Kultura i civilizacija Rusije

Ruska Federacija (rus. Российская Федерация) ili Rusija (rus. Россия) država je na

istoku Europe i sjeveru Azije. Površinom je najveća država na svijetu (oko 11,5% zemaljskog

kopna), ali po broju stanovnika zauzima tek deveto mjesto. Prema podacima iz siječnja 2012. Rusija

ima 143 030 106 stanovnika. Glavni grad Moskva nalazi se u europskom dijelu države. Rusija je

najveća država nastala raspadom Sovjetskog Saveza i ujedno se smatra njezinom nasljednicom.

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (često zvan i Sovjetski Savez, poznat i pod

kraticom SSSR) je država nastala 1922. na prostoru Carske Rusije pod vodstvom Vladimira Iljiča

Lenjina i Komunističke partije, nestala 1991. g., a sastojala se od 15 republika. Bila je vodeća

svjetska komunistička sila. Posljednji predsjednik bio je Mihail Gorbačov.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza nastale su sljedeće države: Rusija, Ukrajina, Bjelorusija,

Moldova; Gruzija, Armenija, Azerbajdžan, Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kirgistan,

Tadžikistan, Estonija, Litva i Latvija. Godine 1992. sve te države (osim Estonije, Litve i Latvije)

ujedinili su se u Zajednicu Neovisnih Država (ZND) [rus. Содру́4жество Незави4симых

Госу́да4рств (СНГ)]– gospodarski i politički savez bivših sovjetskih republika.

Granice Rusije

Na zapadu Rusija graniči s (od sjevera prema jugu):

Norveškom Finskom Estonijom Latvijom Bjelorusijom Ukrajinom

Ruska enklava Kalinjingrad graniči i s Litvom i Poljskom.

Na jugu graniči s (od zapada prema istoku):

Gruzijom

Abhazijom1

Južnom Osetijom2

1 Abhazija (rus. Абха́Cзия) je država na Kavkazu koja je proglasila svoju neovisnost od Gruzije nakon rata vođenog 1992. - 1993. godine. Do danas su je kao neovisnu Republiku Abhaziju priznale Rusija, Nikaragva, Venezuela i Nauru, te Južna Osetija i Transistria.2 Predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev priznao je neovisnost Južne Osetije 26. kolovoza 2008. i pozvao predstavnike drugih država da slijede njegov primjer. Predstavnici Europske Unije i NATO Saveza odmah su osudili rusko priznanje južnoosetijske neovinosti kao namjerno kršenje Međunarodnog prava, te su pozvali na očuvanje teritorijalnog

1

Azerbajdžanom Kazahstanom Kinom Mongolijom Sjevernom Korejom Japanom (morska granica)

Na istoku graniči sa SAD-om (morska granica).

Najveći gradovi:

Moskva – 11 612 943 stanovnikaSankt-Peterburg – 5 000 000 stanovnikaNovosibirsk – 1 498 921 stanovnikaJekaterinburg – 1 411 137 stanovnikaNjižni Novgorod – 1 263 621 stanovnikaSamara – 1 169 284 stanovnikaKazan' – 1 161 308 stanovnikaOmsk – 1 156 583 stanovnikaČeljabinsk – 1 143 458 stanovnikaRostov-na-Donu – 1 096 448 stanovnikaUfa – 1 072 291 stanovnikaVolgograd – 1 018 739 stanovnikaPerm' – 1 000 679 stanovnikaKrasnojarsk – 1 003 900 stanovnika

Etničke skupine Rusije – oko 160 naroda: Rusi (80% stanovništva), Tatari (3,83%),

Ukrajinci (2,03%), Baškiri (1,15%) itd.

Zemljopis

Rusija se obično dijeli na zapadni europski (oko 3,5 mil. km²) i istočni azijski dio – Sibir

(13,5 mil. km²). Prirodnu granicu ovih dvaju dijelova čini gorje Ural koje se prostire u smjeru

sjever – jug u duljini od oko 2000 km od Sjevernog ledenog mora do granice s Kazahstanom.

Većina stanovnika Ruske Federacije je naseljena u zapadnom europskom dijelu države, posebno u

većim ruskim gradovima.

Europska Rusija

Najveći dio europskog dijela Rusije zauzima Istočnoeuropska ravnica, s nizinskim reljefom

koji samo ponegdje prelazi u uzvisine (Valdajska i Srednjeruska na zapadu, Privolžje uz srednji tok

Volge) čiji vrhovi ne prelaze 200 - 400 m. Kroz ovu nizinu protječe Volga (3688 km), gospodarski i

kulturalno najvažnija ruska rijeka te najduža rijeka u Europi. Prevladava kontinentalna klima koja

na krajnjem sjeveru prelazi u polarnu, a u uskom pojasu crnomorskog priobalja u mediteransku. Od

sjevera prema jugu redaju se pojasevi crnogorične šume, miješane šume, prijelazne šumsko-stepske

integriteta i suverenosti Gruzije. Službeno Južnu Osetiju priznaju i s njom imaju uspostavljene diplomatske odnose Rusija, Nikaragva, Venezuela i Nauru.

2

zone, te stepa pokrivena plodnom crnicom (černozemom). Uz obale Kaspijskog mora zbog jakog

isparavanja prisutna je i polupustinja.

Na krajnjem jugu europske Rusije granicu s Gruzijom i Azerbajdžanom čini gorje Kavkaz s

najvišom točkom Rusije i cjelokupnog Europskog kontinenta, Elbrusom (5633 m).

Sibir

Na zapadu Sibira prostire se golema Zapadnosibirska ravnica kroz koju protječe najduža

ruska rijeka Ob' (s Irtišem 5568 km, 5. na svijetu). Između rijeke Jenisej na zapadu Lene na istoku

nalazi se Srednjesibirska visoravan s vrhovima do 1700 m. Srednjejakutska ravnica kroz koju

protječe Lena dijeli ovu visoravan od planinskih lanaca istočnog Sibira.

Na jugu i istoku Sibira do obala Tihog oceana prevladava planinski reljef s lancima čiji su

vrhovi uglavnom iznad 2000 m (Beluha u Altajskom lancu – 4506 m, Ključevska Sopka na

Kamčatki – 4750 m). Ovdje se nalazi i najveće i najdublje rusko jezero – Bajkalsko (31.500 km²,

dubina 1637 m, najdublje na svijetu).

Klima većeg dijela Sibira je vrlo oštra kontinentalna koja na sjeveru prelazi u polarnu, a na

većim nadmorskim visinima u planinsku.

U Sibiru se nalazi selo Ојmјаkоn (рус. Оймякóн) – najhladnije stalno nastanjeno mjesto

na našem planetu gdje je 1926. godine izmjerena najniža zabilježena temperatura: -71,2 C.

Prevladavaju guste crnogorične šume – tajge, sa zonama oskudne vegetacije – tundrama – i

zonama trajnog leda na krajnjem sjeveru. Ruski daleki istok ima monsunsku klimu.

Državno uređenje

Rusija je federativna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Zakonodavnu vlast

ima dvodomna Federalna skupština (rus. Федеральное собрание). Zastupnike gornjeg doma,

Savjeta federacije (rus. Совет федерации), imenuju federalni subjekti (republike, oblasti,

krajevi i dr.), a zastupnici donjeg doma, Dume (rus. Госу́дарственная ду́ма), biraju se u izravnim

izborima na mandat od četiri godine mješavinom proporcionalnog i većinskog sustava.

Izvršnu vlast dijele predsjednik i vlada na čelu s premijerom. Predsjednik republike bira se

direktnim izborima dvokružnim sustavom na četiri godine, a može na položaju provesti najviše dva

mandata. Predsjednik predlaže Dumi sastav vlade kojeg ona potvrđuje natpolovičnom većinom.

Ako Duma tri puta odbije potvrditi vladu, predsjednik je može raspustiti i sazvati nove izbore.

Predsjednik ima i brojne druge ovlasti u području imenovanja, često je inicijator zakonodavstva i

vrhovni je zapovjednik oružanih snaga.

3

Federalna struktura

Federalna struktura Rusije je složena i obuhvaća 83 federalnih subjekata s različitim

razinama autonomije. Najveću autonomiju ima 21 autonomna republika [to su npr. Čečenija,

Tatarstan ili najveća Saha (Jakutija)]. Osim njih, postoji i 4 autonomnih okruga i 1 autonomna

oblast. Većina ovih autonomnih jedinica osnovana je za vrijeme komunizma u skladu s tadašnjom

politikom o nacionalnostima koja je svakoj većoj nacionalnosti davala pravo na domicilni teritorij.

Ostatak državnog teritorija podijeljen je na upravne jedinice koje imaju manje formalne

autonomije. To su 46 oblasti, 9 krajeva i 2 federalna grada (Moskva i Sankt-Peterburg).

Istočni Slaveni: najstarije doba

Povjesničari još uvijek nisu u mogućnosti s potpunom točnošću ustanoviti gdje i kad su se

pojavili prvi Slaveni. Poznato je samo to da su prije nekih 1500 godina, oko 500. godine, Slaveni

živjeli na prostorima današnje Poljske i Ukrajine.

Preci Slavena bili su dio drevne indoeuropske jedinstvene skupine naroda, koja je bila

nastanjena na nepreglednim prostorima Euroazije. S vremenom su se iz mase indoeuropskih

plemena počele izdvajati skupine, bliske po jeziku, običajima i kulturi. Slaveni su postali jedan od

tih plemenskih saveza. Oni su naseljavali područja središnje i istočne Europe. Pradomovinom

Slavena smatra se prostor između rijeka Elbe i Dnjepra. S tog područja su Slaveni u prvoj

polovici I. tisućljeća (do 500. godine) počeli raseljavanje u smjeru rijeke Dnjepar, ali i na sjever,

u područje jezera Iljmen. Taj dio Slavena je dobio naziv „istočni Slaveni“. Ljetopisi govore o 14

plemenskih saveza istočnih Slavena.

Istočni Slaveni su zajednički preci suvremenih naroda: Rusa, Bjelorusa i Ukrajinaca.

Osnovna zanimanja Slavena bila su zemljoradnja i stočarstvo. Zajednica u kojoj su živjeli istočni

Slaveni nije bila rodovska, nego teritorijalna. To znači da je ona predstavljala zajedništvo malih

obitelji, koje su bile zauzete kolektivnim radom, na jednom prostoru. Računanje vremena Slaveni

su vodili po izmjenama zime i ljeta. Sva pitanja od životne važnosti su rješavali na tzv. vijećima –

skupovima plemena. Kod Slavena su najveći autoritet i ugled uživali starci – ljudi s životnim

iskustvom, oni koji su puno toga vidjeli, znali i mogli. Najmudrijeg i najcjenjenijeg među sobom

birali su za vođu i pokoravali su mu se bez pogovora.

Slaveni su bili pogani. Poganstvo (mnogoboštvo, politeizam) je vjera koja u sebi sadržava

vjeru ne u jednog, nego u mnoge bogove. Po shvaćanju drevnih Slavena, na nebu su živjela viša

božanstva, a na zemlji i pod zemljom – duhovi. Bilo ih je više od dvjesto i svaki od njih je mogao

utjecati na život plemena, na sudbinu pojedinog čovjeka, noseći sad dobro, sad zlo, sad rodnu

4

godinu, sad sušu i oskudicu. Idoli (kumiri) su prikazi, reprezentacije božanstava, napravljeni od

drveta ili kamena; bili su postavljeni na vidnim mjestima. Slaveni su im kao žrtvu prinosili razne

životinje, ptice, a ponekad i ljude.

Jedan od glavnih bogova bio je Perun (rus. Перу́н), bog oluje i munje. Gromovnik Perun

(slavenski Zeus ili Jupiter) povezan je sa četiri strane svijeta i upravo je četvrti dan u tjednu –

četvrtak – posvećen Perunu. Odatle dolazi ruski izraz „после дождичка́ в четверг“ (doslovno

prevedeno: „poslije kišice u četvrtak“), ekvivalent u hrvatskom jeziku je „kad na vrbi rodi grožđe“.

Prigodom svečanosti u čast boga Peruna prinosile su se žrtve – ubijalo se pijetla ili čak bika, pri

čemu bi posvećeno mjesto bilo okruženo strijelama. Prinošenje žrtve odvijalo se pokraj hrasta,

kojeg su Slaveni smatrali jednim od najcjenjenijih vrsta stabala, a simbolizirao je muško načelo,

moć, snagu, čvrstoću. Pored idola Peruna je stalno gorjela vatra i ako bi se ugasila, čuvara koji ju je

pazio čekala je smrt. Vječna vatra koja gori i danas u spomen na poginule vojnike (na primjer,

pokraj zidina Kremlja na Crvenom trgu) povezana je s tim drevnim poganskim običajem.

Perunovom ženom smatra se Mоkoš (rus. Мокошь). Ona je boginja ljeta kao godišnjeg

doba i ljeta čovječjeg života – mladosti. Njeno vrijeme dolazi upravo s ljetnom kišom i prvom

ljetnom olujom.

U vrijeme kršćanstva, vjerovanje u Peruna i njegove vojničke atribute, kao i priče o

njegovim bitkama s demonima su preneseni na proroka Iliju. U ruskom folkloru se lik proroka

Ilije stopio s likom viteza Ilije Muromca. Oni nisu slični samo po imenu, nego i po sposobnosti

borbe s demonskim bićima.

Svarog (rus. Сварог) je bog neba, otac-Nebo, vladar neba i ognja. Staroindijska riječ

„svarga“ se prevodi kao „svar“ (nebo) i „ga“ (hod). Dugo vremena se nebo u Slavena nazivalo

svarga.

Pod vlašću Daždboga (rus. Даждьбог), sina Svaroga, bilo je sunce. Daždbog je jedan od

glavnih bogova u slavenskoj mitologiji, bog sunčane svjetlosti, životne sile. Za Slavene to je bog

koji daje svjetlost i toplinu sunca i koji pomiče nebeska tijela, označavajući izmjenu dana i noći,

godišnjih doba, godina i stoljeća. Ulazi u krug „autentičnih“ slavenskih bogova, o kojem se pisalo u

mnogim srednjovjekovnim rukopisima i o kojem postoje znakovi štovanja kod svih slavenskih

naroda. Daždbog se javlja u svojstvu junaka, sličnoga drevnogrčkom Prometeju, koji je ljudima

darovao vatru.

Lada (rus. Лада) je boginja ljubavi, braka, ljepote. S korijenom „lad“ povezane su mnoge

ruske riječi: лад – sklad, mir, prijateljstvo; ладить – živjeti u suglasju, prijateljstvu; ладный –

dobar, skladan, prijateljski; лада – u starini: ime od milja za voljenu ženu ili muža. Lada je

5

slavenska Venera. U ruskim bajkama Lada je predstavljena u ženskim likovima Marje Morevne i

Vasilise Premudre, koje predstavljaju simbole duhovne ljepote.

Stribog (rus. Стрибог) je slavenski bog vjetra. Ne zna se je li postojala stalna (ustaljena)

svetkovina u čast Striboga, ali njega su spominjali i slavili zajedno s Daždbogom. Vjerojatno je da

su vjetar, kao i kiša i sunce, smatrani najvažnijima u životu zemljoradnika. Striboga su molili i

moreplovci, da im dade „vjetra u jedra“.

Jarilo (rus. Ярило) je bog proljeća, proljetne vegetacije i plodnosti. Njegovo vrijeme dolazi

s jakim proljetnim i ljetnim suncem. U to vrijeme na Zemlji kod svih živih bića nastupa period

snage i energije te dotoka životne sile. Riječi koje su se u ruskom jeziku sačuvale, a imaju korijen -

яр-, povezuju ime tog boga s proljetnom plodnošću, na primjer яровой – proljetni, koji se proizvodi

u proljeće (o poljoprivrednim radovima).

Veles ili Volos (rus. Велес / Волос) u slavenskoj mitologiji bog je zemlje, voda i

podzemlja; povezivan je sa stokom, magijom, glazbenicima i bogatstvom. Veles (Volos) je jedan od

najstarijih i osobito štovanih slavenskih bogova. On je bio zaštitnik domaćih životinja i stoke. S

obzirom na to da je u staro vrijeme stoka u Rusiji smatrana osnovnim bogatstvom plemena i

obitelji, onda se Veles smatrao još i bogom bogatstva. U kršćansko vrijeme Veles je zamijenjen

kršćanskim zaštitnikom stoke, svetim Vlasijem. Sveti Vlasij, kako govore stari rukopisi, u vrijeme

progona kršćana se skrivao u pećini, gdje su se okupljale divlje životinje i od njega primale

blagoslov i iscjeljenje.

Molitvama, prinošenjem žrtvi i drugim obredima upravljali su služitelji poganske religije –

poganski svećenici. Kod Slavena, žreci su se još nazivali vračevima i čarobnjacima. Naziv

„волхв“ (vrač) dolazi od imena boga Velesa ili Voloha. Ljudi su vjerovali da vračevi mogu

komunicirati s bogovima: doznavati što bogovi žele, čime su nezadovoljni, što treba uraditi kako bi

ih se udobrovoljilo, itd. Osim toga, vračevi su se bavili proricanjima i predskazanjima. Za vrijeme

proricanja, vračevi su pitali bogove što će se desiti u budućnosti i ljudi su vjerovali u to da im

bogovi odgovaraju, posredstvom vračeva. Zato se smatralo da vračevi mogu predskazivati

budućnost. Vračevi su uvijek glasili za čudesne liječnike jer su mogli upaliti „živu vatru“ u sebi, a

poznavali su zakone prirode, kao i svijet mrtvih.

Opće je poznato da su se drevni svečani poganski obredi po mjeri slabljenja vjere u njihovu

čarobnu silu preobražavali u veselu zabavu seoske mladeži. Neki su i danas popularni običaji

preuzeti iz poganskih kultova. Riječ je zapravo o pretkršćanskim narodnim običajima koji su vezani

uz zimski i ljetni suncostaj, te proljetnu i jesensku ravnodnevicu.

Karneval (rus. Масленица) je praznični ciklus koji se u Rusiji sačuvao od poganskih

vremena, a povezan je s ispraćajem zime i dočekom proljeća. Karneval se održava u posljednjem

6

tjednu pred Velikim postom (Korizmom), sedam tjedana prije Uskrsa. Glavne osobine karnevala su

palačinke i narodna veselja. Prije pojave kršćanstva taj se blagdan obilježavao krajem ožujka na dan

proljetne ravnodnevice. Ljudi su od davnine doživljavali proljeće kao početak novog života i slavili

Sunce koje daje život i energiju svemu što je živo. U čast Sunca su se pekle palačinke (rus.

блины). Drevni Slaveni su vjerovali da su s okruglom, rumenom palačinkom, tako sličnom Suncu,

ujedno jeli i djelić njegove topline i snage.

Ivan Kupala (rus. Иван Ку́пала) je narodni praznik koji se slavi u Rusiji Ukrajini i u

mnogim dijelovima Europe na dan ljetnjeg suncostaja. Naziv tog praznika je nastao kao posljedica

spajanja dana uoči svetkovine rođenja sv. Ivana Krstitelja, to jest 23. lipnja uvečer, koji se počeo

slaviti u Rusiji s prihvaćanjem kršćanstva, i pretkršćanskog slavenskog praznika posvećenog

drevnom poganskom bogu Kupali. Praznik je bio vezan uz žetvene običaje i početak ljeta. Kupalo

(rus. Ку́пала / Ку́пало) je slavensko božanstvo uroda, obilja i veselja („bog ljeta“). U narodu su

izrađivali i lutku (nazivanu Kupalo) od slame ili drveta, odjevenu u žensku odjeću koja je u

svečanoj povorci donošena do rijeke i bacana u vodu ili u vatru. U tom običaju važnu ulogu ima

kupanje, skakanje preko krijesa, pletenje ivanjskog cvijeća i bacanje cvijeća u vodu. Vjerovalo se

da je ovo jedina noć u godini u kojoj paprat cvijeta i da taj cvijet ima magičnu moć. On tada može

uništiti demone, podariti uspjeh ili veliko bogatstvo.

Uz dan zimskog suncostaja vezani koledarski običaji mnogih slavenskih zemalja (rus.

Колядки). U razdoblju od 25 prosinca do 6. siječnja (Velesov dan u slavenskoj mitologiji) koledari

su se oblačili u kostime životinja (medvjeda, konja, koze, krave), koji simboliziraju plodnost,

bogatstvo i izibilje te obilazili kuće i pjevali obredne narodne pjesme kolende (rus. колядки).

Glava kuće koju bi posjetili ugostio bi ih i darovao bi im okrugli kruh i kolače. Smatralo se da bi

koledari tako osigurali dobru sreću i bogatstvo obitelji te godine.

Kijevska Rusija (X. stoljeće – prva polovica XIII. stoljeća)

U pretpovijesno razdoblje južna ruska stepa bila je naseljena mnoštvom nomadskih

plemena: Skiti, Sarmati (srednjoazijski narodi), Hazari (turkijska nomadska plemena) i dr.

Slavenski narodi stoljećima su se širili u gornjim dijelovima dolina rijeka što su se slijevale u Crno

more. To je kretanje, započeto još početkom nove ere, završilo oko VII. stoljeća. U V. stoljeću

istočnoslavensko pleme Poljani (rus. поляне) izgradilo je grad Kijev na rijeci Dnjepar. Otprilike u

VIII. stoljeću slavenska plemena prilično su gusto naseljavala brežuljke u okolici Kijeva.

U IX. stoljeću na području današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije pojavila se prva

istočnoslavenska država Kijevska Rus' / Kijevska Rusija (rus. Ки4евская Ру́сь).

7

Smatra se da su veliku ulogu u stvaranju prve istočnoslavenske države odigrali ratni

plaćenici Varjazi (rus. варяги) koji su dolazili sa prostora današnje Švedske i Norverške. Po

legendi, prvi varjaški vladar bio je Rjurik (rus. Рюрик), okrunjen oko 860., a njegovi su

nasljednici3 krenuli u objedinjavanje okolnih slavenskih plemena te prenijeli prijestolje iz

Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine. Varjaški knez Rjurik

osnovao je starorusku vladarsku dinastiju Rjurikoviči (rus. Рюриковичи). Rjurikovi potomci

zavladali su Kijevom i cijelom Rusijom, najprije kao knezovi, a onda kao carevi do 1598. godine,

kada je s Fjodorom Ivanovičem izumrla dinastija Rjurikoviča.

Kijevska Rusija je bila jedna od najvećih država tadašnje Europe s gospodarstvom

utemeljenim na trgovini među Skandinavijom i Bizantom. Odlučujućim za kasniju povijest istočnih

Slavena pokazalo se prihvaćanje pravoslavlja kao državne religije 988. u doba velikog kneza

Vladimira (rus. Владимир, 958.-1015.), sina kneza Svjatoslava, koje je za posljedicu imalo

snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog ostatka Europe.

Obraćenje na kršćanstvo uslijedilo je 988. godine pošto su se izaslanici kneza Vladimira vratili iz

bizantskog Carigrada s ugodnim dojmovima o sjaju bizantske kulture. Prema povijesnim zapisima

knez Vladimir je odbacio judaizam tvrdeći da Bog nije mogao voljeti Židove, jer ih inače ne bi

razbacao po cijeloj zemlji, kao i islam s obrazloženjem da ruski narod ne bi mogao živjeti bez

alkohola.

Kijevska Rusija se nalazila na vrhuncu kulturne, vojne i političke moći za vrijeme sina

kneza Vladimira Jaroslava Mudrog (rus. Ярослав Му́дрый, 978.-1054.), koji je bio na čelu prve

istočnoslavenske države tijekom razdoblja između 1019. i 1054. godine. Jaroslav je u svoje vrijeme

bio posljednji knez koji je vrlo uspješno odolijevao svim vojnim i političkim napadima te je

razvijao kršćansku kulturu stvorivši od Kijeva i Kijevske Rusije najveće gospodarsko i kulturno

središte srednjovjekovne Europe. U njegovo je vrijeme Kijevska Rusija politički i ekonomski

stabilizirana te priznata u širim srednjovjekovnim europskim i svjetskim krugovima kao jedna od

najrazvijenih država tog vremena. Jaroslav je promovirao prijateljske i političke veze s ostalim

razvijenim državama u okruženju, ali posebno sa zapadnom Europom, zbog čega je postao poznat

pod imenom «zet Europe». Njegova žena Irena je bila kći kralja Švedske, kći Elizabeta udala se za

norverškog kralja Harolda III., druga kći Anastazija se udala za ugarskog kralja Andreja I., a

najmlađa kći Ana se udala za francuskog kralja Henrika I, najstariji sin Izjaslav oženio je njemačku

princezu Gertrudu. Godine 1037. uspostavljena je crkvena hijerarhija na čelu s Kijevskim

metropolitom Rusinom Ilarionom, koji je bio odgovoran Carigradskom patrijarhu u Bizantu.

Jaroslav je ujedno bio i veliki graditelj te je izgradio crkve bizanstkog stila, obnovio i učvrstio veći

3 Knez Oleg (rus. Олег, 878.-912.), knez Igor (rus. Игорь, 912.-945.), kneginja Olga (rus. Ольга, 945.-962.) i knez Svjatoslav (rus. Святослав, 964.-972.).

8

broj tvrđava, unaprijedio je zakone države i uspostavio sudove. Naziv «Mudri» Jaroslav je dobio

zahvaljujući stvaranju najstarije zbirke staroruskih zakona «Ruska pravda» (rus. «Ру́сская

правда»).

Knez Jaroslav Mudri je prije svoje smrti podijelio vlast nad Kijevskom Rusijom među

svojim sinovima i nećacima. Poslije njegove smrti nesloga Rjurikoviča potkapala je državu

diobama i ratovima. Vladimir Monomah (rus. Владимир Мономах) uspostavio je doduše

jedinstvo, ali poslije njegove kratke vladavine (1113.-1125.) staroruska država se raspadala na

manje kneževine, nesposobne oduprijeti se Mongolima koji u XIII. stoljeću uništili starorusku

vojsku.

Kijev je u vrijeme Jaroslava izrastao u veliki grad koji je imao preko 400 crkvi i 8

trgovačkih središta. Tada je izgrađena Katedrala Svete Sofije (rus. Софийский собор) koja se i

danas renovirana nalazi u Kijevu. Katedrala Sv. Sofije ime je dobila po svojoj nešto poznatijoj

istoimenoj izvornoj inačici u Konstantinopolu Aja Sofiji (grčki za «Crkva svete mudrosti»).

Katedrala je izvorno bila mauzolejom kijevskih vladara te su tu pored kneza Jaroslava Mudrog

sahranjeni i Vladimir II. Monomah te Vsevolod I. Jaroslavič. U blizini Katedrale Sv. Sofije nalazi

se Kijevo-pečerska lavra (rus. Киево-Печерская Лавра). To je najstarije pravoslavno svetište

istočnih Slavena osnovano 1051. godine, a smješteno je na dva šumovita brda koja gledaju na obale

rijeke Dnjepar. U svetištu se također nalaze i špiljski manastiri osnovani 1015. godine. Stara ruska

riječ печера (u suvremenom ruskom jeziku – пещéра) znači «špilja», a лáвра označava visoko

pozicionirane pravoslavne manastire, stoga Kijevo-pečerska lavra znači «Kijevski špiljski

manastir». Bio je to važan centar srednjovjekovne pismenosti u kojem su se prevodile i prepisivale

knjige te nastajali orginalni spisi. U Kijevo-pečerskoj lavri radio je Nestor Ljetopisac (rus. Нестор

Летописец, 1056.-1114.) – monah koji je napisao neke od najstarijih staroruskih spisa.

Najpoznatije mu je djelo «Povijest minulih godina» (rus. «Повесть временных лет») – ljetopis

koji govori o povijesti istočnih Slavena te opisuje početke razvoja Kijevske Rusije. Jezik je

njegovih spisa staroslavenski s mnogo rusizama. Detalji o raznim skupinama Slavena od osobitog

su značenja. Ipak, u njegovo su djelo ušle i mnoge legende, a stil mu je ponekad toliko pjesnički da

se misli kako je koristio narodne epske pjesme – biline (rus. былины).

Prva djela staroruske književnosti nisu pisana na staroruskom jeziku, nego na

staroslavenskom, jeziku koji je bio prvi pisani jezik u Kijevskoj Rusiji i na prostorima današnje

Rusije. Staroslavenski jezik prvi je književni slavenski jezik, kreiran na osnovi makedonskog

govora iz okolice Soluna u IX. stoljeću. Stvorili su ga misionari, Sveti Ćiril i Metod (rus. Кирилл

и Мефодий), i iskoristili za prijevod Biblije i ostalih tekstova s grčkog te za neke vlastite radove.

Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica

9

je starije pismo te ju je stvorio Ćiril, a ćirilica je nastala kasnije. Staroslavenski je postao liturgijski

jezik Pravoslavne crkve. Sa sve većim razvojem pismenosti u Kijevskoj Rusiji, sve je više knjiga

prevođeno sa grčkog na staroslavenski. To su vjerski tekstovi, mise i biografije svetaca.

Staroslavenski jezik je u Rusiji bio službeni jezik do XVII. stoljeća.

Krajem XII. stoljeća nastalo je najpoznatije dijelo staroruske književnosti «Slovo o vojni

Igorevoj» (rus. «Слово о полку́ Игореве»). «Slovo» pripada vrhunskim dostignućima staroruske

književnosti koje ni nakon osamsto godina postojanja nije izgubilo ništa od svoje umjetničke

uvjerljivosti, pa je u tom smislu jedinstvena pojava u kontekstu svih slavenskih srednjovjekovnih

književnosti. Anonimno epsko djelo nastalo je na temelju stvarnog povijesnog događaja. Godine

1185. knez Novgoroda-Severskog Igor pokreće vojni pohod na Polovce, stepski narod tatarsko-

mongolskoga podrijetla koji je u XI. i XII. stoljeću nastanjivao stepe uz Crno more. Knez Igor je u

bitci bio zarobljen, a pjesma opisuje i njegov bijeg iz zarobljeništva. Poraz staroruske vojske došao

je kao posljedica feudalne rascjepkanosti Kijevske Rusije i nadmetanja pojedinih knezova da svaki

za sebe prigrabi što više slave ne brinući se za zajedničke interese zemlje. Strašne posljedice poraza

potaknule su nepoznata autora da pjesničkim jezikom progovori ne samo o slavi staroruskoga

oružja, nego i o uzrocima nevolja što već više od jednoga stoljeća padaju na starorusku zemlju – o

feudalnim razmiricama. Stoga je razumljiv onaj publicistički patos u autorovom obraćanju

staroruskim knezovima da stanu u obranu zajedničke domovine. Lirski opisi prirode, epska snaga u

prikazivanju sudara („Zemlja tutnji, rijeke mutno teku, prašina polja pokriva, stijegovi zbore:

Polovci idu od Dona, i s mora, i sa svih strana staroruske pukove opkoliše. Djeca đavolja vikom

polja pregradiše, a hrabri Rusići pregradiše crvenim štitovima“) kao i elementi govorničke proze

otežavaju nam da određeno kažemo kojoj književnoj vrsti pripada ovo djelo. Najbliži ćemo ipak biti

istini ako ga nazovemo ratnom pripoviješću (zbog teme) i epskom pjesmom (zbog obrade teme).

Jedini sačuvan originalni rukopis «Slova» izgorio je u vrijeme Napoleonovog napada na

Moskvu 1812. godine. Na «Slovu o vojni Igorevoj» zasnovana je opera ruskog skladatelja

Aleksandra Borodina «Knez Igor» (rus. «Князь Игорь», 1890).

Rusija u XIV – XVI. stoljeću. Uspon Moskve.

U XIII. stoljeću kanovi Zlatne Horde4 potčinili su svojoj vlasti sve ruske kneževine.

Njihova vladavina je trajala 200 godina. Rusija je ostala pod mongolskom vlašću sve do 1480.

4 Zlatna Horda (rus. Золотая Орда) je srednjovjekovna mongolska država koja je postojala od 13. do15. st. Prostirala se na području rijeke Volge, Krima, sjevernog Kavkaza do Bakua i rijeke Sir Darje u Aziji. Glavni grad je bio Saraj. Zlatnu hordu je osnovao Batu kan.

10

godine. Samo se u Novgorodu na sjeveru Rusije mogla održati ruska plemićka republika. Drugi

ruski knezovi plaćali su danak kanu Zlatne Horde.

Među neovisnim ruskim kneževinama počinje se isticati Velika kneževina Moskva (rus.

Великое Княжество Московское) – srednjovjekovna ruska država osnovana u XIII. stoljeću.

Godine 1327. glavni grad kneževine postaje Moskva. Grad je nazvan prema rijeci (staroruski гра�д

Моско�в, doslovno «grad na rijeci Moskvi»). Prvo rusko spominjanje grada datira u 1147. kada je

knez Jurij Dolgoruki (rus. Юрий Долгору́кий), osnivač Moskve, pozvao kneza Novgoroda-

Severskog «dođi k meni, brate, u Moskvu». Za vrijeme vladavine kneza Ivana I (rus. Иван I

Калита, 1288.-1340.) Moskva je, oslanjanjući se na svoje dobre odnose s osvajačima (Ivan I. je

postao jedini sakupljač poreza za mongolsko-tatarske vladare), započela širenje na okolna područja.

U XIV. stoljeću Velika kneževina Moskva razvila se stabilnu i naprednu kneževinu koja je privukla

veliki broj izbjeglica iz cijele Rusije.

U drugoj polovici XIV. st. međusobne borbe između mongolskih velmoža oslabile su moć

Zlatne Horde. Moskovski knez Dimitrije Donski (rus. Дмитрий Донской), unuk Ivana I., u bitci

na Kulikovom polju kod rijeke Don 8. rujna 1380. godine pobjeđuje vojsku Zlatne Horde koju

predvodi kan Mamaj i dobiva svoj nadimak Donski.

Mongoli su 1480. pokušali na rijeci Ugri napasti Ruse, no mjesecima se ni jedna vojska nije

usuđivala napasti drugu. Na kraju su se Mongoli povukli s bojnog polja, a ova godina se računa kao

prekretnica u oslobođenju Rusije od mongolske vlasti.

Ivan III. (rus. Иван III., 1462.-1505.) udvostručuje državni teritorij na račun susjednih

država te Moskva postaje prijestolnicom carstva koje će s vremenom obuhvatiti sve teritorije

današnje Rusije i drugih zemalja.

Smjerom Ivana III. pošao je i njegov unuk Ivan IV. Grozni (rus. Иван IV Грозный,

1547.-1584.), prvi ruski vladar koji se 1547. okrunio za cara. Ivan Grozni je bio prvi car koji je

posegnuo preko granica prijašnjih područja Kijevske Rusije. Njegov veliki vojni uspjeh postaje

pripajanje Kazanskog (1552.) i Astrahanskog (1556.) kanata – država nastalih nakon raspada Zlatne

Horde. Ivan IV. je potčinio i okolne tatarske države te je tako dobio nadzor uzduž cijele Volge.

Drugi veliki prodor što je počeo za njegove vladavine, bio je preko Urala, u Sibir. Bilo je to više

naseljavanje, nego osvajanje. Ivanovi prodori na zapad nisu bili uspješni: Livonski rat (1558.-1582.)

protiv Poljske i Švedske zbog izlaza na Baltičko more završio je porazom ruskih snaga. Jedan od

razloga neuspjeha bila je Ivanova strahovlada. Ivan IV je smatrao da su mu majku, a kasnije i neke

druge članove obitelji ubili boljari (rus. бояре) – feudalni zemljoposjednici u Rusiji. Godine 1565.

Ivan IV. Grozni dobiva dijelove najbolje ruske zemlje u svoje ruke kako bi s novcem sa tih posjeda

mogao financirati vlastite vojne snage koje o nikome drugom ne bi ovisile. Te trupe pod imenom

11

opričnici (rus. опричники) su imale zadatak da uništavaju svaki potencijalni otpor carevoj

vladavini. Opričnici su korišteni u obračunu protiv boljara koji su se suprotstavljali samodržavlju. U

sedam godina dugom krvoproliću pada veliki broj boljara s kojima je car imao puno neraščišćenih

računa zbog smrti unutar svoje obitelji. Posljednja tragedija ovoga cara bilo je ubojstvo vlastitog

sina i prijestolonasljednika Ivana (1581.).

Poslije smrti Ivana IV. 1584. godine novi car postaje njegov sin Fjodor. Umjesto pobožnog

ali slaboumnog Fjodora I (rus. Фёдор I) vladao je brat njegove žene Boris Godunov (rus. Борис

Году́нов) – od 1587. kao regent, a nakon Fjodorove smrti 1598. kao car. Suparničke boljarske

obitelji optužile su Borisa zbog nerazjašnjene smrti najmlađeg sina Ivana Groznog Dmitrija

(1591.). Za Dmitrija se izdavao neki odbjegli monah (od 1603. do 1606.), pa je on uz potporu

Poljske čak ušao u Moskvu, i zemlja se našla u građanskom ratu. Poslije smrti Godunova 1605.

boljari su izabrali za cara jednoga od svojih, Vasilija Šujskog. Njemu je odmah osporio vlast drugi

lažni Dmitrij (1607.-1610.). Kada je Šujski pozvao u pomoć Švedsku, poljske su snage zauzele

Moskvu i srušile cara, a kao pretendent na prijestolje pojavio se jedan poljski kraljević. Povijesno

razdoblje poznato kao «doba smutnje», (rus. cму́4тное вре4мя), unutrašnjih nereda i nemira, koje je

trajalo od 1598. do 1613., okončalo se tek kad su Rusi protjerali Poljake5 i prijestolje povjerili

Mihajlu Fjodoroviču Romanovu (rus. Михаи4л Фёдорович Рома4нов, 1613.-1645.), prvom caru

iz dinastije Romanov koja je vladala Rusijom od 1613. do rušenja monarhije 1917. u vrijeme

Februarske revolucije.

Kulturni razvoj Rusije u XIV – XVII. stoljeću

Pod mongolskom okupacijom utjecaj Kijeva je opadao, ali se stvarao utjecaj novog

kulturnog središta – Moskve. Rusija je sve do XVIII. stoljeća bila izolirana od kulturnog razvoja na

zapadu pa je tako propustila renesansu. Književnost je u Rusiji stagnirala. Ruska književnost

producirala je djela, svjetovna i vjerska, no ona su uglavnom prikazivala želju moskovskih vladara

za moći. Priče i pjesme kao što je nastala oko 1390. godine «Bitka kod Dona» («Zadonščina», rus.

«Задонщина») slavile su pobjede Rusa nad Mongolima. Ostala djela opravdavala su želju Rusije

za vodstvom nad Pravoslavnom crkvom i tvrdnje da se crkvena prijestolnica preselila iz Rima

(Rimsko Carstvo) u Konstantinopol (Bizantsko Carstvo), pa iz Konstantinopola u Moskvu (Rusko

Carstvo). Mnoga već postojeća djela su sakupljena i razvrstana, što je pokazalo želju vlasti da

sistematizira vjerski, kulturni i politički život. Jedna od najzanimljivijih kompilacija takvih pravila

je «Domostroj» («Kućni red», rus. «Домострой»), koji osim pravila za svakodnevno održavanje

5 Godišnjica ulaska ruskih vojnika u Kremlj obilježava se od 2005. svakog 4. studenog kao nacionalni praznik ruskog jedinstva.

12

kuće nudi i moralne norme. «Domostroj» nije pravo književno djelo, no daje dobar uvid u

ideologiju i svakodnevnicu Rusije u XVI. stoljeću.

Za potrebe Crkve radile su se biblijske kompozicije u mozaiku, freski i ikonama. Potkraj

XIV. i početkom XV. st. Teofan Grk iz Carigrada naslikao je freske i ikone u Novgorodu i Moskvi.

Najznačajniji ruski ikonopisac bio je Andrej Rubljov (rus. Андрей Ру́блёв, oko 1380. - 1428.),

njegovo najpoznatije djelo, ikona «Sveto trojstvo» (rus. «Троица»), čuva se u Državnoj galeriji

Tretjakov u Moskvi.

U XIV. – XVII. st. gradi se Moskovski Kremlj (rus. Московский Кремль) – povijesno

utvrđeno središte Moskve na malom brežuljku iznad rijeke Moskve blizu Crvenog trga (rus.

Красная площадь). Uključuje četiri palače Kremlja, trg s Katedralom svetog Vasilija Blaženog

(rus. Собор Василия Блаженного), koju je između 1550. i 1560. godine dao izgraditi Ivan IV.

Grozni da obilježi svoja osvajanja, Aleksandrovski park i poznati obrambeni zid s tornjevima.

Moskovski kremlj su gradili izvrsni ruski, ali i strani arhitekti. Najstarija građevina je

Granovita palača (rus. Грановитая Палата) Ivana III. iz 1491. godine, koja je bila glavna

dvorana za prijeme moskovskih careva. Na nju se veže palača kraljevske obitelji iz XVII. stoljeća,

Palača Terem (rus. Теремной дворец). Obje su spojene s Velikom palačom (rus. Большой

Кремлёвский дворец), najvećom građevinom u Moskovskom Kremlju, nastalom u XIX. st.

Zidine Moskovskog Kremlja, duge 2235 i visoke od 5 do 19 metara a debele od 3,5 do 6,5

m, su izgradili talijanski majstori 1485.-1495. godine zatvorivši nepravilan trokutasti oblik površine

od 275.000 m². Izvorno su imale 18 tornjeva kvadratičnog plana, ali su dodana još dva u XVII.

stoljeću. Najviši je Toranj Spaskaja (rus. Спасская башня) iz 1625. godine (71 m), a svi imaju

krovove u obliku šatora od opeke.

Katedralni trg je srce Moskovskog Kremlja, a okružuje ga šest građevina, uključujući tri

katedrale.

Uspenska katedrala (rus. Успенский собор) je dovršena 1479. godine kao glavna

moskovska crkva gdje su krunjeni ruski Carevi. Njeno masivno pročelje iznad kojeg stoji pet

zlatnih kupola dizajnirao je arhitekt Aristotele Fioravanti. U njoj su sahranjeni mnogi važni ruski

metropoliti i patrijarsi.

Zvonik Ivana Velikog (rus. Колокольня Ивана Великого) iz 1600. godine, koji se

nalazi na sjeveroistočnom kutu katedralnog trga, prema predaji ima oblik svijeće i označava središte

Moskve. Visok je 81 metar i do Listopadske revolucije 1917. godine bio je najviša građevina u

gradu jer je bila zabranjena gradnja veće. Zvonik ima 21 zvono, a Carsko zvono (rus. Царь-

колокол), koje je najveće na svijetu, danas stoji na pijedestalu ispred tornja.

13

Rusija u XVIII. stoljeću

Petar I. Aleksejevič Romanov (poznat kao Petar Veliki, rus. Пётр I Алексеевич

Романов, odnosno Пётр Великий) predstavlja zasigurno jednu od najznačajnijih figura u ruskoj

povijesti. Na moskovsko je prijestolje stupio kao desetogodišnjak 1682., zajedno s polubratom

Ivanom. U ime oba malodobna cara vladala je kao regentica njihova starija sestra Sofija. Nakon

smrti brata Ivana 1696. vlada samostalno do 1724. godine kada za suvladaricu imenuje suprugu

Katarinu, s kojom vlada do svoje smrti 1725. godine.

Petar je odrastao u «njemačkom» dijelu Moskve gdje su živjeli strani trgovci i njihova

pratnja. Ratne igre u djetinjstvu, koje su poprimale sve ozbiljniji karakter, i stastvena sklonost

brodogradnji i pomorskoj plovidbi, obogatile su Petra mnogim znanjima korisnim za budućnost, a

on je ta znanja upotpunjavao u dodiru sa strancima koji su živjeli u Moskvi. Njegova strast za sve

novo donijet će Rusiji europeizaciju, koju je on bezobzirno provodio. Petar je 1697/98. putovao

Europom. Napola inkognito, on se bio pridružio poslanstvu koje je vodio njegov suradnik Franz

Lefort; zbog ponašanja koje se protivilo finoj etiketi baroknih dvorova, njemu su se čudili kao

kakvoj rijetkoj zvjerki, ali Petar je ipak nakupio tehnička i diplomatska znanja koja će kasnije

iskoristiti.

Teritorijalno širenje u vrijeme Petra Velikog bilo je ogromno. No njegova je najsnažnija

želja bila dosegnuti more na zapadu, čime bi osigurao izlaz na Baltik i ukinuo opasnost od Šveđana.

Veliki sjeverni rat počeo je 1700. i trajao do 1721. Godine 1709. švedska vojska je pobijeđena kod

Poltave u središnjoj Ukrajini gdje je vojskovođa, švedski kralj, tražio savezništvo Kozaka. Rusiji su

pripale zemlje na obalama Baltika: Livonija (sjever današnje Latvije), Estonija i dijelovi Karelije.

Sa slobodnim pristupom Baltičkom moru i dobitkom važnih gradova (Rige, Viborga i dr.) ostvario

se dugo priželjkivani cilj ruske politike.

Pobjeda je otvorila put daljnima ruskim dodirima sa Zapadom. Petar je 1703. godine počeo,

na teritoriju što ga je osvojio od Šveđana, graditi Sankt-Peterburg6 (rus. Санкт-Петербу́рг) na

Nevi, prekrasan novi grad koji će dva stoljeća biti ruskom prijestolnicom. Osnivanje Sankt-

Peterburga najjasnije simbolizira želju Petra Velikog da otvori «pozor u Europu». Primjenom

prisilnih mjera osnovani grad sa svojom zapadnom arhitekturom bio je u oštrom kontrastu s

«drvenim gradom» – bivšom prijestolnicom Moskvom. Usprkos protivljenju konzervativnih

krugova Sankt-Peterburg je do 1917. godine ostao carska rezidencija i glavni grad carske Rusije.

Prva zidana građevina novoga grada postala je Petropavlovska tvrđava (rus. Петропавловская

6 Od 1914. do 1924. Sankt-Peterburg se zvao Petrograd (rus. Петроград), a od 1924. do 1991. Lenjingrad (rus. Ленинград). Često se pojednostavljeno naziva Peterburg dok je neformalno poznat i kao Piter (rus. Питер), kako ga zovu njegovi stanovnici.

14

крепость). Grad je tada službeno nazvan po svom zaštitniku, apostolu Svetom Petru, ali mnogi

smatraju da je njegov osnivač grad nazvao po sebi. Izvorno je ime trebalo zvučati nizozemski, jer je

Petar Veliki cijenio nizozemsku kulturu kao i radi uvođenja zapadnjačkih vrijednosti u carsku

Rusiju. Bili su pozvani mnogi arhitekti, inženjeri i graditelji iz cijele Europe koji su isušili

močvaran prostor i sagradili jedan od najmodernijih tadašnjih gradova. Prisilno su ga izgradili

kmetovi iz cijele Rusije pod nadzorom Aleksandra Daniloviča Menšikova (rus. Александр

Данилович Меншиков). Petar Veliki posebno je cijenio izgled Pariza i osobito Versaillesa, te su

mnoge građevine izgrađene prema pariškom uzoru. Stil petrinskog baroka, kojeg su razvili

Domenico Trezzini i drugi arhitekti, ilustriran zgradama kao što su Menjšikovska palača (rus.

Меншиковский дворец), Kunstkamera (rus. Ку́нсткамера) – prvi ruski muzej,

Petropavlovska katedrala (rus. Петропавловский собор) i Dvanaest kolegija (rus. здание

Двенадцати коллегий), postao je početkom XVIII. stoljeća istaknut u gradskoj arhitekturi.

Petar je dočekivao s dobrodošlicom strane stručnjake – brodograditelji, graditelje oružja,

učitelje, činovnike, vojnike – i zapošljavao ih je da mu grade škole gdje će podučavati tehničke

vještine. U Rusiju je doveo znanost, utemeljivši Arademiju znanosti (1725.) u Sankt-Peterburgu.

Petar je uvidio važnost ruskih rudnih izvora, pokrenuo je istraživanja, doveo je strane stručnjake

rudare. Sagrađene su prometnice do rudnih izvora te se polako središte ruske industrije premjestilo

prema Uralu. Do 1800. godine Rusija je proizvodila i izvozila najviše sirova i pretaljena željeza na

svijetu.

U administraciji Petar je pokušao uvesti birokraciju biranu prema zaslugama. Povećane

potrebe apsolutističke države mogla je zadovoljiti jedino strogo vođena centralna uprava. Ukinuta je

stara boljarska Duma, a umjesto nje uveden je Senat s imenovanim članovima. Uvedeno je i više

stručnih ministarstava («kolegija»). Pored toga postojala je i birokratski zasnovana pokrajinska

uprava (gubernije, provincije itd.). Njezin se uspješan rad trebao osigurati posredstvom razgranatog

sustava nadzora s brojnim revizorima. Činovi uvedeni 1722. godine, koji su ostali na snazi sve do

1917., potpuno se uklonili razlike između plemstva po rodu i plemstva po službi, svatko je morao

služiti, pri čemu se pristup plemstvu otvorio posve novom sloju. Činovi u mornarici, vojsci i upravi,

kojih je bilo četrnaest, svakomu su pružali šansu da se popne i do najvišeg položaja zahvaljujući

jedino svojem radu. Nositelji osam viših činova stjecali su nasljedno plemstvo. Pod utjecajem

ranoprosvjetiteljskih ideja, država je podvrgavala svojim svrhama i Crkvu, pa je i nju svela na nešto

kao dio državne uprave. Petar nije zaboravio ni vanjske znakove. Dvorjani su morali nositi

europsku odjeću; morali su odrezati dotad uobičajene duge brade, a žene su se u javnosti morale

pojavljivati u njemačkoj odjeći. Takvi su psihološki šokovi bili nužni. Petar nije imao nikakvu

podršku u onome što je želio učiniti, a naposljetku je to postigao samo primjenjujući autokratsku

15

vlast. Oni koji su se suprotstavili bili su nemilosrdno slomljeni, ali Petar se nije tako lako mogao

riješiti zaostalog načina razmišljanja. Najveći pokazatelj njegova uspjeha jest činjenica što je Rusija

postala međunarodna sila. Međutim, ogromnu većinu Rusa nije dotaknula reforma obrazovanja,

iako se do 1800. godine u Sankt-Peterburgu okupilo visoko i dvorsko plemstvo koje je prihvatilo

zapadne običaje i govorilo francuskim jezikom. Narod je ostao nepismen. Najteži teret su snosili

seljaci. U vrijeme Petra Velikog 60 % uroda odlazilo je na porez. Društveni sustav sve je više

obilježavao Rusiju. Bila je posljednja zemlja u Europi koja je ukinula kmetstvo tek u XIX. st. Do

kraja XVIII. stoljeća vlasnici su mogli kmetove kažnjavati i prodavati. Mnogi su kmetovi pobjegli u

Sibir.

Petar nije imenovao nasljednika (vlastitog je sina Alekseja 1718. dao osuditi na smrt zbog

veleizdaje) te su se njegovi nasljednici sučelili s obnovljenim neprijateljstvom velikih plemićkih

obitelji. Frakcijske su borbe naposljetku iskorištene tako što je 1730. na prijestolje stupila Ana (rus.

Анна Иоанновна), Petrova nećakinja, zamijenivši njegova unuka. Nakon njezine smrti 1740.,

nasljednik, malodobni pranećak, za jednu je godinu svrgnut (držali su ga u zatvoru 20 godina dok

nije ubijen) u korist Elizabete (rus. Елизавета Петровна), Petrove kćerke. Elizabeta je vladala

sve do 1762. kad ju je naslijedio nećak, koji je, međutim, bio prisiljen odrijeći se prijestolja poslije

nepunih šest mjeseci. Ljubavnica moćnog podanika koji je napokon ubio svrgnutog cara, bila je

žrtvina udovica, njemačka princeza, poslije Katarina II. i koju su, poput Petra, zvali «Velikom»

(rus. Екатерина II Великая, 1762. - 1796.). Inteligentna i vrlo nadarena – njezinom omiljenom

literaturom bila su djela Montesquieua i Voltairea – ona je u prosvjetiteljskom zanosu 1767. sazvala

«Zakonodavnu komisiju» koja je, međutim, donijela jedan jedini zaključak: carici je dodijelila

naslov «Katarina Velika, najmudrija majka domovine». Liberalne promjene u ruskom carstvu

očekivale su se uzalud. Premda se javnost, osobito u inozemstvu, zavaravala slikom «prosvijećene»

vladarice, politička je praksa izgleda drukčije. Uvijek oprezna, Katarina je odbijala miješati se u

vlast i povlastice plemstva. Ona je bila carica zemljoposjednika, dajući im veću vlast dijeljenjem

pravde, a njihovim je kmetovima oduzela pravo tužbe protiv gospodara. Poput Petra Velikog,

Katarina je osnivala škole i pomagala umjetnost i znanost. Mnogobrojni znanstvenici i pisci izraz su

brzog kulturnog uspona. Najistaknutiji je među njima bio Mihail Vasiljevič Lomonosov (rus.

Михаил Васильевич Ломоносов, 1711. - 1765.) – svestrano obrazovani pisac i znanstvenik, koji

je dao doprinose na poljima književnost, obrazovanja, kemije, fizike, astronomije i geologije.

Lomonosov je pokušao razjasniti odnose između staroslavenskog u tadašnjeg ruskog jezika.

Predložio je stvaranje tri stila: visokog, srednjeg i niskog. Svaki od njih bi se koristio za različiti

žanr. Na njegovu inicijativu Moskva je 1755. dobila prvo rusko sveučilište. Danas Moskovsko

državno sveučilište nosi njegovo ime.

16

Privatna zbirka umjetnina Katarine Velike čini jezgru muzeja Ermitaž (rus. Эрмитаж) u

Sankt-Peterburgu. Dala je izgraditi i Zimski dvorac (rus. Зимний дворец) – službenu rezidenciju

ruskih careva do 1917.; autor – talijanski arhitekt Francesco Bartolomeo Rastrelli (rus.

Франческо Бартоломео Растрелли).

Najznačajniji pjesnik tog doba bio je Gavrila Romanovič Deržavin (rus. Гавриил

(Гаврила) Романович Державин), koji je u svojim djelima kombinirao elemente poezije i proze.

Najznačajniji dramatičar bio je Denis Ivanovič Fonvizin (rus. Денис Иванович Фонвизин).

Njegove drame «Brigadir» (rus. «Брига́дир») i «Nedorasli» (rus. «Недоросль», 1782.) satiriziraju

život viših staleža. Originalna proza razvijala se sporije nego poezija i drama, tako da je ona

uglavnom imitirala pustolovne i ljubavne priče Zapada. Najzanimljivije nefikcijsko djelo ovog

perioda je «Put iz Petrograda u Moskvu» (rus. «Путешествие из Петербурга́ в Москву», 1790.),

čiji je autor Aleksandar Nikolajevič Radiščev (rus. Александр Николаевич Радищев). Djelo

kritizira zemljoposjednike koji muče seljake. Djelo je autoru donijelo desetogodišnji izgon u Sibir.

Nikolaj Mihajlovič Karamzin (rus. Николай Михайлович Карамзин) je osnovao ruski prozni

stil u svom djelu «Povijest ruske države» (rus. «История госуда́рства́ Российского»). Njegova

sentimentalna priča «Jadna Liza» («Бедна́я Лиза́», 1792.) uvelike je modelirana prema francuskoj

književnosti, no ruskoj književnosti je predstavila psihološki motiv.

U likovnoj umjetnosti XVIII. stoljeća dominira žanr portreta predstavljen djelima

Dmitrija Levickog (rus. Дмитрий Григорьевич Левицкий), Fjodora Rokotova (rus. Фёдор

Степанович Рокотов) i Vladimira Borovikovskog (rus. Владимир Лу́кич Боровиковский).

Rusija u XIX. stoljeću

Godine 1812. Napoleon je s najvećom vojnom silom dotada skupljenom krenuo u invaziju

Rusije. Pohod se krajem godine pretvorio u katastrofu tijekom koje je izgubljen veći dio

Napoleonove Velike Armije. Ruska vojska suprostavila se sa strategijom spržene zemlje i

izbjegavanjem velikih bitaka. Napoleon je zauzeo ispražnjenu Moskvu, ali bez snabdijevanja i bez

odlučne pobjede nad ruskom vojskom morao se povlačiti iz Rusije za vrijeme jake zime. Pohod na

Rusiju sveo je snage Francuza i njihovih saveznika na oko 3% početne jačine. Ta invazija imala je

veliki utjecaj na rusku kulturu, što se očituje Tolstojevim djelom «Rat i mir», kao i sovjetskom

identifikacijom francuske invazije s njemačkom invazijom 1941. – 1945. Napoleonova invazija u

Rusiji je poznata kao Domovinski rat 1812. (rus. Отечественная война 1812 года).

Car Aleksandar I. (rus. Алекса4ндр I), pod čijom je vlašću Rusija dočekala francusku

invaziju 1812. godine, poigravao se s liberalnim idejama i čak pomišljao na donošenje ustava, ali se

17

nakon 1815. ništa od toga nije dogodilo. Liberalizam i revolucionarne ideologije nisu ostavile

Rusiju netaknutom. Neki ruski časnici, koji su stigli u Pariz s vojskom što je slijedila Napoleona,

bili su zavedeni pojavama što su njihovu domovinu činile beznačajnom u usporedbi s Francuskom.

Bio je to početak stalne političke oporbe u Rusiji. U autokratskom režimu oporba je značila zavjeru

i tajnovitost. Nekoliko je časnika organiziralo tajna udruženja koja su pokušala u prosincu 1825.

godine izvesti državni udar, tzv. ustanak dekabrista (rus. Восста4ние декабристов), u

neizvjesnim danima u vrijeme smrti Aleksandra I. Pokret je propao ali je zadao straha novome caru,

Nikoli I (rus. Николай I). Bilo je to važno jer će njegova vladavina, u prvome redu zbog

nepokretljivosti kakvu je car Nikola I. nametnuo Rusiji, imati dubok negativan utjecaj na sudbinu

Rusije. Odani pobornik autokracije, nakon dekabrista bio je sve više spreman potvrditi rusku

tradiciju autoritarne vlasti, upravljanja kulturnim životom i vladavine tajne policije. Iako se činilo

da Rusija, osim na svojim posjedima u Poljskoj, imuna na političke revolucije kakve su morile

druge zemlje, etničke, lingvističke i geografske različitosti unutar Ruskoga Carstva već su, zapravo,

izazivale ozbiljne teškoće u XIX. st. Nakon izbijanja Krimskoga rata7, Rusija se počela sučeljavati

s pitanjima modernizacije – učinkovite proizvodnje, ali i primjene prirodnih bogatstava, radi

poboljšanja imovnog stanja društva i osiguranja snage, nužne ako je željela opstati u krugu velikih

sila. Budući da je rat s Napoleonom srozao negdašnji ugled svega francuskoga pa i ideje

skeptičnoga prosvjetiteljstva u vezi s tom zemljom, u evoluciji novoga ideološkog temelja Ruskoga

Carstva u doba cara Nikole I. velik je naglasak stavljen na religiju. «Službena nacionalnost», kako

su je zvali, bila je slavenska, religiozna prema doktrini i birokratska oblikom i dala je Risiji

ideološko jedinstvo. Malobrojan je intelektualni sloj bio je podijeljen oko toga što je zemlji

potrebno. «Zapadnjaci» su se divili idejama i ustanovama zapadne Europe, «slavenofili» su crpili

obnoviteljske ideje iz pravoslavlja, tradicije i domaćih ustanova, smatrajući da se razvoj zemlje

zasniva na vrijednostima i institucijama proizašlim iz vlastite povijesti (ponajprije na ruskoj seoskoj

općini).

Nakon smrti Nikole II. 1855. godine njegov sin Aleksandar II. postaje car države uhvaćene

u Krimski rat protiv svih preostalih europskih sila s izuzetkom Prusije. Caru je ubrzo postalo jasno

kako se osnovni ruski vojni problem tada nalazio u državnoj zaostalosti. Suočen s pomorskom

blokadom bez mogućnosti ozbiljnijeg uvoza vojne opreme i vrlo lošom transportnom mrežom od

samo 1000 kilometara pruge Aleksandar II. je zaključio da mora zatražiti mir. U ponižavajućem

mirovnom sporazumu iz 1. travnja 1856. ruska ratna mornarica se više nije smjela nalaziti u Crnom

moru s otežavajućim zahtjevom u zabrani gradnje tamošnjih obalnih utvrđenja. Uvidjevši na taj teži

7 Krimski rat 1853. - 1856. (rus. Крымская война 1853 – 1856), vodio se između Ruskog Carstva i alijanse koju su tvorili; Velika Britanija, Drugo Francusko Carstvo, Osmansko carstvo i Kraljevina Sardinija. Rat su karakterizirale katastrofalne odluke zapovijednog kadra Alijanse i loša logistika svih zaraćenih strana (koja je rezultirala u velikim gubitcima nevezanim za ratne operacije).

18

način svu zaostalost države car je donio neopozivu odluku o pokretanju velikih državnih reformi.

Kao osnova zaostalosti društva u prvi tren je bila uzeto tadašnje još uvijek feudalno uređenje. Da bi

se tome stalo na kraj poslije petogodišnjih priprema 1861. godine je napokon donesen zakon o

ukidanju kmetstva. Car je objavio proglas što je označio jednu epohu u ruskoj povijesti i donio mu

naslov «cara osloboditelja». Proglas je kmetovima dao osobnu slobodu, ukinuo obvezan rad i

dodijelio im zemlju. Bio je to prvi neizbježan korak prema oslobađanju seljaka kako bi postali

radnom snagom u industriji i moderniziranoj ruskoj poljoprivredi.

Oslobođenjem kmetova počelo je razdoblje reformi. Godine 1870. Rusija je imala

predsjednički sustav vlasti na lokalnoj razini i reformirano sudstvo. Reforma, međutim, nije

dotaknula središnje načelo autokracije. Koliko su god liberali prigrlili te promjene, nije ih se

smatralo pravom ruskog naroda ni ustupkom njihovima legitimnim zahtjevima. Car ih je po vlasitoj

volji mogao opzvati onako kako ih je donio. Zato su neki kritičari režima i dalje odbijali kompromis

s režimom te nastavili spletkariti i boriti se za njegovo svrgavanje. Godine 1881. revolucionari iz

pokreta Narodna volja (rus. Народная воля) nakon niza neuspjelih atentata ubili su Aleksandra

II., na godišnjicu njegova odobrenja početka nove politike ustavnih ustupaka. Tu je politiku zbrisao

njegov nasljednik Aleksandar III. koji je uveo znatno reakcionarniji režim.

Prva mjera novoga cara postaje ukidanje ukaza kojega je potpisao njegov otac na dan svoje

smrti. Po toj nikada ispunjenoj zamisli ubijenog cara u Rusiji se trebalo započeti s postepenim

ukidanjem carevog apsolutizma, što je novom vladaru zvučalo gotovo bogohulno. Zajedno s tom

odlukom, u proglasu povodom stupanja na prijestolje Aleksandar III. daruje jasnu poruku svima da

do ograničavanja careve moći neće doći tijekom njegove vladavine. Po pitanju drugih naroda koji

žive u njegovom carstvu, odgovor je bio gotovo identično tvrd, pošto dolazi do prisiljavanja

Litvanaca, Poljaka, Finaca i drugih, da se školuju u ruskim školama na ruskom jeziku. Židovi su

prošli još i gore pošto im je bilo zabranjeno živjeti u naseljima s manje od 10 tisuća stanovnika.

Općenito, kako bi se posebno ukazalo na razliku u načinu vladavine oca i sina, za Aleksandra III. se

najčešće navodi kako je provodio antireforme. Od svih njegovih državničkih poteza jedinu neupitnu

korist će imati vojska. Tijekom cijele svoje vladavine on zastupa politiku mira s istovremenim

jačanjem vojske. Ekstremni primjer Aleksandrove vanjske politike su dobri odnosi s Njemačkom,

dok je istovremeno nedaleko od granice držao prijeteće vojne snage upitne spremnosti. Bez obzira

na sva ograničenja njegovog načina vladanja, industrijski kapacitet Rusije se nalazi u porastu, koji

je ipak nedovoljan za dostizanje razvijenog svijeta.

Ruska kultura od početka XIX. stoljeća do 1917. godine

19

Najpoznatiji period ruske književnosti na Zapadu je sigurno XIX. stoljeće. U njemu se

pojavljuju neki književni velikani kao Aleksandar Sergejevič Puškin (rus. Александр

Сергеевич Пу́шкин), Mihail Jurjevič Ljermontov (rus. Михаил Юрьевич Лермонтов),

Nikolaj Vasiljevič Gogolj (rus. Николай Васильевич Гоголь), Ivan Sergejevič Turgenjev

(rus. Иван Сергеевич Ту́ргенев), Lav Nikolajevič Tolstoj (rus. Лев Николаевич Толстой),

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (rus. Фёдор Михайлович Достоевский) i Anton Pavlovič

Čehov (rus. Антон Павлович Чехов) koji su napisali neka od najznačajnijih djela svjetske

književnosti.

Od 1893. do 1914. ruskom književnošću je dominirao simbolizam: Valerij Jakovljevič

Brjusov (rus. Валерий Яковлевич Брюсов), Fjodor Sologub (rus. Фёдор Сологу́б), Vjačeslav

Ivanovič Ivanov (rus. Вячеслав Иванович Иванов), Aleksandar Aleksandrovič Blok (rus.

Александр Александрович Блок), Andrej Belyj (rus. Андрей Белый).

Najznačajniji predstavnici akademizma u ruskoj likovnoj umjetnosti prve polovice XIX.

st. bili su Karl Pavlovič Brjullov (rus. Карл Павлович Брюллов), autor slike «Posljednji dan

Pompeja» (rus. «Последний день Помпеи»), i Aleksandar Andrejevič Ivanov (rus. Алекса4ндр

Андре4евич Ива4нов), najpoznatije djelo – slika «Ukazanje uskrslog Krista» (rus. «Явление

Христа́ на́роду»).

Glavni predstavnik realizma u ruskom slikarstvu tijekom XIX. stoljeća bio je Ilja

Jefimovič Rjepin (rus. Илья Ефимович Репин), poznata djela: «Burlaci na Volgi» (rus.

«Бурла́ки на́ Волге»), «Zaporoški kozaci pišu podrugljivo pismo turskom sultanu» (rus.

«За́порожцы пишут письмо турецкому султа́ну»), «Ivan Grozni i njegov sin 16. studenog 1581.»

(rus. «Ива́н Грозный и его сын Ива́н 16 ноября 1581 года́»), portreti Mendelejeva, Tolstoja,

Musorgskog i dr.

Godine 1863. u Sankt-Peterburgu je osnovano udruženje slikara-realista na tzv.

«pokretnim izložbama» (rus. Товарищество передвижных ху́дожественных выставок) s

ciljem popularizacije likovne umjetnosti koja je bila zanemarena i anonimna u ruskom društvu.

Peredvižnjiki (rus. Передвижники), članovi tog društva, zagovarali su socijalno angažirani

realizam. Kao protivnici akademizma peredvižnjiki su tražili likovni izraz koji bi bio blizak prirodi i

stvarnom životu. U svojim djelima su predstavljali život ljudi i kritizirali moralne mane Carske

Rusije, a njihove izložbe su imale veliki odjek. Motivi slika su većinom bili žanr-scene, pejzaži i

povijesno slikarstvo, ali i portreti. Neki od brojnih predstavnika su: Ilja Jefimovič Rjepin, Ivan

Nikolajevič Kramskoj (rus. Иван Николаевич Крамскóй), Ivan Ivanovič Šiškin (rus. Иван

Иванович Шишкин), Izak Iljič Levitan (rus. Исаак Ильич Левитан), Nikolaj

20

Aleksandrovič Jarošenko (rus. Николай Александрович Ярошенко), Vasilij Ivanovič

Surikov (rus. Василий Иванович Су́риков), Viktor Mihajlovič Vasnjecov (rus. Виктор

Михайлович Васнецов) i drugi. Od 1871. do 1923. godine grupa je organizirala 48 izložbi u

Moskvi i Sankt-Peterburgu kao i u Kijevu, Odesi, Harkovu i drugim gradovima u Rusiji.

Krajem XIX. st. otvorena su dva najznačajnija muzeja ruske umjetnosti. Godine 1895.

posljednji ruski car Nikola ll. osnovao je u Sankt-Peterburgu Ruski muzej (rus.

Госу́дарственный Ру́сский му́зей) koji danas sadrži sveobuhvatnu kolekciju ruskih umjetnina

od tisuću godina starih ikona preko djela ruskih majstora XVII. - XX. st. do dekorativne

primjenjene umjetnosti. Državna Galerija Tretjakov ili Tretjakovska galerija (rus.

Госу́дарственная Третьяковская Галерея) u Moskvi predstavlja zbirku tradicionalnog ruskog

slikarstva sa više od 130.000 izložaka. U galeriji se nalazi bogata kolekcija ikona; izložene su slike,

skulpture i grafike ruskih umjetnika od XVIII. do XX. stoljeća. Bogata povijest ove galerije

započela je 1856. god. kada je moskovski trgovac Pavel Mihajlovič Tretjakov (rus. Павел

Михайлович Третьяков) kupio djela mnogih ruskih umjetnika u želji da stvori muzejsku

kolekciju koja bi jednog dana mogla postati državnim muzejom ruske umjetnosti. Godine 1892.

Tretjakov je svoju kolekciju otvorio ruskoj javnosti.

Početkom XX. st. u likovnoj umjetnosti javlja se novi smjer – apstraktna umjetnost koja

ne prikazuje vizualnu realnost, nego su joj sadržaj likovni elementi boja, ploha i oblik. Prvu

apstraktnu sliku naslikao je ruski slikar Vasilij Vasiljevič Kandinski (rus. Василий

Васильевич Кандинский) 1910. god. Geometrijsku apstrakciju osnovao je Kazimir Severinovič

Maljevič (rus. Казимир Северинович Малевич), a slika koja najodlučnije prekida s tradicijom

je njegov «Crni kvadrat na bijelom polju» (1913.) kojim iskazuje da je kontrast osnova umjetnosti.

Godine 1915. objavljuje manifest «Od kubizma do suprematizma» u kojem se zauzima za prevlast

(supremaciju) čistog osjećaja u umjetnosti. Nastoji dosegnuti savršen sklad oblika i boja

nepredmetnim slikama, kompozicijama crta i osnovnih geometrijskih likova: kvadrata, kružnice i

trokuta. Jednostavno, definirao je suprematizam kao vrhunac, izvanrednost umjetnosti u

apstrakciji. Maljevič zastupa purističko stajalište i krajnji minimalizam u likovnom izrazu. To je

bila prva škola apstraktnog slikarstva. Njegova najsmionija slika je «Bijeli kvadrat na bijelom

polju». Suprematizam je pokrenuo i odgovarajući pokret u kiparstvu – кonstruktivizam.

Konstruktivisti su zaneseni tehnikom i industrijalizacijom, a u konstruktivističkoj arhitekturi glavne

su im praktičnost i funkcionalnost. Začetnik konstruktivizma, najranijeg oblika apstraktne

skulpture, bio je Vladimir Jevgrafovič Tatljin (rus. Владимир Евграфович Татлин).

U XIX. st. romantizam je snažno utjecao na rusku kulturu i nacionalnu svijest, a začetnik je

ruskog glazbenog romantizma bio skladatelj Mihail Ivanovič Glinka (rus. Михаил Иванович

21

Глинка), najpoznatiji po svojim dvjema operama «Život za cara» (rus. «Жизнь за́ ца́ря») i

«Ruslan i Ljudmila» (rus. «Русла́н и Людмила́»).

U drugoj polovici XIX. st. stvarao je jedan od najvećih skladatelja romantizma Petar Iljič

Čajkovski (rus. Пётр Ильич Чайковский). Najpoznatija njegova djela su: baleti «Labuđe

jezero» (rus. «Лебединое озеро»), «Orašar» (rus. «Щелкунчик»); opere «Jevgenij Onjegin» (rus.

«Евгений Онегин»), «Pikova dama» (rus. «Пикова́я да́ма́»); Koncert za klavir i orkestar br. 1 (rus.

Концерт для фортепиа́но с оркестром № 1).

Moćna gomilica (rus. Могу́чая ку́чка) ili Ruska petorica je naziv za grupu ruskih

skladatelja koja se oformila u Sankt Peterburgu sredinom XIX. st. Cilj «moćne gomilice» bio je

skladanje glazbe s korijenima u ruskom folkloru, umjesto oslanjanja na europsku glazbenu

tradiciju. Članovi udruženja su bili: Milij Aleksejevič Balakirev (rus. Милий Алексеевич

Балакирев); Modest Petrovič Musorgski (rus. Модест Петрович Му́соргский) – opere

«Hovanščina» (rus. «Хова́нщина́»), «Soročinski sajam» (rus. «Сорочинска́я ярма́рка́»); klavirsi

ciklus «Slike s izložbe» (rus. «Ка́ртинки с выста́вки»); Aleksandar Porfirjevič Borodin (rus.

Алекса́ндр Порфирьевич Бородин, skladatelj i kemičar) – opera «Knez Igor» (rus. «Князь

Игорь»), Simfonijska slika «U srednjoj Aziji» (rus. Симфоническа́я ка́ртина́ «В Средней

Азии»), II. Simfonija u h-molu (rus. Симфония № 2 h-moll «Бога́тырска́я»); Nikolaj Andrejevič

Rimski-Korsakov (rus. Николай Андреевич Римский-Корсаков) – «Pskovičanka» (rus.

«Псковитянка́»), «Majska noć» (rus. «Ма́йска́я ночь»), Snjeguročka (rus. «Снегурочка́»), Zlatni

pjetlić (rus. «Золотой петушок»); simfonijska suita «Šeherezada» («Шехереза́да́») i Cezar

Antonovič Kjui (rus. Цезарь Антонович Кюи).

Rusija u XX. - XXI. stoljeću

Nikola II. (rus. Николай II) je bio posljednji okrunjeni ruski car, kralj Poljske i vojvoda

Finske. Vladao je od 1894. pa do prisiljenog abdiciranja 1917. Završio je vladavinu za vrijeme

Oktobarske revolucije 1917. kad su on i njegova obitelj ubijena od boljševika. Period njegove

vladavine obilježio je ekonomski razvoj Rusije i, istovremeno, porast socijalno-političkih

kontradikcija i revolucionarnih pokreta koji su doveli do revolucija 1905. – 1907. i 1917. U

vanjskoj politici vodio je politiku ekspanzije na istok gdje je vodio rat s Japanom. Poraz u Rusko-

japanskom ratu 1904. – 1905. potisnuo je Ruse iz Koreje i Mandžurije, a posljedica revolucije

1905. – 1906. bila je osnivanje savjetodavnog vijeća zvanog Duma.

Godine 1914. Rusija je stupila u Prvi svjetski rat (1914. – 1918.). Opće nezadovoljstvo u

društvu, pojačano dugim i iscrpljujućim ratom, dovelo je do svrgavanja carskog režima u veljači

22

1917. (Februarska revolucija 1917.). Loše stanje na bojištu, prijeteći kolaps gospodarstva i pad

popularnosti prisilili su cara Nikolu II. na abdikaciju i u veljači 1917. Rusija je postala republika.

Vlada Aleksandra Kerenskog nije se uspjela učvrstiti na vlasti pa je 25. listopada 1917. državnim

udarom vlast preuzela stranka boljševika - komunista predvođena Vladimirom Iljičem Lenjinom

(rus. Владимир Ильич Ленин) – Oktobarska revolucija. Uslijedio je četverogodišnji građanski

rat u kojem su boljševici uspjeli pobijediti opoziciju. Car je s obitelji interniran u Sibir, a zatim na

Ural. Boljševici su Nikolu II. i njegovu obitelj strijeljali u sprnju 1918. u Jekaterinburgu.

Moskva je 1918. ponovo postala glavni grad, a 1922. sovjetska Rusija postala je Savez

Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Nakon Lenjinove smrti 1924. vlast je postupno

preuzeo Josif Staljin (vladao je do 1953.) koji je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju i nasilnu

kolektivizaciju poljoprivrede.

Nakon Oktobarske revolucije dogodio se kratkotrajan, ali slavan pokušaj moderniziranja

ruske umjetnosti u kojemu je avangarda postala službenim stilom. No, ubrzo su avangardni

umjetnici bivali šikanirani i čak zatvarani, a od 1934. jedini priznati izraz u umjetnosti bio je

socrealizam ili socijalistički realizam (rus. соцреализм ili социалистический реализм).

Zahtjevi za socrealizmom su postavljeni na I. kongresu sovjetskih pisaca, održanom 1934. godine, a

odnosili su se na kritiku ranije avangarde, te «malograđanštine» u književnosti. Od umjetnika se

zahtijevalo da nekritički slave i uzdižu vladajući sustav, ljude na vlasti i proklamiraju politiku.

Socrealizam je doktrina po kojoj umjetnost treba izražavati ideje socijalizma i slijediti odgojne

ciljeve koje postavlja komunistička partija.

U drugoj polovici tridesetih godina Staljin je započeo velike čistke u vodstvu

komunističke partije, vojske i države u kojima su mnogi u montiranim procesima osuđeni na smrt ili

dugogodišnju robiju. Ipak, unatoč ovim nemirima, Sovjetski Savez razvio se u snažno industrijsko

gospodarstvo u godinama prije Drugog svjetskog rata (1939. – 1945.). U lipnju 1941. Njemačka je

izvršila invaziju na Sovjetski Savez. Počeo je Veliki domovinski rat (rus. Великая

Отечественная война, 1941 – 1945). Crvena armija zaustavila je nacističku ofenzivu u

staljingradskoj bitci (1943.) i krenula u protunapad kroz istočnu Europu do Berlina, natjeravši

Njemačku na predaju 1945. U Drugom svjetskom ratu Sovjetski Savez je dao najveći doprinos

pobjedi saveznika s više od 20 milijuna poginulih i gotovo potpuno razorenim zapadnim dijelom

zemlje. Iako opustošen u ratu, Sovjetski Savez iz rata je izašao kao priznata velika sila.

U relativno kratkom posljeratnom razdoblju Sovjetski Savez prvo je obnovio, a onda i

proširio svoje gospodarstvo, kontrolirano isključivo iz Moskve. Sovjetski Savez konsolidirao je svoj

utjecaj u istočnoj Europi, pružao pomoć komunistima u Kini, i težio proširivanju svog utjecaja

23

svugdje u svijetu. Ovako aktivna vanjska politika bila je jedan od razloga što su ratni saveznici

Sovjetskog Saveza (SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo) postali njegovi neprijatelji u hladnom ratu.

Hladni rat bio je politički sukob između zapadnih sila predvođenih SAD-om i istočnih sila

predvođenih SSSR-om koji se vodio od 1945. do 1991. Hladni je rat tada vođen svim mogućim

sredstvima, no nikada nije prerastao u masivni oružani sukob svjetskih razmjera. Hladni rat

primarno je obilježen ekonomskim, političkim i propagandnim «sukobima» između Zapada i Istoka,

radi suzbijanja utjecaja neprijateljskog bloka. Glavno je obilježje rata utrka u naoružanju, no rat je

donio i znatne napretke na području kulture, sporta, znanosti i tehnologije, od kojih je najznačajnija

svemirska utrka čiji je rezultat bio odlazak čovjeka u svemir.

Nikita Sergejevič Hruščov (rus. Никита Сергеевич Хру́щёв), koji je pobijedio u borbi

za vlast nakon Staljinove smrti 1953., do sredine 1960-ih odbacio je Staljinove mjere terora i

donekle olabavio represivnu kontrolu nad partijom i narodom. Došlo je i do promjene smjera u

vanjskoj politici, uz otopljavanje odnosa sa Zapadom. Ipak, Hruščovljeve su reforme u

poljoprivredi i administraciji, sveukupno, bile neproduktivne. Kolege u rukovodstvu SSSR-a

smijenili su Hruščova 1964.

Nakon smjene Hruščova vlast je preuzeo Leonid Iljič Brežnjev (rus. Леонид Ильич

Брежнев). Poslije eksperimentiranja s ekonomskim reformama sredinom 1960-ih sovjetsko se

rukovodstvo vratilo starim metodama ekonomske politike. Industrija je pokazivala spor, ali stabilan

rast tijekom 1970-ih, dok je poljoprivredni razvoj nastavio zaostajati. Rastući utjecaj SSSR-a i

uspjesi na mnogim poljima poput osvajanja svemira i nuklearnog naoružanja skrivali su

neuspjehe i zaostajanje sovjetskog gospodarstva i rastuće društvene tenzije. Kao suprotnost

revolucionarnom duhu koji je pratio rađanje Sovjetskog Saveza, prevladavajuće raspoloženje

sovjetskog rukovodstva u vrijeme smrti Brežnjeva 1982. bila je averzija prema promjenama.

U sljedećem desetljeću dominirala su dva paralelna procesa: sve očitiji raspad ekonomskih i

političkih struktura Sovjetskog Saveza i neuspjeli reformski pokušaji zaustavljanja ovih procesa.

Nakon brzih izmjena Jurija Vladimiroviča Andropova (rus. Юрий Владимирович Андропов)

i Konstantina Ustinoviča Černenka (rus. Константин Устинович Черненко) na vlasti, ličnosti

s duboko ukorijenjenom brežnjevskom tradicijom, energični Mihail Sergejevič Gorbačov (rus.

Михаил Сергеевич Горбачёв) napravio je značajne promjene u gospodarstvu i rukovodstvu

partije. Njegova politika promjena ekonomskog i političkog sustava SSSR-a poznata je kao

perestrojka (rus. перестройка). Gospodarskom reformom je omogućeno ograničeno

funkcioniranje tržišta, a političkom reformom postupno su uvedeni sloboda tiska, sloboda govora i

novi oblici izborne konkurencije, uz otvaranje javnih medija kritičkom izvještavanju o slabostima

sovjetskog sustava. Međutim, Gorbačov nije uspio ispraviti ključne mane sovjetskog sustava; do

24

1991., kada je zavjera konzervativaca u njegovoj vladi otkrila slabost Gorbačovljeve političke

pozicije, kraj Sovjetskog Saveza bio je na vidiku. Dana 25. prosinca 1991., Mihail Gorbačov dao je

ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, i predao dužnost Borisu Nikolajeviču Jeljcinu (rus.

Борис Николаевич Ельцин). Sljedećeg se dana Sovjetski Savez službeno raspao i do kraja

godine sve su službene sovjetske institucije prestale s radom. Postsovjetska Rusija je nakon

nekoliko godina bolne tranzicije i krize koja je dosegnula dno 1998. krenula putem gospodarskog

oporavka i ubrzanog rasta potpomognutog visokim cijenama nafte – glavnog ruskog izvoznog

proizvoda. Prvog demokratskog predsjednika Borisa Jeljcina čiji je mandat bio obilježen

liberalizmom i porastom kriminala, osobito za vrijeme privatizacije, zamijenio je 1999.

Vladimir Vladimirovič Putin (rus. Владимир Владимирович Пу́тин) kojeg ruski građani i

inozemni promatrači smatraju efikasnijim, ali i autoritarnijim od svog prethodnika.

Od 2008. do 2012. dužnost predsjednika obnašao je Dmitrij Anatoljevič Medvjedev (rus.

Дмитрий Анатольевич Медведев). Od 7. svibnja 2012. godine Vladimir Putin je ponovo postao

predsjednik Ruske Federacije, a Dmitrij Medvjedev od tada obnaša dužnost ruskoga premijera.

Završni ispit (pismeni) – 20 pitanja.

Primjeri pitanja na pismenom ispitu:

1. Na jugu Ruska Federacija graniči s ________________________________________________

2. Savjet federacije je _____________________________________________________________

3. Stribog je _____________________________________________________________________

4. U _____ stoljeću na području današnje Ukrajine, Bjelorusije i zapadne Rusije pojavila se prva

istočnoslavenska država ____________________________________________________________

5. «Povijest minulih godina» je ______________________________________________________

6. Andrej Rubljov je _______________________________________________________________

7. Neuspjeli pokušaj državnog udara u prosincu 1825. godine poznat je kao

________________________________________________________________________________

8. Od 1924. do 1991. Sankt-Peterburg se zvao __________________________________________

25