julienne bušić

of 28/28
Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2011 UDK 821.111(73).09 Eden Bušić, J. Pregledni članak Primljen: 14. 01. 2011. Prihvaćen za tisak: 04. 11. 2011. Sanja Knežević Odsjek za hrvatski jezik i književnost Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveučilište u Zadru Obala kralja Petra Krešimira IV., br. 2, Zadar – HR Autobiografski diskurs Julienne Eden Bušić Knjigu Ljubavnici i luđaci (1995) Julienne E. Bušić u tajnosti je pisala tijekom svoga boravka u američkom zatvoru, kako bi sačuvala vjeru, sjećanja, identitet. I koliko god sporo prolazili njezini robijaški dani ni ona, a ni njezin suprug Zvonko Bušić, nisu mogli pretpostaviti kolika će biti njihova konačna razdvojenost. Pune trideset i dvije godine. Živeći u vjeri da samo stvaranjem može održati vatru svoga ognjišta ljubavi, Julienne se Bušić u svojoj novoj prozi Tvoja krv i moja (2008) poput izvorne Penelope upušta u tkanje teksta. Koliko niti, toliko slojeva čitanja – autobiografsko, simboličko, fenomenološko, filozofsko, i prije svega žensko. Kroz prizmu prve i posljednje dimenzije romana – autobiografske i ženske (a prva je imanentna drugoj) – nastojat ću ga interpretirati. U tom smislu interpretaciju sam raslojila u četiri rukavca: struktura teksta, poimanje dimenzije vremena, problematiziranje zbilje, intertekstualne diskursne igre i načelo ostvarivanja identiteta. K LJUČNE RIJEČI : autobiografski tekst, dimenzija vremena, identitet, intertekstualnost, zbilja, žensko pismo. Postoje ljudski životi i ljudske sudbine koje uvelike nadvise pojam umjetničkog i u usporedbi s veličinom njihovih iskustava i kušnji, i najsnažnija se književna fikcija čini blijedom, nedovoljno živom. Životni put Julienne i Zvonka Bušića svakako je nadvisio književnu fikciju, njihova sudbina zauzima mnogo dublje prostore duhovnosti, to je priča koja oživljuje arhetipsku sliku Penelope i Odiseja, priča o vjernosti, velikoj i bezuvjetnoj ljubavi, odanosti prema domovini. Tvoja krv i moja druga je knjiga Julienne Eden Bušić. Premda je pisana engleskim jezikom, objavljena je u hrvatskom prijevodu Mirne Čubranić u jesen 2008. godine. Svoje englesko, "originalno" izdanje još nije doživjela, što je svakako jedan od zanimljivih znakova u životnoj priči Bušićeve. Prije petnaest godina, kada se doselila u suprugovu, a od tada i svoju Hrvatsku, Julienne je Bušić objavila knjigu Ljubavnici i luđaci. Riječ je o autobiografskoj prozi u kojoj autorica opisuje svoj život prije utamničenja. Za prvu knjigu Julie Bušić Ljubavnici i luđaci mogla bih kazati da je autobiografija izvana – ona opisuje izvanjske okolnosti i čimbenike koji su utjecali na njezin život. U tom smislu držim da je Tvoja krv i moja – njezina autobiografija iznutra. A kako je njezina životna stvarnost u

Post on 01-Jan-2016

45 views

Category:

Documents

8 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

ok

TRANSCRIPT

  • Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2011

    UDK 821.111(73).09 Eden Bui, J.Pregledni lanak

    Primljen: 14. 01. 2011.Prihvaen za tisak: 04. 11. 2011.

    Sanja KneeviOdsjek za hrvatski jezik i knjievnostOdjel za kroatistiku i slavistikuSveuilite u ZadruObala kralja Petra Kreimira IV., br. 2, Zadar HR

    Autobiografski diskurs Julienne Eden Bui

    Knjigu Ljubavnici i luaci (1995) Julienne E. Bui u tajnosti je pisala tijekom svoga boravka u amerikom zatvoru, kako bi sauvala vjeru, sjeanja, identitet. I koliko god sporo prolazili njezini robijaki dani ni ona, a ni njezin suprug Zvonko Bui, nisu mogli pretpostaviti kolika e biti njihova konana razdvojenost. Pune trideset i dvije godine. ivei u vjeri da samo stvaranjem moe odrati vatru svoga ognjita ljubavi, Julienne se Bui u svojoj novoj prozi Tvoja krv i moja (2008) poput izvorne Penelope uputa u tkanje teksta. Koliko niti, toliko slojeva itanja autobiografsko, simboliko, fenomenoloko, lozofsko, i prije svega ensko. Kroz prizmu prve iposljednje dimenzije romana autobiografske i enske (a prva je imanentna drugoj) nastojat u ga interpretirati. U tom smislu interpretaciju sam raslojila u etiri rukavca: struktura teksta, poimanje dimenzije vremena, problematiziranje zbilje, intertekstualne diskursne igre i naelo ostvarivanja identiteta.

    KL J U N E R I J E I : autobiografski tekst, dimenzija vremena, identitet, intertekstualnost, zbilja, ensko pismo.

    Postoje ljudski ivoti i ljudske sudbine koje uvelike nadvise pojam umjetnikog i u usporedbi s veliinom njihovih iskustava i kunji, i najsnanija se knjievna kcijaini blijedom, nedovoljno ivom. ivotni put Julienne i Zvonka Buia svakako je nadvisio knjievnu kciju, njihova sudbina zauzima mnogo dublje prostoreduhovnosti, to je pria koja oivljuje arhetipsku sliku Penelope i Odiseja, pria o vjernosti, velikoj i bezuvjetnoj ljubavi, odanosti prema domovini.

    Tvoja krv i moja druga je knjiga Julienne Eden Bui. Premda je pisana engleskim jezikom, objavljena je u hrvatskom prijevodu Mirne ubrani u jesen 2008. godine. Svoje englesko, "originalno" izdanje jo nije doivjela, to je svakako jedan od zanimljivih znakova u ivotnoj prii Buieve.

    Prije petnaest godina, kada se doselila u suprugovu, a od tada i svoju Hrvatsku, Julienne je Bui objavila knjigu Ljubavnici i luaci. Rije je o autobiografskoj prozi u kojoj autorica opisuje svoj ivot prije utamnienja. Za prvu knjigu Julie Bui Ljubavnici i luaci mogla bih kazati da je autobiograja izvana ona opisuje izvanjske okolnosti i imbenike koji su utjecali na njezin ivot. U tom smislu drim da je Tvoja krv i moja njezina autobiograja iznutra. A kako je njezina ivotna stvarnost u

  • 136

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    136

    mnogome nadvisila umjetniku kciju, teko ju je anrovski kontekstualizirati ukorpus jedne nacionalne knjievnosti. S obzirom da je njezina prva knjiga Ljubavnici i luaci objavljena 1995. godine ona i pripada u korpus hrvatske autobiografske dokumentarne proze. No, Tvoja krv i moja teko je prilagodljiva u neke nacionalne okvire, ona je na razini svevremenske korespondencije Heloise i Abelarda, jer u oba je sluaja rije o velikim ivotnim priama koje bacaju sjenu na smo umjetniko tkanje teksta, odnosno njihovo estetsko etiketiranje.

    Konano, i sama kontekstualizacija unutar nacionalne knjievnosti kod ove je knjievnice problematina. Naime, autorica je Amerikanka po roenju i pie na engleskome jeziku to je prirodno svrstava u ameriku knjievnost. No, autorica istodobno ivi u Hrvatskoj, pie o njoj, i svoje knjige iskljuivo izdaje u hrvatskim izdanjima, to navodi na zakljuak da svoje djelo doista smatra dijelom hrvatske knjievne kulture. U prilog ovoj tvrdnji ide i injenica kako je od 2010. godine Julienne Eden Bui lanica Drutva knjievnika Herceg-Bosne u Mostaru.

    ****

    Razmislimo nakratko o temeljnim injenicama. Mladi hrvatski idealist odluuje se na drastino otimanje zrakoplova kako bi pozornost svijeta svrnuo na strana krenja ljudskih prava, utamnienja i umorstva svojih sunarodnjaka. Zbog svojih ideala vie od pola ivota provodi u zatvoru i time u cijelosti plaa dug drutvu. Njegova supruga Amerikanka, koja s Hrvatskom nema drugih spona osim ljubavi, naputa svoj udoban i, priznajem, razmaen ivot kako bi poduprla supruga i provodi trinaest godina u zatvoru, a nakon toga vjerno eka da on odslui ukupno trideset i dvije strane godine. Moda sam ja malo pristrana, ali meni to zvui kao pria koju bi ljudi ipak eljeli uti i itati je i, ako je to dvoje ljudi zavirilo duboko u svoje due, moda bi drugi iz te prie htjeli nauiti vane lekcije. Kakav je osjeaj nakon dvadeset i vie godina prvi put vidjeti zvijezde i mjesec, kao Zvonko? Kako ovjek uspijeva emocionalno preivjeti veoma stvarnu mogunost da e njezin ljubljeni ili njegova ljubljena umrijeti u zatvoru, to sam ja uspjela? Kako ovjek bez pritube nosi i tuu i vlastitu krivnju, kao to ju je Zvonko nosio nakon 11. rujna 2001? Ljubav, krivnja, strast, rtva, ponos, radost, suosjeanje gdje ovjek pronalazi snagu otrpjeti duboku patnju, koje se egzistencijalne lekcije mogu nauiti, kako drugi mogu proiriti i obogatiti svoje ivote dubokom boli i je li rtva vrijedila truda? ak i da ovo nije naa pria, mene bi zanimala. eljela bih uti takve ljude, itati o njihovim iskustvima. Nije li to normalna reakcija? Jer ono to oni imaju rei, ako uistinu znaju dobro rei, slui dvjema svrhama: kao knjievnost spoznaje i knjievnost moi, da podui i, to je vanije, da gane, kao to je postulirao Thomas de Quincey u svome glasovitom eseju. Spoznaja nam daje obavijesti, saznajemo neto konkretno to prije nismo znali, a u naemu je sluaju presudno znanje o onomu to se doista zbilo, a ne izvrtanja i lai. Knjievnost nastoji nas pak ganuti, napregnuti i proiriti nau latentnu sposobnost suosjeanja s beskonanim, gdje je svaki otkucaj i svaki zaseban prinos korak uvis (Bui, 2009: 10).

    Tim se rijeima Julienne Eden Bui obratila javnosti na predstavljanju svojih dviju knjiga (sedmo izdanje autobiograje Ljubavnici i luaci i prvo izdanje epistolarne autobiografske proze Tvoja krv i moja) nakon povratka njezina supruga u domovinu nakon vie od tri desetljea. Apostrorala je ovdje zato se odluilapisati o svom ivotu kao i ivotu svoga supruga Zvonka Buia, i konano, zato bi to trebalo biti vano ostatku svijeta.

  • 137137

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    ivei u razdoblju postmoderne koja je na svoj oltar uzdigla trivijalnost i opi populizam, svijet je "izteroriziran" autobiografskim tekstovima raznoraznih estradnih zabavljaa, politiara, ljudi iz javnog ivota koji su uzurpirali prostor kulture pretvorivi ga u pozornicu mediokritetske slobode. Mogu li nas njihovi tekstovi poduiti ivotnoj mudrosti, otvoriti vrata drukijoj spoznaji, ili upozoriti na ikakvu lozofsku bit? Teko. Isto je tako poprilino teko u njima pronai umjetnikedosege knjievnosti. Oni su mahom produena ruka vizualnih i virtualnih medija kojima je voajerizam dominantna karakteristika. Zavirivanje u tue ivote, ali ne i njihovo katarzino proivljavanje. Drim stoga knjigu Julienne E. Bui Tvoja krv i moja iz 2008. godine vrijednom iznimkom u hrvatskoj knjievnosti s predznakom autobiografskoga teksta. Da bi pisanjem postigla puninu prie svog ivota, ona je u prvom redu stvorila umjetniko djelo, stoga se o autobiografskoj dimenziji njezina djela i moe govoriti na nekoliko razina. U tom se smislu njezino knjievno djelo uklapa u tzv. "idealistiko" tumaenje autobiografskog teksta, odnosno u ono itanje autobiograje koje su zastupali veliki teoretiari poput Pascala, Olneyai I. Aichenger. Oni prema navodu F. Eagler u eseju "O statusu autobiografskog teksta" od "prave" autobiograje oekuju "da udovolji zahtjevima koji se svodena idealistiku estetiku: ivot se treba preoblikovati u umjetniko djelo u kojem je svaki element usmjeren prema telosu, tj. prema nadreenom ivotnom cilju" (Eagler, 2002). Koraanje prema viem, gotovo nadljudskom cilju, temelj je obaju autobiografskih knjiga Julie Bui.

    U svojoj prvoj knjizi Ljubavnici i luaci koju je u tajnosti etiri godine pisala u zatvoru, pripovijedajui o prolim dogaajima, oivljujui svoje uspomene u mozainu strukturu ivota "prije" zatvora, te ga iznova proivljavajui, Buieva je zapravo ivjela svoju slobodu u budunosti. Povratak prolosti, dogaajima koji su uvjetovali korjenitu promjenu njezina ivota, zapravo je bila potraga za vlastitim identitetom zar sam to doista ja, i zar se sve to doista dogodilo meni? Ponovnim stvaranjem vlastitoga identiteta ona vraa i identitet svoje ljubavi, odrava je ivom neprestanim proivljavanjem uspomena i sjeanja u strukturi svoga knjievnog teksta. S druge strane, suoena s brutalnom stvarnou zatvora, teinom suenja i izreene presude, politikim "igrama" koje su se kobno odrazile gubitkom voljenih osoba, kao to je bilo pariko ubojstvo Brune Buia, na neki su nain uvjetovale da ova autorica posegne za svojevrsnim dokumentarnim pismom. Stoga e Helena Sabli Tomi djelo Ljubavnici i luaci i odrediti tipom kronoloki omeene autobiograje1, dok e sama autorica neprestano naglaavati bitnost injenica i istine u spoznaji ljudskoga ivota, odnosno u konkretnom sluaju ivota njezina supruga i nje same. I doista, kao to je pisanje autobiograje u zatvoru bio duhovnibijeg Buieve u slobodu, njezin bunt protiv zatvorske institucionalizacije koja ubija

    1 "Tono odreeno vremensko razdoblje unutar kojega subjekt pripovijeda u drutvenom tipu kronoloki omeene autobiograje, posljedica je zbivanja u izvanjskom prostoru (rat, prognanitvo, otmica aviona). Proizvodnja identiteta nain je samoouvanja identiteta u naruenoj socijalnoj zbilji. U njoj je kronologija opisanih dogaaja posljedica zbivanja u izvanjskom prostoru, a pripovjeda iz pozicije prvoga lica biljei promjene vlastitoga psiholokog i socijalnog stanja tijekom tematiziranoga utjecaja. Autoreferencijalnom strategijom kontekstualizira se odnos prema prostoru i zbivanjima u njemu, a autobiografskim ugovorom potvrena je identinost autora, pripovjedaa i lika." (H. Sabli Tomi, "Kronoloki omeena autobiograja", Intimno i javno: suvremena hrvatska autobiografska proza, Zagreb, 2002, str. 72)

  • 138

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    138

    ljudski duh i duu elei ovjeka pretvoriti u animalno bie ovisno o preivljavanju od danas do sutra, tako je njezina druga knjiga Tvoja krv i moja njezina borba za preivljavanjem na slobodi. Zatvorsku eliju kao prostor pisanja zamijenila je "vlastita soba" s pogledom na Jadran, Penelopin prozor ekanja s vjenom slikom nade na obzoru.

    Kompleksnost ljudske due, duhovnoga stapanja, uvjetuje i kompleksnost knjievnoga diskursa Tvoje krvi i moje. Ona je doista autobiograja "iznutra" njezino je knjievno tkivo polidiskurzivno, epistolarna struktura ciklina ime je odnos prema dimenziji vremena uzdrman, te ona za razliku od Ljubavnika i luaka koji su autobiograja "izvana" prestaje slijediti tip kronoloki omeene autobiograje.

    Postmoderna zaokupljenost prostorom ovdje se poigrala sa stvarnim ljudskim ivotom, sa ivotom autorice koja je prihvatila arhetipsku ulogu Penelope na hrvatskoj obali Mediterana. Ona je izgubila pojam vremena, jer ono je tek relativna ciklina pojava. Jedino to njezin ivot ini stvarnim jest odrati san o konanom susretu na Itaki ivim, vjenim. Stoga je njezina radna soba, njezina elija u slobodnom svijetu, prostorna toka iz koje pisanjem dodiruje svijet, i konano, ljubavlju spaja kontinente. U tom je smislu Pascalova misao kako je "autobiograja sredstvo dase stekne pregled nad ivotom, da ga se u mati dovede u red, a odnos izmeu proteklog ivota i sadanjeg ja u ravnoteu" (Eagler, 2002) temelj za interpretaciju autobiografske proze Tvoja krv i moja.

    U epilogu petom izdanju romana Ljubavnici i luaci u kojem opisuje posjet suprugu Zvonku Buiu u zatvoru u Kansasu, 6. sijenja 2002. godine, uza sve lozofske reminiscencije kojima je protkan njihov susret, pitanjima o relativnostipravde, autoriinim asocijacijama na Indijance koji su upravo krvavo istrijebljeni na tom kanzakom teritoriju u ime "opeg dobra" i visoke civilizacije, ali i Zvonkova usporedba s traginom sudbinom snjene sove koja je radije odabrala samovoljnu smrt nego li ivot u zatoenitvu, posebno je dojmljiv njihov rastanak. U samo nekoliko reenica saeta je cijela bit njihove prie:

    Ustajemo od naeg be plastinog stola i grlimo se posljednji put. Tako je stvaran, dok je inae samo prazna apstrakcija koju uzimam u ruke i putam kad zaelim. Gledam svoju ljubav. On kae da sam ja njegova Penelopa koja eka da se on vrati sa svoje odiseje. Ponekad me pita jesam li njegova Penelopa, kao da nije siguran. Gledam ga ravno u oi i osjeam kako me polako uvlai tajanstven, dubok prostor gdje je sve obrnuto. Naglavce padam u njega, moja se kosa iri od njega kao kiobran. Uhvati me!, kaem mu. Padam! "Ne pada!", umiruje me on. "To je krug!" I on je uvijek tu, rairenih ruku, da me zagrli dok se pridiem. (Bui, 2004: 361362)

    Kraj jedne prie zapravo je uvjetovao poetak druge, velike prie o ekanju koju je Julienne Eden Bui ispisala u svojoj autobiografskoj prozi Tvoja krv i moja. ekanje je krug koji zaustavlja linearnost protjecanja godina, on svaki tren razdvojenosti pretvara u vremensku dimenziju nade, u enski princip mjeseevih mijena koje se uzastopce ponavljaju usuprot stvarnom Zemljinu kruenju oko Sunca.

    "Ne, kunem se, vrijeme u kojemu ivimo zahtijeva injenice, a ne estetske posrednike koji nas vode kroz beskonani tijek prepreka isplaenih jezika i brbljajuih glava" (Bui, 2008: 20) ve u drugom pismu (poglavlju) pie Buieva svomu

  • 139139

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    suprugu u zatvor. Dakle, autorica na samom poetku svoga djela itatelju daje do znanja da eli pisati o istinitim injenicama iz svog ivota. Svijet ija je paradigma virtualnost i relativnost po njezinu miljenju kao svoj antipod trai istinu i injenice. Pisanje istinitih injenica o vlastitom ivotu izravno upuuje na autobiografski tekst i propitivanje Lejeunova autobiografskog sporazuma o identinosti autora, pripovjedaa i lika. Prozno djelo Tvoja krv i moja epistolarne je forme a svako od pisama potpisano je imenom Julie to dakako upuuje na autoricu Julienne E. Bui. Zanimljivo je da knjiga zavrava Zvonkovim pismom koje je napisao nakon samo nekoliko dana slobode. Tu se otkriva da su doista neka od pisama i stizala do njega, to bi eventualno moglo navesti na povrno tumaenje kako je Tvoja krv i moja pretisak kronoloki poslaganih i odabranih pisama Julie Bui svome suprugu:

    Draga moja Penelopo,

    upravo sam proitao tvoja duboko tuna i potresna pisma koja si odabrala za objavljivanje pod primjerenim naslovom "Tvoja krv i moja". Poznato ti je koja sam od tih pisama primao i itao jo u zatvoru, kao i to da me se njihovo itanje doimalo vrlo bolno. Nisam se stoga mogao uivjeti u njihov znaaj i dubinu. Nikada neu zaboraviti kako smo o sadraju nekih od tih pisama vodili vrlo napete i teke razgovore i na to troili punih petnaest minuta telefonskog razgovora to su nam doputali jedanput tjedno. Tako su ponekad sve novosti i ostali vani problemi morali ekati po dva-tri tjedna dok se smire strasti i prevlada obostrano razumijevanje. (237)

    I ne zalazei dakle dublje u strukturu knjievnoga teksta u Tvojoj krvi i mojoj oigledan je autobiografski sporazum2 Julienne Eden Bui autorica je koja pripovijeda o svom ivotu. Ingrid Aichinger klasicira autobiograju u tri rukavca, jedan od njih pretpostavlja autobiograju "kao knjievno djelo, tj.jezino-umjetniko oblikovanje autonomne stvarnosti" (Aichinger, 2002), to i jest najbliskije odreenje Buiina teksta. Korak dalje u deniranju autobiograje odlaziH. Sabli Tomi kada meu tipovima "suvremene hrvatske autobiografske proze" jo objanjava asocijativnu, polidiskurzivnu i literariziranu autobiograju (SabliTomi, 2002). Kao to se sam ljudski ivot ne moe svesti tek pod jednoznanu deniciju ili odreenje, tako ni knjievnom tekstu koji ga opisuje nije karakteristinajednodimenzionalnost, interpretacija koja bi ga etiketirala i uredno pospremila u tek jednu, samo za njega rezerviranu, teorijsku ladicu.

    Stoga se u knjievnom tekstu Julienne E. Bui prepoznaje splet razliitih autobiografskih tekstualnih struktura kao i preplitanja dominantnih autobiografskih modela. U tom se smislu knjievno-umjetnika dimenzija njezina djela interpretativno oditava u:

    a) strukturi teksta,

    b) poimanju dimenzije vremena,

    c) problematiziranju zbilje,

    d) intertekstualnim diskursnim igrama,

    e) naelu ostvarivanja identiteta.

    2 "Da bi se moglo govoriti o autobiograji (i openito o intimnoj knjievnosti), treba da postoji identinost autora, pripovjedaa i lika." (Philippe Lejeun e, "Autobiografski sporazum", u: Autor, pripovjeda, lik, ur. C. Milanja, Osijek, 1999, str. 203)

  • 140

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    140

    a) Struktura teksta. Autobiografska proza3 Tvoja krv i moja sadri dvadeset i devet poglavlja i epilog. Poglavlja su formulirana u obliku autoriinih intimnih pisama svome suprugu u zatvor, a njihov broj simboliki uokviruje cjelinu prie. Epilog je zapravo odgovor autoriina supruga Zvonka Buia kome su pisma prvotno namijenjena. Kompozicija poglavlja/pisama kao i gradacija proivljene boli, ekanja i enje na sadrajnoj razini odaje kako je autorica postojea pisma i njihove biljeke promiljajui slagala godinama. Ona su pisana trima diskursima to im pridaje posebnu misaonu dubinu. Napomena i saetak za cenzora kojima Julienne Bui poinje svako od njih zapravo je njezin obraun i polemika sa stvarnim svijetom dvostrukim mjerilima, licemjerjem, uskogrudnou. Sredinji dio svakog pisma razrada je teme koju namjenjuje suprugovu itanju, dok je u isti tekst inkorporirana i struja svijesti njezine misli, bojazni, strepnje, sve ono za to nije ba sigurna da Zvonko eli i moe proitati u zatvoru, pa su ti dijelovi teksta i grajski otisnutikurzivom. Na samom poetku knjige, ve u drugom pismu, autorica se "opravdava" zato podlijee takvom knjievnom postupku:

    Moda u se ja odsad nadalje aliti, ispovijedati, istjerivati duhove, teoretizirati i demonizirati u kurzivu, kao oblik terapije. Uvijek mogu naknadno odluiti treba li proitati te dijelove, kad sve bude gotovo, ako je ita ikad doista gotovo. Naravno, ako ti sve to poaljem, cenzori e proitati, to predstavlja dodatnu dvojbu koju treba razrijeiti. Podijeliti to s tobom podrazumijeva podijeliti i s njima. Ali, ve zamiljam izraz na tvome licu kada i ako proita moje rijei, neskraenu inaicu, i kako me pita nisam li, iz estetskih, knjievnih ili psiholokih razloga, malo pretjerala glede toga koliko je sve to bilo teko, i sebe kako poriem i kazujem ti kako sam te titila "utnjom". (1718)

    Troslojnost teksta pisama upuuje na strukturalne karakteristike polidiskurzivne autobiograje. Saeci za cenzora knjizi daju poseban ritam. U njima je autoricanaizgled hladna i suzdrana, svim se silama trudi ostati to pribranija, no kako se sve vie gomila broj pisama koja njezin suprug zahvaljujui cenzuri nije dobio ona prostor saetka za cenzora koristi za obraun sa svijetom. Tako da s vremenom saeci prestaju biti tek ili samo saeci, oni prerastaju u oblik pisama nekoj osobi ili nekim osobama, oni postaju prostor komunikacije, pa bi se tu moglo govoriti o pismu unutar pisma, odnosno o diskursu unutar diskursa. I premda je autorica svjesna da e puni sadraj pisma namijenjen njezinu suprugu obvezno proitati cenzor, ona upravo promjenom diskursa raslojava poruke namijenjene dvama recipijentima. Kada pie i o svom najintimnijem stanju, ona je duboko svjesna da o tome nee izvijestiti tek svoga supruga, stoga se ne libi prethodno otresti svu svoju gorinu i bijes na nekog ili neke nepoznate cenzore. Ona im se suprotstavlja argumentima, intertekstualnim umecima dokumenata, sve kako bi postigla u tom trenutku najsvetiju misiju svoga ivota da jedini njezin izabrani recipijent dobije poruku, isti tekst kako ga je samo za nj istkala. U saecima i napomenama za cenzora Buieva varira ton svoga izriaja od apsolutne ljutnje i pobune do rezignacije "utnjom", to takoer upuuje na polidiskurzivnost njezina teksta, ali i kompozicijske oznake enskoga pisma. Tako e primjerice u 18. poglavlju s cenzorom polemizirati:

    3 "Autobiografska proza podrazumijeva narativni tekst u kojem se prati nain diskurzivnog oblikovanja osobnoga ivota i proizvodnja osobnog identiteta." (H. Sabli Tomi, "Autobiografska proza", navedeno djelo, str. 33).

  • 141141

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    Napomena za cenzora: Moja zadnja dva pisma o ogranienjima oito lebde negdje u prostoru i nitko ne zna gdje e sletjeti. Da, da, uvrijedila sam vas. Ali injenica je: ne ruga li se ova nametnuta izolacija Vaim tvrdnjama o demokratskoj "pravednosti" i "potenju"? Treba kriviti "ozraje" koje vlada u svijetu danas, kaete. Ne znam bih li vas uvukla u lozofsku raspravu o ulozi zakona, ali gdje tono u krivinom zakonupie da se na temelju "ozraja" u svijetu danas, a ne konkretnih djela okrivljenika, smije dosuditi stroa kazna? I to ako to ozraje sutra bude jo gore? Hoete li mog supruga optuiti za "pogoranje ozraja", odvesti iza taglja i ustrijeliti? (133)

    Jedini odgovor koji je ikada mogla oekivati na ovo pitanje jest da tamo gdje prestaju razum i logika poinje drutveni zakon. Ona ga, dakako, nije dobila, ali se uspjela izboriti da njezin suprug dobije svoja pisma. No, samo dva pisma kasnije, gotovo nezainteresirano i uvrijeeno upuuje cenzoru poruku:

    Napomena za cenzora: Za promjenu, nemam to rei. Zapravo, mnogo je toga to bih eljela rei, ali neu. (157)

    Cenzor se ovdje pojavljuje kao predstavnik svih izvanjskih okolnosti koje su odgovorne za bol razdvojenosti koju autorica proivljava. Cenzor je nepoznat netko, ona na jednom mjestu ak i postavlja pitanje je li rije o jednoj osobi ili vie njih, jesu li cenzori samo mukarci ili ene, imaju li obitelj, sreen i sretan ivot. Autorica je svjesna da ma koliki jaz neprijateljstva postojao izmeu njih, da je i taj uvar slobode misli ipak ljudsko bie sa svojim dostojanstvom, ali i jedini predstavnik vlasti koji je za sobom ostavio otvoren komunikacijski kanal pa makar u samo jednom smjeru.

    ()

    Stoga nemojte moju kritiku shvaati osobno. Ja doista nisam od onih ljudi koji trpaju druge ljude u besmislene kategorije, ljeviar, desniar, urbani tip, ruralni tip, "terorist", terorist i tako dalje. Ali, dobro mi doete kad iz sebe moram izbaciti uarenu pe frustracije. Shvaate, nemam je kome drugome poslati. (191)

    Dakle, napomene za cenzora u strukturi knjievnoga teksta kao polidiskurzivne autobiograje osim to dre odreenu ritmiku tenziju djela, takoer su odgovorneza "kratak spoj izmeu teksta i stvarnoga svijeta s namjerom aktiviranja samospoznajnih percepcija kod itatelja i autora" (Sabli Tomi, 2002: 74). U tom smislu kada govori o polidiskurzivnoj autobiograji, H. Sabli Tomi e meu njenim "dominantnim strategijama" prepoznati "razotkrivanje nesigurnosti, nepotpunosti i uidnosti subjekta" (isto). Rije je o karakteristikama koje susvojstvene Buiinu tipu autobiografskoga diskursa s obzirom da je temeljna tema svakog pojedinog pisma svakodnevno proivljavanje boli kao i potpuno suosjeanje s ljubljenom osobom i patnjama koje proivljava u zatvoru. U prvom pismu gdje priziva samoidentikaciju s mitskim likom Penelope, Julienne Bui razotkrivakrizno stanje svoga jastva:

    Naziva me svojom Penelopom, iako je ona bila sretnica. Ona je Odiseja ekala samo dvadeset godina, a ja tebe ekam ve trideset. () Ne osjeam se ba kao Penelopa. Ona sjedi tako uznosito pogleda uperena u beskraj, ona prihvaa sve znakove ivota, strpljiva je, nepomuena okolinom, kunjama i jadima postojanja u njegovu najmanje uljepanom obliku. Ja sam, pak, nemirna i nespokojna i ekam samo spasenje sna kako bih mogla pobjei od tih istih znakova ivota samo da ne poludim. (1112)

  • 142

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    142

    Kako premostiti krizu? Kako nastaviti ivjeti na slobodi kao da je sve u redu? Kako, konano, dovesti svoga supruga kui? Ili se pomiriti s doivotnom razdvojenou? pitanja su koja oblikuju sadrajnu bit cijeloga djela. Ona zapravo uvjetuju sakupljanje krhotina identiteta koji je prividno izgraen na simbolici svakodnevnih dogaaja i pojava. Autorica tako pokuava preivjeti vrijeme, odnosno krug ekanja borei se za san koji ne dolazi, sklapajui nova prijateljstava s ljudima i ivotinjama, itajui i promiljajui proitano, oivljavajui stare uspomene kratkotrajnog zajednikog ivota, promatrajui stvaran svijet u opreci sa zdravim razumom. Ipak, najsnanija terapija njezina ekanja zapravo je pisanje.

    Uvijek planiram pisati o nekoj posebnoj temi, ali onda iskrsne neto drugo. Ili ja uvijek piem o istoj temi? ini mi se da su moje rijei tkanje uvijek istih niti, samo to se izvezene slike ine uvijek tako neponovljivo nove. Moda u tome i jest arolija pisanja (111)

    Doista, autorica za svako novo pismo otvara novi tematski pretinac, novi dogaaj ili asocijaciju, da bi umjetniki virtuozno na njemu izgradila snanu simboliku ili izazvala kratak spoj koji potie na dubinsko promiljanje smisla ivota. Snaga patnje nju i njezina supruga prisiljava i potie na drukiju, apsolutno duhovnu vizuru ivota. Iz sredita svoje biti koja je bol sama, Julienne E. Bui od naizgled neznaajnih ivotnih pojedinosti stoga moe i zna izgraditi priu o lozojicivilizacije, o smislu univerzuma. Otuda pria o dvjema grlicama pod prozorima na dvjema kontinentima to prodorno bolno guguu, o jaju s dva umanca, paru nerazdvojnih labudova, cvrku ija pjesma naprasno prestaje.

    S obzirom kako J. E. Bui gradi polidiskurzivnost svoga pisma razvidno je preplitanje temeljnih modela autobiografske proze. Njezina pisma tematski su rasporeena u poglavlja, ali po svojoj asocijativnoj strukturi, kao i zbog krenja nekih temeljnih naela pisane korespondencije, ona anrovski granie s dnevnikim zapisima. "Nemogunost izravne komunikacije projicira potrebu za pisanjem onome koji moe ovjeriti kontinuitet poiljateljeva jastva. Bjelina papira okuplja rasprene misli, osjeaje, dileme. Na taj nain pismo postaje prostorom, kako je zapisala Nadeda ainovi-Puhovski () kojim se jedino moe integrirati i odravati poiljateljev izvanjski kontinuitet" (Sabli Tomi, 2008: 126). No, dijelovi pisama otisnuti kurzivom za koje autorica ne eli da ih adresat proita upuuju na anrovski model dnevnika. U dnevniku se "dnevniar obraa sebi samome" (isto), dodatak to je po H. Sabli Tomi temeljna razlika u odnosu na pismo, dok je Julienne E. Bui opravdavajui pismo u kurzivu priznala kako e joj ono sluiti kao svojevrstan "oblik terapije". Da je takav oblik "terapije" imanentan dnevnikim zapisima, zakljuuje Ingrid Aichinger kada pie: "() tenja k istraivanju i shvaanju samoga sebe u osobitoj se mjeri manifestira u knjievnom dnevniku"4 (Aichinger, 2002). Mijeanje autobiografskih modela unutar strukture samoga djela navodi na misao kako doista nije rije o autobiograji u uem smislu,nego o umjetnikoj autobiografskoj prozi, i to na samoj granici s romansiranom autobiograjom. Napose tomu u prilog ide i sama kompozicija djela svako odzasebnih poglavlja otvara odreenu temu i problem, no ona su uvijek koncipirana na dvostrukoj simbolikoj razini. Prva razina je stvaran svijet i javno, a druga

    4 Ingrid Aichinger, navedeni lanak.

  • 143143

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    prostor autoriine intime i njezinih duhovnih stanja. Kako bi postigla jedinstvo obje razine a time i poentiranost svakog od pojedinih poglavlja, najzahvalniji knjievni postupak upravo se krije u epistolarnom modelu. Takoer, kompozicija pisama vrlo je promiljena. Na poetku autorica sklapa Lejeunov "autobiografski sporazum" priznajui kako suvremeno doba zahtjeva pisanje o injenicama s obzirom da bi kcija bila tek blijeda slika stvarnosti koju ivi. Zatim se na simbolikoj razinisamoidenticira s likom Penelope i uope pojmom ekanja, da bi pojam ekanjai svoje samoidentikacije sve dublje i dublje razvijala svakim novim pismom. todublje zadire u bit ekanja, njezino je pismo to sklonije intertekstualnim dijalozima da bi se postigla punina slike, potrebni su i drugi koji svijet odravaju stvarnim. Kako se kompozicija blii kraju, poglavlja postaju kraa dok iz njih sve vie izbija dojam istodobnog nestrpljenja i razoarenja.

    to se tie daljnje interpretacije djela, bitno je naglasiti kako Julienne E. Bui svoja pisma nije datirala, niti je obiljeila mjesto njihova nastanka. Ovu injenicu drim bitnom jer snanije ohrabruje tezu kako je Tvoja krv i moja umjetnika autobiografska proza, vrlo bliska romansiranoj autobiograji u epistolarnoj formi."Pisac nastoji pronai i pokazati unutarnji kontinuitet. Pojedinosti dobivaju smisao i vanost koja im pripada po njihovoj reprezentativnosti za individualni razvoj, iz cjeline ivota. No, one su i meusobno povezane na mnogo naina i ne postoje zasebno. Tako se uz analizu dogaa i sinteza, a proces se moe shvatiti kao stalno uzajamno djelovanje", zakljuuje Aichingerova piui o jezino-umjetnikim svojstvima autobiografskoga teksta. Njezine rijei kao da opravdavaju antidatiranost Buiinih pisama bitan je dakle unutarnji kontinuitet, a ne kronoloko linearan. Autorica sama iz svoga ivota crpi mozaine strukture za koje dri da su njezina najvjernija slika. Nadalje, to se same strukture knjige tie, antidatiranost pisama potkrjepljuje tvrdnju kako su pisma nastajala godinama, te kako je Tvoja krv i moja njihova probrana te umjetniki promiljena i nadograena zbirka.

    Poimanje dimenzije vremena, dakle, novi je rukavac interpretacije knjievnoga djela Tvoja krv i moja J. E. Bui.

    b) Dimenzija vremena. injenica kako autorica Julienne E. Bui svoja pisma, koja su rasporeena u poglavlja njezine autobiografske proze, nije datirala otvara pitanje dimenzije vremena. Dakle, razvidno je da pojam linearnog, historijskog vremena autorica negira. Po uzorku same strukture teksta pisama, za nju je poimanje vremena ciklino izmjenjivanje sadanjosti, prolosti i budunosti. Trodimenzionalno shvaanje vremena oituje se na sljedeim razinama: 1. sadanjost je trenutak u kojem pie; 2. povratak u prolost je stalno asocijativno oivljavanje uspomena i sjeanja; 3. budunost je neprestano prisutna u njezinu pismu, ona je teite i smisao cijeloga djela, nada u konani, stvarni susret s recipijentom pisama.

    Autoriin je ivot fokusiran oko presudnog dogaaja koji je promijenio tijek njezine svakodnevnice oko otmice TWA zrakoplova 1976. godine u kojoj je sudjelovala sa svojim suprugom Zvonkom Buiem. Dakle, njezin se ivot promatra prije i poslije otmice zrakoplova. O ivotu prije otmice Buieva je pisala u svom autobiografskom djelu Ljubavnici i luaci, a ivot poslije otmice, dakle ivot ekanja i osamljenosti, opisuje u knjizi Tvoja krv i moja. Izborom svojih pisama, epizoda iz

  • 144

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    144

    ivota, promiljanjima i temama koje joj se ine ivotno vanima, po modelu pars pro toto u tridesetak pisama itatelju (svijetu) eli predoiti tri desetljea ekanja. Njezin je odnos prema drutvenom vremenu fragmentaran5. Vrijeme u autobiograjiLjubavnici i luaci tee linearno, svakim novim poglavljem oznaeno je mjesto i vrijeme zbivanja, pa je time samo djelo poprimilo i status povijesnoga dokumenta. Posebice je ta dimenzija naglaenija s obzirom da autorica pie o dogaajima koji su povijesno i politiki vrlo vani u ostvarivanju hrvatske samostalnosti. Dakle, reeni dogaaji intrigantni su za javnost. No, sve ono to se dogodilo poslije otmice dio je autoriine intime, a vrijeme koje je imanentno opisivanju stanja ljudske due je fenomenoloko.6 I kao to kalendar "oituje napor drutava da se cikliko vrijeme prirode i mitova transformira u linijsku predstavu vremena", kako biljei M. Veli, Julienne E. Bui ini upravo suprotno. Ona e vrijeme svijeta koje biljei trideset i dvije godine zike razdvojenosti od supruga pretvoriti u fenomenoloko vrijemeu trajanju "enskog" ciklusa. Stoga njezin tekst i obiluje simbolikom. Promiljajui simbole koji je nenametljivo okruuju u svakodnevici, ona odgovara na apstraktna pitanja univerzuma. Ovdje je i struktura teksta i misli opisana krugom sredite je simbol, a iz njega se spiralno razvija pria na univerzalnu, apstraktnu razinu. U tom smislu autorica umjetniki dojmljivo i snano uspijeva problematizirati velike teme poput ljubavi, slobode, pravde, patnje, prolaznosti. Spiralno je koncipiran i pojam vremena unutar prie sredite je trenutak sadanjosti u kojem pie i koji joj nudi asocijativnu misao koja je spiralno vodi u prolost o kojoj pria. Zakljuak prie uvjetuje i kraj spirale, ona je sada zaokruena krunicom pitanja o budunosti. Takvo autoriino knjievno naelo vie je nego prepoznatljivo u pismu kojim svom suprugu estita trideset i petu godinjicu braka.

    Razdvojeni smo ve gotovo tridesetak godina esto nismo ni na istom kontinentu i budui da nismo zajedno u sadanjosti, pitam se hoemo li ikad vie biti zajedno? Kao to Fitzgerald kae u svom Gatsbyju, ja sam "beskrajno ponesena prolou". (47)

    Koliko se opire dimenziji kalendarskoga shvaanja vremena, vidljivo je u pismu kojim se prisjea vjenanja u Frankfurtu, gdje uza sve bitne i nebitne pojedinosti Buieva ni na jednom mjestu nee spomenuti dan i godinu vjenanja. Negiranjem tzv. stvarnoga, civilizacijskog vremena, autorica zapravo eli dobiti bitku s njegovim neumoljivim protjecanjem. Jer konkretno, drutveno vrijeme, dok ga u sadanjosti ne moe dijeliti sa svojim suprugom u njihovu stvarnu, zajedniku ivotu, za nju zapravo i ne postoji. To su tek "x-ovi na kalendaru":

    5 Piui o statusu pripovjedaa unutar autobiografskoga teksta Helena se Sabli Tomi dotakla i njegova odnosa prema vremenu: "Odnos subjekta autobiografskog diskursa prema drutvenom vremenu moe biti kontinuiran i fragmentaran. Drutveno vrijeme vezano je uz kategoriju prolosti koja je diskurzivnim oblikovanjem dobila dimenziju sadanjosti i konstituira sadanjost na razini kcijskog vremena.Performativnost autobiografskog dikursa i pripovjedna zbilja daju smisao i ovjeru pojedinanom ivotu, a izabrani detalji iz ivota funkcioniraju ukoliko su pronali zadovoljavajue mjesto u konstituciji stvarnosti u autobiografskom diskursu." (Helena Sabli Tomi, "Autobiografska proza", Intimno i javno, str. 36.6 Mirna Veli kada pie o problemu vremena i autobiografskom diskursu zapisat e i sljedee: "Kada je rije o analizama teksta najee se oblikuju dva reda odnosa: a) vrijeme teksta s obzirom na povijest i b) vrijeme to ga ivi pojedinac (tzv. fenomenoloko vrijeme) s obzirom na vrijeme to ga ivi svijet (tzv. vrijeme svijeta, kozmiko vrijeme)". (M.V., "Problem vremena: osobna povijest i historiografski diskurs", Otisak prie: intertekstualno proavanje atobiograje, AC, Zagreb, 1991, str. 81)

  • 145145

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    Kidam sijeanj, zatim veljau, oujak, travanj. Kidam, kidam, kidam, dok svih dvanaest mjeseci ne naslaem na hrpu. Mjerim hrpu palcem i kaiprstom. Oko dva i pol centimetra. Samo jedna godina. ()

    Da si ikad bio sklon svoje dane obiljeavati iksiima, dosad bi ih napisao ve deset tisua esto pedeset. To bi ovjeka moglo izludjeti, toliko mnogo x-ova, krajnjih simbola negacije pred tvojim vlastitim oima, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, iz desetljea u desetljee.

    Ali ne i tebe. (9697)

    Konano, sama tematika Buiina djela vezana je uz negaciju vremena. ekanje je borba s vremenom, jedan od najteih oblika njegova premoivanja, jer ekanje ga zapravo zaustavlja, usporava njegov tijek. I sve to autorica ini, ini protiv njegove zadane, dogovorene protonosti. Nadalje, ona i njezin suprug nisu tek prostorno razdijeljeni kontinentima, njihovu svakodnevicu razdvajaju i dogovorene vremenske zone. I kolikogod se trudili oni nikad ne mogu uspostaviti vremensku ravnoteu, kao to isto tako nikad ne mogu ni jesti, ni pisati, ni itati, ni moliti se u tono dogovoreni sat kako bi uspjeli postii kakvu-takvu sinkroniju. Drutveno je vrijeme za njih apsolutno relativna kategorija. O problemu relativizacije vremena Julie e Bui pisati u pismu kojim odgovara na suprugovu estitku o godinjici braka:

    Haj sunce!

    "Vrijeme je kola u kojoj uimo, vrijeme je plamen u kojem izgaramo." Jesi li ikad uo ovaj citat? To su rijei amerikog pjesnika Delmorea Schwartza i prvo to mi je jutros palo na pamet kada sam primila tvoje pismo povodom nae trideset i pete godinjice braka. ()

    A tvoje me pismo povodom nae obljetnice ponovno podsjetilo da ti ivi bogatijim ivotom, da je vrijeme tvoja kola, a da smo mi, koji smo "slobodni", esto oni koji u njemu izgaraju. (79)

    Relativizacija vremena otvara novo pitanje o postojanosti zbilje. to je to zapravo stvarnost? Moe li je ovjek sam birati? Pisanjem o sebi, prepleui sadanjost i prolost zajedno sa snovima o budunosti, autorica pronalazi jedini nain kako sauvati vlastiti identitet. Stoga se ovo razmatranje i moe zakljuiti rijeima Mirne Veli o Derridinu stavu o vremenu unutar autobiografskoga teksta: "Za svaki tekst o ivotu Derrida e rei da pokapa smrt jer se prolost vraa kroz akt njegove proizvodnje, kroz sadanjost scene pisanja ili govorenja. Budui da je za dekonstrukciju prolost uvijek ve budunost, a sadanjost uvijek ve prolost, tekst o ivotu je dolaenje povratak sebi 'le retour e'ternel sur soi"' (Veli, 1991: 113114).

    Povratak je sebi, dakle, stalno oivljavanje svog identiteta. Julienne Eden Bui to ini pisanjem, stoga je ono njezina najvjernija zbilja.

    b) Problem zbilje.

    Marianne Gruber problematizirajui odnos zbilje i umjetnosti, a time i problem kcije i fakcije unutar knjievnoga stvaranja pie:

    to to uope hoe ovjeanstvo, ako ne razumije ak ni tako jednostavne stvari kao to je ljubav hoe li se jo malo varati prije negoli doe veliki 'bum' ili poniavajui osobni kraj? Ali moda je ljubav najvea od svih prijevara. Meutim, tada je sve prijevara. ovjek umilja da ivi u stvarnom svijetu. Umilja da u njemu ima stvarnih stvari jer ih

  • 146

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    146

    moe uti, onjuiti i dodirnuti. ovjek konstruira svijet od samih utvara, radi umiljaja, i rezultat toga naziva stvarnou."

    Relativnost je zbilje jedna od paradigmi suvremenog, virtualnoga doba, no ona je na transcendentalnoj razini u umjetnikom stvaralatvu prisutna od samih poetaka. Pitanje zbilje zapravo je ontoloki problem pa je prema tome predoavanje zbiljske slike svijeta jedan od vanijih ciljeva umjetnosti. Ipak, pokuati prodrijeti u zbilju koju projicira neija osobnost, neija intima, daleko je zahtjevniji posao. Moda bi se ovdje moglo postaviti pitanje u smjeru je li zbilja jednoznaan pojam na univerzalnoj razini ili postoji onoliko slika zbilje koliko i ljudskih projekcija? Odgovor na poplavu autobiografskoga tiva u posljednjih dvadesetak godina lei upravo u problemu projekcije zbilje svaki od autora eli opravdati i nametnuti vlastitu zbilju kao drutveni koncept. U smislu: ja sam u pravu, ili moj je ivot vrijedan, moji stavovi su posve opravdani i sl. Koncept zbilje bi se dakle trebao graditi po individualnim mjerilima, to e rei zbilja je apsolutno relativan pojam.

    Kada govori o problemu zbilje u hrvatskoj knjievnosti 90-ih i nultih godina, Dubravka Orai Toli upozorava kako je autobiograzam jedno od "postmimetikihstrategija" 90-ih i nultih godina7. Odreenije, ova autorica autobiograzam opisujekao pisanje "osobne zbilje izmeu faktograje i kcije"8, to je takoer primjenjivo i na pismo Julienne Eden Bui. Jedna je od bitnih karakteristika njezina autobiografskoga diskursa odnos prema zbilji ona e svoj tekst djelomino graditi po naelu kcijeda bi naglasila faktinost onoga o emu pripovijeda. Otuda tolika zaokupljenost intertekstualnim dijalozima drugi (vanjski svijet) stvarnije opisuje moje ja, dok ja vlastitom zbiljom govorim o drugima (vanjskom svijetu). Temeljna je teza rasprave o autobiografskom diskursu Mirne Veli kako je autobiograja meutekstovnopletivo, odnosno kako drugi mora sudjelovati u gradnji autobiografskoga teksta da bi on poprimio dimenziju zbiljske uvjerljivosti. Njezina se teza doista i potvruje unutar autobiografskoga diskursa Julienne E. Bui.

    Intertekstaulanost je ovdje dominantna metoda gradnje mosta izmeu kcijei fakcije "U svakom sluaju, mnogo je sigurnije pisati u treem licu, odrediti i prebaciti odgovornost za ono to 'netko osjea' i to 'stvari znae' nekom anonimnom i ktivnom, uvijek ktivnom pripovjedau. Tko se moe smatratiodgovornim za matu nekog nedeniranoga 'drugog'?" (Bui, 2008: 211212) zapisat e Buieva u pismu u koje umee ktivnu pripovijest "Tri rijei i svemir".S jedne strane autorica e deniranju zbilje pristupiti vlastitom priom o drugima, dok e s druge strane potvrdu vlastite, intimne zbilje traiti u tuim tekstovima. Nerijetko se tako itajui, gledajui lmove, ali i ivei stvaran, svakodnevan ivotsamopropituje ne ivi li netko drugi njezin, odnosno njihov ivot.

    Poenta je u tome da se ini da netko drugi pie priu naih ivota, ili da bi to svatko mogao, samo ako uzme olovku i zapie je na papir. Moda svaiji ivot pie netko drugi, izvan njegova nadzora, moda je sve dio sloena plana neke nadmone volje. A ako su stvarno i ktivno toliko isprepleteni da ih vie ne moemo razlikovati, tada su mi modaove knjige poslane kao boanska intervencija, kao jo jedna poruka s neba da je sve pod

    7 Usp. D. Orai Toli, "Suvremena hrvatska proza: izazov zbilje", Muka moderna i enska postmoderna: roenje virtualne kulture, Zagreb, 2005, str. 196204.8 Isto.

  • 147147

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    nadzorom, da ne postoje fakcija i kcija, da svi inimo dio neke vee cjeline: Vjeruj u me,ja sam put, istina i ivot! Postaju li tako ljudi istinski vjernici? (38)

    Autorica dovodi u pitanje zbilju i kada kratkotrajnim matovitim umiljajima zatvara oi pred ivotnom stvarnou, i pred nekim drugima, potpuno nepoznatim ljudima, ivi drukiji, sretniji, sreeniji ivot. Konkretno ivi sa svojim suprugom i ima vlastitu obitelj. U najmanju je ruku dirljivo poglavlje u kojem autorica kunom majstoru "lae" da njezin suprug gore u sobi spava i da moe sasvim bezbrino koristiti neki glasan alat, jer mu je ionako vrijeme da se probudi. Ako ve ne ivi sama svoju zamiljenu, izmatanu zbilju, neka barem drugi (svijet) ive u uvjerenju o njezinu postojanju. Piui o autobiografskom diskursu i problemu vremena, Mirna e Veli citirati Olneyev stav o odnosu jezika i zbilje: "Jezik premouje razliita podruja naeg svakodnevnog ivota i objedinjuje ih u smisaonu cjelinu. Kroz jezinu praksu dovodimo razne predmete u prisutnost, a koji su inae prostorno, vremenski i drutveno odsutni, koji su izvan domaaja ovdje i sada" (Veli, 1991: 86). Olneyevo miljenje zapravo preuzima ulogu postulata to se tie Buiina autobiografskog diskursa jer jezik/diskurs kojim stvara svoja pisma, jedina je veza, jedina komunikacija sa suprugom. Pisma su zapravo njihovi dodiri, susreti misli i snova. Jezikom pripovijedanja snovi jedino i mogu postati stvarnost. Kako svojevrsnom igrom jezika i diskursa u pismu Buieva varira problem zbilje iznimno je lijep primjer u epizodi u kojoj se poistovjeuje s glavnom junakinjom lmske drame"Dama s kamelijama" koju igra slavna Greta Garbo. Fiktivna, tragina ljubavna pria u trenutku elje za bijegom od osobne zbilje postaje stvarnija od one vlastite:

    Klimaks, vrhunac, zenit! Gretin se ljubavnik pribliava ne bi li uo njezin jedva ujan glas njezine zadnje zavjete besmrtne ljubavi

    S druge strane si ti, moja ljubavi, posee za mnom iz one mrane, okrutne rupe koja te ve toliko dugo razdvaja od mene. Sve si upropastio, otrgnuo si me od izmiljenih ljubavnika ija je ljubav osuena na propast,od njihovih rijei i milovanja na rastanku. Greta, nemoj umrijeti! poviem u mislima, hinei da te sluam. Kakva je to nepatvorena i postojana ljubav, ljubav koja nadilazi sve prepreke: povijest, predrasude, tjelesne granice! Ljubav koja opstaje, usprkos svemu. Greta!

    Srce me boli zbog Grete i njezine prognane ljubavi. Na tebe sam srdita. Zar nisi mogao nazvati pet minuta kasnije da ne propustim nale? udovite sam, ali eto ti. Srce me boli i zbog mene, tebe, nae prognane ljubavi. (56)

    Vrhunac relativizacije zbilje Buieva je dosegla u poglavlju sa snanim kontrastnim intertekstualnim umecima o vukovarskim masovnim grobnicama. Na poetku pisma autorica govori o svojoj ulozi prevoditeljice i tumaa tijekom ekshumacije masovnih grobnica, zatim donosi nekoliko novinskih isjeaka o ekshumaciji s opisima brutalnosti zloina uslijed kojih su rtve poginule "25 tijela danas iskopano u Vukovaru, mnogi umrli nasilnom smru", "Bomba pronaena na mjestu ekshumacije", "Ekshumirano jo 20 tijela, ukljuujui dvoje djece", itd. Nadalje, kao zaseban intertekstualni umetak donosi svoj zapis o ekshumaciji iz toga vremena. U zapisu se autorica prisjea upeatljive epizode kada su tijekom ekshumacije za vrijeme kratkoga predaha skinuvi rukavice pune smeih tragova sluzi mrtvih tijela, na ponudu jednoga od patologa svi se prisutni poastili predivnim, zrelim, crvenim trenjama iz njegova vonjaka. Ponudili su i gospou koja je uza njih sjedila. Ona je sa smijekom odbila trenje ekajui da iskopaju njezina supruga

  • 148

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    148

    kako bi ga identicirala. Autorica je tako tankoutno prepoznala snanu simbolikuunutar stvarnosti. Trenje, nabubrene sokovima ivota, crvene u simbolici krvi kao ivotodajne tekuine u kontrastu s muenikim grobovima. Gospoa koja eka da se samoidenticira kao udovica, simbol je u kojem se presijeca subjektivna i objektivnazbilja. Nakon to je prepoznala svog supruga, i kao posljednju uspomenu od njega iz groba ponijela njihov vjenani prsten, nestala je tugovati u tiini, u osami. Buieva na kraju pisma suprugu komentira svoje intertekstualne umetke

    sada kada sam sve ovo ponovno itala, sjetila sam se da su svi ovi drugi, na tisue njih mrtvi, njihova je bitka okonana (poivali u miru), ali TI si jo uvijek iv! Bila mi je to velika utjeha i nadala sam se da bi mogla biti i tebi. Jo uvijek si ovdje iako nisi! (117).

    Mirna Veli piui o autobiografskoj prozi kao prostoru meutekstovnih dodira zakljuuje:

    Autobiograje nisu tek pripovijesti u prvom licu o zbiljskim dogaajima iz ivotaautora. One su mnogo vie od toga. One postaju prostori druenja tekstova razliitih kvaliteta i teorije i kcije i svakodnevne usmene ili pisane prakse prostori kojilogikom meusobnog presijecanja tekstova i takvom svojom unutranjom dinamikom neprekidno istrauju mogunosti i granice svojih dijaloga (Veli,1991: 17).

    I najintimnije shvaanje zbilje, dakle, mora biti u suodnosu s nekim viim pojmom zbilje, s njezinim kreatorom, s drugima.

    d) Intertekstualne diskursne igre. Kako bi pojedina pisma lake prola cenzuru, a poruka u cijelosti stigla do recipijenta, Julienne E. Bui u njih umee krae prie koje su najee na granici kcije i stvarnog ivota. ini mi se da bi najsretniji terminkoji bi ih objasnio bila Genettova "autokcija"9 , premda istodobno isti pojam pokriva i denicija "autobiografske kcije" Mirne Veli: "Autobiografska kcijase ne sastoji u izmiljanju sebe, drugih ljudi i dogaaja, nego u njihovu pretvaranju u predmet pripovijedanja."10 U svakoj od tih triju pria "Vjeverica", "Sheila" i "Tri rijei i svemir" glavna je junakinja zapravo sama autorica, samo to promjenom gramatikoga broja i uvoenjem drukijih imena svojim junakinjama pod prividom kcije pria stvarnost. I bez obzira na potpunu promjenu diskursa njihovatematika ne odskae iz cjeline kompozicije pisama, dapae one ih simbolikom jo vie produbljuju. Vjerodostojnost takva autobiografskog pisma tumai i Philippe Lejeune:

    Postoje autobiograje u kojima jedan dio teksta naznauje lik u treem licu, dok su uostalom dijelu teksta pripovjeda i glavni lik stopljeni u prvom licu. () Dragocjeno je postojanje takvih dogovorenih tekstova, pravih dragulja identiteta (Lejeune, 2000: 205).

    U pripovijetci "Vjeverica" Buieva tematizira svoje zatvorsko iskustvo utjelovljujui svoje ja u liku Mary Alice. Njezina junakinja doslovno ne pripada u zatvorsku kvadru djecoubojica, narkomanki, slabih linosti ona ita Thomasa Manna i snagu spoznaje knjievnosti eli podijeliti s traginom junakinjom Koko. Privid vjeverice u daljini zatvorskoga dvorita odrava ivima vjeru i nadu Mary Alice. Vizura je vjeverice jednako postojana kao i privid da se moe promijeniti drugoga, da se moe promijeniti svijet. Koko nikad nije shvatila Thomasa Manna

    9 Usp. H. Sabli Tomi, "Literarizirana autobiograja", Intimno i javno, str. 79. 10 Mirna Veli, "to je autobiografski diskurs?", navedeno djelo, str. 30.

  • 149149

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    unato silnom trudu Mary Alice, i u trenutku spoznaje da ljudi "kao to su Koko i Maria Max uvijek e se klanjati mranim bogovima, jer nisu sposobni za drugo" (93) njezina se vjeverica pretvorila u staru cijev:

    Stajala je i buljila u cijev nekoliko dugih sekundi. Zatim s olakanjem shvati da samo treba kiljiti dok sve ne postane malo zamueno, malo zamagljeno, i ona e opet vidjeti vjevericu kako se podigla na stranje noge, nepomina, sa skupljenim apicama, i gotovo joj se uini kako vjeverica polako okree glavu prema njoj i dobacuje joj irok, jeziv osmijeh. (9394)

    Dakle, poenta je u relativnosti gledanja na svijet, upravo kao i u stvarnom ivotu. Bitno je samo kakav svijet ovjek eli vidjeti ili se barem pretvarati da ga vidi, a ne kakav on doista jest. Vjeverica je tako metafora njezinoga osobnog stanja kao i stanja svijeta pitanje je samo iz koje ih se vizure promatra i doivljava, koliko je ovjek sposoban biti iskren prema sebi i zbilji u kojoj ivi. Ipak, temeljni problem koji autorica postavlja ovom priom umeui je u kontekst svojih pisama suprugu, zapravo je problem vlastitoga identiteta. Koliko je njezin ivot, pa konano i zatvorsko iskustvo koje batini, stvarna slika nje same ili tek jedna od njegovih zamuenih, zamiljenih verzija? Pod pojmom relativnosti ovdje se moe promatrati i pitanje slobode tko je zapravo slobodan autorica koja ivi u naizgled slobodnom svijetu s licemjerno prikrivenim izvrnutim vrijednostima, ili njezin suprug koji je svjestan svoje zike neslobode, samo to ga surovost tamnice odvodi u za veinuslobodnoga svijeta nedostina prostranstva ljudske duhovnosti.

    Pripovijetkom "Sheila" Julie se Bui vraa u djetinjstvo. Promiljajui dogaaje iz djetinjstva kao da sama sebi eli objasniti kako su se dogaaji iz prolosti uzrono-posljedino projicirali na njezin kasniji ivot. Klju oditavanja pripovijesti autorica itatelju nudi ve uvodom u samu priu:

    Jo godinama kasnije, June se pitala je li to uinila namjerno. Moda bi odgovor na to pitanje objasnio sve ostalo to joj se u ivotu dogodilo od dana kada se njezin svijet ili tonije, njezina noga sudarila sa Sheilinom. (195)

    June je dakako sama autorica Julienne E. Bui, a Sheila je svojevrstan predznak, ili nacrt, za budunost u kojoj e sresti svoju sudbonosnu ljubav Zvonka Buia. June na poetku ne prihvaa Sheilu, neobinu djevojicu s Juga u svoje drutvo, doivljava je kao opasnost. Izmeu njih se raa neopisiv osjeaj istodobne privlanosti i odbijanja. June predosjea kako je Sheila dola zaposjesti njezin teritorij ("Dola je ovamo kao da je cijeli svijet njezin", 196). Tijekom koarkake utakmice dogodio se njihov konani, sudbonosni sudar June je u skoku, u nadmetanju sa Sheilom, pala na nju i razmrskala joj koljeno. Od toga trenutka njihovi su svjetovi poeli tei istom putanjom. Na metaforikoj razini koju autorica u ovom sluaju i priziva, u slici sudara koljena zapravo se dogodio sudar ivota, sudar srodnih dua. Pitanje je samo koliko se ona mogla izvinuti pred sudbinom sudara, je li ga mogla zaobii, ili je on jednostavno bio neizbjean.

    June se inilo da je Sheila pomalo neugledna, na njoj je sve bilo drukije, kao da dolazi iz nekog egzotinog predjela zemlje, premda je ubrzo, gotovo se i ne trudei preuzela mjesto voe u drutvu. Takav je bio i Zvonko prilikom njihovih prvih susreta u Beu koje Julie Bui opisuje u autobiografskoj knjizi Ljubavnici i luaci:

  • 150

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    150

    Izgledao je nekako siromano: svijetlocrvena trenirka s crnobijelim zatvaraem na sredini, iznoene maslinaste hlae s prekratkim nogavicama, tamne arape i crne cipele sa iljastim vrhom. () Crne oi, uglasto lice, poput Picassovih lica, nimalo naoito ali napregnuto, ostavljalo je dojam potisnute pogibelji ili uzbuenja (). Ipak, na udan smo se nain meusobno privlaili, kao to drvo ili zid privlai automobil izvan kontrole. (Bui, 2004: 1112)

    Poenta je dakle u sudbini kojoj nisu mogli umai. I od tog trenutka njihova je ljubav, njihova povezanost jedina tema njihovih ivota. I kada autorica u jednom pismu priznaje kako joj Zvonko zamjera da previe pie o njemu, a ne o sebi i svome ivotu na slobodi, ona mu u kurzivu uzvraa pitanjem kako ne shvaa da je on jedina njezina tema. Isti taj odgovor on je mogao iitati u metaforinom ruhu poruke koju je June zapisala na Sheilinu gipsu nakon velikoga praska koljena: "Ti nisi odabrala mene, ali ja sam odabrala tebe." (200)

    Kada govori o autobiografskom diskursu na razini intertekstualnosti, Mirna se Veli osvre i na Bahtinov pojam dijaloga unutar jezika, odnosno na njegovu polifoninost. I kao to je jezik dakle polifonian, takav je ljudski ivot, kao i pria o njemu. Priati o bilo kojem ljudskom ivotu, izmiljenom ili stvarnom, trai bitnu ulogu jezika, pa je u tom smislu svaka (auto)biograja zapravo diskurs. I kao toovjek ne postoji i ne ivi sam za sebe, tako i diskurs koji je temom uvezan u odreeni ljudski ivot, mora biti otvoren dijaloginosti. "Nikakvo JA ne moe proizvoditi povijest svoga ivota a da se pritom ne umijeaju druge prie i druge sudbine. Te su opet vieglasne jer ih ispleu razliiti glasovi razliitih 'ja', svaki u potrazi za svojom biograjom. Zato JA ne moe svojom priom izvana zatvoriti prie drugih"(Veli,1991: 43), zakljuuje M. Veli. Dakle, nije samo cenzor krivac zato Julienne Bui u svoja pisma umee pseudokcijske pripovijesti. Polidiskurzivnost njezinapisma uvjetuje mogunost ireg promatranja i shvaanja njezina osobnog ivota; drugim rijeima u jednakoj je mjeri na snazi njezina tenja za samoidentikacijomkao i elja da itatelj (pa i doslovni recipijent pisama) priom o drugima otkrije iru lepezu autoriina identiteta. Na tom je tragu i trea umetnuta pripovijest "Tri rijei i svemir".

    Pred sam kraj knjige Julienne E. Bui umee pripovijest o smislu rijei o njihovoj semantikoj praznini ako dubinom svoje sri nisu vezane uza ivot. Pria govori o djevojici koja u prvom dobu svoga sazrijevanja proivljava stereotipno oboavanje idola. Najprije je to Roy Rogers, kauboj na strani pravednih, zbog kojega nou plae i jeca. Na upit majke to bi eljela za roendan, djevojica pomisli Roy, ali usta joj izlanu rijei kostim kaubojke. Doista, za roendan ga je i dobila i sama se pred sobom inila sretnom. No, na televiziji se uskoro pojavio novi kaubojski junak Billy the Kid. U prvom trenu Roy nije bio zaboravljen, no kada je Billy the Kid izgovorio reenicu koja je toliko uvjerljivo zazvuala iz njegovih ustiju, djevojica je osjetila istodobno i snagu, i strast, i ljubav. Bit je bila u vjeri. U istinskom znaenju onoga o emu se govori, to je ujedno i jedina tajna smisla "S te tri rijei postigao je savreno jedinstvo sa svemirom". (219)

    Zato za kraj autorica uvodi temu o rijeima, njihovu smislu, znaenju? Rijei kao i autobiograja sama, pa time i autobiografski diskurs, nikada ne mogu bitikonane u svojoj semantikoj biti. Ingrid Aichinger u tom smislu i pie:

  • 151151

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    U autobiograji se gotovo nikad ne stjee dojam konanog ispunjenja i svrenosti ivota(). Ritam ivota se nastavlja, tajna vlastite egzistencije u biti nikad nije potpuno rijeena. Koliko god mu se pribliavali, ini se da ja stalno izmie. ivot je ponajprije pokret, a u samoopisivanju se kroz sve preobrazbe i promjene traga za postojanim identitetom vlastitoga ja, to nikad ne uspijeva potpuno. (Aichinger, 2002)

    Osim to je optereena izborom rijei pri pisanju zbog sve snanije strogoe cenzure, ona istodobno daje naslutiti da kolikogod pisala i problematizirala svoje stanje i stanje svoga supruga rijei nikad nee biti dovoljno ni snane ni uvjerljive da otkriju sveukupnost njihovih isprepletenih ivota. Hoe li njezino tridesetogodinje ekanje stati u tridesetak pisama ili nekoliko tisua njih, sr je tek u izboru rijei unutar jezika, o diskursu dakle, a on u ovom sluaju pripada domeni umjetnikog. Jer kako autorica apostrora ponekad su doista dovoljne tek tri rijei da bi sedotakao svemir.

    Umetnute pripovijesti u treem licu slijede cjelokupnu kompoziciju djela autorica najprije poinje od identikacije sebe unutar stvarnoga svijeta, zatim razraujesredinju temu svoga ivota i djela sudbonosni susret sa Zvonkom Buiem, i konano na samom kraju otvara pitanje smisla umjetnosti i svega izreenog. U tom je smislu zanimljivo i zapaanje Marije Cetini u pogovoru Buiinu romanu: "Fikcionalne meuigre Buieve itaju se kao svojevrstan san, kratkotrajno, krhko utoite izrezbareno iz tjeskobne stvarnosti" (Cetini,2008: 231).

    Na strukturalnoj razini teksta Buiina pisma vrve intertekstualnim umecima. Zbirka njezinih pisama stoga djeluje poput spomenara ili dnevnika u koji su zalijepljene krhotine stvarnosti citati iz proitanih knjiga, izjave vie ili manje poznatih zatvorenika, isjeci iz dokumenata kao to je primjerice izjava Zvonka Buia na sudu ili pak isjeci njegovih pisama iz kojih se dobiva potpunija slika njegova karaktera i stanja. Kao to je modelom umetnute pripovijesti autorica poeljela rei vie nego da je pisala u prvom licu, tako vrlo esto intertekstualnom igrom doputa drugima da piu njezinu priu. Nerijetko stoga donosi citate iz proitanih knjiga koje je asociraju na stanje svoje due. Zanimljivi su u tom nizu citati iz knjige pisama Johna i Abigail Adams. Naime, sudbina Johna Adamsa dvojako se prelomila britanske su ga vlasti osudile na smrt vjeanjem, dok je istodobno postigao vrhunac politikoga djelovanja postao je drugi predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava. Zrcalna je sudbina Juliena supruga Zvonka Buia heroj, idealist, borac za slobodu i demokraciju zatoen u najstroe uvanom amerikom zatvoru. John Adams takoer je zbog politikoga djelovanja u Europi niz godina bio odijeljen od supruge Abigail. A da Julie Bui zapravo pie Abigailinom rukom, ili obrnuto, svjedoi tek nekoliko redaka Abigailina pisma. Diskurs kojim oblikuju svoje ivote prevladao je historijsku dimenziju vremena:

    Moji su dani zebnje uistinu bili mnogi i brojni u godinama to su protekle, sa svih su me strana okruivali mnogi strahovi. Sretno sam ih prevladala, ali ne mislim da manje eljno oekujem vijesti od tebe sada nego u danima vee opasnosti godine ublae zanos, ali donesu duboku ljubav i prijateljstvo koji odolijevaju razornom pustoenju vremena, sve dok postoji strast za zajednikim ivotom. (31)

    Uvoenjem intertekstualne igre autorica recipijentu u neku ruku prenosi svoju komunikaciju s vanjskim, "slobodnim" svijetom. U tom je smislu zanimljivo da citira jedno iz pregrta pisama i apela koja je slala velikim politikim monicima molei ih

  • 152

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    152

    da se zauzmu za ostvarenje temeljnih ljudskih prava svoga supruga, pismo u kojem se sama suoava s vlastitim ponienjem i neuspjehom. Takoer, u smislu citatnog antipoda Buieva donosi cjelokupni tekst pjesme Tomislava Marijana Bilosnia "Molitva za Zvonka". Umjesto uskrsne estitke Bilosni svoju pjesmu posveuje zatoenom Zvonku Buiu kao vapaj jednog od posljednjih koji ga se sjea.

    "Julie mi o svemu govori / ali to to ja razumijem kua je drukija" (142), stih je T. M. Bilosnia koji navodi na dodatno promiljanje unutar interpretacije teksta knjige Tvoja krv i moja. Naime, autorica je svjesna da je njezino pismo jedina veza njezina supruga s vanjskim svijetom, stoga ona i prihvaa dvojaku ulogu njezina su pisma medij uvanja intime, ali i medij kojim njezin suprug dolazi u javnost. A glede citata unutar autobiograje Ph. Lejeune zakljuuje: "Citat: to je diskursunutar diskurza. () No to se same autobiograje tie, dotakli smo se oevidneinjenice da je prvo lice uloga." (Lejeune, 2000: 209) Dakle, kroz citat Bilosnieve pjesme kao i "autocitat" vlastitoga pisma nekom od politikih monika, Julie Bui vjerodostojnije prenosi sliku izvanjskoga svijeta stvarnosti, s teitem u njegovoj izbipolariziranosti u dobru i zlu. Lejeunove rijei o prvom licu kao ulozi istodobno otvaraju i pitanja o identitetu. Je li identitet izmiljena kategorija, drutveni konstrukt poput historijskoga vremena ili zbilje? Ili je on intimna slika jastva bez maske, izvan uloge, isto, poeovsko ogoljeno srce?

    e) Naelo ostvarivanja identiteta. "Produkcija i recepcija autobiografskih tekstova moe se shvatiti kao pokuaj da se osigura vlastiti identitet u drutvu, i to upravo onda kada je ono postalo nesigurno. Jedna esto tematizirana motivacija pisanja u suvremenim autobiograjama jest motivacija 'spaavanja' i 'ouvanja' povijestivlastitog ivota" (Eagler, 2002), zakljuuje F. Eagler piui o problemu identiteta i autobiografskog teksta. Ova e autorica zakljuiti kako je pojam identiteta jedan od kljunih pokretaa pisanja autobiografskih tekstova, to bi drugim rijeima znailo da propitivanje vlastitog identiteta autorima daje pravo na pisanje o sebi. Takoer, Eaglerova postulira kako je pojam identiteta koji mi danas poznajemo formiran tek nakon Drugoga svjetskog rata, a uvjetovala su ga ljudska iskustva progonstava, izbjeglitva, relativnosti vrijednosti ljudskoga ivota. Prije vie od pola stoljea identitet pojedinca poistovjeen je s velikim priama o naciji, dobru i zlu, danas, on je partikuliziran, dobrim dijelom sveden na tijelo i tjelesnost, a pria o vlastitom ivotu slika je prikupljanja molekula i atoma u konkretnu cjelinu ovjeka. Iskustvo virtualne krize i medijske manipulacije11 ponovno oivljuje pitanje identiteta, pa u tom smislu Helena Sabli Tomi i zakljuuje kako se "kroz autobiografsku prozu jaa svijest o individualiziranom identitetu u sloenim odnosima irega konteksta" (Sabli Tomi, 2004: 137). Propitivanje svoga ja unutar tijela pripada diskursu enskog pisma, stoga e ista autorica i zakljuiti kako "specian tip iskustva kojeimaju ene, kako u javnom tako i u privatnom prostoru, legitimira autobiograjukao rodno obiljeen anr razotkrivanja enskoga jastva" (135).

    Kada se govori o naelima ostvarivanja identiteta unutar knjievnoga teksta Tvoje krvi i moje Julienne Eden Bui, svakako valja istai da je rije o propitivanju enskoga knjievnog identiteta. I to ne samo zato jer je autorica enskoga spola, ve iz razloga to se u analizi njezina pisma oditavaju neke bitne karakteristike

    11 Usp. D. Orai Toli, "Muka moderna i enska postmoderna", navedeno djelo, str. 78.

  • 153153

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    enskoga principa pisanja. Valja takoer napomenuti da se autorica i teorijski bavila pitanjem enskog identiteta u knjievnosti. Njezin lanak "to je pisac bez pimpeka?" objavljen u tematskom broju asopisa Kolo posveenom "eni, povijesti, knjievnosti", zapravo moe posluiti kao jedan od kljueva za analizu njezina knjievna teksta.

    Francuski psihoanalitiar J. Lacan proirio je Freudovu Edipovsku teoriju tvrdei da je "nesvjesno, koje vlada svim faktorima ljudskog postojanja, izgraeno poput jezika" (Bui, 2001: 234). On dalje razvija teoriju o Imaginarnom i Simbolinom, time da Imaginarno pripada prededipovskom, ontolokom vremenu i vee se uza enski princip, dok Simbolino nastaje Edipovskom krizom, odnosno odvajanjem od majke kada ovjek zakorauje u svijet kulturoloki uvjetovanog, dogovorenoga drutvenog vremena. Simbolino dakako pripada mukom principu. Prijelaz iz Imaginarnog u Simbolino za sobom ostavlja izvjesnu Prazninu:

    Od sada pa nadalje enja za majkom i imaginarno jedinstvo koju ona predstavlja moraju biti potisnuti. Ovo primarno potiskivanje stvara nesvjesno, koje nije moglo prije postojati jer u Imaginarnom ne moe biti nesvjesnoga ako nema Praznine. U Lacanovoj shemi nesvjesno je proizvod strukturiranja enje kroz jezik. () in govora tada postaje 'reprezentacija potisnute enje'. (Bui, 2001: 234)

    ene se u suvremenoj kulturi zapravo dva puta raaju prvi put da bi postale enama, a drugi put da bi osvijestile vlastiti enski identitet. U oba sluaja iza njih ostaje praznina, zamiljena Platonova spilja ideja o Imaginarnom iz koje pokuavaju izai ne bi li "sruile" Zakon Oca. Svaki izlazak uvjetuje ideju o povratku, uvjetuje enju za puninom. Ingrid afranek o udnji govori kao o temeljnom elementu enskoga pisma. Po njoj je enska udnja "dovedena do apsoluta, bez granica. To je svojevrsna mistika udnje, udnje koja je difuzna ()" (afranek,1983: 21).

    udnja za puninom, za ostvarenjem svoje enje u jedinstvu s nasilno odvojenom ljubljenom osobom, kao i krizno stanje svoga jastva prouzrokovano desetljeima ekanja i neizvjesnosti, vrlo esto i drutvene odbaenosti nje i njezina supruga, doista ostvaruje pravo na pisanje Julienne Eden Bui o vlastitom ivotu. udnja je stoga spiritus movens Buiina ivota i pisma. enja i ekanje u znakovnoj su sferi njezina pisma istovjetni krugu, ciklusu, rupi. Krug ekanja jednom se mora zatvoriti, i to je njezina jedina nada, ekanje protjee u ciklusima pa je tako i kompozicija njezina teksta ciklina, a rupa to je stalno propitivanje vlastitoga identiteta. Subjekt udnjom nanosi bol samome sebi, i prihvaajui je kao svoje zadano stanje on postaje njezin objekt, stoga autorica na vie mjesta unutar teksta priznaje kako ne moe ostvariti normalan ivot na slobodi dok njezino bolno ekanje ne zatvori krug u konanom susretu sa suprugom. Stoga su i udnja i bol rupe njezina identiteta. Kako ispuniti prazninu identiteta, kako vratiti svijest o svome jastvu? Tajna je u tekstu, pisanju, jeziku. A ene su tekst i jezik poistovjetile s tijelom stoga na upitanost Julie Bui o rupi vlastitoga identiteta odgovor pronalazim u zapaanju Andreje Zlatar o pismu Sylvie Plath:

    Naposljetku, ako je tijelo tekst, onda pisati znai ivjeti: 'Sama injenica da ovdje piem sposobna drati olovku u ruci, pretpostavljam da potvruje mogunost da nastavim ivjeti' (Plath,2000: 34). Na djelu je neprestano otvoreni proces meusobnog pretapanja, inkarnacije teksta u tijelu, oditavanja tijela kao teksta. (Zlatar,2004: 65)

  • 154

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    154

    Dakle, iz svega reenoga moe se povui paralela izjednaenosti tekst = tijelo = identitet. Sva tri pojma meusobno su prepliu u mrei, u tkanju. U tom e smislu I. afranek istai da je ensko pismo "literatura intimnosti, unutranjosti kue, unutranjosti tijela, gotovo bih rekla uterina". (afranek, 1983: 20) Zanimljivo je da afranekova ensku udnju dovodi u vezu s epistolarnim anrom. Naime, ena se pisanjem najee nekome obraa

    ene vrlo esto imaju jednog bitnog adresata, to je predmet udnje kao Abelard, to je prijateljica kao kod sestara Bront, koja je moje drugo ja, moja projekcija; ali vrlo esto korespodenata uope nema, te su to pisma pisana samoj sebi ili nekom anonimnom adresatu (isto).

    S obzirom na to da Buiin tekst pripada tipu polidiskurzivne autobiograje, kodnje nailazimo i na vie adresata u prvom redu njezin suprug kao predmet udnje, zatim cenzor kao predmet okraja sa stvarnim svijetom, dok sebi samoj namjenjuje dijelove pisama u kurzivu. I konano, nad svima njima stoje neki nepoznati itatelji s kojima autorica eli podijeliti vlastitu patnju i bol.

    ensko je pismo izmijenilo dimenziju prostora i vremena, enski je princip svijetu vratio postmodernu enju za nostalginim prostorom, arkadijom u kojoj je sve bilo dobro kao u majinoj maternici, u doba koje nije poznavalo kulturu i drutvene kodekse, ve iste znakove osjeajnosti. U tom je smislu arhetipska slika Penelope koju Julienne E. Bui prihvaa u slici vlastite identikacije kao simbol josnanija.

    ekanje, ekanje. Ispunjavanje sati i dana kao da su prazne posude neograniene irine, visine i dubine, to je moj ivot. Ja sam Penelopa. (58)

    Itaka je prva zatiena enska vlastita soba pisanja i tkanja. Historijsko vrijeme na otoku ne postoji, otoci od poetka svijeta ive svoju ontoloku "kulturu", oni su u potpunosti posveeni prirodi (physei). Otok kao prostor sa svih strana okruen morem i slii ljudskom tijelu u majinoj utrobi zatienom vodom. Otok uje i oslukuje znakove mora i vjetra to je jedini njegov vjerodostojni kalendar. S otoka se ee odlazi nego dolazi, stoga je prostor njegove izoliranosti u cijelosti natopljen enjom. Svaka enska soba, meutim, uva zatvoreni krug intimne lozoje kaosvoj vlastiti otok.

    Julienne E. Bui nije odabrala otok kao prostor ivota kako bi se doslovno poistovjetila s mitom o Penelopi, premda se u posljednjem desetljeu ekanja potpuno izolirala iz drutvena ivota ivei u malom mjestacu na jadranskoj obali, s prozorom prema morskoj puini. Njezin se Odisej nije mogao vratiti uavi u okvir njezinog prozora, ali ona je u tom gotovo nevinom primorskom seocetu ekajui tkala i pisala priu svog ivota. Svoju radnu sobu autorica je dobrovoljno pretvorila u Heloisinu samostansku eliju jer kako je jo naglaavao Gaston Bachelard kua i soba prostori su ljudske due, prostori osamljenosti i sanjarenja. Kada J. Bui svom suprugu prepriava snomorice koje joj ulijevaju strah i nemir, u jednoj od njih upravo se zatjee motiv oskvrnjivanja kue kao ljudske due ("Zar ne shvaaju da je 'dom' na najdubljoj psiholokoj razini istoznaan 'dui' i 'srcu'?", 83).

    Asketizam ivotnoga prostora imanentan je asketizmu tijela pa Andrea Zlatar, kada pie o prostoru teksta, naglaava:

  • 155155

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    Metafore i slike koje koriste teolozi i lozo u prikazivanju unutranjosti ljudske due(imenovano tradicijski a u novovjekoj lozoji preimenovano u subjekt) u najveojsu mjeri prostornoga podrijetla. Moja kua, zatvor, zamak, soba, podrum, tamnica prostorne su metafore s vizualnim konotacijama (prozor, pogled, tama, svjetlo, oko) i gnoseolokim perspektivama. Usporedba zatvorske samice i samostanske elije poivaju u osnovi na slinostima materijalne razine opremljenosti prostora (kameni pod, stol, stolica, postelja), odnosno posvemanjeg asketizma i odricanja od oblika tjelesnog komoditeta. (Zlatar, 2004: 60)

    Nije li stoga sluajno da je J. E. Bui svoju prvu knjigu napisala u zatvoru, a drugu u gotovo inzularnoj odvojenosti od urbane stvarnosti? Asketizam tijela uvjetuje bogatstvo due pa se i u tom pogledu autorica eli pribliiti svome suprugu "uei" kako ljubav uiniti apsolutno duhovnim stanjem. Prostor kue i doma kod Buieve jest bolna rupa identiteta na dvije razine njezin prvi dom ostao je u Americi, tamo je njezina steena kultura i identitet; druga razina jest u doslovnoj rupi njezina sadanjega doma. Na Itaki nema Odiseja.

    Kada bi samo znao koliko eznem probuditi se jednog dana i zatei svoje carstvo zaposjednutim, opaziti da je kau promijenio poloaj, a time i privrenost, i da su se jastuk i stolac urotili u velikoj pobuni koja je dovela do izdaje slike koja sad visi nakoso. Umirem za tim da moje kraljevstvo bude osvojeno, udim za predajom, kompletnom kapitulacijom. Tebi. Zato te molim, doi kui i pomakni stol, otvori prozor! Unesi razdor u ovaj sterilni poredak svemira. Umorna sam od reda! (53)

    Autorica otvoreno propituje svoju iskorijenjenost iz vlastite, amerike kulture. U ivotu prema "vani" ona se doista poistovjetila s kulturom svoga supruga, elei mu i na taj nain biti blie ona se sporazumijeva na hrvatskome, ivi u Hrvatskoj, jede hrvatsku hranu, veina njezinih prijatelja su Hrvati. Ipak, njezin intiman suodnos prema svijetu koji iskazuje stvaralakim inom pisanja ostao je u amerikoj kulturi Julienne E. Bui pie engleskim jezikom. Kada govori o problemu identiteta u autobiografskim tekstovima, Mirna e Veli zakljuiti kako "proces traenja sebe tako ne moemo odvojiti od umijea prikazivanja sebe u jeziku" (Veli, 1991: 30), dok e Benveniste u tom pitanju postulirati: "subjekt mora prisvojiti diskurs ('sam stvoriti svoj jezik')" (Zlatar, 2004: 27). Dakle, jezik istodobno otvara i zatvara rupu unutar autoriina identiteta svakim novim povratkom svom materinskom jeziku ona upotpunjava sebe, vraa se prostorima svoga nastanka, premda se upravo po jeziku u kulturi koju je prihvatila kao svoju osjea iskorijenjenom. ivotne navike se doista lako mogu prilagoditi novoj kulturi, ali ne i jezik kojim se sanja, pie, stvara on je proet cjelokupnim jastvom.

    Kako vrijeme prolazi, hvatam se gdje traim izraze na svom materinjskom jeziku. Povlai mi se iz uma, kao oseka, a krhotine koljki i morska trava, meduze i napukli pjeani dolari koji ostaju za njom i lee ratrkani na obali, oni su kao slova neke strane abecede koja vape da budu povezana. Nalazim se na niijoj zemlji, ni ovdje, ni ondje. Teko mi idu povezivanja. (24)

    Propitujui, ili moda bolje rei istraujui vlastiti identitet, autorica se esto osvre na vlastitu genetsku sliku. Razmiljajui o svojim precima i njihovim ivotima, posebice o svom ukundjedu Robertu Kelleyu, kao da vjeruje da nam je sva budunost zapisana u genetici. Kod Buieve se javlja "suluda" misao da je njezin ivot zapravo nastavak nekog od ivota njenih predaka, u ovom sluaju luda je sluajnost slinosti ivotnih puteva njena supruga Zvonka Buia i ukundjeda

  • 156

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    156

    Roberta Kelleya. Nadalje, ocrtavajui svoj samoidentitet autorica esto spominje i svoje irske korijene, vjerojatno i u njima pronalazei svoju sudbonosnu povezanost s Europom, i konano Hrvatskom. No, irski su korijeni "krivi" i njenom nepobjedivom optimizmu.

    "To su tvoji irski geni", injenino je rekla moja mama. "Irci stalno zvide." Zvidim i ja, stalno zvidim, kad sam kod kue, u automobilu, u javnosti, u trgovinama, tramvajima. () jedino to sam ikad zvidila nepoznata je country pjesma Doca Watsona "Tennesse Stud". Zvidim je od svoje etrnaeste godine kada sam je prvi put ula, ili tonije reeno, kada sam je "prepoznala" i na neki neobian nain u njoj pronala utjehu. () "Pastuh iz Tennesseeja visok je i vitak, boje sunca i zelenih oiju imao je hrabrosti i imao je strasti, i nikad nije bilo konja kao to je on". (131132)

    Julienne E. Bui iskonski vjeruje da su ljudski ivoti i njihove sudbine pod smjernim boanskim nadzorom, i da ovjek prisutnost boanskoga doista moe pronai u tako svakodnevnim ljudskim situacijama. Pjesma Doca Watsona samo je jedna motivska sliica koja potvruje kako je jedan ljudski ivot proet drugima pa se u tom smislu slika pastuha Doca Watsona prepoznaje kao metafora njezine ivotne ljubavi Zvonka Buia. I ovdje bih se pozvala na rijei A. Zlatar i njezina opaanja o intimistikom pismu S. Plath:

    Temeljni je pomak u modernistikom autobiografskom diskursu, koji opaamo u Plathove, odustajanje od ideje sredinjeg, centripetalnog jastva i proputanja kroz sebe razliitih, difuznih glasova. Ne samo da svaki dnevnik pretpostavlja Drugoga, ili se u sebi udvaja u intimnu dijaloku situaciju Ja/Ti, ve rastvara svoje Ja kao mreu diskursa u koje smo upleteni. Njegov je nedosegljiv cilj: kroz mreu diskursa isplesti, ispreplesti sebe. (Zlatar, 2004: 7374)

    Ispreplitanje diskursa upravo i jest temeljna karakteristika pisma Julienne Eden Bui.

    Zakljuno razmatranje o propitivanju identiteta u Buiinu autobiografskom djelu Tvoja krv i moja valjalo bi fokusirati u Platonovoj lozoji ljubavi. Svojeposljednje, dvadeset i deveto pismo Julienne Bui zakljuuje sljedeom misli:

    I konano, postoji li negdje u ovoj zbrci neki vii, dublji cilj koji se moe postii samo naom tjelesnom, i moda trajnom razdvojenou, kako si me nedavno nastojao uvjeriti? Nabavila sam neke od knjiga za koje smatra da e mi dati odgovore i poela itati prvu, Platonovu Gozbu. Diotimin dijalog o ljubavi ne bi mogao biti bolji nego to jest.

    Idem u etnju. Oblaci navrh Velebita se razilaze pa ipak nee biti bure, unato mojim (neurotinim) mentalnim pripremama. Uvijek je dobro kad te neto podsjeti da je nadzor u rukama Prirode.

    Voli te Julie (230)

    Diotima u Platonovoj Gozbi nauava Sokrata o etiri stupnja tajne ljubavi prvi je stupanj ljubav prema ljepoti tijela, drugi prema ljepoti due, trei prema carstvu misli i znanosti, i posljednji etvrti i najuzvieniji ljubav prema ideji ljepote12, odnosno ljubav na isto lozofskoj razini, dakle spoznaja boanske ljubavi koja jepostojala prije svega i koja je vjena. Platon spoznaju boanske ljubavi poistovjeuje

    12 Po Platon, Gozba ili o ljubavi, preveo Milo N. uri, Beograd, 1964, str. 101.

  • 157157

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    s idejom praljepote, ona prebiva u ontolokim prostranstvima ljudske due ije je vrhunce mogue dosei odricanjem od zemaljskih prolaznosti. Diotima, dakle, zakljuuje:

    Pravi put, naime, kojim ovek ide k tajnama ljubavi il kojim ga drugi vodi, jeste ovo: treba poeti od mnogih pojedinih lepota i uvek se uspinjati radi one pralepote, kao da se hodi po stepincama, od jednog tela dvama telima, i od ova dva svim lepim telima, i od lepih tela lepim poslovima, i od lepih poslova lepim saznanjima, i od saznanja dospeti najzad do onoga saznanja koje nije saznanje ni o em drugom do o samoj onoj pralepoti, da se naposletku tako upozna sutina lepote. (Platon, 1964: 101)

    ivotni put rasta u ljubavi Julienne i Zvonka Buia istovjetan je Platonovu traganju za praljepotom spoznaju o praljepoti Buievi su dosegli prevladavi patnju svoje razdvojenosti. Njihovu je ljubav odrala ivom vjera da su im due spojene snagom boanske ljubavi, a ivoti boanskom intervencijom sjedinjeni u spirali to se protee svemirom. Dostignuem najvie ljudske spoznaje ljubavi po Platonu ovjek ostvaruje jedinu istinsku i pravu svrhu ivota spoznaje ono to je uvijek lijepo i nepromjenjivo u svojoj ljepoti. Autobiografska proza Julienne Eden Bui Tvoja krv i moja stoga se i ita kao katarzino proienje due, proivljavanje boli ekanja. Iz pisma u pismo pratiti se gradacija poniznosti u traganju prema uvijek vioj spoznaji ljubavi i to sve do onoga trenutka kada se autorica zajedno sa svojim zatoenim suprugom pomirila s mogunou doivotne razdvojenosti. Kada su dakle zajedniki proivjeli najvii zamiljeni stupanj boli, nastupilo je potpuno lozofsko ispunjenje. "Patnja nas je uinila boljim ljudima", reenica je koja semoe izdvojiti kao ivotni credo Buievih.

    Osim to je poimanjem Platonove lozoje ljubavi Buino djelo ispunjeno u cijelosti, ono mu otvara jo jednu novu simboliku dimenziju kruga. Naime, naslov djela Tvoja krv i moja citat je pjesme "Odgovornosti" velikoga irskog pjesnika Williama B. Yeatsa, a ije tumaenje autorica donosi u jednoj stro pjesme kaomoto na samom poetku knjige:

    Oprostite to zbog jalove strasti, / iako se bliim etrdeset i devetoj, / nemam djeteta, nemam nita osim knjige, / nita ime bih dokazao tvoju krv i moju.

    Platon e kroz Diotimina usta o uzvienosti duhovne ljubavi prozboriti jo i ovo:

    A koji su trudni u duama jer ima ih, ree, i takvih koji su u duama trudni, i to u jo veoj meri nego u telima oni naginju onome to dui dolikuje i da zane i da rodi. () takvi imaju mnogo prisniju uzajamnu vezu nego to je brana i tvre prijateljstvo, jer su lepu i besmrtniju decu zajedno rodili. I svaki bi voleo da su mu se takva deca rodila nego ljudska, kad pogleda i na Homera i na Hesioda i na ostale dobre pesnike, zavidei im to iza sebe ostavljaju takvo potomstvo, koje im daje besmrtnu slavu i uspomenu, jer je i samo takvo. (Platon, 1964: 5455)

    ivotni put Julie i Zvonka Buia nije urodio plodom obiteljskoga ivota s djecom, no njihova pria koju autorica pie od prve do posljednje stranice svoga djela natopljena je tako snanom boli da ona u svom stvaralakom inu raa apsolutno duhovno proienje. Buievi su trnovitim prevladavanjem krize identiteta nadivjeli zemaljsku patnju i dosegli bit praljepote. Boanska ih je volja i nagradila zagrljajem u slobodi nakon puna tri desetljea razdvojenosti.

  • 158

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    158

    Krv na semantikom polju enskoga pisma zahvaa dublje prostore od linearna protjecanja ivota po krvi je ena majka, po krvi ona sudjeluje u procesu boanskoga stvaranja ivota, po krvi ona se proiuje i ima snagu bezuvjetne ljubavi i odanosti. Ve je time ensko umjetniko stvaralatvo drukije od mukoga. Konano, samo se stvaranjem moe zatvoriti rupa identiteta, prevladati kriza, doivjeti povratak u spilju Imaginarnoga. Stoga autobiografska proza Julienne Eden Bui nije tek svjedoanstvo postojanja ljubavne prie izmeu nje i njena supruga, to je doista besmrtna pria o boli, ekanju, mudrosti i ljubavi u svom najuzvienijem obliku. Da su njihovi ivoti mnogostruko oplodili svijet odailjui mu poruku o smislu kria i uskrsnua govore i zavrne misli u epilogu Tvoje krvi i moje, a koje je ispisao Zvonko Bui kao odgovor svojoj Penelopi:

    Da, moja Penelopo, dosta smo se napatili i naekali, ali nakon svega to smo doivjeli i preivjeli, danas mnogo bolje zapaamo udesnost prirode, ljepote svijeta i arobnosti ivota. A tko zna uivati u raznobojnosti cvijea, ljepoti drvea, djejoj igri, ptijem pjevu, zalasku sunca, gledanju zvijezda taj duboko ivi i u sebi osjea smisao svog postojanja i svoje povezanosti sa svijetom, s besmrtnim ivotom i, konano, s Bogom.

    Sa zahvalnou i ljubavi, Taik (241)

    Rupa identiteta je ispunjena idejom o praljepoti, krug ekanja i udnje zatvoren konanim zagrljajem Odiseja na Itaki, dok ciklinost pripovijedanja u prstenu vrsto steu dva velika civilizacijska uma i duha Irac Yeats i velikan helenske misli Platon koji je enu kao olienje mudrosti u ljubavi uzdigao na tron vrhunske lozofske spoznaje.

    ***

    Kraj dvadesetog stoljea objavio je smrt autora, znanosti, umjetnosti, misli, civilizacije. Za nama je ve cijelo desetljee novoga milenija, a svi gore "ubijeni" pojmovi i dalje postoje, samo u poprilino dekadentnom izdanju. No, vie od jednog stoljea nitko ne postavlja pitanje to je s ljudskim srcem? Je li se ugasilo uslijed krvavih razaranja i iznakaenih utopijskih slika s kraja drugog milenija? Sve najavljene smrti krivo su najavljene jer se dogodila samo jedna velika smrt smrt ljudskoga srca. Dvadeseto je stoljee pokopalo ljubav.

    Autobiografska proza Julienne Eden Bui Tvoja krv i moja u tom mi se smislu ini doista dragocjenom. Naime, umjetnikim je diskursom isprepletena istinska ivotna pria o ljubavi, vjernosti, idealima. O svim vrijednostima koje suvremenoj civilizaciji tako nasuno nedostaju. I kada bismo se danas pitali kako obnoviti lice Zemlje, vratiti mu zrcalnu sliku boanskoga, drim da je jedini valjan odgovor u obnovi temeljnih karakteristika enskog identiteta. Dakle, oivjeti dimenziju osjeajnosti, ljubavi, privrenosti, odanosti, duhovne snage, stvaralakog zanosa. Sve nabrojene karakteristike ine tkanje Buiine proze.

    Julienne Eden Bui trideset i dvije godine poput mitske Penelope ekala je svoga supruga Zvonka Buia. Nakon izlaska iz zatvora gdje je provela trinaest godina doselila se u Hrvatsku, na jadranskoj obali poput Itake svila je svoje gnijezdo i pisala. Oivljujui u sebi divlju enu, vuicu, onu koja je aktivna Buieva je stvaralakim inom vrijeme ekanja i udnje zaustavila u prostoru pisanja. Strukturu teksta izgradila je po principu enske ciklinosti, intertekstualne igre izvela je poput polifoninih dijaloga, a polidiskurzivnu ritminost poput glazbe sjeanja o

  • 159159

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    Imaginarnom. Koristei se epistolarnim anrom intimistikoga pisma ona je doista uspjela ispuniti rupu vlastite krize identiteta.

    Ni u jednom dosadanjem izdanju svojih autobiografskih knjiga autorica ne donosi vlastite biobibliografske podatke, odnosno jednostavnu biljeku o piscu. Pretpostavljam da vjeruje, a o tome snano svjedoe i njezini umjetniki tekstovi, da je knjievnost vjerodostojnija od turih podataka. Stoga i naslov Tvoja krv i moja odaje odreenu simboliku dubinu. Jedino svjedoanstvo ivota i ljubavi njezina supruga i nje same zapravo je sm knjievno-umjetniki tekst. Kako bi upotpunila dimenziju autobiografske vjerodostojnosti, na kraju knjige donosi omanji obiteljski album fotograja tvoju krv i moju. Mjesto roenja i kolovanja, datumi roenja, krtenja, mature, diplome, vjenanja i slino, tako malo znae pred tapiserijom sveukupnosti ljudske intime koja je ispletena uspomenama, sjeanjima, snovima, nadom, istinskim isjecima identiteta.

    "Razum je beskoristan ako ga ne prati srce" (83), zapisala je u jednom pismu Julienne Eden Bui, i drim da je ova misao temeljna poruka djela. Kada bi civilizacija oivjela poetiku srca, svijet bi zasigurno postao drukiji. Drim stoga da se pitanja o enskom identitetu na kraju dvadesetog stoljea nisu otvorila uzaludno. Konano, i sveti Pavao u svojoj glasovitoj poslanici Korinanima upozorava i pjeva da sva ljudska znanja, umijea i dostignua nisu nita ako im temeljni cilj nije ljubav.

    U stvarnom ivotu Julienne E. Bui to je i dokazala. Velika je i strana vjerojatnost da bi njezin suprug Zvonko Bui i danas jo bio u nekoj zaboravljenoj amerikoj tamnici, da se ona svim svojim biem nije izborila za ispunjenje svoje udnje, za konani zagrljaj u slobodi. Dakle, posve je razvidno ni najvee politike sile, ni njihovi monici ne mogu biti snaniji od duhovne ustrajnosti i ljubavi jedne ene. ini mi se stoga pomalo provokativno, ali ipak opravdano rei da je Penelopa prva mitska feministica zapadnoeuropske kulture. Sva bit svijeta zapravo je sakrivena u ljudskom srcu.

    Literatura

    a)

    Julienne Eden Bui, Ljubavnici i luaci, preveo Mate Maras, Mozaik knjiga, peto izdanje, Zagreb, 2004.

    Julienne Eden Bui, Tvoja krv i moja, prevela Mirna ubrani, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008.

    b)

    Ingrid Aichinger, "Problem autobiograje kao jezino-umjetnikog djela", Kolo, broj 2, 2002, http://www.matica.hr/kolo0202.nsf/All WebDocs/taurskin1 (2010-01-10).

    Julienne Eden Bui, "to je pisac bez pimpeka?", Kolo, broj 2, 2001.

    Julienne Eden Bui, "Srce nema ideologije", Vijenac, 17, br. 399, 18. lipnja 2009, str. 10.

  • 160

    Sanja Kneevi, Autobiografski diskurs Julienne Eden... Croat. Slav. Iadert. vii/i (2011), 135-161

    160

    Marija Cetini, "Pogovor", u: J. E. Bui, Tvoja krv i moja, Zagreb, 2008.

    Frederike Eagler, "O statusu autobiografskog teksta", Kolo, broj 2, 2002, http:// http://www.matica.hr/kolo0202.nsf/All WebDocs/eigl1 (2010-01-10)

    Marianne Gruber, "Fikcija kao stvarnost stvarnost kao kcija", Kolo, broj 2, 2002, http://www.matica.hr/kolo0202.nsf/All WebDocs/gruber1 (2010.-01-10)

    Luce Irigary, "Izlaz iz peine", Republika, god. 39, br. 1112, 1983.

    Sanja Kneevi, "etiri godine tajno sam pisala knjigu u zatvoru", razgovor s Julienne Eden Bui, Na tragu rijei: razgovori o knjievnosti, Udruga 3000 Za dar, Zadar, 2005.

    Julia Kristeva, "Heretika ljubavi", Republika, god. 39, br. 1112, 1983.

    Philippe Lejeune, "Autobiografski sporazum", u: Autor, pripovjeda, lik, priredio Cvjetko Milanja, Svjetla grada i Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera Osijek, Osijek, 2000.

    Dubravka Orai Toli, Muka moderna i enska postmoderna: roenje virtualne kulture, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005.

    Platon, Gozba ili o ljubavi, preveo Milo N. uri, Rad, Beograd, 1964.

    Helena Sabli Tomi, Intimno i javno: suvremena hrvatska autobiografska proza, Zagreb, Naklada Ljevak, 2002.

    Helena Sabli Tomi, Gola u snu: o enskom knjievnom identitetu, Znanje, Zagreb, 2004.

    Helena Sabli Tomi, Hrvatska autobiografska proza: rasprave, predavanja, interpretacije, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.

    Beatrice Slama: "Od 'enske knjievnosti' do 'pisanja u enskom rodu"', Republika, god. 39, br. 1112, 1983.

    Ingrid afranek, "'enska knjievnost' i 'ensko pismo"', Republika, god. 39, br. 1112, 1983.

    Mirna Veli, Otisak prie: intertekstualno prouavanje autobiograje, August Cesarec, Zagreb, 1991.

    Virginia Woolf, Vlastita soba, prevela Iva Grgi, Centar za enske studije Zagreb, Zagreb, 2003.

    Andrea Zlatar, Autobiograja u Hrvatskoj: nacrt povijesti anra i tipologija narativnih oblika, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.

    Andrea Zlatar, Tekst, tijelo, trauma: ogledi o suvremenoj enskoj knjievnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.

  • 161161

    Sanja Kneevi, Aut