Sveučilište Jurja Dobrile u Puli

Filozofski fakultet u Puli

Raffaella Sarti: Živjeti u kući

(seminarski rad)

Studentice: Maja Jovanović, P/T

Tea Bratulić, P/T

Samanta Benčić, H/P

Marija Mihalović, H/P

Branka Predan, H/P

Mentor: dr. sc. Miroslav Bertoša

Svibanj, 2007.

1. Lijepo ponašanje za stolom

"Civilizirani" i "necivilizirani". Jedan je francuski plemić u 17.st., tijekom svojih

putovanja Europom, opisao kako je jedne večeri objedovao u jednoj južnotirolskoj

alpskoj kući. Domaćini su ga posjeli za stol koji nije imao stolnjak, ubrus, vilicu, nož i

stolac. Hranu su mu poslužili u drvenoj zdjeli a piće, tj. vino u drvenoj šalici.

Unutrašnjost tih kuća bila je jako bijedna, ali vrlo slična ostalim interijerima onoga

vremena. Girolamo Cirelli iz Riminia zapisao je 1694. g. da seljaci nisu koristili prave

stoljnjake već one od tkanine, nemaju ubrusa, usta si brišu rukavima ogrtača ili košulje,

jedu bez vilice i žlice umjesto kojih koriste kruh. Na stol stavljaju i lonce u kojima

kuhaju, na sredini stola stoji kruh i vino, te svi piju iz iste čaše. Upotreba stolnjaka

savjetovala se još u antičko doba kako lonci nebi ostavili mrlju na stolu. Postojalo je i

vjerovanje da je moguće začarati lonac bacajući čini na trag pepela koji je on ostavio. Iza

njegove upotrebe kriju se stara vjerovanja ali novome vijeku njegova upotreba ipak nije

bila univerzalna. Upotreba stolica, stolova, posuđa i kuhinjskih pomagala nije uvijek bila

uobičajena. Njihov nedostatak nije samo pokazivao materijalnu bijedu, nego se on

isprepliće sa neobrazovanošću seljaka i mišljenjem građana i viših društvenih slojeva o

divljoj i životinskoj naravi seljaka. Biti "seljak" poprima negativne konotacije za razliku

od "uglađenosti" gradske buržoazije i "udvornosti" aristokratskih slojeva. Lijepo

ponašanje za stolom ima značajnu ulogu u procesu civiliziranja tj. u nastajanu

karakteristika i načina ponašanja koji se smatraju pozitivnima. Prema podacima

francuskog autora Calviaca iz 16. st. Nijemci jedu zatvorenih usta, Francuzi usta otvaraju

do pola i žvaču snažnije dok Talijani žvaču slabije. Što se tiče upotrebe noža, Talijani i

Nijemci koriste poseban nož za svakoga, dok Francuzi koriste dva do tri noža za čitav

stol. Autor spominje i različitu upotrebu žlice i vilice, Nijemci su skloniji upotrebi žlice,

Talijani vilice dok Francuzi koriste obje ovisno što im se čini zgodnijim.

Pribor za jelo, ubrusi, tanjuri i čaše. Naziv za žlicu potječe od riječi cochlea, tj. školjka,

koju su su upotrebljavali još i stari Egipćani. U Rimu su bile poznate dvije vrste žlica, od

kosti, bronce ili srebra. Jedna od njih zvala se cochlear ili cochleare, te se upotrebljavala

za jedenje mekušaca, jaja ili za uzimanje lijekova. Druga se zvala ligula, bila je plosnata i

u obliku lista lovora, možda se koristila za nabadanje hrane te se smatra prije pretkom

2

vilice nego žlice. U srednjem vijeku se uglavnom drvena a rjeđe zlatna ili srebrana žlica

dosta rijetko koristila. Krajem tog razdoblja njezina je upotreba bila široko

rasprostranjena a proizvodila se od skupocjenih materijala (bjalokosti, zlata, kristala i

srebra). Maleni su nož za "kućsnsku" upotrebu donijeli "barbari". Opadanjem

ratobornosti društva ograničava se upotreba noža za stolom, jer je on pobuđivao strah i

podsjećao na nasilje. U razdoblju renesanse nastaje nož zaobljena vrha koji se

rasprostranjuje zajedno s običajem rezanja mesa na tanjuru.

Pravih vilica, koje su možda nastale u Biznatu, a koje su se koristile za primicanje hrane

ustima, bilo je već u 10. i 11. st. na području Italije i bizantskom prostoru. Svadbena

gozba grčke princeze i sina venecijanskog dužda održana 955. g. predstavlja možda prvu

priliku u kojoj se taj pribor za jelo pojavio za zapadnoeuropskim stolom. Budući da su se

pojavile u bizantskom svijetu, nakon Crkvenog raskola 1054. g., katolički će ih svjet

prikazivati kao demonski simbol a njihova će se upotreba obilježavati kao grijeh. U Italiji

se one počinju pojavljivati u 14. i 15. st., isko su i onda bile vezane za upotrbu na dvoru.

Tijekom novog vijeka vilica se s područja Italije rasprostranjuje i u druge europske

zemlje, no to se dešava vrlo sporo. Averzija francuskog plemstva prema vilici nestat će

tek u drugoj polovici 17. stoljeća. U Njemačkoj se vilica pojavljuje na stolovima

najprofinjenijih tek krajem 17. st., dok će se njezina upotreba učvrstiti među srednjim i

visokim slojevima čitave Europe tek u 18. stoljeću. Tanjur se brže rasprostranio među

višim slojevima i on od 16. st. zamjenjuje srednjovjekovne drvene tanjure. Tada se

javljaju oni od kositra ili srebra. U profinjenijim se društvima u 16. st. javlja tendencija

da se svakom uzvaniku daju tanjur, čaša, žlica i nož, dok se vilica rasprostranjuje kasnije,

te ubrusi. Tako je upotreba stolice, tanjura, čaša i pojedinačnog pribora za jelo dovela do

izoliranja osobe za stolom od njegovih susjeda.

Pribor za jelo dolazi od tal. riječi posate, tj. od termina posare odnosno položiti, što

ukazuje da se predmetima koji se polažuu na stol. Njemački termin Besteck prvotno je

označavao koricvu noža kojeg su svi nosili za pojasom. Kasnije su se u toj korici počeli

nositi i žlica i vilica, i izgleda da se ponajprije radilo o muškoj opremi. Tek se kasnije s

vremenom prešlo na pribor za jelo raspoređen po stolu kojega svatko pojedinčno koristi.

No, one obitelji koje su poznavale luksuz pribora za jelo posjedovale su samo jedan nož i

3

jednu vilicu, taj je pribor bio rezerviran za oca ili majku obitelji. Stolnjaci, ubrusi i pribor

za jelo tek su nedavno ušli u univerzalnu upotrebu u zapadnom svijetu.

2. Solidarnost i hijerarhija za stolom

Jesti zajedno. Objed odnosno "sjediti za istim stolom" izražavalo je povjerenje i

bratstvo. Svadbena gozba imala je vrijednost obreda združivanja koju su imale i ostale

vrste druženja za stolom npr. ona "prehrambena". U Danskoj je npr. osoba kojoj se

dopuštalo da postane dijelom seoske zajednice morala počastiti jelom i pićem čitavo

susjedstvo kako bi potvrdila to primanje. Članovi obitelji nisu uvijek ručali zajedno. Oni

koji su npr. radili u poljima mogli su si nešto ponijeti sa sobom, u siromašnijim se

obiteljima svatko morao sam snaći za hranu, dok su u bogatijim obiteljima gospodin ili

gospođa mogli ručati u sobi ako nisu imali goste. Sjediti za istim stolom ostvarivalo se

obiteljsko jedinstvo. U Ugarskoj je bilo uobičajeno da oženjeni sinovi seljaka žive u

zasebnim kućama uz glavnu u kojoj stanuju roditelji te da svi zajedno obrađuju isto

zemljište. Popisom stanovništva utvrđeno je da se pod pojmom familia smatraju one

osobe koje žive na istoj parceli i zajedno kuhaju iako žive u različitim kućama.

Jesti prije ili kasnije, bolje ili lošije. Stol je predstavljao jasno mjesto gdje se izražavala

društvena hijerarhija, kako spolna tako i generacijska. Južnotirolski brđani su jedino

sjedalo i vino čuvali za gosta, dok baskijska tradicija nalagala da žena nesmije sjediti za

stolom glave obitelji. U mnogim je dijelovima Europe postojao običaj da muškarci jedu

sjedeći za stolom dok su žena i djeca jeli stojeći pred ognjištem. Taj se običaj opravdavao

nedostatkom sjedala i jer su ona bila namijenjena najznačajnijim članovima obitelji. U

različitim područjima je postojao je i različit raspored sjedenja prilikom objeda. Po

najstarijem načinu žena i djeca jedu stojeći dok glava obitelji sjedi za stolom. Drugi način

predstavlja okupljanje svih članova obitelji pa i slugu oko stola. Svi su oni raspoređeni po

hijerarhiji, tj. na čelu stola stoji glava obitelji, muškarci i žene raspoređeni su na

suprotnim stranama, a sluge višeg reda i starija djeca sjede bliže ocu. Treći način

predstavlja odvajanje gospodareve obitelji od slugu.

4

Povećanje broja stolova. U novome vijeku u plemićkim kućama bilo je uobičajeno da

postoje zasebni stolovi za gospodare i sluge. Prostornim razmještajem stolova izražavala

se veća ili manja blizina slugu gospodaru te njihov veći ili manji značaj. U jednoj seoskoj

vili nalazila su se npr. četiri stola, za prvim jedu markiz, njegova supruga, dvoje djece,

njihov učitelj i kućni violinist, dok za drugim sjedi poslužitelj sa ženskim djelom posluge.

Taj se stol nalazi ispod gazdaričline sobe s kojom je povezan stepenicama za poslugu. U

kuhinjama, koje se nalaze u suterenu vile, jedu kad stignu ostali članovi muške posluge,

konjušari, kuhari, i kuhinjski momci.

3. Muškarci i žene pri pripremi hrane

Kuhari i knjige recepata. U kuhinji su se nalazili samo muškarci, što posebno vrijedi za

kuhara i potkuhara. Vicenzo Tnara je u svojem djelu iz 17. st., Economia del cittadino in

villa 1, napisao da je za vođenje kućanstva isplativije imati muškarca nego ženu. Oni su

bili u prednosti jer su priprema i spremanje jela zahtijevali osoblje od potpunog

povjerenja, u društvu organiziranom na osnovi stroge spolne hijerarhije. Osoblje koje se

bavilo hranom, a osobito ono zaduženo za posluživanje za stolom vladara, često je bilo

visokog društvenog podrijetla. Vladar je dodjeljivao tri časne službe za vođenje brige o

jelu i piću, to su trpezar2, točitelj i rezač hrane. O sposobnosti i pouzdanosti osoblja

zaduženog za hranu ovisila je i čast kuće. Gozbe su predstavljale privilegirana zbivanja

na kojima se pokazivala raskoši razmetalo se bogatstvom. Uobičajen obrok ruskih careva

predviđao je da se posluži oko 150 različitih jela, 50 vrsta jakih pića te desetak vrsta

različitih piva i kvasa3. Kuhari su stotine vrsta jela učinili čudesnim, tu su bili

spektakularni vodoskoci vina, kipovi od maslaca, dvorci od tijesta, pečeni konji, bikovi.

itd. Kuhari i osoblje zaduženo za prehranu bili su zato pod stalnim pritiskom

odgovornosti. Kuhinje viših slojeva tek su se u 18. i 19. st. popunile ženama, kuharicama

i nadstojnicama kuhinja. Francuska je kuhinja u 18. st. bila uzor čitavoj Europi, ona je

razvila nov ukus za prirodnom i jednostavnom kuhinjom. Prva knjiga recapata koja se

obraća ženama nastala je u Francuskoj 1764. godine. Menon, koji je napisao knjigu La

Cuisinière bourgeoise, postat će oravi best-seller među francuskim knjigama recepata iz

1 Tal., Uređenje vile stanovnika grada.2 On se brinuo o prehrani u kući te je upravljao posluživanjem jela za stolom gospodara.3 Starosl. kvas- kiselo piće nalik na pivo.

5

18. stoljeća. Za razliku od palača elite, hrana se u obiteljima nižih i srednjih slojeva

povjeravala ženama. Jedan od uzroka davanja prednosti kuharima muškog spola u

aristokratskim obiteljima bio je taj da se razlikuju od onoga što se događalo u kućama

srednjih i nižih slojeva. U Engleskoj je kuhanje bilo više "kućansko" nego u Francuskoj,

jer dvor u Engleskoj nakon revoljucija u 17. st. nije imao toliku moć niti toliko veliku

ulogu kao onaj u Francuskoj ili Italiji. Gozbe su u Francuskoj imale "javnu" ulogu, tj.

pokazivale su moć kralja. U 17. i 18. st. počele su se objavljivati u Engleskoj, Francuskoj

i Italiji knjige koje govore o pripremi jela i vođenju kućanstva. Prvo djelo koje govori o

pripremi hrane u Italiji bilo je Cuciniera piemontese4, nastalo 1746. g., te se smatra da ga

je napisala ženska osoba. Iako se kuharice i nadstojnice kuhinja izričito ne spominju ne

znači da nije bilo sluškinja koje nisu kuhale. U kućama u kojima nije bilo kuhara,

sluškinje su obavljale poslove vezane uz pripremu hrane. U Bologni je bio prisutan

postupak tzv. specijalizacije ženskih slugu koje bi zamijenile muškog kuhara, no to je

nastupilo dosta kasno u odnosu na ostale europske regije.

Dojenje. Žene koje su bile pripadnice elite i njihovi muževi svoju su djecu obično davali

"plaćenim" dojiljama (balia). One su ili živjele s njima u kući ili bi tu djecu podizale u

vlastitom domu. Kako je znatno skuplje bilo imati dojilju u kući, samo su si rijetke

obitelji mogle to priuštiti pa bi taj luksuz namijenile samo prvoređenčetu. Davanje djece

na dojenje drugoj ženi imalo je i negativne posljedice, naime smrtnost djece dane na

dojenje bila je veća od smrtnosti djece koju je dojila majka. Postavlja se pitanje zašto su

onda plemkinje ipak davale svoju djecu na dojenje? Zato jer su moda i društvene

konvencije onog vremena zahtijevale uvijek određenu figuru kod žena koja nije bila

spojiva s grudima nabreklim od mlijeka ili grudima koje su postale mlohave od čestih

dojenja. Tu su još i kruti i uski korzeti koji su mogli raditi probleme prsima. Uz sve to, od

dojenja se mršavilo što se u ono doba nije smatralo prednošću. U onim sredinama u

kojima se prehranom nije unosilo dovoljno mineralnih soli i kalcija dojenje je moglo

prouzročiti ispadanje zuba i kose ali i mnogo težih bolesti. Smatralo se da pučanke i

seljanke imaju obilnije i bolje mlijeko, te da bolje podnose dojenje od plemkinja. Muška

čežnja da si osiguraju željenog nasljednika i pokoje rezervno djete, supruge je pritiskala

4 Tal. Cuciniera piemontese- Pijemontska kuharica.

6

teretom odgovornosti da "proizvedu" velik broj djece kako bi se osigurao kontinuitet

imena i obiteljske baštine. To što plemkinje nisu dojile svoju djecu ne znači da su one i

njihovi supruzi bili indiferentni prema vlastitoj djeci. Oni su jednostavno živjeli u

prilikama u kojima su se život, smrt, vrijednosti, interesi i osjećaji izražavali drukčije

nego danas.

Žene hraniteljice. U srednjem vijeku u Engleskoj žene iz visokog sloja bavile su se

pripremom hrane u većoj mjeri nego one u Francuskoj i Italiji, iako su na vrhu društvene

ljestvice kuhari bili muškarci, a plemkinje nisu dojile. U 18. st. i plemkinjama i bogatim

ženama postati majkom značilo je hraniti vlastitu djecu. Istovremeno, muškarci sve češće

nestaju iz kuhinja i prepuštaju mjesto ženama. Pojavom i razvojem industrijalizacije žene

pučkog sloja počinju raditi u tvornicama te su primorane posezati za plaćenim dojiljama,

dok se krugovima elite raširila ideja da su žene hraniteljice koje se brinu i doje vlastitu

djecu.

4. Reci mi kada jedeš. Reci mi što jedeš: otkrit ću ti tko si

Ručak je poslužen. Što se tiče vremenskih odrednica kada se jede, nije moguće dati

jednoznačan odgovor. Primjerice oni najsiromašniji jedu kada pronađu nešto za staviti

pod zub. Iz jednog dokumenta iz 17. st. koji se odnosi na dvor u Mntovi, doznajemo da

pučani nemaju nikakvog pravila u ritmu prehrane, ne mare da li je ponde ili ponoć, oni

jedu kada su gladni. Broj obroka i njihov ritam nisu bili jednaki za sve, npr. oni koji su

radili u polju imali su čak i do sedam obroka dnevno za vrijeme žetve ili berbi. U

Francuskoj krajem srednjeg vijeka, pučani jedu četiri do pet puta, dok pripadnici visokog

društva jedu samo dva obroka, diner i souper. U 16. st. Talijani iz visokih slojeva ručaju

u dva sata, a večeraju u devet sati navečer, nakon kazališta. U 18. st. visoko društvo u

Europi noći provodi u kazalištima, na zabavama i plesovima, zato ujutro dugo spava, te

su ručak i večera jako kasno, zato i imaju sasvim drugačiji životni ritam od ostatka

stanovništva.

Izvrsna hrana za izvrsne ljude. Dugo se vjerovalo da čovjek mora jesti ovisno o vlastitoj

"kvaliteti" pod čime se razimijeva konstitucija osobe, zdravlje, dob i društveni položaj.

7

Prema mišljenu tadašnjeg vremena svako se živo biće klasificiralo prema njegovom

stupnju plemenitosti. Vjerovalo se da su krilate životinje prvenstveno hrana za vladare,

npr. ptice kao što su rode, gnjurci, labudovi, ždralovi, čaplje, paunovi itd., dok je meso

npr. svinje koja ruje po blatu bilo prikladana hrana za neuglađene seljake. U novom

vijeku hrana je služila i za obilježavanje društvenih razlika među osobama koje su sjedile

za istim stolom, tako su najbolji komadi jela odlazili najznačajnijim osobama. Tako se za

stolom za kojim su sjedile osobe različitog položaja nije jelo na isti način niti se jela ista

hrana. U privatnim kućama, pogotovo u onim najbogatijim, gospodari, sluge i posluga,

jeli su različita jela i pili razlićita pića. Prehrana u gradu razlikovala se od one na selu. U

gradu srednji i niži slojevi jedu bijeli tj. pšenični kruh, dok su se seljaci hranili crnim

kruhom ili onim od npr. od ječme, raža, zoba, prosa, kukuruza, itd. Samo su srednji i

visoki društveni slojevi svakog dana jeli svježi kruh kojeg su pripremali pekari ili je

napravljen kod kuće; dok su ostali jeli tvrdi kruh jer ga se tako manje trošilo. Kruh je bio

roba za kojom se čeznulo i nije bio smješten na posljednje mjesto hijerarhijske ljestvice

hrane, ma koliko god on bio tvrd i crn.

5. Jesti kruh, jesti meso

Značaj kruha u Europskoj prehrani plod je dvaju različitih tradicija: rimske koja je

bila usredotočena na trijadi kruha, vina i ulja, te tradiciji “barbarskih” naroda koji su

pridavali prednost mesu i mliječnim proizvodima. Prehrambena verijednost mesa

nametnula se s pobjedama germanskih plemena i od tada svi koji su si to mogli priuštiti

jeli su meso, uz to “barbari” su smatrali sposobnost gutanja velikih količina hrane i pića

pozitivan znak snage. Elita se tijekom 16. i 17. st. prekomjerno hranila kao što vidimo iz

primjera da se na dvoru kraljaErika Švedskog trošilo u prosjeku 6500 kcal, a svita

kardinala Mazarina trošila je i 7000-8000 kcal. Kao što se meso rasprostranilo

zahvaljujući pobjedama germanskih naroda, kruh se (ali i vino i ulje) rasprostranilo s

kršćanstvom, sredozemnom religijom u kojoj su ta jela bila središnji elementi obreda.

Prekid Europskog vjerskog jedinstva koje je prouzročila reformacija odrazio se i na

području prehrane. U Zürichu je reformacija započela 1522. god. prekidanjem korizme i

jedenjem kobasica. Protestanti su odbacili prehrambena pravila Rimske crkve, a to je

dovelo do pooštravanja razlika između proždrljivog i mesojednog sjevera i umjerenog i

8

vegetarijanskog juga. Protestantska Europa bila je gladna mesa i masti, a u 17. st. ulje je

bilo zamjenjeno maslacem. Tako započinje moda krem-umaka, a strast za začinima

dominirala je cijelim srednjim vijekom. Za razliku od protestantske Europe kršćanska

Europa najviše je cijenila plodove zemlje, a vjerski kalendar je branio konzumiraje mesa

140-160 dana godišnje. Uz protestantsku i katoličku Europu, postojale su istočna i

balkanska. Pravoslavna crkva je još energičnije nametala kalendar prepun posnih dana, a

Grci kršćanske vjere veličali su umjerenost u hrani da bi obranili Crkvu od opasnosti

islamizacije. Poljaci su isticali veliku potrošnju svinjetine kako bi naglasili svoj vjerski

identitet. Židovi su jeli tradicionalno jelo “košer” – jelo pripremljeno u skladu s

biblijskim zabranama i rabinskim propuisima (prženi patliđani umočeni u octu, uštipci s

medom i cimetom itd.). Od 11.st. prehrana seljaka se totalno mijenja: meso divljači sve se

rijeđe viđa na njihovim stolovima, pregrana postaje sve više vegetarijanska.

Ravnoteža između hrane i broja stanovništva narušava se povećanjem

stanovništva, što dovodi do gladi. Izgladnjelo stanovništvo bova pokošeno kugom (1347.-

1351.). Nakon grozne kuge preživjeli su se mogli vratiti bogatijem načinu prehrane. U

16. st. broj stanovništva vraća se na razinu koju je dostiglo pred kugu u 14.st (oko 90

milijuna), tijekom novog vijeka broj stanovništva je u stalnom porastu, prehrambeni

uvjeti se pogoršavaju. Na veliku smrtnost stanovništva znatno utjeću i propale ljetine.

6. Novosti u prehrani

Jačanje trgovine bilo je glavno oružje protiv gladi. Počele su se uzgajati potpuno

nove prehrambene biljke.

RIŽA – Europa se upoznala s rižom uahvaljujući Arašima u Španjolskoj. U 16. st. se

rasprostranjuje Nizozemskom.

HELJDA – u zapadnoj Europi se počela uzgajati tek u 16. st. Od heljde se može napraviti

kruh i prednost je u tome što se može uzgajati na siromašnom tlu.

PAPRIKA I FEFERONI – postali su s vremenom ekonomična zamjena za papar.

RAJČICA – u 16. i 17. st. bila je poznata u Italiji, Španjolskoj, Provansi, a u drugim

dijelovima rasprostranila se tek krajem 18. st.

9

KUKURUZ – donio ga je Columbo iz Amerike 1493. god. Brzo se rasprostranjivao

Europom, prvo po Španjolskim regijama, Portugalu, jugozapadnoj Francuskoj, preko

venetskog prostora u Ugarsku i na Balkanski poluotok. Dugo vremena se koristio kao

stočna hrana. Pošto se stanovništvo jednolično hranilo, hranili su se kukuruzom, to je

donosilo teške posljedice na seljakovo zdravlje tj. uzrokovalo je bolest pelagru (uzrokuje

gnojne rane, ludilo i smrt). Prvo je zamjećena u Asturiji 1730. god., a kasnije je dugo

mučila Balkan, Padsku nizinu i južnu Francusku.

KRUMPIR – stigao iz Amerike. Dugo se na njega gledalo sa sumnjom. Mislilo se da sve

što raste ispod zemlje pripada životinjskom svijetu. Neki su smatrali da krumpir uzrokuje

nadimanje, a neki su tvrdili da donosi gubu. Tek tijekom veloke gladi 1770. – 1772.

pridaje se više pažnje uzgoju krumpira. Ono ima mnogo prednosti: mogao se brati i na

poljima koja je mjesecima okupirala vojska, prinos je bio gotovo dva puta veći u odnosu

na pšenicu. a negdje nije bio podložan plačanju desetine. U 18. st. bio je glavni

prehrambeni proizvod u Engleskoj: dnevna prehrana odraslog čovjeka sastojala se od 5

kg krumpira i pinte mlijeka (0,6 l) – obrok iznosio 3850 kcal. Pošto se Hrana Europskog

stanovništva bazirala na potrošnji kruha, čak od krumpira se pokušavao napraviti, ačli to

je nemoguće.

ŠEĆER – u 16. st. rasprostranjuje se po stolovima kao luksuzan začin koji daje okus

svakom jelu.

ČAJ – stigao je iz Indije početkom 17. st. Prvo se rasprostranio među Engleskom elitom,

a onda među pučanstvom.

KAVA – zahvaljujući kavi u drugoj polovici 17. st. rađaju se nova mjesta za druženje –

kavane. U Njemačkoj u 18. st. kava je bila tipično ženski napitak, muškarci su ostali

vjerni pivu. U Italiji između 18. i 19. st. bila je dostupna svima.

ČOKOLADA – raširena nadasve među aristokracijom. Smatrala se napitkom koji se

koristi za vrijeme tmurnih dana kako bi se održalo dobro raspoloženje.

Svaki se novi proizvod prvotno koristio u medicini, a tek kasnije u prehrani. U

novom vijeku nije se raspolagalo kemijskim sredstvima moderne medicine, pa se

smatralo da izbor i doziranje namirnica može biti važna komponenta za ozdravljenje od

10

nekih bolesti ili za očuvanje zdravlja. Izvanredne terapijske vrijednosti davale su se rakiji

– aquavite – “voda života”. Od 17. st. počela se prodavati u krčmama i gostionicama. S

vremenom je porastao broj njezinih vrsta: rum, vodka, gin, whisky, kornbrand itd., na

krraju omogućila je proizvodnju raznih likera. U početku su ta pića bila rezervirana za

elitu, a kasnije će doprinjeti povećanju problema alkoholizma.

7. Pivo i vino

Hijerarhija bogatstva u nekoj je mjeri odgovarala hijerarhiji pića. Najsiromašnije

stanovništvo grada pilo je vodu, brđani mogli su birati između potoka i mlijeka, a za

aristokrate su bila namjenjena alkoholna pića. Najrasporstranjenija pića onoga doba bila

su pivo i vino. Vino je bilo rasprostranjeno i sredozemnoj Europi, a konzumirali su ga i

cijenili viši slojevi cijeloga kontinenta, dok je piva prevladavala u sjevernoj i istočnoj

Europi. U Francuskoj se smatralo pićem za siromašne. Potrošnja vina u prosjeku dnevno

bila je 1 l, a piva tri pu veća. Engleska obitelj (odrasli i djeca) u 17. st. pila je 3 l pive po

glavi na dan. Vino se konzumiralo kako bi se dostiglo stanje euforije i uzbuđenja kako bi

se moglo boriti protiv nesigurnosti, strahova i teškoća svakodnevnog života. Smatra se da

je novovjekovno stanovništvo u tu svrhu naveliko koristilo opojno sjeme maka i drugo

halucinogeno bilje.

8. Raznolikost i jednoličnost prehrane

Svakodnevno se jeo krumpir, kukuruz i kuhala se juha od luka, mahunarki,

kupusa itd. Juha bi bila začinjena maslacem i ako je bilo moguće komadićem mesa. U

južnoj Europi salate su bile neizostavne, ponekad je to bilo sve što su seljaci imali za

stavit pod zub. Jelo se voće, a i sjemenke (bademi, pinjoli) jer sadrže veliki broj kalorija.

Za blagdane se jela raznolika hrana, juhe, slanina, meso, pudinzi, torte s vrhnjem.

Važan dio hranjivog unosa potjecao je iz štale. Kunići i piletina bili su rezervirana jela za

gospodare.

9. Lonac na vatri, vreteno i kudjelja u ruci

U kućama najbogatijih sluge muškog spola obavljale su poslove koje su u kućama

pripadnika srednjeg i nižeg sloja obavljale žene. Znanstveno istraživanje pokazalo je na

11

koje su kućanske poslove žene trošile svoje vrijeme u Velikoj Britaniji: 3-4 sata dnevno

bilo im je potrebno za pripremiti jelo, za dojenje, nabavku drva, hranjenje djece 2 sata.

Tim potrebama treba još pridodati: vrijeme potrošeno na mužnju i brigu o životinjama,

pravljenje odjeće, briga o djetetu, pranje rublja. Možemo primjetiti da je znatan dio

ženskih zadaća nije imao nikakve veze s čišćenjem, koje je danas usko povezano s

idejom kućanskih poslova.

Jedna engleska balada iz 17. st. kaže: “a women’s work is never done” – ženinu

poslu nikad kraja!

10.Predenje

Kako bi se proizvela nova odjeća ili prepravila ona korištena,aktivnost predenja i tkanja

prilikom izrade odjeće i rublja prati i aktivnost šivanja.

Novovjekovne žene puno predu na što nas podsjećaju i tolike bajke od one o Matovilki

do one o Uspavanoj ljepotici, pa nije ni slučajnost što su u mnogim područjima vreteno i

kudjelja simbolizirali poštenu i radišnu ženu.

U novome vijeku žene predu kako bi napravile svoju rubeninu, a po udaji predu za

potrebe svoje nove obitelji. Ali, predu i za potrebe tržišta. U mehaniziranom predenju,

koje se vrlo rano razvija u Bologni, sudjeluju i muškarci, dok je predenje u kući gotovo

isključivo ženska aktivnost. Tradicionalna kućna prediva i tkanina za osobnu upotrebu

okvir su unutar kojeg se razvija protoindustrija usredotočena na kućnu proizvodnju.

Odjeća kruži od jedne do druge osobe i to u neprestanoj igri prepravljanja, dobiva se na

dar, daje se kao milodar, nasljeđuje se od gospodara i gospodarica. U Francuskoj je tako

jedna od povlastica plemkinja koje služe kraljicu da dobivaju njezinu iznošenu odjeću.

No, da sluga dobije staru gospodara uobičajena je praksa na svim društvenim razinama.

Odjenuti je nakon što se prepravi ili prodati je neke su od mogućnosti koje im se pružaju.

U prilikama u kojima proizvodnja odjeća još nije postala masovna prodaja rabljene

odjeće igra značajnu ulogu, stoga nije slučajno što se štandovi i tržnice nalaze u

središnjim dijelovima mnogih gradova.

Što se ruralnog svijeta tiče, istraživanja provedena u Engleskoj pokazuju da se u 17.

stoljeću povećava broj putujućih trgovaca koji i u najzabačenije dijelove zemlje donose

12

knjižice, vrpce, tkaninu za izradu plahti, zavjese, košulje, donje rublje itd.Osim putujućih

trgovaca u cijeloj Europi postoje i krojači koji idu od jedne do druge kuće i tamo se

zaustavljaju dok ne izrade odjeću za sve članove obitelji.

Međutim, s vremenom kućnu proizvodnju tkanina i odjeće za vlastitu upotrebu

nadmašuje i potiskuje razvoj tekstilne industrije te profesionalna izrada odjeće.

11. Donje rublje i higijena

Širenje upotrebe donjeg rublja bilo je povezano i s poimanjem higijene tijela koja se

nameće od početka 16. stoljeća. Do tada se prakticirao stari sustav kupanja rimskog

podrijetla. Od 14. stoljeća sve su učestalija kupališta sa strogom podjelom na muški i

ženski dio, no osim njih postojala su kupališta u kojima su mušterije uz paru, toplu vodu i

kade dobivali hranu, piće, krevete i djevojke. Taj je tip kupališta u srednjem vijeku

postizao sve veći uspjeh.

Od doba kuge (1347.- 1351.) javna kupališta smatraju se mjestima koja pospješuju

zarazu, te se ljude za vrijeme epidemije odgovaralo od njihova posjećivanja. Tu se

preporuku baš io nije poštivalo. Ipak, tijekom 16. stoljeća zbog odlučnosti da se stane na

kraj takvim bolestima, većina kupališta se zatvara. Kupanje se počinje smatrati opasnim.

U dodiru s parom ili vodom, posebno toplom vodom, pore se šire. Tako patogeni agensi

lakše prodiru u tijelo dok tjelesne tekućine izlaze, što uzrokuje opasnu malaksalost. Samo

se ruke i usta i dalje peru vodom koja se miješa s octom, alkoholom ili vinom. Kupanje se

već smatralo praksom koja se vrši samo pri liječenju određenih bolesti i to uz tisuću

mjera opreza. Izgleda da se Luj XIV. u razdoblju od 1647.- 1711. godine okupao samo

jednom i to zbog terapije. Dojenčadi je voda zabranjena, a njihovo se tijelo, barem do 18.

stoljeća umatalo u zavoje koji su se mijenjali maksimalno 2-3 puta dnevno. Liječnici su

savjetovali da ih se maže ružinim uljem, uljem borovnice ili voskom te da ih se posipa

prahom kao npr. prahom mekušaca, fino smrvljenim olovnim pepelom, kako bi se

začepile pore na koži. Smatralo se da će tijelo tako slabije upijati tj. da će biti otpornije na

bolesti.

Tako se razvija suho poimanje higijene i čistoće koje je bilo prisutno barem do 60- ih

godina 18. stoljeća, kada prosvjetiteljsku elitu zahvaća manija kupanja, osobito u hladnoj

13

vodi koja bi trebala zategnuti i jačati tijelo, znači opet na 1. mjestu nije čistoća. Zbog tih

se prilika javljaju

kupaonice, no i to se odvija sporo, oko 1750. godine samo 6% privatnih pariških palača

posjeduje kupaonicu, u palačama sagrađenima između 1770. i 1800. javlja se češće, no i

dalje rijetko. Nestanak kupaonice u 16. i 17. stoljeću ne podrazumijeva i nestanak za

čistoćom, naprotiv, ta briga raste, u odnosu na prethodna stoljeća. Samo što se ona više

ne povezuje s umakanjem tijela u vodu i njegovim pranjem, već sa sušenjem znoja,

trljanje tijela čistim i mirisnim tkaninama, te posipanjem tijela mirisnim puderima. Rublje

je tada imalo ključnu ulogu. Smatralo se da ono upija prljavštinu i nečistoću epiderme.

Pa, se vjerovalo da je dobro često se presvlačiti kako bi se uklonila prljavština. Tako se,

moglo izbjeći da se na njoj pojave buhe i uši. Vjerovalo se da paraziti nastaju truljenjem

tjelesnih izlučevina te se smatralo da se njihov broj može smanjiti promjenom sastava

znoja što se postiže pravilnom prehranom.

12. Pojava donjeg rublja

Već se u rimskome svijetu pojavljivala tunica interior (tunika koja se nosila ispod

odjeće), a vjerovatno su je upotrebljavali i Langobardi. Osobito u 13. stoljeću jasno se

ocrtava razlika između finije odjeće koja je pokriva. Naime, donje se rublje prvobitno

skrivalo. No od kraja 15. stoljeća i početkom 16. stoljeća ono počinje izbijati na površinu:

proviruje oko vrata i zapešća zahvaljujući vrpcama tkanine Italiji zvanim lattughe ,

napuhano je na mjestima vezivanja između ramena i rukava( koji su se u ono vrijeme

mogli odvojiti), bijeli se na prorezima koji su se radili na odjeći kako bi se mogli nazrijeti

donji slojevi. Baš se zbog toga . stoljeću ovratnici i manšete prekomjerno ukrašavaju da

bi se dokazala čistoća i luksuz. Jednom kada je utvrđena veza između čistoće osobe i

bjeline donjeg rublja koje se vidi, postalo je moguće poigrati se njegovim izgledom.

Ovratnici i manšete postaju odvojivi predmeti, tj. moglo ih se prati odvojeno od donjeg

rublja koje se skriva pod odjećom, odnosno oni vrlo malo govore o „unutrašnjoj“ čistoći

onih koji ih nose. Pa, tako biti čist postaje povlastica osoba koje si mogu priuštiti određen

broj komada za zamjenu ili barem često pranje onih komada koje posjeduju. No, te

mogućnosti nisu svima dostupne. Nabavka donjeg rublja košta. Osobito su visoke cijene

14

bijelog, lanenog rublja, npr. 1610. godine u Francuskoj bijela košulja stoji 8 franaka,

običan bi radnik za taj iznos trebao raditi 15 dana. Stoga mu ne preostaje ništa drugo

nego da se zadovolji žućkastom košuljom od konoplje s time da i za nju mora štedjeti,

ona sredinom stoljeća košta oko 2 franka, znači 3 ili 4 radna dana.

Prema podacima iz posmrtnih imovnika, još početkom 18. stoljeća u gradu poput Pariza

nemaju svi košulju.

13. Pranje rublja

U društvu u kojem se čistoća prije svega sastoji od mijenjanja donjeg rublja, njegovo je

pranje značajni čimbenik higijenske prakse. Pranje rublja bila je zadaća gazdarica ili

specijaliziranih pralja ( muških i ženskih). To je bio težak i naporan posao koji je

zahtijevao vremena i energije.Pranje rublja često se obavljalo na zdencima ili uz vodene

tokove. Mrlje su se nastojale ukloniti amonijakom, raznim uljima ili mekinjama, za mrlje

od tinte upotrebljavao se limunov sok, alaun- sredstvo za dezinficiranje i stezanje, te

kamen iz Troyesa. Mrlje s bijelih vojničkih uniformi nisu se skidale nego su se prekrivale

bjelilom. Rublje se pralo lugom napravljenim od pepela iz kamina (ako se u njemu palilo

drvo) ili mokraćom koja zbog amonijaka ima određenu sposobnost odmašćivanja tkanina.

Upotrebljavao se čak i gnoj otopljen u vodi ili mokraći koji se nakon upotrebe skidao

obilnim ispiranjem.Osim što se namakalo u takvim mješavinama, rublje se često čistilo

trljanjem, a posebno mlaćenjem.

Učestalost pranja rublja ovisila je o mnogim varijablama, od raspoloživosti vremena do

raspoloživosti vode ili posjedovanja ili ne, zamjenske odjeće.

Srednjovjekovni dokumenti pokazuju da su gaće uglavnom bile muška povlastica, možda

zbog toga što ih se brkalo s hlačama. Ali, u 14. stoljeću barem u Italiji ima i ženskih gaća.

Od 16. stoljeća one se sve više upotrebljavaju i zbog raširenih pomagala koji odjećo daju

volumen, a uz pomoću njih je od nogu udaljena i „sottana“, tj. ono što bismo danas

nazvali podsuknja. Ženske gaće u Francusku uvodi Caterina de Medici koja ih je nosila

kako bi mogla jahati, a da ne zanemaruje pravila pristojnosti. Mnogi su ih odobravali jer

su štitile intimne

15

dijelove od indiskretnih pogleda u slučaju pada ali i od razuzdanih mladića koji su

zavlačili ruke pod ženske suknje. No, neki ih i osuđuju smatrajući njihovo nošenje

prisvajanjem muške odjeće i prekoračenje crkvenih normi protiv odijevanja odjeće

namijenjene suprotnome spolu.

No, pučanke ih rijetko koriste tijekom novog vijeka, to nam dokazuju brojni podaci npr.

silovane žene tijekom suđenja za silovanje, kada govore o muškarcima koji su ih

iskoristili, kažu: „ podigao mi je odjeću“, a ne: „spustio mi je gaće“. Međutim, izgleda da

se u višim slojevima društva situacija razlikovala. Iz istraživanja proizašlo je da su u

drugoj polovici 18. stoljeća u Splitu, gaće bile dosta česti dio garderobe, žena iz srednjih i

visokih slojeva. Također, smatra se da su gaće u Italiji od druge četvrtine 18. stoljeća bile

dio dio rubenine svake mladenke. Izgleda da je u Parizu bila sasvim drukčija situacija.

Početkom 18. stoljeća ženske gaće se spominju u samo 3, 5% imovnika plemstva, samo

su ih zanatlijke i trgovkinje imale 12%. Taj se broj krajem stoljeća malo povećava ali još

su ipak bile dosta rijetke. Zapravo ih se smatralo odjećom žena- lovaca, glumica i

prostitutki.

Glavni komad donjeg rublja ipak nisu bile gaće nego košulja. Ona je tek u 15.

stoljeću postala dosta česti odjevni predmet u talijanskim selima, premda je bila prisutna

još u 13. i 14. stoljeću, te je nekada bila jedini odjevni predmet koji su ljudi posjedovali.

Prema podacima, već u 16. stoljeću toskanski seljaci mijenjali su košulju jednom tjedno i

to nedjeljom. Često se nije nosila ispod odjeće, seljaci su osobito ljeti nosili samo

slamnati šešir i košulju.

U to doba u francuskim selima košulja je bio rijedak odjevni predmet. No, na dvoru

je bila vrlo raširena i čini se da se mijenjala gotovo svakodnevno. U odgojnim

ustanovama, krajem 16. stoljeća preporučalo se mijenjanje jedanput mjesečno, dok se u

17. stoljeću u mnogim koleđžima to činilo dva puta tjedno.

U sardinijskim selima se u vrijeme korote košulja nije mijenjala godinu dana, te se

njezino ne mijenjanje smatralo žrtvom kako za one koji su izgubili rođake tako i za one

koji su se svakodnevno nalazili u njihovoj blizini i morali podnositi neugodne mirise.

16

14. Zadaća odjeće

Odjeća ima 3 glavne funkcije:

1. da štiti od hladnoće

2. da prekriva dijelove tijela koji su se smatrali sramotnima

3. da ukrašava.

Ali odjeća je i vršila obrambenu i zaštitničku funkciju, ona je bila oklop protiv kuge i

bolesti.

Nabrani i naborani ovratnici koji su prevladavali u drugoj polovici 16. stoljeća i dobrom

dijelu 17. stoljeća, služili su kako bi zatvorili tijelo u neku vrstu obrambene ljuske.

Za vrijeme kuge predlagao se specifičan način odijevanja koji je štitio od zaraze. Morala

se nositi satenska odjeća, od tafta, svile sa šarama koje se prelijevaju i sličnih tkanina

koje nemaju dlake, odjeća je morala biti toliko uska i glatka da nezdrav zrak ili bilo koja

zaraza mogu teško prodrijeti ili se za nju priljepiti. Nakon nestanka kuge s europskog

kontinenta odjeća postaje sve tanja, a počinje se ponovo prakticirati i kupanje.

15. Promjene garderobe

Tijekom 18. stoljeća tkanine postaju lakše, prozračnije i šarenije. U tim su promjenama

značajnu ulogu odigrali razvoj tekstilne industrije i poduzetničke špekulacije. Vjerovatno

su određenu važnost imala i poboljšanja u načinu grijanja. Tamne boje i dalje su

rasprostranjene. No, uz njih se javljaju modra, žuta, zelena i ružičasta, te uzorci na crte i

kvadratiće. Uz tkanine i boje mijenjaju se i krojevi. Ne računajući donje rublje i posluzi

su u razdoblju od 17.- 18. stoljeća najvažniji odjevni predmeti jakna, coulottes, odnosno

hlače koje fino

prianjaju uz tijelo i sežu do koljena, te dug ogrtač. Oni sretniji posjeduju i plašt. Neki

posjeduju i kaput, a dosta njih i šešir. Situacija se u razdoblju od 1775. – 1790. godine

jako razlikuje. U 84% imovnika ima kompletnih odjela s jaknom i odgovarajućim

hlačicama. Dug ogrtač zamijenjen je prslukom. Redingote, uzak kaput naglašenog struka

koji su početkom stoljeća bili prihvatili plemići, a kasnije sve je više prisutan i kod

17

pučana, te konkurira plaštevima i kaputima. U tom su razdoblju gotovo svi imali šešire i

cipele.

Toskanske seljanke, kako Monteigne opisuje u 16. stoljeću, nosile su jednostavne kratke i

lagane suknje, uglavnom modre ili skeletne boje i prsluke bez rukava ispod kojih vire

košulje. Oko ramena prsluka imale su raznobojne trake koje su lepršale na vjetru, nosile

su i pregaču koja se od 18. st. Izrađivala od indijskog platna. Na glavi su imale slamnate

šešire, kapice ili

šalove zvane sciugatoi koje su se osim na glavi mogli nositi i na ramenima ili oko vrata,

no uz sve to, sve se češće javljaju audrienne, dekoltirane haljine koje prianjaju uz

poprsje, fisciu odnosno čipkasti šalovi koji su se nosili oko vrata, te svilena odjeća koja je

nekada bila rezervirana za srednje i visoke gradske slojeve. No, dok je u 18. st. Odjeća

toskanskih seljanki doživjela poneku novost, odjeća Parižanki doživjela je pravu

revoluciju. Ona se između 17. i 18. st. Sastojala od suknje, uz koju su ponekad dolazile

jedna ili više podsuknji, košulje, plašta, kapice ili neke druge zaštite za glavu. Od 16.

stoljeća, kao i odjeća seljanki u struku je bila odvojena u dva dijela. Na prijelazu iz 17. u

18. st. u nešto manje od polovice imovnika pučanki bili su zabilježeni prsluci i korzeti:

njihova su tijela izgledala dosta opušteno što nije bio slučaj i s bogatim ženama čija su

tijela bila stisnuta u steznicima. A iako su sve imale čarape, samo manjina ih je imala više

od par cipela.

Odjeća je uglavnom bila od vune, a donje rublje i pregače bile su od lana ili konoplje.

Pamuk je još bio rijetkost a, svilu su nosile samo pripadnice viših slojeva. Boje su bile

tamne: crna, siva i smeđa. U razdoblju između 17. i 18. st. u Parizu bogataši su se od

ostalih razlikovali ponajviše po tome što su imali mnogo komada bijele odjeće. Ipak,

tijekom 18. stoljeća povećava se broj haljina te se rasprostranjuju korzeti. Pojavljuju se

bluze, pelerine i jaknice.

Vuna prepušta mjesto pamuku, a rasprostranjuje se i svila. Dok građanstvo više voli

kontrast crno-bijelo, puk i plemstvo krajem 18. st. nosi svjetliju, vedriju i živahniju

odjeću.

U mnogim europskim zemljama postojali su zakoni o luksuzu (npr. Švicarskoj,

Njemačkoj, Francuskoj i Italiji i bili su dugo na snazi, tako da u Rimu posljednji edikt o

18

odjeći potječe iz 1824. godine). Uz boje propisima su podložni i oblici, tkanine, materijali

i ukrasi. Tako se npr. u Wurttemburškom zakonu iz 1712. godine nižem slojevima

zabranjuje nošenje odjeće napravljene od uvezenih tkanina. Zabrana je bila stroža za

seljake, nešto je blaža za pučke slojeve gradova kojima su zabranjene indijske tkanine.

A samo visoki slojevi mogu nositi odjeću u francuskom stilu. Zakonodavstvo o luksuzu u

novome je vijeku postalo sredstvo koje se najviše koristi kako bi se zadržale prepreke

među različitim društvenim skupinama, kako bi se društvo blokiralo, a zabranili

pojedinačni usponi. Zakoni o odijevanju su kao i o hrani, čak u još većoj mjeri,

pokušavali zaštititi povlaštene slojeve društva od pokušaja imitiranja od strane ostalih

slojeva. Zakoni o luksuzu, za koje se nije uvijek marilo, svjedoče o upotrebi odjeće za

izražavanje i pokazivanje društvenih razlika. Papa Inocent III. Za IV. Lateranskog

koncila 1215. godine prvi je put izrazio potrebu da Židovima nametne neki razlikovni

znak no nije se izjasnio kakav bi taj znak trebao biti. Papa Horacije III. Je 1227. godine

odredio da to mora biti kružni znak žute boje. Godine 1360. papa Inocent VI. Odredio je

da to bude crvena beretka, kasnije se ponovno uvodi kružni znak crvene i žute boje. Uz

to, Židovi su bili lako prepoznatljivi, zbog njihovih svojstvenih vjerskih običaja, poput

oblika brade i pokrivene glave. Uz Židove i prostitutke su također bile obilježene žutim

dodacima. Znakovi koji su karakterizirali bludnice bili su još brojniji od onih koji su se

odnosili na Židove: crni plaštevi, posebne cokule, crvene kapuljače bili su neki od njih.

Crveni ogrtač s kukuljicom u nekim je dijelovima bio i znak sakupljača milostinje, oni su

isto kao i gubavci morali nositi razlikovna obilježja. Putem odjeće se pokušavalo

omogućiti identificiranje osoba koje je većina smatrala marginalnima.

16. Muška i ženska odjeća

Od 14. i 15. st. muška i ženska odjeća se sve više razlikuje. Muškarci više ne nose široku,

dugu i naboranu odjeću. Takvu će odjeću nositi samo još posebne kategorije poput klera,

staraca i djece, za koju se tek u 19. stoljeću pojavljuje posebna odjeća. No, boje, krojevi i

tkanine izražavala su jasna značenja i kada ona nisu bila određena zakonom. Naime do

polovice 18. st. seljaci i nadničari su poštovali zakonske odredbe birajući sivu boju za

svoja nedjeljna odjela, a tkalci i zanatlije su nosili smeđu boju. No, kasnije su se jedni i

19

drugi opredijelili za modru boju koju su uveli stranci. Seljaci su je posebno brzo prihvatili

jer je bila vrlo jaka njihova želja za bijegom od sive boje te je izbor plave boje bio vidljiv

znak društvene emancipacije seljaka.Crna boja je tradicionalno boja korote. Njoj se u

Italiji u 14. i 15. stoljeću pridružuje i tamno plava, zelena te neke mješavine crvene i crne

boje. U mnogim dijelovima Italije crvena je boja karakterizirala odjeću ili neke dodatke

koji su se nosili na dan vjenčanja, naime u novom vijeku bijela boja se još nije bila

nametnula kao tipična mladenkina boja, te je mladenka samo u Veneciji tradicionalno

nosila bijelu boju.

Odjeća, dodaci, frizura služili su kako bi se razlikovale neudane, udane, zaručene

djevojke, udovice, kao i oženjeni i neoženjeni muškarci. Od kraja 15. st. žene iz srednjih i

visokih slojeva počinju nositi korzete pojačane metalnom ili drvenom trakom, te su oni

preteča pravog steznika tj. drvenog ili metalnog oklopa pokrivenog lanom ili svilom. Uz

to što su učvršćivali i modelirali tijelo, korzeti i steznici su onemogućavali slobodno

kretanje i tako isticali da osobe koje ih nose, nemaju potrebu raditi. Početkom 16. stoljeća

iz Španjolske se

rasprostranjuju vertugada i guardinfante. Vertugada je jastučić koji se nosio na trbuhu

kako bi podsuknja dobila veći volumen. Guardinfante, odnosno krinolina bila je

napravljena od širokih drvenih ili metalnih obruča, isto sa funkcijom da podiže

podsuknju, premda mu je prvotna funkcija bila zaštita trudnih žena od udaraca. U 16.

stoljeću bile su rasprostranjene i cipele s petama i đonovima visokima čak 60 cm, te im je

bila potreba pomoć dvojice slugu kako bi se učinilo par koraka.

17. Livreja

Prema dokazima u srednjem vijeku je postojala odjeća koja je pomoću dekorativnih

motiva koji su je ukrašavali omogućavala identificiranje članova obitelji ili roda. Taj se

običaj izgleda u novom vijeku gubi. No, barem u jednom slučaju obiteljska pripadnost se

izražavala odjećom. Tijekom čitavog novog vijeka, plemstvo obilježava svoje muškarce i

to odjećom.Livreja izvana pokazuje da je čovjek koji je nosi sluga i pokazuje onima koji

razumiju taj jezik , tko su njegovi gospodari. Bogatstvo materijala i dodataka na livreji

20

pokazivalo je bogatstvo gospodara. Livreje su bile neka vrsta medija pomoću kojih su se

mogla najaviti krštenja, vjenčanja, ili slično, u obitelji gospodara.

Dana 19. lipnja 1790. godine ukinuto je nasljedno plemstvo, titule, grbovi pa tako i

livreje. Kasnije se svečano objavljuje sloboda odijevanja, 29. listopada 1793. godine,

utvrđeno je da je odijevanje jedno od osnovnih ljudskih prava.

Odjeća je osim što je štitila od hladnoće i razvrstavala ljude, i to u znatnijoj mjeri u

statičnim društvima, dok je u onim dinamičnijima neprestano tražila granice koje bi

prešla ili izmijenila. Stoga je odjeća, možda u znatnijoj mjeri od ostalih dobara bila

podložna raznim strategijama

odvajanja i pravljenja razlika, simboličkih bitki koje vode do redefiniranja novih simbola

i značenja.

18. Proizvodnja i potrošnja

Istovremeno sa sazrijevanjem ideje da bi sloboda odijevanja trebala biti uvrštena

među svačija prava i samo odijevanje postaje slobodnije, osobito odijevanje žena

pripadnica elite. Napuštaju se steznici, krioline, visoke pete, perike i umjetni madeži. Na

prijelazu 18. na 19. st. nametnuo se novi stil nadahnut neoklasicizmom: javljaju se

izrazito lagane haljine dubokog izreza i svijetlih boja, podignuta kosa koja se ne pudra

niti pokriva perikama. Ne može se nijekati da su u toj preobrazbi žene odigrale značajnu

ulogu: kao proizvođači tkanina, kao krojačice, čipkarice, dekoraterke te kao autorice

prvih modnih novina i čitateljice te nove knj. vrste.

U 18. st. u Parizu je naglo porastao izbor odjeće. No, taj fenomen nije zahvatio muškarce

i žene na jednak način. Početkom stoljeća je prosječna vrijednost odjeće pučana i

pučanki bila više-manje jednaka, a iznosila je 15-17 libri, da bi kasnije kod ženske

populacije ona porasla čak 6puta i tako iznosila 92 libre.

Muškarci i žene imali su različit odnos prema odjeći i predmetima. Provedene studije

ukazuju na to da su muškarci i žene različito trošili: U Engleskoj su u pedeset godina na

prijelazu iz 17. u 18. st. žene posjedovale više novih i dekorativnih dobara nego oni.

21

Također se razlikovao i način na koji su gledali na stvari – žene su bile emocionalno

vezane za pokućstvo i osobne predmete dok su muškarci o njima često ravnodušno

govorili. Značajno je da u Torinu izričito spomenuti predmeti u ženskim oporukama

postaju brojniji od sredine 17. st.

Ipak, bilo bi pogrešno toj posebnoj ženskoj vezanosti za stvari pripisati samo

kompenzacijsku funkciju. Žene koje je jedna autorica posebno proučavala nisu se

pokazale jednako vezanima za sva kućanska dobra. Pokazalo se da su bile osobito vezane

za predmete na koje su mogle isticati pravo posjedovanja, za dobra koja bi ostala njihova

i kada postanu udovice, te ona za koja su smatrala da ih mogu prisvojiti, odnosno za

odjeću, dio nakita… U vrijeme industrijalizacije u Birminghamu, udovica Sarah

Shidmore, bogata trgovkinja koja je posjedovala kuću i spremište za kočiju u svojoj je

oporuci objasnila da svojoj unuci ostavlja svoje dvije najbolje haljine i svilene podsuknje

te laganu pamučnu haljinu. Dobra za koja su žene pokazivale posebnu vezanost bila su

barem dijelom njihovo djelo.

Ne može se tvrditi da su žene bile rastrošnije od muškaraca. Predete kojima su bile

privržene nisu nužno one kupile. Nije rečeno da je to što su imale više odjeće, nakita,

srebrnine i raznih stvarčica pokazivalo njihovu izraženu sklonost potrošnji. To što su

žene imale bogatu odjeću nije bio izraz slobodnog ženskog izbora već je odražavalo

izbore muškaraca koji su često i zadržavali pravo vlasništva nad odjećom. Žene su putem

svoje elegancije mogle muškarcima služiti kao izlozi njihova bogatstva, moći i uspjeha.

Stoga bi bilo pogrešno automatski zaključiti da su bile sklonije potrošnji od suprotnog

spola.

Da bi se bolje shvatio položaj žena i muškaraca u odnosu na potrošnju treba navesti

nekoliko informacija o načinu na koji je bila organizirana potrošnja u obitelji. Dugo se

smatralo da je ženin zadatak čuvati, a muški nabavljati. Očito je da se pojam nabavke

odnosio na pribavljanje sredstava za uzdržavanje obitelji, no podrazumijevalo je to i

nabavku dobara koja su se kupovala.

19. Nove granice i hijerarhije

U Francuskoj je revolucija donijela neke značajne reforme građanskog

zakonodavstva – na čitavom teritoriju uvedena je jednakost svih nasljednika i muških i

22

ženskih, uvedena je punoljetnost koja je odraslim neudanim ženama omogućila da

upravljaju dobrima, da sklapaju javne ugovore, uveden je razvod. Ipak, tijekom

revolucije žene nisu mogle sudjelovati u javnoj sferi, nisu mogle birati vlastite

predstavnike niti same biti izabrane. U muškom slučaju se afirmirao, iako ne i do kraja

ostvario, princip općeg prava glasa, dok je druga polovica bila u potpunosti isključena iz

izborne lige. U Franc. Isto kao i u Ital. žene su morale čekati do kraja 2. svj.rata da bi

dobile pravo glasa. U velikom dijelu Europe one su puna građanska prava stekle kasnije

od muškaraca premda je to kašnjenje negdje bilo veće, kao u Fr. I It., a negdje manje kao

u Vel. Britaniji.

Tijekom franc. rev. Nisu samo žene i maloljetnici ostali bez priznanja građanskih prava. I

sluge su redovito ostajale bez tih prava, samo im je Ustav 1793. priznavao pravo glasa.

Posljednji oblici diskriminacije nestali su tek 1930.

Izdržljivost pojma familia shvaćenog kao skupine podređenih osoba i dalje se osjećala:

žene i sluge nisu se mogli uzdignuti na položaj građana i građanki. Polako su širi slojevi

europ. društva mogli uživati građanska prava. U tom procesu sluge, a u većoj mjeri žene,

uglavnom se nalaze na samom začelju kolone.

U 19. st. pravo glasa muškaraca nije odgovaralo pravim individualnim političkim

pravima, već se radilo o građanskim pravima rezerviranim za glave obitelji muškog

spola.

20. Živjeti u kući? Je li to sudbina žena?

Činjenica da su mnoge žene smatrali predodređenima za obavljanje kućanskih

zadaća igrala je jednu od glavnih uloga među razlozima isključivanja žena. Naglašavanje

prirodnosti takve uloge pojačalo se u 18. st. sama ideja kako je sudbina žena živjeti u kući

stara je i ukorijenjena premda je bilo žena koje kuću nisu ni imale ili onih koje su radile

izvan nje. Giacomo Lanteri, autor traktata «O gospodarenju» vidi u kući i obitelji

osnovnu jedinicu pol. Društva. Tu se ideju moglo povezati još s Aristotelom prema

kojem je otac- kao glava obitelji- imao nad svojom ženom vlast državnika, nad djecom je

imao monarhijsku moć, a nad slugama tiransku i despotsku. Misljenje Catherine

Franceschi Ferrucci, autorice iz 19. st. drugačije je. Prema njoj je podjela nadležnosti

23

između muškarca i žene vrlo jasna – ona kraljuje srcem, a on inteligencijom. Ona ima dar

uvjeravanja, a on snagu. Dobro obitelji je cilj kome je usmjereno ženino djelovanje.

Dakle. Stoljećima se smatralo da su žene predodređene uglavnom za obitelj i kućansku

sferu, a s druge strane obitelj i kućni život nisu shvaćali na jednak način. Ovisno o

autorima, prilikama i razdobljima, njima su se pripisivale različite karakteristike i

funkcije.

21. Ljubav i osjećaji

Vodeći znanstvenici koji su 60-ih i 70-ih godina istraživali kvalitetu obitelj.

Odnosa smatrali su da je obitelj s vremenom od zajednice u kojoj su odnosi među

supružnicima bili hladni i bezosjećajni, postala zajednica u kojoj ljubav, nježnost, intima

igraju središnju ulogu. Tako je Philippe Ariers tvrdio da se djetinjstvo tek od 17. st.

raspoznaje kao posebna faza života te da roditelji tek tada počinju malu djecu promatrati

kao ljudska bića za koja su odgovorni. Lawrence Stone smatrao je da se model ponašanja

koji je osjećajan i tolerantan počeo afirmirati između 1660. i 1800. godine. Prema Stoneu

se prelazak s vjenčanja dogovorenih zbog interesa i vjenčanja iz ljubavi u eng. srednjim

slojevima ostvario oko 1660. Shorter je mislio kako je majčinska ljubav vezana za razvoj

kapitalizma, a za kapitalistički je razvoj vezao i afirmiranje romantične ljubavi. Ti su

autori imali različita mišljenja o tome kako, kad i gdje se rodila moderna obitelj. No,

slagali su se da je ona vezana za duboku promjenu osjećajnosti muškaraca i žena.

22. Stabilnost i nestabilnost obiteljskih odnosa

17. st. bilo je razdoblje epidemija tijekom kojih je smrt kosila beskrajan broj

žrtava, a iza sebe ostavljala uništene obitelji, osobe bez uže obitelji, siročadi, udovice i

udovce. Nestanak kuge nije nužno značio ukupno smanjenje smrtnosti. No obiteljski

odnosi nisu stoljećima bili nesigurni i lako blijedjeli, niti su obitelji bile osuđene da se

učestalo rastavljaju. Stopa smrtnosti, osobito djece, uvijek je bila visoka premda se

razlikovala ovisno od sredine do sredine. Novorođenčadi koju su majke dojile imale su

veće mogućnosti da prežive od novorođenčadi dane na dojenje ili one koja uopće nisu

dojena. Stoga je sve rjeđe utjecanje dojiljama od 17. st. karakteriziralo život elite, a to je

doprinijelo i smanjenu neizvjesnosti života novorođenčadi.

24

Budući da dojenje smanjuje plodnost majčin izbor da doji vlastitu djecu pridonio je

stabilizaciji obiteljskog života – smanjenje broja trudnoća je povećavalo mogućnost da

majke prežive. Osim smrtnosti i ženidbeni običaji su utjecali na obiteljske odnose. Otac

obitelji mora odabrati mladenku nježne dobi koja će se lako moći obučiti prema

običajima koje supružnike priželjkuje, a ta će mladost biti korisna i stoga što će takva

žena biti puna poštovanja prema njemu- stoji u jednom talij. traktatu objavljenom poč.17.

st. ipak, suprug nije morao biti toliko star da izgleda više kao otac nego kao muž,

ustaljeno mišljenje u ono doba bilo je da djevojka od 18g. je pristala za muškarca malo

iznad 30 godina.

U tal. Gradovima u 17. st. među elitom razlika supružnika bila je vrlo velika: oko 10-12

godina u Genovi i Milanu, a 15 g. u Firenzi. Tako su žene rano ostajale udovicama te su

se ponovno udavale. Tijekom vremena se golema dobna razlika među supružnicima talij.

plemstva smanjivala; u Torinu već u drugoj polovici 17. st. a u Milanu oko 1750. time se

produžilo razdoblje za koje su muž i žena mogli očekivati da će ga provesti zajedno.

23. Od “Poštovani gospodine mužu” do “Radosti moje duše”

Aurelia Pallavicini je tridesetih godina sedamnaestoga stoljeća svoja pisma mužu

započinjala sa “Moj izrazito poštovani gospodaru”. Teresa Margherita del Vernaccia,

plemkinja koja je udajom ušla u istu obitelj, obitelj Gozzadini iz Bologne, oko stoljeće

kasnije u pismu svome suprugu piše “Moj drag i ljubljeni gospodine mužu”. Maria

Teresa Serego Alighieri, također iz obitelji Gozzadini, sredinom 18. st. svoja pisma mužu

započinje sa “Najdraži moj” i “Radosti moje duše”. Iz tih se primjera jasno vidi kako se

odnos između muža i žene tijekom stoljeća mijenjao. U 16. i 17. st. plemstvo se svojem

bračnom drugu obraćalo s hladnim izrazom, punim poštovanja, Vostra signoria (Vaše

gospodstvo). Supružnici se nisu zvali imenom već su se jedno drugome obraćali izrazom

“Gospodine mužu” ili “Gospođo suprugo”, a koristili su i glagol u trećem licu jednine. S

generacijama rođenim između 1700. i 1780. g. ukida se izraz Vostra signoria, a bračnom

drugu se počinje obraćati sa voi (drugo lice množine), al ii dalje se umjesto osobnih

imena koriste izrazi koji izražavaju srodstvo. No, i ti se izrazi s vremenom gube pa će se

generacije rođene nakon 1780. g. jedno drugome obraćati imenom i zamjenicom tu

25

(drugo lice jednine). U Engleskoj se o problemu obraćanja bračnome drugu javno

raspravljalo još na prijelazu iz 17. u 18. st. moguće je da je u Italiji uvijet za prisniji

rječnik među supružnicima bilo smanjenje dobne razlike, ali to nije vrijedilo i za

Englesku. Muškarci su, u vrijeme kada su još postojale formalnosti, stupali u brak oko

dvadeset i druge godine, anjihove žene oko dvadesete, dok je, u vrijeme kada su se

formalnosti počele gubiti, dob muškarca koji stupa u brak iznosila dvadeset is edam ili

dvadeset i devet godina, a žena dvadeset i dvije ili dvadeset i tri godine.

24. Tko bira supružnika?

Roditelji su ti koji su za svoju djecu birali supružnika, pogotovo u onim

slučajevima kada je to ovisilo o obiteljskim dobrima, što će reći da su pripadnici nižih

slojeva u izboru bili znatno slobodniji. Nakon 1660. g. roditelji iz najviših aristokratskih

obiteljisvojoj djeci nisu dopuštali mogućnost odbijanja partnera kojeg su im oni odredili.

No, od druge polovice 17. i u većoj mjeri 18. stoljeću mladi su supružnike mogli birati,

ali uz uvijet da budu društveno i gospodarski prihvatljivi. Da bi se spriječilo otuđivanje

imovine, uvedeno je pravno sredstvo strict settlement: prilikom vjenčanja otac je

prvorođenome prenio dio imanja određujući kako će ga ovaj raspodijeliti svojoj djeci.

Time su roditelji izgubili mogućnost da nametnu svoj izbor jer nisu više mogli zaprijetiti:

“Lišavam te nasljedstva!”. Također se promijenio i razlog stupanja u brak. Sve se više

počelo razvijati mišljenje da ljubav i nježnost moraju biti pretpostavka, a ne posljedica

ženidbe, a u kasnom 18. st. sve se više spominju spolna privlačnost i “romantična strast”.

Nakon faze jačanja patrijarhalne moći sve je više Engleza smatralo da se u brak mora

stupati na temelju osjećaja i ljubavi, a u 18. st. tiranska moć oca, ograničavanje izbora te

brakovi iz interesa bili su predmet osuđivanja.

25. “U Italiji se rugaju pristojnosti i moralu”

Suglasnost roditelja nije bila potrebna za valjanost braka, što je potvrdio i

Tridentski koncil. Crkva je, nadalje, pokušavala prisiliti obitelj da poštuju želje i izbor

26

djece. To je ženama dalo mogućnost da mogu izabrati između dva muškarca, odnosno

mogućnost da prisilno odu u samostan nije više postojala. Tijekom 17. st. svećenici i

pravnici sve veći značaj daju roditeljskoj suglasnosti braku i ne podržavanju misalliances

(fr. Misalliance – ženidba s osobom nižega položaja). Zbog toga su bile najviše oštećene

djevojke nižega sloja koje su optuživali da žele prisiliti na brak mladiće iz dobrostojećih

obitelji ili od njih izvući odštetu zbog gubitka nevinosti ( sklonost okrivljavanju žena

pojačat će se u sljedećem stoljeću). Razlike između prvorođenih i mlađih sinova

uvjetovale su sukobe u obitelji o čemu svjedoči porast sudskih tužbi između braće,

sestara, rođaka, stričeva i ostale rodbine. Sukobe je uzrokovalo i pribjegavanje

fideikomisima. To je omogućavalo prenošenje dobara predodređenom nizu nasljednika

(prvorođenome sinu, zatim prvorođenome unuku itd.) čime se htjelo naslijeđena dobra

sačuvati netaknuta. Tijekom 18. st. poduzete su mjere za ukidanje fideikomisa, što se i

dogodilo dolaskom Francuza koji su, osim toga, ukinuli i primogenituru te uveli

jednakost muških i ženskih nasljednika. U to su vrijeme nestali i cavalier servente.

Cavalier servente bio je “udvarač” kojeg su imale sve pripadnice visokih slojeva. On ih je

pratio u crkvu, kazalište i na ostala javna događanja, radio im je društvo, a ponekad im je

bio i ljubavnik. Možda se činjenica da udana žena ima takvog “udvarača” može objasniti

dogovorenim brakovima iz interesa, odnosno brakovima bez osjećaja. To je davalo

mogućnost da se ima veza s nekim drugim osim s bračnim drugom. Počeli su se sve više

naglašavati ljubav i osjećaji u obitelji te je poštivanje sklonosti djece predstavljalo

svojevrsnu manifestaciju ljubavi prema djeci. U 17. i dijelu 18. stoljeća djeca su se

roditeljima obraćala sa Signor padre (Gospodine oče) i Signora madre (Gospođo majko).

Zamjenički oblik vossignoria (vaše gospodstvo) koristili su sve do kraja 17. st., a oblik lei

u 18. stoljeću, oba s glagolom u trećem licu jednine. Roditelji su svoju djecu zvali figlio

(sine) ili figlia (kćeri), a obraćaju im se sa voi (drugo lice množine), što je bilo manje

formalno od lei (treće lice jednine). Djecu se redovito podsjećalo da, prema četvrtoj

Božjoj zapovijedi, moraju poštivati oca i majku. Kada djeca dolaze pred roditelje moraju

im se duboko nakloniti i ljubiti im ruke. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće roditelji svoju

djecu zovu imenom i obraćaju im se sa “ti”, a djeca koja će se tako obraćati roditeljima

pripadaju generaciji rođenoj nakon 1820. godine.

27

26. Interes i osjećaji

U generacijama rođenim krajem razdoblja koje ovdje proučava Raffaella Sarti

odnosi unutar obitelji postajali su sve prisniji, ali to ne znači da su se muž i žena ili

roditelji i djeca više voljeli niti da u ranijim razdobljima nisu pokazivali nikakve osjećaje.

Ponekad je za izbor bračnog druga bilo važno da veze imaju ekonomske posljedice i

presudne su za preživljavanje pa bi izbor “pao” na nekoga s boljim društvenim

položajem. S druge strane, da bi se izrazili ljubav i osjećaji, mogli su se upotrijbiti imanja

i materijalna dobra. No, veličanje ljubavi nije uvijekpodrazumijevalo smanjivanje

nejednakostiunutar obitelji što dokazuje i građanska kultura 19. stoljeća koja s jedne

strane naglašava važnost osjećaja, a s druge se i dalje drži stroge hijerarhije, odnosno

položaj udanih žena u 19. stoljeću nije bio bolji od njihovog položaja u stoljećima ranije.

Međutim, u Europi se počela stvarati kultura koja je veličala ulogu ljubavi pri odabiru

bračnoga druga i pokazivanje osjećaja prema djeci. No, to ne znači da su obitelji prije

toga bile bezosjećajne, osjećaji su se jednostavno pokazivali na drugačiji način, npr.

Vjerovalo se da je za dobro djece bolje biti strog nego nježan i osjećajan, ali ipak su

mnogi roditelji prema djeci bili blagi.

27. Javno i privatno

Kolika je bila razlika u shvaćanju javnog i privatnog možemo vidjeti ii z ovog

primjera. Za Caterinu Franceschi Ferrucci žena u kući je bila nježna i pažljiva, a za

Giacoma Lanterija žena je trebala biti odvojena od ostatka obitelji. Takvo shvaćanje

posljedica je činjenice da je prvome obitelj bila i javno i privatno polje, a drugome

privatno, jasno odvojeno od javnoga. To prepoznavanje privatnog prostora unutar kuće i

javnog prostora javlja se paralelno sa sličnom podjelom društvenog života te jača ideja da

se te sfere javnog i privatnog mora razdvojiti. Obitelj i dom, koji je bio mjesto za

razvijanje obiteljskih odnosa, počeli su se predstavljati kao nešto “privatno”. Nova

poimanja su dovela do toga da se sagrade hodnici i zidovi tamo gdje je nekad bio

otvoreni proctor, stvoreni su novi zakoni koji su doprinijeli redefiniranju društvenih

28

skupina, došlo je do nove preraspodijele prava povlastica ili kazni među muškarcima i

ženama, odraslima i maloljetnicima, gospodarima i slugama itd.

28. Zasebne i nerazmrsive sfere

Puno se raspravljalo o tome što je privatno, a što javno. Londonske su gospođe

smatrale da “izlaziti u javnost” znači otići u kazalište ili operu. No, svejedno je točnu

granicu teško odrediti. Jer žene nisu radile samo u kući nego su i javno djelovale: radile

su u tvornicama, obiteljskim gospodarstvima, u dobrotvornim djelatnostima ili pak

odlazile u kazalište i koncertne dvorane. Žene su čak i kao spisateljice ulazile u javnu

sferu i time dokazivale da se kao javna žena ne smije poimati samo prostitutka. Tako se

Caterina Franceschi Ferrucci zalagala za postizanje nacionalnog ujedinjenja u vrijeme

talijanskog preporoda: pisala je članke, pozive, domoljubne pjesme, pismo papi Piju IX.

Te držala javna predavanja i govore. Ali, još je uvijek među zakonodavcima bilo prisutno

shvaćanje da supruge i sluge pripadaju obitelji te da moraju slušati glavu obitelji. Tako se

položaj sluge uvelike pogoršao jer nisu mogli postići ono što su postizali drugi zbog toga

što se smatralo da su nesposobni djelovati samostalno i slobodno. Položaj žena bio je

sličan položaju slugu. I njih su smatrali nesamostalnima i ovisnima o obitelji, a

prevladavalo je i mišljenje da je ženska ovisnost nešto samo po sebi prirodno. Tamo gdje

su se obitelj i državni odnosi preklapali, žene su mogle sudjelovati u vlasti; mogle su biti

čak i kraljice ili regente. No, tamo gdje su obitelj i državni poslovi potpuno odvojeni žene

su u potpunosti isključene iz vlasti.

29. Jučer i danas

U razdoblju od 15. do 19. stoljeća započinju promjene u organizaciji prostora i

postavljaju se nove materijalne i simbolične granice. Te promjene umanjuju ulogu obitelji

kao pripadnika društvene organizacije. Dok su u srednjem vijeku postojala industrijska

postrojenja s mnoštvom radnika (npr. Mlinovi svile u Bologni), od posljednjeg dijela

razdoblja proučavanog u ovoj knjizi masovno se rasprostranjuju tvornice. Tako se još

29

jasnije odvaja proizvodnji namijenjen prostor izvan doma i kućni proctor namijenjen

reprodukciji i potrošnji. Od 15. do 19. st. uvelike se promijenila potrošnja. Proctor kuće

obogaćuje se mnogim predmetima, dobrima i jelima, dok prijašnja zastarijevaju. Raste

raznolikost namirnica, dok se mnogima način prehrane pogoršava. Kuće su čvršće, bolje

zagrijane, imaju više prostorija, ali svejedno u njima boravi mnoštvo ljudi. U kućama je

previše namještaja, a i garderoba je obilnija. Sve te promjene isprepliću se s promjenama

unutrašnje ravnoteže u obitelji; razvijaju se novi odnosi muževa i žena roditelja i djece,

braće i sestara, prvorođenih i mlađih sinova, gospodarai slugu itd. Vrednovanje osjećaja,

ljubavi, čuvstva, al ii onoga što su ekonomski interes i racionalna računica ne mogu se

odvojiti od vrijednosti svake pojedine kulture. Tako i sam način na koji muškarci i žene

upotrebljavaju predmete i sredstva pokazuju da nije u pitanju samo zadovoljavanje

jednom zauvijek “određenih” bioloških potreba. Predmeti nemaju vrijednost sami po sebi

već se njihova upotreba ne može odvojiti od značenja koje poprimaju u određenoj kulturi.

Na prostor i raspored kuća, građevine koje su s njima spojene, obradive površine i proctor

za životinje utjecale su karakteristike pripisivane istoku i zapadu, jugu i sjeveru, desnoj i

lijevoj strain te položaju ispred i iza. Ovu knjigu Raffaella Sarti zaključuje rečenicom u

kojoj se pita hoće li nam sva ta istraživanja značenja predmeta i analiza načina koji su

utjecali na gradnju mostova ili podizanje barijera među ljudima pomoći da shvatimo naš

svijet u kome se razvijaju novi oblici siromaštva dok nas razni predmeti mame iz izloga,

zasićuju proctor u našim kućama i zagađuju prirodu.

30