1

http://www.istrazime.com/zdravstvena-psihologija/kako-izbjeci-sindrom-izgaranja-burnout-sindrom/

Kako izbjeći sindrom izgaranja (Burnout sindrom) Autor: Nataša Dojčinović Zdravstvena psihologija 11/09/2013 0

Sindrom izgaranja odnosi se na stanje psihičke i emocionalne iscrpljenosti, koje dovodi do smanjenja produktivnosti na poslu. Iscrpljenost se javlja zbog neusklađenosti između ideja, ciljeva i zadataka koje posao donosi, zbog čega je osoba izložena kroničnom stresu i napetosti u pokušaju da svoje zadatke uspješno izvrši. Ukoliko osoba ne uspe u svojoj namjeri i ne ispuni pred nju postavljene ciljeve, javit će se nezadovoljstvo, tenzija i stres, a kao posljedica toga – sindrom izgaranja. Ovaj sindrom najčešće se javlja u profesijama koje podrazumijevaju socijalne kontakte, visoku odgovornost i naporan rad. Pripadnici takozvanih pomažućih profesija – psiholozi, psihijatri, zdravstveni, prosvjetni i socijalni radnici jesu kritična grupa, grupa koja je izrazito podložna razvijanju burnout sindroma.

KOMPONENTE SINDROMA IZGARANJA

Sindrom izgaranja odlikuje se osjećanjem neuspjeha, zamorom i iscrpljenošću, uslijed prevelikih zahtjeva koji su pred pojedinca postavljeni, u odnosu na njegovu snagu i sposobnosti. Ovaj sindrom izražava se kroz fizičku, emocionalnu i mentalnu iscrpljenost. Primarne komponente sindroma izgaranja jesu EMOCIONALNA ISCRPLJENOST, DEPERSONALIZACIJA I GUBITAK RADNE SPOSOBNOSTI.

Emocionalna iscrpljenost jeste, u stvari, posljedica iscrpljenosti poslom i uz nju se javlja i fizička iscrpljenost. Osoba osjeća kao da je previše iscrpljena, da nema dovoljno snage da nastavi sa radom, a pored toga, manjka joj i volje za radom.

Depersonalizaciju odlikuje negativan i ciničan odnos prema klijentima, dolazi do gubitka osjećaja brige prema pacijentu (kada je riječ o psihijatrima, liječnicima i ostalim profesijama koje se bave pacijentima), osoba se fizički i emotivno distancira i udaljava od klijenta. Ovo rezultira time da osoba postaje nezainteresirana i nestrpljiva prema klijentu i njegovim potrebama.

Gubitak radne sposobnosti jeste posljedica osjećaja nedostatka kompetentnosti, osjećaja neuspjeha na poslu. Osoba negativno vrednuje sebe, svoju ličnost, svoje uspjehe, smanjuje se produktivnost i efikasnost osobe, smatra da nije dovoljno kompetentna da se i dalje bavi poslom kojim se bavi.

2

Pored navedenih primarnih komponenti, simptomi sindroma izgaranja mogu biti i fizički – glavobolja, kronični umor, nesanica, stomačne tegobe, malaksalost, povećana potreba i slabija otpornost na konzumiranje alkohola, droga; kognitivni – stereotipno procjenjivanje klijenata, već spomenuta depersonalizacija, cinizam; emocionalni – osjećanje bespomoćnosti, emocionalna iscrpljenost, pesimizam, apatija, gubitak samopoštovanja i samopouzdanja i bihevioralni – izražavanje nezadovoljstva poslom, odsustvovanje s posla, neobavljanje zadataka, napuštanje posla/profesije itd.

KAKO NASTAJE SINDROM IZGARANJA?

Uzroci sindroma izgaranja mogu se podijeliti u dvije velike grupe – a) karakteristike radne sredine, organizacijski faktori i b) odnos između pojedinca i klijenta.

Kada je riječ o karakteristikama sredine u kojoj se posao obavlja, glavni faktori koji mogu dovesti do sindroma izgaranja jesu prenatrpanost poslom, konflikti među zaposlenima, neadekvatno korištenje znanja i vještina pojedinca prilikom obavljanja posla, pritisak i stres zbog zadataka koje mora da obavi, slaba podrška od strane kolega itd.

Što se faktora organizacije tiče, faktori koji dovode do sindroma izgaranja jesu:

a) intenzitet posla - dužina vremena provedenog u radu (osoba koja je u uslovima povećanog intenziteta rada ima manje slobodnog vremena za sebe, kolege, prijatelje i pod većim je stresom nego inače);

b) nedostatak kontrole nad poslom,

c) podrška od strane kolega – što je veća podrška koju pojedinac ima, stepen je izraženosti sindroma izgaranja manji i obrnuto.

Kada se govori o odnosu između pojedinca i njegovih klijenata, pogotovo kada se radi o već spomenutim pomažućim profesijama, često se može desiti da postoje negativne reakcije prema tim profesijama, naročito ako klijenti ne žele pomoć, već su prisiljeni na primanje iste. Neprofesionalni ili suviše lični odnosi između klijenta i pojedinca, također, mogu doprinijeti razvoju sindroma izgaranja.

FAZE NASTANKA SINDROMA IZGARANJA

Najčešće se prva faza u nastanku sindroma izgaranja naziva idealistički entuzijazam i javlja se tokom prvih godina rada. Osoba tek počinje da radi, puna je energije, nade i entuzijazma. Očekuje pozitivnu atmosferu, prihvaćenost od strane kolega, očekuje veliki uspeh, daje sve od sebe. Daje svoj maksimum, ulaže puno energije, često radi i prekovremeno kako bi dokazala da je sposobna da obavlja posao kojim se bavi. Neracionalno trošenje energije predstavlja podlogu za kasniji razvoj sindroma izgaranja. Posle nekog vremena, dolazi do suočavanja sa stvarnošću. Shvaća da postoje neki problemi koje ne može lako riješiti. I dalje voli i obavlja svoj posao, ali sa manje energije i entuzijazma.

U sljedećoj fazi, osoba se preispituje da li je dovoljno produktivna u poslu koji obavlja i da li postoji smisao tog posla. Ukoliko se desi da je razvoj sindroma izgaranja već počeo, onda su rijetko kad odgovori na ova pitanja pozitivni i osoba je sve češće anksiozna i frustrirana.

Naredna faza donosi apatiju – odsustvo emocija. Ovo je najčešće prvi znak da nešto nije u redu. Apatija se obično manifestira kroz izbjegavanje ljudi, kolega, obaveza pa i posla, a na taj način osoba se brani od frustracija. Osoba postaje nezainteresirana za posao, a svoje aktivnosti obavlja po automatizmu. Nezadovoljna je poslom, izbjegava bilo kakvu odgovornost, radi zato što mora i ulaže veoma malo energije i vremena.

3

PREVENCIJA SINDROMA IZGARANJA

Govoreći o strategijama prevencije razvoja sindroma, moguće ih je podijeliti na lične i organizacione strategije za prevladavanje sindroma izgaranja. U tom slučaju, lične strategije odnose se na pripremu kroz edukaciju, poznavanje i svijest o vlastitim osjećajima, samopomoć, bavljenje različitim hobijima i aktivnostima van posla, razvijanje posebnih interesa i reorganizaciju rada – smanjenje časova stresogenog posla. Naime, edukacija pomaže na taj način što će se osobi predočiti realna procjena rada, osigurat će se objektivnost i ujedno spriječiti nastajanje stresa koji proističe iz pogrešno sagledanog neuspjeha.

Poželjno je osigurati superviziju osobama koje spadaju u kritičnu grupu za razvoj sindroma izgaranja, u cilju smanjenja stresa i podizanja samopouzdanja. Samopomoć se odnosi na razvoj samokontrole, odgovornosti, odlazak na odmore, optimistički pogled na svet, itd. Organizacijske strategije su, u stvari, one mjere koje sprovodi rukovodstvo neke službe, ustanove, a u konsultaciji sa osobljem te ustanove. Ove mjere odnose se na osiguranje optimalnog odnosa (brojčanog) između klijenta i osoblja koje je tu da pruži pomoć, fleksibilno planiranje posla, podršku od strane kolega, stalnu kontinuiranu edukaciju, dobre uslove rada i jasne ciljeve. Kada sve ove mjere postoje, onda je rizik od razvoja sindroma izgaranja mali.

NAČINI SAMOPOMOĆI

• Samoopažanje izloženosti stresu, i njegovih posljedica – obratiti pažnju na to da li i u kojoj meri problemi na poslu utiču na odnose u porodici, spavanje, ishranu.

• Odrediti prioritet zadacima, strukturirati vrijeme – napraviti raspored rada i odmora za svaki dan, postaviti ispred sebe ciljeve koji su jasni, ostvarivi, realni.

• Koristiti se tehnikom samoohrabrivanja – pomoći sebi da pozitivni stavovi dominiraju u životu i tehnikom relaksacije – pasivnom (slušanje muzike, čitanje knjiga, spavanje) i aktivnom – sve tehnike i postupci koji dovode organizam do stanja opuštenosti – meditacija, joga, sport (bilo koja vrsta hobija).

• Treba njegovati međusobnu podršku i dobre odnose sa kolegama na poslu – to je jedan od faktora koji znatno utiče na smanjenje rizika od pojave sindroma izgaranja.

TRETMAN SINDROMA IZGARANJA

Preporuka za tretman sindroma izgaranja jesu psihoterapija i savjetovanje, ponajviše onda kada već dođe do pojave negativnih odnosa sa kolegama, distanciranja, depersonalizacije, emocionalne iscrpljenosti, povlačenja u sebe i na kraju, do smanjenja radne sposobnosti. Prilikom tretmana bitno je, najprije, uzeti u obzir uzroke koji su doveli do razvoja sindroma izgaranja. Prognoza tretmana, odnosno, da li će i u kojoj mjeri tretman biti uspješan, zavisi, najprije, od individualnih karakteristika, a zatim od činilaca organizacije.

ZAKLJUČAK

Sindrom izgaranja nastaje kao posljedica dugotrajnoj izloženosti stresu, najčešće kada je osoba izložena velikim očekivanjima koje joj nameće posao. Simptomi sindroma izgaranja slični su kao kod „običnog“ stresa, s tim što se kod sindroma izgaranja javlja emocionalna iscrpljenost, negativan stav prema radu i životu. Svakako, što je veća podrška koju osoba prima, što je bolja organizacija vremena i posla, kao i što je bolja komunikacija među zaposlenima i organizacija i raspodjela poslova među zaposlenima, to će osoba bolje reagirati na svakodnevne situacije, suočavati se sa manje stresa, a ujedno će biti manji i rizik od razvoja sindroma izgaranja.

4

Reference

Freudenberger, H. J., Richelson, G. (1980). Burn-Out: The High Cost of High Achievement. Toronto: Bantam Books. Petrović, V. (1997). Sindrom izgaranja. U: Vlajkovic, J., Srna, J., Kondic, K., Popovic, M. (Ur.) Psihologija izbeglistva. Beograd: IP Nauka, 245-251

Milavić, G. (1995). Burn-out syndrome – sindromi, prevencija, lečenje, U: Trauma intervencije kod dece i adolescenata, Beograd: Institut za mentalno zdravlje.

Maslach, C., Jackson, S. (1981). The Maslach Burnout Inventary. Palo Alto, CA: Consulting Psychologistats Press.

Maslach, C., Leiter, M. (1997). The thruth about burnout: How organizations cause personal stress and what to do about it. San Francisko, CA: Jossey- Bass.

- See more at: http://www.istrazime.com/zdravstvena-psihologija/kako-izbjeci-sindrom-izgaranja-burnout-sindrom/#sthash.6akKjyXS.dpuf