Kazivanje o Isaiji i Jeremiji, alejhimesselam, (I dio)

Autor(i): Haris engi Kategorija(e) tekstova: Nakon izlaska iz Egipta do posljednjeg vremena

Sutina i forma vjere I sutina vjerskoga (imanskoga) osvjedoenja i forma njegova izraavanja dva su nerazdvojiva elementa cjeline vjere. Nema ispravne i upotpunjene vjere ako u njoj nisu prisutne i sutina i forma. Ali, njihovo mjesto i uloga u tome nerazdvojivome jedinstvu nisu jednake. Jedini ispravan odnos jeste taj da sutina ima prioritet u odnosu na formu, jer je sutina srika - ona je bt, a forma je samo jedan od medija kojim se ta sutina ispoljava. Meutim, ako se opet sutina vjere ne ispolji kroz medij vjerske forme ona e ponititi samu sebe. U tome smislu moe se rei da se sutina vjere moe ispoljiti razliitim medijima, ali jednim od njih formom mora neizostavno da bi potvrdila samu sebe. To je zato to e sutina, naprimjer, sedde biti nedoreena i nepotvrena (u stvari time i neiskrena) sve dotle dok se ne ispolji u konkretnom, formalnom, sputanju ela na tle, bez obzira na to kojim se drugim medijima ona pokuavala ispoljiti. Razlog je prosto u tome to je dragi Allah propisao da se sedda ini tako to se licem, odnosno elom i nosom, dotakne tlo i svaki drugi mogui medij ispoljavanja krajnje poniznosti pred dragim Allahom i potpune predanosti Njemu (to je sutina sedde), poput, naprimjer, jakoga unutranjeg osjeaja skruenosti pred veliinom Stvoritelja, nee zadovoljiti ovaj Njegov propis. Drugi medij ispoljavanja sedde, kako nam erijat to jasno kae, moe biti prihvaen samo u sluaju kad je osoba objektivno sprijeena da je formalno sprovede iz nekog opravdanog razloga kao to je bolest, strah od realne i prisutne opasnosti i slino. Vjerska forma je, dakle, propisana Allahovim Zakonom i ona se kao takva, dakako, neizostavno mora ispotovati, ali je to jedino to je bitno u vezi nje. Ona se izvrava jer je to propisano, ali ona ne smije zaokupljivati ovjekovo srce. Srce mu mora biti uvijek zauzeto sutinom vjere dok se njezina forma izvrava uglavnom automatski bez da se bude zaokupljeno njome vie negoli to je nuna panja da se ona izvede na pravilan nain. Panja vjernika i srce njegovo moraju biti posveeni sutini vjere.

O sutini vjere se moe dosta govoriti te riznice su neizmjerne. No, izgleda da bi se ona najbolje mogla iskazati u jednome jedinom izrazu ljubav prema dragome Allahu. Sutina islama je u stalnome umiljavanju dragome Allahu, u stalnoj panji i trudu da nam sve nae misli, sve nae rijei i sva naa djela budu takvi da dragi Allah bude sa tim svim zadovoljan. Prvo trebamo voljeti dragog Allaha i onda sve drugo to volimo trebamo voljeti iz ljubavi prema Njemu.[1] To, dakako, znai da ne moemo (i ne smijemo) voljeti bilo ta od onoga to On ne voli (razne grijehe i zloine naprimjer). Trebali bi, dakle, da iz ljubavi prema Allahu dragome volimo sve ono to On voli i da iz ljubavi prema Njemu ne volimo sve ono to On ne voli; da iz ljubavi prema Njemu inimo dobra djela koja je On naredio i ne inimo zla djela koja je On zabranio. Svakako da u vjeri mora biti prisutan i element Bogobojaznosti straha od dragoga Allaha, tako da bi odatle i sve ono ega se u ivotu plaimo trebalo biti samo iz straha od Njega, iz straha od Njegova nezadovoljstva i, ne dao On, od Njegove srdbe i kazne. No, u krajnjoj liniji i ovaj se strah moe pretoiti u ljubav strah se tada javlja prevashodno zbog toga da se ne bi izgubila naklonost i ljubav dragog Allaha, a pomisao o tome Njemu bliskim robovima zna izgledati bolnijom ak i od Njegove kazne. Prema tome, moglo bi se kazati da je uz neizostavnu Bogobojaznost srika vjere i u iskrenoj i nepatvorenoj ljubavi prema Allahu dragome u ljubavi koja ovjeka navodi da Mu se on iskreno preda svim svojim biem, svim svojim mislima, osjeajima, rijeima i djelima. Meutim, sve se to, kako je na poetku reeno, ne moe ispoljiti bez formalnog prakticiranja svega onog to je propisano, jer je prvi i osnovni vid ljubavi prema dragome Allahu, prvi korak na putu ka Njegovoj bliskosti, prihvatanje, potivanje i izvravanje svih Njegovih propisa koji imaju i konkretnu formu koja se mora izvriti bez ikakvoga suvinog mudrovanja. * * * Simbiotiko jedinstvo vjerske sutine i forme uvijek je prisutno kod naroda koji su iskreni u ivljenju i prakticiranju istinske vjere. Ali, tamo gdje prekomjerni grijesi isuvie zatamne izvorni sjaj ljudskoga srca i kada sve to pree odreene granice, sutina vjere se poinje gubiti. Formalno prakticiranje nekih vjerskih propisa i u takvim uslovima neko vrijeme moe jo biti prisutno, ali je ono tada u prilinoj mjeri beskorisno, a u najteim sluajevima ak i licemjerno. Meutim, po isteku toga vremena unutranja erozija vjerske sutine nuno izbija na povrinu kroz vidljivu eroziju vjerske forme. To je zato to ljudi srca iskvarenih i vjere neiskrene

neko vrijeme mogu izvravati vjersku formu, ali ako im se unutranje stanje uskoro ne popravi, neizbjena je i vidljiva erozija vjerske forme kroz sve vee naputanje izvrenja vjerskih propisa. Na ovu su opasnost svoje narode upozoravali svi vjerovjesnici i poslanici dragoga Allaha, a nama je u kontekstu teme ovoga kazivanja znaajno da se osvrnemo na eroziju vjerske sutine i forme koja je zadesila Israil u decenijama nakon Davuda i Sulejmana, alejhimesselam. Dakako, za njihova ivota vjera je u Israilu, uz izuzetke maloga broja licemjera ije se prisustvo nikada ne moe apsolutno izbjei, bila zdrave sutine i ispravne forme. Isto tako, ve smo ranije govorili o tome da nema razloga sumnjati da je ona takva ostala i u prvim godinama Ruhbuamove vladavine nad jedinstvenim Israilom. Ali, nakon toga se desilo da je sutina vjere poela osjetno erozirati to je u krajnjoj liniji rezultiralo raskolom iz kojeg su se, kao jedna od negativnih posljedica, pojavila dva kraljevstva Judeja i Izrael. U kazivanju o Il-jsu i El-jeseu, alejhisselam, vidjeli smo kako je erozija vjerske sutine (gubitak istinskog i iskrenog monoteistikog svjedoenja) u sjevernom kraljevstvu uzroila i relativno brzu formalnu eroziju vjere (naputanje formalnog izvrenja propisa Tevrata i Zebura uz istovremeno prakticiranje mnogoboakih i idolopoklonikih obiaja pod uticajem susjednih naroda), to je sve u krajnjoj konsenkvenci dovelo do potpune propasti kraljevstva Izrael i do nestanka veine plemena Israila kroz mijeanje sa drugim narodima. U usporedbi sa relativno brzom erozijom vjere u Izraelu, moe se rei da je stanje u Judeji bilo bolje. Hurmet Bejtul-makdisa i mubarek grada Jerusalema, prisustvo estitih uenjaka i sveenika koji su bili koncentrisani u Jerusalemu i u njegovoj blioj okolici - ali ujedno bili prisutni i u itavoj Judeji,[2] sasvim osnovana pretpostavka da je Ruhbuam bio iskren vjernik i estit vladar,[3] injenica (u koju po svemu sudei ne treba sumnjati, a dragi Allah najbolje zna) da je uz one njegove nasljednike na prijestolju Judeje koji su ''koketirali'' sa idolopoklonstvom bio znaajan broj i onih estitih koji su bili istrajni na putu islama i posluni vjerovjesnicima koje je dragi Allah uzdizao meu narodom Israila u Judeji sve je to, voljom i milou Allaha dragoga, uticalo na to da je vjera u junome dijelu bive jedinstvene kraljevine bila u izvijesnoj mjeri jaa i iskrenija negoli na sjeveru. Tako je bilo neko vrijeme, ali su nakon toga negativni uticaji nevjernikog okruenja i u Judeji poeli sve vie da uzimaju svoj alosni danak. I tu se vremenom vjera poela uglavnom svoditi na puku formu a sutina joj je sve vie zanemarivana. Tako se desilo da su se, uz izuzetak ekstremno negativnih primjera nekih oholih vladara koji su otvoreno prihvatali i zastupali idolopoklonstvo (no izgleda ipak bez znaajnijega uticaja na veinu naroda), islamski propisi u Judeji formalno u nekoj mjeri i

potovali, ali je zato, naalost, sutina islama sve vie bivala zanemarena. Upravo na ovo licemjerno odvajanje forme islama od njegove sutine Benu Israil e, stoljeima kasnije, biti upozoravan gromkim rijeima Mesiha Isa, alejhisselam, a na istu su tu opaku bolest upozoravali i svi vjerovjesnici koji su bili uzdignuti izmeu Sulejmana, alejhisselam, i njega. Naroito su dramatina i posljedicama vrlo tekim bremenita bila upozorenja Isaije, alejhisselam, i Jeremije, alejhisselam, nakon njega.[4] Isaija, alejhisselam Isaija, alejhisselam, je, kako predanja kau a dragi Allah najbolje zna, ivio u drugoj polovini 8. i prvoj polovini 7. stoljea prije Isa, alejhisselam, odnosno nekih dvije stotine do dvije stotine i pedeset godina nakon Sulejmana, alejhisselam.[5] Za njegovoga ivota najmanje tri vladara Ahaz, Ezekija i Manases,[6] izmijenila su se na prijestolju Judeje. On ih je sve danonono pozivao da budu iskreni u vjeri i da se vrsto dre pravoga puta. Naroito ih je upozoravao na u to vrijeme ve prilino rairenu praksu u vladarskim krugovima da se izvor snage i moi vie nije traio u oslanjanju na dragog Boga (tevekul) ve se, slijedei uzor neznaboakih naroda, sve vie traio iskljuivo u jaanju oruanih snaga i u sklapanju vojnih saveza sa drugim narodima. Ovakva je nazadna praksa u Judeji bila prisutna i prije Isaije, alejhisselam, pa su se judejski vladari, po svemu sudei ve i decenijama ranije poeli sasvim okretati pitanjima podizanja ekonomske, vojne i svake druge drutvene moi, to samo po sebi uope ne bi bilo loe,[7] da nije bilo praeno veoma izraenim vjerskim nemarom. Naime, u trci za dunjalukom moi vladari su poeli sve vie zanemarivati sprovoenje Boijega Zakona i kvalitet i sadraj javnoga vjerskoga ivota openito. Da stvar bude jo gora, oni koji su ih na to trebali upozoravati sveenici, vjerski uenjaci i poznati pobonjaci i sami su se u prilinoj mjeri vremenom iskvarili i postali nemarni. U takvoj situaciji sutina vjere se rapidno gubila i sve se poelo sve vie svoditi na ispranjenu i ogoljenu vjersku formu. Poto vjerska praksa koja je liena svoga unutarnjega sutinskoga sadraja ne moe dugo sauvati ni svoju formu i u Judeji su se (mada izgleda ipak ne tako intenzivno kao u izraelskom sjevernom kraljevstvu) poeli javljati ak i otvoreni oblici idolopoklonstva, za to Biblija naroito optuuje kralja Ahaza.[8]

U takvoj situaciji kada im je vjera postala ve znaajno ruinirana iznutra i osjetno nagriena izvana, Isaija, alejhisselam, je Israilu donosio dramatine rijei upozorenja i neumorno ih pozivao na iskreno pokajanje. Pozivao je vladare da oslonac trae u iskrenoj vjeri i blizini dragoga Allaha jer je to jedini put opstanka i napretka drave i jer e jedino tada svi njihovi ovosvjetski napori na tome planu uroditi istinskim plodovima; pozivao je sveenike, vjerske uenjake i pobonjake da se okrenu svojoj nutrini, da sagledaju svoje licemjerstvo i iskreno se vrate istinskoj vjeri, predanosti i ljubavi prema dragome Bogu, te da kao takvi opet preuzmu odgovornost duhovnih pastira itavoga naroda koju im je, kao nasljednicima vjerovjesnika, dragi Allah stavio u trajnu dunost; pozivao je narod da se okanu grijeenja i da se iskreno i predano vrate na pravi put; itavo drutvo je javno pozivao da odluno stane na put idolopoklonstvu koje se meu njima poelo iriti. Kod nekih su ljudi njegove mubarek rijei budile srca i bile sevep njihovu pokajanju i iskrenome vraanju dragome Allahu, ali su, naalost, i neija srca ostajala nemarnim. Predanja nam kazuju da je jedan od najsvijetlijih primjera ljudi ija srca prihvatie plemenite Isaijine, alejhisselam, rijei bio kralj Ezekija. Ovaj je estiti vladar bio dobar vjernik i u svemu se pokoravao Isaiji, alejhisselam. Odluno se trudio da ispravi greke svojih prethodnika i da uini sve to je bilo u njegovoj moi da se regenerira zdrava sutina vjere Israila i da se ouva njena ispravna forma. Takve plemenite tenje milou Allahovom donijele su svoj plod, tako da je stanje u Judeji postalo znatno bolje u svakom pogledu. Predanja nam dalje kazuju da je, poput mnogih drugih sa kojima je, nadati se, Allah dragi zadovoljan, i ovaj vladar bio iskuan plemenitom kunjom.[9] Naime, babilonski kralj Senharib poveo je, kako predanja kazuju, vojsku ''sa est stotina hiljada zastava'',[10] na Jerusalem. Da sve bude jo dramatinije, kralj Ezekija se, ba u vrijeme kada je mona neprijateljska vojska ve bila opkolila zidine Jerusalema, ozbiljno razbolio. No, ba u tim trenucima kad je kunja bila na vrhuncu kad je judejski narod uplaeno gledao svoga kralja kako oslabljen otvorenim irom na nozi nemono lei unutar zidina prijestonice koja samo to nije bila pala pred naletima silnoga neprijatelja, spustila im se Allahova pomo tako to je kralj Ezekija posluao mudri savjet Allahova vjerovjesnika Isaije, alejhisselam, i skruenom se dovom iz krajnjih dubina svog estitog srca obratio Gospodaru svih svjetova. Ta je dova, ojaana podrkom Isaije, alejhisselam, koji je na nju izgovorio amin, bila primljena kod dragog Allaha, pa je Isaiji, alejhisselam, objavljena informacija o lijeku za vladarevu oboljelu nogu[11] i ve se idue noi u logor neprijatelja spustio melek Azrail koji je usmrtio itavu babilonsku vojsku. Preivjela su svega esterica, meu njima i kralj Senharib, koji okirani stravinim

iskustvom koje su preivjeli nisu uspjeli utei i pali su u zarobljenitvo. Bili su okovani i u lancima provedeni kroz itavu Judeju da ih sav narod gleda, ali nisu bili pogubljeni jer je Ezekija kao i uvijek posluao preporuku Isaije, alejhisselam, da ih ne pogubi ve da ih pusti da se, do kraja ponieni i osramoeni, vrate u Babilon kako bi u svojoj zemlji bili opominjujui primjer svima onima koji imaju agresivne nakane prema Israilu. Senharib se tako u sramoti vratio u Babilon i izgleda da nikad vie nije uspio ponovo doi na vlast. Predanja kau da je nakon sedam godina umro. A, kralj Ezekija je, kako se prenosi, sve do kraja svoga ivota bio estit i pravedan vladar koji je bio predan dragome Allahu i smjerno pokoran Njemu i Njegovom poslaniku Isaiji, alejhisselam. Naalost, nakon Ezekijine smrti grijesi i pokvarenosti ponovo se umnoie u Judeji. Biblijska tradicija navodi kako je perjanica svega toga bio bezboni kralj Manases, a dragi Allah najbolje zna. Isaija, alejhisselam, je narod svoj i dalje odluno i beskompromisno javno upozoravao i opominjao, ali su oni veinom postali gluhi na sve njegove plemenite rijei. Na kraju ga, kako predaje kau, i pogubie.[12] Tako je Isaija, alejhisselam, zavrio dunjaluki ivot kao ehid koji svojim ivotom i svojom smru svjedoi svoga Gospodara Allaha dragoga. [1] U tome smislu sve ono to ovjek musliman moe i treba voljeti Resulullah, alejhisselam, roditelji, suprunik(ca), djeca itd. sve se to vidi prevashodno kao plemeniti dar voljenoga Allaha i kroz ljubav prema svemu tome u stvari se iskazuje i ljubav prema milosrdnome Darivatelju. [2]Na ovom mjestu se eli naglasiti pozitivan uticaj onih sveenika, uenjaka i pobonjaka koji su bili iskreni i estiti, pa su tako bili nosioci svjetla istinske vjere meu Israilom i ujedno i sevep Allahove milosti i bereketa koje su se sputale na itav Israil. Ali, naalost, kako nam to dogaaji iz ivota Allahovih vjerovjesnika koji su kasnije dolazili naroito Jeremije, alejhisselam, govore, broj munafika i tekih grijenika je i u redovima sveenika, uenjaka i ostale ''oficijelne uleme'' i u redovima itavog Israila bio sve vei, to e u konanici i dovesti do ruenja Bejtul-makdisa i do Babilonskog izgnanstva. [3] U kazivanju o Sulejmanu, alejhisselam, ve je o ovome bilo govora. Tamo su pomenuti i svi oni razlozi na kojima je utemeljeno nae miljenje da je Sulejmanov, alejhisselam, sin Ruhbuam bio iskren vjernik i estit vladar. Dragi Allah najbolje zna. [4] U muslimanskim vrelima ova dva vjerovjesnika se obino nazivaju a'ja i Eremija (ili Ermija). Budui da oni nisu pomenuti u asnome Kur'anu i da (barem nama) nije poznato da se pominju i u hadiskim

zbirkama a pominju se samo u Isralijatima - uinilo nam se adekvatnim da koristimo imena kojima su oni imenovani u tradiciji njihovog jezika i kulture njihovog naroda (Israila). Zbog toga smo odluili da u ovom kazivanju koristimo njihova biblijska imena (slino kako smo uinili i u sluaju Samuela, alejhisselam). Dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen vjeno neka je, molimo za oprost i uputu. [5]Biblijska tradicija navodi da je Isaija, alejhisselam, roen u Jerusalemu i da je kraljevskog roda jer mu je otac Amos bio brat judejskog kralja Amasije. Dragi Allah najbolje zna. [6] Postoji mogunost da ih je bilo i peterica obzirom da Oberki (Biblijska povijest, str. 71) navodi sljedee: ''Izaija je bio jedan od najveih proroka u judejskom kraljevstvu. Vrijeme njegovoga djelovanja pada za vladanja kraljeva Ozije, Joatama, Ahaza i Ezekije (od g. 738.-693.). Umro je muenikom smru za bezbonoga kralja Manasesa (693.-639.).'' Dragi Allah najbolje zna. [7] Vjera se nikako ne treba shvatati, tumaiti i interpretirati u smislu da zanemaruje bilo kakvu ''ovosvjetsku'' aktivnost u cilju napretka kako pojedinca tako i drutva u cjelini. Iskljuivo je rije o tome da se ovjek dakako mora truditi, ali se on i u tome trudu uvijek mora svojom iskrenom vjerom oslanjati na dragoga Allaha. [8] Ovaj je kralj navodno prisilno prekinuo svako Bogosluje u Bejtul-makdisu i stavio katance na njegova vrata: ''Najstranije su prilike bile za opakoga kralja Ahaza (736.-721.), koji je dao zatvoriti hram jeruzalemski i obustavio pravovjerne rtve, a mjesto toga nasilno irio tovanje krivih bogova.'' (Oberki, Biblijska povijest, str. 72). No, ovo uope ne mora biti tano jer nas iskustvo ui da su u biblijskim tekstovima prisutne oevidne pogreke. Dragi Allah najbolje zna. [9] Treba se sjetiti vjerodostojnih hadisa koji kau da to je neka osoba dragome Allahu blia, ona biva iskuana ozbiljnijim kunjama. [10] Ovu nam informaciju od Ibn Ishaka prenosi Ibn Kesir (Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 552), a povijest nam prenosi da se sve to deavalo oko 690. godine prije Isa, alejhisselam (V.I. Avdijev, ''Istorija starog istoka'', LogosArt, Beograd, 2007, tabela na str. 450). Dragi Allah najbolje zna. [11] Ibn Kesir (Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 553) prenosi kako je Isaiji, alejhisselam, tada bilo objavljeno da ir na kraljevoj nozi treba namazati smokvinim sokom i im je to uraeno rana je u cijelosti nestala. [12] Navodno je bio prerezan testerom. Interesantno je rei da se u nekim vrelima nalaze predanja koja kau da se Isaiji, alejhisselam, desilo ono to se po nekim drugim vrelima desilo Zekerijjau, alejhisselam, - da se, bjeei pred razularenim progoniteljima, sklonio u drvo koje se radi njega otvorilo da ga u sebi sakrije, ali mu je prokleti Iblis izvukao dio haljine izvan drveta i pokazao ga progoniteljima, pa su oni prerezali drvo

zajedno sa Allahovim vjerovjesnikom unutra. Ova je predaja u ovim kazivanjima navedena kao mogua sudbina Zekerijja, alejhisselam, zbog toga to poznati hadis jasno kae da su i on i njegov sin Jahja, alejhisselam, ehidi. No, mogue je i to da je Zekerijja, alejhisselam, ubijen na drugi nain, a da se ovo desilo Isaiji, alejhisselam. Ali, mi bi na kraju ipak pretpostavili da je Isaija, alejhisselam, bio uhapen i javno pogubljen tako to je prerezan pilom. A, dragi Allah najbolje zna - Njega, hvaljen i slavljen neka je, molimo za oprost i uputu.

Kazivanje o Isaiji i Jeremiji, alejhimesselam, (II dio)

Autor(i): Haris engi Kategorija(e) tekstova: Nakon izlaska iz Egipta do posljednjeg vremena

Jeremija, alejhisselam Predanja nas izvijetavaju kako je Jeremija, alejhisselam, ivio krajem 7. i poetkom 6. stoljea prije Isa, alejhisselam, - dakle neto vie od est stotina godina prije njega, a oko pedeset ili neto vie godina nakon Isaije, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna. Potomak je Haruna, alejhisselam. Budui da je roen kao pripadnik sveenikog plemena Levi, jo od malih nogu je pripreman da, poput svoga oca,[1] ivot provede kao sveenik Israila u stalnome hizmetu Allahovoj vjeri. Kao estit, plemenit i veoma odgovoran, Jeremija, alejhisselam, je svoj ivotni poziv shvaao krajnje ozbiljno i davao je sve od sebe da bude to iskrenije vjere, to ljepega ponaanja i to vee i potpunije uenosti u svim vjerskim i drugim znanostima potrebnim jednome savjesnom i odgovornom sveeniku Israila. Prenosi se da je jo u djeakoj dobi u snu vidio meleka koji ga je obavijestio da ga je dragi Allah za Sebe odabrao jo prije nego ga je stvorio,[2] to mu je svakako davalo poseban podsticaj. Ali, kako je u vjeri i znanju napredovao, Jeremija, alejhisselam, je sve vie postajao svjestan tekog i duhovnog i svakog drugog stanja u kome se itav njegov narod guio. Ve je bilo prolo nekoliko decenija od smrti Isaije, alejhisselam, a njegove su rijei jo uvijek bile itekako aktuelne jer su isti oni procesi na koje je on dramatino upozoravao i dalje trovali duu Israila i nagrizali drutvo u cjelini. I Jeremija, alejhisselam, je, ba kao i Isaija, alejhisselam, decenijama ranije, svakodnevno bio svjedokom kontinuirane erozije unutarnjega sutinskoga sadraja vjere veine

njegovih sunarodnika koja se kod njih ve u izuzetno mjeri bila svela na golu i praznu formu i kao takva je postajala sve slabijom branom najezdi mnogih idolopoklonikih obiaja koji su se sve vie irili meu Judejcima. U takvoj situaciji i moral je rapidno padao pa su se u drutvu rairili razni grijesi, poroci i opaine. U skladu sa jednom drevnom mudrou koja kae da je iskreni vjernik sklon vlastiti grijeh osjeati kao planinu koja mu ogromnom silom pritie plea a munafik (licemjer koji se samo pretvara da je vjernik) ga osjea samo kao muhu koja mu stoji na licu i koju je lahko otjerati prostim zamahom ruke, veina judejskih sveenika, vjerskih uenjaka i pobonjaka uope nije bila svjesna koliko je bilo ozbiljno i alarmantno stanje u kome su bili. Veina duhovne elite Judeje, ubijeena da im bereket Jerusalema i Bejtul-makdisa osigurava Boije zadovoljstvo i da e On, hvaljen i slavljen vjeno neka je, zbog toga prihvatiti njihovo teatralno potivanje forme vjerskih propisa a prei preko svih slabosti i nedostataka njihovog unutarnjeg sutinskog vjerskog sadraja, nije ni pokuavala neto ozbiljnije uiniti u pogledu popravke stanja. Nisu im smetali mnogobrojni ljudski grijesi koje su svakodnevno gledali u ''svome stadu'' bitno im je bilo da ljudi sprovode vjersku formu i daju priloge. Narod se opet, ba poput stada koje izmie iz ruku neodgovornih i nesavjesnih obana, nakon ''otaljanih'' formalnih ibadeta, preputao vlastitim strastima i ovosvjetskim ciljevima bez elje za samoodgajanjem i samokontrolom. U zanemarivanju vjerskih ogranienja u ponaanju naroito su se isticali slabovjerni judejski kraljevi u njihovim ambicijama i tenjama ka poveanju ekonomske, politike i vojne snage carstva ni na um im nisu padala bilo kakva moralna ogranienja, pa makar te naredbe dolazile i od dragoga Boga. Stupali su tako u razne saveze sa mnogoboakim carevima ne vodei mnogo rauna o vjerskim propisima koji su sve to precizno regulirali i nisu im smetali idolopokloniki obiaji koji su se sve vie javljali i u dvorskom protokolu i u njihovom privatnom ivotu. Slijedei ''modu vladarskih krugova'' i narod je prihvatao iste nevjernike obiaje. A sveenici i ostala duhovna elita sve je to nijemo promatrala. Ova je kobna ignorancija trajala sve dotle dok se nisu zaule gromke opominjujue rijei Boije Objave iz usta jednoga estitoga mladia koji se spremao za sveeniku slubu Jeremije, alejhisselam. Objava koja je bila sputena Jeremiji, alejhisselam, do temelja je uzdu i poprijeko protresla itavo judejsko drutvo. U lice je nepravednim i u nemoralu i grijesima ogrezlim vlastodrcima govorila istinu; inertnim je sveenicima i vjerskim uenjacima ukazivala na njihovu svjetovnu pohlepu i ogoljeni vjerski formalizam bez zdrave unutarnje sutinske sadrine koji ih dovode na samu ivicu ognjenoga bezdana; narod je opominjala da se to prije okane nemara prema vjerskim dunostima

(gaflet) i grijeenja; - i sve ih je zajedno pozivala da se iskreno pokaju dragome Allahu i vrate se pravome putu. Po svemu sudei, ljudi koji se odazvae Jeremijinim, alejhisselam, rijeima bili su u manjini, ali je veoma znaajno bilo to to je meu njima, kako se prenosi, bio i Josija, kralj Judeje. Biblija pominje kralja Judeje Josiju kao vladara koji se jako trudio da ispravi teke greke njegovog oca kralja Amona i naroito djeda zloglasnog kralja Manasesa. O Josiji je ostalo zapisano da je ulagao veliki trud i napor da se njegov narod vrati pravome putu i da se Judeja potpuno oisti od svih natruha mnogobotva i idolopoklonstva koji su se bili prilino rairili meu njima.[3] Na kralja Josiju su, dakako, jako uticale rijei Jeremije, alejhisselam, koji se pojavio trinaeste godine njegove vlasti,[4] a vjerovatno je na njega blagotvorno djelovalo i to to je tokom renoviranja Bejtul-makdisa koje je on poduzeo 622. godine prije Isa, alejhisselam, na jednome tajnom mjestu pronaen drevni sveti tekst koji je ve odavno bio izgubljen.[5] Jasne opomene iz tog starog spisa koje su bile u skladu sa ivom rijeju Jeremije, alejhisselam, navele su kralja da se duboko zamisli i da krene u akciju revitalizacije istinske vjere. Za svoga je ivota, kako predanja kau, uinio na tome planu puno dobra. Ali, kako jedna lasta ne ini proljee tako ni jedan pojedinac ne moe sam izmijeniti ono emu tei mnotvo ostalih, makar to bio i vladar njihov. On ih moe ''drati na uzdi'' i vladarskim autoritetom usmjeravati ih u eljenome pravcu, ali ako oni sve to i srcima svojim ne prihvate, onda se veinom vraaju starim navikama im njega nestane. Tako se, naalost, ba kao i u sluaju faraona Ehnatona ije su plemenite vjerske reforme naputene im je on umro,[6] desilo da su se ljudi nakon Josijine smrti u veini vratili starim porocima, licemjerstvu i vjerskom nemaru, pa ak i idolopoklonikim obiajima. U tome je, da ironija bude vea, prednjaio njegov roeni sin kralj Joakim za koga biblijska tradicija kae da je zapao u krivobotvo.[7] Gledajui svakodnevno kako Israil tone sve dublje u stravinoj spirali licemjerstva, vjerskoga nemara, krivobotva, nemorala i pokvarenosti, Jeremija, alejhisselam, se jo vie trudio da ih danonono opominje i poziva na pokajanje. Opomene su njegove izgleda i imale nekog uspjeha meu narodom (mada po svemu sudei ipak ne i kod veine), ali su u viim drutvenim krugovima uglavnom ''doekivane na no''. Jeremija, alejhisselam, je zbog toga u toku svoje dugogodinje vjerovjesnike misije,[8] bivao uznemiravan i proganjan, a ponekad i zatvaran u tamnicu. No, nita ga nije moglo uutkati ak i kada bi amio u tamnici, Jeremiji, alejhisselam, je dolazio pod prozor njegov vjerni uenik Baruh i on bi mu diktirao. Baruh je sve to s velikom panjom zapisivao i poslije itao narodu.

Naroito su dramatina bila Jeremijina, alejhisselam, upozorenja da Judeji, ako se ne pokaje, prijeti skora teka kazna i veliko ponienje od tuinskog jarma. Naime, Objava je Jeremiji, alejhisselam, kako je vrijeme proticalo sve vie govorila du su grijesi njegova naroda postali toliko veliki, ozbiljni i raireni da e im, ako se im prije ne poprave, dragi Allah za kaznu i milosrdnu opomenu dati da na njih krene silna neprijateljska vojska da ih porobi, opljaka i da sve to su podigli sa zemljom sravni. Do koje im je mjere stanje bilo teko moe se vidjeti iz sljedeeg citata: ... Wehb ibn Munebbih kae: ''Kada se meu Izraelanima pojavie svakojaki grijesi, Allah je jednom njihovom poslaniku, po imenu Eremija, objavio da ustane i ode meu svoj narod i da im kae da imaju srca ali njima ne shvaaju, da imaju oi ali ne vide, da imaju ui ali ne uju, i da se Allah zahvaljujui dobru njihovih predaka saaljeva na njihove potomke. Allah mu je dalje objavio da ih upita kakvi su bili rezultati poslunosti prema Njemu i je li iko bio sretan ko Mu je bio neopokoran, i nesretan ko Mu je bio pokoran? Poslanik im je dalje rekao da se i ivotinje prisjeaju svoga zaviaja pa se tamo vraaju, a da su oni pogazili sve blagodati koje su date njihovim precima i poeli da poast trae na drugome mjestu. Dalje im je rekao da su njihovi ueni ljudi zaboravili na obaveze prema Bogu a pobonjaci su poeli oboavati druge mimo Njega, da se isposnici ne pridravaju onoga to oni znaju, a vladari poriu i Boga i Njegove poslanike, tajei lukavstva u svojim srcima i preputajui jezike laima. Gospodar se kune svojom svemoi da e na njih poslati narode koji nee razumjeti njihov jezik, koji ih nee poznavati niti se smilovati nad njihovim plaem. On e im poslati nemilosrdna vladara sa brojnom vojskom poput oblaka i povorke sa svih strana, ije e se zastave vihoriti poput orlova kad lete, a konjica juriati poput ptica grabljivica. Oni e graevine jo jednom do zemlje poruiti, a naselja opustoiti. (Gospodar svih svjetova dalje kae)[9] Teko Jerusalemu i njegovim stanovnicima! Tako u ih izloiti ubijanju i ropstvu! Tako e se nakon svadbenih pjesmi zauti krici, nakon rzanja konja zavijanje vukova, nakon raskoi po dvorovima, jazbine za zvijeri, umjesto raskonih svjetiljki dim buktinja, ponienje nakon dostojanstva i ropstvo nakon blagostanja! Sigurno u miris njihovih ena zamijeniti prainom, a umjesto jahanja na udobnim sedlima ii e pjeke. Sigurno u njihova tijela uiniti ubrivom za zemlju, kosti da ih pri Sunce! Sigurno u ih podvrgnuti najrazliitijim patnjama, a onda narediti nebu da bude eljezni svod, a zemlja kao od bakra izljevena, pa kad kia i padne, zemlja nee raati, a ako neto kroz bakar i proe, to e biti iz Moje milosti prema ivotinjama! Padavine nee padati u vrijeme sjetve, nego tek u vrijeme etve! Ako neto i posiju dau da to oboli, a ako ta i ostane uzeu bereket od toga! Ako Me budu molili neu im se odazvati, ako budu traili

neu im dati, ako budu plakali neu im se smilovati, a ako Mi se skrueno obrate Ja u okrenuti lice od njih! ...[10] Dragi Allah najbolje zna koliko su ove rijei u skladu sa istinom koju je On, hvaljen i slavljen neka je, objavio Jeremiji, alejhisselam, a mi smo ih ovdje naveli radi toga to i dananje ovjeanstvo moe u njihovoj ozbiljnosti vidjeti, ako to eli, jasnu i, naalost, veoma aktuelnu opomenu i pouku.[11] Dragoga Allaha molimo da nam oprosti, uputi nas i obaspe nas Njegovom neizmjernom milou. Poslaemo ih da na licima vaim tugu i jad ostave Kur'an asni se u 17. suri (ajeti: 73-75) obraa direktno Muhammedu, alejhisselam, podsjeajui ga na injenicu da je, obzirom da on uiva stepen krajnje bliskosti dragome Allahu, i njegova odgovornost mnogo, mnogo vea negoli kod drugih i da bi mu kazna, u sluaju kada bi se drsko suprostavio Gospodaru svih svjetova, bila dvostruka tj. daleko tea negoli to bi bila kod drugih: ''I zamalo da te oni odvrate od onoga to ti Mi objavljujemo, da bi protiv nas neto drugo iznio, i tada bi te oni prijateljem smatrali. A da te nismo uinili vrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tada bismo ti Mi doista dali da iskusi dvostruku muku u ivotu i dvostruku patnju nakon smrti; tada ne bi nikoga pronaao ko bi ti protiv Nas pomogao.''Dakako, budui da je dragi Allah, kako je i u ovim ajetima sasvim jasno naglaeno, Muhammeda, alejhisselam, stvorio i odgojio kao osobu vjere tako vrste da je nita ne moe pokolebati i udi najljepe koja ne moe nita drugo doli svuda oko sebe iriti dobroinstvo i svaku ljepotu, sasvim je jasno da je pomenuta mogunost kazne samo hipotetika i da je, to je za nas najvanije, ona navedena kao pouka svim vjernicima. Dakle, ovi ajeti nama, koji nastojimo biti istinski vjernici, donose pouku i opomenu da je, to smo mi blii dragome Allahu i to uivamo vei stepen Njegova zadovoljstva, ujedno i naa odgovornost vea, a time vea i kazna za eventualnu drsku nepokornost dragome Allahu. U ovome je smislu u onim vremenima kada je Israil bio odabrani narod (ba kao to je to danas Ummet Muhammeda, alejhisselam) i njihova odgovornost pred dragim Bogom bila puno vea negoli to je to bio sluaj kod drugih naroda. To je automatski znailo i da e im kazna za njihove grijehe, osim ako se na vrijeme iskreno ne pokaju i poprave, biti tea negoli drugim ljudima ali im je ona ujedno i velika milost koja ih hoe sauvati od daleko tee kazne na buduem svijetu. Kur'an asni nam o tome kae sljedee:

I Mi smo u Knjizi objavili sinovima Israilovim: "Vi ete doista dva puta na Zemlji nered uiniti i preko mjere oholi postati. I kada doe vrijeme prve od dvije prijetnje, poslaemo protiv vas robove Nae, silno mone, oni e uzdu i poprijeko zemlju vau pregaziti, i prijetnja e se ispuniti. Zatim emo vam dati pobjedu protiv njih i pomoi vas imecima i sinovima i brojnijim vas uiniti. Sve to vi inite, inite sebi, dobro i zlo. A kada doe vrijeme druge prijetnje, poslaemo ih da na licima vaim tugu i jad ostave i da u Hram, kao i prvi put, ponovo provale i da sve to osvoje do temelja porue. I Gospodar va e vam se opet smilovati; ako vi ponovo zaponete, zapoeemo i Mi. A za nevjernike smo Dehennem tamnicom uinili. (17:4-8) Kako tefsiri govore, prva od navedenih prijetnji odnosi se na sluaj o kome je ovdje rije dakle na silnu babilonsku vojsku koja je Israilu u Judeji bila donositelj Allahove kazne, opomene i milosti.[12] Upravo na tu je prijetnju svoj narod upozoravao Jeremija, alejhisselam. Danonono ih je javno opominjao da im je vremena sve manje i da e im, ako se u najkraemu roku iskreno ne poprave, dragi Allah poslati silnu babilonsku vojsku ''da im na licima tugu i jad ostavi''[13] i ''da im uzdu i poprijeko zemlju pregazi''. Ali, Judeja je uporno odbacivala sve opomene odaslanoga im vjerovjesnika, pa im je rok brzo istekao i vrijeme teke kazne je neumitno stiglo. Biblijska tradicija, a i na njoj u prilinoj mjeri zasnovana povijesna kazivanja, kazuju nam da je nakon smrti kralja Josije 609. godine prije Isa, alejhisselam, na prijestolje doveden njegov sin Joahaz. Meutim ve je tada Judeja bila pod politikom dominacijom Egipta, pa je nakon samo tri mjeseca faraon Neho, nezadovoljan takvim stanjem, uklonio Joahaza i prognao ga u Egipat, a na vlast je doveo drugog Josijinog sina Joakima. Kako biblijska tradicija kae, upravo se kralj Joakim, bivi pod jakim uticajem mnogoboakog Egipta koji ga je i doveo na vlast, istakao u ponovnoj afirmaciji krivobotva u Judeji. Bilo je to vrijeme kada se vjerovjesnik Jeremija, alejhisselam, kao to smo ranije pomenuli, otro suprostavio bezbonom kralju i svima koji su ga na krivome putu slijedili. No kako je njegove rijei prihvatao samo mali broj ljudi u Judeji, nakon samo sedam godina na vrata im zakuca snana babilonska sila. Babilonska vojska pod zapovjednitvom princa Nebukadnezara[14] teko je porazila egipatskog faraona Nehoa u bici kod Karkemia 605. godine prije Isa, alejhisselam, i u narednim se godinama vojna i politika mo Babilona nezaustavljivo irila ka Palestini. Vlast u Judeji je ignorisala sve Jeremijine, alejhisselam, opomene da je irenje Babilona u stvari Boija volja i bezuspjeno je traila pomo u raznim antibabilonskim koalicijama

sve dok se kralj Joakim 602. godine prije Isa, alejhisselam, nije konano morao pokoriti Nebukadnezaru, koji je u meuvremenu postao babilonski kralj, i prihvatiti njegovu vlast. Tako je Judeja postala vazalna drava Babilona i morala je svake godine plaati obilan danak. To je u stvari bila velika milost dragoga Allaha prema Israilu zato to su oni ostali u svojim kuama i na svojim imanjima koji nisu bili uniteni, a ujedno su od razaranja bili poteeni Jerusalem i Bejtul-makdis. Ali, samo su Jeremija, alejhisselam, i oni koji ga slijedie u tome prepoznali milost Allahovu. Svi drugi uope nisu bili ni svjesni injenice da su ve dobrano bili skrenuli sa pravoga puta i opasno su se zavaravali u svom ubijeenju da e ih dragi Allah osloboditi babilonskih nameta. U takvom ubjeenju oni su i dalje potpuno odbacivali i ignorisali sva Jeremijina, alejhisselam, upozorenja i samo su ekali zgodnu priliku da se podignu protiv Babilona. Nekoliko godina kasnije izgledalo je da babilonska mo poinje osjetno slabiti a mo Egipta rasti, tako da je Joakim, vjerovatno okuraen i nekim konkretnim obeanjima koja mu je Egipat dao, odluio da se suprostavi Babilonu i ukine plaanje danka. Odgovor Nebukadnezara bio je silovit 597. godine prije Isa, alejhisselam, doveo je silnu vojsku do kapija Jerusalema i stavio grad pod opsadu. Opsjednuti su se nadali da e im faraon Neho poslati pomo, ali su ta nadanja bila uzaludna. Jedno od povijesnih svjedoanstava o tome dogaaju je sljedee: ... Bez obzira na blizinu Egipta, Neho nije poslao pomo svom nekadanjem vazalu u Jerusalimu. Ishod je prikazan u Vavilonskoj hronici u formi rezimea: ''Godina 7 (Nebuhadnezara). Mjeseca Kisleva (decembar 598. godine) kralj Vavilona je podigao svoje trupe i krenuo je na zapad. Ulogorio se kod grada Jude (Jerusalim) i drugog Adara (16. mart 597. godine) je osvojio grad i doepao se (njegovog) kralja. On je izabrao kralja koji tamo postavljen; uz(eo) je svoj veliki danak i donio ga u Vavilon.'' U vreme vavilonske opsade Jerusalima Joakim je umro pod nepoznatim okolnostima ak se sumnja da je on bio ubijen. Na presto je doao njegov sin Joahin, ali je za tri mjeseca potinjen, te se prepustio Nebuhadnezarovoj milosti. Mladi Joahin je zaista bio poteen, ali je proveo ivot u progonstvu. Zajedno sa kraljem bili su deportovani lanovi kraljevog domainstva i dvora, a takoe i gradska elita zvaninici vojske i njene udarne borbene jedinice, vjete zanatlije i kovai, nali su se na putu za Vavilon, gdje je trebalo da rade za potrebe drave. Ukupan broj prognanika iznosio je oko 10.000 osoba, to je bilo vie nego dovoljno za uspostavljanje uspene zajednice u egzilu. Najdragocijeniji dio ratnog plena bile su riznice drave i Hrama u kojima su bile zlatne sasude (posude?) koje je posvetio kralj Solomon. Tako je Sedekija,

Joahimov stric i posljednji Josijin sin, kada je stupio na presto, uveden u slubu kao vazalni kralj Vavilona; preuzeo je osiromaenu zemlju, iscrpljeno ljudstvo i materijalne rezerve. ...[15] Kako se vidi i ovoga puta se Nebukadnezar zadovoljio time da uzme obilan plijen i postavi novog kralja Sedekiju na prijestolje Judeje nameui mu obavezu da plaa danak. Tako je i ovoga puta Judeja, milou dragoga Allaha, izbjegla unitenje a njeni stanovnici odlazak u izgnanstvo.[16] Ali i nakon ovako tekoga iskustva ljudi u Judeji nisu se popravili veinom im je i dalje vjera bila samo formalna i povrna, a ponaanje puno grijeha; i dalje su veinom, imitirajui bezbonike susjede, prihvatali njihove obiaje ne vodei rauna ta im propisi njihove vjere o tome kau i bez razmiljanja o posljedicama, ime su im se u svakodnevni ivot uvukli razni oblici krivovjerja pa ak i mnogobotva; veinom se i dalje uope nisu osvrtali na rijei Jeremije, alejhisselam, ignoriui tako sve njegove opomene i pozive na pokajanje; i dalje su veinom sa bijesom sluali njegove ''izdajnike'' rijei da se nipoto ne diu protiv Nebukadnezara jer je volja Allahova da ih Babilonci pokore da bi im u tome bila opomena i nebili se tako osvijestili i vratili pravome putu kada bi ih dragi Allah doista pomogao i oslobodio okova njihovih neprijatelja. No, bez obzira na sve progone i uvrede Jeremija, alejhisselam, im je i lino i posrednitvom svoga vjernog druga Baruha donosio rijei opomene. Judejski kralj Sedekija je u prvim godinama vladavine bio pokoran Babilonu i plaao je redovno danak, ali kako se pribliavala desetogodinjica njegovoga ustolienja sve vie je poeo padati pod uticaj onih glasova meu dvorskom svitom i velikodostojnicima koji su ga pozivali da se okrene Egiptu i kroz saveznitvo s njima pronae put ka oslobaanju od Nebukadnezarove vlasti. Ovakav razvoj situacije je dakako odgovarao vlasti u Egiptu, tako da su sve vie njihovi pijuni tajno i emisari javno ''podgrijavali atmosferu'' u svoju korist. Svi ti uticaji i izvana i iznutra djelovali su na kolebljivog kralja Sedekiju i Judeja je tako ponovo krenula opasnim putem rovarenja protiv Babilona. Vidjevi kako se situacija u zemlji ubrzano i opasno kree u pravcu njena unitenja, Jeremija, alejhisselam, je pojaao svoje aktivnosti. Tako je on, kada je uo kako je kralj sazvao skup svih judejskih velikodostojnika na kome se trebala donijeti konana odluka o otkazivanju plaanja danka Babilonu, odluio da se na tome skupu i lino pojavi. I doista se Jeremija, alejhisselam, lino pojavio na pomenutome skupu i to nosei drveni jaram oko vrata. Dramatinim rijeima je sve prisutne upozoravao da e, ako se suprostave sili babilonskoj, isti takav jaram ubrzo biti oko vrata itave Judeje, opet im, po Bog dragi zna koji put, objanjavajui da su

sami sebe vlastitim grijesima i opainama doveli do toga da im je Gospodar njihov odredio da odreeni broj godina moraju biti potinjeni Babilonu i da im je zato svaki pokuaj da se oslobode te vlasti ve unaprijed osuen na potpunu propast, tako da njime ne mogu nita drugo do svoj poloaj dodatno pogorati. Fanatina srca, ohrabrena lanim nadama, sa bijesom su doekala ove rijei za njih gorke istine. Na Jeremiju, alejhisselam, se sruila bujica mnogih pogrda, uvreda i optubi. Vlastodrci ga optuivae da je on babilonski pijun i izdajica roda svoga koji iri defetizam, a sveenici i ''ulema'' ga optuivae da huli na dragog Boga budui da je, kako su oni nesvjesni svog stvarnog stanja sami sebe zavaravali, nemogue da On dopusti da nevjernika ruka uniti sveti grad Jerusalem i Bejtul-makdis. Jeremija, alejhisselam, ih je osvijeivao govorei im da su ba oni sa svim svojim licemjerstvom i grijesima upravo i izazvali Boiju srdbu koja e se sigurno na sve njih sruiti ako se ne pokaju i ne prihvate babilonsku vlast kao zasluenu kaznu, milost i opomenu, strpljivo ekajui da istekne rok koliko je dragi Allah odredio da sve to potraje. I tada se u jeku une rasprave, na iznenaenje i Jeremijino, alejhisselam, i svih prisutnih, iznenada desilo da je ustao ovjek po imenu Hananija, koji je sam sebe (bio) lano proglasio poslanikom,[17] i demonstrativno polomio i uklonio jaram sa Jeremijina, alejhisselam, vrata izgovarajui navodnu objavu, a u stvari nita drugo do la koju je on izmislio, da e ''Bog isto onako kako je uklonjen jaram sa Jeremijinog vrata ukloniti i babilonski jaram sa vratova pokorenih naroda''. Jeremija, alejhisselam, laovu Hananiji u lice pred svima ree da nije Boiji poslanik, da on svojim laima ljude samo u zabludu dovodi, daje im nade lane i propasti ih poziva i onda je jo dodao da e umjesto drvenog jarma koji je on drsko polomio dragi Bog postaviti eljezni jaram na vratove svih onih koji ne postupe prema Njegovim Rijeima, dok e Hananija za kaznu zbog svojih lai i suprostavljanja Bogu dragome umrijeti za nepunu godinu dana.[18] Veina prisutnih su ionako bili raspoloeni protivno Jeremiji, alejhisselam, a jo kad je ''vjerovjesnik'' Hananija izgovorio rijei koje oni vole da uju, lahko su odabrali stranu i tako je Judeja povjerovala Hananijinim laima dok je Jeremija, alejhisselam, ponovo bio baen u tamnicu. Ali, po svemu sudei, a dragi Allah to najbolje zna, tad je ipak kod njih prevladao strah od Nebukadnezarove vojne sile, pa je Sedekija odustao od namjere da se otvoreno pobuni protiv njega i odluio je da, ekajui povoljan trenutak, jo neko vrijeme taktizira pravei mu se vjernim. No, bez obzira na to Judeja je ve bila donijela odluku da se, protivno svim upozorenjima Jeremije, alejhisselam, definitivno pobuni protiv Babilona i samo je bilo pitanje vremena kada e to i otvoreno uiniti.

Ova je napeta situacija kulminirala negdje oko 588. godine prije Isa, alejhisselam. Naime, godinu dana ranije (589. godine prije Isa, alejhisselam) na egipatski prijesto je stupio faraon Aprije koji je bio rijeen da nastavi energinu politiku svoga prethodnika faraona Psametiha II koji je svojim odlunim upadima na babilonske teritorije ve, kako je to izgledalo, bio uzdrmao Nebukadnezarovu mo. Tih godina vlasti u Judeji su dole do ubjeenja da e faraon Aprije nastaviti Psametihovim uspjenim putem i baciti na koljena babilonskoga diva, pa je tako i kralj Sedekija, sasvim ubjeen da je konano stigao pravi as, raskinuo savez sa Nebukadnezarom i otkazao mu plaanje danka. ... Godine 592. Egipat je ponovo stupio na scenu. Osveen pobjedom nad Nubijom, Psametih II je isplanirao i trijumfalno, sa svojim dvorom i vojskom, posjetio Filisteju, Judeju i fenianske gradove Tir i Sidon: ''Neka svetenici dou sa mirisima bogova Egipta da ih odnesu u zemlju Haru (Sirija) sa faraonom'' (Papirus Rajlands IX, 14.16-19).[19] Vavilonija nije reagovala na taj upad na svoje posjede, verovatno podstaknuta pritajenim tinjanjem pobune meu svojim vazalima u Siriji, iako su duga bolest i smrt Psametiha II odloili izbijanje otvorene pobune. Meutim, poetkom 589. godine novi faraon Aprije (589-570. g. pre Hr.) je pokazao da eli da nastavi energinu politiku svoga prethodnika na taj nain to je upao na podruje libanskih planina. Sa egipatskim obeanjem da e biti pomognut materijalom, opremom i pomonim odredom, Sedekija je na kraju raskinuo savez sa Nebuhadrezarom. ...[20] Na odgovor Nebukadnezara nije trebalo dugo ekati. Uskoro su se itavom Judejom proirile stravine vijesti o silnoj babilonskoj vojsci koja je na njih krenula. Pred kapijama Jerusalema pojavili su se poetkom 587. godine prije Isa, alejhisselam, i stavili su grad u opsadu koja e, po nekim historijskim vrelima,[21] trajati narednih osamnaest mjeseci. Dobro znajui da je bezuvjetna predaja jedini nain da se grad spasi od unitenja i stanovnitvo od porobljavanja, Jeremija, alejhisselam, je ulagao krajnje napore da u to ubijedi svoje sunarodnike i njihovu vlast. Fanatici, do kraja ubijeeni da se Svetom gradu nita loe ne moe desiti i da e im dragi Bog poslati u pomo egipatsku vojsku, potpuno su zanemarivali injenicu da je upravo Jeremija, alejhisselam, vjerovjesnik kojega im je On poslao i ustro su ga zbog predaje na koju ih je pozivao optuivali za izdaju i traili za njega najstroiju kaznu, a kolebljivi kralj Sedekija as bi ga bacao u tamnicu, as bi ga iz nje oslobaao i od njega traio savjete i pomo. Ali bez obzira na sve progone, Jeremija, alejhisselam, neumorno ih je i iz tamnice i sa slobode pozivao da se bez otpora predaju Nebukadnezaru jer im je jedino u tome ansa da, kao to

je to bilo i deset godina ranije, ostanu u svojim domovima i sauvaju grad od unitenja. Nakon otprilike godinu dana izgledalo je da se opsjednutima nasmijeila srea jer su stigle vijesti da im egipatska vojska stie u pomo. Faraon je doista bio poslao vojsku da napadne Babilonce, tako da je Nebukadnezar bio prisiljen obustaviti opsadu Jerusalema i krenuti u susret neprijatelju. Svi u Judeji su odahnuli i tada su, prepustivi se veselju, jo vie postali gluhi na Jeremijina, alejhisselam, upozorenja da se uzaludno raduju zato to e Egipat biti poraen. U svom trijumfalistikom zanosu potpuno su se ogluivali na rijei ''proroka ija se zloguka proroanstva, eto, nisu obistinila'', tako da su okantnu vijest o pobjedi Babilonaca nad egipatskom vojskom koja im je stigla svega par mjeseci kasnije doivjeli kao grom iz vedra neba. Od silnoga oka i nevjerice se nisu stigli ni oporaviti, a Nebukadnezar se pojavio na zidinama Jerusalema i grad ponovo stavio pod opsadu. Dragi Allah najbolje zna da li su oni i tada tvrdoglavo odbijali Jeremijine, alejhisselam, pozive da se bez otpora predaju kako bi se spasili, ili je ve bilo isuvie kasno, no kako god da je bilo historija nam kazuje da je u ljeto 586. godine prije Isa, alejhisselam, babilonska vojska osvojila Jerusalem. Sveti grad bijae opljakan i do temelja spaljen, Bejtul-makdis sa zemljom sravnjen, a haman svo stanovnitvo Judeje masovno porobljeno i u okovima sprovedeno u Babilon. Sedekija je sa svojom porodicom i pratnjom pokuao pobjei, ali je bio uhvaen i sproveden pred Nebukadnezara. Tada su mu, pred njegovim oima, svi sinovi pobijeni i on nakon toga oslijepljen i prognan, ili po drugima u lancima odveden u Babilon gdje je ubrzo umro. Tako se ispunila prijetnja koju je dragi Allah odredio Israilu kao zasluenu kaznu i ujedno milost (da bi se oni kroz tu estoku opomenu sauvali od daleko tee kazne na buduem vjenome svijetu) zemlja im je uzdu i poprijeko bila pregaena i na licima im je tuga ostavljena. Ta je teka tuga ostala zapisana u biblijskim tubalicama, a nama je upeatljivo njezino oitanje u rijeima Psalma 137 (136):[22] ''Pokraj rijeka babilonskih mi smo sjedjeli i Siona sjeaju' se gorko plakali. Harfe svoje o vrbe smo tu povjeali. Tad iskahu od nas pjesme nai gonine: 'Pjevajte nam izabrane pjesme sionske!' Ah, kako da Gospodnje mi pjesme pjevamo, kad u tuoj mi smo zemlji sunji nevoljni? Ako tebe zaboravim Jeruzaleme, dovijeka mi usahnula moja desnica! Za nepce se neka moje jezik prilijepi,

kad prestanem se sjeati Jeruzalema; Klicati mu iznad svake svoje radosti!'' Ali, nisu ba svi Israilani bili prognani u Babilon manji dio njih Nebukadnezar je ostavio u Judeji. Kako su vjerovatno bili isuvie malobrojni da bi ponovo organizirali ivot u opustoenim i spaljenim gradovima, pretpostavka je da su ivjeli preteno na selima bavei se poljoprivredom, a dragi Allah najbolje zna. Jeremija, alejhisselam, po svemu sudei prodor babilonske vojske u grad doekao je u tamnici. Iz nje su ga oslobodili upravo Nebukadnezarovi vojnici. Babilonci su ve neko vrijeme uli za Jeremiju, alejhisselam, i znali su emu je on pozivao svoj narod, pa ga je Nebukadnezar, im je saznao da je on zatoen u nekoj od Jerusalemskih tamnica, odmah pronaao i oslobodio - i nije ga oslobodio tek zato to je on govorio ''u njihov prilog'', ve je prije rije o milosti dragoga Allaha koja je bila sputena na carevo srce (a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna) sevepom ega su i Nebukadnezar i njegovi vojnici osjetili da je Jeremija, alejhisselam, ovjek vrijedan svakoga potovanja, pa su ga svi potovali i prema njemu su lijepo postupali. Predanja nam kazuju da je Jeremija, alejhisselam, nakon propasti Jerusalema ostao u Judeji, ali ne zadugo: ... U opustoenoj zemlji Judejskoj ostala je samo seoska sirotinja. Na obraivanje su dobili opustoene njive, vinograde i vonjake da bi odrali iskru ivota koja je tinjala. Nabukodonosor[23] im je za namjesnika postavio Judejca Godoliju, sa sjeditem u Mispi. Prorok Jeremija ivio je u njegovome dvorcu i preuzeo je duhovnu brigu nad ostatkom judejskog stanovnitva. U zemlji su vladali bijeda i nered. Poreznici su od ratara i pastira cijedili sve ono to se moglo iscijediti, a gradie i sela pljakali su odmetnici i razbojnike bande. Fanatini neprijatelji Asirije (u stvari Babilona, prim. aut.) vrili su teror ubijajui svoje sunarodnike koje su smatrali za otpadnike i oportuniste. Na kraju uspjeli su ubiti i samoga Godoliju. Poslije ubistva pobjegli su u Egipat i silom odveli sa sobom i Jeremiju. Prorok se nastanio u Tafnesu i osuivao svoje sunarodnike zbog njihovog idolopoklonstva i otpadnitva. ...[24] Na kraju navedenoga citata Kosidovski u fusnoti pominje dvije razliite predaje o tome ta se dalje deavalo sa Jeremijom, alejhisselam: ''Po Talmudu, prorok Jeremija je umro u Vavilonu, gdje ga je Nabukodonosor poslao nakon to je osvojio Egipat.[25] Ali po hrianskom predanju kamenovali su ga u Egiptu njegovi sunarodnici.'' Ostaje dakle nejasno da li je doista Jeremija, alejhisselam, doivio ehidsku sudbinu znaajnog broja svoje brae po vjerovjesnitvu koje su

idovi prave zdrave ubili, ili se na kraju naao u Babilonu gdje je ivio sve do smrti, vjerovatno u nastojanju da iskoristi naklonost Babilonaca u cilju osiguranja to je mogue boljega statusa Israila za vrijeme njihova ivota u progonstvu. Dragi Allah najbolje zna. Zavjetni koveg Razaranje Jerusalema ujedno je, kako je ve reeno, oznailo, dakako iskljuivo po odredbi dragoga Allaha, i kraj plemenite graevine Bejtul-makdisa koju izgradi Sulejman, alejhisselam, budui da je ista, nakon to je nekih tri stotine i pedeset godina ponosno stajala na svetom tlu,[26] sevepom nagomilanih velikih grijeha tadanjih generacija Israila bila sravnjena sa zemljom. Meutim, ovaj alosni dogaaj niti u najmanjoj mjeri nije mogao da umanji svetost toga mubarek prostora, kao ni sav onaj bereket, blagoslov i sve ostalo najljepe to je po Volji dragoga Allaha tu sputeno, to sasvim jasno potvruju ajeti asnoga Kur'ana koji govore o velianstvenome Muhammedovu, alejhisselam, putovanju kroz sfere svih sedam nebesa i dalje (Mir'ad), a koje je zapoelo sa istoga mjesta nekih hiljadu i dvije stotine godina kasnije: Hvaljen neka je Onaj koji je u jednome asu noi preveo Svoga roba iz Hrama asnoga (Mesdidul-harama) u Hram daleki (Mesdidul-aksa), iju okolinu smo blagoslovili, da bi mu neka znamenja Naa pokazali. On je, uistinu, onaj koji uje i vidi. (17:1) Dakle, bez obzira i na ovo i na sva ostala ruenja Bejtul-makdisa koja su zabiljeena u povijesti, Boiji blagoslov uvijek ostaje nad tim svetim prostorom. Ali ipak, jedan je gubitak, koji se po odreenju dragoga Allaha tad desio, osiromaio srca svih iskrenih vjernika sve do dana dananjega - u tome je vremenu Zavjetni koveg nestao i do danas nije pronaen. ta se desilo sa Zavjetnim kovegom - da li je uniten, ili je kao plijen bio odneen u Babilon gdje je zauvijek nestao, ili su ga meleki uzdigli na nebesa, ili je negdje skriven ali gdje? Odgovor na ova pitanja jedna je od najveih zagonetki povijesti. Biblijska Knjiga o Makabejcima nudi sljedei odgovor: U tome je spisu pisalo kako je prorok (Jeremija) po Boijem nadahnuu sa sobom ponio ator i Koveg saveza, pa se uspeo na goru na koju se bio popeo Mojsije i odakle je motrio Boiju batinu. Stigavi onamo,

Jeremija nae stan u peini, unese u nj ator i Koveg i kadioni rtvenik, a ulaz zagradi. Neki od njegovih pratilaca doli su zatim da oznae put, ali ga nisu mogli nai. Kad je to saznao Jeremija, prekorio ih je ovako: ''Ovo mjesto bit e nepoznato sve dok Bog ponovo ne sabere svoj narod i ne smiluje mu se. Tada e Gospodin ponovo pokazati sve ove predmete, i vidjet e se Gospodinova slava i Oblak, kao to se pojavio za Mojsija i kada je Salomon molio da Hram bude velianstveno posveen.'' (Druga knjiga o Makabejcima, 2:4-8) Prema tome, po ovome je miljenju Jeremija, alejhisselam, bivi Objavom nadahnut i pouen, iskoristio Nebukadnezarovu blagonaklonost i dobio tako od njega doputenje da iznese Zavjetni koveg iz Bejtul-makdisa prije nego to je isti bio opljakan i uniten, da bi ga onda uz pomo nekih svojih sljedbenika sklonio u jednoj peini na planini Nebo u Jordanu iji su ulaz zagradili kamenjem. Boijom voljom ova je peina izgubljena i njena e lokacija ostati tajna sve dok ne nastupi vrijeme kada je dragi Bog odredio da Zavjetni koveg bude pronaen. A po drugim miljenjima, prilino prisutnim u muslimanskoj tradiciji, Zavjetni koveg je doista bio izneen iz Bejtul-makdisa prije nego to je Hram bio uniten (vjerovatno od strane Jeremije, alejhisselam, a uz dozvolu Nebukadnezara) i onda je nestao u dubinama Galilejskog jezera odakle e se prije nastupa Sudnjeg Dana opet pojaviti: ... Ibn Abbas je rekao: ''Koveg i Musov tap su u Tiberijanskom jezeru i izai e prije Jevmul-kijama.'' ...[27] Po svemu sudei to e se zbiti u doba hazreti Mehdija i povratka Isa, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna. Dakako, ne mogu se tek tako negirati ni miljenja, koje ovjekov hladni racio moe doivjeti loginim, da su Babilonci u obilnim slojevima zlata kojima je Zavjetni koveg bio obloen prepoznali izuzetnu dragocijenost i odnijeli ga u Babilon gdje je zlato istopljeno a Koveg trajno uniten.[28] A isto tako, doimaju se prihvatljivim i miljenja da je dragi Allah odredio da meleki tada jednostavno uzmu Zavjetni koveg i uznesu ga na nebesa, a On, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna. Osim navedenih postoji jo i itav niz raznih teorija i miljenja: da su u vremenima kriarske okupacije Jerusalema Zavjetni koveg pronali vitezovi reda Templara u tajnoj prostoriji ispod temelja Bejtul-makdisa i odnijeli ga na nepoznatu lokaciju u Evropi ili ak u sjevernoj Americi; da Koveg i dalje eka zakopan negdje ispod lokacije Bejtul-makdisa u Jerusalemu;[29] da je, kako neki samozvani istraivai tvrde, Koveg ve pronaen ali je to skriveno od javnosti; itd, ali se sve one doimaju

neozbiljnim i spadaju prije u domen senzacionalizma ili ak smiljene propagande negoli ozbiljnoga istraivanja, a dragi Allah najbolje zna. Isto tako, i miljenja koja tvrde da je Sulejmanov, alejhisselam, i hazreti Belkisin sin za vrijeme jedne posjete mubarek ocu u Jerusalemu iz Bejtul-makdisa tajno iznio Zavjetni koveg i, ostavivi umjesto njega vjernu repliku, odnio ga u Abisiniju (Etiopija) gdje on i danas navodno poiva u jednoj maloj kapeli u gradu Aksumu, globalno su neprihvaena bez obzira na to to iz njih stoji itava etiopska javnost. Doista je nezamislivo da bi dragi Allah dopustio da se Zavjetni koveg tek tako ukrade (jer kako bi se drugaije objektivno mogao nazvati takav jedan in) iz Bejtul-makdisa, i to jo u doba kada je tu stolovao niko drugi do Sulejman, alejhisselam?! Pa, ko je drugi tada na itavome dunjaluku mogao biti dostojniji da hizmeti Zavjetnome kovegu od Sulejmana, alejhisselam?! Ili, da je Zavjetni koveg ve trebao po volji dragoga Allaha biti premjeten u neko drugo mjesto mimo Jerusalema, zar onda ne bi bio premjeten u Meku, a ne u Abisiniju?! Zbog svega ovoga ne mogu se prihvatiti tvrdnje Etiopljana, pa ma kako oni bili u njima uporni.[30] Prema tome, objektivno se moe ustvrditi da niko ne zna ta se zbilo sa Zavjetnim kovegom i gdje se on, ako je jo na Zemlji, sada nalazi. To dragi Allah zna i ako e se doista Zavjetni koveg ponovo pojaviti na Zemlji, bit e to iskljuivo po Njegovoj odredbi, u vrijeme i na mjestu koje je On, hvaljen i slavljen neka je, odredio. [1] Biblija (Jeremija, 1:1) kae da je on sin Hilkije, sveenika iz Anatota, u zemlji Benjaminovoj, a dragi Allah najbolje zna. [2] Biblija kae: "Prije nego to te oblikovah u majinoj utrobi, Ja te znadoh; prije nego to iz krila majina izae, Ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te (Jeremija 1:5)." Dragi Allah najbolje zna koliko u ovome ima istine. [3] Druga knjiga o kraljevima, 23:1-27. [4] Prenosi se da je Jeremija, alejhisselam, dobio Objavu i zapoeo svoju vjerovjesniku misiju kao vrlo mlad navodno u starosti od petnaestak godina. Biblija kae da je to bilo trinaeste godine vladavine kralja Josije (vladao od 640. do 609. godine prije Isa, alejhisselam), to bi otprilike bilo negdje oko 627. godine prije Isa, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna. [5] Vjerovatno je rije o Ponovljenom zakonu (Deuteronomion).Dragi Allah zna najbolje. [6] O Ehnatonu je bilo govora u kazivanju o Jsufu, alejhisselam. [7] To, naprimjer, nalazimo kod Kosidovskog (Biblijske legende, str. 369). Dragi Allah najbolje zna.

[8] Prenosi se da je Jeremijina, alejhisselam, vjerovjesnika misija trajala oko etrdeset godina (negdje od 627. do 587. godine prije Isa, alejhisselam) i da se u tome vremenu na prijestolju Judeje izmijenilo pet kraljeva (Josija, Joahaz, Joakim, Joahin, Sedekija). Dragi Allah najbolje zna. [9] Ovdje smo intervenirali sa navodom u zagradi zbog toga to je itav daljni tekst ovoga citata izreen u prvome licu, to aludira na to da bi to moglo biti dio onoga to je dragi Allah objavio Jeremiji, alejhisselam, a Svemilosni, hvaljen i slavljen neka je, najbolje zna. [10] Ovo je zapisao Ibn Kesir (Kazivanja o vjerovjesnicima, str. 555.) navodei da je to preuzeo od Ibn Asakira (Tarih 2/388,389,390/Tehzib). [11] Zar se sve strane prijetnje navedene u citatu ne bi mogle dovesti u vezu sa zemljotresima, cunamijima, unitavajuim uraganima i slinim prirodnim kataklizmama koje posljednjih godina pogaaju svijet? Naravno, onima koji u dragoga Allaha ne vjeruju ne pada ni na pamet da sve te uznemiravajue poruke koje nam stiu iz prirode oko nas veu sa ljudskim moralom i ponaanjem, ali oni koji u Njega vjeruju dobro znaju da On itekako vidi svo zlo koje ovjek na Zemlji ini, to sigurno, nee ostati bez konanog obrauna - i da se svi ti ''krici upozorenja'' koje nam alje priroda u stvari deavaju po Allahovoj volji u emu je doista sadrana i pouka za sve nas. [12] U komentarima prevoda asnoga Kur'ana Besima Korkuta za prvu prijetnju je reeno da se odnosi na dogaaj kad je babilonski car Nabukodonosor poetkom estog stoljea prije Isa, alejhisselam, osvojio Palestinu, poruio hram u Jerusalimu i hiljade Jevreja odveo u babilonsko ropstvo. A, za drugu prijetnju je reeno da se odnosi na vrijeme kada su Rimljani u prvom stoljeu poslije Isa, alejhisselam, osvojili Palestinu, poruili hram u Jerusalimu, a mnoge Jevreje pobili i zarobili. Ima i drugaijih miljenja. Dragi Allah najbolje zna. [13] Kao to se vidi u naprijed navedenom prevodu reenih ajeta, ovaj se konkretni izraz odnosi ne na prvu ve na drugu od pomenutih prijetnji. No, mi smo sebi dali slobodu da ih, radi slikovitosti poruke, upotrebimo u kontekstu prve prijetnje o kojoj ovdje govorimo zbog toga to je jasno da je smisao poruke u oba sluaja isti kad se Allahovi miljenici preko mjere iskvare moe im doi kazna u vidu neprijateljske sile koja e ih rastuiti, ojaditi, porobiti ih i zemlju im opustoiti. Allaha dragoga molimo da nam oprosti, uputi nas i smiluje nam se. [14] Nebukadnezar ili Nebuhadnezar (ar. Buhtnessar) se esto pominje i po imenu Nabukodonosor. [15] Oksfordska istorija biblijskog sveta, Clio, Beograd, 2006, str. 401., 402. [16] Istina, historija, kako se i vidi iz naprijed navedenog citata, biljei da je tom prilikom negdje oko 10.000 Judejaca moralo skupa sa mladim

kraljem Joahinom otii u izgnanstvo u Babilon. Ali, bez obzira na to to je tako veliki broj ljudi morao otii, nemamo razloga sumnjati da je ipak bio vei broj onih koji su mogli ostati, pa su tako Jevreji (Judejci) opstali kao narod u svojoj zemlji. [17] Nije jasno da li se Hananija ba tada lano proglasio poslanikom ili je pak to ve neko vrijeme do tada inio a tom prilikom se ''samo'' lanom objavom suprostavio istini i pokidao jaram. Dragi Allah najbolje zna. [18] Nije jasno da li je Jeremija, alejhisselam, odmah odgovorio Hananiji ili je to uinio sutradan kada se opet pojavio pred svima njima (vjerovatno je pomenuti skup zbog svoje vanosti trajao vie dana) ali sada sa eljeznim jarmom oko vrata. No, bitna je poruka koju im je on tada rekao bez obzira bilo to istog ili narednog dana. A, Hananija je, kako Biblija kazuje, doista umro nakon nekoliko mjeseci. Dragi Allah zna najbolje. [19] Kako alosno zvui ovaj papirus kao povijesno svjedoanstvo mnogoboake vjere u Egiptu, kad se uzme u obzir koliku je samo milost i ansu dragi Allah dao tim ljudima injenicom da su meu njima u znaajnim periodima njihove povijesti obitavale takve duhovne veliine kakve su Jsuf, alejhisselam, Ms, alejhisselam, i hazreti Asija. No, ve je pominjano u ovim kazivanjima da je nit islama, u nekim vremenima moda slabija a u drugima neto jaa, bila prisutna u Egiptu i da je ona, sve su prilike a dragi Allah najbolje zna, ostala sve dok na kraju Egipani masovno nisu prihvatili islam i pridruili se Ummetu Muhammeda, alejhisselam (primjedba autora). [20] Oksfordska istorija biblijskog sveta, Clio, Beograd, 2006, str. 403. [21] Isto, str. 404. [22] Psalam je Bibliji (u izdanju Stvarnost, Zagreb, 1968 g.) oznaen oznakom ''137(136)'', dok je u izvoru odakle je ovdje citiran (Oberki, ''Biblijska povijest'', str. 77) isti psalam oznaen samo oznakom ''136''. Interesantno je rei da je ovaj Psalam uzet kao osnova za tekst poznate pjesme ''Rivers of Babylon'' njemake muzike grupe Boney M., koja je objavljena 1978. godine. [23] Jo ranije je napomenuto da se babilonski kralj Nebukadnezar u vrelima pominje pod razliitim imenima: Nebuhadnezar, Buhtnessar (ar.), Nabukodonosor, Navuhodonosor, itd. (prim. autora). [24] Kosidovski, ''Biblijske legende'', str. 372. [25] V.I. Avdijev (Istorija starog istoka, str. 330) kazuje sljedee: ''Navuhodonosor je tekom mukom ovladao Fenikijom. Sada se pred njim pojavio podjednako teak zadatak zadati poslednji i presudan udarac Egiptu, da bi paralisao njegove snage i liio ga mogunosti da vodi aktivnu politiku u Prednjoj Aziji. Nejasne i razbacane vijesti izvora ne omoguuju nam da pratimo tok toga rata. Teko je ak rei i to, da li je Navuhodonosoru polo za rukom da upadne na teritoriju Egipta.

Oigledno, vavilonski car je ipak uspio da priini izvijesnu tetu Egiptu. Daleki odjek tih dogaaja bilo je osnivanje u Egiptu, kod Heliopolja, grada koji je za divno udo dobio ime ''Vavilon''. Mogue je da osnivanje toga egipatskog Vavilona spada upravo u ovo vrijeme. Ali je Egipat jo bio dovoljno jak. Egipatski faraon Ahmoze II (Amazis), oslanjajui se na jaku flotu, osvojio je Kipar i odatle ugrozio trgovake gradove Fenikije, pokuavajui da makar na taj nain prui otpor prodiranju vavilonskog uticaja u oblast Sredozemnog mora.'' Iz navedenoga citata vidimo kako je mogue, mada ne i sigurno, da je Nebukadnezar uspio, makar za izvijesno vrijeme, osvojiti dio egipatske teritorije i da bi se to moglo dovesti u vezu sa osnivanjem grada po imenu ''Babilon'' na egipatskome tlu u blizini grada Heliopolisa. Ako je ovo tano, mogue da je doista Nebukadnezar tada odveo Jeremiju, alejhisselam, u Babilon. Dragi Allah najbolje zna. [26] Ako se veemo na pretpostavke o kojima je ve bilo govoreno da je Sulejman, alejhisselam, preuzeo vlast nad Israilom oko 947. godine prije Isa, alejhisselam, i da je on zapoeo gradnju Bejtul-makdisa u etvrtoj godini svoje vladavine, kao i na pretpostavku da je izgradnja trajala sedam godina (Karahodi, Jerusalim, Bejtul makdis, str. 32.), moglo bi se uzeti da je mubarek graevina bila podignuta negdje oko 936. godine prije Isa, alejhisselam. To bi onda znailo da je do njezina ruenja oko 586. godine prije Isa, alejhisselam, proteklo oko tri stotine i pedeset godina. Dragi Allah najbolje zna. [27] Karahodi, Jerusalim, Bejtul makdis, str. 106. [28] Ni ova mogunost nije nemogua, jer ako je ve dragi Allah dopustio da jedna takva graevina Bejtul-makdisa koju je izgradio Sulejman, alejhisselam, sa svim njezinim i duhovnim i svjetovnim bogatstvima tada nestane, nemamo pravo tvrditi da se isto nije desilo i sa Zavjetnim kovegom. Dragi Allah najbolje zna. Njega, hvaljen i slavljen neka je, za oprost, milost i uputu molimo. [29] Ovakve teorije danas imaju uticaja na izazivanje velikih napetosti i sukoba budui da znaju biti iskoritene kao jedan od motiva za kopanje tunela ispod temelja damije Mesdidul-aksa, navodno u svrhu arheolokih istraivanja, to izaziva opravdan strah da bi njena stabilnost time mogla biti ugroena. Da dragi Allah prosvijetli srca svih dobronamjernih ljudi i svima nam se smiluje. [30] Da u vezi sa tim pomenemo i to da je hazreti Belkisa sa sinom koga je, kako se prenosi, rodila svome muu Sulejmanu, alejhisselam, ivjela u Sabi u junoj Arabiji, a ne u Abisiniji (Etiopiji) i da se taj njihov mubarek sin po svemu sudei zvao Davud (ime mu je dao otac po mubarek djedu), a ne Menelik kako to etiopska teorija kae. I ovo su jo jedni od argumenata protiv ovakvih tvrdnji. Prema tome, mubarek Sulejmanov, alejhisselam, i hazreti Belkisin sin ist je od toga da je na bilo koji nain

uinio neto to je neasno ili njegovu plemenitom porijeklu i njegovoj mubarek linosti neprilino. Dragoga Allaha molimo da nam se svima smiluje i uputi nas.