Naslov izvornika

Heart-Shaped Box

Copyright © 2007 by Joe Hill All rights reserved

Prevela s engleskog

Boţica Jakovlev

Ilustracija

Edward Bettison

www.edwardbettison.com

Urednik

Neven Antičević

Zagreb, kolovoz 2008. prvo izdanje

Za tatu, jednog od dobrih

KAKO BI UMRLI MOGLI IMATI ODREDIŠTA?

Alan Moore, Glas ognja

CRNI PAS

1

JUDE JE POSJEDOVAO PRIVATNU ZBIRKU.

Na zidu njegova tonskog studija, između platinastih ploča, visjeli su uokvireni crteţi sedam patuljaka. John Wayne Gacy1 ih je nacrtao zatvoru i poslao mu ih. Gacy je klasične Disneyjeve likove volio gotovo koliko i napastovati mladeţ, gotovo koliko i Judeove albume.

Jude je imao i lubanju seljaka nad kojim je u 16. stoljeću izvršena trepanacija da bi iz njega izašli demoni. U prosvrdlanu rupu nasred lubanje Jude je popikao zbirku kemijskih olovaka.

Imao je i tristo godina staro priznanje jedne vještice. “Priznam da sam općila s crnim psom koji je rek'o da će mi pomoć otrovat' krave, konje pobjesnit' a na djecu bacit boleščine ako mu prodam dušu - pristala sam, a poslije mu dala sisat' sisu.” Spaljena je na lomači.

Imao je krutu i izlizanu omču koja je posluţila za vješanje jednog muškarca u Engleskoj na prijelazu 19. stoljeća, šahovsku ploču na kojoj je Aleister Crowley kao dijete igrao šah2, i jedan sadistički pornografski film. Od svih predmeta iz njegove zbirke Judeu je najmanje drag bio upravo taj posljednji. Nabavio ga je od nekog policajca koji je radio na osiguranju njegovih nastupa u Los Angelesu. Murjak je rekao da je video morbidan. Rekao je to s natruhom oduševljenja. Jude je odgledao film i sloţio se s policajčevim zaključkom. Film je doista bio morbidan. A ujedno je - posredno - ubrzao raspad Judeova braka. Jude je svejedno film zadrţao.

Mnogi predmeti iz njegove privatne zbirke nakaznog i izopačenog bili su darovi njegovih oboţavatelja. Zapravo je on sam malokad nešto kupio za svoju zbirku. Ali kad mu je njegov osobni tajnik Danny Wooten rekao da se na internetu prodaje duh i upitao ţeli li ga kupiti, Jude nije morao dugo razmišljati. Kao kad odeš u

1 John Wayne Gacy (1942.-1994.), američki serijski ubojica. Između 1971. i 1978. ubio je 33 dječaka i mladića. Osuđen

na smrt i pogubljen.

2 Aleister Crowley (1875.-1947.), engleski okultist, pisac i mistik, “otac modernog sotonizma”.

restoran, poslušaš što se tog dana nudi na dnevnom meniju i zaključiš da upravo to ţeliš jesti a da i ne zaviriš u jelovnik. Za neke pobude nije potreban poticaj razuma.

Dannyjev se ured nalazio u razmjerno nedavno dograđenom dijelu na sjeveroistočnoj strani Judeove prostrane seoske kuće stare 110 godina. Klimatizirani ambijent ureda, namještaj OfficeMax i tapison u kombinaciji tamnosmeđe i beţ boje činio je ured rafinirano bezličnim, potpuno različitim od ostatka kuće. Da na zidovima nije bilo koncertnih plakata u okvirima od inoksa, ured bi izgledao kao zubarska čekaonica. Na jednom je plakatu bila prikazana staklenka dupkom puna buljećih očnih jabučica iz kojih su se straga klatila krvava vlakna očnih ţivaca. To je bio plakat za turneju Sve su oči uperene u tebe.

Jude je poţalio čim je dogradnja dovršena. Nije, doduše, ţelio voziti četrdeset minuta iz Piecliffa do svog unajmljenog ureda u Poughkeepsieju, ali vjerojatno bolje i to nego da mu Danny Wooten ţivi pod krovom. Ovdje su Danny i Dannyjev posao bili preblizu. U kuhinji bi Jude čuo zvonjavu telefona iz Dannyjeva ureda - katkad bi oba telefona zazvonila istodobno - i taj ga je zvuk izluđivao. Godinama nije snimio novi album, jedva da je taknuo note nakon što su umrli Jerome i Dizzy (a bend zajedno s njima), ali su telefoni svejedno uporno zvonili. Imao je osjećaj zagušenosti ţivotnog prostora zbog neprekidne procesije ljudi koji nešto ţele od njega i svojataju njegovo vrijeme te zbog gomilanja pravnih i profesionalnih upita, dogovora i ugovora, promocija i javnih nastupa, aktivnosti u sklopu poslovanja tvrtke Judas Coyne Incorporated, a kojima nikad kraja. Kad je kod kuće, ţeli biti on a ne zaštitni znak.

Danny uglavnom nije zalazio u ostatak kuće. Premda je imao loših strana, Danny je poštivao Judeovu privatnost, ali bi ga bez pardona zaskočio ako bi Jude zalutao u njegov ured što bi Jude - nerado - učinio četiri-pet puta na dan jer je to bio najbrţi način da stigne do staje i pasa. Mogao je izbjeći Dannyja tako da izađe na prednja vrata i zaobiđe kuću, ali se odbijao šuljati oko vlastite kuće samo zato da bi izbjegao Dannyja Wootena.

Usto, činilo mu se nemogućim da bi Danny uvijek mogao smisliti nešto čime će ga zagnjaviti - ali jest. Ako nije imao nekakvo neodgodivo pitanje, onda bi poţelio razgovarati. Danny je bio rodom iz juţne Kalifornije, pa kad bi razvezao, nikad kraja. Pred potpuno nepoznatim ljudima hvalio bi blagotvorno djelovanje češljaste pirike, na primjer da je od nje stolica mirisna poput svjeţe pokošenog travnjaka. Premda tridesetogodišnjak, s malodobnim bi dostavljačima pizze razgovarao o skateboardingu i PlayStationu kao da ima četrnaest godina. Danny bi se povjeravao majstorima za ugradnju klime, ispričao im kako mu se sestra kao tinejdţerica predozirala heroinom i kako je upravo on kao brucoš našao majčino tijelo nakon što je počinila samoubojstvo. Njega se nije moglo dovesti u nepriliku. Nije znao što znači sram.

Nakon što je nahranio Angusa i Bon, Jude se vraćao u kuću preko Dannyjeva brisanog prostora. Upravo kad je pomislio da će moţda uspjeti proći kroz ured neokrznut, Danny reče: “Šefe, pogledajte ovo.” Ta je rečenica bila predigra svakog Dannyjeva prepada, izričaj kojeg se Jude pribojavao i koji je u njemu izazivao ogorčenost, uvod u pola sata potraćenog vremena, ispunjavanja formulara, čitanja faksova. A onda mu Danny reče da netko prodaje duha, i Jude zaboravi na svoju kivnost. Zaobiđe stol kako bi pogledao preko Dannyjeva ramena u zaslon njegova računala.

Danny je duha našao na nekoj internetskoj aukciji, ne na eBayu, nego na nekoj kvazi-aukciji. Jude je pogledom prelazio preko opisa ponuđenog artikla dok je Danny glasno čitao. Danny bi Judeu i hranu sjeckao na komadiće kad bi mu Jude pruţio priliku. Imao je u sebi nekakvu servilnost koja se Judeu, iskreno govoreći, gadila u muškarca.

“'Kupite duh mog očuha'“, čitao je Danny. “'Prije šest tjedana umro je moj očuh, naglo. Tad je bio kod nas. Nije imao vlastiti dom pa se selio od rođaka do rođaka, ostao mjesec-dva, pa krenuo dalje. Sve je šokirala njegova smrt, osobito moju kći, koja je bila jako bliska s njim. Tko bi se tome nadao! Bio je aktivan do samog kraja. Nikad nije sjedio ispred televizora. Svaki bi dan popio čašu soka od naranče. Još je imao sve svoje zube.'“

“Ovo je neka zajebancija”, reče Jude.

“Mislim da nije”, reče Danny i nastavi čitati. “'Dva dana nakon pogreba moja ga kćerkica ugleda u gostinskoj sobi, koja se nalazi prekoputa njezine sobe. Nakon toga ona je odbijala ostati sama u sobi, ili uopće odlaziti na kat. Rekla sam joj da joj djed nikad ne bi učinio ništa naţao, ali je ona rekla da se boji njegovih očiju jer da vrve od crnih črčkica i da više nisu za gledanje. Tako da otad spava sa mnom.

Isprva sam pomislila da je to samo priča strave, plod njezine mašte, ali ima u tome nečega. U gostinskoj je sobi stalno hladno. Malo sam pronjuškala po njoj i primijetila da je najgora situacija u ormaru gdje visi njegovo svečano odijelo. Ţelio je biti pokopan u tom odijelu, ali kad smo mu ga u pogrebnom poduzeću navukli, nekako mu nije pristajalo. Ljudi se nakon smrti malo usuču. Voda u njima presuši. Njegovo mu je svečano odijelo bilo preveliko pa smo se dali nagovoriti od sluţbenika pogrebnog poduzeća i kupili njihovo odijelo. Ne znam zašto sam ih poslušala.

Neku noć se probudim i začujem očuhove korake u sobi iznad. Krevet u njegovoj sobi rasprema se sam od sebe, vrata sobe s treskom se otvaraju i zatvaraju u razna doba dana i noći. I mačka se odbija popeti na kat; katkad sjedi u podnoţju stubišta i gleda u stvari koje ja ne vidim, netremice, a onda mijaukne kao da joj je netko stao na rep i pobjegne.

Moj se očuh cijelog ţivota bavio spiritizmom i uvjerena sam da je ovdje samo da bi mojoj kćeri poručio da smrt nije svršetak. Ali ona ima samo jedanaest godina i potreban joj je normalan ţivot, da spava u svojoj a ne u mojoj sobi. Jedino što mi pada na pamet jest pokušati tati naći drugi dom, a svijet je pun ljudi koji ţele vjerovati u zagrobni ţivot. E pa ja imam dokaz koji ste traţili.

Prodat ću očuhov duh najboljem ponuđaču. Naravno, ljudsku se dušu ne moţe doslovce prodati, ali uvjerena sam da će se doseliti k vama poţelite li mu dobrodošlicu. Kao što rekoh, u trenutku smrti bio je privremeno kod nas i nije imao vlastiti dom, pa sam sigurna da će otići gdje ga ţele. Nemojte misliti da je ovo nekakva smicalica ili neslana šala i da za svoj novac nećete dobiti ništa. Najbolji

ponuđač dobit će nešto konkretno za uloţeni novac. Poslat ću vam njegovo svečano odijelo. Ako njegov duh stoluje u nečemu, onda stoluje u tom odijelu.

Riječ je o jako lijepom starinskom odijelu Great Western Tailoringa. Od finog je štofa sa srebrnastim prugama...' bla-bla... 'satenska podstava...' bla-bla...” Danny prestane čitati i upre prstom u zaslon. “Šefe, pogledajte mjere. Vaš broj. Najviša ponuda je osamdeset dolara. Ţelite li postati vlasnik duha, čini se da moţe biti vaš za stotku.”

“Kupimo ga”, reče Jude.

“Ozbiljno? Da ponudim sto dolara?”

Jude zaškilji u nešto na ekranu, odmah ispod opisa ponuđenog artikla, u ikonu na kojoj je pisalo VAŠE ODMAH ZA 1000 USD. A ispod toga: Kliknite i okončajte draţbu odmah! On poloţi prst na tu rečenicu i kucne po staklu.

“Neka bude tisuća pa da zaključimo posao”, reče on.

Danny se zavrti u svom stolcu, veselo se nasmiješi i podigne obrve. Danny je imao visoke, zaobljene obrve à la Jack Nicholson, i efektno se njima sluţio. Moţda je očekivao objašnjenje, ali Jude nije bio siguran bi li znao objasniti, čak i sebi, zašto mu se učinilo vrijedno platiti tisuću dolara za staro odijelo koje vjerojatno ne vrijedi ni petinu te svote. Poslije je pomislio da bi moglo posluţiti u reklamne svrhe: Judas Coyne kupio kućnog duha. Oboţavatelji puše takve priče. Ali to je bilo poslije. U tom je trenutku znao samo da ţeli biti osoba koja će kupiti tog duha.

Jude krene dalje. Otići će na kat pogledati je li se Georgia odjenula. Rekao joj je da se obuče već prije pola sata, ali je pretpostavljao da će je svejedno zateći u krevetu. Imao je osjećaj da namjerava u njemu ostati dok se ne zapodjene svađa koju priţeljkuje. Sjedit će na krevetu u donjem rublju i paţljivo lakirati noţne nokte crnim lakom. Ili je uključila laptop i pretraţuje internet u potrazi za darkerskim modnim detaljima, savršenom dijamantnom naušnicom da si njome probuši jezik, kao da joj je potrebno još tog sranja... Pomisao na pretraţivanje interneta

podsjeti Judea na nešto i on se zamisli. Okrene se i ponovo pogleda u Dannyja.

“Kako si nabasao na to?” upita on i mahne glavom prema računalu.

“Dobili smo e-mail.”

“Od koga?”

“Od aukcijske kuće. Poslali su nam poruku: Primijetili smo da ste već kupili slične artikle, pa bi vas ovo moglo zanimati.”

“Već smo kupili slične artikle?”

“Pretpostavljam da misle na okultističke artikle.”

“Nikad nisam ništa kupio od njih.”

“A moţda i jeste pa se ne sjećate. Moţda sam ja kupio nešto za vas.”

“Prokleti LSD. Nekad sam imao dobro pamćenje. U srednjoj sam školi bio u šahovskom klubu”, reče Jude.

“Doista? Ne mogu si to zamisliti.”

“Što to? Da sam bio član šahovskog kluba?”

“Pretpostavljam. To mi se čini tako... štreberski.”

“Aha. Ali sam umjesto figurica koristio odrezane prste.”

Danny se nasmije - malo preglasno - presavine se u struku i obriše nepostojeće suze iz očiju. Ulizivačkog li dodvoričkog govanca!

2

ODIJELO JE STIGLO RANO U SUBOTU UJUTRO. Jude je već bio ustao i bio vani s psima.

Angus jurne čim se kombi UPS-a zaustavio i uzica bude istrgnuta iz Judeove ruke. Angus se baci na bok zaustavljenog kombija. Slina poleti na sve strane. Šapama je bjesomučno grebao po vozačkim

vratima. Vozač ostane sjediti i gledati u Angusa smirena premda napregnuta izraza lica, poput liječnika koji pod mikroskopom promatra mutirani virus ebole. Jude uhvati uzicu i potegne, jače nego što je namjeravao. Angus se najprije prevali na bok u prašinu, a onda se munjevito okrene i ponovo osovi na noge, reţeći. Ni Bon nije ţeljela zaostati: natezala je svoju uzicu koju je Jude drţao drugom rukom i štektala tako kreštavo da ga je od toga zaboljela glava.

Budući da je bilo predaleko da ih odvuče do staje i njihove štenare, Jude ih odvuče preko dvorišta do prednjeg trijema. Oba su se psa uporno otimali s uzice. Jude ih ugura kroz ulazna vrata i zalupi ih. Oni se istog trenutka počnu zalijetati u njih i histerično lajati. Vrata bi se zatresla kad bi oni bubnuli o njih. Usrani psi.

Jude se odgega natrag na kolni prilaz i stigne do kombija UPS-a baš kad su se klizna straţnja vrata otvorila uz metalni zveket. Dostavljač uđe u kombi, pa iskoči iz njega drţeći pod pazuhom dugačku, plosnatu kutiju.

“Ozzy Osbourne ima patuljastog njemačkog špica”, reče dostavljač. “Vidio sam ih na televiziji. Slatki peseki, kao kućne mačke. A da si nabavite takva dva slatka psića?”

Jude uzme kutiju bez riječi i uđe u kuću.

Odnese kutiju u kuhinju. Stavi je na radnu ploču i natoči si kave. Jude je bio ranoranilac po prirodi i po navici. Na turnejama ili na snimanjima naviknuo se na to da se svali u krevet u pet ujutro i prespava veći dio dana, ali nikad se nije prilagodio tom noćnom ritmu. Na turneji bi se redovito budio u četiri popodne, zlovoljan i mamuran, i ošamućeno se pitao kamo je proletjelo vrijeme. Svi koje je poznavao sličili su mu vještim varalicama, bezosjećajnim izvanzemaljcima koji su navukli gumena lica njegovih prijatelja. Bila je potrebna izdašna količina alkohola da bi oni ponovo počeli sličiti sebi.

Ali prošle su već tri godine od njegove posljednje turneje. Kod kuće mu se nije pilo i uglavnom bi bio spreman za krevet već u devet sati. S pedeset četiri godine vratio se biološkom ritmu kojim je ţivio dok se još zvao Justin Cowzynski i odrastao na očevoj

svinjogojskoj farmi. Taj nepismeni skot izvukao bi ga iz kreveta za kosu ako bi ga zatekao u njemu nakon izlaska sunca. Njegovo su djetinjstvo obiljeţili blato, laveţ pasa, bodljikava ţica, derutne gospodarske zgrade, cičanje šugavih svinja zatubastih njuški te rijetki kontakti s ljudima, osim s majkom koja bi dan uglavnom prosjedila za kuhinjskim stolom tupa izraza lobotomizirane osobe i s ocem koji je gnjevnim grohotom i šakama gospodario njihovim zapuštenim veleposjedom svinjskih govana.

Zato je Jude već nekoliko sati bio na nogama a da još nije doručkovao. Prţio je slaninu kad je Georgia ušetala u kuhinju odjevena samo u crne gaćice. Ruke je prekriţila na malim bijelim grudima probušenih bradavica. Crna joj je kosa lebdjela oko glave u obliku mekanog, zamršenog gnijezda. Zapravo se nije zvala Georgia. Nije se zvala ni Morphine, premda je pod tim imenom dvije godine nastupala kao striptizeta. Zvala se Marybeth Kimball, tako jednostavno i obično ime da se nasmijala kad mu ga je prvi put rekla, kao da ga se stidi.

Jude je odradio svoju kvotu darkerica koje su radile kao striptizete ili gatare, ili kao striptizete i gatare, zgodne cure koje su nosile ankhove i lakirale nokte crnim lakom, a koje je uvijek zvao imenom njihove rodne drţave, navika koja im mahom nije bila po volji jer nisu ţeljele da ih se podsjeća na osobu koju su tom svojom zombijevskom šminkom pokušavale izbrisati. Imala je dvadeset tri godine.

“Glupi psi”, reče ona i petom gurne jednog s puta. Psi su obigravali oko Judeovih nogu, uzbuđeni mirisom slanine. “Probudili su me, jebote.”

“Moţda je bilo krajnje vrijeme da digneš dupe iz kreveta. Je li ti to palo na pamet?” Nikad ne bi ustala prije deset ako nije morala.

Ona se sagne da iz hladnjaka izvadi sok. Uţivao je u tom prizoru, u tome kako vezice njezinih gaćica zasijecaju u njezine gotovo odveć bijele guzove, ali svrne pogled kad se okrenula i počela piti sok iz tetrapaka. Ona ga, naravno, ostavi na radnoj plohi. Pokvario bi se da ga on nije spremio umjesto nje.

Bilo mu je drago da ga darkerice oboţavaju. Još mu je bilo draţe

ševiti se s njima; volio je njihova gipka, atletska, istetovirana tijela i spremnost na perverzije. Ali je nekoć bio u braku sa ţenom koja je pila iz čaše i pospremala stvari za sobom, koja je ujutro čitala novine, i nedostajali su mu njihovi razgovori. Odrasli razgovori. Ona nije bila striptizeta. Nije vjerovala u gatanje. Bilo je to odraslo druţenje.

Georgia kuhinjskim noţem otvori pristigli paket. Noţ, za koji se uhvatio komad ljepljive trake, ostavi na radnoj plohi.

“Što je ovo?” upita.

U prvoj se kutiji nalazila još jedna. Bila je čvrsto zagurana pa ju je Georgia morala svojski prodrmati da sklizne van. Bila je velika, sjajna, crna i u obliku srca. Bombonijere katkad imaju takav oblik, premda je ova kutija bila prevelika za slatkiše; osim toga, bombonijere su ruţičaste, a katkad i ţute. Znači, riječ je o kutiji za intimno rublje - samo što on nije naručio takvo što za Georgiju. Jude se namršti. Nije imao pojma što bi moglo biti unutra, a istodobno je nekako osjećao da bi trebao znati, da ta kutija u obliku srca sadrţava nešto što je očekivao.

“Je li to za mene?” upita Georgia.

Ona na jedvite jade podigne poklopac i izvadi to što je bilo u kutiji, pa podigne da i on vidi. Odijelo. Netko mu je poslao odijelo, crno i starinsko. Detalji su bili zamućeni najlonskom navlakom kemijske čistionice u koju je odijelo bilo umotano. Georgia ga podigne za ramena, ispred sebe, kao da je riječ o haljini koju namjerava isprobati ali najprije ţeli čuti njegovo mišljenje. Pogledala ga je upitno pa joj se između obrva pojavi ljupka bora mrštenja. Trenutak se nije mogao sjetiti, nije znao zašto je odijelo stiglo.

Zausti da će joj reći da nema pojma, ali tad reče: “Pokojnikovo odijelo.”

“Molim?”

“Duh”, prisjetio se on. “Kupio sam duha. Neka je ţena bila uvjerena da je salijeće očuhov duh, pa je ponudila njegov nemirni duh na prodaju na internetu i ja sam ga kupio za tisuću dolara. To

je njegovo odijelo. Ona misli da bi odijelo moglo biti izvor ukletosti.”

“Super”, reče Georgia. “Znači, ti ćeš ga nositi?”

Njegova ga reakcija iznenadi. Najeţi se i koţa mu ohrapavi. Na trenutak mu se ta pomisao učini vulgarnom.

“Ne”, reče, a ona ga iznenađeno pogleda začuvši nešto hladno i bezizraţajno u njegovu glasu. Njezin se ironični smiješak malko smrkne i Jude shvati da je zazvučao... moţda ne baš prestrašeno, ali kao slabić. On dometne: “Ne bi mi pristajalo.” Premda je, istinu govoreći, izgledalo kao da je poltergeist za ţivota bio Judeove visine i teţine.

Georgia reče: “Moţda ću ga ja nositi. I ja sam pomalo nemirni duh. A usto i izgledam seksi u muškoj odjeći.”

Ponovo se javi onaj osjećaj gađenja i jeţenja koţe. Ne bi ga trebala odjenuti. Uzrujalo ga je to što se uopće šali s tim, iako ne bi mogao reći zašto. Neće joj dopustiti da ga odjene. U tom trenutku nije mogao zamisliti ništa odbojnije.

A to je nešto značilo, jer Jude nije puno toga smatrao toliko neukusnim da to ne bi ţelio ni zamisliti. Nije bio naviknut osjećati gnušanje. Vulgarnost mu nije bila mrska: trideset mu je godina osiguravala lagodan ţivot.

“Spremit ću ga u ormar dok ne odlučim što ću s njim”, reče Jude pokušavajući zvučati nehajno - s polovičnim uspjehom.

Georgia je gledala u njega zaintrigirana tim rijetkim primjerom njegove pokolebane samouvjerenosti, a onda skine plastičnu navlaku. Zasvjetlucaju srebrna puceta sakoa. Odijelo je bilo tamno i svečano, crno poput vranina perja, ali su mu ta puceta, veličine kovanice od 25 centa, davala rustikalni štih. Uz dodatak kravate-uzice, takvo bi odijelo na pozornicu mogao odjenuti Johnny Cash.

Angus zalaje kreštavo, usplahireno. Odgura se natraške, podvinutog repa, uzmičući od odijela. Georgia se nasmije.

“Doista je ukleto”, reče ona.

Drţeći odijelo ispred sebe i njišući ga amo-tamo, gurala ga je

prema Angusu, lepetala mu njime pred nosom poput toreadora s crvenim plaštem. Očiju caklećih od veselja počne zavijati grlenim, otegnutim jaucima lutajućeg duha.

Angus je uspaničeno uzmicao i naposljetku udari u stolac ispred kuhinjskog stupa i ovaj se s treskom prevrne. Bon, priljubljenih ušiju, sve je to gledala ispod starog panja za rezanje mesa umrljanog krvlju. Georgia se ponovo nasmije.

“Prestani s tim, jebote”, reče Jude.

Georgia ga pogleda drsko i pokvareno sretno - dijete koje povećalom prţi mrave - a onda iskrivi lice od bola i zavapi. Opsuje i uhvati se za desnu ruku. Baci odijelo na radnu plohu.

Kričava kap krvi odeblja na vrhu njezina palca a potom padne - kap! - na podne pločice.

“Sranje”, reče. “Usrana pribadača.”

“To ti je kazna.”

Georgia ga prostrijeli pogledom, pokaţe mu srednji prst i bijesno izađe. Jude ustane i vrati sok u hladnjak. Baci noţ u sudoper, uzme kuhinjsku krpu da obriše krv s poda - a onda mu pogled padne na odijelo i on zaboravi na brisanje krvi s poda.

Poravna odijelo, preklopi rukave na prednjici, paţljivo ga opipa. Ne nađe pribadaču, nije mu bilo jasno na što se Georgia ubola. Jude obzirno vrati odijelo u kutiju.

Pozornost mu privuče jedak miris. Pogleda u tavu i opsuje. Slanina je zagorjela.

3

GURNE KUTIJU DUBOKO U STRAŢNJI DIO ORMARA I ODLUĈI PRESTATI

MISLITI NA NJU.

4

MALO PRIJE ŠEST SATI PROLAZIO JE KROZ KUHINJU UZETI KOBASICE

ZA ROŠTILJ KAD ZAĈUJE NEKAKAV ŠAPAT IZ DANNYJEVA UREDA.

Lecne se od tog zvuka i stane kao ukopan. Danny je otišao kući prije više od sat vremena i ured je bio zaključan, stoga bi trebao biti i prazan. Jude nagne glavu i naćuli uši. Napeto je slušao tihi, psikavi glas... a onda shvati što to jest i bilo mu uspori.

Tu nema nikoga. To je bio zvuka radija. Jude je to znao jer duboki tonovi nisu bili dovoljno duboki, a glas bijaše pomalo bezvučan. Zvukovi upozoravaju na oblike, ocrtavaju obrise zračnog dţepa u kojem su oblikovani. Glas u zdencu duboko i zaobljeno ječi, dok glas u ormaru zvuči zgusnuto, kao da je sva punoća istisnuta iz njega. Glazba je i geometrija. Ono što je Jude sad slušao bio je glas zatvoren u kutiju. Danny je zaboravio isključiti radio.

Jude otvori vrata ureda, zaviri u nj. Svjetla su bila pogašena, a s obzirom na to da je sunce bilo na suprotnoj strani kuće, ured je utonuo u plave sjene. Uredski je stereo bio treći najlošiji u kući, no svejedno bolji od većine glazbenih linija u domovima običnih ljudi, hrpa skupih Onkyo komponenti u staklenoj vitrini pokraj aparata za vodu. Displeji su svijetlili kričavom, neprirodno zelenom bojom, kao kroz noćni dalekozor, osim ţarkocrvenog okomitog poteza, rubinske oznake radijske frekveneije. Oznaka je zapravo bila uski prorez u obliku mačjeg oka koje kao da je zurilo u ured vanzemaljskom očaranosti.

“... Koliko će večeras biti hladno?” reče muškarac na radiju promuklim, gotovo hrapavim glasom. Debeljuco, sudeći po sipljivosti njegova daha. “Hoćemo li nalaziti smrznute skitnice zalijepljene za zemlju?”

“Tvoja zabrinutost za dobrobit beskućnika je dirljiva”, reče drugi muškarac pomalo piskutavim glasom.

Bila je to postaja WFUM koja je puštala glazbu bendova uglavnom nazvanih po smrtonosnim bolestima (Anthrax) ili

stadijima raspadanja (Rancid)3, a čiji su se DJ-ovi bavili temama kao što su stidne uši, striptizete i zabavna poniţenja koja mogu snaći sirotinju, invalide i starce. Puštali su Judeovu glazbu, više-manje stalno, razlog zbog kojeg je Danny slušao tu postaju: čin i odanosti i podilaţenja. Zapravo je Jude imao osjećaj da Danny nema posebnih glazbenih preferencija, da nijednu vrstu glazbe voli ili ne voli, te da je radio tek zvučna kulisa, audio ekvivalent tapeta. Da radi za Enyju, Danny bi veselo pjevušio keltske napjeve dok bi odgovarao na njezine poruke i slao faksove.

Jude krene da će ugasiti stereo, ali nije daleko dospio kad mu korak zapne jer mu se jedan prizor prikrao u misli. Prije sat vremena bio je vani sa psima. Stajao je na kraju neasfaltiranog okretišta, uţivao na britkom zraku koji ga je štipao za obraze. Neki je susjed palio lišće i granje; godio mu je i blagi miris pikantnog dima.

Danny je izašao iz ureda: za danas je gotovo. Slijeganjem ramena navlačio je jaknu. Nakratko su porazgovarali, odnosno, točnije rečeno, Danny je laprdao a Jude gledao pse i pokušavao se isključiti. Moţeš računati na to da će Danny Wooten pokvariti savršenu tišinu.

Tišina. Nakon Dannyjeva odlaska, u uredu je vladala tišina. Jude se sjećao graktanja vrana i Dannyjeve nepresušne bujice ţivahnog torokanja, ali ne i da se iz ureda iza Dannyjevih leđa čuo radio. Da je radio bio upaljen, Judeu se činilo da bi ga čuo. Uši su mu osjetljive kao nekad. Nevjerojatno ali istinito, one su izdrţale sve udarce kojima ih je izloţio u posljednjih trideset godina. Za razliku od njega, Kenny Morlix, Judeov bubnjar, uz Judea jedini preţivjeli član izvorne postave, boluje od akutnog tinitusa i ne čuje ni vlastitu ţenu kad mu se dere u lice.

Jude ponovo krene, ali je i dalje osjećao onu nelagodu, ne samo zbog jedne stvari - zbog svega: zbog uredske polutame i zurećeg kričavocrvenog oka prijemnika; zbog pomisli da radio nije bio upaljen prije sat vremena kad je Danny stajao na otvorenim uredskim vratima i povlačio zatvarač na jakni; zbog pomisli da je

3 Užegao, ukiseljen.

netko nedavno prošao kroz taj ured i da je moţda još u blizini, da moţda vreba iz tame kupaonice čija su vrata odškrinuta - paranoična pomisao i nimalo nalik na njega, ali svejedno u njegovoj glavi. On pruţi ruku prema tipki za isključivanje, ne slušajući više radio, pogleda uprtog u kupaonska vrata. Upita se što će učiniti počnu li se otvarati.

Meteorolog reče: “... hladno i suho kako fronta potiskuje topao zrak na jug. Mrtvi povlače ţive za sobom. U hladnoću. U raku. Umr-”

Jude palcem pritisne tipku i isključi radio upravo u trenutku kad mu je do mozga doprlo što je čuo. On ţmirne, trgne se i ponovo pritisne tipku da vrati glas i čuje o čemu to meteorolog blebeće.

No meteorolog je bio završio s prognozom i govorio je DJ: “... smrzavati se kao ona stvar, ali Kurtu Cobainu je u paklu toplo. Počujte.”

Gitara zaječi kreštavim i treperavim zvukom koji potraje, bez prepoznatljive melodije ili svrhe, osim moţda da slušatelje otjera u ludilo. Uvod u Nirvaninu pjesmu I Hate Myself and I Want to Die4. Je li meteorolog govorio o tome? Spomenuo je umiranje. Jude ponovo pritisne tipku i u uredu iznova zavladaju mir i tišina.

Ali ne potraje. Oglasi se telefon, točno iza njega, neugodan rafal zvuka zbog kojeg Judeovo srce ponovo nesretno i naglo ubrza. On bijesno pogleda u Dannyjev stol, pitajući se tko zove ured u ovo doba. Zađe iza stola da pogleda tko bi to mogao biti. Broj je počinjao s 985 i on odmah prepozna pozivni broj za istočnu Louisianu. Ime na zaslonu glasilo je COWZYNSKI, M.

No Jude nije morao podići slušalicu da bi znao da ga zapravo ne zove Cowzynski, M. Osim ako se dogodilo kakvo medicinsko čudo. Zamalo da se nije javio, ali tad pomisli da ga Arlene Wade moţda zove da mu kaţe da je Martin mrtav, a u tom će slučaju morati s njom razgovarati prije ili kasnije, ţelio on to ili ne.

“Halo”, reče Jude.

“Halo, Justin”, reče Arlene. Postala mu je ujna udajom, bila je

4 Mrzim se i želim umrijeti

majčina šogorica i medicinska sestra, iako joj je posljednjih trinaest mjeseci jedini pacijent bio Judeov otac. Imala je šezdeset devet godina, unjkavi glas rođene juţnjakinje. Za nju će Jude uvijek biti Justin Cowzynski.

“Arlene, kako si?”

“Po starom. Znaš već. Ja i moje pseto ţivotarimo, iako zbog debljine teško ustaje i bole ga koljena. Al ne zovem te da ti pričam o sebi ili svom psu, nego zbog tvog oca.”

Kao da bi me mogla zvati zbog nečeg drugog. Veza je bila loša, krčalo je. Judea je telefonski intervjuirao radijski voditelj iz Pekinga, a znao bi ga nazvati Brian Johnson iz Australije, i čulo ih se jasno i glasno kao da zovu iz susjedstva. Ali iz nekog razloga veza s Moore's Cornerom u Louisiani uvijek je loša: čuje se krckanje kao da sluša AM radiopostaju koja je malko predaleko da bi je se besprijekorno čulo. Smjenjivale bi se plima i oseka glasova iz drugih telefonskih razgovora; nekoliko bi se trenutaka jedva čuli, a onda bi zamrli. Moţda u Baton Rougeu postoji opcija strelovito brzog pristupa internetu, ali kad se u gradićima u močvarama sjeverno od jezera Pontchartraina zaţelite brzometne veze s ostatkom svijeta, nabrijete auto i odjurite glavom bez obzira.

“Posljednjih nekol'ko mjeseci hranim ga na ţličicu - kašice koje ne mora ţvakat. Rado je jeo one zvjezdice. Od tijesta. I puding od vanilije. Još nisam srela nekog kome je duša došla pod grlo a da ne bi volio puding.”

“To mi je novost. Nikad nije volio slatko. Sigurna si?”

“Ko ga njeguje?”

“Ti.”

“Onda pretpostavljam da sam sigurna.”

“U redu.”

“Zato i zovem. Ne jede ni puding ni zvjezdice nit išta. Zahlikne se od svega što mu ubacim u usta. Ne moţe gutat. Doktor Newland je jučer svratio. Misli da ti je tata im'o još jedan infarkt.”

“Moţdani udar.” To i nije bilo pitanje.

“Ne od onih koji te zviznu i ubiju. Da je im'o jedan od tih, odzvonilo bi mu. Bio bi mrtav. Ovaj je bio manji gumidefekt. Teško je uvijek primijetit kad ga pogodi neki takav. Osobito kad je ovakav i samo zuri. Nije s nikim riječi progovorio ima već dva mjeseca. Neće više nikad s nikim progovorit.”

“U bolnici je?”

“Nije. Moţemo ga i ovdje njegovat jednako dobro, a moţda i bolje. Ja ţivim s njima, a doktor Newland svrati svaki dan. Al ga moţemo poslat i u bolnicu. Bilo bi jeftinije, ako ti je to bitno.”

“Nije. Neka čuvaju krevete u bolnici za ljude čije bi se stanje moglo popraviti.”

“U tome se slaţem s tobom. Previše ljudi umire u bolnicama, a ako ti nema pomoći, moraš se upitat zašto.”

“I kako ćete riješiti problem s njegovim nejedenjem? Što sad slijedi?”

Na trenutak zavlada tajac. Učinilo mu se da ju je to pitanje iznenadilo. Kad je ponovo progovorila, ton joj je bio razloţan, kao da se opravdava, poput ţene koja djetetu objašnjava grubu istinu.

“E pa sad... to ovisi o tebi, Justine, a ne o meni. Doktor Newland moţe zabost cjevčicu u njega i poţivjet će još malo, ako to ţeliš. Do novog gumidefekta, kad će zaboravit kako se diše. Ili ga moţemo pustit na miru. Neće se oporavit, ne s osamdeset pet godina. Nije da umire u cvijetu mladosti. Spreman je za odlazak. Jesi li ti?”

Jude pomisli, premda to ne reče, da je spreman više od četrdeset godina. Povremeno je zamišljao taj trenutak - moţda bi bilo pošteno reći da je i sanjario o njemu - ali sad kad je došao, iznenadi se shvativši da ga je zabolio ţeludac.

No odgovori glasom mirnim i obuzdanim. “U redu, Arlene. Bez cjevčica. Ako ti kaţeš da je vrijeme, meni je to dovoljno. Izvještavaj me, u redu?”

Ali ona još nije završila s njim. Nekako nestrpljivo puhne, kao da je procijedila zrak kroz zube, i reče: “Dolaziš?”

Jude je stajao za Dannyjevim stolom i zbunjeno se mrštio.

Razgovor im je bio nepovezan; skakali su s teme na temu, bez upozorenja, poput igle koja preskače iz jednog utora na ploči u drugi. “Zašto bih dolazio?”

“Ţeliš li ga vidjet prije nego što umre?”

Ne. Nije vidio oca, nije bio u istoj prostoriji s njim trideset godina. Jude nije ţelio vidjeti starog prije nego što ovaj umre, a ne ţeli ga vidjeti ni nakon toga. Ne namjerava doći ni na pogreb, iako će ga on platiti. Jude se pribojavao toga što bi mogao osjetiti - ili što ne bi osjetio. Platit će sve što mora platiti samo da se ponovo ne bi našao u očevu društvu. To je ono najbolje što se novcem moglo kupiti: udaljenost.

Ali nije to mogao reći Arlene Wade, kao što joj nije mogao ni reći da od svoje četrnaeste godine čeka da mu stari umre. I zato odgovori: “Bi li znao da sam ondje?”

“Teško je reć što zna a što ne. Svjestan je ljudi oko sebe. Pogledom prati ljude kad ulaze i izlaze. Iako u zadnje vrijeme slabije reagira. Tako to ide, kad utrne dovoljno svjećica.”

“Ne mogu doći. Ovaj mi tjedan ne odgovara”, reče Jude, posegnuvši za najlakšom laţi. Pomislio je da je razgovor time završen i spremao se pozdraviti Arlene, no tad iznenadi samog sebe postavivši pitanje za koje nije znao ni da mu je na umu dok ga nije začuo iz svojih usta: “Hoće li biti teško?”

“Njemu umrijet? Ma ne. Kad starčad dođe u ovu fazu, prilično brzo okopne ako nisu prikopčani na infuziju. Uopće se ne pate.”

“Sigurna si?”

“Zašto pitaš?” upita ona. “Razočaran?”

5

ĈETRDESET MINUTA POSLIJE JOE ODŠETA U KUPAONICU NAMAKATI

NOGE - BROJ 45, SPUŠTENA STOPALA, NEPRESTANI IZVOR BOLA - NO

ONDJE ZATEKNE GEORGIJU. Sisala je palac nagnuta nad umivaonik.

Imala je na sebi majicu i donji dio pidţame draţesnog uzorka crvenih figurica koje su mogle biti i srdašca. Tek biste izbliza shvatili da su te sićušne figurice zapravo smeţurani krepani štakori.

On se navali na nju i izvadi joj ruku iz usta da joj pregleda palac. Jagodica joj je bila otečena i na njoj se vidjela bijela, mekana ranica. On pusti njezinu ruku i nezainteresirano se okrene, skine ručnik sa zidnog radijatora i prebaci ga preko ramena.

“Trebala bi to nečim namazati”, reče on. “Dok se ne zagnoji i dobiješ gangrenu. Vidljivo unakaţene striptizete rjeđe dobivaju gaţe.”

“Kako smo samo suosjećajni!”

“Ako ti je do suosjećanja, poševi se s Jamesom Taylorom.”

On je pogleda preko ramena dok je pokunjeno izlazila. Ĉim je rekao što je rekao, jednim je svojim dijelom poţelio to povući. Ali nije. Sa svojim teškometalskim narukvicama i sjajnim crnim mrtvačkim ruţem, cure poput Georgije traţile su grubost. Ţeljele su si dokazati koliko toga mogu otrpjeti, dokazati da su neuništive. Zato su se lijepile na njega, ne unatoč svemu što bi im rekao ili kako je postupao s njima, nego upravo zbog toga. Nije ţelio da netko ode razočaran. A podrazumijevalo se da će prije ili poslije one i otići.

Odnosno, njemu je to bilo jasno, a ako njima isprva i ne bi bilo, naposljetku bi shvatile.

6

JEDAN JE PAS BIO U KUĆI.

Malo nakon tri sata ujutro Judea probudi zvuk psećih koraka u hodniku, sušanj i tihi siktaj nemirnog kretanja, jedva čujni sudar sa zidom.

Zatvorio ih je u štenaru prije nego što se smračilo, jasno se toga sjećao, ali prvih nekoliko trenutaka nakon što se probudio nije se zabrinuo. Jedan od njih nekako se uvukao u kuću, to je sve.

Jude ostane sjediti trenutak, još mamuran i ošamućen od sna. Plava je mjesečina preplavila Georgiju koja je spavala na trbuhu njemu slijeva. Tako usnula, opuštenog i nenašminkanog lica, izgledala je gotovo kao curica, i ona mu se smili, ali se ujedno - začudo - i postidi što leţi u krevetu s njom.

“Angus?” promrmlja on. “Bon?”

Georgia se ne pomakne. Sad više nije čuo ništa iz hodnika. Jude spuzne iz kreveta. Iznenade ga vlaga i hladnoća. Današnji je dan bio najsvjeţiji u posljednjih nekoliko mjeseci, prvi pravi jesenski dan, i osjećala se ljepljiva svjeţina u zraku, što je značilo da je vani sigurno još hladnije. Moţda su zato psi u kući. Moţda su prokopali tunel ispod zida štenare i nekako se zavukli u kuću u očajničkoj ţelji da se zagriju. Ali to nije imalo smisla. Štenara je bila djelomice natkrivena, mogli su ući u grijanu staju da im je bilo hladno. Jude krene prema vratima, da proviri u hodnik, ali zastane kod prozora i odmakne zavjesu u stranu da pogleda van.

Oba psa bila su u vanjskom dijelu štenare, uza zid staje. Angus, dugog i vitkog tijela, bokom se ushodao po slami nervoznim ali glatkim pokretima. Bon je smjerno sjedila u kutu, podignute glave, zagledana u Judeov prozor - u Judea. Oči su joj u tami svijetlile neprirodnom zelenom bojom. Bila je odveć nepomična, gledala ga ne trepćući očima, poput kipa a ne ţivog psa.

Neugodno se iznenadio kad je pogledao kroz prozor i uhvatio Bon kako zuri u njega, kao da tko zna koliko gleda u prozor i čeka da se on pojavi. Ali je još strašnija bila spoznaja da je nešto drugo u kući, da se vrzma po njoj i zalijeće u predmete u hodniku.

Jude pogleda u alarmnu centralu pokraj vrata svoje spavaće sobe. Kuća je iznutra i izvana bila pod videonadzorom mreţe detektora pokreta. Psi nisu dovoljno veliki da ih aktiviraju, ali odrastao muškarac jest i alarmni bi sustav registrirao kretanje u nekom dijelu kuće.

No na displeju je nepomućeno svijetlila zelena ţaruljica i poručivala SUSTAV SPREMAN ZA UKLJUĈIVANJE. Jude se upitao je li čip dovoljno pametan da razlikuje psa od golog psihopata koji puţe po kući na sve četiri s noţem u zubima.

Jude je imao pištolj ali ga je drţao u svom privatnom studiju, u sefu. On uzme Dobro gitaru koja je stajala naslonjena na zid. Jude nikad nije bio od onih koji su razbijali gitare radi scenskog efekta. Njegov mu je otac razbio prvu gitaru, u ranom pokušaju da Judeu izbije iz glave glazbeničke ambicije. Jude nije bio u stanju ponoviti taj čin, čak ni na pozornici, zabave radi, premda si je mogao priuštiti sve gitare ovog svijeta. No bio je savršeno voljan posluţiti se gitarom za obranu. Na neki su mu način vjerojatno uvijek sluţile kao oruţje.

Začuje škripaj parketa iz hodnika, pa još jedan, a onda uzdah, kao da se netko opustio. Krv mu počne brţe kolati. On otvori vrata.

Hodnik je bio prazan. Jude otapka preko dugih pravokutnika studene svjetlosti koja je dopirala kroz svjetlarnike. Zastane ispred svakih zatvorenih vrata, osluhne, pa zaviri iza njih. Deka prebačena preko stolca na trenutak je izgledala kao grbavi patuljak koji jarosno pilji u njega. U jednoj drugoj sobi ugleda visoki, suhonjavi lik iza vrata i gotovo zamahne gitarom, no tad shvati da je to vješalica i zrak mu naglo i isprekidano izađe iz pluća.

U studiju, na kraju hodnika, pomisli da bi mogao uzeti pištolj, ali ga ipak ne uzme. Nije ţelio ponijeti pištolj - ne zato što bi ga se bojao upotrijebiti, nego zato što se nije dovoljno bojao. Tako je ţivčan da bi mogao reagirati na neki iznenadni pokret u tami, opaliti i ustrijeliti Dannyja Wootena ili domaćicu, iako nije mogao zamisliti zašto bi se oni šuljali po kući u ovo doba. Vrati se u hodnik i siđe u prizemlje.

Pretraţi prizemlje, ali nađe samo sjene i mrtvilo, što ga je trebalo umiriti, ali nije. Bila je to pogrešna vrsta mrtvila, zgranuto zatišje nakon eksplozije pirotehničke bombe. U bubnjićima mu je kuckalo od pritiska te uţasne tišine.

Nije se mogao opustiti, ali se u podnoţju stuba počne pretvarati da jest, igrokaz namijenjen samo njemu. Prisloni gitaru na zid i glasno izdahne.

“Koji to kurac izvodiš?” reče. Tad je već bio tako ţivčan da ga je rastrojio i vlastiti glas, pa mu podlaktice preplave ţmarci. Nikad nije bio od onih koji pričaju sami sa sobom.

Popne se na kat i krene natrag kroz hodnik prema svojoj sobi. Pogled mu počine na starcu koji je sjedio u antiknoj kvekerskoj stolici uza zid. Ĉim ga je Jude ugledao, srce mu usplahireno ubrza i on svrne pogled na vrata svoje sobe tako da je starca vidio samo krajičkom oka. U nekoliko idućih trenutaka Jude je osjećao da je od ţivotne vaţnosti ne pogledati starcu u oči, ničime ne pokazati da ga je vidio. I nisam ga vidio, reče si Jude. Ondje nema nikoga.

Starac je sjedio pognute glave. Šešir mu je počivao na koljenu. Kosa mu je bila kratka i čekinjasta, sjajna poput ranog mraza. Puceta njegova sakoa ljeskala su u polutami, kromirana mjesečinom. Judeu je bio dovoljan jedan pogled da prepozna odijelo. Posljednji ga je put vidio sloţenog u crnoj kutiji u obliku srca koju je gurnuo duboko u ormar. Starčeve su oči bile sklopljene.

Judeovo je srce mahnito tuklo. Otimao se za svaki dah. Nastavi hodati prema svojoj sobi u dnu hodnika. U prolazu pokraj kvekerske stolice, uza zid njemu slijeva, nogom okrzne starčevo koljeno, i duh podigne glavu. Ali je tad Jude već prošao pokraj njega, bio gotovo ispred svojih vrata. Ne smije potrčati. Svejedno mu je ako mu starac pilji u leđa, samo da si ne gledaju u oči; usto, nikakva starca nema.

Jude uđe u sobu i vrata škljocnu za njim. Krene ravno prema krevetu, uđe u nj i istog trenutka počne drhtati cijelim tijelom. Jednim se dijelom ţelio okrenuti Georgiji i stisnuti se uz nju, dopustiti da ga njezino tijelo ugrije i otjera studen, ali ostane na svojoj strani kreveta da je ne bi probudio. Zagleda se u strop.

Georgia je nemirno spavala i stenjala u snu.

7

NIJE OĈEKIVAO DA ĆE ZASPATI, ALI IPAK ZADRIJEMA U CIK ZORE I

PROBUDI SE NEUOBIĈAJENO KASNO, NAKON DEVET. Georgia je leţala na boku. Njezina mu je ručica lagano počivala na grudima, na ramenu je osjećao njezin mekani dah. On se iskrade iz kreveta,

izađe u hodnik i siđe u prizemlje.

Gitara je još stajala naslonjena na zid gdje ju je ostavio. Kad ju je ugledao, srce mu poskoči. Pokušavao se pretvarati da noćas nije vidio to što je vidio. Zacrtao si je cilj: ne razmišljati o tome - ali gitara ga podsjeti.

Jude pogleda kroz prozor i ugleda Dannyjev auto parkiran pokraj staje. Nije imao ništa reći Dannyju ni razloga dosađivati mu, ali mu začas osvane na vratima ureda. Nije si mogao pomoći. Osjećao je nesavladivu ţelju da bude u društvu drugog ljudskog bića, nekoga budnog i trezvenog, glave punih svakodnevnih gluposti.

Danny je sjedio u svom uredskom stolcu i razgovarao na telefon, zabačene glave, smijao se nečemu. Još je na sebi imao svoju jaknu od antilopa. Jude ga nije morao upitati zašto. I on se ogrnuo frotir-ogrtačem i obgrlio rukama. U uredu je bilo vlaţno i hladno.

Danny spazi Judea kako proviruje iza vrata pa mu namigne, još jedna njegova omiljena ulizivačka holivudska navika, premda jutros Judeu nije zasmetala. A onda Danny primijeti nešto na Judeovu licu i namršti se. Ustima oblikuje riječi Ste dobro? Jude ne odgovori. Nije znao što bi odgovorio.

Danny se riješi sugovornika pa se zavrti u stolcu i zabrinuto zagleda u Judea. “Šefe, što se događa? Izgledate usrano.”

Jude reče: “Stigao je duh.”

“Je li?” Danny se ozari. A onda se obgrli i toboţe zadrhti. Nagne glavu prema telefonu. “Ovo su bili majstori za grijanje. Ovdje je kao u grobnici. Uskoro će poslati nekoga da provjeri bojler.”

“Ţelim je nazvati.”

“Koga?”

“Ţenu koja nam je prodala duha.”

Danny spusti jednu i podigne drugu obrvu, izrazom lica koji je poručivao da ne shvaća o čemu Jude govori. “Kako to mislite, stigao je duh?”

“Onaj kojeg smo naručili. Stigao je. Ţelim je nazvati. Doznati neke stvari.”

Dannyju kao da je trebalo neko vrijeme da pohvata konce. Djelomice se okrene natrag prema računalu i primi se telefona, ali nije skidao pogled s Judea. “Sigurni ste da ste dobro?” upita.

“Nisam”, reče Jude. “Idem obići pse. Molim te doznaj njezin broj.”

Jude izađe u frotir-ogrtaču i donjem rublju pustiti Bon i Angusa iz štenare. Bilo je svjeţe, desetak stupnjeva, i zrak se bijelio od sitnozrne izmaglice. Svejedno je vani bilo ugodnije nego u vlaţnoj i ljepljivoj hladnoći kuće. Angus mu lizne ruku hrapavim, vrućim i tako konkretnim jezikom da je Jude na trenutak osjetio gotovo bolni treptaj zahvalnosti. Godilo mu je biti s psima, zbog vonja njihove mokre dlake i njihove zaigranosti. Projure pokraj njega, ganjajući se, pa jurnu natrag. Angus je škljocao zubima pokušavajući uhvatiti Bonin rep.

Njegov je otac bolje postupao s psima nego s Judeom ili s Judeovom majkom. S vremenom se i Jude ugledao na njega pa je i on bio bolji prema svojim psima nego prema sebi. U djetinjstvu je mahom dijelio krevet sa psima, spavao s po jednim sa svake strane, a katkad bi treći spavao u podnoţju; nije se odvajao od očeva neopranog, primitivnog, krpeljima načičkanog čopora. Ništa ga ne bi brţe podsjetilo na to tko je i odakle je od jetka psećeg smrada, pa kad se vratio u kuću, osjećao se smirenije, sabranije.

Danny je upravo govorio u slušalicu: “Velika vam hvala. Moţete li ostati malo na liniji? Dat ću vam gospodina Coyneja.” On pritisne tipku i pruţi slušalicu. “Zove se Jessica Price. S Floride.”

Dok je Jude preuzimao slušalicu, on shvati da je sad prvi put čuo ţenino puno ime. Kad se natjecao za duha, nije ga to zanimalo premda mu se sad činilo da je to podatak koji je trebao znati.

Namršti se. Imala je obično ime, ali iz nekog razloga intrigantno. Ne zato što ga je već čuo, nego zato što je bilo tako lako zaboravljivo da nije mogao biti siguran da ga nije čuo.

Jude prisloni slušalicu na uho i kimne glavom. Danny ponovo pritisne tipku da uspostavi vezu.

“Jessica. Pozdrav. Judas Coyne.”

“Kako vam se sviđa vaše odijelo, gospodine Coyne?” upita ona. Glas joj je bio lagan i ugodan, s jedva primjetnim juţnjačkim naglaskom... i još nekakav. Bilo je u njemu natruhe simpatičnog zadirkivanja, nalik na porugu.

“Kako je izgledao?” upita Judas. Uvijek je odmah prelazio na stvar. “Vaš očuh.”

“Reese, dušo”, reče ţena obraćajući se nekome. “Reese, a da isključiš televizor i izađeš?” U pozadini neka djevojčica narogušeno zajamra. “Jer razgovaram na telefon.” Djevojčica reče još nešto. “Jer je povjerljivo. Hajde, idi.” Zalupe se zaštitna vrata. Ţena uzdahne, dobrostivo, kao da ţeli reći “ta djeca”, a onda reče Judeu: “Jeste li ga vidjeli? A da vi meni kaţete kako je vama izgledao, a ja ću vam reći jeste li u pravu.”

Zajebava ga. Zajebava.

“Vraćam ga”, reče joj Jude.

“Odijelo? Samo dajte. Moţete mi vratiti odijelo. Ali ne znači da će se on vratiti zajedno s njim. Nema povrata novca, gospodine Coyne. Ništa od zamjene.”

Danny je gledao u Judea i zbunjeno se smiješio, zamišljeno naboranog čela. Jude tad registrira zvuk svog disanja, trpak i dubok. Nije nalazio riječi, nije znao što bi rekao.

Ţena prva progovori. “Je li hladno kod vas? Kladim se da jest. A bit će puno hladnije prije nego što on završi posao.”

“Što ţelite? Još novca? Nećete ga dobiti.”

“Vratila se kući da se ubije, budaletino”, reče ona, Jessica Price iz Floride, čije mu je ime bilo nepoznato, ali moţda ne koliko bi on to ţelio. Njezin glas iznenada izgubi premaz veselosti. “Nakon što si je ti odbacio, prerezala si je ţile u kadi. Naš ju je očuh našao. Učinila bi sve za tebe, a ti si je odbacio kao krpu.”

Florida.

Florida. Nešto ga stisne u ţelucu, kao da u njemu ima hladan i mučan uteg. Istog trenutka u glavi mu se razbistri, kao da je razgrnuo paučinu iscrpljenosti i praznovjernog straha. Za njega je

uvijek bila Florida, ali se zapravo zvala Anna May McDermott. Gatala je, znala tarot i proricati sudbinu iz dlana. Ona i njezina starija sestra naučile su to od svog očuha, profesionalnog hipnotizera, posljednje nade pušača i samoprezirućih debelih gospođa koji su se ţeljeli riješiti ili svojih cigareta ili slatkiša.

Vikendom bi Annin očuh u fušu radio kao rašljar pa bi mu njegov hipnotizerski visak - zapravo srebrna britvica na zlatnom lančiću - sluţio za traţenje izgubljenih predmeta ili da ljude savjetuje gdje da kopaju bunare. Drţao bi ga iznad tijela bolesnika da bi izliječio njihove aure i usporio njihove proţdrljive karcinome, razgovarao s pokojnicima tako što bi visak drţao iznad spiritističke ploče. Ali hipnozom je zarađivao za ţivot: Opustite se. Zatvorite oči. Slušajte moj glas.

Jessica Price je nastavila: “Prije smrti očuh mije rekao što da učinim, kako da dođem do tebe i da ti pošaljem njegovo odijelo i što će se zatim dogoditi. Rekao je da će se pobrinuti za tebe, ti netalentirana grdobo.”

Zvala se Jessica Price, a ne McDermott, jer se udala i sad bila udovica. Jude se nejasno sjećao da joj je muţ bio rezervist koji je ispušio u Tikritu, činilo mu se da mu je Anna to rekla. Nije bio siguran je li Anna ikad spomenula sestrino muţevo prezime, iako mu je jednom prigodom rekla da je Jessica pošla očuhovim stopama i bavila se hipnozom, da njezina sestra hipnozom zarađuje gotovo sedamdeset tisuća dolara na godinu.

“Zašto sam morao kupiti odijelo? Zašto mi ga jednostavno niste poslali?” reče Jude. Mirnoća njegova glasa bila mu je izvor zadovoljstva. Zvučao je smirenije od nje.

“Da nisi platio, duh ti ne bi stvarno pripadao. Morao si platiti. A kako li ćeš tek platiti!”

“Kako ste znali da ću ga kupiti?”

“Poslala sam ti poruku, zar ne? Anna mi je ispričala o tvojoj bolesnoj zbirci... ti usrano okultno izopačeno govance. Mislila sam si da nećeš moći odoljeti.”

“Mogao ga je kupiti netko drugi. Drugi ponuđači-”

“Nije bilo drugih ponuđača. Samo ti. Ostalo su bile moje ponude, a aukcija ne bi završila dok ti ne bi dao ponudu. Kako ti se sviđa kupljeno? Jesi li se tome nadao? O, čeka te luda zabava. Od tisuću dolara koje si mi platio za očuhov duh kupit ću ti vijenac za pogreb. Bit će to raskošan cvjetni aranţman.”

Moţeš otići, pomisli Jude. Maknuti se iz kuće. Ostavi pokojnikovo odijelo i pokojnika. Povedi Georgiju na izlet u Los Angeles. Spakiraj nešto odjeće, ukrcaj se u avion za tri sata. Danny to moţe organizirati, Danny moţe...

Kao da je to rekao glasno jer Jessica Price reče: “Samo daj, prijavi se u hotel. Da vidiš što će se dogoditi. Kamo god krenuo, on će biti ondje. Kad se probudiš, on će sjediti u podnoţju tvog kreveta.” Počne se smijati. “Umrijet ćeš, a njegova će ti hladna ruka poklopiti usta.”

“Znači Anna je ţivjela s vama kad se ubila?” reče Jude, još priseban, još savršeno smiren.

Tajac. Bijesna se sestra ispuhala, morala je predahnuti prije nego što odgovori. Jude je u pozadini začuo zvuk vrtne prskalice, ciku djece na ulici.

“Jedino mjesto koje joj je ostalo. Bila je depresivna. Uvijek je bila sklona depresijama, ali si je ti gurnuo još dublje. Bila je previše jadna da bi izlazila, potraţila pomoć, otišla nekome. Zbog tebe je zamrzila samu sebe. Zbog tebe je poţeljela umrijeti”, reče Jessica.

“Po čemu zaključujete da se ubila zbog mene? Jeste li ikad pomislili da ju je preko ruba gurnulo vaše ugodno društvo? Kad bih vas ja morao slušati cijele dane, vjerojatno bih si i ja prerezao ţile.”

“Umrijet ćeš -” sikne ona.

On joj upadne u riječ. “Smislite nešto novo. A dok to činite, razmislite i o sljedećem: i ja poznam nekoliko gnjevnih duša. Voze se harleyjima, ţive u prikolicama, sami spravljaju crystal meth, zlostavljaju svoju djecu i pucaju u svoje ţene. Vi ih zovete propalice. Ja ih zovem oboţavateljima. A da nađem nekoliko iz vašeg susjedstva i zamolim ih da svrate do vas?”

“Nitko tebi neće pomoći”, reče ona glasa zagušenog i drhtavog od

bijesa. “Crni znamen kojim si označen zarazit će svakoga tko stane na tvoju stranu. Nećeš preţivjeti, a neće preţivjeti nitko tko ti pomogne ili te utješi.” Deklamirala je bijesno, kao da je riječ o pripremljenom govoru - a vjerojatno i jest bio. “Svi će bjeţati od tebe glavom bez obzira ili će stradati kao i ti. Umrijet ćeš sam, čuješ li me? Sam.”

“Nemojte biti tako sigurni. Ako već moram umrijeti, moţda ću poţeljeti društvo”, reče Jude. “A ne nađem li pomoćnike, moţda svratim do vas.” I on s treskom spusti slušalicu.

8

JUDE JE BIJESNO PILJIO U CRNU SLUŠALICU KOJU JE JOŠ STEZAO TAKO

ĈVRSTO DA SU MU POBIJELJELI ZGLAVCI I SLUŠAO SPORO, MARŠEVSKO

BUBNJANJE SVOG SRCA.

“Šefe”, dahne Danny. “Ti. Bok. Ca. Šefe.” Nasmije se piskutavo, sipljivo, neveselo. “Koji je to vrag bio?”

Jude si naredi da otvori šaku i pusti slušalicu. Ali njegova ruka to nije ţeljela učiniti. Znao je da ga je Danny nešto pitao, ali kao da je njegov glas dopirao kroz zatvorena vrata, ulomak razgovora koji se odvija u nekoj drugoj prostoriji i koji nema nikakve veze s njim.

Počeo je shvaćati da je Florida mrtva. Kad je čuo da se ubila - kad mu je Jessica Price tu informaciju dobacila u lice - nije mu to ništa značilo jer si nije mogao dopustiti da mu nešto znači. No sad nije mogao od toga pobjeći. Vijest o njezinoj smrti postala mu je dio krvotoka i promijenila sastav krvi, koja je oteţala, zgrušala se i postala nekako čudna.

Judeu se nekako nije činilo moguće da Floride više nema, da bi netko s kime je dijelio postelju sad mogao leţati na leţaju od zemlje. Imala je dvadeset šest, zapravo dvadeset sedam godina; dvadeset šest je imala kad je otišla - kad ju je otjerao. Imala je dvadeset šest godina, a postavljala je pitanja četverogodišnjeg djeteta: Ĉesto pecaš

na jezeru Pontchartrainu? Koji ti je bio najbolji pas dosad? Što misliš da se događa s nama kad umremo? Dovoljno pitanja da čovjek poludi.

Bojala se da gubi razum, bila depresivna: ne pomodno depresivna, kao neke darkerice, nego klinički. Bila je u depresiji posljednja dva mjeseca koje su proveli zajedno, nije spavala, bezrazloţno je plakala, zaboravila bi se odjenuti, satima zurila u televizor ne trudeći se uključiti ga, javljala se na telefon kad bi zazvonio, a onda šutjela, samo bi drţala slušalicu, kao da se isključila.

Ali prije toga se dogodilo ljeto u staji dok je on ponovno sređivao Mustanga: John Prine na radiju, sladak miris sijena koje se prţi na suncu, popodneva ispunjena njezinim lijenim, besmislenim pitanjima, beskrajno zapitkivanje koje je, naizmjence, bilo zamorno, zabavno i erotično. Dogodilo se njezino tijelo, istetovirano i ledeno bijelo, koščatih koljena i mršavih bedara dugoprugašice. Dogodio se njezin dah na njegovu vratu.

“Hej”, reče Danny. Pruţi ruku i prstima okrzne Judeovo zapešće. Od tog se dodira Judeova šaka naglo opruţi i pusti slušalicu. “Bit ćete dobro?”

“Ne znam.”

“Ţelite li mi reći što se događa?”

Jude polako podigne pogled. Danny je napola stajao iza uredskog stola. Lagano je problijedio pa su mu se riđe pjege reljefno isticale na bjelini obraza.

Danny joj je bio prijatelj, na taj svoj bezopasni, nehajni, pomalo bezlični način na koji se sprijateljio sa svim Judeovim djevojkama. Igrao je ulogu urbanog, obzirnog gay frenda, nekoga kome mogu povjeriti svoje tajne, nekoga kome mogu otvoriti dušu, s kime mogu ogovarati, nekoga tko osigurava bliskost ali bez obveze. Nekoga tko će im o Judeu reći ono što im Jude ne bi rekao.

Dannyjeva se sestra predozirala heroinom kad je Danny bio brucoš. Majka mu se objesila šest mjeseci nakon toga - našao ju je Danny. Tijelo joj je visjelo na gredi u ostavi, pruţenih noţnih prstiju koji su iscrtavali spore krugove iznad prevrnute hoklice. Niste

morali biti psiholog da bi vam bilo jasno da je taj zaglušni dvocijevni prasak tragičnih i gotovo istodobnih smrti njegove sestre i majke izbrisao i neki dio Dannyja, zamrznuo ga u devetnaestoj godini. Iako nije imao crno lakirane nokte ni rinčicama probušene usne, na neki je način Jude Dannyja privukao iz istih razloga zbog kojih je privukao Georgiju, Floridu i ostale svoje cure. Judea su slijedile gotovo kao što su štakori i djeca pošli za čarobnim frulašem iz bajke braće Grimm. Njegove su melodije bile plod mrţnje, izopačenosti i bola, i oni su mu dolazili, poskakujući u ritmu njegove glazbe, u nadi da će im dopustiti da zapjevaju s njim.

Jude nije ţelio Dannyju reći što si je Florida učinila, ţelio ga je poštedjeti. Bolje da mu ne kaţe. Nije znao kako će Danny to primiti.

Svejedno mu reče. “Anna. Anna McDermott. Prerezala si je ţile. Ţena s kojom sam upravo razgovarao joj je sestra.”

“Florida?” reče Danny. Ponovo se zavali u stolac koji zaškripi pod njegovom teţinom. Izgledao je kao da je ostao bez daha. Uhvati se za trbuh, nagne se lagano naprijed, kao da ga hvataju grčevi. “Sranje. Sranje, jebote”, pristojno će Danny. Nikad neke riječi nisu zazvučale manje prostački.

Zavlada tajac. Jude tek sad primijeti da je radio uključen i da tiho mrmolji. Trent Reznor je pjevao da je voljan odreći se svog prljavog carstva. Smiješno da baš sad čuje Nine Inch Nailse. Jude je Floridu upoznao na koncertu Trenta Reznora, iza pozornice. Ĉinjenica njezine smrti pogodi ga iznova, kao da ju je sad tek pojmio. Ĉesto pecaš na jezeru Pontchartrainu? A onda šok počne gusnuti u mučnu ogorčenost. Ta je smrt bila tako besmislena, idiotska i samoţiva da je bilo nemoguće malo ne mrziti Floridu, ne poţeljeti je nazvati telefonom i izgrditi je na pasja kola, samo što je ne moţe dozvati telefonom jer je mrtva.

“Je li ostavila oproštajno pismo?” upita Danny.

“Ne znam. Nisam doznao puno informacija od njezine sestre. To nije bio baš ugodan razgovor. Moţda si primijetio.”

Ali Danny ga nije slušao. Reče: “Znali smo otići na margarite. Bila je jako draga. Ona i njezina pitanja. Jednom me upitala jesam li kao

klinac imao omiljeno mjesto s kojeg bih gledao kišu. Kakvo joj je to pitanje? Traţila je da zatvorim oči i opišem kako izgleda prizor ispred prozora moje spavaće sobe kad pada kiša. I tako deset minuta! Nikad nisi znao što će te sljedeće upitati. Bili smo si jako dobri. Ne ide mi ovo u glavu. Znam, bila je depresivna, pričala mi je o tome. Ali nije ţeljela biti. Ne bi li nazvala nekog od nas da je namjeravala učiniti nešto kao...? Ne bi li nekome od nas pruţila šansu da je odgovorimo?”

“Mislim da ne bi.”

Danny se u posljednjih nekoliko minuta usukao, uvukao u sebe. “A njezina sestra... ona misli da ste vi za to krivi? To je... to je suludo”, reče to slabašnim glasom i Judeu se učini da ne zvuči sasvim sigurno.

“Recimo.”

“Imala je emocionalnih problema dok još nije vas poznavala”, reče Danny, malo uvjerenije.

“Mislim da je to nasljedno”, reče Jude.

Danny se ponovo nagne naprijed. “Aha. Pa da. Hoću reći, koju pizdu materinu? Annina vam je sestra prodala duha? Pokojnikovo odijelo? Koji se kurac ovdje događa? Zbog čega ste je uopće poţeljeli nazvati?”

Jude nije ţelio Dannyju reći što je noćas vidio. U tom trenutku - stjeran u kut nepobitne činjenice Floridine smrti - nije više bio siguran što je noćas vidio. Starac koji sjedi u hodniku ispred njegove sobe u tri u noći sad mu se više nije činio stvarnim.

“Odijelo koje mi je prodala zapravo je neka vrsta simbolične prijetnje smrću. Na prijevaru nas je namamila da ga kupimo. Iz nekog mi ga razloga nije mogla jednostavno poslati; morao sam ga najprije platiti. Pretpostavljam da bi se moglo reći da joj nisu baš sva odijela na broju. Dakle, osjetio sam da nešto nije u redu s tim odijelom čim je stiglo u toj šugavoj crnoj kutiji u obliku srca i - ovo će ti moţda zazvučati paranoično - ali je u njemu bila skrivena pribadača da se netko ubode.”

“U odijelu je bila skrivena igla? Je li ubola vas?”

“Nije, ali se Georgia vraški ubola.”

“Je li dobro? Mislite li da je nešto bilo na njoj?”

“Misliš nešto kao arsen? Ne. Nemam osjećaj da je Jessica Price iz Psihograda s Floride toliko glupa. Skroz-naskroz je luda ali ne i glupa. Ţeli me prestrašiti a ne otići u zatvor. Rekla mi je da duh njezina očuha dolazi s odijelom i da će me srediti zbog toga što sam učinio Anni. Pribadača je vjerojatno bila... što ja znam... dio vudua. Odrastao sam u dijelu Amerike gdje vrvi od krezubih zatucanih probisvijeta u prikolicama kojima se po glavi motaju jako čudne ideje. Moţeš nataknuti krunu od trnja na posao u Krispy Kreme5 i nitko neće ni trepnuti okom.”

“Da nazovem policiju?” upita Danny. Dolazio je k sebi. Nije više tako oteţano disao; povratio je nešto od svog samopouzdanja.

“Ne.”

“Prijeti vam smrću.”

“Tko kaţe?”

“Vi. A i ja. Sjedio sam ovdje i čuo svaku riječ.”

“Što si točno čuo?”

Danny se zagleda u njega trenutak, a onda ponikne pogledom i nasmiješi se pomalo sanjivo. “Što god vi kaţete da sam čuo.”

Jude se veselo nasmiješi i protiv volje. Danny je besraman. Jude se u tom trenutku nije mogao sjetiti zašto mu povremeno nije simpatičan.

“Ma ne”, reče Jude. “Neću to tako riješiti. Ali mi nešto moţeš učiniti. Anna mi je pisala nekoliko puta nakon odlaska. Ne znam što sam učinio s tim pismima. Da malo prekopaš?”

“Naravno, pokušat ću ih naći.” Danny je ponovo zabrinuto gledao u njega. Iako mu se vratio osjećaj za humor, nije mu se vratila boja u lice. “Jude... kad kaţete da nećete to tako rješavati... što to znači?” On se uštipne za donju usnicu, ponovo zamišljeno naboranog čela. “To što ste rekli prije nego što ste spustili

5 Lanac uslužnih prodavaonica za prodaju vrlo cijenjenih uštipaka.

slušalicu... da ćete joj poslati nekog... da ćete doći osobno. Zapjenili ste se. Nikad nisam čuo takvo što iz vaših usta. Trebam li se zabrinuti?”

9

“TI? NE”, REĈE JUDE. “A ONA? MOŢDA.”

Misli su mu skakale s jednog neugodnog događaja na drugi: Anna gola, prazna pogleda, i pluta mrtva u krvavocrvenoj vodi, Jessica Price na telefonu - Umrijet ćeš, a usta će ti poklopiti njegova hladna ruka - starac sjedi u hodniku u svom crnom odijelu u stilu Johnnyja Casha i polako podiţe glavu da pogleda u Judea dok ovaj prolazi pokraj njega.

Mora stišati tu buku u glavi, što najčešće najlakše postiţe tako da je proizvede vlastitim rukama. Odnese Dobro u studio, probno prebere po njezinim ţicama, ali mu se ne svidi kako je bila ugođena. Jude ode do ugrađenog ormara potraţiti prigušnicu za ţice, ali umjesto toga nađe kutiju sa streljivom.

Kutija je bila bombonijera u obliku srca - jedna od ţutih kakve je otac majci darivao svako Valentinovo i za Majčin dan, za Boţić i za rođendan. Martin joj nikad nije darovao išta drugo - ruţe, prstenje ili bocu pjenušca - nego beziznimno istu veliku bombonijeru iz iste robne kuće.

Njezina je reakcija bila predvidiva koliko i njegov dar: uvijek bi se blijedo i tjeskobno nasmiješila stisnutih usnica. Stidjela se svojih zuba. Gornji su bili umjetni. Pravi su joj bili izbijeni šakom. Uvijek bi najprije ponudila bombonijeru muţu koji bi, ponosno se smiješeći kao da joj je darovao dijamantnu ogrlicu a ne bombonijeru od tri dolara, odmahnuo glavom. A onda bi ponudila Judea.

A Jude bi uvijek uzeo isti bombon, onaj u sredini, griotu. Sviđao mu se mljaskavi zvuk koji bi začuo kad bi zagrizao u nj: malko ciknuti, ljepljivo sladak liker, gnjilo mekana višnja. Usput bi

zamišljao da se zapravo ponudio očnom jabučicom u čokoladom preljevu. Već tada je Jude uţivao zamišljati najgore, naslađivao se morbidnim scenarijima.

Jude je kutiju našao u kolopletu kabela, pedala i adaptera, ispod kovčega za gitaru naslonjenog na straţnju stranu ormara u studiju. Nije to bio bilo kakav kovčeg za gitaru, nego onaj s kojim je otišao iz Louisiane prije trideset godina, premda polovne Yamahe koju je kupio za četrdeset dolara i koju je nekoć drţao u njemu odavna nema. Tu je Yamahu ostavio na pozornici u San Franeiscu gdje je jedne večeri 1975. svirao kao predgrupa Zeppelinima. Tih je dana ostavljao puno toga: svoju obitelj, Louisianu, svinje, siromaštvo, ime. Bez ţaljenja.

Uzme bombonijeru, ali mu istog trenutka padne iz ruke jer mu je ruka onemoćala. Jude je znao što se u njoj nalazi a da je nije morao otvoriti, znao je čim ju je ugledao. Ako je prvi tren i posumnjao da je riječ baš o toj kutiji, ona se raspršila kad je kutija udarila o pod a on iznutra začuo cilik mjedenih čahura. Ugledavši kutiju, lecnuo se od gotovo atavističke prepasti kao da je prekapao po kabelima a iz njih ispuznuo tusti i dlakonogi pauk i uzverao mu se na nadlanicu. Više od trideset godina nije vidio tu kutiju; zagurao ju je u opruge madraca svog kreveta u rodnoj kući u Moore's Corneru. Nije otišla iz Louisiane s njim i nikako nije mogla leţati ovdje iza starog kovčega za gitaru, ali jest.

On se trenutak zablene u tu ţutu kutiju u obliku srca, a onda se prisili da je podigne. Skine poklopac i izvrne kutiju. Meci se raspu po podu.

Skupio ih je sam, strasno kao što neka djeca skupljaju bejzbolske sličice: njegova prva zbirka. Počeo je s osam godina, kad se još zvao Justin Cowzynski, puno godina prije nego što je uopće i pomislio da će jednog dana biti netko drugi. Jednog je dana klipsao preko istočnog polja kad mu je pod nogom nešto zapucketalo. Sagnuo se da pogleda na što je nagazio: iz blata izvadi praznu čahuru sačmarice. Vjerojatno očeve. Bila je jesen, godišnje doba kad je njegov stari pucao u purane. Justin omiriše raskoljenu, spljoštenu čahuru. Miris baruta zaškaklja ga u nosu - osjet koji mu je trebao

biti neugodan ali koji ga je na neki čudnovat način očarao. Ĉahura je ušla u kuću u dţepu njegova kombinezona i završila u jednoj od majčinih praznih bombonijera.

Uskoro su joj se pridruţila dva nepotrošena metka kalibra .38 koje je popalio iz prijateljeve garaţe, zatim zanimljive srebrne prazne čahure koje je našao na strelištu, te metak iz britanske borbene puške, dug koliko i njegov srednji prst. Za taj se posljednji mijenjao. Skupo ga je koštao - primjerak časopisa Creepy s naslovnicom Franka Frazette - ali je osjećao da je dobro prošao. Noću bi leţao u krevetu i pregledavao svoje metke, proučavao kako svjetlo zvijezda ljeska na ulaštenim čahurama, mirisao olovo onako kako bi neki muškarac mirisao vrpcu s mirisom parfema njegove ljubljene: pozorno, glave pune slatkih fantazija.

U srednjoj je školi britanski metak objesio na koţnatu vrpcu i nosio ga oko vrata dok mu ga ravnatelj nije zaplijenio. Jude se čudio da u to vrijeme nije smislio način kako da nekog ubije. Resile su ga sve ključne odrednice masovnog školskog ubojice: hormoni, bijedni ţivot, streljivo. Ljudi se čude kako se mogao dogoditi pokolj u školi Colombine; Jude se čudio da se takvo što ne događa češće.

Cijela je njegova zbirka bila u toj kutiji - zgnječena čahura sačmarice, srebrne čahure, metak duţine pet centimetara za AR-15 koji ne bi smio biti u kutiji jer mu ga ravnatelj nikad nije vratio. Bilo je to upozorenje. Jude je noću vidio pokojnika, Annina očuha, a ovo je bio njegov način da Judeu poruči da oni još nisu završili posao.

Sulude li pomisli! Sigurno postoji još desetak logičnijih objašnjenja za kutiju i za metke. Ali Jude nije hajao za logiku. On nije bio čovjek od logike. Njemu je bilo jedino do istine. Noćas je vidio mrtvaca. Moţda je u Dannyjevu suncem okupanom uredu uspio to na nekoliko minuta potisnuti iz glave, pretvarati se da se nije dogodilo, ali sad više nije mogao.

Malo se smirio i počeo trezveno razmišljati o mecima. Moţda je to nešto više od upozorenja. Moţda je to i poruka. Pokojnik - duh - poručuje mu da se naoruţa.

Jude pomisli na svoj pištolj super blackhawk, kalibra .44, u sefu ispod radnog stola. Ali u što bi pucao? Bilo mu je jasno da duh

ponajprije postoji u njegovoj glavi, da duhovi moţda uvijek salijeću glave a ne mjesta. Ţeli li pucati u duha, morao bi cijev uperiti u vlastitu sljepoočnicu.

Rukom pomete metke natrag u majčinu bombonijeru, ponovo je poklopi. Meci mu ne bi koristili. Ali postoje druge vrste streljiva.

Na polici na jednom kraju studija drţao je zbirku knjiga o okultizmu i nadnaravnim pojavama. U vrijeme kad je Jude tek počinjao svoju glazbeničku karijeru, Black Sabbath su se vrtoglavo penjali na top-ljestvicama i menadţer mu predloţi da ne bi bilo loše diskretno natuknuti da si je on s Luciferom “na ti”. Jude je već počeo proučavati grupnu psihologiju i masovnu psihozu; jer ako su oboţavatelji dobri, onda su pripadnici kultova još bolji. Svom popisu lektire dodao je djela Aleistera Crowleyja i Lovecraftovu horor-novelu Slučaj Charlesa Dextera Warda i čitao ih studiozno i ozbiljno, podcrtavajući postavke i ključne činjenice.

Poslije, nakon što se proslavio, sotonisti, vikani i spiritualisti su na temelju njegove glazbe pogrešno zaključili da imaju zajedničke interese, no njemu se za okultizam zapravo ţivo fućkalo - to je bilo kao i koţnate hlače, dio kostimografije - pa su mu poslali dodatno (navodno silno zanimljivo) štivo: nekakav opskurni priručnik egzorcizma iz 1930-ih u izdanju katoličke crkve, zatim prijevod petsto godina stare knjige razvratnih, poganih psalama čiji je autor bio umobolni vitez templar te kuharicu za ljudoţdere.

Jude stavi kutiju s mecima među knjige na toj polici. Plan da nađe prigušnicu i odsvira nešto od Skynyrdsa isparila mu je iz glave. Noktom palca prođe po hrptovima knjiga u tvrdom uvezu. U njegovu je studiju bilo toliko hladno da su mu se prsti ukočili pa je nespretno i teško listao, a usto nije ni znao što traţi.

Neko se vrijeme trudio proniknuti u teško razumljivu raspravu o magijskim ţivotinjama, stvorenjima intenzivne osjećajnosti vezanih ljubavlju i krvlju za svoje gospodare, koja su mogla izravno komunicirati s pokojnicima. Ali je tekst bio pisan nerazumljivim arhaičnim engleskim, bez rečeničnog znakovlja. Jude bi se deset minuta mučio s jednim ulomkom, a svejedno ne bi imao pojma što je pročitao. On odloţi knjigu.

U drugoj se knjizi zadrţao na poglavlju o opsjednutosti demonima ili zlodusima. Jedna je groteskna ilustracija prikazivala starca u krevetu, na zguţvanoj posteljini, očiju iskolačenih od straha, razjapljenih usta, iz kojih se vere iscereni, goli homunkulus. Ili još gora pomisao: moţda se ta kreatura uvlači u nj.

Jude je pročitao da se svatko tko odškrine zlatna vrata smrtnosti da bi zavirio na drugu stranu izlaţe opasnosti da nešto propusti, te da su bolesnici, stari ljudi i ljubitelji smrti osobito rizične skupine. Piščev je ton bio autoritativan i Jude je čitao sa zanimanjem sve do mjesta gdje je pisalo da je najbolja zaštita oprati se u mokraći. Jude je bio sklon perverzijama, ali se u vodene sportove nije upuštao; kad mu je knjiga skliznula iz ozeblih ruku, nije ju ni pokušao podići već ju je šutnuo u stranu.

Pročita priču o ţupnom dvoru Barley, “najukletijoj kući u Engleskoj”, o komuniciranju s duhovima s pomoću okrugle spiritističke ploče te o alkemijskoj uporabi menstrualne krvi. Misli su mu lutale i on uskoro počne nabacivati knjige po studiju poput frizbija. Sranje, od prve do zadnje riječi. Demoni i magijske ţivotinje, začarani krugovi i magijska svojstva pišaline. Jedna knjiga uz tresak pomete svjetiljku s njegova stola. Druga kresne u uokvirenu platinastu ploču. Paukova mreţa svjetlucavih naprslina munjevito se proširi po staklu iznad srebrnastog diska. Okvir padne sa zida, udari o pod i, zahrskavši, nagne se naprijed. Judeova ruka napipa bombonijeru napunjenu mecima. Ona udari o zid i streljivo se rasprsne po podu uz glasan zveket.

Zapjenjen i zadihan, Jude dohvati sljedeću knjigu ţeleći samo načiniti još malo štete, nema veze kakve, ali zastane jer mu se predmet u ruci učini nekako čudnovatim. On pogleda: umjesto knjige, ugleda crnu, neoznačenu videokasetu. Nije se odmah sjetio što bi to moglo biti, morao je razmisliti: bio je to onaj sadistički pornić. Stajao je na polici s knjigama odvojeno od ostalih kaseta... koliko? Ĉetiri godine? Toliko je dugo već tu da ga je prestao zamjećivati među knjigama. Postao je dio općeg nereda na policama.

Jude je jednog jutra ušao u studio i zatekao Shannon, svoju ţenu,

kako ga gleda. On se bio pakirao za put u New York i došao je po gitaru koju će ponijeti sa sobom. Zastao je na vratima kad ju je ugledao. Shannon je stajala ispred televizora i gledala kako neki muškarac prozirnom plastičnom vrećicom guši golu tinejdţericu a drugi muškarci to gledaju.

Shannon se mrštila koncentrirano naboranog čela i gledala kako djevojka u filmu umire. Nije se bojao njezine prijeke naravi - srdţba ga nije mogla impresionirati - ali je znao da se valja pripaziti kad bi bila ovakva, mirna, tiha i zamišljena.

Naposljetku reče: “Je li to za istinu?”

“Da.”

“Stvarno umire?”

Jude je pogledao u ekran. Ona se gola djevojka mlitavo i beţivotno opruţila na podu. “Stvarno je mrtva. Ubili su i njezina dečka, je li?”

“Preklinjao je za milost.”

“Kasetu mi je dao policajac. Rekao mi je da su njih dvoje bili narkići iz Texasa koji su opljačkali točionicu pića i nekog ubili, a onda krenuli u Tijuanu kako bi se skrili. Policajci u arhivi imaju svakojakih morbidnih materijala.”

“Preklinjao je da je poštede.”

“Odvratno je. Ne znam zašto je još imam”, reče Jude.

“Ni ja”, reče ona. Ustane i izbaci kasetu pa se zagleda u nju kao da nikad prije nije vidjela takvo što i pokušava dokučiti čemu bi mogla sluţiti.

“Dobro si?” upitao je Jude.

“Ne znam”, reče ona. Svrne na njega staklasti, zbunjeni pogled. “A ti?”

Kako nije odgovorio, ona prijeđe preko sobe i provuče se pokraj njega. Na vratima se Shannon trgne i shvati da još drţi kasetu. Obzirno je spusti na policu pa tek tad izađe. Poslije je spremačica gurnula kasetu među knjige. Bila je to pogreška koju se Jude nikada nije potrudio ispraviti i uskoro je zaboravio da je kaseta uopće

ondje.

Naime, imao je drugih briga. Nakon povratka iz New Yorka zatekao je praznu kuću. Shannonina strana ormara bila je ispraţnjena. Nije gubila vrijeme na pisanje niti se potrudila ostaviti oproštajno pisamce o tome kako je njihova ljubav bila zabluda ili da je voljela nekakvu njegovu inačicu koja zapravo ne postoji, da su se otuđili. Imala je četrdeset šest godina i brak iza sebe. Nije izvodila srednjoškolske štosove. Kad bi mu imala što reći, nazvala bi ga. A kad bi joj trebalo nešto od njega, nazvao bi njezin odvjetnik.

Gledajući sad u tu kasetu, zapravo i nije znao zašto ju je zadrţao - ili zašto je ona zadrţala njega. Ĉinilo mu se da ju je trebao potraţiti i riješiti je se kad se vratio kući i shvatio da je Shannon otišla. Nije bio ni siguran zašto ju je uopće uzeo kad su mu je ponudili. Jude se nađe opasno na rubu neugodne spoznaje da je postao malo odveć voljan uzeti što mu se nudi a da se ne zapita o mogućim posljedicama. Pogledaj do čega je to dovelo! Anna mu se ponudila i on ju je uzeo, a sad je mrtva. Jessica McDermott Price ponudila mu je mrtvačevo odijelo, i sad je njegovo. Sad je njegovo.

Nije učinio ništa posebno da bi postao vlasnik pokojnikova odijela, ili meksičkog sadističkog pornića, ili nečeg drugog. Ĉinilo mu se da je on zapravo privukao sve te stvari k sebi kao što magnet privlači metalne strugotine, i da ne moţe spriječiti da se te stvari lijepe za njega kao što to ne moţe ni magnet. Ali je to upozoravalo na bespomoćnost, a on nikada nije bio bespomoćan. Ako treba nešto baciti u zid, to bi trebala biti ova kaseta.

Ali je predugo razmišljao. Hladnoća studija isisala mu je jarost pa je osjećao umor, teret svojih godina. Iznenadilo ga je da si ne vidi dah, toliko mu je bilo hladno. Nije mogao zamisliti ništa budalastije - ili jadnije - od pedesetčetverogodišnjaka koji baca knjige u napadaju bijesa, jer ako nešto prezire, to je slabost. Ţelio je baciti kasetu na pod i zdrobiti je, ali ne učini to nego se okrene i vrati je na policu, zaključivši da mu je vaţnije sabrati se i barem se na trenutak ponašati kao odrasla osoba.

“Riješi se toga”, Georgia reče s vrata.

10

RAMENA MU SE TRZNU OD IZNENAĐENJA. Okrene se i pogleda. Georgia je bila po prirodi blijeda, ali sad u licu nije imala ni kapi krvi, kao da je od ulaštene kosti, tako da je više nego inače sličila vampirici. Pitao se je li to kozmetička varka, ali tada primijeti da su joj obrazi vlaţni a mekane crne vlasi na sljepoočnicama slijepljene od znoja. Bila je u pidţami. Obgrlila se rukama i drhturila na hladnoći.

“Bolesna si?” upita on.

“Dobro sam”, reče ona. “Slika i prilika zdravlja. Riješi se toga.”

On paţljivo vrati pornokasetu na policu. “Ĉega da se riješim?”

“Pokojnikova odijela. Smrdi. Nisi primijetio kako zaudara kad si ga izvadio iz ormara?”

“Nije u ormaru?”

“Ne, nije u ormaru. Leţalo je na krevetu kad sam se probudila. Sloţeno pokraj mene. Zaboravio si ga vratiti? Ili si zaboravio da si ga izvadio iz ormara? Tako mi Boga, ponekad se čudim da se sjetiš vratiti onu stvar u gaće kad se popišaš. Nadam se da je sva trava koju si popušio sedamdesetih bila vrijedna toga. Zašto ti je odijelo uopće trebalo?”

Ako odijelo nije u ormaru, znači da je išetalo iz njega. Ali nikakve koristi od toga da to kaţe Georgiji, pa i ne reče ništa, nego se počne pretvarati da će se prihvatiti pospremanja.

Jude zaobiđe stol, sagne se i okrene uokvirenu platinastu ploču koja je pala na pod. Ploča je dobila svoje baš kao i debelo staklo iznad nje. On odvoji okvir od stakla i nagne ga. Razbijeno staklo milozvučno se slije u koš pokraj njegova stola. Povadi komade razbijenog platinastog albuma - Linč veselica - i gurne ih u smeće, šest sjajnih sablji od čelika s utorima. Što sad? Pametan bi čovjek otišao i ponovo pregledao to odijelo, pomisli on. On se uspravi i pogleda je.

“Dođi. Trebala bi leći. Uţasno izgledaš. Pospremit ću odijelo, a

onda te staviti u krevet.”

On poloţi ruku na njezinu nadlakticu, ali se ona istrgne. “Ne. I krevet smrdi po njemu. Cijela posteljina zaudara.”

“Presvući ćemo posteljinu”, reče on i ponovo je uhvati za ruku.

Jude je okrene i odgura u hodnik. Pokojnik je sjedio niţe njih u hodniku, u onoj kvekerskoj stolici na lijevoj strani, zamišljeno pognute glave. Zavjesa jutarnjeg sunčeva svjetla padala je tamo gdje su mu trebale biti noge i one su iščezavale na mjestu gdje su prelazile u svjetlo. Zbog toga je izgledao kao ratni vojni invalid jer su mu nogavice završavale batrljcima, na polovici bedara. Ispod te packe sunca vidjele su mu se ulaštene crne mokasine i stopala u crnim čarapama. Između njegovih bedara i cipela vidjele su se samo noge stolice čije je svijetlo drvo blještalo na suneu.

Ĉim ga je Jude spazio, svrne pogled ne ţeleći ga vidjeti, ne ţeleći misliti na njegovu prisutnost. Pogleda Georgiju da vidi je li ona ugledala duha, no ona je zurila u svoje noge dok ju je Jude usmjeravao drţeći je za mišicu. Šiške su joj pale na oči. Ţelio joj je reći da pogleda, ţelio znati vidi li ga i ona, ali se odveć bojao pokojnika da bi progovorio, bojao se da će ga duh čuti i podići pogled.

Ludost je bila pomisliti da mrtvac neće primijetiti da oni prolaze pokraj njega, ali iz nekog neobjašnjivog razloga Jude je osjećao da bi se mogli provući neopaţeno budu li oboje tiho. Pokojnik je imao zatvorene oči, bradom gotovo dodirivao prsa, starac koji je zadrijemao na dopodnevnu suneu. Jude je više od svega ţelio da on ostane u tom poloţaju. Da se ne makne. Ne probudi. Da ne otvori oči. Boţe, molim te, samo da ne otvori oči.

Priđu bliţe. Georgia još nije pogledala u starčevu smjeru. Naslonila je pospanu glavu na Judeovo rame i zatvorila oči. “Onda, ţeliš li mi reći zašto si morao rasturiti studio? I jesi li vikao unutra? Ĉinilo mi se da sam te čula i da urlaš.”

Jude nije ţelio ponovo pogledati u starca, ali nije mogao odoljeti. Duh je ostao u poloţaju u kojem je bio, glave nakrivljene u stranu, blago nasmiješen kao da misli ili sanja o nečem ugodnom. Pokojnik

kao da nije čuo Georgiju. Judeu tad nešto padne na um, nejasna pomisao i teška da bi se i izrazila. Zatvorenih očiju i jedva primjetno nagnute glave duh kao da nije spavao nego nešto osluškivao. Osluškuje stiţem li ja. Ĉeka da mu dam neki signal, pomisli Jude, da bi on zauzvrat dao (ili mogao dati) signal Judeu. Sad su bili gotovo u ravnini s njim, svaki čas će proći pokraj njega i Jude se stisne k Georgiji da izbjegne dodir s njim.

“To me probudilo, najprije buka, a onda taj smrad -” Ona tiho zakašlje i podigne glavu pa se vodenastim očima zaškilji u vrata spavaće sobe. Još nije opazila duha iako su sad prolazili točno pokraj njega. Ona iznenada zastane. “Ne ulazim unutra dok nešto ne poduzmeš u vezi s tim odijelom.”

On spusti ruku niz njezinu do zapešća i stisne ga pa je pogura naprijed. Ona zacvili od bola i pobuni se, pokuša se istrgnuti iz njegova stiska. “Koji kurac?”

“Nastavi hodati”, reče on i shvati tek trenutak potom da je ipak progovorio, od čega mu srce jadno zabubnja.

On pogleda u duha. U tom trenutku pokojnik podigne glavu, preokrene očima i otvori ih. No tamo gdje su mu trebale biti oči, vidjele su se samo crne črčkice. Kao da je neko dijete uzelo crni magični marker - doslovce magični, koji moţe pisati po zraku - i očajnički ih pokušalo zacrniti. Crne su se crte uvijale i isprepletale, poput kolopleta crva.

A onda Jude prođe pokraj njega gurajući Georgiju niz hodnik unatoč njezinu opiranju i cviljenju. Kad se našao ispred vrata svoje sobe, Jude se okrene.

Duh ustane. Noge mu se maknu sa sunca, ponovo se oboje i poprime materijalnost: duge crne nogavice, oštar bug. Pokojnik ispruţi desnu ruku u stranu, dlana okrenutog prema podu i nešto mu ispadne iz dlana - plosnati srebrni privjesak ulašten do zrcalnog sjaja, na polumetarskom tankom zlatnom lančiću. Zapravo to nije bio privjesak nego nekakva zaobljena oštrica, poput makete klatna iz priče Edgara Allana Poea. Zlatni je lančić bio spojen s prstenom na jednom njegovu prstu, vjenčanim, a na kraju je visjela oštrica. Duh dopusti Judeu da dobro pogleda u oštricu, a onda trzne

zapešćem, poput djeteta koje izvodi trik s jo-joom, i oštrica mu uskoči u dlan.

Jude osjeti kako mu se iz grudi otima jauk. Gurne Georgiju u sobu i zalupi vrata.

“Jude, što to radiš?” zavapi ona. Naposljetku se istrgne iz njegova stiska i glavinjajući odmakne od njega.

“Začepi.”

Ona ga lijevom rukom udari po ramenu, a desnom, zagnojenog palca, u leđa. To nju zaboli više nego njega i ona bolno udahne i ostavi ga na miru.

Jude je još drţao okruglu kvaku i osluškivao što se događa u hodniku. Posvuda tišina.

Jude odškrine vrata i proviri kroz prorez, spreman ponovo zalupiti vrata očekujući da će pokojnik biti ondje s onom britvom na lančiću.

U hodniku nije bilo nikoga.

Jude zatvori oči. Zatvori i vrata. Nasloni se čelom na njih. Duboko potegne zrak u pluća, zadrţi dah, pa polako izdahne. Lice mu je bilo ljepljivo od znoja i on podigne ruku da ga obriše. Nešto hladno, oštro i tvrdo lagano ga okrzne po obrazu. On otvori oči i ugleda pokojnikovu britvu u svojoj ruci - u plavom čeliku sječiva ugleda odraz svog razrogačenog oka.

Jude vikne i baci oštricu. Pogleda u pod, ali nje već ondje nije bilo.

11

JUDE ODSKOĈI OD VRATA. Soba je ječala od tegobna disanja, njegova i Marybethina. U tom je trenutku ona bila Marybeth. Nije se mogao sjetiti kako je inače zove.

“Na kakvom si ti to sranju?” upita ona glasom koji je vukao na juţnjačko otezanje, jedva primjetno ali nedvojbeno.

“Georgia”, reče Jude, prisjetivši se. “Ni na čemu. Ne mogu biti trezniji.”

“Ne seri. Što uzimaš?” Onog nenametljivog, jedva čujnog otezanja u govoru istog trenutka nestane. Prije nego što su se upoznali, Georgia je nekoliko godina ţivjela u New Yorku i marljivo se pokušavala riješiti svog naglaska jer nije voljela da ju se smatra juţnjačkom seljačom.

“Skinuo sam se sa svega prije puno godina. Rekao sam ti.”

“A što je bilo to u hodniku? Vidio si nešto. Što si vidio?”

On je opominjući pogleda, ali se ona na to ne obazre. Stajala je zgurena pred njim u pidţami, ruku prekriţenih ispod grudi, dlanova skrivenih ispod pazuha, lagano raširenih nogu kao da će ga blokirati pokuša li šmugnuti pokraj nje - apsurdna postavka za djevojku pedeset kilograma lakšu od njega.

“U hodniku je sjedio neki starac. U kvekerskoj stolici”, Jude će naposljetku. Morao joj je nešto reći a nije vidio razloga da joj laţe. Nije mario što će ona pomisliti o njegovu duševnom zdravlju. “Prošli smo pokraj njega ali ga ti nisi vidjela. Ne znam ni moţeš li ga vidjeti.”

“Sereš gluposti”, reče ona ne osobito uvjerljivo.

Jude krene prema krevetu. Ona mu se makne s puta i priljubi leđima o zid.

Pokojnikovo je odijelo bilo uredno sloţeno na njegovoj strani kreveta. Duboka kutija u obliku srca u kojoj je stiglo leţala je na podu, crni poklopac pokraj nje. Bijeli mekani papir visio je iz kutije. Judea smrad odijela zapahne već s udaljenosti od četiri koraka i on se lecne. Nije tako zaudaralo kad ga je izvadio iz kutije, primijetio bi. A sad je bilo nemoguće ne osjetiti - bio je to zreo vonj kvarnosti, nečeg mrtvog i trulećeg.

“Isuse”, reče Jude.

Georgia nije prilazila, rukom je poklopila usta i nos. “Znam. Pomislila sam da moţda ima nešto u dţepovima. Nešto što se kvari. Stara hrana.”

Dišući na nos, Jude prepipa sako. Ĉinilo mu se vjerojatnim da će otkriti nešto u uznapredovalom stanju raspadanja. Ne bi ga iznenadilo da je Jessica McDermott Price tutnula krepanog štakora u odijelo, sitnicu u znak paţnje, besplatno. No umjesto toga, on u jednom dţepu napipa samo tvrdi kvadrat nekakve plastike. Izvadi ga da pogleda.

Bješe to njemu itekako poznata fotografija: Anni najdraţa fotografija njih dvoje. Ponijela ju je sa sobom na odlasku. Danny ju je snimio jedno popodne potkraj kolovoza: sunce crvenkasto i toplo na prednjem trijemu, a zrak vrvi od konjskih smrti i treperavih čestica prašine. Jude sjedi na stubama u iznošenoj traper-jakni, a Dobro gitaru prebacio je preko jednog koljena. Anna sjedi pokraj njega i gleda ga kako svira, ruku stisnutih između bedara. Psi im se izleţavaju pod nogama i upitno gledaju u objektiv.

Bješe to ugodno popodne, moţda jedno od posljednjih ugodnih popodneva prije nego što su kola krenula nizbrdo, ali mu pogled na tu fotografiju sad nije izazvao osjećaj zadovoljstva jer ju je netko obradio flomasterom. Judeove je oči netko zaokruţio crnom bojom i gnjevno zacrnio krugove.

Georgia je govorila nešto nedaleko od njega, glasom plahim i nesigurnim. “Kako je izgledao? Duh u hodniku?”

Jude joj je bio okrenut leđima tako da ona nije mogla vidjeti fotografiju - sva sreća. Nije ţelio da je ona vidi.

Pokušavao je doći k sebi. Bilo je teško oporaviti se od šokantnih crnih črčki koje su mu prekrivale oči na fotografiji. “Izgledao je kao starac”, naposljetku izgovori on. “Imao je na sebi ovo odijelo.”

A pred očima su mu migoljile ove uţasne crne črčkice koje su izgledale baš ovako, Jude zamisli da joj govori i istodobno pokazuje fotografiju. Ali nije to učinio.

“I samo je sjedio?” upita Georgia. “Ništa se osim toga nije dogodilo?”

“Ustao je i pokazao mi britvu na lančiću. Smiješnu britvicu.”

Kad je Danny snimio tu fotografiju, Anna je još bila svoja, a Jude mislio da je sretna. Jude je to kasno ljetno popodne uglavnom

proveo ispod Mustanga. Anna mu je bila pri ruci, zavukla bi se ispod kad bi mu trebalo dodati alat i nuţne dijelove. Na fotografiji na bradici ima mrlju od motornog ulja, prljave dlanove i koljena - privlačna i teško zarađena prljavština, kakvom se čovjek moţe ponositi. Obrve su joj bile skupljene, a između njih se stvorila ljupka jamica, usta otvorena kao da se smijala ili - vjerojatnije - kao da ga je namjeravala nešto upitati. Ĉesto pecaš na jezeru Pontchartrainu? Koji ti je bio najbolji pas kojeg si imao? Ona sa svojim pitanjima.

No nakon što je došao kraj njihovoj vezi, Anna ga nije upitala zašto ţeli da ona ode. Ne nakon one noći kad ju je našao kako tumara rubom autoceste samo u majici kratkih rukava, a vozači joj u prolazu trube kao ludi. Uvukao ju je u auto i zamahnuo šakom da je raspali po nosu, ali je umjesto toga raspalio po upravljaču i udarao dok nije raskrvario zglavke. Rekao je: “E sad je dosta!” - spakirat će joj stvari i - put pod noge. Anna je rekla da će umrijeti bez njega. Jude je rekao da će poslati vijenac.

I eto: ona je odrţala riječ, a prekasno je da on odrţi svoju.

“Jude, je l' ti to mene zajebavaš?” upita Georgia, negdje izbliza. Polako mu se primicala unatoč ogavnu smradu. Jude ubaci fotografiju natrag u dţep pokojnikova odijela da je ona ne vidi. “Jer ako je to neki vic, nije naročit.”

“Nije vic. Moţda gubim razum, ali mislim da nije ni to. Osoba koja mi je prodala ovo... odijelo... znala je što radi. Njezina je mlađa sestra bila moja oboţavateljica koja se ubila. Ta me ţena drţi odgovornim za njezinu smrt. Razgovarao sam s njom telefonom prije nepunih sat vremena i ona mi je to osobno rekla. To je jedan aspekt ovog slučaja koji sigurno nisam zamislio. Danny je svjedok. Ĉuo je naš razgovor. Ona mi ţeli vratiti milo za drago. Pa mi je poslala duha. Maloprije sam ga vidio u hodniku. A i noćas.”

Jude počne slagati odijelo da ga vrati u kutiju.

“Spali ga”, reče Georgia iznenadnom gorljivošću. “Uzmi to usrano odijelo i spali ga.”

Jude na trenutak osjeti nesavladiv nagon da učini baš to, da nađe

neko tekuće gorivo, zalije njime odijelo i spali ga na kolnom prilazu. No bješe to nagon koji u njemu odmah izazove sumnjičavost. Sumnjičav je prema svim neopozivim postupcima. Tko zna kakve bi sve mostove moţda spalio s tim odijelom? On osjeti kako se u njemu začinje zamisao, nešto u vezi s tim smrdljivim odijelom i kako bi mu moglo posluţiti, ali mu se ta zamisao raspline prije nego što ju je uspio upamtiti. Bio je umoran. Teško mu se koncentrirati na bilo kakvu misao.

Razlozi zbog kojih je ţelio zadrţati odijelo bili su nelogični, praznovjerni, nejasni čak i njemu, ali kad je progovorio, imao je savršeno logično objašnjenje. “Ne moţemo ga spaliti. Ono je dokazni materijal. Zatrebat će mojoj odvjetnici odlučimo li podnijeti tuţbu protiv vlasnice.”

Georgia se nasmije slabašno i nesretno. “Zbog čega? Napada smrtonosnim duhom?”

“Ne. Moţda zbog uznemiravanja. Proganjanja. U svakom slučaju, riječ je o prijetnji smrću, makar ćaknutoj. Postoje zakoni za to.”

Jude sloţi odijelo i vrati ga u njegovo gnijezdo od flis-papira u kutiji. Pritom je disao na usta, glave okrenute od smrada.

“Cijela soba smrdi. Znam da ću ispasti strašljivica, ali mislim da ću povratiti”, reče Georgia.

Jude je pogleda krajičkom oka. Desnu je ruku nesvjesno pritisnula na prsa i tupo zurila u sjajnu crnu srcoliku kutiju. Maloprije je ruku skrivala priljubivši je uz slabinu. Palac joj je otekao, a mjesto uboda sad je bila bijela gnojna ranica veličine gumice na vrhu olovke. Ona primijeti u što on gleda, pa pogleda i ona, a onda ponovo podigne pogled jadno se smiješeći.

“To ti se pošteno inficiralo.”

“Znam. Maţem Bactineom.”

“Moţda bi trebala otići liječniku. Ako je tetanus, Bactine neće pomoći.”

Georgia sklopi prste oko povrijeđenog palca i paţljivo ga stisne. “Ubola sam se na pribadaču skrivenu u odijelu. A što ako je bila otrovana?”

“Da je na njoj bilo cijanida, već bismo to znali.”

“Antraks.”

“Razgovarao sam s tom ţenskom. Ona je tupava seljača, da ne spominjem da bi joj dobro došli sedativi, ali mislim da mi ne bi poslala nešto otrovno. Zna da bi morala u zatvor za takvo što.” Jude uhvati Georgiju za zapešće, privuče njezin dlan i zagleda se u palac. Koţa oko zaraţenog mjesta bila je mekana, nagnjila i smeţurana, kao da se dugo namakala u vodi. “A da odeš i sjedneš pred televizor? Ja ću zamoliti Dannyja da ti ugovori liječnički pregled.”

Pusti njezino zapešće i krene prema vratima, ali se ona ne pomakne.

“A da pogledaš je li on u hodniku?” zamoli Georgia.

Jude se zagleda u nju, a onda kimne i krene prema vratima. Odškrine ih petnaestak centimetara pa zaviri u hodnik. Sunce se ili pomaknulo ili zašlo za oblak pa je hodnik prekrila svjeţa hladovina. Nitko nije sjedio u kvekerskoj stolici pokraj zida. Nitko nije stajao u kutu s britvicom na lančiću.

“Nema nikoga.”

Ona mu zdravom rukom dotakne rame. “Ja sam jednom vidjela duha. Kao mala.”

Judea to ne iznenadi. Još nije upoznao darkericu koja nije imala okršaj s nadnaravnim, koja nije vjerovala, potpuno i sramotno iskreno, u astralna obličja, anđele ili vikanske vradţbine.

“Ţivjela sam s Bammy, svojom bakom... nakon što me tata prvi put izbacio iz kuće. Jedno popodne odem u kuhinju natočiti si čašu bakine limunade - super joj je limunada - pogledam kroz straţnji prozor i ugledam tu curicu u vrtu. Brala je maslačke i puhala u njih - znaš već kako to klinci rade - a pritom je pjevušila. Bila je nekoliko godina mlađa od mene, u nekakvoj jeftilenki od haljinice. Otvorim prozor da je zazovem, da doznam što radi u našem vrtu. Kad je začula cvileţ prozora, ona pogleda u mene i tad shvatih da je mrtva. Imala je te zbrčkane oči.”

“Kako to misliš zbrčkane?” upita Jude, a koţa na podlakticama mu se najeţi i zategne, ohrapavi.

“Imala je crne oči. Ne, zapravo to uopće nisu bile oči. Kao da su... kao da su bile zašarane.”

“Zašarane?” ponovi Jude.

“Da. Flomasterom. Zacrnjene. A onda je okrenula glavu i kao da je pogledala preko ograde. Tada je odskakutala preko dvorišta. Pomicala je usta kao da s nekim razgovara, samo što ondje nikog nije bilo i nisam čula da iz nje izlaze riječi. Ĉula sam je dok je brala maslačke i pjevušila, ali ne i kad se uspravila i počela, čini se, s nekim razgovarati. To mi je uvijek bilo čudno: da sam je čula samo dok je pjevala. A onda je podigla ruku, kao da neka nevidljiva osoba stoji ispred nje, s druge strane Bammyne ograde, i kao da ju je uhvatila za ruku.

Ja sam se prepala, nekakva me hladnoća obuzela jer sam osjetila da će joj se dogoditi nešto loše. Ţeljela sam joj reći da pusti tu ruku. Tko god da joj je pruţao ruku, ţeljela sam da se makne od njega. Samo što sam se previše bojala. Nisam imala zraka. Curica se okrenula i posljednji me put pogledala svojim tuţnim, zacrnjenim očima, a onda se odigla od zemlje - kunem se - i prebacila preko ograde. Nije preletjela nego kao da su je podigle nevidljive ruke. Noge su joj se zaklatile po zraku i lupile o letvice ograde. Zaplovila je preko ograde, a onda nestala. Mene je oblio znoj od straha i morala sam sjesti na kuhinjski pod.”

Georgia okrzne Judea pogledom, vjerojatno da vidi misli li on da je ćaknuta. Ali on kimne glavom, dajući joj znak da nastavi.

“Ušla je Bammy i zavapila: 'Curo, što ti je?' Ali kad sam joj ispričala što sam vidjela, e onda se tek uzrujala i rasplakala. Sjela je na pod pokraj mene i rekla da mi vjeruje. Rekla je da sam vidjela Ruth, njezinu sestru blizanku.

Znala sam da je Ruth umrla kad je Bammy bila mala, ali mi je tek tada Bammy ispričala što joj se stvarno dogodilo. Uvijek sam mislila da ju je pregazio auto ili nešto slično, ali nije bilo tako. Jednog dana, kad su imale sedam ili osam godina - to je bilo 1950-i-neke - majka ih je pozvala da uđu u kuću na ručak. Bammy je ušla, ali je Ruthie ostala vani jer joj se nije jelo i jer je po prirodi bila neposlušna. Dok su Bammy i njezini bili u kući, netko je Ruth ugrabio iz dvorišta.

Više je nikad nisu vidjeli. Samo što s vremena na vrijeme ljudi u Bammynoj kući ugledaju Ruthie kako puše u maslačke i pjevuši, a onda je netko koga nema odvede. Moja je majka vidjela Ruthin duh, a vidio ga je jednom i Bammyn muţ, kao i neki njezini prijatelji, a i sama Bammy.

Svi koji su vidjeli Ruth osjetili su što i ja: ţelju da joj kaţu da ne ide, da ne prilazi osobi s druge strane ograde. Ali svi koji je ugledaju, od straha ne uspiju ništa reći. Bammy je rekla da ona misli da to neće prestati dok netko ne pusti glas i progovori. Kao da je Ruthin duh u nekakvu snu, osuđen cijelu vječnost ponavljati svoje posljednje trenutke, i da će to ostati tako dok je netko ne zazove i probudi.”

Georgia proguta slinu pa zašuti. Pogne glavu toliko da joj je crna kosa skrila oči.

“Ne mogu vjerovati da bi nam mrtvi ţeljeli nauditi”, ona će naposljetku. “Zar ne trebaju našu pomoć? Zar im ona nije uvijek potrebna? Ugledaš li ga opet, pokušaj porazgovarati s njim. Trebao bi doznati što ţeli.”

Jude nije smatrao da je upitno hoće li ga ponovo ugledati, nego kada. A već je znao što pokojnik ţeli.

“Nije došao zbog razgovora”, reče Jude.

12

JUDE NIJE ZNAO ŠTO UĈINITI, PA SKUHA ĈAJ. Jednostavne, automatske kretnje točenja vode u čajnik, uzimanja smrvljenog čaja i

sipanja u cjediljku te nalaženje šalice razbistrile su mu misli i usporile

vrijeme, osigurale mu korisnu tišinu. Stajao je ispred štednjaka i slušao kako čajnik kucka.

Nije osjećao paniku i ta mu je spoznaja pričinjala neko zadovoljstvo. Nije bio spreman pobjeći; ionako je sumnjao da bi bjeţanjem nešto dobio. Kamo bi mogao otići gdje bi bilo bolje nego

ovdje? Jessica Price je rekla da pokojnik sad pripada njemu i da će ga slijediti kamo god pošao. Judeu se ukaţe prizor: ugodno se smjestio u prvom razredu zrakoplova za Kaliforniju a onda se okrenuo i ugledao pokojnika na sjedištu do svoga, crne mu črčkice plivaju pred očima. Jude se strese i odagna tu sliku. Ova je kuća sasvim dobro uporište - barem dok se ne dosjeti nekog logičnijeg mjesta. Usto, mrzio je slati pse u hotel. Nekoć, dok je išao na turneje, oni bi se uvijek vozili s njim autobusom.

A bez obzira na to što je rekao Georgiji, još mu je manje bilo do toga da nazove policiju ili svoju odvjetnicu. Uvlačenje pripadnika reda i zakona u ovo mogao bi biti njegov najgori potez. Mogao bi tuţiti Jessicu McDermott Price i to bi mu moglo donijeti izvjesno zadovoljstvo, ali vratiti njoj milo za drago ne bi otjeralo pokojnika. Znao je to. Gledao je puno filmova strave.

Usto, zvati policiju da ga izbavi protivi se njegovoj naravi, što nije nevaţno. Njegov je identitet bio njegova prva i najuvjerljivija kreacija, pokretačka snaga ostalih njegovih uspjeha, što je urodilo svime onime u njegovu ţivotu što je vrijedno imati i do čega mu je bilo stalo. Štitit će to do kraja.

Jude bi mogao povjerovati u duha ali ne i u babarogu, utjelovljenje čistog zla. Pokojnik će morati pokazati još nešto osim crnih črčkica ispred očiju i britve na zlatnom lančiću. Iznenada se upita čime si je Anna prerezala ţile, ponovo postane svjestan hladnoće u kuhinji pa se nagne nad čajnik kako bi se ogrijao. Jude je sad bio siguran da si je prerezala ţile britvom očeva klatna kojim se sluţio da hipnotizira očajne naivce i da traţi izvore vode. Upita se što bi se još trebalo znati o tome kako je umrla Anna i o čovjeku koji joj je bio otac, a koji je našao njezino tijelo u kadi, u hladnoj vodi potamnjeloj od njezine krvi.

Moţda je Danny našao Annina pisma. Jude se pribojavao ponovo ih pročitati, no istodobno je znao da mora to učiniti. Sjećao ih se dovoljno dobro da bi mu sad postalo jasno da mu je pokušavala reći što će si učiniti a da je njemu to promaknulo. Još i gore. Nije ţelio primijetiti, namjerno se nije obazirao na to što mu je bilo pred nosom.

Njezina su prva pisma bila puna opojna optimizma, a između redaka moglo se pročitati da je ovladala situacijom, da donosi razborite, odrasle odluke glede svoje budućnosti. Pisma su stizala napisana na bijelom tvrdom papiru, finim i čitljivim rukopisom. Baš kao i razgovori s njom, i pisma su bila prošarana pitanjima, samo što u prepisci kao da nije očekivala odgovore. Napisala bi da je mjesec dana pisala molbe za posao, a onda retorički upitala je li pogriješila kad se na intervjuu za posao u vrtiću pojavila s crnim ruţem i u motociklističkim čizmama. Opisala je dva koledţa pa se nadugačko i naširoko odlučivala koji bi bio bolji za nju. Ali je Jude znao da je to sve varka. Nije dobila posao u vrtiću, više to nikad nije spomenula. A kad je stigao ljetni semestar, prihvatila se pisanja molbe za upis u kozmetičarsku školu. Studiranje je palo u drugi plan.

Posljednja su pisma pruţala istinitiju sliku njezina duševnog zdravlja. Bila su napisana na listovima običnog papira s crtama, istrgnutima iz biljeţnice, a rukopis joj je bio jedva čitljiv. Anna je pisala da nema mira. Sestra joj ţivi u novom naselju i do njih se gradi kuća. Napisala je da ih čuje kako cijeli bogovetni dan zabijaju čavle, kao da joj je prvi susjed pogrebnik nakon epidemije kuge. A kad bi noću pokušala zaspati, čekićanje bi ponovo počelo, baš kad bi počela tonuti u san, premda ondje nije bilo nikoga. Očajnički se ţeli naspavati. Sestra je pokušava ubaciti u program za liječenje nesanice. Ima stvari o kojima bi ţeljela razgovarati, ali nema nikoga s kime bi razgovarala, a umorna je od razgovora sama sa sobom. Napisala je da ne podnosi što je stalno iscrpljena.

Anna ga je molila da je nazove, ali on nije nazvao. Njezina ga je potištenost izmorila. Prezahtjevno je izvlačiti je iz njezinih depresija. Pokušao je dok su bili zajedno, no ni uz najbolju volju nije uspio. Dao je sve od sebe, njegov je pokušaj neslavno propao, ali ga svejedno nije htjela ostaviti na miru. Nije znao ni zašto je čitao njezina pisma, a kamoli zašto je na neka i odgovorio. Kad bi barem prestala stizati. Naposljetku i jesu.

Danny bi ih mogao negdje iskopati, a onda Georgiji ugovoriti liječnički pregled. Nisu to nekakvi osobiti planovi, ali su bolji od

onih otprije deset minuta, odnosno ni od kakvih. Jude natoči čaj i vrijeme se iznova pokrene.

Odnese čaj u ured. Dannyja nije bilo za stolom. Jude zastane na vratima i zagleda se u praznu prostoriju, napeto osluškujući neće li u tišini uhvatiti kakav znak Dannyjeve nazočnosti. Ništa. Moţda je na zahodu - ali nije. Vrata kupaonice su odškrinuta, baš kao i jučer, i kroz pukotinu se vidi samo crna tama. Moţda je odmaglio na ručak.

Jude krene prema prozoru da vidi je li Dannyjev automobil na kolnom prilazu, ali se predomisli i priđe Dannyjevu stolu. Prelista neke papire u potrazi za Anninim pismima. No ako ih je Danny i našao, nekamo ih je pospremio. Jude ih ne uspije naći pa se zavali u Dannyjev stolac i pokrene internetski pretraţivač na njegovu računalu ne bi li doznao štogod o Anninu očuhu. Ĉini se da na internetu ima nešto o svakome. Moţda pokojnik ima vlastiti MySpace profil. Judeu se duboko u grlu začne smijeh, zatomljen i ruţan.

Nije se mogao sjetiti pokojnikova imena pa potraţi pod “McDermott hipnoza mrtav”. Na vrhu rezultata Judeova pretraţivanja nađe se link na osmrtnicu objavljenu prošlog ljeta u Pensacola News Journalu za Craddocka Jamesa McDermotta. Tako je! Zove se Craddock.

Jude klikne na osmrtnicu i ona se prikaţe.

Ĉovjek na crno-bijeloj fotografiji bio je mlađa inačica muškarca kojeg je Jude dosad dvaput vidio u hodniku na katu. Na slici je izgledao kao dobrodrţeći šezdesetogodišnjak. Imao je istu jeţ-frizuru. Zbog dugog, gotovo konjskog lica i širokih tankih usnica prilično je sličio Charltonu Hestonu. Najviše ga iznenadi to što je fotografija pokazivala da je Craddock za ţivota imao normalne ljudske oči. Bile su jasne, izravne i gledale u objektiv tipičnom izazovnom samouvjerenošću motivacijskih govornika i propovjednika.

Jude počne čitati. U osmrtnici je pisalo da je ţivot tog učenika i učitelja, istraţivača i pustolova završio u utorak 10. kolovoza, kad je Craddock James McDermott umro od moţdane embolije u

pastorkinoj kući u Testamentu na Floridi. Ĉistokrvni sin američkog Juga, sin jedinac propovjednika pentekostalne crkve, odrastao je u gradovima Savanni i Atlanti u Georgiji, a poslije u Galvestonu u drţavi Texasu.

Godine 1965. bio je hvatač za momčad Longhorna. Nakon diplome prijavio se kao dobrovoljac za Vijetnam. Rasporedili su ga u Ured za psihološke operacije. Ondje se upoznao s osnovama hipnoze i tako otkrio svoj ţivotni poziv. U Vijetnamu je zaradio odličja Ljubičasto srce i Brončanu zvijezdu. Ĉasno je otpušten iz vojske i odselio se na Floridu. Godine 1980. sklopio je brak s Paulom Joy Williams, knjiţničarkom, i postao očuh njezino dvoje djece, Jessici i Anni, koje je poslije i sluţbeno posvojio. Temelji ljubavi Paule i Craddocka bili su nenametljiva poboţnost, duboko povjerenje i uzajamna očaranost neistraţenim mogućnostima ljudskog duha.

Tu se Jude namršti. Neobična rečenica: “Uzajamna očaranost neistraţenim mogućnostima ljudskog duha.” Nije čak ni shvaćao njezino značenje.

Njihova se veza odrţala do Pauline smrti 1986. godine. Craddock je za ţivota zbrinuo gotovo deset tisuća “pacijenata” - Jude frkne na tu riječ - sluţeći se tehnikom duboke hipnoze kojom je bolesnicima olakšavao patnju, a potrebitima pomagao prevladati slabosti, zadaća koju njegova starija pastorka, Jessica McDermott Price, obnaša u privatnoj praksi. Jude ponovo frkne. Vjerojatno je ona sastavila osmrtnicu. Začudio se da nije navela i telefonski broj za klijente. Napomenite da ste za nas čuli iz osmrtnice mog očuha i dobit ćete 10% popusta za prvu seansu!!!

Craddockovo zanimanje za spiritualizam i neiskorišteni poteneijal ljudskog uma navelo ga je da počne eksperimentirati s “rašljarenjem”, starom narodnom tradicijom otkrivanja podzemnih izvora s pomoću rašlji ili viska. No pastorka koja ga je nadţivjela i njegovi najbliţi pamtit će ga ponajviše po tome kako je mnoge supatnike i suputnike izveo na put otkrića skrivenih zaliha snage i stjecanja osjećaja vlastite vrijednosti. “Njegov je glas moţda utihnuo, ali nikad neće biti zaboravljen.”

Ni riječi o Anninu samoubojstvu.

Jude ponovo pogledom preleti preko osmrtnice. Pogled bi mu se zaustavio na nekim odbojnim kombinacijama riječi: “psihološke operacije”, “neistraţene mogućnosti”, “neiskorišteni potencijal ljudskog uma”. Ponovo se zagleda u Craddockovo lice, hladnu samouvjerenost njegovih blijedih crno-bijelih očiju i gotovo srditi smiješak koji je rastegnuo njegove tanke, bezbojne usnice. Ništarija izgleda okrutno.

Oglasi se Dannyjevo računalo: stigla je poruka. Gdje je taj Danny? Jude pogleda sat na računalu i shvati da sjedi već dvadeset minuta. Prebaci se na Dannyjev program koji je primao poruke za njih obojicu. Nova je poruka bila adresirana na Judea.

Na brzinu pogleda adresu pošiljatelja: promeškolji se u stolcu, uspravi, prsni i trbušni mišići mu se napnu kao da se spremaju za udarac. Na neki način to i jest bilo tako. Poruka je stigla od craddockm@box. closet.net.

Jude otvori poruku i počne čitati,

dragi jude

jezdit ćemo u sumračje odjezditi do rake ja sam mrtav ti ćeš umrijeti svatko tko se previše pribliţi zarazit će se smrću koja je na tebi nama mi smo zaraţeni zajedno leći ćemo u grobnu raku zajedno i grobni će prah poleći po nama lalala mrtvi povlače ţive za sobom pokuša li ti tko pomoći ja mi povući ćemo ih za sobom i stati na njih i nitko neće izaći jer je raka preduboka a zemlja pada prebrzo i svatko tko začuje tvoj glas znat će da je to istina jude je mrtav i ja sam mrtav i ti ćeš umrijeti čut ćeš moj naš glas i zajedno ćemo jezditi noćnom cestom do mjesta posljednjeg počivališta gdje vjetar zavija za tobom za nama otići ćemo do ruba rake i pasti u nju zagrljeni past ćemo zapjevati za nas zapjevati nad našim nad tvojim grobom zapjevati lalala

Judeov je prsni koš bio zrakoprazan prostor načičkan ledeno vrućim bodljama i iglicama. Psihološke operacije, pomisli on gotovo nevezano, a onda se razbjesni, najgorom vrstom bijesa, onom koju

moraš zatomiti jer u blizini nema nikoga na kome bi se iskalio, a on si nikad ne bi dopustio da nešto razbije. Već mu je veći dio jutra otišao na bacanje knjiga a da mu od toga nije nimalo laknulo. Sad će se obuzdati.

Vrati se računalu da ponovo pogleda rezultate svoje pretrage, da vidi što bi još mogao doznati. Još se jednom zagleda u osmrtnicu iz Pensacola Newsa, a onda mu se pogled zaustavi na fotografiji. Sad je to bila druga fotografija i na njoj se Craddock veselo smiješio. Lice mu je bilo staro, naborano i upalo, gotovo izgladnjelo, oči zašarane srditim crnim črčkama. U prvim rečenicama osmrtnice pisalo je da je ţivot učenika i učitelja, istraţivača i pustolova završio kad je Craddock James McDermott umro od moţdane embolije u kući svoje pastorke i sad on dolazi lalala i hladno je hladno mu je i Judeu će biti hladno kad si prereţe ţile a prerezat će ih si i zaklati djevojku i oni će biti u raki i Jude bi im mogao zapjevati, zapjevati im svima -

Jude ustane tako naglo i silovito da je Dannyjeva stolica odletjela i prevrnula se. A onda mu se ruke nađu na računalu, ispod monitora... podignu ga sa stola i bace na pod. Pri udaru računalo nakratko kreštavo zacvrkuta od lomljave stakla, a nakon toga začuje se prasak kratkog spoja. Potom muk. Ventilator koji je hladio matičnu ploču polako se stiša pa se sasvim zaustavi. Bacio je računalo nagonski, prebrzo da bi razmislio. U kurac sve. Samokontrola je precijenjena vrlina.

Srce mu je kucalo u petoj brzini. Koljena mu klecala. Gdje je taj usrani Danny? Jude pogleda u zidnu uru. Skoro će dva, prekasno je za pauzu. Mqţda je Danny otišao nešto obaviti. No najčešće bi Judeu interkomom javio da izlazi.

Jude zaobiđe stol i najzad stigne do prozora s pogledom na kolni prilaz. Dannyjeva mala zelena Honda Hibrid bila je parkirana na neasfaltiranom okretištu - Danny je sjedio u njoj, nepomično, na vozačkom sjedištu. Jednu je ruku drţao na upravljaču, pepeljastog, ukočenog i bezizraţajnog lica.

Od tog prizora - Danny sjedi za upravljačem a nikamo ne ide, zagledan u prazno - Jude se ohladio. Gledao je Dannyja kroz prozor ali Danny se ne pomakne. Nije ubacio auto u prvu i krenuo. Nije ni

pogledao oko sebe. Danny je izgledao - Jude od te pomisli osjeti tupu bol u zglobovima - kao da je u transu. Prođe minuta, pa još jedna. Što je Jude duţe gledao, to mu je postajalo mučnije i nepodnošljivije. A onda mu se ruka nađe na vratima i on izađe iz kuće da vidi što je Dannyju.

13

ZGROMI GA STUDEN OD KOJE MU ZASUZE OĈI. Dok je stigao do

Dannyjeva automobila, Judeovi su se obrazi zažarili a vrh nosa odrvenio. Iako je već bilo rano popodne, Jude je još bio u svom iznošenom kućnom ogrtaču, majici bez rukava i prugastim boksericama. Povjetarac ojača i ledeno hladan zrak štipne ga za golu koţu, ranjavu i nadraţenu.

Danny se nije okrenuo i pogledao u Judea, nego je nastavio tupo zuriti kroz vjetrobran. Izbliza je izgledao još gore. Drhtao je, lagano ali neprekidno. Niz obraz mu se cijedila kap znoja.

Jude zagrebe po prozoru. Danny se lecne, kao da se trgnuo iz drijemeţa, brzo zatrepće, naslijepo potraţi tipku za spuštanje prozora. Još nije pogledao u Judea.

“Danny, što radiš u autu?” upita Jude.

“Mislim da bih trebao otići kući.”

“Jesi li ga vidio?”

Danny reče: “Mislim da bih trebao otići kući.”

“Jesi li vidio mrtvaca? Što je učinio?” Jude je bio strpljiv. Ako se moralo, Jude je mogao biti najstrpljiviji čovjek na svijetu.

“Mislim da imam ţelučanu gripu. Ništa više.”

Danny podigne desnu ruku iz krila da si obriše lice i Jude ugleda kako u njoj grčevito steţe otvarač za pisma.

“Da nisi lagao, Danny”, reče Jude. “Samo ţelim znati što si vidio.”

“Oči su mu bile crne mrlje. Pogledao me ravno u oči. Da barem

nije.”

“Danny, ne moţe ti ništa.”

“To ne znate. Ne znate.”

Jude pruţi ruku kroz otvoreni prozor da stisne Dannyja za rame. Danny se uţasnuto odmakne i onim otvaračem za pisma zamahne prema Judeu. Nije bilo stvarne opasnosti, ali Jude svejedno povuče ruku.

“Danny?”

“Vaše su oči baš kao njegove”, reče Danny i uz zveket ubaci mjenjač u rikverc.

Jude odskoči da mu Danny ne prijeđe preko stopala. Ali Danny ne krene. Nije otpuštao kočnicu.

“Ne vraćam se”, reče.

“U redu.”

“Pomogao bih vam kad bih mogao, ali ne mogu. Jednostavno ne mogu.”

“Razumijem.”

Danny polako krene unatrag niz kolni prilaz. Gume zahrskaju na šljunku. Skrene pod pravim kutom i odveze se nizbrdo, prema cesti. Jude je gledao za njim dok Danny nije prošao kroz kolni ulaz, skrenuo lijevo pa se izgubio iz vida. Jude ga više nikad nije vidio.

14

JUDE KRENE PREMA STAJI, K PSIMA.

Bio je zahvalan zbog hladna zraka koji ga je štipao za obraze i zbog kojeg bi ga svakim dahom osupnuli trnci u plućima. Zrak je bio stvaran. Otkad je jutros vidio pokojnika, osjećao se sve jače stiješnjen neprirodnim, košmarnim idejama koje mu se uvlače u svakodnevni ţivot kamo ne pripadaju. Treba mu nešto konkretno da ga usidri, štipaljka koja će zaustaviti krvarenje.

Psi su ga ţalobno gledali dok je otvarao zasun njihove štenare. Uvuče se unutra prije nego što su se oni uspjeli provući pokraj njega. Ĉučne i dopusti im da se pentraju po njemu, njuše mu lice. Njegovi psi: i oni su stvarni. On se zagleda u njih, u njihove oči boje čokolade i izduţena, zabrinuta lica.

“Da sa mnom nešto nije u redu, vi biste to vidjeli, je li?” upita ih on. “Da imam zacrnjene oči?”

Angus ga lizne po licu, jedanput, dvaput, i Jude ga poljubi u vlaţni nos. Pogladi Bon po leđima dok mu je ona nemirno njuškala međunoţje.

Jude ode. Nije bio spreman za povratak u kuću pa umjesto toga ode u staju. Priđe svom autu i pogleda se u retrovizoru na vozačkoj strani. Nema crnih črčki. Oči su mu iste kao uvijek: blijedosive ispod gustih crnih obrva i sumanute.

Jude je svoj automobil - Mustang GT Fastback iz 1965. - kupio u jadnom stanju od nekog scenskog radnika. Tad je već bio na turneji deset mjeseci, gotovo bez prekida. Krenuo je na turneju čim ga je ţena ostavila, a vratio se u praznu kuću u kojoj nije znao što bi radio. Cijeli je srpanj i veći dio kolovoza proveo u ovoj staji, povadio sve iz Mustanga, izvadio zahrđale, pregorjele, probušene, ulubljene, nagrizene dijelove, skorene od ulja i kiselina, i zamijenio ih novima: HiPo motor, originalne osovine i glave, prijenos, kvačilo, amortizeri, bijela straţnja klupa. Ugradio je sve originalne dijelove, osim zvučnika i linije. U prtljaţnik je ugradio Bazookin bas, za krov pričvrstio XM radioantenu, te ubacio najnoviji digitalni audiosustav. Motorno je ulje curilo po njemu, oderao je koţu na zglavcima, iskrvario u prijenos. Bilo je to grubo udvaranje i odgovaralo mu je.

Negdje u to vrijeme Anna je počela ţivjeti s njim. Premda je nikad nije zvao tim imenom. Tad je bila Florida. Nakon što je doznao za njezino samoubojstvo, ponovo je počeo o njoj misliti kao o Anni.

Dok je on radio, ona je sa psima sjedila na straţnjoj klupici. Ĉizme bi joj virile kroz neugrađeni prozor. Pjevala bi pjesme koje je znala zajedno s izvođačima, tepala Boni i zasipala Judea svojim pitanjima. Upitala ga je hoće li oćelaviti (“Ne znam”) jer ako hoće, ona će ga

ostaviti (“Ne bih ti zamjerio”), i bi li je on i dalje smatrao seksi kad bi se ošišala na nulericu (“Ne bih”) i hoće li joj dati da vozi Mustang kad ga dotjera (“Da”), je li se ikad potukao (“Izbjegavam to - teško je svirati gitaru slomljene ruke”) i zašto nikad ne govori o svojim roditeljima (on ne odgovori na to), i vjeruje li u sudbinu (“Ne”, rekao je ali je lagao).

Prije Anne i Mustanga snimio je novi CD, solo-album, proputovao dvadeset četiri zemlje, odsvirao više od sto koncerata. Ali dok je popravljao taj automobil, prvi put nakon što ga je Shannon ostavila, osjećao se da radi nešto korisno, nešto što sluţi nekoj svrsi, doslovce - premda nije znao objasniti zašto bi prepravak automobila bio pošten posao a ne bogataški hobi, dok je snimanje albuma i svirku uţivo počeo doţivljavati bogataškim hobijem a ne poslom.

Ponovo pomisli da bi trebao otići. Okrenuti leđa farmi i odmagliti u Mustangu, nije vaţno kamo.

Ta je misao bila tako prijeka, tako nametljiva - upadaj u auto i nosi se odavde - da su mu počeli trnuti zubi. Nije volio da ga se tjera u bijeg. Uskočiti u auto i odjuriti nije izbor nego panika. Tu misao poprati druga, uznemirujuća i neutemeljena no čudnovato uvjerljiva: da se njime manipulira, da pokojnik ţeli da on pobjegne. Da ga pokojnik pokušava otjerati od... od čega? Jude nije imao pojma. Vani psi zalaju uglas na neki prikoličar.

Ionako nikamo neće otići prije nego što porazgovara s Georgijom. A odluči li odmagliti, vjerojatno će se prije toga morati odjenuti. Ali nije se otišao odjenuti, nego osvane za upravljačem Mustanga. To je najbolje mjesto za razmišljanje. Uvijek su mu najbolje zamisli padale na um u tom automobilu, dok radio svira.

Sjedio je pokraj napola spuštenog prozora u tamnoj garaţi zemljanog poda. Ako u blizini ima duhova, onda je posrijedi Annin duh a ne gnjevni duh njezina očuha. A ne bi bila daleko - već na straţnjoj klupici. Naravno, na njoj su vodili ljubav. On je otišao u kuću po pivo, a kad se vratio, ona je čekala u Mustangu samo u čizmama. Bacio je već otvorena piva i ostavio da se pjene na zemlji. U tom trenutku ništa na svijetu nije mu se činilo vaţnije od njezina

jedrog 26-godišnjeg tijela, njezina 26-godišnjeg znoja, njezina smijeha i njezinih zuba na njegovu vratu.

Jude se nasloni na bijelu koţu presvlaka i prvi put tog dana osjeti koliko je izmoţden. Ruke su mu oteţale, a bose noge napola utrnule od hladnoće. Nekom je prilikom ostavio svoj crni koţnati ogrtač na straţnjoj klupici. Sad ga dohvati i pokrije se po nogama. Ključevi su bili u bravi pa ih okrene na akumulator kako bi slušao radio.

Jude više nije bio siguran zašto je ušao u auto, ali sad kad je tu sjedio, bilo mu je teško zamisliti da bi se pomaknuo. Kao iz velike daljine čuo je kako psi ponovo laju, kreštavo i usplahireno. On pojača radio da ih nadglasa.

John Lennon zapjeva I Am the Walrus6. Jude poloţi svoju umornu glavu na naslon sjedišta i opusti se u dţepu topline ispod ogrtača. Potmuli bas Paula McCartneyja gubio se nadjačan tihim brundanjem Mustangova motora, što je bilo smiješno jer Jude nije upalio motor, samo akumulator. Iza Beatlesa uslijedi procesija reklama. Lew iz autosalona Imperial Autos reče: “Na području drţava New York, New Jersey i Connecticut nema ponude ravne našoj. Naši konkurenti nisu nam dorasli. Mrtvi povlače za sobom ţive. Uđite i sjednite za volan vašeg sljedećeg ljubimca i krenite u probnu voţnju po noćnoj cesti. Jezdit ćemo zajedno. Zapjevati zajedno. Nećete poţeljeti da voţnji dođe kraj. A i neće.”

Reklame su Judeu bile dosadne i on smogne dovoljno snage da prebaci na drugu postaju. Na FUM-u su puštali jednu njegovu stvar, njegov prvi singl, gromoglasnu imitaciju AC/DC-a s naslovom Duše na prodaju. U polutami automobila činilo se kao da se oko njega vrtloţe sablasna obličja, bezoblični oblaci prijeteće magle. On sklopi oči i posluša daleki zvuk vlastita glasa.

Više od srebra, i od zlata više

Kaţeš da duša mi vrijedi,

Ţelio bih ja u Boţje krilo,

Al' dotad trebam lovu za pivo.

Jude se tiho nasmije sebi u bradu. Neće te uvaliti u nevolje 6 Ja sam morž.

prodaja duša nego njihova kupnja. Sljedeći put morat će pripaziti postoji li klauzula o povratu kupljenog. On se nasmije i malko otvori oči. Pokojni Craddock sjedio je na suvozačkome mjestu. Nasmiješio se Judeu, pokazao mu poţutjele zube i crni jezik. Zaudarao je na smrt, ali i na ispušne plinove. Oči su mu bile skrivene iza tih čudnovatih, treperećih crnih poteza flomastera.

“Nema povrata, nema zamjene”, reče mu Jude. Pokojnik suosjećajno kimne glavom i Jude ponovo zatvori oči. Negdje, kilometrima daleko, čuo je kako netko izvikuje njegovo ime.

“... ude! Jude! Odgovori mi Ju...”

Ali on nije ţelio da mu se dodijava, bio je dremljiv, ţelio je da ga se pusti na miru. On spusti sjedište. Preklopi ruke na trbuhu. Duboko je disao.

Istom je zadrijemao kad ga Georgia uhvati za ruku, izvuče iz auta i prevali na zemlju. Njezin je glas stizao do njega u česticama, slabio bi i jačao do razine čujnosti.

“... izlazi iz tog auta, Jude, jebote...

... moj biti mrtav nemoj biti...

... mooooolim te, molim...

... oči otvori oči jebote...”

On otvori oči i uspravi se jednim naglim pokretom, kašljući silovito. Vrata staje bila su otvorena i sunčano se svjetlo slijevalo kroz njih u obliku blještavih, kristalnih zraka, poput čvrstih traverzi oštrih rubova. Svjetlo ga je bolo u oči i on okrene glavu. Duboko udahne hladan zrak, zausti da nešto kaţe, da joj poruči da je dobro, ali mu grlo ispuni ţuč. Prevali se na sve četiri i povrati u prašinu. Georgia ga uhvati za ruku i nagne se nad njega dok je on hrakao.

Judeu se vrtjelo u glavi. Tlo mu se ljuljalo pod nogama. Kad je pokušao pogledati van, svijet se zavrtio kao da je slika na vazi koja se vrti na tokarskom stroju. Kuća, dvorište, kolni prilaz, nebo... promicali su pokraj njega. Preplavi ga uţasan napadaj morske bolesti i on ponovo povrati.

Ĉvrsto se drţao za zemlju i čekao da se svijet zaustavi. Premda je

znao da se to neće dogoditi. To je ono što shvatiš kad si pun droge, alkohola ili te trese zimica: da se svijet neprestance okreće te da jedino zdrav mozak moţe blokirati mučni osjećaj njegove vrtnje. Jude pljune, obriše usta. Trbušni su ga mišići boljeli i grčili se, kao da je upravo načinio pedesetak trbušnjaka što, kad bolje promisli, nije bilo daleko od istine. On sjedne, cijelim se tijelom okrene da pogleda Mustang. Motor mu je još radio. U njemu nije bilo nikoga.

Psi su obigravali oko njega. Angus mu uskoči u krilo i gurne mu svoju hladnu, vlaţnu njušku u lice, obliţe Judeova kisela usta. Jude je bio preslab da bi ga odgurnuo. Stidljiva Bon zabrinuto pogleda u Judea krajičkom oka pa spusti glavu do rijetke kaše Judeova izbljuvka i krišom je počne jesti.

Jude pokuša ustati. Ĉvrsto se uhvati za Georgijino zapešće, ali nije imao snage u nogama pa povuče i Georgiju na koljena. Na trenutak mu se u glavi zavrtloţi pomisao - mrtvi za sobom povlače ţive - ali odmah ispari. Georgia je drhtala. Jude na vratu osjeti da joj je lice vlaţno.

“Jude”, reče ona. “Ne znam što ti se događa.”

Jude minutu nije uspio progovoriti, nije imao dovoljno zraka. Zurio je u svoj crni Mustang koji je podrhtavao na svom ovjesu, a obuzdana snaga motora u praznom hodu tresla je cijelu šasiju.

“Mislila sam da si mrtav. Kad sam te zgrabila za ruku, pomislila sam da si mrtav. Zašto sjediš u upaljenom automobilu a vrata garaţe su zatvorena?” reče Georgia.

“Nema razloga.”

“Jesam li ja što učinila? Jesam li ja zaribala stvar?”

“Što to govoriš?”

“Ne znam”, reče ona i rasplače se. “Mora postojati neki razlog zbog kojeg si se došao ovdje ubiti.”

On se okrene na koljenima. Shvati da je još drţi za jedno mršavo zapešće, pa je uhvati i za drugo. Gnijezdo crne kose lebdjelo joj je oko glave. Šiške su joj padale na oči.

“Nešto nije u redu, ali se nisam došao ubiti. Sjeo sam u auto da

poslušam malo glazbe i priberem misli, ali nisam upalio motor. Sam se upalio.”

Georgia istrgne zapešće iz njegova stiska. “Prestani.”

“Bio je to pokojnik.”

“Prestani s tim. Prekini.”

“Duh iz hodnika. Ponovo sam ga vidio. Bio je u autu sa mnom. Ili je on upalio Mustang ili sam to učinio ja ne znajući što radim jer je on tako ţelio.”

“Znaš li kako to suludo zvuči? Sve to?”

“Ako sam ja lud, onda je i Danny lud. Danny ga je vidio. Zato je otišao. Danny nije mogao to podnijeti. Morao je otići.”

Georgia je zurila u njega očima jasnim, sjajnim i ustrašenim iza mekanih kovrča njezinih šiški. Zamaše glavom u automatskoj kretnji negiranja.

“Maknimo se odavde”, reče on. “Pomozi mi ustati.”

Georgia ga rukom zakvači ispod pazuha i odigne od poda. Judeova su koljena bile nejake i razglavljene opruge i nisu osiguravale bogzna kakav oslonac: tek što se uspravio na pete, on počne padati. Ispruţi ruke da zaustavi pad i uhvati se za zagrijani poklopac automobila.

“Ugasi ga. Uzmi ključeve”, reče.

Georgia podigne Judeov ogrtač sa zemlje - pao je iz Mustanga zajedno s Judeom - i baci ga natrag na vozačko sjedište. Zakašlje, zalomi rukama da rastjera maglu ispušnih plinova, ude u automobil i ugasi motor. Tišina je bila iznenadna i zastrašujuća.

Bon se stisne Judeu uz nogu u potrazi za umirenjem. Judeova su koljena prijetila kolapsom. On koljenom odgurne Bon, a onda je napuca nogom u dupe. Ona zaskviči i odskoči.

“Odjebi od mene”, reče on.

“Pusti je na miru”, reče Georgia. “Oni su ti spasili ţivot.”

“Kako to misliš?”

“Nisi ih čuo? Izašla sam ih umiriti. Histerično su lajali.”

Jude poţali što je udario Bon i osvrne se da vidi je li mu blizu da je pomiluje. No ona se odvukla u staju i ushodala po mraku, pogledavala ga zlovoljno i optuţujući. Jude se sjeti Angusa pa se osvrne da vidi gdje je on. Angus je stajao na vratima staje, njima okrenut leđima, podignuta repa. Zurio je niz kolni prilaz.

“Što on to vidi?” upita Georgia besmisleno. Jude nije imao pojma. Stajao je drţeći se za automobil, predaleko od kliznih vrata staje da bi vidio u dvorište.

Georgia gurne ključeve Mustanga u dţep svojih crnih traperica. Dok je Jude sjedio u Mustangu, ona se odjenula i previla desni palac. Provuče se pokraj Judea i stane pokraj Angusa. Rukom prođe psu niz leđa, pogleda niz kolni prilaz pa ponovo u Judea.

“Što je ondje?” upita Jude.

“Nema ničeg”, reče ona. Privine desnu ruku na prsnu kost i blago iskrivi lice, kao da je ruka boli. “Trebaš pomoć?”

“Snalazim se”, reče on i odgurne se od Mustanga. Postao je svjestan sve jačeg pritiska u dnu očnih šupljina, dubokog, usporenog, tutnjećeg bola koji je prijetio da će se razviti u opaku migrenu.

Jude zastane ispred velikih kliznih vrata staje. Angus je stajao između njega i Georgije. Jude zaškilji niz kolni prilaz pokriven smrznutim blatom, prema otvorenom kolnom ulazu svoga imanja. Nebo se vedrilo.

Gusta, zgrušana siva naoblaka polako se razilazila i sunce je u nepravilnim razmacima namigivalo kroz te poderotine.

Pokojnik, u svom crnom šeširu, zurio je u njega s ruba ceste. Stajao je ondje tek trenutak dok je sunce bilo iza oblaka pa je cesta bila u sjeni. No kad je sunce zalepršalo oko rubova oblaka, Craddock zatreperi i iščezne. Najprije glava i ruke, tako da je ostalo stajati samo prazno i šuplje crno odijelo. A onda i ono nestane. No trenutak potom pokojnik se iznova treperavo utjelovi nakon što se sunce ponovo zavuklo ispod oblačnog pokrova.

On pozdravi Judea podigavši šešir. Bješe to posprdna, neobično juţnjačka gesta. Sunce se pojavljivalo i iščezavalo, pa je pokojnih

bljeskao poput Morseove abecede.

“Jude?” upita Georgia. Jude shvati da on i Angus zure niz kolni prilaz na jednak način. “Ondje nema ničeg, je li, Jude?” Nije vidjela Craddocka.

“Ne”, reče on. “Nema.”

Pokojnik se utjelovio dovoljno dugo da je uspio namignuti. A onda zašumi jače povjetarac i visoko na nebu sunce se konačno potpuno probije na mjestu gdje su se oblaci raščehali u prljave vunene niti. Sunčano svjetlo zalije cestu i pokojnika više ne bude.

15

GEORGIA GA ODVEDE U GLAZBENU SLUŠAONICU U PRIZEMLJU. Nije primijetio njezinu ruku oko svog struka, koliko ga podupire i vodi, dok ga nije pustila. On se svali na kauč boje mahovine i zaspi čim se našao u leţećem poloţaju.

Zadrijemao je pa se nakratko probudio, zamućena i maglovita pogleda, kad se Georgia nadvila nad njega da ga pokrije dekom. Lice joj je bilo blijedi bezizraţajni krug, osim crnog poteza njezinih usta i crnih očnih rupa.

Judeove vjeđe skliznu i zatvore se. Nije se sjećao kad je zadnji put bio tako umoran. San je njime ovladao, polako ali sigurno povlačio ga za sobom, potapao mu razum i osjete, ali dok je ponovo tonuo u san, pred očima mu zaleluja slika Georgijina lica i on usplahireno pomisli da nije imala oči, da su joj bile skrivene iza crnih črčkica. Mrtva je, i među duhovima.

Jude teškom mukom pokuša isplivati na površinu jave i na nekoliko mu trenutaka to gotovo i uspije. Malko otvori oči. Georgia je stajala na vratima slušaonice, bijelih ručica stisnutih u bijele šačice, i gledala ga očima koje su bile njezine, i samo njezine. Nakratko ga preplavi milina olakšanja kad ju je ugledao.

A onda u hodniku iza nje ugleda mrtvog starca. Koţa mu je bila

zategnuta preko grba jagodičnih kosti. Cerio se i pokazivao svoje nikotinom obojene zube.

Craddock McDermott kretao se trzavo u nizu fotografija u prirodnoj veličini. U jednom je trenutku ruke drţao spuštene. U sljedećem je jedna njegova staračka ruka bila na Georgijinu ramenu. Nokti su mu bili poţutjeli, dugački i svijeni. One crne črčke poskakivale su mu i podrhtavale ispred očiju.

Vrijeme ponovo preskoči i Craddockova je desna ruka sad bila podignuta visoko iznad Georgijine glave. Iz starčeve se ruke zaklati zlatni lančić. Klatno na njegovu kraju, zakrivljena oštrica duţine osam centimetara, oštar potez srebrnastog sjaja, padne Georgiji pred oči. Klatno se u malim lukovima njihalo njoj pred nosom i ona se zagleda u nj zatravljeno, razrogačenih očiju.

Još jedan trzaj vremena naprijed i Craddock je stajao uštogljeno prignut, usne je prislonio na njezino uho. Usne mu se nisu micale, ali je Jude svejedno čuo njegov šapat, kao da netko oštri noţ na koţnatom remenu.

Jude ju je ţelio zazvati. Reći joj da pripazi, da je mrtvi starac pokraj nje, da mora pobjeći, maknuti se, ne slušati ga. Ali usta kao da mu je netko zašio ţicom i samo bi uspio na mahove zastenjati. Nije imao snage ni vjeđe drţati podignute i one se spuste poput roleta. Zalomio je rukama boreći se protiv sna, ali je bio slab - nepoznat osjećaj. Ponovo ga san nokautira, no ovaj se put on ne pridigne.

Craddock ga je čekao sa svojom britvicom i u snu. Oštrica se klatila na kraju zlatnog lančića ispred širokog lica jednog Vijetnamca, golog, osim bijele krpe oko struka, posjednutog u stolac krutog naslona u vlaţnoj betonskoj sobi. Vijetnamčeva je glava bila obrijana i na njoj su se vidjeli sjajni ruţičasti krugovi gdje su ga opekli elektrodama.

Kroz prozor se vidjelo Judeovo kišom oprano prednje dvorište. Psi su njuške priljubili uz okna, tako blizu da je staklo bilo obojeno bijelom maglicom njihova daha. Štektali su mahnito, ali su bili

poput pasa na televizoru isključenog tona, i Jude ih uopće nije čuo.

Jude je stajao tiho nadajući se da će ostati neprimijećen. Britvica se njihala amo-tamo ispred Vijetnamčeva začuđenog lica oblivena grašcima znoja.

“Juha je bila otrovana”, reče Craddock. Govorio je vijetnamski, ali kako biva u snovima, Jude je razumio što govori. “Ovo je protuotrov.” Slobodnom rukom pokaţe u golemu špricu u crnoj kutiji u obliku srca. U kutiji se nalazio i široki lovački noţ teflonskog drška. “Spasi se.”

Vijetkongovac uzme špricu i bez oklijevanja si je zabode u vrat. Igla je bila duga dvanaest centimetara. Jude se ţacne, pogleda u stranu.

Pogled mu logično poleti prema prozoru. Psi su još bili s druge strane prozora, navaljivali na nj, nijemo. Iza njih se vidjela klackalica; na jednom je kraju sjedila Georgia. Bosonoga i gotovo bjelokosa djevojčica u lijepoj haljinici cvjetnog uzorka sjedila je na drugom kraju. I Georgiji i djevojčici oči su bile povezane prozračnim crnim rupcima načinjenima od krepu sličnog materijala. Curičina je blijeda kosa bila povezana u labavi rep. Imala je nedokučivo bezizraţajni izraz lica. Iako je Judeu bila odnekud poznata, svejedno mu je trebalo vremena prije nego što mu je sinulo da gleda Annu, kakva je bila s devet ili deset godina. Anna i Georgia klackale su se gore-dolje.

“Pokušavam ti pomoći”, govorio je Craddock zarobljeniku, sad na engleskom. “U frci si, čuješ? Ali ti ja mogu pomoći, samo moraš dobro slušati. Ne razmišljaj. Samo slušaj zvuk moga glasa. Skoro će sumračje. Skoro je vrijeme. A sumračje je vrijeme kad upalimo radio i slušamo radijski glas. Ĉinimo što nam čovjek s radija kaţe. Tvoja je glava radio, a moj glas jedina emisija.”

Jude se okrene, no Craddocka ondje više nije bilo. Umjesto njega, sad ugleda starinski radio koji je svijetlio zelenim svjetlom, a iz njega se čuo Craddockov glas. “Tvoja jedina šansa da preţiviš jest da učiniš kako ti kaţem. Moj je glas jedini glas koji čuješ.”

Judea nešto hladno stegne oko srca, nije mu se sviđao podtekst

svega toga. Trgne se iz obamrlosti i u tri koraka stigne do stola. Ţelio ih je izbaviti Craddockova glasa. Jude dohvati ţicu radija blizu utičnice i snaţno cimne. Začuje se prasak plavog elektriciteta od kojeg ga zapeče ruka. On odskoči i baci ţicu na pod. No radio svejedno nastavi blebetati.

“Sumračje je. Najzad. Vrijeme je. Vidiš li noţ u kutiji? Moţeš ga uzeti. Tvoj je. Uzmi ga. Sretan rođendan.”

Vijetkongovac se sa zanimanjem zagleda u srcoliku kutiju i uzme lovački noţ. Okretao ga je u ruci i oštrica je ljeskala na svjetlu.

Jude se sagne da bolje pogleda radio. U desnoj mu je ruci još kuckalo od strujnog udara, pa je bila nespretna, teško ju je pokretao. Ne ugleda tipku za isključivanje pa naglo okrene okruglo traţilo postaja pokušavajući se riješiti Craddockova glasa. Začuje se zvuk za koji Jude isprva pomisli da je krčanje, ali koje se sljedećeg trenutka raščisti u postojano, atonalno brundanje mnoštva, u ţamor tisuća glasova.

Neki muškarac frajerskog glasa sportskog radijskog komentatora iz pedesetih godina prošlog stoljeća reče: “Stottlemyre ih danas hipnotizira tom svojom polukruţno felšanom loptom, i Tony Conigliaro je izbačen. Vjerojatno ste čuli da ljude ne moţete natjerati da učine što ne ţele kad su hipnotizirani. Ali sad vidite da to nije istina jer je jasno da Tony C. ni u kojem slučaju nije ţelio zamahnuti na to zadnje bacanje. Svakog se moţe natjerati da učini nešto uţasno. Samo ih morate dovoljno smekšati. Dopustite da vam to demonstriram na ovom ovdje Ivici Ţutom. Ivica, prsti tvoje desne ruke su otrovne zmijurine. Ne daj da te ugrizu!”

Vijetkongovac se istog trenutka zalijepi za naslon svog stolca i uţasnuto ustukne. Nosnice mu se rašire a oči suze u iznenadnom izrazu gnjevne odlučnosti. Jude se okrene - tako naglo da mu je peta zacviljela na podu - da vikne, kaţe mu da to ne čini, ali prije nego što je uspio progovoriti, vijetnamski si zarobljenik noţem otfikari prste.

Prsti mu otpadnu s ruke, samo što to nisu bili prsti već zmijske glave - crne i ljeskave. Vijetkongovac nije vrisnuo. Njegovo znojno bademasto lice bilo je gotovo pobjedonosno ozareno. Podigne

desnu ruku da se pohvali svojim batrljcima iz kojih je brborila krv i tekla mu niz unutarnju stranu podlaktice.

“Ovaj nakazni čin samounakazivanja omogućila vam je firma Narančasti agens. Ako još niste probali njihove proizvode, vrijeme je da to učinite i doznate zašto i svi veliki športaši kaţu da su oni prva liga. Sva tri bacača loše su bacala i nitko nije stigao...”

Jude se okrene, odglavinja prema vratima. Ţeludac mu se nadimao. Osjećao je ogavan okus u ustima i ogavan miris kad bi izdahnuo.

Krajičkom oka ugleda prozor i klackalicu. Još se dizala i spuštala iako na njoj nije bilo nikoga. Psi su leţali na boku i spavali u travi.

Jude grune kroz vrata i strči se niz dvije neravne stube u prašnjavo dvorište iza očeve farme. Njegov mu je otac sjedio okrenut leđima, na kamenu, i oštrio britvu na crnom remenu. Zvuk siktaja britve po koţi bio je poput mrtvačeva glasa, ili je moţda bilo obratno, Jude više nije bio siguran. Ĉelično korito stajalo je u travi pokraj Martina Cowzynskog, a u njemu je plutao crni šešir. Prizor tog šešira u vodi bio je uţasan. Judeu je došlo da vrisne.

Jako sunčano svjetlo nesmiljeno mu bljesne u oči i on zatetura na toj jari, zanjiše se natraške na petama i rukom si zakloni oči. Martin povuče britvu po remenu i debele kapi krvi počnu kapati s crne koţe. Kad je Martin zagrebao britvom prema naprijed, remen šapne “smrt”. Kad je britvom trznuo prema natrag, remen se zagrcne kao da je izgovorio “ljubav”. Jude nije usporio i prišao ocu već nastavi hodati oko kuće.

“Justin”, zovne ga Martin i Jude ga pogleda krajičkom oka, nije si mogao pomoći. Otac je nosio sljepačke naočale: crna okrugla stakla u srebrnim okvirima. Bljesnule bi na suncu. “Dečko, moraš natrag u krevet. Sav goriš. Kamo si krenuo tako upicanjen?”

Jude spusti pogled i shvati da ima na sebi pokojnikovo odijelo. Ne poremetivši ritam krupnih koraka, on počne potezati puceta na sakou i otkapčati ih. Ali mu je desna ruka bila umrtvljena i nespretna - kao da si je on otfikario prste - i puceta nikako da se otkopčaju. Nakon nekoliko koraka on odustane. Bilo mu je slabo,

kuhao se na suncu Louisiane u svom crnom odijelu.

“Izgledaš kao da si krenuo na nečiji pogreb”, reče mu otac. “Samo pazi: mogao bi biti tvoj.”

U onom koritu gdje je maloprije plutao šešir, sad se nalazila vrana. Kad je Jude posrćući prošao pokraj nje, ona poleti mahnito raširivši lepezu svojih krila i poprska oko sebe rosuljom. Još jedan korak i on se nađe pokraj Mustanga. Svali se u nj i zalupi vrata za sobom.

S druge strane vjetrobrana utabana i suha zemlja treperila je na ţegi poput odraza neke slike u vodi. Judea je oblijevao znoj. Soptao je u mrtvačevu odijelu, koje je bilo pretopio, precrno i previše ga stezalo. Vonjalo je na paleţ. Najjače ga je ţeglo u desnoj ruci. To se više nije moglo nazvati bol nego otrovni uteg, nabrekao ne od krvi nego od rastaljene rudače.

Njegova digitalnog XM radija nije bilo. Zamijenio ga je Mustangov originalni, tvornički AM. Kad ga je uključio, desna mu je ruka bila tako vruća da je u kolut za biranje postaja utisnuo razmrljani otisak palca.

“Prijatelji, ako postoji riječ koja vam moţe promijeniti ţivot”, začuje se glas s radija, intenzivan, pijevan, nedvojbeno juţnjački. “Ako postoji takva jedna riječ, znajte da ta riječ glasi 'presvetisvevjekiIsus'!”

Jude poloţi ruku na upravljač. Crna plastika istog trenutka počne mekšati i topiti mu se pod prstima. Jude se zagleda zaprepašteno i radoznalo. Upravljač se izobliči, usuče.

“Da, usadite li tu riječ u svoje srce, prigrlite li tu riječ, privinete li je na grudi kao što to činite sa svojom djecom, moţe vam spasiti ţivot, doista. Ja u to vjerujem. Hoćete li sad poslušati moj glas? Hoćete li slušati samo moj glas? Evo još jedne riječi koja vam moţe preokrenuti ţivot i otvoriti vam oči za beskrajne mogućnosti ţive duše. Ta riječ je 'sumračje'. Ponovit ću. Sumračje. Sumračje - napokon. Mrtvi povlače za sobom ţive. Zajedno ćemo jezditi cestom Boţje milosti, aleluja.”

Jude makne ruku s upravljača i poloţi je na sjedište do sebe koje

se odmah počne dimiti. Podigne ruku i zatrese njome, ali sad mu se dimilo iz rukava pokojnikova sakoa. Mustang je bio na cesti, dugačkom i ravnom potezu asfalta koji je prosvrdlao prašumu američkog Juga. Stabla su bila zagušena povijušama, a prostor između njih šikarom. U daljini je asfalt bio valovit i izvitoperen od titravih, lebdećih valova vrućine.

Zvuk s radija jačao je i slabio, i katkad bi Jude začuo ulomak nečeg drugog, glazba bi preplavila radijskog propovjednika koji zapravo uopće i nije bio propovjednik nego Craddock koji se sluţi tuđim glasom. Pjesma je zvučala tugaljivo i starinski, poput nečeg s ploče Folkways Recordsa, istodobno ţalobna i milozvučna, samotna zvonka gitara ječala je u molu. Jude nesuvislo pomisli: Govoriti moţe, ali ne moţe pjevati.

Onaj se smrad u automobilu sad pojačao, miris tinjajuće vune. Jude je počeo gorjeti. Sad mu se dimilo iz obaju rukava i ispod ovratnika. On stisne zube i zavrišti. Odvajkada je znao da će ovako završiti: u plamenu. Oduvijek je znao da je bijes zapaljiv, opasno ga je drţati pod pritiskom, a to je činio cijeli ţivot. Mustang je jurio duţ beskrajnih sporednih cesta, crni dim kuljao ispod poklopca njegova motora i kroz prozore tako da je jedva što vidio kroz tu magluštinu. Oči su ga pekle, mutile se, suzile. Nema veze. Ne mora vidjeti kuda vozi. On nagazi na gas.

Jude se naglo trgne iz sna. Na licu je imao osjećaj nezdrave topline. Bio je okrenut na bok, leţao na desnoj ruci, a kad se uspravio i sjeo, nije je osjećao. I budan je još osjećao miris nekakve paljevine, poput spaljene kose. On pogleda dolje, napola očekujući da će na sebi ugledati mrtvačevo odijelo, kao u svom snu. Ali ne - još je bio u svom otrcanom frotir-ogrtaču.

Odijelo. Odijelo je ključ svega. Mora ga samo preprodati, odijelo i duha. To je bilo tako logično da nije znao zašto mu je trebalo tako dugo da se toga dosjeti. Netko će htjeti odijelo, moţda i više njih. Vidio je kako se oboţavatelji ritaju, pljuju, grizu i grebu zbog bubnjarskih palica bačenih u publiku. Vjerojatno bi se još više otimali za duha iz kuće Judasa Coynea. Neki će ga naivac izbaviti, i

duh će morati otići. A što će se dogoditi kupcu nakon toga, nije opterećivalo Judeovu savjest. Njegovo preţivljavanje, i Georgijino, bilo mu je najvaţnije.

Stajao je na klimavim nogama i stiskao šaku desne ruke. Krvotok mu se u toj ruci polako iznova pokrenuo, popraćen bockanjem ledenih iglica. Vraški će ga boljeti.

Svjetlost je bila drukčija, premjestila se na drugi kraj sobe, blijeda i slabašna prosijavala kroz čipkane zavjese. Bilo je teško odrediti koliko je dugo spavao.

Onaj miris, smrad paljevine, namami ga niz polutamno ulazno predvorje, kroz kuhinju pa u ostavu. Vrata straţnjeg trijema bila su otvorena. Georgia je bila u dvorištu. Izgledala je smrznuto u crnoj traper jakni i majici s motivom Ramonesa koja nije pokrivala njezin glatki, bijeli zaobljeni trbuščić. U lijevoj je ruci drţala mašice. Dah joj se maglio na hladnom zraku.

“Što god to kuhaš, zaribala si stvar”, reče Jude rukom tjerajući dim.

“E nisam”, reče ona i ponosno mu se i izazovno nasmiješi. U tom je trenutku bila lijepa do bola - bjelina njezina vrata, udubina u njemu, fina linija njezinih jedva vidljivih ključnih kostiju. “Sjetila sam se što treba učiniti. Kako otjerati duha.”

“Kako to misliš?” upita Jude.

Ona uhvati nešto mašicama i podigne: gorući jezičac crne tkanine. “Odijelo”, reče ona. “Spalila sam ga.”

16

SAT VREMENA POTOM SPUSTI SE SUTON. Jude je sjedio u studiju i gledao kako se svjetlost na izmaku cijedi s neba. U krilu je drţao gitaru. Trebao je razmisliti. To je dvoje išlo zajedno.

Sjedio je u stolcu okrenut prema prozoru kroz koji se vidjela staja, štenara i drveće. Jude je odškrinuo prozor. Zrak koji se uvukao

kroza nj štipao ga je. Nije mu smetalo. U kući ionako nije bilo puno toplije, a bio mu je potreban svjeţi zrak, godila mu je listopadska aroma gnjilih jabuka i otpalog lišća. Bila je to prava blagodat nakon smrada ispušnih plinova. Premda se istuširao i presvukao, još je na sebi osjećao taj miris.

Jude je sjedio leđima okrenut vratima i kad je Georgia ušla u sobu, on ugleda njezin odraz. U svakoj je ruci nosila po čašu crnog vina. Zbog povoja zavoja oko palca nespretno je uhvatila jednu od čaša pa prolije malo vina po sebi kad je kleknula pokraj Judeova stolca. Poljupcima si pokupi vino s koţe, a onda odloţi jednu čašu pred Judea, na pojačalo blizu njegovih nogu.

“Neće se vratiti”, reče ona. “Mrtvac. Moţemo se okladiti. Riješili smo ga se spalivši ono odijelo. Genijalna ideja. Usto, taj je smrad morao otići. Ðiii-haaa. Zamotala sam ga u dvije vreće za smeće prije nego što sam ga odnijela u dvorište i svejedno sam mislila da ću se ugušiti od smrada.”

Došlo mu je da kaţe On je ţelio da to učiniš, ali ništa ne reče. To bi je samo ozlovoljilo, a sad je s tim svršeno.

Georgia zaškilji i zagleda se u njega. Njegove su mu se sumnje jamačno zrcalile na licu jer ona reče: “Misliš da će se vratiti?” Kad Jude nije odgovorio, ona se nagne k njemu i reče tihim, napetim glasom: “Pa zašto onda ne odemo? Uzmemo sobu u hotelu i maknemo se odavde?”

Jude razmisli o tome. Polako je i s naporom sastavljao odgovor. Naposljetku reče: “Mislim da to ne bi ništa promijenilo, da se spakiramo i odmaglimo. On ne progoni kuću nego mene.”

To je djelomice bio razlog, ali samo djelomice. Ostatak je bilo preteško izraziti riječima. Uporno ga je salijetala misao da se sve što se dosad dogodilo, dogodilo iz nekog razloga - pokojnikova razloga. Jude se sjeti one fraze - “psihološke operacije” - i zazebe ga oko srca. Ponovo se upita pokušava li ga duh natjerati u bijeg i zašto bi to činio. Moţda kuća, ili nešto u kući, osigurava Judeu prednost, premda se ni za ţivu glavu nije mogao sjetiti što bi to bilo.

“Jesi li ikad pomislila da bi ti trebala zbrisati?” upita je Jude.

“Danas si skoro umro”, reče Georgia. “Ne znam što se događa s tobom, ali nikamo ja ne idem. Mislim da te više neću ispuštati iz vida. Usto, tvoj mi duh još ništa nije učinio. Kladim se da mi ništa ne moţe.”

Ali je Jude vidio kako joj Craddock šapće u uho. Vidio je bolan izraz u Georgijinim očima kad joj je pokojnik drţao onu britvicu-klatno pred očima. A nije zaboravio ni glas Jessice Price na telefonu, njezino lijeno, otrovno, juţnjačko otezanje: Nećeš ţivjeti, a neće ni itko tko ti priskoči u pomoć ili te utješi.

Craddock moţe svašta učiniti Georgiji. Ona mora otići. Judeu je sada to bilo i više nego jasno - no svejedno ga obuzme slabost prepasti pri pomisli da je pošalje nekamo, da se noću probudi sam i ugleda pokojnika nagnutog nad njim u tami. Ode li ona od njega, Judeu se činilo da bi mogla sa sobom odnijeti i ono malo hrabrosti koje mu je ostalo. Nije znao moţe li podnijeti noć i muk bez njezine blizine. Bješe to tako nedvosmisleno i neočekivano priznanje potrebe da mu se nakratko zavrtjelo u glavi. Kao da se boji visina i gleda kako mu tlo izmiče ispod nogu dok ga panoramski kotač naglim trzajima podiţe bespomoćnog u nebo.

“A Danny?” reče Jude. Učinilo mu se da mu je glas zazvučao napeto, kao da nije njegov, i on se nakašlje. “Dannyju se duh učinio opasan.”

“Što je duh učinio Dannyju? Danny je nešto vidio, prestrašio se i pobjegao glavom bez obzira. Ali nitko mu ništa nije učinio.”

“Samo zato što duh ništa nije učinio ne znači da ne moţe. Pogledaj što se popodne dogodilo meni.”

Georgia na to kimne glavom. Jednim gutljajem ispije ostatak svog vina, a onda ga pogleda svojim jasnim i prodornim pogledom. “I kuneš se da nisi otišao u staju ubiti se? Jude, kuneš se? Ne ljuti se što te to pitam. Moram znati.”

“Misliš da sam taj tip?” upita Jude.

“Svi su taj tip.”

“Ne i ja.”

“Svi. I ja sam pokušala. Tablete. Bammy me našla u nesvijesti na

podu kupaonice. Poplavjelih usta. Jedva sam disala. Tri dana nakon posljednjeg dana srednje škole. Poslije su mama i tata došli u bolnicu i tata je rekao: 'Ni to nisi mogla obaviti kako treba.' Eto.”

“Govnar.”

“Aha. Otprilike.”

“Zašto si se htjela ubiti? Nadam se da si imala dobar razlog.”

“Jer sam se ševila s tatinim najboljim prijateljem. Od trinaeste godine. Ĉetrdesetogodišnjak, imao je kćer. Kći je otkrila. Bila mi je frendica. Rekla je da sam joj uništila ţivot. Da sam kurva.” Georgia je vrtjela čašu u lijevoj ruci, gledala igru svjetla oko ruba čaše. “Teško je to bilo pobiti. On mi je poklanjao stvari, a ja sam ih uzimala. Recimo, jednom mi je dao novu vestu s pedeset dolara u dţepu, da si kupim cipele uz vestu. Dala sam mu da me ševi za cipele.”

“To nije bio razlog da ubiješ sebe”, reče joj Jude. “To je bio dobar razlog da ubiješ njega.”

Ona se nasmije.

“Kako se zvao?”

“George Ruger. Sad prodaje polovne aute u mom rodnom mjestu. Predsjednik okruţnog republikanskog skupštinskog odbora.”

“Kad sljedeći put svratim u Georgiju, ubit ću skota.”

Ona se ponovo nasmije.

“Ili ću mu barem guzicu temeljito umočiti u ilovaču Georgije”, reče Jude i odsvira uvodne taktove pjesme Dirty Deeds7 AC/DC-ja.Georgia podigne njegovu čašu s pojačala, nazdravi mu i otpije gutljaj.

“Znaš li što je najbolje na tebi?” upita ona.

“Nemam pojma.”

“Što se ne zgraţaš. Eto, upravo sam ti ispričala sve to, a ti ne misliš da sam... ne znam. Upropaštena. Beznadno sjebana.”

“Moţda mislim, samo ne marim.”

7 Prljava rabota.

“Mariš”, reče ona i poloţi mu ruku na gleţanj. “I ništa te ne šokira.”

Jude to prešuti, ne reče da je gotovo od prvog trenutka kad ju je ugledao slutio da za sobom ima pokušaj samoubojstva: hladan otac, obiteljski prijatelj koji ju je seksualno zlostavljao, to što nosi pseću ogrlicu, kosu oštriganu u šiljke nejednake duţine, a usnice namazane bijelim ruţem.

“Na tebe je red. Onda, što se tebi dogodilo?” reče ona.

On izvuče gleţanj iz njezina stiska.

“Nije mi do natjecanja u tome tko je bio u većoj krizi.”

Jude pogleda u prozor. Od svjetlosti je ostala samo jedva primjetna, crvenkasto-brončana rumen iza ogoljelog drveća. Jude se zagleda u vlastiti poluprozirni odraz u oknu: dugo lice, naborano, izmučeno, duga crna brada seţe mu gotovo do prsa. Poput ispijenog, smrknutog duha.

“Pričaj mi o ţeni koja ti je poslala duha”, reče Georgia.

“Jessica Price. A nije mi ga zapravo ni poslala. Sjećaš se, namamila me da ga kupim.”

“Tako je. Na eBayu ili nečem takvom?”

“Ne. Na nekoj drugoj stranici, trećerazrednom klonu. Izgledalo je kao uobičajena internetska aukcija. Povlačila je konce iza scene kako bi bila sigurna da ću osvojiti odijelo.” Jude ugleda kako se u Georgijinim očima oblikuje pitanje i odgovori na njega prije nego što je uspjela progovoriti. “Ne znam ti reći zašto se toliko trudila. No imam osjećaj da mi ga nije mogla tek tako poslati poštom. Morao sam pristati preuzeti ga. Siguran sam da u tome ima neke duboke moralne poruke.”

“Aha”, reče Georgia. “Drţite se eBaya. Ne prihvaćajte nadomjestke.” Otpije vina, obliţe usne, pa nastavi. “I sve to zato što se njezina sestra ubila? Zašto ona misli da si ti za to kriv? Zbog nečeg što si napisao u nekoj svojoj pjesmi? Kao kad se onaj klinac ubio nakon što je slušao Ozzyja Osbournea? Jesi li napisao da je samoubojstvo OK ili takvo što?”

“Nisam. A nije ni Ozzy.”

“Onda ne shvaćam zašto je tako popizdila. Jeste li imali kakve veze? Jesi li znao curu koja se ubila? Je li ti pisala šašava pisma ili nešto slično?”

“Ţivjela je sa mnom neko vrijeme. Kao ti”, reče Jude.

“Kao ja? O.”

“Georgia, imam novosti za tebe. Nisam bio djevac kad sam te upoznao.” Glas mu u ušima zazvuči drveno i čudno.

“Koliko je ţivjela ovdje?”

“Ne znam. Osam-devet mjeseci. Uglavnom predugo.”

Georgia se zamisli nad tim. “Ja ţivim s tobom oko devet mjeseci.”

“I onda?”

“Znači li to da sam i ja tu predugo? Je li devet mjeseci gornja granica? A onda je vrijeme za svjeţu pičkicu? Ona je bila prirodna plavuša, a ti si zaključio da je vrijeme za brinetu?”

Jude makne ruku s gitare. “Bila je prirodni psihopat pa je dobila nogom u tur. Ĉini se da to nije najbolje podnijela.”

“Kako to misliš, bila je psihopat?”

“Manična depresivka. U maničnoj je fazi bila vraški dobra ševica. A u depresivnoj je bila malo prenaporna.”

“Imala je psihičkih problema, a ti si je samo tako izbacio?”

“Nisam krvlju potpisao da ću je do kraja ţivota drţati za ručicu. Kao ni tebe. Reći ću ti još nešto, Georgia. Ako misliš da naša priča završava s onim 'i ţivjeli su sretno do kraja ţivota', onda si u pogrešnoj bajci.” Dok je govorio, shvati da je u prilici da je povrijedi i otarasi je se. Postane mu jasno da je usmjeravao njihov razgovor upravo prema tome. Uspije li je uvrijediti toliko da ode - makar samo nakratko, na jednu noć, nekoliko sati - to bi mogla biti posljednja dobra stvar koju će ikad učiniti za nju.

“Kako se zvala? Djevojka koja se ubila?”

On zausti da će reći “Anna”, no umjesto toga reče “Florida”.

Georgia naglo ustane, tako naglo da je zateturala, kao da će pasti.

Mogao je pruţiti ruku i uhvatiti je, ali nije. Bolje da je zaboli. Georgia problijedi i zanese se pola koraka natraške. Isprva se zagleda u njega zbunjeno i povrijeđeno, no onda ga oštro pogleda.

“Ne”, dahne. “Nećeš me samo tako otjerati. Seri koliko hoćeš. Ja ostajem, Jude.”

Paţljivo odloţi čašu koju je drţala u ruci na rub njegova stola. Ode pa zastane na vratima. Okrene glavu, ali kao da ga ipak nije mogla pogledati u lice.

“Idem odspavati. A i ti dođi u krevet.” Naredba a ne molba.

Jude zine da odgovori, ali shvati da nema što reći. Nakon što je izašla iz sobe, on paţljivo prisloni gitaru uza zid i ustane. Srce mu je ubrzano tuklo, noge klecale, tjelesne manifestacije emocije koju je uspio prepoznati tek nakon nekoliko trenutaka - toliko je bio nenaviknut na osjećaj olakšanja.

17

GEORGIJE NIJE BILO. Toga je prvo postao svjestan. Nije je bilo, a još je bila noć. On dahne i dah mu se zgusne u oblačić bijelog dima. Odgurne tanku bijelu plahtu i ustane iz kreveta, pa se obujmi rukama u napadu kratke drhtavice.

Pomisao da je ona već ustala i da švrlja po kući uznemiri ga. U glavi mu je još bilo mutno od sna, a u sobi jedva da je bilo iznad ništice. Bilo bi logično zaključiti da je Georgia otišla pogledati što se događa s grijanjem, ali Jude je znao da nije. I ona je loše spavala, prevrtala se po krevetu i nešto mrmljala. Moţda se probudila i otišla gledati televiziju - ali nije ni u to vjerovao.

Jude je gotovo zazove, ali se predomisli. Zazebe ga od pomisli da bi se ona mogla ne javiti, da bi njegov glas zaječao u tišini. Ne. Neće vikati. Niti juriti po kući. Osjećao je da bi jezičac nepovratno prevagnuo na stranu panike kad bi zalupio vrata sobe i počeo trčati kroz mračnu kuću zazivajući Georgiju. Usto, tama i tišina njegove

spavaće sobe zaprepastiše ga i on shvati da se boji otići je potraţiti, da se boji onoga što bi ga moglo čekati s druge strane vrata.

Dok je tako stajao, postane svjestan nekakva grlenog brundanja, zvuka motora u praznom hodu. On podigne pogled u strop. Bio je ledeno bijele boje, osvijetljen prednjim svjetlima nečijeg automobila, uperenih u kuću s kolnog prilaza. Začuje laveţ pasa.

Jude ode do prozora i odmakne zavjese.

Kamionet parkiran ispred kuće nekad je bio plav, no kako je bio star najmanje dvadeset godina i cijelo to vrijeme nije vidio novi premaz boje, izblijedio je do boje dima. Bio je to Chevy, radnički kamionet.

Jude je potratio dvije godine ţivota okrećući francuski ključ u jednoj automehaničarskoj radionici za 1,75 dolara po satu i znao je po dubokom, bijesnom brundanju motora u praznom hodu da kamionet ispod poklopca ima mrcinu od motora. Prednji je kraj bio nasrtljiv i prijeteći, širokog metalik odbojnika poput boksačkog štitnika za zube, a preko rešetke je imao zakovani ţeljezni štitnik protiv korova. Ono za što je isprva zabunom pomislio da su prednja svjetla bio je par reflektora pričvršćen za štitnik: dvije okrugle točke bliješte u noć. Kamionet je stajao gotovo trideset centimetara iznad zemlje na četiri masivne gume, vozilo proizvedeno za voţnju po poplavljenim močvarnim cestama, za drndanje po grabama i gušećem šipraţju dubokog Juga, po naplavljenim riječnim obalama. Motor je radio. U kamionetu nije bilo nikog.

Psi su uporno uz tresak i zveket skakali na ţičanu ogradu svoje štenare i lajali na prazni kamionet. Jude zaškilji niz kolni prilaz, prema cesti. Kolni je ulaz bio zatvoren. Da bi se otvorio taj ulaz, morali ste znati šesteroznamenkastu šifru.

Bješe to pokojnikov kamionet. Jude je to znao čim ga je ugledao, bio je potpuno siguran. A potom pomisli: Kamo idemo, stari?

Telefon pokraj kreveta zacvrkuće. Jude od iznenađenja napola poskoči i pusti zavjesu. Okrene se i zagleda u telefon. Sat pokraj telefona pokazivao je 3:12 ujutro. Telefon ponovo zazvoni.

Jude na prstima brzo krene prema njemu preko hladna parketa.

Zagleda se u telefon koji zazvoni treći put. Nije se ţelio javiti. Ĉinilo mu se da to zove pokojnik, a Jude nije ţelio s njim razgovarati. Jude nije ţelio čuti Craddockov glas.

“Jebemu”, reče on i javi se. “Tko je to?”

“Hej, šefe, ovdje Dan.”

“Danny? Ta tri su sata ujutro.”

“O. Nisam znao da je tako kasno. Spavali ste?”

“Ne.” Jude zašuti. Ĉekao je.

“Ţao mi je što sam onako otišao.”

“Pijan si?” upita Jude. Ponovo pogleda u prozor, u plavkasto blještavilo reflektora koje je obrubilo zavjese. “Zoveš pijan jer ţeliš natrag svoj posao? Jer ako je tako, ovo je jako loš trenutak -”

“Ne. Ne mogu... Ne mogu se vratiti, Jude. Samo zovem da kaţem da mi je ţao zbog svega. Ţao mi je što sam spomenuo onog duha za prodaju. Trebao sam drţati jezik za zubima.”

“Idi spavati.”

“Ne mogu.”

“Koji ti je kurac?”

“Vani sam i lunjam po mraku. I ne znam gdje sam.”

Jude osjeti kako mu se ruke jeţe. Pomisao da Danny luta mračnim ulicama uznemiri ga više nego što bi trebala, više nego što je bilo logično.

“Kako si dospio tamo?”

“Jednostavno sam otišao u šetnju. Ni sam ne znam zašto.”

“Isuse, pijan si. Potraţi naziv ulice i pozovi taksi”, reče Jude i spusti slušalicu.

Bilo mu je drago da se ostavio telefona. Nije mu se svidio Dannyjev ton mamurne, uboge zbunjenosti.

Danny nije rekao ništa nevjerojatno ili neobično; jednostavno nikad dosad nisu vodili razgovor tog tipa. Danny ga nikad nije nazvao noću i nikad pijan. Bilo je teško zamisliti da bi on krenuo u šetnju u tri u noći, ili da bi odlutao tako daleko od kuće da bi se

izgubio. Bez obzira na svoje nedostatke, Danny je uvijek pokušavao naći rješenje problema - razlog zbog kojeg ga je Jude drţao na platnom popisu osam godina. I pijan kao letva, Danny vjerojatno ne bi najprije nazvao Judea da ne zna gdje se nalazi. Otišao bi u 7-Eleven i raspitao se kako da se vrati. Zaustavio bi policijski automobil.

Ne, tu nešto ne štima. Dannyjev telefonski poziv i pokojnikov kamionet na kolnom prilazu povezani su. Jude je to znao. To su mu govorili njegovi ţivci. To mu je poručivao prazni krevet.

On ponovo pogleda u zavjesu osvijetljenu odostraga reflektorima kamioneta. Psi su mahnitali.

Georgia. Sad je najvaţnije naći Georgiju. A onda će smisliti što da učine u vezi s tim kamionetom. Zajedno će riješiti ovu krizu.

Jude pogleda u vrata koja su vodila u hodnik. Promigolji prstima jer su mu ruke odrvenjele od hladnoće. Nije ţelio izlaziti u hodnik, nije ţelio otvoriti vrata i ugledati Craddocka u stolcu sa šeširom u krilu dok mu se na jednoj ruci klati ona britva na lančiću.

Ali pomisao da će ponovo vidjeti umrlog starca - i suočiti se s onime što će uslijediti - drţala ga je oduzetog još samo trenutak. Onda se trgne, priđe vratima i otvori ih.

“Obavimo to”, reče on hodniku i prije nego što je provjerio ima li u njemu koga. Nikoga nije bilo.

Jude zastane i osluhne muk kuće u pozadini svog malko izmučenog disanja. Dugački je hodnik bio obavijen sjenama, kvekerski stolac pokraj zida prazan. Zapravo ne sasvim. Na njemu je leţao crni muški šešir.

Šumovi - prigušeni i daleki - privuku mu pozornost: mrmor glasova iz televizora, udaljeni šum uspjenjenih valova. On otrgne pogled sa šešira i pogleda u dno hodnika. Plavo je svjetlo treperilo i oblijetalo rubove vrata njegova studija. Znači, Georgia je ipak ondje, gleda televiziju.

Jude zastane pred vratima i osluhne. Neki je glas, iz televizora, vikao na španjolskom. Šum valova bio je glasniji. Jude ju je namjeravao zazvati po imenu - Marybeth, a ne Georgia - ali se

dogodilo nešto loše kad je to pokušao: ostao je bez daha. Uspio je samo zahripati njezino ime.

On otvori vrata.

Georgia je bila na suprotnom kraju sobe na leţaljci ispred njegova plazma televizora. S mjesta na kojem je stajao vidio joj je samo zatiljak, paperjasti vir njezine crne kose u svetokrugu neprirodno plave svjetlosti. Zbog njezine glave nije se vidjelo što gleda, premda je vidio palme i tropski plavo nebo. U sobi je bilo mračno, sve svjetiljke pogašene.

Georgia ne odgovori kad ju je on zazvao i on pomisli da je mrtva: kad joj priđe, oči će joj biti prevrnute i vidjet će se samo bjeloočnice.

On krene prema njoj, ali je načinio samo nekoliko koraka kad zazvoni telefon na radnom stolu.

Jude je sad vidio dovoljno televizijskog zaslona: debeljuškasti Meksikanac u sunčanim naočalama i beţ trenirci stajao je pokraj prašnjave staze na nekakvom gustim raslinjem obraslom brdovitom terenu. Jude tada shvati što ona to gleda, premda ga nije pogledao ima već nekoliko godina. Bio je to onaj sadistički pornić.

Na zvuk telefona Georgijina glava kao da se malko pomaknula i Judeu se učini da je uzdahnula. Znači, nije mrtva. Ali nikakve reakcije osim toga: nije se okrenula, nije ustala javiti se.

Jude priđe stolu, podigne slušalicu kad je telefon drugi put zazvonio.

“Danny, ti si? Još si izgubljen?” upita Jude.

“Aha”, reče Danny i slabašno se nasmije. “Još. Zovem iz javne govornice usred nekakve pustoši. Ĉudno, više gotovo da i nema javnih govornica.”

Georgia se nije okrenula na zvuk Judeova glasa, nije maknula pogled s ekrana.

“Nadam se da ne zoveš jer ţeliš da dođem po tebe”, reče Jude. “Trenutačno imam pune ruke posla. Budem li te morao doći traţiti, bolje ti je da ostaneš izgubljen.”

“Shvatio sam, šefe. To kako sam dospio ovamo. Na ovu cestu po

mraku.”

“Kako?”

“Ubio sam se. Objesio sam se prije nekoliko sati. Ova mračna cesta... ona znači smrt.”

Judeu se najeţi koţa na glavi, kao da mu se na njoj topi led. Bilo je gotovo bolno.

“Moja se majka objesila na isti način”, nastavi Danny, “samo efikasnije. Puknuo joj je vrat. Trenutna smrt. Ja sam se u posljednjem trenutku ustrtario. Nisam pao dovoljno snaţno. Ugušio sam se.”

Iz televizora na suprotnoj strani sobe začuje se krkljanje, kao da nekoga guše.

“Jude, dugo je trajalo”, nastavi Danny. “Sjećam se da sam se dugo klatio na uţetu. Gledao si stopala. Sad se prisjećam mnogo čega.”

“Zašto si to učinio?”

“On me natjerao. Pokojnik. Došao je k meni. Namjeravao sam se vratiti u ured i naći ti ona pisma. Mislio sam da ti toliko dugujem, da te nisam smio tako ostaviti na cjedilu. Ali kad sam otišao u spavaću sobu po kaput, on me ondje čekao. Nisam ni znao kako načiniti omču dok mi on nije pokazao”, reče Danny. “Tako će srediti i tebe - natjerati te da se objesiš.”

“E neće.”

“Teško je ne poslušati njegov glas. Nisam se mogao oduprijeti. Znao je previše toga. Znao je da sam sestri dao heroin kojim se predozirala. Rekao je da mi se majka zbog toga ubila, jer se nije mogla pomiriti s time što sam učinio. Rekao je da sam trebao visjeti ja a ne moja mama. Da imam imalo pristojnosti, rekao je, odavno sam se trebao objesiti. Imao je pravo.”

“Nije”, reče Jude. “Nije imao pravo. Nisi -”

Danny kao da je teško dolazio do daha. “Jesam. Morao sam. S njim nije bilo razgovora. S takvim se glasom ne moţeš prepirati.”

“Vidjet ćemo”, reče Jude.

Danny nije imao odgovor na to. U porniću su se dva muškarca

porječkala na španjolskom. Ono krkljanje nikako da prestane. Georgia još nije okrenula glavu, samo se jedva primjetno micala: povremeno bi slegnula ramenima u nizu nepravilnih, gotovo spazmičkih trzaja.

“Danny, moram ići.” Danny svejedno ne reče ništa. Jude trenutak posluša jedva čujno pucketanje na vezi sluteći da Danny čeka nešto, neku završnu riječ, i naposljetku doda: “Nastavi hodati, mladiću. Ta cesta jamačno nekamo vodi.”

Danny se nasmije. “Jude, nisi ti loš kako misliš. Znaš li to?”

“Znam, ali nemoj nikome reći.”

“Tvoja je tajna kod mene na sigurnom”, reče Danny. “Zbogom.”

“Zbogom, Danny.”

Jude se nagne i obzirno vrati slušalicu u leţište. Budući da se nagnuo preko stola, on pogleda iza njega: podni je sef bio otvoren. Prva mu je pomisao bila da ga je otvorio duh, ali odmah je odagna. Vjerojatnije je to učinila Georgia. Znala je kombinaciju brave.

On se strelovito zavrti na peti, pogleda u njezin zatiljak, u svetokrug treperave plave svjetlosti, i u televizor u pozadini.

“Georgia, dušo, što radiš?”

Ona ne odgovori.

Jude nečujno krene prema njoj preko debelog saga. Najprije ugleda prizor na ekranu. Ubojice su se spremale dokrajčiti onog ţgoljavog bijelca. Poslije će odvući njegovu curu u betonaru blizu morske obale. No sad su bili na dračom obraslom puteljku negdje u brdima iznad Kalifornijskog zaljeva. Klinac je leţao na trbuhu, zapešća vezanih bijelim plastičnim povezom. Na tropskom suneu koţa mu je bila blijeda poput ribljeg trbuha. Majušni crvenokosi zrikavi bijelac, klaunovski kovrčaste afrofrizure, drţao je jednu kaubojsku čizmu na mladićevu vratu. Malo dalje na puteljku bio je parkiran crni kombi širom otvorenih straţnjih vrata. Pokraj straţnjeg odbojnika stajao je onaj debeljuškasti Meksikanac u trenirci, uvrijeđenog izraza lica.

“Nos estamos yendo”, reče muškarac sa sunčanim naočalama.

“Ahora.”

Škiljavi riđi mladić iskrivi lice i odmahne glavom, kao da se ne slaţe, ali onda uperi mali pištolj u mršavkovu glavu i povuče okidač. Otvor cijevi bljesne. Mladićeva se glava trzne, udari o zemlju, odskoči. Zrak oko njegove glave odjednom se zamagli od sitnih kapi krvi.

Crvenokosi makne čizmu s mladićeva vrata i graciozno odskoči da mu krv ne poprska čizme.

Georgijino je lice bilo blijedo, ukočeno i tupo, oči razrogačene, vjeđe nepomične, pogled netremice uperen u televizor. Još je na sebi imala majicu sa slikom Ramonesa, ali ne i donje rublje, a sjedila je raširenih nogu. Jednom rukom - onom bolesnom - nespretno je drţala Judeov pištolj čiju je cijev gurnula duboko u usta. Drugu je ruku drţala među nogama i palcem prelazila gore-dolje.

“Georgia”, reče Jude i ona ga nakratko pogleda krajičkom oka - bespomoćnim, molećivim pogledom - pa odmah svrne pogled natrag na ekran. Bolesnom je rukom okrenula pištolj naopačke i cijev uperila u nepce. Zacvili kad joj se došlo na povraćanje.

Daljinski je upravljač leţao na naslonu za ruke. Jude pritisne tipku za isključivanje. Televizor ţmigne i ugasi se. Georgijina ramena poskoče u nervoznom, refleksnom trzaju. Lijeva joj ruka nastavi vršljati među nogama. Georgia zadrhti i u dubini grla proizvede bolan zvuk.

“Prestani”, reče Jude.

Ona palcem zategne udarnu iglu koja se u tišini studija oglasi praskom.

Jude pruţi ruku i njeţno joj odvoji prste od pištolja. Cijelo joj se tijelo iznenada i potpuno smiri. Plitko je i brzo sipljivo disala. Usta su joj bila vlaţna i blago se ljeskala, i on tada postane svjestan da mu se napola digao. Počeo mu se dizati čim je osjetio njezin miris u zraku i ugledao kako si prstima prebire po draţici, a usto je bila baš na dobroj visini. Stane li ispred naslonjača, mogla bi mu pušiti kurac, a on njoj drţati pištolj uperen u glavu, mogao bi joj gurnuti cijev u uho, a kurac u -

Jude ugleda tračak pokreta u odškrinutom prozoru sa suprotne strane stola i pogled mu poskoči na sliku u staklu. Ugleda sebe i pokojnika pokraj sebe, zgrbljenog, šapće mu u uho. U odrazu Jude primijeti da je jedna njegova ruka podignuta i da drţi pištolj uperen u Georgijinu glavu.

Srce mu zabubnja i sva mu se krv slije u nj od erupcije adrenalina. Spusti pogled, shvati da je istina to što je vidio u odrazu, da je uperio Georgiji pištolj u glavu, da pritišće okidač. Pokuša se obuzdati, ali je već bilo prekasno: on povuče okidač i uţasnuto pričeka da udarna igla padne.

Ali se to ne dogodi. Okidač se nije zategnuo taj posljednji centimetar. Zapor je bio podignut.

“U kurac”, sikne Jude i spusti pištolj, uzdrhtao od bijesa. Palcem ponovo spusti udarnu iglu. Nakon što ju je vratio na mjesto, baci pištolj daleko od sebe.

Pištolj teško bubne o stol i Georgia se štrecne od tog zvuka no ostane zagledana u neku apstraktnu točku u tami ispred sebe.

Jude se okrene, pogledom traţeći Craddockov duh. Nitko nije stajao pokraj njega. Osim njega i Georgije, u prostoriji nije bilo nikoga. On se ponovo okrene Georgiji i uhvati je za njezino tanko bijelo zapešće.

“Ustaj”, reče on. “Dođi. Odlazimo. Odmah. Ne znam kamo, ali odlazimo odavde. Nekamo gdje ima puno ljudi i puno svjetla pa ćemo ondje pokušati ovo razriješiti. Ĉuješ li me?” Više se nije mogao sjetiti argumenata u korist ostanka. Logični su argumenti odlepršali kroz prozor.

“On nije završio s nama”, reče ona drhtavim šaptom.

On je povuče, ali ona ne ustane. Ukočila se u leţaljci, bezvoljna. Još nije ţeljela pogledati u njega, odbijala je gledati bilo gdje osim preda se.

“Dođi”, reče Jude. “Dok još ima vremena.”

“Više nema vremena”, reče ona.

Televizor ţmigne i ponovo se uključi.

18

U VEĈERNJIM VIJESTIMA, BILL BEUTEL, KOJI JE POĈEO NOVINSKU

KARIJERU KAD JE ATENTAT NA NADVOJVODU FERDINANDA BIO

UDARNA VIJEST, SJEDIO JE UŠTOGLJENO ZA PULTOM. Lice mu je bilo mreţa paučinastih bora koje su mu se širile od očiju i iz kutova usta. Na licu je sloţio ţalobni izraz koji je poručivao da slijede nove loše vijesti s Bliskog istoka ili da je neki školski autobus skrenuo s autoceste i prevrnuo se, da su svi putnici poginuli, ili da je uragan na Jugu usisao naselje prikolica, a iskašljao daske za glačanje, iverke ţaluzina i komade ljudskih tijela.

“... neće biti preţivjelih. Izvještavat ćemo vas redovito o razvoju situacije”, reče Beutel. Malko okrene glavu i odraz plavog zaslona blesimetra na trenutak zaplovi po lećama njegovih progresivnih naočala. “Danas kasno popodne iz ureda šerifa okruga Dutchessa potvrđeno je da je Judas Coyne, popularni pjevač grupe Jude's Hammer, vatrenim oruţjem po svemu sudeći usmrtio svoju djevojku Marybeth Stacy Kimball, a nakon toga presudio samome sebi.”

Tada su prikazali videosnimke Judeove kuće na pozadini prljavobijelog, jednoličnog neba. Policijski su automobili bili raštrkano parkirani na okretištu kolnog prilaza, a vozilo hitne straţnjim se dijelom gotovo priljubilo uz vrata Dannyjeva ureda.

Beutel nastavi čitati: “Policija je tek počela popunjavati mozaik Coyneovih posljednjih dana ţivota. Ali iz izjava onih koji su ga poznavali moţe se zaključiti da je bio rastrojen i zabrinut za svoje duševno zdravlje.”

Rez na Judeove pse u štenari: leţe na boku u strništu kratke trave, oba nepomična, ukočeno pruţenih nogu, uginuli. Jude se ukoči kad ih ugleda. Neugodan prizor. Ţelio je svrnuti pogled, ali nije mogao odlijepiti pogled od ekrana.

“Istraţitelji su također uvjereni da je Coyne odigrao ulogu i u smrti svog osobnog tajnika, 30-godišnjeg Daniela Wootena, koji je jutros nađen u svojoj kući u Woodstocku, a koji je po svemu sudeći

počinio samoubojstvo.”

Rez na bolničare, svaki na jednom kraju oteţale plave plastične vreće. Georgia tiho zastenje gledajući kako se jedan od bolničara natraške penje u hitnu i podiţe svoj kraj.

Beutel počne prepričavati Judeovu karijeru. Usput su prikazivali arhivske snimke Judeova nastupa u Houstonu prije šest godina: Jude u crnim trapericama i crnim čizmama čeličnih špica, ali gol iznad pasa, torza sjajnog od znoja, medvjeđe krzno na njegovim prsima zalijepilo mu se za koţu, trbuh mu se diţe i spušta. More od stotinu tisuća polugolih ljudi biba mu se pod nogama, raspojasana bujica podignutih šaka, neki se odvaţniji daju prenositi na rukama ostalih amo-tamo.

Dizzy je tad već umirao, premda to gotovo nitko osim Judea nije znao. Dizzy i njegova ovisnost o heroinu i njegov AIDS. Svirali su naslonjeni leđima jedan na drugog, Dizzvjeva plava griva prekrila bi mu lice, vjetar bi mu je zabacio preko usta. Bila je to posljednja godina da je bend nastupao kompletan. Dizzy je umro, pa Jerome, i to je bio kraj.

Na toj su arhivskoj snimci svirali naslovnu pjesmu s njihova posljednjeg albuma kao grupe, Put You in Yer Place8, njihov posljednji hit, posljednju doista dobru pjesmu koju je Jude napisao, i od zvuka bubnjeva - sličnog ţestokoj topovskoj paljbi - on se trgne iz opčinjenosti televizorom. To je bilo stvarno. Houston se doista dogodio, taj se dan dogodio. Nabujala plima mnoštva ispod njega i nabujala plima glazbe oko njega bjehu stvarnost, dogodili se, no ostatak je bio -

“Glupost”, reče Jude i palcem pritisne tipku za isključivanje. Televizor zapucketa i isključi se.

“To nije istina”, reče Georgia glasom jedva malo jačim od šapta. “Nije istina, zar ne? Mi smo... ti si... Hoće li nam se to dogoditi?”

“Neće”, reče Jude.

Televizor ponovno zapucketa i uključi se. Bili Beutel je ponovo sjedio za pultom i u rukama čvrsto stezao snop papira, uspravnih

8 Da znaš gdje ti je mjesto.

ramena, okrenut ravno prema kameri.

“Da”, reče Bili. “Oboje ćete biti mrtvi. Mrtvi povlače za sobom ţive. Ti ćeš zgrabiti pištolj, ona će se pokušati izmaknuti, ali ćeš je ti uhvatiti i onda ćeš -”

Jude ponovo isključi televizor, a daljinski upravljač zavitla u ekran. Kud daljinski, tud i on: poloţi stopalo na ekran pa opruţi nogu i gurne televizor ravno kroz otvorena leđa ormarića. Televizor udari o zid i nešto bljesne, nekakva bijela svjetlost poput bljeskalice. Plazma ekran iščezne u prostoru između ormarića i zida, začuje se mrvljenje plastike i kratko iskrenje. Još jedan dan ovoga i u kući neće ničeg ostati.

Jude se okrene. Pokojnik je stajao iza Georgijina stolca. Craddockov duh objema rukama posegne oko naslona i uhvati je za glavu. Crne črčke poigravale su i svjetlucale ispred starčevih očnih šupljina.

Georgia se i ne pokuša pomaknuti ili okrenuti, bila je nepomična poput osobe koja se našla oči u oči s otrovnicom, odveć prestrašena da će je ova ugristi da bi bilo što učinila - čak i disala.

“Nisi došao zbog nje”, reče Jude i polako krene ulijevo, duţ jednog zida sobe a prema vratima hodnika. “Ne ţeliš nju.”

U jednom su trenutku Craddockove ruke njeţno pridrţavale Georgijinu glavu; u sljedećem njegova desna ruka podigne se visoko i prema naprijed: Sieg heil. U blizini pokojnika vrijeme je nekako preskakalo, poput izgrebenog DVD-a, pa bi slika trzavo prelazila iz jednog trenutka u drugi, bez prijelaza. Onaj zlatni lančić objesi se iz njegove podignute desne ruke. Britva u obliku polumjeseca zasja na njegovu kraju. Oštrica se jedva primjetno prelijevala u duginim bojama, poput naftne mrlje na vodi.

Vrijeme za voţnju, Jude.

“Odlazi”, reče Jude.

Ţeliš li da odem, moraš samo poslušati moj glas. I to pozorno. Moraš biti poput radija, a moj glas je emisija. Nakon sumračja lijepo je poslušati radio. Ţeliš li da ovo završi, moraš jako pozorno slušati. Moraš svim srcem ţeljeti da to prestane. Zar ne ţeliš da prestane?

Jude stisne zube. Neće odgovoriti, nekako je osjećao da će pogriješiti odgovori li bilo što, no zaprepasti se shvativši da polako kima glavom.

Ne ţeliš li pozorno poslušati? Znam da ţeliš. Znam. Poslušaj. Moţeš isključiti cijeli svijet i čuti samo moj glas. Jer slušaš jako pozorno.

Jude nastavi kimati glavom, polako, gore-dolje, poput jopca; oko njega ostali zvuči polako utihnu. Jude nije ni bio svjestan tih drugih zvukova dok nisu utihnuli: tiho brundanje kamioneta u praznom hodu ispred kuće, cvileţ Georgijina daha u njezinu grlu, Judeovi hrapavi soptaji. U ušima mu zazvoni od iznenadne i potpune odsutnosti zvuka, kao da mu je bubnjiće zaglušila snaţna eksplozija.

Gola se britva njihala u malim lukovima, naprijed-natrag. Jude se uţasavao tog prizora, pa se prisili pogledati u stranu.

Ne moraš gledati u nju, reče mu Craddock. Ja sam mrtav. Nije mi potrebno klatno da ti se zavučem u glavu. Ja sam već ondje.

I Jude shvati da mu pogled svejedno klizi prema britvi, nije si mogao pomoći.

“Georgia”, reče Jude, odnosno pokuša reći. Osjetio je tu riječ na usnama, u ustima, u obliku svog daha, ali ne začuje vlastiti glas, ne začuje ništa u toj uţasnoj, posvemašnjoj tišini. Nikad nije čuo ništa glasnije od te tišine.

Neću je ubiti, bez brige, reče pokojnik nepromijenjenog tona glasa. Bio je strpljiv, pun razumijevanja, tiho ali zvonko mrmorio poput zujanja pčela u košnici. Hoćeš. Ţeliš.

Jude zausti da mu kaţe koliko se vara, ali umjesto toga reče: “Da.” Ili je pretpostavio da je rekao. Sličilo je više glasnom razmišljanju.

Craddock reče: Dobar dečko.

Georgia je počela plakati iako se svojski trudila ne micati se i ne drhtati. Jude je nije čuo. Craddockova je britva sjekla zrak.

Ne ţelim joj nauditi, nemoj me tjerati da to učinim, pomisli Jude.

Neće biti kako ti ţeliš. Donesi pištolj, čuješ? Odmah.

Jude se pokrene. Osjećao se pomalo nepovezan s tijelom, svjedok a ne sudionik prizora koji se odigravao. Glava mu je bila odveć prazna da bi strepio od toga što će uskoro učiniti. Znao je samo da to mora učiniti ţeli li se probuditi.

Ali prije nego što se mašio pištolja, Georgia je ustala iz naslonjača i jurnula prema vratima. Jude nije mislio da se ona moţe pomaknuti, mislio je da je Craddock nekako drţi u toj leţaljci, ali ju je ondje drţao jedino strah, i već se našla nadomak Judeu.

Zaustavi je, reče jedini glas koji je ostao na svijetu, i kad je pokušala projuriti pokraj njega, Jude se ugleda kako ju je jednom rukom zgrabio za kosu i snaţno potegnuo tako da joj je glava poletjela natrag. Noge joj se odignu od poda. Jude se brzo okrene i baci je na pod. Komadi pokućstva poskoče kad je pala. Hrpa CD-ova na jednom kraju stola sklizne i nečujno se prevali na pod. Judeova noga pronađe njezin trbuh, svojski je ritne, i ona se sklupča u poloţaj fetusa. Ĉim je to učinio, više nije znao zašto ju je udario.

Što sam ti rekao, reče pokojnik.

Način na koji je pokojnikov glas dopirao do njega iz okolnog muka pomutio je Judeu pamet. Pokojnikove su riječi bile gotovo tjelesne, pčele koje zuje i ganjaju se po njegovoj glavi. Glava mu je košnica u koju one ulijeću i izlijeću, a bez njih postoji tek voštana, saćasta praznina. Glava mu je prelagana i prešuplja; poludjet će ne povrati li misli, vlastiti glas. Pokojnik je govorio: Moraš pokazati toj pički. Oprosti na izrazu. A sad po pištolj. Brzo.

Jude se okrene da uzme pištolj, skokom: priđi stolu, pištolj ti je pod nogama, klekni na jedno koljeno i podigni ga.

Jude je začuo pse tek kad je posegnuo za pištoljem: jedan kreštavi štektaj, pa drugi. Pozornost mu zapne za taj zvuk poput širokog rukava za stršeći čavao. To ga zaprepasti, to što je u toj beskrajnoj tišini čuo još nešto osim Craddockova glasa. Prozor iza stola još je bio odškrinut, kako ga je ostavio. Ponovo psi zalaju kreštavo, mahnito. Najprije Angus. Pa Bon.

Idemo, mladiću. Hajde, učini to.

Judeov pogled pobjegne prema malom košu pokraj stola i

komadićima platinaste ploče zataknutih u nj: gnijezdo stršećih kromiranih noţeva. Oba su psa sad lajala uglas, podrtina u tkivu tišine, i njihovo glasanje iznenada mu prizove u sjećanje njihov miris, vonj vlaţne pseće dlake, vrući ţivotinjski vonj njihova daha. Jude ugleda svoj odraz u jednoj od tih srebrnastih krhotina i to ga prizove svijesti: ukočeni, netremični izraz očaja i uţasa. Idućeg trenutka, pomiješana s nesmiljenim štektanjem pasa, dođe mu misao, njegova, oblikovana njegovim vlastitim glasom. Jedina moć koju ima, nad oboma, jest ona koju mu ti daješ.

Idućeg trenutka Jude prođe pokraj pištolja i stavi ruku iznad koša. Poloţi lijevi dlan na najoštriji, najduţi šiljak srebra i navali se svom teţinom na nj. Oštrica utone u meso i on osjeti kako mu bezumni bol probada dlan i zapešće. Jude zavapi, pogled mu se zamuti, zapeku ga suze. Odmah iščupa dlan s oštrice pa čvrsto priljubi dlanove. Krv brizne između njih.

Kojeg si to boga radiš mladiću? upita ga Craddockov duh, ali ga Jude više nije slušao. Nije mogao obraćati pozornost zbog tog osjeta u dlanu, da se probo gotovo do kosti.

Nisam završio s tobom, reče Craddock, ali jest, samo što to nije znao. Jude u mislima posegne za zvukom pasjeg laveţa poput utopljenika za pojasom za spašavanje, nađe ga i čvrsto se uhvati za nj. Ustane i pokrene se.

Mora se domoći pasa. Njegov - i Georgijin - ţivot ovise o tome. Ta pomisao nije bila logična, ali Judeu nije bilo do logike, samo do istine.

Bol je bila crvena vrpca koju je drţao u rukama i hodajući za njom udaljavao se od mrtvačeva glasa i vraćao vlastitim mislima. Izvrsno je podnosio bol, oduvijek, i u nekoliko se navrata već namjerno doveo u situaciju gdje će si zadati bol. Daleko u zapešću, u zglobu, osjećao je bol, po čemu je sudio o dubini svoje rane, i nekim je svojim dijelom bio zahvalan na toj boli, divio joj se. Ustajući, ugleda svoj odraz u prozoru:

U strništu svoje brade usne je rastegnuo u cerek, prizor uţasniji od prestravljenosti koju je maloprije opazio na svom licu.

Da si se vratio, reče Craddock i Jude uspori trenutak, ali onda nastavi hodati.

U prolazu okrzne Georgiju pogledom - nije se usudio okrenuti i vidjeti što Craddock radi. Ona je još leţala sklupčana na podu, rukama se drţala za trbuh, kosa joj je pala na lice. Ona ga pogleda ispod šiški, obraza vlaţnih od znoja, a vjeđe joj zatrepere. Oči ispod njih gledale su ga molećivo, upitno, zamagljene bolom.

Da barem ima vremena reći joj da joj nije ţelio nauditi. Ţelio joj je reći da on ne bjeţi, da je ne ostavlja, da odvodi mrtvaca od nje, ali je bol u njegovoj ruci bila prejaka. Nije mu dopuštala da riječi naniţe u jasne rečenice. Usto, nije znao kako će dugo biti u stanju misliti svojom glavom prije nego što Craddock ponovo ovlada njime. Mora kontrolirati brzinu onoga što će uslijediti, a to se mora dogoditi brzo. To je dobro. Tako je bolje. Oduvijek je najbolje funkcionirao u 5/4 taktu.

Odvuče se niz hodnik, stigne do stubišta i brzo se sjuri niza stube, gotovo prebrzo, preskačući četiri odjednom, zapravo kao da je padao niz njih. Strmoglavi se niz nekoliko posljednjih stuba na kuhinjske pločice od crvene gline. Jedan mu se gleţanj iskrene. Zabuba se u panj za rezanje tankih nogara, oţiljkaste površine umrljane starom krvlju. U mekano drvo na jednom kraju bila je zabijena mesarska sjekirica čija se široka, plosnata oštrica bjelasala u tami poput tekuće ţive. U njoj ugleda odraz stuba: Craddock je stajao na njima, zamućenih crta, visoko podignutih ruku, dlanova okrenutih prema van - propovjednik-karizmatik prenosi pastvi riječ Boţju.

Ostani, reče Craddock. Uzmi sjekiricu. Ali se Jude usredotoči na bolno kuckanje u dlanu. Silan bol rasječenog mišića bistrio mu je glavu i omogućavao mu da se koncentrira. Pokojnik ne moţe natjerati Judea da učini što ţeli ako Judea boli toliko da ga ne čuje. Odgurne se od mesarskog panja i inercija ga ponese kroz kuhinju.

On udari o vrata Dannyjeva ureda, grune kroz njih i uleti u tamu.

19

TRI KORAKA OD VRATA ON ZAKOĈI, ZASTAVŠI NA TRENUTAK DA SE

ORIJENTIRA.

Rolete su bile spuštene. Niotkud svjetla. Nije vidio u toj mrkloj tami i morao je krenuti polakše, vukući noge, ispruţenih ruku, pipajući da ne udari u nešto. Vrata nisu daleko, a onda će biti vani.

No u hodu u prsima osjeti nekakvo tjeskobno stezanje. Disao je teţe nego što mu je bilo po volji. Osjećao je da će svakog trenutka u tami napipati Craddockovo hladno, mrtvo lice. Morao se boriti da ga od te pomisli ne uhvati panika. Laktom udari u podnu svjetiljku i ona se s treskom prevrne. Srce mu muklo zabubnja. Jude je oprezno koračao ali nije imao osjećaj da se primiče svom odredištu.

U tami se polako otvori crveno mačje oko. Zvučnici koji su stajali s boka ormariću za liniju upale se uz potmuli udar basa i tiho, šuplje brujanje. Judea je stezalo oko srca, na rubu mučnine. Diši, reče si. Hodaj. Pokušava te spriječiti da izađeš. Psi su lajali uporno, promuklo, napreţući se, više ne izdaleka.

Stereo je bio uključen pa se i radio trebao uključiti, ali se radio nije čuo. Ni glasa od njega. Jude prstima očeše zid, dovratak, a onda probodenom lijevom rukom čvrsto uhvati okruglu kvaku. Kao da mu se u rani polako okrenula šivaća igla i sijevne hladna munja bola.

Jude okrene kvaku i cimne vrata. U tami se ukaţe iverak blještave svjetlosti reflektora s prednjeg dijela pokojnikova kamioneta.

“Misliš da si nešto posebno jer si naučio drndati po gitari?” reče Judeov otac na suprotnoj strani ureda, iz sterea, glasnim i šupljim glasom.

Idućeg trenutka Jude postane svjestan i drugih zvukova koji su dopirali iz zvučnika - soptanje, grebanje cipela, mukli udarac ljudskog tijela o stol - zvukovi tihog, očajničkog hrvanja, koškanja dvojice muškaraca. Mala radiodrama, Judeu dobro znana jer je on bio jedan od glumaca iz originalne postave.

Jude zastane pred napola otvorenim vratima. Bio je prikovan

zvukovima iz uredskog sterea i nije mogao zagaziti u noć.

“Misliš da si bolji od mene jer to znaš?” Martin Cowzynski reče tonom istodobno posprdnim i mrskim. “Dolazi ovamo.”

A onda se začuje Judeov glas. Zapravo ne Judeov jer tad još nije bio Jude. Bješe to Justinov glas, u malo višoj oktavi, koja bi katkad prepukla i kojoj je nedostajalo zvonkosti koja je došla s razvojem njegovih odraslih glasnica. “Mama! Mama, pomozi!”

Mama nije rekla ništa, ni pisnula nije, ali se Jude sjećao što je učinila. Ustala je od kuhinjskog stola i otišla u sobu gdje je šivala, tiho zatvorila vrata za sobom ne usudivši se pogledati ni u jednog od njih. Jude i njegova majka nikad si nisu pomagali. Kad im je bilo najpotrebnije, nikad se nisu usudili.

“Rekoh da se dovučeš ovamo”, reče mu Martin.

Začuje se zvuk kako je netko naletio na stolicu. Pa kloparanje stolice po podu. Kad je Justin ponovo zavapio, učinio je to drhtavim usplahirenim glasom.

“Ne ruku! Tata, samo ne ruku!”

“Pokazat ću ja tebi”, reče njegov otac.

I tada se začuje silan tresak, kao da je netko zalupio vratima, i Justin, dječak s radija, počne vrištati; začuvši taj zvuk, Jude zaroni u noćni zrak.

Promaši stubu, posrne i padne na koljena u smrznuto blato kolnog prilaza. Ustane, potrči dva koraka, ponovo se splete i svali na sve četiri ispred pokojnikova kamioneta. Zagleda se preko prednjeg odbojnika u okrutni okvir štitnika protiv korova i reflektora pričvršćenih za nj.

Pročelje kuće, prednji dio automobila ili kamioneta zna sličiti ljudskom licu, pa je tako bilo i s Craddockovim Chevyjem. Reflektori su bili poput uţeglih, slijepih, zurećih očiju umobolnika, a kromirana prečka odbojnika iscerena srebrna usta. Jude je očekivao da će vozilo nasrnuti na njega, gume se zavrtjeti u šljunku, ali se to ne dogodi.

Bon i Angus skakali su na ţičanu ogradu svoje štenare i

neumorno lajali - duboka, grlena rika prepasti i bijesa, praiskonski pasji jezik: Vidi mi zube, ne prilazi ili ćeš ih osjetiti, ne prilazi, gori sam od tebe. Jude na trenutak pomisli da laju na kamionet, ali je Angus gledao pokraj njega. Jude se okrene da vidi u što gleda. Pokojnik je stajao na vratima Dannyjeva ureda. Craddockov duh podigne svoj crni šešir pa ga paţljivo ponovo natakne.

Sine. Vraćaj se, sine, reče pokojnik, ali je Jude pokušavao ne slušati ga, usredotočio se na lajanje pasa. Budući da je njihov laveţ razbio njegovu početnu opčinjenost u studiju, činilo mu se da je najvaţnije od svega stići do njih, iako ne bi znao nikome - ni sebi - objasniti zašto je to tako vaţno, osim da se kad je začuo njihove glasove, sjetio vlastitog.

Jude se teškom mukom pridigne, potrči, padne, ustane, ponovo potrči, spotakne se na rubu kolnog prilaza i ponovo padne na koljena. Počne puzati kroz travu, nije imao snage ponovo ustati. Hladni ga je zrak štipao za ranu na dlanu.

Jude se okrene. Craddock je prilazio. Zlatni mu se lančić odmota iz desne ruke. Oštrica na njegovu kraju zaljulja se, srebrno sječivo, sjajni prorez u tkanju noći. To ljeskanje i bjelasanje očaralo je Judea. Osjeti kako mu se pogled lijepi za britvu, kako mu se mozak prazni - i idućeg trenutka on se puzeći zaleti u ţičanu ogradu i prevali na bok, pa na leđa.

Leţao je ispred vrata štenare. Angus se zaleti u njih s druge strane, bjesomučno izbuljenih očiju. Bon je ukočeno stajala iza njega i uporno, kreštavo lajala. Pokojnik krene prema njima.

Provozajmo se, Jude, reče duh. Provozajmo se po noćnoj cesti. Jude osjeti kako se prazni, ponovo se predaje tom glasu, toj srebrnoj oštrici koja uporno zasijeca noć.

Angus bubne o ogradu tako jako da ga je odbacilo na bok. Od tog se udarca Jude ponovo trgne iz transa.

Angus.

Angus ţeli van. Već se osovio na noge, lajao na mrtvaca, grebao šapama po ţici.

Jude se tada nečeg sjeti, nevezano, nečeg što je jučer ujutro

pročitao u nekoj od svojih knjiga o okultizmu. Nešto o magijskim ţivotinjama. O tome kako mogu izravno općiti s umrlima.

Pokojnik stigne do Judeovih nogu i stane. Craddockovo upalo, bijelo lice bilo je nepomično u izrazu prezira. One su mu crne črčke podrhtavale ispred očiju.

Poslušaj sad. Poslušaj zvuk moga glasa.

“Dovoljno sam čuo”, reče Jude.

Zavuče ruku iza leđa, napipa zasun ogradice i povuče ga.

Trenutak potom Angus grune u vrata. Ona se otvore s treskom i Angus zaskoči pokojnika, ispustivši pritom zvuk koji Jude nikad prije nije čuo iz grla svog psa, prigušeno i hrapavo reţanje iz duboke bačve njegova prsnog koša. Bon projuri trenutak potom, iskešenih zuba ispod crnih labrnja, isplaţena jezika.

Pokojnik zatetura natraške, zbunjen. U idućih nekoliko trenutaka Jude nije znao što da misli o prizoru pred svojim očima. Angus skoči na starca - samo što se činilo da u tom trenutku Angus nije jedan pas nego dva. Prvi je bio suhonjavi i snaţni njemački ovčar koji je odvajkada bio. No taj je ovčar imao našivak crne sjene u obliku psa, plosnat i jednoličan ali nekako tvaran, poput ţive sjene.

Angusovo se materijalno tijelo poklapalo s tim obličjem od sjene, ali ne potpuno. Pas-sjena nazirao se oko rubova, osobito oko Angusove njuške - i razjapljenih usta. Angus-sjena navali na pokojnika djelić sekunde prije stvarnog Angusa, slijeva, dalje od ruke s lančićem i klatnom srebrne britve. Pokojnik zavapi - prigušeno, bijesno - i od tog se napada zavrti i posrne natraške. Odgurne Angusa pa ga laktom kresne po njušci. Samo što nije odgurnuo Angusa već tog drugog crnog psa koji se ugibao i naginjao poput sjena koje bacaju svijeće.

Bon nasrne na Craddocka s druge strane. I Bon je bila dva psa, i ona je imala treperavu sjenu. Kad je skočila, starac zapucketa zlatnim lancem prema njoj i srebrna zakrivljena oštrica fijukne kroz zrak. Prođe kroz Boninu prednju desnu nogu, negdje u visini ramena, ali ne ostavi traga. Ali onda utone u nogu crnog psa-dvojnika, zapne za nju. Bon-sjena na trenutak izgubi oblik, izobliči

se u nešto što nije sasvim sličilo psu, nešto nalik... ničemu. Britva se otkvači i uskoči natrag u mrtvačev dlan. Bon uţasno zaskviči, prodorno i bolno. Jude nije znao koja je Bonina inačica zaskvičala, njemački ovčar ili sjena.

Angus se ponovo baci na pokojnika, razjapljenih čeljusti, nasrnuvši mu na vrat. Craddock se nije mogao okrenuti dovoljno brzo da bi ga posjekao svojom klatećom britvom. Angus-sjena navali se na nj prednjim šapama, gurne ga, i pokojnik se prevali na kolni prilaz. Kad je onaj crni pas nasrnuo, pritom se istegnuo gotovo metar dalje od ovčara za kojeg je bio pričvršćen, izduţivši se i utanjivši poput sjene na izmaku dana. Njegovi crni očnjaci škljocnu desetak centimetara od pokojnikova lica. Craddocku odleti šešir s glave. Angus - i njemački ovčar i ponoćno crni pas vezan za njega - uzveru se na njega i počnu ga derati pandţama.

Vrijeme preskoči.

Pokojnik je ponovo bio na nogama, leđima prignječen na kamionet. Angus je preskočio kroz vrijeme s njim, pognuo glavu i derao. Crni zubi progrizu pokojnikovu nogavicu. Tekuća sjena brizgala je iz ogrebotina na pokojnikovu licu. Kad bi kapi pale na zemlju, zacvrčale bi i počele se dimiti, poput masti koja pada u vruću tavu. Craddock se ritne, udari Angusa i ovaj se otkotrlja, pa ponovo skoči na noge.

Angus čučne. Ono grleno reţanje kuhalo je u njemu. Pogled nije skidao s Craddocka i Craddockova klatna - u potrazi za nebranjenim mjestom. Mišići na leđima krupnog psa grbili su se ispod sjajne kratke dlake, napinjali za skok. Pas-sjena vezan za Angusa skoči djelić sekunde prije, razjapljenih usta, zubima škljocnuvši čovjeku između nogu, ciljajući muda. Craddock vrisne.

Vremenski skok.

Zrakom se zaori zvuk zalupljenih vrata. Starac je bio u svom Chevyju. Njegov je šešir leţao na prilazu, zgnječen.

Angus se baci na bočnu stranu kamioneta i ovaj se zanjiše na amortizerima. A onda Bon nasrne na drugu stranu, mahnito grebući po čeliku. Dah joj se maglio na prozoru, slina se razmrljala

po staklu, kao da je riječ o stvarnom kamionetu. Jude nije znao kako je ona dospjela tamo. Sekundu prije bila se sklupčala pokraj njega.

Bon se oklizne, zavrti i ponovo baci na kamionet. Na suprotnoj strani u istom trenutku nasrne Angus. No idućeg trenutka Chevyja više nije bilo i psi se zabubaju jedan u drugog. Ĉujno se zveknu glavama i padnu na smrznuto blato gdje se kamionet netom nalazio.

Samo što nije iščeznuo. Ne sasvim. Ostali su oni jaki reflektori: dva kruga svjetlosti lebdjela su u zraku. Psi ponovo skoče na noge, ustreme se na svjetla i počnu mahnito lajati na njih. Bon je grbila leđa, kostriješila se, štektala i usput uzmicala od lebdećih svjetala. Angus je ostao bez glasa i svaki mu je štektaj bio promukliji od prijašnjeg. Jude je primijetio da je nestalo i njihovih sjena-blizanaca, da su pobjegle s kamionetom ili se vratile u svoja materijalna tijela gdje su se vjerojatno uvijek skrivale. Jude je pretpostavljao - ta mu se misao učinila prilično razumnom - da su ti crni psi-sjene bili duše Bon i Angusa.

Oni blješteći krugovi počnu blijedjeti, hladiti se i plavjeti, usukavati se. A oni ţmignu i ugase se i iza njih ostanu samo blijede slike utisnute na pozadinu Judeovih mreţnica, diskovi blijedi poput mjeseca koji su mu nekoliko trenutaka lebdjeli pred očima a onda izblijedjeli.

20

JUDE JE BIO SPREMAN TEK KAD JE NEBO NA ISTOKU POĈELO BLIJEDJETI

PRVIM NAVJEŠTAJEM LAŢNOG SVANUĆA. A onda ostavi Bon u autu, a Angusa povede sa sobom u kuću. Potrči uza stube u studio. Georgia je leţala gdje ju je ostavio, na kauču, ispod bijele plahte koju je skinuo s kreveta u gostinskoj sobi.

“Dušo, probudi se”, reče on poloţivši joj ruku na rame.

Georgia se okrene prema njemu na njegov dodir. Dugi pramen

crne kose zalijepio joj se za znojni obraz, a loše je izgledala i u licu: obrazi gotovo ruţno zaţareni, a ostatak koţe prozirno bijel. On joj poloţi nadlanicu na čelo, znojno i vruće.

Ona obliţe usne. “Koliko je sati jebote?”

“Pet.”

Ona se osvrne, podigne na laktove. “Što radim ovdje?”

“Ne znaš?”

Ona ga pogleda ne podigavši glavu. Bradica joj zadrhti pa je morala pogledati u stranu. Rukom pokrije oči.

“O Boţe”, reče.

Angus se nagne pokraj Judea i gurne joj njušku na vrat ispod čeljusti, i počne gurkati kao da joj ţeli reći “glavu gore”. Njegove krupne oči bile su vlaţne od zabrinutosti.

Georgia skoči kad joj je njegov vlaţni nos poljubio koţu i sjedne. Iznenađeno i ošamućeno pogleda Angusa i poloţi mu ruku na glavu, između ušiju.

“Što on radi u kući?” Georgia pogleda u Judea, primijeti da je odjeven, crne Doc Martensice, ogrtač do gleţnja. Gotovo istog trenutka registrirala je grleno brundanje Mustanga u praznom hodu na kolnom prilazu. Već je bio spakiran. “Kamo ideš?”

“Mi idemo”, reče on. “Na jug.”

VOŽNJA

21

DANJE JE SVJETLO POĈELO GUBITI SNAGU KAD SU SE NAŠLI SJEVERNO

OD FREDERICKSBURGA I TADA JUDE IZA NJIH UGLEDA POKOJNIKOV

KAMIONET. Slijedio ih je na udaljenosti od petstotinjak metara.

Craddock McDermott je bio za upravljačem, premda ga je bilo teško jasno raspoznati na slabom svjetlu, ispod ţutog nebeskog sjaja, jer su oblaci ţarili poput zapretane ţeravice. Jude primijeti da starac ponovo na glavi ima svoj šešir. Vozio je zguren, ramena podignutih do razine ušiju. Nataknuo je na nos i okrugle naočale, čija su stakla svjetlucala nekakvom uvrnutom narančastom svjetlosti ispod natrijeve rasvjete uz autocestu 1-95, poput sjajnih plamenih krugova - vizualni pandan reflektorima na štitniku.

Jude skrene s autoceste na sljedećem izlazu. Georgia ga upita zašto, a on reče da je umoran. Georgia nije uopće primijetila duha.

“Mogla bih ja voziti”, reče ona.

Prespavala je glavninu popodneva i sad sjedila na suvozačkom mjestu podvinutih nogu, glave naslonjene na vlastito rame.

Kako Jude nije odgovorio, ona ga ispitivački pogleda i reče: “Sve u redu?”

“Samo se ţelim maknuti s ove ceste prije mraka.”

Bon gurne glavu između prednjih sjedišta da posluša što govore. Voljela je biti uključena u njihove razgovore. Georgia je pomiluje po glavi. Bon je gledala Judea svojim čokoladnim očima u kojima se nazirala nervozna bojazan.

Nađu motel lanea Days Inn ni kilometar od naplatnih kućica. Jude pošalje Georgiju da uzme sobu, a on ostane sjediti u Mustangu sa psima. Nije ţelio riskirati da ga prepoznaju, nije mu bilo do toga. Nije mu do toga već petnaestak godina.

Ĉim je Georgia izašla iz auta, Bon se popne na njezino mjesto i sklupča u toplom otisku straţnjice koji je Georgia ostavila na koţnim presvlakama. Kad je Bon poloţila glavu na prednje šape, dobaci Judeu pogled pun krivnje, kao da čeka da on drekne i kaţe

joj da se vrati otraga k Angusu. Ali on nije dreknuo. Neka psi rade što hoće.

Ubrzo nakon što su krenuli Jude je ispričao Georgiji o tome kako su psi zaskočili Craddocka. “Mislim da čak ni pokojnik nije znao da bi Angus i Bon mogli tako nasrnuti na njega. Ali mi se čini da je Craddock naslutio da su mu oni prijetnja i mislim da bi mu bilo drago da smo od straha pobjegli glavom bez obzira, dalje od njih, prije nego što smo uspjeli nahuškati pse na njega.”

Na to se Georgia svinula u sjedištu poput vadičepa, ispruţila ruku i počešala Angusa iza ušiju, a onda se nagnula otraga da protrlja nos o Boninu njušku. “Tko su moji mali pseći junaci? Tko? Da, vi ste, nego što”, i tako unedogled dok se Judeu nije smučilo od toga.

Georgia izađe iz recepcije. Na jedan je prst nataknula ključ, pa zamigolji tim prstom prema njemu, a onda se okrene i ode iza zgrade. On se odveze za njom i parkira na slobodnom mjestu, ispred vrata boje bijele kave među drugim vratima boje bijele kave, na straţnjoj strani motela.

Georgia uđe u sobu s Angusom, a Jude odvede Bon u šetnju duţ gustiša na rubu parkirališta. A onda se vrati i ostavi Bon s Georgijom pa povede Angusa u šetnju. Samo je vaţno da nijedno od njih ne ostane bez psa.

Šume iza motela bile su drukčije od šume oko njegove kuće u Piecliffu: tipične juţnjačke šume koje slatkasto odišu gnjileţi, vlaţnom mahovinom i crvenom ilovačom, u kojima se osjeća miris sumpora i kanalizacije, orhideja i motornog ulja. I ozračje je bilo drukčije, zrak gušći, topliji, ljepljiviji od vlage. Poput pazuha. Ili Moore's Cornera, gdje je Jude odrastao. Angus je škljocao zubima na krijesnice koje bi katkad proletjele kroz paprat poput kuglica nestvarne zelene svjetlosti.

Jude se vrati u sobu. U deset minuta, koliko im je trebalo da prođu kroz drţavu Delaware, zaustavio se na Sunocovoj postaji natankati gorivo gdje se sjetio kupiti šest konzervi Alpo hrane za pse. No nije se sjetio kupiti papirnate tanjure. Dok je Georgia bila na zahodu, Jude izvuče jednu ladicu iz komode, otvori dvije konzerve,

istrese njihov sadrţaj u ladicu i stavi je na pod. Oni se bace na hranu pa zvuk slinjenja i gutanja, roktanja i dahtanja ispuni njihovu sobu.

Georgia izađe iz kupaonice, stane na vrata u izblijedjelim bijelim gaćicama i topu tankih naramenica koji joj nije pokrivao trbuščić. Oprala je sa sebe sav darkerski imidţ, osim crno lakiranih noţnih prstiju. Desna joj je ruka bila umotana u čiste zavoje. Pogleda u pse, nosa nabranog u izrazu podsmješljiva gađenja.

“Ĉovječe, ţivimo k'o svinje. Skuţe li pospremačice da smo pse hranili iz ladica, neće nas pozvat da ponovno odsjednemo u frederiksburškom Days Innu.” Izgovorila je to po juţnjački, čime bi ga uvijek malo iznenadila. Cijelo je popodne ispuštala suglasnike i otezala u govoru, katkad iz šale a katkad, smatrao je Jude, i nesvjesno. Kao da je odlaskom iz New Yorka također ostavljala za sobom i osobu koja je ondje bila, nesvjesno ponovo poprimajući glas i ponašanje osobe kakva je bila prije: ţgoljavi curetak iz Georgije koji je mislio da je glavna fora kupati se gola s dečkima.

“Vidio sam ja i gorijeg postupanja s hotelskim sobama”, reče Jude. “Gorijeg” umjesto “goreg”: dijalektizmi koji su se s godinama prorijedili, sad su se učestalije uvlačili i u njegov govor. Ne pripazi li, prije nego što stignu do Juţne Karoline govorit će kao da je iz Nashvillea. Teško se vratiti blizu mjesta na kojem si odrastao a ne poprimiti obiljeţja osobe koja si ondje bio. “Dizzy, moj basist, jednom se posrao u ladicu komode kad ja nisam dovoljno brzo izašao iz kupaonice.”

Georgia se nasmije, premda je primijetio da ga ona promatra pomalo zabrinuto; moţda se pita o čemu on razmišlja. Dizzy je mrtav. Kopnica9. I Jerome, koji je svirao ritam-gitaru i klavijature i više-manje sve ostalo, također je mrtav: sletio s ceste pri brzini od dvjesto na sat, udario u drvo i zgnječio svoj Porsche kao limenku piva. Samo je šačica ljudi znala da tu nesreću nije skrivio alkohol, da je to Jerome učinio potpuno trijezan, namjerno.

Nedugo nakon što je Jerome rekao zbogom svijetu, Kenny reče da je vrijeme za fajrunt, da se ţeli baviti svojom djecom. Kennyju su dosadile rinčice u bradavicama, crne koţnate hlače, pirotehnika i 9 AIDS odnosno SIDA.

hotelske sobe, ionako je već neko vrijeme glumatao. To je bio završni udarac za bend. Tad je počela Judeova solistička karijera...

... Koja je moţda već završila. U studiju ima kutiju demosnimaka, gotovo trideset novih pjesama. Ali je to bila privatna zbirka. Nije se ni potrudio nekome ih odsvirati. Uglavnom preţvakavanje istog. Kako je ono rekao Kurt Cobain? Stih pripjev stih. I tako unedogled. Judeu više nije bilo stalo. Kopnica je ubila Dizzvja, cesta Jeromea. Judeu je bilo svejedno hoće li biti još glazbe.

Po njegovu mišljenju u tome nije bilo nikakve logike. On je uvijek bio zvijezda. Bend se zvao Jude's Hammer. On je trebao umrijeti tragično mlad. Jerome i Dizzy su trebali ostati ţivi i godinama poslije pričati polulascivne priče o njemu u nekoj retrospektivi na VH1, obojica proćelavi, debeli, izmanikirani, suţivljeni sa svojim bogatstvom i pomireni sa svojom razuzdanom, bučnom prošlosti. Ali Jude se nikad nije znao drţati zadanog scenarija.

Jude i Georgia pojedu sendviče koje su kupili na istoj onoj benzinskoj postaji u Delawareu gdje je Jude kupio hranu za pse. Imali su okus po celofanu u koji su bili umotani.

My Chemical Romance nastupali su u šou Conana O'Briana. Usta i obrve probušili su rinčicama, kosu zalizali u šiljke, ali ispod šminke bijele poput smjese za palačinke i crnog ruţa za usnice izgledali su kao grupa adolescentski salaste dječice koja su do prije nekoliko godina svirala u srednjoškolskom orkestru. Skakali su po pozornici, sudarali se kao da pozornicu ispod njihovih nogu drma struja. Svirali su manijakalno, gaće im se tresle od straha. Judeu su se svidjeli. Upita se koji će od njih umrijeti prvi.

Poslije Conana, Georgia ugasi noćnu svjetiljku pokraj kreveta i oni ostanu leţati u tami, psi sklupčani na podu.

“Ĉini se da ga se time nismo riješili”, reče ona. “Spaljivanjem odijela.” Sad nije govorila po juţnjački.

“Ali nije bila loša ideja.”

“Nije.” Potom doda: “On me na to nagovorio, zar ne?”

Jude ne odgovori.

“A što ako ne uspijemo smisliti kako ga se riješiti?” upita ona.

“Onda se navikni na miris pseće hrane.”

Ona se nasmije i njezin ga dah zaškaklja po vratu.

“Što ćemo učiniti kad stignemo tamo gdje idemo?” upita Georgia.

“Porazgovarat ćemo sa ţenom koja mi je poslala odijelo. Doznat ćemo zna li ona kako se riješiti duha.”

Automobili su brundali na autocesti. Zrikavci zrikali.

“Hoćeš li joj nauditi?”

“Ne znam. Moţda. Kako ti je ruka?”

“Bolje”, reče ona. “A tvoja?”

“Bolje”, reče on.

Jude je lagao, a bio je prilično siguran da je lagala i ona. Otišla je u kupaonicu previti ruku čim su ušli u sobu. On je ušao nakon nje previti svoju i u smeću našao zavoje koje je skinula. Izvadio je petlje gaze iz koša i pregledao ih. Zavoji su zaudarali na infekciju i antiseptičku mast, bili umrljani skorenom krvlju i još nečim, ţutom krastom, jamačno gnojnom.

A što se tiče njegove ruke, rupu koju je u njoj provrtao vjerojatno bi trebalo zašiti. Jutros prije odlaska izvadio je pribor za prvu pomoć iz jednog od visećih kuhinjskih elemenata i s nekoliko flastera tu rupu stisnuo pa je previo bijelim zavojima. Ali iz rane je stalno pomalo krvarilo; kad je u motelu skinuo zavoje, krv je već procurila kroz njih. Rupa u njegovu lijevom dlanu ponovo je zjapila između flastera poput crvenog, ţitkog oka.

“Ona cura koja se ubila”, počne Georgia. “Zbog koje se sve ovo događa...”

“Anna McDermott.” Njezino pravo ime.

“Anna”, ponovi Georgia. “Znaš li zašto se ubila? Jer si joj ti rekao da se nosi?”

“Njezina sestra očito tako misli. A i njezin očuh, pretpostavljam, budući da nas progoni.”

“Taj duh... moţe ljude natjerati na svašta. Kao na primjer mene da spalim odijelo. Ili Dannyja da se objesi.”

Rekao joj je za Dannyja u voţnji. Georgia je okrenula glavu prema prozoru i on je čuo kako ţalosno plače, jecajima koji su nakon nekog vremena prerasli u sporo, pravilno disanje spavanja. Ovo je bilo prvi put nakon toga da je netko od njih spomenuo Dannyja.

Jude nastavi: “Pokojnik, Annin očuh, ovladao je umijećem hipnoze dok je u ratu mučio vijetnamske ratne zarobljenike, a nastavio se time baviti i nakon odlaska iz vojske. On je sam sebe nazivao mentalistom. Da bi ljude doveo u stanje transa, sluţio mu je taj njegov lančić na koji je objesio srebrnu britvu, ali je sad mrtav i više mu to nije potrebno. Ima nečeg u tom njegovu načinu govora, moraš ga poslušati. Iznenada kao da sjediš a on te cima na sve strane. Ĉak i ne osjećaš ništa. Tijelo ti je poput odjeće, ali koju nosi on, ne ti.” Pokojnikovo odijelo, pomisli Jude i smuči mu se.”Ne znam puno o njemu. Anna nije rado govorila o njemu. Ali znam da je neko vrijeme radila kao gatara, proricala budućnost iz dlana, i rekla je da ju je to naučio očuh. Njega su zanimali manje istraţeni aspekti ljudskog uma. Primjerice, vikendom bi radio kao rašljar.”

“To su ljudi koji pronalaze vodu mašući grančicama po zraku? Moja je baka angaţirala nekog metuzalema usta punih zlatnih zuba da joj nađe novi izvor vode nakon što joj je zdenac presušio. On je imao grančicu hikori oraha.”

“Annin očuh, Craddock, nije gubio vrijeme s rašljama. On se sluţio tom zgodnom britvicom na lančiću. Visci su, pretpostavljam, jednako učinkoviti. Dakle, psihotična gadura koja mi je poslala ono odijelo, Jessica McDermott Price, dala mi je do znanja da joj je tatica rekao da će mi se osvetiti nakon smrti. Pa je vjerojatno starac smislio neke načine kako bi se mogao vratiti iz mrtvih. Drugim riječima, on nije slučajni duh, ako shvaćaš što ţelim reći. Namjerno se prometnuo u to što jest.”

Negdje u daljini zaštekće pas. Bon podigne glavu, zagleda se upitno u smjeru vrata, pa ponovo spusti glavu na prednje šape.

“Je li bila lijepa?” upita Georgia.

“Anna? Da. Vrlo. Ţeliš znati je li bila dobra u krevetu?”

“Samo pitam. Ne moraš odmah početi vrijeđati.”

“A ti ne postavljaj pitanja na koja zapravo ne ţeliš znati odgovore. Ne znam jesi li primijetila da ja tebe nikada nisam pitao o bivšim ševcima.”

“Bivši ševci. U materinu. Tako razmišljaš o meni? Kao o sadašnjoj ševici koja će uskoro postati bivša?”

“Isuse. Počelo je.”

“Nisam znatiţeljna. Samo pokušavam shvatiti što se to događa.”

“Kako će ti podatak o tome je li bila zgodna pomoći da prokljuviš ovo s našim duhom?”

Ona podigne plahtu do brade i zagleda se u njega u tami.

“Znači ona je bila Florida, a ja sam Georgia. U koliko je još drţava tvoj kurac svratio?”

“Ne bih ti mogao reći. Nemam kartu s pribadačama. Stvarno ţeliš neku brojku? A kad smo već kod toga, zašto ostati na američkim drţavama? Bio sam na trinaest svjetskih turneja, i uvijek sam kurac vodio sa sobom.”

“Jebi se.”

Jude se veselo nasmiješi sebi u bradu. “Znam da je to sablazan, za djevice poput tebe. A sad čuj i počuj posljednju vijest: ja imam prošlost. Dugu pedeset četiri godine.”

“Jesi li je volio?”

“Ne moţeš prestati čeprkati po tome, je li?”

“Kvragu, ovo je vaţno.”

“Kako je vaţno?”

Georgia ne reče.

Jude se podigne u sjedeći poloţaj i nasloni na zaglavnu dasku kreveta. “Otprilike tri tjedna.”

“Je li ona voljela tebe?”

On kimne glavom.

“Pisala ti je? Nakon što si je nogirao?”

“Aha.”

“Bijesna pisma?”

Jude ne odgovori odmah, nego se zamisli nad tim pitanjem.

“Jesi l' ih opće pročit'o, ti neosjetljivi kretenu?” I ponovo Jude u njezinu glasu jasno začuje provincijski juţnjački prizvuk. Rasrdila se i na trenutak se zaboravila. A moţda se i nije zaboravila, pomisli Jude, nego se moţda sjetila.

“Aha, pročit'o sam ih”, reče on. “Baš sam ih traţio kad su počela sranja u New Yorku.”

Judeu je bilo ţao da ih Danny nije našao. Volio je Annu, ţivio s njom, razgovarao s njom svaki dan koji su proveli zajedno, ali je sad shvaćao da je premalo doznao o njoj. Znao je jako malo o ţivotu kojim je ţivjela prije njega - a i poslije.

“Zasluţuješ sve što ti se događa”, reče Georgia i okrene se od njega. “Oboje zasluţujemo.”

Jude nastavi: “Pisma nisu bila bijesna. Ponekad su bila emocionalna. A ponekad i zastrašujuća jer je u njima pak bilo premalo emocija. Sjećam se da je u posljednjem spomenula kako bi o nečem htjela razgovarati sa mnom, da je zamara čuvati tajne. Da ne moţe više podnositi da je stalno uţasno umorna. Što mi je trebalo dati misliti. Samo što je takve stvari govorila i inače, a nikad nije... nije vaţno. Pokušavam ti reći da joj nisu bile sve na broju. Nije bila sretna.”

“Ali misliš li da te još voljela? I nakon što si je nogirao?”

“Nisam je -” zausti Jude, ali onda protisne dah kroz zube. Neće se dati uhvatiti na taj mamac. “Pretpostavljam da vjerojatno jest.”

Georgia dugo ne reče ništa. Leţala je okrenuta mu leđima. On se zagleda u oblinu njezina ramena. Naposljetku ona reče: “Ţalim je. To nije nimalo lako, znaš.”

“Što?”

“Biti zaljubljen u tebe. Bila sam s puno pizduna zbog kojih sam se mrzila, ali ti si poseban slučaj. Znala sam da nijednom od njih nije stalo do mene, ali tebi jest, a svejedno se osjećam kao nekakva tvoja usrana kurva.” Reče to jasno, mirno, ne pogledavši u njega.

Zbog tih njezinih riječi on se malo lecne i na trenutak mu je došlo da joj kaţe da mu je ţao, ali se ustručavao te riječi. Isprike mu nikad nisu prešle u naviku, a objašnjenja je mrzio iz dna duše. Georgia je čekala da on odgovori, a kad to nije učinio, ona povuče pokrivač da si pokrije rame.

Jude sklizne niz jastuk u leţeći poloţaj i stavi ruke pod glavu.

“Sutra ćemo prolaziti kroz Georgiju”, reče ona, i dalje okrenuta leđima. “Ţelim svratiti baki.”

“Tvojoj baki”, ponovi Jude kao da nije bio siguran je li ju dobro čuo.

“Bammy mi je najdraţa osoba na svijetu. Jednom je u kuglanju postigla maksimalnih tristo bodova.” Reče to kao da je to dvoje logički povezano. Moţda i jest.

“Znaš u kakvoj smo kaši?”

“Aha, nešto kao da sam primijetila.”

“Misliš da je pametno početi skretati s puta?”

“Ţelim je vidjeti.”

“A da svratimo na povratku? Moţete se onda napričati o dobrim starim vremenima. Moţda biste vas dvije mogle u kuglani srušiti koji čunj.”

Georgiji je trebalo neko vrijeme da odgovori. Naposljetku reče: “Imala sam osjećaj da bih je trebala vidjeti. To mi ne da mira. A mislim da uopće nije sigurno da ćemo se vratiti. A ti?”

Jude se potegne za bradu i zagleda u njezine obrise ispod pokrivača. Nije ţelio usporiti zbog bilo čega, ali je osjećao potrebu da joj nešto pruţi, nekakav ustupak, da bi ga malo manje prezirala. Usto, ako Georgia ţeli nekome tko je voli nešto reći, nema smisla to odgađati. Odgađati išta vaţno više se ne čini razboritim planiranjem.

“Drţi limunadu u hladnjaku?”

“Svjeţu.”

“Dogovoreno”, reče Jude. “Svratit ćemo. Ali nećemo ostati dugo, u redu? Ako se ne budemo rastezali, mogli bismo biti na Floridi

sutra u ovo vrijeme.”

Jedan pas uzdahne. Georgia je otvorila prozor da prozrači sobu od mirisa pseće hrane. Prozor je gledao na središnje dvorište motela. Jude osjeti miris zahrđale ţičane ograde i zapah klora premda u bazenu nije bilo vode.

“A imala sam i spiritističku ploču, nekad davno. Kad stignemo baki, prekopat ću malo po svojim stvarima i potraţiti je”, reče Georgia.

“Već sam ti rekao. Ne ţelim razgovarati s Craddockom. Već znam što ţeli.”

“Ne zato da bismo komunicirali s njim”, nestrpljivo će Georgia.

“Pa onda s kim?”

“Potrebna nam je ţelimo li stupiti u kontakt s Annom”, reče Georgia. “Rekao si da te voljela. Moţda nam ona moţe reći kako da se izvučemo iz ove frke. Moţda nam ga ona moţe skinuti s vrata.”

22

“JEZERO PONTCHARTRAIN, JE LI? Odrasla sam u blizini. Roditelji su nas jednom tamo odveli na kampiranje. Moj je očuh pecao. Ne sjećam se čime. Ĉesto pecaš na jezeru Pontchartrainu?”

Uvijek ga je zanovijetala pitanjima. Nikad nije uspio zaključiti sluša li ona njegove odgovore ili samo koristi vrijeme dok on govori da smisli nešto drugo čime će ga ugnjaviti.

“Voliš pecati? Voliš sirovu ribu? Sushi? Mislim da je sushi ogavan osim kad ločem, a onda mi prija. Gađenje prikriva privlačnost. Koliko si puta bio u Tokiju? Ĉujem da je hrana ondje stvarno ogavna - sirove lignje, sirove meduze. Sve sirovo. Zar u Japanu još nisu otkrili vatru? Jesi li se ikad gadno otrovao hranom? Sigurno jesi. Stalno na turnejama.

“Koje ti je bilo najgore povraćanje u ţivotu? Jesi ikad povraćao

kroz nosnice? Jesi? E to je najgore.

“Ali jesi li često pecao na jezeru Pontchartrainu? Je li te tata tamo vodio? Nije li to prelijepo ime? Jezero Pontchartrain, jezero Pontchartrain, ţelim vidjeti kišu na jezeru Pontchartrainu. Znaš li koji je najromantičniji zvuk na svijetu? Kiša na mirnom jezeru. Ugodna proljetna kiša. Kad sam bila mala, mogla sam se dovesti u trans samo sjedeći kod prozora i gledajući kišu. Očuh je govorio da nikad nije sreo nekoga koga se tako lako moglo dovesti u trans kao mene. Kakav si bio u pubertetu? Kad si odlučio promijeniti ime?

“Misliš da bih ja trebala promijeniti svoje? Trebao bi odabrati novo ime za mene. Ţelim da me zoveš kako god ţeliš.”

“Već to i činim”, rekao je on.

“Imaš pravo. Tako je. Odsad ću se zvati Florida. Anna McDermott je za mene mrtva. Pokojna. Nema je. Ionako mi nikad nije bila draga. Radije bih bila Florida. Nedostaje ti Lousiana? Nije li smiješno da smo ţivjeli samo četiri sata udaljeni jedno od drugog? Ţivotni su nam se putovi mogli ukrstiti. Misliš li da smo ti i ja ikad bili u istoj prostoriji, u isto vrijeme a da to nismo znali? Vjerojatno nismo, je li? Jer si ti odjurio iz Louisiane prije mog rođenja.”

Bješe to njezina najsimpatičnija ili najodbojnija navika. Jude nikad nije bio siguran. Moţda i jedno i drugo.

“Iscrpiš li ti ikad svoju zalihu pitanja?” upitao ju je on prve noći koju su proveli zajedno. Bilo je dva ujutro i ona ga je rešetala pitanjima već sat vremena. “Jesi li kao klinka izluđivala mamu pitanjima kao što su Zašto je nebo plavo? Zašto zemlja ne padne na sunce? Što se događa s nama kad umremo?”

“Što misliš da se događa s nama kad umremo?” upitala je Anna. “Jesi ikad vidio duha? Moj očuh jest. Razgovarao je s njima. Bio je u Vijetnamu. Kaţe da je cijela ta zemlja ukleta.”

Jude je tad već znao da joj je očuh rašljar i mesmerist, i da u tom poslu surađuje s njezinom starijom sestrom, također profesionalnom hipnotizerkom, u Testamentu na Floridi. I to je bilo gotovo sve što je znao o njezinoj obitelji. Jude nije navaljivao doznati nešto više - ni tad, ni poslije - zadovoljio se time da o njoj zna što ona ţeli da on zna.

Annu je upoznao tri dana prije, u New York Cityju. Došao je snimiti gostujući vokal s Trentom Reznorom za filmski tonski zapis - lako zarađena lova - a onda ostao pogledati Trentov nastup u dvorani Roseland. Anna je bila u pratnji: dţepna Venera, ljubičasti ruţ na usnama, koţnate hlače koje su škripale kad bi hodala, rijetka plavokosa darkerica. Upitala ga je hoće li punjenu pogačicu, donijela mu jednu, a onda ga upitala: “Je li teško jesti s takvom bradom? Umočiš li je u jelo?” Počela ga zasipati pitanjima čim su se upoznali. “Što misliš, zašto tako puno frajera, bajkera i sličnih tipova pušta bradu da izgleda prijeteće? Zar brade u tučnjavi samo ne odmaţu?”

“Zašto bi brada u tučnjavi nekome odmagala?”

Anna ga zgrabi za bradu i snaţno potegne. Jude se presavine, osjeti silnu bol u donjem dijelu lica, zaškrguta zubima i priguši srditi povik. Ona mu pusti bradu i nastavi: “Recimo da se ikad potučem s nekim bradonjom, to bih prvo učinila. One ih ZZ Top-a prebila bih kao mačke. Svu trojicu, i to ja, ovakav mrvičak od ţene. Naravno, ti dečki ne mogu iz te koţe, ne mogu obrijati brade. Kad bi se obrijali, nitko ih ne bi prepoznao. Kad promislim, čini mi se da si ti u istoj situaciji. Tvoja brada si ti. Zbog te tvoje brade ruţno sam sanjala kao mala kad bih te vidjela u spotovima. Hej! Znaš da bi mogao biti potpuno anoniman bez brade. Jesi li ikad pomislio na to? Instant odmor od pritisaka slave. Plus, brada je minus u tučnjavi. Razlozi da se obriješ.”

“S ovakvom facom nikad nikog ne bih uspio povaliti”, rekao je Jude. “Ako si zbog moje brade ruţno sanjala, trebala bi me vidjeti bez nje. Vjerojatno više nikad ne bi mogla oka sklopiti.”

“Znači, to je maska. Skrivaš se iza nje. Kao i tvoje ime.”

“Što s mojim imenom?”

“To ti nije pravo ime. Judas Coyne. To je igra riječima10.” Nagnula se prema njemu. “S obzirom na takvo ime, jesi iz nekakve bogomoljačke obitelji? Kladim se da jesi. Moj očuh kaţe da je Biblija glupost od prve do posljednje riječi. On je odgojen kao pentekostalac, ali je završio kao spiritualist, i u tom je duhu odgojio i nas. Ima klatno - moţe ga objesiti iznad tebe i postavljati ti pitanja 10

Coyne se čita isto kao i coin, što znači kovani novac; dakle Judas Coyne su “Judine škude”.

i po njihanju klatna reći laţeš li. A moţe njime očitati i tvoju auru. Moja je aura crna kao grijeh. A tvoja? Da ti čitam iz dlana? Gatanje iz dlana nije ništa. Nema lakšeg trika.”

Triput mu je gatala iz dlana. Prvi put dok je klečala gola u krevetu pokraj njega, a između dojki joj se ljeskao potez znoja. Bila je zajapurena i još teško disala od njihova naprezanja. Uzela je njegov dlan, prešla vrhovima prstiju preko njega i pozorno se zagledala u nj.

“Pogledaj samo ovu liniju ţivota”, reče Anna. “Kilometarska je. Vjerojatno ćeš ţivjeti vječno. Ja ne bih ţeljela ţivjeti vječno. Kad si prestar? Moţda je to metaforički. Kao ono da je tvoja glazba vječna ili neka takva frazetina. Gatanje iz dlana nije egzaktna znanost.”

A onda su se, nedugo nakon što je preuredio Mustang, otišli provozati u brda iznad rijeke Hudson. Završili su parkirani ispred kosine za čamce, zagledani u rijeku čija je površina bila prošarana karo ljuskama ispod visokog, isprano modrog neba. Paperjasti bijeli oblaci, kilometar visoko, tiskali su se na obzoru. Jude je namjeravao Annu odvesti psihijatru - Danny je sve organizirao - ali ga je ona odgovorila, rekla da je dan prelijep da bi ga se provelo u liječničkoj ordinaciji.

Sjedili su u autu, spuštenih prozora, uz tihu glazbu, a ona je uzela njegovu ruku koja je leţala na sjedištu između njih. Bilo je to jednog od njezinih boljih dana, koji su bili sve rjeđi.

“Ponovo ćeš voljeti nakon mene”, rekla je. “Pruţit će ti se još jedna prilika za sreću. Ne znam hoćeš li si dopustiti da je iskoristiš. Nekako mislim da nećeš. Zašto ne ţeliš biti sretan?”

“Kako to misliš, nakon tebe?” upitao je, a potom dodao: “Sad sam sretan.”

“Nisi. Još si ljutit.”

“Na koga?”

“Na sebe”, rekla je kao da je to nešto samo po sebi razumljivo. “Kao da si ti kriv što su Jerome i Dizzy mrtvi. Kao da ih je itko mogao spasiti od njih samih. A i nadrkan si još i na svog starog. Zbog toga što je učinio tvojoj mami. I tvojoj ruci.”

Ovo posljednje ga zaprepasti. “O čemu pričaš? Kako znaš što je učinio mojoj ruci?”

Ona pogleda u njega veselo, prepredeno. “Pa sad gledam u to, nije li tako?” Okrene njegovu ruku, prijeđe palcem po oţiljcima na njegovim zglavcima. “Nisu za to potrebne parapsihološke sposobnosti, samo osjetljivi prsti. Osjećam gdje su kosti zacijeljele. Ĉime ti je smrskao ruku? Maljem? Kosti su ti loše srasle.”

“Podrumskim vratima. Jednog sam vikenda otišao bez pitanja nastupiti u New Orleansu. Na natjecanje srednjoškolskih bendova. Imao sam petnaest godina. Popalio sam sto dolara iz obiteljske kasice-prasice za autobusnu kartu. Smatrao sam da to nije krađa jer ćemo pobijediti. Prva nagrada petsto dolara u kešu. Vratio bih posuđeno s kamatom.”

“I kako ste prošli?”

“Osvojili treće mjesto. Svi smo dobili majice”, rekao je Jude. “Kad sam se vratio, odvukao me do podrumskih vrata i prignječio mi lijevu ruku. Ruku kojom hvatam akorde.”

Ona je zastala, namrštila se i zbunjeno ga pogledala. “Mislila sam da akorde hvataš drugom rukom.”

“Sada da.”

Ona se zagleda u njega.

“Naučio sam se loviti akorde desnom rukom dok mi je lijeva zacjeljivala i poslije se nisam ponovo prebacio na lijevu.”

“Je li bilo teško?”

“Hm. Nisam bio siguran hoću li ikad više lijevom moći hvatati akorde pa je bilo ili promijeniti ruku ili prestati svirati. A bilo bi puno teţe prestati.”

“Gdje je bila tvoja mama kad se to dogodilo?”

“Ne sjećam se.” Što je bila laţ. A istina je bila da nikako nije mogao zaboraviti. Majka je sjedila za kuhinjskim stolom kad ga je otac počeo odvlačiti preko kuhinje prema podrumskim vratima. On je vrištao i molio je da mu pomogne ali je ona ustala, poklopila uši i otišla u sobu za šivanje. Zapravo joj i nije mogao zamjeriti što se odbila uplesti. Dobio je što je zasluţio, i to ne zato što je uzeo sto dolara iz kutije s novcem. “Dobro je ispalo jer sam počeo bolje svirati nakon što sam zamijenio ruke. Samo što sam mjesec dana proizvodio najjezivije zvukove koje je

ljudsko uho ikad čulo. Naposljetku mi je netko objasnio da moram presloţiti ţice obratnim redoslijedom namjeravam li svirati na taj način. Nakon toga sam prilično lako naučio tako svirati.”

“A usto si pokazao tati, je li?”

Jude nije odgovorio. Ona mu se ponovo zagledala u dlan i prešla mu palcem preko zapešća. “On još nije završio s tobom. Tvoj tata. Vidjet ćeš ga opet.”

“E neću. Nisam ga vidio trideset godina. On u mom ţivotu više ne igra nikakvu ulogu.”

“Naravno da igra. Svakog dana.”

“A ja pomislio da smo odlučili danas popodne preskočiti psihijatre.”

“Imaš pet linija sreće. Judas Coyne, ti si najsretniji dripac na svijetu. Svijet ti još vraća dug zbog svega onoga što ti je tata učinio. Pet linija sreće. Svijet ti se neće uspjeti oduţiti.” Ona mu pusti ruku. “Tvoja brada, dugački koţnati kaput, veliki crni auto i visoke crne čizme. Nitko ne stavlja na sebe takav oklop osim ako im netko, tko na to nije imao pravo, nije učinio naţao.”

“Gle tko se javlja”, rekao je Jude. “Postoji li neki dio tvog tijela koji nećeš probušiti?” Probušila je uši, jezik, jednu bradavicu, stidne usne. “Koga ti pokušavaš odbiti od sebe?”

Anna mu je posljednji put zavirila u dlan nekoliko tjedana prije nego što joj je spakirao stvari. Predvečer jednog dana pogledao je kroz prozor i ugledao je kako klipše kroz hladnu listopadsku kišu u staju, samo u crnom topu i crnim gaćicama. Njezina bijela put šokirala ga je bljedilom.

Kad ju je sustigao, ona se već zavukla u štenaru, onaj dio koji se nalazio unutar staje, kamo su se Angus i Bon sklonili od kiše. Sjedila je na zemlji, blata razmazanog po donjem dijelu bedara. Psi su se ushodali, zabrinuto je pogledavali i drţali se podalje od nje.

Jude se uvukao u ogradicu na sve četiri, bijesan na nju, zgađen njihovim odnosom u posljednja dva mjeseca. Bilo mu je navrh glave razgovora s njom i njezinih nevoljnih kratkih odgovora, dodijali mu njezini bezrazloţni smijeh i suze. Prestali su se seksati. Sama pomisao na seks s njom bila mu je odbojna. Nije se prala, hodala je po kući polugola, nije prala zube.

Njezina kosa boje meda pretvorila se u čupu. Posljednjih nekoliko puta kad su pokušali voditi ljubav, njezini prohtjevi, neprilični i gadljivi, ubili su mu ţelju za tim. Nije imao ništa protiv umjerene količine perverzije, svezao bi je da je htjela, štipao za bradavice, okrenuo je na trbuh i umočio joj ga u šupak, ali se ona nije zadovoljila s tim: htjela je da joj navuče plastičnu vrećicu na glavu, da je poreţe noţem.

Tog je dana u staji sjedila zgurena, s iglom u ruci. Zabode je u palac druge ruke, paţljivo, svjesna što radi - uporno se ubadala dok ne bi počele kapati debele, rubinske kapi krvi.

“Kog to vraga izvodiš?” upitao ju je teškom mukom - i bezuspješno - potiskujući bijes iz glasa. Uhvatio ju je za zapešće da se prestane bosti.

Ona pusti da igla padne u blato, pa ga čvrsto uhvati za ruku i zagleda se u nju. Oči su joj grozničavo ţarile u šupljinama boje masnica. U posljednje bi vrijeme u najboljem slučaju odspavala tri sata na noć.

“Vrijeme ti istječe brzo, gotovo koliko i meni. Od mene će biti više koristi kad odem. Otišla sam. Mi nemamo budućnosti. Netko će ti pokušati nauditi. Netko tko ti ţeli sve oduzeti.” Podigla je pogled ne podigavši glavu. “Netko protiv koga se nećeš moći boriti. Svejedno ćeš se boriti, ali ne moţeš pobijediti. I nećeš. Svega dobrog u tvom ţivotu uskoro neće biti.”

Angus je tjeskobno zacvilio, progurao se među njih i gurnuo Anni njušku među noge. Ona se nasmiješila - prvi smiješak koji je vidio u mjesec dana - i počešala ga iza ušiju.

“No dobro - uvijek ćeš imati pse”, rekla je.

Jude izvuče ruku iz njezina stiska, uhvati je za ramena i podigne na noge. “Ne slušam ništa što kaţeš. Proricala si mi budućnost najmanje triput i svaki put ispadne drukčije.”

“Znam”, reče ona. “Ali su sve tri istinite.”

“Zašto si se pikala? Za čije babe zdravlje?”

“Radim to od djetinjstva. Nekad, ako se ubodem nekoliko puta, mogu odagnati teške misli. Taj sam trik smislila da si razbistrim misli. Kao kad se u snu uštipneš. Bol čovjeka probudi. Ili te podsjeti na to tko si.”

Jude je poznavao taj osjećaj.

Kao da se dodatno sjetila, ona reče: “Ĉini se da više ne djeluje.” On je odvede iz štenare i staje. Anna ponovo progovori: “Ne znam zašto sam ovdje. U donjem rublju.”

“Ni ja.”

“Jude, jesi ikad izlazio s luđakinjom poput mene? Mrziš li me? Imao si puno cura. Reci mi iskreno, jesam li ja najgora? Koja ti je bila najgora?”

“Koji kurac moraš sve znati?” upitao je on.

Kad su izašli na kišu, on raskrili svoj crni kaput, omota ga oko njezina mršavog, drhtavog tijela i čvrsto je privine k sebi.

“Radije postavljam pitanja”, rekla je, “nego da odgovaram na njih.”

23

PROBUDIO SE MALO NAKON DEVET S MELODIJOM U GLAVI KOJA GA

PODSJETI NA TRADICIONALNE AMERIĈKE FOLK BALADE. Gurne Bon laktom da se makne s kreveta - noću im se zavukla u krevet - i gurne pokrivače. Sjedne na rub kreveta i u glavi ponovo presluša onu melodiju, pokuša je prepoznati, sjetiti se teksta. Samo što je nije mogao prepoznati, ni sjetiti se teksta, jer nije postojala dok je on nije smislio. Neće imati naziv dok je on nekako ne nazove.

Jude ustane, iskrade se iz sobe na betonski natkriti prolaz, još u boksericama. Otključa Mustangov prtljaţnik i izvadi nagnječeni kovčeg gitare Les Paul, model 1968. Odnese je natrag u sobu.

Georgia se u međuvremenu nije pomaknula. Leţala je lica zarivena u jastuk; jedna joj je bjelokosna ruka leţala na pokrivaču čvrsto svijena uz tijelo. Godinama nije izlazio s nekom preplanulom curom. Darkericama je vaţno da svojim izgledom nagovještavaju mogućnost da bi na sunčevu svjetlu mogle planuti.

Jude ode na zahod. Angus i Bon dosad su mu već bili za petama i on im šapne da ne ulaze. Oni legnu ispred vrata, gledajući ţalosno

za njim, nijemo ga optuţujući da ih ne voli dovoljno.

Nije bio siguran hoće li moći dobro svirati s tom ranom na lijevoj ruci, jer je lijevom rukom trzao ţice a desnom hvatao akorde. Izvadi Les Paulicu iz kutije i počne prebirati po ţicama i ugađati je. Kad je trzalicom prešao po ţicama, osjeti tupi bol - ništa strašno, samo nekakvu neugodnu toplinu - u središtu dlana, kao da mu je čelična ţica usađena duboko u meso i sad se počinje zagrijavati. Moţe se svirati, nije neizdrţivo, pomisli Jude.

Nakon što je ugodio gitaru, on potraţi odgovarajuće akorde i počne svirati, ponavljajući napjev koji je čuo u glavi kad se probudio. Bez pojačala gitara je zvučala šuplje i mekano, a svaki bi akord hrapavo zašušljao. Pjesma je zvučala poput kakve folk-balade, poput nečega s Folkways Recordsa ili retrospektive tradicionalne folk glazbe u Kongresnoj knjiţnici. Nešto s naslovom Kopam raku svoju. Ili Isus na četiri kotača. Ili Nečastivom uzdravlje.

“Mrtvima uzdravlje”, reče Jude.

Spusti gitaru na pod i vrati se u sobu. Na noćnom se stoliću nalazio blokić i kemijska olovka. On ih odnese u kupaonicu i zapiše Mrtvima uzdravlje. Sad pjesma ima naslov. Uzme gitaru i ponovo zasvira.

Od tog mu se zvuka - zvukova ruralnih područja, zvukova gospela - od uţitka najeţe podlaktice i zatiljak. Puno bi njegovih pjesama na početku skladanja zvučale arhaično. Banule bi mu na prag - zalutala siročad, izgubljena djeca velikih i uglednih glazbenih obitelji. Dolazile bi mu u obliku pjevnih pjesmuljaka s prijelaza stoljeća, barskog bluesa, društveno angaţiranih tuţaljki iz 1930-ih, izgubljenih rifova Chucka Berryja. Jude bi ih odjenuo u crno i naučio urlati.

Da barem ima sa sobom svoj digitalni diktafon, da snimi to što ima. Budući da ga nema, on ponovo odloţi gitaru i zapiše akorde u notes, ispod naslova. A onda podigne gitaru i još jedanput odsvira frazu, pa još jednom, znatiţeljan da vidi kamo će ga to odvesti. Nakon dvadeset minuta na zavoju lijevog dlana izbiju krvave mrlje. On je dotad već zapisao i pripjev koji se logično nadovezao na

uvodnu temu, postupno jačajući, gromoglasni pripjev, od šapta do vriska: čin nasilja protiv ljepote i draţesti prethodne melodije.

“Ĉije je to?” upita Georgia nagnuvši se kroz kupaonska vrata, trljajući snene oči.

“Moje.”

“Sviđa mi se.”

“Nije loše. A zvučalo bi i bolje da je ova stvarca ukopčana u struju.”

Mekana crna kosa lelujala joj je oko glave, vrtloţila se prozračno, a podočnjaci ispod očiju isticali njihovu veličinu. Ona mu se pospano nasmiješi. On se nasmiješi njoj.

“Jude”, reče ona gotovo nepodnošljivo erotično njeţno.

“Da?”

“Misliš da bi mogao odvući dupe iz kupaonice da se ja popiškim?”

Nakon što je ona zatvorila vrata, on stavi kovčeg s gitarom na krevet i ostane stajati u polutami sobe, osluškujući prigušeni zvuk svijeta s druge strane spuštenih roleta: brundanje prometa na autocesti, netko je zalupio vratima automobila, usisavač zuji u sobi iznad... Tada prvi put pomisli da duha više nema.

Otkad je ono odijelo stiglo u njegovu kuću u crnoj kutiji u obliku srca, osjećao je pokojnika u svojoj blizini. I kad ga nije vidio, bio je svjestan njegove prisutnosti, poput atmosferskog pritiska, naboja u zraku kakav prethodi grmljavinskom nevremenu. Danima je obitavao u toj atmosferi uţasnog iščekivanja, neprekidnom iskrenju napetosti zbog kojeg mu je bilo teško okusiti hranu ili zaspati. No sad je taj pritisak popustio. Nekako je zaboravio duha dok je pisao novu pjesmu - a i duh je nekako zaboravio njega, odnosno barem se nije uspijevao uvući Judeu u misli, u njegovu okolinu.

Povede Angusa u šetnju. Nije se ţurio. Jude je na sebi imao majicu kratkih rukava i traperice i godila mu je sunčana toplina na zatiljku. Miris jutra - pokrov ispušnih plinova iznad autoceste, močvarni ljiljani, vrući asfalt - pokrenu mu krvotok, poţeli krenuti

na put, da vozi, bilo kuda. Dobro se osjećao: nije bio naviknut na taj osjećaj. Moţda je uspaljen. Prisjeti se ugodne Georgijine raskuštranosti, očiju podbuhlih od sna i gipkih bijelih nogu. Bio je gladan, jelo mu se jaja i pohani odrezak. Angus otjera svisca u visoku travu, a onda zastane na rubu šume i nastavi sretno lajati na njega. Jude se vrati po Bon da sad ona protegne noge kadli začuje zvuk tuša.

Ušulja se u kupaonicu. Bila je ispunjena parom, zrak je bio vruć i ljepljiv. On se razodjene, zavuče iza najlonskog zastora i uđe u kadu.

Georgia poskoči kad joj je zglavcima okrznuo leđa, munjevito okrene glavu i pogleda preko ramena. Na lijevom je ramenu imala tetovaţu u obliku crnog leptira, a na kuku crno srce. Okrene se prema njemu i stavi mu ruku na to srce.

Pritisne svoje mokro, savitljivo tijelo na njegovo i oni se poljube. On se navali na nju. Da se ne bi prevrnula, Georgia se desnom rukom nasloni na zid, no tad naglo i bolno udahne i povuče ruku kao da se opekla.

Georgia pokuša spustiti ruku, ali je on uhvati za zapešće i podigne joj ruku. Palac joj je bio upaljen i crven. On ga lagano dodirne i osjeti bolesnu vrućinu zarobljenu u njemu. I dio dlana oko palca bio je crven i otečen. S unutarnje strane palca vidio se bijeli čir, sjajan od svjeţeg gnoja.

“Što ćeš poduzeti u vezi s ovim?” upita Jude.

“Dobro je. Maţem ga antiseptikom.”

“Nije dobro. Trebali bismo te odvesti na hitnu.”

“Neću sjediti tri sata u nekakvoj čekaonici da mi netko pogleda mjesto u koje sam se ubola pribadačom.”

“Ne znaš što te ubolo. Ne zaboravi što si drţala u rukama kad ti se to dogodilo.”

“Nisam zaboravila. Jednostavno ne vjerujem da će mi ijedan liječnik pomoći. Iskreno rečeno.”

“Misliš da će zacijeljeti samo od sebe?”

“Mislim da će sve biti u redu - uspijemo li se riješiti duha. Skinemo li ga s leđa, mislim da će nam oboma biti bolje”, reče Georgia. “Problem s mojom rukom samo je dio svega ovog. Ali ti to znaš, zar ne?”

On nije ništa znao, ali je gajio neke pretpostavke; nije mu bilo drago čuti da se poklapaju s njezinima. On pogne glavu, razmisli, obriše vlagu s lica. Naposljetku reče: “Kad bi se Anni stanje pogoršalo, bola bi si palac iglom. Da si razbistri misli, rekla mi je. Ne znam. Moţda to nije ništa. Ali me ipak malo brine to što si se ti ubola kao što si je ona činila.”

“E pa mene ne zabrinjava. Zapravo, gotovo da mi je laknulo sad kad to znam.” Zdravom rukom prijeđe po njegovim prsima, prstima istraţujući krajolik mišića koji se uslijed starenja počeo slijegati, i omlohavjelu koţu obraslu otiračem kovrčavih sijedih dlaka.

“Stvarno?”

“Stvarno. Još nešto zajedničko njoj i meni. Osim tebe. Nisam je upoznala i jedva da nešto znam o njoj, ali osjećam nekakvu povezanost s njom. A ja se tog ne bojim, znaš.”

“Drago mi je da ti to ne smeta. Kad bih barem i ja to mogao reći. Ja o tome nerado čak i razmišljam.”

“Onda nemoj”, reče ona, privine se uz njega i gurne mu jezik u usta da ga ušutka.

24

JUDE ODVEDE BON U ŠETNJU KOJU JOJ JE DUGOVAO, A GEORGIA OSTANE U KUPAONICI DA SE POSVETI SEBI: PREVIJE SI RUKU I POVJEŠA PO

SEBI SVE RINĈICE. Jude je znao da bi ona mogla time biti zauzeta dvadeset minuta pa ode do automobila i izvadi njezin laptop iz prtljaţnika. Georgia nije ni znala da su ga ponijeli. Automatski ga je utrpao u prtljaţnik jer ga je Georgia posvuda vukla sa sobom da bi

e-mailom i trenutnim porukama odrţavala vezu s jatom zemljopisno razbacanih prijatelja. Nebrojene bi sate utukla listajući forume, blogove, informacije o koncertima, vampirske pornostranice (koje bi bile urnebesne da ga nisu deprimirale). No poslije je Jude zaboravio da je ponio laptop, a Georgia ga se nije sjetila, tako da je prenoćio u prtljaţniku.

Jude nije ponio vlastito računalo - jer ga nije imao. Danny je bio zaduţen za Judeov e-mail i ostatak Judeovih internetskih obveza. Jude je bio svjestan da pripada sve malobrojnijem segmentu društva, ljudima koji baš i ne shvaćaju privlačnost digitalnog doba. Jude nije ţelio biti umreţen. Ĉetiri je godine bio ovisnik o kokainu, razdoblje u kojem sve kao da je bilo hiperubrzano, kao u nekom filmu snimljenom tehnikom intervalske fotografije, u kojem dan i noć prođu u samo nekoliko sekunda, promet se svede na kričave poteze svjetla, a ljude se pretvori u mutne krojačke lutke koje trzavo jure amo-tamo. Te je četiri godine sad doţivljavao kao četiri loša, sumanuta, besana dana - dana koji bi počeli mamurnošću novogodišnje proslave a završili krcatim, zadimljenim Boţićnim tulumima gdje bi se našao okruţen nepoznatim ljudima koji su ga pokušavali pipati i kreštali neljudskim smijehom. Više nikad ne ţeli biti ovisan ni o čemu.

Pokušao je to jednom prilikom objasniti Dannyju, o kompulzivnom ponašanju, prebrzom promicanju vremena te o vezi između interneta i droge. Danny je samo podigao jednu svoju tanku, savitljivu obrvu i gledao ga podsmješljivo zbunjeno. Danny nije vidio nikakvu vezu između kokaina i računala. Ali je Jude primijetio kako se ljudi grbe nad svojim računalima, uporno pritišću ikonu “osvjeţi” očekujući nekakvu bitnu premda besmislenu informaciju; njemu se činilo da je to isto.

No sad je bio raspoloţen za malo elektroničkog spida. Dovuče Georgijino računalo u sobu, uključi ga i spoji se na internet. Nije ni pokušao otvoriti svoj pretinac s poštom. Zapravo, nije baš znao kako doći do svoje elektroničke pošte. Danny je ugradio program za skidanje Judeovih poruka s neta, ali Jude nije znao kako doći do njih s tuđeg računala. No znao je Googleom potraţiti nečije ime, i

on utipka Annino.

Njezina je osmrtnica bila kratka, upola kraća od osmrtnice njezina oca. Jude je pročita u tren oka; više nije ni zasluţivala. No pozornost mu privuče njezina fotografija i od nje ga nakratko nešto stegne u ţelucu. Vjerojatno je snimljena potkraj njezina ţivota. Tupo je zurila u objektiv.

Nekoliko pramenova blijede kose prevuklo joj je preko ispijena lica upalih obraza ispod stršećih jagodičnih kostiju.

Dok ju je on poznavao, nosila je rinčice u obrvama i po četiri u svakom uhu, ali na fotografiji ih nije imala pa je njezino preblijedo lice izgledalo još ranjivije. Kad je bolje pogledao, ugleda rupice od piercinga. Odustala je od svih popratnih detalja: srebrnih okruglih naušnica, kriţeva, ankhova i svjetlucava dragog kamenja te udica koje je popikala po sebi da bi izgledala grubo, opako, opasno, otkačeno i - prelijepo. Nešto od toga je bila i istina. Doista je bila otkačena i lijepa. I opasna. Za sebe.

U osmrtnici nije bilo ni spomena o oproštajnom pismu. Kao ni o samoubojstvu. Umrla je nepuna tri mjeseca prije očuha.

Jude potraţi još jednu informaciju. Utipka “Craddock McDermott, rašljarenje” i izlista mu se šest stranica. On otvori prvu na popisu: članak objavljen prije devet godina u Tampa Tribuneu, u prilogu o kulturi. Jude najprije pogleda fotografije - bile su dvije - i ukoči se u stolici. Potrajalo je dok je uspio otrgnuti pogled s tih fotografija i posvetiti se popratnom tekstu.

Naslov članka glasio je Rašljarenjem do umrlih. Podnaslov je glasio: 20 godina nakon Vijetnama kapetan Craddock McDermott spreman je upokojiti neke duhove... i oţivjeti nove.

Ĉlanak je počinjao pričom o Royu Hayesu, umirovljenom sveučilišnom profesoru biologije koji je sa šezdeset devet godina naučio upravljati lakim zrakoplovima i koji je jednog jesenskog jutra 1991. poletio ultralakim zrakoplovom iznad parka prirode Evergladesa da bi prebrojio bijele čaplje za neku udrugu zaštitara prirode. U 7:13 ujutro jedno je privatno sletište juţno od floridskog Napulja od njega primilo dojavu:

“Mislim da imam moţdani udar”, rekao je Hayes. “Vrti mi se u glavi. Ne mogu vam reći koliko sam nisko. Trebam pomoć.”

I više se nikome nije javio. Spasilačka ekipa, sastavljena od više od trideset plovila i stotinu ljudi, nije pronašla ni traga od Hayesa ili njegova zrakoplova. Sada, tri godine nakon njegova nestanka i pretpostavljene pogibije, njegova se obitelj odlučila na neuobičajeni korak i angaţirala Craddocka McDermotta, umirovljenog kapetana američke vojske, da organizira novu potragu za njegovim posmrtnim ostatcima.

“Nije se srušio u Evergladesu”, izjavljuje McDermott samouvjereno se smiješeći. “Spasilačke su ekipe uvijek tragale na pogrešnome mjestu. Tog su jutra vjetrovi odnijeli njegov zrakoplov sjevernije, preko Big Cypressa. Po mojoj procjeni, srušio se oko kilometar juţno od autoceste I-75.”

McDermott je uvjeren da moţe suziti mjesto pada Hayesova zrakoplova na područje veličine četvornog kilometra. Ali do te procjene nije došao temeljem meteoroloških podataka za jutro kad je zrakoplov nestao ni analizom posljednje radiodojave doktora Hayesa ni temeljem izjava očevidaca. On je objesio srebrni visak iznad golemog zemljovida tog područja. Kad se visak snaţno zanjihao iznad jedne točke u parku Big Cypressu, McDermott je objavio da je našao zonu udesa.

A kad potkraj ovog tjedna povede privatnu spasilačku ekipu u močvare Big Cypressa potraţiti olupinu Hayesove ultralake letjelice, neće ponijeti hidrolokatore, detektore metala ili pse tragače. Njegov plan kako ući u trag nestalom profesoru puno je jednostavniji - i misteriozniji. On se namjerava izravno obratiti Royu Hayesu: zamoliti preminulog profesora da on dovede spasilačku ekipu do njegova posljednjeg počivališta.

Autor članka tad se prebaci na pozadinsku priču: Craddockova ranija iskustva s okultnim pojavama. Nekoliko je redaka utrošio na iscrpan opis morbidnijih detalja iz Craddockova djetinjstva.

Spomene Craddockova oca, propovjednika pentekostalne crkve, zaljubljenika u zmije, koji je nestao kad je Craddock još bio dijete. Posveti cijeli ulomak njegovoj majci koja ih je dvaput selila na drugi kraj zemlje nakon što joj se ukazalo ono što je ona nazvala “natraške hodajućim čovjekom”, prikazanje koje je nagoviještalo nesreću. Nakon jednog takvog ukazanja mali Craddock i njegova majka odselili su se iz jednog stambenog bloka u Atlanti, nepuna tri tjedna prije nego što je zgrada izgorjela do temelja zbog kvara na električnim instalacijama.

Godine 1967. McDermott je bio časnik u Vijetnamu, zaduţen za ispitivanje zarobljenih pripadnika elitnih postrojba vijetnamske Narodnooslobodilačke vojske. Dodijeljen mu je slučaj izvjesnog Nguyen Trunga, hiromanta, koji je navodno naučio umijeće gatanja iz crtovlja dlana od Ho Chi Minhova brata glavom i čije su usluge koristili mnogi visoki časnici Vijetkonga. Da bi se zarobljenik osjećao opuštenije, McDermott zamoli Trunga da mu objasni svoja duhovna uvjerenja. Uslijedio je niz izvanrednih razgovora o proricanju, ljudskoj duši i umrlima, rasprave koje su, prema vlastitom priznaju, McDermottu otvorile oči glede nadnaravnih pojava oko njega.

“U Vijetnamu duhovi imaju pune ruke posla”, tvrdi McDermott. “Nguyen Trung me naučio kako ih uočiti. Nakon što svladate tu tehniku, opazit ćete ih na svakom uglu: oči su im zašarane a noge ne dodiruju tlo. U toj zemlji ţivi često zaposle umrle. Duh koji vjeruje da ima neodgodiva posla neće otići s ovoga svijeta. Ostat će dok ne obavi posao.

Tada sam počeo vjerovati da ćemo izgubiti rat. Vidio sam to svojim očima na bojištu. Kad bi naši momci poginuli, duše bi im izašle na usta, poput pare iz čajnika, i otplovile u nebo. Kad bi Vijetkongovci umrli, njihovi bi duhovi ostali. Njihovi bi se mrtvaci nastavili boriti.”

Nakon završetka njihovih seansi McDermott je izgubio vezu s Trungom, koji je nestao negdje u vrijeme ofenzive Tet. Što se tiče profesora Hayesa, McDermott je bio uvjeren da će njegova sudbina uskoro biti poznata.

“Naći ćemo ga”, rekao je McDermott. “Njegov duh trenutačno nema zaduţenje, ali ću mu ja naći jedno. Zajedno ćemo jezditi - Hayes i ja. On će me odvesti do svog tijela.”

Pročitavši Zajedno ćemo jezditi, Jude osjeti kako se jeţi. Ali to nije bilo ništa u usporedbi s čudnovatim osjećajem prepasti koji ga je obuzeo kad je pogledao u fotografije.

Na prvoj je Craddock stajao naslonjen na rešetku svog sivo-plavog kamioneta. Njegove bosonoge pastorke - Anni je moglo biti dvanaestak, a Jessici petnaestak godina - sjedile su na poklopcu motora, svaka s jedne strane. Jude je tada prvi put vidio Anninu stariju sestru, ali ne i prvi put da je vidio Annu kao dijete: bila je ista kao u njegovu snu, samo bez poveza na očima.

Na fotografiji je Jessica zagrlila svog nasmiješenog, koščatog očuha. Bila je visoka i dugih udova poput njega, čila, koţe boje meda i preplanulo zdrave. Ali je bilo nečeg čudnog u njezinu širokom osmijehu: moţda malo preširok, odveć razdragan, osmijeh bolesno ambiciozne trgovkinje nekretninama koja po svaku cijenu ţeli prodati nešto iz svoje ponude. A i oči su joj bile nekako čudne, sjajne i crne poput tuša, uznemirujuće iskričave.

Anna je sjedila malo dalje od njih dvoje. U to je vrijeme bila koščata, kosa joj je sezala gotovo do struka - zlatni slap svjetlosti. Jedino se ona nije potrudila nasmiješiti se u objektiv. Zapravo se nije potrudila učiniti išta: lica otupjela i bezizraţajna, zamućena pogleda mjesečarke. Jude prepozna taj izraz lica: tako bi izgledala kad bi odlutala u bezbojni, naopaki svijet svoje depresije. Uznemiri ga spoznaja da je ona lutala tim svijetom veći dio djetinjstva.

No najuţasnija je bila druga, manja fotografija kapetana Craddocka McDermotta u maskirnoj uniformi i sa znojem umrljanim ribičkim šeširom na glavi, automatske puške tipa MI6 prebačene preko ramena, u grupi s još nekoliko američkih vojnika na utabanom ţutom blatu. Iza njega su palme i stajaća voda; fotografija je mogla biti snimljena i u Evergladesu da nije bilo svih tih vojnika - i vijetnamskog zarobljenika.

Zarobljenik je stajao malo iza Craddocka, kršan muškarac u crnoj tunici, obrijane glave, širokih, zgodnih crta lica, smirenih

redovničkih očiju. Jude je u njemu odmah prepoznao vijetnamskog zarobljenika iz svog sna. Nepobitan dokaz bili su prsti kojih nije bilo na Trungovoj desnoj ruci. Na zrnatoj fotografiji loših boja batrljci tih prstiju bili su svjeţe zašiveni crnim koncem.

U popratnom tekstu ispod slike bilo je navedeno Vijetnamčevo ime - Nguyen Trung - te gdje je fotografija snimljena: u poljskoj bolnici u Dong Tamu gdje su Trungu sanirane rane koje je zadobio u borbi. To je bila gotovo istina: Trung si je otfikario prste jer je mislio da će ga napasti, tako da i jest bila riječ o nekoj vrsti borbe. Judeu se činilo da zna što se Trungu doista dogodilo: nakon što Trung Craddocku McDermottu više nije imao što reći o duhovima i njihovim zaduţenjima, vjerojatno ga je ovaj poveo jezditi noćnom cestom.

U članku nije pisalo je li McDermott ikad našao Roya Hayesa, umirovljenog profesora i pilota ultralakih zrakoplova, ali je Jude bio uvjeren da jest, premda nije bilo logičkog razloga takvo što zaključiti. Da bi mu srce bilo na mjestu, on potraţi i taj podatak. Posmrtni ostatci Roya Hayesa sahranjeni su pet tjedana poslije. Nije ga našao Craddock, barem ne osobno. Voda je bila preduboka. Izvadio ga je ronilački tim drţavne policije - na mjestu koje im je Craddock označio.

Georgia širom otvori vrata kupaonice i Jude izađe iz njezina preglednika.

“Što to radiš?” upita ona.

“Pokušavam skuţiti kako provjeriti svoju poštu”, slaţe on. “A da ti pokušaš?”

Ona pogleda u svoje računalo, ali odmahne glavom i nabere nos. “Ne. Uopće mi nije do interneta. Smiješno, zar ne? Najčešće me se ne moţe odlijepiti od ekrana.”

“Vidiš? Spašavati goli ţivot ima svojih prednosti. Pogledaj samo kako od toga očvrsne karakter.”

On ponovo izvuče onu ladicu iz komode i istrese još jednu konzervu pseće hrane u nju.

“Sinoć mi je od smrada tih splačina bila muka”, reče Georgia. “A

jutros mi curi slina.”

“Dođi. Malo niţe u ulici je jedan Denny's. Prošećimo.”

Jude otvori vrata pa se okrene i pruţi joj ruku. Georgia je sjedila na rubu kreveta u crnim, izlizanim trapericama, teškim crnim čizmama i crnoj majici bez rukava koja je visjela na njezinu nejakom tjelešcu. Na zlatnoj zraci sunca koja je padala kroz vrata koţa joj je bila blijeda i tanka, gotovo prozirna, kao da bi od najmanjeg dodira na njoj izbila modrica.

Jude je primijetio da je pogledala u pse. Angus i Bon sagnuli su se nad ladicu i zbijenih glava rovali po hrani. Georgia se namršti i Jude je znao što je pomislila: da su sigurni dok su psi u blizini. No tada ponovo pogleda u Judea koji je stajao na svjetlu, zaškilji, uhvati ga za ruku i dopusti mu da je povuče na noge. Dan je bio vedar. S druge strane vrata jutro je čekalo na njih.

Jude se nije bojao. Još se osjećao zaštićen svojom novom pjesmom, osjećao da je njezinim skladanjem oko njih oboje nacrtao magijski krug u koji pokojnik nije mogao prodrijeti. Otjerao je duha - barem za neko vrijeme.

Ali dok su prelazili preko parkirališta - bezbriţno se drţeći za ruke, što nikad nisu činili - Jude se slučajno okrene i pogleda prema njihovoj motelskoj sobi. Angus i Bon gledali su u njih kroz panoramski prozor, stojeći jedno pokraj drugog na straţnjim nogama, prednjih šapa na staklu, identično zabrinutog izraza lica.

25

U DENNY'SU JE BILO BUĈNO I DUPKOM PUNO, ZAGUŠLJIVO OD MIRISA SVINJSKE MASTI, ZAGORJELE KAVE I DIMA CIGARETA. Šank, odmah desno kod vrata, bio je prostor za pušače, što je značilo da ste se nakon pet minuta čekanja da vas negdje posjednu mogli pouzdati u to da ćete zaudarati poput pepeljare.

Jude nije pušio, nikad. Jedina samodestruktivna navika koju je

uspio izbjeći. Njegov je otac pušio. Kad bi ga roditelji poslali u grad da im nešto obavi, Jude je ocu uvijek vrlo rado kupovao jeftine, dugačke kutije cigareta, učinio bi to i samoinicijativno; obojica su znala zašto. Jude bi piljio u Martina preko kuhinjskog stola kad bi otac zapalio i povukao prvi dim a vrh njegove cigarete buknuo narančastim ţarom.

“Kad bi pogled mogao ubijati, već bih imao karcinom”, reče mu Martin jedne večeri, neočekivano. Mahne rukom, cigaretom opiše krug u zraku, zaškilji u Judea kroz dim. “Ali sam ja ţilave konstitucije. Ako me ţeliš ubiti ovima, morat ćeš se strpjeti. Ako doista ţeliš da umrem, ima lakših načina.”

Judeova majka nije na to ništa rekla, potpuno se unijela u čišćenje graška, lica zgrčena u izrazu napregnute pozornosti. Kao da je gluhonijema.

Ni Jude - tada još Justin - nije ništa rekao nego je samo nastavio piljiti u njega, ne zato što bi bio odveć bijesan nego jer je bio zgranut, kao da mu je otac pročitao misli. Gnjevno bi zurio u mlohave nabore guščje koţe na vratu Martina Cowzynskog, molio Boga da mu karcinom izgrize jednjak, da mu na njemu iskoči kvrga, cvat crnih stanica koje će proţdrijeti očev glas, ugušiti ga. Priţeljkivao je to svim srcem: karcinom zbog kojeg će liječnici ocu sastrugati grlo, ušutkati ga jednom za svagda.

Ĉovjeku za susjednim stolom u Denny'su već su liječnici iskiretirali grlo i on se sluţio elektrolarinksom, glasnom, krčavom zujalicom koju je drţao ispod brade dok je govorio konobarici (i svima ostalima u zdravljaku): “IMATE KLIMU? ONDA JE UPALITE. HRANA VAM JE NEKUHANA, PA ZAŠTO ONDA ŢELITE SKUHAT MUŠTERIJE? BOGAMU. OSAMDESET SEDAM MI JE GODINA.” Taj je podatak smatrao toliko vaţnim da ga je ponovio nakon što je konobarica otišla njegovoj ţeni, nevjerojatno pretiloj ţeni koja nije podigla pogled s novina koje je čitala. “BOGAMU. IMAM OSAMDESET SEDAM GODINA. SKUHAT ĆE NAS ŢIVE.” Sličio je starcu sa slike American Gothic, sve do sijedih pramenova začešljanih preko ćele.

“Pitam se kakav bismo mi bili stari bračni par”, reče Georgia.

“Ja bih sigurno bio dlakav. Samo sijed. I vjerojatno bi mi dlake rasle u čupercima na pogrešnim mjestima. Iz ušiju. Iz nosa. Dugačke, glupe dlake stršile bi mi iz obrva. Više-manje bih izgledao poput kakva neuspjelo maskiranog Djeda Mraza.”

Georgia si rukom poduhvati dojke. “Mast iz njih postupno će mi se procijediti u straţnjicu. Volim slatko, pa će mi vjerojatno poispadati zubi. Dobra strana toga bit će da ću moći izvaditi protezu i bezubo ti ga pušiti.”

Jude je lagano uhvati za bradu i podigne joj lice prema svojem. Zagleda se u njezine visoke jagodične kosti i duboke oči s podočnjacima, oči koje su gledale u njega podsmješljivom veselosti koja nije potpuno prikrila njezinu ţelju za njegovim komplimentom.

“Imaš dobro lice”, reče Jude. “Imaš dobre oči. Dobro ćeš ostarjeti. Kod starica sve ovisi o očima. Ono što si trebaš ţeljeti jest da budeš starica ţivahnog oka kako bi se činilo da uvijek razmišljaš o nečemu smiješnom. Kao da si vragolasta.”

Jude povuče ruku. Georgia pogleda u svoju kavu, nasmiješena, toliko polaskana da se - njoj nesvojstveno - posramila.

“Kao da govoriš o mojoj baki Bammy”, reče ona. “Svidjet će ti se. Mogli bismo stići tamo do ručka.”

“Naravno.”

“Moja baka izgleda nevjerojatno simpa, prava dušica. Ali voli mučiti ljude. Došla sam k njoj u osmom razredu. Moj dečko Jimmy Elliott došao bi k meni - ja bih rekla da igramo Ĉovječe ne ljuti se, ali smo zapravo potajice cugali vino. Bammy bi najčešće u friţideru ostavila pola boce crnog, ostatak od jučerašnje večere. No shvatila je što radimo pa nam je jednog dana umjesto vina ostavila crveni tuš. Jimmy je meni prepustio prvi gutljaj. Ispljunula sam tuš i sva se poprskala. Kad je baka stigla kući, na ustima sam imala veliki crveni krug, crvene mrlje po čeljusti, crveni jezik. Opralo se tek nakon tjedan dana. Očekivala sam da će me Bammy dobro isprašiti po turu, ali njoj je to bilo smiješno.”

Konobarica uzme njihovu narudţbu. Nakon što je otišla, Georgia

upita: “Jude, kako je bilo u braku?”

“Mirno.”

“Zašto si se razveo od nje?”

“Nisam. Ona se razvela od mene.”

“Uhvatila te u krevetu s drţavom Aljaskom ili nešto slično?”

“Ne. Nisam je varao... barem ne prečesto. Usto, ona to nije shvaćala osobno.”

“Nije? Ti to ozbiljno? Da smo mi u braku i ti se osladiš kakvim drugim komadom, gađala bih te prvim što bi mi se našlo pri ruci. I drugim. A ne bih te ni odvezla u bolnicu. Ostavila bih te da iskrvariš.” Ona pošuti, nagne se nad šalicu pa reče: “Onda, što je bio razlog?”

“Teško objašnjivo.”

“Jer sam preglupa?”

“Ne”, reče on. “Nego ja nisam dovoljno pametan da objasnim samome sebi a kamoli nekom drugom. Dugo sam radio na tome da budem muţ. A onda više nisam. A ona je to osjetila. Moţda sam se pobrinuo da ona to nasluti.” Jude se prisjeti: počeo je ostajati budan dokasna, čekao da se ona umori i ode u krevet bez njega. On bi se uvukao u njihov bračni krevet nakon što bi ona zaspala da ne bi moralo biti seksa. Ili bi ponekad zasvirao, počeo nabadati nekakvu melodiju dok bi mu ona nešto govorila, svirao dok bi ona govorila. A sačuvao je i onaj sadistički pornić umjesto da ga je bacio. Ostavio ga je ondje gdje ga je ona mogla naći - gdje je vjerojatno znao da će ga ona naći.

“To nema logike. Tek tako si se prestao truditi? To mi ne sliči na tebe. Ti nisi tip koji bi od nečeg odustao bez razloga.”

Nije bilo bezrazloţno, ali se razlog teško mogao formulirati ili oblikovati riječima koje bi imale smisla. Farmu je kupio za svoju ţenu, za njih oboje. Kupio je Shannon jedan Mercedes, pa još jedan - limuzinu i kabriolet. Vikendom bi katkad otputovali u Cannes, privatnim zrakoplovom u kojem bi ih posluţili jumbo škampima i jastogovim repovima u smrvljenom ledu. A onda je Dizzy umro

najuţasnijom i najbolnijom smrću, Jerome se ubio - no Shannon se nije dala zbuniti. Ušla bi u Judeov studio i rekla: “Zabrinuta sam za tebe. Pođimo na Havaje” ili “Kupila sam ti koţnu jaknu, probaj”, a on bi počeo prebirati po ţicama gitare jer je mrzio cvrkut njezina glasa pa bi ga nadglasao svirkom. Bila mu je mrska sama pomisao na ponovno trošenje novca, kupnju još jedne jakne, odlaska na još jedan put. Ponajviše je mrzio samodopadan izraz njezina fino uhranjenog lica, njezine batićaste prste krcate prstenjem, hladnu zabrinutost u njezinu pogledu.

Na samom kraju, kad je Dizzy već oslijepio i buncao, kad bi se uneredio gotovo svaki sat, umislio si je da mu je Jude otac. Dizzy se rasplakao i rekao da ne ţeli biti homoseksualac. Rekao je: “Tata, nemoj me više mrziti, nemoj me mrziti.” A Jude je rekao: “Ne mrzim te. Nikad i nisam.” Dizzy je umro, a Shannon je nastavila Judeu naručivati novu odjeću i razmišljati gdje bi mogli objedovati.

“Zašto nisi s njom imao djece?” upita Georgia.

“Bojao sam se da ću biti previše sličan ocu.”

“Sumnjam da mu imalo sličiš”, reče ona.

Jude je upravo prinosio vilicu ustima. Zastane pa se zamisli nad tim. “Ne. On i ja smo gotovo navlas iste naravi.”

“Plaši me pomisao da bih imala djecu pa da onda oni otkriju istinu o meni. A djeca uvijek sve doznaju. I ja sam otkrila istinu o svojim starcima.”

“Što bi tvoji klinci doznali o tebi?”

“Da sam prekinula školovanje. Da sam s trinaest godina dopustila da me neki tip pretvori u prostitutku. Bila sam dobra jedino za striptiz na glazbu Mötley Crüe u dvorani punoj pijanaca. Pokušala sam se ubiti. Triput su me uhitili. Ukrala sam novac baki i rastuţila je do suza. Nisam prala zube oko dvije godine. Jesam li što propustila?”

“Znači, tvoj bi klinac doznao sljedeće: kakav god mi se uţas dogodio, majka će me shvatiti jer je ona sve to prošla. Kakvo god mi se sranje dogodi, preţivjet ću jer je mama doţivjela još gore stvari i svejedno preţivjela.”

Georgia podigne glavu, ponovo se nasmiješi a oči joj zaiskre veselo i vragolanski - oči o kakvima je Jude govorio prije nekoliko minuta.

“Znaš”, reče Georgia i uhvati svoju šalicu kave prstima zamotane ruke. Konobarica je stajala iza nje, nagnula se da ponovo napuni Georgijinu šalicu kavom, ali nije gledala što radi nego u svoj notes. Jude je vidio što će se dogoditi ali nije uspio na vrijeme protisnuti upozorenje iz grla. Georgia nastavi govoriti. “Ponekad si sasvim simpa, gotovo zaboravim kakav si klip-”

Konobarica počne točiti baš kad je Georgia maknula svoju šalicu pa zalije kavom Georgijinu umotanu ruku. Georgia zatuli i naglo povuče ruku, pritisne je na prsa, lica iskrivljenog od bola u mučnu grimasu. Na trenutak joj se oči zacakle od šoka, kao obnevidjele, i Jude pomisli da bi se mogla onesvijestiti.

A onda ustane, drţeći bolesnu ruku zdravom. “A da paziš kamo lijevaš, ti glupačo blesava?” drekne ona na konobaricu, ponovo svojim provincijskim naglaskom.

“Georgia”, reče Jude i počne ustajati.

Ona se izbeči i rukom mu da znak da ponovo sjedne. Zagrabi prema hodniku i WC-ima; u prolazu ramenom zakači konobaricu.

Jude odgurne svoj tanjur. “Donesite mi račun kad vam bude zgodno.”

“Jako mi je ţao”, reče konobarica.

“Nezgode se događaju.”

“Jako mi je ţao”, ponovni konobarica. “Ali to nije razlog da ona tako govori sa mnom.”

“Opekla se. Ĉudim se da niste čuli još gorih stvari.”

“Koje ste vi mustre. Znala sam što posluţujem čim sam vas ugledala. A svejedno sam vas pristojno posluţila”, reče konobarica.

“O? Znali ste što posluţujete? A to bi bilo?”

“Dvije propalice. Izgledate kao diler.”

Jude se nasmije.

“A što se tiče nje, na prvi se pogled vidi što je ona. Plaćate je po satu?”

Jude se prestane smijati.

“Donesite mi račun”, reče on. “I mičite mi to svoje debelo dupe s očiju.”

Konobarica se zagleda u njega još trenutak, skupljenih usnica kao da namjerava pljunuti, a onda odbrza bez riječi.

Ljudi za obliţnjim stolovima prestali su razgovarati. Buljili su i slušali. Jude prijeđe pogledom po stolovima zagledavši se u svakoga tko bi mu se usudio pogledati u oči, i jedan po jedan oni se ponovo posvete jelu. Bio je neustrašiv kad je ljude trebalo fiksirati pogledom. U ţivotu je gledao u oči previše gledatelja da bi sad poniknuo pogledom.

Naposljetku su jedino u njega nastavili buljiti onaj starkelja s American Gothic i njegova ţena, koja je izgledala kao cirkuska debeljuca koja ima slobodan dan. Ona se barem trudila biti nenapadna: zirkala je u Judea krajičkom oka glumatajući da je zanimaju novine raširene ispred nje na stolu. No starac je otvoreno zurio svojim očima boje marihuane, optuţujuće, i trunku posprdno. Jednom je rukom drţao elektrolarinks na grlu - jedva čujno je zujao - kao da će nešto reći. Ali ne reče ništa.

“Nešto vas muči?” upita Jude nakon što fiksiranjem nije uspio starca dovesti toliko u nepriliku da se okrene i gleda svoja posla.

Starac podigne obrve, a onda zamaše glavom: Ne, ništa. Ponovo spusti pogled na svoj tanjur, pritom komično tiho šmrcnuvši. Odloţi elektrolarinks pokraj posudica za sol i papar.

Jude je upravo namjeravao okrenuti glavu kad elektrolarinks oţivi i zavibrira na stolu. Glasni, bezizraţajni, električni glas zujavo prozbori: “UMRIJET ĆEŠ”.

Starac se ukoči, uspravi u svojim invalidskim kolicima. Zaprepašteno blene u svoj elektrolarinks. Moţda nije ni bio siguran da se ovaj uopće i oglasio. Debeljuca sklopi novine i virne preko njih u spravicu, upitno namrštivši lice, glatko i okruglo kao u maskote za tijesto Pillsbury.

“JA SAM MRTAV”, zazuji elektrolarinks, cekećući po površini stola poput jeftine igračke na navijanje. Starac ga podigne prstima. Sprava zazvrnda između njih. “UMRIJET ĆEŠ. ZAJEDNO ĆEMO LEŢATI U RAKI.”

“Što to radi?” upita debeljuca. “Ponovo lovi neku radiostanicu?”

Starac odmahne glavom: Ne znam. Podigne pogled s elektrolarinksa koji je sad počivao na njegovu dlanu i pogleda u Judea kroz naočale koje su povećavale njegove zaprepaštene oči. Starac pruţi ruku, kao da nudi uređaj Judeu. Uređaj je zvrndao i koprcao se.

“UBIT ĆEŠ JE UBITI SEBE UBITI PSE PSI TE NEĆE SPASITI JEZDIT ĆEMO ZAJEDNO POSLUŠAJ POSLUŠAJ SAD MOJ GLAS JEZDIT ĆEMO U SUMRAĈJE. JA NISAM TVOJE VLASNIŠTVO. TI SI MOJE VLASNIŠTVO. SAD SI MOJE VLASNIŠTVO.”

“Peter”, reče debeljuca. Pokušavala je šaptati ali joj glas zapne u grlu i kad je sljedeći njezin dah uspio protisnuti riječi, one ispadnu kreštave i drhtave. “Peter, isključi ga.”

No Peter ostane sjediti pruţajući uređaj Judeu kao da je riječ o telefonu i poziv je za Judea.

Svi su gledali. Restoran je brujao od zabrinutog mrmora. Neki su gosti ustali kako im ništa ne bi promaknulo.

I Jude je ustao, pomislivši Georgia. Kad je ustao i počeo se okretati prema hodniku koji je vodio do zahoda, pogledom pomete prozore na ulicu. Zastane u pola koraka zbog prizora na parkiralištu: ondje je stajao pokojnikov kamionet, blizu ulaza, upaljenog motora i reflektorskih kugli hladne bijele svjetlosti. U njemu nije bilo nikog.

Nekoliko je znatiţeljnika stajalo za stolovima iza njegova i on se morao progurati kroz njih da bi stigao do hodnika sa zahodima. Jude nađe vrata na kojima je pisalo ŢENE i gurne ih.

Georgia je stajala ispred jednog od dvaju umivaonika. Nije podigla pogled kad su vrata tresnula o zid. Zurila je u svoj odraz u zrcalu, ali joj je pogled bio mutan, zapravo nije gledala ni u što, a na licu je imala čeznutljiv, ozbiljan izraz djeteta na rubu sna ispred televizora.

Ona iz sve snage, ne štedeći se, raspali zamotanom šakom po zrcalu i pretvori krug koji je probila šakom u prah. Ostatak zrcala popuca krivudavo i zrakasto od rupe na sve strane. Trenutak potom srebrna koplja zrcala popadaju uz zvonak tresak i skrhaju se milozvučno na umivaonicima.

Vitka, plavokosa ţena s novorođenčetom u naručju stajala je metar od Georgije, pokraj sklopivog stola za previjanje djece pričvršćenog za zid. Privine svoje djetešce na grudi i počne vrištati: “Boţe mili! O Boţe mili!”

Georgia zgrabi sjajni 20-centimetarski polumjesec srebrne sable, stavi si ga pod grlo, zabaci glavu da si ga zarije po vratu. Judea to trgne iz obamrlosti koja ga je obuzela na vratima zahoda i on zgrabi Georgiju za zapešće, svine joj ruku iza leđa sve dok nije zacviljela i ispustila oštricu. Zrcalna sablja zaklopara na bijelim pločicama i razbije se draţesno zacilikavši.

Jude zavrti Georgiju, ponovo joj svine ruku, do bola. Ona naglo udahne i stisne oči da zaustavi suze, ali mu dopusti da je odgura prema vratima. Jude nije znao zašto joj je nanio bol, da li zbog panike ili namjerno, zato što se razljutio na nju što je prolupala ili se razljutio na sebe jer joj je to dopustio.

Pokojnik je bio u hodniku ispred zahoda. Jude ga je prepoznao nakon što je već prošao pokraj njega, a onda ga proţme drhtaj i koljena mu zaklecaju. Craddock podigne šešir dok su prolazili pokraj njega.

Georgia se jedva drţala na nogama. Jude premjesti ruku i uhvati je za mišicu kako bi je podbočio i brzo odgurao kroz restoran. Ona debeljuca i starčić zbili su glave.

“... NIJE TO BILA RADIJSKA POSTAJA...”

“Ĉudaci zbijaju neslane šale.”

“KUŠ, DOLAZE.”

Ostali su gosti zurili, skakali u stranu da im se maknu s puta. Konobarica koja je pred nepunu minutu optuţila Judea da je diler a Georgiju proglasila njegovom kurvom, stajala je kod prednjeg pulta i razgovarala s poslovođom, mališom koji je u dţepu košulje drţao

kemijske i imao tuţne oči baseta. Konobarica pokaţe u njih dok su prolazili kroz restoran.

Jude uspori kod njihova stola tek toliko da na nj baci dvije novčanice od dvadeset dolara. Dok su prolazili pokraj poslovođe, on podigne glavu i zagleda se u njih tim svojim tragičnim pogledom, ali ne reče ništa. Konobarica mu nastavi frktati na uho.

“Jude,” Georgia reče kad su prošli kroz prva vrata “nanosiš mi bol.”

On popusti stisak i shvati da su njegovi prsti ostavili voštano bijele tragove na njezinoj ionako blijedoj puti. Iskobeljaju se kroz druga vrata i osvanu vani.

“Na sigurnom smo?” upita Georgia.

“Ne”, reče Jude. “Ali ćemo uskoro biti. Duh se vraški boji naših pasa.”

Brzo prođu pokraj Craddockova praznog ali upaljenog kamioneta. Prozor na suvozačkoj strani bio je djelomice spušten. Radio je bio uključen. Govorio je jedan od radijskih desničara uvjeţbanim, samouvjerenim, gotovo bahatim glasom.

“...ugodan je osjećaj prigrliti temeljne američke vrijednosti, kao što godi vidjeti kad pravi ljudi pobijede na izborima, premda će druga strana reći da pobjeda nije poštena, i godi vidjeti da se sve više ljudi vraća politici kršćanskog zdravog razuma”, reče dubok, melodičan glas. “Ali znate što bi godilo još više? Zadaviti tu gaduru pokraj tebe, zadaviti nju, a onda iskočiti na cestu ispred prikoličara, leći na cestu, leći i...”

A onda su prošli i više ga nisu mogli čuti.

“Nećemo uspjeti”, reče Georgia.

“Hoćemo. Samo hodaj. Do motela nema ni sto metara.”

“Ako nas i ne sredi sada, sredit će nas poslije. Rekao mi je. I da mi je bolje da se odmah ubijem i završim s tim, i namjeravala sam se ubiti. Nisam se mogla oduprijeti.”

“Znam. Tako on djeluje na ljude.”

Krenu niz autocestu, uz rub šljunčanog zaustavnog traka.

Dugačke stapke ljutka šibale su Judeove traperice.

Georgia reče: “Nešto mi nije u redu s rukom.”

Jude zastane, podigne joj ruku i pogleda. Nije krvarila, ni od udarca u zrcalo ni od drţanja staklene sablje. Debeli tampon zavoja zaštitio joj je koţu. Svejedno je i kroz zavoje osjetio nezdravu toplinu kojom je njezina ruka isijavala, i on se upita nije li slomila neku kost.

“Naravno da nije. Svojski si raspalila po tom zrcalu. Imaš sreće da je nisi pretvorila u rezance.” Ponovo je pogura da krenu dalje.

“U ruci mi kucka kao srce. Vamp-vamp-vamp.” Ona pljune, pa opet.

Između njih i motela nalazio se nadvoţnjak, kameni ţeljeznički most. Tunel ispod njega bio je uzak i mračan. Nije bilo pločnika, čak ni šljunčanog zaustavnog traka uz rub ceste. Voda je kapala s kamenog svoda.

“Dođi”, reče Jude.

Nadvoţnjak je bio crni okvir slike s motivom Days Inna. Jude nije skidao pogled s motela. Vidio je Mustang. Njihovu sobu.

Nisu usporili na ulasku u tunel koji je zaudarao na ustajalu vodu, drač i mokraću.

“Stani”, reče Georgia.

Ona se okrene, presavine i povrati jaja, komade napola probavljenog prepečenea i sok od naranče.

Jude ju je jednom rukom drţao za lijevu nadlakticu, a drugom joj maknuo kosu s lica. Ţivci su mu se rastrojili dok je stajao u toj kuţnoj tami i čekao da ona prestane povraćati.

“Jude”, reče ona.

“Dođi”, reče on i potegne za ruku.

“Stani -”

“Kreni.”

Ona obriše usta skutom majice, ali ostane sagnuta. “Mislim -”

Jude je začuo kamionet prije nego što ga je ugledao, začuje

turiranje motora iza sebe, bijesno reţanje koje preraste u riku. Prednja svjetla strelovito se uzveru uza zid od hrapavih kamenih blokova. Jude se stigao okrenuti: pokojnikov kamionet jurio je prema njima. Craddock se luđački cerio za volanom, a dva kruga zasljepljujuće svjetlosti reflektora provrtali su rupe u ovostranost. Dim se vrtloţio iz guma.

Poduhvativši rukom Georgiju ispod pazuha, Jude srne naprijed i odvuče i nju i sebe iz tunela.

Sivo-plavi Chevy zaleti se u zid iza njih; začuje se hrskavo gnječenje čelika o kamen. Judeove bubnjiće zagluši silovit prasak i u ušima mu zazvoni. On i Georgia svale se na vlaţni šljunak ispred tunela. Otkotrljaju se od ruba ceste, kroz šipraţje, i zaustave u rosnoj paprati. Georgia zavapi i koščatim ga laktom zvizne po lijevom oku. On umoči ruku u nešto gnjecavo, nekakav neugodno hladan močvarni mulj.

Jude se osovi na noge. Isprekidano je disao. Okrene se. U onaj zid nije udario pokojnikov stari Chevy, nego pravi vojnički maslinasti dţip, bez krova, s prečkama otraga. Za upravljačem je sjedio neki crnac kratko ošišane ţičane kose i drţao se za čelo. Vjetrobran njegova dţipa popucao je u obliku mreţe spojenih prstena na mjestu gdje je glavom udario u staklo. Prednji dio dţipa na vozačkoj strani bio je zgnječen do šasije, a iz svijenih se komada čelika pušilo.

“Što se dogodilo?” upita Georgia, glasa jedva čujnog i piskutavog, teško razumljivog od zujanja u njegovim ušima.

“Duh. Promašio je.”

“Siguran si?”

“Da je to bio duh?”

“Da je promašio.”

Jude nesigurno ustane; koljena samo što ga nisu izdala. On uhvati Georgiju za zapešće, pomogne joj ustati. Zujanje u ušima već je oslabjelo. Negdje iz daljine on začuje svoje pse kako histerično, mahnito laju.

26

DOK JE TRPAO NJIHOVU PRTLJAGU U STRAŢNJI DIO MUSTANGA, JUDE POSTANE SVJESTAN SPOROG, POTMULOG KUCKANJA U LIJEVOJ RUCI, DRUKĈIJEG OD UPORNE TUPE BOLI KOJU JE OSJEĆAO OTKAD SI JE JUĈER

PROBO RUKU. Pogleda: zavoj mu se odmotao i bio natopljen svjeţom krvi.

Georgia je vozila a on sjedio na suvozačkom mjestu i u krilu drţao pribor za prvu pomoć koji se dovezao s njima iz New Yorka. On odmota mokre, slijepljene zavoje i baci si ih pod noge na pod. Flasteri koje je jučer stavio na ranu otpali su i rana je ponovo zjapila opsceno vlaţna. To se dogodilo dok je pokušavao skloniti sebe i Georgiju s puta Craddockova kamioneta.

“Što ćeš poduzeti u vezi s rukom?” upita Georgia i zabrinuto ga pogleda.

“Isto što i ti u vezi sa svojom”, reče on. “Ništa.”

Jude počne nespretno lijepiti flastere na ranu. Boljelo ga je kao da gasi cigaretu na dlanu. Kad je pokrio ranu, omota ruku čistom gazom najbolje što je mogao.

“A krvariš i iz glave”, reče ona. “Jesi li to znao?”

“Ogrebotinica. Ne brini za to.”

“Što će se dogoditi drugi put? Kad se nađemo negdje bez pasa da nas brane?”

“Ne znam.”

“Bili smo na javnom mjestu. Trebali smo biti sigurni na javnom mjestu. Okruţeni ljudima, usred bijelog dana, a on nas je svejedno napao. Kako da se borimo protiv nečega poput njega?”

“Ne znam. Da znam što učiniti, Florida, već bih to učinio. Ti i tvoja pitanja. Skini mi se!”

Nastave se voziti. Tek kad je začuo njezino grcanje - trudila se plakati nečujno - shvati da ju je zabunom nazvao Florida. Za to su bila kriva njezina pitanja - rafal pitanja - a i njezin naglasak kćeri američkoga juga koji joj se uvlači u govor u posljednja dva dana.

To što je Georgia pokušavala prigušiti plač bilo je na neki način gore nego da je plakala neskriveno. Kad bi si dala oduška i rasplakala se, mogao bi joj nešto reći, no ovako je imao osjećaj da je bolje pustiti je da pati u tišini i pretvarati se da ništa ne primjećuje. Jude utone u sjedište i okrene se prema prozoru.

Sunce je nesmiljeno blještalo kroz vjetrobran. Malo juţnije od Richmonda, ošamućen nesnosnom ţegom, Jude utone u ogavni polusan. Pokušavao je zbrojiti što sve zna o mrtvacu koji ih progoni, što mu je Anna ispričala o svom očuhu dok su bili zajedno, ali je bilo prenaporno misliti, sve ga je boljelo, sunce mu je prţilo lice, Georgia je za upravljačem tiho i jadno cviljela... a usto je bio siguran da Anna nije rekla puno toga.

“Radije postavljam pitanja”, rekla mu je, “nego da odgovaram na njih.”

Tim ga je budalastim, besmislenim pitanjima drţala u defenzivi gotovo pola godine: Jesi ikad bio u izviđačima? Pereš li bradu šamponom? Što ti se više sviđa, moje dupe ili moje sise?

No i to malo što je znao trebalo je u njega izazvati znatiţelju: obiteljska hipnotizerska tradicija, očuh rašljar koji je svoje pokćerke naučio da gataju iz dlana i komuniciraju s duhovima, djetinjstvo pomračeno halucinacijama predpubertetske shizofrenije. Ali Anna - Florida - nije ţeljela razgovarati o tome tko je bila prije susreta s njim, a njemu je pak odgovaralo da njezina prošlost ostane prošlost.

Znao je da je to o čemu mu nije ţeljela pričati loše, na neki način. Pojedinosti su bile nevaţne - tako je tada vjerovao. U to je vrijeme smatrao da je to jedna od njegovih dobrih strana, njegova spremnost da je prihvati kakva jest, da je ne ispituje previše, ne donosi neutemeljene zaključke. S njim je sigurna, sigurna od svih sablasti koje su je moţda progonile.

Samo što je nije uspio zaštititi, sada to zna. Sablasti nam uvijek naposljetku osvanu na kućnom pragu i nema te brave koja ih moţe zadrţati. Jednostavno će proći kroz vrata. Ono što je doţivljavao svojom vrlinom - to da se zadovoljio znati o njoj ono što je ona ţeljela da on zna - sad mu se činilo sebično, nedorasla spremnost da se ostane u mraku neznanja, izbjegnu neugodni razgovori i istina.

Strepio je od njezinih tajni odnosno od emocionalnih komplikacija koje bi ih moţebitno popratile.

Samo se jednom usudila doći na rub nečeg sličnog ispovijedi, razotkrivanju istine o sebi. To se dogodilo uoči njihova raskida.

Bila je depresivna već mjesecima. Najprije mu je seks s njom obljutavio, a onda ga više nije bilo. Našao ju je u kadi, do grla u hladnoj vodi. Bespomoćno je drhturila, odveć smućena i jadna da bi izašla iz vode. Iz današnje perspektive, kao da je imala generalnu probu za premijeru u kojoj će nastupiti kao leš i večer provesti hladeći se i meţurajući u kadi punoj hladne vode i krvi. Ćućurila bi nešto sama sa sobom, tepala si, ali bi zašutjela kad bi on pokušao s njom razgovarati; gledala je u njega izbezumljeno i zgranuto kao da joj se obratio neki komad pokućstva.

A onda je jedne večeri on izašao. Ne sjeća se više po što. Moţda u videoteku po film ili kupiti hamburger. Krenuo je natrag tek što se smračilo. Kilometar od kuće začuje kako vozači trube a vozila iz suprotnog smjera ţmigaju prednjim svjetlima.

A onda prođe pokraj nje. Anna je trčala po šljunčanom zaustavnom traku na suprotnoj strani ceste. Na sebi je imala neku njegovu široku majicu, i ništa više. Ţutu joj je kosu nosio i mrsio vjetar. Spazila ga je dok je prolazio pokraj nje, u suprotnom smjeru, i izletjela na cestu za njim, mahnito mu mašući, točno pred tegljač.

Gume tegljača zablokiraju i bolno zacvile. Prikolica se zanese ulijevo, a kabina udesno. Kamion se uz glasan zveket zaustavi pola metra ispred nje. Ona kao da to nije primijetila. I Jude je dotad zaustavio automobil; ona širom otvori vozačka vrata, svali se na njega.

“Kamo si otišao?” vrisne. “Svuda sam te traţila. Trčala sam kao luda, pomislila sam da si otišao pa sam te odjurila traţiti.”

Vozač tegljača otvorio je vrata ijednom nogom iskoračio na stepenice. “Koji je kurac toj glupači?”

“Sve je pod kontrolom”, rekao mu je Jude.

Kamiondţija je zinuo da nešto dometne, ali ne reče ništa jer je Jude povukao Annu na suvozačko sjedište preko svojih nogu pa joj se majica podigla a gola straţnjica isprčila.

Jude je ubaci na suvozačko sjedište; ona istog trenutka sjedne, navali se na njega i zabije mu svoje vruće, vlaţno lice u prsa.

“Prepala sam se, prestrašila, pa sam potrčala-”

On je odgurne laktom, dovoljno snaţno da ju je odbacio na suvozačka vrata. Ona preneraţeno zašuti.

“Sad bi bilo dosta. Nisi normalna. Navrh glave si mi se popela. Si čula? Nisi ti jedina koja znaš gatati. A da ja tebi proreknem sudbinu? Vidim te s koferima u rukama kako čekaš bus”, rekao je.

Stezalo ga je u prsima, podsjetnik da nema trideset tri nego pedeset tri godine, da je stariji od nje skoro trideset godina. Anna ga je gledala razrogačenim očima, ništa ne shvaćajući.

Jude je ubacio u prvu i krenuo kući. Kad je skrenuo na kolni prilaz, ona se sagnula nad njega, pokušala mu otkopčati hlače i popušiti mu ga, ali mu se od te pomisli okrenulo u ţelucu, bilo mu je to nezamislivo, nešto što joj nije mogao dopustiti, pa ju je ponovo kresnuo laktom i odbacio natrag na sjedište.

Izbjegavao ju je veći dio sutrašnjeg dana, ali sutra navečer, kad se vratio iz šetnje sa psima, ona ga zazove s vrha straţnjeg stubišta. Zamoli ga da joj skuha zdjelicu juhe. On pristane.

Kad joj je na malom pladnju donio zdjelicu pileće juhe s rezancima, vidio je da je došla k sebi: klonula i iscrpljena, ali prisebna. Pokušala se nasmiješiti, njemu za volju, što mu u tom trenutku nije trebalo. To što mora učiniti dovoljno je teško.

Anna se uspravila i sjela, poloţila pladanj na koljena. Jude je sjeo na rub kreveta. Gledao ju je kako jede juhu malim gutljajima. Zapravo joj uopće nije bilo do juhe. Juha je samo bila izgovor da ga dovuče k sebi u sobu. Vidio je to po tome kako bi stisnula čeljust prije svakog nevoljnog gutljaja. U posljednja tri mjeseca smršavjela je šest kilograma.

Pojela je jedva nekoliko ţlica juhe, a onda je odloţi i nasmiješi se, poput djeteta kojemu su obećali sladoled pojede li šparoge. Zahvali mu, reče da joj je prijalo. Da se osjeća bolje.

“Idući ponedjeljak moram u New York. Nastupam u emisiji Howarda Sterna”, rekao je Jude.

U njezinim blijedim očima zatreperi tjeskoba. “Ja... mislim da ja ne bih

trebala ići.”

“Ne bih to ni traţio od tebe. New York bi sad bio poguban za tebe.”

Pogledala ga je tako zahvalno da je Jude morao pogledati u stranu.

“A ne mogu te ni ostaviti ovdje”, rekao je. “Ne samu. Mislio sam da bi moţda trebala neko vrijeme provesti kod svojih. Na Floridi.” Kad ona nije odgovorila, on nastavi: “Imaš li nekog od rodbine koga bih mogao nazvati?

Ona se spustila na jastuke. Navukla pokrivač do brade. Jude se uplašio da će se Anna rasplakati, ali kad je pogledao u nju, ona je mirno gledala u strop, ruku sklopljenih na prsima.

“Naravno”, naposljetku je rekla. “Lijepo od tebe što si me trpio koliko jesi.”

“Ono što rekoh neku večer...”

“Ne sjećam se.”

“I bolje. Najbolje da zaboravimo to što sam rekao. Ionako nisam tako mislio.” Premda je rekao točno što je mislio; bila je to grublja verzija onoga što joj je govorio sad.

Tajac između njih potraje toliko da im je postalo neugodno i njemu se učini da bi trebao ponoviti svoje pitanje, no kad je zaustio, ona progovori prva.

“Moţeš nazvati mog tatu”, rekla je. “Odnosno mog očuha. Mog pravog oca ne moţeš nazvati, mrtav je. Obrati se mom očuhu, on će doći po mene osobno ako ţeliš. Samo ga zvrcni. Moj očuh kaţe da sam ja njegov mali luk: uvijek mu izmamim suze na oči. Nije li to draţesno rečeno?”

“Nema potrebe da on dolazi po tebe. Prebacit ću te privatnim avionom.”

“Samo ne avionom. Avioni su prebrzi. Na jug se ne ide avionom. Nego autom. Ili vlakom. Gledaš kako prašina prelazi u ilovaču. Odlagališta otpada puna zahrđalih krntija. Moraš prijeći preko nekoliko mostova.

Kaţu da zlodusi ne mogu za tobom preko tekućica, ali to su

bedastoće. Jesi li primijetio da rijeke na sjeveru Amerike nisu kao one na jugu? Rijeke na jugu boje su čokolade i bazde po močvari i mahovini. A ovdje gore su crne i fino mirišu, na borove. Poput Boţića.”

“Mogu te odvesti na kolodvor Penn pa da odeš vlakom. Bi li te to odvelo na jug dovoljno polako?”

“Naravno.”

“Onda, da nazovem tvog ta- tvog očuha?”

“Moţda bi bilo bolje da ga ja nazovem”, rekla je ona. Tad je pomislio kako zapravo rijetko razgovara sa svojima. Jude i Anna bili su zajedno već više od godinu dana. Je li ikad nazvala očuha, da mu čestita rođendan, kaţe kako je ona ? Jednom ili dvaput Jude je ušao u svoju fonoteku i zatekao Annu u telefonskom razgovoru sa sestrom, koncentrirano namrštenu, glasa tihog i odsječnog. Tad mu se učinila nesličnom sebi, kao da je sudionica nekog njoj mrskog sporta, igre za koju nema volje ali u kojoj sudjeluje iz osjećaja duţnosti. “Ne moraš razgovarati s njim.”

“Zašto ne ţeliš da razgovaram s njim? Bojiš se da ćemo se skompati?”

“Ne bojim se da bi bio nepristojan prema tebi ili takvo što. Nije on takav. Moj je tata komunikativan. Sa svima se sloţi.”

“Pa u čemu je onda problem?”

“Nisam s njim o tome izrijekom razgovarala, ali jednostavno znam što misli o našoj vezi. Neće mu ta veza biti po volji. Zbog tvojih godina i tvoje glazbe. On mrzi takvu glazbu.”

“Više ljudi ne voli moju glazbu nego što je voli. Ali to se i traţi.”

“On općenito ne cijeni glazbenike. Nema čovjeka s manje osjećaja za glazbu. Kao male odvezao bi nas nekamo daleko, do nekog mjesta gdje su ga angaţirali da nađe izvor, i morale smo cijeli dan slušati govorne emisije na radiju. Nevaţno što. Recimo četiri sata vremenske prognoze.” Polako je prošla s dva prsta kroz kosu, podignula dugi, zlatni pramen s glave, pa ga pustila da joj sklizne kroz prste i padne. Nastavila je: “Usavršio je jedan jezivi trik. Našao bi nekakva lajavca, najčešće kakva bogomoljca jednog od onih koji stalno na radiju

reklamiraju Isusa. Jessie i ja bi slušale i slušale, a onda ga počele preklinjati da nađe nešto drugo. On ne bi ništa rekao, uporno bi šutio, a kad mi to više ne bismo mogle podnijeti, onda bi počeo govoriti on. Isto ono što bi govorio i propovjednik na radiju, zajedno s njim, ali vlastitim glasom. Verglao. Papagajski. 'Isus Spasitelj krvario je i umro za tebe. Što ćeš ti učiniti za Njega? Nosio je vlastiti kriţ a ljudi su ga pljuvali. Koji ćeš teret ti ponijeti?' Kao da je čitao s istog papira. I tako sve dok mu mama ne bi rekla da prestane. Da joj se to ne sviđa. On bi se nasmijao i ugasio radio. Ali bi nastavio govoriti sebi u bradu. Mrmljati. Izgovarati propovjednikov tekst iako je radio bio ugašen. Kao da ga čuje u glavi, kao da su mu plombe antene. Kako bi me time znao prestraviti.”

Jude nije odgovorio, nije mu se činilo da se od njega očekuje odgovor, a usto nije bio siguran je li ta priča istinita ili je najnoviji nastavak u nizu samoobmana kojima je podlegla.

Ona uzdahne, pa pusti još jedan pramen. “Ali da se vratim na našu temu, to da mu ti ne bi bio simpatičan, a kad mu neki moji prijatelji nisu simpatični, on ih se nekako riješi. Mnogi se očevi ponašaju pretjerano zaštitnički prema svojim curicama i pokušavaju poplašiti ili otjerati dečke koji su im iz nekog razloga nesimpatični, malo ih pritegnuti. Naravno, od toga nikakve koristi jer cura uvijek stane na stranu dečka, a dečko ne pušta curu, ili zato što ga se ne moţe uplašiti ili ne ţeli da ona pomisli da ga se moţe prestrašiti. Ali moj očuh primjenjuje malo lukaviju metodu. Jako je srdačan, čak i prema onima koje bi najradije vidio na lomači. Ţeli li se riješiti nekog s kime ne ţeli da se druţim, otjera ih istinom. Istina je najčešće dovoljna.

Evo primjera. Kad sam imala šesnaest godina, počela sam se druţiti s jednim dečkom za kojeg sam znala da mom očuhu neće biti po volji jer je bio Ţidov, a usto smo slušali rap. On mrzi rap najviše od svega. I tako mi očuh jednog dana kaţe da to mora prestati, a ja njemu da se mogu viđati s kim hoću, s čime se on sloţio, ali da to ne znači da će se dečko htjeti i dalje viđati sa mnom. Nije mi se svidio ton tih riječi, ali on nije objasnio što je time ţelio

reći.

Primijetio si da sam sklona depresiji i da mi se po glavi počnu motati kojekakve gluposti. To je počelo kad sam imala dvanaest godina, otprilike istodobno s pubertetom. Nisam otišla liječniku ili nešto takvo. Liječio me očuh - hipnoterapijom. Prilično je dobro uspijevao drţati situaciju pod kontrolom ako bismo terapiju provodili jednom ili dvaput na tjedan. Ja tada ne bih šizila, niti tvrdila da oko kuće kruţi crni kamionet, ili da me curice uţarenih očiju noću motre ispod drveća.

Ali je on morao otputovati. U Austin na nekakvu konfereneiju o hipnogogičkim drogama. Najčešće bi na put vodio i mene, ali me taj put ostavio kod kuće s Jessie. Mama je u to vrijeme već bila pokojna. Jessie je imala devetnaest godina i bila mi siterica. Dok je on bio na putu, mene je počela mučiti nesanica. Nesanica je uvijek prvi znak da postajem depresivna.

Nakon druge noći počele su mi se priviđati one djevojčice uţegla pogleda. U ponedjeljak nisam mogla u školu jer su me čekale vani ispod hrasta. Previše sam se bojala da bih izašla iz kuće. Rekla sam to Jessie, da mora nazvati tatu da dođe kući, da mi se ponovo priviđa. Rekla je da je umorna od moje lude glave, da tata ima posla i da mi neće ništa biti dok se on ne vrati. Pokušala me nagovoriti da odem u školu, ali sam ja odbila. Zatvorila sam se u svoju sobu i gledala televiziju. Ali uskoro su mi se počele obraćati iz televizora. One mrtve curice. Govoriti mi da sam mrtva kao i one. Da spadam s njima u zemlju.

Jessie se iz škole najčešće vraćala između dva i tri sata popodne. Ali tog popodneva nije. Vrijeme je odmicalo, a svaki put kad bih pogledala kroz prozor, ugledala bih one curice kako zure u mene. Očuh me nazvao, rekla sam mu da imam problema i da ga molim da dođe kući, a on je rekao da će doći najbrţe što moţe, ali tek kasno navečer. Rekao je da se boji da ću si nešto učiniti i da će pozvati nekoga da bude sa mnom. Nazvao je Philipove roditelje koji su ţivjeli u istoj ulici.”

“Philip? To ti je bio dečko? Onaj Ţidov?”

“Aha. Phil je odmah došao. Nisam ga prepoznala. Sakrila sam se

ispod kreveta i vrisnula kad me pokušao dodirnuti. Upitala sam ga je li on s onim mrtvim curicama. Rekla sam mu za njih. Jessie je stigla ubrzo nakon njega pa je Philip pobjegao iz kuće glavom bez obzira. Tako se prestravio da više nije htio imati posla sa mnom. A moj je očuh na to rekao samo 'baš šteta'. Mislio je da mi je Philip prijatelj, da se na njega moţe računati i da će biti uz mene kad sam u krizi.”

“I to te muči? Da će mi tvoj stari reći da si luđakinja, a da ću se ja tako šokirati da te više neću htjeti vidjeti? Florida, moraš znati da to što će mi netko reći da s vremena na vrijeme pošandrcaš i nije nekakva novost.”

Anna se nasmijala tiho frknuvši. A onda je rekla: “On to ne bi tako rekao. Zapravo ne znam što bi rekao. Našao bi nešto zbog čega bih ti bila malo manje draga. Ako ti mogu biti manje draga.”

“Nemojmo počinjati s tim.”

“Nemojmo. Kad bolje promislim, moţda bi bilo bolje da nazoveš moju sestru. Ona je prava gadura - volimo se kao pas i mačka. Nikad mi nije oprostila što sam bila slađa od nje i dobivala bolje boţićne darove. Nakon mamine smrti morala je preuzeti brigu o kući, a ja sam mogla ostati klinka. Jessie nam je s četrnaest godina prala i kuhala, a nitko nije dovoljno cijenio koliko se naradila ili to što je imala tako malo od mladosti. Ali budi bez brige, ona će se pobrinuti da stignem kući. Bit će joj drago što ću se vratiti da mi moţe naređivati i propisivati što da radim.”

Ali kad je Jude nazvao Anninu sestru, svejedno mu se javio očuh nakon što je telefon treći put zazvonio.

“Kako vam mogu pomoći? Da čujem. Pomoći ću budem li mogao.”

Jude se predstavio. Rekao je da se Anna ţeli nakratko vratiti kući, prikazao to kao da je to njezina a ne njegova zamisao. Jude se domišljao kako opisati njezino stanje, ali mu Craddock pomogne.

“Kako spava?” upitao je.

“Ne najbolje”, rekao je Jude. Pao mu je kamen sa srca jer je nekako shvaćao da to sve kazuje.

Jude se ponudio da će poslati vozača da prebaci Annu od kolodvora u Jacksonvilleu do Jessicine kuće u Testamentu, ali Craddock to odbije. On će doći pred Annu.

“Voţnja do Jacksonvillea dobro će mi doći. Dobar izgovor da se nekoliko sati provozam svojim kamionetom, spustim prozore, beljim se kravama...”

“Razumijem vas potpuno”, rekao je Jude, opuštenije, udobrovoljen.

“Zahvaljujem vam što ste pazili na moju curicu. Još kao curetak cijelu je sobu oblijepila vašim posterima. Oduvijek se ţeljela upoznati s vama. S vama i s onim čovcem iz... kako su se zvali? Mötley Crüe? E, njih je doista oboţavala. Slijedila ih u stopu pola godine. Bila na svim njihovim koncertima. Upoznala se s nekima od njih. Vjerojatno ne s članovima benda nego s tehničkim osobljem. Tih je godina divljala. Premda se ne bi moglo reći da se i sad smirila, zar ne? O da, oboţavala je sve vaše albume. Sve vrste heavy-metala. Oduvijek sam znao da će si naći kakvu rokersku zvijezdu.”

Jude je osjetio kako mu se prsištem širi nekakva suha i škakljucajuća studen. Znao je što mu Craddock ţeli reći: da se Anna ševila s tehničkim osobljem da bi se druţila s Mötley Crüe, da joj je seks s rokerskim zvijezdama neka vrsta fetiša, da bi spavala s Vinceom Neilom ili Slashom da ne spava s njim - a znao je i zašto mu to Craddock govori. Iz istog razlog iz kojeg je dopustio da Annin prijatelj Ţidov vidi rastrojenu Annu, da među njih unese razdor.

No Jude nije očekivao da će se ta tehnika pokazati djelotvornom, premda je znao što Craddock izvodi. Ĉim je Craddock to izrekao, Jude se sjeti gdje su se Anna i on upoznali: iza pozornice, na koncertu Trenta Razora. Kako je dospjela tamo? Koga je upoznala i što je morala učiniti da dobije propusnicu? Da je u tom trenutku u prostoriju ušao Trent, bi li ona sjela njemu pod noge umjesto Judeu i postavljala ista draţesna, besmislena pitanja?

“Pobrinut ću se ja za nju, gospodine Coyne. Samo mi je pošaljite. Ĉekat ću je”, rekao mu je Craddock.

Jude je Annu osobno odvezao na kolodvor. Cijelo se to jutro pristojno ponašala. Jude je vidio koliko se silno trudi biti osoba koju je upoznao a ne

nesretnica kakva je zapravo bila, ali kadgod bi pogledao u nju, iznova bi osjetio tu suhu studen u prsima. Njezini vragolanski osmijesi, način na koji je zaticala kosu iza uha da bi pokazala svoja mala ruţičasta uha načičkana naušnicama, njezina najnovija runda budalastih pitanja, sve mu je to sličilo na sračunate obmane i dodatno pojačalo ţelju da je se riješi.

Ako je ona i naslutila da je on drţi na distanci, nije to ničim pokazala. Ispred kolodvora ona se podigne na prste i objesi mu se oko vrata - potpuno platonski zagrljaj.

“Nije nam bilo loše, zar ne?” upitala je. Uvijek ta njezina pitanja.

“Nimalo”, rekao je. Mogao je reći još nešto - da će je uskoro nazvati, neka se bolje brine o sebi - ali nije imao volje, nije joj mogao poţeljeti svako dobro. Kad bi ga obuzela ţelja da bude njeţan, suosjećajan, u glavi bi začuo glas njezina očuha, topao, srdačan, uvjerljiv: “Oduvijek sam znao da će si naći kakvu rokersku zvijezdu.”

Anna se veselo nasmiješila kao da je njegov odgovor bio duhovit i stisnula mu ruku. Pričekao je da se ona ukrca u vlak, ali ne i do odlaska vlaka. Zbog guţve na peronu i buke, imao je osjećaj stiske, da ga naguravaju, a neugodni kolodvorski mirisi - uţareno ţeljezo, ustajala mokraća i topla, znojna tijela - deprimirali su ga.

Ni vani, na kišovitoj jesenskoj svjeţini Manhattana, nije bilo ništa bolje. Osjećaj stiješnjenosti pratio ga je cijelim putem natrag do hotela Pierre, pa i dalje, do tišine i praznine njegova hotelskog apartmana. Narogušio se, morao si je dati oduška, nekome zapapriti.

Ĉetiri sata poslije bio je na pravom mjestu, u studiju Howarda Sterna. Vrijeđao je, tiranizirao i poniţavao Sternovu svitu umno ograničenih dodvorica kad bi mu nesretnici upali u riječ. Poput propovjednika osuo je drvlje i kamenje na protivnike izopačenosti i mrţnje, kaosa i sprdnje. Stern je bio oduševljen. Njegovi su suradnici pitali kad bi Jude mogao ponovo gostovati u Sternovoj emisiji.

Ostao je taj vikend u New Yorku, još opako zlovoljan; pristao je s nekim ljudima iz Sternove ekipe otići u neki striptiz-klub na Broadwayu. Društvo mu je pravila ista ona škvadra s kojom se prije nekoliko dana sprdao pred višemilijunskim slušateljstvom. Oni to nisu shvatili osobno. Njima je bilo u opisu posla da im se rugaju. Poludjeli su za njim, rekli da je rasturio emisiju.

On je naručio pivo koje nije popio i sjeo u dnu pozornice u obliku jezičca, zapravo dugačkog komada mutnog stakla, odozdo osvijetljenog mekanom ultraljubičastom svjetlosti. Lica okupljena u sjenama oko pozornice izgledala su mu čudno, neprirodna, nezdrava - utopljenička. Glava mu je pucala. Kad je zatvorio oči, iza vjeđa mu bljesne vatromet, najava migrene.

Kad je otvorio oči, djevojka s noţem u ruci klekne pred njega, zatvorenih očiju. Polako, sveudilj na koljenima, svine se natrag tako da je zatiljkom dotaknula stakleni pod i njezina se mekana, paperjasta crna kosa raširi po staklu.

Noţem - velikim lovačkim noţem široke, nareckane oštrice - prođe niz tijelo. Oko vrata je nosila pseću ogrlicu punu srebrnih koluta, imala na sebi crne čarape i steznik s gaćicama koji se vezao preko grudi i stisnuo joj dojke.

Kad joj se drţak noţa našao među nogama, oštrice uperene u strop - parodija penisa - ona ga odbaci uvis. Oči joj se naglo otvore i ona uhvati noţ u padu. Istodobno je izvila leđa a prsa izbacila prema stropu, kao da se ţrtvuje.

Zasiječe noţem i razreţe crne vezice po sredini: pokaţe se tamnocrveni rez, kao da se rasjekla od vrata do Venerina breţuljka. Otkotrlja se i odbaci kostim. Ostane gola, osim srebrnih rinčica u bradavicama koje su joj se klatile s dojki te tangi povučenih visoko iznad jakih kostiju kukova. Njezin gipki torzo gladak poput tuljanove koţe bio je obojen grimizno.

Plesala je na glazbu AC/DC-ja “If You Want Blood You Got It”11. Nije ga uzbudilo njezino mlado i sportski građeno tijelo ili to kako su joj se zibale dojke, bradavica probušenih srebrnim rinčicama, ili kako bi ga pogledala u oči izravno i nimalo ustrašeno.

Uzbudilo ga je to što je micala usnama, jedva primjetno. Sumnjao je da je to primijetio itko osim njega. Pjevala si je zajedno s AC/DC. Znala je riječi. Mjesecima nije vidio nešto tako seksi.

Nazdravio joj je svojim pivom, ali je tad shvatio da je boca prazna. Nije se sjećao da ga je popio. Konobarica mu nakon nekoliko minuta donese još jedno. Od nje je doznao da se plesačica s noţem zove Morphine i da je među najpopularnijim curama. Koštalo ga je stotku da dozna njezin telefonski broj, kao i podatak da pleše oko dvije godine, gotovo od trenutka 11

“Želiš li krv, evo ti je.”

kad je izašla iz autobusa kojim se dovezla iz Georgije. Morao je iskeširati još stotku da dozna da se dok nije striptizeta odaziva na ime Marybeth.

27

JUDE JE SJEO ZA UPRAVLJAĈ MALO PRIJE PRELASKA DRŢAVNE

GRANICE GEORGIJE. Boljela ga je glava, odnosno imao je neugodan osjećaj pritiska u očima. Taj su osjećaj dodatno pogoršali odsjaji juţnjačkoga sunca s gotovo svega - s odbojnika, vjetrobrana, prometnih znakova. Da mu nije pucala glava, bilo bi pravi uţitak gledati nebo: tamnomodro, bez oblačka.

Nadomak granici s Floridom on postane svjestan rastućeg iščekivanja, nervozna škakljanja u ţelucu. Testament je u tom trenutku bio udaljen moţda svega četiri sata. Večeras će biti u njezinoj kući, kući Jessie Price, rođene McDermott, Annine sestre, starije Craddockove pastorke, a on nije znao što bi bio kadar učiniti kad tamo stigne.

Naravno, palo mu je na um da bi njihov susret mogao završiti kobno za nekog od njih. Da bi je mogao ubiti zbog onoga što je učinila - da je to traţila - ali je ta zamisao prvi put postala nešto više od bijesne pretpostavke sad kad je bio nadomak suočenju s njom.

Kao dijete je ubijao svinje: za noge bi uhvatio one spore i rascopao im glavu na betonskom podu očeve klaonice. Zamahnuo bi visoko pa tresnuo njima o pod i ušutkao njihov cvileţ mučnim i donekle šupljim zvukom pucanja, istim zvukom kakav ispusti lubenica bačena s visine. Neke je svinje ubijao puškom i pritom zamišljao da ubija oca.

Jude je odlučio da će učiniti što mora. Samo što još nije znao što to jest. A kad bi o tome počeo razmišljati, uţasavao se zaključaka, gotovo da se vlastitih opcija bojao koliko i stvora koji ga je ţelio ščepati, stvora koji je nekoć bio Craddock McDermott.

Mislio je da Georgia drijema, nije znao da je budna dok nije

progovorila.

“Sljedeći izlaz”, reče hrapavim glasom.

Njezina baka. Jude je zaboravio na nju, zaboravio da je obećao da će svratiti k njoj.

Jude je slijedio Georgijine upute: skrene lijevo na kraju odvojka na dvosmjernu cestu koja je prolazila kroz sirotinjska prigradska naselja Cricketsa. Vozili su se pokraj salona rabljenih vozila i tisuća njihovih crvenih, bijelih i plavih plastičnih zastavica koje su lepršale na vjetru, prepustili se da ih druga vozila odvedu u središte mjesta. Provezu se duţ ruba travnjaka na glavnom gradskom trgu, pokraj zgrade suda, vijećnice i oronule ciglene kinodvorane Eagle Theater.

Put do Bammyne kuće vodio ih je kroz travnjake malog baptističkog koledţa. Mladići kravata zataknutih u V-izreze pulovera hodali su pokraj djevojaka u suknjama na falde, uredno očešljane sjajne kose, kao da su sišle s predratnih reklama za šampone. Neki bi studenti blenuli u Judea i Georgiju, u njihov Mustang i par njemačkih ovčara na straţnjem sjedištu. Bon i Angus dahom su maglili straţnje prozore. Neka se djevojka, koja je hodala pokraj povisokog kolege u ţutoj leptir-kravati, stisne uz njega dok su oni prolazili. Leptir-kravata zaštitnički obgrli kolegicu oko ramena. Jude im nije pokazao srednji prst pa ga nakratko ispuni osjećaj zadovoljstva: ponosio se time kako se uspio suzdrţati. Njegova čelična samokontrola.

Nakon što su prošli kroz koledţ, nađu se u ulici na čijim su se objema stranama nizale dobro odrţavane kuće iz viktorijanskog i kolonijalnog razdoblja. Na njihovim su se pročeljima šepirile ploče koje su reklamirale odvjetničke urede i liječničke ordinacije. U dnu te avenije kuće su bile manje, stambene. Ispred limunţute drvene kuće sa zabatima, na čijoj su drvenoj rešetki na jednoj strani rasle ţute ruţe, Georgia reče: “Skreni.”

Ţena koja je otvorila vrata nije bila debela već krupna, građena poput ragbi braniča, širokog i tamnoputog lica, svilenkastog brka i pametnih, mladenačkih očiju, smeđih, prošaranih zelenim. Na nogama je imala japanke koje su mljaskale po podu. Trenutak se zagleda u Judea i Georgiju. Georgia se nasmiješi stidljivo, skanjujući

se. A onda se nešto u očima Georgijine bake (Bake? Koliko ta ţena ima godina? Šezdeset? Pedeset pet? Jude protrne od pomisli da bi mogla biti mlađa od njega) razbistri, kao da je netko izoštrio sliku, i ona vrisne i raširi ruke. Georgia joj se baci u zagrljaj.

“M.B.!” vikne Bammy. A onda odmakne gornji dio tijela od nje i zagleda joj se u lice, još je drţeći za bokove. “Što ti je?”

Poloţi dlan na Georgijino čelo. Georgia se odmakne. Bammy zatim ugleda njezinu zamotanu ruku, uhvati je za zapešće i sumnjičavo se zagleda u nju. A onda je pusti - gotovo kao ofurena.

“Ušlagirana si? Isuse. Smrdiš kao pas.”

“Ne, Bammy. Tako mi Boga, više se ne drogiram. A smrdim kao pas jer po meni već dva dana plaze pravi psi. Kvragu, zašto uvjek moraš pomislit najgorje?” Proces koji je počeo prije gotovo tisuću i pol kilometara, kad su krenuli na jug, čini se da je bio dovršen: sve što bi Georgia sad rekla zvučalo je dijalektalno.

No je li njezin naglasak počeo izbijati na površinu nakon što su krenuli ili joj se i prije znalo omaknuti? Judeu se učini da je natruhu juţnjačkoga govora prvi put začuo onog dana kad se Georgia ubola nepostojećom pribadačom u mrtvačevu odijelu. Njezina ga je verbalna preobrazba uznemiravala. Kad bi tako govorila - Kvragu, zašto uvjek moraš pomislit najgorje - zvučala je poput Anne.

Bon se progura između Judea i Georgije i puna nade pogleda u Bammy. S isplaţene dugačke ruţičaste vrpce Bonina jezika otkidali su se krupni grumeni sline. Angus se muvao po zelenom pravokutniku dvorišta, gurkao njušku u cvijeće koje je raslo oko drvene ograde.

Bammy najprije pogleda u Judeove Doc Martensice, pa u njegovu rijetku crnu bradu, ogrebotine, prljavštinu, zavoj oko lijeve šake.

“Ti si rokerska zvijezda?”

“Da, gospođo.”

“Oboje izgledate kao da ste se potukli. Međusobno?”

“Ne, Bammy”, reče Georgia.

“Baš ste slatki, imate uniseks zavoje na rukama. To je nešto

romantično? Jeste li se ţigosali u znak ljubavi? U moje vrijeme razmjenjivali smo školsko prstenje.”

“Ne, Bammy. Ništa nam nije. Krenuli smo na Floridu pa sam rekla da moramo svratiti. Ţeljela sam da upoznaš Judea.”

“Trebali ste nazvati. Skuhala bih ručak.”

“Ne moţemo ostati. Večeras moramo biti na Floridi.”

“Nikamo vi ne morate, osim u krevet. Ili moţda bolnicu.”

“Dobro sam.”

“Vraga si dobro. Nikad nisi bila manje dobro.” Ona odlijepi pramen crne kose koji se zalijepio za Georgijin vlaţni obraz. “Oblivena si znojem. To ja zovem bolesnim.”

“Samo sam se skuhala od vrućine. Provela sam osam sati stisnuta u tom autu s lošom klimom u društvu ovih psećih rugoba. Hoćeš maknut to debelo dupe il ćeš me prisilit da se utrpam natrag u taj auto i vozim dalje?”

“Još nisam odlučila.”

“Gdje si zapela?”

“Pokušavam izračunat kolki su izgledi da ste me došli priklati da mi uzmete što imam u lisnici i odete si kupit OxyContin. Danas su svi na tome. Pučkoškolke se prostituiraju za njega. Ĉula danas na jutarnjim vijestima.”

“Sreća za vas da nismo pučkoškolci.”

Bammy je zaustila da odgovori, ali tad pogleda pokraj Judeova lakta u nešto u dvorištu.

Jude se okrene da vidi u što to Bammy gleda. Angus je čučao, kontrahiranog tijela kao da u torzu ima harmoniku. Sjajna crna dlaka na leđima namreškala se: istovarivao je brabonjke u travu.

“Očistit ću. Ţao mi je zbog toga”, reče Jude.

“Meni nije”, reče Georgia. “Bammy, dobro pogledaj: ne dočepam li se zahoda u iduću minutu-dvije, to ću učiniti i ja.”

Bammy spusti vjeđe s debelim slojem maškare i pomakne se. “No dobro, upadajte. Ionako ne ţelim da vas susjedi gledaju na mom

pragu. Pomislit će da osnivam ogranak Hells Angelsa.”

28

PRILIKOM UPOZNAVANJA, SLUŢBENOG, JUDE DOZNA DA SE ONA

ZOVE GOSPOĐA FORDHAM, PA JU JE TAKO NAKON TOGA OSLOVLJAVAO. Nije ju mogao zvati Bammy, no zanimljivo je da ju nije doţivljavao ni kao gospođu Fordham. Bila je i ostala Bammy, kako god je zvao.

“Odvedimo pse u straţnje dvorište gdje mogu trčati”, reče Bammy.

Georgia i Jude se pogledaju. U tom su trenutku svi bili u kuhinji. Bon je bila ispod stola. Angus je njuškao radnu ploču gdje je na tanjuru ispod zelenog celofana bilo keksa.

Kuhinja je bila premala za pse. Kao i ulazno predvorje. Kad su se Angus i Bon sjurili kroza nj, udarili su o stolić tako da je porculan na njemu zazvoncao i zabubali se u zidove tako da su se slike nakrivile.

Kad je Jude ponovo pogledao u Bammy, ona se mrštila. Primijetila je pogled koji su Jude i Georgia izmijenili i znala je da nešto znači, samo ne i što.

Georgia prva progovori. “Joj, Bammy, ne moţemo ih pustiti van na nepoznatom mjestu. Upast će ti u vrt.”

Bon razbaca nekoliko stolica da se iskobelja ispod stola. Jedna se stolica prevrne s treskom. Georgia priskoči i uhvati Bon za ogrlicu.

“Ja ću je povesti sa sobom”, reče Georgia. “Smijem li se na brzinu istuširati? Trebam se oprati, a moţda i prileći. Ona moţe biti sa mnom, tamo gdje neće moći napraviti štetu.”

Angus poloţi šape na radnu plohu da njušku gurne bliţe keksima.

“Angus”, reče Jude. “Dovuci dupe ovamo.”

Bammy je u hladnjaku imala hladne piletine i kupusa. A u

orošenom staklenom vrču i domaće limunade, kao što je Judeu bilo obećano. Nakon što se Georgia straţnjim stubama popela na kat, Bammy sloţi Judeu nešto da prigrize. Jude navali na jelo. Angus mu se svali pokraj nogu.

Sa svog mjesta za kuhinjskim stolom Jude je vidio straţnje dvorište. S grane visokog starog oraha klatilo se mahovinom obraslo uţe. Automobilske gume koja je nekoć bila privezana njime odavna nije bilo. S druge strane straţnje ograde nalazila se uličica, neravno popločana starim ciglama.

Bammy si natoči limunade i nasloni straţnjicom na kuhinjske elemente. Prozorska daska iza njezinih leđa bila je pretrpana kuglačkim trofejima. Njezini su zasukani rukavi otkrivali podlaktice dlakave poput Judeovih.

“Nikad nisam čula romantičnu priču o vašem upoznavanju.”

“U Central Parku”, reče Jude. “Brali smo tratinčice. Počeli smo razgovarati i odlučili podijeliti sadrţaj naših izletničkih košarica.”

“Ili je bilo tako ili ste se upoznali u nekom nastranom fetišističkom klubu.”

“Kad bolje promislim, moţda je to ipak bilo u nekom nastranom fetišističkom klubu.”

“Jedete kao da ste iz gladi pobjegli.”

“Previdjeli smo ručak.”

“Ĉemu ţurba? Što se događa na Floridi na što morate po svaku cijenu stići? Neki vaši prijatelji priređuju orgiju koju ne ţelite propustiti?”

“Sami radite salatu od kupusa?”

“Dašto.”

“Fina je.”

“Ţelite recept?”

U kuhinji zavlada muk, osim struganja njegove vilice po tanjuru i lupkanja psećeg repa po podu. Bammy ga je netremice gledala.

Naposljetku, da razbije tišinu, Jude reče: “Marybeth vas zove

Bammy. Kako to?”

“Skraćenica od mog imena”, reče Bammy. “Alabama. M.B. me tako zove još od vremena dok je piškila u pelene.”

Suhi zalogaj hladne piletine zaglavi se Judeu u dušniku. On zakašlje, odalami se po prsima i zatrepće suznim očima. Uši su mu bile uţarene.

“Svašta”, reče on kad mu se grlo smirilo. “Ovo će vam se moţda učiniti čudnim pitanjem, no jeste li ikad bili na nekom mom koncertu? Recimo, na zajedničkom koncertu s AC/DC-jevcima 1979. godine?”

“Malo vjerojatno. Nije mi se sviđala takva glazba ni kao mladoj. Ĉopor gorila gega se po pozornici, psuje i urla do iznemoglosti. Da ste bili predgrupa Bay City Rollersima, onda bih moţda vidjela vaš nastup. Zašto?”

Jude obriše svjeţe graške znoja s čela; utroba mu je ustreptala od olakšanja. “Poznavao sam jednu Alabamu. Nije vaţno.”

“Kako to da ste oboje tako izbubani? Imate nekoliko slojeva ogrebotina.”

“Bili smo u Virginiji, pješice otišli iz motela do Denny'sa. Na povratku su nas umalo pregazili.”

“Sigurni ste u ono 'umalo'?”

“Prolazili smo ispod ţeljezničkog nadvoţnjaka. Tip se zaletio dţipom u kameni zid. I on si je svojski prignječio facu na vjetrobran.”

“Kako je on prošao?”

“Dobro, mislim.”

“Je li bio pijan?”

“Ne znam. Mislim da nije.”

“Što se dogodilo kad je stigla policija?”

“Nismo ih čekali.”

“Niste ih -” počne ona, ali tada zašuti i izlije ostatak svoje limunade u sudoper pa obriše usta donjom stranom podlaktice.

Naškubila je usnice kao da joj posljednji gutljaj limunade nije bio po ukusu, prekiseo.

“Prilično vam se ţuri”, reče ona.

“Malko.”

“Sinko,” reče Bammy “koliko je ozbiljna frka u kojoj se vas dvoje nalazite?”

Georgia ga zazove s vrha stubišta.

“Jude, dođi gore prileći u mojoj sobi. Bammy probudi nas za... sat vremena? Još je dugi put pred nama.”

“Ne morate krenuti večeras. Znate da moţete prespavati kod mene.”

“Bolje ne”, reče Jude.

“Ne vidim logike. Skoro će pet. Kamo god idete, stići ćete jako kasno.”

“To je u redu. Mi smo noćne ptice.” Jude odloţi svoj tanjur u sudoper.

Bammy ga je pozorno gledala. “Nećete otići bez večere?”

“Nećemo, gospodo. Ni na kraj pameti nam nije. Hvala, gospođo.”

Bammy zakima glavom. “Pripremit ću je dok vas dvoje drijemate. Odakle ste s juga?”

“Iz Louisiane. Moore's Corner. Niste mogli čuti za to mjesto. Ondje nema ničeg.”

“Znam gdje je to. Moja se sestra udala za čovjeka koji ju je odveo u Slidell. Moore's Corner je odmah pokraj. Ondje ima dobrih ljudi.”

“Ali ne i u mojoj obitelji”, reče Jude i popne se na kat, a Angus za njim.

Georgia ga je čekala na vrhu, u hladovini gornjeg hodnika. Kosu je umotala u ručnik, a na sebe navukla izblijedjelu majicu Sveučilišta Duke i široke plave kratke hlačice. Ruke je prekriţila ispod grudi. U lijevoj je ruci drţala plosnatu bijelu kutiju, potrganu na vrhovima i zalijepljenu napola odlijepljenim smeđim selotejpom.

Georgijine su oči bile najsjajniji predmet u sjenama hodnika, zelenkaste iskre neprirodne svjetlosti, a na njezinu beskrvnom, poharanom licu bilo je nekakve ţeljnosti.

“Što je to?” upita Jude. Ona okrene kutiju da bi on mogao pročitati što piše sa strane.

OUIJA - BRAĆA PARKER - SPIRITISTIĈKA PLOĆA ZA PRIZIVANJE

29

GEORGIA GA ODVEDE U SVOJU SOBU, SKINE RUĈNIK S GLAVE I

PREBACI GA PREKO STOLCA.

Bješe to sobičak, potkrovni, jedva dovoljno velik za njih i pse. Bon se već sklupčala na uskom krevetu, stisnutom uz jedan zid. Georgia zacokće i lupne po jastuku. Angus skoči pokraj svoje sestre i udobno se namjesti.

Jude je zašao samo korak u sobu - sad je on drţao spiritističku ploču - i polako se okretao, razgledajući prostor u kojem je Georgia provela veći dio svog djetinjstva. Nije bio spreman za nešto tako normalno. Krevetni pokrivač bila je rukom šivana štep-deka s motivom američke zastave. Košara od šiblja u jednom kutu bila je obor za krdo prašnjavih plišanih jednoroga kričavih boja.

Imala je antiknu komodu od orahovine; zrcalom se moglo naginjati naprijed-natrag. U okvir zrcala bile su zataknute fotografije, izblijedjele od sunca i sfrkane od starosti. Na njima se vidjela zubata, crnokosa šiparica mršave, dječačke građe. Na jednoj je fotografiji imala na sebi broj preveliku bejzbolsku uniformu; uši su joj stršile ispod kapice. Na drugoj je slici stajala na nekoj plaţi, s drvenim molom u pozadini, između prijateljica odreda opaljenih suncem, ravnih kao daske. Vidi se da im je neugodno u bikinijima.

Jedini navještaj osobe kakva će postati vidio se na posljednjoj

fotografiji, maturalnoj: Georgia u crnoj tunici s pravokutnom kapom na glavi. Stoji s roditeljima: usahlom ţenom u haljini cvjetnog uzorka, ravno iz diskonta, i okruglastim muškarcem kose loše začešljane preko ćele, u jeftinom kariranom sportskom sakou. Georgia se slikala između njih, nasmiješena, ali su joj oči zlovoljne, pakosne i ogorčene. I premda u jednoj ruci drţi maturalnu svjedodţbu, drugu je ruku - crno lakiranih nokata - podigla na heavy-metal pozdrav: kaţiprst i mali prst strše u obliku đavoljih rogova. Tako je počelo.

Georgia nađe što je traţila u stolu: kutiju šibica. Nagne se nad prozorsku dasku da upali nekoliko tamnih svijeća. Na straţnjici njezinih kratkih hlača pisalo je BRANIM BOJE SVOG FAKSA. Straţnji mišići njezinih bedara bili su napeti i čvrsti od tri godine plesanja.

“U čemu?” upita Jude.

Ona ga pogleda preko ramena, mršteći čelo, onda shvati u što on gleda, virne prema vlastitoj straţnjici i nasmije se.

“U gimnastici. Otuda moja striptiz koreografija.”

“Na gimnastici si naučila bacati noţ?”

U nastupima je rabila rekvizitski noţ, ali je znala baratati i s pravim. Da bi se napravila vaţna pred Judeom, jednom je prilikom sa sedam metara lovačkim noţem pogodila u cjepanicu. Noţ se zabio u drvo uz sasvim pristojan tup, popraćen metalnim vibratom, tihom harmonijom ljuljajućeg čelika.

“Ma ne. To me naučila Bammy. Ona ima talent za bacanje... kugli, bejzbolskih loptica. Opako ih felša. Bacala je za svoj ţenski bejzbolski tim i s pedeset godina. Nitko nije mogao udariti njezinu lopticu. Nju je bacati noţ naučio njezin tata, a ona je naučila mene.”

Nakon što je upalila svijeće, odškrine oba prozora ali ne podigne bijele platnene rolete. Kad bi povjetarac zapuhao, rolete bi se zanjihale i blijeda bi sunčana svjetlost najprije preplavila sobu pa se povukla, poput blaţećih valova prigušenog blještavila. Svijeće nisu davale jako svjetlo, ali su ugodno mirisale; miris im se miješao sa svjeţim, travnatim mirisom izvana.

Georgia se okrene, prekriţi noge i sjedne na pod. Jude klekne sučelice njoj. Zglobovi mu zapucketaju.

Postavi kutiju između njih, otvori je i izvadi igraću ploču - je li spiritistička ploča igraća? Na ploči u boji sepije bila su ispisana slova abecede, riječi DA i NE, pa manijakalno iscereno sunce i mršteći mjesec. Jude na ploču postavi crnu plastičnu kazaljku u obliku pika.

“Nisam bila sigurna hoću li je naći. Nisam tu prokletu stvarcu vidjela vjerojatno osam godina. Sjećaš se one priče o tome kako sam vidjela duha u Bammynu straţnjem dvorištu?”

“Njezinu blizanku.”

“Umrla sam od straha, ali me i počela izjedati znatiţelja. Ljudi su smiješni. Jer kad sam ugledala duha te curice u straţnjem dvorištu, ţeljela sam samo da nestane. Ali nakon što je nestala, uskoro sam poţeljela da je ponovo vidim, i doţivim još jedno takvo iskustvo, nabasam na nekog drugog duha.”

“I sad ti je jedan za petama. Tko kaţe da se snovi ne ostvaruju?”

Georgia se nasmije. “Sad svejedno. Uskoro nakon što sam u straţnjem dvorištu vidjela Bammynu sestru, kupila sam ovu jeftilenku od ploče. Ja i jedna moja frendica zafrkavale smo se s njom. Ispitivale smo duhove o dečkima iz škole. Ĉesto bih potajice pomicala kazaljku, kao da mi ploča šalje poruku. Sheryll Jane, moja frendica, znala je da varam, ali bi se uvijek pretvarala da stvarno vjeruje da razgovaramo s duhovima, i oči bi joj iskočile navrh glave. Ja bih gurkala kazaljku, a ploča bi joj priopćila da neki dečko iz škole u svom lokeru drţi njezine gaćice, i ona bi zacičala i rekla: 'Uvijek sam znala da je perverznjak!' Lijepo od nje što se druţila sa mnom, gluparila i igrala se mojih igara.” Georgia si protrlja zatiljak. A onda, kao da se naknadno sjetila, doda: “No jednom je ploča stvarno proradila. Ja nisam pomicala kazaljku.”

“Moţda ju je pomicala Sheryll Jane.”

“Ne. Micala se sama od sebe, i obje smo to znale. Vidjela sam da se miče sama od sebe jer Sheryll nije glumatala i bečila oči. Sheryll je ţeljela da se prestane micati. Kad nam je duh rekao tko je, Sheryll

mi je rekla da nisam nimalo duhovita. Rekla sam da ja ništa ne radim, a ona je rekla da prestanem. Ali nije maknula ruku s kazaljke.”

“Tko je bio duh?”

“Njezin bratić Freddy. Objesio se tog ljeta. Imao je petnaest godina. Bili su jako bliski... Freddy i Sheryll.”

“Što je htio?”

“Rekao je da u njihovoj štali ima slika dečki u gaćama. Rekao nam je gdje da ih potraţimo, da su skrivene ispod jedne podne daske. Rekao je da ne ţeli da mu roditelji doznaju da je bio homoseksualac i da se rastuţe još više. Rekao je da se zato ubio, jer više nije ţelio biti homoseksualac. Rekao je i da duše nisu ni muške ni ţenske, nego samo duše. Rekao je da nema pederskih duša i da je mama snuţdena nizašto. Toga se točno sjećam. Da je upotrijebio riječ 'snuţdena'.”

“Jeste li otišle potraţiti te slike?”

“Sutra popodne ušuljale smo se u Freddyjevu štalu i našle olabavljenu dasku, ali ispod nje ništa nije bilo skriveno. A onda nam se Freddyjev otac prikrao iza leđa i svojski se izderao na nas. Rekao je da nemamo što njuškati po njegovoj štali i otjerao nas. Sheryll je rekla da to što nismo našle slike dokazuje da je sve to bila izmišljotina i da sam ja sve laţirala. Ne bi vjerovao kako je popizdila. Ali ja mislim da je Freddyjev otac našao slike prije nas i uništio ih da se ne dozna da mu je klinac bio topli brat. To kako je urlao na nas, kao da se bojao onoga što smo moţda znale, što smo moţda traţile.” Ona zašuti pa nastavi: “Ja i Sheryll više si nismo bile dobre kao prije. Pretvarale smo se da smo to zaboravile, ali se više nismo tako često druţile. Što mi je odgovaralo. U to sam vrijeme već spavala s tatinim frendom Georgeom Rugerom i nisam htjela da mi se po kući mota cijela druţba frendova i zapitkuje odakle mi odjedanput toliko love.”

Rolete su se podizale i spuštale. Soba bi se osvijetlila pa potamnjela. Angus zijevne.

“I što nam je činiti?” upita Jude.

“Zar se nisi nikad igrao sa spiritističkom pločom?”

Jude odmahne glavom.

“Dakle, oboje stavimo ruku na kazaljku”, reče ona i pruţi desnu ruku, ali se predomisli i pokuša je povući.

Bilo je prekasno. Jude je uhvati za zapešće. Ona ţmirne, kao da joj je i zapešće osjetljivo na dodir.

Prije tuširanja skinula je zavoje i još nije stavila nove. Jude se zaprepasti ugledavši njezinu nezamotanu ruku. Kao da ju je satima namakala u vodi. Koţa je bila smeţurana, bijela i mekana. Palac je izgledao još gore. U polutami sobe palac je nakratko izgledao kao oderan, kričavo crven i upaljen, a na jagodici se vidio široki upalni krug, poput utonulog gnojnog diska, pocrnjelog u sredini.

“Isuse”, reče Jude.

Georgijino preblijedo i premršavo lice bilo je iznenađujuće smireno; gledala mu je u oči kroz lelujave sjene. Ona povuče ruku.

“Ţeliš ostati bez te ruke?” upita Jude. “Ţeliš se uvjeriti da moţeš umrijeti od sepse?”

“Nije me strah smrti kao do prije dva dana. Smiješno, zar ne?”

Jude zausti da će odgovoriti, ali shvati da ne zna što. Stegne ga u ţelucu. Ne poduzmu li nešto, to što joj je napalo ruku ubit će je, i oboje su to znali - a ona se ne boji.

“Smrt nije kraj. Sad to znam. Oboje to znamo”, reče Georgia.

“To svejedno nije razlog za naprečac odlučiti umrijeti. Ne paziti na sebe.”

“Nisam naprečac odlučila umrijeti. Odlučila sam zaobići bolnicu. Već smo razgovarali o tome i uvijek došli do istog zaključka. Znaš da ni u jedan traumatološki odjel ne smijemo dovesti pse.”

“Bogat sam. Mogu liječniku platiti da dođe k nama.”

“Već sam ti rekla da ne vjerujem da bilo koji liječnik moţe izliječiti moj problem.” Ona se nagne i zglavcima lijeve ruke zarošta po spiritističkoj ploči. “Ovo je vaţnije od bolnice. Prije ili poslije - rekla bih prije - Craddock će se nekako provući pokraj pasa. Naći će on načina. Psi nas ne mogu vječno štititi. Ţivimo iz minute u

minutu, i ti to znaš. Ali nije mi problem umrijeti, samo da me on ne čeka na drugoj strani.”

“Bolesna si. To iz tebe progovara vrućica. Ne treba ti ovaj vudu. Trebaš antibiotike.”

“A ti”, reče ona gledajući ga smireno svojim jasnim ţivahnim očima “trebaš začepiti i staviti ruku na tu kazaljku.”

30

GEORGIA REĈE DA ĆE ONA GOVORITI, PA POLOŢI PRSTE LIJEVE RUKE

DO NJEGOVIH NA KAZALJCI; JUDE SE TADA SJETI DA SE TA KAZALJKA

ZOVE PLANŠETA. Pogleda u Georgiju kad je ona duboko udahnula da se umiri. Zatvorila je oči, ali ne kao da će pasti u trans nego kao da na bazenu namjerava skočiti s daske i pokušava svladati grč straha u ţelucu.

“Moţemo početi”, reče ona. “Zovem se Marybeth Stacy Kimball. Nekoliko loših godina zvala sam se Morphine, a čovjek kojeg volim zove me Georgia, iako me to izluđuje, ali se zapravo zovem Marybeth, to mi je pravo ime.” Ona otvori jedno oko i zaškilji u Judea kroz trepavice. “Sad se ti predstavi.”

Zaustio je da počne govoriti, no ona podigne ruku.

“Reci svoje pravo ime. Koje pripada tvom stvarnom biću. Prava imena jako su vaţna. Prave riječi imaju ispravan naboj. Dovoljan da prizovu umrle natrag među ţive.”

Jude se osjećao glupo. Od ovoga nikakve koristi, čisti gubitak vremena, ponašaju se kao djeca. No u karijeri se puno puta našao u situaciji u kojoj je od sebe morao napraviti budalu. Jednom, dok su snimali glazbeni video, on i njegov bend - Dizzy, Jerome i Kenny - trčali su toboţe uţasnuti kroz polje djeteline, a progonio ih je patuljak u prljavom leprikonskom kostimu i vitlao motornom pilom. S vremenom je Jude stekao neku vrstu imuniteta na gluposti. I stoga nije zašutio jer nije ţelio nešto reći, nego zato jer doista nije

znao što bi rekao.

Naposljetku, gledajući u Georgiju, on reče: “Zovem se... Justin. Justin Cowzynski. Recimo. Iako to ime ne rabim od devetnaeste godine.”

Georgia zatvori oči ponirući u sebe. Između tankih obrva pojavi joj se rupica, kratka bora koncentracije. Polako, tiho, ona progovori. “Eto, to smo mi. Ţelimo razgovarati s Annom McDermott. Justin i Marybeth traţe tvoju pomoć. Je li Anna tamo? Anna, hoćeš li danas s nama govoriti?”

Ĉekali su. Roleta se pomakne. Djeca zagalame na ulici.

“Ţeli li tko razgovarati s Justinom i Marybeth? Neka nam Anna McDermott nešto kaţe. Lijepo molimo. Anna, u nevolji smo. Molim te, čuj nas. Molim te, pomozi nam.” A onda glasom na rubu šapta: “Daj, učini nešto.” Rekla je to planšeti.

Bon prdne u snu, cvileţ poput cipele koja se poskliznula na mokroj gumi.

“Nije me prepoznala”, reče Georgia. “Ti je pozovi.”

“Anna McDermott? Je li u kući neka Anna McDermott? Molimo Annu McDermott da se javi na šalter za spiritističke informacije”, reče on glasno i bezlično kao na razglasu.

Georgia se nasmiješi, široko ali neveselo. “Znala sam da je samo pitanje vremena kad će početi zajebancija.”

“Oprosti.”

“Pozovi je. Od srca.”

“Ne djeluje.”

“Nisi ni pokušao.” “

E jesam.”

“E nisi.”

“E pa ne djeluje.”

Jude je očekivao netrpeljivost ili nestrpljivost, no Georgia se nasmiješi još jače i zagleda u njega tiho i milo, što u njemu istog trenutka izazove sumnjičavost. “Ĉekala je da je nazoveš, do

posljednjeg trenutka. Kao da bi se to ikad dogodilo. Reci, koliko je prošlo prije nego što si krenuo na novu turneju po američkim drţavama u potrazi za najlakšom ţenskom? Cijelih tjedan dana?”

Jude pocrveni. Nije prošlo ni tjedan dana. “Ti se nemaš pravo javljati! S obzirom na to da si ti bila dotična laka ţenska.”

“Znam i gadi mi se. Vraćaj ruku na tu usranu kazaljku! Nismo završili.”

Jude je povlačio ruku s planšete, ali nakon što ga je Georgia osorno pogledala, on vrati prste na nju.

“Gnusni smo, oboje. Ti mi se gadiš zbog toga što jesi, a ja se gadim samoj sebi jer ti dopuštam da takav ostaneš. A sad je konačno zazovi. Meni se neće ukazati, ali tebi bi se mogla. Ĉekala je da je nazoveš do posljednjeg trenutka i da si je nazvao, ona bi dojurila. Moţda je još tako.”

Jude se zapilji u ploču, starinska slova abecede, sunce i mjesec.

“Anna, jesi li tu? Molim Annu McDermott da nam se obrati”, reče Jude.

Kazaljka je bila nepomični, mrtav komad plastike. Jude se već danima nije osjećao tako usidren u svijetu stvarnog i normalnog. Ovo ničemu ne vodi. Nema smisla. Jedva je drţao ruku na kazaljci. Ţelio je ustati, završiti s tim.

“Jude”, reče Georgia, a onda se ispravi. “Justin. Nemoj odustati. Pokušaj ponovo.”

Jude. Justin.

Jude je zurio u svoje prste na planšeti i ploču ispod nje i pokušavao dokučiti što nije u redu. Uto mu sine. Georgia je rekla da prava imena sadrţavaju naboj, da prave riječi posjeduju snagu potrebnu da se umrle vrati među ţive. Justin nije njegovo pravo ime, Justina Cowzynskog ostavio je u Louisiani kao devetnaestogodišnjak; osoba koja je sišla s autobusa u New York Citvju četrdeset sati poslije bila je netko sasvim drugi, kadar učiniti i reći ono što Justin Cowzynski nije bio u stanju. Griješe što zazivaju Annu McDermott. On je nikad nije tako zvao. Dok su bili zajedno, ona nije bila Anna McDermott.

“Florida”, reče Jude, gotovo dahne. Vlastiti ga glas iznenadi svojom smirenošću i samouvjerenošću. “Dođi i obrati mi se, Florida. Dušo, ovdje Jude. Oprosti što te nisam nazvao. Zovem te sad. Jesi li tu? Slušaš li? Ĉekaš li me još? Ovdje sam.”

Planšeta mu poskoči pod prstima kao da je ploču netko udario ispod stola. Georgia poskoči zajedno s pločom i tiho zavapi. Bolesnom se rukom drhtavo uhvati za vrat. Lahor je promijenio smjer i usisao rolete, zalijepio ih za prozore i zatamnio sobu. Angus podigne glavu, a oči mu bljesnu neprirodno zelene na slaboj svjetlosti svijeća.

Georgijina zdrava ruka ostane na kazaljci koja se ponovo pokrene tek što se začegrtavši smirila na ploči. Taj je osjećaj bio sablastan i Judeu srce brţe zakuca. Kao da su na planšeti još nečiji prsti, treća ruka - zavukla se između njegove i Georgijine i pomiče kazaljku, naglo je okreće. Planšeta bi skliznula preko ploče, dotaknula slovo, zadrţala se ondje trenutak, a onda im se zavrtjelo pod prstima pa bi Jude morao okrenuti zapešće da je ne bi ispustio.

“Z”, reče Georgia, čujno zadihana. “A.Š.T.O.”

“Zašto”, reče Jude. Kazaljka nastavi odabirati slova, a Georgia ih nastavi glasno čitati: N, pa I. Jude je slušao, usredotočen na slovkanje.

Jude: “Nisi.”

Planšeta načini poluokret, zaustavi se, a kotačići joj tiho zacvile. “Zašto nisi”, ponovi Jude.

“A ako to nije ona? Ako je to on? Kako znamo s kime razgovaramo?”

Georgia nije ni dovršila rečenicu, a planšeta poskoči. Kao da drţiš prst na gramofonskoj vinil-ploči koja se iznenada počela okretati.

Georgia: “Z.A.Š.T.O.J....”

Jude: “Zašto. Je. Nebo. Plavo.” Kazaljka se smiri. “To je ona. Uvijek je govorila da radije postavlja pitanja nego da odgovara na njih. To je bila naša interna šala.”

Bila je to ona. Slikoviti mu se prizori počnu nizati pred očima.

Anna na straţnjem sjedištu Mustanga, gola na bijelim koţnatim presvlakama, na sebi ima samo kaubojske čizme i visoki šešir od perja, gleda ga ispod oboda, vragolanski iskričava oka. Ili, poteţe ga za bradu na koncertu Trenta Reznora, a on se grize za jezik da ne bi vrisnuo od bola. Ona mrtva u kadi, prizor koji je vidio samo u mislima, voda je crna kao tuš, a njezin očuh kleči pokraj kade u svom crnom pogrebničkom odijelu, kao da moli.

“Jude, hajde”, reče Georgia. “Razgovaraj s njom.”

Glas joj je bio napet, jedva jači od šapta. Kad je Jude pogledao u Georgiju, ona je drhtala premda joj se lice ljeskalo od znoja. Oči su joj svjetlucale iz dubine svojih crnih i koščatih šupljina... grozničave oči.

“Dobro si?”

Georgia odmahne glavom - Pusti me na miru - a drhtaj joj proţme cijelo tijelo; ipak, lijeva joj ruka ostane na kazaljci. “Razgovaraj s njom.”

Jude ponovo pogleda u ploču. Crni se mjesec, utisnut u jedan kut, smijao. Zar se dosad nije mrštio? Crni pas u dnu ploče zavijao je na taj mjesec. Judeu se činilo da tog psa nije ondje bilo kad su rasklopili ploču.

“Nisam znao kako ti pomoći. Oprosti mi, mala. Da si se barem zaljubila u nekog drugog. U nekog pozitivca. Nekoga tko te ne bi šupirao u krizi.”

“LJ.U.T...” pročita Georgia, još s naporom, soptavo. U njezinu je glasu Jude čuo napor kojim je obuzdavala drhtavicu.

“Ljutiš. Li. Se.”

Kazaljka se smiri.

Jude osjeti kako su se u njemu uskomešali osjećaji, toliko njih istodobno da nije bio siguran bi li to mogao izraziti riječima. Ali je uspio i to, ispostavi se, vrlo lako.

“Da”, reče on.

Kazaljka skoči na riječ NE.

“Nisi si to smjela učiniti.”

“U.Ĉ.I.N...”

“Učiniti. Što.” pročita Jude. “Učiniti što? Pa znaš što. Ubiti s-” Kazaljka ponovno skoči na riječ NE. “Kako to misliš, ne?” Georgia pročita slova: Š, T i O.

“Što. Ako. Ne. Mogu. Odgovoriti.” Kazaljka se ponovo smiri. Jude se zagleda trenutak, a onda shvati. “Ne moţe odgovarati na pitanja. Moţe ih samo postavljati.”

Ali je Georgia već nastavila slovkati. “P.R.O.G....”

Georgia zadrhti cijelim tijelom pa joj zubi zacvokoću. Kad je Jude pogledao u nju, primijeti da joj se dah magli, kao da je u hladnjači. Premda se Judeu činilo da u sobi sad nije ni toplije ili hladnije.

Također je primijetio da Georgia ne gleda u svoju ruku na kazaljci, ni u njega, ni u što. Pogled joj se zamutio, gledala je nekamo preda se. Georgia je i dalje glasno izgovarala slova kako ih je kazaljka doticala, ali više nije gledala u ploču, nije mogla vidjeti što kazaljka čini.

“Progoni.” Jude pročita ono što je Georgia teškom mukom i monotono sricala “Li. Vas. On.”

Georgia prestane sricati slova i Jude shvati da im je postavljeno pitanje.

“Da. Aha. Misli da sam ja kriv što si se ti ubila i sad se igra poravnanja računa.”

NE. Kazaljka ostane uperena u tu riječ dugo, znakovito, a onda ponovo zabrza po ploči.

“Z.A.Š.T.O.S.I....” muklo je mumljala Georgia.

“Zašto. Si. Tako. Glup.” Jude zašuti, zagledan u ploču. Jedan od pasa zacvili s kreveta.

A onda Jude shvati. Na trenutak ga obuzmu vrtoglavica i osjećaj duboke dezorijentiranosti, kao da je prenaglo ustao, ili kao da osjeća kako mu pod nogama popušta omekšali led, onaj prvi uţasni trenutak propadanja. Prenerazi ga to što mu je trebalo tako dugo da shvati.

“Zlotvor”, reče Jude. “Zloduh jedan.”

Primijetio je da je Bon budna i da strašljivo gleda u spiritističku ploču. I Angus je gledao u nju, repom lupkajući po madracu.

“Što moţemo učiniti?” reče Jude. “Proganja nas, a ne znamo kako ga se otarasiti. Moţeš li nam pomoći?”

Kazaljka se naglo ustremi na riječ DA.

“Zlatna vrata”, šapne Georgia.

Jude je pogleda - i lecne se. Prevrnula je očima pa su joj se vidjele samo bjeloočnice, drhturila je cijelim tijelom. Njezino lice, ionako voštano blijedo, bilo je još bljeđe, neugodno prozirno. Dah joj se maglio. Jude začuje kako planšeta grebe i sumanuto klizi po ploči pa ponovo pogleda. Georgia više nije sricala slova, zanijemjela je, pa on počne sam povezivati slova.

“Tko. Će. Biti. Ta. Vrata. Tko će biti ta vrata?”

“Ja ću biti ta vrata”, reče Georgia.

“Georgia?” reče Jude. “Što to govoriš?”

Kazaljka se ponovo pomakne. Jude više nije glasno sricao nego samo pratio planšetu u odabiru slova: zadrţala bi se kod svakog samo tren pa odbrzala dalje.

Hoćeš. Li. Me. Provesti.

“Da”, reče Georgia. “Budem li mogla. Načinit ću vrata i provest ću te kroz njih, a onda ćeš ti zaustaviti njega.”

Kuneš. Li. Se.

“Kunem se”, reče Georgia glasom piskutavim, prigušenim i napetim od straha. “Kunem se, kunem, kunem se Bogom. Što god morala učiniti, samo što ne znam što trebam učiniti. Spremna sam učiniti što god moram, samo mi reci što.”

Imaš. Li. Zrcalo. Marybeth.

“Zašto?” reče Georgia, zatrepće, oči joj se skotrljaju natrag u normalan poloţaj i pogledaju ošamućeno po sobi. Okrene glavu prema komodi. “Eno tamo -”

Vrisne. Prsti joj odskoče s kazaljke, a rukama poklopi usta da priguši krik. Istog trenutka Angus ustane i počne lajati s kreveta.

Gledao je u to u što je i ona zurila. I Jude se okrenuo pogledati. Makne ruku s planšete koja se počne okretati sama od sebe, poput klinca koji se na motokros motociklu ekshibicionistički vrti ukrug.

Zrcalo na komodi bilo je nagnuto naprijed. Jude u njemu ugleda Georgiju, on sjedi sučelice njoj, a između njih spiritistička ploča. Samo što su njezine oči u odrazu u zrcalu bile povezane crnom gazom, a grlo prerezano i na njemu su se cerila crvena usta. Majica joj je natopljena krvlju.

Angus i Bon skoče s kreveta istodobno. Ĉim je doskočila na pod, Bon se reţeći baci na planšetu. Zgrabi je zubima, kao što bi ščepala miša koji brza prema svojoj rupi, i kazaljka se smrska u njezinim zubima.

Angus nasrne na komodu, poloţi prednje šape na nju i mahnito zalaje na lice u zrcalu. Od njegove se teţine komoda zanjihala na straţnje noge, a zrcalo prema natrag sve dok nije bilo usporedo sa stropom. Angus se spusti na sve četiri i trenutak potom komoda učini to isto, s treskom se dočeka na svoje četiri drvene noge. Zrcalo se zanjiše naprijed, zavrti oko osi i još jednom pokaţe Georgijin odraz. No sad to bješe samo njezin odraz. Krvi - i crnog poveza na očima - više nije bilo.

31

U KASNOPOPODNEVNOJ SVJEŢINI GEORGIJINE SOBE JUDE I GEORGIA

LEŢALI SU NA KREVETU. Bio je preuzak za njih dvoje pa se Georgia morala okrenuti na bok i prebaciti nogu preko njega da bi se stisnula uz njega. Lice mu je ugnijezdila na vratu. Vrh njezina nosa bio je hladan.

Jude je bio u šoku. Znao je da bi trebao razmisliti o tome što im se upravo dogodilo, ali nekako nije uspijevao svrnuti misli na ono što je vidio u zrcalu, na ono što im je Anna pokušavala poručiti. Njegov se mozak tome uporno opirao, u ţelji da se barem nekoliko trenutaka makne od smrti. Jude se osjećao pritisnut smrću sa svih

strana: posvuda slutnja smrti. Svaka mu je smrt bila samo još jedan kamen oko vrata koji ga povlači na dno: Annina smrt, Dannyjeva, Dizzyjeva, Jeromeova, a mogućnost vlastite i Georgijine smrti vreba iza ugla. Nije se mogao ni pomaknuti uslijed teţine svih tih smrti koje su ga tištale.

Ne bude li se micao i govorio, moţda bi on i Georgia mogli ostati u ovom mirnom trenutku cijelu vječnost, dok se rolete njišu a mutna svjetlost treperi oko njih. Uţas koji ih čeka nikad se neće dogoditi. Sve dok ostane u ovom krevetiću, s Georgijinim hladnim bedrom prebačenim preko sebe i s njom privinutom uz sebe, ta nezamisliva budućnost neće ih sustići.

Ali ih ipak sustigne. Bammy tiho lupne po vratima i progovori tiho i nesigurno.

“Sve u redu s vama?”

Georgia se podigne na lakat. Nadlanicom si obriše oči. Jude tek tada postane svjestan da ona plače. Georgia trepne i nasmiješi se kutom usta, pravim smiješkom, neglumljenim, premda mu nije bilo jasno čemu se ima smiješiti.

Suze su joj umile lice i taj je njezin smiješak bio dirljiv u svojoj mladenačkoj iskrenosti. Kao da je poručivao: Pa što? Mali peh. Tada shvati da je ona prizor iz zrcala doţivjela vizijom nečega što će se dogoditi, i što oni moţda ne mogu spriječiti. Jude se najeţi od te pomisli. Ne. Bolje da Craddock ščepa njega i da svemu dođe kraj nego da Georgia umre hropćući u vlastitoj krvi. A i zašto bi im Anna to pokazala, što je time ţeljela postići?

“Dušo?” reče Bammy.

“Dobro smo”, dovikne Georgia.

Tajac.

A onda: “Ne tučete se, ha? Ĉula sam nekakvu larmu.”

“Ne”, reče Georgia, zazvučavši uvrijeđeno samom tom idejom. “Tako mi Boga, Bammy. Oprosti zbog buke.”

“Trebate li nešto?” upita Bammy.

“Ĉistu posteljinu”, reče Georgia.

Ponovo tajac. Jude osjeti kako je Georgia opet zadrhtala, ali ovaj put od veselja. Ugrizla se za donju usnicu da ne prasne u smijeh. A onda se i on morao boriti protiv smijeha, obuzet nesavladivom bezbriţnošću. Nabije ruku u usta, a utroba mu se potrese od potisnutog, zatomljenog smijeha.

“Isuse”, reče Bammy. Zazvučala je kao da bi najradije pljunula. “Isuse Kriste.” Koraci joj se udalje od vrata.

32

GEORGIA SE PREVALI NA JUDEA, PRITISNE SVOJE HLADNO I VLAŢNO

LICE NA NJEGOV VRAT. On je zagrli. Drţali su se jedno za drugo i grcali od smijeha.

Nakon večere Jude reče da mora obaviti nekoliko telefonskih razgovora pa ostavi Georgiju i Bammy u dnevnom boravku. Zapravo nije trebao nikog nazvati, ali je znao da Georgia ţeli ostati nasamo s bakom i da će se one osjećati slobodnije bez njega.

Ali kad se našao u kuhinji s čašom svjeţe limunade na stolu, besposlen, on svejedno uzme telefon u ruku. Nazove ured da presluša poruke. Bio je to čudan osjećaj, raditi nešto tako potpuno ukorijenjeno u svakodnevici nakon svega što se tog dana dogodilo, od njihova obračuna s Craddockom u Denny'su do kontakta s Annom u Georgijinoj sobi. Jude kao da nije imao veze s osobom koja je bio prije nego što je prvi put ugledao pokojnika. Njegova karijera, ţivot, posao i umjetnost koji su ga zaokupljali više od trideset godina činili su mu se nevaţni. Dok je birao broj, promatrao je svoju ruku, ali kao da je pripadala nekom drugom. Jude se osjećao poput pasivnog promatrača postupaka nekog lika iz kazališnog komada: glumac koji glumi sebe samog.

Imao je pet poruka. Prva je bila od Herba Grossa, njegova računovođe i poslovnog menadţera. Herbov glas, inače sladunjav i samodopadan, na snimci je ogrubio od emocija. “Upravo sam od Nan Shreve čuo da je Danny Wootan jutros nađen mrtav u svom

stanu. Navodno se objesio. Mi smo svi u komi, kao što moţeš zamisliti. Nazovi me, molim te, kad dobiješ poruku. Ne znam gdje si. Nitko ne zna. Hvala ti.”

Bila je tu i poruka redarstvenika Beama: piecliffska policija pokušava stupiti u kontakt s Judeom u vezi s vaţnom stvari i neka ih nazove.

Zatim poruka od Nan Shreve, njegove odvjetnice: ona će se za sve pobrinuti, policija ţeli uzeti izjavu od njega u vezi s Dannyjem, neka je nazove što prije.

Sljedeća je poruka bila od Jeromea Presleyja, koji je umro prije četiri godine nakon što se brzinom od oko sto pedeset kilometara na sat zaletio Porscheom u ţalosnu vrbu. “Hej Jude, čini se da ćemo uskoro ponovo okupiti bend, ha? John Bonham na bubnjevima. Joey Ramone prateći vokal.” On se nasmije, a potom nastavi na svoj poznati, umorni način. Jeromeovo lijeno otezanje uvijek je Judea podsjećalo na flegmatičnog komičara Stevena Wrighta. “Ĉujem da sad voziš friziranog Mustanga. To nam je uvijek bilo zajedničko - razgovori o autima. Ovjesi, motori, spojleri, zvučnici, Mustanzi, Thunderbirdi, Chargeri, Porschei. Znaš li o čemu sam razmišljao one večeri kad sam sletio s ceste? O svemu što ti nisam rekao. O svemu o čemu nismo razgovarali. Recimo o tome kako si me navukao na svoj kokain, a onda si se ti skinuo s njega i imao mi obraza reći ne učinim li ja isto, da ćeš me izbaciti iz benda. Ili kako si Christine dao novac da si kupi stan nakon što me ostavila, kad je zbrisala s djecom. Kako si joj dao lovu za odvjetnika. Zahvalnost na tvoj način. Ili kako mi nisi htio posuditi ni centa kad sam gubio sve, i kuću i aute. A ja tebi dao da spavaš na krevetu u mom podrumu kad si sišao s busa iz Louisiane i kad nisi imao ni trideset dolara u dţepu.” Jerome se ponovo nasmije svojim promuklim, nagrizenim pušačkim smijehom. “E pa uskoro ćemo napokon moći popričati o svemu tome. Vidimo se za koji dan. Ĉujem da sad jezdiš noćnom cestom. Znam kamo ona vodi. Ravno u stablo. Znaš, skidali su me s grana. Osim dijelova koje sam ostavio na vjetrobranu. Nedostaješ mi, Jude. Jedva čekam da te zagrlim. Pjevat ćemo kao nekad. Ovdje svi pjevaju. Nakon nekog vremena zvuči kao vrištanje. Poslušaj

samo. Poslušaj i čut ćeš kako vrište.”

Začuje se štropot kad je Jerome odmaknuo slušalicu od uha i ispruţio ruku da Jude čuje. Jude začuje zvuk kakav dotad nije čuo, nezemaljski i stravičan, poput zujanja muha, samo stostruko pojačan, lupu i cvileţ strojeva, parnog valjka koji lupa i sikće. Kad bi se naćulilo uši, moglo se u tom mušjem zuju razabrati riječi, neljudske glasove koji vape za majčicom da to prestane.

Judeu je došlo da izbriše sljedeću poruku očekujući glas još jednog mrtvaca, ali to je bila poruka očeve medicinske sestre Arlene Wade. Ona i otac nisu mu bili ni na kraj pameti pa mu je trebalo nekoliko trenutaka da prepozna njezin starački, hrapavi, neobično jednoličan glas, a dotad je poruka već bila pri kraju.

“Bok Justin, to sam ja. Htjela sam te samo izvijestit o zdravstvenom stanju tvog oca. Već trideset šest sati nije pri svijesti. Srce mu malo radi, malo ne. Mislila sam da bi moţda ţelio to znat. Nema bolove. Nazovi ako ţeliš.”

Nakon što je Jude prekinuo vezu, nasloni se na radnu ploču i zagleda u noć. Rukave je zasukao do lakata, prozor je bio otvoren, a povjetarac koji je dopirao izvana hladio mu je koţu, mirisan od cvjetnjaka. Kukci su zujali.

Jude je zamišljao oca: leţi na svom uskom leţaju upalih obraza, ispijen, brade pokrivene rijetkim strnom bijelih čekinja, sljepoočnice upale i sive. Judeu se čak napola činilo da osjeća i njegov miris, kiselkasti bolesni znoj, smrad kuće u kojem se među ostalim osjeća i smrad kokošjeg izmeta, svinja i nikotina koji se uvukao u sve - zavjese, pokrivače, tapete - kao da je kuća jedna velika pepeljara. Kad je Jude najzad zbrisao iz Louisiane, bjeţao je od tog vonja koliko i od oca.

Uporno je bjeţao, stvarao glazbu, zaradio milijune, ţivot posvetio tome da bude što dalje od svog starog. A sad, s malo sreće, on i njegov otac mogli bi umrijeti istog dana. Krenuti zajedno niz noćnu cestu. Ili bi ih svojim tamnosivim kamionetom mogao povesti Craddock McDermott. Sjedili bi tako blizu jedan pokraj drugog na suvozačkom sjedištu da bi Martin Cowzynski mogao poloţiti jednu svoju suhu kandţu na Judeov zatiljak. Njegov bi miris ispunio

kamionet. Miris roditeljskog doma.

Bio bi to smrad pakla. Oni bi jezdili zajedno, otac i sin, u pratnji njihova zazornog vozača srebrne jeţ frizure, u odijelu à la Johnny Cash, a s radija bi se čuo Rush Limbaugh. Ako pakao postoji, onda je istoznačan s radijskim kontakt-programima i obitelji.

U dnevnom boravku Bammy promrmlja nešto tiho, povjerljivo. Georgia se nasmije. Začuvši to, Jude nagne glavu i trenutak potom iznenadi se shvativši da se i on automatski nasmiješio. Nije shvaćao kako ona moţe crkavati od smijeha s obzirom na sve što ih čeka i sve što su vidjeli.

Od svega na njoj najviše je cijenio njezin smijeh - dubok, neskladan, zvonak - i to kako bi se smijala od srca. Taj bi ga smijeh dirnuo, zaboravio bi na sve. Na satu na mikrovalnoj pećnici istom je prošlo sedam sati. Vratit će se u boravak i pridruţiti njima dvjema, provesti s njima nekoliko minuta u opuštenom, nevezanom razgovoru, a onda će privući Georgijinu pozornost i značajno pogledati prema vratima. Cesta čeka.

Napola se okrenuo kad mu pozornost privuče neki zvuk, nekakvo kvaritonsko pjevušenje: paji-paji, milo mo-jeee. On se munjevito okrene i pogleda u dvorište iza kuće.

Straţnji kut dvorišta osvjetljavao je stup javne rasvjete iz straţnje uličice i bacao plavičasto svjetlo na drvenu ogradicu i široku krošnju hrasta s čije je jedne grane visjelo uţe. U travi ispod hrasta čučala je djevojčica od šest-sedam godina, u jednostavnoj crveno-bijeloj kariranoj haljini, tamne kose svezane u konjski rep. Pjevušila si je onu staru pjesmu Deana Martina o tome kako je vrijeme da se krene u zemlju sna, sanak će na oči doć'. Ubere maslačak, udahne i puhne. Padobrani sjemenki se rasprše, stotinu lebdećih bijelih kišobrana vinu se u noćnu tamu. Ne bi ih smio vidjeti u mraku, ali su oni ipak jedva primjetno svijetlili poput lebdećih bijelih iskri. Glavu je pritom podigla pa se činilo da gleda ravno u Judea kroz prozor. No bilo je teško pouzdano reći jer su joj oči bile zakriljene titravim crnim črčkama.

Bješe to Ruth. Bammyna sestra blizanka, ona koja je nestala 1950-ih. Roditelji su ih pozvali u kuću na objed. Bammy je odmah

dotrčala, ali se Ruth zadrţala i tada su je posljednji put vidjeli... ţivu.

Jude zausti da kaţe - nije znao što, ali shvati da ne moţe govoriti. Dah mu je zapeo u plućima i ni makac.

Ruth je prestala pjevušiti i zavladao je noćni tajac; nije se čuo čak ni zuj kukaca. Djevojčica okrene glavu i pogleda u uličicu iza kuće. Nasmiješi se i lagano mahne rukom, kao da je ondje upravo primijetila nekog poznatog, ljubaznog susjeda. Samo što u uličici nije bilo nikog osim listova starih novina zalijepljenih za asfalt, krhotina stakla, korova koji je izbio između cigala. Ruth ustane iz čučnja i polako priđe ogradi mičući usnama u nijemom razgovoru s osobom koje nema. Kada Jude više nije čuo njezin glas? Kad je prestala pjevati.

Kako se Ruth pribliţavala ogradi, tako je u Judeu bujala panika, kao da gleda dijete koje će svaki čas zakoračiti na prometnu autocestu. Ţelio ju je zazvati ali nije mogao, nije mogao ni udahnuti.

Uto se sjeti što mu je Georgia ispričala: kako ljudi ţele zazvati Ruth kad je ugledaju, upozoriti je da je u opasnosti, da bjeţi, ali da to nikome ne uspijeva jer su odveć zaprepašteni da bi progovorili. Iznenada mu padne na um besmislena pomisao da je Ruth utjelovljenje svih djevojaka koje je poznavao a kojima nije uspio pomoći: Anna, Georgia. Kad bi je uspio zazvati imenom, privući joj pozornost, signalizirati joj da joj prijeti pogibao, sve bi bilo moguće: on i Georgia još bi mogli pobijediti pokojnika, izvući se ţivi iz nemogućeg škripca u kojem su se našli.

Svejedno Jude nije uspio pustiti ni glasa od sebe. Stajao je nijem i očajavao. Raspali ranjenom rukom po radnoj ploči, munja bola sijevne mu kroz ranu na dlanu - no svejedno nije uspio protisnuti ni glasa kroz tjesnac svoga grla.

Angus je stajao pokraj njega i poskoči kad je Jude raspalio po ploči. Podigne glavu i nervozno lizne Judeovo zapešće. Jude se lecne od osjeta hrapavog, vrućeg Angusova jezika na goloj koţi, tako neposrednog i stvarnog da se trgnuo iz obamrlosti brzo i naglo kao što ga je Georgijin smijeh malo prije trgnuo iz očaja. Pluća mu ugrabe nešto zraka i on vikne kroz prozor.

“Ruth!” Ona okrene glavu. Ĉula ga je. Ĉula ga je. “Ruth, makni se! Bjeţi u kuću! Odmah!”

Ruth ponovo pogleda u mračnu i praznu uličicu, a onda nespretno, teturavo zakorači prema kući. Ali nije daleko stigla jer se njezina bijela ručica podigne, kao da oko lijevog zapešća ima nevidljivu uzicu i netko je poteţe za nju.

Samo to nije bila nevidljiva uzica nego nevidljiva ruka. Idućeg trena ona se nađe u zraku, podignuta rukom osobe koje nije bilo. Njezine dugačke, mršave noge bespomoćno se ritnu, a jedna joj sandala odleti s noge i iščezne u tami. Otimala se i opirala, pola metra u zraku, ali ju je netko polako vukao natrag. Okrenuta prema Judeu, bespomoćno je preklinjala. One su črčke prekrivale njezin očajni pogled dok su je nevidljive sile odnosile preko ograde.

“Ruth!” zazove on ponovo, glasa impozantnog kao nekad na pozornici kad je dovikivao legijama svojih oboţavatelja.

Udaljujući se niz uličicu, Ruth počne blijedjeti. Sad joj je haljina imala uzorak sivo-bijelih kocki, a kosa bješe srebrnaste boje mjesečine. Pala joj je i druga cipelica, pljasnula u lokvu pa isparila, iako su se valići nastavili širiti po površini plitke blatne barice - kao da je nekako pala iz prošlosti u sadašnjost. Ruthina su usta bila otvorena, ali nije mogla vikati; Jude nije znao zašto. Moţda joj je nevidljivi stvor koji ju je odvlačio, rukom poklopio usta. Ona prođe ispod jake plave svjetlosti ulične svjetiljke i više je ne bude. Povjetarac zahvati novine i one odlepršaju niz uličicu suho šušteći.

Angus ponovo zacvili i još jedanput ga lizne. Jude je gledao netremice. U ustima je osjećao ogavan okus. U ušima pritisak.

“Jude”, Georgia mu šapne iza leđa.

On pogleda u njezin odraz u prozoru iznad sudopera. Pred očima su joj migoljile crne črčkice. Kao i pred njegovim. Oboje su mrtvi. Samo se još nisu prestali micati.

“Jude, što se dogodilo?”

“Nisam je uspio spasiti”, reče on. “Djevojčicu. Ruth. Vidio sam kako je odvode.” Nije mogao Georgiji reći da je zajedno s tim zgasnula i njegova nada da bi se i oni mogli spasiti. “Zazvao sam je,

ali nisam mogao promijeniti to što se dogodilo.”

“Naravno da nisi, dušo”, reče Bammy.

33

JUDE SE MUNJEVITO OKRENE PREMA NJIMA DVJEMA. Georgia je stajala na suprotnoj strani kuhinje, na vratima. Njezine su oči bile samo njezine oči, bez črčkica smrti po njima. Bammy lagano dodirne Georgijin bok da se ova odmakne, a onda je zaobiđe i priđe Judeu.

“Znaš Ruthinu priču? M.B. ti ju je ispričala?”

“Rekla mi je da su vašu sestru ugrabili dok ste bile male. Da je ljudi ponekad vide u dvorištu, kako je ponovo netko otima. Ali to nije isto kao kad vidite vlastitim očima. Ĉuo sam je kako pjeva. Vidio kako je odvode.”

Bammy mu poloţi ruku na zapešće. “Da sjednete?”

Jude odmahne glavom.

“Znate zašto se ona vraća? Zašto je ljudi vide? Najgori trenuci Ruthina ţivota dogodili su se u tom dvorištu, dok smo mi ostali sjedili ovdje i ručali. Bila je sama i prestrašena, a nitko nije vidio kad su je odveli. Nitko nije čuo kad je prestala pjevati. To je sigurno bilo uţasno. Uvijek sam mislila da drugi ljudi moraju osjetiti kad se nekome događa nešto stvarno uţasno. Ne moţeš biti poput stabla koje se ruši u šumi a da to nitko ne čuje. A da vas barem ponudim nekim drugim pićem?”

Jude kimne glavom. Bammy uzme vrč limunade, sad gotovo prazan, i u čašu mu ulije sve što je bilo u njemu.

Dok je točila limunadu, Bammy reče: “Uvijek sam mislila da bi moţda to skinulo teret s nje kad bi joj se netko uspio obratiti. Kad se zbog nekoga ne bi osjetila tako sama tih posljednjih minuta, da bi je to moţda oslobodilo.” Bammy nakrivi glavu: radoznala, ispitivačka

kretnja koju je Jude u Georgije vidio milijun puta. “Moţda ste joj učinili kakvo dobro a da to i ne znate. Time što ste joj izgovorili ime.”

“Što sam postigao? Svejedno je odvedena.” Jude popije limunadu naiskap, a čašu odloţi u sudoper.

“Nijednog se trenutka nisam ponadala da bi itko mogao promijeniti to što joj se dogodilo. To je učinjeno. Prošlost je prošlost. Prenoćite kod mene, Jude.”

Njezina je posljednja rečenica bila tako nepovezana s prethodnom da je Judeu trebalo trenutak da shvati da ga je ona upravo nešto zamolila.

“Ne moţemo”, reče Jude.

“Zašto?”

Jer će se svatko tko im ponudi pomoć zaraziti njihovom smrću, a tko zna koliko su ugrozili Bammyn ţivot samim time što su svratili k njoj na nekoliko sati? Jer on i Georgia već su mrtvi, a mrtvi povlače ţive za sobom. “Jer nije sigurno”, reče on naposljetku. Barem je bio iskren.

Bammyjino se čelo nabora od dubokog razmišljanja. Vidio je kako se upinje naći prave riječi kojima bi ga navela da se izjada, progovori o situaciji u kojoj se nalaze.

Dok je ona još razmišljala, Georgia uđe u sobu gotovo na prstima, kao da se boji proizvesti kakav zvuk. Bon joj je bila za petama i gledala u nju izrazom idiotskog nespokojstva.

“Bammy, nije svaki duh poput tvoje sestre. Neki su opaki. Imamo problema s mrtvima. Ne traţi od nas da ti objasnimo. Ionako bi zazvučalo suludo”, reče Georgia.

“Ipak pokušajte. Dopustite da vam pomognem.”

“Gospođo Fordham,” reče Jude “lijepo od vas što ste nas primili. Hvala na večeri.”

Georgia stane pokraj Bammy i povuče je za rukav majice. Kad se njezina baka okrenula k njoj, Georgia je čvrsto zagrli svojim blijedim i mršavim rukama. “Ti si dobra ţena i volim te.”

Bammy je i dalje gledala u Judea. “Ako mogu nešto učiniti...”

“Ali ne moţete”, reče Jude. “To je kao s vašom sestrom u straţnjem dvorištu. Moţete vikati koliko hoćete, ali to neće ništa promijeniti.”

“Ne vjerujem u to. Moja je sestra mrtva. Nitko nije ni trepnuo kad je ona prestala pjevati i netko ju je odnio i ubio. Ali vi niste mrtvi. Vi i moja unuka ste ţivi i sa mnom u mojoj kući. Nemojte dići ruke od sebe. Mrtvi pobjeđuju kad prestanete pjevati i dopustite im da vas odvedu niz cestu.”

Zbog tih njezinih posljednjih riječi Jude se lecne, kao da je dotaknuo metal pa ga je prodrmao statički elektricitet. Nešto u vezi s dizanjem ruku od sebe. S pjevanjem. Bilo je nečeg u tome, ali nije uspijevao dokučiti što. Spoznaja da su on i Georgia otpjevali svoje - osjećaj da su oboje mrtvi baš kao i djevojčica koju je maloprije vidio u straţnjem dvorištu - bila je prepreka koju nijedna druga misao nije uspijevala zaobići.

Georgia poljubi Bammy u obraz, dvaput: suza ljubi suzu. Bammy se najzad okrene i pogleda je. Poloţi ruke na unukine obraze.

“Ostani”, reče Bammy. “Nagovori i njega da ostane. A ako neće, neka ide bez tebe.”

“Ne mogu to učiniti”, reče Georgia. “Usto, on ima pravo. Ne moţemo te još više uvući u ovo. Jedan naš prijatelj je mrtav jer se nije dovoljno brzo maknuo od nas.”

Bammy pritisne čelo na Georgijina prsa. Zagrcne se. Ruke joj se podignu i zavuku u Georgijinu kosu i na trenutak se njih dvije zanjišu, kao da plešu sentiš.

Kad se sabrala - što se dogodilo vrlo brzo - Bammy ponovo pogleda Georgiju. Bammyni su obrazi bili rumeni i vlaţni, brada joj je podrhtavala, ali se činilo da je bilo svršeno s plačem.

“Molit ću se, Marybeth. Molit ću se za vas.”

“Hvala ti”, reče Georgia.

“Računam na to da ćeš se vratiti. Da ću te opet vidjeti, nakon što se dosjetiš izlaza iz ovog škripca. A znam da hoćeš. Jer si pametna,

jer si dobra, i jer si moja curica.” Bammy naglo udahne i pogleda u Judea krajičkom svog vlaţnog oka. “Nadam se da je vrijedan muke.”

Georgia se nasmije tiho, na rubu jecaja, i ponovo čvrsto zagrli Bammy.

“Idi onda”, reče Bammy. “Idite ako morate.”

“Već nas nema”, reče Georgia.

34

ON JE VOZIO. Dlanovi su mu bili vrući i skliski na volanu, a u ţelucu mu se komešalo. Ţelio je šakom raspaliti po nečemu. Ţelio je voziti prebrzo, i jest, jurio je kroz ţuto. A kad ne bi uspio proći i morao čamiti pred semaforom, pritiskao bi papučicu gasa i nestrpljivo turirao motor. Ono što je osjetio u Bammynoj kući dok je gledao kako odvlače mrtvu djevojčicu, taj osjećaj bespomoćnosti, sad se zgusnuo i zgrušao u gnjev koji mu je u ustima ostavljao okus kiselog mlijeka.

Georgia ga je promatrala nekoliko kilometara, a onda mu poloţila ruku na podlakticu. Jude se trzne od dodira njezine hladne i znojne koţe. Ţelio je duboko udahnuti i sabrati se, ne toliko zbog sebe koliko zbog nje. Ako tko od njih dvoje treba biti ovakav, onda mu se činilo poštenim da to bude Georgia, da ona ima više prava šiziti nego on nakon onoga što joj je Anna pokazala u zrcalu, nakon što se vidjela mrtvom. Nije mu bio jasan njezin mir, čvrstina, briţnost za njega, i nije se mogao prisiliti da duboko udahne i smiri se. Kad se kamion ispred njega sporo pokrenuo nakon što se upalilo zeleno, on legne na trubu.

“Izvuci glavu iz šupka”, Jude drekne kroz otvoreni prozor kad je projurio pokraj kamiona, pretekavši ga preko dvostruke ţute crte.

Georgia makne svoju ruku s njegove i poloţi je u krilo. Okrene se i zagleda kroz suvozački prozor. Uskoro ponovo stanu na raskriţju.

Georgia veselo zamumlja. Nije se obratila njemu nego promrmljala sebi u bradu, a moţda i nije bila sasvim svjesna da je nešto rekla.

“Pogledaj! Meni najmrskiji salon rabljenih auta na cijelom svijetu. Gdje je ručna bomba kad ti najviše treba?”

“Što?” upita Jude, ali čim je to izrekao već je znao odgovor pa naglo zakrene volan, zaustavi auto uz rub ceste i naglo zakoči.

Desno od Mustanga nalazilo se more automobila pod blještavim svjetlom natrijeve rasvjete na desetometarskim čeličnim stupovima koji su se uzdizali iznad asfalta poput nijeme osvajačke vojske izvanzemaljskih tronoţaca. Između njih su bile razapete ţice po kojima je bilo povješano tisuću plavih i crvenih zastavica koje su lepetale na vjetru, pa je salon pomalo sličio lunaparku. Prošlo je osam sati, ali je salon još bio otvoren. Parovi su hodali između vozila, saginjali se nad vjetrobrane pogledati u naljepnice s cijenom.

Georgijino se čelo namršti a usta otvore na način koji je dao naslutiti da ga namjerava upitati kog boga izvodi.

“Je li ovo njegov salon?” upita Jude.

“Kakav salon?”

“Ne pretvaraj se da ne znaš. Tipa koji te zlostavljao i postupao s tobom kao s kurvom.”

“On nije... Nije to bilo... Ne bih baš rekla da je on -”

“Ja bih. Je li to taj salon?”

Georgia pogleda u njegove ruke koje su grčevito stezale upravljač, njegove bijele zglavke.

“Vjerojatno i nije ovdje”, reče ona.

Jude širom otvori vrata automobila i izvuče se iz njega. Vozila su jurila pokraj njih i odjeća bi mu zalepršala na vrućem zapahu zračnih struja punih ispušnih plinova. Georgia se izvuče iz auta i zagleda u Judea preko poklopca Mustangova motora.

“Kamo ideš?”

“Potraţiti ga. Kako se ono zove?”

“Upadaj u auto.”

“Koga da traţim? Nemoj da moram razbiti zube svim prodavačima rabljenih vozila.”

“Nećeš upasti tamo sam da bi premlatio nekog tipa kojeg uopće ne poznaš.”

“Ne. Ne bih upao sam. Poveo bih Angusa.” Pogleda u Mustang. Angus je već zavukao glavu između prednjih sjedišta i pun iščekivanja gledao u Judea. “Dođi, Angus.”

Divovski crni pas skoči na vozačko sjedište pa na cestu. Jude zalupi vrata, zaobiđe automobil. Angus se priljubio uz njega mišićavom i gipkom masom svoga torza.

“Neću ti reći o kome se radi”, reče Georgia.

“Kako ţeliš. Raspitat ću se.”

Ona ga zgrabi za mišicu. “Kako to misliš, raspitat ćeš se? Što ćeš učiniti? Početi ispitivati prodavače jesu li tucali trinaestogodišnje klinke?”

A onda se Jude sjeti, ime mu odjednom padne na um. Mislio je kako bi rado toj ništariji gurnuo pištolj pod nos i onda se sjetio. “Ruger. Zvao se Ruger. Kao pištolj.”

“Uhitit će te. Ne ideš tamo.”

“Eto zašto se tipovi poput njega uvijek izvuku nekaţnjeno: jer ga ljudi poput tebe uporno štite, premda si se već trebala naučiti pameti.”

“Ne štitim njega, mulac, nego tebe.”

On istrgne ruku i okrene se da će se vratiti u auto, spreman odustati i već kipeći od bijesa zbog toga, no tada primijeti da nema Angusa.

Brzo se osvrne i ugleda ga duboko među rabljenim vozilima. Kaskao je između redova kamioneta, a onda skrenuo i nestao iza jednog od njih.

“Angus!” vikne Jude, ali neki šleper zagrmi pokraj njih i Judeov se glas izgubi u grmljavini dizelskog motora.

Jude krene za Angusom. Okrene se i ugleda Georgiju iza sebe, pratila ga je u stopu, blijeda, usplahirena pogleda. Bili su na frekventnoj prometnici, na dupkom punom parkiralištu - loše mjesto za izgubiti psa.

Jude stigne do niza kamioneta gdje je posljednji put vidio Angusa i osvrne se. Ugleda Angusa tri metra dalje: sjedio je i dopuštao mršavom ćelavku u plavom sportskom sakou da ga češka između ušiju. Ćelavac je bio prodavač. Na iskaznici na gornjem dţepiću njegova sakoa pisalo je RUGER. Ruger je bio u društvu punašne obitelji u promotivnim majicama; njihove pozamašne škembe ujedno su sluţile i kao reklamni panoi. Očeva je trbušina prodavala pivo Coors Silver Bullet; majčini sifoni neuvjerljivo su oglašavali fitness Curves; sin, desetogodišnjak, imao je na sebi majicu s logom Hootersa, a vjerojatno bi i za svoje sise trebao grudnjak s najvećim košaricama12. Pokraj njih Ruger je izgledao gotovo vilenjački, dojam pojačan njegovim finim, lučnim obrvama i šiljastim ušima, obraslima paperjastim dlačicama. Na mokasinama je imao rese. Jude je prezirao mokasine s resicama.

“Dobar peso”, reče Ruger. “Kako si ti dobar peso!”

Jude uspori, omogućivši Georgiji da ga sustigne. Gotovo je prozujala pokraj Judea, ali uto spazi Rugera i povuče se.

Ruger pogleda u nju i lice mu se pristojno ozari. “Vaš pas, gospođo?” Zaškilji. A onda mu se zbunjeni izraz prepoznavanja prelije licem. “Pa to je mala Marybeth Kimball. Kako je samo narasla! Ma vidi ti nju! Došla si u posjet? Ĉuo sam da si trenutačno u New Yorku.”

Georgia ne reče ništa. Krajičkom oka pogleda u Judea, sjajnih i napaćenih očiju. Angus ih je doveo ravno k njemu, kao da je znao koga traţe. Moţda je Angus doista to nekako i znao. Moţda je pas-sjena koji ţivi u Angusu znao. Georgia počne mahati glavom - Ne, nemoj - ali se Jude na to i ne obazre, zaobiđe je i priđe Angusu i

12

Silver Bullet = srebrni metak; Curves = obline; Hooters je lanac restorana u kojima konobarice bujna poprsja, u

kratkim narančastim hlačicama i bijelim majicama bez rukava poslužuju hranu koja se uglavnom može jesti prstima.

“Hooters” u slengu znači sise, ali vlasnici tvrde da su oni mislili na “sove” (na majicama konobarica doista je crtež

sove).

Rugeru.

Ruger pogleda u Judea. Lice mu ţivne od čuđenja i razdraganosti. “O Boţe! Vi ste Judas Coyne, slavni roker. Moj sin ima sve vaše albume. Nisu mi po volji decibeli na kojima ih sluša” - gurne mali prst u uho kao da mu bubnjići još zvone od takva nedavnog susreta s Judeovom glazbom - “ali znajte da ste ga se jako dojmili.”

“A kako ću se sad tek tebe dojmiti, pizdo jedna”, reče Jude i raspali Rugera po nosu. Nos pukne.

Ruger zatetura, presavine se, rukom se uhvati za nos. Ona obitelj buhtli iza njega razdvoji se da bi Ruger mogao odglavinjati između njih. Njihov se sin veselo smiješio. Podigao se na prste da bi preko očeva ramena mogao gledati tučnjavu.

Jude ljevicom grune Rugera u ţeludac ne obazirući se na bol koja mu sijevne u rani na dlanu. Uhvati prodavača automobila kad je ovaj počeo padati na koljena i odbaci ga na poklopac Pontiaca na čijem je vjetrobranu iznutra pisalo: VAŠ JE AKO ŽELITE!!! JEFTINO!!!

Ruger pokuša sjesti, no Jude ga uhvati između nogu, napipa mu mošnje i stisne, osjeti kako mu se suha ţelatina Rugerovih muda mrvi pod prstima. Ruger se uspravi poput majmuna i vrisne. Iz nosnica mu je šikljala tamna krv. Nogavice hlača su mu se podigle i Angus zareţi i skoči, uhvati zubima Rugerovo stopalo i cimne, rastrgavši mu jednu mokasinu.

Debeljuca rukama pokrije oči, ali je virila kroz raširene prste.

Jude je uspio Rugeru udijeliti još samo dva udarca jer ga je Georgia zgrabila za lakat i počela vući. Na pola puta do automobila ona se počne smijati. Ĉim su se ponovo potrpali u Mustang, ona se baci na njega; grickala mu je ušku, ljubila ga iznad brade, drhtavo se privijala uz njega.

Angus je još u zubima drţao Rugerovu mokasinu i nakon što su izbili na autocestu, Georgia mu da slastan komad mesa za cipelu, a onda je objesi na retrovizor za resice.

“Sviđa ti se?” upita Georgia.

“Puno bolje od spuţvastih kocki”, reče Jude.

RANE

35

KUĆA JESSICE MCDERMOTT SMJESTILA SE U NOVOM NASELJU

URBANIH VILA, GROZDU LIJEPIH KUĆA U KOLONIJALNOM STILU SA

ZABATIMA I LJUPKIM DIMNJACIMA, OBLOŢENIH OPLATOM U LEPEZI

PASTELNIH BOJA SLADOLEDA -VANILIJA, PISTACIO - I NANIZANIH DUŢ

ULICA KOJE SU VIJUGALE POPUT CRIJEVA. Dvaput su prošli pokraj nje prije nego što je Georgia spazila kućni broj na poštanskom sandučiću. Kuća je bila kričavo ţuta, poput sladoleda od manga, ili signalnog svjetla, i nije pripadala nekom određenom graditeljskom stilu, osim ako se velika, prozaična američka kuća iz predgrađa moţe smatrati stilom. Jude se polako proveze pokraj nje i nastavi voziti još stotinjak metara. Tada skrene na neasfaltirani kolni prilaz i preko suhog crvenog blata doveze se do nedovršene kuće.

Od garaţe se vidio samo drveni kostur; grede od nove borovine stršile su iz cementnog temelja. Iznad njih se vidjelo još ukrštenih greda. Krov je bio pokriven najlonima. Pripadajuća se kuća nalazila malo dalje. Prostor između greda bio je popunjen iveral-pločama, a rupe su zijevale tamo gdje trebaju doći prozori i vrata.

Jude okrene Mustanga prema ulici pa se natraške odveze u prazan prostor garaţe bez vrata. S tog im se mjesta pruţao dobar pogled na kuću Priceove. Ugasi motor. Sjedili su i slušali motor kako se hladi i kucka.

Brzo su stigli na jug od Bammyne kuće. Bilo je tek jedan ujutro.

“Imamo li plan?” upita Georgia.

Jude pokaţe na suprotnu stranu ulice, u dvije velike kante za smeće na rubu pločnika. A onda pokaţe niz cestu, u druge zelene plastične kante.

“Ĉini se da je sutra odvoz smeća”, reče Jude. Kimne glavom prema kući Jessice Price. “Ona još nije iznijela svoje kante.”

Georgia se zagleda u njega. Ulična svjetiljka blijedim je i uskim snopom osvijetlila njezine oči koje su svjetlucale poput vode u dnu zdenca. Ne reče ništa.

“Pričekat ćemo da iznese smeće, a onda ćemo je natjerati da uđe u auto.”

“Natjerati.”

“Malo ćemo se provozati. Razgovarati - nas troje.”

“Što ako njezin muţ iznosi smeće?”

“Nema šanse. Bio je u rezervistima, poginuo u Iraku. Jedna od rijetkih stvari koje mi je Anna ispričala o svojoj sestri.”

“Moţda ima dečka.”

“Ako ga ima i ako je krupniji od mene, čekat ćemo da nam se ukaţe druga prilika. Ali Anna nije spominjala nikakvog dečka. Koliko ja znam, Jessica je ovdje ţivjela sama s očuhom i kćerkom.”

“Kćerkom?”

Jude pogleda u ruţičasti bicikl naslonjen na Jessicinu garaţu. Georgia isprati njegov pogled.

“Zato nećemo napasti večeras. Ali sutra je radni dan, kći mora u školu. Prije ili poslije Jessica će ostati sama”, reče Jude.

“A onda?”

“Onda moţemo učiniti što moramo i pritom se ne brinuti da će njezina klinka to vidjeti.”

Neko su vrijeme oboje šutjeli. Iz palmi i grmlja iza nedovršene kuće doplovi pjesma kukaca, ritmično, neljudsko pulsiranje. Inače je u ulici bilo tiho.

“Što ćemo joj učiniti?” upita Georgia.

“Što god morali.”

Georgia spusti sjedište i zagleda se u crni strop. Bon se nagne naprijed i zacvili joj u uho. Georgia je počeše po glavi.

“Jude, psi su gladni.”

“Morat će pričekati”, reče Jude, zagledan u kuću Jessice Price.

Lagano ga je boljela glava, a zglavci mu bridjeli. Bio je i preumoran, a zbog iscrpljenosti mu je bilo teško duţe slijediti neku nit razmišljanja. Misli su mu bile crni psi koji su lovili vlastiti rep, sumanuto se vrtjeli u krugovima.

U ţivotu je učinio štošta loše - kao prvo ukrcao je Annu na onaj vlak, poslao je njezinima da umre - ali ništa slično onome što ga moţda čeka. Nije bio siguran što će morati učiniti, hoće li to završiti ubojstvom - a moglo bi. U glavi mu Johnny Cash zapjeva Folsom Prison Blues: mama mi je rekla da budem dobar, da se ne igram s pištoljima. Jude se sjeti pištolja koji je ostavio kod kuće, mrcine, poput magnuma .44 Johna Waynea. Bilo bi lakše iz Jessice Price izvući odgovore kad bi imao pištolj. Ali da je ponio pištolj, Craddock bi ga dosad već nagovorio da ubije Georgiju i sebe, a i pse. Jude se prisjeti svih pištolja koje je imao, i pasa, i kako je trčao bos sa psima po breţuljkastom terenu iza očeve farme, sjeti se uzbuđenja trčanja sa psima u osvit, praska očeve dvocijevke kad bi zapucao na patke, i kako su Jude i njegova majka pobjegli od oca kad je Jude imao devet godina, samo što je na autobusnoj postaji majka izgubila hrabrost i nazvala roditelje, izjadala im se, a oni joj rekli da vrati dječaka ocu i pokuša se pomiriti s njim, s muţem i s Bogom, i kako ih je njegov otac dočekao na trijemu s dvocijevkom u rukama, Judeovu majku raspalio kundakom po licu, a onda joj uperio cijev u lijevu dojku i rekao da će je ubiti pokuša li ikad ponovo pobjeći, pa ona više nije bjeţala. Kad je Jude - tada Justin - pokušao ući u kuću, otac je rekao: “Sine, ne ljutim se na tebe, ti nisi ništa kriv”, obgrlio ga jednom rukom i privukao k nozi. Sagnuo se da ga Jude poljubi, rekao da ga voli, a Justin je automatski rekao da i on voli njega - sjećanje koje u njemu još izaziva nelagodu, čin toliko ogavan i sramotan da nije mogao podnijeti biti osoba koja je to učinila, pa je naposljetku morao postati netko drugi. Je li to najgore što je u ţivotu učinio, taj Judin poljubac u očev obraz dok mu je majka krvarila, to što je prihvatio bezvrijednu škudu očeve ljubavi? Nije to bilo ništa gore od toga što je otpravio Annu, i sad je na početku, pita se što nosi sutrašnje jutro, hoće li moći, kad kucne čas, ugurati Anninu sestru na straţnje sjedište svog automobila, odvesti je i učiniti što bude morao da ona progovori.

Iako u Mustangu nije bilo vruće, on nadlanicom obriše znoj s čela prije nego što mu je počeo curiti u oči. Motrio je kuću i cestu. Prođe policijski automobil, ali je Mustang bio dobro skriven u sjenama poluzavršene garaţe i policijski automobil ne uspori.

Georgia je drijemala pokraj njega, okrenuta. Malo nakon dva ujutro ona se u snu počne boriti protiv nečega. Desna joj se ruka podigne kao da se javlja u školi. Nije ju ponovo zamotala. Bila je bijela i smeţurana kao da se satima namakala u vodi. Bijela, smeţurana i uţasna. Počne mahati po zraku, ječati od prepasti. Vrtjeti glavom lijevo-desno.

Jude se nagne nad nju, zazove je imenom i čvrsto ali njeţno uhvati za rame da je prodrma. Ona ga pljasne bolesnom rukom, no uto joj se vjeđe naglo podignu i ona se zagleda u njega kao da ga ne prepoznaje, obnevidjela od uţasa, i on shvati da tih prvih nekoliko trenutaka ona nije vidjela njegovo nego pokojnikovo lice.

“Marybeth”, ponovi Jude. “To je samo san. Budi mirna. Sve je u redu. Ništa ti nije.”

Oči joj se razbistre. Njezino tijelo, dotad zgrčeno i napeto, naglo se opusti i napetost se iscijedi iz njega. Naglo udahne. Odmakne kosu koja joj se zalijepila za znojni obraz i zaprepasti se koliko je vruća.

“Ţedna”, reče.

Jude pruţi ruku iza leđa, prekopa po plastičnoj vrećici s namirnicama koje su kupili na benzinskoj postaji i nađe bocu vode. Georgia odvrti čep i popije trećinu u četiri silna gutljaja.

“A što ako nam Annina sestra ne moţe pomoći?” upita Georgia. “Ako ga ne moţe otjerati? Hoćemo li je ubiti ako ne moţe otjerati Craddocka?”

“A da se odmoriš? Načekat ćemo se.”

“Jude, ne ţelim nikoga ubiti. Ne ţelim da mi posljednji sati na ovome svijetu odu na nečije ubojstvo.”

“Nisu ti ovo posljednji sati na ovome svijetu”, reče on, pripazivši da tom izjavom ne obuhvati i sebe.

“A ne ţelim ni da ti nekog ubiješ. Ne ţelim da budeš takva osoba. Usto, ubijemo li je, tad će nas progoniti dva duha. Mislim da ne bih mogla podnijeti da me progoni još jedan duh.”

“Da upalim radio?”

“Jude, obećaj mi da je nećeš ubiti. Što god da se dogodi.”

Jude upali radio. U dnu FM skale nađe Foo Fighterse. David Grohl je pjevao da se jedva drţi zubima za vjetar, jedva. Jude stiša glazbu, tiho, najtiše.

“Marybeth”, počne on.

Ona zadrhti.

“Dobro si?”

“Volim kad me zoveš pravim imenom. Nemoj me više zvati Georgia, u redu?”

“U redu.”

“Da me barem nisi upoznao dok sam se skidala pred pijancima. Da se barem nismo upoznali u striptiz klubu. Da si me barem znao prije nego što sam se počela baviti takvim stvarima. Prije nego što sam postala kakva jesam i učinila sve te stvari zbog kojih ţalim.”

“Znaš li da su ljudi spremni platiti više za malo oguljeno pokućstvo? Kako se to sluţbeno kaţe? Patinirano pokućstvo? Zato što je nešto malko pohabano zanimljivije je od nečeg novog novcatog što nema ni ogrebotine.”

“To sam ja”, reče Georgia. “Privlačno pohabana.” Ponovo je drhtala, sad neprestance.

“Kako se drţiš?”

“Dobro”, odgovori ona glasom koji je drhtao zajedno s ostatkom njezina tijela.

Slušali su radio kroz tihi šum krčanja. Jude je osjećao kako se smiruje, kako mu se misli bistre, opuštaju mu se mišići za koje nije ni znao da su napeti. Na trenutak je bilo nevaţno što ih čeka ili što će morati ujutro učiniti. A nije bilo ni vaţno što je iza njih: višednevna voţnja, duh Craddocka McDermotta zašaranih očiju u njegovu starom kamionetu. Jer sad je Jude negdje na jugu Amerike, u svom Mustangu, opruţio se na spuštenom sjedištu, a na radiju puštaju Aerosmith.

A onda je Marybeth sve morala pokvariti.

“Jude, umrem li, a ti preţiviš”, reče ona “pokušat ću ga zaustaviti. S one strane.”

“Što to govoriš? Nećeš umrijeti.”

“Znam. Samo kaţem. Krenu li stvari naopako po nas, naći ću Annu pa ćemo ga mi cure pokušati zaustaviti.”

“Nećeš umrijeti. Briga me što je poručila spiritistička ploča ili što ti je Anna pokazala u zrcalu.” Zaključio je to prije nekoliko sati, u voţnji.

Marybeth se zamišljeno namršti. “Nakon što je počela razgovarati s nama, u mojoj je sobi zahladnjelo. Nisam mogla prestati drhtati. Nisam ni osjećala ruku na kazaljci. Ti bi onda nešto upitao Annu, a ja bih znala što će ona odgovoriti. Što pokušava reći. Nisam čula glasove ili takvo što. Jednostavno sam znala. Tada mi je to imalo smisla, ali ne i sad. Ne mogu se sjetiti što je ţeljela da ja učinim ili što je mislila time da budem vrata. Samo... mislim da je ţeljela reći da ako se Craddock moţe vratiti, onda se moţe i ona. Uz malu pomoć. A ja nekako mogu pomoći. Samo što - a to sam shvatila jasno i glasno - moţda moram umrijeti da bih to učinila.”

“Nećeš umrijeti. Ako se mene bude pitalo.”

Georgia se umorno nasmiješi. “Neće.”

Jude isprva nije znao kako da na to odgovori. Već se dosjetio jednog načina da joj se poštedi ţivot, ali nije namjeravao to spominjati. Kad bi on umro, Craddock bi otišao i ostavio Marybeth na miru. Craddock ţeli samo njega, moţda je njegov boravak na ovome svijetu moguć samo dok je Jude ţiv. Ta Jude ga je kupio, platio da dođe u posjed njega i njegova mrtvačkog odijela. Craddock već nekoliko dana pokušava Judea nagovoriti da se ubije. Jude je toliko energije potrošio na opiranje tim Craddockovim pokušajima da nije zastao i upitao se je li cijena ostanka na ţivotu veća nego da udovolji pokojniku - da će ionako izgubiti i da je vjerojatnost da će Marybeth povući za sobom to veća što se on duţe opire. Jer mrtvi povlače ţive za sobom.

Marybeth je gledala u njega milim očima koje su u tami izgledale poput tuša. Jude joj makne kosu s čela. Bila je jako mlada i jako lijepa. Ĉelo joj je bilo vlaţno od vrućice. Pomisao da bi ona umrla prije njega bila je više nego nepodnošljiva - bila je bestidna.

Jude se primakne bliţe njoj i uhvati je za ruke. Ĉelo joj je bilo znojno od vrućine, ali su joj ruke bile znojne od hladnoće. Okrene ih u polutami automobila i zgrane se: obje su bile smeţurane, bijele i usukane, ne samo desna, premda je desna bila u još uţasnijem stanju jer je cijeli jastučić njezina palca bio gnojna, izgriţena rana. Nokta nije bilo, otpao je. Oba su dlana bila iscrtana crvenim potezima infekcije duţ finih ogranaka njezinih ţila, sve do podlaktica gdje su se granale i na zapešćima joj iscrtale odurne grimizne posjekline.

“Što ti se to događa?” upita on kao da nije znao: na Marybethinoj se koţi ispisuje povijest Annine smrti.

“Anna je nekako dio mene. Nosim je u sebi. I to već duţe vrijeme, mislim.” Takva ga je izjava trebala iznenaditi, ali nije. Na nekoj je razini naslutio da se Marybeth i Anna nekako sjedinjuju, stapaju. Ĉuo je to u načinu na koji je Marybethin naglasak ponovo izbio na površinu i postajao vrlo sličan Anninu lakonskom, provincijskom otezanju. Primjećivao je to i po načinu na koji se Marybeth počela igrati s kosom, baš kao što je to činila i Anna. Marybeth nastavi: “Ţeli da joj pomognem vratiti se u naš svijet kako bi ga zaustavila. A ja predstavljam ulaz - rekla mi je to.”

“Marybeth”, zausti Jude, ali onda shvati da ne zna što bi rekao.

Georgia sklopi oči i nasmiješi se. “Tako se zovem. Nemoj me prečesto zvati imenom. Zapravo... kad bolje promislim... samo naprijed i habaj ga. Volim kad ga izgovoriš... cijelo. Ne samo ono Mary.”

“Marybeth”, reče on, pusti joj ruke i poljubi je iznad lijeve obrve. “Marybeth.” Poljubi je u lijevi obraz. Ona zadrhti, ovaj put od ugode. “Marybeth.” Poljubi je u usta.

“To sam ja. Ja prava. Ona koja ţelim biti. Mary. Beth. Kao da dobivaš dvije cure po cijeni jedne. Hej, a moţda doista i dobivaš dvije cure. Ako je Anna u meni.” Ona otvori oči i uhvati njegov pogled. “Kad voliš mene, moţda voliš i nju. Nisi li dobro prošao? Nisam li vraški jeftina? Kako odbiti tako povoljnu ponudu?”

“Nikad u ţivotu nisam bolje prošao”, reče Jude.

“Nemoj to zaboraviti”, reče ona i uzvrati mu poljubac.

On otvori vrata i reče psima da izađu, pa su Jude i Marybeth neko vrijeme bili sami u Mustangu, a ovčari su polijegali po cementnom podu garaţe.

36

ON SE TRGNE IZ SNA, UZBUBNJALA SRCA. Probudio ga je laveţ pasa i prva mu je pomisao bila: To je duh. Duh dolazi.

Psi su ponovo bili u autu, straga. Angus i Bon stajali su na straţnjoj klupici i gledali kroz prozor u ruţnu ţutu labradoricu koja je stajala ukočenih leđa i podignutog repa i uporno lajala na Mustang. Angus i Bon gledali su je s izrazom ţeljnog iščekivanja. Povremeno bi i oni zalajali, brundavo, od čega bi Judea zaboljele uši u Mustangovu skučenom prostoru. Marybeth se promeškolji na suvozačkom sjedištu, kriveći lice. Više nije spavala, na svoju ţalost.

Jude reče psima da budu kuš, ali ga oni ne poslušaju.

Zatim pogleda kroz vjetrobran, ravno u sunce, bakrenu rupu provrtanu u nebu, blještavi i nemilosrdni reflektor uperen u njegovo lice. On zakuka zbog te zasljepljujuće svjetlosti, ali prije nego što je uspio podići ruku da zakloni oči, neki čovjek stane ispred automobila i glavom zakloni sunce.

Jude zaškilji u mladića i njegov koţnati pojas za alat. Vidjelo se da puno vremena provodi na otvorenom jer mu je koţa bila dubinski opaljena. Namršteno je gledao Judea. Jude mu mahne, kimne glavom i upali auto. Sat na radiju zasvijetli: sedam ujutro.

Stolar se odmakne. Jude se odveze iz garaţe i zaobiđe stolarov parkirani kamionet. Ona ţuta labradorica pojuri za njima niz kolni prilaz i dalje štekćući, ali se zaustavi na rubu dvorišta. Bon zalaje na nju za oproštaj. Jude polako prođe pokraj kuće Priceovih. Još nitko nije iznio smeće.

On zaključi da imaju još vremena i odveze se iz malograđanskoga

kutka Jessice Price. Najprije po gradskom trgu prošeta Angusa, pa Bon, kupi čaj i uštipke u Honey Dew Drive-Thru. Marybeth previje desnu ruku gazom iz pribora za prvu pomoć, zalihe kojega su iz dana u dan kopnjele. Drugu ruku, na kojoj barem nije bilo vidljivih rana, nije dirala. Jude natoči gorivo na Mobilovoj benzinskoj, a onda se parkiraju sa strane da bi doručkovali. Komade uštipaka bez čokolade baci psima.

Jude ih doveze natrag do Jessice Price. Zaustavi se na uglu, pola ulice niţe njezine kuće, na suprotnoj strani i daleko od onoga gradilišta. Nije ţelio da ga kojim slučajem vidi radnik koji se vrzmao oko auta kad su se probudili.

Prošlo je pola osam i nadao se da će Jessica uskoro iznijeti smeće. Što duţe sjede, to je veća vjerojatnost da nekome upadnu u oči, njih dvoje u crnom Mustangu, odjeveni u crnu koţu i crne traperice, vidljivo izranjavani i istetovirani. Izgledali su baš kao što su i bili: dva opasna potepuha koji motre kuću u kojoj kane počiniti zločin. Natpis na obliţnjem stupu ulične rasvjete točno nasuprot njih opominjao je: KVARTOVSKA PATROLA.

Dotad mu se krv ponovo pokrenula a glava razbistrila. Bio je spreman, ali nije bilo druge nego čekati. Pitao se je li ga onaj stolar prepoznao, što će reći kolegama kad stignu na posao. Još ne mogu povjerovati. Tip koji izgleda baš kao Judas Coyne spava u našoj garaţi. On i neka nevjerojatno seksi ţenska. Toliko je sličio Coyneu da sam ga zamalo upitao ispunjava li ţelje oboţavatelja. A onda se Jude sjeti da je taj stolar ujedno još jedna osoba koja ih moţe pouzdano identificirati nakon što učine to što će uskoro učiniti. Teško je ţivjeti ţivotom odmetnika kad si slavan.

Upita se tko je od rokerskih zvijezda proveo najviše vremena u zatvoru? Rick James, moţda. Odsluţio je - koliko? - tri godine? Dvije? Ike Turner odsjedio je najmanje dvije godine. Leadbelly je bio iza brave zbog ubojstva, deset godina tucao kamen, a onda su ga pustili nakon što je za guvernera i njegovu obitelj odradio dobar nastup. Hm. Odigra li svoje karte kako valja, pomisli Jude, mogao bi odsjediti duţe od njih trojice zajedno.

Nije se osobito bojao zatvora: u njima ima puno oboţavatelja.

Vrata garaţe u dnu betonskog kolnog prilaza Jessice McDermott otvore se uz štropot. Mršava djevojčica, u dobi od jedanaest ili dvanaest godina, zlatne poluduge lepršave kose, dovuče kantu za smeće do ruba pločnika. Jude se iznenadi koliko djevojčica sliči Anni. Zbog snaţne, usiljene brade, gotovo bijele kose i široko nasađenih plavih očiju, kao da je Anna zakoračila iz svog djetinjstva 1980-ih ravno u današnje vedro jutro.

Djevojčica ostavi kantu, prijeđe preko dvorišta do ulaznih vrata i ude. Majka ju je čekala iza vrata. Djevojčica je ostavila vrata otvorena pa se Jude i Marybeth pruţio nesmetani pogled na majku i kćer.

Jessica McDermott Price bila je viša od Anne, nijansu tamnije kose, usta u zagradama bora od mrštenja. Imala je na sebi seljačku tuniku širokih, nabranih manšeta i šuškavu suknju s cvjetnim uzorkom, odora u kojoj je ona, pretpostavi Jude, trebala izgledati nekonformistički, nesputana konvencijama, ali joj je lice bilo odveć pomno i stručno našminkano. A koliko je uspio vidjeti, interijer se sastojao od tamnog, uščuvanog, skupog pokućstva i kvalitetne lamperije. Bili su to dom i lice bankarice a ne proročice.

Jessica kćeri doda ruksak - sjajni ljubičasto-ruţičasti koji je pristajao uz njezinu vjetrovku i tenisice i bicikl ispred kuće - i poljubi zrak ispred kćerkina čela. Djevojčica odskakuće iz kuće, poţuri preko dvorišta usput navlačeći ruksak na ramena. Kad se našla preko puta Judea i Marybeth, ošine ih pogledom, kao da ih odmjerava. Nabere nos kao da su njih dvoje otpadci koje je ugledala u nečijem dvorištu, a onda zamakne iza ugla.

Ĉim se izgubila iz vida, Judea zapeče ispod pazuha i on postane svjestan da mu se majica lijepi za leđa od znoja.

“Krećemo”, reče.

Znao je da bi bilo opasno oklijevati, dati si vremena za premišljanje. Izađe iz auta. Angus iskoči za njim. Izađe i Marybeth.

“Pričekaj ovdje”, reče Jude.

“Nema teorije.”

Jude ode do prtljaţnika.

“Kako ćemo ući?” upita Marybeth. “Pokucati joj na vrata? Bok, došli smo vas ubiti?”

Jude otvori prtljaţnik i izvadi ključ za kotače. Pokaţe njime garaţu koju je djevojčica ostavila otvorenu. A onda zalupi poklopac prtljaţnika i krene prema suprotnoj strani ceste. Angus jurne ispred njega, vrati se, ponovo odjuri, digne nogu i zapiša nečiji poštanski sandučić.

Još je bilo rano i sunce je peklo Judea na zatiljku. Jedan je kraj ključa za kotače drţao u šaci, onaj s ključem, a ostatak stisnuo donjim dijelom podlaktice, pokušavajući ga sakriti uz tijelo. Iza njega se zalupe vrata automobila. Bon projuri pokraj njega. A onda ga sustigne i zadihana Marybeth; nastavi trčkarati da odrţi korak.

“Jude. Jude. A da samo... pokušamo s njom popričati? Moţda je moţemo... nagovoriti da nam pomogne dobrovoljno. Reći joj da nikad... nikad nisi ţelio Anni zlo. Da nikad nisi ţelio da se ubije.”

“Anna se nije ubila i njezina sestra to zna. Ovdje nije riječ o tome. I nikad nije bilo.” Jude pogleda u Marybeth. Zaostala je nekoliko koraka za njim i gledala u njega šokirano. “Ovo je od početka bilo nešto više od onoga što smo isprva pomislili. Nisam siguran da smo mi negativci u ovoj priči.”

Krene niz kolni prilaz. Psi su trčali uz njega, po jedan sa svake strane, poput počasne straţe. On letimice pogleda u pročelje kuće, u prozore s bijelim čipkanim zavjesama i sjenama iza. Ako ih gleda, on to ne moţe znati. A onda se nađu u polutami garaţe u kojoj je na uredno pometenom betonskom podu stajao višnja crveni kabriolet s dvojim vratima i specijalnim registarskim oznakama na kojima je pisalo HYPNOIT.

Jude pronađe kućna vrata, uhvati okruglu kvaku, nagne glavu i osluhne. Radio je bio upaljen. Najdosadniji glas na svijetu reče da je pala vrijednost niskorizičnih dionica, da je pala vrijednost dionica tehnoloških tvrtki te da općenito pada vrijednost terminskih dionica. A onda začuje lupkanje potpetica na keramičkim pločicama s druge strane vrata i on nagonski odskoči, ali je bilo prekasno: vrata su se otvarala i Jessica McDermott Price izlazila je kroz njih.

Zamalo se zaletjela u njega. Nije gledala kuda hoda. U jednoj je ruci drţala ključeve automobila, a u drugoj nekakvu kričavu torbicu. Kad je podigla pogled, Jude je jednom rukom pograbi za prednjicu bluze i odgura natrag kroz vrata.

Jessica zatetura natraške, zaljulja se na svojim štiklama, iskrene gleţanj i izgubi jednu cipelu. Ona neočekivano mala torba izleti joj iz ruke i padne pod noge. Jude je nogom odbaci u stranu i nastavi gurati Jessicu.

Odgurao ju je kroz predsoblje u suncem okupanu kuhinju u straţnjem dijelu kuće, i tad je noge izdaju. U padu joj se potrga bluza, puceta poispadaju i razlete se po kuhinji. Jedno pogodi Judea u lijevo oko i on osjeti vrući ţalac bola. Oko mu zasuzi i on mahnito zatrepće da ga razbistri.

Jessica snaţno kresne o stup na sredini kuhinje i uhvati se za rub da ne padne. Tanjuri zazveče. Stup se našao iza nje - još je bila okrenuta prema Judeu - i ona se rukom maši naslijepo iza leđa, dohvati tanjur i razbije ga Judeu na glavi kad je nasrnuo na nju.

On to i ne osjeti. Tanjur je bio prljav pa korice prepečenea i komadi zgrušane kajgane polete na sve strane. Jude naglo pruţi desnu ruku, ključ za kotače sklizne nadolje, on ga uhvati za gornji kraj i kao palicom raspali Jessicu po lijevom koljenu, ispod ruba suknje.

Ona se skljoka kao pokošena. Pokuša se podići i osoviti na noge, ali je Angus onda ponovo sruši, skoči na nju i šapama joj zagrebe po prsima.

“Miči se s nje”, reče Marybeth, uhvati Angusa za ogrlicu i povuče tako snaţno da je Angus izveo jedan od onih blago komičnih psećih salta, prekoprcnuo se i zamlatarao nogama trenutak prije nego što se ponovo dočekao na šape.

Angus pokuša ponovo navaliti na Jessicu, ali ga Marybeth zadrţi. Bon ušeta u kuhinju, nervozno i pokunjeno pogleda u Jessicu Price, a onda prekorači preko komada razbijenog tanjura i počne tamaniti koricu prepečenca.

Onaj brundavi glas na radiju, maloj ruţičastoj prenosivoj liniji,

reče: “Knjiţevne čitaonice za djecu pun su pogodak, osobito po mišljenju roditelja koji u pisanoj riječi traţe za svoju djecu utočište od promiskuitetnih seksualnih sadrţaja i eksplicitnog nasilja kojima su zasićene videoigrice, televizijske emisije i filmovi.”

Jessicina je bluza bila razderana do struka. Ispod je nosila čipkani grudnjak boje breskve koji nije pokrivao gornji dio njezinih dojki, pa su one podrhtavale i bibale se svakim dahom. Ona se naceri - smije li se to ona? - i pokaţe krvave zube.

“Ako si me došao ubiti, znaj da se ne bojim smrti. Moj će me očuh dočekati raširenih ruku na drugoj strani.”

“Kladim se da to jedva čekaš”, reče Jude. “Shvatio sam da ste vas dvoje bili prilično bliski. Barem dok Anna nije dovoljno narasla pa je počeo ševiti nju umjesto tebe.”

37

JEDNA VJEĐA JESSICE MCDERMOTT ŢMIRNE KAO DA IMA TIK, JER

GRAŠAK ZNOJA NA NJEZINIM TREPAVICAMA SAMO ŠTO NIJE KANUO. Njezine usne, namazane ruţem tamnocrvene, gotovo crne boje višanja, još su bile rastegnute; pokazivala je zube, ali se više nije cerila. Bješe to grimasa bijesa i zbunjenosti.

“Nisi dostojan spomenuti njegovo ime. On je govna poput tebe gulio s potplata svojih čizama.”

“U tome si samo djelomice u pravu”, reče Jude. I on se bio zadihao, ali ga je pomalo iznenadila mirnoća njegova glasa. “Oboje ste ugazili u popriličnu hrpu govana kad ste se odlučili zajebavati sa mnom. Reci mi, jesi li mu pomogla ubiti Annu da ona ne bi rekla što je on radio? Jesi li gledala kako ti vlastita sestra umire?”

“Djevojka koja se vratila u ovu kuću nije bila moja sestra. Uopće joj nije bila slična. Moja je sestra već bila mrtva kad si je ti odbacio. Upropastio si je. Djevojka koja nam se vratila bila je zatrovana. Njezine riječi. Njezine prijetnje. Da će poslati očuha u zatvor. Da će

poslati mene u zatvor. A nije joj otpala ni vlas s te njezine proklete nezahvalne glave. Craddock ju je oboţavao. Nije bilo boljeg čovjeka od njega.”

“Tvoj je očuh volio ševiti curice. Najprije tebe, pa Annu. Nisam to prije shvaćao, a cijelo mi je vrijeme bilo pred nosom.”

Sad je bio nagnut nad nju. Lagano mu se vrtjelo u glavi. Sunce je poput malja udaralo kroz prozore iznad sudopera, zrak bio topao i sparan i opojno odisao njezinim parfemom na bazi jasmina. Na suprotnoj strani kuhinje bila su odškrinuta staklena klizna vrata ograđenog straţnjeg trijema, popločanog daskama sekvoje, nasred kojeg se kočoperio stol pokriven čipkanim stolnjakom. Siva nakostriješena dugodlaka mačka gledala je strašljivo sa stola. Onaj glas s radija sad je brundao o sadrţajima koje se moţe skinuti s interneta - poput pčelinjeg zujanja u košnici. Takav glas vas lako moţe uspavati.

Jude se osvrne da pogleda gdje je radio, da ga kresne ključem za kotače i ušutka. A onda pokraj njega ugleda fotografiju i zaboravi na taj plan. Bješe to fotografija u srebrnom okviru, veličine dvadeset i pet s dvadeset centimetara, s koje se veselo smiješio Craddock. Imao je na sebi svoje crno odijelo. Puceta veličine srebrnog dolara ljeskala su se na prednjici sakoa. Jednu je ruku drţao na šeširu kao da ga namjerava podići u znak pozdrava, drugu na ramenu djevojčice, Jessicine kćeri, jako slične Anni zbog širokog čela i razmaknutih plavih očiju. Na slici je njezino preplanulo lice bilo nenasmiješeno i bezizraţajno, lice osobe koja čeka da siđe sa sporih pokretnih stepenica, izraz potpuno lišen osjećaja. Zbog tog je izraza djevojčica najviše sličila Anni, i to Anni na vrhuncu jedne od svojih depresija. Judea ta sličnost uznemiri.

Jessica je iskoristila taj trenutak Judeove nepaţnje da otpuţe što dalje od njega. No on je ponovo zgrabi za bluzu i odleti još jedno puce. Sad joj je bluza visjela samo na ramenima, razderana do struka. Jude obriše znoj s čela. Još nije rekao sve što je imao reći.

“Anna nikad nije izrijekom rekla da su je zlostavljali kao dijete, ali se toliko trudila izbjeći to pitanje da je bilo očigledno. A onda mi je u posljednjem pismu napisala da je umorna od čuvanja tajni, da to

više ne moţe podnijeti. Na prvi pogled zvuči kao pismo samoubojice. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što je time zapravo ţeljela reći, da si ţeli olakšati dušu. Ispričati kako ju je očuh hipnotizirao da bi mogao s njom raditi što mu je volja. Bio je vješt; neko bi vrijeme to zaboravila, ali nije mogao potpuno izbrisati sjećanje na to što je učinio. Ono bi izbilo na površinu svaki put kad bi doţivjela jedan od svojih slomova. Kad je poodrasla, pretpostavljam da je napokon shvatila što je on izvodio. Anna je puno godina bjeţala od te spoznaje. Od njega. Samo što sam je ja posjeo na vlak i poslao je natrag, i ona se ponovo suočila s njim. Vidjela kako je star i jednom nogom u grobu. I moţda zaključila da više ne mora bjeţati ni od čega.

“Pa je zaprijetila da će reći što joj je Craddock učinio. Je li tako? Rekla je da će ispričati svima, prijaviti ga policiji. Zato ju je ubio. Hipnotizirao ju je još jednom i prerezao joj ţile u kadi. Sjebao joj je mozak, ubacio je u kadu, prerezao joj ţile i gledao je kako krvari, sjedio i gledao -”

“Da si zašutio o njemu”, reče Jessica, sve kreštavijega glasa. “Ta je zadnja noć bila uţasna. Što mu je sve učinila i izgovorila! Pljunula ga. Pokušala ga ubiti, gurnuti niza stube, jednog slabašnog starca. Prijetila nam, svima. Rekla da će odvesti Reese. Rekla da će zahvaljujući tebi, tvom novcu i odvjetnicima strpati Craddocka u zatvor.”

“Učinio je što je morao, ha?” reče Jude. “Praktički u samoobrani.”

Jessicinim licem preleti neki čudan izraz lica, ali tako brzo da je Jude pomislio da mu se učinilo. Na trenutak kutovi njezinih usta kao da su se trznuli u pokvarenom, lukavom, zazornom smiješku. Ona se malo uspravi. Progovori uvjeţbano. “Moja je sestra bila bolesna. Poremećena. Odavna sklona samoubojstvu. Anna si je prerezala ţile u kadi baš kao što su svi znali da će jednog dana učiniti i nitko to moţe poreći.”

“Anna kaţe da nije bilo tako”, reče Jude, a kad ga je Jessica pogledala zbunjeno, on nastavi: “U posljednje mi se vrijeme javljaju razni mrtvaci. Znaš, nikad mi u tome nije bilo logike. Ako si mi ţeljela poslati zloduha, zašto nisi poslala nju? Ako sam ja skrivio

njezinu smrt, zašto poslati Craddocka? Ali tvoj me očuh ne progoni zbog toga što sam učinio ja, nego zbog toga što je učinio on.”

“Što si ti umišljaš o sebi da njega proglašavaš pedofilom? Koliko si stariji od te kurvetine iza sebe? Trideset godina? Ĉetrdeset?”

“Pripazi na tu svoju jezičinu”, reče Jude i čvršće uhvati ključ za kotače.

“Moj je očuh zasluţio sve što je traţio od nas”, nastavi Jessica, sad nezadrţivo. “Uvijek mi je to bilo jasno. I mojoj je kćerki to bilo jasno. Ali je Anna sve pretvorila u prljavštinu i u uţas, kao da je silovatelj, premda on Reese nije učinio ništa što njoj ne bi bilo drago. Anna je bila spremna zagorčati Craddockove posljednje dane na ovome svijetu samo da se dodvori tebi, da ti se ponovo smili. A sad vidiš kamo to vodi, okrenuti ljude protiv vlastite obitelji. Gurati nos gdje mu nije mjesto.”

“O Boţe”, reče Marybeth. “Ako ona ţeli reći to što mislim da ţeli reći, onda je ovo najnaopakiji razgovor koji sam ikad čula.”

Jude gurne koljeno Jessici među noge, a ranjenom lijevom rukom ponovo je prikliješti o pod. “Sad je dosta. Ĉujem li još jednu riječ o tome što je vaš očuh zasluţio i koliko vas je sve volio, pobljuvat ću se. Kako da ga se riješim? Reci mi kako da ga se otarasim i odlazimo odavde i više se nećemo vidjeti.” Rekao je to premda nije bio siguran je li to istina.

“Što se dogodilo s odijelom?” upita Jessica.

“Kakve to veze ima?”

“Odijela više nema, zar ne? Kupio si pokojnikovo odijelo, a budući da odijela više nema, nema ni načina da se pokojnika riješiš. Što je prodano, prodano je. Nema povrata, osobito nakon što se kupljena roba ošteti. Svršeno je. Mrtav si. Ti i ta tvoja kurva. On neće prestati dok vas oboje ne strpa pod zemlju.”

Jude se nagne, poloţi joj ključ za kotače na vrat i pritisne. Ona se počne gušiti. “Ne prihvaćam to objašnjenje. Smisli neki usrani način, u protivnom - Miči ruke s mene.” Ona je potezala kopču na njegovu remenu. Jude se zgrozi od njezina dodira, makne ključ za kotače s njezina vrata, a ona prasne u smijeh.

“Pa već si mi razderao bluzu. Zar nikad nisi poţelio reći da si tucao sestre?” upita ona. “Kladim se da bi tvoja cura rado gledala.”

“Ne diraj me.”

“Poslušaj se samo. Muškarčina. Velika rokerska zvijezda. A bojiš se mene, bojiš se mog oca, bojiš se sebe. Neka. Tako i treba. Jer ćeš umrijeti. Od vlastite ruke. Vidim ti mrtvačke črčke u očima.” Ona pogleda u Marybeth. “I u tvojima, mila. Znaš, prije nego što ubije sebe, tvoj će dečko ubiti tebe. Da mi je biti ondje i to vidjeti. Rado bih vidjela kako će on to učiniti. Nadam se da će to učiniti noţem, razrezati tvoje kurvinsko lice -”

A onda se ključ za kotače opet nađe na Jessicinu grlu. Jude ga je pritiskao najjače što je mogao. Jessica izbulji oči, isplazi jezik. Pokuša se podići na laktove. Jude je sruši natrag na pod, udari joj glavom o pod.

“Jude”, reče Marybeth. “Nemoj.”

On popusti pritisak na ključu za kotače, dopusti joj da udahne - i Jessica vrisne. Prvi put. On je ponovo prignječi i ušutka.

“Garaţa”, reče Jude.

“Jude.”

“Zatvori vrata garaţe. Ĉut će cijela ulica.”

Jessica mu noktima zaore po licu. No njegove su ruke bile duţe od njezinih pa se odmakne izvan domašaja njezinih prstiju, svijenih u kandţe. Ponovo udari njezinom glavom o pod.

“Vrisneš li opet, prebit ću te kao mačku. Popustit ću stisak na vratu, a tebi preporučujem da počneš govoriti i kaţeš mi kako da ga se riješim. A da popričaš s njim izravno? Uz pomoć spiritističke ploče ili nečeg sličnog? Moţeš li ga ti sama opozvati?”

On opet popusti pritisak i ona vrisne drugi put: dugo i prodorno, vrisak koji se razvodni u kvocavi smijeh. Jude je šakom udari u solarni pleksus i izbije joj zrak iz pluća, što je ušutka.

“Jude”, ponovo će Marybeth iza njega. Zatvorila je vrata garaţe i vratila se.

“Poslije.”

“Jude.”

“Što je?” reče on, okrene se u struku i srdito zapilji u nju.

Marybeth je u jednoj ruci drţala sjajnu, četvrtastu, kričavu torbicu Jessice Price, da je Jude dobro pogleda. Samo što to uopće nije bila ţenska torbica nego kutija za uţinu, s glamuroznom fotografijom Hilary Duff sa strane.

Još je zbunjeno zurio u Marybeth i kutiju s uţinom - nije shvaćao zašto ona ţeli da on vidi tu kutiju, zašto je to vaţno - kad Bon zalaje, gromoglasno, iz dubine svoga prsnog koša. Kad je Jude okrenuo glavu da vidi na što ona laje, začuje neki drugi zvuk, metalni škljocaj, prepoznatljivi zvuk zatezanja udarne igle.

Djevojčica, kći Jessice Price, ušla je kroz klizna vrata trijema. Jude nije znao odakle joj pištolj. Bješe to golemi Colt .45, inkrustriran slonovačom, duge cijevi, tako teţak da ga je jedva drţala. Jarosno je gledala ispod šiški. Gornju joj je usnu osvijetlila kap znoja. Progovorila je Anninim glasom, premda ih je kudikamo više zaprepastilo to kako je mirno zvučala.

“Mičite se s moje majke”, reče.

38

ĈOVJEK S RADIJA REĈE: “KOJI JE NAJVAŢNIJI FLORIDSKI IZVOZNI

PROIZVOD? MOŢDA STE POMISLILI DA SU TO NARANĈE, ALI PREVARILI

STE SE.”

Na trenutak je njegov glas bio jedini koji se čuo u kuhinji. Marybeth je ponovo drţala Angusa za ogrlicu da ne skoči, što nije bilo lako jer je on upregnuo svoju jaku volju i mišićje i Marybeth se morala ukopati objema petama da ga spriječi u tom naumu. Angus počne reţati, duboko i grleno, nemušta ali savršeno razumljiva prijetnja. Začuvši njega, Bon počne uporno praskavo štektati.

Marybeth prva progovori. “To ti nije potrebno. Otići ćemo. Dođi,

Jude. Odlazimo. Izvedimo pse i otiđimo.”

“Pripazi na njih, Reese!” vikne Jessica. “Došli su nas ubiti!”

Jude pogleda u Marybeth i mahne glavom prema garaţnim vratima. “Izađi onuda.” Ustane. U koljenu mu škljocne - starački zglobovi - i uhvati se rukom za radnu ploču da ne padne. A onda pogleda u djevojčicu, zagleda joj se duboko u oči niz cijev golema pištolja.

“Samo ţelim po psa”, reče on. “A onda vas više nećemo gnjaviti. Bon, dođi.”

Bon je uporno lajala u prostoru između Judea i Reese. Jude načini korak naprijed da uhvati Bon za ogrlicu.

“Ne daj mu da ti priđe preblizu!” vrisne Jessica. “Pokušat će ti oduzeti pištolj!”

“Ne prilazi”, reče djevojčica.

“Reese”, reče Jude. Namjerno ju je nazvao po imenu da je umiri i stvori povjerenje. I Jude je znao ponešto o psihološkoj uvjerljivosti. “Evo, spustit ću ovo.” On podigne ključ za kotače da ga ona vidi pa ga odloţi na radnu ploču. “Eto. Sad ti imaš pištolj, a ja sam nenaoruţan. Samo ţelim svog psa.”

“Jude, idemo”, reče Marybeth. “Bonnie će doći za nama. Maknimo se odavde.”

Marybeth je sad bila u garaţi, gledala kroz vrata. Angus prvi put zalaje i taj se zvuk odbije od betonskog poda i visokog stropa.

“Dođi k meni, Bon”, reče Jude, ali se Bon ogluši i nervozno poskoči prema Reese.

Reeseina se ramena trznu od prepasti. Na trenutak uperi pištolj u Bon, pa ponovo u Judea.

Jude načini još jedan oprezni korak prema Bon, gotovo da je mogao dosegnuti Boninu ogrlicu.

“Miči se od nje!” Jessica vrisne i Jude krajičkom oka ugleda bljesak pokreta.

Jessica je puzala i kad se Jude okrenuo, ona se nekako osovila na noge i bacila na njega. U jednoj njezinoj ruci ugleda nešto glatko i

bijelo. Nije znao što je to dok mu se nije zabolo u lice - porculanska oštrica, široka krhotina razbijenog tanjura. Htjela mu ga je zabosti u oko, ali je on okrenuo glavu pa ga je ubola u obraz.

Jude zamahne lijevom rukom i raspali je laktom po ustima. Izvuče komad razbijenog tanjura iz lica i baci ga. Drugom rukom napipa ključ za kotače na radnoj ploči i zamahne njime prema Jessicinu vratu. Začuje se prilično glasan tupi udarac. Oči joj iskoče navrh glave.

“Jude, ne!” vrisne Marybeth.

On se zavrti na peti i sagne kad je ona viknula. Nakratko ugleda djevojčicu, njezino prestrašeno lice, razrogačene oči, a onda top u njezinoj ruci opali. Zvuk je bio zaglušujući. Vaza, puna bijelih oblutaka u koje je bilo zabodeno nekoliko voštanih laţnih orhideja, rasprsne se na radnoj ploči. Krhotine stakla i komadići kamenja razlete se po zraku oko njega.

Djevojčica zaglavinja natraške. Petom zapne za rub saga i gotovo padne. No uspije se odrţati na nogama i kad je Bon skočila na nju - dovoljno jako da je sruši - pištolj ponovo opali.

Metak pogodi Bon nisko, u trbuh, i odbaci joj straţnji dio tijela visoko tako da se prekoprcnula. Udari o vrata elementa ispod sudopera. Prevrnula je očima, laloke su joj se mlitavo objesile, a onda onaj crni pas-sjena iz nje iskoči kroz njezine čeljusti, poput duha iz Aladinove svjetiljke, i jurne kroz kuhinju, pokraj djevojčice, van na trijem.

Mačka koja je čučala na stolu ugleda ga i sikne, a siva dlaka naroguši joj se duţ leđa. Skoči udesno kad je pas-sjena lako doskočio na stol. U šali škljocne zubima za mačkinim repom, a onda skoči za njom.

U skoku Bonin duh prođe kroz zraku jake ranojutarnje sunčane svjetlosti i ispari.

Jude je zurio u mjesto gdje je iščeznuo nepostojeći pas-sjena, na trenutak previše zaprepašten da bi se pomaknuo, učinio bilo što. Mogao je samo osjećati. A osjećao je uzbuđenje zadivljenosti, intenzivno poput galvanskog šoka. Kao da je bio počašćen nečim

prelijepim i vječnim.

A onda pogleda u Bonino uginulo, prazno tijelo. Rana na trbuhu bila je pravi uţas, krvava mrlja kroz koju je ispao plavi koloplet crijeva. Dugačka ruţičasta vrpca njezina jezika nepristojno joj je visjela iz usta. Ĉinilo se nemoguće da u njoj zjapi tolika rana, kao da nije ustrijeljena nego iskasapljena. Krvi je bilo posvuda, na zidovima, kuhinjskim elementima, na njemu, širila se po podu u obliku tamne lokve. Bon je bila mrtva prije nego što je pala na pod. Taj je prizor bio još jedan galvanski šok, nešto od čega su mu zatitrali ţivčani završetci.

Jude s nevjericom ponovo pogleda u djevojčicu. Upita se je li vidjela onog psa-sjenu kad je projurio pokraj nje. Zamalo ju je to upitao samo što nije mogao govoriti, ostao je bez riječi. Reese se pridigla na laktove i jednom rukom drţala pištolj uperen u njega.

Nitko ne reče ni riječi i ne pomakne se, i u tom muku odjekne onaj brundavi glas s radija: “Divlji konji u nacionalnom parku Yosemiteu gladuju zbog višemjesečne suše i stručnjaci strahuju da će mnogi uginuti ne poduzmu li se hitne mjere. Majka će ti umrijeti ne ubiješ li ga. I ti ćeš umrijeti.”

Reese ničim nije pokazala da je čula što čovjek s radija govori. Moţda i nije, svjesno. Jude pogleda u radio. Na fotografiji pokraj njega Craddock je još stajao drţeći Reese za rame, ali sad su mu oči bile zašarane crnim črčkama.

“Ne daj da ti se pribliţi. Došao je da vas obje ubije”, reče glas s radija. “Ubij ga, Reese. Ubij.”

Mora ušutkati taj radio, trebao je poslušati svoj instinkt i razbiti ga već onda. Jude se okrene prema radnoj ploči, ali prebrzo, peta mu se oklizne na krvi na podu i pritom zacvili, a Jude zatetura i posrne korak natrag prema Reese. Ona panično razrogači oči. Jude podigne desnu ruku, pokretom koji ju je trebao umiriti, no u posljednjem trenutku shvati da u njoj drţi ključ za kotače i da će Reese pomisliti da je on njime zamahnuo.

Reese opali. Metak pogodi u ključ za kotače i zazveči, odbije se u zrak uvijajući se poput vadičepa i raznese mu kaţiprst. Sitne

kapljice vruće krvi poprskaju ga po licu. On okrene glavu i blene u svoju ruku, kao da ga je čudo iščeznuća njegova prsta zabezeknulo koliko i čudo iščeznuća psa-sjene. Ruka kojom je lovio akorde. Raznijelo mu je gotovo cijeli prst. Preostalim je prstima još grčevito drţao ključ za kotače. On ga baci i ovaj zaklopara po podu.

Marybeth vrisne njegovo ime, ali joj je glas zvučao dalek, kao da je na ulici. Jedva da ju je čuo kroz zujanje u ušima. Osjećao se opasno ošamućen, morao je sjesti. Ali nije sjeo. Pridrţavajući se lijevom rukom za radnu ploču, on krene natraške, polako se povlačeći prema Marybeth i garaţi.

Kuhinja je vonjala po barutu i uţarenomu metalu. Jude je desnu ruku podigao visoko prema stropu. Iz batrljka njegova kaţiprsta nije tako strašno krvarilo. Krv mu je smočila dlan, cijedila mu se niz unutarnju stranu ruke, ali polako, i to ga iznenadi. A i bol je bio podnošljiv. Neugodniji mu je bio osjećaj teţine, nekakva pritiska u batrljku. Uopće nije osjećao svoje rasječeno lice. Pogleda u pod i opazi da ostavlja trag krupnih kapi krvi i crvene otiske čizama.

Sve je vidio uvećano ali iskrivljeno, kao da je na glavu nataknuo akvarij. Jessica Price je klečala i grčevito se drţala za vrat. Lice joj je bilo grimizno i otečeno, kao da ima jaku alergijsku reakciju. Jude se gotovo nasmije. Tko nije alergičan na ţeljeznu šipku na vratu? A onda pomisli kako je u samo tri dana uspio unakaziti obje ruke i morao se boriti protiv gotovo grčevite potrebe da zahihoće. Morat će naučiti svirati gitaru nogama.

Reese je iskolačenih i zgranutih očiju buljila u njega kroz prljavi dim baruta. U tom je njezinu pogledu bilo i doze isprike. Pištolj je leţao na podu pokraj nje. Jude zalomi svojom zamotanom lijevom rukom prema njoj, premda nije bio siguran što mu je taj pokret trebao značiti. Ĉinilo mu se da je pokušava umiriti, poručiti joj da je on dobro. Zabrinulo ga je njezino bljedilo. Mala se nikad neće oporaviti od ovoga, a ona ni za što nije kriva.

A onda ga Marybeth uhvati za mišicu. Bili su u garaţi. Zapravo su bili vani, okupani ţarkim sunčanim svjetlom. Angus poloţi prednje šape na njegova prsa i gotovo sruši Judea.

“Miči se od njega!” drekne Marybeth, ali još kao iz velike daljine.

Jude je silno ţelio sjesti, tu, na kolni prilaz, gdje će mu sunce grijati lice.

“Nemoj”, reče Marybeth kad je klonuo. “Auto. Dođi.” Objema ga je rukama vukla za ruku da ga odrţi na nogama.

Jude se zanjiše naprijed, navali se na nju, prebaci jednu ruku oko njezina ramena. Valjali su se niz kosinu kolnog prilaza poput ušlagiranih tinejdţera na maturalnoj zabavi koji pokušavaju plesati na pjesmu Led Zeppelina Stairway to Heaven. Jude se ovaj put ipak nasmije. Marybeth ga uplašeno pogleda.

“Jude. Moraš pomoći. Ja te ne mogu nositi. Nećemo uspjeti padneš li.”

Briţnost u njezinu glasu ga trgne, i on se odluči jače potruditi. Duboko udahne da povrati ravnoteţu i zagleda se u svoje Doc Martensice. Usredotoči se na to da ih vuče naprijed. Asfaltni premaz ispod njegovih nogu bio je nepouzdan. Kao da pokušava pijan hodati po trampolinu. Tlo kao da mu se pod nogama ugiba i leluja, a nebo se opasno nakrivilo.

“Bolnica”, reče ona.

“Ne. A znaš i zašto.”

“Moramo -”

“Ne moramo. Prestat ću krvariti.” Tko joj to odgovara? Zvuči poput njegova vlastitog, iznenađujuće razboritoga glasa.

On podigne pogled, ugleda svoj Mustang. Svijet se zavrti oko njega, kaleidoskop prekričavo zelenih dvorišta, cvjetnjaka, Marybethina poput krede bijelog, uţasnutog lica. Bila mu je tako blizu da je nos praktički zabo u crni lepršavi vir njezine kose. On duboko udahne da osjeti njezin slatki, utješni miris, ali se štrecne od smrada baruta i uginulog psa.

Zaobiđu automobil i ona ga ubaci na suvozačko sjedište. Potom ţurno ode na drugu stranu automobila, uhvati Angusa za ogrlicu i počne ga vući prema vozačkim vratima.

Petljala je oko vozačkih vrata kad se začuje cvileţ guma i Craddockov kamionet izjuri iz garaţe. Gume se zavrte na betonu,

uskovitla se mastan dim. Za upravljačem je sjedio Craddock. Kamionet preskoči preko ruba kolnog prilaza i uz potmulo bubanje prijeđe preko travnjaka. Raskoli ogradu od drvenih letvica i pomete je, grune preko pločnika, i s treskom doskoči na cestu.

Marybeth pusti Angusa, baci se na poklopac automobila i odskliţe po trbuhu trenutak prije nego što se Craddockov kamionet zaletio u bočnu stranu Mustanga. Od siline udarca Jude bude odbačen na suvozačka vrata. Mustang se zavrti pa se straţnjim krajem zanese na cestu, a prednji odskoči na rubnik, i to tako snaţno da je Marybeth poletjela kao izbačena iz katapulta. Kad je kamionet udario u Mustang, začuje se hrskanje plastike i prodorni štektaj.

Smrskano staklo zaciliče po cesti. Jude pogleda: rujnocrveni kabriolet Jessice McDermott stajao je na cesti pokraj Mustanga. Kamioneta nije bilo. Nije ga bilo ni maloprije. Bijelo jaje zračnog jastuka rascvjetalo se iz upravljača i Jessica je sjedila drţeći se za glavu.

Jude je znao da bi trebao nešto osjećati - zabrinutost kao i potrebu da nešto neodgodivo poduzme - ali su ga umjesto toga obuzele pospanost i tupost. Uši su mu se začepile i on nekoliko puta proguta slinu da se riješi tog čepa.

Odlijepi se od suvozačkih vrata, pogleda da vidi što se dogodilo Marybeth. Ona je sjedila na pločniku. Nije bilo razloga za brigu. Bila je dobro. Izgledala je ošamućena, baš kao što se Jude osjećao, i ţmirkala na suncu. Ogrebla je bradu, a kosa joj je pala na oči. Jude ponovo pogleda u kabriolet. Prozor na vozačkoj strani bio je spušten - ili je pao na cestu - i Jessicina je ruka mlitavo visjela kroz njega. Ostatak njezina klonulog tijela nije se vidio.

Negdje netko počne vrištati. Zvučalo je kao djevojčica koja vrišteći doziva majku.

Znoj, ili moţda krv, kapne Judeu u desno oko i zapeče ga. Ne misleći, on podigne desnu ruku da obriše oko i batrljkom kaţiprsta prođe po čelu. Kao da je ruku prislonio na vrući roštilj. Munja bola sijevne mu kroz cijelu ruku u prsište, gdje se rasprsne u nešto drugo i ostavi ga bez daha, a iza prsne kosti osjeti ledeno hladne trnce,

osjećaj i uţasan i na neki način fascinantan.

Marybeth teturajući zaobiđe Mustang s prednje strane i otvori vozačka vrata uz cvileţ svijenog metala. U naručju je drţala nešto slično golemoj crnoj platnenoj torbi - iz koje je kapalo. Samo što to nije bila platnena torba. Bio je to Angus. Marybeth gurne vozačko sjedište prema naprijed i ubaci Angusa straga, a onda i ona sjedne u auto.

Jude se okrene kad je ona upalila auto. Ţelio je, a opet i očajnički nije ţelio, pogledati otraga, u psa. Angus podigne glavu i zagleda se u njega vlaţnim, staklenim, krvavim očima. Tiho zacvili. Straţnje su mu noge bile zgnječene. Crvena kost probila je dlaku na jednoj od njih, odmah iznad zgloba.

Jude svrne pogled na Marybeth, na njezinu čvrsto stisnutu ogrebenu čeljust i na usta, stisnuta u tanki i odlučni potez. Zavoji oko njezine uţasno smeţurane desne ruke bili su potpuno krvavi. Oni i njihove ruke. Prije nego što sve ovo završi, grlit će se metalnim kukama.

“Pogledaj naš trojac”, reče Jude. “Nismo li krasan prizor?” Zakašlje. Ono bockanje u prsima je popuštalo... ali vrlo polako.

“Naći ću bolnicu.”

“Bolnica ne dolazi u obzir. Kreni na autocestu.”

“Mogao bi umrijeti bez bolničke njege.”

“Odemo li u bolnicu, tek ću tada umrijeti - a i ti. Craddock će nas u tili čas dokrajčiti. Dok je Angus ţiv, imamo šanse.”

“Što će Angus -”

“Craddock se ne boji Angusa, nego psa u Angusu.”

“Jude, što to govoriš? Ne razumijem.”

“Samo ti vozi. Mogu zaustaviti krvarenje iz prsta. To je samo jedan prst. Samo izađi na autocestu. Kreni na zapad.” On podigne desnu ruku u zrak da uspori krvarenje. Ponovo mu je proradio mozak. Premda mu nije bio potreban mozak da bi znao kamo su krenuli - jedino mjesto kamo su mogli otići.

“Koji je kurac na zapadu?” upita Marybeth.

“Louisiana”, reče Jude. “Dom.”

39

ONAJ PRIBOR ZA PRVU POMOĆ, SUPUTNIK IZ NEW YORKA, LEŢAO JE

NA PODU ISPRED STRAŢNJE KLUPICE: MALI SMOTULJAK GAZE, ZIHERICE I

IBUPROFEN U SJAJNIM JASTUĈIĆIMA OD ALUFOLIJE KOJE SE TEŠKO

TRGALO. On najprije uzme Ibuprofen, zubima rastrga jastučiće i proguta sadrţaj na suho, njih šest, 1200 miligrama. Nedovoljno. Još je imao osjećaj kao da mu je ruka komad uţarenog ţeljeza koji polako ali sustavno kuju maljem na nakovnju.

No ta je bol i raspršivala maglu u njegovoj glavi, bila sidro njegove svijesti, uzica koja ga je vezala za stvarnost: autocestu, zelene oznake prijeđenih kilometara koje su promicale pokraj njih, čegrtavi klima-uređaj.

Jude nije bio siguran koliko će dugo ostati bistre glave i ţelio je iskoristiti to malo vremena da objasni neke stvari. Govorio je isprekidano, kroz stisnute zube, dok je omatao zavoj oko upropaštene ruke.

“Očeva se farma nalazi odmah iza granice Louisiane, u Moore's Corneru. Moţemo stići tamo za manje od tri sata. Neću iskrvariti za tri sata. Otac je bolestan, rijetko pri svijesti. S njim ţivi jedna starica, moja teta, medicinska sestra. Ona ga njeguje. Plaćena je za to, ja je plaćam. Ondje ima morfija. Za njega, protiv bolova. A ondje će sigurno biti i pasa. Mislim da ima - Au, u tri pizde materine! U tri. Pičke. Materine. Dva psa. Njemačka ovčara, poput mojih. Prave beštije.”

Kad je iskoristio svu gazu, on je učvrsti nazupčanim kvačicama. Noţnim si prstima zguli čizme s nogu. Navuče jednu čarapu na desnu ruku. Drugu čarapu omota oko zapešća i poveţe u čvor dovoljno čvrsto da uspori ali ne i da zaustavi krvarenje. Zagleda se u krpenu marionetu svoje šake i upita se moţe li naučiti svirati akorde bez kaţiprsta. Uvijek moţe svirati slide. Ili se ponovo

prebaciti na lijevu ruku, kako je svirao kao klinac. Od te ga pomisli iznova spopadne smijeh.

“Prestani”, reče Marybeth.

On stisne zube, prisili se da se prestane smijati, morao je priznati da i samome sebi zvuči histerično.

“Misliš da ona neće pozvati policiju? Ta tvoja stara teta? Neće htjeti pozvati liječnika?”

“Neće to učiniti.”

“Zašto ne?”

“Jer joj mi nećemo dopustiti.”

Marybeth nakon toga zašuti. Vozila je glatko, vješto, jurila pokraj drugih vozila pretjecajnim trakom pa se ubacivala natrag u vozni trak, ne usporavajući ispod sto deset. Oprezno je drţala upravljač svojom bijelom, smeţuranom, bolesnom rukom i nije ga uopće doticala zaraţenom lijevom rukom.

Naposljetku upita: “Kako predviđaš da će sve ovo završiti?”

Jude na to nije imao odgovor. Umjesto njega odgovori Angus, tiho i kukavno zacviljevši.

40

POKUŠAVAO JE DRŢATI NA OKU CESTU IZA NJIH, DA SE NE POJAVI

POLICIJA ILI POKOJNIKOV KAMIONET, ALI NAPOSLJETKU, U RANO

POPODNE, JUDE POLOŢI GLAVU NA SUVOZAĈKI PROZOR I NA TRENUTAK

SKLOPI OĈI. Gume su proizvodile hipnotički zvuk na cesti: fum-fum-fum. Klima, koja prije nije štropotala, sad bi to na mahove činila. To je djelovalo hipnotički, taj ciklični način na koji bi ventilatori mahnito zavibrirali pa utihnuli.

Mjesecima je prepravljao Mustanga, a Jessica McDermott Price u sekundi ga je pretvorila u krš. Učinila mu je stvari za koje je mislio da se događaju jedino ljudima u country-western pjesmama:

karambolirala mu auto, pobila pse, istjerala ga iz svoje kuće i pretvorila u bjegunea. Bilo je gotovo smiješno. Tko bi pomislio da ti gubitak prsta i pola litre krvi moţe u tolikoj mjeri poboljšati smisao za humor?

Ne. Nije bilo smiješno. Ne smije se opet nasmijati. Nije ţelio strašiti Marybeth, da pomisli da silazi s uma.

“Nisi normalna”, reče Jessica Price. “Nikamo ti ne ideš. Moraš se sabrati. Dopusti da ti dam nešto za smirenje pa ćemo popričati.”

Začuvši njezin glas, Jude otvori oči.

Sjedio je u pletenoj stolici, uza zid, u polutami gornjeg hodnika u kući Jessice Price. Nije vidio gornji kat njezine kuće, nije stigao tako daleko, ali je svejedno odmah točno znao gdje se nalazi. Znao je to po fotografijama, velikim uokvirenim portretima koji su visjeli na zidovima obloţenima kvalitetnom lamperijom. Jedna je bila Reeseina školska fotografija, snimljena mekanim filtrom: na njoj je imala oko osam godina, stoji ispred plave zavjese i veselo se smiješi, pokazuje zubni aparatić. Ima klempave i šašavo draţesne uši.

Drugi je portret bio stariji, boje donekle izblijedjele: poput metle uspravni i plećati kapetan koji je zbog svog dugog i uskog lica, plavetnih očiju i širokih, tankih usta poprilično sličio Charltonu Hestonu. Na toj je slici Craddockov izraz bio istodobno odsutan i ohol. Vojniče, lezi na zemlju i odradi dvadeset sklekova za kaznu.

Niţe hodnika, Judeu s lijeve strane, nalazilo se široko središnje stubište koje je vodilo iz ulaznog predvorja. Anna je stigla do pola stubišta, a Jessica odmah iza nje. Anna se zajapurila. Bila je uţasno mršava, kvrgava zapešća i laktovi stršili su joj ispod koţe, a odjeća visjela na njoj. Više nije bila darkerica; bila je nenašminkana, bez crnog laka za nokte i rinčica u nosu. Imala je na sebi bijelu tuniku, isprane ruţičaste sportske kratke hlačice i razvezane tenisice. Kosu kao da nije počešljala tjednima. Trebala je izgledati uţasno, poharano i izgladnjelo, ali nije. Bila je lijepa kao i onog ljeta koje su proveli u staji dotjerujući Mustang, dok su im se psi motali pod nogama.

Ĉim ju je ugledao, Judea preplavi gotovo nepodnošljiva

mješavina osjećaja: šok, gubitak i divljenje. Moţda je tolika intenzivnost osjećaja bila previše i za stvarnost oko njega jer se svijet svije na rubu vidokruga, zamuti i izobliči. Hodnik se prometne u hodnik iz Alise u zemlji čudesa, preuzak na jednom kraju, s vratašcima kroz koja bi se mogla provući jedino kućna mačka, a preširok na drugom kraju; ondje se spomenuti Craddockov portret rastegnuo do prirodne veličine. Glasovi ţena na stubama postanu duboki i razvučeni do nerazgovjetnosti. Kao da sluša ploču kako usporava nakon što je netko isključio gramofon.

Jude je namjeravao zazvati Annu, silno joj ţelio prići, ali se tada svijet izvitoperi i on se grčevito usidri u stolici, ubrzanog bila. Sljedećeg mu se trenutka razbistri pred očima, hodnik se izravna i on je ponovo jasno čuo Annu i Jessicu. U tom trenu shvati da je vizija oko njega krhka i da je ne moţe izlagati prezahtjevnim radnjama. Vaţno je biti miran, ne nagliti. Ĉiniti i osjećati što manje i jednostavno promatrati.

Anna je stisnula ruke u male, koščate šake i penjala se uza stube srdito i ţurno tako da se u jednom trenutku njezina sestra, pokušavajući odrţati korak, spotaknula i grčevito uhvatila za rukohvat da se ne strmoglavi niza stube.

“Ĉekaj - Anna - stani!” reče Jessica povrativši ravnoteţu, a onda se pruţi preko stuba da uhvati sestru za rukav. “Histeriziraš -”

“Nije istina i ne diraj me”, reče Anna, sve u istom dahu, bez zareza i točke. Istrgne se iz sestrina stiska.

Anna stigne do odmorišta i okrene se prema starijoj sestri koja je ukočeno stajala dvije stube ispod nje u pastelnoj svilenoj suknji i svilenoj bluzi boje crne kave. Mišići na Jessicinim listovima napeli su se, a na vratu su joj iskočile tetive. Iskrivila je lice i u tom trenutku izgledala staro - ne kao ţena od tridesetak godina nego kao pedesetogodišnjakinja - i prestrašeno. Njezina blijeda put, osobito na sljepoočnicama, bila je gotovo siva, a kutovi usana visjeli u mreţi sitnih bora.

“Ipak histeriziraš. Priviđaju ti se stvari, to je samo jedna od tvojih bolesnih fantazija. Ne razlikuješ stvarno od nestvarnog. Ne moţeš

nikamo ovakva.”

Anna reče: “Ovo je izmišljotina?” Podigne omotnicu koju je drţala u ruci. “Ove fotografije?” Izvadi polaroide, raširi ih lepezasto u jednoj ruci i pokaţe Jessici, a onda joj ih baci u lice. “Isuse! Pa to ti je kći. Ima jedanaest godina.”

Jessica Price ustukne od letećih fotografija. One popadaju po stubama, oko njezinih nogu. Jude je primijetio da je Anna jednu zadrţala u ruci i gurnula je natrag u omotnicu.

“Znam što je stvarno”, reče Anna. “Moţda prvi put u ţivotu.”

“Craddock”, reče Jessica slabašno.

Anna nastavi: “Odlazim. Sljedeći put kad me vidiš, vratit ću se s njegovim odvjetnicima. Po Reese.”

“Misliš da će ti on pomoći?” reče Jessica drhtavim šaptom. On? Njegovi? Judeu je trebao trenutak da shvati da govore o njemu. Desna ga ruka zasvrbi. Imao je osjećaj da je otečena, vruća i da su je kukci izjeli.

“Naravno da hoće.”

“Craddock”, ponovi Jessica, sad glasnije, uzdrhtala.

Naglo se otvore jedna vrata, u dnu hodnika, Judeu zdesna. On pogleda prema njima, očekujući da će ugledati Craddocka, ali ugleda Reese. Provirila je iz sobe, dijete Annine platinaste kose; jedan joj je dugi pramen padao preko oka. Jude se saţali kad je ugleda, osjeti bodac ugledavši njezine krupne, napaćene oči. Što sve neka djeca vide. No i to je bilo bolje od onoga što joj je Craddock činio, zaključi Jude.

“Jessie, izlazim sa svime na vidjelo. Sa svime”, reče Anna. “I drago mi je. Ţelim progovoriti o tome. Nadam se da će u zatvor.”

“Craddock!” vrisne Jessica.

A onda se otvore vrata preko puta Reeseinih, i visok, suhonjav lik zakorači u hodnik. Craddock je u sjenama izgledao poput crnog kartonskog panoa, silueta, osim naočala roţnatih okvira, onih koje je povremeno naticao na nos. Stakla tih naočala hvatala su ono malo svjetla pa su blijedo ţarila u polutami hodnika. Iza njega, u njegovoj

sobi, štropotao je i zvrjao klima-uređaj, postojano i mahovito - i neobično poznato.

“Kakva je to galama?” zahripa Craddock medenim glasom.

Jessica reče: “Anna odlazi. Kaţe da se vraća u New York, Judasu Coyneu, i da će angaţirati njegove odvjetnike -”

Anna pogleda niz hodnik, u očuha. Nije vidjela Judea. Naravno da nije. Obrazi su joj bili srdito tamnocrveni, osim dviju bezbojnih točaka na jagodičnim kostima. Tresla se.

“- odvjetnike i policiju, i svima ispričati da ti i Reese -”

“Jessie, Reese je ovdje”, reče Craddock. “Saberi se. Smiri se.”

“- i ona je... našla je neke slike”, Jessica dovrši neuvjerljivo i prvi put pogleda u svoju kći.

“Zar?” reče Craddock, zazvučavši potpuno prisebno. “Anna, mila. Ţao mi je da si se uzrujala. Ali sad nije trenutak od odjuriš tako rastrojena. Kasno je, curo. Skoro će sumračje. A da lijepo sjednemo, ja i ti, i popričamo o tome što te muči. Moţda te ja mogu umiriti. Pruţiš li mi priliku, uvjeren sam da mogu.”

Anni kao da se iznenada oduzela moć govora. Oči su joj bile bezizraţajne, svijetle i uplašene. Pogleda u Craddocka pa u Reese i naposljetku u sestru.

“Makni ga od mene”, reče Anna. “Ili ću ga, tako mi Boga, ubiti.”

“Ona ne moţe otići”, Jessica reče Craddocku. “Ne još.”

Ne još? Jude se upita što bi to moglo značiti. Smatra li Jessica da se ima još o nečemu razgovarati? Njemu se činilo da je razgovor već završio.

Craddock krajičkom oka pogleda u Reese.

“Ulazi u sobu, Reese.” Pritom ispruţi ruku i umirujuće je poloţi na njezinu glavu.

“Ne diraj je!” vrisne Anna.

Craddockova se ruka zaustavi, u zraku, malo iznad Reeseine glave, a onda ponovo padne uz bok.

Nešto se tada promijeni. U tami hodnika Jude nije mogao dobro

razabrati Craddockove crte, ali mu se učini da je uočio nekakvu jedva primjetnu promjenu u govoru tijela, u drţanju njegovih ramena, nagibu glave ili načinu na koji je raširio noge. Judea to podsjeti na čovjeka koji se sprema zgrabiti zmiju u korovu.

Naposljetku se Craddock ponovo obrati Reese ne skidajući pogled s Anne. “Poslušaj me, mila. Ovo su razgovori za odrasle. Sumračje je, vrijeme da odrasli razgovaraju a da im se curice ne motaju oko nogu.”

Reese pogleda niz hodnik u Annu i svoju majku. Anna je pogleda u oči i jedva primjetno kimne glavom.

“Poslušaj ga, Reese”, reče Anna. “Ovo je samo za odrasle.”

Djevojčica uvuče glavu natrag u svoju sobu i zatvori vrata. Trenutak potom zvuk glazbe prigušeno grune kroz njezina vrata, baterija bubnjeva, cvileţ gitara poput vlaka koji izlijeće iz šina, a nakon toga djeca slavodobitno zakriješte u neobuzdanom suglasju. Bila je to Kidz Bop verzija Judeova posljednjeg hita koji je dospio na Top 40, Put You in Yer Place.

Craddock se trgne od tog zvuka i stisne šake.

“Taj čovjek”, šapne.

Dok je Craddock prilazio Anni i Jessici, dogodi se nešto čudno. Odmorište na vrhu stubišta bilo je osvijetljeno blijedećim sunčanim svjetlom koje je dopiralo kroz veliki erker na prednjem dijelu kuće, pa kako je Craddock prilazio svojim kćerima, to mu je svjetlo postupno plavilo lice i bakropisno iscrtavalo detalje: nakošenost jagodičnih kostiju, duboko usječene zagrade bora pokraj usta. Ali su mu stakla naočala potamnjela i sakrila mu oči iza krugova mraka.

“Nisi svoja otkad si nam se vratila od tog čovjeka. Anna, draga moja, ne znam što te spopalo. Imala si ti svojih kriza - ja to najbolje znam - ali kao da je taj Coyne dubinu tvoje nesreće navio do daske. Tako jako da više ne čuješ moj glas kad pokušavam razgovarati s tobom. Teško mi je kad te vidim tako jadnu i smušenu”, reče starac.

“Nisam ja ni smušena, a nisam ni tvoja draga. I kaţem ti, priđeš li mi, poţalit ćeš.”

“Deset minuta”, reče Jessica.

Craddock je ušutka nestrpljivim pokretom ruke.

Anna ošine sestru pogledom pa ponovo pogleda u Craddocka. “I varate se ako mislite da me ovdje moţete zadrţati silom.”

“Nitko ti neće učiniti ništa što ti ne ţeliš”, reče Craddock i prođe okraj Judea.

Lice mu je bilo puno bora, voštano, i svaka mu se staračka pjega isticala na njemu. Nije hodao nego vukao noge, zguren od neke kronične iskrivljenosti kraljeţnice, pretpostavi Jude. Bolje je izgledao mrtav.

“Misliš da će ti Coyne učiniti uslugu?” nastavi Craddock. “Koliko se sjećam, nogirao te. Ĉini mi se da je i prestao odgovarati na tvoja pisma. Nije ti pomogao prije, ne shvaćam zašto bi ti pomogao sad.”

“Nije znao kako. Nisam ni ja znala. Ali sad znam. Ispričat ću mu što si učinio. Reći mu da ti je mjesto u zatvoru. I znaš li što? On će angaţirati svoje odvjetnike da te tamo i strpaju.” Pogleda u Jessicu. “A i nju - ako je prije ne zatvore u ludnicu. Meni je svejedno, samo da je maknu daleko od Reese.”

“Tata!” zavapi Jessica, ali Craddock brzo odmahne glavom: Kuš.

“Misliš da će te uopće pustiti u kuću? Otvoriti vrata kad pokucaš? Pretpostavljam da je već našao drugu podstanarku. Puno je zgodnih cura spremno podići suknju rokerskoj zvijezdi. Nemaš mu ponuditi nešto što on ne moţe dobiti negdje drugdje, i to bez emocionalnih zavrzlama.”

Na te njegove riječi Annino lice zatreperi od boli i ona se malko zgrbi: zadihani trkač nakon utrke.

“Nevaţno je je li s nekom drugom. On mi je prijatelj”, reče ona tiho.

“Neće ti vjerovati. Nitko ti neće vjerovati jer to jednostavno nije istina, mila moja. Nijedna jedina riječ”, reče Craddock i zakorači prema njoj. “Anna, opet ti se sve pomiješalo.”

“Tako je”, brţe-bolje će Jessica.

“Ĉak ni fotografije ne prikazuju to što ti misliš. Mogu ti objasniti ako mi dopustiš. Mogu ti pomoći ako -”

Ali je prišao preblizu i Anna nasrne na njega. Jednom mu rukom s nosa strgne okrugle naočale roţnatih okvira i zdrobi ih nogom. Drugu ruku u kojoj je još čvrsto drţala onu omotnicu, poloţi posred njegova prsnog koša i snaţno ga gurne. On zatetura, zavapi. Lijevi mu se gleţanj iskrivi i on padne. Pao je od stuba, a ne prema njima; Anna ga nije gurnula niz stubište, što god Jessica o tome rekla.

Craddock ljosne na svoju mršavu straţnjicu uz mukli udar od kojeg se potrese cijeli hodnik, pa se njegov portret nakrivi. On se počne pridizati, ali Anna poloţi petu na njegovo rame, snaţno gurne i prevali ga na leđa. Drhtala je od bijesa.

Jessica zaciči i pretrči posljednjih nekoliko stuba, zaobiđe Annu i klekne pokraj očuha.

Jude počne ustajati. Više nije mogao mirno sjediti. Očekivao je da će se svijet ponovo iskriviti, i jest, nemoguće se rastegnuo, poput prizora u širećem mjehuru od sapunice. Glava kao da mu je bila kilometrima daleko od nogu. A kad je načinio prvi korak, osjećao se čudnovato lagan, gotovo kao perce, poput ronioca koji pliva iznad dna oceana. No kad je krenuo niz hodnik, snagom volje naredi prostoru oko sebe da ponovo poprimi normalan oblik i dimenzije, i ovaj to i učini. Znači, njegova volja nešto znači. Pripazi li, mogao bi se kretati kroz taj svijet u mjehuriću od sapuna a ne probušiti ga.

Boljele su ga ruke, obje, ne samo desna. Kao da su otekle do veličine boksačkih rukavica. Bol u njima plavila ga je u pravilnim razmacima, u ritmu njegova bila - fum-fum-fum - poput guma na asfaltu. Taj se ritam miješao sa štropotom i zujanjem klime u Craddockovoj sobi, oblikujući neobično umirujući prateći zbor pozadinskih šumova.

Očajnički je ţelio Anni reći da ode, siđe u prizemlje i makne se iz te kuće. No imao je dojam da se ne moţe ugurati u taj prizor a da ne razdere mekano tkanje svoga sna. Osim toga, prošlost je prošlost. Ne moţe promijeniti što će se dogoditi, kao što nije uspio ni spasiti Bammynu sestru Ruth time što ju je zazvao. Ne moţeš ništa promijeniti, ali moţeš biti očevidac.

Jude se upita zašto se Anna uopće i popela na kat, a onda zaključi da je vjerojatno prije odlaska htjela spakirati nešto odjeće. Nije se

bojala očuha i Jessice, mislila je da više nad njom nemaju nikakve vlasti - njezina predivna, dirljiva, kobna samouvjerenost.

“Rekla sam ti da mi ne prilaziš”, reče Anna.

“To činiš zbog njega?” upita Craddock. Dotad je govorio uglađenim juţnjačkim tonom, no sada u njegovu glasu nije bilo ničeg uglađenog: počeo je grubo otezati i unjkati, dobri stari juţnjak, samo što u njemu nije bilo ničeg dobrog. “Je li sve ovo dio nekakvog tvog suludog plana da ponovo zadobiješ njegovu ljubav? Misliš da ćeš time izazvati njegovo suosjećanje, to što ćeš mu dopuzati natrag sa svojom srceparajućom pričom o tome kako ti je stari radio uţasne stvari i upropastio te za cijeli ţivot? Kladim se da jedva čekaš da mu se moţeš pohvaliti kako si mi odbrusila i gurnula me, starca koji te njegovao u bolesti i štitio od sebe same kad si bila izvan sebe. Misliš da bi se ponosio tobom da Je sad bio ovdje i vidio kako si me napala?”

“Ne”, reče Anna. “Mislim da bi se ponosio kad bi vidio ovo.” Ona mu priđe i pljune mu u lice.

Craddock ţmirne i iskrivi lice, a onda prigušeno zaurla kao da ga je u oko pogodilo neko nagrizajuće sredstvo. Jessica počne ustajati. Prsti su joj se prometnuli u kandţe, ali je Anna uhvati za rame i gurne natrag pokraj očuha.

Anna je stajala iznad njih i drhtala, ali ne od bijesa kao trenutak prije. Jude oprezno pruţi svoju zamotanu ruku prema njoj, stavi joj ruku na rame i lagano stisne. Najzad se usudio dodirnuti je. Anna kao da to nije primijetila. Kad ju je dodirnuo, stvarnost se na trenutak izobličila, ali Jude vrati sve u normalu usredotočivši se na pozadinske zvukove, glazbu sadašnjeg trenutka: onaj fum-fum-fum, kloparanje i šušljanje.

“Bravo, curo”, reče on. To mu je izletjelo prije nego što se uspio obuzdati. Ali nije došlo do smaka svijeta.

Anna zavrti glavom, prezirno i umorno reče: “A ja sam vas se bojala.”

Okrene se, sklizne iz Judeova stiska, i krene niz hodnik do sobe u dnu. Zatvori vrata za sobom.

Jude začuje zvuk kapanja i spusti pogled. Ĉarapa u koju je umotao desnu ruku natopila se krvlju i krv je počela kapati na pod. Srebrna puceta na prednjici njegova sakoa u stilu Johnnyja Casha bljesnu na posljednjim zrakama danjeg svjetla boje lososa. Tek je sad primijetio da na sebi ima pokojnikovo odijelo. Doista mu vraški dobro pristaje, kao saliveno. Jude se dosad nije upitao kako je moguće da on gleda taj prizor, ali mu sad padne na pamet odgovor na to nepostavljeno pitanje: kupio je pokojnikovo odijelo i pokojnika, pa je kao vlasnik duha bio vlasnik i njegove prošlosti, a time i ovih trenutaka.

Jessica čučne pokraj očuha. Oboje su hripali i teško disali, zurili u zatvorena vrata Annine sobe. Jude je čuo kako se u toj sobi otvaraju i zatvaraju ladice, potmuli udar vrata garderobnog ormara.

“Sumračje”, šapne Jessica. “Sumračje, najzad.”

Craddock kimne glavom. Na licu, malo ispod lijevog oka, imao je ogrebotinu gdje ga je Anna ogrebla noktom kad mu je strgnula naočale. Niz nos mu se cijedila suza krvi. On je obriše nadlanicom i razmaze po obrazu.

Jude pogleda u veliki erker ulaznog predvorja. Nebo je bilo tamno-plavo. Mračilo se. S onu stranu drveća i krovova na suprotnoj strani ulice obzor je bio iscrtan potezom jakog crvenila na mjestu gdje je sunce netom zašlo.

“Što si učinila?” upita Craddock tiho, gotovo šaptom, glasa još drhtava od bijesa.

“Dala mi je da je nekoliko puta hipnotiziram”, reče mu Jessica, također šaptom. “Da bolje spava. Sugerirala sam joj nešto.”

U Anninoj sobi nakratko zavlada muk. A onda Jude jasno začuje cilik stakla: boca je kucnula o čašu. A potom tiho grgljanje.

“Sugerirala joj što?” upita Craddock.

“Rekla sam joj da je sumračje dobro vrijeme za piće. Da joj je to nagrada što je proţivjela taj dan. Drţi bocu u gornjoj ladici.”

U Anninoj sobi zavlada poduţa, uţasna tišina.

“Kako će to pomoći?”

“U njezinu dţinu ima fenobarbitala”, reče Jessica. “U posljednje je vrijeme spavala kao beba.”

Nešto zaklopara na parketu Annine sobe: pala je čaša.

“Dobra curica”, dahne Craddock. “Znao sam da imaš nešto u rukavu.”

“Moraš je hipnotizirati da zaboravi - fotografije, što je našla, sve. Sve što se upravo dogodilo. Moraš sve to prekriti zaboravom”, reče Jessica.

“Ne mogu”, reče Craddock. “Već dugo to ne mogu. Kad je bila mlađa... kad mi je više vjerovala. Moţda bi ti...”

Jessica je odmahivala glavom. “Ne mogu je odvesti tako duboko. Neće mi dopustiti, pokušala sam. Posljednji put kad sam je hipnotizirala da joj izliječim nesanicu, pokušala sam joj postaviti nekoliko pitanja o Judasu Coyneu, o čemu mu je pisala, je li mu ikad išta rekla o... o tebi. Ali kad god bih počela o nečem osobnom, upitala je nešto što mi nije ţeljela reći, počela bi pjevati neku njegovu pjesmu. Onemogućavala mi pristup na neki način. Nikad nisam vidjela takvo što.”

“Coyne je to učinio”, ponovi Craddock, a gornja mu usna gnjevno zaigra. “Upropastio ju je. Upropastio. Nahuškao protiv nas. Iskoristio ju je za svoje potrebe, uništio cijeli njezin svijet, a onda je poslao nama da uništi naš. Kao da nam je poštom poslao bombu.”

“Što ćemo? Mora postojati način da ju se zaustavi. Ne moţe otići u takvom stanju. Ĉuo si je. Odvest će mi Reese. A i tebe. Uhitit će tebe, i mene, i više se nikad nećemo vidjeti, osim po sudnicama.”

Craddock je sad polako disao, a iz lica mu se iscijedio i posljednji tračak ljudskosti, pa je ostao samo izraz tupe, smrknute mrţnje. “Jedno imaš pravo, curo. Ona ne moţe otići iz ove kuće.”

Trebalo je trenutak da značenje te njegove izjave dođe Jessici do mozga. Ona zaprepašteno i zbunjeno pogleda u očuha.

“Svi znaju za Annu”, nastavi on. “Kako je oduvijek bila nesretna. Svi su oduvijek znali kako će jednog dana završiti. Da će si jednog dana prerezati vene u kadi.”

Jessica zavrti glavom. Pokuša ustati, ali je Craddock uhvati za zapešća i ponovo povuče na koljena.

“Dţin i droge su logičan izbor. Puno njih struse par ţestica i nekoliko tableta prije nego što se ubiju. Tako ublaţe strahove i umrtve bol”, reče on.

Jessica je još odmahivala glavom, pomalo sumanuto, uţarenih, uţasnutih i slijepih očiju, kao da više ne vidi očuha. Disala je u kratkim soptajima, bila na rubu hiperventilacije.

Craddock progovori mirnim glasom. “Spriječi to. Ţeliš da Anna odvede Reese? Ţeliš provesti deset godina u okruţnoj ludnici?” On je još čvršće uhvati za zapešće i privuče bliţe, tako da joj je sad govorio ravno u lice. Naposljetku ga ona ponovo pogleda u oči i prestane vrtjeti glavom. Craddock reče: “Nismo mi za to krivi nego Coyne. On nas je stjerao u kut, čuješ li? On nam je poslao tu neznanku koja nas ţeli zatrti. Ne znam što se dogodilo našoj Anni. Nisam vidio pravu Annu ne znam otkad. Anna s kojom si odrasla je mrtva. Coyne se za to pobrinuo. Po meni, on ju je dokrajčio. Kao da joj je svojom rukom prerezao vene. I on će odgovarati za to. Vjeruj mi. Naučit ću ga da se ne petlja u tuđe obitelji. Sad tiho. Počni normalno disati. Poslušaj moj glas. Izvući ćemo se iz ovoga. Ja ću te izvući, kao što sam te izvukao iz svih kritičnih situacija u tvom ţivotu. Imaj povjerenja u mene. Duboko udahni. Još jednom. Bolje?”

Njezine plavo-sive oči bile su razrogačene i zanesene: opsjenjene. Šumno i duboko udahne pa polako izdahne. I ponovo.

“Moţeš ti to”, reče Craddock. “Znam da moţeš. Za Reese moţeš učiniti sve što se mora.”

“Pokušat ću. Ali mi moraš reći. Moraš mi reći što da učinim. Ne mogu misliti”, reče Jessica.

“Ništa zato. Ja ću misliti za oboje”, reče Craddock. “A ti moraš samo ustati, pustiti vodu u kadu i pripremiti toplu kupku.”

“Da. U redu.”

Jessica ponovo krene da će ustati, ali je Craddock povuče za zapešća i zadrţi pokraj sebe još trenutak.

“A nakon što to učiniš”, reče on, “otrči u prizemlje i donesi mi moje staro klatno. Trebat će mi nešto za Annina zapešća.”

I onda je pusti. Jessica tako naglo ustane da je zateturala i uhvatila se za zid da ne padne. Zagleda se trenutak u njega, pa se okrene kao da je u nekoj vrsti transa i otvori vrata sebi slijeva te uđe u kupaonicu obloţenu bijelim pločicama.

Craddock ostane leţati na podu dok ne začuje šum vode koja u jakom mlazu poteče u kadu. A onda ustane; stajao je rame uz rame s Judeom.

“Stari pederu”, reče Jude. Svijet iz mjehurića sapunice izboči se i zanjiše. Jude stisne zube i svijet se vrati u normalu.

Craddockove su usnice bile tanke i bijele, zategnute u gorkoj i ruţnoj grimasi. Ostarjeli mišići na donjem dijelu njegovih nadlaktica zaklate se. On polako ode do Annine sobe. Malko je glavinjao - to što ga je Anna gurnula ipak ga je malo uzdrmalo. Gurne vrata Annine sobe. Jude ga je slijedio u stopu.

Annina je soba imala dva prozora, ali su oba bila okrenuta na začelje kuće, na suprotnu stranu od one na kojoj je upravo zašlo sunce. U Anninoj je sobi već bila noć i soba je utonula u plave sjene. Anna je sjedila na rubu kreveta. Između njezinih tenisica leţala je prazna čaša. Njezina platnena putna torba leţala je na krevetu iza nje. Na brzinu je u nju pobacala nešto odjeće; rukav crvenog pulovera visio je iz torbe. Annino je lice bilo bezizraţajno. Podlaktice su joj počivale na koljenima, oči staklene i zagledane u neku točku u daljini. Beţ omotnicu s Reeseinom fotografijom - njezin dokazni materijal - drţala je u jednoj ruci, zaboravljenu. Judea stegne oko srca kad ju je ugledao takvu.

Jude klonulo sjedne na krevet pokraj nje. Madrac zaškripi pod njim, ali nitko - ni Anna, ni Craddock - kao da to nije primijetio. Jude poloţi lijevu ruku na Anninu desnu. Iz rupe na lijevoj ruci ponovo je krvario, zavoji su bili krvavi i olabavjeli. Kad je to počelo? Nije mogao ni podići desnu ruku jer je bila preteška i prebolna. Od pomisli da bi je pomaknuo zavrtjelo bi mu se u glavi.

Craddock stane ispred pastorke, sagne se i pomnjivo joj se

zagleda u lice.

“Anna? Ĉuješ li me? Ĉuješ li moj glas?”

Ona se nastavi smiješiti i isprva ne odgovori. A onda trepne i reče: “Molim? Nešto si rekao? Slušala sam Judea. Na radiju. Meni najdraţu pjesmu.”

Craddock stisne usnice tako jako da u njima nije ostalo boje. “Taj čovjek”, ponovi on, gotovo ispljunuvši te riječi. Uhvati onu omotnicu za vrh i izvuče je iz njezinih ruku.

Zatim se uspravi, okrene prema jednom od prozora i spusti roletu.

“Volim te, Florida”, reče Jude. Soba oko njega nabrekne kad je progovorio, a mjehurić od sapunice nabubri do prsnuća, a onda se ponovo saţme.

“Volim te, Jude”, tiho će Anna.

Craddockova ramena poskoče od neugodnog iznenađenja. Okrene se, upitno je pogleda. A onda reče: “Ti i on uskoro ćete ponovo biti zajedno. To si ţeljela i to ćeš dobiti. Ja ću se pobrinuti za to. Spojit ću vas čim uzmognem.”

“Nosi se, prokletniče”, reče Jude. Kad se ovaj put soba rastegnula i izobličila, nije ju uspio vratiti u izvorno stanje premda se usredotočio na onaj fum-fum-fum. Zidovi su se nadimali pa ispuhavali, poput posteljine na povjetarcu.

Zrak u sobi bio je topao, sparan i mirisao na ispušne plinove i pse. Jude iza sebe začuje tihi cvileţ i pogleda u Angusa koji je leţao na krevetu, tamo gdje je maloprije leţala Annina platnena torba. Angus je teško disao, oči su mu bile ljepljive i ţute. Iz jedne svijene noge virila je oštra kost.

Jude se ponovo okrene prema Anni, samo što je sad na krevetu pokraj njega sjedila Marybeth, prljava lica, namrštena.

Craddock spusti jednu roletu i u sobi se još više smrači. Jude pogleda kroz drugi prozor i ugleda zelenilo uz cestu, palme, smeće u draču, a potom i zeleni natpis IZLAZ 9. U rukama mu je kuckalo fum-fum-fum. Klima je zujala i zvrjala. Jude se prvi put upita kako je

moguće da još čuje Craddockovu klimu. Ta pokojnikova je soba sasvim u dnu hodnika. Nešto počne škljocati, uporno poput metronoma: ţmigavac.

Craddock priđe drugom prozoru, zakloni Judeu pogled na autocestu pa spusti i tu roletu: Annina soba utone u mrak. Sumračje, najzad.

Jude ponovo pogleda u Marybeth, njezinu stisnutu čeljust, jednu ruku na upravljaču. Ţaruljica ţmigavca na kontrolnoj ploči ţmigala je i Jude zausti da će nešto reći, nije znao što, recimo...

41

“ŠTO TO RADIŠ?” ZAHRIPUE ON NEKAKVIM ĈUDNIM GLASOM. Marybeth je skrenula prema izlazu, gotovo stigla do njega. “Ovo nije naš izlaz.”

“Drmusala sam te pet minuta, nikako da se probudiš. Mislila sa da si u komi. Tu imaju bolnicu.”

“Vozi dalje. Sad sam budan.”

Ona u posljednji trenutak skrene natrag na autocestu i iza nje zableji truba.

“Kako si, Angus?” upita Jude i pogleda u njega.

Pruţi ruku između sjedišta i pomiluje jednu Angusovu šapu; Angusov se pogled nakratko razbistri. Ĉeljust mu se pomakne. Jezik mu pronađe Judeovu lijevu ruku i počne mu oblizivati prste.

“Dobar pas”, šapne Jude. “Dobar pas.”

Naposljetku se Jude okrene, zavali u sjedištu. Ĉarapa-lutka na njegovoj desnoj ruci imala je crveno lice. Ţudio je za injekcijom nečega što će otupjeti bol; moţda bi to mogao naći na radiju: Skynyrdse ili ako njih ne nađe, onda Black Crows. Pritisne tipku za uključivanje i brzo prebaci s praska krčanja na Doppler puls radarske antene koja šalje šifriranu vojnu poruku Hanku Williamsu

III. Ili moţda samo Hanku Williamsu, Jude nije mogao razlučiti jer je signal bio tako slab a onda -

A onda radio nabasa na savršeni prijam: Craddock.

“Momče, tko bi rekao da imaš tako pametnu glavicu.” Glas mu je bio topao i prisan, dopirao iz zvučnika u vratima. “Ne predaješ se. To ja inače cijenim. Ali ovo nije inače, naravno. To ti je jasno.” Nasmije se. “Moţeš to učiniti bilo gdje. Znaš, većina ljudi misli da ne znaju značenje riječi 'predaja', ali to nije istina. Većina ljudi kad hipnotiziraš, duboko, moţda im pomogneš i s malo droge da utonu u duboki trans, a onda im kaţeš da ţivi gore: vrišteći će traţiti vodu dok ne ostanu bez glasa. Učinit će sve da to spriječe. Sve pod milim Bogom. To je u ljudskoj prirodi. Ali neki ljudi - mahom djeca i luđaci - ne moţeš im dokazati, čak ni u transu. Anna je bila i jedno i drugo, Bog budi s njom. Pokušao sam učiniti da zaboravi sve ono zbog čega se tako loše osjećala. Bila je dobra djevojka. Bilo mi je teško gledati to kako se razapinje zbog svega i svačega, čak i zbog tebe. Ali joj nikad nisam uspio potpuno isprati mozak, premda bi je to poštedjelo patnje. Neki bi ljudi radije patili. Nije ni čudo da si joj bio drag. Isti si. Ţelio sam s tobom brzo završiti, ali si ti morao to razvući. A sad se sigurno pitaš zašto. Jamačno se to pitaš. Znaš, kad taj pas otraga prestane disati, i ti ćeš. I neće biti lako, a moglo je biti. Tri si dana proţivio kao pas, i sad moraš umrijeti kao pas, kao i ta jeftina kurvetina pokraj tebe -”

Marybeth ugasi radio. On se odmah ponovo upali.

“- misliš da bi mogao okrenuti moju curicu protiv mene a ne odgovarati za to -”

Jude podigne nogu i zabije petu svoje Doc Martensice u kontrolnu ploču. Začuje se hrskanje i pucanje plastike. Craddockov se glas istog trenutka izgubi u zaglušujućem prasku basa. Jude još jednom čizmom raspali po radiju i smrska ga. Radio zašuti.

“Sjećaš se kad sam rekao da pokojnik nije došao radi razgovora?” Jude reče Marybeth. “Povlačim to. U posljednje mi se vrijeme čini da je došao samo zbog toga.”

Marybeth ne odgovori. Nakon trideset minuta Jude ponovo

progovori kako bi joj rekao da skrene na sljedećem izlazu.

Vozili su po drţavnoj cesti. Juţnjačka, polutropska šuma rasla je do samog ruba ceste, nadvijala se nad nju. Prođu pokraj autokina, zatvorenog još otkad je Jude bio dijete. Divovski ekran izdizao se iznad ceste. Bio je razderan na nekoliko mjesta pa se kroz te rupe vidjelo nebo. Večeras se prikazivao lebdeći pokrov prljavog dima. Prođu pokraj motela New Southa, odavno zatvorenog, daskama obijenih prozora i obraslog raslinjem. Provezu se i pokraj benzinske postaje, prvog mjesta koje je još radilo. Dva duboko preplanula debela muškarca sjedila su ispred i ispratila ih pogledom. Nisu se nasmiješila, mahnula ili i na koji drugi način reagirala na automobil koji je prolazio; samo se jedan od njih nagnuo i pljunuo u prašinu.

Jude reče Marybeth da skrene lijevo pa krenu u niske breţuljke. Popodnevna je svjetlost bila čudna, mutno i otrovno crvena, olujna sumračna svjetlost. Istu je boju Jude vidio kad je zatvorio oči: boja njegove glavobolje. Premda još nije bilo sumračje, tako je izgledalo. Trbusi oblaka na zapadu bili su tamni i prijeteći. Vjetar je šibao vrhove palmi i njihao povijuše koje su se klatile s niskih grana hrastova.

“Stigli smo”, reče Jude.

Kad je Marybeth skrenula na kolni prilaz kuće sličan dugačkoj pisti, vjetar se naduo i zasuo vjetrobran s pregršt krupnih, tvrdih kapi koje su bijesno zaštropotale po staklu. Jude je očekivao još kiše, ali je ne bude.

Kuća je stajala na vrhu lagane uzvisine. Jude nije bio tu više od trideset godina i tek je sad shvatio koliko njegova kuća u New Yorku sliči njegovu roditeljskom domu. Kao da je skočio deset godina u budućnost i vratio se u New York na svoje sada zapušteno i napušteno imanje. Prostrana kuća pred njim bila je mišje sive boje, a krov od crne šindre. Na mnogim su se mjestima daske nakrivile ili ih nije ni bilo. U jednom trenutku Jude opazi kako je vjetar jednu otkinuo; njezin crni pravokutnik vrteći se odleti u nebo.

Prazni kokošinjac vidio se na jednoj strani kuće. Njegova zaštitna vrata zanjišu se i otvore pa se zalupe s treskom, poput pucnja. Na jednom od prozora u prizemlju nije bilo stakla i vjetar je čegrtao

komadom poluprozirne plastike, zakucanim klamericama za okvir. To je od početka bilo njihovo odredište, Jude je to sad znao. Zaputili su se prema ovoj kući čim su krenuli na put.

Neasfaltirana cesta koja je vodila do kuće završavala je polukruţno i Marybeth zaustavi Mustang tako da je bio okrenut u smjeru kojim su došli pa ga tek tada ugasi. Oboje su gledali niz kolni prilaz kad su se reflektori Craddockova kamioneta pomolili u podnoţju uzbrdice.

“Boţe moj”, reče Marybeth, a onda izađe iz automobila, zaobiđe ga i ode na Judeovu stranu.

Blijedi kamionet u dnu kolnog prilaza kao da je na trenutak zastao, a onda zagrmi prema njima.

Marybeth naglo otvori suvozačka vrata i Jude gotovo ispadne iz auta. Marybeth ga povuče za ruku.

“Ustaj. Ulazi u kuću.”

“Angus...” reče Jude i pogleda u svoga psa.

Angus je glavu poloţio na prednje šape. Umorno je gledao u Judea, krvlju podlivenih i vlaţnih očiju.

“Uginuo je.”

“Nije”, reče Jude, siguran da se ona vara. “Kako si, stari?”

Angus ga je ţalobno gledao, nepomičan. Vjetar se zavuče u auto i prazna papirnata šalica zakotura se po podu, tiho šušnuvši. Povjetarac promrsi Angusovo krzno, začešlja ga na pogrešnu stranu. Angus se ne obazre na to.

Nemoguće da je Angus tako uginuo, bez odjave. Bio je ţiv još prije nekoliko minuta, Jude je bio uvjeren u to. Jude je stajao u prašini pokraj Mustanga uvjeren da će se Angus pomaknuti, protegnuti se i podići glavu pričeka li Jude još samo malo. A onda ga Marybeth ponovo počne navlačiti za ruku i on nije imao snage oduprijeti joj se, morao je posrtati za njom ili bi pao na nos.

Skljoka se na koljena metar od prednjih stuba. Nije znao zašto. Ruku je prebacio oko Marybethina ramena; ona je jednu ovila oko njegova struka. Ona jekne kroz stisnute zube i ponovo ga teškom

mukom osovi na noge. Iza leđa Jude začuje kako se pokojnikov kamionet zaustavio na okretištu prilaza. Šljunak zaškripi ispod njegovih guma.

Hej, momak, dovikne Craddock kroz otvoreni vozački prozor, i na kućnim vratima Jude i Marybeth zastanu i pogledaju.

Kamionet je stajao upaljenog motora pokraj Mustanga. Craddock je sjedio za upravljačem u svom uštogljenom, svečanom crnom odijelu srebrnih puceta. Lijeva mu je ruka visjela kroz prozor. Bilo je teško razaznati mu lice kroz zaobljeno plavo staklo.

Ovo je tvoja kuća, sinko? reče Craddock i nasmije se. Kako si samo preţivio odlazak iz nje? I on se ponovo nasmije.

Britvica u obliku polumjeseca zaklati se na sjajnom lančiću u ruci koju je pruţio kroz prozor.

Zaklat ćeš je. A ona će ti na tome biti zahvalna. Samo da svemu najzad dođe kraj. Jude, trebao si se kloniti mojih curica.

Jude okrene okruglu kvaku, Marybeth ramenom gurne vrata, i njih dvoje upadnu u tamu prednjeg hodnika. Marybeth nogom povuče vrata za njima. Jude posljednji put pogleda kroz prozor pokraj vrata -kamioneta nije bilo. Mustang je stajao sam na prilazu. Marybeth okrene Judea i opet ga pogura.

Krenu niz hodnik pridrţavajući jedno drugo. Marybeth bokom zakači stolić i ovaj s treskom padne na pod. Telefon koji je stajao na njemu prevrne se na pod i slušalica odleti iz leţišta.

U dnu hodnika nalazila su se vrata koja su vodila u kuhinju. U kuhinji je gorjelo svjetlo. Bio je to jedini izvor svjetlosti koji su dosad vidjeli u cijeloj kući. Izvana su prozori izgledali neosvijetljeni, a nakon što su ušli, dočekale su ih sjene u prednjem hodniku i bezdana tmina na vrhu stubišta.

Na kuhinjskim se vratima pojavi starica u bluzi pastelne boje cvjetnog uzorka. Imala je sijedu kovrčavu kosu, a naočale su joj uvećavale plave, začuđene oči koje su izgledale gotovo komično krupne. Jude odmah prepozna Arlene Wade, premda ni sam nije znao kad su se posljednji put vidjeli. Kad god da je to bilo, odvajkada je bila kakva je sad - mršava, vječno iznenađenog

pogleda, stara.

“Što je sad ovo?” vikne ona. Desnu ruku ovije oko kriţa koji joj je visio oko vrata. Odmakne se da ih propusti. “Boţe moj, Justine. Isuse i Marijo, što ti se dogodilo?”

Kuhinja je bila ţuta. Ţuti linoleum, radna ploča od ţutih keramičkih pločica, ţuto-bijele karirane zavjese, tanjuri s uzorkom tratinčica cijede se u košari pokraj sudopera; kad je Jude sve to obuhvatio pogledom, začuje u glavi pjesmu koja je bila veliki hit Coldplaya prije nekoliko godina, o tome kako je sve ţuto.

Iznenadilo ga je, s obzirom na to kako je kuća izgledala izvana, da je kuhinja u tako veselim bojama i tako dobro odrţavana. Nikad nije bila takva kad je bio dijete. Majka se uglavnom zadrţavala u kuhinji, letargično gledala dnevne sapunice dok je gulila krumpire ili prala mahune. Njezina emocionalna obamrlost iscijedila je boju iz kuhinje i od nje načinila prostoriju u kojoj se govori tiho, ako uopće. Njihova je kuhinja bila privatni i nesretni prostor; protrčati kroz kuhinju bilo je neprimjereno koliko i galamiti na pogrebu.

Ali je njegova majka pokojna već trideset godina i kuhinja sad pripada Arlene Wade, koja tu ţivi više od godinu dana i vjerojatno uglavnom boravi u toj prostoriji koju je učinila toplom samom svojom prisutnošću: starica koja s prijateljicama čavrlja telefonom, koja rodbini peče kolače, koja njeguje čovjeka na samrti. Zapravo je kuhinja bila malko preudobna pa Judea omami njezina toplina i iznenadna zapara. Marybeth ga usmjeri prema kuhinjskom stolu i on osjeti kako su koščati prsti utonuli u njegovu desnu mišicu kad ga je Arlene zgrabila za bicepse; on se iznenadi krutoj snazi njezinih prstiju.

“Imaš čarapu na ruci”, reče ona.

“Jedan mu je prst otkinut”, reče Marybeth.

“Pa što onda traţite ovdje?” upita Arlene. “Trebalo ga je odvesti u bolnicu.”

Jude se skljoka u stolac. Ĉudnovato: sjedio je nepomično, no kao da se još kretao jer su zidovi kuhinje polako promicali pokraj njega a stolac klizio poput autića u lunaparku: Luda voţnja lunaparkom g.

Judea.

Marybeth se svali u stolac pokraj njega, koljenima udari o njegova. Drhtala je. Lice joj je bilo masno od znoja, kosa postala nerazmrsiva griva. Pramenovi su joj se lijepili za sljepoočnice, za znoj na obrazima, za zatiljak.

“Gdje su vam psi?” upita Marybeth.

Arlene je počela odmatati čarapu omotanu oko Judeova zapešća, gledajući niz nos kroz dioptrijske leće svojih naočala. Ako joj se to pitanje učinilo neobično ili iznenađujuće, nije to ničim pokazala. Usredotočila se na svoj trenutačni posao.

“Moj je pas ondje”, reče ona i glavom pokaţe u kut kuhinje. “Kao što vidite, on je moj veliki zaštitnik. Pravi je ljutko: nemojte mu se slučajno zamjeriti.”

Jude i Marybeth pogledaju u kut: debeli ostarjeli rotvajler sjedio je na jastuku u pletenoj košari. Bio je prevelik za nju pa mu se ruţičasta, bezdlaka straţnjica objesila preko ruba. Jedva podigne glavu, zagleda se u njih vodnjikavim, krvlju podlivenim očima, a onda ponovo spusti glavu i tiho uzdahne.

“Što ti se dogodilo ruci, Justin?” upita Arlene. “Ugrizao te pas?”

“Što se dogodilo s očevim njemačkim ovčarima?” upita Jude.

“Već neko vrijeme nije u stanju brinuti se za pse. Poslala sam Clintona i Rathera Jefferyjevima.” Skine Judeu čarapu s ruke i zaprepašteno udahne kad je ispod nje ugledala zavoj natopljen krvlju. “Je l' ovo nekakva šašava utrka s tvojim starim tko će prvi umrijeti?” Ona poloţi Judeovu ruku na stol ne odmotavši zavoje. A onda pogleda i u Judeovu zamotanu lijevu ruku. “Manjka ti nešto i na toj?”

“Ne. Tu sam samo probušio.”

“Pozvat ću ti hitnu”, reče Arlene. Budući da je cijeli ţivot proţivjela na Jugu, izgovorila je itnu.

Podigne telefonsku slušalicu s kuhinjskog zida. Ona joj glasno i opetovano zableji u lice. Ona brzo odmakne uho od slušalice i vrati je u leţište.

“Srušili ste mi telefon u hodniku”, reče ona i ode u prednji dio kuće vratiti slušalicu na mjesto.

Marybeth se zagleda u Judeovu ruku. On je podigne - shvati da je na stolu ostavio mokar crveni otisak ruke - i nemoćno je ponovo spusti.

“Nismo trebali ovamo dolaziti”, reče ona.

“Nemamo kamo.”

Ona pogleda u Arleneina debelog rotvajlera. “Reci mi da će nam on pomoći.”

“Dogovoreno: on će nam pomoći.”

“Ozbiljno to misliš?”

“Ne.”

Marybeth ga upitno pogleda.

“Oprosti”, reče Jude. “Moţda ti nisam najbolje objasnio to sa psima. Nije svejedno koji pas. Moraju biti moji. Znaš za ono kako svaka vještica ima crnu mačku? Bon i Angus bili su moje crne mačke. Nezamjenjivi su.”

“Kad si to shvatio?”

“Prije četiri dana.”

“I zašto mi nisi rekao?”

“Nadao sam se da ću iskrvariti prije nego što Angus ugine. I da ćeš ti onda biti sigurna. Onda bi te duh morao ostaviti na miru. Završio bi s nama. Da mi mozak bolje radi, ne bih si tako dobro previo rane.”

“Misliš da bi tvoja smrt nešto riješila? Misliš da će sve biti u redu ako mu daš što ţeli? Idi mi u lijepi kurac. Misliš da sam prevalila toliki put da budem svjedokinja tvog samoubojstva? Jebi se.”

Arlene se vrati u kuhinju, mršteći se, obrva spojenih ili zbog srditosti ili duboke zamišljenosti, ili i jednog i drugog.

“Nešto nije u redu s tim telefonom. Ne mogu dobiti signal. Svaki put kad podignem slušalicu, začujem neku lokalnu radiostanicu. Emisiju za poljoprivrednike. Neki tip trkelja o tome kako raščerečiti

ţivotinje. Moţda je vjetar potrgao ţicu.”

“Imam mobitel -” zausti Marybeth.

“I ja”, reče Arlene. “Ali tu kod nas nema signala. Neka Justin legne pa ću mu sanirati ruku. A onda ću se odvesti do McGeesova restorana i nazvati hitnu odande.”

Odjednom ona zavuče ruku između njih, uhvati Marybeth za zapešće i podigne njezinu zamotanu ruku. Zavoji su bili smeđi od skorene krvi na njima.

“Kog vraga vas dvoje izvodite?” upita ona.

“Moj palac”, reče Marybeth.

“Pokušala si mu presaditi svoj palac umjesto njegova prsta?”

“Samo se inficirao.”

Arlene spusti Marybethinu zamotanu ruku na stol i pogleda njezinu nezamotanu lijevu ruku, uţasno bijelu, smeţuranu. “Nikad nisam vidjela takvu infekciju. Na objema rukama. Još negdje?”

“Ne.”

Arlene opipa Marybethino čelo. “Goriš. Boţe moj. Oboje imate temperaturu. Ti moţeš prileći u mojoj sobi, mila. A Justina ću smjestiti u očevu sobu. Prije dva tjedna dogurala sam tamo drugi krevet da mogu drijemati i usput ga drţati na oku. Dođi, veliki. Još malo hodanja. Diţ' se na junačke noge.”

“Ako hoćeš da hodam, donesi tačke i odvezi me”, reče Jude.

“U tatinoj sobi drţim morfij.”

“Onda moţe”, reče Jude, upre se lijevom rukom o stol i s mukom osovi na noge.

Marybeth priskoči i uhvati ga za lakat.

“Ostani gdje jesi”, reče Arlene. Kimne glavom prema svom rotvajleru i vratima iza njega, vratima prostorije koja je nekoć sluţila za šivanje a sad bila mala spavaća soba. “Idi tamo i odmori se. Ja ću se pobrinuti za ovoga.”

“Sve je u redu”, Jude reče Marybeth. “Arlene me drţi.”

“Što ćemo s Craddockom?” upita Marybeth.

Stajala je gotovo uz njega. Jude se sagne, gurne lice u njezinu kosu i poljubi je u tjeme.

“Ne znam”, reče Jude. “Dao bih sve da te nisam upleo u ovo. Zašto nisi otišla od mene dok si još mogla? Zašto moraš biti tako usrano tvrdoglava?”

“S tobom sam već devet mjeseci”, reče ona, podigne se na prste, zagrli ga i ustima potraţi njegova. “Valjda sam se ugledala na tebe.”

Ostanu stajati i ljuljati se tako zagrljeni.

42

KAD SE JUDE ODMAKNUO OD MARYBETH, ARLENE GA OKRENE I

POKRENE. Očekivao je da će ga odgurati natrag niz prednji hodnik i da će se popeti na kat, u veliku spavaću sobu, jer je pretpostavio da mu otac ondje leţi. No oni prođu kroz kuhinju do straţnjeg hodnika koji je vodio do Judeove nekadašnje spavaće sobe.

Naravno da njegov otac leţi ondje, u prizemlju. Jude se nejasno sjećao da mu je Arlene u jednom telefonskom razgovoru rekla da će premjestiti Martina u prizemlje, u Judeovu negdašnju sobu, jer je to lakše nego da se stalno penje po stubama kad mu nešto treba.

Jude se okrene da još jedanput pogleda Marybeth. Gledala je za njim s vrata Arleneine sobe, sjajnih i iscrpljenih očiju - a onda Jude i Arlene krenu dalje i ostave je samu. Judeu nije bilo drago što će biti tako daleko od Marybeth u mraku i u trošnom labirintu očeve kuće. Moguće da više nikad neće naći jedno drugo.

Hodnik koji je vodio do njegove sobe bio je uzak i zavojit, zidovi vidljivo neravni. Prođu pokraj zaštitnih vrata čiji je dovratak bio zabijen, a zaštitne mreţe zahrđale i trbušasto zaobljene. Kroz ta se vrata ulazilo u blatnjav svinjac u kojem su bila tri prasca srednje veličine, dobrohotnih i mudrih zatubastih njuški, koji zirnu u Judea i Arlene dok su prolazili.

“Još drţite svinje?” reče Jude. “Tko se brine o njima?”

“Što misliš?”

“Zašto ih nisi prodala?”

Ona slegne ramenima pa reče: “Otac ti je cijeli ţivot drţo svinje. Moţe ih čut tamo gdje leţi. Vjerojatno sam mislila da će mu to pomoć da zna gdje je. I ko je.” Ona pogleda u Judea. “Misliš da je to glupo?”

“Ne”, reče Jude.

Arlene lagano gurne vrata Judeove nekadašnje sobe i oni zakorače u zagušljivu toplinu koja je tako jako mirisala na mentol da Judeu zasuze oči.

“Drţ se”, reče Arlene. “Samo da pomaknem svoje krpice.”

Ona ga nasloni na dovratak i poţuri do leţaja pokraj lijevog zida. Jude pogleda na suprotnu stranu sobe u identičan leţaj: u njemu je leţao njegov otac.

Oči Martina Cowzynskog bile su uski prorezi kroz koje su se vidjele jedino staklaste krhotine očnih jabučica. Leţao je razjapljenih usta. Ruke su mu bile ţilave kandţe, skvrčene na prsima, nokti svinuti, ţuti i oštri. Uvijek je bio vitak i ţilav. Prema Judeovoj procjeni izgubio je otprilike trećinu teţine, imao jedva pedesetak kilograma. Izgledao je kao da je već mrtav, premda mu je dah još hripao u grlu. Po bradi je imao poteze bijele pjene. Arlene ga je brijala kad su oni stigli. Na noćnom je stoliću stajala rukom zamućena pjena za brijanje i u njoj četkica drvenog drška.

Jude oca nije vidio trideset četiri godine i kad ga je ugledao - omršavjelog, rugobnog, izgubljenog u vlastitom snu smrti - preplavi ga novi val vrtoglavice. Nekako je bilo uţasnije to što je Martin disao. Judeu bi ga bilo lakše gledati ovakvog da je mrtav. Jude ga je tako dugo mrzio da nije bio spreman ni za kakav drugi osjećaj. Za samilost. Uţasnutost. Jer uţasnutost izvire iz suosjećanja, razumijevanja kako bi bilo kad bismo mi trpjeli. Jude nije pomišljao da bi mogao osjetiti suosjećanje ili razumijevanje za čovjeka u krevetu na suprotnom kraju sobe.

“Moţe li me vidjeti ovdje?” upita Jude.

Arlene se okrene i pogleda u Judeova oca.

“Sumnjam. Danima ne reagira ni na što. Naravno, već mjesecima ne moţe govoriti, ali donedavno bi katkad iskrivio lice ili signalizirao kad bi nešto ţelio. Uţivao je u brijanju pa ga još brijem svaki dan. Godila mu je vruća voda na licu. Moţda nekom njegovu dijelu to još godi. Ne znam.” Ona to reče pa zašuti, zagledavši se u ispijeni, hripajući lik u udaljenom krevetu. “Ţao mi je što umire na takav način, ali još je gore nekome produţavati ţivot nakon neke točke. To je moje mišljenje. Kucne čas kad umrli imaju pravo doći po svoje.”

Jude kimne glavom. “Mrtvi dolaze po svoje. Doista.”

On pogleda što Arlene drţi u rukama: šivaći pribor koji je maknula s drugog leţaja. Bješe to nekoć majčin pribor, zbirka naprstaka, igala i konaca ispremiješanih u jednoj od onih velikih ţutih bombonijera u obliku srca koje je otac kupovao majci. Arlene pritisne poklopac i zatvori je pa je stavi na pod između leţajeva. Jude je sumnjičavo motrio kutiju, ali ona ne načini nikakav prijeteći pokret.

Arlene se vrati po njega, uhvati ga za lakat i povede prema praznom krevetu. Za noćni je stolić bila pričvršćena svjetiljka na metalnom kraku. Ona okrene svjetiljku koja zaječi i zaškripi kad se zahrđala opruga istegnula, i upali je. Jude zatvori oči na iznenadnoj blještavoj svjetlosti.

“Pogledajmo tu ruku.”

Arlene stavi nisku stoličicu pokraj kreveta i pincetom počne odmatati promočenu gazu. Kad je ogulila posljednji sloj s koţe, Jude u ruci osjeti poplavu hladnih trnaca, a onda ga fantomski počne peći odrubljeni prst kao da po njemu puţu crveni mravi.

Ona zabode iglu u ranu, na nekoliko mjesta. On je isprva psovao, no potom osjeti kako mu blagoslovljeni val hladnoće preplavljuje ruku i zapešće, kucka u ţilama i pretvara ga u raznosača leda.

U sobi se najprije smrači, a onda je preplavi svjetlost. Znoj na tijelu brzo mu se hladio. Leţao je na leđima. Nije se sjećao da je prilegao. Kao iz daljine osjeti da ga netko poteţe za desnu ruku. Nakon što je shvatio da to Arlene čini nešto njegovu batrljku -

stavlja štipaljku na nj, provlači kukice kroza nj ili ga šiva - on reče: “Mučno mi je.” Suzdrţao se toliko da mu ona pokraj obraza stavi gumenu pliticu, a onda on okrene glavu i povrati u nju.

Nakon što mu je Arlene sanirala desnu ruku, poloţi mu je na prsa. Umotana u tamponske slojeve zavoja, bila je triput veća nego prije, veličine jastučića. Bio je grogi. U sljepoočnicama mu je potmulo kuckalo. Ona mu ponovo osvijetli lice onom jakom svjetiljkom i nagne se nad njega da pogleda posjeklinu na licu. Nađe široki zavoj boje koţe i paţljivo mu ga stavi na lice.

“Prilično je toga iz tebe iscurilo. Znaš li kakvo motorno ulje rabiš? Da hitna donese što ti treba.”

“Provjeri kako je Marybeth. Molim te.”

“Baš sam krenula k njoj.”

Arlene na odlasku ugasi svjetlo. Judeu je laknulo da je ponovo zdruţen s tamom.

Sklopi oči, a kad su se ponovo naglo otvorile, nije znao je li prošla jedna ili šezdeset minuta. Očeva je kuća bila mjesto opuštajuće tišine i mira; čuo se jedino iznenadni šum vjetra, škripanje drva, zapah kiše na oknima. Upita se je li Arlene otišla po itnu. I spava li Marybeth. Pitao se je li Craddock u kući, sjedi li ispred vrata sobe. Jude okrene glavu: otac je gledao u njega.

Očeva su usta bila razjapljena i Jude ugleda nekoliko preostalih škrba. smeđih od nikotina i bolesne desni. Martin je zurio u sina, ošamućenih sivih očiju. Dijelio ih je metar golog poda.

“Ti nisi tu”, zasopta Martin Cowzynski.

“Mislio sam da ne moţeš govoriti”, reče Jude.

Njegov otac polako trepne. Ničime nije pokazao da je čuo što je Jude rekao. “Neće te biti kad se probudim.” Reče to gotovo s nadom. Počne kašljucati. Slina mu poleti iz usta, prsište kao da mu se ulubilo. kao da svaki put kad bolno hrakne iskašljava utrobu i spljošti se.

“Nešto si pobrkao, stari”, reče mu Jude. “Ti si moja noćna mora. a ne ja tvoja.”

Martin još nekoliko trenutaka nastavi zuriti u njega tim izrazom glupog čuđenja, a onda ponovo svrne pogled u strop. Jude je pomno promatrao starca na uskom leţaju kojemu je dah iz grla izlazio zviţdeći i čije je lice bilo isprugano osušenim potezima kreme za brijanje.

Vjeđe Judeova oca postupno se spuste. Uskoro i Judeove učine isto.

43

NIJE BIO SIGURAN ŠTO GA JE PROBUDILO, ALI NAKON ŠTO SE PRENUO

I OTVORIO OĈI, UGLEDA ARLENE U PODNOŢJU KREVETA. Nije znao koliko ona već tu stoji. Imala je na sebi kričavocrvenu kabanicu podignute kapuljače. Kišne kapi svjetlucale su na najlonu. Njezino staro, koščato lice bilo je bezizraţajno, imalo gotovo robotski izraz koji Jude odmah nije prepoznao, a u kojem je nakon nekoliko trenutaka očitao strah. Upita se je li već otišla pa se vratila ili još nije ni krenula.

“Nestalo nam je struje”, reče ona.

“Zar?”

“Izašla sam iz kuće, a kad sam se vratila, struje nije bilo.”

“A-ha.”

“Na kolnom prilazu stoji nekakav kamionet. I nikamo ne ide. Neodređene boje. Ne mogu vidjet ko u njemu sjedi. Krenula sam prema njemu da vidim je li taj neko moţda nekamo ide pa da nam pozove itnu, al sam se onda prestrašila. Toga ko bi mogao bit u njemu pa sam se vratila.”

“Bolje ti je da mu ne prilaziš.”

Arlene nastavi govoriti kao da Jude nije ništa rekao. “Kad sam se vratila, više nismo imali struje, a telefonom se svejedno prenosi neka blesava govorna radioemisija. Nekakvo vjersko baleganje o

putovanju cestom Boţje milosti. Televizor u dnevnom boravku je bio upaljen. Radio je. Znam da to ne moţe bit jer nema struje, al televizor je svejedno bio upaljen. Davali su vjesti. Upravo prikazivali prilog o tebi. O svima nama. Kako smo svi mrtvi. Prikazali su našu kuću i ostalo. Moj su leš pokrivali plahtom. Nisu me spomenuli imenom, al sam vidjela svoju ruku kako viri ispod plahte i svoju narukvicu. Policajaca kao mrava. A ona ţuta traka rastegnuta preko kolnog prilaza. Onda je Dennis Woltering reko da si nas ti sve pobio.”

“To je laţ. Ništa se od toga neće dogoditi.”

“Više nisam mogla to gledat pa sam ugasila televizor, a on se odmah ponovo upalio, ali sam ga ja ponovo ugasila i iščupala ţicu iz zida. Onda je ušutio.” Zašuti pa doda: “Justin, moram ić. Nazvat ću itnu od susjeda. Moram ić... Samo što se bojim proć pokraj onog kamioneta. Ko ga vozi?”

“Nitko koga bi ţeljela upoznati. Uzmi moj Mustang. Ključevi su ti u njemu.”

“Ne hvala. Vidjela sam što je otraga.”

“O.”

“Imam svoj auto.”

“Samo se kloni tog kamioneta. Prođi preko travnjaka i kroz ogradu ako moraš. Samo ga zaobiđi u širokom luku. Jesi li pogledala kako je Marybeth?”

Arlene kimne glavom.

“I kako je?”

“Spava. Jadna mala.”

“Ţiva istina.”

“Zbogom, Justin.”

“Pazi se.”

“Vodim svog psa sa sobom.”

“U redu.”

Ona umorno zakorači prema vratima, no tada stane i reče: “Tvoj ujak Pete i ja odveli smo te u Disneyland kad si imo sedam godina. Sjećaš se toga?”

“Naţalost ne.”

“Prvi put u ţivotu sam te vidjela nasmiješenog tog dana kad si se vozio na vrtuljku sa slonovima. To mi je bilo drago. Kad sam vidjela da se smiješiš, pomislila sam da imaš izgleda bit sretan. Bilo mi je ţao kad sam vidjela kakav si postao. Tako jadan. Uvijek u crnom, pa svi ti uţasi o kojima pjevaš u svojim pjesmama. Srce mi se slamalo od toga. Kamo se djenuo onaj dječak koji se smiješio na vrtuljku sa slonićima?”

“Umro je od gladi. Ja sam njegov duh.”

Ona kimne glavom i krene. Podigne jednu ruku na pozdrav, a onda se okrene i ode.

Jude je napeto osluškivao zvukove u kući, njezinu jedva čujnu škripu na vjetru i rasprskavanje kišnih kapi na njezinoj površini. Negdje se treskom zalupe zaštitna vrata. Moţda ih je zalupila Arlene na izlasku. Ili su se zalupila vrata kokošinjca.

Osim hrapave vrućine na obrazu gdje ga je Jessica Price porezala, nije ga jako boljelo. Disao je sporo i pravilno. Gledao je u vrata, očekujući da se pojavi Craddock. Svrnuo je pogled s vrata tek kad je zdesna začuo tihi potmuli udarac.

On pogleda. Na podu se nalazila velika ţuta kutija u obliku srca. U njoj je nešto lupnulo. A onda kutija poskoči kao da je nešto odozdo lupilo u nju. Odskoči desetak centimetara pa iznova poskoči. Nešto još jedanput udari o poklopac odozdo i poklopac se odigne na jednoj strani.

Iz bombonijere se pomole četiri koščata prsta. Još jedan potmuli udarac i poklopac se sasvim podigne. Craddock se ispili iz kutije kao da je riječ o rupi u podu u obliku srca. Poklopac mu se njihao na glavi poput otkačenog šešira. On ga skine i baci pa se izvuče iz kutije do struka iznenađujuće gipkim pokretom za čovjeka koji nije bio samo star nego i mrtav. Klekne na jedno koljeno, iskobelja

ostatak tijela iz kutije i ustane. Bugovi na nogavicama njegovih hlača bili su besprijekorni.

U svinjcu ispred kuće zaciče svinje. Craddock dugačkom rukom posegne u bezdanu kutiju, opipa, nađe svoj šešir i natakne ga na glavu. One su mu črčke plesale pred očima. Craddock se okrene i nasmiješi.

“Gdje si tako dugo?” upita Jude.

44

KONAĈNO SAMI, TI I JA. NA KRAJU PUTA, REĈE POKOJNIK. Usnice su mu se micale ali nečujno; njegov je glas postojao samo u Judeovoj glavi. Srebrna puceta na sakou Craddockova crnog odijela svjetlucala su u tami.

“Aha”, reče Jude. “I zabavi mora jednom doći kraj.”

Još se ne predaješ. Baš zanimljivo! Craddock poloţi suhonjavu ruku na Martinov gleţanj i prođe njome po plahti uz nogu. Martinove su oči bile sklopljene, ali su mu usta bila razjapljena i kroz njih je dah još ulazio u slabašnim piskovima komprimiranog zraka. I nakon tisuća kilometara još pjevaš istu pjesmu.

Craddockova ruka spuzne niz Martinovo prsište, kao usput. Nije još ni pogledao starca u krevetu pokraj sebe koji samo što nije ispustio dah.

Nikad mi se nije sviđala tvoja glazba. Anna bi je slušala tako glasno da bi svakoj normalnoj osobi popucali bubnjići. Znaš li da odavde do pakla vodi cesta ? Ja sam prošao niz nju. Već mnogo puta. Reći ću ti nešto - na toj je cesti samo jedna postaja i na njoj puštaju samo tvoju glazbu. Vjerojatno sotonina metoda da od prvog trenutka počne kaţnjavati grešnike. On se nasmije.

“Poštedi djevojku.”

Ne dolazi u obzir. Ona će lijepo sjediti između nas dok mi jezdimo noćnom cestom. Već je zabrazdila s tobom. Ne moţemo je sad ostaviti.

“Kaţem ti da Marybeth s ovime nema nikakve veze.”

Ali, sinko, ti ne naređuješ meni, sinko. Ja naređujem tebi. Ti ćeš je zadaviti, a ja ću to gledati. Da te čujem. Reci mi što će se dogoditi.

Jude pomisli Neću, ali reče: “Zadavit ću je. Ti ćeš gledati.”

E sad mi je tvoja glazba po ukusu.

Jude se sjeti pjesme koju je smislio neki dan u motelu u Virginiji. kako su mu prsti našli ispravne akorde, spokoja koji ga je obuzeo dok ih je svirao - osjećaja reda i kontrole, udaljenosti ostatka svijeta kojeg na distanci drţi njegov nevidljivi zvučni zid. Što mu je ono Bammy rekla? Mrtvi pobjeđuju kad prestaneš pjevati. U njegovoj je viziji Jessica Price rekla da bi Anna u transu pjevala kako je ne bi natjerali da učini što ne ţeli, da blokira glasove koje nije ţeljela čuti.

Ustaj, reče mrtvac. Prestani se izleţavati. Imaš posla u drugoj sobi. Cura čeka.

Ali ga Jude nije slušao. Potpuno se usredotočio na glazbu u svojoj glavi. Ĉuo ju je kako bi zvučala da ju je snimio neki bend, tihi šušanj činela i malog bubnja, duboko, sporo bilo basa. Pokojnik mu je nešto govorio, ali Jude shvati da se moţe isključiti kad se usredotoči na svoju novu pjesmu.

Sjeti se radija u Mustangu, onog starog što ga je iščupao iz kontrolne ploče i zamijenio XM-om i DVD-Audio disk plejerom. Originalni radio bio je AM prijamnik staklene prednje ploče koji je sjajio nezemaljski zeleno i osvjetljavao vozački dio automobila poput akvarija. Jude je u glavi čuo kako na radiju puštaju tu njegovu pjesmu, svoj glas koji ječi u pozadini drhtavog, šupljeg zvuka gitare. To su puštali na jednoj postaji. Na drugoj se čuo starčev glas, a u pozadini, negdje iz daljine, juţnjačka vjerska radiopostaja na kojoj se povazdan bljezgarilo u slavu Isusovu. Signal je bio slab pa bi se razabrala riječ-dvije, a ostalo bi se izgubilo u valovima krčanja.

Craddock mu je rekao da se podigne u sjedeći poloţaj. Jude je tek naknadno shvatio da ga nije poslušao.

Ustaj, rekoh.

Jude počne ustajati, no tada stane. U mislima je spustio vozačko sjedište i pruţio noge kroz prozor, s radija se čula njegova pjesma, cvrčci su se glasali u toploj ljetnoj tami. On je pjevušio i uskoro toga postane svjestan. Pjevušio je tiho i falš, ali je svejedno u tome prepoznao svoju novu pjesmu.

Sinko, čuješ li ti mene što ti govorim? upita pokojnik. Jude je znao što je ovaj rekao po micanju njegovih usta kojima je vrlo razgovijetno oblikovao te riječi. Ali ga zapravo Jude uopće nije mogao čuti.

“Ne”, reče Jude.

Craddockova se gornja usna zategne u odvratan cerek. Još je jednu ruku drţao na Judeovu ocu; prešao je njome preko Martinovih prsa i sad ga drţao za vrat. Vjetar je urlikao oko kuće, a kišne kapi greble po oknima. A onda se vjetar stiša i u tajcu koji zavlada Martin Cowzynski zacvili.

Jude je nakratko zaboravio na oca - Judeove su se misli zaplele u ječeće vitice njegove zamišljene pjesme - ali mu taj zvuk privuče pogled. Martinove su oči bile otvorene, zureće i uţasnute. Gledao je u Craddocka. Ovaj se okrene prema njemu. Prestane se ceriti, a ispijeno i grubo lice poprimi mu izraz tihe zamišljenosti.

Naposljetku Judeov otac šušljavo zahriplje. “To je glasnik. Glasnik smrti.”

Pokojnik ponovo pogleda u Judea. One crne črčke migoljile su mu ispred očiju. Craddockove se usne pomaknu i na trenutak mu glas postane razgovjetniji, prigušen ali čujan u pozadini Judeove pjesme.

Ti me moţda moţeš isključiti, reče Craddock. Ali on ne moţe.

Craddock se sagne nad Judeova oca i uhvati ga rukama za glavu. Martin počne nepravilno, napreskokce disati. Svaki mu je dah bio kratak, brz i usplahiren. Vjeđe mu zatrepere. Pokojnik se sagne i pritisne usta na Martinova.

Judeov otac utone dublje u jastuk, upre se petama o krevet i odgurne kao da se ţeli dublje ukopati u krevet i odmaknuti od Craddocka. Posljednji put, očajnički, udahne - i usiše pokojnika u

sebe. U sekundi, kao kad mađioničar provuče rubac kroz šaku i on iščezne. Craddock se smeţura poput celofana usisanog u cijev usisavača. Njegove ulaštene crne mokasine posljednje su skliznule kroz Martinovo grlo. Martinov vrat na trenutak se rastegne i nabrekne - poput zmije koja je progutala skočimiša - ali onda on proguta Craddocka i vrat mu ponovo poprimi svoj normalni oblik: mršav, mlohava koţa.

Judeov se otac zagrcne, zakašlje, pa opet zagrcne. Zdjelica mu se odigne od kreveta, leđa izviju. Jude si nije mogao pomoći i odmah pomisli na orgazam. Martinove oči iskoče mu na vrh glave. Vrh jezika zapaluca mu između zuba.

“Tata, ispljuni ga”, reče Jude.

Njegov otac kao da je to prečuo. Ponovo utone u krevet, pa se iznova propne, kao da netko sjedi na njemu a on ga pokušava zbaciti. Iz grla su mu dopirali vlaţni, prigušeni zvukovi. Plava mu je ţila iskočila posred čela. Usnice su mu se zategnule poput pseće njuške.

A onda se mirno opruţi na krevetu. Šake kojima je guţvao posteljinu polako se otvore. Oči su mu bile kričavo i uţasno grimizne - krvne su ţilice popucale i bjeloočnice se obojile crveno. Tupo su zurile u strop. Zubi su mu bili premazani krvlju.

Jude se zagleda u njega da vidi hoće li se pomaknuti, napregne se da osluhne hoće li čuti njegov dah. Začuje kako se kuća slijeţe na vjetru, a kiša pljucka po zidovima.

Jude se teškom mukom uspravi pa se okrene i spusti noge na pod. Znao je da mu je otac mrtav - čovjek koji mu je podrumskim vratima prignječio ruku a majku kundakom dvocijevke udario u grudi, koji je u svojoj kući vladao šakama, remenom i histeričnim bjesnilom i kojeg je Jude često zamišljao kako ga ubija. No nije mu bilo svejedno gledati Martina kako umire. Judeov je trbuh bio osjetljiv na dodir, kao da je istom ponovo povratio, kao da je nešto istisnuto iz njega, izbačeno, nešto što nije ţelio izbaciti. Moţda bijes.

“Tata?” reče Jude, znajući da nitko neće odgovoriti.

Jude ustane, nesigurno, ošamućen. Načini starački korak, uhvati se previjenom lijevom rukom za rub noćnog stolića da ne padne jer je imao osjećaj da bi ga noge mogle svaki čas izdati.

“Tata?” ponovo će Jude.

Otac trzajem okrene glavu prema Judeu i upre u nj pogled svojih crvenih, uţasnih, opčinjenih očiju.

“Justine”, reče on tegobnim šaptom. Nasmiješi se, što je bio uţasan prizor na njegovu napaćenom licu. “Sine moj. Dobro sam. Dobro. Priđi. Zagrli me.”

Jude nije prišao nego je ustuknuo. Na trenutak je ostao bez daha.

A onda povrati dah i reče: “Ti nisi moj otac.”

Martinove se usnice rastegnu i Jude ugleda njegove zatrovane desni i preostale kvarne ţute škrbe zuba. Iz lijevog mu oka kane krvava suza i sjuri se u neravnoj crti niz greben njegove jagodice. U Judeovoj viziji Annine posljednje večeri ţivota iz Craddockova su oka kapale crvene suze na gotovo isti način.

Martin se uspravi, pruţi ruku pokraj zdjelice s pjenom za brijanje i dohvati svoju staru britvu, onu s drškom od orahovine. Jude nije ni znao da je britva ondje, nije je prije vidio od bijele porculanske zdjelice. Jude ustukne još korak. Straţnjim dijelom bedara udari o rub svog leţaja i sjedne na nj.

A onda njegov otac ustane i plahta spuzne s njega. Pokrenuo se brţe nego što je Jude očekivao, gušterski: u jednom je trenutku bio nepomičan, a u sljedećem je već nasrnuo, gotovo prebrzo da bi oko registriralo taj pogled. Bio je gol, osim uneređenih bijelih bokserica. Prsa su mu sad bile drhtave vreće sala, obloţene kovrčavim i snjeţnobijelim dlakama. Martin zakorači, stane petom na bombonijeru i zgnječi je.

“Priđi, sine”, reče njegov otac Craddockovim glasom. “Tata će ti pokazati kako se brije.”

On trzn zapešćem i britva iskoči iz drška. Jude kao u zrcalu na trenutak u njoj ugleda svoje zaprepašteno lice.

Martin zamahne britvom na Judea, ali Jude ispruţi nogu i gurne je starcu među gleţnjeve. Istog se trenutka baci u stranu; nije znao odakle mu toliko energije. Osjeti kako mu je Martin u padu britvom glatko rasjekao košulju i biceps. Jude se prevali preko zahrđale čelične prečke u podnoţju kreveta i tresne na pod.

U sobi se čulo samo soptanje njih dvojice i fijuk vjetra u strehama. Otac se dočepa ruba kreveta i preskoči preko njega, prilično gipko za čovjeka koji je pretrpio nekoliko moţdanih udara i tri mjeseca bio prikovan za krevet. Jude je u međuvremenu puzao natraške kroz vrata.

Stigao je do pola hodnika i zaštitnih vrata svinjca. Svinje su se natiskale ispred njih otimajući se za što bolje mjesto. Njihov uzbuđeni cvileţ nakratko mu privuče pozornost, a kad se okrenuo, Martin je stajao nad njim.

Otac sjedne na njega i zamahne britvom prema Judeovu licu. Jude se zaboravi i zamotanom desnom rukom raspali oca po bradi tako jako da je starcu glava odletjela natrag. Jude vrisne. Munja bola sijevne mu kroz poharanu ruku u podlakticu, kao da mu je ubojiti električni impuls prostrujao kroz kost.

Jude je odbacio oca u zaštitna vrata. Začuje se cijepanje drva i metalni zvuk pucanja opruga. Donja se mreţica otkine i Martin padne kroz nastali otvor. Svinje se razbjeţe. Ispod vrata nije bilo stuba pa se Martin prevali pola metra u dubinu uz tupi udar.

Svijet se zaljulja, pomrači, gotovo iščezne. Ne, pomisli Jude ne ne i ne. Borio se da ne izgubi svijest, poput čovjeka povučenog duboko pod vodu koji mahnito pjeni vodu i probija se prema površini prije nego što ostane bez daha.

Svijet se ponovo rasvijetli: kap svjetlosti se raširi, Jude pred očima ugleda mutna siva sablasna obličja koja se postupno izoštre. U hodniku je vladala tišina. Svinje su roktale. Na Judeovu se licu hladio bolestan znoj.

On počine. Zvonilo mu je u ušima. I u ruci mu je zvečalo. Kad se pribrao, petama se odgura preko hodnika do zida pa se podupre i podigne u sjedeći poloţaj. Ponovo počine.

Naposljetku se osovi na noge podupirući se zidom. Zaviri kroz razvaljena zaštitna vrata, ali ne ugleda oca. Sigurno leţi uz bočni zid kuće.

Jude se odbaci od zida prema zaštitnim vratima. Uhvati se za dovratak da se i on ne bi prevalio u svinjac. Koljena su mu mahnito klecala. Nagne se da vidi leţi li Martin na zemlji slomljenog vrata, no u tom trenutku njegov otac ustane, ispruţi ruku kroz zaštitna vrata i pokuša Judea ščepati za nogu.

Jude zavapi, ritne se i nagonski ustukne. No tada izgubi ravnoteţu na komadu crnog leda, komično zalamata rukama i odskliţe niz hodnik natrag u kuhinju, gdje ponovo padne.

Martin se uspentra kroz potrgana zaštitna vrata i dopuţe do Judea. Martinova se ruka podigne i spusti, a s njom i svjetlucava srebrna iskra britve. Jude podigne lijevu ruku i britva mu rasiječe podlakticu, zagrebe po kosti. Krv brizne u zrak. Pa još.

Dlan Judeove lijeve ruke bio je u zavojima, ali su mu prsti bili slobodni, virili iz gaze kao da je riječ o rukavici bez prstiju. Njegov otac ponovo zamahne britvom, ali prije nego što je uspio porezati Judea, Jude gurne prste u Martinove iskreće crvene oči. Starac zavapi, okrene glavu pokušavajući se riješiti sinove ruke. Britva zasiječe zrak ispred Judeova lica ne dotaknuvši ga. Jude je uporno gurao očevu glavu prema natrag ogolivši mu ţilavi i suhi vrat. Pitao se bi li je mogao gurnuti dovoljno daleko da govnaru skrši vrat.

Odgurao je Martinovu glavu najdalje što se moglo, kadli sijevne kuhinjski noţ i zabode se u očev vrat.

Marybeth je stajala tri metra od njih ispred kuhinjskih elemenata pokraj magnetiziranog nosača za noţeve. Disala je u grcajima. Judeov se otac okrene i zablene u nju. Krv koja je curila oko drška noţa pjenila se. Martin se maši noţa, nemoćno sklopi prste oko njega, a onda krkljavo udahne, poput djeteta koje trese kamenčićem u papirnatoj vrećici, i klone na stranu.

Marybeth dohvati još jedan široki noţ s magnetskog nosača, pa još jedan. Prvi uhvati za vrh oštrice i smjesti ga u Martinova leđa

kad je klonuo. Začuje se duboki, šuplji tunk, kao da je noţem pogodila lubenicu. Martin samo glasno puhne. Marybeth krene prema njemu drţeći treći noţ pred sobom.

“Ne prilazi”, reče joj Jude. “Neće on samo tako leći i umrijeti.” Ali ga ona nije čula.

Sljedećeg je trenutka stajala iznad Martina. Judeov otac podigne glavu i pogleda je, a Marybeth mu raspori lice od jednog do drugog kuta usta, proširivši ih u krvavocrvenu posjeklinu.

No kad je ona zamahnula na njega i on je zamahnuo na nju, desnom rukom, onom u kojoj je drţao britvu. Oštrica joj iscrta crveni potez preko bedra, iznad desnog koljena, i noga joj poklekne.

Martin se urlajući odgurne od poda u trenutku kad je Marybeth počela padati. Baci se na nju gotovo besprijekornim ragbijevskim zahvatom i odbaci je u kuhinjski element. Ona zabije posljednji noţ u Martinovo rame, do drška. Kao da ga je zabola u deblo.

Marybeth sklizne na pod, a Judeov otac klekne nad nju. Krv mu se još pjenila oko noţa u vratu. Ponovo zamahne britvom.

Marybeth se ranjavom rukom slabašno uhvati za vrat. Krv joj navre kroz prste. U bijeloj puti njezina vrata zjapila je crna rasjekotina.

Ona se prevali na bok i glavom udari o pod. Zurila je pokraj Martina u Judea. Obraz joj se namakao u lokvi guste, grimizne krvi.

Judeov otac oslanjao se na sve četiri. Slobodnu je ruku još drţao oko drška noţa u vratu, naslijepo ga pipao kao da ţeli vidjeti koliki je, ali ga nije pokušavao izvući. Izgledao je poput jastučića za pribadače: noţ u ramenu, noţ u leđima, ali ga je zanimao jedino onaj u vratu, kao da nije ni primijetio ostale komade čelika zabodene u njega.

Martin teturajući otpuţe od Marybeth i Judea. Najprije mu poslušnost otkaţe ruka, glava mu klone do poda, o koji je tako jako kresnuo bradom da su mu zubi škljocnuli. Pokuša ustati i gotovo mu to uspije, ali mu onda desna ruka štrecne i on se prevali na bok. I to daleko od Judea, pa Judeu odlane: barem mu neće morati gledati u lice dok bude umirao. Ponovo.

Marybeth je pokušavala govoriti. Jezik joj ispadne iz usta i zaklati se preko usana. Pogledom je preklinjala Judea da joj priđe. Zjenice su joj se stisnule do veličine crnih pribadača.

Jude se odvuče do nje odguravajući se laktovima. Već je šaptala. Bilo je teško čuti što govori jer je njegov otac ponovo kašljao, gušio se, glasno bubnjao petama o pod i grčio se.

“Nije... svladan”, reče Marybeth. “Ponovo... dolazi. Nikad neće... biti svladan.”

Jude se osvrne u potrazi za nečime čime bi joj mogao zatvoriti ranu na vratu. Sad je bio toliko blizu da je ruke umočio u lokvu krvi oko nje. Ugleda kuhinjsku krpu na prečki štednjaka i povuče je.

Marybeth mu je gledala u oči, ali je Jude imao osjećaj da ga ne vidi, da gleda kroz njega u nekakvu nespoznatljivu daljinu.

“Ĉujem... Annu. Ĉujem je... zove. Moramo... načiniti... vrata. Moramo... je pustiti. Načini nam vrata. Načini vrata... a ja ću ih otvoriti.”

“Prestani govoriti.” On podigne ruku i pritisne joj smotanu krpu na vrat.

Marybeth ga uhvati za zapešće.

“Ne mogu ih otvoriti... nakon što se nađem... na drugoj... strani. Mora biti sad. Već me nema. Anne nema. Ne moţeš... nas... spasiti”, reče ona. Koliko krvi. “Daj. Da mi. Spasimo. Tebe.”

Sa suprotne strane kuhinje Jude začuje jaki kašalj, a potom i kako se otac zagrcnuo. Nešto izbacuje iz sebe. Jude je znao i što.

Gledao je u Marybeth s nevjericom dubljom od ţalosti. Rukom je uhvati za obraz, hladan na dodir. Obećao je. Obećao je sebi, ako ne njoj, da će paziti na nju, a sad ona leţi ovdje zaklana i govori kako će ona spasiti njega. Borila se za svaki dah i bespomoćno drhtala.

“Jude, učini to”, reče ona. “Hajde.”

Jude joj podigne ruke na kuhinjsku krpu da je pritisne na ranu na vratu. A onda se okrene i otpuţe do ruba lokve njezine krvi. Začuje se kako ponovo pjevuši svoju pjesmu, novu, melodiju sličnu juţnjačkoj baladi, folk-tuţaljki. Kako načiniti vrata za umrle? Je li

dovoljno nacrtati ih? Pokušavao se dosjetiti čime da ih nacrta kad ugleda crvene otiske koje je ostavljao na linoleumu. Umoči prst u Marybethinu krv i počne povlačiti crtu po podu.

Kad je ocijenio da je crta dovoljno duga, počne povlačiti drugu crtu. pod pravim kutom u odnosu na prvu. Krv na njegovu prstu se razrijedi i presuši. On se polako okrene, ponovo prema Marybeth i širokoj, treperavoj lokvi krvi u kojoj je leţala.

Pogleda pokraj nje: Craddock se izvlačio iz očevih razjapljenih usta. Craddock je krivio lice od napora. Jednom se rukom odguravao od Martinova čela, a drugom od Martinova ramena. U struku mu je tijelo bilo stiješnjeno do debljine uţeta - Judea to ponovo podsjeti na celofan, zguţvan i usukan u konop - koje je ispunilo Martinova usta i koje kao da se spuštalo niz njegovo silno nabreklo grlo. Craddock je u Martina uskočio poput vojnika u zemunicu, ali se izvlačio poput čovjeka koji je do struka upao u ţivo blato.

Umrijet ćeš, reče pokojnik. Kurvetina će umrijeti ti ćeš umrijeti svi ćemo zajedno jezditi noćnom cestom zapjevao bi la la la ja ću te naučiti pjevati ja ću te naučiti.

Jude umoči ruku u Marybethinu krv, skroz, i ponovo se okrene. Nije ni na što mislio, bio je stroj koji je povukao još jednu crtu. Iscrta gornji dio vrata, okrene se, pa počne iscrtavati treću crtu, prema Marybeth. Bješe to neravna crta, ponegdje zadebljana, a ponegdje razmrljana.

Donji dio vrata činila je lokva Marybethine krvi. Kad je stigao do nje, pogleda u Marybeth. Prednji dio njezine majice bio je natopljen krvlju. Njezino bezizraţajno lice bilo je prozirno blijedo i on na trenutak pomisli da je prekasno, da je mrtva, ali joj se onda oči pomaknu, jedva, dok je zacakljenim očima gledala kako joj se primiče.

Craddock počne vriskati od jada. Izvukao se sav, osim jedne noge, već je pokušavao ustati, ali mu je druga noga zapela negdje u Martinovu jednjaku i to mu je remetilo ravnoteţu. Craddock je u ruci drţao oštricu u obliku polumjeseca koja se klatila na sjajnom lančiću.

Jude mu ponovo okrene leđa i pogleda u svoja grbava krvava vrata. Tupo se zagleda u dugački, neravni crveni okvir, prazni četverokut koji je sadrţavao tek nekoliko grimiznih otisaka dlana. Vrata još nisu bila potpuna i on se pokuša sjetiti što manjka. A onda mu sine da vrata nisu vrata ako ih se ne moţe otvoriti i on ucrta krug umjesto kvake.

Craddockova sjena padne na njega. Duhovi mogu bacati sjenu? Jude se zamisli nad time. Lipsao je. Naporno mu je misliti. Klekne navrata i osjeti kako nešto udara o njih odozdo. Kao da vjetar, koji je još nasrtao na kuću gnjevnim i upornim zapusima, pokušava propuhati linoleum.

Uz desni rub vrata pokaţe se potez blještavo bijele svjetlosti. Nešto ponovo bubne o vrata odozdo, poput pume u zamci ispod poda. Udari i treći put. Svaki je udarac bio popraćen gromoglasnom tutnjavom od koje bi se kuća uzdrmala, tanjuri zazveketali na plastičnom pladnju pokraj sudopera. Jude osjeti kako gubi snagu u laktovima i zaključi da više nema nikakva razloga da puţe potrbuške, a usto je prenaporno. Prevali se na bok, otkotrlja s vrata i prevali na leđa.

Craddock je stajao iznad Marybeth u svom mrtvačkom odijelu; jedna mu je strana ovratnika stajala nahero, šešira nije imao. Ali nije krenuo dalje, stao je kao ukopan. Sumnjičavo je gledao u nacrtana vrata pod svojim nogama kao da je riječ o tajnim vratima na koja je on gotovo stao i propao.

Što je to? Što si učinio?

Kad je Jude progovorio, glas kao da mu je doplovio iz velike daljine uz pomoć trbuhozboračkog trika. “Mrtvi dolaze po svoje, Craddock. Prije ili poslije.”

Grbava se vrata najprije izboče, a onda usišu u pod. Pa se ponovo izboče. Kao da dišu. Onaj potez svjetlosti projuri gornjim rubom, tako blještav da se nije moglo u njega gledati. Stigne do kuta i krene uz suprotnu stranu vrata.

Vjetar još kreštavije zajauče. Jude shvati da to nije vjetar ispred kuće nego pijavica koji zavija oko rubova vrata iscrtanih krvlju. Nije

puhalo prema van nego je usisavalo zrak kroz te zasljepljujuće poteze svjetlosti. Judeu se začepe uši i to ga podsjeti na prebrzo slijetanje zrakoplova. Papiri zašušte, a onda se odignu od kuhinjskog stola i počnu vrtloţiti iznad njega. Površina velike lokve krvi oko Marybethina praznog, zurećeg lica se mreškala.

Marybethina lijeva ruka bila je ispruţena preko krvave lokve do vrata nacrtanih na podu. Dok Jude nije gledao, ona se prevrnula na bok i ispruţila jednu ruku koja je sad počivala na crvenom krugu Koji je nacrtao umjesto kvake.

Negdje zalaje pas.

Idućeg trenutka vrata nacrtana na linoleumu propadnu u zemlju. Marybeth je trebala propasti zajedno s njima - pola njezina tijela leţalo je iznad njih - ali nije. Ostane lebdjeti kao da leţi na komadu ulaštenog stakla. Nasred poda zjapio je nepravilni paralelogram, klopka, poplavljen izvanrednom, zasljepljujućom svjetlosti koja se podigne oko Marybeth.

Zbog jačine svjetlosti koja je kuljala odozdo, kuhinja je sličila negativu: sve je bilo mliječnobijelo, sjene plosnate i neprirodne. Marybeth je bila jednolično crno obličje koje kao da je lebdjelo na svjetlosnoj prostirci. Craddock, koji je stajao iznad nje podignutih ruku, štiteći lice, izgledao je poput ţrtve atomske bombe bačene na Hiroshimu, apstraktni crteţ muškarca u prirodnoj veličini nacrtan pepelom na crnom zidu. Oni su se papiri još vrtloţili iznad kuhinjskog stola, samo su pocrnjeli pa su sličili jatu vrana.

Marybeth se prevrne na bok i podigne glavu, samo što to više nije bila Marybeth nego Anna. Oči su joj bile pune ţbica svjetlosti, a lice strogo poput Boţjeg na posljednjem sudu.

Zašto? upita ona.

Craddock psikne. Odlazi. Vraćaj se. Zanjiše zlatnim lančićem svog klatna ukrug pa oštrica u obliku polumjeseca zaječi u zraku i opiše krug srebrne vatre.

A tad se Anna uspravi u dnu uţarenih vrata. Jude nije vidio kad je ustala. U jednom je trenutku leţala, a u drugom stajala. Moţda je vrijeme preskočilo. Vrijeme više nije bilo vaţno. Jude je podigao

ruku da bi barem donekle zaštitio oči od svjetlosti, ali je svjetlosti bila posvuda i nije bilo zaštite od nje. Vidio je kosti svoje ruke, a koţa na njoj bila je ne samo boje meda nego i prozirna kao med. Njegove rane, posjeklina na licu, batrljak desnog kaţiprsta kuckali su od bola, i dubokog i okrepljujućeg; učini mu se da bi mogao zavapiti - od straha, radosti, šoka, od svega toga pomalo, i još od više toga. Od ushita.

Zašto? Anna ponovi prilazeći Craddocku. On zapucketa onim lančićem i sabljasta oštrica zasiječe je po licu, od kuta desnog oka preko nosa sve do usta, ali ne poteče krv, već se probije samo nova zraka svjetlosti. Tamo gdje ga je ta svjetlost dodirnula, iz Craddocka se počne dimiti. Anna pruţi ruke prema njemu. Zašto?

Craddock vrisne kad ga je ona prigrlila, ponovo je posiječe, preko grudi, ali otvori još jednu zlatnu ţilu vječnosti. Licem mu se prelije obilna svjetlost koja mu progori obličje i zbriše sve što bi dodirnula. Craddock je jaukao tako glasno da je Jude pomislio da će mu bubnjići popucati.

Zašto? reče Anna, a onda poloţi usta na Craddockova; kroz vrata iza nje iskoče oni crni psi, Judeovi psi, orijaški psi-sjene, koljačkih zuba boje tuša.

Craddock McDermott se batrgao, pokušavao je odgurnuti, ali je ona padala natraške s njim, prema vratima u podu. Psi-sjene su mu obigravali oko nogu i pritom se istezali i gubili obličje, parali se poput pletiva, postajali dugački rupci tame koji su se omatali oko njega, puzali mu uz noge, poput biča ga stezali oko struka, vezali ga za mrtvu djevojku. Dok su Craddocka odvlačili u jarku svjetlost onostranog, Jude spazi kako se straţnji dio Craddockove glave razletio; snop bijele svjetlosti, tako jake da je na rubovima bila plavičasta, grune kroz nastalu rupu i udari o strop, progori ţbuku koja nabubri i zacvrči.

Oni propadnu kroz otvorena vrata i ne bude ih.

45

PAPIRI KOJI SU SE KOVITLALI IZNAD KUHINJSKOG STOLA USPORE I

SMIRE SE, TIHO ZAŠUŠTAVŠI. Sloţili su se na hrpu gotovo na istome mjestu s kojeg su se podigli. U nastalom zatišju Jude postane svjestan tihog brundanja, nekakvih dubokih pijevnih otkucaja koje je manje čuo a više osjetio u kostima. Jačalo je i stišavalo se, pa ponovo jačalo, poput nekakve neljudske glazbe - neljudske ali ne i uhu neugodne. Jude nikad nije čuo da bi neko glazbalo proizvodilo takav zvuk. Sličio je pratećoj glazbi guma koje šušljaju po asfaltu. Te je duboke, intenzivne note osjećao i na koţi. Zrak je treptao od njih. Kao da su bile jedan od atributa svjetlosti koja ih je preplavila kroz nepravilni pravokutnik na podu. Jude ţmigne u svjetlost i upita se kamo se djenula Marybeth. Mrtvi dolaze po svoje, pomisli on i zadrhti.

Ne. Nije bila mrtva kad je otvorila vrata. Nije se mogao pomiriti s time da je nema, da od nje na ovome svijetu nije ostalo ni traga. Počne puzati. On je bio jedino što se u kuhinji sad micalo. Mir i tišina nakon svega što se upravo dogodilo onespokoje ga i začude više od rupe između svjetova. Sve ga je boljelo: ruke su ga boljele, lice ga je boljelo, u prsima mu trnulo, osjećao je pogubno vruće i hladne trnce, iako je bio prilično siguran da bi već dobio srčani napadaj da mu je danas suđen. Osim tog stalnog brundanja, nije se čuo nikakav drugi zvuk, samo njegovo soptavo disanje i grebanje njegovih ruku po podu. U jednom je trenutku čuo kako izgovara Marybethino ime.

Što je bio bliţe onoj svjetlosti, to mu je bilo teţe gledati u nju. Zatvori oči, ali je još vidio prostoriju ispred sebe, kao da gleda kroz blijedu zavjesu srebrne svile jer je svjetlost prodirala kroz njegove sklopljene vjeđe. Očni su mu ţivci kuckali u ritmu tog pulsirajućeg zvuka.

Nije mogao podnijeti toliku svjetlost. Okrene glavu i nastavi puzati dalje, pa nije primijetio da je stigao do ruba otvorenih vrata sve dok mu ruke nisu izgubile oslonac. Marybeth - ili moţda Anna? - lebdjela je iznad tih otvorenih vrata kao na staklenoj ploči, ali se

Jude strmoglavio poput osuđenog na vješanje kroz krvnikova vratašca na gubilištu. Nije stigao ni zavapiti prije nego što se strmoglavio u tu svjetlost.

46

OSJEĆAJ PADANJA - BESTEŢINSKA MUĈNINA U ŢELUCU I KORIJENU

KOSE - TEK GA JE MINUO KAD SHVATI DA SVJETLOST VIŠE NIJE TAKO

INTENZIVNA. Podigne ruku da zakloni oči i ţmirne u svjetlost, sad sličnu brašnastoj ţutoj sunčanoj svjetlosti. Procijeni da je sredina popodneva i nekako zaključi, po kutu pod kojim padaju sunčane zrake, da je na američkom Jugu. Jude je ponovo u Mustangu, na suvozačkom sjedištu. Anna je za upravljačem i pjevuši u voţnji. Motor automobila glasa se dubokom, suzdrţanom rikom. Mustang je kao nov, kao da je 1965. godina i on je sišao 5 podija izloţbenog salona.

Prijeđu nekoliko kilometara šuteći, a onda on naposljetku prepozna cestu po kojoj voze: drţavna autocesta 22.

“Kamo idemo?” najzad će on.

Anna izvije leđa, protegne se. Upravljač drţi objema rukama. “Ne znam. Mislila sam da se samo vozimo. Kamo bi ti?”

“Svejedno mi je. A da odemo do Chinchuba Landinga?”

“Ĉega tamo ima?”

“Ničeg. To je dobro mjesto za sjediti, slušati radio i uţivati u pogledu. Što kaţeš?”

“Zvuči rajski. Sigurno smo u raju.”

Ĉim je ona to izrekla, njega zaboli lijeva sljepoočnica. Da barem nije to rekla. Nisu u raju. Ne ţeli da govori takve stvari.

Neko se vrijeme voze po ispucanom, ispranom asfaltu ceste drugog reda. A onda on zdesna ugleda odvojak i skrene joj pozornost na to; Marybeth skrene bez riječi. Cesta je neasfaltirana, a stabla rastu do samog ruba i nadvijaju se nad cestu u obliku tunela zagasite zelene svjetlosti. Sjene i treperava sunčana svjetlost trepere po Marybethinim

nenašminkanim, finim crtama lica. Izgleda spokojna i opuštena za upravljačem tog velikog i jakog auta, sretna što je pred njom cijelo popodne, a jedino joj je zaduţenje parkirati se negdje s Judeom i slušati glazbu. Kad je postala Marybeth ?

Kao da je to pitanje izgovorio glasno jer se ona okrene i smeteno nasmiješi. “Pokušala sam te upozoriti, nisam li? Dvije cure po cijeni jedne.”

“Upozorila si me.”

“Znam na kojoj smo cesti”, kaţe Marybeth bez natruhe juţnjačkog naglaska koji joj je posljednjih nekoliko dana zamutio glas.

“Ja sam ti to rekao. Na cesti za Chinchuba Landing.”

Ona ga pogleda značajno, veselo i pomalo samilosno. A onda, kao da ništa nije rekao, Marybeth nastavi: “Nakon svega što sam se naslušala o ovoj cesti, očekivala sam nešto puno gore. Ovo nije tako loše. Zapravo je na neki način i simpatično. Kad se nešto zove noćna cesta, očekuješ da će u najmanju ruku biti noć. Moţda je ovdje noć samo za neke.”

On ţmirne - ponovo ga je zaboljela glava. Ţeli misliti da je nešto pomiješala, da se vara u vezi s time gdje su. Moguće je. Ne samo što nije noć nego i jedva da bi se ovo moglo nazvati cestom.

Uskoro se drmusaju niz dvije jaruge u prašini, uskim koritima sa širokom gredicom trave i poljskog cvijeća između, a koji mlate po odbojniku i češu se o donji dio šasije. Prođu pokraj olupine bezbojnog kamioneta ispod tuţne vrbe, podignutog poklopca kroz kojeg raste drač. Jude ga samo okrzne pogledom.

Iza sljedećeg zavoja pukne im pogled na palme i nisko raslinje, ali Marybeth sasvim uspori tako da su barem još trenutak u hladu drveća koje se nadvija nad njih. Šljunak ugodno hrska pod gumama, zvuk koji je Jude oduvijek volio, zvuk koji svi vole. Iza travnate čistine leţi blatnjavo smeđe more jezera Pontchartraina. Površina jezera mreška se na vjetru, a rubovi valova svjetlucaju poput ulaštenog, netom izlivenog čelika. Jude se kosne zbog neba, izbijeljenog do ravnomjerne i zasljepljujuće bjeline. Nebo je tako preplavljeno svjetlošću da se ne moţe u njega gledati, ili znati gdje je sunce. Jude okrene glavu, zaškilji i podigne ruku da si zakloni oči. Bol i bubnjanje u lijevoj sljepoočnici se pojačaju.

“Kvragu”, reče on. “To nebo.”

“Nije li divno?” Anna kaţe iz Marybethina tijela. “Daleko se vidi. U vječnost.”

“Ja vidim frišku figu.”

“Ne”, kaţe Anna, premda za upravljačem još sjedi Marybeth i miču se Marybethina usta. “Trebaš si zaštititi oči od tog prizora. Ne moţeš u to gledati. Ne još. I nama je teško gledati u vaš svijet, koliko god to ţeljeli. Moţda si primijetio crne črčke preko naših očiju. Nazovimo ih sunčanim naočalama ţivih mrtvaca.” Rečenica koja je nagna na smijeh, Marybethin promukli, prostački smijeh.

Zaustavi se na samom rubu čistine. Prozori su spušteni. Zrak koji šumno struji oko njega miriše na sparušeno grmlje i nepodatnu travu. U pozadini osjeća slabu aromu jezera Pontchartraina, svjeţu i močvarnu.

Marybeth se nagne prema njemu, poloţi mu jednu ruku na rame, drugom ga obgrli oko struka pa progovori svojim glasom. “Da se barem mogu vratiti s tobom.”

Njega oblije hladan znoj. “Što ti to znači?”

Ona ga s ljubavlju pogleda u lice. “Hej, skoro nam se posrećilo. Nije li?”

“Prestani”, kaţeJude. “Nikamo ne ideš. Ostaješ sa mnom.”

“Ne znam”, kaţe Marybeth. “Umorna sam. A dug je put natrag i mislim da ne bih izdrţala. Kunem se da ovaj auto siše nešto iz mene kao benzin i na izmaku sam snaga.”

“Prestani tako govoriti.”

“Nismo li trebali slušati glazbu?”

Jude otvori pretinac za rukavice, pipajući potraţi neku kasetu. Riječ je o privatnoj zbirci demosnimki. Njegovih novih pjesama. Ţeli da ih Marybeth čuje. Ţeli da zna da on nije digao ruke od sebe. Počne prva pjesma. Mrtvima uzdravlje. Gitara zaječi i njezin se zvuk vine u harmoniji folk-hvalospjeva, milozvučnog i samotnog akustičnog gospela, ţalobnog napjeva. Dovraga, glava ga boli, sad obje sljepoočnice, uporno mu kucka u dupljama. Dovraga i to nebo i njegova zasljepljujuća svjetlost.

Marybeth se uspravi, samo što to više nije Marybeth nego Anna. Oči su joj pune svjetlosti, pune neba. “Cijeli je svijet sazdan od glazbe. Svi smo mi ţice lire. Titramo na istoj frekvenciji. Pjevamo zajedno. Ovo je bilo lijepo. S tim vjetrom na licu. Kad ti pjevaš, mili, ja pjevam s tobom. Znaš to, zar ne?”

“Prestani”, kaţe on. Anna ponovo sjedne za upravljač i ubaci mjenjač u prvu. “Što to radiš?”

Marybeth se nagne sa straţnjeg sjedišta i uhvati ga za ruku. Anna i Marybeth su sad zasebne, dvije različite osobe, moţda prvi put nakon mnogih dana. “Moram ići, Jude.” Nagne se preko naslona sjedišta i poloţi usta na njegova. Usne su joj hladne i drhtave. “Ti ovdje izlaziš.”

“Mi”, kaţe on, a kad ona pokuša izvući ruku, on joj ne dopusti nego je stisne još jače, sve dok ne osjeti micanje kostiju ispod koţe. Poljubi je ponovo, reče joj u usta: “Gdje mi izlazimo. Mi. Mi.”

Ponovo šljunak pod kotačima. Mustang se valja ispod širokog neba. Prednje je sjedište na udaru svjetlosti koja briše sve izvan automobila, pa ostaje samo što je unutra, a i to Jude jedva vidi jer mora škiljiti. Bol koji mu plamti u očima silan je ali i predivan. Još drţi Marybeth za ruku. Ona ne moţe otići ako je on ne pusti. O Boţe, ta svjetlost, koliko je ima. Nešto nije u redu sa stereom u autu, njegova se pjesma malo čuje, a malo ne, nadglasava je brundavi i ritmični prizvuk, ista ona nezemaljska glazba koju je čuo kad je propao kroz vrata između svjetova. Ţeli nešto reći Marybeth, da mu je ţao što nije uspio odrţati svoja obećanja koja je dao njoj, ali i sebi, ţeli joj reći koliko je voli, jako, ali je ostao bez glasa i ne moţe misliti dok mu ta svjetlost blješti u oči a u glavi čuje ono šušljanje. Njezina ruka. Još je drţi za ruku. Uporno je stišće, pokušavajući joj dodirom reći što ţeli, a ona mu uzvrati stisak.

A vani na svjetlosti ugleda Annu, treperi i svijetli poput krijesnice, gleda je kako se okreće od volana, smiješi, pruţa ruku prema njemu, polaţe je na njegovu i Marybethinu, i tad kaţe: “Narode, mislim da ovaj kosmati kurvin sin pokušava ustati.”

47

JUDE ŢMIRNE U JASNU, BOLNU SVJETLOST OFTALMOSKOPA, UPERENOG MU U LIJEVO OKO. Pokušavao je ustati, ali ga je netko prikliještio za pod. Jude očajnički proguta zrak, poput pastrve izvađene iz jezera Pontchartraina i bačene na obalu. Rekao je Anni da bi mogli otići tamo na pecanje, njih dvoje. Ili je to bila Marybeth? Više nije bio siguran.

Oftalmoskop bude maknut i on se tupo zagleda u od plijesni istočkani kuhinjski strop. Luđaci katkad probuše rupu u vlastitim glavama da bi demoni izašli i da bi smanjili pritisak nepodnošljivih misli. Judeu je sad bio razumljiv taj nagon. Svaki otkucaj njegova srca bio je novi nokaut koji bi osjetio u očnim ţivcima i u sljepoočnicama - nepodnošljivi dokaz ţivota.

Svinja zatubasta ruţičasta lica nagne se nad njega, prostački mu se naceri i reče: “Ti bokca, znate tko je ovo? Judas Coyne.”

Netko drugi reče: “Moţemo li maknuti svinje odavde?”

Ona svinja dobije vritnjak i ogorčeno zaskviči. U Judeovu se vidokrugu nađe muškarac njegovane, svijetlosmeđe kozje bradice i ljubaznih, pozornih očiju.

“Gospodine Coyne? Ostanite mirno leţati. Izgubili ste puno krvi. Podići ćemo vas na nosila.”

“Anna”, zahriplje Jude.

Bolan i donekle nelagodan izraz nakratko zaiskri u mladićevim svijetloplavim očima. “Tako se zvala?”

Ne, Jude je pogriješio. Nije se tako zvala, ali Jude nije mogao do daha, potrebnog da bi se ispravio. A onda shvati da je mladić nagnut nad njega za nju upotrijebio prošlo vrijeme.

Arlene Wade progovori umjesto njega. “Reko mi je da se zvala Marybeth.”

Arlene se nagne nad njega s druge strane, zabrinuto zagleda u njega očima komično krupnima iza naočala. I ona je govorila o

Marybeth u prošlom vremenu. On pokuša ponovo ustati, ali ga je onaj bolničar kozje bradice drţao čvrsto na zemlji.

“Nemoj pokušavat ustat, dušo”, reče Arlene.

Nešto u blizini metalno zaklopara i on pogleda niz svoje tijelo i pokraj svojih stopala i ugleda skupinu muškaraca kako guraju nosila pokraj njega u hodnik. Vrećica za transfuziju, bremenita od krvi, njihala se na metalnom stalku pričvršćenom za leţaj. Zbog kuta pod kojim je leţao na podu, Jude je od osobe na nosilima vidio samo ruku koja je visjela preko ruba. Ni traga infekciji zbog koje se Marybethin dlan smeţurao i pobijelio. Njezina tanka ručica beţivotno se klatila i trzala zbog kretanja nosila; Jude se sjeti djevojke iz njegova ogavnog sadističkog pornića koja kao da je bez ijedne kosti u tijelu kad je ispustila dušu. Jedan od bolničara koji je gurao nosila primijeti Judeov pogled pa vrati Marybethinu ruku na nosila i poloţi je uz njezin bok. Bolničari odguraju nosila tako da ih Jude više nije vidio, razgovarajući tihim, uţurbanim glasovima.

“Marybeth?” propenta Jude jedva čujnim šaptom, nošenim bolnim izdahom.

“Ona sad mora ić”, reče Arlene. “Po tebe dolaze druga kola itne.”

“Ići?” upita Jude. Ništa nije shvaćao.

“Više se ništa ne moţe učinit za nju ovdje, to je sve. Vrijeme je da ode dalje.” Arlene ga potapša po ruci. “Njezin je prijevoz stigo.”

ŽIVI

48

IDUĆA DVADESET ĈETIRI SATA JUDE JE DOLAZIO SVIJESTI PA SE

GUBIO.

Jednom kad se probudio, na vratima svoje jednokrevetne bolničke sobe ugledao je Nan Shreve, svoju odvjetnicu, u razgovoru s Jacksonom Brownejem. Jude ga je sreo prije puno godina na dodjeli Grammyja. Usred te svečanosti iskrao se i otišao na zahod. Dok je praznio mjehur, pogledao je u čovjeka koji je pišao u pisoar do njegova. Bio je to Jackson Browne. Samo su si kimnuli glavom, nisu se ni pozdravili, pa Judeu nije bilo jasno što Browne sad traţi u Louisiani. Moţda je imao gaţu u New Orleansu, čuo da je Jude zamalo ostao bez glave pa mu došao poţeljeti uspješan oporavak. Moţda će kroz Judeovu sobu sad proći cijela procesija rokerskih velikana da mu kaţu da ne klone duhom. Jackson Browne bio je odjeven krajnje konzervativno - plavi sako, kravata - a za remen, pokraj pištolja u futroli, zakvačio je zlatnu značku. Jude dopusti da mu se vjeđe sklope.

Imao je nekakav pomračeni osjećaj prolaţenja vremena. Kad se ponovo probudio, jedna je druga rokerska zvijezda sjedila pokraj njega: Dizzy, crno zašaranih očiju, lica još poharanog kopnicom. Pruţi ruku i Jude je prihvati.

Morao sam doći, čovječe. Ti si bio uz mene, reče Dizzy.

“Drago mi je da te vidim”, reče mu Jude. “Nedostajao si mi.”

“Molim?” reče medicinska sestra koja je stajala s druge strane kreveta. Jude se okrene i pogleda je. Nije ni znao da je tu. Kad se ponovo okrenuo prema Dizzyju, Jude shvati da mu ruka visi prazna.

“S kime to razgovarate?” upita sestra.

“Sa starim prijateljem. Nisam ga vidio otkad je umro.”

Sestra frkne. “Moramo vam smanjiti dozu morfija.”

Poslije kroz sobu prošeta Angus i iščezne ispod kreveta. Jude ga zazove, ali Angus ne iziđe, ostane ispod leţaja lupkajući repom o pod, neprestance, u ritmu Judeova srca.

Jude nije bio siguran koju da pokojnu ili ţivuću osobu očekuje pa se iznenadi kad je otvorio oči i shvatio da ima sobu za sebe. Bio je na četvrtom ili petom katu bolnice kod Slidella. S druge strane prozora leţalo je jezero Pontchartrain, plavo i hladno na kasnopopodnevnoj svjetlosti. Obala je bila zakrčena dizalicama. Zahrđali stari tanker tegobno je plovio na istok. On shvati da prvi put osjeća miris jezera, jedva osjetnu trpkost rasola. Rasplače se.

Kad se uspio sabrati, pozove sestru, no dođe liječnik, mrtvački mršav crnac ţalosnih i krvlju podlivenih očiju i obrijane glave. Tihim i oporim glasom počne opisivati Judeu njegovo zdravstveno stanje.

“Je li tko nazvao Bammy?” prekine ga Jude.

“Tko je to?”

“Marybethina baka”, reče Jude. “Ako je nitko nije nazvao, ţelim da ja budem taj. Bammy treba znati što se dogodilo.”

“Ako nam kaţete njezino prezime i telefonski broj ili adresu, reći ću nekoj od sestara da je nazovu.”

“To trebam ja učiniti.”

“Propatili ste puno. S obzirom na vaše emocionalno stanje, mislim da bi je vaš telefonski poziv mogao uzrujati.”

Jude se zagleda u njega. “Unuka joj je umrla. Osoba koju voli najviše na svijetu. Mislite li da će je ta vijest uzrujati manje čuje li je od nekog nepoznatog?”

“Upravo zato bismo je radije mi nazvali”, reče liječnik. “Ne ţelimo da njezina rodbina sluša takve stvari. U prvom telefonskom razgovoru s rodbinom volimo istaknuti pozitivne aspekte.”

Jude zaključi da je još bolestan. Ovaj je razgovor imao nestvarni prizvuk koji je povezivao s groznicom. On odmahne glavom i počne se smijati. A onda primijeti da ponovo plače. Drhtavim si rukama obriše lice.

“Istaknuti pozitivne aspekte?” upita.

“Vijesti bi mogle biti gore”, reče liječnik. “Barem joj je stanje sad stabilno. A srce joj je prestalo kucati samo nekoliko minuta. Ljudi su znali zamrijeti i duţe. Oštećenja ne bi smjela-”

Ali Jude nije čuo ostatak.

49

A ONDA SE NAĐE U BOLNIĈKIM HODNICIMA, 54-GODIŠNJI

MUŠKARAC, VISINE METAR OSAMDESET, TEŢINE 110 KILOGRAMA. Gusti mu se grm njegove crne brade zamrsio, a bolnička pidţama bila mu otvorena na leđima pa su mu se vidjeli ţgoljavi, bezdlaki guzovi. Liječnik je kaskao pokraj njega, sestre se sjatile oko njega, pokušavale ga vratiti u sobu, ali je on odlučno grabio niz hodnik s infuzijskim dripom još u ruci, dok se vrećica klatila pokraj njega na stalku s kotačićima. U glavi mu se razbistrilo, bio je potpuno budan, ruke ga nisu boljele, bez problema je disao. Putem je počne zazivati. Glas ga je iznenađujuće dobro sluţio.

“Gospodine Coyne”, reče liječnik. “Gospodine Coyne, njezino stanje ne dopušta- vaše stanje ne dopušta-”

Bon projuri pokraj Judea niz hodnik i skrene desno. Jude ubrza. Stigne do ugla i pogleda niz taj drugi hodnik: Bon je šmugnula kroz dvokrilna vrata, nekoliko metara dalje. Vrata se s uzdahom zatvore za njom na svojim pneumatskim šarkama. Na svijetlećem znaku iznad vrata pisalo je ODJEL INTENZIVNE NJEGE.

Judeu se na putu ispriječi niski zdepasti pripadnik osiguranja, ali ga Jude zaobiđe pa je rent-a-murjak morao potrčati i uspuhati se da ga sustigne. Jude gurne ona vrata i upadne u intenzivnu. Bon je upravo iščezavala u zatamnjenoj sobi slijeva.

Jude krene za njom. Od Bon ni traga, ali je Marybeth leţala u jedinom krevetu. Na vratu je imala crne šavove, u nosnicama cjevčice, a u tami oko nje zadovoljno su pištali uređaji. Kad je Jude

ušao i zazvao je imenom, oči joj se otvore do veličine otečenih proreza. Lice joj je bilo natučeno, put masna i blijeda, izgledala je ispijeno, pa Judea nešto stisne oko srca od miline. A onda sjedne na rub leţaja i privine je k sebi, blijedu i prozirnu poput papira, kostiju poput šupljih štapića. Nasloni lice na njezin ranjeni vrat, gurne ga u njezinu kosu i duboko udahne, ţeljan njezina mirisa, dokaza da je tu, stvarna, dokaz ţivota. Ona jednu ruku mlitavo digne do njegove slabine, prođe mu njome po leđima. Njezine usnice, kad ih je poljubio, bile su hladne i drhtave.

“Mislio sam da te više nema”, reče Jude. “Ponovo smo bili u Mustangu s Annom i mislio sam da te više nema.”

“Joj, sranje”, šapne Marybeth glasom jedva glasnijim od daha. “Izašla sam. Navrh glave mi je auta. Jude, a da kući odemo avionom?”

50

NIJE SPAVAO, ALI JE POMISLIO DA IPAK SPAVA KAD su SE VRATA

OTVORILA TIHO ŠKLJOCNUVŠI. On se prevrne na tu stranu pitajući se koji je pokojnik, rokerska legenda ili ţivotinja-duh došao u posjet, ali je to bila samo Nan Shreve u poslovnoj suknji boje pijeska, sakou i čarapama boje koţe. Cipele visokih potpetica nosila je u jednoj ruci i brzo se ušulja na vrhovima prstiju. Tiho zatvori vrata za sobom.

“Krišom sam došla”, reče ona nabravši nos i namignuvši mu. “Zapravo ne bih još smjela biti tu.”

Nan je bila niska, ţilava ţenica; glava joj je jedva sezala do Judeovih prsa. Bila je društveno neprilagođena, nije se znala smiješiti. Njezin široki smiješak bila je kruta, bolna krivotvorina koja nije isijavala ničim čime bi smiješak trebao isijavati: pouzdanjem, optimizmom, toplinom, zadovoljstvom. Imala je četrdeset šest godina, bila udata, majka dvoje djece, i njegova pravna savjetnica već gotovo cijelo desetljeće. No Jude i ona prijateljuju puno duţe, još dok je imala samo dvadeset godina. Ni

onda se nije znala smiješiti, a tada to nije ni pokušavala. Tada je bila hašomanka, a on je nije zvao Nan.

“Bok, Tennessee”, reče Jude. “Zašto ne bi trebala biti ovdje?”

Bila je krenula prema krevetu, ali je zastala začuvši to. Nije ju namjeravao nazvati Tennessee, omaklo mu se. Bio je umoran. Nanine vjeđe zatrepere i na trenutak je njezin smiješak izgledao zlosretnije nego inače. A onda se ona sabere, priđe njegovu leţaju i sjedne u plastični stolac pokraj njega.

“Dogovorila sam se da ću se naći s Quinnom u predvorju”, reče ona i migoljeći ubaci stopala natrag u cipele. “On je detektiv, zaduţen utvrditi što se dogodilo. Samo što kasni. Na autocesti sam prošla pokraj uţasne nesreće i učinilo mi se da sam vidjela njegov auto pokraj ceste, sigurno je stao da pomogne kolegama.”

“Za što me se optuţuje?”

“Zašto bi te se optuţilo za bilo što? Tvoj otac... tvoj te otac napao. Oboje vas je napao. Imate sreće da vas nije ubio. Quinn samo ţeli izjavu. Ispričaj mu što se dogodilo u očevoj kući. Ispričaj mu istinu.” Uhvati njegov pogled, a onda progovori krajnje paţljivo, poput majke koja djetetu ponavlja jednostavne ali vaţne upute. “Otac ti je prestao razlikovati san od jave. To se događa. Postoji i sluţbeni naziv za to: staračko ludilo. Napao je tebe i Marybeth Kimball, i ona ga je ubila i tako spasila oboje. To je sve što Quinn ţeli čuti. Baš kao što se i dogodilo.” U tih posljednjih nekoliko trenutaka njihov je razgovor prestao biti prijateljski i neformalan. Njezin je prijetvorni smiješak iščeznuo i Jude je ponovo bio s Tennessee - hladnom, ţilavom, nepopustljivom Tennessee.

On kimne glavom.

“Quinn će moţda imati i nekih pitanja u vezi s nesretnim slučajem u kojem si izgubio prst. I u kojem je ustrijeljen pas. Pas u tvom autu?” upita Nan.

“Ne razumijem”, reče Jude. “On ne ţeli razgovarati sa mnom u vezi s događajima na Floridi?”

Nanine vjeđe brzo zatrepere; trenutak je zurila u njega iskreno zbunjeno. A onda joj se ona nesmiljenost vrati u pogled i pogleda u

njega još hladnije. “Nešto se dogodilo na Floridi? Jude? Nešto o čemu bih morala znati?”

Što znači da na Floridi nisu izdali nalog za njegovo uhićenje. Ĉudno. Napao je ţenu i njezino dijete, ranjen je, sudario se s drugim vozilom, ali da je on na Floridi lice s tjeralice, Nan bi to već znala. Već bi planirala njegovu obranu.

Nan nastavi: “Došao si na Jug obići oca na samrti. Nadomak njegovoj farmi dogodila vam se nezgoda. Šetao si sa psom pokraj ceste i netko je na vas naletio. Nezamisliv slijed događaja, ali tako se dogodilo. Sve drugo zvuči besmisleno.”

Vrata se otvore i Jackson Browne zaviri u sobu. Samo što je danas na vratu imao crveni madeţ koji Jude prije nije primijetio, crvenu mrlju u obliku troprstne ruke. Progovori klaunski unjkavo, kao da ima začepljeni nos, kreolskim naglaskom.

“Gospodine Coyne. Još ste s nama?” Pogledom je prelazio s Judea na Nan Shreve. “Vaša će diskografska kuća biti razočarana. Sigurno su već pripremali in memoriam album.” Smijao se dok nije počeo kašljati i treptati suznim očima. “Gospođo Shreve. Nisam vas vidio u predvorju.” Rekao je to veselo, ali kad ju je pogledao napola spuštenih vjeđa, upitno, to je zazvučalo gotovo poput optuţbe. On nastavi: “A nije vas vidjela ni sestra na prijamnom šalteru.”

“Mahnula sam joj u prolazu”, reče Nan.

“Uđite”, reče Jude. “Nan reče da ţelite razgovarati sa mnom.”

“Trebao bih vas uhititi”, reče detektiv Quinn.

Judeovo bilo ubrza, ali progovori mirnim i nepomućenim glasom. “Zbog čega?”

“Zbog vaša zadnja tri albuma”, reče Quinn. “Imam dvije kćeri i one ih stalno puštaju tako glasno da se zidovi tresu a tanjuri zvekeću, i ja sam već na rubu da počinim nekakvo obiteljsko zlostavljanje, svaćate? A radi se o mojim milim, nasmijanim kćerima koje u normalnim okolnostima ne bih ni prstom taknuo.” On uzdahne, kravatom si obriše čelo, stane u podnoţju Judeova bolničkog leţaja. Ponudi Judeu svoju posljednju gumu za ţvakanje

Juicy Fruit. Kad je Jude odbio, Quinn je ubaci u usta i počne ţvakati. “Što ćeš, djecu moraš voljet, makar nekad šizneš.”

“Tako je”, reče Jude.

“Samo nekolko pitanja”, reče Quinn pa izvadi notes iz unutarnjeg dţepa sakoa. “Počnimo od prije dolaska u očevu kuću. Netko je na vas naletio i pobjego, jel tako? Bogami, vraški gadan dan za vas i vašu prijateljicu? A onda vas napadne stari. Naravno, s obzirom na stanje u kojem je on bio i kako ste izgledali, vjerojatno je pomislio da ste... što ja znam. Ubojica i pljačkaš. Zloduh. Svejedno mi nije jasno zašto niste ošli u bolnicu nakon nesreće u kojoj ste izgubili prst.”

“Nismo bili daleko od očeve kuće, a znao sam da je moja teta ondje. Ona je medicinska sestra.”

“Je li? Ispričajte mi nešto o autu koji vas je udario.”

“Kamionet”, reče Jude i pogleda u Nan, koja jedva primjetno kimne glavom, opreznog i sigurnog pogleda. Jude duboko udahne i počne lagati.

51

PRIJE NEGO ŠTO JE NAN OTIŠLA IZ NJEGOVE SOBE, ZASTANE NA

VRATIMA I POGLEDA U JUDEA. Ponovo je usta rastegnula u onaj svoj ishitreni smiješak od kojeg bi Judea spopala ţalost.

“Doista je lijepa”, reče Nan. “I voli te. Vidi se po načinu na koji govori o tebi. Razgovarala sam s njom. Nakratko ali... ali se vidi. Georgia, je li?” Nan ga je gledala istodobno suzdrţano, patnički i toplo. Upitala ga je to kao da nije sigurna ţeli li doista znati odgovor.

“Marybeth”, odlučno će Jude. “Zove se Marybeth.”

52

VRATILI su SE U NEW YORK DVA TJEDNA POSLIJE DA BI BILI NA MISI

ZADUŠNICI ZA DANNYJA. Marybeth je oko vrata nosila crni rubac, komplet uz njezine crne čipkane rukavice. Popodne je bilo vjetrovito i hladno, ali je svejedno došlo puno ljudi. Kao da su se okupili svi s kojima je Danny ikad tračao, dopisivao se internetom ili brbljao telefonom, što je značilo puno ljudi, a nitko nije brzo otišao, ni nakon što je počela kiša.

53

U PROLJEĆE JUDE SNIMI ALBUM, MINIMALISTIĈKI, GOTOVO

AKUSTIĈAN. Pjevao je o mrtvima. O noćnim cestama. Angaţirao je studijske glazbenike da sviraju solističke gitarističke dionice. On je mogao svirati jedino ritam gitaru, ništa više od toga, trebao bi se ponovo prebaciti na lijevu ruku za akorde, kao što je činio u djetinjstvu, ali mu to nije polazilo za rukom.

Novi CD se dobro prodavao. Nije otišao na turneju nego na ugradnju trostruke premosnice.

Marybeth je podučavala ples u šminkerskom fitnessu u High Plainsu. Za njezinim je tečajevima vladala jagma.

54

MARYBETH JE NAŠLA SLUPANI DODGE CHARGER NA NEKOM

OBLIŢNJEM AUTO-OTPADU, DOVUKLA GA KUĆI ZA TRISTO DOLARA. Jude je iduće ljeto proveo u dvorištu, gol do pasa, popravljajući ga u znoju lica svog. Svake bi se večeri kasno navečer vratio u kuću, preplanuo, osim sjajnog srebrnastog oţiljka posred prsnog koša.

Marybeth bi ga uvijek čekala kod vrata s čašom domaće limunade. Ponekad bi izmijenili poljubac s okusom hladnog soka i motornog ulja. To su mu bili najdraţi poljupci.

55

JEDNOG POPODNEVA, POTKRAJ KOLOVOZA, JUDE UŠETA U KUĆU, OZNOJEN I OPALJEN SUNCEM, I NA TELEFONSKOJ SEKRETARICI NAĐE

NANINU PORUKU. Ima neke informacije za njega i neka je nazove kad mu bude zgodno. Zgodno je bilo sad i on je nazove u ured. Sjedne na rub Dannyjeva nekadašnjeg stola i pričeka da ga Nanina tajnica prespoji.

“Naţalost, nemam ti puno toga priopćiti o tom Georgeu Rugeru”, reče Nan bez uvoda. “Ţelio si znati spominje li ga se u vezi s kakvim kaznenim postupkom u prošloj godini, no čini se da je odgovor negativan. Moţda kad bih dobila malo više podataka od tebe, recimo zašto te točno taj čovjek zanima...”

“Ma nema veze”, reče Jude.

Znači da Ruger nije tijelima vlasti podnio tuţbu. Nije ni čudo. Da namjerava tuţiti Judea ili ga dati uhititi, Jude bi ionako to dočuo. Zapravo i nije očekivao da će Nan nešto iščeprkati. Ruger nije mogao dati izjavu o tome što mu je Jude učinio a da se ne izloţi opasnosti da na vidjelo izađe ono s Marybeth, kako je spavao s njom dok je još bila pučkoškolka. Ruger je, prisjeti se Jude, vaţna figura u lokalnoj politici. Teško je osigurati dobrovoljne priloge za kampanju nakon što te optuţe za seksualno napastovanje maloljetnice.

“Ali sam imala više sreće u vezi s Jessicom Price.”

“A je li?” reče Jude.

Nan nastavi laţno nehajnim tonom, malo odveć hladnokrvnim da bi zvučala uvjerljivo. “Protiv te Priceove vodi se istraga u vezi s ugroţavanjem djeteta i seksualnog zlostavljanja. I to vlastite kćerke,

ako to moţeš zamisliti. Policija je navodno došla k njoj nakon što je netko prijavio prometnu nesreću na toj adresi. Priceova se autom zaletjela u nečiji auto, točno ispred svoje kuće, brzinom od šezdeset kilometara na sat. Kad je policija onamo stigla, našli su je onesviještenu za volanom. A kći je bila u kući s pištoljem i s mrtvim psom na podu.”

Nan pošuti davši Judeu vremena da ubaci komentar, ali Jude nije imao što reći.

Nan nastavi: “Osoba u čiji se auto Priceova zabubala odmaglio je. Nije pronađen.”

“Zar im Priceova nije rekla? Što je ona izjavila?”

“Ništa. Jer nakon što je policija umirila djevojčicu, uzeli su joj i pištolj. A kad su ga htjeli vratiti na mjesto, našli su omotnicu punu fotografija skrivenu u baršunskoj podstavi kutije pištolja. Fotografije te iste djevojčice. Pornografske. Uţas. Ĉini se da mogu dokazati da ih je majka snimila. Jessica Price mogla bi dobiti deset godina. A koliko čujem, curici je tek trinaest godina. Moţeš li zamisliti što uţasnije?”

“Ne mogu”, reče Jude. “Recimo.”

“A pazi sad ovo: sve to - prometna nesreća Jessice Price, ubijeni pas, fotografije - dogodilo se istog dana kad je i tvoj tata umro u Louisiani!”

Ponovo Jude ne odgovori: šutnja je bila sigurnija.

Nan nastavi: “Po savjetu svog odvjetnika, Jessica Price od uhićenja koristi svoje ustavno pravo na šutnju. Što je dobro za nju. Kao i za ostale moguće sudionike. Mislim na osobu ili osobe čiji je ono pas bio.”

Jude pritisne slušalicu na uho. Nan je šutjela tako dugo da se počeo pitati je li se veza prekinula.

Naposljetku, samo da bi provjerio je li još na vezi, Jude reče: “To je sve?”

“Još nešto”, reče Nan potpuno bezizraţajno. “Stolar koji je radio na gradnji kuće u toj istoj ulici izjavio je da je ranije tog dana vidio

kako se sumnjiv par u crnom autu mota po kvartu. Rekao je da je vozač bio pljunuti pjevač Metallice.”

Jude se morao nasmijati.

56

DRUGOG VIKENDA U STUDENOMU ONAJ DODGE CHARGER IZVEZE SE

IZ DVORIŠTA CRKVE U GEORGIJI I KRENE CESTOM OD CRVENE GLINE. Limenke, privezane za straţnji odbojnik, kloparale su za njima. Bammy gurne prste u usta i počne frajerski zviţdati.

57

JEDNE JESENI ODU NA FIDŢI. Sljedeće jeseni obiđu Grčku. Sljedećeg

listopada odu na Havaje gdje su svakog dana provodili deset sati na ţalu, pokrivenom sitnim crnim pijeskom. Dogodine, u Napulju, bilo je još bolje. Otišli su na tjedan dana, a ostali cijeli mjesec.

Ujesen pete godišnjice braka nisu otišli nikamo. Jude je nedavno kupio štenad i nije ih ţelio ostavljati. Jednog svjeţeg i kišnog dana Jude prošeta sa svojim novim psima niz kolni prilaz donijeti poštu. Dok je izvlačio poštu iz sandučića koji se nalazio odmah ispred kolnog ulaza, bezbojni kamionet projuri po cesti i zalije ga vodom, a kad se okrenuo za njim, na suprotnoj strani ceste ugleda Annu. Gledala je u njega. Njega nešto ţigne oko srca. Ţiganje ga brzo mine, ali je ostao bez daha.

Ona makne pramen ţute kose s očiju i on tada shvati da je ta djevojka niţa i više sportski građena od Anne, a usto i curetak, najviše osamnaest godina. Ona mu nesigurno mahne rukom. Jude joj rukom da znak da priđe.

“Dobar dan, gospodine Coyne”, reče ona.

“Ti si Reese, ako se ne varam?” reče on.

Ona kimne glavom. Nije imala šešir pa joj je kosa bila mokra. Kao i traper jakna. Štenci počnu skakati po njoj. Ona se nasmije i okrene im leđa.

“Jimmy”, reče Jude. “Robert. Ne skačite po curi. Oprosti. Još ih nisam naučio pristojnom ponašanju. A da uđeš?” Reese je jedva primjetno drhtala. “Pokisla si. Umrijet ćeš od upale pluća.”

“Smrt je zarazna?” upita Reese.

“Aha”, reče Jude. “Vlada opaka epidemija. Prije ili poslije svi obole.”

Jude je povede natrag prema kući u tamnu kuhinju. Upravo se raspitivao kako je stigla kad ga Marybeth zazove s vrha stubišta da pita tko je to došao.

“Reese Price”, dovikne joj Jude. “Iz Testamenta na Floridi. Kći Jessice Price?”

Na trenutak na vrhu stubišta zavlada tajac. A onda bosonoga Marybeth dotapka u podnoţje stuba. Jude napipa prekidač pokraj vrata i upali svjetlo.

U iznenadnom bljesku svjetla Marybeth i Reese gledale su se bez riječi. Marybethino je lice bilo smireno, nedokučivo. Očima je pretraţivala Reeseino lice. Reese pogleda u Marybeth pa u njezin vrat i srebrnasti bijeli polumjesec oţiljkastog tkiva na njezinu vratu. Reese izvuče ruke iz rukava svoje jakne i obgrli se. S nje se cijedilo i oko nogu joj se stvorila lokvica.

“Jude, za Boga miloga”, reče Marybeth. “Donesi joj ručnik.”

Jude donese ručnik iz kupaonice u prizemlju. Kad se vratio s njim u kuhinju, čajnik je već bio na štednjaku, a Reese sjedila kod kuhinjskog stupa u sredini kuhinje i pričala Marybeth o ruskim studenticama na razmjeni koje su je dovezle iz New Yorka i koje nisu prestajale torokati o obilasku Entire Steak Buildinga13.

13

Misli se na znameniti njujorški neboder Empire State Building. Entire Steak Building bi otprilike značilo Kuća

odrezaka.

Marybeth joj skuha vrući kakao i napravi tost-sendvič od rajčice i pohanog sira. Jude je sjedio s Reese. Marybeth je bila opuštena, ponašala se sestrinski, veselo smijala Reeseinim pričama, kao da je najprirodnija stvar na svijetu ugostiti djevojku koja joj je muţu metkom otfikarila komad prsta.

Uglavnom su govorile njih dvije. Reese je na proputovanju u Buffalo, gdje se treba sastati s nekim frendovima pa će na koncert 50 Centa i Eminema. Nakon toga idu dalje do Nijagarinih slapova. Jedan je frend zakapario nekakvu staru kuću-brod. Ţivjet će na njoj, njih šestero. Brod valja urediti. Planiraju ga obnoviti pa prodati. Reese je zaduţena za maljanje. Ima superideju za zidnu sliku kojom će oslikati bok broda. Već je načinila skice. Izvadi blok iz ruksaka i pokaţe im neke svoje crteţe. Bili su amaterski ali zanimljivi: slike golih ţena, slijepih staraca i gitara uklopljenih u sloţene i isprepletene kompozicije. Ne uspiju li prodati brod, otvorit će u njemu nešto, pizzeriju ili salon za tetovaţu. Reese zna puno o tetoviranju i vjeţbala je na sebi. Podigne majicu da im pokaţe tetovaţu blijede, tanke zmije koja joj se svila oko pupka i progutala vlastiti rep.

Jude joj upadne u riječ i upita kako namjerava stići do Buffala. Reese reče da je na kolodvoru Pennu potrošila sav novac za autobusnu kartu i da će ostatak puta autostopirati.

“Znaš li da je dotamo četiristo pedeset kilometara?” upita Jude.

Reese blene u njega pa odmahne glavom. “Na karti ova drţava ne izgleda tako vraški velika. Sigurni ste da je toliko?”

Marybeth uzme Reesein prazni tanjur i stavi ga u sudoper. “Ţeliš li koga nazvati? Nekoga od rodbine? Moţeš se posluţiti našim telefonom.”

“Ne, gospođo.”

Marybeth se blago nasmiješi na to, a Jude se upita je li je itko dosad oslovio s “gospođo”.

“A tvoja majka?” upita Marybeth.

“U zatvoru je. Nadam se da neće nikad izaći”, reče Reese i pogleda u svoj kakao. Počne se igrati dugačkim ţutim pramenom

kose, omatati ga oko prsta, onako kako je Jude vidio Annu da čini tisuću puta. “Ne volim ni misliti na nju. Radije bih se pretvarala da je mrtva ili nešto slično. Ne bih je poţeljela ni najgorem neprijatelju. Ona je pokora, eto što je. Kad bih jednog dana pomislila da ću biti takva majka, dala bih se sad odmah sterilizirati.”

Nakon što je Reese popila kakao, Jude odjene kabanicu i reče joj da će je on odbaciti do autobusne postaje.

Neko su se vrijeme vozili šuteći, ugašenog radija, u potpunoj tišini, osim dobovanja kiše po staklima i lamatanja Chargerovih brisača. U jednom trenutku Jude pogleda u nju i primijeti da je spustila sjedište i sklopila oči. Skinula je traper jaknu i pokrila se njome. Bio je uvjeren da spava.

Ali ona uskoro otvori jedno oko i zaškilji u njega. “Bilo vam je stvarno jako stalo do tete Anne, je li?”

Jude kimne glavom. Brisači su se glasali vup-tup, vup-tup.

“Ima stvari koje moja mama nije smjela učiniti. Stvari za koje bih lijevu ruku dala da ih mogu zaboraviti. Katkad mislim da je moja teta Anna doznala za neke stvari koje je moja mama radila - moja mama i stari Craddock, njezin očuh - i da se zato ubila. Jer više nije mogla ţivjeti s tim, ali nije mogla ni o tome pričati. Znam da je već bila stvarno nesretna. Mislim da se i nju moţda maltretiralo kao malu. Nešto se od toga i meni dogodilo.” Sad ga je gledala u oči.

Reese barem ne zna sve što je njezina majka učinila; znači, ipak ima milosti na svijetu, pomisli Jude.

“Ţao mi je zbog toga što sam učinila vašoj ruci”, reče ona. “Ozbiljno. Katkad sanjam tetu Annu. Zajedno se vozimo. Ima super oldtajmer kao ovaj, samo crni. Više nije ţalosna, barem ne u mojim snovima. Odvezemo se u prirodu. Ona sluša vaše pjesme na radiju. Rekla mi je da niste u našu kuću došli nauditi meni. Rekla je da ste došli prekinuti to što se u našoj kući događalo. Da moja majka odgovara zbog svega što je dopuštala da mi se događa. Samo sam ţeljela reći da mi je ţao i da se nadam da ste sretni.”

Jude kimne glavom, ali ne odgovori jer nije znao hoće li ga izdati vlastiti glas.

Uđu u kolodvorsku zgradu zajedno. Jude je ostavi na izgrebenoj drvenoj klupi i ode joj kupiti kartu do Buffala. Zamoli sluţbenicu da kartu stavi u omotnicu. Tutne u nju i dvjesto dolara umotanih u papir na kojem je napisao broj svog telefona i da ga moţe nazvati bude li putem problema. Kad se vratio, nije joj dao omotnicu u ruke nego ju je tutnuo u dţep ruksaka da ona ne bi odmah zavirila u nju i pokušala mu novac vratiti.

Reese izađe s njim na cestu. Kiša je sad jače padala i danje je svjetlo bilo na izmaku, pa je svijet bio plav, sumračan i hladan. On se okrene da se pozdravi s njom. Ona se podigne na prste i poljubi njegov ohlađeni, vlaţni obraz. Dotad ju je doţivljavao kao djevojku, ali je njezin poljubac bio bezazleni dječji poljubac. Njezina namjera da bez pratnje prijeđe stotine kilometara na sjever odjedanput mu se zbog toga učinila još zahtjevnija.

“Ĉuvajte se”, rekoše oboje, istodobno, jednoglasno, pa se nasmiju. Jude joj stisne ruku i kimne glavom, ali nije znao što bi rekao osim zbogom.

Bio je mrak kad se vratio kući. Marybeth je iz hladnjaka izvadila dva piva Sam Adams, a onda počela prekapati po ladicama u potrazi za otvaračem.

“Da sam barem mogao nešto učiniti za nju”, reče Jude.

“Malo je premlada”, reče Marybeth. “Ĉak i za tebe. A da miša drţiš u gaćama?”

“Isuse Boţe. Nisam tako mislio.”

Marybeth se nasmije, dohvati kuhinjsku krpu i baci mu je u lice.

“Obriši se. Ovako pokisao izgledaš još više kao patetična propalica.”

On si krpom obriše kosu. Marybeth mu otvori pivo i stavi ga pred njega. A onda primijeti da se on još duri pa se ponovo nasmije.

“Ma daj, Jude! Da nemaš mene da ti ponekad malo zabiberim, ne bi u tebi ostalo ni trunka ţara”, reče ona. Stajala je s druge strane kuhinjskog stupa i gledala ga podsmješljivo i njeţno. “Osim toga, stvarno si se isprsio i kupio joj kartu do Buffala i... što još? Koliko perja?”

“Dvjesto dolara.”

“Eto, učinio si nešto za nju. I to puno. Što si još trebao učiniti?”

Jude je sjedio ispred stupa drţeći u ruci pivo koje je Marybeth stavila ispred njega, ali nije pio. Bio je umoran, još mokar i promrzao. Kamion ili moţda autobus urlajući prođe po cesti, uleti u hladan tunel noći, iščezne. Iz štenare začuje štence koji su štektali, uzbuđeni prolaskom vozila.

“Nadam se da će uspjeti”, reče Jude.

“Stići do Buffala? Ne vidim zašto ne bi”, reče Marybeth.

“Aha”, reče Jude, premda nije bio siguran što je zapravo ţelio reći.

ZAHVALE U OBLIKU SRCA

Podignite upaljače za posljednju sladunjavu rokersku baladu i

dopustite mi da zapjevam u slavu onih koji su toliko pridonijeli nastajanju Kutije u obliku srca. Zahvaljujem svom agentu Michaelu Choateu, koji kormilari mojim spisateljskim brodom paţljivo, nenametljivo i iznimno zdravorazumski. Puno dugujem Jennifer Brehl zbog silnog truda koji je uloţila u uređivanje mog romana, zbog pomoći u oblikovanju završne verzije, a osobito zbog toga što se uopće odlučila riskirati i objaviti Kutiju u obliku srca. Maureen Sugden svaka čast na lekturi. Također zahvaljujem Lisi Gallagher, Juliette Shapland, Kate Nintzel, Ani Mariji Allessi, Lynn Grady, Richu Aquanu, Lorie Young, Kim Lewis, Sealeu Ballengeru, Kevinu Callahanu, Sari Bogush, i ostalima iz izdavačke kuće William Morrow koji su hrabro istrčali na teren da plasiraju moju knjigu. Zahvalnost dugujem i Jo Fletcher iz britanske izdavačke kuće Gollancz, koja nije prolila ništa manje znoja nad ovom knjigom od već spomenutih.

Od srca hvala Andyju i Kerri na entuzijazmu i prijateljstvu, te Shane, mojoj partnerici i osobi koja odrţava ţučljivi i maštoviti duh moje internetske stranice joehillfiction.com. Ne mogu ni opisati koliko sam zahvalan roditeljima i braći i sestrama na vremenu, idejama, potpori i ljubavi.

Ponajviše ljubavi i zahvalnosti dugujem Leanori i dečkima. Leanora je ne znam koliko sati čitala ovaj rukopis u svim njegovim inačicama, i razgovarala sa mnom o Judeu, Marybeth i duhovima. Odnosno: ona je pročitala milijun stranica i sve ih pretresla. Hvala, Leanora. Zadovoljstvo je i sreća imati te za najbolju prijateljicu.

Hvala svima, i hvala vam što ste došli na moj koncert. Laku noć, Shreveport!