Sadrzaj

• Predgovor

• I Sveto i rat

o Sveti Petar Cetinjski i rat - Mitropolit Dr Amfilohije

o Dejstvo ikone u istoriji - Protosindjel Joanikije (Micovic)

• II Rat kao iskustvo

o Da li je ovo bio rat? - Dr Radovan Karadzic

o Rat bez jedinstvenog programa i cilja - Pukovnik Milovan Milutinovic

o Smisao istrebljivanja Srba u Hercegovini na krsnu slavu - Tihomir Burzanovic

o Pukotina stvarnog - Mladen Sukalo

o Udji ko u svoju kucu / Bitka koja ne prestaje - Milutin Micovic

• III Rat kao laz

o Najgori od svih mogucih ratova - Episkop Dr Atanasije

o Sta nam se stvarno dogodilo - Dr Mirko Zurovac

o Geopoliticki enciklopedizam Microsoft-a - Bogdan M. Lubardich

o Ne-zaobilazne strategije - Jerodjakon Jovan (Culibrk)

• IV Etika, pravo na rat

o Ratni zlocin kao zlocin poraza - Dr Jovan Babic

o Rat kao politicka etika - Boris B. Brajovic

o Dva lica jedne medalje, ali... - Mr. Petar Bojanic

• V Dusa i rat

o Psiholoska tumacenja rata - Dr Bosko V. Popovic

o Ratovi u carstvu zemaljskom - Dr Jovan Miric

• VI Narod i rat

o Srbi i rat - Predrag Lazarevic

o Nacionalizam i rat - Rados Mladenovic

o Pravoslavlje i rat - Matej Arsenovic

• VII Kosmos i rat

o Rat - osnovni fenomen i metafora ljudskog iskustva - Dr Savo Lausevic

o Svemoguca poezija Tvorca - Jerej Dragan Stanisic

o Filosofija rata - filosofija vaseljene - Kosto Nikolic

• VIII Liturgijsko mjerilo rata

o Razgovor o ratu na Veljem gumnu Cetinjskog manastira

PREDGOVOR

Zbornik Jagnje Bozije i zvijer iz bezdana, pojavljuje se u trenutku mozda najdublje krize (grc. krisis=sud, sudjenje) srpskog naroda u njegovoj istoriji. I istovremeno, u jedinstvenom trenutku te istorije, uz boj na Kosovu, kada su zbivanja s njim, njegov sud i sud nad njim uzdignuti do paradigme sudbine cijelog savremenog svijeta.

Osnovu zbornika cine predavanja s II. bogoslovsko-filosofskog simposiona u dane Svetih Kirila i Metodija, odrzanog na praznik Svete Solunske Brace, 24. maja u Vladinom domu i na Veljem manastirskom gumnu na Cetinju, s temom Filosofija rata (Prvi je odrzan jos 1993., pod nazivom Logos u grckoj filosofiji i hriscanstvu). U pocetku, bio je zamisljen kao prosta zbirka iznesenih radova; no tokom njegove pripreme, interes za zbornik, broj i kvalitet

tekstova, kao i trud i zrtvovanje oko njega su rasli, tako da je on na kraju prerastao u jedno saborno djelo, ciji su se priredjivaci nasli u ulozi posrednika jednog slozenog duhovnog, kulturnog, civilizacijskog, i ako hocemo, i politickog organizma koji se sam pred njima oblikovao.

Naime, cinjenica je da je jedan naizgled lokalni dogadjaj s kraja XVIII. vijeka - pobjeda Svetog Petra Cetinjskog nad skadarskim vezirom Mahmud-pasom, povodom cije dvjestogodisnjice je Simposion odrzan - odjednom raskrio svoju svecovjecansku dimenziju, i na kraju XX. vijeka posluzio kao paradigma za jednu obnovu cije granice u ovom trenutku mozda nije moguce ni sagledati. Stoga ova knjiga cini diptih sa nesto ranije objavljenim istorijskim zbornikom Boj Crnogoraca i Brdjana s Mahmut-pasom 1796. ("Svetigora", Cetinje, 1996, ur. j. D. Stanisic), i predstavlja njegovo djelovanje u dijahroniji, aktuelizaciju agona i podviga Svetog Petra u nasem vremenu i na cijelom srpskom prostoru, koji se silinom nase tragedije i moci medija protegao vec na cijelu planetu. Sustina njegovog podviga je u borbi za sabornost, kako onu sa Bogom visnjim, tako i sa svim ljudima, na koje se prostirala njegova obogocovjecena ljubav. Njegov je paradoks, njegov krst, bio u tome sto je za ostvarenje tog ljubovnog podviga bio prinudjen da koristi rat.

U tom smislu, ovaj zbornik daje pogled na rat koji se vodio donedavno, i koji unutrasnje traje i dalje, i neizostavno trazi svoje objasnjenje i tumacenje, o cemu nam svjedoci ne samo veliki broj knjiga povodom njega objavljenih samo kod nas (zbornici Intelektualci i rat, Evropski diskurs rata, Srpska strana rata, tematski broj "Luce", etc.) nego i do sada nezapamcena ukljucenost i napregnutost koju je povodom ovog rata pokazao zapadni svijet, a koja vise svjedoci o dubokim pokretima unutar njega samog, koji kao da tek cekaju svoje razrjesenje.

Nezaobilaznom se ovdje cini knjiga Vladike Nikolaja (Velimirovica) Rat i Biblija, koja nije uvrstena u zbornik iskljucivo zbog toga sto je on zbirka novonastalih tekstova.

S druge strane, steceni dozivljaj sabornosti obavezuje da se pomene da nazalost nisu stigli radovi akademika g. Miomira Dasica i dr. Zorana Lakica iz Niksica, koji su ucestvovali na Simposionu. Neprecutan je pak trud gospode dr. Jovana Babica i Bogdana M. Lubardica.

Konacno, ova sabornost koja je dubokog, isihastickog i koljivarskog, uvjerenja Svetog Petra Cetinjskog da je "u imenu Bozijem sud i pravda" jednako kao i njegovog "placa nad XX. vijekom" na nekom njeguskom kamenu, ogleda se i u sabornoj uvjerenosti svih ucesnika ovog djela da nesto sto je vanjski licilo na tragicni poraz, pocinje da se pretvara u duboku unutrasnju pobjedu, cije dimenzije, nista manje no u kosovsko vrijeme, mogu biti kosmicke.

Na Svetog Jovana Bogoslova

Urednici 26. septembar/9. oktobar 1996.

I SVETO I RAT

Mitropolit Crnogorsko-primorski DR. AMFILOHIJE (RADOVIC) Cetinje

SVETI PETAR CETINJSKI I RAT

SAZETAK: Sveti Petar mitropolit Cetinjski, s pravom uporedjivan s Mojsijem i Isusom Navinom, bio je jedna od najznacajnijih licnosti Evrope svoga vremena, uporediv jedino sa svetim Serafimom Sarovskim. Kao covjek kroz koga se prelamalo sve sto se dogadjalo na evropskim i srpskim prostorima kraja XVIII. i pocetka XIX. vijeka, Sveti Petar je vodio tri vrste rata.

Prvi, unutrasnji rat je rat sa samim sobom na smirivanju sebe pred velikom tajnom Hrista Boga. Pobjeda izvojevana u njemu, cini osnovu za pobjedu i u ostale dvije vrste rata: prvo, u borbi za umirenje sukoba medju zavadjenim i zakrvljenim crnogorskim i brdskim bratstvima i plemenima, i drugo u borbama sa spoljasnjim neprijateljima, Turcima i Napoleonom, koje je on izvojevao kao etnarh i vojskovodja Crnogoraca i Brdjana.

Kako bogoslovski i filosofski opravdati cinjenicu da jedan episkop postaje ratnik? Mozda je istorija hriscanskih naroda manjevise povratak u Stari Zavjet, a Novi Zavjet se u ljudskoj istoriji tek nazire. On kao da se ostvario samo u pojedincima koji su se upodobili Hristovom raspecu i blagosiljanju sa raspeca. Takav otpor zlu kao da ne pripada istorijskom covjeku, nego metaistoriji, kao najdublja ceznja i istorijska potreba ljudska.

KLJUCNE RIJECI: raspece, nevidljiva (unutrasnja) borba, naboj zla/krvna osveta, starozavjetni proroci, hriscanska istorija=starozavjetna istorija, pobjeda vjecnog dobra, mira i sloge.

Vase Visokopreosvestenstvo, gospodo profesori, predavaci, studenti, djaci i svi prisutni: drago mi je da mogu danas da vas pozdravim u drevnom Cetinju. U ovom gradu u kome se u toku pet stotina godina mnogo sta izdogadjalo, a i danas se dogadja; gradu koji je prepun znamenja; prepun velicine i prepun raspeca ali i neprekidnog vaskrsavanja.

Ovaj grad izmedju ostalog je, kao sto je poznato, i grad svetoga Petra Cetinjskoga, najznacajnije licnosti Cetinja, Cetinjskog manastira u svoj njegovoj istoriji; najznacajnije licnosti Crne Gore, rekao bih - i jedne od najznacajnijih licnosti nase srpske istorije uopste.

U isto vrijeme, vjerujem da necu pogrijesiti ako kazem da je sveti Petar Cetinjski bio i jedna od najznacajnijih, najzanimljivijih licnosti kraja XVIII. i prve polovine XIX. vijeka u citavoj Evropi. Imam utisak da po mnogo cemu u tadasnjoj Evropi sveti Petar Cetinjski nema premca. Medju svecima toga vremena jedini koji se moze takmiciti sa njim jeste sveti Serafim Sarovski cudotvorac, jedna od naj znacajnijih licnosti novije ruske istorije.

Sveti Petar Cetinjski je licnost koja je u sebi objedinila mnogo darova, kao rijetko koja licnost u istoriji evropskih naroda. Nije slucajno da je on uporedjivan - i s pravom - s Mojsijem, sa Isusom Navinom, te dvije najznacajnije licnosti drevne jevrejske istorije, a preko jevrejstva i hriscanske i evropske i svjetske istorije.

Sveti Petar Cetinjski je znacajan i po tome sto je bio ne samo mitropolit, nego je bio i etnarh Crne Gore. Upravljao je sudbinom, i duhovnom i tjelesnom, Crne Gore. Objedinio je u sebi podviznika i ratnika, isposnika i mudraca, pjesnika i pisca najzanimljivijih poslanica u nasoj knjizevnosti. Jednom rjecju, on je bio svestrana licnost.

Evo u tom gradu, u njegovom gradu, danas smo se sabrali na ovaj praznik svetih ravnoapostolnih slovenskih prosvetitelja Kirila i Metodija, i to sabrali oko ove zivotne teme, uvijek savremene teme problema i smisla rata, filosofije rata. Dobro je da bas na ovom mjestu, u ovom gradu, otvorimo razgovor o toj temi, i to upravo pocinjuci sa licnoscu svetog Petra Cetinjskog.

Stoga moj kratki uvodni prilog ovom simposiju bice razmisljanje na temu svetog Petra Cetinjskog i problema rata.

Sveti Petar Cetinjski je zivio, da upotrebimo njegove rijeci, u vremenu kada je "sva Jevropa bila mutna i krvava". Suocen sa svojim sopstvenim raspecem, suocen sa tragicnim raspecem svoga malog naroda, Crne Gore, svoje mitropolije, sukobljen sa mocnom Otomanskom imperijom, i u isto vrijeme sukobljen sa Napoleonom, covjekom koji je u njegovo vrijeme odredjivao sudbinu Evrope. I to ratom i macem.

Sve sto se dogadjalo na ovim prostorima, i sve sto se dogadjalo na sirim evropskim prostorima, prelamalo se kroz licnost svetoga Petra Cetinjskoga.

Kad je vec rijec o toj temi, o njegovom odnosu prema ratu, mogli bi kratko da kazemo da je on kao covjek, kao poglavar Crne Gore, kao mitropolit, kao licnost svoga vremena vodio tri vrste rata.

Prvi rat koji je vodio, to je unutarnji, njegov licni rat i njegova unutarnja borba o kojoj njegov sinovac, koga je on - kako sam kaze - izmolio u Boga, govori da je to rat koji se vodi izmedju duse i tijela ("u nj ratuje dusa sa tijelom"), najtezi rat iz koga je on nesumnjivo izasao kao pobjednik. Ta unutarnja pobjeda nad samim sobom preko koje je zagospodario sobom, bila je temelj svih ostalih njegovih pobjeda.

Drugi rat, to je rat sa zlom domacijem, koji ga je pratio od kad je postao svjestan samoga sebe do posljednjeg njegovog izdihanija. Dovoljno je procitati makar njegove poslanice koje je pisao poslije 1820., oko tridesetih godina vec kada ga je Bog prizvao sebi u svoje narucje, pa da se vidi na kakvom tragicnom raspecu je bio sveti Petar Cetinjski upravo zbog toga zla domacega, zbog onoga sto je ostalo poznato kao krvna osveta, kao sukobi medju bratstvima, medju plemenima. Kao krvavi pir koji je vodjen na planu bratoubilastva u samoj njegovoj mitropoliji, odnosno u Crnoj Gori.

I treca vrsta rata sa kojom se on suocio jeste, da upotrebimo opet njegove rijeci, to je rat "protiv opstega neprijatelja vjere i zakona i slobode i otecestva nasega".

Prvo da se zadrzimo kratko na njegovom unutarnjem ratu. To je rat sa sobom. Starozavjetno gledano, a on je bio po mnogo cemu i starozavjetni covjek, to je bio rat jakovljevski i sa Bogom. Iako u njegovom pisanom djelu nije ostalo svjedocanstva o tome, kao sto je ostalo svjedocanstva u spisima njegovog sinovca Petra II. Petrovica Njegosa, o njegovom rvanju sa sobom, bacenim u ovaj svijet. Nesumnjivo da se i on rvao sa svojim smislom, sa traganjem za svojim smislom, da se rvao sa samim Bogom, kao sto se Jakov rvao, o cemu nam govori Stari Zavjet.

Sveti Petar je bio izrazito snazna, i po prirodi darovita licnost. On je kao dijete usao u Cetinjski manastir, od dvanaest godina. Ta njegova unutarnja borba i njegovo sazrijevanje nesumljivo da cini jednu bitnu komponentu njegovog zivota. Ali je on bio i covjek svoga vremena: svoj unutarnji podvig, svoja unutarnja raspeca, svoju unutarnju borbu, svoju "nevidljivu borbu", kako bi je nazvao sveti Nikodim Svetogorac, on jedino ako je ispovijedao svome duhovniku, o cemu nemamo nekog zapisa. Sigurno je, medjutim, da je ispovijedao zivome Bogu.

Kroz to unutarnje njegovo raspece, on je nesumnjivo duhovno sazrijevao i izrastao u jednu izuzetnu licnost, izuzetno snaznu licnost: Licnost koja zraci ne samo na svoje savremenike, nego i na svoje potomke. Iz svega onoga sto znamo o njemu, sto nam je ostavio kao svjedocanstvo o sebi, on je svu svoju energiju, i duhovnu i tjelesnu, prinio Bogu i bliznjima

na dar. On spada u one ljude koji ne zive za sebe, koji ne brinu o sebi, koji sve sto imaju zrtvuju. I to ne samo jedan dio svoga zivota, nego sveukupnost svoga zivota.

Ta njegova unutarnja borba, taj rat koji je on vodio sa sobom, i koji vodi svaki covjek, rezultirao je upravo u unutarnju sjajnu pobjedu nad samim sobom, nad svojom tjelesnoscu, na ukrocivanju svoga duha, na smirivanju pred velikom tajnom Hrista Boga koga on veoma cesto pominje u svojim poslanicama; na prinosenju sebe kao miomirni dar Svetoj Trojici, Bogu Jedinome, kome on prinosi na dar i svoj Zakonik i svoju Stegu, pocinjuci ih upravo sa imenom Oca i Sina i Duha Svetoga.

Ta njegova unutarnja borba i izvojevana pobjeda sama po sebi, neodvojiva je od borbe "za dobro i mir medju narodom", kako on sam kaze.

I sada prelazimo, ukratko, na tu drugu vrstu rata koju on vodi citavog zivota. To je rat upravo za dobro i mir medju narodom, medju bratstvima i plemenima. "Radim od rodjenja i svagda u dobru i miru medju ovom krajinom", kako sam kaze. Dovoljno je procitati njegove poslanice, bez da ulazimo sire u istorijska zbivanja i dogadjanja medju crnogorskim plemenima, pa da vidimo kakav je stravican naboj, naboj zla, postojao u samoj Crnoj Gori. Taj naboj naravno, ima svojih razloga - istorijskih, psiholoskih, socioloskih.

Medjutim, Sveti Petar je bio prinudjen da se nosi sa tim nabojem, i da taj naboj pokusa da ukroti; da tom energijom gorstaka, koji su mu bili dati, upravlja, da ih vaspitava, da ih usmjeri u zdravom pravcu. Ta energija koja se cesto projavljivala kao razorna, demonska, ubilacka pa i samoubilacka sila, utemeljena na sebicnosti, na neznanju, da ne kazemo i na primitivizmu; prouzrokovana najcesce i siromastvom, koje je pratilo ove krajeve kroz svu istoriju, pa tako i u vrijeme Svetoga Petra, - dobila je u Svetom Petru svoga ukrotitelja i preobrazitelja. Sveti Petar je morao sa tim zlom neprekidno da se nosi, da se neprekidno bori.

Ono sto je za njega karakteristicno, za tu vrstu njegovog ratovanja, jeste da je on kao rijetko ko u nasem narodu, a vjerujem i kao rijetko ko na evropskim prostorima, uspio da ostvari cilj svoje borbe protivu zla u sredini koja mu je bila povjerena; da izvojuje pobjedu i to bez oruzja. U jednom od pisama koje pise negdje pred samo upokojenje, kaze za sebe da "on nema drugoga oruzja sem pera i jezika". On je od rijetkih vladara koji je narod svoj, nepokorni, ratoborni - ratoborni ne samo prema spolja, nego medjusobno zakrvljeni - uspijevao da umiri i utisavao i iscjeljivao rijecju i perom.

Ima jedan zapis Sime Matavulja, gdje on opisuje sabrane glavare crnogorske i Svetog Petra kako im drzi besjedu. Pocinjuci besjedu snagom proroka, izoblicavao je njihove nedostatke, njihove mane, sve dotle dok je vidio da su oni tom snaznom njegovom rijecju ukroceni. A onda je, kaze Matavulj, kao blago nebesko sunce milovao ih svojom ocinskom rijecju i ljubavlju. I gledao sam, dodaje, te neukrotive gorstake kako snagom njegove rijeci postaju kao jaganjci i pristupaju smjerno i smireno da cjelivaju njegovu mitropolitsku ruku i da prime od njega blagoslov.

U tom zapisu Sima Matavulj nam je dao upravo kratak prikaz djela i neprekidne borbe Svetoga Petra sa krstom i sa rijecju, s perom i prisustvom, sa blagoslovom i sa prokletstvom - borbe protivu zla u svome narodu. I borbe za njegovo duhovno oslobodjenje i njegovo duhovno ukrepljenje.

Treba procitati njegove poslanice pa vidjeti koliko je bilo te mrznje u narodu, kako je lako bilo dici ruku na bliznjega, kako je bilo lako Crnogorcima ubiti jedan drugoga: Krve se Bajice

i Donjokrajci, Ceklinjani i Rijecani, Njegusi i Crmnicani, Moracani medju sobom, bratstvo sa bratstvom... Nije bilo lako taj i takav rat ratovati.

On ga je ratovao i vodio na istinski prorocki nacin. Samo drevni jevrejski proroci su slicni u tom pogledu svetom Petru Cetinjskom. Kazem, nema u novijem vremenu licnosti slicnije Svetom Petru koja je na takav nacin pokusavala i uspijevala da se nosi sa zlom u ljudima oko sebe, i da to zlo bez ubijanja, bez tamnica, bez batina, snagom svoje duhovnosti, svoje rijeci, iskorjenjuje, da iscjeljuje narod i da mu vraca blagoobraznost i bogoobraznost na koju ga je Bog prizvao.

Sveti Petar Cetinjski je poznat i po ratovima koje je vodio i sa spoljasnjim neprijateljima. To je treca tema koje bi se morali dotaci, kada govorimo o njegovom odnosu prema ratu. Poznate su one cuvene dvije bitke, evo upravo ove godine sjecamo se njihove dvjestagodisnjice, na Martinicima i na Krusima, u julu i septembru mjesecu 1796., koje je on sjajno izvojevao.

Pored te dvije velike bitke, Sveti Petar je poznat i po tome sto je ratovao sa mocnom Napoleonovom vojskom u Primorju. Njegova vojska je dopirala onda i do Dubrovnika. Kao sto je poznato, on se zanosio velikom idejom stvaranja, obnavljanja, slavenoserbskog carstva, koje bi obuhvatalo citavu Dalmaciju, naravno drevnu Zetu i ostale prostore koji su vezani za njih.

Iznenadjujuce je, pogotovo za nase vrijeme, da jedan mitropolit tipa svetog Petra Cetinjskog, jedan covjek sa takvom duhovnoscu, sa takvim duhovnim podviznickim nastrojenjem (on je zaista bio veliki podviznik u svom licnom zivotu, isposnik, koji je grabio svaku priliku da se povuce u molitvenu tisinu u svoju kamenu celiju gdje je sam sa Bogom razgovarao), moze biti i tako izvrstan ratnik i strateg. Otkuda njemu takva snaga, viteska vjestina, i spremnost da kao ratnik ovoga svijeta potegne i sablju, da uzjase konja. Da krene pred svojim Crnogorcima, da im odrzi slovo gdje ih poziva u borbu protiv neprijatelja; i da on sam ucestvuje u toj borbi!

Ta cinjenica ne samo sto nam ukazuje na slozenost licnosti svetog Petra Cetinjskog, nego nam upravo ukazuje na slozenost istorijskog naseg postojanja u ovom svijetu; ukazuje nam i na realnost rata kao necega sto je nemoguce izbjeci. Bilo kome, bez obzira na kome mjestu i polozaju se covjek nalazio. Da li je stari filosof u pravu, kada je govorio da je "rat otac svih stvari"? Ne bih u tu temu ulazio, ali je jedno cinjenica: rat je nesto sto je svojstveno ljudskom bicu otkad covjek postoji ovdje na zemlji.

Neprekidna borba, "borba neprestana" odvija se kroz svu ljudsku istoriju - sukobljavanje covjeka sa prirodom oko njega, vodjenje rata sa samim sobom, sukobljavanje njegovo sa drugim covjekom, drugim ljudima oko sebe, to je nesto sto pripada ljudskoj istoriji u svim epohama, i nesto sto pripada, manjevise, svakom ljudskom bicu.

Kako i cime objasniti tu istorijsku cinjenicu? Nije lako na to dati odgovora. Jedno je jasno: u samoj ljudskoj prirodi postoji nesavrsenstvo. Ono samo sobom izaziva potrebu za covjekovim podvigom i sukobljavanjem, sve u cilju da bi covjek prevazisao u sebi i oko sebe to sto je nesavrseno, i da bi na taj nacin dosegao do necega sto je savrsenije u njemu samome.

To nesavrsenstvo - ono je prisutno u realnosti ljudskog istorijskog zivota. No, s druge strane, cinjenica je i to da je istorija sva u znaku borbe izmedju svjetlosti i tame, izmedju Boga i Satane, izmedju zla i dobra. U jednom takvom znaku, tj. nacinu takvog poimanja istorije, mozemo shvatiti i ulogu i mjesto svetoga Petra Cetinjskoga.

Vaspitan, naucen, obasjan istinom Jevandjelja, on je sav bio ispunjen zedju za dobrom. Kao licnost, on je sav bio ispunjen borbom za ostvarenje dobra u narodu koji mu je bio povjeren. On je sav bio ispunjen zedju za trijumfom dobra i slobode i sire od njegovog naroda, u svijetu.

Kako opravdati bogoslovski i filosofski cinjenicu da jedan episkop postaje ratnik? To je nesto sa cim se neprekidno suocavamo kroz istoriju, sa nedoumicom: da li je to prihvatljivo i da li je to saglasno sa Jevandjeljem?

Gledano novozavjetno, gledano kroz prizmu Hristovog raspeca i Njegovog odnosa prema nozu, tesko bi bilo opravdati ratnicki postupak svetoga Petra Cetinjskoga. I ne samo svetog Petra Cetinjskog nego i brojnih drugih takvih episkopa i hriscana kroz vjekove, koji su se slicno njemu lacali maca braneci dobro od zla, slobodu od ropstva.

Vi se sjecate slucaja pred Hristovo raspece, kada je apostol Petar izvadio noz i odsjekao uho onom slugi Malhu koji je napao na Hrista, i kada je Hristos rekao Petru: "Vrati noz u noznice, jer ko se noza masi, od noza ce i poginuti". Ako bi pod tom prizmom posmatrali ponasanje svetog Petra Cetinjskog, onda Sveti Petar tesko moze da bude smjesten medju novozavjetne ljude. Ako bi mene pitali, kakvo da dam objasnjenje hriscanske istorije i istorije hriscanskih naroda uopste, koja je u znaku neprekidnog ratovanja, rekao bih da mozda u pravom smislu hriscanstvo jos nije ni pocelo da se ostvaruje u ljudskoj istoriji; da se Novi Zavjet tek negdje nazire; da se on mozda ostvario samo u pojedincima koji su se u potpunosti upodobili sa Hristovom licnoscu i sa njegovim golgotskim prihvatanjem raspeca, i blagosiljanjem sa raspeca onih koji su ih kleli i koji su ih raspinjali. Takav jedan cin, i takav otpor dobra protiv zla je nesto sto, ima se utisak, ne pripada istorijskom covjeku. To je nesto sto kao stvarnost pripada metaistoriji, ali kao najdublja ceznja i istorijska potreba ljudska.

Hriscanska istorija, a u nju spada istorija Svetoga Petra, a preko njega istorija Crne Gore i srpskog naroda uopste do nasih dana, je manjevise povratak u Stari Zavjet. Zato nije slucajno da se Sveti Petar uporedjuje sa Mojsijem i sa Isusom Navinom. Mozda istorija jos nije ni pocela da zivi Novim Zavjetom? Sve dotle dokle covjek bude primoran da se laca oruzja, sto znaci da se brani od zla zlom, ili kako bi to formulisao sinovac Svetoga Petra: "zlo ciniti od zla se braneci, tu grijeha nema nikakvoga", ljudi su blizi Starom nego li Novom Zavjetu. To nije novozavjetno nacelo, to je ocevidno starozavjetno nacelo, ali koje je toliko prisutno i realno u zivotu da je neodvojivo i od hriscanske istorije.

Iz djela Svetoga Petra je ocevidno da je i on ratnik, da je prihvatio rat kao nuznost, kao neophodnost da bi se njime odbranilo ime, svetinja i otecestvo. Da bi se njime odbranila porodica, da bi se njime odbranila "vjera", kako sam kaze, "i zakon". On ne ratuje zato sto mu se ratuje: on ratuje da bi sacuvao nesto bez cega bi covjek prestao da bude covjek.

Zato i kada ratuje, on ratuje na viteski nacin. Tako, na primjer, on porucuje Mahmud-pasi Busatliji: "Ako je pravda na tvojoj strani, da Bog da prvo zrno koje puklo mene pogodilo. Ako je, medjutim, pravda na nasoj strani, onda neka Bog presudi medju nama."

Ratujuci i boreci se, on se na Boga i Boziju pravdu oslanja. On ne trazi svoju pobjedu, on trazi da pobjedi Bog i Njegova pravda: "u imenu Bozijem je sud i pravda". Ime Bozije, ono je konacno sudija medju ljudima.

On se neprekidno trudi - pisuci pasama i vezirima, i onim hercegovackim, i bosanskim, i skadarskim, pisuci Napoleonovim generalima, i sa njima se susrecuci - da se izbjegne svako krvoprolice, svaki sukob. I maksimalno se pri tome ponizava i smirava.

Ali, kad vidi da nema drugog izlaza, onda on priziva Boga u pomoc, onda on priziva i svoje Crnogorce, da brane svoja ognjista, svoj zakon i svoju vjeru. Onda on pomaze oslobodilacke pokrete, kao sto je pomagao Karadjordjev ustanak, i radovao mu se. Kao sto je sa velikom radoscu govorio i pisao o pocetku ustanka u Grckoj, pocetkom XIX. vijeka. Ima jedna divna njegova poslanica i u tom pogledu.

Dakle, sveti Petar Cetinjski rat prihvata kao nuznost, kao neminovnost. Pritom, opet podvlacim, on ne ratuje sebe radi, svoga samoljublja radi, nego je od onih koji je spreman da zrtvuje sebe za bliznje svoje, i za njihovo dobro, za odbranu onoga sto je najsvetije za svakog covjeka.

E tako, u tom kontekstu trebalo bi posmatrati njegovu licnost, u kontekstu tog trojnog njegovog ratovanja: sa sobom samim, ratovanja za pobjedu dobra, mira, sloge medju onima koji su mu povjereni, i u isto vrijeme za pobjedu mira i sloge i sa drugima, koliko je to do njega. Ali, ako je to nemoguce postici perom i rijecju, onda se Sveti Petar prihvata i tog, tako da kazemo starozavjetnog, sveljudskog oruzja, prihvata se rata, ne bi li tim putem pomogao trijumfu dobra, istine i istinske slobode u narodu i medju narodima.

Eto toliko sa moje strane kao uvodna razmisljanja o licnosti Svetoga Petra, i o njegovom odnosu prema ratu. Hvala vam.

PROTOSINDJEL JOANIKIJE (MICOVIC) Bogoslovija Sv. Petra Cetinjskog, Cetinje

DEJSTVO IKONE U ISTORIJI

Razmisljanje o duhovnom znacenju plakata umjetnika Velja Stanisica uradjenog povodom liturgijske proslave dvjestogodisnjice od bitaka na Martinicima i Krusima.

SAZETAK: Tekst predstavlja razmisljanje o duhovnom znacenju plakata koji je Veljo Stanisic uradio za liturgijsku proslavu dvjestogodisnjice od pobjeda Svetog Petra Cetinjskog nad Turcima na Martinicima i Krusima.

Smisao plakata oznacen je natpisom: "200 godina od pobjede Sv. Petra Cetinjskog, arhijerejsku liturgiju sluzi Mitropolit Amfilohije..." Natpis je stavljen u gornjoj svijetloj sferi i obuhvata liturgijske simvole krst i ikonu. Krst svojim spasonosnim dejstvom obuhvata cio krsteni narod, a proslavljeni lik Svetoga Petra (ikona) licno svjedoci i otkriva slavu krstenog (raspetog) naroda.

Donja sfera ostavljena je bez natpisa, sto navodi na zakljucak da ono sto ona obuhvata nije doslo do svog pravog smisla i spomena. Religijski simvoli islama i Mahmud-pasina lobanja obuhvaceni su crnim okvirom, cime se istice da Mahmud-pasa u konkretnom istorijskom dogadjaju nije samo izgubio glavu, nego i da je on sa svojom silom ostao u vjecnoj tami van liturgijskog opstenja.

KLJUCNE RIJECI: Spasonosno dejstvo krsta, sveti ratnici, ikona, proslavljenje, demonska mistika posjedovanja i samoobozenja, unutar ili van liturgijskog spomena / svjetlosti, Hristos.

Smisao plakata oznacen je natpisom: "200 godina od pobjede sv. Petra Cetinjskog, arhijerejsku liturgiju sluzi Mitropolit Amfilohije..." Natpis je stavljen u gornjoj svijetloj sferi i obuhvata liturgijske simvole krst i ikonu. Donja sfera ostavljena je bez natpisa, sto po sebi

navodi na zakljucak da ono sto ona obuhvata nije doslo do svog pravog smisla ni spomena. Religijski simvoli islama i Mahmud-pasina lobanja obuhvaceni su crnim okvirom cime se znacenjski istice da je Mahmud-pasa u konkretnom istorijskom dogadjaju ne samo izgubio glavu nego i da je on sa svojom silom zauvijek ostao u vjecnoj tami van liturgijskog opstenja.

Ikona sv. Petra oznacava njegovu svetost i otkriva njegovo svetiteljsko sluzenje. Na njoj je izobrazen njegov vjecni lik ispunjen Hristom i njegovom silom. On je svojim sluzenjem vjerne sjedinjavao sa Hristom. Zbog toga je vrlo znacajan podatak da je on svoje vojnike pricestio i pred jednom i pred drugom bitkom. Ikona otkriva njegovo svestenodejstvo kojim je on svoje vojnike ukljucio u Sv. Liturgiju, ucinio ih Hristovim Tijelom.

Pojavljivanje krsta i ikone zajedno uzvodi nas na jos vecu visinu saznanja. Krst je u znacenju raspeca Bozjeg naroda za vjeru. U raspetom narodu projavljuje se sila Raspetog Hrista koja taj narod osvecuje i osposobljava za podvig zrtve i ljubavi. Licnost Sv. Petra, koji je u istoriji slika raspetog naroda, pojavljuje se kao ikona. Ikona otkriva da se onaj, koji je svojim raspecem sebe ucinio slikom raspetog naroda, proslavio ne samo dusom nego i tijelom. Na ikoni je naslikano svetiteljsko tijelo, koje se proslavilo sa Hristovim vaskrslim tijelom.

Krst svojim spasonosnim dejstvom obuhvata cio krsteni narod a proslavljeni lik Sv. Petra (ikona) licno svjedoci i otkriva slavu krstenog (raspetog) naroda. Na Svetiteljevoj licnosti ispunile su se prorocke rijeci: "Divan je Bog u svetima svojim". Narodni pjesnik ispunjen liturgijskim osjecanjem pjeva o bogodanoj ljepoti i moci svetiteljskog lika: "Petru svjeta obraz na krajini ka i ljetnje sunce na planini".

Sv. Petar je naucio i osposobio svoje Crnogorce da se odupru Mahmud- pasi i njegovoj vojsci time sto ih je nadahnuo predanjskom hrabroscu i zrtvenoscu, podsjecajuci ih na zrtvu kosovskih junaka. Najdublje osjecanje dostojanstva i istorijske odgovornosti u svojim vitezovima probudio je u onom momentu kada ih poziva da svom neprijatelju pokazu kako u njima neugaseno srbsko srce kuca i srbska krvca vrije... Snaga ovih rijeci u tom momentu je velika zato sto se u njima krije i vjersko i istorijsko narodno pamcenje. Da bi njihov junacki podvig bio osoljen spasonosnim osjecanjem pokajanja Svetitelj ih podsjeca da je samo zbog njihove nesloge i izdaje Mahmud-pasa uspio da nedavno zapali Cetinjski manastir i da se naruga njihovoj vjeri.

Posto je svoje vojnike pricestio i obukao ih u vrline Hristove, Svetitelj ima pouzdanje da ce im sila Bozija biti u pomoci. Predanje svjedoci da se sila Bozija na Krusima stvarno projavila preko Sv. Petra, kada su ga neki vojnici vidjeli kako u toku bitke lebdi iznad zemlje, stiteci ih svestenim pokrovom svoje molitve.

U donjoj sferi plakata, na zelenoj pozadini, nalaze se simvoli islama. Ovi simvoli otkrivaju demonsku mistiku vlasti posjedovanja i samoobozenja. Zelja i napor za ovladavanjem zemljom oznaceni su petokrakom zvijezdom. Predani sluzitelj islamskih simvola i njihove mistike bio je Mahmud-pasa. On je, nadahnut idolom vlasti i islamskom idejom svetog rata, pokrenuo preko 30 000 ljudi na bezumni podvig nasilja. Simvoli islama mogu da motivisu i ujedinjuju ljude u naporu ovladavanja zemnim sarom, ljudskim zivotima i dusama. U Mahmud-pasinoj lobanji konkretizuje se znacenje islamskih simvola. Ona otkriva njihovo pogubno i obmanjujuce dejstvo. Mahmud-pasina glava, sluzeci ideji dzihada, ostala je u tami vjecne smrti, u crnom okviru, van liturgijske svjetlosti.

Sv. Petra na ovom plakatu vidimo kao arhijereja koji je svete ratnike ucinio ucesnicima vjecne Liturgije koju poslije dvjesta godina od njihove smrti sluzi Mitropolit Amfilohije na Njegusima, Martinicima i Krusima...

II RAT KAO ISKUSTVO

DR. RADOVAN KARADZIC Pale

DA LI JE OVO BIO RAT ?

SAZETAK: Nas ratnik razume sve, i svoju sudbinu i svoga ubicu i viku sa kojom se na njega vice "sa svakoje strane". On je uvek trpeo koliko se moglo trpeti. Nema pod kapom nebeskom trpeljivijeg naroda od ovog zvanog "bosanski Srbi". Sva svoja duhovna blaga vekovima je cuvao zakljucana u grudima, ne ispoljavajuci ih potpuno ni kada je sam sa sobom. Pravio se nevest i neuk, a u sustini je bio plemic i vitez. Ukrivao je svoju srpsku sustinu da bi je sacuvao. U svakom ratu ubica je razarao njegove grudi u potrazi za njegovom skrivenom sustinom. I zatirao je sve srpsko, do ptica na grani, kako bi istrebio i iskorenio, onako kako je car Irod to radio.

Nas ratnik dobro zna ko je prosao kroz njegovo selo. On to zna vec nekoliko vekova. Prepoznaje rukotvorinu i rukopis. Za njega nije ovo nikakav "nastavak politike drugim sredstvima". Clauzewitz ne zna za ovakve ratove i ovakve ratnike. Samo nas ratnik zna. On zna da je po stoti put, u ko zna kom po redu ratu zbrisana njegova porodica, kuca, sadasnjost i proslost.

Na kraju se pitam: da li je ovo bio rat? Rat ima svoje bice, svoje uzroke i svoje ciljeve, pocetak i kraj, svoga Clauzewitz-a. Ovo nije bio takav, poznati rat. Ovde je uzrok rata bilo puko postojanje jednog naroda. Da li ce, dok god postoji taj narod, njegovo postojanje biti opravdan casus belli?

KLJUCNE RIJECI: ratnik, povratak, razoreno selo, rusevina crkve, komsija-ukoljica, zbrisana sadasnjost i proslost, ziveti i svedociti=casus belli

Ratnik se vraca u svoj kraj, svoje selo, kuci. Vitez. Praslika. U predahu rata vraca se onima koje je ostavio, sa kojima se dirljivo oprastao kad se uputio da ispuni svoj viteski poziv, jer je negde, u nekim prestonicama, politika postala nedovoljna, pa je odluceno da se ta "politika nastavi drugim sredstvima", kako bi rekao Clauzewitz. Za taj "nastavak politike drugim sredstvima", bilo je potrebno njegovo vojnicko znanje. On se oprostio od svojih, a najduze se oprastao od dece i zene, i otisao u rat.

Sad se vraca, da predahne i vidi svoje. I sta vidi?

Selo je zbrisano, i vise se ne moze prepoznati. Izmedju zapaljenih kuca leze nesahranjeni lesevi, koje je ubica toliko iznakazio, da ih ni najblizi ne mogu prepoznati. Pobijene su, iznakazene i razbacane i sve domace zivotinje, koje je ubica u svome postupanju izjednacio sa pobijenom celjadi. Leze goveda, svinje, jagnjad, macka i kucni pas. Sve pobijeno, iznakazeno i nagorelo.

Ptice u granama - sto pobijene, sto prestravljene. Ni one ne prepoznaju pejsaz. Pocupane su i mlade vocke, na koje su sletale. Strehe su nestale. Domacica ne izlazi da nahrani stoku, a usput i ptice, Bozija stvorenja koja svi vole i usput hrane, zajedno sa domacim zivotinjama.

Crkve nema. Ima samo rusevina, na kojima su zelenom bojom ispisana pismena i znaci, nepoznati domacoj celjadi, pa cak ni njihovom ubici. Cudni znaci, koji bi trebalo da budu Bozije poruke. Ali, ratnik zna: kuda Bog prodje, ne ostavlja ovakve tragove, i ne potpisuje se ovako. Ratnika niko ne moze uveriti kako postoje razliciti bogovi, i njihovi ratnici, i kako su

bas takvi neki drugi ratnici, drugacijega boga, prosli kroz njegovo selo i njegov zivot, ostavili pustos i svoje potpise.

Ratnik dobro zna ko je prosao kroz njegovo selo. On to zna vec nekoliko vekova. Prepoznaje rukotvorinu i rukopis. Za njega ovo nije nikakav "nastavak politike drugim sredstvima". Clauzewitz ne zna za ovakve ratove i ovakve ratnike. Ceo svet ne zna, ili nece da zna, iako se nesto slicno desavalo ili desava i tom istom svetu.

Samo nas ratnik zna. On zna da je po stoti put, u ko zna kom po redu ratu izmedju "nas" i "njih", zbrisana njegova porodica, kuca, sadasnjost i proslost, i da vise NEMA nicega. Nema kuce u kojoj je rodjen, ni majke koja ga je rodila. Nema brace, sestara, njihove decice... Nema njegove zene i njegove decice... Pitajte Strahinju Zivaka, koji je ostao bez oba sina, i kome je porodicno prezime odredilo da mora da prezivi i svedoci.

Nas ratnik nema vremena ni mogucnosti da se upita da li je moglo, i da li moze drugacije. To mogu da rade drugi, koji zive drugi i drugaciji zivot. Koji sebi mogu dozvoliti da ne pripadaju svome narodu, da ne budu Srbi, da ne budu, ako im se prohte, nista. On nije to nista. I kad bi hteo, ne bi mogao biti. Ne da mu komsija, ubojica i ukoljica, koji ga vec vekovima merka, izmedju laznih reci, koje razmenjuju vec vekovima, i koje kao i lazna para, ne vrede nista, ali su u opticaju i obavljaju neku funkciju (Andric).

Da bi izbegao ovo sto mu se vekovima desava, nas ratnik mora doslovno da izbegne, da ode u seobe, koje cine pola istorije srpskog naroda. Ako hoce da postane kobilo, niko, ili svako, da prestane da bude Srbin, on doslovno mora da ode tamo gde se to moze. Ovde se to ne moze. Ovde postoji sudbina. Oduvek je postojala. Oni koji su hteli i mogli da je promene i izbegnu - radili su to vekovima, i vec uradili, i sada vise nisu medju progonjenima, vec medju progoniteljima. Nas ratnik to nije ucinio. On zivi svoju sudbinu. Bez ostatka. Clauzewitz ovu pricu ne zna. Ona nije istorijska. Ona je biblijska.

Nas ratnik, koga po svetu zovu imenom "bosanski Srbin", uvek je trpeo koliko se moglo trpeti. Nema pod kapom nebeskom trpeljivijeg naroda od ovoga, zvanog "bosanski Srbi". Sva svoja duhovna blaga vekovima je cuvao zakljucana u grudima, ne ispoljavajuci ih potpuno ni kad je sam sa sobom. Pravio se nevest i neuk, a u sustini je bio plemic i vitez. Ukrivao je svoju srpsku sustinu, da bi je sacuvao. Ali, komsiju-ubicu nije mogao da prevari. U svakom ratu ubica je razarao njegove grudi u potrazi za njegovom skrivenom, srpskom sustinom. I zatirao je sve srpsko, do ptice na grani, kako bi istrebio i iskorenio, onako kako je car Irod radio.

Nas ratnik razume sve, i svoju sudbinu i svoga ubicu, i viku kojom se na njega vice "sa svakoje strane" (Njegos). I zna da mora ponovo da stvara i selo, i kucu, i porodicu. Mora da traje i trpi koliko se moze, i da se odupre kad se vise ne moze trpeti. A tada ce prihvatiti svoju sudbinu, bez ostatka, i bez gorcine. Nikad ne napustajuci veru u Boga.

Zbog toga se duboko klanjam jedinom narodu, Hristolikom muceniku, srpskom narodu u Bosni, koji "uredno prima sve udarce" sudbine (Sladoje), i za cije vitestvo treba druga nauka i neki drugi Clauzewitz. Za sada, njega izgleda razume jedino sami Bog.

Zato se pitam: da li je ovo bio rat? Rat ima svoje bice, svoje uzroke, ciljeve, pocetak i kraj, svoga Clauzewitz-a. Ovo nije bio takav, poznati rat. Ovde je uzrok rata bilo puko postojanje jednog naroda. Da li ce, dok god postoji taj narod, njegovo postojanje biti opravdan i razumljiv casus belli?

PUKOVNIK MILOVAN MILUTINOVIC Banja Luka

RAT BEZ JEDINSTVENOG PROGRAMA I CILJA

SAZETAK: Osnovno nastojanje autora jeste pokusaj da se ukaze na stepen slozenosti i mnogobrojnost problema sa kojima se suocila politika i narocito Vojska Republike Srpske prilikom pokusaja da se u Bosni i Hercegovini, na legitimnim podrucjima srpskog naroda, formira srpska drzava. Autor skrece paznju na, prema njegovom misljenju, nedovoljno ispunjena ocekivanja upucivana srpskim rukovodstvima, SANU, te istaknutim Srbima. Vec pocetkom rata je trebalo da dodje do utvrdjivanja zajednickog srpskog nacionalnog interesa i programa. Posto takav program nije usvojen u djelotvornom obliku, srpske snage zapadno od Drine su morale da se same organizuju bez jedinstvenog nacionalnog cilja. Usljed toga je izostala, izuzev djelovanja SPC, osnovna orijentaciona ideja vodilja, kao pokretacka snaga i odrednica koja je mogla i trebala da svim nadleznim organima i ciniocima omoguci jedinstvenu i efikasnu zastitu srpskog naroda u cilju sprecavanja novog ili buduceg stradanja. Stoga su, smatra autor, paznje vrijedne opominjuce rijeci komandanta GS VRS general-pukovnika Ratka Mladica:"Nasu vojsku ni muku naroda nije adekvatno pratila drzava srpska - ni jedna, ni politika srpska, diplomatija jos manje. Iz prostog razloga sto nismo imali jedinstven srpski nacionalni program, cilj, niti strategiju. Sto nije bilo tako tragedija je i pravoslavlja, jer mi nemamo pravoslavni program i jedinstvo medju pravoslavnim zemljama".

KLJUCNE RIJECI: raspad Jugoslavije, nedostatak jedinstvenog nacionalnog programa, vidovdanski moral - srpski moral, uloga SPC, odnos politicke i vojne vlasti, srpska drzava, nejedinstvenost pravoslavnih zemalja.

"Ma sta radili, ma sta postigli u svom zivotu, nikad se majci koja nas je rodila, ni majci - otadzbini, ne mozemo oduziti." General-pukovnik Ratko Mladic

Gotovo citav vijek vecina srpskog naroda, na neki nacin, dozivljavala je Jugoslaviju kao drzavu srpskog naroda. Medjutim, ocito je to bila neprirodna tvorevina, iako je najveci broj Srba njeno rusenje dozivio kao gubitak vlastitog drzavnog identiteta. Razbijanje bivse Jugoslavije od strane secesionistickih republika pokusala je iskoristiti muslimansko-hrvatska koalicija da u Bosni i Hercegovini stvori jos jednu takvu tvorevinu, sto bi potpuno minimiziralo srpski narod i pretvorilo ga u nacionalnu manjinu.

Srbi su vijekovima imali svoju drzavu i oduvijek trazili nacina za ujedinjavanje svih dijelova srpskog naroda u jednu drzavu. Ona je teritorijalno bila nekad veca, nekad manja, medjutim, nikad na svim prostorima gdje su vijekovima zivjeli Srbi. Sve te zahtjeve za obrazovanje jedinstvene srpske drzave ili njeno sirenje na etnicke srpske prostore uredjivaci evropskih i balkanskih prostora docekivali su kao atak na njih same, pa su primjenom sile zaustavljali takve teznje i razbijali srpsko bice u brojne drzavice. Jedina duhovna snaga koja je na nasim prostorima odrzavala srpsko jedinstvo kroz vijekove, bila je Srpska pravoslavna crkva.

Razvoj dogadjaja na prostoru bivse BiH uslovio je brzo organizovanje sprskog naroda za borbu, slobodu, sprjecavanje potcinjavanja i genocida, kako je bilo zacrtano u nekim planovima. Prema tome, brzo organizovanje srpskih patriotskih snaga, zapadno od Drine, bilo je uslovljeno:

-Burnim politickim dogadjajima na prostoru bivse Jugoslavije, -Ekstremnim postupcima slovenackih i hrvatskih secesionista, - Pokusajem muslimansko-hrvatske koalicije da zagospodari Srbima, -Snaznom antisrpskom propagandom u svjetskom javnom mnjenju, -Napadom hrvatskih i muslimanskih nacionalista na JNA, -Upadima u srpska naselja i zlocinima nad Srbima u Hrvatskoj.

Borba za slobodu i organizovanje patriotskih snaga stvorili su preduslove za razvijanje svijesti o neophodnosti zastite naroda i formiranje pravne srpske drzave, koja ce omoguciti slobodno ispoljavanje nacionalnih osjecanja.

U djelu "O ratu", poznati vojni teoreticar Clauzewitz, istice: "Rat je produzetak politike drugim nasilnim sredstvima i predstavlja drustvenu pojavu. Kao poseban, specifican oblik politicke borbe, on nije samo cin, nego i pravo orudje politike, nastavak politickih odnosa, to jest njihovo ostvarivanje drugim sredstvima".

Obzirom, da je na pocetku rata u bivsoj Bosni i Hercegovini vec postojala organizovana Vojska, a pristupilo se preuzimanju vlasti od strane novoformiranih drzavnih organa, trebalo je brzo donijeti znacajne politicke odluke za odbranu naroda. Prema tome, zbog nepostojanja organizovanih drzavnih organa, politicke odluke, u tom vremenu, zajedno su donosili vojno rukovodstvo i Srpska demokratska stranka.

Organizovanje srpskih patriotskih snaga

Trenutak u kojem se nasao srpski narod zapadno od Drine prinudio je patriotske snage da zajednicki utvrde osnovne pravce borbe za odbranu i uspostavljanje srpske drzave, kao prelazne faze ka ujedinjenju u jedinstvenu drzavu. Nema sumnje da je svijest o srpskoj drzavi bila snazno nadahnuce i velika motivaciona snaga svim patriotima da istraju u borbi za slobodu, pobijede neprijatelje i ostanu svoji na svome.

Patriotske snage grupisane su u tri osnovna bloka:

-Visoko svjesni oficiri bivse JNA i mobilizacijska jezgra jedinica, -Srpska demokratska stranka i -Srpska pravoslavna crkva.

Srpski oficiri bivse JNA pravovremeno su, jos davne 1991. godine, osjetili opasnost koja se nadvila nad srpskim narodom i otpoceli pripreme za odbranu. Organizovano su, preko uglednijih Srba, vrsili naoruzavanje srpskog stanovnistva licnim naoruzanjem i sredstvima za borbu, u mnogim sredinama, prije svega mjesovitim. Treba istaci da su komandanti jedinica i pored zabrana od strane drzavnih organa bivse BiH vrsili mobilizaciju vojnih obveznika, organizovali jedinice i ukljucivali ih u odbranu srpskog naroda u Zapadnoj Slavoniji, Baniji, Kordunu, Lici i Kninskoj Krajini.

Posebnu paznju srpski oficiri su u tom periodu posvetili formiranju jedinica za borbu i sprecavanju podjela medju Srbima, kako je to bilo u proslosti, uz istovremeno organizovano osposobljavanje snaga za odbranu. U tom cilju od samog pocetka oruzanih dejstava u BiH preduzete su opsezne mjere na zastiti srpskog stanovnistva, prije svega u mjesovitim sredinama, obezbjedjenju magacina i skladista oruzja, opreme i minsko-eksplozivnih sredstava, kako bi se sprijecilo njihovo otimanje od strane muslimanskih i hrvatskih ekstremista. Naoruzani visokom svijescu i odgovornoscu za sudbinu srpskog naroda starjesine vojske, posebno njeni najugledniji komandanti, cinili su napore da pripreme i organizuju odbranu srpskog naroda na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Srpska demokratska stranka, kao politicka snaga srpskog naroda zapocela je osvjestavanje naroda. Obilazeci srpska naselja, razgovarajuci sa mjestanima i sireci svoju organizaciju snazno je doprinosila zbijanju srpskog naroda u jedinstven odbrambeni stroj za odbranu. Posebnu ulogu u tome imala je veoma snazna, harizmatska licnost utemeljivaca Srpske demokratske stranke, dr. Jovana Raskovica, jer su njegovi vatreni patriotski govori i kontakti sa narodom snazno zbijali pokret u jedinstven bedem odbrane srpskog naroda.

Organizovanje mjesnih i opstinskih odbora Srpske demokratske stranke, a potom i pojacana aktivnost na sirokom prostoru bivse BiH, doprinijela je da se ucvrsti pokret srpskih patriota i uistinu postane jedinstvena odbrambena snaga. Znacajnu ulogu u stvaranju takvog srpskog pokreta na prostoru bivse BiH, imala je Srpska demokratska stranka na celu sa dr. Radovanom Karadzicem.

Srpska pravoslavna crkva, duhovna oaza i neiscrpna snaga srpskog naroda, ko zna po koji put u istoriji, osjetila je opasnost od ponavljanja stradanja i snaznom misionarskom ulogom doprinosila osvjestavanju i ujedinjavanju srpskog nacionalnog bica, isticuci duhovne vrijednosti naseg naroda koje su ga odrzale kroz dugu i tesku istoriju. Ona je probudila dugo zapostavljena vjerska osjecanja ljudi, zbila ih i duhovno preobrazila za ocuvanje pravoslavnog imena.

Sudbina srpskog naroda kroz istoriju ne moze se odvajati od Srpske pravoslavne crkve. Tijesna simbioza i pozitivan kontinuitet, odsustvo sukoba sa vlascu, konstanta su povezanosti crkve sa drzavom. I poslije propasti srpskih drzava i vladara ostajali su samo narod i crkva, a i nadolazece vrijeme trazilo je takvu njenu orijentaciju. Sve to upucuje na zakljucak da se o Srpskoj pravoslavnoj crkvi moze govoriti kao veoma znacajnom integrativnom faktoru jedinstva srpskih snaga i aktivnom subjektu u jacanju svijesti i morala naroda i u ovom vremenu.

Odavno, a posebno pocetkom rata na prostoru bivse Jugoslavije, ocekivalo se da ce srpska rukovodstva, stranke, vojno rukovodstvo, SANU i istaknuti Srbi naci nacina da zajedno utvrde osnove srpskog nacionalnog interesa. Ocekivalo se, da ce tako donesen nacionalni program biti ona nit vodilja, pokretacka snaga i odrednica koja ce omoguciti nadleznim subjektima da se jedinstvenije, na cijelom prostoru, obezbijedi zastita srpskog naroda i sprijeci novo stradanje. Medjutim, takav program nije donesen pa su se srpske snage zapadno od Drine same organizovale bez jedinstvenog nacionalnog cilja.

Od pocetka nacionalnog raslojavanja u bivsoj BiH na zajednickom poslu mobilizacije srpskog naroda nasli su se srpski oficiri bivse JNA, Srpska demokratska stranka, Srpska pravoslavna crkva i ostale patriotske stranke, sto je bilo od izuzetnog znacaja za ocuvanje jedinstva srpskog naroda i njegove pripreme za odbranu. Svako od njih djelovao je u vlastitoj sredini, ali i svi zajedno usredotocili su svoju aktivnost ka jedinstvenom cilju. Medjutim, ma kako to bio izraz realnih potreba i istorijske odgovornosti planirane aktivnosti nisu uvijek isle ocekivanim tokom, sto je usloznjavalo situaciju.

Trebalo je najozbiljnije shvatiti da je zastita naroda i uspostavljanje srpske drzave prvorazredan zadatak svih subjekata naseg drustva i da stoga zajedno moraju od sebe dati maksimum. Obrazovanjem drzavnih organa Srpske Republike BiH - Republike Srpske, zamrzavanjem rada Srpske demokratske stranke i ostalih politickih stranaka i pre imenovanjem jedinica JNA u Vojsku Republike Srpske, maja 1992. godine, stvoreni su preduslovi za organizovan rad na pripremi i izvodjenju odbrambenih zadataka zastite srpskog naroda.

Na prostoru bivse BiH jedinice JNA su postajale sve snaznije, homogenije i organizovanije, a iz njenih redova odlazili su pripadnici drugih naroda, pa je ona s vremenom postajala prava srpska vojska, ciji sastav su preko 90 odsto cinili Srbi. Preimenovanjem u Vojsku Republike Srpske, maja 1992. godine, koja je vec tada brojala oko 50.000 vojnika i starjesina, stvoreni su uslovi za organizovanje snazne oruzane sile srpskog naroda spremne i sposobne da odgovori svim izazovima i uspjesno se suprostavi napadacu.

Kosovsko opredjeljenje vojnog rukovodstva

Govoreci na konferenciji za stampu VRS, posvecenoj Vidovdanu, 26. 06.1996. godine, u Banjaluci, nacelnik GS VRS, general- potpukovnik Manojlo Milovanovic, je istakao: "Nas narod i borci znali su zasto se bore, a borili smo se za svoj narod i pradjedovska ognjista, za pravdu i jednakost, kakva je data nasim neprijateljima - pravo na samoopredjeljenje. U krvi i znoju srpski rodoljubi, sprijecili su ponavljanje planiranog genocida i stvorili uslove za formiranje srpske drzave zapadno od Drine. Ucinjeno je to osloncem na vlastite snage, bez prijatelja i saveznika i njihove pomoci, izuzev odredjene bratske pomoci iz Jugoslavije, kojoj dugujemo zahvalnost."

Vracanje Vojske tradicionalnim srpskim obicajima, uzimanje Vidovdana za krsnu slavu VRS, vjerski obicaji prilikom obiljezavanja dana jedinica, masovna krstenja pripadnika Vojske i sahrane poginulih boraca uz vjerske obrede, ojacali su jedinstvo odbrambenih redova, povratili snagu, samopouzdanje i vjeru da se osloncem na vlastite snage moze odoljeti svim nasrtajima na srpski narod i ostati slobodan i svoj na vijekovnim ognjistima. Otuda misao kosovskog opredjeljenja vojnog rukovodstva predstavlja putokaz osvajanja jednog uzvisenog morala, gdje fizicki poraz u boju ne iskljucuje mogucnost duhovne pobjede.

Opredjeljenje za Vidovdan, kao krsnu slavu VRS, bila je odrednica za izgradnju visokog stepena svijesti i morala gdje nema nista jace od duhovnog herojstva, moralne velicine, postenja i istine. Po snazi, smislu i znacaju Vidovdan je bio ona unutrasnja pokretacka duhovna snaga na kojoj su se mogle izgradjivati snazne i homogene jedinice, a u sustini predstavlja vracanje korijenima, tradiciji i zivotu sa isto rijom. Prema tome, snaga Vidovdana je u znacajnoj mjeri opredijelila unutrasnju organizaciju, zivot i rad jedinica Vojske, posebno prilikom izvodjenja borbenih zadataka.

Profesor dr. Dragan Nedeljkovic, u listu "Srpska vojska", br. 30. od 25. 06. 1995. godine, o kosovskoj tradiciji, kaze: "U kosovskom mitu je zavestano da budemo jedinstveni i spremni da se zrtvujemo za slobodu i dostojanstvo srpskog naroda. Krajnje je vreme da podvucemo crtu, okrenemo list i drugacije razgovaramo o prijateljima i neprijateljima, vreme je da shvatimo da smo slabi djaci velike uciteljice - istorije i da moramo prestati igru naivnosti koja je rodjena sestra gluposti."

Moralne norme srpskog naroda - kljucni faktor jedinstva

Zahvaljujuci visokoj svijesti boraca i starjesina VRS, oplemenjenih pravoslavnom vjerom i saznanjem da se bore za slobodu i ujedinjenje svih Srba, nizani su borbeni uspjesi i ucvrscivana je odbrana srpskih prostora. Iako uz podrsku svjetskih mocnika, pristrasnost snaga UNPROFOR-a i prisustvo stranih oruzanih formacija, prije svega mudzahedina, energicno su odbijani snazni i ucestali napadi muslimanskih i hrvatskih snaga na bihackom, srbobranskom, vlasickom, teslickom, dobojskom, posavskom, majevickom, bircanskom, sarajevskom i hercegovackom bojistu.

Neposredno pred stravicno bombardovanje srpskih vojnih i civilnih ciljeva, u Zvorniku su se sastali general-pukovnik Ratko Mladic i komandant snaga UNPROFOR-a za bivsu Jugoslaviju, francuski general Bernard Jeanvier-a Pokusaji generala Mladica da ukaze na

moguce posljedice nisu urodili plodom, cak ni u slucaju da se Srbi povuku oko Sarajeva, sto je najbolje izrazio general Jeanvier, rekavsi: "Ja nisam general Mladic da odlucujem i komandujem kao pravi komandant, jer ja samo izvrsavam naredjenja pretpostavljenih. Prema tome, od mene ne zavisi kako ce se dalje odvijati situacija."

Nema sumnje da je moral, kao oblik drustvene svijesti, nastao iz potrebe da se sa njim regulisu odnosi prema ljudima i stvori ubjedjenje o potrebi postovanja odredjenih postupaka i principa jednog drustva, to jest odredjenih moralnih normi. Poznato je, da su moralne norme srpskog naroda istorijske kategorije, kojih se moraju pridrzavati njegovi clanovi, a za one koji ih ne postuju predvidjene su odgovarajuce moralne sankcije. Osnovne moralne vrijednosti: druzeljubivost, pravicnost, solidarnost, patriotizam, radnost, hrabrost, disciplinovanost, skromnost, postenje, dostojanstvo, cast i jednakost prema ljudima bile su one odrednice na kojima je gradjen borbeni moral i na kojima je Vojska neprekidno insistirala kod drzavnih organa, da bi se pravovremeno sprijecila dalja erozija morala.

Posebna aktivnost Glavnog staba i komandi jedinica, u tom smislu, bila je usmjerena na izgradnju borbenog morala, kao izraza uvjerenja ljudi u opravdanost borbe za slobodu, zastitu naroda, stvaranje vlastite drzave i cvrste odlucnosti da se savladaju ratne teskoce i u najtezim uslovima. U takvom okruzenju, na borbeni moral uticali su brojni faktori koji su permanentno slabili homogenost i motivisanost stanovnistva, a time i boraca za borbu, sto je trebalo eliminisati jer je u protivnom moglo doci do nesagledivih posljedica na borbenu gotovost jedinica. Ti faktori su:

-Karakter vojske i drustva i odnosi vojske sa politickom vlascu, -Materijalni uslovi zivota ljudi i izvodjenja borbenih dejstava, -Opsta politika drzave i odnos prema saveznicima, -Odnos struktura drustva prema postavljenom cilju rata, -Stepen drustvene svijesti i patriotskih osjecanja, -Ravnomjerna raspodjela tereta na sve strukture drustva, -Briga za borce, porodice poginulih boraca i vojne invalide i -Uticaj neprijateljske propagande i psihicka preopterecenost.

M. Mihalik u knjizi "Moral i rat", istice: "Problem odnosa morala i politike sam po sebi predstavlja predmet refleksije, kao i predmet interesa pojedinih grupa i javnog mnjenja. Ipak je njegova najdrasticnija konkretizacija odnos morala prema ratu kao svojevrsnom produzetku odredjene politike koja se zeli ostvariti. Necesto se u tim uslovima pojavljuje visok stepen amoralnih postupaka, pa i krize moralnih vrijednosti kod znacajnog broja ljudi, sto je potrebno eliminisati, ako se zeli postici zeljeni cilj."

Posebnu paznju srpskom narodu i vojsci tokom citavog ratnog vremena posvetila je Srpska pravoslavna crkva, koja je trazila nacina da pomogne ugrozenim borcima i da na susretima sa najvisim predstavnicima Vojske i drzavnih organa posreduje i pokusa usmjeriti aktivnost srpskih rodoljuba ka jedinstvenom cilju. Crkveni velikodostojnici na celu sa njegovom svetosti, Patrijarhom Srpskim, gospodinom Pavlom, bili su u stalnoj misionarskoj akciji motivisanja boraca i stanovnistva za borbu.

Srpska drzava nema alternativu

Uspostava pravne i demokratske drzave srpskog naroda na ovom prostoru nema alternativu. Zahtjev srpskog naroda za vlastitom drzavom ne moze se odbaciti, niti iko ima pravo da nakon ovolikih ratnih muka i stradanja propusti ovakvu priliku. To podrazumijeva da drzava, ukoliko zeli biti ozbiljna, mora pokloniti vecu paznju vlastitoj oruzanoj sili - Vojsci, koja je garant slobode i egzistencije.

General-pukovnik Ratko Mladic, u obracanju starjesinama Glavnog staba Vojske Republike Srpske, povodom Srpske nove godine, januara 1996. godine, rekao je: "Nasu Vojsku ni muku naroda nije adekvatno pratila drzava srpska - ni jedna, ni politika srpska, diplomatija jos manje. Nije iz prostog razloga sto nismo imali jedinstven srpski nacionalni program, cilj, niti strategiju. Sto nije tako bilo, tragedija je i pravoslavlja, jer mi nemamo pravoslavni program i jedinstvo medju pravoslavnim zemljama.

TIHOMIR BURZANOVIC Podgorica

SMISAO ISTREBLJIVANJA SRBA U HERCEGOVINI NA KRSNU SLAVU - PRIJE PEDESET GODINA I DANAS

SAZETAK: Autor uporedno pokazuje nekoliko primjera zlocina nad Srbima u Hercegovini u II. svjetskom ratu i u ratu 1992-95. izvrsenim na krsnu slavu. Na osnovu dokumenata, licnih svjedocenja i epske poezije i zrtava i zlocinaca, istrazuje uzroke i posljedice zlocina na dusi pojedinaca i zajednice.

Pucanj u Hristovu ikonu ili svetiteljski lik, ravan je pucnju u nevinog covjeka, kao ikonu Boziju. Ubijanje bogolika u covjeku na krsnu slavu, ravno je trijumfu zvjerinjeg lika u njemu. Zamijeniti nebesko svecarsko slavlje - demonskim bratoubistvenim pirom, oduvijek je bio cilj Satane i njegovih slugu.

KLJUCNE RIJECI: krsna slava, genocid, zlocin, praznik / svecarsko slavlje, Satana / satanizovanje, bratoubistveni pir, ikona-bogolik / zvjerinji lik u covjeku.

Genocid Srba na krsnu slavu u Hercegovini sastavni je dio genocida nad Srbima i pravoslavnim narodima u cjelini, a koji vjekovima vrse vatikanske klerikalne struje za koje u ovom poslednjem ratu veliki dio "prljavog posla" obavljaju fundamentalisti islamiste Alije Izetbegovica.

Procesi katolicenja i islamizacije,kao oblici unistavanja Srba, na prostorima Hercegovine, djedovine Svetog Save, datiraju nekoliko vjekova, a nazalost i danas traju, mozda intenzivnije i beskrupuloznije nego ikada. Zanimljivo je istaci da do 1914. godine i katolici i pravoslavci u Hercegovini slave krsnu slavu i to najcesce zajedno, jer su i obicaji slavljenja bili potpuno identicni. To govori da su oni u Hercegovini ne tako davno bili jedan narod - Srbi, koji su imali - slavu kao obred jedne manje organizacije, plemena, porodice. Ti katolici su znali kada su presli sa pravoslavlja i postali konvertiti. Godine 1914. katolicka crkva je u Austrougarskoj zabranila da katolici slave krsnu slavu, pogotovo zajedno sa pravoslavcima i tako ubrzala proces razdvajanja jednog istog naroda. Konvertite su odvojili od srpskog porijekla i svojih rodjaka. Slijed burnih istorijskih dogadjaja, I. i II. svjetski rat, kao i ovaj posljednji pokazali su da su upravo oni bili najstrasniji ustaski koljaci, koji kao da su se svetili svojoj donedavnoj braci zbog cinjenice da su i jedni i drugi znali da su oni dali "vjeru za veceru".

I austrougarska vlast i katolicka crkva su znali da je krsna slava onaj dio hriscanstva, koji bitno utice na sprjecavanje vjerske homogenosti i to one apsolutne koja je karakteristicna za rimokatolicizam. I ako se moze u necemu traziti korijen tradicionalne srpske ne nesloge, nego neke vrste labavog vjerskog i nacionalnog jedinstva, poredjeno sa totalitarnom monolitnoscu savremenih zapadnih nacija, njegov je znak upravo krsna slava. Ona ima svoj znacaj u

objedinjavanju plemena i bratstva, kao oblika zajednice, ali isto tako onemogucava jace i jedinstvenije stvaranje germanski homogene nacije.

Poseban oblik genocida nad Srbima u II. svjetskom ratu, kao i u ovom, je ubijanje na krsnu slavu. U toku II. svjetskog rata ustase i muslimani, kao i Cigani organizovano su vrsili istrebljenje Srba u Hercegovini, Bosni, Krajini, Lici, Kordunu, Baniji. Medjutim njima nije bilo dovoljno fizicka likvidacija, nego je njihov zlocin isao do te preciznosti da su birali i vrijeme kada ce to uciniti, a da Srbinu bude sto teze. Srbi jedini na svijetu slave krsnu slavu; ona je za Srbina pravoslavca najveci i najdrazi praznik pored Vaskrsa i Bozica. Tog dana je gazda-domacin na nogama, jer poziva svestenika i sebi najdraze goste i prijatelje da sa njima obiljezi veliki praznik, kroz koji drugi poznaju i njega i njegovu porodicu kroz vjekove, a on se kroz njega sjeca svojih predaka i svog porijekla.

Pocetak II. svjetskog rata u Hercegovini znaci i pocetak ustaskog genocida u najsvetijoj srpskoj zemlji; kamenoj kolijevci srpstva i pravoslavlja: uniste li se tu Srbi, nece ih biti vise nigdje.

Prvih dana rata, od aprila 1941. godine pa do pocetka marta 1942. godine, srpski narod u Hercegovini je jedinstven oslobodilacki korpus u borbi protiv ustaskog pokreta Ante Pavelica i Nezavisne Drzave Hrvatske, protiv ustaskog zlocina i klanja. Tih dana, kao i danas, u Hercegovini su na jednoj strani ostaci nezaklanog srpskog naroda, koji spasava svoju nejac, zene i starce, a na drugoj strani su ustase: Hrvati, njihovo "cvijece" muslimani, kao i jedan broj Cigana koji procentualno nijesu na prvom mjestu po zlocinima, ali po metodama u njihovom vrsenju ne zaostaju za drugima.

Ustase krecu u svoju zlocinacku misiju po Hercegovini, ali ne zato, kako rece veliki Ducic "sto su hrabri, nego zato sto stida nemaju".Najveci pokolji i zlocini u Hercegovini pocinjeni su u veoma kratkom roku, od maja 1941. do jula 1942. godine. U tom periodu nosioci ustaske vlasti i ustaska krvolocna rulja natrpali su zivim i ubijenim Srbima mnoga rjecna korita i virove, mnoge logore, kao i bezbroj jama, pecina, rupa, prla i drugih stratista.

Trebinje i njegova okolina dozivljava Golgotu, vecu od one kada su od strane Austrijanaca u samom gradu 1914. godine ubijena 82 najuglednija Srbina ovog grada. Ustase 1941. godine najuglednijim Srbima pune jame Pridvoricu, Rzanji Do, Bivolje Brdo, Kapavicu, a selo Cavas biva prostor na kome je izvrsen apsolutni genocid, ubijeno je 108 Srba, tacno onoliko koliko ih je to selo i imalo. Zatim ustase pune Srbima jame u Vidovom Polju, Pjesivcu, Gavranici; Srbi se zvjerski ubijaju i bacaju u jamu kraj sela Surmanci, zvanu Golubinka, dubokoj preko 100 metara.

Ustase dolaze na Ilindan 2. avgusta i blokiraju selo, kad se Srbi spremaju da proslave ovaj veliki praznik. U osnovnoj skoli hapse uciteljicu, Srpkinju Stanu Arnautovic, i njih 12 krvoloka, zlocinaca, siluju je pred 120 ucenika. Zatim su u skolu doveli najljepse djevojke iz sela i sve ih silovali pred djecom. Poslije toga ustase odvode nejac, zene i starce nad jamu, gdje naredjuju majkama da svoju djecu pobacaju u nju. Ustaski obruc je bio svakog trena uzi, pa su mnogi mucenici skakali zivi. Od obicnog genocida i zlocina, ovaj se umnogome razlikuje, jer zrtva dozivljava posebna psihicka stanja, koja dugo traju, a koja prethode strasnoj smrti, na blagi dan i u slavu Svetog Ilije. Ustase - zlocinci konvertiti dolaze na dan Svetog Proroka Ilije, kada uciteljica sa ucenicima pjeva tropar svetitelju u kojem se kaze "Danas se slavi andjeo u tijelu, osnov proroka, drugi preteca dolaska Hristova, slavni Ilija, koji je odozgo poslao Jeliseju blagodat da goni bolest i da cisti prokazene: zato on i onima koji ga postuju salje u izobilju iscjeljenja". Vecina biva pobacana i ubijena, a i ako neko prezivi, Svetog Ilije se sjeca po zlocinu nad njegovim najdrazima. Ustase, posavjetovani

fasistoidnim katolickim svestenicima to rade smisljeno ne ubijajuci samo Srbe kao ljude, nego i kao pravoslavce. U tom trenutku ubija se ona duhovna vertikala u jednom narodu, ubija se vjera, kao jedan od osnovnih temelja jednog naroda.

Ustasko "etnicko ciscenje" sela Stara Gabela na samoj granici prema Dalmaciji izvrseno je u jednom naletu: o Vidovdanu, jednom od najvecih srpskih praznika. Tog dana su ubijena 148 Srbina - muskarca, tacno onoliko koliko ih je i bilo u tom selu prije pokolja.

U svojoj nevelikoj knjizi "Stradanje Srba u Hercegovini za vreme Nezavisne Drzave Hrvatske", Danilo Tunguz-Perovic izmedju ostalog opisuje i strasno stradanje Srba u selu Pridvorica u srezu Nevesinje.

"Komandir ustaske stanice Marjan Benovac, kao i domace komsije Bajro i Mehmed Huko, Camil i Avdija Colpa stalno su uvjeravale Srbe Pridvoricane da se ni od cega ne plase jer ih oni stite i paze. Medjutim, na sami pravoslavni Bozic, 7. januara 1942. godine u zoru na svaku pravoslavnu kucu udarila je jaka grupa naoruzanih ustasa predvodjena narednikom Marijanom Banovcem. Ne nadajuci se napadu, nego se pripremajuci za praznik Srbi su pruzili slab otpor. Ustase su povezale sve Srbe muskarce i odveli ih u selo Donja Pridvorica. Neke su strijeljali, neke smlatili maljevima i kocima. Biljka Hadzica, Gavrila Nosovica, Cetka, Gojka i Radovana Skoka ispekli su na raznjevima. Dok su jedne ustase zavrsavale posao sa muskarcima, drugi su hvatali zene, djecu i starce, doveli ih medju leseve u stale i sve ih zajedno zapalili. Hvatajuci po selu srpski zenski svijet, ustase su izdvojile djevojke udavace i mlade nevjeste i odveli ih u pecinu vise sela Pridvorica, gdje su 20 dana dolazile ustase i silovale ih, a posto su ih izmrcvarili, onda su ih pobili. Od Pridvorcana su ostali zivi samo oni koji se tog dana nijesu zatekli u selu. Muslimani su kasnije spalili crkvu, koju su mjestani od svog priloga izgradili 1937. godine, da bi na njenim temeljima izgradili dzamiju."

Za neke istoricare je epska pjesma najbolja fusnota za srpsku istoriju. Da je to stvarno tako najbolje govore neke pjesme o stradanju u II. svjetskom ratu. Tako narodni pjesnik iz Gacka Obrad Govedarica u svojoj epskoj pjesmi "Pokolj u Pridvorici", kaze:

"Na red dodje Pridvorica nedje ispred same zore, navalise "polaznici" i na vrata i prozore. Sta je srebro, sta je zlato kad Srbina treba klati, sta je dzihad Nikola je jos odavno trebo znati.

Epski pjesnik, poput svjedoka opisuje zlocin ustasko-muslimanske ekspedicije nad neduznim zenama, pa kaze:

"Ja sam dolje u potoku Bojanine probo sise i provuko pletenice da niz grudi tako vise, Onda sam je razapeo kao sto je Pilat Hrista, da se tako obnazena, na bozicnom jutru blista."

Na osnovu kazivanja, kao i istorijskih cinjenica, pjesnik prati gipkim stihom hronologiju zlocina i kaze:

"Pripremite sada malje ostavite bajonete, Vrijeme je da oruzje oprobamo jos i ovo Ante ga je u Zagrebu za genocid srpski kovo. ....................... ................ ...... Sto zivota tu izgore niko zivi ne zna broja na Bozic je osvanula Pridvorica pusta moja. ....................... ................ ...... Pridvorica nije jedna da je bogdo taman tako, nas bi narod ovu ranu prebolio i nekako. No, primjera takvih ima na stotine i jos vise koje pamti srpski narod i u svojoj dusi pise.

Opis genocida kod istoricara i epskog pjesnika se razlikuje u formi kazivanja, ali su redoslijed cinjenica i tacnost podataka potpuno isti. S tim sto pjesnik mnogo plasticnije opisuje zlocin ustasa, kao i patnje zrtava i "pakuje" ga u jednu jezicku formu koja se brze i bolje pamti, a i duze traje u kolektivnom sjecanju.

Tacno poslije 51 godinu, na Bozic, u srpsko selo Kravice, na putu Bratunac - Milici, zlocinci Nasera Orica iz Srebrenice pocinili su jedan takav zlocin. U zoru su napali Srbe u selu i sve ih pobili, a kuce im zapalili. Srbi u tom selu nijesu uspjeli procitati molitvu, tropar Rozdestva Gospoda nasega Isusa Hrista koji glasi "Rodjenje Tvoje, Hriste Boze nas, darova svijetu svjetlost razuma, jer u njemu oni sto zvijezdama sluzahu, od zvijezde se naucise da se klanjaju Tebi, suncu pravde, i da Tebe poznaju kao istok s visine, Gospode, Slava Ti."

Prekinuo ih je u slavljenju pohod Nasera Orica. U slavu svog zlocina muslimanski pjesnik iz Srebrenice Beriz Becirevic - Rizo je napisao pjesmu o pokolju Srba u Kravici, koju smo nasli u njegovom dnevniku prilikom oslobodjenja Srebrenice.

Zanimljivo je istaci da o zlocinima i genocidu nad Srbima u proslom ratu mnogo hrabrije pisu epski pjesnici nego pojedini istoricari, a o ovom najnovijem i savremenom genocidu nad Srbima u bivsoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gotovo da se i ne pise, ako se izuzmu neki entuzijasti i patriote. Istoricari cekaju istorijsku ditancu od 50 godina, kada pomru i zlocinci i prezivjeli svedoci. Takva istorija bez svjedoka i sa diskutabilnim dokumentima je toliko nesigurna i tragicna za jedan narod, da se nazalost mora ponoviti, ma koliko bila bolna. U svojoj pjesmi Rizo kaze:

Ko na Bozic u Kravicu dodje? Srbi misle da je Karadjordje

Kad vidjese sa svih strana da se puca stadose im srca. Ostavise i Bozic i Slavu samo zivi da izvuku glavu. Ostavise i Isusa sama da ga Turci pogaze nogama. .......................... .......................... Opet im se Kravica zapali Nema vise gnijezda cetnickoga bas na Bozic ogrijalo Boga Sta je ovo, Naser borce pita - Nemam kome Bozic da cestitam Naser Oric sa svojom elitom Mogo bi se porediti s Titom To su momci patriotske lige dusmanima zadavaju brige Pred dvojicom Siptara Memeti svaki cetnik iz bunkera leti Dudo, Izo i Mevlo Glogovac nabijaju cetnike na kolac Dzabe Slobo, Seselj i sa njima Arkan Osta Islam da ukrasi Balkan.

Ova dosta slaba i nevjesto srocena pjevanija mnogo vise govori o zlocinu i njegovom kontinuitetu, nego li o nekoj vrsti epske pjesme. Ovi stihovi ozbiljno upozoravaju i ujedno postavljaju pitanje: gdje su i sta rade srpski istoricari, i intelektualci danas kada se svi nalazimo u srcu srpske istorije? Na koja pitanja odgovaraju srpski intelektualci, dvije Akademije nauka? Sta se biljezi za nova pokoljenja o danasnjim danima i da li ce konacno srpski narod dobiti odgovor na pitanje ko je poceo rat u bivsoj SFRJ? Odakle je taj rat uvezen i ko je iz svijeta velikih sila dao signal da pocne stravicno krvoprolice u bivsoj Jugoslaviji?

U ustasko-muslimanskoj ofanzivi, 19. decembra 1992. na selu u rejonu Gornje Josanice kraj Srbinja (nekadasnje Foce) za nepuna tri sata, od sedam sati ujutro do deset, zivot je izgubilo 56 srpskih civila, zena, djece, staraca i vojnika. Prema prikupljenim podacima i izjavama svjedoka ovaj zlocin su pocinile muslimanske formacije iz Josanice, Foce, Gorazda, Visegrada, Rudog, i ustaske formacije Franje Tudjmana iz bivse BiH i Hrvatske. U ranim jutarnjim satima na dan Svetog Nikole, na krsnu slavu vecine porodica u selima Josanice, napale su ustase sa oko 600 dobro obucenih zlocinaca, naoruzanih najsavremenijim oruzjem dobijenim iz islamskih zemalja i Amerike. Svako srpsko selo je opkolila grupa od 60 do 70 ustasa. Tog jutra su napadnuta sela Ostrmci, Konjevici, Hodzici, Medanovici, Bazdari, Brajikovici, Gapici, Skobalji, Crnetici, Bogavici. Organizatori ovog zlocina su komsije Srba iz ovih sela iz porodica Crnetica, Huseinovica, Jasarevica, Kuluglija, Haskovica, Hadziahmetovica, Travara.

Na pocetku rata iz sela Crnetica sa svojom porodicom mirno je i svojevoljno otisao Becir Crnetic. Prije odlaska pozvao je starinu Nedja Ivanovica, sa kojim je bio komsija dugo vremena i rekao mu: "Evo ti ove moje dvije krave, sijeno za njih, pa kad se vratim daces mi jednu. Ovdje ti je u ovom sijenu bure sa hranom, a u jednoj kesi ispod djubreta je neka roba." Na rastanku je rekao starom Nedju: "Nedjo, ne palite nam kuce, tako ce i vase biti citave". Ali

je prevario i starog Nedja i Srbe Gornje Josanice. Dosao je sa zlocincima nocu u svoju kucu, koju su Srbi cuvali da se u nju vrati, sacekao jutro na Svetog Nikolu i napao svoje komsije. Tijelo starog Nedja su srpski borci nasli kako gori na kucnom pragu.

Dragoljub Vreco, jedan od prezivjelih svjedoka josanickog pokolja je pricao: "Ovaj zlocin na Nikoljdan je krvavo kolo nasih komsija muslimana. Organizatori su bili Salem Travar i Bego Subasic, bivsi milicioner iz Foce. U ovom zlocinu posebno mjesto zauzima Aziz Merkez -Uco, koji je prilikom napada pucao na svog ucenika, cetrnaestogodisnjeg Miodraga Matovica. Medju zlocincima su bili Rasim Korjenic i Safet Klinac iz sela Slatine. Sve su to nase komsije koje smo, na njihov zahtjev, mirno pustili da podju u Gorazde, a oni se krvavim nozem vratili i pobili zene i djecu i nemocne starce. Sa sobom su na svoje komsije Srbe doveli zlikovce sa svih strana. I eto sta su uradili, napravili zlocin koji ce ostati svima u sjecanju, jer se dogodilo na krsnu slavu Svetog Nikole."

Ustasko-muslimanski zlocinici su u potoku kraj sela Hodzici likvidirali samo na jednom mjestu zbjeg od 35 zena, djece i nemocnih staraca. Ovaj masakr je jedini prezivio Mladen Kulic, kome su tu poginuli iz uze porodice zena, cerka, dvoje unucadi od cetiri i deset godina, zet.

O ovome govori i jedan od pocinilaca ovog zlocina musliman Asim Hajdarevic iz sela Kolovarica, opstine Gorazde. On je uhvacen ziv od srpskih boraca i o zlocinu i njegovoj pripremi je rekao: "Moj komandir cete je bio Aso Husic iz sela Sadbe, opstina Gorazde. Dana 17. decembra sreo me je Huso Husic u Sadbi i rekao mi: Asime, sjutra da se javis pred skolu, idemo u jednu akciju. Tako sam 18. decembra oko 18 casova bio pred skolom u Sadbi. Vojska se postrojila, a smotru je izvrsio Zaim Imamovic u prisustvu Hadza Efendica, predsjednika opstine Gorazde. Hadzo nam je odrzao kraci govor u kome je rekao da muslimanski narod vodi sveti rat i da mi, posto smo na Alahovom putu, najmanje sto mozemo da uradimo je da damo svoj zivot na tom putu. Reko nam je da vise ni jedan Srbin za muslimane ne moze biti dobar.

Poslije govora Hadza Efendica govorio nam je komandant Imamovic koji je rekao da se nas sest stotina sprema da napadne deset sela u Josanici u kojima su Srbi. Imamovic je rekao da je nas zadatak da sela popalimo, a sve u njima sto nadjemo da pobijemo, ne smije ostati ziva ni macka. On je odredio da komandant ove akcije bude Rasim Korjenic, posto je iz Josanice i odlicno poznaje teren. Pored Rasima, iz Foce su ucestvovali Mustafa Music, Selim Muslic, Esef Korjenic, Salko Bocak, kao i drugi muslimani iz Foce i Josanice kojima ne znam imena".

On kaze i da su u pokolju ucestvovale i njegove komsije iz Sadbe i Kolovarica: Ismet Hajdarevic, Uzeir Berdak, Dzevad Berdak, Halim Sakic, Dzemo Baric, Osman Hrascic, Ibro Djogo. Hajdarevic istice da su u svakoj od deset grupa, od kojih je svaka bila zaduzena za po jedno srpsko selo, bilo desetak vojnika u crnim uniformama koje niko nije poznavao, niti su znali odakle su dosli.

Na osnovu svih primjera zlocina namece se pitanje: Zasto Srbe ubijaju na krsnu slavu, kako prije pedeset godina tako i danas, kako u Hercegovini tako i na drugim srpskim prostorima?

Osnovni razlog je zelja za zatiranjem i totalnim unistenjem Srba. Zbog toga se izvrsavanje zlocina planira u vrijeme kada se zrtva najmanje nada i kada slavi svoju krsnu slavu, jedan od svojih najvecih praznika. Ovakav oblik genocida je specifican, jer zrtva dozivljava posebna psihicka stanja pre nego sto ce biti zvjerski ubijena. To posebno stanje ne pogadja samo tijelo, nego i dusu zrtve, kao i njenih potomaka, koji ce se na krsnu slavu uvijek sjecati kako su im pretke zvjerski ubijali.

Zasto bas pucanj u svetinju, i zasto se takav zlocin izvodi na blage dane, svete dane? "Samo Dobro, Svetinja i svjedoci, nosioci dobra i svetinje, bili su i ostali nepodmitljivi sudije zlocinaca, ubica i njihovih zala i zlocina. Zlo i zlocin mogu trijumfovati samo onda ako nestane tih sudija i tih svjedoka. Zlo nece biti zlo ako ne bude imalo u cemu da se ogleda, misle zloumnici i zlocinci. Ono ce onda biti jedina stvarnost, mjera sama sebi. Satanska obrazina zla tek onda dolazi do svog punog izraza i rugobe kad se ogledne u savrsenoj svjetlosti dobra i svetinje.

Zato unistiti dobro u korijenu, oskrnaviti ga i zgaziti u trenutku njegovog slavlja i pravoslavlja, znaci za zlo i njegove nosioce - postici svoj cilj i svoju apsolutnu afirmaciju.

Slava i bratska ljubav svecarskog slavlja, krsne slave, slika je i projava, ostvarenja Bozijeg dobra u ljudima i medju ljudima. Pucanj u Hristovu ikonu ili svetiteljski lik, ravan je pucnju u nevinog covjeka i njegovo lice, kao svetu ikonu Bozju. Ubijanje na krsnu slavu bogolika u covjeku, ravno je trijumfu zvjerinjeg lika u njemu. Zamijeniti nebesko svecarsko slavlje - demonskim bratoubistvenim pirom, bio je odvajkada cilj satane i njegovih slugu (...)

Duh i plodovi satanizma sve su vidljiviji i izrazeniji na svim prostorima nekadasnjih hriscanskih naroda od Amerike do Rusije. U islamu je on bio prisutan od samog pocetka u jednom dijelu njegove filosofije zivota i zivotne prakse." Ubijanje Srba na krsnu slavu ujedno izrazava "taj drevni covjekoubilacki i bratoubilacki satanizam, ali i novi, moderni, koji se javlja u "andjeoskom" vidu "novog svjetskog poretka", kao zastitnika i pokrovitelja ovoga prvoga. Bratoubilacki satanizam na krsnu slavu utoliko je satanskiji i morbidniji sto nosilac tog "novog svjetskog poretka" i njegovi pokrovitelji, satanizuju ne njega, nego one koji su njime nevino poklani."

Jedno je jasno: poklanje srpskog naroda, "satanizovanje srpske pravoslavne nedavne i danasnje Golgote, postavlja Srbe u zizu istorijskih dogadjaja modernog svijeta. Preko ledja srpskog naroda se vodi strasna bitka Dobra i Zla, svjetlosti i tame, Boga i satane, istine i lazi."

Ubijanje Srba na krsnu slavu, ima jos jednu karakteristiku: ono predstavlja svjesno ili podsvjesno, unistenje svjedoka svoje prevjere, poturcenjastva. Konvertitet i poturica "je uvijek mislio da ce mu biti "lakse" kad nestanu sa lica zemlje svjedoci njegovog otpadnistva. To sto se radi o dojucerasnjim komsijama i soliljebnicima, cesto i o ljudima sa istim prezimenom i istim blizim ili daljnim porijeklom, utoliko je teze i gore. Utoliko mrznja postaje iracionalnija i surovija."

Ubijanje Srba na krsnu slavu sadrzi sve elemente i karakteristike genocida nad srpskim narodom. On pokazuje da se sve ponavlja, kao po nekom nepromjenjivom pravilu i zakonu. Prilikom ubijanja Srba na krsnu slavu, kako u proslom ratu tako i u ovom, zlocinici su isti - komsije Srba, muslimani i Hrvati, iste su i zrtve: srpski narod, zene, djeca, starci. Isti su ciljevi zlocina i zlocinaca - etnicko ciscenje i potpuno unistenje svega sto je srpsko na tim prostorima. Isti su i spoljni pomagaci u izvrsenju zlocina, u Hercegovini kao i u drugim srpskim krajevima - Vatikan, Turska, Njemacka, Austrija, Amerika, ostatak islamskog svijeta. Tako vjekovima, tako i danas.

Takodje, isti su i uzroci zlocina: suluda, patoloska i neizljeciva vjerska mrznja prema Srbima. Zlocinci ih ubijaju samo zato sto su Srbi - pravoslavci, zato sto se nisu kao i ove ubice, njihove komsije, davno poturcili i pokatolicili, samo sto su sacuvali vjeru pradjedovsku. Kao i tada, tako i danas ponavlja se ista greska Srba: oni vjeruju svojim komsijama muslimanima i Hrvatima, cak sve do onog trenutka kada pocinju da ih ubijaju. Razlika u zlocinima je samo u metodima, koji se od jednog do drugog genocida nad Srbima samo usavrsavaju, stalno su

okrutniji, stravicniji, brutalniji. U svemu ovome je najcudnije sto su i greske Srba kroz istoriju uvijek iste.

Prvo, Srbi nikako da shvate da se ti zlocini rade po jednom sistemu, jednom planu koji je davno sacinjen i kojim se diriguje iz Vatikana ili Ankare.

Drugo, zbog toga sto nece da shvate svoju tragediju, Srbi stalno ostaju neobavijesteni sto o njima misle njihove komsije, pa se svaki put nanovo cude sto im se desava genocid. Srbi se u kriznim situacijama konstantno ponasaju kao da su izgubili pojedinacno i kolektivno pamcenje o zlocinima kroz istoriju. A oni im se samo u ovom vijeku tri puta ponavljaju i to na isti nacin, od istih zlocinaca, sa istim ciljevima i sa sve tezim i tragicnijim posledicama i vecim zrtvama.

I sta na kraju zakljuciti, ako ne, da je ubijanje Srba na krsnu slavu jedna svojevrsna filosofija srpske tragedije koja, prema onome sto se desava, uskoro nece biti izmijenjena, jer mozda srpski narod nema ni kriticnu masu inteligencije, da bi se spasio i nastavio da zivi kao srecan evropski narod.

MLADEN SUKALO Filosofski fakultet, Banja Luka

PUKOTINA STVARNOG, NASTAVAK

SAZETAK: "Pukotina stvarnog, nastavak" predstavlja pokusaj da se produzi intonacija, ma kako pateticno zvucala, iskazana u tekstu iz kojeg se jedan fragment citira. Na pomalo neobican nacin se pokusava uspostaviti veza izmedju stvarnosnog, onog zbiljskog sto se desavalo na ovim prostorima tokom rata (ali samo kao posljedica) i onog literarnog, onog sto su drugi veci kazivali daleko vise nego sto se ovdje priziva.

Autor pokusava da citat integrise kao svoj tekst, da ga sto manje ponavlja, vec da ga pokaze kao sudbinskim dijelom zivota ljudi na ovim prostorima, onog zivota koji se nije vijekovima mijenjao, a vjerovatno se nece ni u buducnosti promijeniti.

A rijec je samo o dvije fotografije. Ratne fotografije.

KLJUCNE RIJECI: odsjecena glava, rijec, citanje, citat, literatura, zrtva, pukotina

"Ono sto se vidi ne prebiva nikad u onome sto se kaze." (Michel Foucault) "Covjek je kao nista; dani su njegovi kao sjen koja prolazi." (Psalam 144,4)

1. Slika ista, drugi put

Prije cetiri godine napisah tekst pod naslovom "Pukotina stvarnog" gdje se proglasih zrtvom literature i gdje pisah o jednoj fotografiji. Citiram: "U prvi mah sam pomislio da se Arap zelio fotografisati u pejzazu kojeg njegova domovina ne poznaje. U tekucini razvijaca izranja, iz polumraka mracne komore, glava u rukama. Osmjeh na licu covjeka koji je drzi. Na licu odsjecene glave neodrediv izraz. Objektiv nije trazio posveceno orudje kojim je ona odsjecena. Mozda se ono izrazava u tom licu. Iz glave ne kaplje krv. Glava je postala suvenir. Pejzaz gubi svoju draz. Nestao je pred tim prizorom: rastakao se do nevidljivosti iako na slici postoji. Gube se iz vidokruga i posmatraci, svjedoci neminovnosti."

Kazem da sam se proglasio neminovnom zrtvom literature jer citirah Montaigne-a i Benjamin-a, citirah Cortasar-a i Pekica. A citiranje je zapravo skrivanje vlastite ispraznosti i nijemosti, pokazivanje vlastite nemoci da se govori. U citatu bi se moralo naci poistovjecenje; poistovjecenje u prostoru, ne i u vremenu.

Fotografija Arapa sa odsjecenom glavom obisla je svijet. Snimljena je septembra 1992. na planini Crni Vrh, kod Teslica (Republika Srpska). Mnogi su govorili kako se radi o montazi, kako je to monstruozno i da je ne treba objelodanjivati...

Jos jedna fotografija je znacajna, ali o njoj kasnije, iako se radi o istoj temi. Nije rijec o citatu, zato sto je size razlicit. Ona je snimljena u selu Skelani pocetkom 1993. godine.

Odsjecena glava je ono sto nas vraca u istoriju, sto nam odredjuje trajanje, kao sto smo zivjeli sa seobama i u seobama (nije rijec o Crnjanskom, ali bi i on mogao da bude tema ovakvog kazivanja, kazivanja u kojem se puno govori a malo kaze zbog suvisne patetike koja je neizbjezna).

A ta glava, kao i sve druge, nekada je imala ime.

Zar je vazno sto je bilo srpsko? Zar je vazno sto je za nas izbrisano i uneseno u kisovsku Enciklopediju mrtvih? I zar je vazno sto se ime i njena glava vise nikada nece vezati jedno uz drugo?

Ta je glava imala i porodicu...

Nedavno (avgust, 1996) saznah da je sestra obezglavljenog covjeka pronadjena objesena. Sama je sebi presudila.

Sada bi covjek mogao govoriti kako je zrtva zivota. Ne samo sestra covjeka s fotografije, vec i svi mi drugi, svjedoci. A literatura i nije tako tragicna kao zivot. Trajnija je i dugovjecnija, premda se ogleda u njemu.

Da li se ona, sestra, uz pomoc konopca, tako oslobadjala te slike? I svih drugih slika koje mozda nije poznavala, ali ih je bicem svojim pamtila?

Vjerovatno.

Mozda prica tu nije zavrsena. Mozda se ova prica nikada ne moze ni zavrsiti.

Kao sto nije ni pocela s fotografijom.

Mogli bismo se uplesti u raspravu o ispravnosti cina te zene, te sestre. Za to bi bilo nuzno o njoj mnogo znati, jer samo tako mozemo nesto razumjeti. Mozda je ona ocekivala, trazila razumijevanje pa ga nigdje nije nasla.

Medjutim, ne znam nista poblize o njoj. Cak ni za ime nisam pitao. Saznanje bi mnogo sta promijenilo, izbrisalo, prekrilo ono sto bi trebalo da se kaze.

Pisacu je kao Zena, da bi se mogla razlikovati od svih ostalih zena. Ili bi trebalo da je zovem Sestra? Kao sto je sestra Batriceva u Njegosa ostala bez svog imena, ona ista sestra sto lelece i sto sama sebi nozem presudjuje?

Kuda se mi uletio, moj sokole, od divnog jata tvoga,

brate, rano? Da l' nevjerne ne zna Turke, Bog ih kleo! e ce tebe prevariti, divna glavo! Moj svijete izgubljeni, sunce brate, moje rane bez prebola, rano ljuta, moje oci izvadjene, ocni vide! Kome bracu ti ostavi, bratska hvalo, i staroga baba Pera, kuku Pero! i tri mlade sestre tvoje, kukavice? Sedam snahah sto osisa? njima prazno! Sto ne cuva glavu, ljudska vilo, sto krvnika njom nasladi, bratska diko? Na vjeru te posjekose, nevjernici! Divno l' Travnik okitise, to platili! sa lijepom glavom tvojom, kulu, lele! Ko ce cete sakupljati, cetovodja, ko l' krajini branit krilo, bratsko krilo, ko ce turske glave sjeci, ostra sabljo? Da pogibe u boj ljuti, ubojnice, dje se srpski momci grabe, mlado momce, oko glavah i oruzja, proste rane! - no na vjeru u nevjere, vjerna glavo! Da mi se je pomamiti, sestri crnoj, da te kako zaboravim, kukavica, e prezgodna glava bjese, mladi brate! (...)

Da se mogu razgovorit, srce moje, a sa mrtvom tvojom glavom, kam da mi je! da ti crne oci vidju, oci moje, da poljubim mrtvu glavu mjesto brata, da ocesljam dugi percin, jaoh meni! u junacku calmu svezem, sestra grdna. U krvnicke sad si ruke, platili te! nagrdice krasnu glavu, prekrvnici! Ti ces mnogo brace naci, kuku nama! biranijeh sokolovah, kuku braco! po bedemu od Travnika, Bog ga kleo! Glave bratske poznat neces, nama prazno! jer su ih nagrdili, nevjernici! Kud ce tvoja mlada ljuba, kuku njojzi! dvoje djece tvoje ludo, sirocadi? sto ce jadni ced ti Bajko, moj Batricu, al' neprosti grdni jadi, kuku rode! e se zemlja sva isturci, Bog je kleo! glavari se skamenili, kam im u dom!

Sestra Batriceva zapijeva, lelece, a druga Sestra, Sestra Bez Imena, dopunjava; jedna narice, druga lelece o istom Bratu, Bratu o kojem roman zbori, roman ovovremeni kao i nekadasnji.

Ni jedan jauk nije pomogao. Ni jednoj rijec nije ublazila bol.

Ne pomoze im niko da sjete da: "u pocetku bjese rijec, i rijec bjese u Boga, i Bog bjese rijec. Ona bjese u pocetku Boga. Sve je kroz nju postalo, i bez nje nista nije postalo sto je postalo. U njoj bjese zivot, i zivot bjese vidjelo ljudima. I vidjelo se svijetli u tami, i tama ga ne obuze."

Citah naglas Jovanovo jevandjelje. Kao opijelo. I kao da tim citanjem prizivam stihove Ivana V. Lalica: "Moram da greznem u reci jer govor, to je opstanak u nadi"... Citam o rijeci koja je

stvarala i koja uvijek stvara, dok moje rijeci rastvaraju, Na papiru se izlijeva crnina koja prikriva sve. I ono cega nema i cega nije bilo. Crnina prekriva vidjelo, jer bol i suze oblise ljudima oci, preplavise misao. Zatamni se stvarnost ovozemaljska, zatamni se krvlju ljudskom.

Jer, rijec je ta sto je dovela do svega. Kao sto je rijecnerijec vjerovatno i Sestru dovelo do konopca. Mozda je zivjela kao da nije zivjela. Mozda je pokusavala da kazuje svojim zivotom i nije joj uspjelo. Sada je kazivala smrcu. Sada je kazivala tamom na koju se niko nije osvrtao, sada je zazivala da drugi lelecu, a tih drugih nigdje vise nije bilo.

Zamrzle su, sledile se rijeci na ustima onih koji bi nesto da kazu, a zloguke ptice cekaju. Cekaju i grakcu o tome kako ce svoje kljunove u tudjoj krvi okupati.

Rijec tamni i u crnilu gasne...

2. Slika druga, prvi put

Skelani (Zvornik, Republika Srpska).

Majka drzi lobanju sinovljevu, i narice. Druge zene oko nje. Novinari, od svakuda. Kamere, foto-aparati...

Eter svjetski vidi a ne vidi. Eterom svjetskim prolama se naricaljka, stvarnija nego u Njegosa, a niko je ne cuje. Ni od njega da bi neko citao.

Majka drzi sinovljevu lobanju, tek otkopanu i tek prepoznatu.

Lobanja kao i svaka druga lobanja. Samo majka osjeca, zna, na cijem je ramenima nekada stajala.

Druge ruke drugacije drze glavu, lobanju...

Zalud smo cetiri vijeka citali i gledali Shakespeare-a: "Avaj, jadni Jorice!... Ovde su visile usne koje sam poljubio ne znam koliko puta. Gde su sada tvoja zajedanja, tvoje sale, tvoje pesme, tvoje munjevite dosetke sto su za stolom stvarale buru smeha? Zar nicega sto bi se potsmehnulo vasem kreveljenju?"

Zalud cemo citati hiljadama godina koje slijede, jer citanjem (citiranjem) necemo izbrisati slike. One ce nam se uvijek ponavljati, njima ce se potvrdjivati i buducnost i proslost, njima ce se otvarati iste stranice knjiga, iste stranice Njegosa i Shakespeare-a, pa ce uvijek iznova lelekati majke i sestre, naricati zene i cerke, dok ce njihovi glasovi tonuti u pune i prazne grobove i gusiti se gomilom zemlje koja narasta put visine koje nema.

Zalud ce se pisati o rukama sto tudje glave, poput trofeja, pokazuju i optuzuju.

Da, kriva je ta glava, kriva je jer vise nije na ramenima.

Kriva je, jer nikad nece saznati gdje je skoncala...

* * *

Dalje je suvisno kazivanje.

Ono bi bilo samo uvreda rijecima koje bi isticale po bjelini papira. Prah je taj kojem cemo se svi vratiti.

3. Oziljak

Fotografije su izblijedile. Kao sto ce i uspomene na njih nestati zajedno sa novinama u kojima su se one nasle. Kao sto ce i ove rijeci, mozda i prije citanja, izblijediti. One ispisivanjem odumiru jer vec ulazenjem u tekst, u govor prestaju biti stvarnost. Kad bi i u ovim rijecima slutila se srasla naprslina, onaj oziljak neceg sto je puklo pa ponovo postalo jednom cjelinom, moglo bi se vjerovati u buducnost ovozemaljskog zivota, zivota koji bi imao nadu, i smisao.

Drugi ga stalno obesmisljavaju, povecavaju tu pukotinu, taj rez kroz koji se utapamo u more neidentifikovanih rijeci, rijeci koje ce nas sutra opet unistavati.

Jer rijec je ta koja potvrdjuje nase rodjenje, ali jos vise nase umiranje. Rijec je ta koja se priziva da nam donese smrt. Oni koji govore zaboravljaju da pred sobom nemaju nadoknadive stvari, i poigravaju se svojom moci. Kao lesinari prizivali su zlo drugima pozivajuci se na vlastitu humanost, na svoju misiju...

Kupovali su svoj zivot tudjom smrcu i pri tom zaboravljali na Pavlove rijeci iz poslanice Rimljanima: "Uceci drugoga sebe ne ucis; propovijedajuci da se ne krade, krades; govoreci: ne cini preljubu, cinis preljubu: gadeci se na idole, krades svetinju; koji se hvalis zakonom, i prijestupom zakona sramotis Boga."

I mnogo sta drugo su zaboravljali.

Iznad svega, zaboravili su same sebe.

Kada im nasa bica, raspuknuta pred zlom stvarnoscu koju su nam vise oni nametnuli nego sto smo je sami stvorili, postanu svjedocanstvo njihove vlastite boli, vracace se Svetom pismu, vracace se Shakespeare-u i Njegosu, tragace za fotografijama vlastite proslosti potvrdjene u sadasnjosti i mislice samo o svojoj patnji. I zlu koje im drugi cine. Mislice o slucajnoj podudarnosti literature i zivota, jer nece imati svijest o onom praiskonskom obrascu koji ipak vlada nasim kazivanjem, kako kazivanjem o dobru tako i kazivanjem o zlu.

Jezik i njegove rijeci su utkane u nas, i kad oni pucaju - rastace se sam zivot. On tada ne postaje literatura, jer mi smo vec sudionici te literature. Vijekovima.

Preostaje nam da citamo, da postajemo citati davno ispisanog teksta, da citamo na glas, kao opijelo svojoj buducnosti. Onako kako nam to ucrta Ivan V. Lalic: "Vicem u vetar, slazem slog do sloga / U glasne reci, da ponistim nista - / Jer uzas preti iz cutanja Boga."

MILUTIN MICOVIC Niksic

UDJI KO U SVOJU KUCU / BITKA KOJA NE PRESTAJE

SAZETAK: Rat je eksplozija sveopstih energija ljudskog Pada. Dugogodisnji mrtvi mir priprema rat. Zato on dodje kao kazna i posljednja provjera postojanja. Rat se sam zapocinje i

zavrsava �

a ideolozi, izvrsioci i zrtve rata bivaju izabrani njegovom idejom. Rat se oslanja na svetinju zrtve. U dubinama samosaznanja svako otkriva da je pozvan da bude zrtvovan i kroz to ostvaren. Ali vodje rata zar nijesu masovno nagovarali zrtve na samoprinosenje idolima.

KLJUCNE RIJECI: kost, krv, san, Bog, blato, trpeza, dan

UDJI KO U SVOJU KUCU

Sad vidi Ako prije nijesi vidio U Mostaru smrt do koljena U Gorazdu do ramena Neretva se nagutala jedva ide Drina poludjela od mrtvog tovara Smrt usla u zivo blato Blato kidisalo na mrtve zivote I kom su ostale oci u glavi Pred ocima je tama Od nocasnjeg klanja Iznad nas Lete djeca preklanih grla Mladi zdralovi grakcu i placu Iz ociju im pada topla kisa Na nase podivljale sume Medju nama nema sestre ni brata Majku je nocas ubio stid od crnog zanata Majmuni su silovali nesrecnike po coskovima Ugonili pamet u glavu dokazivali porijeklo U igri odrli tri suznja, tri Bozija andjela Istjerali na ulice Tri zive paradigme U nadahnucu Svako je s olaksanjem vid izgubio Kao na Eleuzijama nekad djeca Okrenucemo naglavacke ovaj Grad i Tacka Tmastu zemljurinu i opaku krv si nam ostavio Da si Bog zar bi ovo gledao? Nebo nas tvoje ne vidi Zemlja zdere krv djece i staraca Dao si nam ropstvo ljudsko i slobodu zvjersku Idemo kao zmije na repu Odsijecamo glave ko od sale Ne razlikujemo krv ni toplu rakiju Pepeo ostaje iza naseg nadahnuca Evo nagledaj se veselog pozorista Ti sto vjecito gledas I nista drugo ne cinis Udji slobodno ko u svoju kucu I nikad nas vise ne nazovi Svojom djecom

1994.

BITKA KOJA NE PRESTAJE

Zestoko navalili jedan na drugog Peti na devetog Trinaesti na dvanaestog

U opstoj klanici Koja ne prestaje Svi prolivaju svoju krv Svoje kosti rasipaju I umiru u svojim samocama U ohladjenim planetama Dok se ne rodi svjedok U ognjenom stubu Zajedno sa svakom dusom Koju je izgubio Zajedno sa svakim snom Koji je usnio Njegove su rijeci Kazane jezikom koji zaboravljamo Na kom bi se mogli sjetiti Ako se covjek ne rodi U danima koje datumi ne biljeze U prosvecenim nocima Kako cekati Dan U kojem ce nasa smrt, nas stari svat Imati za trpezom Sve svoje svadbare, svoje rodjendane

III RAT KAO LAZ

Episkop Zahumsko-hercegovacki DR. ATANASIJE (JEVTIC) Manastir Tvrdos

NAJGORI OD SVIH MOGUCIH RATOVA

SAZETAK: Rat je stvarnost nasega sveta, i on je poceo jos na Nebu kada je Mihailo Arhandjel zbacio Satanu i njegove sledbenike, otpadnike od Boga. Ovaj rat 1991/1995. je najgori od svih mogucih ratova: zapocele su ga iste one djavolje sile koje i inace zapocinju sve ratove, a hriscanima je uvek ostajalo da se brane.

Rat je zlo kada je napadacko-osvajacki, rat je nuzda i nevolja, drama i tragedija kada je odbrambeni. Ovaj rat je bio odbrambeni i junacki sto se tice Republike Srpske, ali je nesrecni izdajnik srpskog naroda, predsednik Srbije Milosevic, sve prokockao. Njegova izdaja jos traje i verovatno ce se produziti do krvavih i raspetih Kosova i Metohije.

Bolji je rat nego li mir koji nas odvaja od Boga: mir koji odvaja od Boga je lazni mir. Pravi rat a lazni mir proizvode upravo licemeri iz Ujedinjenih nacija, Evropske zajednice, Saveta bezbednosti, Evropskog parlamenta. Bez njih bi mi jos pre dva veka sredili nasu kucu, i imali bi sta da sredjujemo, jer smo Evropa pre Evrope, i civilizacija pre njihove civilizacije, i duhovnost pre svega. Bog im sudio, oni su glavni krivci za rat.

KLJUCNE RIJECI: Arhandjel Mihailo, napadacko-osvajacki/odbrambeni, nuzda, nevolja, drama, tragedija, Milosevic, satana, lazni mir, licemerje, duhovnost

Tesko je govoriti na temu rata; i ja ne bih rekao filosofija rata, nego tragedija rata. Rat je stvarnost nasega sveta. Stavise - to je i nas Patrijarh rekao negde na pocetku ovoga rata - rat je poceo jos na nebu. Mihailo Arhandjel je zbacio Satanu i njegove sledbenike kao otpadnike od Boga i od velike vecine andjela. Postoji dakle jedan rat Satane protiv Boga.

Rat je zabelezen i prisutan u Bibliji i to onoliko koliko i ljudski zivot i ljudska istorija. Ratovi su nagovesteni prorostvom Hristovim i u Novom Zavetu: "Cucete ratove i glasove o ratovima. Nemojte se uplasiti, jer to jos nije nije kraj."

Zaista, nema perioda u istoriji - decenija ili pola veka najvise - da ne biva rata. Kod nas na Balkanu svaka decenija ili svaka druga, u krajnjem slucaju svaka cetvrt veka donosi nam rat. A mozemo reci da svako pokoljenje ima svoj rat - objavljeni ili neobjavljeni, javni ili tajni; direktni fizicki rat, ili jos gori: duhovni, dusevni ili psiholoski rat.

Ovaj rat (1991.-1995. g.) najgori je od svih mogucih ratova. Njega su zapocele iste djavolje sile koje su uglavnom i zapocinjale sve ratove. A nama hriscanima, nama pravoslavnim Srbima je ostajalo da se uvek borimo i da se odbranimo.

Nasi su srpski ratovi uvek bili odbrambeni. Mi ne poricemo da je ovo bio i nas rat, i da su ga i Srbi vodili, ali su Srbi zaista vodili odbrambeni rat. Nisu zasli u tudje teritorije. Jedini od Srba koji je u istoriji zasao u tudje teritorije, tj. vizantijske, bio je car Dusan; zato mu se carstvo posle i raspalo. I hvala Bogu da se braca Grci zbog toga nisu naljutili. A i mi smo se povukli. Dusan je inace napravio i druge greske: prepustio je ovde Konavle, dubrovacko primorje i Peljesac, i donji tok Neretve, a otisao dole na jug da izbije na Egejsko more. To je verovatno zbog toploga mora, a svi teze toplijim morima. Ali je sreca da su Dusanovi naslednici, Lazarevici i posle Brankovici, vratili se ovde i ponovo izbili na Jadransko more, kod Dubrovnika i na donji tok Neretve. Posle je to nastavila srpska Hercegovina. Zato mi i govorimo da je nasa Zahumsko-Hercegovacka eparhija bila i ostala i primorska eparhija: Stonsko-primorska, Humsko-zahumska, Mostarska i Hercegovacka.

Uostalom primorje Dubrovnika Konavala, Peljesac i Ploce, donji tok Neretve oduvek je bilo hercegovacko primorje, kao sto je to govorio i Ducic u onoj poznatoj prepirci s Mestrovicem. Dalmacija i nije drugo nego bosansko-hercegovacko primorje.

No da se vratimo temi rata. Rat je zlo kada je napadacko-osvajacki; rat je nuzda i nevolja, drama i tragedija kada je odbrambeni. Ipak, radi onih cestitih ljudi koji su se borili i koji se bore za pravdu Boziju i obraz ljudski - "za Krst casni i Slobodu zlatnu", kako mi Srbi govorimo - reci cu da je ovo bio junacki rat, bar sto se tice Republike Srpske, srpske Bosne i Hercegovine. I ti su ljudi casno dali svoje zivote, i casno trpeli rane od suseda i bombardovanja od evroamerickog NATO-a, i casno su se izborili, ali su na kraju bili izdani od nesrecnog izdajnika srpskog naroda, kakvog nije imala nasa istorija, od predsednika Srbije Milosevica, koji jos nije zavrsio svoju izdaju. Jos ona traje i jos ce se verovatno produziti do krvavih i raspetih Kosova i Metohije.

Ne daj Boze da bude tako. Ja sam, na zalost bio prorok odavno, cim je taj komunisticki tiranin stupio na vlast, i govorio sam, a nisu mi verovali, pa mi ni sada verovatno nece verovati, ali je to tako: da je Milosevic izdajnik srpski koji nas je izdao i prodao i koji nas i dalje prodaje. I jos onda napada nas da smo mi krivi, a on, komunjara i njegove komunjare, - oni su "nevini". A znamo da je ovaj rat zapoceo pod petokrakom.

Milosevic je tako napadao i Srbe u tri Srpske Krajine, u Slavoniji, u Kninskoj Krajini i Ravnim Kotarima, na Baniji i Kordunu i delu Like, i u istocnoj Slavoniji i zapadnom Sremu.

Pa je njih onda nesrecni Milosevic izdao i prodao, kao da "ni luk jeo ni luk mirisao". Nesrecni Srbi Krajisnici sta li mu sada govore, a dugo su mu aplaudirali, dok sam ja i tada govorio da je Milosevic izdajnik.

No, vracamo se opet temi rata. Sveti Grigorije Bogoslov je rekao, istina misleci pre svega na duhovni rat za odbranu vere, ne rat oruzjem nego rat protiv jeresi, koje unistavaju i upropascuju spasenje ljudsko, jer idu za djavolom a ne za Hristom, govoreci o ratu tame protiv Svetlosti, zla protiv Dobra, lazi protiv Istine, da je takav rat bolji od laznog mira: "Bolji je rat nego li mir koji nas odvaja od Boga".

Zato treba reci nesto i o laznom miru. O laznom miru i laznim mirotvorcima govorili su Proroci Boziji. Mi smo danas svedoci takvog laznog mira, laznih primirja, i laznih mirotvoraca. Takav je zlikovac, tiranin i izdajnik Milosevic, takavi su Tudjman i Izetbegovic. Oni sada govore o miru i mirotvorstvu! Milosevic se nije ni s Bogom ni sa narodom svojim izmirio, niti sa krvlju onih Srba koje su njegovi komunisti pobili. A komunisti sve druge optuzuju, samo ne priznaju da su oni poceli i onaj bratoubilacki rat jula 1941. godine i ovaj rat u Jugoslaviji.

Ovaj rat u nesrecnoj Jugoslaviji je dosao kao posledica poluvekovne tiranije komunizma. Komunisti nisu zacelili rane narodu srpskom koje su nam naneli Hrvati i muslimani genocidom 1941-45., nego su im dali ne samo sva prava, nego i daleko vise prava nego Srbima. Povukli su granice komunistickih republika koje su bile granice okupacije, tj. nemacke, talijanske, balisticke, madjarske, bugarske okupacije tokom rata. I posle su dosli ovi sa Zapada, zluradnici, zlobnici i zlocinioci - kazem zlocinioci, ali su oni i zlocinci - koji su te okupatorske i komunisticke granice priznali. Oni nece komunizam, ali hoce posledice komunizma - ovakve granice! I komadaju Srbe kao sto komadaju i razbijenu, raspetu, iskomadanu Rusiju. Jos se nije zavrsilo to komadanje.

To su nesrecni Englezi uradili i na Kipru, raskomadali ga, i onda posle ti isti i njima slicni sa Zapada dolaze kao "mirotvorci". Sad cujem da se Englezi spremaju da dejtonski princip primene i tamo na Kipru. A to znaci da ce 88 posto Grka biti saterano na svega sezdeset posto teritorije, i da ce Grci izgubiti oko 40% teritorija i najplodnije delove ostrva, preko cetiri stotine crkava, tri grada i veliki broj sela i naselja cisto grckih.

Na Kipru je vise od dvesta hiljada proteranih Grka hriscana, pet hiljada ih je ubijeno, a dve hiljade je odvedeno u tursko ropstvo. Za njih se ni danas ne zna nista iako su bili popisani od medjunarodnog Crvenog krsta, a mnogi su bili i fotografisani. Neki su ih cak videli u Adani, gradu u Turskoj. Sta je s njima, Turska ne govori evo vec dvadeset i dve godine, a i licemerne mumije sa Zapada od medjunarodnog Crvenog krsta do Ujedinjenih nacija cute o tome.

Tako je ova humanitarna organizacija (Svetski Crveni krst) bila licemerna i kod nas. Pitao sam ih u jesen 1992. g. kako je u Konjicu, kako su tamo Srbi, a oni kazu: "Nemamo veze sa nasima koji su u Konjicu.

- A imate li veze sa vasom centralom u Svajcarskoj?

- Imamo.

- Imaju li oni koji su u Konjicu vezu sa centralom?

- Imaju.

-Pa sto preko Zeneve ne pitate kako su Srbi u Konjicu?"

Ovo sam pitao zato sto su Muslimani tada (1992.) u Konjicu pobili 244 Srbina iz oko dvadeset srpskih sela iz konjickog kraja i ispraznili ih. Proterali su skoro sve Srbe, oko 3 500 njih sa zenama i decom, mesecima ih drzali u logorima, i mucili ih.

Danas smo u Konjickom kraju ostali bez jos sedam sela s ovu stranu Neretve, u kraju oko Boraka i Borackog jezera, sto je Milosevic izdao u Dejtonu, prodao, dao, poklonio Izetbegovicu, kao sto mu je poklonio srpsko Sarajevo, kao sto mu je poklonio ne samo Gorazde, nego i Ustikolinu i Pracu i, ne siroki pojas, nego celu tu teritoriju od Sarajeva do Gorazda. Tako je sada ugrozeno srpsko Srbinje - srpska Hotca koju su Turci bili preimenovali u Foca. Najbolje je bilo da su joj sada Srbi vratili staro ime Hoca kao sto je u Metohiji Hoca kod Orahovca. Takodje su utrozena i Miljevina i Jahorina i Trebevic. A i mi u Hercegovini smo zbog tog Gorazda odsjeceni od Romanije, od Podrinja i od ostalih delova srpske Bosne ponosne i Republike Srpske.

Zato, vracajuci se opet pitanju o ovom proslom ratu, ne bih hteo da filosofiram o ratu, niti da po svaku cenu pravdam sve Srbe svuda, ali se zgrazavam nad licemerjem i zapadnih nazovi hriscana i zapadnih neljudskih drzavnika, i organizacija i institucija kao sto su Ujedinjene nacije, Evropska zajednica, Savet bezbednosti, Evropski parlament, i licemera iz Svetskog saveta crkava i licemera iz Vatikana.

Narocito su licemerni Amerikanci, koje su rodili vekovno licemerni Englezi. Oni su nastavili proverenu englesku politiku na Istoku, samo grubo i brutalno. Englezi su ipak bili suptilniji, ali nista manje licemerni i zli. Dokaz je ono sto su radili na Kipru, dok su kolonijalno drzali to grcko ostrvo preko osamdeset godina. I onda su, kada su 1955. Grci trazili oslobodjenje Kipra i borili se za to, Englezi izazvali Turke (kojih je bilo oko 100 000 naspram 600 000 Grka) i tako je Kipar pocepan i podeljen, pa je 1974. godine Turska okupirala 38% Kipra na severu. Sada je izranavljen i krvari, ali nece biti zaboravljen od brace Grka, Kiprana, a ni od nas ostalih pravoslavnih.

Osudjujem zato to licemerje i zgrazavam se nad njim: jer Amerika izaziva ratove u svetu, a onda dolazi milom ili silom kao "mirotvorac". Kao sto je i ovde ona i Evropa glavni krivac za rat, zajedno sa komunistima, Milosevicem, Tudjmanom i ostalima, tim komunjarama koji su samo produzili svoju vlast, pa cak ni curak nisu okrenuli naopako, nego ga samo spolja premazali, pa je farba brzo spala i pokazalo se njihovo pravo lice, uzasno lice komunizma i fasizma (dva lica iste medalje).

Uz Amerikance arbitri su nam postali Nemci i Austrija, koji su nas oduvek mrzeli i napadali, i do sada uvek bivali porazeni. Verujem da ce i ovoga puta biti porazeni, dace Bog.

Oni iz severozapadne Evrope (jer to nije ni cela ni prava Evropa) odredjuju sada kakva ce biti sudbina cele Evrope, kakva ce biti nasa sudbina na Balkanu, kako ce cija zemlja biti uredjena, kakva ce biti ljudska prava koja su oni propisali! A mnogi njihovi ljudi u njihovim zemljama nemaju istinska ljudska prava. Gde su prava Indijanaca u celoj Severnoj i Juznoj Americi? Gde su prava Aboridzina u Australiji, koju je Engleska drzala vekovima kao svoju koloniju? Gde su danas prava Kurda u Turskoj i Iraku? Gde su prava Jermena pobijenih 1915. i 1919. godine (oko milion i po u Turskoj)? I jos dva miliona pobijenih i proteranih Grka iz Male Azije 1922. godine? Gde su prava Srba na Kosovu i Metohiji, Srba u Titovoj i Tudjmanovoj Hrvatskoj?

Gde su prava pravoslavnih Srba koji su ratovali na strani saveznika i u prvom i u drugom svetskom ratu i gubili zrtve? I bili su od njih ostavljeni, a sada su jos i oklevetani,

demonizirani. Zar Svaba i Turcin da govore o ljudskim pravima? Naravno, tome je mnogo doprineo i Milosevic, ali time svetska nepravda i licemerje nije nista manje.

Oni, dakle, koji izazivaju ratove, onda dolaze da ih gase: Amerika, koja je to radila u Vijetnamu, u Koreji, Somaliji, Kambodzi, u kojim sve zemljama ne, i sprema se to da radi i dalje. Ona sigurno pomaze i Ceceniju, i o tome imamo podatke. Ali sta nam to vredi: ona ce, kao nekada tiranski Vavilon, kao tiranska rimska imperija, kao tiranska otomanska imperija, tako raditi i dalje: da izaziva ratove, pa onda da dolazi da ih gasi. I to se onda zove mirotvorstvo!

Oni su sada dosli ovde da nas okupiraju. Opkoljavaju nas oko manastira i crkava, pokusavaju cak i nase gradove da nam zauzmu, toboz "izvode vezbe" - plase nam decu i sirocad kojima je ionako dosta nesreca i straha od rata. Oni nam sada odredjuju kako ce da se vode izbori; kakvi ce to biti "slobodni izbori", pod okupacijom sezdeset hiljada do zuba naoruzanih NATO-vaca i cetrdeset hiljada njihove logistike?! Kukavice, neljudi, bezboznici, tirani, ali takvi su bili i u Bibliji opisani silnici koji Boga ne znaju. Nas koriste kao zamorce, na nama izvode probe svojih Tomahawk-a, specijalnih zracecih bombi. Tako su radili i u Persijskom zalivu, tako rade gde god hoce - oni to znaju da urade vrlo vesto: izazovu sukob, dodju kao mirotvorci, i onda ostanu gde im je to u interesu.

Tako je i ovde: mi jos ne znamo nista, rat nije jos zavrsen, ali je sigurno da ce njihovo prisustvo biti daleko duze. I resenja koja su nametnuli nesrecnim Dejtonom, koji je jedan diktat gestapovski, nisu nikakva resenja. A oni ce posle da se smeju i izruguju nas Balkance kako smo nesposobni da resimo svoju nesrecu i zavedemo red u svojoj kuci, nego oni moraju ponovo da dolaze i da se trose, itd., itd.

Takvim licemerima bi bilo bolje da idu i da gledaju svoja posla. Da su nas ostavili na miru, mi bismo se jos pre dva veka oslobodili i sredili svoju kucu. I imali bismo sta da sredjujemo, jer smo Evropa pre Evrope, i civilizacija pre njihove civilizacije. I duhovnost, pre svega.

Ovako, neka im Bog sudi, oni su glavni krivci za rat.

Mi, Republika Srpska, Srpska Bosna i Hercegovina, boricemo se i izboriti za opstanak, bez obzira u kakvoj formi to bilo.

DR. MIRKO ZUROVAC Filosofski fakultet, Beograd

STA NAM SE STVARNO DOGODILO ILI "PROIZVODNJA LAZI" U SLUZBI MILITARNOG IMPERIJALIZMA

SAZETAK: U ovom radu autor naznacava u osnovnim crtama ono sto se posljednjih godina dogadjalo na podrucju bivse Jugoslavije. Iza svega stoji zlocinacki plan jugoslovenskih secesionista i njihovih stranih pomagaca ciji je cilj bio razbijanje Jugoslavije iskljucivo na stetu srpskog naroda. Posto su znali da njihovi planovi nemaju nikakvog osnova u medjunarodnom pravu, oni su pokrenuli citave "pogone lazi", koji rade samo po principu izvrtanja i fabrikovanja cinjenica, ne ustrucavajuci se da zlocinca predstave kao zrtvu, a zrtvu cinicno prikazu kao izvrsioca zlocina.

Pomocu lazi i obmane, zastitnici jugoslovenskih secesionista su uspjeli da izoluju srpski narod od ostalog dijela svijeta, s jedne strane, te da instrumentalizuju Ujedinjene nacije i da ih pretvore u instrument postizavanja njihovih nepravednih politickih ciljeva, s druge strane. Pri tom se daje kratak pregled dogadjanja iz kog se jasno vidi kako se danas vodi genocidni rat protiv srpskog naroda pod okriljem Ujedinjenih nacija i uz puno angazovanje NATO-a kao danas najvece vojne sile na svijetu. Autor zakljucuje da citav svijet nije protiv srpskog naroda, iako danas tako izgleda zbog suvise bucne zloupotrebe tehnickih metoda proizvodnje i nametanja lazi. Otud zakljucak da se srpski narod mora pokrenuti iznutra i pronaci nacin da istina dopre do onog dijela covjecanstva koji mu nije neprijateljski i koji ce mu pruziti ruku i pomoci da se uspravi.

KLJUCNE RIJECI: Laz, obmana, cinizam, secesionisti, proizvodnja lazi, eksperiment lazi, jugoslovenska kriza, informativna blokada, zapadna politika, politicki primitivizam, zapadna demokratija, svjetska diplomatija, "visa politika", Ujedinjene nacije, mirovne snage, zasticene zone, sankcije, nasilje, embargo, NATO, zrtva, masakr, zlocin, odmazda, genocid, sud za ratne zlocine, mitski likovi, herojskotragicna situacija.

Pruski ministar predsjednik von Bismark nije se osvrtao na to koliko je tome sam doprinosio kad je izvan sebe od uzasa jednom prilikom izjavio: "Rat je pakao, a djavo onaj ko ga izazove potezom pera". Cinizam mocnika, koji pokrecu ratove da bi ubrzo to zaboravili, krije u sebi mnogo vise nego sto bi se na prvi pogled moglo pomisliti. U tom smislu Peter Sloterdijk je pisao: "Htjedosmo cinizam uzeti k znanju, a pritom otkrismo da je on vec poodavno zavladao nama." Cinizam vlada svijetom otkako ima mocnika koji, opijeni svojom moci, nisu spremni da se zaustave da bi sagledali tezinu svog vlastitog zlocina. Tako je uvijek bilo, a tako ce zasigurno biti i u buducnosti. Ipak novo vrijeme, sa svojim tekovinama, donosi nova iznenadjenja. Narusena ravnoteza na globalnom planu u korist zapada oduzima mogucnost zapadnim mocnicima da budu cinicni: njihov cinizam se, zbog nedostatka neophodne ravnoteze u odnosu snaga, odmah pretvara u grubu aroganciju i sirovo nasilje. Politicki primitivizam danas dolazi sa zapada i prijeti da se rasiri po citavom svijetu. Zapadna politika vise se i ne trudi da sacuva privid pravednosti u medjunarodnim odnosima. Svoju bezocnost i do sada nevidjenu brutalnost jasno je pokazala svojom upletenoscu u jugoslovensku krizu.

Jugoslovenska drzavna zajednica, koja je bila poznata u citavom svijetu i isticana kao primjer visenacionalne i miltikulturne zajednice, nasilno je razbijena u saradnji i potpunoj koordinaciji jugoslovenskih secesionista i nekih stranih sila koje su vijekovima imale osvajacke ambicije prema ovim prostorima. Razbijaci Jugoslavije su znali da njihovi zlocinacki planovi nemaju nikakvog osnova u medjunarodnom pravu. Svoje planove su morali uviti u oblandu lazi da ih svjetska javnost ne bi prepoznala u njihovoj pravoj sustini. U tom cilju oni su pokrenuli citave "pogone lazi", koje rade samo po principu izvrtanja i fabrikovanja cinjenica i koji se ne ustrucavaju da zlocinca predstave kao zrtvu a zrtvu cinicno prikazu kao izvrsioca zlocina.

Srpski narod je proglasen jedinim krivcem za sve i prije izbijanja gradjanskog rata, da bi mu zatim bila nametnuta informativna blokada putem sredstava javnog informisanja iz svjetskih centara moci, koja na najgrublji nacin izvrcu i fabrikuju cinjenice i tako bezocno obmanjuju svjetsko javno mnenje. Citav srpski narod je satanizovan. Ovaj suludi poduhvat lici na "eksperiment lazi", koji je dobro investiran i od kog njegovi investitori ocekuju da im donese dobit u krvi jednog pravednog i slobodoljubivog naroda.

Informativna blokada, s jedne strane, te ogromna proizvodnja lazi, s druge strane, uz sve druge oblike najbezobzirnijeg pritiska, omogucile su zastitnicima jugoslovenskih secesionista da instrumentalizuju Ujedinjene nacije i da ih pretvore u instrument postizavanja njihovih

imperijalnih politickih ciljeva. Danas smo svjedoci kako jedna brutalna politika pretvara UN u sredstvo prisile i nasilja pod cijim okriljem se vrsi pravo lincovanje "neposlusnih" od strane velikih i mocnih. Sve rezolucije UN protiv srpskog naroda donesene su na osnovu laznih i iskonstruisanih optuzbi. Najdrasticniji primjer za to su sankcije, koje, kako po svojoj namjeni i nacinu sprovodjenja tako i po svojim posljedicama, imaju genocidni karakter.

Najprije je izvrsen nevidjen pritisak da se, u ime pruzanja dobrih usluga, internacionalizuje jugoslovensko pitanje, da bi, zatim, cim se na to pristalo, svi principi medjunarodnog prava bili pogazeni: neposredno su podsticane i pomagane sve secesionisticke snage i vrsen nevidjen pritisak uz stalnu prijetnju vojnom silom na narode koji su zeljeli da ostanu u Jugoslaviji; medjunarodno priznate granice su proglasene nevazecim, a priznate su republicke granice koje nikad nisu postojale kao drzavne; iznudjeno je priznanje tri jugoslovenske republike, iako, po medjunarodnom pravu, za to nije bio ispunjen nijedan uslov. Cilj tog priznanja je bio da se unaprijed legalizuju posljedice ovog kriminalnog cina i prikriju njegove prave namjere. Svim narodima bivse Jugoslavije je priznato pravo na samoopredjeljenje osim srpskom koji je najbrojniji i ima najduzu drzavnu tradiciju. Kompaktni prostor Srpskih Krajina, koji je i po velicini i po broju stanovnika veci od vecine nacionalnih drzava koje su priznate, nasilno je razbijen i podijeljen izmedju muslimanske i hrvatske drzave koje nikad nisu postojale u tim granicama. Pravo na secesiju se uzdize iznad prava naroda da zive u postojecoj drzavi. Sve su to apsurdnosti - a one nisu jedine - koje zastitnici jugoslovenskih secesionista zele da prikazu kao jedino ispravne u slucaju Jugoslavije.

Njihov cilj je konacan poraz srpskog naroda i njegovo potpuno unistenje. U tom zlocinackom poduhvatu mirovne snage svjetske organizacije treba da odigraju odlucujucu ulogu. Embargo na uvoz naoruzanja vazio je samo za Srbe, dok su se Hrvati i Muslimani nesmetano naoruzavali sa svih strana; UNPROFOR je od pocetka pruzao direktnu logisticku podrsku hrvatskoj i muslimanskoj vojsci, a neke njegove jedinice su otvoreno ucestvovale na njihovoj strani u borbi protiv Srba; zasticene zone nisu bile razoruzane, vec su pretvorene u bastione u kojima su se pripremale i iz kojih su se pokretale ofanzive na srpsku teritoriju, a kad bi Srbi odgovorili na napad, avijacija NATO-a bi po pravilu bombardovala njihove polozaje; u srpskim podrucjima pod zastitom UN mirovne snage su pomagale Hrvate i Muslimane u pripremanju pokolja nad srpskim stanovnistvom. Zahvaljujuci tome, potpuno je unisteno srpsko stanovnistvo najprije u Zapadnoj Slavoniji, a potom u citavoj Republici Srpskoj Krajini (zasad osim njenog istocnog dijela). Hrvatski zlocini se prikrivaju, a Hrvatska nije ozbiljno cak ni opomenuta, a kamoli zasluzno kaznjena. Dokle ide cinizam mocnih pokrovitelja hrvatskih zlocina moglo se vidjeti prilikom hrvatskog osvajanja Srpske Krajine: Hrvatska je napala Republiku Srpsku Krajinu sa vise dobro obucenih i naoruzanih vojnika nego sto je ova imala stanovnika, uz logisticku podrsku, strucnu pomoc i pomoc u naoruzanju od strane NATO-a; brutalnost agresije na zasticene zone nije se mogla prikriti, pa su njeni pomagaci upucivali Hrvatskoj cak i izvjesne prijetnje. Ali prijetnje Hrvatima bile su samo trik i bacanje prasine u oci svjetskoj javnosti, jer upravo tih dana avioni NATO-a su bombardovali radarske sisteme srpske vojske, kako bi hrvatska vojska mogla nesmetanije da bombarduje kolone srpskih izbjeglica. Suvise blaga opomena, koju medjunarodna zajednica, olicena u UN i Savjetu Bezbjednosti, upucuje Hrvatima i Muslimanima zbog njihovih ociglednih zlocina, moze se shvatiti samo kao podrska i podsticaj za nove zlocine.

Zato nije bilo nikakve sumnje da ce Snage za brzu intervenciju, koje su formirane pri NATO-u i odmah upucene u Bosnu i Hercegovinu, stati na stranu hrvatske i muslimanske vojske u borbi protiv Srba. Povod za napad na Republiku Srpsku sami su proizveli tako sto su, u saradnji sa muslimanskim vojnim rukovodstvom, jos jednom pripremili i izvrsili masakr civila u Sarajevu i odmah ga pripisali Srbima. To je bio povod da preko 60 aviona NATO-a,

zajedno sa teskom artiljerijom Snaga za brzu intervenciju, punih 15 dana bombarduju srpske vojne, privredne i civilne ciljeve. Svoju akciju sami su nazvali "odmazdom". Ali ko ima pravo da vrsi "odmazdu"? Nakon ovog zlocina, izvrsenim pod njihovim okriljem, UN su dovele u pitanje svrhu svog postojanja. Na osnovu njihovog ovlascenja snage NATO-a su izvrsile svirepu "odmazdu" nad potpuno nevinim srpskim stanovnistvom. U sadejstvu sa NATO snagama, udruzena vojska Republike Hrvtske i Hrvatsko-muslimanske federacije, koja je 6 do 7 puta brojnija od srpske, vec je zauzela vise od polovine zapadnog dijela Republike Srpske. Napadi NATO-aviona su prestali, uz nove prijetnje i ucjene, tek kad su zakljucili da je srpska odbrana toliko oslabljena da ce hrvatska i muslimanska vojska lako dovrsiti unistavanje preostalog dijela srpskog naroda na ovim podrucjima. U sadejstvu sa njima i uz bezocno manipulisanje Ujedinjenim nacijama, treba da se dovrsi genocid nad srpskim narodom na jednoj trecini njegovog etnickog prostora, sto nije uspjelo ni Austro-Ugarskoj u toku Prvog ni nacistickoj Njemackoj i njenom satelitu Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj u toku Drugog svjetskog rata.

Naivno je ocekivati da NATO bude sprovodnik odluka UN, koje bi morale biti nepristrasan posrednik u svakom sukobu. Neke clanice NATO-a su inicijatori razbijanja Jugoslavije, pa su od pocetka na strani jugoslovenskih secesionista. One racunaju sa NATO-om kao sa garantom ostvarenja njihovih planova. U skladu sa ovakvom politikom ovaj vojni savez otvoreno ucestvuje u borbi protiv srpskog naroda. Stoga su potpuno apsurdne odluke UN kojima se ovlascenja o upotrebi sile protiv strana u sukobu predaju Komandi NATO-a. NATO danas otvoreno pokazuje razlog svog postojanja u izmijenjenim uslovima: ova danas najjaca vojna sila na svijetu prigrabila je sebi pravo da pomaze jacu stranu u gradjanskom ratu, u cilju potpunog unistenja slabije, sto je potpuno suprotno svim pravilima morala i humanosti. Ubuduce NATO ce sluziti kao masina za unistavanje ljudi i naroda po zelji njegovih mocnih clanica. Srpski narod je prva velika zrtva ovog pomahnitalog dzina koji se ne zna zaustaviti.

Tako se, pred nasim ocima, ispisuju najsramnije stranice zapadne demokratije i svjetske diplomatije. Zaprepascuje cinjenica da se ovaj zlocin vrsi pod okriljem UN. UN su napustile svoje izvorne principe i, uprkos svim ogradama njihovih zvanicnika, postale sredstvo nasilja nad ljudima i narodima. To se moze shvatiti samo kao posljedica duge i sistematske obmane medjunarodne javnosti.

Nacin na koji se vodi genocidni rat protiv srpskog naroda pod okriljem UN granici se sa pravim bezumljem. Laz i obmana su omiljeni metodi njegovih protagonista. Zato su sistematski prikrivali zlocine koje su hrvatska i muslimanska vojska cinile nad srpskim civilnim stanovnistvom. Zato su te zlocine tendenciozno pripisivali srpskoj vojsci i tako Hrvate i Muslimane podsticali na nove i jos vece zlocine. Pomocu lazi i obmane,zastitnici jugoslovenskih secesionista su uspjeli da izoluju srpski narod od ostalog dijela svijeta, a Hrvate i Muslimane su naoruzavali ogromnim kolicinama naoruzanja koje treba da, uz podrsku njihove mocne avijacije, dovrsi genocid nad srpskim narodom. Nepravda tako ucinjena srpskom narodu ne moze se nicim izmjeriti. Takav pakleni plan mogli su saciniti samo bolesni umovi poput onih koji su izmislili fabrike smrti i holokauste. Nikakva "visa politika" ne moze opravdati unistavanje ljudi i naroda. Na takav nacin ne moze se graditi nikakav poredak, a pogotovo ne demokratski i pravedan.

Svijet bi bio iznenadjen i zaprepasten kad bi kojim slucajem mogao spoznati vrste i kolicinu lazi koja je izrucena na srpski narod s ciljem da se prikriju zlocini koji su planirani da se ucine i koji se stvarno cine nad jednim dijelom njegovih pripadnika. U tom cilju formiran je tzv. Sud za ratne zlocine na podrucju bivse Jugoslavije, koji ce suditi samo Srbima zato sto su se drznuli da brane svoj opstanak i svoju slobodu. Istinskim krivcima, pravim zlocincima,

jugoslovenskim secesionistima i njihovim zastitnicima, koji su zapoceli rat i pocinili stvarne zlocine, nece biti sudjeno. Oni bi da sude, na osnovu laznih i iskonstruisanih optuzbi, vojnom i legalno izabranom politickom rukovodstvu Republike Srpske. U njihovoj bjesomucnoj galami protiv generala Ratka Mladica i predsjednika dr. Radovana Karadzica suvise bucno odjekuje njihova nimalo prikrivena zelja da sude citavom srpskom narodu ili bar onome njegovom dijelu koji nije pokleknuo pred njihovim ucjenama i ostao odlucan da se odupre njihovim zlocinackim planovima. Eto zasto general Mladic i predsjednik Karadzic nisu vise samo odredjeni ljudi, koji su bili na odredjenim mjestima u toku ove visegodisnje borbe njihovog naroda za svoj opstanak, vec mitske velicine preko kojih jedan ugrozeni narod trazi da bude shvacen u svojoj herojskotragicnoj situaciji. Kroz njihove likove danas progovara sve najcistije i najvelicanstvenije sto je mogao da pokaze jedan narod u pravednoj borbi za svoj goli opstanak, koja mu je nametnuta na najprljaviji nacin i prema najmonstruoznijim planovima. Zato ovi likovi, uprkos laznim optuzbama, danas sijaju neugasivim sjajem kao dva bisera na smetljistu svjetske politike u kojoj nista nije na svom mjestu, jer u njoj caruju samo laz i obmana ciji je cilj da se opravda nasilje nad ljudima i citavim narodima. Njihova moralna cistota i herojska odvaznost u odbrani svog naroda moze biti srazmjerna samo kolicini lazi ciju proizvodnju investiraju oni koji bi htjeli da ih izvedu pred Haski sud i tako osiguraju bar neku vrstu legitimnosti pred licem svjetske javnosti za svoje lazi i svoje zlocine koje su pocinili nad srpskim narodom.

Tako je jedna izuzetna ljudska tekovina: tehnicka mogucnost brzog i tacnog informisanja javnosti, pretvorena u svoju suprotnost: u sredstvo obmane i najgrublje politicke manipulacije javnim mnenjem, i to u najsirim mogucim razmjerama. Time sto su lazno informisali svoj narod, oni su mu oduzeli mogucnost istinskog misljenja i djelovanja, a prema srpskom narodu pocinili zlocin cija se moralna tezina nicim ne moze izmjeriti.

U tom bezocnom fabrikovanju lazi protiv srpskog naroda ucestvovali su neki inktelektualci sa zapada i iz nase zemlje, koji bi po prirodi svog zanimanja morali imati kriticki odnos prema lako prepoznatljivoj politickoj manipulaciji javnim mnenjem. Oni su pristali da ucestvuju u jednoj dobro organizovanoj zavjeri cije je osnovno sredstvo "proizvodnja lazi", koja se uzdize do pravog ludila i potpunog pomracenja uma.

Cilj je bio da se prikrije veliki zlocin koji je pripreman da se izvrsi nad srpskim narodom na najcinicniji nacin: pod okriljem Ujedinjenih nacija. Srpski narod se tako neocekivano nasao pred velikim iskusenjem. U pitanju je nas nacionalni opstanak. U takvom vremenu sveci postaju ratnici. Nase iskusenje je slicno iskusenju Svetog Petra Cetinjskog, pa nam velicina njegove svetacke odlucnosti danas mora biti razumljivija nego ikad ranije. Zato moramo imati hrabrosti za istinu naseg danasnjeg nacionalnog polozaja i naseg najnovijeg kolektivnog stradanja koje nam je dugo pripremano. Citav svijet nije protiv nas, iako danas tako izgleda, kako zbog suvise bucne zloupotrebe tehnickih metoda proizvodnje i nametanja lazi, tako i zbog konformistickog drzanja velikog dijela covjecanstva koje nije u stanju da se zivotno zainteresuje za sudbinu jednog ugrozenog naroda zato sto mu izgleda suvise daleko. Zato moramo da pronadjemo nacin da savladamo ovu fiktivnu daljinu kako bi istina doprla do onog dijela covjecanstva koje nam nije neprijateljsko i koje ce nam zasigurno pruziti ruku i pomoci da se uspravimo i tako steknemo novo povjerenje u sebe.

U pitanju je nas opstanak koji se nece moci odbraniti uz besmisleno samokaznjavanje i besramno samooptuzivanje, uz malodusno samoomalovazavanje i ponizno povlacenje pred arogantnim ucjenama, uz neslogu i unutrasnje raskole. Samo slozni i odlucni mozemo odbraniti svoju slobodu i svoj opstanak. Jedini nacin da osiguramo svoj opstanak jeste prevladavanje postojeceg raskola srpskog naroda. U tom cilju, moramo se u sebi razbuditi,

moramo se pokrenuti iznutra, moramo poceti iz pocetka, moramo poceti da vaspitavamo sam narod u nacionalnom duhu. Zato su nam danas toliko neophodni dobri ucitelji i dobri svestenici koji ce moci da pokrenu preobrazaj nacionalne svijesti i tako osiguraju nas duhovni opstanak. Danas stvari tako stoje da nam je neophodan radikalan zaokret u vaspitnoj politici naroda, jer nam nista, ama bas nista drugo, ne moze pomoci nego potpuna izmjena naseg nacina misljenja i ponasanja u vezi sa nacionalnim stvarima. Da nismo propustili da to uradimo u proslosti, mozda smo mogli izbjeci nasu danasnju nesrecu.

Krajnje je vrijeme da se razbudimo i u sebi pokrenemo. Ali ovaj put bez predrasuda

BOGDAN M. LUBARDIC Bogoslovski fakultet, Beograd

GEOPOLITICKI ENCIKLOPEDIZAM "MICROSOFT"-A

SAZETAK: Osnovni napor autora jeste analiza jednog segmenta masmedijskog rata protiv srpskog drzavotvornog napora. U tu svrhu javnosti se stavlja na uvid "Majkrosoftova" enciklopedija 'Encarta 1996' posredovana tehnikom tzv. CD-rom-a i dostupna za kompjutersku upotrebu u velikim tirazima. Pregled politicke geografije Balkana pruza uvid u "enciklopedijsko" potiranje elementarnih prava i istina o srpskom narodu. Sracunate i tendenciozne montaze "Enkarte '96" jesu prilika da se jos jednom suoce kondenzati i mehanizmi srbofobije. Kriticka analiza politicke geografije, date "Enkartom", odvodi i u ravan sinteze gde se pokazuju obrisi jedne geopolitike koja se kroz "Enkartu '96" projektuje u prostore medjunarodne komunikacije. Takodje se ukazuje na presedan u masmedijskom totalitarizmu: preduzece "enciklopedije" se transformisalo u pravcu potpune konvergencije politickog zurnala i enciklopedijske odredbe. "Enkarta" je fascinantan simulakrum "prosvetiteljstva" mas-medija, pa se kao takva razoblicuje u svojstvu digitalnog podlistka Pentagona/Vasingtona. U zakljucku autor tvrdi da borba protiv medijskog nasilja nad Srbima ne treba da ostane samo na nivou "imenovanja" zla. Uvide u strategije medijskih lazi valja pretakati i u druge delotvorne oblike nacionalnih praksi, u politici i u kulturi.

KLJUCNE RIJECI: Microsoft, Encarta, Balkan, geopolitika, rat, enciklopedizam, medijska obmana

"Jedva da ima veceg uspeha za neki sistem moci od prihvatanja od strane njegovih nemocnih zrtava onih vrednosti i merila ponasanja koje je on postulirao" (Leo Lowenthal)

Tokom 1996. godine americki softverski kolos Majkrosoft (Sietl, SAD) pustio je u opticaj, u potencijalno ogromnom tirazu, svoju "kibernetsku" Enciklopediju (Encarta 1996), i to u prefinjenom tehnickom obliku tzv. CD-roma (CD-rom: read only memory). Ovaj elektronski projekat korporacije "iza" koje stoji najbogatiji Amerikanac danasnjice, Bill Gates, nastavlja pretenziju "sveobuhvatnosti" koja odlikuje klasicni enciklopedizam (u "Enkartu" je upresovano gotovo sve: od zoolosko-arheoloskih nalaza vezanih za trogloditske oblike zivota do podataka o filosofiji "dekonstrukcije" maga tekstualnosti, Jaques Derrida-e). Medjutim, sam kibernetski medijum bitno omogucava preinacenje i prekoracenje dejstava i posledica tradicionalnog enciklopedizma kao totalizujuceg drustvenog projekta. Posmatranje ovih promena od posebnog je znacaja buduci da pokazuje "Enkartu '96" kao fascinantan primer tekucih metastaza atlantisticke medijske propagande usmerene na kaleidoskopiranje i, po krajnjem cilju, brisanje duhovno-kulturnog i, ne manje vazno, drzavno- politickog identiteta

srpskog nacionalog bica. "Enkarta '96" je nova metafora mas-medijskih oblika majkrocipovske civilizacije. Ona je eklatantan pokazatelj dalje "blejdranerizacije" jednog vec planetarnog i sasvim medjuzavisnog drustva u kojem Enciklopedija iznova izranja kao totemski simbol polemicki jednostrano organizovanog znanja i moci. Stojeci u "sredistu" novoproizasle orvelovske geopoliticke sile, ona pomaze Velikom Bratu da orkestrira prisilnu i prisiljavajucu dedukciju jedne i jedine svemocne i svemoguce "istine". Metodologija "dedukovanja" (iz) ove istine koju, u vidu "Enkarte", postsocijalistickom svetu isporucuje savremena "Okeanija" , podrazumeva i okvir sledecih direktiva: a) ucenje, b) razumevanje, v) prihvatanje .

Stoga se razgradjivanje "Enkarte '96" rukovodi "odbrambenom" metodologijom, datom kao: a) ucenje, b) razumevanje, v) neprihvatanje. Prihvatanje neistina o srpskom narodu, i to usled sile ujedno suptilnog i paranoicno-nasilnog pritiska, vodi apoteozi nasilja. To sankcionise onu logiku koja posedniku (medijske) moci urucuje pravo da je neobuzdano koristi, te da je samim cinom upotrebe prevodi u registre pravde i pravicnosti. Poslednja, dakle najcinicnija, strategija pritiska nije samo u tome da se objekat pritiska razori, nego, ubitacnije, da se preoblikuje, i to usvajanjem nacela, normi, interesa, - celog "way of life" onoga ko pritisak vrsi. Nemoc, koju bi Srbi mogli eventualno da pokazu, - u anticipaciji kraja i ovog (medijskog) mucenja, mogla bi da ih prevede iz situacije preko potrebnog pametnog, zilavog i dugorocnog otpora (u i kroz kontakt), u zalosno iscekivanje smanjenja kazne. Time zrtva, kroz samooptuzivanje, prihvata logiku dzelata, i ujedno ga amnestira od krivice .

"Encarta 1996" from Microsoft: "Okupacija u 11 slika"

Ukoliko preko personalnog racunara zadjemo u softverske pejzaze "Enkarte", kao "sabirnog centra" znanja (grc. enkyklo-paideia: "sabrati-sve-u-krug"), te pozovemo polje politicke geografija Balkana, - Majkrosoftov program ce nam pruziti gotovo doslovnu projekciju geopolitickih obrisa "Dayton accord"-a (novembar, 1995.)

Zemljama bivse SFRJ posveceno je 5 odrednica ("Slovenija", "Hrvatska", "B-H", "Srbija", i "BJRM"). Takodje postoje jos dve odrednice, ona posvecena "Bosansko-hrvatsko -srpskom ratu (1991- )", kao i ona ekskluzivno posvecena predsedniku RS: "Karadzic, Radovan (1945- )". Svaka odrednica je ilustrovana akusticki i, daleko vaznije, vizuelno. Srbiji je posveceno najmanje teksta (100 redova), sto ne umanjuje izrazito negativan naboj, te 2 fotografije: a) S. Milosevic, sa komentarom, i b) Prizren (turski most i turska dzamija), bez komentara. Muziku Srbije predstavlja trubacki orkestar popularan u Cigana . B-H je posveceno najvise teksta (185 redova, pet manje od Hrvatske), i 4 fotografije sa komentarima: a) Sarajevo (gradska skupstina i dzamija), Sarajevo (srusena zgrada), Mostar (turski most i dzamija), A. Izetbegovic (na pres-konferenciji). Muzika B-H predstavljena je turkofonskim dvoglasnim pevanjem uz sargiju. Hrvatskoj su takodje odredjene 4 fotografije: a) Ivan Mestrovic (pored monumentalne skulpture), b) Korcula (vinogradi i katolicka crkva), v) Zagreb (Banski dvori), i g) Jadranska obala (Makarska rivijera).

"Enkarta '96" ne daje nikakve podatke o uredjivackom odboru, poreklu i svrsi projekta, sponzorima ili drugom. Doduse, mogu da se saznaju imena autora priloga i njihove akademske kvalifikacije. Sve tekstove vezane za prostor eks-Jugoslavije napisala je Sabrina P. Ramet (P., A. B, M. A., Ph. D.). Ona je profesor na katedri za medjunarodne studije univerziteta Vasington, i autor knjige "Balkanski vavilon: politika, kultura i religija u Jugoslaviji". Autor teksta uz fotos dr. R. Karadzica je izvesni Dennison Rusinow, ali o njemu nista blize ne mozemo da saznamo. Harizmatska aura "Enkarte" crpi svoju snagu iz kolektivnog divljenja titansko-prometejskom preduzecu Enciklopedije i, kao sto vidimo, iz legitimacije preko univerzitetskih institucija i licnosti.

Razglednica iz Moskve: "brdjani(n) podno Kremlja"

Zloupotreba ambivalentnosti neposrednog opazanja, te sugestivne zavodljivosti slike dobro je poznata, ali zato ne manje ubojita taktika ideo-politickog nasilja. Znajuci da "jedna slika vredi koliko hiljadu reci", odnosno da moze da bude sluskinja obmane kada je zaposeda zlo, - smatramo da analiza montaze slika i propratnih tekstova samih priloga daje efikasan nacin da pridjemo strategiji ovog odeljka "Enkarte". Kao i u dobroj umetnosti, cilj montaze jeste da se potcini istinitom ritmu stvarnosti, a ne da sama sobom nesto izaziva. Izbor i sled slika i reci u "Enkarti" svedoce o suprotnom:

Slika: Na ekran kompjutera izbija figura dr. R. Karadzica. U varljivoj nametljivosti boje, usred zimskog pejzaza, predsednik Republike Srpske stoji uz zidine moskovskog Kremlja.

Komentar D. Rusinow-a uz sliku tvrdi da je "Karadzic radio u mesnim bolnicama, sluzio kao psihijatar u lokalnoj fudbalskoj ekipi, pisao poeziju za decu, i komponovao srpsku narodnu muziku. Veruje se da je Karadzic, kao i ostali iseljenici sa planina, imao teskoca prilikom pokusaja da bude prihvacen u etnicki izmesanom drustvu, - neki analiticari smatraju da je ta okolnost doprinela namernom rusenju Sarajeva koje su pocinili vecinom ruralni Srbi tokom gradjanskog rata koji je otpoceo 1992".

Nema zgusnutijeg nacina da se koncentrisu svi mehanizmi i sadrzaji onoga sto je u biti srbomrzacke demonije, antislovenskog i antiljudskog potiranja dostojanstva i istine Drugog. Smestanje dr. Karadzica u simbolicki prostor Moskve sluzi mnogostrukoj svrsi:

Prvo, time jedina preostala supersila simulira (nepostojecu) dvopolarnost ideoloskih svetova. Da je ona nepostojeca, izmedju ostalog, svedoci nemocna kozirevska retorika koja prati procese urusavanja SSSR-a i tradicionalnih sfera uticaja i prisutva Rusije kao verodostojnog nosioca evroazijskog geopolitickog vektora. To se vidi i u neprikrivenom trijumfalizmu Zapada koji se najrecitije oglasava megafonom F. Fukuyama-e koji saopstava pobedu ekonomskog i politickog liberalizma kao nacelnog dovrsenja povesti: dogadjaja ce i dalje biti, ali superiornijih filosofsko-politickih nacela ne. Uvodjenje Moskve kao fantazme velike i (ne)vidljive pretnje ne sluzi samo sakrivanju atlantisticke gramzivosti u/oko Bosne, gde Rusa gotovo i nema, vec, bitnije, otvara figuru rusko-srpskog "boljsevizma" . Pomenuta simulacija, dakle, parazitira na htonskim rezervoarima pola stoleca sistematski stvaranog straha od slovenskog, "orijentalog" komunizma. Asociranje dr. Karadzica uz Kremlj u funkciji je aktiviranja nagomilanih negativnih predstava i energija iz kolektivno nesvesnog sveta Zapada (ukljucujuci i zapadofilne satelitske elemente po obodima Rusije), te izazivanja dinamike negativnih arhetipova i projektivnih mehanizama u smislu uvida C. G. Jung-a . Projektovana "senka" kolektivnog "ja" do poslednje konture iscrtava figuru predsednika RS koji je, ne zaboravimo, i simbol/predstavnik drzavotvorne i istorijske volje srpskog naroda u Bosni. Negativna identifikacija celog naroda sa sovjetskim mitskim protivnikom olakasava homogenizaciju politickog "javnog mnjenja" u SAD radi kasnije instrumentalizacije istog u svrhu ostvarivanja geostrateskih interesa na Balkanu. Teza o "srpskom boljsevizmu" odelotvoruje razlikovanje izmedju demokratskog i totalitarno-ropskog sveta: podrska anti-srpskim snagama i svaka odmazda nad srpstvom eo ipso postaje prvorazredan civilizacijski cin.

Drugo, u podtekstu tekuceg stezanja betonskih amalgama po linijama nametnutih "republickih" razgranicenja, teza o srpskom "boljsevizmu" deluje i preko svoje podvarijante o "velikosrpskom hegemonizmu". U kontekstima hrvatskih ili muslimanskih idioma uperenih na Drugog, termin "srpski hegemonizam" nastoji da totalno polemizuje sve sto pripada kulturno-politickom domenu srpstva, te izaziva strah, mobilisanje, i pozeljne oblike

nagonskog ponasanja. Time se konjukturne politicke opcije sprezu sa (ne)kontrolisanim nacionalistickim stihijama, a dirigovana interpretacija o srpskoj hegemoniji prelazi u laznu svest o okupaciji. Tako Nedeljko Fabrio, predsednik Drustva hrvatskih knjizevnika, tvrdi da je raspadom komunistickog sistema "veliko-srpstvo....zauvek izgubilo Hrvatsku kao svoju donedavnu guberniju". Ili, pak, Jusuf Buxhovi, sekretar DS Kosova, koji tvrdi da je "...komunizam bio nametnut Albancima. Albanci nikada nisu bili vizantinci, a komunizam se hranio iz vizantizma i panslavizma". Ukratko, osim za indoktrinaciju americkog javnog mnjenja, ova fotografija sluzi kao okidac i motivizator anti-srpstva i amerikoljublja u svim "entitetima" sada vec nedvosmisleno lojalnim konfiguraciji Novog svetskog poretka.

Trece, stavljanje predsednika RS uz Moskvu okrece strelu (potencijalnog) nasilja i ka samoj Rusiji i Rusima. Pre svega, time sto im ponovo navlaci kosulju boljsevizma/hegemonizma , jer sada (u cudnom istorijskom saltu) njih asocira uz Srbe, - planetarne parije inficirane ideoloskom gubom. Ako se u ideoloskoj optici atlantizma Srbija pojavljuje kao naprslina u strategiji obrucavanja Rusije, onda je ovaj fotoritualni ostrakizam takodje poruka novopokorenom prostoru istocnoevropskih zemalja o posledicama nezeljenog politickog ponasanja. Eksponenti Novog svetskog poretka su uspeli, kroz patronaznu inteligenciju nacionalnih "elita", da presade vlastitu utopiju o americkoj sreci, infantilnu nadu u brzo bogatstvo, ljudska prava, i borbu za mir. Ali, ispod havelizovanih demagoskih govora istocnoevropskog "partnerstva za mir", stoji nova mutacija udvoristva: u tekucoj smeni totalitarizama istrajava parazitiranje malog interesa na velikom. Cena toga je poslusnicka reprodukcija postojeceg planetarnog poretka moci.

Dok se Karadzic izmesta u Moskvu, istovremeno se "multietnicko Sarajevo" ilustruje monoetnickom arhitekturom - fotografijom Sarajeva dominira Husref-begova dzamija. "Enkarta" ne daje niti jedan vizuelni dokaz samobitnog prisustva Srba na prostorima i u povesti Balkana: oni su prisutni samo u svojstvu skitski raskorenjenog nevidljivog ali preteceg slovenskog supstrata koji sa jedne strane ugrozava "evropeizirani islam", a sa druge, katolicizam germanocentricnog dela Balkana. Plakatiranje lika vodje bosanskih Srba, kao emanacija duha Haskog tribunala, funkcionise kao poternica . Nema fotografija A. Izetbegovica prilikom njegovih poseta Istambulu, Riadu ili Teheranu, niti F. Tudjmana sa H. Koll-om. Ovo selektivno izdvajanje dr. Karadzica prilika je da se uvidi prava priroda tzv. teorije "ekvivalentne" i/ili "gradirane" krivice. Ona je problematicna jer se pojavila post festum, nakon sto su Srbi definitivno proglaseni krivcima. Dakle, naivno je na nju se pozivati ili je zahtevati povodom "Enkarte" u smislu pravednog "poravnjanja".

Ukoliko zele da imaju pravo "gradjanstva", teorije koje se na Zapadu plasiraju u prilog objasnjenja uzroka i krivaca za "Peti balkanski rat" podvode se pod jednu od sledece tri teze:

1) Teza "multietnicke kompleksnosti i evropske inertnosti": Rat je izazvan gordijevski zapletenim i sublimiranim etnickim i istorijski tenzijama i omrazama. EEZ (sada EU) je saodgovorna jer je dugo oklevala da preuzme konkretne poteze za saniranje situacije. Sve je moglo da se zavrsi u avgustu 1991. da je EEZ odlucno tematizovala pitanje drzavnih granica, uz prekid vatre uz pomoc NATO-a na terenu; ili, da je data pravovremena i adekvatna podrska Wens-Owenovom planu (1993.). Ova teza potice od lorda David Owen-a, predstavnika EZ u bivsoj Jugoslaviji.

2) Teza "srpskog nacional-komunistickog hegemonizma": Nakon raspada SFRJ Srbija je, pod vodjstvom S. Milosevica, pokusala da uspostavi svoj autoritet nad celom Jugoslavijom. Kada se suocila sa otporom, srpski rezim je pokusao da se nametne svuda gde su se nalazili Srbi: zatim je usledio rat. Ovu tezu iznose Laura Silber, dopisnik "Finantial Times"-a sa Balkana, i Allan Little, dopisnik BBC-a sa Balkana . To su i pozicije "Enkarte".

3) Holisticka teza "konteksta nakon raspada dvopolarnog sveta": jugoslovenska kriza je deo sireg obrasca temeljnih promena i politickog raspada u Evropi nakon okoncanja hladnog rata. Zapad je pogresno procenio krizu. Zbog smanjenog geopolitickog znacaja, nestanka alternativnih trzista, i bez osnova za ekonomsko-policiku sigurnost, - moralo je doci do kraha. Zahtevi za brzim ekonomskim reformama, koje su nalozili strani kreditori, podrili su snagu federalnih vlasti: usledila je decentralizacija, te pogibeljna svadja oko autoriteta, sirovina i, najzad, teritorija. Ovu tezu zastupa Susan Wood-ward, stariji clan Brukings instituta i stariji saradnik Jasushi Akashi-a.

Ove tri teze, medjutim, ne iskljucuju se medjusobno. To su, zapravo, tri razlicita aspekta posmatranja problema iz iste, zapadne, perspektive . Razlika u pristupima ne ukida konsenzus oko srpske krivice. Koliko god u njima bilo kritike upucene EEZ-u, ostalim balkanskim dramatis personama, makar se stidljivo ukazivalo na greske SAD ili Nemacke, zakljucak kod svih ostaje isti. Profiliranje razlika u pristupu stoga stvara utisak "objektivnosti" i pluralizma stavova. Plediranje za "ekvivalentnu" krivicu, a propos "Enkarte",- pucanj je u prazno, buduci da ova teorija dobija upotrebnu dozvolu tek ukoliko je nadodredjena prihvatanjem srpske krivice. "Enkartino" selektivno izdvajanje dr. Karadzica takvom zakljucku ide u prilog.

Problematicnost argumentacije ove teorije uocava se i u nedavnoj egzemplarnoj izjavi S. Thornberry-a, smenjenog sefa civilnog sektora UNPROFOR-a, sada profesora Centra za strateske sudije u Londonu: "Nemam dilema da Beograd snosi glavnu odgovornost za rat i strasne etnicke masakre. Ali, ako je na srpskoj strani sve manje-vise jasno... kako to da jedan Mate Boban jos uspeva da umakne haskoj optuznici? Po cemu se on razlikuje od Radovana Karadzica? Besmisleno je utvrdjivati razlicite krugove pakla...." . To sto S. Thornberry na kraju izjave kaze da je Balkan "neizmerno komplikovana premetaljka koja izmice apriornim kvalifikacijama", dodatno je svedocanstvo kako o nedoslednosti direktnog smisla njegove izjave, tako i o demagogiji indirektnog smisla njegovog iskaza. Jer, "nemanje dilema" prakticno funkcionise kao jedan politikoloski apriorizam koji nacelno iskljucuje mogucnost promene stava. Ovakva argumentacija je tipican primer nadkompenzacijskog mehanizma kojim zapadna demagogija ujedno plakatira "glavnog" krivca, a zatim fingira objektivnost po kojoj ima i drugih krivaca. To se nedvosmisleno vidi iz zavrsne recenice D. Rusinow-a, "Karadzic je medju onima koje je medjunarodna zajednica optuzila za ratne zlocine protiv covecanstva zbog montruoznosti pocinjenih nad muslimanskim i hrvatskim civilima" . Karadzic je, dakle, "medju onima", - a ko su (i) oni nigde i nikada u "Enkarti" necemo saznati. Posto su zlocini pocinjeni nad "muslimanima i hrvatima", moze biti samo jos vise Srba-zlocinaca, a pominjanje nesrpskih zrtava, prirodno, mogucnost muslimansko-hrvatskog zlocinstva cini sasvim udaljenom. Pogledajmo kako se to radi tekstovima profesorke iz Vasingtona : "Tokom rata stizali su izvestaji o mucenjima i surovostima koje su pocinile sve tri strane". Ali, u nastavku teksta rec je iskljucivo o Srbima. Takva jednostranost i nepotpunost protivna je elementarnim kriterijumima metodike istrazivanja i izlaganja istoriografskih nauka, kao i postulatima etike pravicnosti . Ramet-ova ni u jednom od napisa nece ni iz daleka pomenuti hrvatsko ili muslimansko nasilje nad Srbima, osim preko eufemizma "medjusobnih sukoba". Evo i nastavka njenog teksta: "Bosanski Srbi su optuzeni za prisilno proterivanje 700000 muslimana sa zaposednutih teritorija; za zatvaranje ljudi u koncentracione logore; za ubijanje muslimana u ime etnickog ciscenja. Takodje postoje optuzbe za prekrsaje ljudskih prava, ukljucujuci silovanja hiljada muslimanskih zena. U februaru 1995, tribunal UN za ratne zlocine optuzio je komandira srpskog koncentracionog logora za genocid, buduci da je nameravao da likvidira citavu etnicku grupu". I jos: "Tokom druge polovine 1992. medjunarodna zajednica je postala svesna sirokih povreda ljudskih prava u B-H, pogotovo, sistematskog silovanja muslimanki od strane srpskih vojnika, u ime tzv. etnickog ciscenja". Ovakvim tekstualnim strategijama dolazi do "pranja istorije": oni nad

kojima je izvrsen genocid u vise ratova i epoha, sada su promovisani u (iz)vrsioce genocida . Posto se na kraju 20. veka ubrzava vreme i ustaljuje zaborav kao stanje svesti diznilendskog coveka, ovo je prilika da dodje do relativizacije svih genocidnih strategija: nacisticke (nad Slovenima i Jevrejima), turske (nad Grcima, Slovenima, Jermenima, Kurdima), americke (nad Vijetnamcima, Korejancima, Panamljanima, Iracanima i mnogim drugima). Prema misljenju Daniel S. Schiffera, "Sve se radi da bi se na kraju veka reklo da su pravi nacisti, - Srbi... Evropa danas, preko svoje inteligencije, pere svoju proslost. Intelektualci su danas alibi Zapada. Veoma je ozbiljno to sto se dogadja, sto se zeli da se Srbi optuze za sva zla ovog sveta" .

Analiza komentara uz fotografiju prevodi nas u implicitno rasisticku teoriju o srpskom "varvarstvu" i apsolutnoj civilizacijskoj "drugosti". To je i najopasnija sugestija. Nije stvar samo u tome da se za rat okrivi neuroticni i neprihvaceni psihijatar. Otrovnije od toga je eksploatisanje idioma o civilizacijskoj regresiji i retardiranosti Srba kao kolektiviteta. D. Rusinow, veli da neki "analiticari"(a posto se ne pominju drugi, ovi ostaju jedino vazeci) smatraju da su rusenje "namerno izveli vecinom ruralni Srbi". Napad na Grad, kao simbol civilizacije, izveli su zapravo svi Srbi, posto u njihovim redovima nije bilo Hrvata ili muslimana. Takodje, nije naglaseno da se nekakva manjina Srba opirala tome. Gradjanski Srbi, kao moguca manjina, nikako se i ne spominju, osim izdaleka u sintagmi "multietnicko drustvo", ali i oni su u Gradu, te i nisu oni Srbi o kojima je rec. Pomisao o jednoj civilno-neposlusnoj manjini koja ne uspeva niti moze da zaustavi opsadu, - besmislena je u kontekstu namere ovakvih tekstova. Srbi tako bivaju prognani u vilajetske tmuse groznih planina: iza njih ostaje samo kal gusenica, blato opanaka, te preteci bat varvarskih cokula po uglacanom ksilofonu bascarsijske kaldrme, sada vec inicirane harizmom olimpijskog duha, i posetama F. Mitteraind-a i rok-satelitskog borca za ljudska prava Bono-a (U2). Srbi su brdjani, vrhovci (mountainers, prema Rusinow-u), "podljudi" razalovani cak i od viteskog naziva "gorstaka" (highlanders). Srbi, kao lutajuci uzrok nesklada i nepocudnosti, postaju simbolicko platno srama u koje se projektuju iracionalne sile jednog poretka koji se ritualno preko njih konstituise: oni su zivi uzidani u mondijalnu kulu. U optuzbi za varvarstvo "planinske" civilizacije sticu se mitologizujuce dvojnosti kojima se iskljucuje i stigmatizuje neprijatelj: demokrate-boljsevici, liberalni-konzervativni, racionalni-iracionalni, aktivni-inertni, katolici-vizantinci, Zapad- Istok, i - najstrasnije za mondijalno uho: civilizovani/slobodni- necivilizovani. Mondijalni govor D. Rusinow-a je rezonantan i u odnosu na retoriku skorasnjih posvecenika Novog poretka. Tako hrvatski nacionalista Vlado Gotovac tvrdi: "ne mogu u istoj civilizaciji ziveti ljudi koji grade i oni koji osporavaju same temelje te civilizacije" . Tudjman, pak, u intervjuu "Wiener Zeitung"-u tvrdi da linija razdvajanja izmedju Zapada i Istoka, Rima i Bizanta, prolazi sredinom Balkana. Tim "krhkim mostom izmedju baroknih i orijentalnih obala" na kojem Srbima mesta nema, osim pod uslovima koji se ne smeju osporavati.

Ovaj segment analize "Enkarte" omogucava da se ugledaju nagovestaji i jedne geopoliticke sheme koja, ukratko, pokazuje da atlantisticki stratezi (i ovakvom) simbolickom i semantickom likvidacijom srpstva, asociranog uz Rusiju, pokazuju promisljenu koliko i spontanu nameru da se a) potisne ruska Evroazija i srpstvo, i b) privileguje tursko- islamski vektor na Balkanu i germanocentricna Evropa, kao dve pincete kojima SAD mogu nadalje manipulisati u svoje svrhe. A one se, u poslednjoj instanci, sukobljavaju i sa jednima i sa drugima, i to na posebne i delikatno-zamrsene nacine. Na primer, u Turskoj teolog Latif Erdoan, predsednik religiozne fondacije Fetulaha Gulena, otvoreno tvrdi da je mentalitet Turaka takav da ne moze biti bliskosti sa SAD: "mi smo u saveznistvu sa njima dok je to u nasem nacionalnom interesu. Ali, SAD nisu bile sila pre Drugog sveskog rata i uskoro ce izgubiti taj polozaj" . Navescemo i paradigmatican antiamericki vapaj Nemca Pierre Krebs-a,

: "Faust visi - ponovo - na drvetu sudbine, njegov genije je prognan i dusa raskidana medju delovima Nemacke. Cini se da je Nemacka istorija u bamberskom konjaniku zauvek okamenjena. Na napustenim komadicima odrzavace se Valpurgijske noci ispresecane hladnim zracima stranih strazarskih tornjeva. Tristan umire od dosade, skapavajuci u sramu i besu u diskotekama preplavljenim Amerikom, na tim histericnim mestima novog Vavilona gde je pevac Michael Jackson privremeno najspektakularniji i najbedniji pandan Siegfried-u... Dok je od Nemacke pravila satelita, Amerika je vrlo dobro znala da u srcu Evrope lezi....duhovni i istorijski epicentar naseg kontinenta". Prema recima jednog vojnog analiticara, "NATO je ostao vojni pakt koji sluzi da Rusi budu izvan Evrope, Amerikanci u njoj, a Nemci pod kontrolom". U tom duhu treba tumaciti poslednju recenicu S. P. Ramet posvecene "Bosanskom ratu": "neki kriticari, ipak, veruju da bi prisustvo Nemacke moglo da izazove dodatna trvenja zbog zlocina koje su Nemci pocinili u bivsoj Jugoslaviji za vreme Drugog svetskog rata". Uprkos tome, na zadatku lomljenja SFRJ i unistavanja potonjeg srpskog drzavotvorstva SAD i Nemacka i Turska postigli su zavidan stepen saradnje i specijalne sinhronizacije.

Razglednica iz Prizrena: "turska mostogradnja"

Ako zanemarimo komentar uz fotos predsednika Srbije, ("nacionaliste koji je koristio brutalnu silu da okupira vecinu prostora eks- Jugoslavije, nakon sto su republike proglasile nezavisnost"), jedina slika koja predstavlja Srbiju, njenu istoriju, narod, duh i kulturu jeste slika Prizrena.

Slika: most i dzamija u blizini. U potpisu stoji: "Turski most, Prizren, Srbija".

Jedini prizor kojim se planetarni radoznalac obavestava o Srbiji, koja se prostire od Milesevskog Andjela do Tesline mistike strujnih sila, jeste otomanski most i Sinan-pasina dzamija. Osim sto je krajnje sokantna za iole upucenog slavistu, ova slika siri niz sugestija koje obavljaju jednu minuciozno sracunatu propagandnu strategiju. Prvo, totalna vizuelna islamizacija Prizrena funkcionise u pravcu potiranja verodostojnih spomenika prisustva srpskog duha, kulture i drzavotvorstva kroz vekove.

Povesno bice Srba jos u 12. veku pamti prizrenskog episkopa Jovana koji pise sholije uz tekstove svetog Jovana Zlatousta. Do ukidanja Pecke patrijarsije 1766. u Prizrenu je stolovalo 15 episkopa, a potom, do oblikovanja rasko-prizrenske eparhije 1808, jos cetvorica.

Prizren je u sastavu stare srpske drzave jos od Stevana Prvovencanog. Veliki znacaj dobija u doba kralja Milutina, a pravi procvat u doba Stefana Decanskog i cara Dusana. Prizren, koji narodna epska pesma naziva "srpskim Carigradom", posle cara Dusana, ostaje stolovaliste i cara Urosa. Za vreme kralja Vukasina, koji ga je drzao do 1371, u Prizrenu se kovao novac srpske drzave. Najezdom Turaka i padom Novog brda 1455, nastaje kraj stare istorije Prizrena (premda nikako njegovog duhovno-utemeljiteljskog zracenja), te pocinje unistavanje srpske kulture.

Predstavljanje Prizrena Sinan-pasinom dzamijom omogucava uvid u jedno frapantno i zloslutno ironisanje nalogodavaca "Enkarte '96". Naime, upravo ta dzamija sazidana je od belog kamena manastira Svetih Arhandjela Mihajla i Gavrila na reci Bistrici, vise Prizrena ispod Visegrada. A to remek-delo vizantijske arhitekture bilo je i jeste zaduzbina srpskog cara Dusana koji ga je podigao oko 1350, oklopivsi ga olovom iz Trepce. Mozaik ovog manastira smatra se jednim od umetnickih cuda stare Srbije i vizantijskog kulturnog kruga. Posto je dugo bio izlozen islamskim provalama, manastir je opusteo, a 1615. je od kamena-tesanika ove crkve podigao dzamiju pomenuti Sinan-pasa, - spalitelj mostiju svetog Save.

Ispod ove i ovakve selekcije krije se po srpske interese i prava jedan razarajuci duh. Isti duh koji je freske srpskih svetitelja izgrebao a zatim pod slojeve maltera sakrio, - pre nego sto ce prizrensku crkvu- lepoticu Bogorodicu Ljevisku, zaduzbinu kralja Milutina, 1756. pretvoriti u dzamiju. U toj crkvi danas mozemo da vidimo (ponovo otkriveno) lice kralja Stefana Prvovencanog: izgrebanih i povadjenih ociju cije su plavetnilo bogovidstva Turci prekrili orijentalnom ornamentikom.

Hrisovulja vizantijskog cara Vasilija Drugog iz 1018, kojom se prizrenska eparhija pripisuje ohridskoj arhiepiskopiji, svedoci i o legitimnom vizantijskom sloju u i oko Prizdrijanskih prostora (kako se u vreme Vizantije zvao). Prema tome, ova fotografija negira i vizantijski sa-konstitutivni pol samorazumevanja evropskog coveka. To oduzimanje istorijskog vida, odnosno nametanje zaborava, pomaze uklanjanju istorijskih i drugih iz njih izvedenih i izvedivih prava srpskog naroda, te obaveza drugih prema njima.

Drugo, u kontekstu tekucih geopolitickih promena na Balkanu, "Enkartina" islamizacija juga Balkana, kao svojevrsna "evropeizacija" muslimanske kulture i pretenzija, pomaze strategiju muslimanskog politickog separatizma na svim prostorima bivse Jugoslavije, a posebno Srbije i Crne Gore. Tako S. P. Ramet neodmereno, jednostrano, i nizom zamena teza, velica albanske politicke pokrete te separatizam koji iz toga sledi: "Na Kosovu, koje je pod vojnom okupacijom od 1989, mnogi Albanci su otpusteni sa svojih poslova, isterani iz domova, ili podvrgnuti drugim oblicima diskriminacije. Albanskoj deci se cesto brani odlazak u skole... Rezultat toga je da su hiljade Albanaca napustili Srbiju, a mnogi su poceli agitaciju za nezavisnost ili ujedinjenje sa Albanijom. I druge manjine, poput muslimana i Madjara, progoni milosevicevski rezim, i hiljade njih se iseljavaju".

To je signalni podstrek, ma koliko naizgled slabasan, i vanbalkanskim fundamentalistickim centrima moci za obnovu prodiranja ka srcu Balkana, tj. ka periferijama germanske sfere kulturno-politickog uticaja na "Evropu". Medjudrzavna "Organizacija islamske konferencije" u svome biltenu iz 1989. iznosi sledeci revizionisticki stav: "Osvajanje Balkana od Turaka-osmanlija u 14. veku donelo je pravdu i civilizaciju u region i spasilo njihove stanovnike od vlasti koja ih je tlacila" . Ovaj stav, po duhu i reci, ni po cemu se ne razlikuje od iskaza D. Rusinow-a o civilizacijskoj drugorazrednosti Srba, pa smatramo da ovakva podudaranja izviru iz trenutnih i dugorocnih sinhronizacija atlantistickih i islamisickih geopolitika. U poslednjoj instanci, to je kulturoloska, a potencijalno i politicka, podrska islamu u celoj Evropi.

Svako ko spolja pogleda fotografsku ilustraciju Srbije, bez izuzetka ce doziveti sve srpsko samo kao kasniju kulturolosku koricu i civilizaciji nanos na islamsku prvobitnost: naziv "Srbija" figurira kao puki semanticki satelit oko uporisnih "fakata" turske dzamije i mosta smestenih u "pejzaz uglacan brzinom" (Virillio).

Ovakvi gestovi pomazu protagoniste islamskog fundamentalizma u Jugoslaviji. Prema T.

Mayer-u, ovaj int�

griste fundamentalizam odlikuju sledece problematicne osobine a) iracionalna mrznja prema naucnoj racionalnosti, b) suspendovanje univerzalnih moralnih i pravnih normi u prilog nasilnih projekcija partikularistickih normi i vrednosti izvan date zajednice, v) deautonomizacija svakog umetnickog delovanja u prilog religiozne kanonike, g) odbacivanje formalno- racionalnih kriterijuma u ekonomici i trgovini u prilog tradicionalistickih, d) religiozni principi se smatraju apsolutno obaveznim za svako javno mnenje i nadredjuju javnu sferu kroz politicku prisilu .

Nije tesko zapaziti da su gornji postulati doslovno opetovani u izjavi poglavara muslimanske verske zajednice u Jugoslaviji, reis-ul-uleme Jakuba Selimovskog: "Sa verskog aspekta

nikoga ne treba da iritira sto tamo gde muslimani cine vecinu ili sto odsto stanovnistva, njihova je religijska obaveza da se vrate organizovanju svih drustvenih odnosa na bazi islama. Jer, islam ima svoje stavove za drustveno-politicki, ekonomski, socijalni cak i finansijski sistem" . Tamo gde muslimani stvore vecinu stvarace se i islamisticki uredjena drzava. A u programskom spisu ideologa i vodje SDA stoji sledece: " islamska inteligencija mora poci u borbu za stvaranje islamskog poretka... (koji)...ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko drustvo i islamsku vlast... nema mira ni koegzistencije izmedju islamske vjere i neislamskih drustvenih i politickih institucija" . Nije preterano tvrditi da "Enkarta" podrzava takve namere(ne samo u napred navedenom), buduci da ih prati i pretice kao cudnovata vizuelna i tekstualna "majorizacija" islamske na ustrb srpske kulture, sto vec nosi zalog nasilnosti, jednosmernosti i iskljucivosti. Zasto se metod vizuelne projekcije "manjinske" kulture ne univerzalizuje, vec partikularno primenjuje samo na slucaj Srbije. Zasto se, npr., Hrvatska ne ilustruje manastirom u Krki, a za islamsku kulturu ne kaze koliko mnogo duguje Vizantiji, bas u gradnji mnogih dzamija npr. po uzoru na Aja Sofiju. Upravo to cudi: nije problem u isticanju neporecivih medjusobnih uticaja, nego u jednostranom isticanju jednog od modela sasvim na ustrb drugog. Demokratija "proceduralnog" i "policentricnog" prikaza utoliko postaje sumnjivo nedemokratsko i monolosko ad hoc sredstvo za nametanje jednostrane volje.

Trece, za citalacke mase "at home", "Enkartino" svrstavanje Srba pod turske mostove i dzamije, kao i u bosanske planine, provocira generacijama nasledjivanu kvazi-rasisticku anglosaksonsku odbojnost prema samim muslimanima. U tom smislu, nakon sto je takav Prizren, kao grad u Srbiji, smesten u turobne magle "neartikulisanog" islamskog orijenta, rasne predrasude prosecnog citaoca prema muslimanima lepe se i na same Srbe. Jer ih utisak prikazuje kao "poluslovensku" manjinsko- perifernu pritoku i protezu sustinski turkocentricnog podneblja. Secanje na pad Pan-Amovog aviona iznad Lokerbija (Skotska,1991), otmicu americkih talaca u Teheranu, rat u Zalivu 1990, sumnja u obaranje americkog aviona TWA prilikom Olimpijade u Atlanti 1996, i hiljade drugih americko-islamskih antagonizama, kroz mrznju i strah od terorizma, odlicno je sredstvo za uklanjanje i elementarnih simpatija prema tim i takvim ljudima koji su vizuelno i psiholoski poistoveceni sa islamom.

Nadalje, Srbi se prikazuju kao krvozedan narod koji po pravilu napada slabije opremljene ili sasvim nenaoruzane civile. Tako S. P. Ramet, kazuje da "40 000 UN mirotvoraca i avijacija NATO nisu uspeli da znacajnije uticu na ishod rata" (do kraja 1994.) , te da su "neznatno naoruzane bosansko-muslimanske i hrvatske snage nastavile da se opiru u divljackom ratovanju sa Srbima koji su nastavili da osvajaju teritorije". Podaci o americko-hrvatskom totalnom etnickom ciscenju Srba u Srpskoj Krajini, prilikom operacije "Oluja" koja se otpocela 4. 08. 1995, uz znacajnu direktnu podrsku avijacije NATO-a, ne iznose se u "Enkarti" koja vazi za 1996, a najpozniji uneseni podatak pokriva hrvatsku ofanzivu "Bljesak" pocetkom maja 1995. Zanemarujuci masakre HVO-a pocinjene nad Srbima i tom prilikom , autorka odmah istice da su Srbi "uzvratili bombardovanjem Zagreba" . Posto je Zagreb u "Enkarti" prikazan i opisan kao drevni evropski grad, revolt na Srbe iznova spontano eksplodira. U odrednici "B-H", Ramet-ova takodje pominje poznomajsko americko bombardovanje Srba u Bosni, ali samo da bi istakla kako su potom Srbi, "u znak odmazde... uhapsili vise od 300 clanova UNPROFOR-a, sto je povisilo napetost u regionu". Braneci svoju decu od "tomahawk"-a Srbi, dakle, ugrozavaju "mirovni proces", povecavaju "napetost". Kako veli Noam Chomsky, filosof i lingvista, "izraz mirovni proces odnosi se samo na ono sto radi americka vlada, -...a to je da blokira medjunarodne pokusaje da se postigne mir" .

Danas su tehnicko-organizacione mogucnosti Majkrosofta tolike da je gotovo nemoguce zamisliti da je ovakva nepotpunost u politizovanim enciklopedijskim odrednicama plod vremenskih cajtnota. To jest, da tokom 6-7 meseci nije bilo moguce uneti nove ali po SAD inkriminirajuce podatke. Treba, dakle, potisnuti svako secanje i spomenik na krajiski "holokaust" koji je dopisnica londonskog lista "Independent", Sarah Helm, opisala sledecim recima datovanim 24. 08. 1995.: "Konacno, juce je sve bilo mirno, jer vise nema nicega sto se moze zapaliti" . Ovakve taktike Amerike i njenih "saveznika", sazima sledeci iskaz Jean Baudrillard-a: "Amerikanci koriste dva osnovna oruzja: avijaciju i informaciju. To jest, fizicko bombardovanje neprijatelja i elektronsko bombardovanje ostatka sveta" .

"Enkarta '96" (koja podseca na naziv vojne vezbe) jeste neteritorijalni "virtuelno-vremenski" nastavak teritorijalnog "konkretno-prostornog" rata. Ratovanje against the Serbs preko "Enkarte" postaje pisanje Enciklopedije, pa stoga i doprinos poznomodernom "prosvetiteljstvu" mas-medija. To je moguce kada je "istina visak u snazi" (Foucault): kada "uzroke" obrazlaze ineteres osiguran silom. Odnosno, kada se projekat Istorije, - tako slican onom Enciklopedije, shvati kao "proizvodnja i prodaja uzroka rata", pri cemu se "uzroci koje stvara interes a obrazlaze istorija projektuju u stvarno dogadjanje, te tako dolazi do simulacije rata" .

Razglednica iz Mostara: "na Neretvi i dalje Cuprija"

Slika: Mostarski most na Neretvi, i u daljini, opet, dzamija.

Pisac komentara uz navedenu sliku koja ilustruje "sakralnu geografiju" Bosne, odmah nas obavestava da je most "1566. sagradio turski arhitekta Mimar Hajredin". To sto se most pokazuje kao da postoji, iako su ga srusili Hrvati 1993, amnestira Hrvate od anti- civilizacijskog ponasanja. Istini za volju, u komentaru uz sliku Mostarskog mosta kaze se da su snage HVO-a porusile most. Medjutim, jedno je to napisati, a sasvim drugo, po sugestivnoj snazi, jeste to prikazati. Takodje nije prikazan do temelja sruseni saborni pravoslavni hram Svete Trojice u Mostaru (ali jeste srusena zgrada u Sarajevu). Niti cemo cuti da je tu 1777. preneseno sediste zahumsko- hercegovackog mitropolita, niti, pak, da Srbi uopste u Mostaru odavno pre toga zive, grade i stvaraju. Odluka da se prikaze nepostojeci most, takodje je u funkciji dalje glorifikacije islamske kulture na Balkanu. Osim toga, u daljini, iznad mosta, vidi se jos jedna dzamija, nalik Karadjoz-begovoj. Ako fotografije "Enkarte", vizuelno projektujemo u oblik mape, ugledacemo doslovni i precizni izgled projekta tzv. "zelene transverzale": Prizren (Sinan-pasina dzamija) - Mostar (Karadjoz-begova) - Sarajevo (Husref-begova). Naravno, metonimijski se Sarajevo nadovezuje na Centralnu Evropu, a Prizren na Albaniju tj. Tursku.

Da bi se uocila potencijalna delotvornost ovakvih mas-medijskih materijala vazno je da se podsetimo da je stvaranje islamskog poretka na prostorima bivse Jugoslavije samo korak u stvaranju internacionalne muslimanske federacije. Ujedinjenje jugo-muslimana prati ujedinjenje sa musimanima svih okolnih zemalja (Bugarska, Grcka, Albanija, Turska). To ne nagovestava samo gubitak politicke nezavisnosti. Isticuci dalekosezne posledice strategija islama na Balkanu, jedan islamolog navodi reci A. Izetbegovica izrecene u 'Islamskoj deklaraciji': "Islam sadrzi princip ummeta, tj. teznju za ujedinjenjem svih muslimana u jedinstvenu zajednicu: versku, kulturnu, politicku... "jedna zajednica je utoliko vise islamska sto islam vise odredjuje njene vanjske odnose. Islam je njena ideologija, a panislamizam njena politika...ova teznja znaci borbu za stvaranje velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije" . Panislamizam, dakle, u krajnjoj liniji tezi jedinstvenoj politickoj federaciji.

U duhu podrske je i fotografija A. Izetbegovica. Prikazan je kako uredno daje izjavu na pres-konferenciji: integrisan, komunikativan i kooperativan sa "institucijama medjunarodnog sistema". Izetbegovica tekst uz fotos opisuje kao "obucenog pravnika... koji pokusava da zastiti muslimansko stanovnistvo regiona od naoruzanih Srba". Profesorka Vasingtonskog univerziteta takav utisak dalje potkrepljuje govoreci da je "bosanska vlada protestvovala protiv medjunarodnog embarga na uvoz oruzja.... dokazujuci da embargo najvise pogadja njih, a ne dobro naoruzane Srbe. Posledica toga je jednostrana suspenzija embarga od strane SAD, krajem 1994" . Naravno, nema ni reci o precutnoj dozvoli krsenja embarga na uvoz oruzja. Embargo je de facto podstakao i mobilisao islamski svet da se direktno angazuje u Bosni, ne samo preko fanaticnih "mudzahedina". Uostalom, to bi se desilo i bez embarga, ali tada bez mogucnosti zastiranja iza patetike o "pomaganju slabijoj i ugrozenoj braci". Prema tome, SAD su embargom a) uvukle fundamentalisticke operativce na teritoriju Bosne, b) fingi rale "protivoruzanu miroljubivost" pred licem sveta, v) prilikom suspenzije embarga i direktne vojne intervencije sakrile cinjencu da je to nista drugo nego nastavak dolivanja oruzja muslimanima, a ne "pocetak" jer je - navodno - vreme "strpljenja" isteklo. Iz ovakvog ugla se vidi da je termin "embargo na oruzje" samo maskirna floskula mondijalistickog novogovora.

Razglednica sa Korcule: "hrvatsko grozdje za jelinsko vino"

Slika: Ivan Mestrovic pored svoje monumentalne skulpture.

Vec prvi utisak navodi citaoca na kulturoloski "skok", preko Mestrovica kao "talentovanog evropskog vajara" koji je "ziveo u Becu". Posto nema metodike prikazivanja analogne onoj primenjenoj na Srbiju i Srbe, jasno je da nema ni Tudjmana, ni M. Bobana, te da ce ovde biti prikazana hrvatska kultura, nasuprot onome sto je ucinjeno srpskoj. Hrvatska se predstavlja u vidu nacije koja je Evropi dala Mestrovica. A ovaj ucesnik pokreta becke "secesije" i prijatelj Auguste Rodin-a dobro je poznat evropskoj inteligenciji. Cuveni novelista D. H. Lawrence pominje vajarstvo Mestrovica kao debatnu temu engleskog "visokog drustva" u romanu Zaljubljene zene (1916/21.) . Mestrovic je poznat i americkoj javnosti kao predavac na Sirakuskom univerzitetu u Njujorku.

Ivan Mestrovic poznat je i Srbima: ne samo u recepciji estetske kritike. Interesantno je da je on autor ciji mauzoleji pecate planinu Avalu u blizini Beograda, i osovinsku planinu Lovcen u blizini Cetinja. Tu su jugoslovenski komunisti, uz saradnju JNA, porusili pravoslavni hram (protivno Njegosevoj oporuci) i podigli Mestrovicevo pagansko zdanje u kojem je, hirom povesne ironije, sahranjen jedan od najvecih pravoslavnih mislilaca svih vremena, - vladika Petar II. P. Njegos.

U duhu "evropeizacije" i usminkavanja Hrvatske, kandidata za clanstvo u NATO-u, i turisticke oaze za radnicke mase Evrope, jesu i sledeci podaci koje "Enkarta '96" nestedimice iznosi: "Oko 94 odsto stanovnistva preko uzrasta od 10 godina je pismeno. Republika ima cetiri univerziteta (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek), i tri politehnicke institucije za dobijanje visokog obrazovanja"; ili, pak, "drzavno beneficiran sistem zdravstvene zastite je dostupan svim gradjanima Hrvatske. Pocetkom 1990. broj lekara iznosio je 11 000, a zubara 2 500". Konacno, "Pocetkom 1990, Hrvatska je imala 23 633 km puteva, ukljucujuci 291 km auto-puta, te 800 000 automobila". Naravno, nista slicno se ne iznosi u vezi sa Srbijom. Komentar uz fotografiju Zagreba, koja prikazuje Banske dvore, kazuje sledece: "Zagreb je bogat istorijom. U starom delu grada, gde mnoge gradjevine zalaze u mnogovekovnu proslost, nalaze se brojni muzeji, galerije, i pozorista". O Beogradu, bez fotografije ili komentara, saznajemo samo da je glavni grad Srbije. Slika: Panorama podbiokovske Makarske rivijere, sa dominantnim pogledom na Jadran.

Odlomak iz teksta Ramet-ove o Hrvatskoj: "gradovi duz obale uzivaju u blagoj, mediteranskoj klimi..." Slika: Panorama Korcule u kojoj se suncem obasuti vinograd spusta ka Jadranskom moru: u daljini se uocava katolicka crkva.

Komentar uz fotografiju (odlomak): "Grozdje iz ovog vinograda koristi se za spravljanje popularnog grckog vina".

Da bi se znalo koji interes stoji iza ovakvog marketinskog intervenisanja, S. P. Ramet daje i sledece podatke: "Najvazniji trgovinski partneri Hrvatske su Nemacka, Austrija, Slovenija, Italija, Velika Britanija, i SAD". A to su listom zemlje koje su angazovane i zainteresovane strane u jugoslovenskom konfliktu. Nadalje, "Hrvatska je punopravna clanica UN (od maja 1992), ucesnik 'Centralno-istocne inicijative'... primljena je u MMF i 'Medjunarodnu banku za razvoj i saradnju' (1993.), a takodje ima i status specijalnog gosta u 'Savetu Evrope'" . U funkciji heroiziranja, integrisanja te eticke denacifikacije i "pranja" Hrvatske, jeste i serija poluistina ili nekomentarisanih i istrgnutih fakata iz njene moderne istorije. Tako: a) "Tokom Prvog svetskog rata Hrvati i Srbi su vecinom ratovali zajedno...", b) "narocito su se snage J. B. Tita, hrvatskog komuniste, borile protiv proitalijanskog ustaskog rezima" (rad konc-logora Jasenovac nikada nije prekinut, /1 335 dana/ - prim.) , v) zatim, "Tokom 60-tih i 70-tih prelepa Jadranska obala privukla je turiste, sto je doprinelo ekonomiji SFRJ. Hrvati su poceli da se bore za vecu autonomiju posto su uocili da se njihovi turisticki prihodi koriste za iskorenjivanje hrvatskog nacionalizma" , g) Hrvatski disidenti, ukljucujuci Tudjmana, postali su znacajna snaga u hrvatskom drustvu" (na Zapadu termin "disident" je sinonim za politickog heroja,-prim.), d) "uprkos pokusaju da Srbima ucini ustupke, Tudjman je otudjio Srbe..", dj) "Unutrasnji problemi (a ne priroda same vlasti, - prim.) doveli su do smanjenja demokratskih sloboda u Hrvatskoj".

Prizori katolicke crkve na Korculi, te same Korcule koja "daje grozdje za grcka vina", opet nas vracaju geopolitickom planu. Nije rec samo o "grckom vinu" kao gastronomskom mamcu. Dalje i dublje, eksplicitno vezivanje Hrvatskih ostrva za toponim "jelinsko" takodje je u funkciji "jeli-nizovanja" Hrvatskih prostora, te pridavanja jos jednog statusnog termina Hrvatskoj, koja i tako, preko "kolevke Evrope", ulazi u klub "istorijskih" nacija. Katolicka crkva na Korculi prvi je i jedini hriscanski objekat koji se prikazuje u "Enkarti". Kao sto vidimo, fotografije Hrvatske projektuju sledecu geostratesku duz: Korcula - Makarska rivijera - Zagreb. Naspram ove je transverzala Prizren-Sarajevo-Mostar. Prema tome, neposredno je uocljivo da stojimo, opet/vecito, pred starom podelom Balkana duzinom tzv. Limes-a. Povodom ovoga valja da ukazemo na istovremeno podvlacenje postojanja nepremostivih istorijskih, verskih i politickih granica, sa jedne strane, i, sa druge, promovisanje nepostojanja i minimiziranja srpsko-slovenskog naroda izmedju i pod njima. A sve to, naizgled paradoksalno, u arenama svetske politike prati upravo relativizovanje pojmova "teritorija" i "istorija".To se dogadja (i) na nivou "Enkartine" vizuelne "simbolicko-sakralne" geografije, premda i tekstovi slede takvu tendenciju. Trostruko se usivaju granice : prvo, kao granica koju je na Drini 395. povukao vizantijski car Teodosije, razdvojivsi Rimsko carstvo na Istocno i Zapadno; drugo, kao crkvena granica uspostavljena 1054. izmedju Carigrada i Rima; i trece, u smislu Balkana kao vojne Krajine, terra militaris, koja je evropske Rajhove, preko vojujucih Srba, stitila od otomanskih najezda. Tako postavsi popriste nedokoncanog balkanskog nastavka bitke kod Poatjea 732. Zarivanje "transverzalne strele" u periferije Centralne Evrope, ali i opasivanje seciva tragedijom Srba, podrazumeva "kurdistanizaciju" srpstva.

Optika i slojevi "Enkarte", na implicitnom nivou geopolitike, pokazuju (i svakako ne demantuju) da atlantisticka strategija na Balkanu, ukratko receno, a) kompromisno podstice turski uticaj i interese sto Americi omogucava (i) dugorocno pritiskanje Nemacke preko

imigracionih talasa i drugih vidova iscrpljivanja, te blokiranje dalje germanske ekspanzije ka jugu Balkana u pravcu naftonosnog Bliskog Istoka , b) ali, takodje povratno koristi i uslovljava kvazi-sekularnu Tursku kao vojnu bazu (Indzirlik) za kontrolu anti-americkih teokratskih bliskoistocnih sila (Irak, Iran, Sirija), v) cini i nuzne ustupke Nemackoj koja se, ipak, postepeno siri na severozapad Balkana sa daljom tendencijom ka jugu . Medjutim, americke politicke strategije u isti mah apsorbuju i, utoliko, otezavaju te procese preko finansijskih, organizacionih i politickih uslova i naplata. Na primer, kolonizatorskim eksploatisanjem Nemacke i Evropske monetarne kase prilikom drzavno-teroristickih naleta na one snage i interese koji se sirom sveta protive pre svega americkoj geopolitici (slucaj "Zalivskog rata" je paradigmatican). William Neikirk, finansijski urednik "Chicago Tribune"-a, kristalno jasno kaze: "Moramo koristiti nasu 'monopolisticku' poziciju na 'trzistu bezbednosti' da bismo odrzali vlast nad svetskim ekonomskim sistemom... mi treba da drzimo svetski zastitni reket prodajuci 'zastitu' drugim bogatim zemljama koje ce nam placati 'ratne premije'" . Ogorcenje ili, pak, oprez pomenutog Krebs-a i Erdoan-a nisu, dakle, nezasnovani. Konacno, najvaznije od svega, g) istovremenim proteziranjem nemacke i turske geopolitike, na ustrb srpske, destabilizuje Evropu i posredno nanosi udarac Rusiji. Na nesrecu, sukobljavanje centralno-evropskog geopolitickog "areala" na celu sa Nemackom, i evroazijskog na cijem zapadnom polu je Srbija a na istocnom Rusija, uvek se tragicno zavrsavalo po zivotne interese i jednih i drugih. Prema uvidu Aleksandra Dugina , na rusevinama visestrukih komadanja nemackih ili, pak, srpskih (ruskih) zemalja uvek je profitirao anglo-saksonski te francuski blok sveta Osidenta, narocito SAD. Pa ipak, medjusobne istorijske hipoteke, sveza secanja i strahovi, deluju protivno Duginovim uvidima te predstavljaju ogromnu teskocu za eventualno real-politicko operacionalizovanje navedenih upozorenja.

Kibernetski enciklopedizam: presedan u medijskom obmanjivanju

Sa pojavom projekta 'Encarta 1996' "enciklopedizam" ulazi u svoju poslednju fazu ukidajuci sebe u banalnosti nulte vrednosti: u digitalnom politickom izvestaju. Ono sto cini fascinantni novum jeste potpuna konvergencija i poklapanje encikopedijske odredbe (kao pretenzije na zahvat "konstanti" stvarnosti) i novinskog zurnala (kao pretenzije zahvata "promenjivih" tj. neprestano fluidnih mreza stvarnosti). Trenutni presek odnosa snaga, Enciklopedijom odmah dobija status istorijske konstante i politicke istine. Svojom gotovo seizmickom osetljivoscu na apsolutnu sadasnjicu, hic et nunc, ali, jos poraznije, i na sve konture jedne tekuce politike, "Enkarta" postaje digitalni podlistak Pentagona i/ili Vasingtona. Zato drzimo da P. Sloterdijk nije izveo sve konsekvence uvida koji objavljuje da su "mas-mediji razvili takav kapacitet kakav u tom obimu nisu poznavali ni racionalisticka enciklopedija, ni umetnost, ni filosofija zivota, - nesamerivom snagom obuhvata, oni idu ka...totalnoj sintezi" . Mas- mediji nisu "naslednici enciklopedije", jer ih upravo ona ukida time sto sve njihove odlike preuzima i kvalitativno cak premasuje. "Enkarta" je posednik univerzalnog haoticnog ali i usmerenog empirizma podataka (i to sinkreticki: u reci-novine, u ekranskoj slici - tv, u zvuku-radio). "Enkarta" podleze rezimu tzv. "updating", to ce reci, potencijalno svakominutnim izmenama i dopunama sadrzaja. Naravno, zahvaljujuci ocekivanim usavrsenjima tehnike. "Enkarta 1996" nestace u ime "Enkarte 1997", a ova u ime "Enkarte za sezonu jesen/zima '97", itd. Ako su masmediji "naslednici enciklopedije i cirkusa" , onda je "Enkarta" naslednik cirkusa i mas-medija. Stvari se dogadjaju "retro": Enciklopedija nasledjuje mas-medije, premda im istorijski prethodi.

Ono sto predocenu digitalnu Enciklopediju neraskidivo povezuje sa negativnim aspektima tradicije enciklopedizma jeste sposobnost da obmane kako preobiljem informacija, tako i lisavanjem. Medjutim, mogucom brzinom izmena podataka ona se izdvaja ka novom i najsuptilnijem vidu uskracivanja: u nacelu, nije potrebno da sakrije ni istinu usled kontinuuma

zamenjive reke podataka. Konacno, pomenimo i hronicnu nesposobnost da nacelno dovede sebe u pitanje. Enciklopedizam odlikuje iskljucenje "refleksivne veze". Ni jedna enciklopedija ne dozvoljava sud o sebi iz same sebe. Enciklopedijska odredba o "enciklopedizmu", poput skupa svih skupova koji je clan samog sebe, pruza samo kruzni monoloski govor neupitnog Znanja. To je govor koji preko zdravorazumske sveze 'i' "sve moze uciniti susedom" . Uspostavljanje veza izmedju stvari, uzorom Orwell-ovog junaka Winston- a ili odbeglog analiticara CIA-e "Condora"-a, nije samo kriticki otklon od laznog "informisanja". To nije samo filosofski korak napustanja neonskih simulacija Novog poretka. Ako posmatramo kontekst digitalnog nasilja nad Srbima, onda trazenje "veza" jeste sudbinska borba oko interpretacija koje zivot znace i ciji preseci pletu stvarnost.

Posebna odlika "Enkarte" jeste to sto (i) ona oznacava i omogucuje prelazak na rezim elasticne planetarne kontrole, ne (samo) mehanicke ili grubo-totalitarne. Pored ostalog, to znaci da je nestankom tradicionalnih uporista zivota (na cemu sistematski radi revolucionisuci duh podnebesja) nametnut jedan eksperimentalni planetarni sistem koji eliminise supstancijalnu "volju" licnosti i tradicionalno "secanje" zajednice koji ga, pak, ometaju u funkcionisanju. "Neko voljno srediste sa svojim unutarnjim izvesno stima...i snagom, jos uvek predstavlja zariste otpora ubrzanju eksperimentisanja: vise vredi narcisticka apatija, labilno 'ja', jedino sposobno za sinhrono kretanje sa sistematskim i ubrzanim eksperimentisanjem" koje rukovodi logika hedonizma, individualizma i zaborava. Ovaj globalni proces zavodjenja podrazumeva i priprema individue paralisane dirigovanim obiljem slika i uzitaka, stoga potencijalno ravnodusne ali i sugegestijama sistema izrazito podlozne. Enciklopedizam "Enkarte" jeste momenat u ovom sistemu: kao jedan od modela uopste, kao jedan od modela obrazovanja, kao jedan od modela samog sebe ('96, '97, jan. 97, 1. 01.'97...) U dobu Praznine, kako upucuje Gilles Lipovetsky, "svakodnevni zivot i covek nemaju sopstvenu tezinu, posto su zahvaceni procesom mode i ubrzanog zastarevanja (outdated, - prim.)... pomaljaju se lebdeci (drustveni) atomi ispraznjeni cirkulacijom modela i samim tim podlozni stalnoj reciklazi" .

*

Da zakljucimo: nije rec (samo) o tome da su nosioci odgovornosti medijski rat izgubili time sto nase istine nisu pravovremeno ili, pak, pravovaljano plasirali preko marketinskih pojacala.. Ideoloska prepariranost sveta Zapada nije samo odraz globalne medijske manipulacije, nego i znak nestanka ili/i nepostojanja onih kotvi duha i istorijskog samorazumevanja za koje smo mislili da su nam zajednicke. A to ukazuje na dublje (meta)povesne dimenzije problema: na duboko usadjenu "opstu kolektivnu predstavu" i odredisnu "intuiciju" Zapada u odnosu na nas, a koja se pokazala kao ona poslednja, i od nas potcenjena, negativna barijera smislu i sarazumevanju. Rec je i o tome da sekularizam poznomoderne stvarnosti jos uvek nedovoljno sagledavamo kroz kategorije brzine i nacina promena drustvenih i medijskih modela koji se predaju u planetarni opticaj, - kao i njihovu dinamicku povezanost sa tom "dubinskom predstavom". Pozivanje na argument iz "istorije" i "hriscanstva", iz "(Vizantijske) Evrope" i "srpske samobitnosti"-kao odbrana od zapadne propagande, takodje treba da raspolaze uvidom da zivimo u dobu ubrzanog raskidanja spona narastaja i predanja: da je sve manje ljudi kojima ti pojmovi nesto realno znace, ne samo u inostranstvu. To ne znaci da ne treba jos cesce i promisljenije obznanjivati pomenute cinioce naseg eshatoloskog Smisla. Naprotiv. Pa ipak, kada se (medijsko) nasilje univerzalizuje kao samo nacelo stvarnosti (i kada smo objekat istog) tada imenovanje i analiza tog nasilja, iako nuzni, nisu dovoljni za pojavu delotvornijih nacionalnih praksi u kulturi i politici. Opojmljenje ovog razlikovanja, kao granice naseg saopstenja, jedna je od poluga kojima se mozemo pokrenuti sa mrtve tacke. Balkanski rat i jeste jedna od tacaka iz kojih Smrt ulazi u treci milenijum.

JERODJAKON JOVAN (CULIBRK) Bogoslovija Sv. Petra Cetinjskog, Cetinje

NE-ZAOBILAZNE STRATEGIJE

SAZETAK: Autor tvrdi da se rat u bivsoj Jugoslaviji pripremao dugorocnim i "zaobilaznim strategijama" (Brian Eno): raspored trupa u post-dejtonovskoj Bosni analogan je rasporedu uzora prema kojima su se oblikovale potkulturne scene pocetkom osamdesetih.

Pop-kultura u samoj sustini sadrzi antipravoslavni naboj : careubistvo je upisano u jednom od sredisnjih trenutaka pop-muzike "Sympathy for the Devil". Live Aid je pak trenutak u kome se politika planetarne drzave pocinje oblikovati prema nacelima najsavrsenije lazi (=fiction- a), ostvarenog Gesamtkunstwerk-a: pop-kulture.

Opstanak Republike Srpske - kao antipoda planetarnog grada, ciji je simvol Sarajevo - pokazuje se kao nemoc pop-kulture da postvari svoj fiction orudjem politike.

Oci planetarne drzave, u cijem je sredistu anonimni bosanski zupnik preko noci postao kardinal, uperene su na ishodiste "planetarne crkve" - Rim.

Mi, pak, mrzimo na laz onoliko koliko smo bili blizu smrti od nje.

KLJUCNE RIJECI: pop-kultura, fiction/laz/otac lazi, planetarni grad/drzava, Live Aid, Sarajevo/ociscenje ognjem, mrznja na laz, zivot

Ako je ovaj rat zaista "najgori od svih mogucih ratova", a da pri tom nije odnio ni priblizan broj zivota kao prosli svjetski rat ("Ovoliko ih je 1942. pobijeno u Bistrici samo za jedan dan..." - Ostoja Stojkovic, Gradiska, 1995, govoreci o broju poginulih sa teritorije opstine), po cemu se onda mjeri njegovo zlo?

Bez sumnje, po kolicini lazi unesene u ovaj rat.

A kolicina i kakvoca lazi su nepogrjesivo mjerilo i savrsena paradigma za ucesce onoga koji "kad laz govori, svoje govori" (Jovan 8:44), "laze i oca lazi" (Jovan 8:44) i "covjekoubice od iskoni" (Jovan 8:44): za ucesce tvorca zla. Laz je svesavrseni grijeh, kojim smrt i zlo i ulaze u istoriju ("... zmija me prevari...", Postanje 3:12), grijeh koji pogubljuje bez ostatka. Zato mjera smrtonosnog dejstva oca lazi i nije ubistvo, nego covjekovo ukljucenje u laz; jer Satana nije ni zainteresovan da covjeka ubije u ovom vremenom zivotu, nego da ga ucini saucesnikom (="pricasnikom") (=salazom) svoje vjecne pogibli. A laz je najsavrseniji nacin za to, djavoput (djavodiceja), "ono sto sacinjava sustinu njegovoga bica, ono sto ga u sustini cini djavolom, ono cime on odjavoljuje sva razumna i slobodna bica koja mu sluze"

Nesrazmjer izmedju onoga sto se desavalo na bojistu, njegovog prikazivanja i posljedica (vidjeti tekst dr. Mirka Zurovca "Sta nam se stvarno dogodilo...") je toliki da na jednoj strani uvjerava da se rat sustinski nije ni vodio na zemlji (u stvarnosti), ili - bolje - da je stvarnost rata bila negdje drugdje; na drugoj strani taj nesrazmjer fascinira toliko da bi covjek, ako bi se bavio njime, mogao zavrsiti kao ona koja je pogledala u zlo (uporedi Postanje 19:26).

Laz s kojom smo suoceni ovih pet godina nije politicka, diplomatska ili strategijska (vojnicka) laz: ona ne mijenja, ne cini laznim, jedan aspekt svijeta; ona stvara potpuno novu stvarnost, sto je osobina samo umjetnosti, koja je "projekat novoga zivota" (Nikolaj F. Fjodorov, u osvit istorijskih avangardi).

Vaskoliko srpsko cudjenje nad svijetom - njegovom politikom, kulturom, civilizacijom, medjunarodnim institucijama, nekadasnjim prijateljima etc. - znacajna je osobina ovoga rata.

U svijetu koji se ponasa prema zakonima fictiona, gradjanski nacionalni modus Republike Srpske nije imao sta da trazi; svijet koji sa onim od prije Drugog svjetskog rata nema vise nista ("... ni kamen na kamenu od stare gradjevine nije ostao...", jeromonah Simeon Svetogorac, inace Peruanac) vec odavno funkcionise po paradigmi najsavrsenije tvornice lazi, tvornice fiction-a (=Hollywood) - pop-kulture.

Pri tome, njena negativna nastrojenost prema pravoslavnom svijetu, koja se demonstrirala na ratu u Bosni, nije nista novo. Naprotiv, ona je upisana u sam njen sredisnji, prelomni trenutak: kada 1969. na Altamontu zajedno sa "ljetom mira, ljubavi i muzike" pada i posljednja istorijska ideja pobune (preobrazenja), dok Hells Angels ubijaju Crnca u publici, Jagger, posudivsi usta tvorcu fikcije pjeva: "Ja sam ubio cara i njegove sluzitelje, Anastasija je vristala od bola... nadam se da pogadjate moje ime" ("Sympathy for the Devil" , LP "Beggars Banquet", 1968.).

Trenutak trijumfa lazi poistovecuje se ovdje sa trenutkom pada istine - careubistvom. Stavise, medju njima postoji kauzalitet: da nije uklonjen "onaj koji zadrzava", pravoslavni car kao nosilac istinonosne drzavne ideje, ni laz ne bi mogla da postane drzavotvorna: Oktobarska fikcija potvrdjuje se SSSR-om; pop-fikcija, multi-kulturalna i - etnicka planetarna drzava lazi (Clinton kao kozmokrator u zapisu prevodioca "Knjiga Makavejskih") potvrdjuje se u isto takvoj Bosni: nekada je trebalo slomiti cara i Vrangela, danas Karadzica i Mladica. Otuda kolicina i kakvoca lazi (=zla) u ratu u Bosni, koji prevazilaze ljudske moci: jer "problem lazi je problem licnosti, i to ne samo ljudske licnosti, nego - demonske licnosti"

Ekskurs A

LIVE AID , juli 1985: "nestanak" pop-kulture; naime: drzava/politika pocinju da preoblikuju svijet po nacelima pop-kulture; politicka akcija se vise ne usmjerava na stvarnost (oznaceno) nego na ono sto je o stvarnosti izreceno (oznacitelja). Izabrani fiction odredjuje zivot politicara u potpunosti: on mu robuje kao pop-zvijezda svome imidzu, 24 casa na dan, 365 dana u godini. Permutacija se skriva iza cinjenice da pop postaje drzavna kultura planetarne drzave, a muzicari dobijaju politicki glas ("... mislim da su i ljevica i desnica politicki istrosene, vrijeme je za nesto trece..." - Peter Gabriel za World BBC).

Drzavni umjetnici: dotad minorni Madonna i U2 ovdje postaju planetarne zvijezde. Nimalo slucajno rimokatolici (nimalo slucajno ni Talijanka i Irci) oni na tada aktuelnim plocama - "Like a Virgin" i "War" "afirmisu" zaboravljene vrijednosti - cednost i hrabrost, pomazuci drzavi lazi da stvori i iluziju da i ona (kao "prava" drzava) pociva na vrijednostima. A kada Bono sleti u Sarajevo i pruzi ruku Aliji Izetbegovicu, on pokazuje sta je: drzavni umjetnik na zadatku.

Rezultat: LIVE AID je prvi javni cin planetarne drzave: potvrda njenog prava da intervenise gdje to humanizam nalaze. Na osnovu tog legitimiteta vrsi se napad na Irak (vidjeti sta je o legitimitetu pop- kulture svojevremeno pisao Tadej Zupancic, obradjujuci "Top Gun": eskadrila F-15 proslavljena u holivudskom filmu (stekavsi pop-kulturni legitimitet) nakon nepune dvije godine nosi americku intervenciju u Iraku).

***

Nakon smrti nosioca jugoslovenske lazi, maja 1980. ("On je bio mrtav prije nego sto se rodio", Mitropolit Amfilohije), nuzno je bilo prestrukturisati laz, utemeljiti je na novoj paradigmi; pop-kultura postaje nova komunisticka partija, njeni djelatnici - "vidioci" buducnosti koji od nje mogu da ocekuju nagradu.

Formiraju se lokalne scene, a dotad uglavnom jedinstvena jugoslovenska scena nestaje: u znamenitoj podjeli uzora, po kojoj se Ljubljana formira po ugledu na Berlin, Zagreb na London, a Beograd na Njujork (pogledati raspored NATO trupa u post-dejtonskoj Bosni), Sarajevu ostaje da se ponasa kao zvanicni nasljednik jugoslovenske ideje, ponavljajuci je u svom drzavnom prostoru.

Olimpijske igre, nagrade Kusturicinim filmovima, "Tetoviranom pozoristu" i Strip-Art-u , etc. produbljuju laz o "nama kao sredistu svijeta" (vidjeti pjesmu Zabranjenog pusenja "Dan kad je otisao Hase", koji je "... tukao Ruse i Engleze..."): u planetarnu fikciju se narodi iz bivse Jugoslavije ukljucuju onoliko lako koliko su i sami plod fikcije; nakon Bosne, preko "Prije kise" i "Anastasie", sada se ukljucuje Makedonija, jedina nacionalna scena u bivsoj Jugoslaviji).

Sarajevo postaje, uz Dubrovnik, najpoznatiji jugoslovenski grad u svijetu - nimalo slucajno izabran i od JNA i od svjetske drzave da se od njega nacini zrtva, a od Boga - da se na njemu namire mnogo dublji dugovi. Odbojnost - danas mozemo reci i mrznja - koja je kod Srba, narocito u Bosanskoj Krajini, postojala prema Sarajevu je u stvari mrznja na same sebe, na svoje samoponizenje, na dubinu svog ucesca u lazi.

Dubinom svoje lazi, unistenjem svakog ljudskog dostojanstva tako karakteristicnim za njega, Sarajevo je postalo simvol ropstva, vanjskog i unutrasnjeg (=ropstva lazi, grijehu), onoliko koliko su Zmijanje i Romanija u Bosni bili simvoli iste takve slobode. Otuda je i stradanje ("Bog bije sina kojeg prima", Premudrosti Solomonove) zbog ucesca u lazi moralo doci preko lazi, "jer svi koji se mase za noz, od noza ce poginuti" (Matej 26:52).

I u jednom strasnom magnovenju, Sarajevo je zaista postalo srediste svijeta: istinski simvol Titove Jugoslavije, postalo je "razoreni grad", mracni simvol Planetarnog grada devedesetih, onako kako ga je u sedamdesetim simvolizovao Berlin ("podijeljeni grad") ili u osamdesetim Nju Orleans ("grad haos"): Sarajevo je postao simvol planete, odavno medijima pretvoren ne u grad, nego u niz predgradja u potrazi za sredistem. Konacno, Srpsko Sarajevo je i simvol grada ociscenog kroz oganj.

Njegov opstanak (kroz Republiku Srpsku) je slom politickog naboja pop- kulture; dokaz nemoci Zapada da orudjem politike postvari svoju fikciju. Oci planetarnog grada u cijem je sredistu anonimni gradiski zupnik preko noci, u magnovenju, postao kardinal, uperene su na Rim.

***

Srediste grada je hram, krstoliki; srediste covjekovo je dusa, bogolika. Danas mrzimo na laz onoliko koliko smo bili blizu smrti.

IV ETIKA, PRAVO I RAT

DR. JOVAN BABIC Filosofski fakultet, Beograd

RATNI ZLOCIN KAO ZLOCIN PORAZA

SAZETAK: Cilj clanka je da pokaze da je od tri vrste zlocina koji se tretiraju kao "ratni" samo "zlocin protiv mira" takav da se izdvaja kao nacelno razlicit od skupa svih ostalih mogucih zlocina. Kod ostale dve vrste dodatak "ratni" ne dodaje nikakvo relevantno novo moralno ili pravno odredjenje. Zlocin protiv mira sastoji se u proizvodnji uzroka rata, njegovom planiranju i zapocinjanju. Ali, sa druge strane, priroda rata kao pravila odlucivanja po kome ne moze unapred da se zna ko je u pravu onemogucava pravno regulisanje zlocina protiv mira na jedan za pravo zadovoljavajuci, konstitutivan, nacin posto se pobedom uspostavlja novo pravo koje amnestira krivicu za rat ako je strana koja ga je zapocela u njemu pobedila. Otuda zlocin protiv mira moze da se u pravnom smislu zasnuje samo preko poraza, i to samo ako je strana koja je zapocela rat - na jedan od dva nacina na koji se to moze uciniti: napadom na drugu drzavu i pobunom - porazena. Ako je porazena ona strana koja se branila (koja je branila status ljuo ante) onda bi pripisivanje tog zlocina toj strani znacilo da nema mogucnosti da se uspostavi novo zakonito stanje koje se takodje mora zasnivati na zabrani napada i zabrani pobune kao pretpostavci same mogucnosti zakonitosti nekog stanja. Ali ni u moralnom smislu ne moze da se zasnuje pravo na sudjenje porazenim braniocima, jer bi to povlacilo da su napadaci ili pobunjenici od pocetka imali pravo na pobedu, jedno pravo koje u ratu ne moze postojati, a koje takodje ni u miru ne moze postojati jer bi to znacilo da postoji neka instancija koja ima pravo da dodeljuje licence za (garantovanu) pobedu u nekom ratnom sukobu. To je protivrecno jer bi takva instancija svaku takvu odluku morala da objavi, sto bi bilo dovoljno da spreci rat i sto bi ona morala da uradi iz moralnih razloga buduci da se rat definise kao jedno izuzetno rdjavo stanje stvari. Osim toga njena moc da daje licence za pobedu morala bi se zasnivati na njenoj moci da pobedu garantuje, sto bi znacilo da je ceo suverenitet kod nje, pa bi opet bila duzna da rat spreci umesto da ga dopusti. Medjutim, pravo na pobedu u moralnom smislu ne moze da se konstituise pre svega zato sto se njime negira i ukida pravo na odbranu, jedno pravo koje ima cvrsto moralno utemeljenje u univerzalizaciji. Posto se tako ratni zlocin u oba relevantna smisla (pravnom i moralnom) svodi na apsurd, zakljucak je da je ratni zlocin jedna politicka a ne pravna ili moralna kategorija, cak i onda kada za njegovo sankcionisanje postoje dobri moralni i pravni razlozi - naime kada se sudi porazenim napadacima ili pobunjenicima. Suditi pak porazenim braniocima ne moze biti nista drugo do neki oblik pravne blasfemije.

KLJUCNE RIJECI: rat, ratni zlocin, agresija, poraz, pobeda, moralno vs politicko opravdanje, pravo na odbranu.

Ima neceg neprilicnog da o ratnim zlocinima govore porazeni: govor je determinisan kontekstom. To moze izgledati kao pravdanje i biti neuverljivo. Uverljivost je medjutim glavni cilj svakog govora.

Uzmimo dva primera, jedan zamisljen kao misaoni eksperiment, a drugi stvarni. Prvo zamisljeni: ako zec lovcu govori o pravu na zivot, kakvu sansu na uverljivost (plauzibilnost) mogu imati argumenti u tom kontekstu? Drugi primer: bombardovanje Drezdena je ocit i jasan primer ratnog zlocina - ali zar se mogla ocekivati rasprava o tome na Nirnberskom procesu? Ali nije to samo stvar pobede, vec vise moci i sile: Amerika je, npr., porazena u Vijetnamu, pa ipak nije bilo suda koji bi dosudio ratnu odstetu Vijetnamu, kao pobedniku, ili bar zrtvama tog rata, - ili samo zrtvama ratnih zlocina, kojih je, po opisu lakoce sa kojom se tamo operisalo pojmom "takticke nuznosti" moralo biti poprilicno.

Osecaj ove neuverljivosti jeste moralna reakcija iz koje proizlazi utisak da je ratni zlocin politicka a ne moralna pa ni pravna kategorija. Pokusacu da to obrazlozim. Kao sto se dubina neke provalije meri istom mernom jedinicom za duzinu (metar, centimetar, kilometar) kojom i, recimo, putevi, tako je i mera moralne neispravnosti uvek ista, samo su postupci i situacije

koji se njime ocenjuju ("mere") razliciti. Rat kao takav ne moze opravdati ono sto je neispravno - rat je samo pojava u kojoj se neke vrste postupaka desavaju, i one "sacinjavaju" rat, a one su ispravne ili neispravne tek kad se ocene i to ne zato sto se desavaju u ratu (da njih nema rata ne bi bilo) vec onim istim merilom kojim se ustanovljuje moralna ispravnost postupaka - univerzalizacijom. Univerzalizacija nije ni mehanicko apstraktno uopstavanje, ni utilitaristicko pravilo akumulacije opsteg dobra, ni apstraktno nacelo nezavisno od primene: ona se sastoji upravo u primeni nekog pravila, primeni koja se manifestuje kao usvajanje i odobravanje tog pravila. Tek u primeni ona dobija svoje puno znacenje: to nije prosto projektovanje sebe takvog kakav sam kroz skup svih ljudi, vec postavljanje u njihovu poziciju, i tako reci provlacenje svih ljudi kroz tu poziciju. Zato je to tako tesko: ne pitam se sta bih ja uradio na njegovom mestu, za to bi mi bilo dovoljno zlatno pravilo, vec sta znaci biti (on ili bilo ko drugi) na tom mestu.

Kad se tako gleda vidi se da rat ne moze nijedan postupak uciniti ispravnim, ali isto tako ni neispravnim, ako on i inace ne bi bio takav. Ali ubistvo, reci ce neko, zar ga rat ne cini ispravnim. Moze se reci da je ubijanje u ratu deo pravila igre ili pravila te institucije koju zovemo rat - na isti nacin na koji je razbijanje nosa ili izbijanje zuba deo pravila igre u tuci: ako neko ucestvuje u tuci onda je besmisleno da se cudi ili protestuje sto mu je raskrvavljen nos. Sto ne znaci da se treba tuci ili ratovati - vec samo da se ne treba cuditi sto se u ratu ratuje ili sto se u tuci ljudi biju. Moze se, medjutim, desiti, da se rat, mozda za razliku od tuce, ne moze izbeci, jer je rat socijalna kategorija i u njoj ne ucestvuju, a u nacelu i ne odlucuju, ljudi kao (privatni) pojedinci. Kolektivna odlucivanja i kolektivne akcije nacinom svoje artikulacije stvaraju determinacije koje mogu znacajno ograniciti, a u nekim situacijama i ukinuti, mogucnost slobodnog odlucivanja za pojedince, (a nakon sto se predje jedna tacka nepovratnosti u odlucivanju i delanju i za same kolektive).

Pogledajmo to malo pazljivije. Mozemo se sloziti da nuzna samoodbrana predstavlja osnov dozvole za ubistvo: ubistvo u samoodbrani nije neispravno. Ali naravno samo ako stvarno postoji nuznost za upotrebu bas tog sredstva za odbranu. Moguce je medjutim da se ta situacija zloupotrebi: da se odbrana mogla postici i bez ubistva, ali je iskoriscena prilika da se udari malo jace i "dovrsi posao". Sasvim je moguce da se fakticki ne moze utvrditi postojanje te namere, i samoodbrana moze biti samo zastor za skrivanje ubistva. Tako da neko ubistvo nece biti opravdano zato sto je izvrseno u kontekstu samoodbrane, vec ce biti opravdano samo ako zadovoljava uslov ispravnosti, a to ce biti ako su vrednosti u takvom odnosu da daju opravdanje za taj postupak.

Isto je tako i sa ratom, rat nije moguci deo ili dodatak moralnom kriterijumu. "Ratni zlocin" je stvarno zlocin ako je u pitanju postupak koji spada u zlocine, ili odredba "ratni" tom odredjenju nista ne dodaje niti oduzima u moralnom smislu. Ona samo opisuje situaciju ili priliku (mozemo reci i "praksu" ili "instituciju") u okviru koje je taj postupak izvrsen. To je prilika da se mnogi takvi zlocini verovatno dese - ali svaki od njih, da bi se desio, mora biti izvrsen: mora se uspostaviti kao postupak, ne tek puki dogadjaj. Mora biti biran, a ne biti nuzna posledica nuznog uzroka, na cemu se zasniva moralna odgovornost. Rat je jedna vrsta nuznosti, i mnogi postupci u njemu izmicu odgovornosti zato sto su, kao i u samoodbrani, nuzni. Da bi bilo zlocina ne sme biti ove nuznosti, i zato rat, kao i samoodbrana, ne moze dati nikakvo dodatno moralno opravdanje. Ako nuznosti nije bilo, onda je postupak slobodan u jednom smislu u kome su svi spoljasnji uslovi samo fakticke pretpostavke za izvrsenje postupka (kao sto za ubistvo pistoljem moze biti potrebna nabavka pistolja). To sto izgleda da je u ratu dopusteno nesto sto u miru nije samo je znacenjski defekt, jer ono sto je moralno dopusteno u ratu drukcije je samo po tome sto su to druge vrste postupaka cije prisustvo definise da je u pitanju rat a ne mir: ti su postupci dopusteni onda kada se izvrse, ako su uslovi

za njihovu dopustenost takodje prisutni. Znacenjska zabuna proizlazi iz implicitne pretpostavke, zasnovane na oholosti i povrsnosti ljudskog optimizma, da pojam dopustenosti implikuje da je ono sto se dopusta neko pozitivno dobro. Ali svi znamo da postoje uslovi pod kojima je dopusteno da se ljudima odsecaju noge ili ruke, vade bubrezi, oci ili plucna krila, iako to nikako nije tako pozitivno, vec samo negativno dobro - manje zlo. Ali da bi to zaista postalo dopusteno mora se tzv. normalna situacija drasticno promeniti (npr. u slucaju teske bolesti), i u novoj situaciji isti kriterijum daje sasvim drugaciju liniju razgranicenja izmedju dopustenog i nedopustenog.

To sto ce razlicite eticke teorije dati razlicite odgovore o tome gde se nalazi linija demarkacije izmedju dopustenog i nedopustenog nece promeniti nista u domenu ove vrednosne logike: one ce samo ispostaviti razlicite kriterijume za ocenjivanje (istih) postupaka, pa ce neki postupci po jednom biti dopusteni a po drugom nedopusteni, ali opet ne zbog rata ili mira vec zbog razlicitog odredjenja vrednosti. Tako ce recimo teorija dvostrukog ucinka - da su nenameravane iako predvidjene posledice nekog postupka moralno indiferentne, i da se broji samo ono sto je predmet namere - dopustiti mnogo onih postupaka koje ce deontoloska teorija zabraniti, npr. masovna bombardovanja ako su "uspesna". Jer, sve te nenameravane posledice samo su tzv. "kolateralna steta" i nimalo ne dovode u pitanje moralnu ispravnost osnovne namere, da se postigne pravedni cilj. Utilitarizam ce opravdati jos vise - na primer, odmazdu, zastrasivanje, streljanje talaca, egzemplarno ili kolektivno kaznjavanje, - nacelno sve sto je u krajnjem rezultatu korisno. Neke druge teorije, teorija prirodnih prava, teorija vrlina, teorija ljudskih prava, dace drugacije odgovore, cesto nekoherentne i nacelno neodbranjive. Ali sve one, cak i one najradikalnije, nece moci izdvojiti nista specificno za "ratni zlocin", kao ni za, na primer, "ljubavni zlocin".

U pravu stvar je jos komplikovanija. S jedne strane pravo ima pretenziju na moralno pokrice. To pokrice se nacelno obezbedjuje pretpostavkom o prezumpciji nevinosti, u koju je zalozeno univerzlano postovanje i koja nas stiti od opste sumnjicavosti, moralizma i vrednosnog fundamentalizma. Ali sa druge strane u pravu se ne radi o tome sta treba da bude dopusteno vec o tome sta je odluceno da se hoce da bude dopusteno. Zato pravo zahteva drzavu za svoje vazenje. Drzava opet, pa cak i kad je u ratu, ne moze izbeci nacelnoj obavezi uterivanja prava, cak i kad su u pitanju njeni najvisi sluzbenici ili oni njeni sluzbenici koji su zaduzeni da uteruju zakon. Ako zakon ne vazi nacelno jednako za sve on ne pruza sigurnost (sto je njegova osnovna svrha) ni za koga. Druga je stvar sto se zakon moze krsiti i polozaj zloupotrebljavati. Ta mogucnost je u ratu naravno ekstremno prosirena. Ali nema razloga da se u ratu zlocini ne kaznjavaju. Ako je drzava solidna ona ce to i ciniti; ako nije solidna ona to nece ciniti ni u miru.

Doduse pojavice se prilike da se na neposten i nepravedan nacin postigne neka dobit, ili uopste prilike da se uradi nesto neispravno, i te ce prilike biti karakteristicne za rat, kao sto su i neke druge prilike karakteristicne za biznis ili medicinu ili za samu pravnu praksu. Klasifikacija postupaka koji se na taj nacin inkriminisu mora onda biti zakonski predvidjena, i drzave moraju imati zakone kojima se to regulise; ti su zakoni deo krivicnog zakona. Postojanje namere da se taj zakon sprovodi je pretpostavka da drzava uopste ima ovlascenje na sprovodjenje zakona - da ona nije neka privatna agencija ili razbojnicka druzina koja privatnu volju neke grupe predstavlja kao vlast i zakon. Tu se takodje vidi moralna osnova egzistencije prava: ideja o drzavi bez zakona, u ratu ili miru, pokazuje se prakticki protivrecnom, pa takva drzava ne moze imati legitimitet, a bez toga ne moze imati ni suverenitet. Moze se odrzavati samo silom, ako ima dovoljno i dok ima dovoljno sile.

Prema tome drzava ce, u ratu kao i u miru, biti razapeta izmedju zahteva prava, koji trazi da se zakoni striktno sprovedu, i zahteva politike, koji zahteva efikasnost u postizanju postavljenih ciljeva. Ali neki sud koji hoce da sudi za krsenje zakona mora imati ovlascenje na drzavnu zasnovanost, i to ovlascenje mu daje pravo da se ne osvrce na potrebu drzave da mozda i sama krsi zakon. Pravo na sudjenje u pravnom smislu pretpostavlja tu vrstu ovlascenja koje se samo zasniva na precutnom prihvatanju zakona doticne drzave. Ti zakoni u razlicitim drzavama mogu biti i razliciti, a same drzave mogu da se medjusobno odnose razlicito ne samo zbog konkurencije u interesima vec i na osnovu medjusobne percepcije o kvalitetu i unutrasnjem postovanju zakona u svakoj od njih. Mogu medjusobno i ratovati. Ali ne mogu suditi za postupke koji su u nadleznosti one druge - hapsiti na teritoriji one druge, suditi (makar u odsustvu) za prestupe ili zlocine koji su pocinili gradjani neke druge drzave na teritoriji te druge drzave.

I tu se priblizavamo nasem problemu ratnog zlocina u okviru njegove pravne artikulacije. Tamo gde je izvrsen obican zlocin (da ga tako nazovemo u razlici prema terminu "ratni zlocin") pod maskom rata, na slican nacin na koji je situacija samoodbrane iskoriscena za to da se neko ubije, taj zlocin spada pod "nadleznu" pravnu sankciju, a teskoce oko dokazivanja su kao i drugim slucajevima fakticke prirode. Zloupotrebe koje se tu mogu pojaviti su zloupotrebe ljudske slobode, i to sto je u ratu mogucnost za te zloupotrebe povecana samo je deo deskripcije rata kao jednog rdjavog stanja stvari. Ali nacelno gledano "ratni zlocin" je podvrsta zlocina, a nije neka posebna kategorija. Pravo i duznost da se za te zlocine sudi je nacelno ista kao i za bilo koju drugu vrstu zlocina. Iz tog prava i duznosti sledi i ovlascenje nadleznih sudova da sude.

Kad se sve to uzme u obzir ratni zlocin ne bi trebalo da predstavlja neki poseban teorijski problem, nezavisan od opstih filozofskih i moralnih pitanja o zakonu, kazni, prestupu itd. Ono po cemu se to ispostavilo kao problem, jeste zapravo ratni zlocin u kontekstu tzv. medjunarodnog, mada bi mozda bolje bilo reci multinacionalnog, prava. Meni se cini da medjunarodno pravo nije, i ne moze biti, pravo u osnovnom znacenju te reci. Ono ne raspolaze konstitutivnim pravilom jedne institucije, drzave, vec se poziva na moral, odnosno na moralna osecanja onih koji su, ili misle da su, dovoljno mocni da svoja moralna osecanja (uzmimo da je to zaista u pitanju i da u pozadini nema nicega drugog) pretoce iz moralnog sudjenja u pravno sudjenje. Stavise sam izraz "medjunarodno pravo" sadrzi u sebi jednu tenziju: ono bi bilo zaista pravo ako bi postojala jedna svetska drzava pa ne bi bilo "medjunarodno", a ako, kao sto jeste slucaj, u svetu ima mnostvo drzava onda to "pravo" moze raspolagati samo jednim regulativnim pravilom, nedovoljnim za uspostavljanje sudova i validnost sudjenja, koja zahteva konstitutivnost za svoja pravila. Cinjenica postojanja mnostva drzava proizlazi iz osnovne ljudske osobine, slobode, koja bi u jednoj svetskoj drzavi bila radikalno ugrozena. Dok god se ljudska vrsta ne odrekne slobode bice i drzava, a dok je drzava bice i ratova, pa i teskoca u kaznjavanju zlocina koji se izvrse u ratu i potrebe ili zelje za njihovim medjunarodnim sankcionisanjem, potrebe radi obezbedjivanja kaznjavanja i zelje radi sopstvenog ukljucivanja u taj proces.

I tu nastaje problem. Kad se bolje pogleda klasifikacija ratnih zlocina - oni se dele na tri vrste: zlocini prema miru, ratni zlocini u uzem smislu, zlocini prema covecnosti - moze se videti da samo prva kategorija zahteva medjunarodnu instancu, ali da analiza pokazuje da je zlocin protiv mira zapravo zlocin poraza, i potvrditi da je termin "ratni zlocin" jedna politicka kategorija i u domenu prava. Ostala dva tipa ratnih zlocina mogu se opisivati u ratnom pravu (ius in bello) i "etici rata" i onda i sankcionisati, pa i medjunarodno (na osnovu raznih konvencija i medjudrzavnih ugovora) isto kao i kod svih drugih prestupa. Planiranje pak ratnih zlocina i zlocina protiv covecnosti moze se smatrati samo posebnim oblikom kriminala,

i nema unutrasnje veze sa pojmom rata. Stavise, planiranje (kao i vrsenje) obicnih ratnih zlocina po pravilu je i kontraproduktivno za ostvarenje ciljeva rata, pa je utoliko i neracionalno. Ali "zlocin protiv mira" je slozen i kontraverzan pojam: zapocinjanje rata je, za status ljuo ante, uvek krsenje uspostavljenog, etabliranog, stanja i krsenje medjunarodnih ugovora.

Pojam "agresije" koji se tu uvodi u medjunarodnom pravu trebalo bi da bude odlucujuci. On je zaista veoma obecavajuci, i u nekim slucajevima je imao prihvatljivu primenu: primeri su napadi Indije na Pakistan 1971. i Tanzanije na Ugandu 1979. koji nisu bili oznaceni kao agresije. Ali cena uvodjenja pojma agresije je ukidanje pojma rata (kao sto je zaista slucaj sa dokumentima sadasnje svetske organizacije u kojima se govori samo o agresiji ali ne i o ratu kao takvom) i svodjenje rata na policijsku akciju u kojoj je unapred odluceno ko je u pravu; time se iskljucuje mogucnost pobede i poraza kao kljucnih odredjenja rata jer je jednoj strani negirano pravo da svoje interese predstavlja kao legitimne, i ona stoga nema pravo ni da se brani niti da, na primer, bezi. To je situacija svetske imperije, i samo sa tom pretpostavkom moze se govoriti o jednoznacnom odredjenju "zlocina protiv mira". Bez te pretpostavke rat ostaje, kao sto i jeste, pravilo igre u kojoj se moze pobediti i biti porazen, i u kojoj se, cinom ulaska u rat prihvata pravednost rezultata. Ako je rezultat pravedan, onda zlocina (i zlocinaca) protiv mira moze biti samo ako onaj ko je planirao i zapoceo rat (tj. napadac ili pobunjenik ili secesionista) bude porazen. Ali to je zaista i pravedno - jer on je u potpunosti odgovoran za poraz jer je njegova odluka (da napadne ili da se pobuni) kljucni medju uzrocima njegova poraza. Ali ako napadac pobedi ili pobuna ili secesija uspe (tj. pobedi) napadnuta strana, prihvatanjem poraza, ne postaje kriva za "zaveru protiv mira" (tj. za to sto je za uspostavljanje novog stanja mira bio potreban rat) jer ona braneci prethodno stanje nije morala nista da odlucuje o tome sta hoce ili nece. Prethodno stanje vec postoji i ono je zasticeno ili prethodnim mirom medju drzavama (kao jednim zakonitim stanjem cije nacelo zabranjuje drzavama da se medjusobno napadaju) ili unutrasnjim zakonom (koji zabranjuje pobunu ili secesiju). Oni nemaju sta da nacelno odlucuju, vec samo da procenjuju da li odbrana ima neku sansu ili nema. Podrazumeva se da je odluka o tome sta se nacelno hoce jedna institucionalna savrsena cinjenica u vidu zakona, za razliku od odluke za napad, pobunu ili secesiju koje predstavljaju nove uzroke. Pa cak ni ta procena ne obavezuje u moralnom ili pravnom smislu, vec samo u smislu razboritosti: da li je pametno braniti se uzaludno? Ali pravo na odbranu nije zasnovano na sansi na efikasnu odbranu, vec u vrednosti onoga sto se brani. Ta vrednost je, pored i pre ostalog, nacelo zakonitosti. Nasuprot tome, "pravo na napad" se moze uspostaviti samo u odnosu prema izgledu na pobedu. Takvo pravo medjutim ne moze postojati kao pravo, jer ne moze postojati pravo na pobedu - to bi bilo u protivrecnosti sa pojmom rata. Zato se ono kao pravo uspostavlja tek nakon pobede, i nema retroaktivno dejstvo. Inace bi se moglo suditi onima koji su se branili - zato sto su se branili. (Ne zato sto su njihove procene bile pogresne, ili sto su porazeni, vec prosto zato sto su se branili).

Takva logika zaista postoji u policijskim akcijama, ali u njima nema nikakve inicijalne ravnopravnosti prava suprotstavljenih strana. Primenjeno na porazene branioce u ratu namece se pitanje: Ko je odlucio, i to unapred, ko je "agresor" na takav nacin da odbrana moze da se protumaci kao agresija? I da li iko moze imati pravo da to odluci? Ako bi postojao neko takav onda bi on morao imati moc dodeljivanja "prava na pobedu". Ali ako bi imao takvu moc onda bi trebalo da ima i duznost da unapred kaze ko je pobednik. A to znaci da spreci rat. Ako ga ne spreci on je kriv za rat. Ali ako ga sprecava on je onda nadlezna drzava, i kod njega je ceo suverenitet. Ali onda se sam rat pretvara u jednu policijsku akciju, u kojoj ne vazi pravilo igre u kojoj postoji mogucnost i pobede i poraza i u kojoj se ne zna ko je pobedio pre kraja igre. Uvodjenjem pojma agresije u medjunarodno pravo, kao pojma na koji se redukuje celokupna relevancija rata a da se pritom taj pojam potpuno odvoji od institucionalne pozadine

uspostavljenih prava koja cine status ljuo ante, upravo to se desava: unapred se i proizvoljno dodeljuje ili uskracuje "pravo na pobedu". Posto takvo pravo ne moze postojati, i svoju pretenziju moze zasnivati samo na pukoj sili, to se njegovim apriornim dodeljivanjem potpuno destruise svaki pravni smisao "zlocina protiv mira". Ali cak i kad se ratno pravilo, kako je gore definisano, ipak dopusti i onda sudi porazenim napadacima ili pobunjenicima opet ce to sudjenje biti jedan potpuno politicki cin, pa ce opet ono sto je izgledalo kao ratni zlocin u varijanti zlocina protiv mira biti jedna politicka a ne pravna kategorija. Jer pobeda i poraz ipak nisu dokaz da oni interesi koji su na pocetku rata dozivljeni kao potencijalna prava, i koji bi to pobedom zaista i postali, nemaju takav normativni sadrzaj koji je dovoljan za validnu pretenziju da budu ozbiljno dozivljeni kao "pravo". To je zato sto priroda sile, koja odlucuje o tome ko ce biti pobednik, ne garantuje da ce pobediti bolji ili onaj ko ima vise prava, vec onaj ko je jaci. Za moralnu, a pogotovu za pravnu, artikulaciju odgovornosti tu mogu biti relevantni samo oni izgledi i verovatnoce koji su na pocetku mogli izgledati ozbiljni - ozbiljnom i objektivnom posmatracu. Ali nema garancije da ce pobuna ili napad, ma kako dobri izgledali bili na pocetku, na kraju i uspeti. U tome je rizik odluke napadaca ili pobunjenika. Onaj ko se brani ulazi u isti rizik sto se tice moguceg rezultata, ali on je od sudjenja obezbedjen vec prethodno postojecom etabliranom odlukom, zalozenom u institucije koje cine pretpostavku mira. Tako iako je zlocin protiv mira jedna u sustini politicka kategorija njegovo pravno sankcionisanje kod pobune je moguce zato sto se njegove posledice ulivaju u kontekst postojece pravne regulative. Kod spoljnjeg napada to je komplikovanije, i cini se da uvodjenje ratnog zlocina u kontekst medjunarodnog prava po logici stvari ukida pravni karakter tog prestupa i uvodi u njega politicko odredjenje. Ako zanemarimo nasilnicki karakter spoljnjih (skriveno ratnih) odluka i njihovih opravdanja, kao sto je na primer opravdanje atinske odluke da napadne Melos, o cemu nas izvestava Tukidid, ili kakva je odluka da se u sadasnjem jugoslovenskom ratu "kazne" oni koji pokusavaju da brane status ljuo ante (ili uopste pokusavaju da se brane) - i dodatno nagrade pobunjeni secesionisti - ovaj zakljucak ima zapravo vrlo neprijatne konsekvence i za sudjenja u Nirnbergu i Tokiju 1945. godine, bez obzira sto je tamo "sudjeno" porazenim agresorima.

***

Mozemo dakle zakljuciti da od tri vrste zlocina koji se oznacavaju kao "ratni" samo "zlocin protiv mira" ima neke karakteristike koje ga izdvajaju iz skupa svih ostalih zlocina, i cini genuinim ratnim zlocinom. Naime ratni zlocin u ovom smislu postoji samo u proizvodnji uzroka rata, a to je ono jedino sto rat specificno izdvaja u pogledu primene moralnog kriterijuma; sve ostalo, bilo rdjavo ili ne, sto se u ratu desava samo ulazi u pretpostavke ili deskripciju radnji na koje se primenjuje taj kriterijum. Ali to sto ga izdvaja istovremeno ga cini nepodobnim za pravno regulisanje, jer njegovo odredjenje zlocina zavisi od ishoda rata, kao osobene vrste ljudske delatnosti koja po odredjenju svog pravila predstavlja privremenu suspenziju normalne zakonitosti. To pravilo cini da rat, odnosno proizvodnja njegovog uzroka, njegovo zapocinjanje, nije, sto se neke odredjene strane u njemu tice, dobar ili zao prema odredjenju njegovih uzroka (da li su uzroci rata takvi da ga opravdavaju i sl.) vec prema rezultatu: pobeda donosi opravdanje. Ona, a ne pravednost cilja, opravdava zapocinjanje rata. Ako nema izgleda na pobedu zapocinjanje rata je nepravedno nezavisno od opravdanosti uzroka koji vode u tu posledicu. Poraz je zlocin. Ali tu postoji opet vazna ograda: poraz je stvarno zlocin samo ako je porazena ona strana koja je pocela rat na jedan od dva nacina na koji se to moze uciniti: napadom ili pobunom. Ako je pak porazena napadnuta strana, ili strana koja brani status ljuo ante (strana koja predstavlja prethodno postojeci zakon) onda zlocina nema! Inace bi rat bio puka policijska akcija u kojoj se unapred zna ko je u pravu, nezavisno od pobede, tj. u kojoj jedna strana ima pravo na pobedu. Takvog prava ne moze biti u moralnom smislu jer bi ono ukidalo pravo na odbranu. Ne moze ga biti ni u pravnom smislu - jer bi izvor prava i ovlascenja za sprovodjenje zakona koji sada imaju

suverene drzave bio potpuno unisten navodnim pravom na pobunu sa garancijom na pobedu, kao i odgovarajucim pravom na napad svaki put kada se ima pravo na pobedu. Dakle pravo na pobedu se u dva vazna smisla, moralnom i pravnom, svodi na apsurd posto povlaci ukidanje prava na odbranu i odricanje mogucnosti uspostavljanja ovlascenja na sprovodjenje zakona. Posto je dosledno pravno definisanje ratnog zlocina definiciono povezano sa ovom pretpostavkom o pravu na pobedu to pretenzija da se ratni zlocin (u varijanti zlocina protiv mira) tretira na pravni nacin takodje vodi u apsurd u ova dva smisla. Ta pretenzija je odraz, cini se, jedne krstaske psihologije, uz koju na prirodan nacin ide ne samo paternalizam vec i fanatizam, eskalacija nasilja i proizvoljnost.

Kaznjavanje porazenih napadaca ili pobunjenika povlaci stav negiranja da oni imaju pravo na status jedne od strana u ratu. Zato je sudjenje i kaznjavanje i u tom iznimnom slucaju u kome postoji moralno opravdanje za nezavisno odredjenje ratnog zlocina - naime kada se radi o porazenim napadacima ili pobunjenicima - zapravo jedan politicki cin. (Kaznjavati pak porazene branioce - zato sto su se branili - ne moze se nikako moralno opravdavati). Otuda je medjunarodno kaznjavanje tzv. ratnih zlocina, osim prema konvencijama koje su drzave slobodno potpisale, pravno nevaljan i moralno sumnjiv paternalisticki postupak, koji neko svoje opravdanje moze dobiti samo kao politicki cin, ali samo pod uslovom da se sudi stvarnim napadacima ili stvarnim pobunjenicima. Ono zapravo i nije medjunarodno, nego je sud pobednika nad onim porazenim koji je proizveo rat kao jedno stanje zla, i to zato sto je upravo porazeni izvrsio suspenziju zakona (unutrasnjeg koje nuzno zabranjuje pobunu, ili medjunarodnog, koji zabranjuje drzavama da se medjusobno napadaju) i pobednik tom kaznom uspostavlja zakoniti status ljuo ante. Treca strana, koja nije ni pobednik ni porazeni, a koja je takodje prisutna u odredbi "medjunarodni", nema zapravo pravo da sudi - ni porazenom. (Ona doduse moze lesinarski da se pridruzi izvrsavanju kazne u funkciji ucestvovanja u podeli ratnog plena.) Ali da moze postojati neka medjunarodna instancija koja bi imala pravo da deli indulgencije ili dozvole za rad ili pobunu u vidu licence za pobedu, to bi predstavljalo negiranje svake zakonitosti. Naravno, tekuca svetska organizacija (a u svako vreme je postojala neka takva) moze potpasti (kao sto se uvek iznova desava) pod prevlast neke nadmocne sile koja svoje ciljeve radi lakse i jeftinije realizacije moze predstaviti kao svetske ciljeve, i artikulisati i promovisati ih kao vazecu svetsku ideologiju, i onda gaziti principe i uvoditi presedane; ali to je upravo deo smisla kada se kaze da je takva praksa politicka makar da se opisuje pravnim ili moralnim terminima.

BORIS B. BRAJOVIC Filosofski fakultet, Niksic

RAT KAO POLITICKA ETIKA

SAZETAK: Razlika u stepenima stvarnosti slobode, izrazena s jedne strane u periodima mira koji omogucuju da zakoni mogu funkcionisati, dakle da drzava ima potpunost ovlascenja da ih sprovodi, i sa druge strane u periodima rata, koji je inkorporiran u samu sustinu drzavnog uredjenja, ogleda se u narusenju prestabilisane harmonije izmedju dozvoljenih i sankcionisanih polova jedne jedinstvene slobode. U tom uskom prostoru institucionalizovane distance moguce je moralno djelovanje kao slobodan covjekov izraz. Jedino u ratu kao programiranom nasilju dolazi do demisioniranja moralne uloge slobode. U turbulentnosti ratnih izraza ne napusta se moral, vec upravo sam on iznevjerava kao balast koji se u neposrednoj izvjesnosti smrti ispusta.

KLJUCNE RIJECI: moral, sloboda, zakon, drzava, krivica, pravda

Iza razmisljanja o smislu i karakteru ratova krije se, gotovo uvijek mitoloska predstava o neminovnosti njihovog postojanja. Vjerovanja i saznanja da se ratovi stalno dogadjaju u manjevise ciklicnim intervalima, kao i cinjenica da je rat signum svih vremena i epoha, da je fenomen istovremen na svim prostorima koji odredjuje ne samo ljudske relacije, tvore ontolosku sliku rata. O ratu se vise ne misli kao o arhetipskom obrascu vec prije kao o prototipskoj odrednici. Rat je tako ne samo dio istorijske bastine vec ontoloske, koja odredjuje nase bivstvovanje na fundamentalan nacin.

Opstecovjecansko zalaganje za mir jeste susti zahtjev protiv rata, globalni koncept koji se naravno ostvaruje ratnim sredstvima. Intimitet kojim se u blizini izrecenosti tako uspostavlja sa ratom, nalici odnosu iz Derrida-ine recenice: Apokalipsa da, ali ne jos. Onu distancu, koju ta misao implicira kao potrebnu za otklon od nuznosti treba da obezbijedi drzava svojim funkcionisanjem istovremeno transponujucim strah kao vlastiti agens. Rat da - kao alternator svih bivstvovnih moznosti, kao strah, kao nacelo - ali ne u mojem dvoristu, geslo je modernih drzava.

Takva politicka etika ni rat ni mir ne razumijeva kao autonomne i intristicne vrijednosti (sto oni i nijesu, treba li to reci), vec kao manifestne oblike imanentne ljudskom postojanju. Utoliko je zadatak ovog rada da izlozi sinopsis veze, nuznosti vjerovanja sa nuznoscu dogadjanja samih ratova koju produkuje svaka drzava kao svoj najuzviseniji cilj. Rat je zapravo "cista racionalnost", a ratio drzave se misli ratom kao rukovodnim bezbjednosnim nacelom.

***

Doba u kojem je mir stolovao previse dugo, cinilo se tada, nedopustivo se poigravalo sa nasim osjecanjima i ubjedjenjima internirajuci ih u nedostojne okvire. Osjecali smo to onako

nejasno, poput hiljada mladjanih Nikolaja Rostova ili spremnih J�

nger-a, da je potrebno da polazemo ispit o "Posljednjim stvarima". Znali smo samo da tako vise ne ide, a sto je tacno trebalo uraditi, ocekivali smo da ce nam objaviti dani koji su pred nama. Objava kao dokaz osvojene nevinosti, prisustva nabujalom zivotu. Strah je kasnije dolazio, priguseno, kao izraz posredovanog rata gdje lica ne postoje. Za nas je rat, tako bio poput uspavljujuce tuzne pjesme koju pjevusite sebi u bradu, eto tako nesto. Kad je strah prestao, to je u stvari bilo utrnuce slicno pencilinskom soku, pojavio se stid. I sad, dok ovo pisem osjecam stid gomile povrijedjenih, prevarenih, osramocenih, porazenih. Jesmo li mi zaista takvi? Gdje je ta celicna volja, nesavladivi duh, junacki glas vodje. Postoji tehnika puta Heiho-a, japanskog ratnickog staleza, koji se zove "postati neprijatelj" (taki ni naru to iu koto), sto znaci zamisljati da si ti sam neprijatelj. Veliki ispit koji smo polagali nije bio iz svjetske istorije, vec samo jedan kratki solilokvijum. Postali smo neprijatelji sami sebi a da nijesmo sigurni da smo ikada prije toga ugledali lice prijatelja. Ali, sta smo mogli znati o ratu onako dugobradi ili sasvim kantovski, licno: Sta mogu da znam (o ratu)?; i ko je trebao o tome da me nauci. Moralna relevancija sasvim udobno se smjestila u prakticno intoniranom tonu pitanja: Sta treba da cinim (u ratu)? Trece pitanje: Cemu mogu da se nadam (u ratu), vodi do zakljucka da "nesto (sto odredjuje najvisi moguci cilj) postoji posto treba nesto da se dogodi..."

U recenicama sto slijede pokusacu da odgovorim na pitanje iz tih ratnih dana, koje je gle cuda, postavio prije mene Levinas: "Da li se moralom iznevjerava"?

Moralna funkcija prava Dogadja se u odredjenim periodima, najcesce ratnim, da drzava posredstvom tzv. sistemske racionalnosti do te mjere devastira moral, koji joj daje legitimitet

za sprovodjenje zakona, da svako onaj ko je u obaveznosti da mu se povinuje i zatrazi pomoc biva izdan i prevaren bez sopstvene odgovornosti. Ovdje je izlozena samo skica takvog "slucaja" bez zakljucka.

Razlika u stepenima stvarnosti slobode, izrazena s jedne strane u periodima mira koji omogucuju da zakoni mogu funkcionisati, dakle da drzava ima potpunost ovlascenja da ih sprovodi i sa druge strane u periodima rata koji su takodje inkorporirani u samu sustinu drzavnog uredjenja , ogleda se u narusenju prestabilisane harmonije izmedju dozvoljene i sankcionisane slobode. Ukoliko je rijec o institucionalizovanoj slobodi, kapacitet one normativno ogranicene slobode, polje negativnih prava, indukuje domen stvarne slobode koja kao takva ima vrijednosnorelevantne parametre. Tako redukovana sloboda djelovanja, licne akcije od strane drzave neophodna je zarad obezbjedjenja onog preostalog polja slobode. Zadatak je same drzave da ogranicenje slobode ravnomjerno raspodjeljuje na sve gradjane preko svojih konstitutivnih utemeljujucih zakona. Granica izmedju te dvije sfere slobode, obje su stvarne i realne, moraju biti uvijek precizno odredjene i u odgovarajucoj srazmjeri gdje svako narusavanje njihovog omjera vodi socijalnim i politickim devijacijama. Najradikalniju devijaciju takvog narusavanja nalazimo u ratu.

Problem je, zapravo u cinjenici da se ne moze kalibrirati omjer izmedju dva dijela jedne iste slobode, dozvoljene i ogranicene, vec dolazi do pomjeranja cas na ustrb jedne strane, a cas na ustrb druge. Slicno onom kanceru koji seta kroz krvotok, pa u trenutku njegovog kratkotrajnog zastoja na odredjenom mjestu pristupa se hirurskoj intervenciji, gdje se oznaceno mjesto odstranjuje. U velikom broju slucajeva pokaze se da nijeste bili dovoljno precizni i brzi, i da nijeste odredili pravi "omjer". Kancer vec za vrijeme operacije odseta do drugog mjesta, pa tako na kraju imate tragicnu situaciju "uspjele operacije" gdje nemate vise dio tijela, ali imate zato i dalje kancer. Tragedija je sto i u jednom i drugom slucaju, i u ratu i na hirurskom stolu imate posla sa pravim, zivim ljudima cija su prava, pravo na slobodu i pravo na adekvatno lijecenje, drasticno naruseni. Ukoliko je u drugom slucaju rijec o objektivnoj nemogucnosti boljeg medicinskog tretmana, utoliko to nije opravdanje za drzavu i njenu krivicu u ratu. Slicnosti tu ne prestaju, u oba slucaja vi ne vladate situacijom u kojoj se nalazite (zajednicka je svakako fizicka patnja). Jedini intencionalni okvir, jeste u takvoj perspektivi - nepristajanje. Odbijanje bolesnika da se nad njim izvrsi hirurski zahvat, cime ce rapidno pogorsati svoje zdravstveno stanje, mnogo vise nego da je sloboda neizbora zrtvovana, i odbijanje ucesnika u ratu da ucestvuju u njemu, cime ce svakako zastititi svoj zivot od eventualnih ratnih stradanja ili ce doci u stanje tzv. "normativne smrti" gdje ne gubite zivot ali gubite kao socijalno bice pravo da branite vase pravo na zivot. Abdicirajuci time ne samo to pravo, nego i korpus mnogih drugih prava vas individualni , personalni imunitet biva ukinut od strane drzave. To je smisao i Levinas-ove recenice: "Sloboda se ne ostvaruje izvan socijalnih i politickih ustanova sto joj omogucuju pristup svjezem zraku potrebnom za njen procvat, za njeno odrzavanje i cak, mozda, za njeno spontano nastajanje". Moze se prigovoriti da i tako prava o kojima se govori u ratu u razmjerama slobode, su bitno suzena ako ne i ukinuta, jer rat "lisava vjecite ustanove i obaveze njihove vjecnosti", one odgovornosti koje su preuzele. Ovdje se moze odgovoriti potvrdno, da osnovne funkcije drzava bivaju ozbiljno dovedene u pitanje u ratu (najvise teritorijalni suverenitet zakona), a time i vasa sloboda i bezbjednost koju vam je ona garantovala. Odrican odgovor je isto tako moguc, jer drzava nikad ne moze da raskine ugovor sa svojim podanicima ma koliko joj bilo suzeno polje djelovanja (raskid ugovora od strane pojedinaca je moguc zato sto je sustinski razlicit, npr. nepristajanje), jer takav autodestruktivan mehanizam ne postoji, pa obaveznost vazenja njenih normi ne prestaje cak i onda kada odredjenog drzavnog uredjenja fakticki nema, sve dok postoji druga ugovorna strana, pojedinac. Rezime oba odgovora svodio bi se na sljedecu tezu: da posljedice raskida ugovora pojedinca sa drzavom nisu ekvivaletne konsvekvencama

obrnutog procesa, iako su one veoma teske kao sto cemo pokusati da pokazemo, upravo zato sto prvi cin nosi moralno razorniju semantiku. Okrepljujuci argument za sve ovo, mozda ima Popper govoreci "da ne postoji sloboda koju ne garantuje drzava i obrnuto, jedino drzava koju kontrolisu slobodni gradjani moze uopste da ponudi razumnu bezbjednost."

Nesumnjivo je da drzava jeste ta, koja je alternator svih socijalnih procesa, i da ona i u svojoj viziji ima i opciju rata kao "samu izvjesnost", (prosto i zato sto ona vrsi pripreme za rat), ali je isto tako cinjenica da ona ne moze kontrolisati sve aspekte takve jedne pojave kao sto je rat, sto opet dovodi do opste povrede sloboda koju je ona garantovala. Krucijalno pitanje ovdje jeste, da li su zla koja rat nosi sa sobom veca ili manja od zala koja ratom treba ukloniti i jos jasnije od toga, pitanje odgovornosti. Ratovi se desavaju, njih neko izaziva, pokrece, namece zarad ovih ili onih ciljeva, oni nijesu poput prirodnih katastrofa iznenadni, i to nije racun bez krcmara, jer ostavlja teske i dugorocne posljedice za koje se mora izpostaviti nekome racun.

Ako se drzava svim svojim socijalnim, drzavotvornim bicem zalaze za mir, pripremajuci se za eventualnu odbranu toga mira kao neophodnog prostora za svoje ostvarivanje, onda se pitanje njene odgovornosti moze smjestiti samo u domenu njene volje za prevencijom nekontrolisanog nasilja kao ratnog izraza, a ne i u domenu uzroka. Smisao samih uzroka rata nije nesto sto prijeci ostvarivanje drzave u bilo kome pravcu, sugestija glasovite izreke da rat predstavlja samo nastavljanje politike drugim sredstvima, odnosi se upravo na uzroke rata. Jer rat kao sukob dva prava nije u vlasti nijedne politike odnosno strane jer bi rat, onda bio besmislen kao unaprijed odredjen ishod. Ili da lobiram Radbruch-a za nasu stvar koji pomenutu izreku zasniva u stavu koji otkriva da rat odredjuje politiku u njenoj sustini. To sustinski odredjuje rat kao temelj na osnovu koga drzave postoje.

Argument o samim uzrocima rata tu nestaje, on je svakako "racunica rata, tj. interes osiguran silom" , sto zapravo znaci da su ti interesi uvijek konzistentni samim ciljevima drzave. Time se ne zeli adoptirati drzava in concreto od pravne i realne odgovornosti vec samo ukazati na problem tzv. moralne rekonverzije. Granica moralnih kompetencija se onda mora neminovno pomjeriti "dublje" u arhitektoniku samih uzroka. Pitanje je koliko "duboko" treba ici i gdje je taj initium moralne odgovornosti, nalazi li se on u momentu kolizije odredjenih interesa, u klaustofobicnim snovima slucajnih prolaznika, u antropologizovanom nagonu za smrt (cime bi kako primjecuje Habermas nasi ocevi i djedovi bili oslobodjeni krivice ) ili je pak njen osnov meta-fizicki. Osim apsurdnosti do koje dovodi takav regressus in infinitum postavlja se i pitanje ko takav sud donosi i ko ga moze legitimizovati (za legalizovanje imamo vec iskustvo javnih kuca gdje vazi princip ko plati vise uziva vise). Realna identifikacija dala bi opis medjunarodne zajednice u razlicitim licima, koja i sama ima problema sa moralnim kredibilitetom. No ostavimo to po strani, problem osim sto je kompleksniji je i specificniji. Jer ukoliko deskribujete neki rat kao cin agresije vi istovremeno kvalifikujete njegove pokretace kao moralno infantilne cime preduzimate odgovornost za njih kao odrasli i zreli. Responzivnost znaci i to da ste sa nekim u relaciji kao i da ta relacija da bi bila odgovorna mora postojati prije cina moralnog kvalifikovanja, a nikako tek od njega. Tad je plauzibilno pitati se zasto ta zajednica kao odgovorna nije preduzela nista da sprijeci tu tragicnu situaciju , pogotovo zato sto ratovi predstavljaju slozene procese ciji simptomi su dovoljno transparentni i za takvu kratkovidost kakvu pokazuje tzv. medjunarodna zajednica. Zar niko nije primjetio pripreme za rat Njemacke, vec od 1934. g. ili anticipirao aneksiju Cehoslovacke, rat u Kambodzi, Laosu, Vijetnamu, okupaciju Kipra, raspad Jugoslavije... Logican odgovor bi bio (logican tako znaci isto sto i sinoptican) da je to bila stvar politicke procjene i diskrepancije interesa. Pravilo nacelne ravnopravnosti svih, negira pravo favorizacije bilo koje strane pa se istina kao onaj jezicak na vagi koji preteze pojavljuje kao "visak u snazi" (Foucault). Sila koja emanira znacenje zapravo je slicna argumentu zmije koja guta svoj rep.

I to nas opet vraca na pocetak, s tim sto odgovornost za rat mora biti preciznije adresirana. Odgovornost mogu preuzeti samo slobodna bica, slobodan narod a biti slobodan znaci "imati vremena za otklanjanje svog vlastitog pada pod prijetnjom nasilja" . Tako Levinas, izvodi temporalnost kao bitan momenat same svijesti, sto distancirajuci se spram sadasnjice profilise slobodu kao akt buducnosti. Ekskluzivitet od takve pozicije svijesti-predvidjenja postoji samo u granicnoj situaciji, kada zlo uvijek buduce postaje sadasnje sto se postize fizickom patnjom. I to iz najmanje dva razloga, smatra Levinas: 1) sto je patnja kao senzacija odredjena nemogucnoscu uzmaka od nje, u nepostojanju mehanizma zastite u samom sebi od samog sebe i u 2) cinjenici da patnjom slobodno bice okoncava svoju slobodu. Time smo detektovali neuralgicnu tacku odgovornosti koja se nalazi u onom uskom prostoru cijom demarkacijom odredjujemo razliku izmedju slobodnog i neslobodnog covjeka. Pretpostavka je da ukoliko takav proces postoji sposobni smo da ucinimo moralni izbor, a time i da akceptiramo krivicu i za eventualni zlocin. Nacelno, postoje samo dva mogucna prostora, i to socijalni, kultivisani ambijent slobode, i licnosni, unutrasnji krajolik odgovornosti.

Analizirajuci odnos drzave prema ratu sugerisali smo da neutvrdjivanje neophodnog srazmjera izmedju dozvoljenog dijela sloboda i ogranicenog, dovodi do tacke interferencije cemu je posljedica ozbiljnog krsenja kolektivnih i licnih sloboda. S druge strane, causa efficiens pojedinca mora se sagledati u svijetlu odgovora na pitanje: Da li je bilo moguce uciniti moralni izbor. Jedan od mogucih odgovora moze se potraziti u problemu koji produkuje tzv. sistemska racionalnost. Argument bi u najkracim crtama imao sljedece premise. Drzava kao garant vrsenja zakona sto pocivaju na vec pominjanom razmjeru slobode, mora biti u mogucnosti da uvijek zahtijevanu proporcionalnost odrzava u potrebnom omjeru. U ratnim okolnostima dolazi do znacajnog neidentifikovanog pomjeranja tih granica. Razlozi za to su multilaterarni: ratne okolnosti, nespremnost drzave, spoljasnje prilike ali ne i odlucujuci u konacnom bilansu. Rijec je o projektovanoj namjeri sistemske racionalnosti da u bitno promjenjenim uslovima (ratnim) slijedi pravilo minimizacije rizika i maksimalizaciji koristi. To zapravo znaci da je drzava slobodna da u toku same igre mijenja pravila premda igraci za to nijesu bili obavjesteni a kamoli konsultovani. Tako u ratu dolazi do hotimicne konverzije pozicija dozvoljene i ogranicene slobode. Taj transfer je zapravo vec ranije ugovoren od strane drzave, njenim pripremama za rat kao preduslovima mira, samo sto je za takav angazman postojao opsti konsenzus. Hereditarnost rata ogleda se u cinjenici da je cjelokupan korpus ogranicenih sloboda implementiran u samo bice rata tacnije, one su sam rat - instrumentalizovano nasilje. Tu genotipsku strukturu rata lako je prepoznati u nasiljima, ubistvima, silovanjima i u paralelizmu sofisticiranih elemenata visoke tehnologije. Sva ona imaju svoje mjesto u Pandorinoj kutiji koju zatvorenom drze zakoni jedne drzave. Ukoliko, pak drzava kao sto velika vecina drzava u svijetu rade, instrumentalizuje sadrzaj kutije kao sredstva pomocu koga ce doci do cilja - mira, sto je pretpostavka za njeno funkcionisanje doci cemo do jednog zahtjevnog paroksizma koji svima bez izuzetaka namece odgovornost za pocinjene i nepocinjene prekrsaje. Odgovornost nije na pojedincu vec na citavoj zajednici, ako vec odgovornosti ima glasio bi taj stav. Tesko da bi i jedna eticka teorija mogla prihvatiti ovakvu formulaciju, njeni vrijednosni nomenklatori uvijek ce prije ukazati na odgovornost pojedinca za izbijanje rata i njegovo ponasanje u njemu. Cuveni Nirnberski procesi su kao postulati medjunarodnih odnosa u ovoj oblasti, znacajni po tome sto su uspostavili princip odgovornosti pojedinca za ratne zlocine. "Pravo-pitanje" pred ovim sudom je bilo: "Da li je moralni izbor bio moguc?" Najrelevantniji pravni izraz toga je iznijet u clanu 4. Medjunarodne sudske komisije iz 1950. godine koji glasi: "Cinjenica da osoba djeluje prema naredjenjima vlade ili pretpostavljenih ne oslobadja je odgovornosti prema medjunarodnom pravu, jer je bilo moguce uciniti moralni izbor".

Moralna dilemicnost nije, svakako stvar formalnog prava vec stepen stvarne slobode, koje nema bez "nesto moci" pise Merleau-Ponty. Sloboda, nastavlja on, nije s one strane svijeta, nego u kontaktu sa njim. Prvotnije pitanje od: "Da li je moralni izbor bio moguc?" trebalo bi biti: "Da li je mogucno uvijek moralno opravdati?". Ukoliko je vec receni prostor slobode redukovan do granice gdje mehanizam savjesti (conscientia - zajednicko znanje) ne moze djelovati, tj. nema mogucnosti za moralnu akciju, onda bi odgovor bio potvrdan - u takvim situacijama to je uvijek relevantno za vrijednosni sud. Polje slobode se tako pokazuje kao teren odsudne bitke, gdje svi argumenti mogu biti skrseni ili slavodobitno priznati."

"Ja se uopste ne bojim, tigrova, ali uzasavam se promaje. Zar nemate neki zaklon?" - upitala je ruza malog princa.

Drzava koja produkuje sistemsku racionalnost pomenutog tipa u ratnim situacijama oslobadja se preuzetih relacija zarad "visih ciljeva". Jezicka refleksija takvog stava je univerzalna i ona inaugurise jednu bezlicnu nuznost, dokaz su iskazi tipa: "Takva su vremena bila, nije se moglo drugacije". Rat je ireverzibilan proces u smislu sto uspostavlja novo pravo ali, i novu klasu ljudi (pa makar bili oni i pobjednici) prevarenih, ponizenih i osramocenih, i to ne od strane protivnika vec od sopstvenih institucija i pojedinaca. To sto ce prezivjelima "pravedno valorizovati" sve strepnje, strah, muku nije previse utjesno, zato sto postoji mnogo veci broj onih kojima takva satisfakcija dolazi prekasno. Njima ostaje Veliki sud istorije, kao utjesna nagrada koje bi se rado odrekli ali i za taj cin bivaju uskraceni. "Da li i pojedinacna bica prepustaju svoju istinu necem sto je Sve, u kojem nestaje njihova izvanjskost?" (Levinas). Nasilje, smatra on, svoju ostrinu ne pokazuje toliko u "povredjivanju i unistavanju koliko u prekidanju kontinuiteta licnosti". Taj prekid je u cinjenici, nastavlja da se sami ucesnici rata "prisiljavaju da izdaju ne samo obaveze nego i svoju vlastitu supstanciju, u prisiljavanju da vrse cine koji unistavaju svaku mogucnost cina".

Postoji li pravedan rat?

U drugoj pastirskoj poslanici Timoteju apostol Pavle navjescujuci svoj skori zemaljski odlazak, u smirenosti rastanka, izgovara: "Dobar rat ratovah, trku svrsih, vjeru odrzah" (2 Tim. 4,7). Ovaj sinopticni zivotni stav, osim sto ukazuje na nepokolebljivost i postojanost vjere samog apostola interesantan je i zbog cinjenice da rat moze biti vrijednosno pozitivno ocjenjen. Da tu rat nema znacenje nekog provizornog izraza, pokazuje sam apostol neposredno prije toga: "Ako se koji i bori ne dobija vijenac, ako se ne bori po pravilu." Svu nasilnost, mucnost samog rata apostol itekako osjeca, spominjuci kovaca po imenu Aleksandar koji mu mnogo zla ucini, zato opominje: "Ti se dakle zlopati kao dobar vojnik Isusa Hrista". Doktrinu o pravednom ratu bastinimo, svakako u tradiciji hriscanskog ucenja, ali pravo na ocinstvo s punim pravom zahtjeva i Heraklit. Pogotovo sto ocinski kolegijalno izjavljuje: "Rat je otac svih i kralj svih, i on jedne izbaci na vidjelo kao bogove, a druge kao ljude: jedne ucini robovima, a druge slobodnima". Ta "dijalekticka napregnutost" koja se pokazuje kao bivstvovni proces temeljna je odrednica njegovog cjelokupnog ucenja. Polemicka bit rata koja je primjerena univerzalnom toku stvari, gdje smrt jedne stihije oznacava zivot druge, otkriva u biti samo nacelnu ravnopravnost svih stvari. A samo nasilje, da se vratimo za kratko Levinas-u, postuje volju svih podjednako. Nacelo unitas opositorum izrazeno u determinisucem stavu: "Sve jeste Jedno", utire put vladavini Logosa. Heraklit je izjavio, zapisao je Sekst-Empirije, da je Logos sudija istine, njen osnovni kriterijum. Sa kompetencija logosa kao vrhovne instance odlucivanja moze se reci: "Valja znati da je rat opsti i da je pravda - zavada, i da sve biva na osnovu zavade, i da takvo treba da bude" - i pravda i sukob tu su izmoreni "osjecanjem besciljnosti" koja ih nagriza u harmonicnoj logocentricnoj zajednici. Nista se ne moze sustinski promjeniti, jer sustinski je sudbinski pa je "ishod svakog rata uvijek pravedan". Tako relativizovanje vrijednosti daje za pravo logosu da

simulirani sukob prikaze kao stvarni i da ga uvijek moralno opravda, ali i da mu oduzme svu privlacnu snagu apologetskog govora na koji smo zeljeli da se pozovemo. Upornu tacku oslonca moramo traziti u sferi religijskog jer samo tamo mozemo dobiti blagoslov koji je tako potreban. U ovoj kontraverzi koju zelimo rijesiti postoji nekoliko bitnih razloga koji prijece da religijski argument, ma kako valjan bio, upotrijebimo za nasa razmisljanja. To izricito kaze i apostol Pavle: "Nijedan se vojnik ne uplice u poslove obicnog zivota, da bi ugodio vojvodi" (2. Tim. 2,3). Konstitutivni elementi moralne slike rata, njegov cilj i ishod tesko da ce u religijskoj perspektivi ikad imati potrebnu izvjesnost na koju se autoritativno mozemo pozvati. Ovdje se takodje radi i o razlicitim vrijednosnim sistemima, aksioloskom i eshatoloskom. Da je u pitanju svodjenje samo na ocevidne istine, ovdje se prepustam Levinas-u do kraja, eshatologija bi davno prihvatila, "ontologiju totaliteta tek poteklog iz rata", ali izvjesnost i ocevidnost na koju ona smjera nalazi se negdje drugdje. Nimalo slicna univerzalnosti morala zasnovanog na politici ocrtavajuci vitalitet sopstvene zelje eshatologija ostvaruje relacionu komunikatibilnost i u strahotama rata, ili upravo tu. Gdje odstupaju sve "vjecite ustanove" kad prijece samo predocenje, sugerisuci provizornost njihove obaveznosti. Mir koji nastaje iz rata, rekli smo vec, onim otudjenim bicima ne vraca njihov izgubljeni identitet upravo zato sto nema moci da to ucini, jer tu je potrebna "jedna prvotna i izvorna relacija sa bitkom". Eshatoloski sud se pokazuje kao sud o svim trenucima u vremenu gdje nista ne biva zaboravljeno i gdje sve dobiva svoje puno znacenje. Nasilje ce ostati i poslije svakog argumenta u onom otvorenom prostoru slobode sto je i izazov bica u njihovoj punoj odgovornosti, u govoru licnosti cijom se sposobnoscu za rijec stvara mir.

"Milionima godina cvece stvara trnje. Milionima godina ovce ipak jedu cvece. Zar nije ozbiljno ako pokusamo da shvatimo zasto se cvece toliko trudi da stvori trnje koje nicemu ne sluzi. Zar nije vazan rat izmedju ovaca i cveca?"

Antoine de Sant-Exupery, "Mali princ"

Mr. PETAR BOJANIC Beograd

DVA LICA JEDNE ISTE MEDALJE, ALI... Carl Schmitt i Norberto Bobbio; prepiska

SAZETAK:Prepiska koja je nedavno objavljena, naravno, zahvaljujuci profesoru Piet Tommissen-u, omogucuje da se uopste govori i razumeva odnos, razlika ili blizina ova dva evropska pravnika. Zajednicka ljubav prema Thomas Hobbes-u, Schmitt-ova ljubaznost prema nepoznatom italijanskom pravniku 1937. godine kada ga Bobbio posecuje, Schmitt- ova ceznja za novim kontaktima posle 1947. g. i nepresusna potreba za knjigama kao posledica zala za oduzetom bibliotekom od strane Saveznika, Bobbio-vo vrlo uzdrzano i retko oslanjanje na ideje nemackoga pravnika u svojim radovima - sve to ne bi bilo dovoljno da njihova imena stoje u zaglavlju neke ozbiljne studije. Ipak, prepiska koja se desila, i pre svega prepiska koja je objavljena, za zivota jednoga od njenih aktera, ostavlja mogucnost propitivanja i razmisljanja na tragovima jednog spolja gledano vrlo uspelog susreta.

KLJUCNE RIJECI: prijateljstvo, susret iz 1937., Thomas Hobbes, idealna teorija prava/hriscanski tradicionalizam, izostajanje/visak, distanciranje, upravljanje prosloscu

Rat je figura koja spaja imena ova dva pravnika i filozofa. Rat ciji su bili svedoci, rat koji je bio osnova njihovog rada, rat u cijem se kontekstu i desio njihov susret i posleratna prepiska. Na ovom mestu moja namera nije da objasnim shvatanje rata i mira, prava i sile, politike i drzave, koje su oni u njihovim brojnim tekstovima svedocili. Nije mi cilj ni da uporedim osnovnu razliku izmedju njih: Schmitt-ov pokusaj obnavljanja hriscanskog unutar pravne i politicke teorije uperen protiv raznih "neutralista, pacifista..." Bobbio-ov "militantni pacifizam" u borbi za demokratiju a protiv "naseg glavnog zajednickog neprijatelja - nase iracionalnosti". Vaznije od svega toga jeste otkriti njihovu razliku i blizinu u susretu, u sprijateljavanju, u zajednickom ali kratkotrajnom opitovanju njihovoh sudbina i odnosa prema uciteljima i prethodnicima. Nazalost, svedocenja o ratu u senci su jos jednog rata, nasega rata, koji traje i koji i dalje jeste. Ipak, mera naseg istinskog svedocenja moze odista da racuna samo na to da ce da iskupi bivse i buduce mrtve. Jedna od svrha filozofije, od Sokrata i od Hrista, mozda je u smislu za preciznost, za precizno umiranje, cime bi smrt mogla da se izbrise i sunovrati. Da se saceka i pobedi. U tom smislu, misljenje rata, kao umnozavanja smrti, jeste zadatak koji jedino moze namiriti vojske i narode.

*

Upravo prepiska koja je nedavno objavljena, naravno, zahvaljujuci profesoru Piet Tommissen-u, omogucuje da se uopste govori i razumeva odnos, razlika ili blizina ova dva evropska pravnika. Zajednicka ljubav prema Thomas Hobbes-u, Schmitt-ova ljubaznost prema nepoznatom italijanskom pravniku 1937. godine kada ga Bobbio posecuje, Schmitt- ova ceznja za novim kontaktima posle 1947. g. i nepresusna potreba za knjigama kao posledica zala za oduzetom bibliotekom od strane Saveznika, Bobbio-vo vrlo uzdrzano i retko oslanjanje na ideje nemackoga pravnika u svojim radovima - sve to ne bi bilo dovoljno da njihova imena stoje u zaglavlju neke ozbiljne studije. Ipak, prepiska koja se desila, i pre svega prepiska koja je objavljena za zivota jednoga od njenih aktera, ostavlja mogucnost propitivanja i razmisljanja na tragovima jednog spolja gledano vrlo uspelog susreta. Makar jedna strana u ovoj prepisci, sagledavajuci kontekst i nevolje protiv kojih je trebala da se bori i koje je trebala da pobedi, ostala je bezrezervna u iskazivanju svoga prijateljstva i svoje dobre volje. Ako se uzme u obzir tezina koju Schmitt pridaje reci prijatelj, ako se uporede Schmitt-ovi "Dnevnici" za pojedine dane kada on upucuje svoja pisma Bobbio-u i uopste atmosfera koja u ovim zabeleskama vlada, potom oslovljavanja i citave konvencionalne pasaze koje Schmitt preuzima od Bobbio-a ("Illustre professore", "Caro professore" itd.) usled svoje nesigurnosti i pazljivosti prema sagovorniku, - sigurno je da Schmitt niti u jednom trenutku ne sumnja u dobre namere italijanskog pravnika i filozofa. Schmitt je neobicno prisan od svog prvog pisma koje upucuje iz Pletnberga (iz Britanske zone) 15. 12. 1948, u periodu kada jos uvek ne objavljuje ni anonimno a svu postu prima na adresu Armin Mohler-a. Vec u drugom pismu od 30. 1. 1949. Bobbio-u prezentira sve sta mu se desilo posle avanture sa Rusima i njegova tri boravka im Bauche des Lavianthan (r. 54). Posto je pronasao refugium za sebe i svoju porodicu, posto se stabilizovao u tisini Vestfalena, misao Hobbes-a je ono sto ga zaokuplja i sto uporno zeli da podeli sa Norberto Bobbio-m. Naravno, Bobbio nije jedini sa kojime ovu svoju ljubav tih godina deli. Medjutim, on je poseban jer pripada kulturi koja nije nemacka i jer predstavlja pokusaj Schmitt-ovog obnavljanja kontakta sa inostranstvom a posebno sa nekada vrlo bliskom Italijom. U tom smislu je prva polovina prepiske i posvecena ljubaznim razmenama misljenja oko Bobbio-vog izdanja Hobbes-a, razmenama knjiga, adresa, povremenim nesporazumima i pikanterijama oko Hobbes-a.

Da vidimo drugu stranu, stranu Norberto Bobbio-a, koji je konacno glavni "krivac" sto je ova prepiska objavljena. Jednostavno, onaj koji je ziv, koji sam raspolaze pismima i moze da ih tumaci i razjasni naknadno, za nas bi trebao da bude posebno interesantan. Ipak, mislim da onaj koji jeste ziv cini unutar ove prepiske, ovog objavljivanja svojih i Schmitt-ovih pisama,

jednu dodatnu smrt onome koji je vec od pre mrtav. Naime, posto bi jedna od karakteristika pisanja pisama bila neposrednost i izostajanje duplikata istih, makar u vremenu u kome je ova prepiska nastajala, uvek je u prednosti onaj koji pisma poseduje, koji ih dobija. Na zalost, u ovoj prepisci upadljivo ima vise Bobbio-a od Schmitt-a. Naravno, broj pisama, 11 prema 9 Schmitt-ovih to ne pokazuje, ali ono sto jeste sporno jeste drugi deo prepiske koji je za nas mnogo vazniji i u kome dominira italijanski pravnik. Od sestog Bobbio-vog pisma od 23. 7. 1949. (r. 66) do desetog od 27. 12. 1953. (r. 71) postoji samo jedno pismo Schmitt-a od 20. 1. 1951. (r. 68). Tamo gde se nazire otvoreni sukob, jer se Bobbio vrlo ostro distancira od Schmitt-a u drugoj polovini prepiske, izostaju odgovori nemackog pravnika. Interesantno je da sva pisma Bobbio-a iz ovog perioda jesu cesto zakasneli odgovori na Schmitt-ove posiljke. Upravo ovo izostajanje Schmitt-a, ovaj visak Bobbio-a na onim najvaznijim mestima prepiske, ukazuje da je italijanski pravnik, cini mi se vrlo vesto, upravljao svojom prosloscu a time i svojom sadasnjom slikom u javnosti. Posto nam se Bobbio tako sam nudi, posto su njegovi stavovi u centru paznje, onda bi bilo vazno razmatrati strategije i "strategije" koje pokrecu njegovu ruku, ne bi li onda posredno dosli do Carl Schmitt-a. Da vidimo sta je to radio u vezi sa "slucajem Schmitt"? Sta uopste Bobbio ima sa Schmitt-om?

Jedan nedavno objavljeni laureatski govor Bobbio-a moze da bude dobar putokaz. Izmedju ostalog, italijanski pravnik u njemu kaze da ono sto ga je oduvek zanimalo jesu demokratija, mir i ljudska prava, kao temelji jedne "idealne opste teorije prava". Ova terija bi, dakle, trebala da uklopi ova tri elementa, i to na jedan poseban nacin. Bobbio na primeru mira daje i recept kako bi sve to moglo da bude usaglaseno. Stvar je u "stabilnom miru koji nece imati rat za svoju alternativu". Stvar je u "analitickom" postupku koji Bobbio na mnogo mesta ispoveda, koji se sastoji prvo u razdvajanju, deljenju svega na dve suprotnosti, podjednakih vrednosti i mogucnosti, da bi potom utopijski i idealni nalog stupio na scenu. Skok bi se sastojao u potpuno apstraktnom nalogu i vrednovanju koji bi imao za cilj da unisti suprotnost pozitivnom clanu dijade - ratu, diktaturi, desnici, sili... U kojoj meri je ova operacija intonirana licnim stavom, licnom zeljom, koja nema nikakvo naucno utemeljenje, koja se krije retorikom "naucnosti" i "analiticnosti" ili retorikom "pravde i jednakosti", govori zavrsni Bobbio-ev stav. Naime, na kraju govora Bobbio pojasnjava svoje demokratsko pravilo komunikacije, kao "prvo razumeti pa onda diskutovati, pa diskutovati pre nego osuditi". I onda dodaje: "Mrzim fanatike svim srcem svojim" (detest i fanatici con tutta l'anima). Ipak postoje i uvek ce postojati oni sa kojima se ne moze, sa kojima Bobbio ne moze. Ova iznenadna militantnost Bobbio-a, ovaj licni ton koji on u mnogim svojim knjigama koristi , znatno umanjuje sanse da, na primer, mir nema svoju alternaciju u ratu ili komunikacija u ekskomunikciji. Na ovome mestu bi Bobbio-va teorija iznenada dobijala svoje utemeljenje u realnosti, ponestajalo bi licno i utopijsko itd. Ali fanatizam, fanatici i sve izvedenice iz ove figure, za Bobbio-a a i za mnoge druge, imaju opet posebno znacenje, koje je mnogo suzenije i privatnije od uobicajenog. Fanatizam i problem Donoso Cortes-a je mesto na kome prepiska sa Schmitt-om krece u jednom drugom smeru. Fanatik je figura koja je pripisana i Schmitt- u. Fanatizam je za Bobbio-a izgleda stvar teorije, ali bolje jedne posebne vrste teoreticara, ciju je tradiciju on vrlo precizno naznacio.

Ali vratimo se na sam pocetak Bobbio-ve avanture, na letnji raspust 1937. godine, na Berlin... Pitanje je sta uopste trazi mladi italijanski pravnik kod Carl Schmitt-a? Ili bolje, sta trazi italijanski pravnik koji ce postati kasnije Norberto Bobbio? Posto o tome javno nije nikada pre polagao racune, da vidimo kako danas Bobbio ovo razjasnjava. Iako je primetno da je u samoj prepisci Bobbio na momente zatecen, pritisnut ljubaznim molbama Schmitt-a, kojima se iz pisma u pismo sve vise odupire, nesumnjivo je da prepiske ne bi ni bilo da nije bilo susreta iz 1937. godine. Na danasnje pitanje o svom odlasku kod Schmitt-a, svi Bobbio-vi odgovori se svode na jedan: "Ne secam se". Verovatno bi odgovor za ona pisma Schmitt-ova

koja nedostaju bio identican: "Ne secam se", "Izgubio sam ih", "Nisu ni postojala". Ipak vestina Bobbio-va pre ukazuje na strategiju precutkivanja nego na strategiju demencije. Dakle, Bobbio je isto provodio u Lajpcigu spremajuci tekst o Max Scheller-u, otisao je kod profesora Sombart Hartmann-a za koje je imao lettere di presentazione, sa njima vodio kratke konvencionalne razgovore, i onda se desio sa Schmitt-om drugi razgovor, vecera u porodicnom krugu, igranje sa decom u basti itd. Odatle i pocinje Bobbio-vo "Ne secam se". Da li ga je profesor Emge predstavio Schmitt-u, sta su pricali, zasto je dosao - sve je to ostalo neizvesno. Izvesno je da se susret zbio 10. 10. 1937. godine ali sve ostalo, pocev od Nemacke tih godina i atmosfere u Berlinu, Bobbio je sakrio, pozivajuci se ponovo na svoje licne slabosti i probleme - na tadasnji dugi period samoce u njegovom zivotu. Bobbio se ne seca ni utiska kakvog je na njega ostavilo prvo pismo Schmitt-ovo iz 1948. godine. Ipak, ni blagonaklonost Antonio Gnoli-a, koji intervjuise Bobbio-a, ne moze sakriti cinjenicu da je Bobbio i tada poznavao Schmitt-ovu delatnost, pogotovu iz 1935. i 1936., kongres u Rimu, objavljivanje Schmitt-a u fasistickim casopisima tadasnje Italije itd. Bobbio ce medjutim veoma efektno umeti da zastiti svoju avanturu iz 1937. godine i svoja lutanja i tadasnje rastrzanosti recima da "fasisticka doktrina nije imala nista sa pravnom mislju Schmitt-a". Naravno, to je istina, konacno nemilost Schmitt-ova i u Nemackoj vec je otpocela, ali sporno je to Bobbio-vo kasnije, isuvise lako preuzimanje uloge pobednika i nosioca novog utopistickog koncepta. Nije samo "Schmitt bio jedan od protagonista te tragicne istorije" kao sto kaze Bobbio, imajuci u vidu kasniji rat i sve sto ce se desiti, vec zasigurno i sam Bobbio. Ili, obratno, sve se desava izvan njih, samo ce hapsenja i ispitivanja Schmitt-a proizvesti naknadno u protagonistu koji je izgubio, i za razliku od Bobbio-a, pravnika koji mora da provodi svoj zivot u tisini i izvan katedre. U tom smislu, i pored ljubaznosti Bobbio-a, kao i njegovo pismo od 20. 02. 1949. godine posle citanja "Ex captivate salus", jeste blagi poziv Schmitt-u na odgovornost (r. 56-57). "Dubok autobiografski "pathos" deluje u toj meri na Bobbio-a da se on dvoumi. "U sred svih tih rusevina ima li drugog puta od tisine?" ili je tisina samo jedan trenutak da se u svest vratite mirniji i nastavite Vas rad." Naravno, bilo je pitanje kada ce Bobbio izgubiti strpljenje, kada ce prestati da saucestvuje u sudbini svoga kolege, i kada ce poceti da se distancira od Schmitt-a. Pismo od 10. 12. 1950. kome prethodi Bobbio- vo citanje "Donoso Cortes"-a i ponovno iscitavanje Schmitt-ovog "Dnevnika", presudno je za obrat i odvise mirni ton prepiske . Sa bezbroj ograda i sa velikom retorikom opreznosti, Bobbio ce uspeti da izrekne svoje nezadovoljstvo i neslaganje sa Schmitt-om. Na kraju pisma ce istaci da su sve primedbe izrecene u prilog zelji da se prepiska nastavi, da se nastavlja Bobbio-vo divljenje Schmitt-u i njegovim knjigama, da je i dalje prisutna zelja da se evocira putem prepiske secanje na daleki susret od pre 15 godina. Istina, sam zavrsetak pisma, koji Bobbio podvlaci, ukazuje da je ucinjen napor ka distanciranju: "danas se oseca vise nego ikada potreba da se udje u dijalog, dok jos jedanput ne bude suvise kasno" (r. 68). Sukob je sada otvoren, Bobbio je najavio da je on tek sada u dijalogu, da stvar moze da otpocne. Ipak, nije jasno, sta to ponovo moze okasniti, ili sta se moze desiti ako se zaobidje dijalog i forma dijaloga na kakvu misli Bobbio? Ocigledno je da je Schmitt ponovo prinudjen da odgovara i razgovara, na nacin koji mu diktira sagovornik. Nije bilo pitanje dijaloga i Bobbio-a i desilo se to sto se desilo. Sada, posto je Bobbio osetio razliku, nesvodivu razliku, treba da se diskutuje. (Po onoj podeli Bobbio-a, treba da sledi dalje osuda, pa mrznja, i na kraju ce pisma isceznuti, jer je stvar otisla predaleko). Sta je onda izrekao Bobbio u ovom pismu? Kao i danas, i pre 36 godina, pocelo je klasifikovanje i diskvalifikovanje. Iako hvali Schmitt-ovu knjigu o "Donoso"-u, Bobbio kaze da nema simpatije za tog Spanca, "jer je Spanac i jer je reakcionarni teolog, kojih smo mi u Italiji siti jer samo osudjuju modernu misao i tehniku, ne cinivsi nista da poprave svet..." (r.67). Krajnje uproscavanje Bobbio sada primenjuje i na Schmitt-ove dnevnicke beleske. Osnovna zamerka Schmitt-u svodi se na Schmitt-ovo zaljenje za unistenom Evropom gde "su svi zrtve, i pobednici i pobedjeni". Optimizam Bobbio-a je

zasnovan na potrebi da se katastrofa Evrope razumeva kao rodjenje necega novog, suprotno od stava da se u svemu vidi kraj. Bobbio poziva na borbu za pravdu i pravo kao nas sledeci zadatak. Pokretac ove borbe su siromasni i ugnjeteni, kolonijalni narodi "koji se protive masakrima koji nad njima traju cetiri veka, a da iste blagosiljaju Donoso i teolozi kao on" p. 68). Dalje Bobbio nastavlja: "Nisam marksista a jos manje komunista. Divljenje za pisce prosvetitelje naucilo me je da se branim od zavodljivosti fanatizma. Dok sledeci Marx-a vidim narode koji poseduju "glad za pravdom", iza teologa kao sto je Donoso vidim samo mocnike koji su gladni za uvek vecom moci". Niti jedan mirni i ljubazni odgovor Schmitt-a u pismu od 20. 1. 1951. nije smirio Bobbio- vo iznenadno formiranje distance. U njemu Schmitt kaze da je dobro razumeo Bobbio-vo pismo, da je pisao knjigu o Donoso-u upravo jer se stvar slobode nalazi pred opasnom pretnjom, i kada se sam najvise pribojava fanatizma, te se stoga uvek nanovo vraca Donoso-u. Uz poziv da dodje u Nemacku na proslavu godisnjice rodjenja Hobbes-a, Schmitt Bobbio-u ukazuje da to sto je italijanski pravnik stampao Tomasa Hobbes-a, jednako moze znaciti i da je on sam reakcionar (r. 69). Nadalje slede pisma u kojima se Bobbio konacno razracunava sa Schmitt- om. Bobbio se oseca prozvanim da razjasni svoj odnos prema Hobbes-u, da pobroji sta je za njega vazno, i da ukaze da za nas danas nisu vazne Hobbes-ove dijagnoze, da ne treba da ih proslavljamo, vec da iznalazimo nasa sopstvena resenja, smatrajuci "Leviatan" samo za jedan model. U tom smislu se prema Hobbes-u treba odnositi sto vise kriticki. Konacno i Hobbes i Machiavelli sa svojom izuzetnom lucidnoscu, ne iskljucuju idealni plan (Un programma ideale). Realnost koju obrazlazu, vodi ka idealnoj normi. "Oni nisu samo otvorili oci ljudima, vec su isto tako pretendovali da uzdignu njihove gospodare. Zbog toga, uprkos velikom divljenju za njihov um, ne mozemo prihvatiti njihov putokaz." (r. 71). Stavovi koje Bobbio izlaze ne izgledaju kao poziv na dijalog i na diskusiju. Cini se da je Bobbio-va preterana potreba za konfrontacijom, koja je u najmanju ruku bezrazlozna i u ovoj, posve mirnoj prepisci, neumesna, - uslovila da prepiska ubrzo bude i prekinuta. Kao da je Bobbio prebrzo skliznuo u ostra presudjivanja i vrednovanja. Mislim da nas je Bobbio svojim preterivanjima lisio onih plodova dijaloga, na koje se i sam cesto poziva. Ipak, da vidimo reperkusije ovakve strategije i ovakvog nacina pisanja. Da vidimo da li ovakav postupak donosi ikakvu korist za aktere koji ga upotrebljavaju ili koji su prinudjeni da ga upotrebljavaju ili izbegavaju. Cinjenica je da je prepiska prekinuta, i mozda da je za Bobbio-a to logican razvoj stvari. Sigurno je, isto tako, da onaj koji je proglasen za fanatika, ili makar naslednika tradicionalnog fanatizma, ni malo nije bio fanatican. Nasuprot, osuda i mrznja Bobbio-a na kraju je kulminirala. Posto se kod Bobbio-a neprestano mesaju ova dva nivoa, kontemplativni i onaj prakticni, angazovani, uvidecemo da ova zbrka ne donosi nista ni u polju istine niti u polju prakse, do koje je Bobbio-u sigurno nesto vise stalo. Ona je medjutim pogodna za beskrajne i prebrze zurnalne polemike cija je karakteristika da se vrlo brzo okoncavaju. Takodje, ova pretenciozna zbrka moze napraviti od vas mozda, dozivotnog poslanika ili cak, ime, telo, aktivistu, partizana - ime Norberto Bobbio. Kao i u nekim svojim drugim knjigama, Bobbio ima preteranu potrebu da razlikuje, da razdvaja, da od stvarnosti pravi crno-belu projekciju, da teoreticare deli i gura u fioke, da unutar teorije pravi lazno uproscene podele, da redukuje i svrstava. Ova prosvetiteljska udzbenicka logika, vrlo striktna i neprecizna, vrlo lako biva dovedena u pitanje, i naprosto prevazidjena zivotom, praksom ili obicnim ozbiljnim citanjem. Kao u slucaju Schmitt-a, Bobbio pravi medalje koje poseduju dva lika, dva suprotna lika i medjusobno iskljucujuca. Medjutim ovakva analitika, a to je sav doprinos Bobbio-a istini i teoriji, sluzi da bi se na osnovu nje, arbitriralo, vrednovalo i presudilo u korist jedne od njih. Ipak, ko presudjuje? Onaj ko zeli da izadje iz svojih knjiga, iz teorije, koji se angazuje, koji bi da popravlja svet. Parole lako izrode osude, medalja sa dva komplementarna lika biva pocepana na dve razlicite, gde samo jedna ima poledjinu, i zbog toga je valja iskljuciti. Ono sto preostaje jeste idealni plan, idealni program na jednoj, i fanatizam na drugoj strani.

"Odbrana od zavodljivog fanatizma" moze tako biti i obicna odbrana od zavodljive realnosti. Odbrana od reakcionarnog, jeste odbrana od teorije i tekstova koji ne zastarevaju jer se uvek ticu realnosti. Parole kao sto su "popravljanje sveta", "borba za pravdu", "nasa sopstvena resenja", "vise kritike", - razlicite su varijacije jednog idealnog koncepta, idealne norme ili idealne teorije prava. Istina, ovaj idealni potencijal ili potencijal ideje, idealnog, odista moze da bude neka vrsta nadzornika sveta i realnosti. "Vise prava, pravde i mira" - kao regulativni princip sveta, Bobbio mora znati, uopste nije sporan. Konacno, niti jedan iz tradicije "fanatika" koje je Bobbio nabrojao nije bio protiv ovoga ideala. Zbrka nastaje, kada ovaj idealni plan, idealna norma, idealna teorija, nastupa kao regulativna unutar teorijskog polja, transponujuci tako unutar borbe ideja - jednu ispraznjenu ideju nadzora ili ideju kao takvu. Jednostavno, sve nasuprot njoj tada postaje fanatizam. Ovaj visak ljudskog, visak angazmana u polju teorije dovodi do eksomuniciranja i Bobbio-ve mrznje. Fanatican postaje zapravo sam pogon idealnog koji proizvodi ime fanatizam nasuprot sebi.

Isto tako, siromastvo i zbrka ce nastati ako se citavo teorijsko polje svede na cuvara idealne norme ili idealne regulativne ideje. Cini se da je ovo jedna od osnovnih intencija Bobbio-a, i jedino validno razresenje konflikta izmedju kontemplativnog i angazovanog. Tako se uverljivost i snaga ove pozicije postavlja uvek izmedju.

Vratimo se na trenutak prakticnim reperkusijama ovakve tekstualne prakse. Mislim da je licni angazman Bobbio-a uvek odvracao od propitivanja u kojoj meri upravo ona tradicija fanatika doprinosi opstem miru vise od pukih parola - teorija koje neprestano propovedaju jednakost, mir i ljudska prava. Konacno, svako Bobbio-vo dublje upustanje u teoriju, sa idealnim instrumentima kojima se hvali, donosi porazne rezultate i duboko je licno. Ja kod Marx-a ne vidim samo one koji su gladni pravde, niti pak kod Donoso-a one druge. Stvari su komplikovanije, i uvek mogu biti suprotne.

Posto je prepiska prekinuta, posto je Bobbio uspeo da napravi svoju poznatu distancu, desilo se nesto sto verovatno italijanski pravnik nije ocekivao. Schmitt se desio upravo na onom mestu u ime kojeg je Bobbio, cini se, i prestao da komunicira. Radi se o Italijanskoj Levici. Ovoga puta je Bobbio mnogo ostrije zeleo da umanji Schmitt-ov znacaj za italijanske komuniste i za teoriju levice, smatrajuci da je kriza marksizma uslovila ovaj neprirodan susret. Po Bobbio-u sa Schmitt-om i njegovim uticajem nije se otislo daleko, pogotovu kada se uticaj kretao u pravcu autonomije politike. Schmitt je za Bobbio-a "nedemokratski pisac, kome demokrate suprotstavljaju Kelsen-ovu teoriju cistog prava." Kada je postojala mogucnost da bilo sta znacajno iz Schmitt-ovih spisa odigra neku vazniju ulogu na italijanskoj politickoj sceni i unutar teorije levice, javljao se Bobbio. Tako u tekstu "Nuova disputa sul decisionismo. Concordie pericolose." iz 1984. Bobbio objasnjava da tadasnja situacija u Italiji je posve izvan spora izmedju normativista i decizionista. "Schmitt je pisac sa desnice, upotrebljavaju ga i levicari i desnicari, kako stara reakcionarna desnica tako i nova. Neprestana potreba da amortizuje uticaj Schmitt-a, kod Bobbio-a stvara ideju da gde god moze Kelsen-a suprotstavlja Schmitt-u, i tako levici ukaze na jedan drugi pravac, koji bi sigurno za nju bio plodniji. Evo kako je Bobbio Schmitt-a predstavio u intervjuu "La norma e la bestia". Interesantna je lakoca i sigurnost Bobbio-vih baratanja opstim mestima. Nema nikakvog napretka u njegovom vokabularu, nikakvih novih uvida, vec iskljucivo i samo sve tezih i tezih diskvalifikacija. Dakle, "Schmitt pripada tradiciji realistickog misljenja. Makijavelistickoj tradiciji, za koju je politika sustinski izraz vlasti i izrazava se putem odluke... nasuprot, Kelsen koncipira politiku kroz pravo, legalitet i legitimitet..." Za Schmitt-a je dakle karakteristican, po Bobbio-u, primat politike nad pravom, vladavina ljudi, vlast, sila itd. Otuda, "Schmitt e Kelsen reppresentano le due facce della stessa medaglia: stranu vlasti (moci) i stranu prava." (r. 80) Naravno, onda sledi Bobbio-ov zakljucak da bez obzira na

komplementarnost ovih dveju pozicija, moguce je arbitrirati, i zakljucuje da je Kelsen u pravu. Sigurno namesto Kelsen-a moze i treba da stoji sam Bobbio. Ipak, zacudjuje ovakvo necuveno redukovanje pozicija i Kelsen-a i Schmitt-a od strane Bobbio-a, kada se u najmanju ruku zna da se upravo Pierre Paolo Portinaro veoma uspesno bavio problemom decizionizma. U tekstu "Che cos'e il decisionismo?" Portinaro-a nalazi mnostvo decezionistickih stavova i kod samoga Kelsen-a, i zakljucuje da je Schmitt-ova kritika Kelsen-a u "Politickoj teologiji" imala za objekt iskljucivo identifikaciju drzave sa pravnim poretkom.

Ovaj provisorium traganja za Bobbio-vim formulacijama, koje su u sustini neiscrpne, nazalost podstaknut je dubokim osecanjem nezadovoljstva, usled izneveravanja osnovnog principa - principa jednakosti - jednake zastupljenosti unutar objavljene prepiske. Ako se tamo doda da italianski pravnik uvek ima prava na prigovor, slobodu da pogresi ili da nebude nepravican, nije bas do kraja jasno kako shvatiti jos jedno pravo koje je sebi prisvojio. U pismu Piet Tommissen-u od 5. 8. 1985. Bobbio ovako komentarise intervju "La norma e la bestia": "Buduci da se radi o intervjuu koji je dat preko telefona, te je tako improvizovan, molim Vas da mu ne pridajete suvise vaznosti." (r. 80).

Nisam siguran da je ovakve molbe moguce uvazavati. Greske, improvizacije ili nepreciznosti treba da se uvek placaju. Konacno, primer Schmitt-a nam pokazuje da se i pripadnost narodu koji je izgubio rat, u ovom ili onom obliku placa. Poraz je greska, i cena mu obicno nikad nije mala. Cena poraza, izmedju ostalog, jesu i privilegije da "pobednik" jos dugo vremena posle, improvizuje i neprestano zadaje smrt.

V DUSA I RAT

DR. BOSKO V. POPOVIC Filosofski fakultet, Beograd

PSIHOLOSKA TUMACENJA RATA

SAZETAK: Nastojanja psihologa da svojim prinosenjem "zavojuju protiv rata", potpuno ili samo dobrim delom opiru se na izvornu James-ovu studiju "Moralni ekvivalenti rata" (1910) i bez obzira da li se izobrazavaju pomocu psihoanalitickih, bihejvioristickih ili inih mogucih alata, odrzavaju u zivotu nekoliko istovetnih izvornih misli. Valja naci "moralne supstitute", ekvivalente rata, ne bi li se obavila mentalna trampa sa "bogom Marsom" i "njegovim vrlinama"; umesto "privlacnosti" i "romanse rata" nudi se nekakva naizgled jednakovredna roba koja jedino nije uzasna. Ona bi trebalo da obavi iste uloge (funkcije) samo na miroljubiv nacin! Ovi i slicni mislioci sami vele za svoje predloge da su utopije - Svetska vlada i "Pohod protivu Prirode", "Epski boj Coveka protivu Univerzuma" i sl. kao da je Priroda sama izvor zala, a covek bespomocna zrtva nekakvih sila. I obicnom oku ne moze promaci da kad god se govori o coveku/licnosti cine se ozbiljni propusti. Prvo, na umu je neki od njegovih delova (svejedno je li vrhunske ili zloceste naravi), kao da deo doista moze predstavljati celinu; dakle, nastavlja da zivi Greska rasparcavanja Zontanon Colon-a usled nehatnog ili zlonamernog zaborava da je stvoren prema liku najsavrsenije celovitosti - prema Tvorcevom liku, liku troipostasnog Boga.

KLJUCNE RIJECI: Zontanon Colon, Greska rasparcavanja, Svecovek, Troipostasni Bog

Nastojanja psihologa da pored filosofa, sociologa, politicara i drugih "mirotvoraca" svojim prinosenjem "zavojuju protiv rata" - potpuno, ili samo dobrim delom, opiru se na James-ovu

studiju "Moralni ekvivalenti rata" (W. James, 1970/1910) i bez obzira da li su izobrazena psihoanalitickim, bihejvioristickim ili inim mogucim alatima - odrzavaju u zivotu nekoliko istovetnih izvornih misli. Valja, naime, naci "moralne zamene" ili "ekvivalente ratnih drazi", ne bi li se obavila mentalna trampa sa "bogom Marsom" i njegovim vrlinama; umesto "neizbeznosti rata" i "romanse vojevanja" trazi se naizgled jednakovredna psiholoska roba koja, prema osnovnoj zamisli, jedino ne bi bila ubojita i uzasna te bi s pravom podmitila coveka ili ga zavarala kao pucaljka od zove sto malisane odvraca od pracke i tojage i kamenice. Dakle, zamenske vrline trevalo bi da vrse iste uloge (funkcije) samo u miroljubive svrhe, posto se drazi starih ne poricu! Ovi i slicni mislioci (prilaze im i poneki antropolozi i sociolozi) sami vele za svoje predloge da su utopije - "Svetska vlada" (svejedno je li ponalik na staru Ligu naroda ili na OUN) i "Pohod protivu Prirode", "Epski boj Coveka sa Univerzumom" i sl. kao da je sama Priroda izvor zla, bauk, a Covek bespomocna, nevina zrtva umisljenih mracnih sila. Heteronomija, vidi se, staje ispred autonomije i slobode posredstvom zamene i pomeranja. I obicnom oku ne moze promaci da kad god se prica o coveku/licnosti/osobi/ uopstenom ponasanju - cine se ozbiljni propusti o kojima cu posle vise tolkovati, pre toga necu propustiti da navedem Allport-ovo (G. W. Allport, 1963.) ime i njegov vredan a prenebregnut poziv psiholozima kao i licni stav koji sam delimicno izlozio pre vise godina posto smatram da je uvod danasnjem mojem stanovistu (B. V. Popovic, 1972.). Ali, drzacu se redosleda.

Prvi propust u dosadasnjim pogledima na coveka jeste ustvari Greska rasparcavanja po prirodi celovitog Zontanon Colon-a. Istrazivaci i teoreticari u ovim rasprama o kojima je rec (ne samo u njima) umesto celovitom licnoscu bave se jednim ili nekolicinom njenih delova po licnom izboru (svejedno je li vrlinske ili zloceste i mrznicke naravi), kao da deo doista predstavlja celinu! Greskom rasparcavanja, bogohulnim raspecem, postize se "imperijalizam dela" (date teorije) i zlonamerno ili nehatom obezlicava inace bogolikost stvorenja, a dalja posledica je apstraktan, masinoliki identitet i zaborav covecnosti i izvornog uzora - lika najsavrsenije celovitosti, lika Tvorca, Troipo- stasnog Boga.

Celovitost, tj. pojam licnosti svet duguje teologiji Otaca Istoka, kao sto pravomisleno pokazuje Vladika Zizjulas (Zizjulas, J. 1985), ali takvo poimanje biva tokom vekova omalovazeno ("trivijalizovano"), poljuljano ("destabilizovano") (v. vise o tome R. F. Baumeister 1986) i, kao sto smo otoic videli, rasparcano (v. o tome B. V. Popovic 1995.). Tu treba tragati za karikaturom raspeca, za otrgnutim delovima i njihovom obesnom vlascu, ali i za zaceljenjem rane i ponovnim ucelovljavanjem Zontanon Colon-a. Analizom - setimo se Chardin-ovog vapaja (Chardin, P. T. 1959) - tim mocnim nezlonamernim sredstvom (bar isprva) licnost je rastocena u brojne kalupe po teoreticarevom opredeljenju, a svako od njih (skoro svako) svoj deo je stavio na mesto celine i taj deo predlozio za moralno vaspitanje. Otud sarolikost, cak opasna nespojivost slika koje smo sami mi o sebi stvorili, a ne Tvorac; odatle, pretpostavljam, oholost da mozemo zameniti apslolutni Logos nasom tvorevinom; to znaci, kao sto Baumeister pise, da umesto jednog merila imamo mnostvo. To nije nuzno sledilo iz analize, ali tako je ispalo zbog gramzivosti i oholosti i ko zna jos usled cega. Frankl umno prodire kroz zaborav Bica: uzor prema kojem su se ljudi isprva uoblicavali (poistovecivali, identifikovali, oponasali, imitovali) bio je njihov Tvorac (Frankl, V. E. 1959), poistovecenje s jednim Uzorom omogucavalo je zamisao u ljudi da "Gospod zivi u svima" i to je, kao sto je poznato, blisko glediste onom ranijem, iz nasih dusa proisteklom - o Svecoveku. Ostacu jos kod Frankl-a: umopustno je poricati da je autoritet koji je nekad bio u nama svima doista bozanskog porekla i da je potada sve vise dobivao zemaljske karakteristike i da su se javili novi koje su drustveno- moralni uslovi posadili na presto idealnih uzora. Nase doba je uverilo ljude da su oni tvorci koji valja da se uoblicavaju prema liku svoje tvorevine, a u najnovije vreme to je - masina ili bilo koja stvar. Zar treba da nas zbunjuje tvrdnja da je

najbolji, najbezbedniji idealni uzor Jova Lova (Johny Money) i da strah od smrti nagoni ljude da "transcenduju smrt" posredstvom u kulturi standardizovanog sistema heroja koji na kraju porice svoju smrtnost - ubijanjem drugih (E. Becker 1975)? Becker jeste na pravom putu nalazeci u tome izvor zla, ali nije li on smetnuo s uma zaborav Vaskrsenja. No, bilo ovako ili onako, ljudi su se tokom vremena sve vise izdvajali jedni od drugih time sto su izgubili povezujucu nit, ili kako bi Baumeister kazao - moralni metakriterijum i sacinili metakriterijume. Zapamtimo: povezujuca snaga nije spoljasnje vec unutrasnje naravi i o njoj cu tek potom govoriti, zasad je dovoljno zakljuciti da rasparcanost i vlast samo svog izabranog (nametnutog) uzora i metakriterijuma nema mnogo prepreka za dvoboj sa tudjim. Ljudi su postali otvoreni za prinudno poistovecivanje (identifikaciju) koja je srodno s poznatim mehanizmom poistovecenja s agresorom, s mocnim uzorom - makar impersonalnim. Ovo je utoliko opasnije sto takvi autoriteti obicno jesu sumnjive vrednosti i prodiru u zivot cele nacije a pod imenom boga (C. G. Jung 1970). Izvori razjedinjenosti sveta se svakako naziru, a odatle pa do opasnih varnica i miga datog politickog trenutka da se pristupi "opravdanom ratu" - nije mnogo koracaja.

Greska rasparcavanja sa svojim proishodima (teorijski imperijalizam "izama": Emotivizam, Kognitivizam, Bihejviorizam itd.) trsi se pred isihazmom, ona je antipod "tihe prilike" da se covek istinski ponovo poistoveti sa svojim dobroizvornim prauzorom - Tvorcem, tj. da ga nadje u sebi i obnovi identitet. Ili, ako hocemo da se drzimo naucnog jezika, recimo da je rec o Bozjoj slici kao izvornom, najcelovitijem arhetipu. Ako je tesko odgonetnuti glavnu taiteljku: otkud teznja za rasparcavanjem celovitosti, dopustimo da je makar prvi korak ka tome cilju - pretpostavka vec nabrojana kad je bilo reci o analizi koja ne obezbedjuje sintezu, ili, pak samo daje sakrpljen lik celovite osobe koja je daleko od izvorne. Promisliteljski je rekao arhimandrit Justin Popovic: "Nema celog integralnog, besmrtnog, bogolikog coveka, vec sami razlomci coveka, telesna ljustura coveka, iz koje je proteran besmrtni duh"; pravoslavna kultura otpocinje licnoscu Bogocoveka - Hrista - a "zavrsava idealnim, integralnim obogocovecenim covekom" (Popovic, J. 1993).

Drugi vazan korak ne stiga: sinteza delova pomocu "aditivnih" ili "multiplikativnih" formula i mehanicistickih obrazaca prazna je, bez objedinjujuce moci te stoga nudi samo toboznju integrisanost, isti takav identitet i dalje krsiumske ideje, sto je, da dodam, itekako opasno. Raznolike moralnosti (videli smo njihove stance u izmima) ne obavljaju svoje mirotvoracke ciljeve, niti pak logika nabacena na razne moralne jezike. Ljubav koja bi mogla biti kopca ima mesta samo u cinicnim karikaturama celovitog Coveka, o agape se uzgred govori ili se s prezirom pripisuje teologiji. Malobrojni su oni naucnici (s jasnom namerom sam izabrao sada samo njih) cija misao se upravo oslanja na poznate reci Bog je ljubav, a da pritom ostaju u svojim oblastima. Zontanon Colon je nezamisliv bez takve kopce, medjutim, kopce nema (ili se sramezljivo pomalja) ni u delima filosofa. Duse valja, oni su prvi, tolkujuci rat i mir, uocili da paznja treba da se usmeri na Coveka, a ne jedino (niti prvenstveno) na specificne sukobe, pregovore i "mirovne" konferencije. Vredi razumeti Covekovu situaciju iz koje nastaje sukob; jos jasnije: raznorodne analize rata dobivaju jedno sastajaliste - samog Coveka, tj. rec je o njegovoj prirodi. Preskocicu mnoga polemisanja i diskusije sve zbog zelje da prikazem sastanak. I na njemu se vide osnovna neslaganja o cinjenicama o Coveku! Opet nema kamena stanca, no mnozina, ili da kazem ovako: uocen je pluralizam teorija! Za jedne "glasnik" o proslosti i sada je Platon (rat je izopacenost duse), za druge je posledica ("prirodna") promene u ekonomskim i drustvenim slojevima, u sukobu klasa i tako redom. Dakle, "cinjenice o covekovoj prirodi" resko se izdvajaju, pa se covek pita: mogu li se razmimoilazenja oko nje sabrati u jedno, tj. u jedan upotrebljiv odgovor posredstvom empirijskih istrazivanja. "Ima li univerzalne saglasnosti"? (R. N. Beck and J. B. Orr 1979). Ovo pitanje neoslabno traje vec poduze cak ako ga preinacimo ovako: Sta sa konacnim dijagnozama kad se ne sabiramo oko

osnovnih cinjenica. Velika opasnost je u cinjenici da iz pluralizma teorija proishodi pluralizam vaspitnih obrazaca, pa se krug nepomirljivosti zatvara i, jos gore, ovekovecuje. Jer, ako smo doista zivotinje koje su stvorile slike o sebi i na njih veoma osetljivi, stono rece jedan engleski filosof (Peters R. S. 1971), znajmo da smo zato saucesnici u nasim nastavnim programima, isterivanju veronauke iz skola i, naravno, saucesnici zlodela.

Sada se vracam ljubavi, kao istinskoj, zaboravljenoj ili ponizenoj vrpci za objedinjavanje. Cini mi se da je A. H. Maslow (Maslow A. H. 1962 i 1973), ali samo u uskom naucnickom domenu, dosao do prave reci: Ljubav Bica prema Bicu, znaci ljubav dveju celovitih osoba - ne moze se izjednaciti s pritiskom jednog dela osobe ("bioloska ipostas"?) ka odgovarajucem delu druge osobe, posto je to ograniceno tumacenje ljubavi. Maslow iz razumljivih razloga ne govori o ljubavi kako je davno opojmljena u Svetootackim stivima, a dotada u radovima Berdjajeva, Sorokina, Tillich-a, u Svetosavlju, da navedem samo njih, i zasto se ona ne stavlja u delima psihologa (danas) u red sa ekvivalentima koje cu malo posle nabrojati nemajuci tada nameru da ih svrstavam u poznate skupine, jer je moja ideja zasad sazeta u Zontanon Colon-u i Gresci rasparcavanja, sto znaci da ih mogu zajedno staviti u jedan tor po tom merilu.

Bez ljubavi se ne vojuje protiv boga Marsa i njegovih vrlina, jer to nisu vrline Svecoveka, no jedino Nadcoveka, Superman-a, Plave bestije i sl. i nikakva trampa se tu ne moze obaviti. Da li je slucajnost to sto se danas grlato razvikuju ideje o sredjivanju medjuljudskih odnosa bez pominjanja religije? Govori se da hriscani, mada pripadnici "religije nenasilja", ipak se tamane medju sobom oko 1500 godina (Flugel J. C. 1962). Kakvo je to sredstvo pomirenja, pitaju se istomisljenici? Nazalost, mnogo su manje cujni i brojni oprecni glasovi, kao sto su Sorokinov i Tillich-ov, a o pravoslavnim misliocima da ne govorim, niti o razlogu sto ih ne slusaju cak ni u ovoj sredini. Sorokin ponavlja: Bog je Ljubav! (Sorokin P. A. 1959). Promisliteljno je njegovo kazivanje da su duga veka i zivota upravo one zajednice i pojedinci ciji je temelj religijsko-eticke naravi - Taoizam, Konfucijanizam, Hinduizam, Hriscanstvo, Muhamedanstvo, a da su kratka daha tvorevine mrznika kao sto su Cezar, Dzingis-Kan, Napoleon, Hitler i da ne domecem sa svoje strane nasim danima bliske mocnike i glavare, toboznje mirotvorce i ustolicitelje Svetskog poretka. Jedne odlikuje "stvaralacka, nesebicna ljubav" i ona produzava zivot i jedinki, drustava i ustanova, dok mrznja i rusilastvo jesu motivi tvorevina kao sto su one navedenih svedrzaca. Ove potonje, dodacu i to, u istoriji

obelezavaju zamisli: �

Si vis pacem para bellum�

i "Zlocin se isplati" (ako si bogat, ako ti neko moze kazati Ego te absolvo, ukoliko imas rakete i svastocinske politicare i sl.) odnosno u pogrdnoj verziji jednog naseg autora cija sjajna obrtaljka pojasnjava osnovnu zlost: "Zlocin se ne isplati. Ljudski zivot danas tako malo vredi" (Stanojevic-Kovrdza Z., Politika, 17. februara 1996). Prvoimenovane ideje i sisteme navescuju neracunska zelja, nesebicna stvaralacka ljubav, a za svetobedne sile se moze kazati da neoslabno na ugled stavljaju i u dubokom postovanju i ljubavi drze - mrznju i osionu silu i oholost a ljubav cinicno tumace ili je pokazuju samo prema zrtvi koja nicim (ovostranim) ne moze da se brani. Za onostrano ne haju, ono im smeta: evropski "opovrseni" covek je proglasio sebe za boga - "Posto nema Boga, onda sam je Bog", po recima Justina Popovica, kao da je on jos u svoje vreme video neke likove na ekranima i citao njihove zloreci iz ovih dana.

U ovakvim i slicnim tumacenjima blizanaca - rata i zla - vidim predgovornu recenicu, prozracenje misli o doista celovitom coveku, samo obrisi takve hristocenticne osobe su paucinastih granica, samo ih nazirem, usled gresnog posrnuca svoga pred pritiskom vekovima trajnog obezbozenja, ali razdanjuje mi se pogled da bi se takva slika, kao najnepristrasnija morala uracunati u rasprama o "Zlu i ratovanju".

Dovrsicu sada Sorokinovu misao i potkrepicu je ponecim iz Tillich-ove. Racunajuci pocev od 600. godine pre Hrista i podvlaceci racun kod nasih dana , posto drzim da se on ne moze ni sada svesti, Sorokin pokazuje, prvo, da je oruzje u Grckoj i Rimu i u devet vecih zapadnoevropskih zemalja neupotrebljeno bilo u malom rasponu (dva puta po 72 godine tokom 25 vekova), sto znaci da noz skoro nije bio u kaniji, niti strela u tobolcu, o topovima i otrovima ne treba pricati. Posle opseznih proucavanja Sorokin zakljucuje da ono sredstvo koje nije bilo upotrebljavano za zaceljenje duse jeste - stvaralacka, nesebicna ljubav i da ona ima izgleda da zaustavi agresiju, tj. da preoblikuje neprijateljstvo u prijateljstvo. A to nije ono sto je James govorio. To je cinilac koji je ili izbacivan iz racunice ili nije ni bio unosen u nju. Za P. Tillich-a (Tillich P. 1974) agape omogucuje "ucestvovanje u drugima" te pored Pravde i Kategorickog imperativa, ne ulaze se u lik moralne osobe kao hipoteticki ulog, "uslovan" ulog, nego kao sadrzinska nit Kategorickog imperativa, tj. bezuslovnog imperativa. To je, zapravo, "Religijska dimenzija" moralnog, strogo formalnog imperativa I. Kant-a u Tillich-ovoj obradi. Bezuslovnost je religijske naravi i njena ljubav obuhvata Pravdu kao krajnje nacelo moralnog zahteva. "Ucestvovanje u drugima" cini da religijski zahtev za agape zajedno sa nacelom bezlicne pravde nalaze svakom Bicu da prizna licni kapacitet kao osobi, ali sa istog izvora potice zahtev svima da se rukovodimo bozansko-humanom mudroscu otelotvorenom u moralnim zakonima proslosti, da slusamo konkretne okolnosti i da delamo opiruci se na ta nacela.

I ovde se, po svemu sudeci, vidi zamisao koja podrzava tezu o Zontanon Colon-u, odnosno o Greski rasparcavanja, ovostranog raspinjanja, i kao oprecna zamisao potreba za Bogolikim ucelovljenjem, upravo posredstvom "lepka" koji treba da prione Kategoricki imperativ Immanuel Kant-a sa sadrzinskom stranom, tj. sa agape i ostalim saciniocima licnosti, kao sto je to odavno neko primetio .

Sve u svemu i Sorokin i Tillich ne drze do rasparcanosti, koju cu nesto posle ukratko ilustrovati, niti su na strani onih cije glediste Pitirim Sorokin ovako sazima: "Mrznja radja ljubav, a ljubav mrznju". Dok sam jos tu da podastrem i nase iskustvo: zar to nije bila ( i jeste) ideja vodilja nekih politicara prema (protivu) Srbima kojima, kao stono rece jedan mocnik, zivot mozemo uciniti jos tezim! A to je kazano nedavno kada je svima bilo jasno da je tim recnikom licitirana mrznja i zlo domisljanje u velikoj kockarskoj igri Zla. Zar se mir i dobri medjuosobni odnosi ne mogu "izvojevati" izborom sredstava sa skale dobra i ljubavi? Kako to da je Flugel s pravom kazao pre vise godina: ispravno je voditi racuna o neprijatelju koji je pobedjen, ali i o sebi kao pobedniku... mi mozemo prevaspitati Nemce samo ako smo pripravni da tokom tog procesa prevaspitamo i sebe (Flugel J. C. 1962), a posle toga ni slovca o samom nacinu prevaspitavanja no jedino o svojoj reinterpretaciji James-ove zamisli u slovo zakona? Naravno, to ne moze biti ideja koju 1215. godine kralj Engleske ozakonjuje Magna kartom s obrazlozenjem imovinsko-pravno-feudalne naravi, niti ono sto citamo o Filipu Lepom (Philipe IV dit le Bel, 1268.-1314.) i njegovim finansijskim nevoljama u spoljnoj politici (sukobi s Templarima i papom Bonifacijem VIII.) (Clericis laicos; Romana mater, Ausculta fili), a sto mu je pomoglo da se prikaze 1302. i 1303. godine u najlepsem svetlu: on je stitio nacionalna laicka prava od Rima, tako kaze. Tesko je to porediti sa psiholoskomoralnim obrazlozenjem Zakonika srpskog cara iz kojeg se vidi nesto sto je Sorokin izobrazio recima: "Ljubav radja ljubav, mrznja mrznju". Srpski carski Zakonik pored nacela Princeps legibus alligatus (vladar je vezan zakonom) daje i danasnje vreme nezamislivo covecno i slavoslovno obrazlozenje tacaka zakona ("preskriptivizam"!) i "povelenija". Zakonodavac obrazlaze: "Zato i ja, najodaniji rob Gospod moga Hrista, Bogom vencani i blagoverni car Stefan... pozeleh nekoje vrline i najistinitije i pravoslavne vere zakone postaviti, kako ih treba drzati i braniti po svetoj i svesabornoj i apostolskoj crkvi Gospoda Boga i Spasa nasega Isusa Hrista, po zemljama i gradovima, da se ne bi umnozila u

oblasti carstva nasega neka zloba, zlo domisljanje i lukava mrznja , nego da svi pozivimo u punoj tisini i mirnome zivotu i u zivotu pravoslavne vere sa svima ljudima carstva nasega, malima i velikima, i da postignemo carstvo nebesko u onome buducem veku. Amin." (Radojcic N. 1960). Podvucene reci nisu iz feudalno, merkantilno, vlastoljubivih i slicnih recnika uzete, a jos manje iz mrznickog. Da li treba sad podsecati da se glavni izrazi mogu univerzalizovati, a da onaj covek (ljudi?!) sto Srbima u nevolji preti jos vecom nevoljom ne zna da time krsi i VIII. Amandman svoje drzave, ili ga protivno nacelu univerzalizovanja zadrzava na granicama svoje drzave. Taj Amandman glasi: "... ni odredjivati surove i neuobicajene kazne" (Parks H. B. 1986). Posto u ovom slucaju nije potreban komentar, zakljucicu pre nego sto pristupim nabrajanju ekvivalenata ratnickih vrlina i slicnim zamislima - poznatim pravilom: uskogrudnost osecanja i formalna neuopstljivost (zajedno s "izmima"), uvek je slaba premisa sa slabim zakljuccima, oni deduktivno ne slede. Uz to su sramodobitni.

U kratkim citatima citalac ce prozreti i rasparcavanje Zontanon Colon- a i odbojnost prema ljubavi, agapistickoj ljubavi. Bez svrstavanja po merilima poznatim, kao sto je otoic receno, nabrajam ekvivalente cijim bi se posredstvom (trampa!?) ljudi umirili kao i razloge (motive) ratobornosti, odnosno Zla. Najvise se spominju cari ratovanja - pustolovstvo, privlacnost rizika, povisena medjusobna zavisnost ("sinergija") i ujedinjenost (u miru rastrkanih interesa); rasterecenje od briga u miru natovarenih (nezaposlenost, porodicni odnosi i sl.) i od slicnih osujecenja; praznjenje mirnodopske agresije na nekog u ratu, a ne unutra, na sebe; uzivanje u tudjem bolu pre no u sopstvenome, "veciti tanatos"; mogucnost da se uz aplauze zadobije ugled heroja, pobedioca Zla; drugarstvo po oruzju; ucestvovanje u ritualu "promaljanja heroja" a time obezbedjivanje sebicne transdendencije; smanjivanje vecitog, opsteljudskog straha od smrti (ubijanjem neprijatelja koji je zvanicno tako odredjen, a ne "zbog licne mrzosti"), osvajanje besmrtnosti "tumaranjem za transendencijom".

Sve ovo stvara "odanost ratu" i "cini ga neizbeznim", samo ako se ne preduzme ono sto je vec ranije navedeno, ali jasno je da je to neodrzivo, makar zato sto se vidi moc delova ("izmi") i, nadasve uvazavanje, cak priklanjanje moci mrznje i sile dok se o "pomanjkanju vitamina ljubavi" ne govori iako su na njega uprli prstom i Sorokin i Tillich, da ne navodim Svetootacku knjizevnost u kojoj se o ljubavi i celovitosti mogu procitati poglavlja i poglavlja (Nema Ja bez Ti; Svako je zarad drugog rodjen; Svaki je odgovoran za sve; U svakom ima svacije duse i da ne navodim koji je kod nas "Sveti Sava proputio put dusi u besmrtnost..."). Zavrsicu ovaj odeljak pitanjem: Da li "odanost ratovanju" dolazi od prevlasti delova nad celinom, njihove "odredjuje ruke" za svastocinstvo, sto ce reci da je jungovsko pravilo u redu - celina ne cini zlo - i da dodam: na umu je celina kao "Bogolika sustina ljudske prirode"?

Sjajni Allport-ov poziv psiholozima (Allport G. W. 1963) stavio sam s onu stranu James-ovih i njima prikljucenih misli, razmatranja, tumacenja i mirotvorackih ponuda kako bi se raspra odrzala u celovitom stanju, a tek na kraju izlozicu svoje shvatanje Zontanon Colon-a i to sasvim ukratko, jer drzim da se ono vec projavilo ukloniteljskim stavom prema greski rasparcavanja, gresnom, vestastvenom raspecu i stavljanjem na ugled poznatih reci: "Bog stvara covekom, covek stvara Bogom".

Allport se obraca psiholozima recima predvidne moci, a mogao je i svim ljudima: "Smatram da ce ispit nase doraslosti da postojimo i napredujemo biti nasa sposobnost da u bliskoj buducnosti istinski doprinesemo postavljanju dijagnoze i lecenju istaknute bolesti nasih dana. Bolest na koju mislim nije rat, posto je savremeno vojevanje samo simptom izvornog stanja..." I da bih ostao kod reci ispusticu nekoliko Allport-ovih recenica, takodje izdraga kazanih, kako bih preneo citaocu sustinu: "Izvor opasnosti nije ugrozavajuca podela sveta na dva tabora, niti uocljiva nesposobnost nas ljudi da zarad sopstvene bezbednosti nadziremo

pretvaranje materije u atomsku energiju, no cinjenica da covekov smisao za moral nije kadar da prigrli (asimiluje) svoju tehnologiju". I on je rekao sto i jedan filosof: Eto s jedne strane unutrasnje (nase) granice Epistemickog coveka, a s druge Moralnog! Zar to nije opasno rasparcavanje?

Nije li ocevidna opasnost od prevlasti prvog nad drugim Covekom? Nasa kultura (zapadna) proglasila je, stavise, stvari za boga (idolopoklonstvo u novom ruhu), "tvorevinu za Bice, za istinu" a to je novo idolopoklonstvo u ocima J. Popovica, te se stoga "Zapadni covek suocava sa sobom kao sa strancem..." (C. G. Jung).

Najzad, jasno je da u paznji i postovanju velikom drzim tezu o Zontanon Colon-u i Svecoveku posto sam time izlozio i zamisao psiholoske prirode i verovanje u Bogoliku sustinu licnosti svih nas koja i cini Svecoveka, tj. sveprisutnost Jednog u nama i koja ne prijanja uz savremene teze o oholom izdvajanju jednog nad drugima - o Nadcoveku, covekobogu i gospodinu Jovi Lovi. Sasvim kratko o Svecoveku i time cu doci do poslednjeg reda u ovom stivu: "...ono sto ne laze u lazovu, i ne krade u lopovu, i ne pali u palikuci; sto ne rusi u osvajacu, i ne bludi u bludniku, i ne plasi se u plasljivcu, i ne tvrdici u tvrdici, i ne strepi u samrtniku. Ono je Svecovek" - po pravomislenom odredjenju Vladike Nikolaja (Episkop Nikolaj Velimirovic 1988). A, pre poslednje tacke na primedbu da govorim o dvema nespojivim istinama - prirodnonaucnoj i religijskoj - uzvraticu Heisenberg-ovim (Heisenberg V. 1992) recima da se moramo saglasiti oko osnovnog ljudskog stava: "Ubedjen sam da se to moze postici ako opet uspostavimo pravu ravnotezu izmedju dveju istina".

DR. JOVAN MIRIC Filosofski fakultet, Beograd

RATOVI U CARSTVU ZEMALJSKOM

SAZETAK: Clanak predstavlja jedan pokusaj psiholoskog tumacenja odgovora kojeg je na pitanje o uzroku ratova ponudila srpska narodna poezija, pesme kosovskog ciklusa. Osnovna teza je da glavni uzrok rata lezi u carstvu zemaljskom, shvacenom kao odredjena eticka koncepcija koja predstavlja neposredan izraz bioloske strane covekove prirode - teznje ka nadmoci. Takodje, carstvo nebesko treba shvatiti kao suprotnu eticku koncepciju, koja zahteva dobrovoljno ogranicavanje teznje ka nadmoci njenim podvrgavanjem univerzalnim moralnim vrednostima. Pored toga, clanak donosi i tezu da postoji istorijski razvoj religijskih sistema analogan ontogenetskom razvoju.

KLJUCNE RIJECI: rat, carstvo zemaljsko i nebesko, etika, razvoj, religijski sistemi, kosovski ciklus

Skoro okoncani rat na nasim prostorima jos je jedan primer te ucestale pojave koja "u stopu" prati ljudski rod u njegovoj istoriji. Ogroman je broj vodjenih ratova, tako je mali broj mirnih godina. Vodjeni su ratovi razlicite vrste - gradjanski, verski, medjunacionalni... Otkud toliki ratovi? Sta pokrece ljude u rat? Mogu li ratovi zauvek da prestanu?

Pitanje o uzrocima ili motivima rata sasvim drukcije se postavlja zavisno od toga da li je rec o napadackom ili odbrambenom ratu, toliko drukcije da bismo mozda mogli reci kako je odbrambeni rat gotovo samorazumljiv, te da i ne trazi samo neko objasnjenje. Ipak, sve ono sto rat sobom donosi - velika razaranje i ljudske zrtve - cini pitanje o njegovim uzrocima izuzetno teskim, tako da tezina toga pitanja natkriljuje razne razlike medju ratovima.

Na pitanje o uzrocima ili motivima rata davani su i daju se razliciti odgovori - filosofski, socioloski, psiholoski i drugi. Za nekog ce, medjutim, predstavljati iznenadjenje ako kazem da je na to pitanje svoj odgovor dala srpska narodna poezija. Narocito precizno, duboko i ubedljivo taj odgovor se moze "procitati" iz nekih pesama kosovskog ciklusa, prvenstveno onih vezanih za kneza Lazara. Jos odredjenije, rec je o pesmi "Propast carstva srpskoga". Pa i ako se ispostavi da taj odgovor srpske narodne pesme, kada se citko iznese, veoma podseca na vec poznate odgovore sto su ih na drugi nacin dali razni mislioci, vredi ga izbliza upoznati, koliko zbog nekih osobenih elemenata, toliko i stoga sto ga je iznedrila "obicna" narodna dusa, a ne teorijsko-misaono pregnuce.

Dakle, okrenimo se pesmi "Propast carstva srpskoga", imajuci u vidu da pesma govori poput sna, jezikom slika koje tek treba protumaciti. A put do trazenog odgovora pocece, naravno, vec od prvih stihova.

"Poleti soko tica siva (od svetinje, od Jerusalima) i on nosi ticu lastavicu".

Upravo ovi stihovi kriju glavni deo odgovora na nase pitanje, ali do tog odgovora necemo doci uobicajenim postupkom psiholoskog tumacenja, odnosno tako sto cemo posebno u sokolu a posebno u lastavici videti odredjene i nezavisne simbole. Umesto takvog postupka, put ka psiholoskom tumacenju bice nam otvoren uzmemo li sokola i lastavicu zajedno, uzmemo li, drugim recima, njihov odnos kao simbol necega. Stavise, ni to vise nece biti dovoljno. Naime, ni simbolika odnosa izmedju sokola i lastavice, cak i da je protumacimo, nece biti sasvim ubedljiva ukoliko ne obuhvatomo ujedno i stihove koji iza ovih pocetnih neposredno slede, a u kojim pesnik kao da prevodi ili razjasnjava prvu sliku.

"To ne bio soko tica siva, vece bio svetitelj Ilija; on ne nosi tice lastavice, vece knjigu od Bogorodice."

Tek, dakle, ukoliko uzmemo u obzir istovremeno odnose sadrzane u jednoj i u drugoj slici, bicemo u stanju da otkrijemo kljuc za razumevanje one prave sakrivene potke nase pesme i ravni na kojoj je njena istina smestena. Uz to jos moramo imati u vidu, posto simboli imaju slozena i visestruka znacenja, da se pesma odnosi na kneza Lazara i da je Lazar sredisnji hriscanski lik celog kosovskog ciklusa. Iz toga sledi da hriscanstvo treba da uzmemo kao okvir za tumacenje. A hriscanstvom inspirisani literarni proizvodi (pesme, bajke i sl.) ne govore o igri pojedinacnih i sadrzinski odredjenih ljudskih i bozanskih motiva, nego o igri koncepcija ili teorija.

Da bismo to donekle sagledali, uporedicemo u najkracim crtama tri razlicita religijska sistema, mnogobozacki, starozavetni jevrejski i novozavetni hriscanski. Uzimajuci u prvi plan moral i udeo svesti u ponasanju i licnosti, ispostavice se da ta tri sistema nisu naporedni, niti paralelni, vec se mogu poredjati u hijerarhijski model, odnosno na razvojnu skalu analognu skali ontogenetskog razvoja - onako kako o tome razvoju govori Jean Piaget. Naime, mnogobozacki religijski sistem odgovara predoperacionalnom razvojnom stupnju, starozavetni odgovara visem stupnju konkretnih operacija, dok hriscanstvo dospeva na najvisi stupanj, na pocetke formalnih operacija.

Prateci, dakle, istorijski razvoj religijskih sistema - koji je analogan ontogenetskom razvoju - uocavamo niz kvalitativnih promena u moralnosti i, shodno tome, sve veci i drukciji udeo

svesti u regulaciji vladanja. Tako, recimo, nalazimo da u mnogobostvu (kao primer mozemo uzeti bilo drevnu grcku religiju bilo stari srpski paganski sistem) bogovi ne daju coveku postojan eticki kodeks, vec neposredno, svojom voljom ili prisustvom, regulisu covekovo moralno vladanje. Na drugoj strani razvojne skale, Hristos coveku nudi vrhovno moralno nacelo formulisano na formalno-operacionalnom stupnju: "Jer kakvim sudom sudite, sudice vam se, i kakvom merom merite, odmerice vam se" (Mt. 7,2). Takodje, drevni grcki mitovi pretezno opisuju proste akcije ljudi i bogova, sa vrlo malim stepenom svesne refleksije, dok u Jevandjeljima vidimo Hrista kako poducava, obrazlaze i razjasnjava, izlazuci na taj nacin celovite i svesno razradjene koncepcije ili teorije. Jedna od sredisnjih koncepcija u Novom Zavetu jeste koncepcija carstva nebeskog, sastavljena iz vise delova - etickih i ontoloskih. U detaljnije iznosenje tih delova, medjutim, na ovom mestu ne mozemo da se upustamo. Pre nego sto se vratimo nasoj pesmi mozemo samo toliko da kazemo da eticki deo koncepcije carstva nebeskog sadrzi univerzalizabilne moralne vrednosti: dostojanstvo, neogranicenu moralnu vrednost svakog pojedinacnog coveka, autonomiju, pravdu, itd.

Dakle, pocetna slika sokola i lastavice prikazuje jedan od najkarakteristicnijih bioloskih zakona, odnos izmedju jaceg i slabijeg. Slobodno bismo mogli taj odnos shvatiti i kao zakon opstanka, pod uslovom da u biologiji ovde vidimo iskljucivo biologiju, tj. popriste za igru slepih instinktivnih teznji koje zivi organizmi nose kao njihovi automatski izvrsioci. Medjutim, bioloska slika ovde se odnosi na coveka i prikazuje ljudski odnos, pa zato ne mozemo znacenje prve slike redukovati na biologiju. Zapravo, to nije prosto odnos jaceg i slabijeg, nego je to odnos utemeljen na izvesnoj etickoj koncepciji. Po toj koncepciji jaci ima i pravo, samim tim sto je jaci, da iskoriscava slabijeg za svoje potrebe, i bez pitanja; na drugoj strani, slabiji ima neku vrstu duznosti da se potcinjava, sve dok je slabiji. Takva eticka koncepcija predstavlja manje ili vise prerusen, ali uvek neposredan, izraz bioloskog zakona, te bismo je zbog toga mogli nazvati zemaljskom. Po toj koncepciji, normativnom poretku ili carstvu, ljudi nisu ni u kom pogledu ni jednaki ni jednakopravni, prirodne ili date drustvene razlike medju njima neposredno stvaraju razlike u pravima, a takodje i u moralnoj vrednosti. Ko je jaci taj je i bolji, te ima i pravo da "tlaci". Takva eticka koncepcija, kao duhovni izraz sirove datosti, pokriva hijerarhijske odnose medju ljudima, opravdava medjuljudski "red kljucanja".

Covek, naravno, ima i svoju biolosku stranu, zemljanu ili zemaljsku. Na bioloskoj strani ljudskog roda postoji podrucje u kome se narocito upadljivo uocava odnos jaceg i slabijeg: to je odnos medju polovima. Muskarac je snazniji od zene, pa ce eticki produzetak takve bioloske datosti biti izrazen pored ostalog i kao pravo muskarca na zenu, kao obicajno-normativna predodredjenost zenskog muskom. A pocetna slika nase pesme prikazuje upravo takav odnos: soko (musko) ne nosi lastavicu (zensko) nezno na ledjima, nego u kandzama. Muskarac nije samo fizicki snazniji, on je takodje nosilac prava jaceg.

Druga slika, iako ju je pesnik ponudio kao prevod prve, zapravo predstavlja neku vrstu njene suprotnosti ili obrtanja. U njoj vidimo muskarca, svetitelja Iliju, u sluzbi zene, Bogorodice. Ukoliko narodni pesnik u svetitelju Iliji vidi Iliju gromovnika, odnosno starog srpskog i slovenskog boga Peruna, utisak suprotnosti prema prvoj slici jos je ostriji nego ukoliko je svetitelj starozavetni prorok Ilija. Bilo kako bilo, odnos prikazan u drugoj slici predocava da je rec o drukcijoj etickoj koncepciji, i cak da nam pesma to i ne kaze izricito, znali bismo, obzirom da je rec o hriscanskoj tvorevini, da je to koncepcija carstva nebeskog. Ta drukcija eticka koncepcija nece biti suprotna zemlji, nece se suprotstavljati bilo cemu sto je zemaljski postojece, nece negativno vrednovati bilo koju zemaljsku vrednost - ona ce biti suprotna jedino koncepciji carstva zemaljskog. Buduci da je druga slika data kroz svete likove, koncepcija carstva nebeskog predstavlja "projekat", nesto sto tek treba da bude, te vec zbog

toga ona mora potirati mogucnost saobrazavanja etickog bilo cemu sto vec postoji, narocito postojecoj teznji ka nadmoci i datim razlikama medju ljudima.

Sada vec vidimo kako ce se bitka na Kosovu odvijati na dva plana, zemaljskom i nebeskom, na planu sukoba vojski i na planu sukoba koncepcija. I unapred mozemo da zakljucimo kako nece biti moguce da na oba plana proistekne jednoznacan rezultat: na jednom planu rezultat ce za jednu stranu u sukobu morati da bude pobeda a na drugom poraz. Za drugu stranu bice obrnuto.

Ako je koncepcija carstva zemaljskog iz moci kao cinjenice neposredno izvodila pravo kao normativnu kategoriju (praveci tako naturalisticku gresku), onda ce, naravno, carstvo nebesko dosledno poricati mogucnost direktnog izvodjenja normativnog iz cinjenicnog. Uostalom, tome smo se mogli i nadati, buduci da ova druga koncepcija stoji na formalno- operacionalnom nivou, iznad one prve. Hriscanska koncepcija carstva nebeskog, osim toga, nece poricati postojanje i vaznost raznih prirodnih, i uopste, datih razlika medju ljudima, nece se suprotstavljati ni moci (moc je, uostalom, neophodna da bi se branile hriscanske drzave) ni hejerarhijskim zemaljskim odnosima, jedino nece prihvatati da se takve datosti pretoce u moralne kategorije i razlike. Slabiji ostaje slabiji, ali u moralnom pogledu nije time manje vredan od jaceg. Svi ljudi su pred Bogom, tj. u moralnom pogledu, jednako - neograniceno ili beskonacno - vredni, bilo da su slabi ili jaki, sluge ili gospodari, bilo da su zene ili muskarci. Zato sto su svi ljudi (a priori) moralno jednaki, odnosno zato sto svaki pojedinac ima beskonacnu, neizmerivu vrednost, carstvo nebesko se suprotstavlja bilo kakvoj instrumentalnoj upotrebi coveka od strane coveka, bez obzira kakve su date razlike medju njima. "Kupljeni ste skupo, ne budite robovi ljudima", veli Sveti Pavle (1 Kor. 7,23).

Ako je ona prva koncepcija carstva zemaljskog samo u etiku zaodenuta teznja ka nadmoci, onda se ona moze oznaciti glavnim uzrocnikom ratova: nije rec jedino o tome da ona ne moze da posluzi kao kocnica te bioloski date sile u coveku, koja otuda nikako ne moze da se ogranici i zaustavi (tj. zadovolji), nego, povrh toga, eticka strana te iste teznje, opravdavajuci je, dodatno motivise upustanje u rat. Sa druge strane, carstvo nebesko kao koncepcija namenjeno je obuzdavanju i ogranicavanju te iste teznje, te je otuda mozemo smatrati antiratnom (tj. kao protivnu napadackom, osvajackom ratu).

Knjiga je od Bogorodice donela knezu Lazaru ponudu izbora izmedju dva vrednosna poretka, izmedju zemaljskog i nebeskog carstva, a ne izmedju dve vrste vrednosti, zemaljskih i nebeskih. Bilo sta da izabere, Lazar ce krenuti s vojskom, tj. nece odbaciti silu i moc, samo sto ce tu vojsku, u slucaju opredeljenja za carstvo nebesko, imati da pricesti u crkvi; pricesce je "nebeska overa" toga opredeljenja. pretpostavivsi nebeski poredak zemaljskom, Lazar pricescuje i "naredjuje" vojsku na Kosovu i tako docekuje Turke. Bitku koja je zatim usledila narodni pesnik, ni malo slucajno, opisuje kako se odvija u cetiri talasa. Prvi talas vode stari Jug Bogdan i devet Jugovica, drugi vode Mrnjavcevici, treci "erceg" Stjepan i poslednji knez Lazar. Sa svakim sledecim talasom povecava se napetost i zestina u prizoru borbe - povecava se broj vojnika na srpskoj strani i broj ubijenih pasa na turskoj. Srpska nadmocnost i silina iz slike u sliku raste, da bi u cetvrtoj slici tu nadmoc pesnik i otvoreno, s divljenjem, istakao:

"Mace vojsku srpski knez Lazare: u Laze je silni Srbalj bio, sedamdeset i sedam iljada, pa razgone po Kosovu Turke, ne dadu se ni gledati Turkom, da kamoli bojak biti s Turci".

Lazareva i srpska nadmocnost nad Turcima toliko je velika da Turci ne mogu u "silne" Srbe ni da gledaju, kamoli da se biju s njima. Namece se utisak kao da je Lazar zaboravio ili napustio svoj prvobitni izbor i u toku borbe, ponet slascu nadmoci, odlucio da odbaci carstvo nebesko i pobedi na zemaljskom planu. Takav utisak podupiru ne samo opisi srpske moci, ne samo pominjanje sokola na pocetku bitke (devet Jugovica kao devet "sivih sokolova"), nego i to sto pesnik otvoreno veli da bi Lazar nadvladao Turke, ali se u odsudnom casu pojavljuje izdajnik, Vuk Brankovic, koji skoro gotovu srpsku zemaljsku pobedu pretvara u poraz.

Medjutim, Lazar nije izmenio svoj prvobitni izbor. Ako razlika izmedju carstva zemaljskog i carstva nebeskog odgovara razvojnoj promeni licnosti, promeni koja je sveobuhvatna, onda glavna svojstva prethodnog stanja, zemaljskog, moraju da se dovedu do svog punog izraza kako bi mogla da nastupi smena, preobrazaj. I zato Lazar gine, gubi zemaljski zivot, sto ce reci da ulazi u nebesko carstvo nekom vrstom poslednje inicijacije. Jos ranije izdaleka je mogucnost takvog raspleta ljudske moralno-religijske drame nagovestavala i majka Jevrosima, govoreci jedinom sinu Marku Kraljevicu:

"Bolje ti je izgubiti glavu nego svoju ogrijesiti dusu!"

Ovi stihovi, ako se shvate kao izvod odredjenog moralnog kodeksa ili eticke koncepcije, savremenom coveku, do kraja pogruzenom u svet materijalnih i zemaljskih vrednosti, delovace odbojno, mozda ce cak kod njega izazvati i podsmeh. Ali oni mogu delovati cak i zastrasujuce kada shvatimo da ih, kao amanet, sinu jedincu prenosi majka, bioloska roditeljica coveka. Od majke bismo pre ocekivali obrnut poredak vrednosti, da joj je zemaljski zivot jedinog deteta iznad svega, iznad svih drugih vrednosti, ukljuciv i sopstveni zivot. Ipak, i majka Jevrosima i Bogorodica moralne vrednosti istine, pravde i univerzalnog dostojanstva pretpostavljaju vrednosti zivota. Ako uzmemo u obzir da nekoliko pesama iz kosovskog ciklusa uz Lazara vezuju mnostvo elemenata koji izvorno pripadaju Isusu Hristu (knezeva vecera kao tajna vecera, Vuk Brankovic kao Juda Iskariotski, odsecanje glave i potom obretenje, kao raspece i vaskrsenje, i sl.), onda razabiramo da je Bogorodica Lazaru isto sto i Jevrosima Marku - majka. Lazar je poistovecen sa Hristom.

Da se za zenski lik, majku vezuje univerzalni moral, to je neobicno ne samo kada se uporedi sa tipicnom slikom koju imamo o zemaljskoj majci. Neobicno je to i kada pratimo razvoj religijskih sistema od mnogobostva do hriscanstva, gde nalazimo da se gotovo cela moralnost vezuje za muske likove, bogove ili proroke. Medjutim, ako je u tom okviru uloga majke neobicna, upravo u istom okviru ona se moze i razumeti kao sasvim logicna. Jer, odakle bi inace moglo doci ogranicenje muskog zakona moci nego sa zenske ili materinske strane? A Bogorodica je u hriscanstvu zastitnica slabih ne samo zato sto svojom milosrdnom prirodom dopunjuje i ispravlja Bozju prirodu, nego pre svega zato sto moralnost nebeskog carstva upravo tako nalaze.

Dakle, Bogorodica u nasoj pesmi nije jedan karakter ili priroda, ona je nosilac jednog vrednosnog poretka. Medjutim, ako kazemo da je to jedan princip, ipak ne mozemo tvrditi da je to zenski princip koji je nadredjen muskom. Najpre to vidimo po tome sto i Isus Hristos, Sin Bogorodicin, propoveda isti vrednosni poredak kao i majka, poredak carstva nebeskog. A vidimo to i po tome sto Bogorodica Lazaru nije nametnula takav poredak, vec mu je ponudila izbor. Najzad, isto to saglasje vidimo i kod majke Jevrosime i njenog sina Marka. Ono se ne ogleda samo u tome sto se oboje stavljaju na stranu slabijeg, "nejakog" Urosa u sporu sa mocnim i gramzivim Mrnjavcevicima, nego pre svega sto oboje, i majka i sin, podjednako drze do pravde i istine. Pesnik to izricito kazuje:

"kol'ko Marko tezio na pravdu, tol'ko moli Jevrosima majka: Marko sine, jedini u majke, ne bila ti moja rana kleta, nemoj, sine, govoriti krivo, ni po babu, ni po stricevima, vec po pravdi Boga istinoga".

Marko ce, zapravo, zbog pravde koja je na strani slabijeg, doci u sukob sa ocem (koji ce mu umalo doci glave) i u takvom opredeljenju imace majcinu podrsku. Izmedju muzevljeve i ocinske moci i univerzalne pravde i majka i sin izabrace pravdu, istu onu pravdu koju je sam Bog Otac proklamovao. Odnosi izmedju moci i univerzalne pravde uspostavljaju se na zemlji, zahtevani su i na zemlji, a ne samo na nebu.

Dakle, knez Lazar je imao samo taj izbor, ili da pobedi Turke i postane zarobljenik carstva zemaljskog, ili da pogine i zadobije slobodu carstva nebeskog. Uzmemo li u obzir da je ova moralno- religijska drama prikazana iskljucivo u koletivno-istorijskoj ravni, drukcije i ne moze biti. I Srbi su zaista, od vremena kada su nastale pesme kosovskog ciklusa, samo u toj ravni sagledavali ukrstanje temeljnih dimenzija svog i ljudskog polozaja u svetu, razapinjuci svoje bice izmedju univerzalne pravde i moci zemaljskih sila. I bas zato sto su jedino u toj ravni dozivljavali kosovsko raspece, oni nisu ni znali drugo nego da, u susretu sa jacim neprijateljem, ili da udju u otvoren sukob i izginu, ili da prihvate zemaljski zakon jaceg i promene verom. U sukobu sa slabijim, pak, nisu ni hteli da vide opasnost. Medjutim, to dvoje, otvoreni sukob i izdaja, nisu jedina resenja. Nisu Lazar i Srbi jedini zaduzeni da u ovom svetu drze carstvo nebesko kao sto je Atlas zaduzen da drzi nebeski svod.

Mogucnost treceg resenja uocice se onda kada se kosovska drama iz religijsko-istorijske ravni internalizacijom vrati coveku pojedincu i od njega prihvati i kao svoja licna drama. Tada se kosovska bitka smesta i na unutrasnje popriste i odvija se kao unutrasnja moralna i duhovna borba za autonomiju, kroz razresavanje oprecnosti covekove zemaljske i nebeske prirode, biologije i duha. Tada to postaje stvar individualnog razvoja, pitanje integracije i ucelovljenja licnosti.

Ako kazemo da vrednosni poredak carstva zemaljskog nestaje prenosenjem bioloskog zakona moci i na moci zasnovanih razlika medju ljudima neposredno na eticki nivo, to je tacno samo u logickom a ne i u psiholoskom smislu. Naime, bioloski zakon moci iskazuje se u oblasti psihickog kao samoljublje ili oholost, dok se u oblasti medjuljudskih odnosa ispoljava kao suparnistvo. Oholost i suparnistvo posreduju izmedju biologije i etike, sto znaci da upotreba moci moze preko oholosti da se zaobrne etikom zemaljskog carstva i da se okrene u drustveno polje kroz pojedinacno i kolektivno suparnistvo. Medjutim, oholost moze i dobrovoljno da se podvrgne univerzalnom vrednosnom poretku, carstvu nebeskom, i njime se ogranici. Tako jos jednom vidimo da nije puka moc ona eticki i religijski negativna kategorija (odnosno, nemoc nije vrlina), nego su to oholost i suparnistvo pretoceni u koncepciju zemaljskog carstva, odnosno neobuzdani univerzalnim poretkom vrednosti. Drukcije receno, Lazareva fizicka pogibija, kada se iz spoljasnje prenese na unutrasnju ravan, postaje samo smrt oholog i samoljubivog Ja.

Sada se lako moze videti da postoje tri nacelna resenja za sukob sa zemaljskim mocnicima i silama koje ugrozavaju nasu nezavisnost, pojedinacnu ili nacionalnu. Prvo resenje i dalje ostaje otvoreni sukob, ali ne po svaku cenu, nego samo onda kada je on zasnovan na racionalnom odmeravanju gubitaka i sansi za pobedu, tj. za efikasnu odbranu licne i kolektivne nezavisnosti. To znaci da se izbor trenutka za otvoreni sukob ne sme prepustiti

neprijatelju koji je jaci, jer ce ga on birati upravo vodeci racuna da razlika u snazi bude najvise njemu u prilog.

U medjuvremenu postoji drugo resenje, i put za njega biva otvoren tek internalizacijom spoljasnje, istorijske kosovske drame, u unutrasnju. Resenje se sastoji u privremenom, prividnom i minimalnom ustupanju zakonu jaceg, odnosno sili. Ovo resenje se sastoji u pravljenju kompromisa iskljucivo na nivou ponasanja, uz brizljivo i strpljivo odrzavanje vernosti carstvu nebeskom. Kako bi rekao C. G. Jung, to resenje se sastoji u izgradnji persone, uz svu predostroznost da se ne dozvoli poistovecivanje celine licnosti sa tom personom. I. Kant bi to isto rekao na svoj nacin: mocniku se pokloniti telom, ali ne i duhom. Ako nije sramota pobeci pred medvedom u sumi, nije sramota ni ukloniti se pred covekom koji je pribegao medvedjim sredstvima postupanja sa ljudima.

Najzad, ako se u otvorenom sukobu sa neprijateljem koji je znatno jaci gubi glava, u trecem resenju gubi se dusa. To resenje sastoji se u izdaji, u potpunom napustanju carstva nebeskog, priklanjanju jacem i prihvatanju njegove koncepcije carstva zemaljskog. Zrtvuje se duhovna priroda coveka, postaje se zarobljenikom carstva zemaljskog i bastini se uzrocnik novih ratova.

Smestanje kosovske bitke izmedju nebeskog i zemaljskog carstva iskljucivo u epsku, istorijsku i spoljasnju ravan, znaci da je samo u tom istorijskom trenutku, 15/28. juna 1389. godine, otvoreni sukob sa nadmocnijim neprijateljem bio neizbezan - jer neprijatelj je vec bio tu, neprizvan, neizazvan i neumoljiv. I knez Lazar je obavio svoj istorijski zadatak, zapecativsi smrcu amanet na carstvo nebesko buducim generacijama. Ali taj istorijski trenutak je bio i prosao. Potonjim narastajima ostavljeno je ne da bukvalno ponavljaju Lazarev podvig, nego da nauce kako da savladaju svoju sopstvenu oholost, svog unutrasnjeg Murata, odnosno kako da strpljivo, razborito i odvazno cuvaju i sebe i carstvo nebesko.

Narastaji, medjutim, to nisu hteli da uce i greske su vremenom postajale sve vece. Gubila se i glava i dusa.

VI NAROD I RAT

PREDRAG LAZAREVIC Banja Luka

SRBI I RAT

SAZETAK: Autor se bavi proucavanjem odnosa srpske duhovnosti i rata kroz istoriju: nasuprot uobicajenoj predstavi da su Srbi ratnicki narod, samo je jedan njihov vodja - car Dusan - vodio osvajacki rat, pa i on ga je napustio, ne osvojivsi vec nemocni Carigrad.

Srpsku drzavu i duhovnost utemeljili su Stefan Nemanja i Sveti Sava, a u njihovim osnovama je zakonitost u svim oblastima zivota. Pa ipak, prelomni trenutak predstavlja Boj na Kosovu za koji se vezuje opredeljenje kneza Lazara za carstvo nebesko. Spremnost za zrtvu, odnosno Lazarev zavet, vremenom postaje kriterij srpskog patriotizma, sto autor pokazuje na Njegosu i Rakicu. Osveta ulazi u srpsku knjizevnost tek sa partizanskom literaturom u toku Drugog svetskog rata.

Srbi su i 1918. i 1945. postali zatocenici ideje jugoslovenstva koju je svet plasirao da bi sprecio stvaranje pravoslavnog Pijemonta na Balkanu, ali su 1991. odbili da se prevare, kako je to nagovestio i episkop Nikolaj Velimirovic. No, ni ovaj put srpska misao nije do kraja sprovedena, jer nosioci zvanicne politike nisu bili spremni da poraze nosioce genocida iz I. i II. svetskog rata; svet nas je opet izmanipulisao.

Nedostatak mudrosti u srpskoj politici krije se u pristupu ratu: tradicionalna spremnost da se gine za otadzbinu plemenita je kada narod od toga ima metaistorijske koristi. Nedovrsenje cilja u ratu 1991.-96., plod je manipulacije njome.

KLJUCNE RIJECI: svetosavlje, zakonitost, kosovsko opredeljenje, Njegos, "saveznici"/manipulacija, Nedic, zrtva

Mnogi misle da su Srbi ratnicki narod, iako od dalekog srednjeg veka nisu vodili osvajacke ratove. A i tada su se prevashodno borili za uspostavljanje svoje drzave i svoga identiteta. Dinastija Nemanjica simultano je ostvarivala ta dva cilja. Stefan Nemanja udario je temelj srpskoj srednjovekovnoj drzavi, a njegov najmladji sin, arhiepiskop Sava, autokefalnoj duhovnosti, cija je bitna komponenta zakonitost u svim oblastima zivota. Ta svetosavska duhovnost postala je vrlo rano koheziona snaga Srpstva, pa je svako preveravanje bilo istovremeno i nacionalno otpadnistvo. Zato u "Gorskom vijencu" serdar Janko i porucuje domacim Turcima:

Ko ne misli na koran pljunuti, neka bjezi glavom bez obzira!

I sama sintagma "domaci Turci", kojom se sluzi Njegos, ukazuje da promena vere povlaci za sobom i promenu narodnosti. Pa ipak, vladika Danilo, oplemenjen svetosavskom duhovnoscu, zazire od istrebljenja otpadnika, koji su ga hteli cak i na kolac nabiti: Zbog toga ga brat Rade kori:

s Turcima ratis, a Turke svojakas, domacima toboz da s' umilis; a jednako, nemoj se varati, kako bi im zapa, da te mogu, glavu bi ti onaj cas posjekli, al' ti zivu ruke savezali, da te muce, da srce naslade.

I dok vladika prasta, poglavice onih koji su ga hteli ubiti, na skupu sa Crnogorcima prave se nevesti. Skenderaga se cak pita:

otkud dodje ta nesrecna misa o prevjeri nasoj da se zbori? Nijesmo li braca i bez toga?

Svetosavska duhovnost, po misljenju Rebecca-e West, sprecila je cak i cara Dusana, tvorca feudalne, multinacionalne drzave, da se prosiri na racun Vizantije i tako zaustavi ekspazniju Turaka u usponu. "Mozda je i on (...)", pise West-ova, "umro u naponu snage zato sto je zeleo smrt. U trijumfu koji je bio njegova sudbina mozda se posramio zato sto se setio slike one krvave zrtve koja nas sve opseda". Dakle, taj hriscasnki motiv golgotske zrtve, u svetosavskoj interpretaciji, odredio je, po misljenju Rebecca-e West, sudbinu srpskog naroda. Razmisljanje o caru Dusanu ona zavrsava ovako: "Stajao je na svojoj kapiji balkanskih planina i posmatrao zlato, slonovacu i mermer Carigrada, krstove, kupole i brodove u njegovoj luci. Znao je da on

ima bozansku moc nad svim tim i da svega toga nece biti ukoliko to ne sacuva kao svetlu misao u svome umu. Uplasio se toliko svoje moci, ustuknuo je od svetlosti pred svojom kapijom i povukao se u neduzni svet senki. A Carigrad je nestao poput daha na prozorskom oknu". Od Dusanovog povlacenja u "svet senki" Srbi vode samo odbranbene ili oslobodilacke ratove. Uostalom i u doba sirenja nemanjicke drzave, vladari su imali na umu svetosavsko "covekoljublje", zapisano, na primer, i u 55. glavi "Krmcije", gde se moze procitati i da je "robovanje ustanovljenje neznabozackog zakona po kojem se neko potcinjava gospodarenju drugog nasuprot zakonu prirode, jer priroda je sve ucinila slobodnim, a zamisao o ratovima je donela robovanje, posto ratni zakon nalaze da pobedjeni u ratu robuju onima koji su ih pobedili i osvojili". Dakle, ni u vreme ekspanzije Nemanjici se nisu zanosili pokoravanjem drugih, sto je motivisalo i citirano razmisljanje Rebecca-e West o caru Dusanu. Ipak, prelomni trenutak predstavlja Boj na Kosovu za koji se vezuje opredeljenje kneza Lazara za carstvo nebesko. U narodnoj pesmi "Propast carstva srpskoga" Bogorodica ga stavlja pred dilemu:

Ako volis carstvu zemaljskome, sedlaj konje, pritezi kolane! Vitezovi, sablje pripasujte, pa u Turke juris ucinite: sva ce turska izginuti vojska! Ako l' volis carstvu nebeskome, a ti sakroj na Kosovu crkvu, ne vodi joj temelj od mermera, vec od ciste svile i skerleta, pa pricesti i naredi vojsku: sva ce tvoja izginuti vojska, ti ces, kneze, s njome poginuti!

Iz navedenih stihova sledi da se carstvo zemaljsko zadobija osvajackim ambicijama i agresijom:

Istom kneze naredio vojsku, na Kosovo udarise Turci.

A u carstvo nebesko vode bogougodna dela: ktitorstvo i poboznost, odnosno identifikacija s golgotskom zrtvom.

Opredeljenjem za carstvo nebesko inicijativa, koju je do smrti imao car Dusan, prepustena je Turcima. Episkop Nikolaj Velimirovic, u tekstu "Azbuka narodne odbrane", ideju carstva nebeskog svodi na sledecu formulu: "Lazar je poginuo na Kosovu a vaskrsao u dusi narodnoj". Po njegovom misljenju: "zrtva je izraz ljubavi", a "zrtva za jedan narod visoka (je) pocast, koja pada u deo ne mnogima". Prema tome, knezu Lazaru narod je za pokazanu ljubav uzvratio ljubavlju, obezbedivsi mu tako zivot vecni, odnosno carstvo nebesko. I Milan Rakic u pesmi "Na Gazi-Mestanu" kosovske junake svodi na svesne zrtve i tako ih vezuje za golgotski motiv. On kaze:

Kosovski junaci, zasluga je vasa Sto poslednji beste. U krvavoj stravi, Kada trulo carstvo oruzja se masa, Svaki les je svesna zrtva, junak pravi!

Ne pominjuci carstvo nebesko - koje je, kako rece narodni pevac, "uvek i doveka" - Njegos u "Gorskom vijencu" razmislja na slican nacin:

Blago tome ko dovijeka zivi, imao se rasta i roditi! Vjecna zublja vjecne pomrcine nit' dogori, niti svjetlost gubi.

on u navedenim stihovima cak i motivise na podvig i zrtvu koji svetle u istorijskim tminama. Spremnost na zrtvu, odnosno opredeljenost za carstvo nebesko, vremenom je postala kriterij srpskog patriotizma. Zato Milan Rakic - u ime svojih vrsnjaka, optuzenih da ih je "zahvatila zapadnjacka reka" i da im se "duse opasnosti plase" - u pomenutoj pesmi "Na Gazi-Mestanu" uzvikuje:

Dobra zemljo moja, lazu! Ko te voli Danas, taj te voli. Jer zna da si mati; Jer pre nas ni polja ni krsevi goli Ne mogose drugom svesnu ljubav dati.

i dodaje:

I danas, kad dodje do poslednjeg boja, Neozaren starog oreola sjajem, Ja cu dati zivot, otadzbino moja, Znajuci sta dajem i zasto ga dajem...

Rakic, naljucen, "svesnu ljubav" pripisuje iskljucivo svojoj generaciji, jer su prethodne bile neobrazovane i spontano umirale za opstanak. Ali bez obzira na generacijska sporeckavanja, koja su nam poznata jos iz Jaksiceve pesme "Otac i sin", cinjenica je da je svetosavlje od Srba napravilo balkanske krstase, koji su vekovima "za krst casni krvcu" prolevali "svaki svoje da pokaje stare". Zrtvujuci se za pravoslavlje, oni su umirali za svoju nacionalnu duhovnost i za "slobodu zlatnu", ali su to cinili da bi "pokajali", a ne "osvetili" mrtve.

Osveta je usla u srpsku knjizevnost sa NOB-om, iako partizanski pokret nije bio jedinstven na celom srpskom prostoru. U istocnim krajevima bio je ideologizovan: poceo je tako sto je Srbin pucao na Srbina, a u zapadnim su ga izneli srpski zbegovi, nastali pred pomahnitalim Hrvatima i Muslimanima, koji su pod okriljem Rajha pokusali da promene demografsku sliku srpskih krajina. Iako su taj narod docnije izmanipulisali komunisticki agitatori, iako su titoisti cetrdeset i pet godina zatirali narodno predanje, proteravsi ga cak i iz crkvenih porti, ono se prikrilo po srpskim kucama i u formi "porodicnog predanja" sacuvalo uspomenu na probudjenu komsijsku genocidnost u vremenu od 1941. do 1945. godine, koju su Srbi - naviknuti da se zlu suprotstavljaju zrtvovanje za nacionalno iskupljenje i vaskrsenje - docekali nespremno. To su platili stotinama hiljada nevinih zrtava, ali se zato 1991. nisu dali prevariti, sto je iznenadilo i nevernu "bracu", i hipokriziji sklone saveznike iz Prvog i Drugog svetskog rata. Obistinile su se reci episkopa Nikolaja Velimirovica da se "narod moze lako prevariti jedanput, teze dvaput, triput nikada" ("Azbuka narodne odbrane") Srbi su i 1918. i 1945. lako postali zatocnici ideje jugoslovenstva - koju je svet plasirao da bi sprecio stvaranje tzv. Velike Srbije kao potencijalnog Pijemonta pravoslavnih naroda Balkana - ali su 1991. postupili u duhu poruke koju im je Njegos ostavio:

al' tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznavanju prava, to je ljudska duznost najsvetija!

Ipak, ni ovaj put Njegoseva misao nije konsekventno provedena, jer nosioci zvanicne srpske politike nisu bili spremni da poraze genocidnu "bracu". Dakle, opet se ginulo vise nego sto je bilo potrebno da se "srpstvo ugaseno" konacno rasplamsa, a cilj nije potpuno ostvaren. Svet nas je i ovaj put izmanipulisao u cemu mu je pomogao i nas tradicionalni pristup ratu, koji nismo preispitali nakon 1945. godine, niti se zapitali jesu li "Vidovdan i 27. mart istovetni i po znacaju i po sadrzini" i vode li oba "Carstvu nebeskom i odricanju zivota u korist otadzbine", kako je mislio cak i patrijarh g. Gavrilo Dozic. Ko je imao koristi od svesne zrtve na Kosovu - znamo, ali se nikada nismo zapitali ko je imao koristi od srpske zrtve prinesene 1941. godine. Srbi sigurno nisu. Njihovu patnju i stradanje u Drugom svetskom ratu delimicno je ublazio general Nedic*, a saveznici, za koje su Srbi 1941. podneli zrtvu, surovo su ih, u vise navrata, bombardovali 1944. godine. Pisac ovih redova imao je priliku da na prvi dan Uskrsa, 16. aprila, pored ostalih strahota, vidi unakazene leseve novorodjencadi u americkom bombom presecenom Porodilistu na uglu ulica Knjeginje Perside i Brace Nedica, gde je tada stanovao. Zagreb, koji je s Amerikom i Engleskom bio u ratu, nije bombardovan!? Zato je vec pominjana Rebecca West zakljucila da bi bilo "najumesnije da su stanovnici Beograda naucili da mrze Britance i Amerikance", ali, nazalost, nisu.

Tradicionalna spremnost Srba da se svesno zrtvuju za otadzbinu plemenita je samo kada kao narod od toga imaju koristi, kada im ta zrtva posluzi kao psiholoski oslonac u nastupajucim danima nesrece. Zato besciljno umiranje ne stvara "zertve blagorodne / da prelaze s bojnijeh poljanah / u veselo carsto poezije", kako napisa Njegos, cije kapitalno delo jos uvek nismo procitali na pravi nacin. A tradicionalni pristup trebalo bi preispitati u duhu "Gorskog vijenca", ali na nacin kako ga je razumeo Oskar Davico. Primajuci Njegosevu nagradu, on je 1978. rekao:

"Surovost same istrage ni Danilo, ni Rade ne opravdavaju pravednoscu, nego odbranom zemlje i naroda. Zar oni koji su za komad begovine, saku pilava ili makarona, pristajali da istrebljuju svoj narod mogu da ocekuju sudbinu bolju od one koja ih je snasla. Latili su se maca za racun agarjana, ili fasista, zalagali se za njihove potrebe pod njihovom komandom, pa je normalno da stradaju od maca, ali ne zbog nestrpljenja njihovog toboznjeg verskog, ideoloskog opredeljenja nego u ime borbe protiv zavojevaca i njihovih slugu. Smisao "Gorskog vijenca" svodljiva je zato na saznanje da sloboda nema cene i da su u borbi za nju dozvoljena sva sredstva."

Nije li ovo pravi pristup Njegosu od koga smo zazirali da ne bi povredili renegate koji nas mrze jer ih trajno podsecamo na izdaju predaka. Primenimo ga i postace nam jasnije mnoge nase zablude, pa i pristup ratu.

RADOS MLADENOVIC Filosofski fakultet, Niksic

NACIONALIZAM I RAT

SAZETAK: Tri su razlicita koncepta nacije. Romanski koncept naciju razumeva kao svakodnevni plebiscit. U germanskom kontekstu nacionalnu pripadnost odredjuju krv i tlo, a u

slovenskom kontekstu nacija se vezuje za pojmove mesijanizma i spasenja. Ako najbolji od svih mogucih svetova kao zrtvu trazi suzu jednog deteta, ne pristajem u njemu da zivim, kaze nam Dostojevski.

Iz Hegel-ovog stava da se istorija zavrsava u germanskom kontekstu porodila se socijalisticka ideja u dva svoja vida: Hitler-ovom nacional-socijalistickom, i marksistickom inter-nacional-socijalistickom. Oba su totalitarna i zlocinacka kao i sama ideja.

Romano-Germani svoju kulturu proglasavaju opste-ljudskom a svoju civilizaciju covecanstvom, a u stvari su svoj etnicki sovinizam proglasili za kosmopolitizam. Isto je i sa demokratijom. Ne postoji planetarni model demokratije. Sve svetske demokratije su nacionalne.

KLJUCNE RIJECI: nacija, krv i tlo, suza decija, nacional-socijalizam, inter-nacional-socijalizam, etnicki sovinizam kao kosmopolitizam, demokratija, nacionalna demokratija.

Tri su moguca govora o naciji nastala u proslom veku. Uslovno govoreci to je romansko, germansko i slovensko razumevanje ovog pojma. Prema romanskom (francuskom) konceptu svaki covek moze slobodno da bira svoju nacionalnost i svaki izbor moze da bude drzavotvoran. Cuveni ateista Renan je tvrdio da je nacija svakodnevni plebiscit, dakle moje pristajanje da svakog jutra posto prethodno poverujem da sam u budnom stanju, pristajem da zivim po zakonima Francuske, recimo. To moje pristajanje je dovoljno da me legitimise kao Francuza.

Germanski koncept smatra da nacija nije posledica slobodnog izbora. Nacija je organizam koji tezi da se samoutvrdi, a njegovi oznacitelji su krv i tlo. I danas kod Nemaca jedino onaj koji je i po krvi Nemac moze biti zaposlen u javnoj sluzbi kao policajac npr. To da nacija od svojih clanova trazi zrtve fihteovska je lozinka, a Hegel je to opravdavao tvrdnjom da se svetska istorija zavrsava u nemackom kontekstu. "Svetski duh je duh novoga sveta" - kaze Hegel u svojoj "Filosofiji istorije" - "cilj germanskog duha je realizovanje apsolutne istine kao beskonacnog odredjenja slobode, i to one slobode koja za svoj sadrzaj ima samo svoju apsolutnu formu. Odredjenje germanskih naroda je da budu (pazite sad ovo - op. aut.) nosioci hriscanskog principa."

Hegel-ova koncepcija je, naravno, jasna. Nosioci duhovne i svake druge slobode su Nemci. Apsolutni duh se uzastopce ovaplocuje u pojedinim narodima, u kitajskom kontekstu, u grcko-rimskom kontekstu itd., ali se on dovrsava u germanskom kontekstu. Konacno ovaplocenje duha je nemacka nacija. Nemci su nosioci svetskog duha, a posto je osnovni princip duha ili boga u Hegel-ovoj verziji - sloboda, onda su Nemci barjaktari slobode sveta. A taj izuzetan status pripada im zbog toga sto su oni prvi shvatili tajni smisao istorije koji je istinsko ljudsko zajednistvo. Hitler-ovi socijalisti su upravo na ovakvoj strukturi pokrenuli Nemce u rat. Nemacki vojnici su sebe smatrali barjaktarima slobode, zato su se tako motivisano i borili. Oni su vrlo zustri i uporni borci.

Nasa istoriografija i nasi posleratni istoriografi su namerno mutili ovu inace jasnu strukturu socijalistickog rezona cije je rodno mesto i tajna upravo Hegel-ova filosofija, pa su poistovecivali i jos uvek poistovecuju fasizam i nacizam, odnosno nacional-socijalizam.

Akademik Zoran Lakic (upada u rec): Znamo mi za tu razliku. Nacizam je ekstremni fasizam...

Ne! Upravo vam tvrdim suprotno. Nacizam je socijalisticka ideja u izvornom smislu. Hitler-ova partija nosi naziv: Nacional- socijalisticka radnicka partija Nemacke (NSDAP). Hitler-

ova partija je imala milionsko radnicko clanstvo, SS-odredi takodje. Vojne parade, grandiozne i po obimu i po ikonografiji su prvomajske parade. Takodje, bitna je razlika i u strukturi vlasti. Fasisticko drzavno uredjenje je korporativno. U skupstini se kristalise drzavni interes, a duce (vodja) taj interes sprovodi u delo. Struktura vlasti socijalistickih drzava je hijerarhijska.

Postoji f�

hrer - vodja, oko njega je politbiro sastavljen od vrlo uskog broja ljudi istog ubedjenja koji imaju moc da kontrolisu vojsku i policiju, a preko ove dve mobilisu celokupnu populaciju. Takva je struktura vlasti Hitler-ove Nemacke, Staljinovog SSSR-a, Titove Jugoslavije i sadasnje Miloseviceve vlasti. Oni se ponasaju kao da kroz njih govori svetski duh i to "samo apsolutnu i golu istinu". I ne tolerisu nista sto nije njihova zamisao i generalna linija. I jos u necemu je bitna razlika. Fasizam iza sebe nije ostavio industrije smrti. Zlocine streljanja i ratnih odmazdi je cinio, ali industrije smrti nije bilo. Jevreji su u italijanskim okupacionim zonama prosli odlicno u odnosu na svoje sunarodnike u nemackim okupacionim zonama. Hitler-ova industrija smrti je progutala prema nekim procenama i dvadeset miliona ljudi. Staljinova industrija smrti po Solzenjicinovom svedocenju preko cetrdeset miliona. Naravno, ja znam da su sve ovo poznate stvari, ali mi jos uvek slavimo dane ustanaka i pobeda nad fasizmom. Nacizam, zbog toga sto je socijalizam niko ne pominje, jer je jako nezgodno - moze izgubiti posao drzavnog istoricara.

No bilo kako bilo sa drzavnom istoriografijom, fihteovski i hegelovski koncept, a to je socijalisticki koncept, Nemcima-Germanima uopste propisuje ulogu uvodjenja istinskog ljudskog zajednistva u svet. Hitler je nemacku naciju mobilisao na dva pravca: borba protiv plutarhije, odnosno bankarskog kapitala cije je olicenje Engleska, i cupanje malih naroda i Slovena iz "varvarskog blata", na taj nacin sto ce ih pokoriti, drzati pod prismotrom i inkorporirati u opsti tok kada za to dodje vreme. Taj opsti tok se zove neue weltordnung - novi svetski poredak. Na istoj ovakvoj strukturi zavodjenja novog svetskog ustrojstva radila je naizgled drugacija grupacija, ali iste metodologije i nacelnog stava: grupacija inter-nacional socijalista. Cilj je isti: postizanje istinskog ljudskog zajednistva, ali nosioci te ideje vise nisu samo Nemci, vec proleteri. Proleteri su, kako svedoci njihov otac Karl Marx, klasa koja to jos ustvari i nije. Posto je ovo odredjenje po kvalitetu, znaci da su oni kvalitet koji to jos nije. Insistira se dakle na onom kolektivno-nesvesnom i predkrstenjskom kao na preobrazenjskoj snazi. A njihova motivacija za "revolucionarni preobrazaj sveta" lezi u tome sto poslodavci uzimaju deo dohotka, zarade koju su oni svojim ledjima stvorili, pa se tako prema njima ne cini neka pojedinacna nepravda, vec nepravda po sebi. Ovo se dalje moze varirati koliko god hocete, ali sve ostalo je u sustini isto. Prvomajske parade, agitacija medju radnicima, inicijacija u redove "najprogresivnije" od svih partija, raskrstavanje sa krstenjem, dovodjenje u predhriscansko stanje, stvaranje idola u vidu Hitler-a, Lenjina, Staljina, Broza itd. i poklonjenje njima.

Sve u svemu, svetim ciljem i zarad slobode pravdala se teznja da Germani, ili pak proleteri budu herren volk, da budu gospodari - gospoda narod, i da njihova stihija postane weltmacht, da postanu svetskom silom. Secate se da je doskoro na nasoj televiziji i u nasim novinama glavna tema bila tema: socijalizam kao svetski proces. I inter-nacionalisticki socijalizam, i nacional-socijalizam proizilaze iz iste koncepcije nacije. Toboz pokreti za slobodu sveta, a ustvari totalitarizam najcrnje vrste. Na slicnoj strukturi funkcionise i americana, NATO-izovana kulturna revolucija Amerike prema Evropi i ostalom delu sveta, americki nacional-socijalizam, koji neslucajno koristi ljude, strukture i medijske socijalisticke strategije nasledjene iz nacisticke Nemacke i sovjetskog avangardizma: americana je ustvari otvoreni komunizam.

I najzad treci koncept nacije, koji je ustvari slovenski koncept. Nacija se tu vezuje za pojam spasenja. Kod Rusa i kod Srba ovaj uvid je dobio karakter mesijanizma. Srbi su gubitak svoje

samostalnosti poredili sa razapinjanjem na Golgoti, po nepravdi ljudskoj, sto de facto jeste, i sto se desava i danas. Sustina ruskog mesijanizma kod slovenofila i kod Dostojevskog sva je sadrzana u onom cuvenom programu: ako najbolji od svih mogucih svetova kao zrtvu trazi jednu deciju suzu - necu, ne pristajem da zivim u takvom svetu. Ne mogu, dakle, kao covek biti srecan, ukoliko je svet pun nepravdi i zla...

Ja ne znam otkad datira i odakle potice vrlo naivna uverenost Romano- Germana: Nemaca, Francuza, Italijana da svoju kulturu proglasavaju opsteljudskom, a svoju civilizaciju covecanstvom, ali su oni resenoscu osude za sve drugo i drugacije ogradili svoj duhovni zabran. Ili kako se knjaz Sergej Trubeckoj u svom tekstu "O istinskom i laznom nacionalizmu" izrazio: Svoj sovinizam oni su proglasili kosmopolitizmom, a mi smo usvajanjem parametara te kulture preko skola, primili i njenu sopstvenu ocenu o samoj sebi. Te se sada, u ovom vremenu, otkriva da termini demokratija, opsteljudska civilizacija, jednakost imaju iskljucivi etnografski karakter. To sto se zove opsteljudska civilizacija u stvari je obrazac uradjen po meri Nemaca, Engleza, Francuza, Talijana...

Ja sam se sam pred sobom zapanjio zbog zakasnelog uvida da ne postoji nikakav planetarni model demokratije, vec da su sve svetske demokratije nacionalne. Francuska demokratija je razlicita od nemacke, a ova od engleske i tako redom. To sto se naziva zapadnom civilizacijom, jeste u stvari zbir nekoliko nacionalnih kultura. Pavic u "Hazarskom recniku" kaze na jednom mestu da grcko "ne" nije isto sto i francusko "ne", a da ovo nije isto sto i nemacko "ne", i da nemacko "ne" nije isto sto i srpsko "ne". Nase istorijsko iskustvo nije istorijsko iskustvo zapada. Sloveni (pravoslavni) nisu iskusili shemu: Robovlasnistvo - feudalizam - kapitalizam - gradjansko drustvo, stari - srednji - novi vek. Oni su krsteni drugacije i sa drugacijim predanjem su usli u istoriju. I kad god su pokusavali da grade na tudjem temelju, na temelju zapadnom kao posledicu su imali posunovracenje i tragican rasplet.

MATEJ ARSENIJEVIC Beograd

PRAVOSLAVLJE I RAT

SAZETAK: Aktualna istorijska i duhovno-politicka situacija Pravoslavlja (vojna, geo-politicka, ekonomska i kulturna ugrozenost pravoslavnog sveta u celini - Balkan, Rusija, Grcka, Kipar...) i Srbskog pravoslavnog naroda (petogodisnji otadzbinski rat u Zapadnim Srbskim Zemljama, protiv-otadzbinski dejtonski mir, "post-dejtonsko" stanje srbske istorije) jeste ono sto nuzno odredjuje osnovni ton i metodologiju ovog teolosko-politickog eseja o ratu. Nalazeci se u takvoj istorijskoj situaciji, kao pravoslavni, nemamo prava da nasu temu - Pravoslavlje i rat - viviseciramo kabinetski "objektivno", kao da se tu radi o nekom apstraktnom pitanju, koje nikakve veze nema sa nasim stvarnim zivotom i nasom vecnom sudbinom. Teolosko-politicki um Pravoslavlja - a kod nas pravoslavnih Srba to je svetosavski um - uvek jeste um stvaralackog sudara sa antonomijama istorije, borbeni (kriticko-polemicki) um dinamicnog prepoznavanja, promisljanja i odgovaranja na izazove svih istorijskih pitanja i problema, um neustrasivog razlikovanja teolosko-politickih duhova istorije i eshatoloskih implikacija svih istorijskih fenomena i cinova.

Zato u razmatranju pitanja pravoslavnog shvatanja rata ne krecemo od izlaganja nekakve opste pravoslavne "teorije rata" (koje u nekakvom sistematskom obliku i nema), vec od

iznosenja skice istorijske i geopoliticke krizne situacije u kojoj se Pravoslavlje na kraju XX. veka naslo u, neprijateljski raspolozenoj, zapadnoj civilizaciji, bez svog organskog istorijskog sveta i realne istorijske moci.

KLJUCNE RIJECI: rat, istorija, pravda, borba, Crkva, mir, eshaton

"Ne mislite da sam dosao da donesem mir na zemlju: nisam dosao da vam donesem mir nego mac". Mt. 10, 34

"Mir Svoj dajem vam, ne dajem ga kao sto ga svet daje..." Jn. 14, 27

Istorijski kontekst: rat protiv hriscanske istorije

Pre gotovo pola veka u sklopu svojih predavanja o odnosu Zapada prema ostatku sveta , A. Toynbee je izrekao cuveno istoriosofsko predvidjanje po kome je sudbina ne/zapadnog sveta ili da se prikloni Zapadu i njegovim vrednostima ili da nestane u neizbeznom sukobu sa Zapadom kao civilizacijom nadmocne volje za moc. Potvrdjujuci istinitost ovih Toynbee-vih zloslutnih predvidjanja, americki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith je o sudbini Srba u Sremsko- baranjskoj oblasti i post-dejtonskoj Bosni, ali i sudbini svih ostalih naroda u americkom Novom svetskom poretku, 23. januara 1996. izjavio: "Postoji samo jedna buducnost - mir i zajednicki zivot. Ratovi se ne smeju vise voditi".

To je recenica koja otkriva istinu o odsudnom mistickom ratu koji se vodi u temeljima savremene istorije. Taj se rat, na istorijskom i geo- politickom planu, projavljuje kao rat koji posthriscanska civilizacija predvodjena Amerikom (pijemontom novosvetskog Zapada), nemilosrdno vodi prvenstveno protiv ostataka evro-azijske hriscanske civilizacije. Taj rat za planetarni americki mir kao sekularno-eshatolosku utopiju Novog svetskog poretka rukovodjen je ekstremnom i genocidnom verskom (anti-hriscanska religija fundamentalistickog amerikanizma), rasnom (anti-nacionalni novi, mundijalisticki rasizam ili inter/nacizam) i ideoloskom (anti-monarhisticka totalitarna demokratija "otvorenog drustva") mrznjom narocito prema hriscanskim evro-azijskim narodima, njihovim drzavnim suverenitetima, kulturama i tradicijama, mrznjom koja je - u sustini - mrznja prema Bogocoveku Hristu. Kraj XX. veka obelezen je osvajackim pohodom americkog Zapada na ceo svet i celu istoriju, koji namecuci - sto "mekim" sto "tvrdim" ratom - svoj pax americana ukida "staru" (hriscansku) istoriju i namece zapadnu sudbinu kao jedinu sudbinu i zapadnu buducnost kao jedinu buducnost sveta.

Da se ovde ne radi ni o kakvim apokaliptickim fantazmima svedoci i jedan od pripadnika samog vrha mundijalisticke elite, bivsi americki drzavni sekretar i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1973, Henry Kissinger koji u svojoj najnovijoj knjizi Diplomatija (i nezaobilaznoj studiji o principima zapadne geo-politike), izjavljuje da se americko-evropska saradnja (citajmo: americko-atlantsko, post- hriscansko rusenje hriscanske Evro-Azije) krajem XX. veka, posle dva neuspela pokusaja (Wilson-ovog sa Ligom naroda 1919. i Truman-ovog sa Ujedinjenim nacijama 1945.) nalazi u trecoj fazi - "nove atlantske politike". Posle pobede u hladnom ratu Sjedinjene Drzave kao najveca i najmocnija nacija i jedina svetska sila "sposobna da u svakom trenutku intervenise na svakom delu globusa", kao lider (a uz to i vodeci siledzija) unipolarnog sveta bez ideoloskih protivnika promovise "novu atlantsku politiku" kroz sirenje NATO-a na Istok i podredjivanje birokratskog monstruma Organizacije ujedinjenih nacija agilnom NATO-u kao "instituciji koja je u najvecoj meri uskladila americke moralne i geopoliticke ciljeve: ocuvanje centara americke moci nad Evropom i

Azijom", a sve u cilju "preoblikovanja globusa po americkom modelu". Tu planetarnu ekspanziju "Americke ideje" je, kako svedoci Kissinger, jos pocetkom ovog veka koncipirao americki predsednik Woodrow Wilson (inace osvedoceni mason) kao proces "globalnog sirenja (americke) demokratije". "Vilsonijanski san o univerzalnoj kolektivnoj bezbednosti" se danas sve vise realizuje kao rastuca zavisnost citavog sveta od vojno-politicke, tehnolosko-informaticke i medijsko-ekonomske dominacije Sjedinjenih Drzava nad citavom civilizacijom.

Zato nije nimalo slucajno da je NATO prvi put posle svog osnivanja vojno intervenisao upravo protiv pravoslavnih drzavotvornih (Zapadnih) Srba kao, na kraju XX. veka, vodecih protagonista evro-azijske politike i hriscansko-nacionalnog otpora Novom svetskom poretku, tj. atlantskom mundijalizmu. (Podsecamo citaoce da je NATO 10 puta vojno napao Srbe u Srbskoj i Srbskoj Krajini: 28. februara, 10. i 11. aprila, 5. jula, 22. septembra, 21. i 23. novembra 1994, 26. i 27. maja i septembra 1995.). Zato je sasvim logicno sto - po recima visokog neimenovanog zvanicnika Stejt Departmenta - vojni poraz i unistenje srbske drzave u Bosni predstavlja strateski americki (= atlantski) interes, odnosno tacku na kojoj se "lomi rezultat" americkog obracuna sa Evro-Azijom kao geo-politickim prostorom hriscanske civilizacije.

Srbsko pitanje i Srbska pravoslavna ideja su se, na kraju XX veka, nasli u centru bitke za evroazijsku istoriju, u centru prestruktuiranja geo-politickih sfera interesa u Evropi: a) americke sfere interesa, Amerike koja "americkom" Bosnom (kao potencijalno islamskom republikom usred Evrope) drzi Evropu u stalnoj politickoj nestabilnosti kako bi je neprestano vracala u svoj celicni atlantski zagrljaj, a u isti mah, srbskom hriscanskom krvlju i grobovima, namiruje svoje kontroverzne racune sa Islamom, b) nemacke sfere interesa, ojacane Nemacke koja se pravcem severozapad-jugoistok vraca i politicki i vojno na Balkan, potvrdjujuci da je tradicionalni kontinuitet nemackih interesa i politike na Balkanu bio i ostao "baciti Srbe na kolena", slomiti Srbstvo kao drzavotvornu kicmu Balkana, v) turske sfere, ojacane neo-otomanske NATO-sile Turske koja se pravcem jugoistok-severozapad "zelenom balkanskom transverzalom" pruza preko srbskog Kosmeta i Stare Srbije (Sandzak), ka poturickoj republici Alije Izetbegovica.

Jean P. Gullois, penzionisani francuski general i jedan od vodecih francuskih vojnih stratega i geo-politickih analiticara druge polovine XX. veka, u svojoj znacajnoj dvotomnoj geopolitickoj studiji Krv nafte - geo-politicki eseji o odnosu Zapada i Islama govoreci o novoj - od Amerike odobrenoj - nov(svetsk)oj podeli Evrope izmedju obnovljene Nemacke i obnovljene Turske, "na stetu pravoslavnih naroda", zakljucuju da ce ceh za novu geopoliticku podelu Balkana "izmedju Nemacke i Turske, platiti Srbi i Grci" . Rezultat presecanja anti- hriscanskih i anti-evro-azijskih geopolitickih interesa na Balkanu jeste raspece Srbstva u Zapadnim Srbskim Zemljama od strane istorijski nakazne vojno-politicke alijanse post-hriscanskog "novokrizarskog" Zapada i dzihadskog Islama, rat koji je bio sramno legalizovan kroz OUN.

Savremena post-hriscanska civilizacija globalnog Zapada je, u ime svoje mundijalisticke ideje, povela "novi krizarski " rat protiv Srbskog pravoslavnog naroda i Srbske pravoslavne ideje. Buduci da je Pravoslavlje temeljni elemenat Srbske ideje i, time zila kucavica citave srbske istorije, rat koji je civilizacija belog pentagrama vodila i vodi protiv pravoslavnih Srba kao cuvara i branilaca Casnoga Krsta i Zlatne Slobode, ispostavlja se kao rat protiv samog Pravoslavlja, kao rat protiv pravoslavnog duhovnog i geopolitickog sveta, ili drugacije - kao integralni zapadni rat protiv hriscanske istorije. Tako se u srbskom otadzbinskom ratu u Zapadnim Srbskim Zemljama zbivao i zbiva odsudni misticki sukob suprotnih ideja istorije:

hriscanske i anti-hriscanske (=anti-hristovske). Na geopolitickim prostorima balkanske proto-Evrope se ponovo vodila (i jos nije zavrsena!) odlucujuca misticka bitka hriscanskog otpora Zapadnom Zlu koje objavljuje Kraj Istorije, bitka za duhovnu sudbinu hricsanske evroazijske civilizacije, bitka cijeg znacaja duhovno- politicki posunovracena Evropa uopste nije bila svesna, a, nazalost, ni Rusija, koja - izgubivsi svest o svoj istorijskoj misiji i svom geopolitickom identitetu - vise ne ume da artikulise svoju balkansku politiku u skladu sa pravoslavnim evroazijskim ciljevima.

Na unutrasnje-politickom planu srbskog istorijskog zivota, istovremeno traje jedan drugi i nista manje opasan rat, koji protiv hriscanskog lika, duha i drzavnosti Srbskog naroda, protiv Srbske pravoslavne ideje vodi bezboznicka vlast nad Srbijom, cija je jugoslovensko- levicarska ideja po svim tackama suprotna i neprijateljska Srbskoj pravoslavnoj i drzavotvornoj ideji. Svedoci smo ubrzane restauracije post-komunistickog neo-komunizma u Jugoslaviji, koji opet, ako i pre pola veka, ima podrsku Zapada za okupaciju i razaranje drzavotvornog duha i tkiva Srbstva. Poslednje dve, "mirotvorne", godine u srbskoj javnosti traje koordinisana i sistematski sprovodjena rezimska kampanja protiv Srbske ideje i Pravoslavlja (Crkve) kroz sve nivoe javnoga zivota, od politike do kulture. Crni savez spoljasnjeg (zapadnog) i unutrasnjeg (jugo-levicarskog) anti-srbskog rata potvrdjen je njihovim ritualnim "vencanjem" u krvi kainovske izdaje na Drini, blokadom Srbske 4. avgusta 1994, muckom izdajom i predajom Zapadne Slavonije 1. maja 1995, Krajine 5. avgusta 1995, zapadnih delova Srbske septembra 1995. i Srbskog Sarajeva marta 1996, zatim kataklizmom Dejtonskog mira 21. novembra 1995. (kao pokusajem ubistva Kosovskog Zaveta i Srbske ideje u Srbima!) i, konacno, priznanjem avnojevske BiH od strane Jugoslavije pocetkom oktobra 1996. u Parizu.

Ovo (po)ratno i "post-dejtonsko" vreme je pretesko vreme za Srbski pravoslavni narod i srbsku pravoslavnu misao, ali time je nasa odgovornost za nas narod i tu nasu misao i veca i stroza. Srbi su ti koji su - iako privremeno porazeni Dejtonskim mirom - duzni da nastave da svedoce istinu Zaveta i u istoriji nose zastavu borbenoga Pravoslavlja. Jer kao sto covek ne zivi samo sebe radi, tako i svaki narod u istoriji zivi da bi ostvarivao ostvaruje svoj bogodani zadatak na dobro drugih naroda. Zadatak koji Srbski narod, ovako mali, ali ni po cemu manji od prevelikih naroda sveta - da parafraziramo sv. ap. Pavla - treba da izvrsi u istoriji jeste: da eshatoloskim svedocenjem Kosovskog Zaveta podseca svet na Carstvo Nebesko kao smisao istorije, na univerzalni duhovni smisao rata za Krst Casni i Zlatnu Slobodu, na istinu hriscanske nacije - kao osnovnu istinu (post-vizantijske) hriscanske Evro-Azije. Srbski narod je to svedocio otadzbinskim ratom 1991-1995, a i danas - pod dvostrukom dedinjsko-dejtonskom okupacijom - to mora da nastavi da cini pruzajuci zavetni otpor americkom miru i njegovim zloduhovnim i zlopolitickim posledicama u zemljama Svetoga Save.

Pitanje rata tj. hriscanskog otpora Americkom miru se za pravoslavne narode na kraju XX. veka ispostavlja kao kljucno, prakticno i teorijsko, pitanje njihove savremene istorije, pitanje duhovno- politickog opstanka, pitanje koje u sebi dramaticno zbira sva pitanja o njihovoj istorijsko-eshatoloskoj sudbini. Ono je, stoga, teolosko pitanje par excellence.

Srbsko hriscansko ratno iskustvo

Priroda Zla je da ono uvek napada prvo i nasilno, zato se Zlu u istoriji ne moze suprotstaviti nenasiljem, vec iskljucivo silom pravednoga otpora i odbrane. Njegos, na jednom mestu, kaze da nema nikakvoga greha u tome kada se covek brani "zlom od zla". Njegos pod "zlom" odbrane misli na posezanje za oruzjem tj. rat, koji se sa hriscanskog stanovista ne moze do kraja opravdati, jer je epifenomen palosti. Ali, suprotstaviti se silom odbrambenog rata zlu napadackog rata tu nema greha i zla, naravno uz strogo postovanje hriscanskog ratnog etosa,

na koji bi se mogle primeniti reci sv. ap. Pavle: "Ako se ko i bori, ne dobija venac ako se ne bori po pravilu" (2. Tim. 2, 5) To "boriti se, ali po pravilu" jeste onaj krajnji kriterijum hriscanske duhovne samodiscipline, koji opredeljuje smisao svih Hriscaninovih istorijskih cinova, i u ratu i u miru. Pravoslavno prihvatanje rata jeste: boriti se u pravednom ratu, na pravedan nacin - "po pravilu" predanja hristoljubivog vojinstva za koje se molimo na svakoj Liturgiji, za pravedan cilj. To je paradigma hriscanskog vojevanja za Krst Casni i Slobodu Zlatnu, koju su, u svojim besmrtnim licnostima, ostvarili Sveti hriscanski ratnici. Tek u krajnjoj poslusnosti i toj paradigmi Hriscanin u ratu sme da kaze: "S nama je Bog, razumite narodi, i odstupite jer je s nama Bog". "Sa nama je Bog" u ratu sve dok mi - ratujuci po strogoj etickoj paradigmi hriscanskoga vojinstva - ostajemo, u Pravdi Bozijoj, sa Bogom. Srbsko ratno iskustvo je u potpunosti utemeljeno u toj paradigmi i potvrdjeno u licnostima Svetih srbskih ratnika.

U Pravoslavlju, kako smo vec rekli, nema "svetog rata", a mi govorimo o Svetim Ratnicima. Kakav je to paradoks? Zasto nema svetog rata? U istoriji nema ni svetog mira, a kamoli svetog rata. Nema niceg svetog tj. besmrtnog bez i van licnosti i van zajednice zivih licnosti, van Crkve. S druge strane pravoslavni Hriscanin je svestan da je nuzno povezan sa ubistvom neprijatelja, sto je neoboriv argument protiv bilo kakve sakralizacije rata po sebi. (Lisavanje zivota neprijatelja- napadaca u odbrambenom ratu nije ubistvo u biblijskom smislu, ali, cak i takvo- kanonski gledano - predstavlja neuklonjivu prepreku zbog koje Hriscanin u buducnosti ne moze biti rukopolozen za svestenika).

Ko je, onda, sveti ratnik? Sveti ratnik je onaj Hriscanin koji se - izvrsavajuci poslusanje svojoj Otadzbini kao vojnik Otadzbine i svojoj veri kao vojnik Hristov - u anti-personalistickoj stihiji i sunovratu rata kroz svoj licni Boj izborio za odbranu branjene Svetinje i pritom sacuvao cist svoj hriscanski Obraz. Sveti ratnik je onaj Hriscanin koji je - kroz cin dobrovoljnog ratnickog kenosisa i samoporicanja do trpljenja rana, bolova i smrti radi dobra svoje krstene zajednice - nadisao svoju smrtnu biolosku ipostas, izborivsi se za svoje eshatolosko ime i slobodu, koja se u Pravoslavlju identifikuje sa licnoscu odnosno sa besmrtnoscu. Sveti srbski ratnik je svaki onaj srbski vojnik koji se pod znakom Krsta - ukljucivsi se celim svojim bicem u misticko energetsko polje hristoljubivog srbskog vojinstva od Kosova do danas tj. u opit Casnog Krsta i Zlatne Slobode - borio za odbranu vere, naroda i svetinja, i, boreci se "po pravilu", pobedio zlo u sebi i zlo oko sebe. Sveti ratnik je onaj koji se u nesreci rata pokazao kao bogoliki srbski covek i kao bogocovecni srbski junak. Sveti ratnik je onaj koji je besmrtnost izborio ratujuci ne u bitkama "svetog rata" (koga nema), vec u bitkama "dobroga rata", koga ima i o kome govori citava istorija Pravoslavlja. Na biblijskom jeziku "dobro" jeste sve ono sto je od Boga i sto je bogojavljenje. Kako onda rat moze biti od Boga i bogojavljenje? Moze biti ako se u njemu kao zivo srediste istorije pojavljuje bogoliki covek-junak, koji ratujuci protiv zla i greha ratuje za pravdu i zajednicu sa Bogom, za spasenje sveta. I kao sto je podviznistvo ratnicka metodologija obozenja i spasenja, jer je ontoloska polemika za bogocovecanski identitet coveka, tako je i ratnistvo za Krst i Slobodu asketska metodologija fizicke borbe za opstanak, slobodu, bogocovecanski identitet i suverenitet krstenoga naroda. I nema Hristovog Srba koji nije duhovnim i fizickim ratom protiv zla potvrdio svoju srbsku hriscansku slobodu.

Medjutim, danas se - zbog ispalosti iz celine svetosavsko- svetolazarskog Predanja - cesto pravi greska tako sto se pitanje ucestvovanja Hriscana u ratu razmatra iz iskljucivo iz perspektive duhovnosti, tj. asketske borbe protiv zla i greha u samom sebi, pa se onda kaze - sa navodjenjem raznih biblijskih citata - da ce rat na zemlji prestati kad ljudi pobede zlo u sebi i svi postanu dobri. Jasno je da takav stav blizi pijetistickom utopizmu, nego pravoslavnom trezvenom sagledanju istorije. Hriscanska licna asketika i hriscanski ratni heroizam se ne

iskljucuju vec predstavljaju organsku celinu: borba protiv zla u sebi je komplementarna sa borbom protiv zla koje coveku dolazi kroz drugog. Da je srbski ratnik uvek organski bio svestan te veze najbolje pokazuju reci srbskog generala K. Musickog izrecenih u Deset zapovesti srpskim dobrovoljcima : "Najvece junastvo je pobediti sebe... ako sebe pobedite pobedicete sve protivnike Srpskog naroda", to jest - ko pobedi zlo u sebi dobija silu da pobedjuje svako zlo oko sebe. Zato kod srbskog vojnika postoji vojnicko predanje o asketskoj disciplini u ratu: da razvrat u ratu donosi nesrecu, a pljacka, zlo delo pa cak i psovka (ne daj, Boze, na Boga!) - poraz! Dimitrije Ljotic, u svojim uspomenama o I. svetskom ratu, pise da je medju srbskim vojnicima postojalo nepisano pravilo da se u ratu mora ziveti monaski, asketski i devstveno da bi se sacuvao stav maksimalne licne cistote i usredsredjenosti na vojnicku duznost. To je jedan od glavnih elemenata srbskog ratnog etosa koji stoji u saglasju recima sv. ap. Pavla: "A svaki koji se bori od svega se uzdrzava" (1. Kor 9, 24-26).

Govoreci o srbskom hriscanskom ratnom junastvu i covestvu Dragisa Vasic u knjizi "Karakter i mentalitet jednog pokolenja" opisuje slucaj koji se desio u II. balkanskom ratu posle krvave borbe na Vlasinskim visovima 1913: "Jedan mali srpski vojnik iz 10. pesadijskog puka koga drugovi od miloste zvahu Packo bese na bojistu nasao les bugarskog podnarednika iz okoline Custendila, po imenu Kasanova. Bila je gusta magla i Packo, boleciv, poduhvati se da pod zastitom magle sahrani mrtvo telo Bugarina, svoga neprijatelja. Bugarske predstraze nalazahu se dosta blizu, na nekoliko stotina metara od jednog malog i golog cuvika gde je poledjuske lezao podnarednik Kasanov. Posto ga je lepo ukopao, mali Packo izdelja tada jedan krst i upisa svojom samoukom rukom ime podnarednika koje je saznao iz njegove beleznice. Bas u tom trenutku kada on, umoran i znojav od zurnoga rada, pobijase krst vise glave poginuloga, magla se podigla. Bugarski vojnici mogahu tada sa svojih mesta lepo videti Packa i dobro raspoznati cime se on zanimase. Ali ih ovaj plemeniti posao nije uzdrzao da propuste zgodnu metu. I kako je Packo, uveren da ga u ovom hriscanskm poslu niko nece uznemiravati, stajao sasvim otvoreno, jedno zrno iz puske pogodi ga pored srca. Kada se magla ponovo spustila, mi nadjosmo jadnog Packa mrtvog sa rukama rasirenim oko onog istog krsta koga on bese tako pobozno sadeljao jednom neprijatelju, koji je pripadao narodu tako podlom". Eto, sta je srbski hriscanski ratni etos neustrasiv prema zivom, a milostiv prema zarobljenom ili mrtvom neprijatelju. I taj "mali vojnik" Packo dosegao je - precicom hriscanskog covestva u ratu - do nebeskih visina Svetoga Ratnika srbskog.

Ratno stradanje i nesreca Hristovog Srba u ratu ne oslobadja ga njegove odgovornosti pred Bogom zbog, navodno, "olaksavajucih okolnosti" (jer su u ratu svi zli). Naprotiv, rat jos cvrsce vezuje sa Boga i Istinu hriscanskog etosa (koji je u srbskom predanju etos Krsta Casnog i Slobode Zlatne). Zadatak Hristovog Srba u ratu je da svojom hriscanskom slobodom iznutra osmisli svoje ucesce u ratu, podizuci ga licnim podvigom heroizma ili mucenistva na nivo zavetnog rata ili boja za Pravdu Boziju, ukljucujuci svoj ratni podvig u saborno iskustvo Kosovskog Zaveta i Nebeske Srbije. Zato se, mi pravoslavni Srbi, u svakom ratu uvek vracamo tom najdubljem kosovsko-zavetnom sloju naseg bica, tom svetoratnickom arhetipu srbskom, tom jeziku zavetnog deseterca koji nas misticki govori u kostima nasim, jos pre rodjenja iz utrobe materine.

U srbskom ratnom kosovsko-zavetnom etosu kljucni pojam je pojam pravde kako ga u narodnoj pesmi formulise majka Kraljevica Marka: "Bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogresiti dusu" i to je svetoeticki imperativ nase ratnicke hriscanske istorije. Uvek se boriti za pobedu, nikada na nacin koji je zabranjen zavetnim etosom sv. kneza Kneza Lazara i kosovskih junaka. Zbog glasa tog etosa koji vice u srbskim kostima, u I. svetskom ratu je uvek bilo moguce sakupiti i vise nego sto je potrebno dobrovoljaca za najopasniju vojnu akciju, ali zato se - po svedocenju samih srbskih oficira - nikada nijedan srbski vojnik nije

dobrovoljno javljao za streljacki vod koji je trebalo da izvrsi legalnu presudu prekog suda i strelja neprijatelja za koga je bilo utvrdjeno da je pocinio ratni zlocin: streljacki stroj se uvek morao odrediti naredjenjem.

Postoji tacno utvrdjeno predanje hriscanskog nacina ratovanja, ratnicki cojstveno-junacki kodeks - kako ga u knjizevnom obliku vidimo kod Marka Miljanova u Primjerima cojstva i junastva - koji predstavlja osnov ratne (samo)discipline srbske hriscanske vojske:

1) Boriti se junacki protiv neprijatelja, mrzeci zlo koje dolazi kroz neprijatelja, a neprijatelja postujuci, u skladu sa divnim predanjem onog srbskog - "Jao meni do Boga miloga, dje pogubih od sebe boljega!". Lisavanjem zivota, ranjavanjem i zarobljavanjem onemogucavati neprijatelja u nameri zlocinjenja prema, od Boga poverenim nam, nasim bliznjima, 2) razoruzani i zarobljeni neprijatelj vise nije neprijatelj, a ako je kriv za zlocin sudi mu se po ratnom pravu 3) telo mrtvog neprijatelja - postovati u skladu sa hriscanskim odnosom prema mrtvima, 3) neprijateljski civili moraju ostati nepovredjeni, osim ako nisu naoruzani i ne bore se uz neprijateljsku vojsku 4) ubijanja, batinanja, mucenja, silovanja civila - zabranjena, paljevine i rusenja - dopustena samo ako su neophodni zbog vojnih operacija.

O visokovrlinskim zahtevima srbskog zavetno-ratnog etosa govore i reci kralja Aleksandra I. Karadjordjevica, koje je (tada jos kao Prestolonaslednik) izgovorio 5. oktobra 1912. primajuci komandu nad Prvom armijom: "Prema pobedjenom neprijatelju, i neprijatelju koji se preda, budite covecni i milostivi, jer on tada prestaje biti neprijatelj, nego ostaje samo covek, a prema coveku treba biti covecan. Kuce, imanje, cast i obraz pobedjenog neprijatelja stedite i stitite, kao i kuce, imanje i cast sopstvenog naroda, jer to zahteva ne samo covecnost i pravoslavna vera nasa, nego to i dolikuje junacima...".

Nama pravoslavnim Srbima predanjem Kosovskog Zaveta je dat ne samo misticki ratni etos, vec i konkretni poredak duhovne, dusevne i telesne pripreme za Boj. To je fizicko i duhovno sabiranje vojske pred bitku, na sv. Liturgiju, koju je obicno sluzio Patrijarh sa svim episkopima. Vojska je tom prilikom ostavljala oruzje pre ulaska u hram, gde se ispovedala i zajedno primala Sv. Pricesce. Potom je, ispred hrama, vojska u liku u liku svog zapovednika koji bi uzimao blagoslov od patrijarha i kroz obred blagosiljanja ratne zastave, predavala svoju sudbinu u Bozije ruke. To je samodreska paradigma koja svojim eshatoloskim karakterom kontekstualizuje svaku konkretnu srbsku istorijsku bitku kao bitku za odbranu i zemaljske i nebeske Otadzbine, kao saborno ratno ispovedanje vecnog srbskog opredeljenja za Carstvo Bozije. Ta paradigma je postovana i pred odlucujucu bitku za probijanje Solunskog fronta 1918.

Srbska istorija je u i duhovnom i politickom smislu ratna istorija , istorija otadzbinskih ratova za nebozemnu slobodu i drzavno ujedinjenje Srbstva: istorija koja vavek stoji pod znakom i eshatoloskim zrakom Kosovskoga Boja. Srbski narod je na horizontu vremena stvarao svoju povest kroz razne vrste ratova: duhovne (sveti podviznici), vojne (sveti ratnici), drzavne (sveti kraljevi), stvaralacke (sveti umetnici), a svi oni zajedno su bili jedan isti rat Srbskog pravoslavnog naroda za Krst Casni i Slobodu Zlatnu Hristovu, za Zavet i Savez sa Bogom kao srbski istorijski logos, nebozemnu zbranost srbskog istorijskog bica. Taj srbski "dobri rat" za hriscansku istoriju je svetom tajnom Kosovskog Boja zanavek smesten u eshatoloske okvire: i zato je sva srbska istorija do kraja vremena u ovome - Nebeskom Srbijom eshatoloska borba za zemaljsku Srbiju i zemaljskom Srbijom istorijska borba za Nebesku Srbiju.

Zakljucak

Bas zato sto smo Hriscani i sto najdublje osecamo antinomicnu prirodu i tragiku istorije, sto smo svesne postojanja Zla i nepravde u istoriji i neophodnosti borbe protiv tog Zla i te

nepravde, mi ne smemo sebi da dozvolimo da preslozene istorijske situacije, kao sto je rat, vestacki pojednostavljujemo tako sto cemo njihovu antinomicnost racionalizovali i redukovati na definicije i recepte, koji treba da nas unapred oslobode osnovne hriscanskog odgovornosti - podviga licne slobode. Niko Hriscanina ne moze osloboditi licne odgovornosti pred Bogom i bogodarovanom Otadzbinom. Olaki i moralizatorski odgovori na teska istorijska pitanja kao sto je rat, za koja nema gotovih recepata i koja se mogu resavati samo u zivom i dramaticnom susretu sa Bogom, sa Predanjem, svojom hriscanskom savescu i otadzbinskom duznoscu, po pravilu su pogresni odgovori koji u istoriji obicno imaju teske i amoralne posledice . Cuvajuci u srcu reci Gospodnje ("Ljubite neprijatelje svoje", ali i "Nema vece ljubavi od ove da ko zivot svoj polozi za bliznje svoje") Hriscanin u ratu stoji pred neuporedivo dubljim konfliktom od najradikalnijeg pacifiste. To je zato sto je rat kao najradikalnija situacija istorije istovremeno i mesto najradikalnije krize, mesto donosenja najdubljih odluka koje najdalekoseznije opredeljuju Hriscaninovu ne samo istorijsku, vec i vecnu sudbinu (u koju pacifista ne veruje). Tu u podvigu istovremene hriscanske ratnicko-herojske ekstaze i kenosisa Hriscanin - pred Bogom i savescu - prihvata sav rizik i svu odgovornost za svoje odluke i cinove.

Mi kao pravoslavni Hriscani znamo da rat ima svoj dublji duhovni smisao. Da ce dok bude istorije biti ratova zbog cega rat ne moze biti ukinut intervencijom ljudskoga razuma ili utopijskim zeljama za bolje uredjenje drustva koje ce, navodno, uciniti rat nepotrebnim. Kao takav - sa svim svojim uzasnom, tragikom i protivrecnoscu - rat je opovrgavanje svakog bezboznog utemeljenja istorije i gorki lek protiv svake hilijasticke jeresi. Rekli smo, takodje, da je svaki pacifizam posledica neduhovnog stava prema zivotu koji u svom anti-istorijskom utopizmu negira realnost hriscanske ratnicke borbe protiv zla u istoriji, a za Pravdu i Istinu Boziju. Bog nas ratom, njegovim transcendentalnim tragizmom,kao konkretnim opovrgavanjem svake covekobozne racionalne vizije istorije, spasava od istorijske i duhovne apatije, raslabljenosti i utopizma, na tragican nacin nas vracajuci ka duhovnom, vecnom i bozanskom, ka izvorima naseg nebozemnog identiteta i eshatoloskom smislu nase istorije.

Recimo na kraju: niko nije vise za mir medju ljudima i narodima od Hriscanstva koje to svoje opredeljenje peva u bozicnom kondaku i niko tako radikalno - kroz proroke i mucenike kao eshatoloske glasove Istine Bozije u svetu - ne odbacuje lazan mir ovoga sveta. S druge strane, niko kao Hriscanstvo ne odbacuje idolopoklonstvo ratu i njegovu anti-personalisticku, ali i niko tako duboko, celovito i dalekosezno kao Hriscanstvo ne shvata i ne prihvata rat kao organski momenat istorijske tragike u kojoj covek treba da se izbori za vecni bogocovecanski zivot. Mi kao Hriscani nismo za mir ovoga sveta, jer je on "neprijateljstvo prema Bogu", vec smo uvek za rat samodovoljnom miru ovoga sveta. To ne znaci da Hriscani ne treba da nastoje na postizanju zemljaskoga mira, naprotiv. Ali, takodje ne znaci da Hriscani smeju da odstupe od svog eshatoloskog zadatka u istoriji i svedu svoju misiju na sekularne (mundijalistiko-ekumenisticke) pokusaje utopijskog uredjenja medjuljudskih odnosa u istoriji. Hriscansko "istrazivanje i svedocenje mira" je asketsko-svetotajinsko: Crkva je svetotajinski izvor mira nove tvari i pocetak Carstva Bozije vec ovde i vec sada. Da se posluzimo recima svetog Nikolaja Zickog, Pravoslavlje nije ni za bilo kakav mir, ni za bilo kakav rat, vec je za neprestani eshatoloski rat istorijskom miru i za eshatoloski mir stalnom istorijskom ratu. Pravoslavlje, stoga, pitanje rata i pitanje mira promislja kao jedno pitanje, i to uvek u tim njegovim eshatolosko-istorijskim rasponima.

Petogodisnji Otadzbinski rat u Srbskoj i Krajinama ocistio je nasu nacionalnu dusu, prosvetlio nas hriscanski um, obnovio nasu nebozemnu zavetnu svest i savest, obnovio opit duhovnoga smisla rata, zivi opit hristoljubivoga vojinstva, pokazao pravi srbski pravoslavni put: put herojsko-mucenickog rata za Krst Casni i Slobodu Zlatnu. Ali, ovaj rat je pokazao i istinu o

nama i posle njega vise niko ne moze da se izgovara da nije znao ili prikazuje drugacije nego kakav se za vreme tog rata pokazao. Ovaj rat je pokazao i raskrinkao svu laznost: nacionalizma bez Pravoslavlja, "kozmopolitskog" Pravoslavlja bez patriotizma, askeze i duhovnosti bez samozrtvene akcije za politicki spas narodni, politicke akcije bez vere, teologije van zivota Crkve i naroda... Ovaj otadzbinski rat je pokazao sve krajnosti nase ispalosti iz zavetnog Predanja svetosavsko-svetolazarevske duhovno-politicke sinteze i neophodnosti povratka toj sintezi kao conditio sine ljua non ne samo srbskog duhovno-politickog preporoda, vec i golog opstanka u istoriji.

Zato zavrsimo ovo razmisljanje o odnosu Pravosavlja prema ratu parafrazom poznatih reciju Svetoga Save - srbskog prvoratnika za nebozemnu srbsku Otadzbinu: jer niko hriscanski i otadzbinski rat nije dobio sve bivajuci "za mir" i bezbozne mirotvorce u njihovim "mirovnim" naporima podrzavajuci, jer se Sloboda Zlatna uvek Krstom Casnim i na silu zadobija, a nikada dobrom voljom zlih ljudi, niti tolerancijom prema onima koji nam zele i fizicki i duhovni nestanak... jer onih su pobedni venci koji se dobro bore i koje izdrze tu borbu za Krst Casni i Slobodu Zlatnu do kraja.

VII KOSMOS I RAT

DR. SAVO LAUSEVIC Filosofski fakultet, Niksic

RAT - OSNOVNI FENOMEN I METAFORA LJUDSKOG ISKUSTVA

SAZETAK: Esej o ratu ispituje, na licnom i kolektivnom planu, unutrasnji duhovni i dusevni dozivljaj ovog osnovnog fenomena ljudskog zivota.

Rat se prvo promatra kao ekspozicija velike moci koja nije u stanju da se ublazi, zato je svojom razornom energijom usmjerena na razoblicenje.

Ratna i antiratna ideologija promasuju bit rata zato se mogu razmotriti na istoj ravni. Zato pacifizam moze biti dokazan kao ideologija rata.

U tom kontekstu i mir je sastavni dio rata. Mir po svaku cijenu je prinosenje zrtve ratu.

Pravo na rat je pitanje suverenosti jedne drzave. Medjunarodno pravo ne moze kontrolisati rat jer ne posjeduje potrebni suverenitet, zato je podlozno manipulaciji kao kvazi pravo. Posto rat zalazi u sustinu zivota i granicne situacije ljudske egziztencije, na njemu se semanticki gradi arhetip i metafora borbe koji se moze primjeniti na van ratne regije ljudskog postojanja.

KLJUCNE RIJECI: rat, mit, istorija, smrt, pravo, metafora, sila.

Je li jereticno, danas postaviti filosofsko pitanje o ratu? Ili fenomen rata treba ostaviti izvan filosofskog diskursa? Ili mozda treba prihvatiti poziciju antiratne ideologije u kojoj i sama rijec - rat - ima negativno znacenje i unaprijed mora biti predlozak negativnog driskursa. Tabu rata i izbjegavanje govora o njemu ne oslobadja nas od stvarnog rata, ni negativni govor, ni odlicna pacifisticka retorika ne moze nista pred ratnom stihijom.

I kad smo potpuno ubijedjeni da je rat anticivilizacijski, primitivan, rusilacki, itd. nalazimo ga kao realnost naseg doba.

Zasto mi se cini neophodnim pitanje: Sta jeste rat? Bez sumnje, on jeste jedan od osnovnih fenomena covjekovog istorijskog, drustvenog i licnog postojanja. A to znaci da rat spada u one atribute koje pripisujemo dinamicnom pojmu covjeka koji se oblikovao i oblikuje u istoriji.

Rat je osnovni fenomen ljudskog postojanja (dokaze za ovo tvrdjenje mozemo pronaci u ljudskoj istoriji, koja se moze protumaciti i kao istorija ratova). Sa druge strane u mitskoj i jezickoj argumentaciji pronalazimo strukture borbe, sukoba, suprotnosti, raskola, ciji je arhetip, svakako rat kao osnovni fenomen.

Zbog te svoje temeljnosti fenomen rata jeste sadrzaj istorije u svim njenim regijama: ekonomiji, politici, kulturi. Istorijski covjek je radnik - tvorac, ali i ratnik, borac. On je otvoreno polje sukobljenih antinomija: zivota - smrti; rata - mira; prolaznosti - vjecnosti; vladanja i potcinjavanja. Pozornica istorije jeste eksponiranje ovih antinomija.

Zbog toga misljenje rata mora rasvjetljavati, a ne skrivati, ovaj nezaobilazni fenomen. Jer ako ga mi zaobidjemo, on nas nece zasigurno. Mozda je bolje da rat bude predmet diskursa i razgovora nego straha i mistifikacije. Strah od rata nas stavlja u njegovu vlast.

Ratova je uvijek bilo, kaze predanje, ono nam sliku stvarnih ratova isporucuje u formi mitske, istorijske ili knjizevne price, dokumentarnih ili refleksivnih objasnjenja, a ponekad i u obliku dozivljenog iskustva. Rat je na prvi pogled, jednostavna pojava (sukob suprotstavljenih sila olicenih u ljudskim zajednicama), ali sam pokusaj da se reflektuje i definise ta jednostavnost usloznjava problem. Ratovi se tumace uvijek pomocu referentnih ideja i duhovnih koncepata vremena. Istorijska refleksija je preoptere cena ratovima, oni su zasjenili i marginalizovali ostale istorijske sadrzaje ili su im predodredili znacenje. Utoliko je rat postao princip i sadrzaj istorijske pripovijesti. Ovoj vrsti price svakako predhodi mit kao primarna struktura svijesti i arhetip u kojem ratni sadrzaji zauzimaju primarno mjesto.

Ratno mitotvorstvo u svijesti svakog naroda ima nadvremenu moc i snazan unutrasnji uticaj na stvarni zivot. Preneseno u govornu supstanciju, u jezik, ono postaje trajno urezano u duhovnu istoriju svakog naroda.

Mitovi se ukorjenjuju u obicnom jeziku davajuci mu zivotnost, izrazajnost, intenciju i smisao. Semanticke mogucnosti ovako nastalog govora se sire u metaforickoj i simbolickoj upotrebi jezika. Svaki jezik je prepun leksike i sintaksickih konstrukcija, koje nose ratnu semantiku ili prave metaforicke otklone od njenog osnovnog znacenja.

Ne ulazeci dalje u analizu prisustva rata u svijetu jezika (iako bi to bilo zanimljivo) zelim testirati i braniti hipotezu o univerzalnom prisustvu fenomena rata u licnoj i kolektivnoj svijesti svakog naroda (jezik, mitovi).

Ovo se ogleda u misljenju, samosaznanju, djelovanju kako u vojnim tako i u civilnim regijama zivota. Stvarni ratovi unose nove, obnavljaju, produbljuju i preoblikuju stare sadrzaje i diskurse.

Mi ovog prisustva cesto nijesmo ni svjesni sve dok nasa ratna svijest ne poprimi neku realnu formu ili pak, dok ne postanemo dio ratne stvarnosti. Tek tada otkrivamo da smo elementarno opremljeni za rat kao i za ljubav, radjanje, za rad i vladanje. Evropska i ljudska istorija je toliko prezasicena ratovima da rat postaje neophodni predmet za njeno konstituisanje i razumijevanje. Ekspozicija sile je usmjeravala i sada kanalise evropske ljude. Jan Patocka u svojim "Jeretickim esejima" ... pise: "Sila nas i dalje fascinira, vodi nas svojim putevima, fascinira i obmanjuje, cini nas svojim ludama".

Rat nije nista drugo nego "lancana reakcija" oslobodjene sile. On izvire iz samog zivota koji se nadnosi iznad provalije smrti. Ovo oslobodjenje zivotnih sila uvodi nas u predio zivota - smrti, egzistencionalni i istorijski prostor ljudskog iskustva. Utoliko rat vode i oni koji i nijesu u njemu, cak i ugodno meditirajuci pacifisti su saucesnici u ratnom iskustvu. Ali, suprotstaviti se ratu i sili nije stvar pacifizma i puke osude ratnih stradanja i uzasa rata. To je samo zatvaranje ociju pred silom i terorom, jer smrt i strah mogu uvijek manipulisati ljudskim zivotima i davati mogucnost ratu, cak i kad se zalazemo za mir. Paradoksalno je da pacifisticki shvacen mir, kao strah od smrti i od unistenja, kao vezanost za puki zivot, cinicno nas izrucuje goropadnoj zvijeri rata.

Mir postoji zato sto odredjene ljude saljemo u smrt (skupo smo platili svako povlacenje). Mir je prinosenje zrtve ratu i pristajanje na sigurnu smrt. Ljudi koji vode rat imaju za cilj drugu vrstu mira koji se zasniva na slobodi koja jeste u ucestvovanju i savladjivanju sile. "To je mir, preobrazen u volju za rat..." kaze Patocka. Do takvog mira evropska civilizacija jos nije dosla Njen mir je ekspozicija najvece zavisti i hrana za buduce ratove. Strah od rata, smrti i nestajanja jos je efikasna forma i instrument politike, ekonomije i drugih regija postojanja. Jer prijetnja smrcu je starija i univerzalnija od svih civilizacijskih formi ispoljavanja. Zato je ona osnova za razumjevanje sile pokoravanja.

Ernst Junger je u unutrasnjem dozivljaju fronta vidio otklon od sluzenja ratu, kroz licnu dramu oslobodjenja koja se odvija upravo u ratu. Jer nije najvaznije u nasem zivotu da izbjegavamo bol i patnju, postoje i vise stvari.

U nasem iskustvu rat je osnovni fenomen i metafora, koja pravi proboj u sva podrucja svjesnog i nesvjesnog zivota. On pripada sirem kompleksu vladanja koji se tice primjene sile, nametanja svoje volje i primjene moci na druge. Zato diskurs rata prozima cijelu istoriju a posebno politiku koja jeste polje eksponiranja i oblikovanja moci. Rat je izvorni fenomen povezan sa svim drugim fenomenima svijeta i zivota. U modernom vremenu on je u cvrstoj vezi sa naukom i tehnikom. Zato sto je osnovni fenomen, rat je postao jedan nezaobilazan simbol i metafora.

"Zivot je borba", kaze jedna metafora, a nase iskustvo potvrdjuje da je ovaj metaforicki stav sublimacija jedne dublje istine. Jer bitke se biju na mnogim frontovima: vjere, znanja, pravde, istine... Svuda gdje je neka buducnost na djelu traje izvjesna borba. Borba zahtjeva angazman cijelog bica i njegove ukupne energije. Ona pretpostavlja napor, protivnika, otpor, pobjedu, gubitak i neuspjeh.

Metafore rata stresaju sa sebe direktna znacenja i semanticki se uzvisuju do pjesnickog i metaforickog nivoa. Neposredna, denotativna znacenja borbe, sukoba, ubijanja, razaranja u metaforickom diskursu mijenjaju smisao, sire se, uzdizu i dobijaju formu teoloskog, filosofskog ili pak umjetnickog iskustva. Sve su, uslovno receno, ratne metafore zive, upravo zato sto su sadrzaji koje oznacavamo njima zivotni, snazni i nekontrolisani.

Pomocu metafore rata ulazimo u njegovo simbolicko znacenje. U njemu je upisana svetost ratnickog koja dopusta odstupanje od uobicajenih zabrana. U tom svjetlu rat postaje svetkovina u kojoj je dozvoljeno ono sto je obicno zabranjivano. Dozvoljava se zanos, zrtvovanje, izgredi, orgije, nasilje, a sve u cilju nekog novog preporoda. Naravno ne zaboravljamo da stvarni rat jeste pozornica razaranja, smrti i nestajanja, a svetkovina jeste praznik koji nas izdvaja iz obicnog mirovnog zivota i uvidi u vanredno stanje.

Roger Caillois uocava slicnost rata i svetkovine u njihovoj upucenosti na zajednicu, na kolektivno, na snaznu koncentraciju prema jednom cilju sto ima za posledicu napustanje

razlika radi uniformnosti. Vojnicka uniforma je simbol odluke da smo otklonili razlike, radi jednog veceg, zajednickog cilja. Sada simbolika uniforme mijenja pravila civilnog zivota i stavlja na probu licnost koja je uniformisanjem pristala da ono razlicito stavi u drugi plan. Rat dopusta sto civilni zivot zabranjuje: ubistvo neprijatelja se trazi, laz je u funkciji ratnog lukavstva, otvorena su vrata zlocinu... Ova oslobodjenost od pravila i zabrana trazi od ucesnika da uloze svoj zivot. "Dati zivot" je ekvivalentno "uzeti zivot drugome". Oboje pripadaju istoj jednacini rata kojoj je smrt zadata. "Zadajem smrt neprijatelju, a svoju dajem u zrtvenom obredu umiruci za otadzbinu" kaze J. Derrida.

Krajnje pojednostavljene formule odredjuju zivot u ratnim uslovima jer energija ljudi ne smije biti investirana u razlike. Svi moraju ucestovati u ratu sa svom raspolozivom energijom. Ovako svedena i ciljno usmjerena snaga jedne uniformne zajednice mora biti rusilacka, ona mora razoriti svijet razlika, svijet oblika i dovesti ga do bezoblicnosti. Kao da se zeli zavrsiti sa jednim vremenom i ponistiti jedna epoha i otpoceti drugi ciklus. Zato se i govori prije i poslije rata.

Unistenju slijedi obnova koja je u znaku razlika i podmladjivanja. Na rusevinama se gradi ono novo.

Nasilju i zlocinu sam rat daje legitimitet. Njihovo opravdanje je iracionalno i sudbinsko. Premda ljudi i narodi pokrecu i vode ratove, ipak oni nijesu u njihovoj moci, kao u grckoj tragediji ljudi ne upravljaju svojom sudbinom. Rat je i zbog toga predmet straha, tabua, civilizacijske diskvalifikacije i antiratne ideologije. Strah od rata lezi i u fatalnim strategijama kroz koje zaraceni narodi postaju zrtve oslobodjene zvijeri koja je bila ulancena u civilizacijske okove. Zato ratovi nijesu antipodi civilizaciji, oni su u njoj latentno prisutni kao potisnuta mogucnost jednog viska moci koji ne moze da se uoblici u postojece civilizacijske formule. Taj visak snage trazi da bude potrosen, katastrofalno i apokalipticki po svijet oblika.

Rat je opasnost za covjecanstvo jer izmice logici svake vrste; on ima svoju logiku koja je fatalna. Ta nazovi logika, krece se u prostoru haosa i racuna sa svim energijama, zato je opasna za svaki poredak. Ispod povrsine poretka lezi haos, dubina koja se moze svakog trena otvoriti. Zbog toga razgradnja svakog poretka mora racunati sa mogucnoscu rata.

Metafora rata se priblizava svom direktnom znacenju tek u prostoru politike gdje polje djelovanja jeste kolektivitet i zajednica. U tom okviru Clauzewitz moze reci: "Rat je politika vodjena drugim sredstvima". Koja su to sredstva? Nijesu li to sva nepoliticka sredstva? Kako se onda politika moze voditi nepolitickim sredstvima? Mozda je onda ispravnije reci da je politika forma rata vodjena drugim sredstvima. Ako je tako onda drzave i njihovi narodi imaju pravo na rat. To proizilazi iz njihove suverenosti. Jean Luc Nancy pise: "Pravo rata suverenije je od svih prava, jer ono dopusta jednom suverenu da odluci kako je neki drugi suveren njegov neprijatelj, i da se potrudi da ga pokori, to jest da ga razori, sto ce reci da mu otme suverenost".

Ratna paradigma stoji i u osnovi razlikovanja nacionalnog drzavnog prava i tzv. medjunarodnog prava. Medjunarodno pravo nema suverenosti i suverena koji jamci njegovo izvrsenje. Ujedinjene nacije samo simbolicki fingiraju postojanje medjunarodnog suvereniteta. U realnim uslovima ta suverenost mora biti pozajmljena ili pak suverene drzave sa viskom suvereniteta mogu uzurpirati medjunarodno pravo i presudjivati u ime svih. Ovo jeste ostajanje u sjenci rata i suverenog prava na rat.

Medjunarodno pravo je problematicno kao prazan prostor prava. Ono medju je oznaka za prazninu, jer narodi imaju svoje drzave i prava unutar njih. Ujedinjene nacije imaju legitimitet

ali bez suvereniteta. SAD i druge zemlje koje nastupaju u ime medjunarodnog prava imaju visak suvereniteta ali bez legitimiteta. Pravo rata daje mogucnost ovim drzavama da govore i rade u ime svih ljudi planete i u ime njihovih prava. Pravo rata, paradoksalno, daje pravo da se ratuje protiv onih koji koriste pravo na rat. Proizilazi da na rat imaju pravo samo velike drzave. Vec na ovom politickom planu postaje jasno da je militarizacija paralelna sa civilizacijom. Sve funkcionise u odnosu blokova sila ali pak u svijetu jedne supersile.

Princip rata zalazi i u druga podrucja medjunarodnih odnosa, ekonomiju, kulturu, itd. Jer je prijetnja smrcu univerzalni instrumentarij ekspozicije rata. To eksponiranje rata se spusta iz politike na druge drzavne i medjudrzavne forme zivota.

U paradigmi rata ozivljavaju savremeni ekonomski odnosi narocito, na medjudrzavnom planu. Jedna drzava prijeti drugoj sredstvima ekonomije (embargo, suficit, deficit u razmjeni). Kad ona nijesu dovoljna pocinje da zvecka i oruzje.

Na informativnom planu vodi se opasni rat, on je pratilac svakog ratovanja. Moderna propaganda nije vise skup katolickih kardinala (prvobitno znacenje rijeci), ona je skup projektovanih ciljeva moci.

Mogucnosti instrumentalizacije rata kao prijetece paradigme su neogranicene. One su danas vidljive u obicnom zivotu ljudi, ali i na planu zajednice. Njihovo praktikovanje izvan ratne realnosti osiromasuje rat kao fenomen i simbol zivota svodeci ga na tehnicku shemu.

Duhovna strana rata i njegova visa realnost se gube. Ta visa realnost nije nista materijalno, ona je prije duhovna spoznaja i dusevni dozivljaj onih najvisih stvari.

Te stvari zbog kojih su ljudi spremni za odgovorno zrtvovanje ne mogu se racionalno objasniti. One ostaju u dubljem i misticnom domenu vjere. Njihovo poznanje je moguce u licnom opitu tj. dozivljenom iskustvu.

JEREJ DRAGAN STANISIC Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog, Cetinje

SVEMOGUCA POEZIJA TVORCA

O tri ideje u "Luci Mikrokozma": citanje iz spjeva povodom 200-godisnjice od pobjede svetog Petra Cetinjskog na Martinicima i Krusima.

SAZETAK: U drugoj pjesmi "Luce Mikrokozma" andjeo hranitelj ukazuje i na jedan divni kristalni sator: on podsjeca na Mojsijevu skiniju ispunjenu slavom Bozijom. Sataninom pobunom, skrnavi se divni sator: pocinje rat andjela i demona na nebu, koji se zavrsava porazom Satane.

Ali, za Adama se rat nastavlja i na zemlji. Zbog svoje sveze sa Satanom zivjece na jednom saru gdje nece biti sasvim slobodan od nepravde.

To zlo, u svojoj afirmaciji i pogubnom razaranju, Njegos je dobro osjetio u svom vremenu, na svojoj dusi i dusi svog naroda.

Pravda, dostojanstvo, sloboda, ljubav, vitestvo i druge vrline ako i ne dobiju svoju potvrdu na zemlji, one ce se zablistati u visoj duhovnoj sferi, odakle im je i iskonsko porijeklo.

Nebeska skinija nije puka estetika neba, ona je upisana i u samo jezgro bica covjecijeg. Radi toga silazi Bog na zemlju u posljednjoj pjesmi "Luce" da bi osvetio tu skiniju.

KLJUCNE RIJECI: skinija, angeli, Njegos, vjecnost, pobuna/Satana, rat/zlo, dolazak Hristov/preblagi tihi ucitelj.

U drugoj pjesmi "Luce" andjeo hranitelj kao pjesnikov saputnik po opsirnim nebeskim ravnima ukazuje i na jedan divni sator kristalni pored gore tronodrzne. Vidjecemo da ova slika o satoru nije slucajna. Mnogi tumaci "Luce" grijese kad je tako gledaju. Mojsijeva skinija ispunjena slavom Bozjom podsjeca na ovaj sator koji je ukrasen rukom samog Tvorca sa visokim svojim idejama.

Ideja tvoriteljne poezije je razlog svih krasota koje bice ima. Ideja vjecnosti u Njegosevim poetskim vizijama shvacena je sire od ideje svemoguce poezije. Ova ideja, zajedno sa idejom vremena je razlog sveobuhvatnog bica u cijelom horizontu koliko ga Bog otkriva svojim besmrtnim likovima u raznim prilikama kroz spjev "Luca".

Od Boga dolaze obadvije ove vrhovne ideje, on je pravjecan i prapoeta "stari nacela i konca". Razlog i iskon svih besmrtnih likova pa i covjeka moglo bi se reci da je u svemogucoj poeziji Tvorca. U petoj pjesmi angeli se nazivaju "voinstvo pobjednosno", u drugoj pjesmi to su "slavoslovni likovi" sto "uzivaju besmrtnu nasladu" u "himnama vjecite ljubavi".

Pjesnici su nadareni vise nego li drugi da cuju svemogucu poeziju Tvorca. Oni posjeduju neku vrstu magnetizma kojim su privuceni da budu saradnici Bozji i oni su zajedno sa angelima kao i sam Bog tvoriteljnom zaneseni poezijom:

"Svemogucstvo svetom tajnom sapti samo dusi plamena poete" (II 169-170).

Kod Njegosa Bog je shvacen kao savrsen pjesnik, stvaralac. Bozje Svemogucstvo ispoljava se najprije preko ideje o svemogucoj poeziji. Do divnog iskustva o nebu i nebeskim duhovima, pjesnik dolazi uz pomoc svoje maste. To ne znaci da je cio ovaj govor o Bogu i bozanstvima fiktivan: znacenje rijeci masta u spjevu ima jedan dublji smisao. Masta je ovdje shvacena kao izlaz kroz koji duh covjecji ulazi u nebesku sferu. Gubljenjem maste, duh se lisava krila, gubi andjela s kojim leti po nepreglednim ravnima nebeskog raja:

"Krilatoga lisena mectanja dusa u duboko pade uninije Mracne joj se otvore propasti sa uzasom da je gladne prozdru" (I 310-313)

U "Luci" se cesto koristi rijec prostor, i uvijek biva obogacivana dubljim i sirim znacenjem. ovdje se ne misli na fizicki ili kosmicki prostor. Prostor oznacava pogled, vidni horizont. Tvorac svojim pogledom obuhvata "sjajna kola i mracne bezdane", on ih ima u vidu, u svojoj masti ili volji. I covjek svoj vid moze da produzi u beskonacnost zahvaljujuci masti, ali njegov um se u tom prostoru gubi.

Razvijanje neke teorije saznanja ovdje nije moguce jer je svemoguca poezija Tvorca nepojmljiva. Vidimo u njoj i takve stihove ili svjetove koji negiraju svoga pjevaca. Kako to?! Ovdje bi moglo da pocne pitanje o danasnjoj temi, pitanje o ratu.

Njegos sukob vidi prvo na nebu, a kasnije se preslikava i na zemlji. Svemoguca poezija Tvorca prvobitno obuhvata svu vjecnost. Identitet ove dvije ideje traje sve do Satanine

pobune. Od tada zao duh kvari Njegovu poeziju. Skrnavi se divni sator kristalni. Ispadaju pojedini stihovi iz bozanske himne. I Adama vreba nesreca. Lukavi duh ga mami na pobunu protiv Tvorca. Pridobija ga privremeno da zajedno hule na presto nebesni:

"O sljepocom opojena zlobo o zla zertvo duse izgubljene rat ste digli na Svemogucega" (V 40-42)

Stvarnost vjecnosti vise nije samo blazena, ona je jednim dijelom i tragicna. Boga vise ne vidimo samo kao pjesnika vec i kao nekog monarha. On na sve postupke nebesnih likova daje svesavrsen odgovor:

"Trece jutro pozorista strasna kad zaigra u polja nebesna Adam s likom svojim odstupi iz nesrecna boja pogubnoga s dubokim duse pokajanjem" (V 81-85)

Rat andjela i demona na nebu zavrsava se porazom Satane. Dva nebeske vojvode, Arhandjeli Mihailo i Gavrilo, uz pomoc Boga pobjedjuju cara tartara i njegovu vojsku. Adski spomen Adamove sveze sa Satanom ostaje upisan na njegovu dusevnu tablicu. Zato ce zivjeti na jednome saru gdje nece biti sasvim slobodan od nepravde:

"Ova borba pravde i nepravde sto je nebo tri dni kolebala bice ona sa svijem uzasom Pecatana na dusu covjeka" (VI 106-110)

Nebesni likovi (angeli) svoj rat su brzo zavrsili, ali za Adama rat se nastavlja i na zemlji. Ako li pokaze vjernost Tvorcu pridruzuje se sjajnim nebeskim horovima i vraca se u prvo blazenstvo. Ako li slijedi nepravdi Sataninoj u ad ide "u mrakama vjecnog ridanija".

Covjekov zivot i nevolje na zemlji mnogo su vise prikazani u kasnijim Njegosevim djelima. Iguman Stefan u "Gorskom vijencu" kaze

"Zla pod nebom sto su svakolika covjeku su prcija na zemlji Svjet je ovaj tiran tiraninu a kamoli dusi blagorodnoj! On je sostav paklene nesloge u nj ratuje dusa sa tijelom u nj ratuje more s bregovima u nj ratuje zima i toplina u nj ratuju vjetri s vjetrovima u nj ratuje zivina s zivinom u nj ratuje narod sa narodom u nj ratuje covjek sa covjekom u nj ratuju dnevi sa nocima u nj ratuju dusi s nebesima Tjelo stenje pod silom dusevnom koleba se dusa u tijelu; more stenje pod silom nebesnom,

koleblju se u moru nebesa volna volnu uzasno popire, o brijeg se lome obadvije Niko srecan, a niko dovoljan niko miran, a niko spokojan; sve se covjek bruka sa covjekom gleda majmun sebe u zrcalo" (2493-2590)

Ovako zao i nesmislen svijet dobija svoj smisao i opravdanje u jednom drugom kontekstu koji je dat u Posveti "Luce":

"Nasu sferu da noc ne polazi bi l' ovako lice neba sjalo? Bez ostrijeh zubah ledne zime, bi l' toplote blagost poznavali? Bez budalah tupoga pogleda bil' umovi mogli blistat sv'jetli" (P. 163-168)

Sva Njegoseva kasnija umovanja o prirodi, istoriji i Tvorcu utemeljena su na idejama iz "Luce".

Zlo, po Njegosu, svoj razlog ima u preegzistentnom svijetu, a u svojoj afirmaciji i pogubnom razaranju Njegos ga je dobro osjetio u svom vremenu ovdje na zemlji, na svojoj vlastitoj dusi i na dusi svoga naroda.

No iako u svom djelu pise o zlu ovoga svijeta, mi iz njegovih metafizickih uvjerenja vidimo da on vjeruje kako je dobro uzvisenije od zla, da je svjetlost superiornija od tame, i da je neduzna patnja smislenija i dublja od razuzdanog osmanlijskog uzivanja i razvrata.

Pravda, dostojanstvo, sloboda, ljubav, vitestvo i druge vrline ako i ne dobiju svoju potvrdu na zemlji one ce se zablistati u visoj duhovnoj sferi odakle im je i iskonsko porijeklo.

Nebeska skinija nije puka estetika neba, ona je upisana i u samo jezgro bica covjecijeg. Radi toga silazi Bog na zemlju u zadnjoj pjesmi "Luce" da bi se osvetio tu skiniju. O tom Hristovom dolasku Njegos pjeva:

"O preblagi tihi ucitelju slatka li je sveta bistra voda s istocnika tvoga besmrtnoga Od tvoga su sv'jetloga pogleda uplasene mrake isceznule od tvoga su hoda svestenoga bogohulni sruseni oltari vaskrsenjem smrt si porazio nebo tvojom hvalom odjekuje zemlja slavi svoga Spasitelja." (VI 271-280)

KOSTO NINKOVIC Niksic

FILOSOFIJA RATA - FILOSOFIJA VASELJENE

SAZETAK: Ratovi su istorijska neminovnost koja dijeli vrijeme na male i velike epohe jednog naroda ili jedne civilizacije. Poslije tog organskog preobrazaja java mijenja svoj lik i potenciju polazne svezivotnosti. Vracena u dostojanstvo Bozije tvorevine posjeduje buducnost koja ce trajati beskonacno dugo ako covjek ne potrosi, tacnije ne pogazi novinu koju je krvlju sticao u svom raspetom trajanju. Vojna misao, kao racionalna svijest pomenutog ratnog organizma, egzistira kao usce svih vidova ljudske ucenosti. Pod tim velom permanentno rade prikriveni transformatori nacionalnog intelekta svake drzave, ne razmisljajuci o cinjenici da se tehnickim sredstvima ne mogu usmjeravati ili sprecavati velike vaseljenske namjere kad im se vrijeme navrsi.

KLJUCNE RIJECI: velike i male epohe, dostojanstvo Bozije tvorevine, nacionalni intelekt svake drzave, izgubljeni jezik, dobri sagovornik.

Ratovi su istorijska neminovnost koja dijeli vrijeme na male i velike epohe jednog naroda ili jedne civilizacije. Poslije tog organskog preobrazaja java mijenja svoj lik i potenciju polazne svezivotnosti. Vracena u dostojanstvo Bozije tvorevine posjeduje buducnost koja ce trajati beskonacno dugo ako covjek ne potrosi, tacnije ne pogazi novinu koju je krvlju sticao u svom raspetom trajanju. Njegova aktivnost spoljasnje orjentacije uvijek ide onim nizvodnim smjerom. Mozda je to jedino moguci pravac ali je izvjesno da slabi ukupno bice svijeta. Covjekovo civilizacijsko narastanje kameni i odlaze ogromne kolicine zivotnog tkiva kojim se beskraj zaradjuje, u nepotrebne spomenike i atomske oblike. Sve se to pozitivnim progresom naziva. Zaslijepljen ne vidi da svoje zivotno prostranstvo suzava, da trosi svesadrzaj njegovom trajanju ostavljen. Ratna je pretpostavka celna cinjenica u cije se ime sve to i desava. Vojna misao, kao racionalna svijest pomenutog ratnog organizma, egzistira kao usce svih vidova ljudske ucenosti. Pod tim velom permanentno rade prikriveni transformatori nacionalnog intelekta svake drzave, ne razmisljajuci o cinjenici da se tehnickim sredstvima ne mogu usmjeravati ili sprecavati velike vaseljenske namjere kad im se vrijeme navrsi.

Prokletstvo zaborava

1. Svoju poslednju rijec Izgovorio sam Prije rodjenja Dobri sagovornice

Tako nijem Tumaram svijetom Trazeci Izgubljeni jezik

Zvuk koji iz mene dopire Eho je tvog govora Tvog prisustva Dobri sagovornice

Moja praznina Moje crno ogledalo Narasta U koraku punoce Konaci

2. Zato sto sebe volim Tvome se zivotu radujem Predmete njezno doticem

Oprastam nepravdu Nema je - Satanin danak nuzan je

Ja se ne mogu vratiti U meni nema vremena

Svi su ljudi jedinstveno Bice, svi su oni samo jedan Covjek. Kad svi spoznamo ovu vjecnu i neprolaznu istinu namah cemo odloziti one strane i nasem ontologu neprihvatljive osobine. Zaborav je nase vrhovno prokletstvo, pa smo na racun svoje posebnosti koju to Bice nicim ne iskljucuje podigli bedeme i nesagledive ambise izmedju te dvije po svemu komplementarne istine. Da tu prohodnost nismo izgubili covjek bi covjeku bio ud, pomagalo, njegovo rezervno i ravnopravno ja.

Tvoja danasnja palost ne vidi da sve sto cini Sebi cini i da je to ucijelo ceka u poretku ovom ili Onom. U to zajednicko Bice (koje si ti) uporno odlazes culne fekalije ubijedjen da one nadalje prebivaju u nekom stranom od tebe odvojenom prostoru nepostojecem. Ne vidis jer si tu mogucnost odrekao, da si i ti sveprisutna datost i da ce to na tvoj "obraz" leci. (Sve sto culom spoljasnjim opazas jedino je to zasad netacno i kroz privid za laz prikovano).

Unutrasnja zakonitost kao spojena posuda raznosi i zlo i dobro do svake jedinke i cestice svake bez ostatka. Uvijek smo podjednako krivi jer trajemo kao jedno Bice kao jedan Sveukupan Covjek. Da nije ovako

kako bismo unutrasnjim vidom poznavali kako bismo se cutanjem sporazumijevali kako bismo blizinu daljina imali kako bi trajnost postajala javnost kako nikako da nije ovako.

Prividom smo uvijek mnozina, a Jedno smo s one strane cula. Posljednja se dubina ne krece, povrsinu rat svaki obnavlja.

Prvi zavicaj

Taj veliki organizam Ukupnog Covjeka ima svoju prirodu, svoje udove i svoje zakone. Racionalnim kretanjem neces nikad dokuciti ili sagledati prostranstva njegove datosti. Samo vjerom i revnosnim poslusanjem covjekova obicnost moze izbjeci lutajucu drskost i blijedo trajanje u tom mnogoslojnom i sveprisutnom zivotu. Kad prevladas prostobitije, kad se cula vrate svome Porijeklu u zavicaju si prvom. Sad je Bog lice, a covjek nalicje ukupne stvarnosti.

Svo Vaseljensko desavanje prebiva izmedju ta dva Lika, izmedju te dvije prohodnoscu sjedinjene prirode. Rat je organska konverzacija neophodan dijalog kojim se razgradjuje njihov "nesporazum". Kad se odstrani ta neodrziva prepreka odnosna Rijec potpuno zacuti. Nijema obostranost ponovnim pretakanjem svjedoci da je nastupio Mir.

Rat znaci ne pocinje na Zemlji. Na njoj se njegov uzrok zacinje i narasta do svog izvrsenja. Na njoj se ni mir potpisati ne moze dok se svijet Mirom ne opase.

P.S. Ne postoje mali i veliki ratovi. Ubistvo samo jednog covjeka uvijek mobilise ukupnu vaseljenu. I ta osamljena Rijec dolazi iz Onog dijaloga, iz te vrhovne "konverzacije".

Svepozvanje

Sve dok se ne uzdignes do Sebe, do tog sveukupnog organizma ljudskog koji je u poslednjem izvodu ili limesu uvijek Bog, svome se rastu nisi oduzio jer si i dalje u prostobitiju, a rodjen si za veliko kretanje i stalno nastajanje. To je tvoja prva i najvisa obaveza, to je ona zivotna beskonacnost bez koje si lisen svakoga smisla.

Oni sto su stigli jasno vide, ne vide vec Sobom osjecaju da je rijec tudje bez znacenja. Strano tkivo nigdje ne postoji, sve je tvoje, ti si, u svemu si. Tamo boli i rame i ruka, svako oko, noga izgubljena. Boli ljubav ako je otrovna. Krv se tvoja uvijek proliva, nema tudje muke nema bola koji ce ti cula zaobici.

Kad bi se u ovom Svepozvanju samo jednom svi zajedno nasli bezumnost bi ljudska odumrla. Ko ce sebi ruke otkinuti, ko ce sebi oko izvaditi, ko ce svoju djecu zapaliti. U palosti vjecnoj i nevidu covjek ne zna kako se ranjava, kako svoje temelje skrnavi. Odrekavsi svoje puno Bice, u tamnici svoje posebnosti i svoje jedinacnosti, ubijedjen da je odvojen i u svemu tajan samoubilacki razara zivu sveukupnost iz koje se izrastanjem pojavio kao glasnik njenih sadrzaja. Zaboravljena covjekova prisebnost izgubljeno luta povrsinom, bez oslonca i cilja pravoga, kao komadic zivota koji ce na kraju istrunuti (ne umrijeti) i zaraziti punocu iz koje dolazi. Kad se ova necist kao vrhovno zlo, do kriticnih razmjera, naseli u organizam velike Istine odbrambena aktivnost mora otpoceti. Kako ce se ona Zemljom projaviti, kao mali ili veliki rat, kao malo ili veliko Raspece, o tome vremenost ne moze suditi.

Vrijeme - necista sila

Sve sto ostane sa spoljasnje strane Velikog vaseljenskog poretka prebiva u carstvu Neciste sile koja ne zalazi u prostore Unutrasnje Vrijednosti jer je svjetlost svojom punocom apsolutno porazava. Njen antiorganizam ni tu (spolja) ne bi mogao trajati da nije zrna Bozijeg oprosta. Sam bi se od sebe raspao i nepostojanjem zavrsio sto ce se i desiti ako covjek prevlada svoj Udes i povrati svoju prvu Prirodu. Do tada ce ona vaseljenom lesinariti i razgradjivati sve sto zivot nije poznalo i svoju buducnost time odreklo. Neko mora osloboditi i nazad vratiti prisutno organsko vezivo bez koga ni to kretanje nije bilo moguce. Kao puni rusilac svekolikog Spoljasnjeg trjanja ona je jedini istinski grobar u poretku ukupne punoce.

Od prvog dana svoje datosti egzistira kao ona druga mogucnost bez koje je sloboda neslobodna, a covjek automat bez dostojanstva i svoje licnosti. To mu je bio pretezak dar pa ga je savio i zaboravu priveo. Necista sila ne posjeduje potenciju Jedinstvenog Covjeka iako u njemu, od Adamovog pada, prebiva kao nuzno zlo koje obavlja bezbroj funkcija u prizemnim sferama naseg Organizma. Prinudu nikakvu ne moze vrsiti jer takvu moc u svojoj prirodi ne sadrzava. Covjek se slobodom opredjeljuje, a ona je tu da ga razgradi ako u njeno carstvo dospije. Uzroke rata ne moze spoznati niti na njih moze uticati. to je bice liseno Snage i Unutrasnjih sadrzaja u kojima vrijeme ne traje niti obitava. Ono je svojstvo Spoljasnjeg poretka, ono je njegova najvisa moc.

To Necisto bice nije saborno i kao takvo, razgradnjom prokleto, u vremenoj vjecnosti vjekuje samo. ono ne zivi (kako bez Ljubavi?) ono vremeni u toj spoljasnjoj svedimenziji koja ga pokrece. Tamo gdje ono nije prisutno necisto bice ne moze opstati. Ovo je vrhovna optuzba te vjekovima istrazivane kategorije. Vrijeme je, ocito, nasusna hrana djavoljoj prirodi. Organizam u kome ono prebiva nema organske buducnosti. Prostor i vrijeme, to je Bog i djavo. (O tome cu drugom prilikom sire elaborirati.) Prostor je apsolutan, to je tkivo Boga, a vrijeme neizreciva minornost trenutno prisutna u Njegovom domostroju, kao nuzno zlo, koje

ce minuti kad se covjek do Sebe uzdigne. Uz sve Jevandjeljske molitve ona Poslednja treba da glasi: Sacuvaj me Boze od vremena. Tamo gdje je ono tamo je Spoljasnje, tu je privid - na ovome pragu jednom Sam prevaren.

Izvor u uscu

Dolaskom Sina Bozijeg na Zemlju Vaseljena je rodila "malu" po svemu sebi ekvivalentnu Vaseljenu i predstavila je nasoj izgubljenosti da nas prosveti - da nam sve otvori i svoju unutrasnjost objavi. Nije Vaseljena rodila Vaseljenu to je Bog dosao i vaseljenu donio. Iz tog Sveznanja, iz te sveprosvecenosti ukupne tvorevine, covjek je mogao (i danas moze) dokuciti zive istine i zakone svoje datosti.

Raspecem Bogo-Covjeka kao jedinstvenog bica stradala su samo ona Njegova, nesagledivo nevina, svojstva Covjecija jer su necistoca i truleznost samo u (nasem) Covjeku, a preko njega u svemu sto je sa Ove strane. Tako je vaseljena novinom presvucena i nadalje spasena.

Ko se uzdigne do tog Ukupnog Covjeka koji nije nista drugo do ljudska priroda sadrzana u punoci Sina Bozijeg, Bog ce ga lako uociti i kroz obostrano prepoznavanje priznati. Od takvog smo Bica padom svi otpali i danas usitnjeno trajemo kao zarazeni oblici Njegove sustine. Ono ljudsko bez grijeha Lice nije nikad prestalo postojati jer se ta bozija Vjecnost sadrzana u Njegovoj punoci ne moze izgubiti. Adam je imao tu vrijednost dok je nije "jabukom" zatrovao i tim padom sve zaboravio, u Privid sisao i nalikom u zivot krenuo. Mi smo lice tog nalicja, mi smo njegova trenutna vrijednost iz koje se POKAJANjEM mozemo vratiti i svojom pravom prirodom otvoreno prebivati u prostranstvu Najviseg Sadrzaja. Ratovi ce jedino tako nestati jer prepreka obostranom pretakanju, taj "nesporazum" nece biti moguc! Oni se i danas desavaju samo u perifernom dijelu Punoce. U Dodiru nikad ne postoje. Ukupan Covjek tu brutalnost krije u podnozju svoga domostroja. Duboko svjestan njenog porijekla ceka da joj se oslonac razgradi.

Bog i Covjek, taj Izvor u Uscu, traju konstantom sopstvene vjecnosti koja se nikad narusiti ne moze.

Ako su "tri" Boga samo jedan Bog, ko si da nebudes Ukopan Covjek koji je u limesu uvjek Bog. On bez covjeka stolovati moze, Ukopan Covjek bez Boga ne moze jer mu se apsolut zivota gasi.

Kroz tvoje oci vaseljena gleda Njena memorija zaboravom vlada Ko svoju ukupnost Porijeklu preda Praznina ga odvaja Od sopstvenog pada Poredak je otvoren Prvo se jednace Suprotnosti sto se iz neznanog dizu Kad se demontira Uzrok prapocetni Vremena se kroz mir U odgovor nizu Poznaces svijetove I buduca zdanja Svoj trag u nebu Potom prst sto pise

Da je tajna opstanka Tajna umiranja Za svoju prvolikost I prisustvo Viseg

Nova namjera buduca

Stvarajuci svijet i prvog coveka u njemu Bozja se punoca izvrsila, potpuno preslikala, a da pri tom nicim nije narusila svoju vjecnost i svoj svesadrzaj. Bez ovog cina sve ostalo Unutra, zatvoreno i neobjavljeno. Da se na pragu Tog i Ovog svijeta nije desio Adamov pad ne bi bilo vremena, ne bi bilo ove nase jave, ne bi bilo nase istorije, ostao bi samo meta Zapis. U Prividu ljudi nesto rade (kao pcele) potpuno nesvjesni Pozitivne posledice svoje datosti i svog trajanja. Da nije ove cinjenice ni Pad ne bi bio moguc! Tu Pozitivnu vrijednost nikad necemo dokuciti. Bog ce nam prije sebe kazati nego ovu istinu koju ne krije saopstiti. Na putu do Njega covjek se preobrazi, to "pitanje" organski izgubi i tako zaobravi.

"Ne mozes meni bez dopustenja Oca mojega", porucuje nam Prosvetitelj i Spasitelj ovoga svijega. Samo izabrani, iz vijeka u vijek, uspijevaju doci do Sebe i kao zivi svjedoci Punoce u slavi Nebeskoj podsjecaju ljudsko stado na tu vrhovnu mogucnost i na svoga Stvoritelja. A redovna svebrojnost pase pasnjacima vaseljene preradjujuci onaj svesadrzaj u civilizacijske domete (ili spomenike) potpuno nesvjesna da svoje zivotno prostranstvo suzava. Tako opste bice svijeta slabi i time putuje Cilju koji ce ga Sobom "ponistiti". Sve sto se brze izgradjujemo sve se brze izvrsavamo pa cemo prije i "nestati" u Novoj Namjeri Buducoj.

Do tada ce se ratovi pojavljivati kao istorijska redovnost i organska neminovnost. Punoca se mora prestrojavati, Lice umivati i svoje moci ploditi. Nase se izvrsenje ne moze sprijeciti, sve se u Izvor mora vratiti.

Ovo je govor iz Nepostojanja. Samo se kazivalo, ja sam biljezio, a kako je samo Bog zna.

VIII LITURGIJSKO MJERILO RATA

RAZGOVOR O RATU NA VELJEM GUMNU CETINJSKOG MANASTIRA

BORIS B. BRAJOVIC: Nije li glasovita jevandjelska prica o bludnom sinu metafora i o homo polemos-u. Razmetni sin koji je uvijek u sukobu: od OCA trazi ono sto nije njegovo u svijetu uzima ono sto ne zeli, bori se ne da osovoji, vec da pokaze da je osvojeno njegovo.

Aludirajuca sloboda koja ima jevrejski prizvuk - dijaspore. Bludni sin je u dijaspori vlastite duse. Sukob je izbor koji mu niko ne namece. On je Abraham koji sigurnost doma (Levinas) zamjenjuje sa nesigurnoscu slobode.

Ali on je i svoga OCA sin, sinovstvo kao praznovanje, proslavljenje Ocevo. Vracajuci se kuci kao porazen, izgubljene bitke, on pobjedonosno zadobija Ocevo. Jer "sve sto imam od OCA je" poslanica kaze. Ali tu progovara stariji brat sina razmetnoga glasom koji, da li pitanje je, otkriva polemos kao opsti topos bica covjekova, kao slobodu bica?

MITROPOLIT AMFILOHIJE: Onaj sin koji napusta oca, on trazi od oca: na grckom se to kaze "daj mi moju perionsia"-u, "daj mi ono sto imam". Mislim da je to prevedeno kod nas kao "daj mi moje imanje, daj mi ono sto je moje". Pod tim se, medjutim, ne podrazumijeva

samo materijalna imovina, nego ono sto jesam, sto imam, bilo kao darovi duhovni, bilo kao materijalno bogatstvo: svu moju imovinu, to mi daj. Prema tome, on ne trazi ono sto nema, nego ono sto ima. Kao da kaze ocu: "Necu da to upotrebljavam s tobom zajedno i na nacin kako ti smatras da bi trebalo". Prije svega, trazeci svoju "perionsia"-u, on ocevidno laze i sebe i oca, jer ono sto trazi, to nije njegovo, to je dobio od oca. Jer i bice je dobio od oca, i ono sto ima dobio je od oca. Ali otac kao da pristaje na njegovu laz, i kaze mu: "U redu, to je tvoje. Evo ti, trazio si, idi." I on to sto ima, ide da potrosi.

Sad, ako to hocemo da prenesemo na problem rata kao traganja za onim sto nemamo, pitamo se: da li je to traganje za onim sto nemamo, ili je to ustvari cerdanje, procerdavanje, trosenje na pogresan nacin onoga sto imamo. Kao sto je to uradio i ovaj bludni sin? Moguce je i to.

Ili, moguce je da rat bude i odbrana onoga sto se ima. Ako je odbrana onoga sto jesmo, sto imamo, sto cini nasu svetinju, zajednicku, onda je to rat koji nazivamo opravdanim. Ali ako je rat koji procerdava i moje dostojanstvo, razara ga, a razara dostojanstvo drugoga, onda je to vec nesto sto je satansko i sto ne postize pravi cilj, nego upravo dovodi do unistenja, do besmisla

PROTOSINDJEL JOANIKIJE: Ima jedan znacajan problem uopste kada se postavi odnos rata i liturgije. Mi znamo da onaj koji prolije krv, koji je ubio, on mora biti na jedno vrijeme odlucen od pricesca. Medjutim, u pojedinim momentima u istoriji dogadja se obrnuto: onaj koji napusta borbu, on na neki nacin biva odlucen od liturgijskog pamcenja. To je pitanje: mi ratnike liturgijski proslavljamo, oni su usli u vjecno pamcenje, u vjecnu liturgijsku zajednicu, kao sveti Car Lazar, kao sveti Petar Cetinjski, kao sveti Georgije, kao kosovski ratnici, kao ratnici sa Krusa i Martinica, kojima smo skoro vrsili liturgijski pomen. Medjutim, moze da se vrsi pomen i Vuku Brankovicu, i drugim ljudima koji su krsteni i imaju sve preduslove za to, ali se to u Crkvi mnogo ne istice. Dakle, pitanje je paradoksa: na koji nacin ratnik, koji ce svakako u konkretnom dogadjaju da prolije ljudsku krv, postaje zajednicar u vjecnoj liturgiji, a onaj koji to odbije na neki nacin ostaje van tog pamcenja?

MITROPOLIT AMFILOHIJE: Danas su sveti Kirilo i Metodije. Vidim u "Svetigori" objavljen jedan odlomak iz zitija svetog Kirila, gdje on objasnjava zasto uopste hriscani mogu ratovati.

U saracenskom taboru - evo vidite, produzuje se prica sa Saracenima do danas - pita musliman Svetoga Cirila: "Kako to hriscani mogu ratovati, a pri tom odrzati zapovijest o moljenju Bogu i za neprijatelje?" Sveti Cirilo na to odgovori: "Ako su u jednome zakonu napisane dvije zapovijesti, i date ljudima na izvrsenje, koji ce covjek biti bolji izvrsilac zakona: onaj koji ispuni samo jednu zapovijest, ili onaj koji ispuni obadvije?" "Nesumnjivo, onaj koji izvrsi obje zapovijesti", odgovorise Saraceni.

A Sveti Cirilo nastavi: "Hristos, Gospod nas, zapovijedio nam je da se molimo Bogu za one koji nas gone, i da i njima cinimo dobro. Ali On nam je jos rekao: vecu ljubav niko ne moze imati u ovome zivotu, nego ako li ko dusu svoju polozi za prijatelje. Stoga mi podnosimo uvrede, koje neprijatelji cine nama pojedinacno, i molimo se Bogu za njih, ali kao zajednica mi se zalazemo jedni za druge i polazemo zivote svoje, da ne bi kako neprijatelj, plijeneci bracu nasu, zaplijenio s tijelima i duse njihove i pogubio ih i tijelom i dusom."

Dakle, ovako postavljeno pitanje rata je pitanje ne samo tjelesne pogibije, i tjelesnog gubitka, nego i vjecne pogibije covjekove. Zato sveti Grigorije Bogoslov kaze veoma karakteristicno na jednom mjestu: da je bolji rat od mira koji odvaja od Boga. Ima rat koji privodi Bogu, i to

je jedan narodski receno veliki paradoks i rata i same filosofije i teologije rata, i ima truli mir. Ovaj narodski izraz je izuzetno znacajan.

Ima dakle, mir i nacin naseg postojanja, zivljenja - koji je truo, mrtav. To je nacin zivota koji odvaja, sustinski, egzistencijalno, kako nas jedne od drugih, tako i od smisla zivota, odvajajuci nas - po rijecima Grigorija Bogoslova - od Boga, kao Darodavca vjecnog zajednistva, smisla i zivota.

Onaj koji izda - ovo bi bio odgovor na pitanje oca Joanikija - on se prije svega odvojio od zajednice. A liturgija je sama po sebi zajednica. Odvojivsi se od te zajednice, on je sam sebe vec osudio na zaborav. Na bezimenost. On samoga sebe brise iz pamcenja te zajednice. Ukoliko je izdaja dublja, ukoliko je ona bez pokajanja, ukoliko je ona izdaja i Boga, odnosno svetinje, odnosno duse, odnosno vjere, onda je takav izdajnik jednostavno sebe pretvorio vec ovdje na zemlji u zivoga mrtvaca. Nije onda cudo sto ga i ljudi zaboravljaju, nije onda cudo sto ga ni Bog ne upisuje u svoj tefter, u svoju knjigu zivota.

Recimo, Vuk Brankovic: on je zaista jedan od takvih. U nase vrijeme rekao bih da je to Slobodan Milosevic. No ne samo on. Ono sto je uradjeno u nase dane sa srpskim narodom, recimo u Hercegovini i Bosni, narocito u srpskim krajinama o cemu je govorio nas Tihomir, to sto je uradjeno od nas samih kao naroda u ovom trenutku, takav odnos prema dijelu nasega naciona, i to najzdravijem i najcistijem dijelu, istorijski, istoriosofski i duhovno posmatrano - predstavlja jednu od najtezih izdaja koje su se dogodile na nasim prostorima. I utoliko je ta izdaja teza sto jedan dobar dio nasega drustva nje uopste nije svjestan, niti zna u stvari da je izvrsena stravicna izdaja i/ili da je on sam ucestvovao u toj izdaji. To je nesto najstrasnije sto se nama danas dogodilo.

A moramo i to priznati, nosioci te izdaje u ovom trenutku, dobrim dijelom jesu nasi intelektualci. To je nesto najtragicnije: ako uporedite nase intelektualce sada, savremenu srpsku inteligenciju sa onima iz 1914. godine ili nesto ranije, to kao da su dva svijeta.

A preko umrtvljenja inteligencije, doslo je do umrtvljenja nerva, onog zivotnog iskonskog nerva, u sirim slojevima drustva. Uz pomoc knjiga, ideja, narocito uz pomoc ovih masmedija danas mogu da se na najstavicniji nacin otudje ljudi od sebe samih. O tome je prije podne govorio profesor Zurovac izuzetno dobro. Kako moze savremeni covjek da bude raspamecen, otudjen od samoga svoga bica, od svoje sustine, izmanipulisan na najmracniji nacin, i to sve u ime demokratije, pravde, prava! Mi smo danas upravo u takvim orvelovskim vremenima.

Ima Mica Popovic jednu izuzetnu sliku koja se zove "Manipulacija". Ona je u svoje vrijeme vazila za ondasnji totalitarni sistem koji je bio kod nas, i koji je bio po cjelokupnom svom ustrojstvu manipulativan. Medjutim, ovo sto se danas dogadja, to je mnogo teze i mnogo opasnije od onoga sto se juce dogadjalo. Kao da se na nama ostvaruje ona prica iz Jevandjelja o covjeku koga je napustio demon, otisao u pusta mjesta, pa se onda vratio, i kaze: nadje covjeka onoga praznoga, nista nije u njemu novoga bilo, i ode u pustinju pa dovede sedam gorih demona, i nastani se u njega, "i bi onom covjeku posljednje gore od prvoga".

Bojim se, duhovno posmatrano, da smo u ovom trenutku, na svim nivoima naseg postojanja mnogo vise ugrozeni nego li sto smo to bili juce. Mnogo dublje izmanipulisani. Sto je najgore, prihvatamo tu manipulaciju kao nesto sto je, da ne kazem, prirodno, ili joj se priklanjamo u nekom svom strahu - bio on bioloski ili duhovni - koji se zasniva na velikoj, dubokoj i kolektivnoj raslabljenosti jednog naroda.

Mi smo danas ocevidno jedan raslabljeni narod. I takvi narodi u trenucima kad su raslabljeni, bilo sta da rade, nista im ne ide od ruke. Onda i kad ratuju, "pobrkaju pari", pa ne umiju ni da ratuju kako se na pravi nacin i viteski ratuje. Ovaj nas rat je bio krvavi rat. Ali ima u tom ratu mnogo necasnoga, necistoga, nesvojstvenog ovom narodu.

Da vam navedem jedan primjer drugacijeg ratovanja i ratnog morala. Jedan Jevtic, seljak, rodjak sadasnjeg Episkopa Hercegovackog i solunski borac, pricao mi je: "Dete, samo sto me zmija nije jela i vodenica mlela (to sam prvi put cuo od njega, tu poslovicu) sve sam prosao kroz zivot. U Prvom ratu prosao sam do Nisa, i do Peci, i preko Albanije i do Krfa, gled'o sam Plavu grobnicu, sve sam video, ali sam se uvek drzao onoga sto mi je moja majka pri ispracaju u rat rekla (pazite to je isto ono Jevrosime majke: "Nemoj sine ogrijesiti dusu"): "Nemoj dete da se ogresis ni o koga. Ni o neprijatelja. Narocito nemoj o mrtvoga neprijatelja da se ogresis. Nemoj slucajno nesto sa njega da uzmes". I kaze: "Poslusao sam majku, i gledao sam svojim ocima: polakomi se covek na sat onoga koga je ubio ili na nesto drugo, skine cipele ili nesto drugo sa njega; i gledam - iduceg dana zrno pogodi njega. A mene? Prolazio sam kroz kise kursuma, i vratio se svojoj majci zdrav". Tada kad mi je ovo govorio, vec je imao osamdeset i vise godina.

Ovih dana mi neko isprica potresnu pricu o Prebilovcima. Ustase su napravile jedan od najstrasnijih zlocina ovoga vijeka, bas tamo. Svi drugi zlocini, a bilo ih je to ce tek istorija da pokaze kakvih, neuporedivi su po surovosti sa onim sto je uradjeno u Prebilovcima. Cak i ovo sto je Tiho naveo, a to je bar za stepen ispod toga. Hiljadu i sto nevino pobijenih staraca, zena i djece i u jamu bacenih 1941. godine. Komunisti poslije rata ubijali njih mrtve, time sto su ih betonskom plocom sakrili - to je strasnije ubistvo od onoga ustaskog! Tek su devedesetih godina izvadjeni, njihove kosti iznijete na svjetlost dana, pohranjene u zajednicku kapelu, uz namjeru da se za njih podigne hram. I sta se dogodilo? Te mucenicke kosti, koje su vec dva puta ubijane, konacno su unistene od hrvatske vojske na pocetku ovog rata da ne ostane traga od njih!

Tim povodom neko mi je ispricao: te neo ustase koji su napravili taj zlocin 1992. godine, istoga dana su svi poginuli sem jednoga koji ih je odvracao da to ne rade! Kazu uz to da Hrvatice dolaze na to mucenicko mjesto da pale svijece. Vec je to nesto utjesno. Ta svijeca, ako ju je zapalila pobozna Hrvatica, daje nadu u pobjedu u hrvatskom narodu nad genocidnim duhom koji kao da se zacario u njemu u ovom vijeku. To je istovremeno i pokazatelj da i u ovom ratu ima neke pravde Bozije.

Stari su znali, pa i kad su rat vodili, da ispostuju neprijatelja. Uzmite recimo Crnogorce, kada je bilo predavanje grada Niksica, u proslom vijeku: crnogorska komanda porucuje turskoj komandi u Niksicu: "Imamo topove, unisticemo i vas i grad. Nije dobro da rusimo grad, i da ubijamo nejac. Evo vam rijec - tri hiljade vasih vojnika koliko imate, sa oruzjem neka prodje, necemo vas poniziti, ni oruzje necemo uzeti. Idite preko Drine, neka vam je srecan put." Svi su izasli do jednoga i otisli su u Bosnu. Ni jedan top nije ispaljen na Niksic.

Sad vi uporedite, prosli vijek i danasnje ratovanje gdje se ne ostavlja kamen na kamenu. Projavilo se u ovom ratu nesto nihilisticko, samoubilacko, stravicno se nesto projavilo. Ja to jedino mogu da objasnim dubokim moralnim opustosenjem naroda, o cemu je i profesor Babic govorio. To moralno opustosenje je posljedica komunisticko bezbozne ideologije koja se dotakla citavih slojeva drustva. Tu nema vise moralne vertikale, nema principa, nema istinske mjere ljudskog ponasanja. Tu nemas nikoga pred koga bi stao da se pokajes: ti si bog, ti si gospodar smrti i zivota. Jedino sto odredjuje ponasanje to je tvoja volja, ili tvoja samovolja, tvoja zloba i tvoj interes. Nema drugog principa kojim se rukovodis. A takvi ratovi, zasnovani na takvom moralnom besparitetu su najstrasniji ratovi.

Na zalost, ratovi koji se danas vode, ne samo ovaj koji se vodio kod nas (koji se i dalje vodi, i koji se produzuje i ko zna gdje ce se zaustaviti), svi ratovi koji su vodjeni u novije vrijeme, recimo americki ratovi i drugi, sve su vise bez istinske pravde i morala. Tako za ovaj rat, gradjanski, ustanovljuju Haski sud, a pitamo se: Koga su izveli na sud za Vijetnam, za Kambodzu, za indijanske ratove, za Irak?

Pricao mi je Galois, francuski general - prosle godine sam bio kod njega - on je bio na licu mjesta: dvije stotine hiljada Iracana su Amerikanci zive zatrpali u pijesak! Ni trepnuli nijesu!

Naravno, ni �

New York Times�

niti bilo koje druge americke novine to nijesu zabiljezile. A cim nije zabiljezeno, znaci nije toga ni bilo. A kao takvo ne podleze nicijem sudu! To je isto ono sto su nasi zlocinci, domaci marksisticki revolucionari radili u Drugom svjetskom ratu i poslije njega: - Ne da ti ime, ne da ti spomen, ne da ti grob. A to znaci: cim nemas groba, imena, spomena - znaci nijesam ni ubio nikoga. Otkud kod nas jos uvijek ta iracionalna borba oko grobova? Upravo stoga. Nema zlocina, ako nema groba i biljega da ga je bilo.

Svi zlocinci pa i ovi moderni, svuda u svijetu, pa i na prostorima Bosne i Hercegovine imaju potrebu da zatru tragove svojih zlocina. Nema zlocina, ako nema tragova od onoga sto je ucinjeno. To je narocito svojstveno modernim ratovima, i modernom svijetu, cemu umnogome doprinose i stravicna sredstva masovnih unistenja ljudi. Sve to djeluje zastrasujuce u odnosu na sve ratove koji su do sada vodjeni u istoriji.

Ne znam da li sam odgovorio na pitanje oca Joanikija. U svakom slucaju, truli mir, trulo ljudsko postojanje ovdje na zemlji, tj. zivljenje koje otudjuje od Boga, upravo i jeste sustina cjelokupnog novog svjetskog poretka, savremenog sekularizovanog usmjerenja evroamericke civilizacije - ona je na tome sagradjena, a time na ogromnoj lazi o covjeku. Takav mir ustvari nije mir vec privid mira, zasnovan na otudjenju od izvora mira i pravde. Kao takav on ce biti uvijek iznova uzrok stravicnih krvoprolica. Zasto? Zato sto onaj koji ima Boga u sebe, kao vjecno i neprolazno imanje, on ce se neprekidno boriti, to je Solzenjicin tako genijalno primjetio - ne za osvajanje spoljasnjih nego za osvajanje unutarnjih prostora. Briga takvoga za kule i za gradove, za zlato i za uzivanja, tj. za prolazno zemaljsko carstvo. On svodi svoje potrebe na minimum, ove zemaljske potrebe, zato nema razloga ni od koga nista da trazi i da otima, nego jedino ako moze nesto nekome da pridoda. Jer on zna istinitost rijeci Hristove: "Ne sabirajte sebi blaga gdje moljac nagriza i rdja kvari". Nemojte se time bogatiti! To je htio bludni sin, time da se obogati, da ide u svijet, pa je na kraju i ono sto je imao procerdao, istrosio i vratio se potpuno opustosen svome ocu.

U polozaju bludnoga sina je savremeno covjecanstvo. Ono je sve opustosenije i opustosenije, sve je plitkoumnije, sve je povrsnije. Ustrojava zivot samo na nivou horizontale, bez vertikale. A ljudska dusa je duboka, duboka je i ljudska glad! Zato, s obzirom da nema u sebi probudjenu zedj za vertikalom, za imanjem neprolaznim, onda covjek neminovno, po samim zakonima svoga ustrojstva, mora da grabi oko sebe, da bi se bar necega docepao, radi opstanka i lazne sigurnosti. Velike imperije to pokazuju; takodje i rimokatolicizam je primio taj otrov u sebe. Cinjenica da ima u sebi taj imperijalisticki duh, zelju da gospodari ovim svijetom, pokazuje da ima u sebi neku unutarnju nesigurnost, koja nastaje kad se prekine veza sa Zivim Bogom.

Vjerovatno da, jednim dobrim dijelom, ovaj "juris" na pravoslavne zemlje, koji ne traje od juce, nego cak negdje dublje i dalje - od Mongola i Turske imperije, a narocito od pocetka ovog vijeka - ima za svjesnu ili nesvjesnu osnovu saznanje da se tu negdje cuva nekakvo bescjen blago, neko najdublje pamcenje, pa to pamcenje treba zbrisati, da bi onda ljudi mirno i neuznemiravano mogli ovdje da zive u ovom trulom svijetu, zadojeni duhom nekrofilije, u

mrtvacnici zemaljskoj. Da zive bez mirisa nebeskog, bez dubljeg cilja i smisla postojanja. U jednom takvom svijetu jedino sto nama ljudima preostaje jeste da se otimamo, da otimamo jedni od drugih zemlju, slavu, vlast i cast, u kojima mislimo da nalazimo svoju srecu.

U tome se i sastoji tragika ovakvih ratova. A ratovi nijesu samo oni ratovi koji se vode oruzjem; postoje mnoge vrste ratova u drustvu, u ekonomiji.

Evo danas ovdje kod nas - vodi se citav jedan tihi rat, rat otimacine, najcesce ljudi obezbozenih. Juce je sabirao i otimao "u ime naroda" i "za narod", stvarao zajednicko drustveno bogatstvo. A danas to "podrustvljeno" bogatstvo - u duhu nove privatizacije no na nacelima istog vucjeg samoljublja - prisvaja sebi. I sad ti gledas biznismene koji su do juce bili sekretari komiteta ili sluzbenici SUP-a, koji se sepure po svijetu nekakvim bogatstvom, koje sigurno da nije mogao tako brzo steci svojim trudom, niti mu je od baba ostalo, nego ga je on negdje, a zna se gdje, i od nekoga, a zna se od koga, oteo.

Jer Amerikanac ima bogatstvo, ali ga je on najcesce mukotrpno zaradjivao: njegov pradjed, pa djed, pa otac, pa on, pa izborio nesto. Ovaj nas biznismen preko noci promijeni ideoloski curak, vjesto iskoristi svoj polozaj i potpis, uz to i mutno ratno vrijeme i vrijeme drustvenih lomova, pa se preko noci obogati. Zaboravljajuci pri tom svetu narodnu istinu da je "oteto prokleto" i da se sve ono sto je lako i nepravedno steceno jos lakse gubi.

I ovo je opet projekcija ratova koji se vode u nama i oko nas. A svi ratovi, na kraju krajeva, pocinju i zavrsavaju se kao rat u ljudskom srcu i oko ljudskog srca. Tu presijeca granica izmedju dobra i zla, mrznje i ljubavi; svaka borba se tu zapocinje i prvo vodi, na nivou ljudskog srca, pa se tek onda transponuje i siri dalje.

Imao sam nedavno susret sa jednim nasim bivsim velikim ratnikom, ideologom revolucije. Ispricao mi je svoju domacu pricu, o svojoj sestri, o svome ocu, o svome bratu. Tada sam shvatio da u stvari ova njegova borba, sav njegov inter-nacionalizam, njegova revolucija i principi te revolucije nijesu nista drugo nego projekcija njegove porodicne drame, iz Crmnice recimo. Domaca licna i porodicna drama dobila je jednostavno kosmicke metafizicke dimenzije!

Sve ovo dakle, sto kazem, o cemu govorimo, sve to negdje zapocinje na nivou srca. Ako se tu, u srcu, ne izvojuje ona najbitnija bitka, viteska bitka protiv zla, protiv grijeha, protiv nepravde, onda nigdje se ona drugdje izvojevati nece. Tu se najvece bitke odvijaju. Zato je sveti Petar Cetinjski tako veliki, sto je tu bitku izvojevao; sve drugo sto je djelao, saglasno je s onim sto je on bio u svom bicu i sto je prakticno ostvario u sebi, svojim zivotnim podvigom.

E kad bi nam Bog dao takvih ratnika i u ovo nase vrijeme, kakav je bio ovaj vitez Bozji bez straha i mane!

KRAJ