti, srebrni nakit te tipovi oružja.

Split

40

Galerija Meštrović. Galerija je osnovana darovnicom Ivana Meštrovića, najvažnijeg hrvatskog kipara 20. stoljeća, umjetnika europskih odjeka, koji je zadnjih desetljeća života djelovao u SAD-u. Otvorena je 1952. godine u zgradi koju je po vlastitu planu podigao Ivan Meštrović od 1931. do 1939. godine. Zgrada je bila kombinacija stambenih prostorija i dvorana za izlaganje umjetnina te ateliera za umjetnički rad. Umjetnik je ondje živio do Drugog svjetskog rata. U parku su izložene brončane skulpture. U dvoranama Galerije čuvaju se umjetnine od mramora, kamena, drva, bronce, uljene slike na platnu te razni crteži. Dio umjetnina izložen je u Meštrovićevu Kašteletu, nekada ljetnikovcu stare splitske obitelji Kavanjin - Capogrosso iz 17 st.

Galerija slika Emanuela Vidovića, najprominentnijeg splitskog umjetnika 20. stoljeća, u klasicističkoj kući uz Srebrena vrata Dioklecijanove palače.

Vidovićev atelier

Split

41

VrAnjic Nekoć pitomi otočić, u rimsko doba u sklopu salonitanske luke. Iz tog vremena sačuvani su mnogi fragmenti ugrađeni u kuće u samom mjestu. U srednjem vijeku Vranjic se spominje kao otok s kaštelom i posjedom splitskog nadbiskupa, stradao u doba mletačko-turskih ratovanja. Iza druge pol. 17. st. naseljavaju ga ljudi iz Zagore, uglavnom od Drniša. Župna crkva Sv. Martina obnovljena je 1729., pregrađena 1915. i 1928., oslikana tada vri-jednim freskama Joze Kljakovića, odnosno Vjekoslava Paraća. Tu su rođena i dva ugledna arheologa i povjesničara, don Luka Jelić (1863-1922) i don Frane Bulić (1846-1934). Prije pola stoljeća još je privlačio izletnike iz Splita i oko slikara (Emanuel Vidović je načinio pet veduta Vranjica), da bi se danas našao u industrij-skom ambijentu.

E. Vidović, veduta Vranjica

(Arheološki muzej)

Antičke spolije na vranjičkoj kući

Vran

jic

42

Župna crkva sv. Martina

Vranjic

43

Solin

44

Solin

45

SOLin Na pristrancima Kozjaka i Mosora na mjestu današnjeg Solina, oko riječnog ušća koje je kratki tok Jadra bio začuđujuće raširio, razvio se u prethistorijsko doba grozd naselja koja su u rimsko ranocarsko doba koagulirala u grad koji se u prvim povijesnim dokumentima navodi u singularnom i pluralnom obliku - kao Salona i Salonae. Salona bijaše uporište i luka ilirskih Delmata koja se zarana našla u sferi interesa Grka u Jadranu. Odmah na-kon uspostave rimske dominacije nad cjelinom istočnog Jadrana, Salona postaje glavni emporij za prostranu delmatsku unutraš-njost. Nakon dovršenih rimsko-delmatskih sukoba, zbog vjerno-sti Cezaru u građanskom ratu, Salona bijaše od njegova sinovca Oktavijana, kasnijeg Augusta, podignuta u čast nezavisne rimske kolonije – colonia Martia Julia Salonae (između 43. i 30. god. pr. Kr.). Već za cara Tiberija, namjesnik Publije Kornelije Dolabela (14-20. god. n. e.) trasira iz Salone čak pet zrakasto usmjerenih cesta prema unutrašnjosti provincije, koje će, nakon što pomognu vojnoj i upravnoj konsolidaciji rimske vlasti na novoosvojenim prostranstvima, postati prvorazrednim gospodarskim i kultur-nim faktorima. Postaje središtem čitave provincije Dalmacije i

Sklop ranokršćanskih bazilika s

baptisterijem

L. F. Cassas, Dioklecijanov

akvedukt na Dujmovcu (1782.)

Solin

46

kozmopolitsko središte Jadrana, a cvat doživ-ljava u Dioklecijanovo doba, kada dobiva po-časni naslov Valeria (carevo gentilno ime). Od 4. do 6. stoljeća postaje važan centar kršćan-stva. Pada pod udarom Avara i Slavena malo prije 640. godine.Iz prve rimske faze sačuvan je dio trakta grad-skih zidina s monumentalnim vratima – tzv. Porta Caesarea s trodijelnim ulaznim prosto-rom, flankirana oktogonalnim kulama. Grad se ubrzo širi prema zapadu i istoku te je u 2. stoljeću opasan novim bedemima. Forum se (dugačak 70 m, širok 45 m) nalazio u središtu grada pri moru. U Dioklecijanovo doba, kada se u Saloni podižu novi hramovi (zadnji po-ganski), grade fabrike (tvornica oružja), preu-ređuje se i sklop kapitolija s teatrom.U sjeverozapadnom kutu grada početkom 2. stoljeća podignut je amfiteatar, u sklopu iz-gradnje zapadnog bedema Salone. Može se

Tihe Salonitana (poč. 4. st.)

Solin

47

precizno rekonstruirati njegov izvorni izgled. Gledalište je imalo 13.400 sjedaćih, a procjenjuje se da je mogao odjednom primiti oko 20.000 gledalaca (malo više od nešto starijeg pulskog amfi-teatra).U istočnom dijelu grada podignuta je u 4. st. basilica urbana, a potom u 5. st. nova, znatno veća. Uz nju je prigrađena krstionica sa svečanom dvoranom konsignatorija za pripremu katakumena. Uz spomenutu baziliku u 6. st. prislonila se nova, križna tlocrta, oblikujući karakterističan sklop dvojnih bazilika (geminae). Bile su povezane narteksom, a čitav sklop je organski bio spojen s epi-skopalnom palačom. Od osam ostalih bazilika, najkompleksnija je ona na Manastirinama. Na arhitravu glavnih vrata uklesan je natpis: „Bože naš, budi milostiv rimskoj državi“ (Deus noster, propitius esto rei publicae Romanae), što je očito izravan odjek duge krize na izmaku antičkog doba. U kripti privatnog mau-zoleja pobožne matrone Asklepije i njena muža na nekropoli na Marusincu bio je sahranjen sv. Staš (tangar iz Akvileje, mučen za Dioklecijana u Saloni 304.), suzaštitnik Splita.Memorijalnu zbirku i radni prostor Arheološkog muzeja u sa-moj Saloni dao je sagraditi don Frane Bulić povodom održavanja

Sarkofag s prikazom Hipolita i Fedre

(Split, Arheološki muzej)

Idealna rekonstrukcije ranokršćanske

katedrale

Solin

48

Sklop ranokršćanske bazilike

Solin

49

Prvog kongresa za starokršćansku arheologiju 1894. Godine. Zgradi je nadjenuo ime Tusculum, po glasovitom Ciceronovu ljetnikovcu kraj Rima. Pod čempresima na zapadnom rubu Ma-nastirina nalazi se don Franin sarkofag s natpisom koji je (još u sredini života) sam sastavio, nadahnut salonitanskim kršćanskim natpisima: Hoc in tumulo iacet Franciscus Bulić ... servans reveren-da limina sanctorum (U ovom grobu počiva Frane Bulić ... čuva-jući časne ostatke svetaca).Starohrvatski Solin razvio se uz rijeku Jadro istočno od ruševina Salone. Istražene su crkve podignute od hrvatskih kraljeva: crkve sv. Marije i sv. Stjepana od Otoka, gdje je 1898. pronađena gla-sovita ploča s natpisom kraljice Jelene (+ 976); crkva u Gradini (koja bi mogla biti adaptirana ranokršćanska građevina) i „Šuplja crkva“ – krunidbena crkva kralja Zvonimira (11. st.).

V. Bukovac, portret don Frane Bulića

Idealna rekonstrukcija

baptisterija

Solin

50

nadgrobna ploča kraljice jelene. Na 26. kolovoza 1898. u 11 sati zazvonila su sva crkvena zvona obznanjujući da je arheolog don Frane Bulić otkrio nadgrobnu ploču hrvatske kraljice Jelene u ruševinama njezine zadudžbine, crkve sv. Marije na Gospinu otoku u Solinu, gdje se nalazio kraljevski mauzolej. Sastavivši natpis Bulić je iz sitnih ulomaka uništenog sarkofaga uspio rekonstruirati čitav natpis koji teče ovako:

U OVOM GROBU POČIVA SLAVNA JELENA, ŽENA KRALJA MIHAJLA II, MATI STJEPANA KRALJA, KOJA JE BILA VLADARICA. DNE 8. LISTOPADA UMRIJE. OVDJE BI SAHRANJENA GODINE OD UPUĆENJA GOSPODNJEGA 967. ONA KOJA JE ZA ŽIVOTA BILA KRALJEVSTVU MAJKA POSTADE MAJKOM SIROTA I ZAŠTITNICOM UDOVICA. OVAMO POGLEDAVŠI, ČOVJEČE, RECI: BOŽE, SMILUJ JOJ SE DUŠI! 

Natpis je osobito važno povijesno vrelo prvoga reda temeljem kojega je uspostavljena genealogija hrvatskih vladara 10. stoljeća.

Gospa od Otoka

Solin

51

52

Kašt

ela

53

Kaštela

KAšTeLAKaštela – zajedničko ime sedam naselja koja su se razvila uz re-nesansne plemićke kaštele na obali između Solina i Trogira, veza-ne uz polja pod planinom Kozjak. Građeni su, naravno, ne samo radi obrane kolona od turskih i gusarskih uskakanja, nego i da bi vlasnici u njima „uživali ljepote proljeća”. Veći dio Kaštelanskog polja pripadao je u antičko doba salonitanskom ageru, a dio oko Sicula (poviše današnjeg Resnika) u doba cara Klaudija (46. g. n. e.) centurijacijom je dodijeljen veteranima. Sredinom 7. st. na-seljuju ga Hrvati, s nizom sela pod Kozjakom, te s kraljevskim dvorima Trpimirovića u Bijaćima, Solinu i na Klisu.Prvi kaštel, Sućurac, sagradio je splitski nadbiskup A. Gualdo 1392., a proširili su ga B. Averoldo 1488. i B. Zane 1510. godine. U novoj župnoj crkvi čuva se luk oltarne pregrade s natpisom iz starohrvatskoga doba. Uz starije naselje na brdu nalazi se crkvica Sv. Jure od Putalja, zadudžbina kneza Mislava (oko 835.-845.), koju je splitskoj crkvi darovao njegov sin knez Trpimir, glasovi-tom darovnicom od 4. III. 852. godine. Uokolo je istražena ve-lika srednjovjekovna nekropola u kojoj se pokapalo sve do 16. st., kada je groblje Kaštel Sućurca premješteno kod kasnogotičke

Kaštel Novi i Štafilić

54

Kašt

ela

crkve Gospa od Dilata („Na Hladih“) – gdje se štuje čudotvorna Gospina ikona, rad radionice Dujma Vuškovića iz sredine 15. st.Kaštel Gomilicu podigle su 1529. na otočiću Gomilama splitske benediktinke, uz posjed (Pustica) koji im je 1078. darovao kralj Zvo-nimir. Romanička crkva Sv. Kuzme i Damjana posvećena je 1160., nad ostacima antičke vile i ranokršćanske bazilike. U župskoj crkvi sv. Jerolima je drveno raspelo, djelo fra Fulgen-cija Bakotića (sredina 18. st.), te slike Gaspare Dizianija.Kaštel Kambelovac, također izvorno okružen morem, podigla je 1478. splitska ob. Cambi. Usred naselja je njihova kula i palača s lijepim renesansnim balkonom. Kaštel Lukšić započeli su graditi trogirski Vitturi 1487., a iz temelja su ga preuredili 1563. braća Jakov i Jerolim, kao što se čita na latinskom natpisu duž galerije nad slikovitim

Idealna rekonstrukcija kaštela Vitturi-Lukšić

55

Kaštela

dvorištem. Obnovljen je 2001. godine, za agilni Zavičajni muzej Kaštela, Pučku glazbu i Knjižnicu.Stara župska crkva Uznesenja Bl. Dj. Marije je iz 1515., a nova iz 1800-ih. U nju je u 19. st. prenesen oltar bl. Arnira, djelo Jurja Dalmatinca (1448), iz crkve splitskih benediktinki pred Zlatnim vratima. Reljef s kamenovanjem splitskog nadbiskupa Arnira (od Poljičana 1180.) na svečevu sarkofagu, predstavlja antologijsko djelo ranorenesansne skulpture.U blizini je Kaštel Rušinac (1482), s crkvicom ovijenom bršlja-nom u kojoj je grob Miljenka i Dobrile, hrvatskih Romea i Julije. Uz osnovnu školu je lijep arboretum.Kaštel Stari. Podigao ga je 1476. (i obnovio nakon požara 1492.) trogirski humanista Koriolan Cipiko (v. Trogir), prethodeći toli-kim trogirskim patricijima koji su gradili i obnavljali svoje ladanj-ske kaštele na obali koja je putopisce podsjećala na Lago di Garda. Koriolan je sam obrađivao svoj vrt, pa ga lokalni barokni pisci uspoređuju s Dioklecijanom koji je, prema predaji, bio zanesen hortikulturom. Natpis na kaštelu govori da je sagrađen ex manu-biis Asiaticis, plijenom s azijskih strana, gdje je Koriolan služio kao admiral mletačke ratne mornarice.

Ulaz u kaštea Vitturi-Lukšić

56

Kašt

ela

Kaštel ob. Cambi 57

Kaštela

Na Brcama, slikovitom glavnom seoskom trgu pred kaštelom, dominira, osobito u ljetnim mjesecima, divovska srebrna lipa za-sađena tek 1952., na mjestu prastarih brijestova koji su preživjeli u đardinu istočno od mjesta sve dok se poslije černobilske kata-strofe nisu preko noći sasušili.Iznad sela je predromanička crkva sv. Jurja na Radunu, a na vrhu Kozjaka, visoko poviše mjesta crkvica Sv. Ivana od Birnja (12. st.; obnovljena 1444.) koju pohode svi Kaštelani na blagdan sv. Ivana Svitnjaka 24. lipnja.Kaštel Novi sagradio je 1512. Pavao Cipiko. Renesansna crkvi-ca sv. Roka je iz 1586., gradska loža i toranj sa satom iz 18. st, a zvonik uz župsku crkvu sv. Petra podignut je sredinom 19. st. najvjerojatnije prema projektima Vicka Andrića.Kaštel Štafilić podigao je 1508. na otočiću trogirski pl. Stjepan Štafilić. Župnu crkvu sagradio je u 18. st. Ignacije Macanović. Bli-zu je nedovršena kula Nehaj, izvorno u vlasništvu trogirske ob. Lodi, poslije splitskih Papalića.U laguni Resnik istraženi su ostaci helenističke luke i rimskoga naselja. U blizini se traže Siculi, kolonija osnovana u vrijeme cara Klaudija za veterane, koja nastavlja ulogu koju je u predrim-sko doba obalni emporij stanovništva okupljenog oko važnog

Kaštel Novi

Idealna rekonstrukcija

kaštela Pavla Cipika

58

Kašt

ela

Starohrvatska crkva sv. Jurja na Radunu 59

Kaštela

gradinskog naselja na Nofru, odnosno Velikom Bijaću, 2 km poviše obale. Bijaći su jedan od povremenih dvorova hrvatskih narodnih vladara, s ostacima trobrodne bazilike Sv. Marte, građene na teme-ljima antičkog zdanja. Knez Trpimir izdao je u Bijaćima ispravu koja se smatra prvim hrvatskim diplomatskim dokumentom. Ot-kriveni kameni i mramorni ulomci bogatog pleternog namještaja (iz više faza od 9-11. st.) izloženi su u splitskom MHAS-u.

Ciborij iz sv. Marte na Bijaćima

60

Kašt

ela

pantan. Tri kilometra istočno od Trogira, na mjestu koje se u srednjem vijeku zove Blato, a kasnije Pantan (lat. palus = blato, tal. pantano = kaljuža), nalazi se sklop fortificiranih renesansnih mlinica, na mjestu ranijih srednjovjekovnih, a možda i antičkih mlinica. Naizgled netaknuti krajolik bio je modeliran ljudskom rukom: oblikovani su bazeni s ustavama, vodni kanali, pristupni put sa sjeverne strane i kanal za brodove koji su pristajali uz mol pred mlinicama. Formirani su ribnjaci, izvori spominju solane... Na istom mjestu nalazila su se četiri mlina koja je 1520. godine podigao „na kraljevskom zemljištu“ trogirski plemić Teodor Vitturi, dozvolom hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II., do koje je došao zagovorom glasovitog Trogiranina, hrvatskog bana Petra Berislavića. Unutrašnjost mlinica podijeljena je u tri dijela od kojih je središnji, unutar kule, nisko zasveden prelomljenim svodom. Kula je imala niz puškarnica i pokretni most na ulazu s morske strane. Duž sjevernog zida u unutrašnjosti zgrade ugrađeno je osam mlinskih kamenova s drvenim koševima za žito iznad njih. Voda dotiče iz obližnjeg izvora ponornice, u podanku brda Krban, koja se izgrađenim nasipom akumulira i regulira u „jezeru“ sjeverno od zgrade mlinica.Tijekom Drugog svjetskog rata mlinice su bile zapaljene i bombardirane. Godine 1958. izvršena je njihova preventivna statička sanacija. U rujnu 1991. jugoslavenska avijacija raketama je razorila zapadni dio, krovište i južno pročelje s molom, ali je čitav sklop recentno restauriran. Godine 2001. Pantan, s fortificiranim renesansnim mlinicama, proglašen je posebnim ornitološko-ihtiološkim rezervatom.

Biblijski vrt na Stomoriji 61

Kaštela

Trog

ir

62

Trogir

63

TrOgirTrogir je grad-vodozemac, star toliko da mu temelji – ilirski, he-lenistički i rimski, pod današnjim srednjovjekovnim – doslovno rastu iz Jadrana. Prostor prapovijesnog naselja bio je više-manje istovjetan povijesnom Tragurionu koji je bio otok, ili otok uskom prevlakom povezan s kopnom. Nalazi sežu do 2000. pr. Kr. Poslije 219. pr. Kr. (svršetkom Drugog ilirskog rata) postao je važnim lučkim emporijem isejske zajednice (Issa, Vis). Jedan grčki natpis uzidan u dvorištu samostana benediktinki uz južna vrata spo-minje magistrate matične kolonije Isse koji su upravljali njenim filijalnim kolonijama na kopnu. Raster ulica i stambenih blokova (insule omjera 1:2,5) središnjeg dijela grada pokazuje ortogonal-nost karakterističnu za grčko urbanističko planiranje.U 1. st. pr. Kr. spominje se kao oppidum civium Romanorum. U maloj palači Cipiko na glavnom trgu pronađen je pločnik koji je pripadao agori-forumu. Oko Trogira se sačuvala cjelina centurija odijeljena od salonitanskog agera, što ukazuje na kasniju limi-taciju. To se vezuje uz Plinijevu vijest da je car Klaudije poslao svoje veterane u mjesto Siculi (današnji Resnik kraj Trogira). Isti

Trog

ir

64

pisac kaže za Trogir da je bio marmore notum – glasovit po mramoru, vrsnom kamenu, koji se radi lakoće modeliranja i zlaćane boje koju mu daje poliranje našao na svim važnijim de-korativnim dijelovima Dioklecijanove palače (Zlatna vrata, portali careva mauzoleja i Jupi-trova hrama), a poslije na Radovanovu portalu i Duknovićevim skulpturama.Trogir je preživio avaro-slavenska rušenja kroz prvu polovicu 7. st., s još nekoliko antičkih na-selja na kopnu (Zadar, Split, Kotor), emancipi-rajući se nakon rušenja Salone kao samostalna civitas. Hrvatski vladari i župani povremeno su boravili u Trogiru, rezidirajući u obližnjim Bi-jaćima. Najizrazitiji trogirski spomenik iz tog vremena je baziličica sv. Martina (sv. Barbare) na glavnom kardu, iza gradske lože na trgu.Nakon propasti samostalne hrvatske drža-ve, za kralja se okrunio Arpadović Koloman 1102. u Biogradu, a presudnu ulogu u mirnom

Trogir

65

preuzimanju vlasti u Hrvatskoj i gradovima na obali imao je tro-girski biskup Ivan (+ 1111.), kojeg će Trogir, zbog mnogih čuda kojima se iskazao, slaviti poslije kao blaženika i gradskog zaštit-nika. Srednji vijek je vrijeme istinske samosvijesti i prizivanja vla-stite povijesne linije, dakako antičkih korijena. Komuna sklapa ugovor o savezu s Ankonom (1236., ali i 1415.) pozivajući se na zajedničko antičko podrijetlo: Trogir nasljeduje Issu, pa je preko nje, jednako kao i Ankona, sicilskog postanja. Antika kao alter ego očituje se na gradnji trogirske katedrale i palača u gradu, jed-nako kao što se deklarativno pokazuje na splitskom zvoniku.

Trogirani kroz srednji vijek za knezove biraju hrvatske feudalce, mahom iz moćnog roda Šubića (v. glasoviti epitaf kneza Mladena Šubića iz 1348. u katedrali u kojemu ga zovu „štitom Hrvata“ – clipeus Croatorum). Grad se nakon Zadarskog mira 1358. našao kao važna točka na anžuvinskom meridijanu između Napulja, Ugarske i Baltika. Jednu od bitki mletačko-đenoveškog sraza 1378. Trogirani su mogli gledati usred luke. U nizu istaknutih lič-nosti trogirskog srednjeg vijeka nalazi se i bl. Augustin Kažotić.

Fedor Karačaj, veduta Trogira sa zapada oko 1830.

Kaštel Kamerlengo

Trog

ir

66

U lipnju 1420. mletačka flota osvojila je Tro-gir, kao jedan od zadnjih gradova koji se nije htio predati Veneciji nakon što je 1409. kupila Dalmaciju od Ladislava Napuljskog za 100.000 dukata. Bombardman je trajao više dana uz mnogo mrtvih i mnogo porušenih kuća i pa-lača, oštećenih kula i zidina. Jedan od prvih akata novog mletačkog Velikog vijeća u Tro-giru odnosi se zabranu službene upotrebe hr-vatskog jezika: 22. V. 1426. Vijeće naređuje da se u njemu ne smije govoriti na drugom jeziku nego na talijanskom i latinskom. S druge stra-ne, upravo se u mletačkoj Dalmaciji (naravno u Dubrovačkoj republici posebno), rađala u to doba hrvatska renesansna književnost, doslov-ce jedina među slavenskim književnostima na pučkom jeziku, koja je u samoj Dalmaciji bila kudikamo važnija od one pisane na lokalnom talijanskom jeziku. Ne slučajno, baš u Trogiru se sačuvala najvažnija antologija hrvatskih tek-stova iz 15. i 16. stoljeća, koje je u rukopisu pod

Zvonici sv. Ivana Krstitelja i katedrale

Trogir

67

nazivom Vartal kompilirao Petar Lucić za potrebe časnih sestara samostana sv. Nikole. U renesansno vrijeme u gradu se formira istinska humanistička republika s čitavom plejadom imena među kojima strši ime Kori-olana Cipika (1425-1493). On je nedaleko od grada, za sigurnost svojih kolona i ladanje, podigao kaštel (Kaštel Stari) – prvi u nizu oko Trogira. Petar Cipico, Koriolanov otac (+ 1440.), sabirač je spomenika i kodeksa, „jedan od prvih arheologa humanističke Europe“. Pretpostavka je da je upravo on 1423. prepisao Petroni-jev fragment, glasovitu Trimalhionovu gozbu. Mogao bi se spome-nuti i niz drugih trogirskih humanista, iz obitelji Andreis i Lucić, Sobota, Berislavić, Štafilić, Dragač, Kvarko. Ivan Lucić opravdano se drži ocem hrvatske historiografije.U drugoj polovici 13. st. i kroz 14. stoljeće ovalnom prstenu ro-maničkog grada, refleksu izvorne geološke forme niskog otočića na kojemu je Trogir formiran, dograđen je Borgo-Varoš (Pasike). U anžuvinsko vrijeme zadnje četvrtine 14. st. (do 1417.) Varoš je opasana zidinama, utvrđena kulama. Sredinom 15. st. dovršena je gradnja velikog kaštela Kamerlengo (po camerlengu - kne-ževom blagajniku) na jugozapadnom uglu. Osobito zanimljivo

Trogirska južna obala

Kip sv. Ivana nad gradskim vratima

Trog

ir

68

Kaštel Kamerlengo

Trogir

69

rješenje bilo je ostvarenje puta kojim se s kopna, preko mosta, kroz prostor između zidova renesansnog predziđa i starijih grad-skih bedema (na trasi današnje ceste) moglo bez ulaženja u grad, oko istočnog dijela grada, prići mostu za Čiovo. Godine 1646. ruši se stari most prema kopnu i gradi novi, pokretni; ojačavaju se barbakani, grade široke platforme i barokni bastioni prema sje-veru. Za francuske uprave gradom poč. 19. st. počinje „sanitarno rušenje“ gradskih bedema, nastavljeno za austrijske vlasti koja osobito nastoji regulirati Fošu (ranije mnogo širi kanal između grada i kopna) radi taloženja blata. U sklopu zidina bilo je više gradskih vrata. Nad sjevernim ko-pnenim stoji kip bl. Ivana Trogirskoga atribuiran Boninu Mi-lancu (1420-ih). Južna, morska vrata, manirističkog stila djelo su radionice Bokanića (1593). Na njima su se sačuvale i drvene vratnice okovane masivnim čavlima. Uz njih je loža koja je slu-žila za one koji bi zakasnili nakon večernjeg zatvaranja vrata (a poslije za ribarnicu). Na plaštu srednjovjekovnog gradskog zida prema jugu sačuvane su još kula Vitturi, u sklopu ženskog be-nediktinskog samostana sv. Nikole, i kula sv. Nikole, zapadno od morskih vrata.

Vijećnica, crkva sv. Sebastijana i loža

na glavnom trgu

Kula Vitturi

Trog

ir

70

Glavni gradski trg. Program oblikovanja glav-nog gradskog trga u Trogiru, na mjestu rim-skog foruma, započeo je 1300-ih godina grad-njom komunalne lože i Vijećnice. Svoj zaokru-ženi izgled dobio nizom zahvata sredinom 15. stoljeća, u doba stvarne obnove grada. Unu-trašnje dvorište općinske palače ima obilježja kasnogotičkog stila, sa stubištem koje je prema tradiciji izradio Matej Gojković, protomajstor zvonika iz 1420-ih godina. Preoblikovao ju je Nikola Firentinac 1480-ih godina, te potom Tripun Bokanić (do 1608.). U zidove palače uzidani su mnogobrojni plemićki grbovi.Sv. Sebastijan s tornjem gradskog sata. U doba strašne kuge 1465/66. (uz 2000 umrlih), odlučeno je da se ubuduće slavi svetkovina sv. Sebastijana. Godine 1476. ispunjen je za-vjet grada i prema projektu Nikole Firentinca počela se graditi crkva smjestivši se u ranijem atriju šesterolisne crkve sv. Marije. Gradnja je dovršena do 1482. Godine. Djelomično je rekonstruiran renesansni oltar s kipom sv.

Sjeverna gradska vrata

Trogir

71

Sebastijana, koji je, kao i kip istog sveca na pročelju, djelo Nikole Firentinca, dok bi kip Otkupitelja mogao biti Alešijev. Unutraš-njost je nedavno uređena kao memorijalni prostor trogirskim braniteljima palim u Domovinskom ratu.Gradska loža je prvotno bila u nivou s trgom, povezana sa šeste-rolisnom starohrvatskom crkvom Sv. Marije (arheološki prezen-tirana u predvorju Pinakoteke). Među preoblikovanim kasnoan-tičkim kapitelima koji krune niz reutiliziranih stupova, razlikuje se tek ugaoni, kasnoromanički košarasti kapitel. „Oltar Pravde“ je remek-djelo Nikole Firentinca (inaugurirano 15. XI. 1471.), koji je povisio pločnik lože, preoblikovavši je u reprezentativnu sudač-ku tribinu. Tripun Bokanić je isklesao novi sudački stol (1606.) te postavio novu ogradu lože s balustrima. Reljef s konjaničkim li-kom hrvatskog bana i biskupa Petra Berislavića (+ 1520.) isklesao je 1938. Ivan Meštrović.Sv. Barbara (izvorno posvećena sv. Martinu). Mala trobrodna bazilika sagrađena u 11. st. preoblikovanjem ranije crkve, o kojoj govori i natpis na gredi predoltarske pregrade sa spomenom Petra i njegove žene Dobrice. Dugo je bila desakralizirana, do obnove 1931. i nove 1980-ih godina.

Nikola Firentinac, „Oltar pravde“

Kip sv. Ivana Trogirskog u loži

Trog

ir

72

Mala Cipikova palača. Nasuprot baziličice sv. Martina. Poviše stepenica u dvorištu Male Ci-pikove palače u Trogiru na kojoj je radio Niko-la Firentinac iza sredine sedamdesetih godina 15. stoljeća, nalazi se reljef s portretom Alviza Cipika, Koriolanova sina, ovjenčanog pjesnika i kasnije visokorangiranog prelata. Pročelje palače prema trgu restaurirao je Ignacije Ma-canović.Velika Cipikova palača. Otac i sin, Petar i Ko-riolan Cipiko uspjeli su, očito po određenom obiteljskom programu i ciljanim ženidbama, zauzeti čitavu zapadnu stranu glavnog trga sa svoje dvije palače – nasuprot Vijećnici, kate-drali i ostalim javnim građevinama – provi-djevši ih neuobičajeno brojnim grbovima obi-telji, s očitim prinčevskim pretenzijama. Južni portal, s medaljonima anđela koji nose Kori-olanovo geslo NOSCE TE IPSUM (Upoznaj samoga sebe), djelo je Nikole Firentinca oko 1470. godine Sjeverni portal, nasuprot portalu

Nikola Firentinac, anđeo na južnom portalu palače Cipiko

Trifore Andrije Alešija nad glavnim ulazom u palaču Cipiko

Trogir

73

katedrale, djelo je Ivana Duknovića (početkom 1480-ih), ukom-poniran, međutim, na tom mjestu zajedno s Alešijevim triforama (premetnutim u balkonske otvore) istom sredinom 17. st., nakon što se sklop palače podijelio između dvojice braće i restaurirao nakon devastacije od strane milicije koja se palačom koristila kao kasarnom u Ciparskom ratu. U prostorima palače danas djeluju Glazbena škola, Narodna glazba, dio gradskih službi, Konzerva-torski odjel, a dio je u privatnom vlasništvu.Katedrala. Prilikom statičke sanacije temelja zvonika 1903. nađen je žrtvenik posvećen Heri, što bi moglo ukazivati na pretpostavku da je na mjestu današnje katedrale postojalo svetište barem iz grč-ko-rimskog doba. Novi temelji katedrale Sv. Lovre blagoslovljeni su početkom 13. stoljeća, nakon što je u mletačkom rušenju grada 1171. stradala starija.Romanička katedrala koncipirana je kao trobrodna bazilika s glavnom lađom znatno širom i višom od bočnih brodova. U lu-neti južnih vrata nalazi se natpis iz 1213. koji spominje biskupa Treguana „toskanskoga roda“ i gradskog kneza Iliju, vjerojatno od roda Kačića. Nad predvorjem katedrale diže se zvonik zapo-čet u drugoj polovici 13. stoljeća. Ipak, zvonik koji danas vidimo

Luneta Radovanova portala (1240)

Propovjedaonica (oko 1257)

Trog

ir

74

Zvonik katedrale

Trogir

75

nastao je u obnovi čitava katedralnog sklopa, teško oštećenog u bombardiranju grada u lipnju 1420. Radove na njegovom prvom katu vode Matija Gojković i majstor Stjepan, otac kipara Ivana Duknovića. Drugi kat nosi sve stilske značajke mletačke cvjetne gotike, dočim je zadnji kat s piramidom dovršio Tripun Bokanić 1603. godine.Nad središnjim dijelom glavne lađe katedrale visi veliko raspe-lo Blaža Jurjeva Trogiranina (vraćeno 2001. na mjesto za koje je izvorno slikano). Stoji visoko nad ulazom u prezbiterij čije je korske klupe od 1439. godine rezbario Ivan Budislavić, čime je zaključena višedesetljetna kampanja preoblikovanja unutrašnjo-sti katedrale nakon bombardmana mletačke flote 1420. godine.Sjeverni luk ranogotičkog predvorja i prolaz kroza nj zatvorila je pak krstionica koju je gradio Andrija Aleši uz asistenciju Nikole Ivanova Firentinca (1460-1467). Krstionica je karakterističan pri-mjer sinteze kasnogotičkih i ranorenesansnih stilskih značajki, ne bez ugledanja u splitsku krstionicu (ex Jupitrov hram) karakteri-stičnog kasetiranog svoda.Na sjevernoj strani katedrale zavjetom Nikice Sobote sagrađena je kapela sv. Jerolima (1438-1446; majstori Nikola Račić i Marco

Nikola Firentinac, putto na frizu u

krstionici

Andrija Aleši, sv. Jeronim u luneti

krstionice

Trog

ir

76

nose pilastre portala. Na čeonoj strani pilastara uz vrata niže se nepotpuni ciklus Mjeseci u godini (Ožujak i Travanj s lijeve, Prosinac, Siječanj i Veljača s desne strane) prikazanih kroz karakteristične radove i s odgovarajućim znakovima zodijaka. Tako se u cijeloj donjoj zoni razvija sustav prizora s temom grijeha i stanja ljudskog roda prije donošenja prvih zakona.Današnja cjelina portala nije nastala istodobno: prvotni arhitektonski i ikonografski program Radovanovog portala značajno je proširen u zadnjoj trećini 13. stoljeća. Na izradi novog ranogotičkog okvira sudjelovalo je nekoliko majstora, a sadržaj mu podcrtao temu Grijeha i Otkupljenja ljudskog roda. Kipovi golih Adama i Eve, postavljeni na lavove, predstavljaju Istočni grijeh, a prizori iz Kristova života i Muke – Otkupljenje čovjeka. Na vanjskim pilastrima (na mjestu gdje je Radovan bio predvidio prikaze ostalih Mjeseci) isklesano je šest apostola, također u nepotpunu nizu, kao posrednici Otkupljenja. Na drugom vanjskom luku koji se razvija oko lunete u jezgri gornje zone, nižu se prizori: Bijeg u Egipat (na lijevom kraju), Krštenje u Jordanu (na suprotnoj strani), Iskušenje Krista u pustinji (iznad Krštenja), te Ulazak u Jeruzalem, Pranje nogu, Uhićenje i Bičevanje Kristovo, Raspeće i Uskrsnuće s Tri Marije.Radovanovim nastavljačima treba pripisati i gradnju čitavog predvorja katedrale, te ciborij i osmerostranu propovjedaonicu u unutrašnjosti.

radovanov portal. Istinski zaštitni znak trogirskog kiparstva jest majstor Radovan, najznačajniji kipar hrvatske srednjovjekovne umjetnosti. Potpisao se na glavnom portalu u zapisu koji teče pod lunetom i reljefima Navještenja sa strana, gdje ga se slavi kao „najboljeg od svih u ovoj umjetnosti“ (CUNCTIS HAC ARTE PRECLARUM). U središtu gornje zone portala nalazi se luneta unutar koje je Radovan uspio u jedinstvenu kompoziciju povezati prikaze Kristova rođenja, Putovanja triju kraljeva i Poklonstva pastira. Na dva kraja pri dnu luka koji se svija oko lunete majstor je prikazao Navještenje, po sredini luka Poklonstvo kraljeva, desno još Josipov san, a sa strana grupe anđela u slavi. Radovanova luneta prvi je europski timpanon koji Kristovo rođenje uzima za centralnu temu čitava pročelja. Polazište u čitanju jest luneta - isklesana „à double face“ s prikazom Rođenja na prednjoj i sa znakom križa na stražnjoj strani, jedna i druga proviđena neuobičajeno iscrpnim didaktičnim vjeronaučnim deklaracijama. Vanjski okvir portala snažno je naznačen kipovima lavova na konzolama. Desno je lav koji gnječi zmaja, lijevo lavica koja u šapama drži janje, dok pod njom spavaju dva lavića. Na podnožju portala isklesano je osam telamona koji na svojim plećima Trogir

77

Gruatto), a 1447. započeto je temeljito preoblikovanje sakristije. Dovršio ju je A. Aleši 1460. Godine. Rezbareni i intarzirani ka-snogotički ormar u sakristiji rad je Trogiranina Grgura Vidova (1457.), kojega je iz Venecije u grad doveo Koriolan Cipiko (u svojstvu operarija katedrale). U Riznici se čuvaju liturgijski pred-meti i moćnici; pečatnjak trogirskog kaptola, dar Elizabete rođ. Kotromanić, udov. kralja Ludovika Anžuvinca (1483.); srebrni vrč koji je prema tradiciji također darovala kraljica Elizabeta; mitra biskupa Kažotića iz sredine 14. st. optočena biserjem; bjelo-kosni oltarić radionice Embriachi (poč. 15. st.); srebrni križ, rad avinjonskih zlatara (oko 1310-1320.) – sve umjetnine nedavno odlično restaurirane i interpretirane. Znamenita je i izvezena ka-puljača biskupskog pluvijala (kraj 15. st.) s prikazom sv. Martina na konju koji dariva prosjaka.Odmah po svršetku gradnje krstionice ugovoreno je podizanje nove kapele bl. Ivana Ursinija (1468.), koja je po amalgamu arhitek-ture i kamene skulpture antologijski je primjer umjetnosti 15. st.Važno je posjetiti Pinakoteku katedrale u župskom dvoru (po-liptih s glavnog oltara katedrale iz 1270-ih; djela Blaža Jurjeva Trogiranina, Quirizia da Murano, Gentile Bellinija, radionice

Kapela bl. Ivana Trogirskog

Moćnici ruku bl. Ivana Trogirskog

Trog

ir

78

Paola Veneziana, Dujma Vuškovića, niz ilu-miniranih kodeksa). U predvorju Pinakoteke vide se arheološki prezentirani ostaci šeste-rolisne crkve Sv. Marije koja se spominje već početkom 8. st., a srušena je 1851. godine. Nedavno je otkrivena jedna od njenih apsida u zidu crkvice sv. Sebastijana, sa zanimljivim renesansnim grafitima na žbuci. Kroz srednji vijek pod njenim prozorom prema trgu stajao je sarkofag nad kojim su Trogirani običavali polagati zavjete.Valja obligatno posjetiti lapidarij renesansnih skulptura u romaničkoj crkvi sv. Ivana Krsti-telja, koja je pripadala glasovitom benediktin-skom muškom samostanu. Veliko Oplakivanje na južnom zidu, jedno od najljepših djela Ni-kole Firentinca i renesansne skulpture uopće, obično se veže uz tragičnu smrt žene Koriola-na Cipika 1492., ali je vjerojatnije da je nastalo za oltar nad grobom njegova oca Petra, 1470-ih godina.

Kapela bl. ivana trogirskog. Sačuvana je „krštenica“ kapele – neuobičajeno iscrpan Ugovor o početku njene gradnje, sklopljen 4. I. 1468. u Trogiru, između operarija katedrale Nikole Cipriana, klesara Andrije Alešija i Koriolana Cipika, prokuratora Nikole Firentinca. Kapela je prava antologija renesansnih skulptura Andrije Alešija, Nikole Firentinca, Ivana Duknovića, a za nju su bile isklesane i četiri statue Alessandra Vittorije (premještene uz atiku zvonika nakon baroknih preinaka, kada su otvorena četiri prozora na mjestu izvornih niša s kipovima). Pokretač projekta i gradnje Kapele bio je Koriolan Cipiko. Kapela je, međutim, u kiparskom pogledu ipak prvenstveno djelo Nikole Firentinca, Donatellovog učenika. U galeriji kipova u kapeli ističe se Duknovićevo remek-djelo (oko 1482.) – sv. Ivan Evanđelista, kip (drugi od ulaza s lijeve strane) koji pod svečevom togom krije lik Alviza, sina Koriolana Cipika, visoko uzdignutog u prelatskoj časti i pjesničkoj slavi. Lijevo je kip sv. Tome, također Duknovićevo djelo, ali jedno od posljednjih (1508.). Među ostalim kipovima u kapeli, među djelima Nikole Firentinca i njegove radionice, najljepši su sv. Ivan Evanđelista (oko 1482.) i sv. Pavao (1489.) u zoni apostola, Krunjenje Marijino (oko 1480.) u luneti pod svodom – galerijom anđeoskih dječjih lica, kao i niz putta koji simbolički nose teret vijenca stojeći na pilastrima između niša s apostolima, te u prizemlju niz putta sa zubljama, simbolima vječnog života. Poprsje Stvoritelja u medaljonu sred svoda barokni je faksimil oštećenog Firentinčevog (u lapidariju Muzeja grada), rad Ignacija Macanovića iz 1778. Godine. Gradnja kapele i njeno dovršenje pred svečani prijenos tijela sv. Ivana Trogirskog, te detaljan opis čitave svečanosti koja se zbila u proljeće 1681. godine, ocrtani su u izvanredno slojevitom rukopisu jednog od sudionika, poznatog trogirskog povjesničara Pavla Andreisa. Kroz dva svoja prva stoljeća bila je mauzolej biskupa Jakova Turlona (+ 1483.) te kapela presvetog sakramenta, jer je tijelo bl. Ivana preneseno u kapelu tek 1681. U renesansnu kapelu unosi se gotički sarkofag, a uz njega postavljaju barokni anđeli; konačno se podiže oltar svecu zbog kojega je cijela kapela i građena.

Trogir

79

Samostan benediktinki Sv. Nikole. Crkva uz samostan (ute-meljen 1066.), podignuta na mjestu predromaničke crkvice sv. Dujma. Unutrašnjost je radikalno barokizirana sredinom 18. sto-ljeća (interesantni barokni štuko-ukrasi i oltari). Nad slikovitim klaustrom Tripun Bokanić podigao je 1598. zvonik. Na južnom zidu dvorišta uzidan je grčki natpis (2. st. pr. Kr.) koji spominje gradske magistrate. U dragocjenoj zbirci umjetnina izložen je znameniti Kairos, reljef s likom najmlađeg Zeusova sina – bo-žanstva sretnog trenutka (4./3. st. pr. Kr., po Lizipovu predlošku). Otkriven je 1928. u kući koja je nekoć bila u vlasnosti ob. Statilić. Reljef s prikazom Ahileja koji sluša Prijamove molbe da mu dade Hektorovo tijelo (3. st.) otkriven je u arheološkim istraživanjima u crkvi. Među slikama ističu se ikona Gospe s Djetetom (dru-ga pol. 13. st. bliska ruci Majstora buranske Bogorodice), te djela Paola Veneziana, Blaža Jurjeva Trogiranina, Antonija Zanchija, Nikole Grassija, uz niz predmeta liturgijskog ruha i posuđe.Sv. Dominik. Samostan je utemeljen 1265. Jednobrodna crkva gradi se kroz 14. st. Osrednji mletački kipar Nikola Dente izradio je 1372. lunetu portala s prikazima Gospe s Djetetom između bl. Augustina Kažotića i sv. Magdalene. Uz noge blaženika kleči kao donatorica njegova sestra Bitkula, pobožna trogirska matrona. U

Dominikanski samostan u

prvom planu

Kairos (Zbirka samostana

benediktinki)

Trog

ir

80

na dvoru kralja Matijaša Korvina u Ugarskoj gdje se istakao toliko da mu je kralj 1488. darovao dvorac Majkovecz. U nizu antologijskih djela koja je ostavio taj najznačajniji hrvatski renesansni umjetnik spomenimo reljefe Bogorodica u padovanskom i trogirskom gradskom muzeju, kip sv. Vlaha u dubrovačkom Kneževu dvoru, poprsje humanista Carla Zena u mletačkom Museo Correr, te – vjerojatno kao zadnje – grobnicu bl. Girolama Gianellija u katedrali u Anconi. Dražesni putto grbonoša s glavnog portala palače Cipiko (također Duknovićevo djelo), koja se nalazi preko puta trogirske katedrale, jedan je od zaštitnih znakova hrvatske renesansne i najznačajniji artefakt trogirskog gradskog muzeja. Putto s gorućom zubljom stoji raskoračen na rostri galije, zavijorenog plašta, kao na vjetru, aludirajući očito na admiralsku funkciju koju je obnašao Koriolan Cipiko u mletačkoj floti na Levantu (1470-1474).Duknovićev opus, izložen danas u Berlinu i Parizu, Rimu i Budimpešti, Trogiru i Dubrovniku, daje nam autentičnu sliku najviših umjetničkih i intelektualnih dosega skulpture nastale u tijesnom odnosu između najprobranijih naručitelja i umjetnika formiranog u epicentru europske renesanse, umjetnika koji je uspio, surađujući primjerice s više važnih toskanskih kipara, sačuvati i izrazito individualni izraz i, još više, vlastiti temperament.

ivan Duknović. Ivan Duknović (Joannes Duhnovich; Ioannes Dalmata), rođen oko 1440. u Trogiru, umro nakon 1509., sin je Stjepana, jednog od važnijih graditelja trogirske katedrale. Nakon prvih klesarskih poduka u zavičaju, usavršio se u Italiji. U Rimu 1470-ih dobiva niz važnih narudžbi, osobito od kardinala Pietra Barba, ubrzo pape Pavla II. kojemu je klesao (zajedno s Minom da Fiesole) grobnicu u staroj bazilici sv. Petra, najmonumentalnije djelo te vrste čitavog 15. stoljeća. Neobičan odjek slave koju je stekao u Vječnom gradu vidimo u činjenici što se jedna Duknovićeva mramorna Gospa s Djetetom našla i nad grobom pape Ivana Pavla II., po njegovoj oporučnoj želji.Početkom 1480-ih radi u rodnom Trogiru. Kip sv. Ivana Evanđeliste, koji je klesao za kapelu bl. Ivana Trogirskoga u katedrali, prva je uistinu slobodno stojeća trodimenzionalna skulptura u nas. Nakon intermezza u zavičaju, Duknović je radio više godina

Blaž Jurjev Trogiranin, Gospa u ružičnjaku Ivan Duknović, putto s grbom ob. Cipiko

Trogir

81

unutrašnjosti je grobnica trogirskih humanista Ivana i Šimuna Sobote s kojima se ugasila loza te važne trogirske obitelji, djelo Nikole Firentinca (1469.). Lijevo od trijumfalnog luka je krasan drveni oltar sa slikom Obrezivanja Krista Palme Mlađeg (1607.). U savezničkom bombardiranju Trogira 1944. teško je oštećen samostanski klaustar. U samostanskoj zbirci izložene su vrijedne umjetnine (kopča pluvijala s minijaturom i poliptih Blaža Jurjeva Trogiranina, te kasnogotički relikvijari iz dominikanske crkve sv. Križa na Čiovu). Sv. Petar. Crkva je pripadala drugom ženskom benediktinskom samostanu, građenom uz srednjovjekovnu crkvicu sv. Platona. Od samostanskog klaustra ostalo je dvorište s baroknom krunom bunara. Dopojasni lik sv. Petra uzidan nad baroknim portalom crkve isklesao je Nikola Firentinac vjerojatno kasnih 1480-ih godina. Među slikama u crkvi zanimljive su one A. Zanchija, A. Molinarija i G. Lazzarinija. Krajem 17. st. djeluje u Trogiru ki-par Jakov Jučen radeći niz lijepih kompozicija u polikromiranom drvetu, pa je on možda mogao raditi na kasetiranom stropu i na kućištu orgulja. Na glavnom oltaru su drveni kipovi sv. Petra i Pavla.

Trog

ir

82

palača Garagnin (od 1840. Garagnin-Fanfogna) preuređena je 1966. u Muzej grada trogira. Sastavljena je od čitava sklopa kuća različitih stilskih odlika (prema glavnoj ulici ističe se trifora s grbovima ob. Lipavić, vjerojatno djelo A. Alešija) kojima je zamašnim baroknim preuređenjem dan zajednički nazivnik, osobito s monumentalnim sjevernim pročeljem (1763.), te s raskošnim salonima i stubištima u unutrašnjosti. Knjižnica Garagnin Fanfogna s nizom bibliofilskih rariteta (u izvornom ambijentu, s oslikanim stropovima i ormarima iz 19. st.) predstavlja jednu od rijetko sačuvanih starih biblioteka u Dalmaciji. U muzejskoj postavi, pored vrijednog namještaja, slika i kipova, arhivskih isprava i knjiga, izložen je i portret jednog od vlasnika palače, Ivana Luke Garagnina ml. (1764.-1841.), poslanika kod Napoleona 1808. godine u Parizu, prvog počasnog konzervatora spomenika u Dalmaciji. Osobito je slikovit pločnik dvorišta (I. Macanović), u čijem uglu je sačuvana mala romanička katnica. Lapidarij je otvoren (1987.) u prizemlju nekadašnjeg gospodarskog krila u dvorištu, nakon temeljitih arheoloških istraživanja koja su u znatnoj mjeri definirala spoznaje o najranijoj povijesti grada. Prezentirani su ostaci helenističkog i srednjovjekovnog ziđa, kasnoantičke grobnice na svod. Među artefaktima najznačajnije su skulpture Ivana Duknovića, Andrije Alešija i Nikole Firentinca, uz niz skulptura od antike do baroka.

Koncem 18. st. obitelj Garagnin uredila je u ono doba znamenit perivoj s lapidarijem (uglavnom solinski ulomci) na kopnu preko mosta, nedaleko izvora Dobrića, sa zgradama koje je projektirao Giannantonio Selva (projektant teatra La Fenice u Veneciji, ali i Garagninovog ljetnikovca u obližnjim Divuljama).

U nizu plemićkih palača i kuća ističe se, uz već spomenute na glavnom trgu, palača Lu-cić unutar sklopa višekratno preoblikovanih kuća, prislonjenog uz južne gradske zidine. Pročelje prema sjeveru s krasnim renesansnim portalom, te dvorište s arkadama i s balkonima

Trogir

83

vezuju se uz preuređenje palače kojeg se poduhvatio Jerolim Lu-cić, djed glasovitog povjesničara Ivana Lucića u prvoj pol. 16. st. Dio prizemlja i prvog kata sklopa nedavno je uređen kao Gradska knjižnica.Seget. Godine 1564. trogirski plemić Jakov Rotondo dobio je dozvolu gradnje kule uz utvrđeno selo. Cesta od Travarice pred Trogirom prema Segetu bila je zasjenjena prelijepim stablima, posječenim pred ratne operacije 1648. godine. Marina. Nastaje kao planirano naselje za obranu kolona koji su radili na imanjima trogirskih biskupa (glasovito ulje i suhe smo-kve). Četverokutnu kulu s konzolno istaknutim kruništem (izvor-no s pokretnim mostom) gradio je 1495. biskup Francesco Mar-cello. Ime je dobilo po crkvi sv. Marine na ulazu u mjesto.

Maslina iz 5.-6. st. na Sudanelu poviše

Trogira

Biskupski kaštel u Marini

Trog

ir

84

Seget

Trogir

85

STOBreČStobreč na ušću rijeke Žrnovnice zvao se u antičko doba Epetium. Prvotno grčko-isejska naseobina, u rimsko doba postao je sredi-štem jedne gradske prefekture u sklopu salonitanskog agera. Istra-žen je tek trakt gradskih bedema s vratima iz grčkog razdoblja.Između Mosora i mora pruža se dugačka gorska kosa što dijeli Srednja Poljica od Primorskih poljica. Stanovnici mosorskih sela osobito su ponosni na povijest svoje Poljičke knežije („Seljačke re-publike“), originalne srednjovjekovne državne organizacije od 12 seoskih općina (svaka sa svojim knezom). Teritorij joj je omeđen rijekom Žrnovnicom, morem i „koljenom“ Cetine ispod Zadvarja. Poljičani su plaćali Turcima harač, Veneciji davali danak i vojni-ke, ali je Knežija imala vlastite zakone (Poljički Statut), koji su, pretpostavlja se, inspirirali engleskog humanistu Thomasa Morea (1478-1535) u pisanju njegove „Utopije“. Službeni jezik bio je hr-vatski čakavski, pisan „bosančicom“ (hrvatska varijanta ćirilice). Autonomiju je zadržala sve do krvave bitke kod Strožanca 1807. u ustanku protiv Napoleonove vojske. Posljednji poljički knez Ivan Ćović ruskim je brodom pobjegao u Rusiju. (Više o fenomenu Po-

Stobreč i ušće Žrnovnice

Žrnovnica

Stob

reč

86

ljičke knežije vidi u sukladnom vodiču Zagore.)Svako selo Primorskih Poljica naziva svoj dio planine posebnim imenom, najčešće po titula-rima drevnih crkvica ili božanstava (Perun nad Žrnovnicom bio je slavenski bog gromovnik). Na rubu flišnog pojasa pod samom kosom na-lazi se niz slikovitih drevnih sela (Podstrana, Jesenice, Duće). Uz more, kod crkve Sv. Mar-tina u Podstrani nalazila se rimska naseobina Pituntum o kojoj svjedoče brojni arheološki

Reljef s prikazom sv. Jurja na župskoj crkvi u Žrnovnici

Idealna rekonstrukcija helenističkog Epetija (B. Gabričević)

Stobreč

87

nalazi od kojih su najsugestivniji fragmenti sarkofaga uzidani u ogradni zid starog dijela groblja kod te crkve. Na jeseničkom gro-blju poviše Sumpetra nalazi se zanimljiva dvojna crkva Sv. Stjepa-na i Sv. Ante s predromaničkom oltarskom pregradom iz 11. st. i s kipom sv. Stjepana Nikole Firentinca. Na groblju je spomenik Mati Brničeviću koji je streljan početkom 1918. kao jedan od vođe pobune mornara u austrougarskoj Boki Kotorskoj. U blizini je bio samostan Sv. Petra u Selu, koji je u posljednjoj četvrtini 11. st., na ruševinama starokršćanske crkve, osnovao bogati Splićanin Petar Crni. Srušen je vjerojatno za tatarske provale 1242. godine. Poznat je po zborniku isprava koji je prvorazredni izvor za poznavanje socio-gospodarskih odnosa hrvatskog ranog srednjeg vijeka. (Su-petarski kartular izložen je u Riznici splitske katedrale.) U župnoj crkvi u Dućama je lijepa pala Vlahe Bukovca.U nastavku te planine prema jugoistoku, preko kanjona Cetine, proteže se Omiška Dinara, povezujući se na Dupcima / Vrulji s ograncima Biokova. „Vruja“ (ime dobila po jakim podmorskim izvorima) je mjesto gdje se spajaju omiška i makarska riviera, gdje se otvara jedan od rijetkih putova prema Zagori. Niz starih sela (Stanići, Lokva Rogoznica, Medići, Mimice, Marušići, Pisak) poznat je danas po krasnim šljunčanim plažama.

Nikola Firentinac, kip sv. Stjepana

Dvojna crkva groblju u Jesenicama

Stob

reč

88

Supetarski kartular (riznica splitske katedrale)

Stobreč

89

Fedor Karačaj, veduta Omiša oko 1830.O

miš

90

Om

iš

91

OMiš Na lijevoj obali ušća Cetine (Nestos – prema Pseudoskilakovu Periplusu iz 4. st. pr. Kr. – otud ime ilirskog plemena Nesti, posli-je Onastini) razvio se rimski Oneum, možda na granici između dviju većih ilirskih plemenskih cjelina Delmata i Daorsa. Naselje Onastina nalazilo se u zaselku Baučićima u Borku iznad Omi-ša. Susjedi su im bili Narestini u Jesenicama (Nareste), odnosno Tugarama, a njima Pituntini u današnjoj Podstrani (Pituntium) i u pripadajućoj unutrašnjosti (Srinjine, Dubrava). Onaeum vje-rojatno nije imao urbani karakter u rimsko doba, kao ni ostala spomenuta naselja u Primorskim Poljicima.

Natpis s neke javne zgrade iz doba cara Klaudija (51. ili 52. god.) i reljef s likom bakhantice najznačajniji su omiški spomenici iz antičkog doba. Prvi se čuva u gradskoj muzejskoj zbirci, drugi u splitskom Arheološkom muzeju. Još značajniji je ćirilični natpis s kraja 12. st., nađen na starom omiškom groblju, koji spominje kneza Miroslava Kačića koji je poč. 13. knezovao na susjednom Braču i Hvaru.

Ušće Cetine

Zvonik župske crkve

Om

iš

92

Omiški gusari. U srednjem vijeku Omiš je tvrdo uporište neretvanskih gusara. Mlečani 839. sklapaju ugovor (vjerojatno kraj današnjeg Svetog Martina na pola puta između Omiša i Splita) s hrvatskim knezom Mislavom i neretljanskim knezom Družakom po kojemu će njihovi brodovi nenapadani ploviti kroz neretljanske vode. No god. 874. sâm papa Ivan VIII. piše hrvatskom knezu Domagoju da obuzda gusare. Mlečani su Omiškim gusarima plaćali danak za slobodnu plovidbu, koji se zvao „pravda“. Osim Mlečanima Omiški gusari prkosili su i moćnom bizantskom caru Manuelu Komnenu(1120.-1180.) i njemačko-rimskom caru Fridriku I, kralju Jeruzalema i Sicilije(1152-1190.)Omiš je sjedište Knezova Kačića, koji će zadavati glavobolju svim jadranskim gradovima, pa će nastojati da s njima sklope mirovne ugovore (Kotor 1167; Dubrovnik 1180). Od 1222. do 1226. pokrenut je protiv njih rat koji vodi Andrija II, a potiče sâm papa. “Sâm prirodni položaj njihova grada napastovao ih je da se bave gusarstvom”, veli jedan barokni putopisac. Napadaju i brodove Fridriha II. pred obalama Apulije. Ratuju osobito sa Splitom koji je bio pod mletačkom vlasti, pustoše njegov teritorij na Braču i Šolti. Dominaciju na Jadranu stekli su

omiški gusari hrabrošću i posebnom konstrukcijom brodovlja. Omiški gusari su koristili brodove na vesla, omiške strijele, plitka gaza koji im je omogućavao brzinu manevriranja i, u slučaju opasnosti, povlačenja u korito Cetine koje je bilo branjeno i samo njima vidljivim podvodnim zidom (Mostina) na samom ušću Cetine. Među ljetnim omiškim turističkim atrakcijama (uz festival dalmatinskih klapa, koncerte klasične glazbe, rafting…) sve veću pažnju izazivaju manifestacije poput „Omiških gusarskih večeri“ i „Gusarske bitke“ s pitoresknom rekonstrukcijom bitke koju su omiški gusari vodili s mletačkom mornaricom.

Kanjon Cetine sa Zakučcom u pozadini, gdje je svetište sv. Leopolda Mandića

Om

iš

93

Trg uz crkvu pod prijetećim klisurama predstavlja jednu od najslikovitijih urbanističkih minijatura baroknog razdoblja na hrvatskoj obali. Župna crkva sv. Mihovila posvećena 1629., podignuta je na temeljima starije. Portal odaje dojam drvenog oltarskog retabla, ali je karakterističan za ranobarokne klesarske srednje-dalmatinske radionice poput one ob. Bokanić. U unu-trašnjosti se nalazi monumentalni drveni pozlaćeni glavni oltar; pred njim kip Gospe, djelo F. Čućića, korčulanskog drvorezbara druge pol. 16. st.; kasnogotičko polikromirano raspelo J. Petro-vića (sredina 15. st.); te slike J. Palme Mlađeg, M. Ingolija i M. Ponzonija-Pončuna. Na gradskom „cardu“ koji povezuje dvoja gradska vrata nalazi se više kuća koje su zadržale izvorne funkcije u prizemlju (proda-ja slanih srdela iz barila, vina iz bačava i sl.). Renesansna „Kuća sretnog čovjeka“ (1545.) dobila je ime po natpisu na profilira-nom luku portala: GRACIAS AGO TIBI DOMINE QUIA FUI IN HOC MUNDO. (Zahvaljujem ti, Gospodine, što sam bio na ovom svijetu). Sklop crkvica sv. Roka (17. st.) i sv. Duha (1585.) s lijepo usklađenim dvostrukim stubištem i sa gradskim sat-zvoni-kom, stoji nad prolazom u gornji grad (Funtana).

Babnjača poviše Prikog

Renesansna monofora

Om

iš

94

Uz samu rijeku, na mjestu nekadašnjih za-padnih gradskih vrata poč. 19. st. oblikovana je skladna plokata (Poljički trg), čiju sjevernu stranu zatvara barokna palača Caralipeo-Des-potović s hrvatskim natpisom iz 16. st. (Choia godir ovdi dogde / Veselo opet doma pogde).Na zapadnim gradskim vratima izgrađenim 1541. postavljen je povijesni grb Omiša. Na drugom kraju glavne ulice u gradu, u bloku pred istočnim gradskim vratima je Gradski muzej s malom ali reprezentativnom zbirkom (poljička zastava i statut) i lapidarijem (antički nalazi s Borka, ćirilični natpis iz doba Kačića...).Gradskom jezgrom dominira tvrđava Peovica iz 13. st. (Mirabela), temeljito restaurirana na-kon što ju je porušio udar groma 1979. Godi-ne. Središnja komunikacija, i razdjelnica starog i novog Omiša, je Fošal, sav u sjeni golemih platana, sa slikovitom Ribarnicom i Pazarom. Ime Fošalu dolazi od jarka uz gradske zidine Portal župske crkve sv. Mihovila

Om

iš

95

koje su porušene 1862. godine. Istočno od istočnih gradskih vrata nalazi se staro groblje s crkvicom sv. Luke, te s nizom antičkih sarkofaga i renesansnih i baroknih nadgrobnih ploča omiškog plemstva – sigurno najsugestivnija takva cjelina pod otvorenim nebom na hrvatskoj obali. Franjevački samostan na Skalicama istočno od grada utemeljen je 1716. kad su fratri sklanjajući se pred Turcima došli iz Prološkog blata.Starigrad (Fortica; 245 m), srednjovjekovna tvrđava iznad Borka, dodatno utvrđivana u 16. i 17. st. predstavlja jedinstven vidikovac na grad, otoke preko puta i Poljica u zaleđu. Obnavlja se nesva-kidašnjim entuzijazmom grupe Omišana. Prilazi joj se stazom iz samog grada ili dvadesetminutnom šetnjom, koja se pamti kao pravi planinarski izlet, markiranom stazom od ceste iz Baučića.Na desnoj obali Cetine, na ušću rijeke, nalazi se crkvica Sv. Pe-tra na Priku, jedna od najznačajnijih starohrvatskih građevina iz 9-11. stoljeća. (Obrađena je opširnije, povijesno pripadajući area-lu Poljičke knežije, u vodiču Zagore.) Radmanove mlinice sa stoljetnim platanama i ribnjacima pastr-va, omiljeno su izletište (i kupalište) do kojeg je najljepše brodom iz Omiša.

Starigrad poviše Omiša

Vrulja

Om

iš

96

Ušće Cetine u pogledu s vrha Mosora

Om

iš

97

Mak

arsk

a

98

Makarska

99

MAKArSKA i PriMOrJeMakarsko primorje, najpitomiji jadranski kraj, od davnine je omeđeno Vruljom i Baćinom pred ušćem Neretve, te bilom Bi-okova impozantnim poput Alpa. Najviši vrh stoji vidljivih 1762 m nad morem. Ime je dobio po kapelici sv. Jure koja je 1964. radi gradnje televizijskog repetitora premještena nešto niže, privlačeći i sada hodočasnike i namjernike posljednje subote u srpnju svake godine. Cesta do vrha u cijelosti je asfaltirana, ali je vožnja do-puštena samo od zore do sumraka. Od 1981. širi prirodni okvir same planine (19.550 ha) proglašen je zaštićenim parkom prirode o kojemu skrbi posebna javna ustanova. Time će se zasigurno u neposrednoj budućnosti steći uvjeti da se cijeli taj prostor tretira i kao nacionalni park, zacijelo i uz proširenje zone zaštite. Go-dine 1984. na 16,5 ha područja iznad sela Kotišine oblikovan je Biokovski botanički vrt. Utemeljio ga je franjevac i znanstvenik Jure Radić (1920-1990) radi uzgoja i zaštite najznačajnijeg bio-kovskog bilja. On je trasirao i „Poučni ekološki put“ dugačak 33 km, od njegove rodne kuće u Baškoj Vodi do Sv. Jure na Biokovu, odnosno do ulaznih vrata Instituta „Planina i more“ sjeverno od Franjevačkog samostana u Makarskoj, u kojemu je 1963. uteme-ljio i glasoviti Malakološki muzej.

Mak

arsk

a

100

Makarska

101

Makarska – antičko naselje Muccurum (u 6. st.) ili Mokron (u Konstantina Porfirogeneta u 10. st.) – nastala je u podnožju Bio-kova, u eliptičnoj uvali koju zaklanjaju dva poluotočića, Sv. Petar i Osejava. Na poluotoku sv. Petra stajala je prethistorijska ilirska gradina i potom rimski gospodarski sklop, pa kasnoantički ka-strum i srednjovjekovna utvrda s crkvom (porušena u mletačko-turskim ratovima; novija srušena 1963., obnovljena 1993.). Pri-rodni amfiteatar u kojem se svila Makarska, danas je u zelenilu koje je tek 1880-ih počelo skrivati suri krš gordog Biokova.U povijesnoj jezgri očuvano je nekoliko vrijednih baroknih sklo-pova i palača (Ivanišević, Alačević, Karalipeo-Mrkušić itd.). Ti-jekom 18. zapadno od glavnog trga duž uzdužne komunikacije prekinute manjim poprečnim ulicama, podignuto je nekoliko stambenih blokova s nizom lijepih baroknih palača, prema za-okruženom urbanističkom planu. U vrijeme mletačke uprave Makarska ponovno dobiva biskupiju (1695.). Na glavnom trgu sagrađena je katedrala Sv. Marka i Jerka (1700-1776), prema projektima vojnih inženjera Francesca Melchiorija u Bartola Ri-viere. Glavni oltar je djelo Pietra Onigha (1786.). Pred crkvom je česma, rad Giuseppea Bisaggia iz 1775., obnovljena 1989., te spomenik najčitanijem hrvatskom pjesniku fra Andriji Kačiću Miošiću, podignut 1889., remek djelo Ivana Rendića.

Katedrala sv. Marka i Jerka

Ivan Rendić, spomenik fra Andrije

Kačića Miošića

Mak

arsk

a

102

Franjevački samostan u Makarskoj utemeljen je 1502. uz crkvu Sv. Marije. Ponovno je građen nakon Ciparskog rata (1570-1573) i dovršen 1614., s klaustrom koji na tri strane ima rustične arkade i trijemove na stupovima na katu. Zvonik je dovršen 1715. Godine. Stara crkva sv. Marije danas služi kao pinakoteka. Nova crkva građena po nacrtu Stjepana Podhorskog dovršena je 1940. Godine. Uz samostan se formirala Franjevačka visoka bogoslovija (od ranijeg filozofskog učilišta provincije Bosne Srebrene) s bogatim arhivom i knjižnicom. Dio samostana udomio je izuzetnu malakološku zbirku, a uza nj djeluje i Institut biokovske vegetacije koji je utemeljio fra Jure Radić.

Klaustar franjevačkog samostana

Makarska

103

Urbanistički je zanimljiv sklop Male obale (Marineta) s prijelaza 18/19. st, te dio obale u kojemu se ističe kasnobarokno pročelje crkve Sv. Filipa iz 1757., s niskim zvonikom (danas zbirka crkve-nih umjetnina). Uz nju je postojao samostan filipinaca koji je ute-meljio biskup Blašković.Treba posjetiti i svetište u Vepricu, oblikovano zauzimanjem bi-skupa Jurja Carića oko špilje slične onoj kod Lurda. Privlači po-božni narod od Cetine do Neretve, iz Zagore i s otoka. Baška Voda. Ime mjesta dolazi od Basta, karakterističnog podbi-okovskog sela, danas većim dijelom napuštenoga. Bast se spomi-nje među selima u „Primorju“, koje Hrvojev sinovac vojvoda Juraj Hrvatinić-Vojsalić 1424. vraća kao djedovinu krajinsko-humskoj vlasteoskoj obitelji Jurjevića, koji su duhovnu pastvu povjerili fra-njevcima. Još do nedavna grandioznim platoom pod Biokovom „gospodarile“ su ovce i koze (bilo ih je do 5-6.000) omogućava-jući proizvodnju glasovitog sira. Osobito slikovit je zadnji dobro sačuvani sklop karakteristične podbiokovske pučke arhitekture pod bijelim kamenim krovovima u zaseoku Ribarovići, kao i pastirski stanovi u Starom selu, na terasama u stijenama visoko poviše crkvice sv. Roka.

Mak

arsk

a

104

Makarska

105

U samoj luci je nedavno otkriven antički brodolom, što dodatno potvrđuje pretpostavku da tu treba locirati rimski Biston koji u svojoj Kozmografiji spominje Anonim iz Ravene u 7. st. I kasno-barokna crkvica Sv. Lovre vjerojatno je sagrađena na antičkom lokalitetu.Brela Donja. Raštrkano mjesto s dobro branjenim ruralnim sklopovima (vjerojatno na poziciji antičke Berulije), nastalo je spuštanjem žitelja podbiokovskih zaselaka uz more. Tu je 1710. poduzetni makarski biskup Nikola Bijanković (koji je u to doba definirao makarski urbanitet) sagradio filipinski hospicij, naža-lost srušen. Ostala je samo tradicija Bijankovićeva bora uz mor-sko žalo, pod kojim je taj biskup svete uspomene meditirao. Uz župnu crkvu iz 19. st. (na mjestu ranije), među borovima i dubo-vima, nalazi se srednjovjekovno groblje. Tučepi. Ostaci antičke arhitekture na južnim obroncima brda Su-tvid i ulomci starokršćanskog kamenog namještaja na mjesnom groblju, gdje ima i više srednjovjekovnih nadgrobnih ploča, svje-doče o kontinuitetu naselja. Crkvica sv. Jurja je s kraja 11. st. Po-dignuta je unutar rastera rimske vile i na ostacima kasnoantičke baziličice, a uz nju je postojao i mali pustinjački cenobij. Lokalna legenda prenosila je da je tu pokopan Petar Candiano, mletački

Mak

arsk

a

106

dužd koji je poginuo 18. X. 887. u bitci s Ne-retljanima, nakon čega su Mlečani s hrvatskim knezom Branimirom (888.) sklopili ugovor o plaćanju danka za slobodnu plovidbu Jadra-nom i trgovanje.

Sv. Jure u Tučepima

Župna crkva u Gornjim Tučepima

Makarska

107

Podgora. Mjesto se razvilo u više zaselaka uz more, te uz cestu prema Vrgorcu. Tu su 1700-ih podignute kule protiv Turaka. Bli-zu su bila obilna vrela pitke vode i ljekovito slano vrelo Klokun. Obitelj Mrkušić sagradila je uz more (danas preinačeni) kasnoba-rokni ljetnikovac s osmerostranom klasicističkom kapelom Srca Isusova (1802).

Klasicistička župna crkva Svih Svetih (18. st.) u sredini Gornje Podgore jedna je od reprezentativnijih građevina Makarskog pri-morja podignutih nakon odlaska Turaka. Crkva Sv. Tekle, na ra-nosrednjovjekovnom lokalitetu Sutikla, građena na mjestu crkve dvaput srušene u potresu, nedavno je iz temelja obnovljena. Uz srednjovjekovne ploče na groblju je spomenik u bronci, rad Ivana Rendića, podignut Mihovilu Pavlinoviću (1830-1887) hrvatskom preporodnom političaru koji je radio na sjedinjenju Dalmacije s ostalom Hrvatskom, zaslužnom što je Makarska bila prvom op-ćinom koja je stekla prvu hrvatsku autonomnu upravu (1865.) u Dalmaciji. Iznad luke je monumentalni spomenik galebova krila (1962.) podignut u spomen osnivanja prve partizanske flote 1942. upravo u Podgori.

Podgora

Župna crkva u Gornjoj Podgori

Mak

arsk

a

108

Ivan Rendić, spomenik Mihovila Pavlinovića

Makarska

109

Drašnice. U gotičkoj crkvi sv. Stjepana nad selom nađen je rimski natpis i natpis sa spomenom hercega Stjepana iz 1444. Godine.Igrane. Na groblju s novijom crkvom otkrivena je apsida srednjo-vjekovne crkvice Sv. Spasa. Nad selom kojim dominira neoroma-nički zvonik podignut 1920. kao kopija zvonika splitske katedrale, nalazi se barokna župna crkva Gospe od Ružarija, te Zalina kula iz 17. st. U zaselku Markovićima, u maslinicima, nalazi se rano-romanička baziličica Sv. Mihovila, najznačajniji srednjovjekovni spomenik u Makarskom primorju. Zanimljiv je njen pseudoba-zilikalni krov (poput suvremenih crkvica na Bolu i Pučišćima na Braču, Starom Gradu na Hvaru i na Sušcu).Živogošće. Franjevački samostan Sv. Križa gradili su ga mo-starski fratri koji su 1563. morali bježati i lutati po Hercegovini i Imotskoj krajini dok se 1614. nisu tu skrasili i 1620. sagradili crkvu posvetivši je zaštitniku Bosne Srebrene – svetome Križu. Pod samostanom je veliki izvor slatke vode koji za oseke ostaje na suhom. Rimski epigram Licinijana i Pelagije uklesan nad njim u živu stijenu, nad morem, posvećen tom vrelu i zemlji darovateljici ušao je u mnoge antologije latinskih natpisa, pa zaslužuje da ga se, barem dijelom, donese u originalu: Quis queat arcanum sapi-

IgraneMak

arsk

a

110

ens pernoscere fontis? nasceris e scopulis, fons, moriture fretis. (Koji će razuman stvor u tajnu proniknut vrela? Vrelo, rodi te hrid, u moru tebi je mrijet.)Franjevački samostan u Živogošću

Makarska

111

U starom selu je 1902. podignuta neoromanička crkva Sv. Domi-nika, na mjestu nekadašnje stare župne crkve Sv. Arnira. Na gro-blju se nalazi više ukrašenih srednjovjekovnih nadgrobnih ploča. Prostor je ograđen visokim zidom s puškarnicama, jer je služio i kao refugij u mletačko-turskim ratovima u 17. st.Zaostrog. U ranom srednjem vijeku naselje se spominje kao Ostrog. Uz natpise je pronađen i reljef s prikazom Mitrine tau-robolije (izložen u samostanskoj zbirci). U mjestu je prvo građen augustinski samostan, ali ga 1468. preuzeše bosanski franjevci. Dovršen je u 17. st. gradnjom kasnorenesansnog klaustra. U crkvi su mramorni oltari i lijepi drveni kor, poprsja pjesnika Andrije Kačića Miošića i Ivana Despota, djela Ivana Rendića, a osobito su značajne orgulje Petra Nakića, orguljara rodom iz Skradina, proslavljenog u Veneciji u 18. st. U bogatoj samostanskoj zbirci, posebno su važni etnografski predmeti. Podaca. Na srednjovjekovnom mjesnom groblju u blizini roman-tičnih ruševina napuštenog sela i kule iz 17. st., nalazi se ranoro-manička crkvica Sv. Ivana iz 12. st. Obnovljena je u 15. st. i oslika-na zavjetnim križevima postavši mauzolejom knezova iz drevnog roda Kačića. Uz nju je 1762. podignuta barokna župna crkva Sv. Stjepana. Izdvojeni zvonik dao je 1888. podići bogati mještanin

Franjevački samostan u

Zaostrogu

ZaostrogMak

arsk

a

112

Ivan Cvitanović-Tomić, jedan od graditelja Su-eskog kanala. Pri ulazu u selo karakterističnih kamenih kuća, stoji kula sagrađena 1700-ih godina.Podaca

Makarska

113

Brist. U staroj župnoj crkvi sv. Margarite iz 1741. (na temeljima starije) nalaze se grobovi Kačića, a u blizini masivni urešeni ste-ćak. U zaselku Kačića, stoji rodna kuća fra Andrije Kačića Mioši-ća – „hrvatskog Homera“ – filozofsko-teološkog, pučko-prosvje-titeljskog pisca i pjesnika silna utjecaja u 18. i 19. st. U „Razgovoru ugodnom naroda slovinskog“, sabrao je u obliku narodne pjesme najvažnije događaje uz hrvatske i južnoslavenske povijesti. Nova župna crkva sv. Mare u neoromaničkom slogu podignuta je 1870. Godine. Pored nje je Meštrovićev spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću. Uz morsku obalu je kroz 18. st. izgrađeno nekoliko la-danjsko-gospodarskih sklopova, među kojima je sačuvana sklad-na dvokatnica sklopa Diana – Kačić Miošić, s antičkim spolijama, s lijepim baroknim balkonom.Gradac. Ime mu dolazi od ruševina utvrde podignute za obranu od Turaka u 17. st. U prostoru Gradca odigrala se 1666. jedna od važnijih bitki između mletačke i turske vojske, čiji tijek detaljno prikazuje crtež jednog sudionika, vojnog inženjera Josipa Santi-nija. U selu nad magistralom je dvokatna kula podignuta 1661. Godine. U blizini, uz baroknu crkvu, nalazi se seosko groblje. U Drugom svjetskom ratu talijanski fašisti spalili su gotovo sve kuće.

Drvenik

Kačićev spomenik u Bristu

Mak

arsk

a

114

Reljef s prikazom Mitre (zbirka samostana u Zaostrogu)

Makarska

115

Drvenik. Mjesto s ruševinama barokne kule na glavici sjeverno od mjesta. U zidovima i temeljima gotičke (barokizirane) crkve Sv. Jurja nalazi se nekoliko srednjovjekovnih nadgrobnih ploča. U Donjoj Vali su jedan uz drugog dva ladanjska sklopa obitelji Ivičević, iz 18. st. Antičku Aroniju koju spominju Tabula Peutingeriana i Anonim iz Ravene u novije se vrijeme traži u području Zadvarja – Brela, odakle bi se nadziralo važno čvorište oko prijevoja na Dupcima i kod velikog koljena Cetine. Zadvarje (Dvare, Duare) bijaše sred-njovjekovni grad i važna tvrđava, poprište krvavih borbi s Turci-ma u Kandijskom ratu u 17. st.

DrvenikMak

arsk

a

116

Makarska

117

DUBROVNIK

MAKARSKA

KARLOVAC

PULA

Split

ZADAR

SENJ

RIJEKA

ZAGREB

TROGIR

Brač

Hvar

OMIŠ

Vis

Šolta

ŠIBENIK

OSIJEK

A1

118

A1

PodacaZaostrog

ŽivogošćeIgrane

Drašnice

Brist

turistička zajednica Splitsko-dalmatinske županije Prilaz braće Kaliterna 10/I HR-21000 Split CROATIA tel./fax: +385 (0)21 490 032, 490 033, 490 036 e-mail: info@dalmatia.hr www.dalmatia.hr

119

Izdavač: Splitsko-dalmatinska županija Upravni odjel za pomorstvo i turizam turistička zajednica Splitsko-dalmatinske županije Za izdavača: dipl. oec. joško Stella dr. sc. Mili razović Urednik: dr. sc. joško Belamarić Tekst: dr. sc. joško Belamarić Lektura: Mirko Sardelić Koncept i dizajn: Mario Brzić Fotografije: Živko Bačić tonko Bartulović Mario Brzić ivna Bučan Boris Kragić ivo Kraljević ivo pervan Ante Verzotti Arhiva MiM-a Arhiva 3lHD Arhiva turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije Grafička priprema: Studio tempera nova Tisak: tipOMAt tiskara 2010.

120

COVE

R PH

OTO

: MA

RIO

BRZ

IĆ

ob

ala

Split

Solin

Kaštela

Trogir

Omiš

Makarska i primorje

Kulturno-povijesni vodič obaleSplitsko-dalmatinske županije

Kulturno-povijesni vodič obale Splitsko-dalmatinske županije