janko polic kamov - sabrane pjesme

1

Janko Poli Kamov: Sabrane pjesme

Janko Poli Kamov

Sabrane pjesme

Psovka Itipana hartija

Postuma

2


SADRAJ

PSOVKA __________________________________________ 4 PRELUDIJ ___________________________________ 4 PJESMA NAD PJESMAMA ______________________ 5 JOB _________________________________________ 6 MOJSIJE_____________________________________ 7 PJESMA SUNCU ______________________________ 8 INTERMEZZO ________________________________ 9 DAN MRTVIH ________________________________ 9 LEDENI BLUD ______________________________ 10 FINALE ____________________________________ 12

ITIPANA HARTIJA________________________________ 14

KNJIGA PRVA ____________________________________ 15 KRST ______________________________________ 15 MRTVA DIJANA______________________________ 16 PO KARNEVALU _____________________________ 17 S GLADI ____________________________________ 19 XX. VIJEK___________________________________ 21 SUNCE_____________________________________ 21 POPIJEVKA _________________________________ 22 U HRAMU __________________________________ 23 KAD KROI SMRT... __________________________ 24 U NOI_____________________________________ 25 ZAPAD SUNCA ______________________________ 26 U MRTVOJ NOI _____________________________ 26 U NAGONU _________________________________ 27 "CELESTE AIDA"_____________________________ 28 TRAGIKA ___________________________________ 28 VITLAJ DUE _______________________________ 29 VOLUPTAS _________________________________ 30 STRAST BITKA ______________________________ 31 ZIMI _______________________________________ 32 U POLETU__________________________________ 33 PROLJETNI SNIJEG __________________________ 34 USKRSLI HRIST _____________________________ 36 DAN GOSPODNJI ____________________________ 38 NOVA PROLJET______________________________ 40 KRIK_______________________________________ 46 [POST SCRIPTUM] ___________________________ 52

KNJIGA DRUGA___________________________________ 53 POEZIJA____________________________________ 53 NO _______________________________________ 54

3


LJETI ______________________________________ 56 MISLI ______________________________________ 57 BLUD DUE ________________________________ 59 POD BIJELIM, LJETNIM NEBOM _______________ 64 KAD IZMIE LJETO __________________________ 65 ROMAN ____________________________________ 66 U MRAKU __________________________________ 71 NA DNU ____________________________________ 74 KITTY______________________________________ 76 SVAKIDANJOST ____________________________ 77 POPIJEVKA _________________________________ 78 CJELOV ____________________________________ 79 RIDANJE JEDNE BLUDNICE ___________________ 81

OBJAVLJENO POSLIJE IZLASKA PJESNIKOVIH KNJIGA PJESAMA ____________________________ 82 AD PECCATA DAMNATIS _____________________ 82

POSTUMA _______________________________________ 84 "GDJE SI, DRAGA, JUER BILA..."_______________ 84 NOVO PROLJEE ____________________________ 84 U DELIRIJU _________________________________ 85 "PET GODINA TIHE AGONIJE..."________________ 86 NA VELIKI PETAK U PUNTU __________________ 87

ABECEDNI POPIS PJESAMA ________________________ 88

4


PSOVKA

(1907)

PRELUDIJ Silovat u te, bijela hartijo, nevina hartijo; ogromna je strast moja i jedva e je podnijeti; izmie se bijesu mojem i blijeda si od prepasti; cjelov na bljedou tvoju - moji su cjelovi crni. Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me; bjeim ih i bijeg je moj strelovit; onud sam proao, gdje plaze pognute ije, gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud. Izmie se, plana koutko, i dre ko prvi stid; zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka; mahnit sam, o hartijo, i srdba mi plamsa u oku. Poboan je narod i uvinuti su u njega repovi; nema iskrenosti u oima i vucaranje je njegov hod; njukanje je posao njegov i bogata mu je plaa; nema ni mjesta meu njima i kanjiva je moja rije; gutam misli i zaguit e me stid. Stani, ljubavi moja, posluaj bol moju; ti prima ljudsku rije i magare jo nije razumjelo ovjeka; volovi vuku plug i ropstvo im donaa sijeno; konje nosi boljara i sjajna je dlaka njegova; bogato se pita krmak i teno je meso njegovo: vitki su zakoni i otri i krcate su staje zobi. Ne izmii se, poljubljena djevojko, nema ene za mene; ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put; o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega. Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja; topla ko moja krv i mahnita ko srdba moja. Podaj mi se zauvijek - crni su cjelovi moji; crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.

5


PJESMA NAD PJESMAMA

Poimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja; potamnjela je put tvoja i oi su tvoje crne; noge su ti iarane i masna je kosa tvoja; sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja. Ljubim krik iz oiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih; u njemu je ljubav naa i u boli se ljubi ena i bol raa djecu, o gola ljubavi moja. Velika si u slobodi i vea je ljubav naa, naa je ljubav tamna ko uma i krvava ko boanstvo; ena je moja prva od ena: crna ko no, tajanstvena ko oblak, divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji. Naa e ljubav biti kaos: mutna i izmijeana i ljudi joj ne naoe doline rijei; mi emo se cjelivati goli i topli i tipaj e biti krvava pjesma naa, upat u ti kose, a ti e tiskati oi svoje u duu moju i bijes e biti prokleta pjesma naa; svijat emo se ko zmija i plaziti ko ideal - i tragika e biti oajna pjesma naa; zatravit e nas ljubav naa - ibat e nas strahotom i bol e biti grozna pjesma naa; uma e biti hram na i trava postelja naa - kaos boanstvo nae, a due naa rtva. Iz kaosa e se izviti dijete, nae dijete - o nezakonska eno moja i nezakonska ljubavi moja; i njegovo e ime biti: nezakonsko dijete; i gacati e svijetom gladno ko strast naa, prokleto ko pjesma naa i krvavo ko ljubav naa; i lomit e se kletva na nj i nee imati meu ljudima mjesta; proklinjat e i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku e dizati od ljudi do boga; emer e i groza drhtati kuda proe noga njegova i nee imati mrve suhoga kruha; hvatat e ga i vezati, i zloin e biti hrana njegova. Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj; mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova; suluda je utnja, ljubavi moja, a utnja je govor njihov; gle, pospani su i zijev im je glazba dana; njihova je dua prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beivotan ko slovo zakona; zakoni su njihovi ko bog njihov - o nema srca boanstvo njihovo; jednolina je rtva njihova ko dim cigara i miris njezin ko miris strvine; nema zvijezda na nebitu njihovom i oblaci su drugi; njihovo je sunce blijedo ko mrtvaka svijea i zidovi su uma njihova; pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli; nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmae; nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova; nema krvi u tijelu njihovom i prazna je dua njihova ko bog.

6


Tamo emo baciti dijete nae, o crna ljubavi moja; onuda e gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova; tamo e drhtati plamen due njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdbe; on e biti onaj koji e buditi zaspale i uskrisivati mrtve; i okovi e biti vjerenica njegova. Nezakonsko dijete nae, o nezakonska majko njegova - bezimeno ko zloin i osamljeno ko glad! I klicat emo glasom cjelova naih i punoom krvi nae: O bezimeni, nae si dijete! I na e klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vjenost, strastven ko tipaji i zamaman ko ena u mraku umskome. Poimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja; ljubit emo se u kaosu, a iz kaosa e nicati dijete, dijete krvi nae, dijete dua naih, dijete ivota naega. Poimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja; i rodit emo dijete, bezimeno dijete; i nadjest emo mu ime, najljepe ime od lijepih: Prevrat e biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naa!

JOB

Strpljivi Jobe, gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje; gledali smo prste vjenosti i nokte velikoga boga to su arali zakonike na koi tvojoj. Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobita, tvrdi ko zub Jehove. Gubavi stare, nakazo ovjeja, pergameno nebeskog krvnika; gle, zuji smrad ko glazba raspada; njegova je rije dua njegova: smrad smrada, trule trulei; i velike rijei milje s pogane njuke: ponizni, pokorni. Gledo sam te ko dijete, koati Jobe, i morao sam cjelivati gubu tijela tvojega i smrad due tvoje; truli svee, dostojni proroe tiranskoga boga; tvoj je bog sramotan ko knuto, postidan ko ibe; vjernici su njegovi odurni ko cjelovi izbitog paeta i pokloni birokrata; vjera je njihova brutalna ko udo bika; dua je njihova gubava ko tijelo tvoje.

7


Ponizni Jobe, sjedalo privilegija i pljuvako bogova, tvoja je misao mrtva; mrtva je misao tvoja, mrtav je ovjek; ime je tvoje strvina - da ive gavrani; Hosana, mrtvi Jobe! - gotova je pjesma moja.

MOJSIJE Kret ruke ljudske i okovi milijuna; deset zakona, deset nepominih botva; igra aska i rjeenje tisuljea. Vidim ti lice, Mojsije, i prozirem ti prevarne boje; vidim ti ruke, Mojsije, i gola je misao tvoja; ruka je tvoja crna ko inkvizicija; misao apsurdna ko dogma; lane su boje tvoje ko svetost kraljeva. I gle, smijem se vrhu recepta tvojih; ti nisi majstor niti su ljudi glina niti su zakoni model! Kret ruke - i grohot ironije, sarkazma i ruga: sustav svjetski - i drske primjedbe obijesnih modana; bog i moral - i ovjek od krvi, eluca i uda. Glad ti je prvi rekao: lae! strast se je ozvala krvavim krikom: lae! a misao je brujala tvrdo: lae! to je grmio ovjek i himnus je njegov bio: lae! Blijedila su nebesa ko strah, drhtala ko starake kosti. Smijean si, Mojsije, i bijes je tvoj bestijalan: oi su tvoje ko oi bika; srdba je tvoja ko srdba glupih. Plemenit je himnus na - za tebe ima smijeh. Laka ti no, o Mojsije; spavaj spokojno ko muila i indeksi, ko plamena rije Kristova, ko due kraljeva i savjesti papa. Laka ti no, Mojsije; ja idem - zove me sunce.

8


PJESMA SUNCU Doi e sunce, ledena duo, i rasplinut e sablasti mraza; doi e mlaani bog i dat e ti plamen krvi svoje; topla je njegova krv i rijei su njegove ko rijei ljubavnika; bog je on strasti i ista je njegova strast; njegova je strast poskona ko srna i blaga ko lahor; apat je njegov tih ko miris, miris je njegova rije. Nelijepa je melanholija tvoja ko zvonjava; turobni su akordi tvoji ko orgulje; sva si alosna, sva si tuna ko veliki tjedan: nema strasti u boli tvojoj i bol je tvoja bol s nirvane. to si se prepala, sjetna duo - prolazne su sablasti mraza: one su ko dim i alkohol; pijana si, ledena duo, i nelijepa je zduha tvoja; zduha je tvoja ko zduha krmi i litanija veernja; ona je umorna ko zvono i misao pijanice; uta je ko lie, tragina ko jesen; mrtva je ko krv tvoja, ko zimsko nebo; sva si ledena, sva si sjetna, o turobna duo moja. Gle, dolazi mlaani bog; u zrakama donosi krv i dah je njegov ko pria biblijska; ljupki su njegovi koraci ko poljupci proljetnoga jutra; toplo je njegovo uvstvo ko ljetno podne na alu morskom; dobar je mlaani bog ko majka; njegove su usne cjelovi i vatra je njegovo oko; mekane su ruke njegove ko dijete i milovanja su ko suza suuti; lak je apat njegov ko nada tvoja. Doi e mlaani bog i velik e biti njegov trijumf; klicat e, turobna duo, i klicaj e tvoj biti ko prva ljubav; ogromna e postati nada tvoja ko sjeme ljudsko, ko tople usne moje, to pjevaju pjesmu suncu.

9


INTERMEZZO Polomite mi pero i sagite hartiju; strahote e da raaju i pria e biti uas; rodio se meu ljudima ovjek i u drutvo je zabludjela dua; nema ovjeku mjesta meu vama, o ljudi bezduni. Zalutao je let moj i praume mi bijahu gnijezdo: gledam stanove vae i uredbe vae i tue su mi ko sakramenti; Kitty je golubica i ona e vam priati pohot orlova; panda je dua moja i pojim se krvlju ideja. Ja sam uskrsli Izrael, gdje Salamun pjeva pjesme; gdje sijevaju oi Salome i Judita slavi orgije; gdje Marija preko zakona raa novoga Mesiju i raspetoga boga. Hoe li doi ognjeno boanstvo i prosuti vatru na djela moja? hoe li more beivotno prekriti blud due moje? hoe li tko zaroniti kroz more mrtvei i razotkriti mahnite nekad gradove? hoe li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale due? Podignite lomau i sagite tijelo moje; dim e se izdii k nebesima, gdje krue orlovi; nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let. Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene; ne itajte djela moja i sagite hartiju; polomite mi pero - i skinite oblaine sa nebita - dajte mi sunce! - grozan je Osvaldov finale.

DAN MRTVIH Hodoastio sam, mrtvi, k vama i gle, nije turobna dua moja; misao moja nije oaj - o nije okrutna vasiona. Pjevao bih psalme i tuio ljude; optuba bi moja bila tuba prirode, a krivci bi bili ljudi; plahi ko molitva, iznakaeni ko Hrist, sveti ko zduha crkvena. Naboan je strah njihov i bezglav ko stado ovaca; on je ko mahnitost gladnih i prepast robova; strah je njihov zloin i zlodjelo je dijete njihovo. Vlana zemljo, traci te sunca ljube i kapi te nebeske miluju: eno mlijenih sisa i tajni ljubavnih;

10


eno plamenih stihova i ljubo nebeskog vjerenika. Divna su djeca tvoja i zeleno je ime njihovo; vesela su djeca tvoja i ptice su strune njihove; mirisna su djeca tvoja i lahor je pjesma njihova; sva si ko seljanka i nema gradskih boja na tebi; puno je tijelo tvoje i ljubav mu je smisao; dua ti je ko tijelo: sva si skladna, sva si lijepa ko vjena istina. I srnuo je ovjek: tijelo je tvoje izbito i psovka je blagoslov tvoj; sifilis kosti i gnjile plua hrana je tvoja; mrtvo je udo ljubav tvoja i krst je zelen tvoja; raspad su ice tvoje i tuga je akord tvoj - zvonjava su suze - o mrtav je vjerenik tvoj i djeca su tvoja crvi. Stovarite otpadaka i trulei, zloin je ovjeji velik; nijema je optuba tvoja, iibana puti; grka je osuda tvoja, silovana djevice; tragika je tvoja porazna ko smrt i bol ti nema mjere. Pero je moje truba: crna su djela vaa, o mrtvi; crna ko ljubav Sokrata i odurna ko tijelo asketa; ogromna su zlodjela vaa i nema im oprosta; nema im oprosta i kocka je vaa pala; mrtve su due vae - mrtav je uskrs! Pero je moje truba i vasiona je jeka njegova; smijei se vjenost - zemlja nije umrla; lome se krstovi i vrijeme rui grobnice - obijesna je pjesma moja: da ive ivi!

LEDENI BLUD Tu emo umrijeti Kitty, i nemone su noge moje; nema izlaza iz ledene ume i nema putova u tmini; sve je pokrito i nestalo tragova naih; klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju; propast emo, Kitty - pohotne su ralje smrti. Sjea se ljeta i pjesama mojih? papir e da pria potomcima grijehe moje i ime e moje biti kletva; plakat e tebe i suza e biti Kitty; oskvrnuli te stihovi moji i prtei si blud u knjizi mojoj.

11


Prepale se oi tvoje i sledila se sapa tvoja; sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane; dre ti dua i groza je melodija njezina; mrtva je atmosfera i pjesma je oblijee tvoja; kratak je njezin vijek i vraa se k nama ko snijeg. uje li rijei moje, zabludjela plahosti? one su bezglasni blud i ledeno sru k tebi; ruke te moje bujme - oh, daj mi apat krvi. Gle, pomralo sunce i bljednuli mu traci; sami smo u strahoti zimnih usta i crni se drijelo sablasti; zove nas i pohotan je njezin pijev; mahniti su zubi njezini i samljet e kosti nae. Daj mi apat krvi - u krvi je ivot na; jaa je ona od bjesova i oduprijet e se samrtnoj navali; o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo; pospana je krv naa - u bdijenju je spas na. Gle, pao led i zamire botvo nae; nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine; nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet e djeca njena; ledena je groza i mraz plazi vrhu nas; sledile se rijei moje i olovne se rue na nas. Gdje ti je krv, ljubavi moja? nokat e je moj traiti i zub e biti ispitivalac, oni e biti ko oi gladi i glas potopa. Gluha si za rijei moje i nijema je strast tvoja; gdje ti je krv, eno pjesama mojih i sanja mojih? Zamire, duo, i nema zvonca kod pogreba tvoga; sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje; nema toplote dah moj i mrtav je cjelov. Spremna su jestiva, sablasti, elim ti dobar tek, jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naa jestivo; vjenani smo, eno - u crijevlju nas eka pir; enidba je naa skora i krevet je prostrt na; prostrt je krevet na - i avlima pribie daske. Jedan je grob na i preko njega nema krsta; jedan je lijes na i tjelesa se naa grle, vlana je zemlja - o mrtva ljubavi. Nema due u kosturu naem i raspadu mesa naega; crvi su cjelovi nai i sagnjite oliene daske.

12


Kapaju li suze povrh groba naega i cvjeta li cvijee? Miluje li nas pero pjesnika i toplota suutne mladosti? Hoe li prorovati naslage i probiti lijes? Hoe li nai kosti nae i proitati posljednji stih? Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla dua; rana je bila smrt ko prerane moje strasti; iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk; on je ko oaj s osude i plamen otpora. Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka; prokunite misao moju i sagite joj krila; sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah: mrtva se tjelesa ljube i oajan je njihov krik. Zbunila se majka priroda i pijana bjee kod poroda: - tijesan mi bijae vijek, a velebna bjee mi dua.

FINALE Gle, vidim iva tjelesa i mrtve su njihove due; zamro je zanos i misao rasudbe; prostituira se duh i sterilna je ljubav bludnica; unakazio se prevrat i perverzna su njegova djela - grob je dom moj - veliko grobite dua. Mrtvoroeneta i rano preminuli - o nesretna ljubavi! Velike vidim grobnice i zlatni su im krstovi; mramorni su spomenici i natpisi sijevaju na njima; krasni su vijenci i papirnato cvijee; bogate su haljine vae, o mrtvi velikani. Gle, ujem rijei pjesnika i lai tunijeh nota; rastrovana je muza naroda i mrtvima sklada himne. O grobite dua, domovino moja sumorna; pjevaju usne moje i pjesma je moja psovka; ona je oaj i bijes i srdba je u boli njezinoj; kratka je i mahnita ona ko krik probuenoga u grobu. Doi e ive due i prekopat e grobite nae; hoe li nai tijelo moje i grebotine moje? hoe li nai raupane usne i raskidano tijelo moje? hoe li shvatiti veliinu i grozu preminuloga u grobu? hoe li cjelunuti zgruanu krv ko pepeo Bruna i srce Prometeja? nee li prodrijeti drijelo vremena grobite nae i nitko ve nee ni znati: i tamo su ivjele due?

13


O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli; smrskat u ledeni lijes i prorovati zemlju; izmiljit e prebite kosti i velike sjat e mi oi - Sunce je tamo i uskrs i ditirambi lepre zrakom! Zagreb, 30. X. - 4. XI. 1905.

14


ITIPANA HARTIJA

DVIJE KNJIGE PJESAMA

(1907)

15


KNJIGA PRVA

KRST Bijah dijete golcato i meko, uzdrhtano kraj prozora, na obali naeg mora, gdje se ljube do dva svijeta, gdje se vjere do dva diva i cjelivu onom punom atmos gdje se odaziva. Ljubio sam um ti divlje, vjerenie strasni, i sa njega lijetah s duom kroz kraj onaj krasni: kroz vrleti, kroz ikarje, gdje se bura vere. - Bijah dijete na obali, gdje se do dva diva ljube, gdje se do dva svijeta vjere u cjelovu, to bez mjere sve od strasti pjenu baca, bijelu kano mlijeko. Uzdrhtano kraj prozora bijah dijete golcato i meko... Krstili me bijelim znojem, to se iskri i bacaka, u umljavi, u lomljavi, gdje se gubi rije svaka, tek e put da puti pljuska ko sadika ljubav muka zapjenjena, uzavrela, i krvava, luda, gola, poljupcima plamenijem, poljupcima - bola. Ja sam sluo krik u noi vjerenika dvoje, bijelom pjenom s jednog pljuska, to se znoje. Vrcale su kapi one, kapale u lice, ibale mi gordu glavu

16


pobjenjelo, nemilice, i derale kou blijedu i srtale pored mozga - u ogromnom svom jedu pojile me dugo bijesno polijeui obijesno, vitlajui vlane kose, prodirui kroza halje - Bjee da mi duu nose vie, dublje, nekud dalje. Ja sam krten kapljam znoja ljubavnika i sadika, bez umira, bez pokoja, u ponoje divljeg krika - ko krvavi cjelov skepse, ko ideja skitalice, ogladnjelog, jadnog lica, umornijeh kosti, proganjana nemilice, bez suuti, bez milosti, bez korice suha kruha, poispala, trula ruha, ierana s ljudskog drutva po nalogu redarnika. Ja sam krten kapljam znoja ljubavnika i sadika, bez umira, bez pokoja, u ponoje divljeg krika.

MRTVA DIJANA alobno. Mrtvaka zvona. A sumrtvo oblaje blijedi ko da je minula proljet - i drvee sijedi i sijedi. Je l' smrt? Gle, trnula lica i uvele, klonule sise... O zbogom, koata Dijano! i nikada, nikada vie... Kamo ti zapisci tvoji, a u njima proasta srea sitnijeh noka i usna i oblastih, nervoznih plea; rasipna mirisom bludnim i s prozirnih, posteljnih ara trzava kakono pogled nevino ljubavnog ara...

17


alobno. Mrtvaka zvona. O kako je misliti grko: na tebi koliki sa mnom i rimu i zanos je srko! Pijani, veseli druzi, o gled'te je: ovo je ona: prate je popovske drolje i graktava, nesita zvona. Nekada reskave gusle i ciganski akordi piana, krvavi, tipljivi cjelov... O mrtva je, drugovi, Dijana. Skinimo crvljivu dasku ko nekada skidasmo halje: zadnji je pozdrav i cjelov, to Dijana na rastanku alje.

PO KARNEVALU

I Karneval je pobjego brzijem krokom i odn'o i mladost i smijeh. Beskonani psalmi... hekatompska zduha... i vjerujte: osto je - grijeh! Na koljena, eno, na koljena bijela, na kojima drhtae blud; studena e ploa izgrditi meso, a kleanje stiati grud. O pogni se dublje, ugrbi se cijela da osjeti emu je put, pa kad e se trunit komadi ivota, to korba e kidat ih ljut... Karneval je pobjego brzijem krokom i odn'o i mladost i smijeh. Beskonani psalmi... hekatompska zduha... i vjerujte: osto je - grijeh!

II Naskito se Judejom buntovni prorok, zanoljiv ko orlujski let, a rije mu talasae gomile ljudske i najposlije bilo mu - mrijet.

18


Pred ljubovcam onim divljokosim, crnim... gdje trzae majina bol... pred razdrtim ljudstvom od gladi i jada, on stajae krvav i gol. Ispljuckana put je sad ovjeja bila, to miljae zgnjeena tud... Ah - nekad je slobodna lijetala svijetom i irila armiris svud. Nebesa se zastre maglama mutnim, ukoie aprilski zrak, a dosada stisla nedogledno ljudstvo i spustila mrtvi u mrak.

III Uzbjenjeli mozak od prevratnih misli i opor ko podivljo hat to nije sve snovo!... Uspjenjene mase, gdje polaze krvni u rat... A s prezirnih usana je sijevnuo porug na zakon i vjeru i red... s rastvorenih priroda izbaca ralja svoj plameni, lavinski jed... Atmosferom drhtaju orkanski vjetri, u svemirski, razorni dah, a zgrada se ogromna - staklena aa - uznjihana drobi u prah... Sad klonule oi i beskrvne usne i mlohava staraka put sve prima - i na rije il spruene prste ko psetance ide u - kut.

IV Opustjee mehane, usnue noi i bezrijena prhnula strast i mahniti zvuci sa nemirnih ica i vulkanska prtea strast. Ej, pamti me, kerko prelijepoga bluda, kad srkasmo opojni mir, to plivae kroz dim i razlito pivo, kroz vascijeli bordelski pir?

19


A oi se sklapaju, klecaju uda... Zar svemu je dospio kraj? Kroz mamurluk, hropac i umornu miso put vodi u - prorokov raj. Karneval je pobjego brzijem krokom i odn'o i mladost i smijeh... Beskonani psalmi... hekatompska zduha... i vjerujte: osto je grijeh.

S GLADI Mrtvo - tek cvrkue ptica il pupuri tuka - ovjeku nema ni glaska ni traga i moja zapinje ica. Gladan sam... to mi je znati i ne znam toploga praga. Moja se dua s avolom brati i smijehom pokriva jad. I sve je sitno, majuno, glupo, i pjesme ljuveni stih, kad tijelo bujmi Veliki Glad, i suho e grlo: derao bih! Na to mi pjesme prosute ludo i topla krvca ljubavnog sna? Suludo piljim pijanim okom i pitam nebo: a emu ja?! Zapao tudi po srijedi ljudi, to sudba goni pod jaram jedni i ne znali nikad, koli su bijedni. Jedna im srea: rakija ljuta, druga im srea: debela ena, a trea, trea: batina kruta - pa kad si ena, budi bijena! A tud se kadto popo proeta sve s centom mesa i jedva moe da digne oi, gdje dru blijeda nebesa.

20


Tek utaj lia, to ivot plae i magla vjena i mrtve tupa, a srce moje nemirno lupa, skae i skae i - plae... Ja ljubim ljude makar su jadni i samo zato, to su svi gladni, i gladni kruha, vina i bluda i krvi same i misli veljih i umne hrane. Oj, amo svi vi pod pero moje, svi amo, ljudi to glad vas pati! Gladan sam i ja, neka je znati, ne vidim ene, ne vidim kruha, blijedo je nebo, grla su suha... Oj, amo svi vi pod moje pero, pjevat u ludo, dugo i ludo: - dero bih, dero!... Na licu kostur tvrdo se boi i lea svijam k drvenom stolu i ljubim usnam hartiju golu i na nju pero stihove toi. A avo skae popreko mozga i turka handar u zdene ruke i ape: kolji, lai i ubi! Dovraga muke, svi su ti krivi, ali ti - ivi!! I apat ovaj bukti u crijevlju i rokti basom ko prasad smradna. (Prostite, ljudi, crijeva su gladna, ne znaju ona za etiketu.) ... A ipak... eto... neto me plazi, o toli nujna, dobra i slatka, i dirka miso i avla gazi ... patnja je kratka... Neto se smjeka kroz blijede boje i kalni drum i zaspalo selo... O to su one... utvare moje i sve je glatko, isto i bijelo. A tu na elu osjeam usne i uhom mojim cilici bruje i zrakom cijelim akordi struje...

21


Iz gladi crne rodi se dijete... Kukavni svijete! Kukavni ljudi, glupi i jadni, to ne bjeste - gladni!!! I s usna onih elo mi gori... toplo je, vrue, znojim se cio... a ja bih pio i tepam, klecam i lomim ruke... Vani je mrtvo - cvrkue ptica, pupure tuke - i moja zapela ica...

XX. VIJEK O, u kraj s dogmom, kad se mozak u bolovima majke pati; a kad izmilji ono ivo, na koljena gdje lei mati! O, u kraj s dozom moralizma, kud njegova e krenut noga: U ivoj puti iva miso i cjelov na sve s ovkraj groba!

SUNCE Kroz redove, gdje ve meso gnjije i gdje lee polomljene kosti, gdje se patnja idiotski smije i gdje jezik osuie psosti, On ide velik ko u prii Hrist! I zaveslao krilom laganijem pa valovlje se prosulo topline i cjelov tislo na licima svijem, gdje plam je gasno sree i vedrine - ko Betlehemom kerubina kor! I danas je s rasipnijeh grudi ko zlatnu da je razasuo kosu

22


i ono askom... izmiljie ljudi ko da ih zemlja od ludosti prosu - i dah je njegov - ko Jehovin dah!

POPIJEVKA Sunce! Sunce! - Vij se, dijete proljetnijeh ludovanja! Zamirisa mlada zelen rosuljinog cjelivanja. I ne glei halje svoje: rei u ti: oprljano. Nema blata, kad se ludi, kad je srce razigrano. Gle, prooe svite kime, pocrnjele, mrke pesti... O ne reci, kud u mlaan uz njihove bore sjesti?! U podzemlju patnje svake tu se radom ljudi more: Nij' odvratno, kada ivot i najcrnje pie bore! I po ovoj, gle je, dijete, nekada je cvijee cvalo, a onaj joj prodrije late, kad je tako mirisalo... A pa onud ra hvata sve to bjee smijeha, ala i reko bi: nikad nije onud zraka zadirala. Ova zraka boga tvoga, to ti ludost krvi draga i zeleni cijelom ovom obijesno se poigrava. O vara se, mladi cvijete proljetnijeh, ljupkih doli: Njegove smo svi ideje djeca smijeha - djeca boli.

23


Pa kad ono vidi ljudstvo gdje se grdi, gdje se krivi, itaj miso boga svoga: Sve je u tom: ivi. ivi.

U HRAMU U polutame sjeti, u melankol'ji turobnijeh boja, gdje misli Hristos sveti, orgulje bruje hramom, a enska grla raskvaena s poja po njemu sru samom! O nema stvora toga, to enskih struna ne bi lizno zvuka u hramu istog boga! U nevinosti pjesni i istoj misli nebujmljenog struka i drai tijesnih v o l u p t a s hrpom prti i glas je njezin glas naivnih seka, to asketizam mrti. I onda, onda bude da u tom glasu tee bludna rijeka i aptom zove ljude; i neto pria, tui o manastirskoj izmledjeloj svrsi, to mozak krui; o razapetim kostim, sa kojih k puti smrtni plaze srsi u svim milostim... i onda, onda dalje, kad nema skvrne na ljudskome mesu i sjaj medalje... Elegijom to plae: to nisam pola na spavanje k bijesu, u muke drae!!!

24


KAD KROI SMRT... Ogromna ko svjetlo sunca, nijema kroka, ira, dublja, ona stupa sa vrhunca. I stupajem ljudstvo gazi, svija, gri i glusijem onim prstom put si kri. Pa kad trene vjeam crnim, kad zjenica neto udi, da po svijetu leti, ludi - jedva smogne trpku psovku i mijim se mozgom gane: zapo sam u - miolovku! arali su svi preko nje i bacali arne boje ko pjesnika topla rima kad nam pjeva ljube svoje. Svu ljepotu, ar i dragost, lakokrilu, punu sreu: sve su oni povezali a u kou magareu. I vezahu crna slova i skladahu rijei lai i onud su ljudstvo slali da si zadnje botvo trai. I kada ve vjea pada i prst je sve tiska nie i kad zjena prestravljena nervozasto kou lie u cjelovu bolne strasti, s molitvama plamenijem i kad dua strahom pita: o spavam li ili bdijem? - iza spalih onih vjea umiljene reda boje i grkijem aptom tepa: botvo moje, botvo moje...

25


A ono se gubi negdje i izmie brzim letom ko ljubavna topla pria kad zahiri nerve sjetom. I mrmori trpkom ui: kud li ono mladost svene... i hvata se njenih skuta i prua joj usne zdene. O zalud ti plamna miso sa nemonim, spalim udom, i zalud ti pljuckat prolost sa osamnim, crnim bludom! Ona stupa krokom noi, kad se gasnu nebni krijesi i kad ali sveta dua, to je nisu takli grijesi. A nad ovom crnom sferom svjetla lete u obijesti i u letu ar ih ljudi i ispija mrkost svijesti. To je prtaj, prtaj strasti - vragoljasto, toplo, teno - to e tresnut pjanim klikom: Sve je krasno, sve je vjeno!

U NOI U golemoj tiini, gdje drijema zemska sapa, a nevidna joj ruka lagacko oi sklapa - u golemoj tiini, gdje zemska sapa drijema i crnijom je sjetom na svaki upit nijema - I bogzna kud je poo vjerenik onaj arki i ljubav bjee u njeg ko cjelov mukih varki. O vratit e se, vratit i poljubac se vraa i sve se zaboravlja i ljubav je sve kraa. I misli se i mata sve snenije i tie i tupo kroi starost i ne ljubi se vie.

26


ZAPAD SUNCA Ode. Ko da se skliznu glatkoj po svili lakijem kretom. A tamo plamen sodomskih boja, to liznu uvis, pa ko da planu neiji pogled - botva i avla. Ode. A oblak jedan ko svijetla siga i drugi dalje ko rujni koral, pa stado cijelo ovaca bijelih, to plamen saga vunu im meku. ... I zaas pa e nestati svjetla, zanosa, to se u nebo baca: nestat e ara sodomskih boja; tek u svod noni ukat e usne: ko li je ono ispio krvcu. I trenuh okom, a tamo turnji ko prsti ne'ji dugi i tanki i misli: to ih neznana ruka u rog isprui samome nebu! A zemlja piti s gladi i tmine i plae ko da vjernik joj umrije i crnim ruhom mota se cijela. I njena tuga tihne sve dublje pa s plaa usne ko ludo dijete...

U MRTVOJ NOI U mrtvoj noi, gdje misli zuje zrakom plamisaju - u noi - na ledna stakla, to mraz ih trapa bijeli uperih svoje oi. I gledam, gledam, a aveti tiine zapodjele su kolo - Tihano sve je ko mrtvo, vjeno nebo, bez oblaine, golo.

27


A oi blude i gleu - dugo gleu u one slike crne i motre usne, to utisnute ute, sa kojih miso trne. Uesa koim za jedan sami trzaj i sve je nijemo... O da sam dijete, tek klonuo bih glavom pa tad - zadrijemo. A glava bukti i poletava k zidu da tresnem njome - Svet, svet je prasak - a blagosloven gospod u miru svome!

U NAGONU Na papiru jad i uas, ispljuckano sve u grozi - i kad jutro pjeva himnu i die me sa kreveca, itam pjesme, vidim sebe u ispitoj, grkoj pozi i prepasnu elegiju to u rimi bolno jeca. O sablasna vasiono! Kad te gledam iza stakla, gdje pomrijee tvoje lui i gdje nema jedne note, ini mi se svake noi samrt da je mene takla i da misli postadoe pustim plijenom od strahote. Neto prazna, bezoblina sa zidovlja ko da milji kripom daski i raspadom olienih, bijelih stijena i krgutom mraznim s kuta u oi mi tupo kilji, a na patos gledam drhat ogromnijeh, nijemih sjena. I ini se: vijek se mako, unatrake poli puti, gdje je avet jednog boga na lomae vukla miso i po trulim elijama iibane gnjile puti i s ovjeka jezuitski monstrum straha mozak siso. U toj tmini sovuljastoj ko da lani privid gaca i sa sjena bezdunijeh religije usne krive i u gluhu atmosferu umiljene dogme baca: - jablanovi stre uvis ko mesnate due ive! I tek crni nona sapa i samoa luda stri, u nagonu srem amo, gdje Strahota misli kida pa se rvem, pa se trzam i psovka mi s mozga pri i sa usti pljuckaj pada na aveti mrtvih zida.

28


A iz kuta krgut milji prepasnijeh sa usana - tud grohotom samo srem i oima piljim drsko. - Jao onim Jablanima, kad ih lizne lu modana i kad bih s ovo misli Njega samog tresno, smrsko!

"CELESTE AIDA" "Celeste Aida", ja sam te gledo, sluo u svili razbludnih noi, gdje akord dre i sijevaju oi, u bujici nota, u strasti due, gdje se sve ideje u bezdani rue i buni se krvca i mozak se kida - Celeste Aida! Celeste Aida! Prvi put drhtnuh i prozreh sudbu: jedan je trillo bitak mi cijeli, napeta ica nervozno, sitno i po njoj strasti prstia bijeli'... ivot ko sanja - sanja ko zbilja, zrane mi stope - miso po blatu, bludea dua razbita cilja, ovijen morom o tankom vratu. Evo vam plaa, psovki i smijeha, sve puno, jako ko zadnji trillo, ko ivo dijete bludnoga grijeha. Ja lutam onud, kud glas se gubi i usnam hvatam zamirne zvuke ko smrtna dua, to ivot ljubi... I koim uho i irim ruke, a ona blijedi i gasne s vida... U kriku plaem i drmam mrtvu: Celeste Aida!! Celeste Aida!

TRAGIKA O to nismo djeca ume u zeleni carskog granja, bezimeni ko oblaje, to ga nosi uh i sanja!

29


O da sam te na planini taku nao, eno, eno! Ne bih pljucko jad i srdbu na svetite razbijeno. I sve mi je ovo grko i bljuvo bih bijes i muku... O man'te me! Sm u tajom da progutam svoju bruku...

VITLAJ DUE Boja nota - glazba boja - kaos misli - strast i sanja: Tu ideja plazi moja dublja, lua, gra, tanja. Tisni uho na glasie, kada buje, lete, pre, kad na nebu sunce svie, kad se dusi tmina kre. Ja ih gledam polomljene i oko ih moje titi i sa one usne zdene sve ko neto mljaska, piti. To je trzaj smrtnih kosti, mrazni pljusak sa grobita: mrska pjena jalne psosti - jedno mrtvo, prazno nita. I ini se mramor sijedi pred kim iva noga kleca i sa njega mraz se cijedi i prorokom psalmi jeca. Tu mi drhtne usna s krvi i sa nje se pjesme rue. - Ja potujem mrtve strvi, al i vie - ive due!

30


I sve ovo, to mi oi svojim krikom cvile biju, sve te glase ljubav toi: O ne dam da due mriju! O svi amo u tom plesu, to ga moja krvca vodi, kad je ono pola k bijesu sve po ljubav na slobodi. Ja sam ena, to je pala pod avolje jedno tijelo i sve mu je gola dala, sve to bjee - bie cijelo. A to dijete, to vas buni i u rujno kolo vodi, pamtiti e milijuni i majku mu, to ga rodi. Dojila ga samom krvi, dok ono joj kida sise, pa to i vas zubom mrvi i mene je stoput vie. ... Sve u umu strasnih vala, u kristalnoj boji pjena - sve to nam je miso dala Satanasom poljubljena.

VOLUPTAS Tu do ala, gdje se usna ljetnog sunca pjenom ljubi; tu u ljesku morske puti, to se bludom s vrha rubi ena plovi. Val je pljuska, morski tipaj halje dere - sve je bujmi, sve je pije i ljudskih je mrlja pere. Pa kad klone saviv ruke o grebene tvrdih zubi, jedan pogled po njoj pada, to joj s visa lice ljubi.

31


Nakvaeno, crno platno koom joj se zmijski svija i kroz njega trzaj mesa u ruinom dahu sija. To je ena trudnih sisa, to sa neba sapu trai... a morski je cjelov pljuska i grebeni nokat drai. To je ena - s njenih kosa kapi drhte suzna sjaja... i preko nje tek e pjesnik da drhtavim perom baja. ... Nijemi vapaj, to se nosi u sunanom toplom oku - gorki gr, to tupo tvrdne zarivi joj mlat po boku...

STRAST BITKA Kad kripi led i neto bocka, ree u prsim mojim i ljetne sanje u panici bjee za suncem svojim; i meni veli apat u budue, da nestat sve e i da e doi beskrvno klonue i svenut cvijee; a apat mrsi velikijeh himni da j' sve za nita i sve ideje da su polet dimni ko rijei Hrista - tu rug taj lebdi besputnijeh misli i sve ga nosi... O sve to dua u dobroti smisli, kad svetost prosi.

32


A ja tek derem i knjige i spise i kupe praznim i psujem vladu i mirisam sise i djecu blaznim; I kidam sebe u boli i muci i misli vijam i bacam pero u druoj ruci i slova svijam; i srem tamo, gdje se ovjek buni i diem viku i verem se, kud plaze milijuni u divljem kriku. O sav taj trzaj raupanih dua u meni dr'ti i ljubim ivot, kad se i krv grua i mozak vrti. Pa patnja, kadno usne poraskine i smrt mi kau i umor uda kad mi poizvine i psalme slau - ja tjeram sve i prestravljen se koim i viem brzo: O ne dajte da sve se to istoi, sve to sam trzo. Ja ljubim bol i patnju i gorinu u ivoj rani! A zaborav u ljepu na u vinu, neg u - nirvani.

ZIMI Kako je tijo i mrtvo - tijo - o vasiono! Sjea se moda, druice sjetna, to bjee ono? Ono na suncu, smijeku i pjesmi u zranom valu? Sve bjee cjelov obijesne sape o majskom balu.

33


Eter nas ponije bludnijem krijesom u valsu srha... Mameni strugaj i kliska staza i - kljasta svrha. I bjee stiskaj, stiskaj ko stiskaj i sad me ee... Vrtoplet svijeta, dua i o'ju i - nesta tee. Muzini atmos sjajnijeh struna, pijani zvuci - Gle, komad puti osta ti ipak u mojoj ruci. Jo krvca struji i topla miri i lomi sjetu i apta nekud ko zadah strasti o majskom cvijetu. A ja je gledam ko zadnje botvo, ko prvu enu, i pruam ruke i sipam daak na blijedu sjenu.

U POLETU Vino ve mi lomi rijei, samo pjesma grko pita: "to u tamo, to me eka?" Ozivlje se kroza lomot i treskanje praznih aa: "Ljube nemam da joj panem na njedarca njena meka..." Nita nemam... Nema strasti, gdje te gleda blago oko u suustvu familije... Crn je ivot u obziru, gdje se lano slau misli, u zakonskom jednom braku po receptu iz - biblije! A ja utim ono neto, to me nosi vrhu svega i ne poznam roda vie: To je ono, to me mrlja i u svjetsko blato nosi, u uzdahu grohot baca i o suncu pjesme pie.

34


To je ono, to me zovnu, kad pogazih majin savjet i u krilo pooh crno, a ne tuih kao Prerad: zato nisam tebe sluo, kad sam ono u svijet goli s puno krvi svoje srno. To je ono, to me saspe, kad djetinjstvo prokleh cijelo i nevinost turnuh nogom, a ne tuih za prolou u sanljivoj, blijedoj sjeti, gdje sam kleko s glupog grijeha pred istrulim jednim bogom. To je ono to mi usnu na razblude mozga tisnu, kad se u njem kote bijesi - To je ono kada kliktam drhtajui u zanosu: O ljubim te, greni svijete, jer su divni tvoji grijesi!

PROLJETNI SNIJEG Pjevasmo proljet s prvijem smijekom, s prvijem krikom mladoga dana. Tamo je niko, gdje gore ljube blijeda nebesa u lakom valu svjetla i sree. I ono tamo ko uzdah majke, to bol je oda, pusti i smiri... Pjevasmo proljet i plea naa pruasmo aru, to botvo sipa punom u dahu s velikih usti u veoj himni: ivi i ljubi - ljubi i ivi. I zaas planu miso u zraku, zasjedne svijetla na golo granje i ono pjesme ptijega srca i talas ponije ljudskoj po grudi... ivi i ljubi - ljubi i ivi. I posmijeh drhtne na sva'joj usni i bol se ozva dublje u oku... ... iroko ruke, u talas grudi, posmijeh na usni, mama u oku ko - ono sveto tonue dana i strast mu ime, to zorom planu i znojnim krokom prevali podne pa umor sad joj tabane spali i kosti stegnu, stegnu i stegnu

35


pa eto tamo iroko - bujno gola u ljubav na travu legnu. Pjevasmo proljet... i svako vee lijeganje lako ko svetost djejih irokih usti: ta ono bjee vjera i nada, vjera u sunce, u ljubav - nada. I eto danas bjelina sjetna ko halje kako umrle ene, to svetom vodom vjernici krope i svelim cvijeem posiplju druge. A svijee gue, dave i gue ko slutnja, to se patosom vere i umrije nada i nesta vjere, tek simbol smrti: propeti Hristos! A s neba pre pahulje snjene sitne i bijele u lakom letu i misli: eno nevinost s neba trgnula k zemlji da bude blato! I ispred tebe hartija stala, bijela i ista u njenoj pozi i misli: hartija tu je da se ispie i bog se moli, asti i psuje, a ona tek je djevica prva, to j' na svijet dala ovjeka-boga. A ideale u srcu gaji, da onda - jedno - ko velemoni uzmogne rei utjene rijei: I ja sam nekad poteno htio... I onda - opet - zirka na cestu i blijedu sjetu, to mrtvo pri, a ona miso vraa se natrag i misli: Gle, to je ivot! Ljubi i ivi! Nevinost to je ko papir ovi, to nema smisla, dok se ne zblati. Al nije grdit zakonik vjeni: hartija prima enija suze i iskre misli - i oglas drabe, sudbene spise ko promaknua, u beskraj tako dalje do - dogma.

36


A ono tamo, to ovi nebo, crni se nujno i dan ve pada. utnja ko tmina lepra tiho i u nje krila nevidna, laka... A dan ve pada ko umor kosti i san je njegov ko impotensa, kad lijee spavat o boku ene. Tek negdje zamnije daleki povik ko krik da izvi ranjeno zvijere il gladno pseto - i odmah bude da krik je onaj iz mene sao i brzo trgo kroz maglu sjete I - ne'ju savjest prodrmo vrsto.

USKRSLI HRIST Iz grobova si doo ko sablast prvih dneva, to naziva se bog. O vjerujem da sin si Jehovina boanstva na Jeremijin slog. Ko Moloh prodrije mladost i zeleni i smijeha u rascvjetanu dol - ... Na raskrivenu enu tud srtao bi momak i lijep i rumen, gol. A ona bijelih sisa i klecavog koljenca u prvi trgla stid, a miris ko magla u razbludnijem kapljam zastirao bi vid. I s mutnijeh bi o'ju ko slijepci tada poli da napipaju put i nali bi se trudni i prsnuli bi dolom i cjelov krvav, ljut. A trava tud bi bila i dragala bi mladu i posveenu bol... Ah, tud bi lijego momak na raskrivenu momu i lijep i rumen, gol - U uzi, gdje mi sunce ne zirne mrvom zlata, tu enin trune dah: iupae joj kose i ugnjeili sise, kad sve je zemski prah!

37


A tamo momak kida i haljine i strasti i tijelo ljubi prut i pie vjenu sreu i pokoj s "onu stranu" na iibanu put. Pogazio si, Hriste, ko zatupljeno pae i lepire i krin - O Eunusi! O smrti! Iz ukopljenog oca ve nikad, nikad sin!! Pa kad si slago crno i obeo im sreu, gdje prodrijet e ih crv, tek s molitvom i postom da unakaze tijelo i puste - vie krv - s tih tvojih usna u ir prohujale su rijei: "O blaen ko je glup!" I otad ljudski ponos i djela ljudske misli na sramni dae stup. I djelo duge patnje, gdje kidao se mozak, uniti jedan hip - Pa eto, jo se tuje sva glupost onog trena u postavljeni kip. I njukam preko strana tih dugih vijeka ljudskih, gdje puze mnogi duh - sa pognutijeh ija do neba uzdah milji: O daj nam, daj nam kruh!! Gle, grunuli su hici sa krcatih modana u urnebesni tres i niknu nova vjera u prnjam barikada i rekoe joj: bijes. Na novi oltar indeks ko novo evanelje da cio ita svijet, a psovke novih psalmi zabrujae s orgulja i dale se u let. Lui1 se rasu, mahom ko sustav Izrajela, - tek sam ih sjea rug - i svagdje nie ovjek, gdje glad je rovo tijela il polje ropski plug.

1 Louis XVI.

38


A Silvij2 gleda, gleda i u njeg silno oko, to bijedu vidje svu... i obrati se natrag na carstvo barikada i tebe vidje tu. U Silvija je zanos i krv i ivo meso, to napisa mu stih. Da pomirih se s tobom, o pomlaeni Hriste, u tome asu snih. I priini se tada da vidim davnu prolost i prevratni tvoj tres, kad razdrije indeks prvi ovjeijega mesa pa rekoe ti: bijes. Pa povijahu tijelo u trnje i u ibe, u sami zakon vrst - O prevratnie drski rad naziva ti slava i blagosloven krst! Gle, a ja tjeram snove i budne perim oi na barikada skup, gdje die prevrat himne, a tamo treska daskam porazmrskani trup. I traim tebe samo, al ti si klono starac i zgurio se stas; iz kuta tek mrmolji i oslabo se uje ko prolumpani glas. I eto opet zvuci s omrtavjelih struna i impotentnih stav... O zbogom ostaj zavijek! Tek zdruio nas Silvij ve raskrsti nas Lav3.

DAN GOSPODNJI I Tu sjedi za taj astal, pa i tu vino miri i muki nagon dr'ti; i mi smo orgij spleli, kad zaklesmo se bludit intelektom do smrti.

2 Silvij Strahimir Kranjevi u pjesmi Ressurectio 3 Lav Tolstoj u svojemu Odricanju.

39


Sve pjena, dim i prasak i ubor misli velje i psovka sve u jedno! Mi nismo nikad rekli da ivot znai glupost i ivjet nije vrijedno. I preko tvoga uma i kujinskijeh strasti mi iznismo probleme - i strpasmo i glupost i pijanstvo i potenje u socijalne sisteme. Pa kad ti nikne ono na razigrane usne to pjeva ignoransu, a ja ti gipkih uda na svojem svetom udu zahvatam svaku nijansu - O zatupljena kerko iz prnjavorskih sela, ta ja bih tebe svijo i dizo u ir halje i s tvojih glupih o'ju sve, sve u mah ispijo; i bratimio s tobom sve, to mi mladost daje, intelekt to mi prua... Da ivi ivot! ivot!! U njemu da zaigram ba rolu selskog mua! Pa kad taj divni umnik na tvojem svetom krilu potrai sve probleme, nek mudrost onda klike i strpa pasju ljubav u boanske sisteme. II I tuda treska ovjek sa nozdrvama u ir, zagnjurenim u pie il u dim, to se die ko svetaka korona nad nebetansko bie, il povrh pora enskih i lakomnih praznina i omatenih kosa... I tuda treska ovjek o gospodnjemu danu porairena nosa. I dublje dere nosom i tiska ga i tanji i sre, sre, sre... pa iri, to mu tijesno. - A novome o danu tek trbusi se gre.

40


NOVA PROLJET I Laki su koraci vai na svjetlu plonika gradskih, o poli sunanog dana. Lepre rijei drobne s brbljavih usana vaih ko rosa s drhtavih grana. Posmijesi, posmijesi vjeni u vaem igraju oku ko sunce morskom po vrhu. Prva je rumen pala na jabune obraze vae ko stid u ljubavnom srhu. - O noi drhtnut e sapa i klecnut koljenca oba ko umor radnijeh kosti, lomit e rijei u grlu, to dah e guei vreli kroz halje u meso bosti. Nestat e posmijeha vaeg: mirno e povrje morsko u talas srnuti mahom! Drmat e vihorje granjem i kidat sazrelo voe vitlaju trnjem i prahom. Dok tamo ne dou ruke i ne'ji okrutni zubi i trbuh velikog Bala... Lakijem posmijesim vaim i brbljavim usnama vaim ta moja proljetna ala! II Talas vas mladosti nosi u zlato raskoi svijetle, u dragost mirisne sjene. Lepirnim letom i umom drhtat e haljine vae, kada vas talasje krene. Po vama padaju iskre krvi i tananih nerva s mukijeh blistavih oi... Nosi vas mladosti talas - pod platom sunanog dana pogled vas razblude roi. O tuda poite nokom; arapa obijest joj zakri i none u crno zavi. Planut e eter, kad proljet izda'ne poudno sapu i suknje o tijelo savi.

41


ukat e daleka pria: kouljom ovita tankom kroz goru pola je djeva i tud je prosulo nebo suze i posmijeh i ljubav i po njoj rosulju lijeva. Pa kad je do sela dola, koulja o ivo meso zmijski se svija i lijepi... Po selu mahnito starac od srdbe lunja i lunja i plae: to niste slijepi! - O tuda poite nokom, gdje zefir u kose srta i upa uzlove s ara; gdje sunce tipajem vruim po mlijenim licima vaim rumene nabuhli ara; gdje oi bune se vae ko lepet golubjih krila kad bezum po staklu pane... Starac e grmiti negdje: Prim'te se, djevojke, halja, kad proljet od srca da'ne!!! III Tek se glasa nasmijano - ko da majka edo zgledi goluavo gdje se trza po usnama neto trai, a ona mu prua sisu nasmijana, sretna, brza. "Dobro jutro" nose vali - oziva se cijela uma drhtajui kano strune, po kojima igra daak, to ga pire usne ne'je eretave, tople, pune. Dobro jutro od svega srca dragoj masti kosa vaih, o stvorovi uka sree! Kud pokroi noga vaa jogunasta... sitna... sitna... neka proljet sipa cvijee! Dobro jutro od sveg srca!... Kad se slomi pas vam tanki i potrese put vam slatka, elastino... valovito... to se prua... stite... gnjei... O puino, puti glatka! Dobro jutro od sveg srca! Bog se ozgo smijei na vas ko na ptice pod nebesa, to mu poju besposlicu i bezbrigu i bezumlje, site leta, site mesa.

42


A tamo se krive plea ko da rug se iz njih ceri i slina se u pest mijesi: To se sprema jaka smola, kojom e se hvatat ptiad, sretna ptiad pod nebesi. IV Prolog maja sjedili smo na drvenoj onoj klupi, gdje je lie dalo sjenu, a pod kronjom dah je plivo, to se s mukih vija usti, kad osjete mladu enu. Zna li one svoje sise, zadahtane tvrde sise, kad te ovih oko pasa i aptao kroza kose, to ih titro majski daak u po dana - u po glasa. Sve sam reko dugo, dugo golicaju srh ti koni, kad istite rujnu rosu. O elu sam gledo tvojem plamen krvi uzavrele, to se s o'ju tvojih prosu. A na usne blijeda misa zadrhtala ko na vjetru, kad se s dunih dna izvine: Oblio nas znoj od krvi... prolog maja... ispod klupe... na barunu mahovine. ... Sjea li se?... Nova proljet ponijela me k naoj klupi, po kojoj su sjele sjene: Oliie novom bojom i nasue gustim smijehom sve to bjee uspomene. A meni se neto misli nasmijava crnim smijehom ko kad jesen lie mota i pomiljam: bogzna l' ko e da se tvoga hvata pasa, da te 'nako opet smota... O ne drhtni! Nije prezir! Negda bijah - zna me dobro preko tebe teak i ja, a sad moda kumpanija, da, i cijela regimenta nije teka, dok te svija. O ne drhtni! Jakima se sve do neba himne diu i do crne zemlje klanja... Amo, eno, na ta prsa! Sunce ve nam cjelov ilje kroz raspukli majskog granja.

43


V Savila si gole lakte i na rame tisla glavu drakajui krv mi usne... Zna li cjelov prole noi, to paljae sona lica, kad se ono napne, zgusne... U dubine tvojih o'ju tonuo sam dublje, dublje, u sve ono bezdni mrke, gdje se pogna bolja arom i sramotni cjelov bludom preko tvoje grudi grke. Lutao sam kroz bezdani, gdje se surva mnoga suza i poljubac mnogi vrui... Gle, i moja tonu ljubav... Pozdravljam te, keri bluda, slomljen, ispit, klicajui. O svitanju novog dana i dahtanju mladih grudi ja se kreem polagano. Sunce nosi kroza cvijee nevinosti glatke, bijele lice moje izrovano. O hou li nai posmijeh, to se askom zasja licem milo, blago, samilosno ko kad stadoh bijel i nevin prvi puta ispred ene nude cvijee svoje rosno? A znao sam bolne grudi i utrobu majke vjene i sankciju prostituta, oglaeno ono meso, to se gri ispod aka i neujno plae s kuta. O svitanju novog dana i dahtanju mladih grudi ja se kreem polagano. Kroz nevinost glatku, bijelu izazovno nosi sunce lice moje izrovano. I grohou moje brazde, a mamurna pohot s o'ju pogazit e samilosno -: Prvi puta ide ena netaknutih, tvrdih sisa nude cvijee svoje rosno. U bezdani sve e tonut, tonut lake, bre, dublje ko meteor u crnine - - - Bit u velik kao prevrat, kad nevrijedni sustav srui, - zle savjesti poraskine!!!

44


VI Ja sluam prvu pjesmu sa suanijeh ica i gledam nagost putnu. Ta po njoj panu halja u ime svetog stida i o meso se skrutnu. A sada smjeli korak i cjelov ljubavnika i sa nje halju skinu: To ide mlada proljet... U nju l' e plinut jadi ko zamisli u vinu? Ietah pokraj apta okopnjelijeh rijeka, to uho lisno slua, a po pleima pada sva rasko sa visina iz idealnih dua. Sa grane letnu ptie i crkut tople krvi ponese u visinu: To ide mlada proljet, to teke zimne halje sa nebne puti skinu. A u me teka sapa, kad u pluima svata: predaka pergamene, medalja neto mojih sa kolske, prane klupe rad - umne higijene! To ide nova proljet ko novovjeki heroj, to presud nogom gazi: Pod pogaenim plemstvom, to djedovim naslijedih to ivi ovjek plazi. I die krik ko luda i psuje sve medalje i zasluge otaca i udara u prsa i upa glupu presud i sa njom - krvcu baca! VII isto je nebo ko djetinja sanja, ko crno ptiijeh oi, a sunce s draesti mirisnu blagost kroz oblak modrine toi. I srea plovi... ne... pliva ko ena, to u ir ini mrtvaca, a more joj pljuska savita plea i na grud njenu se baca.

45


I sve se pod nebo die ko balon, to uh ga bojazljiv njie i on se izvija, gubi i tone i u drijem... biva sve tie... A mozak ko da se irinom ponije prosula miso se moja - Otprtih vjea sam lego ko kristal u odsjev nebeskih boja. A onda... kanje... nad klimavim stolom grbim se pero stitui - i misli se kupe na poziv pastira, kad valja krenuti kui. Tad meni bude... da bijae paa po samom trnju i kamu - i izbit od gladi mrcvarim papir i - trpam bezdanu jamu! VIII Pod sunanom kronjom - od zlatnijeh grana ko praak im zlaani list - poneso se smijeak to cjelove prua, a cjelov i drakav i ist. I zadrhta atmos, to pelud raznosi i poljupce baca ko lud i reko bih: negdje s plamteeg botva talasa se neija grud. U zagrljaj leti sve ukavim letom i ne zna ve luiti spol... ... A doi e ljeto... i doi e jesen... i enu e odati - bol. Gle, neto me trgnu... Sred proljeti ove ko jesen sam pogno se ja; i zapinje dah mi ko rava struna - ko miso, to nema ve sna. A umor je lomi sve gri i tei, dok samrt je ostavi ve - - - Ni noita nema ni kreveta nema, kuda e skitnica le!

46


... A nekad to bjee, kad cjelivah miris, to ne'ja ga ostavi skut... i dalje... kad ono u zagrljaj letnuh ni ne znaju, to nosi put... I letnuh i kliknuh - a ljubavnik vrui o usne mi zadjenu cvijet - O sve to me savi u poljupcim toplim: moj ljubavnik - itavi svijet! Da... nekad to bjee... u besvijesti svilnoj, kad ne zna ve luiti spol... A dolo je ljeto... i dola je jesen... i - mene je odala bol. I kapi sve cure od patnikog znoja i blijedi mi rumeni cvijet... Pst... miso se raa... o potujte majku... i pozdrav'te - itavi svijet.

KRIK I Kad sumor ovije nebo velom od cigarskog dima i zemlju mljaskavo blato, a lie smijei se s grana ko da je zelen mu svijetlu prelilo sunano zlato; kad ptie pria o suncu i tricam ljubavi svoje kao zaljubljeno ae - tad miso zadire prolost... da imovinu svetu prosipa, baca, rastae... ... Leo je mrtav i leden; ozbiljan kao u misli, a misli teke i mutne. Poloih ruku na elo: kao da dotakoh kostur o kom se i meso skrutne. Umiru ne vidje popa, to nosi oprost i boga - o umrije sveto i asno! - ko da si plamen, to tinja jednijem vodenim mlazom polio i on se zgasno.

47


Bje ovjek. Djetetom doe da znojem zamijesi hljebac, znojem iz vlastita ela. Bje ovjek. Satvori djecu i s djece iznese ljude snagom iz vlastita tijela. Bje ivot. Po njemu pade trnje i mirisno cvijee, blagoslov i kletva crna. Bje ivot. Po njemu doe oaj i klimava savjest al nikad, nikada - skvrna. Pa kad je umiru lego bolan od stovrsnih rana, zgoen od ivotnih zrna, trebo je doi svetenik da prata, sudi i rijei i - potkraj ivota skvrna. Bje borac: ovjek i ivot - a ovaj cijenjeno pseto da laje, spava i dere, milou ponije se samo da bude nosilac prvi lijenosti, gada i vjere. O umrije sveto i asno. A to su doli na pogreb pred lijesom lajavci prvi, to bjee gavransko jato, to pravo ima od vijeka da dijeli za sebe strvi. Al ono: gledati ivo, gdje svija koljena svoja i plae, gladno to zgrijei... Al ono: gledati mrtvo, gdje kima nadutih crijeva i kara, moli i rijei... O dosta! Zapinje pero; papir mi ne snaa bijesa, dok rije se o grlo kida, tek s usna lomi se usklik, usklik to plae i psuje: O stida! Stida i stida!!! II Znoj mi jote lijeva lice i kroz bore crne curi, a zgrene u nj'ga kosti. Na plea mu kamen pade; ne smrska ga, pa se pria o boijoj o milosti! Izrova mu patnja lice i poispi ono ljudskog od ljepote i slaine: psovku nosi pod nebesa i grohotom samo kruni ono svoje podrtine.

48


Rekoe mu: upropasti ono due... nema srca... tono rije ni finese... a u njega znojne kapi i zgrene, trudne kosti, to ga lomi, to ga trese. I tek negdje povik plane, to zaziva pravdu svetu i ideju od slobode, on je prvi i posljednji, to ga lancem okiena na poinak u as vode. I sve ovo grka vijeka, to je pono na pleima, dok gladom si nabi crijeva - Prvi borac pred ostricam, dok zakutni heroj s ame za slobodom - suze lijeva. I sve ono, to se krsti ko velije ljudskog uma i kulture princip prvi, on jedini jo e ponijet, to ga ni kam satro nije kapljam znoja, kapljam krvi! enij ljudski, to je trgo, kad je da'no s gladi crne izmiljivi s niskog praha i ponio svijetlu miso prevratnijem kretom jednim preko usna brae Graha; a pa onda, kad je srto u lomaa svetom plamu, giljotinskih sred strahota... enij ljudski vijao se od vjekova u vjekove na usnama sankilota. A nije se nao tamo, gdje u miris lete rijei, gdje finesa poklon ini, gdje se vije dim cigara kroz draesne, ljupke rime velelijepoj domovini. U bolovim rodi miso interdiktom posveenu, van zakonskih crnih packi - O amo vas, blatni, grubi, s bespravljem na trpkoj grudi u zagrljaj dugi, bratski. Pjevat emo u neskladu - ta nesklad nam pjesmu rodi - i bit emo ovjek oni, to kroi kroz vijekove, a u njega korak svaki na samrti nekom zvoni. Veleduno pratat emo kao ono preci nai darujui u pobjedi pergamene plemiima, kraljevima tek parade, a sveenstvu - propovijedi!

49


III Doo si. Godina dana... Na tebi cvijee i radost u ruju mladosti svjee. Krepak si; punana lica, glatka ko jezero gorsko, to ni uh s gora ne ree. Na meni oblane boje i umor pijanog besna, slomljene, neskladne crte ko lice besmrtne skepse, kad pred njom sablasti misli kolo u beskrajnost vrte. Doo si. Nema na licu cjelova tajnijeh noi, cjelova bluda i krune, kad ivot izdere papir, papir od dogma i tinte, i divlje napolje sune. Na meni ispite usne, to pohot u okrug krui, ... u tebe mlaana seka... lijepa je kao i ljeto, kad suton lepee krili, pa poin u noi eka. Doo si. Spavo si vrsto. U oima itam ti snove, snove od dvanaest sati. Tako si sretan i smiren ko savjest gavanske djece: to uzme, moe da plati. A ja sam prole ba noi lego ko snudeno crijevo i snivah trgano snove: da ubih ovjeka negdje i sluah glasove pravde, gdje mene imenom zove. Doo si i odmah reko: "Svagdje je dobro i lijepo, al doma - ljepe i bolje." Tvoj dom je u prvom katu, gdje ovjek ne mora nou da gamad hvata i kolje -... O dijete poskona kroka, prua mi prijatno desnu, a nisam za nju te pito: ne mogu podat ti svoje, o dijete poskona kroka, i glupo, lijepo i sito! IV Doi, o trinaestljetna sa stidom mladosti prve, to plamom tajni plamisa, i oim' prelijeva veo suza i straha i strasti u prvo cvjetanje sisa.

50


Doi, o trinaestljetna sa dahom slomljenim, vrelim to s pora ruian tee ko da se ishlapi para, kad vodu podgrija oganj, para to znoji i pee. Doi, o trinaestljetna s valovljem nabrekle koe ko kora napite svri, o ivo takni me meso i s puti podatnom mojom i ono savjesti spri... Stala si. Trnu ti noga. To bog je podo ti ruku u slici djevine asti. Ne mari, to e te dovest pred oltar jednoga dana, gdje e na koljena pasti. I tad po nalogu boga u slici dunosti ene skinut e haljine nice: blud e se lijevati mesom i ti e klicati burno: "Ljubi mi oi i lice!" Svijat e noge i ruke i griti mahnito usne klecaju k njegovom tijelu: s o'ju e prskati krika kao da umire dua: "Ljubi me golu i cijelu!" A on e sklopiti oi - dolino zakonskog druga i kakog u miru suca - tuno ovjeen o zid ko rava, starinska puka, to nee vie da puca... Doi, o trinaestljetna, prui mi ruicu svoju, ja u te povesti dalje, gdje cjelov pria o asti ko da je sluajni vjetri, to die pod nebo halje. Tu nema dunosti ene: ona je ostala dolje - halja to u salon vodi - Doi, o trinaestljetna, gdje ljubav ne kroji svita ko glupi kico - po modi... - - - A sada odvrni glavu i ne sluaj priu mi rujnu, to mom se otima peru; podnijet e dreku joj smisla tek grohot olujnog mora, to lomi nadu i vjeru. Zakon sam pljuckati nakan, dok gledam njeg'vom o elu ispite, beskrvne strvi, to prah im udavi duu, a glupost zasjede mozak da budu zaslugom prvi.

51


Ne mogu stupiti u red, gdje laju paradna pseta: pjesnici groa i boga; gdje nevinost vjenaju vijencem ko da je bojovnik doo krvavih, umornih noga; id'jote gdje kriju lica maskom od naslova umnih ko minkom stara kokota; gdje diu hramove onom, to bjee od vijeka - nita, dok glad se kroz ivo mota. O sva ta teglea marva, to smrad joj parfim polijeva ko glupost rimovne pjesme - Doi, o trinaestljetna! igom u skvrne te tresnut, kad vele: Ne sme se! Ne sme!

52


[POST SCRIPTUM] P. S. Ne pjevah oi djevojke kad mlad je momak sretne: Ja nisam pjesnik ljubavi ni mirisne ni cvjetne. Ne pjevah prolost naroda, ni kraljeve ni bane: Ja nisam pseto biblijsko, to lie Jobu rane. Ne pjevah sreu djetinju i rasploe filistra: Ja nisam tamnjan presvijetlih boanstva i ministra. Ne pjevah suzu suuti rad pjanstva starog Noja: Ja nisam truba tuposti i kranskih heroja. Ne pjevah sjetu skrofule kroz poklon birokrata: Ja nisam borac bijednika sa okna prvog kata. Naioh svagdje - ko na gad - na lice asno glupo... Kad glupost vrijea ljudski stid i pljusko bih i lupo... Kad tamo - rukom po staklu svim svojim tresnuh bijesom: Promaih!... Rukom curi krv i staklo ivim mesom... I kletva grdna, prostaka sve pjesme od tad pie: Psovaa tek sam pjesnik ja i zasad - nita vie!

53


KNJIGA DRUGA

POEZIJA I Kroza zastor mast se cijedi ko sa smokva mast slaine pod raskojem bujnog neba, po kome se pria lijeva, zalutala iz pjesama ljiljana i cedrovine, kijem Salamun knjigu kiti, kad Judejku kroz no pjeva. Dua dre: tajna psovka crne ploe Mojsijine, zakonika ropske marve pod ravnanjem svetog Zijeva, to se valja iz visina s crne ruke Jehovine ko jesenska, duga kia, bez gromova, bez ogrijeva. Dua dre: to je pria zaaptala sa nebesa, u bojama to se mijese u Gomori, na istoi, kad se mijea karmin krvi, crno kosa, bijelo mesa. Dua dre ko da akord jedna tanka struna toi, navinuta, itipana, strau, prsti izbijena: bjee rije to se proli kliku u ir: ena! ena! II I svlai je edan tajni, to se njenom grudi gone i lutaju njenom koom ko da plove usred vira i gube se askom brzim ko da dublje nekud rone: kao pjena iskra rujnih kroza staklo od putira. U nju cijelu kao miso u beskrajnu prolost tone i iglicam svoje krvi njene tajne drhtav dira, a ona se vidje gola i bacaka bijele none i to dalje - ljue, slae... sve je vea, sve je ira... Prolost to je cijela dola i bez svijesti i bez sluti, prolost oca, djeda, bake, to se ivog sina hvata da se nosi kroza svijet sa zanosom od kreljuti. I bez svijesti i bez sluti on je vee oko vrata ni ne znaju to ga vije, to ga tite, to ga mota: da l' e niknut svijetli enij ili crni idijota.

54


NO I Jo zadnji plamsaj umrloga dana o rub oblaka bljedolik se tmuri ko tuna, gola empresova grana u zimski suton pepeljasto-suri. A tamo, dublje, s onih mrkih strana ko da to sablast pauasta zuri, to prodrijela je zadnji plamsaj dana i upa oka sad se gruba guri. Tek kadto blijesak kroza nju zablista ko slomljen usklik osamljenog Bruna kad prsnu u dim rad propetog Hrista; il prospe traak poljubljena Luna ko da se vinu iz oblanih grudi, gdje bjee pola da sodomski bludi. I sva je blijeda ko da stida nema, ko djeva, to se na razblude baci, u kojoj tajna u umoru drijema i krgut kosti u zgrenoj aci. I virka, ide... priajui svjema i rata su joj povenuli traci i rata u nje ve ni stida nema i rata su joj zaklecali kraci. To bjee orgij, to ga sablast splete u crni cjelov na leite zrano, to muklom psovkom tek gromovi svete; jer oskvrnuto leite je brano, gdje oblak Lunu na spavanje snubi i uspavanu prevarno izljubi. A sada ide osvetnik s nebesi i zvidi s bima u pestima vrsti' da baci osud na velikim grijesi i krvnom kazni grenike prekrsti.

55


I vija lelek ko da plau bijesi i samu Lunu mota ljutim prsti, a grdna avet u bijegu se kesi i psuje onog, to kandijom krsti. Tek Luna dre srebrena od suze u sjetnoj boli prevarene ene i istim nebom pokajniki puze. A tu... na zemlji... dvije idu sjene u vedroj noi, to je srebro zali... i Luna vidje - gdje su pod hrast pali. II Jo lui gore kroz nebeska stakla: to mislioci pokraj knjige sjede i piu raspre vrh prologa pakla i s mozga bujnog krupne kapi cijede. Sve drugo uti - ko da smrt je takla i dala svrhu dugovjeke bijede: a mislioci sjede iza stakla i nesklad vjeni u sisteme rede. Tek tu se pjesma turaka talasa, i ablji kor se pod nebesa die ko gusti tamnjan u ast gorostasa. I njina pjesma vaselenu lie, jedina, sama sa nizina svijeta, dok neko vjenost rijei i goneta. A tamo dolje tresu se kreveca i taru uda i sljepljuju usti i gue vapaj pustinjaka sveca u cjelov jedan raskoni i gusti. I sve se gubi, zamire i kleca i usna usnu ko ne sme da pusti i sve se jae drmaju kreveca i sve se dublje upijaju usti. O slava svakom, ko u noi bdije, ko ima miso, to za vjenost pati, ko plamom mozga ovjeanstvo bije!

56


O slava svakom, ko se bludom blati, ko ima ljubav da za vjenost lijeva, ko plamom krvi ovjetvo ogrijeva! A kada plane istok u ekstazi i svojim krikom razdere crninu i svijetlim stihom po nebesim plazi ko da se mozak okupo u vinu - u blatu negdje ljudska bijeda gazi, a u njoj krvca, to od truda stinu, ko da su po njoj za'ujali mrazi, ko kletva da joj srcem nokat rinu: To glad se gri, to je nou luto, dok tajnu bitka veleumlje trai, a on je tuda zemlju rovo kruto; i dok su vjenost stvarali od drai, on grdnu psovku raao je s muke i glodo kosti sa nemone ruke.

LJETI Pod tvojijem krepkim stiskom ovo nam se due ari i mamurno gaca trudna i besan je trudnu goni pa nek nojca zastre nebo i neka se svemir gari nee usnut u tiini zagrijani milioni. To je nojca, to je pala kano oblak po sahari, a pijesak se pui svedno i s poljupca srame roni: pod tvojijem krepkim stiskom cijeli svijet se znojem vari ko ljubavni strasni cjelov na izbitoj Dezdemoni. I da spri ovo daha, ovo svijesti u svom aru, zadovoljno ko martiri izgorjet e nae due klicajui svome bogu vaselene na oltaru. Kao ono crni prsti kada vjernu enu gue, Dezdemona "ljubim" klike kroz bljedilo smrtne strave - ponajee jer Oteli onda ljube, kada dave!

57


MISLI I Ja tebi pjevam, jer si ti sloboda, to krilim svetost od nebesa bije; ko smjeli oro da ti srce poda, kad carskim letom svoja uvstva vije. Ja tebi pjevam, jer si ti sloboda, to bludnu rasko istim nebom lije: ko da se ono ispisala oda na modri papir od kreljuti dvije. O sama ti ko sunce nad oblaci, to sipa zanos i gomile bui i nosi svjetlo u rasipnoj aci i stvara vjere i boanstva rui. O sama ti ko klicaj vaselene, ko u trijumfu kad se sunce krene. II Od kolijevke jer ivot na do groba tek vue kola tekih zakonika i savija se poput vjenog roba pod sramnom knutom glupog redarnika. I poput onog iscrvljenog Joba, to guba svrnu sa ovjejeg lika, on klike svedno do mranoga groba u slavu boga podlog osvetnika. I ko bolesnik sve se zavarava, kad s plua krvca u komade sune da to se luda s njime poigrava. A u njem plue svakim danom trune i s lude ale - zora mu omrknu: ko rob poivje - pa ko rope crknu!

58


III Ti jedina! - dok ivot crkve die i sakramente povrh ljudi baca; ti jedina, to snesu boga nie i upre prstom na trulog mrtvaca. I dok se ruka velianstva lie kroz palir cijevi, sablja i otraca, tvoj let se nosi i nad prijesto sie i upa jezik svinutih podlaca. Ti jedina, to srui sva boanstva i razotkri im avetnu prazninu; ti jedina, to pljusnu velianstva. I s ruevina ti se opet vinu i rasko cijelu dua ti istrese, kad samu sebe na prijesto ponese. IV O sama ti, dok ivot puke peri na Kajna svakog, to se svijetom valja; o sama ti, dok ivot porug ceri na Magdu svaku, to se bludom kalja. O sama ti, to pravom mjerom mjeri i vaga tijela ogola, bez halja i nita ljudsko ne donosi vjeri u grozni pohot njenih crnih ralja. Ti jedina, to oprotenje baci ko sunce zanos na ledeno polje, kad ljubit zemlju pooe mu traci. Ti jedina ko mladost krepke volje, potentna vjeno i poletu strasti, o vratu to e svakoj eni pasti!

59


BLUD DUE I Pruam ti papir, titrava sanjo u enskoj sviti! Tvoji su zubi bijeli ko cvijee na majskoj kiti, a usne kao dozrele trenje, to sunce pri; kose ko zlato ranoga dana na rosnoj svri; tvoje su oi ko nebo nono sitnijeh zvijezda - ko ptie drobno bludea leta, zgaena gnijezda. Pruam ti papir, sutonska noto u oku sanje! Stupi de blie. Ne boj se nita. Svjetlo je danje. A moj se kostur zgrio muno ko pjani besan, ko nesklad, to je rodio prevrat, miso i pjesan. I tu sam stao krivei usne ko zloin prvi, ko jarci, to su sreli se neko na uskoj brvi. Stupi de blie ptijim krokom na moje prsi; avolji neki orkestar u nj'ma akorde mrsi ko da se koti s ozebe kine u njima azma il ko da kapa napolje mukom ex-protoplazma. I izvih grudi ko Samson Silni spaljenih krila, kad kriknu glasom groma i srdbe: Dali-Dali--la!! Stupi de blie do moga stola. itaj i uti. Na papir bacih krvave note vascijele puti, po kojoj tresnu sveljudski igra mahnito - bijesno, kad srcu njeg'vom postane muno, teko i tijesno. I prsnu u ir ko da je vulkan prosuo nemir, ko Adam ono, kada je pao bujmei svemir. Tamo to bjee, gdje bi je piso kroniku dneva, a dreka s iba bijae pjesma, to narod pjeva; gdje orgij pasji na enskom krilu bludom se zvae, dok tamo svetac cjelovom mira rjeava snae. A div se samo pomaknu lako, rastegne kosti i strese gamad psujui grdno - bog da mu prosti! - Tamo to bjee, gdje tinja plamen gaena mnotva, a ono slua daleki stupaj Velikog botva, to uvis stremi ko bludna Venus drakavih prsti i suzom sjajnom s vijeka u vijek ovjetvo krsti. Suza je njena ko sunce ljetno, kad hrbat pali, a ena kleca i padi trudna krilo razgali.

60


Tamo to bjee, gdje val za valom mozgova srta, lubanja lei ko krhka barka razbita, strta, a munja lomi svjetlo nebesim i himne sklada nad ljudstvom onim smrskane barke, glada i rada. Ropski je uzdah veslao veslim titen i stovjek i prsnu barka i morem plovi slobodni ovjek. Tamo to bjee, gdje prosuh cjelov razblude divlje, gdje nagon kriknu rastuim bijesom ivlje i ivlje: Na mojim usnam ovjetvo cijelo ko ljupko ime ljubavi prve, prvijeh dana i prve rime. Pod mojim prsim ovjetvo cijelo ko ljubav sveta, zadnjijeh noi, zadnjijeh rima, ocvalog cijeta. II Amo te, eno jeftinog smijeha i skupog plaa, s haljinom trulom, to vjetar snese ljudskog sred draa; umor je zadro pospane crte na tvome oku, a muki prsti modrice tupe na tvome boku; na tvome mesu svi smo mi poli koracim grubi' i nae stope priat e svijetu, kako se - ljubi. A tu je stala djevojka laka ko miris cvijeta; bijele joj halje ko kada sanju ovije sjeta; ko zapad ljetni lice joj gori, gori i gori, plave joj kose ko vedro nebo o majskoj zori; a svetim stidom mota se cijela - grudi i uda - ko da je prorok iznio svijetu - savjesti bluda! Stupi de, eno patnikog mesa i kosti kruti', do svetog stida mirisne jedne, nevine puti; iz tvojeg oka proroki pogled na nju e tei - o ti, to ponije zakonik drutva na svojim plei' - i taj e pogled krvavim slovim pisati rijei: Savjest sam svetih, to lome pokoj drei i - drei! A ja u onda nai u dronjcima savita plea: o'eka, to je klonuo negdje ko gladna vrea, to zub vremena rupe joj ruje, prazni i toi ko da su ono neije upe, ispite oi, a ona sve se svija i kleca i udno mrsti ko psuju prolost, kad su je pleli nesretni prsti. I ponijet u je ko Pilat Hrista u rasko halja, gdje laki posmijeh arobnog svjetla kosam se valja; u drhtaj ala silosti neke, u blagu sjenu, u dimnu maglu, u miris masti i vinsku pjenu:

61


tamo gdje srea otkriva grudi i nijemo zove kicoke misli da po njoj blude, kote se, plove. I bacit u je natrulu, blatnu na njinom stolu: bijedu u unijet onoga dana golu i - golu. U nje su rane duge u beskraj, rane to gnjiju, i zadah u njih ko raspad tijela, kad due mriju. O nema, nema kolonjske vode za njene uti, kad u nos prsne trule i raspad strvine puti! Proroka himno! Strvinu nosim na njinom stolu, od vijeka staru, zderanih halja, golu i golu; pod nos je turam obijesnim krikom mozgova sviju, to pitak misli iz jedne ae bezdane piju: O gladni svijete, tvoja je savjest svijetla i ista ko rasko sitih, to svilom draka i zlatom blista. A vaa; siti - uprite pogled na trulu vreu! - Zakleh se tri put jednijem kretom razbit vam sreu... - i dugo lunjah i skladah pjesme i lutah svudi ko dua jedna svijetla i sama to u no bludi - I tu je naoh trulu od gada, crnju od tmice pa sad je lijepim o elo vae - smrade vam lice! III Kroz drhat svjetla gledah te jedno lijepu i istu ko da sam oi kliznuo lako niz mramor-bistu. O sva si bila ko glatkog neba ljubezni daak, ko leptir, kada arolik pospe na ruci praak. O sva si bila ko skladni himnus, to u no pri, ko akord tono s nevida doe, u nevid svri. I sve se ini da ono luna na nebu suzi i cijela no je dijete u crnom, draest u tuzi, a one suze plaze nebesim ko srebro pjene, ko sjeta da je poljubac tisla na djeje zjene, tek smijeak piri ko zefir sanja i sve je lijepo ko enske puti slijevanje boja - krvca i mlijeko. Lijepa i ista. I blude oi i tihne dua: usnula djeva, to muku lasku kroz kose slua, i sve se ire usnice njene i smijeh je hvata ko da si prstom tako se lako njenoga vrata i onda blie... pruio usne na njeno elo, slijepio vrsto, vrsto i vrsto - rumen na bijelo.

62


Kroz drhat svjetla ja sam te gledo -... davno je bilo... i mislim sada: bijae ono prazno i milo i sve ko pusto spomen me hvata glupa i blijeda ko dan Svih Svetih, Boi i Uskrs i ista Srijeda, ko klicaj mnotva, kada se glava krunjena kae, ko sa tribine kada govornik zanosno lae. Ne rekoh... eto... Vrijeme je trglo i probi kranij i njeg'vo zrno ko demon bajki u duu rani i tu je stalo teko i tupo mozga posrijedi i sve miline nevinih ljeta titi i cijedi ko s ira da mi istite gnjile ljuto stitui ne mare, to sam reko u boli: i sam e - pui. I od tog asa ponije me kreljut ko nagon ivo, gdje blatni krmar gojan od kletva prodaje pivo, a pijanac srta ljubei zemlju are i nie i grki grohot dimljivi atmos ko baklja lie. Ko pjane misli u crnoj glavi ljudstvo se mota: nakazna hropti zgaena pod st pusta Ljepota. Da, to su oni, to ludost bujmi nokti' i zubi' i neto pecka u mrku ruku: ubi i ubi... i razvrat sikti na krvcu s oi i prska mamen pa ko u prii rumeno srce postaje kamen... i sve se ari ko treskaj misli, ko snovi glada: orkestar jedan noi i vatre - orkestar Hada. A moja dua zanosom bludnim mota se cijela pred jednim botvom triju oblika... U gr bordela i dalje tamo... u manikomij, u avet ala... i dalje... dalje... u miris krasta sred hospitala... Oh! gdje se nesklad zlogukim boram vjena i mota: nakazna hropti zgaena pod st pusta Ljepota. IV Odlazi, eno raskonih grudi i dugih halja, i usnama onim ljubavi prole blijedih medalja. Ljubiti tebe zakon je reko s vjerom u slozi i svak e da'nut javno, bez stida dive se nozi i slikar jo e prenijet na platno bijele joj none ko topli barun sunanih dneva ljetne sezone. Tvoje su oi iste i jasne - itam im smiso - veliki pjesnik najljepe pjesme njima je piso. U njima sjaji uborak usni u punoj snagi, to kroz trg ide pjevaju sitno: "ljubi me, dragi" -

63


a sakramenat sveti mu svrhu u bojem slovu navlae uvijek na staro truplo haljinu novu. O tvoj je smijeak, to ljubak sjea na djeju dreku; on je ko glasi Zolinog boga4, to mlijeno teku. I sve se ini... doi e, doi njijanje ono s pjesamcom dugom ko zimnja veer, ko posno zvono, gdje srea leti po toploj sobi uoko svijee ko lepir zlatni, kada je poo cjelivat cvijee. Gle, smijeh me napa mutan i blatan, to um tek bistri ko da sam reko: djecu e raat dobri filistri, publika ona Sirotnih djeva i Muketira5, nedjeljne etnje, benavih Gustla, unke i mira, to ima raun poten i vrijedan doline cijene: "Nekad sam eto kupovo enu, pa ena - mene..." Odlazi u kraj. Tako si hladna. Ko cjelov krune, ko svjetlo u no beskrvne jedne, daleke lune. Jer... tu... u meni... sluaj i idi... avo se ceri... i mislim eto... na apat krvi od tvoje keri. Negdje je pjevah ko trinajstljetnu, ko cvjetaj sisa i divlju pjesmu na plahi papir pero ispisa. U nje su oi dublje od noi, ko dna puine, crnje od crnog, abisnog neba, ko bezdan tmine, ko upit onog posljednjeg diva na svjetskom odru, ko da si zadro beskrajne oi u kronju modru. One su kao kreljuti sumnje u bit svemira, to zakon brani i vjera asti i - zloin dira. I ne smijem eto stupiti u svijet u vrstom kroku, vodat joj tijelo krepkijem stiskom o svome boku. A sve me zove suluda bezdan vie i dublje i sve mi gori uaren mozak od plamne zublje i znam da stre na mene zubi pseta uvara e pero eto... zavrni dreaj na papir ara. Ljubljah je uvijek. Ljubljah od vijeka i u smrt blisku, u jednom mrkom, muklom i gluhom beznadnom vrisku. I znam da ljubav razdire savjest - i neu mira i drska miso ko zloin srta i Ono dira... Ja eto rekoh... i sve me neto lomi i bije i ljue svijam na svoje grudi ljutice zmije.

4 Zolin bog: Fecondit. 5 Muketira tri, roman Dumasov, najmilije tivo velja, starih parta i komija u kui ko Sirotna djevojka na pozornici.

64


POD BIJELIM, LJETNIM NEBOM Pozdrav od crnijeh slova nosim ti, kopreno bijela, to si na svetu modrinu pala u sjeti i tuzi; smrskala jednijem mahom toplu i raskonu pjesmu, to poju ume i luzi. Luta ko zloguki galeb, to gnijezdo ostavi negdje proklinjuju vlastitu kuu, majku i djecu i enu, tek letom sipljui zanos nad morem strasti i srdbe, kad baca kroz vrlet pjenu. Ljeto je kroilo milo korakom ogromnog sunca kao da ljubav u vatri baca u poljupcim cvijee, rumeno kao nebesa, kad zora raskrije krilo i gola u selo kree. I lupka prstima svojim o kapke usnulih kua i vjee obijesno draka i upka draesno kose, gdje mladost sniva o smijehu, to usne karminom boja, kad hvata curice bose. I budi tananim grlom ko crkvut poletne ptice il cilik napetih ica il trillo enskog soprana i die nestano suknje i baca noice sitne i trese rosulju s grana. A ono mladosti svjee tare si krmelji s oi i sokom u polje leti, nagolo, sretno i ludo, kao kad Branko6 u proljet snijegom od enskijeh grudi mlad bi se grudo i grudo. ... Ljeto je kroilo milo i onda - neto ga zbuni, neto to proklinje sreu, jer nikad ne vidje sree; neto to s ljubavi svoje u vatri poljupce baca i - pri nevino cvijee. Dolo je kao i zima, kad ljeto busijski napa i halju cvijea i ploda cijelu mu skine i zdere grohou neujnim smijehom kroz ono stisnutih zubi na odar nade i vjere... Pozdrav od crnijeh slova nosim ti, kopreno bijela, tono si ledenim dahom smrskala toplo i sretno. Shvaam ti podmuklu zlobu, to si o haljinu svoju ovila tuno i sjetno.

6 Branko Radievi

65


KAD IZMIE LJETO I Pepeo krije nebesa plavetna, bludna i masna, pod plahtom gustom i tvrdom sunce im rasko ispija: dok tamo arkom o stisku truni se maglica strasna, za ovim zastorom nujnim turobnost uda nam svija. Ljubav i cvijee i cjelov! Ljubav i draga i lasna! Ljubav od smirne i sjaja! Ljubav od vitkijeh ija! Ljubav od bistrijeh oi, naivna, glupa i jasna! Ljubav to poput zefira prazno i milo arlija - Ode. Tamo je tra' te u kakoj vezenoj knjizi, to izlog resi ko djeva nevina, ista i sama, knjiaru kao i ocu na teret, muku i brizi. Mrnja se sputa i sputa... nevidno, tiho ko tama i onda... kanje... kad planu i na nas nebeske lui, suit e ogromnu boru od kie, leda i - ui. II To ide, ide u dahu - ko ono ivot kad nie iz svakog trzaja zemlje, iz struja zranijeh ilja, iz grlca ptice i turka, iz barun' kripljive prie, to veze rijei od rua, groa i trenje i smilja. To ide, ide i ide - nit grmi, umi il vie, tek dahom razmeta ula, u duu svemira cilja i jednim uzdahom bljednu i lie, ovjek i ptice, a mata cininog mozga stri ko kosturna zbilja. Lie tek ojae drhtnu i s groze zelen mu svenu: suica uti u parku ko nekad titrave halje i svako gleda u oku sve dublju, pospanu mrenu. A ovjek moda e pljunut i odmah krenuti dalje htijui odati prezir, kad prezret ne moe vee: u onoj pljuvaki ruga bijae krvi molee!!

66


III Al jedno valjat e svrit i ruku pruiti Smrti i crve pitati mesom, to ivot baci u smee i zadnjim platiti groom lopatu, to e da prti na suhar ia i misli krstove, zemlju i cvijee. Bakalar svega i svega, to netko okrutan vrti i na njeg udarce tupe od daska ledenih mee i kropi neslanom vodom i psalmom glinastim dr'ti: jestivo smekavi tvrdo na groblje Hristovo skree. Psujmo, dok ive nam glave; psujmo, dok jezici ive, dok suhar kao bakalar ne dae mrtvakoj kui, da sluge etine Smrti nad nama batine krive! Na smrtnom leitu psujmo, pa Vjera nee ni ui: mrijet emo sami ko pseto - grobite prokleta ljeha! - psujui prolaznost bitka: psujui prolaznost grijeha!!!

ROMAN 1 Zovnuh te pjesmom od ru i rekoh: budi mi ena! Prostrijelit u ilime zlatne od praka mendulje cvijea; i leaj savit u tebi, leaj od ljubinog sijena u hladu proljetne noi, u hladu majskog drvea. O doi! - zovnuh i gledah u more tvojijeh zjena, o doi! - zovnuh i gledah, kako te zastire srea i kako s neba i zemlje iznie sutonska sjena i biva kao tonue sve ira, mrkija, vea. Poomo besvijesnim krokom ko grijeh, kad u pako pada i avo jabuke slatke baca u Evine usti, a ona se eerom mae i matom djevice nada. I nisi kliknuti znala: "pusti me, satano, pusti!" kad bludom planu od krvi - o zbogom, nevini stide! - jer svrbe ulih u duu - o musci, o cantaride! -

67


2 Pjesma je puzala moja u mekom, gibljivom kasu, gdje nam je pasti od truda, gdje nam je sueno lei: ... Drhtaj u kretnjama tvojim, drhtaj u tvojem glasu, raspojas u tvojoj kosi, histerija u tvojim plei'; Slomljenost u tvome boku, slomljenost u tvome stasu; pucaj na sisama tvojim i toplo usjane pei; ridaj na usnama tvojim ko da ih zimica rasu, u oku abis i propad, gdje e se gromovi sjei. A gr u napetom stegnu: grevi umornog mesa, izazov prokeni, ludi obijesno none ti vija, s kojega slinasto grlo zbunjenu sapu istresa. Voluptas tobom se draka, a pregib lomi i svija, ko traci sunca u magli u svojoj mota se sviti: nemo u rukama tvojim i - ti si moja, o Kitty. 3 Sami, daleko od svijeta - sami u planinskoj spili, gdje sige stoljetne stre i mrak ih vlage omata, tek golub katkad zagukne i o hrid lepetne krili, i ode suiti perje o plamen sunanog zlata. Sami, daleko od svijeta, u jednoj sablasnoj vili, zatrpav hridinam gluhim avlijska, kamena vrata - sami, daleko od svijeta, sami u planinskoj spili, zauzlav stravino ruke ko gvoe okolo vrata. I ljudi ne smiju ui. Matamo svetite tudi ljubavi, sree, slobode - slobode, ljubavi, sree, gdje nee nikada ui podlaci imenom - ljudi. Tek val e nositi rasko - sunce i lunu i cvijee kroz otvor onaj maleni, na koji nebo nalijeta i apta: sretna o djeco... daleko, daleko svijeta. 4 A onog goluba tamo, sjea se goluba, kai? Gukanjem apto ti svata. Arturom ti si ga zvala. Zato si sklopila vjee, kad posuh cjelovom drai, to si ih donijela meni i mojim usnama dala?

68


O prozreh! Prepast ih sklopi: u njima plovljahu lai pljuskaju trepavke guste ko more nabore ala. O prozreh, nevjerna eno, o prozreh posmijeh ti vrai i reci, zato si onog gukanjem Arturom zvala? O preljub! Preljub! O gade! Na licu packe sramote. Packe! Fuj! Kaljave packe. O gade! Prevarna eno! Gle, jedan zamahaj tapa i tvojeg Artura ote. Ko daska mrtav je pao: eno ti ljubavnik, eno: mi emo ivjeti odsad ko kletva, tuga i bolja vukui prokleti bitak, dok bude njegova volja. 5 Ljubomor vidim na usni. Zavia ljubici, je li? Trei ve ovo danak na mojim prsima lei. Lijepa je, makar su brzo i praci njezini sveli, al, veli, nekada bjehu i oni zlatni i svjei. Kunem se, ne krenuh vjerom; kunem se na ivot cijeli! Ovo je crna podlost, to s usna krivih ti rei - Ovo je gadna mrnja, to lica rumena bijeli - Sumnja? A bludnice! Gade! Odlazi! Odlazi! Bjei! Noktima zadrije u meso - o pusti, divlja pantero - evo ti! - dri i ne daj! Krvca ti oblila sise, surka je pukla o srijedi; jai sam: ja sam je zdero. Na meni krvave kapi iz obih obraza vise; ne marim - jai sam ipak - pala si poda mnom nice, vraam ti pantersku ljubav na bludno, prevarno lice. 6 O grozo! Matasmo tada - sjea se matovnih boja, to s naih vrcahu o'ju, samoom opiti oba, kad aptah s nebeskim smijekom uz pratnju umeih hvoja: Sloboda, srea i ljubav... i ljubav, srea... do groba. Prokletstvo! Mrzim te, Kitty, jer lijepost mrska je tvoja, pa prola uz moju mrnju vlana od suza ko N'joba. Sve si mi sruila slike od onih matovnih boja: Mrnjom se grlimo sada - do vijeka, prokleti oba. De poi, rekoh ti kadgod i ti mi "poi" odvrnu, a uvee bijasmo opet ko sjena jedno uz drugo bacaju krijesee oi u nojcu ubitu, crnu.

69


Ko pjanac, to je od pire postao nitkov i rugo, a on je grdi i - pije i daje cipele upe i krevet, dokle se usnut moe sred traljave klupe. 7 I opet spominje mrtvog Artura po trei puta. Smlavih ga mahnit od strasti, a veli, nevina smlavi'. Ubih ga ljubei tebe: ljubomir bijae ljuta, to tapom tresnu i kresnu po njegovoj draesnoj glavi. A nijesi l' hvalila glase, to s njeg'vog drhtahu guta drmaju prokeno svitam po rosnoj, zelenoj travi? Sad reci, zato se bluza od tvojeg raspukla skuta i reci, nijesi l' ti ona, to njega mlaana smlavi? Ubica nijesam i ne bjeh, jer ona bjee ubica, to pribi razbludne oi o perje golubljeg grla, a preljub besvijesno puznu u ruju njenoga lica. Jest, ona, to je u misli i onu ljubicu strla i savjest moju i svoju u rilce strenu rinu i kazni nekriva mene: zloincem postah u vinu! 8 Sad zbogom, doosmo k meti. - Kako to grize i pee, kako nas gazi i lomi i pljuska, lema i bije: mi smo ko mesnata masa sred jedne ogromne sjee; mi smo ko kosturna suhar, kad tresnu hridine dvije. O grinjo! Savjesti! Smrade! Rad tebe krvca istee i u nam umjesto krvi u ile nabrekle slije: Grizemo zavidni sebe, kad pane ljubavno vee, a onda vidamo rane, kad sunce himnuse vije. Ba tako. Krivnja je tvoja i proklet neka je asak, kad svezah ivot uz tebe uetom nevidne snage, bludnice, to proda sebe za pusti golublji glasak. Vraa mi spominju ljubu i njene latice drage? Bjee mi, kunem se, druga i nita, razumi', vie! "Ubica!!"... Ne vii tako... o Kitty, tie... o tie...

70


9 Utihni, nervozna sapo, utihni, lie i granje: ja elim usnuti jednom ko dijete, ptica i djeva. Doite sanljivim letom, priice, basne i sanje, da usnem kao edance, kad nad njim dadilja pjeva. Zaludu! kripi sve ljue, sve bjenje, gre i tanje, u mojem usjanom mozgu grmi i tutnji i sijeva: Sad savjest plodove svoje srpovim truni i anje, a ludost na njinom mjestu kablove iglica lijeva. Zderah ti minku od platna: sad sise stre ti nage - O crkni, lai i zlobo, pa klekni, kaj se i moli: isprat u jednijem kretom i packe, mrlje i ljage. O eno, eto smo, gledaj, ko nai pradjedi goli, kad glas se Edenom prosu: Adame, Adame, gdje si? Ja sam te ubio, Kitty, bila si i vie - nijesi. 10 Legla je mrtva za uvijek do mojih nemonih nogu i ja sam sumrtv

janko polic kamov - sabrane pjesme

Documents