khalil gibran - vjesnik

Download Khalil Gibran - Vjesnik

Post on 14-Apr-2015

863 views

Category:

Documents

41 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

Halil Dubran Prorok

The Prophet, Kahlil Gibran, Heinemann, London, 1974. Izdava Grafiki zavod Hrvatske Izdavaka djelatnost Zagreb, Frankopanska 26 Prijevod i pogovor Marko Gri GZH 1985.

etvrto popravljeno i dopunjeno izdanje

Almustafa, izabrani i ljubljeni, koji bijae osvit vlastitoga dana, dvanaest godina u gradu Orfaleseu ekae brod koji je trebalo da se vrati i da ga odnese natrag na rodni mu otok.

I dvanaeste godine, sedmoga dana jelula, mjeseca etve, on se uspne na brijeg izvan gradskih zidina i pogleda na more; i spazi svoj brod gdje plovi kroz maglu.

Tada se dveri njegova srca naglo otvorie, i njegova radost poletje daleko nad more. On sklopi oi i pomoli se u tiini due.

Ali, kad sie s brijega, obuze ga tuga, i pomisli u srcu:

Kako da odem u miru i bez alosti? Ne, ak ni bez rane u duhu neu napustiti ovaj grad. Dugi bijahu dani bola koje provedoh meu njegovim zidinama, i duge bijahu samotnike noi; a tko se moe rastati sa svojim bolom i sa svojom samoom bez aljenja? Previe sam estica duha razasuo po ovim u1icama, i odve je djece moje enje to idu gola meu ovim brdima, i ne mogu otii od njih bez tegobe i bola. Ne svlaim ja danas odjeu nego kou odirem vlastitim rukama. Niti misao ja ostavljam za sobom nego srce ovrslo od gladi i ei. Ipak, ne mogu vie oklijevati. More, koje sve zove k sebi, zove i mene, i moram zaploviti. Jer ostati, iako sati teku u noi, znai smrznuti se, a ledac se prometnuti, ukalupiti se. Rado bih ponio sve to je ovdje. Ali kako u? Glas ne moe ponijeti jezika ni usana to mu krila dadoe. Sam mora nebo traiti. A sam, i bez gnijezda svoga, orao e sunce preletjeti.

I kad stie na podnoje brijega, opet se okrenu moru, i ugleda brod gdje se primie luci, a na pramcu mornare, zemljake svoje.

A dua mu zavapi za njima, i on ree: Sinovi drevne moje majke, koji jaete na plimama, Koliko li ste samo brodili u mojim snima! I sad uploviste u moju budnost, koja je moj dublji san. Spreman sam poi, i moja iva elja, pripravnih jedara, eka vjetar. Samo u jo jednom udahnuti ovaj mirni zrak, samo u jo jednom zaljubljeni pogled baciti unatrag,

I onda u stati meu vas, pomorac meu pomorce. A ti, golemo more, usnula mati, Koja si jedini smiraj i sloboda rijeci i potoku, Samo e jo jednom potok zaviti, samo e jo jednom zauboriti na ovoj istini, A onda u ti doi, kao beskrajna kap beskrajnom oceanu.

I dok je iao, ugleda izdaleka mukarce i ene gdje naputaju polja i vinograde i hite gradskim dverima.

I zau njihove glasove gdje zazivlju njegovo ime, i gdje se dovikuju od jedne do druge njive, govorei jedni drugima da dolazi njegov brod.

A on ree u sebi:

Hoe li dan rastanka biti i dan sastanka? I hoe li se rei da moja veer bijae uistinu moja zora? I to u dati onome tko ostavi plug u pola brazde, ili onom tko zustavi kolo tijeska? Hoe li srce moje postati voka oteala od ploda koji mogu skupiti i dati im? I hoe li moje enje potei poput vrela da mogu naliti njihove krage? Jesam li ja harfa koju ruka Svemoguega moe dotai, ili frula da dah njegov moe proi kroza me? Tragalac sam za tiinom, i kakvo sam blago naao u tiini da bih ga mogao razdati s povjerenjem? Ako je ovo dan moje jematve, u kakve sam njive sjeme usijao i u kakvim dolima zaboravljenim?

Ako je ovo odista dan kad podiem svoju svjetiljku, nije moj plamen koji e u njoj planuti, Prazan i mraan dii u svjetiljku, A uvar noi napunit e je uljem, i on e je, takoer, upaliti.

To on rijeima kaza. Ali je mnogota u srcu njegovu ostalo neizreeno. Jer, on sam ne mogae izrei svoju dublju tajnu.

A kad ue u grad, sav mu narod poe u susret, i oni ga zazivahu kao da u jedan glas govore.

A stariji u gradu istupie i rekoe: Ne odlazi jo od nas. Bio si podne u naem sumraku, a mladost tvoja davae nam snove da ih sanjamo. Ti nisi tuinac meu nama, ni gost, nego sin na i na pravi ljubljeni. Neka ve ne pate nae oi gledajui za tvojim licem.

A sveenici i sveenice rekoe mu: Neka nas sad ne razdvoje valovi morski, i neka godine koje provede meu nama postanu uspomena. Meu nama si iao kao duh, i sjena tvoja bila je svjetlost na naim licima. Mnogo smo te ljubili. Ali, neizreciva bijae naa ljubav, i koprenama bijae zastrta. A sada glasno za tobom vapije i stat e preda te otkrivena. I oduvijek je bilo da ljubav ne zna dubine svoje dok ne doe as rastanka.

I drugi dolaahu usrdno ga molei. Ali im on nita ne odvrati. Samo pognu glavu; a oni koji stajahu blie ugledae mu suze gdje se liju na grudi.

I on i narod krenue k velikom trgu pred hramom.

A iz svetita izie ena kojoj ime bijae Almitra. A bila je vidovita.

I on gledae u nju sa sve veom njenou, jer ga je ona prva potraila i povjerovala mu jo dok je bio samo jedan dan u gradu.

I ona ga pozdravi govorei: Proroe Boji, koji traga za krajnjim, dugo si traio udaljenosti svojega broda. A sad je tvoj brod doplovio, i ti svakako mora ii. Duboka je tvoja udnja za zemljom tvojih uspomena i za boravitem tvojih viih enja, a naa te ljubav nee sputavati ni nae potrebe zadravati. Nego te molimo da nam sada, kad nas ostavlja, progovori i da nam dade od svoje istine. A mi emo je prenijeti svojoj djeci, a ona svojoj djeci, i tako se nee zatrti. U svojoj si samoi bdio s naim danima, i u svojoj si budnosti sluao na pla i smijeh dok smo spavali. Sada nas, dakle, razotkrij pred nama samima, i reci nam sve to ti se pokazalo od onoga to je izmeu roenja i smrti.

A on odgovori: Orfaleani, o emu ja mogu govoriti osim o onome to se i sad mie u vaim duama?

Tada ree Almitra: Govori nam o Ljubavi.

A on podie glavu i pogleda na ljude, i muk zavlada meu njima. I snanim glasom ree: Kad te ljubav zove, slijedi je, Premda su joj putovi tvrdi i strmi. A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se, Premda vas ma skriven u njezinim perima moe raniti. A kad vam govori, vjerujte joj, Premda njezin glas moe razdrmati vae snove kao to sjeverac pustoi perivoj. Jer, kao to vas ljubav kruni, tako e vas i razapeti. Jer, koliko vam pomae da rastete, toliko vas i potkresava. Kao to se uspinje na vau visinu i draga vam najnjenije grane to dru na suncu, Tako e vam sii u korijenje i protresti ih dok prianjaju uza zemlju. Poput snopova ita ona vas u se skuplja. Ona vas mlati da bi vas razgolitila. Ona vas sije da bi vas lupine vae oslobodila. Ona vas melje dok ne pobijelite. Ona vas mijesi dok gipki ne budete, A onda vas mee na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Boji sveti pir. Sve e vam ovo ljubav uiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po tome znanju postali komadi srca samoga ivota. Ali, ako u svojem strahu budete traili samo ljubavni mir i ljubavni uitak, Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi, U svijet bez godinjih doba, gdje ete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ete plakati, ali ne svim svojim suzama, Ljubav ne daje nita osim sebe i ne uzima nita osim sebe. Ljubav nema nita niti se ona moe imati; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad ljubite, ne valja da kaete: Bog mi je u srcu, nego radije: Ja sam u Bojem srcu. I ne mislite da moete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni toga, upravlja vaim putem. Ljubav ne ezne ni za im drugim do za tim da se sama ispuni. Ali, ako ljubite i svakako morate imati elja, neka vam ovo budu elje: Rastopiti se i biti poput uborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noi. Upoznati bol od prevelike njenosti. Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi; I krvariti s veseljem i radosno. Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za jo jedan dan ljubavi; Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos; Vratiti se s veeri kui sa zahvalnou; I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na usnama.

Tada Almitra opet progovori i ree: A to o enidbi veli, Uitelju?

A on odvrati govorei: Rodiste se zajedno i uvijek ete biti zajedno. Bit ete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vae dane. Da, bit ete zajedno ak i u tihom Bojem pamenju. Ali, neka bude prostora u vaem zajednitvu. Neka nebeski vjetrovi pleu meu vama. Ljubite jedno drugo, ali ne pravite spone od ljubavi: Neka radije bude uzburkano more meu obalama vaih dua. Lijevajte au jedno drugome, ali ne pijte iz iste ae.

Dajte jedno drugome od svoga kruha, ali ne jedite od iste krike. Pjevajte i pleite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i samo, Kao to su ice na lutnji same, premda odzvanjaju istom glazbom. Podajte svoja srca, ali ne jedno drugom u posjed. Jer samo ruka ivota moe obuhvatiti vaa srca. I stojte zajedno, ali ne preblizu; Jer, stupovi hramski stoje odvojeno, A hrast i empres ne rastu u sjeni jedan drugome.

A ena koja stajae s edom na prsima ree: Govori nam o Djeci.

I on ree: Vaa djeca nisu vaa djeca. Ona su sinovi i keri enje ivota za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas, I premda su s vama, ne pripadaju vama. Moete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, Jer, ona imaju vlastite misli. Moete okuiti njihova tijela, ali ne njihove due, Jer, njihove due borave u kui od sutra, koju vi ne moete posjetiti, ak ni u svojim snima. Moete se upinjati da budete kao oni, ali ne traite od njih da budu poput vas. Jer, ivot ne ide unatrag niti ostaje na prekjuer. Vi ste lukovi s kojih su vaa djeca odapeta kao ive strijele. Strijelac vidi metu na putu beskonanosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.

Neka vaa napetost u Strijelevoj ruci bude za sreu; Jer, kao to On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.

Tada ree bogata: Govori nam o Davanju.

A on odvrati: Dajete samo mrviak ako dajete od bogatstva svoga. Kad od sebe dajete, istinski dajete. Jer to je vae bogatstvo nego stvari koje uvate i pazite iz straha da vam sutra ne zatrebaju? A sutra, to e sutra donijeti preopreznome psu koji zakopava kosti u neutrtu pijesku dok hodoasnike prati do sv