koerner - jezikoslovna historiografija

134

Upload: iva-rupcic

Post on 29-Dec-2015

159 views

Category:

Documents


6 download

DESCRIPTION

jezikoslovna historiografija

TRANSCRIPT

Page 1: Koerner - Jezikoslovna Historiografija
Page 2: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

CONDICIO LINGUAE

vol. I

editor Sanja Vulić

urednica

Sveučilište u Splitu

Znanstveni niz condicio linguae objavljuje kritičke rasprave sa svih područja znanosti o jeziku i književnosti, bilo da je riječ o općoj, hrvatskoj ili nekoj drugoj filologiji.

U središtu su zanimanja metodologijski osmišljeni pristupi i novopriređeni tekstovi.

NAKLADA TUSCULUM

E. F. K. KOERNER

/.1'. '1 1 -"<'l ''"'1 l ...--'_ .,t "-l \_..-L-·"

JEZIKOSLOVNA HISTORIOGRAFIJA

Metodologija i praksa

S engleskoga prevela Milica Lukšić

Priredio Zvonko Pandžić

1 TUSCULANAE EDITIONES

ZAGREB

Page 3: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

Nakladnik • Publisher: Tusculanae editiones, d.o.o. (Naklada Tusculum) Novačka 86, Ioooo Zagreb, Croatia

www. tusculanae-editiones.com [email protected] Tel. : oo3 8 5-I-29 I-6524 Za nakladnika: Ivan Pandžić

Slog: Danijel Leko Korice: Ana Tomas Tisak • Print: Grafotisak Grude; www .grafotisak.com

©Copyright E.F.K. Koerner CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 632698

Naslov izvornika: Toward a Historiography of Linguistics

Toward a History of American Linguistics

SADRŽAJ

Riječ priređivača 7 Uvod. Jezikoslovna historiografija 9

I. Razvoj jezikoslovlja u Europi u I9. i početkom 20. stoljeća

1. Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 22 2. Mjesto Jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti 43

3 . Hermann Paul i opća lingvistička teorija 6o 4· Mladogramatičarska doktrina: prijelomni trenutak ili proširenje

schleicherovske paradigme 90 5 . Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije I06

II. Američka lingvistika u 20. stoljeću

6. Leonard Bloomfield i Cours de linguistique generale I I 9 7· Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja< I27

8. Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon I96r . I 50 9· O usponu i padu generativne semantike I 67

IO. William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi I90

Zaključak. Primjena jezikoslovne historiografije 2I2 Bibliografija 220

Kazalo bibliografskih imena 26I

Page 4: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

RIJEČ PRIREDIV AČA

Cosi ha tolto /'uno a l'altro Guido la gloria de la lingua; e forse e nato chi /'uno e l'altro caccera del nido.

Dante, Purgatorio, XI 97-99.

Govor o jeziku danas se često svodi na pitanje poštivanja pravopisnih i gramatičkih normi u napisanim tekstovima. Medutim, otkada postoji jezik i međuljudska komunikacija, postojalo je i razmišljanje o samoj naravi jezika, koje je s vremnom tražilo načina kojim bi se jezik dao najprikladnije opisati. To se razmišljanje kroz povijest mijenjalo, pa se znanstveno zanimanje za razvoj refleksije o jeziku naziva jezikoslovnom historiografijom, koja opet znanost o jeziku dijeli na tri dijela. Razdoblje tradicionalne gramatike na zapadu traje više od dvije tisuće godina (do oko r8oo. ) . Početkom I9. st., zahvaljujući posebno Friederichu Schlegel u ( I772.­r 829.), tojest njegovu organskom u poimanju jezika i inicijalnom u proširenju predmeta jezičnih znanosti na izvaneuropske jezike, navlastito sanskrt, razvija se tzv. komparativna filologija (Franz Bopp, I 79 1 .- I 8 67., Jacob Grimm, I785 .- I 863 ., Raphael Kiihner, I 8o2.- I878. , itd.), iz koje nastaje mladogramatičarska škola. Iako su komparativna i mladogramatičarska filologija, po uzoru na prirodne znanosti i na indijsku lingvističku tradiciju, već bile razvile pozitivistički pristup analizi jezika, ipak još nisu bile posve raskinule s terminologijom i semantikom tradicionalne gramatike. Stoga je Ferdinand de Saussure ( I 8 5 7--I9 I 3 . ), u svom posthumnom djelu Cours de linguistique generale ( I 9 I 6}, kao prvu zadaću htio utvrditi sam predmet lingvistike, to jest lingvistiku dignuti u rang egzaktne znanosti, poput matematike, kemije ili fizike. Njegov program poznanstvljenja lingvistike i reificiranja jezika polazio je od postavke da su svijet i jezik od istoga ontologijskoga reda, odnosno da jezik nije, kao što je bilo tradicionalno polazište, samo odraz razmišljanja o realnim stvarima. Svi današnji vodeći jezikoslovni pristupi jeziku kao autonomnom i samodostatnom sustavu, bilo da se radi o univerzalno-tipološkoj lingvistici, generativnoj gramatici, sociolingvistici ili pragmatici, dio su te saussureovske tradicije.

E.F. Konrad Koerner, donedavno profesor opće lingvistike na sveučilištu 11 Ottawi, u svojoj je knjizi najprije prikazao razvoj europske filologije u I9 . st. i historijske pretpostavke Saussureove lingvistike, a potom osvijetlio i zamršene putove njene recepcije u američkoj lingvistici. Od brojnih radova E.F.K. Koernera mi smo izabrali ove, jer smatramo da danas mogu biti od koristi svakomu studentu jezikoslovlja u Hrvatskoj. Moći će saznati

Page 5: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

8 Riječ priređivača

nešto više o mnogim prijepornim momentima jezikoslovne znanosti u posljednja dva stoljeća u Europi i Americi, ali i, moguće, prepoznati stvarnu teorijsku pozadinu nekih strujanja u hrvatskom jezikoslovlju, od iliraca i vukovaca, pa sve do hrvatske inačice suvremene sociolingvistike. Usput, od obrađenih autora jedino je Jakob Grimm poznavao najznačajnija djela hrvatske povijesne leksikografije i gramatologije. Dapače, iako je stajao pod utjecajem Jerneja Kopitara ( I 78o.-r844·), on je, kao iznimno pronicljiv jezikoslovac, već r824. zaključio da >> latinski južni Slaveni u Iliriji njeguju posve isto narječje već tristo godina i izgrađuju ga veoma brižno<< . Kao dokaz navodi sva djela starije hrvatske leksikografije i gramatologije koja je imao pri ruci, žaleći što su to Srbi tek tada a ne već puno ranije počeli oponašati (schon lange . . . zur Nachahmung anfeuern mii{jen) .

Zanimanje za jezikoslovnu historiografiju obično raste u trenutku kada samo jezikoslovlje u određenoj epohi dostigne viši stupanj zrelosti. To se pravilo u posljednje vrijeme potvrđuje i u slučaju kroatistike, gdje se po­stupno istražuju i oni slojevi povijesti hrvatskoga jezika i jezikoslovlja koji su donedavno u Hrvatskoj s podcjenjivanjem nazivani >>dopreporodni<< , >>nestandardni<< , >>nenovoštokavski<< , i sl., čime se željelo naglasiti da sve dobro za hrvatski jezik počinje u 19 . st. Ipak, da i u istraživanju te jeziko­slovne prošlosti ne bismo gubili vrijeme i nanovo otkrivali metodologijske pristupe, mnogo će nam pomoći trojezični i trosveščani enciklopedijski jahrhundertwerk struke s oko 250 rasprava i prikaza, koji je s kolegama uredio E.F.K. Koerner (2ooo-2005 ), History of the Language Sciences. An international handbook on the evolution of the study of language from the beginnings to the present. Berlin & New York: Walter de Gruyter. Časopis Historiographia Linguistica, koji je taj jezikoslovac osnovao i uređuje već 34 godine, glavni je organ struke u svijetu, gdje su dobri znanstveni prilozi uvijek dobrodošli, pa tako i oni s područja povijesti hrvatskoga jezikoslov­lja. Stručnjake tek upućujem na nekoliko znanstvenih nizova iz povijesti i sadašnjosti lingvistike koje je pokrenuo i uređuje E.F.K. Koerner, a u koji­ma je objavljeno oko 400 relevantnih svezaka (www.benjamins.com). Naš autor je naravno član i mnogih strukovnih društava po cijelom svijetu, pa tako i Royal Society of Canada i Royal Society of Arts (London), počasni doktor i gostujući profesor mnogih sveučilišta u svijetu.

Pri nastanku ovoga prijevoda, osim marljive prevoditeljice Milice Lukšić, veoma se potrudila urednica niza condicio linguae Sanja Vulić, a za mnoge savjete harnost dugujem Žarku Muljačiću. Njima kao i nakladniku toplo zahvaljujem. Napominjem da su njemački i francuski navodi prevedeni samo ako ih je bio preveo i sam autor, što, nadam se, ne će previše otežati čitljivost. Lectoris benevolentiam in his imprimis capto.

U Zagrebu r r . travnja 2007. Zvonko Pandžić

Uvod JEZIKOSLOVNA HISTORIOGRAFIJA

I. Definicije

Razmatrajući povijest jezikoslovlja - u nastojanju proširenja područja, danas često i pod nazivom >povijest znanosti o jeziku< - kao predmet ozbilj­noga znanstvenoga proučavanja sa stajališta početka 2 r . stoljeća, jasno je da razvoj ovoga područja u proteklih trideset i više godina obećava. Ono što se danas obično naziva >jezikoslovnom historiografijom< (skraćeno, umjesto preciznijega >historiografija znanosti o jeziku<, pri čemu se pojam 'l.nanost< u uskom smislu >prirodnih znanosti< u pravilu izbjegava), sastoji se od metodološki osviještenoga istraživanja i prikazivanja ranijih doga­l1aja u evoluciji discipline koju nazivamo >jezikoslovljem< ili >Znanošću o jeziku<. Dok se rad koji utvrđuje res gestae proučavanja jezika naziva 'jezikoslovnom historiografijom<, njegov rezultat moguće je nazvati >povijest jezikoslovlja<. Drugim rječima, >povijest jezikoslovlja< je produkt, a ne sam rad koji do njega dovodi. Stalnu diskusiju oko pitanja metode, filozofije i epistemologije ispravno se naziva >metahistoriografijom<. Ova trostruka distinkcija između povijesti jezikoslovlja, historiografije lingvistike i metahistoriografije, do sada je već općenito prihvaćena (za podrobnije objašnjenje vidi Hiillen 2002: r 6-42 ) . Rasprave na idućim metarazinama (npr. Schmitter 2003 b) besplodne su, naročito u svjetlu činjenice da je potrebno otkriti još mnogo pojedinosti iz lingvističke prošlosti, razjasniti mnoge mitove i fables convenues i ustanoviti (koliko je to moguće) istinu o nJima.

Današnji koncept >historiografije jezikoslovlja< ili >jezikoslovne his­toriografije< valja razlikovati od tradicionalnoga shvaćanja pojma koji se odnosio samo na prepričavanje događaja iz prošlosti. Prilozi dvosveščane lfistoriography of Linguistics, objavljene 197 5 . s uredničkim potpisom Thomasa A. Sebeoka većinom su bili samo prikaz ranijih proučavanja'; ,historiografija< je tu bila uporabljena u starom smislu pojma. Danas ,historiografiju jezikoslovlja< valja shvatiti kao metodološki i episte­mološki osviješteni rad na pisanju povijesti, kakav bismo očekivali od historiografije svake druge znanosti. Da je povijest jezikoslovlja sazrela,

' Iako to ne vrijedi u potpunosti i za moj prilog (Koerner r975a), koji je podvrgnut velikim uredničkim zahvatima jednoga od urednika u dijelu koji se odnosi na opširni metodološki uvod.

Page 6: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

10 Uvod

govori nam i činjenica da je to danas bona fide predmet akademskoga zanimanja, područje iz kojega se mogu pisati doktorske disertacije, organizirati stručni skupovi, podupirati istraživanja i održavati kolegiji na odsjecima germanistike, romanistike ili slavistike, i dakako lingvistike, da ne spominjemo ostale aktivnosti (o čemu nešto kasnije) koje ukazuju na profesionalizaciju ovoga područja znanosti.

2. Motivacija za pisanje jezikoslovne povijesti

Sagledavajući više od I2 5 proteklih godina pisanja povijesti jezikoslovlja, moguće je izdvojiti tri različita tipa. Svaki je povezan određenim motivima koji su potaknuli sudjelovanje u takvu radu i svi su se pojavili u specifičnim razdobljima razvoja te discipline. Četvrti tip (za koji se zalažemo, npr. Koerner I976b [ I972] ) počeo se razvijati tek posljednjih desetljeća, to jest ono što bi, kako bi se naznačio važan trenutak razvoja u jezikoslovnom bilježenju povijesti, po mom mišljenju trebalo točnije zvati >historiografijom jezikoslovlja< u suprotnosti s nedeskriptivnom >poviješću jezikoslovlja<.

2.r. Povijesti jezikoslovlja ukratko

Postoji tip povijesti koji se javlja u vrijeme kad određena generacija ili pojedinac koji u dovoljnoj mjeri predstavljaju ideje, uvjerenja i stavove svoga naraštaja, postanu uvjereni da je željeni cilj - neka vrsta najviše točke - dostignut i da će se daljnji rad na tom polju uglavnom baviti >dotje­rivanjem< (Kuhn). Takvi zaključci pretpostavljaju da je teoretski okvir razrađen dovoljno da bi svaki član znanstvene zajednice mogao provoditi svoja istraživanja i da više nema potrebe za značajnijim revizijama metodo­logije ili pristupa predmetu analize. Rezultat takvih stavova najbolje se može opisati kao zbir povijesti koje evoluciju znanstvenoga područja doživljavaju kao, u biti, pravocrtni proces, gdje dostignuća novijega datuma predstavljaju nadogradnju na temeljima dotadašnjih radova.

Može se reći da je ta ideja, ili motiv za pisanje takve povijesti, najbolje izražena u Benfeyevu opširnom radu Geschichte der Sprachwissenschaft und orientalischen Phi/ologie ( I869 ), koji se pojavio jednu godinu nakon Schleicherove prerane smrti. Ali, i drugi radovi iz toga razdoblja, npr. Raumerova Geschichte der germanischen Phi/ologie ( I87o), mogu se navoditi kao djela koja odražavaju vrlo sličan Zeitgeist. Danas je teško oživjeti ozračje kasnih šezdesetih godina devetnaestoga stoljeća, čak i ako se ograničimo na jezikoslovna pitanja, izdvojena iz vanjskih, npr. sociopolitičkih, strujanja. Povijesni ogledi koji su nam danas dostupni daju nam malo, ili nimalo, informacija o tom predmladogramatičarskom razdoblju. Dovoljno je, za današnje potrebe, prisjetiti se da je generacija Georga Curtiusa ( I82o.- I885 . ) i naročito Augusta Schleichera ( I82 r .-

Uvod n

I868.) dovoljno sintetizirala i metodološki razradila radove Boppa, Raska, Grimma i drugih. T a je razradba tolika da možemo reći kako se u to vrijeme dogodila >paradigmatska< promjena unutar koje su mladogramatičarska načela povijesnoga lingvističkoga istraživanja - povezana s imenima njihovih nekadašnjih učenika, naročito Karla Brugmanna ( I849·­I9 I9. ) i Augusta Leskiena ( I840.- I 9 I 6. ) - bila logična, premda pomalo prenaglašena posljedica.

Slično zapažanje o motivima za bilježenje povijesti možda se može iznijeti i za povijest dostignuća indoeuropeista devetnaestoga stoljeća Holgera Pedersena ( I867. -I9 5 3 . ) iz I924. godine (kojoj je prethodio sličan, ali nešto kraći njegov rad objavljen I 9 I 6. godine), a u kojoj je završeno drugo izdanje Brugmannova Grundriss der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen (koje je samo u prvom izdanju potpisao i Delbriick), kao i pojava Saussureova posthumnoga izdanja Cours de linguistique generale. Potreba za takvim sažimanjem povijesti izražena je, možda jasnije, u opsežnom pothvatu Wilhelma Streitberga ( I864.- I924.) pod naslovom Geschichte der indogermanischen Sprachwissenschaft seit ihrer Begriindung durch Franz Bopp. Međutim, to je više zbirka sabranih dostignuća raznih grana indoeuropske filologije do toga vremena, nego prava povijest jezikoslovlja (cf. Koerner I978a: I 6- I 7, detaljnije) . Započet t9 I 6. godine, taj pothvat je napušten nakon I 9 3 6.

Nakon Drugoga svjetskoga rata, čini se, radovi Malm berga ( I 9 64 [ I969] ), Ivićeve ( I965 [ I963 ] ), Leroya ( I963 . ) i drugih, imali su sličnu funkciju sabiranja dotadašnjih postignuća u jezikoslovlju. Međutim, ovoga puta je u žarištu zanimanja bilo razdoblje povijesti jezikoslovlja nakon I 9 I6 . godine, koje je uslijedilo nakon uspjeha Saussureova Coursa, s izraženim naglaskom na nehistorijskom pristupu jeziku. Mladogramatičarski okvir jezikoslovnoga istraživanja istaknut je u povjesničarskim radovima Peder­sena, organizacijskim nastojanjima Streitberga od I 9 I 6. godine nadalje i drugim manje utjecajnim knjigama - a možemo dodati da i Pedersen, mladogramatičar drugoga naraštaja, odražava pozitivističku orijentaciju te škole izrazitije nego izvorna skupina znanstvenika (valja primijetiti da se ni Delbriickov Einleitung ni Paulovi Prinzipien uopće ne spominju u 300 stranica njegove studije iz I93 I [ I924]) . Tek u posljednjih nekoliko godina (npr. Einhauser I990, Morpurgo Davies I998: 22 6-278) mladogramatičari su dobili prikladniji tretman. Po istom obrascu, povijesti koje su potpisali Malmberg, Ivić, Leroy i druge studije slično suženih pogleda iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, ističu pojedine postsaussureovske trendove kao najznačajnija postignuća te znanstvene discipline do tada, neovisno o tom jesu li kopenhaškoga, praškoga ili blumfieldovskoga tipa. Kao i Benfey, Raum er, Pedersen, Streitberg i drugi iz rani jega razdoblja razvoja lingvistike,

Page 7: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

12 Uvod

njihova nastojanja usmjerena su na opširno prikazivanje istraživačkoga okvira u kojem su sami odgojeni i, u skladu s tim, na pokušaj očuvanja snage i utjecaja strukturalističkoga načina razmišljanja.

2.2. Slavljeničke ili propagandističke j ezikoslovne povijesti

Drugi tip historiografske aktivnosti može se karakterizirati nakanom pojedinca, obično tridesetih godina (ne kasnih četrdesetih ili puno starije dobi, kao što je općenito slučaj s prvim tipom: Benfey je imao šezdeset godina kad se pojavila njegova knjiga), ponovo predstavnika određene skupine, da pokrene kampanju koja će dovesti u pitanje do tada prihvaćene stavove i prevladavajuće doktrine. Tako je kao suprotnost Benfeyu ( r869 ), na primjer, r88o. godine djelo Einleitung Bertholda Delbriicka ( 1842.-1922. ) - šesto i posljednje izdanje izašlo je 1919 . godine - zajedno s Pa ulovim Prinzipien iste godine (peto i posljednje izdanje, 1920.), poslužilo kao glasnogovornik novoga naraštaja znanstvenika koji nestrpljivo žele pokazati da su njihova dostignuća značajno nadišla dotadašnje spoznaje u tom znanstvenom području i da su njihove teorije s pravom zamijenile one koje je zastupao prethodni naraštaj jezikoslovaca. Istupanje u prilog diskontinuitetu karakterizira taj tip djelovanja, i Delbriickova knjiga je odličan primjer takvoga nastojanja. Tipično, Delbriick ( r882 : 5 5 ) je Schleichera opisao kao primjer završetka faze komparativno­historijske gramatike koju je inaugurirao Franz Bopp r8r6. godine, a ]unggrammatikere, s kojima ga se povezivalo u ranim danima njegove karijere (malo nakon toga, r87 3 . je preuzeo Schleicherovo predavačko mjesto na Sveučilištu u Jeni), kao nositelje preokreta u jezikoslovlju.

Tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća nije napisana niti jedna značajna povijest lingvistike u odnosu na strukturalizam, ali već i površan pogled u Bloomfieldov Language ( r 9 3 3 : 3 -20) ili Foundations of Language Louisa Herberta Graya ( r877.- 19 5 5 ·; 1939 : 4 10-460) jasno pokazuje da su poglavlja posvećena povijesti jezikoslovlja pokušaj prekrajanja razvoja te znanosti i dokumentiranja superiornosti strukturalističkoga pristupa u odnosu na sve druge do tada ponuđene teorije ili metode. Od takvih pokušaja prikazivanja ranijih stavova kao manjkavih i potpuno neadekva tnih, ni pošto nisu od ustali ni današnji sl j ed benici p rev lada va j u ćega načina jezikoslovnoga razmišljanja. Baš naprotiv, lako je dokazati da oni koji takav pristup zastupaju ne samo gorljivo nastoje oživjeti zanimanje za samu povijest jezikoslovlja nego je i toliko preraditi da ideje generacije koja neposredno prethodi sadašnjoj izgledaju najmanje vrijedne zanimanja. U stvari, ono što C. F. Voegelin 1963 . prikladno naziva >zasjenjujućim položajem< kakvoga je zauzela transformacijska generativna gramatika najbolje je ilustrirao sam Noam Chomsky, na primjeru svoga predavanja

Uvod 13

na Lingvističkom kongresu 1962. godine u Cambridgeu, Massachussetts (Chomsky 1964). Ubrzo nakon toga, brojni njegovi sljedbenici gorljivo su se bacili na pisanje vlastitoga viđenja povijesti; usporedite članke koje su napisali Dingwall ( 1963 ), Bach ( 196 5 ) ili Bierwisch ( 1966). Nešto kasnije, 1980. Frederick Newmeyer je objavio knjigu koja predstavlja najbolji suvremeni primjer toga pro domo, stranačkoga tipa historiografije. Taj rad bira i reinterpretira ranija lingvistička istraživanja u nastojanju dokazivanja svoga stava prema kojemu je lingvistika postala znanost tek 19 5 5. ili 19 57 . godine, te da je do Chomskoga sav dotadašnji rad bio potpuno neadekvatan, s iznimkom nekoliko manje važnih zaključaka koji nagovještavaju >revoluciju< u tom području (cf. Koerner 1983 i, novijega datuma, 2002, te poglavlje 8 ovdje, kritička procjena takve vrste aktivnosti)'.

Dok tip I, to jest, kompilatorski tip historiografije može izgledati bezazlenije jer se čini kao da prenosi činjenice ( iako u to ne bismo trebali biti sigurni), historiografija tipa II može se najbolje opisati kao propagandistička po prirodi; najuspješniji primjer toga tipa je Cartesian Linguistics samoga Chomskoga, iz 1966. Ova knjiga tako dobro predstavlja autorove poglede na podrijetlo njegovih vlastitih teorija, da je mnoge mlade proučavatelje jezika panijela ta nova vizija povijesti. Danas, u povijestima napisanim sa svrhom stvaranja zbirke dosadašnjih radova u ovom području znanosti, možemo još uvijek pronaći priličnu količinu korisnih informacija - na primjer, u radovima Benfeya, Raumera, Pedersena i drugih - iako ćemo možda biti svjesni njihovih pristranosti i nedostataka (procjena ovih radova, cf. Hoenigswald 1986 i Koerner 1990), dok su povijesti iz druge kategorije, iako napisane puno recentnije, već zastarjele. Čini se da, kad zadovolje svoju svrhu prozelitske propagande nove ideologije, takvi radovi naglo gube svoj prvobitni utjecaj i informacijsku vrijednost. Nakon objavljivanja drugoga izdanja Language and Mind (Chomsky 1972), rijetko nailazimo na historijske reference u njegovu radu, s iznimkom onih koje se odnose na ideje Saussurea i Jespersena (cf. Koerner 1994) . Novije komentare na tu temu (Chomsky 1997a, b) ne možemo ozbiljno shvaćati i u skladu s tim su kritizirani (Joseph 1999) .

' Koincidencijom, Newmeyerov rad Linguistics in America pojavio se točno IOO godina nakon Delbriickova Ein/eitunga, ali i druge usporednice između ovih autora su upadljive: obojica su imali manje od 40 godina kad su napisali svoje knjige; obojicu je ponajprije t.animala sintaksa, a ne fonologija, i niti jedan nije doktorirao na onom sveučilišnom središtu čiju su priču o uspjehu opisali. Delbriick je i doktorirao i habilitirao u Halleu, 1 8 63. odnosno 1 X67., a ne u Leipzigu; Newmeyer je doktorirao na Sveučilištu u Illinoisu 1969., a ne na MIT-u. U Newmeyerovu slučaju ( I980, 1996) ideološki motivi su previše očiti da bismo ih mogli previdjeti.

Page 8: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

I4 Uvod

2.3 . Nepristrane povijesti lingvistike (Problemgeschichte)

Moguće je i da postoji treći tip povijesti lingvistike čiji cilj nije ni zagovaranje određenoga pristupa ili >paradigme<, niti pokušaj da posluži kao argument u prilog znanstvenoj revoluciji u ovoj disciplini. Taj tip se može pojaviti u bilo kojem trenutku razvoja određenoga područja istraži­vanja, jer njegova namjena nije toliko aktivistička kao u prva dva slučaja i često zauzima stav koji je više holistički, iako motivacija u pozadini rada može biti prilično osobna. Po mom mišljenju, najbolji primjer je Arens ova Sprachwissenschaft iz I 9 5 5. godine (drugo prošireno izdanje, 1969 ), rad koji je pokušaj ocrtavanja razvoja zapadne lingvističke misli od ranih rasprava Grka o prirodi jezika do suvremenih lingvističkih radova, nedvojbeno uz stav koji pokazuje da je naša disciplina ne samo prošla dalek

_put do spoznaja koje danas podržavamo i metoda koje smo razvili,

nego 1 da smo svi mi, znajući to ili ne, izgrađeni na otkrićima prošlih naraštaja jezikoslovaca i da tim znanstvenicima dugujemo puno više nego što smo toga svjesni.

lako ovaj način prikazivanja povijesti lingvistike trećega tipa može biti rezultat individualnoga izbora, čini se da ipak izražava nastojanje cijeloga naraštaja znanstvenika, to jest, ponovnu izgradnju znanstvene discipline nakon gotovo potpunoga uništenja u svjetskom ratu. Tako shvaćenu, i Pedersenovu knjigu iz 193 L moguće je uključiti u treću kategoriju utoliko što taj rad nastoji ponovo uspostaviti lingvističku tradiciju koja, po njegovu mišljenju, treba i dalje služiti kao zdrava osnova budućim radovima u području komparativno-historijske lingvistike nakon Prvoga svjetskoga rata. Ali Pedersenovo viđenje lingvistike je takvo da se njegovi zaključci ne mogu usporediti s Arensovim mnogo manje pristranim sagledavanjem evolucije lingvistike u 19. i početkom 20. stoljeća.

Nedvojbeno, drugi, često nelingvistički motivi, igrali su ulogu u predstavljanju povijesti discipline na ovaj ili onaj način. Zato valja podsjetiti da su određeni socioekonomski uvjeti, povijesni događaji ili političke situacije često imali značajan utjecaj na motivaciju za pisanje povi_i

_esti određene znanstvene discipline ili prihvaćanja naizgled novoga

teonJskoga okvira istraživanja ili načina razmišljanja - i u tom smislu povijesti lingvistike nisu povećale našu svijest o utjecaju činjenica ili događaja izvan područja. Radovi Benfeya i Raumera, na primjer, snažno su motivirani narastanjem njemačkoga nacionalizma (kako pokazuj� njihovi predgovori) i težnjom za nacionalnim jedinstvom, ako ne 1 superiornosti, Njemačke među europskim silama. Da su takvi osjećaji, vjerojatno, odigrali svoju ulogu nakon Prvoga svjetskoga rata, kad u mnogim dijelovima svijeta više nije prevladavao utjecaj njemačke lingvističke znanosti, istaknuo je Malkiel ( 19 69 : 5 5 7), koji primjećuje da

Uvod 15

�e uspjeh Saussureova Coursa »ne može točno procijeniti ako ne uzmemo 11 obzir osjećaje toga vremena: prihvaćanje vodstva francusko-švicarskoga genija (za mnoge zapadnjake koji su se tada protivili Njemačkoj ) imalo je konotaciju jako željenoga, racionaliziranoga bijega iz svijeta Brugmanna, l.eskiena, Osthoffa i Paula<< J .

2.4. Historiografija lingvistike

Unatoč poštovanju koje znanstvenici mogu imati za radove trećega tipa, kako pokazuje primjer Arensove Problemgeschichte, neki su osjećali potrebu 1a četvrtim tipom pisanja povijesti (cf. Koerner 1976 [ 1972] i Simone ".J75 [ 1973] , rani primjeri takvoga stava), to jest, za predstavljanjem naše /I'Zikoslovne prošlosti kao sastavnog dijela same discipline, a istodobno i 111 a nstvenim d j el ovan j em na temelj u do br o definiranih načela koj a po jasnoći 111ctode i strogosti primjene mogu biti ravna samoj znanosti o jeziku. Taj l'-ctvrti tip, koj i danas obično nazivamo >jezikoslovnom historiografijom<, ili prikladnije, historiografijom lingvistike zahtijeva da povijest lingvistike ne bude samo pomoćno sredstvo same discipline, nego da zauzme funkciju koju je moguće usporediti sa značenjem koje povijest znanosti ima za wanstvenike u prirodnim granama znanosti. Ukratko, iako prepoznaju važnu distinkciju između kronike i povijesti, noviji doprinosi povijesti l ingvistike otišli su korak dalje, razlikujući povijest i historiografiju. To se dogodilo djelomično kao pokušaj jasnoga odmaka od dosadašnjih radova na tom području koji su i prečesto bili pristrani, odnosno ono što je Henry Butterfield nazvao >stranačkom povijesti<, a djelomice zato što dosadašnje povijesti nisu pružile prikladne upute za odgovarajući pristup onomu što je u povijesti znanosti o jeziku već postignuto. Tako su propustile priliku da uz njihovu pomoć bolje shvatimo kamo bi nas mogle odvesti suvremene t eorije.

Osamdesetih godina prošloga stoljeća pojavile su se brojne studije koje s11 ponudile alternativni način historiografskoga rada, ulazeći u raspravu <, ispravnosti pojedinih pristupa povijesti jezikoslovlja i predlažući načine koji bi mogli dovesti do prikladnijega tretiranja predmeta proučavanja (npr: Schmitter 19 82, Gratsch 1982, Christmann 1987). Međutim, još nije postignut sporazum o tom kako bi ubuduće trebalo djelovati na području l ingvističke historiografije, a postoje pokazatelji da će se ova rasprava nastaviti i dalje. Možda je to dobar znak.

' Ovaj navod čini se dovoljno važnim da ga možemo ponavljati, jer se i prečesto aspekti 11van discipline izostavljaju iz povijesnih bilješki, naročito u tradicionalnim udžbenicima.

Page 9: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

r6 Uvod

3· Kretanja u povijesti jezikoslovlja sredinom 20. stoljeća

Nove publikacije i poneka zanimljiva studija u području povijesti jezikoslovlja pojavili su se šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, a mogući početak bio je rad Paula Diderichsena ( 1905 . -19 64. ) iz 1960. godine, o njegovu sunarodnjaku Rasmusu Rasku (njem. prijevod 1976) . Slijedili su radovi autora kao što je !vićeva ( 1963; engl. prijevod 1965 ), Leroy ( 1963 ; engl. prijevod 1967), Tagliavini ( 1963 ), Malmberg ( 19 64) , Lepschy ( 19 66; engl. prijevod 1970), Mounin ( 1967), Robins ( 1967), Coseriu ( 19 69, 1972), Helbig ( 1970), Szemereny ( 19 7 1 ), jankowsky ( 1972) i drugih (vidi Koerner 1978a, potpuni popis do 1976). No ipak, mnogi od njih nekritično su se oslanjali na ranije radove i rijetko su se upuštali u pitanja povezana s historiografskom metodom, ili se osvrtali na probleme koji se tiču filozofije znanosti, s iznimkom - možda - pomodnoga naklona u smjeru Structure of Scientific Revolutions Thomasa Kuhna, iz 1962. godine. Većina tih knjiga danas je zaboravljena i ponekad ih se navodi u kritičkom tonu. Mnoge od njih slijedile su trenutnu modu, a nastale su kao posljedica >velikoga vala< koji je izazvao Chomsky svojim plenarnim predavanjem iz 1962. godine, na Devetom međunarodnom kongresu lingvista održanom u Cambridgeu, Massachussetts (Chomsky 1964), kada se prvi put pozvao na svoje novootkrivene prethodnike. Među knjigama iz toga razdoblja, Short History R. H. Robinsa iz 1967. pokazala se kao rad s najduljim >rokom trajanja<. Mislim da dio popularnosti može zahvaliti činjenici da je to bila jedina knjiga koju je napisao izvorni govornik engleskoga jezika i da se klonila bilo kakve kritike na račun rada Chomskoga, uključujući i njegove ulete u područje povijesti jezikoslovlja, a zbog veličine je bila prikladna kao priručnik. Kao i kod svih drugih u to vrijeme, njena elegantna naracija ne može prikriti znanstvene nedostatke. Vjerujem da smo o složenosti toga predmeta naučili dovoljno da se nitko razuman više ne će upuštati u sličan pokušaj pokrivanja 2 soo godina zapadne povijesti jezikoslovlja na svega 200 stranica. Kasniji pokušaj Bertila Malmberga iz 199 r. gotovo je iz samilosti opisan kao Alterswerk, rad nekoga tko je prestar da bi mogao čitati znakove vremena, da ne spominjemo znanja stečena u prethodnih dvadeset godina. Takav rad, u čijoj osnovi je vrlo malo izvornoga istraživanja, ispravno pripada šezdesetim godinama prošloga stoljeća. (Nešto uspješniji je u tom smislu bio Swiggersov pokušaj iz 1997. godine, rad znanstvenika rođena četrdesetak godina kasnije. )

Ipak, što se tiče radova pojedinih znanstvenika, koncentracija na određenu temu umjesto pokušaja pokrivanja prevelikoga područja i previše stoljeća razvoja, dala je rezultate koji obećavaju više, npr. Robinsova rehabilitacija bizantskih gramatičara ( 1993) , monografija o historijsko-komparativnoj lingvistici 19. stoljeća A. Morpurgo Davies ( 1998) , Graffijev pregled rado-

Uvod 17

va o sintaksi iz 19 . i 20. stoljeća (2ooo) ili prvi dio povijesti romanske lin­gvistike koju potpisuju Coseriu i Meisterfeld (2003 ) .

4· Noviji radovi iz područja povijesti jezikoslovlja

Šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, slijedeći brojne izjave Chom­skoga da njegove vlastite teorije imaju malo veze s djelovanjem njegovih neposrednih prethodnika i suvremenika, jer da slijede posve različite tradicije, kao što su one povezane s gramatičarima Port Royala i radovima Wilhelma von Humboldta, većina disertacija napisanih o povijesti jeziko­s lovlja bila je posvećena samo tim područjima zanimanja, ponekad ozbiljno iskrivljujući stvarnu nakanu i cilj tih ranijih autora. Na primjer, Sancti­usovu Minervu proučavalo se zbog nedavno obnovljenoga zanimanja koje je među generativistima izazvao fenomen elipse, a toj temi je Sanctius dao 1.načajan doprinos (cf. Breva Claramonte 1983 ) .

Tek od sedamdesetih godina na ovamo - i mogao bih dodati, prilično neovisno u odnosu na Kartezijansku lingvistiku (Cartesian Linguistics) Chomskoga - nakon pojave prvoga časopisa koji se bavio upravo tim područjem, Historiographia Linguistica iz 1973 . i drugih monografskih nizova ujedinjenih pod zajedničkim nazivom Amsterdam Studies in the Theory and History of Linguistic Science počeli su se pojavljivati ozbiljni radovi koji dovode u pitanje ovaj pro domo tip pisanja povijesti. Te i druge organizirane djelatnosti (o čemu kasnije) dovele su do suvremenijega područja istraživanja, danas općenito poznatoga pod nazivom historiografija lingvistike (o tom u Koerner 1995a), ili skraćeno > l ingvističke historiografije<, pristupa povijesti lingvistike koji je svjestan metodoloških i epistemoloških zahtjeva adekvatnoga bilježenja povijesti u l ingvistici kao i svakoj drugoj disciplini (vidi odlomak 6. - o rezultatima posljednjih desetljeća) .

5. Konsolidacija lingvističke historiografije

Još jedna indikacija da je povijest lingvistike postala područje zreloga wanstvenoga istraživanja je općenita profesionalizacija. 1978. godine, Prva međunarodna konferencija o povijesti znanosti o jeziku (ICHoLS) ',držana je u Ottawi, Kanada, iste godina kad je u Parizu osnovana Societe ,/'Histoire et d'Epistemologie des Sciences du Langage (S.H.E.S.L. ) . U ( )xfordu je 1 9 84. godine osnovana Henry Sweet Society for the History uf Linguistic Ideas (HSS)4 i od tada je pokrenuto još nekoliko sličnih međunarodnih i regionalnih društava; na primjer, nizozemsko društvo ( :eschiedenis van de Taalweteschap (Amsterdam) i njemačko Arbeitskreis

4 Vidi Koerner (2004b: 223-230) - o događajima koji su doveli do osnivanja.

Page 10: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

I8 Uvod

>Geschichte der Sprachwissenschaft< (Miinster). Ubrzo nakon toga, krajem 1987. utemeljena je North American Association of the History of Language Sciences (NAAHoLS), a slijedilo je osnivanje povjesničarski orijentirane Societa di Filosofia del linguaggio (SFL) 1994. godine i Sociedad Espaiiola de Historia grafia Lingiifstica (SEHL) 199 5 . godine. Čak i izvan Europe, kasnih devedesetih došlo je do osnivanja društava koja se bave poviješću lingvistike u Sao Paulu i Mexico Cityju, na primjer. Ove asocijacije i mnoge druge organizirale su i organiziraju znanstvene skupove, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, od kojih se neki održavaju redovno, uz sudionike iz mnogih zemalja.

U međuvremenu, na trijenalnoj osnovi održavali su se skupovi ICHoLS-a: 198r . (Lille, Francuska), 1984. (Princeton, New Jersey), 1987. (Trier, Nje­mačka), 1990. (Galway, Irska), 1993 . (Washington D.C.), 1996. (Oxford), 1999. (Fontenay kraj Pariza), 2002. (Sao Paulo), a deseti kongres je održan u kolovozu 2005 . na Sveučilištu u Illinoisu. Ovi skupovi ICHoLS-a redovno su privukli više od stotinu sudionika iz dvadesetak zemalja i pokazali su se korisnima u uspostavljanju veza među članovima nacionalnih ili regionalnih društava. Od začetka, radovi ICHoLS-a su objavljivani prilično redovno pa odražavaju napredak koji je općenito postignut na ovom području (cf. Koerner 1980, Aarsleff et al. 1987, Niederehe i Koerner 1990, Ahlqvist 1992, Jankowsky 199 5, Cram et al. 1999, Auroux et. al. 2003 ) .

Osim pružanja mogućnosti za izravnu, viva voce razmjenu mišljenja na forumima širih razmjera, ne treba zaboraviti važnost specijalističke periodike i monografskih serija koje dokumentiraju istraživački rad. Uz Historiographia Linguistica, u Parizu je 1979. godine pokrenut časopis sa sličnim ciljevima, pod naslovom Histoire - Epistemologie - Langage, a 199 1 . godine i treći časopis novijega datuma, Beitrage zur Geschichte der Sprachwissenschaft, promoviran je u Miinsteru, u Njemačkoj. Ukratko, ako je profesionalizacija područja ikakav pokazatelj, povijest lingvistike je postala priznato i razvijeno područje znanstvenoga istraživanja. A što se tiče monografija iz područja povijesti lingvistike, svatko će se složiti da njihov broj stalno raste: jedan pogled na rubriku novih izdanja u Historiographia Linguistica može dobro ilustrirati taj razvoj .

U predgovoru prvoj zbirci mojih radova iz 1978. godine, R. H. Robins identificira tri »tipa pisanja koja povijest lingvistike treba << , osim »primarne razine istraživanja<< , to jest priređivanja i objavljivanja do tada neobjavljenih tekstova. Radove toga tipa naći ćemo na mnogim mjestima, na primjer u seriji Grammatica speculativa, izdanje Frommann-Holzbooga iz Stuttgarta (ili novijega datuma, Kelly 1996), kao i drugdje. Ova tri >tipa< su, prema Robinsu (u Koerner 1978b: xn-xm):

Uvod I9

r . Općeteoretski i metodološki eseji iz područja historiografije lingvistike: što bi trebao biti cilj povijesti akademske discipline kao što je lingvistika i što u tom smislu treba poduzeti? Mišljenja se, dakako, razlikuju u oba p itanja: sporno pitanje je primjenjivost odnosno neprimjenjivost kuhnian­skoga koncepta znanstvene paradigme na lingvističku znanost.

2. Studije koje su ograničenije po mjestu i vremenu, posvećene pojedinim smjerovima ili pokretima u promišljanju jezika i razvoja određenih l ingvističkih ideja.

3 · Biografski prikaz rada pojedinih znanstvenika koji su utjecali na oblikovanje nekoga razdoblja povijesti lingvističke znanosti.

Oni kojima je poznat moj rad u disciplini povijesti lingvistike proteklih trideset i više godina možda će se složiti da sam nastojao dati svoj dopri­nos za sva tri područja. Na drugima je da prosude jesam li u tom bio naročito uspješan. Ali smatram da jednoglasno, pa i u mnogim dijelovima svijeta uključujući i zemlje koje do sada nisu spomenute, bez sumnje možemo ustvrditi da su u sva tri tipa historiografskoga rada - ako ne i C·etiri, uključujući priređivanje do sada neobjavljenih tekstova - postignuti rezultati.

Ovo bi mogao biti kratki tour d'horizon naše znanstvene discipline, koji se služi isključivo općim pojmovima i ne donosi posebne sudove o radu pojedinih istraživača u specijaliziranim područjima, radilo se o španjolskom SiKlo de Ora, I7 . stoljeću u Britaniji, le siecle des lumieres, ranom Srednjem vi jeku, klasičnom ili bilo kojem drugom razdoblju, u zapadnoj tradiciji i l i izvan nje. Mogu jedino polagati pravo na dio znanja iz europske i sjevernoameričke lingvistike devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća (npr. Koerner 2002 ) i uglavnom ne zalazim izvan toga teritorija. Mislim da se svi današnji povjesničari slažu da će istraživački rad, čak u područjima kao što je klasika (npr. Taylor 1987), rani ili kasni srednjovjekovni period ( n pr. Law 1993 ili Ebbesen 199 5 ) ili bilo koje drugo razdoblje povijesti l ingvističke misli, biti djelotvorniji ako ga provodi tim stručnjaka, a ne pojedini znanstvenici koji rade sami.

6. Trajni izazovi u lingvističkoj historiografiji

Unatoč svemu postignutomu o čemu smo do sada govorili - a znam da \;1111 jedva dotaknuo površinski sloj onoga što je zaista učinjeno u histori­ografiji lingvistike, naročito u proteklih dvadesetak godina - ne mislim da 1111amo puno razloga za samozadovoljstvo. Iako znam da u najvećoj mjeri 1 reba idućem u naraštaju prepustiti osiguravanje kontinuiteta i kvalitete 1s1 raži vanja u ovom području, smatram da moramo ostati budni i da ne smi­wmo biti popustljivi prema sebi samima, nego stalno biti svjesni da povijest l ingvistike treba ostati integralni dio znanosti o jeziku, umjesto da postane

Page 11: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

20 Uvod

izdvojeno područje, u organizacijskom ili u filozofskom smislu. Općenito, trebali bismo imati na umu nedavnu primjedbu Raffaelea Simonea, » Purus historicus est asinus<< (Simone 199 5 ; cf. i Koerner 2003 ) .

S praktične strane, tek trebamo dočekati da budu završene brojne višesveščane povijesti - Schmitter ( 1987.-), Auroux ( 1989-1992, 2000), Lepschy ( 1994 [ 1990] -1999) - dočim je djelo koje sam sklon nazivati ]ahrhundertwerkom našega područja, trojezična History of the Language Sciences/ Histoire des sciences du langage/ Geschichte der Sprachwissenschaften, čiji sam urednik i osobno, uz Hans-Josefa Niederehea, Keesa Versteegha i Sylvaina Aurouxa, završeno 2005 . godine. Urednici i oko 2 50 pojedinačnih suradnika radili su savjesno na ostvarivanju toga projekta prve svjetske povijesti jezičnih znanosti5 . Do tada je, budući da su postojale indikacije da ni historijski pregledi koje uređuju Auroux, Lepschy, a moguće i Schmitter, ne dosežu dalje od početka saussureanske lingvistike, Concise History of the Language Sciences: From the Sumerians to the Cognitivists, čiji smo urednici Ron Asher i ja, trebala zadovoljiti potrebe onih koje zanima najnovija povijest lingvistike (Koerner & Asher 199 5 = 22 1-3 68 ) .

Ali postoje i druga pitanja. Ne smatram da se zabrinutost koju je nedavno iskazao Frederick Newmeyer u svojoj zbirci radova iz 1996., na temu povijesti generativizma u Sjevernoj Americi, nužno mora primije­niti i na nas, ali postoji sumnja da bi to djelomično moglo biti točno. U svom uvodu, on iznosi (str. 2 ) da su mnogi njegovi kolege »strahovali da će [on] dobiti biljeg >povjesničara lingvistike<, a takvi [ . . . ] imaju položaj niže razine čak i od >semiotičara< << . Newmeyer je objasnio da »ovaj stav proizlazi iz vjerovanja da većina ljudi koji pišu o povijesti lingvistike imaju tek neznatno i minimalno znanje o lingvistici i suvremenoj lingvistici pa su karijeru posvetili nastojanju da dokažu kako je njihov omiljeni srednjovjekovni gramatičar ili filozof smislio neki tehnički pojam prije nečijega drugoga omiljenoga gramatičara ili filozofa << . Ne vjerujem da ovu očitu karikaturu trebamo shvatiti previše ozbiljno. U jednom se, ipak, slažem s Newmeyerom - slažem se da povjesničar lingvistike treba biti ujedno i lingvist. To ne mora biti jednako strogo primijenjena na lingvistiku do 19. stoljeća (iako isto tako ne mora vrijediti isključivo za >modernu< to jest, generativnu lingvistiku), međutim ne mogu zamisliti da rad Paninija, na primjer, može shvatiti netko tko nije temeljito upućen u gramatiku sanskrta. Ipak, i drugi su ne tako davno izrazili zabrinutost

'Najranije rasprave koje se tiču toga projekta, kako me podsjećaju moji spisi, sežu još u 1986. kad mi se obratio niz urednika »Handbiicher zur Sprach- und Kommunikationswissenschaft« (Berlin: Walter de Gruyter) razmatrajući takav pothvat.

Uvod 21

zhog statusa lingvističke historiografije i njenoga utjecaja na samu l ingvistiku (Schreyer 2000, Schmitter 2003a), zabrinutost koja zaslužuje osvrt (Koerner 2005b) .

LJ lingvističkoj historiografiji postoje i druga pitanja - osim stalne borbe za legitimizaciju i institucionalnu podršku - koja me i dalje zabrinjavaju. · l'o se odnosi na pitanja metodologije i epistemologije, ali i onoga što bi �e moglo nazvati >kontrolom kvalitete< (cf. Koerner 2005b). Dotaknuo sam mnoga od tih metodoloških pitanja u radovima posvećenim konceptu •metajezika< (vidi poglavlja u Koerner 1989 i 1995b) , često neoprezno korištenoga argumenta >utjecaja< (npr. Koerner 1987) i druga pitanja, u nastojanju da sažmem moguće probleme neslaganja oko pitanja metode na konferenciji ICHoLS-a 199 3 . (Koerner 1995a) . Čini mi se da bi širi konsenzus o tim pitanjima bio poželjan za daljnji razvoj struke, ali to zahtjeva volju znanstvene zajednice da se s njima suoči (cf. Koerner wosa, detaljnija studija). Važan predmet lingvističke historiografije koji t raži da mu se posveti više pozornosti nego do sada je pitanje ideologije u l ingvističkoj argumentaciji (npr. Koerner 2ooo, 2001, 2004a) . Čini mi Sl' da je za daljnji napredak struke poželjan širi konsenzus, ili barem veći stupanj svijesti o tim, po mom mišljenju, važnim pitanjima, ne samo u sl'gmentu koji se tiče lingvistike u Trećem Reichu (vidi npr. Hutton 1999, llausmann 2000, Knobloch 2004. )

Page 12: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

I.

FRIEDRICH SCHLEGEL I POJAVA HISTORIJSKO-KOMPARATIVNE GRAMATIKE*

1. Uvodne opservacije

U analima lingvističke znanosti Friedrich Schelgel ( 1772 .- 1 829. ) obično ima tek sporednu ulogu'. Za razliku, Gottfried Wilhelm Leibniz ( 1 646.-17 16 . ) i Wilhelm von Humboldt ( 1767.- 1 8 3 5 . ) dobili su gotovo nadnaravni položaj u intelektualnoj povijesti Njemačke 1 8 . i 19 . stoljeća, što je dovelo do toga da je postalo teško, ako ne i nemoguće, pronaći propust u njihovim idejama ili stavovima. Ponekad se čini da su i Leibniz i Humboldt postali nedodirljivi i da samo spominjanje nekoga od njih dvojice osigurava snagu i autoritet u svakoj raspravi koja se tiče prošlih stoljeća, kao što je slučaj sa Saussureom i Chomskim kad govorimo o 20. stoljeću.

Međutim, između Leibniza i Humboldta s jedne strane, i Saussurea i Chomskoga s druge, postoje razlike: dok se posljednju dvojicu citira gotovo isključivo u odnosu na lingvističku teoriju, prva dvojica predstavljaju autoritet na mnogim područjima. Ovaj autoritet širih razmjera je, čini se, ojačao njihov položaj u znanosti o jeziku. To ne treba previdjeti, no to nas ne bi trebalo odvratiti od nastojanja da njihov doprinos lingvistici podvrgnemo pomnomu proučavanju jer su i Leibniz i Humboldt pokazali dugogodišnje zanimanje za proučavanje jezika potaknuto nagovorima drugih da se uključe u to područje, a i sami su se upuštali u opsežna istraživanja.

Za razliku od Leibnizove Sprachphilosophie, još smo daleko od odgo­varajuće predodžbe o njegovu doprinosu za Sprachwissenschaft. Do toga je došlo uglavnom zbog činjenice da se do danas, s iznimkom vrlo maloga broja znanstvenika (npr. Schulenburg 1973 ), struka bavila samo dostup­nim Leibnizovim radovima o pitanjima koja pripadaju filozofiji jezika i logici, to jest njegovim univerzalističkim interesom (cf. njegov projekt

--- ---- -.Ovo poglavlje sadrži opširniju i revidiranu verziju rada koji je predstavljen na kolokvij u

»Leibniz, Humboldt e le origini del comparatismo«, u organizaciji Lie Formigari i Tullia de Maura, na Sveučilištu u Rimu 26.-28. rujna 1986. Ranija verzija pojavila se u Lingua e Stile 22: 3.341-365 (rujan 1987.) .

'Na primjer, ni Friedrich Schlegel ni njegov brat August Wilhelm (koji je bio prvi pročelnik katedre za sanskrt osnovane na Sveučilištu u Bonnu 1 8 19. ) nisu uključeni u dvosveščano izda­nje Thomasa A. Sebeoka, Portraits of Linguists: A biographical source book for the history of Western linguistics, I746.-r963. (Bloomington & London: Indiana Univ. Press 1966).

Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 23

·characteristica universalis<, koji je bio vrlo blizak nastojanjima Dalgarna, Wilkinsa i drugih u Britaniji 17 . stoljeća) i njegovom raspravom s Johnom l .ockeom (cf. Leibnizov posthumni rad Nouveaux essais sur l'entendement !Jumain). Ti znanstveni radovi koji održavaju zanimanje za Leibniza kao filozofa jezika (npr. Heinekamp 1 872.) - i kao >semiotičara< (npr. Dascal 1 •n8; Dutz 1 9 8 3 ) - mogu objasniti oskudno zanimanje za njegov praktični i povjesničarski pristup proučavanju jezika, i europskih i neeuropskih. Ukratko, adekvatna procjena Leibniza kao lingvista (cf. Weimann 1966) ostaje desideratum.

Dakako, takva studija Leibniza kao Sprachforschera otkrila bi da on n ipošto ne obilježava početak ozbiljnoga empirijskoga istraživanja koje se na kraju pretvorilo u lingvističku znanost 19. stoljeća. Bilo je mnogo drugih koji su prethodili njegovim opservacijama i interesima za jezične odnose, jezičnu strukturu i jezičnu evoluciju. Možemo se pozvati na studiju ( ; iuliana Bonfantea iz 1 9 5 3 . godine, u kojoj autor pokušava dokazati da je svijest i zanimanje za pitanja jezične srodnosti postojala u Europi još od 12 . stoljeća. Na primjer, brojni znanstvenici, kao Abraham Mylius ( 1 �63 . -163 7.; cf. Metcalf 1 9 5 3 ) i Conrad Gessner ( 1 5 16.- 1 5 65 . ) u 16. st<;ljeću i Martin Fogel ( 1 634. -1675 . ) - koji su uspoređivali mađarski i ti nski više od sto godina prije Sajnovicsa i Gyarmathija, kojima se najčešće pripisuju zasluge (cf. Ste hr 19 57: 7-2 3 ) - i lingvističke spekulacije Edwarda Brerewooda (cf. Rea 1976) u 17. stoljeću samo su neki od onih koji su prethodili otkrićima njihova slavnoga sljedbenika. Bilo bi poželjno i u svakom slučaju vrlo korisno istražiti Leibnizovu korespondenciju s brojnim suvremenicima, koja se tiče lingvističkih pitanja; danas je dostupna samo prepiska s Hiobom Ludolfom ( 1 624.- 1704.), a i to samo djelomično i ne na zadovoljavajući način.

Situacija je prilično drugačija u slučaju Humboldta, toliko da prevladava dojam da ga se danas i previše proučava. Ipak, treba napomenuti da se u loga Humboldta kao empirijskoga istraživača jezika, ne samo klasičnih indoeuropskih, nego i mnogih tzv. >egzotičnih< jezika, posebno baskijskoga i kawi, jezika američkih Indijanaca i kineskoga, uglavnom ignorira ( Buchholzova disertacija iz 198 5 . čini rijetku iznimku). Zanimljivo je primijetiti da su i Leibniz i Humboldt poticali takav empirijski rad kroz individualna istraživanja i pisma drugima, kao i uobičajenim akademskim putovima. Humboldtove inicijative vezane uz poticanje ovakve vrste Istraživanja i, u stvari, stvaranje uvjeta za takve pothvate na sveučilištima dobro su poznate, a znanstvenici bez sumnje dobro pamte Leibnizovu važnu ulogu u osnivanju berlinske Akademije znanosti, kao i njegov Brevis dcsignatio iz 17 10. u kojem je izložio svoju ideju >collatio linguarum< wjetskih razmjera.

Page 13: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

24 Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike

Na Leibnizov apel za stvaranjem komparativne gramatike jezika svijeta upućen ruskomu caru Petru Velikomu odgovorila je tek Katarina Velika dvije generacije kasnije. Mislim na dvosveščano izdanje Petera Simona Pallasa ( I 74 I .- I 8 I r . ) , Linguarum totius orbis vocabularia comparativa (St. Petersburg I 786/87 - I789), čiji prvi dio se pojavio prije nego što je objavljen slavni Discours povodom treće godišnjice Sir Williama Jonesa ( I746--I 794-). Osim datuma, postoji mnogo značajnih činjenica u vezi s Pallasovom kompilacijom uzoraka jezika koji se govore u Ruskom Carstvu i šire (uključujući i činjenicu da se pojam >komparativni< pojavljuje u naslovu, iako nipošto nije prvi puta uporabljen na takav način) .

Usporedba jezika može se pohvaliti dugom poviješću, ali je dvojbeno je li >komparativna gramatika< ili >vergleichende Sprachwissenschaft< postala principijelna znanstvena aktivnost prije I8002• Za Benfeya ( I 869: 278), Affinitas linguae Hungaricae cum linguis Fennicae originis grammatice demonstrata ( Gottingen, 1 799.) Samuela Gyarmathija ( I7 5 r .- I 8 3 o. ) znači >> [prva doista znanstvena usporedba jezika] erste wirklich wissenschaftliche Sprachvergleichung<< . Podnaslov ukazuje na Gyarmathijevu opoziciju prema Pallasovu radu, koji se temeljio isključivo na usporedbi rječničkih ulaza: Nec non vocabularia dialectorum T ataricarum et Slavi carum cum Hungarica comparata. Ali to ne mijenja činjenicu da je davno prije 1 8oo. bilo raznih pokušaja ozbiljnoga istraživačkoga rada u području usporedbe jezika. U ovom kontekstu treba posebno istaknuti pronicljivi pregledni članak o Pallasovu Vocabularia Christiana Jacoba Krausa ( I753 . - I807.), koji je u novije vrijeme preveden na engleski (Kaltz I985 ) . Krausov članak bio je vrlo kritičan prema tipu kompilacijskoga rada Pallasa i njegovih suradnika, iznoseći veći broj konstruktivnih prijedloga kako bi, po njegovu mišljenju, trebalo provoditi ozbiljnu usporedbu jezika; prijedloga koji su pobudili zanimanje za temu, barem u zemljama njemačkoga govornoga područja.

Uz Pallasova Vocabularia, treba spomenuti još jedan obimni pothvat, jer je taj rad zainteresiranima pružio dodatni materijal, to jest, Catalogo de las lenguas de las naciones conocidas, y numeraci6n, division, y clases de ćstas segun la diversidade de sus idiomas y dialectos Lorenza Hervas y Pandura ( I73 5 .- I 809.), koji je izašao u šest svezaka početkom 19. stoljeća (Madrid, I8oo.- I 805 . ) . Tomu radu prethodio je niz izdanja iz Cesene u Italiji, pod općim naslovom Idea dell'universo che contiene la storia della vita dell'uomo (22 sveska, I 778. - I 787. ) , kojega 17 . svezak ( I784. ) , pod

' Na 126 stranica Observations sur treize des principa/es langues de /'Europe (Paris: Merigot le jeune, 1 779.) Jacoba Rodrigueza Pereirea (I7 1 5 .-178o.) pojam >komparativne gramatike•, kao ni povijesna komponenta nije naročito zastupljena, a to djelo anticipira Jenischev >komparativni< pothvat iz 1796.

Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 25

naslovom Catalogo delle lingue conosciute et notizia della lora affinita t' diversita, sadrži bit kasnije španjolske verzije (cf. Gipper & Shmitter 1979: 2 5 -26, detaljnije). I na kraju, treba spomenuti i treći monumentalni l ingvistički pothvat toga razdoblja, to jest, rad Johanna Christopha Adelunga ( I732.-I 8o6. ), Mithridates oder allgemeine Sprachenkunde mit dem Vater Unser als Sprachprobe in bey nahe funfhundert Sprachen und Mundarten (4 sveska, Berlin, I 8o6.- 1 8 I 7.) , koji je upotpunio Johann Severin Vater ( I 77I .- I 826. ) . Nepovezane dijelove toga kratkoga prikaza najranijih početaka komparativno-historijske lingvistike u Europi možemo spojiti napomenom da je Humboldt osobno upoznao Hervasa u vrijeme svoje diplomatske misije u Rimu i njegov rad mu je bio poznat (Batllori 1 9 5 I ); da je i Humboldt jednom opširni jom studijom baskijskoga jezika dao svoj doprinos Adelungovu i Vaterovu radu (vol. IV, str. 277-360), koja se pojavila I 8 I7 . godine, i da je Friedrich Schlegel, glavna tema toga rada, bio Vaterov suvremenik.

2. Schlegelov doprinos lingvistici

Ovaj uvod je bio nužda kako bismo ideje i stavove Friedricha Schlegela postavili u povijesni kontekst. Bez sumnje, da bismo to učinili na odgovarajući način potrebno je još mnogo toga. Trebalo bi uzeti u obzir njemački romantizam u kojem je Schlegel igrao važnu ulogu i utjecaj Johanna Gottfrieda Herdera ( I 744.- I803 . ) na cijeli taj snažni pokret, kao i na proučavanje jezika. U sekundarnoj literaturi čitatelj može potražiti više o tim ključnim točkama (npr. Gipper & Schmitter I979= 6o-n, 99- I I 3 fJassim; Irmscher I966. ) . U ovom radu razmotrit ćemo još jednu pojavu koja je, po svemu sudeći, ostavila snažan dojam na Schlegela; to jest, radi se o utjecaju prirodnih znanosti na lingvističko razmišljanje. Utjecaj biologije, botanike, geologije i komparativne anatomije proteže se kroz �otovo cijelo I9. stoljeće, dostiže vrhunac u radovima Augusta Schleichera i primjetan je velikim dijelom u početnoj fazi mladogramatičarskoga pokreta (cf. Koerner I9 80. i poglavlje 20. toga izdanja; detaljnije) .

Zanimanje Friedricha Schlegela za orijentalne studije izvorno su potaknuli prijevodi sanskrtske i perzijske književnosti. Knjiga koju je, s prekidima, pisao I 8o 5 . i I 807. sadrži približno jednaka poglavlja posvećena filozofiji 1 teologiji (Schlegel I 8o8 : 89- I 5 3 ) i >historische Ideen< koje se tiču Indije ( 1 57-230) s prijevodima indijske poezije na njemački (23 1-324). Ipak, bez ..,u mnje je prvi dio o jeziku ( >>Von der Sprache<< , I-86) izazvao najtrajnije 1.an imanje među njegovim suvremenicima3. Godinu nakon objavljivanja

'Već 1 6. ožujka 1805. godine, dok je radio na knjizi, Schlegel je napisao svomu budućemu 11davaču u Berlinu, Georgu Reimeru ( 1 776.-1 842. ) : »Was ich im rten Theile zu geben

Page 14: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

26 Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike

izvornika, dvadesetpetogodišnji švicarski novinar Jacques Louis Manget izdao je francuski prijevod toga djela Ueber die Sprache und Weisheit der Indier (vidi Schlegel I8o9 )4• Iako je recepcija knjige u Njemačkoj u početku bila ponešto otežana Schlegelovim prelaskom na katoličanstvo I 8o8. godine ( što je izazvalo priličnu pometnju među intelektualcima onoga vremena), bilo je više filoloških i povjesničarskih ogleda (cf. Struc­Oppenberg I975 = ccxvn-ccxxvm; I9 8o: 43 1-3 3 , detaljnije) Međutim, činjenica da je bavarski kralj dvojici svojih podanika, Othmaru Franku ( I 770.- I 8 3 o. ) i Franzu Boppu ( I 79 r .- I 867.) nekoliko godina kasnije dodijelio stipendije za nastavak proučavanja perzijskoga jezika i sanskrta u Parizu, može poslužiti kao indikacija važnosti koju su orijentalni studiji ubrzo dobili, a to je u velikoj mjeri bio rezultat Schlegelove knjige.

Schlegelovo mjesto u analima lingvističke znanosti posljednjih godina je ponovo postalo istaknutije. U informativnom djelu Geschichte der Sprachwissenschaft Theodora Benfeya ( I 809.-I 8 8 r . ), Friedrichu Schle-

dachte, ist auger einer allgemeineren Einleitung 1) eine Abhandlung iiber die indische Sprache. Dieses ist die Grundlage des Ganzen, und ich wiinschte wohl, dag sie auch besonders ausgegeben wiirde «. Vidi Die Bruder Schlegel: Briefe aus fruhen und spiiten T agen der deutsch en Romantik, ed. Josef Korner, vol. I: Briefe von und an Friedrich und Dorothea Schlegel (Berlin: C. A. Kindle, 1926), str. 59; ovaj odlomak je citiran i u: Plank ( 1987a: 205 bilj. 7)-

4 Činjenica da je Manget dodao prvi dio Schlegelove knjige iz 1 808. svomu prijevodu Essai sur la premiere formation des langues, et sur la difference du genie des langues originates et de langues composees Adama Smitha ( 1 723--1790.) iz 1761. (Geneva: Manget & Cherbuliez, 1 809.), str. r r 1-129, navela je znanstvenike da Smitha kojega spominje Schlegel ( 1 808: 8 1) identificiraju s istaknutim političkim ekonomistom, što je, vjerujem, potpuno pogrješno. Kontekst u kojem Schlegel spominje dotičnoga Smitha govori da je on pisao o keltskom, moguće čak britanskom jeziku, a to je sasvim izvan okvira eseja Adama Smitha. Štoviše, do 1809. godine bilo je već nekoliko ranijih izdanja ovoga eseja u francuskom prijevodu - na primjer, u Encyclopedie Methodique, voi. II (Pariz, 1784.), str. 422-3 3, Charles-Josepha Panckouckea ( 1736.-1798.) i dva druga prijevoda iz 1796. i 1798. (cf. Noordegraaf 1977: 63) - zbog čega bi bilo teško povjerovati da Schlegel u ni jedno od tih izdanja nije bilo dostupno dok je boravio u Parizu. Čini se vjerojatnim da je Schlegel mislio na ovo djelo izvjesnoga Johna Smitha ( 1 747.-1807.), svećenika iz Campbelltowna: Callie Antiquities: Consisting of a history of the Druids, particularly of those of Caledonia; a dissertation on authenticity of the poems of Ossian; and a collection of ancient poems, translated from the Callie of Ullin, Ossian, Orran & e. (Edinburgh: C.Elliot, 1780). Prijevod toga djela na njemački pojavio se iduće godine pod naslovom Callische Altertumer, oder eine Sammlung alter Cedichte aus dem Callischen, u dva toma (Lepzig: Weidmann, 178 1). - Prema J.J. Rousseauu iz Pariza (osobna komunikacija), međutim, Schlegel je govorio o »Remarks on Some Corruptions which Have Been Introduced into the Orthography, and Pronunciation, of the Callie; with Proposals for Removing them, and Restoring the Purity of the Language «, o radu čiji autor je izvjesni » Capt. Donald Smith, of 84th Regiment«, a pojavio se u Prize Essays and Transactions of the High/and Society of Scotland, voi. I (Edinburgh 1 799.), str. 324-343. Ako je zaključak točan, Schlegel je za postojanje toga rada mogao znati samo preko Alexandera Hamiltona (cf. Plank 1987a: 207 bilj. 9; Plank 1987b).

Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 27

gel u priznate su zasluge (cf. Benfey I 869 : 3 5 7ff. ), ali su znanstvenici junggrammatische Richtung, posebno Delbriick ( I 8 82) i kasniji povjesni­čari lingvistike (npr. Pedersen I93 I ) bili skloni da umanjuju njegovu važnost za razvoj lingvistike kao autonomne discipline. Najiscrpnija analiza i procjena Schlegelova značaja u uspostavljanju historijsko-kompa­rativne indoeuropeističke lingvistike bez sumnje je članak od 3 5 stranica Sebastiana Timpanara iz I972. godine, čiji se prijevod na engleski pojavio nekoliko godina kasnije (Timpanaro I977) . Na taj članak ću se osvrnuti u nastavku razmatranja Schlegelova rada.

2.r. Usporedba jezika i komparativna lingvistika

Za razliku od Leibniza i Humboldta, važnost Friedricha Schlegela u povijesti lingvističke znanosti temelji se na samo jednom radu, to jest, njegovu Ueber die Sprache und Weisheit der Indier iz I8o8 . Čini se da je djelomično zbog samoga datuma objavljivanja Schlegelov rad dobio kavalirski tretman u kasnijim povijestima lingvistike, jer se ne uklapa u uredni okvir koji su usvojili njihovi autori. Godina I 8 I6., datum Boppova Conjugationssystema, izabrana je kao početak lingvistike kao znanosti dok se ranija izdanja, posljedično, shvaćaju samo kao prethodnici. Otkako je I 8 I6. godina usvojena kao referentna točka i budući da su kasniji povjesničari bili skloni pripisivati ili barem površno slijediti ove ranije prikaze, Schlegelova knjiga se spominje, ali ne i čita. Taj fenomen nerijetko susrećemo u lingvistici; usporedimo, na primjer, kako danas Bloomfieldov Language iz I93 3 · tretiraju pobornici takozvane >Chomskijanske revolucije< . Međutim, u oba slučaja ozbiljno istraživanje povijesti jezičnih znanosti provedeno u posljednjih petnaestak godina pokazalo je da su pojednostavljene sheme daleko od adekvatnih i da izvorne radove treba ponovo čitati, s pažljivim osvrtom na kontekst vremena i mjesta njihova nastanka.

Uključujući se u ovaj proces kontekstualizacije, trebali bismo spomenuti da je oko I 8oo. objavljeno više knjiga koje pokazuju da je postojalo pojačano zanimanje za uspostavljanje prikladnijega okvira, i teorijskoga i praktičnoga, za proučavanje jezika općenito i pojedinih jezika i jezičnih porodica. Možda je Benfey u pravu kad kaže da Gyarmathijeva Affinitas predstavlja prvu znanstvenu usporedbu jezika, ali kao i radovi drugih pri je njega, posvećeni neindoeuropskim jezicima, to djelo nije dobilo odgovarajuću pažnju (cf. Koerner I975 : 725-26) . Međutim, kako bismo naglasili raznolikost stavova koje je u to vrijeme postojalo na tržištu ideja koje se odnose na proučavanje jezika, treba spomenuti i druga izdanja � kraja I8 . i početka I9 . stoljeća. Na primjer, treba spomenuti rad l >aniela Jenischa ( I 762.- I804.), Philosophisch-kritische Vergleichung und

Page 15: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

28 Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike

Wiirdigung von vierzehn a/teren und neueren Sprachen Europens iz 1796. (Berlin: F. Maurer), koje je Timpanaro ( 1977: xxxi) s pravom uvrstio u tradiciju usporedbe jezika koja se >> sastojala od pokušaja da pokaže superiornost jednoga jezika nad drugim, s estetskoga stajališta ili onoga >izražajne jasnoĆe< i praktičnosti << . Uz iznimku ideje >uspoređivanja< jezika, između toga starijega, evaluacijskoga i bez sumnje manje znanstvenoga pristupa i usporedbe kakvu nalazimo u Gyarmathijevu radu nema puno veze. Druga knjiga koju bi ovdje trebalo spomenuti je Veber die Verwandtschaft der griechischen und lateinischen Sprache Johanna Arnolda Kannea ( 1 773 . 1 8 3 4. ) iz 1 804. godine (Leipzig: Rein) . Unatoč maštovitomu etimologiziranju (koje je, usput rečeno, izazvalo oduševljenje mladoga Jacoba Grimma), Kanne je u tom radu dotaknuo ideje koje su kasnije zanimale komparatiste kao što su Bopp i Rask. Ako vjerujemo novijim istraživanjima, druga struja lingvističke misli koja je u Njemačkoj tek na početku 19 . stoljeća izazvala šire zanimanje, temelji se na djelima koja su u Francuskoj 17. i 18 . stoljeća nastala pod zajedničkim nazivom >grammaire generale et raisonnee<l . Međutim, glavni izvor nadahnuća za taj rad u području >allgemeine Grammatik< puno vjerojatnije je Kantov filozofski okvir, koji je težio otkrivanju logičko-lingvističkih univerzalija, no zbog a priori prirode, te univerzalije nije bilo moguće uspostaviti kroz empirijsko proučavanje jezika. U tom kontekstu, valja se osvrnuti na radove Augusta Ferdinanda Bernhardija ( 1769.-1 820. ) i Johanna Severina Vatera ( 1 801, 1 805 ) .

Friedrichu Schlegelu se po tradiciji pripisuje prva uporaba pojma >vergleichende Grammatik< (cf. Benfey 1 869: 363 ; Niisse 1962: 42 i mnogi drugi: vidi Gipper i Schmitter [ 1979: 46], za gotovo potpun popis takvih referenci). Međutim, kako je istaknuo Timpanaro ( 1977: xxx), sličan pojam može se pronaći još 18or . u indeksu Vaterova rada Versuch einer allgemeinen Sprachlehre (str. 2 59 ) i u samom tekstu (str. xvi), gdje autor govori o >vergleichende Sprachlehre< i >vergleichendes Sprachstudium<. Dvije godine kasnije, u pregledu Bernhardijeva dvosveščanoga izdanja iz 1 8o r . i 1 803 ., stariji Schlegel, August Wilhelm ( 1 767.- 1 84 5 . ) govori o vergleichende Grammatik (A. W. Schlegel 1 803 : 203 ; kurziv u izvorniku) . Ponovo, dvije godine kasnije Vater jasno razlikuje >vergleichende Grammatik< - empirijski postupak koji uspoređuje oblike i gramatičke sustave kako bi otkrio koje osobine su zajedničke jezicima - i >allgemeine

5 Na primjer, Naumann ( r986: 49) tvrdi: >>Die deutschen Allgemeinen Grammatiker um r8oo haben die Klassifizierung Arnaulds und Lanzelots voli iibernommen. Sie bemiihen sich

entweder um eine Grammaire generale oder um eine Grammaire Particuliere oder haufig um beides, aber niemals um eine Grammaire d'Usage« .

Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 29

Sprachlehre< - koji traga za svim što je univerzalno i što vrijedi za sve jezike, ali je dostupno jedino kroz spekulacije (cf. Vater 1805 : 1 5 - 16; Timpanaro 1 977: xxxm sl. ) . Drugim riječima, jasno je da je Friedrich Schlegel imao prethodnike i neposredne izvore svoga nadahnuća. U ovom kontekstu, posebno treba istaknuti Schlegelov susret s radovima Sir Williama Jonesa ( 1 746. - 1794· ) i s drevnim jezikom Indije kroz Alexandera Hamiltona ( 1 762.- 1 824. ) . Schlegel je 1 803 . i 1804. imao privatne satove kod Hamilto­na, pa je tako postao prvi Europljanin s kontinenta koji je naučio sanskrt (cf. Plank 1987b, detaljnije) . Kao što je dobro poznato, europsko otkriće ovoga klasičnoga indijskoga jezika transformiralo je lingvistiku i dovelo Jo komparativnih indoeuropskih istraživanja 19. stoljeća.

2.2. Koncept jezika kao organizma

Oni koji poznaju Cours de linguistique generale sigurno su primijetili da Saussure često koristi organisme u smislu >strukturne cjeline< ili >gramatike jezika<. Sličnu uporabu toga pojma može se pronaći stotinu godina ranije u Schlegelovu Veber die Sprache und Weisheit der Indier gdje se autor osvrće na indijski kao organičku strukturu ( >>die Structur der Sprache l ist] durchaus organisch gebildet<< [Schlegel 1 808: 4 1 ] . No, za razliku od Saussurea u čijoj teoriji jezika >organizam< ili >systeme< (njegov omiljeni pojam) postaje metajezični izraz, karakterizacija jezika kao >organskog< kod Schlegela se odnosi na tipove jezika i koristi se u suprotnosti s pojmom •mehaničko< (mechanisch; cf. odlomak 1 . 3 ., dolje) . Znanstvenici (npr. Benware 1974: 4-5 ; Timpanaro 1977: xxxvi) navode Herdera, Schellinga i druge kao izvor koncepta >organskog< u radu Friedricha Schlegela (vidi i A. W. Schlegel 1 803 : 203 ) . Vjerujem da bismo mogli potražiti podtekst Schlegelovoj argumentaciji koji proizlazi iz onih prirodnih znanosti čije je obilježje bio veliki napredak krajem 1 8 . i početkom 19. stoljeća, to jest (taksonomske) botanike, komparativne anatomije, (evolucijske) biologije i geologije.

Istina je da u Schlegelovoj knjizi nalazimo samo jednu izravnu referencu na komparativnu anatomiju - u često navođenom odlomku iz poglavlja 3 - ali i drugi odlomci ukazuju na to da je botanika, a vjerojatno i biologija, u tjecala na njegovo razmišljanje. U poglavlju >>Von der grammatischen ."itructur<< , Schlegel razvija tezu u prilog prepoznavanja jezičnih odnosa 1 zajedničkoga podrijetla pojedinih jezika na temelju onih gramatičkih osobina koje su tim jezicima zajedničke i tim povodom napominje:

lener entscheidende Punct aber, der hier a lles aufhellen wird, ist die innere

Structur der Sprachen oder die vergleichende Grammatik, welche uns ganz neue

A ufschliisse uber die Genealogie der Sprachen auf iihnliche Weise geben wird, wie

Page 16: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

30 Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike

die vergleichende Anatomie iiber die hohere Naturgeschichte Licht verbreitet hat.

(Schlegel 1 8o8: 2 8 ; kurziv moj: KK)

Ovo je dobro poznati odlomak iz poglavlja 3 · Heinrich Niisse, u svojoj knjizi Die Sprachtheorie Friedrich Schlegels, tvrdi (Niisse 1962: 4 1 ) da je Schlegel bio posebno uspješan u unapređivanju proučavanja jezika zato što je uveo koncept organizma u lingvističku teoriju. Međutim, Niisse tvrdi da je ovaj koncept bio samo metafora koja se pojavila neovisno o prirodnim znanostima koje su, po njegovu mišljenju, dobile istaknuti položaj tek kasnije u 19 . stoljeću. Takvo mišljenje nije održivo u svjetlu općega povijesnoga konteksta u kojem je Schlegelova knjiga napisana (da ne spominjemo biografske pojedinosti, o čemu kasnije) .

Možemo prihvatiti mogućnosti da se za vrijeme svoga petogodišnjega boravka u Parizu ( I 802. -I 807., s prekidima) Schlegel nije susreo s opsež­nim djelom Augustina Pyramusa de Candollea ( 1 778 .- I 8 4 I . ) , Plantarum historia succulentarum; ou, Histoire des plantes grasses (Paris: Dufour i Durand, 28 nastavaka, I 799.- I 803 . ) , radom koji je predstavljao zna­čajan napredak u odnosu na Linneovu prilično površnu taksonomiju biljaka. Također, može se prihvatiti i mogućnost da nije znao za Systeme des animaux sans vertebres (Paris: Deterville, I8oi . ) Jean-Baptista de Lamarcka ( 1 744.-I 829. ) , a to je bila jedna od najutjecajnijih knjiga u biologiji ranoga 19. stoljeća. Ali teško možemo pretpostaviti da se Schlegel nije barem površno upoznao s radovima Georgesa Cuviera ( 1 769.- I 8 32. ) . Cuvierov rad Le\{ons d'anatomie comparee u pet tomova pojavio se između I 8oo. i 1 805 . godine (Pariz: Baudouin) . Ako uzmemo u obzir položaj koji je Cuvier imao u francuskoj znanosti u to vrijeme, popularnost njegovih javnih predavanja o komparativnoj anatomiji i činjenicu da je ubrzo nakon dolaska u Pariz u jesen 1 802. godine Schlegel dobio od njega pismo preporuke (cf. Korner 1 9 8 5 : 52 ) , mogućnost da je Schlegel poznavao Cuviera postaje neupitna. Prema Struc-Oppenbergovoj ( 1980: 42 5 ), Schle­gel u svojim donedavno neobjavljenim Orijentalnim bilježnicama iz toga razdoblja izravno spominje Cuvierov rad na temu fosila. (Možda bismo trebali dodati da se Cuvier rodio u blizini granice s Wiirttembergom, da je rano znanstveno školovanje završio u mannheimskoj Karlsschule, gdje je Friedrich Schiller nekoliko godina ranije studirao medicinu, i da je dobro govorio njemački jezik) .

Timpanaro ( 1977: xxxv sl. ), koji je inače bio sklon uvjerenju da je Friedrich Schlegel »vjerojatno mislio na Le\{ons d'anatomie [comparee] Georgesa Cuviera<<, slaže se međutim s Niisseovom ( 1962: 42 ) tvrdnjom da u Ueber die Sprache und Weisheit der Indier nije bilo >evolucije jezika< usporedive s evolucijom vrsta. Iako je istina, kako tvrdi Timpanaro, da

Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 31

sc Cuvier držao tradicionalnoga shvaćanja o čvrstoj utvrđenosti vrsta - kao Johann Friedrich Blumenbach ( 1752.-I 84o. ) u svom Handbuch der vergleichenden Anatomie ( Gottingen: H. Dieter ich, I So 5 ), iz toga ne mora nužno slijediti da se i Schlegel priklonio takvu stavu, iako je harem u Francuskoj prevladavao (zbog Cuvierova istaknutoga mjesta u organiziranoj znanosti) . Na ovo pitanje vratit ću se u odlomku 2.4., kasnije. Razmotrimo sada Schlegelovu klasifikaciju jezika koja je, kao sto ćemo vidjeti, blisko povezana s tada novorazvijenim komparativnim pogledom na jezik, kao i s konceptom organizma, ukratko prikazanim ranije (odlomci 1 . 1-2 ) .

2.3. Dvostrana tipologija jezika

Kao što smo ranije napomenuli, Schlegel se bavio vrstom usporedbe jezika koja je imala vrlo malo zajedničkoga s evaluacijskim tipom usporedbe, kao i s neempirijskim, deduktivnim pristupom tradiciji opće gramatike. Ova usporedba jezika temelj ila se na analizi jezične strukture, jezičnim osobinama, s nakanom da bez imalo sumnje ustanovi da su k lasični jezici Europe, to jest latinski i grčki, kao i druge jezične skupine (kao germanska) zaista genetski povezani s jezicima Indije i Perzije. S druge st rane, ne treba previdjeti da je, kao što je naglasio Timpanaro ( 1977: x x x1-1v) , u Schlegelovu radu još moguće pronaći oba starija tipa jezične karakterizacije. Timpanaro (str. xxxiv sl. ) ide tako daleko da tvrdi kako je cvaluacijska priroda komparativne lingvistike, u obliku distinkcije između ·organskog< i >aglutinativnog< (taj pojam Schlegel nije koristio) vodi u ideološkoj ekstrapolaciji do dihotomije >božansko</>divlje< u podjeli jezika i n aroda i da bi i to trebalo uključiti u Schlegelovu argumentaciju (iako vjerujem da su u ovom slučaju Timpanarovi argumenti malo nategnuti) .

Istina je da Schlegelovo dvostrano razlikovanje jezičnih tipova sadrži vri jednosne sudove: međutim, oni ni u kom slučaju nisu u ekstremnom obl iku kakav, često s rasističkim prizvukom, nalazimo kasnije u 19 . stolje­l l l . Čini mi se da je kod Schlegela ova tipološka distinkcija rezultat želje da nepobitno utvrdi ono što je, barem nakon Leibniza, bilo rašireno uvjerenje l l l l'đu lingvistima, to jest, da su različiti europski jezici genetski povezani. l lervas i Kraus su osamdesetih godina 1 8 . stoljeća ukazivali na gramatičku \l ruk turu kao vjerojatno najbolji kriterij kojega analitičar može koristiti, a < ; yarmathi je taj princip uspješno primijenio u svom radu iz 1 799. godine, wdnom za uvijek dokazavši srodnost finskoga i mađarskoga jezika. ( l 're bali bismo se prisjetiti da je sličnost ili identičnost leksičkih ulaza često n toguće protumačiti kao rezultat posuđivanja i da, dok Grimm i ostali n i su otkrili >glasovne zakone<, pravopisne ili fonetske sličnosti nipošto nisu h i le siguran pokazatelj; - otuda tako puno suludoga etimologiziranja u 1 .t 1.Joblju do početka 19 . stoljeća) .

Page 17: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

32 Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike

Schlegel je htio utvrditi povezanost između većine europskih i nekih orijentalnih jezika i smatrao je da je to moguće samo ako dokaže da imaju sličnosti morfološke i gramatičke vrste. S tim povezano, Schlegel podsjeća na slavnu tvrdnju Sir Williama Jonesa koja se tiče genetske povezanosti jezika, naročito grčkoga, latinskoga, germanskoga ( >gatskoga<) i keltskoga. On je priznao da je Jonesov dužnik (Schlegel r 8o8: m, 8 5 ), ali nije jasno usvojio njegovu ispravnu pretpostavku da izvorni jezik iz kojega su se ostali razvili vjerojatno više ne postoji. Tako se Schlegel, isprva naizgled prihvativši stav da je sanskrt matrica (ostalih) indoeuropskih jezika, među koje on ubraja i slavenske i keltske, iako s rezervom (str. 3 -4), kasnije koleba pitajući se kakav je mogao biti izvorni jezik ako je i sanskrt, iako najstariji, izvedeni jezik (str. 62) i na kraju se opredjeljuje za ovakvo objašnjenje činjenica (str. 66) . Zanimljivo je da je Bopp ( r 8 r6: 9) krenuo istim dvosmislenim putem kad tvrdi da je njegov cilj dokazati da je »an allen Sprachen, die von dem Sanskrit, oder mit ihm von einer gemeinschaftlichen Mu tter abstammen « moguće pratiti gramatičku tehniku prijedložnih determinanti unatrag do pra jezika ( Ursprache).

U svojoj potrazi za lingvističkim vezama Schlegel odbacuje tradicionalne >etymologische Kiinsteleien< pomoću kojih su znanstvenici pokušavali ustanoviti jezičnu povezanost i njihove » Veriinderungs- oder Versetzungs­regeln der Buchstaben« ( r 8o8: 6); umjesto toga, on tvrdi da bi trebalo utvrditi cjelokupni identitet ( >vollige Gleichheit<) riječi kako bismo ostvarili takav cilj. Schlegel je, međutim, dovoljno realist da prizna:

Freilich wenn sich die Mittelglieder historisch nachweisen lassen, so mag giorno

von dies abgeleitet werden, und wenn statt des lateinischen f im Spanischen so o ft

h eintritt [und] das lateinische p in der deutschen Form desselben Worts sehr haufig

{, und e nicht selten h, so griindet die� allerdings eine Analogie auch fiir andre

nicht ganz so evidente Fiille. (Schlegel r8o8: 6-7)

A kad nastavlja tvrdeći da bi ove prijelazne oblike ili barem opći paralelizam ovakvih odnosa trebalo povijesno dokazati ( >historisch nachgewiesen<, str. 7), možemo se upitati je li Timpanaro ( 1977: xxxii­VII passim) u pravu kad kaže da je Schlegelov postupak izvođenja svih europskih jezika iz sanskrta u osnovi nadahnut >anatomijom utvrđenih vrsta< (str. xxxv) i lišen evolucionističkoga sadržaja. (Ovo pitanje bit će razmotreno kasnije, u odlomku 2+ ). Prije nego što proučimo relevantne (kon)tekstove, možda je mudrije da >historisch< u Schlegelovu radu ne identificiramo s modernim shvaćanjem toga pojma. (Možda ćemo se sjetiti da se >historisch< često postavljalo u kontradinstikciju prema >filozofskomU< kako bi se naglasio kontrast između >empirijskoga, induktivnoga< i

Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 33

> hipotetičkoga, deduktivnoga<, što je jasno ne samo u tekstovima Jacoba c ; rimma, nego se može naći još i u Principien Hermanna Paula iz r 8 8o.) . Ipak, zanimljivo je pročitati što je Schlegel napisao svomu bratu Augustu Wilhelmu deset godina ranije, u pismu iz 1 798 . godine: » [Meni se gadi od svake teorije koja nije historijska] Mir ekelt vor jeder Theorie, die nicht historisch ist« . (Neumann 1967: r6, bilj. r 3 ) .

Timpanaro je u pravu kad primjećuje da je Schlegel svoja istraživanja ograničio samo na jednu jezičnu porodicu, ostavljajući po strani druge skupine, kao semitsku, jezike američkih Indijanaca i kineski, koji je inače smatrao zanimljivim primjerom (>merkwiirdiges Beispiel<) jezika koji pokazuje krajnje jednostavnu morfološku strukturu (Schlegel r 8o8: 4 5 ) . Prije nego što će iznijeti svoje poglede na lingvističku strukturu općenito, Schlegel je dao (str. 2 3 ) niz primjera iz grčkoga, latinskoga, perzijskoga i njemačkoga (uključujući starovisokonjemački i niskonjemački, str. 22), i jednako toliko iz keltskoga (npr. str. 2 r ) i slavenskih jezika (str. 23 ) kako bi pokazao da su ti različiti oblici, bez obzira na promjene kroz koje su možda prošli, izvedeni ( >abgeleitet<, cf. str. r6, r 8 , itd.) iz indijskoga izvora. Treba dodati da Schlegel nije samo uspoređivao leksičke jedinice, u ključujući i dobro poznate srodne riječi za >otac<, >majka<, >brat< i >sestra< ( str. 8) nego i čestice (str. ro, r6), zamjenice (str. 21-22), padežne nastavke ( H-9) i druge osnovne elemente jezika - »einfache Grundbestandtheile der Sprache« , (str. 9 ) . S obzirom na publiku koju je Schlegel imao na umu, to jest obrazovanu elitu svoga doba, razumljivo je da se češće spominju obične riječi iz rječnika nego ezoterične gramatičke kategorije.

U poglavlju 3, »Von der grammatischen Structur« , međutim, u kojem se Schlegel upušta u razmatranje pretpostavke da je indijski bio najstariji od genetski povezanih jezika i da bi ga trebalo shvaćati kao izvor svih tih jezika ( » ihr gemeinschaftlicher Ursprung«, str. 27), on navodi niz gramatičkih osobina, to jest nastavaka za komparativ, deminutive, morfološke oznake 1.a lice, broj, vrijeme, način i slično, kao i druge gramatičke osobine (28 sl . ) . Kad razmatra padežne nastavke u njemačkom, Schlegel ukazuje na \tarije germanske dijalekte, kao što su gotski, starosaksonski i islandski ( str. 3 3 ) i donosi ovaj zaključak (str. 34 )

h kann [ . . . ] bei der Betrachtung dieser alten Denkmahle der germanischen Sprache

n icht der mindeste Zweifel iibrig bleiben, da� sie ehedem eine ganz ahnliche

grammatische Structur hatte, wie das Griechische und Romische.

Gotovo ni ne treba napominjati da je Schlegel germanski smatrao (prijelaznim) jezikom - izvorom za sve te potvrđeno germanske jezike, tim v iše što na istoj stranici romanske jezike opisuje kao one koji pokazuju

Page 18: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

34 Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike

na usporedni razvoj iz latinskoga. Promjene u odnosu na ranija stanja smatraju se posljedicom redovne uporabe tih jezika ( >> Abschleifung des gemeinen Gebrauchs << ) i opće tendencije prema olakšavanju izražavanja ( >>Abbreviatur zum leichten [ . . . ] Gebrauch<<, str. 3 5 ). Stariji jezici, indijski, grčki i latinski, međutim, još pokazuju iste gramatičke osobine, toliko da su ponekad identične u sva tri jezika; svi slijede >>Gesetz der Structur<< (str. 3 8 ) , iako ne jednako dosljedno. Ono što je tim jezicima (uključujući i modernim varijantama) zajedničko je

Gleichheit des Princips, alle Verhaltnisse und Nebenbestimmungen der Bedeutung

nicht durch angehangte Partikeln oder Hi.ilfsverba, sondern durch Flexion d.h.

durch innre Modification der Wurzel zu erkennen zu geben. (Schlegel r 8o8: 3 5 )

Schlegel ilustrira ovaj princip kroz reference - između ostaloga (npr. sufiksi, str. 37 ) - na infikse u sanskrtu i grčkom koji označavaju razliku u vremenima i tako zapravo proširuje značenje >korijena< u odnosu na uobičajeno shvaćanje toga pojma. Ali ono što je za Schlegela najvažnije postaje jasno u idućem poglavlju njegove knjige, >>Von zwei Hauptgat­tungen der Sprachen nach ihrem innern Bau<< (44-59), koja je bila predmet opsežnih rasprava u raznim povijestima lingvistike jer se smatra da -unatoč ograničenjima (cf. Morpurgo Davies 1975 : 65 7-65 8 ) - sadrži stav o tipovima jezika, koji je bio vrlo utjecajan u 19 . stoljeću.

U ovom poglavlju Schlegel je istaknuo da svi jezici ne slijede isti >Sprachprinzip<, za koji smatra da je najbolje primjenjiv na sanskrt, nego je bilo i puno drugih koji su imali bitno drugačiju, štoviše, potpuno suprotnu gramatiku (>durchaus entgegengesetzte [ . . . ] Grammatik<, str. 44). To su bili jezici koji nisu koristili promjenu unutar korijena riječi, nego tehniku u kojoj su se određene gramatičke funkcije kao broj ili vrijeme izražavale uz pomoć dodane riječi ( >hinzugefiigtes Wort<) - mi bismo danas rekli: zasebnoga morfema, a najekstremniji primjer za to moguće je pronaći u kineskom. Ali Schlegel, služeći se materijalom koji mu je bio dostupan zaslugom Alexandera von Humboldta (vidi str. 44, bilješka) i, u slučaju baskijskoga, Wilhelma von Humboldta (str. 4 5, bilješka), niz jezika, uključujući i jezike američkih Indijanaca, ubraja u isti gramatički tip.

Schlegel priznaje da u nekim slučajevima izgleda kao da ovi posljednji jezici koriste tehniku fleksije, ali i dalje je uvjeren da može razlikovati dvije osnovne vrste ( >Gattungen<) jezika (str. 48 ) . Štoviše, on predviđa iduće stupnjeve razvoja oba jezična tipa, gdje je kineski na najnižem stupnju ljestvice, a slijede ga koptski, baskijski, jezici američkih Indijanaca i na kraju arapski sa srodnim dijalektima. (Treba napomenuti da Schlegel

Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 35

govori o >Stufengang der Sprachen<, str. 49) . Iako je svjestan raznolikosti jezika koje zatičemo u obje Amerike, Schlegel ipak tvrdi da svi slijede istu shemu i kaže (str.5o. ) : >> . . . die iinliche Structur deutet auf ein gleiches Princip der Enstehung<<, uz sljedeće objašnjenje za razlike između tih jezika i onih koji su kao sanskrt ili (klasični) grčki: prvu skupinu, po Schlegelovu mišljenju, karakterizira uporaba >Affixa<, to jest pojedinih jedinica koji se slobodno dodaju riječima i to na mehanički način; druga skupina jezika, ta razliku, pokazuje organsku tehniku >fleksije<. Za ovu drugu skupinu rezervirane su najveće pohvale:

ln der indischen oder griechischen Sprache ist jede Wurzel wahrhaft das, was

der Name sagt, und wie ein lebendiger Keim, denn weil die VerhaltniRbegriffe

d urch innre Verandrung bezeichnet werden, so ist der Entfaltung freier Spielraum

gcgeben, die Fi.ille der Entwicklung kann ins Unbestimmte sich ausbreiten, und ist

nftmals in der That bewundrungswi.irdig reich. (Schlegel r 8o8: so- s r )

Schlegel dalje objašnjava da t i jezici, unatoč raznolikosti razvoja, razvijajući se iz izvornih korijena zadržavaju temeljne značajke tisućama godina, dok mnogi drugi jezici - i tu nabraja niz jezičnih skupina i pojedinih Jl'zika iz cijeloga svijeta ( 52-54) - nemaju tu osobinu. U tim jezicima u sind die Wurzeln nicht eigentlich das [kao što bi pojam >Wurzel< mogao sugerirati] ; kein fruchtbarer Same, sondern n ur ein Haufen Atome, die j eder Wind des Zufalls leicht auseinander treiben und zusammenfiihren kann<< (Schlegel r8o8: 5 1 ) . Zbog toga Schlegel (str. 52) tvrdi da ti jezici ne rastu e •rganski i da, prema tomu, za razliku od indijskoga ili grčkoga, postaju �loženiji, umjetniji po strukturi, toliko da ih postaje gotovo nemoguće pratiti unatrag do zajedničkoga pretka. Štoviše, Schlegel (str. 56) vjeruje da jezici koji koriste afikse umjesto fleksije imaju suprotan smjer rasta: dok ovaj drugi tip pokazuje razvoj u smjeru pojednostavljenja strukture, 1 ; tk i do te mjere da gube ljepotu i umjetnost (>Schonheit und Kunst<) 1o.ika-pretka, jezici prvoga tipa postaju strukturno sve složeniji. No čini �l' da se dio razloga za Schlegelovo tumačenje >silazne potanje< razvoja l lcktivnih jezika nalazi u tom što želi preduhitriti kritiku koja proizlazi iz wdnostranosti i predrasuda. Zato Schlegel ima puno lijepih riječi (str. 5 5 ) 1 . 1 dostojanstvo, energiju i umijeće arapskoga i hebrejskoga (čiji >flektivni< k a rakter nije prepoznao), a kasnije bilježi hvalospjeve ljepoti i izražajnoj �nazi kečua (str. 5 5 ), izvornoga jezika Južne Amerike.

Danas nam je teško shvatiti (ili cijeniti, pogotovo) Schlegelove tvrdnje 1 1 nožemo se upitati zašto je ova knjiga imala takav utjecaj na lingvistiku 1 • 1 . stoljeća. Jedan razlog može biti činjenica da su Schlegelove ideje bile 1 1 skladu s intelektualnom strujom toga vremena u kojoj je distinkcija

Page 19: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

36 Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike

između >organskog< i >mehaničkog< igrala važnu ulogu. Tako je stariji brat Friedricha Schlegela, August Wilhelm, koji je deset godina kasnije uveo utjecajnu distinkciju >sintetičko</>analitičko< u lingvističku tipologiju, iznio ovakvo pojašnjenje distinkcije >organsko</>mehaničko< u svojim slavnim predavanjima o dramskoj umjetnosti i literaturi iz 1 808 . (godine u kojoj se pojavio Ueber die Sprache und Weisheit der Indier) :

Forma je mehanička kad se putem vanjske sile primjenjuje na bilo koji materijal

kao slučajni dodatak, bez obzira na njegovu osobinu; kao na primjer kad mekoj

masi dajemo određeni oblik kako bi ga ista zadržala nakon što se ukruti. Organski

oblik je, s druge strane, prirođen; razvija se iz samoga sebe i dostiže svoj završni

oblik istodobno sa savršenim razvojem svoga zametka [ . . . ] . Jednom riječju,

oblik je samo prepoznatljiva vanjština, rječita fizionomija svake stvari koji, dok

nije izobličen nekim razornim slučajem, pruža pravi dokaz svoje skrivene biti.

(A.W.Schlegel 1 846 [ 1808] : 340)

Ovdje prepoznajemo paralelizam između lingvističkih stavova Fried­richa Schlegela i onih stavova njegova brata koji se tiču književnosti, gdje mlađi ranije navedenoj karakterizaciji neflektivnih jezika dodaje tvrdnju da je njihova tehnika kompozicije >>eigentlich kein andrer, als ein bloB mechanischer durch a uBere Anfiigung<< ( 1 8o8: s r ) . Jasno je da se dihotomija između flektivnih i aglutinativnih jezika ne temelji na empirijskim dokazima nego većinom na unaprijed stvorenoj ideji. Da je, na primjer, usporedio moderni engleski s kineskim, ustanovio bi da je teško održati stav da su njihove gramatičke organizacije međustobno udaljene miljama; ili da je pažljivo proučio bilo koji semitski jezik, morao bi priznati da bi trikonsonantna osnova - gdje se semantička specifikacija postiže modificiranjem vokala u korijenu - hebrejski i arapski, na primjer, okarakterizirala kao flektivne jezike par excellence (cf. Schlegelove dvo­smislene primjedbe, str. 49-50) .

Anna Morpurgo Davies ( 1975 : 657), koja ispravno smatra Friedricha Schlegela >problematičnim likom<, vjeruje da Timpanaro, koji je prilično opširno proučavao Schlegelovu klasifikaciju (vidi Timpanaro 1977 [ 1972]: xvm-xx et passim), nije dovoljno naglasio da nigdje u Schlegelovoj knjizi nema >> jasne tvrdnje o razlikovanju između lingvističke usporedbe kojoj su cilj genealoški rezultati i lingvističke usporedbe koja je usmjerena na tipološke zaključke ili klasifikaciju << . Istina je da jasna distinkcija nije učinjena, ali sporna točka je pitanje treba li to naglašavati, ili ne. Za Schlegela takav kontrast nije postojao jer je on pojmove >organsko< i >flektivno< rezervirao samo za one jezike koje nazivamo indoeuropskim. Oznake >organsko< i >flektivno< omogućile su mu da tvrdi kako postoji

Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 37

genetska srodnost tih jezika, iako su mnogi od njih prošli kroz značajne strukturne promjene.

2.4. Podrijetlo jezika i lingvistička evolucija

U pomnoj analizi lingvističke misli Friedricha Schlegela, Sebastiana Timpanaro ( 1977: xxxvu i drugdje) tvrdi da je Schlegel, bez obzira na sve, slijedio >>anatomiju utvrđenih vrsta << (str. xxxv). Ako se ova egzegeza odnosi samo na Schlegelovo odvajanje indoeuropskih jezika od svih ostalih i poricanje njihove sličnosti u strukturnom smislu, Timpanaro je u pravu, jer Schlegel nije predvidio nikakav prijelazni oblik između t emeljnih jezičnih tipova i držao se poligenetskih stavova, sasvim u skladu s priznatom znanošću, stavova koji su bili naročito dobro vidljivi u botanici i komparativnoj anatomiji. Međutim, Timpanarova tvrdnja (str. x xxvt) da Lamarckov >>veliki evolucionistički rad, Philosophie zoologique, koji se pojavio tek 1 809. godine, to jest godinu dana nakon Schlegelove knjige<<, nije uvjerljiv dokaz da Schlegelove lingvističke ideje nisu bile pod utjecajem evolucionističkih strujanja filozofije i znanosti 1 8 . stoljeća (kako tvrdi Timpanaro, str. xxxv). Štoviše, Paul Salmon je u svom dobro potkrijepljenom članku o >>Početcima morfologije<< ( 1974) dokazao da jl' intelektualna klima 1 8 . stoljeća bila prožeta biološkim metaforama i t"volucionističkim razmišljanjem. Zato je sljedeći znameniti navod iz Schlegelova U eber die Sprache und W eisheit der I ndier teško ne protumačiti kao kontradikciju u odnosu na Timpanarovo tumačenje da nije bilo ni naznake >>evolucionističkoga koncepta >jezičnoga organizma< << :

< ;en ug, wenn hier nur in das Ganze Ordnung gebracht und befriedigend angezeigt

ist, nach welchen Grundsatzen etwa eine vergleichende Grammatik und ein

durchaus historischer Stammbaum, eine wahre Entstehungsgeschichte der Sprache,

't att der ehemaligen erdichteten Theorien vom Ursprung derselben, zu entwerfen

wiire. (Schlegel 1 808: 84)

Kao što smo već napomenuli (2 . 3 ., ranije), ne bismo trebali donositi tsh itrene zaključke o semantici pojma >historisch< u Schlegelovoj knjizi. I pak, zbog konteksta u kojem se javlja interpretacija u smislu >historijsko, razvojno< postaje privlačna ( >>ein durchaus historischer Stammbaum<< ) . l 'eško bi bilo ne vidjeti u genealoškom stablu nešto dinamično, s prizvuk om nasljednosti, ako ne i dijakronijski razvoj .

Gore izneseni navodi iz šestoga su i posljednjega poglavlja prvoga dijela ( · Erstes Buch<) Schlegelove knjige, točnije s predzadnje stranice. Prethodno poglavlje bilo je posvećeno glotogenezi ( >>Vom Ursprunge der Sprachen<< ), 11 kojem se on ponovo vraća na pitanje podrijetla jezika, na problem koji

Page 20: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

38 Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike

je kao rezultat nagrađenoga Herderova eseja iz 1 770. godine izazvao široko zanimanje. Schlegel zauzima poligenetsko stajalište, uz neke vlastite dodatke. Tako, u skladu sa svojim ranijim stavom o postojanju (dvaju) različitih osnovnih oblika jezika, tvrdi da svi jezici nisu nastali na isti način, na primjer onomatopejom ili na temelju emocionalnih i >endeiktičkih< krikova koji su kasnije konvencionalno prihvaćeni (cf. Schlegel 1 8o8: 66). Iako dopušta da indijski ne mora biti izvorni oblik jezika iz kojega su se razvili svi ostali flektivni jezici (str. 62 ), tvrdi da su njegova jasnoća izraza i ljepota strukture originalni, usporedivo sa živim tkivom koje se razvilo i oblikovalo kroz vlastitu unutarnju snagu ( »einem lebendigen Gewebe, das nun durch innre Kraft weiter fortwuchs und sich bildete << [64-65 ] ; cf. A.W. Schlegelovu primjedbu iz 1 808 . citiranu ranije u ovom radu, odlomak 2 .3 . ) . U ranijim stadijima jezika - Schlegel govori o Jonesovoj usporedbi stilova pravnih tekstova na sanskrtu i onih Ciceronovih na latinskom (str. 68 ) - indijski je bez sumnje bio puno jednostavniji i prozaičnij i, a njegova poezija je procvjetala u puno kasnijem stadiju razvoja. Drevnost jezika, kako je vjerovao Schlegel, moguće je historijski dokazati na teme­lju terminološke uporabe ili etimološki, prema sastavnim dijelovima ( »historich aus dem Gebrauch der Terminologie, oder etymologisch aus den zusammengesetzten Worten<< [str. 69] ) .

U zaključnom poglavlju lingvističkoga dijela njegove knjige, Von der Verschiedenheit der verwandten und von einigen merkwiirdigen Mittelsprachen (str. 7 1-78), Schlegel opširno razmatra pitanja promjene i miješanja jezika. Kako je istaknuo Timpanaro ( 1977: xxiv), ovdje izložene ideje anticipiraju teoriju supstrata koju se obično povezuje s Ascolijem, Schuchardtom i ostalima s kraja 19. stoljeća. Tako je Schlegel tvrdio da je zbog jezičnoga kontakta i posuđenica koje se javljaju kao posljedica ponekad otežana identifikacija svih >sanskrtskih< jezika, zbog čega je nužno razmotriti ono što bismo mogli nazvati vanjskom povijesti određenoga jezika, a uz to ga podvrgnuti i pomnoj morfološkoj analizi (str.72; vidi i str.74.)

U raspravi o lingvističkoj kontaminaciji i pitanju jezičnoga nasljeđivanja, Schlegel se posebno osvrće na armenski, u kojem nalazi mnoge sličnosti s latinskim, grčkim, perzijskim i germanskim korijenima (str. 77) i - važnije - podudarnosti u gramatičkoj strukturi (str. 78 ) . Međutim, nije još spreman uključiti armenski u jezike koji su izvedeni iz indijskoga (ili, kako bismo mi rekli, koji pripadaju indoeuropskoj jezičnoj porodici), nego ga priznaje kao neobičnoga posrednika ( >merkwurdiges Mittelglied<) između te jezične skupine i drugih. Moramo biti svjesni da je materijal dostupan Schlegelu bio ograničen. I sam to ističe više puta u svojoj raspravi (npr. str. 8 1-82, bilješka); to postaje očito kad on ne može zaključiti da su avestički i pehlevi zapravo >sanskrtski< jezici (str. 79 ) .

Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 39

Kad uzmemo u obzir da Schlegel govori o jednom jeziku kao izvedenom ( >abgeleitet<) iz drugoga, o nejezičnoj povijesti jezika, o miješanju jezika i sličnim pojmovima, postaje teško tvrditi da on nije uvažavao povijesnu, evolutivnu komponentu u svojim lingvističkim tezama, bez obzira na to hoćemo li, ili ne ćemo, njegovoj uporabi pojma >historisch< dati suvremeno tumačenje7•

3. Završne napomene

Nama je danas teško u potpunosti procijeniti rad europskoga znanstvenika napisan na prijelazu 19 . stoljeća. Rekreiranje konteksta u kojem je određeni mislilac razradio svoj sustav i prepoznavanje njegovih izvora, kao i inovacija, za nas će možda biti pretežak, ako ne i nemoguć zadatak; možda ćemo biti u iskušenju da interpretiramo neki odlomak ili tvrdnju na temelju našega sadašnjega shvaćanja toga područja i na taj način iskrivimo autorove nakane. Ueber die Sprache und Weisheit der Indier danas je baš takav slučaj. Iako nas neki zaključci mogu iznenaditi, možemo se isto tako zapitati zašto je ta knjiga imala toliki utjecaj i dovela, kako u novije vrijeme tvrde Timpanaro i drugi znanstvenici, do uspostavljanja l ingvističke znanosti 19 . stoljeća.

Dio uspjeha Schlegelove knjige imao je veze s činjenicom da je ona oživjela i osnažila ideje koje nalazimo kod autora koji o jeziku pišu u 1 8 . stoljeću, kao Leibniz i drugi (cf. Timpanaro 1977: xn, xiv; Salmon 1974: 1 1 8-3 2 1 ) . Možemo ovaj kontinuitet ideja ilustrirati uz pomoć navoda iz A Discourse Concerning the Confusion of Languages at Babel engleskoga t eologa Williama Wottona ( 1 666.- 1 727. ) - s kojim se Leibniz dopisivao - koji je malo nakon Leibnizove Brevis designatio ( 1 7 10. ) između ostaloga napisao sljedeće:

Moje tvrdnje ne oslanjaju se na različitost riječi, nego na različitost gramatika

11.među bilo koja dva jezika; iz toga proizlazi da se riječi, kad su iz jednoga jezika

1 1 vedene u drugi, mijenjaju i preoblikuju prema geniju jezika u kojega su presađene.

Na primjer, ukazao sam u kojim se osnovama islandski i grčki slažu. Lako potom

n10gu pretpostaviti da su oba proistekla iz jedne zajedničke Majke, koja je možda

već mnogo vjekova posve izgubljena. (Wotton 1730 [ 17 13 ] : 5 7; citirano u Salmon

I <J74: 3 1 5 ) .

· Možda bismo trebali spomenuti činjenicu da j e Schlegel predavao opću povijest u Parizu . . d 1 Ho s. do r 8o6.; cf. njegov Cours d'histoire universel/e (r8o 5-I 8o6), izdanje Jean-Jacquesa A nstetta prema rukopisu, s uvodom i bilješkama (Trevoux: Impr. G. Patissier, 1939), str. I L 4 .

Page 21: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

40 l'ricdrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike

Wotton je u stvari pokazao (str. I7 sl. ) da je sustav vremena u latinskom, �o:rl'·kom i germanskom, na primjer, posve drugačiji od sustava glagolskih vidova u hebrejskom ( iako je istina da on nije otišao tako daleko da dovede 11 pitan je mit o Babilonu, koji je do vremena u kojem je pisao Schlegel bio disk reditirao). Schlegel je djelomično zadržao ideju iz I 8 . stoljeća o •gen i ju < jezika u obliku pojedinačnoga jezika koji odražava >nacionalni karakter< svoga naroda.

Možemo spomenuti i činjenicu da znamenita tvrdnja Williama Jonesa nije u stvari uopće bila originalna, naročito kad se sjetimo da je on u nekoliko navrata uključio jezike >>drevnih Egipćana ili Etiopljana<< kao i kineski i japanski u skupinu indoeuropskih jezika (Timpanaro I977: xiv; cf. i Schlegel I 8o8: S s , gdje kritizira Jonesa zbog iskazivanja monoge­netskoga stava) . Navod iz Wottonova djela govori i da otkriće sanskrta možda nije bilo nužno za razvoj komparativno-historijske lingvistike. (Rad Raska i Grimma može se navesti kao još jedan takav slučaj ) . Međutim, s obzirom na žudnju za idejama s istoka u I 8 . stoljeću, otkriće da je većina europskih jezika zapravo srodna indijskomu, dalo je silan poticaj lingvističkim istraživanjima. Schlegelova razrada te ideje, uz mnoge njegove vlastite zaključke, bila je predodređena da izazove veliko zanimanje, iako je u zemljama njemačkoga govornoga područja u početku primljena pomalo suzdržano, dobrim dijelom i zbog Schlegelova prelaska na katoličanstvo i zbog prihvaćanja službe na austrijskom carskom dvoru, simbolu reakcionarne politike.

Nekoliko primjera može ukazati na važnu ulogu koju je Ueber die Sprache und Weisheit der Indier odigrala u razvoju lingvistike kao autonomne discipline. Već smo nekoliko puta spomenuli Franza Boppa. Njegov prvi rad, Ueber das Conjugationssystem der Sanskritsprache in Vergleichung mit jenem der griechischen, lateinischen, persischen und germanischen Sprache ( I 8 I6 ) još uvijek se često navodi kao rad koji znači početak komparativno-historijske lingvistike. U današnjem kontekstu (širem od onoga što je Karl Joseph Windischmann naveo u >>Vorerinnerungen<< Boppovoj studiji, str. vm) ne treba zaboraviti da je uglavnom knjiga Friedricha Schlegela potaknula mladoga studenta na nedavno oformljenom Sveučilištu u Aschaffenburgu da se posveti studiju orijentalistike (cf. Neumann I967 :IO s l . ) Dakako, može se dokazati da je Bopp u mnogo čemu slijedio Schlegelove stavove. Naglasak na istraživanju gramatičkih osobina u potrazi za dokazom genetske srodnosti, što je Schlegel u svojoj knjizi možda češće zastupao nego provodio u praksi, j asno je vidljiv u Boppovu radu. Bopp je, naročito, slijedio tvrdnju iz poglavlja >>Von der grammatischen Structur<< u kojem Schlegel naglašava važnost istraživanja sustava konjugacije (umjesto deklinacije) kao plodonosnoga

Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike 41

smjera istraživanja (cf. Schlegel I 8o8: 29) i zapravo to pretvara u središte svoga zanimanja. (To što je Bopp dodao nekih I SO stranica prijevoda i ndijske poezije, što u stvari čini polovicu njegove knjige, također pokazuje ko l iko je slijedio Schlegelov primjer).

Oni kojima su poznati Humboldtovi lingvistički tekstovi pronaći će veći broj neizravnih i izravnih referenci na Schlegelov Sprache und Weisheit der Indier, naročito u vezi sa Schlegelovim idejama o jezičnoj strukturi i l ingvističkoj klasifikaciji (cf. Humboldt I 82o i I 822). Čak i u svojim kasnijim radovima, uključujući i znameniti Einleitung u javanski jezik kawi, >>U eber die Verschiedenheit des menschlichen Sprachbaus und ihren Einfluss auf die geistige Entwicklung des Menschengeschlechts << objavljenom posthumno I 8 3 6., nalazimo sljedeću tvrdnju o njegovu doprinosu jezikoslovlju - iako se ne slaže sa Schlegelovim >Eintheilung al ler Sprachen<:

Es ist aber bemerkenswerth und, wie mir scheint, zu wenig anerkannt, dass dieser

t icfe Denker und geistvoller Schriftsteller der erste Deutsche war, der uns auf die

mchrwiirdige Erscheinung des Sanskrits aufmerksam machte, und dass er schon zu

l'iner Zeit bedeutende Fortschritte darin gethan hatte, wo man von allen jetzigen

whlreichen Hiilfsmitteln zur Erlernung der Sprache entblosst war. (Humboldt

1 <;163 [ 1 830-3 5] : 5 1 5, bilješka)

Humboldt u Friedrichu Schlegelu nedvojbeno vidi pionira. Već smo spomenuli da je Schlegelova knjiga ubrzo bila prevedena na francuski, djelomično I 809. i cijela I 837. godine (cf. Struc-Oppenberg I 87 s : ccxv1); pojavila se i na engleskom I 849· godine (cf. dodatak Schlegelu I977). Još važnije, zanimljivo je primijetiti da je takav znanstvenik kao što je Danac Rasmus Kristian Rask ( 1 787.- I 8 32. ) - ništa manje - još I824. godine savjetovao jednomu britanskomu studentu anglosaksonskoga da pročita Ueber die Sprache und Weisheit der Indier, u skladu s uvjerenjem da su »europski jezici gotske grane [tj. germanski] povezani s jezicima Indije i Perzije << (cf. Morpurgo Davies I97S = 622, bilj. 34) . Možemo spomenuti i posljednji rad Alexandera Hamiltona, prikaz Boppova ( :onjugationssystema i njegova prijevoda sanskrtskoga epa na latinski, koj i počinje s laudatio posvećenim značaju Friedricha Schlegela za razvoj sanskrtskih studija i historijsko-genetskoga lingvističkoga istraživanja. Hamilton ( I 82o: 43 I-432) piše:

( ;ospodin Frederick Schlegel bio je prvi koji je u eseju o jeziku i filozofiji Indijaca

ukazao svojim zemljacima na izvore neistraženih istina skrivene u tom dalekom

k raju [to jest, Indiji] i značajnih zaključaka o jednoj veličanstvenoj obitelji do

Page 22: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

42 Friedrich Schlegel i pojava historijsko-komparativne gramatike

kojih bi mogla dovesti potraga za vezama među narodima, napretkom znanosti i

događajima iz toga tajanstvenoga razdoblja koje prethodi cijeloj povijesti.

S obzirom na činjenicu da je Friedricha Schlegela sa sanskrtom - a vjerojatno i s mnogim drugim lingvističkim idejama (cf. Plank r987b) -upoznao sam Hamilton, ova pohvala nekadašnjem studentu ima priličnu težinu.

Mogli bismo dodati mnoge kasnije osvrte na Schlegelovu važnost u području proučavanja jezika, naročito iz kasnoga 19. stoljeća i, dakako, povijesnih prikaza lingvističke znanosti, ali možda će biti dovoljno da njegovo mjesto u nastanku komparativno-historijske (kao i opće) lingvistike sažmemo na sljedeći način: više nego tek >philologischer Anreger< (Klin 1967 )8, Schlegel je prokrčio put komparativnoj lingvistici koja se temelji na gramatičkoj strukturi umjesto na leksičkim jedinicama ili fonetskoj sličnosti. Istodobno, tradicionalnu (i uglavnom beskorisnu) raspravu o podrijetlu jezika zamijenio je povijesnim istraživanjem potvrđenih jezika i dao je prvi poticaj proučavanju jezičnih tipova. Općenito, za rad Friedricha Schlegela - » jedan od dragocjenih dokumenata moderne lingvističke znanosti << , kako ga je W. F. Twaddell ( 1943 : r s r ) nazvao nekih 1 3 5 godina kasnije - možemo reći da j e potaknuo tri smjera istraživanja u 19. stoljeću, to jest komparativnu lingvistiku (Bop p), historijsku lingvistiku (Grimm) i tipološku lingvistiku (Humboldt). Dvije generacije kasnije, August Schleicher ih je objedinio u pozitivističkom okviru koji su usvojile sve kasnije generacije historijsko-komparatističkih (indoeuropeističkih) lingvista i koji je dominirao disciplinom do dvadesetih godina prošloga stoljeća. Humboldtovska tradicija, koju su trivijalizirali Schleicher i njegovi sljedbenici (cf. Delbriick r 8 82 : 27-2 8 ), oživjela je u Njemačkoj, Italiji i nekim drugim europskim zemljama u isto vrijeme kad su Saussureova predavanja iz opće lingvistike posthumno počela nadahnjivati znanstvenike izvan tradicionalnih utvrda lingvističkoga istraživanja koje je mnogo dugovalo Friedrichu Schlegelu.

.' S tim u vezi, n� smijemo zaboraviti da je Friedrich Schlegel potaknuo svoga brata Augusta

Wilhelma ?a nauci sanskrt u Parizu, s rezultatom koji nam je poznat (vidi i bilješku 1 ); naime, on J� po�tao vrlo utjecajan stručnjak u tom području (cf. Schlegel 1 820-30). Njegov napstaknutiJI ucemk bw je indoiranistički filolog norveškoga podrijetla, Christian Lassen ( 1 8oo.- 1 876.). O doprinosu A. W. Schlegela historijskoj lingvistici, vidi Desnickaja ( 1983 ).

2.

MJESTO JACOBA GRIMMA U USPOSTAVLJANJU LINGVISTIKE KAO ZNANOSTI*

r. Uvodne opservacije

Dvjestogodišnjica rođenja Jacoba Grimma ( r785 . - r 8 63 . ) i njegova brata Wilhelma ( r786.- r 8 59 . ) dovela je do obnavljanja zanimanja za rad ovih slavnih znanstvenika, naročito u zemljama njemačkoga govornoga područja. Ovaj rad bavi se samo djelovanjem starijega brata i u biti je ograničen na njegov filološki i lingvistički rad. Oni koji Jacoba Grimma povezuju isključivo s njegovom specifičnom formulacijom germanskih i visokonjemačkih Lautverschiebungen, što je danas poznato kao >Grimmov zakon<', možda će s iznenađenjem ustanoviti da je njegovo znanstveno djelovanje puno šire od utemeljiteljskoga rada u području germanističke historijske lingvistike. Takvo shvaćanje bilo bi jednako ograničeno kao i popularno vezivanje njegova imena s Kinder und Hausmarchen, Grimmovim bajkama, među laicima. Baš suprotno, osim što je uspostavio Germanistik kao disciplinu, Jacob Grimm je postavio temelje znanstvenim područjima kao što je Volkskunde, što je puno šire od >folklora< i uključuje pravne tradicije naroda, povijesno proučavanje rječnika određenoga jezika i razne druge lingvističke i književne teme.

U povijestima lingvistike (npr. Ivić 1965 : 4 1 ; Leroy 1971 : 19; Robins 1979 [ r967] : n r- 172 ) većinom nalazimo osiromašenu sliku Jacoba Grimma koja, u biti, njegova postignuća svodi na >otkriće< >Grimmova zakona< . Međutim, postoji i nekoliko iznimaka koje zaslužuju pohvalu (npr. Jankowsky 1972: 76-83 ; Amirova et al. r9 8o: 249-2 5 3 ) . Situacija je bila posve drugačija u analima lingvističke znanosti 19 stoljeća (cf. Benfey r 8 69 : 427-470; Raumer r 87o: 3 78-452 i 49 5 - 539 passim) u kojima je oeuvre Jacoba Grimma (i nešto manje, Wilhelma Grimma) dobio opširne osvrte. Na početku 20. stoljeća Vilhelm Thomsen ( r 842.-r927. ) do neke mjere se bavio Grimmovim doprinosom jezikoslovlju (Thomsen 1927 l 1902]: 5 7-62 ) . Međutim, čini se da njegovo nastojanje da ravnopravno sagleda odnos između Grimmova rada i rada Rasmusa Kristiana Raska

' Ranija verzija ovoga poglavlja prvi put je predstavljena na znanstvenom skupu The Brothers Grimm: An International Bicentenary Symposium održanom na Sveučilištu u I l linoisu, Urbana-Champaign 10.-12 . travnja 1986. Druga verzija je objavljena u World 39: 1 . 1-20 (travanj 1988. ) .

' Detaljnije o tom pojmu (i njegovoj povijesti), vidi bilješku 3 kasnije.

Page 23: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

44 Mjesto Jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti

( r 787.- r 8 3 2 . ) i pitanje utjecaja ovoga drugoga na zaključke prvoga, što se naročito odnosi na otkriće germanskoga glasovnoga pomaka, nije dobro primio Raskov i Thomsenov zemljak Holger Pedersen ( r 8 67-- I9 S 3 · l · Pedersen je, pišući 1 9 1 6. godine, otišao toliko daleko da je tvrdio kako bi se Grimmov zakon zapravo trebao zvati >Raskov zakon< (Pedersen 1983 [ r 9 r 6] : S9 ) - odjek toga stava nalazimo kod Jespersena ( 1922: 4 3 ) - čim je, čini se, doveo ne samo do opširne uzaludne rasprave o prioritetu Raska u odnosu na Grimma, nego i do sužavanja fokusa, što nije koristilo ni Raskovim ni Grimmovim dostignućima. (Cf., međutim, pomne analize odnosa između Raska i Grimma danskoga znanstvenika Sverdrupa 1920. godine i naročito Diderichsena 1976 [ r9 6o]: 1 3 3 - 1 3 6) .

Ovaj rad je pokušaj, iako skroman, d a se proširi doseg rasprave i u osnovnim crtama prikaže doprinos Jacoba Grimma proučavanju jezika i uspostavljanju lingvistike kao znanosti.

2. Grimmov put do povijesnoga proučavanja germanskih j ezka

2.r . Rana faza do r8rs .

Luigi Lun, u svojoj raspravi o germanističkoj filologiji od sredine r S . d o sredine 1 9 . stoljeća, i z 1960. godine, razlikuje tri faze u lingvističkom radu Jacoba Grimma: prva pokriva godine između r 8o7. i r S r9.; druga obuhvaća dvadeset i jednu godinu od prvoga izdanja prvoga dijela Grimmove Deutsche Grammatik iz r S r9 . i trećega revidiranoga izdanja iz r84o.; a završna faza je razdoblje do kraja njegova života r S 63 . (Lun r96o: ros -148 ). Ova periodizacija ima privlačnu simetričnost, pa se i Gunhild Ginschel, u svojoj odličnoj studiji Der junge Jacob Grimm, I Bo J­I 8I9 iz 1967., izgleda, s tim slaže, barem što se tiče prve faze. Međutim, Ginschel ( 19 67: 3 62 ) tvrdi i da godina r 8 r 6. znači svojevrsnu prekretnicu u Grimmovoj lingvističkoj karijeri. Štoviše, kao što pokazuje predgovor njegovoj Deutsche Grammatik (Grimm r S r9 : xxv), prvi dio njegova magnum opusa završen je u jesen r S I S. godine, nekoliko mjeseci nakon što je Grimm dobio primjerak Raskova Udersogelse. Dakako, ja se potpuno slažem s Wilburom A. Benwareom, koji godinu r 8 r 6. smatra »glavnom prekretnicom u povijesti lingvistike<< (Benware r 874a: 22 ) .

Obično se Conjugationssystem Franza Boppa ( r79 r . - r 8 67. ) povezuje s godinom r 8 r 6. i s pretpostavljenim početkom lingvistike kao znanosti. Ali to je točno samo ako komparativnu indoeuropeistiku promatramo izolirano i zanemarimo značajne smjernice koje je Friedrich Schlegel ( r 772.- r 829. ) dao Boppu u svom Veber die Sprache und Weisheit der Indier iz r 8o8. godine. Schlegelova studija otišla je puno dalje od fantastičnih etimologija Johanna Arnolda Kannea ( r S S 3 .- r 824. ) i drugih koje je mladi Jacob Grimm isticao u svojim ranim radovima (vidi Ginschel 1967: 3 2 6-3 34 ) . Godine

Mjesto Jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti 45

r S r6. pojavio se još jedan lingvistički naslov koji se u literaturi obično ignorira, naročito u historijskim prikazima koje su pisali mladogramatičari (npr. Delbriick r 8 8 2 [ r 8 So] ) i oni koji su ih slijedili (npr. Jankowsky 1972, Benware 1974a, Amirova et al. r98o). Mislim na Grammaire romane, ou Grammaire de la langue des troubadours Fran�oisa Raynouarda ( J76r .­r S 3 6. ) koja se pojavila u Parizu kao prvi svezak šestosveščanoga pregleda književnosti trubadura srednjovjekovne Francuske i zapravo je prva historijska gramatika provansalskoga (Raynouard r 8 r6 ) .

Kako i z predgovora Deutsche Grammatik možemo shvatiti, Grimm je poznavao Boppov Conjugationssystem i Raynouardovu Grammaire. O prvom naslovu Grimm je ( r 8 r9: xix) rekao da njen prikaz sanskrta nakon komparativnoga proučavanja glavnih grana indoeuropskih jezika predstavlja >SchluRstein<, kamen zaglavni cijele građevine, a drugi rad je prepoznao kao historijsku gramatiku (str. xxxm). No, kako će iz tih uvodnih napomena biti jasno, Grimma je najviše impresionirao Raskov rad (Grimm r S r9 : xvm-xix, xxiv-xxv, itd. ) o čijem je istraživanju islandskoga jezika (Rask r S r r ) napisao detaljan ogled nekoliko godina ranije (Grimm r S 12 ) . Štoviše - kako je Rudolf von Raumer ( r S r s .- r 876. ) tvrdio prije više od IOO godina (Raumer r S7o: soS-s IO) - vjerojatno je Raskov Vejledning til det Islandske iz r 8 r r . Grimma naveo da se upusti u historijsko istraživanje germanskih jezika, dok je Undersogelse, njegov puno opsežniji rad iz r 8 rS . godine, Grimma potaknuo da potpuno preradi prvi dio Deutsche Grammatik (Grimm r 822) .

Međutim, prije nego što je završio preradu, Grimm je izveo zaključke na temelju vlastitoga istraživanja starovisokonjemačkih i srednjovisoko­njemačkih tekstova koji su ga doveli do ponovnoga razmatranja Raskovih tvrdnji iz r S u. godine, ideja koje je u osvrtu na taj rad odbacio (Grimm 1 8 12) . Odbacio ih je i r S r 3 ., kad je Georg Friedrich Benecke ( 1 762.-1 844.), njegov suradnik iz ranih dana (čiji će kolega na Sveučilištu u Gottingenu postati mnogo godina kasnije), objavio rad o istom fenomenu ll Altdeutsche Walder, časopisu Jacoba i Wilhelma Grimma (Benecke r S r 3 ; Grimm r 8 r 3 ) . Govorim o konceptu >umlauta< u germanskom2• Još jedan događaj je prethodio Grimmovu otkriću s kraja r8 r6 . godine, onoga što je ll lingvističkoj nomenklaturi postalo poznato kao >i-Umlaut< i stručnjaci se slažu da je taj događaj imao značajan utjecaj na njegov znanstveni razvoj u

' Elmer H. Antonsen je predložio da se fenomen um/auta u germanskom nazove > Raskovim 1.akonom<, u znak poštovanja prema njegovim otkrićima u Vejledning (Rask r 8 u: 44-45 et /hlssim). Cf. njegov osvrt na N. E. Collingeov The Laws of Indeo-European (Amsterdam & l'hiladelphia: J. Benjamins, 198 5 ) u Journal of English and Germanic Philology 86: 4· 590-) <) 2 ( r986), str. 592.

Page 24: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

46 Mjesto Jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti

germanistici i lingvistici s naglašeno historijskim usmjerenjem. Taj događaj bio je vrlo oštar pregledni članak Augusta Wilhelma Schlegela ( 1 767.-1 84 5 . ) na prvi broj Altdeutsche Walder, koji se pojavio 1 8 1 5 . godine. Schlegel je u tom članku bio naročito kritičan prema onomu što je nazvao Grimmovim >babylonische Sprachverwirrung< u izloženim etimologijama, sažimajući napad na Grimma ovom tvrdnjom:

Dariiber werden alle Kenner einverstanden werden, dag wer solche Etymologien ans

Licht bringt, noch in den ersten Grundsatzen der Sprachforschung ein Fremdling

ist. (Schlegel 1 8 1 5 : 73 8; Raumer 1870: 452 )

Međutim, Schlegel nije samo iznio prilično zasluženu kritiku Grimmovih ranih i pogrješnih pokušaja; kako bi ubuduće dobro obavio posao, savjetovao mu je da bezuvjetno potraži čvrste temelje u gramatici, završavajući sa sljedećim desideratumom, koji će Grimm, kao što znamo, uskoro ostvariti:

Es ware ein sehr erwiinschtes Geschenk fur alle Freunde unserer alten Dichter,

wenn ein griindlicher Gelehrter, wie Hr. Benecke, eine deutsche Sprachlehre des

dreizehnten Jahrhunderts liefern wollte. Man kann es nicht genug wiederholen, die

Beschaftigung mi t den al ten einheimischen Schriften kann n ur durch Auslegungskunst

und Kritik gedeihen; und wie sind diese moglich ohne grammatische Kenntnig? Die

Schwierigkeiten eines solchen Unternehmens sind freilich nicht gering, wegen der

regellosen Schreibung ungelehrter Abschreiber, wegen des Mangels an prosaischen

Schriften aus diesem Zeitraume, endlich wegen der Unzuverlassigkeit der bisherigen

Ausgaben. (Schlegel 1 8 1 5 : 743 ; Raumer 1 870: 4 5 3 )

Schlegel j e bio vrlo svjestan problema s kojima se suočava znanstvenik koji se upušta u filološko istraživanje srednjovjekovne njemačke književnosti, a na idućoj stranici svoga članka pokazao je da su mu dobro poznati postojeći radovi o germanskim jezicima. Posebno se osvrnuo na studiju Lamberta ten Katea ( 1 674.-173 1 . ) o gotskom i nizozemskom i dvosveščani thesaurus Georgea Hickesa ( 1 672.- 1712 ) Linguarum veterum septentrionalium thesaurus grammatico-criticus et archaeologicus (vidi ten Kate 17 10; Hickes 1701- 1705 ) . U isto doba je Schlegel kritizirao rad Adelunga, koji je veliki broj glagola pogrješno protumačio kao >nepravilne<, iako su bili >>nur kunstreicher regelmassig« (Schlegel 1 8 1 5 : 744; Raumer 1 870: 454) .

U toj godini bitke kod Waterlooa, koja je Europu oslobodila napoleonskoga jarma i probudila veliki patriotski žar u njemačkim krajevima, konstruktivna kritika starijega Schlegela je, izgleda, motivirala Jacoba Grimma da ozbiljno slijedi njegov savjet i posveti se velikomu

Mjesto Jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti 47

zadatku tekstualnoga i gramatičkoga proučavanja starovisokonjemačkoga i srednjovisokonjemačkoga, kao i drugih germanskih jezika i dijalekata. Zahvaljujući otkrivanju efekta i-umlauta u srednjovisokonjemačkim oblicima kao što su hant vs. hende, not vs. note i objašnjenjima koja je sada mogao ponuditi, Grimm je postao sigurniji u pravilnosti gramatičke strukture i ponovno prihvaćanje Raskovih ranijih tvrdnji. Kao što piše Gunhild Ginschel ( 1967: 3 32 ), kritika A.W. Schlegela i vlastito otkriće um/auta Grimmu su dali poticaj da sastavi Deutsche (čitaj : Germanische) Grammatik, čiji je prvi svezak od s oo stranica završen dvije godine kasnije. (Iz predgovora i opširnoga popisa izvora - cf. Grimm 1 8 19 : xxm­JV i drugdje - očito je da Grimm proučio i slijedio rad svojih prethodnika, što ne uključuje samo radove ten Katea i Hickesa, nego i gramatike i rječnike Edwarda Lhuyda ( 1 660. -1709. ) , Johana Ihrea ( 1707. -1780.) i d rugih.) Jednom riječju, možemo reći da 1 8 1 6. godina znači prekretnicu u Grimmovu znanstvenom Werdegangu. Nakon razdoblja ranih taton­nements u ulozi književnoga kritičara, sakupljača narodnih priča i urednika starih germanskih tekstova, sada je pronašao pravu vokaciju kao Sprach­fcJrscher u najširem smislu toga pojma.

2.2. Aufbau razdoblje: Put do Germanske gramatike ( 1 8 16.-1837.)

U svom prikazu Grimmova života i rada, citiranom ranije, Luigi Lun ( 1 960) razlikuje samo tri razdoblja, gdje 1 8 19 . i 1 840. godina označavaju početak drugoga, odnosno trećega razdoblja. Dok se 1 8 19 . ističe sa stajališta Rezeptionsgeschichte, jer je to godina u kojoj se pojavio prvi dio ( ;rimmove Deutsche Grammatik, 1 840. godina se, na prvi pogled, čini kao proizvoljni datum. No, 1 840. je bila godina trećega izdanja ovoga prvoga dijela Grimmove gramatike, kao i godina kad se pojavio prvi dio n jegovih Weisthiimera, zbirke starih pravnih tradicija i tekstova. To je b i la godina kad je Jacob Grimm (kao i njegov brat Wilhelm) pozvan na Sveučilište u Berlinu, posljednju stanicu njegove karijere. Ipak, vjerujem da w periodizaciju Grimmova znanstvenoga života moguće izvesti drugačije, negdje između ekstrema koje predstavljaju, s jedne strane, gotovo isključivi fokus Wilhelma Scherera ( 1 865, 2 1 8 8 5 ) na datume objavljivanja Grimmove l >cuts che Grammatik i učestale tendencije dijela znanstvenika da se čvrsto oslanjaju na vanjske čimbenike kao što su datumi preuzimanja položaja na r;1 znim mjestima (cf. Denecke 1971 : 42), s druge strane.

Pomaknuvši početak druge faze Grimmova razvoja kao lingvista, n 1ožda ćemo biti skloni da izaberemo raniji završetak toga razdoblja n jegova znanstvenoga napredovanja. Dakako, 1 8 3 7., godina objavljivanja l ct v rtoga dijela njegove Deutsche Grammatik kao da se sama nudi na 1 1 .1 roČito pogodan način, jer je povezana s još jednim povijesnim događajem,

Page 25: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

48 Mjesto jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti

to jest, njegovim sudjelovanjem (zajedno s bratom Wilhelmom) u protestu protiv Ensta Augusta, novoga hanoverskoga kralja, uz još petoricu profesora sa Sveučilišta u Gottingenu. Malo nakon dolaska na prijestolje, kralj je samovoljno ukinuo liberalni ustav svoga prethodnika i tako ' poništio neka prava i slobode koja su građani Hannovera ranije uživali. Svih sedam profesora izgubilo je posao, a Jacob Grimm je, uz još dvojicu, morao napustiti zemlju. Te okolnosti prekinule su, kao što ističe Neumann ( r9 84: 2 5 ), Grimmov rad na Deutsche Grammatik, čiji peti dio o sintaksi složenih rečenica nikada nije završen, iako se sve do r 8 57 · godine spominje u njegovim projektima (cf. Denecke 197 1 : 9 1 ) .

Međutim, Germanska gramatika ( r 8 r9.-3 7 . ) i publicitet koji je pratio njegovo otpuštanje sa Sveučilišta u Gottingenu, ustoličili su Grimma ne samo kao najistaknutijega stručnjaka za germanske jezike i germansku lingvistiku u svojoj domovini i u inozemstvu, nego i kao branitelja osobne slobode i borca za demokratsku reformu. U ovom radu nije nužno razglabati o Grimmovu političkom djelovanju; dovoljno je postaviti ga u opći povijesni i intelektualni kontekst.

Prvi svezak Grimmove Deutsche Grammatik, koji se pojavio u proljeće r 8 19. godine, njegovi prijatelji i (budući) kolege dobro su primili. Naročito Benecke, koji je u Gottingenu objavio oduševljeni ogled (Benecke r 8 19 ) , nazivajući taj rad >Meisterwerkom<, i ovim riječima naglasio autorovu sposobnost da uvede red u složeni predmet proučavanja (str. 66 5 ) :

Der Verfasser ist seines Gegenstandes vollkommen machtig. Sicher und ruhig wie

er selbst fortschreitet, folgt ihm der Leser mit Leichtigkeit, freut sich des immer

heller werdenden Lichtes, und erblickt endlich, wo er vorher nur eine verworrene

Masse sah, eine Welt voli unbegreiflicher Ordnung.

Achim von Arnim, Joseph Gorres, čak i Jean Paul kojega je Grimm kritizirao godinu ranije zbog njegovih stavova o konstrukciji složenica u njemačkom, izrazili su oduševljenje (cf. Schoof 1963 : 3 66-3 69, detaljnije) . Međutim, za Grimmovu gramatiku bilo je posebno značajan njen otvoreno povijesni pristup, kojega je Grimm bio vrlo svjestan. Kao što je napomenuo u informativnom Vorrede, s datumom >> Cassel den 29. September r 8 r 8 << , o n prepoznaje tri smjera znanstvenoga istraživanja: filozofski, kritički i povijesni (str. xi) . Pod filozofskim i kritičkim mislio je na radove kao što je Sprachlehre ( r 8o r .-r 8o3 . ) Ferdinanda Bernhardija ( r 769. -r 82o.), koji slijedi principe logike i tekstove Johanna Gottlieba Radlofa ( 1775 .- r824. ) (npr. Radlof r 8 12 .1 ) kao i njemačku gramatiku ( r782 ) Johanna Chris-

' Dakako, Radlof je bez oklijevanja svoju knjigu nazvao Gesetzgebung der deutschen Sprache, to jest »Zakonodavstvo njemačkoga jezika<< !

Mjesto jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti 49

topha Adelunga ( 1732 . - r 8o6.), koja slijedi preskriptivna načela. Povije­snim je karakterizirao vlastiti pristup predmetu proučavanja, što dakako ne isključuje onaj komparativni, koji su razvili Bopp i ostali. Grimm je i stodobno zastupao empirijski, induktivni postupak nadahnut kompara­tivnom anatomijom - kao odjek znamenite tvrdnje Friedricha Schlegela u Ueber die Sprache und Weisheit der lndier (vidi Schlegel r8o8 : 2 8 )

Wird man sparsamer und fester die Verhaltnisse der einzelnen Sprachen ergriinden

und stufenweise zu allgemeineren Vergleichungen fortschreiten; so ist zu erwarten,

daiS bei der gro!Sen Menge unsern Forschungen offener Materialien einmal

Entdeckungen zu Stande gebracht werden konnen, neben denen an Sicherheit,

Neuheit und Reiz etwa n ur die der vergleichenden Anatomie in der Naturgeschichte

stehen. (Grimm 1 8 19: xi)

Govoreći o komparativnoj anatomiji kao uzornoj znanosti, Grimm očito slijedi Schlegelov program (cf. Koerner 1980: 2 1 5 -126), ali naglašava povijesni pristup više nego itko drugi prije njega, čak toliko da tvrdi kako >>jedes Wort hat seine Geschichte und lebt sein eigenes Leben<< (str. xvi) . Dakako, Grimm napada svoje suvremenike koji su vjerovali da mogu zauzeti ulogu zakonodavaca, na osnovi uvjerenja da bi takav stav unazadio prirodni razvoj jezika. Njegov vlastiti >historische Richtung< ističe istraživanje >inneren Baus< jezika kao najhitniji zadatak istraživača ( str. xvi), izjava koja ponovo priziva Friedricha Schlegela ( r8o8 : 2 8 et passim) i stavove Wilhelma von Humboldta od r 8 12 . godine na dalje (cf. Schoof 1963 : 3 64, 3 67-3 68 ) . Da je Grimm prvi svezak svoje Deutsche ( ;rammatik smatrao prvim pokušajem takve historijske gramatike (koji će, po njegovu mišljenju, uskoro nadmašiti kasniji radovi) očito je iz njegove primjedbe (str. xvn):

V on dem Gedanken, eine historische Gramma tik der deutschen Sprache zu

unternehmen, sollte sie auch als erster Versuch von zukiinftigen Schriften bald

1i hertroffen werden, bin ich lebhaft ergriffen worden.

U stvari, to se dogodilo upravo zahvaljujući Grimmovim vlastitim n astojanjima. Prvi svezak bavio se gotovo isključivo morfologijom. Međutim, barem dijelom, kao rezultat pomnoga proučavanja Raskova l fndersogelse - koji se pojavio r 8 r 8 . godine, a Grimm je primjerak toga rada dobio malo prije nego što će završiti vlastitu knjigu (cf. Grimm r 8 19 : xv m ) - Grimm je smatrao da treba nadopuniti izdanje iz r 8 19 . godine, kako je napisao u drugoj, potpuno prerađenoj verziji Prvoga dijela svoje l )eutsche Grammatik:

Page 26: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

so Mjesto Jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti

Es hat kein langes besinnen gekostet, den ersten aufschu/S meiner grammatik mit

stumpf und stiel, wie man sagt, niederzumiihen; ein zweites kraut, dichter und

feiner, ist schnell nachgewachsen, bliiten und reifende friichte Iii/St es vielleicht

hoffen. (Grimm r822: v)

Zapravo, >zweite Ausgabe< predstavlja potpuno novu knjigu, gotovo isključivo posvećenu fonologiji ( >>Von den Buchstaben<<, str. I -59 5 ), području koje, bez sumnje, nije naročito pogodno za historijsko istraživanje, jer su glasovne promjene najočitiji pokazatelji jezične evolucije. No, sada posebnu pozornost ne izaziva više područje vokalizma u germanskom - jer su uzroci i mehanizmi i-um/auta i sličnih promjena otkriveni i prije objavljivanja izdanja iz I 8 I9. - nego područje pojedinačnih nizova konsonanata. Dakako, mislim na evoluciju bezvučnih konsonanata u germanskom. Odavno je prihvaćeno da Grimmovo otkriće pravilnosti tih promjena puno duguje Raskovim zaključcima, objavljenim prvo u Vejledningu iz I 8 I r . , a naročito u radu iz I 8 I8 . godine, Undersogelse (cf. Raumerovu [ I 87o: 507 sl., naročito str. 5 I0-5 I 5 ] uravnoteženu analizu toga prilično složenoga pitanja) . Međutim, Grimm nije samo ponudio opći okvir koji je pokazao sustavnost pomaka tih konsonanata, koji ih je '

odvojio od ostatka indoeuropske porodice, nego je otkrio i drugi pravilni Lautverschiebung, za koji je vjerovao da oblikuje sastavni dio prvoga, to jest, pomak germanskih bezvučnih okluziva prema odgovarajućim afrikatama ili (dvostrukim) frikativima u visokonjemačkim dijalektima.

Pojedinosti o onom što je od I 8 37 · godine postalo poznato kao >das durch Jacob Grimm gefundene Gesetz< (Raumer I837: I ), ili jednostavno, >Grimmov zakon< (Winning I 8 3 8 : 3 6), da citiramo možda najranije reference o tom pojmu\ dobro su poznate i detaljno obrađene u svakom

4 Denecke ( 1 871 : 90) tvrdi: »Die Bezeichnung >Das Grimmsche Gesetz< linde ich zuerst r 8 3 7 bei R. v. Raumer: Die Aspiration . . . ( . . . ), S. r . << . Ali Raumer ( r 837: r) je u stvari rekao: >>Unter allen Entdeckungen der vergleichenden Grammatik hat kaum eine so nachhaltige Folgen gehabt wie das durch Jacob Grimm gefundene Gesetz der Lautverschiebung«; među­tim, moguće je da je to zapažanje dovelo do izraza >Grimms Gesetz<. Zanimljivo je kako se pojam •Grimmov zakon< pojavljuje u A Manual of Comparative Philology, malo poznatoga britanskoga znanstvenika, vlč. Williama Balfoura Winninga (e. r 8oo.-r845. ) , još 1 8 3 8 . go­dine, u naslovu odlomka (str. 3 6-39) njegove knjige od 291 strana, bez ikakvih indikacija da ga je on skovao, što sugerira da su ga koristili i drugi prije toga datuma. Dakako, Grimmov bivši učenik, John Mitchell Kemble ( r 8o7.- r 8 5 7· ) spominje Lautverschiebungen kao •ovaj zakon< još r832 . godine, a anonimni autor osvrta Grimmove Deutsche Grammatik isto je učinio r 8 3 4. (cf. Beyer r98 r : r 69-r7o, detaljnije) . Još jedna rana pojava toga pojma nalazi se u radu Roberta Gordona Lathama ( r 8 r2 . -r888.) , The English Language iz r84r . godine), gdje autor spominje konsonantske pomake navodeći da se »sada to naziva Grimmovim zako­nom<< (str. 190). U svakom slučaju, popularni stav - koji još podržava Ruhlen ( r987= 4 3 ) - da podrijetlo toga pojma treba tražiti kod Maxa Mullera ( r 823 .-I9oo.) više nije održiv.

Mjesto Jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti s r

udžbeniku historijske lingvistike. Dovoljno je, dakle, spomenuti W. P. Lehmannov prijevod izvornoga teksta na engleski (Grimm I 822: 5 84 sl.; Lehmann I967: 4 8-6o) i Lehmannovu uvodnu napomenu (46-48) , čije prve rečenice jasno pokazuju važnost Grimmova otkrića:

Ako nestručnjaci znadu išta o historijskoj lingvistici, to je Grimmov zakon. Povijest

tumačenja suglasničkoga pomaka je gotovo i povijest lingvističke teorije do 1875 ·

godine [kad j e Karl Verner otkrio razloge koji se kriju iza trećega i posljednjega

niza takozvanih iznimaka od Grimmova zakona]; . . . (Lehmann 1967: 46)

Iako je Grimm ( I 822: 590) priznao da » Lautverschiebung erfolgt in der Masse, thut sich aber im Einzelnen niemahls rein ab<< , njegovi zaključci doprinijeli su uspostavljanju povijesne komponente komparativne filo­logije kao ni jedno drugo otkriće prije I 8 7 5 · godine. Uz to, upravo je drugo izdanje njegove Deutsche Grammatik potvrdilo važnost fonologije u historijskoj lingvistici, području koje je Bopp uglavnom ignorirao, ali ga je Boppov učenik August Friedrich Pott ( I 802 . - I887. ) gorljivo istraživao u svom radu Etymologische Forschungen ( I 8 3 3-3 6), kao i generaciju kasnije najznačajniji lingvist I9. stoljeća, August Schleicher ( I 82 I .- I 8 68. ) , u svom Compendium der vergleichenden Grammatik ( I 8 6 I- I 8 62 ) .

Međutim, naglašavanje važnosti >Grimmova zakona< - koji je on ustano­vio između studenoga I 82o. i I . travnja I 82 r . godine (Streitberg I963 : 1 03 ), naročito na način kakav nalazimo u tradicionalnim prikazima u l iteraturi, može dovesti do njegova izdvajanja iz Grimm ova općega pristupa. Zato je važno da ovdje ponudimo barem jedan navod koji ukazuje na metodološku jasnoću Grimmova povjesničarskoga rasuđivanja, u vrijeme kad to područje još nije bilo uspostavljeno kao disciplina u koju će prerasti generaciju kasnije. Tako je Grimm dao sljedeću jasnu indikaciju kako je moguće utvrditi >obiteljsku povezanost< među jezicima:

( . . . ) es liegt bei der wortforschung weniger an der gleichheit oder ahnlichkeit

.dlgemein-verwandter consonanten, als an der wahrnehmung des historischen

�• ufengangs, welcher sich nicht verriicken oder umdrehen la/St. Ein hochd. wort

1 1 1 it p, das im goth. b, im lat. f zeigt, ist in diesen drei sprachen urverwandt, jede

lll'sitzt es unerborgt; fanden wir aber f in einem hochd., b in einem goth., p in

· · inem lat. wort, so ware die verwandtschaft widersinning, unerachtet abstract

genau dieselben buchstabenverhaltnisse vorliegen. Das griech. fordert ein goth. p, das goth. t aber nicht ein griech., sondern d, und so beruht durch all die identitat

. 1 1 1 f der iiusseren verschiedenheit. (Grimm r 822: 5 88 )

U predgovoru prvomu izdanju Grimm je već pnznao dug Raskovu

Page 27: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

52 Mjesto jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti

Undersogelse s obzirom na >> VerhaltniR der europaischen Sprachen unter­einander<< (Grimm I 8 I9 : xrx) , ali kako što možemo zaključiti iz toga navoda (i mnogih drugih), Grimm je otišao puno dalje u formuliranju načela povijesnoga istraživanja.

I826. godine, dok je Grimm još bio knjižničar u Kasselu (mjesto na kojem je bio od I 8 I 3 . ), izašao je treći svezak njegove Grammatik, u kojem se on vratio morfologiji germanskih jezika, svomu glavnomu području zanimanja. U stvari, to izdanje je zamijenilo ono iz I 8 I9 . godine, proširivši mu doseg, a drugi dio je postao dio te cjeline. Iduća dva sveska Deutsche Grammatik pripadaju Grimmovim godinama na sveučilištu u Gottingenu ( I 8 3 o.- I 8 3 7. ) ; treći dio ( I 8 3 I ) nastavlja morfologiju germanskih jezika, a četvrti dio se bavi sintaksom jednostavne rečenice (Grimm I 8 3 7) . Treće izdanje prvoga dijela ugledalo je svjetlo dana I 84o. godine, ali bilo je posvećeno samo odlomku >>Von den Lauten<< , zamijenivši pojam >Buchstabe< rabljen u izdanju iz I 822. godine, no ništa važno nije dodano. Do tada je Grimmovo zanimanje već prešlo na leksikografski rad i druga područja; Deutsche Grammatik je ostala nepotpuna.

No, u međuvremenu je Grimmova Germanska gramatika postala model za voluminoznu Gramma tik der romanis chen Sprachen ( I 8 3 6- 1

I 844) Friedricha Dieza ( I 794.- I 876.) , a slični pothvati uslijedili su još za Grimmova života, kao Vergleichende Grammatik der slavischen Sprachen ( I 8 52 . - I 874. ) Franza Miklošiča ( I 8 I 3 .- I 89 r . ) , iako je dakako i komparatistički rad Franza Boppa (Bopp I 8 3 3 - 52 ) igrao značajnu ulogu u uspostavljanju toga znanstvenoga područja.

2.3. Ausbau razdoblje: put do rječnika i povijesti njemačkoga j ezika (r838 .-r848 . )

Nekoliko mjeseci nakon otpuštanja Jacoba i Wilhelma Grimma s profesorskoga mjesta u Gottingenu I 8 3 7. godine, berlinski izdavač Karl August Reimer ( I 8o4.- I 8 5 8 . ) je, zajedno sa Salomonom Hirzelom ( I 804.­I 8 77. ) , vlasnikom knjižare Eidmannsche Buchhandlung, u nastojanju da pronađe prikladno zaposlenje za ova dva istaknuta znanstvenika, predložio njima da sastave veliki rječnik njemačkoga jezika. Projekt je trebao zamijeniti dotadašnje radove na tom području, a s obzirom na historijski pristup koji je Jacob Grimm zastupao i primjenjivao još od I 8 I6 . godine, 1

bilo je jasno da će ovaj leksikografski pothvat uključiti sve riječi koje su u njemačkom jeziku postojale od njegovih najranijih vremena, čak i ako su u međuvremenu izašle iz uporabe. Organizacijski i logistički problemi bili su ogromni i samo oni koji su pročitali biografiju Elisabeth Murray, o radu njenoga djeda na Oxford English Dictionary (Murray I977) mogu zamisliti što je sve moglo biti uključeno u takav ambiciozni pothvat.

Mjesto jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti 53

(Povijest Deutsches Worterbucha braće Grimm opširno je dokumentirao Kirkness I98o) .

Ovdje će biti dovoljno spomenuti da je bilo potrebno više od I 5 godina priprema dok se nije pojavio prvi svezak Njemačkoga rječnika, unatoč velikomu broju suradnika i velikomu nastojanju (J. i W. Grimm I 8 54) ; za pojedinosti o metodi samoga Jacoba Grimma, usporedite rad Helmuta Hennea ( I9 8 5 ). U stvari, umjesto da se svim snagama baci na ovaj novi pothvat, Grimm je nastavio istraživati povijest visokonjemačkoga i srednjovisokonjemačkoga jezika i kulture - prisjetimo se da pristup >Worter und Sachen< u lingvistici, usvojen tek mnogo kasnije, potječe iz toga opsežnoga rada (cf. Grimm I848, >>Vorrede«, str. vn; Benfey I 8 69 : 454 ) . Jacob i Wilhelm Grimm su I 84o. prihvatili poziv sveučilišta u Berlinu (gdje će obojica ostati do kraja života) i I 848 . , u godini revolucionarnoga meteža u Europi - Jacob je bio poslanik u parlamentu za područje Witten/Ruhr od I 846. I on i njegov brat bili su članovi Vorparlamenta na zasjedanju skupštine u Pauluskirche, u Frankfurtu na Majni - pojavila se Grimmova dvosveščana Geschichte der deutschen Sprache, možda ne posve slučajno (cf. Cherubim I 9 8 5 : 68o).

Ova povijest njemačkoga jezika >od Luthera do Goethea<, međutim, nije bila studija onakve vrste kakvu bismo očekivali pod ovim naslovom, kao Deutsche Grammatik Hermanna Paula ( I9 I 6- I920) i one napisane krajem I9 . stoljeća, bez sumnje nadahnute Grimmovim radom. Mislim posebno na Die Deutsche Sprache Augusta Schleichera ( I 8 6o, 2 I 874) i puno utjecajniji rad Wilhelma Scherera ( I 84 I. - I 8 86. ) koji je uz Rudolfa von Raumera ( I 8 I 5 . - I 876. ) u velikoj mjeri slijedio Grimma. Ali Schererov rad Zur Geschichte der deutschen Sprache ( I 868; 2 I 878 ) - čiji naslov podsjeća na Grimmovu Povijest, a istodobno implicira puno skromniji pothvat - bio je, za razliku od Grimmova rada, ograničen na lingvističku stranu predmeta i, kao rezultat, imao je značajan utjecaj na iduću genera­ciju znanstvenika koji su, doduše ne zapuštajući književnost (barem koliko se tiče germanista kao što su Paul, Eduard Sievers, Wilhelm Braune i drugih), zauzeli izraženije pozitivistički stav prema jeziku nego što je bilo uobičajeno među lingvistima prije Schleichera. U Geschichte der deutschen Sprache Grimm je pokušao objasniti povijest naroda kroz povijest jezika i pri tom zanemario činjenicu da se kulturno zajedništvo češće ostvaruje i t.vanjezičnim čimbenicima, uključujući ekonomske i političke, i da jezični razvoj može biti odraz nekih od tih utjecaja, umjesto da ih uvjetuje. Sam < ;rimm je svoju Povijest njemačkoga jezika shvaćao kao >>durch und durch politisch<< ( I 848 : Widmung, str. iv) i jasno je da se nadao kako će prikazavši ono što je nazvao >>die innern glieder eines volks<< (ibid., str. v) postići ujedinjenje podijeljenih zemalja njemačkoga govornoga područja.

Page 28: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

54 Mjesto jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti

Denecke je ( 19 7 1 : 96) Grimmovu Geschichte nazvao >ein Alterswerk<, a mi možemo smatrati da godinu 1 848 . s pravom koristimo kao oznaku kraja Grimmova Ausbau razdoblja. Theodor Benfrey ( r 8o9.- r 8 8 r . ), za razliku, posvetivši veliki prostor analizi toga rada (str. 4 5 5 -4 6 6), Grimm ovu Povijest je opisao kao »wunderbarstes und vollendetes Werk<< ( r 8 69 : 4 50), dodijelivši joj » bedeutendste Stelle<< u Grimmovu lingvističkom oeuvreu (str. 4 5 1 ) . Ali Benfeyeva Geschichte der Sprachwissenschaft dovršena je prije nego što je on mogao procijeniti Schererovu knjigu iz r 8 68 ., spomenutu ranije (cf. kratki osvrt na taj rad na stranicama 5 9 5 i 6 5 8 ), uz čiju pomoć je započeta nova era u razvoju lingvističke znanosti.

Promatrajući razvoj lingvistike unatrag, mogli bismo zaključiti da je možda sam opći pristup predmetu proučavanja više nego specifične ideje u dvosveščanom izdanju Geschichte der deutschen Sprache poslužio kao poticaj kasnijim povijestima njemačkoga jezika (iako ne bismo trebali previdjeti utjecaj toga rada na Deutsche Sprachgeschichte Friedricha Klugea iz 1920. godine, na primjer). Grimm je svoj stav prema lingvistici ovako opisao: »Sprachforschung der ich anhiinge ( . . . ) hat mich doch nie in der Weise befriedigen konnen, daB ich nicht immer gern von den Wortern zu den Sachen gelangt ware<< ( r 848 : vn) . Djelovanje Huga Schuchardta ( r 842 .-1927. ) , Rudolfa Meringera ( r 8 59 · - I93 r . ) i drugih u prvoj trećini 20. stoljeća pokazuje utjecaj Grimmova Worter-und-Sachen pristupa, što i danas slijede znanstvenici kao J. Peter Maher (npr. Maher 1977) koji su dali značajan doprinos etimologiji i historijskoj semantici.

2.4. Zaključne godine ( r 849.-I863.)

Posljednjih petnaest godina Grimmova života pokrivaju razdoblje između r 8 50. i r 8 7 5 . godine, u kojem je u prvi plan izbila nova, historijsko­komparatistička generacija lingvista. Novu struju su predvodili Schleicher (kojega sam već dva puta spomenuo) i Georg Curtius ( r 82o.- r 8 8 s . ) . Obojica su postali očevi pokreta Junggrammatikera koji je dominirao područjem indoeuropske lingvistike od posljednjih godina 19. stoljeća do prvih desetljeća 20. stoljeća. Schleicher je naglašavao historijski pristup koji je zastupao Grimm i uz poticaj preuzet iz evolucijskih znanosti toga razdoblja uveo rekonstruktivnu metodu u historijsko-komparativnu lingvistiku. Curtius, klasicist u srcu, više slijedi tradiciju koju je uspostavio Bopp, s kojim je većina znanstvenika 19. stoljeća - uključujući i Grimma - dijelila filozofiju znanosti nadahnutu prirodnim znanostima, naročito komparativnom anatomijom, botanikom i (preddarwinovskom) biologi­jom5. Kako bismo to ilustrirali, možemo spomenuti Boppove opservacije

5 Denecke ( 1971 : 4 5 ) piše: »Noch nicht untersucht ist ... sein [i.e., Jacob Grimm's] Verhaltnis zu den Naturwissenschaften seiner Zeit, das offensichtlich nicht ohne EinfluE auf

Mjesto jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti 55

o prirodi jezika i lingvistike, izložene u njegovu prikazu drugoga dijela Grimmove Deutsche Grammatik (Bopp r 827) kao i tvrdnju koju je iznio u predgovoru svojoj Vergleichende Grammatik (Bopp r 8 3 3 )6•

U zaključnoj fazi svoga života Grimm nije bio besposlen, nego je skupa s bratom Wilhelmom (koji je umro r 8 59 ) i velikim brojem suradnika veliki dio svoje posustale energije posvetio Deutsches Worterbuchu, čiji se prvi dio pojavio r 8 52 . , a drugi svezak je objavljen r 86o. godine. Treći svezak ­Jacob je uspio stići do riječi >frucht< - pojavio se posthumno, r 8 64. godine. Sudjelovanje Jacoba Grimma u tom projektu dobro je dokumentirao Alan Kirkness ( r9 8o; vidi i Denecke 1 8 7 1 : I20-124, s bibliografijom, 124- 129) .

sein Denken geblieben ist« . S tim u vezi, možemo se osvrnuti na Grimmov rad i z r 8 5 I · godine, »Uber den Ursprung der Sprache« , gdje nalazimo ovakva zapažanja: »Man hat das sprachstudium vielfach und auch nicht ohne grund dem der natur-geschichte an die seite gestellt; sie gleichen einander sogar in der art und weise ihres mangelhaften oder besseren betriebs. Denn ins auge springt, dasz gerade wie jene philologen der classischen sprach­denkmaler um ihnen critische regeln fiir die emendation beschadigter oder verderbter texte abzugewinnen erforschten, so auch die botaniker ihre wissenschaft urspriinglich darauf anlegten in einzelnen krautern heilsame krafte zu entdecken, die anatomen in die leiber schnitten, um des innern baus sicher zu werden« ... (Grimm 1984 [ 1 8 5 1] : 66). l kasnije (ibid. ) : » [D]ie sprachwissenschaft, wie mich diinkt, hat auf demselben weg, dessen betreten die pflanzen- und thierzergliederung ihrem engeren standpunct entriickte, und zu einer vergleichenden botanik und anatomie erhob, endlich eben so durchgreifende umwalzung erfahren«. Da to što Grimm spominje prirodne znanosti nije prolazna metafora koja je postala popularna među lingvistima polovicom toga stoljeća, naročito kod Schleichera, možemo zaključiti iz Grimmovih puno ranijih napomena, kao što je na primjer navod iz »Vorrede« , predgovora njegovoj Deutsche Grammatik, prenesen gore u odlomku 2 .2. , ili iz Beneckeova osvrta prerađene verzije prvoga sveska (Grimm r822), gdje on ovako govori o Grimmovu radu, kasnije ga u stvari uspoređujući (Benecke r822: 2007 sl.) s Linneom: » Eine solche Darstellung laEt sich nicht geben ohne die sorgfaltigste und gena uste Untersuchung der ersten und einfachsten Bestandtheile. Dieser Theil der Naturgeschichte - denn so haben wir nun die Gramma tik ansehen gelernt - hat seine Anatomie, seine Physiologie, seine chemische Analyse, so gut wie die iibrigen<< . (Benecke r822: 20o2f.)

6 Usporedite ove Boppove tvrdnje: >>Die Sprachen sind namlich als organische Naturki:irper anzusehen, die nach bestimmten

Gesetzen sich bilden, ein inneres Lebensprincip in sich tragend sich entwickeln und nach und nach absterben, indem sie, sich selber nicht mehr begreifend, die urspriinglich bedeutsamen, aber nach und nach zu einer mehr auEerlichen Masse gewordenen Glieder oder Formen ablegen oder verstiimmeln und miEbrauchen, d.h. zu Zwecken verwenden, wozu sie ihrem Ursprunge nach nicht geeignet waren. Eine Grammatik in hi:iherm, wissenschaftlichem Sinne soll eine Geschichte oder Naturbeschreibung der Sprache sein; sie soll [ . . . ] besonders aber naturhistorisch die Gesetze verfolgen, nach welchen ihre Entwicklung [ ... ] vor sich gegangen<<. (Bopp r 827: 2 5 1 = 1 83 6 : r) »Ich beabsichtige in diesem Buche eine vergleichende Beschreibung des Organismus der auf dem Titel gennanten Sprachen, eine Erforschung ihrer physischen und mechanischen Gesetze und des Ursprungs der die grammatischen Verhaltnisse bezeichnenden Formen<< . (Bopp 1 8 3 3 : iii)

Page 29: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

s6 Mjesto Jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti

Čitatelj će kod Helmuta Hennea ( 19 8 5 ) pronaći podrobne informacije o neslaganju Jacoba i Wilhelma Grimma oko usvojenih metoda i postupaka koji su provedeni u organizaciji i izboru za njihov rječnik. Ulrich Wyss ( 1979: 175 - 182 ) ranije je iznio tvrdnju da Worterbuch nije model koji trebaju slijediti kasniji autori rječnika, jer najbolje odražava ono što on naziva >wilde Philologie< Jacoba Grimma. Međutim, Deutsches Worter­buch će uskoro postati predmet općenarodnoga zanimanja koji je zaoku­pio nekoliko idućih naraštaja leksikografa; njegov zadnji dio izašao je u Berlinu, siječnja 1961 . godine.

Očito je da je Jacob Grimm i tih zadnjih godina bio zaposlen, zaokupljen prikupljanjem podataka, njihovim sređivanjem i tumačenjem, što je bio njegov forte cijeloga života. Kad god je govorio o općim lingvističkim pitanjima - kao u >>Vorrede<< , prvomu dijelu Deutsches Worterbucha iz r 8 54 · godine, i u radovima predstavljenim na Pruskoj akademiji u Berlinu - možemo sa sigurnošću reći da je njegov stav prema jeziku i njegovu proučavanju (kao i prema pitanjima književnosti, folklora i drugim temama) bio jasan, ali da u njegovu radu pronalazimo malo teoretskih doprinosa?. Grimmov opći empirizam, induktivna metoda koju je koristio i opseg njegovih interesa ne dopuštaju strogost koja je, na primjer, tako vidljiva u radu Schleichera i njegovih sljedbenika. Dakako, Grimm je više u skladu s idejama kasnoga r 8 . stoljeća, naročito onima koje najviše povezujemo s Johannom Gottfriedom Herderom ( 1 744.- I 803 . ), čijemu se eseju o podrijetlu jezika iz 1770. Grimm vratio u svom izlaganju na Akademiji 1 8 5 1 . godine, >>Uber den Ursprung der Sprache<< . Bez sumnje, njegov rad je jedan Alterswerk, ali je dojmljivo to što Grimm nije usvojio gledište braće Schlegel i mnogih jezičnih tipologa koji su uslijedili. Prema tim teoretičarima, jezici su se u biti razvili kroz tri faze, pri čemu morfološki najbogatije stanje najbolje odražava izvornu strukturu - da ne spominjemo tvrdnje o indoeuropskoj superiornosti koje su se često javljale u 19. stoljeću (cf. Grimm 1984 [ r 8 s r] : 8 6-87 ) . Zanimljivo je i kako Grimm, za razliku od Schleichera i većine znanstvenika toga razdoblja, nije oplakivao gubitak morfološke složenosti u jezicima. On u tom nije vidio propadanje ( >Verfall< ) , nego je vjerovao da je jezik oblikovan tako da reagira na potrebe svojih govornika, pa se u različitim vremenima može različito razvijati (ibid. , 93 -9 8 ).

7 Usporedimo često citiranu Grimmovu primjedbu iz >>Vorrede« drugomu izdanju Deutsche Grammatik, dio prvi: »Allgemeinen logischen begriffen bin ich in der grammatik feind; sie fiihren scheinbare strenge und geschloRenheit der bestimmungen mit sich, hemmen aber die beobachtung, welche ich als die seele der sprachforschung betrachte. Wer nichts auf wahrnehmungen halt, die mit ihrer factischen gewissheit anfangs aller theorie spotten, wird dem unergriindlichen sprachgeiste nie naher treten« . (Grimm I 822: vi)

Mjesto jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti 57

3· Zaključne napomene

Nemoguće je obuhvatiti Grimmova znanstvena dostignuća u jednom kratkom poglavlju, čak i ako se ograničimo na njegov lingvistički rad, što je bilo samo jedno od mnogih područja u kojima je dao značajan doprinos. Iako ne bismo trebali podcijeniti važnost rada takvih znanstvenika kao što su Adelung, Vater, Bernhardi i drugi (kojima je Grimm dugovao puno, na razne načine), ostaje činjenica da su se lingvistička prou�avanj� tek od početka 19. stoljeća na ovamo, uz Raska, Boppa, Gnmm� .

I nekoliko drugih, razvila u priznatu i organiziranu struku. Ako ogledi IZ toga vremena mogu poslužiti kao vodič (vidi Starost [ 19 8 5 : 3 09-3 15 ] , detaljnije)8, do kraja dvadesetih godina 19 . stoljeća značaj Grimmove Deutsche Grammtik - čiji se prvi dio o morfologiji i lingvistici pojavio 1 826. - postao je široko priznat. Najpronicljiviji osvrt potječe od jednoga Gymnasiallehrera po imenu G. C. A. Lisch ( r8or .- r 8 8 3 . ) , koji je u pregledu gramatika njemačkoga jezika od 42 stranice, napisanom u proljeće 1 82� . i objavljenom iduće godine u ]ahrbiicher fur Phi/ologie und Pčidag�gtk .Johanna Christiana Jahna ( 1 797.- I 847· ) , Grimmov rad usporediO s radom njegovih suparnika, naročito s četvrtim izdanjem ( I 82 7. ) J. C. A. Heyseove ( 1 764.-1 829. ) utjecajne Theoretisch-praktische Grammatik der deutschen Sprache, Friedrich Schmitthennerovim ( 1 79 6.- r 8 5o.) radom Teutonia: Ausfiihrliche Teutsche Sprachlehre nach neuer wissenschaftlicher Hergriindung (Schmitthenner 1 82 8 ) i opširnom Vollstčindige Grammatik der neuhochdeutschen Sprache (Bauer 1 827-3 3 ; cf. Dorner i Meder 1987, novija ocjena toga rada) Heinricha Bauera ( 1773 .- 1 846. ) . Iako je Lis�h kritizirao Grimmovu zaokupljenost ranijim razdobljima germanskih jezika na štetu njihovih novijih stanja, naročito kad se radi o njemačkom jeziku, izjašnjava se u prilog historijskoga pristupa koji Grimm primjenjuj� na predmet svoga proučavanja. Lisch ( 1 8 3 0: 5 5 ) ističe kako nam stanJI oblici i njihova upotreba omogućuju da razumijemo nove i, još važnije, da se gramatičar, kad ima dvojbe u vezi s upotrebom suvremenih oblika, t reba vratiti starijim tekstovima, a ako tu ne postigne rezultate, mora primijeniti >historische Untersuchung<, što obuhvaća >>alle Zeitraume der Sprachbildung<< (str. 59 ) . Za Lischa je, prema tomu, očito da Grimmov

' St�rostu-

( I 9 8 5 : 3 09-3 I0) nije poznat ni Boppov ( I 827.) osvrt na Grimmovu Deutsche ( :rammatik, niti zna identitet autora dvaju (anonimnih) osvrta na dva izdanja prvoga sveska

( ; rimmova magnum opusa: to je Georg Friedrich Benecke ( I 8 I9, I 822; cf. odlomak 2.2.

1,111ije i bilješku 2); navodi iz čijega su rada Beytrdge zur Kenntnis der altdeutschen Sprache tilu! Litteratur (Gottingen: Dieterich, I 8 Io) nalaze se na drugim mjestima u tom djelu (Bahner

1 Neumann I985 : 229) i kojega se često spominje u vezi s drugim pitanjima (cf. indeks, str.

1 H7, za lokacije).

Page 30: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

58 Mjesto Jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti

rad znači prekretnicu u istraživanju jezika. On iznosi ovakvu proqenu Grimmove važnosti:

Es entstand eine Opposition [u odnosu na tradicionalnu gramatiku onoga tipa

čiji je predstavnik Adelung], die unter dem Schutze eines machtigen politischen

Zeitgeistes stark war. Lange tappte natiirlich auch diese im Halbdunkel, zufrieden,

einen blinden Autoritatsglauben abgeschiittelt zu haben, bis ein Werk erschien,

welches alle anderen Grammatiken zu Schande machte: Jacob Grimm's Deutsche

Grammatik. Dieses Werk, unsterblich in dem ganzen Gebiet der Sprachforschung,

steht da, wie eine Siiule, nach der allein alle Wege gemessen werden konnen. (Lisch

1 8 3 0: 5 5 )

Drugim nJecima, Grimmova Deutsche Grammatik postala je, barem po Lischovu shvaćanju, paradigmatska za svaki ozbiljan rad u tom području.

Grimma se, kao pionira lingvističke znanosti, može lako kritizirati s modernoga gledišta. Mi prvu >paradigmu< u historijsko-komparativnoj lingvistici, koja je uglavnom značila lingvistiku tout court, obično identifi­ciramo s radom Schleichera, iz sredine 19 . stoljeća (cf. Koerner 1982 ) . Medutim, kao što je u ovom radu već naglašavano, Grimm je dao brojne značajne doprinose lingvistici. Naročito je njegov predani historijski pristup proučavanju jezika dodao važan sastojak, u osnovi deskriptivnom, komparativnom radu Boppa. Posebna pozornost koju je Grimm poklonio fonologiji u vezi s formulacijom germanskoga pomaka konsonanata, naročito u izdanju svoje Deutsche Grammatik iz 1822 . godine, dovela je do boljega razumijevanja jezične promjene i do razvoja načela njena istraživanja. S druge strane, moramo spomenuti da je Grimmov prestiž u 19 . stoljeću bio toliko jak da je, kao što je pokazao Wilbur Benware ( 1974b), zakočio razvoj fonologije s obzirom na rekonstrukciju izvornoga sustava indoeuropskih vokala. (Grimm je zastupao stajalište da je izvorni jezik imao samo tri temeljna vokala; to gledište je uspješno odbačeno tek sedamdesetih godina 19 . stoljeća) .

Još jedan izdanak Grimmova rada nalazi se u području lingvističke terminologije. Njegov stav prema inovacijama u pitanjima nomenklature jasno je iskazan u uvodu prvomu svesku njegove Deutsche Grammatik, u kojoj, izmedu ostaloga, on preferira zadržavanje tradicionalne terminolo­gije izvedene iz latinskoga (Grimm 1 8 19 : xx1 ) , dijelom zato jer je tako pogodnije, a dijelom zato što je bila raširena i razumljiva i načelno dobro definirana. Govoreći o nekim pojmovima koji su uspješno uvedeni (mogli bismo reći, uveo ih je on sam), Grimm je svoj stav opisao ovim riječima (Str. XXIII ) :

Mjesto Jacoba Grimma u uspostavljanju lingvistike kao znanosti 59

Bei dem, was ich star k oder schwach, Um/aut, Riickumlaut, A b/aut nenne, sind mir

die genommenen Ausdriicke gleichgiiltig und es kommt auf die Sache an, welche sie

zu bezeichnen haben, die ich aber ohne eigenthiimliche Benennung unziihligemale

hatte umschreiben miissen. (Kurziv u izvorniku. )

Najkraće rečeno, nove terminološke kovanice trebaju služiti ekonomi­čnosti znanstvenoga diskursa. U drugom izdanju prvoga dijela svoje gramatike, Grimm je dodao još tri pojma opisu, u biti, fonetskih koncepata, to jest, Anlaut, In/aut i Aus/aut (Grimm 1922: 40). Ovi terminološki pre­čaci postali su zaštitni znak - barem - znanstvenika njemačkoga govornoga područja. Možemo dodati i pojam Brechung ( »slamanje << ) , fenomen kojega je on prvi opisao. Svejedno, možda ćemo biti skloni da usvojimo opću procjenu Grimma koju daje Ludwig Denecke: » Er [ . . . ] war ein Entdecker, nicht ein Erfinder<< (Denecke 197 1 : 4 5 ) . Medutim, treba naglasiti da je on uvijek pazio da za svako otkriće ponudi obilje dokaza - u iskušenju smo da brojnim današnjim lingvistima toplo preporučimo usvajanje takvoga postupka:

Der Grammatiker soll von jedem einzelnen Fall Rechenschaft geben konnen; durch

Beifiigung des Belegs werden die unbelegbaren Falle fiir den Leser und Nacharbeiter

hervorgehoben. Bei weiterem Fortschritt ergeben sich nun ganze Strecken als

ausgemacht und es wiirde lastig seyn, sie noch einzeln beweisen zu wollen; das

Schwere bleibt nur, die Grenze des scheinbar Sicheren von dem wirklich Sicheren

zu treffen. (Grimm r822: xv-xvi)

Kraj često preuzetnih teoretskih tvrdnji, malo poštovanja prema podatcima izgleda kao poželjni protuotrov, pa je N. R. Wolf u pravu kad kaže da » [ d]ie Theoriediskussion der letzen anderthalb Jahrzehnte hat es uns wahrscheinlich ermoglicht, das Aktuelle im Ansatz Jacob Grimms besser zu erkennen<< (Wolf 1985 : 5 50)9•

. , Za noviju procjenu Grimmove koncepcije sustava vremena u njemačkom jeziku, vidi Li ndgren ( r986) .

Page 31: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

3 · HERMANN PAUL I OPĆA LINGVISTIČKA TEORIJA

Zaboravlja se da Paulovi Prinzipien der Sprachgeschichte sadrže i neke odlične

opservacije koje izravno ukazuju na mnoge inovacije koje će se dogoditi

nakon njegova vremena. Njega se uglavnom pamti kao neumornoga apostola

historicizma.

Milka Ivić ( 1965 : 6 1 )

Saussure se nije razvio kroz Saussurea, nego kroz Paula i druge koji s u mu svojim

pogrješkama i svojim uspjesima skratili put i pomogli da stigne tamo gdje njegovi

prethodnici nisu mogli.

Kurt Jankowsky ( 1972: 149)

Pa ulov utjecaj na Saussurea je očit; malo je vjerojatno da bismo mogli naći ijednoga

lingvista nakon Paula koji u nekom obliku nije bio pod utjecajem Prinzipien der

Sprachgeschichte.

(Antal 198 5 : 128 )

1 . Uvod

Od 1969 . do 197 1 . godine, dok sam radio na disertaciji o Saussureu i mogućim izvorima njegova intelektualnoga nadahnuća (Koerner 197 1 b), Hermanna Paula ( 1 846.-192 1 . ) smatralo se u biti filologom njemačkoga jezika (što je i bio, između ostalog), glasnogovornikom mladogramatičara (što je, na neki način, također bio) i tipičnim primjerom pozitivizma u lingvistici 19 . stoljeća (što je, u pozitivnom smislu, isto tako bio; cf. njegov utjecajni Deutsches Worterbuch, prvi put objavljen 1 897. godine) . Uz to, moguće ga je bilo opisati - a tako je često i bilo - kao predstavnika svega onoga protiv čega je - barem na način kako je priređen Cours - bio Ferdinand de Saussure ( 1 8 57.- 1 9 1 3 . ) ' .

' Vidi Neumann ( 1996); osvježavajuće nepristrana procjena Paulova života i rada, bez osvrtanja na Saussurea. Verziju toga poglavlja iz 1972. godine kritizirao je Liszl6 Antal ( 19 8 5 ) koji se, za razliku, izjašnjava u prilog Durkheimu (str. 122, 127-129), čiji izravan utjecaj na Saussurea još čeka suvremenu zaključnu provjeru. Prepustit ću čitatelju da procijeni koliko sam uspio potkrijepiti svoje tumačenje Paula kao izvora Saussureovih zaključaka. Simon Bouquet, na primjer, koji je intenzivno proučavao Saussureova predavanja uključujući i neobjavljene radove (čiji je veliki dio otkriven tek 1996.), često spominje Paulov Prinzipien u svojoj knjizi o Saussureu iz 1997. godine (vidi indeks, str. 390).

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 61

S druge strane, Paul je potpuno izostavljen iz mnogih povijesnih prikaza discipline (npr. Dinneen 1967, Putschke 1969, Lepschy 1970, Leroy 197 1 ) . Malmberg, koji je o Pa ulovu radu Prinzipien der Sprachgeschichte govorio kao o >>Bibliji mladogramatičarske škole<< ( 1964: I2 ), nije imao što drugo reći osim da navodi (danas već notorni) odlomak iz Paulovih Prinzipien u kojem je autor naglasio svoj stav da se jedino historijski pristup jeziku može smatrati prikladnim i istinski znanstvenim ( 14- 1 5 )>, mišljenje koje su ponavljali i drugi (npr. Mounin 1967: 2 10, Robins 1967: 1 8 5 [=1990: 204 ]), koji nisu imali što drugo reći o znanstveniku koji je izvršio snažan utjecaj na lingvističku misao u Europi i Americi između r 8 8o. i 1920. godine, u razdoblju u kojem se pojavilo pet izdanja njegovih Prinzipien, uz dva prijevoda i jednu adaptaciju na engleskom jeziku (npr. Paul 1 8 8o, 1 889) . Istina je da postoje iznimke koje treba spomenuti (cf. Ivić 1965 : 6 1-63) ; Arens 1969: 346-3 59; Helbig 1970: 1 5- 19 ) . Ipak, nitko od njih nije uvjerljivo dokazao (možda pomalo skrivenu) modernost Paulovih principa proučavanja jezika. Arens, koji prenosi odlomke iz Paulovih Prinzipien u svojoj Problemgeschichte, izgleda nije svjestan inherentnoga strukturalizma Paulova rada (cf. Arens 1969 : 3 46-347), a Ivić ( 1965 : 6 1-62) ne ide u svojoj analizi dalje od tvrdnje da je Saussure, kojega se općenito smatra >ocem modernoga strukturalizma<, u stvari preuzeo neke Paulove ideje. Samo Helbig ( 1970: 1 8- 19 ) daje nekoliko sugestivnih natuknica, napominjući da je Paulov rad sadržavao >> bereits den Keim zur Selbstiiberwindung mancher junggrammatischer Axiome<< (str. 1 8 ), no pri tom svoju analizu ne razrađuje u detaljniju studiju Paula. Na kraju, kao iznimku od pravila, valja spomenuti Kurta R. Jankowskoga, profesora njemačkoga na Sveučilištu Georgetown, Washington D.C. Za razliku od tvrdnji glavnih promotora >Gabelentzova mita< (kako to ja nazivam), a to su Coseriu i Christmann, koji su romanisti, i Eberhard Zwirner, koji je bio fonetičar s interesom za prethodnike vlastite struke3, Jankowsky, potpuno neovisno i uz predano nastojanje da ga postavi u njegov povijesni kontekst, Paulu daje priznanje, pokazujući istodobno zašto su njegove ideje relevantne i danas (cf. Jankowsky, 1972: 262, relevantni primjeri ) .

' Čak i zoo r . godine, Einhauser (str. 1 3 47) je izrazila svoje žaljene zato što su Paulovi l ingvistički stavovi svedeni na ovaj odlomak, prvi puta naveden u drugom izdanju Paulovih l'rinzipien ( 1 8 86: 20) kao reakcija na kritiku prvoga izdanja Franza Mistelija ( 1 84 1.- 1903 .), naročito Misteli ( 1 8 82: 3 80 sl.)

' Kao rezultat, Prinzipien Hermanna Paula spominje se samo s obzirom na njegove ·varijacionističke< ideje (vidi Zwirner & Zwirner 1966: 107, n6 bilj., 122-123, 140 bilj., LOO bilj . ) .

Page 32: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

62 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

2. Problemi u prepoznavanju Paula kao općega lingvista

To što je Cartesian Linguistics Noama Chomskoga iz I966. godine postala nezgodan model za obračunavanje s lingvističkom prošlošću koji je dobio nekritične oponašatelje i u nekim slučajevima doveo do >progona predaka<, što isključuje bilo kakvu ozbiljnu historiografiju, dodatno je, izgleda, zakompliciralo stvari. U svakom slučaju, po mom mišljenju je ispravno reći da je do sredine sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća povijest lingvistike bila prilično slaba u metodologiji i epistemiologiji. Osnove na kojima je predmet proučavao nisu bile čak ni tema javne rasprave među lingvistima koji su pokazali zanimanje za povijest jezičnih znanosti.

Istina je da moje vlastito zanimanje za Hermanna Paula kao općega lingvista svojedobno potaknuo pokušaj dvojice istaknutih znanstvenika, Eberharda Zwirnera ( I 899.- I984. ) iz Miinstera i Eugenia Coseriua ( I92 1 .-2002 . ) iz Tiibingena, da rad sinologa i humboldtovskoga jezično­ga generalista Georga von der Gabelentza ( I 84o.- I893 . ) uzdignu na mjesto Saussureova prethodnika par excellence po pitanju lingvističke teorije (vidi Koerner I972 ) . Gabelentzova knjiga Sprachwissenschaft, objavljena prvi put I89 r . godine, nije bila nepoznata dvadesetih godina prošloga stoljeća kad je Saussureov Cours postao glavna referentna točka u mnogim intelektualnim središtima izvan Njemačke, posebno u Pragu, St. Petersburgu, Parizu i Kopenhagenu. Na primjer, veliki danski znanstvenik Otto Jespersen ( I 86o.- I943 · ) u svojoj knjigi Language tvrdio je da Gabelentzu duguje više nego ijednomu drugomu jezikoslovcu (cf. Jespersen I922: 98 ) , a njegov zemljak Louis Hjelmslev ( I 899.- I965 . ) , u svom radu Principes de lingustique generale, donosi brojne reference na Gabelentzov rad (vidi Hjemslev I928: I I, 39, 43 , 76, 84, 8 I , itd., posebno I I2-I I 3 ), da navedemo samo dva primjera. No, nijedan od njih dvojice nije tvrdio da je Gabelentz anticipirao Saussurea. Pa ipak, davno prije nego što su Zwirner i Coseriu iznijeli svoje zamisli, razni drugi znanstvenici ukazivali su na Sprachwissenschaft Georga von der Gabelentza kao na rad koji je prethodio strukturalističkoj lingvistici u fonologiji: na primjer I 9 5 3 · godine, Nizozemac Cornelius Leonardus Michels ( I 887.-I984. ) , a i mnogo ranije u literaturi se mogu naći natuknice o Gabelentzovu navodnom prvenstvu. Da spomenemo samo dva primjera, još je I 9 I 8 . godine Leo Spitzer ( I 8 87.- I960.) izložio, kako je vjerovao, očite paralele između Gabelentzovih ideja o Sprache i Rede i Saussureove temeljne distinkcije langue/parole ( I9 I 8 : 3 4 5 ), a Friedrich Kainz ( I 897.-I977.) je smatrao da je >>Akt geschichtlicher Gerechtigkeit << ukazati na činjenicu da je tročlanu saussureovsku distinkciju između langage, langue i parole već prije izveo Gabelentz (Kainz I94 I : 20). Te i druge reference bit će dovoljne

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 63

da pokažu da Gabelentzov Sprachwissenschaft nije bio zaboravljen, da zaključci Zwirnera i Coseriua nisu uopće bili prava otkrića, nego većinom pogrješne interpretacije Gabelentzovih ciljeva i pretjerane tvrdnje da je on l?rethodnik Saussureovih lingvističkih teorija (cf. Koerner I974, detaljnije) . Cini se da je i sam naslov Gabelentzove knjige Sprachwissenschaft, >>znanost o jeziku<< pobudio ratoboran stav u odnosu na naslov Paulove knjige Prinzipien der Sprachgeschichte, >>načela jezične povijesti<< . Tako su čitatelji i autori požurili da ovu drugu odbace kao rad koji se uopće ne bavi jezikoslovnom teorijom, a tim je postalo lako prihvatiti ono što su •autoriteti< utvrdili kao >Činjenice<. Samo su nezavisni umovi kao Kurt R. Jankowsky (rođen I928. ) , koji je pažljivo proučio Paulove Prinzipien (vidi Jankowsky I972: 145 - I6o), uspjeli pravedno procijeniti Paulov doprinos principima opće lingvistike4•

3· Paul vs. Gabelentz, kao prethodnici deskriptivnih lingvista

U fokusu ovoga poglavlja su Paulov rad Prinzipien5 i mogući utjecaj na Saussureova predavanja iz opće lingvistike ( I907.-I9 I r . ), a ne Gabelentzov Sprachwissenschaft. Međutim, stajalište da je ovaj drugi rad glavni izvor Saussureova razmišljanja bilo je tako agresivno zastupana šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća da je romanist Hans Helmut Christmann ( I929.- I996.) u to doba zaključio da >>Auf Grund von Coserius [ I967Ir969] Demonstration kann man Gabelentz' Buch mit Fug und Recht als die wichtigste [sic] Quelle von Saussures Cours ansehen<< (Christmann I972: 245 ) .

Bez obzira na rane reference na Gabelentza i neke ideje koje su izložene u Coursu, Eberhard Zwirner ( I 899.-I984. ) je bio taj koji je, na Petom međunarodnom kongresu fonetskih znanosti održanom u Miinsteru • 964 . godine, iznio brojne, uglavnom nepotkrijepljene tvrdnje o važnosti Gabelentza za Saussureove lingvističke teorije6, stavove koje je Zwirner kasnije često ponavljao, što je kulminiralo u pogrješnom zaključku da je

4 Knjigu Jankowskoga primijetio sam tek nakon što sam završio vlastito istraživanje ( Koerner I97 Ib, I972), točnije tek 9· kolovoza I972. godine kad sam posjetio ured Mouton & Co. u Haagu (u nadi da ću dogovoriti promociju onoga što će postati Historiographia l .inguistica); knjiga je tada upravo stigla iz tiskare.

' Jorn Albrecht ( I988 ) donosi navode iz raznih drugih radova Hermanna Paula razmatrajući na koji način je Paul mogao biti strukturalist avant la lettre, i dakako, Paulov r.td treba promatrati u cjelini; cf. i zbirku njegovih radova, izdanje novijega datuma (Paul 1 '1'18) . Međutim, Paul je kao teoretičar najizraženiji u Prinzipien.

'' Vidi radove s toga kongresa Zwirner & Wolfgang Bethke (ed.), (Basel & New York: S. Karger, I965, str. 7-9).

Page 33: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

64 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

Gabelentz bio Saussureov učitelj u Leipzigu7• Godinu nakon što je K. H. Rensch (r. 1937. ) objavio rad kojim pokušava potvrditi Zwirnerove slabo utemeljene tvrdnje (Rensch 1966), pojavio se smjeli i, po mom mišljenju, prilično provokativan članak Eugenia Coseriua ( 192 r .-2003. ), u kojem je autor nastojao uvjeriti čitatelja da je Gabelentzov Sprachwissenschaft bio zaista jedan od glavnih izvora Saussureova lingvističkoga nadahnuća, ravnopravno s radovima Whitneya i Durkheima [sic)B. Coseriuova studija iz 1967. je, što je značajno, uključena u neznatno modificiranu verziju ponovljenoga drugoga, revidiranoga izdanja Gabelentzove knjige, iz 1969 . godine. U ovom radu, čija prijemčivost će ovisiti o tom koliko čitatelj usvaja Coseriuova stajališta, autor se zalaže za promatranje Saussurea i njegove lingvističke teorije >>dans ses rapports avec la linguistique anterieure<< ( r967: roo). Međutim, u pokušaju da spasi Gabelentzov rad na području opće lingvistike >dokazujući< Saussureovu ovisnost o Gabelentzovim zaključcima (umjesto da pokaže da Gabelentzov Sprachwissenschaft kao takav zaslužuje priznanje i ponovnu procjenu), Coseriu, čini se, zanemaruje više značajnih zaključaka i tim potkopava vlastite nakane.

Kao prvo, Coseriu ne daje nikakvu povijesnu perspektivu; Gabelentzov rad se predstavlja kao da se Paulovi Prinzipien nisu pojavili u drugom, znatno promijenjenom i proširenom izdanju, j oš r 8 8 6. godine - pet godina prije prvoga izdanja Sprachwissenschafta ( nota bene). Iako je Coseriu sigurno primijetio činjenicu da je većina važnih teoretskih tvrdnji kod Gabelentza dodana ili barem eksplicitno izrečena u drugom izdanju, iz 1901 . godine, dugo nakon Gabelentzove smrti, on se ne pita što je moglo Gabelentzova nećaka Albrechta von der Schulenburga ( r86 5 .-1902.) po­taknuti da u svom predgovoru ovomu izdanju napiše kako je proširio i izmijenio izvorni tekst, »wo der Fortschritt der Wissenschaft es verlangte<< ( » tamo gdje je to zahtijevao napredak znanosti« )9. To je još čudnije kad

7 Vidi Zwirner u Zwirner & Zwirner ( 1966: S r , r o r - 3 , 109, r 66); str. xiv u Zwirner & Keosuke ( 196S); Cahiers de linguistique theorque et appliquee 3 : r S9-90 ( 1966); To Honor ' Roman Jakobson (Haag: Mouton, 1967.), vol. III, str. 2445 -2446; Frankfurter Allgemeine : Zeitung (subota, 1 1 . listopada 1969.), Zwirner ( 19 69 : 3 1 , 3 5-3 6), i ponovo u Zwirner & Zwirner ( 1982: I09- I I I , 1 17, r6S, 2 S r , i drugdje) . Georg Stotzel je nekritički usvojio Zwirnerove tvrdnje, kad govori o >>von der Gabelentz, der Lehrer Saussures<< (Poetica 3 , str. 17 [ 1970)), spominjući u istoj rečenici Paula bez slične kvalifikacije. U Zwirnerovu radu se o Paulu govori samo kad on u Paulovu radu nalazi zanimljive točke koje može povezati s vlastitim fonometrijskim i dijalektološkim teorijama (cf. npr. Zwirner & Zwirner 19S2: 40, s o, 107, 1 16, 122-123 , 140).

8 Čudno je, doduše, da Coseriu ne spominje nijedan Zwirnerov rad na tu temu i ignorira Renschov rad. Njegova tvrdnja da je Durkheim značajno utjecao na Saussurea ( 1967: 100) slijedi (able convenue koju nitko nije uspio dokazati do danas.

9 Pregled ukupno So stranica Schulenburgovih dodataka, vidi u Koerner ( 197 1b: 192, bilj. 1 1 ).

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 65

uzmemo u obzir da Coseriu ( r967: 87, 99) spominje da poznaje Sources manuscrites, rad Roberta Godela ( 1902 .- r9 84. ) o Saussureovu Coursu (Godel 1957), iz kojega je mogao zaključiti da je Saussure većinu svojih ideja koje se tiču opće lingvistike usvojio ranih devedesetih godina 19. stoljeća, bez sumnje puno prije I90 I . godine. Još jedan dvojbeni postupak potvrđuje ovaj izostanak historijskoga pristupa: Coseriu ne razjašnjava ( ;abelentzovu teoriju jezika u svjetlu njene vlastite terminologije, nego umjesto toga uvodi, kako on smatra, saussureovske ekvivalente ( ;abelentzovim pojmovima, i tako uzrokuje blagu promjenu u semantici, koja na izgled podupire njegovu tvrdnju, no ustvari je obezvrjeđujeio.

U ovom poglavlju ne ćemo opširno polemizirati s brojnim tvrdnjama ( :oseriua i drugih, koje se tiču navodnoga snažnoga utjecaja Gabelentzovih teorija na Saussureovu lingvističku misao (cf. Koerner 1974, detaljnije; vidi i pogl. 5, odlomak 2 . r . ) . Moj cilj je, umjesto toga, pokazati kako su Pa ulovi Prinzipien anticipirali važne komponente Saussureove >strukturne< teorije jezika, i na taj način, istodobno dokazati da je Paul (a ne Durkheim, i l i Gabelentz) uz Whitneya bio najutjecajniji izvor Saussureovih općelingvističkih ideja. Moguće je, kao predmet povjesničarskoga 1.animanja, dodati da se ni Durkheim ni Gabelentz ne spominju ni u jednom Saussureovu predavanju, neobjavljenim radovima, ili osobnoj korespondencij i; zato je čudno što Rolf Hiersche ( 1972 ), istodobno ( ispravno) odbacujući ideju da je Saussureova temeljna distinkcija >langue/ parole< imala bilo kakve veze s Gabelentzovom distinkcijom između ·Sprache< i >Rede< (ni jedan pojam nije jasno definiran u njegovu radu), s l i jedi one koji su, nakon što je Doroszewski prvi put iznio ovu hipotezu 1 9 3 r. godine, Durkheima smatrali zaslužnim za to što je Saussurea doveo do toga zaključka II. S druge strane, postoji obilje dokaza da je Saussure ti jenio općelingvističke radove Williama Dwighta Whitneya ( r 82 7.-1 X94.) i njegov kritički stav prema Paulu, što otkrivaju studentske bilješke ' predavanja, kao i one napisane Saussureovim perom12•

"' 1972. godine je Edward Stankiewicz s Yale a koristio istu tehniku korištenja saussureovskih

l '"imova u svojim prijevodima s ruskoga i njemačkoga, kako bi »dokazao<< da Saussure nije l"" originalan i da je Jan Baudouin de Courtenay ( 1 S45-- 1929.) anticipirao mnoga njegova lt'nleljna zapažanja; cf. moja kritika njegove antologije Baudouina u Language Sciences, br. J 7. 45-50 (Bloomington, Indiana, listopad 197 3 ).

" Detaljnije raskrinkavanje toga mita - koji, na primjer, podržava još Robins ( 1990 l • •167] : 220), vidi već u Koerner ( 1971b: 45-6o); među inim, to pokazuje da je Saussure dn\ao do svojih zaključaka davno prije nego što je Durkheim definirao ,fait social< u dugom pr edgovoru drugom izdanju svoga rada Regles de la methode sociologique (Pariz: Felix A kan, 1901).

" Cf. Gode! ( 19 5 7: 5 1 ) ; kritičko izdanje Coursa, priredio R. Engler, vol. I (Saussure 196S: 1 1 • ) . Vidi i Saussureovu potvrdu iz 1S9 1., koja se tiče važnosti Paula i nekih drugih lingvista ' · ' razvoj opće lingvistike, objavljeno u Saussure ( 19 54: 66 = Saussure 2002: 147).

Page 34: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

66 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

4· Nehistorijski aspekti Paulovih teorija istraživanja jezika

Paulovi Prinzipien der Sprachgeschichte nisu naišli na jednoglasno odobravanje kad su prvi put objavljeni 1 8 8o. godine. Ludwig Tobler ( 1 827.- 1895 . ), na primjer, pronašao je više teorijskih nedosljednosti u Pa ulovim Principima, ali je zaključio da je zasluga ovoga rada u činjenici da je Paul sabrao zapažanja, vlastita i drugih autora, u >einen systematischen Zusammenhang< i tako ih učinio dostupnijima lingvističkom istraživaču'3. Puno temeljitiji i kritičniji bio je pregledni članak Franza Mistelija ( 1 841 .- 1903 . ) , suradnika Heymanna Steinthala ( 1 823 . - 1899. ) čiju je Volkerpsychologie Paul kritizirao u svojoj knjizi. Misteli je krenuo od naslova Paulove knjige i stajališta koje taj naslov implicira. Misteli je tvrdio da je u naslovu knjige trebalo biti >Sprachwissenscha(t< umjesto >Sprachgeschichte<, jer je vjerovao da se ne može opravdati ograničavanje lingvistike na povijest jezika'4• Štoviše, Misteli je u Paulovoj lingvističkoj argumentaciji otkrio veći broj pogrješnih zaključaka i kontradikcija, naročito onih koji se tiču odnosa između >descriptive Grammatik< i >Sprachgeschichte<. Za Paula, samo je ovaj drugi pojam održiv; to jest, samo je povijesno proučavanje jezika adekvatno i znanstveno čisto jer se jezik stalno mijenja. Misteli je pokazao da je Paulov empirizam i njegovo odbacivanje apstrakcije kao prihvatljivoga postupka generalizacije okrnjeno Paulovim priznanjem da je nužno ustanoviti >određeni prosjek< jezičnih fenomena u nekom razdoblju (a upravo to radi deskriptivna gramatika) da bismo otkrili njegov općenito važeći sustav (Misteli 1 8 82: 3 84-3 86) . Zaista, Paul je već u prvom izdanju svojih Prinzipien tvrdio: >>Wie wir iiberhaupt nach einem gewissen durchschnitt das in einer bestimmten periode allgemein iibliche darstellen, so sind wir auch im stande, fiir jede entwicklungsperiode einer sprache ein im wesentlichen allgemein giiltiges system der gruppirung aufzustellen<< ( 1 8 8o: 78) , što me navodi na zaključak da se promjene koje su se s vremenom dogodile mogu pratiti samo ako je ustanovljen određeni horizontalni prosjek. Kako pokazuju kasnija izdanja, Paul nikada nije promijenio mišljenje o ovom pitanju'l .

Važno je znati da je još osamdesetih godina 19. stoljeća među brojnim lingvistima postojala svijest o postojanju dvaju različitih pristupa, deskrip­tivnoga, koji se bavio jezikom u određenom razdoblju, i povijesnoga,

'3 Literaturblatt fur germanische und romanische Phi/ologie 2, članak 123-126 ( r 8 8 r ), u čl. 126.

'4 Internationale Zeitschrift fur Allgemeine Sprachwissenschaft 3· 3 57·3 61 ( r887), str. 3 57· '5 Cf. 8. izdanje [u stvari, fotografska reprodukcija 5· izdanja iz 1920.] Prinzipien (Tiibin­

gen: Max Niemeyer, 1968.), str. r 89, u kojem se nalazi ista tvrdnja, samo s promjenama u ortografiji.

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 67

koji se bavio promjenama jezika kroz vrijeme. Zato ne iznenađuje to što je Saussure 1 894. godine mogao napisati da je uvjeren >>depuis bien des annees<< da je lingvistika dvojna znanost (cf. SM 4 5 ) '6• Čini se posve moguće da je Meillet govorio o Saussureovim predavanjima na Ecole Pratique des Hautes Etudes ( 1 8 8 r .- 1 89 r . ) kad je 19 1 3 . godine u osmrtnici svomu nekadašnjemu učitelju napisao:

�- de Saussure voulait surtout bien marquer le contraste entre deux manieres de

considerer les faits linguistiques: l'etude de la langue a un moment donne, et l'etude

du developpement linguistique a travers le temps '7•

Baš ovo svjedočenje njegova najvažnijega pariškoga studenta u najmanju ruku baca sumnju na one rasprave koje tvrde da je Saussure, razlikujući sinkronijsku i dijakronijsku lingvistiku u svojim ženevskim predavanjima, s lijedio Gabelentza koji je 1 89 1 . godine postavio razliku između >einzel­sprachliche Forschung< i >genealogisch-historische Sprachforschung< (cf. Gabelentz 1901 [ 1 89 1 ] : 8-9, 54 sl., 1 3 6 sl. ) . Činjenicu da te distinkcije nisu potpuno iste ne treba ni spominjati. Gabelentz ne kaže da prvi pristup znači >nehistorijski< i da se bavi trenutnim stanjima jezika.

Kad u nastavku ovoga rada koristim navode iz četvrtoga izdanja Paulovih Prinzipien iz 1909. godine, to činim uglavnom zato što je peto izdanje iz 1920. godine, koje se sastoji samo od ispravljenoga pretiska prethodnoga, nakon 1968. godine često ponovno objavljivana i najlakše je dostupno. Tomu će prethoditi provjera ranijih izdanja Prinzipien i uspo­redba s četvrtim izdanjem; štoviše, navest ću reference po stranicama iz drugoga, puno opširnijega izdanja kojem je Paul dodao nekoliko novih poglavlja i, ako je moguće, iz prvoga izdanja iz 1 88o. godine, u kojoj je Saussure predao svoj doktorat na sveučilištu u Leipzigu. Paul je, u stvari, zadržao izvorno stajalište; ojačao je svoje stavove odgovarajući na kritiku, ali glavna načela ostala su gotovo potpuno nepromijenjena i u idućim izdanjima'8• Štoviše, usporedba između teksta iz 1 886. godine i modernih

' 6 Ovdje i u nastavku SM označava Sources Manuscrites (Gode! 1957) a CLG!E >edition nitique< Coursa koje je priredio pokojni Rudolf Engler ( I930.-2003.) , jer CLG označava ·vulgata< tekst Coursa, s paginacijom koja se odnosi na 2. ( 1922) i iduća izdanja.

'7 Cf. reprint u Linguistique historique et linguistique generale, vol. II (Pariz: C. Klincksieck, 1 ') 36), str. r 8 3 ; treba imati na umu da Meillet do 1 9 1 5 . godine nije znao da su sačuvane 'tudentske bilješke sa Saussureovih predavanja iz opće lingvistike od 1907. do 19 r r. i da je 11 pripremi njihovo izdavanje. Trebali bismo napomenuti i da je Meillet postao Saussureov 't udent tek r 88 6. godine, a Paulovi Prinzipien su već tada imali dva izdanja. Kronologija ostaje važna metodološka osobina lingvističke historiografije.

'' Već usporedba između prvoga i četvrtoga izdanja daje ovakvu sliku odnosa: r 88o: r-26 • 909: r-22; r 88o: 2 7-3 3 = 1909: 2 3-29; r 8 8o: 2 3 1-44 = 1909: 3 7-48; r 88o: 40-60 = 1909:

Page 35: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

68 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

pretisaka izdanja iz 1920. pokazuju da nakon drugoga izdanja nije dodano ni jedno novo poglavlje'9•

4.1. Deskriptivna vs. historijska lingvistika i koncept jezičnih stanja Za ovo izlaganje od bitne je važnosti pokazati da gore citirana Paulova

potvrda ne predstavlja tek usputnu priredbu. Zbog suprotstavljanja svakoj drugoj lingvističkoj metodi osim historijske (cf. 1909: 20 = 1 8 86: 19) Paul je ostao obilježen kao apostol historicizma; bilo je prikladno previdjeti >strukturalne< aspekte njegova teoretiziranja. Pokazalo se, međutim, da je Paul vrlo svjestan temeljnih razlika između onoga što danas nazivamo sinkronijskim i dijakronijskim pristupom lingvističke analize, kad tvrdi:

Die historische Grammatik ist aus der alteren bloss deskriptiven Grammatik

hervorgegangen, und sie hat noch sehr vieles von ihr beibehalten. Wenigstens in

der zusammenfassenden Darstellung hat sie durchaus die alte Form bewahrt. Sie

hat nur eine Reihe von deskriptiven Grammatiken parallel aneinandergefiigt. Das '

Vergleichen, nicht die Darlegung der Entwickelung ist zunachst als das eigentliche

Charakteristikum der neuen Wissenschaft aufgefasst. Man hat die vergleichende

Grammatik, die sich mit dem gegenseitigen Verhaltnis verwandter Sprachfamilien

beschaftigt, deren gemeinsame Quelle fiir uns verloren gegangen ist, sogar in

Gegensatz zu der historischen gesetzt, die von einem durch die Dberlieferung

gegebenen Ausgangspunkte die Weiterentwicklung verfolgt. [ . . . ]. Aber auch auf

dem Gebiete der historischen Grammatik im engeren Sinne hat man dieselbe Art

des Vergleichens angewandt: man hat deskriptive Grammatiken verschiedener

Perioden aneinandergereiht. ( 1909: 23 = r 8 8o: 26-27; kurziv u izvorniku).

49-73 (ali uz mnogo dodataka na str. 62-67}; 1 88o: 6 1-77 = 1909: 106-15 ; 1 8 8o: 1 8 3 -99 = 1909: 174-188; 1 8 8o: 78-99 = 1909: 1 89-2 1 6; 18 8o: 145- 1 5 3 = 1909: 242-250; 188o: 1 3 1-

144 = 1909: 1 54-182 = 1909: 325-3 5 1; 1 8 8o: 200-230 = 1909: 3 52-372; 1 8 8o: 245-265 = 1909: 3 7 3 -3 89; 1 88o: 266-288 = 1909: 404-422. Dok je treće izdanje iz 1898. prošireno za, približno, 3 0 stranica, četvrto ima 3 5 stranica više zbog dodatnoga predgovora (v-vn) u kojem je Paul odgovorio na Wundtovu kritiku njegove knjige, nekoliko dodataka u samom tekstu i općega indeksa (42 3 -428), kojega u prethodnim izdanjima nije bilo. Zbog toga, vjerojatno, Arens ( 1969: 744) citira Paula prema trećemu izdanju iz 1898. godine. Navode iz petoga izdanja, iz 1920. godine, izostavio sam kako bih izbjegao pogrješnu interpretaciju čija žrtva je, čini se, postao Tagliavini (1963: 3 0 5 ) kad tvrdi da je Paulovo isticanje historijske lingvistike kao jedine znanstvene metode proučavanja jezičnih fenomena bilo potaknuto Saussureovim zastupanjem suprotnoga stajališta u Coursu iz 1 9 1 6. godine. Osim činjenice da je usred Prvoga svjetskoga rata bilo teško doći do prvoga izdanja Coursa, istina je da je Paul već 19 14. gubio vid i bio je zaokupljen nastojanjem da svoju petosveščanu Deutsche Grammatik (Halle/S.: Max Niemeyer, 1 9 1 6-1920) završi najbolje što može.

'9 U trećem izdanju iz 1898. godine, naslov knjige je promijenjen iz Principien u Prinzipien, kao što je i cijeli tekst izmijenjen prema modernoj standardnoj ortografiji, s imenicama koje počinju velikim slovom.

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 69

Iz ovoga odlomka možemo zaključiti sljedeće: 1 ) historijska gramatika je epistemološki identična s komparativnom gramatikom jer uspoređuje razne faze određenoga jezika kako bi objasnila njegove promjene; 2 ) historijska gramatika j e u opoziciji prema >pukoj deskriptivnoj gramatici< koja, dakako, omogućava nužne preduvjete za povijesno proučavanje jezika utoliko što povjesničar jezika mora najprije odrediti najmanje dva različita razdoblja u jeziku prije nego što može proučiti promjene koje su se s vremenom dogodile.

Paul priznaje metodološku razliku između komparativne i historijske gramatike utoliko što komparativno proučavanje postavlja gramatike različitih jezika u paralelu (>parallel aneinander gefiigt<), dok ih povijesno proučvanje postavlja u niz ( >aneinander gereiht< ) . Razlika bi bila bolje opisana da je Paul govorio o kronološkom ili vertikalnom redu u drugom slučaju, jer vremenski čimbenik (koji su rani komparativisti često zanemarivali, posebno Bopp ), igra važnu ulogu u historijskoj lingvistici. Ali nepreciznosti u izražavanju često se susreću u Paulovu teoretskom diskursu. Ne bi me iznenadilo da je neke veze s tim imala Saussureova >Methodenklage< (tako kaže Karl Buhler 1934 . godine) u njegovu pismu Meilletu, 4· studenoga 1 894. godine:

Sans cesse l'ineptie absolue de la terminologie courante, la necessite de la reforme,

et de montrer pour cela quelle espece d' objet est la langue en general, vient de ga ter

mon plaisir historique, quoique je n'aie pas de plus cher va:u que de n'avoir pas

a m'occuper de la langue en general. Cela finira malgre moi par un livre ou, sans

enthousiame ni passion, j 'expliquerai pourquoi il n'y a pas un seul terme employe

en linguistique auquel j 'accorde un sens quelconque. Et ce n'est qu'apres cela, je

l'avoue, que je pourrai reprendre mon travail au point ou je l'avais laisse. (Saussure

1964: 95 )20

Kako je bio uvjeren da je povijesno proučavanje jezika jedini znanstveno vrijedan pristup, Paul je smatrao potrebnim da se založi u prilog >Prinzipienwissenschaft< koja se bavi >općim uvjetima života predmeta koji

'0 Znamo da Saussure nije napisao knjigu, ali znamo i da se, kad ga je u prosincu 1906.

godine uprava sveučilišta u Ženevi zamolila da predaje indoeuropsku filologiju i opću lingvistiku, vratio svojim razmišljanjima i, pretpostavljam, nekim bilješkama s početka devedesetih godina 19. stoljeća (cf. SM 3 0 3 3 ) . I zaista, Saussureove rukopise posvećene općoj lingvistici 1996. godine su pronašli radnici pri popravku sustava zagrijavanja u nasadu naranči na obiteljskom posjedu; dio je transkribirao Rudolf Engler i objavio u Cahiers Ferdinand de Saussure 50. 202-205 ( 1997), u cjelini u Saussure (2002: 17-97, 127- 1 3 5 , 2 8 5 -

3 3 6). U ovom izdanju se, osim tekstova s prva tri (očito, javna) Saussureova predavanja na sveučilištu u Ženevi, u studenom 1891 . (Saussure 2002: ELG 143-173), nalaze i bilješke za knjigu koju je Saussure kanio napisati izmedu 1 892.-1894. (ELG 197-202, 222-2 3 5 ).

Page 36: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

70 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

se razvija kroz povijest< i koji >istražuje prirodu i djelovanje čimbenika koji opstaju kroz sve promjene< ( 1909 [= r 8 8o]: r ) . Ali on ovu opću znanost postavlja na pomoćni položaj u odnosu na historijsku lingvistiku, istodobno poričući da su historijsko i empirijsko stajalište u međusobnoj opoziciji: >>der eine ist gerade so empirisch wie der andere<< (ibid. )2' . U stvari, Paul pokušava premostiti suprotna stajališta povijesnih (to jest, također empirijskih) i čistih znanosti koje teže formuliranju zakona, uvođenjem >Prinzipienlehre<, koji može pokazati interakciju raznih sila koje djeluju u jeziku ( 1909: 2 = r 8 8o: 3 ) . On želi izvesti ta opća načela iz same prirode povijesnoga razvoja, pod uvjetom da nisu čisto logičkoga podrijetla (cf. 1909: 5 = r 8 8 o :6) . Gotovo nema sumnje da su Paulove ideje potaknule brojne definitivne teoretske zaključke kod svakoga s filozofskim umom i posebnim zanimanjem za opću teoriju jezika. Za postsaussureovskoga lingvista, koncepcija opće znanosti koja formulira načela ali je podređena pojedinačnim znanostima, nije prihvatljiva, pa bi obrat u njihovu odnosu bio logičan. U tom smislu možemo izvesti paralelu između Paulovih pojmova22 { deskriptive Grammatik

allgemeine Prinzipienwissenschaft historische Grammatik

sa Saussureovim konceptima

linguistique generale { linguistique statique (synchronie)

linguistique evolutive (diachronie)

gdje oba lingvista daju prednost deskriptivnomu pristupu u odnosu na historijski (iako Paul po tom pitanju u više navrata sam sebi proturječi i ne dovodi svoje tvrdnje do logičnoga zaključka)23.

" Ovo možda pomalo iznenađujuće priznanje otkriva Paulovu koncepciju povijesti koja je u lingvistici 19. stoljeća imala prilično drugačije značenje nego danas. Zsigmond Telegdi, u svom radu »Struktur und Geschichte: Zur Auffassung ihres Verhiiltnisses in der Sprachwissenschaft<<, Acta Linguistica Hungarica 17. 223 -243 ( 1967), napominje da se >Historie< i >Empirie< smatralo identičnima od davnina (str. 226-227). Siegfried Heinimann (»Zur Auffassung des Geschichtlichen in der historischen Grammatik des 19. Jahrhunderts<<, Festgabe Hans von Greyerz [Bern: H. Lang, 1967], 783 -807) prati ovo specifično tumačenje ,historijskog> od mladogramatičara sve do darvinističkoga evolucijskoga koncepta jezičnoga razvoja kakvoga je zastupao Schleicher (str. 799-8oo). Cf. Paulove reference na Darwina ( 1909: 32 = 1 8 86: 30).

22 Ovo je, priznajem, pretjerano pojednostavnjeno. Kao što je pokazala Einhauser (200 1 ), Paul je pokušao izgraditi cjelinu opće filozofije znanosti u koju će integrirati svoja načela jezične povijesti (Paul 1 8 80: 7-9 = 1909: 5 .8) ; cf. njen dijagram (Einhauser 2001 : 1347) .

23 Kandler je, čini se, bio prvi koji je ukazao na Pa ulov neatomistički koncept jezika, upo­zoravajući čitatelja da vrlo pažljivo prouči Paulov rad, kako bi shvatio da on nije odbacio

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 71

Kao što svatko u lingvistici zna, Saussureov koncept sinkronije povezan je s druge dvije važne tvrdnje, to jest s dihotomijom langue u odnosu na parole (cf. CLG 3 1-32, 3 6-39) i pojmom etat de langue (CLG 142- 143 ) . Štoviše, distinkcija između sinkronije i dijakronije pretpostavljena je onoj između langue i parole, a budući da je langue, sustav u podlozi govora, prema Saussureu, pravi predmet proučavanja u lingvistici, njegovo funkcioniranje može se otkriti samo tako da (više ili manje arbitrarno) odredimo razdoblje određenoga jezika u kojem je moguće zanemariti ili isključiti vremenski faktor, to jest jezično stanje.

Prvi gore izneseni navod iz Paulovih Prinzipien iz r 8 8o. vrlo jasno otkriva da je autor bio svjestan nužnoga preduvjeta, uspotavljanja >određenoga prosjeka za pojedini period< kako bismo uspostavili >za svaki period razvoja jezika jedan u biti i općenito važeći sustav [lingvističkog] poretka< ( 1990: 1 89 = r 8 8o: 78 ) . Paul je, što je značajno, r 88o. primijetio da je puno djelotvornije istraživati najnovija razdoblja određenoga jezika zato što je podataka za obradbu više i što su dostupniji, a naročito zbog ovoga razloga:

Der gegenwartige sprachzustand, welcher unmittelbar und vollstiindigzu beobachten

ist, wirft natiirlich das meiste licht zuriick auf die zuniichst vorhergehenden stadien

der entwickelung. ( r8 8o: 25 ; naš kurziv. Napominjem da je u kasnijim izdanjima

ovaj odlomak izostavljen, ali ne i koncept i pojam >Sprachzustand<. [vidi dolje])

Dakle, Paul želi ilustrirati svoje teorijske stavove uz pomoć primjera iz modernoga njemačkoga jezika. Prvo (ne priznajući ovaj postupak) obrađuje opće aspekte lingvističke metode kao i >sinkronijska< pitanja jezika, prije nego što će razmatrati pitanja lingvističke promjene (koja uzimaju u obzir ranija razdoblja jezika) .

Paulovu slavnu tvrdnju da osim historijskoga pristupa nema drugoga načina znanstvene obradbe jezika u drugom izdanju Prinzipien ( r 8 86: 19 = 1909: 20) potaknula je Mistelijeva kritika24. U stvari, u ovom se izdanju u Paulovu diskursu mogu naći najznačajnije promjene u naglasku na pojedinu temu. Razglabajući o svojim stavovima koji se odnose na isključivu vrijednost povijesnoga pristupa lingvističkim fenomenima, Paul priznaje, nakon što je naglasio svoj položaj povjesničara jezika:

ideju opisivanja jezičnih stanja. Kandler tvrdi da pravi kontrast između Saussurea i Paula leži u činjenici da » Paul ist nicht geneigt, an den >Zustand< einer Sprache im Sinne eines einheitlichen, wohlgegliederten Systems zu glauben<< (Kandler 1954: 1 5 ).

'• Već u prvom izdanju, međutim, postoji odlomak u kojem Paul govori o » Veriinderungen des urspriinglichen Sprachzustandes<< ( 1 8 8o: 2 3 8 = 1909: 4 3 ).

Page 37: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

72 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

Der Beschreibung von Zustanden wird er nicht entraten konnen, da er es mit

grossen Komplexen von gleichzeitig neben einander liegenden Elementen zu tun

hat. Soll aber diese Beschreibung eine wirklich brauchbare Unterlage fiir die

historische Betrachtung werden, so muss sie sich an die realen Objekte halten, d.h.

an die eben geschilderten psychischen Organismen. Sie muss [ . . . ] uns zeigen, wie

sich das Sprachgefiihl ver halt. ( I909: 29 = I 886: 26; istaknuto u izvorniku)

A kad Paul napominje da takav opis jezičnoga stanja ( >Sprachzustand<) , >koji bi mogao poslužiti kao korisna osnova za povijesno istraživanje<, nipošto nije lagan zadatak ( I909: 3 I = I 8 86: 28 ) , možemo se prisjetiti Saussureove izjave da je deskriptivna lingvistika zapravo prilično teška i da je u usporedbi s njom » la linguistique evolutive est amusante<<2 5 • U istom paragrafu Paul napominje kako prethodno poznavanje ranijega ili kasnijega jezičnoga stanja, ili poznavanje drugoga srodnoga jezika može zamagliti sliku; prema tomu, potrebna je pažljiva analiza kako bi se isključile sve te smetnje i izbjegli prenagljeni zaključci.

U svojim predavanjima iz opće lingvistike Saussure je, smatra se, iznio ovu tezu:

La premiere chose qui frappe quand on etudie les faits de langue, c'est que pour

le sujet parlant leur succession dans le temps est inexistante: il est devant un etat.

Aussi le linguiste qui veut comprendre cet etat doit-il faire table rase de tout ce qui

l'a produit et ignorer la diachronie. ( CLG I I7.; cf. CLGIE I 8 I . )

Saussure je dodao da b i uključivanje povijesnih razmatranja moglo samo iskriviti prosuđivanje jezikoslovaca. U drugom izdanju Prinzipien, nastavljajući raspravu u paragrafu koji slijedi nakon zadnjega navoda, Paul iznosi jasan stav o logičnoj i metodološkoj prednosti deskriptivne lingvistike u odnosu na historijsku lingvistiku:

Ist die Beschreibung verschiedener Epochen einer Sprache nach unseren Forderungen

eingerichtet, so ist damit eine Bedingung erfiillt, wodurch es moglich wird sich

aus der Vergleichung der verschiedenen Beschreibungen eine Vorstellung von den

stattgehabten Vorgiingen zu bilden ( I909: 3 I = I 886: 29) .

Jasniji stav, vjerujemo, teško se može naći u jezikoslovnoj literaturi iz I 8 8 6. godine (kad je Paul to dodao drugomu izdanju), i usporedba s tvrdnjama u Gabelentzovu radu iz I 8 9 I . godine, koju je Coseriu ( I967:

25 Cf. SM 8 8 (Ms. Georges Degallier, str. 2 59 ); vidi i SM 30 (A. Riedliger izvještava o razgovoru sa Saussureom u siječnju 1909.), i ( CLG 141; CLGIE 228) .

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 73

79-86) pokušao protumačiti u prilog svojoj tvrdnji da je Gabelentz bio prvotni izvor Saussureova nadahnuća, ne donosi ništa što bi se barem približilo Paulovim stavovima. Paul, štoviše, jasno povezuje svoj diskurs s drugim konceptom koji, osim >jezičnoga stanja< distinkciju sinkronija/ dijakronija smatra teoretski valjanom: dihotomija jezika i govora (cf. 4,

dolje) . Uz to, Paul je u istom izdanju Prinzipien zaključio ono što bi današnji

lingvist bez oklijevanja pripisao Saussureu:

Sehr leicht wird das Bild eines bestimmten Sprachzustandes getriibt, wenn dem

Betrachter eine nahe verwandte Sprache oder eine altere oder jiingere Entwick­

lungsstufe bekannt ist. Da ist die grosste Sorgfalt erforderlich, dass sich nichts

Fremdartiges einmische. Nach dieser Seite hin hat gerade die historische Sprach­

forschung viel gesiindigt, indem sie das, was sie aus der Erforschung des iilteren

Sprachzustandes abstrahiert hat, einfach auf den jiingeren iibertragen hat. ( 1909:

3 1 = I 886: 29)

Ne možemo zamisliti jasniju tvrdnju koja se tiče potrebe da prilikom opisivanja određenoga jezičnoga stanja ignoriramo druge faze razvoja toga jezika. Štoviše, pokraj Paulove kritike iz I 8 86. godine upućene l ingvistima koji ne razlikuju jasno različita razdoblja jezika, Saussureova kasnija kritika mogla bi izgledati pomalo anakronistički da su Paulovi suvremenici pažljivije pročitali njegov rad.

N o, ne bismo tre bali za bora vi ti da Pa ul, za stu pa j ući povi j esno proučavanje jezika iznad i umjesto >pukoga deskriptivnoga< pristupa (cf. I909: 2 3 =

r 8 8o: 2 7 ), nije došao do istih zaključaka do kojih bi postsaussureovski lingvisti stigli bez oklijevanja. Omalovažavanje deskriptivnoga aspekta u Pa ulovu diskursu na prijelazu stoljeća razotkrio je Ottmar Dittrich ( 1 8 6 5.­

r 9 5 1.), psiholog i filozof jezika, i Wundtov učenik (na čiju je kritiku Paul odgovorio u četvrtom izdanju Prinzipien) . Dittrichovi komentari pojavili su prvi put u osvrtu na treće izdanje Paulova rada ( I 898 . ) , a onda eksplicitnije u njegovu Griindzuge der Psychologie iz I903 . godine>6• Kad bismo opisivali Dittrichovu kritiku Paula izašli bismo iz okvira ove naše rasprave (cf. Koerner I97 I : I I I - I 12, opširnije); dovoljno je napomenuti da je Dittrich Paulove analitičke postupke i diskurs kojim se poslužio izlažući ih u svojoj knjizi, opisao kao, u stvari, »ein flammender Beweis gegen die

'' cf. Zeitschrift fur romanische Phi/ologie 2 3 . 5 3 8-553 ( 1 899) i Grundziige (Halle/ S. : Max Niemeyer, 1903 ); vidi posebno uvodno poglavlje, >>Sprachpsychologie und Sprachwissenschaft« ( 5 -63 passim), koji je gotovo isključivo posvećen kritičkom u razmatranju l'aulovih stavova o znanstvenom istraživanju jezika.

Page 38: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

74 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

enge Umgrenzung der Sprachwissenschaft<< , tojest, Paulovu identifikaciju lingvističke znanosti isključivo s historijskom lingvistikom27•

Paulov teorijski diskurs koji se tiče odnosa između deskriptivne i historijske gramatike može se ovako sažeti:

1 ) Postoji metodološka i epistemološka razlika između ova dva pristupa jezicima ( 1909: 23 -24 = 1 8 86: 2 1-22 ) .

2 ) Potvrđeno je da se deskriptivna gramatika bavi određenim jezičnim stanjem (str. 3 1 = 1 8 8o: 2 8 ), koje je teško odrediti.

3 ) Kad se, međutim, te >> Beschreibungen verschiedener Epochen einer Sprache<< (opis različitih perioda nekoga jezika) provedu u skladu sa strogim zahtjevima, usporedbom tih različitih stanja jezikoslovac će dobiti predodžbu o prošlim događajima (ibid. ) .

4) Praktična vrijednost deskriptivnoga rada je priznata jer je određivanje, a potom i usporedba dviju ili više faza preduvjet da bismo mogli iznijeti valjane tvrdnje o jezičnoj promjeni (29-32 = 188o: 28-30) .

Unatoč svim pripovijedanjima o >Beschreibung von Sprachzushinden<, tojest opisu jezičnih stanja, Paul ostaje nepokolebljiv u uvjerenju da ova dje­latnost ima samo heurističku vrijednost i da pravi zadatak lingvista ostaje istraživanje jezične promjene, što znači promatranje govora pojedinca, jer sve promjene proizlaze iz interakcije pojedinih govornika ( 1909: 32-34 =

1 8 8o: 29-3 1 )28• Na tom stupnju istraživanja, moglo bi se već spomenuti da ove Paulove

tvrdnje, već nazočne u prvom izdanju Prinzipien, ali snažnije zastupane u drugom izdanju iz 1886. (cf. 1909: 20-32) , nisu mogle proći ne izazivajući suprotstavljanje među teoretičarima jezika čija se filozofska podloga razlikovala od onih pozitivističke tradicije, koje su nadahnule Paula. Njegove očite kontradikcije koje se tiču vrijednosti deskriptivne gramatike nisu mogle promaknuti Saussureu, a Misteli, Tobler i drugi podvrgnuli su ih iscrpnoj analizi29• Saussureovi zaključci, kao što je dobro poznato,

'' Grundzuge, str. 6. - Kad Dittrich razlikuje >Syn-< i >Metachronismus< i >synchronistische Grammatik< s jedne strane i >Auto-< ili >Heteronomie< lingvističkih fenomena na drugoj, on ne anticipira Saussureove pojmove sinkronije i dijaronije, kao što je tvrdio Zwirner ( 1969: 3 8), jer je Saussure još približno I 894· godine definirao >diachronique< kao »oppose a synchronique ou idiosynchronique« (cf. SM 49).

'8 Paul to opširno ilustrira u poglavlju »Analogie« ( 1909: I06-I20 = 1 88 6:86-98), što bi bilo zanimljivo usporediti sa Saussureovom obradbom toga koncepta (CLG 22 1-237; CLG/ E 3 65-399, gotovo isključivo na temelju Riedlingerovih bilješki s niza predavanja iz 1907.), ali to bi bilo šire od okvira ovoga poglavlja. S obzirom na veliki broj primjera iz njemačkoga, takva usporedba bi vjerojatno dokazala ono što o čemu mi je, u privatnoj korespondenciji, 2002. godine pisao Rudolf Engler, naime, da je pronašao rukom napisanu Saussureovu bilješku u kojoj on tvrdi da mu je primjerak Paulove knjige bio uvijek u blizini. Nažalost, koliko znam, ova bilješka još nije postala dostupna u tiskanom obliku.

'9 Cf. ,na primjer, kritikuMikolaja Kruszewskoga ( 1 8 5 I . -18 87.), Ober die Lautabwechslung (Kazan: Universitiitsverlag, 1 88 1 ), str. 3 -4; Saussureu je poslao osobni primjerak toga rada.

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 75

bili su prilično suprotni Paulovim stavovima. Saussure je naglasio važnost deskriptivne lingvistike i njenu veću vrijednost i nadređenost u odnosu na historijsku lingvistiku toliko da je ta dva pristupa smatrao nezavisnim granama jezikoslovnoga istraživanja. Možemo se opravdano zapitati nisu li Paulove tvrdnje, koje su u lingvistici njegova doba bile tako utjecajne30, izazvale Saussurea, što je dovelo do toga da se način na koji je predstavljena njegova teorija sinkronijske lingvistike, barem u >vulgata< tekstu Coursa, često smatra istinski znanstvenim pristupom3 ' . Prividno poricanje bilo kakvoga dinamičnoga aspekta deskriptivne lingvistike kritizirat će pripad­nici Praške škole, kasnih dvadesetih godina 20. stoljeća.

Kad ga je njegov najmarljiviji student Albert Riedlinger ( 1 8 8 3 .-1978 . ) upitao u razgovoru povodom njegovih predavanja o >sinkronijskoj lingvistici< iz siječnja 1909. godine, Saussure je odgovorio, otkrivajući:

Il n'y a pas de sujet plus ardu que celui-la: il faudrait reprendre, pour le refuter,

tout ce que Paul et les modernes ont ecrit la-dessus. [ . . . ] La meilleure maniere de

proceder serait de prendre les expressions dont se servent les bons linguistes quand

ils parlent de phenomenes statiques, et de voir les erreurs et les illusions qu'elles

contiennent. (Gode! 1957: 29; istaknuto u izvorniku)

Drugim riječima, Saussure je prihvatio da je teško obrađivati >la lingustique synchronique< i da bi najbolji pristup bio proučavati radove Hermanna Paula i drugih >dobrih< lingvista i pokazati koliko proturječe sami sebi, zato da bismo oborili njihove argumente. Gotovo nema sumnje da su Paulovi Prinzipien bili Saussureova prva meta.

4.2. Jezična praksa vs. pojedinačni govorni čin

U skladu sa svrhom svojih Prinzipien, Paul želi otkriti zakone koji upravljaju jezičnom promjenom ili onim što on naziva promjenom jezične prakse (>Sprachusus<) . Uzrok, prema Paulu, treba pronaći u govornom činu pojedinaca:

JO Bez obzira na druga područja, i nakon objavljivanja 2. izdanja Coursa 1922. odredeni broj lingvista ponovo je poboljšao Paulov položaj; na primjer Friedrich Schiirr u Deutsche Vierteljahrsschrift L482 i 4 8 5-486 ( 1923 ); Hermann Giintert, Grundfragen der Sprachwissenschaft (Leipzig, Quelle & Meyer, 1925, 1925 .), str. 129-130 i Eugen Lerch, Historische franzosische Syntax, vol. I (Leipzig, O. Reisland, 1925. ) , str. I I . Cf. i Jcspersenovu tvrdnju navedenu na samom početku predgovora njegovoj knjizi Language: ., Distinktivno obilježje znanosti o jeziku kako je danas shvaćamo je njen povijesni karakter 1 . . . ]. Ovakvo promatranje jezika znači bitno poboljšanje načina kojim se jezicima pristupalo proteklih stoljeća« ( 1922: 7).

' ' Prividno poricanje bilo kakvoga dinamičnoga aspekta deskriptivne lingvistike kritizira t (e pripadnici Praške škole kasnih dvadesetih godina 20. stoljeća.

Page 39: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

76 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

Die eigentliche Ursache fur die Veranderung des Usus ist nichts anderes als die

gewohnliche Sprechtatigkeit ( 1909: 3 2 = 1 886: 229; kurziv u izvorniku).

Paulov naglasak na izravnom promatranju i njegova očita averzija prema apstrakcijama dovela ga je do toga da su ga ponajprije zaokupljale aktivnosti pojedinačnoga govornika i njegova interakcija s drugim govornicima, za razliku od proučavanja jezika određene govorne zajednice. To je, čini se, u kontradikciji s njegovom tvrdnjom da se lingvistika bavi upotrebom jezika, >>mit den allgemein usuell feststehenden Verhiiltnissen der Sprache<< , dok filologiju zanima ono što pojedinac čini s jezikom ( 1909: 3 3 , bilješka = 1 8 86: 30, bilješka), jer napominje - uz osvrt na Brugmanna ( I 8 8 5 ) - preobrazbu jezične prakse nije moguće ispravno razumjeti bez >>ein Studium der individuellen Sprechtatigkeit<< (ibid.) . Štoviše, Paul se oštro suprotstavljao Wundtovoj koncepciji nacionalne psihologije (>Volkerpsychologie< ) u četvrtom izdanju Prinzipien (cf. 1909: v-vn), nakon što je već u prvom izdanju tvrdio da je >individualna psihologija< Johanna Friedricha Herbarta ( 1776.- I84r . ) jedina ispravna vrsta psihologije3'. Kao što smo već vidjeli, Paul optužuje deskriptivnu gramatiku zbog toga što se zadovoljava analizom gramatičkih oblika i njihovim odnosima u određenom razdoblju, i zato što se bavi apstrakcijama umjesto lingvističkim činjenicama. Pravi predmet proučavanja za lingvista, tvrdio je, >>sind vie/mehr siimtliche Ausserungen der Sprechtatigkeit an siimtlichen Individuen in ihrer Wechselwirkung aufeinander<< ( 1909: 24 = 1 88o: 22; istaknuto u izvorniku) . Paul je svjestan činjenice da to nije potpuno održivo, no on vjeruje da bismo takav ideal trebali imati na umu dok analiziramo jezik (ibid.) .

Kad je riječ o odnosu između individualnoga govora i jezika zajednice, Paul kaže da u praksi postoji onoliko dijalekata (mi bismo danas govorili o >idiolektima<), koliko ima govornika (cf. 1909: 3 8 = 1 88o: 2 3 2 ) . Postupci koje zagovara Paul sastoje se od introspekcije, analize osobnoga, vlastitoga Sprachgefuhla, i gdje god je to moguće, promatranja živih pojedinaca ( 1909: 30 = 1 8 8o: 28) . Paul ispravno primjećuje da je svaka lingvistička kreacija djelo pojedinca ( 1909: 1 8 = 1 8 8o: 17) , i tvrdi da je pravi predmet lingvističkoga istraživanja >> totalitet manifestacija govornih činova svih pojedinaca u uzajamnoj interakciji<< (str. 24 = 1 8 8o: 22; istaknuto u izvorniku). Dakle, tvrdi Paul, kako bi opis jezika poslužio kao korisni

3' Paul je 1 8 8o. tvrdio: »Fassen wir, [ . . . ] die psychologie im Herbartschen sinne als die wissenschaft von dem verhalten der vorstellungen zu einander, so kann es n ur eine individuelle psychologie geben, der man keine viilkerpsychologie oder wie man es sonst nennen mag gegeniiber stellen darf<< (Principien, str. 14- 1 5 = 1909: 12-13 ) .

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 77

temelj za povijesnu analizu, ne smije samo nabrojiti sve pojedinačne sastavne dijelove nego i opisati >>međusobni odnos elemenata, njihovu pojedinačnu snagu, veze koje međusobno ostvaruju, stupanj bliskosti i snage tih veza<< (str. 29 = 1 8 8o: 26) .

Svatko tko pročita Paulov expose naslutit će da je takav program prilično neizvediv i da Pa ulov empirijski pristup (koji polazi od istraživanja individualnoga jezičnoga izražavanja i interakcije govornih činova različitih pojedinaca bez prethodne usporedbe s apstraktnim konceptom Sprachususa) dodatno otežava njegovu primjenu. Kad tvrdi (slijedeći svoju empirijsku sklonost) da je čak i >idiolekt< podložan promjeni i da ga nije moguće promatrati kao trajnu veličinu (str. 39-40 = I 88o: 37) , Paul poništava bilo kakav mogući temelj za opću teoriju jezika. Ipak, on pokušava premostiti suprotnost između pojedinca i govorne zajednice uspostavljajući svojevrsnu trajnu interakciju između tih dvaju entiteta na temelju složene društvene prirode jezika. Po Paulovu shvaćanju, lingvistika je, kako je prije njega ustvrdio Whitney33, moralna znanost (>Kulturwissenschaft<) i zato je uvijek i društvena znanost ( 1909: 7 = 1 8 8o: 9 ) , ističući činjenicu da se govor proizvodi samo kroz društvenu komunikaciju (str. 39 = I 8 8o:37) . Dakako, jedna od najtemeljnijih značajka jezika jest da je sredstvo komuniciranja, >Verkehrsmittel< (str. s B [= I 88o: S I] ) . Stalna je interakcija između pojedinca, koji je kreativan i uvodi varijacije, i jezične zajednice ( >Verkehrsgenossenschaft<), koja dopušta promjene samo do određenoga stupnja. Jezične promjene nisu samo posljedica spontanosti pojedinca, nego njima isto tako upravljaju društvena ograničenja, primijenjena na pojedinca koji želi da ga se razumije, što Paul naziva >Zwang zur Verkehrsgemeinschaft< (str. 61 = I 88o: 53 )34•

Unatoč ovim tvrdnjama, Paul ističe da je govorna zajednica samo proizvod lingvista: jezični običaj ( >Sprachusus<) do kojega analitičar dolazi kroz usporedbu većega broja >idiolekata< apstrakcija je i ne postoji sam po sebi ( 1909: 3 7-3 8 = 1 8 80:2 3 2 ); ako bismo ga nazvali jezičnim prosjekom ne bismo ga učinili manje hipotetičnim (cf. str. 29 [= 1 8 86: 2 6-27) . Možemo zaključiti da je jezična praksa - i napominjemo do Paul nigdje ne donosi definiciju toga pojma, osim što kaže da bi to bila >das eigentlich Normale<, normalan pravilni govor (str. 29 [= I 8 86: 27 ) - u suprotnosti s teorijskim značajem koji Paul pripisuje jeziku pojedinca, izvedenica,

1 1 Cf. CLG, 2 6; SM, 43, 143, 1 5 8 i drugdje. Vidi i znalački prikaz glavnih načela Whitneyeve l i ngvističke teorije u komemorativnom radu Karla Brugmanna, »Zum Gediichtniss W. D. Whitney's«, journal of the American Oriental Society 19. 74-8 1 ( 1 897 [ 1 894]) .

" U Paulovim zapažanjima iz 1 8 8o. i 1886. godine, a ne u Durkheimovim izlaganjima " •contrainte sociale< iz 1901. vjerojatno bismo mogli pronaći pravi izvor Saussureova t l \trajanja na pojmu >langue< kao >fait social<.

Page 40: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

78 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

neodređena i nije izravno dostupna istraživaču35. Paul naglašava svoje stavove poricanjem stvarnoga postojanja >>was die deskriptive Grammatik eine Sprache nennt, mit der Zusammenfassung des Usuellen<< ( 1909: 404 = r 8 8o: 266).

S druge strane, Saussure je smatrao da je langue, ništa manje nego parole, >>un objet de nature concrete << (CLG 32; vidi i CLGE 44; SM 1 57.) i zastupao stav da se te dvije kategorije mogu proučavati odvojeno (str. 3 r ) , iako je zastupao stajalište da se >>une sorte de moyenne<< (str. 29) može uspostaviti medu pojedinim govornicima određenoga jezika (str. 29), što je vrlo slično Paulovoj tvrdnji da je moguće izvesti >>ein gewisser Durchschnitt<< ( 1909: 29 = r 886: 27) iz promatranja pojedinaca, zato da bismo definirali jezični običaj ( 1909: 29 - r 8 8 6: 27) . Kao odjek Paulovih stavova, Saussure kaže, >>Entre tous les individus ainsi [to jest, društvenom prirodom jezika] relies par le langage, il s'etablira une sorte de moyenne: tous reproduiront, - non pas exactement sans doute, mais approximativement - les memes signes unis aux memes concepts << (CLG 29; CLG/E, 39). Reklo bi se da Saussure heterogenosti unutar >Sprachususa< ne smatra ozbiljnom preprekom za proučavanje jezika, što je prilično blisko Paulovu stavu da se >>grosse Gleichmassigkeit aller sprachlichen Vorgi:inge in den verschiedenen Individuen ist die wesentliche Basis fur eine exakt wissenschaftliche Erkenntnis derselben<< ( 1909: 19 = r 8 8o: 22; naglašeno u izvorniku).

Saussure je inače, naglašavajući važnost deskriptivne lingvistike u odnosu na povijesni pristup jezika koji je u njegovo doba prevladavao, zauzimao suprotno stajalište kad je uveo svoju utjecajnu dihotomiju langue/parole u drugom nizu predavanja iz opće lingvistike, 1908. godine (cf. SM 147 sl. ) . Prema Saussureu, jezik pojedinca nije potpun, nego puno postojanje ostvaruje jedino u masi ( CLG 30) . On prihvaća da parole inicira evoluciju jezika (str. 3 7), ali uvjeren je da langue i parole mogu biti odvojeni predmeti lingvističkoga istraživanja. Godel ( r966: 4 8 r ) ističe da je Saussureov stav '

prema jeziku bio više filozofski nego, recimo, empirijski (što je tipično za Paula). Znakovito je da Saussure priznaje kako langue nije >>phenomene initial<< (CLG/E, 57) u jeziku. Ipak tvrdi da za teoretičara langue prethodi parole, a ne obrnuto (cf. SM 149). Po njegovim riječima, distinkciju langue/ parole treba promatrati kao >prvu istinu o prirodi jezika< (cf. SM 30) koja omogućava postojanje opće teorije; prema Saussureau, čistu lingvistiku, dakle, zanima langue (CLG 39) .

3 5 Ovo stajalište j e u kontradikciji s Paulovom uobičajenom distinkcijom između >usuell< i >okkasionell< ( 1 909: 74 sl. = 1 86: 66 sl.) kad govori o semantičkoj promjeni.

Hermann Paul i opća lingvistička 1<-nrijn 79

Saussure je sigurno primijetio poteškoće s kojima se Paul suočio kad j e pokušao istraživanje jezičnoga izraza pojedinaca pretvoriti u prcdmt'l proučavanja lingvistike u nadi da će tim putem doći do >prosjeka< porno(u kojega će definirati Sprachusus ( 1909: 29 = r 8 8 6: 27) . Zato ne iznenađujt' to što Saussure nikada nije obradio lingvistiku govora {parole), kao što su izdavači Coursa primijetili sa žaljenjem (CLG 197, bilješka) .

Unatoč činjenici da je Saussure, u >racionalističkom< stilu, zauzeo suprot­no stajalište prema važnosti >koda< oko kojega se slaže jezična zajednica (cf. CLG 3 r, 47, 107), u kontrastu s jezičnim izrazom pojedinca, vjerujemo da je Paul, još jednom, bio vrijedan izvor nadahnuća za Saussurea, iako u biti, recimo tako, ex negativa (pace Antal r 9 8 5: I2 8 ) . U stvari, kad Saussure tvrdi da je langue neovisan (cf. CLG 3 7; CLGIE 56) i izvanjski u odnosu na pojedinca ( CLG 30, ali nije potkrijepljeno u CLG/E 42), čini se da su te tvrdnje, na neki način, pretjerana reakcija na Paulov stav prema kojemu je jezik moguće promatrati jedino kroz individualnoga govornika.

No, postoje aspekti Paulova teorijskoga diskursa koji su mogli podržati Saussurea u njegovu nastojanju da svoju distinkciju langue/parole postavi na čvrste epistemološke temelje. Kad je Saussure pokušao pojasniti svoju dihotomiju tvrdeći da se parole odnosi na individualni aspekt jezika općenito (langage), dok langue treba promatrati kao društvenu činjenicu (cf. SM 149ff.; CLG r r2) , vjerojatno uopće nije bio pod utjecajem durkheimovske sociologije, kako se često navodi u povijestima lingvistike (na primjer, Robins 1967: 2oo-2oo r; Dinneen 1967: I 9 1 - 19 5 ); Antal r98 5 : I27-r28 ), nego mnogo vjerojatnije pod utjecajem Paula koji je r ) razlikovao >individuelle Sprechtatigkeit< i >Sprachusus< (cf. 1909: 32-33 = 1 88o: 29-30) čemu je dodao 2 ) usporednu distinkciju između >okkasionell< i >usuell< (kad govori o pitanjima semantičke promjene [ 1909: 75 = r 886: 67 ] ); 3) distinkciju između >lndividualsprache< i >Gemeinsprache< ( 1909: 404 sl. = r 8 8o: 2 66 sl.) i, s izvanligvističkoga stajališta, 4) opoziciju izmedu >der Einzelne< i >Verkehrsgemeinschaft< (cf. 1909: 39 sl. = r88o: 2 3 4 sl. ) ili >Sprachgenossenschaft< (str. 24 = r 8 8o: 2 7) .

No, Coseriu ( 1967: 76-8o) je tvrdio da je na Saussurea naročito utjecala Gabelentzova trostruka podjela na >Rede<, >Einzelsprache< i >Sprachvermogen<, što Coseriu pogodno uspoređuje sa Saussureovim konceptima parole, langage i (facu/te du) langage (cf. SM 147 sl. ) . Pomnije ispitivanje Gabelentzovih pojmova i njihovo uspoređivanje s onima o kojima je govorio Saussure otkriva važne semantičke razlike koje su u kontradikciji s Coseriuovim nakanama: kao prvo, intelektualno zaleđe teorija ovih dvaju lingvista bilo je dosta različito; Gabelentz je slijedio humboldtovsku tradiciju, u kojoj se jezik smatralo stvaralačkom silom

Page 41: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

So Hermann Paul i opća lingvistička teorija

(energeia), a statički aspekt jezika (ergon) bio je odbačen36• Da ni langue ni parole ne odgovaraju konceptu energeia, smatramo, uvjerljivo je pokazao Hugo Mueller ( 1966: 99-102) . Drugo, zbog naglaska na reproduktivnom aspektu jezika, Gabelentz je zagovarao proučavanje >parole< umjesto >langue< (cf. Coseriu 1967:70) . Treće, prema Gabelentzu, predmet proučavanja >allgemeine Sprachwissenschaft< je analiza >Sprachvermogen<, to jest jezične sposobnosti, u kontrastu sa Saussureovim stavom da je langue pravi predmet proučavanja opće lingvistike; s druge strane, po Saussureovu shvaćanju, jezikoslovac ne može dobro proučiti langage ili facu/te du langage (cf. CLG 2 57)37. Četvrto, Saussureov koncept langue definiran je su smislu sustava arbitrarnih znakova (cf. CLG 32, 33 , 106), kod na temelju onoga što omogućava uzajamno razumijevanje (cf. CLG 3 1 , 47, 107); ništa se u Gabelentzovu Sprachwissenschaftu ne može usporediti s tim zapažanjima. Peto, a vjerujemo da se može naći još točaka u prilog momu pobijanju glavnih implikacija Coseriuovih tvrdnji, Coseriuova analiza Gabelentzove koncepcije >Rede< ( 1967: 78ff.) može se puno lakše usporediti s Paulovim tvrdnjama koje se tiču prirode >individuelle Sprechtatigkeit< nego s bilo čim kod Saussurea; zaista, bilo bi vrlo zanimljivo istraživati koliko je ideja iz Gabelentzova rada anticipirana u Paulovim Prinzipien.

4-3- Formalne i materijalne veze među riječima Zbog nedostatka prostora, malo pažnje je posvećeno intelektualnoj

podlozi Paulove lingvističke misli. Treba se podsjetiti da je u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća psihologija postala vrlo jaka grana istraživanja i spekulacije unutar društvenih znanosti; lingvistika, koja često odražava >intelektosferu< (Bursill-Hall) svoga vremena, pokazuje snažni utjecaj psihologizma toga razdoblja. Ni sam Saussure nije mogao izbjeći njenu svenazočnost i raspravljajući o odnosu između lingvistike i drugih područja

'6 Istina je da je Paul ( 1909: ro9- r r o = r88o: 68-69) naglašavao, nadovezujući se

na Humboldta, stvaralački aspekt jezika, razmatrajući fenomen analogije. Međutim, Humboldtov utjecaj na Paula je u općem smislu prilično marginalan.

37 U radu iz 1966. godine R. Engler napominje da su neka tročlana terminološka grupiranja kod Saussurea, kao na primjer tročlana podjela na langage, langue i parole, »sont volontiers reduits a deux termes<< (str. 37) . - Čitatelj Coursa primijetit će da se (facu/te du) langage spominje samo en passant i ne igra nikakvu značajnu ulogu u Saussureovom lingvističkom diskursu. Opširne studentske bilješke sa Saussureova trećega kursa ( r9 ro/r r ) ilustriraju poziciju ženevskoga jezikoslovca: » Chez chaque individu, [il y a une] faculte du langage articule, mais cette faculte ne pourrait etre mise en jeu, si le corps social ne donnait a !'indi vidu le mayen de l'exercer: la langue<< (CLG/E 3 r ) . I: »Langage: phenomene non seulement tres complexe, mais multiforme et heteroclite dans ses differents aspects. On n'arrive pas a classer 1 le langage dans les faits humains<< (str. 3 2 ) .

Hermann Paul i opća lingvistička teoriju H 1

ljudskoga zanimanja kao što su etnografija, antrolopogija i sociologi ja , on priznaje da je teško odvojiti lingvistiku od psihologije, navodeći da, uostalom, >>tout est psychologique dans la linguistique, y compris ce qui est mechanique et materiel<< ( CLGIE, 2 1 ; CLG 2 1 ) .

Kao pristalica herbartovske psihologije (cf. 1909: 2 5 -28 = r88o: 29-3 3 ) koju su razradili Steinthal, Lazarus, Misteli i drugi, Paul j e vjerovao da se pojedine riječi međusobno privlače u ljudskom umu, oblikujući više manjih ili većih skupina. Paul je smatrao da se recipročno privlačenje >>uvijek temelji na djelomičnom slaganju između zvuk[ov]a ili značenja, ili zvuka i značenja istodobno<< (str. 106 = 1 8 8o : 8 5 )38• On je razlikovao >stoffliche< i >formale Gruppen< pridruživanja koje, međutim, ne moraju nužno ostati odvojeni entiteti, nego se mogu udružiti oblikujući nove skupine ili amalgamate. Svoju ideju objašnjava ovako: r ) Materijalne skupine su, na primjer, (a) različiti padeži imenice, (b) skupine riječi koje pokazuju podudarnost u značenju, što se ponekad može usporediti s formalnim sličnostima, jer je osnova te podudarnosti često etimološki odnos, (e) one koje su povezane samo semantičkom opozicijom, na primjer muškarac vs. žena, djevojčica vs. dječak, sestra vs. brat, malo vs. veliko, i na kraju (d) riječi koje su povezane sadržajem, na primjer umrijeti i smrtan, dobar i bolji, jesam i je i bio/bila. 2 ) Formalne skupine su, prema Paulu, >>zbroj svih nomina actionis, svih komparativa, nominativa, svih prvih lica glagola, itd. << ( 1909: 107 = r 8 8 6: 86) . Međutim, Paul ne daje šire pojašnjenje svojih stavova; on, izgleda, vidi više međusobnih odnosa i presijecanja skupina prije nego prepoznatljivo fomalno uređenje kad kaže da su materijalne skupine >u pravilu ispresijecane s formalnima< (ibid.) . Formalne skupine, Paul tvrdi, mogu se držati na okupu fonetskim slaganjem ( >lautliche Obereinstimmung<), to jest, libro i anno, mensae i rosae, ali isto tako gab i nahm, bot i /og, itd. Iako Paula zanimaju padežni oblici imenica i vremena izražena glagolima, on ne govori o paradigmama ili paradigmatskim odnosima, kako bi suvremeni lingvist mogao očekivati.

U idućim paragrafima Prinzipien Paul uvodi nove distinkcije. Tako govori o materijalno-formalnim skupinama proporcija (>Proportionsgruppen<), navodeći sljedeće primjere: Tag: T ages : Tage = Arm: Armes: Arme = Fisch: Fisches = Fische; Fiihren: Fiihrer = erziehen: Erzieher : Erziehung, itd. ( 1909: 107 = r 88o; 62 )39• Paul kasnije dodaje ono što naziva materijalno-

'8 Saussure je govorio o receptivnim i koordinativnim aspektima ljudskoga uma (cf. CLG 30; CLGIE 40); međutim, sposobnost pridruživanja, koju Saussure nipošto nije poricao, dodali su urednici Coursa (vidi CLGIE 39 ) .

" U prvom izdanju Prinzipien ( što nije ostalo u idućim izdanjima) Paul je govorio o >parallelreihen< i napisao: » Es besteht also eine analogie zwischen den reihen, die sich

Page 42: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

82 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

fonetskim ili etimološko-fonetskim skupinama, kao i određena sintaktička pridruživanja (cf. 1909: I08- I09 = 1 8 86: 87-88) . On razmatra sve te razne vrste odnosa kako bi obrazložio svoje stnovište da u ljudskom umu mora postojati neka kombinatorička aktivnost koja omogućava ta formalna, materijalna ili formalno-materijalna grupiranja, jer je dvojbena pretpostavka da je čovjek sposoban reproducirati izolirane riječi ili manje skupine, organizirane leksički ili morfološki. Paul to temeljno načelo koje omogućava različite kombinacije i pridruživanja naziva analoškim oblikovanjem ili analogijom ( 1909: 100 = 1 886: 89) i tomu načelu on posvećuje dosta prostora (str. I IO-I20 = 1 8 86: 89-97), i zbog toga što su Paul i mladogramatičari taj fenomen smatrali jednim od glavnih principa jezične promjene.

Saussure je iznio slične zaključke kad je pokušao uspostaviti formalnu klasifikaciju riječi s unutarnjega stajališta (CLG 173-175 ; cf. CLGIE 2 8 6-289) . Mentalna asocijacija, kaže Saussure, ne ograničava se na povezivanje samo dva pojma koji imaju nešto zajedničko, što je lako odrediti, no tako se uspostavljaju gotovo bezbrojne vrste nizova odnosa (cf. CLG 173 ) . Tako Saussure ne pokušava uspostaviti klasifikaciju asocijativnih odnosa, nego se zadovoljava iznošenjem određenoga broja primjera. Tako je tvrdio da dvije riječi, chapeau i hotel nisu uopće međusobno povezane, ali se odnos između tih riječi može uspostaviti kad iz njih izvedemo chapelier, odnosno hOtelier (CLG/E 2 8 6) . U ovom slučaju formalna obilježja omogućuju pridruživanje (iako Saussure priznaje da >>dans toute association de formes, le sens y joue son role<< [ibid.] ) .

Slično, riječ enseignement može se u ljudskom umu povezati s enseigner, enseignons, itd., jer imaju isti korijen ( CLG 1 7 3 ); ali enseignement se na formalnijoj osnovi može povezati i s armement, changement, itd., zbog sufiksa koji im je zajednički (str. 174) . Uz to, mentalne asocijacije mogu poteći od određenih veza između >signifies< - danas bismo rekli >semantičkoga polja<, na primjer enseignement, instruction, apprentissage, education (ibid.; cf. CLGIE 287).

Ovih nekoliko primjera ilustrira Saussureove stavove dovoljno da ih možemo usporediti s Paulovim stajalištima. Suprotno od sintagmatskih odnosa koji, po Saussureovim riječima, odmah upućuju na ideju sukcesiv-

durch die mathematische forme! einer proportion ausdriicken lasst: a : b = a : b, und dem gemass auch a : a = b : b« ( 1 88o: 63 ; razmaknuto u originalu). Međutim, Paul je i dalje govorio o >Proportionengruppen<, >Proportionengleichungen< i sličnom (cf. npr. 1909: 107-109 = 1 8 86=86.88) . Bouquet ( 1997: 1 16- 1 17) napominje da Saussure spominje Paulovu ideju >quatrieme proportionnelle< već u drugom od svoja tri javna predavanja iz 1 8 9 1 . godine.

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 83

noga uređenja, asocijativni odnosi ne izgledaju determinirano i red kojim se pojavljuju puno je manje predvidljiv (cf. CLG 174) . Budući da je osnova njihova diskursa u biti psihološka, ne čudi što ni Saussure ni Paul, sa strogo lingvističkoga stajališta, nisu uspjeli opisati kategorije uključene u te odnose.

Prema onomu što je Saussure rekao, moglo bi se razlikovati tri vrste asocijativnih odnosa: 1 ) riječi koje imaju zajedničke morfološke ili etimološke karakteristike; npr. hOtelier i chapelier ili hOtel i hOtelier; 2 ) riječi koje s u semantički povezane, npr. enseignement, instruction. I 3 ) uz to, Saussure napominje da može simultano postojati i podudarnost forme, i značenja (CLGIE 287) . Ova trostrana podjela točno odgovara Paulovoj distinciji između stoffliche, forma/e i stoff/ich-forma/e Gruppen.

Kao što je prije njega učinio Paul ( 1909 : I I 4 sl. = 1 886: 93 sl. ) , Saussure vjerojatno govori o aspektu asocijativnih (kao i sintagmatskih) odnosa kad razmatra načelo analogije kao prevlada vajuću stvaralačku silu u jeziku ( CLG 22 7 )40• Ako bi to bilo moguće ustanoviti, to bi podržalo našu tvrdnju da se podrijetlo Saussureova tumačenja rapports associati{ nalazi ponajprije u Paulovim Prinzipien. Ostaje još da ispitamo podrijetlo Saussureova koncepta sintagmatskih odnosa, za koje Paulov rad ne daje model.

Arens ( 1969: 3 47) poziva na usporedbu između Paulovih i Saussureovih stavova o razlikovanju asocijativnih i sintagmatskih odnosa po utjecaju, kako je naznačeno u Coursu. Ali Arens spominje i tvrdnje poljskoga jezikoslovca Mikola ja Kruszewskoga ( 1 8 5 I .- 1 8 87.) koji je razlikovao dvije temeljne vrste pridruživanja, >Angrenzungsassoziationen< ili pridruživanja po bliskosti i >Anlichkeitsassoziationen< ili pridruživanja po sličnosti (cf. Arens 1969: 3 59-3 6 1 ) . Iako pridruživanja po sličnosti Kruszewskoga ne doprinose jasnoći Paulovih formulacija (a moglo bi se dodati da je sam Kruszewski bio u mnogo čemu pod utjecajem Paulovih Prinzipien)4'

40 Treba međutim napomenuti da kritičko izdanje to ne potvrđuje jasno; cf. CLGIE 3 76-3 77. 4' Štoviše, treba napomenuti da Paul svoju distinkciju između >Lautwandel< i >Lautwechsel<,

fldje se prva odnosi na povijesno potvrđenu jezičnu promjenu, a druga na sinkronijsko izmjenjivanje glasova (ili fonema, da budemo precizniji) duguje monografiji Kruszewskoga, Ober die Lautabwechs/ung iz 188 r. godine. Paul nikada nije priznao ovaj dug, ali svi slučajevi " kojima se pojavljuje pojam >Lautwechsel< (cf. 1909: 2 1 , 68, 108, I I?, r r 8, 1 9 1 ) ne nalaze 'e u izdanju Prinzipien iz 1 8 8o., nego su dodani drugom izdanju iz 1 886. godine {str. 20, 6 r, 87, 95 , 1 54) . Čudno je što je Paul prvi put naveo njemački prijevod najvažnijega rada Kruszewskoga (cf. sljedeću fusnotu) u 4· ( 1909) izdanju Prinzipien (str. xv) i naročito str. 4�1-, bilješka, na početku poglavlja o Lautwandel >>glasovnoj promjeni« (Kruszewski 1 8 8 5 : L 6o-268, 1 8 87: 145-170). To j e još čudnije zato što o n inače bogato navodi bibliografske reference.

Page 43: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

84 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

smatramo da je njegov koncept pridruživanja po bliskosti neposredni izvor Saussureova pojma suite lineaire i sintagmatskih odnosa riječi42.

5. Zaključak

Pokušali smo pokazati određene veze između Paulovih lingvističkih ideja i koncepata koji su izneseni u Coursu. Trebamo se podsjetiti da je Saussure svoje formativne godine proveo u Leipzigu ( 1 876.- 1878 . i 1 879./r88o.) i povezao se s junggrammatische Richtung; dijelovi Coursa koji se odnose na historijsku lingvistiku ( CLG 193-2 60) u biti se ne razlikuju od mlado­gramatičarske doktrine iako je Saussure svoje tvrdnje utemeljio na jasnijoj teoretskoj osnovi. Postoje, međutim, indikacije da je Saussure postao nezadovoljan učenjem mladogramatičara, naročito njihovom čvrstom usmjerenosti na podatke i nedostatkom teoretskoga znanja.

Ipak, on pretjeruje kad 1908. godine piše da je Paul (među ostalim lingvistima) samo dao materijal za opću raspravu o jezičnim fenomenima (cf. SM 5 1 ) . Saussure je dobro poznavao Paulov rad i bez sumnje, bio je razočaran kontradikcijama, neuspjehom u pokušaju da izvuče točne, teorijske zaključke iz činjenica koje promatra i nedostatcima njegova čisto empirijskoga pristupa. To objašnjava zašto je u siječnju 1909. rekao Albertu Riedlingeru, osvrćući se na poteškoće koje se javljaju uz sinkronijsku lingvistiku, da bi bilo potrebno vratiti se na ono što su Paul i suvremeni lingvisti rekli o tom, zato da bi pobio njihove tvrdnje (cf. SM 29) . Vjerujemo da je, do neke mjere, taj stav vidljiv iz Saussureova teorijskoga diskursa: Paul je odbacio deskriptivnu gramatiku kao nedovoljno znanstvenu, ali je iskoristio njene praktične implikacije; Saussure je sikronijsku lingvistiku ' postavio na čvrste teorijske temelje i naglasio njenu vrijednost, za razliku od dijakronijske lingvistike. Paul se držao empirijskoga stajališta koje tvrdi da se do Sprachususa može doprijeti jedino kroz istraživanje i usporedbu jezičnoga izraza pojedinca. Saussure je, na racionalistički način, pretpostavio postojanje langue, unutar određene govorne zajednice i kao sustav u glavi svakoga njenoga člana, i vrlo se malo obazirao na aspekt jezika koji se ponajprije bavi pojedinačnim govornim činom.

S druge strane, Saussure je mogao pronaći nekoliko esencijalnih sastojaka za vlastite teorije u Paulovu radu, kao što smo pokušali prikazati. To nije primjenjivo samo na tri važne komponente Saussureove lingvističke teorije,

4' Ustanovljeno je (vidi Gambarara I972: 346, 3 68 ) da je Saussure imao i primjerak Ober die Lautabwechslung (s posvetom >A Mr le professeur Ferdinand De Saussure<) i njemački prijevod glavne studije Kruszewskoga, >>Prinzipien der Sprachentwickelung« , koja je izlazila u nastavcima u Techmerovu Internationale Zeitschrift fiir Allgemeine Sprachwissenschaft (I884.-I89o.). I Paul je, kao član uređivačkoga odbora Techmerova časopisa, imao to djelo u cjelini.

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 85

to jest, dihotomije langue/parole i sinkronija/dijakronija, i pojam rapports associatifs, nego i na više drugih ideja koje su važne za Saussureovu lingvističku misao. Coseriu ( 1967: 98 ) je predložio >>un petit lexique terminologique parallele de Gabelentz et de F. de Saussure<<, objašnjavajući važnost utjecaja prvoga u odnosu na drugoga. Neki od pojmova koje Coseriu navodi u svom popisu pojmova izgledaju vrlo slični Saussurovoj terminologiji i to je jamačno vrlo sugestivno, ali podrobnija analiza pokazala bi da su prilično različiti u biti i implikacijama. Ne vjerujem da je dovoljno priznati da Saussure nije prihvatio Gabelentzove ideje bez modifikacija (Coseriu 1967: 99); prije bih se složio s lordanom i Orrom koji napominju da je, iako je moguće pronaći sličnosti u radovima nekih Saussureovih suvremenika, uključujući Hermanna Paula i Georga von der Gabelentza (cf. lordan/Ore 1970 [ 1937] : 283 , bilješka), >> ispravnije smatrati da je on [tj . Saussure] produbio veći broj ideja koje su nastajale u lingvističkom svijetu i koje su, u nekom smislu, bile opće dobro. U tom slučaju, njegova izvornost, koja je nedvojbena, sastojala bi se u tom što je razvio vlastiti sustav, koherentan i potpun, bez obzira na izvor pojedinih sastavnih dijelova<< (str. 294, bilješka).

Zato mislim da bi bilo ispravno Paula smatrati samo još jednim, iako važnim, izvorom Saussureova lingvističkoga nadahnuća, a njegovi Prinzipien u mnogo čemu odražavaju ideje nazočne u zadnjim desetljećima I9. stoljeća, kad su se Saussureove teorije počele oblikovati. Sastavljajući popis terminoloških i konceptualnih usporedbi između Paulovih ideja i Saussureovih tvrdnji, ne kanim samo zastupati našu tvrdnju da su Paulovi Prinzipien u stvari izvršili dubok utjecaj na razvoj Saussureove lingvističke misli, nego i pokazati, u nekom smislu, >misaonu klimu< (Becker) razdoblja koje nije bilo nesvjesno strukturalističkih ideja, kako općenito vjeruju povjesničari lingvističke znanosti4J. Uspostavljene usporedbe koje ćemo sada iznijeti treba razmotriti s barem malo opreza, zbog povijesne pravde i mogućih epistemoloških razlika koju sami pojmovi ne otkrivaju odmah; s druge strane moguće je pokazati da ne postoje samo terminološke sličnosti nego i konceptualne srodnosti koje nije moguće poreći:

1) Za Paula, lingvistika je Gesellschaftswissenschaft ( 1909 [= 1 886]; društvena priroda jezika često je naglašena, kako pokazuje učestala uporaba izraza s društvenim konotacijama i implikacijama, npr. Verkehr

" U tom smislu je Leonard Bloomfield u svom osvrtu na drugo izdanje Saussureova posthumnoga rada mogao tvrditi: >>Vrijednost Coursa leži u njegovoj jasnoj i strogoj demonstraciji temeljnih načela. Ono što autor govori većinom je već odavno bilo >U zraku< i 1 1 1 i tamo je fragmentarno izražavano; usustavljivanje je njegovo vlastito« Modern Language /<JUrna/ 8. 3 I7-3 I9 ( I924), na str. p 8.

Page 44: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

86 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

(str. 39, 4 S, S9, 4 I S , 4 19-420, i drugdje44), >>ausgleichende Wirkung des Verkehrs << (str. 44 = I 8 8o: 240 = 1 8 8 6: 42), Verkehrsverhdltnisse kao i Verkehrsintensitdt koji utječu na jezični razvoj (40-41 = I 88o: 2 3 4 -2 3 s ),

Verkehrskreis ( I I S , 406 = I 8 8o: 76, 2 69) i naročito, dva pojma za koje možemo pronaći paralele u saussureovskoj terminologiji:

Sprachgenossenschaft ( 1909: 46, 71, 418 = I88o: 24I, S8, 273)

Zwang der Verkehrsgemeinschaft ( I909: 6 1 = I 8 8o: 5 3 = I 8 8 6: S7)

communaute linguistique (CLG 28I, 306; cf. CLG!E,

466, ali ne i na str. 4 9 8 ) . contrainte de l'usage collectif

(CLG I 3 I; cf. ali u CLGIE 206).

Sam pojam >Verkehr< može se usporediti sa Saussureovom posebnom upotrebom engleske riječi >relation< (CLG 28 1-2 8s passim) iako ovdje, : kao i u nekoliko drugih slučajeva koji se tiču društvenoga aspekta jezika, vjerujemo da Sa�ssure taj pojam nije izveo iz Dictionnarie de la langue franr;aise ( 1 873 ) Emilea Littn�a ( I 8or . - I88 r .), kao što tvrdi Godel (SM 781 bilješka 8 3 ), nego iz Whitneya, što je vjerojatnije zbog brojnih referenci na toga američkoga lingvista u Saussureovim predavanjima (cf. CL GlE 8 , 14,

1 6, 3 3 -34, itd. )45• Saussureove tvrdnje o društvenoj prirodi jezika dobro . su poznate i ovdje ih ne treba navoditi. Međutim, imaju određene veze s drugim kompleksom pojmova o kojima ćemo sada govoriti.

2 ) Ranije ( 3 .2 . ) smo opisali Paulovu opoziciju između >individuelle Sprechtiitigkeit< i >Sprachusus< (cf. 1909:32, 3 3 , itd.) i pokazali kako je taj koncept utkan u Paulov diskurs, zajedno s društvenom prirodom jezika. ·

Paul to izričito tvrdi kad piše: >>Es gehort eben zum Wesen der Sprache als eines Verkehrsmittels, dass der Einzelne sich in steter Ubereinstimmung mit seinen Verkehrsgenossen fiihlt•• ( 1909: s8 ) . Saussure je pokušao . argumentirati svoju distinkciju između langue i parole tvrdeći da je prvo >un fait social< (CLG 2 1; cf. CLGIE 1974: I646), jezik >une institution sociale< (str. I07) dok je drugo opisano kao >acte individue!< i >cote executif< jezika (str. 30) . Paul je u opoziciju postavio (naročito s obzirom

44 Cf. Paul ( 1 88o: 234 , 240, 2 52 , 2 80, 284; 1 8 86: 37, 43, 56, itd., 3 64-3 6 5 ) . Na drugim mjestima izostavljam reference na 2. izdanje, ako se pojam nalazi već u prvom. Napominjem da su neka poglavlja u kasnijim izdanjima premještena, u odnosu na prvo izdanje.

45 Littre ( 1 873: 2 19) daje samo kratku etimologiju toga pojma, dok ga je Whitney koristio u vezi sa svojom lingvističkom raspravom o jezičnoj promjeni. Tako je Whitney ( I 8 6?: 1 5 6) govorio o >>običnim životnim odnosima« (vidi ibid., str. 18, 123, 159, 405) .

46 U jednom neobjavljenom radu, vjerojatno iz 1 894. godine, Saussure piše: >> la langue est un fait social« (SM 40); Durkheimove Regles objavljene su 1895. godine.

Hermann Paul i opća lingvis1ičk11 lt"nrijn 87

na izgovor) >Gemeinsprache•, koji opisuje kao >ideale Norm• ( 1 ')OIJ:4 1 \ ) i >individuelle Sprache< ili >lndividualsprachen< koji formiraju >Gruppt'n• ( I909: 4 1 ); Saussure je govorio o >esprit collectif des groupes linguistiqucs•, pojmu koji se povezuje s mladogramatičarima (CLG I9 ), i često se osvrće na kolektivnu prirodu jezičnih fenomena (cf. CLG 32 , 3 8, I08, 1 3 8, I39, 1 S7) .

3 ) Iako je Paul u potpunosti priznavao samo historijsku lingvistiku, kao pravi pristup jeziku ( 1909: 20-2 I ), on priznaje postojanje >deskriptive Grammatik< čiju heurističku vrijednost prihvaća (23 sl. ). Saussure je nastojao, možda kao rezultat pretjerane reakcije protiv Paulovih tvrdnji, preokrenuti sliku naglašavajući nadmoć >fait synchronique< u odnosu na evolucijski aspekt jezika (cf. CLG I I4 sl., I40 sl. ). Međutim, moguće je pronaći mnoge podudarnosti u vezi s opozicijom tih dviju metoda lingvističkoga istraživanja koje naglašavaju važnost Paulova (iako ponekad zbrkanog) razmišljanja za Saussureovu lingvističku misao. Kao što je prije njega učinio Paul, Saussure je sljedeće termine primijenio u nastojanju da pojasni koncept statične, ili sinkronijske lingvistike, naročito ćtat de langue, pojam koji je radije koristio nego epoque, (zbog kulturnih konotacija; vidi i CLG 246), kao i periode jer to više označava raspon, nego točku u vremenu (CLG 142; vidi naročito CLG/E 229-230) . Kod Paula više puta nalazimo Epoche ( 1 909 : 3 1, 3 6 = I 8 86 : 29, 3 3 ) kao i Periode(n) ( I909: 23 , 3 I = I 8 8o: 2 1 , 29, Entwicklungsperiode (str. I9 =

1 8 8o: 22 ) i Entwicklungsstufe (str.2o = I 8 86:19) , a naročito eksplicitno korištenje koncepta Sprachzustand (str. 3 I = I 8 8o: 2 I [tri puta], i 43 =

1 8 8o: 29 ), Zustdnde (str. 3 I = I 8 8 6:29) i Zustand einer Sprache (str. 29 =

1 8 86: 2 6 [dva puta] ). Kao što Paul smatra da je, nakon promatranja i uspoređivanja indivi­

dualnih govornih činova, moguće uspostaviti >ein gewisser Durchschnitt< u opisu >Sprachususa< ( I909: 29 = I 8 8 6: 27, cf. i str. 62 = I 8 8o: s s ), Saussure je ustvrdio: >>Entre tous les individus ainsi relies par le langage, il s'etablira une sorte de moyenne<< (CLG 29; cf. CLGIE 39 ) . Slično, Paul je primijetio da se, zbog činjenice da nije moguće ustanoviti nikakve prijelazne stupnjeve jezične promjene, >Veriinderung des Sprachusus< sastoji od neke vrste > Unterschiebung< jednoga oblika, djelovanjem drugoga ( 1 909: 3 4 = I 8 86: 32 ) ; Saussure je otišao korak dalje kad je tvrdio da se u dijakronijskoj lingvistici događa >>deplacement d'un systeme<< (CLG 1 34; cf. i str. 140, i CLG/E za suprotno stajalište) . Međutim, kad se radi

o konceptu sustava u jeziku, što je središnja točka Saussureova koncepta langue, kao i sinkronije, Pa ulovi Prinzipien ne bi mogli poslužiti kao velika podrška Saussureovim idejama. Paulova tvdnja da u svakom glasovnom sustavu postoji harmonija ( 1909: S7 = I 8 8o: 49) ostaje primjedba en

Page 45: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

88 Hermann Paul i opća lingvistička teorija

passant47• Međutim, jedini pasus koji je meni poznat ( 1 8 8o: 78 = 1909: 1 89 ) značajan je i već je ranije citiran (odlomak 3 ) . Reklo bi se da Saussure slijedi Paula i kad razlikuje >changement phonetique< i >alternance< (CLG 197; cf. CLGIE 3 27-3 2 8 ), gdje prvi fenomen pripada dijakronijskoj lingvistici (CLG 198 sl. ) , a drugi se bavi pravilnim odnosima koegzistirajućih oblika ( CLG 2 1 5 -220, naročito CLGIE 3 5 6), dakle sa sinkronijskim činjenicama koje su dijakronijski motivirane ( CLG 2 1 8-2 19) . Ova dva pojma jasno odgovaraju Paulovoj distinkciji između Lautwandel >>glasovne promjene<< i Lautwechsel >>glasovne alternacije<< ( 1909: 2 1 , 68, 108, I I?-I I 8, 19 1 = 1 8 86: 20, 61 , 87, 9 5 -9 6, 1 54 ) .

4 ) Na kraju, moguće je ustanoviti širi kompleks usporedbi u strogo lingvističkim pitanjima (jer su tradicionalna historijska pitanja isključena iz ovoga razmatranja48) između Paulovih ideja i onih iznesenih u Coursu. To se tiče psihologizma obojice lingvista, što je, kao što smo već istaknuli ( 3 ·3 · ) bila prevladavajuća značajka lingvističkoga diskursa toga razdoblja, iako je očito da se Saussure, za razliku od Paula, nastojao odmaknuti od psihologiziranja jezičnih fenomena. Ne upuštajući se u široku raspravu o tom aspektu Paulove, kao i Saussureove teorije, samo ukazujem na terminološke podudarnosti. Takav je naročito pojam >Vorstellung< (cf. Paul 1909: 24, 2 6 [= 1 8 8o; 2 8, 3 0] , itd. ) koji je u Paulovoj teoriji imao ulogu kao i drugi pojmovi, npr. >Vorstellungsinhalt< (str. 14, 1 5 = 1 8 8o: 1 6, 17) i >Vorstellungsgruppen< (str. 27 = 1 8 8o: 49). Paul je govorio o >>Vorstellung des [ . . . ] zu sprechenden Lautes<< (str. 5 6 = 1 8 8o: 49) koji ima utjecaj na morfonološke promjene kao što je asimilacija. Često je koristio i pojam >Lautbild< (str. 52 = I 8 80:5 J -52 [dvaput] i 5 8-59 = I 8 8o: 43 -44 [8 puta! ] , što je sigurno bio model za Saussureov >image acoustique< ( CLG 2 8, 32 , 9 8-99 ) . Ovaj koncept - jednom se spominju i >impressions acoustiques< ( CLG 5 6) - ovako je definiran u Coursu: to nije >>le son materiel, chose purement physique, mais /'empreinte psychique de ce son,

47 To je već ranije - i puno eksplicitnije - primijetio Eduard Sievers ( I 8 5o.- I936. ) u svom radu Grundzuge der Lautphysiologie (Leipzig: Breitkopf & Halter, 1 876), a Paul je tti tvdnju usvojio u prvom izdanju Prinzipien ( r 8 8o: 49). - �toviše, Sievers je koristio pojam •Lautsystem< ili >System< (uključujući •Schriftsystem<) oko desetak puta u uvodnom poglavlju svojih Grundzuge ( I 876: 2-5 ) i čak je govorio o »vollstiindige Verschiebungen ganzer Lautsysteme« (str.127) u poglavlju o fonetskoj promjeni ( I 876: 125 sl.), tvrdnje koje Paul nije prihvatio, ali kod Saussurea nisu mogle proći nezapaženo. On je već u svom slavnom Memoire (Saussure 1 879) nekoliko puta spomenuo Sieversovu knjigu (str. 6 bilj. I; 26 bilj. 2, 27 bilj. I ) .

4 8 Ignorirajući Paulove >sinkronijske< koncepcije, Uriel Weinreich ( 1926.-I967.) je sažeto analizirao Pa ulove teorije lingvističke promjene ( 1968: 104-I I9 ) i ukazao na njihovu važnost.

Hermann Paul i opća lingvistička teorija 89

la representation que nous en donne le temoignage de nos sens<< ( CLG 98; istaknuto dodano; cf. CLGIE 149) i tim se naglašava psihološka priroda jezičnih fenomena.

Autor osvrta na ponovljeno izdanje Prinzipien iz 1970. ukazuje na poglavlja u Paulovu radu (nekoliko ih je dodano izdanju iz 1 88 6. godine) koja se bave pitanjima sintaktičkih odnosa ( 1909: 12 I - 173 ), lingvističkih kategorija ( 163-3 12) , dijelova govora i na jedno koje se bavi problemom ortografije i fonetskih činjenica u jeziku ( 3 52-3 89) - poglavlja koja smo u u našoj raspravi zanemarili - tvrdeći da ti dijelovi sadrže >veliki broj početnih koraka prema opisu i generalizaciji<49. Prije mnogo godina, Milka Ivić je primijetila da se tvrdnje koje iznosi Paul >> iako na zaobilazan i nepra v ocrtan način<< ponovo javljaju u puno koherentni jem obliku kod Saussurea (Ivić 1965 : 62 ) . Mislim da bih mogao reći da je bila u pravu.

49 » [E]ine Fiille von synchronischen Deskriptions- und Generalisationsansiitzen« , kaže Georg Hincha u Germanistik 12: 22 ( I97I) . Albrecht ( I994) nije siguran koliko je Paul bio »strukturalist ante literam«, ali primjećuje mnoge točke u Pa ulovu radu, uključujući njegov Worterbuch iz I 897· godine, koje su zaista vrlo moderne. I 2004. godine, Winfred Lehmann (str. 67) ukazuje na Paulove Prinzipien, dokazujući da je Noam Chomsky mogao naučiti iz Paulovih psiholoških koncepcija jezika.

Page 46: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

4· MLADOGRAMATIČARSKA DOKTRINA

Prijelomni trenutak ili proširenje schleicherovske paradigme?

Wenn auch meine Philosophie nicht hinreicht, etwas Neues auszufinden, so hat sie

doch Herz genug, das langst Geglaubte fi.ir unausgemacht zu halten.

Georg Christoph Lichtenberg ( 1742.-1799.)'

1. Uvod: definiranje problema

Može se činiti da sam iznio kontradiktorne stavove o lingvistici 19. stoljeća. Prema jednomu od tih stavova (Koerner 1976a [ 1972], lingvističke teorije koje je šezdesetih godina 19. stoljeća zastupao August Schleicher dale su okvir ili paradigmu kasnijem istraživanjima u historijsko-komparativnoj lingvistici, što je u to vrijeme bilo gotovo identično s lingvistikom tout court'. Drugo stajalište (Koerner 1976.b), izraženo nešto kasnije, prema kojemu bi se godinu 1876. moglo smatrati svojevrsnom prekretnicom u jezikoslovlju, naizgled je u sukobu s prvim stavom. No, većina dostupnih povijesti lingvistike prihvaća stav da je s Junggrammatikerima krajem sedamdesetih i u osamdesetim godinama 19. stoljeća nastao novi pristup historijsko-komparativnoj lingvistici. Po tom tumačenju, suvremeni istraživači u ovom području još se čvrsto oslanjaju na načela koje su razradili i utvrdili Brugmann, Delbriick, Osthoff, Paul, Sievers, Verner i njihovi suradnici.

Ovo poglavlje je pokušaj mirenja ovih dvaju suprotstavljenih stajališta. Prvo ćemo istražiti epistemološku osnovu {able convenue prema kojoj su mladogramatičari uspostavili novi okvir historijsko-komparativnoga istraživanja; drugo, pokušat ćemo dokazati da je u stvari Schleicher bio taj koji je kroz svoj rad na području indoeuropske fonologije i morfologije, jezične tipologije, proučavanja dijalekata ( 18 5 8 }, terenskoga istraživanja ( 1 8 5 6.- 1 8 57 · ) i na mnogim drugim područjima proučavanja, postavio temelje nečemu nalik >disciplinarnoj matrici<, koju su idući naraštaji

-' Vermischte Schriften, neue, vermehrte Original-Ausgabe (Giittingen: Dieterich 1 844),

vol. I, str. 3 2 . ' >Humboldtovski trend< (cf. Koerner 1977), bavljenje općim problemima jezika,

lingvističkom psihologijom, neindoeuropskim jezicima, itd., imao je sporednu ulogu u razvoju ove discipline, iako je 20. stoljeće donijelo obnovu zanimanja za ovaj filozofskiji pristup jeziku.

Mladogramatičarska doktrina 91

jezikoslovaca nadograđivali. Taj kontradiktorni stav može, vjerujem, biti razriješen samo ako se dovoljno uvaže čimbenici izvan same discipline, uključujući sociologiju i psihologiju zajednice lingvista, to jest, čimbenici koji su uvijek, na ovaj ili onaj način, utjecali na evoluciju discipline, kao i na samospoznaju njenih praktičara, bez obzira na to radi li se o prešutno prihvaćenom shvaćanju ili ne.

2. Teorijske pretpostavke

U radu objavljenom prije mnogo godina (Koerner 1974 ) identificirao sam tri uobičajena tipa pisanja povijesti u lingvistici. Ova tri tipa moguće je karakterizirati kroz motive u pozadini njihova nastanka. Prvi tip može se nazvati povijest u sažetom obliku. Povijesni rad koji pripada ovoj kategoriji najčešće piše istaknuti praktičar, pri kraju svoje znanstvene karijere. Služi za izražavanje stavova većine njegovih kolega, to jest, da je znanstveno područje dostiglo stupanj zrelosti, stanje stvari u kojem ostaje još samo ono što je Thomas S. Kuhn ( 1970: 24) nazvao >operacijama pospremanja< >normalne znanosti<. Benfeyeva ( 1 809.- 1 8 8 1 . } Geschichte der Sprachwissenschaft ( 1 869} i Raumerova ( 1 8 1 5 . - 1 876.} Geschichte der germanischen Phi/ologie ( 1 870) vrlo dobro se uklapaju u ovu karakterizaciju2• Njihovi radovi pojavili su se malo nakon Schleicherove smrti i donijeli su sažetak dostignuća zapadne lingvističke znanosti do toga trenutka. Čak se i Pedersenova često citirana knjiga (naročito u engleskom prijevodu iz 1 9 8 1 . }1 i Sprogvidenskabens historie ( 1902 ) Vilhelma Thom­sena ( 1 843 .- 1922. ) mogu uvrstiti u tu kategoriju. Ti radovi samo proširuju preglede Benfeya, Raumera i drugih4, koji se bave razdobljem nakon 1 870. koje je uglavnom povezano s junggrammatische Richtung. Značajno je što oni ne tvrde da taj novi trend donosi raskol s prijašnjim dostignućima, ni u metodologiji ni u samom istraživanju. Slično, povijesni prikazi razvoja moderne lingvistike napisani šezdesetih godina 20. stoljeća, kao onaj Malmbergov, M. Ivić, Leroya i drugih, samo opisuju trenutna dostignuća

' Možemo barem usput primijetiti da su te povijesti napisane u nacionalističkom ozračju koje je prevlada valo u Njemačkoj 19. stoljeća, naročito nakon pobjede Prusa nad austrijskom vojskom 1 866. i gibanja u smjeru ujedinjenja zemalja njemačkoga govornoga područja. To objašnjava zašto je lingvistika u tim prikazima opisana kao bitno njemačko dostignuće.

' Napominjem da su danskomu originalu iz 1924. godine prethodile dvije ranije Pedersenove studije na istu temu; cf. Koerner ( 1978a: 16 i 19) detaljnije o Pedersenu iz 1 899. i 1916. godine.

• Mnoge druge prikaze iz toga razdoblja može se naći u Koerner ( 1978a); oni većinom odražavaju poglede jednake Benfeyevim i Raumerovim. U ovoj raspravi, izabrao sam ova dva posljednja naslova zato jer su to najpoznatiji radovi iz toga razdoblja.

Page 47: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

92 Mladogramatičarska doktrina

postsaussureovske lingvistike i većinom izražavaju uvjerenje da je dostignut plato5•

Drugu vrstu pisanja povijesti prakticiraju pojedini autori koji su obično puno mlađe dobi nego oni koji pišu >>sabrane<< radove. Povijesti toga tipa sa žestinom tvrde da istraživački rad generacije njihovih suvremenika predstavlja nešto kao novi početak. Autori koriste povijest u drugu svrhu, ne samo zato da bi opisali razvoj discipline od rani jega doba do sadašnjosti. Štoviše, koriste je za propagandističke, političke i često polemičke svrhe upuštajući se ono što je pokojni Sir Henry Butterfield ( 19 3 1 : I I ) prikladno opisao kao >stranačka interpretacija povijesti<:

Kroz ovaj sustav neposrednoga osvrtanja na sadašnjost, povijesni likovi mogu

se lako razvrstati na ljude koji su pomogli napretku i ljude koji su ga pokušali

usporiti; i tako postoji pogodno mjerilo po kojem povjesničar može izabrati

odbaciti i može izabrati na što će staviti naglasak.

Najbolji moderni primjer >stranačke povijesti< je bez sumnje Cartesian Linguistics ( 19 66.) Chomskoga, a Newmeyer ( 1980) je odmah na drugom mjestu6• Ali ova knjiga nipošto nije prva povijest toga tipa. Ako se osvrnemo na kasno 19. stoljeće, na primjer, pronaći ćemo prikaz Bertholda Delbriicka ( 1 842.-1922. ) koji se upustio u obranu specifičnoga viđenja lingvističke znanosti kakvoga su zauzeli njegovi kolege ]unggrammatikeri. U njegovu tumačenju, lingvistika prije 1 870. godine predstavljena je kao ranija faza u razvoju discipline od koje su se doktrine novijega datuma jasno udaljile. Starije dogme u lingvistici uglavnom su bile povezane s imenom Franza Boppa ( 179 1 .- 1 8 67.)7• U svom radu Einleitung in das Sprachstudium iz 1 8 8o. (kao i u idućim revidiranim izdanjima, uključujući i šesto, iz 1919 . godine) Delbriick prikazuje Schleicherove stavove kao potpuno ujednačene s Boppovim (Delbriick 1 8 82 : 45 -46, 47, 5 3 ) ili, kad su različiti od njegovih, kao stavove koji su lišeni genijalnosti kakvu su pokazali mladogramatičari (48-5 3 passim). A zaključna tvrdnja (str. 5 5 ) Schleichera opisuje kao >filologa<, zajedno s Boppom i Grimmom, Pottom

5 Ovo uvjerenje, ako je široko rasprostranjeno, može dakako dovesti do osjećaja frustracije među mladim istraživačima usmjerenim na teoriju. Na kraju, oni mogu potražiti alternativne načine provođenja istraživanja, i tako možda unijeti promjenu u žarištu zanimanja i 'revoluciju' u kuhnovskom smislu.

6 U privatnom razgovoru, Chomsky je priznao da tvrdnja Normana Kretzmanna, po kojoj je Chomsky koristio povijest uglavnom za polemičke svrhe, nije bila neutemeljena. No ipak je zanimljivo da Chomsky svoju knjigu smatra ozbiljnim doprinosom lingvističkoj misli.

7 Istina je, međutim, da Delbriick pokazuje više >urbanitas< u svom prikazu nego moderni lingvisti koji žele tumačiti povijest na svoj način.

Mladogramatičarska doktrina 93

i Curtiusom. To je u suprotnosti sa Schleicherovim vlastitim shvaćanjem, to jest, da je on >glotolog<, jezikoslovac. Ironično, Schleicher je uporno zagovarao oštru podjelu rada između >Philologie< i >Sprachwissenschaft oder Glottik< (cf. Schleicher 1 8 59 : 1 -5 ; 1 8 6o: 1 19-123 ) , odbacujući prvo kao povijesnu disciplinu koju jezik zanima samo onoliko koliko odražava razvoj kulture određenoga naroda. (Usporedi i Arbuckle 1970, koji opisuje Schleichera kao izumitelja ove >nenamjerne< distinkcije). Ova dihotomija filolog/lingvist (koja ima dugotrajnu tradiciju još od prve upotrebe u 19. stoljeću8) podsjeća nas na dihotomije sa sličnim polemičkim nakanama, kao mehanicist/mentalist, taksonomist/transfomacionalist itd., u raspra­vama iz 20. stoljeća9•

Ne bih isticao Delbriickov prikaz Schleichera da nije činjenica da su povijesti lingvistike u 20. stoljeću često ponavljale ovo jednostrano shva­ćanje Delbriickova doprinosa području, ne shvaćajući da je Delbriick izražavao nepokolebljivo prvoboračko stajalište. Štoviše, moderni prikazi nisu samo ponavljali ovo pristrano tumačenje Schleicherovih dostig­nuća, nego su Schleichera često izvrgavali poruzi, naročito kad on svoja razmatranja dovodi do njihova logičnoga zaključka sastavljajući pričicu na indoeuropskom, na temelju rekonstruiranih oblika; cf. Kingovu primjedbu ( 19 69 : 1 54-5 5 ) : >>Rekonstruirani tekst možemo samo gledati,

' Za one koje zanima povijest lingvističko/filološke debate, spomenut ćemo sljede­će reference, kojima se može dodati i mnogo drugih: Georg Curtius ( 1 82o.-8 5 . ), Die Sprachwissenschaft in ihrem Verhiiltnis zur klassischen Phi/ologie (Berlin: W. Besser, 1845; 2. izdanje, 1 848 .; Karl Brugmann ( 1 849.- 19 19. ) , »Sprachwissenschaft und Philologie: Eine akademische Antrittsvorlesung«, u Brugmannovu Zum heutigen Stand der Sprachwissenschaft (Strassburg: K. J. Triibner, 1 8 8 5 ), str. 1-4 r . Da je ta rasprava još živa, možemo zaključiti po recentnim raspravama, kao što su one Kurta R. Jankowskoga, » Philologie - Linguistik - Literaturwissenschaft«, Lingua Posnaniensis 17. 2 1 -3 5 ( 1973 ), i Dietricha Hofmanna, » Sprachimmanente Methodenorientierung - sprachtranszendente >Objektivierung<: Zum Unterschied zwischen Linguistik und Philologie «, Zeitschrift fur Dialektologie und Linguistik 40, 29 5-3 10 ( 1973 ). Od kraja šezdesetih godina 20. stolje­ća, povremeno dolazi do polemičkih rasprava između >Sprachwissenschaft< i >Linguistik< u Njemačkoj (i, na primjer, između >glottologia< i >linguistica< u Italiji); cf. Reiner Hilde brandt, »Linguistik contra Sprachwissenschaft« . Neuere Forschungen in Linguistik und Phi/ologie: Aus dem Kreise seiner Schiiler Ludwig Erich Schmitt zum 65. Geburtstag gewidmet (Wiesbaden: F. Steiner, 1975 ), str. 1-6. - Zanimljivo je što se Raimo Antilla, u svom radu »Linguistik und Philologie« , s kojim je sudjelovao u Linguistik und Nachbarwissenschaften Renate Bartsch i Thea Vennemanna (Kornberg im Taunus: Scriptor, 1973) , 1 77-9 1, čvr­sto izjašnjava u prilog filološkoj orijentaciji lingvistike, dok sami urednici u svojim pri­lozima tomu izdanju ( »Linguistik« , RP. 9-20), tvrde da je >Linguistik< u biti teorijski dio >Sprachwissenschaft<.

9 Može se reći da Delbriick opisuje Schleichera na način koji podsjeća na opis Bloomfielda kod Chomskoga. Zaista, čini se da su znanstvenici koji gorljivo žele promovirati ono što smatraju svojim >originalnim< stavovima obično skloni patriciJu (ocoubojstvu) .

Page 48: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

94 Mladogramatičarska doktrina

što drugo? Otuda naš podsmjeh prema ljudima koji rekonstruiraju priče na praindoeuropskom<< ro. Drugi znanstvenici (npr. Blumenthal 1970: 3 ) opisuju Schleichera kao >profesora biologije< ili ga karakteriziraju na sličan način (cf. Bronstein et al. 1977: 1 8 6- 1 87) zbog njegove prirodnjačke koncepcije jezika.

Treći tip pisanja povijesti bavi se razvojem lingvističke znanosti na način koji još nije potpuno priznat. To će biti primijenjena u ovom radu. Ovaj treći pristup, kojem sam odabrao naziv >historiografija< (dajući tomu pojmu nešto drugačiji smisao nego obično), zahtijeva nepristrani pokušaj poravnavanja računa. No, ovaj >sine-ira-et-studio< pristup predmetu traži metodologiju, a pažljivo promišljanje je nužno kako ne bi završio u naivnom prikazu po načelu >nagomilavanja<. Povjesničaru Leopoldu von Rankeu ( 1795 .- 1 8 8 6.) , bliskomu suvremeniku Boppa, možda se može pripisati zasluga zato što je zastupao i provodio u djelo ono o čemu govorim (cf. Ranke 1 824 i njegovo kasnije opsežno djelovanje). Njegova znamenita tvrdnja da je dužnost povjesničara ustanoviti >>wie es eigentlich gewesen<< može se smatrati predstavnikom najbolje historiografske tradicije umjesto da je, kao što se često događalo, povezujemo s plitkim >pozitivizmom<. Idući odlomak će se, dakle, baviti pitanjem metode u lingvističkoj historiografiji.

3 · Promišljanje u povijesnom diskursu

Čak i ako se netko ne slaže s upravo izloženim stavomi i da je malo postojećih publikacija koje su posvećene pitanju metode u povijesnoj obradbi znanosti o jeziku, istina je da u tom području ostaje puno toga što još treba učiniti. Prijedloge koje sam iznosio od 1972. godine može se shvatiti samo kao preliminarne, iako vjerujem da još uvijek nedostaju takvi radovi, barem što se tiče opisa događaja i faza u lingvistici 19 . i 20. stoljeća. Na primjer, i dalje vjerujem da je korisno razlikovati ono što sam, slijedeći Kuhna, nazvao >paradigmom< ili možda prikladnije >disciplinarnom matricom< (Kuhn 1970: 184 ) '\ s jedne strane, i >misaonu klimu<, Zeitgeist ili intelektualno ozračje određenoga razdoblja koje proučavamo, s druge strane. Ova distinkcija je od iznimne važnosti za naš

w Na konferenciji održanoj u Parizu u studenom 2004. godine, još sam slušao kako se neki podsmjehuju Schleicherovu pokušaju rekonstrukcije.

" Cf. časopis Histoire - Epistemologie - Langage, koji objavljuje Societe d'Histoire et d'Epistemologie des Sciences du Langage (Paris), vol. I, br. I ( I979), str. 57·

" Čak ni ovaj pojam ne može se prenijeti u raspravu o povijesti lingvistike bez modifikacija. Kuhn ( I97= I 84) ga, barem djelomično, povezuje s >metafizičkim paradigmama<, kako on to naziva, ili >metafizičkim dijelovima paradigma<. Ovaj aspekt znanosti ja bih povezao s onim što sam nazvao nadgradnjom ( >UberbaU<), a ne s mehanikom zanata.

Mladogramatičarska doktrina 95

diskurs. Prvi pojam označava organizacijske i istraživačke prakse unutar discipline, a drugi se odnosi na izvanlingvističke čimbenike koji su izvršili (ponekad i velik) utjecaj na praktičare određene discipline, bez obzira na to jesu li ti čimbenici epistemološki, psihološki, socioekonomski ili neki drugi.

O Kuhnovu konceptu >paradigme< opširno su raspravljali povjesničari i filozofi znanosti kao i znanstvenici koje zanima povijest lingvistike. Najpronicljivija kritika do danas možda je Shapereov ( 1964) pregledni članak posvećen prvomu izdanju Kuhnove knjige. Kuhn je priznao da je taj koncept dvosmislen i umjesto toga je predložio pojam >disciplinarna matrica< ( 1970: 182 ). Ako to protumačimo kao zbir koncepata i analitičkih postupaka s kojima se upoznaje student i pomoću kojih će potvrditi podatke koji su sastavni dio predmeta istraživanja, ovaj koncept može se primijeniti i na predstavljanje teorija jezika u povijesti lingvistike.

Čini se da povjesničari često previđaju koncept >misaone klime<, a to je, po mom mišljenju, drugi aspekt o kojem povjesničar lingvistike treba voditi računa. Kao što se moglo očekivati, oni koje zanima svakodnevni rad mehanizma taj čimbenik smatraju nevažnim, no oni koji žele bolje razumjeti vlastitu djelatnost ne mogu ga zanemariti. Becker ( 1932 : 26) donosi sljedeću ilustraciju ovoga pojma, koja je također važna za moje izlaganje:

Hoće li rasprave pobuditi odobravanje ili ne manje ovisi o logici kojom su

predstavljene nego o misaonoj klimi u kojoj se odvijaju. Danteova definicija, ili ona

svetoga Tome, za nas je besmislena ne zbog loše logike, ili nedostatka inteligencije,

nego zbog srednjovjekovne misaone klime - onih nesvjesno unaprijed usvojenih

uvjerenja, u širem smislu, toga Weltanschaunga ili pogleda na svijet - koja je

Danteu i svetomu Tomi nametnula specifičnu upotrebu inteligencije i specifični tip

logike. Da bismo shvatili zašto ne možemo lako pratiti Dantea ili svetogaTomu,

nužno je da shvatimo (kakva god bila) prirodu ove misaone klime.

19 . stoljeće, koje nas ovdje zanima, puno je bliže našem današnjem shvaćanju nego srednjovjekovni svijet. U stvari, u gotovo svakom području ljudskoga djelovanja 20. stoljeće je gradilo na temeljima koje je postavilo prethodno stoljeće. Svejedno, vrlo smo se udaljili od episteme (Foucault) sredine i kraja 19. stoljeća, pa nam je uistinu postalo teško razumjeti neke interese i uvažavati određene stavove zajedničke Schleicheru i naraštaju jezikoslovaca koji ga je slijedio. Upravo je ta otežanost najviše odgovorna za činjenicu da znanstvenici 20. stoljeća tako spremno odbacuju ideje l ingvista 19 . stoljeća. Budući da ne razumiju intelektualnu klimu, kao i opći >kontekst situacije< (Firth) toga razdoblja, moderni istraživači u

Page 49: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

111> Ml.uluMt iiiiiiU tl'lll"sk•• doktrina

u v o 1 1 1 podnu:· j u l:csto optužuju ranije naraštaje zbog nedostatka jasnoće, ki i i i/. IN i t' l ll.'i jc i metode, iako se s priličnom sigurnošću može reći da su lii •I I IN I ven it: i J 9· stoljeća bili barem onoliko dorasli standardima vlastitoga v rc- n 1 c- r r a koliko bi lingvisti 20. stoljeća mogli poželjeti da budu. U stvari, usporedba između Prinzipien Hermanna Paula ( 1 846.- 192 1 . ), rada koji je prvi puta objavljen davno, 1 8 8o. godine (i ponovno objavljivan sve do J 970.) i, recimo, Aspects Chomskoga iz 19 5 6., koju bi proveo nepristrani povjesničar lingvistike, mogla bi dovesti do zaključka da su Paulovi stavovi puno relevantniji za razumijevanje prirode jezika i njegova razvoja, nego oni Chomskoga, koje još gorljivo zastupaju mnogi praktičari u ovom području.

Dakle, ako želimo biti pravedni prema lingvističkim misliocima 19. stoljeća, moramo paziti da se ne oslanjamo na prikaze onoga tipa čiji je predstavnik Cartesian Lingustics Chomskoga ( 1966), gdje se povjesničar upušta u >lov na pretke<, uspostavljajući misaono podrijetlo koje vodi ravno do njegovih vlastitih stavova. Takva povijest opisuje generaciju neposrednih znanstvenih prethodnika kao nevrijednu zanimanja, ili da citiram jedno od najgorih procjena ideja drugih koju prenose današnji transformacionalisti, kao >nezanimljivu<. Raniji povjesničari toga tipa vjerojatno su bili blaži prema svojim prethodnicima. No, kao što smo vidjeli iz Delbriickova prikaza Schleichera, prilično je nesigurno oslanjati se na njihovu procjenu rada onih znanstvenika koji su im neposredno prethodili. Slično možemo zaključiti i o prikazima Thomsena i Pedersena, napisanim na početku 20. stoljeća, kao i o mnogim povijestima napisanim u proteklih 40 i više godina, koje su se ropski oslanjale na te ranije procjene u opisivanju lingvistike 19 . stoljeća. U ranijim povijestima lingvistike ne nedostaje toliko pozitivistički stav koji teži da razvoj discipline prikaže što je moguće objektivnije, koliko jasno razlikovanje između onoga što bismo, s jedne strane, mogli nazvati intelektualnom >>nadgradnjom<< ( >Oberbau<, >Zeitgeist<) određenoga razdoblja, i s druge, >mehanikom zanata<, problemi i rješenja unutar struke koje su lingvisti u raznim vremenskim razdobljima ponudili. Ta distinkcija između onoga što sam nazvao >misaonom klimom< i >disciplinarnom matricom< značajno će pomoći da razlikujemo >pro-domo< tip diskursa od istinskih dostignuća koja je postigla određena skupina ili određeni naraštaj jezikoslovaca. Sljedeći odlomak je pokušaj da pokažemo koliko je korisna ova distinkcija.

4· >Schleicherovska paradigma< vs. >mladogramatičarska paradigma<

U autobiografskom radu iz 1980. godine, pokojni Henry Hoenigswald je s uvjerenjem napomenuo da treba razlikovati između onoga što jezikoslovac tvrdi da radi i onoga što zaista radi. (U stvari, može postojati i treća

Mladogramatičarska doktrina 97

komponenta, da lingvist ne zna, da nije svjestan epistemološkoga dijela svoga diskursa) . Općenito je prihvaćeno da je lingvistika 19 . stoljeća, barem do osamdesetih godina, bila zadojena prirodnjačkim shvaćanjima, i što se tiče prirode jezika općenito, i što se tiče njegovih mehanizama i razvoja. To ne znači da u tom razdoblju nije bilo znanstvenika koji su zastupali drugačije i suprotne stavove. Lingvisti humboldtovske tradicije, na primjer, obično su slijedili stav da je lingvistička znanost u stvari >Geisteswissenschaft<, a ne >Naturwissenschaft<. Međutim, ako je pokazatelj tehnički rječnik nekoga razdoblja, kao i koncepti i metodološka načela koje zastupa većina lingvista bez obzira na njihovu filozofsku pripadnost, možemo primijetiti da su lingvističku teoriju i praksu nedvojbeno obilježile prirodne znanosti kasnoga 1 8 . do sredine 19. stoljeća, naročito botanika, komparativna anatomija, geologija i teorija evolucije. Ovaj utjecaj razdoblja >Zeitgeista< moguće je vidjeti ne samo u terminološkoj opremi lingvista 19 . stoljeća; usporedite pojmove kao >analiza<, >jednačenje<, >razjednačivanje<, >osnova<, >korijen<'\ >rast<, >propadanje<, čak i sam pojam >lingvistika<, koji kao da je oblikovan po uzoru na ,fizika<, >matematika<, itd. •4, ali i po sklonosti da jezik zamišlja kao >organizam< (pojam koji koristi još i Saussure, u smislu >sustava<) koji se sastoji od >strukture(a)< (pojam koji se pojavio u naslovu Boppova komparativnoga rada iz 1 820. godine, ali ga je već koristio F. Schlegel u svojoj knjizi iz 1 808. ) ' 5 i u tvrdnji da razvoj jezika slijedi stroge >fizičke< zakone.

lJ Istina je da je koncept >korijena< ušao u zapadnu lingvistiku kroz hebrejsku gramatiku, možda još u doba renesanse, cf. Johann Reuchlin, De rudimentis hebraicis (Pforzheim: Thomas Anshelm, I 5o6). Koristio ga je Justus Georg Schottel(ius) u svom 655 straničnom radu Teutsche Sprachkunst (Braunschweig: B. Gruber, I64I ) . Međutim, nije mi poznata ni jedna referenca na Schotteliusovu knjigu, ili bilo koja referenca na hebrejsku gramatiku, koja se tiče toga koncepta u lingvistici I9. stoljeća. Čini se da je pojam morao biti ponovo uveden u lingvistiku u I9. stoljeću, kao što su i mnoge druge spoznaje ranijih stoljeća morale biti ponovo otkrivene.

l4 Prema Jankowskomu ( I972: 94, bilj. I ), pojam •Linguistik< »prvi put se koristi oko I8oo., što se poklapa sa željom da se jezik poveže s prirodnjačkim znanstvenim postupcima<< . Međutim, Jankowsky ne citira izvor za taj navod. Prva pojava pojma za koju ja znam je u časopisu kratkoga vijeka koji su uređivali Johann Severin Vater i Friedrich Justin Bertuch, Allgemeines Archiv fiir Ethnographie und Linguistik (Weimar, I 8o8). (Napominjem da se u njemačkom botanika zove •Botanik<). Za puno raniju upotrabu pojma >Sprachwissenschaft< Jankowsky ( I972: 9 3 , bilješka) navodi naslov knjige Johanna Georga Ansorgea (pseudonim Melander) iz I72I. godine, Deutscher Rath und Lehrmeister; fiir Studierende wie auch fiir alle dieser edlen Sprachwissenschaft Beflissene (Jena) .

l j Čak i znanstvenik kao Jacob Grimm ( I785.-I863. ), kojega se obično povezuje s •romantičarskim< viđenjem jezika, navodi eksplicitne reference na prirodne znanosti, naročito na Linnćov rad u botanici kao model za znanstveno istraživanje u lingvistici (cf. Koerner I98o: 2 I6-I7, detaljnije).

Page 50: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

98 Mladogramatičarska doktrina

Nema sumnje da je shvaćanje lingvistike kao prirodne znanosti (ne toliko u smislu predmeta njenoga istraživanja, nego više po metodologiji ) dostiglo vrhunac u Schleicherovu ( r8 r2.- r868. ) radu. Iako nema istine u '

tradicionalnoj tvrdnji da je on razvio svoje ideje pod snažnim utjecajem Darwinova Podrijetla vrsta ( Origin o{ Species, r 8 s 9 ), postoje dobri razloze da vjerujemo kako je Schleicher uveo u lingvistiku koncepte koje je crpio iz prirodnih znanosti, ponekad i kroz Hegelovu >Naturphilosophie< (cf. Koerner 197 sa: 7 4 7-7 s 3 , detaljnije) . Na primjer, nema sumnje da koncept obiteljskoga stabla, koji je gorljivo branio od r 8 s 3 . godine nadalje, puno duguje (vjerojatno lamarkovskoj ) biologiji (i vjerojatno, puno manje svome filološkom obrazovanju kod Friedricha Ritschla, što je uključivalo uspostavljanje stabla-dijagrama ili >Stammbaume< rukopisa, kako navodi Hoenigswald) . Štoviše, u tekstovima samoga Schleichera (cf. Schleicher r 8 s s, r 8 6 3 ) nalazimo dokaze da je vrlo dobro poznavao prirodne znanosti svoga vremena, naročito botaniku, i da se često zalagao za usvajanje načela lingvističke analize koja slijede prirodne znanosti. Na primjer, upravo je Schleicher uveo pojam i koncept >morfologije< u lingvističku analizu i strogu primjenu čisto formalnoga pristupa jezičnoj tipologiji (Schleicher r 8 s9 ) .

Više puta sam pokazao (cf. Koerner 1976a [ 1972.] : 692-98; 197sa: 7S S-7S 8 ) značaj Schleicherova doprinosa lingvistici: priznavanje važnosti >glasovnih zakona< i načela analogije u jezičnoj analizi, usvajanje sustavne upotrebe zvjezdice u rekonstrukciji (cf. Koerner 197 sb), kao i razvoj strogih načela u rekonstrukciji protostupnjeva jezika općenito. U njegovu Compendium der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen iz r 8 6r . - r 8 62 ., koji je služio kao temeljni lingvistički tekst dok Brugmann i Delbriick nisu počeli objavljivati Grundriss dvadeset godina kasnije ( r 8 8 6.- r9oo.), dobili smo prvi pokušaj analize indoeuropskoga u cjelini, umjesto obrađivanja jedne ili druge njegove grane (kao što je radio Grimm), ili proučavanja pojedinih članova porodice postavljajući ih jednoga uz drugoga (kao što je radio Bopp) . U Compendiumu, Schleicher je primijenio ova načela historijsko-komparativne lingvistike koja su do danas, gotovo qo godina nakon prve formulacije, izgubila malo od svoje vrijednosti:

Kad uspoređujem dva jezična oblika iz dva srodna jezika, prvo nastojim pronaći

oblike koji se usporedbom mogu pratiti unatrag do vjerojatnih temelj ih oblika, to

jest, do strukture [Gestalt] koju su morali [ranije] imati, osim glasovnih zakona

[Lautgesetze] koji su utjecali na njih, ili barem pokušavam ustanoviti identične

fonetske situacije na povijesni način za oba oblika. Kako čak ni najstariji jezici

naše jezične porodice nisu dostupni u najstarijem obliku - to vrijedi i za sanskrt, - i

Mladogramatičarska doktrina 99

kako su nam uz to postojeći jezici poznati na vrlo različitim stupnjevima razvoja

[Altersstufen], prvo moramo ukloniti različitu starost jezika što je više moguće

prije nego što možemo izvršiti usporedbu. (Schleicher 1 8 52: IV-V)

Ova uspješna fuzija gotovo ahistorijskoga pristupa jezičnoj usporedbi koju nalazimo kod Boppa i isključivo historijskoga proučavanja određene jezične porodice kao što je radio Grimm, uz posebni naglasak na fonologiju i morfologiju, dala je kasnijim istraživačima u području historijsko­komparativne lingvistike (koja je u prošlom stoljeću bila gotovo identična s lingvistikom općenito) okvir koji sam, s Kuhnom, bez oklijevanja nazvao >paradigmom<. Danas ne vidim razlog zašto bih promijenio stajalište. Ovaj stav sadrži pretpostavku da je takozvana >Paradigma der Junggrammatiker< ( Ružička 1977: rs) u biti produžetak >schleicherovske paradigme<.

Ovu tvrdnju je prije više od roo godina iznio Hermann Collitz ( r 8 s s .­I93 S · ) kad je rekao da je pojava Schleicherova Compendiuma ( r 8 6 r .­r 8 62 . ) označila početak nove epohe istraživanja u komparativnoj gramatici (i u stvari, jedini takav >wesentliche umgestaltung<, kako je izjavio r 8 8 6. ) , a naročito u fonologiji. Collitz ( r 8 8 3 : 2) je ovako opisao Schleicherovo dostignuće:

[ . . . ] njegovo izlaganje [o komparativnoj indoeuropskoj gramatici] čini jedinstveni

cjeloviti sustav [ein eigenartiges, in sich gefiigtes und nach allen sei ten abgeschlossenes

system] koji je pokušao pokazati strogu zakonitost u razvoju fonologije od pra jezika

do pojedinih jezika, koji je svakomu pojedinomu fonološkomu fenomenu dodijelio

vlastito mjesto i naročito u načinu provođenja istraživanja lingvističke činjenice

dao model za buduća vremena.

Collitz se, to treba napomenuti, u mnogo čemu suprotstavljao mladogramatičarskim stavovima. No, zanimljivo je primijetiti da je takav znanstvenik kao što je Brugmann r 8 8 s. godine priznao da se nije složio s Curtiusovom tvrdnjom da je >junggrammatische Richtung< značio prekid s prošlošću. Baš naprotiv, on kaže (suprotno od onoga u što su on i Osthoff željeli uvjeriti lingvistički svijet r 878. ) :

Ich fiir meine Person habe die neueren Anschauungen immer n ur fiir die organische

und folgerechte Fortentwicklung der iilteren Bestrebungen gehalten. [ . . . ] Wenn wir

Jiingeren auf absolut strenge Beobachtung der Lautgesetze dringen und die Aufgabe

der sprachgeschichtlichen Forschung immer erst dann fiir gel ost erachten, wenn den

lautlichen UnregelmiilSigkeiten gegeniiber die Antwort auf das warum? gefunden

ist, so ziehen wir nur die letzte Consequenz von dem, was man schon vorher

Page 51: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

roa Mladogramatičarska doktrina

verlangt hatte und was in Gemeinschaft mit Schleicher und Andern namentlich

gegen Bopp und Benfey erfolgreich vertreten zu haben eines der Hauptverdienste

gerade von Curtius ist. (Brugmann r 8 8 5 : 125 )

Drugim riječima, sam Brugmann poriče postojanje onoga za što je šezdesetpetogodišnji Curtius, Brugmannov nekadašnji učitelj , u ovoj kritici mladogramatičarskoga stajališta ( 1 8 8 5 ) smatrao da je >Bruch mit der Vergangenheit< i način istraživanja po >vollig neuen Bahnen<. Čak i ako priznamo Brugmannovu pomirbenu gestu prema Curtiusu, gore navedeni odlomak treba shvatiti (kao što je učinio Szemerenyi u Phonetica 3 6. 1 64 [ 1979]) kao važan dokaz koji ukazuje na ispravnost moje tvrdnje da godina 1 876. i rad ]unggrammatikera nakon toga povijesnoga datuma nisu značili >znanstvenu revoluciju< u (historijsko-komparativnoj ) lingvistici.

Povjesničari 19. stoljeća potvrdili su Collitzova i Brugmannova zapažanja. Zato Brigi t Beneš ( 19 5 8: 12 3 ), uspoređujući teorije glavnih imena toga razdoblja, zaključuje: »Die junggrammatische Doktrin [ . . . ] ist our eine konsequente Weiterfiihrung der Schleicherischen Vorstellung von der Sprache als eines autonomen Organismus<< . Ne samo da se metateorija nije promijenila nego je - što je važnije - lingvistička praksa ostala u biti ista. Ovaj stav potvrdili su mnogi drugi posljednih godina. Na primjer, Putschke ( 1969: 2 1 ) kaže: »Die methodischen Grundsatze der junggrammatischen Schule konnen hochstenfalls als eine Absolutsetzung der um 1 870 bestehenden Methodenpraxis angesehen werden<< .

Jankowsky, koji je mladogramatičarsku školu obradio u jednoj značajnoj monografiji, bilježi ( 1972 : 126) : »Njihov rad je mnogo više sveobuhvatni zaključak i selektivno osnaživanje onoga što je već bilo zastupana i prakticirano - iako, više zastupana nego prakticirano - prije nj ih<< . Hoenigswald ( 1974: 3 5 1 ) priznaje: »Dok ne budemo znali više, reći ćemo da se šezdesetih [ 19 . stoljeća] i s Augustom Schleicherom, dogodila velika promjena<< . A Christmann, u svojoj antologiji lingvistike 19 . stoljeća, tvrdi ( 1977: 3 ) da doktrina takozvaoih ]unggrammatikera » [steHt] eine direkte Fortsetzung und Weiterfiihrung der Konzeption Schleichers dar. <<

No ovaj stav, koji podržavam od 1972. godine, ne dijele svi znanstvenici koji su pisali o ovoj temi. Tako Benware ( 1974: 54), na primjer, smatra da razdoblje od 18 50.- 1 870. označava »kulminaciju Boppovih lingvističkih teorija<< , tvrdeći da su »novu >paradigmu< << u lingvistiku uveli Whitney i Scherer<< (str. 8 5 ). Međutim, njegova studija ne ide puno dalje od godine 1898. i daje malo dokaza za tu tvrdnju, osim što uglavnom ponavlja argumente koje su iznosili Brugmann, Delbriick i drugi.

Ipak, pitanje je li se dogodio ili ne taj >prijelomni trenutak<, veliki pomak u žarištu zanimanja povezan s junggrammatische Richtungom od 1876.

Mladogramatičarska doktrina roi

godine na ovamo nipošto se ne može razriješiti samo na temelju gore iznesenih navoda Collitza i Brugmanna, niti navođenjem autora povijesnih prikaza iz toga razdoblja. Hoenigswald ( 1978: 2 1 , 2 2 ) ispravno piše:

Značajna činjenica nije u tom je li r876. godina bila prekretnica ili označava li

jedan od velikih >uspjeha< u povijesti. [ . . . ] Važno je da su to i prijatelji i neprijatelji

odmah osjetili kao prekretnicu.

Iako nisam potpuno siguran da je to bilo istina za protivnike mladogramatičara, naročito one iz istoga naraštaja - vidjeli smo već da je Georg Curtius ( 1 820.- 1 8 8 5 . ), kako se čini, smatrao da se dogodio prekid s dotadašnjim opredjeljenjima - sasvim je moguće da su se tako osjećali pobornici >junggrammatische Richtunga< . Delbriickov prikaz iz 1 8 8o. godine mogao bi se shvatiti kao izraz toga osjećaja. Međutim, u nedostatku dovoljne količine dokaza za ovu zanimljivu tvrdnju'6 mogli bismo citirati tvrdnju istaknutoga mladogramatičara drugoga naraštaja, to jest, Antoinea Meilleta ( 1 866.-1936 . ) . U svojem Introduction a l'etude comparative des langues indo-europeennes, radu koji je prvi put objavljen 1903 . godine, on tvrdi »Apres 1 875 , [ . . . ] , la scission entre les conceptions du XVIIIe [ ! ] siecle et celles de la grammaire comparee est des lors definitive<< '7• Ova tvrdnja nam govori da veliki lingvisti ne moraju nužno biti pronicljivi povjesničari svoje discipline, ali pokazuje i da su mnogi praktičari u tom području sredinu sedamdesetih godina 19. stoljeća uglavnom shvaćali kao novi početak ili prekretnicu.

Zaista, >annus mirabilis< 1876. (Hoenigswald) bilježi objavljivanje barem šest važnih radova među kojima je >postojala povezanost< (Hoenigswald 1978: 17) '8, to jest, radove Vernera, Brugmanna, Osthoffa, Leskiena, Sie­versa i Wintelera (cf. Koern er 1 876b, detaljnije) . Te studije dale su objašnjenje

'6 Slična primjedba iznešena je i s obzirom na transformacijsko-generativnu školu u lingvistici: cf. rad Stephena O. Murraya, >>Gate-keepers and the ·Chomskian Revolution«<, Journal of the History of the Behavioral Sciences r6. 73-88 ( r98o).

'' Citirano prema 8. izdanju (Paris: Hachette, 193 7.; repr. Univ. of Alabama Press, 1964), str. 468-469. U svojoj knjizi iz 192 5 . , La Methode comparative en linguistique historique (Oslo: Aschehoug & Co.; Leipzig: O. Harrassowitz, itd.; repr., Paris: H. Champion, 1966), Meillet govori o »principes poses entre 1 875 et 188o« (str. vi).

'8 Hoenigswald je možda uspostavio vezu među mnogim važnim studijama iz r 876. koje van der Horst ( 1979: 34, bilj. r) ne nalazi u Koerner 1976b (cf. Hoenigswald 1978: 1 7-20). Što se tiče njegove kritike da je rat temeljen na početnoj metodološkoj pogrješci na kojoj sam zasnovao pretpostavku da je godina r876. bila važan datum i da sam posljedično pokušao navesti značajna izdanja za taj datum, mogu samo odgovoriti da sam bio fasciniran (kao Hoenigswald i drugi) onim što je na prvi pogled izgledalo kao čista koincidencija, dok nisam otkrio razne veze između izdanja o kojima se govori.

Page 52: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

102 Mladogramatičarska doktrina

brojnih fenomena koji su zaokupljali prethodni naraštaj jezikoslovaca i proširili su raspon našega shvaćanja prirode i strukture indoeuropskoga prajezika i njegovih potomaka. Uz to, načela koja su zastupana i/ili primijenjena u tim i mnogim drugim (cf. Koerner 1978b: xvm, bilješka 6) izdanjima iz 1 876. doprinijeli su pojašnjavanju teorijskih problema koji su bili poznati još od Schleichera. Rezultat je bila atmosfera uzbuđenja koja je ponekad dovodila do pretjeranih tvrdnji o originalnosti kod mladih znanstvenika iz Leipziga i njihovih bliskih saveznika. (U Wilburovoj studiji iz 1977. vrlo je pomno dokumentirano da je mnoge njihove tvrdnje trebalo potvrditi u kasnijim istraživanjima i kontroverzama koje su se razvile) .

Kao što je navedeno ranije u ovom poglavlju, postoje dokazi da j e većina ]unggrammatikera vidjela prijelom između njihova rada i rada njihovih prethodnika, naročito Curtiusa i Schleichera. Može se dokazati da taj dojam nije bio potpuno neopravdan, iako vjerujem da to ima puno manje veze s mladogramatičarskim inzistiranjem na nepogrješivosti >glasovnih zakona< (što je naročito potkrijepljeno otkrićima Karla Vernera) i važnosti koju su pripisivali principu analogije, nego s promjenom u >misaonoj klimi< u osamdesetim i devedesetim godinama 19. stoljeća. Ovu promjenu u intelektualnoj klimi može se obilježiti odmakom od bioloških koncepcija u pitanjima koja se tiču društvenih znanosti ( Geisteswissenschaften) i pojavom psihologije, sociologije i političke ekonomije kao autonomnih disciplina u drugoj polovici 19 . stoljeća. (Ova promjena klime poklopila se s nekoliko drugih sociopolitičkih čimbenika, kao što je spektakularni gospodarski rast Njemačke nakon Francusko-pruskoga rata, konsolidacija njemačke države i širenje njenoga obrazovnoga sustava). Ideje koje se tiču društvene i psihološke prirode jezičnih procesa bile su bliže zanimanju l ingvista sredine sedamdesetih godina. Te zamisli su počele prodirati u njihove krugove uglavnom kroz radove Heymanna Steinthala ( 1 823 .- 1 899. ) , humboldtovskoga lingvista koji se pretvorio u herbartovskoga psihologa, i američkoga, iako uglavnom obrazovanoga u Njemačkoj , općega l ingvista i stručnjaka za sanskrt Williama Dwighta Whitneya ( 1 827.- 1 89 4 . ) koji je bio pod utjecajem spencerovske sociologije i lyellovske geologije.

Međutim, kao što sam drugdje već pokušao dokumentirati (Koerner 1979), Whitney je igrao vrlo važnu ulogu koja, barem kasnih sedamdesetih godina 19. stoljeća, nije bila ponajprije znanstvene, nego polemičke prirode. Od početka sedamdesetih na dalje, Whitney je napadao teorije onih znanstvenika koji su bili naročito utjecajni u drugoj polovici 19. stoljeća, to jest Maxa Miillera, Augusta Schleichera, a i Steinthala, čiji psihologizam je smatrao pretjeranim. Kad govorimo o Njemačkoj, čini se da je njegov napad na Schleicherovu ,fizičku teoriju jezika< (Whitney 1 8 7 1 ) bio naročito djelotvoran. Zahvaljujući prestižu koji je Whitney

Mladogramatičarska doktrina 103

već stekao, i kao indolog i kao opći lingvist, to je mlađim naraštajima jezikoslovaca omogućilo da odbace Schleicherove ideje o biološkoj prirodi jezika. Ovaj stav još je potpomogla činjenica da je Schleicher umro nekoliko godina ranije, 1 868. godine. Zanimljivo je, međutim, da ovo otvoreno odbacivanje Schleicherova biologizma nije značilo da ranije izražavanje >nove vjere< među mladogramatičarima pokazuje jasno odbacivanje jezika kao nečega što je blisko autonomnom u entitetu, kvazifizičkoga organizma. Brugmannova, kao i Osthoffova izdanja iz 1 876. još donose uvjerljive argumente u prilog prirodoznanstvenoj teoriji glasovnih promjena.

No jednom kad ga je Whitney postavio, pitanje je li lingvistika prirodna znanost ili takozvana >povijesna znanost< (historische Wissenschaft) nije se više moglo izbjeći. Na primjer, francuski znanstvenik Lucien Adam ( 1 8 3 3 .- 19 1 8 . ) zaključio je da je lingvistika oboje: dok fonetika i morfologija koriste metode prirodnih znanosti, sadržajni aspekt jezika je dio ljudske inteligencije i zato ima veze s >povijesnim< znanostima (Adam 1 8 8 1 : 3 94-3 9 5 ) . U Njemačkoj, čini se da je 1 8 8o. godine, objavljivanjem Delbriickova Einleitunga i naročito Prinzipien der Sprachgeschichte Hermanna Paula ( 1 846.- 192 1 . ) - napominjem da su oba znanstvenika bili Steinthalovi učenici, a ne Schleicherovi kao August Leskien ( 1 840.-19 17 . ) - učinjen pomak prema sociološkim i, još važnije, psihološkim objašnjenjima glasovnih promjena.

Međutim, neobično je što te ideje nisu imale vidljiv utjecaj na aktualnu praksu komparativno-historijske lingvistike toga vremena. Vidjet ćemo da su drugi ]unggrammatikeri (kao i većina njihovih suvremenika), iako su službeno odbacili Schleicherove biologističke koncepcije, nastavili jezik promatrati kao >stvar< neovisnu o govorniku i njegovu društvenom kontekstu. Čini se da su temeljitost njihova rada i njegova unutarnja dosljednost u stvari bili mogući samo zbog te (prešutno prihvaćene) premise. Naglasak njihova istraživanja leži (kao u Schleicherovu radu) na fonologiji i morfologiji i zanemaruje semantička i sin taktička proučavanja '9•

Osim ovoga naglaska na temeljne građevne dijelove jezika, smatramo da je sve koncepte, tehničke pojmove i postupke analize rabljene u radu mladogramatičara (kao i njihovih suvremenika) ili uveo ili razvio Schleicher: 1 ) obiteljsko stablo kao model indoeuropskih jezika; 2 ) stroga metoda rekonstrukcije praoblika na temelju dosljedne primjene >glasovnih zakona<; 3 ) uporaba koncepta analogijeo u objašnjavanju

'• Čak i se Delbriickov voluminozni opus teško može navoditi kao protuprimjer, budući da on nije iznio nikakvu vlastitu sintaktičku teoriju, i umjesto toga je djelovao u skladu s drevnom tradicijom dijelova govora u kojoj je u središtu zanimanja riječ, a ne rečenica.

'" Iako Schleicher >analogiji< nije pripisao status formalnoga načela (cf. Schleicher 1 876

Page 53: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

104 Mladogramatičarska doktrina

jezične promjene; 4 ) pojam >morfologije< (koj i je preuzeo iz biologije ) . Dakle, ako se vratimo pitanju postavljenomu na početku ovoga rada, uskoro ćemo otkriti da je podrijetlo lingvističkih teorija i metoda koje smo naučili povezivati s ]unggrammatikerima (cf. Blumel 1978) u radu Schleichera i njegove generacije (na primjer, u Curtiusovu radu). Dakle, u pravu smo kad tvrdimo da mladogramatičari, bez obzira na značajan napredak u indoeuropskoj fonologiji i morfologiji ostvaren 1 876. i u idućim godinama, nisu dali ništa slično novoj paradigmi, novomu referentnomu okviru u komparativno-historijskoj lingvistici. Njihov rad je, umjesto toga, proveden po >disciplinarnoj matrici< koju je uglavnom uspostavio Schleicher, a ono što se mnogima u to vrijeme, kao i kasnijim naraštajima jezikoslovaca, činilo kao >prekretnica< nije puno više od naprednije artikulacije, proširenja >Schleicherovske paradigme<.

5. Zaključne napomene

Vrijedi ponoviti da je u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća, a naročito od početka osamdesetih godina nadalje, nastupila promjena u intelektualnoj klimi koja je znanstvenike toga doba (ne samo lingviste ! ) navela da postanu svjesniji drugačije prirode istraživanja u prirodnim znanostima (Naturwissenschaft) i u društvenim znanostima (Kulturwissenschaften) . To jasno zastupa Wilhelm Dilthey ( 1 8 3 3 .-19 1 1 . ) u svom Einleitung in die Geisteswissenschaften (Leipzig, 1 8 8 3 ) . To je bilo razdoblje u kojem su se psihologija, sociologija i politička ekonomija pojavile kao autonomne discipline, čiji razvoj nije mogao proći bez posljedica u susjednim područjima, uključujući i lingvistiku. Utjecaj društvenih i behavioralnih znanosti očit je, na primjer u Untersuchungen uber die Grundfragen des Sprachlebens (Halle, 1 8 8 5 ) Philippa Wegenera ( 1 849.-1916.), ali taj rad je izazvao malo zanimanja među lingvistima 19. stoljeća. Štoviše, pokušao sam dokazati da je inkompatibilnost između teorijskih tvrdnji i aktualne prakse dovela u devedesetim godinama 19. stoljeća do krize (koju većina lingvista toga doba, međutim, sama nije primjećivala) iz koje se počela oblikovati >saussureovska paradigma< (cf. Koerner 1975a: 759 sl. ) . Promjena u >misaonoj klimi< pomogla je ]unggrammatikerima i drugima da se oslobode schleicherovskoga >jarma<, barem što se tiče prirodnjačkih

[1 86o): 6 1-62 ), ne treba zaboraviti da je on svoga učenika Jana Baudouina de Courtenaya ( 1 845 .-1929.) naveo da posveti monografiju obradbi baš toga predmeta; cf. Baudouinovu studiju » Einige Fiille der Analogie in der polnischen Deklination<<, (Schleicher & Kuhn) Beitri:ige zur vergleichenden Sprachforschung. 6. 19-88 ( 1 869), završenu u Jeni lipnja 1868. , pola godine prije Schleicherove smrti. Baudouin de Courtenay je na temelju toga rada doktorirao na Sveučilištu u Leipzigu 1 870. godine.

Mladogramatičarska doktrina 105

stavova koji su u podlozi Schleicherove meta teorije> I. Ipak, većinom su nastavili raditi unutar okvira kojega su postavili Schleicher i drugi prije 1 870. godine. Kad se sve zbroji, iako treba spomenuti kumulativni napredak i pročišćavanje u metodologiji koje je započela godinom 1 876., usuđujem se tvrditi da se sedamdesetih godina 19 . stoljeća u lingvistici nije dogodilo ništa slično revoluciji, kao što se često tvrdi22• To je moralo pričekati da razmišljanja o predmetu i metodama lingvističke znanosti koja su u velikoj mjeri zaokupljala Saussureovo zanimanje u razdoblju o 1 8 9 1 .- 19 1 1 . izađu u javnost s posthumnim izdanjem njegova Cours de linguistique generale 19 1 6. godine, točno roo godina nakon Boppova Conjugationssystema.

2' Da su pripadnici mlađih narastaJa jezikoslovaca Schleicherove teorije smatrali opresivnima može se zaključiti iz rukopisnih bilježaka F. de Saussurea (koji je studirao u Leipzigu i Berlinu četiri godine, 1 876.-188o.), datiranih u 1 894. godinu. Govoreći o lingvistici koja je prethodila junggrammatische Richtung: » lorsque cette science semble triompher de sa torpeur, elle aboutisse a !'essai risible de Schleicher, qui croule sous son propre ridicule. Tel a ete le prestige de Schleicher, pour avoir simplement essaye de dire quelque chose generale sur langue, qu'il semble que se soir une figure hors pair encore aujourd'hui dans !'histoire des etudes linguistiques>> . (Citirano prema kritičkomu izdanju Coursa, Rudolfa Englera [Wiesbaden: O. Harrassowitz, 1968], str. 8 ) . Saussure je bio puno frustrirani ji i uz to puno agresivniji čovjek nego što bi čitatelj >vulgate< koju su uredili Bally i Sechehaye mogao naslutiti.

22 Nešto slično implicirali su Meillet i njegov suradnik Joseph Vendryes kad su u predgovoru zajedničkom radu Traite de grammaire comparee des langues classiques (Paris: H. Champion, 1924.; 4· izdanje, 1966) tvrdili da se dogodila »depuis une vingtaine d'annees [to jest, otprilike oko 1900.] aucune revolution comparable a celJe qui a transformee la grammaire comparee entre 1 872. et I88o<<. Zaista, komparativno-historijska lingvistika je tek posljednjih godina postala drugačija zahvaljujući uvođenju strukturalističkih principa proučavanja jezika i prihvaćanju socioloških i psiholoških razmišljanja u objašnjavanju jezične evolucije. (To može objasniti obnovljeno zanimanje za Paulove Prinzipien iz 188o. godine, 5 . ponovljeno izdanje iz 1920., koje u Pedersenovoj ( 19241I93 I ) povijesti lingvistike 19. stoljeća nije ni spomenuto).

Page 54: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

5· SAUSSURE I PIT ANJE IZVORA NJEGOVE

LINGVISTIČKE TEORIJE*

L'homme linguistique des differents ages peut penser les memes choses. Il reste

qu'il ne les pense pas memement.

Gustave Guillaume

r. Uvodne napomene

Nema indikacija da zanimanje za Saussurea s godinama opada; baš suprotno, ako su recentne publikacije ikakav pokazatelj, čini se da ne popušta neprekidna rasprava o saussureovskim idejama u lingvistici semiotici i drugim područjima koja se dotiču jezika. Usporedimo, n� �rimj�r, čet�rti nastavak Bibliographie saussurienne Rudolfa Englera, u IzdanJu Cahzers Ferdinand de Saussure iz I986., koje pokriva godine od I98o. do I982 . i gdje se navodi oko 200 naslova samo u trogodišnjem ra�doblju, d� ne spominjemo 3 I stranicu dodataka prethodnim godinama, vec obrademm u ranijim izdanjima (cf. Engler I976-I979) . Francuski izvornik Cours de linguistique generale (CLG), pod uredništvom Charlesa Ballyja i Alberta Sechehayea u suradnji s Albertom Riedlingerom - koji je bio jedini od trojice koji su nazočili Saussureovim predavanjima iz opće ling:istike izmedu I907. i I909. - izdan je mnogo puta, najrecentnije I98 5 . godme, s pogovorom Louis-Jeana Calveta, čiji s u prijevodi komentara Tullia De Maura i bio-bibliografski dodatci talijanskomu tekstu CLG doda vani reizdanjima nakon I972. godine'. U prosincu I98 5. pojavila se monografija posvećena odnosu izmedu komponenti Saussureove trijade langage-langue-parole (Bottari I98 5 ) , a nakon toga je izašla još jedna knjižica s odlomcima iz >vulgata< teksta Coursa, zajedno s komentarima na teme kao što su jezični znak, koncept >langue<, njegova priroda i mehanizam, itd. (Gadet I987) . Mogli bismo dodati da je noviji prijevod CLG na arapski objavljen u Tripoliju i još jedan, na bugarski jezik, u

• c:vo poglavlje sadrži revidiranu verziju rada prvi put objavljenoga 1990. u Festschriftu u pocast radu Rudolfa Englera, kojem puno duguju svi ozbiljni istraživači saussureovske lingvistike. Tema ovoga rada zaokupljala me otkako sam u proljeće 1969. počeo raditi na onom što će postati Koerner (1973).

' Napominjem da je ovo izdanje Coursa iz 1972., netočno naslovljeno kao >edition critique<� u stvari nekorigirani pretisak teksta iz 193 r. (to jest, trećega i zadnjega izdanja CLG koJe su pnredii1 Bally i Sechehaye), koje i danas sadrži brojne tiskarske pogrješke.

Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije 107

prijevodu Živka Bojadžijeva i Petije Asenove, u Sofiji I987. godine (čije je tiskanje, mogao bih dodati, omogućila velikodušna subvencija Rudolfa Englera) . I989. godine objavljene su dvije disertacije posvećene pitanjima recepcije Saussureovih ideja u Italiji (Berardi I989) , odnosno u Njemačkoj (Thilo I989) . Još recentnije, poduzeti su novi napori da se najviše što je moguće na temelju opširnih bilježaka Saussureovih studenata u Ženevi koji su zapisivali predavanja svoga profesora od I907. do I9 I r . godine, ustanove točne odrednice Saussureova teorijskoga diskursa koji, kao što danas znamo zahvaljujući Englerovoj ( I 9 68, I 9 7 4 ) edition critique Coursa, nije uvijek predstavljen na odgovarajući način u tekstu iz I 9 I 6. koji je po dobrom ili po lošem ušao u povijest. Govorim o izdanju bilježaka - čiji su urednici Eisuke Komatsu i Roy Harris - koje je vodio Emile Constantin na Saussureovu trećem i posljednjem nizu predavanja iz opće lingvistike ( I9 IO.- I9I I . ) i koje je predao ženevskoj Javnoj i sveučilišnoj knjižnici tek nakon obrane teze Roberta Godela I 9 5 5 · (Godel I 9 5 7, I959 ) zajedno s uvodom i usporednim engleskim prijevodom (Saussure I993 ) .

Bez dvojbe možemo reći da je rad Rudolfa Englera, kroz tridesetak godina, počevši s njegovim prvim nacrtom kritičkoga izdanja Coursa (Engl er I9 5 9 ), imao značajan utjecaj na ovu neprekinutu raspravu o saussureovskim idejama, iako ne toliko koliko bi njegov veliki trud zaslužio. Treba znati da je Englerova inovativna >edition critique< Coursa objavljivana od I967. godine nadalje navela premali broj znanstvenika da ponovo razmotre svoje (pogrješno) tumačenje Saussureovih lingvističkih tvrdnji. U tom smislu je Roman Jakobson ( I 896. - I982 . ) bio medu onima koji su najviše skrivili, s obzirom na golemo poštovanje kojim su njegove izjave bile popraćene u mnogim dijelovima svijeta. Jakobson je neumorno optuživao Saussurea zbog pogrješnih zaključaka koji nisu bili njegovi, a to se događalo još dugo nakon što je upoznao majstorski rad Roberta Godela ( I902.- I984. ) , Les Sources manuscrites du Cours, iz I 9 5 7· (npr. Jakobson I962) . Od početka šezdesetih godina 20. stoljeća, počevši od monografski opširne studije Saussureova koncepta arbitrarne prirode jezičnoga znaka (Engler I962, I964) , Engler je iznio niz temeljitih prikaza i pomnih tekstualnih analiza ključnih pojmova Saussureove teorije opće lingvistike (npr. Engler I968, I973, I98o). Što ti članci, utemeljeni na njegovu dubokom poznavanju saussureovskih tekstova, zajedno s njegovom edition critique Coursa, nisu izazvali sveobuhvatnu ponovnu procjenu Saussureova razmišljanja, to možemo pripisati samo intelektualnoj lijenosti onih koji su radije ostali u svojoj >kolotečini<, da upotrijebim omiljeni Jakobsonov pojam.

Istina je da se do danas nije pojavio nikakav indeks koji se odnosi na četiri sveska CLG/E, jer smo sada već naučili da se pozivamo na Englerov impresivni podvig, iako su dvadeset godina oni koje bi zanimalo tko su

Page 55: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

108 Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije

bili znanstvenici koje je Saussure spominjao u svojim predavanjima mogli dobiti privremeni popis od Englera, jednostavno zatraživši fotokopiju. Takav indeks autora mogao je već i sam, barem među pronicljivim autorima, izazvati niz zaključaka koji se tiču utjecaja raznih prethodnika i suvremenika na Saussurea. Tako je barem polovica navodnih preteča, od Ascolija do Whitneya, navedenih u Scheererovu korisnom pregledu saussureovskih studija ( 19 80: 127- 1 5 1 ), mogla biti lako izostavljena iz rasprave. Međutim, kao što se nadam da ću dokazati - još jednom, i na koncizniji način - u ovom poglavlju, postoji još mnogo drugih pitanja koje treba uzeti u obzir kako bismo Vorlaufer-Diskussion (Scheerer, str. 1 5 1 ) podigli na puno višu znanstvenu razinu.

2. >Utjecaj< u lingvističkoj historiografiji, s ilustracijama iz suvremene znanosti o Saussureu

Otkako sam se upustio u saussureovske studije prije skoro četrdeset godina, stekao sam uvjerenje da izvore koji su nadahnuli Saussureovo lingvističko razmišljanje treba tražiti u radu znanstvenika u području jezika, a ne izvan same lingvistike, iako je istina da se sam Saussure poziva na područja kao što su politička ekonomija, sociologija, psihologija i neurologija, u svojim predavanjima o općelingvističkim temama. To nije bila moja radna hipoteza na početku istraživanja, nego, vjerujem, pažljivo promišljen ishod istraživanja za doktorat koje je dovršeno krajem 197 1 . godine i objavljeno, s manjim izmjenama i indeksom imena, godinu i pol kasnije (Koerner 1973 ) .

Međutim, bilješke pokazuju da za mnoge znanstvenike takva općenita tvrdnja nije bila održiva, a ponekad se činilo da je neka tvrdnja nekima od njih tim privlačnija, što je manje dokumentirana. Ipak, zanimljivo je primijetiti da se istaknuti predstavnici tih područja ne spominju u Saussureovim objavljenim radovima, ili (još uvijek) neobjavljenim bilješkama. Mislim, na primjer, na Leona Walrasa ( 1 834.-19 10.) u ekonomskoj teoriji, Emilea Durkheima ( 1 8 5 8.- 1 9 17 . ) u sociologiji ili Franza Brentanoa ( 1 8 3 8 .-1 9 1 7. ) u psihologiji. (Za druge moguće >kandidate<, pogledajte Koerner 1972a: 3 34-3 5 1 ) . Ali, nema sumnje da je Saussure bio svjestan rasprava u tim i drugim područjima; na primjer, to što u svojim predavanjima spominje lokalizaciju jezične sposobnosti Paula Broce ( 1 824.- 1 8 8o.) ili pisholingvistiku Wilhelma Wundta ( 1 8 32 .- 1920.) može se shvatiti kao potpora ovoj tezi. Međutim, takve eksplicitne reference ne bi trebalo same po sebi koristiti kao argument pomoću kojega ćemo konstatirati utjecaj ovoga ili onoga autora na Saussureovo razmišljanje. Za to bi bilo potrebno ponuditi puno više dokaza, kao što se nadam da ću uspjeti u tekstu koji slijedi.

Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije 109

Koncept >utjecaja<, ako to zaista jest koncept, do danas je ostao loše definiran. Obično se rabi nemarno i nekritički, često u pokušaju da se dokaže kako pojedinomu autoru nedostaje izvornosti budući da se neka ideja može pronaći u radu ovoga ili onoga ranijega autora. Malo, ako i uopće, pažnje poklanja se različitim intelektualnim >kontekstima situacije< unutar kojih su doneseni određeni zaključci, ili pitanju kakvo mjesto taj stav zauzima unutar općega okvira teorijske rasprave. (O nekim zamkama koje se tiču pitanja >utjecaja< u lingvističkoj historiografiji općenitije, vidi Koerner 1987a.) U ovom poglavlju, razmotrit ćemo samo rad trojice lingvista iz 19 . stoljeća, s obzirom na prirodu mogućega utjecaja koji su ovi mislioci mogli imati na Saussurea.

2.1. Gabelentzova Sprachwissenschaft i Saussureova lingvistička teorija

Kad sam završio svoju disertaciju, nastavio sam istraživanja u nekim područjima koja su već obrađena u ovom radu, povremeno se uključujući u polemičku raspravu o predmetima koji su, po mom mišljenju, bili vrlo pogrješno tumačeni. Jedan takav primjer (Koerner 1974) bilo je suprotstavljanje pogrješnomu shvaćanju da je Saussure bio sljedbenik Wilhelma von Humboldta i njegove škole. U toj raspravi, Sprachwissenschaft Georga von der Gabelentza ( 1 840.- 1893 · ) iz 189 1 . godine je navodno Saussureu poslužio kao glavni izvor teorij skoga nadahnuća, a to su, čini se, bili u stanju pobijati samo znanstvenici čije je profesionalno obrazovanje lišeno humboldtovske tradicije (npr. Hiersche 1972) . Drugi Europljani, naročito Eugenio Coseriu ( 192 1 .-2002. ) i Hans Helmut Christmann (r. 1929. ) , obojica profesori na Sveučilištu u Tiibingenu, teško su mogli ne povjerovati u Saussureov dug Gabelentzu. Ali dok je Coseriu reagirao na moj rad okomivši se na mlađega čovjeka koji mu se usudio proturječiti (cf. Coseriu 1977: 245-2 50, pogovor španjolskomu izdanju njegova rada o ovom predmetu, iz 1967. godine), Christmann - koji je ranije tvrdio da > [na] temelju Coseriuovih zaključaka možemo s razlogom smatrati Gabelentzovu knjigu najvažnijim izvorom Saussureova Coursa< (Christmann 197 1 : 245 ) - zauzima puno pomirljiviji stav, ističući da >pozivanje na te prethodnike, Humboldta i Gabelentza, ne će umanjiti Saussureov genij < (Christmann 1977: 273 ), što je argument koji bi možda bio dobar u politici, ali znači lošu znanost. To ojačava sumnju, vrlo utemeljenu u određenim slučajevima, da su neki od tih članaka koji otkrivaju sve moguće >preteČe< namijenjeni samo tomu da pokažu kako je Saussure u stvari bio neoriginalni mislilac. Kad bi bile istinite, te tvrdnje bi istodobno signalizirale još jedan ozbiljni nesporazum, to jest, da je Saussureova veličina u tom što je bio prvi koji je iznio neka važna zapažanja, dok je njegova prava važnost u specifičnoj

Page 56: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

rro Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije

sintezi ideja koje su bile >u zraku< (kaže Bloomfield 1923 ) na kraju 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća.

U ovoj raspravi o >utjecaju<, notorno podcijenjenoj temi u povijesti lingvistike, važna historiografska načela se često previđaju i >spremaju pod tepih<. Na primjer, da je Saussure bio pod utjecajem Georga von der Gabelentza, očekivalo bi se da će ga Saussure spomenuti u svojim predavanjima - tim više što Saussure, za razliku od Chomskoga, na primjer, nije bio motiviran da prikriva izvore svoga nadahnuća, jer su njegova predavanja bila namijenjena studentima i nisu bila zamišljena tako da kroz njih impresionira znanstvenu publiku svojom izvornošću - ili da ćemo naći reference u njegovim neobjavljenim bilješkama s predavanja (deponiranih u biblioteci sveučilišta u Ženevi od pedesetih godina 20. stoljeća, i, nakon Jakobsonove intervencije, od 1968. na sveučilištu Harvard). No ništa slično nije se pojavilo. Istina je da je Saussure ima primjerak Gabelentzova Sprachwissenschafta, ali samo izdanje iz 1 8 9 r . (vidi Gambarara 1972: 3 3 9 ), u kojem nema gotovo ničega što bi moglo na bilo koji način zvučati >saussureovski<. Osim toga, da je Saussure pronašao nešto zanimljivo, ili nešto s čim se izrazito nije slagao, mogli bismo očekivati da ćemo naći rukopisne komentare, ili barem nekakve oznake u knjizi. No činjenica je da u njegovu primjerku nema nikakvih bilježaka i čini se da je Saussure brzo odložio ovu knjigu. (Koliko je malo vjerojatno da je humboltdovski trend bio važan za Saussurea, vidi Koerner [ 1973 : 166-201], naročito Koerner 1974) . Drugi postupak kojim se može ustanoviti nečiji utjecaj bio bi da pokažemo tekstualne usporedbe, prikladno opskrbljene kontekstom, između ta dva autora (umjesto da reproduciramo tvrdnje izvađene iz konteksta, kao što se radilo s mnogim autorima) .

Ovdje ne kanim ponavljati razne, već iznesene argumente protiv >gabelentzovske veze< u Saussureovu lingvističkom razmišljanju; vrijedi, međutim, spomenuti da je pokojni Robert Godel, koji je bio vrlo temeljito upoznat sa Saussurevoim razmišljanjem, prigovorio takvoj tvrdnji (Godel 1968: 1 16- 1 17 ) . Dovoljno je spomenuti i da nema biografskih, ili drugih povijesno utemeljenih činjenica koje bi povezale Gabelentza i Saussurea2• Zanimljivo je što bi Saussure, kao dokaz tvrdnji da je usvojio općelingvističke ideje koje su cirkulirale dok je on studirao u Njemačkoj, naročito za vrijeme boravka u Berlinu dok je tamo predavao Heymann Steinthal ( 1 823 .- 1 899. ) , trebao govoriti o >innere Form< i o jeziku kao

2 Zapravo, kad je Saussure studirao na Sveučilištu u Leipzigu ( r876.-r978.), Gabelentz je imao profesuru u Berlinu, a kad je Saussure prešao u Berlin na dva semestra, prije obrane doktorske disertacije u Leipzigu, u veljači r8 8o., Gabelentz je postao profesor na leipziškom Orijentalnom institutu. Zato je bilo malo prilike da se oni sretnu.

Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije rrr

>energeia< u svojim predavanjima iz opće lingvistike. No nema nagovještaja da su Saussurea uopće zanimali koncepti tipični za humboldtovsku tradiciju u lingvistici, niti se za njih zalagao. Da, u njegovim predavanjima je Wilhelm von Humboldt ( 1767.- 1 8 3 5 . ) spomenut jednom ili dva puta usput, u vezi s boravkom Franza Bop pa ( 1 79 r .- 1 8 67 . ) u Parizu na početku njegove karijere ( CLG/E 3 ) . Još jedan navod u vezi s Humboldtom iz Saussureovih predavanjima 1907. godine je stenografirao njegov student Louis Caille ( 1 8 84.-1962. ) , a Engler je bio ljubazan da mi to transkribira dok sam radio na svojoj disertaciji. Tamo piše sljedeće (i ukazuje na razlog zašto Saussurea nije mogao naročito zanimati >humboldtovski pothvat<) :

C'est a ce point de vue ethnolinguistique que G. de Humboldt se place dans ses

idees philosophiques sur la structure des langues du globe. Le fond de ses travaux a

pour but d'etablir les rapports de la linguistique avec la logique. Mais l'impulsion a

ete donnee par ses etudes ethnologiques. (Citirano u Koerner 1973 : 173 bilj . 1 8 )

Treća referenca koja se odnosi na Humboldta nalazi se u Saussureovim neobjavljenim komentarima u knjizi koju je 1908. objavio njegov nekadašnji učenik Albert Sechehaye ( 1 870.-1964. ) , Programme et methodes de la linguistique theorique, čije je polazište u Wundtovoj psihologiji jezika. Citirat ću dulji pasus iz ovoga teksta i zbog toga što vodi do iduća dva odlomka ovoga poglavlja:

Si je passerais en revue ces essais, depuis Wilhelm von Humboldt jusqu'a [Hermann]

Paul et au psychologue Wundt, ce serait pour dire que tous sont remplis de

materiaux qui pourraient servir a construire l'edifice [that Sechehaye is trying to

erect], mais que pas un seul n'a seulement trace les bases de cet edifice. Quelques

dinguistes> russes, notamment Baudouin de Courtenay et Kruszewski, ont ete plus

<que personne> d'une vue theorique de la langue sans sortir des considerations

p ures; ils sont d'ailleurs ignores de la generali te des sa van ts occidentaux. <Whitney.

L'Americain Whitney, que je revere, n'a jamais dit un seul mot sur les memes sujets

qui ne fut juste, mais comme tous les autres, il ne songe pas que la langue ait besoin

d'une systematique.> (CLGIE, svezak 4, str. 43 ):

Zanimljivo kako Saussure uopće ne spominje Gabelentza u ovom kontekstu (ili na bilo kojem drugom mjestu, uostalom), kako bi se moglo očekivati da mu je Gabelentz bio imalo zanimljiv, nego Paula na čije Prinzipien se Karl Brugmann ( 1 849.- 19 19. ) , Saussureov suradnik iz

• Napominjem da su pasusi unutar < . . . > oni koje je Saussure prekrižio u svom rukopisu, a Engler ponovo uveo.

Page 57: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

1 12 Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije

leipziških godina, osvrnuo u predgovoru (str. vm, bilješka) svomu radu Kurze vergleichende Grammatik iz 1 904. - zajedno s Grundziige Eduarda Sieversa ( r 8 50.- I932 . ) iz r 876. godine (5r9o r ) i Untersuchungen Phillipa Wegenera ( r 848.-r9 I 6. ) iz r 8 8 5 . godine, treba dodati - za one koje zanimaju općelingvistička pitanja.

Ili bismo trebali prihvatiti recentniju sugestiju Rudolfa Englera ( r988a: x), da

«!'argument ex silentio n'est pas valable: Saussure ne cite pas von der Gabelentz,

mais quand il insiste avec ironie un peu lourde sur l'imprecision des theories

allemandes sur >gegliederte Sprache ou Rede<, il n'est pas impossible qu'il ait von

der Gabelentz ou Humboldt en vue?>>

2.2. Prinzipien der Sprachgeschichte Hermanna Paula i Saussureove reakcije

Puno vjerojatniji kandidat među onima koji su mogli utjecati na Saussureov teorijski diskurs bio je Hermann Paul ( 1 846.- 192 r . ) i tu su ispunjeni razni uvjeti spomenuti ranije u ovom radu. Naročito, kao što sam pokazao u članku iz 1972. (koji je u stvari bio dio utvrdivanja očinstva kontroverze Gabelentz - Saussure, činjenica koju Laszlo Antal u svojoj kritici iz r 9 8 5 . nije primijetio), Saussure je kritički reagirao na Paulov pristup jeziku, spominjući ga i u svojim predavanjima i u svojim bilješkama (cf. CLG/E r 6; CLG/E svez. 4, str. 4; cf. i Godel 1957: s r ) . Najvažniji dokument u ovom kontekstu je izvještaj njegova učenika Alberta Riedlingera ( r 8 8 3 .-1978 . ) o jednom razgovoru koji je sa Saussureom vodio u siječnju 1 909., o >la linguistique statique<. Tijekom ove rasprave, maitre je priznao, prema Riedlingerovim riječima (vidi Godel 1 9 5 7: 29) : >> Il n'y a pas de sujet plus ardu que celui-1:1« , ali je dodao sljedeću tvrdnju, da bi pojasnio stvar: >>il faudrait reprendre, pour le refuter, tout ce que Paul et les modernes ont ecrit la-dessus« (istaknuto: KK).

Ima više razloga zašto su teorije Hermanna Paula mogle poslužiti kao referentna - i kritička - točka za Saussurea. Njegov Prinzipien der Sprachgeschichte, objavljen prvi put r 8 8o. godine, iste godine kad je Saussure obranio svoju doktorsku tezu na Sveučilištu u Leipzigu, pokazao se kao vrlo popularan rad. Iako je kritiziran, između ostaloga, zbog naslova koji je po mišljenju nekih znanstvenika izazivao zabunu - trebao je glasiti >Sprachtheorie< (jezična teorija) umjesto >Sprachgeschichte< (jezična povijest), tvrdio je barem jedan njegov kritičar - Paul je ustrajao u svom stavu da je samo povijesni aspekt lingvistike znanstven, na veliko Saussureovo nezadovoljstvo, moglo bi se reći. r 8 8 6. godine pojavilo se revidirano i puno opširnije izdanje Prinzipien u kojem je Paul

Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije 113

odgovorio svojim kritičarima, a uslijedio je i prijevod na engleski r 8 88 . (2 . revidirano izdanje, r 89o. ) kao i adaptacija na istom jeziku (Strong et al. r89 r ), objavljena u godini kad je Saussure preuzeo profesoru na sveučilištu u Ženevi. Kad je Saussure započeo drugi niz predavanja iz opće lingvistike ( I 9o8.-r909.) , četvrto izdanje Paulovih Prinizipien bilo je pred objavljivanjem. U međuvremenu, Paulova knjiga je već postala glavni rad iz opće lingvistike za Junggrammatikere, kao i za većinu znanstvenika koju su zanimala pitanja lingvističke teorije. Nije čudo što je Saussure, duboko zaokupljen pitanjima koja se tiču uspostave temelja lingvističke znanosti toga vremena, smatrao da treba napasti Paulove stavove na temu opće lingvistike, ako želi pročistiti vlastito razmišljanje i djelotvorno uspostaviti vlastiti teorijski okvir.

Budući da je moj rad o Hermannu Paulu iz 1972. godine kritizirao Antal ( r9 8 5 ) - pomalo nepravedno, smatram - pozivam čitatelja da pažljivo prouči originalni rad kako ga ne bi zaveo Antalov sažetak onoga što sam navodno rekao. (Ironično je to što Antal [str. 122] navodi Durkheima kao glavni izvor utjecaja na Saussurea u uspostavljanju njegove >sinkronijske lingvistike< i tako se samo oslanja na rad Bier bachove [ 1978] , koji ne donosi nikakav dokaz da se Saussure oslanjao na Durkheimov >fait social< ili bilo koji drugi dio njegove sociološke teorije) . Ovdje više ništa ne treba dodati, osim možda spomenuti da je moj rad naišao na potpuno odobravanje Dietera Cherubima ( 1973a, 1973 b), znanstvenika koji je temeljito upoznat s predmetom i uzvratiti da je taj rad iz 1972. godine napisan kao odgovor na tvrdnju koji je prvi gorljivo zastupao Coseriu, a onda su mu se pridružili i mnogi drugi, da je Georg von der Gabelentz bio glavni izvor Saussureovih najpoznatijih dihotomija. Coseriuova ( 19 67 . ) tehnika me je potaknula na uspoređivanje termina koji se nalaze u Paulovim Prinzipien i onih u Coursu; to nije bio pokušaj uspostavljanja epistemiološki održivih ekvivalenata, kao što su tvrdili Antal ( r9 8 5 ), i prije njega, Reis ( 1978 ) .

Ostaje, međutim, činjenica da je Paul koristio veći broj koncepata i terminoloških distinkcija koje nisu mogle promaknuti Saussureovu kritičkomu pogledu. Ne ću ponavljati argument koji sam iznio u radu iz 1972.; osim gore obrazložene >kontekstualizacije< i nekoliko (uglavnom stilskih) popravaka, malo je toga s čim se danas ne bih složio. Za zainteresiranoga - ali nestrpljivoga - čitatelja, navest ću nekoliko primjera Saussureovih sasvim mogućih terminoloških posuđenica, kao što je Paulov pojam Lautbild (Saussure: image acoustique), ili Pa ulova teorijska rasprava o Sprachzustand (Saussure: etat de langue) i pasusa gdje je vidljivo da je Paul svjestan distinkcija, kao što su one između >deskriptivne gramatike< i >historijske gramatike< ili između Sprachususa i individue/le Sprachtdtigkeit, što podsjeća na one koje nalazimo u Coursu. Istina je i dalje, kao što je

Page 58: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

1 14 Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije

istakao Rudolf Engler ( r988a: x1) , da bi takve tekstove trebalo čitati >en eux-memes<, a ne samo izvaditi iz konteksta, u nastojanju da uspostavimo naizgled sugestivne usporedbe (vidi i Engler 1989: 70) . Paul je, za razliku od Saussurea, bio Steinthalov student prije nego što je prešao u Leipzig da završi studije i ima puno indikacija u njegovim Prinzipien, uključujući i patricidalni napad na Steinthala, da je bio pod utjecajem humboldtovskih ideja (cf. Seppiinen 1984) . Već i sama ta činjenica trebala bi nas odvratiti od korištenja laganih argumenata u smislu >utjecaja< na temelju terminoloških sličnosti.

No, važnost Paulove knjige za Saussurea ne može se tek tako odbaciti, zbog bitnih epistemoloških razlika između dvojice autora. Ne znamo što je Saussurea potaknulo da svomu nekadašnjemu studentu Antoineu Meilletu ( r 866.- 193 6. ) početkom r 894. godine piše u Pariz kako je nezadovoljan suvremenom lingvističkom doktrinom i da osjeća potrebu da napiše knjigu u kojoj bi objasnio zašto se u lingvistici ne koristi ni jedan pojam kojem bi on mogao pridružiti nekakav smisao, jer:

Sans <cesse>, cette ineptie de la terminologie courante, la necessite de la reformer,

et de montrer pour cela quelle espece d'objet est la langue en general, vient gater

mon plaisir historique, quoique je n'aie pas de plus cher vceu que de ne pas avoir a

m'occuper de la langue en general. (SM 3 r).

Čini se jasnim, međutim, da je Saussure u to doba zastupao stajalište da se samoj historij skoj lingvistici, predmetu koji je po Paulovu mišljenju bio izdvojena domena u znanstvenom proučavanju jezika, ne može prići na odgovarajući način ako se točno ne definira koncept >langue< i ono što je kasnije nazvao >sinkronijskom lingvistikom<. Na taj način, kao što je Engler u svojoj recentnoj istraživačkoj studiji pokazao, Saussure je i konceptu >historijskog< dao preciznije značenje. Sto se tiče Paulovih ideja, Engler ( r988b: 1 3 2 ) piše:

On a pu retrouver chez Hermann Paul la plupart des observations que Saussure

reunit sous le point de vue synchronique; mais on a pu remarquer avec tout que

Paul renfermait la synchronie: la lecture de Paul a travers Saussure trompe sur le

sens vćritable de ses declarations. L' opposition n'est pas dans !'inclusion ou non de

!'etat, mais dans le rapport qu'on etablit entre histoire et etat.

Nakon pomnoga proučavanja tih tekstova, ne ostaje nam drugo nego da se složimo s tom tvrdnjom.

'J

Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije 1 1 .�

2.3. Whitneyevi tekstovi o općoj lingvistici i Saussureova teorija

Dok je utjecaj Georga von der Gabelentza na Saussurea žestoko osporavan i dok se preispituje značenje Hermanna Paula za njegovo teorijsko razmatranje, važnost Williama Dwighta Whitneya ( r82 7.- r894. ) za Saussureovo lingvističko razmišljanje postalo je, čini se, općeprihvaćena činjenica. Razlozi za to su višestruki. Za početak, Saussure se osvrće na Whitneya i njegove radove u svojim predavanjima između r 894. i I9 I I . godine, i više puta ga hvali. Staviše, postoji opširan rukopis - Godel (SM 3 2 ) govori o 70 stranica - koji je Saussure skicirao u studenom r 894., nakon poziva Američkoga filološkoga društva da napiše osvrt o nedavno preminulom znanstveniku. U ovim neobjavljenim bilješkama Saussure razvija mnoge ideje koje su nam poznate iz njegovih predavanja petnaest godina kasnije i iskazuje poštovanje za američkoga jezikoslovca. Uz to, danas zahvaljujući temeljitomu istraživanju Johna E. Josepha ( r 9 8 8) znamo da se Saussure zaista susreo s Whitneyem osobno, u Berlinu, krajem ožujka ili početkom travnja r 879. dok je Whitney bio u Njemačkoj, dovršavajući rad na Sanskrit Grammar koja se pojavila kasnije te godine i za koju je Heinrich Zimmer ( r 8 s r .-r9 ro.) , jedan od tamošnjih Saussureovih profesora, istodobno pripremao njemački prijevod. Ukratko, u slučaju Whitneya, imamo sve što je potrebno, povijesno, biografski i tekstualno, da bismo ustanovili nedvojbenu vezu između njegova i Saussureova rada.

Već u svom osvrtu iz r 894. godine, koji su obilno koristili Bally i Sechehaye sastavljajući Cours, Saussure prilično jasno govori koliko je Whitneyev rad važan za lingvistiku prijelaza stoljeća, naročito The Life and Growth of Language iz r875 . godine:

Quelques illumines ont dit: »Le langage est une chose tout a fait extra-humaine,

et en soi organisee, comme serait une vegetation parasite repandue a la surface de

notre espece. << D'autres: >>Le langage est une chose humaine, mais a la fa�on d'une

fonction naturelle. << Whitney a di t: >>Le langage est une institution humaine.<< Cela

a change !'axe de la linguistique. (Gode! 19 54 : 59-60)

Važnost koju je Saussure dao društvenoj prirodi jezika - sada slijedim Rudolfa Englera, kao što od mene očekuje ( 19 89:70) - jer su njegov koncept >langue< i semiološke značajke istoga već do tada postale locus communis, što istodobno govori da Saussureu nije trebao Durkheim da bi mogao okarakterizirati jezik kao >fait social< kao što Washabaugh ( 1974) dokazuje (pace Bierbach 1978; cf. Koerner 1984) . U cilju ilustracije, dopustite mi da citiram još jedan pasus iz Whitneyeva Language and the Study of Language na koji se Saussure često poziva u svojim predavanjima iz opće lingvistike početkom prošloga stoljeća:

Page 59: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

r r6 Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije

Govor nije osobno vlasništvo, nego društveno; ne pripada pojedincu nego članu

društva. Nijedna jedinica postojećega jezika nije djelo pojedinca; jer ono što po

pojedinačnom izboru izgovorimo nije jezik dok to ne prihvate i ne koriste naši

bližnji. Cijeli razvoj govora, iako potaknut činovima pojedinaca, oblikuje zajednica.

(Whitney 1 867: 404)

Whitney se, istina, bavi uglavnom pitanjem jez1cne promjene, ali kontekst - i u stvari cijela knjiga- ukazuju na to da ga, kao što podnaslov govori, zanimaju >načela lingvističke znanosti<, a ne kao Hermanna Paula, isključivo postavljanje historijske lingvistike na čvrste osnove. Ponovo, zbog nedostatka vremena i prostora, upućujem čitatelja na ranije tekstove, naročito Koerner ( I9 73= 74- 100; I9 8oa), za detaljnije ilustracije opsega u kojem su Whitneyeve ideje o prirodi jezika bile važne Saussureu.

3. Zaključne napomene

Važnost Saussureova boravka u Parizu ( I 8 8 I .- I 8 9 I . ) puno su manje prepoznali oni koji su tražili izvore njegova lingvističkoga nadahnuća; Englerov dobro dokumentirani rad iz I980. je iznimka od pravila. Predstavlja model brižljivoga filološkoga rada koji mora prethoditi tvrdnjama o >utjecaju< iznošenim u raznim prilikama otkako je prvi put objavljen Cours. S obzirom na Saussureovu dob u to vrijeme, i priznanje koje je dobio od starijih kolega na Ecole Pratique des Hautes Etudes, moglo se i očekivati da će uslijedidi živa rasprava među njima, i to ne samo prilikom dvomjesečnih sastanaka Societe de Linguistique de Paris, čije je diskusije Saussure u svojstvu pomoćnoga tajnika redovno bilježio u Biltenu Društva. Još jedan razlog zašto je Saussure spremno prihvatio ideje koje su zastupali njegovi francuski kolege može biti i to što su za razliku od razočaravajućega prijema na kojega je njegov Memoire naišao u Leipzigu (cf. Koerner I988 [ I9 87b] : I37-I38), njegove ideje, izgleda, bile puno toplije dočekane u Parizu, gdje mu je Michel Breal ( I 832.· I 9 I 5. ) ponudio predavačko mjesto. Uz to, više od godinu prije Saussureova dolaska u francusku prijestolnicu, Louis Havet ( I 849--I93 5 - ), latinist i komparativni lingvist iz Pariza, napisao je vrlo detaljan i pronicljiv prikaz knjige (Havet 1 879) .

Treba spomenuti još jedan aspekt, isto tako u vezi s (po mom mišljenju sa zamornim) pitanjem >utjecaja< Humboldta i humboldtovskih ideja o jeziku na Saussurea, to jest, činjenicu da je Saussure bio temeljito prožet francuskom racionalističkom tradicijom, što nije promaklo istančanoj analizi Saussureove teorije jezika Karla Biihlera ( I 879.- I96 3. ) . Uspoređujući ideje Hermanna Paula s onima izloženim u Cours de linguistique generale, Biihler kaže:

Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije II7

Paulovi Principi su odličan udžbenik koji obiluje dobro raspoređenim rezultatima

lingvistike 19 . stoljeća. Saussureov Kurs opće lingvistike [Biihler zapravo govori o

njemačkom prijevodu iz 193 1.] predstavlja nešto baš suprotno [alles andere als ein

Ergebnisbruch] . Za razliku, on sveobuhvatno i uzbudlj ivo odražava metodološki

skepticizam znanstvenika koji poznaje zanat i probleme jednako dobro kao i drugi,

ali ne može se suzdržati da zaključke lingvista ne podvrgne ponovo pročišćava jućim

ispitivanjima [Reinigungspriifung] kartezijanskih meditacija. (Biihler 1934 : 6-7)

Ova specifična saussureovska orijentacija može objasniti zašto on (suprotno od onoga što je tvrdio Biihler [ 1934: 7 ] ) nema nikakvu sklonost prema humboldtovskomu pristupu jeziku i zašto rijetko nalazimo reference koje se tiču Humboldta (ili bilo koga od onih koji suslijedili njegovu misao, ne samo Gabelentza, nego i Steinthala i drugih3 ) u svojim predavanjima ili osobnim bilješkama, da objavljene radove ni ne spominjemo.

Do sada nisam rekao ništa o interpretacijama Saussureovih teorija novijega datuma, skupine znanstvenika, germanista (većinom s filozofskim interesima) koji Saussurea promatraju u svjetlu njemačkoga idealizma 19 . stoljeća (cf. Jiiger i Stetter I986, na primjer). Moj stav o tom pitanju, ukratko, sastoji se u tom da nemam nikakvih primjedbi dok je poticaj za iznošenje takvih rapprochements specifično teorijsko zanimanje namijenjeno daljnjem razvoju određenih Saussureovih ideja; međutim, smatram da se ne mogu složiti s onima koji zastupaju >autentičnoga Saussurea< navodeći, na primjer, Hegela (čije ime se kod Saussurea nigdje ne spominje) kao izvor nadahnuća za Saussurea. Moj osobni interes povjesničara lingvistike tu dolazi u sukob s onima koji Saussureove ideje pokušavaju sagledati kroz naočale koje nisu njegove, svejedno radi li se o Hegelu ili Gabelentzu.

Kao što je primijetio Louis-Jean Calvet ( 19 8 5 : 5 12) , još puno toga treba istražiti u Saussureovu oeuvre, i što se tiče Memoirea i što se tiče Coursa. Što se tiče pitanja o Saussureovim izvorima intelektualnoga nadahnuća u lingvističkim stvarima, Scheerer ( I 9 8o: I 5 1 ) kaže da bi se to moglo ustanoviti na zadovoljavajući način tek nakon analize lingvističkih teorija od Augusta Schleichera ( 1 82 1 . - 1 8 68 . ) i dalje. Na spomen toga često ocrnjivanoga lingvista (vidi na primjer Saussureov divlji napad na njega iz

' Na primjer Franz Mistelli ( r 84I .-1903 .) koji je r 893 . godine preradio i proširio Steinthalov rad iz r86I . godine, Charakteristik der hauptsachlichen Typen des Sprachbaues (Berlin: F. Diimmler). Istina je da je Saussure imao primjerak Haupttypen des Sprachbaues (Leipzig: B.G. Teubner, r 9 ro.) Franza Nikolausa Fincka ( r 876.·r9 1o.), ali nema indikacija da se tim djelom puno koristio (vidi Gambarara [ 1972: 3 3 8], gdje su inače navedeni samo Finckovi raniji radovi o baltoslavenskom naglasnom sustavu, koji su Saussureu bili vrlo zanimljivi sredinom devedesetih godina 19. stoljeća [cf. Saussure 1 894, 1 896]).

Page 60: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

u8 Saussure i pitanje izvora njegove lingvističke teorije

I 894· [preneseno u Gode! I 9 54= 59] - uz dodatak Englerova nedavnoga ( I988b) osvrta na Huga Schuchardta ( I 842.- I927.), gdje međutim ne spominje Schuchardtovu distinkciju između » la coupe verticale et la coupe horizontale de la langue<< iz I 874· godine (Koerner I973= 280 bilj . I 6) - osjećam se pozvanim da raspravi dodam sljedeći navod iz Schleicherova rada Die Sprachen Europas in systematischer Uebersicht, tim više što je Schuchardt bio jedan od njegovih učenika i u tom navodu možemo pronaći odjek stavova njegova učitelja:

Es liegt nun aber im Begriff einer s y s t e m a t i s e h e n Uebersicht, dass

sie nur Coordinirtes enthalte, das Nebeneinander, nicht aber das Nacheinander

darstelle; denn diess ist ja eben der Unterschied des Systems von der Geschichte,

dass Letztere das Nacheinander zum Objekte hat, gleichsam den Gegenstand im

Uingendurchschnitte zeigt, wiihrend das System nur das nebeneinander Liegende

zu ordnen hat, gleichsam den Querdurchschnitt ausfiihrt. (Schleicher r8so: 37;

istaknuto u izvorniku)4

Izvučen iz konteksta, ovaj odlomak kao da anttctpua Saussureovu dihotomiju sinkronija/dijakronija ili možda još sugestivnije, njegovu distinkciju između >axe des simultaneites< i >axe des successivites< (CLG I I 5 ; CLG!E I I7 ) . No, da bismo utvrdili je li to istina, trebali bismo prvo proučiti Schleicherovu lingvističku teoriju i njeno značenje. A tim bismo se jako udaljili od naše rasprave o Saussureovim intelektualnim izvorima.

-• Budući da sam već naveo prijevod Biihlerova navoda, mogao bih dodati i skicu prijevoda

Schleicherova zapažanja: ••Koncept sustavnoga prikaza podrazumijeva da on sadrži samo koordinirane podatke, poredane jedne do drugih, i ne predstavlja sadašnje sukcesivno sta�J:� jer razlika između sustava i povijesti je u tom što povijest proučava sukceSIJU, op!SUJUG predmet svoga proučavanja u vertikalnom presjeku kakav je bio, dok s�stav mor� urediti samo ono što leži jedno do drugoga, izvodeći horizontalni presjek onoga sto Je zateceno« .

6. LEONARD BLOOMFIELD I COURS DE LINGUISTIQUE

GENERALE I . Uvodna zapažanja

Teorija jezika Leonarda Bloomfielda ( I 8 87.- I949. ) dominirala je sjevernoameričkom lingvističkom scenom od sredine tridesetih barem do kraja pedesetih godina dvadesetoga stoljeća'. S objavljivanjem knjige Language I933· godine, Bloomfield je - bez obzira je li to kanio ili ne ­uskoro zamijenio sapirovski pristup jeziku svojim puno strožim, formalni jim pristupom koji je naglašavao autonomnu prirodu jezika, presjekao tradicionalne veze između lingvistike i književnosti i distancirao lingvistiku od ostalih društvenih znanosti, posebno sociologije i antropologije (pace Murray [ I994= I I3- I I 5] , po čijem je mišljenju Bloomfield puno bliži Boasu i Sapiru nego što bih ja mogao prihvatiti) . Iako je istina da se Bloomfield slagao s Franzom Boasom ( I 8 5 8 .- I942. ) kojega je smatrao >>pionirom i majstorom u proučavanju američkih jezika, i učiteljem svih nas, u ovom ili onom smislu<< ( I972 [ I946]: 265 ) , i Edwardom Sapirom ( I 8 84.- I942. ) u pitanjima lingvističke analize, njegovu filozofiju znanosti nadahnuli su drugačiji intelektualni izvori. (Nema indikacija da je Sapir ikada čitao Saussurea, na primjer) .

Oni kojima je poznat Bloomfieldov rad lako će primijetiti da chom­skijanska >autonomna lingvistika< ima puno više zajedničkoga s Bloom­fieldovom lingvističkom teorijom i praksom nego sa Sapirovom - što je suprotno službenomu stavu unutar generativne gramatike, prema kojemu je Bloomfield odbačen kao >taksonomist< a Sapir hvaljen kao >mentalist<. Pokazatelj ovoga odbijanja da se prizna značaj Bloomfieldova doprinosa lingvistici može biti i činjenica da jedan od komercijalno najuspješnijih udžbenika u Sjevernoj Americi - kao što je treće izdanje An Introduction to Language Fromkinove i Radmana, iz I 9 8 3. godine - na 3 8 5 stranica uopće ne navodi Bloomfieldovo ime, dok se Sa pir spominje barem usput (str. 303) u vezi s historijsko-komparativnom metodom (što u stvari nije područje

' Štoviše, kako izvještava Murray ( 1994: 129 bilj. 29), Bloomfieldov ( 19 3 3 ) Language je u tvrdo ukoričenom izdanju ostao u tisku do 1976. godine, a nakon, kako se smatra, osvita nove ere u lingvistici, to jest 1957., godine objavljivanja Syntactic Structures, prodano je dvostruko više primjeraka: između 193 3 . i 1956. prodano je 12 Soo primjeraka, a između 1957. i 1976. 26 Soo. Knjiga je ponovo tiskana 19S4. godine s predgovorom Charlesa F. Hocketta, nakladnik University of Chicago Press.

Page 61: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

no Leonard Bloomfield i Cours de linguistique generale

po kojem je poznat )2• Tipično, Ferdinand de Saussure ( 1 8 5 7--I9 I 3 . ) se spominje (str. I Io) samo kao »Švicarski lingvist iz 1 9 . stoljeća [sic] . . . , koji je razmatrao arbitrarni spoj zvukova (forme) i značenja (koncepta) lingvističkoga znaka<< . (Nema nikakvoga osvrta na Saussureove ništa manje utjecajne dihotomije, kao što je langue prema parole, ili sinkronija prema dijakroniji ) .

Sada se ne ću upuštati u diskusiju o tom kako je povijest >moderne lingvistike< predstavljena u Americi; međutim, u poglavljima 7, 8 i 9 povremeno ću se osvrnuti na tu temu. Umjesto toga, bavit ću se utjecajem koji je Cours de linguistique generale imao na Bloomfielda i razmotrit ću što je to značilo za kasniji razvoj općelingvističke teorije u Sjevernoj Americi l.

2. Bloomfield i Cours

2 . 1 . U Bloomfieldovu osvrtu na Sapirov Language iz I922 . godine on će prvi put (str. I42 ) j avno spomenuti Saussurea. Bloomfield ovdje postavlja pitanje je li Sapir čitao Cours dok je pisao Language, istodobno tumačeći da to pitanje i nije tako važno jer su, kao što je napisao nekoliko godina kasnije, »oba autora zakoračili prema delimitaciji lingvistike<< (Bloomfield I92 6: I 54 bilj. 4) i to je, po Bloomfieldovu mišljenju, zaista važno.

U pismu algonkinistu Trumanu Michelsonu ( I 879-- 1 9 3 8 . ) , 23 . prosinca I 9 I 9 . godine, Bloomfield j e spomenuo da ga je na poj a vu Coursa početkom te godine upozorio njegov nekadašnji profesor sa Sveučilišta u Gottingenu, Jacob Wackernagel ( I 8 53 .- 1 9 3 8 . )4, i da ga »S nestrpljenjem želi pročitati <<

'U 4· izdanju (Fromkin & Rodman 1988: 3 67) i idućim izdanjima ( 1993 : 393; 1998 : 3 17) Bloomfield se spominje barem jednom, točnije, djelomično je citiran na početku poglavlja 8, "usvajanje jezika « ( »Language Acquisition« ) . Piše: Usvajanje jezika je »bez sumnje najveći intelektualni zahtjev koji svatko od nas mora ispuniti«. Leonard Bloomfield, Language,

(193 3 ) . Autori su prikladno izostavili ono što prethodi: »Svako dijete koje se rodi u nekoj skupini usvaja govorne navike i reakcije u prvim godinama svoga života. Bez sumnje [ . . . ] « (Bloomfield 1933 : 29) . Neobično je, međutim, što se u tekstu V . Fromkina i Rodmana ne navodi ni točno mjesto u tekstu otkuda je navod izdvojen, niti se spominje sama knjiga.

3 Usporedite s ovim poglavljem pronicljive analize Josepha ( 1989, 1990) . 4 Kao i ovaj autor, Charles Hockett je bio iznenađen tim što Bloomfield spominje

Wackernagela kao svoga učitelja ( cf. Hackett 1987: 42), gdje se za ovu tvrdnju kaže da je >jedinstvena<) jer se Wackernagel obično povezuje sa Sveučilištem u Baselu, koje Bloomfield nikada nije posjetio. Objašnjenje za ovu prividnu diskrepanciju može se naći u činjenici da je Wackernagel bio profesor na Sveučilištu u Gi:ittingenu od 1902 . do 1915 . godine, što je, po Schwyzerovu nekrologu Wackernagelu ( 1966 (1938] : 54) značilo »den Hi:ihepunkt von Wackernagels Lehrtiitigkeit [vrhunac Wackernagelove predavačke karijere] « , pa je Bloomfield zaista u Gi:ittingenu, a ne u Baselu pohađao njegova predavanja. ( Izdavač reprinta Schwyzerova nekrologa nije znao što znači >Georgia Augusta<, pa je ponudio apsurdno objašnjenje » [Augusta, Georgia]« u fusnoti!)

Leonard Bloomfield i Cours de linguistique generale 121

(vidi Hackett 1987: 4 1 ) . Kad je I922. godine objavljeno drugo izdanje Coursa, Bloomfield je nabavio primjerak i iduće godine napisao osvrt. Zanimljivo je pročitati njegov osvrt jer tu vidimo kako Bloomfield donosi interpretaciju Saussureova učenja karakterističnu za kasniji američki stav prema pitanjima teorije opće lingvistike.

U vrijeme kad je čitao Cours, Bloomfield je prešao sa Sveučilišta u Illinoisu na Državno sveučilište u Ohiju. Tamo će na Bloomfielda ubrzo snažno utjecati njegov kolega psiholog, Albert Paul Weiss ( I 879-- I9 3 L), čiji će rad »Set of Postulates for a Behavioral Psychology<< iz 192 5 . postati model za njegove vlastite >Postulate<, rad iz I926. godine. Sjetit ćemo se možda da se u svojoj prvoj knjizi iz područja lingvistike, Introduction to the Study of Language, Bloomfield poziva na mentalističku psihologiju Wilhelma Wundta ( I 8 3 2 . -I920.) , što je naročito vidljivo u predgovoru i 3 · poglavlju, >>Mentalna osnova jezika<< , njegove knjige iz I9 14. godinel.

Bloomfield je više toga smatrao važnim u Coursu, čija vrijednost, tvrdio je, >>leži u jasnoj i strogoj demonstraciji temeljnih principa<< (Bloomfield I92 3 : 3 I7) . Trebalo bi možda istaknuti činjenicu da je u te dvije stranice svoga osvrta Bloomfield koristio izraze kao što su >strogo< i >kruto< nekoliko puta; te izraze nalazimo često u njegovim radovima, kao i u pisanju njegovih sljedbenika, naročito Charlesa F. Hocketta ( I9 I6 .-2ooo. ) i Zelliga S. Harrisa ( I909. -I992 . ) .

2 .2 . Kao prvo i najvažnije, čitajući Cours Bloomfield zaključuje da je Saussure dokazao >>da psihologija i fonetika uopće nisu važne i da su, u načelu, irelevantne za proučavanje jezika<< (Bloomfield I 92 3 : 3 I 8 ) . U Coursu se zaista tvrdi na stranici 2 I da >> l'essentiel de la langue [ . . . ] est etranger au caractere phonique du signe linguistique<<, a postoje i druge opservacije koje ukazuju da fonetika nije esencijalni dio predmeta istraživanja u lingvistici. Međutim, nema slične tvrdnje koja se tiče psihologije, a koja je po Saussureovu shvaćanju u temeljima prirode i mehanizama jezika (cf. Saussure [ I922: 2 3 ] >>tout est psychologique dans le langage<< , itd. ) . No, sjetit ćemo se kako je Saussure predlagao da se lingvistika ugradi u opću znanost o znakovima - semiologiju - čija bi osnova bila društveno, a ne psihološki motivirana, pa je očito da Saussure ne gradi svoju lingvistiku na psihologiji. Kao rezultat, možemo reći da Bloomfieldovi zaključci uopće nisu pretjerani. No ipak, u svom programatskom radu iz I926. godine, A Set of Postulates for the Science of Language, Bloomfield kao da se barem u dijelu svoje interpretacije povlači, vjerojatno kao rezultat usvajanja Weissove vizije behaviorističke psihologije, kad tvrdi (str. I 54 . ) : >> [ . . . ] psihološki i akustički opis govornih činova pripada drugim znanostima,

5 Detaljnije, vidi novi uvod reprinta istoga teksta iz 1983 . i Murray (1994: 1 2 1 ) .

Page 62: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

122 Leonard Bloomfield i Cours de linguistique generale

ne našoj . Postojanje i interakcija društvenih skupina koje na okupu drži jezik pripada psihologiji i antropologiji « .

2.3. Sljedeći Bloomfieldov komentar Coursa, po važnosti, tvrdnja j e da Saussure >>OŠtro razlikuje >sinkronijsku< i >dijakronijsku< lingvistiku<< ( 1 923: 3 1 8 ; istaknuto naknadno: KK) . Zaključna rečenica njegova osvrta još više naglašava specifično Bloomfieldovo čitanje teksta:

Bit [ . . . ] je u tom što je Saussure prvi put opisao svijet u kojem je historijska

indoeuropska gramatika (veliko dostignuće prošloga stoljeća) samo jedna pokrajina;

on nam je dao teorijsku osnovu za znanost o ljudskom govoru. (Bloomfield I92 3 :

3 I9; istaknuto: KK)

Ovo je, mislim, prvi nagovještaj Bloomfieldove kasnije odluke da distinkciju sinkronija/dijakronija tretira kao teorijsku podršku shvaćanju prema kojemu u stvari postoje dvije vrste lingvistike, bez međusobnih točki preklapanja. Ova interpretacija Coursa je najizraženija u njegovoj knjigi Language, objavljenoj deset godina kasnije, gdje dovodi do de facto podjele između ova dva >points de vue<. Tako se poglavlja I do I 6 bave sinkronijskim pitanjima, ili kako je on to nazvao (str. 3 I?) >deskriptivnom lingvistikom<, a druga polovica knjige je posvećena isključivo aspektima historijske lingvistike. Bloomfield, štoviše, za razliku od Saussurea, uopće ne navodi nikakve izravne uzajamne reference između ta dva područja, pa je zato nakladnik njegove knjige iz I933· godine mogao - još I965 . - objaviti odvojeno izdanje poglavlja I7 do 28 pod naslovom Historical Linguistics (Bloomfield I96 5 ), s predgovorom Harryja Hoijera ( I904.-1 976. ) i dodatcima u bibliografiji, bez ikakvih drugih izmjena.

2.4. Ne zaboravljajući da je, kao što znamo, chomskijevska lingvistika potpuno >sinkronijska<, još jedna tema koju je Bloomfield dotaknuo u svom prikazu Coursa - njegovo tumačenje saussureovske trihotomije langage, langue i parole - dobiva na značenju. On tvrdi:

Možemo reći da je ovaj kruti sustav, predmet proučavanja >> deskriptivne lingvistike«,

la langue, jezik. Ali le langage, ljudski govor, uključuje nešto više, jer pojedinci koji

čine zajednicu ne uspijevaju savršeno ujednačeno slijediti sustav. Stvarni govorni

čin, la parole, razlikuje se ne samo u osobinama koje nisu utvrđene sustavom (npr.

točni fonetski karakter svakoga glasa), nego i po samom sustavu: različiti govornici

povremeno narušavaju gotovo svaku osobinu sustava. (Bloomfield I923 : 3 I?)

Dakle, ovo tumačenje zvuči prilično blisko Saussurovim tvrdnjama, ali ako ga sagledamo u svjetlu ranije navedene zaključne primjedbe ( » . . . znanost o ljudskom govoru<< ), primijetit ćemo diskretni pomak: predmet

Leonard Bloomfield i Cours de linguistique generale 123

lingvistike u konačnoj analizi nije apstraktni sustav, Saussureov langue, nego puno konkretniji koncept >govora<, vjerojatno bliži Saussureovu langage, koji u stvari sadržava i langue i parole (kako se tvrdi u Coursu, str. I I2 ) . Ovaj pomak je očit u sljedećim Bloomfieldovim tvrdnjama koje se tiču predmeta proučavanja lingvistike, naročito u Postulatima, u knjizi iz 1 926. i I933· godine. Na primjer, definicija 4 u njegovu radu iz I926. godine (str. I 5 5 ) kaže: » Sveukupnost govornih činova koji mogu biti proizvedeni u govornoj zajednici je jezik te govorne zajednice << . Ovdje Blomfield koristi >jezik<, a ne >govor<; međutim, njegov koncept >jezika< jako je daleko od Saussureova apstraktnoga sustava koji se nalazi u podlozi jezične prakse. Razlika između langue i langage, iznesena u ogledu iz I923. godine, sada djeluje nejasno6•

2. 5 . Još jedan aspekt Saussureove teorije na koji se Bloomfield osvrće u svom prikazu Coursa - koji je postao opće mjesto u suvremenim udžbenicima lingvistike, često bez spominjanja Saussurea (vidi npr. Chisholm I98 I : 4; Fromkin & Rodman I983: 7) - odnosi se na arbitrarnu prirodu jezičnoga znaka, ili točnije, arbitrarnu i konvencionalnu vezu koja spaja signifie »označeno<< i signifiant »označitelja << , Za Bloomfielda, to samo znači da >jezik neke zajednice< treba shvaćati kao »složeni i arbitrarni sustav društvene navike<< ( I 92 3: 3 I 8 ) . U njegovim Postulatima objavljenim tri godine kasnije ne nalazimo nikakvoga traga toga koncepta. Ali, u njegovoj knjizi Language možemo pročitati da je »veza jezičnih oblika i njihovih značenja potpuno arbitrarna<< ( I933= 1 4 5 ), što odgovara onomu što nalazimo kod Saussurea ( I922: roo). U radu iz I 926. godine, u nizu definicija nalazimo i druge srodne koncepte, točnije, distinkciju između >forme< i >značenja< (str. I 54 ) - što se može shvatiti kao odjek Saussureove distinkcije signifielsignifiant - i distinkcije isto/različito u Bloomfieldovoj definiciji 5 (str. I 5 5 ), koja očito potječe od Saussureove tvrdnje da jezični mehanizam »deroule sur identite et difference<< (Saussure I922: I 5 5 ; cf. i Bloomfield I933= 128) . Ova distinkcija >isto</<različito< važna je i za identifikaciju fonema - cf. Bloomfield ( I933= 76-78, 128, i drugdje- o

6 Zanimljivo je što je Bloomfield 1927. godine, u prikazu Jespersenove Philosophy of Language, možda u nastojanju da se potvrdi kao teoretičar jezika, ponovo razmatrao Saussureovu dihotomiju langue/parole, tvrdeći između ostaloga i ovo: >>Naša znanost može se baviti samo onim osobinama jezika, de Saussureov la langue, koji su zajednički svim govornicima neke zajednice, - fonemima, gramatičkim kategorijama, leksikom i tako dalje. To su apstrakcije, jer su samo (rekurentne) djelomične osobine govornih činova. [ . . . ] Čine kruti sustav, - tako krut da ga i bez odgovarajućih fizioloških informacija i uz psihologiju u stanju kaosa svejedno možemo podvrgnuti znanstvenomu proučavanju« (Bloomfield 1927a: 444; cf. Fries [1961 : 220-221], drugi navodi iz Bloomfieldova osvrta i kratka analiza). U Bloomfieldovim kasnijim radovima nema slične tvrdnje koja se tiče langue.

Page 63: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

124 Leonard Bloomfield i Cours de linguistique generale

tom u sljedećem odlomku), kao što je bila važna i Saussureu (npr. 2 1922

[ 1 9 1 6) : 68-69) . 2 .6 . I u nekim drugim slučajevima moguće je povezati obrazloženja i

definicije iz Bloomfieldova rada s pasusima iz Coursa. Ponekad te veze nisu očite, kao u Bloomfieldovoj definiciji r : >>Govorni čin je rečenica (vokalizacija ) << , »An act of speech is an utterance<< ( 1926: 1 54) . Ovu definiciju, smatram, treba sagledati u svjetlu onoga što Saussure govori o >sintagmi< (cf. Saussure 1922: r s s ) , gdje Saussure u stvari ponovo uvodi koncept >parole< u drugačijem obliku. Još jedan bloomfieldovski koncept koji je bez sumnje pod utjecajem tvrdnji iz Coursa odnosi se na fonem. On ga 1926. opisuje kao >distinktivni zvuk<, a kasnije ga čvršće definira u svojoj knjizi Language (cf. Blomfield 1933: n-8o, 1 4 1 i 366, prema Saussure 1922: 83, r 64) .

No, kad govorimo o >utjecajima< i što god željeli tim reći, izvor Bloomfieldova lingvističkoga nadahnuća ne trebamo tražiti samo u Coursu. Već smo prije spomenuli da je Blomfield smatrao Sapirov Language knjigom koja je dovela do >novijega trenda< u lingvistici i možemo vidjeti kako je Sapirovu ideju >zvučnoga obrasca< ugradio u svoje Postu/ate iz 1926. godine. (cf. definiciju 20: >>Nizovi fonema koji se pojavljuju su zvučni obrasci jezika<< , >>The orders of phonemes which occur are the sound-patterns of the language << [Bloomfield 1926: 1 57] ) . Drugi izvori za Bloomfielda bili su radovi Antoinea Meilleta ( r 8 66.- 1936.), Jana Baudouina de Courtenaya ( r 8 6o.- r943. ) i brojnih drugih autora koji su spomenuti u njegovim radovima i ogledima napisanim dvadesetih godina 20. stoljeća (cf. npr. Bloomfield 1926: 1 53 bilj. 4, r6o, r 6 r; 1927a, b), kao i u njegovim kasnijim radovima, uključujući Language ( r 9 3 3 ), gdje su reference smještene u bilješke i zbog toga manje očite. (Zaista, potrebno je temeljito proučiti bilješke i bibliografiju, jer indeks ne pokriva popratne materijale) . Na primjer, činjenica da je Saussureovo ime navedeno u indeksu pod >De Saussure< - tu k onvenciju, na primjer, slijede još Hymes & Fought ( r9 8 r ) - navela je brojne brzoplete kritičare na tvrdnju da je Bloomfield ignorirao Saussurea ! Ljudi koji očito nisu proučili Language često su optuživali Bloomfielda da nije obradio >značenje< (jer njegova knjiga iz I933· sadrži i deveto poglavlje pod naslovom »Značenje«, kao i poglavlje 24 naslovljeno kao » Semantička promjena<< )7 • Drugim riječima, to što autore kritiziraju ljudi k oji ih ne čitaju nije isključiva značajka >moderne lingvistike<.

7 Vidi Koerner ( 1 970), obradba toga aspekta američke lingvistike od Bloomfielda do Chomskog (vidi i poglavlje 7 u ovoj knjizi) .

Leonard Bloomfield i Cours de linguistique generale 125

3· Zaključne napomene

U ovom kontekstu, zanimljiv je sljedeći pasus iz Bloomfieldova pisma J. Milton Cowanu datiranoga r s . siječnja 1945 . godine:

Optužbe su sve brojnije i jače; pretpostavljam da ću na kraju biti potpuno

diskreditiran. Proširila se tvrdnja da De Saussure nije spomenut u mom udžbeniku

Language (koji je odjek njegov Coursa na svakoj stranici) . Isto tako, da se ne bavi

značenjem - kao da nema poglavlja na tu temu. (Cowan 1987: 29)

Bloomfield ne navodi tko ga optužuje; samo je dodao: >>Ne kanim se osvrtati na neistine ovakve vrste, niti na rasprave na kojima se temelje, ili su njihov dio<< . Međutim, možemo pretpostaviti da je jedan od njegovih ocrnitelja bio Leo Spitzer ( r 8 84.-r96o. ) , koji je četrdesetih i pedesetih godina 20. stoljeća sudjelovao u polemičkim razmjenama mišljenja s raznim lingvistima bloomfieldovskoga tipa (npr. Spitzer 1 943; Hall 1946), pa je lako mogao biti krivac8• Bloomfield je na te optužbe odgovorio samo indirektno (vidi Bloomfield 1944) . Dakako, oni koji pročitaju Bloomfieldov Language do 19 . strane naći će eksplicitne reference na Saussureova predavanja (iako je kao datum objavljivanja navedena 1 9 1 5 . godine, što je čini se bio jedan od izvora za kasnije - obično sjevernoameričke - prepisivače) . A u raznim bilješkama možemo pronaći manje očite reference na Cours (vidi Bloomfield 1933: 5 12, 5 14, s r 6, 5 17, itd.; cf. Koerner 1971 : 449-4 50 bilj. r, za točna mjesta) .

Bloomfieldova tvdnja d a njegova knjiga Language >>odjek (Saussureovog) Coursa na svakoj stranici << zvuči pomalo hiperbolična jer, zahvaljujući pomnoj studiji Davida Rogersa, znamo koliko je Bloomfield u stvari bio pod utjecajem gramatičkoga sustava koji je razvio Panini (Rogers 1987) . Ali u smislu općelingvističke teorije, važnost uloge koju je Cours odigrao u Bloomfieldovu razmišljanju može se utvrditi sa sigurnošću. S obzirom na Bloomfieldovu sklonost (a možda i iskustvo rada na terenu), međutim, ne čudi što on nije razvio Saussureove spoznaje u sažetu, deduktivnu teoriju jezika, nego prije u formalniju - i, dakako, >krutu< - metodologiju lingvističke analize. Ako prihvatimo da je Bloomfieldov koncept >govora<

- - -' Pokojni Robert A. Hall sa Sveučilišta Cornell napomenuo mi je u pismu s datumom 3.

listopada 1988. da je gore citiranu Bloomfieldovu izjavu velikim dijelom potaknula tvrdnJa koju je iznio Giuliano Bonfante (rođ. 1904.), u to vrijeme profesor na Prmcetonu, a radtlo se o tom da Language ne sadrži nikakvu referencu na Sassurea. (Kao i drugi Europljani, npr. Eugenio Coseriu, Bonfante je bio žrtva američke konvencije da Saussurea navode pod »De Saussure«, to jest, pod >>D<< umjesto pod >>S<<, kako je sada općenito uobičajeno. Dakako, da su htjeli pročitati Bloomfieldovu knjigu barem do 19. stranice, mogli su izbjeći ovaj sramotni propust. Indeksi jesu prečice, no nisu uvijek i najpouzdanije).

Page 64: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

126 Leonard Bloomfield i Cours de linguistique generale

bliži Saussureovu langage (a ne parole), William Chisholm možda je bio u pravu tvrdeći da su >>Saussureove ideje poslužile kao katalizator i Leonardu Bloomfieldu i Noamu Chomskom. Ali, Bloomfield je izabrao analizu govora, dok je jezik zaokupio zanimanje Chomskoga« (Chisholm 198 1 : 13) .

Da bismo bolje razumjeli povijest američke lingvistike, Bloomfielda bi trebalo čitati temeljitije nego u proteklih trideset ili više godina. U njegovim tekstovima otkrili bismo mnoge ideje koje neki od nas povezuju s puno recentnijim dostignućima, bez obzira radi li se o Bloomfieldovu ustrajanju na važnosti sintakse, što je iznio već u svom prikazu Coursa (Bloomfield 1923: 3 19; cf. 1926: 1 5 8 i naročito 1933, gdje nalazimo poglavlje na tu temu opsega 23 stranice [str. 1 84-206]9, njegov pristup drugim lingvističkim temama (npr. morfonologiji [Bloomfield 1939a], ili njegovoj filozofiji znanosti. Bloomfieldovo specifično viđenje lingvistike izraženo je u njegovu izlaganju iz 1929. godine, u Modern Language Association of America (Bloomfield 1930), kao i u radu iz 1936. godine, >>Language or Ideas? << gdje se Bloomfield pridružuje logičarima Bečkoga kruga i iznosi sljedeću opservaciju10:

Lingvistika kakva se provodi u praksi koristi samo one pojmove koje je moguće

prevesti na jezik fizičke i biološke znanosti; u tom se jezikoslovlje razlikuje od gotovo

svih drugih razmatranja ljudskih odnosa. U idućim generacijama, čovječanstvo će

shvatiti da su samo takvi pojmovi uporabljivi u bilo kojoj znanosti. (Bloomfield

1936 : 89)

Mogli bismo se samo upitati do koje mjere se obistinilo Bloomfieldovo predviđanje.

9 Zanimljivo je da je poglavlje o sintaksi u utjecajnom, 82-straničnom radu Out/ine of Linguistic Analysis Bernarda Blocha i Georgea L. Tragera (Baltimore, Md.: Linguistic Society of America, 1942. ) napisao Bloomfield (cf. Hockett & Hall 1987: 229; detaljnije). Charles Hockett (u pismu autoru od 3· rujna 1988. ) piše da se Trageru nije sviđao Bloomfieldov doprinos. - U skladu s tim je i priznanje Bloomfieldova zanimanja za sintaksu koje je iznio Kenneth L. Pike (vidi sažetak njegova rada u LSA Meeting Handbook, San Francisco, prosinac 1987, str. xxii); revidirana verzija Pikeovih razmišljanja o Bloomfieldu pojavila se u Historiographia Linguistica 1 6: rh. 2 17-223 ( 1989).

•o Još eksplicitnije tvrdnje koje se tiču Bloomfieldove filozofije znanosti moguće je pronaći u njegovu doprinosu monografskoj seriji koju su pokrenuti članovi Bečkoga kruga, Internationq/ Encyclopedia of Unified Science (Bloomfield 1939b).

7· AMERIČKA STRUKTURALISTIČKA LINGVISTIKA I

>PROBLEM ZNAČENJA<

r. Uvod

Ovo poglavlje pokušat će opisati raspravu oko glavnih teza američkoga deskriptivističkoga ili >mehanicističkoga< pristupa jeziku od četrdesetih do pedesetih godina 20. stoljeća i kasnije, nakon 1960. godine, te procijeniti središnje pretpostavke koje se tiču prirode jezika i metode analize koje je z�stupala većina pobornika toga pristupa. U žarištu toga razmatranja je pitanJe >značenja< u lingvistici u godinama koje su prethodile objavljivanju Aspects Chomskoga 196 5. godine, rada koji je pomaknuo žarište zanimanja s dotadašnjih nastojanja u proučavanju značenja u jeziku. Iako se ne tvrdi da je sam Bloomfield u svom radu zapostavio sadržajnu stranu jezika, ipak se smatra da su njegova proučavanja i tekstovi većinom postavili temelje prevladavajućoj sklonosti prema teoriji, tako karakterističnoj za diskurs mno

.gih istaknutih lingvista postbloomfieldovske ere. Njihova općenita

usmJerenost na podatke, sa snažnim naglaskom na opisivanje govora, u spoju s odbijanjem bilo kakve >mentalističke< spekulacije o semantičkim implikacijama u lingvističkoj analizi, navela ih je da se izjašnjavaju protiv upotrebe >značenja<, ma kako bilo definirano. Budući da semantička pit�nja nije bilo moguće odmah izraziti >strogim< pojmovima, fonologija, ko!a će

. ubrzo �o biti naziv fonemika, postaje glavno žarište zanimanja, s

UVJerenJem da Je moguće zaobići semantička razmatranja ako jednostavno utvrdimo je li određena forma >ista< ili >različita< - a to možemo postići ako upitamo izvornoga informatora'.

Možda bismo se mogli složiti s tvrdnjom Karla V. Teetera (rođ. 1 929. ) da su američki lingvisti toga razdoblja većinom bili podložni, kako on to naziva, >postbloomfieldovskoj obmani< zamjene stroge manipulacije podatcima s teorijom. U to vrijeme je transformacijsko-generativna lingvistika počela pok�ravat� američku lingvističku zajednicu2• Chomskijanski naglasak na smtaks1, kako u odnosu na morfološku i fonološku razinu, tako i u odnosu na opću teorijsku orijentaciju šezdesetih godina je doveo do širenja opsega rasprave o lingvističkim pitanjima, uključivši ideje preuzete

' Sapirov rad iz 1:3 3 -> o »La n�alite psychologique des phonemes« (engleska verzija prvi put objavljena u Saptr [ 1949: 46-6o]) vjerojatno je najklasičniji primjer toga postupka.

' Osvr�uvšt se unazad nakon približno 3 5 godina, Teeter ( 1998: 2 5 3 ) je mogao ponuditi uravnotezent)U anahzu stanJa u američkoj lingvistici u to doba.

Page 65: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

128 Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja<

iz logike, psihologije, matematike i drugih područja koja su mogla imati epistemološku važnost u potrazi za objašnjenjem jezičnih fenomena. Ipak, iako je problem semantičke formalizacije u deskriptivnom - ili >generativnom< - smislu dotaknut s mnogih strana, rezultati su još daleko od zadovoljavajućih. Znanstveno proučavanje >značenja< u okviru općelingvističkih pojmova, čini se, tvrdokorno je pitanje; bolje su postupili oni koji su semantiku postavili u žarište svojih proučavanja, i sinkronijski i dijakronijski (npr. Cruse 1986, Ellis 1966, Hurford i Heasley 1983 , Lyons 1977 i drugi ) .

Američki strukturalizam o d četrdesetih do - barem - šezdesetih morao se suočiti s dva glavna izvora kritike lingvista različitoga zaleđa i istraživačkih tradicija, naročito europskih. Prvo, tvrdilo se da strukturalizam, usmjerivši se >samo< na deskriptivnu, sinkronijsku metodu lingvističke analize, isključuje povijesne aspekte jezika3• Njegova zaokupljenost jezičnim stanjima i opisom sustava isključila je tradicionalni povijesni pristup jeziku, objašnjavanje jezičnih promjena raznih vrsta. Drugo, a to je izazvalo još oštrije kritike, smatralo se da strukturalisti u svom opisu jezika ne uzimaju u obzir >značenje<4• Što se tiče zapostavljanja semantičkoga proučavanja u lingvističkoj analizi, William Sidney Allen (rođ. 19 1 8. ) , nekadašnji student

1 Budući da nas ovdje ne zanima odnos strukturalističkih ili takozvanih >deskriptivnih< pristupa jeziku i historijsko-komparativne ili >dijakronijske< lingvistike, možemo samo upozoriti čitatelja na kritike Reida ( r956, r96o) i Nehringa ( r962) kao primjere takvih prigovora. (Reid kritizira i ograničenost historijskoga pristupa kakvoga nalazimo u radu Roberta A. Halla, što uključuje i odsutnost pojmova kao što su značenje i varijantnost). Zbog činjenica da je Bloomfield posvetio gotovo polovicu svoje velike sinteze proučavanja jezika problemima historijske lingvistike (Bloomfield I93 3 : 2 8 r-49 5) , jasno je vidljivo da se takvi prigovori ne mogu uputiti njemu samomu, iako ostaje istina da je oštro razdvajanje ova dva područja većinu njegovih nasljednika navelo da budu potpuno zadovoljni tim što se bave isključivo nehistorijskim aspektima lingvističke analize. Karakteristično, Linguistics: The Cambridge Survey ( Cambridge: Cambridge University Press, r988, četverosveščani rad opsega r 6oo stranica), pod uredništvom američkoga lingvista Fredericka J. Newmeyera i s Robertom N. Ubellom kao izvršnim urednikom, ne sadrži ni jedno poglavlje o historijskom jezikoslovlju.

• Iz prva dva navoda možemo shvatiti da kritika nije potekla isključivo od Europljana. Einar Haugen ( r9 p : 2r9 = Joos I957: 362) piše: »Minimiziranje značenja kao čimbenika u lingvističkom opisu u početku je bila zdrava reakcija protiv zloporabe značenja u uspostavljanju lingvističkih kategorija, ali sada je to postalo gotovo fetiš kod nekih lingvista<< , - J.B. Carroll ( r9 5 3 : p-32) bio je još izravniji u tom pitanju: »Opća značajka metodologije deskriptivne lingvistike, kakvu danas primjenjuju mnogi američki lingvisti, nastojanje je da analiziraju lingvističku strukturu ne osvrćući se na značenje. U teoriji, smatra se, da je moguće identificirati foneme i morfeme nekoga jezika isključivo na temelju njihove distribucije, to jest, bilježenjem lingvističke okoline u kojoj se javljaju<<, Britanski lingvist J. R. Firth je primijetio: »Neki vodeći lingvisti u Americi vjeruju da je moguće isključiti proučavanje onoga što nazivaju ,značenjem< iz znanstvene lingvistike, ali samo ako namjerno isključimo sve povezano s umom, misli, idejom, konceptom. >Mentalizam< je tabu<< (Firth I95 I : 82).

Američka strukturalistička lingvistika i ,problem značenja, I29

J.R. Firtha na Sveučilištu u Londonu, oštrim riječima opisuje njihovu pristranost:

Značenje je, kako je to izrazio barem jedan lingvist, postalo >>prosta rijeČ<<; no iako

se sam naziv izbjegava, nema sumnje da svaki lingvist koristi taj koncept, iako neki

ne bi bili voljni priznati takvo neprilično razmišljanje. A bez značenja lingvistika ne

može postojati, dakako. (Allen 19 57: 22)

Ovo je bez sumnje prilično oštar prigovor i namijenjen da bude ozbiljan napad na omalovažavajući stav nekih lingvista strukturalista prema onomu što se općenito (i ponekad preširoko) naziva >značenjem<s.

Međutim, prije nego što ispitamo stajalište nekih lingvista za koje se može reći da predstavljaju lingvistiku od ranih tridesetih do kasnih pedesetih godina 20. stoljeća u Americi, vrijedilo bi razmotriti neke uzroke njihova specifičnoga pristupa jeziku.

2. Pozadina bloomfieldovske lingvistike

Kad promatramo strukturalističko lingvistiku, obje sklonosti, to jest, zanemarivanje dijakronijskih aspekata i izbjegavanje semantičkih kriterija u proučavanju jezika, treba sagledati u njihovu povijesnom kontekstu.

Na samom kraju 19 . stoljeća, Franz Boas ( 1 8 5 8.-194 3 · ), koji je studij završio u Njemačkoj, preusmjerio je svoje zanimanje prvo prema jeziku i kulturi Inuita s Baffinova otoka na sjeveru Kanade, a onda se, nastanivši se u New Yorku, posvetio izvornim indijanskim jezicima Sjeverne Amerike, naročito onima s kanadske Zapadne obale6• Ubrzo je dobio vrijednu pomoć

5 Kako nas u ovom radu ponajprije zanima činjenični, historijski orijentirani prikaz teme >značenja<, ne ćemo se upuštati u prikaz značenja >Značenja<, Kao što ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima, ovaj pojam su i sami lingvisti bloomfieldovskoga usmjerenja koristili prilično neodređeno. Hill ( I9 5 8: 409 ), na primjer, priznao da je kroz cijelu knjigu koristio taj pojam, ne dajući definiciju; umjesto toga, on se upušta u deskripciju i prebacuje >značenje< na metalingvističku razinu jezika, ali tvrdi: »Dok god djelujemo strogo unutar mikrolingvističke razine, relevantno je samo ono što nazivamo >razlikovnim značenjem<<<, Hillova kasnija rasprava u »Linguistic Principles for Interpreting Meaning<< ( r96r ) bavi se »odnosnim značenjem<< (i spominje »prevođenje značenja<<), ali ne upušta se u definiranje tih pojmova; vidi i njegov članak ( r962 ), naročito str. 346, bilj. 2, u kojem kritizira Ziffa ( r96o). Ključne tvrdnje o polisustavnim teorijama semantičkih koncepata moguće je potražiti u Lyonsovim prikazima ( r963, posebno str. 37-50; p-90; r968: 400-442; 443-4 8 r ; naročito str. 4 3 5 o »strukturalističkoj semantici<< ) .

6 O Boasu, vidi rasprave Emeneaua ( r943), Jakobsona ( r939/4 5, r959) , Kluckhohna i Prufera ( r959 ), te Postala ( r964) . - Najutjecajnija Boasova publikacija je njegov »Uvod<< /»Introduction<< u Handbook of American Indian Languages ( r9r r) , koji je više puta ponovo tiskan. Vidi i opsežnu zbirku Boasovih eseja ( r940, naročito str. I99-2 ro, 2 I I-2 I8, 2 I9-2 5 5 ).

Page 66: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

130 Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja<

svoga vrlo nadarenoga učenika Edwarda Sapira ( 1 8 84- -1939. ) , kojemu je

osigurao položaj pročelnika antropološkoga odsjeka u Geološkom �ruštvu

Kanade ( Geological Survey of Canada) u Ottawi 19 10. godine. Cesto se

zaboravlja da je veliki dio Sapirovih opisa amerindijanskih jezika nastao

u vrijeme njegovo petnaestogodišnjega boravka (do 192 5 . ) u kanadskoj

prijestolnici'. Budući da se analiza ovih izvornih jezika nije mogla temeljiti na pismenim

bilješkama, sinkronijska deskriptivna metoda pokazala se kao jedini

adekvatan postupak u lingvističkom istraživanju. Proučavanje onoga što je

Ferdinand de Saussure zvao >parole< otvorilo je široko područje praktične

fonetike, fonologije i morfologije, na što ukazuje već i podnaslov Sapirove

knjige napisane u Ottawi i objavljene u New Yorku 192 1 . godine8 •

Ovakvo zanimanje za istraživanje jezika i kultura Amerika pokazivali su

mnogi lingvisti, svi u ovom ili onom obliku povezani sa Sapirom, većinom

kao studenti, kao Mary Haas ( 19 10.- 1 996. ) , Harry Joijer ( r904. -I976. ),

Stanley S. Newman ( 1905-- 1984. ), Morris Swadesh ( 1909.- 1967.), Charles

F. Voegelin ( 1904.- 1976. ) te, do neke mjere, Benjamin Lee Whorf ( 1 897.-

194r . ) i George L. Trager ( 1906.- 1992 . ), pa čak i Kenneth L. Pike ( 1 9 12 .-

2000. ) koji je slušao Sapirova predavanja na Lingvističkom institutu 1 9 3 7.

godine, u Ann Arboru, Michigan. Zellig S. Harris ( I909.- 1992 .) , kao i

Charles F. Hackett ( r9 r 6.-2oo r . ) smatrao se studentom i sljedbenikom i

Sapira i Bloomfielda; Jospeh H. Greenberg ( r9 1 5 .-2oo r. ) , koji je na Yale

stigao prekasno da bi osobno upoznao Sapira, uvijek se smatrao dužnikom

Sapirova rada. Ovaj popis nipošto nije iscrpljen. I neki drugi Boasovi

studenti koji su se ponajprije i najviše smatrali antropolozima, kao A. L.

Kroeber ( r 876.- r 9 6o. ) i Robert H. Lowie ( 1 8 8 3 . - 1957. ) , provodili su

terenska istraživanja među plemenima američkih Indijanaca. Murray B.

Emeneau (rođ. 1 904.), još jedan Sapirov student, obrađivao je uglavnom

istočne indijanske jezike, a od r 9 3 5. godine, kad su osnivači Summer

Institute of Linguistics prepoznali važnost učenja izvornih jezika Amerike

(kasnije i u raznim državama Dalekoga istoka, jugoistočne Azije i Afrike),

-' Od brojnih nekrologa Sapiru (npr. Franklina Edgertona, Franza Boasa, Lesiea Spiera,

Louisa Hjelmsleva i drugih) vidi onaj njegovoga učenika i suradnika Morrisa Swadesha

( 1939)• f h

• p· • d J" • s • v• s Language: An introduction to the study o speec (Sap1r 192 1 ) . ItanJe a I Je ap1r cltao

F. de Saussureov Cours de linguistique generale (Paris & Lausanne: Payot, 1916) prije nego

što je napisao svoju knjigu koje je postavio već Bloomfield ( 1922: 142), još nije dobilo jasan

odgovor. Ono što o tom zaključuje Levin ( 1965), dakako, ne može se smatrati posljednjom

riječi u tom pitanju. Prema onomu što sam od Sapirova rada pročitao, vjerujem da je ignorirao

Cours, čija opća načela su suprotna Sapirovoj metodologiji i lingvističkoj praksi.

Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja< 131

tehnike razvijene u analizi i opisivanju sjevernoameričkih indijanskih jezika primijenjene su na mnoge druge jezike svijeta koji nisu imali pisanu tradici j u9.

Vojne, diplomatske i političke namjene također su ojačale zanimanje za strane jezike, naročito za one koji nisu do tada bili znanstveno analizirani, a smatralo se da njihovo učenje ima neku važnost. Početkom 194 1 . godine, u SAD je pokrenut »Intenzivni jezični program<< (cf. Carroll 19 5 3 : 173 - 177); Bohlen 1 9 5 6: 24-2 5 ), i iduće godine su objavljena dva utjecajna doprinosa podučavanju i učenju stranih jezika: mali pamflet Leonarda Bloomfielda i prilično sažeta knjiga o lingvističkoj analizi Georgea L. Tragera i Bernarda Blocharo. Ta nastojanja slijedio je Charles C. Fries ( 1 8 87.-1967. ) koji je u svojoj knjizi English as a Foreign Language ( 19 4 5 ) rad utemeljio na načelima izloženim u ove dvije publikacije o strukturalističkim postupcima lingvističke analize i njihovoj primjeni.

U posljednja dva desetljeća, industriju i vladu je počela sve više zanimati konstrukcija djelotvornih uređaja koji olakšavaju prevođenje. Nije, dakle, čudno što je računalna lingvistika postala vrlo snažna grana lingvističke znanosti. Ova zaokupljenost metodama učenja stranih jezika u kratkom vremenu, prevođenja velikoga broja tekstova s jednoga jezika na drugi, analiziranja jezika koji imaju samo govornu tradiciju, ali ne i lingvističku povijest, svi ti interesi potaknuli su napredovanje lingvističkoga pristupa koji se u biti temelji na analizi fonološke i morfološke strukture određenoga jezika, jer su se dijakronijske komparativne metode pokazale kao potpuno neadekvatne". Način kako ti ciljevi lingvističkoga proučavanja utječu na tendenciju izbjegavanja semantičkih kategorija koje nije moguće odmah formalizirati i objasniti strukturalno, bit će tema sljedećih poglavlja.

9 Izostavit ćemo popis publikacije ovih poznatih američkih lingvista zato da u ovom poglavlju ne bi nastala prevelika disproporcija između teksta i referenci. - Mnogi analitičari slažu se da je, za razliku od behaviorističke psihologije tridesetih godina, istraživanje amerindijanskih jezika imalo presudan utjecaj na razvoj američkoga strukturalizma; cf. Hall ( 1 9 5 1 : I I2 sl.), Christmann ( 1 9 5 8/59: 29), Nehring ( 1962: 2 1), Bierwisch ( 1966: roo). Za opći pregled područja lingvističke antropologije i njenoga razvoja između 1 890. i 1960., vidi Hoijer ( 1961 ) i Hymes & Fought ( 19 8 1 : 67-77).

w Bloomfield ( 1942) [vidi prikaz E. H Sturtevanta u Language, 19.42-44 ( 1945 )] i Trager & Bloch ( 1942) [vidi prikaz Hansa Kuratha u American Journal of Philology 7 1 . 206-2 10 ( 1945)] .

" Ernst Leisi ( 1 964: 19 r ) pogrješno zaključuje da se korijen američkoga strukturalističkoga sinkronijskoga pristupa jezičnoj analizi može naći u nepostojanju lingvističke povijesti američkoga engleskoga (jer je povijest američkoga engleskoga bila manje ili više identična s onom britanskoga engleskoga), i njegovoj emancipaciji od britanskoga engleskoga kao zasebnoga jezika, što je dovelo do nehistorijskoga uspoređivanja s njegovim britanskim podrijetlom.

Page 67: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

I32 Američka strukturalistička lingvistika i .problem značenja,

3· Stajalište Leonarda Bloomfielda o >Značenju<

Iako knjiga Edwarda Sa pira, Language ( 192 r ) predstavlja prvi opći pokušaj (u Americi) istraživanja jezika na temelju njihovih fonoloških sustava ( >obrazaca< ), rad Leonarda Bloomfielda s istim naslovom postao je »standardni udžbenik američke deskriptivne lingvistike << (Gleason 1961 : 4 8 5 ) . Bloomfield ( r 8 8?--I949- ) , koji je studirao na sveučilištima u Gottingenu i Leipzigu prije Prvoga svjetskoga rada, upoznao se s metodama lingvističkoga istraživanja koje su zastupali ]unggrammatikeri i tadašnja psihologija", pa prema tomu ne iznenađuje što je gotovo polovicu svoje knjige posvetio historijskoj lingvistici' l . No ipak se značajno udaljio od mladogramatičarske komparativne metode i psihologije u podlozi njihovih tumačenja jezične promjene14, naglašavajući sinkronijski usmjeren pristup proučavanju jezika: »Proučavati ovu koordinaciju određenih glasova s određenim značenjima<< , tvrdio je, »znači proučavati jezik<< ( 1933: 2 7 ) . Kao što se već može dobro vidjeti iz njegovih ranijih publikacija, Bloomfield je naglašavao znanstveni aspekt lingvistike usmjeren na donošenje strogih tvrdnji o jeziku'l. Njegov »Set of Postulates for the Science of Language<< iz 1926. godine, napisan po uzoru na programatski članak Alberta Paula Weissa ( r 879- -193 r . ) , » One Set of Postulates for a Behavioristic Psychology<< ( 192 5 ), pokazuje Bloomfielda u najboljem izdanju, razvijajući moćan aksiomatski sustav definicija koje omogućavaju strogi pristup lingvističkoj analizi'6• Ovi bloomfieldovski Postu/ati nisu samo primjer prilagodbe Weissovih behaviorističkih koncepata u

" Bloomfield, u predgovoru svomu temeljito revidiranomu radu Language ( 1933 ) , sam priznaje da je njegova prva knjiga, Introduction to the Study of Language (New York: Henry Holt & Co., 1914), uglavnom utemeljena na načelima psihologije koja je razvio Wilhelm Wundt (cf. njegov Volkerpsychologie, prvi dio, Die Sprache, 3· izdanje, Leipzig: W. Engelmann, 1 9 1 111912) .

'' Zbog toga je Harry Hoijer mogao objaviti poglavlja XVII do XXVIII Bloomfieldova Language odvojeno, u knjizi s naslovom Language History (New York: Holt, Rinehard & Winston, 1965) .

'4 Bloomfield ( 1933 : 1 6 sl . ) počinje oštrom kritikom Prinzipien der Sprachgeschichte (Halle: Max Niemeyer, I 88o., 5· izdanje, I920.; 2. izdanje preveo je na engleski Henry A. Strong, London, I889) Hermanna Paula, gdje su po njegovu mišljenju istaknuti svi nedostatci i pogrješke mladogramatičarskoga pristupa jeziku.

'' To što se pridjev strogo pojavljuje četiri puta na dvije stranice preglednoga članka o Jespersonovoj Philosophy of Grammar iz I92 7. godine prilično je znakovito za Bloomfieldov stav.

'' Osvrćući se na svoj lingvistički rad, i rad kolega bloomfieldovaca, C. F. Hockett ( I963 : 3 I bilj. I ) zaključuje: " U našem sinkroni jskom radu, bez pitanja smo prihvatili saussureovsko­bloomfieldovku karakterizaciju jezika kao •strogog< sustava, i nastojali odgovoriti na tu strogost vlastitom preciznošću«. - Uistinu, F. de Saussure nikada nije govorio o strogom sustavu; to je, u stvari, već dio Bloomfieldova tumačenja Saussurea (vidi Bloomfield I924: p 8); vidi i Hockett ( I968: 7-37 passim) .

Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja< I33

opisu znanstvenih načela lingvističkoga istraživanja'7, nego i žestoko odbacivanje »mentalističkih<< objašnjenja jezičnih procesa, što je vrlo znakovito za njegov glavni rad iz I933· godine'8• Budući da je Bloomfield kao svoj prvotni predmet lingvističke analize postavio stvarni govorni jezik ( >parole<) , kao i Sapir prije njega, njegovo zanimanje za osobine jezika koje je moguće promatrati navelo ga je da uključi one izvanlingvističke aspekte za koje je vjerovao da su neposredno povezani s procesom komunikacije. Tako je, sažimajući svoj slavni primjer s Jackom i Jill, koji obilato koristi obrazac weissovskoga modela podražaj-reakcija ( 1933: 22-27), definirao »značenje jezičnoga oblika kao situaciju u kojoj govornik izgovara taj oblik i odgovor koji taj oblik izaziva kod slušatelja << ( 1933: 139) '9• U svojoj monografiji Linguistic Aspects of Science, Blomfield je ovako razvio svoje stajalište o >značenju<:

Pojam »značenje [meaning] << koji koriste svi jezikoslovci nužno je inkluzivan, jer

mora obuhvatiti sve aspekte semioze koje možemo prepoznati kroz filozofsku

ili logičku analizu: odnos, na raznim razinama, govornih oblika prema drugim

govornim oblicima, odnos govornih oblika prema neverbalnim situacijama (pred­

metima, događajima, itd.) i odnos, ponovo na raznim razinama, prema osobama

koj sudjeluju u komunikacijskom činu. ( 1939b: r8)20•

'7 Cf. Weiss ( I9I8 : 637): »Za govornu reakciju je značajno to što to može biti ili odgovarajuća reakcija na situaciju, ili može biti odgovarajući podražaj za drugu govornu reakciju, ili neku tjelesnu reakciju« (citirao Bloomfield I926: I 54 bilj. 6). Vidi sljedeće paragrafe ovoga rada. Zanimljivo je primijetiti da bloomfieldovska adaptacija behaviorističkih koncepata nije bila osporavana prije kraja Drugoga svjetskoga rata; cf. Gray ( I945: 49), Hall ( I946), Pei ( I946), Schlauch ( I946), Spitzer ( 1946), Coates ( 1966) i naročito Katz ( 1964). Za opći prikaz >mehanicističkog< nasuprot >mentalističkom< pogledu na jezik, vidi Bolinger ( 1968: 220-221 bilj. 1 ) .

'8 Vidi Bloomfieldove slavne pasuse u kojima napada »mentalističku psihologiju« ( 19 3 3 : 32-3 3 , 142-144) i gdje objašnjava zašto j e morao odbaciti >mentalističke< apstrakcije budući da ih lingvistički nije moguće definirati i prema tomu su •neznanstvene<. - Cf. R. S. Wellsovu kritiku Bloofieldova stava ( 1 9 54: 240-24 1 ) .

' 9 Vidi i Bloomfield ( 1933 : 407); kritiku vidi u Ullmann ( 1962: 5 8 sl. ) . 20 Usporedi i Blomfield ( 19 3 3 : 74): »U načelu, proučavatelja jezika zanima stvarni

govor (B); proučavanje pitanja govornika i odgovora slušatelja (A i C) jednako je zbroju sveukupnoga ljudskoga znanja. Kad bismo točno znali stanje za svakoga govornika i odgovor svakoga slušatelja, - [ . . . ] mogli bismo te činjenice prepoznati kao značenje (A-C) određenoga govornoga čina (B), [ . . . ] « . Sličan stav izražavaju Bloch i Trager: »Značenje jezičnoga oblika [ . . . ] je osobina zajednička svim situacijama u kojima se koristi« ( 1942: 6). R. H. Robins ( 19 52) pokušao je nadoknaditi očite nedostatke toga bloomfieldovskoga pokušaja definiranja značenja primjenom koncepta •konteksta situacije<, kojega je uveo Bronislaw Malinowsky u Dodatku I slavnoj knjizi Ogdena i Richardsa, The Meaning of Meaning ( 192 3 ), naročito str. 306-309 (vidi, međutim, Carrollovu [ I953 : 2 39-240] oštru kritiku Malinowskog), a razvio J. R. Firth ( 193 5 , 1937, pogl. 10; 195 1 i drugdje). Cf. i Ellis ( 1966) kao i Lyonsovu kritiku ( 1966).

Page 68: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

I34 Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja,

Ovaj prilično eklektički pristup integriranju sematičkoga utjecaja na strukturu i analize jezičnoga izraza naizgled je sličan funkcionalnoj interpretaciji gramatičkih i fonoloških odnosa pobornika >praške škole< iz tridesetih godina 20. stoljeća. Ali, Bloomfield u jednom članku napisanom deset godina nakon objavljivanja Language jasno odbija prihvatiti naizgled preferirani pojam >funkcije<, tvrdeći da postoje samo aspekti >oblika< i >značenja<, dok je gramatička funkcija određene jezične jednice osobina oblika (Bloomfield 1944). Što se tiče stava o značenju u lingvističkom opisu, Bloomfield je već potvrdio da je to >> slaba točka u proučavanju jezika i ostat će tako dok ljudsko znanje ne odmakne daleko od sadašnjega stanja << ( 1933: 140)21• Tako je smatrao, odbacujući svaku spekulaciju o značenju na način kako su to radili >>mentalisti << , da >> lingvističko proučavanje uvijek mora početi od fonetskoga oblika [jer je signale moguće analizirati], a ne od značenja << (str. r62) . Međutim, kad raspravlja o fonologiji, Bloomfield pokušava integrirati semantički aspekt definirajući fonem kao >>minimalnu jedinicu s distinktivnim glasovnim obilježjem << (str. 79; istaknuto u izvorniku; cf. i str. 93, 128, 137- 138 ) i još eksplicitnije, iako i negativnije, definira najmanju uporabnu jedinicu u jeziku: >>Jezični oblik koji nema nikakve posebne fonetsko-semantičke sličnosti s bilo kojim drugim oblikom, jednostavni je oblik ili morfem<< (str. r6 ) .

4· Stav umjerenih bloomfieldovaca prema >značenju<

S obzirom na stav prema uporabi semantičkih pojmova u lingvističkoj analizi, moguće je grupirati Bloomfieldove sljedbenike. Može se reći da su umjereni pristalice >Bloomfieldove škole< bili skloni uporabi koncepta značenja u definicijama jezičnih jedinica, ili pak u analitičkim postupcima, dok su ostali priznavali samo njegovu heurističku uporabu, ili su je čak potpuno negirali.

Dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Bloomfieldova Language, jedan od njegovih učenika, Charles F. Hockett ( r9 r 6.-2ooo.) , uveo je >značenje< još direktnije u definiciju morfema, opisujući ih kao >>najmanje elemente u jezičnoj praksi koji još imaju pojedinačno značenje<<22• Ali Hackett je naišao na oštru kritiku drugoga bloomfieldovskoga lingvista,

" Hockett, kao jeka svoga nekadašnjega učitelja, dvadeset godina kasnije kaže da >>kako bismo dali znanstveno točnu definiciju značenja za svaki oblik jezika, morali bismo imati znanstveno točno znanje o svemu u govornikova svijetu« ( I9 5 8: I39) .

" Hockett ( I958 : I23; vidi i str. 9 3 ). Na str. I53 , međutim, Hockett ograničava doseg svoje definicije kad tvrdi: >>Neki morfemi, [ . . . ] , ne služe izravno kao nositelji značenja, nego samo kao oznake strukturnih odnosa između drugih oblika« . (Osvrt na Hockettov Course in Modern Linguistics, vidi U. Weinreich I959).

Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja< I35

Georgea L. Tragera ( r9o6.- 1992. ) koji je ovu definiciju opisao kao >>besmislenu i žalosno štetnu<< . Trager je tvrdio:

Morfemika temeljena na značenju ne može biti uspješna u potpunoj analizi jezika.

Osnova morfema nije značenje, nego distribucija i poredak rekurentnih čestica, a

tako je i na svakoj drugoj razini gramatičke analize''.

Mnogo godina ranije, ali posve u skladu s Tragerovim stavom o >značenju<, sociolog Paul Hanly Furfey ( r89 6.-1992. ) , s Katoličkoga sveučilišta u Washingtonu (Catholic University, Washington D.C.), objavio je članak u časopisu koji je uređivao Trager, pod naslovom >> The Semantic and Grammatical Principles in Linguistic Analysis<<, u kojem je Bloomfield prozvan zato što nije bio dovoljno strog u eliminaciji semantičkih pojmova u distribucijskoj analizi (Furfey 1944; Joseph 1992).

Iako se Tragerova oštra kritika teško može primijeniti na Hocketta (jer on rijetko koristi semantičku vrijednost jezične jedinice) , opravdanim bi se mogla opisati kvalifikacija rada Eugenea A. Nicla (rođ. 19 14) , koji je nazvan >>možda najznačajnijim pokušajem strukturalističkoga proučavanja značenja << (kaže Pike 19 57) . Štoviše, Nide ne samo da eksplicitno uključuje pragmatični koncept značenja u svoju definiciju morfema24, nego se služi semantičkim pojmovima onoliko često i namjerno koliko smatra da je nužno za jezično razlikovanje>\ On izražava rašireno mišljenje među lingvistima, kad >>nepostojanje<< pravih sinonima postavlja kao svoje prvo načelo semantičke analize, pri čemu je njegov kriterij za pravu sinonimiju >>mogućnost pojavljivanja u točno istim lingvističkim i jezičnim okolinama s istim značenjima, i denotativnim i konotativnim<< , ostavljajući, međutim, obje vrste >>značenja << bez objašnjenja (Nicla 1949: r s r ) .

Hackett, za razliku, nastoji izbjeći semantičke pojmove kad god j e moguće, čak i n a štetu jasnoće i vrijednosti tvrdnje. Tako tvrdi, n a primjer, da su u primjeru wild animal house >>IC [IC - immediate constituents; neposredne sastavnice] su očito wild animal i house, umjesto wild i animal house<< (Hackett 1958 : 1 52 ) . Međutim, vjerojatno bi samo izvorni govornik mogao nesvjesno uspostaviti vezu sa značenjem ne primjećujući nikakav dokaz koji bi utvrdio tu vezu; stukturno, upravo navedeni primjer jest dvosmislen dok ne uspostavimo razliku između kombinacija ili konstrukcija koje imaju značenje. Hackett je, istina, semantiku kao

'3 George L. Trager u Studies in Linguistics I4 ( I959. ), 77 sl.; ovdje str. 79· '4 >>Morfemi su najmanje jedinice sa značenjem koje mogu činiti riječi ili dijelove riječi«

(Nicla I949). '5 Nicla ( I949) passim; vidi i Nicla ( I948, I958 ).

Page 69: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

136 Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja,

i fonetiku smatrao perifernim podsustavima jezika, dok su tri središnja sustava:

(1 ) Gramatički sustav: korpus morfema i poredak u kojem se pojavljuju; (2) Fonološki sustav: korpus fonema i poredak u kojem se pojavljuju; ( 3 ) Morfofonemski sustav: kod koji povezuje gramatičke i fonološke

sustave. (19 5 8 : 1 3 7-1 3 8 )

Teškoće koje nastaju iz nastojanja da jasno definiramo temeljne jedinice morfološke i fonološke analize s obzirom na >značenje< mogu se proučiti u revidiranom izdanju Introduction to Descriptive Linguistics Henryja Allana Gleasona (rođ. 1917.), koje se pojavilo tri godine nakon Hockettovoga Coursea. Tu autor tvrdi:

Fonološko proučavanje jezika, ma koliko detaljno, ne može nam reći ništa

o značenju, jer sami fonemi nemaju nikakve izravne veze sa sadržajem. Oni su

samo jedinice pomoću kojih govornik i slušatelj identificiraju morfeme. Za bilo

koje temeljitije proučavanje jezika, moramo proučavati morfeme i kombinacije.

(Gleason 1961 : 5 1 ) .

Budući da su bloomfieldovci općenito preferirali induktivni pristup u svojoj analizi (uglavnom) govornih podataka, Gleasonova opservacija jasno prikazuje teškoće deskriptivista u identificiranju samoga mjesta gdje je >>značenje << pridruženo, ili je inherentna temeljnoj jezičnoj jedinici. Slijedeći pretpostavku da se morfemi sastoje od kratkih nizova fonema, pretpostavku o kojoj bi se moglo raspravljati, a Gleason je dijeli s drugim lingvistima strukturalistima, naročito A. A. Hillom•6, Gleason s pravom oklijeva:

Možda je najbolje što možemo učiniti da definiramo morfem kao najmanju jedinicu

koja je gramatički pertinentna. Ali tada bi bilo nužno definirati gramatiku kao

proučavanje morfema i njihovih kombinacija. To je očito cirkularna definicija, pa

prema tomu i nije definicija. ( 1961 : 52- 5 3 )

Umjesto definicije, Gleason zatim predlaže sljedeći postupak: >> [ . . . ] moramo jednostavno opisati određena svojstva morfema i navesti neke

'6 To je naznačeno već u podnaslovu njegove knjige, Introduction to Linguistic Structures ( 19 5 8 ), gdje piše: »Od glasa do rečenice u engleskom« (»From Sound to Sentence in English« ), cf. i članak Z. Harrisa, »From Phoneme to Morpheme« iz iste godine. - Za suprotno stajalište, vidi M. A. K Halliday ( 1961 : 2 8 5-286) i passim.

Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja, 137

opće najmanje jedinice u strukturi jezika koje imaju značenje << ( 1961: 5 3 ) . A kasnije, razmatrajući morfem iz strukturnoga aspekta: >>Morfem je skupina od jednoga ili više alomorfa koji slijede određene, često prilično jasno odredive, kriterije distribucije i značenja << (str. 61 )•7• Gleason na kraju tvrdi da je morfem >>najmanji element u izrazu koji je u izravnom odnosu s bilo kojom točkom sustava konteksta<< (str. 61), tako zastupajući lingvističku teoriju strukturalističke semantike sličnu neofirthovskim konceptima leksika (cf. Halliday 1961: 273-277)•8•

Čak i 1958 . godine, kad se činilo da je deskriptivna lingvistika ušla u svoju silaznu fazu, Archibald A. Hill priziva Bloomfielda kad tvrdi: »>sto i različito [ . . . ] su identitet u reakciji govornik - slušatelj << (19 5 8 : 410), iako brzo dodaje kako je >> samo značenje<< >>krajnji odnos između jezične jedinice i jedinice u nesimboličkom svijetu<< (ibid. ) . Hill se nada da >>istinski znanstvena semantika<< - u suprotnosti sa stavovima Bloomfielda (19 3 3 : 140) - više nije izvan dosega urednoga istraživanja. No to se, dakako, ne primjenjuje na njegove vlastite zaključke. Štoviše, sam priznaje da je u svojoj knjizi koristio pojam >značenje< ne izloživši čak ni pokušaj definicije, i umjesto toga da se upustio u deskripciju . Zatim tvrdi:

U smislu trorazinske podjele lingvistike, značenje postoji samo na metalingvističkoj

razini, relevantno je samo ono što nazivamo >>razlikovnim značenjem<< . (Hill 1958 :

409)

U svom članku iz 1961. Hill navodi različite definicije značenja, nakon što je ustvrdio da s »posebnim zadovoljstvom<< može reći barem ponešto o ovoj temi, iako nijedna od >>sadašnjih tehnika istraživanja značenja<< koje opisuje nije baš zadovoljavajuća. Prva definicija, čini se, potječe od vrlo pogrješnoga shvaćanja onoga što je općenito poznato kao >teorija obavijesti<:

Možda je najopćenitiji način opisivanja značenja kad kažemo da je značenje

djelomična predvidljivost. To jest, svaka jedinica koja je potpuno predvidljiva,

potpuno je redundantna, i prema tomu beznačenjska. (Hill 1961 : 466)

Jasno je da je ovakva definicija za lingvista besmislena i beskorisna. Stvari kao što je >>potpuna predvidljivost<< gotovo se ne pojavljuju u

'' Što se tiče klasifikacije elemenata u morfeme, Gleason očekuje da dva svojstva koje je moguće promatrati pokažu nekakvu vezu s, kako on kaže, »odnosom izraz - sadržaj « između jezičnih jedinica: »To su značenje (u neodređenom i ponešto neznanstvenom smislu) i distribucija. Od te dvije kategorije distribuciju možemo promatrati najbolje« ( 1961 : 79). - Za koncept >konteksta<, cf. Bolinger ( 1968: 29-30).

'8 Vidi i priloge Hallidaya, J. MeH. Sinclaira i J.O. Ellisa u Bazell et al. ( 1966).

Page 70: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

138 Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja<

sintagmatskom nizu jezičnih jedinica, a tko bi tvrdio da je glagolski nastavak {-s} za treće lice jednine u aktivu prezenta >beznačajan< zato što mu je predvidljivost gotovo stopostotna ?

Hillova druga vrsta >značenja< određene jezične jedinice je »sveukupni zbroj lingvističkih konteksta u kojima se može pojaviti<< ( str. 466) . Ova definicija se, izgleda, vraća na napola shvaćenu napomenu Ludwiga Wittgensteina ( 1 8 89.-19 5 r . ) , prema kojoj je značenje jezične jedinice njena upotreba (cf. Wells 19 54 )29• Da je to teško prihvatljivo možemo zaključiti po vidljivim poteškoćama na koje su neofirthovci naišli u svom pristupu leksiku, primjenjujući koncept >kontekstualizacije< svoga učitelja (cf. Sinclair 1966) - prije postojanja moćnih kompjutora u osamdesetim godinama 20. stoljeća.

Treći tip koji Hill spominje ono je što je općenito poznato kao >prijevod< ili >rječničko značenje<, koncept koji slijedi naivnu pretpostavku da sve jezične jedinice imaju nešto kao Grundbedeutung. Kod Nida ( 19 5 8 ) je mogao pročitati da je metoda supstitucije koju on zagovara primjenjiva samo do neke mjere i rijetko je adekvatna. Što se tiče posljednjega tipa kojega Hill nabraja i kojega smatra »temeljnim i najvažnijim<<, Hill kaže:

[ . . . ] svaka jezična jedinica ima odgovarajuće značenje, ako je moguće pokazati da

to odgovara jedinici u nejezičnom svijetu. Dakle, ovaj odnos je značenje jezične

jedinice. To jest, značenje jezične j edinice kao što je »pas« možemo identificirati u

odnosu na životinju. ( 1961 : 467)

Činjenica da se mnoge jedinice odnose na koncepte koji postoje samo u ljudskom umu čini ovaj koncept >odnosnoga značenja< prilično diskutabilnim. Iako Hill priznaje da su ove zadnje dvije tvrdnje (izbjegavajući pojam >definicija< ) o značenju lingvisti izbjegavali, iako su »uvijek i istinski predstavljale samo srce značenja i potvrdu jezika<< (str. 467), vjeruje da je Z. S. Harris (cf. 1952: 10- I I ) uspio izložiti metodu uspostavljanja zadovoljavajućih zamjenskih značenja. Isto tako, pripisuje velike zasluge zaključcima Martina Joosa o >prijevodnom značenju< ( 198 5 ), zato što su potaknuli istraživanje strukturalnoga značenjskoga odnosa koje je moglo početi »unutar jezika, umjesto da kreće izvana prema jeziku<<, (Hill 1961 : 469 ) što je uvijek bio cilj strukturalista.

'' Wittgentstein je, u stvari, rekao u svom Philosophische Untersuchungen (Frankfurt/ Main: Suhrkamp, 1967), str. 35 : »Man kann fiir eine grof:le Klasse von Fallen der Benutzung des Wortes Bedeutung - wenn auch nicht fiir alle Fiille seiner Benutzung - dieses Wort so erliiutern: Die Bedeutung eines Wortes ist sein Gebrauch in der Sprache<< . Ovo je znatno manje odredeno i zvuči više kao prijedlog otvoren za raspravu, nego kao definicija.

Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja, 139

Zahtjev da se jezični oblik »koristi kao osnovni temelj analize, radije nego značenje << , koji je podupirao Robert A. Hall, Jr ( 1 9 1 I . - 1997. ) , nedvojbeno je u skladu s Bloomfieldovim stajalištem (Bloomfield 19 3 3: 144-145 , 1 5 8 - 1 59, i drugdje; 1939: 1 8 ) . Međutim, Hall, kao što je često radio i njegov učitelj (cf. Fries 1961 : 2 12-2 17) , naglašava da ovaj stav ne znači ni poricanje postojanja značenja, niti isključivanje toga aspekta kao predmeta lingvističkoga proučavanja, iako tvrdi da ovaj dio analitičkoga postupka postavlja pitanje značenja »na odgovarajuće mjesto, u odnosu na proučavanje oblika<< (Hall 1946: 32; vidi i Hall 1960: 121 -134) . Sličan stav može se naći u Hallovu radu Indroductory Linguistics, gdje on, nakon što je ustvrdio da lingvistiku s obzirom na metodologiju treba smjestiti između prirodnih i društvenih znanosti, kaže:

[ . . . ] lingvistika se bavi najjednostavnijim predmetom od svih društvenih znanosti,

posebno zato što iz svoga početnoga razmatranja (iako ne i iz završne analize)

uklanja faktor značenja, što je glavni predmet zanimanja društvenih znanosti

općenito. Značenje se vraća u kasnijoj fazi lingvističke analize, nakon što su

odredene funkcionalne jedinice i njihovo grupiranje. (Hall 1964: 4 1 9 )

Ova tvrdnja očito pretpostavlja razdvajanje, kako to Hall naziva, » lingvističkoga značenja << i » stvarnoga značenja << , dihotomiju koja jasno govori da je prva kategorija ono što se često naziva odnosima oblika u jezičnom izrazu, dok bi se drugo moglo izjednačiti s onim što nazivamo »odnosnim značenjem<< , iako Hall ne daje nikakav definitivni opis svojih pojmova (cf. Hall 1964: 264, 428 sl. ) .

Što se tiče temeljnih jedinica lingvističke analize, Hall slijedi ideju da su »jedinice zvuka<< (fonemi) pridružene u veće »jedinice jezičnih oblika sa značenjem (morfeme) i njihove kombinacije << ( 19 64: 14- 1 5 ) . On slijedi Hocketta ( 19 8 5 : 137- 138) kad tvrdi da lingvistička analiza »ponajprije obrađuje tri središnje razine strukture: fonologiju, morfologiju i sintaksu<< (Hall 1964: 32). Međutim, Hall s iznenađujućom iskrenošću priznaje -iako još jednom naglašava da »razmatranje oblika mora imati ponajprije u odnosu na razmatranje značenja<< - da, kad proučavamo fonologiju, »mo­ramo koristiti značenje za razlikovanje funkcionalnih jedinica<< ( str. 33) .

5 · Suprotstavljanje uporabi >značenja< kod nekih strukturalista

Bloomfield je uvijek imao na umu da »različiti glasovi imaju različita značenja << i da proučavatelj jezika ne može analizirati i identificirati foneme (ili morfeme) ne osvrćući se barem malo na >značenje< ( 1933: 2 7 ) . Ipak, postoji skupina njegovih sljedbenika koji su pokušali izgraditi lingvistički pristup koji bi mogao prepoznati morfološke i fonološke

Page 71: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

I40 Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja,

strukture određenoga jezika ne uključujući semantički aspekt (cf. Fries 1961 : 2 1 6-2 17) .

Charles C. Fries ( 1 887.- 1967.), na primjer, jasno je razlikovao ono što je on zvao >leksičkim< i >strukturnim< značenjem, što je Bloomfieldu očito bilo strano. Međutim, >leksičko značenje<, ili ono što je Harald Weinrich nazivao >>die Semantik isoliert Einzelworter [semantika izolira pojedinačne riječi] << ( 19 66: 20), za Friesovu svrhu je irelevantno jer on tvrdi: >> Gramatika jezika sastoji se od sredstava koja signaliziraju strukturno značenje<< ( 19 52 : 5 6; istaknuto u izvorniku) . I dalje (str. 5 8 ) :

Jedna od osnovnih pretpostavki ovih naših pristupa gramatičkoj analizi rečenica je

to da su svi strukturni signali u engleskom strogo formalna pitanja koja je moguće

opisati u fizičkim pojmovima oblika, odnosa tih oblika i poretka.

Fries dalje pretpostavlja da ti formalni signali funkcioniraju sustavno, tvrdeći: >>Jedinice oblika i poretka značajne su kao signali j edino dok su dijelovi obrazaca u strukturnoj cjelini<< (ibid.) . U članku objavljenom dvije godine kasnije, Charles Fries približava se promišljanjima drugih lingvista >Bloomfieldove škole<, koji nastoje gotovo potpuno isključiti značenje iz svojih postupaka lingvističke analize. On tvrdi:

Želio bih naglasiti da je kao opće načelo bilo kakva upotreba značenja neznanstvena,

kad god nas činjenica da nam je značenje poznato navodi na to da ne uspijevamo

prepoznati točne formalne signale koji služe prenošenju toga značenja. (Fries 1954:

6o)30

Jedna skupina učenika, čini se, pogrješno je protumačila neuspjeh svoga učitelja u nastojanju da ponudi definitivnu metodu analize >značenja< u jezičnom opisu, i pokušala je gotovo potpuno izbrisati semantičke aspekte jezika. Dok se za Friesa može reći da je zauzeo pomalo ambivalentno stajalište, skupina strukturalista koja je pozivanje na semantičke kriterije pokušala svesti na najmanju mjeru uključuje Georgea L. Tragera ( 1906.-1992.) , Bernarda Blocha ( 1907-1965 . ) , Henryja Lee Smitha, Jr. ( 19 1 3 .-1972 . ) i Zelliga S. Harrisa ( 1909.-1992. ) .

Bernard Bloch je , primjerice, vjerovao da bi definicija morfema trebala biti moguća bez pozivanja na semantičko-kontrastivne aspekte jezičnoga oblika, pod uvjetom da nitko ne može biti siguran da >>svaki dio uzorka

30 Za detaljnu kritiku Friesovih deskriptivnih tehnika, kao i njegove povremeno vrlo heurističke uporabe tradicionalnih koncepata značenja u sintaktičkim analizama, vidi Funke ( 1954= 144-1 50).

Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja< 141

znači nešto<< (Bloch 1948: 5-6 bilj . 8)31 • Već su nekoliko godina ranije on i G. L. Trager pokazivali malo zanimanja za bavljenje >značenjem<. Obojica su se složili da će se pozivati na semantičke pojmove samo ako budu treba­li odlučiti jesu li dva oblika >>identična<< ili >> različita << ( 1942: 5 3 )32• Trager je još jednom, u osvrtu na tekst J. B. Carrolla, The Study of Language, reafirmirao svoj stav prema uporabi >značenja< u analizi jezika:

Ne raspravljajući o tom je li Bloomfield zaista svojedobno pogriješio, autor osvrta

želi napomenuti da on sam zastupa drugačije mišljenje: on vjeruje da do strukture

jezika kao predmeta analize u mikrolingvistici treba stići isključivo uz pomoć

razlikovanja u značenju. ( »]e li A isto kao i B, ili nije?<< ) ; [ . . . ]; za Bloomfielda

je temelj morfema bilo značenje, dok autor osvrta tretira morfeme kao i foneme

- kao rekurentne čestice koje se definiraju razlikovanjem značenja, ali bez obzira

na to što im je značenje. ( 1954: 2 6)33

Kao što se iz toga navoda može zaključiti, Trager prihvaća samo da se >>razlikovno<< značenje može upotrijebiti u analizi jezika na morfološkoj razini; >> odnosno značenje << ( >pravo značenje<, >metalingvističko značenje<) on spušta na razinu onoga što naziva »radom makrolingvista<< ( 19 54: 27) , to jest, proučavatelja jezika kojega zanimaju jezični nizovi na čijem je početku riječ.

U svom radu Outline of English Structure, knjizi koja je pedesetih godina 20. stoljeća postala najutjecajnija za učenje engleskoga kao stranoga jezika, G. L. Trager i H. L. Smith, Jr., priznali su da bi možda bilo >>najpogodnije<< identificirati morfeme uz pomoć >značenja<; ovaj postupak, međutim, može se primijeniti samo u onim slučajevima u kojima je jezik već poznat analitičaru. Kako bi inače lingvist mogao znati što je >različito<, a što je >isto<, ako nije izvorni govornik jezika koji istražuje?H Za općenitiju lingvističku analizu, tvrdili su, potrebno je da >>teoretska osnova analize postane vidljiva: sastoji se od prepoznavanja rekurentnosti i distribucije sličnih obrazaca i nizova<< (Trager & Smith 19 5 1 : 54) 3 5

F Bloch ovdje eksplicitno tvrdi da se njegov pristup »u nekim dijelovima razlikuje od Bloomfieldova - uglavnom u tom što Bloomfield postavlja značenje kao temeljni kriterij << ( 1948: 5-6 bilj. 8) .

l' Suprotan stav vidi u Reid ( 1956: 3 4 sl.). JJ Vidi i Tragerove primjedbe na temeljne lingvističke kategorije semantike kao kriterij za

gramatičku analizu kod Hjelmsleva ( 194 1 : 173 ) . H Slična zapažanja vidi u Haugen ( 1 9 5 1 : 2 19) . Js Oni ističu: »Analitičar, prema tomu, mora stalno imati na umu ovu teorijsku osnovu i

biti svjestan da su nagovještaji da se nešto uklapa s nečim drugim u stvari prečice do zaključka o distribucijskim činjenicama<< (Trager & Smith 19 s r : 54) .

Page 72: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

142 Američka strukturalistička lingvistika i .problem značenja,

Prihvaćeno je da analitičar mora imati posebnu sposobnost da bi iz svojih zapažanja deducirao različite distribucije (prema tomu i >značenje<) određene lingvističke jedinice.

Izrazito tehnička knjiga Zelliga S. Harrisa, Methods in Sttructural Linguistics, donosi još stroži pristup lingvističkoj analizi. On ovako objašnjava svoje središnje lingvističko zanimanje:

Distribucija ili raspored nekih dijelova ili osobina unutar govornoga tijeka u odnosu

na druge glavni je predmet istraživanja deskriptivne lingvistike i jedini odnos koji

će u ovom razmatranju biti prihvaćen kao relevantan. (Harris 19 5 r: 5 )

Z a Harrisov novi i nezavisni pristup znakovita j e njegova definicija fonema, jer se više ne temelji niti se objašnjava tradicionalnim bilježenjem fonoloških opozicija: >> [ . . . ] naša metoda ne ovisi o parovima pomoću kojih će prepoznati distinkcije fonema. Fonemi su sastavljeni od redovnih razlika koje je moguće primijetiti u svakoj okolini<< ( 19 5 1 : y6)36• Harris ne opisuje kako >primjećuje< takve >redovne razlike<.

Ovim postupkom pojedinačni fonem može izgubiti svoj teorijski identitet, jer se više ne smatra da fonemi predstavljaju pojedinačni element koji je moguće proučavati i koji zauzima neku okolinu, nego prije kao samu okolinu. Harris zaključuje: >>Možemo dakle govoriti o odnosima među okolinama, ili o zauzimanju položaja, kao temeljnim elementima<< (str. 3 7 1 ) .

Što s e tiče upotrebe >značenja<, Harris vjeruje d a ovaj koncept treba uključiti samo zato da bismo utvrdili što je ponavljanje. Tako tvrdi:

Ako znamo da se life i rife uzajamno ne ponavljaju u potpunosti, otkrit ćemo da

se razlikuju u distribuciji (i prema tomu, u »značenju<< ) . Možemo pretpostaviti da

se bilo koja dva modema A i B koji imaju različita značenja isto tako razlikuju i

negdje u distribuciji: postoje okoline u kojima se javlja jedan, a drugi ne. ( 19 5 ra:

7, bilj. 4; vidi i Harris 19 54)

Zaključujući na temelju njegove iZJave, očito je da bi pnmJena deskriptivnoga postupka ove vrste, koji ne donosi pravu semantičku teoriju i izbjegava razmatranje semantike, zahtijevala bezgraničnu količinu jezične građe. To bi isto tako značilo da određeni jezik nikada ne će biti

36 Ova definicija fonema može se suprotstaviti onoj H. A. Gleasona: »Fonem je najmanja osobina izražajnoga sustava govornoga jezika po kojoj se za jednu stvar može reći da se razlikuje od druge koja je mogla biti izrečena. Vidjet ćemo da se bill i pil/ razlikuju samo u jednom fonemu. Dakle, to je minimalni par« (Gleason 1961: 16) .

Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja, 143

moguće potpuno opisati, nego samo u prilično ograničenim dijelovima ili odlomcima govornih činova (cf. Haugen 1 9 5 1 : 220-22 1 ).

U kasnijem poglavlju iste knjige, koja je kružila u rukopisu od 1946. godine, Harris dosta eksplicitno objašnjava svoj stav prema poJmu >značenja<, sažimajući svoje ranije tvrdnje o ovoj temi:

Pri određivanju modema određenoga jezika, uz distribucijske kriterije lingvisti

koriste i (u različitim stupnjevima) kriterije razlike u značenju. U egzaktnom

deskriptivnom lingvističkom radu, međutim, takvo razmatranje značenja

može se primijeniti samo heuristički, kao izvor nagovještaja, a determinirajuće

kriterije uvijek treba izraziti distribucijskim pojmovima [ . . . ]. Metode prikazane

u prethodnim poglavljima zastupaju distribucijska istraživanja kao alternativu

razmatranju značenja. Glavno sredstvo koje omogućuje da takve distribucijske

operacije zauzmu mjesto informacije o značenju sastoji se u tom da razmatramo

daleko širu okolinu elementa koji ispitujemo. ( 19 5 1a: 3 65 , bilj .6)

Zanimljivo je kako je Harris u svom osvrtu na Sapirove Selected Writings razradio temu razmatranja značenja na potpuno drugačiji način.

Formalna analiza jezika je empirijsko otkriće istih vrsta odnosa i kombinacija koji

su ostvareni logički i matematički; a njihovo empirijsko otkriće u jeziku je vrijedno

zato što jezik sadrži (ili ukazuje na) složenije tipove kombinacija nego što su ljudi

izumili u logici. Na sličan način, ovdje [to jest, u Sapirovim semantičkim radovima]

imamo empirijsko otkriće elemenata značenja u prirodnim jezicima, umjesto,

čini se, beznadnoga pokušaja da izumimo temeljne elemente značenja uz pomoć

spekulativne apstraktne semantike. [ . . . ] Takvo izoliranje >elemenata značenja< nije

predmet uobičajene kritike usmjerene protiv semantičkoga rada, jer je to empirijsko

lingvističko istraživanje. Ne derivira elemente značenja iz nekoga deduktivnoga

sustava pretpostavljenih temeljnih značenja, nego otkriva koji elementi se mogu

izdvojiti iz sveukupnoga značenja svake riječi; a to ostvaruje uspoređujući različite

riječi semantičkoga skupa, promatrajući jezičnu okolinu u kojoj se pojavljuju i

društvenu situaciju ili značenje svake upotrebe. Sva ova istraživanja koja uključuju

značenje, kad se provode uz pristup kakav je primijenio Sapir, imaju vrijednost i

uporabljiva su. (Harris 195 1b: 301 ; istaknuo KK)37•

Međutim, u svjetlu Harrisove istraživačke prakse, jasno je da ova vrsta empirijskoga istraživanja značenja jezičnih entiteta nije bila ono za čim je tragao.

37 Cf. Bierwisch ( 1965: 44-60), naročito str. 47-48.

Page 73: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

144 Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja<

Ako bolje pogledamo, postaje očito, čak i više nego u onim strogim postupcima koje su zagovarali Harris, Bloch, Trager i drugi, da se analitičar često mora poslužiti >značenjem< određene jezične jedinice utoliko što mora znati što je >različito<, a što >isto<. To znači da se lingvist, ustanovljujući temeljne značajke određenoga jezika, uglavnom ograničava na razinu >mikrolingvistike<, to jest, fonologije i morfologije i mora upotrijebiti znanje koje ima o svom materinskom jeziku (ako je to predmet istraživanja, kao što je slučaj u mnogim strukturalističkim analizama). Neizbježno mora pitati svoga informanta jesu li ti glasovi ili kombinacije glasova identične ili ne (u tom slučaju se koristi informantovo poznavanje njegova materinskoga jezika). Pristup kroz >okolinu<, kako ga opisuje Harris, sam jezikoslovac nikada ne koristi; to zaobilazno traganje za lingvistički relevantim informacijama o stvarnoj funkcionalnoj kvaliteti određene jezične jedinice s obzirom na ostale u istom sintagmatskom nizu pokazalo bi se kao postupak koji je previše naporan i nedostupan analitičaru da bi ga postavio kao vrijedan metodološki aksiom.

Ostaje, međutim, problem kako >značenju< ili >semantici< dodijeliti razinu dostupnosti sličnu onoj u fonologiji, morfologiji ili sintaksi. Dodijeliti semantici status međurazine, kao što je učinio Hockett, barem je teorijski izlaz; u praksi, ovaj problem nije riješen.

Karl V. Teeter (rođ. 1929. ) , u provokativnom preglednom članku >>Descriptive Linguistics in America: Triviality versus irrelevance<< , navodi da postbloomfieldovski lingvisti često izjednačavaju teoriju i praksu ( 1964: 20-22 ) . Teeter u samom Bloomfieldovu radu ili tehnikama ne nalazi puno nedostataka. Bloomfieldov rad smatra važnim izvorom kasnijega razvoja deskriptivne lingvistike u Americi. To se jasno vidi s obzirom na pitanje >značenja< u lingvistici (iako Teeter to ne spominje); Teeter ovo pitanje sagledava kao blisko povezano s, kako on to zove, >>postbloomfieldovskom obmanom<< . Zaista, potraga za znanstvenim pristupom proučavanju jezika (što je moguće naći u mnogim Bloomfieldovim radovima), udružena s vidljivim zanemarivanjem čvrste općelingvističke teorije (kakvu možemo naći kod Saussurea, Hjelmsleva ili Chomskog) navela je neke Bloomfieldove učenike da razviju iscrpne metode i postupke lingvističke analize, možda kao nesvjesni nadomjestak za teoriju. Kao rezultat, obrana Charlesa Friesa, svedena na fusnotu, teško je mogla razuvjeriti one lingviste koji su kritizirali američke strukturaliste zbog zanemarivanja semantičkih kriterija u lingvističkom opisu:

Ovo osporavanje konvencionalnoga korištenja značenja kao temeljnoga sredstva

analize ne treba dovesti do zaključka da sam ignorirao značenje kao takvo, niti da

Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja< 145

poričem da je glavna namjena jezika prenošenje značenja raznih vrsta i da, prema

tomu, proučavatelj jezika mora razmatrati značenje. ( 1952 : 8 bilj. 8 )38 •

Ova tvrdnja, za koju možemo smatrati da predstavlja stajalište kakvo su dijelili mnogi njegovi kolege lingvisti, baš i ne obezvrjeđuje optužbu Stephena Ullmanna ( 19 14.- 1976. ) upućenu strukturalistima postbloomfieldovske tradicije u kojoj on oštro kritizira ono što je po njegovu mišljenju korijen njihove sklonosti da izbjegavaju semantičke kriterije u lingvističkoj analizi:

Suvremena lingvistika ponosi se znanstvenom strogošću, što možemo puno

spremnije primijeniti na jasno određene probleme fonologije i morfologije nego na

živi pijesak semantike i sintakse. (Ullmann 19 57: 3 18-3 19 )

Ova tvrdnja kao da odzvanja u kritičkoj opservaciji Andrea Martineta ( 1908.-1999 · ) :

Certains linguistes se sont fixes comme ideal l a mise au point d'une methode

de description qui ne ferait pas intervenir les sens des unites significatives. Ceci

donnerait plus de rigueur a la linguistique, en eliminant un domaine ou !'experience

montre qu'il n'est pas facile d'ordonner les faits. (Martinet 1967: 3 3 )

[Neki lingvisti su kao ideal postavili uspostavljanje deskriptivne metode koja ne

bi uzimala u obzir značenje označiteljskih jedinica. To bi donijelo više strogosti

u lingvistiku, eliminirajući domenu u kojoj, kako je iskustvo pokazalo, nije lako

unijeti red u činjenice.]

Sam Hackett je 19 5 8. godine iznio zapažanje o problemima bavljenja s onim što on naziva >perifernim podsustavima< jezičnoga izraza: područjem semantike, kao i onim artikulacijske i akustičke fonetike. Ta područja su, rekao je Hackett, jednako važna kao i >središnji podsustavi< mofrologije, fonologije i morfonologije, ali njih je >>puno teže proučavati, i do sada se o njima manje naučilo<< ( 19 5 8 : 138) >9 •

38 Za način kojim je Fries obradio >značenje< u svojim opisima engleske morfologije i gramatike, vidi članak J. Wheatlyja iz 1964. godine.

39 Hockett napominje i ovo (ibid.): »Možda će s obzirom na očite dodatne činjenice, biti neobično [ . . . ] da analitičar može stići do središnjih podsustava samo istražujući zvuk i značenje<<. Isti stav vidi i u Hockett ( 1968: 24-2 5 ) .

Page 74: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

146 Američka strukturalistička lingvistika i .problem značenja<

6. Stanje semantike u lingvističkoj teoriji šezdesetih godina

Još je 1963 . godine C. C. Fries zabilježio:

Neki koje ubrajamo među naše lingvističke znanstvenike tako su žestoko osudili

svaku »uporabu značenja << da je za mnoge proučavatelje jezika sama riječ značenje

postala gotovo anatema. ( 1963 : 95 ) .

Ali, možemo se upitati je l i on to još uvijek mogao čuti u to vrijeme, jer je nekoliko godina ranije knjižica od samo stotinu stranica izazvala takvo zanimanje da su problemi povezani s utvrđivanjem značenja u lingvističkom opisu, činilo se, potpuno iščezli. I 9 S 7· godine, Noam Chomsky, učenik Zelliga Harrisa40, objavio je svoju studiju Syntactic Structures, koja je, s pravom ili ne, ubrzo shvaćena kao prekid s tradicionalnom bloom­fieldovskom deskriptivnom lingvistikom4'.

U kontrastu s raznim postbloomfieldovskim metodama opisivanja i obradbe podataka, pristup Chomskoga jeziku nudio je program u ling­vističkoj teoriji koji:

( I ) naglašava važnost gramatike i sintakse u suprotnosti s postbloom­fieldovskim mikro lingvističkim pristupom koji se gotovo isključivo temeljio na razinama fonologije i morfologije;

(2 ) temelji se na >mentalističkim<42 pretpostavkama (nasuprot >mehani­cističkoj< orijentacij i koja isključuje sve što nije moguće neposredno promatrati) kao što je pretpostavka da svako ljudsko biće ima >ugrađenu< gramatiku43 koja mu omogućava da >generira< (gramatički ispravne) rečenice;

( 3 ) slijedi deduktivni postupak (nasuprot tradicionalnomu indukti-

4° Kao ilustraciju toga odnosa studenta i mentora, možemo navesti nekoliko pasusa iz tekstova Chomskoga, gdje ili brani svoga učitelja (kao u 195 5 b: 149), ili se vidljivo udaljava od njega (Chomsky 1964: 62-63 bilj. 2) . Opći utjecaj Harrisa na Chomskoga vidi u Hockett ( r968: 34-36) i potpunije, Seuren ( 1998: 23 1-242).

4' Ova knjiga je prvi put procijenjena u oduševljenom osvrtu Roberta B. Leesa u Language 3 3 · 3 75-408 ( 19 57). Za pravu recepciju, naročito u Europi, trebalo je više vremena; cf. E. M. Uhlenbeckov osvrt u Lingua 12. 1 -18 ( 1963 ) ili izjava Manfreda Bierwischa: »Als Noam Chomsky 1957 unter dem Titel Syntactic Structures einen Auszug aus umfassenden theoretischen Untersuchungen iiber Grundlagen und Aufbau der Linguistik veroffentlichte, war eine neue Entwicklungsstufe der strukturellen Sprachwissenschaft markiert<< ( 1966: 104). U prijevodu, pasus glasi jednostavno: »Kad je Chomsky objavio Syntactic Structures 1957· godine, strukturalistička lingvistika ušla je u novu fazu<< (Bierwisch 1971: 45 ) .

4 ' Iako ova osobina još nije očita kod Chomskoga ( 19 57), ali se počela pojavljivati u njegovim tekstovima od početka šezdesetih godina nadalje.

43 Ovaj koncept počiva na središnjoj pretpostavci •generativne gramatike< da •urođene ideje< postoje (cf. Chomsky 1968a: 58-85 passim, i Chomsky 1968b).

Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja, 147

vnomu) koji pokušava uzeti u obzir semantičke kategorije prije nego što postavi operativna pravila za generiranje rečenica.

Ovdje nas uglavnom zanima ovaj posljednji aspekt, no problem semantike je isprepleten s drugim aspektima transformacijsko-generativnoga pristupa Chomskoga. Već je u Syntactic Structures Chomsky objavio da će »koristiti >sintaktičku strukturu< i u širem smislu (kao suprotnost semantici) i u užem smislu (kao suprotnost fonologiji i morfologiji ) << ( 19 S7 = s ) . Chomsky je zatim prihvatio da se sustav pravila (to jest, generativna gramatika) može analizirati kroz tri sastavna dijela: sintaktičke, fonološke i semantičke komponente. Zadnje dvije imaju ponajprije interpretativne funkcije, jer se Chomsky ponajprije bavi područjem sintakse. Tako, razlikujući >dubinsku strukturu< i >površinsku strukturu< rečenica, Chomsky smatra da, dok fonologija tumači površinsku strukturu niza jezičnih jedinica, semantika ima zadatak da tumači dublje strukture (Chomsky r96s : r6 ) .

Kao što ćemo vidjeti u radovima samoga Chomskoga, on izbjegava problem jasnoga specificiranja što misli pod » semantičkom komponentom<< baveći se sintaksom engleskoga, svoga materinskoga jezika, i oslanjajući se na samoga sebe kao vjerojatno najpouzdanijega informanta44. Što se tiče problema semantike u opisu jezika, Chomsky se samo dva puta bavio tim pitanjem, u vrijeme prije objavljivanja Syntactic Structures, no čak i tada je to bilo na apstraktniji filozofski način, a ne kroz istinski lingvističke pojmove (Chomsky I9 s sa, b) . Deset godina kasnije, Chomsky ( I96 s : I98 bilj. ro) je tvrdio da je slijedio obrazloženje koje su iznijela dva njegova suradnika iz šezdesetih godina, Paul M. Postal i Jerold J. Katz, naročito u svom zajedničkom radu (Katz & Posta! r964 )4s.

U stvari, Chomsky je izbjegavao bilo kakvu specifičnu izjavu o pitanju >značenja<, očekujući da će zaključci i nastavak istraživanja njegovih kolega, posebno dvojice filozofa jezika (Katz 1964, 1966, r967a, b; Fodor 196s i ranije Fodor u suradnji s Katzom 1963 ) , pružiti adekvatnu teoriju za semantičku komponentu u gramatičkoj analizi. Međutim, nijedan od tih radova nije se smatrao naročito uspješnim i osporavali su ga R. M. W.

44 Vidi i članak McCawleya ( 1968) o ulozi semantike u generativnoj gramatici, ali i Bierwisch ( 1965) .

4 5 Dok je Chomsky zauzeo negativan stav prema značenju u Syntactic Structures, inzistirajući da je »gramatika autonomna i neovisna o značenju « ( 1957: 17), ovaj stav je ranih šezdesetih postao blaži pa u Aspects možemo naslutiti najavu pristupa koji •značenju< dopušta udio u analizi jezika. U skladu s tim, u okviru takozvane revidirane standardne teorije transformacijske gramatike, dopušteni su neki tipovi predstavljanja •značenja<, ali većina ograničenja je ostala. Uvodeći razinu •logičkoga oblika<, Chomsky i Lasnik ( 1977: 428) na primjer, objašnjavaju da je značenje »strogo određeno gramatikom rečenice i ne uključuje situacijski kontekst, uvjerenja u pozadini, nakane govornika itd. « .

Page 75: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

148 Američka strukturalistička lingvistika i ,problem značenja<

Dixon ( r963 , 1 964), Uriel Weinreich ( 19 67), T. R. Girill ( r968) i drugi. Čini se da su njihovi neuspjesi u tim pokušajima, kao i neuspjeh samoga Chomskoga, doveli do pokreta generativne semantike među njegovim nekadašnjim studentima koji su n astojali riješiti te probleme unutar transformacijsko-generativnoga okvira . (cf. odlomak 6, detaljnije) .

Pristup koji bi deduktivno raščlanio jezične jedinice na njihove semantičke elemente, >atomiziranje značenja<, da tako kažemo (cf. Bolinger 196 5 ) , što je u Europi na sličan način provodio A. J. Greimas ( I9 J7 - -I992. ) u svojoj knjizi Semantique Structurale ( 1966) još je daleko od toga da bi bio dovoljno zadovoljavajući da se može primijeniti na opis jezika.

Opservacija Johna Lyonsa iz 1 9 6 8 . godine, gdje kaže da su mnoge među utjecajnijim knjigama objavljenim u prethodna tri desetljeća posvećivale malo ili nimalo pažnje semantici, još većinom vrijedi i za tri iduća desetljeća46, i dakako za radove Noama Chomskog. Iako je nakon Bloomfielda postignut napredak na području lingvističke znanosti, same činjenice o jeziku nisu se promijenile. Zato smo skloni slijediti Lyonsovu tvrdnju o razlozima rezerviranosti velikoga broja lingvista u odnosu na >problem značenja<, jer se njega može smatrati stručnjakom u tom području (Lyons 1963 , i kasnije, Lyons 1977) :

Razlog je u tomu što su mnogi lingvisti posumnjali može l i se značenje proučavati

objektivno i strogo kao gramatika i fonologija, barem za sada. Štoviše, dok

fonologija i gramatika posve jasno potpuno pripadaju u nadležnost lingvistike

[ . . . ] , ono što se obično naziva »problemom značenja << može se smatrati jednako

tako, ako ne i više, predmetom zanimanja filozofije, logike i psihologije, a možda i

drugih disciplina kao što su antropologija i sociologija. (Lyons 1968: 400)

>Problem značenja< će, očito, ostati svojevrsni tvrdi orah, ne samo za lingviste, nego i izvan dosega samo jedne discipline. Za povijest američke lingvistike - što vodi do idućega poglavlja ove knjige - može biti zanimljivo proučiti do koje mjere je Seuren ( 1998 : 242 ) u pravu kad tvrdi da je, u pasusima kao ovaj koji slijedi, Zellig Harris zaista predvidio generativnu semantiku:

•' To nije točno za samoga Lyonsa (rođ. 193 2. ) , koji je 1977. objavio dva toma od preko Soo stranica. Štoviše, u Britaniji, na tragu uglavnom firthovske tradicije, u idućim desetljećima možemo primijetiti impresivan broj publikacija koje su posvećene lingvističkoj semantici (npr. Palmer 1981 , Hurford & Heasley 1983 , Allen 1986, Cruse 1986); oni koji su slijedili chomskijevske odrednice pisali su knjige drugačije vrste (npr. Cummings 1989, Katz 1990). O Chierchia & McConnell-Ginet ( 1990) cf. porazni osvrt Johna Hewsona u Word 46: 3 .4 14-425 (prosinac 1995) .

Američka strukturalistička lingvistika i >problem značenja< 149

Kad imamo transformacije koje su povezane s promjenom značenja, obično je

moguće pripisati promjenu značenja posebnim morfemima (koji spajaju ili uvode,

podklase primarnoga g[lagola]) u onim okolinama u kojima se transformacija

događa. Do koje mjere i u kom smislu transformacije sadrže konstantu značenja,

pitanje je za proučavanje; ali dovoljno znamo da bismo transformacije koristili

kao moguće sredstvo pomoću kojega ćemo smanjiti kompleksnost rečenica u

semantički kontroliranim uvjetima. (Harris 1981 [ 19 57]: 203 )

Izgovorene prilikom predsjedničkoga govora u LSA u prosincu 19 5 5 .

godine i često reproducirane na raznim drugim mjestima, ne može biti sumnje da ove riječi (kao i druga zapažanja koja je Harris iznio u ovom radu) nisu prošla nezapaženo među generativnim lingvistima svih usmjerenja.

Page 76: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

8. NOAM CHOMSKY I ČITANJE SAUSSUREA NAKON 1 96 1 .

1 Uvodna zapažanja

Kolovoz 1992. znaCio je tridesetu obljetnicu prvoga međunarodnoga istupa Noama Chomskoga, i nema sumnje da se njegov plenarni rad na Devetom međunarodnom kongresu lingvista održanom u Cambridgeu, Massachusetts, u kolovozu 1962. godine, održanom izvan Europe prvi put u povijesti tih kongresa i koincidencijom, na >domaćem terenu< Chomskoga, pokazao kao najvažniji događaj u upoznavanju lingvističkoga svijeta s temeljima transformacijsko-generativne gramatike' . Prepoznavši značaj toga prijelomnoga događaja, Frederick J. Newmeyer, poznati autor radova o chomskijanskoj lingvistici, organizirao je panel diskusiju na Petnaestom međunarodnom kongresu lingvista, održanom u Quebecu u kolovozu 1992. , posvećenu retrospektivnoj procjeni toga povijesnoga datuma i vrjednovanju evolucije istraživačkoga programa Chomskoga predstavljenoga u njegovu radu iz 1962. godine, do danas (cf. Newmeyer 1996: 66-79 )2• Ovo poglavlje, za razliku, sastoji se od puno skromnijega doprinosa razvoju američke lingvistike, to jest, od istraživanja europskih izvora lingvističke inspiracije Chomskoga, naročito referenci koje se odnose na Cours de linguistique generale, također prvi puta predstavljene javnosti u njegovu izlaganju 1962. godine.

Slijedeći ovu vezu, zanimljivo je primijetiti da je Martin Joos ( 1907.-1978.), koji je uredio vrlo čitanu antologiju američkih >strukturalističkih< radova u godini prvoga objavljivanja Syntactic Structures (Joos 19 57) , izložio ovu opservaciju u radu pod naslovom >>Linguistic Prospects in the United States<< , napisanom izričito >>povodom Devetoga Međunarodnoga kongresa lingvista održanoga u Cambridgeu, Massachusetts << , kako piše na naslovnici publikacije:

Ponajprije je skupina okupljena oko Zelliga Harrisa i njegovih učenika, posebno

Noama Chomskoga, razvila novi postupak jezičnoga opisa, nazvan transformacijska

gramatika, a zatim i općenitije, generativna gramatika. Moramo pokušati ovaj

' Cf. Koerner ( r989: r r6-r r7), detaljnije o okolnostima koje su dovele do privilegiranoga položaja Chomskoga na Kongresu i kasnije.

' Osvrt na ovaj događaj zajedno su potpisali Stephen R. Anderson, Sandra Chung i James McCloskey, sve generativisti, ali nitko od njih osim samoga Newmeyera i možda Andersona, nije ujedno i povjesničar (cf. Anderson 1984, iako je posvećeno fonologiji, a ne sintaksi). Njihove izjave uključene su u Newmeyer ( 1996: 66-79 ) .

Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon r96r. rsr

pokret postaviti u odnos s našom neosaussureovskom tradicijom, u kojoj je naša

neobloomfieldovska >deskriptivna lingvistika< najupadljivija sekta na američkoj

sceni. Pokret generativne gramatike se, izgleda, podsmjehuje toj tradiciji; ali to ne

radi toliko poricanjem ili izokretanjem njenih dogmi koliko omalovažavajući neke

od njih kao irelevantne za deskriptivni program. Zato ovaj pokret možda možemo

opisati kao herezu unutar neosaussureovske tradicije, prije nego kao njegova

suparnika. (Joos 1961 : 17 )

Ovaj podulji ulomak zanimljiv je iz više razloga, od kojih je samo nekoliko povezano s našom temom. Međutim, kako ovaj članak rijetko navode povjesničari američke lingvistike, možemo uzeti taj navod (i druge tvrdnje u istom tekstu) kao pokazatelj, ako ne i dokaz, da se rad Chomskoga u to vrijeme doživljavalo kao tek malo više od varijante >deskriptivne lingvistike< i bio je dobro prihvaćen u priznatim krugovima američke lingvistike. U sadašnjem kontekstu, treba napomenuti da je Joos smatrao prevladavajuću struju američkoga deskriptivizma >neosaussureovskom<, i taj izraz se ponavlja još nekoliko puta na idućim stranicama, naročito u vezi s činjenicom da je Saussure rijetko spominjan u tekstovima Bloomfieldovih sljedbenika.

Povijesno orijentirani znanstvenici, naročito oni s europskim obrazo­vanjem, pri prvom susretu s radovima Noama Chomskoga često su se pitali do koje mjere su Saussureove ideje utjecale na teorije Chomskog. Iz vlastitoga iskustva, dok sam od proljeća 1969. do jeseni 1971 . godine radio na disertaciji posvećenoj Saussureu i utjecaju Coursa na teoriju lingvistike 20. stoljeća, bilo je prirodno da postavim i to pitanje (cf. Koerner 197 1b, indeks str. 420, reference koje se tiču Chomskog) . Kao rezultat, pročitao sam sve rane radove Chomskoga do kojih sam mogao doći, uključujući i šapirografiranu verziju njegova teksta The Logical Structure of Linguistic Theory (dalje: LSLT) iz 19 5 5 . godine, da bih ustanovio kako se u tim ranim radovima, uključujući i tada već slavni Syntactic Structures iz 19 57 · godine, n i jednom ne spominje Cours de linguistique generale. Tek mnogo kasnije shvatio sam da me to nije trebalo iznenaditi.

Ako razmotrimo opću intelektualnu klimu koja je prevladavala u američkoj lingvistici od tridesetih godina 20. stoljeća, otkrit ćemo da se Saussure, do prve pojave engleskoga prijevoda Coursa iz 19 59, rijetko spominje, s iznimkom referenci u radovima europskih emigranata3,

-- - ;- Ipak,-�reba pokazati da Saussure nije bio nepoznat generaciji učitelja Chomskoga;

kao tek jedan primjer, možemo ukazati na osvrt Zelliga Harrisa, povodom Foundatzons of Language iz I939· godine, Luisa H. Graya ( r 875--I955 -), gdje on kaže (Harris 1970 [ r940]: 704): » Gray govori o tri aspekta jezika [ . . . ] , na temelju dihotomije langue - parole de Saussurea i mnogih lingvista s Kontinenta. Ova podjela, međutim, dovodi u zabunu, jer

Page 77: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

152 Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon 1961.

posebno Romana Jakobsona, čija predavanja je Chomsky slušao između I9 s I . i I9 s s. dok je bio stipendist (Junior Fellow) kao član Society of Fellows na Harvardu (cf. Chomsky I983 ) . Međutim, ako je Wittman ( I 966: 8 3 ) u pravu, čini s e da je bilo potrebno objavljivanje engleske verzije Coursa da navede Chomskoga na čitanje toga teksta. Međutim, skloniji sam povjerovati da je važan poticaj proučavanju europskih lingvističkih radova dala odluka Comite International Permanent des Linguistes da održe 9 · međunarodni kongres lingvista prvi put izvan Europe, tim više što se trebao održati u Cambridgeu, Mass., gdje su smješteni i harvardsko sveučilište i MIT, i gdje se Chomsky pridružio Morrisu Halleu u Elektronskom laboratoriju u jesen I 9 S S · godine. Trebamo se prisjetiti da su, unatoč tomu što je Bloomfield cijenio Cours (cf. Joseph I989, Koerner I989) njegovi sljedbenici bili tako zauzeti razrađivanjem njegova deskriptivnoga programa da su ne samo zanemarili čitanje Saussurea, nego nisu uspjeli poduzeti nikakvo historijsko lingvističko istraživanje, a to se nije bitno promijenilo u godinama koje je obilježio Chomsky - bez obzira na nekoliko tvrdnji da sinkronijska pravila mogu odražavati dijakronijske promjene (cf. Koerner I 9 7 Ia) . Štoviše, unatoč radu Rulona Wellsa (rođ. I 9 I9 . ) o Saussureu ( »De Saussure's System of Linguistics« , I947)\ koji se, što je značajno, pojavio u časopisu Word kojega su utemeljili znanstvenici emigranti kao Jakobson, Andre Martinet i drugi, a ne u Language, Einar Haugen ( I906.- I994 - ) je imao potrebu da u svom predsjedničkom izlaganju iz I9 so. godine ovako prekori svoje kolege, članove Američkoga lingvističkoga društva ( Linguistic Society of America) :

U američkim radovima o lingvističkoj teoriji rijetko se nailazimo na reference

koje se odnose na de Saussurea, Trubeckoga ili druge europske autore, iako su

to mislioci koji su nam dali sredstva pomoću kojih sada radimo. Postojan sam u

divljenju prema Bloomfieldu i Sapiru; ali smatram svojevrsnim provincijalizmom

pretpostavku da je sva suvisla lingvistika započela s njima. (Haugen 1 9 5 1 :

2 1 1=1957= 3 57)

postavlja dvije paralelne razine lingvistike. >Parole< obuhvaća samo fizičke događaje koje ubrajamo u jezik, dok je >langue< znanstvenikova analiza i poredak. Odnos između te dvije kategorije isti je kao između svijeta fizikalnih pojava i fizike kao znanosti".

4 Ponovo čitajući Wellsov rad danas, s iznenađenjem ćemo ustanoviti da je autor pokušao spojiti i usporediti Saussureove ideje s onima koje su najviše zaokupljale američke strukturaliste, to jest, fonologijom (fonemikom) i analizom neposrednih sastavnica. Dakako, ne bi se moglo reći da je Wells shvatio Saussureove središnje teme. Kao što piše Matthews ( 1993: 9): »Wellsov rad se ne može preporučiti zbog njegove egzegeze Saussurea, ali za proučavatelja američkih stajališta toga vremena vrlo je informativan« .

Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon 1961. 153

Zanimljivo je primijetiti da je u svom izlaganju Haugen svojim kolegama predstavio temeljne sastojke lingvističke teorije Louisa Hjelmsleva ( I 899--1 96s .) , na osnovi njegova Omkring sprogteoriens grudlceggelse iz I943 · (Haugen I9 s I : 2 I 3 sl. = I9 S7 = 3 s S sl. ) . Danski tekst se pojavio u engleskom prijevodu u Sjedinjenim Državama I 9 S 3 · godine, samo pola godine nakon što je Hjelmslev držao predavanja o svom radu Prolegomena teoriji jezika u Ljetnom institutu LSA održanom u Bloomingtonu, Indiana (cf. Hill 1 9 9 I : 70) 5 • Ove činjenice zanimljive su iz barem dva razloga: prvo, zato što je upravo Hjelmslev više od bilo kojega drugoga teoretičara razvio saussureovske pojmove i drugo, zato što - možda kao rezultat Haugenova izlaganja u LSA - kod Chomskoga možemo na više mjesta u njegovoj LSLT iz I 9 s s . pronaći reference koje se odnose na Hjelmslevljeve Prolegomena. Kako su, zanimljivo, sve te reference na rad Hjelmsleva izbačene iz izdanja LSLT iz I 97 s. godine, pozvat ću se na Syntactic Structures kao najraniji objavljeni rad Chomskoga u kojem se eksplicitno spominje Prolegomena (vidi i bibliografiju, str. I I s ) . Tamo, razmatrajući svoje kriterije >vanjskih uvjeta adekvatnosti< i >uvjeta općenitosti< koju teorija mora zadovoljiti, Chomsky ( I9 S 7= so bilj . ) piše: »Pretpostavljam da su ta dva uvjeta slični onomu na što Hjelmslev [ I 9 S 3 = 8] misli kad govori o prikladnosti i arbitrarnosti lingvističke teorije << 6• Štoviše, čitajući dalje Prolegomena Hjelmsleva, Chomskomu je mogao biti zanimljiv i ovaj pasus u odlomku

' Indikaciju o promjeni klime četrdesetih i pedesetih godina možemo pronaći u odgovoru strukturalista Georgea L. Tragera ( 1906.-I992.) na rad indoeuropeista Georgea S. Lanea ( r902 .-I98L), » Changes of Emphasis in Linguistics with Particular Reference to Paul and Bloomfield«, u Studies in Philology 42. 465-483 ( 194 5 ); Tragerov odgovor pojavio se u istom časopisu, 43 · 462-464 ( 1946).

6 Iako je očito (meni, barem) da tema utjecaja Prolegomena Hjelmsleva na teoretiziranje Chomskoga zaslužuje zasebno istraživanje, ovdje treba spomenuti barem da je Robert Benjamin Lees ( 1 922.-1996.), jedan od najbližih suradnika Chomskoga (iako Chomsky l 1979: I 3 5] odbacuje tvrdnju da je Lees bio njegov student, kao što većinom pretpostavljamo, unatoč činjenici da je bio nekoliko godina stariji od Chomskog) kasnih pedesetih godina upisao se na Hjelmslevljev kolegij »Strukturalna analiza jezika« na Lingvističkom institutu u Bloomingtonu, Indiana, održanom pod sponzorstvom LSA u ljeto 1952. godine. Na tom LI je, kako tvrdi prevoditelj (pismo autoru ro. prosinca 1991.) , Hjelmslev koristio prvu verziju engleskoga prijevoda Francisa ]. Whitfielda, i za vrijeme održavanja LI radio s prevoditeljem na reviziji izdanja objavljenoga godinu kasnije. Još jedan zanimljiv rad koji je Hjelmslev možda koristio na svojim predavanjima u Bloomingtonu je »Temeljne strukture jezika«, koji je predstavio u Londonu i Edinburghu 1947. godine, a bio je snažno nadahnut saussureovskim pojmovima. - S obzirom na činjenicu da je Lees prešao s kemijskoga inženjerstva na lingvistiku prije nego što se pridružio Chomskomu na M.I.T.-u, zanimljivo je čitati u Syntactic Structures (str. 48) : »Možda se ovo pitanje [to jest, njegovo stajalište da »možemo rekonstruirati formalne odnose koji se zadržavaju među govornim činovima, kroz pojmove rečenične strukture, transformacijske strukture, itd.«] može pojasniti analogijom s dijelom kemijske ·teorije koja se bavi strukturno mogućim spojevima" .

Page 78: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

154 Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon 196I.

6 ove monografije, >> Cilj lingvističke teorije << (9- I I), koji opširno citiram jer su, izgleda, malobrojni Sjevernoamerikanci pročitali Hjelmsleva7:

No lingvistička teorija mora biti korisna u opisivanju i predviđanju ne samo svakoga

mogućega teksta sastavljenoga na određenom jeziku, nego na temelju informacije

koju daje o jeziku općenito, svakoga mogućega teksta na bilo kojem jeziku uopće.

I lingvistički teoretičar mora dakako nastojati da zadovolji ove zahtjeve, polazeći

od izbora tekstova na različitim jezicima. Dakako, bilo bi nemoguće obraditi sve

postojeće tekstove; štoviše, trud bi bio uzaludan jer teorija mora pokriti i do sada

neostvarene tekstove. Zato teoretičar lingvistike, kao svaki drugi teoretičar, mora

poduzeti mjere opreza kako bi predvidio sve zamislive mogućnosti - čak i takve

mogućnosti koje sam još nije iskusio ili vidio u ostvarenom obliku - i uključi ih u

svoju teoriju, kako bi bila primjenjiva čak i na tekstove i jezike koji se u njegovoj

praksi nisu pojavili, ili na jezike koji možda nikada nisu ostvareni, pa i neke koji

vjerojatno nikada ne će ni biti ostvareni. Samo tako može izgraditi lingvističku

teoriju čija je primjenjivost neupitna. (Hjelmslev 1953 : 10 = 1961 : 17 )

Treba priznati, Chomsky nikada nije otišao tako daleko kao što je tražio Hjelmslev; za razliku od Hjelmsleva koji je znao mnoge jezike, Chomsky je u biti jednojezičan. Ali zanimljivo je da je jedan rani čitatelj , vjerojatno iz šezdesetih godina, na primjerku iz knjižnice Sveučilišta u Hong Kongu (signatura br. 401 H677 o) označio ovaj paragraf, dodajući lakonski >>generativno << na margini8•

• O široko rasprostranjenom nepoznavanju europskih radova IZ

lingvističke teorije općenito, a posebno Coursa u godinama između 1924., godine u kojoj je osnovano Linguistic Society of America (LSA), i sredine šezdesetih godina govori i činjenica da se u povi jestima LS� koje su napisali Joos ( 1986) i Hill ( 199 1 ) nigdje ne spominje Saussure. Cini se da je bio potreban lingvist čvrstoga teorijskoga usmjerenja kao Chomsky, uz neke druge vanjske čimbenike, da se radovi Hjelmsleva i Saussurea ponovo počnu čitati9•

-; I�nimka �d�oga pravila je Sydney M. Lamb (rođ. 1929.), tvorac stratifikacijske gramatike koji je proučavao Hjelmslevljev Prolegomena barem od ranih šezdesetih godina, a nJegovi suradnici od sedamdesetih.

s Dopuštam si ovo skretanje od teme da bih napomenuo kako je Hjelmsev pedesetih godina na teoretiziranje Chomskoga sigurno izvršio puno snažniji utjecaj nego što bi to Chomsky htio priznati. Ovo je tema za magistarski rad, najmanje.

9 Za Hjelmsleva, vidi bilješku 7 (gore). Charles F. Hockett mi je u privatnom razgovoru priznao da nije pročitao Saussurea prije ranih osamdesetih; to je

. teško povJerovati za

autora Course in Modern Linguistics (New York: Macm1llan, 1958 ) 1, mogh b1smo dodati, zaključaka sličnih onima koje možemo naći u gore citiranom odlomku iz Hjelmsleva, koje je iznio u radu iz 19 54· godine (cf. bilješku 17, dolje).

Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon 196I. 155

2. Chomsky i čitanje Saussurea

U svojoj recentnoj, pronicljivoj analizi Leonarda Bloomfielda i Noama Chomskoga u odnosu na Saussurea, John E. Joseph razlikuje različite faze u recepciji Coursa kroz evoluciju vlastitih teorijskih stajališta Chomskoga, to jest, >Chomsky saussureovac< (cf. Chomky 1963 ), >Chomsky antisaus­sureovac< ( I965 .- 1979·) , i 19 86. kao mogući >neosaussureovac< (Joseph 1990:67-73 ), s interludijem između 1962. i 1964. u kojem je >posegnuo dublje u prošlost< drugih neameričkih izvora inspiracije ( 69-7 I ) . U nastavku ćemo vidjeti koliko modifikacija traži Josephova analiza. Treba reći na početku da gotovo da i nema značajnijega pasusa koji je izmakao njegovoj pažnji i da je njegova temeljitost značajno pomogla momu vlastitomu razmatranju. Po mom mišljenju, nema sumnje da je Joseph u pravu kad kaže (str. 74) da »postoji obilje dokaza da je Chomsky - kao Bloomfield, Saussure i vjerojatno svaki drugi lingvist - čitao [radove drugih] slijedeći vlastiti plan<< . Moramo se uvjeriti može li se ova raznolika tumačenja Saussureovih zaključaka jednostavno pripisati normalnomu razvoju teorijskih opredjeljenja samoga Chomskoga.

Svakomu upućenomu čitatelju ranih lingvističkih radova Chomskoga očito je da se njegovo teorijsko razmišljanje razvilo iz postbloomfieldovskoga miljea u kojem se školovao, naročito iz rada onih znanstvenika koji su dominirali u teorijskoj raspravi od sredine četrdesetih nadalje, kroz pedesete godine 20. stoljeća, to jest Zelliga S. Harrisa ( I909.- 1992. ) , njegova učitelja lingvistike na Sveučilištu u Pennsylvaniji i Charlesa F. Hocketta ( 19 I 6.-2ooo. ) sa Sveučilišta Cornell (cf. Koerner 1989: 122- 129, detaljnije). Već smo napomenuli da se u radovima Chomskoga prije 1962. uopće ne spominje Saussure. No ipak, čini se da Chomsky već prilično rano u karijeri nije bio zadovoljan s lingvističkom praksom u Americi i da se već 19 59 · nije slagao s antimentalističkim stavom Bloomfielda i njegovih sljedbenika, što je vjerojatno rezultat drugih utjecaja koji potječu iz njegovih studentskih dana na Penn u ( 1946. -19 5 L), naročito filozofskoga rada Nelsona Goddmana ( 1906.-I998. ) i još važnije, rada drugih znanstvenika i stručnjaka u godinama koje je proveo kao stipendist na Harvardu ( 19 5 1 . -19 5 5 . ) , u područjima od lingvistike do logike, rane kompjuterizacije korištene za prevođenje i druge svrhe, teorije informacije i neurologije (cf. Koerner 19 89a: 1 3 7, skica popisa mogućih utjecaja) 10•

'" Posebno sam mislio na rad Johna von Neumanna ( 1903.-I957· ) i Alana Mathisona Turinga ( I9 I2.-I9 54·) u matematici i ranoj računalnoj teoriji i rad Karla Spencea Lashleya ( I 890.-1958 . ) u području neurologije, ali mislio sam i na studiju teorije komunikacije Shannona & Weavera iz 1949. o kojoj je vrlo detaljno pisao sam Charles F. Hockett u Language 29. 69-93 ( 1953 ) . - Ne tvrdim da je Chomsky nužno pročitao sve njihove radove

Page 79: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

156 Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon 1 96 1 .

Međunarodni kongres lingvista održan u Cambridgeu, Mass., 1962 . godine bio je za Chomskoga prva prilika da se obrati izravno međunarodnoj publici, pa je kraj stotina europskih stručnjaka koji su, prema očekivanju, trebali nazočiti (i zato što su im putne troškove bogato pokrile američke institucije), morao postojati posebni poticaj da prouči radove drugih, naročito onih za koje se moglo pretpostaviti da su poznati Europljanima.

Ako je ovaj Kongres bio vanjski čimbenik, bilo je i onih unutar same teorije. Huybregts & van Riemsdijk, u razgovorima s Chomskim (objavljeno kao Chomsky 1982 ) razlikuju sljedeće faze u evoluciji njegove lingvističke teorije, a svaka je obilježena nekim radom: 19 5 5 . (LSLT), 196 5 . (Aspects), 1973 . (Conditions), i 1 9 8 r . (Government & Binding). Drugim riječima, oni razlikuju četiri faze: 19 5 5 . - 1964., 1965 . -1972 ., 1973 · - 19 80. i razdoblje nakon 198 r. I I , faze koje su opisali kao »sukcesivne teorije << koje pokušavaju naći >>način da obuzdaju transformacijsku silu << koju je oslobodio LSLT (Chomsky 1982 : 6 1 ) . Ako zanemarimo >predsaussureovsku< fazu, možemo primijetiti preklapanja između njihove periodizacije i one ranije, Josephove, iako treba istaknuti da se Huybregtsova i van Riemsdijkova periodizacija temelji na sintaktičkim teorijama Chomskoga više nego na njegovim općelingvističkim stavovima. S druge strane, Frederick Newmeyer,

?ajutjecajniji povjesničar chomskijanske lingvistike u Sjevernoj Americi, tako ga gotovo isključivo zanima sintaksa (ali, u novije doba i ideološka strana teorija Chomskog), iznio je ovakvu periodizaciju teorijskih stavova Chomskoga (Newmeyer 1990: 1 69) :

RAZDOBLJE USMJERENJE GODINE GLAVNO

PREVLADAVANJA NADAHNUĆE

Rana transformacijska pravila 1957· -1965. Chomsky ( 19 57.)

gramatika

Genera tivna načela 1965 .- 1972. Katz & Posta! ( 1964) semantika Chomsky ( 1965 )

Leksikalizam pravila 1972.-198 I . Chomsky ( 1970)

Načela i parametri načela 198 I .- Chomsky ( 19 8 1 )

Newmeyer (str. 1 69 ) objašnjava d a s u to >>Četiri prepoznatljiva razdoblja u razvoju teorije kompetencije i za svako od njih karakteristično je

u to vrijeme, nego da nije mogao izbjeći njihov utjecaj· jer su bili dio intelektualne klime na Harvardu pedesetih godina. Mnogo godina kasnije, Chomsky ( 1968: 2-3) se osvrće na Lashleya i von Neumanna, iako u drugačijem kontekstu.

" Ne treba reći da od, otprilike, 1990. nadalje moramo govoriti o početku pete faze u neprekidnoj (r)evoluciji teorijskih postavki Chomskoga - drugim riječima, o >minimalizmu<.

Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon 1 96 1 . 157

jesu li pravila ili načela oblikovala glavni istraživački fokus pojedinoga razdoblja << . Vidjet ćemo u nastavku poklapa li se ta periodizacija s raznim interpretacijama izabarnih pasusa iz Coursa, koje navodi Chomsky. Dakle, ako isključimo prvu fazu njegova rada, to jest, godine prije nego što je Chomsky pročitao Saussurea ( 19 5 L-196r. ) , možemo odrediti tri iduća razdoblja u teorijskom razvoju Chomskoga, sva tri obilježena različitim stavom prema Coursu.

2.r . Faza II: 1962.-1972.: Česte reference na Saussureov rad

Iako ne znam na temelju čega Joseph ( 1990: 67) tvrdi da članak Chomskoga iz 1963 . godine, »Formal Properties of Grammars<<, sadrži najraniju referencu na Cours, očito je da to mora biti jedna od prvih, jer nema indikacije u radu Chomskoga da se upoznao sa saussureovskim postulatima prije 1960. godine (iako je morao čuti za njih na Jakobsonovim predavanjima na Harvardu, barem na nekima koje je slušao), a vjerojatno se to dogodilo tek 196r ., kad je na vidiku bio 9· međunarodni kongres lingvista. Zanimljivo je, međutim, naići na sljedeće pasuse u prilogu Chomskoga, opsega 8 5 stranica, u Handbook of Mathematical Psychology (a ne u uobičajenim lingvističkim izvorima):

U radu koji je inaugurirao modernu eru istraživanja jezika Ferdinand de Saussure

( 19 r6. ) postavio je temeljnu distinkciju između onoga što je nazvao langue i parole.

Prvo je gramatički i semantički sustav predočen u mozgu govornika; drugo je

stvarni akustički ispis njegovih glasovnih organa i unos za njegov sluh. (Chomsky

1963 : 327)

Saussure je , izgleda, smatrao langue u biti skladištem znakova (to jest, riječi, stalnih

fraza) i njihovih gramatičkih osobina što uključuje možda i određene »tipove

fraza« . Posljedično, nije se mogao ozbiljno baviti pitanjima rečenične strukture i

morao je zaključiti da je oblikovanje rečenice u osnovi stvar parole, a ne langue,

to jest, stvar slobodnoga i dobrovoljnoga stvaranja, umjesto sustavnoga pravila.

(Ibid., str. 3 2 8 )

Drugo, naša koncepcije langue razlikuje se o d Saussureove u jednom temeljnom

smislu; naime, langue se mora prikazati kao generativni proces koji se temelji na

rekurzivnim pravilima. [ . . . ] Jednom kad preformuliramo pojam langue na ovakav

način, možemo se nadati da ćemo u njegov opis ugraditi potpuni prikaz sintaktičke

strukture. (Ibid.)

Nisam siguran je li De Mauro ( 1972: 400) bio u pravu kad taj odlomak opisuje kao » une veritable profession de foi saussurienne [pravi zavjet

Page 80: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

158 Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon I96I.

saussureovske vjere] << , naročito kad ga vratimo u kontekst. No ipak, u analizi Saussureova koncepta >langue< koju je proveo Chomsky, postoji barem priznanje da je to u osnovi koristan koncept i da mu je moguće pridružiti vlastite ideje. Ali od početka je jasno da je shvaćanje jezika kod Chomskoga puno restriktivnije: sintaksa je u središtu njegovih razmatranja, pa se brzo distancira od Saussurea tvrdeći da se ova >>rasprava udaljava od strogo saussureovske koncepcije na dva načina« (str. 3 2 8 ), to jest, zaobilazeći >>semantičku stranu langue« dok istodobno reformulira pojam langue tako da to postaje >>gramatika koja generira rečenice sa strukturalnim opisima; to jest, [ . . . ] govornikova jezična intuicija, njegovo poznavanje jezika« (str. 329 ), a to je dakako vrlo nesaussureovski. Kao rezultat, Josephovo ( 1990: 68 ) tumačenje da je >>plan Chomskoga ( 19 6 3 . ) da istakne svaku moguću korelaciju između« Coursa i vlastitoga rada izgleda mi kao pretjerano pojednostavljenje, ako je trebalo implicirati pomnu analizu Saussureovih nakana. Ne samo da je Chomsky pogrješno pročitao Saussurea i zanemario većinu karakteristika Saussureova koncepta >langue< (što Joseph sažeto pokazuje); malo je dokaza da ga je Saussureova lingvistička teorija ozbiljno zanimala. Distinkcija kompetencija/upotreba koju će Chomsky ubrzo početi zastupati bila je u najboljem slučaju osiromašena reinterpretacija Saussureove ključne distinkcije langue/parole, s namjenom da podrži teorije sintakse, a ne jezika i njegova funkcioniranja općenito. Međutim, želja Chomskoga da se poveže sa Saussureom u nekom obliku u ovom kontekstu je i dalje zanimljiva.

Drugi - i povijesno važniji tekst - napisan otprilike u isto vrijeme plenarni je rad Chomskoga na Međunarodnom kongresu jezikoslovaca iz kolovoza 1962. godinel2. Vanjska situacija je posve drugačija: prvi put u karijeri Chomsky ima priliku da predstavi svoje ideje pred međunarodnom publikom (dok se u članku iz 1963 . obraća puno užem čitateljstvu) , pa nije čudno što je jače istaknuo svoje razlikovanje u odnosu na Cours. Na primjer, on prvo predstavlja svoje ideje, a onda uspoređuje svoje i Saussureove ideje ili se, više, poziva na Saussureov autoritet tražeći podršku za vlastite stavove:

Generativna gramatika koju internalizira netko tko je ovladao jezikom definira

ono što bismo saussureovskim pojmovima zvali langue (uz kvalifikaciju koja će

biti razrađena kasnije, na str. 2 3 ) . U praksi, kao govornik ili slušatelj, osoba koristi

n Sličnost ova dva teksta, kad on govori o Saussureu - na str. 5 r2 u predizdanju rada s Kongresa, na primjer, Chomsky ponavlja svoju tvrdnju da se njegovo shvaćanje jezika >>razlikuje od Saussureova na dva načina<< gotovo do riječi (vidi gornji navod iz njegova rada iz 1963. godine), iako je >samo< prije >na dva načina< nestalo - podupire ovu pretpostavku.

Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon r96I. 159

to sredstvo [ . . . ]. Dakako, opis složene kompetencije koju omogućava gramatika ne

treba pobrkati s prikazom stvarne prakse, što de Saussure vrlo lucidno ističe [ . . . ] .

Prirodno je pretpostaviti d a s e proučavanje stvarne jezične uporabe može ozbiljno

provesti jedino ako dobro razumijemo generativne gramatike koje osoba usvaja

učenjem, a rabi kao govornik ili slušatelj . Klasična saussureovska pretpostavka

logičkoga prioriteta proučavanja langue (a mi bismo mogli dodati i generativnih

gramatika koje ga opisuju) čini se neizbježna. ( Chomsky 1964: I O- I I ) 'l

Na strani 2 3 istoga teksta, nakon što je protumačio Saussureov koncept >langue< kao >>skladište znakova s njihovim gramatičkim osobinama« - tumačenje koje će kasnije ponoviti više puta, Chomsky ga kritizira jer nije predvidio >>mjesto u svojoj shemi za >kreativnost vođenu pravilima< one vrste koja se koristi u svakodnevnoj uporabi jezika « . Dok su tako Saussure (i njegov intelektualni prethodnik, William Dwight Whitney) prekoreni zbog navodno statičnoga pogleda na jezik, koncept >forme< Wilhelma von Humboldta predstavljen je kao blizak njegovu vlastitom stavu zbog Humboldtova uvažavanja >> >kreativnog< aspekta jezika« i u to uključenih generativnih procesa (Chomsky 1964: 2 3 ) - napominjem da Chomsky koristi pojam >kreativno< pod malim navodnicima, ovdje i drugdje. Ova specifična interpretacija Humboldtovih ideja jezika očito je dobro odjeknula među njegovom publikom, jer je - kako je uspoređujući tekst iz 1962. s publikacijom iz 1964. godine primijetio Joseph ( 1990: 69-70) - razmatranje Humboldtovih stajališta znatno prošireno u raznim objavljenim verzijama ovoga rada koje su uslijedile (npr. Chomsky 1964: 17-2 5 passim) . Možemo spekulirati o razlozima za ono što Joseph smatra promjenom stavova kod Chomskoga; jedan bi mogao biti i to što se on tek nakon Kongresa temeljito upoznao s Humboldtovim razmišljanjima, uglavnom kao rezultat rada Johna Viertela o Humboldtu, za disertaciju pod njegovim mentorstvom (cf. zahvale u Chomsky 1 9 64: 7 bilj . 1 ; 1966: [viii], str. 86 bilj. 3 6-37; 1979: 1 3 5 ) '4• Kako bilo, u verziji ovoga rada iz 1964. jasno je da se Saussurea - a s njim i ostatak lingvističke teorije 20. stoljeća - može lako svesti na ovo:

'' Pozivam se na monografiju iz 1964. godine jer je najdostupnija i najčitanija od sveukupno 4 verzije rada s Kongresa iz 1963. (vidi Koerner i Tajima [1986: q-15 , r8-r9], detaljnije).

'4 U studenom 1976., na 7· godišnjem skupu North Eastern Linguistic Society (NELS) održanom na M.I.T.-u, John Viertel mi je rekao da ga je Chomsky angažirao kao prevoditelja Humboldtovih radova na engleski (sam Chomsky [ 1979: 1 3 5 ] nešto drugačije iznosi ovu priču). Međutim, Viertel nikada nije završio svoju disertaciju (najavljenu kao >U pripremi< u Chomsky [ 1964: 2 1] , ali je šezdesetih godina objavio nekoliko radova koji se bave ranijom povijesti njemačke lingvistike. Chomsky je, sa svoje strane, otvoreno priznao da se prilično mučio čitajući Humboldta u originalu ( 1982: 39) , a s tom poteškoćom mogu suosjećati čak i izvorni govornici njemačkoga jezika.

Page 81: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

160 Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon 1961.

Moderna lingvistika je pod velikim utjecajem Saussureove koncepcije langue kao

inventara elemenata (Saussure 1 9 1 6, 1 54 i drugdje, često) i njegove zaokupljenosti

sustavima elemenata, umjesto sustava pravila koji su bili u žarištu zanimanja u

tradicionalnoj gramatici i općoj lingvistici Humboldta. (Chomsky 1964: 2 3 ) .

Chomsky se nije vratio samo na Humboldtova stajališta, preskočivši Saussurea za nekih osamdeset godina (i usput se pohvalno osvrnuo na Prinzipien Hermanna Paula [Chomsky 1964: 8 ] ) , otišao je još dalje u europsku lingvističku povijest, na primjer, do Discours physique de la parole >kartezijanca< Gerauda de Cordemoya (Paris, 1 667) iz 17. stoljeća. Od tada na dalje, u tekstovima Chomskoga između 1964. i 1972 . nalazimo češće i detaljnije reference na francuske gramatičare, koje on povezuje, možda ne uvijek ispravno, s filozofijom Descartesa izloženom u njegovu Discours de la methode iz 1637 . i drugim radovima'\ Što Se tiČe naŠe sadašnje teme, to jest, stava Chomskoga prema Saussureu, u više kasnijih slučajeva vidjet ćemo kako razrađuje pojmove koje je pronašao u Coursu i koji bi mogli pomoći u izlaganju njegovih teorijskih zamisli, ali čini mi se da u tom vode Humboldt i, od 1965 ., autori Grammaire generale et raisonnee objavljene prvi put 1 66o. godine, i njihovi sljedbenici iz 1 8 . stoljeća. Tako u Aspects of the Theory of Syntax nalazimo mnogo više referenci koje se odnose na Humboldta i gramatičare iz 17· stoljeća (vidi Chomsky 1965 : v, 4, 8, 9, 5 1, 198- 199, 205, 209 [eksplicitno pozivanje na Humboldta] i str. 6, 1 17-I I 8, 1 3 7, 199, 2 2 1 [pozivanje na Lancelota i Arnaulda] ), nego na Saussurea (cf. str. 4, 8, 47) . Uz to, u dva važnija pasusa Saussure gubi u usporedbi s Humboldtom, posebno u sljedećem pasusu (str. 4) :

Distinkcija [između >kompetencije< i >uporabe<, >competence< and >performance<]

koju ovdje spominjem povezana je sa Saussureovom distinkcijom langue-parole; ali

moramo odbaciti njegov koncept langue kao pukoga sustavnoga inventara jedinica

i vratiti se umjesto toga humboldtovskoj koncepciji unutrašnje kompetencije kao

sustava generativnih procesa. Razradu vidi u Chomsky ( 1964) .

Štoviše, ovakvu karakterizaciju Saussureova koncepta langue (to jest, >kao skladišta riječi< i slično) Chomsky ponavlja gotovo svaki put kad je spominje. To je, izgleda, postao Leitmotif njegove Methodenklage ( »metodoloških pritužbi << ) usmjerene protiv ženevskoga lingvista. Ne pokušava se prikazati nijedna druga, jednako važna definicija koju je

''' Budući da je ova tema izvan okvira našega sadašnjega zanimanja, samo ću uputiti na mnoge kritičke prikaze Cartesian Linguistics Chomskoga navedene u Koerner & Tajima ( 1986: 24-2 ?) .

Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon 1 96 1 . 161

Saussure naveo za ovaj koncept u središtu cijele njegove teorije, na primjer >langue< kao društveni, nadindividualni entitet zajednički svim govornicima nekoga jezika, kao njegov mentalni realitet koji se sastoji od sustava i pravila (cf. Cours, str. 43 ) .

Nekoliko usputnih opaski navedenih u razradi povijesnoga razmatranja u Cartesian Linguistics iz 1966. godine tipične su za način na koji je Chomsky pristupao Saussureovu djelu. Na stranicama 12 i 5 5 , Saussure se spominje zajedno s Jespersenom i Hermannom Paulom, ili Bloomfieldom, u vezi s >analogijom< kao operativnim načelom jezične inovacije. (Na str. 59 · on usput navodi >langue<, ne spominjući de Saussurea). Situacija je slična u eseju iz 1968., Language and Mind ( revidirano izdanje, 1972. ) , gdje Chomsky ističe Saussurea kao >>velikoga švicarskoga jezikoslovca [ . . . ] koji je [ . . . ] postavio temelje modernoga strukturalističkoga jezikoslovlja << ( str. 17 = 1972: 19) , da bi ga zatim stranicu dalje, zajedno s Whitneyem, kritizirao zbog >>osiromašene i potpuno neadekvatne koncepcije jezika<< ( str. 1 8 = 1972: 20). Usputna opaska o >>Saussureovu pionirskom radu<< može se naći i u njegovim Russell Lectures (Chomsky 1 9 7 1 : 2 5 ) .

2.2. Faza ID: 1973·-1983.: Rijetke reference na Saussurea

U razdoblju u evoluciji teorije Chomskoga koje Newmeyer opisuje kao leksikalizam >usmjeren na pravila<, Chomsky je čini se bio zaokupljen obranom pojedinih dijelova svoje teorije. To je bilo i razdoblje u kojem se njegova europska publika znatno smanjila. (U Njemačkoj, koju možemo uzeti kao predstavnicu europske lingvistike toga vremena, transformacijsko­generativna gramatika je imala najviše sljedbenika u godinama između 1966. i 1974., između prvoga i devetoga godišnjega Linguistisches Kolloquium. ) Ovi unutarnji i vanjski čimbenici mogu nam pomoći da objasnimo zašto u radovima Chomskoga iz toga razdoblja nalazimo jedva poneku referencu na Saussurea. Tipično, te reference će vjerojatnije potaknuti drugi, kao Mitsou Ronat u razgovorima s Chomskim (cf. Chomsky 1979: 50-5 1 ) [gdje samo ona eksplicitno spominje Saussureov langue] ) . U onima koje su vodili Huybregts i van Riemsdijk (Chomsky 1982 ) nisam pronašao ni jednu opasku o Saussureu ( ili Humboldtu, što se toga tiče) . Ova dvojica sugovornika, treba dodati, iako su Europljani, predstavljaju novi naraštaj jezikoslovaca koji su slijedili Pisa Lectures Chomskoga iz 1979. godine, predavanja koja su u objavljenom obliku 1 9 8 1 . - Lectures on Government and Binding - izazvala priličnu raspravu i dala novi okvir za obradbu sintakse. Taj novi naraštaj jezikoslovaca uglavnom je nemaran prema dugovjekim tradicijama, ali i prema ranijim, sada >klasičnim< postavkama teorije samoga Chomskoga. Kako navode u predgovoru za Chomsky ( 1982 : 2), Huybregts i van Riemsdijk u potpunosti

Page 82: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

162 Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon 1 96 I .

prihvaćaju Newmeyerovu ( r98o) povijest američke lingvistike, koja tvrdi da lingvistika prije Chomskoga još nije bila znanost. Zašto bi nas, onda, bilo briga za >predznanstvene< lingviste, mogli bismo zaključiti. Zato će, umjesto kritika Chomskoga upućenih Saussureu, a to, kao što smo vidjeli, obično znači napad na pojedinu primjedbu iz Coursa, Saussure biti jednostavno ignoriran.

3·3· Faza IV: od 1984.: Obnovljeni interes za Saussurea?

Orwellovske godine 1984. Chomsky je prešao s s . godinu i reklo bi se ­ako zanemarimo njegovo sudjelovanje u raspravama, usmjereni uglavnom na stavove i odluke vanjske politike SAD, što je barem nakon polovice sedamdesetih godine nadglasalo njegov lingvistički doprinos (cf. relevantni odlomci u Koerner i Tajima 1986) - da je postao svjesniji vlastitoga mjesta u lingvistici. I filozofskiji, ako se prisjetimo da u njegovoj knjiga opsega 300 stranica, Knowledge of Language ( 19 8 6), što je vjerojatno bio pokušaj sinteze vlastite lingvističke misli, golemi dio zauzima poglavlje 3 , s naslovom >>Facing Plato's problem<< ( 5 1-2oo ! ) koje u Pregovoru (str. xxvii) opisuje kao svoju borbu u nastojanju >>da objasni kako to da znamo toliko, s obzirom na to da su nama dostupni dokazi tako rijetki<< . Dakako, Chomsky spominje >znanje< na svoj idiosinkratički način tumačenja ljudske jezične sposobnosti i to identificira kao žarište istraživanja u uvodnom poglavlju. Poglavlje 2, >>Concepts of language<< , uobičajene je duljine ( r s-so), i čini se da se autor tu više bavi utvrđivanjem vlastitoga mjesta unutar postsaussureovske lingvistike. Uzimajući u obzir 70 godina koliko je prošlo od prvoga objavljivanja Coursa 19 1 6., Chomsky iznosi sljedeću procjenu, nakon što je uspostavio razliku između >I[nternaliziranog]­jezika< (gramatike u umu pojedinačnoga govornika) i >E[ksternaliziranog] jezika< ( >svakodnevno< prihvaćenje pojma >jezik< ) :

Moderna lingvistika je obično izbjegavala ova pitanja razmišljajući o idealiziranoj

>govornoj zajednici< koja je iznutra dosljedna u svojoj jezičnoj praksi.[ . . . ] Nije

bilo nikakvih pokušaja da shvatimo ili formuliramo bilo kakav koncept sa

sociopolitičkim ili normativno-teleološkim aspektima neformalne upotrebe pojma

>jezik<. Isto vrijedi i za pristupe koji su jezik shvaćali kao društveni proizvod u

skladu sa saussureovskim konceptom >langue< . (Chomsky 1986: r6)

Očito, Chomskoga ne zanima ono što naziva >E[ksternaliziranim]­jezikom<, shvaćanje pojma jezika kao >engleski<, što Chomsky naziva >>običnim artefaktom« (str. 26) i >>umjetnim konstruktom« (str. 2 6, 27, 29, 3 r ) koji nema >>nikakav odgovarajući objekt u stvarnom svijetu« i zato postoji >>u apstrakcij i višega reda« nego I [nternalizirani]-jezik ( str.

Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon I96I. 163

27) . Iako je istina da Saussure nije uspostavio dosljednu terminološku distinkciju između metalingvističkoga koncepta >langue< i >langue< kao u >langue franc;:aise<, jasno je da je bio svjestan dvaju razina apstrakcije, iako u obrnutom smislu: >langue< je, kao žarište lingvističke analize, bio apstraktniji. Međutim, kako dodaje Joseph ( 1990: 63 ) , >>zadnja rečenica je dvosmislena: nije odmah jasno odnosi li se >Isto vrijedi . . . < samo na prethodnu rečenicu ( >Nije bilo nikakvih pokušaja da shvatimo ili formuliramo bilo kakav koncept . . . <) ili na cijeli paragraf, uključujući i pretpostavku o idealiziranoj govornoj zajednici« . Joseph zastupa drugo tumačenje, >>ako uskladimo ovaj pasus s kasnijim pozivanjem na >poznatu saussureovsko­bloomfieldovsku idealizaciju homogene govorne zajednice< ( ibid. : 147 ) « . Ali ova >idealizacija<, koju je Newmeyer ( 1980: 2 so, i drugdje) prepoznao kao zaštitni znak chomskijanske lingvističke teorije, po mom mišljenju, upravo je ono za što se sam Chomsky zalagao u Aspects, na primjer (vidi Chomsky r96s : 4) . Dakako, njegova kritika >moderne lingvistike< zbog nemogućnosti da razlikuje E-jezik i I-jezik, što je po njegovu mišljenju dovelo do proučavanja epifenomena E-jezika, govori da je Chomsky kao i dvadeset godina ranije zaokupljen sintaksom (koju je, usput rečeno, Saussure obuhvatio svojim konceptom >syntagmatique< ) :

Strukturalistička i deskriptivna lingvistika, behavioralna psihologija i drugi suvre­

meni pristupi koji jezik sagledavaju kao zbir akcija, govornih činova ili jezičnih

oblika (riječi, rečenica) udruženih sa značenjem, ili kao sustav lingvističkih oblika

ili događaj . U saussureovskom strukturalizmu, jezik (langue) shvaća se kao su­

stav glasova i s njim povezani sustav ideja; pojam rečenice je ostao u svojevrsnom

limbu, da bi možda bio smješten u okvir proučavanja jezične uporabe. ( Chomsky

1986: 19)

Ono što na prvi pogled izgleda kao oštra kritika Saussurea (u skladu s onim što je Chomsky neumorno ponavljao šezdesetih godina), kasnije je modificirano u istom poglavlju, kad on kaže ( str. 3 r ) :

Trebalo b i napomenuti d a uobičajene karakterizacije >jezika< kao koda ili igre

ispravno pokazuju prema I-jeziku, ne prema umjetno konstruiranomu E-jeziku.

Kod nije skup predodžbi nego je prije specifični sustav pravila koja dodjeljuju

kodirane predodžbe onima u obliku poruke. Dva koda mogu biti različiti, ali

u širem smislu identični kad omogućavaju pridruživanje poruke i koda. Slično,

igra nije skup poteza, nego prije sustav pravila u njihovoj podlozi. Saussureovski

koncept langue, ako je i previše sužen u koncepciji, mogao bi se u tom slučaju

protumačiti kao odgovarajući.

Page 83: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

r64 Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon r96r.

Drugim riječima, ublažio se stav Chomskoga prema Saussureovoj teoriji jezika. Istodobno, kao što se moglo pretpostaviti po naslovu njegove knjige iz 1986. godine, Chomsky je izabrao drugoga znanstvenika kojim će se posebno baviti, naime, Saussureova suvremenika Otta Jespersena ( I 86o.­I943 · ), kojega je u knjizi Filozofija gramatike iz 1924. godine Chomsky ( 1979: 1 5 6 ) prepoznao kao >>jednoga od prvih koji su naglasili [ . . . ] >kreativni< aspekt jezika<< i u tom stigao >>puno dalje nego strukturalisti, uključujući i Saussurea<< . Jespersen je 1922. godine objavio popularnu knjigu pod naslovom Upoznavanje jezika: njegova priroda, podrijetlo i uporaba; Knowledge of Language: Its nature, origin, and use (Chomsky 1986) zvuči kao njegov odjek.

Chomsky, izgleda, nije svjestan činjenice da je Jespersen malo toga rekao o Saussureovoj općelingvističkoj teoriji kad je pisao o Coursu 19 16. godine i da je šest godina kasnije i dalje tvrdio: >>Distinktivno obilježje znanosti o jeziku kako je danas shvaćamo je njen historijski karakter<< (Jespersen 1922: 7) . Ali Chomsky je mislio na Jespersena sintaktičara i autora Filozofije gramatike, kad tvrdi da je Jespersen imao >predodžbu o strukturi< u umu govornika >>koja je dovoljno određena da ga vodi u oblikovanju vlastitih rečenica<<, i posebno, >> <slobodnih izraza< koji mogu biti novi i govorniku i ostalima<< (Chomsky 1986: 2 1-22) '6• Desetak godina ranije, Jespersena (još) nije sagledavao u tako pozitivnom svjetlu:

[ . . . ] Mislim da je pošteno reći da je on [to jest, Jespersen] većim dijelom ostao

unutar okvira tradicionalne gramatike koja [ . . . ] donosi primjere i opise ne dajući

eksplicitna načela koja za njih vrijede. On nije formulirao problem stvarajući

eksplicitnu lingvističku teoriju. Ali njegov rad ostaje rudnik pronicljivih i korisnih

zapažanja. (Chomsky 1979: 1 57)

U njegovoj knjizi iz I 9 86. saussureovski >langue< je >>previše ograničen<< jer eksplicitno ne ostavlja mogućnost takve kreativnosti, niti rečenice, dakako

'6 Znalački promatrači tehnike Chomskoga, kojom prikriva svoje prave izvore teorijskih zaključaka pozivajući se na druge, u stvari malo vjerojatne kandidate, sjetit će se da je Charles F. Hackett na primjer, u svom utjecajnom radu >>Two Models of Grammatical Description« , ali i u raznim drugih ranijim radovima, koji s u svi poznati Chomskomu (cf. Koerner r989a: 126-129, detaljnije razmatranje), primijetio da >>Model [koji predlaže lingvist] mora biti PRODUKTIVAN. kad se primijeni na određeni jezik, rezultati moraju omogućiti kreiranje beskonačnoga broja valjanih novih govornih činova« i da uz njegovu pomoć >>mora biti u stanju generirati bilo koji broj govornih činova u jeziku, osim i više od onih koje analitičar unaprijed može primijetiti - novih govornih činova od kojih će većina, ako ne i svi, proći na testu prihvatljivosti za izvornoga govornika « (Hackett 19 54: 2 32-23 3 ; istaknuto dodao: KK).

Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon r96r. r6s

(str. 19) . Drugim riječima, »saussureovski strukturalizam je Jespersenova zapažanja o >slobodnim izrazima< smjestio izvan dosega proučavanja jezične strukture, Saussureova langue<< , tvrdi on (str. 32 ) . Tako, iako mu sada barem priznaje karakterizaciju langue kao sustava u podlozi, a ne skupa (>skladišta<) elemenata kao što je tvrdio šezdesetih godina, Chomsky kritizira Saussurea zato što je za langue smatrao da je društveni proizvod, što je tražilo idealiziranu govornu zajednicu i onemogućavalo razmatranje >sociopolitičkih i normativno-teleoloških aspekata< E-jezika, ma što Chomsky pod tim mislio, jer do danas ne nalazimo nikakav pokušaj da to sam objasni. Nije bilo nastojanja ni da shvati nakanu Saussureova detaljnoga razmatranja sintagmatike ( Cours, 172- 174, 176- 177, i drugdje) i njegove razloge zbog kojih je rečenicu smatrao za >fait de parole<.

3· Zaključne napomene

Ovaj prikaz je možda više radni izvještaj o istraživanju koje traje nego završna riječ o ovom predmetu (cf. i bilješku n), iako, kad bi se netko upustio u pogađanje, u radovima Chomskoga, prošlim (cf. Koerner & Tajima 1986: 3 -87) , sadašnjim (Chomsky 2ooo) i budućim, vjerojatno ne bi bilo puno više referenci koje se odnose na Saussurea. Od Cartesian Linguistics ( 1966) nadalje, te reference se tipično mogu naći u radovima koji su namijenjeni široj publici (npr. Chomsky 1979, 1986), a posljednjih godina nije bilo puno takvih publikacija.

Međutim, krajnji rezultat je predvidljiv; to jest, zaključak da se stav Chomskoga prema Saussureu i nekim njegovim idejama - napominjem da nikad nismo našli slučaj da Chomsky pokušava analizirati Saussureovu teoriju jezika općenito, nego on bira više ili manje izolirane primjedbe koje odgovaraju njegovim potrebama - mijenja s kontekstom, to jest, ovisno o tom je li cilj ozbiljna stručna rasprava ili publiku treba uvjeriti u superiornost njegovih stavova i često se mijenja, ili bolje rečeno, koleba se s evolucijom njegovih teorija. Istodobno, trebamo shvatiti da sazrijevanje - i uspjeh - stavova i postignuća Chomskoga, koji nisu samo zapaženi, nego i svjetski istaknuti u lingvističkoj struci mogu biti uzrok velikodušnijem stavu prema Saussureu. Ali kao što govori Josephova analiza ( 1990: 63-6 5 ) , njegova interpretacija i komentari izabranih aspekata Saussureove teorije ostali su u osnovi ono što su bili prije više od dvadeset godina, to jest, navodi izvučeni iz konteksta s kritičkom, ako ne i akademsko-političkom namjenom - legitimizacijom ideja samoga Chomskoga, na pozitivan ili na negativan način. Ako bi se moglo sažeti njegove promjenjive stavove prema Saussureu, mogli bismo razlikovati sljedeće periode u znanstvenom curriculum vitae Chomskog:

Page 84: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

166 Noam Chomsky i čitanje Saussurea nakon 1961.

l. 195 r .-6 r . : ne-saussureovski; Il. 1962 .-72 . : blago saussureovski; III. 1973 ·-83 . : ne-saussureovski; IV. 1984.-: blago saussureovski'7•

Nema sumnje, takav prikaz promjenjivoga stava Chomskoga prema Saussureu pretjerano je shematski i možda se čini da se previše fokusira na datume objavljivanja pojedinih radova da bi bio egzaktan. Ali opći dojam prevladava, to jest, da se opaske o Saussureu, kad god se dogode, pojavljuju u fazama zamaha klatna između želje Chomskoga da zauzme ulogu generalista koji s agledava >opću sliku< lingvističke misli, možda čak s težnjom da ga se doživi kao filozofa jezika i uloge tehničara zanata koji se može upustiti u svaku raspravu o ciglama i žbukanju toga nikada potpunoga zdanja. Štoviše, ako su njegovi recentni stavovi ikakav pokazatelj, čini Se'8 da je spreman sam srušiti dobar dio ove uzvišene konstrukcije prije nego što se skrši pod vlastitom težinom. Takva procjena, međutim, može biti potpuno pogrješna : kao prvo, sam broj ljudi čije izdržavanje ovisi o ideji, ili barem prividu kontinuiteta tako je velik da ova >paradigma< ne će nestati tako lako; drugo, sam Chomsky je dosljedno - bez obzira na neke suprotne izjave u j avnosti ' 9 -izbjegavao priznavanje pogrješaka iz prošlosti, nastavljajući i dalje koristiti ranije uvedenu terminologiju, pridružujući joj novo značenje. Na primjer, >dubinska struktura< je, naizgled, odbačena prije više desetljeća, kao odgovor na prijedloge generativnih semantičara (cf. Poglavlje 7), dok >D[ubinska]-struktura< i dalje služi u prilično sličnim raspravama gdje se čini da je potrebno voditi računa o semantičkim finesama.

'7 Kako Chomsky i dalje navodi reference koje se odnose na Saussurea, faza IV treba ostati otvorena. Cf. njegove primjedbe u radovima objavljenim prvi put 1992. odnosno 1995 . i reizdanim u Chomsky (2ooo) gdje on tvrdi da »varijacije l-jezika mogu smanjiti saussureovsku arbitrarnost ( asocijacija koncepata s apstraktnim predodžbama glasa) « (str. 27 ) i govori o >saussureovskoj arbitrarnosti< u smislu »arbitrarnih veza izmedu koncepata i glasova: genetski program [koji] ne odreduje je li stablo, koncept, povezan s glasovima >tree< (u engleskom) ili >Baum< (u njemačkom)« (str. 120).

'8 Dok u intervjuu iz 1 9 94. Chomsky vrijeme »oko 1980.« smatra »zaista značajnom promjenom« u >generativnom pothvatU<, »U takozvanom pristupu principa-i-parametara (P&P) [Chomsky 1981] « ( 1994: 386). 1996. godine je otišao korak dalje, priznajući u intervjuu da su »temelji minimalističkoga programa pješčani. To jest, njihova osnova je deskriptivna tehnologija koja funkcionira, ali je pogrješna jer nije motivirana i treba je rastaviti na dijelove« . (Chomsky 1997: 171)

'9 Medutim, pomno čitanje tih izjava rijetko dopušta nedvosmisleno tumačenje i nisu nimalo pouzdane, nego su prije oportunističke geste koje je kasnije lako osporavati. Cf. intervju Chomskoga ( 1994) s Guntherom Grewendorfom kao primjer ove tehnike.

9· O USPONU I PADU GENERA TIVNE SEMANTIKE

r. Uvodne napomene

U 7· poglavlju prikazali smo kako su lingvisti koji su djelovali unutar takozvane bloomfieldovske tradicije tretirali aspekt >značenja< u svojim analizama, kako su pokušavali ili potpuno zaobići problem ili su iznosili ideje kako bi se semantički dio jezika mogao na neki način opisati. Općenito, njihov pristup je bio induktivan, polazeći od najmanjih, empirijski prepoznatljivih lingvističkih jedinica, gradeći od dna prema gore, a cilj je bila najviša razina, to jest, ona koja pripada sintaksi. Iako su se na razini fonologije postbloomfieldovci mogli pretvarati da mogu uspjeti ne osvrćući se na semantički sadržaj jednostavno pitajući ( sebe ili informanta) je li neka zvučna struktura >ista< ili >različita<, problem sa značenjem pojavio se već na razini morfologije, a da i ne spominjemo sintaksu ( koja je u to vrijeme zanimala samo malobrojne) . Kao što smo vidjeli, Noam Chomsky je u ranim radovima, naročito u Syntactic Structures iz r 9 5 7. i dalje djelovao u okviru (post)bloomfieldovske tradicije', naročito one struje koja je smatrala da semantička proučavanja nisu zaista potrebna kad analiziramo jezik na >strog< način2• To je bilo očito kad pažnja biva preusmjerena na razinu sintakse, umjesto razina fonologije i morfologije, glavnih područja deskriptivne lingvistike. Zaista, u Chomskoga, u pristupu jeziku, sintaksa je dospjela u žarište zanimanja i već rano u njegovu radu možemo vidjeti

' Kako se sjeća C. H. van Schooneveld (rod. 192 1. ) , urednik ]anua Linguarum, gdje je objavljen Syntactic Structures (ispričavši kako mu je Morris Halle donio rukopis u kolovozu 1956., nagovarajući ga da ga objavi): »Pročitao sam ga i zaključio da se temelji na distribucionalizmu. I sam sam bio distribucionalist, ali sam napustio taj pristup jer mislim da proizvodi cirkularne tvrdnje« (Historiographia Linguistica 27: 3· 470 [2001] ) . Kao što otkriva korespondencija izmedu van Schoonevelda, studenta Romana Jakobsona kao i Hallea, i direktora Moutona, Petera de Riddera, zahvaljujući ovomu drugomu knjiga Chomskoga je prihvaćena za objavljivanje (osobna prepiska, 30. siječnja 2002., dr Jan Paul Hinrich, koji je katalogizirao van Schooneveldove radove deponirane od početka 2001 . u knjižnici Sveučilišta u Leidenu (cf. Historiographia Linguistica 28: 3 ·474 [2001] ) .

' Što drugo bismo mogli zaključiti iz njegovih napomena u poglavlju 9, »Syntax and Semantics«, u njegovoj knjizi: »Veliki napori utrošeni su u pokušaj da dogovorimo na pitanje: >Kako konstruirati gramatiku ne osvrćući se na značenje?< Samo pitanje je pogrješno postavljeno, jer je implikacija da netko, očito, može konstruirati gramatiku osvrćući se na značenje potpuno je neutemeljena. Mogli bismo s istim pravom pitati: >Kako bismo mogli konstruirati gramatiku ako ne znamo koje je boje kosa govornika? « (Chomsky 1957: 93; kurziv u originalu).

Page 85: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

168 O usponu i padu generativne semantike

da induktivni, empirij ski pristup temeljen na korpusu iz kojega je bilo moguće izvlačiti generalizacije prepušta mjesto deduktivnom pristupu >S vrha prema dnU< gdje lingvist koristi intuiciju izvornoga govornika i stvara onakve primjere kakvi mu trebaju za ilustraciju pojedinoga teorema.

Poglavlje 6 razmatralo je povijest ove rasprave o mjestu značenja u lingvističkoj analizi od vremena Bloomfieldovih Postulata iz 1926. do sredine šezdesetih godina 20. stoljeća i tako se preklapa s razdobljem u kojem su se teorije Noama Chomskoga brzo širile. Ovo poglavlje približno pokriva razdoblje od sredine šezdesetih do kraja sedamdesetih godina. Možda će iznenaditi što je prikaz jedne epizode iz povijesti američke lingvistike zauzeo prostor nekoliko objavljenih knjiga, dvadeset i pet godina kasnije. Ovu epizodu obilježile su prilično ogorčene rasprave između Chomskoga i nekoliko njegovih studenata o ulozi semantike u sintaksi, a sve su završile tako da je Chomsky zadržao svoj položaj, iako možda ne zato što je nužno imao najbolje argumente na svojoj strani (cf. Harris 1993b, Huck & Goldsmith 1995 , Seuren 1998: 502-527) . Ipak, može se reći da su važna pitanja koja su postavljali kritičari Chomskoga u to vrijeme još čekaju zadovoljavajući odgovor, naročito što se tiče samoga odnosa sintakse i semantike, iako je prolivena već puno tinte na tu temu. Zaista, dvojbeno je jesu li okviri koje su Chomsky i njegovi bliski suradnici izlagali od sredine šezdesetih mogli dati zadovoljavajuće rješenje za ovaj problem, iako su njihove teorije od tada prošle više značajnih revizija, ako ne i revolucija u izvornom smislu toga pojma. Ništa od toga nije ozbiljno, a pogotovo ne uspješno, pristupilo problemu obradbe lingvističkoga značenja unutar njihove teorijske tvrđave. Svjestan sam da se neki (npr. Seuren 1998 ) ne bi složili s tom procjenom, ali tada su govorili o onoj vrsti formalne semantike koja je nadahnuta postavkama filozofa, naročito logičara, ne proučavatelja jezika J .

Unutar okvira transformacijske gramatike, 1963 . godine su Jerrold Jacob Katz ( 19 32 .-2002. ) i Jerry Allen Fodor (rođ. 193 5 . ) pokušali razraditi pojam >lingvističke kompetencije< koji se susreće kod Chomskoga. Obojica su bili filozofi po struci, ali u to vrijeme i dosta blisko povezani s Chomskim. Njihova nakana je bila uključiti semantički aspekt u analizu rečenice (Katz i Fodor 1963 ) - zvali su to >semantička predodžba< - ali teško se moglo očekivati da će taj pojam uspješno integrirati u sintaktički

3 1996. godine je Pieter Seuren čak napisao Semantic Syntax (Oxford: Blackwell) koja ilustrira onu vrstu formalnoga, logičkoga pristupa predmetu, koju on zagovara. Skloniji sam stavu koji je iskazan u naslovu posthumne zbirke radova Jamesa D. McCawleya, Against Virtue in Syntax and Semantic (University of Chicago Press, 2002), jer sumnjam da se semantička pitanja mogu razriješiti jednako formalno i rigorozno kao pitanja fonologije, morfologije i sintakse.

O usponu i padu generativne semantike 169

orjentiran okvir kakav je do 1964. zastupao Chomsky. Godinu prije objavljivanja Aspects4, filozof Katz i lingvist Paul M. Postal (rođ. 1 9 3 6. ) u to vrijeme n a studiju kod Chomskoga, objavili s u A n Integrated Theory of Linguistic Descriptions (Katz & Postal 1964) . Kako je George Lakoff ispričao mnogo godina kasnije (Huck & Goldsmith 199 5 : 107), 1964. su »Posta! i Katz nagovorili Chomskoga na ideju dubinske strukture<< koju ćemo u razrađenom obliku pronaći godinu kasnije u Aspects (Chomsky 1965 : 128-147 passim). Postavke Katza i Fodora ( 19 63 ) i modifikacije koje su predložili Katz i Postal iduće godine (Katz & Posta! 1964) naveli su Chomskoga da revidira svoj okvir kako bi uklopio ono što je nazvao >leksičkim ulazima< (Chomsky 1965 : 128 -160), među ostalim (cf. R. Lakoff 1989: 9 5 6-9 57 ) . Tako se činilo da su otvorena vrata semantički informiranoj sintaksi. Barem je u to vrijeme tako vjerovala skupina studenata Chomskoga.

Aspects of the Theory of Syntax Chomskoga, iz 1965 . , predstavlja knjigu koja je blizu idealu >egzemplara< unutar kuhnovske morfologije znanstvenih revolucija, to jest, rad koji postavlja parametre za daljnji razvoj u tom području, ali koji je istodobno dovoljno otvoren da dopušta kasniju artikulaciju - i reviziju. U Aspects, Chomsky uvodi nekoliko koncepcija koje su od tada postale opće mjesto općelingvističkoga diskursa. Jedna važna inovacija bila je redefinicija Saussureove distinkcije langue/parole kao >kompetencija< (izvornoga govornika) i (njegova stvarna) >uporaba< (kao govornika); druga, još uspješnija distinkcija (koja je djelomično proizašla iz Wittgensteinove >Oberfliichen-< nasuprot >Tiefengrammatik< ) bila je ona između >površinske strukture< i >dubinske strukture<. Na postsaussureovski način, Louis Hjelmslev ( 1 899.- 1965 . ) već je tvrdio da se >parole< ili >chaine< (to jest, linearno uređenje govora) može izravno promatrati, dok s >langue< nije tako. >Langue<, po shvaćanju Hjelmsleva, čini sustav u podlozi do kojega možemo doprijeti jedino indirektno, no to je središte gramatičkih kategorija, leksikona i pravila koja određuju njihove veze i moguće kombinacije u stvarnom govornom procesu. Chomsky je tvrdio da >dubinska struktura< uključuje i >temeljnu komponentu< koja je mogući put do opisa sematničkih pojmova.

Postavke izložene u Aspects navele su grupicu lingvista iz prve generacije studenata Chomskoga da se okušaju u razradi postavki svoga učitelja u

4 Šezdesetih godina je nekoliko radova cirkuliralo samo u rukopisu, obično samo medu onima za koje se smatralo da su aktivno uključeni u >chomskijanski pothvat<; neki nisu nikada objavljeni, ili puno kasnije (npr. Lakoff 1976 [1963]) . Više knjiga Chomskoga kružile su u strojnom prijepisu barem godinu dana, ponekad i nekoliko godina, prije nego što su se pojavile u tisku. Kao dio kulture na MIT-u, samo >inicirani< dobivali su primjerke takvih radnih verzija, a ta praksa se većinom zadržala do danas.

Page 86: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

170 O usponu i padu generativne semantike

nadi da će stići do logičnih zaključaka. Jezgru te skupine činili su James D. McCawley ( 19 3 8. - 1999. ) i John Robert ( >Haj< ) Ross (rođ. 193 8. ) koji su doktorirali na Sveučilištu u Indiani 1965 .5, odnosno Sveučilištu Yale6 1963? . Sva četvorica su veći dio svoga formativnoga vremena proveli u Cambridgeu, Massachusetts, u približno istom razdoblju i u dosta bliskom kontaktu s Chomskim. Uglavnom su njih četvorica (bilo je i drugih mladih lingvista koji su sudjelovali u procesu) preuzeli postavke izložene u Aspects, tvrdeći da veliki dio onoga što predlaže Chomsky ne bi dalo tražene rezultate. Ova teorijska neslaganja i protupostavke, što bi u svakom znanstvenom okviru trebalo biti sasvim normalno, toliko su - barem tako izdaleka izgleda - preuveličana da je to jednoga od bivših doktoranada Chomskoga (dr. sci., MIT, 1969 . ) navelo da tvrdi kako argumenti ovih takmaca predstavljaju >bloomfieldovsku kontrarevoluciju< (Dougherty 1974) Na ovu tvrdnju su brzo uzvratili ostali (McCawley 1975a, Kuiper 1975 ) , ali kako pokazuje Doughertyjev odgovor ( 19 7 5 ), diskutanti su raspravljali iz oprečnih razloga, djelomično zato što je Dougherty >zalajao pred krivim vratima<8, ali i zato što Dougherty, uporno tvrdeći da je Syntactic Structures rad koji je >>pokrenuo revoluciju u lingvistici<< ( 1975 : 2 69 ), izgleda nije shvaćao (cf. str. 266) da se do objavljivanja Aspects referentni okvir značajno pomaknuo: u Syntactic Structures Chomsky je zauzeo asemantički položaj, kao mnogi bloomfieldovci9, naročito Zellig Harris, njegov učitelj, dok je u Aspects otvorio barem mogućnost bavljenja semantikom unutar sintakse.

' Vidi u >>George Lakoff u razgovoru s Johnom Goldsmithom«, otprilike oko 1986. godine, ali potpuno revidirano 1992. u Huck & Goldsmith ( 1995: I07-I I9), zapažanja o svom zaleđu i intelektualnom putu.

6 Za detalje o PostaJu i njegovu ranom intelektualnom razvoju i retrospektivnoj procjeni chomskijanske lingvistike šezdesetih godina, vidi intervju u Huck i Goldsmith ( 1995 : 126-142).

7 Barem tehnički, ako već ne i naročito sadržajem, Lakoffljev mentor na disertaciji bio je lingvist i klasicist Fred W. Householder ( r 9 I 3 --I994·), a Postalov je bio antropološki lingvist i stručnjak za irokeške jezike, Floyd G. Lounsbury ( 1914. -1998. } .

8 Kao što napominje McCawley ( 1975 : r s r-rp}, Dougherty se gotovo i ne poziva na neku GS tvrdnju, uzimajući mjesto toga Postalov rad u kojem je on predložio ukidanje upotrebe zamjenica kao gramatičke kategorije (Posta! 1966}, kao predstavnik GS u vrijeme dok je Posta! još podržavao >Standardnu teorijU<.

• Kao u mnogim drugim slučajevima, Chomsky je pri kraju svoje monografije ostavio mogućnost da semantika zaista može ući u okvir nečijega zanimanja, kad kaže: »Istraživanje semantičke funkcije razinske strukture [ . . . ], mogao bi biti razuman korak prema teoriji uzajamnih veza između sintakse i semantike« (Chomsky 1957: ro2 ), ali govori samo o teoriji, pa se onda moramo upitati na što je mislio pod >semantikom<. U završnoj rečenici (str. ro8) on nagovještava budući rad: »Ove korelacije [između sintaktičke strukture i značenja] mogu oblikovati općenitiju teoriju jezika koja se bavi sintaksom i semantikom i njihovim točkama spajanja« .

O usponu i padu generativne semantike 171

2. Zapažanja o historiografiji debate

Rasprava o vrijednosti suprotstavljenih stavova o prirodi >dubinske strukture<, mjestu semantike u teoriji jezika i srodnim temama još traje. Mnogo godina nakon što je bitka između takozvanih >generativnih semantičara< i >interpretativnih semantičara< postala stvar prošlosti, u Rensselaer Polytechnic Institute, Troy, New York, 1990. godine prijavljena je jedna doktorska disertacija. Taj rad je imao naslov >>Generativistčka hereza: retorička anatomija << i kasnije je revidirao i objavljen kao knjiga pod naslovom The Linguistic Wars (R. A. Harris 1993a) 'o. Kao što ova knjiga i pogotovo Ideology and Linguistic Theory Hucka i Goldsmitha ( 199 5 ) pokazuju, kasniji su genera tivni lingvisti pitanja koja su dotaknuli Chomsky i njegovi mladi kritičari shvaćali dovoljno ozbiljno da pokušaju na ispravniji način prikazati povijest ove rasprave. Newmeyerov osvrt na knjigu Hucka i Goldsmitha (Newmeyer 1996: 127- 1 3 7 ) izazvao je opširan odgovor (Huck i Goldsmith 1998) i moramo se upitati nije li to trebao biti kraj ove rasprave. Ako povjerujemo Pieteru Seurenu ( 1998: 5 22-527) , generativno semantičarski pokret iz kasnih šezdesetih mogao je postati >glavna struja< do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća, da nije bilo nepoštenih taktika kojima se služio Chomsky kako bi izgledalo kao da je njegov položaj još uvijek siguran (cf. dokumentaciju nekih od tih manevara koju možemo naći u Huck & Goldsmith 1995 : 3 0-3 5 i drugdje) . Među >trikovima< koje je Chomsky navodno koristio bio je retorički argument da su postavke McCawleya, Lakoffa i drugih samo >pojmovne varijante< njegove vlastite »proširene standardne teorije« (Chomsky 1972: 5 ) .

Kad je pokret generativnih semantičara već više ili manje propao iz raznih razloga - znanstvenih, društvenih i političkih - dogodio se prvi pokušaj prikazivanja njegove povijesti. To je učinio Frederick J. Newmeyer (rođ. 1944.), koji je napisao disertaciju pod mentorstvom Roberta B. Leesa ( 1922.-1 996.) , prvoga bliskoga suradnika Chomskoga na području sintakse, koji je tada vodio odsjek lingvistike na Sveučilištu u Illinoisu u Urbana-Champaigneu (Newmeyer 1975 [ 19 68] ) . Njegov prvi istup dogodio se na prvoj Međunarodnoj konferenciji o povijesti jezičnih znanosti, održanoj na Sveučilištu u Ottawi, Kanada, od 28 . do 3 I .

kolovoza 1978". Tema Newmeyerova rada o >>The Decline of Generative

w Radni naslov je bio Život i smrt generativne semantike, što očito duguje Newmeyerovu ( r98o} prikazu, kao i konačni naslov objavljene knjige (Harris 1993b).

" Sažetak toga rada tiskan je u Conference Handbook: International Conference on the History of the Language Sciences (Ottawa: Linguistics Documentation Centre, University of Ottawa, 1978), str. 29-30, iako po savjetu izbornoga odbora sam rad nije bio uključen u ma­terijale s konferencije (Koerner 1980). U sažetku piše: »Kasnih šezdesetih godina 20. stoljeća, gotovo svaki aktivni sintaktičar bio je genera tivni semantičar - interpretacijski pristup je bio

Page 87: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

172 O usponu i padu generativne semantike

Semantics<< kasnije je razrađena u njegovoj provokativnoj knjizi Linguistic Theory in America (Newmeyer 1980: 9 3 - 1 74 passim) . Newmeyer je nakon prilične količine rasprava i bilježenja kronike problema došao do sljedećih zaključaka: generativna semantika (dalje: GS) je zanemarila svoje znanstvene odgovornosti i posljedično su je sa scene izgurali dostojniji pristupi obradbi sintakse; naročito, ažurirani model Chomskoga (Chomsky 1 972), njegova takozvana Proširena standardna teorija (EST). Newmeyer je procijenio da je, među inim, pokret GS >>UNIŠTIO SAM SEBE<< (str. 1 67); >>jednostavno su odustali pri pokušaju da OBJASNE gramatičke fenomene<< (ibid.); pokret je degenerirao u >>fetišizam podataka<< (str. 1 68 ) i tako je >>TEORIJSKI bankrotirao<< (str. 173 ; u svim navodima istaknuo Newmeyer) .

Newmeyerov prikaz povijesti GS i njegovo osebujno objašnjenje neuspjeha pokreta izazvala je Robin Tolmach Lakoff (rođ. 1942. ) - koja možda nije imala glavnu ulogu u raspravi oko GS, ali je jamačno bila aktivna sudionica na strani GS - da u obliku osobnoga prikaza odgovori kako je ona doživjela raspravu ( R. Lako ff 1989 ) . Kao latinistica ' 2 s velikim zanimanjem za semantička pitanja općenito (vidi R. Lakoff 1968), napisala je >memoar< od so stranica kako bi >>preduhitrila buduća iskrivljavanja newmeyerovskoga tipa<< (R. Lakoff 1989: 939 ) . Dok je Newmeyer usvojio >leksikalistički< pristup, >interpretacijsku semantikU< i na kraju >government and binding< ( >upravljanje i vezivanje<) pristup (Chomsky 198 1 [ 1979.], Robin Lakoff se držala svojih ranijih opredjeljenja (što je uključilo i poštovanje prema >kontekstu< a la J. R. Firth) tvrdeći da:

[Newmeyerov rad] trpi nedostatke koji kritično narušavaju njegovu svrhovitost i

potkopavaju autorovu tvrdnju da iznosi općenito nepristranu povijest. Newmeyerova

pristranost je najopasnije vrste - neizravna, možda je ni sam autor ne prepoznaje

u potpunosti. Nitko tko je to razdoblje proživio kao sudionik u >lingvističkim

ratovima< ne može tražiti status nezainteresiranoga promatrača. Takvim prividom

Newmeyer zavodi čitatelja i iskrivljuje činjenice. Kad je povjesničar u poziciji da

ograničen na Chomskoga i njegove studente na M.I.T.-u. Ipak, već 1975 . generativna semantika (dalje: G.S.) bila je gotovo mrtva. U ovom radu pokušat ću objasniti ovu dramatičnu promjenu uzimajući u obzir sljedeće čimbenike: 1) unutarnju dinamiku G.S., koja je dovela do odbacivanja izgradnje teorije, 2) stil predstavljanja G.S. koji je odbio mnoge lingviste, 3 ) falsificiranje onih nekoliko prepoznatljivih empirijskih tvrdnji koje j e G.S. zaista donijela, 4 ) prividni uspjeh suparničkoga modela u stvaranju vrlo umjetnoga modela sintakse. Završit ću naglašavajući da je G.S. ostvarila svojevrsnu pobjedu u porazu, jer su mnogi sljedbenici interpretativnoga pristupa usvojili neke njene temeljne ideje«.

'" Kao i njenu bivšemu suprugu Georgeu (vidi bilješka 4 gore), Fred Householder je bio mentor na doktoratu Robin Lakoff.

O usponu i padu generativne semantike 173

bude pristran, vjerujem da je njegova ili njena odgovornost [ . . . ] da to jasno kaže

publici. (R. Lakoff 1989: 940)

Jasno je da je i izlaganje R. Lakoff također pristrano, ali je njena prednost u tom što je čitatelj toga svjestan od početka i može sam izvući vlastite zaključke. Njen status sudionice daje obilje materijala za povijest koju bi jednoga dana mogao napisati netko tko nije bio uključen u izvornu raspravu (kao što su, do neke mjere, učinili Huck i Goldsmith 199 5 ) . (Možemo se poslužiti njenim prikazom, kao i tumačenjima drugih >koji su bili tamo<, da bismo dobili potpuniju sliku).

Nekoliko godina kasnije, drugi autor je smatrao da su ova dva glavna prikaza GS pokreta >>Čvrsto polarizirana<< (Harris 1993 a: 399) pa je, postavivši i Newmeyerov rad i prikaz R. Lakoff u perspektivu, pokušao sastaviti ono što je smatrao uravnoteženi j im prikazom. Rođen 19 5 6. godine, dakle preko petnaest godina mlađi od protagonista, i djelujući u stvari na periferiji lingvistike, na području retorike i kompozicije engleskoga jezika, Randy Allen Harris je bio puno prikladnija osoba za taj zadatak, jer je bio čovjek izvana koji gleda unutra, bez ikakva vidlj ivoga interesa u ishodu istraživanja'3 . Kako bi ustanovio i činjenice i vanjske okolonosti, Harris se upustio u epistolarnu komunikaciju i osobne razgovore sa četrdesetak osoba (cf. zahvalu na str. 399 i njegove fusnote s objašnjenjima i/ili ilustracijama, 403 -42 1, passim) uključujući Chomskoga i njegove suradnike. Harris je na taj način uspio složiti daleko puniju i vjerojatno objektivniju sliku nego što su to mogli Newmeyer ili R. Lakoff (s kojom je također razgovarao)'4.

3 50 stranica knjige The Linguistic Wars R. A. Harrisa iz 199 3 . (Harris 1993b) donosi detaljan, netko bi možda rekao temeljit, prikaz složene rasprave između Noama Chomskoga i nekih njegovih bliskih saveznika, naročito Raya Jackendoffa (rođ. 1945 . ) s jedne strane i takozvanih >generativnih semantičara<, naročito McCawleya, Georgea Lakoffa i Haj Rossa s druge, o mjestu >značenja< u lingvističkoj (čitaj: gramatičkoj = sintaktičkoj ) teoriji. Knjiga istražuje kontroverzu od njenih početaka

' 3 Ipak, s obzirom na njegove zaključke, naime, da su McCawley, G. Lakoff i njihovi suradnici dali značajne doprinose u tom području - mnoge je Chomsky ugradio u vlastiti rad, ne priznajući izvore (Harris 1993b: 240-260) - čitatelj može biti iznenađen tim što Harris opisuje Chomskoga kao heroja znanosti kojega možemo usporediti s Aristotelom ili Kopernikom (str. 260), kad bismo se prije mogli složiti s njegovom procjenom Chomskoga kao >>strašno vještoga retoričara« (str. 244).

'4 Ipak, kritičari knjige R. A. Harrisa složili su se da on nije uvijek shvaćao lingvističke ideje o kojima se raspravljalo, ali takvu optužbu je lako iznijeti jer su problemi imali toliko lica da je čak i među najboljim generativnim teoretičarima bilo neslaganja.

Page 88: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

174 O usponu i padu generativne semantike

sredinom šezdesetih, kroz sedamdesete, sve do današnjih posljedica, do pojave >minimalističkoga programa< Chomskoga 1992. godine15 .

Krajnji rezultat Harrisove priče nije baš demonstracija važnosti retorike za razvoj lingvistike ( ili bilo kojega drugoga područja) - iako postoje mjesta u tekstu gdje je retorika, reklo bi se, zauzela mjesto uvjerljive argumentacije - niti je to neka vrsta >retorike povijesti<, ali ipak je koristan doprinos povijesti jednoga važnoga razdoblja u američkoj teorijskoj lingvistici. Neki će ovu knjigu možda cijeniti više - bez sumnje, cjelovitija je - u stručnom smislu nego Newmeyerov Linguistics in America, s kojim dijeli (možda razumljivo) neke naklonosti i pretjerani naslov; dok se Newmeyerova knjiga bavi gotovo isključivo sintaksom - i samo jednom >tradicijom< teorije sintakse, mogli bismo dodati - i nipošto lingvistikom u Sjevernoj Americi u cjelini, Harrisova studija se trebala zvati, otprilike, >>Generativne zadjevice šezdesetih i sedamdesetih<< jer da bismo imali >rat<, u svakom slučaju nam trebaju trupe, a ne šačica vojnika od kojih većina želi biti zapovjednicima. U stvari, Chomsky se, na svoj uobičajeni način (dobro opisan u Harrisovoj knjizi), često sam ili s vremena na vrijeme s jednim do dva aide-de-camp, kao što su Ray Jackendoff, Joseph Emonds (rođ. 1940.), pokojni Adrian Akmajian ( 1944.- 1983 . ) i Ray C. Dougherty (kojega Harris uskogrudno opisuje kao >običnoga polemičara< ) , borio s bivšim studentima i/ili suradnicima, od kojih neki nikada nisu uspjeli presjeći pupčanu vrpcu kojom su bili vezani. Dakako, imajući u vidu dostupnost Harrisova 40 stranica dugačkoga članka na tu temu (Harris 1993 a), pitamo se jesu li te >bitke< i njihov ishod zaslužili obradbu opsega monografije, s obzirom na činjenicu da i danas mnogi pristupaju sintaksi kao da ju je moguće obrađivati bez obzira na semantiku (cf. Ellis [ 1993 : 1 5 -2 6, 97-1 I4 e t passim], z a razuman prikaz >početnih pogrješaka u koracima<

'5 To donosi u deset poglavlja s naslovima >>Language, thought, and the linguistic wars«, >>Linguistics« ( 10-34), u kojem autor pokušava - ali u biti ne uspijeva - ponuditi tour d'horizon teme od početaka u 19. stoljeću do redefiniranja ciljeva kod Chomskog; >>The Chomskyan revolution« ( 3 5-73), koje je prilično u skladu s Newmeyerovom ( 1980, '1986) interpretacijom; >>The beauty of deep structure« (74-100), u kojoj saznajemo više o Chomskom kao osobi nego o modelu u Aspects. Ostala poglavlja, >>Generative semantics 1 : The model<< ( Io1-134); >>Generative semantics 2 : The heresy« ( 1 3 5-1 59); »The vicissitudes of war<< ( 1 60-197); >>Generative semantics 3: The ethos<< ( 198-2 1 3 ); i >>Generative semantics 4: The collapse« (2 14-2 39) donose autorove poglede na faze razvoja i različite razine rasprave. Zaključno poglavlje, >>Whence and whither<< (240-260), bavi se posljedicama bitke, gubitcima i mogućim dobitcima. Popratni materijal su bogate - i često vrlo važne - krajnje bilješke (261-3 10), popis od nekih 850 citiranih radova ( >>Works cited« 3 I I-34o), s neobičnim propustima (npr. Koerner 1970, 1983, 1984, 1989; Murray 1 9 8 1, 1989, medu ostalima) i opći indeks ( 341-356).

O usponu i padu generativne semantike 175

i bijednoga ishoda ove lažne podjele) 16• Ipak, Harris se muči nastojeći uvjeriti svoje čitatelje ( 1993b: 1 3 9 ) da je Chomskoga >>značenje uvijek usputno zanimalo, ali on je čvrst i postojan sintaktički fundamentalist<< . Pitamo se nisu li to stajališta koja se uzajamno isključuju.

Kao što smo ranije napomenuli, iako obrazovanje R. A. Harrisa nije bilo lingvističko, treba cijeniti koliko je dobro upućen u predmet svoga proučavanja i koliko je u velikoj mjeri predstavio složenost rasprave. Ipak, moramo primijetiti da nekritično, na riječ, prihvaća samoljubne prikaze Chomskoga o stanju u sjevernoameričkoj lingvistici u vrijeme njegovih formativnih godina i razlikama između njegova pristupa i onoga njegova učitelja Zelliga S. Harrisa ( 1909 .- 1992.; cf. Nevin 1993 , za procjenu njegova rada), kako prihvaća Newmeyerove prepričane verzije ( 1986a, b, e) >Chomskijanske revolucije< ne pitajući se uopće što čini znanstvenu revoluciju. Možda je to >psihološka činjenica< za one koji žele vjerovati da se dogodila, ali sa stajališta filozofije znanosti, malo je dokaza da se >znanstvena revolucija< dogodila nakon objavljivanja Syntactic Structures 19 57 . godine. No, možda se i dogodila neka vrsta >revolucije<, iako je bila više nalik socijalnoj, kao što je već rečeno (npr. Murray 1980), jer retorike revolucije je bez sumnje bilo (cf. npr. Antilla 1975 , i potpunije, Murray 1994: 225-247) . Međutim, po tom pitanju sve je jači konsenzus da, ako je došlo do nečega sličnoga kuhnovskomu pomaku paradigme, to nije bilo sa Syntactic Structures, nego s Aspects. Ipak, Newmeyer s velikim trudom zastupa >>revolucionarni značaj Syntactic Structures<< ( 1986a: 1 8-2 1 ) iako su njegovi dokazi, u najboljem slučaju, slabi. Jedan primjer je tvrdnja da je u Syntactic Structures Chomsky pokazao >>paralele između lingvističke teorije, kako je on vidi, i onoga što bi se bez kontroverzi [ ! ] moglo shvatiti kao znanstvena teorija << (među znanstvenicima, pretpostavljamo) i zato što taj rad >>stavlja sintaktičke odnose u središte langue<<, osnažujući svoje argumente netočnom tvrdnjom da je Saussure tretirao sintaksu kao dio parole (str. 19 ) 17• Osim toga, tvrdnja Chomskoga ( 19 5 7: 14 ) da će njegova izgradnja teorije na temelju >> jasnih slučajeva<< i sljedeća, da će to njegovoj

'6 Nije netipično što Newmeyer ( 1986a: 92) iskreno priznaje da je unutar lingvistike MIT­a >>pretpostavka da su sintaktički i semantički procesi bitno različiti<< >>ostala neosporena od početaka transformacijske generativne gramatike<<, ne spominjući da su mnogi >izvan paradi­gme< uvijek dovodili u pitanje tu tvrdnju (cf. npr. Koerner 1970 i tamo citiranu literaturu).

'7 Na drugom mjestu Newmeyer ( 1980: 17) citira opasku Charlesa F. Voegelina ( 1906.-1986.), bliskoga suradnika Zelliga Harrisa i pobornika mladoga Chomskoga, izvan konteksta, stvarajući dojam da je Voegelin za Syntactic Structures smatrao da >>ostvaruje kopernikovsku revoluciju<<, pogodno izostavljajući Voegelinovu procjenu u fusnoti koja kaže: >>Dvorska revolucija, možda, u kontrastu s interdisciplinarnim revolucijama Davida Bidneya, Six Copernican Revolutions, Explorations l: Studies in Culture and Communication, str. 6-14 ( 19 5 3 ) « (Voegelin 1958 : 230 bilj . 2) .

Page 89: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

r76 O usponu i padu generativne semantike

lingvistici dati znanstveni status jer upravo to moderna znanost općenito i radi, potpuno je pogrješno tumačenje: barem od početka 20. stoljeća, ako ne i ranije, znanstvenici su se usredotočili na anomalije, ne na >jasne slučajeve< (kao da >jasni slučajevi< mogu objasniti one nejasne; ne mogu, dakako) .

U predgovoru svojoj knjizi, R. A. Harris ( 1993b: IX) piše da se >>dva čovjeka tako žestoko ne slažu oko sadržaja ove knjige, da ih treba posebno spomenuti; Chomsky i Lakoff<< , Čitatelji će teško povjerovati da je Harris zaista >>stao na stranu interpretativnih semantičara<< , kako tvrdi George Lakoff, iako je reakcija Chomskoga shvatljivija, vjerojatno ne samo zato jer je Harris >>ispričao verziju generativnih semantičara<< (ibid. ) . Nedvojbeno je Harris bio sklon mlađemu naraštaju. George Lakoff je možda bio razočaran vidjevši da je u Harrisovu prikazu pravi junak James McCawley'8, ali njegovo (a možda i Chomskoga) nezadovoljstvo Harrisom temelji se vjerojatnije ponajprije na Harrisovu pristupu teorijskim pitanjima i na povremenim nepromišljenim usputnim opaskama o njegovu karakteru. No Chomsky se treba više zabrinuti, jer je slika njegova karaktera kakvu donosi Harris u više navrata - način kako se bori sa svojim protivnicima, stav prema >intelektualnomu vlasništu< drugih, i njegovi ljudski nedostatci općenito (Harris 1993b: 236, 246, 2 5 3 , 2 5 4 i drugdje ) sve prije nego pohvalna. Harrisovo dodvoravanje na zaključnoj stranici knjige, kad govori o osobnoj zahvalnosti Chomskomu >>na dinamizmu njegova uma<< {str. 2 60) ne može popraviti štetu nanesenu slici Chomskoga kao slobodnoga trgovca idejama'9•

Svejedno, kako govore podatci, pokušaja da se svedu svi računi koji se tiču ciljeva, razvoja i moguće sudbine generativne semantike bilo je i dalje.

'8 Ovo mišljenje, izgleda, dijeli i Seuren ( r998: 49 5 -502 ), u čijem prikazu G. Lakoff igra bitno manje važnu ulogu, djelomično zato što je McCawley prvi predložio uvođenje formula kalkulusa predikata (što je po Seurenovu mišljenju vrlo upotrjebljivo).

'• Pažljivi proučavatelji evolucije lingvistike Chomskoga čitajući njegove vlastite (retrospektivne) prikaze osobnoga krivudanja mogli su primijetiti, ponekad se čudeći tomu, da on nikada ne priznaje da je u prošlosti, u ovom ili onom trenutku, pogriješio, nego umjesto toga i dalje koristi taj pojam, ali mu promijeni značenje i primjenu. Neugodniji incident u kojem je Chomsky, vladajući mikrofonom, prekinuo one koji su htjeli iznijeti protuprimjere (cf. bilješka 26, dolje). Anegdota koja slijedi nije netipična za karakter Chomskog. Incident se navodno dogodio nakon strastvene rasprave između njega i nekoliko generativnih semantičara nakon koje je Chomsky, izlazeći iz prostorije, upitao svoga kolegu Sylvaina Brombergera, »Jesam li pobijedio?« , na što je Bromberger odgovorio: »Da, Noame, pobijedio si, ali uopće nisi bio u pravu! « Da ostanemo anegdotalni, želio bih spomenuti nedavnu primjedbu Carol D. Chomsky (dr. sci. Harvard, r958. ) , suprugu Noama Chomskoga više od pedeset godina. Kad su je pitali da li se ikada ne slaže sa suprugom oko politike, predmeta po kojem je Chomsky postao međunarodno još poznatiji, odgovorila je: »Ponekad se ne slažem [ . . . ] . Uglavnom šutim o tom, jer nitko ne može pobijediti u raspravi s Noamom« (Hughes 2oor: 45).

O usponu i padu generativne semantike I77

Otprilike u vrijeme kad je Randy Harris pripremao svoj rad na tu temu, 1990. godine, Geoffrey J. Huck (rođ. 1944. ) iz University of Chicago Pressa (dr. sci., Sveučilište u Chicagu, 1984. ) , i John A. Goldsmith (rođ. 19 5 r . ) sa Sveučilišta u Chicagu (dr. sci., MIT, 1976. ) već su radili na svom monografskom prikazu ove priče (Huck & Goldsmith 199 520; cf. Harris 1993a: 43 5 ) . Kao Harris prije njih, i oni su razgovarali s mnogim ljudima koji su bili sudionici u GS raspravi, naročito s Rayem Jackendoffom (rođ. 194 5 .; dr. sci. MIT, 1969. ) , autorom prvoga rada o tipu interpretacijskoga rada kakvoga je usvojio Chomsky (Jackendoff 1972 ), Georgeom Lakoffom, J. R. Rossom i Paulom Postalom. U stvari, objavili su revidirane verzije tih razgovora (Huck & Goldsmith 199 5 : 97- 142 ) . Kao što govori naslov njihove knjige, Ideology and Linguistic Theory, autori su imenovali aspekt za koji se često podrazumijeva da igra ulogu u raspravama, to jest, da izbor jedne teorije umjesto druge nije potpuno racionalna stvar, jer češće nego što bismo očekivali ideološki stavovi, eksplicitno ili ne, mogu imati značajnu težinu u ovom procesu2' .

Huck i Goldsmith ( 1995 . ) kao R. Lakoff ( 1989. ) prije njih, pisali su svoju priču dijelom zato da bi odgovorili posebno na Newmeyerov ( 1986a, b) prikaz uspona i pada GS, ali i zato da isprave često iskrivljavano shvaćanje onoga što su generativni semantičari zastupali, kao što je široko rasprostranjena u generativnoj literaturi osamdesetih godina 20 stoljeća (cf Huck & Goldsmith 199 5 : 143 , za relevantne navode) , naročito često ponavljana tvrdnja da je GS propala samo zbog nedostatka teorijske dosljednosti i empirijske verifikacije.

3· Nekoliko glavnih argumenata generativne semantike

Iako se pojam >generativna semantika< prvi put pojavio u radu Georgea Lakoffa, nepoznatom u širem krugu u to vrijeme (Lakoff 1963 ), trebalo je još nekoliko godina da bi u prvi plan izbio pravi pokret pod tim imenom. U većini slučajeva u povijesti određenoga znanstvenoga područja postignuća prethode usvajanju općega pojma, češće nego što ga slijede. Generativna semantika (GS) potekla je, barem dijelom, iz zajedničkoga rada Paula Postala i Lakoffa. Naročito za vrijeme Lingvističkoga instituta (Linguistic

'" Kako me uputio prvi autor (e-mail 22. siječnja 2002.) , »veći dio knjige je napisan do I99I . « , iako je bilo velikoga odgađanja zbog njegova » (više nego) punoga radnoga vremena« u University of Chicago Press.

2' Međutim, Huck i Goldsmith nisu definirali pojam >ideologije< u svojoj knjizi iz I995 · godine, p a s u smatrali d a ga trebaju dotaknuti u odgovoru n a Newmeyerovu ( r996: r27-r37) kritiku (Huck i Goldsmith r998: 3 66-368), pokazujući da su u svojoj knjizi »jednostavno koristili ideologiju da progovore o osobnom interesu koji utječe i na sadržaj nečijih uvjerenja i njihovu postojanost« (str. 3 67) . No vidi i Lawson (2oor ) o tom kako se lingvističke argumente često >podvaljuje< kako bi poslužili u obrani nekoga pojedinačnoga argumenta.

Page 90: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

178 O usponu i padu generativne semantike

Institute) održanoga u Bloomingtonu, Indiana, u ljeto 1964. godine, Lak offa se moglo smatrati Postalovim učenikom. Obojica su pokušavali istražiti mogućnosti koje su se otvorile revizijom transformacijskoga sintaktičkoga okvira izloženoga u Katz & P osa tl ( 1964) i Chomsky ( 196 5 ). Dok je P ostal kumovao većemu broju ideja koje su postale sastavni dijelovi raznih teza generativnih semantičara, naročito Georgea Lakoffa, on je izašao iz toga kruga početkom sedamdesetih godina (cf. Postal 1972, 1974) i okrenuo se, zajedno s Davidom M. Permutterom (rođ. 193 8.; dr. sci., MIT 1968 . ) razvijanju, kako su oni to nazvali, relacijske gramatike (cf. Perlmutter 1983 ), sve se više distancirajući od chomskijanske lingvistike općenito i od Chomskoga osobno (cf. Postal 1988 ) .

Lakoff je, međutim, u svojoj doktorskoj disertaciji prijavljenoj na Sveučilištu u Indiani krajem 1965 . istraživao ideju razvijanja preciznijega opisa načina djelovanja leksičke jedinice na primjenjivost transformacija u strukturama koje sadrže određenu jedinicu. Pri tom je nastojao postaviti na čvršću podlogu analize iz Aspects Chomskoga, u kojima izbor leksičke jedinice utječe na mogućnosti deriviranja. Iznoseći ideju teorije >pravila upravljanja< ( >rule government<) Lakoff je shvatio da bi se tim putem mogla smanjiti udaljenost između semantičke strukture i sintaktičke dubinske strukture, u suprotnosti s onim za što se zalagao Chomsky. Na primjer, Lakoff ( 19 70 [ 1965 ] ) je tvrdio da se to može ilustrirati obradbom inkoativnih i kauzativnih rečenica - to jest, struktura u podlozi rečenica The door opened ( Vrata su se otvorila) i He opened the door ( On je otvorio vrata) sadržavala bi ugrađenu rečenicu koja odgovara The door is open ( Vrata su otvorena) - i tretiranjem određenih distinkcija vrsta riječi za razlikovanje primjenjivosti transformacija koje ubacuju veznik ili pridružuju prijedlog imenskomu predikatu. Kako je Lakoff 1992. opisao svoje razmišljanje, upitao se

[ . . . ] kako netko može objasniti sustavne odnose izmedu stativnih, inkoativnih i

kauzativnih konstrukcija, kao što su The milk is cool, The milk cooled i John

cooled the milk. (Mlijeko je hladno, Mlijeko se ohladilo i john je ohladio mlijeko).

Postavio sam logičku formu u podlozi s apstraktnim predikatima kauzativnosti i

promjene i tvrdio da je neprijelazni glagol cool deriviran inkoativnom preobrazbom

od pridjeva cool dodavanjem pridjeva ispod inkoativnoga glagola. Isto tako,

prijelazni glagol je deriviran kauzativnom preobrazbom od inkoativnoga glagola

dodavanjem inkoativnoga cool ispod apstraktnoga kauzativnoga predikata,

stvarajući tako prijelazni glagol. (Lakoff u: Huck & Goldsmith 199 5 : ro8)

Mogli bismo se upitati ne bi li mogao postojati jednostavniji način obradbe ovih rečenica. Imajući na umu da slika govori više od tisuću riječi,

O usponu i padu generativne semantike 179

usporedimo GS analizu rečenice Floyd brake the glass s onim što bismo dobili po modelu Aspects. Dok drugi primjer ( slika 2 ) - vidi dolje - izgleda puno izravnije i urednije, prvi ( slika r ) donosi semantičke strukture za >break + prošlo vrijeme<, rezultativno djelovanje akcije i bez sumnje izgleda puno složenije.

s

� V NP NP NP

l 1 6 l say to you S

� V NP NP

l l l cause Floyd S

� V NP

l l happen S

� V NP

l l not S

� V NP

� l be whole glass

Slika r: >Struktura u podlozi< Floyd broke the glass u GS analizi

s

� NP

l Floyd

VP

� Aux V NP

l � T

l past break

D N

l l the glass

Slika 2: >Dubinska struktura< Floyd brake the glass u Aspects modelu

Page 91: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

1 80 O usponu i padu generativne semantike

Ali, kako tvrdi Robin Lakoff ( r989: 9 5 3 ), iz čijega članka je preuzet primjer,"

To je [to jest, analiza prikazana na Slici r] , u stvari, bio puno moćniji sustav.

Spor nije nastao zbog relativne moći, nego zbog potreba, jer je CTG [ = klasična

transformacijska gramatika] tvrdila da je njen sustav dovoljan da pokrije sve što

njeni zagovornici traže od gramatike, a GS je tvrdila isto za svoj [sustav] . Ali, [ . . . ],

rasprave je bilo zato što je svaka strana imala vrlo različitu predodžbu o onom

što bi gramatika trebala raditi, a to se onda vratilo na prikriveni spor oko prirode

onoga što bi gramatika trebala opisivati - jezika.

Jasno je da se nije radilo samo o pitanju elegantnosti analize ili jednostavnosti pravila.

Slično tomu, jedan pokušaj da se rafinira i potkrijepi postavka Chomskoga da su referencijalni indeksi ( >obilježja<) dio sintaktičkih struktura u podlozi ( r965 : 14 5 ) naveo je McCawleya ( r968 . ) da tvrdi da su sva pravila čija primjena ovisi o identičnosti dviju jedinica - primjenjeno na primjere Chomskoga john hurts john i The boy hurt the boy - osjetljiva na pretpostavljene reference tih jedinica i njihovih dijelova, pod uvjetom da možemo ispravno identificirati što su pretpostavljene reference tih jedinica i što su zahtjevi identičnosti tih jedinica. Kao što možemo shvatiti iz ovoga razmatranja, uspoređuju se dvije izolirane rečenice i traže logički argumenti koji će protumačiti hipotetičnu identičnost koja u normalnom govoru rijetko stvara probleme.

Iz ovih nekoliko primjera možemo izvući zaključak da su i Lakoff i McCawley smatrali kako u biti uključuju Chomskoga u znanstveni diskurs o pitanjima koje je on sam postavio, ali ne s nakanom da sruše sve što je Chomsky sagradio. Štoviše, čini se da čak i kad su iznosili argumente u prilog pristupu koji bi se više posvetio uključivanju semantičkih pojmova u diskurs, čini se da su u srcu ostali (transformacionalistički) sintaktičari. Chomsky je predlagao upotrebu pravila unošenja leksičkih jedinica, smatrajući da bi ih mogao koristiti prema potrebi (cf. Chomsky 1965 : 87, 122 i drugdje), iako nikad nije uspio pokazati kako bi to funkcioniralo.

Bilo je mnogo drugih problema i mnogo drugih postavki, kao J. R. Rossova ( 1969) analiza engleskih pomoćnih glagola kao glagola koji pridružuju nesvršene rečenične komplemente na način kako to rade glagoli

" Vidi i kontekst Lakoff ( 1989: 95 1 sl.) u kojem je primjer prikazan. Čini se, medutim, da ovaj primjer Floyd brake the glass ima prilično dugu povijest. Na primjer, pojavio se već u Newmeyer ( 1980), gdje je GS analiza još složenija, zapravo zauzima cijelu stranicu (str. 9 5 ), možda u pokušaju da se pokaže njena apsurdnost.

O usponu i padu generativne semantike 181

kao seem, i tako smanjio broj kategorija23 • Međutim, teško bismo mogli dokazati da su Postal, Lakoff, McCawley i Ross, koje se obično smatra glavnim vođama GS tabora, bili ujednačena skupina. Po puno kasnijem opisu Lakoffa, četvorici lingvista bila su zajednička ovakva opredjeljenja, iako ne istim redom prednosti i s različitim naglascima po važnosti:

- Kognitivnost ( >>ozbiljno shvaćanje empirijskih rezultata o prirodi uma i usklađivanje teorije jezika s tim rezultatima « ) .

- Generalizacija ( >> tražiti maksimalnu generalizaciju putem punoga raspona lingvističkih podataka i unutar i kroz sve domene jezika - sintakse, semantike, pragmatike, diskursa, fonetike, fonologije, morfologije i tako dalje« ) .

- Fregeanstvo ( >>karakterizirati semantiku koristeći sredstva formalne logike« )24 i

- Formalno simbolički sustav ( >>opredjeljenje za chomskijansku meta­foru [ . . . ] da je jezik formalni sustav« ) (cf. Lak off u Huck & Goldsmith 1995 = !09 ) .

Uz to, Lakoff je dodao, za McCawleyev stav, opredjeljenje za čvrsto tlo, jer » McCawley se želi baviti teorijskom lingvistikom koristeći redovito ideje i tehnike predočavanja za koje smatra da su dobro shvaćene, kao formalna logika i klasična transformacijska gramatika« ( str. no ) . Prema Lakoffu, ni Ross ni Postal nisu prihvatili kognitivno opredjeljenje, koje je imalo samo malu ulogu u McCawleyevoj općoj shemi, pa je to samo Lakoff usvojio (str. r n) . Osim toga, proučava jući tekstove i Postala i Rossa, teško bismo mogli naći da negdje spominju područja kao što su pragmatika ili analiza diskursa. Drugim riječima, čak ni na metarazini njihove argumentacije, ne možemo naći puno zajedničkih nazivnika među vođama GS škole.

Seuren ( 1998: s r S ) je identificirao sljedeće >>među najvažnijim pitanjima o kojima se [ . . . ] raspravljalo da su od od iznimne važnosti za generalnu semantiku« ; kao što ćemo vidjeti, Chomsky je to jamačno prepoznao kao točke potrebne za napad kako bi (ponovo) uspostavio svoj položaj vođe u generativnoj lingvistici.

r ) Rossova ( 1969) analiza pomoćnih glagola kao glavnih (već spomenu­ta) ;

2 ) Uloga nominalizacija ( jesu l i to leksičke ili gramatičke preobrazbe);

'3 Chomsky je ( 1 972b: 65-66, 120), tipično, odbacio ovu postavku dijelom kao običnu pojmovnu varijantu njegovih vlastitih ideja, a dijelom kao neuvjerljivu.

'4 U Lakoff ( 1987: 583 -585 ) on se odrekao GS politike usvajanja koncepcije semantičke strukture koja je bila blisko povezana s formalnom logikom i teorijom modela.

Page 92: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

182 O usponu i padu generativne semantike

3 ) Mehanizam >leksičkoga uvrštavanja< i status >dubinske strukture< (cf. McCawley 1968) ;

4 ) Status derivacijskih ograničenja (cf. npr. Ross 1967) ; 5 ) Postalova ( 19 7 1 [ 1969 ] ) analiza glagola remind; 6) Status tematskih uloga ili funkcija (cf. Fillmore 1968 [ 1967] ) . U akademskoj godini 1966.- 1967. Chomsky je studijsku godinu proveo

na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu, ali malo je vjerojatno da su mu promakle diskusije koje su trajale u Cambridgeu, Mass., za vrijeme njegova odsustva. Kako Harris ( 1993b: I I9 ) izvještava, Chomsky je u predavanjima na MIT-u 1967.-1968. počeo ono što Newmeyer ( 1980: 1 14; 2 1986: 107) opisuje kao njegovu >kontraofenzivu<. Iako je tvrdio da je ponovo čitao Grammar of English Nominalizations Roberta B. Leesa iz 1960. godine (Lees 5 1968 [ 1960] ), rad koji je svojedobno napisan uz znatno sudjelovanje Chomskoga, svima oko njega bilo je jasno da u stvari napada stavove koje su zastupali generativni semantičari (točka dva na gornjem popisu) . Veliki dio diskursa Chomskoga dao je temelj za njegov tekst >>Remarks on Nominalization<< , koji je prvi put objavljen 1970., a u kojem se također osvrnuo na neobjavljene radove i disertacije Lakoffa, McCawleya, Rossa i drugih iz razdoblja 1966.- 1967 (cf. Chomsky 1972: 6o-61 ) . Najvažniji napad, u svakom slučaju, dogodio se u listopadu 1969., na konferenciji održanoj na Teksaškom sveučilištu u Austinu, čiji su materijali objavljeni tek 1972. godine. U predgovoru, Stanley Peters (rođ. 19 14.; mr. sci., MIT, 1962 . ) između ostaloga piše:

Primjetno divergentni razvoj u transformacijskoj gramatici bio je vidljiv dvije do

tri godine [prije konferencije 1969.] . Jednostavno spojiti ljude koji se ne slažu ne

j amči da će doći do sporazuma, kao što će čitatelj otkriti. (Peters 1972: vm)

O prilogu Chomskoga25 Peters ( str. vm) primjećuje da se:

bavi primjedbama koje su generativni gramatičari uputili njegovomu Aspects [ . . . ] i

odredenim tezama o sintaksi i semantici u gramatici, koje su uslijedile. On revidira

svoju teoriju iz Aspects i tvrdi da proširivanje pravila interpretativne semantike

kako bi funkcionirala na površinskoj strukturi nailazi na kritiku generativnih

semantičara.

Ovo je prilično oprezna izjava, kao što bi se i očekivalo od urednika

21 Drugi suradnici u toj publikaciji bili su Charles ]. Fillmore (rođ. 1927.), joseph Emonds (rođ. 1940.; dr. sci, MIT, 1967.), Paul Posta! i Paul Kiparsky (rođ. 194 1 .; dr. sci., MIT, 1967.), ali ]. R. Ross i drugi studenti Chomskoga bili su barem nazočni na konferenciji.

O usponu i padu generativne semantike 183

kolektivne publikacije, ali Peters nije spomenuo da glavni protagonisti GS, Lakoff, McCawley i Ross nisu dobili priliku da izlože svoje stavove>6•

U svom radu na konferenciji u Teksasu 1969. , >> Some Empirical Issues in the Theory of Tranformational Grammar<< Chomsky je izložio ono što je smatrao svojim primjedbama na šest ranije navedenih pitanja, ali načinom za kojega bi mnogi njegovi kritičari rekli da je tipičan za njegovu retoričku strategiju i stil neizravnosti i iskretanja stavova drugih. Jedan duži navod može poslužiti kao uzorak.

Ukratko, do sada smo odredili opći okvir i tri specifične varijante: standardnu

teoriju, proširenu standardnu teoriju i generativnu semantiku. Po mom mišljenju,

standardna teorija nije adekvatna i treba biti modificirana. Dostupni dokazi,

smatram, ukazuju da je treba modificirati do proširene standardne teorije (EST). Štoviše, kad uklonimo neke neodređenosti i formulacije s nedostatcima, mislim

da možemo pokazati da se generativna semantika preklapa s EST-om u većini

pitanja . Postoji nekoliko razlika koje ću identificirati i razmotriti, ali u većini

slučajeva mislim da su te razlike ili terminološke, ili leže u području gdje su obje

teorije podjednako neeksplicitne, pa se u ovom trenutku ne može formulirati

nikakav empirijski problem. Najjasnija i vjerojatno najvažnija razlika izmedu EST

i generativne semantike ima veze s poretkom leksičkih i neleksičkih transformacija.

Ovo je, čini mi se, zapravo jedino prilično jasno pitanje s empirijskom težinom

u kojem se te dvije teorije razlikuju. Smatram da sadašnji dokazi podupiru užu i

restriktivni ju pretpostavku (proširene) standardne teorije da neleksičke preobrazbe

slijede sve leksičke transformacije, pa je >>dubinska struktura << dobro definiran

pojam i da uvjeti na dubinskoj sturukturi pružaju koje odreduju osnovna pravila

usko ograničavaju K (klasu derivacija I:) Ovo je, medutim, empirijsko pitanje i

izdvaja se od brojnih drugih koja su po mom mišljenju terminološka, ili pripadaju

području neodređenosti i nejasnoće. (Chomsky 1972 [ 1 969]: 74-7 5 )

Gotovo i ne treba dodati da nikakav pravi dokaz za bilo koju tvrdnju, pogotovo ne empirijski, nije izložen u ostatku rada27 u kojem su

26 Ne ću ulaziti u raspravu o priči koju je prenio Ross, a Posta! opširno razglabao u Huck & Goldsmith ( 199 5 : 125 , 134 ) i koju su mi ubrzo nakon što sam došao na Teksaško sveučilište u prosincu 1971. kao postdoktorski stipendist ispričali ljudi s tamošnjega odsjeka lingvistike koji su tomu bili svjedoci, kako je Chomsky spriječio svoga nekadašnjega studenta i mlađega kolegu Rossa da završi osvrt na njegov rad.

27 Ono što upada u oči je duljina (blizu 70 tiskanih stranica, u kontrastu prema 20 do 40 stranica ostalih pet autora) rada Chomskoga, što pokazuje da je imao priliku značajno proširiti ono što je izložio na konferenciji. (To nije prvi puta da se tako nešto dogodilo. Plenarni rad Chomskoga iz 1962., na Međunarodnom kongresu lingvista, na primjer, nabubrio je od nekih 30 strana u rukopisnoj verziji do opsega knjige i tako omogućio Chomskomu da uključi sve važne komentare koji su mu na Kongresu bili upućeni, bez potrebe da navede izvore. Cf. Chomsky 1964 [1962] ) .

Page 93: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

I 84 O usponu i padu generativne semantike

razmotrene postavke Lakoffa, Rossa, McCawleya, Fillmorea i još nekih i većinom odbačene kao nimalo relevantne za njegovo izlaganje, a zastupa se proširena standardna teorija (EST).

Kao što su Huck i Goldsmith u poglavlju >>What happened to Generative Semantics? << ( 1995 : 79-89) primijetili s vidljivim iznenađenjem, Chomsky je u stvari potrošio veliku količinu vremena i napora odbacujući razne teze protagonista GS, uz značajnu pomoć svojih studenata (kao što se vidi iz zahvala u njegovu radu iz 1972. godine, Studies on Semantics in Generative Grammar) .

U šest glavnih publikacija izmedu 1973 . i 1977. [ . . . ] Chomsky se osvrće na rad

čak četrdeset i osam lingvista koji su diplomirali ili koji će diplomirati lingvistiku

na MIT-u. U tim publikacijama, zastupajući svoje stavove, Chomsky se često

oslanjao na argumente koje su predlagali ti studenti. Može se, prema tomu, s

razlogom pretpostaviti da uloga studenata MIT-a u razvoju interpretativističkoga

istraživačkoga programa nije bila nebitna. (Huck & Goldsmith 1995 : 8 1 )

Ne treba ni dodati, ovaj dosta osebujni scenarij igrao j e značajnu, iako ne isključivu ulogu, u prilično brzoj propasti GS pokreta. Uz takvu gebal/te Kraft, ili >nagomilavanje mentalnih snaga<< , i uspješno ugrađivanje >zanimljivih< ideja iz rada Lakoffa, McCawleya, Postala, Rossa i drugih ­Postalova ( 1988 . ) strategija >prava na ratni plijen< pada na um - u ono što će uskoro dobiti naziv Revidirana proširena standardna teorija (REST), do 1977. teško da je više bilo mjesta za program GS; jednostavno je iščezao.

4· Zapažanja o vanjskoj povijesti generativne semantike28

Nešto nalik na prvu GS >istraživačku zajednicu< (ako pojam nije pretjeran) formiralo se u akademskoj godini 1966.- 1967., kad su Lakoff i J. R Ross

'8 Ovaj prikaz duguje puno McCawleyevoj ( 1995: 345-347) prezentaciji (što se može usporediti s »The basic history« lingvistice Robin Lakoff [ 1989: 940-845)) . Iako se njega smatra glavnom snagom u GS pokretu šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, on je krenuo vlastitim putem, kao i Lak off i ostali, ranih osamdesetih, ako ne i ranije, i po tempe­ramentu i svojoj filozofiji znanosti, može se vjerovati da će dosta pravedno prići temi. Cf. svjedočanstvo jedne bivše McCawleyeve studentice, Barbare Need: »Nekoliko studenata je uzelo njegov kolegij, ne zato što ih je zanimala sintaksa, ili negacija, ili japanski, nego zato što je on podučavao, njegova predavanja će biti zanimljiva i oni će puno naučiti. Ništa nije bilo nevažno. Učio nas je na primjerima kako ćemo se suprotstaviti prihvaćenim teorijama. Nismo se morali s njim slagati u teoriji, ali morali smo razmisliti o stavu koji smo zauzeli i ne prihvatiti ga samo tako, kao propovijed. A ipak, u neslaganju s ostalima na svom području nikada nije bio zloban ili osoban. Ideje, a ne ljudi, dobivali su najoštriju kritiku«. (Historiographia Linguistica 26, str. 269 [1999)).

O usponu i padu generativne semantike 1 85

istodobno držali kolegije iz sintaktičke teorije na Harvardu odnosno MIT­u. Na tim kolegijima iznijeli su i razradili veliki broj takozvanih analiza >apstraktne sintakse< koje su velikim dijelom postale jezgra kasnijih GS istraživanja; među studentima na ove dvije institucije to je brzo izazvalo priličnu količinu rasprava i istraživačkoga truda u znanstvenom okviru koji je nastajao. Već u travnju 1967. GS se pročula izvan harvardsko­MIT-jevske lingvističke zajednice na konferenciji održanoj u Austinu, na Teksaškom sveučilištu, čiji su materijali objavljeni kao Bach & Harms ( 19 68 ) , s radovima Charlesa Fillmorea (rođ. 1927. ) , Emmona Bacha (rođ. 1929. ) , Jamesa McCawleya i Paula Kiparskoga (rođ. 194 1; dr. sci., MIT 1967. ) , a Lakoff i Ross bili su među pozvanim sudionicima, uz još nekoliko doktora znanosti s MIT-a, kao što je D. Terence Langendoen (rođ. 1939 . ; dr. sci., MIT 1964. ) . Kako su urednici napisali u >>Predgovoru<< (Bach & Harms 1968: vm) :

Već smo izrazili žaljenje zbog nedostatka izravne snimke diskusije koja je uslijedila

nakon izlaganja. Dali bismo potpuno pogrješnu sliku o simpoziju kada ne bismo

spomenuli doprinos Rossa i Lakoffa koji nisu samo imali ulogu diskutanata, nego

su bili tako ljubazni da ostanu u Austinu i posvete približno šest sati predstavljanju

dijela njihova recentnoga rada.

GS zajednica se značajno povećala za vrijeme Lingvističkoga instituta održanoga na Sveučilištu u Illinoisu u Urbana-Champaignu, u ljeto 1968. , gdje su brojni studenti bili izloženi velikim dozama GS sintakse i semantike na predavanjima koja su držali Lakoff, McCawley i Ross. Njihova predavanja prvi put su uključivala detaljni prikaz koncepcije semantičke strukture koja je imala sve istaknutije mjesto u GS istraživanju. Ni godinu kasnije, na petoj godišnjoj konferenciji Lingvističkoga društva Chicaga (Chicago Linguistic Society; dalje CLS) u travnju 1969 . znatno se povećala posjećenost, privlačeći u velikom postotku one koji su tada već bili uključeni u GS istraživanje. Za nekoliko idućih godina, broj prijavljenih i predstavljenih radova na skupovima CLS postao je priličan. Na neki način, ovi godišnji sastanci služili su kao okupljanje GS lingvista. Kao rezultat, materijali sa skupova (redovno objavljivanje radova počelo je tek s četvrtom konferencijom 1968. ) sadržavali su poveliki dio objavljenih GS istraživanja tih godina. (Za izbor reprezentativnih radova u razdoblju od 1968. do 1975 . vidi Schiller et al. 1988 ; cf. Newmeyerov [ 1996: 1 3 8-140] prigovor).

Ali, sredinom sedamdeset se broj lingvista uključenih u GS rad naglo smanjio; do kraja desetljeća, nije se više moglo reći da postoji prava GS zajednica. McCawley ( 1995 :3 46) kaže:

Page 94: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

186 O usponu i padu generativne semantike

Razlozi za ovo propadanje su kontroverzni. Nije se radilo samo o interpretativnim

semantičarima i drugima koji su odbacivali teorijske tvrdnje GS, jer GS-ičari i

interpretativni semantičari bili su približno jednako uspješni u odbacivanju

teorijskih tvrdnji drugih (vidi, npr., detaljno seciranje u McCawley 197 5 .

pozitivnih tvrdnji izloženih u Chomsky 1972. i njegovih argumenata protiv raznih

postulata GS). U nekoliko činjeničnih domena koje su bile istaknute u sporovima

između GS i interpretativne semantike, činjenice nisu bile ono što su i jedna i druga

strana predviđale. Na primjer, adverbijali koji modificiraju semantičke sastavnice

značenja semantički složene riječi (kao He lent me his bicycle until Tuesday -

On mi je posudio svoj bicikl do utorka - gdje until Tuesday modificira >Ja imam

njegov bicikl< ) nisu bili ni uvijek mogući (kao što su GS analize u svojoj čistoj

formi implicirale) niti nikad mogući (kako impliciraju postulati interpretativne

semantike); nijedna strana nikad nije uspjela objasniti koji slučajevi omogućuju,

a koji ne omogućuju takve modifikatore, iako je svaka za potvrdu vlastitoga

stava i odbacivanje suprotnoga stajališta nastavila navoditi slučajeve koji su

funkcionirali na željeni način [ . . . ]. Iako je gramatika nominalizacija igrala glavnu

ulogu u napadima interpretativnih semantičara na GS i u obrazloženju za njihov

>leksikalistički<2• okvir, nijedan interpretativni semantičar nije dao nikakvu detaljnu

studiju nominalizacija, pa je jedina opća studija nominalizacija iz sedamdesetih

godina (Levi 1978) napravljena u okviru GS.

Ovo bi se moglo nazvati >unutarnjim< čimbenicima koji su očito igrali ulogu u strmoglavom padu GS, to jest, bili su povezani s teorijskim postavkama koje su iznosili generativni semantičari (GS-ičari), a moglo bi se dodati i druge (vidi odlomak 3, gore) . Ali bilo je i drugih čimbenika koje bi se moglo nazvati >vanjskim< i u vezi su s drušvenim, institucionalnim pitanjima i karijerom, a možda i s karakterima uključenih osoba (o ovome, cf. R. Lakoff 1989 : 970-977). Huck & Goldsmith ( 1995 : 8 1 ) bilježe da Lakoff, Postal i Ross »nakon ranih sedamdesetih više nisu branili generativnu semantiku<< , a McCawley ( 1995 : 3 46) piše da je »razvoj različitih alternativnih pristupa sintaksi i semantici [ . . . ] iz raznih razloga privukao značajan broj mladih lingvista i određen broj nekadašnjih GS-

2' Ross je komentirao razloge Chomskoga za zauzimanje >leksikalističkog< stajališta u intervjuu iz 1986. (objavljeno u Huck & Goldsmith 199 5 : 123-124) ovako: »Leksikalizam, tada sam mislio, a i danas tako mislim, bio je golemi tepih za spremanje svega onoga smeća koje po Noamovu shvaćanju, očito, nije imalo veze sa stvarnim jezikom; ne zaboravite, jezik je kao algebra, a algebra nema leksičkih iznimaka. Noam je htio u nešto što se zove leksikon ugurati te primjere koji su vrijedili za pet glagola, da bi se mogao koncentrirati na stvarni jezik, koji je bio čist, predivan i bez iznimaka. To nije imalo nikakve veze sa semantikom, nikakve veze s fonologijom, nikakve veze s leksičkim klasama. Funkcioniralo je u ovisnosti o strukturi« .

O usponu i padu generativne semantike 187

ičara<< . McCawley ( ibid. ) spominje i druge čimbenike koje ne bi trebalo previdjeti u povijesti lingvistike i koje bismo mogli zvati akademska moć i utjecaj . Osim samoga McCawleya, koji je 1968 . imao mjesto stalnoga predavača na Sveučilištu u Chicagu i priličan broj sljedbenika, stanje je glede tri preostala protagonista bila ovakvo: Ross je bio jedini GS-ičar na lingvistici MIT-a, inače otvoreno neprijateljskoj prema GS-u; njgov utjecaj je u sedamdesetim godinama postao minimalan. Postal je, nakon kraćega boravka na MIT-u ( 1963 . - 1965 . ) i na Gradskom sveučilištu u New Yorku ( 1965 .- 19 67 . ) prihvatio položaj istraživača u industriji 1967. i kao rezultat, više nije predavao. A Lakoff, koji je predavao na Harvardu i Michiganu samo u kratkim razdobljima ( 1965 .-1968. odnosno 1969.-1971 . ), postao je profesor lingvistike na Berkeleyu 1972 ., vrlo daleko od GS centara. Kako izvještava McCawley ( 1995 : 346), »nijedan od njegovih berkeleyskih studenata nije završio doktorat dok propadanje GS zajednice nije već poodmaklo<< . Po riječima Robin Lakoff ( 19 89 : 973 ) :

G S j e organizacijski bila dezorganizirana, ili u najboljem slučaju, zadružna prije

nego hijerarhijska. Postojali su vođe, ali nisu bili toliko učitelji, koliko primi inter

pares. Duh je bio demokratičan. [ . . . ] To je značilo živahnu skupinu i živahno

područje, ali takvo koje je za vanjski svijet sigurno izgledalo kaotično, naročito za

one naviknute na kruti ipse dixit MIT-a. Chomsky je svoje učenike držao u strogoj

hijerarhiji: postojali su uži krug, nekoliko vanjskih krugova, limb i negativci [ovaj

zadnji pojam odnosi se na postbloomfieldovske >strukturaliste< ] .

Uz to i u analogiji, osim jačanja, financijskoga (dotok fondova koji daju potporu istraživanju i postdiplomskih studenata bio je značajan) i intelektualnoga (posebno što se tiče produkcije doktorskih disertacija) , na samom MIT-u, kasne šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća pamte osnivanje mnogih novih lingvističkih programa i odsjeka (npr. na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu, Sveučilištu u Massachusettsu u Amherstu, Sveučilištu Brandeis i mnogim drugima30), a radna mjesta su vrlo često popunjavali diplomci s MIT-a. I na ovaj način je interpretativističko stajalište koje je zastupao Chomsky sa svojim suradnicima postao jedini okvir generativne gramatike. Oni koji nisu prihvaćali ovu >paradigmu< imali su malo mogućnosti (ako im karijera nije završila ) : ili su tražili utočište u odsjecima jezika ili antropologije, ili ako su bili posebno usmjereni na teoriju, razgranali su se dalje u druge znanstvene okvire

''' Za detalje, moguće je konzultirati razna izdanja brošure Linguistic Programs in United States and Canada, u SAD u izdanju LSA, osamdesetih i devedesetih, gdje su popisani fakulteti i godina kad je osnovan lingvistički program ili odsjek.

Page 95: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

188 O usponu i padu generativne semantike

kao što je relacijska gramatika (Perlmutter i Posta!) , generalizirana (ili >Head-driven<) gramatika fraznih struktura (Gazdar i Pullum; cf. Levine & Green 1999), kognitivna gramatika (Langacker 199 5 ; Lakoff 1987) ili u novije vrijeme, teorija optimalnosti (Prince i Smolensky; cf. Archangeli & Langendoen 1997) da spomenemo samo neke.

5. Zaključne napomene

Rad R. A. Harrisa o » Origin and Development of Generative Semantics« ( 1993a: 4 3 2 ) ima ovakav završni paragraf:

Vrijedi ispraviti povijest. Generativna semantika je bila prvi fermentirajući oblak

prašine koji se podigao u najutjecajnijem lingvističkom programu druge polovice

20. stoljeća, transformacijsko-generativnoj gramatici Chomskoga, i to se dogodilo

u posebno ključno doba, kad se hegemonija toga programa gotovo podrazumi­

jevala, barem u Sjevernoj Americi. Postbloomfieldovci su bili izgnani na margine

područja, susjedne discipline su samo transformacionaliste priznavale kao pred­

stavnike lingvista i otvarali su se novi odsjeci isključivo chomskijanske orijentacije.

Generativna semantika i metež koji ju je okruživao pomogli su u nastanku zdravi­

jega i raznolikijega znanstvenoga područja.

Ne možemo biti sigurni da je Harrisova procjena točna. Generativna semantika jest, u krajnjoj analizi, potaknula Chomskoga da regenerira svoju >standardnu teoriju<, ali ne može se reći da je područje lingvistike općenito učinila zdravijim. Po procjeni Pietera Seurena ( 1998: 526), »Uglavnom kao rezultat postupaka Chomskoga, lingvistika je danas u vrlo nezdravom stanju« . Ne moramo se složiti ni s jednim od ova dva stava. Sigurno je da GS nije stvorila takvo područje preklapanja sintakse i semantike koje bi bez dvojbi potvrdilo da je, ukoliko postoji, dubinska struktura u podlozi jezika u biti semantička, a da je sintaksa ostala pokušaj da objasnimo kako nastaje površinska struktura. Štoviše, što se tiče istraživanja značenja, GS je ponudila puno više obećavajućih nagovještaja nego stvarnih rješenjaF.

Obraćajući se iskustvu - i reakciji - generativne lingvistike sedamdesetih godina 20. stoljeća lingvista iste generacije kao Chomsky, možemo citirati iz svjedočanstva Wallacea L. Chafea (rođ. 1927.; dr. sciY Yale 1958 . ) . Osvrćući se na svoju karijeru, Chafe (2002: 2 5 1 ) s e sjeća:

3 ' Jedan primjer za to je bila teorijska semantika modela, utemeljena na radu matematičara Richarda Montaguea ( 1932.-1971.) , a razvili su je Partee ( 1976) i drugi, koja je pokušavala ustanoviti logiku uvjeta istinitosti za rečenice prirodnih jezika.

3' Kao i PostaJu nekoliko godina kasnije (vidi bilješku 7 gore), Chafeov mentor je bio Floyd Lounsbury; vidi Chafeov nekrolog za Lounsburyja u Historiographia Linguistica 26. 3 3 3-341 ( 1999).

O usponu i padu generativne semantike 189

[ . . . ] šezdesetih sam se usredotočio na tvrdnju da bi dubinska struktura, kako bi

imala smisla, trebala imati ravnopravnu semantičku strukturu, i tu sam perspektivu

pokušao razviti u Chafe ( r970a). Odabrao sam loš trenutak. Moj pokušaj da

gramatiku temeljim na semantici slučajno se poklopio s usponom generativne

semantike, izdanka generativne gramatike, koja je po mom mišljenju bila u

pravu što se tiče povezivanja dubinske strukture sa semantikom, ali je griješila u

shvaćanju same semantike. Da do kraja pojednostavnim razliku, dok sam ja mislio

da bi sintaksa trebala biti više kao semantika, generativni semantičari shvaćali su

semantiku kao izgrađenu u obliku koji još diktira generativna sintaksa. Na tren

sam pomislio da bih im se mogao pridružiti, ali brzo sam odustao kad sam čuo

za leksičku dekompoziciju i shvatio koliko su generativni semantičari još odani

onomu što sam smatrao nedostatnim viđenjem jezika. Dok sam bio izvanredni

profesor na Cornellu 1968. skupio sam materijal za prikaz još jednoga irokeškoga

jezika, Onondaga, koji se govori nedaleko od Ithace, i u početku sam ga nazvao

Generativno semantički prikaz Onondaškog. U razočarenju, izbacio sam naslov i

zamijenio ga s A Semantically Based Sketch of O nonda ga (Prikaz onondaškoga na

semantičkoj osnovi) (Chafe 1970b).

Osim ako se ne složimo sa znanstvenicima koji razmišljaju filozofski, kao Seuren ( 199 8 ) po čijem mišljenju semantičke probleme u lingvistici možemo na odgovarajući način obraditi ako se okrenemo logičarskomu pristupu čiji je prvi predstavnik bio Gottlob Frege ( 1948.- 192 5 . ) , a drugi su ga razvili radeći u području modernoga kalkulusa predikata, trebali bismo priznati ne samo da generativni semantičari sedamdesetih godina 20. stoljeća nisu uspjeli stvoriti zadovoljavajući okvir za odgovarajuću obradbu rječnika u lingvističkoj teoriji (kao što smo vidjeli ranije), nego da se općenito značenje ne može obraditi na odgovarajući način u domeni >autonomne sintakse<, kako je Chomsky nastavio tvrditi.

Iako je >proučavanje značenja< (pace Seuren 199 8 : 2 67-4 5 8 ) izmaklo formalnoj obradbi lingvista33, kasnih osamdesetih godina 20 stoljeća, dok Lectures on Government and Binding Chomskoga donose još jedan >revolucionarni< preokret u sintaktičkoj teoriji, područje lingvistike je općenito bilo na dobrom putu oporavka od chomskijanske hegemonije, čak i u Sjevernoj Americi, gdje su teme kao što su historijska lingvistika i proučavanje izvornih jezika Amerike cvjetale kao nikada do sadaH.

" Rado ću drugima prepustiti da procijene hoće li najnovija knjiga Raya Jackendoffa (2002), neskromno naslovljena Foundations of Language, koju su uz najsjajnije epitete na omotu podržali Newmeyer i ostali, dokazati da nisam u pravu.

H I sociolingvistika je imala svoj udio u ovom pomaku prema onomu što Labov voli nazivati >realističnijom lingvistikom< (cf. poglavlje 10, detaljnije)

Page 96: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

1 0. WILLIAM LABOV I PODRIJETLO SOCIOLINGVISTIKE U

AMERICI

1 . Uvodna zapažanja Čini se da je normalan dio sjevernoameričke kulture da se, kad se za nešto

kaže da je novo, malo ljudi potrudi da postavi pitanje što u stvari razlikuje tu novu ideju, projekt ili proizvod od stare. Prošlost se brzo zaboravlja i ljudi su sretni što su dio pomodne sadašnjosti koja obećava da će postati budućnost. Postoje razlozi za ovaj fenomen, povijesni, sociopolitički i ekonomski; međutim, ovdje se ne ću baviti analizom tih razloga. Samo pokušavam sam sebi objasniti zašto lingvistima ovoga kontinenta često nedostaje povijesna svijest o vlastitom području proučavanja i kao rezultat, lako ih je navesti da povjeruju u tvrdnje o novom, o diskontinuitetu, proboju i revoluciji koju je netko izveo u ime novoga pristupa ili, jednako tako, teorijskoga stava. Još se sjećam vlastite zapanjenosti pred entuzijazmom nekih mojih učitelja oko >sociolingvistike< kasnih šezdesetih godina 20. stoljeća, koja je tada, a i danas, uglavnom bila povezana s imenom Williama Labava (cf. Macaulay 1988 : 1 54- 1 5 7 passim) ' barem u Sjevernoj Americi. Štoviše, opinio communis o podrijetlu sociolingvistike i danas je, izgleda, ono što je zapisao urednik rooo stranica debele Concise Encyclopedia of Sociolinguistics, to jest, da >>sociolingvistika kao posebno odvojeno područje proučavanja jezika datira tek iz ranih šezdesetih<< (Mesthrie 200 1 : 1 )2•

U ovom poglavlju osvrćem se uglavnom na tu vrstu sociolingvistike, a ne na istraživačku struju kojoj obično pripadaju stručnjaci koji potječu iz sociologije, kao Basil Bernstein ( 1924.-2ooo. )3 u Britaniji (npr. Bernstein 1 9 7 1 ) i Joshua A. Fishman (rođ. 1926. ) u Sjedinjenim Državama (npr. Fishman 1972), što je možda bolje definirati sintagmom >sociologija jezika<, ili na istraživačke programe koje su izložili oni s antropološkom pozadinom, kao Hymesova (rođ. 1927. ) >etnografija govorenja< (npr. Hymes 1974) i znanstvenici kao John Gumperz (rođ. 1 922. ) koji daje

' Za zanimljivu - i vrlo detaljnu - kritiku Labovljevih teorija, koje nisu zastupljene u ovom poglavlju, vidi Figueroa ( 1994: 69-1 10).

' Jedine reference koje Mesthrie donosi o povijesti znanstvenoga područja su Shuy ( 1989) i Paulston i Tucker ( 1977). U masivnom volumenu quarto-formata nema poglavlja o toj temi.

' Za naklon jenu i temeljitu analizu Bernsteinova rada - i uspjeha izvan Sjedinjenih Država, vidi Hasan (2000).

William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi 191

prednost pristupu koji je interakcionalistički i koristi analizu diskursa (npr. Gumperz 1 9 7 1 )4•

Priznajem da sam bez riječi kad mi studenti koji su slušali predavanja kod nekadašnjega Labovljeva doktoranda govore da su koncepti >drag chain< i >push chain<s na primjer, potječu od Williama Labava, umjesto da se vrate barem na A. Martinetov ( 1908.- 1999· ) rad o »Function, Structure, and Sound Change<<, gdje su ti pojmovi korišteni i objašnjeni, npr. u odnosu na fenomene palatalizacije u romanskim jezicima (Martinet 19 52a: 1 1 ) . Zanimljivo je primijetiti da je u osvrtu na voluminoznu Dialectologie Severa Popa ( 19 I0.-r96o.) , objavljenu u istom časopisu iste godine, Martinet iznio sljedeće zapažanje:

Ovo je samo uzorak svih mogućih sociolingvističkih obrazaca u vezi s kojima

se koristi riječ >dijalekt< [ . . . ] Tako možemo očekivati da ćemo naići na neku

sociolingvističku situaciju koju možda ne ćemo odmah svrstati u jednu ili drugu

od naših četiriju kategorija [ . . . ] (Martinet 1952b: 2 6 1 )

Tako je svakome kome je poznata Labovljeva karijera jasno da je on svoju ideju >drag chain< vs. >push chain< (i mnoge druge ideje) razvio, ako ne baš izravno čitajući Martinetov rad6, onda preko Uriela Weinreicha ( 1926. -1967. ) , Martinetova studenta četrdesetih i početkom pedesetih godina, a kasnije Labovljeva učitelja od početka do sredine šezdesetih7•

Uz ono što sam napomenuo na početku, možda nisam trebao biti iznenađen što ne nalazim ništa o povijesti >sociolingvistike< kad sam se

4 O njihovim različitim istraživačkim programima, tradiciji, organizacijskim sposobnostima itd., vidi studije Stephena O. Murraya ( 1 994, pogl. 10-14) i Murray ( 1998, izoštrena prerada onih dijelova prethodnoga rada koji se bave sociolingvistikom u najširem mogućem smislu).

5 U Labov (2ooo: 463), korišteni su pojmovi >puli chains< odnosno •push chains<. 6 Vidi i utjecajnu Martinetovu knjigu iz 19 5 5 ., Economie des changements phonetiques

gdje se to zove >chaine de traction<, odnosno •chaine de propulsion< . Otkako se Martinet ( 1952a) pojavio u Wordu, to jest, Labovu ravno pred nosom, da tako kažemo, jer su ga u to vrijeme zajedno uređivali Martinet i Weinreich, teško bi bilo povjerovati da Labov nije uopće znao za ovaj članak, iako nije naveden 1972. u »Bibliografiji« zbirke njegovih glavnih radova od 1963. do 1970. u kojima se, medutim, spominje Economie (str. 3 34). U ranijem radu, članak iz 1952 . i knjiga iz 1955 . ispravno su opisani kao »Martinetove teorije unutarnje ekonomije fonoloških struktura« koje su »bile razumljivije i sustavnije nego ijedna do sada objavljena« (Labov 1966a [1964] : 17) . Dakako, isto bi se moglo reći za Martinet ( 1952b).

7 Treba napomenuti da sam Labov nikada ne bi izrekao nijednu takvu tvrdnju i kao što se može shvatiti iz njegovih tekstova, kad se radilo o priznavanju duga drugima, on je zaista bio puno velikodušniji nego drugi, na primjer Chomsky. Njegova doktorska disertacija iz 1964. (Labov 1966a) dobar je izvor za pronalaženje referenci koje upućuju na ranije radove. Tu ćemo naći, inter alia, zahvale poput ove: »Mnoge Martinetove ideje su našle primjenu u ovoj studiji« (str. 26 bilj. 7; cf. i Labov 2001: 262, 498, itd.).

Page 97: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

I92 William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi

upustio u istraživanje povijesti te teme prije dvadestak godina (cf. Koerner 19 86)8 • Međutim, očekivao sam da će nas stručnjak kao što je Dell Hymes, koji je pisao o drugim aspektima povijesti lingvistike u posljednjih dvadeset pet godina i više (cf. Hymes 1983 , za zbirku njegovih radova u ovom području) i koji je, među inim, objavio knjigu o Foundations of Sociolinguistics (Hymes 1974), prosvijetliti o podrijetlu, izvorima i razvoju ovoga područja. No takav prikaz uzaludno tražimo u bibliografiji toga plodnoga autora. Jedan rani doprinos povijesti sociolingvistike bio je rad Yakova Malkiela ( 1976) koji prati njen razvoj od romanistike kroz dijalektološki rad. Moguće je, dakako, pronaći nekoliko kratkih udžbeničkih prikaza >povijesti< sociolingvistike (npr. Wolfram & Fasold 1972: 2 6-32; Bell 1976: 28-29; Milroy 1987: 5 - r r ), ali to su kratki i potpuno neadekvatni tekstovi i često ne idu puno dalje od toga da priznaju postojanja veze između dijalektološkoga rada i sociolingvistike. Nekoliko sociolingvističkih udžbenika (npr. Fasold 19 84, Wardhaugh 1986, Romaine 1994, Holmes 2oo r [ r990] ) obrađuje predmet bez ikakve historijske perspektive.

Drugim riječima, u znatnoj mjeri (pace Murray r 99 8) povijest sociolingvi­stike tek treba napisati9• U Europi se, barem, nezadovoljavajuće stanje ponešto popravilo objavljivanjem prvoga sveska novijega priručnika Sociolinguistics (Ammon et al. ed. 1988 . [upravo je objavljeno drugo izdanje u tri sveska: Ammon et al. ed. 2004, 2005, 2oo6] ) , koji sadrži dosta veliki odlomak na temu »History of Sociolinguistics as a Discipline<< 10, iako je, koliko mogu vidjeti, samo Hagenov prilog nešto bliži onomu što ja ovdje pokušavam učiniti (Hagen r988 )u . Kasne osamdesete godine 20.

8 Barem ne s lingvističke strane; cf. prikaze sociologa Stephena O. Murraya, kao njegovu Theory Groups and the Study of Language in North America, gdje postoji poglavlje IO, »Language contact and early sociolinguistics« (Murray I994: 249-287), koje je posvećeno radu Haugena, U. Weinreicha, Fishmana i drugih; I I, ,, The ethnography of speaking« (289-340), koje se bavi radom Fergusona, Gumperza, Hymesa i drugih, dok je Labov smješten u pogl. 12, »Related Perspectives« ( 34 I-3 84), zajedno sa sociolozima i antropolozima, a ne lingvistima.

• Ovo poglavlje izostavlja cijeli niz sociolingvističkih radova koji bi trebali biti dio opće povijesti toga područja no, vjerujem, u njihovo vrijeme sjevernoamerički proučavatelji, uključujući i Labova, toga nisu bili svjesni (a vjerojatno nisu ni sada): ovo se odnosi posebno na rad Johna Ruperta Firtha ( I89o.-I96o.), ali i Bronislawa Malinovskoga ( I 8 84.-I943 .) , (Sir) Alana Hendersona Gardinera ( I 879.-I963 .) , a možda i drugih u Britaniji od tridesetih do pedesetih godina (npr. Abercrombie I948; cf. Aarts I976: 240-244), tradicije koju bilježe M. A. K. Halliday (npr. Halliday I975 ) i naročito Ruqaiya Hasan (npr. Hasan I973 ) .

w Ovaj odlomak uključuje i rad Michaela Clynea o povijesti jezičnoga kontakta i još jedan, Iana Hancocka, o istraživanju pidžina i kreolskih jezika, i tako djelotvorno širi raspon •sociolingvistike< dalje od onoga što se pod tim pojmom podrazumijeva u ovom poglavlju.

" Kao u slučaju Malkiela, zanimljivo je primijetiti da su oni koji vode računa o povijesti u većini slučajeva Europljani, a ne Amerikanci.

William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi I93

stoljeća donose barem dva skromna priloga ovoj temi (Koerner 1986; Shuy 19 89, napisan bez znanja o prethodnom) . Devedesete su počele s više nade, s nizom upućenijih radova (Shuy 1990, Koerner 199 1 , Joseph 1992), a slijedilo je i nekoliko publikacija knjižnoga opsega. Prva je bila u obliku pet poglavlja koja uključuju 594 stranice » društvene povijesti<< sjevernoameričke lingvistike (Murray 1994) . U tom radu, poglavlja ro­.L4 [str. 249-429] bave se raznim istraživačkim programima, tradicijama, organizacijskom uvjerljivosti područja kao što je jezični kontakt i dvojezičnost (gdje su Haugen 1 9 5 3 i Weinreich 1 9 5 3 glavni >egzemplari<), >etnografijom govorenja< (koju naročito predstavljaju radovi Johna Gumperza, Hymesa i njihovih suradnika [npr. Gumperz & Hymes 1964, 1972] i »The Sociology of Language<< gdje uzalud tražimo osvrt na doprinos Joshue A. Fishmana, s obzirom na to da je sam Fishman svoje područje istraživanja tako opisao". Zanimljivo, iako je Fishman imao malo studenata i jedva kojega sljedbenika vrijednoga spomena1J, Murray ga uvrštava u tabličnu analizu pod pojmovima vodstva, >paradigmatskih tvrdnji<, >egzemplara< i slično (str. 268) , a to uskraćuje Williamu Labovu, kojega gura u poglavlje 12, » Related Perspectives << ( 3 4 1- 389 ) zajedno s, inter alias, antropologom britanskoga podrijetla Gregoryjem Batesonom ( r904.-I98o. ) kanadskim sociologom Ervingom Goffmanom ( r922.-1982. ) , koji nisu jezikoslovci ( 3 74-3 89 ) . To iznenađuje tim više što Murray (str. 3 89) zaključuje svoj dosta detaljan prikaz Labovljeva rada riječima: >>U kuhnovskom smislu, Labo v je ostvario prim j erna istraživanja koja mogu biti uzor ostalima<< . Teško bi itko u području sociolingvistike 20. stoljeća mogao sumnjati da Labovljev rad The Social Stratification of English in New York City iz 1966. ne predstavlja takav primjer, a slijedilo je i nekoliko drugih poticajnih radova (npr. Labov r969b, 1972c).

Sljedeća publikacija, The Early Days of Sociolinguistics: Memories and reflections koju su uredili Paulston i Tucker ( 1997), po temeljitosti se uopće ne može usporediti s Murrayevim radom. Sadrži mnogo pojedinačnih fragmentarnih razmišljanja, uključujući i poglavlje o »Early Institutional Supporters for the New Field<< koja se sastoji od razgovora s Rudolphom C. Troikeom (rođ. 193 3 . ) , nekada iz Centra za primijenjenu lingvistiku (Center for Applied Linguistics) s prvim urednikom, koji se prisjeća i Einara Haugena u odlomku »Remembrances << . Najsadržajniji prilog u

" Medutim, Fishmanov rad i utjecaj dosta se opširno razmatra u poglavlju IO ( »Language Contact and Early Sociolinguistics«, str. 259-268, zato što je Fishmana, kao i Haugena i U. Weinreicha, »zanimala dvojezičnost i održavanje jezika « (str. 259) . Ali za razliku od prve dvojice, Fishman je u biti sociolog, a ne lingvist i kao rezultat, imao je dosta drugačiji pristup i istraživačku praksu.

'3 Prema Murrayu ( I994: 265, bilj . I2), »Robert Cooper je vrlo značajna iznimka«.

Page 98: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

194 William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi

ovom izdanju je reprint članka Rogera W. Shuya (rod. 193 r . ) iz 1990. godine, >>A Brief History of American Sociolinguistics, 1949-1989« ( n -3 2 ) koji se uglavnom bavi radovima o crnačkom engleskom iz šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća'4•

Najsveobuhvatniji pothvat u smjeru povijesti sociolingvistike do danas je American Sociolinguistics Stephena O. Murraya iz 1998. godine, po opisu samoga autora, »Studija poslijeratne antropološke lingvistike << ( str. 1 ) . U stvari, ova knjiga je u biti izbor i neznatna prerada pet poglavlja iz Murray ( 1994)' 5 ; kao rezultat, rad Labova, bez sumnje prvoga i najutjecajnijega u tom području, ovdje nije dobio više prostora nego u prethodnom prikazu. Činjenica da je Murray sociolog, a ne lingvist, može pomoći u objašnjavanju njegovih izbora, tumačenja i naglasaka. Tako sociolingvistu ostaje zadatak da barem nadopuni Murrayev rad.

Od W. Labova (r. 1928. ) , vode u tom području istraživanja, ne bi ni trebalo očekivati da će se upustiti u pisanje povijesti sociolingvistike, dakako. U svojim ranim radovima on otkriva mnoge izvore svoga lingvi­stičkoga razmišljanja i pristupa, naročito u svojoj ( 1964) disertaciji (cf. Labov 1 966a: 8 -4 1 ), kao što ćemo vidjeti u nastavku'6• Dakako, pokretač i organizator modernoga područja sociolingvistike ne treba se baviti pisanjem povijesti. (Druga stvar je što je to ipak radio, kroz način predstavljanja i kritiziranja prethodnih radova i ignoriranja ili odbacivanja drugih važnih tekstova) '?. Ipak, možemo biti zahvalni što Labova, za razliku od njegova

'• Prilozi u ovoj publikaciji su podijeljeni u šest glavnih tematskih područja: »Sociolinguistics: A Personal View<< Basila Bernsteina je jedan od priloga u poglavlju »Pioneers« . Ostale članke u ovom poglavlju napisali su William Labov, Joshua Fishman (koji je surađivao i u poglavlju pod naslovom »Journal Editors« ), montrealski psiholog Earl Lambert (rod. 1922.) i Carol Myers-Scotton, izmedu ostalih.

'' Poglavlje o Labovu (Murray 1998: 1 67-179) gotovo je identično onomu u Murray ( 1994), sa samo nekoliko smanjenih ili izbrisanih fusnota; ovaj odlomak bez sumnje vrijedi pročitati, pogotovo dio o »Prestige dialects« (Murray 1998: 170- 177; 1994: 378-382) .

'" Ipak se o njegovoj biografiji javno zna puno manje nego o nekim drugim važnim imenima sociologije u širem smislu (cf. Haugen 1980, Hymes 1980, McDavid 198oa, Fishman 1991, Ferguson 1998). Prema momu iskustvu, Labov je bio prilično suzdržan kad se radilo o pisanju autobiografskoga prikaza, zato svaku takvu obavijest, što je više moguće, moramo tražiti u opaskama u njegovim stručnim publikacijama. »Published interviews«, navedeno u Guy et al. ( 1996), vol. II, str. 3 52, osim Rosen ( 1967), gdje nema ničega o biografiji Labova, teško je dostupni tekstovi jer su objavljeni na pomalo opskurnim mjestima. Tipično, u Directory of American Scholars, vol. III: Foreign Languages, Linguistics & Philology, 9· izdanje, (Detroit, London, itd.: Gage, 1999). Tek odnedavno imamo malo osobnije izjave Labova o razlozima zašto se odlučio vratiti na sveučilišnu scenu 1961. godine i što ga je na to navelo (Labov 2001 [199?] ).

' 7 Kao jedan takav primjer, pitamo se zašto je Labov sa samo tri retka komentirao programatski članak Stanleya A. Sapona (rod. 1924.) koji je, kao što piše Joseph ( 1992: 12 1 ), doktorirao romanistiku na Columbiji 1949., a Martinet mu je bio jedan od mentora i

William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi 195

bliskoga suvremenika Noama Chomskoga, nije zanimalo pisanje povijesti vlastitoga područja proučavanja. Iako je istina da je Cartesian Linguistics Chomskoga iz 1966. svojevremeno dala povijesti lingvistike početni poticaj , to one koji su slijedili njegov primjer nije dovelo do ozbiljnoga historiografskoga rada, nego je ohrabrilo druge da proizvode stranačke prikaze razvoja generativne lingvistike (cf. Newmeyer 1980, 1996, kao najpotpunij i '8 primjer ove vrste pisanja) .

Ostaje, medutim, istina da znanstveno područje dostiže zrelost tek kad postane svjesno vlastite povijesti i počne se ozbiljno baviti njenim dokumentiranjem. Ovaj prikaz je tek pokušaj da se okušamo u predstavljanju izvora i ranoga razvoja sociolingvistike, područja istraživanja za koje se uglavnom pogrješno misli da je nastalo sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća, možda kao posljedica objavljivanja radova s Konferencije o etnografiji komunikacije, održane u San Franciscu studenoga 1963 . (Gumperz & Hymes 1964 ) i, vjerojatnije, zbog materijala s konferencije UCLA - Lake Arrowhead - posvećene sociolingvistici expressis verbis, 1964. godine (Bright 1966) '9 koja je bez sumnje poslužila kao točka okupljanja za ovu struju istraživanja. Zanimljivo je primijetiti da je William Labov rano u karijeri imao odličnu priliku da predstavi svoje zaključke na oba ta skupa i raspravlja o svojim stavovima (Labov 1964, 1966b), što je pravi podvig ako se prisjetimo da je Labov došao na lingvistiku tek 196r . i magistrirao 1963 . godine, i da je njegova doktorska disertacija u to vrijeme bila u nastajanju (s manjim izmjenama, objavljena kao Labov 1 966a). Njegov mentor, Uriel Weinreich, kome je poziv izvorno bio namijenjen, poslao je Labova da sudjeluje umjesto njega, sigurno ne samo zbog svoga narušenoga zdravlja20•

»radio je na široj studiji socioekonomski varijabli u Mexico City, koja nikad nije objavljena« . Saponov ( 1 9 5 3 ) rad j e opisan samo kao >>metodologija z a proučavanje socioekonomskih diferencijala u jeziku« iz kojega se, » izgleda, nisu pojavili nikakvi rezultati« (Labov 1966a: 2 1 ), ali moramo se upitati nije li Labov mogao doći do Saponova neobjavljenoga rada dok su bili na istom sveučilištu ( 1961 .- 1969.).

'' Ako imamo na umu što je Henry Butterfield u The Whig Interpretation of History (New York: Scribners, 193 1 ), str. v, imao reći o »sklonosti povjesničara [ . . . ] da iznose priču koja je ratifikacija, ako ne i glorifikacija sadašnjosti« .

' 9 Cal vet ( 1999) slavi ovaj drugi događaj kao svojevrsni trenutak proboja za lingvistiku i tomu je posvetio detaljnu »analyse interne« (34-4 1 ), što je zanimljivo pročitati. Labov ( 1 972b: 296), medutim, smatra Ferguson & Gumperz ( 1960) ključnom publikacijom.

'0 Weinreich je umro od leukemije početkom 1967. u dobi od 41 godine, »ne iznenada, od raka, s 39 godina«, kako je Labov napisao 1997. godine u tadašnjoj verziji Labov (2001 ) . ­Labovljev m un jevi ti uspon na istaknuto mjesto nakon što je doktorirao priča je koju nije lako objasniti. Neobičnom koincidencijom, Zellig S. Harris ( 1909.-1992.), mentor Chomskoga (više nego tek nominalno) i na magisteriju ( 195 1. ) i na doktoratu ( 1955 . ) na Sveučilištu u Pennsylvaniji, prepustio je svomu studentu možda još važniju priliku da predstavi svoje

Page 99: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

196 William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi

2. Izvori moderne sociolingvistike

Moje vlastito istraživanje pokazuje da bismo mogli zamisliti široki labovljevski tip sociolingvistike kao stjecište, ako ne i sintezu, raznih istraživačkih struja koje sežu barem nekoliko generacija jezikoslovaca unatrag, iako ostaje istina da se područje počelo kristalizirati pedesetih godina 20. stoljeća i to uglavnom na američkom tlu. Mnogi stručnjaci (npr. Grassi 19 80, Trudgill 1 9 8 3 ) pronašli su vezu izmedu dijalekatne geografije i sociolingvistike, koja je iz Labovljevu radu vrlo očita od početka. Vjerojatno je preočita da bismo je mogli previdjeti, što može objasniti i zašto se to ne spominje tako često kao što bismo mogli očekivati.

Druga struja lingvističke misli vraća nas u kasno 19 . stoljeće kad su znanstvenici kao William Paul Whitney ( 1 827.-1 894.) u Americi, Michel Breal ( 1 832 .- 1 9 1 5 . ) u Francuskoj, Hermann Paul ( 1 846.- 1 8 2 1 . ) u Njema­čkoj, Jan Baudouin de Courtenay ( r 84 5 -- 1929. ) u Rusiji2 ' i drugi, reagirali na stav, obično povezan sa stajalištima koje su zastupali August Schleicher ( 1 82 r . - 1 868. ) , Max Muller ( 1 823 . -1900.) i ostali, prema kojemu lingvistiku treba shvaćati kao znanost, a jeziku treba pristupati kao živom organizmu, i zato lingvistiku treba svrstati u prirodne, a ne društvene znanosti22• Ta promjena filozofskoga pogleda medu jezikoslovcima postala je gotovo opća nakon objavljivanja radova kao što je Einleitung in die Geisteswissenschaften Wilhelma Diltheya ( 1 8 3 3 .- 19 1 1 . ) iz 1 8 8 3 . i rasprave koja je uslijedila oko bitnih razlika izmedu Naturwissenschaft i Geisteswissenschaft u Njemačkoj i drugdje (cf. Koerner 1982: 187- 1 8 8 ) . Ovaj osvrt n a promjenu u intelektualnoj klimi je važan jer daje podlogu za bolje razumijevanje usvajanja pojedinoga istraživačkoga usmjerenja. Zato, uz dijalektologiju, trebamo možda prepoznati specifičnu vrstu pristupa jeziku općenito i pitanjima jezične promjene koji je sociološki po orijentaciji. Napokon, možda ćemo postati svjesni nešto kasnijega utjecaja rada posvećenoga dvo- i višejezičnosti - i puno recentnije,

stavove iste godine, to jest, na Devetom međunarodnom kongresu lingvista održanom u Cambridgeu, Massachusetts 1962. godine. Calvet ( 1999: 47, slijedeći Murray 1994: 3 77) vjeruje da je Weinrech u to vrijeme bio jedina osoba koja je imala strategiju za unapređivanje sociolingvistike i, posebno, Labovljeve karijere.

2' Dok se Breal i Baudouin ne spominju u Labav (1972b), Paul je podvrgnut kritici zbog svojih stavova o jezičnoj promjeni u Labav ( 1972b: 261-263; 1 872a). Međutim, o Paulovim stavovima je puno iscrpnije raspravljao Weinreich u Weinreich et al. ( 1968: 104-129).

22 Zato smo iznenađeni kad autor recentnoga sociolingvističkoga rada iznosi sljedeću opasku: »Jezici su, u stvari, iznimno stabilni organizmi, prenoseći svoje esencijalne značajke s jednoga naraštaja na drugi<< (Macaulay 1988: 156-1 57); na drugim mjestima u svom radu on se žali na nedostatak metodološke strogosti u ovom području.

William Labav i podrijetlo sociolingvistike u Americi 197

pitanjima jezičnoga kontakta, jezičnoga planiranja i jezičnih sukoba23 - na sociolingvističko istraživanje.

Utjecaj Whitneya, Paula, Baudouina de Courtenaya i drugih na Saussurea dobro je poz��t (vidi Koerner 1973, detaljnije); istodobno, to pokazuje da Saussure mJe trebao Durkheima da bi mogao karakterizirati jezik kao >fait social< (pace Bierbach 1978) . Da bismo ovo ilustrirali, dopustite mi da citiram sa�? jedan pasus iz Whitneyeva Language and the Study of �ang':a.

ge, koJ� Je Saussure često spominjao u svojim predavanjima iz opće hngv1st1ke, pocetkom 20. stoljeća:

Govor nije osobno vlasništvo, nego društveno; ne pripada pojedincu nego članu

društva. Nijedna jedinica postojećega jezika nije djelo pojedinca; jer ono što po

pojedinačnom izboru izgovorimo nije jezik dok to ne prihvate i ne koriste naši

bližnji. Cijeli razvoj govora, iako potaknut činovima pojedinaca, oblikuje zajednica.

(Whitney r 8 67: 404)

Vratit ću se na važnost Whitneya u odlomku 2.2. (dolje) . Uloga koju je imao u europskoj lingvistici posljednje četvrtine 19 . stoljeća već je razmatrana na drugim mjestima (Koerner 1980) .

2 . r . Od dijalekatne geografije do sociolingvistike

Kao što smo već spomenuli, Malkiel ( 1976) je uspostavio jasnu povezanost izmedu dijalektološkoga rada u romanskim jezicima i sociolingvističkih nastojanja. Drugim riječima, dobro ćemo postupiti ako se vratimo na početke terenskih istraživanja u dijalekatnoj geografiji, posljednjih desetljeća 19 . stoljeća i pratimo kako se sociološka komponenta polako infiltrira u lingvističku geografiju. Za razliku od Malkiela, mislim naročito posebno na Marburger Schule koju je utemeljio Georg Wenker ( 1 8 52 . -19 1 1

.:) i danas je još aktivna (cf. Knoop et al., 1982 ) i školu koju je nešto

kasmJe v��-

novao Švic�rac Jules Gillieron ( 1 8 54.- 192 6) u Parizu (cf. Jaberg 1908), ClJl su studenu Jacob J ud ( 1 8 82 .- 19 5 3 . ) i Karl Ja berg ( 1 877.-1 9 5 8 . ) , uz pom?ć Paula Scheuermeiera ( 1 888 . -1973 . ) , Gerharda Rohlfsa ( 1 892. -1984. ) 1 Maxa Leopolda Wagnera ( 1 8 80.- 19 62. ) , sastavili voluminozni Atlas linguistique et ethnographique de l'Italie et de la Suisse meridionale (Jaberg & Jud 192 8-1940). I njemački i švicarski pothvat posebno su zanimljivi u sadašnjem kontekstu, kao što ću pokazati u nastavku24.

23 Ako ova područja nisu točnije pnp1sana programima >sociologije jezika<, a ne >sociolingvistici< kako je ovdje definirana.

24 Činjenica da L�bov ne navodi te radove u svojim tekstovima (npr. Labav 1972b) nije razl�g da ovo JstrazJvanJe ne bude spomenuto. U stvari, dijalektološke tradicije i prakse vidlJIVO se provlače kroz Labovljev oeuvre.

Page 100: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

I98 William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi

Kao prvo, Max Weinreich ( 1 894.- 1967. ) , otac puno bolje poznatoga Uriela Weinreicha ( 1926.- 1967. ) napisao je doktorsku disertaciju o jidišu, i jeziku i književnosti, pod mentorstvom Ferdinanda Wredea ( 1 863 . -1934. ) , Wenkerova nasljednika na Sveučilištu u Marburgu (Weinreich 192 3 ) . (Od 1926. nadalje, Wrede je u nekoliko nastavaka izdao masivni Deutscher Sprachatlas, koji je mnogo godina ranije započeo Wenker. ) Možda zanimljivije, Wrede - kojega Meillet navodi u svom slavnom radu iz 1905 . (vidi Meillet 192 1 : 2 5 5 ) - puno ranije uspoređuje etnografiju i dijalektologiju, razlikujući >individuallinguistische< i >soziallinguistische< primjere posuđivanja među jezicima (Wrede 1902)25.

Možda je u sadašnjem kontekstu još važnija činjenica da su 193 I .

godine švicarski dijalektolozi J ud i Scheuermeier došli u Sjedinjene Države preko ljeta, da bi američke studente pripremili za dijalektološka terensko istraživanje. Hans Kurath ( 1 89 1 .- 1992.) , rodom iz Austrije, osigurao je za tu svrhu stipendiju American Council of Learned Societies. Znamo da je Raven l. McDavid ( 19 1 1 . - 1984. ) , na primjer, (McDavid 19 8ob: 8) bio jedan od tih mladih stručnjaka koji su kasnije sudjelovali u istraživanju koje je dovelo do objavljivanja Linguistic Atlas of New England koji su uredili Kurath i ostali ( 19 3 9- -1943 . ) . Zanimljivo je, dakle, za sadašnji kontekst da je McDavid objavio članak pod naslovom >>Dialect Geography and Social Science Problems<< još 1946. godine. Još važnije, njegova >socijalna analiza< >>Post-Vocalic l-rl in South Carolina<< iz 1948. pozdravljena je kao pionirski primjer >varijacijske studije< ( Shuy 1989: 297 )26• U vrijeme kad su McDavid i njegov student Raymond O'Cain 1973 . objavili rad o >>Sociolinguistic and Dialect Geography<< veza između dijalektologije je bila šire priznata, iako se to možda više priznavalo implicitno, nego otvoreno.

Krajem 19 . stoljeća je i izvan priznatih škola bilo značajnih dijalekto­loških istraživanja; možemo spomenuti Schleicherovu malo poznatu studiju njegova dijalekta (Schleicher 1 8 5 8 ) i Wintelerov ( 1 846.- 1929. ) slavni

2' Sa sigurnošću se može pretpostaviti da su Paulovi Prinzipien, I 894· u trećem izdanju, utjecali na Wredeovo razmišljanje u vezi s društvenom prirodom jezika.

26 Prilično neobično, u bibliografiji za njegov rad iz I972., Sociolinguistic Patterns, uzalud ćemo tražiti MeDa vida. Pitamo se ima li neke veze s tim McDavidov osvrt na Labova ( I966a) u American Anthropologist 70. 425-426 ( I968), gdje se McDavid pita zašto »određene skupine nisu predstavljene - posebno, bijeli protestanti stare loze, koji još čine veliki dio više klase New Yorka [ . . . ] i imaju druge modele prestiža nego što su Labovljevi« (str. 379). (U stvari, Labovljeva >socijalna stratifikacija< postupno je izostavila više klase). McDavidovo ime pojavljuje se u Labovljevoj ( I972b [I963] : n) referenci na Kurath & McDavid ( I 9 5 I ) . McDavidov ( I948 ) rad uključen je i u bibliografiju njegove disertacije i z I 964. (Labov I 966a: 586) , ali je u samom tekstu dobio samo dva retka (str. 22) . McDavidov ( I946) članak ipak nije uključen. Je li ga samo previdio?

William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi I99

Kerenzer Mundart iz 1 87 5 . kao tek dva takva primjera. Da je društvena komponenta u jezičnoj raznolikosti prepoznata prije početka 20. stoljeća možemo zaključiti iz rada Richarda Lowea ( 1 863 . - oko 1942.), iz 1 8 82 ., koji Hagen ( 1988b: 408 ) spominje kao >> jedinu [ . . . ] poznatu ranu studiju društvene dijalektalne raznolikosti u gradovima<< i dijalektološki rad još jednoga stručnjaka iz toga doba, Philippa Wegenera ( 1 848 .- 1 9 1 6. ) koji je, obrađujući isto geografsko podučje kao Lowe, zabilježio sljedeće u svom prilogu u Grundrissu Hermanna Paula, 189 1 :

U magdeburškom kraju, radnici sa sela odlaze u gradove u velikom broju i tamo

rade kao zidari, pomoćni radnici ili radnici u tvornicama. Zajednički rad dovodi ih

u redovni kontakt s gradskim radnicima. Niskonjemačkoga radnika sa sela obično

ne smeta što je pod utjecajem svakodnevnoga govora gradskih stanovnika, tim

više, što je veća udaljenost od njegova ruralnoga dijalekta, to više cijeni prednosti

urbanoga govora. (Wegener 1 89 1 : 937 )

Odoljet ću iskušenju da ovoj tvrdnji dajem modernu interpretaciju. Vjerujem, međutim, da u ovakvim zapažanjima možemo naslutiti svijest o >sociologiji jezika< avant la lettre, i siguran sam da mnogo takvih tvrdnji ima u ranim radovima dijalektologa. ( Cf. i Olmsted & Timm [ 1983 ] o Baudouin de Courtenayu, koji je kao nekadašnji Schleicherov učenik, proveo značajan broj terenskih istraživanja od sedamdesetih godina 19 . stoljeća dalje) . Nema sumnje da je u tim lingvističkim istraživanjima stvarni kontakt s govornicima različitih varijanti jezika u raznolikim socioekonomskim okolinama potaknuo tu svijest, do tolikih razmjera da postaje ponekad teško jasno razlikovati dijalektologiju i sociolingvistiku u radovima tih znanstvenika, naročito u područjima istraživanja koja se danas nazivaju >urbanom dijalektologijom<.

Kako bismo uspostavili vidljiviju vezu između različitih smjerova razvoja u povijesti sociolingvistike, dopustite mi da skiciram svojevrsnu genealogiju. No da bismo to mogli učiniti, treba uspostaviti nekoliko dodatnih veza. Spomenuo sam veliko Saussureovo poštovanje prema Whitneyu, što vjerojatno potječe još s njegova studija na sveučilištima u Leipzigu i Berlinu ( 1 8 76.- 1 8 80.)27 • Za vrijeme boravka u Parizu,

27 Zahvaljujući vrijednomu pretraživanju Whitneyevih radova u knjižnici Sterling na Yaleu Johna E. Josepha, znamo da je Saussure napisao pismo Whitneyu 7· travnja I 879. u kojem spominje njihov sastanak »il y a quelques jours« ; vidi njegov rad »Saussure's Meeting with Whitney, Berlin, I 879«, Cahiers Ferdinand de Saussure 42. 205-2 1 3 ( 1988) . Whitney se vratio u Njemačku da preda u tisak svoju Sanskrit Grammar i paralelni prijevod na njemački jednoga od Saussureovih berlinskih profesora, Heinricha Zimmera ( I 8 I 5 - - I9IO.). (Obje knjige objavljene su u Leipzigu, nakladnik Breitkopf & Harte!, 1 879).

Page 101: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

200 William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi

Saussureov najistaknutiji student je bio Antoine Meillet ( r 866.- 193 6. )'8, koji je za studenta imao Andrea Martineta ( 1908.- I999· ) · Spominjem ovu činjenicu zato što je Martinet napisao studiju opsega monografije posvećenu svomu dijalektu, dok je bio u njemačkom zarobljeničkom logoru, i taj rad je objavljen malo nakon Drugoga svjetskoga rata (Martinet 1946), a i zato što su Labova, kao Meilleta i Martineta, uvijek zanimala pitanja jezične promjene>9• Još važnije, dok je predavao na Sveučilištu Columbia u New Yorku, od 1948. do 195 5 . , Martinetov student je bio Uriel Weinreich, i na magisteriju i na doktoratu30• Upravo je Weinreichova doktorska disertacija na 5 68 stranica, iz 1 9 5 1 . godine, o Research Problems in Bilingualism with Special Reference to Switzerland koja je poslužila kao osnova za njegovu konciznu knjigu po kojoj je postao poznat, to jest, Languages in Contact (Weinreich I 9 5 4 ), soci o geografsku studiju dvojezičnosti čiji je naslov uzeo iz niza predavanja koje je držao Martinet (kao što Weinreich navodi u zahvalama, str. x ) . Treba dodati da je Weinreich studirao i kod Jakoba Juda - istoga onoga znanstvenika koji je podučavao američke lingviste u dijalektološkom terenskom radu 193 I . - u Zurichu, akademske godine I948.- 1949·, dok je provodio terensko istraživanje za svoju disertaciju, i tako uspostavio još jednu švicarsku vezu u ranoj povijesti sociolingvistike. Na kraju, trebamo se samo prisjetiti činjenice da je William Labov i magisterij i doktorat obranio kod Weinreicha (vidi Labov 1963 , 19 66a) da bismo uspostavili svojevrsnu genealošku liniju koja vodi od Whitneya do Labova i do suvremenih sociolingvista - ako si dopustimo takvu jednostruku sliku,

'8 Labov ( 1966: 10) citira rad koji je Meillet predao 1906. - ne 1905. - u kojem tvrdi da je jezik kao društvena znanost »le seul element variable auquel on puisse recourir pour rendre compte du changement linguistique et le changement social dont les variations du langage ne sont que les consequences parfois immediates et directes, et le plus souvent mediates et indirectes« (Meillet 192 1 : 17). Labov dodaje - ne uvijek najsretniji - engleski prijevod francuskoga originala. No, možemo suosjećati s Labovljevim poteškoćama, s obzirom na to da je čak i za izvorne govornike francuskoga Meillet ponekad neprobojan.

'' Štoviše, njegov doprinos tomu predmetu smatram središnjim dijelom njegova rada, kao što bi i sam Labov priznao, kad bi ga se upitalo. (Cf. njegov odgovor na Rosen 1967: 19) .

JO U svojoj autobiografiji Memoires d'un /inguiste: Vivre les langues. Entretiens avec George Kassai et avec la collaboration de Jeanne Martinet (Paris: Quai Voltaire, 1993), Martinet je kasnije tvrdio da je bio od pomoći pri uspostavljanju katedre za jidiš, za svoga bivšega studenta. Zanimljiv je i njegov navod ( 1994: 256) da je Roman Jakobson ( 1896.-1982.) bio Weinreichov mentor na doktorskoj disertaciji, pri čemu se očito oslanja na Malkiela ( 1969) gdje se Martinetu priznaje barem >>veliki utjecaj« na Weinreicha u vrijeme njegova >>obrazovnoga razdoblja« (Malkiel 1969: 128, citirano u Murray 1994: 257) . Možda je činjenica da je Jakobson napisao predgovor Weinreichovu radu College Yiddish ( 1949) dovela do ove zbrke.

William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi 201

koja je, treba priznati, pretjerano pojednostavljenje intelektualnoga duga bilo koje vrsteJ I :

Whitney

+ Saussure

+ Meillet

+ Martine t

+ Weinreich

+ Labo v

Slika r: Od Whitneya do Labava

Nema sumje da je ovo pretjerano pojednostavljeno >rodoslovlje< i trebalo bi prikupiti puno više dokaza, tekstualnih kao i biografskih, da bismo ponudili adekvatniju sliku. Sljedeći odlomak će biti još jedan dodatak tomu složenomu prikazu. Ali oni kojima je poznat Labovljev rad znadu za njegovo često isticanje duga prema svomu učitelju Urielu WeinreichuJ' i njegovim referencama na radove Meilleta, Saussurea, Hermanna Paula i druge3J, pa ovu genealogiju kanimo učiniti barem malo realističnijomH.

Da je prijelaz od dijalektološkoga rada do sociološkoga istaživanja nešto u skladu s prirodnim razvojem može se pokazati i pozivanjem na

'' Ne treba ni dodavati da sve te stručnjake, ponekad kritički, spominje Labov (cf. Labov 1972: xm, 1 8 5-1 86, 266-267 [o Saussureu]; 1 8 5 bilj . 2, 263, 266, 3 1 8, 3 19 [o Meilletu]; XIV, 2, 1 8 1 , 185 , 262, 265 . 266, 271 [o Martinetu], itd.). Spomenuli smo već Labovljev pohvalan stav prema Whitneyu (vidi bilješka 22, gore); Sociolinguistic Patterns je izričito posvećen Urielu Weinreichu.

3' Cf. Labovljeva ( 1982 [1966]: m) zahvala: >>Kad sam ušao u ovo područje, imao sam vlastite ideje o doprinosu empirijskim temeljima lingvistike. Ali kad sam shvatio da me je Weinreich preduhitrio, i mnoge ideje za koje sam mislio da su moje vlastite, bez sumnje su bile reorganizacija moga razmišljanja pod utjecajem jednoga od najmudrijih i najjačih lingvista našega vremena«. Labov (2001 ) je prikladno posvećen Urielu Weinreichu.

33 Da ne spominjemo sada već >klasične< studije Gauchata ( 1905) i Hermanna ( 1929), koje su na neki način kumovale njegovu magistarskomu radu o Martha's Vineyardu (cf. Labov 1972b [1963]: 15 bilj . 25 i 23 ), jer se Labov susreo sa sličnim stanjem i protokom vremena izmedu analize Guya Lowmana iz ranih tridesetih i njegova rada s početka šezdesetih godina.

34 Calvet ( 1999) prenosi raniju verziju (Koerner 199 1 ) ovoga dijagrama (str. 27), razrađuje ga i gotovo gradi oko njega cijeli članak na 30 stranica, izlažući uvjerljiviji scenarij, djelomično zato što je njegova bibliografska baza (5 5-57) previše ograničena.

Page 102: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

202 William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi

rad ostvaren, na primjer, u nizozemskom (i niskonjemačkom) u prvim desetljećima 20. stoljeća. Primjećujući da »sociološki pristup teško nalazi put u lingvistiku<< Jacobus van Ginneken ( 1 877.-1 945 · ) pokušao je iznijeti baš takav pristup u svom dvosveščanom radu Handboek der nederlandse taal (Van Ginneken 1 9 1 3 .- 19 14. ) , kao što je naveo u podnaslovu: >>De sociologische structuur van het Nederlands<< (cf. Hagen 198 8a: 27 1-272, detaljnije) . Iduće desetljeće pamti objavljivanje rada koji Hagen (str. 2 73 ) s pravom opisuje kao >>vrlo naprednu sociolingvističku studiju << , to jest, De Hollandsche expansie Gesinusa Gerhardusa Kloekea ( 1 877.- 1963 . ) iz 1927. godine, rada kojega je Bloomfield u svojoj knjizi Language tretirao kao paradigmatski za raspravu o izoglosama u njegovu poglavlju o dijalektologiji (Bloomfield 1 9 3 3 : 328-3 3 1 )3 5 • Kao što puni naslov ove knjige govori (vidi reference), autor u svom istraživanju kombinira zemljopis, dijalektologiju i povijest. U svom radu je pokazao da se glasovna promjena - jedan od njegovih slavnih primjera je divergentni razvoj općegermanskoga para hus/mu.s ( >>house<</>>mouse<< ) u nizozemskom - događa kroz proces društvenoga prilagođavanja, ili zbog posuđivanja iz govora viših klasa, među govornicima socioekonomski nižih klasa36•

2.2. Historijska lingvistika, jezična promjena i sociolingvistika

Dok veza dijalektologija - sociolingvistika izgleda prilično očito (cf. Grootaers 1982) , spona koja postoji između nekih tradicija u historijsko-

3 5 Međutim, kako pokazuje Gerritsen (2001 ), ideja >Širenja< (Ausbreitung) koja se obično pripisuje Kloekeu, izvedena je iz istraživanja koje je proveo Theodor Frings ( 1 8 86.-1968.), objavljenoga 192 6., godinu prije nego što je objavljen Kloekeov magistarski rad. Kako ilustrira Gerritsen (str. 1 545 ), Kloeke je dobro poznavao Fringsov rad:»Dvadesetih godina Frings je radio na sveučilištu u Bonnu. Taj posao mu je ostavljao puno vremena za istraživanja ali, zbog velike inflacije, nedovoljno novaca za izdržavanje obitelji. U istom periodu, Kloeke je radio kao profesor njemačkoga u leidenskoj gimnaziji, s dugim radnim vremenom, ali i s dobrom zaradom. Kako je u to doba bio neženja, Kloeke si je mogao dopustiti da želi više istraživati, a manje zarađivati. S obzirom na situaciju, njih dvojica su dogovorili zamjenu mjesta '2 r .-'22. godine. U novim uvjetima, Kloeke se u bonnskom periodu dobro upoznao s pojmom širenja kao sredstvom za objašnjavanje stanja« . (osobna komunikacija W.U.S. Kloekea). Vidi i Frings & van Ginneken ( 1 9 19) i Fringsov rad s Jozefom van den Heuvelom ( 1 8 89.-1966.) iz 192 r ., koji, kako kaže Gerritsen (str. 1 5 4 1 ) predstavlja »najznanstveniju publikaciju nizozemskih dijalektoloških tekstova toga razdoblja [ . . . ] u kojoj između ostaloga nalazimo 40 rečenica koje je Wenker uzeo za prvo dijalektološka istraživanje na svijetu [Wenker 1 877] Prevedene su i fonetski opisane na 56 južnih dijalekata« .

'6 Držim se njemačkih i nizozemskih dijalektoloških radova jer su u Labovljevoj znanosti nedovoljno predstavljeni, ako su uopće priznati, iako je taj rad, uz švicarska istraživanja koje su vodili Jaberg i Jud (a to je, opet, bio izdanak >Marburške škole<) i koja su presađena u Sjevernu Ameriku, ono što je zaista važno, a ne rad rođenoga Švicarca Jules Gillierona ( 1854.-1926.) i njegova jedinoga, energičnoga terenskoga istraživača na biciklu, Edmonta Edmonda ( 1 849.-1926.) u Francuskoj, na Atlas linguistique de la France (Paris, 1902-19 10).

William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi 203

lingvističkom radu i sociolingvistike baš i nije takva. Zanimljivo je kako se Labov vrlo rano u karijeri izjasnio da je u žarištu njegova istraživanja >>uvijek bilo razumijevanje jezične promjene<< ( 1966b: 102 ). Zato nije čudno što, shvaćajući odakle je on potekao, u Labovljevu radu nalazimo potvrdu veze između sociolingvistike i ranih radova na području jezične promjene. To je počelo rano u njegovu lingvističkom školovanju, dok je radio na materijalima za magistarski rad (Labov 1963 ), što je kasnije oblikovalo prvo poglavlje njegove knjige Sociolinguistic Patterns iz 1972. , godine u kojoj je napisao svoju prvu temeljitu kritiku tradicionalne historijske lingvistike (Labov 1972a), nadahnutu bez sumnje svojom bliskom surad­njom s Urielom Weinreichom na sada već klasičnom članku >>Empirical Foundations for a Theory of Language Change<< (Weinreich et al. 1968 . ) . Već u magistarskom radu primjećujemo Labovljevo suprotstavljanje pozitivističkomu pristupu temi, kakvo još nalazimo kod Lehmanna ( 1962), dok za Martinetovu Economie des changements phonetiques iz 19 5 5 . smatra da je dobila empirijsku potvrdu u dijalektološkom radu Williama G. Moultona ( 1 8 J4.-2ooo. ) iz 1962. (Labov 1972b [ 1963 ] : 2 ) . I Edgar H. Sturtevant ( 1 87 5 .- 19 52 . ) dobiva pohvale i 1962 . i 1972. zbog prepoznavanja društvenih čimbenika kao što je prestiž (Sturtevant 1947: 80-81 37, citiran u Labov 1972b: 3 i 263 ) . Sturtevant će se naći u skupini cijenjenih znanstvenika, zajedno s Whitneyem i Meilletom, iako jedva, jer predstavlja >>zadnje trenutke Meilletove izblijedjele tvrdnje da objašnjenje fluktuacija jezične promjene možemo tražiti u fluktuirajućem toku društvenih događaja<< (263-264) . U svom važnom članku, koji je izvorno naručio Thomas A. Sebeok za Current Trends, >>The Social Setting of Linguistic Change<< ( 1972a), Labov tvrdi:

1905. godine, Meillet je predvidio da će ovo stoljeće biti posvećeno izoliranju

uzroka jezične promjene unutar društvene matrice u koju je jezik ugrađen. Ali to

se nije dogodilo. Štoviše, u 50 godina nakon Meilletove objave nije gotovo ni bilo

empirijskih proučavanja lingvističke promjene u njenom društvenom kontekstu.

( 1972b: 267)

Labov, izgleda, govori o slavnom članku Antoinea Meilleta38 >> Comment les mots changent de sens<< koji je Meillet objavio u broju 9

11 Labov, čini se, nije spominjao Sturtevantovu raniju knjigu (Sturtevant 1917; reprint 1961), koja se izričito bavila jezičnom promjenom.

38 Kažem »izgleda « jer Labov ne donosi referencu; štoviše, iz ostalih referenci koje se odnose na Meilleta u istoj knjizi (Labov 1972b: 1 8 5 bilj. 2, 263, 2 18 ), reklo bi se da zapravo govori o Meilletovu radu iz inauguralnoga govora 1906. godine (kao u Labov 1966: 10).

Page 103: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

204 William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi

Annee sociologique Emilea Durkheima ( I 8 5 8 .- I 9 I 7. ) , i koji se i danas smatra primjerom rasprave o semantičkoj promjeni (cf. Arlotto I972: I 63 - I 8 3 passim; Lehmann ( I9 62: I98- I99; 2 I973 : 2 I2 -2 I3 ) . Moglo bi se pretpostaviti da će Labav (cf. 1972 [ 1963 ] :23 ; i Labov 1966: I I , 200 I : 2 79) uzeti sada već >klasične< studije Louisa Gauchata ( r 8 66.-1942. ) iz I905 . i Eduarda Hermanna ( r 8 69 . -19 50.) iz I929. o jezičnoj promjeni u određenoj govornoj zajednici, kao iznimke od svoje tvrdnje (cf. Lehmann 2 I973 = I 6 3 - I 64 )39; medutim, ne nalazimo referencu na Kloekeov rad, na primjer u Labovljevim poglavljima o historijskoj promjeni u Sociolinguistic Patterns40• Ranije u svom radu Labov ( r966a: 263 ) citira, s odobravanjem, sljedeći odlomak iz rada Josepha Vendryesa Le Langage: Introduction linguistique d /'histoire (prema tvrdnji autora, završenoga I 9 J4., ali objavljenoga tek I92 r .; na engleski ga je preveo biši student Franza Boasa I92 5 . ) :

Jezik je [ . . . ] društvena činjenica par excellence, rezultat društvenoga kontakta.

Postao je jedna od najjačih spona koja vezuje društva i duguje svoj razvoj postojanju

društvenih skupina (Vendryes 192 5 . [ 192 1 ] : 1 1 ) .

Vendryes ( I 875 ·- r96o.), prvo učenik, a kasnije dugogodišnji suradnik Meilleta, u potpunosti dijeli stavove svoga učitelja o društvenoj prirodi jezika i o tom da je poželjno utemeljiti i sociološku lingvistiku. Njegov cilj, kao i Meilleta i njegove škole (cf. Bolelli I979 ), bio je da izdvoji uzroke jezične promjene, umjesto da samo opisuje mehanizam jezične revolucije što je bila uobičajena praksa medu tradicionalnijim, indoeuropeističkim historijskim lingvistima I9 . i početka 20. stoljeća. Dok je Meillet otišao malo izvan područja leksičke promjene (koja se u mnogim slučajevima nudi kao najbolja za sociološku interpretaciju, s obzirom na razloge za promjenu značenja, gubljenje riječi i slično) Vendryes je, kao što naslov njegove knjige govori - iako i on posvećuje dva poglavlja isključivo promjeni značenja (Vendryes I992 5 : I 92-2 I I i 2 I2-2 3 o) - pokušao tvrditi da je lingvistička evolucija samo odraz društvene evolucije ( str. 3 52 sl. )

3 9 Zanimljivo, n i Gauchat ( 1905), n i Hermann ( 1929) nisu spomenuti u Lehmann ( 1962); o njihovim zaključcima se, međutim, raspravlja u Weinreich et al. ( 1968) i vjerojatno u ostalim tekstovima iz područja historijske lingvistike. U izdanju Historical Linguistics iz 1973. godine (str. 1 63 ), Lehmann spominje Sommerfeltov članak iz 1930. (naveden u Labov 1972b: 3 3 5, ali samo kritiziran zbog nedostatka terminološke jasnoće na str. 277) kao studiju koja je imala slične rezultate (kao ona Gauchata) s obzirom na razlike između govornika različite dobi u zajednicama koje govore velški i irski.

4° Kloekeovo ime se ne spominje ni u Weinreichovoj golemoj bibliografiji ( 19 5 3 : 123-146).

William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi 205

No, iako su drugi Meilletovi studenti, kao Alf Sommerfelt ( 1892.-1965. ) od tridesetih godina 20. stoljeća dalje (npr. Sommerfelt I932 ) i Marcel Cohen ( I 8 84.- I974.) u kasnijim godinama (npr. Cohen I 9 5 6a) obrađivali predmet sociologije jezika, pravedno je reći da je bilo malo konkretnoga napredovanja u objašnjavanju jezične promjene na osnovi društvenih čimbenika (cf. Labovljevu [ 1972: 267] primjedbu) . Medutim, Meilletov student Andre Martinet je svomu studentu Urielu Weinreichu usadio snažno zanimanje za historijsku lingvistiku i objašnjavanje uzroka lingvističke promjene (cf. Martinet r 9 5 5 ), zanimanje koje je Weinreich zatim prenio na svoga studenta, Williama Labova (cf. Weinreich et al. I968) , kao što se može zaključiti iz većine njegovih istraživanja od sredine šezdesetih dalje (npr. Labov I982, prikaz opsega monografije; Labov I992, I994) . Labovljev rad, može se tako reći, sadrži sintezu ranijih pokušaja sociološkoga pristupanja pitanjima jezične promjene, počevši od Meilletova rada iz I905. (ako ne i puno ranije) i dijalektološkoga istraživanja provodenoga u Sjedinjenim Državama od tridesetih godina 20. stoljeća koje nas, kao što smo vidjeli, vraća na europske tradicije uspostavljene u zadnjoj četvrtini I9 . stoljeća. Čak je i Whitney, koji je iznio zapažanja koja (kao sljedeća) naizgled tako moderno zvuče, bio uglavnom europski obrazovan:

Svaki jezik smatramo [ . . . ] institucijom, jednom od onih koje u svakoj zajednici

oblikuju njenu kulturu. Kao svi sastavni elementi kulture, različit je u svakoj zaje­

dnici, čak i kod različitih pojedinaca koji čine te zajednice. (Whitney 1 8 7 5 : 28o)

2.3. Dvojezičnost, višejezičnost i jezici u kontaktu

Postoji i treća struja koju možemo primijetiti u novijim radovima (zanemarivši raspravu o >Mischsprachen< s kraja I9 . stoljeća i slično), koja se uvukla u mnoge suvremene sociolingvističke radove. Ovdje me puno manje zanima istraživanje dvojezičnosti one vrste kakvo je Werner F. Leopold ( 1 89 6. -I984. ) provodio tridesetih i četrdesetih godina ( Leopold 1939-19 50)4' koji je izravnije povezan s >psiholingvistikom<, naročito usvajanjem prvoga i drugoga jezika, od istraživanja dvojezičnosti koje je svjesno sociopolitičke okoline u kojoj se odvija. Mislim posebno na rad Einara Haugena ( r9o6.- I994·) od ranih pedesetih dalje, naročito njegova ključnu studiju norveškoga jezika u Sjedinjenim Državama (Haugen I9 5 3 ) . U tom kontekstu, zanimljivo je primijetiti da j e Weinreich pere, kao i njegov sin, aktivni govornik jidiša, objavio radove o dvojezičnosti još I93 r . (M.

244 Leopoldov rad je, međutim, poslužio kao vrijedan izvor za rad Romana Jakobsona ( r 896.- 1982.) o dječjem jeziku, na primjer.

Page 104: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

206 William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi

Weinreich 193 ra, b ) . Lako je zamisliti da se po dolasku Weinreichovih na sjevernoamerički kontinent, u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, i s obzirom na višejezične situacije na koje su sigurno nailazili u New Yorku, njihovo zanimanje za mnogojezičnost i jezični kontakt povećalo. (U tom smislu je Martinetov utjecaj na Uriela Weinreicha jamačno bio iznimno važan).

Drugim riječima, izvori suvremene sociolintgistike su raznoliki i složeni i svi su imali utjecaja na razvoj različitih istraživačkih programa od šezdesetih godina na dalje. Na sjevernoameričkom kontinentu, gdje je više od ro posto populacije afričkoga podrijetla, ne trebamo zaboraviti važnosti koju je Kennedyjeva i Johnsonova vlada davala proučavanju onoga što će uskoro dobiti naziv >Black English< (cf. Drake 1977: 78- 196, detaljnije), u čijem istraživanju je Labov bio vrlo istaknut (cf. Labov 1966a, 1972a; vidi i Wolfram & Fasold 1972. ) , iako ne i prvi (npr. Stewart 1957 )42•

Međutim, u Sjedinjenim Državama postoji istraživačka struja - koju je Labov zgodno odbacio na početku karijere, pa su je njegovi sljedbenici potpuno zanemarili - koju bi s pravom valjalo dodati jednoj adekvatnoj povijesti >sociolingvistike<. Govorim o pionirskom radu sociologa s Katoličkoga sveučilišta u Washingtonu D.C., Paula Hanlyja Furfeya ( r 89 6.-199 I . ) od tridesetih godina na dalje i terenskim istraživanjima koja su u užem području grada Washingtona provodili njegovi doktorandi, George Nelson Putnam ( r909.- I99 I . ) i Edna M. O'Hern (rođ. 19 19. ) , čiji su rezultati objavljeni u zajedničkom radu, u seriji monografija u izdanju Linguistic Society of America (Putnam & O'Hern 19 5 5 )43 mnogo godina prije nego što je postalo moderno proučavati >Black English< i kombinirati urbanu dijalektologiju sa sociološkom teorijom.

Autor osvrta na ovaj rad Putnama i O'Hern u Language bio je vrlo kritičan prema onomu što je smatrao slabom metodologijom (Evans r 9 5 6)44, a Labo v zvuči kao jeka ove presude, kad piše:

Rad pati od mnogih ograničenja: izbor informanata je bio poputno nesustavan

prema usputnim popratnim informacijama koje su skupljene, čini se da je

4 ' Nisam dotaknuo pitanje silnih fondova koje su Labov i njegovi suradnici dobivali u tom razdoblju, temu za koju barem Amerikanci znadu koliko je važan aspekt kad se radi o stjecanju sljedbenika. Dok Kongres nije donio National Defence Education Act (NDEA) 1958. godine, takvo izobilje nije bilo dostupno lingvističkom istraživanju.

43 Štoviše, Pickford ( 195 6: 223) smatra njihovu studiju »iznimnom zbog društvene osviještenosti« i »značajnim pokušajem da ustvrdi važnost govora kao obilježja društvenoga statusa«.

4 4 Evans ( 1956: 825) završava svoj osvrt ovako: >>Zanimljivo, Putnam-O'Hern studija je gotovo potpuno oštećena, [ . . . ] izostankom adekvatne metodologije, i u prikupljanju i u analiziranju podataka. Sva buduća istraživanja u sociolingvistici trebala bi učiti na njihovim pogrješkama, umjesto da ih ponavljaju«. Cohenov ( 1956b) osvrt na istih 32 stranica te studije puno je velikodušniji, iako manje temeljit.

William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi 207

samo manjina informanata imala nekakvoga kontakta sa svojom četvrti ili s

Washingtonom u formativnim godinama. Govor informanata procijenjen je u

cjelini i nije jasno na što su procjenitelji reagirali, niti koliko su njihove procjene

bile reprezentativne. (Labov 1966a [ 1964]: 19 )

Dakako, moramo se upitati je l i Labov svoju oštru kritiku utemeljio na vlastitom proučavanju toga sažetoga rada od 3 2 stranice ili je bio jednostavno vođen Evansovim kritičkim osvrtom. Kao što je Joseph ( 1992) pokazao u pomnoj analizi lingvističko ga doprinosa monsinjora Furfeya, rad njegovih studenata bio je sve prije nego nemarni pokušaj proučavanja govora društveno neprivilegirane skupine ljudi, tj . ozbiljno nastojanje u smjeru onoga što Labov voli zvati >>društveno realističnim opisom« (Labov 1966a: 9, 2 5 bilj. 5 ). Kao što pokazuje Joseph ( I20-I2 r ), Putnam i O'Hern ( 19 5 5 .) proveli su veliki broj razgovora, dajući svojim informantima različite zadatke, opisivali odgovore na mjestu, a ujedno ih i snimali za kasniju spektrogramsku analizu. Dali su uz to opis nestandardnih morfoloških i sintaktičkih obilježja koje su primijetili, prije nego što su se upustili u društvenu analizu govora desetak izabranih informanata s obzirom na društveni status koji će ostali s tim povezati. Snimke je slušalo sveukupno sedamdeset drugih osoba, kako bi dobili njihove reakcije i stupnjevanje u smislu društvene klase. Ta stupnjevanja su zatim uspoređena sa stvarnim statusom tih govornika kroz indeks statusnih karakteristika (I.S.C. ), koji je razvio W. Lloyd Warner ( r89 8 .-1970.) četrdesetih godina (vidi Warner et al., 1949) i Labov to spominje u svom radu, npr. u poglavlju o >> Class Differentiation of the Variables« (Labov 1966a: 207-268, na str. 2 3 6 i bilješka ro na str. 2 68; vidi i Labov 2oo r : 6o).

Putnam i O'Hern izvijestili su da su samo dva od dvanaest govornika procjenitelji rangirali »iznad drugih govornika čiji I.S.C. su bili viši« ( str. 26 ) . Istaknuli su da po njihovu mišljenju (str. 2 7) : >>Ti rezultati potvrđuju hipotezu ove studije, da dijalekt stanovnika Columbus Courta odražava nizak socioekonomski status« . Uz to, smatrali su da je >>iznimno zanimljivo« to što je njihova studija pokazala >>da neškolovani procjenitelji mogu procijeniti društveni status govornika tako točno nakon što su čuli vrlo kratak govorni odsječak, bez drugih irelevantnih podataka« ( str. 29 ) .

Po Josephovoj ( 1992: I29-12 1 ) procjeni, u Putnam-O'Hern studiji, vidimo >>fonetiku, distribucijsku metodu, dijalektalnu geografiju, visoko organizirano sociološko ispitivanje, formalnu znanstvenu metodu« na okupu, uz dodatak društvenoga aktivizma po kojem je njihov mentor bio poznat, jer svoj rad zaključuju sljedećim zapažanjem:

Page 105: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

208 William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi

Važnost govora kao oznake društvenoga statusa (barem u slučaju ove određene

skupine) pitanje je od velikoga društvenoga značenja [ . . . ]. Osobe koje odrastu

kao članovi neprivilegirane društvene skupine mogu nositi biljeg svoga podrijetla

cijeloga života i trpjeti razne oblike diskriminacije koje društvo nameće članovima

nižih socioekonomskih klasa. (Putnam i O'Hern 195 5 : 29)

Labovljevo odbacivanje, kao prva točka na dnevnom redu u njegovu prilogu u » Studies of subjective evaluation of language<< ( 1966a: 19-2 3 ), izgleda, dovelo je do toga da je pionirsko nastojanje Putnama i O'Hern djelotvorno izbrisano iz povijesnih bilješki45• Joseph ( 1992: 12 3 ) je pronašao samo još jednu referencu koja se odnosi na njihov rad, socijalne psihologinje Susan Ervin-Tripp (rod. 192 7; o njoj, cf. Murray 1998: 98-99 ) . Ona je odala priznanje autorima opisujući ovako njihov rad:

Drugu vrstu participacijske studije ilustrirali su Putnam i O'Hern ( 19 5 5 ), o odnosu

između društvenoga statusa, na temelju socioloških indikacija i lingvističkih

obilježja govora u crnačkoj zajednici u Washingtonu D.C. Ova studija u metodi

ima puno sličnosti s dijalektologijom, ali dodaje postupak procjene statusa na

slijepo, na temelju snimki, omogućujući trostranu usporedbu između objektivnoga

statusa, percipiranoga statusa i specifičnih obilježja. (Ervin-Tripp 1964: 92 )46

Ali onda dodaje: >>Labov ( 19 64) daje sofisticiranu analizu odnosa status - forma<< (ibid. ), i tako sugerira da od sada nadalje, počevši od Labovljeve disertacije s Columbije, rad Putnama i O'Hern može bez problema biti ignoriran, kako je i bilo. Kako kaže Joseph ( 1992: 122 ), Labovljev rad je mladi naraštaj jezikoslovaca, na primjer Ralph W. Fasold (rod. 1940. ) i Walter A. Wolfram (rođ. 194 1 . ) uskoro shvatio kao početak novoga područja istraživanja sa >>strašnim potencijalom za generiranje financijske podrške<< .

3 · Zaključna zapažanja

Pišući početkom 20. stoljeća pod utjecajem durkheimovske sociologije, Meillet ( 1905, 1906) nije imao ime za novi pristup jeziku i, posebno, jezičnoj promjeni. Ali samo nekoliko godina kasnije, 1 909., njegov sunarodnjak Raoul de la Grasserie ( 1 839 . -19 14. ) progovorio je o >sociologie linguistique< u programatskom članku47• Međutim, pojam >sociolingvistika< - barem u

•s Njihov rad se ne spominje na 572 stranice Labovljevih Princip/es . . . , vol Il: Social factors (Labov 2001 ).

46 Točna lokacija ovoga navoda preuzeta je iz Murraya ( 1998: 56 bilj. 1 1 ), koji takoder primjećuje da je Labov potpuno ignorirao Furfeyev rad, naročito njegovu knjigu ( 1926) o bandama i njegov članak ( 1944) o •substandardnom< engleskom.

William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi 209

Sjevernoj Americi - nije se počeo redovno pojavljivati u tisku do približno 19 50., ali bio je izgleda još previše nov da bi ga upotrijebili (u naslovima) Haugenove ili Weinreichove studije iz 1 9 5 3 . Navodno ga je skovao Haver e. Currie ( 1908.- 199 3 · ) i upotrijebio u programatskom članku koji se bavio onim što bismo mi opisali kao > (društveni) registar< govora, pojam je preuzela Ethel Wallis48 19 s 6., iste godine kad je Glenna Pickford49 iznijela >sociološku procjenu< - i zaista vrlo kritičko viđenje dijalektološkoga rada Kuratha i njegovih suradnika50• Trebalo je, čini se, ipak proći gotovo deset godina prije nego što je >sociolingvistika< postala općeprihvaćeno ime za važno podpodručje jezikoslovnoga istraživanja (npr. Bright 1966) .

4 7 Jordanov »Essai de sociologie linguistique«, Romanic Review 20-305-325 ( 1929) ima malo veze s temom. U biti je to filološki rad posvećen obradbi povijesti izabranih leksičkih jedinica francuskoga u odnosu na mješavinu dijalekata i društvenu stratifikaciju.

48 Ethel Emily Wallis (rod. 1920.), i danas povezana sa Summer Institute of Linguistics, Arizona, ogranak u Tucsonu, objavila je 146-straničnu knjigu s naslovom God Speaks Navajo (New York: Harper & Row, 1968). Njen prethodni rad ( 1 9 5 1 .-1963 .) naveden je u Bibliography of the Summer Institute of Linguistics I93 5·-I972., sastavio Alan C. Wares (Huntington Beach, Cal.: Summer Institute of Linguistics, 1974·) str. 93-94. 149- 1 50 i 152.

4 9 Kako me autorica (e-mail od 30. ožujka 2oor. ) ljubazno informira, ovaj članak »napisan je kao [njen] magistarski rad iz engleskoga, na Državnom koledžu Fresno, sada Kalifornijske državno sveučilište, Fresno<<, kod Earla D. Lyona i uz konzultacije Williama Beattyja, antropologa, i Wendella Bella, sociologa. Gospoda Pickford (rod. 192 r. ) je supruga poznatoga američkoga akvarelista Rollina Pickforda i nije nastavila akademsku karijeru. Njen članak je oštra kritika metodologije, školovanja, provincijalizma, nepouzdanosti podataka koje su Kurath i njegovi suradnici prikupljali za projekt američkoga lingvističkoga atlasa (vidi Kurath: 1940; Kurath et al. 194 1) . Ona zaključuje svoj ( 19 5 6) članak sljedećim zapažanjem: ,,zbog relativne nevažnosti geografske studije projekt Atlas ignoriraju upravo oni društveni znanstvenici čija bi suradnja bila jako ljekovita. Nadamo se da će buduća istraživanja američkoga govora biti korištena da bi se utvrdila važnija pitanja i da će obećanu sociološku granu lingvistike osuvremeniti i uskladiti s drušrvenom teorijom i znanstvenom metodom«. Čitatelj ovoga pasusa zabilježio je »Labov« na margini stranice u primjerku Worda iz Perry-Castafieda knjižnice Teksaškoga sveučilišta u Austinu. Članak G. Pickford ne spominje se u Labov ( 1972) .

so Zato Shuy ( 1989:298) vjerojatno jako griješi kad tvrdi da je Currieva uporaba pojma •sociolingvistika< 1952. bila »jedina postojeća uporaba prije Lake Arrowheada i i UCLA Instituta iz 1964« . Na primjer, Paul Friedrich, u osvrtu na Ferguson & Gumperz ( r96o) vrlo slobodno govori o >sociolingvistici< kao da je to već široko prihvaćen pojam (vidi Friedrich r96r: r63) . Štoviše, Joseph ( 1992: 125 bilj. r) citira više drugih loci gdje se koristi pojam •sociolingvistika<, kao Eugene A. Nida (rod. 1914. ) 1949. godine u drugom izdanju njegove utjecajne Morphology (Ann Arbor: University of Michigan), Einar Haugen ( r9o6.-r994·) 19 5 r . godine (tiskani tekst njegova predsjedničkoga govora u LSA, prosinca r 9 5 o.), da citiram samo dva prije Currie ( 1952) . Medutim, najintrigantnija referenca je korištenje pojma kod Thomasa Callana Hodsona ( r87I .- 1953 · ) još 1939. godine. Hodson je otišao u mirovinu iz britanske službe u Indiji prije nego što je postao prvi pročelnik odsjeka antropologije u Cambridgeu, 1932. godine. (Pitam se nije li tridesetih godina bilo kontakta izmedu Hodsona i J. R. Firtha, s obzirom na Firthove brojne godine provedene u Indiji dvadesetih godina, i njegove lingvističke poglede) .

Page 106: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

210 William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi

Razmatrajući različite izvore moderne sociolingvistike navedene u ovom radu, mogli bismo prikazati evoluciju toga područja uz pomoć ovoga (očito nepotpunoga) dijagrama - priznajući da smo izostavili nekoliko zaista važnih studija koje nisu postale dio labovljevskoga >kanona<:

DIJALEKTOLOGIJA

(S DRUSTVENIM ASPEKTIMA)

� npr. Wrede ( I9o2) Gauchat ( I905 ) Jaberg ( I9o8) Hermann ( I929) McDavid ( I946, I948) Gumperz ( I958 )

PROUČAVANJE

HISTORIJSKE LINGVISTIKE

�. npr. Metllet ( I905 ) Vendryes ( I92 I ) Sommerfelt ( I930)

MartiJt ( I952b, I95 5)

� U. Weinreich ( I953 )

� Labov ( I963, I965)

� Soci O LINGVISTIKA

ISTRAŽIVANJE

DVO- I VIŠEJEZIČNOSTI

� npr. M. Weinreich (I93 I ) U. Weinreich ( I95 I ) Haugen ( I953 ) Ferguson ( I959) Friedrich ( I96I )

Dijagram isključuje izvanlingvističke, posebno sociološke i psihološke5' radove, koji su imali utjecaja na sociolingvističku teoriju i praksu, pa zato treba spomenuti barem jedan primjer s•. S obzirom na činjenicu da je rad francuskoga sociologa Jeana Gabriela de Tardea ( I848.- I904 . ) gotovo sasvim zaboravljen (cf. Lubekov prikaz o >>psyhologies sociales perdues << iz I 9 8 I . ) i uglavnom su ga gurnuli u stranu Durkheim i rad njegova nećaka i nasljednika Marcela Maussa ( I872.- I950.), osvježenje je vidjeti da su neke njegove ideje rehabilitirane u radu Labova (gdje je Durkheim dobio presudu po kratkom postupku). Na nekoliko mjesta u svojim tekstovima, Labav se poziva na ono što naziva >Tardeovim zakonom<53, iako bez

5' Karakteristično, Labov je radovima iz ovoga područja presudio po kratkom postupku, tvrdeći: >>općenito, može se reći da je psiholozima i sociolozima nedostajalo lingvističko znanje potrebno da izdvoje pojedine elemente iz strukture, pa su radili ponajprije s rječnikom u analizi sadržaja<< (Labov 1966a: 2 3 ) . Nikakvi pojedinačni radovi nisu citirani, ali ova tvrdnja je uskoro ušla u udžbeničku povijest (npr. Wolfram 1966: 7).

5' Labov u svojoj disertaciji iz 1964.; nekoliko socioloških radova je navedeno u relativno kratkoj bibliografiji ( 1 966a: 583-588 ), ali razmatrani su samo vrlo kratko (npr. str. 2 3 ).

" Na stranici 286 Sociolinguistic Patterns, govoreći o >Tardeovu zakonu<, on se poziva (u bilj. I I ) na »njegove Lois de /'imitation iz 1 890.<< ; str. 306, poziva se na »Tardeov zakon ( 19 1 3 ) « , a u bibliografiji (str. 334 ) piše samo: »Tarde, Gabriel. 1893 [sic] . Les lois d'imitation<< [mjesto i nakladnik nisu navedeni] . Vidi reference u ovoj knjizi pod Tarde ( 1 890) za točne i potpune podatke. Tardeov >zakon< ne objašnjava se nigdje u knjizi.

William Labov i podrijetlo sociolingvistike u Americi 2II

objašnjenja. Najkraće, Tarde je tvrdio da je oponašanje ( >> l'amant imite l'aime<< ) na dnu društvene promjene, a i jezik može potpasti pod sličan utjecaj, koji su Labov i drugi nazvali >prestiž<.

Iako je istina da pojava općega naziva za određeno područje istraživanja ne znači nužno i početak discipline, može se shvatiti da označava točku gdje barem neki praktičari na tom području profesionalnu identifikaciju određenoga nastojanja smatraju poželjnom. Sam Labov se ( I972b: xviii, I 8 3 - I 84) , uz početno oklijevanje, odlučio za >sociolingvistikU<, a to je postao širok pojam koji u većini slučajeva uključuje i >sociologiju jezika<. On slavi rad Fergusona i Gumperza iz I96o. godine, Linguistic Diversity in South Asia kao >>početak sadašnjega zanimanja za sociolingvistička proučavanja << (str. 296). Ali, kao što smo pokazali, Labav je apsorbirao mnoge ideje puno ranijih lingvističkih radova, koje koristi kad razrađuje vlastiti program >>društveno realistične lingvistike<< (Labov I972b: XIII)

Labovljeva vrsta lingvistike je, do neke mjere opravdano, doživljavana kao protuotrov za onu vrstu društveno neosjetljivoga i lingvistički neempi­rijskoga rada koji je proizašao iz lingvistike chomskijanskoga tipa u proteklih četrdeset i više godina. Njegov predani povratak i unutarnjim i društvenim pitanjima u istraživanju jezične promjene (Labav I994, 200 I ) obećava d a će postati njegovo naslijeđe.

Page 107: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

Zaključak PRIMJENA JEZIKOSLOVNE HISTORIOGRAFIJE

Kao što se iz povijesnih potvrda vidi, onaj koji nema prošlost, obično nema ni

budućnosti.

Manfred Fuhrmann •

1 . Uvodne napomene

Sada već trideset i pet godina ističem važnost povijesti jezikoslovlja, pa iako argumenti nisu uvjerili sve, misaona klima se zaista promijenila. Početkom sedamdesetih, u ranijim fazama zalaganja za institucionalizaciju povijesti jezikoslovlja kao bona fide predmeta podučavanja unutar samoga jezikoslovlja, činilo se prirodnim da se odlučno posvetimo metodološkoj snazi lingvističke historiografije, kako bi to područje dobilo dostojanstvo u očima >pravih< lingvista za koje je lingvistika značila >teoriju< (vidi Koerner 1972, 1976, kao primjere takvoga pristupa) . Ovaj izvorni stav prema povijesnim pitanjima mogao je, barem u početku, imati veze s uspjehom Kartezijanske lingvistike ( Cartesian Linguistics) Chomskoga ( 19 66), s obzirom na to da je Chomsky na neki način udružio teoriju s nakanom da pronađe prethodnike za ono što radi. Iako je takav tip >>lova na pretke<< kao izrazito prezentistički i nehistorijski pristup ubrzo bio diskreditiran, provale Chomskoga u lingvističku prošlost kasnih šezdesetih i početkom sedamdesetih godina učinile su da uključivanje u ovakvu vrstu aktivnosti izgleda legitimno većem u broju Sjevernoamerikanaca '.

U Europi, kao i među jezikoslovcima koji su rođeni u Europi a žive u Americi, povijesni pristup mnogim temama imao je dugu tradiciju i to može objasniti činjenicu da su reakcije struke na Kartezijansku lingvistiku Chomskoga bile gotovo univerzalno kritične, ponekad i vrlo oštre (cf. Koerner & Tajima [ 1986: 24-26] gdje se navodi oko 3 0 osvrta samo engleskoga izvornika) . Ovo dugotrajno europsko zanimanje za povijest

• >>Wie sich durch Beispiele aus der Geschichte belegen laSt, pflegt derjenige, der keine Vergangenheit hat, auch keine Zukunft zu haben<< . (Manfred Fuhrmann, Bildung: Europas kulturelle Identitat, Stuttgart: Philipp Reclam, 2oor ., str. r n).

' Za kritiku ovoga naivnoga pristupa predmetu, vidi moje osvrte na On Language: Plato to von Humboldt Petera H. Satusa (New York: Holt, Rinehart & Winston, 1969) u Lingua 2 5 : 4· 419-43 1 ( 197) i istoga autora, P anani to Posta/: A bibliography in the history of linguistics (Edmonton, Alta. & Champaign, Ill.: Linguistic Research, Inc., 1971) u Foundations of Language ro: 4 .589-594 ( 1973) .

Zaključak 213

lingvistike objasnit će i veliki broj udžbenika iz ovoga dijela svijeta koji su napisani prije 1966., od Delbriicka 1 8 8o. do Leroya ( 19 63 ), Malmberga ( 19 64 ) ili lvićeve ( 1965 ) . Posljednja dva napisana su prije 1959 . na švedskom odnosno srpskom, to jest, nekoliko godina prije Devetoga kongresa lingvista održanoga u Cambridgeu, Mass., u kolovozu 1962 ., gdje je Noam Chomsky prvi puta ušao u lingvistiku 20. stoljeća (Chomsky 1964) .

U međuvremenu, od kraja sedamdesetih godina, povijest lingvistike je postala priznata tema ozbiljnih znanstvenih pothvata, naročito u Europi, ali i drugdje, i mnogima u ovom području čini se da rasprava o raison d' etre više nije potrebna. (Možda mi, s obzirom na moju dugotrajnu izloženost Sjevernoj Americi u povijesnim stvarima, može biti dopušteno da se razlikujem, jer mi nakana nikada nije bila uvjeravanje ljudi u Njemačkoj, Italiji ili Španjolskoj na primjer, da bi povijesna perspektiva našega rada u jezikoslovlju ili filozofiji jezika bila poželjna. To bi značilo nositi ugljen u rudnik, jer u tim i mnogim drugim zemljama postoji dugotrajna tradicija sagledavanja stvari na povijesni način).

U Sjevernoj Americi, stanje ne izgleda tako ružičasto. U osvit strukturali­zma u njegovim raznim vidovima (bloomfieldovski deskriptivizam, chom­skijanski generativizam, itd.) , povijesni aspekti su općenito odbačeni na sporednu stazu2• Kartezijanska lingvistika Chomskoga dala je području povijesti lingvistike početni poticaj, a vjerojatno je potaknula i urednika Current Trends in Linguistics da kao završni kamen u svojoj višesveščanoj građevini započetoj ranih šezdesetih ima dvosveščanu Historiography of Linguistics (Sebeok 1975 ) . Međutim, ne može se reći da je jedno ili drugo pobudilo obilje korisne znanstvene aktivnosti u području, a možda to nije ni bilo moguće: rad Chomskoga nije zaista bio povijest, nego kako bismo to danas zvali, prikaz onoga što se i kako po njegovu mišljenju trebalo dogoditi, ali nije3, a Sebeokovi tomovi uglavnom sadrže priloge koji su pregledi ranijih lingvističkih tekstova, i vrlo malo izvornoga istraživanja - i sigurno nisu demonstracija kako bi rad u ovom području trebalo provoditi4• Mogao bih dodati i da, još i danas, North American Association for the History of the Language Sciences (NAAHoLS), osnovana krajem 19 87., ima manje od stotinu članova, a na godišnjim skupovima koji se redovno

2 To je jako pogodilo historijsku lingvistiku, naročito između I93 3 · (godine Bloomfieldova Language) i osamdesetih (želio bih vjerovati da je pokretanje Diachronica 1984. pomoglo povratku ovoga područja, naročito devedesetih godina 20. stoljeća) .

' Vidi njegove najrecentnije objavljenje stavove o povijesti lingvistike Chomsky I997· 4 U stvari, veliki dio metodološke rasprave u mom prilogu projektu (Koerner 1975)

urednici su izbrisali iz rukopisa.

Page 108: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

214 Zaključak

održavaju zajedno s onima LSA (koja broji >>oko 4000 stalnih članova<< 5 ) obično ne bude predstavljeno više od desetak radova.

2. Uporaba povijesti discipline za područje u cjelini

S obzirom na utilitarnu tradiciju u anglosaksonskim zemljama, uvijek sam vjerovao, živeći preko trideset godina u Sjevernoj Americi, da bi bilo dobro, ako ne i nužno, pokazati uporabljivost predmeta kao što je povijest lingvistike za znanosti koje se bave jezikom. Danas, uz smanjivanje aka­demskih institucija širom svijeta, naročito u područjima društvenih i hu­manističkih znanosti, ovaj zadatak bi mogao biti još teži, iako se čini da je ono što je Richards ( 1999: 44) nedavno identificirao kao >>vjerojatno prolazno stanje kulturne refleksije, opsjednuto ozračjem fin de siecle-a i osjećajem za baštinu<<, stvorilo dojam da je u zraku snažan osjećaj za povijest koji bi mogao pogodovati >ezoteričnom< predmetu kao što je povijest lingvistike. Ako je ova procjena točna, čini se da bi, barem u Sjevernoj Americi, bili potrebni trajni napori da se objasni uporabljivost toga područja. Moji europski kolege, znam, smatraju da kraj tri postojeća časopisa posvećena toj temi i nekoliko dodatnih manjih periodičnih publikacija (biltena, newslettera, itd. ) , monografskih nizova, mnogih specijaliziranih konferencija, regionalnih i međunarodnih, i stručnih znanstvenika u mnogim zemljama, više nema potrebe za lobiranjem za mjesto povijesti lingvistike unutar lingvistike tout court. Volio bih vjerovati da su u pravu.

I dalje je zanimljivo to što su područja kao povijest medicine i povijest znanosti općenito, na primjer, predmeti koji su u Sjevernoj Americi u procvatu; čak su i povijest psihologije i povijest filozofije cijenjeni predmeti istraživanja i akademskoga obrazovanja. Čak i ako postavimo početak lingvistike kao znanosti samo 200 godina unatrag, proučavanje jezika može se hvaliti tradicijom jednako dugom kao kemija ili biologija. Zato je neobično primijetiti da, dok su te prirodne (i neke društvene) znanosti uživale u uspostavljanju kolegija posvećenih povijesti vlastite discipline, nikakav usporediv dogovor ne postoji s obzirom na lingvistiku. Znanost o jeziku je disciplina u kojoj bi koegzistencija divergentnih teorijskih stavova i možda suprotnih metodoloških postupaka, po mom mišljenju, možda još više, a ne manje, trebala povijesnu perspektivu, nego što bi modernoj medicini bila potrebna povijest da je vodi u razumijevanju suvremenih zdravstvenih znanosti.

5 Informacija Margaret W. Reynolds, izvršne direktorice LSA (e-mail autoru, 8. travnja 1999·).

Zaključak 215

Imajući u vidu ovakvo stanje stvari oko povijesti lingvistike, morali bismo se upitati ima li rad povjesničara drugih disciplina čvršću znanstvenu osnovu, jer kako bi se vidljivi procvat povijesti znanosti inače mogao objasniti. Činjenica da prirodne znanosti (i medicina) općenito dobivaju više državne i druge javne podrške mogla bi se smatrati jednim od uključenih čimbenika, ali ne nužno jedinim, niti najvažnijim.

2.I. Uvod u područje lingvistike kroz njenu povijest

Najočitija upotreba povijesti lingvistike je da uputi početnika u predmet same lingvistike, u različite vidove razmišljanja o onom što disciplina smatra svojim predmetom istraživanja i metode i koncepte koji čine njena osnovna sredstva za rad. Međutim, kad student shvati osnovno, postoji vjerojatnost da će povijest predmeta, geneza njegova oblikovanja koncepta, svijest o promjenjivosti ciljeva lingvistike u dugom razvoju ljudske zaokupljenosti jezikom biti odbačena, ako uopće i bude predmet razmatranja. Student će sada biti obučavan u znanosti o jeziku i njegovim sastavnim dijelovima kao što su sintaksa, fonologija, morfologija i razna druga iscjepkana područja specijalnosti; on/a će se upoznati s trenutnim razmišljanjem u tim područjima interesa i dobiti sredstva pomoću kojih će sudjelovati u radu pojedinih poddisciplina. Student možda nikada ne će naučiti razvijati svijet o relativnosti svoje lingvističke prakse - osim ako, naravno, instruktor ne misli da student treba biti temeljito uzemljen u baštini koja informira trenutnu istraživačku aktivnost6•

Sumnjam da je pitanje u tom je li povijest lingvistike dosadna prosječnomu lingvistu, kao što lako može biti slučaj sa znanstvenicima koji su uključeni u ono što je pokojni Thomas Kuhn nazvao >operacijama slaganja puzzlea< >normalne znanosti<. Da postavimo pitanje u negativni oblik i malo izravnije: je li istina - kao što su se neki povjesničari pitali u ovoj ili onoj prilici - da proučavanje vlastite povijesti koči napredak same te znanosti (cf. Synge 1 9 5 8 ) ? Ili bismo se trebali složiti s fizičarom S. G. Brushom ( 1973 ) koji je rekao da bi povijesti znanosti trebalo dati certifikat >X<, to jest, da bude dostupna samo zrelim studentima i znanstvenicima u punom zamahu?

Osobno, priznajem da mi nije drago kad čujem i čitam da je Noamu Chomskomu pri pisana zasluga za ono što je Catherine Chvany ( 1996) nedavno nazvala >do sada već napuknutim pojmom< obilježja i obilježenosti

6 U svrhu upoznavanja studenata sa širokim rasponom znanstvenih okvira u općoj lingvistici 20 stoljeća, kao i s teorijama sintakse, morfologije i drugih predmeta, razni pojedinačni članci u Koerner & Asher ( 1995: 22 1-419) mogu se pokazati kao naročito korisni. Do pojave III. toma History of Language Sciences (Koerner et al. 2000-2005) ova knjiga je bila najbolji referentni rad.

Page 109: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

216 Zaključak

( >mark and markedness< ), jer mislim da bi se od svakoga dobro obrazovanoga jezikoslovca trebalo očekivati da zna kako je ovaj koncept potekao od Trubeckoga iz njegovih razgovora s Romanom Jakobsonom, i da ga je ovaj drugi najvjerojatnije i donio u Sjevernu Ameriku. Ako to Chomsky nije pokupio izravno od Jakobsona, u četiri godine koje je proveo kao mlađi stipendist na Harvardu ( 19 5 ! .-19 5 5 · ) , možemo bez straha pretpostaviti da je za tu ideju saznao kroz kontakte i kasniju suradnju s Jakobsonovim doktorandom Morrisom Halleom, od sredine pedesetih godina na ovamo. Kao što je već rečeno, bez riječi sam kad mi studenti kažu da koncepti >drag chain< i >push chain< potječu od Labova, umjesto da se vrate unazad, barem na dobro poznati rad Andre Martineta ( 1908.-1999·), »Function, Structure, and Sound Change<< iz 1952 . godine. Ako Labov, to je jasno, nije dobio ideju čitajući Martinetov članka, onda je to bilo preko Uriela Weinreicha ( 1926.-1967. )7, Martinetova studenta kasnih četrdesetih i ranih pedesetih, i Labovljeva učitelja početkom šezdesetih (cf. poglavlje 10, detaljnije) .

Međutim, ne uznemiruje toliko neznanje studenata lingvistike o bilo čemu što prethodi neposrednoj prošlosti - iako to samo po sebi može biti dovoljno žalosno. Ono što uznemiruje je to što takva pripisivanja govore da Chomskoga, Labova ili bilo koju drugu >veličinu< u području treba doživljavati kao izvor gotovo svake ideje koju se trenutno smatra važećom. Međutim, njihova važnost nije u tom što su bili inventivni i silno originalni, nego u tom što su ponudili sintezu akumuliranoga i, ponekad, izvanjezikoslovnoga znanja, i tim uspostavili vlastiti znanstveni okvir, bez obzira na podrijetlo pojedinih ideja koje sadrži.

2.2. Povijesno znanje o predmetu kao dio znanstvenikova obrazovanja

Godinama sam tvrdio da bi povijest lingvistike trebala dati puno više nego da samo služi u inicijacijske svrhe, kao što je gore naznačeno (cf. Koerner 1972, 1973 ) . Po mom mišljenju, ono što radije nazivam (proširujući tradicionalno značenje pojma) historiografijom lingvistike, pri čemu mislim na principijelni način obrađivanja naše lingvističke prošlosti, ili kraće, lingvističkom historiografijom, lingvističke praktičare opskrbljuje materijalom za stjecanje znanja o razvoju vlastitoga područja. Rekao bih da to znanje, ili upućena osviještenost, predstavlja bitnu razliku između znanstvenika i laboratorijskoga tehničara: znanstvenik zna otkuda potječe tehnika i koja su joj ograničenja; laboratorijski tehničar, vladajući samo

7 Martinetov rad iz 1952 . nije samo naveden u bibliografiji Weinreichove knjige iz 1953 ., Languages in Contact, nego se i često spominje u tekstu (str. 16 bilj. 6, 2 1 bilj. 20; str. 24 i bilješka 24).

Zaključak 217

mehanikom zanata, to ne zna i može se lako izgubiti kad postupak za koji je mislio da ga je ispravno slijediti u svakoj prilici ne uspije dati željene rezultate.

Možda primjer iz stvarnoga života može objasniti na što mislim kad se zalažem za povijesno znanje o području u kojem lingvist djeluje. Prije nekoliko godina, na Sveučilištu u Ottawi na odsjeku sam imao kolegu s doktoratom iz fonologije, s MIT-a; Morris Halle mu je bio mentor. Svi su se slagali da je dobar fonolog. Bilo mi je čudno što on stalno brine da bi negdje netko mogao doći do zaključka ili nove teorijske spoznaje u fonologiji, a on u roku od nekoliko tjedana ne će dobiti informaciju o tom, pa je, kao rezultat, puno vremena provodio motreći internet, da bi bio siguran da nije ništa propustio. Po mom načinu razmišljanja, takva zabrinutost je, dakako, bila nepotrebna, jer ako netko ima čvrsto znanje o evoluciji toga područja od vremena Trubeckoga i poznaje različite analitičke postupke raznih istraživača, a uz to i je i svjestan onoga što se u američkoj lingvistici često događalo, barem nakon The Sound Pattern of English, to jest da su teorijske pretpostavke u fonologiji (ili u sintaksi, uostalom) bile odbačene gotovo istom brzinom kojom su postavljene. Ukratko, možemo uštedjeti vrijeme i napor ako malo pričekamo dok se prašina ne slegne8• Koliko znam, ne postoji Nobelova nagrada za lingvistiku koja bi mogla potaknuti ljude da stalno brinu da bi netko negdje mogao prvi doći do važnoga otkrića.

Ne treba zaboraviti - kako je Benware ( 1974) pokazao na primjeru ustrajanja Jacoba Grimma na trijadi osnovnih vokala u germanskim jezicima i utjecaju te teze na kasnija istraživanja - da lingvističkoga praktičara treba upozoriti na opasnost da kruta privrženost jednomu sustavu razmišljanja može dovesti do pogrješke i da pokorno prihvaćanje teorija može u stvari zakočiti razvoj discipline (kao što se i dogodilo u historijskoj lingvistici 19 . stoljeća, u upravo spomenutom slučaju)9•

2.3 . Povijesno znanje kao sredstvo za vrjednovanje novih hipoteza

Već sam sedamdesetih godina tvrdio da lingvistička historiografija, ma koliko teorijski orijentiranaio znanstveniku daje perspektivu i odmak koji

8 Koliko znam, fonolog o kojem se radi lijepo se snašao u teoriji optimalnosti, zanstvenom okviru u čijem je razvoju sudjelovao.

' Kao što je dobro poznato, historijsko-komparativnoj indoeuropskoj lingvistici je tek oko 1875 . uspjelo odbaciti pogrješnu ideju da sanskrt, a ne grčki, latinski ili litavski, na primjer, predstavlja osnovni vokalski sustav najbliži indoeuropskomu Ursprache, a to stajalište se održalo uglavnom na temelju autoriteta Boppa, Schleichera i drugih.

. a Priznajem da sam postao manje uvjeren u važnost (meta)metahistorijskih rasprava nego što je to, možda, Peter Schmitter (cf. npr. Schmitter 1998) .

Page 110: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

218 Zaključak

će mu dopustiti da razlikuje bitne doprinose unutar discipline od slabo potkrijepljenih >teorija< i neosnovanih tvrdnji. Drugim riječima - uz dva gore navedena argumenta u prilog obrazovanja u području povijesti lingvističkih ideja kao dijela opće lingvističke obuke - lingvistička historio­grafija, pružajući iskustvo razvoja same discipline, unaprjeđuje vještinu procjenjivanja novih ili suprotstavljenih teorija i tako nas istodobno čuva od nekritičkoga prihvaćanja pretjeranih tvrdnji u prilog određenoj lingvističkoj teoriji .

Ovo povijesno znanje može zaštititi lingvističkoga praktičara od dogma­tizma u lingvističkoj teoriji i navesti ga/ju na oprez prema naizgled novim idejama koje se nude na tržištu ideja, a možda i do prihvaćanja raznolikosti stavova, što je u današnjoj lingvističkoj raspravi vrlo dragocjeno. Ili, kako je nedavno rekao Klaas Willems ( 1997), možda ćemo shvatiti da je histo­riografija lingvistike zaista >>terapijska disciplina« jer proučavanje jezika prikazuje kao >>nestabilnu ravnotežu između promjenjivih argumentacija i neporecivih povijesnih korijena « .

2-4- Povijesno znanje kao put prema umjerenosti u lingvističkoj teoriji

Ako se zaista dogodio istinski preporod u zanimanju za našu lingvističku prošlost - a na nekim mjestima ima znakova da je tako - to se može shvatiti kao indikacija da je sama lingvistika odrasla. Adolescentska disciplina, dakako, ne treba povijest; takva aktivnost bi ozbiljno oštetila njen početni zanos i nepotrebno za uzdala znatiželju. Lingvistika će- a povijest lingvistike može potvrditi ovu bitnu istinu - možda morati prihvatiti opću istinitost Goetheova često citiranoga dictuma: >>Alles Gescheite ist schon einmal gedacht worden; man muss n ur versuchen, es noch einmal zu denken [Sve pametno već je jednom mišljeno; mora se samo pokušati to još jednom misliti] « ; drugim riječima, glavne činjenice o prirodi jezika (ako u vidokrug ne uključimo i probleme u jeziku koji su u stvari samo proizvod teorije, a ne empirijske činjenice) odavno su prepoznali mnogi naši prethodnici; ostaje nam (samoj lingvistici) veliki zadatak da ih ponovo otkrijemo, u svjetlu vlastitoga shvaćanja stvari i suvremenih izazova i opredjeljenja. Na ovaj način, povijest lingvistike može poslužiti kao zaštita od pretjeranih tvrdnji o novom, izvornom, prijelomnom i revolucionarnom u našim (ponovnim) otkrićima i tako dovesti do uravnoteženi je vrste znanstvenoga diskursa, ili, kako je pokojni Paul Garvin rekao prije mnogo godina, >do umjerenosti u lingvističkoj teoriji< (Garvin 1970).

Zaključak 2I9

2.5. Povijesno znanje kao unapređivanje jedinstva unutar složenoga područja

Možemo dodati još dvije točke u prilog proučavanju povijesti lingvistike. Nekima će obje izgledati efemerno, ali smatram da ih ne treba odbaciti tek tako. Jedna se tiče moga uvjerenja da u nekim prilikama lingvistička historiografija može stručnjaku omogućiti da sudjeluje u znanstvenim pothvatima koji se ne poklapaju s njegovim životnim vijekom i tako proširiti naše osobno iskustvo. Na primjer, ako čitamo Memoire iz 1 878 . godine u pravom duhu, zaista proživljavamo Saussureovu borbu s poteškoćama indoeuropskoga ablauta.

Drugu točku je možda lakše prihvatiti. U vrijeme sve veće specijalizacije lingvističkoga istraživanja u raznolika potpodručja - čini se da je lingvistika zaista napustila autonomiju predmeta oko čijega se uspostavljanja Saussure tako trudio početkom stoljeća - povijest lingvistike može poslužiti kao sredstvo spajanja i ujedinjavanja.

2. Envoi

Prije više od 1 50 godina uvjerljivo najistaknutiji slavisant 19 . stoljeća August Schleicher ( 1 82 1 .- 1 8 68. ) , učitelj velikih i raznolikih lingvista kao što su Jan Baudouin de Courtenay, August Leskien, Johannes Schmidt i Hugo Schuchardt, rekao je da ako povijest, postanak ili nastajanje bilo čega ne razumijemo, onda to i ne poznajemo. Mislim da je to istina za znanost o jeziku, danas, kao što je bila i onda.

Page 111: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

BIBLIOGRAFIJA Master List of References·

Aarsleff, Hans, Louis G. Kelly & Hans Josef Niederehe, eds. 1987. Papers in the History of Linguistics: Proceedings of the Third International Conference on the History of the Language Sciences (ICHoLS III), Princeton, 19-23 August 1984. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Aarts, F.G.A.M. 1976. "The Description of Linguistic Variation in English: From Firth tili the present day« . English Studies 57· 239-2 5 1.

Abercrombie, David. 1948. >>The Social Nature of Language<< . English Language Teaching 3 : r . r-n. (Repr. in D. Abercrombie, Problems and Princip/es: Studies in the teaching of English as a second language, r -15 . London: Longmans, Green & Co., 1956. )

Adam, Lucien. r 8 8 r . »La linguistique, est-elle une science naturelle ou une science histo­rique? << . Revue de linguistique et de phi/ologie comparee 14. 373-395.

Adelung, Johann Christoph. 1782. Umstandliches Lehrgebaude der Deutschen Sprache, zur Erlauterung der deutschen Sprachlehre fur Schulen. Leipzig: J. G. I. Breitkopf. (Repr., Hildesheim: Georg Olms, 1971 . )

Adelung, Johann Christoph. r 8o6-r8 r7. Mithridates oder allgemeine Sprachenkunde mit dem Vater Unser als Sprachprobe in bey nahe funfhundert Sprachen und Mundarten. 4 parts in 5 vols. Berlin: Voss. [Beginning with vol.II ( r 8o9) ed. and completed by Johann Severin Vater.]

Ahlqvist, Anders, ed. 1992. Diversions of Ga/way: Papers on the history of linguistics from ICH aLS V. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Albrecht, Jorn. 1994. » Hermann Paul, ein Strukturalist ante litteram? « . Lingua et Traditio: Geschichte der Sprachwissenschaft und der neueren Philologien. Festschrift fur Hans Helmut Christmann zum 65. Geburtstag ed. by Klaus Bockle et al., 393-408. Tiibingen: Gunter Narr.

Allen, Keith. 1986. Linguistic Meaning. 2 vols. London: Routledge & Kegan Paul. Allen, William Sidney. 1957. On the Linguistic Study of Language: An inaugural lecture.

Cambridge: Cambridge University Press. Amirova, T[atiana] A., B[oris] A. Ol'xovikov & Ju[rij] V. Rozdestvenskij. 1980. Abri(5

der Geschichte der Linguistik. Trans!. into German by Barbara Meier. Leipzig: Bibliographisches Institut.

Ammon, Ulrich, Norbert Dittmar & Klaus J. Mattheier, eds. 1988. Sociolinguistics/ Soziolinguistik: An international handbook of the science of language and society. Tome I. Berlin & New York: Walter de Gruyter.

Anderson, Stephen R. 1985 . Phonology in the Twentieth Century. Chicago: University of Chicago Press.

Antal, Laszlo. 198 5. »Some Comments on the Relationship between [Hermann] Paul and Saussure<< . Cahiers Ferdinand de Saussure 39· 12 I- 130.

Antonsen, Elmer H. 1962. »Rasmus Rask and Jacob Grimm: Their relationship in the investigation of German vocalism«. Scandinavian Studies 34· r83 -194.

Anttila, Raimo. 1975. »Revelation as Linguistic Revolution«. The First LACUS Forum ed. by Adam Makkai & Valerie Becker Makkai, I 71-176. Columbia, S.C.: Hornbeam Press.

Arbuckle, John. 1970. »August Schleicher and the Linguistics/Philology Dichotomy: A chapter in the history of linguistics« . Word 26. 17-3 r .

· Iz tehničkih razloga u bibliografiji ostavljamo pogdjekoju autorovu bilješku na engleskom jeziku.

Bibliografija 221

Archangeli, Diana & D. Terence Langendoen, eds. 1997. Optimality Theory: An overview. Oxford: Blackwell.

Arens, Hans. 1969 [r9 5 5] . Sprachwissenschaft: Der Gang ihrer Entwicklung von der Antike bis zur Gegenwart. 2nd eni. ed. Freiburg & Munich: Karl Alber.

Arlotto, Anthony. 1972. Introduction to Historical Linguistics. Boston: Houghton-Mifflin. (Repr., Lanham, Md.: University Press of America, 1981 and after.)

Auroux, Sylvain, ed. 1989-1992, 2000. Histoire des idees linguistiques. Tome I: La naissance des meta-langages en Orient et Occident. Tome II: Le developpement de la grammaire occidentale, 1992; Tome III: L'Hegemonie du comparatisme, 2ooo. Liege: Pierre Mar daga

Auroux, Sylvain, with the assistance of Josee Arpin, Elizabeth Lascano & Jacqueline Leon, eds. 2003 . History of Linguistics 1999: Selected Papers from the Eighth International Conference on the History of the Language Sciences (ICHoLS VIII), Fontenay-aux-Roses, France, q-19 September I999· Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Bach, Emmon. 1965. »Structural Linguistics and the Philosophy of Science«. Diogenes p. I I I-128.

Bach, Emmon & Robert T. Harms, eds. 1968. Universals in Linguistic Theory. New York: Holt, Rinehart & Winston.

Bahner Werner & Werner Neumann, eds. 198 5 . Sprachwissenschaftliche Germanistik: Ihre Her�usbildung und Begrundung. Berlin: Akademie-Verlag.

Bally, Charles. 1932. Linguistique generale et linguistique fran�aise. Paris: E. Leroux. Bar-Hillel, Yehoshua. 1954. »Logical Syntax and Semantics« . Language 30. 230-237. [Cf.

Chomsky 195 5a] . Batllori, Miguel. 1951 . »El archivo lingiifstico de [Lorenzo] Hervas en Roma y su reflejo en

Wilhelm von Humboldt«. Archivum Historicum Societatis Jesu 20. 59-n6. Bauer, Heinrich. r 827-r 8 3 3 . Vollstandige Grammatik der neuhochdeutschen Sprache. 5

vols. Berlin: K. Reimer. (Repr., Berlin: Walter de Gruyter, 1967.) [Vol. I ( r 827); vol. II ( 1 828); vol. III ( r 8 3o)], etc.)

Bazell, C. E., J. C. Catford, M.A.K. Halliday & R. H. Robins, eds. 1966. In Memory of J. R. Firth. London: Longmans.

Becker, Carl L. 1932. The Heavenly City of the Eighteenth-Century Philosophers. New Haven, Conn.: Yale University Press. (3 5th printing, 1971 . )

Bell, Roger T. 1976. Sociolinguistics: Goals, approaches, and problems. London: B. T. Batsford.

Benecke, Georg Friedrich. r8 1 3 . »U eber einen vorziiglich der altern deutschen Sprache eigenen Gebrauch des Umlautes« . Altdeutsche Walder (Kassel) r. r68-173.

Benecke, Georg Friedrich. r 8 r9 . Review of Grimm ( r 8r9) . Gottingische gelehrte Anzeigen 67. Stiick (26 April r8 r9), 665-672.

Benecke, Georg Friedrich. r822. Review of Grimm ( 1 822) . Ibid. 201 . Stiick ( 1 9 December ! 822), 2001-2008.

Benfey, Theodor. r869. Geschichte der Sprachwissenschaft und orientalischen Philologie in Deutschland seit dem Anfange des 19. Jahrhunderts, mit einem Riickblick auf die friiheren Zeiten . Munich: J. G. Cotta. (Repr., New York: Johnson, 1965 . ) Benveniste, Emile, ed. 1964. »Lettres de Ferdinand de Saussure a Antoine Meillet<< . Cahiers Ferdinand de Saussure 21 .93-123.

Beneš, Brigit. 1958 . Wilhelm von Humboldt, Jacob Grimm und August Schleicher: Ein Vergleich ihrer Sprachauffassungen. Winterthur: Keller.

Benveniste, Emile. 1966. Problemes de linguistique generale. [Tome I.] Paris: Gallimard. Benware, Wilbur A. 1974a. The Study of Inda-European Vocalism in the I9th Century; from

the beginnings to Whitney and Scherer. Amsterdam: John Benjamins. (znd printing, 1989.) Benware, Wilbur A. 1974b. »Jacob Grimm's Vowel Triad: A brake on 19th-century Inda­

European research«. General Linguistics 14.7 1-85 .

Page 112: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

222 Bibliografija

Berardi, Gabriele. 1989. Studien zur Saussure-Rezeption in Italien. (= Studia Romanica et Linguistica, 23 . ) Bern-Frankfurt/M.-New York: Peter Lang.

Bernhardi, August Ferdinand. 1 80 1-r 8o3. Sprachlehre. 2 vols. Berlin: H. Friilich. (Repr., Hildesheim: Georg Olms, 1973 .) [Part I: Reine Sprachlehre; Part II: Angewandte Sprachlehre.]

Bernstein, Basi! B. 1960. »Language and Social Class«. British Journal of Sociology rr . 271-276.

Bernstein, Basi! B. 1965. »A Sociolinguistic Approach to Social Learning« . Penguin Survey of the Social Sciences ed. by Julius Gould, 144-r68. Harmondsworth, Middlesex & Baltimore: Penguin Books.

Bernstein, Basi! B. 1971 . Class, Codes, and Control. 3 vols. London: Routledge & Kegan Paul. (2nd ed., I974-I975· )

Beyer, Arno. 198r. Deutsche Einflusse auf die englische Sprachwissenschaft im 19. Jahrhundert. Giippingen: W. Kiimmerle.

Bier bach, Christine. 1978. Sprache als »Fait social«: Die linguistische Theorie F. de Saussures und ihr Verhaltnis zu den positivistischen Sozialwissenschaften. Tiibingen: M. Niemeyer.

Bierwisch, Manfred. 196 5 . »Ober die Roll e der Semantik bei grammatischen Beschreibungen " · Beitrage zur Sprachwissenschaft, Volkskunde und Literaturforschung: Festgabe fur Wolfgang Steinitz, 44-60. Berlin: Akademie-Verlag.

Bierwisch, Manfred. 1971. Modern Linguistics: Its development, methods and problems. The Hague: Mouton. [German original, »Strukturalismus: Geschichte, Probleme und Methoden«, Kursbuch (Frankfurt/Main) 5· 7-152 ( 1966).]

Bloch, Bernard & George L. Trager. 1942. Out/ine of Linguistic Analysis. Baltimore, Md.: Waverly Press (for the Linguistic Society of America).

Bloch, Bernard. 1948. >>A Set of Postulates for Phonemic Analysis« . Language 24. 3-46. Bloch, Bernard. 1949. »Leonard Bloomfield«. Language 25. 87-98 [with a bibliography of

Bloomfield, pp. 94-98.] Bloomfield, Leonard. 1914. An Introduction to the Study of Language. New York: Henry

Holt & Co. (New ed., together with an introduction by Joseph F. Kess, Amsterdam: John Benjamins, 1983 . )

Bloomfield, Leonard. 1922. Review of Sa pir ( 192 r) . Classical Weekley r 5 . 142-143· (Repr. in Bloomfield 1970.9 r-94, and in Edward Sapir: Appraisals of his life and work ed. with an introd. by Konrad Koerner, 47-50. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins, 1984.)

Bloomfield, Leonard. 192 3 . Review of Saussure (2 1922). Modern Language Journa/ 8. 3 17-3 19. (Repr. in Cahiers Ferdinand de Saussure 2 1 . 1 3 3 - 1 3 5 [r964] and in Bloomfield 1970. ro6- ro8.)

Bloomfield, Leonard. 1926. »A Set of Postulates for the Science of Language«. Language 2 . 153 -1 64. (Repr. in IJAL 1 5 . 19 5-202 [ 1949]; in Readings in Linguistics ed. by Martin Joos [Washington, D.C.: American Council of Learned Societies, 1957; 4th ed., Chicago: University of Chicago Press, 1966], 19-25, and in Bloomfield I970. I28-r4o.)

Bloomfield, Leonard. 1927a. »On Recent Work in General Linguistics« . Modern Philology 25 .2I I-230. ( Repr. in Bloomfield I970. 173-I90.)

Bloomfield, Leonard. 192 7b. Review of Otto Jespersen, The Philosophy of Grammar (New York: Henry Holt & Co., 1924). Journal of English and Germanic Philology 26. 444-446.

Bloomfield, Leonard. 1930. »Linguistics as a Science« . Studies in Philology 27. 5 5 3-557. (Repr. in Bloomfield 1970: 227-230.)

Bloomfield, Leonard. 193 3 . Language. New York: Henry Holt & Co. (Paperback ed., with a foreword by Charles F. Hockett, Chicago: University of Chicago Press, 1984)

Bloomfield, Leonard. I935· Language. British ed . . London: Allen & Unwin. [Many reprints.]

Bibliografija 223

Bloomfield, Leonard. 1936. »Language or Ideas?« . Language r2. 89-95 . (Repr. in Bloomfield 1970: 322-328.)

Bloomfield, Leonard. 1939a. »Menomini Morphophonemics« . Etudes phonologiques dediees a la memoire de N. S. Trubetzkoy (= Travaux du Cercle Linguistique de Prague, 8), 1o5-I I 5. Prague: Cercle Linguistique de Prague. (Repr. in Bloomfield 1970. 3 5 1-362.)

Bloomfield, Leonard. 19 39b. Linguistic Aspects of Science. (= International Encyclopedia of Unified Science, l-4-) Chicago: University of Chicago Press. ( roth printing, 1969.)

Bloomfield, Leonard. 1942. Out/ine Guide for the Practical Study of Foreign Languages. Baltimore, Md.: Special Publication of the Linguistic Society of America.

Bloomfield, Leonard. 1944. »Secondary and Tertiary Responses to Language<<. Language 20. 45-55 . (Repr. in Bloomfield 1970: 413 -42 5 . )

Bloomfield, Leonard. 1965. Language History. Ed. by Harry Hoijer. New York: Holt, Rinehart & Winston.

Bloomfield, Leonard. 1970. A Leonard Bloomfield Anthology. Ed. by Charles F. Hockett. Bloomington & London: Indiana University Press. (Abridged paperback ed., Chicago: University of Chicago Press, 1987. )

Bloomfield, Leonard. 1972 ( 1946] . »The Original Preface to Linguistic Structures of Native America<< . IJAL 38 . 265-266.

Bliimel, Wolfgang. 1978. »Zu den methodischen Grundsatzen der junggrammatischen Richtung<< . Sprachwissenschaft 3· 83-96.

Blumenbach, Johann Friedrich. 1 779. Handbuch der Naturgeschichte. Giittingen: J. C. Dietrich. ( 12th ed., 1 8 3o; French trans!., r 8o3 .)

Blumenbach, Johann Friedrich. r8o5. Handbuch der vergleichenden Anatomie. Giittingen: H. Dietrich.

Blumenthal, Arthur L. 1970. Language and psychology: Historical aspects of psycholinguistics. New York: John Wiley & Sons.

Boas, Franz. 1 9 1 1 . »>ntroduction<<. Handbook of American Indian Languages Washington, D.C.: Government Printing Office, r-83 . (Repr., with an introduction by Preston Holder, Lincoln: University of Nebraska Press, 1966.)

Boas, Franz. 1939· »Edward Sapir<< . IJAL ro. 5 8-63. Boas, Franz. 1940. Race, Language, and Culture. New York: Macmillan. (Repr., New York:

The Free Press, 1966 . ) Bohlen, Adolf. 1956. »Amerikanische Linguistik und deutsche Unterrichtspraxis<< . Jahrbuch

fur Amerikastudien r. 15-40. Bolelli, Tristana. 1979. »La scuola linguistica sociologica francese<< . Studi e Saggi Linguistici

(Pisa) 19. r-26. Bolinger, Dwight L. 1965. »The Atomization of Meaning<< . Language 41. 5 5 5-573 . Bolinger, Dwight L. 1968. Aspects of Language. New York: Harcourt, Brace, & World. Bonfante, Giuliano. 1953 . »Ideas of the Kinship of the European Languages from r2oo to

r800<< . Cahiers d'Histoire mondiale/ Journal of World History 1 . 3 . 679-699. [Published 1954-l

Bopp, Franz. r 8 r6. Veber das Conjugationssystem der Sanskritsprache in Vergleichung mit jenem der griechischen, lateinischen, persischen und germanischen Sprache. Ed. with a preface by Karl Joseph Windischmann. Frankfurt/Main: Andreaische Buchhandlung. (Repr., Hildesheim: Georg Olms, 1975. )

Bopp, Franz. r827. Review of Grimm ( r 822-r826). Jahrbucher fur wissenschaftliche Kritik (Berlin) of r 827, cois. 25 1-2 56 (Feb.) and 725-759 (May). (Repr. in Bopp r 8 3 6. )

Bop p, Franz. r 8 3 3 . Vergleichende Grammatik des Sanskrit, Send, Armenischen, Griechischen, Littauischen, Altslawischen, Gothischen und Deutschen. Vol. L Berlin: Ferdinand Diimmler.

Page 113: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

224 Bibliografija

Bopp, Franz. I 83 6. Vocalismus, oder sprachvergleichende Kritiken uber]. Grimm's Deutsche Grammatik und Graffs Althochdeutschen Sprachschatz mit Begrundung einer neueren Theorie des Ablauts. Berlin: Nicolai.

Bottari, Piero. 1985 . Ricerche saussuriane: >Langage: langue e parole< o >langage, parole e langue<? Pisa: Giardini.

Bouquet, Simon. 1997. Introduction a la lecture de Saussure. Paris: Payot & Rivages. Breal, Michel. r883 . »Les lois intellectuelles du langage: Fragment de semantique« . Annuaire

de /'Association pour l'encouragement des etudes grecques en France I7.I32-I42. Brekle, Herbert Ernst. 198 5 . Einfuhrung in die Geschichte der Sprachwissenschaft.

Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft. Breva Claramonte, Manuel. 1983 . Sanctius' Theory of Language: A contribution to the

history of Renaissance linguistics. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins. Bright, William, ed. 1966. Sociolinguistics: Proceedings of the UCLA Conference. The

Hague: Mouton. (2nd corrected printing, 1985. ) Brogyanyi, Bela, ed. I979· Studies in Diachronic, Synchronic and Typological Linguistics:

Festschrift for Oswald Szemerenyi. Amsterdam: John Benjamins. Brogyanyi, Bela. 1983 . >>A Few Remarks on the Origin of the Phrase >ou tout se tient<<<.

Historiographia Linguistica ro. 143-147· Bronstein, Arthur J., et al. 1977. Biographical Dictionary of the Phonetic Sciences. New

York: Press of Lehman College. Brugmann, Karl. 1 879. »Zur Geschichte der Nominalsuffixe -as-, -jas- und -vas-<<. Zeitschrift

fur vergleichende Sprachforschung 24. I-99· Brugmann, Karl. r885 . Zum heutigen Stand der Sprachwissenschaft. Strassburg: Karl J.

Triibner. (Repr. in Wilbur I977·) Brugmann, Karl. 1904. Kurze vergleichende Grammatik der indogermanischen Sprachen.

StraSburg: Karl J. Triibner. Brush, Stephen George. 1973. »Should the History of Science be Rated X? << . Science 183 (22

March 1973), u64- I I72. Buchholz, Ulrike. 1985. Das Kawi- Werk Wilhelm von Humboldts: Untersuchungen zur

empirischen Sprachbeschreibung und vergleichenden Grammatikographie. Doctoral diss., University of Miinster. (Printed, Miinster: Institut fiir Allgemeine Sprachwissenschaft der Westfiilischen Wilhelms-Universitiit, 1986. )

Biihler, Karl. I934 · Sprachtheorie: Die Darstellungsfunktion der Sprache. Jena: Gustav Fischer. (2nd ed., with a foreword by Friedrich Kainz, Stuttgart: Gustav Fischer, 1965. ) [English trans!. by Donald F. Goodwin, Theory of Language: The representational function of language, with an Introduction by Achim Eschbach, Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins, 1990.]

Butterfield, (Sir) Herbert. 193 I . The Whig Interpretation of History. London: G. Bell & Sons. (Repr., 1968.)

Calvet, Louis-Jean. 198 5 · »Lire Saussure aujourd'hui<< . Afterword to ( 19 8 5 ) Saussure ( 1972 ), 507·5 1 3 .

Calvet, Louis-Jean. 1999. »Aux origines de l a sociolinguistique: L a conference de sociolinguistique de !'UCLA ( 1964) << . Langage & Societe No.8 8.23-57. Paris: Maison des Sciences de !'Homme.

Campbell, Brenton. 1967. »Linguistic Meaning<<. Linguistics 3 3 ·5-2 3 . Candolle, Augustin Pyramus de. 1799-I803. Plantarum historia succulentarum; ou, Histoire

des plantes grass es. 2 8 instalments. Paris: Dufour & Durand. Carroll, John B. I953 · The Study of Language: A survey of linguistics and related disciplines

in America. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. ( 5th printing, 1963.) Chafe, Wallace L. 1970a. Meaning and the Structure of Language. Chicago: University of

Chicago Press.

Bibliografija 225

Chafe, Wallace L. 1970b. A Semantically Based Sketch of Onondaga. Bloomington: Indiana University Publications in Anthropology and Linguistics.

Chafe, Wallace L. 2002. »Searching for Meaning in Language: A memoir<<. Historiographia Linguistica 29: rh. 245-261.

Cherubim, Dieter. 1973a. Review of Koerner ( 1972). Zeitschrift fur Germanistische Linguistik r . I I J · I I4.

Cherubim, Dieter. 1973b. »Hermann Paul und die moderne Linguistik: Zur Studienausgabe von H. Pauls >Prinzipien der Sprachgeschichte<<<. Zeitschrift fur Dialektologie und Linguistik 40. 3 10-322.

Cherubim, Dieter, ed. & introd. I977· Sprachwissenschaft des 19. ]ahrhunderts. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft.

Cherubim, Dieter. 1986 [1985] . »Hat Jacob Grimm die historische Sprachwissenschaft begriindet?<<. Zeitschrift fur Phonetik, Sprachwissenschaft und Kommunikationsforschung 3 8.672-68 5 .

Chierchia, Gennaro & Sally McConnell-Ginet. 1990. Meaning and Grammar. A n introduction to semantics. Cambridge, Mass.: MIT Press

Chisholm, William S., Jr. 1981 . Elements of English Linguistics. London & New York: Longman.

Chomsky, Noam. 1955lr956. The Logical Structure of Linguistic Theory. Cambridge, Mass.: Massachusetts Institute of Technology, 752 typed pp. [Chomsky 1975 constitutes a heavily edited and abbreviated version.]

Chomsky, Noam. 195 53. »Logical Syntax and Semantics: Their linguistic relevance<< . Language 3 1. 3 6-45. [Cf. Bar-Hillel I954·l

Chomsky, Noam. 195 5b. »Semantic Considerations in Grammar<< . Report on the Sixth Annual Round Table Meeting on Linguistics and Language Teaching ed. by Ruth Hirsch Weinstein (= Monograph Series on Languages and Linguistics, 8 ), q r- r 5o. Washington, D.C.: Georgetown University Press. [Discussion, pp. I 50- 1 5 8.]

Chomsky, Noam. 1957. Syntactic Structures. The Hague: Mouton. (2nd ed., 1962; 1 5th and last reprint, 1996.)

Chomsky, Noam. 1962. »The Logical Basis of Linguistic Theory<<. Preprints of Papers from the Ninth International Congress of Linguists ed. by Morris Halle, 509-574. Cambridge, Mass. (Rev. version published in Proceedings of the Ninth International Congress of Linguists ed. by Horace G. Lunt, 9 14-978 (discussion, 978-1008) . The Hague: Mouton, 1964; and also as a separate monograph [Chomsky 1964]. )

Chomsky, Noam. 1963. »Formal Properties of Grammars<< . Handbook of Mathematical Psychology ed. by R. Duncan Luce, Robert R. Bush & Eugene Galanter, voLil, 323-4 1 8 . New York & London: John Wiley & Sons.

Chomsky, Noam. 1964 [ 1962]. Current Issues in Linguistic Theory. The Hague: Mouton. Chomsky, Noam. 1964[1962] . »The Logical Basis of Linguistic Theory<< . Proceedings of the

Ninth International Congress of Linguists ed. by Horace G. Lunt, 9 14-978 (discussion, 978-roo8) . The Hague: Mouton.

Chomsky, Noam. 1965. Aspects of the Theory of Syntax. Cambridge, Mass.: MIT Press. Chomsky, Noam. 1966. Cartesian Linguistics: A chapter in the history of rationalist thought.

New York & London: Harper & Row. Chomsky, Noam. 1968a. Language and Mind. New York: Harcourt, Brace & World. (2nd

enlarged ed., 1972.) Chomsky, Noam. 1968b. »Recent Contributions to the Theory of Innate Ideas<< . Proceedings

of the { 1966} Boston Colloquium for the Philosophy of Science ed. R. S. Cohen & M. W. Wartowsky, 8 1 -90. New York: Humanities Press.

Chomsky, Noam. 1970. »Remarks on Nominalization<< . Readings in Transformational

Page 114: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

226 Bibliografija

Grammar ed. by Roderick A. Jacobs & Peter S. Rosenbaum. Waltham, Mass.: Ginn & Co. (Repr. in Chomsky I972b.u-61.}

Chomsky, Noam. 1971. Problems of Knowledge and Freedom: The Russell Lectures. New York: Vintage Books. (Also, London: Fontana/Collins, 1972.)

Chomsky, Noam. 1972a. Language and Mind. 2nd eni. ed. New York: Harcourt Brace Jovanovich.

Chomsky, Noam. 1972b. >>Some Empirical Issues in the Theory of Transformational Grammar«. Peters 1972. 63-1 30. (Repr. in Chomsky 1972b: 120-202.

Chomsky, Noam. 1972c. Studies on Semantics in Generative Grammar. The Hague: Mouton.

Chomsky, Noam. 1972 [r968). Language and Mind. znd ed. New York: Harcourt Brace Jovanovich.

Chomsky, Noam. I973· >>Conditions on Transformations« . A Festschrift for Morris Halle ed. by Stephen R. Anderson & Paul Kiparsky, 232-286. New York: Holt, Rinehart & Winston.

Chomsky, Noam. I97S· The Logical Structure of Linguistic Theory. New York & London: Plenum Press. (Repr. in 198 s, with an index by Jan van Voorst [S7S-S92), by University of Chicago Press. )

Chomsky, Noam. 1979. Language and Responsibility. (Based on con versa tions with Mitsou Ronat.) Trans!. from the French by John Viertel. New York: Pantheon.

Chomsky, Noam. 1980. Rules and Representation. New York: Columbia University Press. Chomsky, Noam. 1981 . Lectures on Government and Binding. Dordrecht: Foris. Chomsky, Noam. 1982 [1979- I98o]. The Generative Enterprise. A discussion with Riny

Huybregts and Henk van Riemsdijk. Dordrecht: Foris. (Extended ed., with a new foreword by Noam Chomsky. Berlin & New York: Mouton de Gruyter, 2004.)

Chomsky, Noam. 1983 . [On Roman Jakobson] . A Tribute to Roman Jakobson, I 896-I982 ed. by Morris Halle, S r-83 . Berlin & New York: Mouton.

Chomsky, Noam. 1986. Knowledge of Language: Its nature, origin, and use. New York: Praeger.

Chomsky, Noam. 1994. »Interview with Noam Chomsky: Notes on linguistics and politics« . Linguistische Berichte No. I S 3 · 3 86-39S ·

Chomsky, Noam. I99S [ 1992]. A Minima/ist Program for Linguistic Theory. Cambridge, Mass.: M.I.T. Press.

Chomsky, Noam. 1997a. »Knowledge of History and Theory Construction in Modern Linguistics<<. Chomsky no Brasil/ Chomsky in Brazil (= Revista de Documentat;iio de Estudos em Linguistica Te6rica e Aplicada, Vol. 13 , No Especial, 1997), 103-122. (Followed by a discussion, pp. r23-u8.) Sao Paulo.

Chomsky, Noam. 1997b. » Generative Linguistics: Development and perspectives. An interview with Noam Chomsky<< . Conducted by Mike Dillinger & Adair Palacio. Ibid., I S9-I93 ·

Chomsky, Noam. zooo. New Horizons in the Study of Language and Mind. Foreword by Neil Smith. Cambridge: Cambridge University Press.

Chomsky, Noam & Howard Lasnik. I977· »Filters and Control<< . Linguistic Inquiry 8.4zs­so4.

Christmann, Hans Helmut. r9s8ls9· »Strukturelle Sprachwissenschaft: Grundlagen und Entwicklung<< . Romanistisches Jahrbuch 9· 17-40.

Christmann, Hans Helmut. 196r/62. »Strukturelle Sprachwissenschaft: Bericht iiber neuere Arbeiten<< . Romanistisches Jahrbuch 12.23-so.

Christmann, Hans Helmut. 1971 . »Saussure und die Tradition der Sprachwissenschaft<<. Archiv fur das Studium der neueren Sprachen 208.24 1-2 s s .

Bibliografija 227

Christmann, Hans Helmut, ed. 1977 Sprachwissenschaft des I9. Jahrhunderts. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft.

Christmann, Hans Helmut. 1987. » Quelques remarques sur !'histoire de la linguistique<<. Historiographia Linguistica 14. 3 3 s-34r.

Chvany, Catherine V. 1996 [ 1993). »The Evolution of the Concept of Markedness from the Prague Circle to Generative Grammar<<. Selected Essays by Catherine V. Chvany ed. by Olga T. Yokoyama & Emily Klenin, 234-24 1 . Columbus, Ohio: Slavica Publishers.

Coates, William Ames. 1966. »A Framework for the Description of Linguistic Behavior Episodes<<. Linguistics 27. 26-48.

Cohen, Marcel. r9s6a. Pour une sociologie du langage. Paris: Michel Albin. Cohen, Marcel. r9s6b. Review of Putnam & O'Hern ( I9 S S ). Bulletin de la Societe de

Linguistique de Paris sz: 2 . 18 . Collitz, Hermann. r883 »Der germanische Ablaut und sein Verhiiltnis zum indogermanischen

Vokalismus<<. Zeitschrift fur deutsche Phi/ologie r s . l- IO. Collitz, Hermann. r 886 Die neue ste Sprachforschung und die Erkliirung des indogermanischen

Ablauts. Gottingen: Vandenhoeck & Ruprecht. (Repr. in Wilbur 1977.) Coseriu, Eugenio. 1967. » Georg von der Gabelentz et la linguistique synchronique<< . Word

23 . 74-roo. [Actually published in 1969, also as an introduction to the 1969 reprint of Gabelentz ( r9or}.)

Coseriu, Eugenio. 1977. Tradici6n y novedad en la ciencia del lenguaie: Estudios de historia de la linguistica. Madrid: Gredos.

Coseriu, Eugenio & Reinhard Meisterfeld. 2003. Geschichte der romanischen Sprachwissenschaft. Band I: Von den Anfi:ingen bis I492. Tiibingen: Gunter Narr.

Cowan, J Milton. 1987. »The Whimsical Bloomfield<< . Hall 1987. 23-37. Cowan, William & Michael K. Foster, eds. 1989. E. F. Konrad Koerner Bibliography. (=

Arcadia Bibliographica Virorum Eruditorum, r r. ) Bloomington, Ind.: Eurolingua. Cram, David, with the assistance of Andrew Linn & Elke Nowak, ed. 1999. History of

Linguistics I996: Selected Papers from the Seventh International Conference on the History of the Language Sciences (ICHoLS VII), Oxford, England, IZ-I7 September I996. 2 vols. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Cruse, D. Alan. 1986. Lexical Semantics. Cambridge: Cambridge University Press. Cummings, Robert. 1989. Meaning and Mental Representation. Cambridge, Mass.: MIT

Press. Currie, Haver C. I952· »A Projection of Socia-Linguistics: The relationship of speech to

social status<< . Southern Speech Journal rS . 28-37. Currie, Haver e. I98I. »Sociolinguistics and American Linguistic Theory<< . International

Journal of the Sociology of Language 3 r. 29-4 1 . Cuvier, Georges. r 8oo-r 8os. Let;ons d'anatomie comparee. s vols. Paris: Baudoin. (Other

ed., Paris: Crochard & Fantin, r8os.) Dascal, Marcelo. 1978. La Semiologie de Leibniz. Paris: Aubier Montaigne. Davis, Boyd H. & Raymond K. O'Cain, eds. 1980. First Person Singular: Papers from the

Conference on an Oral Archive for the History of American Linguistics (Charlotte, N.C., 9-Io March I979). Amsterdam: John Benjamins.

Davis, Boyd H. & Raymond K. O'Cain, eds. 1980. First Person Singular: Papers from the conference on an oral archive for the history of American linguistics, Charlotte, 9-w March I979· Amsterdam: John Benjamins.

De Mauro, Tullio. 1972. »Saussure et Chomsky<< . Cours de linguistique generale by F. de Saussure, »edition critique preparee par Tullio de Mauro<<, 400-404. Paris: Payot.

DeCamp, David. 1953 . The Pronunciation of English in San Francisco. Unpubl. Ph.D. diss., University of California, Berkeley.

Page 115: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

228 Bibliografija

Delbriick, Berthold. r 88o. Einleitung in das Sprachstudium: Ein Beitrag zur Methodik der vergleichenden Sprachforschung. Leipzig: Breitkopf & Harte!. (2nd. ed., r 8 84; 4th ed., 1904; 6th rev. and eni. ed., 19 19.) [Later editions were titled Einfuhrung in das Studium der indogermanischen Sprachen.]

Delbriick, Berthold. r 8 82 [ r 8 8o] . Introduction to the Study of Language: A critical survey of the history and methods of comparative philology of Inda-European languages. Trans!. into English by Eva Channing. Leipzig: Breitkopf & Hiirtel. (New ed., with a foreword by E.F.K. Koerner, Amsterdam: John Benjamins, 1974; 2nd printing, 1989.)

Denecke, Ludwig. 1971. jacob Grimm und sein Bruder Wilhelm. Stuttgart: J. B. Metzler. Desnickaja, A[gnija] V[asil'evna]. 1983 . >>August Wilhelm Schlegel und seine Rolle im

Werden der historischen Sprachwissenschaft«. Beitriige zur Romanischen Phi/ologie 22. 279-286.

Diderichsen, Paul. 1976 (r96o]. Rasmus Rask und die grammatische Tradition. Trans!. from the Danish by Monika Wesemann. Miinchen: Wilhelm Fink.

Diez, Friedrich. 1 8 3 6-44. Grammatik der romanischen Sprachen. 2 vols. Bonn: E. Weber. [5th ed., r 8 8 5.]

Dilthey, Wilhelm. r883. Einleitung in die Geisteswissenschaften: Versuch einer Grundlegung fur das Studium der Gesellschaft und der Geschichte. Erster Band. Leipzig: Duncker & Humblot. [No other vol. published.]

Dingwall, William Orr. 1963 . »Transformational Grammar: Form and theory. A contribution to the history of linguistics«. Lingua 12. 233 -275.

Dinneen, Frank P., 1967. An Introduction to General Linguistics. New York, Holt, Rinehart & Winston.

Dittmar, Norbert. 1976. Sociolinguistics: A critical survey and application. Trans!. from the German by Peter Sand [et al.]. London: Edward Arnold.

Dixon, R. M. W. 1963. »A Trend in Semantics« . Linguistics r . 30-57. [Cf. Katz & Fodor !964] .

Dixon, R. M. W. 1964. »A Trend in Semantics (A rejoinder)« . Linguistics 4· 14- 18 . Dorner, Andreas & Gregor Meder. 1987. »Heinrich Bauers >Vollstiindige Grammatik der

neuhochdeutschen Sprache< ( r82 7- r 8 3 3 ): Ein Konjunktivsystem in den Revolutionswirren der Grammatiktheorie<<. Historiographia Linguistica !4·305-339·

Doroszewski, Witold. 1933a. »Sociologie et linguistique: Durkheim et de Saussure<<. Actes du Deuxieme Congres international de Linguistes (Geneve, 25-29 aout 193 1), 146-147· Paris: A. Maisonneuve.

Doroszewski, Witold. 1933b. » Quelques remarques sur les rapports de la sociologie et la linguistique: Durkheim et F. de Saussure<< . journal de Psychologie normale et pathologique 30. 82-9 1. (Repr. in Essais sur le langage presentes par Jean-Claude Pariente, 99-109. Paris: Les Editions de Minuit, 1969.)

Dougherty, Ray C. 197 4· » Generative Semantic Methods: A Bloomfieldian counterrevolution << . International j ou rnai of Dravidian Linguistics 3 . 2 5 5-2 8 6.

Dougherty, Ray C. 1975. »Reply to the Critics of the Bloomfieldian Counterrevolution«. International journal of Dravidian Linguistics 4: 2 . 249-271 .

Dove, E . C . 1994. »Gabelentz, H. Georg Conon von der ( 1 840-93 ) <<. The Encyclopedia of Language and Linguistics ed. by R. E. Asher, J.M.Y. Simpson, et al., vol. III, p. r34r . Oxford & New York: Pergamon Press.

Drake, Glendon F. 1977. The Role of Prescriptivism in American Linguistics, 1820-1970. Amsterdam: John Benjamins.

Droixhe, Daniel. 1978. La Linguistique et l'appel de /'histoire (r6oo-18oo): Rationalisme et revolutions positivistes. Geneva: Oroz.

Durkheim, Emile. 1901 [ r 895] . Les regles de la methode sociologique. 2nd ed., with a long introduction [Ix-xxiv]. Paris: Felix Alcan. [All subsequent editions are simply reprints.]

Bibliografija 229

Dutz, Klaus D. 1983. Zeichentheorie und Sprachwissenschaft bei G. W. Leibniz. Eine kritisch annotierte Bibliographie der Sekundarliteratur. Miinster: Institut fiir Allgemeine Sprachwissenschaft der Westfiilischen Wilhelms-Universitiit.

Ebbesen, Sten, ed. I995· Sprachtheorien in Spiitantike und Mittelalter. Tiibingen: Gunter Narr.

Einhauser, Eveline. 1990. Die ]unggrammatiker: Ein Problem fur die Sprachwissen­schaftsgeschichtsschreibung. Trier: WVT Wissenschaft-licher Verlag.

Einhauser, Eveline. 2oor. » Die Entstehung und friihe Entwicklung des junggrammatischen Forschungsprogramms<< . History of the Language Sciences: An international handbook on the evolution of the study of language from the beginnings to the present ed. by Sylvain Auroux, E.F.K. Koerner, Hans-J. Niederehe & Kees Versteegh, vol. II, 1 3 3 8-13 50. Berlin & New York: Walter de Gruyter.

Elffers-van Ketel, Els. 199 1 . The Historiography of Grammatical Concepts. Amsterdam: Rodopi.

Elia, Annibale. 1978. Per Saussure contra Saussure: Il «sociale» nel/e teorie /inguistiche del Novecento. Bologna: Il Mulino.

Ellis, Jeffrey O. 1966. »On Contextual Meaning<< . In Memory of ]. R. Firth ed. Charles Ernest Bazell et al., 79-95. London: Longmans.

Ellis, John M. 1993. Language, Thought, and Logic. Evanston, Ill.: Northwestern University Press.

Emeneau, Murray Barnson. 1943· »Franz Boas as a Linguist<< . Franz Boas, 1858-r942 ed. by Albert Louis Kroeber et al. (= American Anthropological Association, Memoir 42), 3 5-3 8 . Menasha, Wise.: American Anthropological Association.

Engler, Rudolf. I959· »CLG und SM: Eine kritische Ausgabe des •Cours de linguistique generale<<<. Kratylos 4· I I9-132.

Engler, Rudolf. 1962. »Theorie et critique d'un principe saussurien: L'arbitraire du signe<< . Cahiers Ferdinand de Saussure 19. 5-66.

Engler, Rudolf. 1964. »Complements a l'arbitraire<< . Ibid. 2 1 .2 5 -32 . Engler, Rudolf. 1966. »Remarques sur Saussure, son systeme et sa terminologie<< . Cahiers

Ferdinand de Saussre 22. 3 5-40 Engler, Rudolf, ed. 1967- 1968, 1974. Ferdinand de Saussure: Cours de linguistique generale.

Edition critique, 4 fasc. Wiesbaden: Otto Harrassowitz. [= CLG/E] Engler, Rudolf. 1968. Lexique de la terminologie saussurienne. Utrecht & Antwerpen:

Spectrum. Engler, Rudolf. I973· »Role et place d'une semantique dans une linguistique saussurienne« .

Cahiers Ferdinand de Saussure 28.3 5-52. Engler, Rudolf. 1976, 1977, etc.,r998. »Bibliographie saussurienne<< . Cahiers Ferdinand de

Saussure 30·99-138, 3 1 .279-306, 3 3 ·79-145, 40. rp-2oo, 43 . 149-275, 50.247-295, and p.295-297. [This ongoing bibliography continues, in a thorough fashion, the listings in Koerner ( 1972a), which covered the period until 1970.]

Engler, Rudolf. 1980. »Linguistique 1908: Un debat-clef de linguistique geographique et une question des sources saussuriennes<<. Progress in Linguistic Historiography: Papers from the International Conference on the History of the Language Sciences (Ottawa, 28-3 1 August 1978) ed. by Konrad Koerner, 257-270. Amsterdam: John Benjamins.

Engler, Rudolf. 1986. »Bibliographie saussurienne, 4" · Cahiers Ferdinand de Saussure 40. 13 I-200.

Engler, Rudolf. r988a. »Avant-propos<< . Koerner 1988. Ix-xi. Engler, Rudolf. 1988b. »Diachronie: !'apport de Geneve<< . CFS 42.127-166. Engler, Rudolf. 1989. » >Vingt ans apres«< . Cowan & Foster 1989.70-71. Ervin-Tripp, Susan M. 1964. »An Analysis of the lnteraction of Language, Topic, and

Page 116: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

230 Bibliografija

Listener« . Gumperz & Hymes 1964.86- 102. (Repr. in Ervin-Tripp, Language Acquisition and Comunicative Choice, 239-261. Stanford: Stanford University Press, 1973.)

Esper, Erwin A. 1968. Mentalism and Objectivism in Linguistics: The sources of Leonard Bloomfield's psychology of language. New Yor k: American Elsevier.

Evans, Robert. 1956. Review of Putnam & O'Hern ( 195 5) . Language 32:4. 822-825. Fasold, Ralph W. 1984. The Sociolinguistics of Society. Oxford: Basi! Blackwell. Ferguson, Charles A. 1959. >>Diglossia« . Word 1 5.325-340. (Repr. in Language in Culture

and Society ed. by Dell Hymes, 429-439. New York: Harper & Row, 1964. ) Ferguson, Charles A. 1998. >>Long-Term Commitments and Lucky Events« . First Person

Singular III: Autobiographies by North American scholars in the Language Sciences ed. by E.F.K. Koerner, 3 7-57. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Ferguson, Charles A. & John J. Gumperz, eds. 1960. Linguistic Diversity in South Asia: Studies in regional, social and functional variation. (= IJAL 26:3, Part 3 . ) Bloomington, Ind.: Indiana Universiry Research Center in Anthropology, Folklore and Linguistics.

Figge, Udo L. 1994. >>Sprache dient zum Ausdruck von Gedanken: Zur Geschichte einer Formulierung« . Lingua et Traditio: Geschichte der Sprachwissenschaft un der neueren Philologien. Festschrift fiir Hans Helmut Christmann zum 65. Geburtstag ed. by Klaus Bockle et al., 6p-665. Tiibingen: Gunter Narr.

Figueroa, Esther. 1994. Sociolinguistic Metatheory. Oxford & New York: Pergamon Press. Fillmore, Charles J. 1968. "The Case for Case". Universals in Linguistic Theory ed. by by

Emmon Bach & Robert T. Harms, 1-8. New York: Holt, Rinehart & Winston. Firth, J. R. 1935 . >>The Technique of Semantics<<. Transactions of the Philological Society

193 5 .36-72 . (Repr. in Firth 19 57a. 7-3 3 . ) Firth, J. R . 1 9 3 7 . The Tongues of Men. London: Watts & Co., vii, 1 60 pp. (Repr., together

with Firth 1930, in Firth 1964.1-1 38 . ) Firth, J. R . 1948. »The Semantics of Linguistic Science<<. Lingua 1 :4.393-404. (Repr. in Firth

1 957a. 1 39-147.) Firth, J. R. 1950. >>Personaliry and Language in Society« . The Sociological Review: Journal

of the Institute of Sociology 42: 2. (Repr. in Firth 19 57. 177-189.) Firth, J. R. 195 I . >>Modes of Meaning<< . Essays and Studies of the English Association, n.s.

4 .123-149. (Repr. in 1957a. 190-2 1 5. ) Firth, J. R . 1957. Papers in Linguistics, I934-I95I. London-New York-Toronto: Oxford

Universiry Press. Firth, J. R. 1964. The Tongues of Men and Speech .. Ed. with a preface by Peter Strevens.

London: Oxford Universiry Press. Fischer, John L. 1958 . >>Social Influences on the Choice of a Linguistic Variant<< . Word 14.

47-56. [Brief study of the -ing suffix as used by children in a New England communiry.] Fishman, Joshua A. 1972. Language in Sociocultural Change: Essays. Selected & introd. by

Anwar S. Dil. Stanford, Calif.: Stanford University Press. Fishman, Joshua A. 199 1 . »My Life through My Work, My Work through My Life<<. First

Person Singular II: Autobiographies by North American scholars in the Language Sciences ed. by E.F.K. Koerner, 105-122. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Fodor, Jerry A. 1965. >>Could Meaning be an •rm<? << Journal of Verbal Learning and Verbal Behavior 4 · 73-81 . [Cf. reply by Charles Egerton Osgood, ibid., 5 · 402-407 ( 1966).]

Friedrich, Paul W. 1961. Review of Ferguson & Gumperz ( 1960). Language 37· 163-168. Fries, Charles C. 1948. Teaching and Learning English as a Foreign Language. Ann Arbor,

Mi.: University of Michigan Press. (Repr., 1953 . ) Fries, Charles C. 1952 . The Structure of English: An introduction to the construction of

English sentences. New York: Harcourt, Brace & World; London: Longmans. (4th impression, 1964. )

Fries, Charles C. 1954. >>Meaning and Linguistic Analysis<< . Language, 30: S7-68.

Bibliografija 23 1

Fries, Charles C. 1961. >>The Bloomfield >School<<<. Trends in European and American Linguistics, I930-I96o ed. by Christine Mohrmann, Alf Sommerfelt & Joshua Whatmough, 196-224. Utrecht & Antwerp: Spectrum. (Repr., 1966.)

Fries, Charles C. 1963. >>Linguistics: The study of language« . Linguistics and Reading by C. C. Fries, 3 S-92. New York: Holt, Rinehart & Winston.

Frings, Theodor. 1926. »Sprache<< . Kulturstromungen und Kulturprovinzen in den Rheinlanden: Geschichte, Sprache, Volkskunde by Hermann Aubin, Th. Frings & Josef Muller, 90-185 . Bonn: L. Rohrscheid. (Repr. in Frings, Sprache und Geschichte, vol. II, 40-q6. Halle/Saale: Max Niemeyer, 1956. )

Frings, Theodor & Jacques van Ginneken. 19 19. >>Zur Geschichte des Niederfriinkischen in Limburg<< . Zeitschrift fiir deutsche Mundarten 3/4.97·208.

Frings, Theodor & Jozef Vandenheuvel. 1921 . Die siidniederli:indischen Mundarten. Texte. Untersuchungen. Karten. Teil l: Texte. Marburg: N. G. Elwert. [No more published.]

Fromkin, Victoria & Robert Rodman. 1983 [ 1974]. An Introduction to Language. 3rd revised ed. New York: Holt, Rinehart & Winston. (6th ed., New York: Harcourt Brace, 1998.)

Funke, Otto. 1954. >>Form und >Bedeutung< in der Sprachstruktur<<. Sprachgeschichte und Wortbedeutung: Festschrift Albert Debrunner gewidmet, 141-1 50. Bern: A. Francke.

Furfey, Paul Hanley. 1944. >>The Semantic and Grammatical Principles in Linguistic Analysis<< . Studies in Linguistics 2.56-66.

Furfey, Paul Hanly. 1926. The Gang Age. New York: Macmillan. Furfey, Paul Hanly. 1944b. >>The Sociological Imp lica tion of Substandard English<<. American

Catholic Sociological Review 5· 3 -9. Gabelentz, Georg von der. 1891 . Sprachwissenschaft; ihre Aufgaben, Methoden und

bisherigen Ergebnisse. Leipzig: T. O. Weigel. Gabelentz, Georg von der. 1901. Die Sprachwissenschaft, ihre Aufgaben, Methoden und

bisherigen Ergebnisse. 2nd ed. prepared by Albrecht Conan Graf von der Schulenburg. Leipzig: C. H. Tauchnitz. (Repr., with a Preface by Gunter Narr & Uwe Petersen, and with a somewhat altered reprint of Coseriu 1967 [1]-[40], Tiibingen: Verlag TBL, 1969; repr. in 1972 and more often.) [Cf. Koerner's review in Lingua 28. 1 5 3-159 ( 1971).]

Gadet, Fran�oise. 1987. Saussure: Une science de la langue. Paris: Presses Universitaires de France.

Gambarara, Daniele. 1972. >>La Bibliotheque de Ferdinand de Saussure<< . Geneva, n.s. 20. 3 19·3 68.

Garvin, Paul Lucian. 1970. >>Moderation in Linguistic Theory<< . Language Scinces No.9.1-3 . Bloomington, Ind.

Gauchat, Louis. 190 5. >>L' unite phonetique dans le pato is d'une comm une<< . Aus romanischen Sprachen und Literaturen: Festschrift fiir Heinrich Morf [ . . . ], 175-232. Halle/S.: Max Niemeyer.

Gerritsen, Marine!, ed. 1979. Taalverandering in Nederlandse dialejten: Honderd jaar dia­lektvragenlijsten r879-1979· Muiderberg/Holland: Dick Coutinho.

Gerritsen, Marine!. 2001. >>The Dialectology of Dutch: From its beginnings to the end of the 2oth century<<. History of the Language Sciences: An international handbook on the evolution of the study of language from the beginnings to the present ed. by Sylvain Auroux, E.F.K. Koerner, Hans-J. Niederehe & Kees Versteegh, voLil, 1 5 3 6-1 5 5 3 . Berlin & New York: Walter de Gruyter.

Ginschel, Gunhild. 1967. Der junge Jacob Grimm, r80J·I8I9. Berlin: Akademie-Verlag. Gipper, Helmut & Peter Schmitter. 1979. Sprachwissenschaft und Sprachphilosophie im

Zeitalter der Romantik. Tiibingen: G. Narr. Girill, Terry R. 1968. >>Discussion: Katz on Semantics<<. The Kentucky Review 2: 2.42-53 .

Page 117: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

232 Bibliografija

Gleason, Henry Allan, Jr. I96I [ I9 5 5 ] . An Introduction to Descriptive Linguistics. 2nd rev. ed. New York: Holt, Rinehart & Winston.

Gleason, Henry Allan, Jr. I965. Linguistics and English Grammar. New York: Holt, Rinehart & Winston.

Godel, Robert, ed. I954· >>Notes inedites de F. de Saussure<< . Cahiers Ferdinand de Saussure I2 . 49-7 ! .

Godel, Robert. I957· Les sources manuscrites du Cours de linguistique generale de F. de Saussure. Geneva: Droz. (2nd printing, I969.) [= SM]

Godel, Robert. I959· >>Nouveaux documents saussuriens: Les cahiers E[ mile] Constantin<< . Cahiers Ferdinand de Saussure I 6 . 23-32.

Godel, Robert. I966. >>F. de Saussure's Theory of Language<< . Current Trends in Linguistics ed. by Thomas A. Sebeok, vol. III: Theoretical Foundations, 479-493 . The Hague: Mouton.

Godel, Robert. I968. >>F. de Saussure et les debuts de la linguistique moderne<< . Semaine d'etudes, Geneve r967: Enseignement secondaire de demain, u 5-I24. Aarau: Sauerliinder.

Graffi, Giorgio. 2000. 200 Years of Syntax: A critical survey. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Grammont, Maurice. I 89 5. La dissimilation consonantique dans les langues indo-europeennes et dans les langues romanes. Dijon: Imprimerie Darantiere.

Grassi, Corrado. I980. ,, Von der Sprachgeographie zur Soziolinguistik: Ein Vergleich von Erfahrungen und Ergebnissen in der Bundesrepublik Deutschland und in ltalien<< . Zeitschrift fur Dialektologie und Linguistik 47· I45-I59 · [With an English summary.]

Gray, Louis Herbert. I939· Foundations of Language. New York: Macmillan. Gray, Louis Herbert. I94 5/49. »Mecanisme et mentalisme<< . Acta Linguistica 5· 68-72. Greimas, Algirdas Julien. I966. Semantique structurale: Recherche de methode. Paris:

Larousse. Grimm, Jacob. I 8 !2. Review of Rask ( I 8 u). Allgemeine Literatur-Zeitung (Halle), Nos.

p-34 ( s-8 Feb. I 8 I2) , cois. 24 I-248, 249-2 54, 2 5 7-264, and 265-270. [Repr. in Kleinere Schriften 4 ( I869), 65-73 and 7 ( I 8 84), 5 I 5-530.]

Grimm, Jacob. I 8 I 3 . »Nachtrag zu Benecke's Abhandlung iiber einen vorziiglich der iilteren deutschen Sprache eigenen Gebrauch des Umlautes<< . Altdeutsche Wiilder (Kassel) I . I 68-I73 ·

Grimm, Jacob. I 8 I9. Deutsche Grammatik. Vol. I. Gottingen: Dieterich'sche Buchhandlung. [2nd ed., I 822; 3rd ed., I 84o.]

Grimm, Jacob. I 822. Deutsche Grammatik. Vol. I, 2nd entirely recast ed. Ibid. (Phonology).

Grimm, Jacob. I825 . Review of Rasmus Rask, Frisisk Sproglcere (Copenhagen: Beeken, I825 ), Gottingische Gelehrte Anzeigen ( I 825 ), Nos. 9-12, 8 I - I07. (Repr. in Kleinere Schriften 4 ( I869), 3 6I-3 76.)

Grimm, Jacob. I 826. Deutsche Grammatik. Vol. II. Gottingen: Dieterich'sche Buchhandlung.

Grimm, Jacob. I 8 3 I. Deutsche Grammatik. Vol. III. Gottingen: Dieterich'sche Buchhandlung. (Morphology, together with vol. ll.)

Grimm, Jacob. I 8 3 7. Deutsche Grammatik. Vol. IV. Gottingen: Dieterich'sche Buchhandlung. (Syntax of the simple sentence. )

Grimm, Jacob. I 846a. »Ober die wechselseitigen beziehungen und die verbindung von drei in versammlung vertretenen wissenschaften<<. Verhandlungen der Germanisten zu Frankfurt am Main am 24., 25. und z6. September r 846 (Frankfurt/Main, I 847), u-I8 . [Repr. in Kleinere Schriften 7 ( I 884), 5 56-563.]

Bibliografija 233

Grimm, Jacob. I 846b. »Uber den wert der ungenauen wissenschaften<<. Ibid., 5 8-62. [Repr. in Kleinere Schriften 7 ( I 8 84), 563-5 66.]

Grimm, Jacob. I848. Geschichte der deutschen Sprache. 2 vols. Leipzig: Weidmann. (2nd rev. ed., Leipzig: S. Hirzel, I 8 5 3 ; 3rd ed., I 868; 4th ed., I 8 8o (Repr., Hildesheim: G. Olms, I970]. )

Grimm, Jacob. I8p. »Uber den Ursprung der Sprache. Gelesen in der Academie am 9 . Januar I 8 p << . (= Abhandlungen der Koniglich [-Preussisch]en Akademie der Wissenschaften zu Berlin; Philologisch-historische Klasse, I8p, 32: 2 . ) Berlin: F. Diimmler, 3 8 pp. in-4 °. (znd ed., I 8 52, 56 pp. in-8°; 5th ed., I 862. ) [Repr. in Kleinere Schriften I ( I 864), 2 5 s-98, and in Reden in der Akademie ( I984), 64-Ioo. - English transl. by Raymond A. Wiley as On the Origin of Language (Leiden: E. J. Brill, I984), pp.I-27.]

Grimm, Jacob. I 864- I884. Kleinere Schriften. Ed. by Karl Miillenhoff [vols. 1-V ( I 864-I 87 I )] and Eduard Ippel [vols. VI-VII ( I8 82-I 884)], 7 vols., Berlin: F. Diimmler. [Vol. 8: Vorreden, Zeitgeschichtliches und Personliches ed. by E. Ippel (Berlin & Giitersloh: C. Bertelsmann, I 89o). (Repr., Hildesheim: Georg Olms, I965-I966.)]

Grimm, Jacob. I 870-I898. Deutsche Grammatik. Ed. by Wilhelm Scherer, Gustav Roethe & Edward Schroder. 4 vols. Berlin & Giitersloh: C. Bertelsmann. (Repr., Hildesheim: Georg Olms, I967.)

Grimm, Jacob. I968. Vorreden zur Deutschen Grammatik von r8r9 und r 8zz. Mit einem Vorwort zum Neudruck von Hugo Steger. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft.

Grimm, Jacob. I984. Reden in der Akademie. Ausgewiihlt und herausgegeben von Werner Neumann & Hartmut Schmidt. Berlin: Akademie-Verlag. [A collection of IO papers given by Grimm in the Berlin Academy between I 847 and I86o.)

Grimm, Jacob. I961 . Vorreden zum Deutschen Worterbuch, Bd. I und II [ I854 and I 8 6o]. Mit einem Vorwort von Wilhelm Schoof. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft.

Grimm, Jacob, together with Wilhelm Grimm, eds. I 8 I 3 , I 8 I 5- I8 I6. Altdeutsche Wiilder. Vol. I, Cassel: Thurneissen; vols. II-III, Frankfurt/Main: Korner. (Repr., Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, I966.)

Grimm, Jacob, together Wilhelm Grimm et al., comps. I 8 54-I96o. Deutsches Worterbuch. I6 vols. Leipzig: S. Hirzel. [Vol. I ( I 8 54); vol. 2 ( I 86o); vol. 3 ( I 864); continued by Rudolf Hildebrandt, Karl Weigand, and many others.]

Grootaers, Willem A. I982. »Dialectology and Sociolinguistics: A general survey<< . Lingua 57· 327-3 5 5 ·

Gratsch, Klaus. I982. Sprachwissenschaftsgeschichtsschreibung: Ein Beitrag zur Kritik und zur historischen und methodologischen Selbstvergewisserung der Disziplin. Goppingen: Alfred Kiimmerle.

Gumperz, John J. I958 . »Dialect Differences and Social Stratification in a North Indian Village<< . American Anthropologist 6o. 668-682.

Gumperz, John J. I97I . Language in Social Groups: Essays. Selected & introduced by Anwar S. Dil. Stanford, Calif.: Stanford University Press.

Gumperz, John J. & Dell H. Hymes, eds. I964. The Ethnography of Communication. New York: Holt, Rinehart & Winston.

Gumperz, John J. & Dell H. Hymes, eds. I972. Directions in Sociolinguistics. New York: Holt, Rinehart & Winston.

Guy, Gregory R., Crawford Feagan et al., eds. I996. Towards a Social Science of Language: Papers in honor of William Labav. 2 vols. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins. [Vol. I subtitled »Variation and Change in Language and Society<< ; vol. II subtitled »Social lnteraction and Discourse Structures<< .]

Gyarmathi, Samuel. I 799· Affinitas linguae Hungaricae cum linguis Fennicae originis gramma tica demonstrata; nec non vocabularia dialectorum T a tari carum et Slavi carum

Page 118: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

234 Bibliografija

cum Hungarico comparata. Giittingen: J. C. Dietrich. (English transl., with an introduction and notes, by Victor E. Hanzeli, Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins, 1983 . )

Hagege, Claude, ed. 1967. » Extraits de la correspondance de N. S. Trubetzkoy<< . La Linguistique 3 : 1 . 109- 1 3 6.

Hagen, Anton M. 1988a. »Dutch Dialectology: The national and the international perspective<<. Historiographia Linguistica 1 5 . 263-287.

Hagen, Anton M. 1988b. »Sociolinguistic Aspects in Dialectology<< . Ammon et al. 1988. 402-4 1 3 .

Hall, Robert A., Jr. 1946. »The State o f Linguistics: Crisis or reaction? << . Ita/ica 2 3 .30-3 4. [Cf. Pei 1946 and Spitzer 1946.]

Hall, Robert A., Jr. 1949. »ln Memoriam Leonard Bloomfield (April r , r887 - April r8, 1949)<< . Lingua L II7-123 .

Hall, Robert A.,Jr. 195 1-I952. »American Linguistics, 1925-1950<< . Archivium Linguisticum 3 · 101-125; 4· I -I6.

Hall, Robert A., Jr. 1960. Linguistics and Your Language. Garden City, N.Y.: Doubleday. [= 2nd rev. ed. of Leave Your Language Alone! ( 1950).]

Hall, Robert A., Jr. 1964. Introductory Linguistics. Philadelphia & New York: Chilton Books. (2nd printing 1967.)

Hall, Robert A., Jr. 1969 . »Some Recent Developments in American Linguistics<<. Neuphi/ologische Mitteilungen 70.192-227.

Hall, Robert A., with the collaboration of Konrad Koerner, ed. 1987. Leonard Bloomfield: Essays on his life and work. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Halliday, M. A. K. 1961 . » Categories of the Theory of Grammar<<. Word 1 7. 241-292. Halliday, M[ ichael] A[lexander] K[irkwood]. 197 5 . »Language as a Social Semiotic: Towards

a general sociolinguistic theory<< . The First LACUS Forum ed. by Adam Makkai & Valerie Becker-Makkai, 17-46. Columbia, S.C.: Hornbeam Press.

Hamilton, Alexander. r 82o. Review of Bopp ( r 8 r 6) and Bopp, ed. & transl., Na/us, carmen sanscritum [ . . . ] (London: Treuttel & Wurtz, r 8 r9) . Edinburgh Review 3 3 · 43 1-442.

Hamp, Eric P. 1961 . »General Linguistics: The United States in the Fifties<<. Trends in European and American Linguistics, I93 0-r960, ed. by Christine Mohrmann et al., 165-195· Utrecht & Antwerp: Spectrum. [With extensive bibliography, pp. r 8 I-I95·l

Harris, Randy Allen. I99P· The Linguistics Wars. New York: Oxford University Press. Harris, Randy Allen. 1993b. "Origin and Development of Generative Semantics" .

Historiographia Linguistica 20: 213 .399-440. Harris, Zellig S. 1940. Review of Gray ( 1939) . Language 1 6:3.2 1 6-23 1. (Page references

are to the reprint in Harris' Papers in Structural and Transformational Linguistics ed. by Henry Hr, 695-705. Dordrecht/ Holland: D. Reidel, 1970.)

Harris, Zellig S. 195 1a [ 1946]. Methods in Structural Linguistics. Chicago: University of Chicago Press, xvi, 3 84 pp. (Repr., under the title of Structural Linguistics, 1960; 7th impression, 1966; repr. again in 1984.)

Harris, Zellig S. 195 1b. Review of Selected Writings of Edward Sapir in Language, Culture, and Personality ed. by David G. Mandelbaum (Berkeley & Los Angeles: University of California Press, 1949). Language 27:3 .288-3 3 3 . (Repr. in Edward Sapir: Appraisals of his life and work ed. by Konrad Koerner, 69-1 I4· Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins, 1984.)

Harris, Zellig S. 1952a. »Discourse Analysis<< . Language 28 : 1 . 1 -30. Harris, Zellig S. 1952b. »Discourse Analysis: A sample text<< . Language 28:4.474-494· Harris, Zellig S. 1954. »Distributional Structure<< . Word 10:2/3 · 146- 1 62. Harris, Zellig S. 195 5 · »From Phoneme to Morpheme<< . Language 3 1:2. 190-222. Harris, Zellig S. 1957. >> Co-Occurrence and Transformation in Linguistic Structure<< .

Bibliografija 235

Language 3 3 : 3 .283-340. (Repr. in The Structure of Language: Readings in the philosophy of language ed. by Jerry A. Fodor & Jerrold J. Katz (Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall, 1964), 15 5-2 1 0, and also in Harris, Papers in Structural and Transformational Linguistics (Dordrecht/Holland: D. Reidel, 1970), 390-457 and in Harris, Papers on Syntax ed. by Henry Hr (Dordrecht/ Holland: D. Reidel, 1 9 8 1 ), 143-2 10. Also anthologized in Syntactic Theory r: Structuralist. Selected readings ed. by Fred W. Householder, 1 p-185 . Harmondsworth, Middlesex & Baltimore, Md.: Penguin Books, 1972.)

Hasan, Ruqaiya. 1973. »Code, Register and Social Dialect<< . Class, Codes and Control: Applied studies towards a sociology of language ed. by Basi! Bernstein, 2 5 3-292. London: Routledge & Kegan Paul.

Hasan, Ruqaiya. 2000. »Obituary: Basi! Bernstein 1924-2000<< . Functions of Language 7:2.2 79-29 I .

Haugen, Einar. 1951. »Directions in Modern Linguistics<<. Language 27. 2 1 1-222. (Repr. in Joos 1957· 3 5 7-363 . )

Haugen, Einar. 1953 . The Norwegian Language in America: A study in bilingual behavior. 2 vols. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. (2nd ed., Bloomington: Indiana University Press, 1969.)

Hausmann, Frank-Rutger. 2000. >Vom Strudel der Ereignisse verschlungen<: Deutsche Romanistik im >Dritten Reich<. Frankfurt/Main: Vittorio Klostermann.

Havet, Louis. 1 879. Review of Saussure ( 1 879). journal de Geneve No.47, Supplement (25 Feb. 1 879), 1 -2 . (Repr. in Cahiers Ferdinand de Saussure 32· 103-122 [1978]. )

Heinekamp, Albert. 1972. »Ars characteristica und naturliche Sprache bei Leibniz<< . Tijdschrift voor Filosofie 3 4 · 446-488 .

Helbig, Gerhard. 1970. Geschichte der neueren Sprachwissenschaft: unter dem besonderen Aspekt der Grammatik-Theorie. Leipzig: VEB Bibliographisches Institut; Munich: Max Hueber, 1971 .

Henne, Helmut. 1985 . » >Mein bruder ist in einigen dingen [ . . . ] abgewichen<. Wilhelm Grimms Wiirterbucharbeit<< . Zeitschrift fiir Phonetik, Sprachwissenschaft und Kommunikationsforschung 3 8 . 5 3 3-543 .

Hermann, Eduard. 1929. »Lautveriinderungen in der Individualsprache einer Mundart<<. Nachrichten der Gesellschaft der Wissenschaften zu Gottingen; PhiL-hist. Klasse 9· 195-2 14.

Hernandez Campoy, Juan Manuel. 1993. »Dialectologia tradicional, sociolinguistica laboviana y geolingiiistica trudgilliana<< . Estudios de Lingiiistica: Revista de la lengua espaiiola y lingiiistica general (Alicante) 9· rp-r8L

Hervas y Panduro, Lorenzo. 1784. Catalogo delle lingue conosciute e notizia della loro affinita, e diversita. (= Idea dell'universo che contiene la storia della vita dell'uomo, 17. ) Cesena: G. Biasini.

Hervas y Pandura, Lorenzo. 1 800-1805. Catalogo de las lenguas de las naciones conocidas y numeraci6n, division, y clases de estas segun la diversidas de sus idiomas y dialectos. 6 vols. Madrid: Ranz ( lmprenta de la Administraci6n del Real Arbitrio de Beneficencia). [Rev. and enlarged Spanish version of 1784 title.]

Heyse, Johann Christian August. 1827[r8 r4]. Theoretisch-praktische Grammatik der deutschen Sprache. Zunachst zum Gebrauch fiir Lehrer und zum Selbstunterricht. 4th »sehr vermehrte und verbesserte<< ed. Hanover: Hahn. ( 5th ed., prepared by K.W.L. Heyse, 2 vols., ibid., r83 8-r 849; repr., Hildesheim: Georg Olms, 1972.)

Hickes, George. r689. Institutiones grammaticae Anglo-Saxonicae et Moeso-Gothicae [ . . . ] . Oxford: e theatro Sheldoniano.

Hiersche, Rolf. 1972. Ferdinand de Saussures !angue-paro!e-Konzeption und sein Verhaltnis zu Durkheim und von der Gabe/entz. Innsbruck: lnnsbrucker Beitriige zur Sprachwissenschaft.

Page 119: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

236 Bibliografija

Hill, Archibald A. I 9 5 5. >>Linguistics since Bloomfield« . The Quarterly Journal of Speech 4 !.253 -260.

Hill, Archibald A. I958 . Introduction to Linguistic Structures: From Sound to Sentence in English. New York: Harcourt, Brace & World.

Hill, Archibald A. I961. >>Linguistic Principles for Interpreting Meaning«. College English 22.466-73 .

Hill, Archibald A. I962. >>A Postulate for Linguistics in the Sixties« . Language 3 5 · 345-3 5 1 ·

Hill, Archibald A . I967. >>The Current Relevance of Bloch's >Postulates«< . Language 43 · 102- !28.

Hill, Archibald A. I99 I [ I976]. >>The Linguistic Society of America and North American Linguistics, I9 50-I968 << . Historiographia Linguistica I8 . 49-I52 .

Hjelmslev, Louis. I928 . Principes de linguistique generale. Copenhagen: Host & Son. (2nd ed., I968.)

Hjelmslev, Louis. I953 · Prolegomena to a Theory of Language. Transl. into English by Francis J[ames] Whitfield. (= Indiana University Publications in Anthropology and Linguistics; Memoir 7 of I]AL.) Baltimore, Md.: Waverley. (Rev. ed., Madison, Wis. & London: University of Wisconsin Press, I 96 I . )

Hjelmslev, Louis. I97 3 [I947l· >>The Basic Structure of Language<<. Essais Linguistiques II by L. Hjelmslev, ed. by Niels Ege, Eli Fischer-Jorgensen et al., I I9-I 53 · Copenhagen: Nordisk Sprog- og Kulturforlag.

Hockett, Charles F. & Robert A. Hall, Jr., comps. I987. >>A New Leonard Bloomfield Bibliography<<. Hall I987. 22I-2 3 3 .

Hockett, Charles F . I954· >>Two Models of Grammatical Description<< . Word Io. 2 I0-2 3 I . (Repr. in Joos 1957·3 86-399.)

Hockett, Charles F. I958. A Course in Modern Linguistics. New York: Macmillan. (7th printing, I964.)

Hockett, Charles F. I968. The State of the Art. The Hague: Mouton. Hockett, Charles F. I987. >>Letters from Bloomfield to Michelson and Sapir<< . Hall I987.

3 9-60. Hodson, Thomas Callan. I939· >>Socia-Linguistics in India<< . Man in India: A quarterly

anthropological journal I9: 2/3. 94-98 . Bombay & Oxford: Humphrey Milford. Hoenigswald, Henry M. I974· >>Fallacies in the History of Linguistics: Notes on the appraisal

of the I9th century<<. Hymes, I974· 346-3 58 . Hoenigswald, Henry M. I978. >>The annus mirabilis I876 and Posterity<< . Transactions of

the Philological Society (Commemorative volume >The Neogrammarians<) I978. I7-3 5 . Hoenigswald, Henry M . I98o. >>A Reconstruction<<. Davis & O'Cain. I980.23-28. Hoenigswald, Henry M. I986. »Nineteenth-Century Linguistics on Itself<<. Studies in the

History of Western Linguistics ed. by Theodora Bynon & Frank R. Palmer, I72-I88. Cambridge: Cambridge University Press.

'

Hoenigswald, Henry M. I999· Review of The Comparative Method Reviewed: Regularity and irregularity in language change ed. by Mark Durie & Malcolm Ross (Oxford: Oxford University Press, I996). Diachronica I6:I . I65- I77·

Hoijer, Harry. I96I. »Anthropological Linguistics<< . Trends in European and American Linguistics, I930-I96o ed. by Christine Mohrmann et al., no-127. Utrecht & Antwerpen: Spectrum.

Holmes, Janet. 200I [I990]. An Introduction to Sociolinguistics. 2nd rev. ed. Harlow, Essex: Pearson.

Hopper, Paul, ed. I977· Studies in Descriptive and Historical Linguistics: Festschrift for Winfred P. Lehmann. Amsterdam: John Benjamins.

Bibliografija 237

Huck, Geoffrey J. & John A. Goldsmith. I995· Ideology and Linguistic Theory: Noam Chomsky and the deep structure debates. London & New York: Routledge.

Huck, Geoffrey J. & John Goldsmith. I998. >>On Comparing Linguistic Theories: Further notes on the Generative Semanti cs l Interpretive Semantics debate in American linguistics<< . Historiograhia Linguistica 25:3 .345-372.

Hughes, Samuel. 2001. >>Speech! << The Pennsylvania Gazette 99:6.3 8-45 . Philadelphia: University of Pennsylvania Alumni Association.

Hiillen, Werner. 2002. Collected Papers on the History of Linguistic Ideas. Ed. by Michael M. Isermann. Miinster: Nodus.

Humboldt, Wilhelm von. 1963. Werke in fun( Banden. Ed. by Andreas Flitner & Klaus Giel, Voi.III: Schriften zur Sprachphilosophie. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft. [Contains, inter alia, Humboldt I 82o, 1 822, I827-I829, and I836 ( I 83o-I 8 3 5 ) .]

Hurford, James R. & Brendan Heasley. 1983. Semantics: A coursebook. Cambridge: Cambridge University Press

Hutton, Christopher M. I999· Linguistics and the Third Reich: Race, mother tongue fascism and the science of language. London & New York: Routledge.

Hymes, Dell, ed. 1974. Studies in the History of Linguistics. Bloomington & London: Indiana University Press.

Hymes, Dell. 1974. Foundations in Sociolinguistics: An ethnographic approach. Philadelphia: University of Pennsylvania Press.

Hymes, Dell. I98o. >>In Five Year Patterns<<. Davis & O'Cain I980.203-2 I3 . Hymes, Dell. 1983 . Essays in the History of Linguistic Anthropology. Amsterdam &

Philadelphia: John Benjamins. Hymes, Dell & John G. Fought. I98 1 . American Structuralism. The Hague: Mouton. [First

published as an article in Sebeok 1975. 903 - 1176.] Ihre, Johan. 1769. Glossarium Suiogothicum. Uppsala: Typis Edmannianis. lordan, Iorgu. I937· An Introduction to Romance linguistics: Its schools and scholars.

Revised and translated by John Orr. (2nd ed., with a supplement by Rebecca Posner. Oxford: Basi! Blackwell, I970.)

Irmscher, Hans Dietrich, ed. I966. johann Gottfried Herder: Abhandlung uber den Ursprung der Sprache. With an afterword by the ed. [ I37-I75l · Stuttgart: Reclam.

Ivić, Milka. I96 5. Trends in Modern Linguistics. Transl. from the Serbian by Muriel Heppell. The Hague: Mouton.

Ja berg, Karl & Jakob J ud, eds. I92 8- I940. Sprach- und Sachatlas Italiens und der Sudschweiz. [ . . . ] die Mundartaufnahmen wurden durchgefiihrt von P[aul] Scheuermeier, G[erhard] Rohlfs und M[ax] L[eopold] Wagner. 8 vols. Zofingen: Ringer. [The introduction, Der Sprachatlas als Forschungsinstrument: Kritische Grundlegung und Einfuhrung in den Sprach- und Sachatlas . . . , was published separately, Halle/S: Max Niemeyer, I928.]

Jaberg, Karl. I908. Sprachgeographie: Beitrag zum Verstandnis des Atlas linguistique de la France. Aarau: H. R. Sauerliinder.

Jackendoff, Ray S. 1972. Semantic Interpretation in Generative Grammar. Cambridge, Mass.: MIT Press.

Jackendoff, Ray, 2002. Foundations of Language: Brain, meaning, grammar, evolution. Oxford: Oxford University Press.

Jiiger, Ludwig & Christian Stetter, eds. I986. Zeichen und Verstehen: Akten des Aachener Saussure-Kolloquiums I983. Aachen: Rader.

Jakobson, Roman. I93 9/44. >>Franz Boas' Approach to Language<<. International journal of American Linguistics IO. I88-I95 ·

Jakobson, Roman. 1959· >>Boas' View of Grammatical Meaning<< . The Anthropology of Franz Boas: Essays on the centennial of his birth ed. Walter R. Goldschmidt, 139-145. San Francisco, Calif.: Howard Chandler.

Page 120: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

238 Bibliografija

Jakobson, Roman. 1962. [Untitled presentation and critique of Saussure's main tenets.] Zeichen und System der Sprache: Veroffentlichung des r. Internationalen Symposiums [ . . . ] ed. by Georg Friedrich Meier, voLli, 50-56. Berlin: Akademie-Verlag.

Jakobson, Roman. 197L »Premiere lettre de F. de Saussure a A. Meillet sur les anagrammes« . L'Homme: Revue franr;aise d'anthropologie n : 2 . 15 -24.

Jankowsky, Kurt R. 1972. The Neogrammarians: A re-evaluation of their place in the development of linguistic science. The Hague: Mouton. (2nd printing, 1989.)

Jankowsky, Kurt R., ed. 199 5 . History of Linguistics I993= Papers from the Sixth International Conference on the History of the Language Sciences (ICHo LS Vl), Washington DC, 9- I4 August I993 · Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Jenisch, Daniel. I796. Philosophisch-kritische Vergleichung und Wurdigung von vierzehn a/teren und neueren Sprachen Europens. Berlin: F. Maurer.

Jespersen, Otto. I9I6. Review of Saussure ( I9 I6). Norsk Tidsskrift for Sprogvidenskap 4· 3 7-4L (French trans!. published in Linguistica: Selected papers in English, French and German by O. Jespersen, I09- I I 5 . Copenhagen: Levin & Munksgaard, I933 · )

Jespersen, Otto. I922. Language: Its nature, development and origin. London: Allen & Unwin. (Repr., New York: W. W. Norton & Co., I964.)

Jespersen, Otto. 1922. Language: Its nature, development and origin. London: Allen & Unwin. (Repr., New York: W. W. Norton, I964.)

Jespersen, Otto. I924. The Philosophy of Grammar. London: Allen & Unwin; New York: H. Holt & Co. (Repr., with an Introduction by James D. McCawley, Chicago: University of Chicago Press, I984.)

Jones, Sir William. I788 [I786) . »The Third Anniversary Discourse, delivered [ . . . ] by the President of the Society [ . . . ] << . Asiatick Researches LF5-5 3 I · (Repr. in A Reader in Nineteenth-Century Historical Inda-European Linguistics ed. by Winfred P. Lehmann, 7-20. Bloomington & London: Indiana University Press, 1967.)

J oos, Martin, ed. I 9 5 7. Read in gs in Linguistics fl J: The development of descriptive linguistics in America since I925 [later changed to: . . . I925-56]. Washington, D.C.: American Council of Learned Societies. (4th ed., Chicago & London: University of Chicago Press, I966.)

Joos, Martin. I96L >>Linguistic Prospects in the United States«. Trends in European and American Linguistics I93 0-r960. Edited on the occasion of the of the Ninth International Congress of Linguists, Cambridge, Massachusetts, 27 August - r September r962, for the Permanent International Commitee of Linguists by Christine Mohrmann, Alf Sommerfelt & Joshua Whatmough, I I-20. Utrecht & Antwerp: Spectrum.

Joos, Martin. I986 [ I976). Notes on the Development of the Linguistic Society of America, I924-I9JO. Ithaca, N.Y.: Linguistica.

Joseph, John E. I988. >>Saussure' s Meeting with Whitney, Berlin, I 879 "· Cahiers Ferdinand de Saussure 42. 205-2 14.

Joseph, John E. 1989. >>Bloomfield's Saussureanism« . Cahiers Ferdinand de Saussure 43 ·43-5 3 ·

Joseph, John E. I990. >>Ideologizing Saussure: Bloomfield's and Chomsky's readings of the Cours de linguistique generale« . Ideologies of Language ed. by J. E. Joseph & Talbot J. Taylor, 5 1 -79. London & New York: Routledge.

Joseph, John E. I992. »Paul Hanly Furfey and the Origins of American Sociolinguistics« . Historiographia Linguistica I9. I I I-I45· (Slightly altered version a s Chap. 5 in Joseph, From Whitney to Chomsky: Essays in the history of American linguistics, Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins, 2002.)

Joseph, John E. I999· Review of Chomsky ( I997a,b). Historiographia Linguistica 26: 3 .42 I-428.

Bibliografija 239

Kainz, Friedrich. I94L Psychologie der Sprache. Vol. 1 : Grund/agen der allgemeinen Sprachpsychologie. Stuttgart: Enke. ( 3 rd ed., I963.)

Kaltz, Barbara. I985 . See Kraus I787. Kan dl er, Giinther. I 9 5 4. ., Das Geschichtliche in der Sprachwissenschaft und seine

Ergiinzungen« . Lexis 3· 5-20. Kanne, Johann Arnold. I 8o4. Veber die Verwandtschaft der griechischen und lateinischen

Sprache. Leipzig: Rein. Kate, Lambert ten. I7 ro. Gemeenschap tussen de gottische spraeke en de nederduytsche

vertoont. Amsterdam: J. Rieuwertsz. Katz, Dovid. I982. »Zur Dialektologie des Jiddischen« . Dialektologie: Ein Handbuch zur

deutschen und allgemeinen Dialektologie ed. by Werner Besch et al., roi 8-I04 L Berlin & New York: Walter de Gruyter. (Trans!. from the English by Manfred Gorlach. )

Katz, Jerrold J. 1964. »A Reply to Dixon's >A Trend in Semantics«<. Linguistics 3 · I9-29. Katz, Jerrold J. I964a. »Mentalism in Linguistics«. Language 40. I24-I37· Katz, Jerrold J. I964b. »Semantic Theory of the Meaning of >Good<«. The Journal of

Philosophy 6L 739-766. Katz, Jerrold J. I966. »The Semantic Component of a Linguistic Description« . Zeichen und

System der Sprache ed. by Georg Friedrich Meier, vol. III, I95-224. Berlin: Akademie­Verlag.

Katz, Jerrold J. I967. »Recent Issues in Semantic Theory<<. Foundations of Language 3 . I24-I94·

Katz, Jerrold J. & Jerry A. Fodor. I963. »The Structure of a Semantic Theory« . Language 49·I70-2IO.

Katz, Jerrold J. & Paul M. Posta!. I964. An Integrated Theory of Linguistic Descriptions. Cambridge, Mass.: MIT Press.

Kelly, Louis G., ed. & introd. I996. Michael de Marbasio, Summa de modis significandi. Stuttgart-Bad Cannstatt: Frommann-Holzboog.

King, Robert D. 1969. Historical Linguistics and Generative Grammar. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall.

Kirkness, Alan. I98o. Geschichte des Deutschen Worterbuchs, r 83 8-r 863 : Dokumente zu den Lexikographen Grimm. Mit einem Beitrag von Ludwig Denecke. Stuttgart: S. Hirzel.

Klin, Eugeniusz. I967. »Friedrich Schlegel als philologischer Anreger ( I 802- I 8o8)« . Germanica Wratislaviensia I L83-I03.

Kloeke, G[ esinus l G[erhardus ] . I92 7. De Hollandsche expansie in de zestiende en zeventiende eeuw en haar weerspiegeling in de hedendaagsche Nederlandsche dialecten: Proeve eener historisch-dialect-geographische synthese. With a map. The Hague: Martinus Nijhoff.

Kluckhohn, Clyde & Olaf Prufer. I959· »Influences during Formative Years« . The Anthropology of Franz Boas: Essays on the centennial of his birth ed. Walter R. Goldschmidt, 4-28. San Francisco, Calif.: Howard Chandler.

Kluge, Friedrich. I92o. Deutsche Sprachgeschichte: Werden und Wachstum unserer Muttersprache von ihren Anfangen bis zur Gegenwart. Leipzig: S. Hirzel.

Knobloch, Clemens. I997· »Hermann Paul und die Sprachphilosophie« . Beitrage zur Geschichte der Sprachwissenschaft 7: L I2 1-142.

Knobloch, Clemens. 2004. , Volkhafte Sprachforschung<: Studien uber den Umbau der Sprachwissenschaft in Deutschland zwischen r9r8 und I945· Tiibingen: Max Niemeyer.

Knoop, Ulrich, Wolfgang Putschke & Herbert Ernst Wiegand. I982. »Die Marburger Schule: Entstehung und friihe Entwicklung der Dialektgeographie« . Dialektologie: Ein Handbuch zur deutschen und allgemeinen Dialektologie ed. by Werner Besch et al., 3 8-92. Berlin & New York: Walter de Gruyter. [Bibliography, 80-92.)

Koerner, E.F.K. I970. »Bloomfieldian Linguistics and the Problem of >Meaning«<. Jahrbuch

Page 121: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

240 Bibliografija

fur Amerikastudien r s . r62-r83 . (Repr. in Leonard Bloomfield: Critical assessments ed. by John G. Fought, vol. II, 142-r66. London & New York: Routledge, 1999.)

Koerner, E.F.K. I97I. Review of Lexique de la terminologie saussurienne comp. by Rudolf Engler (Utrecht & Antwerp: Spectrum, 1968). Language 47· 447-450.

Koerner, E.F.K. 197 1a. »A Note on Transformational-Generative Grammar and the Saussurean Dichotomy of Synchrony versus Diachrony<< . Linguistische Berichte No. r3 . 25-32.

Koerner, E.F.K. 197 rb. Ferdinand de Saussure: Origin and development of his linguistic thought in Western studies of language. A contribution to the history and theory of linguistics. Ph. D. dissertation, Simon Fraser University, BurnabyNancouver, B.C. (Printed, with minor corrections, a new preface, and an index of authors, Braunschweig: Friedrich Vieweg & Sohn, 1973.)

Koerner, E.F.K. 1972a. Bibliographia Saussureana, r870-I970: An annotated, classified bibliography on the background, development and actual relevance of Ferdinand de Saussure's general theory of language. Metuchen, N.J.: The Scarecrow Press.

Koerner, E. F. K. 1972b. Contribution au debat post-saussurien sur le signe linguistique: Introduction generale et bibliographie annotee. The Hague: Mouton.

Koerner, E.F.K. 1972c. »Hermann Paul and Synchronic Linguistics<<. Lingua 29. 274-307. (Repr. in Koerner 1978. 73-ro6, and in Koerner 1988. 17-50.)

Koerner, E.F.K. I973· Ferdinand de Saussure: Origin and development of his linguistic thought in Western studies of language. A contribution to the history and theory of linguistics. Braunschweig: Friedrich Vieweg & Sohn. [Trans!. into Hungarian by Liszl6 Antal (Budapest: Tankiinyvkiad6, 1982), Japanese by Keiichi Yamanaka (Tokyo: Taishukan, 1982), and Spanish by Graciela Garcia Montaiio (Madrid: Gredos, 1982).] .

Koerner, E.F.K. 1974a .»Four Types of History-Writing in Linguistics<<, Historiographia Linguistica I. r- ro. [Rev. and abridged version in Koerner 1978b, 5 3-62. )

Koerner, E.F.K. 1974b. »Animadversions on Some Recent Claims Regarding the Relationship between Georg von der Gabelentz and Ferdinand de Saussure<< , Studi saussuriani per Robert Gode/ ed. by Rene Amacker, Tullio De Mauro & Luis J. Prieto, r6s- r8o. (Repr. in Koerner 1978 . I37-I 52, and - with the new title >>Georg von der Gabelentz and Ferdinand de Saussure<< - in Koerner r988. s r-66.)

Koerner, E.F.K. I975a r 1972]. >>European Structuralism - early beginnings<<. Current Trends in Linguistics ed. by Thomas A. Sebeok, vol. XIII: Historiography of Linguistics, 717-82 7. The Hague: Mouton.

Koerner, E.F.K. 1975b »Zu Ursprung und Geschichte der Besternung in der historischen Sprachwissenschaft: Eine historiographische Notiz<<, Zeitschrift fur vergleichende Sprachforschung 89.2: r85-90. (Repr. in Koerner 1978b, 2 I I-r6.)

Koerner, E.F.K. 1976a. >>The Importance of Linguistic Historiography and the Place of History in Linguistic Science<<, Foundations of Language 14: 4· 541-547. (Repr. in Toward a Historiography of Linguistics: Selected essays. Foreword by R. H. Robins, 63-69. Amsterdam: John Benjamins, 1978.)

Koerner, E.F.K. 1976b. >>Towards a Historiography of Linguistics: r9th and 2oth century paradigma<<. Parret 1976. 68 5-718 . [An earlier version appeared in Anthropological Linguistics 14. 25 5-280 ( 1972); reprinted in Koerner 1978b, 2 1-54.)

Koerner, E.F.K. 1976c. >> r876 as a Turning Point in the History of Linguistics<<. Journal of Inda-European studies 4· 3 3 3 -3 53 . (Repr., in Koerner 1978b.r89-209.)

Koerner, E.F.K. 1977 >>The Humboldtian Trend in Linguistics<<, Hopper 1977. 145-158 . Koerner, E.F.K. 1978a. Western histories of linguistic thought, r822-r 976: An annotated

chronological bibliography. Amsterdam: John Benjamins. Koerner, E.F.K. 1978b. T award a Historiography of Linguistics: Selected essays. Foreword

by R. H. Robins. Amsterdam: John Benjamins.

Bibliografija 241

Koerner, E.F.K. r98oa. >>L'importance de William Dwight Whitney pour les jeunes linguistes de Leipzig et pour Ferdinand de Saussure<< , Lingvisticae Investigationes 4: 2 .379-394. (Repr. in Koerner r988.r-r6.)

Koerner, E.F.K. 198ob. >>Sur !'origine du concept et du terme de >synchronique< en linguistique<<. Recherches de Linguistique: Hommages a Maurice Leroy ed. by Francine Mawet et al., roo-ro9. Brussels: Editions de !'Univ. de Bruxelles. (Repr. in Koerner 1988.89-98.)

Koerner, E.F.K. 198oc. >>Pilot and Parasite [amended to >Pirate<] Disciplines in the Development of Linguistic Science<< . Folia Linguistica Historica I .2r3-224. (Repr. in Koerner 1989. 245-256. )

Koerner, E.F.K., ed. 1980. Progress in Linguistic Historiography: Papers from the International Conference on the History of the Language Sciences, Ottawa, 28-3 1 August r978. Amsterdam: John Benjamins.

Koerner, E.F.K. 1982a. >>Positivism in r9th-Century Linguistics<< , Rivista di Filosofia 73 · 170-19I .

Koerner, E.F.K. 1982b. >>The Schleicherian Paradigm in Linguistics<< . General Linguistics 22.1-39. (Revised and much extended version in Koerner 1989. 32 5-376.)

Koerner, E.F.K. 1983. >>The Chomskyan >Revolution< and Its Historiography: A few critical remarks<< . Language & Communication 3. 14 7- r 69. (Rev. and extended version in Koerner 1989. ror- 146. A further revised version appeared in Koerner 20o2b. 1 5 1-209)

Koerner, E.F.K. 1984a. >>French Influences on Saussure<< , Canadian Journal of Linguistics l Revue canadienne de Linguistique 29. 20-4 I . (Repr. in Koerner 1988. 67-88.)

Koerner, E.F.K. r984b. >>Remarques critiques sur la linguistique americaine et son historiographie<< , Lingvisticae Investigationes 8: I. 87-103.

Koerner, E.F.K. 1984[1982]. >>Models in Linguistic Historiography<< . Forum Linguisticum 6:3 . 189-20I . (Repr. in Koerner 1989.47-59·)

Koerner, E.F.K., ed. 1984. Edward Sapir: Appraisals of his life and work. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Koerner, E.F.K. 1986. >>Aux sources de la sociolinguistique [moderne] << , Lingvisticae Investigationes ro.3 8 r-4oi. (Repr. in Koerner r988.rs s-r74·)

Koerner, E.F.K. r987a [1984]. >>Das Problem der Metasprache in der Sprachwissenschafts­geschichtsschreibung<<, Zur Theorie und Methode der Geschichtsschreibung der Linguistik: Analysen und Reflexionen ed. by Peter Schmitter, 63-80. Tiibingen: Gunter Narr.

Koerner, E.F.K. r9 87b. >>The Place of Saussure•s Memoire in the Development of Historical Linguistics<<, Festschrift for Henry Hoenigswald: On the occasion of his seventieth birthday ed. by George Cardona & Norman H. Zide, 20r-2 17. Tiibingen: Gunter Narr. (Repr. in Koerner 1988. I J 7-I 5J . )

Koerner, E.F.K. r987b [ 1984]. >>On the Problem of >Influence< in Linguistic Historiography<<. Papers in the History of Linguistics: Proceedings of the Third International Conference on the History of the Language Sciences (ICHoLS III), Princeton, 19-23 August r984

ed. by Hans Aarsleff, Louis G. Kelly & Hans-Josef Niederehe, 1 3-28. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins. (Repr. in Koerner 1989.3 1-46.)

Koerner, E.F.K. 1988. Saussurean Studies l Etudes saussuriennes. Avant-propos de Rudolf Engler. Geneva: Slatkine.

Koerner, E.F.K. 1989a. Practicing Linguistic Historiography: Selected essays. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamis.

Koerner, E.F.K. 1989b. >>Leonard Bloomfield and the Cours de linguistique generale<< , Cahiers Ferdinand de Saussure 43 · 5 s-63. (Rev. version in Koerner 2oo2b.63-74.)

Koerner, E.F.K. 1990. >>On >Unrewriting the History of Linguistics<<<. Proceedings of the Fourteenth International Congress of Linguists (Berlin r9 87) ed. by Werner Bahner et al., voLili, 2649-2656. Berlin: Akademie-Verlag. (Also in Koerner I989.1-r2.)

Page 122: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

242 Bibliografija

Koerner, E.F.K. 199 1. >>Toward a History of Modern Sociolinguistics« . American Speech 64: r .r -r8 . (A much revised version appeared in Koerner 1995. r r 7-134 . )

Koerner, E.F.K. 1993. »The Problem of Metalanguage in Linguistic Historiography« . Studies in Language 17: r . r r r-r34· (Further revised version in Koerner 1995a. 27-46.)

Koerner, E.F.K. 1994. »Chomsky's Readings of the Cours de linguistique generale<< . Lingua e Stite 29:2.267-284. (Revised version published as Chap. 5 in Koerner 1995b.)

Koerner, E.F.K. 1994· »Paul, Hermann<<. The Encyclopedia of Language and Linguistics ed. by R. E. Asher, J.M.Y. Simpson, et al., vol.VI, 2992-2993 . Oxford & New York: Pergamon Press.

Koerner, E.F.K. 1995a. Professing Linguistic Historiography. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Koerner, E.F.K. 1995b. »Persistent Issues in Linguistic Historiography<<. History of Linguistics 1993: Papers from the Sixth International Conference on the History of the Language Sciences, Washington, D. C., 9-14 August 1993 ed. by Kurt R. Jankowsky, 3 -25 . Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins. (Also in Koerner 1995a. 3 -26.)

Koerner, E.F.K. 1999. Linguistic Historiography: Projects & prospects. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Koerner, E.F.K. 2000. »Ideology in r9th and 2oth Century Study of Language: A neglected aspect of linguistic historiography« . Indogermanische Forschungen 105.1-26.

Koerner, E.F.K. 2oor. »Linguistics and Ideology in r9th and 2oth Century Studies of Language« . Language & Ideology, vol. 1: Theoretical Cognitive Approaches ed. by Rene Dirven, Bruce Hawkins & Esra Sandikcioglu, 2 5 3-2 76. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Koerner, E.F.K. 2002a. »Ideology in r9th and 2oth Century Study of Language: A neglected aspect of linguistic historiography«. Indogermanische Forschungen ro5. r-26.

Koerner, E.F.K. 2002b. Toward a History of American Linguistics. (= Routledge Studies in the History of Linguistics, 5. ) London & New York: Routledge

Koerner, E.F.K. 2003. »On the Place of Linguistic Historiography within Linguistics, Again«. History of Linguistics 1999: Selected papers from the Eighth International Conference on the History of the Language Sciences (ICHoLS VIII), Fontenay-aux-Roses, France, 14-19

September 1999 ed. by Sylvain Auroux, with the assistance of Jocelyne Arpin, Elisabeth Lazcano & Jacqueline Leon, 3 7 1-3 86. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Koern er, E.F.K. 2004a. » Ideology, >Resonanzbedarf,, and Linguistic-Philological Scholarship«. Communicating Ideologies: Language, discourse and social practice ed. by Teun van Dijk, Jo Anne Neff-van Aertselaer & Martin Piitz, 5 7-83 . Frankfurt/Main & Bern: Peter Lang. (Revised version reissued as Chapter 2 in Koerner 2004b. 19-42. )

Koerner, E.F.K. 2004b. Essays in the History of Linguistics. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Koerner, E.F.K. 2005a. »The Development of Linguistic Historiography - history, methodology, and present state« . Koerner et al. III, 2802-2820.

Koern er, E.F.K. 200 5 b. »P our une historiographie engagee; or what' s wrong with the history of linguistics« . Lingua Posnaniensis 46. oo-oo.

Koerner, E.F.K., ed.-in-chief, together with Sylvain Auroux, Hans-Josef Niederehe & Kees Versteegh. 2ooo-2oo 5. History of the Language Sciences: An international handbook on the evolution of the study of language from the beginnings to the present l Histoire des Sciences du Langage: Manuel international d'histoire des etudes linguistiques des origines a nos jours l Geschichte der Sprachwissenschaften: Ein internationales Handbuch zur Entwicklung der Sprachforschung von den Anfdngen bis zur Gegenwart. 3 Tomes. Berlin & New York: Walter de Gruyter.

Koerner, E.F.K & R. E. Asher, eds. 199 5. Concise History of the Language Sciences: From the Sumerians to the Cognitivists. Oxford & New York: Pergamon Press.

l ' l

Bibliografija 243

Koerner, E.F.K. & Matsuji Tajima. 1986. Noam Chomsky: A personal bibliography, I9JI­

I986. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins. Korner, Josef. 1958 . Krisenjahre der Romantik. Vol. III: Kommentar. Bern: A. Francke. Kraus, Christian Jacob. 1787. Review of Pallas ( r786/87-r789), vol. I. Uenaische) Allgemeine

Literaturzeitung (Halle/Saale) No. 2 3 5 , cols. r-8; No. 2 3 6, cois. 9-r6; No. 23 7a, cols.r7-24, and No. 23 7b, coils. 25-29 ( r-3 Oct. 1 787). [English trans!., with an introduction, by Barbara Kaltz, in Historiographia Linguistica 12. 23 8-2 5 3 , 254-257 (notes), r98 5.1

Kruszewski, Mikola j . r88 r. U eber die Lautabwechslung. Kazan: Universitiits-Buchdruckerei. [English trans!. in Kruszewski 1995: 5-34.1

Kruszewski, Mikolaj. r 884-r890. »Prinzipien der Sprachentwickelung«. Internationale Zeitschrift fiir Allgemeine Sprachwissenschaft 1 .29 5-307; 2. 258-268; 3 · 145-170, and 5· 1 33 -144, 3 60-399. (Repr., Amsterdam: John Benjamins, 1973 . [English trans!. in Kruszewski 1995: 3 5-173.1 )

Kruszewski, Mikolaj. 1995 [ r88r, r8831 . Writings in General Linguistics: On sound alternation. An out/ine of linguistic science. English trans!. ed. with an introd. by E.F.K. Koerner. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Kuhn, Thomas S. 1962. The Structure of Scientific Revolutions. Chicago: University of Chicago Press. (2nd corrected and extended ed., 1970. )

Kuhn, Thomas S. 1969. »Comment«. Comparative Studies in Sociology and History r r . 403-412.

Kuhn, Thomas S . 197 1 . »The Relations between History and History of Science« . Daedalus: journal of the American Academy of Arts and Sciences rao. 27 1-304.

Kuiper, Koenraad. 1975. Discussion of Ray C. Dougherty [19741· International Journal of Dravidian Linguistics 4·1 59-r6r .

Kukenheim, Louis. 1966. Esquisse historique de la linguistique fran(aise et de ses rapports avec la linguistique generale. 2nd rev. ed. Leiden: Universitaire Pers.

Kurath, Hans (with the collaboration of Marcus L. Hansen, Julia Bloch & Bernard Bloch). 1939. Handbook of the Linguistic Geography of New England. Providence, R. 1.: American Council of Learned Societies.

Kurath, Hans et al. 194 1. Linguistic Atlas of New England. Providence, R.l.: American Council of Learned Societies.

Kurath, Hans. 1949. A Word Geography of the Eastern United States. Ann Arbor, Mich.: Universiy of Michigan Press.

Kurath, Hans & Raven l. McDavid. I95 I· The Pronunciation of English in the Atlantic States. Ann Arbor, Mich.: University of Michigan Press.

La Grasserie, Raoul de. 1909. »De la sociologie linguistique« . Monatsschrift fiir Soziologie !.72 5 -745·

Labov, William. 1963. »The Social Motivation of a Language Change« . Word 19 . 273-309. (Repr. in Labov 1972b.r-42.) [M.A. thesis, Columbia University, New York, r 963.1

Labov, William. 1964. »Phonological Correlates of Social Stratification« . Gumperz & Hymes 1964. r 64-r76.

Labov, William. 1965. »On the Mechanism of Linguistic Change« . Report on the r 6th Annual Round Table on Linguistics and Language Studies ed. by Charles W. Kreidler (= Monograph Series of Languages and Linguistics, r 8 ), 91 -I 14. Washington, D.C.: Georgetown University Press. (Repr. in Labov 1972b. r6o-r82. )

Labov, William. 1966a. The Social Stratification of English in New York City. Washington, D.C.: Center for Applied Linguistics. [3rd printing, 1982, with a »Preface to the Third Edition« (iii-iv), an index (471-48 3 ), and a historically interesting »Postscript « ( 484-501) . Ph. D. dissertation, Columbia University, New York, 1964.1

Labov, William. 1966b. »Hypercorrection by the Lower Middle Class as a Factor of Linguistic Change« . Bright 1966. 83-r r 3 . (Repr. in Labov 1972b. 122-142.)

Page 123: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

244 Bibliografija

Labav, William. 1966c. »The Effect of Social Mobility on Linguistic Beha vior« . Explorations in Sociolinguistics ed. with an introd. by Stanley Lieberson, 5 8-75. The Hague: Mouton, 1967.

Labav, William. 1969a. »The Logic of Non-Standard English« . Georgetown University Round Table 1969, 1-44. Washington, D.C.: Georgetown University Press.

Labov, William. 1969b. >>Contraction, Deletion, and Inherent Variability of the English Copula« . Language 45.71 5-762.

Labov, William. 1970. >>The Study of Language in Its Social Context« . Studium Generale 20.30-87. ( Repr. in Labav I972b.r 83-259. )

Labav, William. 1972a. >>The Social Setting of Linguistic Change<< . Labav 1972b.260-325. (Also published in Current Trends in Linguistics ed. by Thomas A. Sebeok, vol. XI, 195-2 5 1 . The Hague: Mouton, 1973.)

Labov, William. 1972b. Sociolinguistic Patterns. Philadelphia: University of Pennsylvania Press.

Labav, William. 1972c. Language in the Inner City: Studies in the black English vernacular. Philadelphia: University of Pennsylvania Press.

Labov, William. 1982. >>Building on Empirical Foundations<< . Perspectives on Historical Linguistics ed. by Winfred P. Lehmann & Yakov Malkiel, 17-92. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Labav, William. 1992. >>Evidence for Regular Change in English Dialect Geography<< . History of Englishes: New methods and interpretations in historical linguistics ed. by Matti Rissanen et al., 42-7 1 . Berlin & New York: Mouton de Gruyter.

Labav, William. 1994. Princip/es of Linguistic Change. Volume l: Internal factors. Oxford & Cambridge, Mass.: Basi! Blackwell.

Labov, William. 2001. Princip/es of Linguistic Change. Volume Il: Social factors. Oxford & Cambridge, Mass.: Basi! Blackwell.

Labav, William. 2001 [ 1997]. >>How I Got into Linguistics, and What I Got out of It<< . Historiographia Linguistica 28:3 .457-468.

Lakoff, George. 1963. >>Toward Generative Semantics<<. Internal memorandum of the Mechanical Translation Group, Reserch Laboratory of Electronics, Massachusetts Institute of Technology. Cambridge, Mass. (Published in McCawley 1976a. 43-61. )

Lakoff, George. 1970 [1965] . Irregularity in Syntax. New York: Holt, Rinehart & Winston. [Original title: »On the nature of syntactic irregularity<< .]

Lakoff, George. 1970. » Global Rules<<. Language 46. 627-639. Lakoff, George. 1987. Women, Fire, and Dangerous Things: What categories reveal about

the mind. Chicago: University of Chicago Press. Lakoff, Robin Tolmach. 1968. Abstract Syntax and Latin Complementation. Cambridge,

Mass.: MIT Press. Lakoff, Robin Tolmach. 1989. »The Way We Were; or, the Real Actual Truth about

Generative Semantics: A memoir<<. Journal of Pragmatics 1 3 .939-988 . Lamarck, Jean Baptiste de. 18or . Systeme des animaux sans vertebres, en table generale des

e/asses, des ordres et des genres de ces animaux. Paris: Deterville. Lamarck, Jean Baptiste de. 1 809. Philosophie zoolo gique; ou, Exposition des considerations

relatives a /'histoire nature/le des animaux; [ ... ]. 2 vols. Paris: Dentu. Langacker, Ronald W. 1968. Language and Its Structure: Some fundamental linguistic

concepts. New York: Harcourt, Brace & World. Langacker, Ronald W. 1995. »Cognitive Grammar<< . Koerner & Asher 1995. 3 64-368. Latham, Robert Gordon. 1841. The English Language. London: Taylor. ( sth rev. and eni.

ed., London: Walton & Maberly, 1 862.) Law, Vivien, ed. 1993 . History of Linguistic Thought in the Early Middle Ages. Amsterdam

& Philadelphia: John Benjamins.

' l Bibliografija 245

Law, Vivien. 2002. The History of Linguistics: Plato to I 6oo. Cambridge: Cambridge University Press.

Lawson, Aaron. 2001. »Ideology and Indoctrination: The framing of language in twentieth­century introductions to linguistics<<. Language Sciences 23. 1-14.

Lees, Robert B. 1968 [ 1960]. The Grammar of English Nominalizations. sth printing. Bloomington: Indiana University Press.

Lehmann, Winfred P. 1962. Historical Linguistics: An introduction. New York: Holt, Rinehart & Winston. (2nd ed., 1972.)

Lehmann, Winfred P., ed. & trans!. 1967. A Reader in Nineteenth-Century Historical­Comparative Inda-European Linguistics. Bloomington & London: Indiana University Press.

Lehmann, Winfred P. 1973· Historical Linguistics: An introduction. 2nd rev. ed. York: Holt, Rinehart & Winston. ( 3rd rev. ed., London & New York: Routledge, 1993.)

Lehmann, Winfred P. 2004 [for 2002]. »American Linguistics and Generative Linguistics Today<< . General Linguistics 42. 61-72.

Leibniz: Gottfried Wilhelm. 1710. »Brevis designatio meditationum de Originibus Gentium, ductls potissimum ex judicio linguarum<< . Miscellanea Berolinensis ad incrementum scientiarum r. 1-16. Berlin.

Leibniz, Gottfried Wilhelm. 1765. Nouveaux essais sur l'entendement humain. Ed. by Rudolf Ench Raspe [( 1737-1794)]. Amsterdam & Leipzig: J. Schreuder. [Written ea. 1 704.]

Leisi, Ernst. 1964 [ 195 5] Das heutige Eng/is ch: Wesenszuge und Probleme. 3rd ed. Heidelberg: Carl Winter.

Leopold, Werner F. 1939-19 50. Speech Development of a Bilingual Child. 4 vols. Evanston, Ill.: Northwestern University.

Lepschy, Giulio C. 1970. A Survey of Structural Linguistics. London: Faber & Faber. (2nd ed., London: Andre Deutsch, 1982. )

Lepschy, Giulio C., ed. 1994-1998. History of Linguistics. 4 vols. London & New York: Longman.

Leroy, Maurice. 1963. Les grands courants de la linguistique moderne. Brussels: Presses Universitaires de Bruxelles. (2nd eni. ed., 1971 . )

Leroy, Maurice. 1971 . Les grands courants de la linguistique. 2nd rev. ed. Brussels: Presses universitaires de Bruxelles; Paris: Presses Universitaires de France.

Levi, Judith N. 1978. The Syntax and Semantics of Complex Namina/s. New York: Academic Press.

Levin, Samuel R. 1965. »Langue and Parole in American Linguistics<< . Foundations of Language r .83-9r .

Levine, Robert D. & Georgia M. Green, eds. 1999. Studies in Contemporary Phrase Structure Grammar. Cambridge: Cambridge University Press.

Lhuyd, Edward. 1707. Archa!logica Britannica; giving some additional account to what has been hitherto publish'd, of the languages, histories and customs of the original inhabitants of Great Britain. Vol. 1: Glossography. Oxford: Author.

Lieb, Hans-Heinrich. 1984. Integrational Linguistics. Amsterdam & Philadelphia: John BenJamms.

Lindgren, Kaj B. 1986. »Grimm's grammatische Konzeption in heuriger Sicht<<. Zeitschrift fur Germanistik 7= r. 41-46.

Lisch, Georg Christian August. 1830. »Neuhochdeutsche Grammatik<< . (Johann Christian Jahn's) }ahrbucher fur Phi/ologie und Piidagogik: Eine kritische Zeitschrift 3 : 1 ( 5 . Jahr9ang = vol. 14 of the entire series) 53 -94. Leipzig: B . G . Teubner.

Littre, Emile. 1873 . Dictionnaire de la langue fran(aise. 4 vols. Paris: Hachette. Lowe, Richard. 1 882. »Die Dialektforschung im Magdeburgischen Gebiete<< . ]ahrbuch des

Vereins fur niederdeutsche Sprachforschung 14.14-52.

Page 124: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

246 Bibliografija

Lubek, Ian. 198r . >>Histoire des psychologies sociales perdues: le eas de Gabriel Tarde« . Revue fran{:aise de Sociologie 22.361-395.

Lun, Luigi. 1960. Da Herder a Jacob Grimm: Diorama di mezzo secolo di storia della filo/agia germanica. Roma: E. De Santis.

Lyons, John. 1963 . Structural Semantics: An analysis of part of the vocabulary of Plato. Oxford: Blackwell.

Lyons, John. 1966. »Firth's Theory of Meaning« . Memory of J. R. Firth ed. Charles Ernest Bazell et al., 288-302. London: Longmans.

Lyons, John. 1968. Introduction to Theoretical Linguistics. Cambridge: Cambridge University Press.

Lyons, John. 1977. Semantics. 2 vols. Cambridge: Cambridge University Press. Macauley, Ronald K. S. 1988. »What Happened to Sociolinguistics? << , English World-Wide

9· 1 5 3-169. Maher, ]. Peter. 1977. Papers on Language Theory and History l: Creation and tradition in

language. Foreword by Raimo Anttila. Amsterdam: John Benjamins. Malinowsky, Bronislaw. 1923. »The Problem of Meaning in Primitive Languages<<, The

Meaning of Meaning by Charles Kay Ogden & Ivor Armstrong Richards, 296-336. London: Oxford University Press. ( 8th ed., 1948.)

Malkiel, Yakov. 1969a. »History and Histories of Linguistics<. Romance Phi/o/o gy 22. 5 30-566.

Malkiel, Yakov. 1969b. >>Uriel Weinreich, Jakob Jud's Last Student<< , Romance Philology 22. !28-!32 .

Malkiel, Yakov. 1976. >>From Romance Philology through Dialect Geography to Sociolinguistics<<, International Journal of the Sociology of Language 9.59-84.

Malmberg, Bertil. 1964 [1959] . New Trends in Linguistics: An orientation. Trans!. from the Swedish by Edward Carney. Stockholm & Lund: Naturmetodens Sprakinstitut.

Malmberg, Bertil. 199 r. Histoire de la linguistique de Sumer a Saussure. Paris: Presses Universitaires de France.

Marckwardt, Albert H. 1968. >>Charles C. Fries<< , Language 44.205-2 10. [With bibliography of Fries, pp. 207-2 10.]

Martinet, Andre. 1946[c.I942]. >>Description du parler franco-proven<;:al d'Hauteville (Savoie) << , Revue de linguistique romane 1 5 . 1-86.

Martinet, Andre. 1952a. >>Function, Structure, and Sound Change<< , Word 8. 1-32. Martinet, Andre. 19 52b. Recenzija o Pop ( 1950) . Word 8. 260-262. Martinet, Andre. 1955 . Economie des changements phonetiques: Traite de phonologie

diachronique. Bern: A. Francke. (2nd ed., 1964.) Martinet, Andre. 1967 [196o]. Elements de linguistique generale. Nouvelle edition. Paris:

Armand Colin. Matthews, Peter H. 199 3 . Grammatical Theory in the United States from Bloomfield to

Chomsky. Cambridge: Cambridge University Press. McCawley, James D. 1968[1967]. >>The Role of Semantics in a Grammar<< , Universals in

Linguistic Theory ed. by Emmon Bach & Robert Harms, 124-169. New York: Holt, Rinehart & Winston.

McCawley, James D. 1968. >>Lexical Insertion in a Transformational Grammar without Deep Structure<< . Papers from the Fourth Regional Meeting of the Chicago Linguistic Society, 7 1-80. Chicago: Chicago Linguistic Society.

McCawley, James D. 1975a. >>Discussion of Ray C. Dougherty's >Generative Semantics Methods: A Bloomfieldian counterrevolution«< , International Journal of Dravidian Linguistics 4: I . I 5 J- 1 5 8 .

McCawley, James D . 1975b. Review of Chomsky ( 1972b). Studies in English Linguistics 3 .209-3 I I .

Bibliografija 24 7

McCawley, James D. 1995. >>Generative Semantics«. Koerner & Asher 199 5 . 343-348. McDavid, Raven I., Jr. 1946. >>Dialect Geography and Social Science Problems<<. Social

Forces 2 5· 168-172. (Repr. in MeDa vid, Dialect in Culture: Essays in general dialectology ed. by William A. Kretzschmer, Jr. University, Ala.: University of Alabama Press, 1979.)

MeDa vid, Raven I., Jr. 1948. >>Postvocalic l-rl in South Carolina: A social analysis<< , American Speech 23 . 194-203. (Repr. in McDavid 198ob. 1-14. )

McDavid, Raven I . , Jr. 198oa. >>Linguistics, through the Kitchen Door« . Davis & O'Cain 1980.3-20.

McDavid, Raven I., Jr. 198ob. Varieties of American English: Essays [ . . . ]. Selected and introduced by Anwar S. Dil. Stanford, Calif.: Stanford University Press.

McDavid, Raven I., Jr. & Raymond K. O'Cain. 1973. >>Sociolinguistics and Dialect Geography«. Kansas Journal of Sociology 9 · 1 3 7- 1 5 6.

Meillet, Antoine. 190I. Review of Wilhelm Wundt, Volkerpsychologie, Tome I: Die Sprache, 2 vols. (Leipzig: W. Engelmann, 1900). Annee sociologique 5 · 59 5-6or.

Meillet, Antoine. 1903. Introduction a l'etude comparative des langues indo-europeennes. Paris: Hachette. ( 8th ed., with a foreword Emile Benveniste, 1937. )

Meillet, Antoine. 1905. >>Comment les mots changent de sens<< . Annee sociologique 9 . 1-38 . (Repr. in Meillet 192 I .230-27I . )

Meillet, Antoine. 1906. >>L' etat actuel des etudes de linguistique generale: Le<;:on d'ouverture du Cours de grammaire comparee au College de France lue le mardi 13 fevrier 1906<<. Revue des Idees 3· 296-308. (Repr. in Meillet I92 I . I-I8 . )

Meillet, Antoine. 1913 . >>Ferdinand de Saussure« . Annuaire de !'Ecole Pratique des Hautes Etudes (Section des sciences historiques et philologiques) I9I3-I9 I4, I I 5-125 . (Repr. in Bulletin de la Societe de Linguistique de Paris 18 . clxv-clxxv [ 1913 ] and, among other places, in Meillet I93 6.I74-183 . )

Meillet, Antoine. 1915 . >>La Linguistique<< . La Science fran<;:aise: Ouvrage publie sous les auspices du Ministere de !'Instruction Publique a !'occasion de !'Exposition de San Francisco, vol.II, I 17-124. Paris: Ministere de !'Instruction Publique et des Beaux Arts. (Separate publication, with a portrait of Saussure, Paris: Larousse, 1916. )

Meillet, Antoine. 1916. Review of F. de Saussure, Cours de linguistique generale (Lausanne & Paris: Payot, 1916). Bulletin de la Societe de Linguistique de Paris 20.32-36. (Repr. in Mounin 1968.I6I-I68) .

Meillet, Antoine. 192 r . Linguistique historique et linguistique generale. [Tome I . ] Paris: Honore Champion.

Meillet, Antoine. 193 3 . [Commentary on Doroszewski 193 3a.] Actes du Deuxieme Congres international de Linguistes, p. 147. Paris: A. Maisonneuve.

Meillet, Antoine. 1936. Linguistique historique et linguistique generale. Tome II. Paris: C. Klincksieck.

Messing, Gordon Myron. I9F· »Structuralism and Literary Tradition«. Language 27. I ­I2.

Mesthrie, Ray. 2oor. >>Sociolinguistics: History and overview<< . Concise Encyclopedia of Sociolinguistics ed. by R. Mesthrie, 1-4. Oxford & New York: Pergamon Press.

Metcalf, George ]. 1953 . »Abraham Mylius on Historical Linguistics<< . Publications of the Modern Language Association of America 68.53 5-5 54·

Michels, Leonardus Cornelius. 1952. »Georg von der Gabelentz als voorloper van de structurele taalkunde en de fonologie<< , De Nieuve Taalgids 4 5 · 17-19.

Miklosich, Franz. 1 8 52-1874. Vergleichende Grammatik der slavischen Sprachen. 4 vo ls. Wien: Wilhelm Braumiiller. (2nd ed., 1876-!883 . )

Milroy, James. 1992. Sociolinguistics and Language Change. Oxford: Basi! Blackwell. Milroy, Lesley. 1987. Observing and Analysing Natural Language: A critical account of

sociolinguistic method. Oxford & New York: Basi! Blackwell.

Page 125: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

248 Bibliografija

Misteli, Franz. 1 882. Review article on Paul ( 1 8 8o). Zeitschrift fiir Volkerpsychologie und Sprachwissenschaft 1 3 . 3 76-409.

Morpurgo Davies, Anna. 1975. >>Language Classification in the Nineteenth Century« . Current Trends in Linguistics ed. by Thomas A. Sebeok, vol. XIII: Historiography of Linguistics, 607-7 16. The Hague: Mouton.

Morpurgo Davies, Anna. 1998. Nineteeth-Century Linguistics. London: Longman. Moulton, William G. 1962 . »Dialect Geography and the Concept of Phonological Space« .

Word 1 8.23-32. [On Swiss German.] Mounin, Georges. 1966. »La notion de systeme chez Antoine Meillet«. La Linguistique 2:

I . 17-29. Mounin, Georges. 1967. Histoire de la linguistique: Des origines au XIXe siecle. Paris:

Presses Universitaires de France. Mounin, Georges. 1968. Saussure ou le structuraliste sans le savoir: Pn!sentation, choix de

textes, bibliographie. Paris: Editions Seghers. (2nd rev. ed, 197I. ) Mueller, Hugo. 1966. >>On Re-Reading [Wilhelm] von Humboldt« . Monograph Series on

Language and Linguistics 19. 97-107. Washington, D.C.: Georgetown University Press. Miiller, Wilhelm, ed. 1 8 89. Briefe der Briider Jacob und Wilhelm Grimm an Georg Friedrich

Benecke aus den ]ahren I 8o8-I829. Mit Anmerkungen herausgegeben [ ... ]. Gi:ittingen: Vandenhoeck & Ruprecht.

Murray, K. M. Elisabeth. 1977. Caught in the Web of Words: james A. H. Murray and the Oxford English Dictionary. With a Preface by R. W. Burchfield. New Haven & London: Yale University Press. (2nd ed., Oxford: Oxford University Press, 1982.)

Murray, Stephen O. 1980. »Gatekeepers and the ·Chomskian Revolution«< . journal of the History of the Behavioral Sciences 1 6. 73-88.

Murray, Stephen O. 198I. Review of Newmeyer ( 1980). Historiographia Linguistica 8. 107-r r2. [See also the exchange between Murray and Newmeyer in the same journal, 9 · r8 5-r 87, 1982.]

Murray, Stephen O. 1989. »Recent Studies of American Linguistics« . Historiographia Linguistica r6. I49-I7I . [Review of Newmeyer ( 1986), pp. 1 5 5-164.]

Murray, Stephen O. 1994. Theory Groups and the Study of Language in North America: A social history. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Murray, Stephen O. 1998. American Sociolinguistics: Theorists and theory groups. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Naumann, Bernd. 1986. Grammatik der deutschen Sprache zwischen I78I und I856: Die Kategorien der deutschen Grammatik in der Tradition von Johann Werner Meiner und Johann Christoph Adelung. Berlin: E. Schmidt.

Nehring, Alfons. 1962 . »Strukturalismus und Sprachgeschichte<< . Innsbrucker Beitriige zur Kulturwissenschaft, Sonderheft, 1 5 .2 1-30.

Neumann, Giinter. 1967. Indogermanische Sprachwissenschaft I8I6 und I966: Zwei Vortriige [ . . . ]. Innsbruck: Sprachwissenschaftliches Institut der Leopold-Franzens­Universitat.

Neumann, Werner. 1984. »Zum geschichtlichen Hintergrund der ausgewahlten Akademiereden Jacob Grimms<<. jacob Grimm: Reden in der Akademie ausgewahlt und herausgegeben von W. Neumann & Hartmut Schmidt, 7-36. Berlin: Akademie-Verlag.

Neumann, Werner. 1996. »Paul, Hermann<< . Lexicon Grammaticorum: Who's Who in the History of World Linguistics ed. by Harro Stammerjohann et al., 706-708. Tiibingen: Max Niemeyer.

Nevin, Bruce E. 199 3 . »A Minimalist Program for Linguistics: The work of Zellig Harris on meaning and information<< . Historiographia Linguistica 20. 3 5 5-398.

Newmeyer, Frederick J. 1975 [1968]. English Aspectual Verbs. The Hague: Mouon.

Bibliografija 249

Newmeyer, Frederick J. 1980. Linguistic Theory in America: The first quarter-century of transformaional generative grammar. New York: Academic Press. [Rev. 2nd ed. published in 1986 without a subtitle.]

Newmeyer, Frederick ]. 1986. The Politics of Linguistics. Chicago & London: University of Chicago Press.

Newmeyer, Frederick J. 1990. »Competence vs. Performance; Theoretical vs. Applied: The development and interplay of rwo dichotomies<< . North American Contributions to the History of Linguistics ed. by Francis P. Dinneen & E. F. Konrad Koerner, r67- 1 8 I . Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins. (Repr. in Newmeyer 1996. 1 69-177.)

Newmeyer, Frederick J. 1996. Generative Linguistics: A historical perspective. London & New York: Routledge.

Nida, Eugene Albert. 1948. »The Identification of Morphemes<< . Language 24. 4 14-44 I . (Repr. in Joos 1957.25 5-257·)

Nida, Eugene Albert. 1949[1946]. Morphology: The descriptive analysis of words. 2nd ed. Ann Arbor, Mich.: University of Michigan Press. ( roth reprint, 1967.)

Nida, Eugene Albert. 1958. »Analysis of Meaning and Dictionary Making<< . International Journal of American Linguistics 24.279-92.

Niederehe, Hans-Josef & E. F. Konrad Koerner, eds. 1990. History and Historiography of Linguistics: Proceedings of the Fourth International Conference on the History of the Language Sciences (ICHoLS IV), Trier, 24-28 August I987. 2 vols. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Noordegraaf, Jan. 1977. »A Few Remarks on Adam Smith's Dissertation ( 1761) << . Historiographia Linguistica 4. 59-67.

Niisse, Henrich. 1962. Die Sprachtheorie Friedrich Schlegels. Heidelberg: C. Winter. Ogden, Charles Kay & Ivor Armstrong Richards. 1923 . The Meaning of Meaning: A study

of the influence of language upon though t and the science of symbolism. London: Oxford University Press. (Latest reprint, New York: Harcourt, Brace & World, 1989.)

Olmsted, David L. & Lenora A. Timm. 1983. »Baudouin de Courtenay as Sociologist<< . Essays in Honor of Charles F. Hackett ed. by Frederick B. Agard et al., 430-443 . Leiden: E. ]. Brill.

Osthoff, Hermann. r 879. Das physiologische und das psychologische Moment in der sprachlichen Formenbildung. Berlin: C. Habe!.

Pallas, Peter Simon, ed. I786/87-1789. Linguarum totius orbis vocabularia comparativa [ ... ] . 2 vols. St. Petersburg: Schnoor. (Repr., Hamburg: Helmut Buske, 1977-78.) [The text is in Russian.]

Palmer, Frank Robert, ed. 1968. Selected Papers of ]. R. Firth, I9J2-I959· London: Longmans; Bloomington: Indiana University Press.

Palmer, Frank Robert. 198I . Semantics. Second edition. Cambridge: Cambridge University Press.

Parret, Herman, ed. 1976. History of Linguistic Thought and Contemporary Linguistics. Berlin & New York: Walter de Gruyter.

Partee, Barbara H. 1976. Montague Grammar. New York: Academic Press. Paul, Hermann. 1 8 8o. Principien der Sprachgeschichte. Halle/Saale: Max Niemeyer. (2nd

eni. ed., 1 886; 3rd ed., with new spelling of •Prinzipien<, 1 898; 4th ed., 1909; 5th and last corrected ed., 1920. Repr., Tiibingen: Max Niemeyer, 1968, 1970, etc.)

Paul, Hermann. r 886. Principien der Sprachgeschichte. 2nd rev. and enlarged ed. Halle/ Saale: Max Niemeyer.

Paul, Hermann. 1888 . Princip/es of the History of Language. Transl. into English by Herbert Augustus Strong. London: S. Sonnenschein & Co.; New York: Macmillan, 1 889. (New revised ed., London: Longmans, Green & Co., 1 890; repr., College Park, Md.: McGrath, 1970.)

Page 126: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

250 Bibliografija

Paul, Hermann. I 890. Princip/es of the History of Language. Trans!. from the 2nd ed. of the original by Herbert Augustus Strong. London: Longmans, Green & Co.; New York: Macmillan. (Repr., College Park, Md.: McGrath, I970.)

Paul, Hermann. I891 . Introduction to the Study of the History of Language. Prepared by Herbert Augustus Strong, Willem S. Logeman & Benjamin Ide Wheeler. London: Longmans. [An adaptation of Paul I 8 8 8.]

Paul, Hermann. I 897· Deutsches Worterbuch. Halle/Saale: Max Niemeyer. (2nd ed., I9o8; 3rd ed., I92 I; 5th and 6th ed. by Werner Betz, Tiibingen: Max Niemeyer, I966 and I968, as well as more recent ones, e.g., 9th entirely revised ed. by Helmut Henne & Georg Objartel, I992.)

Paul, Hermann. I9I6- I920. Deutsche Grammatik. 5 vols. Halle/Saale: Max Niemeyer. Paul, Hermann. I998. Sprachtheorie, Sprachgeschichte, Phi/ologie: Reden, Abhandlungen,

Biographie. Ed. by Helmut Henne & Jorg Kilian. (= Reihe Germanistische Linguistik, 200.) Tiibingen: Max Niemeyer, xix, 342 pp.

Paul, Hermann .. I 89 1 . See Strong et al. ( I 89I ). Paulston, Christina Bratt & G. Richard Tucker, eds. I997· The Early Days ofSociolinguistics:

Memories and Reflections. (= Publications in Sociolinguistics, 2. ) Dallas, Tex.: The Summer Institute of Linguistics

Pedersen, Holger. I93 I [ I924]. Linguistic Science in the Nineteenth Century. Trans!. from the Danish by John Webster Spargo. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. (Repr., with the misleading title >The Discovery of Language<, Bloomington: Indiana University Press, I962.)

Pedersen, Holger. I983 [I9I6] . A Glance at the History of Linguistics, with particular regard to the historical study of phonology. Trans!. from the Danish by Caroline C. Henriksen, ed. with an in trod. by Konrad Koerner. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Peeters, Bert. I985 . » >Tout ne se tient-il pas dans le systeme?< Bedenkingen bij de paradigmatische samenhang van taalelementen« . Handelingen der Koninklijke Zuidnederlandse Maatschappij voor Taal- en Letterkunde en Geschiedenis 39· I4I-I56. Bruxelles.

Pei, Mario A. I946. »The State of Linguistics: Reply to a mechanist«. Ita/ica 23 . 237-240. [Cf. Hall I946.]

Perlmutter, David M., ed. I983 . Studies in Relational Grammar. Chicago: University of Chicago Press.

Peters, Stanley, ed. I972. Goals of Linguistic Theory. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Picardi, Eva. I977· »Some Problems of Classification in Linguistics and Biology, I8oo­

I83o« . Historiographia Linguistica 4·3 I-57· Pickford, Glenna Ruth. I956. »American Linguistic Geography: A sociological appraisal«.

Word I2. 2 I I-2 3 3 · Pike, Kenneth Lee. I957· "Grammatical Theory in Reference to Restricted Problems of

Morpheme Classes" . International Journal of American Linguistics [= IJAL, wenn Sie Sigla verwenden] 23 . I I9-128.

Plank, Frans. I987a. »The Smith-Schlegel Connection in Linguistic Typology: Forgotten fact or fiction?« . Zeitschrift fiir Phonetik, Sprachwissenschaft und Kommunikationsforschung 40. I96-2 I4.

Plank, Frans. I987b. »What Schlegel Could Have Learned from Alexander (>Sanscrit<) Hamilton besides Sanscrit«. Lingua e Stile 22.367-384.

Pop, Sever. I950. La Dialectologie: Aper�u historique des methodes d'enqui!tes linguistiques. 2 vols. Louvain: chez l'auteur. (Printed, Gembloux: J. Duculot.)

Posta!, Paul M. I964a. »Boas and the Development of Phonology: Comments based on Iroquoian« . !JAL 30.269-280.

Bibliografija 25I

Posta!, Paul M. I964b. »Underlying and Superficial Structure« . Harvard Educational Review 34·246-266.

Posta!, Paul M. I97I [I969]. »On the Surface Verb remind«. Studies in Linguistic Semantics ed. by Charles Fillmore & D. Terence Langendoen, I 8o-270. New York: Holt, Rinehart & Winston.

Posta!, Paul M. I974· On Raising: One rule of grammar and its theoretical implications. Cambridge, Mass.: MIT Press.

Posta!, Paul M. I988. »Advances in linguistic rhetoric« . Natural Language and Linguistic Theory 6.I29-I37·

Pott, August Friedrich. I833 -I836. Etymologische Forschungen auf dem Gebiete der Indo­Germanischen Sprachen. 2 vols. Lemgo: Meyer.

Putnam, George N. & Edna M. O'Hern. I9 5 5 . The Status Significance of an Isolated Urban Dialect. (= Language Dissertation, 5 3 .) Baltimore, Md.: Waverly Press; Washington, D.C.: Catholic University of America Publications in Sociology. [Issued in I956.]

Putschke, Wolfgang. I969. »Zur forschungsgeschichtlichen Stellung der junggrammatischen Schule« . Zeitschrift fiir Dialektologie und Linguistik 36. I9-48.

Radolf, Johann Gottlieb. I 8 I2. Gesetzgebung der deutschen Sprache, mit Riicksicht auf andere noch lebende und sich fortbildende Sprachen. Burghausen & Miinchen: E. A. Fleischmann.

Ranke, Leopold von. I 824. Zur Kritik neuerer Geschichtsschreiber; eine Bey/age zu desselben romanischen und germanischen Geschichten. Leipzig & Berlin: Georg Reimer.

Rask, Rasmus Kristian. I 8 I I. Vejledning til det Islandske el/er gamle nordiske Sprog. Copenhagen: Schubote.

Rask, Rasmus Kristian. I 8 I 8 . Undersogelse om det gamle Nordiske el/er Islandske Sprogs Oprin-delse. Copenhagen: Gyldendal.

Rask, Rasmus Kristian. I 82 5 . Frisisk Sproglcere. Copenhagen: Beeken. Raumer, Rudolf von. I837· Die Aspiration und die Lautverschiebung: Eine sprach­

geschichtliche Untersuchung. Leipzig: F. A. Brockhaus. (Repr., Hildesheim: Gerstenberg, I972. )

Raumer, Rudolf von. I87o. Geschichte der germanischen Phi/ologie. Miinchen: J. G. Cotta. (Repr., New York: Johnson, I965.)

Raumer, Rudolf von. I87o. Geschichte der germanischen Phi/ologie. Munich: R. Oldenbourg. (Repr., New York: Johnson, I965.)

Raynouard, Fran<;ois Juste Marie. I 8 I 6. Recherches sur /'origine et la formation de la langue romane; Grammaire de la langue romane. (= Choix des poesies originates de troubadours, 1 . ) Paris: F. Didot.

Rea, John A. I 976. »Linguistic Speculations of Edward Brerewood ( I 566-I 6 I 3 ) «. Linguistic and Literary Studies in Honor of Archibald A. Hill ed. by Mohammad Ali Jaza very et al., voLI: General and Theoretical Linguistics, 2 57-262. Lisse: Peter de Ridder. (Other ed., The Hague: Mouton, I978.)

Reid, T. B. W. I956. »Linguistics, Structuralism and Philology« . Archivum linguisticum 8 . 28-37

Reid, T. B. W. I960. Historical Philology and Linguistic Science: An inaugural lecture. Oxford: Clarendon Press.

Reis, Marga. I978. »Hermann Paul«. Beitrdge zur Geschichte der deutschen Sprache und Literatur IOO. I59-204.

Rensch, Karl Heinz. I966. »Ferdinand de Saussure und Georg von der Gabelentz: Dbereinstimmungen und Gemeinsamkeiten dargestellt an der langue-parole Dichotomie sowie der diachronischen und synchronischen Sprachbetrachtung«. Phonetica I 5 . 32-4 1 . [See also Rensch's additional remarks in Phonetica I 6. 78-79 ( I967).]

Page 127: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

252 Bibliografija

Richards, Graham. I999· »The History of Psychology in Britain and the Founding of >The Centre for the History of Psychology<« . journal of the History of the Behavioral Sciences 3 5 : 1 .4 I-46.

Rijlaarsdam, Jetske C. I978. Platon uber die Sprache: Ein Kommentar zum Kratylos. Mit einem Anhang iiber die Quelle der Zeichentheorie Ferdinand de Saussures. Utrecht: Bohn, Scheltema & Holkema.

Robins, Robert Henry. r952. >>A Problem in the Statement of Meaning<< . Lingua I I . I2I-37·

Robins, Robert Henry. r967. A Short History of Linguistics. London: Longmans; Bloomington: Indiana University Press, r968. (4th ed., I995- )

Robins, Robert Henry. r978. »Foreword<< . Toward a Historiography of Linguistics by E.F.K. Koerner, ix-xiii. Amsterdam: John Benjamins.

Robins, Robert Henry. I979· A Short History of Linguistics. 2nd [corrected] ed. London: Longman.

Robins, Robert Henry. I993· The Byzantine Grammarians: Their place in history. Berlin: Mouton de Gruyter.

Rogers, David E. r987. >>The Influence of Panani on Leonard Bloomfield<< . Hall r987. 89-r38 .

Romaine, Suzanne. I994· Language in Society: An introduction to sociolinguistics. Oxford: Oxford University Press.

Rosen, Lois. r967. >> Interview with William Labov<< . English journal 68:3 . r6-r9. Ross, John Robert. r967. Constraints on Variables in Syntax. Ph.D. dissertation, MIT.

[Published in r986 as Infinite Syntax!, Norwood, N. J.: Ablex.] Ross, John Robert. r969 [r967]. >>Auxiliaries as Main Verbs<< . Studies in Philosophical

Linguistics r . 77-ro2. Ruhlen, Merritt. r987. A Guide to the World's Languages. Vol. 1: Classification. Stanford,

Calif.: Standord University Press. Ružička, Rudolf. I977· Historie und Historizitat der junggrammatiker. Berlin: Akademie­

Verlag. Salmon, Paul B. I974· >>The Beginnings of Morphology: Linguistic botanizing in the r8th

century<<. Historiographia Linguistica r. 3 I3-339· Sa pir, Edward. r92 r . Language: An introduction to the study of speech. New York: Harcourt,

Brace & Co. [Note that the later paperback edition has a different pagination.] Sapir, Edward. I949· Selected Writings of Edward Sapir in Language, Culture, and

Personality. Ed. by David G. Mandelbaum. Berkeley & Los Angeles, Calif.: University of California Press. (4th printing, r964.)

Sapon, Stanley A. I953 · >>A Methodology for the Study of Socio-Economic Differences in Linguistic Phenomena<< . Studies in Language r r.57-68.

Saussure, Ferdinand de. r 879. Memoire sur le systeme primiti( des voyelles dans les langues indo-europeennes. Leipzig: B. G. Teubner. (Repr., Hildesheim: Georg Olms, r968.)

Saussure, Ferdinand de. r 894. >>A propos de l'accentuation lituanienne<< . Memoires de la Societe de Linguistique de Paris 8 . 42 5-446. ( Repr. in Recueil des publications scientifiques de F. de Saussure, ed. by Charles Bally & Leopold Gautier, 490-5I2 . Geneva: Sonor; Lausanne: Payot; Heidelberg: Carl Winter, r922.)

Saussure, Ferdinand de. r 896. >>Accentuation lituanienne<< . Indogermanische Forschungen 4 [= Festschrift August Leskien], 456-538 . (Repr. in Recueil . . . , 526-538 . )

Saussure, Ferdinand de. I9 I6. Cours de linguistique generale. Ed. by Charles Bally & Albert Sechehaye, with the collaboration of Albert Riedlinger. Lausanne & Paris: Payot. (2nd ed., Paris: Payot, I922; 3rd ed., r9p, 4th ed., I949; 5th ed., r96o, etc.; see Saussure ( r972 ) for subsequent editions) [Note that all subsequent editions follow the pagination of the 2nd edition.] [= CLG]

Bibliografija 253

Saussure, Ferdinand de. r922 [ ' r9 r6]. Cours de linguistique generale. Ed. by Charles Bally & Albert Sechehaye, with the collaboration of Albert Riedlinger. 2nd ed. Paris: Payot.

Saussure, Ferdinand de. I954· >>Notes inedites de F. de Saussure<< . Ed. by Robert Godel. Cahiers Ferdinand de Saussure r2.49-7 1 .

Saussure, Ferdinand de. I957 · >>Cours de linguistique generale ( r9o8-I909): Introduction<<. Cahiers Ferdinand de Saussure r s . 6-ro3 . (Published, on the basis of students' notes, by Robert Godel.)

Saussure, Ferdinand de. I959· Course in General Linguistics. Transl. from the French by Wade Baskin. New York & London: Philosophical Library. (2nd ed., New York-Toronto­London: McGraw-Hill, r966.)

Saussure, Ferdinand de. I964 [ I 894-I9I r]. >>Lettres de Ferdinand de Saussure a Antoine Meillet<< . Ed. by Emile Benveniste. Cahiers Ferdinand de Saussure 2 1 .93-r23 .

Saussure, Ferdinand de. r967-r968, I974· Cours de linguistique generale. Edition critique [prepared by] Rudolf Engler, 4 fasc. Wiesbaden: Otto Harrassowitz. ( Repr., r989.) [= CLG/E]

Saussure, Ferdinand de. I972. Cours de linguistique generale. [So-called] edition critique par Tullio de [recte: De] Mauro. Paris: Payot. (Repr., with a >postface< by Louis-Jean Calvet, r985. ) [Note: All >vulgata< texts follow the pagination of the 2nd ( r922) ed.]

Saussure, Ferdinand de. I993· Troisieme Cours de linguistique generale (I9IO-I9II) d' apres les cahiers d' Emile Constantin l Saussure >s Third Course of Lectures on General Linguistics. Edited by Eisuke Komatsu; translated into English by Roy Harris. Oxford & New York: Pergamon Press.

Saussure, Ferdinand de. 2002. Ecrits de linguistique generale. Ed. by Simon Bouquet & Rudolf Engler. Paris: Gallimard. [ = ELG]

Scheerer, Thomas M. r980. Ferdinand de Saussure: Rezeption und Kritik. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft.

Scherer, Wilhelm. r865. jacob Grimm. Berlin: Karl Reimer. [Separate publication of essay in PreuPische jahrbucher I4. 632-68o, I5 . r-32, and r6. r-47, 99-r39 ( r 864- r865 ); 2nd rev. ed. (Berlin: Weidmann, r88 5) , newly ed. by Sigrid von der Schulenburg in I92 I (Berlin: Dom-Verlag), with a >>Nachwort<< ( 3 3 6-346).]

Scherer, Wilhelm. r868. Zur Geschichte der deutschen Sprache. Berlin: Weidmann. (New ed., with an introduction by Kurt R. Jankowsky, Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins, r989.) [2nd rev. ed., r 878.]

Schiller, Eric, Barbara Need, Douglas Varley & William H. Eilfort, eds. r988. The Best of CLS: A selection of out-of-print papers from r968 to I975· Chicago: Chicago Linguistics Society.

Schlauch, Margaret. r946. >>Early Behaviorist Psychology and Contemporary Linguistics<<. Word r r. 25-3 6.

Schlegel, August Wilhelm, ed. [and main contributor]. r82o-r 83o. Indische Bibliothek. 3 vols. [of several fascicles each]. Bonn: E. Weber.

Schlegel, August Wilhelm. r8o3 . >>Ankiindigung: Sprachlehre von A. F. Bernhardi<< . Europa: Eine Zeitschrift ed. by Friedrich Schlegel, 2 .I93-204.

Schlegel, August Wilhelm. r 8 r 5 . Review article on Altdeutsche Walder, vol. I (Cassel, r8r3 ) . Heidelberger jahrbucher der Literatur Nos. 46-48. 72 r-766.

Schlegel, August Wilhelm. r 8 r8. Observations sur la langue et la litterature proven{:ales. Paris: Librairie grecque-latine-allemande. (Repr., together with an introduction by Gunter Narr, Tiibingen: TBL Verlag, I971. )

Schlegel, August Wilhelm. r846[r 8o8]. Lectures on Dramatic Art and Literature. Transl. by John Black. London: H. G. Bohn. ( Repr., New York: AMS Press, r965.)

Schlegel, Friedrich. r 8o8. Veber die Sprache und Weisheit der Indier: Ein Beitrag zur

Page 128: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

254 Bibliografija

Begrundung der Alterthumskunde. Heidelberg: Mohr & Zimmer. (New ed., with an introduction by Sebastiano Timpanaro, Amsterdam: John Benjamins, 1977-l

Schleicher, August. r 8so. Die Sprachen Europas in systematischer Uebersicht: Linguistische Untersuchungen. Bonn: H. B. Ki:inig. (New ed., with an Introd. by E.F.K. Koerner, Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins, 1983 . )

Schleicher, August. r8 52 · Formenlere [sic] der kirchenslawischen Sprache, erk/arend und vergleichend dargestellt. Bonn: H. B. Ki:inig.

Schleicher, August. r 8 5 5 »Kurzer Abriss der Geschichte der slawischen Sprache« . Osterreichische Blatter fur Literatur und Kunst 19 . (Repr. in Beitrage zur vergleichenden Sprachforschung r . r-27, r 8 s7.)

Schleicher, August. r 8s 6-r857 · Handbuch der litauischen Sprache. 2 vols. Prague: J. G. Cal v e.

Schleicher, August. r858 . Volkstumliches aus Sonneberg im Meininger Ober/ande. Weimar: Heinrich Bi:ihlau. (2nd ed., Sonneberg: C. Albrecht. in Commission, r894.)

Schleicher, August. r8 59· Zur Morphologie der Sprache. St. Petersburg: Eggers & Co; Leipzig: L. Voss.

Schleicher, August. r86o. Die Deutsche Sprache. Stuttgart: J. G. Cotta. ( sth ed., r888 . ) Schleicher, August. r863 . Die Darwinsche Theorie und die Sprachwissenschaft. Weimar:

Heinrich Bi:ihlau. Schleicher, August. r876 [r 86o]. Die deutsche Sprache. 3 rd ed. prepared by Johannes

Schmidt. Stuttgart: J. G. Cotta. Schleicher, August. r876 [ r86r-r862]. Compendium der vergleichenden Grammatik der

indogermanischen Sprache. 4th ed. prepared by Johannes Schmidt & August Leskien. Weimar: Heinrich Bohlau.

Schmitter, Peter. 1982. Untersuchungen zur Historiographie der Linguistik: Struktur -Methodik - theoretische Fundierung. Tubingen: Gunter Narr.

Schmitter, Peter, ed. r 9 8 7. Zur Theorie und Methode der Geschichtsschreibung der Linguistik: Analysen und Reflexionen. Tu bingen: G unter Narr. [First of 9 projected volumes covering various areas and periods in the history of linguistics, of which 4 have thus far been published; the most recent volume, of 1996, Sprachtheorien der Neuzeit II, rarely goes beyond the early r9oos. - See also Ebbesen I995-l

Schmitter, Peter. 1997. ••Historiographie als Instrument der Analyse und Evaluation sprachwissenschaftlicher (Semantik-)Theorien: Zur gangigen Opposition von •eigentlicher< Wissenschaft und Wissenschaftsgeschichte« . Kaleidoskop der Lexikalischen Semantik ed. by Ulrich Hoinkes & Wolf Dietrich, I49-158 . Tubingen: Gunter Narr.

Schmitter, Peter. 1998. »Der Begriff des Forschungsprogramms als metahistoriographische Kategorie der Wissenschaftsgeschichtsschreibung der Linguistik« . Metahistoriography: Theoretical and methodological aspects of the historiography of linguistics ed. by Peter Schmitter & Marijke van der Wal, I3 3-I52 . Munster: Nodus Publikationen.

Schmitter, Peter. 2oop. »Alles bestens? Einige Beobachtungen zur intradisziplinaren Wirkung der Historiographie der Sprachwissenschaft« . Beitrage zur Geschichte der Sprachwissenschaft I 3 . I I5·I26.

Schmitter, Peter. 2003 b. Historiographie und Narration: Metahistorische Aspekte der Wissenschaftsgeschichtsschreibung der Linguistik. Seoul: Sowadalmedia; Tubingen: Gunter Narr (in Komission).

Schmitthenner, Friedrich Jacob. 1828. Teutonia: Ausfuhrliche Teutsche Sprachlehre nach neuer wissenschaftlichen Begrundung. Nach neuer wissenschaftlicher Begrundung als Handbuch fur Gelehrte und Geschaftsreisende und als Commentar uber seine kleinern Lehrbucher. Frankfurt/M.: Herrmann. (Repr., Hildesheim: Georg Olms, 1984.)

Schoof, Wilhelm. 1963 . »Jacob Grimm's Deutsche Grammatik in zeitgeni:issischer Beurteilung« . Zeitschrift fur deutsche Phi/ologie 82.363-377.

Bibliografija 255

Schreyer, Rudiger. 2000. »What's Wrong with the Historiography of Linguistics?« . Beitrage zur Geschichte der Sprachwissenschaft ro. 205-208.

Schulenburg, Sigrid von der. I973· Leibniz als Sprachforscher. Ed. by Kurt Muller. Frankfurt/ Main: V. Klostermann.

Schwyzer, Eduard. 1938. »Jacob Wackernagel« . Forschungen und Fortschritte 14.227-228. (Repr. in Portraits of Linguists ed. by Thomas A. Sebeok, vol. II, 52-5 5 . Bloomington & London: Indiana University Press, 1966.)

Sebeok, Thomas A., ed. I975· Current Issues in Linguistics. Vol.XIII: Historiography of Linguistics. 2 vols. The Hague: Mouton.

Sechehaye, Ch[arles] Albert. 1908. Programme et methodes de la linguistique theorique: Psychologie du langage. Paris: Honore Champion; Leipzig: Otto Harrassowitz; Geneva: A. Eggimann & Co.

Seppanen, Lauri. 1984. »Hermann Paul: Sprache zwischen Naturorganismus und Energeia«. Sprache und Literatur in Wissenschaft und Unterricht rs: 2.2-18 .

Seuren, Pieter A. M. 1998. Western Linguistics: An historical introduction. Oxford & Malden, Mass.: Blackwell.

Shapere, Dudley. 1964. »The Structure of Scientific Revolutions«. The Philosophical Review 1 3 . 3 83-394.

Shuy, Roger W. 1989. »The Social Context of the Study of the Social Context of Language Variation and Change« . Synchronic and Diachronic Approaches to Linguistic Variation and Change ed. by Thomas J. Walsh, 293 -309. Washington, D.C.: Georgetown University Press.

Shuy, Roger W. 1990. »A Brief History of American Sociolinguistics, I949-1989«. North American Contributions to the History of Linguistics ed. by Francis P. Dinneen & E. F. Konrad Koerner, r83 -209. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins. (Repr. in Paulston & Tucker 1997. n-32. )

Sievers, Eduard. r876. Grundzuge der Lautphysiologie [since the 2nd ( r 8 8 r ) edition: Phonetik. Zur Einfuhrung in das Studium der Lautlehre der indogermanischen Sprachen. Leipzig: Breitkopf & Harte!. ( sth rev. ed., r9or.)

Simone, Raffaele. I975[I973l· »Theorie et histoire de la linguistique«. Historiographia Linguistica 2.3 5 3-3 78.

Simone, Raffaele. 199 5 . "Pu rus historicus est asin us: Quattro modi di fare stori a della linguistica« . Lingua e Stile 30: r . r r7-u6.

Sinclair, John MeH. 1966. »Beginning the Study of Lexis« . In Memory of J. R. Firth ed. C. E. Bazell et al., 4 10-430. London: Longmans.

Sommerfelt, Alf. 1930. »Sur la propagation de changements phonetiques« . Norsk Tidsskrift for Sprogvidenskap 4.76- 128. (Repr. in Sommerfelt, Diachronic and Synchronic Aspects of Language, r s 8-I97· The Hague: Mouton, 1962.)

Sommerfelt, Alf. 1962 [ 1932]. »La linguistique: Science sociologique«. Diachronic and Synchronic Aspects of Language: Selected articles by A. Sommerfelt, 36-sr . The Hague: Mouton.

Sperber, Hans. 1960. »Linguistics in a Strait-Jacket«. Modern Language Notes 74· 239-252.

Spier, Leslie A., Irving Hallowell & Stanley S. Newman, eds. 194 1 . Language, Culture, and Personality: Essays in memory of Edward Sapir. Menasha, Wis.: Sapir Memorial Publication Fund. (Repr., Salt Lake City: University of Utah Press, 1960. )

Spitzer, Leo. 1918 . Aufsatze zur romanischen Sprache und Syntax. Halle/Saale: Max Niemeyer.

Spitzer, Leo. 1943· »Why Does Language Change?« . Modern Language Quarterly 4· 413 -4 3 1 .

Page 129: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

256 Bibliografija

Spitzer, Leo. 1946. »The State of Linguistics: Crisis or reaction?« . Modern Language Notes 7! . 497-502.

Stefanini, Jean. 1979. »Sur une premiere rencontre de la linguistique et de la sociologie: Relecture d' A. Meillet«. Recherches sur le fran(ais parfe (Aix-en-Provence) No.2 (Fevrier 1979), 9-24.

Stehr, Alfred. 1957. Die Anfange der finnisch-ugrischen Sprachvergleichung, r669-I77r. Doctoral diss., University of Gottingen.

Stewart, William A. 1957. »Sociolinguistic Factors in the History of American Negro Dialects« . The Florida Foreign Language Reporter 5 . r r-3o.

Storost, Jiirgen. 198 5 . »Zeitschriften und Rezensionen« . Bahner & Neumann 1985 . 282-328 .

Streitberg, Wilhelm, ed. I9r6-1936. Geschichte der indogermanischen Sprachwissenschaft seit ihrer Begrundung durch Franz Bopp. 6 vols. Strassburg: Karl J. Triibner, later on Berlin: Walter de Gruyter.

Streitberg, August. 1922. »Hermann Paul'. Indogermanisches jahrbuch 9· 280-28 5 . (Repr. in Portraits of Linguists ed. by Thomas A. Sebeok, vo !.I, 549-5 54· Bloomington & London: Indiana University Press, 1966.)

Streitberg, Wilhelm. 1963 [ r898]. Urgermanische Grammatik. 3 -. unveriinderte Auflage. Heidelberg: Carl Winter.

Strong, Herbert A., Willem S. Logeman & Benjamin Ide Wheeler. r89r. Introduction to the Study of the History of Language. London: Longmans, Green & Co. (Repr., with an introd. by W. Keith Percival, New York: AMS Press, 1973 . ) [= Adaptation of 2nd rev. & eni. ed. of Paul ( r 8 8o).]

Struc-Oppenberg, Ursula. 1975. »Uber die Sprache und Weisheit der Indier [of F. Schlegel] « . Kritische Friedrich-Schlegel-Ausgabe ed. b y Ernst Behler e t al., vol. VIII: r, clxxxvii­ccxxx. Miinchen-Paderborn--Wien: Ferdinand Schoningh; Ziirich: Thomas. [lntrod. to the critical ed. of Schlegel r 8o8.]

Struc-Oppenberg, Ursula. 1980. >>Friedrich Schlegel and the History of Sanskrit Philology · and Comparative Studies« . Canadian Review of Comparative Literature 7·4II -437·

Sturtevant, Edgar Howard. 1917. Linguistic Change: An introduction to the historical study of language. Chicago: University of Chicago Press. (Repr., with a new introduction by Eric P. Hamp, r96r.)

Sturtevant, Edgar Howard. I947· Introduction to Linguistic Science. New Haven, Conn.: Yale University Press.

Sverdrup, Jakob. 1920. »Av Sprogvidenskabens Historie: Ihre - Rask - Grimm«. Nordisk Tidsskrift (Letterstedt) 1920.459-477·

Swadesh, Morris. 1939. »Edward Sapir<< . Language 1 5 . 1 32- 1 3 5 . Sweet, Paul R . 1978-r98o. Wilhelm von Humboldt: A biography. 2 vols. Columbus, Ohio:

Ohio State University Press. Swiggers, Pierre. 1997. Histoire de la pensee linguistique. Analyse du langage et reflexion

linguistique dans la culture occidentale, de l'Antiquite au XIXe siecle. Paris: Presses Universitaires de France.

Synge, John Lighton. 1958 . »ls the Study of its History a Brake on the Progress of Science? << . Hermathena 91 . 20-42.

Tagliavini, Carlo. 1963. Panorama di storia delia linguistica. Bologna: Patron. (3rd ed., 1970.) Tagliavini, Carlo. 1968. Storia della filo/agia germanica. Bologna: Patron. Tarde, (Jean) Gabriel (de). r89o. Les lois de /'imitation: Etudes sociologiques. Paris: Felix

Alcan. (2nd rev. and eni. ed., 1895; 7th ed., 192 1 . ) Tarde, Gabriel. r898. Les lois sociales: Esquisse d'une sociologie. Paris: Felix Alcan. (2nd

ed., 1 899; 8th ed., 192 1 . )

Bibliografija 257

Taylor, Daniel J., ed. 1987. The History of Linguistics in the Classical Period. Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Teeter, Karl V. 1964. »Descriptive Linguistics in America: Triviality versus irrelevance<<. Word r0. 197-206.

Teeter, Karl V. 1998. »The Story of a Linguist malgre lui«. First Person Singular Ill: Autobiographies by North American Scholars in the Language Sciences ed. by E.F.K. Koerner, 248-25 6. Amsterdam: John Benjamins.

Thilo, Ulrich Ch. M. 1989. Rezeption und Wirkung des Cours de linguistique generale: Oberlegungen zu Geschichte und Historiographie der Sprachwissenschaft. (= Tubinger Beitrage zur Linguistik, 3 3 3 .) Tiibingen: Gunter Narr.

Thomsen, Vilhelm. 1927 [ 1902] . Geschichte der Sprachwissenschaft bis zum Ausgang des r9. jahrhunderts. Trans!. into German by Hans Pollak. Halle/Saale: Max Niemeyer. (Repr., Frankfurt & Bern: Peter Lang, 1979.)

Timpanaro, Sebastiana. 1972. »Friedrich Schlegel e gli inizi della linguistica indo-europea in Germania<< . Critica Starica n.s. 9· 72-105.

Timpanaro, Sebastiana. 1977. »Friedrich Schlegel and the Beginnings of Inda-European Linguistics in Germany<< . Schlegel 1977[r 8o8], xi-lvii. [Trans!. of Timpanaro ( 1972) by J. Peter Maher, ed. by E. F. K. Koerner.]

Toman, Jindich. 1987. »Not from 1903, not from Meillet: A final ( ? ) remark on >ou tout se tient<<<. Historiographia Linguistica 14: 3 · 403-406.

Trager, George L. 194 1 . Review of Louis Hjelmslev, La categorie des eas (Aarhus: Universitetsforlaget, 193 5/37) . Language 17. 1 72-174·

Trager, George L. 1959. Review of Hackett ( 19 5 8) . Studies in Linguistics 14· 77-81 . Trager, George L. & Bernard Bloch. 1942. Out/ine of Linguistic Analysis. Baltimore, Md.:

Waverly Press ( for the Linguistic Society of America). Trager, George L. & Henry Lee Smith, Jr. 195 r. Out/ine of English Structure. (= Studies in

Linguistics: Occasional papers, 3 . ) Norman, Okla. (Repr., Washington, D.C.: American Council of Learned Societies, 1957. )

Troike, Rudolph C. 1976. »Lest the Wheel Be too oft Reinvented: Towards a reassessment of the intellectual history of linguistics<<. Linguistic and Literary Studies in Honor of Archibald A. Hill, 297-304. Lisse!Holland: Peter de Ridder.

Trubetzkoy, Nikolaj S. I93 3 · »La phonologie actuelle<<. Journal de Psychologie normale et pathologique 30. 227-243. (Repr. in Essais sur le langage presentes par Jean-Claude Pariente, 143-164. Paris: Editions de Minuit, 1969.)

Trudgill, Peter. 1974. The Social Differentiation of English in Norwich. Cambridge: Cambridge University Press.

Trudgill, Peter. 1983 . On Dialect: Social and geographical perspectives. New York: New York University Press.

Twaddell, William Freeman. 1943. »Fr. Schlegel's Criteria of Linguistic Relation<<. Monatshefte fur deutschen Unterricht 3 5· 15 r -55 ·

Ullmann, Stephen. 1956. »The Concept of Meaning in Linguistics << . Archivum Linguisticum 8. 12-20.

Ullmann, Stephen. 19 57· The Princip/es of Semantics: A linguistic approach to meaning. 2nd ed. Oxford: Blackwell.

Ullmann, Stephen. 1962. Semantics: An introduction to the science of meaning. Oxford: Blackwell. (Repr., 1967.)

Van Ginneken, Jac[obus Joannes Antonius]. 1913 -19 14. Handboek der Nederlandse taal: De sociologische structuur van het Nederlands. 2 vols. s'Hertogenbosch: Malmberg.

Van der Horst, J. M. 1979· »Van organisme naar mechanisme: r870<<. Gerritsen 1'979·21-3 5 ·

Page 130: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

258 Bibliografija

Vater, Johann Severin. r8or . Versuch einer allgemeinen Sprachlehre, mit einer Einleitung uber Begriff und Ursprung der Sprache [ . . . ]. Halle/Saale: Renger.

Vater, Johann Severin. r8o5. Lehrbuch der allgemeinen Grammatik, besonders fur hohere Schulklassen, mit Vergleichung i:ilterer und neuerer Sprachen. Halle/Saale: Renger.

Vendryes, Joseph. 192 1 . >>Le caractere social du langage et la doctrine de Ferdinand de Saussure« . Journal de Psychologie normale et pathologique 28. 617-624.

Vendryes, Joseph. 1925 [ 192 1) . Language: A linguistic introduction to history. Trans!. from the French by Paul Radin. London: Routledge & Kegan Paul. ( 5 th printing, 1959. )

Vendryes, Joseph. 1937. >>Antoine Meillet« . Bulletin de la Societe de Linguistique de Paris 3 8 . 1-42.

Voegelin, C. F. 1958 . Review of Chomsky ( 1957) . International Journal of American Linguistics 24.229-23 r .

Wallis, Ethel E . 1956. >>Sociolinguistics i n Relation t o Mezquital Otomi Transition Education<< , Estudios antropologicos en homenaje al doctor Manuel Gamio, 523- 5 3 5 . Mexico, D.F.: Sociedad Mexicana de Antropologia.

Wardhaugh, Ronald. 1986. An Introduction to Sociolinguistics. Oxford: Basi! Blackwell. (4th ed., 2oor . )

Warner, W[illiam] Lloyd, together with Marchia Meeker & Kenneth Eells. 1949. Social Class in America: A manual of procedure for the measurement of social status. Chicago: Research Associates. (New edition, with a new essay, >>Theory and Method for Comparative Social Stratification<< , New York: Harper, 1960. )

Washabaugh, William. 1974. >>Saussure, Durkheim, and Sociological Theory<< , Archivum Linguisticum n.s. 5 · 2 5-34.

Waterman, John T., ed. & trans!. 1978. Leibniz and Ludolf on Things Linguistic: Excerpts of their correspondence ( r 68 8-1703 ) . Berkeley & Los Angeles: University of California Press.

Wegener, Philipp. r885 . Untersuchungen iiber die Grundfragen des Sprachlebens. Halle/S.: Max Niemeyer. (Repr., with an introd. by Clemens Knobloch, Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins, 199 1 . )

Wegener, Philipp. r89r . >>Die Bearbeitung der lebenden Mundarten<<, Grundriss der germanischen Phi/ologie ed. by Hermann Paul, vol.I, 93 I-944· Strassburg: Karl J. Triibner.

Weimann, Karl-Heinz. 1966. »Leibniz als Sprachforscher<<, Leibniz: Sein Leben - sein Wir ken - seine Welt ed. by Wilhelm T otok & Carl Haase, 5 3 5-5 5 2. Hannover: Verlag fiir Literatur und Zeitgeschehen.

Weinreich, Max. 1923 . Studien zur Geschichte und dialektischen Gliederung der jiddischen Sprache. Erster Teil: Geschichte und gegenwi:irtiger Stand der jiddischen Sprachforschung. Diss., Universitiit Marburg. (Republished as Geschichte der jiddischen Sprachforschung, with a >>Vorwort des Herausgebers<< [vii-xxiv], by Jerold C. Frakes. (= South Florida Studies in the History of Judaism, 27.) Atlanta: Scholars Press, 1993 .)

Weinreich, Max. I9J ia. >>Di problem fun tzveyshprakhikayt<< . YIVO-Bleter r . I I4- 129. Weinreich, Max. I9J ib. >>Tsveyshprakhikayt: Mutershprakh un tsveyte shprakh<<, YIVO­

Bleter r. 301-3 16. Weinreich, Uriel. 1949. College Yiddish: An introduction to the Yiddish language and

to Jewish life and culture. Preface by Roman Jakobson. New York: Yiddish Scientific Institute. ( 5th rev. ed., New York: YIVO Institute for Jewish Research, 1971 . )

Weinreich, Uriel. 19 5 r . Research Problems in Bilingualism, with special regard to Switzerland. Unpubl. Ph. D. diss., Columbia University, New York.

Weinreich, Uriel. 1953 . Languages in Contact: Problems and findings. Preface by Andre Martinet. New York: Linguistic Circle of New York. (2nd ed., The Hague: Mouton, 1963; 9th printing, 1979.)

Bibliografija 259

Weinreich, Uriel. 1954. »ls Structural Dialectology Possible? << . Word ro. 3 88-400. Weinreich, Uriel. 1959. >>Mid-Century Linguistics: Attainments and frustrations« . Romance

Philology 13. 320-34 1 . Weinreich, Uriel. 1966. >>On the Semantic Structure o f Language« . Universals of Language

ed. Joseph H. Greenberg, 2nd ed., 142-2 1 6. Cambridge, Mass.: MIT Press. Weinreich, Uriel. 1967. >>On Arguing with Mr. Katz: A brief rejoinder<< , Foundations of

Language r r:r.284-2 87. [Cf. Katz 1967.] Weinreich, Uriel. 1968. >> Introduction«. [To U. Weinreich, William Labov & Marvin I.

Herzog, >>Empirical Foundations for a Theory of Language Change«) . Directions for Historical Linguistics ed. by Winfred P. Lehmann & Yakov Malkiel, 97-120. Austin & London: University of Texas Press.

Weinreich, Uriel. 1980. On Semantics. Ed. by William Labov & Beatrice Weinreich. Philadelphia: University of Pennsylvania Press.

Weinreich, Uriel, William Labov & Marvin I. Herzog. 1968. >>Empirical Foundations for a Theory of Language Change« . Directions for Historical Linguistics ed. by Winfred P. Lehmann & Yakov Malkiel, 97-195 . Austin, T ex.: University of Texas Press.

Weinrich, Harald. 1966. Linguistik der Luge. Stuttgart: Lambert Schneider. Weiss, Albert Paul. 1918 . >>Conscious Beha vior« . The Journal of Philosophy 1 5 . 63 r-64 r. Weiss, Albert Paul. 192 5a. >>One Set of Postulates for a Behaviouristic Psychology<< .

Psychological Review 32. 83 -87. Weiss, Albert Paul. 1925b. >>Linguistics and Psychology« . Language r. 52-57. Weiss, Albert Paul. 1929. A Theoretical Basis of Human Behavior. 2nd ed. Columbus, Ohio:

R. G. Adams & Co. Wells, Rulon S. 1947. >>De Saussure's System of Linguistics« . Word 3· 1-3 r. (Repr. in Joos

1957· I-18 . ) Wells, Rulon S. 1954. >>Meaning and Use«. Word ro. 23 5-2 50. Wells, Rulon S. 19 5 8. >>Is a Structural Treatment of Meaning Possible? « . Proceedings of the

Eighth International Congress of Linguists ed. Eva Sivertsen et al., 654-666. Oslo: Oslo University Press. [Discussion, pp. 666-704.]

Wells, Rulon S. 1963. >>Some Neglected Opportunities in Descriptive Linguistics« . Anthropological Linguistics 5 : 1 . 3 8-49.

Wenker, Georg. 1 877. Das Rheinische Platt. Den Lehrern des Rheinlandes gewidmet. Diisseldorf: Author.

Wheatley, J on. r 964. >>Meaning and Meaningfulness in Fries « . Canadian J ou rnai of Liguistics 9·83 -97·

Whitney, William Dwight. r 867. Language and the Study of Language. New York: Scribner, Armstrong & Co.; London: Triibner & Co. (6th ed., 1 896; repr., New York: AMS Press, 1971; Hildesheim: Georg Olms, 1973 . )

Whitney, William Dwight. 1871 . >>Strictures on the views of August Schleicher respecting the nature of language and kindred subjects<< . Transactions of the American Philological Association 2. 3 5- 64. (Repr. under the title of >>August Schleicher and the physical theory of language« in Whitney, Oriental and Linguistic Studies, voi. I, 298-3 3 r. New York: Scribner, Armstrong & Co., 1873 . )

Whitney, William Dwight. 1873 [ 1872). Oriental and Linguistic Studies. First series: The V eda; the Avesta; the Science of Language. New York: Scribner, Armstrong & Co (Repr., Freeport, N.Y.: Books for Libraries Press, 1972.)

Whitney, William Dwight. 1875 . Life and Growth of Language: An out/ine of linguistic science. New York: D. Appleton & Co.; London: H. S. King. (Repr., with a new introduction by Charles F. Hockett, New York: Dover, 1979. )

Whitney, William Dwight. r 879. Sanskrit Grammar; including both the classica/ language and the other dia/ects, of V eda and Brahmana. Leipzig: Breitkopf & Harte!. (2nd rev.

Page 131: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

260 Bibliografija

ed., ibid. & Boston: Ginn & Co., r S S9; 12th printing, Cambridge, Mass.: Harvard Univ. Press, 197 1 . )

Wiesinger, Peter. 1979. »Johann Andreas Schmeller als Sprachsoziologe<< . Linguistic Method: Essays in honor of Herbert Penzl ed. by Irmengard Rauch & Gerald F. Carr, s S s-S99· The Hague: Mouton.

Wilbur, Terence H., ed. 1977. The »Lautgesetz«-Controversy: A documentation. Amsterdam: John Benjamins.

Willems, Klaas. 1997. Prospectus for >>Logos [& Language] : Journal of general linguistics and language theory« . Ghent: Department of German, University of Ghent.

Winning, William Balfour. r S 3 S . A Manual of Comparative Philology, in which the affinity of the Inda--European languages is illustrated, and applied to the primeval history of Europe, Italy, and Rome. London: J. G. & F. Rivington.

Winteler, Jost. rS?S · Die Kerenzer Mundart des Kantons Glarus in ihren Grundziigen dargestellt. Leipzig & Heidelberg: F. C. Winter. [With a rS76 imprint.]

Wittmann, Henri Gontran. 1966. >>Two Models of Linguistic Mechanism« . Canadian J ou rna l of Linguistics r r . S 3-9 3 .

Wolf, Norbert Richard. 1 9 S s . »Jacob Grimm - ein pratheoretischer Grammatiker?« . Zeitschrift fur Phonetik, Sprachwissenschaft und Kommunikationsforschung 3 S. s44-s so.

Wolfram, Walter A. 1969. A Sociolinguistic Description of Detroit Negro Speech. Washington, D.C.: Center for Applied Linguistics.

Wolfram, Walt & Ralph W. Faso ld. 1972. The Study of Social Dia/ects in American English. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall.

Wotton, William. 1730. A Discourse concerning the Confusion of Languages at Babel. London: S. Austen & W. Bowyer.

Wrede, Ferdinand. 1902. >>Ethnographie und Dialektwissenschaft«. Historische Zeitschrift S S (= n.s. S2), 22-43 . (Repr. in F. Wrede, Kleine Schriften ed. by Luise Berthold et al., 294-30S. Marburg: N. G. Elwert, 1963.)

Wrede, Ferdinand, ed. 1926ff. Deutscher Sprachatlas auf Grund des von Georg Wenker begriindeten Sprachatlas des Deutschen Reiches [ . . . ] . Marburg: N. G. Elwert.

Wyss, Ulrich. 1979. Die wilde Phi/ologie: Jacob Grimm und der Historismus. Miinchen: H. C. Beck.

Ziff, Paul. 1960. Semantic Analysis. Ithaca, N.Y.: Cornell University Press. Zwirner, Eberhard. 1969. »Zu Herkunft und Funktion des Begriffspaares Synchronie­

Diachronie« . Sprache - Gegenwart und Geschichte: Probleme der Synchronie und Diachronie, 30-p. Diisseldorf: Schwann. (Repr. in Zwirner & Zwirner 19S2:279-29S.)

Zwirner, Eberhard & Kennosuke Ezawa, eds. 196S. Phonometrie. Part II : Allgemeine Theorie. Basel & New York: S. Karger.

Zwirner, Eberhard & Kurt Zwirner. 1966 [ 19 3 6] . Grundfragen der Phonometrie. 2nd rev. and eni. ed. Basel & New York: S. Karger. [Note that historical part was written by E. Zwirner entirely; Kurt Zwirner was a mathematician.]

Zwirner, Eberhard & Kurt Zwirner. 1970 [ 1966). Princip/es of Phonometrics. University, Ala.: Alabama University Press. [Cf. Koerner's review of the historical part in Phonetica 24. 247-2 S2 ( 1972).)

Zwirner, Eberhard & Kurt Zwirner. 19S2. Grundfragen der phonometrischen Linguistik. 3rd extended ed. Basel & New York: S. Karger.

'

KAZALO BIBLIOGRAFSKIH IMENA*

Aarsleff, Hans, r S Aarts, F.G.A.M., 192 Abercrombie, David, 192 Adam, Lucien, 103 Adelung, Johann Christoph, 2S, 46, 49, S7 Ahlqvist, Ande rs, rS Albrecht, Jorn, rS , 63, S9 Allen, Keith, r4S Allen, William Sidney, 12S, 129 Amirova, T[atiana) A., 43, 4S Ammon, Ulrich, 192 Anderson, Stephen R., r so Antal, Laszlo, 6o, 79, r 12 , r r3 Antonsen, Elmer H., 4 s Anttila, Raimo, 9 3 , I? S Arbuckle, John, 93 Archangeli, Diana, rSS Arens, Hans, 14, r s , 61 , 6S, S3 Arlotto, Anthony, 204 Asher, Ron, 20, 2 I S Auroux, Sylvain, r S , 20 Bach, Emmon, 13, rS s Bahner, Werner, S 7 Bally, Charles, ro6, I I s Batllori, Miguel, 2 s Bauer, Heinrich, S 7 Bazell, C . E., I 3 7 Becker, Carl L., 9 S Bell, Roger T., 192 Benecke, Georg Friedrich, 4S, 46, 4S, s s ,

S7 Beneš, Brigit, roo Benfey, Theodor, ro, I I , I2, 13, I4, 24, 26,

27, 2S, 43, S 3 , S4, 9 I , IOO Benware, Wilbur A., 29, 44, 4S, sS, IOO,

2 1 7 Berardi, Gabriele, 107 Bernhardi, August Ferdinand, 2S, 4S, S7 Bernstein, Basi) B., I90, 194 Bethke, Wolfgang, 63 Beyer, Arno, so Bierbach, Christine, I I 3 , ns, 197 Bierwisch, Manfred, 13, rp, I43, q6, 147

· Bez E.F.K. Koerner

Bloch, Bernard, 126, 1 3 1, 1 3 3 , I4o, I4I, 144

Bloomfield, Leonard, r r , 12, 27, Ss, 93 , I IO, I I9-14S, I S2, I S S , 161 , I67, I6S, I70, 202, 2 I 3

Bliimel, Wolfgang, 104 Blumenthal, Arthur L., 94 Boas, Franz, I I9, 129, 130, 204 Bolelli, Tristano, 204, Bolinger, Dwight L., I 3 3 , I 3 7, qS, Bonfante, Giuliano, 23 , 12S , Bopp, Franz, 7, I I , I2, 26, 27, 2S, 32, 40,

4 1, 42, 44, 4S, S I, S2, S4, S S , S?, s S, 69, 92, 94, 97, 99, IOO, IOS, I I I, 2 I7

Bottari, Piero, ro6 Bouquet, Simon, 6o Brc�al, Michel, n6, 196 Breva Claramonte, Manuel, I? Bright, William, r9s, 209 Bronstein, Arthur, 94 Brugmann, Karl, I I , rs, ?6, 77, 90, 93, 9S ,

99 , IOI , I03 , I I I Buchholz, Ulrike, 2 3 Bouchet, Simon, 6o, S2 Biihler, Karl, 69, n6, 1 17, uS Butterfield, (Sir) Herbert, 92, 19 S Calvet, Louis-Jean, ro6, r r7, 19s, 196, 201 Carroll, John B., 12S, 1 3 3 , 141 Chafe, Wallace L. , rSS Cherubim, Dieter, s 3 , 1 13 Chierchia, Gennaro, 14S Chisholm, William S., Jr., 123 , 126 Chomsky, Noam, 13 , r6, 17, 22, 62, S9,

92, 93, 9� I IO, 1 19, 124, 126, 127, 144, 146, 147, qS, I SO-I S9, 191 , I9S, 2 12, 2 I 3 , 2 I 6

Christmann, Hans Helmut, r s , 6r , 6 3 , roo, 109, 13 1

Chvany, Catherine V., 2 r s Coates, William Ames, 1 3 3 Cohen, Marcel, 2os, 206 Collitz, Hermann, 99, roo, 101 Coseriu, Eugenio, r 6, 17, 6 r , 62, 63, 64, 6s,

72, 79, So, Ss , ro9, r r 3 , r2s Cow an, J Mil ton, 12 s

Page 132: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

262 Kazalo bibliografskih imena

Cram, David, 1 8 Cruse, D . Alan, 128, 148 Cummings, Robert, 148 Currie, Haver C., 209 Curtius, Georg, ro, s4, 93, 99, roo, ror,

102, 104 Cuvier, Georges, 30, 3 1 Dascal, Marcelo, 2 3 De Mauro, Tullio, 22, ro6, IS7 Delbriick, Berthold, I I, 12, 13 , 27 , 42 , 4S,

90, 92, 93, 96, 98, IOO, 101, 103, 2 1 3 Denecke, Ludwig, 47, 50, S4, ss , S 9 Desnickaja, A[gnija] V[asil'evna], 42 Diderichsen, Paul, r6, 44 Diez, Friedrich, S2 Dilthey, Wilhelm, 104, 196 Dingwall, William Orr., 1 3 Dinneen, Frank P., 6r, 7 9 Dixon, R . M . W., 148 Dorner, Andreas, S7 Doroszewski, Witold, Gs Dougherty, Ray C. , 170, 174 Drake, Glendon F., 2os Durkheim, Emile, 6o, 64, 6s, 77, 79, 86,

ro8, r r3 , r r 5 , 197, 204, 2 I O Dutz, Klaus D., 23 Ebbesen, Sten, 19 Einhauser, Eveline, rr , 6r, 70 Ellis, Jeffrey 0., 133, 137 Ellis, John M., 128, 174 Emeneau, Murray Barnson, 129, 130 Engler, Rudolf, Gs, 67, 69, 74, 8o, 105, ro6,

107, 108, I I I, 1 12, 1 13 , 1 1 5 Ervin-Tripp, Susan M., 208 Evans, Robert, 206, 207 Fasold, Ralph W., 192, 206, 208 Ferguson, Charles A., 192, 194, 209, 2 10,

2 I I Figueroa, Esther, 190 Fillmore, Charles J., r 82, r 84, 1 8 s Firth, John R., 128, 129, 1 33 , 1 3 7, 1 3 8,

148, 172, 192, 209 Fishman, Joshua A., 190, 192, 193, 194 Fodor, Jerry A., 147, r68, 169 Fought, John G., 124, 1 3 1 Friedrich, Paul W., 209, 2 10 Fries, Charles C., 123, 13 r, 139, 140, 144,

14S, 146 Frings, Theodor, 202 Fromkin, Victoria, 1 19, 120, 123

Funke, Otto, 140 Furfey, Paul Hanley, 1 3s , 206, 208 Gabelentz, Georg von der, 6r-6s, 67, 72, 73,

79, 80, 8S, 109, l iO, 1 12, I I S, 1 17 Gadet, Fran,.oise, ro6 Gambarara, Daniele, 84, 1 10, 1 1 7 Garvin, Paul Lucian, 2 1 8 Gauchat, Louis, 201, 204, 210 Gerritsen, Marine!, 202 Ginschel, Gunhild, 44, 4 7 Gipper, Helmut, 24, 25 , 2 8 Girill, Terry R., 148 Gleason, Henry Allan, Jr., 132, 1 3 6, 13 7,

142 Gode!, Robert, 6s, 67, 7S, 78, 86, 107, r ro,

I I S , 1 1 8 Goldsmith, John A., r68, 169, 1 70, 171,

173, 1 77, 1 78, r 8 r, r83 , 1 84, r86 Graffi, Giorgio, 16 Grassi, Corrado, 196 Gray, Louis Herbert, 12, 133, r s r Green, Georgia M., r88 Greimas, Algirdas Julien, 148 Grimm, Jacob, 7 , 8 , I I, 28, 3 3 , 40, 42-s9,

92, 97, 98, 99, 2 1 7 Grootaers, Willem A., 202 Grotsch, Klaus, rs Gumperz, John J., 190, 191 , 192, 193, 195,

209, 2 10, 2 1 1 Guy, Gregory R., 194 Gyarmathi, Samuel, 23, 24, 27, 28, 3 1 Hagen, Anton M., 192, 199, 202 Hall, Robert A., Jr., 12s, 126, 128, 1 3 1,

1 3 3. 1 3 9 Halliday, M . A . K., 1 3 6, 1 3 7, 192 Hamilton, Alexander, 29, 41, 42 Harms, Robert T., r8s Harris, Randy Allen, r68, 170, 171, 173 ,

174, I7S , 176, 1 77, r82, r88 Harris, Zellig S., 12 1, 130, 1 3 6, 1 3 8, 140,

142, 143, 144, 146, 148, 149, r p, rss , I7S , I9S

Hasan, Ruqaiya, 190, 192 Haugen, Einar, 128, 141, 143, rs2, rs3 ,

192, 193, I94, 20S, 209, 2 1 0 Hausmann, Frank-Rutger, 2 1 Havet, Louis, I I 6 Heasley, Brendan, 128, 148 Heinekamp, Albert, 2 3 Heinimann, Siegfried, 70

Helbig, Gerhard, r6, 6r Henne, Helmut, S3 , s6 Hermann, Eduard, 201, 204, 210 Hervas y Pandura, Lorenzo, 24, 2 s , 3 r Heyse, Johann Christian August, S7 Hickes, George, 46 Hiersche, Rolf, 6s, ro8 Hill, Archibald A., 129, 1 3 6, 1 3 7, 1 3 8, rs3 ,

1 54 Hjelmslev, Louis, 62, 130, 141, 144, 1 53 ,

1 54, 1 69 Hockett, Charles F., 1 19, 120, 121 , 126,

130, 132, 1 34, 13 5, 1 39, 144. 145. 146, 1 54, I S S , 1 64

Hodson, Thomas Callan, 209 Hoenigswald, Henry M., 96, 98, roo, ror Hoijer, Harry, 122, 1 3 r, 132 Holmes, Janet, 192 Huck, Geoffrey J., r68, 1 69, 170, qr, 173,

177, 1 78, r 8 r, 183, 1 84, r86 Hughes, Samuel, 176 Hiillen, Werner, 9 Humboldt, Wilhelm von, 17, 22, 2 3 , 27, 34,

41, 42, 49, 62, 79, 80, 97, ro2, 109, r ro, I I I, 1 12, 1 14, l l � 1 17, IS9, 160

Hurford, James R., 128, 148 Hutton, Christopher M., 2 r Hymes, Dell, 124, 13 r, 190, 192, 193, 194 Ihre, Johan, 47 lordan, lorgu, 8 s lrmscher, Hans Dietrich, 2 S Ivić, Milka, I I, r6, 43 , 6o, 6 r , 89, 9 1, 2 1 3 Jaberg, Karl, 197, 202, 2 10, Jackendoff, Ray S., 173, 174, 177, 189 Jakobson, Roman, 64, 107, r ro, 129, rs2,

rs7, 1 67, 200, 2 1 6 Jankowsky, Kurt R., r 6 , r 8 , 4 3 , 4 S , 6o, 6r,

62, 93, 97, 100 Jenisch, Daniel, 24, 2 7 Jespersen, Otto, 13 , 44, 62, 7S, 123, 132,

r6r, 1 64 Jones, Sir William, 24, 29, 32, 3 8, 40 Joos, Martin, 128, 1 3 8, r so, r s r, rs4 Jordan, Leo, 209 Joseph, John E., 13 , I I 5, 120, r 3 s, 1 52,

rss , rs7, rs8, rs9, r63, r6s, 193, 194, 199, 207, 208, 209

Jud, Jakob, 197, 198, 2oo, 2o2 Kainz, Friedrich, 62 Kaltz, Barbara, 24

Kazalo bibliografskih imena 263

Kandler, Giinther, 70, 7 1 Kanne, Johann Arnold, 2 8 , 44 Kate, Lambert ten, 46 Katz, Jerrold J., 1 3 3 , 147, 148, rs6, r68,

1 69, 178 Kelly, Louis G., r8 King, Robert D., 9 3 Kirkness, Alan, 5 3 , S S Klin, Eugeniusz, 42 Kloeke, Gesinus Gerhardus, 202, 204 Kluckhohn, Clyde, 129 Kluge, Friedrich, 54 Knobloch, Clemens, 2 r Knoop, Ulrich, 197 Kopitar, Jernej, 8 Korner, Josef, 26 Kraus, Christian Jacob, 24, 3 r Kruszewski, Mikolaj, 74, 8 3 , I I I Kiihner, Raphael, 7 Kuhn, Thomas S., ro, r6, 19, 91 , 94, 9S, 99,

104, 1 69, 193 , 2 l 5 Kuiper, Koenraad, 1 70 Kurath, Hans, 1 3 r, 198, 209 Labov, William, 190-2 1 r, 2 r6 Lakoff, George, 1 69, 170, 171 , 173, 176,

1 77, 178 Lakoff, Robin Tolmach, 172, 173, r 8o, r 8 r,

r 82, 1 83 , r 84, r 8s , r8� r 87, r 8 8 Lamarck, Jean Baptiste de, 30, 3 7 Langacker, Ronald W., r 8 8 Langendoen, D. Terence, r8s , r88 Lasnik, Howard, 147 Latham, Robert Gordon, so Law, Vivien, 1 9 Lawson, Aaron, 1 7 7 Lees, Robert B., 146, r s 3 , 1 7 1, 1 82 Lehmann, Winfred P., 5 1, 89, 204 Leibniz, Gottfried Wilhelm, 22, 23 , 27, p,

3 9 Le i s i , Ernst, r 3 r Leopold, Werner F., 2os Lepschy, Giulio C., r6, r8, 6r Leroy, Maurice, r r, r6, 43, 6r, 9 1, 2 1 3 Leskien, August, I I, r s , IOI, 103, 219 Levi, Judith N., r 8 6 Levin, Samuel R., 1 3 0 Levine, Robert D . , r88 Lhuyd, Edward, 47 Lindgren, Kaj B . , S 9 Lisch, Georg Christian August, S 7 , s 8

Page 133: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

264 Kazalo bibliografskih imena

Lime, Emile, 86 Lowe, Richard, 199 Lu bek, Ian, 2 ro Lun, Luigi, 44, 47 Lyons, John, 128, 129, 1 3 3 , 148 Macauley, Ronald K. S., 190, 196 Maher, J. Peter, S4 Malinowsky, Bronislaw, 1 3 3 , 192 Malkiel, Yakov, 14, 192, 197, 200 Malmberg, Bertil, r r , r 6, 6 r , 2 1 3 Martinet, Andre, r4s, r s2, 1 9 1 , 2oo, 2 o r ,

203 , 20S, 2 I0, 2 I 6 Matthews, Peter H., r s2 McCawley, James D., 147, r68, 170, 171,

1 7 3 , 176, r8o, r 8 r , r82, 1 8 3 , r84, r 8 s , r 8 6 , 1 8 7

McConneii-Ginet, Sally, 148 McDavid, Raven 1., Jr., 194, 198, 2 10 Meder, Gregor, S 7 Meillet, Antoine, 6 7 , 6 9 , r o r , ros, 1 14, 124,

198, 200, 20I, 203, 204, 205, 208, 2 IO Meisterfeld, Reinhard, 1 7 Mesthrie, Ray, 190 Metcalf, George ]., 23 Michels, Leonardus Cornelius, 62 Miklosich, Franz, 5 2 Milroy, Lesley, 1 9 2 Misteli, Franz, 6 r , 6 6 , 7 1 , 7 4 , 8 r , 1 1 7 Morpurgo Davies, Anna, I I , r6, 34, 3 6, 4 1 Moulton, William G . , 203 Mounin, Georges, r6, 6r Mueller, Hugo, 8o Muller, Wilhelm, so Murray, K. M. Elisabeth, s2, 196 Murray, Stephen 0., s2, r o r , 1 19, 1 2 1 , 174,

I7S, 1 9 1 , 192, 193, 194, 196, 200, 208 Naumann, Bernd, 28 Nehring, Alfons, 128, r p Neumann, Gunter, 3 3 , 40 Neumann, Werner, 48, S7, 6o Nevin, Bruce E., 1 7 5 Newman, Stanley S . , 1 3 0 Newmeyer, Frederick J . , 1 3 , 20, 9 2 , 128,

1 5 0, I S 6, 161, 1 62, 163, 171, 172, 174, r7s, 177, r8o, r82, r8s, r89, I9S

Nida, Eugene Albert, 1 3 5 , 1 3 8, 209 Niederehe, Hans-Josef, r8, 20 Noordegraaf, Jan, 26 Nusse, Henrich, 28, 30 O'Cain, Raymond K., 198

Ogden, Charles Kay, 1 3 3 O'Hern, Edna M., 206, 207, 208 Olmsted, David L., 199 Osthoff, Hermann, r s , 90, 99, ror, ro3 Orr, Jordan, 8 s Pallas, Peter Simon, 24 Palmer, Frank Robert, 148 Partee, Barbara H., r88 Paul, Hermann, II, 12, rs, 3 3 , S 3 . 60-90,

96, 103, 105, I I I, 1 1 2, 1 1 3 , 1 1 5 , I I 6, 1 17, 1 3 2 , r6o, r 6 r , 196, 197, 198, 199, 201

Paulston, Christina Bratt, 193 Pedersen, Holger, n, 1 3 , 14, 27, 44, 91, 96,

ros Pei, Mario A., 1 3 3 Perlmutter, David M., 178, r88 Peters, Stanley, r82 Pickford, Glenna Ruth, 206, 209 Pike, Kenneth Lee, I 3 5 Plank, Frans, 26, 29, 42 Pop, Sever, 1 9 1 Posta!, Paul M., 1 2 9 , 147, r s 6, r 69, 170,

177, 178, r8r, r82, 1 8 3 , 184, 186, 187, r88, 2 12

Pott, August Friedrich, s r , 92 Prufer, Olaf, 129 Putnam, George N., 206, 207, 208 Putschke, Wolfgang, 61, roo Radlof, Johann Gottlieb, 48 Ranke, Leopold von, 94 Rask, Rasmus Kristian, I I , r 6, 28, 40, 4 1 ,

43 . 44. 4 S . 47. 49, so, S I , S 7 Raumer, Rudolf von, ro, n, 1 3 , 14, 4 3 , 4 S ,

4 6 , so, S 3 . 9 1 Raynouard, Fran�ois Juste Marie, 4 5 Rea, John A., 2 3 Reid, T. B . W., 128, 1 4 1 Reis, Marga, 1 1 3 Rensch, Karl Heinz, 6 3 Richards, Graham 2 14 Richards, Ivor Armstrong, 1 3 3 Robins, Robert Henry, r 6, r 8 , 4 3 , 6r, 79,

1 3 3 Rodman, Robert, 1 1 9, 120, 1 2 3 Rogers, David E . , 1 2 5 Romaine, Suzanne, 192 Rosen, Lois, 194, 200 Ross, John Robert, 170, 1 7 3 , 177, r8o, r 8 r ,

r 8 2 , r 8 2 , r83, r83, r 8 4 , r 8 5 , r 8 6 , r 8 7

..,

Ruhlen, Merritt, 5 0 Ružička, Rudolf, 99 Salmon, Paul B., 3 7, 39 Sapir, Edward, 1 1 9, 120, 124, 127, 1 3 0,

132, 1 3 3 . 143 . 1 5 2 Sapon, Stanley A., 194, 1 9 5 Saussure, Ferdinand de, 7. I I , I 3 , r s , 20,

22, 29, 42, 60-89, 971 I04- I I8, 1 1 9, 120, 1 2 1, 122, 123, 124, 1 2 5 , 126, 1 3 0, 1 3 1 , 1 3 2, 1 4 4 , I S 0- ! 66, 1 69, 1 9 7 , 1 9 8 , 199, 200, 201, 2 19

Scheerer, Thomas M., ro8, r 17 Scherer, Wilhelm, 47, 5 3 , S4. roo Schlauch, Margaret, 1 3 3 Schlegel, August Wilhelm, 22, 28, 29, 3 3 ,

3 6, 4 2 , 46, 47, s 6 Schlegel, Friedrich, 7 , 22-42, 4 4 , 49, 5 6, 97, Schleicher, August, ro, r2, 2s, 38, 42, 5 1 ,

198, s 3 , 54, s 6, s s , 70, 90, 92, 9 3 , 94, 9 � 98, 99, IOO, 102, 103, 104, IOS, 1 1 7, r r8, 196, 2 1 7, 2 1 9

Schmitter, Peter, 9, 1 5 , 20, 2 r , 24, 2 s , 28, 2 17

Schmitthenner, Friedrich Jacob, 5 7 Schoof, Wilhelm, 48, 4 9 Schreyer, Rudiger, 2 1 Schulenburg, Albrecht Graf von der, 64 Schulenburg, Sigrid von der, 22 Schwyzer, Eduard, 120 Sebeok, Thomas A., 9, 22, 203, 2 1 3 Sechehaye, Ch[arles] Albert, ro6, I I I, r r s Seppiinen, Lauri, 1 14 Seuren, Pieter A. M., 146, 148, r 68, 171,

176, r8 r, r88, r89 Shapere, Dudley, 9 5 Shuy, Roger W., 190, 1 9 2 , 194, 198, 209 Sievers, Eduard, s 3 , 88, 90, ror, 1 12 Simone, Raffaele, r s , 20 Sinclair, John MeH., 1 3 7, 1 3 8 Smith, Jr., Henry Lee, 140, 141 Sommerfelt, Alf, 204, 205, 2 10 Spier, Leslie A., 1 3 0 Spitzer, Leo, 6 2 , 1 2 5 , 1 3 3 Ste hr, Alfred, 2 3 Steinthal, Heymann, 66, 8 r , 102, no, r 14,

I I 7 Stetter, Christian, r r 7 Sto rost, J urgen, 5 7 Stotzel, Georg, 64 Streitberg, Wilhelm, I I , 5 r

Kazalo bibliografskih imena 265

Struc-Oppenberg, Ursula, 26, 30, 4 1 Sturtevant, Edgar Howard, 1 3 r , 203 Sverdrup, Jakob, 44 Swadesh, Morris, 1 3 0 Swiggers, Pierre, r 6 Synge, John Lighton, l. 1 5 Szemereny, Oswald, 1 1i, 1 oo Tagliavini, Carlo, r6, 6 H Tajima, Matsuji, IS9· l f•o, 1 62, r6s, 2 1 2 Tarde, (Jean) Gabriel (dr), 1. 1 0, 2 1 1 Taylor, Daniel ]., 19 Teeter, Karl V., 127, 1 4 � Telegdi, Zsigmond, 7" Thilo, Ulrich Ch. M. , 1 "7 Thomsen, Vilhelm, 4 J • Ho 'l l , 9 6 Timm, Lenora A., I9'J Timpanaro, Sebastiano, � ! , 1.8, 29, 30, 3 r,

3 2 , 3 3 , 3 6, 3 7, 38, IV, 4" Tobler, Ludwig, 66, 7 -4 Trager, George L. , I 2 1•, 1 1 1 1, 1 3 1 , 1 3 3 , 1 3 s ,

140, 1 4 1 , 144, 1 5 3 Troike, Rudolph C., l 'l 1 Trubetzkoy, Nikolaj S,, 1 ' ' ' 2 1 6, 2 1 7 Trudgill, Peter, 196 Tucker, G. Richard, I <J 1 Twaddell, William Fretlll-11, 42 Ullmann, Stephen, 1 3 3 , 1 � 1 van Ginneken, Jac[obuN Jo�nnes Antonius[,

202 Vater, Johann Severin, : q , ! H, 29, 57, 97 Vendryes, Joseph, 204, l i tt Versteegh, Kees, 20 Voegelin, C. F., 12, 1 3 0, 1 1 1 Wallis, Ethel E., 209 Wardhaugh, Ronald, 191 Warner, W[illiam] Lloyd, '"7 Washabaugh, William, 1 1 1 Wegener, Philipp, 104, 1 u, 1 99 Weimann, Karl-Heinz, 2 1 Weinreich, Max, 198, 2 0 1 , to6, 2 10 Weinreich, Uriel, 88, r 1 4 , 1 48, 191, 1 9 1. ,

193, 1 9 5 · 196, 200, 1. 1 1 1 , 1. 0 3 , 204, 2 0 � , 209, 2 10, 2 ! 6

Weinrich, Harald, 140 Weiss, Albert Paul, 1 2 1 , 1 1 1 , 1 3 3 Wells, Rulon S., 1 3 3 , q H , 1 1 2 Wenker, Georg, 197, 19H, 1 1 12 Wheatley, Jon, 145 Whitney, William Dwight, '•4, 6s, 77, H r • •

roo, 102, 103, r o8, 1 1 1 , r r 6, 1 5 9, I <Jfo , 197, 199, 2001 2 0 1 , 2( 1 1 , 1.05

Page 134: Koerner - Jezikoslovna Historiografija

266 Kazalo bibliografskih imena

Wilbur, Terence H., 102 Willems, Klaas 21 8 Winning, William Balfour, 50 Winteler, Jost, 101, 198 Wittmann, Henri Gontran, 1 52 Wolf, Norbert Richard, 59 Wolfram, Walter A., 208, 210

Wolfram, Walt, 192, 206 Wotton, William, 39, 40 Wrede, Ferdinand, 198, 2 10 Wyss, Ulrich, 56 Ziff, Paul, 129 Zwirner, Eberhard, 61, 62, 63, 64, 74 Zwirner, Kurt, 61