jadranka klepac - ljevak.hr · 9 1. neobiČan skok lj etno vruće popodne bez zvukova, baš onakvo...

Jadranka Klepac

Spomenar FIN.indd 1 04/10/16 18:02

Biblioteka

Za nakladnikaIvana Ljevak Lebeda

UrednicaDubravka Težak

© Jadranka Klepac i Naklada Ljevak, 2016.e-mail: [email protected]

www.ljevak.hr


Spomenar

Zagreb, listopad 2016.

JADRANKA KLEPAC


Lektura i korekturaJadranka Varošanec

Ilustracija na naslovniciNinoslav Kunc

IlustracijeNinoslav KuncMirna Radić

Oblikovanje i prijelomRam

TisakFeroproms

ISBN 978-953-303-950-3 (meki uvez)

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000940304.

ISBN 978-953-303-951-0 (tvrdi uvez)

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000940305.


Mojim unucima


S A D R Ž A J

1. Neobičan skok. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 2. Neobična domaća zadaća. . . . . . . . . . . . . . . . 17 3. Osnivanje tajnog kluba . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 4. Postoje li paralelni svjetovi. . . . . . . . . . . . . . . 43 5. Brunina priča za laku noć . . . . . . . . . . . . . . . 55 6. Jedna uništena fotografija . . . . . . . . . . . . . . . 63 7. Danina priča za laku noć . . . . . . . . . . . . . . . . 71 8. Ruta otkriva laž. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 9. Dana u knjižnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 10. Dana pokušava pisati priču . . . . . . . . . . . . . . 87 11. Tajni klub se širi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 12. Priča o dinosaurima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 13. Nestala domaća zadaća . . . . . . . . . . . . . . . . 109 14. Priča o lišću i jeseni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 15. Operacija spomenar . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 16. O munji, gromu, oblacima, kiši i snijegu . . 129 17. Ispunjena najveća želja. . . . . . . . . . . . . . . . . 133 18. Iz Franova spomenara . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 19. Maskenbal u školi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 20. Epilog (ili: još jedan skok, ali u vremenu). . . 147


Pogovor: Kakve uspomene treba ponijeti iz škole (Dubravka Težak). . . . . . . . . . . . . . . . . . 151

Bilješka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155


9

1 .

N E O B I Č A N S KO K

Lj etno vruće popodne bez zvukova, baš onakvo kakvo zna biti potkraj kolovoza netom prije

ve like seobe naroda s mora natrag na kontinent. Zagreb je bio još usporen od ljetnih žega, sjene dr veća i zgrada bile su duge i jasno obrubljene najavljujući jesen. Lišće je počelo mijenjati boju. Više nije bilo svježe zeleno kao u svibnju, već je u sebi sadržavalo upijenu boju sunca pripremajući se za veće jesenske promjene. I zrak je drukčije miri-sao: na pokošenu travu, topli asfalt i ukuhane raj-čice čiji se miris osjećao iz poluotvorenog prozora obližnjega prizemnog stana.

Dana je sjela u hlad na stepenice sjevernoga stu bišta izašavši malo na zrak. Morala se vratiti s mora, roditeljima je godišnji odmor završio, a i po -četak škole se približio.

Pomislila je na Rutu i Davora. Jesu li se već vrati-li u Zagreb? Budući da škola počinje u ponedjeljak, bila je uvjerena da će ubrzo i to saznati.

Iz puke dosade počela je razmišljati koliko dale-ko može skočiti s najgornje stepenice. Ništa pamet-nije joj toga trena nije padalo na um. Um joj je toga


10

J a d r a n k a K l e pa c

trena bio potpuno prazan, prazan baš kao i ulica ispred nje. Nigdje žive duše.

ãBi li mogla preskočiti pločnik i živicu?Ò pitala se i sama se sebi čudila jer inače nije bila neki izra-zito sportski tip. Prema sportu se odnosila baš kao njezina baka prema rezultatima preklanjske nogo-metne drugorazredne lige.

ãHa, što dosada čini od čovjeka?Ò počela se po -malo zabavljati na vlastiti račun. Danas joj se nije dalo čak ni do knjižnice. Doosaaada.

ãBilo bi lijepo da doskočim negdje na pola livade iza kuće. Mogu li ja to?Ò

Nije joj bilo jasno kako joj se ta misao pojavila u glavi. Kao da nije bila njezina, kao da joj je netko ideju šapnuo. Netko tko je stajao tik iza njezina uha. Neka mala nestašna vila šaptačica? Postoje li vile i vilenjaci? Anđeli i duhovi? Hm...

Počela se smijuljiti svojim čudnim mislima. Ali, uskoro se zainteresirala. Nešto ju je povuklo,

ni o čemu drugom više nije razmišljala. U glavi više nije bilo nijedne druge misli. Samo ta o skoku i koliko daleko bi se mogla odraziti. Zatim ju je pre plavio neki val guste svjesnosti, obavio ju je kao nekom koprenom. Imala je osjećaj da se nalazi u oblaku magle. I skočila je.

Odrazila se uvis najjače što je mogla. Iznenadila ju je lakoća vlastita tijela. Zatim ju je obuzelo odu-ševljenje. Više nije osjećala vlastitu težinu. Letjela je. Ili lebdjela. Pobijedila gravitaciju! Mogla se kre-tati u zraku u svim smjerovima.


11

S p o m e n a r

ãJa MOGU letjeti!ÒAutomatski je krenula prema svojem zamišlje nom

cilju. Lagana kao leptir. Osjećala je samo stru janje toplog zraka. A zatim se pojavila panika i strah.

ãŠto ako me netko vidi?ÒA najgore što ti se može dogoditi ako imaš tri-

naest-četrnaest godina da netko u tvojem razredu i tvojoj bližoj i daljoj okolini pomisli da si drukčiji i da se izdvajaš od većine klinaca tvoje generacije. Odmah te proglase čudakom ili frikom i možeš se slikat’ dok ne vratiš prvobitnu reputaciju.

Nakon djelića sekunde, a njoj su se činili kao vječ nost, preletjela je pločnik i živicu i krenula prema livadi.

Poželjela je toga trena doskočiti, ali nije znala kako prekinuti to bestežinsko stanje. Kako aterira-ti? Vlastito je tijelo nije slušalo. Bilo je u vlasti uma koji je imao neki drugi plan. A um joj je nalagao da istraži što još sve može u tom bestežinskom stanju. No, strah je ipak prevladao.

Krajičkom oka vidjela je u daljini ljude kako ho -daju jako, jako polako... Kao na usporenom filmu. Osjećala se kao da je u nekom paralelnom svemiru, oni ljudi su bili izvan njezina svemira i vremena. Nadala se da je nisu uočili.

ãHej, koncentriraj se i nađi rješenje. Doskoči pri je nego te netko vidi!!!Ò naredila je samoj sebi i svo jem tijelu da doskoči, ali to nije bilo dovoljno.

Kako naći izlaz iz ove situacije, panično se upi-tala, a grlo joj se od straha počelo stezati. Po pola-


12


ganom hodu ljudi u daljini shvatila je da njezino vrijeme teče nekom drugom brzinom, ne više line-arnom, kao da se oko nje prostor zgusnuo, a tamo u daljini razvukao...

Tada je, posve intuitivno, odlučila intenzivno mi sliti o nečem drugom, o školi primjerice, i to je uspjelo. Toga trena našla se na zemlji. Odluka, iako podsvjesna, bila je rješenje.

ãKako nam tijelo i mozak sami znaju naći rješe-nje kada je frka! Gotovo neovisno o nama!Ò izne-nađeno je pomislila, iako joj nije bilo jasno tko je, zapravo, dao tu naredbu koju je tijelo poslušalo.

Iako je tresnula o zemlju svom snagom, osjećala je da nije bilo nikakvih ozbiljnijih posljedica. Samo je malo ogrebla koljeno.

Ustala je i okrenula se prema stubištu.ãHej... pa to nije moguće!Ò poluglasno je povika-

la. ãNema šanse da sam ja napravila taj skok!Ò Okrenula se oko svoje osi. Oko nje nikoga. U re du

je. Nitko je nije vidio. Počela je smirenije disati i vratila se na početak stepenica.

ãMoram to pokušati ponovnoÒ, naredila je samoj sebi.

Pričekala je da nikoga ne bude u njezinu vido-krugu i da ljudi koje je vidjela u daljini nestanu.

Ponovno je skočila i – ništa. Našla se upravo na podnožju stepenica. Pokušala je još jedanput. Rezultat isti. Nije joj bilo do kraja jasno što se to upravo dogodilo. U čemu je bio problem? Po čemu se prvi skok razlikovao od ovoga?


13

S p o m e n a r

ãJesam li sanjala prvi skok? Je li to bila moja ma -šta?Ò pitala se.

ãOk, koji put ne mogu povući crtu između stvar-nosti i mašte, ali... koljeno! Pa ono je dokaz!Ò istr-ljala je rukom ogrebeno koljeno koje ju je malo peckalo.

ãOnaj čudni osjećaj svjesnosti, gustoće prosto-ra... Da, to je to... To je razlika... To se pojavilo samo u prvom skoku... Kako to ponoviti?Ò zavrtje-la je glavom ne mogavši se dosjetiti kako je bila dospjela u ono čudno stanje. Bijaše to poput nekog transa. Nešto je u svemu tome bilo nadnaravno. I koliko god je pokušavala, nijedanput nije uspjela po noviti svoj dugi skok.

Otišla je do mjesta gdje je doskočila nakon prvog skoka brojeći svoje korake. Dvadeset koraka od ploč nika. Nemoguće.

Tada je odlučila da to nikome neće reći. Uosta-lom, tko bi joj i vjerovao? Mislili bi svi da je prolu-pala. Poludjela.

Sjela je ponovno na stube razmišljajući. Osjećala se pomalo ljutitom na sebe jer je bila svjesna da je strah prevladao pred novim izazovima. ãJesam li ja to kukavica kojoj je važnije što će drugi reći nego doživljaj novih iskustava? Kako to da nisam bila do kraja svjesna te situacije i prepoznala da mi se nudi nešto drugo? Posve novo? Hoće li taj kukavičluk obilježiti cijeli moj život?Ò

ãJe li moguće da naše znanje o gravitaciji nije još do kraja istraženo? Može li naš um pobijediti gra-


14


vitaciju? Je li teško spoznati druge dimenzije? Kažu da ima ljudi koji vide i osjećaju četvrtu dimenziju... Hm... Možda su to samo neosnovane priče... Ima li moj skok veze s višim dimenzijama? Kako se to dogodilo? Iznimka ili? Je li to bio proboj u dublji ili neki drugi svemir? Što je to naš svijet koji vidimo? Vidimo li ga svi isto? U istim bojama i obrisima? Vide li životinje neku drukčiju sliku? Je li to samo projekcija nekoga višedimenzionalnog svijeta na naš trodimenzionalni? Možemo li mi živjeti u ne -kim paralelnim svemirima? Ili barem naša svijest? Uostalom, što je to – svijest? Um? Jesu li naše mo -gućnosti veće nego što to mislimo i znamo? Kako ih spoznati i kako ovladati njima?Ò

Osjetila je vibriranje mobitela u džepu. Stigla je poruka. Od Rute. Dakle, vratila se s mora i ona, pomislila je. Dani se ta čudna koincidencija često događala. Da joj se javi netko na koga je netom prije pomislila.

Je li i to samo još jedna od neobjašnjivih stvari oko nas? Kako ono njezin tata naziva takve stvari? Sinkronom... Ma ne. Malo se jače koncentrirala. Da. Sinkroniciteti.

ãSi doma?Ò pročitala je poruku i odmah odgo-vo rila:

ãHm... Da. Ispred kuće.Ò Pao je dogovor – Maksimir, koji nije bio daleko,

samo desetak minuta hoda od njihovih domova. Uputila se u parkić s prednje strane kuće, odmah

pokraj škole, da dočeka Rutu, a onda će zajedno


15

S p o m e n a r

u Maksimir. Na njihovo tajno mjesto sastanaka. Pokraj staroga hrastova panja. Odlučila je da joj neće ispričati što joj se upravo dogodilo. Imaju one i drugih tema za razgovor, a o ovome najprije mora dobro razmisliti i razdvojiti san od jave, maštu od stvarnosti. Hodajući prema Ruti, upitala se doga-đaju li se i drugim ljudima neobične i neobjašnjive stvari ili samo njoj.


17

2.

N E O B I Č N A D O M A Ć A Z A DA Ć A

I ako se Dana veselila prvom danu škole, on nije prošao onako kako je očekivala. Ok, dobili su

no vu rasku koja se Dani i prije sviđala, dodijelili su im nekoliko novih klinaca u razredu koje još nije do kraja skužila. Novi raspored sati koji je mo -gao biti i bolji, primjerice, tjelesni je mogao biti na kraju radnog dana, a ne usred nastave. Opet će cure bojkotirati tjelesni čim im se ukaže prilika.

U klupi je sjedila s Rutom, a Bruna je bila od -mah ispred njih. To je bilo super, sve tri jedna blizu druge!

Raska ih je upoznala s novim predmetima i ime-nima novih nastavnika, potrebnim udžbenicima, a zatim je počela govoriti o pravilima ponašanja u razredu i školi, o poštovanju sugovornika, o to me kako se ne smiju upotrebljavati ružne riječi u govoru. Roko ju je, po svojem starom običaju, pre kinuo i upitao vrijedi li to samo za školu. To o ružnim riječima. Raska se očima nasmijala, a onda mu je uputila pogled – jesi li ti to zalutao u ovaj razred – što je Roko razumio i povukao se. Zatim je mirno nastavila govoriti o pravilima komunikacije: kako se sugovornik mora slušati i ne prekidati, a


18


kada on završi misao, tek se onda mogu postavljati pitanja... Za to je vrijeme, Marin, koji je i inače bio opsjednut Rutinim repom, umjesto da gleda i sluša rasku i već više puta ju je proteklih godina znao povući za kosu, to opet učinio. Nije se mogao othr-vati trenutačnom impulsu. Očito mu je Ruta jako nedostajala preko ljeta.

– Koji glupi idiot idiotski... koja buda... ovaj... luda – povikala je Ruta i čak joj je i ruka automatski poletjela iz ramena prema natrag, ali se brzo poput projektila koji je naišao na betonski zid zaustavila, pogledavši razrednicu – oprostite, znam da nije ok, ali nije ok ni to što Marin radi. Opet! Je li u redu da ga nazovem – MAGAKOZOSLONOROG? – pogleda-la je razrednicu, ali se tijelom okrenula prema razre-du koji se radoznalo umirio u iščekivanju posljedica, dok su im u ušima još uvijek odzvanjale raskine rije-či – i budući da takva životinja praktički ne postoji i da je to izmišljena riječ to i nije neka uvreda...

Već su svi znali iz prijašnjeg iskustva da Bruna neće izdržati da je odmah ne poklopi jer ona nije voljela da se životinje, Božja i prirodna bića omalo-važavaju u bilo kojem pogledu pa se nekoliko pari očiju već okrenulo prema Bruni. Čulo se i smijulje-nje iz zadnjih klupa.

– Recimo da logički i pravno to nije uvreda, ali budući da mi znamo što si ti mislila, da je taj XYZ i magarac i slon i kozorog, jer to se krije iza tvoje poruke, to nije fer prema životinjama. Magarac je pametna i suptilna životinja, a da i ne spominjemo


19

S p o m e n a r

koliko je od koristi ljudima, slon je i emotivan i in -te ligentan, kozorog elegantan i gracilan...

Raska joj nije dala da dalje elaborira svoje pogle-de na svijet te je promijenila temu uz komentar da se treba okrenuti matematici kada tako brzo reagi-raju i misle. Počela je s nečim što je sličilo uvodu u matematiku, objasnila je razredu što će raditi ove godine, a zatim im je nacrtala jedan pravokutnik na ploču (to je pripadalo ponavljanju gradiva) te u njega ucrtala trokut:

Tražila je da iz toga lika zaključe koliki dio površine pravokutnika prekriva trokut. Taj je dio sata bio veseo i zabavan jer je ona od njih tražila rješenja i objaš-njenja. Dakako, nekako istodobno su Dana i Marin zaključili da treba dodati još jednu crtu – spustiti okomicu iz vrha trokuta na stranicu pravokutnika. Iz dobivene slike bilo je odmah vidljivo da trokut pre-kriva polovinu pravokutnika. Tada im je svima bilo jasno da su ponovili formulu za površinu trokuta.


20


To je Dana voljela kod matematike, otkrivanje zakonitosti među različitim objektima, brojevima, likovima, geometrijskim tijelima, a koje bi zatim opi-sali i zapisali jednostavnim i elegantnim formu lama. Voljela je ãvidjetiÒ i razumjeti dokaz neke ide je, način razmišljanja, skriveni zakon, a zatim vidjeti i kako se to primjenjuje u prirodi. Taj proces otkrivanja i razu-mijevanja svijeta oko nas ju je oduševljavao. Bilo joj super i kada je bilo mo guće neku zakonitost u pri-rodi opisati s nekoliko simbola koji svugdje vrije de. U svim državama svijeta. Univerzalnost matematič-kog jezika i pisma bila joj je magična. Jasno da se nisu svi u razredu oduševljavali takvim pristupom matematici i svijetu oko nas. Mnogi su voljeli gotove recepte, što je nju poprilično izluđivalo.

Zatim im je raska dala nekoliko jednostavnih zadataka koje su trebali riješiti i podijelila ih je u ekipe. Ekipe su se natjecale u brzini i u tome tko je bolje znao objasniti dobivena rješenja ostalima u razredu. Učenici su sami trebali odlučivati koja je ekipa bolja. I da, trebalo je sve riješiti napamet, bez pisanja. Samo logikom!

Zadaci su glasili otprilike ovako:

1. Za pet godina Boris će biti pet godina mlađi nego što će Stjepan biti za sedam godina. Tko je od njih mlađi?

2. Prije godinu dana Kata je bila pet godina sta-rija nego što je Marija sada. Tko je stariji?


21

S p o m e n a r

(Marin se nasmijao, a raska ga je upozorila oči ma da bude tiho.)

3. Vlado treba reći Petru broj kojemu je umno-žak znamenki dvadeset četiri. Koliki je zbroj zna menki najmanjega takvog broja?

4. U vrećici se nalaze kuglice pet različitih boja. Dvije su crvene, tri plave, deset bijelih, četiri ze lene, tri crne. Ne gledajući u vrećicu vadi-mo jednu po jednu kuglicu i ne vraćamo je natrag. Koliko najmanje kuglica moramo iz -vući da bismo bili sigurni da su dvije od njih iste boje?

Poslije ovih problemčića dodala im je tičerica još zadataka s utakmicama i golovima, bio je i jedan s jednakostraničnim trokutom, neki sa svojstvima brojeva i djeljivošću... Kako je bilo malo vremena do zvona, trebalo je najprije riješiti samo prva četiri zadatka. Po raskinoj opasci to su bili zadaci koje su mogli riješiti i učenici petog, pa čak i četvrtog razreda. Svi su prionuli rješavanju problema uz malu pobunu da nije fer što su Dana, Marin i Davor u istoj ekipi koja je i, očekivano, pobijedila.

Dana je odmah dala odgovor na prvi i četvrti zadatak (Boris, šest kuglica), Marin na drugi (Kata, što je njemu odmah bilo jasno, a bilo je tipova u razredu koji su i tu duboko razmišljali!!!), a Davor treći (jedanaest).


jadranka klepac - ljevak.hr · 9 1. neobiČan skok lj etno vruće popodne bez zvukova, baš onakvo...

Documents