Kalidasa

Sakuntala

Indijska drama

Preveo sa sanskrta: Pero Budmani

Willst du die Blthe des trhen, die Frchte des spateren Jahres, Willst du was reizt und entzckt, willst du was sttigt und nhrt, Willst du den Himmel, die Erde mit einem Namen begreifen, Nenn' ich Sakuntala, dich und dann ist alles gesagt. Goethe

(Hoe li jednim imenom shvatiti proljetno cvijee, jesensko voe, ono to mami i zanosi, ono to siti i hrani, nebo i zemlju, nazivljem tebe, Sakuntala, i onda je sve reeno)

PROSLOV1

BLAGOSLOV2

uvao vas, ljudi, onaj Isa sveti3 to s' u osam javlja vidimih oblika: U prvom stvorenju,4 u rcu brahmanu,5 U onom to rtvu zakonito nosi,6 U dva sjajna t'jela koja vr'jeme d'jele,7 U onom to nosi zvuk i sv'jest napunja,8 U onom to zovu svakog stvora mater, U onom im die svako ivo bie.9 1 UPRAVITELJ KAZALITA (put zastora)10 Ako si ruhom gotova, izii amo, gospe! (Ulazi predstavljaica)11 PREDSTAVLJAICA: Evo me gospodine! to hoe da mi zapovjedi? UPRAVITELJ: Nai su sluaoci veim dijelom ueni ljudi; danas emo ih poastiti novom dramom12 sastavljenom od Kalidasa,13 kojoj je naslov: SAKUNTALA POZNATA PO OBILJEJU14 Zato neka svak sa svom pomnjom nastoji na svoju zadau. PREDSTAVLJAICA: Kako ti, gospodine, vjeto umije urediti, nee nita izostati. UPRAVITELJ: Istinu u ti, gospo, kazati: Tu pravog nema o drami suda, Dok ne odobri i strukovnjak; U sebe sama ni najvjetiji Ne moe da se pouzda. 2 PREDSTAVLJAICA (skromno) Tako je. A sad to zapovijeda, gospodine, da uinim? UPRAVITELJ: Ta to drugo nego da pjevanjem zanese ui naih slualaca? PREDSTAVLJAICA: Koje u doba u godini pjevati? UPRAVITELJ: Pjevaj ba ovo ljetno doba15 to je nedavno prispjelo, u kojem se ovoliko

uiva; jer je sad Milo kupanje u hladnoj vodi U umi vjetri patalom16 diu Pod dubljem sanak oi zaklapa Krasan je ivot kad dan umire. 3 PREDSTAVLJAICA: Tako u uiniti. (Pjeva) Sirisino17 cv'jee tankovrsnih niti to pelice lakim ljupcem cjelivaju Ljubavlju muene gizdave djevojke Za uice njene sada ponizuju. 4 UPRAVITELJ: Krasno li pjeva, gospo! Ah, sluaoci ushieni od miline stoje kao naslikani. Kojom emo im sad dramom ugoditi? PREDSTAVLJAICA: Ta malo prije sam si, gospodine, naredio da se predstavi izvrsna drama s naslovom SAKUNTALA POZNATA PO OBILJEJU. UPRAVITELJ: Dobro me, gospo, opominje. Ja na to bijah zaboravio; a zato? Prekrasnoga tvoga p'jeva Milina me jest zan'jela, Duijanta kako kralja Sto zavede brza sajga.18 (Izlazi) 5 Svrha proslova

DJELO PRVO

Ulazi na kolima kralj Dujanat19 s lukom i s zapetom strijelom i s njim KOLOVOZAC: KOLOVOZAC (pogledavi na kralja i na sajgu) Dugovjeni!20 Kad pogledam crnu sajgu I s napetim tebe lukom, Ko da vidim pinak lukom21 Siva sajgu gdje lovi. 6 KRALJ: Kolovoe, na daleko nas je ona sajga zavela: ona opet esto vratom ljupko okreui, Obzire se na kola to tre; Stranju stranu u sprednju da stiska Ko da hoe, bojei se str'jele; Travom kusom22 na pola vakanom Put posiplje umorna iz usta; Pogledajde! visoko skaui Ve po zraku no po zemlji ide. Zato je sad jedva vidim? 7 KOLOVOZAC: Dugovjeni, ovde je nejednako tle, te sam zategao uzde i kola polake tre; zato smo za sajgom izostali. No emo doskora biti na ravni, nee ti onda biti trudno nai je. KRALJ: Putaj dakle uzde. KOLOVOZAC: Kako dugovjeni zapovijeda (Predstavlja kao da kola brzo tre)23 Pogledaj, dugovjeni, pogledaj! Kak' im uzde ja pustih,

Prednju stranu pruili, Ne mie se na glavi Kita24, ui napete, Ne moe ih da stigne Prah to sami podiu; Brzu sajgu pretei Hote, lete ba konji. 8 KRALJ (radosno) Dodue, nadmauju Suneve i Indrove25 konje, jer Malahno pred as to bijae, Veiiko se odmah ini; U dvoje to je rastavljeno Sastavljeno oi vide, Na krivo to je napravi Da je pravo ini mi se, S brzine meni nita za as Nije blizu ni daleko. 9 Kolovoe, gledaj kako u je ubiti! (Predstavlja kao da zapinje strijelu) GLAS IZNUTRA: Oj, oj, kralju! ne ubij! ne ubij! KOLOVOZAC (oslukuje i ogleda) Dugovjeni, stupili su pustinjaci ispred sajge to bijae na strelomet dola. KRALJ (hitno) Ustavi konje. KOLOVOZAC: Evo! (Ustavlja kola. Ulazi Pustinjak samtrei) PUSTINJAK (uzdigavi ruke) Ovo je pustinjaka sajga. Ne ubij! ne ubij! Nemoj, nemoj ispustiti, Kralju, str'jelu iz luka Na sajgino njeno t'jelo, Kao vatru na cv'jee. to je ivot prem nestalni U mlaahne sajge, joh! Prema otroj tvojoj str'jeli Tvrdoj kako alem kam? 10 Zato, kralju, sada smakni Sa sapetog luka str'jelu; tit nesretnih vaa str'jela Biva, ne smrt pravednijeh. 11 KRALJ: Evo sam smaknuo strijelu. (Ovako i ini) PUSTINJAK: Pristoji se to tebe, koji si svjetlost Purova plemena26. Purovoga jer si reda, Dostojno je tebe djelo. Hrabri ti se sin rodio to e vladat sv'jetom svijem!27 12 DRUGA DVA (podignuvi ruku) Rodio ti se sin vladalac svijeta! KRALJ (poklanja se) S dobrom sreom!28 PUSTINJAK: Mi smo se, kralju, uputili u drva. Ovo je, to vidi pokraj rijeke Malinije, pustinja svetoga pokornika Kanva. Ako ti nije dangube, uljezi da te kao gosta astimo, te Pokornicima mile obrede

Mirno vriti kad vidi, Sam e spoznati koliko brani Miicom uljnom s tetive. 13 KRALJ: A je li vam sad kod kue poglavar? PUSTINJAK: Ba sad, naredivi keri Sakuntali da izvruje dunost gostoprimstva, otiao je u Somatirat,29 da bi uklonio neki zli udes to njoj samoj prijeti. KRALJ: E dobro! nju u vidjeti; ona e me uiti tovanju prema svetom pokorniku. PUSTINJAK: Ami idemo na posao. (Izlazi s uenicima) KRALJ: Kolovoe, tjeraj konje, da se oistimo pogledom svete pustinje. KOLOVOZAC: Kako dugovjeni zapovijeda. (Opet predstavlja kao da kola brzo tre) KRALJ (obzire se okolo) Kolovoe, i da nam nije kazano, poznalo bi se da je ovo predjel pustinje. KOLOVOZAC: Kako to? KRALJ: Ne vidi, prijatelju? Iz dupalja gdje papige gn'jezde Ispod stabar oriz se prosu; Ondje rvnji gle kako su masni, Jere melju plod od inguda;30 A gazele pune pouzdanja Od naega glasa ne bjee; I putove to k jezeru vode S lika teku voda izbrazdi.31 14 Na vjetru trepte iva voda Drveu pere korenje; Kadiva dimom potamnjuju Reene grane pupcima; Po svetom gaju ovdje mirno Znjevene darba32 mladike Pasui idu naokolo Mlaahne sajge bez straha. 15 KOLOVOZAC: Sve je ba tako. KRALJ (povezavi se malo naprijed) Nemojmo ometati prebivaoce pustinjskog gaja; zato ovdje ustavi kola, dok ja siem. KOLOVOZAC: Pritegao sam uzde, sii, dugovjeni. KRALJ (siavi) Kolovoe, sa skromnim odijelom treba uljesti u pustinjake gajeve; digni mi, dakle, ovo. (Skinuvi kraljevsko ruho i luk, predaje kolovoscu) Kolovoe, dok se ja, pohodivi stanovnike ove pustinje, vratim, ti pokvasi lea konjima. KOLOVOZAC: Izvriu. (Izlazi) KRALJ (ide naokolo i razgleda) Ovo su vrata od pustinje; uljezimo. (Uljezavi, kae kao da na neto sluti)33 Mirno j' ovo pustinjako mjesto, Ta zato mi zaigra miica? Odakle je ovdje znak ovaki? - No budunost svud se javljat moe. 16 IZNUTRA: Amo, amo, sele moje! KRALJ (oslukiva) Oho! s desne strane ove sjenice kao da se uje neiji govor. Hajdemo tamo! (Obilazi i razgleda) Ha! pustinjake djevojke s poljevaima dosta prema njihovoj

snazi velikijem idu amo da polijevaju mlado rastenje. (Ogleda ih) Ah! krasna ti li su lica! Ak' u umi taka je krasota, Kakve rijetko u mom dvoru biva, Tad dodue i povrtno cv'jee Prema umskom ljepotu svu gubi. 17 ekau ih pod ovom sjenicom. (Stoji i gleda. Ulazi Sakuntala i dvije drugarice s poljevaima kako je gore reeno) SAKUNTALA: Amo, amo, seke moje! ANASUJA: Mila Sakuntala, bojim se da ti je ocu Kasjapoviu34 ovo drvee po pustinji od tebe milije, kad tebi koja si njena kao cvijee od navamalike35 nareuje da nalijeva oko njih jamice. SAKUNTALA: Mila Anasuja, nije ovo jedino do oeve zapovijedi; ta i sama ih ljubim kao da su mi sestre. (ini kao da polijeva drvee) KRALJ: Kako? zar je ovo Kanvova ki? Doista je nerazborit onaj asni Kasjapovi, to joj nareuje pokornike dunosti. Mudrac to pokori hoe da podlae Ljepotu ovaku bez naprave divnu Modroga lokvanja listiem on hoe Da pres'jee tvrdo samijevo drvo.36 18 Dela, da se sakrijem u ovaj grm, te da je odavde bez opreza razgledam. (Tako i ini) SAKUNTALA: Seko Anasuja, titi me haljina od liine,37 to mi je Prijamvada odve stegla: opusti mi je. ANASUJA: Hou. (Otputa) PRIJAMVADA (osmjehuje se) Kori zato mladost to ti njedra nadimlje; mene to kori? KRALJ: Pravo ima. Od liine otro ruho S tankim uzlom na ramenu Pokriva joj na prsima Zaobljene mlade dojke; A njezino krasno t'jelo Od ljepote svoje gubi Sakriveni kano cv'jetak Pod uvehlim utim listom. 19 No, premda se njenu mladom licu ne pristoji odijelo od liine, ipak joj ne kvari ljepote, jer Uvijuom vas opleten Cv'jet je lokvanj38 drag i mio; Tamna ljaga na mjesecu Uzdie mu jo ljepotu; I liinom odjevena Vitka j' eto ljepotica; Ima l ita da ne resi Po naravi to je l'jepo? SAKUNTALA: Onaj kesar39 mladikama uzdrmanijem od vjetra kao prstima namiguje na me da se pospijeim. Idem ga poastiti. (Ide put njega) PRIJAMVADA: Sakuntala, ostani tu jedan as.

SAKUNTALA: Zato? PRIJAMVADA:Dok si tu uza nj, ini se da je stabar ovijen pletencem.40 SAKUNTALA: Dobro te zovu Prijamvada41. KRALJ: Milo je uti, ipak je istinito to je Prijamvada kazala Sakuntali; ba u nje Ko pupoljak ruina su usta, Mladim granam sline b'jele ruke; Kano cv'jee dragostiva mladost Svuda resi njeno t'jelo njeno. 21 ANASUJA: Mila Sakuntala, ta zaboravila si na navamaliku koju si sama Vanadocnom42 prozvala i koja je onog sahakara43 sebi za mua izabrala. SAKUNTALA: Zaboravila bih tad i na samu sebe. (Dolazi ka stabru i gleda) U sreno su se doba vjenali. Vanadocna se resi novim cvijeem, a ona je uiva sputajui mladike. (Gleda stojei uz stabar) PRIJAMVADA (podsmijevajui se) Zna li, Anasuja, rata se je Sakuntala ovoliko zagledala u Vanadocnu? ANASUJA: Ne znam, kai. PRIJAMVADA: Eto misli, kad se Vanadocna za prilian stabar vjenala, eda bih i ja prema sebi mua nala. SAKUNTALA: To govori jer ti tako misli. (Polijeva) KRALJ: Moe li biti da joj majka nije od istog plemena to i otac?44 No nije sumnje o tome. Ona Udati se moe u vojniko pleme, Jer mi za njom hlepi srce prem poteno. Ta potenu duu u sumnjivih stvarih Svagda srca hlepnja pravim putem vodi. 22 No sasvijem tijem treba da za cijelo to obaznam. SAKUNTALA (poplaena) Ah! pela prestraena od polijevanja digla se s navamalike i nasre mi na lice. (Predstavlja kako da joj dosauje pela) KRALJ (pohlepno gledajui) Doista je mila vidjeti i kad se uskosi. estonoga zv'jerka45 kud god na nju sre, Svud ivahnim okom okreu brani se; Tek od pusta straha obrve skupivi, Ljubavi nevjeta vjeto namiguje.46 23 A opet (kao srdit) Mile oi ti obl'jee, Oinji ljupko trepti joj kut:47 Mimo ui slatko zuji, Ko da joj tajnu milu kae, im te rukom ona tjera, Miline punu usnu ti se; Za istinom48 dok ja eznem, Uiva mudro, pelice, ti. 24 SAKUNTALA: Ova bezona pela nee da me se proe; otii u na drugo mjesto. (ini korak pa se ustavlja i obre) Kako! i amo dolazi! Pomagajte! osvojila me je ova neskladna zla pela! DVIJE DRUGARICE (smijui se) Ko smo mi da te branimo! Zovi Dujanta u pomo:

kraljeva je dunost braniti oda zla pokornike ume. KRALJ: Evo prigode da se pokaem. Ne bojte se... (Prekinuv rije, opet u sebi) Ali e onda obaznati da sam ja kralj.49 E dobro! ovako u s njima govoriti. SAKUNTALA (ini opet korak pa se ustavlja) Kako? i amo me prati! KRALJ (hitno stupivi) Dok Purovi50 zloina krotilac Plodovitom ovom zemljom vlada, Ko da smije u svetoj pustinji Cvijeljati nevine djevojke? 25 (Sve tri vidjevi kralja ostaju kao malo poplaene) ANASUJA: Nije se ba, gospodine, nikakva velika nesrea zgodila: ovu je nau milu prijateljicu oblijetala pela, te se je prepala. (Pokazuje Sakuntalu) KRALJ (Sakuntali) Uspijevaju li pokornika djela?51 (Sakuntala od straha ne progovara) ANASUJA: Sad uspijevaju s dolaska izvrsnoga gosta. Draga Sakuntala, idi u kolibu i pripravi rtvu gostoprimstva i voa; a ovom emo vodom umiti mu noge. KRALJ: Izvrile ste, gospoe, dunost gostoprimstva ve samim tijem uljudnijem a iskrenijem rijeima. PRIJAMVADA: Nek barem gospodin sjedne za as na ovu klupu na kojoj saptaparan52 ini debeli hlad, da poine. KRALJ: Bez dvojbe ste se i vi umorile od toga truda. ANASUJA: Mila Sakuntala, naa je dunost sjesti uz gosta. Sjedimo dakle ovdje. (Svi sjedaju) SAKUNTALA (u sebi) to je ovo, da poto sam vidjela ovog ovjeka, obuzimlje me neko uvstvo to se ne pristoji pustinjakoj umi? KRALJ (razgledav ih svijeh) Lijepo ti li je vidjeti vae prijateljstvo, jer ste sve tri jednake dobi i ljepote! PRIJAMVADA (potiho) Anasuja, ko moe ovo biti? Nain mu nije nespretan, a ipak je kao ustruen, i slatko govori, kao da je koja odlina osoba. ANASUJA: I ja sam, draga, rada znati. Sad u ga upitati. (U glas) Prijatnim si me govorom, asni goste, ohrabrio da te pitam: koji se rod kraljevskih mudraca53 tobom dii? u kojem mjestu narod ali za tobom? koji je uzrok naveo tebe tako njena na trudni hod po pokornikoj umi? SAKUNTALA (u sebi) Budi mirno srce moje; samo tvoje misli Anasuja izgovara. KRALJ (u sebi) Hou li im pokazati ko sam, ili u im se zatajiti? Dobro! ovako u im govoriti. (U glas) Gospo, meni je kralj Purovi predao upravu pravde, te sam doao u ovu svetu umu da pregledam izvruju li se obredi bez omete. ANASUJA: Sad pokornici pri izvrivanju svojih dunosti imaju obranitelja. (Sakuntala pokazuje ljubovni stid) DVIJE DRUGARICE (opazivi ponaanje kralja i Sakuntale, potiho) Sakuntala, da ti je sad ovdje otac... SAKUNTALA (ljutito) Pa to bi bilo? DVIJE DRUGARICE: On bi ovoga odlinog gosta osreio darom to mu koliko ivot vrijedi. SAKUNTALA: Idite a! naumile ste neto, te tako zborite. Neu vas sluati. KRALJ: I ja bih vas neto pitao o vaoj prijateljici. DVIJE DRUGARICE: Tvoje je pitanje, gospodine, nama ast.

KRALJ: asni Kasjapovi ivi u neprestanoj trapnji; ta kako je ta vaa prijateljica njegova ki? ANASUJA: Posluaj me, gospodine. Ima neki vrlo moguni kraljevski mudrac koji se po djedu svojemu zove Kusikovi.54 KRALJ: Znam ga. Slijedi, sluam te. ANASUJA: Znaj da je on pravi otac nae mile drugarice; a asni joj je Kasjapovi otac za to to je nju osamljenu odgojio i u svem se za nju skrbio. KRALJ: Ta mi je rije osamljenu za udo. Htio bih sve uti iz poetka. ANASUJA: Sluaj, gospodine. Uz obalu Gavtamije rijeke negda onaj kraljevski mudrac ivljae u stranoj pokori, te bogovi, pomalo poplaivi se, poslae Apsarasu55 po imenu Menaku, da ga omete preko njegova zavjeta. KRALJ: Doista se boje bogovi tue pokore. ANASUJA: Onda on poetkom proljea ugledav njezino pomamno lice... (Od stida prekida govor) KRALJ: Ostalo razumijem. Svakako je dakle ona roena od Apsarase. ANASUJA: Da kako! KRALJ: I vidi se: Zar ljepotu tako divnu Zemaljska e rodit ena? Ne, ne raa nigdje zemlja S'jevajui sjajni bl'jesak. 26 (Sakuntala stoji s oborenijem oima) KRALJ (u sebi) Izvruje se moja hlepnja; ipak, uvi gdje joj prijateljica u ali govori o elji za zarunikom, srce mi je puno sumnje i smetnje. PRIJAMVADA (podsmijavi se na Sakuntalu, obre se put junaka) Gospodin kao da opet hoe neto upitati. (Sakuntala prijeti drugarici prstom) KRALJ: Dobro si, gospo, pogodila. Rad bih jo uti o vaem kreposnom ivotu, te bih vas jo neto htio pitati. PRIJAMVADA: Ne dangubi: pokorniku je eljad slobodno ispitivati. KRALJ: elim znati, tvoja prijateljica Je li samo do vjenanja Zavjetom vezana Koji srcu o ljubavi Ni misliti ne da? Il' e ivot vas provesti Sa sajgama milim; Milim, jer su u njih oi Kao njene krasne? 27 PRIJAMVADA: Ova djevojka, gospodine, i u izvrivanju pokore nije neodvisna, ali je otac misli podati zaruniku nje dostojnu. KRALJ (u sebi) Nije muno ispuniti moju elju. Sad eljeti, srce moje, smije, Nesta sumnje koja te bunjae: to si vatrom skoro ti c'jenilo, Drag je kamen; taknut ga se moe. 28 SAKUNTALA (kao ljutita) Anasuja, ja idem.

ANASUJA: Zato? SAKUNTALA: Da javim asnoj Gavtamiji56, kako Prijamvada svata brblja. ANASUJA: Ne pristoji se, drugarice moja, da, ne izvrivi dunosti gostoprimstva, ovdje ostavi izvrsnoga gosta i ide kamo te volja. (Sakuntala ne odgovara i hoe da ide) KRALJ (hoe da je ustavi pa se uzdri. U sebi) Ah! kod ljubavnika su djela neodluna kao i misli; eto ah sl'jediti mladu pokornicu, Ne dade mi dunost pristojnosti. Sam u sebi odoh i vratih se A s mjesta se ni krenuo nisam. 29 PRIJAMVADA (uzdravi Sakuntalu) Ne, draga, ne pristoji se da ide. SAKUNTALA (skupivi obrve) Zato? PRIJAMVADA: Duna si mi jo polijevanje dvaju stabara: hodi dakle; kad se odui, onda e otii. (Vraa je na silu) KRALJ: Vrijedna gospo, vidim da je ona ve izmorena od polijevanja stabara, jer u nje Od dizanja tekog poljevaa Ugnu rame, pocrvenje ruka; Jo joj jesu prsi uzdrmane Od tekog umornog disanja; Kapi znoja posuvi joj lice Slijepie na uhu sirisu;57 Trak je pao, to joj prame veza, Rasprane dri rukom kose. 30 Dakle u je ja oduiti. (Hoe da im poda prsten. Dvije drugarice, proitavi ime na peatu od prstena, gledaju jedna na drugu) KRALJ: Nemojte krivo misliti. Ovo je kraljev dar, i u meni vidite kraljeva inovnika. PRIJAMVADA: Ne treba zato taj prsten od prsta odijeliti; dosta je gospodinova rije da nju odui. (Posmijevajui se) Mila Sakuntala, oistio te je od duga ovaj milostivi gospodin, (potiho Anasuji) dapae veliki kralj.58 (U glas) Sad idi. SAKUNTALA (u sebi) Ako mogbudem predobiti samu sebe. (U glas) Ko si ti da me otputa ili da me uzdri? KRALJ (pogledav Sakuntalu, u sebi) Zar da i ona za mene osjea to ja osjeam za nju? Je li se ispunila moja pouda? Po emu? U govor se ne mijea, ipak kad ja zborim, Svaku rije pomnjivijem uhom ona pije; Dojsta lice ne obre nikada put mene, Ali opet oi s mene nikada ne svre. 31 IZNUTRA: Oj, oj, pokornice, doite na obranu svijeh stvorova to su u pustinji. Amo je doao kralj Dujanat u lov. Kano jato skakavaca, na kom sunce sja, Pod konjskijem kopitama uzdignuv se prah Pada svuda po stabrima, gdje na granama Suei se okvaene vise liine. 32 Na jednom zubu panj mu visi Stranim udarcem izguljen; Na nozi smue kano zamku

Od povijue spuen plot; Pokore iva kan' ometa Pitome sajge raspra: U sveto mjesto takav ue, Plaiv se kola, grdni slon. 33 (Svi posluavi ostaju malo zbunjeni) KRALJ (u sebi) Aoh! moja pratnja iz grada, traei mene, uznemirila je pustinju. Otii u im na susret. DVIJE DRUGARICE: Gospodine, prepale smo se ove zgode u pustinji. Dopusti nam da otidemo u kolibu. KRALJ (hitno) Idite, gospoe, a ja u nastojati da ne bude tete pustinji. (Svi ustaju) DVIJE DRUGARICE: asni goste, sram nas je kazati, neka neizvrenje nae dunosti bude prigodom da te opet vidimo. KRALJ: Ne, nije tako. Samo to sam vas vidio, gospoe, ast je za mene. SAKUNTALA: Anasuja, ubola sam se u nogu na mladi list od kuse, zadjela mi se je haljina od like za granu od kuravake59: poekajte, dok se otputim. (Ovim izmiljenim izgovorom oklijeva, da se jo kralja nagleda, pa izlazi s drugaricama) KRALJ: Slabo udim vratiti se u grad. U toliko idem na susret pratiocima da ih namjestim ne vele daleko od pustinje. Nikako ne mogu izbiti iz pameti Sakuntalu. Jer Dokle mi u grad tijelo ide, Srce nemirno tri natrag; Svilena kako zastava lebdi, Protiva vjetru kad je nose. 34 (Izlaze svi)

Svrha prvog djela

DJELO DRUGO

(Ulazi Viduak60 vas izmoren) VIDUAK (odahnuvi) Jaoh nesree! dosadilo mi je ve ivljenje s ovim kraljem, mojim prijateljem, zanesenim za lovom. Ne uje se nego: Evo sajge! eto vepra! eno tigra! te usred podne tumara se iz ume u umu po umskim putakama gdje je ljeti rijedak hlad od stabara. Pije se iz gorskih rijeka oporne vode to ozimlje s lia s kojim je pomijeana. U nevrijeme se objediva gotovo sama masa na ranju peena61. A ni obno slomljen od tranja za konjima ne mogu se do volje naspati; kad puca zora, ovi ropski sinovi, lovei ptice, bude me bukom to ine opkoljujui umu. No tu jo nije jadu svrha; na zlo doe i gore62. Juer, ba kad mi izostasmo na trag, kralj, lovei sajgu, uljeze u pustinju i tu ugleda na moju nesreu pustinjaku djevojku po imenu Sakuntalu; te sad nipoto ne misli vratiti se u grad. I danas miljae o njoj, kad mu zora u oi zasja63. ta u da radim? U toliko u ga ekati, dok se napravi po obiaju. (Ide naokoio i obazire se) Evo milog druga, gdje amo ide okoljen od javanjskijeh64 djevojaka okienih vijencima od umskog cvijea koje na rukama nose njegov luk. Dobro! Stojau kao da sam klijentav, eda ovako mogu doi do poivanja. (Stoji naslonjen na drvenom tapu. Ulazi kralj praen kako je gore reeno) KRALJ: Nije dojsta dragu lako stei, No nje bie vidjev, srce raste;

I ak' Ijubav k cilju ne usp'jeva Kad oboje eli, ve s'uiva. 35 (Nasmijavi se) Ovako se vara ljubovnik, koji po svojoj poudi sudi o uvstvima ljubovnice. Jer to je milo pogledala na me Premda j' oko drugamo svraala; Polagahno to je odlazila Ko za alu, no s teine boka; to srdito odgovorila je Drugarici koja je drae: Sve je ovo rad mene inila - Ah! ljubovnik sve za sebe shvata 36 VIDUAK: (stojei kao to je gore reeno) Prijatelju, ne mogu pruiti ruku, zato te pozdravljam samo glasom. KRALJ: to si tako oslabio? VIDUAK: to me pita zato suzim, kad si me ti sam opahnuo? KRALJ: Ne razumijem te: jasnije govori. VIDUAK: Prijatelju, to trstina postaje slina grbavica, je li to do njezine naravi, jali do silovite struje od rijeke? KRALJ: Tomu je uzrok struja od rijeke. VIDUAK: A meni si ti. KRALJ: Kakoto? VIDUAK:Poto si ostavio kraljevske posle, treba da ivi kao umski ovjek u ovom pustom divljem predjelu. No ja u istinu nijesam ve gospodar svojih uda; jer su mi lanci oslabili gonei svaki dan zvijeri: zato te molim da me pusti poinuti barem jedan dan. KRALJ (u sebi) I on ovo govori, i moje srce mislei na Kasjapovievu ker, ne mari za lov. Zato? Na tetivu zapev str'jelu, spravim ovaj luk; No na sajge u pustinji str'jeljat ne mogu, Koje s dragom prebivaju nauie je, Mio pogled kao njihov i njen da bude. 37 VIDUAK (pogledavi kralja u lice) Kralj o drugom misli, a ja viem u pustinji.65 KRALJ (smijui se) O em drugom? Stojah i miljah da ne treba zanemariti prijateljeve rijei. VIDUAK:Dugo ivio! (Hoe da ide) KRALJ: Stani, prijatelju; neka ti besjedu dovrim. VIDUAK: Zapovijedaj! KRALJ: Kad poine, pomoi e me u nekom ne vele munom poslu. VIDUAK: Zar da jedemo slatkoga? KRALJ: Kazau ti u emu. VIDUAK: Spravan sam. KRALJ: Ej! ko je tamo? VRATAR (uljezav) Zapovjedi, gospodaru! KRALJ: Rajvatae, amo pozovi vojvodu. VRATAR: Evo! (Izlazi pa se vraa s vojvodom) Eno gospodara gdje stoji gledajui put nas i hoe da ti neto naredi. Pristupi, gospodine.

VOJVODA (pogleda kralja) Premda se dri da je lov mana i kralja, sad je uprav krepou postao; jer kralj ovako Tetivom sve neprestano Steu, prsi utvrdi; Sunce zrake podnosei, N'jednog truda ne sjea; Te tijelo omravi, Ipak vrsto vidjeti, U njega je snage puno Kak' u slona gorskoga 38 (Pristupa) Pobijedio kralj!66 Nalo se zvijeri u umi. to dangubimo? KRALJ: Prola me je volja za lovom; jer Matavaj67 kudi lov. VOJVODA (potiho Viduaku) Prijatelju, vrsto se dri opreke, a ja u govoriti gospodaru po volji. (U glas) Luduje taj budala: nemamo li u gospodaru izgled? T'jelo tanko i na radnju lako Biva; jer mu nestaje tustine, Kod zvjerenja ugodno je gledat, to u strahu il' u jadu radi. U pomini nian pogaati, To je ponos vrijedan strijelca: Krivo posve gr'jehom lov nazivlju: Gdje zabava druga jest ovaka? 39 VIDUAK (ljutito) Hajde a ti to mami! Kralj se je k svojoj naravi povratio. A ti tumarajui iz ume u umu, upae u valo kakvu starom medvjedu eljnu ljudskog nosa. KRALJ: Vrijedni vovodo, blizu smo svete pustinje; zato ne primam tvoje savjete. Za sad Nek bivoli u jezera rone I rozima po vodi lupaju; Neka sajge, u hlad se skupivi, Bez omete preivaju hranu; Neka mirno krdovi vepara U movari mustu68 travu pasu; Neka jote, oslabiv tetivu, I luk ovaj u pokoju stoji. 40 VOJVODA: Kako je svijetloj kruni ugodno. KRALJ: Povrati dakle one to su naprijed poli da po umi zvjerad trae, i zabrani vojnicima da ne uznemiruju svetu pustinju. Vii! U pokornih ljudi mir je glavni cilj. Al' u njih skroviti oganj sam plane; Ko to surjakanti69 glatki ticanju, Sjete li to vrue, plamen putaju. 41 VOJVODA: Kako gospodar zapovijeda. VIDUAK: Idi, ropski sine! Zaludu su tvoje pomame. (Izlazi Vojvoda) KRALJ (pogleda pratnju) Svucite gospoe lovako odijelo, a ti, Rajvatae, ini jo svoju dunost. PRATNJA: Kako kralj zapovijeda. (Izlaze)

VIDUAK: Sad kad si istjerao muhe, sjedi na ovu kamenu klupu, vie koje drvee hlad prostire; eda se i ja mogu nasjedati. KRALJ: Idi naprijed! VIDUAK: Hodi. (Obojica, otiavi naprijed, sjedaju) KRALJ: Matavju, nijesi jo koristi od svojih oiju imao, kad to je najljepe vidjeti vidio nijesi. VIDUAK: A nijesi ti sad preda mnom? KRALJ: Svakomu je svoje lijepo. Ja govorim o Sakuntali, uresu ove pustinje. VIDUAK (u sebi) Dobro! Neu mu dati prigode da o njoj govori. (U glas) Prijatelju, kad je pokornikova ki, ne moe je isprositi; to ti je dakle koristi da si je vidio? KRALJ: Prijatelju, ne bavi se pamet Purovia zabranjenim stvarima. Nebeska je nju rodila vila; Ki je svecu jer je nae ostavljenu, Kano cvijet od navamalike, Kad oslabi i na arak'70 padne. 42 VIDUAK (smijui se) Kako kad kome omrznu datale i hlepi za tamarindom, tako ti, prezirui biserljepotice u svom dvoru, hlepi za njom. KRALJ: Nijesi ti nju vidio; zato tako govori. VIDUAK: Treba da je ba milokrvna, kad joj se ti tako divi. KRALJ: Prijatelju, to u ti duljiti besjedu? Je l Stvoritelj, naslikav je prije, ivot joj podao, Il' pameu razna lica skupiv, Nju je izmislio? ini mi se drugi put stvorena Boginja Lakmija,71 Kad razmiljam mo u Stvoritelja I ljepotu njenu. 43 VIDUAK: Kad je tako, napolje s ljepoticama! KRALJ: I ovo mislim: Neprivonjan cv'jet mirisni, Netrgnuta mladika, Neprovren dragi kamen, Neokuan novi med, Nepokvaren plod dobrote - Besporoni njen je lik. Komu ' udes osuditi Da g' uiva, ne znadem. 44 VIDUAK: Ta odmah vii da ne upadne u ruke kakva pokornika s glavom masnom od ingudova ulja!72 KRALJ: No nije slobodna; a nije joj ovdje oca. VIDUAK: A kakvo su ti uvstvo njezine oi pokazale? KRALJ: Pokornike su djevojke po naravi skromne, zato Kad na nju gledah, oi odvraae Nasmijav se, sm'jehu uzrok ini ree: S toga od ednosti ustegnuti ljubav

Nit' oito kaza; nit'sakrit umjede. 45 VIDUAK: Zar da e ti, potom te je vidjela, skoiti u naruje? KRALJ: Opet na rastanku javi to je za mene sjeala, jer Pod izlikom da joj nogu Rani kusa trava, Tankovita stade; zatim Ode dva koraka; Pak obrnuv lice. Me' drvea granjem Lik na sebi nezapuen Rasputiti ae. 46 VIDUAK: Kad je tako, nabavi ti ovdje ivea; jer vidim da je ova pokornika uma za tebe postala raskona uma. KRALJ: Prijatelju, neki me pustinjaci ve poznaju. Iznai dakle kakav izgovor da moemo opet barem jednom uljesti u pustinju. VIDUAK: ta li treba drugog izgovora? Zar nijesi kralj? KRALJ: Pa to za to? VIDUAK: Neka nam dadu estinu od pirina.73 KRALJ: Luae, za to to ih uvam, drugi mi porez oni plaaju koji vee vrijedi nego vrpe dragog kamenja. Pogledaj! Nestalni je kralju danjak to ostali narod daje; No brahmanska tek pokora Jest estina nama stalna. 47 IZNUTRA: Evo smo do cilja doli! KRALJ (oslukiva) Po dubokom i mirnom glasu ovo su pustinjaci. VRATAR (ulazi) Pobijedio, pobijedio kralj! Dva mladia iz svete pustinje stoje ovdje kod vrata. KRALJ: Uvedi ih odmah! VRATAR: Izvriu. (Izlazi i vraa se s dva mlada pustinjaka) Amo, amo, gospodo! (Obadva razgledaju kralja) PRVI: Ah kako njegovo lice, premda svijetlo, nadahnjuje pouzdanjem! Ipak je to naravno u kralja koji se malo od mudraca razlikuje. A kako? Korisno svakom sveto mjesto Izabra za stan i on sam; Obrede brane naa svete, Pokoru vri svaki dan; T'jelo jer kroti, dva Gandarva Pjevaju, k nebu sve kliu Njemu presveto ime Mudrac A pred njim ime drugo Kralj.74 48 DRUGI: Je li ovo, Gautame, Indrov prijatelj Dujanat? PRVI: Dakako! DRUGI: Zato ba Ko na gradskijeh vratih mandal Komu je vrsta miica

Ogranienu sinjim morem Zemlju da vlada, nij' uda. Kada se Suri s Asurima75 U bici bore, pobjedu Njegov' od luka i Indrove Gromovne str'jele ufaju. 49 OBOJICA (pristupivi) Pobijedio kralj! KRALJ (ustavi) Zdravo da ste! OBOJICA: Srean bio! (Poklanjaju mu voa)76 KRALJ (primivi s pozdravom) ekam vau zapovijed. OBOJICA: Znadu stanovnici ove pustinje da si ovdje: zato te molim... KRALJ: to zapovijedaju? OBOJICA: Da, poto s odlaska velikog mudraca, asnog Kanva, Rakasi77 nam ometaju posvetilita, koju no sa svojim kolovoscem uuva nam pustinju. KRALJ: To mi je ast. VIDUAK (potiho) Na vrijeme ti je dola ova molitva. KRALJ: Rajvatae, od mene kai kolovoscu, da amo dovede kola i luk. VRATAR: Kako kralj zapovijeda. (Izlazi) OBOJICA (veselo) Pristoji se tako tebi, Jer si slian preim svojim Nesrenih su na obranu Posveeni Purovii. 50 KRALJ (poklonivi se) Idite naprijed, evo mene odmah za vama. OBOJICA: Pobijedio! (Izlaze) KRALJ: Matavju, je li te elja vidjeti Sakuntalu? VIDUAK:Bijee mi prije ta elja kao poplavica; no sad, kad se o Rakasima govori, nije je ni kapi ostalo. KRALJ: Ne boj se. Zar nee biti blizu mene? VIDUAK: Tako sam ba sauvan od Rakasa. VRATAR (izlazi) Gospodareva su kola gotova i ekaju, da se uputi na pobjedu. Ali je sad iz grada doao Karabak i nosi zapovijedi od kraljice. KRALJ: Je li od asne majke poslan? VRATAR: Jest. KRALJ: Uvedi ga dakle. VRATAR: Izvriu. (Izlazi pa se vraa s karabakom) Evo gospodara. Pristupi k njemu. KARABAK: Pobijedio, pobijedio gospodar! Evo to kraljica zapovijeda. Do etiri dana svrie mi se post: neka onda svakako Dugovjeni doe k meni. KRALJ: S jedne strane dunost prema pokornicima, s druge majina zapovijed: i jedno i drugo treba da izvrim. A sad to da uinim? VIDUAK: Kako Trisankuv78 ostani u srijedi. KRALJ: Upravo sam smeten. Od razline dv'je dunosti U dvoje se pamet c'jepa, U rijeci kano struja Kad u tvrdu hrib udara. 51

(Razmiljav) Prijatelju, tebe mati moja kao sina dri. Zato vrati se odavde, te joj javi da je moje srce sasvim zauzeto za poslovima pokornika, i izvoli izvriti sinovljeve dunosti kod asne majke. VIDUAK: Jamano ti misli da je mene strah Rakasa. KRALJ (nasmijavi se) Oj veliki Brahmane, kako to kod tebe bilo! VIDUAK: Ja u otii na nain kako bi mlai kraljev brat iao. KRALJ: Dapae, da nije nikakve omete u pokornikoj umi, poslau s tobom svu pratnju. VIDUAK (ponosito) Dakle sam ja postao kraljevi suvlasnik. KRALJ (u sebi) Odve je vjertrenast ovaj budala. On e gdje pripovidjeti o mojoj strasti enskijem u dvoru. Dobro! Ovako u mu kazati. (Uhvativi Viduaka za ruku, u glas) Vrsnie, od sama tovanja prema mudarcima idem u pustinju; a nije nipoto istinita moja ljubav za pokorniku djevojku Sakuntalu. Promisli! Gdje za mene moe biti Djeva s mladim sajgam rasla Ljubav ne znaju? to u ali negda rekoh Prijatelju, ti istinom Sada ne cijeni! VIDUAK: Da kako! (Izlaze svi)

Svrha drugog djela

DJELO TREE

Zapremica

(Ulazi uenik pomonik pri posvetilitu nosei trave kuse) UENIK: Ah! silni li ti je junak kralj Dujanat! Samo to uljeze u pustinju, naemu djelovanju ve nema omete. to mu treba napet str'jelu? Ta tetive daljnim zvukom I kranjem stranim luka Svaku smetnju otjeruje. 53 Nek mi je odnijeti svetenicima darbu travu da se njom pospe mjesto rtvovanja. (Ide naprijed i obzire se, ta govori put zastora) Prijamvada, komu nosi tu mast od usira79 i orainevo lie s korijenjem. (Predstavlja kao da oslukuje) to kae? Sakuntala je s teke vruine jako oboljela, i to joj nosi da se rashladi? uri se, Prijamvada, jer je ona sam ivot naeg asnoga domaina. A ja u za nju Gatamiji u ruke predati svetu vodu od vitana.80 (Izlazi)

Svrha zapremice.

(Ulazi kralj moren od ljubavi) KRALJ (zamiljen uzdie) Znam ja dobro, ta je mo svetinje, Znam, da djeva drugom je podlona;

Al' ni voda uz brdo ne tee, Nit' se srce od nje d'jelit moe. 54 Sveti boze cvijeem oruani,81 i ti i mjesec, to u vas pouzdanja imamo, varate zaljubljene ljude. Jer Da je cv'jee teb' oruje, Da j' mjesecu hladan zrak, Zaljubljeni mi ve znamo, Obadvoje da je la: Iz studenih svojih zraka Mjesec puta iv oganj. A ti cv'jeem str'jele kuje Tvrde kano alem kam. 55 Sveti boe Kamadeve,82 nee da se na mene smiluje. (Predstavlja kao da je muen od ljubavi) Otkle tebi cvijeem oruanu taka srditost. Aha znam: Jo i sad u tebi Harov gnjev ognjeni83 Plamti ko pod morem vatra Urvova, Jer, nije li tako, kako nas, Manmate, Pepelom postavi, ovako pee? 56 Ipak Srce moje neka ba i mui Bez prestanka bog Makaraketuv, Mio mi je, Kada meni po djevojci dragoj Sa oima dugim miloglednim Ranu daje. 57 Sveti Kandarpe, ne ljuti se na mene to sam te prekorio. Stotinama elja zaman sam te ja, Bestjelesni boe, svagda gojio, Ta do sama uha zategavi luk Ti da u me zagaa, pristoji li se? 58 (Zlovoljno obilazi) A sad poto svetenici, svrivi posvetilite, otpustie me, kamo u da se okrijepim izmoren? (Uzdahnuvi) Ta kamo bolje nego da dragu vidim? Traiu je (Pogledav na sunce) Ovo najvrue doba obino Sakuntala s drugaricama sprovodi na obalama od Malinije, gdje su mnoge sjenice od povijua spletene: onamo dakle idem. (Ide naokolo i gleda) Skoro je ona vitka ljepotica prola kroz ovaj red mladijeh stabara, kao mi se ini: a po emu? Jo od cv'jea to je brala Vrh na stapkam j' otvoren; Mladike su polomljene I sad pune mljeine. 59 (Kao da neto sjea) Ah! ugodno li ti je ovo mjesto s hladnog vjetrica! Mogao bih vjetri mili Komu lokvanj miris daje, to ga ljupko rasklauje S Malinije r'jeke rosa, Tvrdo sada zagrliti

Umornim jadnim t'jelom, to m' od boga bez tijela Zestoko je raareno. 60 (Naokolo ogleda) Jamano e biti u ovoj sjenici od povijue ovitoj trstinom. Jer (gledajui u tle) Na ulasku nove stope Po pijesku lako vidim Strag duboke, ne sprijeda, Sa teine njenih boka. 61 Neka mi je proveriti kroz granje. (Ide te tako ini. Radosno) Ah! dostigli su oi moje blaenstvo! Ondje najmilija do mojih elja poivajui s drugaricama sjedi na kamenoj klupi posutoj cvijeem. Dobro! sluau to pouzdano meu sobom govore. (Stoji i gleda. Pokazuje se, kako je reeno, Sakuntala s dvjema drugaricama. Drugarice mahaju) DRUGARICE (ljubazno) Pokrepljuje li te, mila Sakuntala, mahanje lia od orainca? SAKUNTALA: Zato me mahate? (Prijateljice, kao poplaene, gledaju jedna drugu) KRALJ: Sakuntala je jako bolesna vidjeti. (Sumnjivo) A je li ovo samo od vruine? ili je kako mi se po pameti vrti? (Pohlepno pogledavi) No nema ve sumnje! S prsima masnim od usira S grivnom od vlakna lokvanjeva to joj na ruci ovla visi, Bolesna draga l'jepa li je! Jednako mui ljudsko t'jelo Ljubav i ljetno vrue doba; Al' krasna tako kod djevojke Ne biva muka od vruine 62 PRIJAMVADA (potiho drugarici) Anasuja, otkad je prvi put Sakuntala opazila ovog kraljevskog mudraca, kao da za njim hlepi! Zar bi ovo bio uzrok njezine bolesti? ANASUJA: I meni, seko, srce isto sluti. Eto! sad u je upitati. (U glas) Seko, da te neto pitam! estoka je ba tvoja bolest! SAKUNTALA (podignuvi se malo s klupe) to mi, draga, hoe da ree? ANASUJA: Mila Sakuntala, mi dvije upravo ne znajemo kakva je stvar ljubav; no kakovo smo ule u starinskim priama da je stanje zaljubljenih, onakvo vidimo da je sad kod tebe. Kai nam, s ega si bolesna; jer kad se ne poznaje bolest, tu nije lijeka ni poetka. KRALJ: Anasuja misli to i ja. SAKUNTALA (u sebi) Jaka je posve ljubav moja; ne mogu im je odmah objaviti. PRIJAMVADA: Draga Sakuntala, dobro ona govori. Zato zaputa bolest? Dan po dan sve to vie gine, jedino te milota tvoga lica ne ostavlja. KRALJ: Pravo kae Prijamvada: Uvenue rumenjagodice, Omekae na prsima dojke, Pas otane, lice poblijedje, Teko joj se ugnue ramena, Ak' i tuna, ipak milokrvna, Sama javlja da je ljubav mui Kako vjetar to diraju sui

Madeavij84 lie uvijue. 63 SAKUNTALA: Seko, ta komu bi drugom i kazivala? No u vas oalostiti. DRUGARICE: Zato smo ba na te i navalile; jer je alost, kad se dijeli s milim eljadetom, laka podnositi. KRALJ: Druga s kojom bol i radost D'jeli kad je pita. Jamano e tuga javit U srcu skrovitu. Dojsta oi svrnuv na me Pogleda me eljno; Ipak sada ekajui Njenu r'je, bojim se. 64 SAKUNTALA: Prijateljice, od onog asa kad mi na oi doe onaj kraljevski mudrac koji uva ovu umu... (Stid joj ne da dalje govoriti) DRUGARICE: Kai, mila selo! SAKUNTALA: Od onog asa hlepim za njim, te se je ovo dogodilo sa mnom. KRALJ (radosno) uo sam, koliko je dosta. Smar85 to moju ognjicu raspali Eto opet gasi je sada Kan' oblani dan isprva ljude Grije, kanje opet ih hladi. 65 SAKUNTALA: Ako vam nije ao, nastojte da me onaj kraljevski mudrac poali; drukije spravite za mene vodu sa sezamom86. KRALJ: Ove rijei diu svaku sumnju. PRIJAMVADA (potiho drugarici) Toliko ju je ve ljubav zanijela da se ne moe dangubiti; a onaj u kojega se je zaljubila ures je Purova plemena. Zato je bolje da njezinu strast dobro primimo. ANASUJA: Tako je kako kae. PRIJAMVADA (u glas) S dobrom sreom, seko! Pristojna je ova ljubav. Kamo se izlijeva velika rijeka ako ne u veliko more? Ko moe podnositi razgranjenu uvijuu atimuktu87 ako ne sahakar? KRALJ: Koje je to udo to visake88 prate mladu lunu? ANASUJA: Na koji bismo nain mogle brzo i potajno ispuniti poudu svoje prijateljice? PRIJAMVADA: Za potajno trebalo bi promisliti, a brzo je lako. ANASUJA: Kako to? PRIJAMVADA: I kraljevski mudrac ljubezno je pogledajui oitovao je svoju strast, i od nespanja je ove dane omravio. KRALJ (pogledav na sama sebe) I istina je da sam takovi postao; jer ovu Od zlata grivnu (dragi kamen Na njoj pohue s vrelih suza to obno teku od ognjice S oka na ruku naslonjena) Ve ne ustavlja ulj natrven Na runom zglobu do tetive, Uz ruku zaman pomiem je, Jednako nie sve mi pada. 66 PRIJAMVADA (promislivi) Pii mu, mila, ljubovno pismo, te u mu ga ja, sakrivi u cvijet, predati u ruke kao da je ostatak od posvetilita. ANASUJA: Ugodna mi je ta njena misao. A to Sakuntala na to kae?

SAKUNTALA: Zar se pretresa prijateljiina naredba? PRIJAMVADA: Tad izmisli kakav lijep stih da se na te odnosi. SAKUNTALA: Evo mislim, seko, no od straha da me ne odbaci, srce mi se trese. KRALJ (radosno) Onaj, plaivice, za tobom sad hlepi, to se ba ti boji da te ne odbaci; Ljubovnik uenu moe ste i ne ste, Al' uena njega kako stekla ne bi? 67 DRUGARICE: Nemoj samu sebe tako malo cijeniti! Ko bi se skutom od haljine htio obraniti od jesenske mjesene zrake koja ga hladi? SAKUNTALA (nasmijavi se) Evo inim to ste mi naredile. (Sjedi i misli) KRALJ: U ovaj as gledam ljubljenu svoju i zaboravljam treptjei oima. Jer Pjesmu slau uzdigla je Obrvicuuvijuu jednu, A lice joj najeeno89 Isto javlja prema meni ljubav. 68 SAKUNTALA: Seke moje, izmislila sam kiticu, no je sad nemam kako napisati. PRIJAMVADA: Po ovom listu od orainca, meku kao prsi u papagala, noktom pii. SAKUNTALA (tako uinivi) Posluajte sad drage, je li dobra misao ili nije? DRUGARICE: Sluamo. SAKUNTALA (ita) Tvoje srce ne poznajem, No estoko i dan i no, Okrutnie! Meni ljubav t'jelo ee Jer niega ja ne elim Nego tebe. 69 KRALJ (pristupiv iznenada) Tebi ljubav t'jelo ee, A mene je izgorjela, Tankostasa! Svjetlost dana v'jek ne udi Tak lokvanju koli sjajnoj Mjeseini.90 70 DRUGARICE (vidjevi ga, veselo ustaju) Dobro doao ueni koji se je zgodno pokazao. (Sakuntala hoe da ustaje) KRALJ: Nemoj se truditi! Od cv'jea lee na postelji S lokvanja smeenih mirisnoj T'jelo tvoje Vruinom teko oslabljeno Nije sad snano da podnosi Meni pozdrav. 71 ANASUJA: Neka na prijatelj91 poasti jedan dio ove kamene klupe! (Kralj sjeda, Sakuntala stoji puna stida) PRIJAMVADA: Vaa je oevidna meusobna ljubav; no opet s mojega prijateljstva sa

Sakuntalom treba da jo neto kaem. KRALJ: Nemoj to, asna, propustiti. Jer ko hoe da to ree a ne izusti, poslije se kaje. PRIJAMVADA:Kad podanik u nezgodu upadne, treba da ga kralj obrani od nevolje: ovako je vaa dunost. KRALJ: Tako i jest. PRIJAMVADA: Ovu je nau dragu prijateljicu bog od ljubavi tebe radi ovako pretvorio. Zato joj izvoli pomoi, da joj uzdri ivot! KRALJ: Ljubav je, asna, s obje strane, a svakako je u tome moja srea. SAKUNTALA (pogledavi na Prijamvadu) to ometa, draga, kralja mudraca koji je smuen zato to je odijeljen od svojih ena? KRALJ: Krasna! Ovo srce moje drugim nepodano Ako krivo sudi ti to si m' u srcu, Ranjen, o djevojko pomamnih oiju, Od ljubavne str'jele, tad sam ve ubijen. 72 ANASUJA: Govori se, prijatelju, da kraljevi imadu mnogo ena; zato vii, da svojte poslije ne ale ovu nau dragu prijateljicu. KRALJ: to u ti vee, asna, rei? Od mnogijeh ena mojih Dv'je jedine rod mi aste: Zemlja morem opasana I krasna vam drugarica. 73 DRUGARICE: To nam je dosta. PRIJAMVADA (gledajui na drugu stranu) Anasuja! kako ono lane, gledaju s poudom put nas, trai mater! Hajdemo k njemu! (Obadvije se upuuju) SAKUNTALA: Drugarice moje! ostala sam bez obrane: neka doe jedna od vas! DRUGARICE: Uza te je onaj koji zemlju brani. (Odlaze) SAKUNTALA: Kako! i otile su? KRALJ: Nemoj se uznemiriti. Sluga tvoj ostaje kod tebe. Ili hoe da od lia orainevoga Mahalom ti hladan vjetric za tvoj odmor budim? Ili hoe, u mom skutu, obloboka djevo, Da ti noge dre gladim ko lokvanj crvene? 74 SAKUNTALA: Neu se ja ogrijeiti prema onijem koji moje tovanje zasluuju. (Ustavi hoe da ide) KRALJ: Ljepotice! nije jo minulo vrue doba od dana, a ti si tako bolesna! Od cvijea ti postelju, Orainev zalistavac Ostavivi, U vruinu kako smije Sad otii, odve njena Za trud svaki? 75 (Vraa je na silu) SAKUNTALA: Puroviu, ne vrijeaj pristojnosti; ako i plamtim od ljubavi, ne mogu sama sobom raspolagati. KRALJ: Plaivice, ne boj se starijega! asni otac koji je zakonu vjet, nee ovdje grijeha nai;

I prije se poudae Te vjenanjem gandaravskim92 Od kraljeva mnoge keri A oci im odobrie. 76 SAKUNTALA: Pusti me dakle, nek se posavjetujem s drugaricama. KRALJ: Hou, pustiu te. SAKUNTALA: Kad? Kralj. Kako zv'jerka estonoga med ukrade Iz mladog netaknuta njena cv'jeta, Tak i meni ednom, krasna, nek j' ukrasti Polagano s tvoje usne slatkog meda. 77 (Hoe da joj uzdigne lice a Sakuntala se brani) IZNUTRA: Brahmanska patko,93 ostavi draga, eto noi. SAKUNTALA (poplaena) Puroviu, jamano asna Gavtamija amo ide da ispita, kako sam. Sakrij se meu grane. KRALJ: Hou. (Sakriva se. Ulazi Gavtamija sa sudom u ruci i Dvije drugarice) DRUGARICE: Amo, amo asna Gavtamija! GAVTAMIJA (pristupivi k Sakuntali) Je li ti, kerce, olakala ognjica? SAKUNTALA: Bolje mi je sad, asna! GAVTAMIJA: Ova e te voda s darbom94 ozdraviti. (Kropi Sakuntalu po glavi) Svrio je dan, dijete, deder idimo u kolibu. (Upuuje se) SAKUNTALA (u sebi) Srce moje, i prije kad ti se je ono to eli brzo pokazalo, nije te strah ostavio; a kakva e ti sada biti muka oaloenu i rascijepanu? (Nakon jednoga koraka ustavlja se, pa u glas) O sjence od uvijua, koja mi bolest otimlje, pozdravljam te, da te opet uivam. (alosna izlazi Sakuntala s drugijem enskinjem) KRALJ: (poavi na prijanje mjesto i uzdahnuvi) Aoh, kako je ometeno izvrivanje onoga to elim! Vie puta prstim usne branila je Kau: Neu neodluno a premilo Obrnuvi lice s dugim trepavicama; Podigoh ga, no cjelivat ne mogoh ga. 78 A sad kamo u? Ili je bolje da malo ostanem u ovoj sjenici u kojoj je draga boravila i sad je ostavila. (Razgledajui) Primeenu t'jelom joj postelju Od cvijea na kamenoj klupi, Na uvehlu oraincu listu Stih ljubovni urezan noktima, Narukvicu lokvanjeva vlakna S ruke uprto razgledav, Ak' i praznu, nikako ne mogu Od trstine ostavit sjenicu. IZNUTRA: Kralju! Poelo je veeranje posvetilite, Otar na kom oganj gori okoljujui Strahovite svuda sjene okolo lete Od Rakasa ko veernji oblak crvene. KRALJ: Evo me, evo me! (Izlazi)

Svrha treeg djela.

DJELO ETVRTO

Zapremica

(Ulaze dvije drugarice berui cvijee) ANASUJA: Mila Prijamvada, premda mi se srce raduje to je Sakuntala imala sreu da se vjena po gandaravskom obredu s dostojnijem muem, ipak mi ostaje koja sumnja. PRIJAMVADA: Kako to? ANASUJA: Onaj kraljevski mudrac, to ga danas, poto se svri posvetilite, otpustie pustinjaci, kad uljeze u svoj grad i nae se sa svojim enama u dvoru, hoe li se spomenuti onoga to se je ovdje zbilo ili nee? PRIJAMVADA: Ne boj se! Ljudi onako izvrsni ne rugaju se s kreposnim djevojkama. No opet ja ne znam kako e otac ovo primiti kad obazna. ANASUJA: Meni se ini da e on na to pristati. PRIJAMVADA: Zato? ANASUJA: Njegova je odluka bila da se djevojka uda za kreposna mua. A sad je sluaj to sam izvrio, starjeina je do svoje svrhe bez truda uspio. PRIJAMVADA (pogledavi na kotaricu s cvijeem) Seko, dosta smo cvijea pobrale za posvetilite. ANASUJA: Treba nam astiti bogove uvare nae mile prijateljice Sakuntale. PRIJAMVADA: I pravo je! (Opet beru cvijee) IZNUTRA: Doao sam ja! ej! ANASUJA (osluavi) Seko, ini mi se da se je gost navijestio. PRIJAMVADA: Sakuntala je u kolibi, (u sebi) no je srcem daleko. ANASUJA: Dobro! dosta je ovoliko cvijea. (Upuuju se da izidu) IZNUTRA: Teko tebi to na gosta ne pazi! Onaj sam na koga sad jedino misle Na me pokornika ti se ne obazre Ne sjeo se tebe ba i opomenut Ko to pjani ne zna to je kazo prije. 81 PRIJAMVADA: Aoh, aoh! neto se nemilo dogodilo! Sakuntala se je u rasprenosti ogrijeila prema nekomu asti dostojnu. (Pogledavi unutra) I to ne prema komumudrago! Ono je gnjevljivi veliki mudrac Durvas. Poto je prokleo, otrao je drui i skaui, te ga je teko ustaviti. Ko bi se drugi osim Agnjija95 ovako raspaliti mogao? ANASUJA: Hajde, baci mu se pred koljena i moli ga da se vrne, u to u spraviti vodu da ga kao gosta priekamo. PRIJAMVADA: Hou. (Izlazi) ANASUJA (ide jedan korak pa spotie nogom) Aoh! od urenja sam spotakla nogom i ispala mi je iz ruku kotarica s cvijeem. (Kupi cvijee) PRIJAMVADA (ulazi) Seko, ije prijateljske rijei hoe da primi onakovi uskoenjak? Ipak se je neto ublaio.

ANASUJA (nasmijavi se) I to je kod njega mnogo. Kai! PRIJAMVADA: Ne htjede se povratiti, te ga ovako zamolih: asni! ako promisli da je ovo prvi put, prostie ovaj jedini grijeh kerci koja ne poznaje mogunost pokornitva. ANASUJA: Pa onda? PRIJAMVADA: Onda mi ree: Moja se rije ne moe preinaiti; no pri vienu znamenja, dospjee prokletstvo. I zatim ga nestade. ANASUJA: Moe se sad odahnuti. Onaj joj je kraljevski mudrac pri odlasku nadjenuo na prst za uspomenu prsten zabiljeen njegovim imenom. Tim Sakuntala ima pomo u rukama. PRIJAMVADA: Idi, seko, poastimo bogove. (Idu naokolo) PRIJAMVADA (pogledavi unutra) Anasuja, vidi, mila nam prijateljica naslonivi lice na lijevu ruku stoji kao naslikana. Pamet joj je za muem pola, te se ne sjea ni same sebe a kamoli gosta. ANASUJA: Prijamvada, neka ovaj dogaaj ostane u ust'ma nas dviju: treba dodue tedjeti milu prijateljicu to je toliko njena. PRIJAMVADA: Ko bi navamaliku vrelom vodom polio? (Izlaze oboje)

Svrha zapremice.

(Ulazi uenik iza sna) UENIK: asni Kasjapovi vrativi se s puta naredio mi je da pogledam koje je doba. Iziao sam dakle da vidim, koliko jo od noi ostaje. (Ide i gleda) Ha! dan je! jer S jedne strane kralj od bilja96 za goru zalazi; S druge strane sunce promalja se; pred njim zora sjaje. Obadvoje istodobnim ishodom, zahodom Promjenama u ivotu ljudskom vladaju. 82 I opet Poto mjesec zae, lokvanj oi ne veseli97 Jer krasota sad njegova spomenom postade. Za odlaskom ljubovnika djevojina alost Tako biva preko mjere teka podnositi. 83 ANASUJA (hitro ulazi) Ako sam i nevjeta svijetu, nije mi ovo izbjeglo da je kralj nepristojno sa Sakuntalom postupio. UENIK: Idem navijestiti uitelju da je prispjelo vrijeme za posvetilite. (Izlazi) ANASUJA: Razburila sam se, pa to da radim? I noge su mi i ruke smetene u obavljanju svagdanjih posala. Neka Kam98 sad uiva, kad se s njega istoduna prijateljica u nevjernog ovjeka pouzdala! A ne! njega je Durvasovo prokletstvo prevrnulo. Jer drukije kako biva da onaj kraljevski mudrac, koji je onako govorio, ni jednog pisma u ovoliko vremena nije poslao? Zato treba da mu poljemo odavde prsten od uspomene. A kojega od utvrdnutijeh pustinjaka da na to zamolimo? Premda za cijelo znam da nije zgrijeila prijateljica, ne mogu da javim ocu Kasjapoviu koji se je s puta vratio da se je Sakuntala udala za Dujanata i da je trudna. A sad to da uinimo? PRIJAMVADA (radosno ulazi) Seko, tri brzo da dopuni sveanost na Sakuntalinu odlasku. ANASUJA: Kako to, selo? PRIJAMVADA: Sluaj sad. Otidoh Sakuntali da je pitam je li dobro spavala.

ANASUJA: Naprijed, naprijed! PRIJAMVADA: Onda nju to od stida bijae lice oborila sam otac Kasjapovi zagrli te je ovako pozdravi: Veselo! premda bijae dim rcu oi zamutio, rtva je upala u oganj. Dijete, kao to ni za znanjem predatim dobru ueniku, ne treba ni za tobom aliti: danas te od mudraca praenu k muu odasiljem. ANASUJA: Akoje ocu Kasjapoviu javio dogaaj? PRIJAMVADA: Glas bestjelesni u stihovima, poto on uljeze u hranite svete vatre. ANASUJA (zaudivi se) Kazuj! PRIJAMVADA (govorei sanskrtski) Od Dujanta ki ti zae Znaj, brahmane, sjajno d'jete Na spasenje c'jelog sv'jeta, Kako samij vatru zane." 84 ANASUJA (grli Prijamvadu) Milo mi je, seko, milo mi je! Ipak kad promislim da e nam danas odvesti Sakuntalu, radujem se i alim ujedno. PRIJAMVADA: Seko, otrsimo se sad alosti; neka ona jadnica bude vesela. ANASUJA: Zato sam spremila u ovu kutiju od kokosa vijenac od dugotrajnog kesarova100 cvijea; uzmi je u ruku. A ja u joj u toliko spraviti dobrosretne masti od mrgaroana, svete zemlje i mladika od durbe101. PRIJAMVADA: Tako uinimo. (Anasuja odlazi. Prijamvada bere cvijee) IZNUTRA: Gavtamija! neka kau Sarnagaravu i drugijem da odvedu Sakuntalu. PRIJAMVADA (oslukuje) Anasuja, brzo, brzo! Zbilja zovu pokornike to e ii u Hastinapur.102 ANASUJA (ulazi s masti u ruci) Dela, seko, idemo! (Idu) PRIJAMVADA (pogledavi unutra) Eno Sakuntala na ishod sunca stoji s glavom umivenom i opletenom, te je pustinjake ene pozdravljaju drei oriza u rukama i estitajui joj. Pristupimo k njoj! (Pristupaju) (Pokazuje se Sakuntala kako je gore reeno sjedei na stocu) JEDNA OD PUSTINJAKIH ENA (Sakuntali) Kerce, primi naslov Velike kraljice103 kao znak velike mueve cijene! DRUGA: Dijete, junaka majka bila! TREA: Dijete, od mua visoko cijenjena bila! (Poto dadu blagoslov, izlaze osim Gavtamije) DVIJE DRUGARICE (pristupivi) Seko, u dobri se as okupala! SAKUNTALA: Dobro dole moje drugarice! Sjedite ovdje! Drugarice (sjedaju s dobrosretnim sudovima u rukama) Budi, mila, spravna, dok mi napravimo dobrosretne pomasti. SAKUNTALA: I to je dragocjena stvar: odsele me nee vie moje prijateljice resiti! (Roni suze) DRUGARICE: Selo, nije lijepo da u sreno doba plae. (Ona otire suze a one je rese) PRIJAMVADA: Lice dostojno krasna uresa kvareno je od nakita kakav se moe dobaviti u pustinji. (Ulazi dvoje pustinjake djece s darovima u rukama) OBOJE: Evo uresa da se asna nakiti! (Svi gledaju i dive se) GAVTAMIJA: Narade, dijete moje, otkle je to? JEDNO OD DJECE: Od velikog mogustva oca Kasjapovia. GAVTAMIJA: Zar je to svojom pameti stvorio?

DRUGO DIJETE: Nipoto. Sluajte! asni nam bijae zapovijedio da za Sakuntalu donesemo cvijea sa umskih stabra, te onda Dobrosretno kano mjesec b'jelo Lansko ruho jedan stabar kaza; Iz drugoga itki lak104 procuri, Da se njime divno noge maste; Kod ostalih ures svakojaki umskih vila ruke podadoe Kojeno se do zgloba pruahu Natjeu se s njinim mladikama. 85 PRIJAMVADA (pogledavi na Sakuntalu) Ova, seko, milost umskih vila znai da e u muevoj kui uivati kraljevsko blaenstvo. (Sakuntala se stidi) PRVO DIJETE: Idi, Gavtame, idi, da kaemo Kasjapoviu kad doe s kupanja, kakvo su stabri prijateljstvo pokazali. DRUGO: Hajdemo! (Izlaze) DVIJE DRUGARICE: Aoh! nijesmo mi naune na urese; ipak, poto smo vjete slikanju, uresiemo ti uda. SAKUNTALA: Poznajem vau vjetinu. (Rese je. Ulazi Kasjapovi s kupanja) KASJAPOVI: Sakuntala da e danas ii, Kad promiljam, al mi srce titi; Stislo mi se grlo, to prodirem Suze; oi od misli su mutne. Ja pustinjak kad toliku muku Sada kuam od ljubavi same, Kakve nove muke roditelji Nee trpjet od djece d'jele se? 86 (Dolazi naprijed) DRUGARICE: Mila Sakuntala, evo je ures gotov; sad navuci obje lanene haljine.105 (Sakuntala ustaje i oblai se) GAVTAMIJA: Kerce, evo je doao starjeina s oima suznijem od radosti da te zagrli. Pokloni mu se kao to se pristoji. SAKUNTALA (stidljivo) Poklanjam ti se, tata! KASJAPOVI: Dijete! Ko Sarmita od Jajata108 Bud' od mua sve aena, Sina rodi slavnog kralja Kako ona Pura rodi! 87 GAVTAMIJA: asni, to je upravo dar, a ne blagoslov. KASJAPOVI: Dijete, odmah obilazi vatre od posvetilita obrnuvi im desnu stranu. (Svi idu naokolo) KASJAPOVI (moli se na nain svetijeh pjesama iz Rgveda.107) Oko otara stoje ove vatre Drvom hranjene i darbom osute Peru grijehe rtvenim mirisom, S ognjita svetog, tebe nek oiste. 88 Sad odlazi! (Obzirui se) Gdje su Sarngarav i ostali? UENIK (ulazi) Evo nas, asni!

KASJAPOVI: Kai sestri put. SARNGARAV: Amo amo, gospo! (Idu svi) KASJAPOVI: ujte, ujte, blinja stabla u pustinji! Ona to se nigda ne htje napit, Dok vi n'jeste napojeni bili; to s ljubavi ne slomi mladike Ako i njoj ures je premio; Kojoj biva najvea sveanost Kad pupoljci vai s' otvoraju, Sakuntala vaa k muu ide, Svi ljubezni sad je otpustite 89 (uje se pjevanje indijske kukavice)108 Sakuntalu na odlasku pozdravljaju Po pustinji nje roaci sveti stabri; Kukavica slatkim glasom to zapjeva Odgovor je to to oni sad nam daju. 90 IZ ZRAKA: Jezera joj put resila lokvanjim zelena! Od sunane zrake stabla sjenom je branila! Ko lokvanjev pelud mekan prah joj pod nogama! Tihi vjetri duhao joj! Sretan put joj bio! 91 (Svi zaueni sluaju) GAVTAMIJA: Dijete, pozdravljaju te vile ove pustinje tebi mile kao svojte. Pokloni se boginjama! SAKUNTALA (ide i poklanja se, pa govori potiho drugarici) Mila Prijamvada, premda sam eljna vidjeti asnoga mua, ipak ostavljajui pustinju muno mi noge naprijed idu. PRIJAMVADA: Nijesi sama ti smuena s odjeljivanja od pustinje: da je sva pustinja smuena s tvojega odlaska, lako je vidjeti. Sajge darbu iz usta putaju, I pauni radosno ne pleu, S povijua, ko da suze rone, Bl'jedo lie svud na zemlju pada. 92 SAKUNTALA (spomenuvi se) Tata, nek mi je pozdraviti Vonadocnu109 povijuu sestru. KASJAPOVI: Znam za tvoju sestrinju ljubav k njoj. Evo je ovdje na desno. SAKUNTALA (doavi k povijui) Vanadocna, premda si s mangom zdruena, obrnuvi put mene svoje grane poput ruku zagrli me. Odsele u doista biti od tebe razdijeljena. KASJAPOVI: Dobrotom si ti sad stekla mua sebi slina Ba onakog kakva davno ja sam ti traio; S mangom se je jo zdruila ova povijua. Ve ni za nju ni za tebe meni brige nema. 93 A sad na put! SAKUNTALA (drugaricama) Mile, vaijem je rukama predajem, da je uvate. DVIJE DRUGARICE: A nas u ije ruke predaje? (Plau) KASJAPOVI: Anasuja, dosta plaa! vi dvije treba da tjeite Sakuntalu. (Idu svi) SAKUNTALA: Tata, kad ova sajga to oko kolibe polagahno ide, jer je trudna, sreno okoti, porui mi po komu tu veselu vijest.

KASJAPOVI: Neemo zaboraviti. SAKUNTALA (kao da je neto ometa u hodu) Ko mi se ovo sad o haljine vjea? (Obre se) KASJAPOVI: Dijete! Stope tvoje sl'jedi sajga to si uzgojila Kako d'jete, hranei je sjamakovim110 zrnjem; to si negda l'jeila joj ingudovim uljem Od preotre kuse drae usta izranjena. 94 SAKUNTALA: Dijete moje, to prati mene koja svoje domae ostavljam? Jesi zbilja od mene uzgojena bila kad si ostala bez majke koja te skoro bjee okotila. No sad, ako te ja i ostavljam, brinue se tata za te. Vrati se dakle! (Upuuje se plaui) KASJAPOVI: Na oima s trepavicam u vis uzdignuti vrstim srcem uzdr' suze to ti vid smetaju. Jer na putu, gdje na mjesta nie je il' vie Ak' ne vidi, doista e nogom spotaknuti. 95 SARNGARAV: asni, sveta je rije: Prijatelja prati do kraj vode! Ovo je obala od jezera: ovdje nam daj svoje zapovijedi, pa izvoli se vratiti. KASJAPOVI: Zaklonimo se dakle u hlad pod ovaj kiravrka111. (Svi se ustavljaju) KASJAPOVI (u sebi) to bih mogao sad poruiti da je dostojno velianstvenoga Dujanta? (Zamilja se) SAKUNTALA (potiho drugarici) Draga vii, tuna brahmanska patka112 ne videi miloga druga sakrivena pod lokvanjevim liem, vie: Teku muku trpim. ANASUJA: Ne govori tako, draga. Ona I bez dragog c'jelu no boravi Koju dulju muku razd'jeljenja Jer ufanja svagda ublauje, Premda teku, muku od rastanka. 96 KASJAPOVI: Sarngarave, predstavivi Sakuntalu, kai kralju na moje ime. SARNGARAV: Zapovijedaj! KASJAPOVI: Bestrasnota da nam je sve blago Kad razmisli i svoj rod visoki, I da s' ova u te zaljubila Ne nutkana na to od roaka, Istim e je drati tovanjem Ko to druge zakonite ene; A ostalo o udesu visi To ti trae enini roaci. 97 SARNGARAV: uo sam zapovijed. KASJAPOVI: Kerce, neka te neto posvjetujem, jer premda sam pustinjak, vjet sam svijetu. SARNGARAV: Nema toga mudarca koji nije svemu vjet (sic!) KASJAPOVI: Kad doe u muevu kuu, Starijima posluna da bude, Drugim enam bud' prijateljica, A da bi te mu i uvr'jedio, Od ljutine muu ne prkosi, Blagoudna prema slubi da si, U srei se nigda ne ponosi. Domaicom djeva tak' postaje,

Ako li ne, na jad domu biva 98 to o ovome Gavtamija misli? GAVTAMIJA: Taka je ba za ene naredba. Dijete, sve to lijepo razmiljaj. KASJAPOVI: Dijete, zagrli mene i drugarice. SAKUNTALA: Tata, zar e se odavle vratiti Prijamvada i druge prijateljice? KASJAPOVI: I one su, dijete, za udaju, pa im se ne pristoji da tamo idu, nego e Gavtamija s tobom ii. SAKUNTALA (zagrlivi oca) Kako u ja sad odijeljena od oeva krila, kao mlado sandalovo drvo iz strane gore Malaje izgubljeno, moi ivjeti u tuem mjestu? KASJAPOVI: to tako ali, dijete? Kada s' u slavnom biu nae Plemenitoga mua ene, Poslima svagda zabavljena Pretenim njeg'va kraljevanja, Kad skoro sveto d'jete rodi Kano to istok sunce raa, Onda alosti za mnom, d'jete, Ve ni spomene nee t' biti. 99 (Sakuntala pada ocu pred koljena) KASJAPOVI: to ti eli, ono ti bilo! SAKUNTALA (stupivi k dvjema drugaricama) Mile, obje me u jedno zagrlite. DVIJE DRUGARICE (tako uinivi) Draga, ako te kralj ne bi odmah spoznao, pokai mu taj prsten s njegovim imenom. SAKUNTALA: Ta me vaa sumnja plai. DRUGARICE: Ne boj se! velika ljubav lako sluti na zlo. SARNGARAV: Sunce se je na drugu polovinu neba ispelo, nek se asna pospijei! SAKUNTALA (obrnuvi se put pustinje) Tata, kad u opet vidjeti pustinju? KASJAPOVI: Sluaj me! Kad sa zemljom dugo bude mua dijelila, I Davjanta nepob'jednog oenila sina, Kad mu sinu teke posle kraljevske predade S njim zajedno pohodie ovo mirno mjesto. 100 GAVTAMIJA: Kerce, gubi se vrijeme od odlaska: otpusti dakle oca. No zaludu! ona e za dugo sve ovako govoriti. Vrati se ti, asni! KASJAPOVI: Dijete, prolazi vrijeme moje pokore. SAKUNTALA (opet zagrlivi oca) Tvoje je tijelo oslabilo od pokore! stoga nemoj za mnom odve tuiti. KASJAPOVI (uzdahnuv) Kako moe do pokoja doi alost igda za tobom, dijete, Dok nicati pred vratima vidim Oriz to si bogom posvetila. 101 Idi! srean ti put! (Izlazi Sakuntala s pratiocima) DVIJE DRUGARICE (gledajui za Sakuntalom) Aoh! aoh! Zala je Sakuntala za stabla. KASJAPOVI (uzdahnuvi) Anasuja, otila je ona to je s vama dunosti dijelila.

Uzdrite alost i hodite za mnom. DRUGARICE: Tata, kako da uljezemo u pokorniku pustinju koja e nam bez Sakuntale biti prazna? KASJAPOVI: Takova je ljubav. (Ide i misli) O! Poto sam Sakuntalu u muevu kuu poslao, sad sam opet miran! A zato? Doista je djeva tue blago Kad sam muu danas je poslao, Srce mi se opet umirilo Kano da sam povratio tue. (Izlaze svi) 102

Svrha etvrtog djela.

DJELO PETO

(Kralj sjedi na stocu i Viduak) VIDUAK (oslukivavi) Oj, oj, prijatelju! Pomnjivo sluaj to biva u pjevakoj dvorani. uje se zvuk slatkoga istog pjevanja. Znam to je: asna je Hansapadika vjeba u pjevanju. KRALJ: Mui, neka mi je sluati. IZNUTRA (pjeva se) Oj pelice, novog meda eljna, to s' cv'jet mangov negde cjelivala U lokvanja sad prebivaju Zato tako njega zaboravi? 103 KRALJ: Ah preslatka pjevanja! VIDUAK: A jesi li shvatio smisao rijei u pjesmi? KRALJ (nasmijavi se) Jednom sam je zaljubio; to me sad kori s kraljice Vasumatije. Prijatelju Matavju, na moje ime Hansapadici javi da me je vjeto prekorila. VIDUAK: Kako zapovijeda. (Ustavi) Prijatelju, ako me ona sad dade uhvatiti i drati za bi kosa, nee mi biti spasenja koliko ni pokorniku, koji je sva svoja uvstva umirio, kad mu se prikae Apsarasa.113 KRALJ: Idi, te joj udvoreno kai. VIDUAK: ta da sad uinim? (Izlazi) KRALJ (u sebi) Zato ba, otkad sam uo ovo pjevanje, eznem, a nijesam odijeljen od nikakva eljena eljadeta? No togod krasno ako vidi ili slatke zvuke uje, I blaena tada hvata ovjeka eznue. On spominje tad u misli, ni sam ne sjetivi Pr'janjeg ljubav svog ivota srcu usaenu. 104 (Stoji smuen. Ulazi Posteljnik)114 POSTELJNIK: Aoh! to se sa mnom ve zbilo! Uzeo sam negda, misle: Obiaj je samo! Taj trskovac, znak da mi je, u kraljevskom dvoru Poto proe mnogo ljeta, eto sad ga nosim, Poduporanj da mi bude kod nestalna hoda. 105 Aoh! Doista kraljeva dunost ne moe se zanemariti, ali kralju koji je tek sad sa sudita ustao ne mogu da javim novu dosadu, dolazak Kanvovijeh uenika. No ipak nema pokoja

onomu koji se za cijeli svijet skrbi. A zato? Jednom sunce konje je zapreglo; Nou; danju vjetar sve putuje Se116 sv'jet nosi to na njem poiva; Duan j' isto pestinu ko prima. 106 Neka dakle izvrim nalog. (Ide i gleda) Evo kralja Vladavi narodom kano svojom djecom, Izmoren on trai pokoj na osami Kak' onaj slon stari koji krdo vodi Od sunca raspaljen hladno mesto trai. 107 (Pristupivi) Pobijedio, pobijedio kralj! Evo su doli pokornici to prebivaju nadno gore Humavata te vode enskinja sa sobom i nose poruku od Kasjapovia. Kralj je uo te e odrediti. KRALJ (sa tovanjem) ta? nose poruku od Kasjapovia? POSTELJNIK: Tako je. KRALJ: Reci dakle na moje ime uitelju Somaratu da primi po zakonu pustinjake i da ih pak sam amo dovede. A ja u ih u toliko ekati u mjestu dostojnu pustinjaka. POSTELJNIK: Kako kralj zapovijeda. (Izlazi) KRALJ (ustavi) Vetravatija! kai mi put k mjestu gdje se sveti oganj hrani. VRATARKA: Ovuda, ovuda, kralju! KRALJ (idui kao da je izmoren od kraljevanja) Svak je veseo kad stee ono to je eleo; no za kraljeve to je ispunjenje elje puno bolesti. Samu stranu elju tai cilja postignue, Ali ipak steenoga i uvanja mui; Odmorenje bez umora opet ne dovodi Kraljevanje ko sjenilo to u ruci dri.116 108 (Iznutra) DVA TELALA:117 Pobijedio kralj! PRVI: Radost sebi ne traei Za puk samo ti se trudi, Ili pae svagdanji je Ovakovi tvoj posao. Jer vruinu svojom glavom Trpi drvo prem estoku, Kad pripeku ono blai Onim pod njim to hlad itu. 109 Drugi: Uzev ezlo, u red stavlja One s puta to su zali; Svae mirom ti svruje; Za obranu sposoban si Kad s' u dobru ko nalazi, Onda vrve k njem roaci; No ko pravi roak ti se Prema puku svom podnosi. 110 KRALJ: Od umora sam se pokrijepio. VRATARKA: Poto se je sad oistio, osvjetlao je ardak gdje se oganj hrani, kod kojega

stoji krava to sveto maslo dava. Kralj moe uzii. KRALJ (uziavi, stoji naslonjen slukinji na ramenu) Vetravatija, s kojom e namjerom biti asni Kasjapovi k meni poslao pokornike? Il' pobona pokornika djela, Tek poeta, ometena bie? Il' je togod da ivine vr'jea Koje svetoj po pustinji pasu? Il' biline uspjeti ne mogu I to s mojeg kakva sagr'jeenja? Mnoge sumnje pamet mi zbunjuju, Jer do kraja ne mogu im doi. 111 VRATARKA: Ja mislim da su mudraci, radosni s kakva dobra djela, doli pokloniti se kralju. (Ulaze pokornici s Gavtamijom a pred njima Sakuntala. Uvode ih posteljnik i kraljev domai svetenik) POSTELJNIK: Ovuda ovuda, asni! SARNGARAV: Saradvate! Premda moguan i kralj ovaj S puta ne slazi od kreposti, Te n'jedno pleme ni najnie Po stranputici ne gubi se. Ipak pameti na pustinju Svagda navikloj sad se ini, Kan' da je ova ljudi puna Kua plamenom opkoljena 112 SARADVAT: Doista si, asni, tako mislio i prije nego si u grad uljegao. A i ja. Kak' oprani masnoga, Kako isti neista, Ko bueni spaega, Ko slobodni vezanog, Tako ovaj ja gledam Narod podan raskoi. 113 SAKUNTALA (kao sjeavi kobni znak118) Aoh! to mi igra desno oko? GAVTAMIJA: Dijete, ne bilo zla! Dobru ti sreu dali muevi domai bogovi! (Ide naprijed) DOMAI SVETENIK: Oj, pustinjaci! eno vas eka obranitelj plemena i redova, poto je tek siao s prijestola pravde. Gledajte ga! SARNGARAV: Veliki brahmane, ako se imamo u njem emu radovati, to nije naa zasluga. Od teine ploda stabla se ugiblju, Puni kie dolje sputaju s' oblaci, S bogastva se dobri ljudi ne ponose: Pravog dobrotvorca narav je ovaka. 114 VRATARKA: Pokornici su, kralju, vedra lica, po tome poznajem da ih nije neugodan posao amo doveo. KRALJ (pogledav na Sakuntalu) A ona gospoa? Koprenom ona obastrta

Krasotu t'jela skrivajui Ta ko je? Sred pokornika vidjeti je Kano mladika meu liem Uvehlom. 115 VRATARKA: eljna sam znati, kralju, a ne mogu se niemu prilinu domisliti. Rekla bih samo da je vrlo krasna lica. KRALJ: Kako god je, ne pristoji se tuu enu gledati. SAKUNTALA (stavlja ruku na srce pa govori u sebi) Srce, to si tako zaigralo? Spomeni se ljubavi moga gospodara i ne boj se. DOMAI SVETENIK (stupivi naprijed) Evo mudraca koji su bili aeni po zakonu. Jedan od njih ima nalog od svoga uitelja: neka ga kralj izvoli posluati. KRALJ: Evo sluam! MUDRACI (uzdignuvi ruku) Pobijedio kralj! KRALJ: Svijeh vas pozdravljam! MUDRACI: Dobio to elio! KRALJ: Izvruju li pustinjaci pokoru bez omete? MUDRACI: to b' omelo sveta djela, Kad ti titi pokornike? Otkle e se tama kazat, Kada arko sunce sjaje? 116 KRALJ: Tad upravo moj naslov kralj neto vrijedi. A je li asni Kasjapovi zdravo na korist svega svijeta? MUDRACI: Sveti ljudi imaju sreu u svojim rukama. Naloio nam je, poto te upitamo za zdravlje da ti javimo od njega... KRALJ: to asni zapovijeda? MUDRACI: to si se ti, poto ste se meu sobom razumjeli, s mojom keri vjenao, milo mi je bilo uti radi oboga. Jer Od vr'jednih junaka najbolji ti jesi, Al' je Sakuntala sama iva krepost Vas jednako vr'jedne zdruiv kralj od sv'jeta Nakom mnogo sada neprekorno radi. 117 A eto je sad zdjetnu primi da zajedno izvrujete dunosti. GAVTAMIJA: asni, htjela bih i ja govoriti, a nije mi prigode. Ako pita zato, Starjeine nit' ona upita, Niti prosi ti nju u roaka Kad me' sobom vi ste sve svrili, to e vee jedno drugom rei? 118 SAKUNTALA (u sebi) A to e sad gospodar kazati? KRALJ: O emu to govorite? SAKUNTALA: Njegove su rijei sama vatra. SARNGARAV: Zato to pita? Takovi asni ljudi poznaju dobro svijet, Ak' udata ena s roaci prebiva, Premda je potena, sv'jet je krivo sudi. Zato, da kod mua mlada ena stoji

(Ba da je mrzi) nje domai vole. 119 KRALJ: Zar se ja vjenao s tom gospoom? SAKUNTALA (smetena, u sebi) Srce moje, nije bez razloga tvoj strah. SARNGARAV: Pristoji li se kralju proti pravdi raditi, jer se kaje onoga to je ve uinio? KRALJ: Zato me tim pitanjem krivo potvara? SARNGARAV: Takova prevrtljivost najvee biva kod onijeh koje njihova velika mo opija. KRALJ: To je meni uvreda. GAVTAMIJA: Kerce, prodi se za as stida. Skinuu ti koprenu, pa e te onda poznati mu. (Tako ini) KRALJ (razgledav Sakuntalu, u sebi) To bez mane krasno lice K meni 'vako dovedeno, Ne odluiv, zar sam negda Vjenao ga ili n'jesam, Niti um'jem u istinu Ostaviti nit' uivat Kako zorom mlada pela Nosi punan cv'jet eminov. 120 (Stoji zamiljen) VRATARKA: Ala je krepostan gospodar! koji bi se drugi ustezao, kad bi vidio onako lice da mu srea dovodi? SARNGARAV: Kralju, to tako sjedi i mui? KRALJ: Oj, pokornici! koliko god razmiljam, ne mogu se spomenuti da sam se vjenao s tom gospoom. Ta kako, sumnjajui jesam li joj mu, mogu odgovoriti njoj koja je oevidno zdjetna? SAKUNTALA (u sebi) asni sumnja o vjenanju; kako bih ve mogla na visoko ufati? SARNGARAV: Nemoj tako! Zar da vr'jea sveca koji ti oprosti, to si njemu milu kercu obljubio, Koji ti ostavi blago to m' ukrade, Zakonitom spoznav lupetinu tvoju! 121 SARADVAT: Dosta je ve, Sarngarave! Sakuntala, mi smo kazali to nam je trebalo kazati: na ono to je kralj rekao daj odgovor, da ti se vjeruje. SAKUNTALA (u sebi) Kad se je onaka ljubav ovako promijenila, emu da ve ita napominjem? Ne ostaje mi nego jad; to sam uvjerena! (U glas) Muu moj! (Prekinuvi) Ali kad je sad sumnja o vjenanju, ne pristoji se da te ovim ime nom zovem Puroviu! Nije pravo, poto si u pustinji mene, koja sam po naravi iskrena srca, nakom zakonitijeh obeanja prevario, da me sad takvim rijeima odbaca. KRALJ (posluavi) Mui! grijeh je to! Ta zato hoe rod visoki Da mi okalja a i mene Da obori, Kano rijeka to obale Valja, te vodu muti, drvo Obaljuje? 122 SAKUNTALA: E dobro! ako upravo tako radi, jer se boji da sam ija tua ena, dignuu ti sumnju ovim obiljejem.

KRALJ: To je najbolji nain. SAKUNTALA (popipavi mjesto gdje joj je stojao prsten s peatom) Jadnoj meni! jadnoj! ostade mi prst bez prstena! (Poplaena gleda Gavtamiju) GAVTAMIJA: Bie ti ispao prsten u Sakravataru kad si vodu astila u svetom Saijinom kupalitu. KRALJ (smejui se) Istina je to se kae, da je hitra enska pamet. SAKUNTALA: Udes je ovdje svoju mo pokazao. Neto u ti drugo sad pripovidjeti. KRALJ: Sluau to se je dogodilo. SAKUNTALA: Nijesi neki dan u sjenici od navamalike drao u ruci vode u sudu od lia od lokvanja? KRALJ: Neka ujemo! SAKUNTALA: U onaj mah pristupi mlada sajga Dirgapanag119 po imenu, koju ja kao svoje dijete hranjah. Ti onda kao smilovavi se ree: Nek se ona prva napije! i matae je na vodu, no ti ona ne doe do ruke, jer te ne poznavae; a kad ja poslije uzeh vodu, ona se pouzda. Na to se ti stade smijati i ree: Svak se u svoga uzda; obje ste ovdje u umi odrasle. KRALJ: Takovim i drugim laivim a medenim rijeima ene, kad hoe da ponaine ono to su uradile, mame mekoputne Ijude. GAVTAMIJA: Svijetla kruno! nemoj tako govoriti! Ova djevojka u pokornoj umi odgojena ne zna za prijevaru. KRALJ: Starovjena pokornice! Lukavstvo je priroeno i enskoj ivini Koliko je dakle vee u razumne ene. Kukavice (poznato je) drugim pticama daju Sam svoj porod da ga hrane prije neg poleti. 123 SAKUNTALA (srdita) Nepotenjae! po svojemu srcu druge sudi. Ko bi kako ti radio, koji na sebi krepost kao odijelo nosi, a slian si studencu pokrivenu travom? KRALJ (u sebi) Njezin gnjev rekao bih da nije hinjen i sumnju u meni budi. Poto nieg ne sjeam se, im utvrdih srce Te predadoh tajnu sklonost to me k njoj pritee; Rasrdi se, crvenjee oi, obrvice Skupie se kano da je Smarov120 luk pukao. 124 (U glas) Gospo, hvaljeno je svuda Dujantovo djelovanje; stoga na to ne pazim. SAKUNTALA: Ha lijepo! eto sam potenje izgubila to, uzdajui se u Purovo pleme, povjerila sam se u ruke ovomu ovjeku kojemu je med u ustima a otrov u srcu! (Pokriva lice skutom od haljine i plae) SARNGARAV: Eto kako pali samovoljna nerazmiljenost, kad joj se ne staje na put! Ko se tajno hoe vjenat Na vrijeme neka pazi. Jednog drugog kad ne znade, Ljubav mrnjom pak postaje. 125 KRALJ: Oho! zato vjerujete toj gospoi, te na me navaljujete tolikijem prijekorima? SARNGARAV (s preziranjem) uli ste kako je naopako izvrnuto. enske od djetinstva zlu ne nauene Sada eto rije nimalo ne vr'jedi. A oni to druge varati um'jedu Kan' da im je znanje, nek s' iskreni zovu. 126

KRALJ: uj, iskreni ovjee! Da ja ba primim da je tako, to me eka ako sam tu ensku prevario? SARNGARAV: Propast. KRALJ: Da e Puroviu na propast teiti, to se ne moe vjerovati. SARADVAT: Sarngarave, to e rijei dalje? Izvrili smo naredbu od stareine, a sad se vratimo! (Kralju) Tvoja ena ba je ona; II' je primi, il' odbaci: Svakako je bezgranina Povrh ene vlast mueva. 127 GAVTAMIJA: Idi naprijed. (Upuuju se) SAKUNTALA: Kako? Od onoga sam laivca prevarena, a vi me ostavljate u plau! (Upuuje se i ona) GAVTAMIJA (ustavivi se) Dijete Sarngarave, prati nas Sakuntala gorko plaui. ta e initi kod okrutnog mua koji je tjera? SARNGARAV (ljutito se obrnuv) to, bezobraznice! hoe li po svojoj volji raditi? (Sakuntala poplaena dre) Ako si onako kako kralj govori, to e otac s tobom to izrodom posta? Ako li ti znade da t' je ista dua, Kod mua ostani, makar ko robinja. 128 Ti stoj, a mi idemo. KRALJ: Oj, pokornice, to se tom gospoom ruga? Zato? None lokvanje mjesec121, A dnevne sunce budi, Kreposni ene tue Ljubiti nigda nee. 129 SARNGARAV: Ti kad si zaboravio na prijanje zato to si se s drugim zdruio, gdje ti je tu strah od nepravde? KRALJ: A ja te pitam, to je ovdje bolje, to je gore. Ne znav, il' sam poludio, Il' da ona lano kae; Zar da tjeram svoju enu, Il' da tuu dre gr'jeim? 130 DOMAI SVETENIK (nakom razmiljanja) Ako se ovako uini... KRALJ: Posvjetuj me ti! SVETENIK: Neka ova gospoa stoji u mojoj kui do poroaja. Ako pita zato, evo razloga: Tebi su mudarci navijestili da e prvi sin to ti se rodi biti gospodar od svijeta122. Ako dakle sin ove mudraeve keri uzima takovu biljegu, ti se njoj obraduj i primi je u svoj dvor. A ako nc, ve je odlueno da bude poslana svomu ocu. KRALJ: Kako je starijim ugodno. SVETENIK: Dijete, hodi sa mnom! SAKUNTALA: Sveta zemljice, rastvori se poda mnom! (Plaui upuuje se i izlazi sa svetenikom i s pustinjacima. Kralj kojemu je uspomena smetena od prokletstva razmilja Sakuntalin posao) IZUNUTRA: uda! uda! KRALJ (oslukuje) to bi ovo moglo biti?

DOMAI SVETENIK (ulazi zabuen) Kralju! udo se je ba zbilo! KRALJ: Kako to? SVETENIK: Kralju, poto se Kanvovi uenici vrnue, Netom ona mlada svoj udes tuei, Ruke u vis dignu i plakati stade... KRALJ: to bi? Svetenik. Sv'jetli s nebesa u enskom obliju Kod vilinske vodc zgrabi je i ode. 131 (Svi ostaju zaueni) KRALJ: asni, ve sam ja taj posao od sebe odbio; zato da zaludu nagaamo? Sad poini! SVETENIK: Pobijedio! (Izlazi) KRALJ: Vetravatija, jako sam zbunjen. Kai mi put k poivalitu. VRATARKA: Ovuda, ovuda, kralju. (Upuuje se) KRALJ: Ne spominjem se da mi je ena Ki odbaena pustinjakova, A ipak srce teko zbunjeno Ko da me sili na uspomenu. (Izlaze svi) 132

Svrha petog djela.

DJELO ESTO

Zapremica

(Ulaze kraljev svak,123 naelnik redarstva i dva redara vodei meu sobom ovjeka vezana)124 DVA REDARA (bijui ovjeka) Lupeu! otkle ti je onaj kraljev prsten, na kojemu je njegovo ime urezano? OVJEK (sa strahom) Smilujte se, gospodo moja! nijesam ja ovjek za takova djela. PRVI REDAR: Zar je to kralj na dar poklonio, kao da si kakav poboni brahman? OVJEK: ujte me sad. Ja sam ribar i stanujem u Sakravataru... DRUGI REDAR: Kalau, ko te pita ko si to si? Kraljev SVAK: Suae,125 neka kae sve po redu. Ne prekidaj mu rije. DVA REDARA: Kako asni gospodar zapovijeda. Govori! OVJEK: Ja hranim svoju porodicu lovei ribu mreama, udicama i na drugi nain.126 SVAK (smijui se) Dodue, isto ivljenje! OVJEK: Gospodaru, ne govori tako! Od djedova primljen posao Ako i jest na zlu glasu Ti ne ostavi! I sam brahman rtvu nose, Premada ivo kolje, ipak Srca je meka. 133 SVAK: Naprijed, naprijed!

OVJEK: Jedan dan rastvarajui krapa127, naoh mu u trbuhu ovaj prsten svijetao s dragog kamenja. Iznesoh ga na prodaju, pa me gospoda uhvatiste. A sad me ubili ili pustili, eto vam kako sam ga dobio. SVAK: Danue, ovaj ugursuz to sirovim mesom smrdi jamano je ribar. Treba sad istraiti kako je naao prsten: Idemo u kraljev dvor! REDARI: Tako! idi naprijed ti kradikeso! (Idu svi) SVAK: Suae! pomnjivo ga uvajte na gradskim vratima! Utoliko u ja Svijetloj kruni kazati, kako se je naao prsten, i kad primim njegove zapovijedi, vratiti se. REDARI: Neka gospodar uljeze i primi kraljevu milost! (Kraljev svak izlazi) PRVI: Danue! dugo ostaje gospodar! DRUGI: Kraljevima se pristupa samo kad je prigoda. PRVI: Danue, ruke me svrbe, da mi je ovjenati ovu rtvu.128 (Kae na ovjeka) OVJEK: Nemoj, gospodaru, postati ubojicom bez razloga. DRUGI (gledavi) Eno gospodara ide put nas s listom u ruci, te nosi zapovijed od kralja. Sad e vidjeti lice svojih svojata, riba, ili e biti plijenom agaja i jastrebova.129 SVAK (ulazi) Suae, pustite toga ribara: na sreu se je pokazao onaj prsten. SUAK: Kako gospodar zapovijeda! DRUGI: Onaj je bio u Jamovu130 dvoru i opet se vratio. (Odreuje ovjeka) OVJEK (poklonivi se svaku) Gospodaru, kakvo je moje ivljenje? SVAK: Kralj ti je izruio ovaj dar koji jednako vrijedi koliko prsten. (Daje ovjeku novaca) OVJEK (poklonivi se prima) Poastio me je gospodar. SUAK: Ala je ba srean: s koca je skinut a ispet na slona. DANUK: Gospodaru, dar pokazuje da je onaj prsten mnogo vrijedan za kralja. SVAK: Mislim da kralj ne procjenjuje prsten po dragom kamenu; nego kad ga je ugledao, spomenuo se je milog eljadeta. Premda je stanovite udi, za as se je smutio. SUAK: Tad si mu, gospodaru, veliku uslugu uinio. DANUK: Ne kai tako, nego ovaj gospodar od riba. (Gleda ljutito na ovjeka) OVJEK: Gospodo, neka vam polovica od ovoga bude nagrada za dobru volju. DANUK: Tako je pravo. SVAK: Ribaru, sad si mi postao vei prijatelj te treba ovo novo prijateljstvo politi. Hajdemo dakle u krmu! SVI: Hajdemo! (Izlaze svi)

Svrha zapremice.

(Ulazi Apsarasa131 Sanumatija po imenu na kolima u zraku) SANUMATIJA: Svrila sam po redu strau kod jezera APSARASA: Sad, dok se ona dobra kupa, hou da sama oima vidim kako se ovaj kralj mudrac podnosi; jer po mojemu prijateljstvu s Menakom,132 Sakuntala je postala dio mojega tijela; te mi je ona ovo naloila radi kerke. (Razgleda svuda) Kako, premda je uljegla proljetna svetkovina nije vidjeti na ovom kraljevskom dvoru nikakve priprave za sveanost? Ja imam mo spoznati sve samim zadubljenjem pameti, no treba da izvrim dunost prema prijateljici. Dobro! postau nevidljiva, te u stajati uz ove dvije vratarice i togod obaznati. (Slazi i stoji. Ulazi slukinja razgledajui mangov pupoljak, a za njom druga)

PRVA: Crvenkasti plavzeleni pupe, U tebi je premaljetni ivot, Vidjevi te, ja te sad pozdravljam, Dobrosretni proljea vjesnie. 134 DRUGA: Parabrtika, to sama sa sobom govori? PRVA: Madukarika, kad Parabrtika ugleda mangov pupoljak, izvan sebe biva. DRUGA (veselo hiti) Kako? Zar je stupio proljetni mjesec? PRVA: Madukarika, evo ti je sad vrijeme veselja, ljubavi, pjevanja. DRUGA: Prijateljice, podri me, dok se navrh prsta ispenjem i uberem mangov pupak da ga prinesem Kamadevu133 na ast. PRVA: Ako e me dopasti polovina koristi od asti. DRUGA: I da nijesi rekla, to bi se razumjelo; jer je kod nas dvije jedan ivot a dva tijela. (Naslonjena na prijateljicu, bere mangov pupoljak) Evo premda nije procvao ovaj pupoljak mirie kroz obojak. (Sklopivi ruke) Mangov pupe, prinosim te sada Bogu Kamu to se luka mae. Ti najbolja od pet str'jela budi134 Te pogaaj djevojke na putu. 135 (Baca na daleko pupoljak) POSTELJNIK (ulazi brzo ljutit) Nemoj bespametnice! Kralj je zabranio proljetnu sveanost te to poinje brati mangove pupoljke? OBJE (poplaene) Budi nam, asni, milostiv! Mi nijesmo za to znale. POSTELJNIK: Kako ne biste za to znale, kad proljetni stabri i perasta plemena to na njima borave sluaju kraljeve zapovijedi? Mangov pupak premda se pruio Jo u sebe peluka ne prima; Pupoljcima trator se napuni, Ali cvasti jote ne poinje; Zimne rose premda ve su prole, Glas ne puta kokilovo135 grlo; I iz tulca izvadivi str'jelu Smar136 poplaen mislim da j' ustavlja. 136 OBJE. Nema sumnje: velika je mo kraljevskog mudraca. PRVA: asni, nazad malo dana nas dvije posla Mitravas, kraljev ura, pred kraljeve pete i tako nam bi predano nadgledanje raskonog gaja; zato, tek doavi, nijesmo obaznale za te dogaaje. POSTELJNIK: Dobro! nemojte tako unaprijed raditi. OBJE. asni, eljne smo znati. Ako je nama doputeno uti, pripovii nam, zato je kralj zabranio proljetnu svetkovinu. SANUMATIJA: Ljudi su doista pohlepni za svetkovinama; treba dakle da je bio pretean uzrok. POSTELJNIK: to je svakomu poznato, zato se ne bi kazalo? Nije gospoama do uiju dopro glas o Sakuntalinu raspustu? OBJE. ule smo iz urinijeh usta sve do ugledanja prstena. POSTELJNIK: Tad malo ostaje da vam pripovjedim. Netom se je kralj vidjevi prsten opomenuo da se jest negda u istinu tajno vjenao s asnom Sakuntalom i da je nju u

zbunjenju od sebe otisnuo, odmah se je poeo kajati. I zato Sve ugodno sada mu je mrsko; Ne doputa svaki dan pristupa; Valjaju se na kraju postelje C'jele noi oi ne zaklapa; S uljudnosti ak' obinu rije Sa enama u dvoru izree, U imenu pomete se, zatim Za drugo se zasrami i zbuni. 137 SANUMATIJA: To mi je milo! POSTELJNIK: S te kraljeve zabune zabranjena je svetkovina. OBJE. I pristoji se. IZNUTRA: Nek ide, nek ide gospodin! POSTELJNIK (oslukuje) Ha! evo kralj ide amo. Bavite se vi svojim poslom. OBJE: Hoemo. (Izlaze. Ulaze kralj u pokornom odijelu i Viduak i vratarka) POSTELJNIK (razgledav kralja) Ej divote krasna stasa u svakom poloaju! I ovako alostan, krasan je kralj vidjeti! Jer Prezirui odlino od'jelo; Ne nosei nego jednu zlatnu Narukvicu na lijevoj ruci; Sa usnama bl'jedim od uzdaha; S brina nesna crvenih oiju, Radi svoje izvrsne svjetlosti, Kano alem trvenjem izglaen, Premda mrav nije takov vidjet. 138 SANUMATIJA (pogledavi na kralja) Pravo ima Sakuntala, to, premda je od njega raspustom uvrijeena bila, za njim ali. KRALJ (zamilja se pak ide) Ovo mrtvo srce jednako spavae Kad ga krasnooka mila budit htjede; A sad razbueno sve jednako stoji, Kad ga bolest mori tekog pokajanja. 139 SANUMATIJA: Ovako je udes one nesrenice. VIDUAK (u sebi) Evo ga je opet napala Sakuntalina bolest. Ne znam, kako e moi ozdraviti. POSTELJNIK (pristupivi) Pobijedio, pobijedio kralj! Veliki kralju! s pomnjom su bila ureena razlina mjesta u raskonom gaju. Veliki kralj moe, kad ga je volja, pohoditi raskona mjesta. KRALJ: Vetravatija, od mene kai savjetniku, asnom Pisunu, da od duga nespanja ne moemo danas sjesti u prijestolje pravde. Neka one graanske posle to je asni pregledao, stavi u pismo i preda meni. VRATARKA: Kako kralj zapovijeda. (Izlazi) KRALJ: Vatajane! i ti hajde na svoje dunosti. POSTELJNIK: Kako kralj zapovijeda. (Izlazi) VIDUAK: Oslobodio si se od muha. A sad e uivati u ovom mjestu raskonog gaja, gdje nije ni zime ni sunca.

KRALJ: Prijatelju, govori se: Nesree u rupu padaju137 i to je dokazano. im? Spomenu ljubavi k mladoj pokornici Tama to smetae kad pamet ostavi, Odmah na luk nape, da me njom pogodi, Manasid138 strijelu od mangova cv'jeta. 140 VIDUAK: Poekaj, dok ovijem drvenijem tapom unitim Kandarpovu strijelu. (Podignuvi tap hoe da obali mangov pupoljak) KRALJ (smijui se) Dobro je! vidio sam brahmansku mo. Prijatelju, gdje u sjesti, da mogu vidjeti povijua. ikoliko slinijeh ljubljenoj? VIDUAK: A ba si kazao dvorkinji aturici: Proi u vrijeme u sjenici od madavije139. Onamo mi donesi sliku asne Sakuntale to sam svojom rukom narisao. KRALJ: Takovo mi togod moe srce obeseliti. Ta kai mi taj put. VIDUAK: Ovuda, ovuda. (Obojica idu, a Sanumatija ih prati) VIDUAK: Ova sjenica od madavije s mramornijem sjedalitem ugodnijem darovima cvijea prima nas upravo kao dobrodolicom. Uljezi dakle i sjedi. (Obojica ulaze i sjedaju) SANUMATIJA: Sakriu se uz povijuu da vidim prijateljiinu sliku: onda u joj navijestiti veliku muevu ljubav. (Tako ini i stoji) KRALJ: Prijatelju, sad se svega spominjem to mi se je sa Sakuntalom sluilo; i to tebi bijah pripoviio. U doba kad je odbacih ti ne doe k meni; a i prije nijesi nigda spomenuo one asne ime. Zar si bio zaboravio kao i ja? VIDUAK: Nijesam bio zaboravio. No poto mi ti sve pripovie, nasvrhu mi kaza da je sve ono ala a da nije istina; ja, jer mi je mozak kao gruda gnjila, tako stvar i shvatih. No ipak se je udes mogunim pokazao. SANUMATIJA: Tako je ba. KRALJ (poto se zamisli) Prijatelju, spasi me! VIDUAK: O, to je to? To nije prema tebi. Vrijednijeh ljudi srce alost ne osvaja, kao to se brda i u oluji ne ljujaju. KRALJ: O, vrsnie, kad promislim o poloaju svoje ljubljene koja bez grijeha bi muena, nema mi nikakve utjehe. Od mene kada odagnana Sa svojim ae vratiti se, Ree joj: Stani vie puta Uenik kano starjeina, A ona opet suza rone Pogleda mene okrutnoga: Kano strijela otrovana Onaj me pogled svagda mui. 141 SANUMATIJA: Ah! kako mrzi na svoje djelo! Njegovo me kajanje veseli! VIDUAK: Oh! pada mi na um da ju je odnio ko to ide po zraku. KRALJ: Ta ko bi se drugi mogao dotaknuti onoga to niu kao boga asti? Menaka je zbilja mati tvoje prijateljice,140 kao to sam uo: zato moje srce sumnja da su njezine drugarice tvoju prijateljicu odnijele. SANUMATIJA: udo je da je pamet izgubio, a ne da se je sad probudio. VIDUAK: Ako je tako, nadati se je da e se vremenom zdruiti s asnom. KRALJ: Kako?

VIDUAK: Nee doista otac i mati podnijeti da im se ki mui s mueva odijeljenja. KRALJ: Vrsnie! Je li klapnja? Je l opsjena? Je li ludost? Je li plata dobrih djela zadrana? Nestade je, te se nigda vratit nee: U bezdanu elja moje propadaju. 142 VIDUAK: Nemoj tako! zar ti nije taj prsten dokaz, da se iznenada dogaa ono to treba da bude? KRALJ (pogledavi na prsten) Ah! i ovoga je aliti to je otpao s mjesta do kojega nije lako doprijeti. I tvoja su dobra djela dojsta, prstene, Kan' i moja, slaba bila, vidi s' oito; Jer stojavi na prstima koje reahu Ruiasti mili nokti, ti sa njih pade. 143 SANUMATIJA: Da poe na ruku koga drugoga, tad bi ga doista trebalo aliti. VIDUAK: A kojom je ba namjerom ovaj prsten bio postavljen na ruku asne gospoe? SANUMATIJA: I ja sam rada znati, te ekam da progovori. KRALJ: Sluaj! Kad se ah uputiti put stolice, ljubljena moja sva u suzama ree mi: Nakom koliko vremena podae mi gospodar ast? VIDUAK: Naprijed, naprijed! KRALJ: Onda joj ja nasadih onaj prsten na prst i rekoh: Na njem broji sve dan po dan imena mojega Svako slovo, te kad tako ba do svrhe doe, Onda, mila, poslanik e doetati k tebi, Koji e te u kraljevski moj dvor uvoditi. 144 I to ja okrutnog srca u mojoj smetnji nijesam izvrio. SANUMATIJA: I udes je omeo taj upravo mili rok. VIDUAK: A kako se nae u krapovu trbuhu, kad ga raspori ribar? KRALJ: Kad tvoja prijateljica pokaza tovanje Saijinu kupalitu, pade joj s ruke u Ganginu vodu. VIDUAK: Prilino je. SANUMATIJA: Stoga dakle kod ovog kraljevskog mudraca koji s' grijeha boji, bijae dvojba radi enidbe s nesrenom Sakuntalom. Ipak, kako moe biti da je ovakoj ljubavi trebalo znaka za uspomenu? KRALJ: Sad u prekoriti ovaj prsten. VIDUAK (u sebi) Zabasao je putem mahnitosti. KRALJ: Kako s milim njenim prstima ti ruku Ostaviv, u vodu htjede zaroniti? Ipak Bezduno to biva vrednost ne spoznaje; No ja zato milu od sebe otiskoh? 145 VIDUAK (u sebi) Kako e mene sad glad izmoriti! KRALJ: O, ti bez grijeha otisnuta! smiluj se na onog ovjeka kojemu pokajanje srce mori, i opet se javi! (Ulazi hitno aturika sa slikom) ATURIKA: Evo gospoine slike! (Kae je) VIDUAK: Krasno, vrsnie! Obrazovanje je prirode poljepano lijepim poloajem. Kao da mi vid posre po uzdignu tim i izdubenim mjestima.

SANUMATIJA: Ala vjetine kraljevskog mudarca! vidim prijateljicu gdje preda mnom stoji. KRALJ: to na slici krasno nije Slikano je sve to krivo; Ipak nacrt donekle je Njenu ljepost nasl'jedio. 146 SANUMATIJA: To se pristoji ljubavi ueenoj od pokajanja i skromnosti. VIDUAK: Kai mi! Ovdje su tri gospoice i sve tri lijepe: koja je od njih asna Sakuntala? SANUMATIJA: Dodue je zaludan vid kod ovoga ovjeka koji ne umije spoznati onaku ljepotu! KRALJ: A koja cijeni ti da je? VIDUAK: Ja mislim da je Sakuntala ona koja je kao neto umorna uz mangovo drvo je se mladike late s polijevanja, naslikana sa zvrcima141 koji putaju da pada iz njih cvijee, jer im je oslabio trak, s licem na kom probijaju kapi znoja, s rukama nekako pruenijem; a da su druge dvije njezine drugarice. KRALJ: Vjeto si pogodio. Ovdje ima znak moje ljubavi: Kraj od slike gdje omrljah Znojnim142 prstom vidjeti je; Suzom to mi s lica pade Podbuhla je ovdje ara. 147 aturika! mjesto nije nego na pola naslikano; hajde mi donesi boje. ATURIKA: asni Maravju, podri sliku, dok se ja vratim. KRALJ: Ja u je drati. (Tako i ini. Izlazi dvorkinja) KRALJ: Otjeravi negda drugu kad na oi doe Naslikanu sve jednako u velike c'jenim; Mimo r'jeku putem proav vode obilatu, Sada hlepim za opsjenom vodenom,143 prijanje. 148 VIDUAK (u sebi) Njegovo je velianstvo prolo preko rijeke i dolo do vodene opsjene. (U glas) Ta to jo treba ovdje naslikati? SANUMATIJA: Koje je mjesto bilo drago mojoj prijateljici, ono e on sada eljeti da naslika. KRALJ: Sluaj! Maliniju napraviu r'jeku S dva labuda na prudu to stoje; Tamo amo s Himalaje humci Sputae se: na njim sajge lee. A pod stabrom, o 'jem granam visi Ruh' od lika, elim naslikati ensku sajgu gdje lijevo oko O rog ee crnoga mukarca. 149 VIDUAK (u sebi) Kako mi se ini, napunie on sliku mnotvom dugobradastih pustinjaka. KRALJ: Vrsnie, jo smo zaboravili neki mili Sakuntalin ures. VIDUAK: Kakovi? SANUMATIJA: Kakovi e se prilikovati prebivanju u umi i njezinoj ljepoti.

KRALJ: Nema joj za uhom, prijo, zadjedene Sirise144 s nitima to do lica vise, Nit' orainevih za njedrima ica Njenih jesenskoga ko mjeseca zrake. 150 VIDUAK: A zato asna gospoa stoji kao da je jako poplaena pokrivajui lice vrsima od prsta koji se late kao pupci crvenog lokvanja? (Zaviruje i ugleda) Ha! eto robinjsko dijete to iz cvijea sok krade, pela;145 nasre na gospoino lice. KRALJ: Otjeraj dakle bezobraznika! VIDUAK: Ti koji kazni zloince moi e ga otjerati. KRALJ: Prilika je. Oj, ti mili goste cvijetnijeh stabala, zato se ovdje mori oblijetanjem? Pelica u te zaljubljena Sjede na cv'jetu premda edna Tebi se nada, i bez tebe Nee da srkne slatkog meda. 151 SAN