SVJEDOCI ŽIVOTA I SMRTI IVANA BURIKA

Nakladnik:Udruga dr. Ante Starčević - Tovarnik

Za nakladnika:Antun Ivanković

Urednik: Nevenka Nekić

Dokumentarnu građu sabrao: Antun Ivanković, predsjednik Udruge dr. Ante Starčević - Tovarnik

Lektura i korektura:Nevenka Nekić

Likovni urednik: Marijan Goršić

Fotografije: Arhiv Udruge dr. Ante Starčević - Tovarnik

Grafički urednik: Tin Kruhak

Oblikovanje korica:Tin Kruhak

Slika na prednjoj korici:Portret Ivana Burika, rad Rudolfa Labaša

Slika na stražnjoj korici:Poštanska marka, izdala Udruga dr. Ante Starčević - Tovarnik

Slika na predlistu:Razglednica stari Tovarnik

Slika na zalistu:Zahvalnica za zemlju, plodove i zdravlje obitelji, Tovarnik 2010.

ISBN 978-953-55882-1-4

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 121216071

Tisak završen u siječnju, 2011. godine

Svjedoci života i Smrtiivana Burika

UDRUGA dr. ANTE STARČEVIĆ - TOVARNIKTOVARNIK 2011

Uredila:Nevenka Nekić

Svjedoci života i Smrtiivana Burika

A vi, što vi kažete, tko sam ja? (Mt 16,15)

I kad sam bio kod vas i zapao u oskudicu, nisam nikome bio na teret. (2 kor 11,9)Rudi Labaš: Portret Ivana Burika, župnika u Tovarniku,

akrilik na platnu, 1992.

A vi, što vi kažete, tko sam ja? (Mt 16,15)

I kad sam bio kod vas i zapao u oskudicu, nisam nikome bio na teret. (2 kor 11,9)

Izvor Oreb: Crkva Svetog Mateja u Tovarniku, ulje na platnu, 1993.

7

“Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10,11)

kad smo se prije šezdesetak godina kao bogoslovi spremali za svećeništvo, čitali smo i razmatrali Gospodino-ve riječi: “Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10, 11), ili one našega pjesnika Ivana Mažuranića: “Dobar pastijer jer što kaže inom i sam svojim potvrđuje činom”, pomalo trijumfalistički. Smatrali smo da su daleko iza nas vremena kada su pastiri davali svoje živote za ovce. Međutim, upravo neki iz naše generacije svećenika doživjeli su svu njihovu istinitost. Među nama najteže je to osjetio vlč. Ivan Burik, župnik tovarnički.

Mi koji smo poznavali svećenika Ivana Burika i niz go-dina s njim prijateljevali znamo da ga život nije štedio od najranijeg djetinjstva do smrti. No on se nije predavao ni u najranijem mladenaštvu ni kad je od sluge preko službe činovnika do svećeničkog ređenja, 6. ožujka 1960. godine. Ivan Burik bio je “čovjek za druge”, i kada je u sjemenišnoj tiskari prepisivao i ciklostilom tiskao skripta i poznata izda-nja i kad je kao kapelan gradio i popravljao župne zgrade, pogotovo kao župnik u Tovarniku. I svoj život žrtvovao je za druge, za svoje vjernike koje nije htio napustiti u najte-žim trenucima njihova života. U svim njegovim postupcima dolazio je do izražaja njegov kolerični temperament spojen s melankolijom. Na prvi mah se činilo da je u svemu tvrd, a katkada je provalila iz njega i melankolija, nježnost čovje-ka koji je pun suosjećanja i razumijevanja jednog dobrog

pastira prema svojim ovcama. Kao župnik u Tovarniku, uvijek marljiv i uporan, obnavljao je župnu crkvu, gradio župni stan, u isto vrijeme vjerno obavljajući svoje svećenič-ke i pastoralne dužnosti. U svome životu držao se one riječi sv. Pavla: “I kad sam bio kod vas i zapao u oskudicu, nisam nikome bio na teret” (2 Kor 1,9).

Svećenik Ivan Burik volio je svoje svećeničko zvanje vo-lio je svoj vjernički hrvatski narod, za njega je dao svoj život. Na granici domovine Hrvatske odgajao je i vodio svoje vjer-nike riječju i životom u duhu zdravog bogoljublja i domo-ljublja. No, nije se pod isprikom ljubavi prema domovini na njezinim granicama zaustavilo njegovo poštovanje prema pripadnicima drugog naroda. Neposredno prije nego što je buknuo rat protiv Hrvatske naslućivao je kakva ga sudbina čeka. Na svećeničkom sastanku, održanom u Đakovu, 12. lipnja 1991. godine jasno nam je dao do znanja: “U zemlji se sprema rat. Na istoku se gomilaju tenkovi, topovi, silna vojska sjatila se u Šid. Šidski radio spominje imena Tovar-ničana koje treba likvidirati. Moje se ime spominje među prvima”.

Iako svjestan ozbiljnosti situacije Ivan Burik nije napu-štao svoje vjernike, svoj Tovarnik. Možda bi neki drugi sve-ćenik na njegovu mjestu našao kakvo opravdanje da napusti svoju službu, on to nije učinio. Ne iz tvrdoglavosti, nego iz svijesti odgovornosti i ljubavi prema svojim vjernicima.

Dragi čitatelji! U ruci vam je knjiga pod naslovom Svje-doci života i smrti Ivana Burika. Nije riječ o romanu nego o dirljivim svjedočanstvima o svećeniku koji je živio za svoje vjernike i za njih položio svoj život. Pročitajte ovu knjigu i predajte mlađoj generaciji da vidi sjajan primjer svećenič-kog života i slijedi ga.

Marin Srakićnadbiskup i metropolit

9

KRATKA BIOGRAFIJA IVANA BURIKA

Ivan Burik rođen je 8. studenoga 1928. godine u sri-jemskom selu Neštinu, a mučenički umro u Tovarniku 8. listopada 1991.

U vrijeme njegovoga rođenja mjesto Neštin pripadalo je kao filijala župi Ilok. U rodnom mjestu Ivan Burik je završio šest razreda pučke škole te se zarana zbog slabijeg imovnoga stanja svojih roditelja zaposlio kao pisar. Otac Ivan i majka Katarina odgajali su mladoga Ivana u zdravom domoljublju i čovjekoljublju. U vrijeme osnivanja Banovine Hrvatske 1939. godine Ivanov otac aktivno djeluje u mjesnoj organi-zaciji HSS-a te je nakon početka Drugoga svjetskoga rata, kao domoljubno opredijeljeni prijeratni lokalni dužnosnik, imenovan načelnikom toga srijemskoga mjesta. 1943. godi-ne upravo zbog djelovanja u lokalnoj vlasti Burikovog oca Ivana nakon upada u selo mučki ubijaju pripadnici parti-zanskih postrojbi. Stoga je Ivan morao s majkom i bratom 1943. iz rodnog Neština izbjeći u Ilok, a pri kraju Drugoga svjetskoga rata 1944. pred srijemskom frontom, put ih odvo-di u Slavoniju tj. u mjesto Strizivojnu. Zakratko su se vratili natrag u Vinkovce, a onda se 12. travnja 1945. Ivanova obi-telj našla u koloni hrvatskih izbjeglica i stradalnika koji su se zaputili prema Austriji te su došli sve do Bleiburga odakle su vraćeni od Engleza. Stigavši u Maribor, on, majka i brat pri-družuju se manjoj grupi ljudi koji su krenuli u domovinu.

10

Ipak, putovali su ponajviše sami, mimo svih povratničkih skupina, kroz polja i puteljke te su se ponovno našli u Stri-zivojni. Dalje se, nakon što su obaviješteni o opasnostima koje ih čekaju pri povratku u Neštin, nisu usudili vraćati. Obitelj se odlučila trajno nastaniti u Strizivojni. Ivan Burik je zbog oskudice bio primoran sve do 1948. zaposliti se kao pastir, jer je kao najstarija muška glava morao prehranjivati obitelj koja je u vrtlogu rata i poslijeratnih zbivanja u komu-nističkoj jugoslavenskoj zajednici ostala bez svega. Godine 1950. pozvan je na odsluženje vojnog roka, a po povratku, opet zakratko, zaposlio se kao službenik u mjesnoj zajedni-ci. S još tridesetoricom s osječkoga i đakovačkoga područja poslan je na doškolovanje za statističara u Zagreb. Ispite je položio samo on i još jedan sudionik tečaja. U toj struci ra-dio je kratko i u Đakovu gdje je prijateljevao s đakovačkim svećenicima i bogoslovima. Komunisti su ga otkrili i istjerali s posla. Nakon gubitka posla odlučio je privatno završiti gi-mnaziju koju je pohađao u Interdijecezanskoj srednjoj školi u Zagrebu. Već kao zreo čovjek, upisao je teološki studij u Đakovu te ga je redovito završio.

Mladi Burik, Neštin vlč. Ivan Burik

11

Za svećenika je zaređen 6. ožujka 1960. u svojoj trideset drugoj godini života. Prve tri godine (1960. – 1963.) bio je kapelan u đakovačkoj župi, koja je tada imala velike filijale u bližoj okolici grada. Unatoč vrlo nepovoljnim okolnostima, u svim je filijalama podigao prostrane sakristije za prve ka-tehetske dvorane. U svim povjerenim selima vlč. Ivan Burik započeo je intenzivni pastoralni rad te pripravio put da fili-jale postanu samostalne župe. To su današnje župe Viškovci, Satnica Đakovačka i Selci Đakovački.

Najveći pastoralni rad sve do posljednjih dana života ipak je proveo u velikom srijemskom mjestu Tovarniku gdje je bio župnik punih 28 godina. U to povijesno znamenito mjesto došao je 1. srpnja 1963. godine te se odmah suočio s još uvijek živim ranama i ruševinama, koje su kao vidljivu posljedicu događaja s kraja Drugoga svjetskog rata i porat-ne komunističke represije, nosili njemu povjereni župlja-ni Tovarnika. Radin i uporan, oštro principijelan i očinski brižan, kakav je vlč. Ivan Burik bio i kako ga mještani svih mjesta u kojima je služio kao župnika pamte, kao da nije pristajao tromom mentalitetu lokalne okoline. No uskoro su

Ređenje vlč. Ivana Burika

12

svi otkrili njegove vrline; prije svega iskrenu i djelatnu zau-zetost na svakom području. Latio se posla: sistematske ob-nove župskih objekata i župne zajednice. Planskim radom, velikim dijelom osobnim, od stare crkve načinio je uzoran novi sakralni objekt i novi župni dom. Njemu svojstvenom radinošću, bez propuštenog sata, katehizirao je djecu i mla-de, ozbiljnom riječju obnavljao zapuštena i zastrašena srca odraslih. Vlč. Burik je bio čovjek žive vjere, iskrene moli-tve, samoodricanja, predanog trpljenja, široke naobrazbe, blizak ljudima te je na taj način svakom čovjeku iskazivao iskrenu kršćansku ljubav. Vlč. Ivan Burik u svom pastoral-nom djelovanju nije napuštao iskrenu brigu za sav povjereni mu puk pa je kao iskreni zagovaratelj ekumenskog dijaloga i suživota različitih vjera, naroda i rasa, jednako pomagao i pravoslavnom stanovništvu Tovarnika. U teškim trenucima 1991. godine vlč. Ivan Burik izrekao je brojne govore u ko-jima poziva na toleranciju, mir i ljubav po primjeru Krista Kralja. To se zorno vidi u govoru kojeg je vlč. Ivan održao 21. srpnja 1991. godine prigodom mlade mise tovarničkog mladomisnika svećenika Grge Grbešića. On je upravo tada mladog svećenika Grgu pozvao da po primjeru Krista Kra-lja bude svjedok evanđelja među svim vjerama, rasama i na-rodima.

Tovarnički župnik vlč. Ivan Burik primio je posebnu mi-lost od Boga i snagu Duha Svetoga te je u tadašnjim okol-nostima rata posvjedočio svoju ljubav prema Kristu Kralju i Katoličkoj crkvi žrtvom života. Mučki je ubijen 8. listopada 1991. godine u župnoj kući u Tovarniku, a ekshumiran iz masovne grobnice i pokopan 31. siječnja 1998. godine sa svojim župljanima, koji su, kao i on, ubijeni iz mržnje tije-kom srbijanske oružane agresije i okupacije Tovarnika.

O TEOLOGIJI MUČENIŠTVA Ivica Raguž, Đakovo

15

Na prvi pogled zastrašujuće zvuči da je glavni razlog ovoga skupa zapravo smrt, nestanak, nepostojanje vlč. Bu-rika. Ako je smrt kraj svega, ako sve završava s grobničkom rakom, tada je ovaj skup doista besmislen. Tada je protur-ječno uopće slaviti bilo čiju smrt, koliko god ona bila he-rojska ili mučenička. Jer, smrt koja vodi prema blatu groba pretvara sve, baš sve, pa tako i bezbrojne smrti mučenika i nevinih, u besmislene trenutke povijesti kojih se ni ljudsko sjećanje ne može dovoljno sjećati, a kamoli ih vratiti u život. Tada, kako piše Walter Benjamin, „mrtvi nisu sigurni pred neprijateljem, ako on pobijedi“.

No, svećenički život i djelo Ivana Burika svjedoče o tomu da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, i to prijelaz iz ovo-ga života u vječni život koji je zajedništvo s Bogom ljubavi, Ocem Sinom i Duhom Svetim. U tomu zajedništvu mrtvi su sada sigurni, a neprijatelji ugroženi. To zajedništvo baca i novo svjetlo na ovaj svijet, omogućuje nama živućima da se možemo i trebamo beskompromisno i strastveno zalagati za pravedno društvo, društvo ljubavi i mira. Zakoni ovoga svi-jeta više nama ne vladaju, postoji Bog koji je veći od svijeta, a kako piše Benjamin, „svaka sekunda su malena vrata kroz koja je mogao doći Mesija.“

Ova kratka uvodna promišljanja već naznačuju temu koju bih ukratko prikazao, a to je teologija mučeništva. Ov-dje nam nije nakana razvijati cjelokupnu teologiju mučeniš-tva, nego samo skicirati neke njezine vidove.

16

Tri krize teologije mučeništvaGledajući europsku povijest, mogli bismo govoriti o tri-

ma krizama teologije mučeništva u novovjekovlju. Prva se kriza pojavljuje u protestantizmu. Protestantizam polazi od ideje radikalnoga reza između Boga i čovjeka, Boga i svijeta, tako da ništa na ovomu svijetu, također i ništa ljudsko, a posebice sveci i mučenici, ne mogu predstavljati Boga. Pro-testantizam sve to proglašava ideologijom. Stoga protestan-tizam odbacuje svaku pomisao na svece i mučenike. Drugu krizu susrećemo s prosvjetiteljstvom, odnosno s pojavom nacionalnih država, koje umjesto mučenika, koji su nepri-hvatljivi, razvija ideju heroja, junaka. Ideologije 20. stoljeća, komunizam, fašizam i nacionalsocijalizam, razvijaju ideju junaka koji se trebaju žrtvovati za potrebe rase ili beskla-snoga društva. Nakon 2. svjetskoga rata s pojavom tzv. post-modernoga duha i ideja junaštva dolazi u krizu, tako da možemo govoriti i o trećoj krizi mučeništva. Sada se i ideja junaštva proglašava pukom ideologijom, pobožanstvenjem određenih ljudi u ime najrazličitijih ideologija. Stoga se da-nas nalazimo u situaciji gdje za modernoga ili post-moder-noga čovjeka ne postoje ni junaci, a kamoli mučenici.

Vjera zahtijeva mučeničko svjedočanstvoNo, unatoč tim krizama, kršćanska se vjera ne može i ne

smije odreći teologije mučeništva. Pokušajmo vidjeti zašto. Teologija mučeništva utemeljena je na kršćanskom poima-nju odnosa Boga i čovjeka. U Isusu Kristu jedan običan čo-vjek iz Nazareta postaje svjedokom (grčki „martir“) Boga. Dakle, u Isusu Kristu ne postoji rez između Boga i čovjeka, u njemu čovjek jest svjedok Boga. Stoga vjernici, koji na-sljeduju toga svjedoka, „martira“, mučenika, također mogu i trebaju biti svjedoci. Bez toga svjedočanstva Bog ostaje bez svijeta, a svijet bez Boga. Osim toga, bez svjedočanstva i mu-čeništva kršćanstvo bi se pretvorilo u puku spiritualiziranu religiju, religiju srca, a ne javnoga svjedočenja i djelovanja.

17

Nadalje, bez spremnosti na mučeništvo, vjera se pretvara u malograđanštinu, u smislu da se vjera shvaća kao dio kul-ture, dio tradicije. Vjera se odnosi samo na um, ne zahvaća cijeloga čovjeka, što je čest slučaj kod kršćanskih intelektua-laca, kako je to već uviđao sv. Augustin. A istinsko življenje vjere podrazumijeva mučeništvo, odnosno vjeru koja se tiče cijeloga čovjeka, koja zahtijeva predanost cjelokupne egzi-stencije. Upravo zbog toga vjernici, ako su istinski vjernici, moraju računati s mučeništvom. Teologija mučeništva tako-đer ističe da postoji mržnja prema istini, da netko može biti žrtvovan ne zbog pogrješnoga razumijevanja, nego upravo zbog mržnje prema istini. Ne stvara mučenike pogrješno shvaćanje, nego čovjekova grješna volja.

Mučenik nije junak, nego svjedok Isusa KristaNaposljetku, koliko god kršćanska ideja mučeništva bila

bliska novovjekovnoj ideji junaštva i herojstva (kršćanstvo nije protiv istinskih junaka koji daju svoje živote za određe-ne ovozemaljske vrjednote), ona je u svojoj biti ipak različita od junaštva. Dok je kod junaka u središtu njegova moć i sna-ga, kod mučenika je u središtu Kristova snaga; dok je junak veličan zbog svoje aktivnosti, mučenik se slavi zbog svoje pasivnosti, junak zbog svoje požrtvovnosti protiv nekoga, a mučenik zbog požrtvovnosti iz ljubavi prema svakomu; dok junak svjedoči o snazi određenih zemaljskih vrjednota, mučenik svjedoči o snazi Krista, Svećenika i Kralja, koji ra-skrinkava sva zemaljska štovanja i vlasti, i utemeljuje kult i vlast koja nikada ne prolazi.

Vlč. Ivan Burik se svojom smrću samo pridružio Prvo-mučeniku, Isusu Kristu i svim onim mučenicima o kojima nam govori knjiga Otkrivenja da su „oprali haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj (Otk 7, 14-17): „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Ja-ganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet

18

će Šator svoj nad njima. Ne će više gladovati ni žeđati, ne će ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ ži-vota. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.“ Poput ostalih mučenika, i njegova nam mučenička smrt pokazuje da svijet nije zadnje mjerilo stvarnosti, da „prolazi obličje ovoga svi-jeta“, kako piše sv. Pavao (1 Kor 7, 31), i da je svjedočanstvo ljubavi Božje, mučeništvo iz ljubavi prema Bogu najsnažnija pobjeda ovoga svijeta, jer kako čitamo u Ivanovu evanđelju: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16, 33)

Mlada misa Ivana Burika, Neštin