jack kerouac - na cesti

165
JACK KEROUAC NA CESTI BIBLIOTEKA BEST Svezak 13. Uređuje MIROSLAVA VUČIĆ JACK KEROUAC NA CESTI Prvo hrvatsko obnovljeno izdanje S engleskoga prevela NADA ŠOLJAN TARGA ZAGREB, 1997. Naslov izvornika On the Road Copyright © 1955. by Jack Kerouac Copyright prijevoda © 1997. byNada Šoljan 1. Prvi put sam sreo Deana nedugo pošto smo se moja žena i ja rastali. Upravo sam bio prebolio tešku bolest, o kojoj sad neću govoriti, osim da je imala neke veze s tom tužnom dogodovštinom i mojim osjećajem da je sve mrtvo. Nakon dolaska Deana Moriartvja počeo je onaj dio mog života koji se može nazvati životom na cesti. Prije toga često sam sanjao o tome da odem na Zapad i vidim te krajeve, uvijek kujući neke neodređene planove, ali nikad ne odlazeći. Dean je kao stvoren za cestu, jer on je zapravo na cesti rođen kad su njegovi roditelji prolazili kroz Salt Lake City 1926. u starim kolima na putu prema Los Angelesu. Prve obavijesti o njemu dobio sam od Chada Kinga, koji mi je pokazao nekoliko njegovih pisama napisanih iz popravilišta u New Mexicu. Silno su me zanimala ta pisma, jer su tako naivno i slatko tražila od Chada da ga nauči sve o Nietzscheu i sve one prekrasne intelektualne stvari koje Chad zna. U jednom trenutku Carlo i ja razgovarali smo o tim pismima i pitali se hoćemo li ikad upoznati čudnovatog Deana Moriartvja. Sve je to bilo davno, kad Dean nije bio ovakav kao sada, kad je bio mladi ka-žnjenik obavijen oblakom tajne. Zatim je došla vijest daje Dean izišao iz popravilišta i da dolazi prvi put u New York; govorilo se također da se upravo oženio djevojkom koja se zove Marvlou. Jednog dana motao sam se oko sveučilišta i Chad i Tim Gray rekli su mi da se Dean nastanio u nekoj jeftinoj rupi u Istočnom Harle-mu, španjolskom Harlemu. Dean je večer prije toga prvi put stigao u 7 JackKerouac New York, s onom svojom zgodnom malom mačkom Marvlou; sišli su s autobusa kod Pedesete ulice, zakrenuli za ugao tražeći mjesto gdje bi mogli nešto pojesti i ušli ravno Hectoru; od tada je Hectorova kavana za Deana poprimila značenje velikog simbola New Yorka. Potrošili su velike novce na krasne velike kolače s glazurom i indijanere. Čitavo to vrijeme Dean je govorio Marvlou ovakav tekst: »Eto, draga, sad smo u New Yorku i premda ti nisam rekao sve što sam mislio kad smo prolazili kroz Missouri, a posebno onda kad smo prolazili kraj boonevilleskog popravilišta koje me podsjetilo na moj zatvorski problem, apsolutno je nužno da sad odgodimo sva ona preostala pitanja koja se tiču naših osobnih ljubavnih stvari i smjesta počnemo misliti o specifičnim radno-životnim planovima...« i tako dalje, na način koji mu je bio svojstven u tim davnim danima. Pošao sam s momcima do njegova jeftinog stana i Dean se pojavio na vratima u gaćicama. Marvlou je skočila s kauča; Dean je otpremio vlasnika stana u kuhinju, po svoj prilici da skuha kavu, dok je

Upload: gjankovi3349

Post on 01-Nov-2014

316 views

Category:

Documents


24 download

TRANSCRIPT

Page 1: Jack Kerouac - Na Cesti

JACK KEROUAC

NA CESTI

BIBLIOTEKABESTSvezak 13.Uređuje MIROSLAVA VUČIĆJACK KEROUACNA CESTIPrvo hrvatsko obnovljeno izdanjeS engleskoga prevela NADA ŠOLJANTARGAZAGREB, 1997.Naslov izvornika On the RoadCopyright © 1955. by Jack KerouacCopyright prijevoda © 1997. byNada Šoljan

1.Prvi put sam sreo Deana nedugo pošto smo se moja žena i ja rastali. Upravo sam bio prebolio tešku bolest, o kojoj sad neću govoriti, osim da je imala neke veze s tom tužnom dogodovštinom i mojim osjećajem da je sve mrtvo. Nakon dolaska Deana Moriartvja počeo je onaj dio mog života koji se može nazvati životom na cesti. Prije toga često sam sanjao o tome da odem na Zapad i vidim te krajeve, uvijek kujući neke neodređene planove, ali nikad ne odlazeći. Dean je kao stvoren za cestu, jer on je zapravo na cesti rođen kad su njegovi roditelji prolazili kroz Salt Lake City 1926. u starim kolima na putu prema Los Angelesu. Prve obavijesti o njemu dobio sam od Chada Kinga, koji mi je pokazao nekoliko njegovih pisama napisanih iz popravilišta u New Mexicu. Silno su me zanimala ta pisma, jer su tako naivno i slatko tražila od Chada da ga nauči sve o Nietzscheu i sve one prekrasne intelektualne stvari koje Chad zna. U jednom trenutku Carlo i ja razgovarali smo o tim pismima i pitali se hoćemo li ikad upoznati čudnovatog Deana Moriartvja. Sve je to bilo davno, kad Dean nije bio ovakav kao sada, kad je bio mladi ka-žnjenik obavijen oblakom tajne. Zatim je došla vijest daje Dean izišao iz popravilišta i da dolazi prvi put u New York; govorilo se također da se upravo oženio djevojkom koja se zove Marvlou.Jednog dana motao sam se oko sveučilišta i Chad i Tim Gray rekli su mi da se Dean nastanio u nekoj jeftinoj rupi u Istočnom Harle-mu, španjolskom Harlemu. Dean je večer prije toga prvi put stigao u7JackKerouacNew York, s onom svojom zgodnom malom mačkom Marvlou; sišli su s autobusa kod Pedesete ulice, zakrenuli za ugao tražeći mjesto gdje bi mogli nešto pojesti i ušli ravno Hectoru; od tada je Hectorova kavana za Deana poprimila značenje velikog simbola New Yorka. Potrošili su velike novce na krasne velike kolače s glazurom i indijanere.Čitavo to vrijeme Dean je govorio Marvlou ovakav tekst: »Eto, draga, sad smo u New Yorku i premda ti nisam rekao sve što sam mislio kad smo prolazili kroz Missouri, a posebno onda kad smo prolazili kraj boonevilleskog popravilišta koje me podsjetilo na moj zatvorski problem, apsolutno je nužno da sad odgodimo sva ona preostala pitanja koja se tiču naših osobnih ljubavnih stvari i smjesta počnemo misliti o specifičnim radno-životnim planovima...« i tako dalje, na način koji mu je bio svojstven u tim davnim danima.Pošao sam s momcima do njegova jeftinog stana i Dean se pojavio na vratima u gaćicama. Marvlou je skočila s kauča; Dean je otpremio vlasnika stana u kuhinju, po svoj prilici da skuha kavu, dok je

Page 2: Jack Kerouac - Na Cesti

on nastavio sa svojim ljubavnim problemima, jer za njega je seks bio prva i jedina sveta i važna stvar u životu, mada se morao znojiti i psovati da zaradi za život i tako dalje. Vidjelo se to po tome kako je stajao i kimao glavom, uvijek spuštena pogleda, i potvrđivao, kao mladi boksač koji sluša upute da bi ostavio dojam kako slijedi svaku vašu riječ, ubacujući na tisuće »da« i »tako je«. Kad sam ga prvi put vidio, Dean me podsjetio na mladog Genea Autrevja - bio je vitak, uskih bokova, modrook, s pravim oklahomskim naglaskom - junak snježnog Zapada sa zaliscima. Zapravo, radio je na rancu u Coloradu neposredno prije nego što se oženio Marvlou i došao na Istok. Marvlou je bila zgodna plavuša s golemim uvojcima kose nalik na zlatne slapove; sjedila je na rubu kauča dok su joj ruke ležale u krilu, a maglovite modre seljačke oči ukočeno zurile, jer ona je bila u gadnom sivom njujorškom stanu o kojem je slušala tamo na Zapadu i čekala u ozbiljnoj sobi kao ispijena Modiglianijeva nadrea-listička žena izdužena tijela. Ali osim što je bila slatka djevojčica, bila je užasno tupa i sposobna za grozne stvari. Te noći svi smo pili pivo i natezali se i razgovarali do zore, a ujutro, dok smo sjedili naokolo tupo pušeći čikove iz pepeljara u sivom svjetlu tužnog dana, Dean je nervozno ustao, počeo hodati po sobi, razmišljajući, i zaključio da Marvlou najprije mora pripremiti doručak i pomesti pod. - Drugim8Na cestiriječima, draga, moramo početi, razumiješ, inače će se sve pretvoriti u vegetiranje i neće biti prave spoznaje ni kristalizacije naših planova. -Tada sam ja otišao.Idućeg tjedna povjerio je Chadu Kingu da bezuvjetno mora od njega naučiti pisati; Chad mu je rekao da sam ja pisac i da mora poći k meni ako želi savjet. U međuvremenu Dean je dobio posao na parkiralištu, potukao se s Marvlou u njihovu stanu u Hobokenu - sam Bog zna zašto su se tamo smjestili - i ona se toliko razbjesnjela i bila je tako duboko osvetnički raspoložena da je otišla na policiju s nekom lažnom napuhanom histeričnom ludom optužbom i Dean se morao pokupiti iz Hobokena. I tako više nije imao stana. Došao je ravno u Paterson u New Jersevju, gdje sam ja stanovao sa svojom tetkom, i jedne noći dok sam učio, netko je pokucao i Dean je bio pred vratima, klanjao se i pre-metao se pokorno s noge na nogu u tami predsoblja i govorio: - Zdravo, sjećaš li me se - Dean Moriartv? Došao sam te zamoliti da mi pokažeš kako se piše.- A gdje je Marvlou? - upitao sam, a Dean je rekao da je vjerojatno skurvala nekoliko dolara i vratila se u Denver - drolja! Zatim smo izišli popiti nekoliko čaša piva, jer nismo mogli govoriti onako kako smo htjeli pred mojom tetkom koja je sjedila u dnevnoj sobi i čitala novine. Ona je bacila jedan pogled na Deana i zaključila da je luđak.U lokalu sam rekao Deanu: - K vragu, čovječe, znam vrlo dobro da nisi došao k meni samo zato što želiš postati pisac, a osim toga što ja o tome uopće znam, osim da se moraš prihvatiti posla energijom narkomana. - A on je rekao: - Da, naravno, znam točno što misliš i zapravo sam o svim tim problemima već razmišljao, ali ono što ja hoću jest realizacija onih faktora što, ukoliko čovjek ovisi o Schopenhauerovoj di-hotomiji kad se radi o bilo kojoj unutrašnje stvarnoj... - i tako dalje u tom stilu, riječi koje ja uopće nisam shvaćao, a ni on sam. U to doba on uistinu nije znao o čemu govori; to jest, bio je mladić tek otpušten iz zatvora, sav obuzet prekrasnim mogućnostima da postane pravi intelektualac i volio je govoriti onakvim tonom i upotrebljavati onakve riječi, samo na zbrkan način, kakve je čuo od »pravih intelektualaca« - premda ne treba zaboraviti da uopće nije bio baš tako naivan u svemu ostalome i trebalo mu je samo nekoliko mjeseci s Carlom Marxom pa da postane intiman sa svim terminima i žargonom. Bez obzira na to, mi smo se9JackKerouacrazumjeli na drugim razinama ludila i složio sam se s tim da se nastani u mojoj kući dok ne nađe posao, a osim toga složili smo se da jednom odemo na Zapad. To je bilo zimi 1947.Jedne večeri dok je Dean večerao u mojoj kući - već je bio dobio posao na parkiralištu u New Yorku - nagnuo mi se preko ramena dok sam ja žurno tipkao i rekao: - Hajde, čovječe, one ženske neće čekati, požuri.Rekao sam: - Pričekaj samo časak, evo me odmah čim završim ovo poglavlje - a to je bilo jedno od najboljih poglavlja u knjizi. Tada sam se obukao pa smo odletjeli u New York da se sastanemo s

Page 3: Jack Kerouac - Na Cesti

nekim djevojkama. Dok smo se vozili autobusom u sablasno fosforescentnoj praznini Lincolnova tunela, naslonili smo se jedan na drugoga mašući rukama i vikali smo i uzbuđeno govorili i ja sam osjetio kako sam dobio crva kao i Dean. On je naprosto bio mladić silno oduševljen životom, i premda je bio žicar, žicao je samo zato što je toliko želio živjeti i doći u dodir s ljudima koji inače ne bi obraćali pozornost na njega. On je žicao od mene i ja sam to znao (stan i hranu i »kako pisati« itd.), i on je znao da ja znam (to je bila baza našeg odnosa), ali meni to nije smetalo i izvrsno smo se slagali - nikakvih zahtjeva, nikakvih ponuda; hodali smo jedan oko drugoga na prstima kao dirljivi novi prijatelji. Počeo sam od njega učiti u jednakoj mjeri u kojoj je on vjerojatno učio od mene. Što se tiče mog posla, govorio je: - Samo naprijed, što god ti učiniš veliko je. -Gledao mi je preko ramena dok sam pisao priče vičući: »Da! Tako je! Uh! Čovječe!« i »Fuj!« i brisao je lice rupčićem. - Uh, čovječe, toliko toga treba učiniti, toliko toga treba napisati! Kako čovjek uopće može početi to bilježiti bez izmijenjenih ograda i sav obuzet literarnim inhibi-cijama i gramatičkim strahovima...- Tako valja, stari, tako se govori. - Vidio sam kako je neka sveta munja zablistala iz njegova uzbuđenja i njegovih vizija koje je opisivao tako neobuzdano da su se ljudi u autobusima okretali da vide tog »histeričnog luđaka«. Na Zapadu je proveo trećinu vremena u kockarnici, trećinu u zatvoru, a trećinu u gradskoj knjižnici. Viđali su ga kako juri pun poleta zimskim ulicama, gologlav, noseći knjige u kockarnicu, ili kako se penje po stablima da se uvuče na tavan prijateljima, gdje je provodio dane čitajući ili skrivajući se pred zakonom.10Na cestiDošli smo u New York - zaboravio sam kakva je točno bila situacija - mislim da se radilo o dvjema crnim djevojkama - ali djevojaka nije bilo; trebali su se sastati u restoranu, ali nisu se pojavile. Otišli smo do njegova parkirališta, gdje je morao obaviti nekoliko poslova - promijeniti odijelo u šupi, malo se dotjerati pred napuklim ogledalom itd., a onda smo krenuli. I to je bila noć kada je Dean upoznao Carla Manca. Nešto se fantastično dogodilo kad je Dean upoznao Carla Manca. Dva oštra duha kao što su bila njih dvojica složila su se što bi okom trepnuo. Dva prodorna oka pogledala su druga dva prodorna oka - sveti žicar blistava duha i turoban poetičan žicar mračna duha kakav je Carlo Marx. Od tog časa vrlo sam malo viđao Deana, i bilo mi je pomalo žao. Njihova se energija spojila u jednom naletu, ja sam bio nespretnjaković u usporedbi s njima dvojicom, nisam ih mogao slijediti. Čitav onaj ludi vrtlog u kojem ćemo se kasnije naći započeo je tada; zahvatit će sve moje prijatelje i sve što je preostalo od moje obitelji u veliki oblak prašine nad američkom noći. Carlo mu je pripovijedao o Starom Bullu Leeju, o Elmeru Hasselu, o Jane; o Leeju koji u Texasu uzgaja »travu«, o Has-selu na Riker's Islandu, o Jane koja luta po Times Squareu opijena ben-zedrinom noseći kćerkicu u naručju, da bi se na kraju našla u Bellevueu. A Dean je pripovijedao Carlu o nepoznatim ljudima na Zapadu kao što je Tommy Frank, kljasti mešetar u kockarnici, kartaš i homoseksualni svetac. Pripovijedao mu je o Rovu Johnsonu, o Velikom Edu Dunkelu, o svojim prijateljima iz dječaštva, prijateljima s ulice, o svojim bezbrojnim djevojkama i seksualnim orgijama i pornografskim slikama, o svojim junacima, junakinjama, pustolovinama. Jurili su zajedno ulicom i sve kužili na onaj način koji im je bio svojstven u početku, a koji je kasnije postao mnogo žalosniji, i dubok i smeten. Ali tada su oni skakutali ulicama kao dva klauna, a ja sam capkao za njima, kao što cijelog života capkam za ljudima koji me zanimaju, jer su jedini ljudi koji za mene postoje oni koji su ludi, oni koji su ludi od želje da žive, ludi od želje da govore, ludi od želje da se spase, željni svega u isto vrijeme, oni koji nikad ne zijevaju ili kažu nešto otrcano, već gore, gore, gore kao fantastične rakete koje eksplodiraju kao neki pauci preko zvijezda, i kad u sredini prasne, vidi se modro svjetlo u središtu i svi se dive: »O-o-o-o-o!« Kako su zvali takve mlade ljude u Goetheovoj Njemačkoj? Želeći od sveg srca da nauči pisati kao Carlo, Dean ga je napadao velikom zalju-11JackKerouacbijenom dušom kakvu može imati samo žicar. »Sada, Carlo, pusti mene da govorim - evo što ja kažem...« Nisam ih vidio po prilici dva tjedna, a za to su vrijeme oni zacementirali svoj odnos do luđačkih razmjera, do razgovora koji su trajali cijeli dan i cijelu noć.

Page 4: Jack Kerouac - Na Cesti

Tada je došlo proljeće, pravo vrijeme za putovanje, i svi su se u raspršenoj družini spremali poći na ovaj ili onaj put. Ja sam marljivo radio na svom romanu, i kad sam došao do polovice, nakon putovanja na Jug s tetkom u posjet bratu Roccu, pripremio sam se da prvi put u životu otputujem na Zapad.Dean je već bio otišao. Carlo i ja ispratili smo ga na autobusni kolodvor u Trideset četvrtoj ulici. Na katu je bio lokal gdje se moglo fotografirati za 25 centi. Carlo je skinuo naočale i izgledao je mračno i opasno. Dean se slikao iz profila i stidljivo se osvrtao. Ja sam se slikao s lica i ispao kao tridesetogodišnji Talijan spreman da ubije svakoga tko kaže nešto protiv njegove majke. Tu su sliku Carlo i Dean uredno rasci-jepili žiletom i spremili svaki svoju polovicu u lisnicu. Dean je imao na sebi pravo zapadnjačko poslovno odijelo za svoj veliki povratak u Den-ver; njegov je prvi provod u New Yorku bio završen. Kažem provod, iako je samo kao pas radio na parkiralištima. On je najfantastičniji čuvar parkirališta na svijetu, može voziti kola unatrag brzinom od 65 kilometara, zatjerati ih u uski procjep i stati uza zid, iskočiti, projuriti između blatobrana, uskočiti u druga kola, zaokrenuti ih brzinom od 80 kilometara na uskom prostoru, potjerati naglo natrag u gužvu, tres, zaustaviti kola ručnom kočnicom tako da još poskakuju dok on izlijeće iz njih; tada odjuriti do kioska za potvrde trčeći kao lakoatletska zvijezda, uručiti potvrdu, uskočiti u novonadošla kola prije nego što je vlasnik napola izišao, uskočiti doslovce pod njega dok on izlazi, potjerati kola dok vrata klopo-ću i odgrmjeti do prvog slobodnog mjesta, zaokrenuti, unutra, zakočiti, van, trk; radio je tako bez odmora osam sati na noć u vrijeme večernje navale i navale poslije kazališta, u zamašćenim skitničkim hlačama s izlizanim kožuhom i poderanim cipelama. Sad je kupio novo plavo prugasto odijelo s prslukom i svim ostalim - 11 dolara u Trećoj aveniji, sa satom i lancem za sat, i portabl pisaći stroj jer se spremao početi pisati u nekoj denverskoj unajmljenoj sobi čim tamo dobije posao. Pojeli smo oproštajni obrok graha s hrenovkama u Sedmoj aveniji i onda se Dean popeo u autobus, na kojem je pisalo Chicago, i odjurio u noć. Otišao je12Na cestinaš kauboj. Obećao sam sam sebi da ću poći istim putem kad proljeće zaista procvate i otvori zemlju.I tako su zapravo počele moje pustolovine na cesti, a događaji koji su slijedili previše su fantastični a da bi se mogli prešutjeti.Da, nisam želio bolje upoznati Deana samo zato što sam pisac i što su mi bili potrebni novi doživljaji i što je moj život vrteći se oko sveučilišta zatvorio krug i postao jalov, već zato što me on, usprkos razlikama u našim karakterima, podsjećao na nekog davno izgubljenog brata; pogled na njegovo patničko koščato lice s dugim zaliscima i napregnut mišićav oznojen vrat izazivali su u meni sjećanje na moje dje-čaštvo po kanalima i rukavcima i riječnim obalama Patersona i Passaica. Njegova prljava radna odjeća tako mu je graciozno pristajala kao da nije moguće kupiti bolji kroj kod krojača od zanata, već samo zaraditi ga od Prirodnog Krojača Prirodne Radosti, kao što je učinio Dean u svojim teškim trenucima. A u njegovu sam uzbuđenom načinu govora opet čuo glasove starih drugova i braće pod mostovima, među motociklima, po četvrtima razapetih konopaca za rublje i snenih kućnih pragova u posli-jepodneva kad su dječaci svirali gitaru, a njihova starija braća radila u tvornicama. Svi su moji ostali tadašnji prijatelji bili »intelektualci« -Chad, ničeanski antropolog, Carlo Mane i njegov ćaknuti nadrealistički tihi ozbiljni način govora, nepomična pogleda, Stari Buli Lee i njegovo kritičko, otegnuto protivljenje svemu - ili su opet bili zločinci poput El-mera Hassela, s onim prezirnim, znalačkim smiješkom, ili su bili kao Jane Lee, ispružena na istočnjačkom pokrivaču svog kauča, s gađenjem otpuhujući na New Yorker. Ali Deanova je inteligencija bila u svakom pogledu jednako tako formalna i blistava i potpuna, bez dosadne inte-lektualštine. A njegov »kriminalitet« nije bio namršten ili podrugljivo is-ceren; bila je to divlja, potvrdna provala američke radosti, bio je to vestern, vjetar zapadnjak, oda s Ravnica, nešto novo, davno prorokovano, davno očekivano (on je krao automobile samo da bi se provozao). Osim toga, svi su moji njujorški prijatelji bili u negativnom, mučnom položaju jer su morali prezirati društvo i davati jadne knjiške i političke ili psihoanalitičke razloge za to, ali Dean je jednostavno jurio po društvu, željan kruha i ljubavi; nije ga se ništa ticalo »sve dok je meni curica, brate, s onim malim

Page 5: Jack Kerouac - Na Cesti

crnim između nogu« i »sve dok možemo jesti, čuješ li ti mene? Ja sam gladan, umirem od gladi, hajdemo odmah jesti« - i odjurili13JackKerouacbismo nekamo jesti, blagovati od onoga, kako kaže Stari zavjet, »što je tvoj dio pod Suncem«.Zapadni rođak sunca bio je Dean. Premda me tetka upozorila da će mi on zadati neprilika, čuo sam novi zov i vidio sam nove horizonte i vjerovao sam u njih u svojoj mladoj dobi; i malo neprilika, ili čak i mogućnost da me Dean odbaci kao suputnika i da me ostavi, kao što je kasnije učinio, izgladnjela na pločnicima i bolesničkim posteljama - što je to značilo? Bio sam mlad pisac i želio sam se otisnuti.Negdje putem, znao sam, bit će djevojaka, vizija, svega; negdje putem bit će mi uručen biser.142.U srpnju 1947., pošto sam uštedio oko pedeset dolara od veteranske potpore, bio sam spreman za putovanje na Zapadnu obalu. Moj prijatelj Remi Boncoeur pisao mi je iz San Francisca pozivajući me da dođem i ukrcam se s njim na neki brod koji putuje oko svijeta. Kleo se da me može utrpati u strojarnicu. Odgovorio sam mu na pismo, rekavši da bih se zadovoljio bilo kojim teretnjakom, samo da mogu poći na nekoliko dugih putovanja po Pacifiku i vratiti se s dovoljno novaca da se uzdržavam u kući svoje tetke dok ne završim knjigu. Kazao je da ima baraku u Mili Citvju i da ću imati vremena tamo pisati koliko god hoću dok ne obavimo cijelu proceduru ukrcavanja na brod. Živio je s djevojkom koja se zvala Lee Ann; rekao je da je izvrsna kuharica i da će sve biti perfektno. Remi mi je bio stari prijatelj iz osnovne škole, Francuz odgojen u Parizu i potpuno lud momak - u to doba još nisam znao koliko lud. Očekivao je da doputujem za deset dana. Moja se tetka potpuno slagala s tim da otputujem na Zapad; rekla je da će mi to dobro činiti, kad sam čitavu zimu tako teško radio i premalo izlazio; nije se čak bunila ni kad sam joj rekao da ću morati ići autostopom. Željela je samo da se vratim zdrav i čitav. I tako, pošto sam ostavio svoj veliki napola dovršeni rukopis da miruje na mom pisaćem stolu, i pošto sam posljednji put jednog jutra složio svoje udobne domaće plahte, otišao sam s platnenom putnom torbom u koju sam spakirao nekoliko bitnih stvari i krenuo prema Tihom oceanu s pedeset dolara u džepu.15Jack KerouacMjesecima sam u Patersonu proučavao zemljopisne karte Sjedinjenih Država, čak sam i čitao knjige o pionirima i uživao u imenima kao što su Platte i Cimarron i tako dalje, i na automobilskoj karti našao sam dugačku crvenu crtu koja se zvala magistrala 6 i vodila je od vrha Cape Coda ravno u Ely, u Nevadi, a odatle se strmo spuštala na Los Angeles. Držat ću se šestice cijelim putem do Elyja, rekao sam sam sebi i krenuo pun samopouzdanja. Da bih stigao na šesticu, morao sam se popeti na Medvjeđe planine. Prepun snova o tome što ću raditi u Chica-gu, u Denveru i napokon u San Franciscu, odvezao sam se tramvajem iz Sedme avenije do kraja pruge kod 242. ulice, a odatle trolejbusom u Yonkers; u središtu Yonkersa presjeo sam na drugi trolejbus i došao do predgrađa na istočnoj obali rijeke Hudsona. Ako baciš ružu u rijeku Hudson na njezinom tajanstvenom izvoru u gorju Adirondacks, zamisli samo sva ona mjesta kraj kojih će promicati dok zauvijek ne ode u more - zamisli čarobnu dolinu Hudsona. Krenuo sam cestom uzvodno. Pet različitih vozača odvelo me do željenog mosta na Medvjeđim planinama, kamo se magistrala 6 spušta u velikom luku iz Nove Engleske. Spustio se strahovit pljusak kad su me tamo iskrcali. Bilo je brdovito. Magistrala 6 prelazila je rijeku, napravila velik krug i iščezavala u divljini. Ne samo da nije bilo prometa, već je kiša lijevala kao iz kabla, a ja nisam imao nikakva zaklona. Morao sam potrčati pod borove da se sklonim; to uopće nije koristilo; počeo sam plakati i kleti i lupati se po glavi što sam takav idiot. Bio sam šezdeset kilometara sjeverno od New Yorka; čitavim putem ovamo bio sam zabrinut zbog činjenice što toga dana, baš kad sam krenuo na svoj veliki put, krećem samo na Sjever umjesto na željno očekivani Zapad. Sad sam zapeo na najsjevernijoj točki. Pretrčao sam kojih petsto metara do neke napuštene ljupke benzinske pumpe u engleskom stilu i stao pod strehu s koje je kapala voda. Visoko nad mojom glavom, velike dlakave Medvjede planine tutnjale su od gromova koji su me

Page 6: Jack Kerouac - Na Cesti

ispunili Božjim strahom. Vidio sam samo zadimljena stabla i sumornu divljinu koja se dizala do neba. »Koga vraga ja ovdje radim?« kleo sam i plakao za Chicagom. »Baš sada se svi sjajno zabavljaju, svašta rade, a mene nema, i kad ću uopće stići!« - i tako dalje. Napokon su se jedna kola zaustavila kod prazne benzinske pumpe; muškarac i dvije žene u njima htjeli su pogledati kartu. Odmah sam im prišao i stao gestikulirati na kiši; posavjetovali su se; naravno, izgledao sam poput luđaka,16na cestipotpuno mokre kose i raskvašenih cipela. Na nogama sam, kao pravi idiot, imao meksikanske huaraches, obična sita, posve neprikladna za kišnu noć u Americi i surovu noć na cesti. Ali ljudi su me pustili u kola i odvezli me natrag u Newburgh, što sam prihvatio kao bolju alternativu nego da budem zarobljen u pustoši Medvjeđih planina čitavu noć. »Osim toga«, rekao je čovjek, »promet vam uopće ne ide po šestici. Ako hoćete u Chicago, bolje će vam biti da krenete preko tunela Holland u New Yorku pa ravno na Pittsburgh«, i znao sam da ima pravo. Zajebao me moj san, kretenska salonska ideja da bi bilo krasno slijediti jednu veliku crvenu crtu preko čitave Amerike umjesto da se čovjek smuca po različitim cestama i putovima.U Nevvburghu je kiša prestala. Sišao sam na rijeku i morao sam se odvesti natrag u New York u autobusu punom učiteljica koje su se vraćale s vikenda u planinama - klepetanje nije prestajalo, a ja sam kleo zbog toga što sam potratio toliko vremena i novaca, bjesnio sam jer sam želio na Zapad, a umjesto toga sam se čitav dan i pola noći vukao ovuda, gore-dolje, na sjever i na jug, kao neka nepokretna masa. I zakleo sam se da ću sutra biti u Chicagu, i u tome sam uspio, na taj način što sam sjeo u autobus za Chicago i potrošio veći dio novca, i nisam mario, samo da sutra budem u Chicagu.173.Bilo je to obično putovanje autobusom, s rasplakanom dječicom i vrućim suncem i provincijalcima koji su ulazili u jednom pensil-vanijskom gradu za drugim, dok nismo stigli na ravnicu Ohija i zaista raspalili, pored Ashtabule i ravno preko Indiane u noći. Stigao sam u Chicago posve rano ujutro, uzeo sobu u ymca' i legao spavati s vrlo malo dolara u džepu. Zaletio sam se u Chicago uvečer, pošto sam se dobro naspavao.Vjetar s jezera Michigan, bop u Loopu, duge šetnje oko South Halsteda i North Clarka i jedna duga šetnja poslije ponoći u džunglu, kamo su me slijedila patrolna kola kao sumnjiva tipa. U to doba, 1947., bop je kao ludilo zahvatio čitavu Ameriku. Frajeri u Loopu svirali su, ali malo umorno, jer je bop bio negdje između ornitološkog razdoblja Char-lieja Parkera i drugog razdoblja koje je započinjalo s Milesom Davisom. I dok sam sjedio slušajući taj zvuk noći, kojoj je bop za sve nas na neki način postao simbolom, mislio sam o svim svojim prijateljima od jednog kraja zemlje do drugog, mislio sam kako su zapravo svi u istom golemom kućnom dvorištu, mahniti i obuzeti nemirom. I prvi put u životu idućeg poslijepodneva krenuo sam na Zapad. Bio je topao i krasan dan za autostop. Da bih se izvukao iz nemoguće zamršenog čikaškog prometa, odvezao sam se autobusom do Jolieta u Illinoisu, prošao kraj kazni-/ Young Men 's Christian Association - Udruženje kršćanske mladeži.18Na cestionice u Jolietu, smjestio se točno ispred grada, pošto sam najprije prošetao njegovim lisnatim oronulim ulicama, i pokazivao smjer kojim želim ići. Čitav put od New Yorka do Jolieta prešao sam autobusom i tako sam potrošio više od polovice novca.Prvi koji me povezao oko četrdeset pet kilometara u veliki zeleni Illinois bio je kamion natovaren dinamitom, s crvenom zastavicom, i vozač kamiona mi je pokazao mjesto na kojem magistrala 6, kojom smo se vozili, siječe magistralu 66 prije nego što obje odjure na Zapad u nevjerojatne daljine. Po prilici oko tri sata popodne, poslije pite od jabuka i sladoleda u kiosku kraj puta, neka se žena zaustavila da me poveze u malom kupeu. Osjetio sam trzaj silne radosti dok sam trčao za kolima. Ali to je bila žena srednjih godina, zapravo majka sinova moje dobi, i željela je da joj netko

Page 7: Jack Kerouac - Na Cesti

pomogne voziti do Iowe. Bio sam oduševljen. Io-wa! Nije predaleko od Denvera, a kad jednom stignem u Denver, moći ću se odmoriti. Ona je vozila prvih nekoliko sati, na jednom je mjestu inzistirala da posjetimo staru crkvu kao da smo turisti, a zatim sam ja preuzeo volan, i premda nisam bogzna kakav vozač, vozio sam ravno do kraja Illinoisa, do Davenporta u Iowi preko Rock Islanda. I tu sam prvi put u životu vidio svoju ljubljenu rijeku Mississippi, suhu u ljetnoj izmaglici, niska vodostaja, i osjetio njezin jak pljesniv zadah koji vonja poput sirova tijela same Amerike, jer ona ga naplavljuje, Rock Island - željeznički kolosijeci, barake, mali centar grada; a preko mosta Davenport, ista vrsta grada, koji je sav mirisao na piljevinu u toplom suncu Srednjega zapada. Ovdje je gospođa morala nastaviti u svoj grad u Iowi drugim putem, i ja sam izišao iz kola.Sunce je zalazilo, uputio sam se pješice nakon nekoliko čaša hladna piva do kraja grada, i to je bila duga šetnja. Svi su se muškarci vozili kući s posla, sa željezničkim kapama, sportskim kapama, svim vrstama kapa na glavi, baš kao poslije posla u bilo kojem gradu bilo gdje. Jedan od njih povezao me uzbrdo i ostavio na pustom raskrižju na rubu prerije. Tu je bilo prekrasno. Jedina kola koja su prolazila bila su seljačka; sumnjičavo su me pogledavali i kloparali dalje, a krave su se vraćale kući. Ni jednog kamiona. Nekoliko automobila projurilo je kraj mene. Proletio je neki motorist s maramom koja je lepršala. Sunce se posve spustilo i ostao sam stajati u ljubičastom mraku. Sad sam se bojao. Nije bilo čak ni svjetala u toj pustoj Iowi; za koji čas nitko me više neće moći19JackKerouacvidjeti. Srećom me neki čovjek, koji se vraćao u Davenport, povezao u grad. Ali sada sam opet bio tamo odakle sam pošao.Sjeo sam u autobusnu stanicu da o svemu razmislim. Pojeo sam još jednu pitu od jabuka i sladoled; zapravo sam samo to i jeo tijekom čitava putovanja, znao sam da je to hranjivo, a, naravno, i ukusno. Odlučio sam igrati na sreću. Sjeo sam na autobus u centru Davenporta, pošto sam proveo pola sata promatrajući konobaricu u kolodvorskom bifeu, odvezao se do samog ulaza u grad, ali ovaj put blizu benzinskih pumpi. Ovuda su grmjeli golemi kamioni, brrm, i u roku od dvije minute jedan se od njih zaustavio da me pokupi. Pojurio sam za njim dok mi je duša podcikivala od radosti. A kakav je tek bio vozač - golem, krupan, čvrst vozač kamiona, izbuljenih očiju i gruba promukloga glasa, koji je samo treskao i udarao nogom po svemu i pokrenuo svoje vozilo a da se gotovo uopće nije osvrtao na mene. I tako sam uspio malo odmoriti svoju umornu dušu, jer je jedna od najvećih neprilika autostopa što morate razgovarati s bezbrojnim ljudima, morate ih uvjeriti da nisu pogriješili što su vas povezli sa sobom, morate ih tako reći čak i zabavljati, što je sve strašan napor kad čovjek ide na dalek put a nema namjeru spavati po hotelima. Ovaj je tip samo urlao nad cestom, a ja nisam morao ništa drugo nego urlati u znak odgovora, i tako smo se krasno odmorili. A on je tjerao stroj ravno do Iowa Citvja i urlao mi najsmješnije priče o tome kako je uspio zaobići policiju u svakom gradu koji je postavljao besmislena ograničenja brzine i neprestano je ponavljao »neće ti pasji sinovi od pandura meni stavljati muhe na guzicu!« Baš kad smo ulazili u Iowa City, vidio je kako za nama dolazi drugi kamion, a budući da je morao skrenuti kod Iowa Citvja, dao je žmigavac tom drugom vozaču i usporio da bih ja mogao iskočiti, i ja sam iskočio zajedno sa torbom, a drugi kamion, prihvativši tu razmjenu, zaustavio se da me pokupi i još jednom, što bi okom trepnuo, našao sam se u drugom velikom visokom taksiju, spreman da prijeđem stotine kilometara preko noći, i kako sam samo bio sretan! A taj novi vozač kamiona bio je isto tako šašav kao i onaj drugi i isto je toliko urlao i ja sam se mogao mirno nasloniti i pustiti da me vozi. Sad sam već vidio Denver kako izranja ispred mene poput Obećane zemlje, daleko tamo ispod zvijezda, iza prerije Iowe i ravnica Nebraske, i vidio sam još čarobniju viziju San Francisca iza njih, poput dragulja u noći. Pritiskivao je gas i pripovijedao nekoliko sati, a20Na cestizatim je u nekom gradu u Iowi, gdje su mnogo godina kasnije zaustavili mene i Deana kao sumnjive jer smo se vozili u nečemu što je nalikovalo ukradenom cadillacu, odspavao nekoliko sati na sjedalu. I ja sam spavao, a onda pošao na malu šetnju uz samotne zidove od cigle osvijetljene

Page 8: Jack Kerouac - Na Cesti

jednom jedinom svjetiljkom, dok je prerija šutjela na kraju svake male uličice, a miris kukuruza širio se kao rosa u noći.Trgnuo se iz sna u zoru. Odmah smo krenuli i sat kasnije dim Des Moinesa pojavio se pred nama nad zelenim žitnim poljima. Sad je želio doručkovati i nije htio žuriti, pa sam oko šest kilometara do samog Des Moinesa prešao s dvojicom momaka sa sveučilišta u Iowi; i bilo je čudnovato sjediti u njihovu novom novcatom automobilu i slušati ih kako govore o ispitima dok smo glatko i bešumno ulazili u grad. Sada sam želio spavati čitav dan. Stoga sam otišao u ymca da unajmim sobu; soba nije bilo i nagonski sam krenuo prema željezničkoj pruzi - a u Des Moinesu ih ima mnogo - i našao se u nekom sumornom starom hotelu nalik na svratiste na Divljem zapadu, kraj spremišta za lokomotive, i proveo dugačak dan spavajući na velikom čistom tvrdom bijelom krevetu, kojemu je zid kod uzglavlja bio iščrčkan prostačkim rečenicama, a trošne žute žaluzine navučene preko zadimljenog prizora željezničke postaje. Probudio sam se kad se sunce već zarumenjelo; i to je bio onaj posebni trenutak u mom životu, najneobičniji čas od svih, kad nisam znao tko sam - bio sam daleko od doma, izmučen i opsjednut putovanjem, u jeftinoj hotelskoj sobi koju nikad prije nisam vidio, slušao šišta-nje pare izvana i škripanje starog drveta u hotelu i korake nad glavom i sve te žalosne zvukove, i gledao sam u napukli visoki strop, i zaista nisam znao tko sam cijelih petnaest čudnovatih sekundi. Nisam se bojao; bio sam naprosto netko drugi, nekakav neznanac, i čitav moj život bio je opsjednut život, život sablasti. Bio sam na pola puta preko Amerike, na razmeđi između Istoka moje mladosti i Zapada moje budućnosti, i možda se to stoga i dogodilo baš na tom mjestu i tada, toga neobičnog rumenog poslijepodneva.Ali valjalo je poći dalje i prestati jadikovati, pa sam uzeo torbu, pozdravio se sa starim vlasnikom hotela koji je sjedio kraj pljuvačnice i pošao jesti. Jeo sam pitu od jabuka i sladoled - to je bilo sve bolje što sam dublje zalazio u Iowu, pita sve veća, sladoled hranjiviji. Kamo god sam pogledao toga poslijepodneva u Des Moinesu, posvuda sam viđao21JackKerouacprekrasna jata djevojaka - vraćale su se kući iz gimnazije - ali tada nisam imao vremena za takve misli i obećao sam sebi provod u Denveru. Carlo Mane već se nalazio u Denveru; ondje je bio i Dean; Chad King i Tim Gray također, to je bilo njihovo boravište; Marvlou je bila ondje; a govorilo se o nekoj velikoj klapi u koju je spadao Ray Rawlins i njegova prekrasna plavokosa sestra Babe Rawlins; dvije konobarice koje je Dean poznavao, sestre Bettencourt; čak je ondje bio i Roland Major, moj stari kolega s fakulteta i pisac. S radošću i nestrpljenjem iščekivao sam ponovni susret sa svima njima. I tako sam žurno prolazio kraj zgodnih djevojaka, a najzgodnije djevojke na svijetu žive u Des Moinesu.Čovjek s nekom radionicom na kotačima, kamionom punim alata koji je vozio stojeći kao neki moderni mljekar, povezao me uz dugačko brdo gdje sam smjesta naišao na nekog farmera i njegova sina koji su me odvezli do Adela u Iowi. U tom gradu, pod velikim brijestom kraj benzinske postaje, upoznao sam se još s jednim autostopistom, tipičnim Njujorčaninom, Ircem, koji je veći dio svojih radnih godina proveo vozeći poštanski kamion, a sad je krenuo k djevojci u Denver i u susret novom životu. Mislim da je bježao od nečega u New Yorku, po svoj prilici od zakona. Bio je pravi mladi pijanac, tridesetogodišnjak crvena nosa, i u drugim prilikama bi mi dosađivao, ali sad su sva moja osjetila bila otvorena prema bilo kojoj vrsti ljudskog prijateljstva. Bio je odjeven u iznošeni džemper i vrećaste hlače i nije imao uza se ništa ni nalik torbi - samo četkicu za zube i rupčiće. Rekao je da bismo morali zajedno putovati. Trebalo je da kažem ne, jer je na cesti izgledao dosta strašno. Ali ostali smo zajedno i povezao nas je neki šutljiv čovjek do Stuarta u Iowi, do grada u kojem smo zaista ostali na cjedilu. Stajali smo ispred kioska za prodaju željezničkih karata u Stuartu i čekali na promet prema Zapadu sve dok sunce nije zašlo, dobrih pet sati, tratili vrijeme, pričali isprva o sebi, zatim je on pričao masne viceve, napokon smo samo nogom šutali kamenje i ispuštali kretenske glasove. Postalo nam je dosadno. Odlučio sam potrošiti koji dolar na pivo; otišli smo u neku staru krčmu u Stuartu i popili nekoliko čaša. Tu se on napio jednako kao što se noćima opijao na Devetoj aveniji kod kuće i radosno urlajući prepričavao mi u uho sve prljave snove svog života. Na neki način mi se sviđao; ne zato što je bio dobar čovjek, kako se kasnije pokazalo, već zato što

Page 9: Jack Kerouac - Na Cesti

se znao oduševljavati. Vratili smo se na cestu u mraku i,22Na cestinaravno, nitko se nije zaustavljao, a rijetko je tko i prolazio. Tako je to išlo do tri sata ujutro. Neko smo vrijeme pokušavali spavati na klupi u čekaonici, ali telegraf je čitavu noć kuckao i nismo mogli spavati, dok su se veliki teretni vagoni vani neprestano sudarali. Nismo znali kako se možemo krijumčariti u vlaku; nikad to prije nismo radili; nismo znali idu li ti vagoni na istok ili zapad, ni kako to možemo saznati, ni koje bismo teretne vagone i platforme i odmrznute hladnjače odabrali i tako dalje. I zato smo, kad je naišao autobus za Omahu, tik prije zore, skočili u njega i priključili se zaspalim putnicima - ja sam platio i njegovu kartu i svoju. Zvao se Eddie. Podsjećao me na mog rođaka iz Bronxa. Zato sam i ostao s njim. Bilo mi je kao da je sa mnom neki stari prijatelj, nasmiješeni dobroćudni tip s kojim se čovjek može ugodno zafrkavati.Stigli smo u Council Bluffs u zoru; pogledao sam kroz prozor. Čitavu zimu čitao sam o velikim karavanama prekrivenih kola koje bi se tu okupljale prije nego što će krenuti na put prema Oregonu i Santa Feu; naravno, sada su tu bile samo slatke kućice predgrađa, bezvezne u svakom pogledu, sve lijepo poredane u sumornoj sivoj zori. Zatim Omaha, i bome, prvi kauboj koga sam vidio kako hoda uz tmurne zidove velikih hladnjača za meso: u golemu šeširu i teksaškim čizmama nalikovao je na bilo kojeg beatnika u mutnoj gradskoj zori Istoka, osim po odjeći. Sišli smo s autobusa i popeli se ravno na vrh brda, dugačkog brda koje je moćni Missouri gradio milenijima, Missouri kraj kojega je sagrađena Omaha, i izišli iz grada te podigli palce. Kratki dio puta povezao nas je bogati rančer u golemu šeširu, koji je rekao da je dolina Platte velika kao dolina Nila u Egiptu, i dok je to govorio, ugledao sam u daljini golema stabla koja su se povijala prema riječnom koritu i velika zelena polja oko njih i gotovo sam se s njim složio. Tada nas je, dok smo stajali na drugom raskrižju a na nebu se počeli skupljati oblaci, drugi kauboj, koji je bio visok oko metar i osamdeset i nosio šešir skromnih razmjera, pozvao i raspitivao se zna li slučajno koji od nas voziti. Naravno da je Eddie znao voziti, imao je i dozvolu, a ja nisam. Kauboj je imao sa sobom dvoja kola koja je vozio natrag u Montanu. Žena mu je bila u Grand Islandu i htio je da odvezemo jedna kola donde, gdje će ih ona preuzeti. Na tom je mjestu on skretao na sjever i naša bi zajednička vožnja završavala. Ali to je značilo dobrih sto pedeset kilometara u Nebrasku, i naravno da smo oduševljeno prihvatili priliku. Eddie je vozio sam, dok23JackKerouacsmo ga kauboj i ja slijedili, i tek što smo izišli iz grada, već je Eddie dao gas i raspalio sto četrdeset kilometara na sat iz čiste obijesti. »K vragu, pa što taj dečko radi!« povikao je kauboj i pojurio za njim. Vožnja se pretvorila u utrku. Načas sam pomislio da Eddie pokušava pobjeći s kolima - a koliko ja znam, možda je to zaista i namjeravao. Ali kauboj ga nije puštao, sustigao ga je i zatrubio. Eddie je usporio. Kauboj mu je zatrubio da stane. - Do vraga, mali, kod te brzine ispušit će ti se guma. Ne možeš malo polaganije?- Neka me vrag nosi, pa zar sam zaista išao sto četrdeset? -rekao je Eddie. - Nisam ni osjetio na ovoj glatkoj cesti.- Sad malo uspori, pa ćemo svi stići u Grand Island zdravi i čitavi.- Jasno. -1 nastavili smo putovanje. Eddie se smirio, možda mu se čak i drijemalo. Tako smo se vozili sto pedeset kilometara preko Ne-braske, slijedeći krivudavu Plattu s njezinim zelenim poljima.- Za vrijeme krize - pričao mi je kauboj - švercao sam se u vlaku bar jedanput mjesečno. U to doba moglo se vidjeti na stotine ljudi kako se voze na vagonima-platformama i u teretnim vagonima, i to nisu bili skitnice, bili su to najrazličitiji ljudi bez posla koji su išli iz jednog mjesta u drugo, a neki su naprosto lutali. Tako je bilo po čitavom Zapadu. Kočničari te u to doba nikad nisu ništa ni pitali. Ne znam kako je danas. Nebraska mi se uopće ne sviđa. Ma što, još tridesetih godina to je bio samo velik oblak prašine dokle ti je pogled sezao. Nisi mogao ni disati. Zemlja je bila crna. Bio sam ovdje u to vrijeme. Što se mene tiče, mogu Nebrasku odmah vratiti Indijancima. Mrzim to ogavno mjesto više nego bilo koje mjesto na svijetu. Moj je zavičaj sada Montana - Missoula. Dođite

Page 10: Jack Kerouac - Na Cesti

jednom do mene, pa ćete vidjeti Božju zemlju. - Kasnije poslijepodne spavao sam kad se on umorio od pričanja - pričao je vrlo zanimljivo.Negdje na putu zaustavili smo se da nešto prigrizemo. Kauboj je otišao da dade pokrpati rezervnu gumu, a Eddie i ja sjeli smo u nekakvu domaću kuhinju. Čuo sam veličanstven smijeh, najveličanstveniji smijeh na svijetu, i onda je u kuhinju ušao neki grubi starinski farmer iz Nebra-ske s gomilom momaka; njegovi promukli povici mogli su se čuti preko čitave ravnice, preko čitavog sivog nizinskog svijeta toga dana. Svi su se smijali zajedno s njim. Ništa ga na svijetu nije mučilo, a on je prema24na cestisvima osjećao najveće poštovanje. Rekao sam sam sebi, hej, čuj kako se taj čovjek smije. To je Zapad, evo me sada na Zapadu. Grohotom se smijući ušao je u kuhinju, zovući kuharicu po imenu, a ona je napravila najslađu pitu od trešanja u Nebraski, i ja sam pojeo komad s brdom sladoleda. - Dušo, skuhaj ti meni nešto prije nego što počnem sam sebe žderati ili napravim neku sličnu glupost. - I onda se bacio na stolac i hihotao. - Ubaci i nešto graha. - Bio je to sam duh Zapada koji je sjedio tik do mene. Poželio sam saznati čitav njegov sirovi život i koga je vraga radio sve ove godine, osim što se ovako smijao i urlikao. Eheej, rekao sam svojoj duši, a onda se kauboj vratio i krenuli smo dalje prema Grahd Islandu.Stigli smo vrlo brzo. On je pošao po svoju ženu i krenuo u susret svojoj sudbini, ma kakva ona bila, a Eddie i ja nastavili smo cestom. Povezla su nas dva momka - dva nedorasla seljačka momka u nekoj staroj krntiji - i ostavili nas negdje na putu dok je kišica sitno sipila. Tada nas je neki starac koji ništa nije govorio - a sam Bog zna zašto nas je povezao - odveo do Sheltona. Tu je Eddie izgubljeno stajao na cesti pred grupicom niskih, četvrtastih Indijanaca iz Omahe, uporna pogleda, besposlenih i bez ikakva cilja. Na drugoj strani ceste bila je željeznička pruga i rezervoar za vodu na kojem je pisalo SHELTON. - Nek' me vrag nosi - rekao je Eddie zaprepašteno - pa ja sam već bio u ovom gradu. Došao sam prije mnogo godina, za vrijeme rata, noću, kasno u noći kad su već svi spavali. Izišao sam na peron da popušim cigaretu i vidio kako stojimo u ovoj strašnoj pustoši, nigdje ničega i sve crno kao pakao, a onda sam podigao pogled i vidio kako na rezervoaru piše Shelton. Išli smo na Pacifik, svi su hrkali, svi ti kreteni od vojnika, i ostali smo svega nekoliko minuta, valjda smo uzimali ugljen ili tako što, a onda smo krenuli dalje. Nek vrag nosi i taj Shelton! Još onda sam ga zamrzio! - A mi smo zapeli u Sheltonu. Jednako kao u Davenportu, u Iowi, sva kola kao da su bila seljačka, a samo povremeno pojavila bi se po koja turistička, što je još gore, sa starcima za volanom i njihovim ženama koje su pokazivale znamenitosti ili buljile u kartu, a onda bi sjedile i gledale oko sebe sumnjičava izraza lica.Kišica je postala jača i Eddieju je bilo hladno; bio je vrlo slabo obučen. Izvukao sam vunenu kockastu košulju iz svoje putne torbe i on ju je obukao. Osjećao se nešto bolje. Bio sam prehlađen. Kupio sam25JackKerouackapljice protiv kašlja u nekakvu oronulom indijanskom dućanu. Pošao sam u sićušnu poštu, bila je velika jedva dva na četiri, i napisao tetki dopisnicu. Vratili smo se na sivu cestu. Točno pred nama stajalo je ime Shelton ispisano na rezervoaru za vodu. Projurio je vlak za Rock Island. Vidjeli smo lica putnika u pulmanu kako nejasno promiču kraj nas. Vlak je urličući odjurio preko ravnica u smjeru naših želja. Počelo je još jače kišiti.Visok, mršav čovjek u širokom šeširu zaustavio je kola na suprotnoj strani ceste i prišao nam; izgledao je kao šerif. Pripremili smo u potaji svoje priče. Približavao se bez žurbe. - Idete li vi, momci, nekamo ili samo idete? - Nismo razumjeli njegovo pitanje, a to je bilo i te kako (dobro pitanje.- Zašto? - rekli smo.- Evo, ja imam mali zabavni park samo nekoliko kilometara niz cestu i tražim nekoliko momaka koji bi htjeli raditi i zaraditi koju paru. Imam dozvolu za rulet i za drvene kolutove, znate, za one koji se nabacuju na lutke da se dobije nagrada. Ako vi, momci, hoćete raditi za mene, možete dobiti

Page 11: Jack Kerouac - Na Cesti

trideset posto od utrška.- Stan i hrana?- Možete dobiti krevet, ali hranu ne. Morat ćete jesti u gradu. Mi dosta putujemo. - Razmišljali smo. - To je dobra prilika - rekao je i strpljivo čekao da se odlučimo. Osjećali smo se glupo i nismo znali što da kažemo, a što se mene tiče, nije mi baš bilo stalo do toga da se zakvačim za neki luna park. Grozno mi se žurilo da se sastanem s klapom u Denveru.Rekao sam: - Ne znam, nastojim putovati što brže mogu i mislim da nemam vremena. - Eddie je rekao isto, a stari nam je mahnuo rukom, odšetao natrag do svojih kola i odvezao se. I tako je to završilo. Neko vrijeme smo se smijali na račun toga i nagađali kako nam je moglo biti. Zamišljao sam mračnu i prasnu noć na ravnici i lica obitelji iz Ne-braske dok prolaze kraj nas s ružičastom djecom koja sve promatraju sa strahopoštovanjem, i znam da bih se bio osjećao kao sam sotona da sam ih varao onim jeftinim sajamskim trikovima. I divovski kotač koji se okreće u tmini na ravnici i, svemogući Bože, tužna glazba vrtuljaka, i jaNa cestikoji želim da se domognem svog cilja - a spavam u nekakvom pozlaćenom vagonu na ležaju od cerada.Utvrdilo se da je Eddie prilično zaboravljiv suputnik. Kraj nas je prošla smiješna stara olupina koju je vozio neki starac; bila je napravljena od neke vrste aluminija, četvrtasta kao kutija - teretnjak, bez sumnje, ali nekakav neobičan, luckast teretnjak napravljen u Nebraski u kućnoj radinosti. Vozio je vrlo polagano i zaustavio se. Dotrčali smo do njega; rekao je da može povesti samo jednoga; bez i jedne riječi Eddie je uskočio u kola i polako otkloparao gubeći mi se iz vida, i to s mojom vunenom kockastom košuljom na sebi. Pa, što se može, oprostio sam se u sebi od košulje; i tako je imala samo sentimentalnu vrijednost. Čekao sam u našem osobnom groznom Sheltonu dugo, dugo vremena, nekoliko sati, i neprestano sam mislio da već pada noć; zapravo, bilo je tek rano poslijepodne, ali mračno. Denver, Denver, kako ću ikad stići u Denver? Upravo sam odlučio da sve pošaljem k vragu i nakanio sjesti i popiti kavu, kad su se zaustavila prilično nova kola koja je vozio neki mladić. Pojurio sam kao lud.- Kamo idete?- U Denver.- Pa mogu vas povesti sto pedeset kilometara u tom smjeru.- Sjajno, sjajno, spasili ste mi život.- I ja sam se nekad vozio autostopom, zato uvijek uzimam ljude u kola.- I ja bih da imam kola. - I tako smo razgovarali, on mi je pričao o svom životu, što nije bilo vrlo zanimljivo, pa sam malo zadrije-mao i probudio se tik pred Gothenburgom, gdje me je iskrcao.274.Najveća vožnja u mom životu tek mi je predstojala, kamion s platformom na kojoj je ležalo ispruženo oko šest ili sedam momaka, a vozači, dva mlada plava farmera iz Minnesote, uzimali su svako čeljade koje bi našli na cesti - bili su najsimpatičniji, najveseliji par lijepih seljaka koje čovjek može zamisliti, i obojica su imala na sebi pamučne košulje i radne kombinezone i ništa drugo; obojica debelih zapešća i ozbiljni, sa širokim smiješkom punim dobrodošlice za sve i svakoga tko bi im se našao na putu. Pritrčao sam i rekao - Ima li mjesta? - Odgovorili su - Jasno, uskači, ima mjesta za sve.Nisam se uspio ni popeti na platformu, a kamion je već krenuo; zateturao sam, jedan od putnika zgrabio me i uspio sam sjesti. Netko mi je dodao bocu nekakvog opasnog bućkuriša, već pri dnu. Dobro sam potegnuo u tom divljem, lirskom, kišovitom zraku Nebraske. - Hura, idemo - zaurlao je momak sa sportskom kapom, i raspalili su sto deset na sat i počeli prestizati svakoga na cesti. - Vozimo se s ovim pasjim sinom od Des Moinesa. Ovi frajeri nikad ne staju. S vremena na vrijeme moraš zaurlati da te puste pišati, inače moraš pišati u zrak i dobro se držati, razumiješ, dobro se držati.Pogledao sam društvo. Bila su tu dva mlada zemljoradnika iz Sjeverne Dakote koji su išli na žetvu u crvenim kapama za bejzbol, standardnim kapama sjevernodakotskih mladih zemljoradnika; njihovi

Page 12: Jack Kerouac - Na Cesti

su im starci dopustili da lutaju cestom preko ljeta. Zatim su tu bila dva mlada28Na cestigradska momka iz Columbusa u Ohiju, nogometaši iz gimnazije, koji su žvakali gumu, namigivali i pjevali na povjetarcu i pričali da autosto-pom obilaze Sjedinjene Države preko ljeta. - Idemo u Los Angeles! -vikali su.- A što ćete tamo?- K vragu, ne znamo. Što nas briga!Zatim je tu bio još jedan visok tanak tip vrlo podmukla lica. -'Odakle si? - upitao sam. Ležao sam tik do njega na platformi; nije se moglo sjediti a da se ne padne s kola jer nije bilo ograde. A on se polako okrenuo prema meni, otvorio usta i rekao: - Mon-ta-na.Napokon, tu je bio Mississippi Gene i njegov štićenik. Mississip-pi Gene bio je mali crni momak koji se vozio teretnim vagonima po čitavoj zemlji, tridesetogodišnji skitnica, ali mladenačka lica, tako da se nije moglo točno reći koliko mu je godina. I on je sjedio na daskama prekriženih nogu, gledao je daleko preko polja i ništa nije govorio više od stotinu kilometara; i napokon se u jednom trenutku okrenuo prema meni i rekao - A kamo si // krenuo?Rekao sam: - U Denver.- Imam tamo sestru, ali nisam je vidio već više godina. - Govorio je melodiozno i polagano. Bio je strpljiv. Njegov štićenik bio je šesnaestogodišnji dječak visok i plav, također u skitničkim krpama; to jest, nosili su staru odjeću koja je pocrnjela od čađi vlakova i prljavštine teretnih vagona i od spavanja na zemlji. Plavi je dječak također bio šutljiv i kao da je od nečega bježao, vjerojatno od policije, sudeći po tome kako je gledao ravno pred sebe i zabrinuto vlažio usnice. Montana Slim im se povremeno obraćao s podrugljivim i podmuklim smiješkom. Nisu se osvrtali na njega. Slim je bio sušta podmuklost. Plašio sam se njegova izduženog, idiotski iscerenog lica, kojim se unosio ravno u čovjeka i nepomično, napola kretenski, zurio u njega.- Imaš li novaca? - upitao me.- Vraga, možda koliko mi treba za pola litre viskija dok ne stignem do Denvera. A ti?- Ja znam gdje ih možemo naći.- Gdje?- Bilo gdje. Uvijek možeš nekoga namamiti u mračnu ulicu, jel' tako?29JackKerouac30- Pa, valjda jest.- Meni to nije ništa kad mi stvarno treba love. Krenuo sam u Montanu da posjetim oca. Moram se skinuti s ove krntije u Chevenneu i krenuti dalje na neki drugi način. Ovi luđaci idu do Los Angelesa.- Ravno?- Sve do kraja - ako hoćeš u Los Angeles, možeš se voziti. Razmišljao sam o tome; pomisao da bih mogao čitavu noć juritipreko Nebraske, Wyominga i stići u pustinju Utaha ujutro, a zatim najvjerojatnije u pustinju Nevade poslijepodne i zaista ugledati Los Angeles u nekom predvidivom roku zamalo me natjerala da promijenim svoj plan. Ali morao sam poći u Denver. I ja ću morati sići u Chevenneu i odvesti se autostopom na jug, sto četrdeset kilometara do Denvera.Bilo mi je drago kad su dva mlada seljaka iz Minnesote, vlasnici kamiona, odlučili stati u North Platteu da nešto pojedu; htio sam ih pogledati. Izišli su iz kabine i svima se nasmiješili. - Pišanje! - rekao je jedan. - Vrijeme za jelo! - rekao je drugi. Ali oni su jedini u društvu imali novaca da kupe hrane. Svi smo otkasali za njima u restoran, koji je vodilo nekoliko žena, i sjedili uz kosane odreske i kavu, dok su oni tamanili goleme obroke, baš kao da su kod kuće u maminoj kuhinji. Bili su braća; prevozili su poljoprivredne strojeve iz Los Angelesa u Minnesotu i na taj način dobro zarađivali. Zato su, kad bi se vraćali prazni na Obalu, uzimali svakoga s ceste. Do sada su to izveli već oko pet puta; izvrsno su se zabavljali. Njima se sve sviđalo. Smiješak im nije silazio s lica. Pokušao sam

Page 13: Jack Kerouac - Na Cesti

razgovarati s njima - glup pokušaj s moje strane da se sprijateljim s kapetanima našeg broda - i jedini odgovor koji sam dobio bila su dva blistava smiješka i veliki bijeli, žitom othranjeni zubi.Svi su im se pridružili u restoranu, osim onih dvaju skitnica, Genea i njegova dječaka. Kad smo se vratili, oni su još uvijek sjedili u kamionu, izgubljeni i neutješni. Počelo se smrkavati. Vozači su pušili cigaretu; iskoristio sam priliku da odem kupiti bocu viskija da bismo se ugrijali dok oko nas huji hladan noćni zrak. Nasmiješili su se kad sam im to rekao. - Hajde, požurite!- I vi možete malo potegnuti! - umirivao sam ih.- A, ne, mi nikad ne pijemo, samo idite.Na cestiMontana Slim i ona dva gimnazijalca lutali su sa mnom ulicama North Plattea dok nisam pronašao trgovinu viskijem. Oni su dodali nešto novaca, Slim je dodao nešto, pa sam kupio cijelu bocu. Iz zgrada s produženim pročeljima visoki, mrzovoljni ljudi promatrali su nas kako prolazimo; glavna ulica bila je s jedne i druge strane omeđena četvrtastim kućama poput sanduka. Na kraju svake tužne ulice prostirali su se beskonačni vidici ravnica. Osjećao sam nešto .drukčije u zraku North Plattea, ali nisam znao stoje to. Za pet minuta sam saznao. Opet smo se popeli na kamion i odjurili. Brzo se smrklo. Svi smo potegnuli iz boce, i ja sam iznenada pogledao oko sebe i zelena plodna polja Plattea počela su iščezavati a umjesto njih, tako daleko da im se kraja nije ni vidjelo, pojavile su se duge ravne pustare pijeska i kadulje. Bio sam zaprepašten.- A stoje ovo, do vraga? - doviknuo sam Slimu.- To je početak pašnjaka, mali. Daj mi da još malo popijem!- Hura! - urlali su gimnazijalci. - Do viđenja, Columbus! Što bi sad rekli Sparkie i dečki da su ovdje. Jippii!Vozači su izmijenili mjesta; odmorni je brat davao gas do daske. Izmijenio se i put: grbav u sredini, s mekanim rubovima i jarkom sa svake strane, dubokim oko metar, tako da je kamion poskakivao i zanosio se s jedne strane ceste na drugu - nekim čudom samo onda kad ni jedna kola nisu dolazila iz suprotnog smjera - i mislio sam da ćemo se svi izvrnuti naglavce. Ali bili su čudesni vozači. Kako je taj kamion prevalio izbočinu Nebraske - izbočinu koja strši nad Coloradom! I uskoro sam shvatio da sam napokon zaista nad Coloradom, premda ne službeno u njemu, već da gledam na jugozapad prema samom Denveru, udaljenom nekoliko stotina kilometara. Zaurlao sam od radosti. Boca je zaredala među nama. Izišle su velike sjajne zvijezde, pješčana brda u daljini postala su nejasna. Osjećao sam se poput strijele koja bi mogla preletjeti čitav put.Iznenada mi se obratio Mississippi Gene, koji je do tada strpljivo sanjario prekriženih nogu; otvorio je usta, prignuo se bliže meni i rekao: - Ove ravnice sjećaju me na Texas.- Ti si iz Texasa?- Ne, gospodine, ja sam iz Green-vell Muzz-sippyja. - Baš tako je to izgovorio.31JackKerouac- A odakle je ovaj mali?- Upao je u neku gužvu kod kuće u Mississippiju, pa sam se ponudio da mu pomognem. Dečko još nikad nije putovao sam. Brinem se o njemu kako najbolje mogu, ipak je još samo dijete. - Premda je Gene bio bijelac, bilo je u njemu nešto od mudrog i umornog crnca i nešto veoma nalik Elmeru Hasselu, njujorškom narkomanu, ali onom Hasselu sa željeznice, onom epskom Hasselu koji je na putu, koji uzduž i poprijeko prelazi čitavu zemlju svake godine, prema jugu zimi a prema sjeveru ljeti, i to samo zato što ni na kojem mjestu ne može ostati a da mu ne dosadi i zato što se nema kamo poći, osim svakamo, i neprestano se kotrljati pod zvijezdama, uglavnom zapadnim zvijezdama.- Bio sam nekoliko puta u Og-denu. Ako hoćeš ići sve do Og--dena, imam tamo neke prijatelje kojima bismo se mogli utrpati.-Ja idem u Denver iz Chevennea.- Čuj, idi radije do kraja, ovakav prijevoz nećeš dobiti svaki dan.I to je bila zamamna ponuda. Što ima u Ogdenu? - Kakav je Ogden? - rekao sam.- Kroz to mjesto ti prolazi većina frajera i tu se uvijek sastaju; tamo možeš svakoga sresti. '

Page 14: Jack Kerouac - Na Cesti

U svojim mlađim danima bio sam na moru s visokim koščatim momkom iz Louisiane, koji se zvao Veliki Slim Hazard, William Homes Hazard, skitnica po vlastitom izboru. Dok je bio dječak, vidio je skitnicu koji je prišao njegovoj majci i zamolio je da mu dade komad pite, ona mu je dala, i kad je skitnica otišao niz cestu, dječak je upitao: »Mama, stoje taj čovjek?« »To ti je vagabund.« »Mama, i ja bih htio jednog dana biti vagabund.« »Jezik za zube, to nije za jednog Hazarda.« Ali on nikad nije zaboravio taj dan, i kad je odrastao, pošto je kratko vrijeme igrao nogomet u LSU, zaista je postao vagabund. Veliki Slim i ja proveli smo mnogo noći pripovijedajući i pijuckajući sok od duhana u papirnate posude. Nešto me tako neodoljivo podsjećalo na Velikog Slima Hazarda u držanju Mississippi Genea da sam rekao: - Da niste slučajno upoznali negdje momka koji se zove Veliki Slim Hazard?A on je rekao: - Misliš onog visokog momka koji se glasno smije?- Pa, moglo bi biti. On je iz Rustona u Louisiani.32Na cesti- Točno. Kojiput ga zovu Louisiana Slim. Naravno da poznajem Velikog Slima.- I nekad je radio na naftnim poljima u istočnom Texasu?- Baš kao što kažeš. A sad žigoše krave.I to je bilo posve točno; a ipak, još uvijek nisam mogao vjerovati da Gene zaista poznaje Slima, koga sam, više ili manje, godinama tražio. - I nekada je radio na teglenicama u New Yorku?- E sad, to ne znam.- Valjda si ga upoznao na Zapadu.- Bit će. Nikad nisam bio u New Yorku.- Vrag neka me nosi, baš me čudi što ga poznaješ. Ovo je velika zemlja. A ipak sam bio uvjeren da ga moraš poznavati.- Da, moj gospodine, dobro ja poznajem Velikog Slima. Uvijek darežljiv s novcem kad ga ima. Ali i podmukao, grub momak; vidio sam ga kako je jednim udarcem sravnio sa zemljom policajca na skladištima u Chevenneu. - To je bilo nalik na Velikog Slima. Uvijek je vježbao taj jedan udarac u zrak; nalikovao je na Jacka Dempsevja, ali mladog Jacka Dempsevja koji pije.- Do vraga! - zaurlao sam u vjetar i još sam jednom povukao i sad sam se već osjećao vrlo ugodno. Snažni vjetar na otvorenom kamionu brisao je svaki gutljaj, brisao je sve loše posljedice, a dobre su posljedice tonule u moj želudac. »Chevenne, evo me!« pjevao sam. »Den-vere, dočekaj svog ljubimca!«Montana Slim okrenuo se prema meni, pokazao prstom na moje cipele i primijetio: - Možda misliš da će nešto niknuti ako te stvari zasadiš u zemlju? - a da mu pritom, naravno, nije bilo ni traga smiješku na licu, i drugi su ga momci čuli i stali se smijati. To su zaista bile najblesavije cipele u Americi; ponio sam ih upravo zato što nisam želio da mi se noge znoje na vrućoj cesti, i osim one kiše na Medvjeđoj planini, pokazale su se kao najbolje moguće cipele za putovanje. Zato sam se i ja smijao s njima. A cipele su se sad već pomalo raspadale, komadići obojene kože stršali su uvis poput svježeg ananasa i kroz njih su se vidjeli prsti na nogama. Dakle, potegnuli smo još jednom iz boce i smijali se. Kao u snu jurili smo kroz male gradove na raskrižjima koji bi naglo izvirali iz tame, i prolazili kraj dugih redova dokonih težaka i pastira u33JackKerouacnoći. Gledali su nas kako prolazimo pokrenuvši glavu samo jednom i vidjeli smo ih kako se pljeskaju po bedrima iz tame koja nas je opet dočekivala na drugoj strani grada - zaista smo bili smiješna klapa.Mnogo je ljudi bilo u ovom kraju u to doba godine. Bilo je vrijeme žetve. Momci iz Dakote bili su nestrpljivi. - Mislim da ćemo sići kod sljedećeg pišanja; izgleda da se ovdje može naći posla koliko hoćeš.- Kad ovdje bude gotovo, samo krenite dalje prema sjeveru -savjetovao im je Montana Slim - i naprosto slijedite žetvu sve dok ne dođete u Kanadu. - Momci su neodređeno kimnuli glavom; nisu mnogo držali do njegova savjeta.

Page 15: Jack Kerouac - Na Cesti

U međuvremenu je mladi plavi bjegunac sjedio u istom položaju; s vremena na vrijeme Gene bi se pomaknuo iz svog budističkog transa nad mračnim ravnicama koje su promicale kraj nas i nešto nježno šapnuo dječaku u uho. Dječak je kimnuo. Gene se brinuo za njega, brinuo se za njegova raspoloženja i strahove. Pitao sam se kamo će, do vraga, poći i što će raditi. Nisu imali cigareta. Potrošio sam svoju kutiju na njih, tako sam ih volio. Bili su zahvalni i dostojanstveni. Nikad nisu tražili, ja sam ih sam neprestano nudio. Montana Slim je imao cigarete, ali nikad ih nije nudio. Projurili smo kroz još jedan grad na raskrižju, prošli još jedan red visokih mršavih ljudi u trapericama okupljenih u nejasnom svjetlu poput noćnih leptira nad pustinjom i vratili se u veličanstvenu tamu, a zvijezde nad nama bile su čiste i blistave zato što je zrak bio sve rjeđi dok smo se uspinjali uzbrdo na visoki zapadni plato, po prilici četvrt metra na kilometar, tako bar kažu, i ni jedno stablo nije zaklanjalo vidik ni na koju nisko postavljenu zvijezdu. A jednom dok smo jurili vidio sam namrgođenu kravu bijela lica u kadulji kraj ceste. Osjećali smo se kao da se vozimo vlakom, isto tako ujednačeno i "isto tako ravno.Malo-pomalo došli smo do nekog grada, usporili, i Montana Slim je rekao: - Aha, pišanje - ali Minesotanci nisu stali i projurili su ravno kroz grad. - K vragu, meni je sila - rekao je Slim.- Pokušaj ovdje sa strane - rekao je netko.- Pa i hoću - rekao je i polako je, dok smo ga svi promatrali, otpuzao na bedru pedalj po pedalj do ruba platforme, pridržavajući se što je bolje mogao, sve dok mu noge nisu visjele preko ruba. Netko je34Na cestipokucao na prozor kabine da na to upozori braću. Njihovi su široki osmijesi zablistali kad su se okrenuli. I baš kad je Slim bio spreman da krene, već ionako u opasnom položaju, oni su počeli krivudati kamionom u brzini od sto deset kilometara na sat. Načas je pao na leđa; ugledali smo kitovski mlaz kako štrca u zrak; s mukom se smjestio u sjedeći položaj. Naglo su skrenuli. Uz tresak je pao na bok, mokreći po sebi. Kroz tutnjavu smo ga čuli kako tiho psuje, kao da neki čovjek stenje daleko preko brda. - Vrag ih... vrag... - Nije znao da mu to namjerno čine; samo se borio, nepopustljiv kao Job. Kad je završio što je bolje mogao, bio je mokar do kože i sad se morao pomicati s ruba do svog starog mjesta, s izrazom beskrajnog jada na licu, dok su se svi smijali, osim tužnog plavog dječaka, a Minesotanci su urlikali od smijeha u kabini. Dodao sam mu bocu da ga malo utješim.- Vrag neka ih nosi - rekao je - pa nisu to valjda učinili namjerno? -Jasno da jesu.- Uh, sveca mu, nisam znao. Znam da sam to već jednom izveo u Nebraski i nisam ni upola tako loše prošao.Iznenada smo ušli u grad Ogallalu i momci su u kabini povikali »pišanje!« s najvećim uživanjem. Slim je mrko stajao kraj kamiona, žaleći zbog propuštene prilike. Ona dva momka iz Dakote oprostila su se sa svima, nakanivši da ovdje počnu raditi na žetvi. Promatrali smo ih kako iščezavaju u noć prema barakama na kraju grada gdje su gorjela svjetla, gdje im je noćni čuvar u trapericama rekao da će naći ljude koji daju posao. Morao sam kupiti još cigareta. Gene i plavi dječak pošli su za mnom da protegnu noge. Ušao sam u najneobičnije mjesto na svijetu, nekakav samotni nizinski mliječni restoran za mjesnu mladež. Nekolicina ih je plesala uz glazbu iz jukeboxa. Nastao je tajac kad smo ušli. Gene i Žutokosi stajali su ne gledajući nikoga; bilo im je samo do cigareta. Našlo se tu i zgodnih djevojaka. Jedna od njih očijukala je sa Žutokosim, ali on to nije ni primijetio, a i da jest, ne bi mu bilo stalo, tako je bio tužan i izgubljen.Kupio sam im svakome po kutiju cigareta; zahvalili su mi. Kamion je bio spreman da krene. Približavala se ponoć i zahladjelo je. Gene, koji je prokrstario zemljom više puta nego što je imao prstiju na rukama i nogama, rekao je da je najbolje za nas da se svi naguramo pod35JackKerouacveliku ceradu ili ćemo se smrznuti. Na taj način, i s ostatkom pića u boci, grijali smo se kad je zrak postao hladan kao led i počeo nas štipati za uši. Činilo se da zvijezde postaju sve sjajnije što smo se više uspinjali na Visoravan. Sada smo bili u Wyomingu. Ispružen na leđima, zurio sam ravno gore u

Page 16: Jack Kerouac - Na Cesti

veličanstven nebeski svod uživajući u pomisli na to koliki sam put prevalio i kako sam ipak daleko došao od Medvjeđe planine, i sav sam treperio od radosnog iščekivanja pri pomisli na ono što me očekuje u Denveru - ma što, ma što to bilo. A Mississippi Gene počeo je pjevati. Pjevao je zvučnim, tihim glasom, s naglaskom svoga kraja, a pjesma je bila jednostavna, naprosto: »Djevojku imam malu, šesnaest joj je godina tek, ljepša je ona meni nego cijeli svijet«, što se ponavljalo s još nekim stihovima koji su svi govorili o tome kako je daleko otišao i kako bi želio da joj se može vratiti, ali ju je zanavijek izgubio. Rekao sam: - Gene, to je strašno zgodna pjesma.- Najslađa koju znam - rekao je smiješeći se.- Nadam se da ćeš stići tamo kamo si pošao i da ćeš naći sreću.- Uvijek se ja nekako snađem, ovako ili onako.Montana Slim je spavao. Probudio se i rekao mi: - Ej, crni, kako bi bilo da se ti i ja zajedno malo proskitamo po Chevenneu prije nego pođeš u Denver?- Svakako. - Bio sam dovoljno pijan da pristanem na bilo što. Kad je kamion došao do predgrađa Chevennea, ugledali smovisoka crvena svjetla mjesne radiostanice i odjednom smo se gurali kroz veliku gomilu ljudi koja se valjala po pločniku s jedne i s druge strane. -Sto mu muka, pa ovo je tjedan Divljeg zapada - rekao je Slim. Velike gomile poslovnih ljudi, debelih poslovnih ljudi u čizmama i širokim šeširima sa svojim krupnim ženama odjevenim poput kaubojskih djevojaka, gurale su se i podcikivale na drvenim pločnicima starog Chevennea; dolje su se nizala dugačka svjetla bulevara u novom središtu Chevennea, ali svečanost se usredotočila na stari grad. Pištolji su pucali slijepim metcima. »Salooni« su bili natrpani gostima sve do pločnika. Bio sam zaprepašten, a istodobno sam osjećao kako je sve to smiješno: u prvom susretu sa Zapadom pružala mi se prilika da vidim na kako je niske grane spao da bi sačuvao svoju ponosnu tradiciju. Morali smo skočiti s kamiona i oprostiti se; Minesotancima nije bilo do toga da se zadržava-36Na cestiju. Bilo je žalosno gledati kako odlaze i shvatio sam da više nikad neću vidjeti ni jednoga ni drugoga, ali tako je to u životu. - Noćas će vam se smrznuti guzica - upozorio sam ih. - A sutra će vam se u pustinji ispeći.- To mi ne smeta, samo da se izvučemo iz ove hladne noći - rekao je Gene. Kamion je krenuo probijajući se kroz gomilu i nitko nije obraćao pozornost na tu neobičnu djecu u ceradi koja su zurila u grad poput dojenčadi ispod pokrivača. Promatrao sam ih kako iščezavaju u noći.375.Bio sam s Montanom Slimom i počeli smo obilaziti lokale. Imao sam oko sedam dolara, a pet sam budalasto spiskao te noći. Prvo smo se pomiješali sa svim onim turistima, bogatašima i rančerima u kauboj-skoj odjeći, za šankovima, po vežama, na pločniku; onda sam se na neko vrijeme oslobodio Slima, koji je teturao kao u oblaku sreće poslije tolikog viskija i piva; bio je ta vrsta pijanca; oči su mu postale staklaste i začas bi počeo pričati nekom neznancu o svemu i svačemu. Ušao sam u malu meksičku gostionicu, konobarica je bila Meksikanka i vrlo lijepa. Jeo sam, a onda sam joj napisao malu ljubavnu poruku na poleđini računa. Lokalčić je bio pust; svi su bili negdje drugdje i pili. Rekao sam joj neka okrene račun. Pročitala je i nasmijala se. Bila je to mala pjesmica o tome kako želim da pođe sa mnom da zajedno gledamo noć.- Jako bih voljela, Chiquito, ali imam sastanak sa svojim momkom.- Zar ga se ne možeš otresti?- Ne, ne, ne mogu - rekla je tužno, i strašno mi se dopao način na koji je to rekla.- Navratit ću ja još koji put - rekao sam, a ona je rekla: - Kad god želiš, mali. - Ipak sam i dalje sjedio, samo da bih je gledao, i popio sam još jednu kavu. Njezin je momak ušao namrgođen i raspitao se kad će biti slobodna. Užurbano se prihvatila posla da bi što brže zatvorila lokal. Morao sam izići. Nasmiješio sam joj se kad sam izlazio. Vani se38Na cesti

Page 17: Jack Kerouac - Na Cesti

ludovalo jednako kao i prije, samo što su debeli bogataši koji su podrigivali bili sve pijaniji i podcikivali sve glasnije. Bilo je smiješno. Nekoliko indijanskih poglavica lutalo je naokolo s velikim ukrasima na glavi i izgledali su zaista uzvišeno među crvenim pijanim licima. Ugledao sam Slima kako tetura po putu i pridružio mu se.Rekao je: - Upravo sam napisao dopisnicu svom tati u Monta-nu. Možeš li ti naći poštanski sandučić da je ubaciš? - Bio je to neobičan zahtjev; predao mi je dopisnicu i oteturao kroz pokretna vrata sa-loona. Uzeo sam kartu, pošao do sandučića i bacio pogled na nju. »Dragi tata, bit ću kod kuće u srijedu. Ja sam dobro, što se i od tebe nadam. Richard.« Tako sam stekao drukčije mišljenje o njemu; kako je nježno uljudan bio prema svom ocu. Ušao sam u lokal i pridružio mu se. Pronašli smo dvije cure, jednu zgodnu mladu plavušu i debelu brinetu. Bile su tupe i namrgođene, ali mi smo ih htjeli okrenuti. Odveli smo ih u neki oronuli bar koji se već zatvarao, i tu sam potrošio sav novac na viski za njih i pivo za nas; ostalo mi je samo dva dolara. Bio sam sve pijaniji i nisam mario nizašto, sve je bilo divno. Čitavo moje biće bilo je usmjereno na malu plavušu. Htio sam uletjeti u nju svom svojom snagom. Zagrlio sam je i htio sam joj to reći. Bar se zatvorio i svi smo opet izišli na oronule prasne ulice. Pogledao sam gore, u nebo; čiste, prekrasne zvijezde još uvijek su gorjele. Djevojke su htjele poći na autobusni kolodvor, pa smo krenuli svi zajedno, ali čini se da su se htjele sastati s nekim mornarom koji ih je tamo čekao, rođakom debele djevojke, a mornar je vodio sa sobom nekoliko prijatelja. Rekao sam plavuši: - Što se događa? - Rekla je da želi kući u Colorado, odmah do granice južno od Chevennea. - Ja ću te odvesti autobusom - rekao sam.- Ne, autobus se zaustavlja na cesti i onda moram sama pješačiti preko cijele one proklete prerije. Svako popodne gledam tu prokletu pustoš i ne pada mi ni na kraj pameti da noću po njoj hodam.- Ma čuj, lijepo ćemo se prošetati po prerijskom cvijeću.- Nema tamo nikakvog cvijeća - rekla je. - Htjela bih ići u New York. Ovoga mi je već preko glave. Nemaš kamo poći nego u Chevenne, a ni u Chevenneu nema ništa.- Nema ništa ni u New Yorku.- Vraga nema - rekla je nadureno.Autobusni kolodvor bio je natrpan sve do ulaza. Najrazličitiji ljudi čekali su autobuse ili naprosto stajali; bilo je mnogo Indijanaca,39JackKerouackoji su sve promatrali svojim kamenim očima. Djevojka je prekinula razgovor sa mnom i pridružila se mornaru i ostalima. Slim je drijemao na klupi. Sjeo sam. Podovi autobusnih kolodvora jednaki su posvuda, u čitavoj zemlji, uvijek pokriveni čikovima i pljuvačkom i izazivaju tugu kakva se može osjetiti samo na autobusnim kolodvorima. Načas nije bilo nikakve razlike između ovog mjesta i Nevvarka, osim onih golemih prostranstava vani koja sam ja tako silno ljubio. Požalio sam što sam razbio čistoću čitavog svog putovanja, što nisam štedio svaku paru, što sam zaostajao i nisam žurio da što prije stignem, što sam gubio vrijeme s ovom namrgođenom djevojkom i potrošio svoj novac. Bilo mi je mučno od svega toga. Nisam davno spavao pod krovom te sam osjetio da sam suviše umoran da bih psovao i nervirao se, pa sam zaspao; smotao sam se na sjedalu položivši glavu na putnu torbu i spavao do osam sati ujutro usred snenog mrmljanja i buke kolodvora i stotina ljudi koji su prolazili.Probudio sam se sa strašnom glavoboljom. Slima više nije bilo - vjerojatno je otišao u Montanu. Izišao sam. I tu, u modrom zraku, prvi put sam u daljini ugledao velike snježne vrhove Stjenjaka. Duboko sam udahnuo. Morao sam smjesta stići u Denver. Prvo sam doručkovao, skromno, samo prženi kruh, kavu i jedno jaje, a zatim sam izišao iz grada na cestu. Festival Divljeg zapada još uvijek je trajao; pripremao se rodeo i vidjelo se da će i dalje biti mnogo podcikivanja i skakutanja. Ostavio sam sve to za sobom. Želio sam vidjeti svoju klapu u Denveru. Prešao sam željeznički nadvožnjak i došao do skupine baraka gdje su se razdvajale dvije ceste, obje za Denver. Odabrao sam onu koja je bila bliže planinama tako da ih mogu gledati i postavio se u tom smjeru. Odmah me povezao neki mladić iz Connecticuta koji je krstario naokolo u svojoj krntiji i slikao; bio je sin nekog urednika s Istoka. Pričao je i pričao; meni je bilo mučno od pića i od visine. U jednom trenutku gotovo sam morao pružiti glavu kroz prozor. Ali kad me iskrcao u Longmon-tu, u

Page 18: Jack Kerouac - Na Cesti

Coloradu, osjećao sam se opet normalno i čak sam mu počeo pripovijedati o svojim vlastitim putovanjima. Poželio mi je sreću.Bilo je prekrasno u Longmontu. Pod jednim veličanstvenim starim stablom pružala se gredica zelene engleske trave koja je pripadala benzinskoj stanici. Upitao sam pomoćnika mogu li tu spavati, rekao je naravno da mogu; i tako sam razmotao vunenu košulju, položio na nju40Na cestilice, lakat mi je stršao i samo sam trenutak gledao jednim okom snježni Stjenjak u vrućem suncu. Spavao sam dva slatka sata, jedinu neugodnost predstavljao je poneki koloradski mrav. Evo me dakle u Coloradu! mislio sam neprestano, prepun radosti. K vragu, k vragu, k vragu! uspjet ću! I poslije sna koji me osvježio, a bio je ispunjen paučinastim snovima o mom prošlom životu na Istoku, ustao sam, oprao se u muškom zahodu benzinske stanice i odšetao velikim koracima, čvrst i snažan kao dren, i kupio čašu masnog, gustog mliječnog pića u bifeu kraj puta da malo rashladim vrući, izmučeni želudac.Slučajno mi je to piće pripremila vrlo lijepa koloradska djevojka; uz to se ljubazno smiješila; bio sam zahvalan, to mi je na neki način nadoknadilo prošlu noć. Rekao sam sebi, hej! A kakav će tek biti Denver! Stupio sam na vruću cestu i odvezao se u novim novcatim kolima koja je vozio neki trideset petogodišnji poslovni čovjek iz Denvera. Vozio je sto deset na sat. Sav sam se ježio od radosnog iščekivanja; brojio sam minute i odbijao kilometre. Točno pred sobom, preko lelujavih žitnih polja koja su se zlatila pod dalekim snjegovima Estesa, napokon ću ugledati stari Denver. Zamišljao sam sebe u nekom denverskom lokalu te noći, s cijelom klapom, i kako ću u njihovim očima biti neobičan i izmučen i nalik na onog Proroka koji je prešao zemlju da bi donio mračnu Riječ, a jedina riječ koju sam ja imao bila je »Hej!« Taj čovjek i ja vodili smo dug, topao razgovor o svojim životnim planovima, i prije nego što sam toga bio svjestan, već smo prelazili veletržnice voća nadomak Denvera; zatim su došli dimnjaci, dim, željezničke postaje, zgrade od crvene cigle i daleke zgrade od sivog kamena u centru, i bio sam u Denveru. Iskrcao me u ulici Larimer. Posrtao sam putem cereći se obijesno i radosno među starim skitnicama i umornim kaubojima ulice Larimer.416.U to doba još nisam poznavao Deana tako dobro kao sada, pa mi je prva želja bila da nađem Chada Kinga, i potražio sam ga. Telefonirao sam mu kući, razgovarao s njegovom majkom - rekla je: »A što ti, Sal, radiš u Denveru?« Chad je vitak plav momak čudnovata lica kao u plemenskog vrača, koje pristaje njegovu zanimanju za antropologiju i pretpovijesne Indijance. Nos mu se povija blago, gotovo kao skorup pod zlatnim plamenom kose; on je lijep i graciozan kao neki zapadnjački bogatun koji je nekad plesao po kavanama i pomalo igrao nogomet. Govori malo kroz nos i glas mu treperi. »Znaš Sal, kod Indijanaca s Visoravni najdivnije mi je što su se uvijek tako grozno zastidjeli pošto bi se pohvalili brojem nakupljenih skalpova. U Ruxtonovom Životu na Dalekom zapadu ima neki Indijanac koji pocrveni do korijena kose zato što ima tako mnogo skalpova, i otrči kao lud u pustoš da uživa u svom djelu u potaji. Kvragu, stoje to smiješno!«Chadova majka pronašla ga je u to sneno denversko poslijepodne kako proučava indijansku vještinu pletenja košara u mjesnom muzeju. Telefonirao sam mu u muzej; došao je po mene svojim starim ford--kupeom kojim je običavao ići na izlete u planine, gdje je iskopavao i tražio indijanske predmete. Ušao je u autobusni kolodvor u trapericama, sa širokim smiješkom na licu. Sjedio sam na svojoj torbi na podu i razgovarao s istim onim mornarom koji je bio sa mnom na čejenskom au-tobusnom kolodvoru i pitao ga što se dogodilo s onom plavušom. Bio je42Na cestitako nezainteresiran da uopće nije odgovorio. Chad i ja ušli smo u njegov mali auto, i on je prije svega morao otići po zemljovide u vijećnicu. Zatim je morao posjetiti neku staru učiteljicu, i tako dalje, dok sam ja želio samo popiti pivo. A u pozadini svih mojih misli nametalo mi se pitanje, gdje je Dean i što ovog časa radi? Chad je, iz nekog neobjašnjiva razloga odlučio da više ne bude

Page 19: Jack Kerouac - Na Cesti

Deanov prijatelj, pa čak nije znao ni gdje stanuje.- Je li Carlo Mara u gradu?- Da. - Ali ni s njim više nije razgovarao. Bio je to početak povlačenja Chada Kinga od naše glavne klape. Trebalo je da toga poslijepodneva malo odspavam u njegovoj kući. Navodno je Tim Gray pripremio za me stan na vrhu avenije Colfax, u kojem je već stanovao Roland Major i čekao da dođem. Osjećao sam neku zavjeru u zraku i ta je zavjera razdvojila klapu na dvije grupe: Chad King, Tim Gray i Roland Major zajedno s Rawlinsovima u načelu su se složili da ignoriraju Deana Moriartvja i Carla Marxa. Našao sam se točno usred tog zanimljivog rata.Bio je to rat s primjesom klasnog sukoba. Dean je bio sin pijanca, jednog od najgorih propalica ulice Larimer, i zapravo je bio odgojen uglavnom na ulici Larimer i oko nje. Kad mu je bilo šest godina, molio je u sudnici da mu oslobode oca. Često je prosio pred larimerskim kućama i krišom donosio novac ocu, koji je čekao među razbijenim bocama s nekim starim prijateljem. Poslije, kada je Dean odrastao, počeo se motati oko kockarnica u Glenarmu; postigao je denverski rekord u krađi automobila i otpremljen je u popravilište. Od jedanaeste do sedamnaeste godine obično je bio u popravnom domu. Specijalnost mu je bila da krade automobile, da dojuri pred gimnaziju poslijepodne i dočeka djevojke koje su izlazile, da ih odveze u brda, spava s njima i da se vrati na spavanje u bilo koju hotelsku kadu do koje je u gradu mogao doći. Njegov otac, koji je nekoć bio poštovan i vrijedan kovač, počeo se opijati vinom, što je gore nego kad se čovjek opija viskijem, i spao je na to da se vozi teretnim vlakom u Texas zimi, a da se ljeti vraća u Denver. Dean je imao braće po lozi pokojne majke - umrla je dok je on bio malen - ali oni ga nisu voljeli. Jedino Deanovo društvo bili su momci iz kockarnice. Dean, koji je imao čudesnu energiju neke nove vrste američkog sveca, i Carlo, bili su u Denveru te sezone demoni podzemlja, uz klapu iz kockarnice, i bila je divno simbolična činjenica da je Carlo imao podrumski43JackKerouacstan u Grantovoj ulici gdje smo se sastajali mnogih noći koje su se produljivale do zore - Carlo, Dean, ja, Tom Snark, Ed Dunkel i Roy Johnson. 0 ovim drugima reći ću nešto više kasnije.Svoje prvo poslijepodne u Denveru prospavao sam u sobi Cha-da Kinga dok je njegova majka obavljala kućanske poslove u prizemlju, a Chad radio u knjižnici. Bilo je to vruće poslijepodne u srpnju, tipično za visoravni. Ne bih zaspao da nije bilo izuma Chadova oca. Otac Cha-da Kinga, krasan ljubazan čovjek, već je bio prešao sedamdesetu godinu, bio je star i slab, mršav i iscijeđen, i pričao je anegdote, sporo, sporo s uživanjem; bile su to dobre anegdote o njegovu dječaštvu na ravnicama Sjeverne Dakote potkraj prošlog stoljeća, kad je za zabavu jašio ponije bez sedla i gonio kojote štapom. Kasnije je postao provincijski učitelj u uskom jezičcu Oklahome i napokon poslovni čovjek koji se bavio izumima u Denveru. Još uvijek je imao svoj stari ured iznad garaže dolje u istoj ulici, tu je još uvijek bio pisaći stol s roloom i bezbrojni prašnjavi spisi o davnim uzbuđenjima i zgrtanju novca. Izumio je poseban uređaj za klimatizaciju. Postavio je običan ventilator u prozor i na neki način proveo hladnu vodu kroz spirale ispred uskovitlanih krila ventilatora. Rezultat je bio savršen - oko metar ispred ventilatora - a tada se, izgleda, voda za vrućeg vremena pretvarala u paru i donji dio kuće bio je jednako vruć kao i prije. Ali ja sam spavao točno ispod ventilatora na Chadovu krevetu, dok je u mene zurilo veliko Goetheovo poprsje, i ugodno sam zaspao, da bih se probudio za ciglih dvadeset minuta ukočen od hladnoće. Pokrio sam se pokrivačem i još uvijek mi je bilo hladno. Napokon je postalo tako hladno da nisam mogao spavati i sišao sam u prizemlje. Stari me upitao kako njegov izum radi. Rekao sam mu da radi vraški dobro, a to sam u neku ruku i mislio. Sviđao mi se taj čovjek. Smršavio je od uspomena. - Jednom sam izmislio sredstvo za uklanjanje mrlja koje su kasnije kopirale neke velike tvrtke na Istoku. Već nekoliko godina pokušavam nešto iz toga izvući. Kad bih bar imao dovoljno novaca da angažiram pristojnog odvjetnika... - Ali bilo je prekasno da se angažira pristojan odvjetnik; i ostao je snuždeno sjediti u kući. Uvečer smo imali sjajnu večeru koju je pripremila Chadova majka, odreske od srnetine koju je Chadov ujak ustrijelio u planinama. Ali gdje je Dean?447.

Page 20: Jack Kerouac - Na Cesti

Idućih deset dana bili su, kako je rekao W. C. Fields, »protkani izvanrednom opasnošću« - i ludi. Uselio sam se s Rolandom Majorom u zaista raskošan stan koji je pripadao obitelji Tima Graya. Svaki od nas imao je posebnu spavaću sobu, zatim smo imali kuhinjicu s hranom u hladnjaku i golemu dnevnu sobu u kojoj je sjedio Major u svilenom kućnom ogrtaču i sastavljao svoju najnoviju hemingvejevsku priču - taj kolerik, pod-buhla, crvena lica, mrzitelj svega, koji je ipak mogao zablistati najtoplijim i najdražesnijim smiješkom na svijetu kad bi negdje u noći pravi život slatko iskrsnuo pred njim. Tako je on sjedio za svojim stolom, a ja sam poskakivao naokolo po debelom, mekanom sagu, odjeven samo u platnene hlače. Upravo je završio priču o nekom frajeru koji prvi put dolazi u Denver. Zove se Phil. Njegov je kompić na putovanju tajanstven i miran momak po imenu Sam. Phil odlazi da upozna Denver i splete se s nekim nazoviumjetnicima. Vraća se u hotelsku sobu. Krepkim glasom on kaže: »Sam, i oni su ovdje.« A Sam samo tužno gleda kroz prozor. »Da«, kaže Sam, »znam.« Poanta je u tome da Sam nije morao ni izići ni pogledati da bi to saznao. Ti nadriu-mjetnici rasuli su se po čitavoj Americi, isisavajući joj krv. Major i ja bili smo veliki prijatelji; po njegovu mišljenju, ja sam bio sušta suprotnost na-driumjetnicima. Major je volio dobra vina baš kao i Hemingway. Prisjećao se nedavnog putovanja po Francuskoj. - Ah, Sal, kad bi ti mogao sjediti sa mnom visoko gore u zemlji Baska s hladnom bocom Poignon Dix-neufa, znao bi ti da ima i drugih stvari na svijetu osim teretnih vagona.45JackKerouac- Znam ja to. Ali ja naprosto volim teretne vagone i volim na njima čitati imena kao što su Missouri Pacific, Great Northern, Rock Island Line. Bogme, Majore, kad bih ti bar mogao ispričati sve što mi se dogodilo dok sam dolazio ovamo autostopom!Ravvlinsovi su živjeli nekoliko kuća dalje. Bila je to divna obitelj - još mlada majka, suvlasnica trošnog hotela u nekom napuštenom gradu, s pet sinova i pet kćeri. Neukrotivi sin bio je Ray Ravvlins, prijatelj Tima Graya iz djetinjstva. Ray je dojurio da me pokupi i odmah smo se jedan drugome strašno svidjeli. Počeli smo piti po lokalima Colfaxa. Jedna od Ravevih sestara bila je krasna plavuša koja se zvala Babe -tenisačica, skijašica na vodi, prava zapadnjačka mačka. Bila je djevojka Tima Graya. A Major, koji je bio samo na prolazu kroz Denver, ali je to izvodio raskošno, u lijepom stanu, hodao je sa sestrom Tima Graya, Betty. Ja sam jedini bio bez djevojke. Pitao sam svakoga: »Gdje je Dean?« Svi su smiješeći se odgovarali niječno.Napokon se dogodilo. Telefon je zazvonio i javio se Carlo Mara. Dao mi je adresu svog podrumskog stana. Rekao sam: - Što radiš u Denveru? Hoću reći, što zapravo radiš? Što se događa?- E, čekaj da ti sve ispričam.Odjurio sam da se sastanemo. Noću je radio u robnoj kući May; ludi Ray Rawlins telefonirao mu je onamo iz lokala i natjerao noćne čuvare da jure za Carlom s pričom da je netko umro. Carlo je smjesta pomislio da sam ja umro. A Rawlins je rekao na telefonu: »Sal je u Denveru«, i dao mu moju adresu i telefonski broj.- A gdje je Dean?- Dean je u Denveru. Čekaj da ti ispričam. - I ispripovjedio mi je kako Dean živi s dvjema djevojkama u isto vrijeme, i to s Marvlou, svojom prvom ženom, koja ga čeka u hotelskoj sobi, i s Camillom, novom djevojkom, koja ga čeka u hotelskoj sobi. - Između njih dviju on trči k meni da obavimo naše nedovršene poslove.- A kakvi su to poslovi?- Dean i ja zajedno smo uplovili u jedno fantastično razdoblje. Pokušavamo prenijeti jedan drugome savršeno iskreno i savršeno potpuno sve što nam je na umu. Morali smo uzimati benzedrin. Sjedimo na krevetu prekriženih nogu, licem u lice. Napokon sam naučio Deana da46Na cestimože učiniti što god hoće, postati gradonačelnik Denvera, oženiti se milijunašicom ili postati najveći pjesnik poslije Rimbauda. Ali on neprestano trči gledati go-kart. Idem i ja s njim. On poskakuje i vrišti od uzbuđenja. Znaš, Sal, Dean je zaista opsjednut takvim stvarima. - Mara je rekao »Hm« u sebi i razmišljao o tome.

Page 21: Jack Kerouac - Na Cesti

- Kakav je dnevni red? - upitao sam. U Deanovu životu uvijek je postojao dnevni red.- Dnevni red je ovakav: Vratio sam se s posla prije pola sata. Za to vrijeme Dean okida Marvlou u hotelu i daje meni vremena da se presvučeni. Točno u jedan juri od Marvlou Camilli - naravno, ni jedna od njih dvije ne zna što se događa - i poševi je jedanput, tako da ja imam vremena stići u jedan i trideset. Zatim izlazi sa mnom - prvo mora moljakati Camillu, koja me je već počela mrziti - dolazimo ovamo i razgovaramo do šest ujutro. Obično provedemo i više vremena, ali to postaje sve zamršenije jer je on u vremenskom tjesnacu. Zatim u šest odlazi natrag k Marvlou - a sutra će provesti čitav dan trčeći po uredima da nabavi dokumente potrebne za njihov razvod. Marvlou je za to, ali inzi-stira da u međuvremenu spavaju zajedno. Ona kaže da ga ljubi - isto kao i Camille.Tada mi je ispričao kako je Dean upoznao Camillu. Roy Johnson, momak iz kockarnice, našao ju je u nekom lokalu i odveo u hotel; budući da mu je ponos nadvladao razum, pozvao je čitavu klapu da je dođe vidjeti. Svi su sjedili i razgovarali s Camillom. Dean je, međutim, samo gledao kroz prozor. Tada, kad su svi otišli, Dean je naprosto pogledao Camillu, pokazao na ručni zglob, napravio znak »četiri« (dajući na znanje da će se vratiti do četiri) i izišao. U tri su vrata bila zaključana za Roya Johnsona. U četiri su se otvorila za Deana. Htio sam smjesta otići i pogledati tog luđaka. Obećao mi je ionako da će mi nešto namjestiti; poznavao je sve komade u Denveru.Carlo i ja hodali smo trošnim ulicama u denverskoj noći. Zrak je bio blag, zvijezde tako krasne, obećanje svake uličice popločane krupnim kockama tako veliko te mi se činilo da sanjam. Došli smo do pansiona u kojem se Dean cjenkao s Camillom. Bila je to stara zgrada od crvene cigle okružena drvenim garažama i starim stablima koja su strša-la iza plotova. Uspeli smo se stubama pokrivenim sagom. Carlo je poku-47Jack Kerouaccao; zatim je odjurio da se sakrije; nije želio da ga Camille vidi. Stajao sam na vratima. Dean ih je otvorio gol golcat. Vidio sam kako je crnka na krevetu, kojoj je krasno blistavo bedro bilo prekriveno crnom čipkom, podigla blago iznenađen pogled.- Ej, Sal! - rekao je Dean. - Ma gledaj - hm - ovaj - da, naravno, stigao si - pasji sine, ipak si se konačno spustio na tu cestu. E sad slušaj - moramo - da - da - odmah - moramo, zaista moramo! Čuj, Camille - naglo se okrenuo prema njoj. - Tu je Sal, to je moj stari frend iz New Yorka, ovo mu je prva noć u Denveru i apsolutno je nužno da ga izvedem i nađem mu djevojku.- Ali kada ćeš se vratiti?- Sada je - (gledajući na sat) - točno jedan i četrnaest. Vratit ću se točno u tri i četrnaest na naš sat zajedničkog sanjarenja, zaista slatkog sanjarenja, zlato, a onda, kao što znaš, kao što sam ti rekao i kao što smo se složili, moram poći do onog kretenskog odvjetnika zbog onih papira - usred noći, premda se to čini čudno, i kao što sam ti već potanko objasnio - (to je bila izlika za sastanak s Carlom, koji se još uvijek krio). - Moram se dakle točno u ovoj jednoj minuti obući, navući hlače, vratiti se u život, to jest u izvanjski život, u ulice i te stvari, kao što smo se složili, sada je jedan i petnaest i vrijeme leti, leti...- Pa dobro, u redu, Dean, ali molim te, sigurno se vrati u tri.- Kao što sam rekao, zlato, i zapamti, ne u tri, već u tri i četrnaest. Jesmo li se našli u najdubljim i najčudesnijim dubinama naših duša, najdraže zlato? - I prišao je krevetu i poljubio je nekoliko puta. Na zidu je bio crtež, Deanov akt, s golemim klatnom i svim ostalim, Camillin rad. Bio sam zaprepašten. Sve je bilo potpuno ludo.Odjurili smo u noć; Carlo nam se pridružio iza kuće. I krenuli smo najužom, najčudnijom i najkrivudavijom gradskom uličicom koju sam u životu vidio, duboko u srcu denverske meksičke četvrti. Govorili smo glasno u snenoj tišini. - Sal - rekao je Dean - imam za tebe pravu djevojku i čeka te ovog časa - ako nije u službi - (pogledavši na sat). -Konobarica, Rita Bettencourt, zgodna mačka, malo opterećena nekim seksualnim problemima koje sam ja pokušavao ispraviti, a mislim da će to uspjeti i tebi, starom stručnjaku. Idemo, dakle, smjesta tamo - mora-48Na cestimo ponijeti piva, ne, oni ga imaju i sami, i k vragu! - rekao je, lupivši šakom o dlan. - Večeras

Page 22: Jack Kerouac - Na Cesti

naprosto moram okrenuti njezinu sestru Mary.- Što? - rekao je Carlo. - Mislio sam da ćemo razgovarati.- Da, da, poslije toga.-Ah, ta denverska čama! -zaurlao je Carlo prema nebu.- Zar nije najslađi, najdraži momak na svijetu - rekao je Dean i bubnuo me u rebra. - Pogledaj ga! Samo ga pogledaj! - A Carlo je započeo svoj majmunski ples na ulicama života, kao što sam ga već mnogo puta viđao na raznim mjestima u New Yorku.A ja nisam mogao reći ništa drugo već: - Pa dobro, koga vraga radimo mi u Denveru?- Sutra, Sal, znam gdje ću ti naći posao - rekao je Dean prelazeći na poslovni ton. - Posjetit ću te čim uhvatim jedan sat slobodno od Marvlou, upast ću ravno u tvoj stan, pozdraviti Majora i odvesti te trolejbusom (k vragu, nemam kola) na tržnicu Camargo, gdje možeš smjesta početi raditi i već u petak dobiti plaću. Mi smo zaista svi potpuno švorc. Tjednima nemam vremena za rad. U petak uvečer bez ikakve sumnje nas trojica - stara trojka Carlo, Dean i Sal - moramo otići na go--kart, a tamo nas može odvesti i jedan frajer koga poznajem iz grada... -I tako dalje sve do duboko u noć.Došli smo do kuće u kojoj su živjele sestre konobarice. Ona namijenjena meni još je radila; sestra koju je Dean želio bila je kod kuće. Sjeli smo na njezin kauč. Bilo je dogovoreno da u to doba nazovem Raya Ravvlinsa. Telefonirao sam. Smjesta je došao. Čim je došao na vrata, skinuo je košulju i majicu i počeo grliti potpuno nepoznatu djevojku, Mary Bettencourt. Boce su se kotrljale po podu. Bila su tri sata. Dean je odjurio na svoj sat sanjarenja s Camillom. Vratio se na vrijeme. Pojavila se druga sestra. Svima su nam sad bila potrebna kola i pravili smo preveliku buku. Ray Rawlins pozvao je jednog prijatelja s kolima. Čovjek je došao. Svi smo se ukrcali; Carlo je pokušavao voditi zakazani razgovor s Deanom na stražnjem sjedalu, ali zbrka je općenito bila prevelika. - Hajdemo svi u moj stan! - povikao sam. Otišli smo; čim je auto stao, iskočio sam na travu i izveo stoj na glavi. Svi su mi ključevi pois-padali; nikad ih više nisam našao. Utrčali smo vičući u zgradu. Roland Major ispriječio nam se na putu u svilenom kućnom ogrtaču.49Jack Kerouac- Ne dopuštam ovakvo vladanje u stanu Tima Graya!- Što? - povikali smo u jedan glas. Nastala je gužva. Rawlins se valjao u travi s jednom od konobarica. Major nas nije htio pustiti unutra. Kleli smo se da ćemo pozvati Tima Graya i dobiti dopuštenje za zabavu i pozvati i njega. Umjesto toga, svi smo odjurili natrag u denver-ske lokale u središtu. Iznenada sam se našao na ulici sam, bez novaca. Moj je posljednji dolar bio potrošen.Prešao sam pješice osam kilometara avenijom Colfax do udobnog kreveta u stanu. Major me morao pustiti unutra. Pitao sam se vode li Dean i Carlo svoj duboki razgovor od srca srcu. Saznat ću kasnije. Noći su u Denveru prohladne, pa sam spavao kao klada.508.Onda smo svi počeli pripremati veliku seobu u planine. To je počelo ujutro, istodobno s telefonskim razgovorom koji je sve zamrsio -javio se moj stari prijatelj s ceste, Eddie, koji je zvao naslijepo; upamtio je neka imena koja sam spominjao. Sad mi se pružila prilika da dobijem natrag svoju košulju. Eddie je sa svojom djevojkom bio u jednoj kući pokraj avenije Colfax. Zanimao se znam li ja gdje bi se moglo naći posla pa sam mu rekao neka dođe do mene, pretpostavljajući da će Dean vjerojatno znati. Dean je stigao užurban dok smo Major i ja na brzinu dovršavali doručak. Dean nije htio čak ni sjesti. - Moram obaviti tisuću poslova, zapravo jedva imam vremena da te odvedem u Camargo, ali hajdemo, čovječe.- Pričekajmo mog frenda s ceste, Eddieja.Majora je zabavljala naša užurbanost i nervoza. On je došao u Denver da piše na miru, u dokolici. Odnosio se prema Deanu s izvanrednim poštovanjem. Dean se na to nije obazirao. Major je ovako razgovarao s Deanom: - Moriartv, je li istina ono što čujem, da vi spavate s tri djevojke u isto vrijeme? - A Dean se premještao s noge na nogu na sagu i govorio: - Da, da, tako je to - i gledao na sat dok je Major prezirno nabirao nos. Malo mi je bilo neugodno kad sam otišao s Deanom - Major je tvrdio da je on slabouman, a da sam ja budala. Naravno da nije bio, i ja sam to svakome htio na

Page 23: Jack Kerouac - Na Cesti

neki način dokazati.Sreli smo Eddieja. Dean nije ni na njega obraćao pozornost i krenuli smo trolejbusom preko vrućeg denverskog podneva u potragu za51JackKerouacposlom. Gadila mi se i sama pomisao na to. Eddie je pričao i pričao kao uvijek. Našli smo na tržnici nekog čovjeka koji nas je pristao obojicu zaposliti; rad je počinjao u četiri sata ujutro i trajao do šest poslije podne. Čovjek je rekao: - Volim momke koji vole raditi.- Ja sam čovjek za vas - rekao je Eddie, ali ja nisam bio baš siguran u sebe. - Ja naprosto neću spavati - zaključio sam. Bilo je još toliko zanimljivih stvari koje je valjalo učiniti.Eddie se pojavio sutradan ujutro, ja nisam. Imao sam krevet, Major je kupio hrane za hladnjak, a ja sam za uzvrat kuhao i prao suđe. U međuvremenu uspio sam se uključiti u sve. Kod Rawlinsovih je jedne noći bila velika zabava. Majka Ravvlinsovih otišla je na put. Ray Rawlins pozvao je svakoga koga je poznavao i rekao im neka ponesu viski; zatim je po svom notesu tražio adrese djevojaka. Natjerao me da ja s njima razgovaram. Pojavila se čitava četa djevojaka. Telefonirao sam Carlu da saznam što Dean u tom trenutku radi. Trebalo je da Dean dođe Carlu u tri ujutro. Pošao sam k njima poslije zabave.Carlov podrumski stan bio je u Grantovoj ulici u staroj najamnoj kući od crvene cigle blizu crkve. Išlo se uličicom iza kuće, niz nekoliko kamenih stuba, otvarala su se neka stara trošna vrata i prolazilo podrumom sve dok se nije došlo do njegovih drvenih vrata. Soba mu je bila nalik na sobu nekog ruskog sveca: jedan krevet, upaljena svijeća, kameni zidovi iz kojih se cijedila vlaga i neka luckasta ikona koju je sam od nečega sastavio. Čitao mi je svoju poeziju. Zvala se »Denverska čama«. Carlo se probudio ujutro i čuo »vulgarne golubove« kako klepeću na ulici pred njegovom ćelijom; vidio je »tužne slavuje« kako kimaju glavom na granama i oni su ga podsjetili na majku. Sivi mrtvački pokrov spustio se na grad. Planine, veličanstveni Stjenjak koji se vidi na Zapadu iz bilo kojeg dijela grada, njemu je bio papier-mache. Čitav je svemir bio lud i sumanut i strahovito čudan. Pisao je o Deanu kao o »djetetu duge« koje nosi svoju muku u svom izmučenom udu. Nazivao ga je »Edipom Eddiejem« koji mora »strugati gumu za žvakanje sa stakla na prozorima«. Razmišljao je u svom podrumu nad golemim dnevnikom u koji je unosio sve što se toga dana događalo - sve što je Dean učinio i rekao.Dean je došao u dogovoreno vrijeme. - Sve ide kako treba -objavio je. - Razvest ću se od Marylou i oženiti Camillom i živjet ću s52Na cestinjom u San Franciscu. Ali tek pošto ti i ja, dragi Carlo, odemo u Texas, pogledamo Starog Bulla Leeja, tog sjajnog frajera koga nikad nisam upoznao, a o kome ste mi obojica toliko pričali, a onda ću poći u San Francisco.Zatim su se bacili na posao. Sjeli su na krevet prekriženih nogu i zagledali se jedan drugome u oči. Ja sam se smjestio na obližnji stolac i sve sam to vidio. Počeli su s jednom apstraktnom misli i raspravljali o njoj; podsjećali jedan drugoga na neku drugu apstraktnu poantu koju su zaboravili u bujici događaja; Dean se ispričavao, ali je obećao da će se vratiti na nju i razraditi je kako treba, iznoseći čak i ilustracije.Carlo je rekao: - I upravo kad smo prelazili Wazee, htio sam ti reći što zapravo mislim o tvom ludovanju za patuljastim kolima i baš onda si, sjećaš se, pokazao onog starog probisvijeta sa zgužvanim hlačama i rekao da izgleda točno kao tvoj otac?- Da, da, naravno da se sjećam; i ne samo to, već je to pokrenulo novi tok mojih misli, nešto zaista mahnito što sam ti morao reći, ali sam zaboravio, i sad si me na to podsjetio... - i rodile su se dvije nove poante. Dobro su ih izmiješali. Tada je Carlo upitao Deana govori li iskreno, a posebno je li iskren prema njemu u dubini duše.- Zašto to opet pitaš?- Želim znati samo jednu jedinu konačnu stvar...- Ali, dragi Sal, ti slušaš, ti ovdje sjediš, upitat ćemo Sala. Da čujemo, što bi on rekao?

Page 24: Jack Kerouac - Na Cesti

A ja sam rekao: - Baš tu konačnu stvar ne možeš postići, Carlo. Nitko ne može dobiti ono konačno. Neprestano živimo u nadi da ćemo to uhvatiti jednom zauvijek.- Ne, ne, ne, sad govoriš obične govnarije i wolfeovske romantične bljuvotine! - rekao je Carlo.A Dean je rekao: - Nisam uopće tako mislio, ali dopustit ćemo da Sal ima svoje mišljenje i, zapravo, ne čini li ti se, Carlo, da ima nekog dostojanstva u ovom njegovom držanju dok ovako sjedi i kuži nas, taj ludi frajer koji je došao k nama preko čitave zemlje - stari Sal ne želi govoriti, stari Sal ne želi govoriti.- Nije riječ o tome da ne želim govoriti - pobunio sam se. -Naprosto ne znam što vas dvojica uopće mislite ili što pokušavate shvatiti. Znam da je ovo za svakoga previše.53JackKerouac54- Sve što kažeš je negativno.- Pa što vi zapravo onda želite?- Reci mu.- Ne, ti mu reci.- Nema se što reći - rekao sam i nasmijao se. Imao sam na glavi Carlov šešir. Navukao sam ga preko očiju. - Hoću spavati - rekao sam.- Jadni Sal uvijek hoće spavati. - Šutio sam. Opet su počeli. -Kad si pozajmio onih pet centi da doplatiš za pohane piliće...- Ma ne, čovječe, za chili! Sjećaš se, u Zvijezdi Texasa?- Pomiješao sam to s utorkom. Kad si uzajmio tih pet centi, rekao si, sad slušaj, rekao si, Carlo, ovo je posljednji put što ti se namećem s nekim zahtjevom, kao da zaista misliš da sam ja prihvatio da mi se više nećeš nametati.- Ne, ne, ne, nisam to mislio - pokušaj se, molim te, vratiti u mislima, ako možeš, na onu noć kad je Marvlou plakala u sobi i kad sam, obrativši se tebi i dajući jasno na znanje svojim posebnim dodatno iskrenim glasom, za koji smo obojica znali da je namješten, ali je imao svoju svrhu, to jest svojom glumom pokazao sam... Ali čekaj, to nije to.- Naravno da to nije to! Jer ti si zaboravio da... Ali neću te više optuživati. Ja sam rekao da... - I tako su govorili duboko u noć. U zoru sam podigao pogled. Dovršavali su posljednja jutarnja pitanja. - Kad sam ti rekao da moram spavati zbog Marvlou, to jest budući da je moram vidjeti jutros u deset, nisam upotrijebio zapovjednički ton s obzirom na ono što si maloprije rekao o tome da san nije potreba već samo, samo, zapamti, zbog činjenice da apsolutno, jednostavno, čisto i bez ikakvih ograda moram sada spavati, razumiješ, čovječe, oči mi se sklapaju, crvene su mi, upaljene, umorne, izmučene...- Ah, dijete - rekao je Carlo.- Naprosto moramo sada spavati. Hajde da zaustavimo stroj.- Ne možeš zaustaviti stroj! - zaurlao je Carlo što je jače mogao. Prve su ptice pjevale.- Sada, kad podignem ruku - rekao je Dean - prestat ćemo razgovarati, obojica ćemo shvatiti čisto i bez ikakvih razmirica da naprosto prestajemo razgovarati i samo ćemo spavati.Na cesti- Ne možeš tako zaustaviti stroj.- Zaustavite stroj - rekao sam. Pogledali su me.- Čitavo je vrijeme bio budan i slušao. Što si mislio, Sal? - Rekao sam im da sam mislio kako su zaista vrlo neobični luđaci i da sam proveo čitavu noć slušajući, kao čovjek koji promatra mehanizam nekog golemog sata koji seže sve do vrha Berthoudovog prijevoja, a sastavljen je zapravo od najsitnijih dijelova najosjetljivijeg sata na svijetu. Nasmiješili su se. Uperio sam prst u njih i rekao: - Ako ovako nastavite, obojica ćete pomahnitati, ali pričajte mi o onome što se događa.Izišao sam i odvezao se trolejbusom u svoj stan, a Carlove planine od papier-machea obojile su se rumenilom dok je veliko sunce izlazilo iza istočnih ravnica.559.

Page 25: Jack Kerouac - Na Cesti

Uvečer sam se uključio u onu seobu u planine i nisam pet dana vidio ni Deana ni Carla. Babe Rawlins dobila je kola svog poslodavca na upotrebu preko vikenda. Donijeli smo odijela i objesili ih na prozore automobila te se odvezli prema Central Citvju. Za volanom je sjedio Ray Rawlins, dok se Tim Gray raširio na stražnjem sjedalu, a Babe na prednjem. Tada sam prvi put vidio unutrašnjost Stjenjaka. Central City je stari rudarski grad koji su nekoć nazivali najbogatijim četvornim metrom na svijetu, jer su stare skitnice koji su lunjali po brdima pronašli u njemu naslage srebra. Obogatili su se preko noći i dali sagraditi prekrasnu malu operu usred svojih baraka na strmini. Lillian Russell dolazila je k njima, kao i operne zvijezde iz Europe. Kasnije se Central City pretvorio u napušteni grad, sve dok ga energični tipovi iz Trgovačke komore novoga Zapada nisu odlučili ponovno oživjeti. Uredili su operu i svakog ljeta dolazile su i nastupale zvijezde iz Metropolitana. Bili su to sjajni praznici za svakoga. Dolazili su turisti odasvud, čak i zvijezde iz Hollywooda. Uspeli smo se uz brdo i zatekli uske ulice krcate snobovskim turistima. Pomislio sam na Majorovog Sama i kako je Major imao pravo. I sam Major bio je tamo, obraćajući se svima sa svojim velikim društvenim smiješkom na licu i iskreno se i glasno divio svemu. - Sal - povikao je zgrabivši me za ruku - ma pogledaj samo ovaj stari grad. Zamisli kako je tu bilo prije sto - ma što ja govorim, prije pukih osamdeset, šezdeset godina; imali su operu!56Na cesti- Daaa - rekao sam oponašajući jedan njegov lik - ali oni su ovdje.- Hulje - opsovao je. Ali pošao se zabavljati vodeći Betty Gray pod ruku.Babe Rawlins bila je poduzetna plavuša. Znala je za jednu rudarsku kuću na kraju grada gdje smo mi momci mogli spavati preko vikenda; morali smo je samo počistiti. Tamo smo također mogli priređivati veličanstvene zabave. Bila je to stara baraka iznutra prekrivena prstom prašine; imala je malu verandu pred kućom i bunar iza kuće. Tim Gray i Ray Rawlins zasukali su rukave i počeli čistiti, velik posao koji im je oduzeo čitavo poslijepodne i dio noći. Ali imali su puno vjedro pivskih boca i sve je bilo krasno.Što se mene tiče, bilo je određeno da toga poslijepodneva budem gost u operi i da budem Babin pratilac. Imao sam na sebi Timovo odijelo. Samo nekoliko dana prije toga došao sam u Denver kao skitnica; sad sam bio dotjeran i ulickan da se sve prašilo, vodio sam pod ruku krasnu, izvrsno odjevenu plavušu, klanjao sam se uglednicima i čavrljao pod lusterima u predvorju. Pitao sam se što bi Mississippi Gene rekao da me može vidjeti.Davao se Fidelio. Kakav mrak! vapio je bariton, izlazeći iz tamnice ispod kamena. Plakao sam zbog toga. I ja tako vidim život. Tako me zaokupila opera da sam na neko vrijeme zaboravio okolnosti svog mahnitog života i izgubio se u velikim turobnim Beethovenovim zvucima i toplim rembrandtovskim tonovima njegove priče.- Onda, Sal, kako ti se ove godine sviđa predstava? - pitao je ponosno Denver D. Doli na ulici ispred kazališta. Bio je u nekoj vezi s operom.- Kakav mrak, kakav mrak - rekao sam. - Upravo je veličanstvena.- Sad ćeš morati upoznati članove trupe - nastavio je službenim tonom, ali srećom je na to zaboravio u gomili raznih drugih stvari i nestao.Babe i ja vratili smo se u rudarsku kolibu. Svukao sam svoju paradnu odjeću i pridružio se momcima u čišćenju. Bio je to silan posao. Roland Major sjeo je usred prednje sobe koja je već bila očišćena i nije uopće htio pomoći. Pred sobom na malom stoliću imao je bocu piva i svoju čašu. Dok smo jurili naokolo s vjedrima vode i metlama, on se prepuštao uspomenama. »Ah, kad bi bar jednom mogao doći sa mnom57JackKerouac58i piti cinzano i slušati glazbenike u Bandolu, tada bi znao što je život. Pa zatim Normandija ljeti, drvene klompe, krasan stari calvados. Hajde, Sam«, govorio je svom nevidljivom pratiocu. »Izvuci vino iz vode da vidimo je li se dovoljno ohladilo dok smo lovili ribu.« Ravno iz Heming-waya, naravno.

Page 26: Jack Kerouac - Na Cesti

Dovikivali smo djevojkama koje su prolazile ulicom: - Dođite nam pomoći čistiti kuću! Svi su večeras pozvani na zabavu. - Pridružile su nam se. Golema ekipa radila je za nas. Napokon su došli i pjevači iz opernog zbora, uglavnom mladež, i prihvatili se posla. Sunce je zašlo.Pošto smo završili dnevni posao, Tim, Ravvlins i ja odlučili smo se dotjerati za veliku noć. Prešli smo grad i došli u kuću u kojoj su stanovale operne zvijezde. Kroz noć smo čuli početak večernje predstave. -Baš u pravi čas - rekao je Rawlins. - Uhvati nekoliko ovih aparata za brijanje i ručnika, pa ćemo se urediti. - Uzeli smo i četke za kosu, kolonjske vode, losione za brijanje i tako natrpani pošli u kupaonicu. Svi smo se okupali i pjevali. - Zar ovo nije veličanstveno? - neprestano je govorio Tim Gray. - Služim se kupaonicama i ručnicima i losionom za brijanje i brijaćim aparatima opernih zvijezda.Bila je to prekrasna noć. Central City leži tri kilometra visoko; isprva čovjeka opija visina, zatim osjeti umor, a onda ga zahvati groznica u duši. Približili smo se svjetlima opere uskom mračnom ulicom; zatim smo naglo skrenuli desno i naišli na neke stare krčme s pokretnim vratima. Većina turista bila je u operi. Započeli smo s nekoliko duplih piva. U krčmi je bio mehanički klavir. Iza stražnjih vrata pružao se pogled na planinske obronke u mjesečini. Glasno sam zaju-juškao. Noć je počela.Požurili smo natrag u svoju rudarsku kolibu. Sve se pripremalo za veliku zabavu. Djevojke, Babe i Betty, pripremile su zakusku od graha i hrenovki, a zatim smo plesali i bacili se na pivo. Kad je opera završila, čitave gomile mladih djevojaka počele su navirati u našu kuću. Rawlins, Tim i ja smo se oblizivali. Grabili smo ih i plesali. Nije bilo glazbe, samo ples. Kuća se napunila. Ljudi su počeli donositi boce. Izjurili smo do lokala i opet se vratili. Noć je postajala sve mahnitija. Poželio sam da su s nama i Dean i Carlo - zatim sam shvatio da oni tu ne bi pristajali i daNa cestibi bili nesretni. Bili su poput onog čovjeka s tamničkim kamenom i s mrakom koji se podiže iz podzemlja, prljavi hipsteri Amerike, nova beat generacija kojoj sam sve više pripadao.Pojavili su se pjevači iz zbora. Počeli su pjevati Sweet Adeline. Pjevali su i rečenice poput »Dodaj mi pivo« i »Kamo si to gurnuo glavu?« i urlikali otegnutim baritonom »Fi-delio!« »Teško meni, kakav mrak!« pjevao sam. Cure su bile perfektne. Izlazile su u dvorište iza kuće i hvatale se s nama. Bilo je kreveta u drugim prostorijama, u onim praš-nim, nepočišćenim, i baš kad mi je jedna djevojka sjedila na krevetu i ja s njom razgovarao, iznenada je navalila čitava hrpa mladih razvodnika iz opere koji su naprosto hvatali cure i ljubili ih bez pravog uvoda. Nedorasli, pijani, raščupani, uzbuđeni - pokvarili su našu zabavu. U roku od pet minuta otišle su sve djevojke do jedne i započela je velika muška zabava, s razbijanjem pivskih boca i urlikanjem.Ray, Tim i ja odlučili smo krenuti po lokalima. Major je nestao, Babe i Betty su nestale. Oteturali smo u noć. Publika iz opere ispunila je lokale od šanka do zida. Major je vikao iznad glava. Revni Denver D. Doli s naočalama rukovao se sa svima i govorio »Dobar dan, kako ste?« i kad je došla ponoć, još je uvijek govorio »Dobar dan, kako ste?« U jednom trenutku vidio sam ga kako je nekamo otišao s nekim uglednikom. Zatim se vratio s nekom ženom srednjih godina; čas kasnije razgovarao je s dvojicom mladih razvodnika na ulici. Onda se rukovao sa mnom ne prepoznajući me i govoreći - Sretna ti Nova godina, momče. - Nije bio pijan od pića, naprosto pijan od onoga što je volio - od uskomešane gomile ljudi. Svakoga je poznavao. »Sretna Nova godina«, vikao je, a katkada »sretan Božić«. Neprestano je to govorio. 0 Božiću je govorio »Sretni Svi sveti«.U lokalu je bio neki tenor koga su svi vrlo poštovali; Denver D. Doli uporno je nastojao da nas upozna, a ja sam to nastojao izbjeći; zvao se D'Annunzio ili tako nekako. S njim je bila i žena. Kiselo su sjedili za stolom. Za šankom je bio i nekakav argentinski turist. Rawlins ga je gurnuo da sebi napravi mjesta; on se okrenuo i zarežao. Rawlins mi je dodao svoju čašu i jednim ga udarcem oborio na mjedenu prečku. Čovjek je odmah izgubio svijest. Čulo se vrištanje; Tim i ja odveli smo Rawlinsa iz lokala. Nastala je tolika gužva da se ni šerif nije mogao59Jack Kerouac60probiti kroz gomilu da pronađe žrtvu. Nitko nije mogao identificirati Ra-wlinsa. Pošli smo u druge

Page 27: Jack Kerouac - Na Cesti

lokale. Major je teturao tamnom ulicom. -Što se dogodilo, do vraga? Negdje se tuku? Pozovite samo mene! - Sa svih strana odzvanjao je veliki smijeh. Pitao sam se o čemu razmišlja Duh Planina, podigao sam pogled i ugledao tamne borove na mjesečini i duhove starih rudara i razmišljao o tome. Na čitavom istočnom mračnom zidu Razvoda ove je noći vladala tišina i šaputanje vjetra, osim u klancu u kojem smo mi urlali; a na drugoj strani Razvoda pružala se velika Zapadna padina i veliki plato koji se protezao sve do Steamboat Springsa, naglo padao i vodio do Istočne koloradske pustinje i pustinje Utaha; sve je to sad bilo u mraku dok smo se mi pjenili i vrištali u svojem planinskom kutku, ludi pijani Amerikanci u moćnoj zemlji. Bili smo na krovu Amerike i vjerojatno smo bili u stanju samo urlati kroz noć, na istok preko Ravnica, po kojima je negdje neki starac bijele kose zacijelo koračao prema nama s Riječju i stići će svaki čas i ušutkati nas.Rawlins je inzistirao da se vratimo u lokal u kojem se tukao. Timu i meni to se nije sviđalo, ali smo ipak ostali uz njega. Prišao je tenoru D'Annunziju i bacio mu koktel u lice. Silom smo ga izvukli iz lokala. Jedan bariton iz opernog zbora priključio nam se i pošli smo u neki mjesni lokal u Central Citvju. Tu je Ray nazvao konobaricu kurvom. Skupina namrgođenih ljudi bila je poredana uz šank; mrzili su turiste. Jedan od njih je rekao: - Bolje da se vi momci pokupite odavle dok ja nabrojim do deset. - Pokupili smo se. Oteturali smo natrag u baraku i pošli spavati.Ujutro sam se probudio i okrenuo; veliki oblak prašine digao se iz madraca. Povukao sam prozor; bio je zakucan. I Tim Gray bio je u krevetu. Kašljali smo i kihali. Doručak nam se sastojao od ustajalog piva. Babe se vratila iz hotela i pokupili smo stvari za odlazak.Sve kao da je krenulo nizbrdo. Kad smo izlazili prema kolima, Babe se spotaknula i pala na nos. Jadnica je bila prenapeta. Njezin brat, Tim i ja pomogli smo joj da ustane. Ušli smo u kola; pridružili su nam se Major i Betty. Počela je tužna vožnja natrag do Denvera.Iznenada smo se spustili s planine i pred nama se prostrla velika morska ravnica Denvera; vrućina se dizala kao iz peći. Počeli smo pjevati. Sve me svrbjelo da nastavim put do San Francisca.10.Te sam noći našao Carla; na moje zaprepaštenje kazao mi je da je bio s Deanom u Central Citvju.- Što ste radili?- Pa, hodali smo po lokalima i onda je Dean ukrao kola i vozili smo natrag po serpentinama sto četrdeset na sat.- Nisam vas vidio.- Nismo ni znali da si tamo.- E pa tako, ja sad idem u San Francisco.- Dean ti je rezervirao Ritu za večeras.- A, onda ću odgoditi put. - Nisam imao novaca. Poslao sam tetki avionsko pismo u kojem sam je zamolio da mi pošalje pedeset dolara i kazao da će to biti posljednji novac koji tražim od nje; nakon toga počet ću joj vraćati novac čim nađem brod.Tada sam otišao po Ritu Bettencourt i odveo je u svoj stan. Uspjelo mi je da je dovedem u spavaću sobu nakon dugog razgovora u mraku prednje sobe. Bila je dobra djevojčica, jednostavna i iskrena, i užasno se bojala seksa. Kazao sam joj da je to divna stvar. Htio sam joj to dokazati. Dopustila je da joj dokažem, ali ja sam bio previše nestrpljiv i nisam dokazao ništa. Uzdahnula je u mraku. - Što ti tražiš od života? - upitao sam; uvijek sam to pitao djevojke.61JackKerouac- Ne znam - rekla je. - Da poslužujem u lokalu i da pokušam preživjeti. - Zijevnulaje. Stavio sam joj ruku na usta i kazao joj da ne zijeva. Pokušao sam joj pričati o tome kako me život uzbuđuje i o stvarima koje bismo mogli učiniti zajedno; govorio sam tako, a planirao sam otići iz Denvera za dva dana. Ona se umorno okrenula od mene. Ležali smo na leđima, gledali u strop i pitali se stoje Bog radio kad je napravio život tako žalosnim. Neodređeno smo se dogovorili da se nađemo u San Franciscu.Moji su se sati u Denveru bližili kraju, osjećao sam to kad sam je pratio kući; na povratku pružio sam se na travi kraj neke stare crkve s nekolicinom vagabunda i njihov je razgovor opet u meni probudio želju da se vratim na cestu. S vremena na vrijeme jedan bi od njih ustao i izvukao deset

Page 28: Jack Kerouac - Na Cesti

centi od nekog prolaznika. Govorili su o žetvama koje se kreću na sjever. Bilo je toplo i blago. Htio sam opet otići po Ritu i kazati joj još mnogo toga, spavati s njom ovaj put kako treba i ublažiti njezin strah od muškaraca. Momcima i djevojkama u Americi tako je tužno kad su zajedno; moda zahtijeva da se smjesta predaju seksu bez pravog prethodnog razgovora. Ne udvaranja - pravog, ozbiljnog razgovora o dušama, jer život je svet i svaki je časak dragocjen. Čuo sam kako lokomotiva za Denver i Rio Grande zavija odlazeći prema planinama. Htio sam ići dalje za svojom zvijezdom.Major i ja sjedili smo i tužno razgovarali u ponoćne sate. - Jesi li čitao Zelene brežuljke Afrike? To je najbolje stoje Hemingway napisao. - Poželjeli smo jedan drugome sreću. Naći ćemo se u Friscu. Ugledao sam Rawlinsa pod mračnim stablom na ulici. - Zbogom, Ray. Kad ćemo se opet sastati? - Pošao sam potražiti Carla i Deana - nigdje ih nije bilo. Tim Gray podigao je ruku u zrak i rekao: - Dakle, odlaziš, Yo. -Zvali smo jedan drugoga Yo. - Točno - rekao sam. Nekoliko idućih dana lutao sam Denverom. Činilo mi se da bi svaki skitnica na ulici Larimer mogao biti otac Deana Moriartyja; zvali su ga Stari Dean Mo-riarty, Kovač. Pošao sam u hotel Windsor, gdje su nekoć stanovali otac i sin i gdje je jedne noći Deana stravično probudio čovjek bez nogu na kolicima, koji je stanovao s njima u sobi; zatutnjao je preko čitave sobe na svojim jezivim kotačima da bi dodirnuo dječaka. Vidio sam patuljastu prodavačicu novina na kratkim nožicama, na uglu ulica Curtis i Petnaeste. Obišao sam tužne špelunke ulice Curtis; klinci u trapericama i crve-62Na cestinim košuljama; ljuske od kikirikija, natkriveni ulazi u kinematografe, streljane. Iza blistave ulice bila je tama, a iza te tame Zapad. Morao sam poći.U zoru sam našao Carla. Malo sam čitao njegove goleme novine, spavao, a u kišovito i sivo jutro došao je visoki Ed Dunkel s Royem Johnsonom, lijepim dječakom, i Tomom Snarkom, šepavim kladio-ničarem. Sjedili su okolo i zbunjeno se smješkajući slušali kako im Carlo čita svoju apokaliptičnu, ludu poeziju. Svalio sam se u naslonjač, gotov. - Oj, vi denverske ptice! - povikao je Carlo. Svi smo iscurili van i uputili se jednom tipičnom denverskom popločanom ulicom između peći za spaljivanje smeća, polako pušeći.- Nekad sam ovom uličicom tjerao obruč - rekao mi je Chad King. Poželio sam da ga mogu vidjeti kako tjera obruč; poželio sam vidjeti Denver prije deset godina kad su svi oni bili djeca i u sunčanim jutrima rascvjetalih trešanja, kad proljeće stiže na Stjenjak, tjerali svoje obruče radosnim uličicama prepunim obećanja - cijela ta klapa. Dok je Dean, otrcan i prljav, lunjao sam, opsjednut svojim ludilom.Roy Johnson i ja hodali smo po sitnoj kisici; pošao sam k Ed-dievoj djevojci po svoju vunenu kariranu košulju, košulju iz Sheltona u Nebraski. Bila je tamo kod nje, sva zamotana, sva golema tuga od košulje. Roy Johnson je kazao da ćemo se naći u Friscu. Svi su išli u Frisco. Kod kuće sam ustanovio da mi je stigao novac. Izišlo je sunce, i Tim Gray je pošao sa mnom trolejbusom do autobusne stanice. Kupio sam kartu do San Francisca, potrošio polovicu od pedeset dolara i ukrcao se u autobus u dva sata popodne. Tim Gray mi je mahao na rastanku. Autobus se iskotrljao iz bučnih kanjona denverskih ulica. »Bogme, moram se vratiti da vidim što će se još dogoditi!« obećao sam sam sebi. Telefonirajući u posljednji čas, Dean mi je rekao da će mi se on i Carlo možda pridružiti na Obali; razmišljao sam o tome i došlo mije do svijesti da čitavo vrijeme nisam razgovarao s Deanom više od pet minuta.63JackKerouac- Ne znam - rekla je. - Da poslužujem u lokalu i da pokušam preživjeti. - Zijevnula je. Stavio sam joj ruku na usta i kazao joj da ne zijeva. Pokušao sam joj pričati o tome kako me život uzbuđuje i o stvarima koje bismo mogli učiniti zajedno; govorio sam tako, a planirao sam otići iz Denvera za dva dana. Ona se umorno okrenula od mene. Ležali smo na leđima, gledali u strop i pitali se stoje Bog radio kad je napravio život tako žalosnim. Neodređeno smo se dogovorili da se nađemo u San Franciscu.Moji su se sati u Denveru bližili kraju, osjećao sam to kad sam je pratio kući; na povratku pružio

Page 29: Jack Kerouac - Na Cesti

sam se na travi kraj neke stare crkve s nekolicinom vagabunda i njihov je razgovor opet u meni probudio želju da se vratim na cestu. S vremena na vrijeme jedan bi od njih ustao i izvukao deset centi od nekog prolaznika. Govorili su o žetvama koje se kreću na sjever. Bilo je toplo i blago. Htio sam opet otići po Ritu i kazati joj još mnogo toga, spavati s njom ovaj put kako treba i ublažiti njezin strah od muškaraca. Momcima i djevojkama u Americi tako je tužno kad su zajedno; moda zahtijeva da se smjesta predaju seksu bez pravog prethodnog razgovora. Ne udvaranja - pravog, ozbiljnog razgovora o dušama, jer život je svet i svaki je časak dragocjen. Čuo sam kako lokomotiva za Denver i Rio Grande zavija odlazeći prema planinama. Htio sam ići dalje za svojom zvijezdom.Major i ja sjedili smo i tužno razgovarali u ponoćne sate. - Jesi li čitao Zelene brežuljke Afrike? To je najbolje stoje Hemingway napisao. - Poželjeli smo jedan drugome sreću. Naći ćemo se u Friscu. Ugledao sam Ravvlinsa pod mračnim stablom na ulici. - Zbogom, Ray. Kad ćemo se opet sastati? - Pošao sam potražiti Carla i Deana - nigdje ih nije bilo. Tim Gray podigao je ruku u zrak i rekao: - Dakle, odlaziš, Yo. -Zvali smo jedan drugoga Yo. - Točno - rekao sam. Nekoliko idućih dana lutao sam Denverom. Činilo mi se da bi svaki skitnica na ulici Larimer mogao biti otac Deana Moriartyja; zvali su ga Stari Dean Mo-riarty, Kovač. Pošao sam u hotel Windsor, gdje su nekoć stanovali otac i sin i gdje je jedne noći Deana stravično probudio čovjek bez nogu na kolicima, koji je stanovao s njima u sobi; zatutnjao je preko čitave sobe na svojim jezivim kotačima da bi dodirnuo dječaka. Vidio sam patuljastu prodavačicu novina na kratkim nožicama, na uglu ulica Curtis i Petnaeste. Obišao sam tužne špelunke ulice Curtis; klinci u trapericama i crve-62Na cestinim košuljama; ljuske od kikirikija, natkriveni ulazi u kinematografe, streljane. Iza blistave ulice bila je tama, a iza te tame Zapad. Morao sam poći.U zoru sam našao Carla. Malo sam čitao njegove goleme novine, spavao, a u kišovito i sivo jutro došao je visoki Ed Dunkel s Royem Johnsonom, lijepim dječakom, i Tomom Snarkom, šepavim kladio-ničarem. Sjedili su okolo i zbunjeno se smješkajući slušali kako im Carlo čita svoju apokaliptičnu, ludu poeziju. Svalio sam se u naslonjač, gotov. - Oj, vi denverske ptice! - povikao je Carlo. Svi smo iscurili van i uputili se jednom tipičnom denverskom popločanom ulicom između peći za spaljivanje smeća, polako pušeći.- Nekad sam ovom uličicom tjerao obruč - rekao mi je Chad King. Poželio sam da ga mogu vidjeti kako tjera obruč; poželio sam vidjeti Denver prije deset godina kad su svi oni bili djeca i u sunčanim jutrima rascvjetalih trešanja, kad proljeće stiže na Stjenjak, tjerali svoje obruče radosnim uličicama prepunim obećanja - cijela ta klapa. Dok je Dean, otrcan i prljav, lunjao sam, opsjednut svojim ludilom.Roy Johnson i ja hodali smo po sitnoj kisici; pošao sam k Ed-dievoj djevojci po svoju vunenu kariranu košulju, košulju iz Sheltona u Nebraski. Bila je tamo kod nje, sva zamotana, sva golema tuga od košulje. Roy Johnson je kazao da ćemo se naći u Friscu. Svi su išli u Frisco. Kod kuće sam ustanovio da mi je stigao novac. Izišlo je sunce, i Tim Gray je pošao sa mnom trolejbusom do autobusne stanice. Kupio sam kartu do San Francisca, potrošio polovicu od pedeset dolara i ukrcao se u autobus u dva sata popodne. Tim Gray mi je mahao na rastanku. Autobus se iskotrljao iz bučnih kanjona denverskih ulica. »Bogme, moram se vratiti da vidim što će se još dogoditi!« obećao sam sam sebi. Telefonirajući u posljednji čas, Dean mi je rekao da će mi se on i Carlo možda pridružiti na Obali; razmišljao sam o tome i došlo mi je do svijesti da čitavo vrijeme nisam razgovarao s Deanom više od pet minuta.6311.Kasnio sam dva tjedna na sastanak s Remijem Boncoeurom. Vožnja autobusom od Denvera do Frisca nije pružala nikakvih posebnih uzbuđenja, osim što se cijela moja duša uzdizala što smo se više približavali Friscu. Opet sam došao u Chevenne, ovaj put poslijepodne, i pošao na zapad preko gorskog lanca; prešavši Razvode u ponoć kod Cre-stona, stigao sam u zoru u Salt Lake City - grad dušobrižnika, najnevje-rojatnije rodno mjesto za čovjeka kao stoje Dean; tada sam pošao dalje u

Page 30: Jack Kerouac - Na Cesti

Nevadu po vrućem suncu, stigao u Reno kad je pala noć, a njegove kineske ulice treperile; tada opet gore u Sierra Nevadu, gdje borovi, zvijezde i planinske kućice govore o ljubavnim pustolovinama građana San Francisca - dok mala djevojčica na stražnjem sjedalu cvili: - Mama, kad ćemo stići kući u Truckee? - I sam Truckee, topli Truckee, i onda nizbrdo do ravnica Sacramenta. Iznenada sam shvatio da sam u Kaliforniji. Topao, palmasti zrak - zrak koji možeš ljubiti - i palme. Duž kanjona rijeke Sacramento po superautocesti; opet u brda; gore, dolje, i iznenada golemo prostranstvo zaljeva (bilo je upravo pred zoru) sa svjetlima San Francisca u girlandama na drugoj strani. Prelazeći preko mosta u Oa-kland Bay, spavao sam čvrsto prvi put otkako smo napustili Denver, tako da sam se na stanici kod tržnice i Četvrte ulice grubo morao suočiti s činjenicom da sam tri tisuće dvjesto milja udaljen od kuće svoje tetke u Patersonu, u New Jersevju. Izvukao sam se iz autobusa kao izmučena sjena, i evo, tu je preda mnom bio Frisco - dugih, pustih ulica sa žicama64Na cestiod trolejbusa, uvijenih u maglu i u bjelinu. Lunjao sam malo po okolici. Čudnovati vagabundi u Mission Streetu i na Trećoj prosili su u zoru deset centi. Negdje sam čuo glazbu. »Prijatelju, sve ću ja to kasnije prokužiti! Ali sad moram naći Remija Boncoeura.«Mili City, gdje je stanovao Remi, sastojao se od skupine baraka u dolini, stambenih baraka koje je mornarica sagradila za svoje radnike u vrijeme rata; nalazila se u kanjonu, i to dubokom, obilno pošumljenom sa svih strana. Bilo je tu specijalnih dućana i brijačnica i krojačnica za ljude u naselju. To je, kako kažu, bila jedina zajednica u Americi gdje su bijelci i crnci živjeli dobrovoljno zajedno; i to je bilo točno, i tako ludog i veselog mjesta nisam odonda nikad vidio. Na vratima Remijeve barake visjela je cedulja koju je on pribio već prije tri tjedna.Sal Paradise! (golemim tiskanim slovima). Ako nema nikoga u kući, udi kroz prozor.Potpis: Remi BoncoeurCedulja je bila već sasvim izblijedjela i posivjela.Ušao sam kroz prozor i našao ga kako spava sa svojom djevojkom, Lee Ann - u krevetu koji je ukrao s broda trgovačke mornarice, kako mi je kasnije pričao; zamislite časnika palube na brodu trgovačke mornarice kako se usred noći šulja preko ograde s krevetom i muči se i nateže na veslima do obale. To jedva da objašnjava ličnost Remija Boncoeura.Opisujem tako u tančine sve što se dogodilo u San Franciscu zato što je to povezano sa svim ostalim sve do kraja. Remi Boncoeur i ja upoznali smo se u školi prije mnogo godina; ali ono što nas je zaista povezalo bila je moja bivša žena. Remi ju je prvi našao. Došao je jedne večeri u moju spavaonicu i rekao: »Paradise, ustani, stari te maestro došao vidjeti.« Ustao sam i nešto mi je sitnine ispalo iz džepa dok sam navlačio hlače. Bila su četiri sata popodne; ja sam na faksu obično cijelo vrijeme spavao. »Dobro, dobro, ne rasipaj posvuda svoje zlato. Našao sam najslađu djevojčicu na svijetu i večeras idem s njom ravno u Lavlju jazbinu.« I odvukao me da me s njom upozna. Tjedan dana kasnije ona je hodala sa mnom. Remi je bio visok, crn, zgodan Francuz (izgledao je65Jack Kerouackao neki dvadesetogodišnji marsejski švercer); budući daje bio Francuz, morao je govoriti šatrovački američki; engleski je znao izvrsno, francuski je znao izvrsno. Volio se dobro oblačiti, pomalo na studentski način, i izlaziti s upadljivim plavušama i trošiti mnogo novca. Mora se priznati da mi nikada nije predbacio što sam zbrisao s njegovom djevojkom; to nas je, štoviše, uvijek samo vezivalo; taj mi je momak bio odan i stvarno me volio, a sam Bog bi znao zašto.Kad sam ga našao tog jutra u Mili Citvju, proživljavao je crne i teške dane, kao što se događa momcima između dvadesete i tridesete godine. Čekao je svoj brod, i da bi zaradio za život, radio je kao specijalni stražar u vojarni na drugoj strani kanjona. Njegova djevojka Lee Ann imala je pogan jezik i svaki dan mu je čitala bukvicu. Cijeli su tjedan provodili štedeći svaku paru i izlazili su subotom da bi potrošili pedeset dolara u tri sata. Remi je po baraci nosio kratke hlačice i luckastu vojničku kapu na glavi. Lee Ann je okolo šetala kose uvijene na uvi-jače. Tako dotjerani derali su se jedno na drugo čitav tjedan. Otkako sam živ, nisam čuo toliko rezanja. Ali subotom uvečer,

Page 31: Jack Kerouac - Na Cesti

smješkajući se ljubazno jedno drugome, odlazili su od kuće kao par uspjelih holivud-skih ličnosti i išli u grad.Remi se probudio i vidio me kako ulazim kroz prozor. Njegov veliki smijeh, jedan od najdivnijih na svijetu, zazvonio mi je u uhu. -Aaaaaah, gledaj Paradisea, ulazi kroz prozor, drži se uputa u tančine. Gdje si bio dosad, dva tjedna si zakasnio! - Lupio me po leđima, bubnuo Lee Ann u rebra, naslonio se na zid i smijao se i vikao, lupao po stolu šakom tako da ga se moglo čuti po cijelom Mili Citvju, i onaj silni dugački »aaaaah« odjekivao je kanjonom. - Paradise! - urlao je. - Jedini i nenadoknadivi Paradise!Putem sam prošao kroz malo ribarsko selo Sausalito, i prvo što sam rekao bilo je: - Sigurno ima mnogo Talijana u Sausalitu.- Sigurno ima mnogo Talijana u Sausalitu! - povikao je on iz punih pluća. - Aaaaaaah! - Tukao se po prsima, pao je na krevet, samo što se nije valjao po podu. - Jesi li čula što kaže Paradise? Sigurno ima mnogo Talijana u Sausalitu? Aaaaah - haaaa! Huu! Ho! Ho! - zacrvenio se kao rak, smijući se. - Uh, ubit ćeš me, Paradise, ti si najsmješniji čovjek na svijetu, i eto, konačno si došao, ušao je kroz prozor, vidjela si ga, Lee Ann, držao se uputa i ušao kroz prozor. Ahahahaha! Hohohoho!66Na cestiNeobično je bilo što je do Remija stanovao neki crnac koji se zvao gospodin Snow, čiji je smijeh, kunem se Biblijom, bio konačno i bez ikakve sumnje najdivniji smijeh na čitavom svijetu. Taj bi se gospodin Snow počeo smijati za večerom kad bi njegova stara žena sasvim slučajno nešto rekla; ustao bi, kao da se guši, naslonio se na zid, pogledao u nebo, i krenuo; isteturao bi kroz kuhinjska vrata, naslanjajući se na susjedne zidove; bio je pijan od toga, glavinjao je kroz Mili City u sjeni i ričući uzdizao svoj trijumfalni glas demonskom bogu, koji ga je vjerojatno na to poticao. Ne znam je li ikad završio večeru. Postoji mogućnost da je Remi, a da toga nije bio svjestan, oponašao tog nevjerojatnog čovjeka, gospodina Snowa. I mada je Remi imao problema u svom radnom životu i loš ljubavni život s jezičavom ženom, on je barem naučio smijati se bolje od ikoga na svijetu, i vidio sam kako ćemo se izvrsno zabavljati u Friscu.Aranžman je bio ovakav: Remi je spavao s Lee Ann u krevetu na drugom kraju sobe, a ja sam spavao na poljskom krevetu kraj prozora. Nisam smio dirati Lee Ann. Remi je smjesta održao govor u tom smislu. - Ne želim vidjeti da se vas dvoje igrate kad mislite da ja ne gledam. Starog majstora ne možeš naučiti novu pjesmu. To je moja originalna izreka. - Pogledao sam Lee Ann. Bila je zavodljiv komad, curica boje meda, ali su joj oči bile pune mržnje na nas obojicu. Njezina je ambicija bila da se bogato uda. Bila je iz maloga grada u Oregonu. Proklinjala je dan kad je pošla s Remijem. Jedne subote, u jednom od svojih hohšta-plerskih raspoloženja, potrošio je na nju sto dolara i ona je mislila daje našla bogatog nasljednika. Umjesto toga, bila je osuđena na ovu baraku, a budući da nije imala ništa bolje, morala je ovdje i ostati. Bila je zaposlena u Friscu; morala je hvatati autobus na raskrižju i putovati u grad svakog dana. Nikako to nije mogla oprostiti Remiju.Trebalo je da ostanem u baraci i napišem sjajnu originalnu priču za neki holivudski studio. Onda bi Remi odletio u Hollywood strato-sferskim brodom s tom lirom pod rukom i sve nas pretvorio u bogataše; i Lee Ann bi pošla s njim; on bi je predstavio ocu svog dobrog prijatelja, slavnom filmskom redatelju i intimnom prijatelju W. C. Fieldsa. I tako sam prvi tjedan ostajao u baraci u Mili Citvju, bjesomučno pišući nekakvu žalostivu priču o New Yorku za koju sam držao da će se svidjeti nekom holivudskom redatelju, i nevolja je bila u tome što je ispala previ-67JackKerouacše žalosna. Remi je gotovo nije mogao ni čitati, i tako ju je on sam odnio u Hollywood nekoliko tjedana kasnije. Lee Ann je bilo previše dosadno i previše nas je mrzila da bi je pročitala. Proveo sam bezbrojne kišne sate pijući kavu i črčkajući. Konačno sam rekao Remiju da ovako više ne ide; htio sam se zaposliti; i za cigarete sam od njih morao posuđivati. Sjena razočaranja prešla je Remiju preko lica - on je uvijek bio razočaran zbog najneobičnijih stvari. Imao je zlatno srce.Pobrinuo se da dobijem isti posao kao i on, mjesto čuvara u vojarni. Prošao sam uobičajeni postupak i, na moje iznenađenje, frajeri su me zaista zaposlili. Položio sam prisegu kod mjesnog

Page 32: Jack Kerouac - Na Cesti

šefa policije, dali su mi značku i pendrek i sad sam bio specijalac. Pitao sam se što bi Dean i Carlo i Stari Buli Lee rekli na to. Morao sam imati tamnoplave hlače uz crni kaput i policijsku kapu; prva dva tjedna morao sam nositi Remijeve hlače; budući da je bio visok i imao trbuščić od pohlepnih obroka koje je proždirao iz dosade, prve večeri kad sam pošao na posao sve je na meni visjelo kao na Charlieju Chaplinu. Remi mi je dao bateriju i automat kalibra 32.- Gdje si nabavio ovaj pištolj? - upitao sam.- Kad sam putovao na Obalu prošlog ljeta, skočio sam s vlaka u Nebraski kod North Plattea da protegnem noge i zamisli što sam ugledao u izlogu, baš ovaj jedinstveni mali pištolj i odmah sam ga kupio tako da sam jedva stigao na vlak.I ja sam mu pokušao ispričati što za mene znači North Platte gdje sam kupovao viski s momcima, a on me pljesnuo po leđima i rekao da nema smješnijeg čovjeka od mene.Osvjetljavajući put baterijom, penjao sam se strmim obroncima južnog kanjona, izišao na autocestu po kojoj su noću jurili automobili u smjeru San Francisca, spustio se posrćući na drugu stranu i došao do dna gudure gdje je kraj zaljeva stajala mala seoska kuća i gdje je svake božje noći isti pas lajao na mene. Zatim je slijedila brza šetnja po srebr-nastom prašnom putu pod stablima Kalifornije crnim kao tinta - po putu nalik onima u Znaku Zorroa, po putu nalik svim putovima koje viđaš u drugorazrednim vesternima. Izvlačio sam pištolj i igrao se kau-boja u mraku. Zatim bih se popeo na još jedan brežuljak i našao se pred vojarnom. Ta je vojarna služila za privremeni smještaj radnika koji suNa cestiodlazili preko oceana raditi na gradnji. Ljudstvo je ovdje bilo u prolazu dok je čekalo brod. Većina ih je išla u Okinawu. Većina ih je od nečega bježala - obično od zakona. Bilo je tu grubijana iz Alabame, žicara iz New Yorka, svih mogućih tipova iz svih krajeva. A budući da su vrlo dobro znali kako će biti strašno raditi čitavu godinu u Okina-wi, oni su pili. Specijalni čuvari morali su paziti uglavnom da ne raz-ruše vojarnu. Imali smo bazu u glavnoj zgradi, u običnoj daščari, razdijeljenoj drvenim pločama u urede. Tu smo sjedili oko pisaćeg stola s roloom, pomicali revolvere s bokova i zijevali, a stari su policajci pričali svoje dogodovštine.Bila je to užasna skupina ljudi, ljudi s dušama policajaca, svi su bili takvi, osim Remija i mene. Remi je samo pokušavao zaraditi za život kao i ja, ali ovi su ljudi željeli hapsiti i željeli su dobiti pohvalu od šefa policije u gradu. Oni su čak govorili da ćemo izgubiti posao ako ne izvršimo bar jedno uhićenje mjesečno. Progutao bih knedlu kad bih pomislio na to. Zapravo, dogodilo se da sam i ja bio pijan kao i svi drugi u vojarni one noći kad je nastala velika gužva.To je bila noć kad je raspored bio takav da sam ja bio sam šest sati - jedini stražar na terenu; a te noći kao da su se svi u vojarni napili. Bilo je to zato što im je brod odlazio sutradan ujutro. Pili su kao mornari noć prije nego što će podići sidro. Sjedio sam u uredu s nogama na stolu čitajući »Plavu knjigu« o pustolovinama u Oregonu i na sjeveru, kad sam iznenada postao svjestan nekog žagora i komešanja u inače tihoj noći. Izišao sam. Svjetla su gorjela praktički u svakoj baraci u krugu. Ljudi su se derali, boce su se razbijale. Znao sam da je došao čas odluke. Uzeo sam bateriju i pošao do najbučnijih vrata i pokucao. Netko ih je otvorio samo nekoliko centimetara.- Što bi ti htio?Rekao sam: - Ja noćas čuvam ovu vojarnu i vi, momci, morate biti mirni koliko god možete - ili nešto jednako glupo. Zalupili su mi vrata pred nosom. Stajao sam gledajući vrata pred sobom. Bilo je to kao u vesternu; došlo je vrijeme da pokažem tko sam. I opet sam pokucao. Ovaj put su širom otvorili vrata. - Slušajte - rekao sam - ne bih vas htio gnjaviti, ali izgubit ću posao ako budete previše galamili.- Tko si ti?69JackKerouac70- Ja sam ovdje stražar.- Nikad te nismo vidjeli.- Evo, tu mi je značka.

Page 33: Jack Kerouac - Na Cesti

- A čemu ti služi ova pištoljčina na turu?- Nije moj - ispričao sam se. - Posudio sam ga.- Popij nešto, za Boga miloga. - Nisam imao ništa protiv. Popio sam dvije čaše.Rekao sam: - Onda u redu, momci? Bit ćete mirni, je li? Znate, ja ću čuti svoje.- Dobro, dobro, klinac - rekli su. - Samo ti idi za svojim poslom. Dođi opet nešto popiti ako hoćeš.I tako sam obilazio sva vrata i uskoro sam bio pijan kao i svi drugi. U zoru, moja je dužnost bila da istaknem američku zastavu na koplje dugačko dvadeset metara; toga jutra istaknuo sam je naopako i otišao kući spavati. Kad sam se uvečer vratio, redovni policajci sjedili su mračnih lica u uredu.- Je li, mali, kakva je ono bila galama prošle noći? Dobili smo pritužbe od ljudi koji stanuju prijeko na drugoj strani kanjona.- Ne znam - rekao sam. - Čini se da je sada prilično mirno.- Čitav je kontingent otišao. Ti si prošle noći morao ovdje održavati red - šef urla, bijesan je na tebe. I još nešto - je li ti jasno da možeš ići u zatvor zato što si američku zastavu naopako izvjesio na državno koplje?- Naopako? - Bio sam užasnut; naravno da nisam bio svjestan što sam radio. To sam obavljao mehanički svakoga jutra.- Tako je, moj gospodine - rekao je debeli policajac koji je proveo dvadeset dvije godine kao stražar u Alcatrazu. - Za takve se stvari ide u zatvor. - Ostali su mračno kimali glavom. Neprestano su premještali guzice po stolcima; ponosili su se svojim poslom. Opipavali su pištolje i govorili o njima. Prsti su ih svrbjeli da u nekoga pucaju. U Remija i mene.Policajac koji je nekad bio stražar u Alcatrazu imao je trbuščić i šezdesetak godina, i premda već u mirovini, nije se bio u stanju otrgnuti od one atmosfere koja je njegovu suhu dušu hranila čitav život. SvakeNa cestivečeri vozio se na posao u svom fordu model 35, bušio karticu točno na vrijeme i sjedao za svoj pisaći stol s roloom. S golemim trudom ispunjavao je jednostavan obrazac koji smo svi morali popunjavati svake noći - obilasci, vrijeme, što se sve dogodilo i tako dalje. Tada bi se naslonio i počeo pripovijedati. - Trebali ste biti ovdje prije dva mjeseca kad smo ja i Sledge - (to je bio drugi policajac, mladić koji je želio postati pripadnik odreda teksaške konjičke policije, a morao se zadovoljiti ovim rješenjem) - uhitili pijanca u baraci G. Momci, trebali ste vidjeti kako je krv liptala. Odvest ću vas noćas tamo da vidite mrlje na zidu. Bacali smo ga s jednog zida na drugi. Prvo ga je udario Sledge, pa ja, i konačno se pokorio i mirno krenuo. I taj se tip zakleo da će nas ubiti kad iziđe iz zatvora - dobio je trideset dana. A evo, sada je šezdeset dana, a on se još nije pojavio. - I to je bila velika poanta priče. Toliko su mu utjerali strah u kosti da ga je bilo strah čak i da se vrati i pokuša ih ubiti.Stari je policajac nastavio, prisjećajući se sa slašću užasa Alca-traza. - Vodili smo ih na doručak kao vojnički odred, u stroju. Nijedan nije pogriješio korak. Sve je hodalo kao sat. To ste vi trebali vidjeti. Bio sam tamo stražar dvadeset i dvije godine. Nikad nisam imao neprilike. Ti su tipovi znali da s nama nema šale. Mnogi omekšaju dok čuvaju zatvorenike, i to su baš oni koji obično upadaju u gužvu. Evo, na primjer, ti - koliko sam dosad zapazio, čini mi se da si malo previše popustljiv s ljudima. - Podigao je lulu i oštro me pogledao. - Oni to iskorištavaju, znaš.Znao sam. Rekao sam mu da nisam rođen za policajca.- Da, ali za taj si se posao prijavio. Sad se moraš odlučiti, ovamo ili onamo, inače nikad ništa nećeš postići. To ti je dužnost. Položio si prisegu. Nema vrdanja kod takvih stvari. Valja održavati red i zakon.Nisam znao što da kažem; imao je pravo; ali meni je bilo samo do toga da se izvučem u noć i nekamo nestanem, da odem i vidim što svi rade po cijeloj zemlji.Drugi policajac, Sledge, bio je visok, mišićav, crne kratko pod-šišane kose, a na vratu mu je neprestano poigravao živac - kao u boksača koji stalno jednom šakom udara o drugu. Dotjerao se kao neki tek-saški konjanik iz starih vremena. Revolver je objesio nisko, s pojasom za streljivo, i nosio je nekakav kratki jahaći bič, a posvuda su mu visjeli71

Page 34: Jack Kerouac - Na Cesti

Jack Kerouackomadi kože, kao pokretno mučilište: sjajne cipele, nisko opasan kaput, obijesno nakrivljen šešir, samo su čizme nedostajale. Uvijek mi je pokazivao razne zahvate - hvatao bi me između nogu i spretno podizao. Što se tiče snage, mogao sam ga istim zahvatom baciti sve do stropa, i toga sam bio potpuno svjestan; ali nikad mu to nisam dao na znanje, od straha da mi ne predloži hrvanje. Hrvanje s takvim tipom mora završiti pucnjavom. Uvjeren sam daje bio bolji strijelac; ja nikad u životu nisam imao revolver. Bojao sam ga se čak i napuniti. Očajnički je želio da nekoga uhiti. Jedne noći bili smo sami na dužnosti i on se vratio bijesan kao ris i sav crven u licu.'- Rekao sam onim momcima tamo da ušute, a oni ne prestaju galamiti. Dvaput sam ih opomenuo. Uvijek dajem čovjeku dvije šanse. Ne tri. Dođi sa mnom, vratit ću se i uhititi ih.- Pa daj da im ja pružim treću šansu - rekao sam. - Razgovarat ću s njima.- Ne, gospodine moj, nikad ja čovjeku ne dajem više od dvije šanse. - Uzdahnuo sam. Opet stara priča. Pošli smo u okrivljenu sobu, Sledge je otvorio vrata i rekao neka svi iziđu jedan po jedan. Bilo je to strašno neugodno. Svi smo do jednoga crvenjeli. To je priča o Americi. Svatko čini ono što misli da se od njega očekuje. Pa što onda ako nekoliko ljudi glasno govori i pije u noći? Ali Sledge je nešto htio dokazati. Namjerno me poveo sa sobom da ga ne bi zaskočili. To se lako moglo dogoditi. Svi su bili braća, svi iz Alabame. Polako smo pošli natrag do postaje, Sledge pred njima, a ja u začelju.Jedan od momaka mi je rekao: - Reci tom glupom mudonji neka se okani ćorava posla. Za ovo bi nas mogli otpustiti, pa da nikad ne vidimo Okinawe.- Govorit ću s njim.U postaji sam rekao Sledgeu neka sve zaboravi. Rekao je tako da svi čuju, crveneći se pritom: - Ne pružam ja nikome više od dvije šanse.- K vragu - rekao je jedan Alabamac - čemu sve to? Pa mi bi mogli ostati bez posla. - Sledge nije ništa rekao i ispunio je obrasce za hapšenje. Uhitio je samo jednoga; pozvao je policijska kola iz grada. Došla su i odvela ga. Ostala braća otišla su namrgođena. - Što će reći72Na cestimama? - govorili su. Jedan od njih vratio se k meni. - Reci toj teksaškoj životinji da ću mu naravnati kosti ako mi brat do sutra navečer ne iziđe iz zatvora. - Prenio sam to Sledgeu na neutralan način, a on nije rekao ni riječi. Brata su bez komplikacija pustili i ništa se nije dogodilo. Taj je kontingent otišao brodom; došla je nova razuzdana gomila. Da nije bilo Remija Boncoeura, ne bih na tom poslu ostao ni dva sata.Ali Remi Boncoeur i ja bili smo mnoge noći sami na dužnosti i tada je sve bilo sjajno. Mirno bismo obavili svoj prvi večernji obilazak i Remi je otvarao sva vrata da provjeri jesu li zaključana, nadajući se da će naći neka nezaključana. Govorio bi: - Već godinama imam ideju da odgojim jednog psa kao superlopova, tako da ulazi u sobe ovih momaka i vadi im dolare iz džepova. Uvježbavao bih ga da ne uzima ništa osim zelenih novčanica; davao bih mu ih da ih njuši čitav dan. Ukoliko postoji neki mogući način, uvježbao bih ga da uzima samo dvadesetice. - Remi je bio pun ludih ideja; o tome psu govorio je tjednima. Samo je jednom pronašao vrata koja nisu bila zaključana. To mi se uopće nije sviđalo, pa sam polako odšetao niz hodnik. Remi ih je krišom otvorio. Našao se licem u lice s nadglednikom vojarne. Remi je mrzio tog čovjeka. Pitao me: - Kako se zove onaj ruski pisac o kome ti uvijek govoriš -znaš, onaj koji je stavljao novine u cipele i hodao naokolo s cilindrom koji je pronašao u kanti za smeće? - To je bila malo pretjerana verzija onoga što sam Remiju pričao o Dostojevskom. - A, tako je - točno -Dostioffski. Čovjek s licem poput ovog nadglednika može imati samo jedno ime - Dostioffski. - Jedina nezaključana vrata na koja je ikad naišao pripadala su baš Dostioffskom. D. je spavao kadli začuje da netko okreće kvaku na njegovim vratima. Ustao je u pidžami. Došao je na vrata, dvaput ružniji nego obično. Kad ih je Remi otvorio, ugledao je upalo lice podliveno mržnjom i tupim gnjevom.- Što ovo treba značiti?- Samo sam provjeravao vrata. Mislio sam da je ovo - ovaj -soba s priborom za čišćenje. Tražio sam krpu za pod.

Page 35: Jack Kerouac - Na Cesti

- Kakve su to priče o krpi za pod?- Ovaj - ja...Prišao sam i rekao: - Jedan je povraćao gore, na hodniku. Moramo to obrisati.73JackKerouac- Ovo nije soba za metle. Ovo je moja soba. Još jedan incident kao ovaj i dat ću vas obojicu preslušati i izbaciti! Jeste li me dobro razumjeli?- Jedan je gore povraćao - rekao sam opet.- Soba za krpe je tamo dolje. Ona vrata. - Pokazao je prstom i čekao da dođemo do njih i uzmemo krpu, što smo i učinili i nosili je gore kao budale.Rekao sam: - Vrag nek' te nosi, Remi, uvijek nas uvlačiš u nekakve gužve. Zašto već jednom ne prestaneš? Zašto moraš neprestano krasti?- Svijet mi nešto duguje, to je sve. Ne možeš starog majstora naučiti novu pjesmu. Ako mi budeš držao predavanja, i tebe ću početi zvati Dostioffski.Remi je bio baš poput malenog dječaka. Negdje su mu u njegovoj prošlosti, u njegovu osamljenom djetinjstvu u Francuskoj, sve oduzeli; očuh i maćeha naprosto su ga ugurali u školu i ostavili; zlostavljali su ga i izbacivali iz jedne škole za drugom; hodao je noću francuskim cestama sastavljajući psovke od svoje nevine zalihe riječi. Sad je odlučio prisvojiti sve što je nekoć izgubio; njegovu gubitku nije bilo kraja; otezat će se u vječnost.Restoran sa samoposluživanjem u vojarni bio je pravo mjesto za nas. Ogledali smo se oko sebe da nas tko slučajno ne promatra, a posebno da se okolo ne mota neki od naših prijatelja policajaca i nadzire nas; zatim bih ja čučnuo, a Remi bi mi se popeo na ramena. Otvorio je prozor koji nikad nije bio čvrsto zatvoren, jer se on za to pobrinuo uvečer, provukao se kroz njega i spustio na stol za brašno. Ja sam bio nešto pokretljiviji i naprosto sam skočio i uvukao se. Zatim smo pošli do miješalice za sladoled. Tu sam ostvario svoj davni san iz djetinjstva, podigao sam poklopac s čokoladnog sladoleda i gurnuo u njega ruku sve do zapešća, izvukao čitavu naslagu sladoleda i počeo ga lizati. Zatim smo uzeli kutije za sladoled i natrpali ih do vrha, prelili čokoladnim sirupom, a neke još i jagodama, zatim se prošetali kuhinjama otvarajući hladnjake da vidimo što bismo mogli odnijeti kući u džepovima. Često bih otkinuo komad goveđeg pečenja i umotao ga u ubrus. - Znaš što je rekao predsjednik Truman - rekao bi Remi. - Moramo smanjiti troškove života.Jedne noći dugo sam čekao dok je on punio golemu kutiju živežnim namirnicama. Zatim je nismo mogli progurati kroz prozor. Remi je morao sve izvaditi i spremiti natrag na mjesto. Kasnije u noći, kad je74Na cestion završio dežurstvo a, ja ostao posve sam u bazi, dogodilo se nešto vrlo neobično. Šetao sam starim putem po kanjonu u nadi da ću susresti jelena (Remi je tu viđao jelene, jer taj je kraj još uvijek bio divlji čak i 1947.), kad sam čuo neku stravičnu buku u mraku. Bilo je to neko užasno dahtanje i frktanje. Mislio sam da me u mraku napada neki nosorog. Posegnuo sam za revolverom. Visoka pojava iskrsnula je u mraku kanjona; imala je golemu glavu. Iznenada sam shvatio da je to Remi s golemom kutijom namirnica na ramenu. Stenjao je i cvilio pod strahovitom težinom. Negdje je pronašao ključ restorana i izvukao svoj plijen kroz ulazna vrata. Rekao sam: -Remi, mislio sam da si kod kuće; koga sad vraga radiš?A on je rekao: - Paradise, već sam ti nekoliko puta kazao kako predsjednik Truman govori da moramo smanjiti troškove života. - I čuo sam ga kako dašće i frkće u mraku. Već sam opisao onaj užasni put do naše barake, uz brdo i niz dolinu. Sakrio je namirnice u visokoj travi i vratio se k meni. - Sal, nikako neću moći sam. Razdijelit ću stvari u dvije kutije pa ćeš mi pomoći.- Ali ja sam na dužnosti.- Ja ću paziti dok tebe nema. Život postaje u svakom pogledu sve teži. Moramo se samo potruditi da iz njega izvučemo što više možemo, drugo nam ne preostaje. - Obrisao je lice. - Uh! Već sam ti mnogo puta rekao, Sal, da smo prijatelji i da smo u istoj koži. Tu nema nikakve sumnje. Dostioffski, policajci, Lee Ann, sve opake glavurde svijeta vrebaju na nas. Na nama je da se pobrinemo da nam

Page 36: Jack Kerouac - Na Cesti

nitko ne podmetne nogu. Imaju oni još koješta u rezervi. Upamti to! Ne možeš starog majstora naučiti novu pjesmu.Napokon sam ga upitao: - A što je uopće s našim odlaskom na brod? - Već smo se deset tjedana pripremali. Zarađivao sam pedeset i pet dolara tjedno i slao sam tetki prosječno četrdeset. Proveo sam svega jednu večer u San Franciscu za cijelo to vrijeme. Moj se život odvijao isključivo između barake, Remijevih svađa s Lee Ann i noći u vojarni.Remi je otišao u mrak po drugu kutiju. Mučio sam se s njom po onom starom Zoroovom putu. Naslagali smo robu kilometar visoko na kuhinjskom stolu Lee Ann. Probudila se i protrljala oči.- Znaš li što je rekao predsjednik Truman? - Bila je očarana. Iznenada mije došlo do svijesti da su svi u Americi rođeni lopovi. I meni75JackKerouacje proradio crv. Počeo sam čak provjeravati jesu li vrata zaključana. Drugi su policajci počeli sumnjati u nas; čitali su nam to u očima; nepogrešivim instinktom shvatili su što smjeramo. Godine iskustva pripremile su ih na ovakve kao što smo Remi i ja.Ujutro smo Remi i ja izišli s revolverom i pokušali ustrijeliti prepelice u brdima. Remi se prišuljao na metar udaljenosti pticama koje su kvocale i opalio iz svog kalibra 32. Promašio je. Njegov veličanstveni smijeh odjeknuo je nad kalifornijskim šumama i nad Amerikom. - Došlo je vrijeme da ti i ja odemo u posjet kralju banana.Bila je subota; dotjerali smo se i spustili na autobusnu postaju na raskrižju. Odvezli smo se u San Francisco i prošetali ulicama. Remijev gromoglasni smijeh odjekivao je kamo god bismo pošli. - Moraš napisati priču o kralju banana - upozorio me. - Nemoj pokušavati prevariti starog majstora pa pisati o nečemu drugom. Kralj banana je tema za tebe. Eno ga tamo, eno kralja banana. - Kralj banana bio je neki starac koji je prodavao banane na uglu. Meni je sve to bilo dosadno. Ali Remi me neprestano bubao u rebra i vukao za sobom za ovratnik. - Kad pišeš o kralju banana, pišeš o onome što ljude zbilja zanima u životu. - Rekao sam mu da me nije briga za kralja banana ni koliko je crno pod noktom. - Dok ne shvatiš važnost kralja banana, nećeš znati apsolutno ništa o onome što ljude istinski zanima u svijetu - rekao je Remi naglašeno.Vani u zaljevu nalazio se stari zahrđali teretni brod koji je služio kao bova. Remi je silom htio da do njega odveslamo, pa je jednog po-podneva Lee Ann spakirala ručak, unajmili smo čamac i krenuli. Remi je ponio alat. Lee Ann se potpuno svukla i legla da se sunča na kapetanskom mostu. Ja sam je promatrao s krme. Remi se spustio čak u kotlov-nicu, po kojoj su trčali štakori, i počeo udarati čekićem i lupati tražeći bakrene oplate kojih nije bilo. Sjedio sam u trošnoj časničkoj blagovaonici. Bio je to stari, stari brod i nekad je bio prekrasno opremljen, s rezbarijama u drvu i ugrađenim mornarskim škrinjama. Bio je to duh San Francisca Jacka Londona. Sanjario sam za stolom obasjanim suncem u blagovaonici. Štakori su trčali u smočnici. Nekoć davno ovdje je večerao modrooki pomorski kapetan.Pridružio sam se Remiju dolje u utrobi broda. Pomicao je sve što je mogao pomaknuti. - Ništa. Mislio sam da će biti bakra, mislio76Na cestisam da ću naći bar kakav stari odvijač. Ovdje je već haračila gomila lopova. - Brod je godinama stajao u zaljevu. Taj bakar ukrala je ruka koja više nije ruka.Rekao sam Remiju: - Volio bih prespavati u ovom starom brodu jedne noći kad pada magla i brod škripi i kad se čuje snažno zviždanje bova.Remi je bio zaprepašten; njegovo se divljenje prema meni udvostručilo. - Sal, platit ću ti pet dolara ako zaista budeš imao petlje to učiniti. Zar ne shvaćaš da ovu olupinu možda opsjedaju duhovi starih pomorskih kapetana? Ne samo da ću ti platiti pet dolara, čak ću te prevesti ovamo na vesla i pripremiti sendviče i posuditi pokrivače i svijeću.- Dogovoreno! - rekao sam. Remi je otrčao da kaže Lee Ann. Htio sam skočiti s jarbola i pristati ravno u nju, ali držao sam se svog obećanja Remiju. Odvratio sam oči od nje.U međuvremenu sam počeo češće odlaziti u San Francisco; služio sam se svim mogućim trikovima

Page 37: Jack Kerouac - Na Cesti

da okrenem neku djevojku. Čak sam s nekom djevojkom proveo čitavu noć u parku sve do zore, bez uspjeha. Bila je to neka plavojka iz Minnesote. Sve je bilo puno pedera. Nekoliko puta otišao sam u San Francisco s revolverom, i kad bi mi se peder približio u kavanskom zahodu, izvukao bih revolver i rekao: »Ha? Što si to rekao?« On bi nestao. Nije mi bilo jasno zašto to činim; upoznao sam mnoge pedere u raznim mjestima. Bila je to naprosto osamljenost San Francisca i činjenica da sam imao revolver. Morao sam ga nekome pokazati. Prolazio sam kraj draguljarnice i osjetio iznenadan poriv da hicima razbijem izlog, da izvučem najljepše prstenje i narukvice i da otrčim s njima i poklonim ih Lee Ann. Tada bismo zajedno mogli pobjeći u Nevadu. Bilo je već vrijeme da napustim San Francisco prije nego što pošizim.Napisao sam dugačka pisma Deanu i Carlu, koji su sada bili u baraci Staroga Bulla, u teksaškoj močvari. Rekli su da su spremni pridružiti mi se u San Franciscu čim obave neke poslove. U međuvremenu sve se počelo rušiti između Remija, Lee Ann i mene. Nastupile su rujanske kiše, a s njima i neprilike. Remi je s njom odletio u Hollywood i ponio moj tužni glupi filmski scenarij, ali ništa se nije dogodilo. Slavni redatelj bio je pijan i nije se na njih obazirao; motali su se oko njegove77JackKerouacvile na Malibu Beachu; počeli su se svađati pred ostalim gostima; i odletjeli su natrag.Posljednja kap bile su konjske utrke. Remi je skupio sav svoj novac, oko stotinu dolara, dao mi svoju odjeću da se skockam, uhvatio Lee Ann pod ruku i svi smo zajedno krenuli na trkalište Golden Gate blizu Richmonda s druge strane zaljeva. Da vam predočim kakvo je srce taj momak imao, dovoljno je reći da je strpao polovicu naših ukradenih namirnica u golemu papirnatu vreću i odnio ih jednoj siromašnoj udovici u Richmondu, u naselju veoma nalik našemu, gdje je oprano rublje lepršalo na kalifornijskom suncu. Pošli smo za njim. Oko nas su se motala tužna odrpana djeca. Žena je zahvalila Remiju. Bila je sestra nekog mornara koga je on dosta slabo poznavao. - Nema na čemu, gospođo Čarter - rekao je Remi najuljudnijim i najprofinjenijim glasom. - Tamo gdje sam ovo nabavio ima još mnogo.Nastavili smo do trkališta. Ulagao je nevjerojatne svote na kladionici, po dvadeset dolara, i prije nego što je završila sedma utrka bio je švorc. Posljednja dva dolara koja su nam ostala za hranu dao je za još jednu okladu i izgubio. Morali smo se vratiti autostopom u San Francisco. Opet sam bio na cesti. Neki gospodin povezao nas je svojim sjajnim kolima. Sjedio sam kraj njega na prednjem sjedalu. Remi je pokušao prodati priču kako je izgubio lisnicu iza tribina na trkalištu. - Istina je -rekao sam - da smo izgubili sav novac na okladama, i da bismo izbjegli daljnju vožnju autostopom s trkališta ubuduće ćemo ići samo do kladionice, zar ne, Remi? - Remi je pocrvenio do korijena kose. Čovjek je napokon priznao da je službenik trkališta Golden Gate. Iskrcao nas je pred otmjenim hotelom Palače; gledali smo ga kako iščezava između lustera, s džepovima punim novaca, uzdignute glave.- Uh! Hej! - tulio je uvečer Remi ulicama Frisca. - Paradise se vozi s čovjekom koji upravlja trkalištem i kune se da će se prebaciti na kladioničare. Lee Ann, Lee Ann! - Pljeskao ju je i štipao. - Nedvojbeno, najsmješniji čovjek na svijetu! Sigurno ima mnogo Talijana u Sausalitu. Ha, ha! - Omotao se oko kandelabra i smijao se.Te noći počelo je kišiti, a Lee Ann nas je obojicu stala ružno gledati. U kući nije ostalo ni centa. Kiša je bubnjala po krovu. - Potrajat će tjedan dana - rekao je Remi. Skinuo je svoje krasno odijelo; opet je78Na cestihodao u onim bijednim hlačicama i vojničkoj kapi i majici. Velikim smeđim tužnim očima zurio je u daske na podu. Revolver je ležao na stolu. Jasno smo čuli kako gospodin Snow urla od smijeha negdje u kišnoj noći.- Tako mi je već dosta i preko glave tog pasjeg sina - otresla se Lee Ann. Odlučila je započeti gužvu. Stala je bockati Remija. On je zaposleno listao crnu knjižicu u kojoj su bili zapisani ljudi, većinom mornari, koji su mu dugovali novac. Kraj njihovih imena crvenom je tintom ispisivao psovke. Strepio sam pred danom kad ću se i ja naći u toj knjizi. U posljednje sam vrijeme slao

Page 38: Jack Kerouac - Na Cesti

toliko novaca tetki da sam tjedno kupovao namirnica samo za četiri ili pet dolara. U skladu s onim što je rekao predsjednik Truman, dodao sam još nekoliko dolara. Ali Remi je držao da to nije moj ravnopravni udio; zato je stao vješati na zid kupaonice račune iz dućana, dugačke papirnate vrpce s navedenim cijenama, da ih ja vidim i shvatim što je posrijedi. Lee Ann je bila uvjerena da Remi skriva novac pred njom, a možda i ja, što se toga tiče. Prijetila mu se da će ga ostaviti.Remi je napravio grimasu. - A kamo misliš otići?- Jimmvju.-Jimmyju? Blagajniku na trkalištu? Čuješ li, Sal, Lee Ann se odlučila zakvačiti za blagajnika na trkalištu. Nikako nemoj zaboraviti metlu, dušo, konji će ovaj tjedan pojesti mnogo zobi za onih mojih sto dolara.Neprilike su poprimale sve gore razmjere; kiša je šuštala. Lee Ann je zapravo prva stanovala u baraci i rekla je Remiju neka spakira stvari i iseli se. Počeo se pakirati. Zamislio sam sebe u baraci koja prokišnjava s tom neukroćenom goropadnicom. Pokušao sam posredovati. Remi je gurnuo Lee Ann. Ona se zaletjela da dohvati revolver. Remi mi je dao revolver i rekao neka ga sakrijem; u njemu je bio šaržer s osam metaka. Lee Ann počela je vrištati i napokon je obukla kišni kaput i izišla u blato da potraži policajca, i to kojeg policajca - baš našeg starog prijatelja Alcatraza. Srećom nije bio kod kuće. Vratila se mokra do kože. Sakrio sam se u svoj kut, spustivši glavu među koljena. Bože, pa što ja tu radim, pet tisuća kilometara od kuće? Zašto sam došao ovamo? Gdje je moj spori brod za Kinu?- Još nešto, prostačino - urlala je Lee Ann. - Večeras je posljednji put što ću ti ikad napraviti tvoj odurni mozak s jajima i tvoj odurni79JackKerouacjanjeći curry, tako da možeš napuniti svoj odurni trbuh i udebljati se i proširiti kao vreća.- U redu - rekao je Remi mirno. - Sve je u redu. Kad sam se s tobom upustio, nisam očekivao ruže i mjesečinu, pa sad nisam ni iznenađen. Pokušao sam nešto učiniti za vas - dao sam sve od sebe za vas oboje; oboje ste me izdali. Strahovito sam se, strahovito razočarao u vama - nastavio je krajnje iskreno. - Mislio sam da će se nešto među nama stvoriti, nešto krasno i trajno, trudio sam se, letio sam u Hollywo-od, našao sam Salu posao, kupio sam ti krasne haljine, pokušao sam te upoznati s najboljim ljudima u San Franciscu. Odbijali ste, oboje ste odbijali pokoriti se i najmanjoj mojoj želji. Ništa nisam tražio za uzvrat. Sad vas molim za posljednju uslugu i više nikad neću ništa tražiti od vas. Moj očuh dolazi iduće subote uvečer u San Francisco. Molim vas samo da pođete sa mnom i da se trudite da sve izgleda kao da je baš onako kako sam mu pisao. Drugim riječima, ti, Lee Ann, ti si mi djevojka, a ti, Sal, ti si mi prijatelj. Uspio sam posuditi sto dolara za subotu uvečer. Pobrinut ću se da se moj očuh dobro provede i da može otići mirno i bez ikakve brige za mene.To me iznenadilo. Remijev očuh bio je vrlo istaknut liječnik koji je radio u Beču, Parizu i Londonu. Rekao sam: - Zar ćeš zaista potrošiti sto dolara na svog očuha? Pa on ima više novaca nego što ćeš ti ikada imati! Zadužit ćeš se, čovječe!- Nije važno - rekao je Remi mirno i u glasu mu je zazvučao poraz. - Od vas tražim samo jedno, posljednje - da se barem potrudite da sve izgleda kako treba i da se potrudite ostaviti dobar dojam. Vrlo volim svog očuha i poštujem ga. On dolazi sa svojom mladom ženom. Moramo mu iskazati gostoprimstvo. - Ponekad je Remi zaista bio naj-gospodskije stvorenje na svijetu. Lee Ann bila je impresionirana i veselila se susretu s njegovim očuhom; mislila je da bi on mogao biti dobra partija, kad mu već posinak nije.Došla je napokon i subota uvečer. Već sam napustio posao u policiji, trenutak prije nego što su me otpustili zato što nisam izvršio dovoljno uhićenja, i trebalo je da ovo bude moja posljednja subotnja večer. Remi i Lee Ann krenuli su prvi da se nađu s njegovim očuhom u hotelskoj sobi; ponio sam novac za put i nalio se dolje u baru. Zatim80Na cestisam pošao gore k njima, užasno kasno. Njegov je očuh otvorio vrata, otmjen visok čovjek s pince-nezom.2 - Ah - rekao sam kad sam ga ugledao. - Monsieur Boncoeur, kako ste? Je suis haut! -

Page 39: Jack Kerouac - Na Cesti

povikao sam, što je na francuskom trebalo značiti »naroljao sam se«, ali što na francuskom ne znači apsolutno ništa. Doktor je bio zbunjen. Već sam zajebao Remija. Gledao me i crvenjeo se.Svi smo pošli na večeru u otmjen restoran - kod »Alfreda« na North Beachu, gdje je jadni Remi potrošio dobrih pedeset dolara na nas petoro, uz piće i ostalo. I sad je došlo ono najgore. Za šankom kod »Alfreda« nije sjedio nitko drugi već moj stari prijatelj Roland Major! Upravo je stigao iz Denvera i dobio posao u nekim novinama u San Franciscu. Bio je pijan kao majka. Nije se čak ni obrijao. Pritrčao je k nama i tresnuo me po leđima baš kad sam prinosio koktel usnama. Bacio se na sjedalo u loži kraj doktora Boncoeura i nagnuo se preko njegove juhe da razgovara sa mnom. Remi je bio crven kao paprika.- Zar nam nećeš predstaviti svog prijatelja, Sal - rekao je kiselo se smiješeći.- Roland Major iz redakcije Argusa u San Franciscu - pokušao sam reći ozbiljna lica. Lee Ann bila je bijesna na mene.Major je počeo brbljati u uho monsieuru. - Volite li predavati francuski na gimnaziji? - urlao je.- Oprostite, ali ja ne predajem francuski na gimnaziji.- A, ja sam mislio da predajete francuski na gimnaziji. - Namjerno je bio nepristojan. Sjetio sam se one večeri kad nam nije dopustio da održimo zabavu u Denveru; ali oprostio sam mu.Oprostio sam svima, prestao sam se boriti, napio sam se. Počeo sam bacati lire doktorovoj mladoj ženi. Toliko sam pio da sam morao svake dvije minute ići u nužnik, a da bih izišao, morao sam preskakati preko krila doktora Boncoeura. Sve se počelo raspadati. Moj boravak u San Franciscu bližio se kraju. Remi više nikad neće sa mnom razgovarati. To je bilo grozno zato što sam zaista volio Remija i bio sam jedan od onih malobrojnih koji su znali kako je on čist i velik momak. Trebat će mu nekoliko godina da ovo preboli. Kako je sve to bilo nesretno kad se2 Cviker81JackKerouacusporedi s onim što sam mu pisao iz Patersona, dok sam planirao svoju magistralu broj šest, crvenu crtu preko cijele Amerike! Sad sam bio na kraju Amerike - kopna više nije bilo - i nije se imalo kamo poći nego natrag. Odlučio sam da, ako ništa drugo, poduzmem barem kružno putovanje: u tom sam trenutku donio odluku da pođem u Hollywood i vratim se kroz Texas da posjetim svoju klapu u močvari, a ostalo neka nosi vrag.Majora su izbacili iz Alfredova lokala. Večera je i tako već završila, pa sam mu se pridružio; zapravo, Remi mi je to predložio i otišao sam s Majorom na piće. Sjedili smo za stolom u »Željeznom loncu« i Major je vrlo glasno rekao: - Sam, ne sviđa mi se onaj peder za šankom.- Zaista, Jake? - rekao sam.- Sam - rekao je - mislim da ću ustati i tresnuti ga.- Nemoj, Jake - rekao sam i dalje oponašajući Hemingwaya. -Naciljaj odavde pa da vidimo što će biti. - Završili smo teturajući na uglu ulice.Ujutro, dok su Remi i Lee Ann spavali i dok sam ja sa stanovitom tugom promatrao veliku hrpu prljavog rublja koju smo Remi i ja morali oprati u »bendiksici« u baraci na kraju naselja (a to je uvijek bila tako radosna, sunčana operacija među crnim ženama, dok je gospodin Snow urlikao od smijeha), odlučio sam otići. Izišao sam na trijem. »Ne, k vragu«, rekao sam sam sebi, »zarekao sam se da neću otići dok se ne popnem na ono brdo.« Bila je to visoka strana kanjona koji je tajanstveno vodio u Tihi ocean.I tako sam ostao još jedan dan. Bila je nedjelja. Naišao je strahovit val vrućine; dan je bio krasan, sunce je porumenjelo u tri sata. Počeo sam se penjati uzbrdo i došao do vrha u četiri. One prekrasne kalifornijske topole i eukaliptusi granali su se na sve strane. Blizu vrhunca više nije bilo stabala, samo kamenje i trava. Stoka je pasla iznad obale. Tamo je bio Tihi ocean, udaljen samo nekoliko brežuljaka, modar i golem, dok se s legendarnog krumpirišta, gdje se rađaju magle San Francisca, pomicao prema nama visoki bijeli zid. Još jedan sat i on će prostrujiti kroz Golden Gate da omota čitav taj romantičan grad u bjelinu, a neki će mladić držati djevojku za ruku i polako se penjati dugačkim82

Page 40: Jack Kerouac - Na Cesti

Na cestibijelim pločnikom s bocom tokajca u džepu. To je bio Frisco; i prekrasne žene koje stoje na bijelim trijemovima, čekajući svoje muževe; i Coit Tovver, i Embarcadero, i Market Street, i jedanaest gusto naseljenih brežuljaka.Vrtio sam se naokolo dok mi se nije zavrtjelo u glavi; mislio sam da ću pasti kao u snu, ravno u ponor. Ah, gdje je djevojka koju ljubim, pomislio sam i ogledao se na sve strane, kao što sam na sve strane tražio i u malom svijetu poda mnom. A preda mnom se sterala velika bolna nateklina i masa mog američkog kontinenta; negdje daleko sumoran, luckasti New York rigao je uvis svoj oblak prašine i smeđe pare. Ima nešto smeđe i sveto u Istoku; a Kalifornija je bijela poput užeta za rublje i praznoglava - tako sam bar onda mislio.8312.Ujutro su Remi i Lee Ann spavali dok sam se ja tiho spakirao i iskočio kroz prozor isto onako kao što sam ušao, i otišao s platnenom putnom torbom iz Mili Citvja. I nikad nisam proveo noć na onom starom sablasnom brodu - zvao se Admiral Freebee - a Remi i ja bili smo jedan za drugoga izgubljeni.U Oaklandu sam popio pivo među pijancima u nekoj krčmi pred kojom je stajao kotač od teretnih kola i opet sam se našao na cesti. Propješačio sam čitav Oakland da bih stigao na cestu za Fresno. Dvoja kola povezla su me do Bakersfielda, šest stotina kilometara na jug. Prva je vozio neki mladi luđak, krupan, plav momak u olupini s jakim motorom. - Vidite ovaj prst? - rekao je dok je pritiskao gas i tjerao svoju krntiju do sto dvadeset, prestižući svakoga na cesti. - Pogledajte ga! -Prst je bio umotan u zavoje. - Jutros su mi ga amputirali. Glupani su htjeli da ostanem u bolnici. Ja sam spakirao torbu i otišao. Što znači prst na nozi? - Da, zaista, rekao sam sam sebi, samo pripazi, i hrabro sam se držao. U životu nisam vidio luđaka koji tako vozi. Stigao je u Tracy za tren oka. Tracy je željeznički grad; kočničari namrgođeno žva-ču u kioscima pored pruge. Vlakovi urliču preko doline. Sunce zalazi dugačko i crveno. Sva su se čarobna imena te doline prostirala preda mnom - Manteca, Madera i tako redom. Uskoro je pao sumrak, grožđa-ni sumrak, ljubičasti sumrak nad gajevima mandarina i dugim poljima dinja; sunce boje zgnječenoga grožđa, ispresijecano burgundskim crveni-84Na cestilom, polja boje ljubavi i španjolske tajnovitosti. Gurnuo sam glavu kroz prozor i duboko udisao mirisan zrak. Bio je to najljepši od svih trenutaka. Moj luđak je bio kočničar na Južnoj pacifičkoj željeznici; otac mu je također bio kočničar. Izgubio je nožni palac na oakland-skom kolodvoru, pri manevriranju, nije mi bilo posve jasno kako. Odvezao me u bučni Fresno i iskrcao na južnoj strani grada. Pošao sam na brzinu popiti Coca Colu u maloj prodavaonici mješovite robe uz prugu, i neki melankolični mladi Armenac naišao je kraj crvenih teretnih vagona i baš u tom trenutku zatulila je lokomotiva, i ja sam rekao sam sebi, da, da, Sarovanov grad.Morao sam poći na jug; izišao sam na cestu. Pokupio me čovjek u novom novcatom kamionu. Bio je iz Lubbocka u Texasu i radio je kao prijevoznik. - Hoćeš li kupiti prikolicu? - upitao me. - Kad god zaželiš, samo me potraži! - Pričao mi je zgode o svom ocu u Lubbocku. - Jedne večeri moj je stari lijepo ostavio dnevni utržak na sefu i zaboravio na njega kao na smrt. I što se dogodilo - usred noći dođe ti lopov, s letlam-pom i ostalim, razbije sef, prekopa papire, prevrne nekoliko stolaca i ode. A onih tisuću dolara fino je ležalo na sefu. Što kažeš na to?Iskrcao me južno od Bakersfielda i tu je otpočela moja pustolovina. Zahladnjelo je. Obukao sam tanahnu vojničku kišnu kabanicu koju sam za tri dolara kupio u Oaklandu i drhtao na cesti. Stajao sam pred kićenim motelom u španjolskom stilu, osvijetljenim poput dragulja. Pokraj mene jurila su kola u smjeru Los Angelesa. Mahnito sam gestikulirao. Bilo je suviše hladno. Stajao sam tako sve do ponoći, puna dva sata, i psovao i psovao. Opet se ponavljala priča iz Stuarta u Iowi. I što sam drugo mogao nego da potrošim nešto više od dva dolara i prijeđem tih nekoliko preostalih kilometara do Los Angelesa autobusom. Vratio sam se cestom u Bakersfield, ušao u autobusni kolodvor i sjeo na klupu. Kupio sam kartu i čekao autobus za Los Angeles, kad iznenada ugledah

Page 41: Jack Kerouac - Na Cesti

preslatku malu Meksikanku u hlačama kako mi ulazi u vidno polje. Bila je u jednom od onih autobusa koji se upravo zaustavio s velikim uzdahom zračnih kočnica; iz njega su izlazili putnici da se odmore. Prsa su joj stajala uspravno i prirodno; mali su joj bokovi bili da ih čovjek pojede; kosa dugačka i sjajnocrna; a oči velika modrina ispunjena svakojakim strahovima. Poželio sam da budem u njezinom autobusu. Osjetio sam oštar bol u srcu, kao svaki put kad vidim da djevojka koju ljubim85Jack Kerouac86ide suprotnim smjerom u ovom prevelikom svijetu. Spiker je pozvao putnike autobusa za Los Angeles. Uzeo sam svoju putnu torbu i ušao u autobus, a tamo nije sjedio nitko drugi nego moja mala Meksikanka, sama. Spustio sam se na sjedalo točno njoj nasuprot i smjesta počeo kovati plan. Bio sam tako osamljen, tako tužan, tako umoran, tako drhtav, tako izmučen, da sam skupio svu svoju hrabrost, hrabrost koja je potrebna da se pristupi nepoznatoj djevojci, i stupio u akciju. Čak i tada sam proveo pet minuta lupajući se po bedrima u mraku dok se autobus kotrljao niz cestu.Moraš, moraš ili ćeš umrijeti! Budalo jedna, počni razgovarati! Što je to s tobom? Nisi li već dovoljno sit sam sebe? I prije nego što sam bio svjestan toga što činim, nagnuo sam se k njoj preko prolaza (ona je pokušavala spavati na sjedalu) i rekao: - Gospođice, hoćete li možda moju kabanicu da naslonite glavu?Pogledala me sa smiješkom i rekla: - Ne, najljepša hvala.Zavalio sam se na sjedalu, dršćući; zapalio sam čik. Čekao sam dok me nije pogledala, postrance, tužnim malim pogledom ljubavi, i smjesta sam ustao i nagnuo se nad nju: - Mogu li sjesti kraj vas, gospođice?- Ako želite, može.Naravno da sam želio. - Kamo idete?- U Los Angeles. - Strašno mi se sviđalo kako je izgovorila »Los Angeles«; uopće mi se strašno sviđa kako na Obali izgovaraju »Los Angeles«; kad se sve zbroji, to je njihov glavni i jedini zlatni grad.- Pa i ja idem u Los Angeles! - povikao sam. - Jako mi je drago što ste mi dopustili da sjednem kraj vas, jako sam bio osamljen i tako već grozno dugo putujem. - I onda smo počeli pričati o sebi. Ona mi je ispričala da ima muža i dijete. Muž ju je tukao, pa ga je ostavila, tamo u Sabinalu, južno od Fresna, i krenula je u Los Angeles da neko vrijeme živi kod sestre. Ostavila je svog sinčića kod roditelja, koji su bili berači grožđa i stanovali u baraci u vinogradima. Nije joj preostalo ništa već da samuje i razmišlja i izludi. Osjetio sam naglu želju da je zagrlim. Pričali smo i pričali. Rekla je da jako voli pričati sa mnom. Uskoro je rekla da bi voljela da i ona može ići u New York. - Možda bismo mogli zajedno! - nasmijao sam se. Autobus je stenjao uz Grapevine Pass i zatim smo se počeli spuštati među velika razbacana svjetla. Bez ikakva posebnog do-Na cestigovora uhvatili smo se za ruke i na isti je način bilo nijemo i divno i čisto odlučeno da će, kad ja uzmem hotelsku sobu u Los Angelesu, ona biti pokraj mene. Želio sam je čitavim tijelom; zaronio sam glavu u njezinu prekrasnu kosu. Njezina sitna ramena tjerala su me u ludilo; grlio sam je i grlio. A njoj se to jako svidjelo.- Ljubim ljubav - rekla je zatvorivši oči. Obećao sam joj prekrasnu ljubav. Naslađivao sam se pri pomisli na nju. Ispričali smo sve što smo imali; predali smo se šutnji i slatkom iščekivanju. Eto kako je to jednostavno. Slobodno zadržite za sebe sve svoje Roze i Betty i Marvlou i Rite i Camille i Ineze na ovom svijetu; ovo je bila moja djevojka i moj broj, i ja sam joj to rekao. Priznala je da je opazila kako je gledam na autobusnom kolodvoru. - Mislila sam da si neki zgodan student.- Pa ja i jesam student! - uvjeravao sam je. Autobus je stigao u Hollywood. U sivu, prljavu zoru, nalik na zoru kad je Joel Mc Crea susreo Veronicu Lake u vagon-restoranu u filmu Sullivanova putovanja, ona mi je spavala u krilu. Gledao sam pohlepno kroz prozor: kuće s gipsanim ukrasima i palme i restorane za automobiliste, čitavu tu ludu, nesuvislu obećanu zemlju, taj fantastični kraj Amerike. Sišli smo s autobusa u glavnoj ulici koja se ničim nije razlikovala od ulica u Kansas Citvju ili Bostonu ili Chicagu - crvena cigla, prljavština, tipovi koji besciljno lunjaju, trolejbusi koji

Page 42: Jack Kerouac - Na Cesti

škripe u beznadnoj zori, kurvinski smrad velikoga grada.I tu mi je došao crv u glavu, ne znam zašto. Počele su mi padati na pamet glupe paranoične ideje da je Terese ili Terry - tako se zvala -obična mala prostitutka koja radi na autobusima za nekog tipa, i to tako da ugovara sastanke, kao što smo se mi dogovorili u Los Angelesu, a onda dovodi budalu koja se zakvačila najprije u neki jeftini lokal gdje čeka njezin makro, a onda u stanoviti hotel kamo on može ući sa svojim revolverom ili što već ima. Nisam joj to htio priznati. Doručkovali smo i makro nas je promatrao; činilo mi se da vidim kako mu Terry potajno dobacuje poglede. Bio sam umoran i osjećao sam se čudnovato i izgubljeno u dalekom, ogavnom gradu. Paničan strah prepolovio mi je mozak; počeo sam se vladati sitničavo i gadno.- Poznaješ li ti tog hahara? - rekao sam.- Kojeg hahara, zlaaato moje? - Nisam više o tome govorio. Sve što je radila, radila je polagano i lijeno; dugo joj je trebalo da poje-87Jack Kerouacde; žvakala je polako i buljila u prazno, i pušila, i neprestano pričala, a ja sam bio kao izmučena sablast, sumnjajući u svaki njezin pokret, uvjeren da namjerno oteže. Bio je to pravi napadaj bolesti. Preznojavao sam se kad smo išli ulicom držeći se za ruke. Prvi hotel na koji smo naišli imao je slobodnu sobu, i prije nego što sam bio svjestan što činim, zaključao sam za sobom vrata, a ona je sjela na krevet i stala skidati cipele. Ponizno sam je poljubio. Bolje da nikad ne sazna. Da umirimo živce, trebalo nam je viskija, naročito meni. Istrčao sam na ulicu i obišao dvanaest blokova, hitajući dok nisam negdje našao pola litre viskija. Otrčao sam natrag, pun energije. Terry je bila u kupaonici i uređivala lice. Natočio sam dosta viskija u veliku čašu za vodu i oboje smo dobro potegli. Oh, bilo je to slatko i divno i vrijedno cijelog mog žalosnog putovanja. Stao sam iza nje pred ogledalom, pa smo tako plesali u kupaonici. Počeo sam joj pričati o svojim prijateljima na Istoku.Rekao sam: - Moram te upoznati s jednom glavnom djevojkom koja se zove Dorie. Visoka je dva metra i ima crvenu kosu. Kad bi došla u New York, ona bi ti pokazala gdje ćeš naći posao.- Tko je ta crvena od dva metra? - upitala je sumnjičavo. -Zašto mi pričaš o njoj? - U svojoj jednostavnoj, priprostoj dušici nije mogla shvatiti moj način užurbanog, sretnog razgovora. Okanio sam se te teme. Počela se opijati u kupaonici.- Hajde, dođi u krevet! - govorio sam.- Crvena od dva metra, je li? A ja sam mislila da si ti fin student, vidjela sam te u onom krasnom puloveru i rekla: gle, zar nije fin? Ne! I ne! I ti moraš biti vražji kupler, kao i svi drugi!- 0 čemu to, zaboga, govoriš?- Nemoj mi se sada tu praviti i pričati da ta crvena nije bordel-mama, jer ja znam što je bordelmama, ne trebaš mi je dulje opisivati, a ti, ti si samo kupler kao i svi drugi koje sam upoznala, svi su kupleri.- Slušaj, Terry, nisam ja kupler. Kunem ti se Biblijom da nisam kupler. Zašto bih bio kupler? Samo me ti zanimaš.- A ja sam stalno mislila da sam našla finoga dečka. Tako mi je bilo drago, uživala sam i mislila, pazi, pravi fini dečko umjesto kuplera.- Terry - uvjeravao sam je čitavom dušom. - Molim te, slušaj i pokušaj shvatiti. Ja nisam kupler. - Prije jedan sat ja sam mislio da je88Na cestiona prostitutka. Naši su duhovi, svaki sa svojim teretom ludila, krenuli suprotnim smjerom. Kako je to bilo tužno! O, ogavni živote, kako sam cvilio i dokazivao, a onda sam se razbjesnio i shvatio da uvjeravam jednu tupu malu Meksikanku, i to sam joj i rekao; i u jednom sam trenutku, a da nisam bio ni svjestan što činim, zgrabio njezine crvene salonke i zavitlao ih u vrata kupaonice i rekao joj neka se nosi. - Hajde, gubi se! - Ja ću zaspati i zaboraviti; imao sam svoj vlastiti život, svoj vlastiti tužni i otrcani život zauvijek. U kupaonici je zavladala mrtva tišina. Svukao sam se i pošao u krevet.Terry je izišla sa suzama kajanja u očima. U svom jednostavnom i smiješnom mozgu došla je do zaključka da makro ne baca ženi cipele u vrata i ne govori joj da se nosi. U svečanoj i slatkoj tišinici

Page 43: Jack Kerouac - Na Cesti

svukla je sa sebe sve što je imala i uvukla svoje sitno tjelešce među plahte kraj mene. Bila je smeđa kao grožđe. Vidio sam njezin jadni trbuh na kojem je bio carski rez; bokovi su joj bili tako uski da nije mogla roditi dijete a da je ne razrezu. Noge su joj bile kao štapići. Imala je svega metar i pedeset. Spavao sam s njom u slatkoći umornog jutra. Tada smo nas dvoje jednakih iscrpljenih anđela, izgubljenih negdje u Los Angelesu, našavši zajedno najprisniju i najslađu stvar na svijetu, zaspali i spavali do kasnog popodneva.8913.Idućih petnaest dana bili smo zajedno u dobru i u zlu. Kad smo se probudili, odlučili smo zajedno otići autostopom u New York; ona će biti moja djevojka u gradu. Zamišljao sam lude zavrzlame s Deanom i Marvlou i ostalima - sezonu, novu sezonu. Prvo smo morali raditi da zaradimo dovoljno novaca za put. Terry je bila za to da odmah krenemo s onih dvadeset dolara koji su mi preostali. Meni se to nije sviđalo. I kao prava budala, dva sam dana razmatrao taj problem dok smo, sjedeći po kavanama i bifeima, čitali ponude za namještenje u nekim ludim losan-geleskim novinama koje nikad prije u životu nisam vidio, sve dok mojih dvadeset dolara nije splasnulo na nešto više od deset. Bili smo vrlo sretni u svojoj maloj hotelskoj sobi. Usred noći ustao sam, zato što nisam mogao spavati, povukao pokrivač preko golog smeđeg ramena moje male i proučavao losangelesku noć. Kako su to okrutne, vrele noći ispresijecane zavijanjem sirena! Točno preko puta, na drugoj strani ulice, došlo je do gužve. Stara oronula trošna stambena zgrada bila je poprište nekakve tragedije. Policijska kola stajala su pred vratima, a murjaci su ispitivali jednog starca sijede kose. Iznutra je dopiralo jecanje. Sve sam to jasno čuo, zajedno s brujanjem neona u mom hotelu. Nikad u životu nisam bio žalosniji. Los Angeles je najosamljeniji i najokrutniji od svih američkih gradova; New York znade biti jezivo hladan zimi, ali ponegdje, u pokojim ulicama, vlada atmosfera nekog grubog zajedništva. Los Angeles je džungla.90Na cestiSouth Main Street, po kojoj smo Terry i ja šetali žvačući vruće kobasice, bila je fantastičan zabavni park svjetla i mahnitanja. Policajci u čizmama pretresali su ljude tako reći na svakom uglu. Najboemskiji tipovi zemlje vrvjeli su po pločnicima - sve to pod onim blagim južnoka-lifornijskim zvijezdama koje se gube u smeđoj aureoli Los Angelesa, toga golemog pustinjskog logora. Osjećalo se kako u zraku lebdi miris čaja, trave, mislim reći marihuane, pomiješan s meksičkim grahom i pivom. Veličanstveni mahniti zvuk bopa strujao je iz pivnica; miješao se u čudesnu smjesu sa svim mogućim narodnim pjesmama i boogie-woogie-jem u toj američkoj noći. Svi su nalikovali na Hassela. Prolazili su mahniti crnci s džez-kapama i kozjim bradicama, glasno se smijući; zatim dugokosi otrcani hipsteri ravno s magistrale 66 iz New Yorka; zatim stari pustinjski štakori, s telećakom na leđima na putu prema klupama u parku Plaža; zatim metodistički svećenici s poderanim rukavima i pokoji bradati svetac-pustinjak u sandalama. Sve sam ih htio upoznati, sa svima razgovarati, ali Terry i ja bili smo previše zauzeti trudeći se da sastavimo koji dolar.Pošli smo u Hollywood ne bismo li dobili posao u prodavaonici mješovite robe na uglu Sunseta i Vine. To je bio ugao! Velike obitelji koje su se dovezle u starim krntijama iz mračne provincije stajale su oko pločnika otvorenih usta i čekale ne bi li ugledale koju filmsku zvijezdu, a ta filmska zvijezda nikad se nije pojavila. Kad bi prošla neka limuzina, znatiželjno bi potrčali do ruba pločnika i sagnuli se da pogledaju: unutra bi sjedio neki tip s tamnim naočalama kraj plavuše načičkane draguljima. »Don Ameche! Don Ameche!« »Ne, George Murphv! George Murphv!« Motali su se naokolo, gledajući jedan drugoga. Lijepi mladi pederi, koji su došli u Hollywood da bi postali kauboji, hodali su po gradu, izvještačeno vlažeći obrve vrhovima prstiju. Najdivnije male mačke na svijetu vrckale su se kraj nas u hlačama; došle su ne bi li postale zvjezdice; završavale su u motelima. Terry i ja pokušali smo naći posao u motelima. Nigdje nije bilo kruha. Hollywood bulevar bio je silno, prodorno mahnitanje automobila; prometne su se nezgode događale barem jednom u minuti; svi su jurili prema najudaljenijoj palmi - a iza nje bila je pustinja i ništavilo. Mladi holivudski Židovi stajali su pred otmjenim restoranima, prepirući se na potpuno isti način kao što se brodvejski mladi Židovi prepiru u Jacob's Beachu u New Yorku, samo što su ovdje

Page 44: Jack Kerouac - Na Cesti

91Jack Kerouacnosili lagana odijela a u govoru im se još više osjećao dah starine. Visoki, kao lešina mršavi propovjednici dršćući su prolazili kraj nas. Debele žene vrišteći su trčale preko bulevara da bi se postavile u red za kviz emisije. Vidio sam Jerrvja Colonnu kako kupuje kola kod Buick Motorsa; stajao je iza golemog staklenog izloga uvrćući svoj zavodljiv brk. Terry i ja ručali smo u restoranu sa samoposluživanjem u centru, koji je bio uređen kao špilja, i posvuda su stršale metalne prsne bradavice i goleme bezlične kamene stražnjice koje su pripadale božicama i sapunastom Neptunu. Ljudi su sjedili za obilnim obrocima oko slapova, lica zelenih od podmorske tuge. Svi su policajci u Los Angelesu nalikovali na lijepe žigole; očigledno su u Los Angeles došli da bi uspjeli na filmu. Svi su došli da uspiju na filmu, čak i ja. Terry i ja smo napokon spali na to da tražimo posao u South Main Streetu među razočaranim prodavačima i sudoperama koje nisu ni krile svoj očajnički pogled na svijet, ali ni tu nije bilo posla. Još uvijek smo imali deset dolara.- Čuj, otići ću sestri po svoje stvari i idemo autostopom u New York - rekla je Terry. - Hajde, mali! Idemo! 'Ako ne znaš boogie-woogie, naučit ću te ja'. - To je bila nekakva pjesmica koju je neprestano pjevala. Odjurili smo do kuće gdje je stanovala njezina sestra, među meksičkim barakama od letava, negdje iza Alameda Avenue. Čekao sam u mračnoj stražnjoj uličici iza meksičkih kuhinja, zato što me njezina sestra nije smjela vidjeti. Psi su trčali kraj mene. Male svjetiljke osvjetljavale su uličice pune štakora. Čuo sam Terry i njezinu sestru kako se prepiru u blagoj, toploj noći. Bio sam spreman na sve.Terry je izišla i odvela me za ruku u Central Avenue, glavno crnačko naselje Los Angelesa. A to je potpuno ludo mjesto, s kokošinjci-ma jedva dovoljno velikim da se u njima smjesti jukebox, koji šiba samo blues, bop i jump. Popeli smo se prljavim stubištem na gornji kat neke najamne kućerine i došli do sobe Terrvne prijateljice Margarine, koja je Terry dugovala suknju i par cipela. Margarina je bila vrlo zgodna mulatkinja; muž joj je bio crn kao noć i ljubazan. Odmah je izišao i kupio pola litre viskija da me ljudski počasti. Pokušao sam platiti jedan dio, ali nije dopustio. Imali su dvoje male djece. Djeca su skakala po krevetu; to im je bilo igralište. Zagrlili su me i u čudu me gledali. Luda bučna noć Central Avenue - noć Hampova »Događaja na Central Avenue«. - urlala je i tutnjala izvan kuće. Pjevali su po hodnicima, pjevali su92Na cestisa svojih prozora, neka sve ide k vragu, ni za što ih nije bilo briga. Terry je dobila svoju odjeću i oprostili smo se. Spustili smo se do kokošinjca i slušali glazbu iz jukeboxa. Dva tipa, crnca, počela su mi nešto šaputati u uho o travi. Jedan dolar. Rekao sam u redu, neka je donesu. Ušao je diler i pokazao mi prstom da pođem u nužnik u podrumu, gdje sam ja tupo stajao dok je on govorio: - Hajde, uzmi, čovječe, uzmi! - Što da uzmem? - rekao sam.Već je držao moj dolar. Bojao se pokazati prstom na pod. Nije to zapravo ni bio pod, u tom podrumu. Dolje je ležalo nešto stoje izgledalo kao malo smeđe govno. Bio je besmisleno oprezan. - Moram se čuvati, ovaj tjedan je postalo vruće. - Podigao sam govno, zapravo cigaretu u smeđem papiru, i vratio se Terry te smo se zajedno otišli opiti u hotelsku sobu. Ništa se nije dogodilo. Bio je to duhan Buli Durham. Bilo mi je žao što nisam bio razboritiji s novcem.Terry i ja morali smo potpuno i jednom zauvijek odlučiti što ćemo. Odlučili smo s našim preostalim novcem otići u New York autostopom. Te je večeri dobila od sestre pet dolara. Imali smo oko trinaest dolara ili manje. I prije nego stoje trebalo opet platiti dnevnu najamninu za sobu, spakirali smo se i otišli nekim crvenim kolima do Arcadije u Kaliforniji, gdje se pod snijegom pokrivenim planinskim vrhuncima pruža trkalište Santa Anita. Bila je noć. Usmjerili smo se prema američkom kontinentu. Držeći se za ruke, pješačili smo nekoliko kilometara cestom da iziđemo iz naseljenog dijela grada. Bila je subota uvečer. Stajali smo pod uličnom svjetiljkom podižući palce, kad je iznenada kraj nas projurilo nekoliko kola punih dječurlije okićenih zastavicama koje su vijorile. - Juhu! Juhu! Pobijedili smo! Pobijedili smo! - vikali su u jedan glas. Onda su dovikivali i nama i silno uživali što vide djevojku i momka na cesti. Prošlo je na tucete takvih kola, prepunih mladih lica i »grlenih mladih glasova«, kako se to lijepo kaže. Mrzio sam ih sve do jednoga. Što oni sebi

Page 45: Jack Kerouac - Na Cesti

umišljaju, dovikujući nekome na cesti samo zato što su napuhani mali gimnazijalci i što im roditelji nedjeljom režu pečenu govedinu? Što zamišljaju rugajući se djevojci koja je u skučenim prilikama, s muškarcem koji je želi ljubiti? Mi smo gledali svoja posla. I nitko živ nije nas povezao. Morali smo se pješice vratiti u grad i, što je najgore, bila nam je potrebna kava i na nesreću smo ušli u jedini lokal koji je bio otvoren, a to je baš bio mliječni restoran za gimnazijalce, i sva su ona djeca93Jack Kerouacbila u lokalu i sjećala nas se. Sada su vidjeli da je Terry Meksikanka, divlja mačka iz Pachuca; a da je njezin momak još gori od toga.Podigavši svoj ljupki nosić u zrak, ona je izišla iz lokala i zajedno smo šetali po mraku uz jarke kraj ceste. Ja sam nosio prtljagu. Udi-sali smo maglu u hladnom noćnom zraku. Napokon sam odlučio da sakrijem od svijeta još jednu noć s njom, a jutro neka vrag nosi. Otišli smo u motel i uzeli udoban mali apartman za oko četiri dolara - tuš, veliki ručnici, radio u zidu i sve ostalo. Čvrsto smo se držali u zagrljaju. Dugo smo i ozbiljno razgovarali i kupali se i o svemu raspravljali uz svjetlo, a onda bez svjetla. Nešto se dokazivalo, ja sam je uvjeravao u nešto što je ona prihvatila i sklopili smo pakt u mraku, zadihani, a zatim zadovoljni, kao janjad.Ujutro smo hrabro krenuli u ostvarenje svog novog plana. Odlučili smo otići autobusom u Bakersfield i raditi na berbi grožđa. Nakon nekoliko tjedana krenut ćemo u New York kako se priliči, autobusom. Bilo je to prekrasno poslijepodne dok sam se vozio u Bakersfield s Terry: udobno smo sjedili, opušteni, razgovarali, gledali krajolik kako odmiče kraj nas i ni o čemu se nismo brinuli. Stigli smo u Bakersfield kasno poslijepodne. Dogovorili smo se da posjetimo svakog veletrgovca voćem u gradu. Terry je rekla da možemo stanovati u šatorima dok radimo. Pomisao da živim u šatoru i berem grožđe u svježim kalifornijskim jutrima strašno mi se sviđala. Ali posla nije bilo, a bilo je mnogo zbrke, svi su nam davali bezbrojne savjete, samo što do posla nismo dolazili. Usprkos svemu, išli smo na kinesku večeru i krenuli dalje okrijepljena tijela. Prešli smo preko tračnica Južne pacifičke željeznice u meksičku četvrt. Terry je brbljala sa svojom braćom po krvi, raspitujući se za posao. Bila je noć i mala meksička ulica bila je sva u svjetlu, kao jedna jedina upaljena žarulja: ulazi u kinematografe, kiosci s voćem, mali dućani, jeftine tržnice i na stotine parkiranih rasklimanih kamiona i blatom poprskanih krntija. Čitave meksičke obitelji, koje su došle na berbu voća, šetale su ulicom jedući kokice. Terry je sa svima razgovarala. Počeo sam očajavati. Ono što mi je bilo potrebno - ono što je i Terry bilo potrebno - bilo je piće, pa smo kupili bocu kalifornijskog porta za trideset pet centi i otišli ga popiti na željeznički kolodvor. Pronašli smo mjesto kamo su vagabundi dovukli prazne sanduke od voća da sjede oko vatre. Sjeli smo i pili vino. Slijeva su nam bili teretni vagoni, tužni i čadavocrni pod mje-94Na cestisečinom; ravno pred nama svjetla i tornjevi aerodroma pravog Baker-sfielda; zdesna golema aluminijska robna kuća pokrivena valovitim limom. Ah, bila je to divna noć, topla noć, noć za vino, noć puna mjesečine i noć kada treba grliti svoju djevojku i govoriti i pijuckati i letjeti do neba. To smo i činili. Ona je bila prava mala pijanica, pila je ukorak sa mnom i prestigla me i pričala sve do ponoći. Nismo se ni maknuli s onih sanduka. Povremeno su prolazile skitnice, prolazile su meksikanske majke s djecom, naišla su policijska kola i policajac je izišao da se pomokri, ali većinom smo bili sami i prepletali smo svoje duše sve više i više, tako da će rastanak biti vrlo težak. U ponoć smo ustali i oteturali prema cesti.Terry je imala novu ideju. Otići ćemo autostopom u Sabinal, njezino rodno mjesto, i stanovati u garaži njezina brata. Meni je sve bilo pravo. Na cesti sam natjerao Terry da sjedne na moju torbu da. bi se činilo kao da joj je zlo i smjesta se zaustavio jedan kamion i potrčali smo za njim, cereći se i hihoćući. Vozač je bio dobar čovjek; kamion mu je bio bijedan. Roktao je i jedva se vukao dolinom. Došli smo u Sabinal u sitne sate prije zore. Dovršio sam vino dok je Terry spavala i bio sam pijan kao zemlja. Izišli smo i lutali tihim i lisnatim trgom maloga kalifor-nijskog grada - sporedne postaje na Južnoj pacifičkoj željeznici. Otišli smo potražiti prijatelja njezinog brata koji će nam reći gdje ga možemo naći. Nikoga nije bilo kod kuće. Kad je zora počela pucati, ležao sam na leđima na tratini

Page 46: Jack Kerouac - Na Cesti

gradskog trga i neprestano ponavljao: »Ti nećeš reći što je učinio gore u korovu, je li? Što je učinio u korovu? Nećeš reći, je li? Što je učinio u korovu?« Bilo je to iz filma 0 miševima i ljudima, kad Burgess Meredith govori s predradnikom na rancu. Terry se cerekala. Što god ja činio, njoj je bilo pravo. Mogao sam ležati i dalje sve dok gospođe ne iziđu iz crkve, njoj to ne bi smetalo. Ali napokon sam zaključio da ćemo se uskoro dobro smjestiti uz pomoć njezinog brata i odveo sam je u neki stari hotel kraj pruge i udobno smo se zavukli u krevet.U blistavo sunčano jutro Terry je ustala rano i otišla potražiti brata. Spavao sam do podneva; kad sam pogledao kroz prozor, iznenada sam ugledao teretni vlak Južnih željeznica kako prolazi sa stotinama skitnica koji su se ispružili na vagonima-platformama i veselo se kotrljali, s telećacima umjesto jastuka i stripovima na nosu, a neki su žvakali dobro kalifornijsko grožđe koje su ubrali uz prugu. - K vragu! - zaurlao95Jack Kerouacsam. - Hej! Ovo jest obećana zemlja. - Svi su dolazili iz San Francisca; za tjedan dana svi će se ponovno vraćati na jednako luksuzan način.Terry je stigla sa svojim bratom, njegovim prijateljem i svojim djetetom. Brat joj je bio rasni vatreni meksikanski momak, željan pića, velik i dobar dječak. Prijatelj mu je bio krupan mesnati Meksikanac koji je govorio engleski bez jakog naglaska, bio je bučan i svim se silama trudio da ugodi. Bilo mi je jasno da mu se sviđa Terry. Njezin mali dječak zvao se Johnnv, bilo mu je sedam godina, bio je tamnook i sladak. Dakle, bili smo svi na okupu i počeo je još jedan mahniti dan.Brat joj se zvao Rickev. Imao je chevy iz '38. Ukrcali smo se i krenuli prema nepoznatim predjelima. - Kamo ćemo? - pitao sam. Prijatelj je preuzeo objašnjavanje - zvao se Ponzo, tako su ga svi zvali. Zaudarao je. Ustanovio sam zašto. Bavio se prodajom gnojiva seljacima; imao je kamion. Rickev je uvijek imao tri-četiri dolara u džepu i nije stvari uzimao previše k srcu. Neprestano je govorio: »Tako je, čovječe, hajdemo - ajdemo, ajdemo!« I išao bi. Tjerao je svoju staru krntiju više od sto kilometara na sat i otišli smo u Maderu iza Fresna da se dogovorimo s nekim farmerima za gnojivo.Rickev je imao bocu. - Danas pijemo, sutra radimo. Hajde, čovječe - potegni! - Terry je sjedila na stražnjem sjedalu sa svojim djetetom; okrenuo sam se da je pogledam i vidio kako joj se lice zarume-njelo od radosti što se vratila kući. Krasni zeleni listopadski krajolik Ka-lifornije promicao je kraj nas ludom brzinom. Opet sam bio pun hrabrosti i snage i spreman na akciju.- Kamo ćemo sada, stari?- Naći ćemo farmera koji ima nešto gnojiva. Sutra opet dolazimo s kamionom i pokupimo ga. Zaradit ćemo puno novaca, brate. Ništa se ti ne brini!- Dijelimo dobro i zlo! - urlao je Ponzo. Zaista je tako i bilo -kamo god sam pošao, svi su dijelili dobro i zlo. Jurili smo ludim ulicama Fresna i dalje prema dolini do nekih zabačenih farmi. Ponzo je izlazio iz kola i vodio zbrkane razgovore sa starim meksikanskim seljacima; naravno bez ikakva rezultata.- Moramo nešto popiti! - povikao je Rickey i zaputili smo se u krčmu na raskrižju. Amerikanci uvijek piju u krčmama na raskrižju96na cestinedjeljom poslijepodne; dovode djecu; svađaju se i prepiru uz piće; sve je krasno. Kad padne noć, djeca počnu plakati a roditelji su pijani. Odlaze kući teturajući. Po čitavoj Americi pio sam u krčmama na raskrižju s čitavim obiteljima. Djeca jedu kokice i prženi krumpir i igraju se iza kuće. Tako i mi. Rickev i ja i Ponzo i Terry sjedili smo i pili i vikali uz glazbu; maljušni Johnny natjeravao se s ostalom djecom oko jukeboxa. Sunce je počelo rumenjeti. Ništa nismo obavili. Što se i moglo obaviti? - Manana - rekao je Rickey. - Manana, stari, uspjet ćemo; popij još jedno pivo, stari, hajde, hajde!Isteturali smo i ukrcali se u kola, pošli smo dalje do nekog lokala na cesti. Ponzo je bio krupan, glasan, bučan tip koji je poznavao svakoga u dolini San Joaquin. Iz toga lokala nas dvojica smo sami otišli kolima potražiti nekog seljaka; umjesto toga našli smo se u meksičkoj četvrti Madere,

Page 47: Jack Kerouac - Na Cesti

ogledavajući djevojke i nastojeći da nađemo koju za njega i Rickeyja. A tada, kad se ljubičasti sumrak počeo spuštati na vinogradarski kraj, zatekao sam se kako tupo sjedim u kolima dok se on na kuhinjskim vratima prepire s nekim starim Meksikancem oko cijene lubenice, koju je stari uzgajao iza kuće. Dobili smo lubenicu; pojeli smo je na licu mjesta i bacili kore na ugaženi put pred starčevom kućom. Sve moguće zgodne curice trčkarale su polumračnom ulicom. Rekao sam: -Gdje smo mi, do vraga?- Ne brini se, mali - rekao je veliki Ponzo. - Sutra će biti puno novaca; večeras se nećemo brinuti. - Vratili smo se i pokupili Terry, njezinog brata i maloga i odvezli se u Fresno po noćnim svjetlima autoceste. Bili smo gladni kao vuci. Preskočili smo preko željezničke pruge u Fresnu i upali u siromašne ulice meksičke četvrti. Čudnovati Kinezi zurili su kroz prozore i promatrali ulice po kojima se odvijao život nedjeljne večeri; grupice malih Meksikanki šepirile su se naokolo u hlačama; mambo je treštao iz svih jukeboxa\ sve je bilo okićeno svjetlima kao na Svisvete. Ušli smo u meksički restoran i naručili tacos i pire od graha pinto umotan u tortille; bilo je izvanredno ukusno. Izvukao sam svoju posljednju blistavu novčanicu od pet dolara koja je stajala između mene i obale New Jerseyja i platio za Terry i za sebe. Sad su mi ostala četiri dolara. Terry i ja smo se pogledali.- Gdje ćemo večeras spavati, dušo?- Ne znam.97JackKerouacRickev je bio pijan; sad je govorio samo: - Hajde, stari - hajde, stari - blagim i umornim glasom. Bio je to dug i naporan dan. Nitko od nas nije znao što se događa ni što nam je dobri Bog odredio. Jadni mali Johnnv zaspao mije u naručju. Odvezli smo se natrag u Sabinal. Putem smo se naglo zaustavili pred kavanom na cesti 99. Rickev je želio popiti još jedno, posljednje, pivo. Iza kavane stajale su stambene prikolice i šatori i nekoliko oronulih soba motelskog tipa. Raspitao sam se za cijenu i saznao da iznosi dva dolara. Pitao sam Terry što misli o tome, a ona je rekla da može, zato što sad imamo dijete na brizi i moramo ga udobno smjestiti. I tako smo poslije nekoliko piva u krčmi, gdje su se mrgodni sezonski radnici okretali uz glazbu kaubojske kapele, Terry, ja i Johnny pošli u motelsku sobu i pripremili se da se izvalimo u krevet. Ponzo se neprestano motao oko nas; nije imao gdje spavati. Rickey je spavao kraj kuće svog oca, u kućici u vinogradu.Gitare su brujale. Terry i ja smo zajedno buljili u zvijezde i ljubili se. - Manana - rekla je. - Sutra će sve biti u redu, zar ne, Sal, dušo?- Jasno, zlato, manana. - Uvijek se govorilo manana. Čitav sam naredni tjedan samo to slušao - manana, prekrasna riječ, koja vjerojatno znači raj.Mali Johnny skočio je u krevet potpuno odjeven i zaspao; pijesak mu se prosipao iz cipele, pijesak Madere. Terry i ja ustali smo usred noći i otresli pijesak s plahti. Ujutro sam ustao, umio se i prošetao po okolici. Bili smo osam kilometara izvan Sabinala, usred polja pamuka i vinograda. Upitao sam golemu debelu ženu, koja je bila vlasnica naselja, ima li koji slobodan šator. Najjeftiniji, dolar dnevno, bio je slobodan. Izvukao sam dolar i uselio se. Unutra je bio krevet, peć i napuklo zrcalo koje je visjelo s kolca; bilo je prekrasno. Morao sam se pognuti da bih ušao unutra, a kad sam ušao, zatekao sam svoju malu i svog malog dječaka. Čekali smo da Rickey i Ponzo stignu kamionom. Stigli su s bocama piva i počeli se opijati u šatoru.- A što je s gnojivom?- Danas je prekasno. Sutra ćemo zaraditi puno novaca, mali; danas idemo popiti nekoliko piva. Što kažeš, pivo, ha? - Nije me trebalo nagovarati. - Hajde - hajde! - urlao je Rickey. Počeo sam uviđati da se naši planovi o velikoj zaradi s kamionom za gnojivo nikad neće ostvariti. Kamion je bio parkiran ispred šatora. Vonjao je kao Ponzo.98Na cestiTe noći Terry i ja smo pošli u krevet u slatkom noćnom zraku pod našim rosnim šatorom. Upravo sam se spremao da zaspim kad je rekla: - Hoćeš li me sada ljubiti?Rekao sam: - A što ćemo s Johnnvjem?

Page 48: Jack Kerouac - Na Cesti

- Neće mu smetati. On spava. - Ali Johnnv nije spavao i ništa nije rekao.Momci su se vratili sutradan s kamionom za gnojivo i odvezli se da pronađu viski; vratili su se i sjajno se zabavljali u šatoru. Te noći Ponzo je rekao da je prehladno i spavao je na zemlji u našem šatoru, umotan u veliku ceradu koja je zaudarala na kravlju balegu. Terry ga je mrzila; govorila je da se on drži njezina brata samo da bi se približio njoj.Ništa drugo nismo mogli očekivati, osim da Terry i ja gladujemo, pa sam ujutro krenuo u okolinu raspitujući se za posao berača pamuka. Svi su me uputili na farmu koja je bila preko puta naselja, s druge strane ceste. Krenuo sam i našao farmera u kuhinji sa ženskom čeljadi. Izišao je, saslušao me i upozorio da plaća samo 3 dolara za 50 kilograma ubranog pamuka. Zamišljao sam kako ću nabrati barem sto pedeset kilograma dnevno i prihvatio sam posao. Izvukao je dugačke platnene vreće iz hambara i kazao da branje započinje u zoru. Sav sretan odjurio sam natrag k Terry. Putem je kamion koji je vozio grožđe naletio na izbočinu na cesti i zbacio nekoliko velikih grozdova na vrući asfalt. Podigao sam ih i odnio kući. Terry je bila vrlo zadovoljna. - Johnny i ja doći ćemo s tobom da ti pomognemo.- Štogod! - rekao sam. - Ni govora o tome!- Vidjet ćeš, vidjet ćeš, vrlo je teško brati pamuk. Ja ću ti pokazati kako se to radi.Pojeli smo grožđe, a uvečer se Rickey pojavio s velikim kruhom i pola kilograma mljevenog mesa i priredili smo piknik. U većem šatoru, odmah do našega, stanovala je čitava obitelj sezonskih radnika, berača pamuka; djed je čitav dan sjedio na stolcu, bio je prestar za rad; sin i kći i njihova djeca odlazili su svake zore u koloni jedan po jedan preko ceste na polje moga farmera i radili. Sutradan u zoru krenuo sam s njima. Rekli su da je pamuk teži u zoru zbog rose i da se može više zaraditi nego popodne. Usprkos tome, radili su čitav dan, od zore do sumraka. Djed je došao iz Nebraske za velike katastrofe tridesetih godina - istog99JackKerouaconog oblaka prašine o kojem mi je pričao moj kauboj iz Montane - s čitavom obitelji u starom kamionu. Odonda više nisu odlazili iz Kalifor-nije. Silno su voljeli raditi. U deset godina starčev je sin povećao broj svoje djece na četvero i neki su već bili dovoljno odrasli da beru pamuk. I za to su vrijeme napredovali od odrpane bijede na poljima Simona Legreeja do neke vrste vedra ugleda u boljim šatorima, i to je bilo sve. Bili su silno ponosni na svoj šator.- Hoćete li se ikad vratiti u Nebrasku?- Ma kakvi, tamo nema ništa. Sad želimo kupiti prikolicu. Sagnuli smo se i počeli brati pamuk. Bilo je prekrasno. S drugestrane polja bili su šatori, a iza njih sasušena smeđa polja pamuka koja su se pružala do smeđih brežuljaka ispresijecanih potocima a zatim do snijegom prekrivene Sierre u modrom jutarnjem zraku. Bilo je to daleko bolje od pranja suda na South Main Streetu. Ali ja nisam imao pojma o branju pamuka. Suviše sam vremena trošio na to da oslobodim bijelu lopticu iz njezina prhkog ležišta; drugi su to radili u jednom zamahu. Osim toga, vrhovi prstiju počeli su mi krvariti; bile su mi potrebne rukavice ili veće iskustvo. S nama je u polju bio stari crnački par. Brali su pamuk s istim onim blaženim strpljenjem koje je resilo njihove djedove u Alabami prije građanskog rata; kretali su se ravno po svojim redovima, pognuti i modri i vreće su im rasle. Leđa su me stala boljeti. Ali bilo je prekrasno klečati i skrivati se u toj zemlji. Ako bih osjetio potrebu za odmorom, odmarao bih se lica položena na jastuk smeđe vlažne zemlje. Ptice su mi pjevale pratnju. Mislio sam da sam otkrio svoje životno zanimanje. Johnnv i Terry došli su mašući mi preko polja u vrućem snenom podnevu i stali raditi sa mnom. Neka me vrag nosi ako mali Johnnv nije bio brži od mene - a Terry je, jasno, bila dvaput brža. Radili su ispred mene i ostavljali mi gomilice čista pamuka da ih dodam svojoj torbi - Terry ozbiljne hrpe, Johnnv male djetinje hrpe. Tužno sam ih trpao u vreću. Kakva sam ja to glava obitelji koja ne može hraniti vlastitu guzicu, da o njihovoj ne govorim? Čitavo su popodne proveli sa mnom. Kad je sunce porumenjelo, zajedno smo krenuli kući. Na kraju polja iskrcao sam svoj teret na vagu; bilo je dvadeset pet kilograma i dobio sam dolar i pedeset. Zatim sam posudio bicikl od jednog od svojih susjeda i odvezao se cestom 99 do trgovine mješovitom robom na raskrižju, gdje sam kupio konzerve špageta s kosanim odrescima, kruh,

Page 49: Jack Kerouac - Na Cesti

100Na cestimaslac, kavu i kolač i vratio se noseći torbu na upravljaču. Promet u smjeru Los Angelesa zujao je kraj mene; onaj koji je tekao u San Francisco smetao mi je s leđa. Psovao sam i psovao. Podigao sam pogled prema mračnom nebu i pomolio se Bogu da mi pruži bolju priliku u životu i bolju mogućnost da nešto učinim za ove male ljude koje ljubim. Nitko se tamo gore nije obazirao na mene. To sam mogao i očekivati. Terry mi je vratila dušu; na štednjaku u šatoru podgrijala je hranu i bio je to jedan od najveličanstvenijih obroka u mom životu, tako sam bio gladan i umoran. Uzdišući poput nekog starog crnca, berača pamuka, izvalio sam se na krevet i pušio. Psi su lajali u prohladnoj noći. Rickev i Ponzo prestali su nas posjećivati uvečer. To mi je bilo drago. Terry se smotala kraj mene, Johnnv je sjedio na mom kovčegu i crtali su slike životinja u moj notes. Svjetlo našeg šatora gorjelo je na stravičnoj ravnici. Kaubojska glazba odzvanjala je u kavani i razlijegala se preko polja, čista tuga. Meni je sve bilo pravo. Poljubio sam svoju malu i ugasili smo svjetlo.Ujutro se naš šator uleknuo od rose; ustao sam s ručnikom i četkicom za zube i pošao se oprati u središnju motelsku kupaonicu; zatim sam se vratio, navukao hlače, koje su se poderale od klečanja na zemlji i koje je Terry sinoć pokrpala, nataknuo otrcani slamnati šešir, koji je nekad služio Johnnvju kao šešir za igru, i prešao cestu s platnenom vrećom za pamuk.Svakog dana zarađivao sam približno dolar i pol. Bilo je to upravo dovoljno da uvečer odem biciklom i nakupujem živežnih namirnica. Dani su prolazili. Posve sam zaboravio i Istok, i Deana, i Carla, i prokletu cestu. Johnnv i ja neprestano smo se igrali; volio je da ga bacam u zrak pa da padne na krevet. Terry je sjedila i krpala odjeću. Bio sam čovjek na zemlji, točno onako kao što sam nekad sanjao u Paterso-nu. Govorkalo se da se Terrvn muž vratio u Sabinal te da me se sprema napasti; bio sam pripravan da ga dočekam. Jedne noći sezonski su radnici poludjeli u gostionici, zavezali čovjeka za stablo i umlatili ga kolcima. Ja sam za to vrijeme spavao i čuo sam samo ono što su mi pričali. Od tada sam nosio sa sobom veliki štap u šator, za slučaj da im padne na pamet da mi Meksikanci zagađujemo njihovo naselje. Mislili su da sam Meksikanac, naravno; u neku sam ruku i bio.Već je stigao i listopad i noći su postajale sve hladnije. Okla-homska obitelj imala je peć na drva i namjeravala je ostati čitavu zimu.101JackKerouac102Mi nismo imali ništa, a osim toga stigla je najamnina za šator. Terry i ja s gorčinom smo zaključili da moramo otići. - Vrati se svojoj obitelji -rekao sam. - Za Boga miloga, ne možeš se vući po šatorima s djetetom kao što je Johnny; jadnom malom mišiću je hladno. - Terry je plakala zato što sam kudio njezine majčinske instinkte; to mi uopće nije bila namjera. Kad je Ponzo došao kamionom jednog sivog poslijepodneva, odlučili smo se obratiti njezinoj obitelji. Ali mene nisu smjeli vidjeti i morao sam se sakriti u vinogradu. Krenuli smo u Sabinal; kamion se pokvario, a istodobno je počelo lijevati kao iz kabla. Sjedili smo u starom kamionu i psovali. Ponzo je izišao i mučio se na kiši. Ipak je on bio dobro stvorenje. Obećali smo jedan drugome još jednu strašnu pijanku. Zaputili smo se u oronulu krčmu u meksičkoj četvrti Sabinala i proveli čitav sat nalijevajući se pivom. S mojim poslom na polju pamuka bilo je gotovo. Osjećao sam kako me moj stari život opet doziva natrag. Poslao sam tetki dopisnicu na drugi kraj zemlje i zatražio još pedeset dolara.Odvezli smo se do barake u kojoj je stanovala Terryna obitelj. Nalazila se na staroj cesti između vinograda. Kad smo stigli, bio je mrak. Ostavili su me oko četiristo metara daleko i odvezli se do vrata. Svjetlo se prolijevalo kroz vrata; šestero Terryne braće sviralo je gitare i pjevalo. Stari je pio vino. Čuo sam povike i svađu kroz pjesmu. Nazvali su je kurvom zato što je napustila svog propalog muža i otišla u Los Angeles i ostavila Johnnyja s njima. Starac je urlao. Ali tužna, debela, smeđa majka je prevladala, kao što uvijek prevladava u tim velikim seljačkim narodima svijeta, i dopustili su Terry da se vrati kući. Braća su brzo zapjevala vesele pjesme. Zgrčio sam se u hladnom, kišnom vjetru i promatrao čitav taj prizor preko tužnih listopadskih vinograda u dolini. Duh mi je

Page 50: Jack Kerouac - Na Cesti

bio ispunjen onom velikom pjesmom Lover Man kako je pjeva Billie Holiday; uživao sam u vlastitom koncertu u grmlju. »Jednom ćemo se sastat, i utrt ćeš mi suze, nježno ćeš mi šaptat i grlit me sve duže, pusto je bez tebe, ljubljeni moj, oh, gdje si...« Nisu toliko važne riječi koliko ta veličanstvena harmonična melodija i način na koji to Billie pjeva, poput žene koja u blagom svjetlu svjetiljke gladi kosu svog muškarca. Vjetrovi su zavijali. Postalo mi je hladno.Terry i Ponzo vratili su se i otkotrljali smo se starim kamionom u susret Rickeyju. Rickey je sada živio s Ponzovom ženskom, Velikom Rosey; zatrubili smo mu iza kuće, u zapuštenom dvorištu. Velika RoseyNa cestiga je izbacila. Sve je počelo propadati. Te smo noći spavali u kamionu. Terry me čvrsto držala, naravno, i govorila mi da ne odem. Rekla je da će raditi na berbi grožđa i zaraditi dovoljno novca za nas oboje; u međuvremenu mogu stanovati u hambaru farmera Heffelfingera, nešto dalje od kuće njezine obitelji na istoj cesti. Neću morati raditi ništa, već samo cijeli dan sjediti u travi i jesti grožđe. - To ti se sviđa?Ujutro su drugim kamionom njezini rođaci došli po nas. Iznenada sam shvatio da tisuću Meksikanaca po čitavoj zemlji zna za Terry i mene i da je to za njih vjerojatno sočna, romantična tema. Rođaci su bili vrlo uljudni i zapravo vrlo zgodni. Stajao sam na kamionu smiješeći se od uha do uha, pričajući o tome gdje je tko bio u ratu i kako je sve to bilo. Sve u svemu, bilo je pet rođaka i svi su do jednoga bili zgodni. Čini se da su pripadali onoj strani Terrvne obitelji koja nije pravila probleme kao njezin brat. Ali ja sam silno volio tog mahnitog Rickevja. Zakleo se da će doći k meni u New York. Zamišljao sam ga u New Yorku kako sve odgađa za manana. Toga dana napio se negdje u polju.Na raskrižju sam sišao s kamiona, a rođaci su odvezli Terry kući. Dali su mi s kućnih vrata znak da je sve u redu; otac i majka nisu bili kod kuće, otišli su na berbu grožđa. Tako mi je poslijepodne kuća stajala na raspolaganju. Bila je to baraka od četiri sobe; nisam mogao zamisliti kako cijela obitelj može stanovati u njoj. Muhe su letjele nad sudoperom. Nije bilo mreža na prozorima, baš kao u pjesmi: »Onaj prozor razbijen je, i kiša unutra pada.« Terry je sad bila kod kuće i bavila se loncima. Njezine dvije sestre hihotale su gledajući me. Mala djeca vrištala su na cesti.Kad je sunce pocrvenjelo kroz oblake mog posljednjeg poslijepodneva u dolini, Terry me odvela u hambar farmera Heffelfingera. Farmer Heffelfinger imao je vrlo napredno imanje uz cestu. Sastavili smo sanduke od voća, ona je donijela pokrivače iz kuće i bio sam dobro smješten, osim što je velika dlakava tarantula vrebala pod strehom ham-bara. Terry je rekla da mi neće učiniti ništa nažao ako je ne budem dirao. Ležao sam na leđima i zurio u nju. Odšetao sam se do groblja i popeo na stablo. Na stablu sam pjevao Modro nebo. Terry i Johnnv sjedili su u travi; jeli smo grožđe. U Kaliforniji se jede samo sočni dio grožđa, a kožica se ispljune, prava raskoš. Pala je noć. Terry je otišla kući na večeru i vratila se u hambar u devet sati s ukusnim tortillama i pireom od graha. Upalio sam vatru od drva na betonskom podu hambara da bi103JackKerouacnam bilo svijetlo. Vodili smo ljubav na sanducima. Terry je ustala i otišla ravno natrag u baraku. Njezin je otac urlao na nju; jasno sam ga čuo iz hambara. Ostavila mi je maramu da se ugrijem; prebacio sam je preko ramena i odšuljao se kroz mjesečinom osvijetljen vinograd da vidim što se događa. Dopuzao sam do kraja jednog reda i kleknuo u toplu zemlju. Petero njezine braće pjevalo je melodiozne pjesme na španjolskom. Zvijezde su se nagnule nad mali krov; dim je stršao iz uskog dimnjaka. Osjetio sam miris pirea od graha i meksikanske ljute paprike. Stari je režao. Braća su i dalje pjevala. Majka je šutjela. Johnnv i djeca hihotali su u spavaćoj sobi. Kalifornijski dom; krio sam se među lozom i sve to kužio. Osjećao sam se kao pravi bogataš; pustolovno sam živio u ludoj američkoj noći.Terry je izišla, zalupivši vrata za sobom. Zaustavio sam je na mračnoj cesti. - Što se dogodilo?- Ah, cijelo se vrijeme svađamo. On hoće da sutra počnem raditi. Kaže da neće da se okolo skitam. Sallie, htjela bih poći u New York s tobom.- Ali kako?

Page 51: Jack Kerouac - Na Cesti

- Ne znam, zlato. Bit će mi teško bez tebe. Volim te.- Ali ja moram otići.- Da, da. Još ćemo jednom leći, a onda ideš. - Vratili smo se u hambar; vodili smo ljubav pod tarantulom. Što je radila ta tarantula? Malo smo spavali na sanducima dok se vatra gasila. Vratila se u ponoć; otac joj je bio pijan; čuo sam ga kako urla; zatim je kad je zaspao nastala tišina. Zvijezde su prekrile usnuli krajolik.Ujutro je farmer Heffelfinger gurnuo glavu kroz vrata na ham-baru i rekao: - Kako je, mladiću?- Fino. Nadam se da vam ne smeta što sam ovdje.- Nikako. Ti ideš s onom malom meksikanskom fificom?- Ona je vrlo dobra djevojka.- I vrlo zgodna. Sigurno je stara bila živahna. Mala ima modre oči. - Razgovarali smo o njegovoj farmi.Terry mi je donijela doručak. Već sam spakirao svoju platnenu putnu torbu i bio sam spreman krenuti u New York čim podignem novac104Na cestiu Sabinalu. Znao sam daje u međuvremenu stigao. Rekao sam Terry da odlazim. Razmišljala je o tome čitavu noć i pomirila se sa sudbinom. Ravnodušno me poljubila u vinogradu i otišla puteljkom. Nakon dvanaest koraka smo se okrenuli, jer ljubav je dvoboj, i pogledali se posljednji put.- Vidjet ćemo se u New Yorku, Terry - rekao sam. Trebalo je da za mjesec dana dođe u New York s bratom. Ali oboje smo znali da joj to neće uspjeti. Nakon tridesetak metara okrenuo sam se daje pogledam. i dalje je hodala prema baraci, noseći u jednoj ruci tanjur od mog doručka. Pognuo sam glavu i promatrao je. Dakle, stoje, tu je, i opet sam bio na cesti.Zaputio sam se pješice u Sabinal, jedući crne orahe sa stabla. Krenuo sam prugom Južne pacifičke željeznice i održavao ravnotežu na tračnici. Prošao sam kraj vodotornja i neke tvornice. Bio je to kraj nečega. Uputio sam se na kolodvorsku poštu da podignem novčanu uputnicu iz New Yorka. Pošta je bila zatvorena. Opsovao sam i sjeo na stube da čekam. Prodavač karata vratio se i pozvao me unutra. Novac je stigao; moja tetka opet mi je spasila lijenu guzicu. - Tko će iduće godine pobijediti u saveznoj ligi? - upitao je mršavi stari prodavač karata. Iznenada sam shvatio da je jesen i da se vraćam u New York.Hodao sam uz prugu u dugačkom, tužnom listopadskom svjetlu doline, nadajući se da će naići kakav teretni vlak Južne pacifičke i da ću se pridružiti skitnicama koji jedu grožđe i čitati stripove s njima. Nije naišao. Izišao sam na cestu i jedan se auto odmah zaustavio. To je bila najbrža i najluđa vožnja u mom životu. Vozač je bio guslač u kalifornij-skoj kaubojskoj kapeli. Imao je nova novcata kola i vozio je sto dvadeset na sat. - Ne pijem kad vozim - rekao je i pružio mi bocu. Povukao sam i ponudio i njemu. - K vragu - rekao je i potegnuo. Prevalili smo oko 400 kilometara od Sabinala do Los Angelesa u nevjerojatna četiri sata. Iskrcao me točno ispred Columbia Pictures u Hollywoodu; stigao sam baš na vrijeme da utrčim u zgradu i podignem svoj odbačeni rukopis. Zatim sam kupio autobusnu kartu za Pittsburgh. Nisam imao dovoljno novaca da odem sve do New Yorka. Odlučio sam o tome razmišljati kad stignem u Pittsburgh.Budući da je autobus odlazio u deset, ostala su mi četiri sata da sam prokužim Hollywood. Prvo sam kupio kruha i salame i napravio105JackKerouacdeset sendviča, s kojima ću proputovati zemlju. Preostao mi je jedan dolar. Sjeo sam na niski betonski zid i-za nekog holivudskog parkirališta i pravio sendviče. Dok sam se mučio s tim besmislenim poslom, velika Kleigova svjetla najavljujući neku holivudsku premijeru prošarala su nebo, to bučno nebo Zapadne obale. Posvuda oko mene brujao je i hučio ludi grad Zlatne obale. I tako je izgledala moja holivudska karijera - to je bila moja posljednja noć u Hollywoodu, a ja sam na krilu mazao senf iza nužnika na parkiralištu.106

Page 52: Jack Kerouac - Na Cesti

14.U zoru moj je autobus jurio preko pustinje Arizone - Indio, Bly-the, Salome (gdje je ona plesala); golema suha prostranstva koja su se pružala do meksičkih planina na jugu. Zatim smo skrenuli na sjever prema planinama Arizone, prema Flagstaffu i gradovima na stijenama. Uza se sam imao knjigu koju sam ukrao na nekom holivudskom kiosku, Le Grand Meaulnes Alaina-Fourniera, ali radije sam čitao američki krajobraz dok sam se vozio. Svaka izbočina, uzbrdica i prostranstvo u njemu raspirivala je moju čežnju. U mrkloj noći prešli smo New Mexico; u sivu zoru stigli smo u Dalhart u Texasu; u sumorno nedjeljno popodne vozili smo se kroz jedan nizinski grad Oklahome za drugim; uvečer smo stigli u Kansas. Autobus je tutnjao cestom. Vraćao sam se kući u listopadu. Svi se vraćaju kući u listopadu.Stigli smo u St. Louis u podne. Odšetao sam do Mississippija i promatrao balvane koji plutaju čak iz Montane na sjeveru - veličanstvene odisejske balvane našeg kontinentalnog sna. Stari trošni parobrodi s rezbarijom koja je postala još šarolikija od zuba vremena počivali su u mulju naseljeni štakorima. Veliki poslijepodnevni oblaci prekrili su dolinu Mississippija. Te je noći autobus tutnjao kroz žitna polja Indiane; mjesečina je osvjetljavala sablasne vezane snopove; Svi sveti bili su blizu. Upoznao sam se s nekom djevojkom i grlili smo se sve do Indiana-polisa. Bila je kratkovidna. Kad smo sišli jesti, morao sam je voditi za ruku do šanka. Ona mi je kupila hranu; mojih sendviča više nije bilo.107JackKerouacZauzvrat sam joj pričao duge priče. Vraćala se iz države Washington, gdje je provela ljeto u berbi jabuka. Živjela je na farmi u državi Nevv York. Pozvala me da dođem k njoj. Dogovorili smo se da se u svakom slučaju nađemo u jednom njujorškom hotelu. Sišla je u Columbusu u Ohiju, a ja sam spavao sve do Pittsburgha. Već godinama nisam osjećao toliki umor. Preostalo mi je da prijeđem još petsto četrdeset kilometara do Nevv Yorka, a imao sam samo deset centi u džepu. Prešao sam pješice sedam kilometara da iziđem iz Pittsburgha, i dva vozača, jedan kamion s jabukama i jedan veliki kamion s prikolicom, odveli su me do Harrisburga u blagoj kišnoj noći babljeg ljeta. Išao sam ravno. Htio sam stići kući.Bila je to noć Duha Susquehanne. Duh je bio izborani mali starac s papirnatom torbicom koji je tvrdio da ide u »Canadv«. Hodao je vrlo brzo, tjerajući me da ga slijedim i rekao da je dalje pred nama most koji možemo prijeći. Bilo mu je oko šezdeset godina; neprestano je govorio o obrocima koje je pojeo, koliko su mu maslaca dali uz palačinke, koliko su komada kruha dodali, kako su ga starci zvali s verande staračkog doma u Marvlandu i pozivali ga da ostane preko vikenda, kako se lijepo okupao u toploj vodi prije nego što je krenuo; kako je pronašao nov novcati šešir kraj ceste u Virginiji, koji mu je sad na glavi; kako se zaustavljao kod svakog Crvenog križa u gradu i pokazivao im preporuke i dokumente iz Prvog svjetskog rata; kako Crveni križ u Harrisburgu ne zaslužuje to ime; kako se probija u ovom okrutnom svijetu. Meni je, međutim, bilo jasno da je on naprosto neka vrsta boljeg skitnice, koji je prelazio čitavu Istočnu pustaru pješice, zalazio u urede Crvenog križa i kojiput prosjačio na uglu glavnih ulica. Obojica smo bili skitnice i prosjaci. Hodali smo deset kilometara uz turobnu Susquehannu. To je stravična rijeka. S obiju strana čupave se klisure naginju poput dlakavih sablasti nad nepoznate vode. Kao čađa crna noć pokriva sve. Katkad s tračnica, s druge strane rijeke, sukne uvis velika crvena buktinja lokomotive i osvijetli jezive klisure. Čovječuljak je rekao da ima u torbici krasan pojas i zaustavili smo se da ga izvuče. - Imam ovdje negdje fini pojas -dobio sam ga u Fredericku, u Marvlandu. Ma, k vragu, nisam ga valjda ostavio na šanku u Fredericksburgu?- Hoćete reći Fredericku.- Ne, ne, Fredericksburg u Virginiji! - Uvijek je on govorio o Fredericku u Marvlandu i Fredericksburgu u Virginiji. Hodao je ravno108Na cestipo cesti u ralje prometa koji se kretao prema njemu i nekoliko je puta zamalo nastradao. Vukao sam se za njim po jarku. Svakog časa sam očekivao da će taj jadni mali luđak odletjeti u zrak mrtav.

Page 53: Jack Kerouac - Na Cesti

Nikad nismo pronašli onaj most. Ostavio sam ga kod željezničkog podvožnjaka, i budući da sam bio posve znojan od hodanja, presvukao sam košulju i obukao dva pulovera; gostionica kraj ceste osvjetljavala je moje žalosne napore. Čitava jedna obitelj naišla je mračnom cestom i čudila se što ja to radim. Najneobičnije od svega, neki je saksofonist izvodio krasan blues u toj pensilvanijskoj krčmi; slušao sam i stenjao. Počela je padati jaka kiša. Neki me čovjek povezao natrag do Harrisburga i rekao mi da se nalazim na pogrešnoj cesti. Iznenada sam ugledao onog malog skitnicu kako stoji pod tužnom uličnom svjetiljkom pružena palca - jadan, izgubljen čovjek, jadan izgubljen nekadašnji dječak, a sada slomljeni duh osirotjelih pustara. Ispričao sam svom vozaču njegovu povijest i on se zaustavio da kaže starcu:- Čujte, čovječe, vi idete prema zapadu, ne prema istoku.- Ha? - rekao je mali duh. - Nećeš mi valjda reći da se ja ovdje ne snalazim! Hodam po ovoj zemlji već godinama. Krenuo sam u Canadv.- Ali ovo nije cesta za Kanadu, ovo je cesta za Pittsburgh i Chicago. - Čovječuljku smo odjednom dosadili i on je otišao od nas. Posljednje što sam vidio bila je njegova mala bijela torbica koja se poskakujući polako gubila u mraku turobnih planina Alleghenv.Mislio sam da se sva pustoš Amerike nalazi na Zapadu, dok me Duh Susquehanne nije uvjerio u suprotno. Ne, postoji pustoš i na Istoku; to je ista ona pustoš kojom je išao Ben Franklin u doba volovske zaprege kad je bio poštar, ista onakva kakva je bila kad je George Wa-shington bio mahniti borac protiv Indijanaca, kad je Daniel Boone pričao pripovijesti uz pensilvanijske svjetiljke i obećavao da će naći prolaz kroz planine, kad je Bradford gradio svoju cestu, a ljudi se zabavljali i opijali u drvenim barakama. Za malog čovjeka nisu postojala velika prostranstva Arizone, već samo pusta šikara istočne Pensvlvanije, Marvlan-da i Virginije, sporedni putovi, ceste prelivene katranom koje vijugaju među turobnim rijekama kao što su Susquehanna, Monongahela, stari Potomac i Monocacv.Te noći u Harrisburgu morao sam spavati na klupi na željezničkom kolodvoru; u zoru me šef stanice izbacio. Zar nije istina da109JackKerouacčovjek svoj život započinje kao slatko nedužno dijete koje vjeruje u sve pod krovom svog oca? Tada osvane dan Laodicejaca i čovjek shvati da je jadan i bijedan i siromašan i slijep i gol, i poput sumorne sive prikaze dršćući prolazi kroz život, nalik na ružan san. Izmučeno sam isteturao iz stanice; više nisam vladao sobom. Jedino što sam mogao zapaziti od jutra bila je bjelina nalik na bjelinu groba. Bio sam na smrt gladan. Jedino što mi je preostalo u obliku kalorija bili su posljednji bomboni protiv kašlja koje sam kupio u Sheltonu u Nebraski prije nekoliko mjeseci; sad sam ih sisao zbog šećera. Nisam znao prosjačiti. Isteturao sam iz grada upravo s toliko snage da dođem do gradskih granica. Znao sam da će me uhititi ako provedem još jednu noć u Harrisburgu. Prokleti grad! Tada me povezao mršav koštunjav čovjek, koji je bio pristaša sustavnog gladovanja u zdravstvene svrhe. Kad sam mu, dok smo se vozili prema istoku, rekao da sam na smrt gladan, odgovorio je: - Odlično, odlično, ništa bolje za čovjeka. Ni ja nisam tri dana jeo. Poživjet ću sto i pedeset godina. - Bio je vreća kostiju, rasklimana lutka, slomljeni štap, manijak. Mogao sam naići na dobro stojećeg, debelog čovjeka koji bi rekao: »Hajde da se zaustavimo u ovom restoranu i pojedemo svinjske kotlete s grahom.« Ali ne, morao me tog jutra povesti baš manijak koji je bio pristaša sustavnog gladovanja u zdravstvene svrhe. Poslije sto pedeset kilometara postao je popustljiviji i iz stražnjeg dijela kola izvukao kruh namazan maslacem. Ti su mu sendviči bili skriveni medu uzorcima robe kojom je trgovao. Prodavao je odvodne uređaje po Pensvlvaniji. Proždro sam kruh i maslac. Iznenada sam se stao smijati. Bio sam posve sam u autu i čekao ga dok je on obilazio mušterije u Allentownu, i smijao sam se i smijao. Bože, bilo mi je dosta života. Ali luđak me odveo kući u New York.Iznenada sam se našao na Times Squareu. Proputovao sam osam tisuća milja po američkom kontinentu i sad sam opet bio na Times Squareu, i to u doba kad je promet najgušći; gledao sam svojim nevinim očima putnika potpuno ludilo i fantastičnu strku New Yorka, u kojem se milijuni i milijuni neprestano međusobno trgaju za dolar, ludi san - grabe, otimaju, daju, uzdišu, umiru, samo

Page 54: Jack Kerouac - Na Cesti

da bi mogli biti pokopani na jednom od onih užasnih grobljanskih gradova iza Long Island Citvja. Visoke kule na zemlji - drugi kraj zemlje, mjesto u kojem se rada Papirnata Amerika. Stajao sam na ulazu u podzemnu željeznicu, pokušavajući skupiti dovoljno hrabrosti da podignem prekrasan dugački čik, i sva-110na cestiki put kad bih se sagnuo, velike bi gomile ljudi projurile kraj mene i sakrile ga od mog pogleda i konačno su ga zgazili. Nisam imao novaca da odem kući autobusom. Od Times Squarea do Patersona ima priličan broj kilometara. Možete li me zamisliti kako prelazim te posljednje kilometre pješice kroz Lincolnov tunel ili preko Washingtonova mosta u New Jersev? Spuštao se mrak. Gdje je Hassel? Tražio sam Hassela po cijelom trgu; nisam ga našao, bio je na Riker's Islandu iza rešetaka. Gdje je Dean? Gdje su svi? Gdje je život? Imao sam dom u koji sam se mogao vratiti, jastuk na koji sam mogao položiti glavu i razmotriti gubitke i razmotriti dobitke, jer i njih je bilo, to sam znao. Morao sam isprositi novac za autobus. Konačno sam ga izvukao od nekog grčkog svećenika koji je stajao iza ugla. Dao mi je četvrt dolara odvrativši nervozno pogled. Smjesta sam otrčao na autobus.Kada sam stigao kući, pojeo sam sve što je bilo u hladnjaku. Tetka je ustala i pogledala me: - Jadni mali Salvatore - kazala je talijanski. - Mršav si, mršav si. Gdje si bio tako dugo? - Imao sam na sebi dvije košulje i dva pulovera; u putnoj platnenoj torbi bile su moje poderane hlače s plantaža pamuka i odrpani ostaci meksikanskih cipela. Tetka i ja odlučili smo kupiti nov električni hladnjak novcem koji sam joj poslao iz Kalifornije, to bi bio prvi takav aparat u obitelji. Tetka je otišla na spavanje, ali ja nisam mogao spavati do kasno u noć i samo sam pušio u krevetu. Moj napola dovršen rukopis bio je na stolu. Bio je listopad, tu je bila ponovno kuća i rad. Prvi hladni vjetrovi zatresli su prozor i stigao sam upravo na vrijeme. Dean je dolazio k meni i prespavao nekoliko noći u kući, čekajući me; provodio je popodneva razgovarajući s tetkom dok je ona radila na velikom sagu istkanom od ostatka sve odjeće koju je moja obitelj nosila tijekom mnogih godina, koji je sad bio dovršen i prostrt na podu moje spavaće sobe, složen i bogat kao sam tijek vremena; a tada je otišao, dva dana prije nego što sam se ja vratio, pre-sjekavši mi put vjerojatno negdje u Pensvlvaniji ili Ohiju, i krenuo u San Francisco. On je tamo imao svoj vlastiti život; Camille je upravo dobila stan. Uopće mi nije palo na pamet da je posjetim dok sam bio u Mili Citvju. Sad je bilo prekasno, a osim toga mimoišao sam se s Deanom.1111.Prošlo je više od godinu dana prije nego što sam opet vidio Deana. Čitavo sam vrijeme bio kod kuće, završio svoju knjigu i upisao se na sveučilište, koristeći se olakšicama koje sam imao kao vojnik. O Božiću 1948. tetka i ja otišli smo u posjet mom bratu u Virginiji, natovareni darovima. Pisao sam prije toga Deanu i on je odgovorio da će opet doći na Istok; kazao sam da će me u tom slučaju naći u Testamentu, u Virginiji, između Božića i Nove godine. Jednoga dana, dok su svi naši južnjački rođaci sjedili u salonu u Testamentu, ispijeni muškarci i žene sa starim južnjačkim tlom u očima i tihim, plačljivim glasom govorili o vremenu, o usjevima, i općenito umorno prežvakavali tko je sve dobio dijete, tko ima novu kuću i tako dalje, blatom poprskani hudson model 49. zaustavio se pred kućom na zemljanom putu. Nisam imao pojma tko bi to mogao biti. Izmučen mladić, mišićav i otrcan, u majici, neobrijan, crvenih očiju, popeo se na trijem i pozvonio. Otvorio sam vrata i iznenada shvatio da je to Dean. Došao je čak iz San Francisca do vrata mog brata Rocca u Virginiji, i to u nevjerojatno kratko vrijeme, budući da sam mu ja tek poslao svoje posljednje pismo u kojem sam pisao gdje ću biti. U kolima sam vidio dvije pojave kako spavaju: - Ma, gle! Dean! A tko je u kolima?- Zdravo, zdraaaavo, stari, ono je Marvlou. I Ed Dunkel. Moramo se smjesta negdje oprati, umorni smo kao psi.- Ali kako ste tako brzo stigli?115JackKerouac

Page 55: Jack Kerouac - Na Cesti

- Ej, ide ovaj hudson, ide!- Gdje si ga nabavio?- Kupio sam ga od ušteđevine. Radio sam na željeznici, zarađivao sam četiri stotine dolara mjesečno.Idući sat vladala je potpuna zbrka. Moji južnjački rođaci nisu imali pojma što se događa, niti tko su i što su Dean, Marvlou i Ed Dun-kel; samo su tupo buljili. Moja tetka i brat Rocco otišli su u kuhinju da se posavjetuju. Bilo je sve u svemu jedanaest ljudi u toj maloj južnjačkoj kući. Ne samo to, već je moj brat bio odlučio da se iz te kuće preseli i polovica njegova pokućstva već je bila na drugom mjestu; trebalo je da se on i žena i dijete presele bliže samom gradu Testamentu. Bili su kupili novu garnituru za salon, a staru su namijenili mojoj tetki, samo se još nismo dogovorili kako ćemo je prevesti u Paterson. Kad je Dean čuo za to, smjesta je ponudio svoje usluge hudsonom. On i ja prevest ćemo namještaj u Paterson u dva navrata i povesti, drugi put, i moju tetku. To će nam uštedjeti mnogo novaca i neprilika. To je dakle bilo zaključeno. Moja je šurjakinja pripremila obilan obrok i tri izmučena putnika sjela su za stol. Marvlou nije spavala od Denvera. Učinilo mi se da izgleda starija i mnogo ljepša.Saznao sam da je Dean sretno živio s Camillom u San Franciscu još od one jeseni 1947.; dobio je posao na željeznici i zaradio mnogo novaca. Postao je otac slatke male djevojčice, Amy Moriarty. Tada ga je jednog dana dok je išao ulicom iznenada uhvatilo. Vidio je da se prodaje jedan hudson, model 49, i odjurio je u banku i podigao sav svoj novac. Kupio je kola na licu mjesta. Ed Dunkel bio je s njim. Sad su bili potpuno švorc. Dean je umirio Camillu i objasnio joj da će se vratiti za mjesec dana. - Idem u New York da dovedem Sala. - Ona nije bila previše oduševljena tim prijedlogom.- Ali čemu sve to? Zašto mi to činiš?- Nije to ništa, ništa to nije, draga - ja - ovaj - Sal me je molio i zaklinjao da dođem po njega, ja jednostavno moram - ali nećemo sado tome raspravljati - i objasnit ću ti zašto.....Ne, slušaj, reći ću ti zašto.- I naravno da ono što joj je rekao uopće nije imalo nikakva smisla.Krupni visoki Ed Dunkel također je radio na željeznici. Dean i on upravo su, kao mlađi radnici, izgubili posao prilikom drastične re-116Na cestidukcije osoblja. Ed se upoznao s djevojkom po imenu Galatea koja je živjela u San Franciscu od svoje ušteđevine. Te dvije bezdušne hulje odlučile su povesti djevojku sa sobom na Istok da bi im plaćala račune. Ed je nagovarao i molio; ona nije htjela poći ako se on njome ne oženi. U velikoj žurbi Ed Dunkel se oženio Galateom, dok je Dean trčao okolo i skupljao potrebne dokumente, i nekoliko dana prije Božića otkotrljali su se iz San Francisca brzinom od sto petnaest kilometara na sat, u smjeru Los Angelesa i ceste bez snijega na jugu. U Los Angelesu pokupili su nekog mornara u putničkoj agenciji i poveli ga za petnaest dolara. On je putovao u Indianu. Povezli su i neku ženu s njezinom zaostalom kćerkom do Arizone, za četiri dolara. Dean je posjeo malu idiotkinju naprijed do sebe i prokužio je, kako je rekao: »Do kraja, stari! Divna i slatka mala dušica. Oh, toliko smo pričali, pričali smo o požarima i o pustinji koja se pretvara u raj i o njezinoj papigi koja psuje na španjolskom.« Iskrcavši putnike, nastavili su u Tucson. Čitavim se putem Galatea Dunkel, Edova nova žena, žalila da je umorna i tražila da se prespava u motelu. Bojali su se da će, ukoliko tako nastavi, potrošiti sav novac mnogo prije nego što stignu u Virginiju. Dvije noći uspjela ih je natjerati da stanu i spiskala je nekoliko desetica na motele. Kad su stigli u Tuscon, bila je potpuno bez love. Dean i Ed zbrisali su joj u predvorju hotela i nastavili put sami, s mornarom, i bez grižnje savjesti.Ed Dunkel bio je visok, hladnokrvan momak, koji nije mnogo razmišljao i koji je bio potpuno spreman učiniti sve što Dean od njega zatraži; a u to je doba Dean bio previše zauzet da bi imao obzira. Jurio je kroz Las Cruces u New Mexicu kad ga je iznenada spopala neobuzdana želja da opet vidi svoju slatku prvu ženu Marvlou. Ona je bila gore u Denveru. Zaokrenuo je kola na sjever, usprkos slabašnim mornarevim prosvjedima, i uletio u Denver uvečer. Odjurio je u hotel i našao

Page 56: Jack Kerouac - Na Cesti

Marvlou. Proveli su deset sati u divljem ljubavnom zanosu. Opet su donesene odluke: oni će ostati zajedno. Marvlou je jedina djevojka koju je Dean ikad istinski ljubio. Bio je rastrgan od kajanja kad joj je opet ugledao lice, i, kao nekad, molio je i preklinjao pred njezinim nogama izbezumljen od sreće što ona postoji. Ona je razumjela Deana; gladila mu je kosu; znala je da je lud. Da umiri mornara, Dean mu je namjestio djevojku u hotelskoj sobi iznad točionice gdje je uvijek pila stara klapa iz117JackKerouackockarnice. Ali mornar je odbio djevojku i otišao u noć i nikad ga više nisu vidjeli; očito je uhvatio autobus za Indianu.Dean, Marvlou i Ed Dunkel jurili su na istok uz Colfax i dalje prema ravnicama Kansasa. Upali su u strašne snježne mećave. U Mis-souriju, noću, Dean je morao voziti glave proturene kroz prozor, omotan u šalove i s naočalima na nosu, tako da je nalikovao na redovnika koji bulji u rukopise od snijega, jer je staklo bilo pokriveno prst debelim ledom. Prošao je kraj rodnog kraja svojih predaka bez ijedne misli. Ujutro, kola su se odsklizala po zaleđenom brežuljku i pala u jarak. Neki farmer ponudio im se da ih izvuče. Zadržali su se kad su uzeli u kola autostopista, koji im je obećao dolar ako ga povedu do Memphisa. U Memphisu je ušao u kuću, petljao naokolo tražeći jedan dolar, napio se i rekao da ga ne može naći. Nastavili su prema Tennesseeju; osovine su bile iskrivljene nakon nezgode. Do tada je Dean vozio stotinu i četrdeset pet na sat; sad je morao usporiti i držati se stalno na stotinu i petnaest, da ne bi cijela kola odletjela u provaliju. Prešli su Great Smoky Mountains usred zime. Kad su stigli do kuće moga brata, nisu već trideset sati jeli -osim bombona i slanih keksa.Pohlepno su jeli dok je Dean sa sendvičem u ruci stajao pognut i poskakivao s noge na nogu pred velikim gramofonom slušajući luđačku bop ploču koju sam netom kupio, a zvala se Lov i na njoj su Dexter Gordon i Wardell Gray svirali kao pomahnitali pred poludjelom publikom, koja je čitavoj ploči dala neku fantastičnu bjesomučnu dimenziju. Južnjaci su pogledavali jedan drugoga i sa strahopoštovanjem tresli glavom. - Kakve to zapravo Sal ima prijatelje? - rekli su mom bratu. On je bio previše zbunjen a da bi mogao odgovoriti. Južnjaci uopće ne vole ludilo, barem ne Deanova tipa. On se na njih naprosto nije osvrtao. Deanovo ludilo rascvjetalo se u neobičan cvijet. Nisam to uvidio sve dok on i ja i Marylou i Dunkel nismo otišli iz kuće na kratku vožnju hudso-nom, kad smo prvi put bili sami i mogli razgovarati o čemu god smo htjeli. Dean je zgrabio volan, ubacio se u drugu, razmišljao časak vozeći, iznenada kao da je nešto odlučio, i zaletio se automobilom niz cestu kao mlažnjak, u bijesu odluke.- Dakle, u redu, djeco - rekao je, trljajući nos, saginjući se da bi izvidio svu težinu situacije i izvlačeći cigarete iz pregratka, a ljuljao se118na cestiamo-tamo dok je to radio i vozio. - Došao je čas da odlučimo što ćemo raditi sljedeći tjedan. Sudbinska odluka, sudbinska. Hm! - Izbjegao je kola koja je vukla mula; u njima je sjedio neki stari crnac i polako vozio. -To! - urlao je Dean. - To! Kužiš ga! Razmotri malo njegovu dušu -stani malo i razmotri! - I usporio je da bismo se svi mogli okrenuti i pogledati starog crnca koji je stenjući išao naprijed. - Da, da, kuži ga, dobro ga kuži; u toj glavi mora da ima takvih misli da bih i ruku dao da ih saznam; da se uvučem unutra i otkrijem što zapravo taj jadni gologuzi misli o ovogodišnjoj repi i o šunki. Sal, ti ne znaš, ali ja sam jednom čitavu godinu živio kod jednog seljaka u Arkansasu kad mi je bilo jedanaest godina. Radio sam užasne poslove, jednom sam morao odrati uginulog konja. Nisam u Arkansasu bio već od Božića četrdeset i treće, prije pet godina, kad je Bena Gavina i mene revolverom gonio vlasnik automobila koji smo namjeravali ukrasti; sve ti to govorim da ti doka-žem da ja o Jugu mogu govoriti. Poznajem ja - hoću reći, čovječe, kužim ja Jug, znam ga iznutra i izvana - prokužio sam i tvoja pisma o tom. Da, da - rekao je gubeći nit pripovijedanja i potpuno se prekinuvši, a zatim iznenada natjeravši kola opet na sto deset, pogrbljen nad volanom. Uporno je zurio pred sebe. Marvlou se smireno smiješila. Bio je to novi i potpuni Dean, odrastao i sazreo. Rekao sam sam sebi, Bože moj, kako se promijenio. Bijes mu je frcao iz očiju kad je govorio o

Page 57: Jack Kerouac - Na Cesti

stvarima koje mrzi; velika blistava radost zamijenila bi taj bijes kad bi iznenada postao sretan; svaki mišić podrhtavao mu je od želje da živi i da se kreće. - Oh, čovječe, što bih ja sve tebi mogao pričati - rekao je bubajući me u rebra. - Oh, čovječe, bezuvjetno moramo pronaći vremena - što se dogodilo s Carlom? Moramo svi otići posjetiti Carla, mili moji, sutra ujutro. Dakle, Marvlou, nabavit ćemo kruha i mesa da pripremimo ručak za New York. Koliko novaca imaš, Sal? Stavit ćemo sve na stražnje sjedalo, namještaj gospode Paradise, a mi ćemo svi udobno sjesti naprijed, stisnuti se jedan do drugoga i pričati priče dok jurimo u New York. Marvlou, medena, ti sjediš odmah kraj mene, Sal do tebe, zatim Ed kraj prozora, veliki Ed da sprečava propuh, tako da ovaj put on dobiva ogrtač. A zatim ćemo svi krenuti u slatki život, jer sad je čas, a svi mi znamo kad je čas! - Bjesomučno je trljao vilicu, zatjerao kola i prestigao tri kamiona, uletio u predgrađe Testamenta, gledajući u svim smjerovima i zapažajući sve u luku od 180 stupnjeva oko svojih zjenica, a da uopće nije pomaknuo119JackKerouacglavu. Tres, u trenutku je našao mjesto za parkiranje i parkirali smo kola. Iskočio je iz automobila. Bjesomučno je uletio u željeznički kolodvor; pokorno smo ga slijedili. Kupio je cigarete. Kretnje su mu postale potpuno luđačke; činilo se da sve radi u isti čas. Tresao je glavu gore-dolje i lijevo i desno; snažne ruke su mu se trzale; hodao je brzo, sjedao, križao noge, pružao ih, ustajao, trljao ruke, trljao šlic, podizao hlače, gledao uvis i govorio »to, to« i iznenada stiskao oči da bi sve obuhvatio pogledom; a cijelo to vrijeme gurao me u rebra i govorio i govorio.Bilo je vrlo hladno u Testamentu; pao je preuranjeni snijeg. Stajao je u dugoj sumornoj glavnoj ulici koja se pruža uz željezničku prugu, odjeven samo u majicu i nisko opasane hlače na kojima je remen bio raskopčan, kao da ih se upravo sprema skinuti. Provukao je glavu kroz prozor da razgovara s Marvlou; povukao se, mašući rukama pred njom.- Ah, da, znam! Znam ja tebe, znam ja tebe, zlato! - Smijeh mu je bio luđački; započinjao je nisko i završavao visoko baš kao smijeh luđaka na radiju, samo brži i više nalik na hihotanje. Zatim je redovito prelazio na poslovni ton. Nije bilo nikakve svrhe da ulazimo u grad, ali on je pronašao svrhu. Sve nas je nekamo slao, Marvlou da kupi namirnice za ručak, mene po novine da prokužim meteorološki izvještaj, Eda po cigare. Dean je strašno volio pušiti cigare. Pušio je cigaru čitajući novine i govorio. - Ah, naši sveti američki brbljavci u Washingtonu planiraju daljnje neprilike - ovaj, hm! - ha - hop! hop! - I iskočio je i odjurio pogledati jednu mladu crnkinju koja je upravo prolazila pred stanicom. - Kužiš je- rekao je upirući u nju labav prst, pipajući se uz luckasti smiješak -kakva perfektna mala crna mačka. Ah! Hm-m! - Ušli smo u kola i odjurili natrag u kuću mog brata.Provodio sam miran Božić na selu, i to mi je postalo jasno kad smo se vratili u kuću i kad sam vidio božični bor, darove, kad sam osjetio miris pečenog purana i slušao razgovore mojih rođaka, ali sad je opet u mene ušao crv, a ime toga crva bilo je Dean Moriartv i već sam bio spreman krenuti u novu jurnjavu cestama.1202.Utrpali smo bratov namještaj u stražnji dio kola i krenuli u sumrak, obećavši da ćemo se vratiti za trideset sati - trideset sati za tisuću i šest stotina kilometara na sjever i jug. Ali tako je htio Dean. Bio je to naporan put, a nitko od nas to nije primijetio; grijanje nije radilo, i stoga se na staklu uhvatio sloj leda i magle; Dean je s vremena na vrijeme, vozeći sto deset na sat, pružao ruku kroz prozor da ga obriše krpom i napravi rupu kroz koju će vidjeti cestu. - Oh, sveta rupo! - U prostranom hudsonu bilo je mjesta za sve četvero na prednjim sjedalima. Pokrili smo se po krilu dekom. Radio je bio pokvaren. Bila su to potpuno nova kola, kupljena prije pet dana, a već su bila pokvarena. A tek je jedna rata bila otplaćena. I krenuli smo, na sjever prema Washingtonu, po autocesti 301, ravnoj dvosmjernoj cesti na kojoj nije bilo mnogo prometa. A Dean je govorio, nitko drugi nije govorio. Bjesomučno je mahao rukama, katkada se naginjao čak do mene da mi nešto dokaže, katkada uopće nije držao ruke na volanu, a ipak su kola išla ravno kao strijela, ne skrenuvši ni jednom s bijele pruge u sredini ceste koja se odmotavala ljubeći našu lijevu prednju gumu.Potpuno besmislen stjecaj okolnosti naveo je Deana da dođe, i ja sam isto tako otišao s njim bez

Page 58: Jack Kerouac - Na Cesti

ikakva razloga. U New Yorku sam polazio školu i mutio s djevojkom koja se zvala Lucille, divnom talijanskom lutkicom zlaćane kose, kojom sam se zaista htio oženiti. Sve ove godine tražio sam ženu kojom bih se htio oženiti. Nisam se mogao upo-121JackKerouacznati s djevojkom a da se ne zapitam »Kakva bi ona bila žena?« Pričao sam Deanu i Marvlou o Lucilli. Marvlou je bila vrlo znatiželjna i htjela se upoznati s Lucillom. Jurili smo kroz Richmond, Washington, Balti-more i gore prema Philadelphiji po vijugavom provincijskom putu i razgovarali. - Želim se oženiti nekom djevojkom - kazao sam - da bih kraj nje mogao odmarati dušu dok oboje ne ostarimo. Ovo ne može vječno trajati - ova bjesomučnost i ludovanje. Moramo nekuda poći, nešto naći.- Eh, čovječe - rekao je Dean. - Pokušavam ja već godinama prokužiti taj tvoj dom i ženidbu i uopće te krasne i čudesne stvari u tvojoj duši. - Bila je to tužna noć; bila je to i vesela noć. U Philadelphiji smo otišli u restoran i jeli kosane odreske za posljednji dolar koji nam je preostao za hranu. Vlasnik je - bilo je tri sata noću - čuo kako govorimo o novcu i ponudio nam odreske besplatno, uz kavu, ako mu operemo suđe, zato što njegov stalni namještenik nije došao. Naravno da smo prihvatili. Ed Dunkel je kazao da je on stari lovac bisera i zaronio je svoje duge ruke u suđe. Dean se motao okolo s krpom u ruci. Marvlou isto tako. Konačno su se počeli grliti među loncima i zdjelama; povukli su se u jedan mračni kut kuhinje. Vlasnik restorana nije imao ništa protiv, samo ako Ed i ja operemo suđe. Završili smo posao za petnaest minuta. Kad je svanuo dan, jurili smo kroz New Jersev, dok se veliki oblak glavnoga grada New Yorka uzdizao pred nama u snježnoj daljini. Dean je oko ušiju omotao džemper da mu bude toplo. Rekao je da smo banda Arapa koja dolazi da baci u zrak New York. Prohujali smo kroz Lincolnov tunel i presjekli ravno na Times Square; Marvlou ga je htjela vidjeti.- K vragu, baš bih želio naći Hassela. Svi dobro gledajte, možda ćemo ga pronaći. - Svi smo pažljivo proučavali pločnike. - Dobri stari divni Hassel! Oh, oh, trebalo je da ga vidiš u Texasu.I tako je sada Dean prešao oko šest i pol tisuća kilometara iz San Francisca preko Arizone sve do Denvera u roku od četiri dana, pre-brodivši na tom putu bezbroj pustolovina, a to je bio tek početak.122.3.Pošli smo u moju kuću u Patersonu i spavali. Ja sam se probudio prvi, kasno popodne. Dean i Marvlou spavali su na mom krevetu, a Ed i ja na krevetu moje tetke. Deanov olinjali, rasklimani kovčeg ležao je raširen na podu, a čarape su stršale iz njega. Netko mi je telefonirao dolje u prodavaonici mješovitom robom. Trčao sam niza stube; poziv je bio iz New Orleansa. Bio je to Stari Buli Lee, koji se preselio u New Orleans. Stari Buli Lee tužio se visokim, plačljivim glasom. Navodno je djevojka po imenu Galatea Dunkel upravo stigla u njegovu kuću i čeka nekog momka, Eda Dunkela; Buli nema pojma tko su ti ljudi. Galatea Dunkel nije se olako mirila s gubitkom. Rekao sam Bullu neka je uvjeri da je Dunkel s Deanom i sa mnom i da ćemo je najvjerojatnije pokupiti u New Orleansu, na putu prema Obali. Zatim se sama djevojka javila na telefon. Zanimalo ju je kako je Ed. Bilo joj je strašno stalo do njegove sreće.- Kako si stigla iz Tucsona u New Orleans? - upitao sam. Rekla je daje telegrafirala kući po novac i sjela na autobus. Čvrsto je odlučila sustići Eda jer ga je voljela. Otišao sam gore i sve ispričao Velikom Edu. Sjedio je na stolcu zabrinuta lica, pravi anđeo od čovjeka, zapravo.- Dakle, u redu - rekao je Dean, probudivši se iznenada i skočivši iz kreveta - sad moramo prije svega jesti, i to odmah. Marvlou, osvrni se malo po kuhinji da vidiš čega ima. Sal, ti i ja idemo dolje pozvati Carla. Ed, ti pokušaj malo pospremiti kuću. - Slijedio sam Deana koji je navrat-nanos silazio niza stube.123JackKerouacVlasnik trgovine mješovitom robom je rekao: - Upravo ste dobili još jedan poziv - ovaj je iz San Francisca - za nekog čovjeka koji se zove Dean Moriartv. Rekao sam da ovdje nema nikoga tko se tako zove. - To je bila slatka Camille, zvala je Deana. Trgovac Sam, visok, miran, moj dobri

Page 59: Jack Kerouac - Na Cesti

prijatelj, pogledao me i počeškao se po glavi. - Bogamu, pa što ti to imaš tamo gore, međunarodni bordel?Dean je manijački hihotao. - Kužim te, stari! - Skočio je u telefonsku kabinu i pozvao San Francisco na njihov račun. Zatim smo telefonirali Carlu kući u Long Island i rekli mu neka dođe. Carlo je stigao za dva sata. U međuvremenu smo se Dean i ja pripremili da se sami vratimo u Virginiju po ostatak pokućstva i po moju tetku. Došao je Carlo Mara, s poezijom pod rukom, i sjeo u naslonjač promatrajući nas živahnim očima. Prvih pola sata nije htio ništa reći; u svakom slučaju nije se želio opredijeliti. Smirio se od doba denverske depresije, tu promjenu donijela je dakarska depresija. U Dakaru je, pustivši bradu, lutao sporednim ulicama s malom djecom koja su ga odvela nekom seoskom vraču i taj mu je prorekao budućnost. Imao je mnogo fotografija ludih ulica s kolibama od trave, hipsterskog taloga Dakara. Rekao je da zamalo nije skočio s broda kad se vraćao, poput Harta Cranea. Dean je sjedio na podu s muzičkom kutijom i silno zaprepašteno slušao malu pjesmicu koju je svirala, Nježnu romancu. - Mali sitni zvončići vrte se i cinkaju. Ah! Slušaj! Svi ćemo se zajedno sagnuti i pogledati u središte muzičke kutije dok ne spoznamo sve tajne - drin-drin-cin, hej. - Ed Dunkel je također sjedio na podu; imao je moje batiće za bubanj; iznenada je počeo udarati tihi nježni ritam u skladu s glazbom iz kutije tako da smo ga jedva čuli. Svi smo zadržali dah da bolje čujemo. »Tik... tak... tik-tik... tak-tak.« Dean je stavio dlan kraj uha; usta su mu bila otvorena, rekao je - Ah! Hej!Carlo je stisnutih očiju promatrao to idiotsko ludovanje. Napokon se pljesnuo po koljenu i rekao: - Moram dati jednu izjavu.- Da? Da?- Što zapravo znači to putovanje u New York? Kakvi su vam prljavi poslovi sada na pameti? Hoću reći, čovječe, kamo si krenuo? Kamo si se zaputila, Ameriko, u blistavim kolima svojim u dubini noći?- Kamo si se zaputila? - odgovorio je Dean kao jeka otvorenih usta. Sjedili smo i nismo znali što bi rekli; nije se više imalo o čemu124na cestirazgovarati. Moglo se samo poći. Dean je skočio i rekao da smo spremni vratiti se u Virginiju. Istuširao se, ja sam skuhao veliki pladanj riže sa svim što se našlo u kući, Marvlou mu je pokrpala čarape i bili smo spremni za polazak. Dean, Carlo i ja uletjeli smo u New York. Obećali smo Carlu da ćemo se vidjeti za trideset sati, na vrijeme za doček Nove godine. Bila je noć. Ostavili smo ga na Times Squareu i vratili se kroz skupi tunel, pa preko New Jersevja i opet na cestu. Izmjenjujući se za volanom, Dean i ja stigli smo u Virginiju za deset sati.- Dakle ovo je prvi put što smo sami i što imamo priliku za razgovor nakon tolikih godina - rekao je Dean. I govorio je čitavu noć. Kao u snu jurili smo natrag kroz usnuli Washington i dalje u virginijske pustoši, prešavši rijeku Appomattox u cik zore, i zaustavili se pred vratima mog brata u osam sati ujutro. Čitavo to vrijeme Dean je bio silno uzbuđen i oduševljavao se svačim: i onim što je vidio, i onim o čemu je govorio, svakom pojedinošću svakog trenutka koji je prolazio. Bio je izvan sebe od zbiljske vjere. - I sad nam, naravno, nitko ne može reći da nema Boga. Prošli smo kroz sve oblike. Sjećaš se, Sal, kada sam prvi put došao u New York i htio da me Chad King poučava o Nietzscheu? Znaš kako je to davno bilo? Sve je krasno, Bog postoji, mi znamo vrijeme. Samo što se još od grčkih vremena sve krivo postavljalo. Ništa se ne •može učiniti s geometrijom i geometrijskim sustavom mišljenja. Samo ovo! - i pokazao je figu; kola su se držala pravca ravno i vjerno. - I ne samo to, ali mi obojica razumijemo da ja nikako nemam vremena tumačiti zašto ja znam i zašto ti znaš da Bog postoji. - U jednom trenutku žalio sam se na životne tegobe - kako je bijedna moja obitelj, koliko želim pomoći Lucilli koja je također siromašna i ima kćer. - Vidiš, tegobe su općenita riječ za ono u čemu Bog postoji. Važno je samo da ne izgubimo nadu. Glava mi trešti! - povikao je uhvativši se za glavu. Istrčao je iz kola poput Groucha Marxa da kupi cigarete - onim tipičnim bjesomučnim korakom kojim se čvrsto drži zemlje dok mu krajevi kaputa lepršaju, samo što on nije imao kaputa. - Od Denvera, Sal, toliko toga - oh, takve stvari - razmišljao sam i razmišljao. Nekad sam neprestano bio u popravilištu, bio sam mladi razbijač, htio sam se pokazati -

Page 60: Jack Kerouac - Na Cesti

krađa kola bila je psihološki izraz mog položaja, snobovska želja da se istaknem. Svi su moji zatvorski problemi sada tako reći izravnani. Koliko ja znam, nikad više neću doći u zatvor. Ostalo nije moja krivnja. - Prošli125Jack Kerouacsmo kraj nekog mališana koji se nabacivao kamenjem na automobile u prolazu. - Samo zamisli - rekao je Dean. - Jednoga dana bacit će nekome kamen kroz prednje staklo i čovjek će se slupati i umrijeti - a sve zbog ovog maloga. Shvaćaš što hoću reći? Bog postoji bez grižnje savjesti. Dok se ovako vozimo, ja sam uvjeren bez i trunka sumnje da će za nas biti sve uređeno - da će se čak i dok ti voziš, u strahu od volana -(nikako nisam volio voziti i vozio sam vrlo pažljivo) - ovo kretati samo od sebe i ti nećeš sletjeti s ceste, a ja mogu spavati. Nadalje, ja poznajem Ameriku, mi smo kod kuće; mogu poći kamo god želim u Americi i dobiti ono što želim, jer svuda je sve isto, poznajem ljude, znam što rade. Nešto uzimamo, nešto dajemo i u nevjerojatno zamršenoj slasti idemo na sve strane. - Ništa nije bilo jasno od onoga što je govorio, ali ono što je želio reći na neki je način ispalo čisto i jasno. Često je upotrebljavao riječ »čisto«. Nisam ni u snu mogao pomisliti da će Dean postati mistik. To su bili prvi dani njegova misticizma, a ti će dovesti do čudnovate, ogrubjele svetosti u stilu W. C. Fieldsa, koja je nastupila kasnije.Čak ga je moja tetka znatiželjno slušala s pola uha dok smo jurili natrag prema sjeveru u New York iste te noći s namještajem u stražnjem dijelu kola. Sad kad je moja tetka bila u kolima, Dean se ograničio na to da govori o svom radnom životu u San Franciscu. Pretresli smo svaku pojedinost kočničareva posla, uz demonstraciju svaki put kad bismo prošli kraj nekog ranžirnog kolodvora, a u jednom trenutku on je čak iskočio iz kola da mi pokaže kako kočničar daje signal na raskrižju kad se dva vlaka susreću. Moja se tetka povukla na stražnje sjedalo i zaspala. U Washingtonu je u četiri ujutro Dean opet telefonirao Camilli na njezin račun u San Franciscu. Malo zatim, kad smo izlazili iz Was-hingtona, prestigla su nas policijska kola sa sirenom i kaznili su nas zbog prebrze vožnje, usprkos činjenici što smo vozili samo oko pedeset na sat. Tomu je bila kriva kalifornijska registracija. - Vi, momci, valjda mislite da možete ovuda juriti brzo koliko hoćete samo zato što ste iz Kalifornije? - rekao je policajac.Pošao sam s Deanom do narednika i pokušali smo objasniti policajcima da nemamo novaca. Rekli su da će Dean morati provesti noć u zatvoru, ako ne smognemo novac. Naravno, imala ga je moja tetka, petnaest dolara; imala je sve u svemu dvadeset, tako da je sve ipak bilo u redu. Zapravo, dok smo mi raspravljali s policajcima, jedan je od njih126Na cestiizišao da baci pogled na moju tetku koja je sjedila umotana u stražnjem dijelu kola. Ona ga je vidjela.- Bez brige, nisam ja nikakva gangsterska cura. Ako želite pretražiti kola, samo izvolite. Vraćam se kući sa svojim nećakom, a ovaj namještaj nije ukraden; to je od moje nećakinje, ona je upravo dobila dijete i seli se u novu kuću. - To je zaprepastilo Sherlocka i on se vratio u policijsku stanicu. Moja je tetka morala platiti kaznu za Deana, inače bismo zapeli u Washingtonu; ja nisam imao vozačku dozvolu. On je obećao da će joj to vratiti, i zaista je vratio, točno poslije godinu i pol dana, na ugodno iznenađenje moje tetke. Moja tetka - pristojna žena, nasukana u ovom tužnom svijetu, a taj je svijet ona dobro poznavala. Rekla nam je što se dogodilo s policajcem. - Krio se iza stabla i pokušavao vidjeti kako ja izgledam. Rekla sam mu - rekla sam mu neka pretraži kola, ako hoće. Ja se nemam čega stidjeti. - Znala je da Dean ima razloga da se stidi, kao i ja, već samo zbog toga što se družim s Deanom, i Dean i ja smo to tužno prihvatili.Moja je tetka jednom rekla da svijet neće nikad naći mir dok muškarci ne padnu pred noge svojim ženama i zamole ih za oproštenje. Ali Dean je to znao; mnogo je puta to spominjao. - Molio sam i molio Marvlou da među nama zavlada mirno slatko razumijevanje čiste ljubavi za sva vremena, da izbacimo sve zadjevice - ona ne razumije; njezine su želje usmjerene na nešto drugo - ona me progoni; ona ne želi razumjeti koliko je ja volim, nego mi priprema propast.- Istina je zapravo da mi ne shvaćamo svoje žene; prebacujemo krivnju na njih, a sva je krivnja na

Page 61: Jack Kerouac - Na Cesti

nama - rekao sam.- Ali nije to baš tako jednostavno - upozorio me Dean. - Mir će doći iznenada, nećemo spoznati kad dođe - shvaćaš, čovječe? - Uporno i mračno tjerao je kola kroz New Jersev; u zoru sam ja dovezao kola u Paterson dok je on spavao otraga. Stigli smo u kuću u osam ujutro i zatekli Marvlou i Eda Dunkela kako sjede i puše opuške iz pepeljara; nisu jeli otkako smo Dean i ja otišli. Moja tetka kupila je namirnice i skuhala obilan doručak.1274.Došlo je vrijeme da zapadnjačka trojka pronađe novi stan na Manhattanu. Carlo je stanovao na aveniji York; trebalo je da se usele te večeri. Spavali smo čitav dan, Dean i ja, i probudili se kad je velika snježna mećava najavila dan uoči Nove godine 1948. Ed Dunkel sjedio je u mom naslonjaču pričajući o prethodnoj Novoj godini. - Bio sam u Chicagu. Bio sam švorc. Sjedio sam na prozoru svoje hotelske sobe u North Clark Streetu, odozdo iz pekarnice dopro mi je do nosnica silno primamljiv miris. Nisam imao ni prebite pare, ali sišao sam u prizemlje i počeo razgovarati s djevojkom. Dala mi je besplatno kruha i svježih kolača. Vratio sam se u sobu i pojeo ih. Proveo sam čitavu noć u sobi. Jednom u Farmingtonu, u Utahu, gdje sam radio s Edom Wallom -znate Eda Walla, stočareva sina iz Denvera - ležao sam u krevetu i iznenada sam ugledao svoju pokojnu majku kako stoji u kutu sobe, a oko nje posvuda svjetlo. Rekao sam 'Majko!' Iščeznula je. Neprestano imam priviđenja - rekao je Ed Dunkel, kimnuvši glavom.- A što ćeš učiniti s Galateom?- Pa, vidjet ćemo. Kad dođemo u New Orleans. Tako je najbolje, je li? - Počeo se i meni obraćati za savjet; jedan Dean nije mu bio dovoljan. Ali već je bio zaljubljen u Galateu dok je razmišljao o tome.- Što ćeš započeti sam sa sobom, Ede? - upitao sam ga.- Ne znam - rekao je. - Guram. Kužim život. - To je ponovio, ravnajući se po Deanovim izrekama. On nije imao nikakva smjera. Sje-128Na cestidio je prisjećajući se one noći u Chicagu i vrućih kolača u samotnoj sobi. Vani je bila prava vijavica. Pripremala se velika zabava u New Yorku; odlučili smo svi poći. Dean je spakirao svoj izlizani kovčeg, stavio ga u kola, i svi smo krenuli u susret velikoj noći. Moja je tetka bila sretna zato što je moj brat javio da će doći u posjet idući tjedan; sjedila je uz novine i čekala ponoćni prijenos s Times Squarea. Dotut-njili smo u New York, skližući se po ledu. Nikad se nisam bojao kada Dean vozi; on je mogao upravljati kolima u svakoj prilici. Radio je sad bio popravljen i divlji bop tjerao nas je u noć. Nisam znao kamo sve to vodi; nisam se brinuo.Upravo tada počelo me progoniti nešto neobično. Imao sam dojam da sam nešto zaboravio. Postojala je neka odluka koju sam htio donijeti prije nego što se pojavio Dean, a sad mi je potpuno izvjetrila iz glave, ali još uvijek mi je u duhu bila na vrh jezika. Neprestano sam pucketao prstima pokušavajući se sjetiti o čemu se radi. Čak sam to i spomenuo. A nisam čak bio nacistu je li to bila stvarna odluka ili samo neka misao koju sam zaboravio. Ona me progonila, i zaprepaštavala, i žalostila. Bilo je to u nekoj vezi s putnikom pod mrtvačkim pokrovom; Carlo Marx i ja sjedili smo jednom zajedno, gotovo se dodirujući koljenima, na dva stolca, gledajući se u oči, i ja sam mu ispričao svoj san o čudnovatom liku Arapina koji me slijedi po pustinji; kojemu ja pokušavam izmaknuti; koji me konačno sustiže upravo pred ulazom u Zaštitni grad. - Tko je to? - pitao je Carlo. - Razmišljali smo. Iznio sam mišljenje da bih to mogao biti ja sam, u mrtvačkom pokrovu. Ali nije bilo to. Nešto, netko, neki duh, progonio nas je posvuda po pustinji života i zacijelo će nas uhvatiti prije nego što stignemo u raj. Naravno, kad danas mislim o tome, znam da je to samo smrt; smrt će nas sustići prije raja. Jedino za čim čeznemo za života, što nas tjera da uzdišemo i stenjemo i trpimo sve moguće slatke mučnine, uspomena je na neko izgubljeno blaženstvo koje smo vjerojatno doživjeli u majčinoj utrobi i koje se može ponoviti (mada to nismo skloni priznati) samo u smrti. Ali tko želi umrijeti? U tom ludom slijedu događaja jednim djelićem svog duha neprestano sam mislio o tome. Pričao sam o tome i Deanu, i on je smjesta shvatio da se radi o običnoj jednostavnoj

Page 62: Jack Kerouac - Na Cesti

čežnji za čistom smrću; a budući da se poslije smrti ne možemo vratiti u život, naravno da nije htio imati s time nikakva posla i ja sam se tada s njim složio.129JackKerouacPošli smo potražiti moje njujorške prijatelje. Ludi cvjetovi cvatu i ondje. Najprije smo otišli Tomu Savbrooku. Tom je tužan, lijep momak, mio, širokogrudan i osjetljiv; jedino ga s vremena na vrijeme hvataju napadaji depresije i tada bježi ne rekavši nikome ni riječi. Te večeri bio je presretan. - Sal, gdje si našao ove famozne ljude? Takve još nisam sreo.- Našao sam ih na Zapadu.Dean se fantastično zabavljao; stavio je na gramofon jednu džez-ploču, zgrabio Marvlou, čvrsto je stisnuo i priljubljivao se uz nju u ritmu glazbe. Ona je uzvraćala. Bio je to pravi ljubavni ples. Došao je lan MacArthur s golemom klapom.Počeo je njujorški vikend i trajao je tri dana i tri noći. Velike klape upadale su u hudson i sklizale se po zasniježenim njujorškim ulicama od zabave do zabave. Odveo sam Lucille i njezinu sestru na najveću zabavu. Kad me Lucille vidjela s Deanom i Marvlou, smrknula se - osjetila je ludilo kojim me oni ispunjaju.- Ne volim te kad si s njima.- Ma hajde, što je sad, samo malo pravimo cirkus. Samo jednom se živi. Dobro se zabavljamo.- Ne, to je tužno i meni se ne sviđa.Tada mi se Marvlou počela udvarati; rekla je da će Dean otići Camilli, a ja neka idem s njom. - Vrati se s nama u San Francisco! Živjet ćemo zajedno. Bit ću ti dobra djevojka. - Ali ja sam znao da Dean voli Marvlou, a znao sam također da je Marvlou samo do toga da učini Lucille ljubomornom i nisam se htio u to upuštati. Ali ipak i usprkos svemu, sline su mi curile za raskošnom plavušom. Kad je Lucille vidjela kako me Marvlou gura u zakutke i nagovara me i nasilno ljubi, prihvatila je Deanov poziv da iziđu pred kuću u kola; ali oni su samo sjedili i razgovarali i popili nešto južnjačke domaće rakije koju sam ja ostavio u kolima. Sve je bilo zbrkano i sve se raspadalo. Znao sam da moja ljubav s Ludilom neće dugo potrajati. Ona je htjela da ja budem onakav kakav ona hoće. Bila je udana za lučkog radnika koji je s njom vrlo loše postupao. Bio sam voljan oženiti se njome i posvojiti njezinu kćerkicu i sve, ako se rastane od muža; ali nije bilo dovoljno novaca čak ni za razvod i čitava je pripovijest bila beznadna, osim svega Lucille me nikad ne bi130Na cestirazumjela jer ja volim previše toga i postajem zbrkan i izmučen trčeći od jedne zvijezde koja pada do druge, dok se ne srušim. Takva je noć i tako ona djeluje na nas. Nisam mogao nikome dati ništa, osim vlastite zbunjenosti.Zabave su bile golemih razmjera; u jednom podrumskom stanu u Zapadnim devedesetim ulicama bilo je najmanje stotinu ljudi. U svakom kutku, na svakom krevetu i ležaju nešto se događalo - ne orgije, već obična novogodišnja zabava uz luđačku vrisku i divlju glazbu iz radioaparata. Bila je tamo čak i jedna Kineskinja. Dean je trčao kao Groucho Mane od skupine do skupine i trudio se da svakog prokuži. Povremeno bismo izjurili kolima da pokupimo još ljudi. Došao je Damion. Damion je heroj moje njujorške klape, kao što je Dean glavni heroj zapadne. Smjesta su osjetili antipatiju jedan prema drugome. Damionova djevojka iznenada ga je snažnim zamahom lupila šakom u vilicu. Počeo je teturati. Odnijela ga je kući. Nekolicina naših ludih prijatelja novinara došla je iz ureda s bocama u rukama. Vani je još uvijek trajala veličanstvena i divna vijavica. Ed Dunkel se upoznao s Lucillinom sestrom i iščeznuo s njom. Zaboravio sam reći da Ed Dunkel zna kako treba postupati sa ženama. On je dva metra visok, blag, ljubazan, prijazan, fin i ugodan. Pridržava ženama kaput dok se oblače. Tako se to radi. U pet sati ujutro svi smo jurili kroz stražnje dvorište neke zgrade i penjali se kroz prozor jednog stana u kojem je bila velika zabava. U zoru smo se opet vratili Tomu Savbrooku. Slikali smo i pili ustajalo pivo. Spavao sam na kauču u zagrljaju s djevojkom koja se zvala Mona. Velike skupine počele su nadolaziti iz starog lokala Columbia Campus. Sve u životu, sva lica u životu, navirala su u istu pljesnivu sobu. Zabava se nastavljala kod lana MacArthura. lan MacArthur je divan zlatan momak koji nosi naočale i oduševljeno zirka iza

Page 63: Jack Kerouac - Na Cesti

stakala. Tada je naučio da sve odobrava, da neprestano govori »Da!« svemu što mu se kaže, baš kao i Dean u to doba, i odonda se nije od toga odučio. Uz mahnite zvuke Dextera Gor-dona i Wardella Graya koji su svirali Lov, Dean i ja nabacivali smo se s Marvlou preko kauča; a ona je bila komad ženske. Dean je hodao okolo bez majice, samo u hlačama, bosonog, dok ne bi došlo vrijeme da skoči u kola da doveze još ljudi. Svašta se događalo. Našli smo ludog, eksta-tičnog Rolloa Greba i proveli jednu noć u njegovoj kući na Long Islandu. Rollo živi u vrlo lijepoj kući, s tetkom; kad ona umre, kuća će biti131JackKerouacsamo njegova. U međuvremenu ona ne želi izići u susret bilo kakvoj njegovoj želji i mrzi njegove prijatelje. Doveo je sada tu ofucanu klapu, Deana, Marvlou, Eda i mene, i započeo divlju zabavu. Žena je vrebala odozgo i prijetila da će pozvati policiju. - Ma začepi, ti stara vrećo! -zaurlao je Greb. Čudio sam se kako može s njom ovako živjeti. Imao je više knjiga nego što sam ikad u životu vidio - dvije knjižnice, dvije sobe natrpane knjigama na sve četiri strane, pa i takvim knjigama kao što su Apokrifan (drugi dio naslova sam zaboravio) u deset svezaka. Svirao nam je Verdijeve opere i izvodio pantomime u pidžami koja je bila poderana na leđima. Nije se brinuo nizašto. On je veliki učenjak koji tetura po njujorškoj luci noseći originalne muzičke rukopise iz sedamnaestog stoljeća pod rukom i viče. Gmiže ulicama kao veliki pauk. Uzbuđenje mu je izbijalo iz očiju u plamenovima đavolskog svjetla. Izvijao je vrat u grčevitoj ekstazi. Mucao je, grčio se, rušio, stenjao, urlao, glavinjao od očaja. Jedva je mogao izreći riječ, toliko ga je život uzbuđivao. Dean je stajao pred njim pognute glave, ponavljajući neprestano »Da... Da... Da.« Odveo me u kut. - Taj Rollo Greb je najveći, nadivniji od svih. To je ono što sam ti pokušavao reći - takav bih ja htio biti. Hoću biti takav kao što je on. On nikad nije krepan, ide u svim smjerovima, sve daje od sebe, poznaje vrijeme, nema što raditi već ljuljati se naprijed-natrag. Čovječe, on je glavni! Vidiš, ako i ti radiš ovako kao on cijelo vrijeme, konačno ćeš naći.- Što ću naći?- ONO! ONO! Reći ću ti - sad nema vremena, sad nemamo vremena. - Dean je odjurio natrag da i dalje promatra Greba.Dean je rekao da je George Shearing, veliki džez-pijanist, potpuno jednak Rollou Grebu. Dean i ja otišli smo vidjeti Shearinga u Bird-landu usred dugog, ludog vikenda. Lokal je bio pust, bili smo prvi gosti, bilo je tek deset sati. Shearing je izišao, slijep, doveli su ga za ruku do klavijature. Bio je Englez otmjene pojave, s krutim bijelim ovratnikom, pomalo mesnat, plav, okružen nekom atmosferom engleske ljetne noći, što se osjetilo u prvom pjenušavom slatkom komadu koji je svirao dok se basist pun poštovanja naginjao prema njemu i udarao ritam. Bubnjar, Denzil Best, sjedio je potpuno nepomično, samo su mu zglobovi lupali četkicama. I Shearing se počeo ljuljati; na ekstatičnom licu zasjao mu je smiješak; počeo se ljuljati na sjedalu, amo-tamo, iz početka polagano, a132Na cestitada se ritam ubrzao i on se počeo ljuljati brzo, lijeva mu je noga poskakivala pri svakom udarcu, vrat mu se počeo čudnovato izvijati, spustio je lice do klavijature, zabacio je kosu, frizura mu se raspala, počeo se znojiti. Glazba je sve više rasla. Basist se omotao oko instrumenta i udarao, brže i brže, a možda se samo činilo da je sve brže i brže. Shearing je počeo svirati svoje akorde; izvirali su iz klavira u velikim bujnim slapovima, čovjek bi pomislio da neće imati vremena da ih sve složi. Oni su navirali i valjali se kao more. Ljudi su ga bodrili. Dean se znojio; znoj mu je curio niz vrat. - Evo ga! To je on! Stari bog! Stari bog Shearing! Da! Da! Da! - Shearing je bio svjestan da iza njega stoji luđak, čuo je svaki Deanov uzdah i zazivanje, mogao ih je osjetiti, premda nije vidio. - Tako je! - govorio je Dean. - Da! - Shearing se smiješio i ljuljao. Shearing je ustao od klavira, mokar do kože od znoja; to su bili njegovi veliki dani 1949. prije nego što je postao cool i komercijalan. Kad je otišao, Dean je pokazao prstom na prazan stolac od klavira. - Prazan je božji stolac - rekao je. Na klaviru je ležala truba; njezina zlaćana sjena čudnovato se odražavala na pustinjskom karavanu naslikanom na zidu iza bubnjeva. Bog je otišao; bila je to tišina nakon njegova odlaska. Bila je

Page 64: Jack Kerouac - Na Cesti

kišna noć. Bio je to mit kišne noći. Deanu su oči iskakale od strahopoštovanja. To ludilo nikamo ne vodi. Nisam znao što se sa mnom događa i iznenada sam shvatio da je sve to samo zbog marihuane koju smo pušili; Dean ju je kupio u Nevv Yorku. Ona me navela na pomisao da će se sve ostvariti za koji trenutak - čas kad znaš sve i kad je sve odlučeno zauvijek.1335.Napustio sam sve i otišao se kući odmoriti. Tetka je rekla da gubim vrijeme družeći se s Deanom i njegovom bandom. Znao sam da ni to nije istina. Život je život, a vrsta je vrsta. Želio sam poduzeti samo još jedan veličanstven put na Zapadnu obalu i vratiti se na vrijeme za proljetni semestar na sveučilištu. A kakvo je to bilo putovanje! Krenuo sam s njima samo da se provozam i da vidim što će Dean još učiniti, a osim toga sam, znajući da će se Dean vratiti Camilli u San Franciscu, želio voditi ljubav s Marvlou. Pripremili smo se da opet prijeđemo izmučeni kontinent. Unovčio sam svoj vojnički ček i dao Deanu osamnaest dolara da pošalje poštom svojoj ženi; čekala je da se on vrati kući i bila je bez novaca. Što je Marvlou zapravo mislila, ne znam. Ed Dunkel nas je naprosto slijedio, kao uvijek.Prije nego što smo otišli, proveli smo nekoliko dugih neobičnih dana u Carlovu stanu. On se šetao u ogrtaču za kupanje i držao napola ironične govore: - Nemojte misliti da vam pokušavam oduzeti vaše sladunjave bombone, ali čini mi se daje došlo vrijeme da odlučite što ste i što ćete raditi. - Carlo je radio kao daktilograf u nekom uredu. - Htio bih znati što zapravo treba značiti ovo izležavanje po kući čitav dan? Što znači sve ovo pričanje i što namjeravate učiniti? Deane, zašto si ostavio Camillu i spleo se s Marvlou? - Nije bilo odgovora - hihotanje. - Marvlou, zašto ti ovako putuješ po zemlji i kakve su tvoje ženske namjere što se tiče vela? - Isti odgovor. - Ed Dunkel, zašto si napustio134Na cestisvoju novu ženu u Tucsonu i što zapravo ovdje radiš sjedeći na debeloj guzici? Gdje ti je dom? Što ti je posao? - Ed Dunkel je pognuo glavu iskreno zbunjen. - Sal, kako se dogodilo da si se spustio na tako niske grane i što si učinio s Ludilom? - Pritegnuo je ogrtač i sjeo licem prema nama. - Dani gnjeva tek će doći. Balon vas neće još dugo podržavati. A osim toga, to je apstraktni balon. Svi ćete odletjeti na Zapadnu obalu i vratiti se teturajući, tražeći svoj kamen.U to je doba Carlo počeo govoriti tonom za koji je vjerovao da zvuči kao Glas stijene, kako je on to nazivao; svrha mu je bila da ljude toliko prodrma i zaprepasti da postanu svjesni stijene. »Tko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbiju.« Njegove lude oči svjetlucale su prema nama. Poslije dakarske depresije prošao je strašno razdoblje koje je nazivao Svetom depresijom ili harlemskom depresijom, kad je živio u Har-lemu usred ljeta i u noći se probudio u svojoj samotnoj sobi i čuo kako se s neba spušta »veliki stroj«; i kad je hodao po 125. ulici »pod vodom« sa svim ostalim ribama. Ludi splet blistavih ideja prosvjetljavao mu je mozak. Natjerao je Marvlou da mu sjedne na krilo i naredio joj da se smiri. Rekao je Deanu: - Zašto zapravo ne sjedneš i ne opustiš se? Zašto toliko skačeš naokolo? - Dean je jurio okolo, stavljao šećer u kavu i govorio - Da! Da! Da! - U noći je Ed Dunkel spavao na podu na jastucima. Dean i Marvlou izgurali su Carla iz kreveta i Carlo je sjedio u kuhinji nad gulašem od bubrega, mrmljajući proročanstva stijene. Ja sam dolazio po danu i sve to promatrao.Ed Dunkel mi je rekao: - Sinoć sam hodao sve do Times Squa-rea, i baš kad sam stigao, iznenada sam shvatio da sam duh - da to moj duh hoda po pločniku. - To mi je govorio bez komentara, samo živahno kimajući glavom. Deset sati kasnije, usred nečijeg razgovora, Ed je rekao: - Da, to je moj duh hodao po pločniku.Iznenada se Dean ozbiljno nagnuo prema meni i rekao: - Sal, moram te nešto zamoliti - vrlo važno za mene - pitam se kako ćeš ti to primiti - mi smo frendovi, zar ne?- Naravno da jesmo, Deane. - Gotovo se zacrvenio. Napokon je otvorio karte: htio je da ja okrenem Marvlou. Nisam ga pitao zašto jer sam znao da želi vidjeti kakva je Marvlou s drugim muškarcem. Sjedili smo u Ritzvjevom baru kad je to predložio; proveli smo čitav sat šetajući135

Page 65: Jack Kerouac - Na Cesti

Jack Kerouacpo Times Squareu i tražili Hassela. Ritzvjev bar je pederski lokal za okolicu Times Squarea; svake godine mijenja ime. Kad uđete unutra, ne vidite ni jednu djevojku, čak ni u separeima, samo veliku gomilu mladića obučenih u sve moguće pederske materijale, od crvenih košulja do kričavih odijela. To je i lokal prostitutki - dječaka koji žive na račun tužnih starih homića u noći Osme avenije. Dean je ušao unutra stisnutih očiju da bi vidio svako pojedino lice. Bilo je tu mahnitih crnih pedera, mračnih momaka s pištoljem, mornara s noževima, mršavih ravnodušnih narkomana i pokoji dobro odjeveni detektiv srednjih godina, koji se pretvara da je mešetar s kladionice i mota se po lokalu napola iz interesa, a napola po dužnosti. Bilo je to tipično mjesto na kojem će Dean iznijeti svoju molbu. Svi mogući opaki planovi kuju se u Ritzvjevu baru - to se osjeća u zraku - i sve moguće lude seksualne nastranosti izmišljaju se u skladu s njima. Obijač predlaže pederu ne samo stanoviti tavan u Četrnaestoj ulici nego i da spavaju zajedno. Kinsev je proveo mnogo vremena u Ritzvjevu baru i intervjuirao neke momke; bio sam tamo jedne noći kad je došao njegov asistent, 1945. Intervjuirali su Hassela i Carla.Dean i ja odvezli smo se natrag u stan i zatekli Marvlou u krevetu. Dunkel je vodio svoj duh u šetnju po New Yorku. Dean joj je rekao što smo odlučili. Kazala je da joj je drago. Ja baš nisam bio sasvim siguran. Morao sam dokazati da ću to moći. Naš je krevet nekad bio smrtna postelja nekog krupnog čovjeka i bio je udubljen u sredini. Ondje je ležala Marvlou, dok smo Dean i ja legli svaki sa svoje strane, ispruženi na izdignutim krajevima madraca, u neprilici što da kažemo. Rekao sam: - K vragu, ja ne mogu.- Hajde, stari, obećao si! - rekao je Dean.- A što je s Marvlou? - rekao sam. - Reci, Marvlou, što ti misliš?- Samo izvoli - rekla je.Zagrlila me i ja sam pokušao zaboraviti da je stari Dean kraj nas. Svaki put kad bih shvatio da je on tu, u mraku, i da sluša svaki šum, nisam mogao ništa nego smijati se. Bilo je strašno.- Bojim se da ne mogu. Zašto ne odeš malo u kuhinju?Dean je poslušao. Marvlou je bila silno ljupka, ali ja sam joj šapnuo: - Pričekaj dok ne budemo ljubavnici u San Franciscu; ne radim ovo sa srcem. - Imao sam pravo, to joj je bilo jasno. Bili smo troje136Na cestizemaljske djece koja se trude da nešto odluče u noći dok sva težina prošlih stoljeća leluja u mraku pred njima. U stanu je vladala čudnovata tišina. Digao sam se i potapšao Deana i rekao mu neka ode k Marvlou; a ja sam se povukao na kauč. Jasno sam čuo Deana blaženog i blebeta-vog, dok se mahnito ljuljao. Samo momak koji je proveo pet godina u zatvoru može ići do tako luđačkih i bespomoćnih krajnosti; preklinjući pred dverima blagog izvora, lud od potpuno fizičkog poimanja izvora životnog blaženstva; slijepo se trudeći da se vrati onamo odakle je potekao. To je posljedica godina provedenih u promatranju seksislika iza šanka; gledanja nogu i grudi žena u popularnim časopisima; procjenjivanja tvrdoće čelične ćelije i mekoće žene koje nema. Zatvor je mjesto gdje sebi obećaješ pravo da živiš. Dean nije nikad vidio lice svoje majke. Svaka nova djevojka, svaka nova supruga, svako novo dijete bilo je dodatak njegovoj sumornoj neimaštini. Gdje mu je otac? - stari skitnica Dean Moriartv, limar koji se vozi teretnim vagonima, radi kao pometač u kolodvorskim pučkim kuhinjama, koji tetura i pada noću nakresan po dvorištima, izdiše na gomilama ugljena gubeći požutjele zube jedan po jedan u kanalima Zapada. Dean je imao potpuno pravo da umire slatkim smrtima potpune ljubavi svoje Marvlou. Nisam se htio miješati, samo sam htio nasljedovati.Carlo se vratio u zoru i navukao ogrtač za kupanje. Tih dana više nije spavao. - Ih! - viknuo je. Samo što nije poludio od nereda, džema na podu, hlača, razbacanih haljina, opušaka od cigareta, prljavog suda, otvorenih knjiga - mi smo zasjedali u velikom stilu. Svakog dana svijet je stenjao prije nego što će se okrenuti, a mi smo se bavili našim stravičnim studijama noći. Marvlou je bila sva puna modrica poslije borbe s Deanom zbog nečega; njemu je lice bilo izgrebeno. Bilo je vrijeme da krenemo.

Page 66: Jack Kerouac - Na Cesti

Odvezli smo se do moje kuće, čitava banda, nas desetoro, da uzmemo moju torbu i telefoniramo Starom Bullu Leeju u New Orleans iz lokala gdje smo Dean i ja prvi put razgovarali prije mnogo godina, kad se on pojavio na mojim vratima da bi naučio pisati. Čuli smo Bullov cmizdravi glas dvije i pol tisuće kilometara daleko. »Čujte, što vi mislite, što da ja počnem s ovom Galateom Dunkel? Ovdje je već dva tjedna, krije se u svojoj sobi i neće razgovarati ni s Jane ni sa mnom. Je li taj tip Ed Dunkel s vama? Za Boga miloga, dovedite ga ovamo da je se riješim.137JackKerouacSpava nam u najboljoj sobi i ostala je potpuno bez novaca. Nije ovo hotel.« Uvjeravali smo Bulla urličući i vičući na telefon - i Dean, i Marvlou, i Carlo, i Dunkel, i ja, i lan MacArthur, i njegova žena, i Tom Say-brook, i Bog bi znao tko još, svi smo pili pivo i urlali preko telefona na zbunjenog Bulla koji je više od svega mrzio zbrku. »Pa, dobro«, rekao je, »možda ćemo se bolje sporazumjeti kad dođete ovamo, ako dođete ovamo.« Pozdravio sam se s tetkom i obećao da ću se vratiti za dva tjedna te opet krenuo u Kaliforniju.1386.Sitno je kišilo i bilo je tajnovito na početku našeg putovanja. Odmah mi je postalo jasno da je pred nama jedna velika saga magle. -Hej! - urlao je Dean. - Idemo! - I nagnuo se nad volanom i dao gas; bio je opet u svom elementu, to je bilo očigledno. Svi smo bili oduševljeni, svi smo uviđali da ostavljamo zbrku i besmislenost za sobom i da obavljamo svoju jedinu i plemenitu funkciju u vremenu, da se krećemo. A zaista smo se kretali! Projurili smo u noći negdje u New Jersevju kraj tajanstvenih bijelih znakova na kojima piše jug (sa strelicom) i zapad (sa strelicom) i krenuli u smjeru strelice za Jug. New Orleans! Plamtjelo nam je u mozgu. Od prljavih snjegova »zamrznutog grada opušaka, New Yorka« kako ga je Dean nazivao, ravno u zelenilo i riječne mirise starog New Orleansa na ispranom dnu Amerike; zatim na zapad. Ed je sjedio na stražnjem sjedalu; Marvlou i Dean i ja sjedili smo naprijed i srdačno razgovarali o dobroti i radosti života. Dean je iznenada postao nježan. - Dakle, k vragu, slušajte svi koliko vas ima, moramo priznati da je sve krasno i da nema savršeno nikakve potrebe da se brinemo, i zapravo bismo morali shvatiti što bi za nas značilo da razumijemo da se zaista ne moramo brinuti ni 0 čemu. Imam li pravo? - Svi smo se složili. - Evo idemo, svi smo zajedno... Što smo radili u New Yorku? Hajde da sve oprostimo! - Bilo je tamo sitnih razmirica medu svima. -To je za nama, i po kilometraži i po sklonostima. Sada krećemo dolje u New Orleans da prokužimo Starog Bulla Leeja, i zamisli kakav će to bitiH9JackKerouacužitak, i molim te poslušaj ovog perfektnog saksofonista kako šiba kao lud - okrenuo je radio na najglasnije dok kola nisu stala podrhtavati - i slušaj ga kako priča priču i pokazuje što je pravo opuštanje i znanje.Svi smo poskakivali uz glazbu i složili se. Čistoća te ceste. Bijela pruga u sredini autoceste odvijala se i omotavala naš lijevi prednji kotač kao da je prilijepljena za naš trag. Odjeven samo u majicu u toj zimskoj noći, Dean je napeo svoj mišićavi vrat i svom snagom tjerao kola. Uporno je zahtijevao da ja vozim kroz Baltimore da bih uvježbao vožnju po prometu; to je bilo u redu, jedino što su on i Marvlou isto tako uporno zahtijevali da upravljaju volanom dok se ljube ili općenito luduju. Sve je bilo mahnito; radio je bio navijen do daske. Dean je udarao ritam na ploči za instrumente dok se nije stvorilo veliko udubljenje; ja sam mu se pridružio. Jadna hudsonica - spori brod za Kinu - primala je udarce.- Čovječe, kakav užitak! - urlao je Dean. - Dakle, Marvlou, sad dobro slušaj, medena, ti znaš da sam ja živa vatra, sposoban u isto vrijeme za mnoge stvari i da imam neograničenu energiju - dakle u San Franciscu moramo i dalje živjeti zajedno. Znam izvrsno mjesto gdje ćeš stanovati - a ja ću dolaziti kući svaki drugi dan, čak nešto prije, i to na dvanaest sati, a bogme, ti znaš što mi možemo učiniti za dvanaest sati, zlato. U međuvremenu ću i dalje mirno živjeti kod Camille kao da se ništa ne događa, razumiješ, ona neće ništa znati. Uredit ćemo mi to, radili smo to i prije. - Marvlou je to odgovaralo, ona je zaista odlučila izbaciti Camillu iz sedla. Dogovor je bio da će se Marvlou

Page 67: Jack Kerouac - Na Cesti

prebaciti k meni u San Franciscu, ali sad sam počeo uviđati da će oni i dalje ostati zajedno, a da će mene ostaviti samoga i nasamarenog na drugom kraju kontinenta. Ali čemu razmišljati o tome kad je čitava zlatna zemlja pred tobom i svi mogući nepredviđeni događaji vrebaju iz prikrajka da te iznenade i da te ispune zadovoljstvom što si živ i što ih možeš doživjeti?Stigli smo u Washington u zoru. Bio je to dan ustoličenja Har-ryja Trumana za drugi mandat. Velika izložba borbene moći bila je poredana duž Pennsvlvania Avenue dok smo mi prolazili u našem rasklimanom vozilu. Bili su tu B-29, desantni čamci, artiljerija, svi mogući oblici ratne opreme koji su izgledali ubilački u snježnoj travi; posljednji je bio običan mali propisni čamac za spašavanje koji se činio samilosti vrijednim i besmislenim. Dean je usporio da ga pogleda. Sa strahopo-140Na cestičitanjem tresao je glavom. - Što su nakanili ovi ljudi? Harry spava negdje u ovom gradu... Dobri stari Harry... Moj zemljak iz Missourija... Ovo je sigurno njegov čamac.Dean je zaspao na stražnjem sjedištu, a Dunkel je vozio. Posebno smo ga upozorili da ne juri. Netom smo zahrkali, a on je već dao gas do sto dvadeset, usprkos izlizanim ležištima i ostalome, i ne samo to, već je prešao tri staze na mjestu gdje se policajac prepirao s nekim mo-toristom - našao se na četvrtoj stazi četveroredne autoceste, vozeći u krivom smjeru. Naravno da je policajac pojurio za nama, urlajući sirenom. Zaustavili su nas. Rekao je da pođemo s njim u policijsku stanicu. Tamo je bio neki podmukli pandur koji je smjesta osjetio antipatiju prema Deanu; izdaleka mu je mirisao na zatvor. Poslao je svog pomoćnika da vani neslužbeno ispituje mene i Marvlou. Zanimalo ih je koliko godina ima Marvlou, pokušavali su napuhati optužbu po Mannovu zakonu. Ali ona je imala vjenčani list. Zatim su mene samoga pozvali u stranu i raspitivali se tko spava s Marylou. - Njezin muž - odgovorio sam posve jednostavno. Bili su znatiželjni. Nešto im je bilo sumnjivo. Iskušavali su neke amaterske detektivske trikove postavljajući nam dvaput isto pitanje i očekujući da se zbunimo. Rekao sam: - Ova dva momka vraćaju se na rad na željeznici u Kaliforniji, ovo je žena onoga maloga, a ja sam prijatelj na četrnaestodnevnim fakultetskim praznicima.Policajac se nasmiješio i rekao: - Zaista? Ovo je stvarno tvoja lisnica?Napokon je onaj podmukli unutra kaznio Deana globom od dvadeset pet dolara. Rekli smo da imamo samo četrdeset za čitav put do Obale; odgovorili su da se to njih ne tiče. Kad se Dean pobunio, onaj podmukli zaprijetio mu je da će ga odvesti natrag u Pennsylvaniju i da će mu nabiti neku specijalnu optužbu.- Kakvu optužbu?- Nije važno kakvu optužbu. Ne brini se ti za to, pametnjakoviću.Morali smo im dati novac. Ali prije toga je Ed Dunkel, pravi krivac, ponudio da će ići u zatvor. Dean je razmatrao taj prijedlog. Policajac je bio bijesan; rekao je: - Ako dopustiš svom partneru da ide u zatvor, odmah te vodim natrag u Pennsvlvaniju. Jesi li čuo? - Jedina nam je želja bila da odemo. - Još jedna kazna za prebrzu vožnju u Vir-141JackKerouacginiji i izgubili ste kola - rekao je onaj podmukli, kao oproštajni udarac. Dean je bio sav crven u licu. Šutke smo se odvezli. Oduzeti nam ovako novac za put bilo je isto što i narediti nam da krademo. Znali su da nemamo novaca i da nemamo rođaka na putu i nikoga kome bismo se mogli telegrafski obratiti da nam pomogne. Američka policija vodi psihološki rat protiv onih Amerikanaca koji ih ne zastrašuju velebnim ispravama i prijetnjama. To je viktorijanska policija; ona izviruje kroz prljave prozore i zabada nos u sve, i može stvoriti zločine, ako drži da ih nema dovoljno. »Devet redova zločina, jedan dosade«, rekao je Louis-Ferdi-nand Celine. Dean je bio tako bijesan da se htio vratiti u Virginiju i ubiti policajca čim dođe do pištolja.- Pennsvlvania! - frktao je. - Da mi je samo znati za što bi me optužio! Za skitnju, po svoj prilici; uzeo bi mi sav novac i optužio me za skitnju. Tim frajerima ide ogavno lako. I ustrijelili bi te kao od šale da se požališ. - Nije nam preostalo ništa drugo nego da opet budemo sretni što smo zajedno i da sve zaboravimo. Kad smo prošli Richmond, počeli smo zaboravljati i uskoro je sve bilo kako treba.Sad nam je preostalo svega petnaest dolara za čitav put. Morat ćemo uzimati autostopiste i izvlačiti

Page 68: Jack Kerouac - Na Cesti

iz njih sitniš za benzin. U virginij-skoj pustoši iznenada smo ugledali čovjeka kako hoda po cesti. Dean je naglo zaustavio. Pogledao sam ga i zaključio da je to samo skitnica i da vjerojatno nema ni prebite pare.- Pa pokupit ćemo ga iz štosa! - smijao se Dean. Čovjek je bio neki otrcani tip, luđak s naočalama, hodao je čitajući blatnu džepnu knjigu koju je pronašao u nekom jarku kraj puta. Ušao je u kola i nastavio čitati; bio je nevjerojatno prljav i pokriven krastama. Rekao je da se zove Hyman Solomon i da hoda po čitavim Sjedinjenim Državama i da kuca, a koji put i lupa nogom po židovskim vratima i traži novac: »Dajte mi novaca za hranu, ja sam Židov.«Rekao je da mu to izvrsno polazi za rukom i da se snalazi. Upitali smo ga što čita. Nije znao. Nije se potrudio pogledati naslovnu stranicu. Gledao je samo riječi, kao da je pronašao pravu Toru tamo gdje joj je i mjesto, u pustoši.- Vidiš? Vidiš? Vidiš? - cerekao se Dean, bubnuvši me u rebra. -Rekao sam ti da će to biti štos. Svatko je štos, stari! - Vozili smo Solomona sve do Testamenta. Moj se brat u međuvremenu već uselio u svoju novu142Na cestikuću na drugoj strani grada. Ponovno smo se našli na dugačkoj sumornoj ulici po sredini koje je išla željeznička pruga a tužni, mrzovoljni južnjaci okupljali se pred željeznarijama i jeftinim robnim kućama.Solomon je rekao: - Vidim da je vama potrebno nešto novaca da nastavite putovanje. Pričekajte me, izvući ću nekoliko dolara u Židovskom domu i poći ću s vama sve do Alabame. - Dean je bio izvan sebe od sreće; on i ja odjurili smo kupiti kruha i mazivog sira da pripremimo ručak u kolima. Marvlou i Ed čekali su u kolima. Proveli smo dva sata u Testamentu očekujući da se Hyman Solomon pojavi; negdje je po gradu moljakao kruh, ali nismo ga vidjeli. Sunce je počelo rumenjeti i već je bilo kasno.Solomon se više nije pojavio pa smo odjurili iz Testamenta. -Dakle, vidiš, Sal, Bog zaista postoji, jer se povremeno nađemo nasukani u ovom gradu, bez obzira na to što smo nakanili učiniti, a zapazio si kako mu je čudnovato biblijsko ime, i onog čudnovatog biblijskog tipa koji nas je natjerao da se ovdje još jednom zaustavimo, i sve te stvari koje su povezane jedna s drugom kao što kiša lančano povezuje sve na svijetu... - Dean je i dalje tako brbljao; bio je prepun radosti i oduševljenja. On i ja iznenada smo vidjeli pred sobom čitavu zemlju kao ostrigu koja čeka da je otvorimo; a u njoj je bio biser, u njoj je bio biser. Odjurili smo prema jugu. Uzeli smo još jednog autostopista. Bio je to tužan dječak koji je rekao da mu je tetka vlasnica prodavaonice mješovitom robom u Dunnu, u Sjevernoj Carolini, odmah iza Favettevillea. - Kad stignemo tamo, možeš li od nje izvući koji dolar? U redu! Sjajno! Idemo! - Stigli smo u Dunn za jedan sat, u sumrak. Odvezli smo se do mjesta na kojem je dječak rekao da mu tetka ima dućan. Bila je to tužna uličica koja je završavala kod tvorničkog zida. Bila je tu prodavaonica mješovite robe, ali tetke nije bilo. Pitali smo se o čemu je to dječak govorio. Upitali smo ga kako daleko ide; nije znao. Posrijedi je bila velika prijevara; nekoć davno, u nekoj zaboravljenoj pustolovini u sporednim uličicama, vidio je taj dućan u Dunnu, i to je bila prva priča koja je iskrsnula u njegovoj uznemirenoj, grozničavoj glavi. Kupili smo mu vruću kobasicu, ali Dean je rekao da ga ne možemo povesti sa sobom zato što nam je potreban prostor za spavanje i prostor za suputnike koji mogu kupiti malo benzina. Tužno, ali istinito. Ostavili smo ga u Dunnu kad je pala noć.143JackKerouacJa sam vozio kroz Južnu Carolinu sve do iza Macona u Georgi-ji, dok su Dean, Marvlou i Ed spavali. Posve sam u noći bio sam obuzet svojim mislima i slijedio kolima bijelu prugu na svetoj cesti. Što to radim? Kamo idem? Uskoro ću saznati. Iza Macona odjednom me shrvao strašan umor i probudio sam Deana da preuzme volan. Izišli smo iz kola da udahnemo svježeg zraka i iznenada smo se obojica naprosto ukočili od radosti, osjetivši da se u mraku posvuda oko nas zeleni mirisava trava i da se širi vonj svježeg gnojiva i toplih voda. - Na Jugu smo! Ostavili smo zimu! - Prvo svitanje osvijetlilo je zelene izdanke uz rub ceste. Duboko sam udahnuo; lokomotiva je urlala

Page 69: Jack Kerouac - Na Cesti

negdje u tami, na putu prema Mobileu. I mi smo išli prema Mobileu. Skinuo sam košulju i radovao se. Petnaest kilometara dalje Dean je ušao u benzinsku postaju s ugašenim motorom, primijetio da pomoćnik čvrsto spava za stolom, iskočio, tiho napunio rezervoar benzinom, pazeći da zvonce ne zazvoni, i otkotrljao se kao ciganin s rezervoarom punim benzina u vrijednosti od pet dolara, za naše hodočašće.Spavao sam i probudio se uz lude oduševljene zvukove glazbe, razgovor Deana i Marvlou i veliku zelenu zemlju, koja je promicala kraj nas. - Gdje smo sada?- Upravo smo prošli vršak Floride, stari - zove se Flomaton. -Florida! Jurili smo dolje, prema obalnoj ravnici i Mobileu, ravno pred nama bili su veliki uzvitlani oblaci Meksičkog zaljeva. Prošlo je svega trideset dva sata otkako smo se sa svima pozdravili u prljavim snjegovi-ma Sjevera. Zaustavili smo se kod jedne benzinske crpke, i Dean i Marvlou igrali su se »pišivoga lonca« oko rezervoara, a Dunkel je ušao i bez po muke ukrao tri kutije cigareta. Već smo sve popušili. Ulazeći u Mobi-le dugačkom autocestom koja vodi na obalu, svi smo skinuli zimsku odjeću i uživali u južnoj temperaturi. Tada je Dean počeo pripovijedati svoj život, i kad je iza Mobilea naišao na zapreku, nekoliko ispremiješanih kola na raskrižju, umjesto da ih zaobiđe raspalio je ravno kroz kolni ulaz benzinske postaje i nastavio dalje, uopće ne smanjujući svoju stalnu kontinentalnu brzinu od sto dvadeset pet na sat. Ljudi su samo blenuli za nama. On je mirno nastavio priču. - Kažem ti, to je živa istina, počeo sam u devetoj godini s djevojčicom koja se zvala Milly Mavfair u stražnjem dijelu Rodove garaže na Grand Streetu - istoj onoj ulici gdje je Carlo živio u Denveru. To je bilo onda kad je moj otac još uvijek pomalo144Na cestiradio kod kovača. Sjećam se kako je moja tetka urlala kroz prozor »Što radiš tamo dolje u garaži?« Oh, Marvlou, srce moje, da sam te bar onda poznavao! Uh! Kako si slatka morala biti u devetoj godini. - Luđački je zahihotao; gurnuo joj je prst u usta i oblizao ga; uzeo je njezinu ruku i protrljao se njome. Ona je samo sjedila, smireno se smiješeći.Veliki dugački Ed Dunkel sjedio je i gledao kroz prozor, i razgovarao sam sa sobom. »Da, gospodine, te noći sam mislio da sam duh.« Pitao se također što će mu Galatea Dunkel reći u New Orleansu.Dean je nastavio. - Jednom sam se vozio teretnim vlakom iz New Mexica sve do Los Angelesa - bilo mi je jedanaest godina, izgubio sam oca negdje na sporednom kolosijeku, svi smo se nalazili u skitničkoj džungli. Bio sam s čovjekom koji se zvao Big Red, otac mi je bio mrtav pijan u teretnom vagonu - vagon se počeo kotrljati - Big Red i ja nismo ga stigli - mjesecima nisam vidio svog oca. Vozio sam se dugačkim teretnim vlakom sve do Kalifornije, gotovo sam letio, bio je prvorazredan teretnjak, pustinjska strijela. Čitavim putem vozio sam se na puferu -možete zamisliti u kakvoj opasnosti, bio sam još dijete, nisam bio toga svjestan - stežući kruh pod rukom dok sam se drugom zakvačio oko poluge za kočnicu. Nije to priča, to je istina. Kad sam stigao u Los Angeles, tako sam bio željan mlijeka i vrhnja da sam se zaposlio u mljekari i odmah sam popio litru i pol gustog vrhnja i povraćao.- Jadni Dean - rekla je Marvlou i poljubila ga. On je ponosno zurio pred sebe. Volio ju je.Odjednom smo se vozili uz modre vode zaljeva, a u isto vrijeme zatreštala je na radiju neka veličanstvena luda skladba; bio je to nastup disk-džokeja iz New Orleansa, Chicken Jazz'n Gumbo, sve same lude džez-ploče, crnačke ploče, dok je disk-džokej govorio »Udri brigu na veselje!« Razveselili smo se kad smo pred sobom ugledali New Orleans u noći. Dean je protrljao ruke nad volanom. - Sad će biti veselja! - U sumrak smo ulazili u hučne ulice New Orleansa. - Ej, pomiriši tu rulju!- urlao je Dean, proturio lice kroz prozor i njuškao. - Ah! Bože! Život!- zaobišao je trolejbus. - Da! - Potjerao je kola i osvrtao se na sve strane za komadima. - Pogledaj ovu! - Zrak je u New Orleansu bio tako sladak da se činilo kao da se prostire u mekim maramama; a osjećao se miris rijeke i zaista se osjećao miris ljudi, i mulja, i melase, i svakovrsnih145Jack Kerouac

Page 70: Jack Kerouac - Na Cesti

tropskih isparavanja, i ispunjao nosnice još nedavno izložene suhom ledu sjevernjačke zime. Poskakivali smo na sjedalima. - A kuži ovu! -urlao je Dean pokazujući prstom na drugu ženu. - Oh, ljubim, ljubim, ljubim žene! Mislim da su žene prekrasne! Ljubim žene! - Pljuvao je kroz prozor; stenjao je; hvatao se za glavu. Goleme kapi znoja padale su mu s čela od pukog uzbuđenja i iscrpljenosti.Truckajući se dovezli smo se na trajekt za Algiers i počeli prelaziti rijeku Mississippi brodom. - Sad moramo svi izići i prokužiti rijeku i ljude i onjušiti svijet - rekao je Dean, žurno pokupio naočale i cigarete i iskočio iz kola kao igračka na pero. Slijedili smo ga. Naslonili smo se na ogradu i gledali kako se veliki smeđi otac voda valja iz Srednje Amerike poput bujice uništenih duša - noseći balvane iz Montane i mulj iz Dakote i otpatke iz Iowe i sve ono što se potopilo kod Three Forksa, gdje je čitava tajna započela u ledu. Zadimljeni New Orleans povlačio se na jednoj strani; stari sneni Algiers s iskrivljenim drvenim zidovima stao nas je pritiskivati s druge. Crnci su radili u vruće poslijepodne, potičući vatru u kotlovnici, tako da je sve bilo usijano i naše su gume zaudarale. Dean ih je gledao poskakujući na vrućini. Jurio je oko palube i uza stube dok su mu vrećaste hlače visjele na pola trbuha. Iznenada sam ga ugledao kako se znatiželjno uspinje na most. Očekivao sam da će poletjeti na krilima. Čuo sam njegov ludi smijeh preko čitava broda - Hi, hi, hi, hi, hi! - Marvlou je bila s njim. Sve je pretrčao za trenutak, vratio se s cijelom pričom, uskočio u kola upravo kad su svi trubili spremni da krenu i mi smo skliznuli s trajekta, mimoišavši dvoja-troja kola na uskom prostoru i začas jurili kroz Algiers.- Kamo? Kamo? - urlao je Dean.Odlučili smo se najprije malo urediti na nekoj benzinskoj postaji i raspitati se gdje Buli stanuje. Mala djeca igrala su se u snenom riječnom zalasku sunca; djevojke su prolazile u maramama i pamučnim bluzama, golih nogu. Dean je potrčao do kraja ulice da sve vidi. Ogledao se oko sebe; kimnuo je glavom; protrljao je trbuh. Veliki Ed sjedio je na stražnjem sjedalu, navukao šešir preko očiju i smiješio se Deanu. Ja sam sjedio na blatobranu. Marvlou je bila u ženskom zahodu. Pokraj obala obraslih grmljem, gdje su sićušni ljudi ribarili sa štapovima, i rukava delte koji su se pružali po zarumenjeloj zemlji, velika grbava rijeka usko-146Na cestivitlane glavne struje ovijala se oko Algiersa poput zmije, uz neku podmuklu tutnjavu. Pospani Algiers na poluotoku sa svim svojim pčelama i krčmicama mogao je jednog dana nestati, odnesen vodom. Sunce je iskosa sjalo, kukci su lepršali, užasne su vode stenjale.Pošli smo do kuće Starog Bulla Leeja, izvan grada, kraj riječnog nasipa. Nalazila se na cesti koja se pružala preko močvarnog polja. Kuća je bila trošna stara zgrada, okružena uleknutom verandom, sa žalosnim vrbama u dvorištu; trava je bila metar visoka, stari su plotovi bili nakrivljeni, stari hambari su se rušili. Nikoga nije bilo na vidiku. Dovezli smo se ravno u dvorište i ugledali vjedra za pranje na verandi iza kuće. Izišao sam i krenuo prema vratima na kojima je bila napeta mreža protiv komaraca. Jane Lee stajala je pred njima zaštitivši rukom oči od sunca. - Jane - rekao sam. - Ja sam. Došli smo.Znala je. - Da, znam. Buli sad nije ovdje. Je li ono tamo nekakva vatra ili tako nešto? - Oboje smo pogledali prema suncu.- Misliš sunce?- Naravno da ne mislim sunce - čula sam ondje sirene. Zar ne vidiš onaj čudnovati sjaj? - Bilo je to u smjeru New Orleansa; oblaci su bili neobični.- Ja ništa ne vidim - rekao sam.Jane je otpuhnula. - Uvijek isti stari Paradise.Tako smo se nas dvoje pozdravili poslije četiri godine; Jane je stanovala s mojom ženom i sa mnom u New Yorku. - A je li Galatea Dunkel ovdje? - upitao sam. Jane je još uvijek tražila nešto što će je uzbuditi; u to doba jela je tri tube benzedrinskog papira dnevno. Njezino lice, nekad punačko, germansko i ljupko, postalo je kameno, crveno i mršavo. Zarazila se poliom u New Orleansu i malo je šepesala. Dean i ostali stidljivo su se izvukli iz kola i smjestili se manje-više kao kod kuće. Galatea Dunkel izišla je iz svoje dostojanstvene povučeno-sti u stražnjem dijelu kuće da se nađe sa

Page 71: Jack Kerouac - Na Cesti

svojim mučiteljem. Galatea je bila ozbiljna djevojka. Bila je blijeda i činilo se kao da će svaki čas zaplakati. Veliki Ed prošao je rukom kroz kosu i rekao - zdravo. Uporno ga je promatrala.147JackKerouac- Gdje si bio? Zašto si mi to učinio? - i ružno je pogledala Deana; znala je kako stvari stoje. Dean uopće nije obraćao pažnju; on je sad želio samo hranu; upitao je Jane ima li što. Istog časa nastala je zbrka.Jadni Buli vratio se kući u svom teksaškom chevyju i zatekao svoj dom zaposjednut luđacima; ali pozdravio me nekom srdačnom toplinom, koju u njega davno nisam osjetio. Kupio je tu kuću u New Orleansu novcem koji je zaradio uzgajajući tropsku lozu u Texasu s nekim bivšim kolegom sa sveučilišta kojemu je otac, ludi paralitičar, umro i ostavio imetak. Sam Buli dobivao je pedeset dolara tjedno od svoje obitelji, što ne bi bilo tako loše da nije gotovo isto toliko trošio na droge - a i žena mu je bila skupa, proždirala je oko deset dolara na tjedan u benzedrinskim tubama. Njihov račun za hranu bio je najniži u državi; gotovo nikad nisu jeli; isto tako i djeca - to kao da im nije smetalo. Imali su dvoje krasne djece: osmogodišnju Dodie i malog Raya od godine dana. Ray je jurio okolo gol golcat po dvorištu, malo plavo dugino čedo. Buli ga je zvao »Mala zvijer« prema W. C. Fieldsu. Buli je došao kolima u dvorište i izvukao se iz auta kost po kost, i umorno nam prišao, s naočalama na nosu, u pustenom šeširu i otrcanom odijelu, dugačak, mršav, neobičan i škrt na riječima, rekavši: - Dakle, Sal, napokon ste stigli; hajdemo u kuću nešto popiti.Potrajalo bi čitavu noć kad bismo htjeli ispričati sve o Starom Bul-lu Leeju. Recimo sad samo da je bio učitelj, a može se ustvrditi da je imao puno pravo da poučava jer je sve svoje vrijeme provodio u učenju; ono što je naučio po njegovu je mišljenju zaslužilo naziv »životnih činjenica«, a učio je ne samo iz potrebe već zato što je želio. Povlačio je svojedobno svoje dugo, mršavo tijelo po cijelim Sjedinjenim Državama i po većem dijelu Europe i Sjeverne Afrike, samo da vidi što se događa; oženio se u Jugoslaviji bjeloruskom groficom da bi je trideset i neke spasio od nacista; postoji mnogo njegovih slika s internacionalnim kokainskim društvom tridesetih godina - banditi raščupane kose, naslonjeni jedni na druge; postoje i druge njegove slike na kojima nosi panama šešir i promatra ulice Algiersa; nikad više nije vidio bjelorusku groficu. Bio je živoder u Chicagu, barmen u New Yorku, sudski kurir u Newarku. U Parizu je sjedio za stolovima kavana promatrajući kako prolaze mrzovoljna francuska lica. U Ateni je podizao pogled sa svog ouza na, po njegovu mišljenju, najružniji narod na svijetu. U Istanbulu se probijao kroz gomile pušača opijuma i prodavača sagova, tra-148Na cestižeći činjenice. U engleskim hotelima čitao je Spenglera i Markiza de Sa-dea. U Chicagu je nakanio izvršiti prepad na tursku kupelj, oklijevao je svega dvije minute previše zbog čaše pića i završio s plijenom od samo dva dolara, zbog kojih je morao bježati. Sve je to činio samo da bi stekao neko iskustvo. Njegov je najnoviji predmet proučavanja bila narkomanija. Nalazio se u New Orleansu, hodao ulicama sa sumnjivim tipovima i obilazio lokale gdje se prodaje droga.Postoji jedna čudnovata priča iz njegovih fakultetskih dana koja ilustrira još jednu njegovu odliku: jednoga poslijepodneva bili su kod njega, u njegovom lijepo namještenom stanu, prijatelji na koktelu, kad je njegova kućna ljubimica, lasica, iznenada istrčala i ugrizla za zglob nekog elegantnog pedera sa šalicom u ruci i svi su s vriskom izjurili kroz vrata. Stari Buli je skočio, zgrabio pušku i rekao: »Opet je namirisala onog starog štakora« i mecima napravio rupu u zidu dovoljno veliku za pedeset štakora. Na zidu je visjela slika jedne ružne stare kuće s Cape Coda. Prijatelji su mu rekli: »Zašto si ovamo objesio ovu rugobu?«, a Buli je rekao: »Sviđa mi se zato što je ružna.« Čitav se njegov život odvijao u tom stilu. Jednom sam pokucao na njegova vrata u nekoj bijednoj kući u Šezdesetoj ulici u New Yorku i on mi je otvorio s krutim pustenim šeširom na glavi, odjeven samo u prsluk i duge prugaste paradne hlače; u ruci je držao lonac, u njemu je bila konoplja u zrnu, ptičja hrana, koju je on pokušavao zgnječiti da bi je mogao smotati u cigarete. Također je eksperimentirao kuhajući kodeinski sirup za kašalj dok se nije pretvorio u crnu masu - ali to nije bilo naročito uspjelo. Provodio je duge sate držeći na krilu Shakespearea - »besmrtnog barda«, kako

Page 72: Jack Kerouac - Na Cesti

ga je on nazivao. U New Orleansu počeo je provoditi duge sate sa zakonima Maja na krilu, i kad bi govorio, knjiga bi i dalje bila otvorena pred njim. Jednom sam upitao: »Što će se s nama dogoditi kad umremo?«, a on je rekao: »Kad umreš, naprosto si mrtav, to je sve.« Imao je zbirku lanaca u sobi koju je navodno upotrebljavao kad je išao na psihoanalizu; eksperimentirali su s narkoanalizom i ustanovili da Stari Buli ima sedam odvojenih ličnosti, i svaka postaje sve gora i gora idući prema dolje, dok na kraju ne postane mahniti luđak koga se mora okovati lancima. Vrhunska ličnost bila je engleski lord, a najniža idiot. Na pola puta bio je stari crnac koji je čekao u redu sa svima ostalima i govorio: »Neki jesu gadovi, neki nisu, tako ti je to na tom svijetu.«149JackKerouacBuli je osjećao sentimentalnu sklonost prema starim vremenima u Americi, a posebno prema 1910., kad se u ljekarnicama mogao dobiti morfij bez recepta i kad su Kinezi pušili opijum uvečer na prozorima, a zemlja je bila divlja i bučna i slobodna, prepuna obilja i svakovrsne slobode za svakoga. Više od svega mrzio je vašingtonsku birokraciju; odmah poslije nje liberale; zatim policajce. Cijelo je vrijeme provodio u pričanju i poučavanju. Jane mu je sjedila do nogu; ja također; Dean također; a nekad i Carlo Marx. Svi smo mi nekad učili od njega. Bio je siv, neupadljiv momak koga čovjek ne bi ni zapazio na ulici, osim ako ne bi bolje pogledao i primijetio njegovu ludu, koščatu lubanju, čudnovato mladenačka izgleda - poput nekog kanzaškog svećenika s egzotičnom, jedinstvenom vatrom i tajnama. Studirao je medicinu u Beču; studirao je antropologiju, čitao sve; a sada se napokon usredotočio na svoj životni posao, koji se sastojao od proučavanja samih pojava u ulicama života i noći. Sjedio je u svom naslonjaču; Jane je donosila piće, martinije. Zasloni su kraj njegova naslonjača bili uvijek navučeni, i danju i noću. To je bio njegov kut u kući. Na krilu su mu ležali zakonik Maja i zračna puška koju je povremeno podizao da bi gađao benzedrinske tube na drugoj strani sobe. Ja sam trčao naokolo postavljajući nove. Svi smo uzimali drogu i u međuvremenu razgovarali. Buli je bio znatiželjan da sazna razlog našeg putovanja. Pogledao je na nas stisnutih očiju i i'rktao, pfmp, što je podsjećalo na zvuk u praznom rezervoaru.- Dakle, Dean, želim da se malo smiriš i da mi kažeš zašto zapravo putuješ ovako preko cijele zemlje.Dean je uspio samo pocrvenjeti i reći: - Ah, pa znaš kako je to.- Sal, zašto ti ideš na Obalu?- Samo na nekoliko dana. Vraćam se na sveučilište.- Kako stoje stvari s ovim Edom Dunkelom? Kakav je on zapravo tip? - U tom trenutku Ed se mirio s Galateom u spavaćoj sobi; nije mu trebalo mnogo vremena. Nismo znali što da kažemo Bullu o Edu Dunkelu. Kad je vidio da ništa ne znamo o sebi, izvukao je tri štapića marihuane i rekao neka se poslužimo, večera će brzo biti gotova.- Nema ničega na svijetu što će ti bolje otvoriti tek. Jednom sam pojeo jeziv kosani odrezak iz kantine poslije marihuane i činilo mi se da jedem najukusnije jelo na svijetu. Tek sam se prošli tjedan vratio iz Hou-150Na cestistona, posjetio sam Dalea da se dogovorimo zbog naše tropske loze. Spavao sam jedno jutro u motelu, kad me iznenada neka eksplozija bacila iz kreveta. Neka prokleta budala ubila je svoju ženu u sobi do moje. Svi su stajali potpuno zbunjeni, a frajer se naprosto ukrcao u kola i odvezao i ostavio šerifu pušku na podu. Na kraju su ga uhvatili u Houmi, pijanog kao čep. Čovjek dan-danas više nije siguran u ovoj zemlji bez revolvera. - Podigao je kaput i pokazao nam svoj pištolj. Zatim je otvorio ladicu i pokazao nam ostatak svog arsenala. U New Yorku je jednom pod krevetom držao strojnicu. - Imam sad nešto bolje od toga - njemačku plinsku pušku, Scheintoth; pogledaj tu ljepoticu, ima samo jedan metak. Mogu pobiti stotinu ljudi ovom puškom i još uvijek bi mi ostalo dovoljno vremena da kidnem. Jedina je nevolja što imam samo jedan metak.- Nadam se da neću biti blizu kad to pokušaš - rekla je Jane iz kuhinje. - Kako ti znaš da je to plinski metak? - Buli je prezrivo otpuhnuo; on nikada nije obraćao pozornost na njezina dobacivanja, ali ih je čuo. Njegov odnos sa ženom bio je silno neobičan; razgovarali su do kasno u

Page 73: Jack Kerouac - Na Cesti

noć; Buli je volio voditi glavnu riječ i bez prijekida je govorio svojim suhoparnim, jednoličnim glasom, ona je pokušavala upasti, ali nikad nije uspjela; u zoru bi se umorio i tada bi Jane govorila, a on bi slušao, frkćući i otpuhujući. Ona je ludo voljela tog čovjeka, ali na neki mahniti način; nikada među njima nije bilo maženja i prenemaganja, samo razgovor i vrlo duboko zajedništvo koje nitko od nas nikad neće moći odgonetnuti. Nešto čudnovato bezosjećajno i hladno među njima bila je zapravo neka vrsta fluida kojim su jedan drugome prenosili vlastita suptilna treperenja. Ljubav je sve; Jane nikad nije bila više od tri metra daleko od Bulla i nikad nije propustila niti jednu riječ koju je on rekao, a on je, osim toga, govorio vrlo tiho.Dean i ja urlali smo o velikoj noći u New Orleansu i željeli smo da nas Buli provede po gradu. Ugušio je naše oduševljenje kao mokrom krpom. - New Orleans je vrlo dosadno mjesto. Protuzakonito je ići u crnačke četvrti. Barovi su neizdržljivo sumorni.Rekao sam: - Sigurno ima neki idealan bar u gradu.- Idealan bar u Americi ne postoji. Idealan bar je nešto čega u našem svijetu više nema. Devetsto desete bar je bio mjesto gdje su se ljudi sastajali za vrijeme ili poslije posla i u njemu je bio samo dugačak151JackKerouacšank, mjedene ograde, pljuvačnice, električni klavir za svirku, nekoliko zrcala i bačve viskija po deset centi čašica, uz bačve piva po pet centi krigla. A sad možeš naći samo krom, pijane ženske, čikove, neprijazne barmene, uzrujane vlasnike koji se motaju oko ulaza zabrinuti za svoje kožnate presvlake i za kršenje zakona; naprosto, užasna galama u krivo vrijeme i mrtvačka tišina kad uđe neki neznanac.Prepirali smo se oko barova. - U redu - rekao je - odvest ću vas večeras u New Orleans i pokazati vam što sam htio reći. - i namjerno nas je odveo u najdosadnije barove. Ostavili smo Jane s djecom, večera je bila završena; čitala je oglase o zaposlenju u njuorleanskom Times-Picayuneu. Upitao sam je traži li posao; rekla je samo da je to najzanimljiviji dio novina. Buli se odvezao u grad s nama i nastavio govoriti. - Samo polako, Dean, već ćemo stići, nadam se; stop, tu je trajekt, ne moraš nas odvesti ravno u rijeku. - Pridržao se za sjedište. Priznao mi je da je Dean postao gori. - Čini mi se da je sada usmjeren prema svojoj idealnoj sudbini, a to je prisilna psihoza začinjena mrvicom psihopatske neodgovornosti i nasilja. -Pogledao je Deana iskosa. - Ako pođeš u Kaliforniju s tim luđakom, nikad nećeš stići. Zašto ne ostaneš sa mnom u Nevv Orleansu? Kladit ćemo se na konje gore u Graetni i odmarati se u mom dvorištu. Imam zgodnu zbirku noževa i gradim metu za gađanje. Ima u gradu nekoliko dobrih komada, ako ti je trenutno do toga. - Otpuhnuo je. Bili smo na trajektu i Dean je iskočio iz kola i naslonio se na ogradu. Pošao sam za njim, ali Buli je i dalje sjedio u kolima, pušući pmf. Tajanstveni vijenac magle dizao se te noći nad smeđim vodama, zajedno s tamnim naplavljenim drvetom; a na drugoj strani blistao je New Orleans narančastim sjajem, s nekoliko mračnih brodova na svom porubu, sablasnih brodova iz Cerena omotanih maglom, sa španjolskim balkonima i orijentalnim ukrasima, sve dok čovjek nije došao bliže i vidio da su to naprosto stari teretnjaci iz Švedske i Paname. Plamen trajekta sjao je u noći; isti oni crnci rukovali su lopatom i pjevali. Stari Veliki Slim Hazard nekoć je radio na trajektu za Algiers kao radnik na palubi; to me podsjetilo i na Mississippi Genea; i dok je rijeka tekla iz srednje Amerike pod svjetlom zvijezda, znao sam, znao sam kao lud da je sve što sam ikad znao i što ću ikad znati Isto. Začudo, te noći dok smo prelazili trajektom s Bullom Leejem, neka je djevojka izvršila samoubojstvo bacivši se s palube; ili neposredno prije ili neposredno poslije nas; pročitali smo to drugi dan u novinama.152Na cestiObišli smo sve dosadne barove u francuskoj četvrti sa Starim Bullom i vratili se kući u ponoć. Te noći Marvlou je iskušala sve po redu; uzela je marihuanu, pilule za umirenje, benzedrin, alkohol, čak je zatražila od Starog Bulla da joj dade injekciju morfija, što on, naravno, nije učinio; umjesto toga dao joj je martini. Bila je tako zasićena elementima svih mogućih vrsta da je došla do mrtve točke i glupo stajala na verandi sa mnom. Buli je imao krasnu verandu. Pružala se oko čitave kuće;

Page 74: Jack Kerouac - Na Cesti

na mjesečini kraj žalosnih vrba ta je zgrada nalikovala na staru južnjačku palaču koja je znala i za bolje dane. U kući je sjedila Jane i čitala oglase o zaposlenju; Buli je u kupaonici uzimao svoju dozu droge, omotavši staru crnu kravatu oko nadlaktice i stegnuvši je zubima dok je zabadao iglu u svoju jadnu ruku s tisuću rupa; Ed Dunkel ispružio se s Galateom na masivnom bračnom krevetu na kojem Stari Buli i Jane nikad nisu spavali; Dean je pravio cigarete od marihuane; a Marvlou i ja oponašali smo južnjačku aristokraciju.- Ah, gospođice Lou, da znate kako ste večeras nadasve ljupki i milovidni.- Od srca vam hvala, Crawforde, tako mi prudi slušati vaše slatkeriječi.Vrata su se neprestano otvarala oko zavojite verande i likovi naše tužne drame u američkoj noći neprestano su izvirivali da ustanove gdje se nalaze ostali. Napokon sam pošao sam u šetnju do nasipa. Želio sam sjediti na muljevitoj obali i kužiti rijeku Mississippi; umjesto toga morao sam je gledati pritisnuvši nos o žičanu ogradu. Kad počneš dijeliti ljude od njihovih rijeka, što ti ostaje? - Birokracija! - kaže Stari Buli; on sjedi s Kafkom na krilu, svjetiljka gori iznad njega, on otpuhuje pmf. Njegova stara kuća škripi. A balvani iz Montane kotrljaju se po crnoj rijeci noći. - Ništa drugo nego birokracija. I sindikati! Naročito sindikati! - Ali crni smijeh opet će se čuti.1537.Čuo se i ujutro, kad sam svjež rano ustao i zatekao Starog Bulla i Deana u dvorištu iza kuće. Dean je imao na sebi radnički kombinezon pomoćnika s benzinske crpke i pomagao je Bullu. Buli je pronašao golemi komad debelog trulog drveta i rašljastim je čekićem očajnički izvlačio čavliće koji su bili duboko zabijeni u drvo. Zurili smo u čavle; bilo ih je na tisuće; bili su poput crva.- Kad izvučem sve ove čavle iz ovoga, sagradit ću sebi policu koja će trajati tisuću godina! - rekao je Buli dok mu je svaka kost drhtala od dječačkog oduševljenja. - Shvaćaš li ti, Sal, da se police, koje se dandanas erade. lome Dod teretom sitnica na niima već nakon šest mieseci¦ i j jili se naprosto sruše? Isto se događa s kućama i s odjećom. Ovi su gadovi izumili plastični materijal za gradnju od kojega bi kuće mogle trajati vječno. I gume. Milijuni Amerikanaca ubijaju se godišnje s oštećenim gumama koje se ugrijavaju na cesti i eksplodiraju. Mogle bi se napraviti gume koje nikad ne eksplodiraju. Ista je stvar s praškom za zube. Postoji nekakva guma koju su izumili i koju neće nikome pokazati, od koje, ako je žvačeš kao dijete, nećeš imati pokvaren zub do kraja života. Isto je s odjećom. Mogli bi praviti odjeću koja traje vječno. Ali oni više vole praviti jeftinu robu tako da svatko mora dalje raditi i prijavljivati se na porti kad dolazi i organizirati se u mrzovoljne sindikate i povlačiti se unaokolo, dok se veliki plijen dijeli u Washingtonu i Moskvi. - Podigao je velik komad trula drveta. - Je li da bi ovo mogla postati savršena polica?154Na cestiBilo je rano ujutro, energija mu je bila na vrhuncu. Jadnik je uzimao toliko droge da je veći dio dana mogao izdržati samo u svom stolcu, uz svjetiljku upaljenu usred bijela dana, ali ujutro je bio veličanstven. Počeli smo bacati noževe na cilj. Rekao je da je vidio jednog Ara-pina u Tunisu koji je mogao pogoditi čovjeka u oko s trideset metara. To ga je podsjetilo na njegovu tetku, koja je trideset i neke šetala po kazbi. - Bila je s grupom turista s vodičem. Na malom prstu imala je dijamantni prsten. Naslonila se na zid da se na trenutak odmori, a jedan Arapin je pritrčao i prisvojio njezin prstenjak prije nego što je uspjela vrisnuti -nemoj! Iznenada je shvatila da nema malog prsta. Hi-hi-hi-hi-hi-hi! -Kad se smijao, stisnuo bi usne tako da bi mu smijeh izlazio iz trbuha, iz velike daljine, i sav bi se savio oslonjen o koljena. Dugo se smijao. - Hej, Jane - zaurlao je veselo. - Baš sam pričao Deanu i Salu o svojoj tetki u kazbi!- Čula sam te - rekla je ona kroz divno, toplo, južno jutro s kuhinjskih vrata. Veliki krasni oblaci lebdjeli su nad nama, oblaci iz doline koji su u čovjeku izazivali osjećaj prostranstva stare trošne svete Amerike od zaljeva do zaljeva i od rta do rta. Buli je bio pun energije i živahnosti. - Čujte, jesam li vam ikad pričao o Daleovu ocu? To vam je najsmješniji starac što se može zamisliti. Kljenut mu je zahvatila prednji dio mozga, tako da više nije bio odgovoran ni za što što mu je

Page 75: Jack Kerouac - Na Cesti

padalo na um. Imao je kuću u Texasu i stolari su mu radili po dvadeset četiri sata dnevno dograđujući nova krila. On bi skočio usred noći i rekao: »Neću to prokleto krilo; stavite ga onamo.« Stolari su morali sve srušiti i početi iznova. U zoru bi ih vidio kako zabijaju i rade novo krilo. Tada bi starcu sve dosadilo i rekao bi: »Neka vrag sve nosi, ja bih išao u Maine!« i ukrcao bi se u kola i odvezao sa sto šezdeset na sat - veliki oblaci pilećeg perja slijedili su ga stotine kilometara. Zaustavio bi kola usred nekog teksaškog grada, tek toliko da iziđe i kupi viskija. Promet bi trubio na sve strane oko njega, a on bi istrčao iz dućana urlajući. »Preftanite f tom galamom finje proklete!« Peskao je; kad čovjek ima tu vrstu kljenuti, onda pseka, hoću reći peska. Jedne noći došao je do moje kuće u Cinci-natiju, zatrubio i rekao: »Iziđi, idemo u Texas posjetiti Dalea.« Vraćao se iz Mainea. Tvrdio je da je kupio kuću - oh, napisali smo mi priču o njemu na sveučilištu, opisali smo jedan jezivi brodolom i ljude u vodi koji se očajnički hvataju za rubove čamca za spašavanje, a starac je unu-155JackKerouactra s mačetom i udara ih po prstima. »Gubite fe, finje proklete, ja fam vlafnik broda!« Uh, bio je strašan. Mogao bih vam cijeli dan pričati o njemu. Čujte, zar nije krasan dan?Zaista je bio krasan. Blagi zefiri puhali su s nasipa; već zbog toga vrijedilo je putovati. Ušli smo u kuću za Bullom da izmjerimo zid za policu. Pokazao nam je stol u blagovaonici koji je sam napravio. Bio je napravljen od šest palaca debelog drveta. - Ovaj će stol trajati tisuću godina! - rekao je Buli, luđački se naginjući prema nama dugim mršavim licem. Lupio je šakom po stolu.Uvečer bi sjedio za tim stolom, prebirući hranu i bacajući kosti mačkama. Imao je sedam mačaka. - Ljubim mačke. Naročito volim one koje cvile kad ih držim nad kadom. - Inzistirao je da nam to pokaže; netko je bio u kupaonici. - Ništa - rekao je - sad ne možemo. Znate, posvađao sam se s prvim susjedima. - Pripovijedao nam je o susjedima; bilo je to brojno pleme s umišljenom dječurlijom koja je bacala kamenje preko rasklimanog plota na Dodie i Raya, a katkada i na Starog Bulla. Opomenuo ih je neka prestanu; starac je istrčao u dvorište i zaurlao nešto na portugalskom. Buli je pošao u kuću i vratio se s puškom na koju se skromno naslonio; nevjerojatna grimasa iskrivila mu je lice pod dugim obodom šešira, čitavo tijelo izvijalo se podmuklo i zmijski dok je čekao, groteskan, mršav, kao osamljeni klaun pod oblacima. Pri pogledu na njega Portugalcu vjerojatno se pričinilo da vidi nešto iz starog, opakog sna.Pretraživali smo dvorište da pronađemo što bismo radili. Buli je podizao golemi plot da bi se ogradio od napasnih susjeda; bilo ga je nemoguće završiti, posao je bio prevelik. Malo ga je uzdrmao da nam pokaže kako je čvrst. Iznenada se umorio i utihnuo, ušao u kuću i išče-znuo u kupaonici da uzme svoju dozu droge prije ručka. Izišao je staklenih očiju i smiren sjeo pod upaljenu svjetiljku. Sunčane zrake slabašno su virkale iza spuštenih žaluzina. - Čujte, momci, zašto ne biste iskušali moj orgonski akumulator? Dat će vam malo energije. Ja poslije toga uvijek odjurim sa sto pedeset na sat do najbližeg kupleraja - ho-ho- ho! - Bio je to njegov »smiješni« smijeh - kad se zapravo nije smijao. Orgonski akumulator običan je sanduk, dovoljno velik da u njega sjedne čovjek na stolcu: sloj drveta, sloj metala i još jedan sloj drveta upijaju orgone iz atmosfere i zadržavaju ih dovoljno dugo da ljudsko tijelo ap-156NA CESTIsorbira više nego što je uobičajeno. Prema Reichu, orgoni su poticajni atmosferski atomi životnog načela. Ljudi dobivaju rak zato što im ponesta-je orgona. Stari Buli je mislio da će se njegov orgonski akumulator usavršiti ako drvo koje upotrebljava bude organsko koliko je god to moguće, pa je privezao bujno lovorovo lišće i grančice na svoju mističnu kolibicu. Stajao je tako u vrelom, ravnom dvorištu, razlistani stroj pretrpan i pokriven mani-jačkim izumima. Stari Buli skinuo je odjeću i ušao u stroj da sjedi i razmišlja nad svojim pupkom. - Znaš, Sal, poslije ručka otići ćemo se ti i ja malo kladiti na konje kod onog starog u Graetni. - Bio je veličanstven. Poslije ručka drijemao je na svom stolcu, položivši zračnu pušku na krilo dok mu se mali Ray ovio oko vrata i spavao. Bio je to ljubak prizor, otac i sin, otac koji zacijelo nikad neće biti dosadan svom sinu, čim se bude izmišljalo što će se raditi i o čemu će se razgovarati. Trgnuo se iz sna i zagledao u mene. Trebala mu

Page 76: Jack Kerouac - Na Cesti

je čitava minuta da me prepozna. - Zašto zapravo ideš na Obalu, Sal? - upitao je i začas opet zaspao.Poslijepodne smo otišli do Graetne, samo Buli i ja. Vozili smo se njegovim starim chevyjem. Deanov hudson bio je nizak i gladak; Bul-lov chevy bio je visok i raskliman. Sve je bilo baš kao 1910. Kladionica se nalazila kraj obale u velikom baru s kromom i kožom, koji se u stražnjem dijelu otvarao u golemu dvoranu gdje su podaci i brojevi bili izvješeni na zidovima. Frajeri iz Louisiane motali su se unaokolo s tiketima. Buli i ja popili smo pivo i Buli je nemarno odšetao do automata i ubacio u njega pola dolara. Brojčanici su izbacili »Zgoditak« - »Zgoditak« -»Zgoditak« i posljednji je »Zgoditak« stajao samo trenutak, a onda se ponovno spustio na »Nulu«.Izgubio je više od stotinu dolara za dlaku. - K vragu! - urlao je Buli. - Ovo je sve namješteno. Jasno se vidjelo. Već sam imao zgoditak, ali gaje mehanizam vratio. E pa, što se može?! - Proučavali smo tiket. Nisam se godinama kladio na konje i zbunjivala su me sva ta nova imena. Jedan konj, koji se zvao Veliki tata, načas me zanio, jer sam se sjetio svog oca koji se nekad sa mnom kladio na konje. Upravo sam to htio spomenuti Starom Bullu, kad je on rekao: - Pa mislim da ću pokušati s ovim Crnim gusarom.Napokon sam izrekao: - Veliki tata podsjeća me na mog oca.157JackKerouacOn je razmišljao samo trenutak, dok su me njegove jasne modre oči tako hipnotički promatrale da nisam mogao reći što misli ni gdje se nalazi. Zatim se otišao kladiti na Crnog gusara. Veliki tata je pobijedio i donio pedeset na jedan.- Do vraga! - rekao je Buli. - Mogao sam biti pametniji, već sam i prije imao takva iskustva. Oh, kad ćemo napokon naučiti?- Kako to misliš?- Mislim na Velikog tatu. Ti si imao predosjećaj, dječače, predosjećaj. Samo totalni idioti ne obraćaju pažnju na predosjećaje. Kako znaš da ti tvoj otac, koji je bio iskusan kladilac, nije naprosto u jednom trenutku nagovijestio da će Veliki tata pobijediti u utrci? To je ime u tebi izazvalo neki osjećaj, on se poslužio imenom da ti prenese poruku. 0 tome sam mislio kad si to spomenuo. Moj rođak u Missouriju kladio se jednom na konja čije ga je ime podsjećalo na njegovu majku, i konj je dobio i donio mu velik dobitak. Isto se dogodilo danas poslijepodne. -Stresao je glavom. - Ah, idemo. Ovo je posljednji put što se kladim na konje dok si ti kraj mene. Svi me ti predosjećaji dovode do ludila. - U kolima, dok smo se vozili kući, rekao mi je: - Čovječanstvo će jednog dana shvatiti da smo mi zapravo u vezi s mrtvima i s drugim svijetom, ma što on bio; u ovom trenutku mogli bismo predvidjeti, kad bismo samo upotrijebili dovoljno duhovne snage, što će se dogoditi sljedećih stotinu godina i mogli bismo poduzeti korake da izbjegnemo sve moguće katastrofe. Kad čovjek umre, njegov mozak podliježe nekoj mutaciji o kojoj mi sada ništa ne znamo, ali koja će jednog dana biti vrlo jasna, ako se učenjaci ozbiljno prihvate posla. Te gadove sad zanima samo mogu li dignuti svijet u zrak.Pričali smo Jane o tome. Otpuhnula je s prezirom. - Meni to zvuči glupo. - Mahala je metlom po kuhinji. Buli je otišao u kupaonicu po svoju popodnevnu porciju.Vani na cesti Dean i Ed Dunkel igrali su košarku s loptom male Dodie i kantom za vodu koju su zakvačili na uličnu svjetiljku. Pridružio sam im se. Zatim smo se bacili na pokazivanje atletskih sposobnosti. Dean me silno zaprepastio. Dao je Edu i meni da držimo željeznu šipku podignutu do struka i bez zaleta skočio preko nje sastavljenih peta. -Hajde, podignite je! - Podizali smo je dok nam nije bila u visini prsiju. Još uvijek je preskakivao s lakoćom. Zatim je pokušao skok sa zaletom i158Na cestiskočio barem dvadeset stopa i više. Onda sam se s njim utrkivao niz cestu. Ja trčim sto jardi za 10,5. Prešao me kao vjetar. Dok smo trčali, imao sam ludu viziju Deana kako trči kroz cijeli svoj život isto ovako- ispruživši koščato lice prema životu, mašući rukama, znojna čela, nogu koje promiču kao noge Groucha Marxa, urlajući: - Da! Da, stari, brz si, nema što! - Ali nitko nije bio tako brz kao on, o

Page 77: Jack Kerouac - Na Cesti

tome nema sumnje. Zatim je Buli izišao s nekoliko noževa i počeo nam pokazivati kako možemo razoružati napadača u mračnoj uličici. Ja sam mu opet pokazao izvrstan trik, koji se sastoji u tome da se padne na zemlju pred protivnikom, da ga se obuhvati člancima, prebaci na ruke i zahvati njegove ručne zglobove nelsonom. Rekao je da je to dosta dobro. On mi je pokazao nekoliko ju-jitsu zahvata. Mala Dodie pozvala je svoju majku na verandu i rekla: - Gledaj ove glupe muškarce!- Bila je tako slatko napuhano malo stvorenjce da Dean nije mogao skinuti pogleda s nje.- Ej! Čekaj dok ta odraste! Možeš li je zamisliti kako se šepiri niz Canal Street s tim slatkim očima? Ah! Oh! - zazviždao je kroz zube.Proveli smo ludi dan usred New Orleansa šetajući s Dunkelovi-ma. Dean je toga dana bio sav izvan sebe. Kad je ugledao teretne vagone t&no na kolodvoru, htio mi je pokazati sve odjednom. - Postat ćeš ti kočničar prije nego što se rastanemo! - On i ja i Ed Dunkel trčali smo preko tračnica i uskočili u teretni vagon svaki na drugom mjestu, Marvlou i Galatea čekale su u autu. Vozili smo se vlakom oko pola kilometra do dokova, mašući skretničarima i prometnicima. Pokazali su mi kako se pravilno silazi s vagona u kretanju; prvo spustiš jednu nogu i pustiš da vlak odmakne, zatim se okreneš i spustiš i drugu nogu. Pokazali su mi vagone hladnjače, odjeljke za led koji mogu poslužiti za vožnju u svakoj zimskoj noći u nizu praznih vagona. - Sjećaš se što sam ti pričao kako sam se vozio od New Mexica do Los Angelesa? - povikao je Dean.- Ovako sam visio...Vratili smo se djevojkama jedan sat prekasno i naravno da su bile bijesne. Ed i Galatea odlučili su unajmiti sobu u New Orleansu i ostati ondje raditi. To je Bullu odgovaralo, jer mu je već bilo dosta čitave bande. Poziv je i onako zapravo glasio na mene samoga. U prvoj sobi, gdje su spavali Dean i Marvlou, svuda po podu bilo je mrlja od159JackKerouacdžema i kave i praznih tuba benzedrina; osim toga, to je bila Bullova radionica, pa se nije mogao baviti svojim policama. Jadna Jane bila je silno iznervirana Deanovim neprestanim skakutanjem i trčkaranjem. Čekali smo da stigne moj sljedeći veteranski ček; tetka je obećala da će ga poslati. Tada smo krenuli, nas troje - Dean, Marvlou, ja. Kad je stigao ček, shvatio sam da mi je silno teško tako iznenada ostaviti Bullovu prekrasnu kuću, ali Dean je bio prepun energije i spreman za akciju.U tužnom rumenom sumraku napokon smo sjeli u kola, a Jane, Dodie, mali Ray, Buli, Ed i Galatea stajali su oko nas u visokoj travi i smiješili se. Bio je to oproštaj. U posljednjem trenutku Dean i Buli imali su mali nesporazum zbog novca; Dean je htio uzajmiti od njega; Buli je rekao da to ne dolazi u obzir. To se neraspoloženje vuklo još od teksaš-kih dana. Žicar Dean izazivao je postupno antagonizam u ljudima. On se luđački hihotao i uopće mu nije bilo stalo; trljao je šlic na hlačama, zavukao prst u haljinu Marvlou, štipao je po koljenu, pjenio se oko usta i rekao: - Zlato, ti znaš i ja znam da je među nama napokon sve kako treba, iznad bilo kakve apstraktne definicije u metafizičkim pojmovima ili bilo kakvim pojmovima koja bi htjela istaknuti ili slatko nametnuti ili prisjetiti se... - i tako dalje, i kola su poletjela i opet smo bili na putu u Kaliforniju.1608.Kakav je to osjećaj kad kolima odlaziš od ljudi i oni postaju sve manji na obzoru dok se i te male točkice ne raziđu? - To je taj preveliki svijet koji nas nadsvođuje, to je oproštaj. Ali mi pognuti jurimo u susret sljedećem ludom pothvatu pod nebesima.Vozili smo se kroz sparno staro svjetlo Algiersa, i opet na trajektu, opet prema muljem poprskanim, ružnim starim brodovima na drugoj strani rijeke, opet na Canal Street i iz nje; na dvosmjernu autocestu prema Baton Rougeu u ljubičastoj tami; tu smo skrenuli na zapad i prešli Mississippi na mjestu koje se zove Port Allen. Port Allen - gdje je rijeka samo kiša i ruže u maglovitoj bockavoj tmini i gdje smo skrenuli na velikom zavoju u žutom svjetlu za maglu i iznenada ugledali veliku crnu masu pod mostom i opet prešli vječnost. Što je rijeka Mississippi? Isprana gruda zemlje u kišnoj noći, tiho pljuskanje s umornih obala Missou-rija, otapanje, valjanje plimom niz vječno riječno korito, prinos smeđim pjenama, putovanje vodom uz beskonačne doline i stabla i nasipe, sve niže, sve niže uz Memphis, Greenville, Eudoru, Vicksburg, Natchez, Port Allen, Port Orleans i pa

Page 78: Jack Kerouac - Na Cesti

niz deltu, uz Potash, Venice i u veliki zaljev i dalje.Uključili smo radio na program detektivskih priča, a dok sam gledao kroz prozor, vidio sam natpis s riječima služite se coopero-vom bojom, pa sam rekao: - U redu, hoću - i tako smo jurili preko tajnovite noći luizijanskih ravnica, kroz Lawtell, Eunice, Kinder i DeQuin-161JackKerouacdžema i kave i praznih tuba benzedrina; osim toga, to je bila Bullova radionica, pa se nije mogao baviti svojim policama. Jadna Jane bila je silno iznervirana Deanovim neprestanim skakutanjem i trčkaranjem. Čekali smo da stigne moj sljedeći veteranski ček; tetka je obećala da će ga poslati. Tada smo krenuli, nas troje - Dean, Marvlou, ja. Kad je stigao ček, shvatio sam da mi je silno teško tako iznenada ostaviti Bullovu prekrasnu kuću, ali Dean je bio prepun energije i spreman za akciju.U tužnom rumenom sumraku napokon smo sjeli u kola, a Jane, Dodie, mali Ray, Buli, Ed i Galatea stajali su oko nas u visokoj travi i smiješili se. Bio je to oproštaj. U posljednjem trenutku Dean i Buli imali su mali nesporazum zbog novca; Dean je htio uzajmiti od njega; Buli je rekao da to ne dolazi u obzir. To se neraspoloženje vuklo još od teksaš-kih dana. Žicar Dean izazivao je postupno antagonizam u ljudima. On se luđački hihotao i uopće mu nije bilo stalo; trljao je šlic na hlačama, zavukao prst u haljinu Marvlou, štipao je po koljenu, pjenio se oko usta i rekao: - Zlato, ti znaš i ja znam da je među nama napokon sve kako treba, iznad bilo kakve apstraktne definicije u metafizičkim pojmovima ili bilo kakvim pojmovima koja bi htjela istaknuti ili slatko nametnuti ili prisjetiti se... - i tako dalje, i kola su poletjela i opet smo bili na putu u Kaliforniju.1608.Kakav je to osjećaj kad kolima odlaziš od ljudi i oni postaju sve manji na obzoru dok se i te male točkice ne raziđu? - To je taj preveliki svijet koji nas nadsvođuje, to je oproštaj. Ali mi pognuti jurimo u susret sljedećem ludom pothvatu pod nebesima.Vozili smo se kroz sparno staro svjetlo Algiersa, i opet na trajektu, opet prema muljem poprskanim, ružnim starim brodovima na drugoj strani rijeke, opet na Canal Street i iz nje; na dvosmjernu autocestu prema Baton Rougeu u ljubičastoj tami; tu smo skrenuli na zapad i prešli Mississippi na mjestu koje se zove Port Allen. Port Allen - gdje je rijeka samo kiša i ruže u maglovitoj bockavoj tmini i gdje smo skrenuli na velikom zavoju u žutom svjetlu za maglu i iznenada ugledali veliku crnu masu pod mostom i opet prešli vječnost. Stoje rijeka Mississippi? Isprana gruda zemlje u kišnoj noći, tiho pljuskanje s umornih obala Missou-rija, otapanje, valjanje plimom niz vječno riječno korito, prinos smeđim pjenama, putovanje vodom uz beskonačne doline i stabla i nasipe, sve niže, sve niže uz Memphis, Greenville, Eudoru, Vicksburg, Natchez, Port Allen, Port Orleans i pa niz deltu, uz Potash, Venice i u veliki zaljev i dalje.Uključili smo radio na program detektivskih priča, a dok sam gledao kroz prozor, vidio sam natpis s riječima slu2ite se coopero-vom bojom, pa sam rekao: - U redu, hoću - i tako smo jurili preko tajnovite noći luizijanskih ravnica, kroz Lawtell, Eunice, Kinder i DeCjuin-161Jack Kerouaccy, oronule zapadne gradove koji su postajali sve više nalik na močvarne rukavce, dok nismo došli u Sabine. U Old Opelousasu pošao sam u dućan mješovitom robom kupiti kruha i sira, dok je Dean preuzeo brigu oko benzina i ulja. Bila je to obična baraka; čuo sam kako obitelj u stražnjem dijelu večera. Čekao sam trenutak; oni su i dalje razgovarali. Uzeo sam kruh i sir i išuljao se kroz vrata. Imali smo jedva dovoljno novaca da stignemo do San Francisca. U međuvremenu je Dean uzeo veliki paket cigareta na benzinskoj postaji i bili smo opskrbljeni za putovanje - benzinom, uljem, cigaretama i hranom. Što lopovi ne znaju! Krenuo je ravno dalje cestom.Negdje blizu Starksa ugledali smo jarko rumenilo na nebu pred nama; pitali smo se što je to; za trenutak smo već prolazili kraj njega. Bila je to vatra iza drveća; mnogo je automobila bilo parkirano na cesti. Valjda je to bio nekakav piknik na kojem se pekla riba, a s druge strane moglo je biti bilo što. Krajolik je postao neobičan i čudnovat u blizini Deweyvillea. Iznenada smo se našli u močvari.

Page 79: Jack Kerouac - Na Cesti

- Što misliš, stari, kako bi bilo da sad u ovim močvarama nađemo neku špelunku s džezom, s velikim crnim frajerima koji cvile blues uz gitare i piju jeftini viski i daju nam znakove?- Zamisli!Bilo je to tajnovito područje. Kola su išla po zemljanom putu uzdignutom nad močvarama koji se strmo rušio s obje strane, isprepleten lozom. Prošli smo kraj nekog priviđenja; bio je to crnac u bijeloj košulji koji je hodao raširenih ruku podignutih prema kao tinta crnim nebesima. Mora da se molio ili zazivao kletvu. Projurili smo tik uz njega; kad sam provirio kroz stražnji prozor, vidio sam mu bijele oči. - Hej! rekao je Dean. - Pazi! Bolje da se ne zaustavljamo u ovom kraju. - Na jednom mjestu zapeli smo na raskrižju i ipak smo zaustavili kola. Dean je isključio prednja svjetla. Bili smo okruženi velikom šumom vinorodnih čokota u kojima smo gotovo mogli čuti puzanje milijun zmija mokasina. Jedino što se vidjelo bilo je crveno ampersko dugme na ploči za instrumente u hudsonu. Marylou je vrištala od straha. Počeli smo se smijati kao luđaci da je još više preplašimo. I mi smo bili preplašeni. Htjeli smo se izvući iz ovog carstva zmija, ove umorne blatne tmine, i odjuriti natrag na poznato američko tlo, u stočarske gradove. U zraku se osjećao162Na cestimiris nafte i mrtve vode. Bio je to rukopis noći koji nismo znali pročitati. Negdje je zahukala sova. Nasumce smo pošli jednim od zemljanih putova i ubrzo smo prelazili opaku staru rijeku Sabine, koja je krivac za sve te močvare. Sa zaprepaštenjem smo ugledali velike tornjeve svjetla pred sobom. -Texas! To je Texas! Beaumont, grad nafte! - Golemi rezervoari za naftu i rafinerije izdizali su se iz tame kao gradovi u uljevitom mirisnom zraku.- Drago mi je što smo se izvukli odavde - rekla je Marvlou. -Idemo dalje slušati krimiće.Projurili smo kroz Beaumont, preko rijeke Trinitv kod Libertvja i ravno prema Houstonu. Sad se Dean raspričao o svom boravku u Houstonu 1947. - Hassel! Onaj ludi Hassel! Tražim ga kamo god idem i nikako ga ne mogu pronaći. Kad smo dolazili ovamo u Texas, uvijek se s njim nešto događalo. Dovezli bismo se s Bullom po hranu, a Hassel bi iščeznuo. Onda smo ga morali tražiti po svim streljanama u gradu. -Ulazili smo u Houston. - Obično smo ga morali tražiti ovdje u crnačkom dijelu grada. Znaš, bacio bi se na svirku sa svakim ludim džezistom kojeg je sreo. Jedne noći izgubili smo ga i unajmili hotelsku sobu. Trebalo je da donesemo led za Jane jer joj se hrana počela kvariti. Trebalo nam je dva dana da pronađemo Hassela. I mene je počelo hvatati -zurio sam u žene koje su kupovale poslijepodne baš ovdje, u centru, po samoposluživanjima - projurili smo kraj njih u pustoj noći - i pronašao sam jednu perfektnu tupu malu, koja je bila sasvim ćaknuta, samo je lutala i pokušavala ukrasti naranču. Bila je iz VVvominga. Imala je tako savršeno tijelo da se moglo usporediti samo s njezinim idiotskim mozgom. Nešto je blebetala kad sam je pronašao i odveo u sobu. Buli se opio dok je pokušavao napiti neku mladu Meksikanku. Carlo je pisao pjesme pod djelovanjem heroina. Hassel se nije pojavio kraj džipa sve do pola noći. Pronašli smo ga kako spava na stražnjem sjedalu. Led se potpuno rastopio. Hassel je rekao da je uzeo oko pet pilula za spavanje. Stari moj, kad bi me pamćenje služilo onako kao što me služi mozak, mogao bih ti ispričati svaku pojedinost o onome što smo radili. Ah, ali znamo mi vrijeme. Sve će se na kraju riješiti samo od sebe. Mogao bih zatvoriti oči i ova bi se stara kola pobrinula sama za sebe.Praznim houstonskim ulicama u četiri sata ujutro iznenada je projurio momak na motociklu, sav iskićen i ukrašen blistavim gumbima,163JackKerouacs vizirom, u glatkom crnom kaputiću, teksaški pjesnik noći, s djevojkom koja mu se prihvatila za leđa kao indijansko dojenče dok joj je kosa vijorila, i usmjeren prema naprijed pjevao je: »Houston, Austin, Fort Worth, Dallas - a možda i Kansas City - i možda stari Antone, aaa!« Izgubili su nam se iz vida. - Hej! Kužiš onu perfektnu mačku što mu se drži oko pasa! Dajmo gas! - Dean ih je pokušao sustići. - Eto, zar ne bi bilo dobro kad bismo se mogli skupiti i raspaliti pravi tulum svi zajedno, i da je svatko ugodan i dobar i pristojan, bez prepirke, bez djetinjastih pobuna ili tjelesnih pritužbi krivo shvaćenih i tako nešto? Ah! Ali znamo mi vrijeme. - Sagnuo se nad volanom i potjerao kola.

Page 80: Jack Kerouac - Na Cesti

Iza Houstona njegova je energija, premda velika, splasnula, pa sam ja vozio. Kiša je počela padati baš kad sam preuzeo volan. Sad smo se našli na velikoj teksaškoj ravnici i Dean je točno govorio: - Voziš i voziš, a drugi dan uvečer još si uvijek u Texasu. - Kiša je lijevala kao iz kabla. Vozio sam kroz oronuli mali stočarski grad s blatnom glavnom ulicom i našao se u slijepoj ulici. »Ej, što ću sada?« Oboje su spavali. Okrenuo sam se i polako vozio natrag kroz grad. Nigdje nije bilo ni žive duše i ni jednog svjetla. Iznenada se konjanik u kišnom ogrtaču pojavio u svjetlu mojih reflektora. Bio je šerif. Imao je na glavi golem šešir kojem se obod spustio na kiši. - Gdje je put za Austin? - Uljudno mi je odgovorio i krenuo sam. Izvan grada iznenada sam ugledao dva reflektora kako svijetle ravno u mene u pljusku. Hop, pomislio sam da sam na pogrešnoj strani ceste; polako sam skrenuo desno i našao se duboko u blatu; vratio sam se opet na cestu. Reflektori su još uvijek išli ravno na mene. U posljednjem sam trenutku shvatio da je drugi vozač na pogrešnoj strani ceste i da toga nije svjestan. Vozeći četrdeset i pet na sat skrenuo sam u blato; bilo je ravno, nije bilo jarka, Bogu hvala. Kola koja su napravila prekršaj zaustavila su se. Četiri namrgođena težaka, umakli s posla da se napiju u društvu, svi u bijelim košuljama, prljavih smeđih mišica, sjedili su i tupo me gledali u noći. Vozač je bio pijan kao i ostali.Rekao je: - Gdje je put za Houston? - Pokazao sam palcem iza sebe. Iznenada, kao da me grom ošinuo, shvatio sam da su oni to učinili namjerno samo da bi pitali za smjer, kao što vam prosjak prilazi na pločniku prepriječivši vam put. Tužno su zurili u pod svog automobila, po kojem su se kotrljale prazne boce, i uz zveket se odvezli. Pokrenuo164Na cestisam kola; zapela su u blatu dubokom više od četvrt metra. Uzdahnuo sam u kišovitoj teksaškoj pustoši.- Dean - rekao sam - probudi se! -Što?- Zapeli smo u blatu.- Što se dogodilo? - Rekao sam mu. Kleo je sve po redu. Navukli smo stare cipele i džempere i izvukli se iz automobila u opći potop. Podmetnuo sam leda pod stražnji blatobran i gurao i podizao; Dean je podmetnuo lance pod šištave kotače. Za jednu minutu bili smo prekriveni blatom. Probudili smo Marvlou usred tog užasa i kazali joj da tjera motor dok mi guramo. Izmučeni hudson upinjao se i upinjao. Iznenada je poskočio i odskliznuo se preko ceste. Marvlou ga je zadržala u posljednji čas, tako da smo uspjeli ući. I time je posao bio završen - oduzeo nam je trideset minuta i bili smo do kože mokri i jadni.Zaspao sam, potpuno ulijepljen blatom; a ujutro kad sam se probudio, blato se skrutnulo, a vani je bio snijeg. Bili smo blizu Frede-ricksburga na visoravnima. Bila je to jedna od najstrašnijih zima u povijesti Texasa i Zapada, kad je stoka ugibala poput muha u velikim mećavama, a snijeg pao na San Francisco i Los Angeles. Svi smo se osjećali bijedno. Željeli smo opet biti u New Orleansu s Edom Dunkelom. Marvlou je vozila; Dean je spavao. Vozila je s jednom rukom na volanu, dok je drugom posezala prema meni na stražnjem sjedalu. Gugutala mi je obećanja o San Franciscu. Slinio sam kao bijednik pri pomisli na to. U deset sam ja preuzeo volan - Dean je satima spavao - i vozio nekoliko stotina dosadnih kilometara preko kvrgavog snijega i neravnih brda kadulje. Stočari su prolazili u sportskim kapama s poklopcima za uši, tražeći krave. Udobne kućice s dimnjacima koji su se pušili izranjale su povremeno uz cestu. Zaželio sam da možemo ući i jesti surutku i grah pred kaminom.U Sonori sam se opet poslužio besplatnim kruhom i sirom dok je vlasnik čavrljao s nekim krupnim rančerom na drugoj strani dućana. Dean mije odobravao; bio je gladan. Nismo mogli potrošiti ni centa za hranu. - Da, da - rekao je Dean promatrajući bogate stočare kako šetaju gore-dolje glavnom ulicom Sonore - svaki pojedini je odvratni milijunaš, s tisuću grla stoke, s radnicima, zgradama, s novcem u banci. Kad bih ja165JackKerouacovdje živio, postao bih idiot u grmlju kadulje, postao bih zec, lizao bih grane, tražio bih zgodne pastirice - hi-hi-hi-hi! K vragu! Bam! - udario se šakom. - Da! Točno! Nego šta! - Nismo više znali

Page 81: Jack Kerouac - Na Cesti

o čemu govori. Preuzeo je volan i preletio ostatak puta preko države Texas - oko se-damsto pedeset kilometara sve do El Pasa, stigavši u sumrak i bez zaustavljanja, osim kad je jednom skinuo svu odjeću sa sebe, kraj Ozone, i vrišteći i poskakujući otrčao gol u kadulju. Automobili su jurili kraj njega ne primjećujući ga. Otrčao je natrag u kola i vozio dalje. - A sad slušaj, Sal, i ti Marvlou, htio bih da vas dvoje učinite isto što i ja, da skinete teret sve te odjeće - čemu uopće ta odjeća, razumijete, je li? - i da sunčate svoje lijepe trbuščiće sa mnom. Hajde! - Vozili smo se na zapad prema suncu; ulazilo nam je kroz staklo. - Otkrijte trbuh dok vozimo prema suncu. - Marvlou je pristala; bez ustručavanja i ja. Svi troje sjedili smo na prednjem sjedalu. Marvlou je izvukla kremu i nama-zala nas iz štosa. S vremena na vrijeme projurio bi kraj nas kakav veliki kamion; vozač u visokoj kabini opazio bi na trenutak zlaćanu ljepoticu kako sjedi gola s dvojicom golih muškaraca: moglo ih se vidjeti kako načas zanose kolima dok su iščezavali u našem stražnjem prozoru. Golema polja kadulje, na kojima sad nije bilo snijega, promicala su kraj nas. Uskoro smo se našli u okolini Pecos Canvona narančastih stijena. Modre daljine otvarale su se prema nebu. Izišli smo iz kola da razgledamo neku staru indijansku ruševinu. Dean je išao gol golcat. Marvlou i ja ogrnuli smo se kaputima. Šetali smo među starim kamenjem, hučući i zavijajući. Neki turisti opazili su Deana golog u ravnici, ali nisu vjerovali svojim očima i tumarali su polako dalje.Dean i Marvlou parkirali su kola kraj Van Horna i vodili ljubav dok sam ja spavao. Probudio sam se baš kad smo se kotrljali veličanstvenom dolinom Rio Grande kroz Clint i Ysletu prema El Pasu. Marvlou je skočila na stražnje sjedalo, ja sam skočio na prednje i vozili smo dalje. Nama slijeva, preko golemih prostranstava Rio Grande, uzdizala su se vrištinama prekrivena rumena brda meksičke granice, zemlja Tara-humare; blagi sumrak titrao je na vrhuncima. Ravno pred nama sjala su udaljena svjetla El Pasa i Juareza, posijana po veličanstvenoj dolini, tako golemoj da se moglo vidjeti nekoliko željezničkih pruga s vlakovima koji istodobno kloparaju u različitim smjerovima, kao da je to Dolina svijeta. Spustili smo se u nju.166Na cesti- Clint, Texas! - rekao je Dean. Radio mu je bio uključen na stanicu Clint. Svakih petnaest minuta puštali su po jednu ploču; ostalo vrijeme ispunjavale su reklame za dopisnu srednju školu. - Ovaj se program prenosi po čitavom Zapadu - povikao je Dean uzbuđeno. - Znaš, slušao sam ga dan i noć u popravilištu i u zatvoru. Svi smo mi pisali toj školi. Ako prođeš na testu, dobiješ poštom svjedodžbu gimnazije, to jest faksimil. Svi mladi govedari na Zapadu, ma gdje bili, prije ili kasnije pišu toj školi; samo to i slušaju; uključiš li radio u Sterlingu u Coloradu, ili u Lusku, u Wyomingu, nije važno gdje, uvijek dobivaš Clint u Texasu, Clint u Texasu. A u glazbenom dijelu sviraju same kaubojske i meksi-kanske pjesmice, apsolutno najgori program u cijeloj povijesti zemlje, i nitko im ništa ne može. Imaju strašan odašiljač; pokrivaju cijelu zemlju. - Ugledali smo visoku antenu iza baraka Clinta. - Eh, stari moj, što bih ti ja sve mogao pripovijedati! - viknuo je Dean, gotovo plačući. Pogleda upravljena prema San Franciscu i prema Obali, ušli smo u El Paso kad se smrklo, bez prebite pare. Naprosto smo morali nabaviti novaca za benzin ili nećemo nikad stići na cilj.Sve smo pokušali. Raspitali smo se u putničkoj agenciji, ali te večeri nitko nije išao na Zapad. U putničkoj agenciji može se saznati tko želi putovati kao suputnik, s tim da plati dio benzina; to je na Zapadu legalno. Čudnovati tipovi čekaju s otrcanim kovčezima. Pošli smo na postaju međugradskih autobusa ne bismo li koga nagovorili da dade novac nama umjesto da autobusom ide na Obalu. Bili smo suviše stidljivi da se ikome približimo. Tužno smo lutali unaokolo. Vani je bilo hladno. Neki mladi student sav se oznojio pri pogledu na raskošnu Marvlou i pokušavao se praviti nezainteresiran. Dean i ja smo se posavjetovali, ali zaključili smo da nismo svodnici. Iznenada nam se prilijepio neki mali luđak, tek izišao iz popravilišta, i on i Dean odjurili su na pivo. - Hajde, stari, tresnut ćemo nekoga po glavi i uzeti mu lovu.- Hoda, mali! - urlao je Dean. Odjurili su. Neko vrijeme bio sam zabrinut; ali Dean je samo htio s malim prokužiti ulice El Pasa za vlastiti užitak. Marvlou i ja čekali smo u kolima. Zagrlila me.Rekao sam: - Do vraga, Lou, čekaj dok ne dođemo u San Francisco.- Nije me briga. Dean će me i tako ostaviti.- Kad ćeš se vratiti u Denver?

Page 82: Jack Kerouac - Na Cesti

167JackKerouac- Ne znam. Svejedno mi je što ću. Mogu li se vratiti na Istok s tobom?- Moramo doći do novaca u San Franciscu.- Znam gdje možeš naći posao u kantini za šankom, a ja ću biti konobarica. Znam jedan hotel gdje možemo stanovati na kredit. Ostat ćemo zajedno. Bože, baš sam tužna.- Zbog čega si tužna, dušo?- Tužna sam zbog svega. Oh, do vraga, da bar taj Dean nije tako lud. - Dean se vratio namigujući, hihoćući i uskočio u kola.- Što je to bio luđak, ej! Dobro sam ga prokužio! Poznavao sam ja na tisuće takvih, svi su oni isti, mozak im svima radi na isti način, oh, beskonačno je to razgranato, nema vremena, nema vremena... - I zapalio je kola, nagnuo se nad volanom i izjurio iz El Pasa. - Morat ćemo uzimati autostopiste. Uvjeren sam da ćemo ih naći. Hop! hop! Idemo... Pazi! - Zaurlao je na motorista i zaobišao ga, izmaknuo kamionu i zadrndao preko gradskih granica. Na drugoj strani rijeke blistala su dijamantna svjetla Juareza i tužna suha zemlja i dijamantne zvijezde Chihuahue. Marvlou je promatrala Deana kao što ga je promatrala za čitava putovanja preko zemlje i natrag, ispod oka - namrgođena, tužna izraza lica, kao da mu želi odsjeći glavu i sakriti je u svoj ormar, nekom zavidnom i pokajničkom ljubavlju prema tom čovjeku koji je bio tako nevjerojatno svoj, sav bjesomučan i pun prezira i čudan, promatrala ga je sa smiješkom koji je zračio nježnom odanošću, ali i mračnom zavišću koja me kod nje plašila, ljubavlju za koju je znala da nikad neće uroditi plodom, jer kad je pogledala njegovo koščato lice spuštenih vilica puno muške samosvijesti i rastrešenosti, znala je da je on suviše lud. Dean je bio uvjeren da je Marvlou drolja; povjerio mi je da je patološki sklona laži. Ali kad ga je ovako promatrala, bila je to ljubav; i kad bi to Dean opazio, uvijek se okretao smiješeći se široko i lažno zavodnički trepćući trepavicama, pokazujući blistave biserne zube, premda je tek čas ranije samo sanjario u svojoj vječnosti. Tada bi se Marvlou i ja nasmijali, a Dean uopće nije pokazivao da mu je to neugodno, već bi se samo budalasto zadovoljno cerio, kao da nam hoće reći: Zar i ovako nije štos? Tako je to bilo.168Na cestiNakon El Pasa u mraku smo ugledali malu zgrbljenu pojavu ispružena palca. Bio je to naš obećani autostopist. Zaustavili smo kola i prišli mu. - Koliko novaca imaš, mali? - Mali nije imao novaca; bilo mu je oko sedamnaest godina, bio je blijed, čudnovat, s jednom nerazvijenom sakatom rukom i bez kovčega. - Zar nije sladak? - rekao je Dean obrativši mi se s nekim ozbiljnim strahopočitanjem. - Uđi, momče, odvest ćemo te! - Mali je iskoristio priliku. Rekao je da ima tetku u Tula-reu, u Kaliforniji, koja ima dućan mješovitom robom, i čim stignemo k njoj, naći će se nešto novaca za nas. Dean se počeo valjati po podu od smijeha, toliko je to bilo nalik onome malome u Sjevernoj Karolini. -Da! Da! - urlao je. - Svi mi imamo tetke; hajde, idemo posjetiti sve tetke i stričeve i dućane mješovitom robom na cijelom putu! - I tako smo dobili novog suputnika, a ispostavilo se da je vrlo zgodan momak. Nije rekao ni riječi, samo nas je slušao. Pošto je jednu minutu slušao Deana kako govori, po svoj je prilici bio uvjeren da je ušao u kola luđaka. Rekao je da ide autostopom iz Alabame u Oregon, gdje mu je dom. Upitali smo ga što je radio u Alabami.- Bio sam posjetiti ujaka; rekao je da će mi dati posao u pilani. Posao je propao pa se vraćam kući.- Vraćaš se kući - rekao je Dean - vraćaš se kući, da, znam, odvest ćemo te kući, barem do San Francisca. - Ali nismo imali novaca. Tada nam je palo na um da bih mogao posuditi pet dolara od svog starog prijatelja Hala Hinghama u Tucsonu u Arizoni. Dean je smjesta rekao daje to gotovo i da idemo u Tucson. I pošli smo.Prošli smo noću Las Cruces u New Mexicu i stigli u Arizonu u zoru. Probudio sam se iz duboka sna i zatekao sve ostale kako spavaju kao janjad, a kola su bila parkirana tko zna gdje, jer nisam vidio kroz zamagljene prozore. Izišao sam iz kola. Bili smo u planinama: oko nas je bio pravi raj osvita dana, svjež ljubičasti zrak, rumeni obronci planina, smaragdni pašnjaci u dolinama, rosa i oblaci od zlata koji se neprestano preobražavaju; na zemlji krtičnjaci, kaktus, meskit. Bilo je vrijeme da ja dalje vozim. Odgurnuo sam Deana i maloga i spustio se nizbrdo s kočnicom i ugašenim motorom

Page 83: Jack Kerouac - Na Cesti

da uštedim benzin. Na taj način ušao sam u Benson u Arizoni. Prisjetio sam se da imam džepni sat koji mi je Rocco nedavno poklonio za rođendan, sat vrijedan četiri dolara. Na benzinskoj169JackKerouaccrpki upitao sam vlasnika znade li za neku zalagaonicu u Bensonu. Bila je odmah u susjedstvu. Pokucao sam, netko je ustao iz kreveta i začas sam dobio dolar za svoj sat. Progutao ga je rezervoar. Sad smo imali dovoljno benzina za Tucson. Ali iznenada, baš kad sam se spremao krenuti, pojavio se krupan graničar s pištoljem i zatražio moju vozačku dozvolu. - Onaj momak na stražnjem sjedalu ima dozvolu - rekao sam. Dean i Marvlou spavali su zajedno pod pokrivačem. Policajac je rekao Deanu da iziđe. Iznenada je izvukao pištolj i povikao: - Ruke uvis!- Narednice - čuo sam Deana kako govori silno uljudnim i smiješnim tonom - narednice, da oprostite, samo sam zakapčao šlic. - Čak se i policajac zamalo nasmiješio. Dean je izišao, blatan, odrpan, u majici, trljajući trbuh, psujući, i stao posvuda tražiti svoju dozvolu i isprave od automobila. Policajac je prekapao po prtljažniku. Sve su nam isprave bile u redu.- Ništa, samo provjera - rekao je široko se smiješeći. - Sad možete nastaviti put. Benson zapravo nije loš grad; možda bi vam se svidjelo da ovdje doručkujete.- Da, da, da - rekao je Dean, uopće ne obraćajući pažnju na njega i krenuo. Svi smo odahnuli. Policajci su sumnjičavi kad prolaze čopori mladih ljudi u novim kolima bez centa u džepu, tako da moraju zalagati satove. - Ah, uvijek s nečim gnjave - rekao je Dean. - Ali ovaj je bio mnogo bolji od onog gada u Virginiji. Svatko bi htio dospjeti na prvu stranicu u novinama kad nekoga uhapsi, misle da u svakim kolima koja prolaze sjedi neka velika čikaška banda. Nemaju drugog posla. -Vozili smo se dalje prema Tucsonu.Tucson je smješten u krasnom krajoliku u riječnom koritu, obraslom meskitom, u podnožju snježnih lanaca Cataline. Čitav je grad jedno veliko gradilište; ljudi u pokretu, nesputani, ambiciozni, zaposleni, veseli; užeta za sušenje rublja, stambene prikolice; prometne ulice u centru pune zastava; sve u svemu vrlo kalifornijski. Fort Lowell Road, tamo gdje je živio Hingham, vijuga duž ljupkih riječnih stabala u ravnoj pustinji. Ugledali smo samoga Hinghama kako razmišlja u dvorištu. On je pisac; došao je u Arizonu da u miru radi na knjizi. Visok je, dugačkih udova, stidljiv satiričar koji uvijek nešto mrmlja okrećući glavu od sugovornika i uvijek govori nešto smiješno. Njegova žena i dijete živjeli su s170Na cestinjim u kućici od nepečene opeke koju je sagradio njegov očuh Indijanac. Majka mu je stanovala na drugoj strani dvorišta u vlastitoj kući. Bila je to prenapeta Amerikanka, obožavateljica keramike, bisera i knjiga. Hingham je čuo za Deana preko pisama iz Nevv Yorka. Spustili smo se na njega poput oblaka, gladni svi do jednoga, uključivši i Alfreda, našeg sakatog autostopista. Hingham je bio odjeven u stari pulover i pušio je lulu na oštrom pustinjskom zraku. Njegova je majka izišla i pozvala nas u kuhinju na jelo. Kuhali smo rezance u velikom loncu.Zatim smo se svi odvezli do prodavaonice pićima na raskrižju, gdje je Hingham unovčio ček od pet dolara i predao mi novac.Rastanak je bio kratak. - Bilo je zaista ugodno - rekao je Hingham gledajući u stranu. Iza drveća, preko pijeska, blistao je crvenim sjajem veliki neonski natpis kavane na cesti. Hingham je uvijek odlazio onamo na pivo kad bi se umorio od pisanja. Bio je vrlo osamljen, želio se vratiti u New York. Tužno je bilo vidjeti njegovu visoku pojavu kako se gubi u mraku dok smo mi odlazili, baš kao i ostale pojave u New Yorku i New Orleansu: one stoje nesigurno pod beskrajnim nebesima, a sve je oko njih potopljeno. Kamo poći? Što činiti? Zašto? - Spavati. Ali ova luckasta klapa kretala je naprijed.1719.Nakon Tucsona ugledali smo još jednog autostopista na mračnoj cesti. Bio je to neki doseljenik iz Oklahome, nastanjen u Bakersfieldu u Kaliforniji, koji nam je ispričao što mu se dogodilo. - Grom i pakao, otišao sam iz Bakersfielda s jednim automobilom preko turističke agencije, a gitaru sam

Page 84: Jack Kerouac - Na Cesti

ostavio u prtljažniku drugoga, i više se nikad nisu pojavili - ni gitara ni moje kaubojske krpe; znate, ja sam glazbenik, krenuo sam u Arizonu na gažu sa sastavom Johnvja Mackawa Junaci kadulje. I evo, k vragu, sad sam tu u Arizoni, a gitaru su mi maznuli. Odvezite me vi, dečki, natrag u Bakersfield, a ja ću uzeti novac od brata. Koliko tražite? - Trebalo nam je samo toliko benzina da možemo doći u San Francisco iz Bakersfielda, oko tri dolara. Bilo nas je sad petoro u kolima. - Dr' večer, gospođo - rekao je skinuvši šešir Marvlou i krenuli smo.Usred noći našli smo se na planinskoj cesti iznad svjetala Palm Springsa. U zoru smo se s naporom probijali po snježnim klancima prema gradu Mojave, koji je na ulazu u veliki prijevoj Tehachapi. Naš novi suputnik probudio se i pričao nam dosjetke; mili mali Alfred sjedio je i smiješio se. Pričao nam je da je poznavao čovjeka koji je oprostio svojoj ženi što je pucala u njega, izvukao je iz zatvora, a ona je onda po drugi put pucala u njega. Prolazili smo kraj ženskog zatvora dok je to pričao. Gore pred sobom vidjeli smo kako počinje prijevoj Tehachapi. Dean je preuzeo volan i odveo nas ravno na vrh svijeta. Prošli smo mirno veliku cementaru u kanjonu obavijenu velom prašine. Zatim smo krenuli nado-172NA CESTIlje. Dean je zaustavio dovod benzina, pritisnuo spojku i klizio po svakom zavoju i prelazio automobile i činio sve što je potrebno bez papučice gasa. Držao sam se čvrsto. Katkad bi se cesta načas uzdigla; on je naprosto prestizao kola bez šuma, u čistom zaletu. Poznavao je pravi ritam i svaku prijetnju tog najopasnijeg prijevoja. Kad je bilo vrijeme da se spusti velikim zavojem oko niskog kamenog zida s kojega se vidjelo dno svijeta, naprosto se nagnuo duboko ulijevo, s rukama na volanu, ukočen, i tako se spustio; a kad je zavoj skretao udesno, dok nam se ovaj put slijeva uzdizala klisura, nagnuo se duboko udesno, tako da smo se i Marvlou i ja morali nagnuti s njim. Na taj smo način doleb-djeli i dolepršali u dolinu San Joaquin. Pružala se kilometar i pol pod nama, pravi temelj Kalifornije, zelen i čudesan s naše zračne police. Prešli smo pedeset kilometara bez kapi benzina.Iznenada smo svi bili vrlo uzbuđeni. Dean mi je htio ispričati sve što zna o Bakersfieldu čim smo stigli do predgrađa. Pokazao mi je pansione u kojima je stanovao, kolodvorske hotele, kockarnice, kantine, postaje na kojima je skakao s lokomotive po grožđe, kineske restorane gdje se hranio, klupe u parku na kojima je upoznavao djevojke i stanovita mjesta na kojima nije činio ništa već sjedio i čekao. Deanova Kalifor-nija - mahnita, znojna, značajna, zemlja osamljenih i prognanih i eks-centričih ljubavnika koji su se ovdje okupili poput ptica, zemlja gdje su svi nekako nalik na propale, lijepe, dekadentne filmske glumce. - Čovječe, proveo sam sate i sate baš na ovom stolcu ispred ovog bifea! - Pamtio je sve - svaku partiju pinochlea, svaku ženu, svaku tužnu noć. I iznenada smo se našli kraj onog mjesta na kolodvoru gdje smo Terry i ja sjedili na mjesečini i pili vino na onim odbačenim sanducima u listopadu 1947., i to sam mu pokušao reći. Ali on je bio suviše uzbuđen. - Tu smo Dunkel i ja sjedili čitavo jutro i pili pivo i htjeli smo okrenuti jednu pre-slatku konobaricu iz Watsonvillea - ne, iz Tracvja, da, iz Tracvja - a zvala se Esmeralda - no da, tako nešto. - Marvlou je smišljala što će učiniti onog trenutka kad stigne u San Francisco. Alfred je rekao da će mu njegova tetka dati mnogo novaca gore u Tulareu. Naš glazbenik nam je pokazao kako ćemo stići do njegova brata koji je stanovao izvan grada.U podne smo se zaustavili pred malom, ružama prekrivenom barakom, a glazbenik je ušao unutra i razgovarao s nekim ženama. Če-171JackKerouackali smo petnaest minuta. - Sve mi se čini da ovaj frajer ima love koliko i ja - rekao je Dean. - Još smo se više nasukali! Sigurno mu nitko u obitelji neće dati ni centa, kad je napravio takvu glupost. - Glazbenik je izišao sav pokunjen i rekao nam da vozimo u grad.- Grom i pakao, da bar mogu naći brata! - Svuda se raspitivao. Zacijelo je imao osjećaj da je naš zatvorenik. Napokon smo otišli do neke velike pekarnice i Oklahomac je izišao iz nje sa svojim bratom koji je bio odjeven u radnički kombinezon i očigledno bio mehaničar njihova kamiona. Razgovarao je s bratom nekoliko minuta. Mi smo čekali u kolima. Oklahomac je svim svojim

Page 85: Jack Kerouac - Na Cesti

rođacima pripovijedao o svojim pustolovinama i o tome kako je izgubio gitaru. Ali dobio je novac i dao ga nama, i sad smo bili spremni krenuti u San Francisco. Zahvalili smo mu i odvezli se.Iduća je stanica bila Tulare. Jurili smo dolinom. Ležao sam na stražnjem sjedalu, iscrpljen, dignuvši ruke od svega, i negdje poslijepodne, dok sam ja drijemao, blatnjavi je hudson prohujao kraj šatora izvan Sabinala gdje sam nekad živio, i ljubio, i radio u sablasnoj prošlosti. Dean se ukočeno nagnuo nad volan pritisnuvši gas do daske. Spavao sam kad smo napokon stigli u Tulare; probudio sam se na vrijeme da čujem nevjerojatne pojedinosti. - Sal, probudi se! Alfred je pronašao tetkin dućan, ali znaš što se dogodilo? Njegova je tetka pucala u muža i odveli su je u zatvor. Dućan je zatvoren. Nismo dobili ni prebite pare. Zamisli samo! Što se sve događa; Oklahomac nam je ispričao sličnu takvu priču, neprilike na sve strane, komplikacije kamo god podeš - hej, neka sve ide k vragu! - Alfred je grizao nokte. Skretali smo sa ceste za Oregon kod Madere i tu smo se oprostili s malim Alfredom. Zaželjeli smo mu sreću i sretan put do Oregona. Rekao je da mu je to bila najbolja vožnja u životu.Činilo mi se da je prošlo tek nekoliko minuta, a već smo se kotrljali po brežuljcima ispred Oaklanda i iznenada smo se popeli na visinu i ugledali kako se pred nama rasprostro čudesan bijeli grad San Francisco na svojih jedanaest mističnih brežuljaka, s modrim Tihim oceanom i golemim zidom magle koji je dolazio s pučine i dimom i zlatom u kasnom poslijepodnevu. - Gledaj ga! - zaurlao je Dean. - Hej! Uspjeli smo! Benzin je izdržao! Dajte mi vodu! Nema više kopna! Ne možemo174Na cestidalje jer više nema kopna. Sad, Marvlou, dušo, ti i Sal idite smjesta u hotel i čekajte da stupim s vama u vezu ujutro čim budem sve definitivno uredio s Camillom i nazovite Francuza u vezi s mojim poslom na željeznici, a ti i Sal, čim stignete u grad, kupite novine zbog oglasa o zaposlenju i radnih planova. - I potjerao je kola na Oakland Bay Bridge kojim smo ušli u grad. Uredske zgrade u središtu grada svjetlucale su vlastitim svjetlom; čovjek se morao sjetiti Sama Spadea. Kad smo istetu-rali iz kola na O'Farrell Streetu i udahnuli i protegli se, osjećali smo se kao da izlazimo na obalu nakon dugog putovanja morem; strma ulica ljuljala nam se pod nogama; tajnoviti chop sueyi iz kineske četvrti lebdjeli su u zraku. Izvukli smo sve svoje stvari iz kola i nabacali ih na pločnik.Iznenada se Dean stao opraštati. Nije mogao dočekati da vidi Camillu i sazna što se dogodilo. Marvlou i ja tupo smo stajali na ulici i gledali ga kako odlazi. - Vidiš kakva je on hulja? - rekla je Marvlou. -Dean će te ovako ostaviti na suhom kad god mu to odgovara.- Znam - rekao sam, pogledao natrag prema istoku i udahnuo. Nismo imali novaca. Dean nije ni spomenuo novac. - Gdje ćemo stanovati? - Lutali smo naokolo noseći svoje krpe po uskim romantičnim ulicama. Svi su nalikovali na propale filmske statiste, na uvele zvjezdice; razočarani kaskaderi, vozači go-karta, upadljivi kalifornijski tipovi s njihovom tugom s ruba kontinenta, krasni dekadentni zavodnici, motelske plavuše podbuhlih očiju, žicari, makroi, kurve, maseri, hotelski podvor-nici - same propalice, pa kako da čovjek preživi uz takvu bandu?17S10.Marvlou je, međutim, znala tu vrstu ljudi - na granici polusvijeta - i činovnik na recepciji pepeljasta lica dao nam je sobu na kredit. To je bio prvi korak. Zatim smo morali jesti, ali nismo jeli sve do ponoći, dok nismo pronašli neku barsku pjevačicu u njezinoj hotelskoj sobi; ona je postavila preokrenuto glačalo na vješalicu za haljine, stavila to na košaru za otpatke i podgrijala nam konzervu svinjetine s grahom. Pogledao sam kroz prozor na neonske reklame koje su namigivale i upitao sam se gdje je Dean i zašto se on ne brine za naše dobro? Te sam godine izgubio vjeru u njega. Proveo sam u San Franciscu tjedan dana i nikad u životu nisam tako nisko pao. Marvlou i ja prešli smo kilometre tražeći novac za hranu. Posjetili smo čak i neke pijane mornare u konačištu na Mission Streetu, koje je ona poznavala; ponudili su nam viski.U hotelu smo zajedno stanovali dva dana. Shvatio sam da sada, kad je Dean nestao sa scene, Marvlou nema za mene pravog interesa; pokušavala je doprijeti do Deana preko mene, njegova prijatelja. Prepirali smo se u toj sobi. Katkada smo provodili čitave noći u krevetu i ja bih joj pripovijedao svoje snove. Pripovijedao sam joj o velikoj zmiji svijeta koja je smotana u zemlji

Page 86: Jack Kerouac - Na Cesti

poput crva u jabuci i kako će jednog dana probiti brežuljak koji će se kasnije prozvati Zmijskim brdom i izvući se iz njega na ravnicu, sto pedeset kilometara dugačka, proždirući sve što stigne. Kazao sam joj da je ta zmija Sotona. - Što će se dogoditi? - cviljela je; u međuvremenu me čvrsto držala.176Na cesti- Svetac koji se zove doktor Sax uništit će je tajanstvenim biljem koje upravo u ovom trenutku kuha u svojoj podzemnoj jazbini negdje u Americi. Može se također otkriti da je ta zmija zapravo lupina goluba; kad zmija ugine, veliki oblaci plodonosno sivih golubova izletjet će iz nje i ponijeti poruke mira po čitavom svijetu. - Bio sam izvan sebe od gladi i ogorčenja.Jedne večeri Marvlou je iščeznula s nekim vlasnikom noćnog lokala. Čekao sam je, kako smo se bili dogovorili, u veži na drugoj strani ulice, kod Larkina i Gearvja, gladan, kad je iznenada izišla iz predvorja raskošne stambene kuće s prijateljicom, s vlasnikom lokala i nekim masnim starcem punim novaca. Prije mi je rekla da ide samo posjetiti prijateljicu. Shvatio sam kakva je drolja. Bojala mi se javiti, premda me je vidjela u veži. Hodala je sitnim nožicama, ušla u cadillac i krenuli su. Sad nisam imao nikoga, nisam imao ništa.Lutao sam i skupljao čikove po ulici. Prošao sam kraj jeftine krčme u kojoj se pekla riba i krumpir na Market Streetu i odjednom me žena iznutra preplašeno pogledala dok sam prolazio; bila je to vlasnica, očigledno je vjerovala da ću ući s pištoljem i opljačkati je. Pošao sam nekoliko metara dalje. Iznenada mi je sinulo da je to moja majka od prije dvije stotine godina u Engleskoj i da sam ja njezin sin ulični razbojnik, koji se vraća iz zatvora da se okoristi njezinim poštenim trudom u gostionici. Zaustavio sam se ukočen od zanosa na pločniku. Pogledao sam niz Market Street. Nisam znao jesam li tu ili na Canal Streetu u New Orleansu; vodila je do vode, tajanstvene, sveobuhvatne vode, baš kao što Četrdeset druga ulica u New Yorku vodi do vode, i čovjek nikad ne zna gdje je. Sjetio sam se duha Eda Dunkela na Times Squareu. Obuzela me neka mahnitost. Htio sam se vratiti i naceriti se svojoj nepoznatoj dikensovskoj majci u onoj krčmi. Treperio sam od glave do pete. Činilo mi se da imam čitavu gomilu uspomena iz 1750. u Engleskoj i da sam sada u San Franciscu u drugom životu i u drugom tijelu. »Ne«, činilo mi se kao da mi ta žena govori svojim užasnutim pogledom, »nemoj se vraćati i mučiti svoju poštenu, marljivu majku. Nisi ti meni više sin - niti mi je tvoj otac muž. Ovaj mi se dobri Grk ovdje smilovao.« (Vlasnik je bio Grk dlakavih ruku.) »Ti si ništarija, sklon piću i tučnjavi i sramotnom pljačkanju plodova mog poniznog truda u ovoj kuhinji. 0, sine! Zar nikad nisi pao na koljena i pomolio se za oprost svojih grijeha177JackKerouaci poganih djela? Izgubljeni dječače! Odlazi! Ne proganjaj mi dušu; dobro sam učinila što sam te zaboravila. Ne otvaraj starih rana, neka bude kao da se nikad ni vratio nisi i pogledao me - da vidiš moje trudno poniženje, mojih nekoliko bijednih novčića - željan da ugrabiš, hitar da mi oduzmeš, mrk, neljubljen, opak sin moje krvi. Sin! Sin!« To me podsjetilo na viziju Velikog tate u Graetni sa Starim Bullom. I samo načas dosegnuo sam onaj vrhunac zanosa koji sam uvijek želio doseći, koji je predstavljao potpuni korak preko kronološkog vremena u bezvremene sjene, i čuđenje u golotinji smrtničkog carstva, i osjećaj smrti koja me gurka petama da požurim, s prikazom koja slijedi u stopu; a ja sam jurim do daske s koje svi anđeli skaču i lete u svetu prazninu nestvorene pustoši, dok moćna i nezamisliva blistavila sjaju u blještavoj Srži duha, a bezbrojne zemlje lopoča otvaraju se u čarobnoj vrevi nebeskih leptira. Jasno sam čuo neopisivu prodornu tutnjavu koja nije odjekivala u mom uhu nego posvuda i nije imala nikakve veze sa zvukom. Shvatio sam da sam umirao i rađao se bezbroj puta, ali da se toga naprosto ne sjećam, zato što je prijelaz iz života u smrt i natrag u život tako sablasno lak, čarobno djelovanje bez svrhe, kao kad čovjek pada u san i opet se budi po milijun puta, potpuno slučajno i savršeno nesvjesno. Shvatio sam da se samo zbog stabilnosti unutarnjeg Duha to pretapanje rađanja i smrti odvija kao djelovanje vjetra na površini vode, čiste i mirne kao zrcalo. Osjećao sam slatko, lelujavo blaženstvo, kao da sam primio veliku injekciju heroina u glavnu žilu; kao gutljaj vina kasno poslijepodne, od kojega ti prolaze trnci; noge su mi drhtale. Pomislio sam da ću istog časa umrijeti. Ali nisam umro i prevalio sam pješice šest kilometara,

Page 87: Jack Kerouac - Na Cesti

pokupio deset dugačkih čikova i odnio ih natrag u hotelsku sobu Marvlou, istresao duhan iz njih u svoju staru lulu i zapalio. Bio sam premlad da bih znao što se dogodilo. Na prozoru sam osjećao miris svekolike hrane u San Franciscu. Bilo je tu lokala s morskom hranom gdje su zemičke bile vruće, a i same košare tako ukusne da bi se mogle jesti; gdje su jelovnici bili mekani, hranjivo jestivi kao da su umočeni u vruće guste juhe i onda preprženi da bi bili ukusniji. Pokaži mi samo ukras na jelovniku ribljeg restorana i pojest ću ga; daj mi samo da omirišem otopljeni maslac i jastogova kliješta. Bilo je lokala čiji je specijalitet bio debelo crveno goveđe pečenje au jus ili pečeni pilići zaliveni vinom. Bilo je lokala gdje su kosani odresci cvrčali na roštilju, a kava je stajala samo deset178NA CESTIcenti. I, ah, onaj zrak s aromom chow meina prženog u tavi koji je dopirao u moju sobu iz kineske četvrti, natječući se s umacima za špagete s North Beacha, racima mekušcima Fisherman's Wharfa - ah, i Fillmore-ova rebarca koja se okreću na ražnju! Ubaci u to grah s chillijem na Market Streetu, ljut da se preznojiš, i pržene krumpiriće vinskih noći Embarcadera, i dimljene školjke Sausalita na drugoj strani zaljeva, i to je moj tužni san o San Franciscu. Dodaj još maglu, gustu maglu koja izaziva glad, i brujanje neona u blagoj noći, kuckanje visokih peta ljepotica koje prolaze, bijele golubove u izlogu kineskog dućana...17911.U takvom me stanju pronašao Dean kad je napokon zaključio da sam vrijedan spasenja. Odveo me kući u Camillin stan. - Gdje je Marvlou, čovječe?- Kurva je klisnula. - Camille je bila pravo olakšanje poslije Marvlou; lijepo odgojena, uljudna mlada žena koja je bila svjesna činjenice da su onih osamnaest dolara, koje joj je Dean poslao, zapravo bili moji. Ali, oh, kamo si otišla, mila Marvlou? Odmorio sam se nekoliko dana u Camillinoj kući. S prozora njezine dnevne sobe u drvenoj stambenoj zgradi na Libertv Streetu pružao se pogled na čitav San Francisco koji je blistao crveno i zeleno u kišnoj noći. Onih nekoliko dana što sam ih tamo proveo Dean se bavio najsmješnijim poslom u svojoj karijeri. Demonstrirao je po kućama novi tip lonca na paru. Trgovački putnik dao mu je gomilu uzoraka i prospekata. Prvi dan Dean je bio orkan energije. Vozio sam se s njim po cijelom gradu dok je on obilazio mušterije. Predviđeno je bilo da se dade pozvati na večeru u privatnu kuću, a zatim da skoči i počne demostrirati patentni lonac. - Čovječe - vikao je Dean uzbuđeno - ovo je još luđe nego ono kad sam radio za Sinaha. Sinah je prodavao enciklopedije u Oaklandu. Nitko ga nije mogao odbiti. Držao je duge govorancije, poskakivao je, smijao se, plakao. Jednom smo upali u neku radničku kuću gdje su se svi pripremali da pođu na sprovod. Sinah je pao na koljena i pomolio se za pokoj duše preminulog. Svi su počeli plakati. Prodao je cijeli komplet enciklopedija.180Na cestiBio je potpuno šašav. Baš me zanima gdje je sad. Znali smo se primaknuti zgodnim mladim kćerima i pipati ih u kuhinji. Danas poslijepodne radio sam s preslatkom domaćicom u njezinoj kuhinjici - s rukom oko nje, i pokazivao joj kako radi lonac. Ah! Hm! Ej!- Samo tako dalje, Dean - rekao sam. - Možda ćeš jednog dana postati gradonačelnik San Francisca. - Smislio je čitavu predstavu sa svojim loncem; uvečer ju je uvježbavao s Camillom i sa mnom.Jednog jutra stajao je gol i promatrao cijeli San Francisco kroz prozor dok je sunce izlazilo. Izgledao je kao da će jednog dana postati poganski gradonačelnik San Francisca. Ali njegova se energija počela gasiti. Jednog je kišnog popodneva trgovački putnik došao na vrata da vidi što Dean radi. Dean se ispružio na kauču. - Jeste li pokušali ovo prodati?- Ne - rekao je Dean. - Imam drugih poslova u vidu.- Dobro, a što namjeravate s ovim uzorcima?- Ne znam. - U mrtvoj tišini trgovac je pokupio svoje tužne lonce i otišao. Meni je već bilo svega dosta, a isto tako i Deanu.Ali jedne noći iznenada smo opet zajedno poludjeli; otišli smo slušati Slima Gaillarda u malom

Page 88: Jack Kerouac - Na Cesti

noćnom lokalu San Francisca. Slim Gaillard je visok, mršav crnac, velikih tužnih očiju koji uvijek govori »Dobro-droni« i »Što kažeš na jedan burbon-roni«. U San Franciscu mu velike strastvene gomile mladih poluintelektualaca sjede do nogu i slušaju ga dok svira klavir, gitaru i bongo bubnjeve. Kad se ugrije, on skida košulju i majicu i daje sve od sebe. Čini i govori sve što mu pada na pamet. Pjevat će Cement Mixer, Put-ti Put-ti i iznenada usporiti ritam i spustiti se na svoje bongo-bubnjeve jedva dodirujući prstima kožu dok se svi bez daha naginju naprijed da bi čuli; čovjek misli da će to raditi koju minutu, ali on nastavlja po čitav sat, izvodeći vršcima prstiju jedva čujni, tihi šum, sve tiši i tiši, dok ga napokon uopće više ne čujete i buka prometa ulazi kroz otvorena vrata. Zatim polako ustaje, uzme mikrofon i kaže vrlo polako: - Sjajno-poponi... divno-droni... krasno-poponi... burbon-roni... limpo-poni... kako se dečki u prvom redu drže-droni sa curama-poponi... limpo-poni... ronironi... - To traje petnaest minuta, glas mu postaje sve tiši i tiši, da na kraju postane sasvim nečujan. Njegove velike tužne oči lutaju po publici.181JackKerouacDean stoji u pozadini, govoreći »Bog! Da!« i sklapa ruke na molitvu i znoji se. - Sal, Slim zna vrijeme, on zna vrijeme. - Slim sjeda za klavir i udara dvije note, dva C, zatim još dva, onda jedan, pa dva i iznenada se veliki krupni basist budi iz sanjarenja i shvaća da Slim svira »C-Jam Blues« i udara velikim kažiprstom po žici i počinje veliki zvučni ritam i svi se počinju ljuljati, a Slim izgleda jednako tužno kao uvijek, i sviraju džez pola sata, a onda se Slim razbjesni, zgrabi bubnjeve i udara strahoviti brzi kubanski ritam i urla mahnite melodije na španjolskom, na arapskom, na peruanskom dijalektu, na egipatskom, na svakom jeziku koji zna, a on zna bezbrojne jezike. Napokon serija završava; svaka serija traje dva sata. Slim Gaillard ustaje i stoji kraj stupa, tužno gledajući preko svih glava dok mu ljudi prilaze da bi s njim razgovarali. Netko mu stavlja burbon u ruku. »Burbon-roni-hvala-poponi...« Nitko ne zna gdje je Slim Gaillard. Dean je jednom sanjao da rađa dijete i trbuh mu je bio napuhan i modar dok je ležao na travi neke kalifornijske bolnice. Pod stablom, u grupi crnaca, sjedio je Slim Gaillard. Dean mu se obratio očajničkim pogledom majke. Slim mu je rekao: »Gotov si-groni.« Sad mu se Dean približio, približio se svom bogu; vjerovao je da je Slim bog. Premetao se pred njim s noge na nogu, klanjao se i zamolio ga da nam se pridruži. - Dobro-droni - kaže Slim; on će se pridružiti svakome, ali ne jamči da će biti s njima u duhu. Dean je našao stol, naručio piće i ukočeno sjedio pred Slimom. Slim je sanjarski gledao preko njegove glave. Svaki put kad bi Slim rekao »Droni«, Dean bi rekao »To!« Sjedio sam tako s dvojicom luđaka. Ništa se nije događalo. Za Slima Gaillarda čitav je svijet bio naprosto jedan veliki droni.Iste te noći kužio sam Lampshadea kod Fillmorea i Gearvja. Lampshade je veliki crnac koji ulazi u sanfranciskanske lokale u kaputu, šeširu i šalu, skače na podij za orkestar i počinje pjevati; žile mu iskaču na čelu; on se naginje natrag i izvodi veličanstveni prodorni blues svakim mišićem svoje duše, glasom koji je nalik rogu za maglu. Urla na ljude dok pjeva: Nemoj umrijeti da odeš u raj, počni s oranžadom, završi s viskijem. Glas mu odjekuje iznad svega. On pravi grimase, grči se i izvija. Došao je do našeg stola, nagnuo se prema nama i rekao - To! - Zatim je isteturao na ulicu da bi otišao u drugu krčmu. Osim njega dolazi i Connie Jordan, luđak koji pjeva i maše rukama i na kraju sve oko sebe zapljuskuje znojem i udara nogom mikrofon i vrišti kao žena; a viđa ga182Na cestise kasno u noći kako iscrpljen sluša bjesomučne jazz-sessions u Jamson's Nooku, velikih okruglih očiju i opuštenih ramena, tupo zagledan u prazno, s čašom pred sobom. Nikad nisam vidio tako mahnitih glazbenika. Svatko je u San Franciscu svirao ili pjevao džez. Bio je to i kraj kontinenta; ni za što ih nije bilo briga. Dean i ja ludovali smo tako po San Franciscu sve dok mi nije stigao sljedeći veteranski ček i ja sam bio spreman krenuti kući.Što sam postigao time što sam došao u Frisco ne znam. Camille je htjela da odem; Deanu je bilo svejedno. Kupio sam kruha i salame i napravio deset sendviča da s njima ponovno prijeđem zemlju; znao sam da će mi se svi pokvariti dok stignem do Dakote. Posljednje noći Dean je poludio i pronašao Marvlou negdje u gradu i ušli smo u kola i vozili se po čitavom Richmondu s druge strane zaljeva, obilazeći barake u kojima se svirao crnački džez s naftonosnih nizina. Djevojke su joj

Page 89: Jack Kerouac - Na Cesti

prilazile u zahodu s ponudama. I meni su prilazili. Dean se znojio skačući okolo. Bio je to kraj; htio sam se izvući.U zoru sam ušao u autobus za New York i oprostio se s Deanom i Marvlou. Tražili su da im dadem nekoliko sendviča. Rekao sam da neću. Bio je to mrzovoljan trenutak. Svi smo mislili da se više nikad nećemo vidjeti i nije nam bilo stalo.1837.U proljeće 1949. ostalo mi je nešto ušteđenih dolara od moje veteranske pomoći i pošao sam u Denver s namjerom da se tamo nastanim. Zamišljao sam sebe u srednjoj Americi kao poglavicu plemena. Bio sam osamljen. Nikoga nije bilo - ni Babe Rawlins, ni Raya Ravvlinsa, ni Tima Graya, ni Betty Gray, ni Rolanda Majora, ni Deana Moriartyja, ni Carla Marxa, ni Eda Dunkela, ni Roya Johnsona, ni Tommyja Snarka, nikoga. Lutao sam po Curtis Streetu i Larimer Streetu, radio neko vrijeme na veletržnici, gdje sam zamalo dobio posao 1947. - najteži posao u mom životu; jednom prilikom morao sam s Japancima odgurati čitav teretni vagon trideset metara niz prugu rukama, pomoću poluge koja ga je pokretala tek centimetar kod svakog pokreta. Povlačio sam sanduke lubenica preko ledenog poda u paklensko sunce, i kihao. Za ime Boga i svega što je pod zvijezdama, zašto?U sumrak sam šetao. Osjećao sam se kao mrvica na površini tužne crvene zemlje. Prošao sam kraj hotela Windsor, gdje je Dean Moda^ stanovao sa svojim ocem u doba krize tridesetih godina, i kao nekada posvuda sam tražio tužnog i legendarnog kovača svoga duha. Ili čovjek nađe nekog tko je nalik na njegova oca u mjestima kao što je Montana, ili tražiš prijateljeva oca tamo gdje ga više nema.U blijedoljubičaste večeri šetao sam, osjećajući bol u svakom mišiću, među svjetlima Dvadeset sedme ulice i Weltona u denverskoj crnačkoj četvrti, i želio biti crnac, svjestan da u onome najboljem što mi187JackKerouacje bijeli svijet pružio nema za mene dovoljno zanosa, nema dovoljno života, radosti, uzbuđenja, mraka, glazbe, nema dovoljno noći. Zaustavio sam se kod malog kioska gdje je čovjek prodavao ljute meksikanske papričice u papirnatim vrećicama; kupio sam nekoliko i jeo ih lunjajući mračnim tajanstvenim ulicama. Poželio sam da budem denverski Meksikanac, ili čak siromašni izmučeni Japanac, bilo što, samo ne ovo sivo stvorenje, razočarani bijelac. Čitav svoj život imao sam ambicije bijelca; zato sam napustio dobru ženu kao što je bila Terry u dolini San Joaquin. Prolazio sam kraj mračnih trijemova meksikanskih i crnačkih domova; čuli su se tihi glasovi, povremeno bi se pojavilo tamnoputo koljeno kakve tajanstvene senzualne cure; i tamna lica muškaraca iza ružičnjaka. Mala dječica sjedila su poput mudraca u prastarim stolcima za ljuljanje. Prošla je gomila crnih žena, jedna od mlađih odvojila se od starijih majčinskoga izgleda i brzo mi prišla - Zdravo, Joe! - onda iznenada opazila da nisam Joe i otrčala natrag pocrvenjevši. Poželio sam da budem Joe. Bio sam samo ja, Sal Paradise, tužan, lunjajući po ovoj nasilno mračnoj, ovoj nepodnošljivo slatkoj noći, željan da zamijenim svoj svijet sa svijetom sretnih, iskrenih, ekstatičnih crnaca Amerike. Ta me trošna okolina podsjećala na Deana i Marvlou, koji su tako dobro poznavali ove ulice iz djetinjstva. Tako sam ih silno želio naći.Dolje kod Dvadeset treće i Weltona bila je u tijeku igra loptom pod reflektorima koji su osvjetljavali i benzinski rezervoar. Velika strastvena gomila urlala je pri svakom udarcu. Neobični mladi junaci svih vrsta, bijeli, crni, Meksikanci, čistokrvni Indijanci, jurili su po igralištu i igrali s dirljivom ozbiljnošću. Naprosto kao djeca koja se igraju na pijesku, ali u dresu. Nikad u svom sportskom životu nisam sebi dopustio da ovako nastupam pred obiteljima i djevojkama i djecom iz susjedstva, noću, pod umjetnim svjetlom; uvijek sam nastupao na sveučilištu, ozbiljno, mudra lica; nije bilo ovakve dječačke, ljudske radosti u tome. A sad je bilo prekasno. Kraj mene je sjedio stari crnac koji je očito svake noći promatrao utakmicu. Odmah do njega, neki stari skitnica bijelac; zatim jedna meksikanska obitelj, zatim nekoliko djevojaka, nekoliko momaka -cijelo čovječanstvo, koliko ih je god bilo. Oh, kako su tužna bila svjetla te noći! Mladi strijelac izgledao je baš kao Dean. Jedna

Page 90: Jack Kerouac - Na Cesti

zgodna plavuša na klupi izgledala je baš kao Marvlou. Bila je to denverska noć; a ja sam samo umirao.188NA CESTIDolje u Denveru, dolje u Denveru samo sam umirao jaNa drugoj strani ulice crnačke su obitelji sjedile na stubama pred ulazom, razgovarale i gledale gore u zvjezdanu noć kroz stabla i naprosto se odmarale u blagom zraku, a povremeno promatrale igru. Mnoga su kola u međuvremenu prošla ulicom i zaustavila se na uglu kad bi zasjalo crveno svjetlo. Osjećalo se uzbuđenje i zrak je bio ispunjen treperenjem zaista radosnog života koji uopće ne poznaje razočaranja i »sjete bijelca« i svega toga. Stari crnac imao je u džepu kaputa limenku piva te se dao na otvaranje; a stari bijelac zavidno je pogledavao na tu limenku i kopao po džepovima, ne bi li i on mogao kupiti piva. Kako sam umirao! Otišao sam odande.Posjetio sam jednu svoju znanicu, bogatu djevojku. Ujutro je izvukla novčanicu od sto dolara iz svilene čarape i rekla: - Neprestano govoriš o putovanju u Frisco; budući da to želiš, evo ti, otiđi i zabavi se! - Tako su svi moji problemi bili riješeni, i u turističkoj agenciji našao sam kola koja će me povesti do Frisca uz prilog od jedanaest dolara za benzin i mi smo pojurili na put.Dva su momka vozila ta kola; rekli su da su makroi. Imali su još dva suputnika. Mirno smo sjedili i usredotočili misli na svoj cilj. Prešli smo Berthoudov prijevoj, spustili se na veliku visoravan, prošli Taber-nash, Troublesome, Kremmling; niz Rabbit Ears Pass do Steamboat Springsa i dalje; sedamdeset pet kilometara prašnog obilaženja; zatim Craig i Velika američka pustinja. Dok smo prelazili granicu između Co-lorada i Utaha, ugledao sam na nebu Boga u obliku golemih zlatnih suncem obasjanih oblaka iznad pustinje, koji kao da je upirao prstom u mene i govorio: »Prođi ovuda i proslijedi, ti si na putu u nebo!« Ali, na žalost, mene su više zanimala neka stara napola istrula zaprežna kola i bilijarski stolovi smješteni u nevadskoj pustinji pokraj kioska za Coca Colu, a oko njih kolibe s ispranim natpisima koji su još uvijek vijorili na sablasnom mutnom pustinjskom vjetru s porukom »Ovdje je stanovao Bili Čegrtuša« ili »Annie Razbijene Usnice zavukla se ovamo prije mnogo godina«. Tako je, juriš! U Salt Lake Citvju svodnici su posjetili svoje djevojke, a mi smo nastavili put. Prije nego što sam toga bio svjestan,189JackKerouacopet sam vidio pred sobom legendarni grad San Francisco, ispružen uz zaljev usred noći. Smjesta sam odjurio k Deanu. On je sad imao malu kuću. Gorio sam od želje da saznam što sad razmišlja i što će se sad dogoditi, jer iza mene više nije bilo ništa, svi su moji mostovi bili spaljeni i nisam se nizašto brinuo ni koliko je crno pod noktom. Pokucao sam na njegova vrata u dva sata ujutro.1902.Pojavio se na vratima gol kao od majke rođen i, što se njega tiče, mogao mu je kucati na vrata sam predsjednik Sjedinjenih Država. -Sal! - rekao je, iskreno zapanjen. - Nisam mislio da ćeš to stvarno učiniti. Konačno si došao k meni.- Da - rekao sam. - Sve se u meni raspalo. Kako si ti?- Ne najbolje, ne najbolje. Ali moramo razgovarati o milijun stvari. Sal, konačno je došlo vrijeme da razgovaramo i to obavimo. -Složili smo se da je zaista već vrijeme i ušli smo u kuću. Moj dolazak bio je pomalo nalik na dolazak čudnovatog i vrlo opakog anđela u dom snježnobijelog runa; kad smo Dean i ja počeli uzbuđeno razgovarati u kuhinji u prizemlju, začulo se jecanje odozgo. Camille je znala što će se dogoditi. Očito je Dean bio miran nekoliko mjeseci; sad je došao anđeo i njega je opet počelo hvatati ludilo. - Što joj je? - prošaputao sam.Rekao je: - Postaje sve gora i gora, čovječe, plače i pravi scene, ne da mi da izidem gledati Slima Gaillarda, bjesni svaki put kad ostanem kasno vani, a onda kad sam kod kuće neće razgovarati sa mnom i kaže da sam prava zvijer. - Odjurio je gore da je umiri. Čuo sam kako Camille urla: - Ti si lažljivac, ti si lažljivac, ti si lažljivac. - Iskoristio sam priliku da razgledam tu prekrasnu kuću u kojoj su stanovali. Bila je to jednokatna, nakrivljena, rasklimana drvena kućica usred najamnih kuće-rina, točno na vrhu Russian Hilla, s pogledom na zaljev; imala je četiri sobe, tri na katu, a

Page 91: Jack Kerouac - Na Cesti

dolje nekakvu golemu podrumsku kuhinju. Kuhinjska191JackKerouacvrata otvarala su se na travnato dvorište isprepleteno uzetima za rublje. Iza kuhinje nalazila se soba za ostavu gdje su Deanove stare cipele još uvijek bile prekrivene prst debelim teksaškim blatom od one noći kad je hudson ogrezao u mulj kod rijeke Brazos. Hudsona naravno više nije bilo; Dean ga nije mogao dalje otplaćivati. Sad uopće nije imao kola. Očekivali su, nepredviđeno, još jedno dijete. Bilo je užasno slušati Camillu kako jeca. Nismo to više mogli podnijeti i otišli smo kupiti pivo i donijeli ga u kuhinju. Camille je konačno zaspala ili je možda provela noć buljeći tupo u mrak. Nisam imao pojma što je zapravo muči, osim da ju je možda Dean ipak natjerao u ludilo.Kad sam posljednji put otišao iz Frisca, on je opet poludio za Marvlou i mjesecima je opsjedao njezin stan u Divisaderu, gdje je svake noći primala k sebi drugoga mornara, a on je virio kroz prorez za pisma odakle se vidio njezin krevet. Tu je viđao Marvlou ispruženu ujutro s momkom. Slijedio ju je po gradu. Želio je nepobitni dokaz da je drolja. Ljubio ju je i znojio se od muke za njom. Konačno je negdje zabunom kupio pokvarene »trave«, kako se to kaže u žargonu narkomana - zelene, nezrele marihuane - i popušio previše.- Prvoga dana - kazao je - ležao sam u krevetu krut kao daska i nisam se mogao maknuti ni izgovoriti riječ, samo sam gledao ravno uvis izbuljenih očiju. Čuo sam zujanje u glavi i vidio sve moguće vizije u tehnikoloru i osjećao sam se fenomenalno. Drugog dana sve mi je došlo na pamet, sve što sam ikad učinio ili znao ili čitao ili čuo ili nagađao, došlo mi je opet na pamet i dobilo neko novo i logično značenje u mome mozgu i zato što nisam mogao misliti ni o čemu drugome, potpuno obuzet zaprepaštenjem i zahvalnošću koje sam osjećao, neprestano sam govorio »Da, da, da«. Ne glasno. Samo »da« posve tiho, i te su vizije zelene marihuane trajale do trećega dana. Tada mi je već sve bilo jasno, čitav je moj život bio zacrtan, znao sam da ljubim Marvlou, znao sam da moram naći svog oca ma gdje on bio i spasiti ga, znao sam da si mi prijatelj, i tako dalje, znao sam kako je velik Carlo. Znao sam tisuće stvari o svima i na svakom mjestu. Tada sam trećeg dana počeo proživljavati užasne more, i to je bilo tako strašno i jezivo i grozno da sam samo ležao obgrlivši koljena rukama i stenjao »Oh, oh, oh, oh...« Susjedi su me čuli i pozvali su doktora. Camille je s djetetom bila na putu kod svojih. Čitavo se susjedstvo uzmuvalo oko mene. Ušli su u kuću i našli192Na cestime kako ležim na krevetu ruku ispruženih zauvijek. Sal, odjurio sam k Marvlou i odnio joj malo te trave. I znaš li da se to isto dogodilo i s tom malom guskom? Iste vizije, ista logika, ista konačna odluka o svemu, pogled na sve istine u jednoj bolnoj gvali koja vodi u more i bol - ah! Tada mi je bilo jasno daje toliko ljubim daje želim ubiti. Odjurio sam kući i lupao glavom o zid. Odjurio sam Edu Dunkelu; on se vratio u Frisco s Galateom; pitao sam ga za frajera kojega poznajemo i koji ima pištolj, otišao sam frajeru, dobio pištolj, otrčao Marvlou, pogledao kroz prorez, spavala je s nekim tipom, morao sam se povući i čekati, vratio sam se sat kasnije, upao unutra, bila je sama - i ja sam joj dao pištolj i rekao neka me ubije. Držala je pištolj u ruci strašno dugo. Predlagao sam joj slatku zajedničku smrt. Nije htjela. Rekao sam da jedno od nas dvoje mora umrijeti. Rekla je da ne. Lupao sam glavom o zid. Čovječe, bio sam izvan sebe. Pitaj je, uspjela me odgovoriti.- Što se onda dogodilo?- To je bilo prije nekoliko mjeseci - nakon što si ti otišao. Konačno se udala za trgovca rabljenim automobilima, jednog klipana koji se zarekao da će me ubiti ako me nađe, ako bude trebalo morat ću se braniti i ubiti ga i ići u San Quentin, jer znaš, Sal, još bilo kakva optužba, i ja idem u San Quentin doživotno - i gotovo je sa mnom. Bez obzira na ruku. - Pokazao mi je ruku. U onom uzbuđenju nisam ni primijetio da mu je ruka užasno stradala. - Lupio sam Marvlou po čelu dvadeset šestog veljače u šest sati uvečer - zapravo, u šest i deset, jer se sjećam da sam morao uhvatiti teretni vlak za sat i dvadeset minuta - posljednji put kad smo se sastali i posljednji put kad smo se odlučili, i sad slušaj ovo: moj palac se samo odbio od njezinog čela i nije joj ostala čak ni modrica i ona se zapravo smijala, ali meni se palac slomio iznad zgloba i nekakav užasni doktor mi je namjestio kosti, što je išlo jako teško, triput su mi stavljali gips, i proveo sam dvadeset i tri sata čekajući na

Page 92: Jack Kerouac - Na Cesti

tvrdim klupama, i tako dalje, i kod posljednjeg gipsa zatakli su mi čavao u vrh palca, a kad su mi u travnju skinuli gips, čavao je inficirao kost i dobio sam osteomijelitis koji je postao kroničan, i nakon jedne operacije koja nije uspjela i mjesec dana u gipsu rezultat je amputacija sitnog go-log komadića s vrška prsta. - Odmotao je zavoje i pokazao mi. Pod noktom je nedostajalo po prilici centimetar mesa.- Išlo je sve gore i gore. Morao sam uzdržavati Camille i Amy i morao sam raditi što sam brže mogao kod Firestonea, kao vulkanizer,193Jack Kerouacpopravljao sam gume i kasnije vukao goleme, sedamdeset kila teške komade s poda do krova automobila - mogao sam upotrebljavati samo zdravu ruku, a stalno sam negdje lupao bolesnom - i opet je slomio, opet su mi je namještali, i sad se opet inficirala i natiče. i tako sad čuvam dijete dok Camille radi. Vidiš? Tiha jeza! Eto, na to je spao Mori-arty, žena mu daje dnevno jednu injekciju penicilina za palac, od čega dobiva osip jer je alergičan. Mora u mjesec dana primiti šezdeset tisuća jedinica Flemingova soka. Mora uzimati po jednu tabletu svaka četiri sata cijeli ovaj mjesec da suzbije alergiju koju uzrokuje penicilin. Mora uzimati aspirine s kodeinom da ublaži bolove u palcu. Mora ići na operaciju noge zbog upaljenog žulja. Mora ustati idućeg ponedjeljka u šest sati i dati očistiti zube. Mora dva puta tjedno ići ortopedu. Mora uzimati sirup protiv kašlja svake večeri. Mora neprestano pročišćavati nos, koji mu je slomljen točno pod korijenom, na mjestu koje je postalo ranjivo poslije jedne operacije prije mnogo godina. Izgubio je palac na ruci kojom baca loptu. Najbolje krilo u povijesti Državnog popravilišta u New Mexicu. A ipak - a ipak, nikad mi nije bilo finije i bolje i ljepše postojati na ovome svijetu i gledati slatku malu dječicu kako se igraju na suncu i tako se veselim što te vidim, krasni moj stari Sal, i ja znam da će sve biti dobro. Vidjet ćeš sutra, moja perfektna slatka mala kćerkica može već stajati sama po trideset sekundi, ima deset kila i dugačka je sedamdeset i tri centimetra. Upravo sam izračunao da je trideset i jedan i četvrt posto Engleskinja, dvadeset i sedam i pol posto Irkinja, dvadeset i pet posto Njemica, osam i tričetvrt posto Nizozemka, sedam i pol posto Škotkinja, sto posto fantastična. - Srdačno mi je čestitao na knjizi koju sam dovršio i koju je izdavač sad prihvatio. - Mi poznajemo život, Sal, postajemo stariji, i ti i ja, malo-pomalo, i počinjemo shvaćati. Ono što mi kažeš o životu ja dobro razumijem, uvijek sam kužio ono što osjećaš, i sad si zapravo zreo da se zakvačiš za neku zaista finu djevojku, ako je samo možeš naći i odgojiš je i učiniš da njezin duh bude tvoja duša kao što sam se ja toliko trudio s ovim svojim vražjim ženskama. Drek! drek! drek! - zaurlao je.A ujutro nas je Camille obojicu izbacila iz kuće zajedno s prtljagom. Sve je to započelo kad smo pozvali Roya Johnsona, starog den-verskog Roya, da dođe na pivo, dok je Dean čuvao dijete i oprao suđe i rublje u dvorištu iza kuće, ali je u uzbuđenju to obavio vrlo nemarno.194Na cestiJohnson je pristao da nas odveze u Mili City da potražimo Remija Boncoeura. Camille se vratila s posla u liječničkoj ordinaciji i bacila na sve nas tužan pogled izmučenog ženskog života. Pokušao sam toj progonjenoj ženi pokazati kako nemam nikakvih podlih namjera u vezi s njezinim domaćini životom pa sam je pozdravio i razgovarao što sam sr-dačnije mogao, ali ona je znala da je sve to prijevara i trik, možda baš neki koji sam naučio od Deana i samo se letimice nasmiješila. Ujutro je došlo do strahovite scene; ležala je na krevetu i jecala, a usred svega toga ja sam iznenada morao otići u zahod, a do njega se moglo doći samo kroz njezinu sobu. - Dean, Dean - povikao sam - gdje je najbliža krčma?- Krčma? - upitao je iznenađeno; prao je ruke u kuhinjskom sudoperu. Mislio je da se želim opiti. Objasnio sam mu svoju dvojbu, a on mi je rekao: - Samo prođi, ona to neprestano radi. - Ne, to nisam mogao. Istrčao sam iz kuće da potražim neku krčmu; hodao sam uzbrdo i nizbrdo četiri ugla od naše kuće po Russian Hillu i nisam nalazio ništa osim automatskih praonica rublja, kemijskih čistionica, slastičarnica, kozmetičkih salona. Vratio sam se u nakrivljenu kućicu. Oni su urlali jedno na drugo dok sam se ja sa zbunjenim smiješkom na licu provlačio između njih i zaključao se u kupaonici. Nekoliko trenutaka kasnije Camille je izbacivala Deanove stvari na pod dnevne sobe i

Page 93: Jack Kerouac - Na Cesti

tjerala ga da se spakira. Na moje zaprepaštenje, ugledao sam uljenu sliku Galateje Dunkel u punoj veličini iznad kauča. Iznenada sam shvatio da su sve te žene provodile zajedno mjesece osamljenosti i ženskosti, brbljajući o mahnitosti muškaraca. Čuo sam Deanov manijački hihot kroz čitavu kuću, praćen zavijanjem djeteta. Malo kasnije vukao se po kući kao Groucho Marx, podigavši uvis onaj slomljeni palac omotan golemim bijelim povojem, poput svjetionika koji nepomično stoji nad podivljalim valovima.I opet sam vidio Deanov jadni golemi prastari kovčeg iz kojega su izvirivale čarape i prljavo rublje; nagnuo se nad njega, ubacujući unutra sve što je mogao naći. Tada je uzeo i mali kovčeg, naj-bjedniji kovčeg u SAD-u. Bio je izrađen od papira s uzorcima, tako da je izgledao kao od kože, a sa strane su bile nalijepljene nekakve šarke. Gornji je dio bio razvaljen; Dean ga je stegnuo uzetom. Tada je zgrabio svoju mornarsku vreću i bacao stvari u nju. Ja sam uzeo svoju torbu, natrpao je, i dok je Camille ležala u krevetu i govorila -195JackKerouacLažljivac! Lažljivac! Lažljivac! - iskočili smo iz kuće i oteturali niz ulicu do najbližeg tramvaja - hrpa ljudi i prtljage s onim golemim povezanim palcem koji je stršio u zrak.Taj je palac postao simbolom Deanova konačnog razvoja. Niza-što se više nije brinuo (kao prije), ali sad se brinuo za sve u načelu; to jest, sve mu je bilo svejedno, pripadao je svijetu i ništa nije mogao učiniti. Zaustavio me nasred ulice.- Dakle, dragi moj, znam da se osjećaš ozbiljno zeznut; tek si došao u grad, a već nas prvi dan izbacuju iz kuće i ti se pitaš što sam ja učinio da to zaslužim i tako dalje - zajedno sa svim strahotama koje k tome spadaju - hi-hi-hi! - ali pogledaj me. Molim te, Sal, pogledaj me!Pogledao sam ga. Imao je na sebi majicu kratkih rukava, poderane hlače koje su visjele na pola trbuha, iznošene cipele; bio je neobri-jan, kosa mu je bila divlja i čupava, oči zakrvavljene, a onaj golemi zamotani prst stajao je u zraku u visini srca, dok mu je lice bilo razvučeno u najgluplju grimasu koju sam u životu vidio. Posrtao je okolo u krugu i ogledavao se na sve strane.- Što to moje zjenice vide? Ah! - modro nebo. Longfellow! -Teturao je i žmirkao. Protrljao je oči rukama. - Zajedno s prozorima -jesi li ikad kužio prozore? Idemo razgovarati o prozorima. Viđao sam totalno idiotskih prozora koji su mi se cerili, a neki su imali pritvorene kapke, pa su namigivali. - Iz svoje mornarske vreće iščeprkao je primjerak Tajni Pariza Eugčnea Suea i popravivši prednji dio majice, počeo čitati na uličnom uglu, učena izraza lica. - A sad zaista, Sal, idemo kužiti sve što dođe... - Začas je na to zaboravio i tupo se ogledao oko sebe. Bilo mi je drago što sam došao, sad sam mu bio potreban.- Zašto te Camille izbacila? Što ćeš sada?- Ha? - rekao je. - Ha? Ha? - Razbijali smo glavu kamo da krenemo i što da radimo. Shvatio sam da to ovisi o meni. Jadni, jadni Dean - sam đavo nije nikada dublje pao; stajao je tu kao idiot, s inficiranim prstom, okružen izlizanim kovčezima svoga grozničavog života siročeta koje beskonačno luta po Americi, izgubljeno stvorenje. - Idemo pješice u New York - rekao je - pa ćemo putem sve proučiti - tako je. -Izvadio sam novac i prebrojio ga; pokazao sam mu ga.196Na cesti- Ovdje imam - rekao sam - ukupnu količinu od osamdeset i tri dolara i nešto sitnine, i ako hoćeš sa mnom, hajdemo u New York - a onda možemo ići u Italiju.- Italiju? - rekao je. Oči su mu zasjale. - U Italiju, da - ali kako ćemo dotamo doći, dragi moj Sal?Razmišljao sam o tome. - Zaradit ću nešto novaca, dobit ću tisuću dolara od izdavača. Idemo kužiti sve one famozne žene u Rimu, Parizu i tako dalje; sjedit ćemo u kavanama na otvorenom; stanovat ćemo u kuplerajima. Zašto ne bismo išli u Italiju?- Ma jasno - rekao je Dean, i tada je shvatio da govorim ozbiljno i pogledao me postrance prvi put, jer ja nikad prije nisam komentirao njegovu mučnu egzistenciju, i taj je pogled bio pogled čovjeka koji važe svoje šanse prije oklade. U njegovu pogledu bilo je trijumfa i bezobra-zluka, bio je to đavolski pogled, i on ga dugo nije odvraćao od mojih očiju. Gledao sam ga i pocrvenio.Rekao sam: - Što je? - Osjećao sam se strašno jadno kad sam to pitao. Nije ništa odgovorio već me i

Page 94: Jack Kerouac - Na Cesti

dalje gledao istim opreznim bezobraznim pogledom iskosa.Pokušao sam se sjetiti svega što je u životu učinio i nije li nekada proživio nešto što bi u njemu sad moglo izazvati sumnju. Odlučno i čvrsto ponovio sam ono što sam već rekao: - Dođi sa mnom u New York, ja imam novaca. - Pogledao sam ga; oči su mi se ispunile suzama i bio sam zbunjen. On je još uvijek gledao ravno u mene. Sad mu je pogled bio prazan i gledao je kroz mene. To je vjerojatno bio presudan trenutak u našem prijateljstvu, kad je on uvidio da sam ja doista proveo nekoliko sati misleći o njemu i njegovim nevoljama i pokušavao je to smjestiti u svoje nevjerojatno zakučaste i mučne duhovne kategorije. Osjetili smo obojica da je nešto došlo na pravo mjesto. Kod mene je to bila iznenadna briga za čovjeka mnogo mlađeg od mene, pet godina mlađeg, čija se sudbina bila ispreplela s mojom u posljednjih nekoliko godina; kod njega je to bilo nešto što mogu utvrditi samo po onome što je učinio kasnije. Postao je neobično veseo i rekao da je sve u redu. - A što je značio onaj pogled? - upitao sam. Boljelo ga je što to kažem. Namrštio se. Dean se vrlo rijetko mrštio. Obojica smo bili zbunjeni i nesigurni. Stajali smo na vrhu brežuljka u San Franciscu; bio je krasan197Jack Kerouacsunčan dan. Naše su sjene padale na pločnik. Iz kuće do Camilline izišlo je u redu jedanaest Grka i Grkinja i odmah se poslagalo na sunčanom pločniku, dok je jedan od njih prešao na drugu stranu uske ulice i smiješio im se nad fotografskim aparatom. Otvorenih usta zurili smo u taj prastari puk koji je slavio svadbu jedne od svojih kćeri, vjerojatno tisućite u neprekinutoj tamnoj generaciji smješkanja na suncu. Bili su dobro odjeveni i neobični. Što se toga tiče, Dean i ja mogli smo biti na Cipru. Galebovi su letjeli nad nama u blistavu zraku.- Onda - rekao je Dean vrlo stidljivo i slatko - idemo?- Da - rekao sam - hajdemo u Italiju! - Podigli smo prtljagu, on zdravom rukom kovčeg, a ja sve ostalo, i odvukli je do tramvajske postaje; začas smo se kotrljali niz brijeg dok su nam noge visjele prema pločniku s uzdrmanog vozila, dva slomljena heroja zapadne noći.1983.Prvo smo otišli u bife na Market Streetu i o svemu se dogovorili - da ćemo ostati zajedno i družiti se do smrti. Dean je bio vrlo miran i zamišljen, gledajući strane skitnice u lokalu koji su ga podsjećali na njegova oca. - Mislim da je u Denveru - ovaj put ga svakako moramo naći, možda je u okružnom zatvoru, možda je opet u Larimer Streetu, ali naći ga moramo. Slažeš se?Da, složili smo se; učinit ćemo sve što nikad prije nismo učinili, jer smo bili preglupi. Tada smo sebi obećali da ćemo se dva dana divno provesti u San Franciscu prije nego što krenemo, a odlučili smo, razumije se, putovati s putničkom agencijom na principu dijeljenja troškova za benzin, da bismo što manje potrošili. Dean je tvrdio da mu Marvlou više nije potrebna, iako je još uvijek ljubi. Obojica smo se složili da će se on već snaći u New Yorku.Dean je obukao svoje prugasto odijelo i sportsku košulju, spremili smo stvari u garderobu na autobusnom kolodvoru Grevhounda za deset centi i otišli potražiti Roya Johnsona, koji će nam biti vozač tijekom naša dva dana provoda u San Franciscu. Roy je telefonski pristao. Stigao je malo zatim na ugao Marketa i Treće ulice i pokupio nas kolima. Roy je sad živio u San Franciscu, radio kao činovnik i bio oženjen zgodnom malom plavušom koja se zvala Dorothy. Dean nam je povjerio da joj je nos predugačak - iz nekog nepoznatog razloga on joj je to199JackKerouac200neprestano predbacivao - ali nos joj uopće nije bio predugačak. Roy Johnson je tanak, crnomanjast, zgodan momak, oštrih crta lica i počešljane kose koju neprestano zabacuje u stranu. Neobično ozbiljno shva- v ča događaje i široko se smiješi. Njegova žena Dorothy očito se svađala s njim zbog toga plana o vožnji - i čvrsto odlučivši da pokaže tko vodi glavnu riječ u kući (živjeli su u maloj sobici), ipak je održao obećanje koje nam je zadao, ali s posljedicama; njegova se duhovna dvojba razriješila u gorku šutnju. Vozio je Deana i mene po čitavom San Franciscu, u svako doba dana i

Page 95: Jack Kerouac - Na Cesti

noći, i nikad nije rekao ni riječi; samo je prolazio kroz crvena svjetla i naglo zaokretao na dva kotača i na taj način pokazivao na kakve smo ga muke stavili. Bio je razapet između zahtjeva svoje i žene i zahtjeva starog vođe svoje denverske kockarske družine. Dean je bio vrlo zadovoljan i naravno da ga ta vožnja nije uznemirivala. Nismo se uopće osvrtali na Roya; sjedili smo na stražnjim sjedalima i klepetali.Tada smo otišli u Mili City da potražimo Remija Boncoeura. Ponešto iznenađen ustanovio sam da starog broda Admiral Frebee više nema u zaljevu, a, naravno, ni Remija više nije bilo u predzadnjoj baraci u kanjonu. Prekrasna crna djevojka otvorila nam je vrata umjesto njega; Dean i ja dugo smo s njom razgovarali. Roy Johnson sjedio je u kolima, čitajući Tajne Pariza Eugenea Suea. Još sam jednom, posljednji put, pogledao Mili City i bilo mi je jasno da nema smisla kopati po zakučastoj prošlosti; umjesto toga odlučili smo otići do Galateje Dunkel i raspitati se za mogućnosti noćenja. Ed ju je opet napustio, bio je u Denveru, i neka me vrag odnese ako i opet nije smišljala neki plan da ga dovuče natrag. Našli smo je kako sjedi prekriženih nogu na istočnjačkom sagu u svom četverosobnom stanu u gornjem dijelu Mission Streeta, sa snopom karata za gatanje. Dobra djevojčica. Vidio sam po nekim žalosnim znacima da je Ed ovdje živio neko vrijeme i onda otišao iz puke tuposti i neprilagođenosti.- Vratit će se on - rekla je Galatea. - Taj se ne zna sam brinuti za sebe. - Bijesno je pogledala Deana i Roya Johnsona. - Ovaj put to je učinio Tommy Snark. Prije nego što je on došao Ed je bio savršeno sretan i radio je i izlazili smo i divno se zabavljali. Dean, ti to dobro znaš. A onda su počeli satima sjediti u kupaonici, Ed u kadi a Snarky na sjedalu, i pričati, i pričati, i pričati - o užasnim glupostima.Na cestiDean se nasmijao. Godinama je on bio glavni prorok klape, i gle, kako su sad svi slijedili njegov nauk! Tommy Snark pustio je bradu i njegove velike tužne plave oči došle su potražiti Eda u San Franciscu; zapravo su (na časnu riječ) Tommvju amputirali mali prst na ruci u nekoj nesreći u Denveru i za to je dignuo lijepu hrpu novca. Bez ikakva razloga odlučili su zbrisati od Galateje i otići u Portland u Maineu, gdje je, kako se čini, Snark imao tetku. Tako su sad ili bili u Denveru, na prolazu, ili već u Portlandu.- Kad nestane Tomova novca, Ed će se vratiti - kazala je Galatea gledajući karte. - Budala - nema pojma ni o čemu, nikad nije ni imao. Sve što treba znati jest da ga volim.Galatea je nalikovala na kćer Grka dok je sjedila na sagu kose raspuštene do poda i miješala karte. Počela mi se sviđati. Čak smo odlučili da te večeri iziđemo slušati džez, a Dean će povesti visoku plavušu koja je stanovala nekoliko kuća dalje, Marie.Te smo večeri Galatea, Dean i ja otišli do Marie. Ženska je imala podrumski stan, malu kćer i stara kola koja su jedva išla i koja smo Dean i ja morali gurati niz ulicu dok su žene pritiskale kvačilo. Otišli smo do Galateje i svi su posjedali u krug - Marie, njezina kći, Galatea, Roy Johnson i njegova žena Dorothy - svi natmureni medu teškim pokućstvom, dok sam ja stajao u kutu, neutralan u problemima San Francisca, a Dean je stajao usred sobe držeći svoj balonasti palac u visini prsiju i hihotao. - Bogamu - rekao je - svi gubimo prste - ho-ho-ho.- Deane, zašto radiš ovakve gluposti? - rekla je Galatea. - Camille je telefonirala i kaže da si je ostavio. Nije li tebi jasno da imaš kćer?- Nije on nju ostavio, ona gaje izbacila! - rekao sam, prekidajući svoju neutralnost. Svi su me ružno pogledali; Dean se cerio. - I s tim palcem, što mislite da jadnik može učiniti? - dodao sam. Svi su me pogledali; naročito me ružno gledala Dorothy Johnson. To je bio pravi malograđanski kružok za šivanje, a u središtu mu je bio krivac, Dean - odgovoran, čini se, za sve što ne valja. Pogledao sam kroz prozor u bučnu noćnu Mission Street; htio sam izići i čuti veliki džez San Francisca - a nemojte zaboraviti, to mi je bila tek druga večer u gradu.- Mislim da je Marylou vrlo, vrlo pametno postupila kad te ostavila, Dean - rekla je Galatea. - Već godinama nemaš nikakva osje-201JackKerouacćaja odgovornosti ni prema kome. Učinio si toliko užasnih stvari da ja uopće na znam što bih ti

Page 96: Jack Kerouac - Na Cesti

rekla.U stvari, to je i bilo glavno, i svi su sjedili u krugu gledajući Deana odozdo, očima punim mržnje, a on je stajao na sagu u sredini i hihotao - samo je hihotao. Čak je počeo i plesati. Zavoj mu je bio sve prljaviji; sad se počeo još i odmatati. Iznenada sam shvatio da je Dean, zahvaljujući svom golemom nizu grijeha, postao glavni Idiot, Imbecil, Svetac svih nas.- Ti jednostavno nemaš nikakvih obzira ni prema kome, osim prema sebi i svom idiotskom uživanju. Misliš samo na ono što ti se klati između nogu i koliko novaca ili zabave možeš iz nekoga izvući, pa da ih onda jednostavno odbaciš. I ne samo to, nego to još radiš glupo. Nikad ti ne padne na pamet da je život ozbiljan i da ima ljudi koji nastoje iz njega učiniti nešto pristojno, a ne se cijelo vrijeme baviti samo budalaštinama.Da to je bio Dean, sveta budala.- Camille večeras plače da bi ti srce moglo prepuknuti, ali nemoj ni na časak pomisliti da bi te ona htjela natrag, rekla je da te više ne želi vidjeti i rekla je da je to ovaj put konačno. A ti tu stojiš i praviš glupe grimase i mislim da nemaš ni jedne brige u glavi.To nije bilo točno; znao sam da nije i mogao sam im svima reći. Ali činilo mi se da nema smisla. Čeznuo sam da odem do Deana i prebacim mu ruku oko ramena i kažem: »Slušajte, svi vi ovdje, nemojte zaboraviti jedno: i ovaj momak ima svojih neprilika, i ne samo to, on se nikad ne žali, a svi ste se vi i te kako dobro zabavljali naprosto zato što je on ovakav, i ako vam to nije dosta, postavite ga uza zid za strijeljanje, i tako se čini da to živo želite...«Ipak je Galatea Dunkel bila jedina u cijeloj klapi koja se nije bojala Deana i koja je mogla mirno sjediti podignute glave i čitati mu bukvicu pred svima.Nekad, u stara vremena u Denveru, svi bi posjedali u mraku s djevojkama dok je Dean govorio i govorio i govorio glasom koji je bio istodobno i hipnotičan i čudan, i kažu da je mogao dovesti djevojku k sebi isključivo snagom i uvjerljivošću onoga što govori. Tada mu je bilo šesnaest ili sedamnaest godina. Sad su mu učenici bili oženjeni, i žene202Na cestinjegovih učenika preslušavale su ga zbog seksualnosti i života koji je uspio nametnuti. Slušao sam što govore.- Sad ideš na Istok sa Salom - rekla je Galatea - i što misliš time postići? Camille mora ostati kod kuće čuvati dijete sad kad si ti otišao - kako može zadržati posao? - i ne želi te više vidjeti i ja joj ne zamjeram. Ako negdje putem vidiš Eda, reci mu neka se vrati k meni ili ću ga ubiti.Kratko i jasno. Bila je to vrlo žalosna noć. Činilo mi se da sam se našao s nekim čudnim sestrama i braćom u nekom jadnom snu. Tada je nastala potpuna tišina; dok bi se Dean nekad uspio opravdati, sad je i on zašutio, samo je stajao pred svima, otrcan i slomljen i budalast, točno pod žaruljama, koščato ludo lice bilo mu je obliveno znojem, žile su mu kucale i govorio je - Da, da, da - kao da se u njega neprestano slijevaju neka veličanstvena otkrića, a ja sam uvjeren da je tako zaista i osjećao, a i ostali su to vjerovali i bojali se. On je bio BEAT - sama srž, sama duša blaženog Beata. Što je on znao? Pokušao je sve u svojoj moći da mi kaže što zna, i na tome su mi zavidjeli, na mom položaju uz njega, na tome što ga branim i što ga upijam kao što su i oni nekoć htjeli. Svi su me pogledali. Što ja, stranac, radim ovdje na Zapadnoj obali u ovoj lijepoj noći? Ustuknuo sam pred tom pomisli.- Idemo u Italiju - rekao sam, perući ruke od svega. Tada sam također osjetio čudnovato materinsko zadovoljstvo oko sebe, jer žene su Deana gledale kao što majka gleda najdraže i najgore dijete, a on je sa svojim žalosnim palcem i svim svojim otkrićima to dobro znao, i zato je mogao, u mrtvoj tišini, izići iz stana bez riječi da pričeka dolje pred kućom dok se ne odlučimo. Pogledao sam kroz prozor. Bio je sam na vratima i proučavao je cestu. Gorčina, predbacivanja, savjeti, moraliziranje, žalost - sve je to sad bilo iza njega, a pred njim je bila stara i ekstatična radost čistog postojanja.- Hajdemo, Galatea, Marie, slušat ćemo džez i zaboravit ćemo. Dean će jednoga dana biti mrtav. Što ćete mu tada reći?- Što prije umre, to bolje - rekla je Galatea i izrazila službeno mišljenje gotovo svih u sobi.- Dobro onda - rekao sam - ali sada je živ i glavu dajem da želite znati što će poduzeti, a sve zbog toga što je on otkrio onu tajnu do

Page 97: Jack Kerouac - Na Cesti

203JackKerouackoje je nama i te kako stalo i od nje mu puca glava, i ako poludi, ne brinite, to neće biti vaša krivnja nego Božja.Nisu se s tim složili; rekli su da zapravo ne poznajem Deana; rekli su da je to najgora hulja koja je ikad živjela i da ću ja to jednog dana na svoju nesreću otkriti. Bilo mi je smiješno što se toliko bune. Roy Johnson ustao je u obranu dama i rekao da poznaje Deana bolje od svih i da je Dean naprosto samo vrlo zanimljiv, pa čak i zabavan, žicar. Pošao sam potražiti Deana i kratko smo o tome porazgovarali.- Ah, čovječe, ne brini se ništa, sve je savršeno i krasno. - Trljao se po trbuhu i oblizivao usnice.2044.Djevojke su sišle i krenuli smo u našu veliku noć, ponovno gurajući kola niz ulicu. - Ej! Idemo! - viknuo je Dean i uskočili smo na stražnja sjedala i otkloparali u mali Harlem u ulici Folson.Iskočili smo u toplu, ludu noć i čuli mahnitog tenor-saksofoni-sta kako šiba iz sve snage ii-JE! ii-JE! ii-JE! i pljeskanje ruku u ritmu i gomilu koja urla. - Hajde, hajde! - Dean je već trčao preko ulice s palcem u zraku i urlao - Raspali, stari, raspali! - Hrpica crnaca u svečanim nedjeljnim odijelima galamila je na ulazu. Bila je to krčma nasuta pi-Ijevinom, s malim podijem za orkestar na kojem su se momci natisnuli, sa šeširima na glavi, i svirali iznad glava ljudi, potpuno šašavo mjesto; šašave neuredne žene motale su se naokolo, kojiput i u ogrtaču za kupanje, boce su zveckale po hodnicima. U dnu špelunke, u nekom mračnom hodniku iza zapisanih zahoda, deseci muškaraca i žena stajali su uza zid i pili spodiodi, porto s viskijem, i pljuvali na zvijezde - vino i viski. Te-nor-saksofonist u šeširu izvodio je na vrhuncu čudesne zadovoljavajuće slobodne teme riff koji se dizao i padao, koji je od »ii-JE!« prelazio na još luđi Ii-di-li-je! i rasprskavao se uz neprekidni tresak bubnjeva isprženih čikovima, po kojima je lupao veliki brutalni crnac bikovske šije, očigledno ne mareći nizašto koliko je crno pod noktom, osim da kažnjava svoje napukle bačve, tres, ra-ta-ta-bum, tres. Luđačka buka glazbe i saksofo-nist je prokužio stvar i svi su to znali. Dean se hvatao za glavu u gužvi, a gomila je bila posve luda. Svi su vrišteći pomahnitalih očiju hrabrili sak-705JackKerouacsofonista da izdrži, a on se podizao iz čučnja uvis i opet se spuštao sa svojim instrumentom, izvijajući čiste krikove nad općim mahnitanjem. Mršava crnkinja visoka metar i osamdeset tresla je kosti ispred šupljine njegova instrumenta, a on gaje zabadao prema njoj. /// U! ii!Svi su se ljuljali i urlali. Galatea i Marie s pivom u ruci stajale su na stolcima, tresle se i poskakivale. Gomile crnaca upadale su s ulice, spotičući se jedan preko drugoga samo da bi što prije ušli. - Drž, ne daj! - zaurlao je neki čovjek glasom poput roga za maglu i zastenjao tako glasno da su ga morali čuti sve do Sacramenta, ah, ha! - Huu! - rekao je Dean. Trljao se po prsima i po trbuhu; znoj mu se slijevao s lica. Bum, tres, onaj bubnjar udarao je u bubnjeve dolje u podrumu i valjao ritam uza stube svojim ubojitim štapićima, ratata - bum\ Veliki debeli čovjek skakao je po podiju tako da se uleknuo i škripao. »Ju!« Klavirist je samo mlatio po tipkama raširenih prstiju, udarao akorde u razmacima dok je veliki saksofonist uvlačio dah za novu eksploziju tonova - kineske akorde, koji su potresali glasovir u svakoj daščici, pukotini i žici, beng. Saksofonist je skočio s podija i stao usred gomile, pušući na sve strane; šešir mu se spustio preko očiju; netko mu ga je povukao natrag na zatiljak. Nagnuo se unatrag, stao udarati nogom i zatrubio duboko i promuklo, onda uvukao dah i podigao saksofon i svirao visoko, široko, kao da vrišti u zraku. Dean je stajao točno pred njim, spustivši lice do otvora saksofona, pljeskao rukama i zalijevao znojem tipke na njemu, a svirač je to primijetio i nasmijao se u saksofon dugim drhtavim manijačkim smijehom, a svi ostali stali su se smijati i ljuljati u ritmu; i napokon je svirač odlučio da ide do kraja, čučnuo je i držao visoki C dugo, dugo, dok je sve ostalo tutnjalo uz njega i krikovi se pojačavali, tako da sam pomislio da će policajci nagrnuti iz najbliže stanice. Dean je bio u transu. Sviračev je pogled bio prikovan uz njega; našao je luđaka koji ne samo shvaća nego i nastoji i želi shvatiti više i još više nego što je moguće, i sad je između njih nastao dvoboj; sve je izviralo iz saksofona, ali to

Page 98: Jack Kerouac - Na Cesti

više nisu bile fraze već krikovi, krikovi Bou, nadolje do Biip! i gore do ////// pa opet dolje do suhih, zveketavih zvukova ili tonova s pazvucima. Iskušavao je sve, gore, dolje, sa strane, naopačke, vodoravno, pod kutom od trideset stupnjeva, četrdeset stupnjeva, i napokon se srušio u206Na cestinečije naručje i odustao, dok su se svi oko njega gurali i vikali - Da! Da! To! - Dean se obrisao rupčićem.Tada se saksofonist popeo na podij i zatražio da sviraju polagani ritam, tužno je pogledao kroz otvorena vrata iznad ljudskih glava i počeo pjevati Sklopi oči. Načas je sve utihnulo. Saksofonist je imao na sebi otrcani kaputić od nubuka, ljubičastu košulju, ispucane cipele i hlače visoka struka bez buga; nije mario za izgled. Nalikovao je na nekog crnačkog Hassela. Njegove velike smeđe oči bile su zaokupljene tugom i pjevanjem, polaganim pjevanjem s dugim, zamišljenim stankama. Ali kod druge strofe zahvatilo ga je uzbuđenje, zgrabio je mikrofon, skočio s podija i dao se na posao. Da bi otpjevao jednu notu, morao je dodirnuti vrhove cipela i podići se posve uvis, i poslije snažnih tonova teturao je od napora i uspio se oporaviti tek kad je trebalo otpjevati sljedeću polaganu notu. - Momci haj-de-mo! - Nagnuo se unatrag okrenuvši lice stropu, dok je mikrofon držao dolje. Tresao se i ljuljao. Zatim se nagnuo naprijed tako daje zamalo pao licem na mikrofon. »Da-ajte da sniva--amo« - i pogledao je van na ulicu, prezirno naškubljenih usana, sa znalačkom grimasom kao Billie Holidav - »do-ok se lju-u-u-bimo« - zateturao je u stranu - »pra-aznik će ljuba-avi« - stresao je glavom, kao da je već sit cijelog svijeta i kao da mu se sve gadi - »sve-emu daa-ati« - što će to dati svemu? svi su čekali; zajecao je - »ča-ar«. Klavir je udario cijeli akord. »Zato draga, sklo-opi te lijepe modre o-o-o-či« - usnice su mu zadrhtale, pogledao je nas, Deana i mene, kao da bi nam htio reći ej, slušajte, što mi zapravo radimo u ovom tužnom smeđem svijetu? - i onda je došao do kraja pjesme, a zato su bile potrebne zamršene pripreme, za vrijeme kojih je čovjek mogao poslati sve moguće poruke Garciji, dvanaest puta oko svijeta, ali kome je bilo do toga? Jer ovdje smo se bavili sokom i srži samog bijednog tužnog života u jezivim ulicama čovjeka i on je to govorio i pjevao »Sklopi« i zatulio je uvis sve do stropa i dalje do zvijezda i još dalje - »o-o-o-o-oči« i onda je oteturao s podija da se prepusti razmišljanju. Sjedio je u kutu s nekoliko momaka i uopće se na njih nije osvrtao. Gledao je pred sebe i plakao. Bio je veličanstven.Dean i ja pošli smo k njemu razgovarati. Pozvali smo ga u kola. U kolima je iznenada zaurlao: - Da! Ništa mi nije milije od dobre zabave! Kamo ćemo? - Dean je poskakivao na sjedalu i luđački hihotao. -207JackKerouacKasnije! Kasnije! - rekao je saksofonist. - Moj će nas momak odvesti dolje u Jamson's Nook, tamo pjevam. Frajeri, ja živim zato da pjevam. Već dva tjedan pjevam Sklopi oči - ne želim pjevati ništa drugo. A što ste vi, momci, nakanili? - Rekli smo mu da za dva dana odlazimo u New York. - Bogme, nikad još nisam tamo bio, a ljudi kažu da je to fantastičan grad, samo ja se zapravo ne mogu požaliti ni na ovaj. Ja sam oženjen, znate.- Zaista? - reče Dean odjednom obasjana lica. - A gdje je draga večeras?- Kako to misliš? - reče svirač gledajući ga ispod oka. - Rekao sam ti da sam njome oženjen, je 1' tako?- Ma da, da - rekao je Dean. - Tako, samo sam pitao. Možda ima kakvu prijateljicu? Ili sestre? Zabava, razumiješ, ja tražim samo zabavu.- Hajde, što ti vrijedi zabava, život je suviše žalostan a da bismo se cijelo vrijeme zabavljali - rekao je saksofonist spustivši pogled na ulicu. - Drek - rekao je. - Nemam novaca i večeras mi nije ni do čega.Vratili smo se u lokal po još. Djevojke su se toliko raspalile što smo Dean i ja klisnuli i što smo ludovali da su pješice otišle u Jamson's Nook; kola se i tako nisu htjela pokrenuti. U lokalu smo ugledali užasan prizor; ušao je neki bijeli peder, hipster u havajskoj košulji, i upitao krupnog bubnjara može li sjesti k njima. Glazbenici su ga sumnjičavo promatrali. - A ti sviraš? - Rekao je da svira, prenemažući se. Pogledali su se i rekli - Ma da, svira ga on, govno! - I tako je peder sjeo za

Page 99: Jack Kerouac - Na Cesti

bubnjeve i počeli su udarati ritam nekog živahnog broja, a on je počeo gladiti površinu bubnja mekanim, šašavim bop četkicama, ljuljajući vrat u onoj samozadovoljnoj psihoanalitičkoj ekstazi koja ne znači ništa drugo već previše droge i nezačinjene hrane i šašavih štosova izvedenih na hladnokrvan način. Ali on nije mario. Radosno se smješkao u prazninu i udarao ritam, tiho doduše, ali s pravim finesama bopa, i stvarao hihotavu, pjenušavu pozadinu za krupni, čvrsti blues nalik na rog za maglu u koji su momci puhali bez obzira na njega. Krupni crni bubnjar bikovske šije sjedio je i čekao da dođe red na njega. - Što taj čovjek radi? - rekao je. - Sviraj! - rekao je. - Do vraga! -' rekao je. - Drek! - i odvratio je pogled kao čovjek komu je svega dosta.208iNa cestiPojavio se saksofonistov momak; bio je to mali žilavi crnac s golemim cadillacom. Svi smo uskočili u kola. Nagnuo se nad volan i jurio kolima kroz cijeli San Francisco sa sto deset na sat, ne zaustavljajući se ni jednom, ravno kroz gusti promet a da ga nitko nije ni zapazio, tako je izvrsno vozio. Dean je bio lud od oduševljenja. - Ma kuži ovog frajera! Kuži ga kako sjedi i ne trza ni na što, i samo tjera ovaj stroj i mogao bi pričati cijelu noć dok to radi, samo što njemu nije do pričanja, ah, stari moj, što bih ja sve mogao - da bar - ma da. Hajdemo, nemojmo se zaustavljati - idemo! Tako je! - A momak je zavio za ugao i doveo nas ravno pred Jamson's Nook i već se parkirao. Iza nas je stao neki taksi; iz njega je iskočio mršavi, sasušeni mali crnački propovjednik, dobacio dolar i zaurlao - Sviraj! - i odjurio u klub i proletio ravno kroz lokal u prizemlju urlajući - Sviraj, sviraj, sviraj - i posrćući popeo se stubama tako da je zamalo pao na nos i naglo otvorio vrata i upao u sobu gdje je bio jazz-session, ispruženih ruku da se obrani od bilo čega na što bi mogao pasti, a pao je ravno na Lampshadea, koji je te sezone radio kao konobar u Jamson's Nooku, i glazba ga je zapljusnula sa svih strana tako da je stajao preobražen na otvorenim vratima i vrištao -Sviraj za mene, stari, sviraj! - A stari je bio mali niski crnac s alt-sakso-fonom za koga je Dean rekao da očito stanuje sa svojom bakom isto kao Tom Snark, da spava cijeli dan i puše cijelu noć i da će otpuhati stotinu refrena prije nego što ga pošteno zgrabi, kao sada. - To je Carlo Marx! - zaurlao je Dean u općoj galami.I bio je. Taj mali bakin dječak s alt-saksom na vrpci oko vrata imao je sitne svjetlucave očice; mala iskrivljena stopala; vretenaste nožice; i poskakivao je i mahao svojim instrumentom i cupkao naokolo ne skidajući pogleda s publike (a ona se sastojala samo od ljudi koji su se smijali za dvanaestak stolova, jer prostorija je bila jedva deset na deset i niska stropa) i ni časka nije prestajao. Njegove su ideje bile jednostavne. Najviše je uživao u iznenadnoj novoj jednostavnoj varijaciji refrena. On bi s ta-tap-taderara... ta-tap-taderara, ponavljajući i poskakujući i ljubeći svoj instrument i smiješeći mu se, prešao na ta-tap-ii-da-di-dera-RAP! ta--tap-ii-da-di-dera-MP! i to su bili veliki trenuci smijeha i razumijevanja i za njega i za sve koji su slušali. Ton mu je bio čist kao zvono, visok, bistar i puhao nam je ravno u lice manje od metra daleko. Dean je stajao pred njim i nije bio svjestan ničega drugoga, nagnuo je glavu, stegnuo209Jack Kerouacšake jednu u drugu poskakujući na petama dok mu je znoj, uvijek taj znoj, tekao i zalijevao zgužvan ovratnik i doslovce mu stvarao lokvicu oko nogu. I Galatea i Marie bile su tu, ali trebalo nam je pet minuta da ih ugledamo. Hej, noći San Francisca, kraju kontinenta i kraju sumnje, sve one dosadne sumnje i zablude, zbogom! Lampshade je grmio oko nas s pladnjevima piva; sve što je činio, činio je u ritmu; urlao je na konobaricu u taktu: - Hej, mala, bježi s puta, ide Lampshade, da te ne proguta - i proletio bi kraj nje s pivom u zraku i projurio kroz pokretna vrata u kuhinju i plesao s kuharicama i vratio se sav znojan. Saksofonist je potpuno nepokretno sjedio za stolom u kutu s netaknutim pićem pred sobom i zurio odsutno u prazninu, objesivši ruke niz bokove tako da su gotovo dodirivale pod, nogu ispruženih poput isplaženih jezika, tijela zgužvana u krajnjem umoru i zanosnoj tuzi i svemu onome što ga tišti; čovjek koji je svake večeri sam sebe do kraja istresao i prepuštao drugima da ga dokrajče u noći. Sve je oko njega bilo uzvitlano kao oblak. A onaj mali bakin alt, onaj mali Carlo Mane, poskakivao je i lakrdijao sa svojim čarobnim rogom i odsvirao je

Page 100: Jack Kerouac - Na Cesti

dvije stotine refrena bluesa, jedan luđi od drugoga, a da nije bilo ni traga nekom popuštanju energije ili nekoj želji da se kaže da je za danas dosta. Cijela je soba drhtala.Stajao sam sat kasnije na uglu Četvrte i Folsoma s Edom Four-nierom, saksofonistom iz San Francisca, koji je sa mnom čekao da Dean iz krčme telefonira Royu Johnsonu da dođe po nas. Ništa se nije događalo, naprosto smo razgovarali, kad smo iznenada ugledali vrlo neobičan i luđački prizor. Bio je to Dean. Htio je Royu Johnsonu dati adresu lokala, pa mu je rekao neka načas ostane na telefonu i istrčao je van, prisiljen da se probije kroz dugački lokal prepun bučnih pijanaca u bijelim košuljama, da bi izišao na ulicu i pogledao natpis lokala. Uspio se provući kroz gužvu, zgrbljen, zamalo dodirujući zemlju, kao Groucho Marx, i noge su ga nevjerojatnom brzinom iznijele iz lokala, poput neke sablasti, s onim golemim palcem koji se isticao u noći, i u zaletu se zaustavio nasred ceste, stao se ogledavati nad sobom i tražiti natpis. Nije ga bilo lako vidjeti u mraku i nekoliko se puta okrenuo oko sebe na cesti, podignuta palca u mahnitoj zabrinutoj šutnji, raskuštrane kose s golemim omotanim palcem koji nalikuje na neku veliku gusku s neba, okrećući se oko svoje osi u mraku dok je drugu ruku odsutno zabio u hlače. Ed Fournier je govorio: - Ja sviram nježno gdje god sviram, a ako210.Na cestise rulji to ne sviđa, ja tu ništa ne mogu. Čuj, onaj tvoj prijatelj je neki ludi frajer, pogledaj što radi - i pogledali smo. Svuda je vladala savršena tišina kad je Dean vidio natpis i uletio natrag u lokal, tako reći ispod nogu nekoga tko je upravo izlazio i klizio je kroz lokal tako brzo da se svatko morao dvaput okrenuti ako ga je htio vidjeti. Čas kasnije, istom tom nevjerojatnom brzinom, stigao je Roy Johnson. Dean je nečujno odlebdio preko ceste u kola. Opet smo se vozili.- Slušaj, Roy, znam da te žena muči zbog ovoga, ali naprosto moramo stići na ugao Četrdeset šeste i Gearvja u nevjerojatnom vremenu od tri minute ili je sve propalo. Hm! Da! (kašalj) Ujutro Sal i ja ' odlazimo u New York i ovo je bezuvjetno naša posljednja noć za zabavu i znam da nećeš imati ništa protiv.Ne, Roy Johnson nije imao ništa protiv; samo je vozio kroz svako crveno svjetlo na koje je naišao i tjerao nas u ludilo. U zoru je pošao kući spavati. Dean i ja završili smo na kraju s nekim crncem koji se zvao Walter i koji je naručio piće, poslagao ga po šanku i rekao - Spodiodi! -a to je sloj porta, sloj viskija i opet sloj porta. - Fini slatki kaputić za onaj strašni viski! - urlao je.Pozvao nas je kući na bocu piva. Stanovao je u naselju na kraju Howarda. Žena mu je spavala kad smo ušli. Jedino svjetlo u stanu bila je žarulja nad njezinim krevetom. Morali smo se popeti na stolac i odviti žarulju dok je ona ležala i smiješila se; to je obavio Dean, zavodnički trepćući. Bila je oko petnaest godina starija od VValtera i najumiljatija žena na svijetu. Zatim smo morali ukopčati dugačku žicu s utikačem nad njezinim krevetom, a ona se smiješila i smiješila. Nije pitala Waltera ni gdje je bio, ni koliko je sati, ništa. Napokon smo se s produžetkom smjestili u kuhinji i sjeli oko skromnog stola popiti pivo i razgovarati. Zora. Došlo je vrijeme da odemo i prenesemo produžetak natrag u spavaću sobu i ponovo zavrnemo žarulju. Walterova se žena smiješila i smiješila dok smo ponavljali taj idiotski postupak. Nije rekla ni riječi.Vani, na ulici u zoru, Dean je rekao: - Eto, sad vidiš, čovječe, što ti je prava žena. Nikad jedna gruba riječ, nikad se ne žali, ni približno; stari može doći kući kad god hoće, u koje god doba noći hoće, bilo s kim, i razgovarati u kuhinji i piti pivo i otići kad mu padne na pamet. To je muškarac, a ovo je njegov dvorac. - Pokazao je prstom na zgradu.211JackKerouacOtišli smo teturajući. Velika je noć prošla. Policijska patrolna kola sumnjičavo su nas pratila nekoliko blokova. Kupili smo svježe uštipke u pekarnici na Trećoj ulici i jeli ih među sivim, oronulim zgradama. Visok, dobro odjeven frajer s naočalama posrtao je ulicom uz crnca s kapom vozača kamiona. Bili su vrlo neobičan par. Neki veliki kamion prošao je kraj njih i crnac je uzbuđeno pokazao na njega i pokušao izraziti svoje osjećaje. Visoki bijelac krišom je gledao preko ramena i brojio svoj novac. - To je Stari Buli Lee! - zahihotao je Dean. - Broji svoj novac i brine se zbog svega, a ovom malom nije ni do čega nego samo do razgovora o kamionima i o stvarima koje

Page 101: Jack Kerouac - Na Cesti

poznaje. - Neko vrijeme smo ih slijedili.Poput svetog cvijeća što lebdi u zraku, bila su sva ta umorna lica u zoru Amerike Jazza.Morali smo spavati; stan Galateje Dunkel nije dolazio u obzir. Dean je poznavao nekog kočničara na željeznici koji se zvao Ernest Bur-ke i stanovao je s ocem u hotelskoj sobi na Trećoj ulici. Nekad je bio s njima u dobrim odnosima, ali u posljednje vrijeme nije, i dogovorili smo se da ih ja pokušam nagovoriti neka nam dopuste da prespavamo kod njih na podu. To je bilo grozno. Morao sam im telefonirati iz neke do-ručkovaonice. Starac je sumnjičavo odgovorio na telefon. Sjećao me se po onome što mu je sin pričao. Na naše zaprepaštenje, spustio se u predvorje i otvorio nam vrata. Bio je to samo tužni stari smeđi sanfran-ciskanski hotel. Pošli smo gore i starac je bio tako ljubazan da nam je prepustio čitav svoj krevet. - Ja i tako moram ustati - rekao je i povukao se u kuhinjicu da skuha kavu. Počeo je pričati dogodovštine iz svojih željezničarskih dana. Podsjećao me na mog oca. Ostao sam stajati i slušao te priče. Dean je, ne slušajući, prao zube i motao se po sobi i govorio - Da, tako je - na sve što je stari rekao. Napokon smo zaspali; a ujutro se Ernest vratio s puta po Zapadnoj dionici i zauzeo krevet čim smo Dean i ja ustali. Sad se stari gospodin Burke dotjerao za sastanak sa svojom postarijom draganom. Obukao je zeleno odijelo od tvida, stavio na glavu suknenu kapu, također od zelena tvida, i zataknuo cvijet u zapučak.- Ovi romantični stari propali sanfranciskanski kočničari žive nekim posebnim tužnim ali gorljivim životom - rekao sam Deanu u nuž-niku. - Vrlo je ljubazno od njega što nas je pustio da tu spavamo.212Na cesti- Da, da - rekao je Dean ne slušajući. Odjurio je nabaviti kola preko putničke agencije. Moja je dužnost bila da požurim do Galateje Dunkel po našu prtljagu. Sjedila je na podu s kartama za gatanje.- Onda zbogom, Galatea, i nadam se da će sve dobro završiti.- Kad se Ed vrati, vodit ću ga svake večeri u Jamson's Nook neka se naužije ludila. Misliš da će to djelovati, Sal? Ne znam što da radim.- Što stoji u kartama?- Pik as je daleko od njega. Herčevi ga stalno okružuju - kraljica herc nikad nije daleko. Vidiš ovog pikovog dečka? To je Dean, on je uvijek u blizini.- Dakle, odlazimo u New York za jedan sat.- Jednog će dana Dean ovako poći na putovanje i više se neće vratiti.Dopustila mi je da se istuširam i obrijem, onda sam se oprostio i spustio se s prtljagom niz stube i mahnuo taksiju koji je imao svoju redovitu prugu i moglo ga se zaustaviti na bilo kojem uglu i odvesti se do bilo kojeg ugla za oko petnaest centi. Takav je taksi natrpan ostalim putnicima kao autobus, ali ljudi razgovaraju i pričaju šale kao u privatnim kolima. Mission Street je toga posljednjeg dana u San Franciscu bila velika košnica gradilišta, djece koja se igraju, bučnih crnaca koji se vraćaju kući s posla, prašine, uzbuđenja, velikog žamora i brujanja zaista najuzbudljivijeg grada Amerike - a nad glavom čisto modro nebo i radost maglovitog mora koje se uvijek dovalja uvečer da bi u svakome izazvalo glad za hranom i daljnjim uzbuđenjima. Nikako nisam želio otići; moj je boravak trajao samo šezdesetak sati. S bjesomučnim Dea-nom jurio sam kroz svijet, a da ga nisam imao prilike vidjeti. Poslijepodne jurili smo prema Sacramentu i opet na istok.2135.Kola su pripadala visokom, mršavom pederu koji se vraćao kući u Kansas, nosio crne naočale i vozio silno oprezno; takva kola Dean je zvao »pederski plymouth«\ nije imao jak start niti prave snage. -Ženskasta kola! - šapnuo mi je Dean u uho. Bila su tu još dva putnika, bračni par, tipični polovični turisti koji su htjeli stati i spavati na svakom mjestu. Prva je postaja morala biti Sacramento, a to još ni izdaleka nije bio početak putovanja u Denver. Dean i ja sjedili smo sami na stražnjem sjedalu, prepustili sve njima i razgovarali. - Dakle, čovječe, onaj saksofonist sinoć je našao ono nešto - i više to nije puštao; nikad nisam vidio frajera koji to tako dugo može zadržati. - Htio sam znati što znači ono. - E, čuj - nasmijao se Dean - sad me pitaš ne-shvat-ljive stvari - hm! Eto, tu ti je frajer, i svi ostali su tu, je li? Sad je na njemu da izloži ono što svi misle. On počne

Page 102: Jack Kerouac - Na Cesti

melodiju, zatim izreda svoje misli, ljudi urlaju, ali kuže a onda se on uhvati u koštac sa svojom sudbinom i mora svirati u skladu s njom. Iznenada negdje usred melodije on otkriva ono - svi podižu pogled i znaju; slušaju; on to uzima i nosi. Vrijeme se zaustavlja. On ispunja prazni prostor sadržajem našeg života, priznanjima napora svoje utrobe, uspomenama na ideje, prežvakavanjima stare svirke. Mora svirati preko mostova i vraćati se i pritom se toliko beskonačno i čitavom dušom unijeti u melodiju trenutka da svakome postaje jasno kako nije važna melodija nego ono... - Dean nije mogao nastaviti; sav se preznojio govoreći o tome.214Na cestiTada sam ja počeo govoriti, nisam u čitavu životu toliko govorio. Pričao sam Deanu kako sam kao dijete, kad bih se vozio kolima, zamišljao kako u ruci držim veliku kosu i odsijecam sva stabla i stupove, čak skidam vrhove sa svakog brežuljka koji promiče kraj prozora. - Da! Da! - urlao je Dean. - I ja sam to radio, samo je kosa bila drukčija -reći ću ti zašto. Kako sam se vozio po golemim prostranstvima Zapada, moja je kosa morala biti neizmjerno dulja i morala se povijati preko dalekih planina odsijecajući im vrhove i dosezati preko ravnice da dohvati druge planine, a da istodobno pootkida svaki stup uz cestu, sve one stupove koji bruje. Zbog toga - uh, čovječe, moram ti ispričati, sada, sad , sam našao ono - moram ti ispričati kako smo moj otac i ja i neki ušljivi skitnica iz ulice Larimer krenuli na put u Nebrasku u najgorim godinama krize prodavati ubijače za muhe. 1 kako smo ih pravili, kupili smo običnu metalnu mrežu i komade žice koje smo dvostruko smotali i komadiće plave i crvene krpe koje smo našili oko rubova i sve to za nekoliko centi u robnoj kući i napravili na tisuće ubijača muha i ukrcali se u krntiju tog starog skitnice i obišli cijelu Nebrasku, zašli u svaku seljačku kuću i prodavali ih po deset centi komad - taj novac su nam davali uglavnom iz milosrđa, dvojica skitnica i jedan dječak, kule u oblacima, a moj je stari u to doba uvijek pjevao Aleluja, opet sam vagabund. I, dragi moj, sad dobro slušaj, poslije puna dva tjedna nevjerojatnih poteškoća i treskanja u toj staroj krntiji i gnjavaže oko prodaje tih jezivih slupanih ubijača po vrućini, počeli su se prepirati oko podjele utrška i pošteno su se potukli kraj ceste, a onda su se pomirili i kupili vino i počeli piti i nisu prestali pet dana i pet noći dok sam se ja smotao u klupko i plakao negdje u prikrajku, a kad su završili, i posljednji je groš bio potrošen, i opet smo bili tamo gdje smo počeli, u ulici Larimer. I mog starog su uhitili, a ja sam na sudu morao moliti suca da ga puste zato što mi je tata i što nemam majke. Sal, ja sam ti držao velike zrele govorancije u dobi od osam godina pred znatiželjnim odvjetnicima... - Bilo nam je vruće; išli smo na istok; bili smo uzbuđeni.- Da ti ispričam još nešto - rekao sam - i to samo u zagradi između onoga što ti govoriš, da završimo moju posljednju misao. Kao dijete, izvaljen na stražnjem sjedalu u autu svog oca, zamišljao sam također sebe na bijelom konju kako jašim usporedo preko svih mogućih prepreka koje su se na putu ispriječile: to je značilo da sam izbjegavao215JackKerouacstupove, jurio oko kuća ili ih preskakivao ako bih prekasno pogledao, trčao preko brežuljaka, preko nepredviđenih trgova s prometom kroz koji sam se morao čudesno provlačiti...- Da! Da! Da! - oduševljeno je dahnuo Dean. - Kod mene je jedina razlika bila što sam trčao sam, što nisam imao konja. Ti si bio dijete s Istoka, sanjao si o konjima; naravno da takve stvari nećemo uzimati kao istinu jer obojica znamo da je to zapravo talog, knjiške ideje, već naprosto da sam ja u svojoj možda mahnitoj shizofreniji zaista trčao pješice uz kola, i to nevjerojatnom brzinom kojiput, sto trideset pet na sat, i preskakao svaki grm i plot i seljačku kuću, a kojiput bih brzo odjurio u brda i natrag ne gubeći ni trena...Pričali smo o tome i obojica smo se znojili. Potpuno smo zaboravili ljude pred nama koji su se počeli pitati što se događa na stražnjem sjedalu. U jednom trenutku vozač je rekao: - Za Boga miloga, vi tamo straga ljuljate brod. - Zaista smo ga ljuljali; kola su se njihala isto kao Dean i ja, u ritmu i u onome naše konačne uzbuđene radosti što govorimo i živimo do praznog zanosnog kraja svih bezbrojnih luđačkih anđeoskih pojedinosti koje su vrebale u dnu naših duša čitava života.- Oh, brate! Čovječe! Čovječe! - stenjao je Dean. - A to još nije ni početak - i sad, evo, napokon

Page 103: Jack Kerouac - Na Cesti

idemo zajedno na Istok, nikad nismo išli zajedno na Istok, Sal, zamisli samo, kužit ćemo zajedno Denver i čime se svi bave, premda je to za nas malo važno, jer je bitno da mi znamo što je ono i da znamo vrijeme i znamo da je sve zbilja fino. -Zatim je šapnuo zgrabivši me za rukav, sav znojan: - Kuži ove tamo naprijed! Prepuni su briga, broje kilometre, razmišljaju o tome gdje će večeras spavati, koliko će potrošiti za benzin, kakvo je vrijeme, kako će tamo stići - a stići će i onako u svakom slučaju, razumiješ. Ali imaju potrebu da se uzrujavaju i da zavaravaju vrijeme s nekim hitnim slučajevima, lažnim ili bilo kakvim drugim, naprosto puni tjeskobe i cmizdravi, njihove duše ne mogu biti zaista smirene osim ako se ne zakvače za kakvu utvrđenu i dokazanu brigu, i kad je jednom nađu, namjeste facu koja joj pristaje, a to je, razumiješ, faca nesreće, a cijelo to vrijeme sve juri kraj njih i oni to znaju, i to ih također beskonačno zabrinjava. Slušaj! Slušaj! »Dakle« - oponašao ih je on - »ne znam - možda ne bi trebalo da uzmemo benzin na ovoj crpki. Nedavno sam pročitao u Na-216Na cestirodnim naftnim i benzinskim novostima da ova vrsta benzina ima u sebi veliki postotak O-oktanskog dupera, a netko mi je rekao da ima čak po-luoficijelnog visokofrekventnog dreka, pa sad zaista ne znam, i tako nisam načisto...« Kužiš ti to, stari? - Bjesomučno me udarao u rebra da shvatim. Luđački sam se trudio. Bing, bang, sa stražnjeg sjedala čulo se samo Da! Da! Da! a ljudi pred nama preplašeno su brisali čelo kajući se iz dubine duše što su nas ikad pokupili u putničkoj agenciji. A to je bio tek početak.U Sacramentu je peder lukavo uzeo sobu u hotelu i pozvao mene i Deana na piće, dok je onaj par otišao na spavanje k rođacima, i u hotelskoj je sobi Dean pokušao svim mogućim trikovima izvući novac od pedera. To je bila ludnica. Peder je prvo rekao da mu je vrlo drago što smo mi pošli, jer on voli mladiće kao što smo mi i, vjerovali mi ili ne, zaista ne voli djevojke i nedavno je prekinuo odnos s jednim čovjekom u San Franciscu u kojem je igrao ulogu muškarca, a taj čovjek ulogu ženske. Dean mu je postavljao vrlo poslovna pitanja i revno kimao glavom. Peder je rekao da bi više od svega želio znati što Dean o svemu tome misli. Pošto ga je prvo upozorio da je nekoć u mladosti bio sitni kriminalac i probisvijet, Dean ga je upitao koliko ima novaca. Ja sam bio u kupaonici. Peder se silno ozlovoljio i mislim daje počeo sumnjati u Deano-ve konačne motive, nije dao ni pare od sebe i samo vrlo maglovita obećanja u pogledu Denvera. Neprestano je prebrojavao novac i kontrolirao lisnicu. Dean je digao ruke uvis i odustao od svega. - Vidiš, stari, bolje je ne truditi se. Samo im ponudi ono što potajno žele i naravno da će ih odmah uhvatiti panika. - Ali dovoljno je osvojio vlasnika plymoutha da mu bez okolišanja povjeri volan, i sad smo zaista putovali.Otišli smo iz Sacramenta u zoru i prelazili smo u podne pustinju Nevade, u koju smo se spustili sa Sierre tako luđačkim tempom da su se peder i naši turisti držali jedno za drugo na stražnjem sjedalu. Mi smo bili sprijeda, mi smo preuzeli vodstvo. Dean je opet bio sretan. Njemu je bio potreban samo jedan kotač u ruci i četiri na cesti. Pričao je o tome kako je Stari Buli Lee loš vozač i, da bi to pokazao, rekao je: - Kad god bi se onakav golemi kamion kao onaj tamo pojavio na vidiku, Bullu bi trebalo beskonačno dugo vremena da ga primijeti, jer nije vidio, čovječe, on ne vidi. - Bjesomučno je trljao oči da to pokaže. - A ja bih rekao217Jack Kerouac»Hop, pazi, Bulle, kamion«, a on bi rekao »Ha? Što si rekao, Deane?« »Kamion! kamion!« i sasvim u posljednji tren on bi došao ravno do kamiona ovako... - I Dean bi se zaletio s plymouthom ravno u kamion koji je jurio prema nama, nesigurno se zadržao pred njim jedan trenutak, vozačevo lice bi posivjelo pred našim očima, dok su se ljudi na stražnjem sjedalu ukočili od užasa, i u posljednji čas izmaknuo u stranu. -Ovako, vidiš, točno ovako, tako on loše vozi. - Ja se uopće nisam bojao; poznavao sam Deana. Ljudi na stražnjem sjedalu bili su bez riječi. Zapravo su se bojali nešto reći: Bog zna što bi Dean učinio, mislili su, ako mu nešto prigovore. Jurio je tako punim gasom preko pustinje, demonstrirajući različite načine na koje ne valja voziti, kako je njegov otac vozio razne krntije, kako veliki vozači ulaze u zavoj, kako se loši vozači previše zalete na početku i moraju se

Page 104: Jack Kerouac - Na Cesti

zadržavati na kraju zavoja i tako dalje. Bilo je vruće, sunčano poslijepodne. Reno, Battle Mountain, Elko, svi gradovi duž nevadske ceste jurili su kraj nas jedan za drugim i u » sumrak smo se našli u nizini Slanog jezera sa svjetlima Salt Lake Citvja koja su beskrajno sićušna svjetlucala gotovo sto šezdeset kilometara daleko u fatamorgani nizine, pokazujući se dva puta iznad i ispod obline zemlje, jednom čista, jednom nejasna. Kazao sam Deanu da je ono što nas sve povezuje u ovom svijetu nevidljivo i, da to dokažem, pokazao sam mu dugačke redove telegrafskih stupova koji su se gubili iz vida preko obline od sto šezdeset kilometara soli. Njegov razmotani zavoj, sada posve prljav, drhtao je u zraku, a njegovo je lice bilo svijetlo. - Ah, da, čovječe, dragi Bože, da, da! - Iznenada je zaustavio kola i skljokao se. Okrenuo sam se i ugledao ga sklupčanog u kutu sjedala kako spava. Lice mu je bilo oslonjeno o zdravu ruku, a zamotana mu je automatski i poslušno ostala u zraku.Ljudi na stražnjem sjedalu odahnuli su. Čuo sam ih kako zavjerenički šapuću. - Ne smijemo mu više dopustiti da vozi, sasvim je šašav, mora da su ga otpustili iz neke ludnice ili nešto slično.Ustao sam u Deanovu obranu i naslonio se da razgovaram s njima. - Nije on lud, doći će on k sebi i ne brinite se zbog toga kako vozi, on je najbolji vozač na svijetu.- Ja to naprosto ne mogu podnijeti - rekla je djevojka potisnutim, histeričnim šaptom. Udobno sam se izvalio i uživao gledajući kako218Na cestinoć pada na pustinju i čekao da se jadni Anđeo Dean opet probudi. Bili smo na brežuljku dok su se pod nama pružale kićene šare svjetla Salt Lake Citvja, i kad je otvorio oči, ugledao je upravo ono mjesto u ovom sablasnom svijetu gdje se prije toliko godina rodio, bezimen i uprljan.- Sal, Sal, gledaj, ovdje sam se rodio, zamisli samo! Ljudi se mijenjaju, jedu obroke godinu za godinom i mijenjaju se sa svakim obrokom. Hi! Gledaj! - Bio je tako uzbuđen da sam se rasplakao. Kamo će nas sve to odvesti? Turisti su inzistirali da oni voze ostatak puta do Denvera. U redu, nama je bilo svejedno. Sjedili smo na stražnjem sjedalu i razgovarali. Ali do jutra su se već previše umorili i Dean je preuzeo volan u istočnom dijelu koloradske pustinje kod Craiga. Gotovo smo čitavu noć proveli oprezno pužući preko prijevoja Strawberry u Utahu i izgubili smo mnogo vremena. Oni su zaspali. Dean je krenuo navrat-na-nos prema veličanstvenom zidu Berthoudova prijevoja koji se uzdizao sto pedeset kilometara pred nama na krovu svijeta, poput golemih gibraltarskih vrata obavijenih oblacima. Prešao je Berthoudov prijevoj kao hrušt - jednako kao Tehachapi, s ugašenim motorom i lebdeći, prestižu-ći svakoga i nikad ne prekidajući ritmičko napredovanje koje su diktirale same planine, dok nam se pred očima nije opet ukazala velika vruća ravnica Denvera - i Dean je bio kod kuće.Sa silnim i idiotskim olakšanjem naši su nas suputnici iskrcali iz kola na uglu Dvadeset sedme i Federalne. Naši trošni kovčezi opet su bili poslagani na pločniku; dulji su putovi bili pred nama. Ali nije važno, cesta je život.2196.Čitav niz novih okolnosti iskrsnuo je u Denveru, i to potpuno drukčijeg karaktera od onih 1947. Mogli smo ili odmah naći neka kola u turističkoj agenciji, ili ostati nekoliko dana iz štosa i potražiti njegova oca.Obojica smo bili iscrpljeni i prljavi. U zahodu restorana stajao sam pred pisoarom zapriječivši Deanu put prema praoniku i maknuo sam se prije nego što sam završio i opet nastavio kod drugog pisoara, rekavši Deanu: - Kužiš ovaj trik?- Da, stari - rekao je perući ruke u praoniku - trik ti je dobar, ali strašan za bubrege i zato što si sad malo stariji, svaki put kad to radiš, nakopavaš sebi koju godinu nevolja više u starosti, groznih nevolja s bubrezima u dobi kad budeš sjedio po parkovima.Pobjesnio sam. - Tko je star! Ja nisam puno stariji od tebe!- Nisam to ni rekao, čovječe!- Ah - rekao sam - uvijek ti meni nešto spuštaš zbog mojih godina. Nisam ja nikakav stari peder kao onaj tamo, ne moraš ti mene upozoravati na moje bubrege. - Vratili smo se u restoran i baš kad je

Page 105: Jack Kerouac - Na Cesti

konobarica stavila pred nas sendviče s vrućom pečenom govedinom - a u normalnim prilikama Dean bi smjesta navalio na hranu - dodao sam, kao točku na i: - I ne želim o tome ništa više čuti. - Iznenada su se u Deanovim očima pojavile suze, ustao je, ostavio hranu koja se pušila na tanjuru i izišao iz restorana. Pitao sam se hoće li tako odlutati zauvijek.220Na cestiNisam mario, tako sam bio bijesan - na trenutak mi je pao mrak na oči pa sam se istresao na Deana. Ali pogled na njegovu nepojedenu hranu izazvao je u meni tugu kakvu godinama nisam osjetio. Nisam to trebao reći... on tako voli jesti... Nikad nije ovako ostavio jelo... Ah, k vragu. Neka, to će mu biti lekcija.Dean je stajao pred restoranom točno pet minuta, a onda se vratio i sjeo. - Onda - rekao sam - što si radio vani, stezao šake? Psovao me, smišljao nove dosjetke o mojim bubrezima?Dean je šutke stresao glavom. - Ne, stari moj, ne, stari, potpuno si iz temelja u krivu. Ako želiš znati, onda...- Hajde, reci mi! - Dok sam govorio, nisam uopće podizao pogled s jela. Osjećao sam se kao zvijer.- Plakao sam - rekao je Dean.- Ma hajde k vragu, ti nikad ne plačeš.- Ti to kažeš? A zašto misliš da ja ne plačem?- Ne umireš dovoljno da bi plakao. - Svaku riječ koju sam izgovorio osjećao sam kao nož sebi u srce. Sve što sam ikad držao u tajnosti protiv svog brata, sad je izlazilo na vidjelo: kako sam ja ružan i kakvu prljavštinu otkrivam u dubinama vlastite nečiste psihe.Dean je stresao glavom. - Ne, čovječe, plakao sam.- Ma hajde, glavu dajem da si bio tako bijesan da si morao izići.- Vjeruj mi, Sal, molim te da mi uistinu vjeruješ, ako si mi ikad išta vjerovao. - Znao sam da govori istinu, a ipak se nisam htio natezati s istinom i, kad sam podigao pogled prema njemu, mislim da sam gledao u križ od groznih grčeva crijeva u svojoj jezivoj utrobi. Tada sam shvatio da imam krivo.- Ma žao mi je Dean, nikad se tako prema tebi nisam ponašao. Dakle, sad me poznaješ. Znaš da ni s kim više nisam u prisnim odnosima - više i ne znam kako se to radi. Držim stvari u ruci kao komade govna i ne znam kamo da ih spustim. Ostavimo to. - Sveti žicar počeo je jesti. - Ja nisam tome kriv! Ja nisam tome kriv! - rekao sam mu. -Nizašto u ovom pišljivom svijetu nisam kriv, je li ti jasno? Ne želim biti i ne mogu i neću.- Da, stari moj, da, stari. Ali, molim te, poslušaj i vjeruj mi!221JackKerouac- Zaista ti vjerujem, zaista. - Bila je to tužna priča tog poslije-podneva. Sve moguće strašne komplikacije iskrsnule su te noći kad smo Dean i ja otišli spavati k jednoj doseljeničkoj obitelji.To su bili moji susjedi u denverskoj osamljenosti od prije dva tjedna. Majka je bila sjajna žena u trapericama koja je po zimskim brdima vozila kamione s ugljenom da bi podigla djecu, četvero sve u svemu, budući da ju je muž ostavio još prije mnogo godina kad su putovali naokolo sa stambenom prikolicom. Dokotrljali su se u toj prikolici u Los Angeles čak iz Indiane. Poslije mnogih zabava i silnih pijanki nedjeljom poslijepodne u kavanama na raskrižju, i smijeha i sviranja gitare u noći, taj lijeni klipan iznenada je otišao preko mračna polja i nikad se nije vratio. Djeca su joj bila divna. Najstariji je bio dječak, koji toga ljeta nije bio kod kuće nego je logorovao u planinama; sljedeća je bila ljupka trinaestogodišnja kći koja je pisala pjesme i brala cvijeće u polju, željela je kad odraste postati glumica u Hollywoodu, a zvala se Janet; zatim najmanji, mali Jimmy, koji je sjedio noću kraj logorske vatre i plakao da mu dadu njegov »kvumpiv« prije nego što je bio napola pečen, i mala Lucy koja je voljela crviće, žabe, hrušteve i sve što je puzalo i davala im imena i mjesta gdje će stanovati. Imali su četiri psa. Živjeli su svojim jednostavnim i radosnim životom u toj maloj ulici u malom naselju i bili su trn u oku tek stvorenom malograđanskom osjećaju za pristojnost svojih susjeda, samo zato što je jadnu ženu ostavio muž i zato što su imali smeća po dvorištu. Noću su sva svjetla Denvera ležala poput velikog kotača na ravnici pod nama, jer kuća je bila u onom dijelu

Page 106: Jack Kerouac - Na Cesti

Zapada gdje se planine postupno spuštaju prema ravnici i gdje su zacijelo u davna vremena blagi valovi poput mora velikog Mississippija izlokali ona okrugla i savršena postolja za otočne vrhunce kao što su Evans i Pike i Longs. Dean je došao među njih i, naravno, bio je sav znojan i radostan kad ih je ugledao, posebno Janet, ali ja sam ga upozorio da je ne dira, što vjerojatno nije bilo ni potrebno. Ta je žena znala što je pravi muškarac i odmah joj se svidio Dean, ali bila je sramežljiva i on je bio sramežljiv. Rekla je da je Dean podsjeća na njezinog izgubljenog muža. - Baš kao on - oh, taj vam je bio lud, kažem vam!Rezultat je bio bučno ispijanje piva u zakrčenoj dnevnoj sobi, večere uz galamu i treštanje radija. Komplikacije su iskrsavale poput jata leptira: žena - Frankie, kako su je svi zvali, pošto se godinama prijetila222Na cestida će kupiti neku krntiju, u posljednje je vrijeme uspjela skupiti nekoliko dolara i odlučila se na kupovinu. Dean je smjesta preuzeo odgovornost da izabere kola i da im odredi cijenu, jer se, dakako, i sam želio njima služiti i kao nekada poslijepodne dočekivati djevojke pred gimnazijom i voziti ih u planine. Jadna, nedužna Frankie uvijek je pristajala na sve. Ali u trenutku kad su došli na mjesto gdje se prodaju automobili i stali pred trgovca, uplašila se i nije se htjela odvojiti od svog novca. Dean je sjeo ravno u prašinu Alameda Boulevarda i počeo se lupati šakama po glavi.- Za stotku ne možeš dobiti ništa bolje! - Kleo se da nikad više neće s njom razgovarati, psovao ju je zacrvenjevši se kao rak, htio je skočiti u auto i ipak ga odvesti. - Ah, tupih li seljačina, to se neće promijeniti dok je živo, kako je to jeziva i nevjerojatna tupost, onog časa kad dođe vrijeme da se nešto napravi, ukoče se od straha, preplaše se, pohisterijaju, ništa ih ne straši više nego ono što žele kao da opet vidim svog oca svog oca svog oca!Dean je te noći bio vrlo uzbuđen zato što smo se trebali sastati s njegovim rođakom Samom Bradvjem u lokalu. Imao je na sebi čistu majicu i sav je blistao. - Čuj, Sal, moram ti pričati o Samu - on mi je rođak.- Kad smo već kod toga, jesi li tražio svog oca?- Danas poslijepodne, stari moj, pošao sam u Jiggsov bife gdje je nekad onako blago zbrkan točio pivo dok ga šef ne bi izgrdio na pasja kola i izjurio - ništa - i pošao sam u staru brijačnicu u Windsor - ništa, tamo ga nema - onaj momak mi je rekao da mu se sve čini da - zamisli!- moj stari radi u nekakvoj kantini za željezničke radnike kod Boston and Mainea u Novoj Engleskoj. Ali ja mu ne vjerujem, ti frajeri izmišljaju zajedljive pričice na vagone. Sad pazi! U mom je djetinjstvu Sam Brady, moj bliski rođak, za mene bio apsolutni heroj. Krijumčario je viski s planina, a jednom se strašno potukao sa svojim bratom i ta borba u dvorištu trajala je dva sata, tako da su žene vriskale od straha. Zajedno smo spavali. Jedini muškarac u obitelji koji se nježno brinuo za mene. A večeras ću ga opet vidjeti prvi put nakon sedam godina, upravo se vratio iz Missourija.- Što ćeš mu napričati?- Ništa neću pričati, stari, želim samo znati što se događa u obitelji - ja imam obitelj, sjećaš se - a posebno želim, Sal, da me on223JackKerouacpodsjeti na ono što sam zaboravio iz svog djetinjstva. Želim pamtiti, pamtiti, to želim! - Nikad nisam vidio Deana tako radosnog i uzbuđenog. Dok smo čekali njegova rođaka u lokalu, razgovarao je s mnogim mlađim hipsterima i probisvijetima iz centra i zanimao se za nove klape i događaje. Zatim se raspitivao o Marvlou, jer je ona odnedavno bila u Denveru. - Sal, u mojim mladim danima kad sam dolazio na ovaj ugao i krao sitniš s kioska za novine da kupim malu porciju goveđeg gulaša, onaj tip grube face, koji stoji tamo vani, mislio je samo na tučnjavu, upadao je u groznu tuču jednu za drugom, sjećam se čak i njegovih ožiljaka, a sad su ga godine i godine stajanja na uglu napokon razblažile i pročistile, i evo, postao je tako blag i pitom i strpljiv sa svakim, postao je inventar toga ugla, vidiš kako to ide?Tada je stigao Sam, čvrst čovjek kovrčave kose, oko trideset pet godina, ruku ogrubjelih od rada. Dean je sa strahopočitanjem stajao pred njim. - Ne - rekao je Sam Brady - ja više ne pijem.

Page 107: Jack Kerouac - Na Cesti

- Vidiš? Vidiš? - šapnuo mi je Dean u uho. - On više ne pije, a nekad je bio najveći krijumčar viskija u gradu; sad je vjernik, to mi je rekao preko telefona, kužiš ga, kužiš tu promjenu u čovjeku - moj je heroj postao tako čudan. - Sam Brady bio je nepovjerljiv prema svom mladom rođaku. Provozao nas je malo svojim starim rasklimanim autom i smjesta je razjasnio svoj položaj s obzirom na Deana.- Slušaj, Dean, ja ne vjerujem više ni tebi ni bilo čemu što mi namjeravaš reći. Sastao sam se večeras s tobom zato što želim da potpišeš jedan dokument za obitelj. Tvoj se otac među nama više ne spominje i mi ne želimo imati nikakve veze s njim, a, žao mi je što ti to moram reći, ni s tobom. - Pogledao sam Deana. Lice mu se oteglo i smrknulo.- Da, da - rekao je. Rođak nas je i dalje vozio naokolo i čak nam je kupio sladoled. Usprkos svemu, Dean ga je obasipao bezbrojnim pitanjima o prošlosti i rođak je odgovarao, i za trenutak Dean samo što se nije opet počeo znojiti od uzbuđenja. Oh, gdje je te noći bio njegov izgubljeni otac? Rođak nas je iskrcao kod tužnih svjetala zabavnog parka na Alameda Boulevardu kod Federalne. Zakazao je s Deanom sastanak za iduće poslijepodne zbog potpisivanja dokumenta i otišao. Rekao sam Deanu da mi je žao što na svijetu nema nikoga tko bi u njega vjerovao.- Zapamti da ja vjerujem u tebe. Neizmjerno mi je žao što sam te jučer popodne onako budalasto uvrijedio.224Na cesti- U redu, stari, razumijemo se - rekao je Dean. Zajedno smo kužili zabavište. Bilo je tu vrtuljaka, tobogana, kokica, ruleta, piljevine i na stotine mladih ljudi iz Denvera u trapericama koji su se motali naokolo. Prašina se dizala prema zvijezdama zajedno s najtužnijom glazbom na zemlji. Dean je imao na sebi isprane tijesne traperice i majicu i iznenada je opet izgledao kao pravi frajer iz Denvera. Bilo je tu klinaca na motociklima s kacigama i brkovima i okićenim jaknama koji su se motali iza šatora sa zgodnim djevojkama u trapericama i ružičastim košuljama. Bilo je tu i mnogo mladih Meksikanki i jedna čudesna mlada djevojka, oko metar visoka, patuljak, s najljepšim i najnježnijim licem na svijetu koja se obratila svojoj prijateljici i rekla: - Hajde, zovimo Gome-za pa da se raspištoljimo! - Dean je stao kao ukopan kad ju je ugledao. Veliki nož probo ga je iz tame noći. - Čovječe, ljubim je, oh, ljubim je... - Morali smo je dugo slijediti. Napokon je prešla cestu da telefonira iz motelske telefonske govornice, a Dean se pravio da proučava telefonsku knjigu, ali zapravo ju je napeto promatrao. Pokušao sam zapodjeti razgovor s prijateljicama naše lutkice, ali nisu se na nas uopće obazirale. Gomez je stigao u rasklimanom kamionu i odvezao djevojke. Dean je stajao na cesti hvatajući se za grudi. - Oh, čovječe, samo što nisam umro...- Pa zašto, do vraga, nisi s njom razgovarao?- Ne mogu, nisam mogao... - Odlučili smo kupiti piva, otići do Frankie i slušati ploče. Pošli smo na cestu s vrećom pivskih konzervi. Mala Janet, trinaestogodišnja Frankiena kći, bila je strašno zgodna djevojka i na najboljem putu da se razvije u perfektnu žensku. Najljepši od svega bili su joj dugi, uski, osjetljivi prsti kojima je znala govoriti kao u Kleopatrinom nilskom plesu. Dean je sjedio u najudaljenijem kutu sobe, promatrao je stisnutih očiju i govorio: - Da, da, da. - Janet ga je već bila svjesna; obraćala se meni da je zaštitim. U prvim mjesecima toga ljeta provodio sam mnogo vremena s njom, razgovarajući o knjigama i o sitnicama koje su nju zanimale.2257.Te se noći ništa nije dogodilo; pošli smo spavati. Sve se dogodilo sljedećeg dana. Poslijepodne smo Dean i ja pošli u središte Denvera obaviti različite poslove i navratiti u putničku agenciju da se raspitamo za prijevoz u New York. Vraćajući se kući kasno poslijepodne, krenuli smo prema našoj Frankie Broadwayem, kad je Dean iznenada ušetao u trgovinu sportskim potrepštinama, mirno uzeo loptu s pulta i izišao poigravajući se njome u ruci. Nitko nije primijetio; nitko nikad ne primjećuje takve stvari. Bilo je sneno, vruće poslijepodne. Dodavali smo jedan drugom loptu dok smo hodali. - Sutra ćemo sasvim sigurno pronaći kola u agenciji.Jedna prijateljica dala mi je bocu Old grand-dad burbona. Počeli smo ga piti u Frankienoj kući. Na drugoj strani žitnog polja stanovala je perfektna mala mačka koju je Dean pokušavao okrenuti još

Page 108: Jack Kerouac - Na Cesti

otkako je stigao. Gužva je bila u zraku. Bacio je previše kamenčića u njezin prozor i preplašio je. Dok smo pili burbon u zakrčenoj dnevnoj sobi među svim onim psima i razbacanim igračkama i tužnim razgovorima, Dean je neprestano istrčavao kroz stražnja kuhinjska vrata i prelazio polje da bi bacio nekoliko kamenčića i zazviždao. Kojiput bi izvirila Janet. Iznenada se Dean vratio sav blijed. - Gužva, mali moj. Mama od male goni me s puškom i nagovorila je gomilu gimnazijalaca da me prebiju na cesti.- Što to govoriš? Gdje su?226Na cesti227- Tamo s one strane polja, mali. - Dean je bio pijan i bilo mu je svejedno. Zajedno smo izišli i prešli kukuruzište na mjesečini. Vidio sam skupine ljudi na tamnom zemljanom putu.- Evo ih, dolaze! - čuo sam.- Čekajte malo - rekao sam. - 0 čemu se radi, molim vas? Majka je vrebala u pozadini prebacivši veliku pušku preko ruke.- Taj vaš prokleti prijatelj već nas predugo gnjavi. Nisam ja od onih koji zovu policiju. Ako još jednom dođe ovamo, ja ću pucati i ubit ću ga. -Gimnazijalci su se okupili oko nje stisnutih šaka. Bio sam tako pijan da je i meni bilo sve svejedno, ali sam ipak uspio primiriti duhove.- Rekao sam: - Ne bojte se, neće. Ja ću ga čuvati; on mi je brat i sluša me. Molim vas, odložite pušku i ni za što se ne brinite.- Samo još jednom! - rekla je odlučno i mrko kroz tminu. - Kad moj muž dođe kući, poslat ću ga za vama.- Neće biti potrebno; neće vam više smetati, razumijete. Samo se smirite i sve će biti u redu. - Iza mene Dean je ispod glasa psovao. Djevojka je virila kroz prozor svoje spavaće sobe. Poznavao sam te ljude otprije i oni su imali toliko povjerenja u mene da su se smirili. Uhvatio sam Deana za ruku i vratili smo se kući preko mjesečinom obasjanih redova kukuruza.- Uhu! - zaurlao je. - Večeras ću se napiti. - Vratili smo se k Frankie i djeci. Iznenada se Dean razbjesnio na ploču koju je mala Janet slušala i slomio je preko koljena: bila je to ploča s country glazbom. Imali su jednog ranog Dizzvja Gillespieja koga je on veoma cijenio - Congo Blues s Maxom VVestom na bubnjevima. Još prije sam je poklonio Janet i dok je plakala rekao sam joj neka je uzme i razbije Deanu o glavu. Poslušala me. Dean je tupo zinuo, sve mu je bilo jasno. Svi smo se nasmijali. Sve je opet bilo u redu. Tada je mama Frankie htjela izići na pivo u neke kavane na cesti. -Ajmo! - zaurlao je Dean. - K vragu, da si kupila ona kola koja sam ti pokazao u utorak, ne bismo morali hodati.- Nisu mi se sviđala ona idiotska kola! - zaurlala je Frankie. Krika i vika, i djeca su počela plakati. Gusta vječnost lebdjela je kao noćni leptir u tom šašavom smeđem salonu s tužnim tapetama na zidu, s ružičastom svjetiljkom, među uzbuđenim licima. Mali Jimmy se preplašio; polegao sam ga na kauč da spava i privezao psa za njega. Fran-JackKerouackie je pijano pozvala taksi, a iznenada, dok smo čekali, nazvala je moja prijateljica. Ona je imala nekog rođaka srednjih godina koji me mrzio iz dna duše, a toga istog popodneva ja sam napisao pismo Starom Bullu Leeju koji je sad bio u Mexico Citvju i opisao mu Deanove i svoje pustolovine i prilike u kojima živimo u Denveru. Napisao sam: »Imam prijateljicu koja mi daje viski i novaca i obilne večere.«Kao budala, dao sam to pismo njezinom ostarijem rođaku da ga on baci na poštu, i to odmah poslije večere, koja se sastojala od pohanih pilića. Otvorio ga je, pročitao i smjesta ga odnio k njoj da dokaže kako sam žicar. Sada me zvala plačnim glasom i rekla da me nikad više ne želi vidjeti. Zatim je pobjedonosni rođak došao na telefon i počeo mi nadijevati svakakva imena. Dok je taksi vani trubio, djeca plakala i psi lajali, a Dean plesao s Frankie, ja sam u telefon urlao sve moguće psovke kojih sam se mogao sjetiti i dodao još najraznovrsnije nove i u svom pijanom ludilu rekao svima na telefon neka idu k vragu i tresnuo slušalicom i pošao se napiti.Posrtali smo jedan preko drugoga dok smo izlazili iz taksija pred kavanom, seljačkom kavanom kraj

Page 109: Jack Kerouac - Na Cesti

brda, upali smo unutra i naručili pivo. Sve se počelo rušiti, a da bi sve postalo još mahnitije, u lokalu se našao neki ekstatični mladić, koji je patio od grčenja mišića i zagrlio je Deana i cvilio mu u lice, a Dean je opet izludio od znoja i ludila, i da bi ta nepodnošljiva zbrka bila još veća, Dean je istog časa istrčao i ukrao jedna kola pred samim ulazom i odjurio u centar Denvera i vratio se s novijim, boljim autom. Iznenada sam podigao pogled s pića i vidio policajce i ljude koji su vrvjeli po kolnom ulazu u svjetlu policijskih automobila i razgovarali o ukradenom autu. - Netko ovdje krade kola na sve strane! - govorio je policajac. Dean je stajao odmah iza njega, slušao i govorio: - Ah, da, ah, da. - Policajci su se razišli da sve pregledaju. Dean se vratio u lokal, ljuljao se amo-tamo s jednim bolesnikom koji se baš toga dana oženio i opijao se kao majka dok ga je nevjesta negdje čekala. - Oh, brate, ovakvog frajera nema na svijetu! - urlao je Dean. -Sal, Frankie, sad idem i ovaj put ću dovesti zaista dobra kola i onda ćemo se svi, i naš Tony - zgrčeni svetac - pošteno provozati po planinama. - I izjurio je iz lokala. Istodobno je u lokal uletio policajac i rekao da su kola ukradena u središtu Denvera parkirana na kolnom ulazu. Ljudi su o tome raspravljali u grupicama. S prozora sam vidio Deana kako228Na cestije uskočio u najbliža kola i odjurio a da ga ni živa duša nije primijetila. Nekoliko minuta kasnije vratio se potpuno drugačijim kolima, novim novcatim kabrioletom. - Ovaj je super! - šapnuo mi je u uho. - Onaj drugi je previše kašljao - ostavio sam ga na raskrižju, vidio sam ovog ljepotana parkiranog pred jednom seljačkom kućom. Malo sam se pro-vozao po Denveru. Hajde, stari, idemo se svi voziti. - Sva gorčina i ludilo čitava njegovog denverskog života isijavala je iz njega poput bodeža. Lice mu je bilo crveno i znojno i podlo.- Ne, ne želim imati posla s ukradenim kolima.- Ma hajde, stari! Tony će doći sa mnom, je li, divni moj dragi Tony? - A Tony se - mršava, tamnokosa, zapjenjena, stenjuća izgubljena duša svetih očiju - naslonio na Deana i stenjao i stenjao, jer je iznenada stao povraćati, a zatim se iz nekog čudnog podsvjesnog razloga preplašio Deana, podigao ruke uvis i ustuknuo dok mu se lice grčilo od užasa. Dean je pognuo glavu sav u znoju. Istrčao je iz lokala i odvezao se. Frankie i ja našli smo na ulazu taksi i odlučili se vratiti kući. Dok nas je taksi vozio neizmjerno mračnim Alameda Boulevardom, kojim sam ja hodao mnogu izgubljenu noć u prošlim mjesecima ljeta i pjevao i stenjao i jeo zvijezde i kap po kap cijedio sokove iz svog srca na vrući asfalt, Dean nas je iznenada sustigao ukradenim kolima i počeo bjesomučno trubiti i istiskivati nas sa ceste i vriskati. Taksist je bio blijed kao krpa.- To je samo moj prijatelj - rekao sam. Deanu smo se zgadili i iznenada je pojurio sa sto četrdeset na sat, razbacujući sablasnu prašinu oko ispušnika. Zatim je skrenuo na Frankienu cestu i zaustavio se pred kućom; isto tako naglo opet je pojurio, okrenuo se za sto osamdeset stupnjeva i pošao natrag u grad dok smo mi izlazili iz taksija i plaćali. Nekoliko časaka kasnije, dok smo ga s tjeskobom iščekivali u mračnom dvorištu, vratio se opet drugim kolima, nekim trošnim autom, zaustavio ga u oblaku prašine pred kućom, jedva nekako isteturao iz njega, krenuo ravno u spavaću sobu i mrtav pijan pao na krevet. I tako su nam se ukradena kola našla na samom pragu.Morao sam ga probuditi; nisam mogao pokrenuti kola da ih od-vezem nekamo daleko od kuće. Posrćući je ustao iz kreveta, odjeven samo u sportske gaćice, i zajedno smo ušli u auto dok su djeca hihotala na229JackKerouacprozorima i poskakujući preletjeli ravno preko tvrdih redova lucerne na kraju ceste, bum-bum-tup, dok kola napokon nisu više mogla dalje nego su se zaustavila pod jednim starim stablom kraj starog mlina. - Ne može dalje - rekao je Dean jednostavno, izišao i krenuo natrag preko kukuruzišta, oko pola kilometra, u gaćicama na mjesečini. Vratili smo se u kuću i on je legao spavati. Sve je bilo u užasnom kaosu, čitav Denver, moja prijateljica, kola, djeca, jadna Frankie, dnevna soba zalivena pivom i osuta konzervama, a ja sam se trudio da zaspim. Jedan mi šturak neko vrijeme nije dao usnuti. Već sam se u Wyomingu uvjerio da su zvijezde u ovom dijelu Zapada velike kao rakete i samotne kao knez Darme, koji je izgubio svoj pradjedovski gaj i putuje po svemiru između točaka

Page 110: Jack Kerouac - Na Cesti

na rudu Velikih kola, pokušavajući ga opet naći. I tako su polako vozili noć, a onda se mnogo prije pravog izlaza sunca pojavilo veliko crveno svjetlo iznad sumorne zemlje prema zapadnom Kansasu i ptice su stale ćurlika-ti nad Denverom.2308.Ujutro nas je obuzela strahovita mučnina. Dean je najprije izišao na kukuruzište da vidi hoće li nas kola moći odvesti na Istok. Rekao sam mu neka ne ide, ali me nije poslušao. Vratio se blijed. - Čuj, ovo su detektivska kola, a svaka stanica u gradu ima moje otiske prstiju još od one godine kad sam ukrao pet stotina automobila. Vidiš što ja s njima radim, ma meni je samo do vožnje, razumiješ! Moramo juriti! Slušaj, završit ćemo u ćuzi ako istog časa ne krenemo odavde.- Imaš pravo, nema što - rekao sam i počeli smo se pakirati što smo brže mogli. Lepećući kravatama i krajevima od košulja, na brzinu smo se oprostili od naše slatke male obitelji i odjurili prema zaštitničkoj cesti na kojoj nas nitko neće prepoznati. Mala Janet je plakala zato što odlazimo - ili zato što ja odlazim, ili tko zna zašto - a Frankie je bila uljudna i ja sam je poljubio i ispričao joj se.- Baš je lud, znaš - rekla je. - Znaš, sliči mi na mog muža koji je pobjegao. Pljunuti on. Znaš, nadam se da moj Micky neće biti takav kad odraste, ali svi su ti danas takvi.Oprostio sam se od male Lucy koja je držala svog ljubimca hrušta u ruci, a mali Jimmy je spavao. Sve to u roku od nekoliko sekundi, u prekrasnu zoru nedjeljnog jutra dok smo posrćući odlazili s našom bijednom prtljagom. Žurili smo se. Svakog smo trenutka očekivali da se iza zavoja na seoskom putu pojave policijska kola i da se spuste prema nama.231JackKerouac- Ako ona žena s puškom ikad sazna za ovo, izgorili smo -rekao je Dean. - Moramo uzeti taksi. Onda smo sigurni. - Htjeli smo probuditi obitelj na farmi da bi se poslužili njihovim telefonom, ali pas nas je otjerao. Svakog trenutka naš je položaj postajao sve opasniji; neki seljak ranoranilac pronaći će slupani auto na kukuruzištu. Neka draga stara gospođa napokon nam je dopustila da se poslužimo njezinim telefonom i pozvali smo taksi iz središta Denvera, ali nije došao. Stali smo se vući cestom. Započeo je rani jutarnji promet, a svaka su nam kola nalikovala na policijska. Tada smo iznenada ugledali kako dolaze patrolna kola i ja sam shvatio da je to kraj onog mog života koji sam dosad poznavao i da ulazim u novu i stravičnu fazu zatvora i okrutnih jada. Ali patrolna kola bila su naš taksi, i od tog trenutka letjeli smo prema istoku.U putničkoj agenciji našla se fantastična ponuda za čovjeka koji će voziti cadillac limuzinu, model 47, u Chicago. Vlasnik se vozio iz Meksika s obitelji i umorio se i sve ih utrpao u vlak. Zahtijevao je samo legitimiranje i da kola stignu na mjesto. Moje su ga isprave uvjerile da će sve proći kako valja. Rekao sam mu neka se ne brine. Kazao sam Deanu: - I nemoj se upuštati u krađe s ovim kolima. - Dean je cupkao od uzbuđenja kad ga je vidio. Morali smo čekati jedan sat. Ležali smo na travi kraj crkve gdje sam 1947. proveo neko vrijeme s prosjacima skitni-cama pošto sam otpratio Ritu Bettencourt kući, i tu sam zaspao od čiste jezive iscrpljenosti licem prema popodnevnim pticama. Zapravo su negdje svirali na orguljicama. Ali Dean se skitao gradom. Stupio je u razgovor i upoznao se s jednom konobaricom u bifeu, dogovorio se s njom da će je odvesti na vožnju svojim cadillacom toga poslijepodneva i vratio se da me probudi s tom viješću. Sad sam se osjećao bolje. Bio sam u stanju suočiti se s novim komplikacijama.Kad je cadillac stigao, Dean se smjesta odvezao s njim »da uzme benzina«, a namještenik iz agencije pogledao me i rekao: - Kad će se vratiti? Putnici su već spremni. - Pokazao mi je dva mala Irca iz neke isusovačke škole na Istoku koji su čekali s kovčezima na klupama.- Otišao je samo po benzin. Odmah će se vratiti. - Pošao sam do ugla i promatrao Deana kako pušta motor da radi dok se konobarica presvlači u svojoj hotelskoj sobi; zapravo vidio sam je s mjesta na kojem sam stajao kako se dotjeruje pred ogledalom i navlači svilene čarape i poželio sam da mogu i ja poći s njima. Istrčala je i skočila u cadillac.232Na cestiPolako sam se vratio da umirim šefa putničke agencije i putnike. S mjesta na kojem sam stajao na

Page 111: Jack Kerouac - Na Cesti

vratima vidio sam načas blijesak cadillaca dok je jurio preko Cleveland Placea s Deanom, radosnim Deanom u majici koji je mahao rukama i nešto pričao djevojci i naginjao se nad volanom, dok je ona tužno i ponosno sjedila kraj njega. Pošli su na parkiralište u punom danjem svjetlu, parkirali kraj ciglenog zidića u dnu parkirališta (na kojem je Dean nekada radio) i tu ju je, kako on tvrdi, na brzinu okrenuo; i ne samo to, nego ju je nagovorio da pođe s nama na Istok čim dobije plaću u petak, da krene autobusom i da se sastane s nama u stanu lana MacArthura na Lexington Avenue. Pristala je da dođe, zvala se Beverlv. Trideset minuta i Dean je dojurio natrag, odbacio djevojku do njezina hotela uz poljupce, pozdrave, obećanja i odjurio ravno do putničke agencije da pokupi putnike.- Već je bilo i vrijeme! - rekao je šef agencije. - Mislio sam da ste otišli s tim cadillacom.- To je moja odgovornost - rekao sam - ne brinite se - a to sam rekao zato što je Dean bio tako očigledno mahnit da je svatko mogao pogoditi da je lud. Dean je poprimio neke poslovne manire i pomogao isusovačkim dečkima oko prtljage. Tek što su sjeli i tek što sam mahnuo na pozdrav Denveru, a on je već krenuo i veliki je motor brujao golemom životinjskom snagom. Samo tri kilometra iza Denvera brzinomjer se pokvario, jer je Dean tjerao preko sto sedamdeset pet na sat.- Dakle, brzinomjera nema, neću znati kako brzo vozim. Pritisnut ću gas do Chicaga pa ću znati po satima. - Činilo se kao da ne idemo ni sto deset, ali sva su kola otpadala od nas poput mrtvih muha na ravnoj cesti koja je vodila u Greelev. - Idemo na sjeveroistok zato što, Sal, bezuvjetno moramo posjetiti ranč Eda Walla u Sterlingu, moraš ga upoznati i vidjeti njegov ranč, a ova kolica tako jure da to možemo izvesti a da ne gubimo vrijeme i ipak stići u Chicago prije od onih u vlaku. -U redu, ja sam bio za to. Počelo je kišiti, ali Dean nije smanjio brzinu. Bila su to prekrasna velika kola, posljednja od limuzina staroga stila, crna, velike izdužene karoserije i bijelo obrubljenih guma, sa staklima koja su zacijelo bila otporna na metke. Isusovački studenti - škola sv. Bonaventure - sjedili su na stražnjem sjedalu, veseli i sretni što su na putu, i nisu imali ni pojma kako brzo jurimo. Pokušali su razgovarati, ali Dean nije ništa odgovarao, samo je skinuo majicu i vozio gol do pasa. -233Jack KerouacOh, ta Beverly je perfektna mala mačka - doći će k meni u New York -oženit ćemo se čim uspijem dobiti dokumente za razvod od Camille -sve klapa, Sal, i mi putujemo. Da! - Što smo brže odmicali od Denvera, to sam se bolje osjećao, a zaista smo išli brzo. Smrklo se kad smo skrenuli s ceste kod Junctiona i pošli zemljanim putom koji nas je vodio preko sumornih ravnica istočnog Colorada do ranca Eda Walla usred kojotskog Nigdje. Ali još uvijek je kišilo i blato je bilo sklisko i Dean je usporio na sto, ali ja sam ga upozorio da još malo uspori ili ćemo skliznuti s puta, a on je rekao: - Ma bez brige, stari, znaš ti mene.- Ovaj put ne - rekao sam. - Zaista voziš prebrzo. - Letio je po tom skliskom blatu, i baš kad sam to rekao, naletjeli smo na oštar zavoj ulijevo na cesti i Dean je iskrenuo volan da ga svlada, ali golema kola skliznula su po masnom blatu i strašno zateturala.- Pazi! - zaurlao je Dean, komu je sve bilo svejedno, i načas se borio sa svojim Anđelom, a onda smo završili sa stražnjim dijelom u jarku, a prednjim dijelom na cesti. Velika tišina spustila se na sve. Čuli smo jecaje vjetra. Nalazili smo se usred divlje prerije. Oko pola kilometra dalje uz cestu nalazila se seljačka kuća. Nisam mogao prestati psovati, tako sam bio bijesan i ljutit na Deana. On nije ništa rekao i prebacivši ogrtač pošao je po kiši do kuće zatražiti pomoć.- Je li vam to brat? - upitali su momci na stražnjem sjedalu. -Glavni je za kola, je li? - a po onome što je pričao, mora da je i za ženske.- On je lud - rekao sam - a inače jest moj brat. - Vidio sam Deana kako se vraća sa seljakom na traktoru. Zakvačili su nas lancima i seljak nas je izvukao iz jarka. Kola su bila blatnjavo smeđa, a čitav je blatobran bio zgnječen. Naplatio nam je pet dolara. Njegove su kćerke promatrale prizor na kiši. Najljepša i najstidljivija sakrila se daleko u polju da bi nas gledala, a imala je dobrog razloga za to, jer je bez ikakve sumnje i definitivno bila najljepša djevojka koju smo Dean i ja ikad u životu vidjeli. Bilo joj je oko šesnaest godina, imala je pik seoske ljepotice, nalik na divlju ružu, i blistavomodre oči, prekrasnu kosu, i čednost i hitrinu divlje antilope. Ustuknula bi pred svakim našim pogledom. Stajala je tako dok su joj golemi vjetrovi koji pušu ravno od Saskatchewana

Page 112: Jack Kerouac - Na Cesti

razbacivali kosu oko krasne glave poput vela, sve same žive kovrče. Neprestano se rumenjela.234Na cestiOkončali smo posao s farmerom, bacili posljednji pogled na prerijskog anđela i vozili, sada polaganije, sve dok se nije počelo smrka-vati, a Dean je izjavio da je ranč Eda Walla ravno pred nama. - Oh, takva me djevojka plaši - rekao sam. - Odrekao bih se svega i prepustio se njoj na milost i nemilost, a ako me ne bi htjela, naprosto bih otišao i bacio se s ruba svijeta. - Isusovački su studenti hihotali. Bili su prepuni glupih šala i brbljarija s bogataških fakulteta i ništa nisu imali u svom ptičjem mozgu osim velike količine pogrešno shvaćenog Tome Akvin-skog. Dean i ja uopće nismo obraćali pozornost na njih. Dok smo prelazili blatne ravnice, pripovijedao je o svojim kaubojskim danima, pokazao nam je komad ceste po kojem je jahao čitavo jedno jutro; čim smo stigli do VVallovog posjeda, a bio je zaista golem, pokazao nam je gdje je popravljao ogradu, i gdje je stari VVall, Edov otac, dolazio uz topot kopita na livade u potjeri za junicom, urlajući: »Uhvati je, prokleta bila!« -Svakih šest mjeseci morao je imati nova kola - pričao je Dean. - Nije mogao drukčije. Kad bi neko govedo pobjeglo od nas, jurio bi za njim sve do prve lokve, a onda bi izišao i trčao pješice. Brojio je svaki cent koji je zaradio i stavljao ga u lonac. Ludi stari stočar. Pokazat ću ti nekoliko njegovih olupina kraj barake u kojoj smo spavali. Ovamo sam došao na rad pošto sam uvjetno otpušten iz popravilišta. Tu sam stanovao kad sam pisao Chadu Kingu ona pisma koja si ti vidio. - Skrenuli smo s ceste i vozili vijugavim putom kroz zimski pašnjak. Turobna gomila bjelolikih krava iznenada se uskomešala pred našim reflektorima. -Evo ih! VVallove krave! Nećemo moći proći kroz njih. Morat ćemo izići i rastjerati ih! Hi-hi-hi! - Ali to nije bilo potrebno, vozili smo kroz njih pedalj po pedalj i katkada ih blago udarili dok su se vrtjele i mukale kao more oko vrata automobila. Iza njih vidjeli smo svjetlo kuće Eda Walla. Oko tog samotnog svjetla pružalo se na stotine kilometara ravnica.Ta vrsta potpunog mraka koji se spušta na preriju nezamisliva je za svakog tko potječe s Istoka. Nije bilo zvijezda, nije bilo mjeseca, nije bilo uopće nikakva svjetla, osim svjetla iz kuhinje gospode VVall. Iza sjena u dvorištu pružao se beskrajan pogled na svijet koji nećemo moći vidjeti do zore. Pošto sam pokucao na vrata i u mraku zazvao Eda Wal-la koji je muzao krave u štali, pažljivo sam prošetao u tminu, svega šest--sedam metara. Činilo mi se da čujem kojote. Wal je rekao da je to vjerojatno neki divlji konj njegova oca koji njišti izdaleka. Ed VVall bio je po235JackKerouacprilici naših godina, visok, velikih udova, šiljatih zuba, škrt na riječima. On i Dean nekada su stajali po uglovima Curtis Streeta i fućkali za djevojkama. Sad nas je uljudno uveo u svoj sumorni, smeđi, neupotre-bljavani salon i tražio naokolo dok nije pronašao mutne svjetiljke, upalio ih i rekao Deanu: - Koga si vraga napravio s tim palcem?- Tresnuo sam Marvlou, pa mi se tako zagnojio da su mi morali amputirati vrh.- A kog si je vraga išao udarati? - Bilo mi je jasno da je on nekad bio Deanov stariji brat. Stresao je glavom; vjedro za mlijeko još uvijek mu je bilo kod nogu. - Uvijek si bio ćaknuti pasji sin.U međuvremenu je njegova mlada supruga pripremila veličanstven obrok u velikoj seljačkoj kuhinji. Ispričavala se zbog sladoleda od bresaka: - To nije ništa, samo vrhnje smrznuto skupa s breskvama. -Naravno da je to bio jedini pravi sladoled koji sam u životu okusio. Počela je štedljivo, a zvršila obilno; dok smo jeli, nova su se jela pojavljivala na stolu. Bila je dobro građena plavuša, ali, poput svih žena koje žive u širokim prostranstvima, malo se žalila na dosadu. Nabrajala je programe na radiju koje obično sluša u ovo doba noći. Ed Wall samo je sjedio zureći u svoje ruke. Dean je pohlepno jeo. Htio je da ga podržim u izmišljotini kako sam ja vlasnik cadillaca, veliki bogataš, a on je moj prijatelj i vozač. Eda Walla to se uopće nije dojmilo. Svaki put kad bi se stoka oglasila u štali podigao bi glavu i slušao.- Pa, momci, nadam se da ćete stići do New Yorka. - Ne samo da nije vjerovao u priču da sam ja vlasnik cadillaca, već je bio uvjeren da gaje Dean ukrao. Ostali smo na rancu oko jedan sat. Ed Wall izgubio je vjeru u Deana jednako kao i Sam Brady - kad bi ga pogledao, gledao ga je oprezno. Bilo je dana, ludih dana u prošlosti, kad su oni lutali ulicama Laramieja u Wyomingu ruku pod ruku

Page 113: Jack Kerouac - Na Cesti

nakon završene košnje, ali sve je to bilo davno mrtvo i pokopano.Dean je grčevito poskakivao na stolcu. - Da, da, a sad mislim da je najbolje da odmah krenemo, jer moramo stići u Chicago do sutra uvečer, a već smo potratili nekoliko sati. - Studenti su uljudno zahvalili Wallu i već smo bili na putu. Okrenuo sam se i promatrao kako se kuhinjsko svjetlo gubi u moru noći. Zatim sam se nagnuo naprijed.2369.Začas smo se opet našli na glavnoj cesti i te sam noći gledao kako se cijela država Nebraska odmata pred mojim očima. Sto sedamdeset pet kilometara na sat cijelim putem, cesta ravna kao strijela, usnuli gradovi, nikakva prometa, a ekspres Union Pacifik zaostao je za nama na mjesečini.Te se noći uopće nisam bojao; bilo je posve u skladu s pravilima da vozimo sto sedamdeset pet i razgovaramo i promatramo sve gradove Nebraske - Ogallala, Gothenburg, Kearnev, Grand Island, Columbus -kako se odvijaju brzo kao u snu dok smo mi jurili naprijed i razgovarali. Bila su to veličanstvena kola; držala su se na cesti kao što se brod drži na vodi. Zavoje su svladavala s raspjevanom lakoćom. - Ah, čovječe, kakva ljepotica - uzdisao je Dean. - Zamisli kad bismo ti i ja imali ovakva kola, što bismo sve mogli učiniti! Znaš li da postoji cesta koja id,e niz Mexico pa sve do Paname? - a možda sve do dna Južne Amerike, gdje su Indijanci visoki dva metra i jedu kokain na planinama? Da! Ti i ja, Sal, prokužili bi cijeli svijet u ovakvim kolima, jer, razumiješ, cesta mora prije ili kasnije voditi u cijeli svijet. Kamo bi inače vodila - je 1' tako? A što ćemo se voziti po starom Chicagu! Zamisli, Sal, nikad još u cijelom životu nisam bio u Chicagu, nikad se nisam zaustavljao.- Upast ćemo kao neki gangsteri u ovom cadillacu!- Da! I ženske! Možemo loviti ženske, zapravo, Sal, odlučio sam da stignemo specijalno brzo, tako da nam ostane čitava večer za vozikanje po gradu. Ti se samo odmori, a ja ću raspaliti cijelim putem.237JackKerouac- A kako brzo ideš sada?- Stalno sto šezdeset, čini mi se - ti to i ne primjećuješ. Još uvijek nam preostaje cijela Iowa u toku dana, a stari Illinois ću prijeći dok trepneš okom. - Momci su zaspali, a mi smo pričali i pričali cijelu noć.Bilo je nevjerojatno kako je Dean mogao poludjeti, a zatim iznenada nastaviti svom svojom dušom - za koju sam uvjeren da je potpuno obuzeta brzim kolima, obalom na koju valja stići i nekom ženskom na kraju puta - mirno i razumno kao da se ništa nije dogodilo. - Uvijek postajem takav kad sam u Denveru u posljednje vrijeme - više ne bih smio dolaziti ovamo. Grizi, ne grizi, Dean ovdje šizi. Zum! - Rekao sam mu da sam prolazio ovom cestom u Nebraski već ranije, 47. godine. I on se ovuda vozio. - Sal, kad sam radio u praonici rublja u Los Angelesu tisuću devetsto četrdeset četvrte, zatajivši koliko mi je godina, pošao sam na motorističke utrke u Indianapolisu specijalno zato da gledam tradicionalnu utrku za Dan sjećanja, hodao sam danju i krao kola noću da stignem na vrijeme. Osim toga, imao sam u Los Angelesu buick koji sam kupio za dvadeset dolara, moja prva kola, nisu mogla proći kontrolu kočnica i svjetla pa sam zaključio da mi je potrebna međudržavna dozvola da bih vozio ta kola a da me ne strpaju iza rešetaka, pa sam krenuo ovuda da nabavim dozvolu. Dok sam autostopirao baš kroz jedan od ovih gradova i s registracijskom tablicom skrivenom pod kaputom, neki znatiželjni šerif, kome se činilo da sam premlad za autostopi-sta, zaustavio me na glavnoj cesti. Pronašao je tablice i bacio me u zatvor s nekim lokalnim prekršiteljem zakona, koji je zapravo spadao u dom staraca, jer se nije mogao sam hraniti (hranila ga je šerifova žena) i čitav dan je sjedio, slinio i balavio. Poslije saslušanja, koje je uključivalo krajnje blesave stvari, kao na primjer nekakav očinski nastup, zatim nagli preokret da bi me prestrašio prijetnjama, uspoređivanje mog rukopisa i tako dalje, i pošto sam održao najveličanstveniji govor u svom životu da bih se izvukao, završivši s priznanjem da sam lagao o svojoj prošlosti kradljivca automobila i da zapravo samo tražim svog tatu koji je ovdje negdje radnik na farmi, on me pustio. Naravno da sam propustio utrke. Iduće jeseni poduzeo sam opet isto

Page 114: Jack Kerouac - Na Cesti

da bih vidio utakmicu Notre Dame-Kalifornija u South Bendu u Indiani - ovaj put nije bilo gužve, Sal, imao sam točno dovoljno novaca za ulaznicu i ni pare više i uopće nisam ništa jeo ni tamo ni na putu natrag, osim što sam uspio238Na cestiisprosjačiti od svih mogućih ćaknutih tipova koje sam susretao po cesti, a istodobno sam lovio cure. Jedini frajer u Sjedinjenim Američkim Državama koji je uložio toliko truda da bi vidio nogometnu utakmicu.Raspitivao sam se o okolnostima pod kojima je živio u Los Angelesu 1944. - Bio sam uhićen u Arizoni, a gajba je bila najgora gajba u kojoj sam se ikad našao. Morao sam pobjeći i izveo sam najveličanstveniji bijeg u životu, mislim na bijeg općenito, shvaćaš. Po šumama, razumiješ, puzanje, močvare - utrka po planinskom kraju. Gumene palice i ostale sprave i slučajna takozvana smrt vrebala je na mene, morao sam zbrisati iz tih šuma preko brda daleko od putova i staza i cesta. Morao sam se riješiti zatvorske odjeće i vrlo sam lukavo ukrao košulju i hlače s neke benzinske crpke pred Flagstaffom, i stigao sam u Los Angeles dva dana potom odjeven kao pomoćnik na benzinskoj postaji, prišao prvoj crpki koju sam vidio, dobio posao i uzeo sobu, promijenio ime (Lee Buliav) i proveo uzbudljivu godinu u Los Angelesu, s čitavom klapom novih prijatelja i nekoliko zbilja perfektnih cura, a ta je sezona završila kad smo se jedne noći svi vozili Hollywood Boulevardom i ja sam rekao svom frendu da on upravlja kolima dok ja ljubim svoju djevojku - bio sam za volanom, razumiješ -a on me nije čuo i zaletjeli smo se ravno u stup, ali išli smo svega trideset i ja sam razbio nos. Vidio si već moj nos - ovu iskrivljenu grčku liniju. Poslije toga otišao sam u Denver i toga proljeća upoznao Marvlou u nekoj slastičarnici. Oh, stari moj, imala je samo petnaest godina, nosila je traperice i samo čekala da je netko pokupi. Tri dana i tri noći razgovora u hotelu Ace, treći kat, soba na jugoistočnom uglu, sveta soba puna uspomena i posvećena scena mojih dana - tako je bila slatka tada, tako mlada, hm, ah! Ali hej, pogledaj tamo dolje u noći, hop, hop, nekoliko starih skitnica kraj vatre uz prugu, vrag neka me nosi! - Malo je usporio. - Vidiš, nikad ne znam je li moj otac ondje ili nije. - Nekoliko je spodoba bilo uz prugu, vrtjele su se pred vatrom od granja. - Nikad ne znam da li da pitam. Mogao bi biti bilo gdje. - Vozili smo dalje. Negdje iza nas ili ispred nas u toj golemoj noći njegov je otac ležao pijan pod grmom, o tome nema nikakve sumnje - s pljuvačkom na bradi, mokrim hlačama, ušiju punih sirupa, s krastama na nosu, možda s krvlju u kosi dok ga mjesec obasjava.Uhvatio sam Deana za ruku. - Ej, stari moj, sad stvarno idemo kući. - Prvi put će New York postati njegovo stalno prebivalište. Sav je treperio; nije to mogao dočekati.239JackKerouac238- A kako brzo ideš sada?- Stalno sto šezdeset, čini mi se - ti to i ne primjećuješ. Još uvijek nam preostaje cijela Iowa u toku dana, a stari Illinois ću prijeći dok trepneš okom. - Momci su zaspali, a mi smo pričali i pričali cijelu noć.Bilo je nevjerojatno kako je Dean mogao poludjeti, a zatim iznenada nastaviti svom svojom dušom - za koju sam uvjeren da je potpuno obuzeta brzim kolima, obalom na koju valja stići i nekom ženskom na kraju puta - mirno i razumno kao da se ništa nije dogodilo. - Uvijek postajem takav kad sam u Denveru u posljednje vrijeme - više ne bih smio dolaziti ovamo. Grizi, ne grizi, Dean ovdje šizi. Zum \ - Rekao sam mu da sam prolazio ovom cestom u Nebraski već ranije, 47. godine. I on se ovuda vozio. - Sal, kad sam radio u praonici rublja u Los Angelesu tisuću devetsto četrdeset četvrte, zatajivši koliko mi je godina, pošao sam na motorističke utrke u Indianapolisu specijalno zato da gledam tradicionalnu utrku za Dan sjećanja, hodao sam danju i krao kola noću da stignem na vrijeme. Osim toga, imao sam u Los Angelesu buick koji sam kupio za dvadeset dolara, moja prva kola, nisu mogla proći kontrolu kočnica i svjetla pa sam zaključio da mi je potrebna međudržavna dozvola da bih vozio ta kola a da me ne strpaju iza rešetaka, pa sam krenuo ovuda da nabavim dozvolu. Dok sam autostopirao baš kroz jedan od ovih gradova i s registracijskom tablicom

Page 115: Jack Kerouac - Na Cesti

skrivenom pod kaputom, neki znatiželjni šerif, kome se činilo da sam premlad za autostopi-sta, zaustavio me na glavnoj cesti. Pronašao je tablice i bacio me u zatvor s nekim lokalnim prekršiteljem zakona, koji je zapravo spadao u dom staraca, jer se nije mogao sam hraniti (hranila ga je šerifova žena) i čitav dan je sjedio, slinio i balavio. Poslije saslušanja, koje je uključivalo krajnje blesave stvari, kao na primjer nekakav očinski nastup, zatim nagli preokret da bi me prestrašio prijetnjama, uspoređivanje mog rukopisa i tako dalje, i pošto sam održao najveličanstveniji govor u svom životu da bih se izvukao, završivši s priznanjem da sam lagao o svojoj prošlosti kradljivca automobila i da zapravo samo tražim svog tatu koji je ovdje negdje radnik na farmi, on me pustio. Naravno da sam propustio utrke. Iduće jeseni poduzeo sam opet isto da bih vidio utakmicu Notre Dame-Kalifornija u South Bendu u Indiani - ovaj put nije bilo gužve, Sal, imao sam točno dovoljno novaca za ulaznicu i ni pare više i uopće nisam ništa jeo ni tamo ni na putu natrag, osim što sam uspioNa cestiisprosjačiti od svih mogućih ćaknutih tipova koje sam susretao po cesti, a istodobno sam lovio cure. Jedini frajer u Sjedinjenim Američkim Državama koji je uložio toliko truda da bi vidio nogometnu utakmicu.Raspitivao sam se o okolnostima pod kojima je živio u Los Angelesu 1944. - Bio sam uhićen u Arizoni, a gajba je bila najgora gajba u kojoj sam se ikad našao. Morao sam pobjeći i izveo sam najveličanstveniji bijeg u životu, mislim na bijeg općenito, shvaćaš. Po šumama, razumiješ, puzanje, močvare - utrka po planinskom kraju. Gumene palice i ostale sprave i slučajna takozvana smrt vrebala je na mene, morao sam zbrisati iz tih šuma preko brda daleko od putova i staza i cesta. Morao sam se riješiti zatvorske odjeće i vrlo sam lukavo ukrao košulju i hlače s neke benzinske crpke pred Flagstaffom, i stigao sam u Los Angeles dva dana potom odjeven kao pomoćnik na benzinskoj postaji, prišao prvoj crpki koju sam vidio, dobio posao i uzeo sobu, promijenio ime (Lee Buliav) i proveo uzbudljivu godinu u Los Angelesu, s čitavom klapom novih prijatelja i nekoliko zbilja perfektnih cura, a ta je sezona završila kad smo se jedne noći svi vozili Hollywood Boulevardom i ja sam rekao svom frendu da on upravlja kolima dok ja ljubim svoju djevojku - bio sam za volanom, razumiješ -a on me nije čuo i zaletjeli smo se ravno u stup, ali išli smo svega trideset i ja sam razbio nos. Vidio si već moj nos - ovu iskrivljenu grčku liniju. Poslije toga otišao sam u Denver i toga proljeća upoznao Marvlou u nekoj slastičarnici. Oh, stari moj, imala je samo petnaest godina, nosila je traperice i samo čekala da je netko pokupi. Tri dana i tri noći razgovora u hotelu Ace, treći kat, soba na jugoistočnom uglu, sveta soba puna uspomena i posvećena scena mojih dana - tako je bila slatka tada, tako mlada, hm, ah! Ali hej, pogledaj tamo dolje u noći, hop, hop, nekoliko starih skitnica kraj vatre uz prugu, vrag neka me nosi! - Malo je usporio. - Vidiš, nikad ne znam je li moj otac ondje ili nije. - Nekoliko je spodoba bilo uz prugu, vrtjele su se pred vatrom od granja. - Nikad ne znam da li da pitam. Mogao bi biti bilo gdje. - Vozili smo dalje. Negdje iza nas ili ispred nas u toj golemoj noći njegov je otac ležao pijan pod grmom, o tome nema nikakve sumnje - s pljuvačkom na bradi, mokrim hlačama, ušiju punih sirupa, s krastama na nosu, možda s krvlju u kosi dok ga mjesec obasjava.Uhvatio sam Deana za ruku. - Ej, stari moj, sad stvarno idemo kući. - Prvi put će New York postati njegovo stalno prebivalište. Sav je treperio; nije to mogao dočekati.239JackKerouac- A zamisli, Sal, kad stignemo u Pennsv, pa disk-džokeji opet raspale perfektni istočni bop\ Hej, naprijed, stari brode, naprijed! - Vjetar je urlikao oko tih veličanstvenih kola; ravnice su se pred njima otvarale kao svitak papira; odbacivala su vruću smolu od sebe s poštovanjem - carska kola. Otvorio sam oči u lahorastu zoru; jurili smo ravno u nju. Deanovo kameno, uporno lice bilo je kao uvijek nagnuto nad brojčani-kom, usredotočeno na svoj vlastiti, goli cilj.- 0 čemu misliš, starčiću?- Ah, ah, znaš, uvijek o istom - o curama, o curama, o curama. Zaspao sam i probudio se u suhoj vrućoj atmosferi srpanjskogjutra u Iowi, a Dean je još uvijek vozio i vozio i nije usporavao; prelazio je vijugave žitne doline

Page 116: Jack Kerouac - Na Cesti

Iowe najmanje sa sto trideset, a ravne sa sto osamdeset kao obično, osim ako ga promet u oba smjera ne bi prisilio da uđe u kolonu pužući s bijednih sto. Kad bi mu se pružila prilika, jurnuo bi naprijed i prestigao barem pet automobila, ostavljajući ih za sobom u oblaku prašine. Neki luđak u novom novcatom buicku sve je to vidio na cesti i odlučio se s nama utrkivati. Baš kad je Dean naumio proći nekoliko kola, frajer je projurio kraj nas bez upozorenja i zaurlao i zatrubio, i izazivački bljesnuo stražnjim svjetlima. Jurnuli smo za njim kao velika ptica. - Čekaj sad - nasmijao se Dean - zezat ću ja tog pasjeg sina barem petnaest kilometara. Gledaj! - Pustio je buicka da nas prete-kne, a onda ubrzao i vrlo ga neuljudno dostigao. Ludi buick kao da je sišao s uma; natjerao je brzinu na sto šezdeset. Ugrabili smo priliku da vidimo tko vozi. Činilo se da je to neki čikaški razbojnik koji je putovao sa ženom dovoljno starom da mu bude majka; vjerojatno mu je i bila majka. Sam Bog zna je li mu prigovarala, ali on je jurio. Kosa mu je bila tamna i raskuštrana, pravi Talijan iz starog Chicaga; na sebi je imao sportsku košulju. Možda je zbog nečega pomislio da smo mi nova banda iz Los Angelesa koja navaljuje na Chicago, možda ljudi Mickevja Cohena, jer limuzina je baš tako izgledala, a registracija je bila kalifor-nijska. Prvenstveno je to ipak bila naprosto vožnja iz štosa. Izlagao se strahovitom riziku da bi zadržao prednost; prestizao je kola na zavojima i jednom se u posljednji čas vratio u kolonu prije nego što je na vidiku pred njim izronila velika masa kamiona. Na taj način prevalili smo sto trideset kilometara Iowe i utrka je bila tako zanimljiva da nisam imao prilike osjetiti strah. Tada je luđak odustao, zaustavio se pred nekom240Na cestibenzinskom crpkom, vjerojatno na nalog stare gospođe, i kad smo projurili kraj njega, veselo nam je mahnuo. Jurili smo dalje, Dean golih pr-siju, dok sam ja položio noge na ploču s instrumentima, a studenti spavali na stražnjem sjedalu. Zaustavili smo se da doručkujemo u bifeu koji je vodila neka sjedokosa gospođa, i ona nas je nahranila neobično velikim porcijama krumpira, dok su crkvena zvona zvonila u obližnjem gradu. Zatim opet na put.- Dean, nemoj tako brzo voziti po danu.- Ne brini se, stari, znam ja što radim. - Počeo sam se trzati. Dean je prilazio kolonama automobila kao Anđeo straha. Samo što se nije sudario dok je tražio izlaz. Poigravao se njihovim odbojnicima, skretao, gurao se i izvijao vrat da vidi zavoj, zatim bi golema kola poskočila na njegov dodir i pretekla sve pred sobom, i uvijek bismo se zaista u posljednji čas uspjeli vratiti na našu stranu kad bi kolone iz suprotnog smjera povrvjele prema nama i ja bih se stresao. Nisam to više mogao podnijeti. Vrlo se rijetko u Iowi može naći dugačka ravna cesta, kakve postoje u Nebraski, i kad smo napokon naišli na jednu, Dean je počeo tjerati svojih uobičajenih sto šezdeset i vidio sam kako kraj nas bljeskaju prizori kojih sam se sjećao iz 1947. - dugački dio puta na kojem smo Eddie i ja bili nasukani čitava dva sata. Čitava ta stara cesta prošlosti odvijala se vrtoglavo, kao da se pehar života prevrnuo i kao da je sve poludjelo. Oči su me boljele u tom danu punom mora.- Do vraga, Dean, sjest ću otraga, ovo više ne mogu podnijeti, ne mogu gledati.- Hi-hi-hi! - hihotao se Dean i prestigao kola na uskom mostu i zateturao u prašini i jurio dalje. Skočio sam na stražnje sjedalo i smotao se da spavam. Jedan od momaka prebacio se naprijed da uživa. Potpuno me obuzeo jeziv strah da ćemo se baš ovoga jutra slupati i ja sam legao na pod, sklopio oči i pokušao zaspati. Kao mornar, običavao sam misliti o valovima koji se valjaju pod koritom broda i o bezdanim dubinama ispod njih - sad sam osjećao cestu osam centimetara pod sobom, osjećao sam kako se odvija i leti i šišti nevjerojatnom brzinom preko izmučenog kontinenta, dok za volanom sjedi ovaj ludi Ahab. Kad bih zatvorio oči, vidio bih samo cestu kako se odmata ravno u mene. Kad bih ih otvorio, vidio bih kako sjene drveća promiču i trepere na podu automobila. Tome se nije moglo izbjeći. Prepustio sam se sudbini. A241JackKerouacDean je još uvijek vozio, nije ni pomišljao na spavanje dok ne stignemo u Chicago. Popodne smo opet prešli stari Des Moines. Ovdje smo se, naravno, zapleli u promet i morali smo usporiti, pa sam se vratio na prednje sjedalo. Doživjeli smo neobičnu, dirljivu nezgodu. Neki debeli crnac vozio je u limuzini pred nama čitavu obitelj; na stražnjem odbojniku visjela je jedna od onih platnenih

Page 117: Jack Kerouac - Na Cesti

pustinjskih vreća za vodu koje prodaju turistima u pustinji. On je naglo zakočio, Dean je razgovarao s momcima iza sebe i nije to primijetio, i zaletjeli smo se u njega nevelikom brzinom ravno u vreću za vodu, koja je pukla kao čir tako da je voda šiknula u zrak. Nije bilo nikakve druge štete osim uleknutog odbojnika. Dean i ja izišli smo da s njim porazgovaramo. Sve je završilo tako da smo razmijenili adrese i malo popričali, pri čemu Dean nije skidao pogleda s čovjekove žene kojoj su prekrasne smeđe grudi bile jedva prikrivene lepršavom pamučnom bluzom. »Da, da.« Dali smo mu adresu našeg čikaškog magnata i nastavili put.Na drugoj strani Des Moinesa sustigla su nas policijska kola sa sirenom i naredila nam da stanemo. Što sad?Policajac je izišao. - Jeste li vi imali neku nezgodu kad ste ulazili u grad?- Nezgodu? Razderali smo jednom čovjeku vreću za vodu na raskrižju.- On tvrdi da se u njega zaletjela neka banda u ukradenim kolima i pobjegla. - Bio je to jedan od rijetkih primjera na koji smo Dean i ja naišli da se crnac ponaša kao sumnjičava stara budala. To nas je tako iznenadilo da smo se nasmijali. Morali smo poći s policajcem u postaju i tu smo proveli jedan sat čekajući na travi, dok su oni telefonirali u Chicago da pronađu vlasnika cadillaca i provjere naš položaj unajmljenih vozača. Gospodin magnat je rekao, kako nam je to prenio policajac: »Da, to jesu moja kola, ali ja ne odgovaram ni za kakve postupke tih momaka.«- Imali su ovdje manju nezgodu u Des Moinesu.- Da, to ste mi već rekli - ali htio sam reći da ne mogu odgovarati ni za kakve njihove ranije postupke.Sve se uredilo i nastavili smo put. Došli smo u Newton u Iowi, gdje sam se nekad šetao u zoru 1947. Poslijepodne prešli smo opet sneni242Na cestistari Davenport i niski Mississippi u njegovu koritu od piljevine; zatim Rock Island, nekoliko minuta prometa, sunce sve rumenije, i iznenadan pogled na ljupke male pritoke koji tiho teku među čudesnim stablima i zelenilom srednjoameričkog Illinoisa. Krajolik je opet počeo nalikovati na blagi slatki Istok; veliki smo suhi Zapad obavili i ostavili za sobom. Država Illinois rastvorila se pred mojim očima u golemu pokretu koji je potrajao tek nekoliko sati dok je Dean jurio ravno, neprestano istom brzinom. Kako je bio umoran, izlagao se većim opasnostima nego obično. Na uskom mostu preko jedne od tih ljupkih rječica zaletio se nepromišljeno u gotovo nemoguću situaciju. Dva polagana automobila pred nama kloparala su preko mosta; s druge strane nailazio je golemi kamion s prikolicom i vozač je točno izračunao koliko će vremena trebati sporim automobilima da prevale most i izračunao je da će u trenutku kad on stigne oni već biti na drugoj strani mosta. Na mostu nije bilo ni u kojem slučaju mjesta i za kamion i još za jedna kola koja idu u drugom smjeru. Iza kamiona kola su skretala i izvirivala, tražeći priliku da prođu kraj njega. Ispred sporih kola druga su spora kola polako napredovala. Cesta je bila zakrčena i svi su gorjeli od želje da prođu. Dean se u sve to zaletio brzinom od sto šezdeset na sat i nije oklijevao ni časka. Prestigao je spora kola, malo zavijugao i zamalo udario o lijevu ogradu mosta, krenuo naglavce u sjenu kamiona koji nije uopće usporavao, naglo skrenuo udesno, za dlaku promašio lijevi prednji kotač kamiona, zamalo udario u prva spora kola, izvukao se da ih prestigne i zatim naglo jurnuo natrag u kolonu kad su druga kola izišla iza kamiona da pogledaju, sve u cigle dvije sekunde, i tako je projurio a da nije ostavio za sobom ništa više do oblaka prašine umjesto jezivog peterostrukog sudara, s izvrnutim kolima na sve strane i velikim kamionom svinute zadnjice u tom kobnom crvenom popodnevu na usnulim poljima Illinoisa. Također se nisam mogao osloboditi pomisli da je jedan slavni džez-klarinetist nedavno poginuo u automobilskoj nesreći u Illinoisu, vjerojatno u ovakav dan. Opet sam se vratio na stražnje sjedalo.I momci su sad ostali na stražnjem sjedalu, a Dean je čvrsto odlučio stići u Chicago prije noći. Na raskrižju pruge i ceste pokupili smo dva vagabunda koji su zajedno uspjeli skupiti pola dolara za benzin. Dok su čas prije sjedili oko hrpa željezničkih pragova, nalijevajući se posljednjim ostacima nekog vina, sad su se našli u blatnoj ali neošteće-243

Page 118: Jack Kerouac - Na Cesti

JackKerouacnoj blistavoj limuzini, u cadillacu koji je jurio prema Chicagu vrtoglavom brzinom. Međutim, starac koji je sjedio odmah do Deana uopće nije skidao pogleda s ceste i neprestano je mrmljao svoje siromašne skitničke molitve. - Eto - rekli su - nismo ni znali da ćemo tako brzo stići u Chicago. - Dok smo prolazili snene gradove Illinoisa gdje ljudi dobro poznaju čikaške bande koje svakog dana ovako prolaze limuzinama, pružali smo neobičan prizor; svi neobrijani, vozač golih prsiju, dvije skitnice, a ja na stražnjem sjedalu, držeći se za dršku i glave naslonjene na jastuk, promatram krajolik pogledom vladara - baš kao neka nova kali-fornijska banda koja je došla prigrabiti čikaški plijen, gomila desperado-sa umakla iz zatvora na mjesečini Utaha. Kad smo se zaustavili da popijemo Coca Colu i uzmemo benzin na crpki u nekom gradiću, ljudi su izišli i buljili u nas, ali nisu ni pisnuli i mislim da su u duhu pamtili naše crte lica i visinu u slučaju da to kasnije bude potrebno. Dok je poslovao s djevojkom na benzinskoj postaji, Dean je naprosto prebacio majicu preko ramena kao šal, bio je malorječiv i štur kao obično, zatim se vratio u kola i opet smo odjurili. Malo zatim rumenilo je postalo ljubičasto, posljednja od začaranih rijeka bljesnula je kraj nas i iza ceste ugledali smo u daljini dimove Chicaga. Stigli smo iz Denvera u Chicago preko ranca Eda Walla, sve u svemu 1 900 kilometara, točno za sedamnaest sati, ne računajući dva sata u jarku i tri na rancu i dva na policiji u Newtonu u Iowi s opakim prosjekom od sto petnaest kilometara na sat preko čitave zemlje s jednim vozačem, što predstavlja svojevrsni šašavi rekord.24410.Veliki Chicago rumenio nam se pred očima. Iznenada smo se našli na Madison Streetu među hordama skitnica; neki su se ispružili na ulici i položili noge na rub pločnika, a stotine drugih vrvjelo je na ulazima u krčme i po pokrajnim uličicama. - Hop! Hop! Dobro gledaj, možda je stari Dean Moriartv ove godine slučajno u Chicagu. - Iskrcali smo skitnice u toj ulici i uputili se u centar Chicaga. Škripa trolejbusa, kolporteri, ženske u šetnji, vonj pržene hrane i piva u zraku, žmirkanje neona... U velikom smo gradu, Sal! Hej!... Trebalo je prvo parkirati cadillac na dobrom mračnom mjestu i oprati se i obući za noćni izlazak. Na drugoj strani ulice preko puta ymca pronašli smo uski prolaz od cigle između zgrada, tu smo spremili cadillac njuškom prema ulici i spreman za pokret, a onda ponovno pošli sa studentima u prenoćište ymca, gdje su oni uzeli sobu i dopustili nam da se na jedan sat poslužimo njihovim nusprostorijama. Dean i ja smo se obrijali i istuširali, ja sam ispustio lisnicu u predvorju. Dean ju je pronašao i upravo ju je htio kriomice spremiti u košulju kad je shvatio da je naša i bio je silno razočaran. Tada smo se oprostili sa studentima, koji su bili sretni što su stigli zdravi i čitavi, i otišli smo na večeru u neki restoran sa samoposluživanjem. Stari, smeđi Chicago, pun čudnovatih poluistočnjaka, poluzapadnjaka koji idu na posao i pljuju. Dean je stajao u restoranu, trljao se po trbuhu i upijao sve oko sebe. Htio je razgovarati s neobičnom crnkinjom srednjih godina koja je došla u restoran s pričom o tome kako nema novaca,245JackKerouacali ima kod sebe pecivo, i pita bi li joj htjeli dati malo maslaca. Ušla je ljuljajući se u bokovima, bila je odbijena i izišla je vrteći zadnjicom. -Hej! - rekao je Dean. - Hajde da je slijedimo i odvedemo u naš stari cadillac. Bit će strašno. - Ali zaboravili smo na to i krenuli ravno prema North Clark Streetu, pošto smo se malo provezli po Loopu da pogledamo špelunke u kojima se svira i poslušamo bop. Ah, kakva je to bila noć. - Eh, stari moj - rekao mi je Dean dok smo stajali ispred nekog lokala -kužiš li tu ulicu života, te Kineze koji se muvaju po Chicagu? Kakav neshvatljiv grad - uh, gledaj onu žensku gore na prozoru kako zuri na ulicu, a velika prsa joj vise iz spavaćice, sva se pretvorila u oči. Hej, Sal, moramo ići i nikad se ne zaustaviti dok ne stignemo onamo.- A kamo to misliš?- Ne znam, ali moramo ići. - Zatim je naišla gomila mladih bop-glazbenika s instrumentima, koje su počeli iznositi iz kola. Upali su ravno u krčmu, a mi smo ušli za njima. Smjestili su se i počeli svirati. Bili smo na pravom mjestu! Šef orkestra bio je vitak, pognut, kovrčav saksofonist ispupčenih usana, mršavih ramena, labavo navučene sportske košulje, hladan u toploj noći, s pogledom u kojem se jasno čitalo da je potpuno obuzet svojim željama i sklonostima, uzeo je svoj

Page 119: Jack Kerouac - Na Cesti

instrument, namršteno ga pogledao i stao svirati cool i tiho udarati nogom da uhvati ideje i spuštati se da ne smeta drugima - i govorio je »Sad ti« ispod glasa, kad bi drugi momak preuzeo solo. Zatim je tu bio Prez, snažan, zgodan plavi momak nalik na pjegava boksača, besprijekorno umotan u karirano odijelo od teške svile, s dugim otvorenim ovratnikom i razveza-ne kravate da bi postigao pravi dojam šika i nemarnosti, znojio se dok je podizao svoj instrument i grčio se oko njega, a ton mu je bio kao ton samog Lestera Younga. - Vidiš, stari, Prez je obuzet praktičnim strahovima glazbenika koji zarađuje, on je jedini dobro odjeven, vidiš ga kako se zabrine kad zasvira falš, ali šef, taj mirni tip kaže mu neka se ne brine i neka samo šiba - njemu nije ni do čega, osim do čistog zvuka i ozbiljne raskoši glazbe. To je umjetnik. On uči malog boksača Preza. Sad kuže i drugi! - Treći saks bio je alt, osamnaestogodišnji crnac, miran, kontemplativan, tip mladog Charlieja Parkera iz gimnazije, širokih usta, viši od ostalih, ozbiljan. Podigao je saks i puhao mirno i zamišljeno i izvlačio iz njega raspjevane fraze i arhitektonsku logiku Milesa Davisa. Bila su to djeca velikih novatora bopa.246Na cestiNekoć je postojao Louis Armstrong i svirao kao čudesni luđak u mulju New Orleansa; prije njega ludi glazbenici koji su paradirali na državne blagdane i razbijali Sousine marševe u ragtime. Zatim je došao swing, i Roy Eldridge, snažan i muževan, koji je iz trube izvlačio sve što je moguće u valovima snage i logike i profinjenosti - unoseći se u svirku blistavih očiju i s ljupkim smiješkom i razašiljući je na sve strane da potrese svijet džeza. Zatim je došao Charlie Parker, dječak koji u maminoj drvarnici u Kansas Citvju svira svoj izlijepljeni alt među panjevima, vježba u kišne dane i odlazi gledati starog Basieja iz doba swinga i bend Bennvja Montena u kojem je svirao Hot Lips Page i ostali - Charlie Parker koji je otišao od kuće i došao u Harlem i upoznao ludog Thelo-niusa Monka i još luđeg Gillespieja - Charlie Parker u mladim danima kad je bio ćaknut i hodao u krugu dok je svirao. Nešto mlađi od Lestera Younga, također iz Kansas Citvja, tog sumornog, svetačkog idiota u kojem je sažeta čitava povijest džeza; jer kad je držao svoj instrument visoko i horizontalno prema ustima, svirao je najbolje; a kad mu je kosa porasla i on se ulijenio i otegnuo, instrument mu se napola spustio; dok mu napokon nije potpuno pao, i danas, kad hoda u cipelama s debelim potplatima da ne bi osjetio pločnike života, drži saks slabašno uz prsa, svira smirene i lake jednostavne fraze. To su bila djeca američke noći bopa.Još čudniji cvjetovi - jer dok je crnac alt dostojanstveno mozgao nad našim glavama, mladi visoki vitki plavi momak iz Curtis Streeta u Denveru, u trapericama s pojasom na kojem vise metalni ukrasi, sisao je pisak dok je čekao da drugi završe: a kad su završili, on je počeo i čovjek se morao ogledati oko sebe da vidi odakle dolazi taj solo, jer je izvirao s anđeoski nasmiješenih usana na pisku, taj blagi, slatki solo na altu, kao iz vilinske priče. Osamljen kao Amerika, zvuk probijena grla u noći.A što je s ostalima i njihovom svirkom? Basist je bio žilav momak crvene kose, mahnitih očiju koji je lupao bokovima u instrument sa svakim ritmičkim udarcem, a u vatrenim trenucima usta su mu bila otvorena kao u transu. - Vidi kako ovaj kit šiba! - Tužni bubnjar, nalik na našeg bijelog hipstera u Folsom Streetu u San Franciscu, potpuno drogiran, zagledan u prazno i žvačući gumu razrogačenih očiju, ljuljao je glavu s reichovskim užitkom u smirenoj ekstazi. Klavirist - veliki, grubi Talijan nalik na vozača kamiona, mesnatih ruku, krupan, čista zdepasta i promišljena radost. Svirali su jedan sat. Nitko nije slušao. Stari skitnice247JackKerouaciz North Clarka teturali su pred šankom, kurve su vrištale u bijesu. Prolazili su tajnoviti Kinezi. Buka iz plesnjaka miješala se sa svirkom. Oni nisu prestajali. Vani na pločniku pojavilo se neko priviđenje - momčić od šesnaest godina s kozjom bradicom i futrolom za trombon. Mršav kao kostur i mahnita lica, htio se pridružiti ovoj grupi i svirati s njima. Oni su ga znali i nisu se htjeli petljati s njim. Ušuljao se u lokal, potajno rastvorio trombon i prinio ga usnama. Nikakve reakcije. Nitko ga nije ni pogledao. Završili su, spremili instrumente i otišli u drugi lokal. Mršavi čikaški dječak htio je iskočiti iz kože. Nabio je na nos tamne naočale, prinio trombon usnicama, posve sam

Page 120: Jack Kerouac - Na Cesti

u lokalu, i zaurlao »Bou!« Zatim je odjurio za njima. Nisu mu dopuštali da svira s njima, baš kao djeca koja igraju nogomet na pijesku iza benzinskog rezervoara. - Svi ti momci stanuju sa svojim bakama isto kao Tom Snark i naš alt Carlo Mare -rekao je Dean. Pojurili smo za cijelom klapom. Ušli su u klub Anite 0'Day i izvukli instrumente i svirali do devet sati ujutro. Dean i ja ostali smo uz njih i pili pivo.U stankama bismo izjurili u cadillacu i pokušavali hvatati djevojke po cijelom Chicagu. Plašile su se našeg velikog, ranjenog, proročanskog automobila. U svom bijesnom ludilu, Dean je vozio natraške ravno na hidrante i manijački hihotao. Do devet sati kola su bila već prava olupina; kočnice više nisu radile; blatobrani su bili ulubljeni; cilindri su klepetali. Dean ga nije mogao zaustaviti kod crvenog svjetla, grčevito je poskakivao dalje po cesti. Platio je cijenu noći. To je sad bila blatna cipela, a ne više blistava limuzina. - Hej! - Momci su još uvijek svirali kod Anite.Iznenada se Dean zagledao u mračan kut iza podija i rekao: -Sal, Bog je stigao.Pogledao sam. George Shearing. I kao uvijek, oslonio je svoju slijepu glavu na blijedu ruku, do kraja otvorio uši poput slonovskih uše-sa, slušao američke zvukove i prerađivao ih na svoj način u atmosferu engleske ljetne noći. Počeli su ga tjerati da ustane i svira. Pristao je. Svirao je bezbrojne refrene u nevjerojatnim akordima koji su sve više bujali i rasli dok znoj nije potekao po čitavom klaviru i dok svi nisu slušali prepuni poštovanja i straha. Nakon jedan sat odveli su ga s podija. Otišao je natrag u svoj mračni kut, stari Bog Shearing, a momci su rekli: - Poslije ovoga nema više ništa.248Na cestiAli vitki šef se namrštio. - Svejedno, svirajmo!Nešto će se ipak iz toga izleći. Uvijek ima još, uvijek se može još malo dalje - nikad nema kraja. Trudili su se pronaći nove fraze poslije Shearingovih istraživanja; trudili su se iz sve snage. Grčili su se i previ-jali i puhali. S vremena na vrijeme čisti harmonijski krik iznova bi nagovijestio neku melodiju koja će jednog dana biti jedina melodija na svijetu i izdići duše ljudi prema radosti. Nalazili su je, gubili je, grčevito se hvatali za nju, opet je pronalazili, smijali se, stenjali - a Dean se znojio za stolom i tjerao ih naprijed, naprijed, naprijed. U devet ujutro svi su - i glazbenici, i djevojke u hlačama, i barmeni, i onaj mršavi nesretni trom-bonist - isteturali iz kluba u veliku tutnjavu čikaškog dana da spavaju do ponovne lude noći bopa.Dean i ja drhtali smo potpuno iscrpljeni. Već je bilo vrijeme da se cadillac vrati vlasniku koji je stanovao na Lake Shore Driveu u luksuznom stanu iznad goleme garaže pune uljem zaprljanih crnaca. Odvezli smo se do nje i smjestili blatnjavu olupinu na njezino mjesto. Mehaničar nije prepoznao cadillac. Uručili smo mu isprave. Kad ih je vidio, počeo se češkati po glavi. Morali smo brzo nestati. Izgubili smo se. Vratili smo se autobusom u središte Chicaga i na tome je završilo. I nikad nismo od našeg čikaškog magnata čuli ni riječi o stanju njegovih kola, unatoč činjenici stoje imao naše adrese i što se mogao žaliti.24911.Bilo je vrijeme da krenemo dalje. Sjeli smo na autobus za De-troit. Novac nam je bio već pri kraju. Vukli smo bijednu prtljagu kroz stanicu. Zavoj na Deanovu palcu već je bio crn kao ugljen i posve raz-motan. Obojica smo izgledala bijedno, što se moglo i očekivati nakon svega što smo prošli. Iscrpljen, Dean je zaspao u autobusu koji je jurio preko države Michigan. Zapodjenuo sam razgovor s prekrasnom bujnom provincijalkom u duboko izrezanoj pamučnoj bluzi, koja je obilno otkrivala divne od sunca opaljene grudi. Bila je dosadna. Pripovijedala je o večerima na selu kad se peku kokice na verandi. Nekad bi mi to razdragalo srce, ali zato što njoj srce nije zaigralo kad je o tome govorila, znao sam da u tome nema ništa, osim pojma o onome što čovjek mora činiti. - A kako se još zabavljate? - Pokušavao sam navesti razgovor na momke i seks. Njezine velike tamne oči promatrale su me prazno i s nekom sjetom koja je u njezinoj krvi sezala pokoljenjima unatrag, zato što nije bilo učinjeno ono što je do neba vapilo da se učini - ma što to bilo, a svatko zna što je to. - Što tražite od života? - Htio sam je zgrabiti i iscijediti to iz nje. Nije imala pojma što zapravo želi. Mrmljala je nešto o poslu, kinu, o tome kako će ići baki preko ljeta, kako želi otići u New York da

Page 121: Jack Kerouac - Na Cesti

posjeti Roxy, kakav će kostim imati - nešto poput onoga koji je imala prošlog Uskrsa, bijeli šeširić, ruže, ružičaste salonke i svije-tloplavi ogrtač od gabardena. - A što radite nedjeljom popodne? - upitao sam. Sjedi na verandi. Momci prolaze na biciklima i zaustavljaju se250Na cestida probrbljaju. Čita stripove, leži u mreži za ljuljanje. - Što radite za toplih ljetnih večeri? - Sjedi na verandi, promatra automobile na cesti. Ona i njezina majka prave kokice. - Što vaš otac radi za ljetnih večeri? -Radi, ima noćnu smjenu u tvornici kotlova, provodi čitav svoj život izdržavajući jednu ženu i njezino potomstvo bez zahvalnosti i obožavanja. -Što vaš brat radi za ljetnih večeri? - Vozi se okolo biciklom, mota se pred mliječnim restoranom. - A za čim najviše čeznete? Za čim svi mi čeznemo? Što želimo? - Nije znala. Zijevnula je. Spavalo joj se. Bilo je to previše. Nitko ne zna reći. Nitko nikada neće reći. Sve je završilo. Bilo joj je osamnaest godina i bila je prekrasna i izgubljena.A Dean i ja, odrpani i prljavi kao da smo se hranili skakavcima, posrćući smo izašli iz autobusa u Detroitu. Odlučili smo provesti noć u noćnom kinu na Skid Row. Bilo je prehladno za parkove. Hassel je dolazio ovamo u Skid Row u Detroitu, zašao je u svaku streljanu i noćno kino i svaki lokal u kojem se galamilo i tuklo i sve kužio svojim tamnim očima. Njegov nas je duh opsjedao. Nikad ga više nećemo naći na Times Squareu. Mislili smo da se možda slučajno ovdje zatekao i stari Dean Moriartv - ali nije ga bilo. Za trideset i pet centi po osobi ušli smo u trošno staro kino i sjedili na balkonu do jutra, kad su nas potjerali u parter. Ljudi koji su se našli u tom noćnom kinu bili su pravi talog. Izmučeni crnci koji su došli iz Alabame jer su im napričali da ima posla u tvornici automobila; stari bijeli skitnice; mladi dugokosi hipsteri, koji su stigli na kraj puta i počeli piti vino; kurve, obični parovi i domaćice koje nisu imale što raditi, nisu imale kamo poći, nisu imale kome vjerovati. Da ste prosijali čitav Detroit u žičanom situ, ne biste bolje skupili onu jadnu jezgru taloga. Film se zvao Raspjevani kauboj Eddie Dean i njegov hrabri bijeli konj Bloop, kao prvo; drugi film na rasporedu bio je nekakav film o Istanbulu s Georgeom Raftom, Sidnevjem Greenstreetom i Peterom Lorreom. Oba ta filma gledali smo šest puta u toku noći. Gledali smo ih dok smo se budili, čuli smo ih dok smo spavali, osjećali smo ih dok smo sanjali, i kad je svanulo, potpuno smo bili natopljeni čudnovatim sivim Mitom Zapada i tajanstvenim mračnim Mitom Istoka. Taj užasni osmotski doživljaj od tada automatski upravlja iz moje podsvijesti svim mojim postupcima. Čuo sam velikog Greenstreeta kako se ceri stotinu puta; čuo sam zloslutni mrmor Petera Lorrea; proživljavao sam s Georgeom Raftom njegove paranoične strahove; jahao sam i pje-251jackkerouacvao s Eddiejem Deanom i ubijao razbojnike bezbroj puta. Ljudi su naginjali boce i okretali se oko sebe i posvuda po mračnom kinu tražili nešto što bi mogli učiniti, nekoga s kim bi mogli porazgovoriti. U prvim redovima svi su okrivljenički šutjeli, nitko nije razgovarao. U sivu zoru, koja se sablasno pušila oko prozora kina i obavijala strehu, zaspao sam s glavom na drvenoj ručici sjedala kad se šest čistača kina okupilo oko mene iz različitih smjerova, s čitavom noćnom zbirkom pometenog smeća i stvorilo golemu prasnu hrpu koja im je sezala do nosa, dok sam ja spuštene glave hrkao - sve dok zamalo nisu i mene pomeli. To mi je ispripovjedio Dean koji me promatrao deset redova iza mene. Svi opušci, boce, prazne kutije od šibica, sve što je bilo i prošlo, bilo je pometeno u tu gomilu. Da su i mene odnijeli s njom, Dean me nikad više ne bi vidio. Morao bi lutati čitavim prostranstvom Sjedinjenih Država i zavirivati u svaku kantu za smeće, od obale do obale, dok me napokon ne bi našao zgrčena poput embrija među otpacima mog života, njegova života i života svih kojih se to tiče i ne tiče. Što bih mu bio rekao iz utrobe pune smeća? »Ne smetaj mi, čovječe, sretan sam ovdje gdje jesam. Izgubio si me jedne večeri u Detroitu u kolovozu tisuću devetsto četrdeset devete. Kojim pravom sad dolaziš i remetiš moje sanjarenje u ovoj kanti s bljuvotinom?« Godine 1942. bio sam zvijezda jedne od najgnusnijih drama svih vremena. Bio sam mornar i pošao sam u Imperial cafe na Scollav Squareu u Bostonu na piće; popio sam šezdeset čaša piva i povukao se u nužnik gdje sam ogrlio zahodsku školjku i zaspao. U toku noći barem stotinu mornara i raznoraznih civila ušlo je i izbacilo svoju opipljivu pokvarenost na mene, dok nisam bio

Page 122: Jack Kerouac - Na Cesti

tako oblijepljen da me se više nije moglo prepoznati. Ali što to na kraju zapravo znači? - anonimnost u svijetu ljudi bolja je od slave na nebu, jer što je nebo? Što je zemlja? Sve je to u glavi.Besmisleno blebećući, Dean i ja izvukli smo se u zoru iz te jazbine užasa i pošli potražiti kola preko putničke agencije. Pošto smo dobar dio jutra proveli u crnačkim lokalima i hvatali ženske i slušali džez--ploče na jukeboxu, prevalili smo napornih osam kilometara u lokalnim autobusima s našom potpuno šašavom opremom i stigli do kuće čovjeka koji nas je pristao za četiri dolara po osobi voziti do New Yorka. Bio je to plavokosi tip srednjih godina, s naočalama, sa ženom i djetetom i lijepom kućom. Čekali smo u dvorištu dok se spremao. Njegova zgodna252Na cestižena u pamučnoj kućnoj haljini ponudila nam je kavu, ali mi smo bili previše zaokupljeni razgovorom. U tom je trenutku Dean već bio toliko iscrpljen i toliko izvan sebe da ga je oduševljavalo sve što vidi. Približavao se nekoj novoj pobožnoj mahnitosti. Neprestano se preznojavao. Istog trenutka kad smo se našli u novom chrysleru i na putu u New York, jadni je čovjek shvatio da je krenuo na vožnju s dva luđaka, ali to je hrabro podnio i čak se na nas navikao baš kad smo prolazili kraj stadiona Briggs i razgovarali o Detroitskim tigrovima u sljedećoj sezoni.U maglenoj noći prošli smo Toledo i krenuli dalje preko starog Ohija. Shvatio sam da sam počeo kružiti gradovima Amerike kao da sam trgovački putnik - bijedno putovanje, loša roba, truli grah na dnu mog kovčega, nitko ništa ne kupuje. Čovjek se umorio blizu Pennsvlva-nije i Dean je preuzeo volan i vozio ostatak puta sve do New Yorka, i počeli smo slušati Symphony Sid show na radiju s najnovijim bopom i napokon smo ušli u veliki i konačni grad Amerike. Stigli smo rano ujutro. Times Square bio je potpuno raskopan, jer New York nikad ne miruje. Dok smo prolazili, automatski smo pogledom tražili Hassela.Za jedan sat Dean i ja našli smo se u novom stanu moje tetke na Long Islandu, i dok je ona sama bila zauzeta ličiocima, prijateljima obitelji, i prepirala se s njima oko cijene, mi smo doteturali stubama iz San Franciska. - Sal - rekla je tetka - Dean može ovdje ostati nekoliko dana, a poslije toga mora iseliti, razumiješ? - Putovanje je završilo. Dean i ja šetali smo dvije noći među benzinskim rezervoarima i željezničkim mostovima i svjetiljkama za maglu na Long Islandu. Sjećam se kako je stajao pod uličnom svjetiljkom.- Baš kad smo prolazili kraj one druge svjetiljke htio sam ti reći neku daljnju stvar, Sal, ali sad u zagradama nastavljam novu misao, a kad dođemo do sljedeće, vratit ću se na izvornu temu, slažeš se? - Naravno da sam se slagao. Tako smo bili navikli na putovanja da smo morali pješice prijeći čitav Long Island, ali nije više bilo kopna, samo Atlantski ocean, i dalje se nije moglo ići. Stisnuli smo jedan drugome ruku i obećali da ćemo zauvijek biti prijatelji.Jedva pet večeri kasnije pošli smo na neku zabavu u New Yorku i ugledao sam tamo djevojku koja se zvala Inez i rekao sam joj da imam253Jack Kerouacprijatelja koga jednom mora svakako upoznati. Bio sam pijan i rekao sam joj da je kauboj. - Oh, oduvijek sam željela upoznati kauboja.- Dean? - zaurlao sam preko svih glava na zabavi - a među tima su bili Angel Luz Garcia, pjesnik; Walter Evans, Victor Villanueva, pjesnik iz Venezuele; Jinny Jones, moja nekadašnja ljubav; Carlo Mara, Gene Dexter, i bezbroj drugih - »Dođi malo ovamo!« - Dean se sramežljivo približio. Sat kasnije usred pijanstva i izvještačenosti zabave (»Priređena je u čast završetka ljeta, razumije se«), klečao je na podu, položio joj bradu na trbuh i pripovijedao i obećavao joj brda i doline, sav u znoju. Bila je to velika seksi crnka - kako je za nju rekao Garcia, »kao da je izišla ravno iz Degasa«, i općenito nalik na lijepu parišku kokotu. Za samo nekoliko dana već su se prepirali preko telefona s Camillom u San Franciscu zbog isprava potrebnih za razvod, tako da bi se mogli oženiti. Ne samo to, već je nekoliko mjeseci kasnije Camille rodila Deanovo drugo dijete, rezultat kratkog odnosa koji je trajao tek nekoliko noći početkom godine. A još nekoliko mjeseci pa je i Inez dobila dijete. Uz jedno nezakonito negdje na Zapadu, Dean je sad imao četvero mališana a ni prebijene pare, i život mu se sastojao od samih neprilika i ekstaze i brzine, kao uvijek. I tako nismo otišli u Italiju.

Page 123: Jack Kerouac - Na Cesti

254ČETVRTI DIO7.Dobio sam nešto novaca prodajom knjige. Namirio sam tetki stanarinu za ostatak godine. Čim proljeće dođe u New York, neodoljivo me privlači miris zemlje koji rijeka donosi iz New Jersevja, i ja moram poći. Tako sam krenuo. Prvi put u životu oprostio sam se s Deanom u New Yorku i tu ga ostavio. Radio je na parkiralištu na uglu Madisona i Četrdesete. Kao uvijek, trčkarao je naokolo u iznošenim cipelama i majici i napola spuštenim hlačama i posve sam izlazio na kraj s golemom podnevnom navalom automobila.U doba kad sam ga obično posjećivao, u sumrak, nije bilo posla. Stajao je u baraci, prebrojavao tikete i trljao trbuh. Radio je uvijek bio uključen. - Čovječe, jesi li ti čuo onog ludog Martvja Glickmana kako prenosi košarkaške utakmice - sredina - udarac, osobna pogreška - pogodak, dva boda. Apsolutno najveći reporter koga sam čuo. - Sad je spao na ovako priproste užitke. Stanovao je s Inez u jeftinom stanu bez tople vode u predjelu Istočnih Osamdesetih. Kad bi uvečer došao kući, skinuo bi svu odjeću sa sebe i stavio kineski svileni kaputić koji mu je sezao do bokova, sjeo u naslonjač i pušio nargilu napunjenu marihuanom. To su bili njegovi sitni domaći užici, to i kartanje pornografskim kartama. - U posljednje vrijeme usredotočio sam se na ovaj karo as. Primjećuješ li gdje je njoj druga ruka? Glavu dajem da ne znaš. Dobro pogledaj, možda ćeš pogoditi. - Htio mi je posuditi karo as, koji je prikazivao turobnog frajera i lascivnu tužnu kurvu na krevetu kako iskuša-257JackKerouacvaju jedan položaj. - Samo uzmi, stari, ja sam se ovime već puno puta poslužio! - Inez je pripremala jelo u kuhinji i pogledavala u sobu s iskusnim smiješkom na licu. Njoj je sve bilo pravo. - Kužiš je? Kužiš je, stari? To ti je Inez. Vidiš, ništa drugo ne radi, samo pogledava ovamo i smiješi se. Oh, razgovarao sam ja s njom i sve smo prekrasno riješili. Otići ćemo ovoga ljeta i živjeti na farmi u Pensilvaniji - ja ću imati kara-van da skočim u New York iz štosa, lijepu veliku kuću, i za nekoliko godina mnogo djece. Hm! Hrumpf! Tako je! - Skočio je sa stolca i stavio ploču Willieja Jacksona Gator Tail. Stajao je pred njom, udarao šakom po dlanovima, ljuljao se i pljeskao po koljenima u ritmu. - Hej! Taj pasji sin! Prvi put kad sam ga čuo mislio sam da će već sljedeću noć umrijeti, ali on je još uvijek živ.Potpuno jednako vladao se sa Camillom u San Franciscu na drugoj strani kontinenta. Isti onaj olinjali kovčeg stršao je ispod kreveta, spreman da poleti. Inez je često zvala Camillu telefonom i dugo s njom razgovarala; razgovarale su čak i o njegovom palcu, ili je bar tako Dean tvrdio. Izmjenjivale su pisma o Deanovim ekscentričnostima. Naravno da je Camilli morao svaki mjesec slati dio plaće za uzdržavanje, jer mu ne bi ginulo šest mjeseci robije. Da bi nadoknadio taj novac, dovijao se na sve načine na parkiralištu, majstor za uzvraćanje prvoga reda. Vidio sam ga kad je nekom imućnom čovjeku tako oduševljeno poželio sretan Božić da ovaj uopće nije opazio kako mu nije uzvratio pet dolara od dvadeset. Potrošili smo ih u Birdlandu, u špelunki gdje se svirao bop. Lester Young bio je na podiju, vječnost mu je počivala na debelim kapcima.Jedne večeri razgovarali smo na uglu Četrdeset sedme ulice i Madisona u tri ujutro. - Pa, Sal, vrag neka me nosi, volio bih da ne ideš, časna riječ, to će mi biti prvi put da sam u New Yorku bez svog starog frenda. - I rekao je: - U New Yorku sam samo na prolazu, San Francis-co mi je domovina. Otkako sam ovdje, nisam imao ni jedne djevojke osim Inez - to mi se događa samo u New Yorku! Do vraga! Ali sama pomisao da bih opet morao prijeći ovaj grozni kontinent - Sal, nismo već dugo pošteno razgovarali. - U New Yorku smo neprestano kao mahniti jurili naokolo po pijankama s gomilama prijatelja. Deanu kao da to nije odgovaralo. On je bio više nalik sebi zgrčen pod hladnim, maglovitim rominjanjem kiše u praznoj Madison Avenue u noći. - Inez me ljubi;258Na cestito mi je kazala i obećala mi je da mogu činiti što god hoću i da će biti minimum neprilika. Vidiš, čovjek postaje stariji i neprilike se gomilaju. Jednog ćemo dana ti i ja zajedno hodati nekom sporednom uličicom u sumrak i prevrtati po kantama za smeće.

Page 124: Jack Kerouac - Na Cesti

- Misliš da ćemo završiti kao stare skitnice?- A zašto ne, stari? Naravno da hoćemo ako želimo, i tako dalje. Nema ništa loše u tome da čovjek tako završi. Provedeš čitav život trudeći se da ne ometaš želje drugih, uključivši političare i bogataše, i nitko ne smeta tebi i mirno voziš i radiš što hoćeš. - Složio sam se s njim. On je dolazio do svojih taoističkih zaključaka na najjednostavniji, izravan način. - Kakva je tvoja cesta, čovječe? - svetačka cesta, luđačka cesta, dugina cesta, brbljava cesta, bilo kakva cesta. To je cesta koja vodi bilo kamo, za bilo koga, bilo kako. Kamo-koga-kako? - Klimali smo po kiši. - Drek, moraš se pobrinuti sam za sebe. Čovjek nije čovjek ako nije kao na feder - slušaj što doktor kaže. Kažem ti, Sal, iskreno, bez obzira gdje stanujem, moj kovčeg uvijek viri ispod kreveta, spreman sam otići ili biti izbačen. Odlučio sam od svega dignuti ruke. Ti si svjedok kako sam se trudio i išao glavom kroz zid samo da sve napravim kako treba, i ti si svjedok da to sve nije važno i da mi znamo vrijeme -kako ga valja usporiti, i hodati, i kužiti, i samo uživati na staromodan način, jer kako se drukčije i može? Mi znamo. - Uzdisali smo na kiši. Padala je po cijeloj dolini Hudsona te noći. Veliki svjetski gatovi te kao more široke rijeke bili su natopljeni kišom, stara pristaništa za parobrode kod Poughkeepsieja bila su natopljena kišom, stari Split Rock Pond kod izvora bio je natopljen kišom, Vandenvacker Mount bio je natopljen kišom.- Dakle - rekao je Dean - ja naprosto živim onako kako me život vodi. Znaš da sam nedavno pisao svom starom u zatvor u Seattleu - neki dan sam dobio od njega prvo pismo nakon mnogo godina.- Zaista?- Da, da. Kaže da bi htio vidjeti 'djete', što on piše bez i, kad dođe u San Francisco. Našao sam nekakvu rupu na Istočnim Četrdesetim za trinaest dolara mjesečno, bez tople vode; ako mu budem mogao poslati novac, nastanit će se u New Yorku - stigne li ovamo. Nikad ti nisam mnogo pričao o svojoj sestri, ali znaš da imam slatku malu sestricu; želio bih je nagovoriti da i ona dođe stanovati sa mnom.259JackKerouac- Gdje je ona?- Pa u tome baš i jest stvar, ja ne znam - on će je pokušati pronaći, naš stari, ali //' znaš što će zapravo učiniti.- Dakle, otišao je u Seattle?- I to ravno u gajbu.- Gdje je bio?- U Texasu, u Texasu - vidiš dakle moju dušu, vidiš kako stvari stoje, kakav mi je položaj - primjećuješ da postajem mirniji.- Da, istina je. - Dean se primirio u New Yorku. Želio je razgovarati. Smrzavali smo se na smrt na hladnoj kiši. Dogovorili smo se da se nađemo u kući moje tetke prije nego što ja otputujem.Došao je iduće nedjelje popodne. Imao sam televizor. Uključili smo jednu nogometnu utakmicu na televiziji, drugu na radiju i neprestano smo se prebacivali na treću da bismo u svakom trenutku bili u toku svih događaja. - Zapamti, Sal, Hodges je na drugom programu u Bro-oklvnu, i dok dolazi rezervni strijelac za Philadelphiju, prebacit ćemo se na Giants-Boston, a istodobno uočiti da DiMaggio ima tri lopte, a strijelac se nateže s gumenom vrećom, a onda ćemo na brzinu vidjeti što se dogodilo s Bobbvjem Thomsonom kojega smo prije trideset sekundi ostavili na trećoj osnovnoj crti. Da!Kasnije popodne izišli smo igrati bejzbol s djecom na čađavoj poljani kraj kolodvora Long Island. Igrali smo i košarku tako bjesomučno da su mlađi momci rekli: - Mirnije, ne morate se baš ubiti. -Skakali su oko nas i s lakoćom nas potukli. Dean i ja smo se znojili. U jednom trenutku Dean je pao licem na betonsko igralište. Puhali smo i huktali da otmemo loptu dječacima; oni bi se okrenuli i odbacili je. Drugi su priskočili i glatko je prebacili preko naših glava. Skakali smo na koš kao manijaci, a mlađi su momci naprosto posegnuli rukom i dograbili loptu s naših znojnih dlanova i odriblali. Bili smo poput crnog saksofo-nista iz nekog sastava u predgrađu koji pokušava nadigrati Stana Getza i Cool Charlieja. Mislili su da smo ludi. Dean i ja vraćali smo se kući i loptali se putem, svaki na svojoj strani ulice. Iskušavali smo neke posebne zahvate, nabacujući se preko živica i za

Page 125: Jack Kerouac - Na Cesti

dlaku izmičući stupovima. Kad su naišla jedna kola, trčao sam uz njih i dobacio Deanu loptu tik iza odbojnika. On se bacio i uhvatio je i zakotrljao se po travi i poslao260Na cestimi je natrag da je uhvatim s druge strane parkiranog kamioneta s kruhom. U posljednji čas ščepao sam je snažnim zahvatom i vratio je Deanu, tako da se morao zavrtjeti i skočiti unatrag i pasti na leđa preko živice. Kad smo se vratili kući, Dean je uzeo lisnicu, zbunjeno se nakašljao i predao mojoj tetki petnaest dolara koje joj je dugovao još od onda kad je za njega platila kaznu za prebrzu vožnju u Washingtonu. Bila je silno iznenađena i razdragana. Sjeli smo za veliku večeru. - Dakle, Dean - rekla je moja tetka - nadam se da ćeš biti u stanju brinuti se za ovo svoje novo dijete koje je na putu i da ćeš ovaj put ostati u braku.- Da, mda, da.- Ne možeš samo tako putovati okolo i imati djecu na sve strane. Jadna mala stvorenja odrast će bespomoćna. Moraš im pružiti priliku da žive. - Gledao je u noge i kimao glavom. U jarkocrveni sumrak oprostili smo se na mostu autoceste.- Nadam se da ćeš biti u New Yorku kad se vratim - rekao sam mu. - Nadam se samo, Dean, da ćemo jednog dana moći živjeti u istoj ulici sa svojim obiteljima i da ćemo zajedno ostarjeti kao prijatelji.- Točno - znaš da ja zato molim, nikako ne zaboravljajući sve one neprilike koje smo obojica prošli i sve neprilike koje nas čekaju, što tvoja tetka zna i na što me podsjeća. Nisam htio novo dijete, Inez je bila uporna, zbog toga smo se posvađali. Znaš li da se Marvlou udala za trgovca rabljenim kolima u San Franciscu i da će imati dijete?- Da. Sve nas to polako zahvaća. - Kolobari na izvrnutom jezeru praznine, to sam trebao reći. Dno svijeta je zlatno, a svijet stoji naglavce. Izvukao je fotografiju Camille u San Franciscu s novorođenom djevojčicom. Sjena nekog muškarca pala je na dijete na sunčanom pločniku, dvije duge nogavice od hlača u toj tuzi. - Tko je to?- To je samo Ed Dunkel. On se vratio Galateji, sad su pošli u Denver. Čitav su dan samo fotografirali.Ed Dunkel, njegova sućut nezamijećena poput sućuti svetaca. Dean je izvukao druge fotografije. Shvatio sam da su sve to slike koje će naša djeca jednom gledati u čudu, misleći kako su njihovi roditelji živjeli smirenim, sređenim životima, fiksiranim na fotografijama, i kako su ustajali ujutro da bi ponosno hodali pločnicima života, i ni u snu neće moći naslutiti bijedno ludilo i metež naših zbiljskih života, našu zbiljsku261Jack Kerouacnoć, čitav taj pakao, besmislenu prazninu. Tužne oblike neznanja. -Zbogom, zbogom. - Dean je otišao u dugačkom crvenom sumraku. Lokomotive su dimile i skretale pred njim. Njegova ga je sjena slijedila, poput majmuna oponašajući njegov hod i misli i čitavo njegovo biće. Okrenuo se i mahnuo mi stidljivo, sramežljivo. Pozdravio me željezničarskim pozdravom, skakao je gore-dolje, vikao nešto što nisam mogao razabrati. Stao je trčati u krugu. Svaki put prilazio je malo bliže betonskom uglu željezničkog nadvožnjaka. Mahnuo mi je posljednji pozdrav. Uzvratio sam mu. Iznenada se sagnuo svom životu i brzo mi se izgubio iz vida. Zurio sam u sumorno sivilo svojih dana. I preda mnom je bio užasno dug put.2622.Sljedeće ponoći pjevajući pjesmicuKuća u Missouli ili u Truckee kuća u Opelousasu neće me vidjeti.Kuća u staroj Medori kuća u Wounded Knee kuća u Ogallali, neće me vidjetisjeo sam u autobus za Washington; lutao sam neko vrijeme po gradu; potrudio se da pogledam Blue Ridge, da čujem pticu Shenandoe i da posjetim grob Stonewalla Jacksona; u sumrak sam stajao u rijeci Kana-wha i kašljao, hodao sam kroz planinsku noć Charlestona u zapadnoj Virginiji; u ponoć, Ashland u Kentuckvju i osamljena djevojka pod natkrivenim ulazom zatvorenog kina. Mračni i

Page 126: Jack Kerouac - Na Cesti

tajanstveni Ohio i Cincinnati u zoru. Zatim opet polja Indiane, i St. Louis u velikim oblacima poslije-podneva u dolini kao uvijek. Prljavi oblutak i balvani iz Montane, razlu-pani parobrodi, prastari natpisi, trava i užad kraj rijeke. Beskonačna pjesma. U noći Missouri, polja Kansasa, noćne krave Kansasa u tajanstve-263JackKerouacnim prostranstvima, gradovi kao kutije s morem na kraju svake ulice; zora u Abileneu. Travnjaci istočnog Kansasa postaju proplanci zapadnog Kansasa koji se uspinju na brdo Zapadne noći.Henry Glass vozio se sa mnom u autobusu. Ušao je u Terre Haute u Indiani i sad mi je rekao: - Rekao sam ti zašto mi se gadi ovo odijelo koje nosim, šugavo je - ali to nije sve. - Pokazao mi je svoje isprave. Upravo su ga otpustili iz savezne kaznionice u Terre Haute; bio je optužen za krađu i prodaju kola u Cincinnatiju. Mlad kovrčav momak od dvadeset godina. - Čim stignem u Denver, prodajem ovo odijelo u zalagaonici i kupujem traperice. Znaš li ti kakva je ta rulja u zatvoru? Strpali su me u samicu s Biblijom; ja sam sjedio na njoj, jer je pod bio od kamena; kad su me prokužili, odnijeli su Bibliju i donijeli mi jednu majušnu, džepno izdanje, evo ovolicnu. Nisam mogao na njoj sjediti, pa sam pročitao čitavu Bibliju i Novi zavjet. He, he... - bubnuo me u rebra žvačući bombone, neprestano je jeo bombone jer mu je želudac bio upropašten u kaznionici i ništa drugo nije mogao podnijeti »znaš, ima u toj Bibliji baš paprenih stvari.« - Kazao mi je što znači »objava«. - Tko god uskoro odlazi iz zatvora i počne govoriti o danu otpuštanja »objavljuje« nešto drugim frajerima koji moraju ostati. Ščepamo ga za vrat i kažemo »Nemoj ti meni objavljivati!« Gadno je to objavljivati, razumiješ ti mene?- Neću ja ništa objavljivati, Henry.- Samo neka mi netko objavi i mrak mi padne na oči i pobje-snim tako da mogu ubijati. Znaš ti zašto sam ja proveo u zatvoru cijeli život? Zato što sam se raspalio kad mi je bilo trinaest godina. Bio sam u kinu s nekim momkom i on mi je nešto spustio za mater - znaš već, onakvu prostotu - a ja sam izvukao džepni nožić i zarezao mu u vrat i ubio bih ga da me nisu odvukli. Sudac je rekao: »Jesi li znao što radiš kad si napao svog prijatelja?« »Da, gospodine, znao sam, htio sam ubiti tog pasjeg sina i to još uvijek hoću.« Zato nisam dobio uvjetno i pošao sam ravno u popravni dom. Dobio sam hemoroide od sjedenja u samici. Nemoj nikad ići u savezni zatvor, on ti je najgori. K vragu, mogao bih govoriti cijelu noć, već tako dugo nisam ni s kim razgovarao. Da znaš kako mi je fino što sam izišao! Ti si sjedio u tom autobusu kad sam ja ušao - vozio si se kroz Terre Haute - a što si mislio?- Pa tako, samo sam sjedio i vozio se.264Na cesti- A ja sam pjevao. Sjeo sam kraj tebe, jer sam se bojao da sjednem kraj nekih cura od straha da ne poludim i počnem zavlačiti ruke pod suknju. Moram neko vrijeme čekati.- Još jedna kazna, pa će te osuditi doživotno. Bolje da se sad ne zezaš.- I ne bih, samo je nevolja što mi padne mrak na oči i onda ne znam što radim.Bio je na putu k svom bratu i šurjakinji; našli su mu posao u Coloradu. Kartu mu je nabavila savezna vlada, odredište mu je bila uvjetna sloboda. Tu je preda mnom bio momak kao što je nekad bio Dean; krv mu je kipjela tako da se nije mogao svladati; mrak mu je padao na oči; ali nije bilo urođene neobične svetosti da ga spasi od čelične sudbine.- Budi dobar i pripazi da mi mrak ne padne u Denveru, hoćeš li, Sal? Možda bih mogao mirno stići k bratu.Kad smo stigli u Denver, odveo sam ga za ruku u Larimer Street da založimo robijaško odijelo. Stari Židov smjesta je nanjušio što je pred njim i prije nego što ga je do kraja odmotao. - Nosi tu nesretnu stvar odavde; dobivam ih svakog dana od onih iz Canvon Citvja.Čitava Larimer Street bila je krcata bivšim robijašima koji su pokušavali prodati svoja odijela zatvorske izrade. Napokon je završilo tako da je Henry nosio tu odjeću smotanu pod rukom u papirnatoj vrećici i hodao u novim novcatim trapericama i sportskoj košulji. Pošli smo do Deanova starog lokala »Glenarm« - putem je Henry bacio odijelo u kantu za smeće - i pozvali Tima Graya.

Page 127: Jack Kerouac - Na Cesti

Bila je večer.- Ti? - razveselio se Tim Gray. - Odmah ću doći.Za deset minuta dokasao je u lokal sa Stanom Shephardom. Obojica su bili na putovanju po Francuskoj i bili su silno nezadovoljni svojim denverskim životom. Neobično im se dopao Henry i častili su ga pivom. On je počeo na sve strane razbacivati svoj novac iz kaznionice. Opet sam se našao u mekoj, mračnoj denverskoj noći, u njezinim svetim uličicama i ludim kućama. Počeli smo obilaziti sve lokale u gradu, kavane na West Colfaxu, crnačke lokale na Five Points, sve po redu.Stan Shephard godinama je čekao da me upozna i sad smo se prvi put našli zajedno u nekoj vrsti vakuuma prije jednog novog pothva-265JackKerouacta. - Sal, otkako sam se vratio iz Francuske ne znam što da počnem sam sa sobom. Je li istina da ideš u Meksiko? Grom i pakao, mogu li s tobom? Mogu skupiti sto dolara, a kad stignemo prijavit ću se za veteransku stipendiju na Mexico City koledžu.U redu, složili smo se da Stan pođe sa mnom. Bio je to tanak denverski momak dugih udova, stidljiv, kuštrav, sa širokim smiješkom žicara i sporim smirenim pokretima nalik na Garvja Coopera. - Grom i pakao! - rekao je, zataknuo palce za pojas i odšetao ulicom, ljuljajući se amo-tamo, ali bez žurbe. Njegov se djed neprestano prepirao s njim. Prvo je bio protiv Francuske, a sad je bio protiv toga da se ide u Meksiko. Stan je lutao Denverom kao skitnica zbog svađe s djedom. Te noći, pošto smo se pošteno napili i zadržali Henrvja da mu mrak ne padne na oči u Hot Shoppe na Colfaxu, Stan se odvukao na spavanje u Henrvjevu hotelsku sobu na Glenarmu. - Ne smijem čak doći kasno kući - djed se počne svađati sa mnom, a zatim navali na majku. Kažem ti, Sal, moram brzo otići iz Denvera ili ću skrenuti.Stanovao sam kod Tima Graya, a kasnije mi je Babe Rawlins pronašla zgodnu malu podrumsku sobicu, i završilo je na tome da se tu cijeli tjedan svake večeri okupljalo društvo. Henry je nestao, otišao je svom bratu i nikad ga više nismo vidjeli i nikad nećemo saznati je li mu tko odonda nešto objavio i jesu li ga strpali iza čeličnih rešetaka ili se slobodno potuca u noći.Tim Gray, Stan, Babe i ja provodili smo svako poslijepodne u tjednu u zgodnim denverskim lokalima, gdje konobarice nose hlače i gledaju stidljivo i zaljubljeno, konobarice koje još nisu otvrdnule nego koje se zaljubljuju u mušterije i proživljavaju bučne romance i dašću i znoje se i pate od jednog lokala do drugog; a noći istog tog tjedna provodili smo na Five Points slušajući džez, pijući po ludim crnačkim krčmama i kle-pećući do pet ujutro u mom podrumu. Podne nas je obično zateklo izva-ljene u dvorištu iza Babeine kuće među denverskom dječicom koja su se igrala kauboja i Indijanaca i spuštala se na nas s trešanja u cvatu. Divno sam se zabavljao i čitav se svijet otvarao preda mnom jer nisam imao nikakvih snova. Stan i ja nakanili smo nagovoriti Tima Graya da nam se pridruži, ali Tim se nije mogao otrgnuti od svog denverskog života.Spremao sam se otići u Meksiko, kad me iznenada pozvao Den-ver Doli jedne noći i rekao: - Dakle, Sal, pogodi tko dolazi u Denver? -266Na cestiNisam imao pojma. - Već je na putu, saznao sam to preko svojih kanala. Dean je kupio kola i dolazi k vama. - Iznenada mi se ukazala vizija Deana, raspaljenog, uzdrhtalog, stravičnog Anđela koji trepereći dolazi prema meni cestom, koji se približava poput oblaka i goni me golemom brzinom poput Putnika u pokrovu na ravnici, spuštajući se na mene. Vidio sam njegovo divovsko lice iznad ravnica kako zrači ludim, asketskim ciljem, blistavih očiju; vidio sam mu krila; vidio sam njegovu staru krntiju, kočiju s tisuću blistavih plamenova koji iz nje sukljaju; vidio sam stazu koju je spaljivala po putu; probijala je vlastitu cestu i prelazila žito, išla kroz gradove, razarala mostove, sušila rijeke. Približavala se Zapadu kao Božji gnjev. Znao sam daje Dean opet poludio. Nije bio u stanju slati novce ni jednoj ženi ako je podigao ušteđevinu iz banke i kupio kola. Igra je bila završena. Za njim su se dimila pocrnjela zgarišta. Jurio je opet na Zapad preko tog groznog vapijućeg kontinenta i ubrzo će stići. Na brzinu smo se pripremili za Deana. Najnovije je bilo da će me on voziti u Meksiko.

Page 128: Jack Kerouac - Na Cesti

- Misliš li da će dopustiti da i ja pođem? - upitao je Stan pun strahopoštovanja.- Razgovarat ću s njim - rekao sam mračno. Nismo znali što možemo očekivati. »Gdje će spavati? Što će jesti? Ima li djevojaka za njega?« Bilo je kao da se pripremamo za dolazak Gargantue; valjalo je na neki način proširiti jadne ulice Denvera i potkresati stanovite zakone da bi pristajali njegovoj napaćenoj veličini i eksplozivnom zanosu.2673.Kad je Dean stigao, sve se odvijalo kao u nekom staromodnom filmu. Bio sam u Babeinoj kući u zlaćano poslijepodne. Da kažem nešto o toj kući. Majka joj je bila na putovanju po Europi. Tetka koja je ostala da je čuva zvala se Charitv; imala je sedamdeset pet godina, a bila je živahna kao pilence. U obitelji Rawlinsovih koja se protezala po cijelom Zapadu neprestano je putovala od jedne kuće do druge i općenito bila korisna tamo gdje je bilo potrebno. Nekoć je imala desetak sinova. Svi su otišli; svi su je napustili. Bila je stara, ali zanimalo ju je sve što mi radimo i govorimo. Tužno je tresla glavom kad smo naginjali bocu s viskijem u dnevnoj sobi. - S tim bi mogao izići u dvorište, mladiću! -Gore na katu - toga ljeta to je bila neka vrsta pansiona - stanovao je frajer koji se zvao Tom i bio beznadno zaljubljen u Babe. Govorili su da je iz Vermonta iz bogate obitelji i da ga tamo čeka dobar posao i tako dalje, ali on je ipak radije bio kraj Babe. Uvečer bi sjedio u dnevnoj sobi dok mu je lice plamtjelo iza novina, i svaki put kad bi netko od nas nešto rekao, on bi to čuo, ali ničim ne bi pokazao. Naročito bi se crvenio kad bi Babe nešto rekla. Kad bismo ga prisilili da odloži novine, pogledao bi nas s izrazom beskonačne dosade i patnje. - Ha? Pa da, valjda jest. -Obično nije govorio ništa drugo.Charitv je sjedila u svom kutu, plela i sve nas promatrala svojim ptičjim očima. Njezina je dužnost bila da nas čuva, na njoj je bilo da pazi da nitko ne psuje. Babe je sjedila na kauču i hihotala. Tim Gray,268Na cestiStan Shephard i ja izvalili smo se po stolcima. Jadni Tom trpio je paklenske muke. Ustao je, zijevnuo i rekao: - E pa, novi dan, novi dolar, laku noć - i nestao na katu. Babe on uopće nije zanimao kao ljubavnik. Bila je zaljubljena u Tima Graya; on joj je izmicao iz ruku kao jegulja. Sjedili smo tako jednog sunčanog poslijepodneva prije večere kad se Dean zaustavio pred kućom i iskočio iz svoje krntije u odijelu od tvida, s prslukom i lancem za sat.- Hop! Hop! - čuo sam vani na ulici. Bio je s Royem Johnso-nom, koji se upravo vratio iz San Francisca sa svojom suprugom Do-rothy i opet je stanovao u Denveru. Vratili su se i Dunkel, i Galatea Dunkel, i Tom Snark. Svi su opet bili u Denveru. Izišao sam na verandu.- Dakle, mladiću - rekao je Dean pružajući svoju veliku ruku - vidim da je sve u redu na ovoj strani svijeta. Živjeli, živjeli - rekao je svima. - Ah, da, Tim Gray, Stan Shephard, drago mi je! - Predstavili smo ga Charity.- Mda, drago mi je. Ovo je moj prijatelj Roy Johnson koji je bio tako ljubazan da me prati, hm! Tako je! khe! khe! Major Hoople, gospodine- rekao je pružajući ruku Tomu koji je zurio u njega. - Da, da. Dakle, stari moj Sal, kako stoje stvari, kad ćemo u Meksiko? Sutra popodne? Fino, fino, hm! A sada, Sal, imam točno šesnaest minuta da stignem do kuće Eda Dunkela, gdje moram pokupiti svoj stari željeznički sat koji bih mogao založiti u Larimer Streetu prije nego što zatvore, a u međuvremenu ću odjuriti brzo i temeljito koliko god mi to vrijeme dopušta da vidim nije li mi stari slučajno u Jiggsovu bifeu ili nekom drugom lokalu, a onda sam naručen kod brijača, koga mi je preporučio Doli i rekao mi neka se njega držim, i to i činim već godinama i ne mislim ga mijenjati -khe! khe! U šest sati točno! - točno, razumiješ? - hoću da budeš opet ovdje i ja ću dojuriti po tebe da na brzinu odemo do Roya Johnsona, da slušamo Gillespieja i raznorazne bop ploče, jedan sat odmora prije bilo kakve večeri koju ste ti i Tim i Stan i Babe možda za danas isplanirali bez obzira na moj dolazak, koji se, kad smo već kod toga, zbio točno prije četrdeset pet minuta u mom starom fordu iz trideset i sedme, koga vidiš parkiranog tamo vani, sve sam to obavio s dugačkom stankom u Kansas Cityju, gdje sam posjetio svog rođaka, ne Sama Bradyja, već onog mlađeg... - I dok je sve to govorio, žurno se

Page 129: Jack Kerouac - Na Cesti

presvlačio iza zastora u dnevnoj sobi iz odijela u majicu, jedva skriven od naših pogleda,269Jack Kerouaci prebacio sat u druge hlače koje je izvukao iz istog onog starog trošnog kovčega.- A Inez? - rekao sam. Što se dogodilo u New Yorku?- Službena je svrha ovog putovanja, Sal, da dobijem razvod u Meksiku jer je jeftiniji i brži nego bilo gdje drugdje. Napokon sam dobio pristanak od Camille i sve je u redu, sve je fino, sve je krasno i znamo da sad nismo zabrinuti ni zbog čega, zar ne, Sal?I tako, kako sam ja uvijek spreman slijediti Deana, svi smo se užurbali oko tog novog niza planova i priredili veliku noć, a to je bila nezaboravna noć. U kući Edova brata bio je tulum. Njegova dva brata su vozači autobusa. Sjedili su ispunjeni strahopoštovanjem prema svemu što se događa. Na stolu je stajala lijepo priređena hrana, kolači i piće. Ed Dunkel je izgledao sretno i imućno. - Dakle, jesi li se sad smirio kod Galateje?- Da - rekao je Ed - nego što. Znaš, sad se spremam na denver-ski faks zajedno s Royem.- A što ćeš upisati?- Pa, sociologiju i te stvari, znaš. Čuj, Dean je svake godine luđi, je li?- Jest, imaš pravo.Došla je i Galatea Dunkel. Pokušavala je zapodjeti razgovor, ali Dean je vodio glavnu riječ. Stajao je i izvodio predstavu pred Shephar-dom, Timom i Babe i preda mnom, a svi smo sjedili jedan do drugoga na kuhinjskim stolcima uza zid. Ed Dunkel se nervozno motao iza njega. Njegov jadni brat bio je potisnut u pozadinu. - Hop! Hop! - govorio je Dean i navlačio majicu, trljao se po trbuhu i neprestano poskakivao. -Da, dakle - svi smo sad ovdje zajedno, a godine su se valjale iza svakoga posebno, a ipak se, vidite, ni jedan od nas nije zapravo promijenio, to je ono što zapanjuje, taj dura-dura-bilitet - zapravo, da bih to dokazao imam ovdje snop karata iz kojega vrlo točno mogu gatati svakovrsnu budućnost. - Bile su to one pornografske karte. Dorothy Johnson i Roy Johnson ukočeno su sjedili u kutu. Bila je to tužna zabava. Tada je Dean iznenada utihnuo i sjeo na kuhinjski stolac između Stana i mene i zagledao se ravno pred sebe s nekim kamenim, psećim, začuđenim izrazom lica i nije ni na koga obraćao pažnju. Naprosto je na trenutak iščeznuo270na cestida prikupi energije. Da gaje čovjek dodirnuo, zaljuljao bi se poput stijene koja na rubu ponora balansira na kamenčiću. Možda bi pao uz tresak ili se naprosto zaljuljao kao stijena. Zatim se stijena iznenada raspukla u cvijet i lice mu je obasjao ljupki smiješak, ogledao se oko sebe kao čovjek koji se netom probudio i rekao: - Ah, pogledaj sve te zgodne ljude koji ovdje sjede sa mnom! Zar nije divno? Sal, čuj, baš sam neki dan govorio Min, čuj ovaj, ah, da! - Ustao je i prešao na drugu stranu sobe pružajući ruku jednom od vozača autobusa u društvu. - Drago mi je. Zovem se Dean Moriartv. Da, dobro vas se sjećam. Je li sve u redu? Dobro, dobro. Gledajte tu prekrasnu tortu. Je li, smijem li malo uzeti? Samo ja? Jadan ja. - Edova sestra rekla je da može. - Ah, prekrasno. Ljudi su tako dragi. Torte i fine stvari poredane na stolu, a sve to za divne male radosti i užitke. Hm, da, ah, izvrsno, sjajno, hmpf, tako je! - I stajao je njišući se u sredini sobe, jeo tortu i gledao svakoga sa strahopoštovanjem. Okrenuo se i pogledao iza sebe. Svemu se čudio, svemu što je god vidio. Ljudi su razgovarali u grupicama po čitavoj sobi, a on je govorio - Da! Tako je! - Pred jednom slikom na zidu samo što se nije ukočio. Prišao je i pogledao je izbliza, povukao se, sagnuo se, skočio, htio ju je vidjeti iz svih mogućih pozicija i kutova, trgao je svoju majicu kličući - Do vraga! - Nije imao pojma kakav dojam ostavlja i nije mu bilo stalo. Ljudi su sad stali promatrati Deana s nekim materinskim i očinskim čuvstvima koja su im obasjavala lice. Napokon je postao Anđeo, što sam uvijek i očekivao; ali poput svakog Anđela, još je uvijek zapadao u bijes i gnjev, i te noći kad smo svi otišli iz društva i završili u baru Windsor u golemoj bučnoj pijanki, Dean se mahnito i demonski i anđeoski opio.Sjetimo se da je Windsor, nekoć denverski veliki hotel u doba zlatne groznice i s raznih stajališta zanimljivo mjesto - u velikom baru u prizemlju u zidu još uvijek ima rupa od metaka - nekoć bio Deanov dom. Tu je stanovao sa svojim ocem u jednoj od soba na katu. Nije bio turist. Pio je u ovom

Page 130: Jack Kerouac - Na Cesti

baru kao duh svog oca; nalijevao je vino, pivo i viski kao vodu. Lice mu je postalo crveno i znojno i tulio je i urlao za šankom i teturao po plesnom podiju gdje su frajeri sa Zapada plesali s djevojkama i pokušavao svirati klavir, i grlio se s bivšim zatvorenicima, urlao s njima u općoj galami. U međuvremenu cijelo je naše društvo sjelo oko dva golema spojena stola. Bili su tu Denver D. Doli, Dorothv i Roy Johnson, neka djevojka iz Buffala u Wyomingu, Dorothyna prijate -271JackKerouacljica, Stan, Tim Gray, Babe, ja, Ed Dunkel, Tom Snark i još neki, sve u svemu trinaest. Doli se odlično zabavljao: uzeo je automat za kikiriki, postavio ga na stol pred sebe, bacao u njega sitniš i jeo kikiriki. Predložio je da svatko nešto napiše na dopisnicu i da je pošaljemo Carlu Mar-xu u New York. Pisali smo razne gluposti. Jecaj violina odzvanjao je u noći Larimer Streeta. - Što nije perfektno? - urlao je Doli. U muškom zahodu Dean i ja udarali smo šakama po vratima i pokušali ih razbiti, ali bila su prst debela. Slomio sam kost na srednjem prstu, ali nisam to ni osjetio do sljedećeg dana. Bili smo pijani kao zemlja. U jednom trenutku na našim je stolovima bilo pedeset čaša piva. Bilo je dovoljno trčati okolo i malo potegnuti iz svake. Bivši robijaši iz Canvon Citvja teturali su i brbljali s nama. U predvorju pred barom nekadašnji stari kopači zlata sjedili su i sanjarili nad svojim štapovima pod starim satom koji je tiktakao. I oni su upoznali to ludilo u boljim danima. Sve se kovitlalo. Na sve strane bili su nekakvi tulumi. Jedno se društvo skupilo i u dvorcu, kamo smo se svi odvezli - osim Deana, koji je odjurio na neko drugo mjesto - i u tom smo dvorcu sjedili za velikim stolom u dvorani i urlali. Vani je bio bazen za plivanje i ukrasne špilje. Napokon sam pronašao dvorac u kojem će se jednog dana podići velika zmija svijeta.Tada, kasno u noć, ostali smo u jednim kolima samo Dean i ja i Stan Shephard i Tim Gray i Ed Dunkel i Tommy Snark, i sve je bilo pred nama. Pošli smo u meksičku četvrt, pošli smo u Five Points, jurili smo naokolo. Stan Shephard bio je izvan sebe od radosti. Neprestano je visokim prodornim glasom urlao: - Pasji sin! Sto mu gromova! - i plje-skao se po koljenima. Dean je bio lud za njim. Ponavljao je sve što Stan govori i kimao i brisao znoj s lica. - Što će to biti štos putovati do Meksika s ovim frajerom Stanom! Da! - Bila je to naša posljednja noć u svetom Denveru i proslavili smo je veličanstveno i ludo. Sve je završilo s vinom u podrumu uz svjetlost svijeća, dok je Charity šetala po gornjem katu u spavaćici s baterijom u ruci. Sad je s nama bio neki crnac koji se zvao Gomez. Lutao je po Five Pointsu i nije mu bilo ni do čega. Kad smo ga vidjeli, Tommy Snark je viknuo: - Hej, zoveš li se ti Johnny?Gomez se vratio, zatim je još jednom prošao kraj nas i rekao: -Hoćeš li sad ponoviti što si rekao?- Kažem, jesi li onaj koga zovu Johnny?272na cestiGomez je odšetao natrag i opet je pokušao iznova. - Jesam li mu sad malo više nalik? Jer svim se silama trudim da budem Johnnv, ali nikako mi ne polazi za rukom.- Ma hajde, čovječe, dođi s nama! - povikao je Dean i Gomez je skočio u kola i krenuli smo. Bjesomučno smo šaputali u podrumu da ne bismo uznemirili susjede. Do devet ujutro svi su otišli, osim Deana i She-pharda, koji su još uvijek klepetali kao luđaci. Ljudi su ustali da prirede doručak i čuli su čudnovate podzemne glasove kako govore »To! To!« Babe je pripremila veliki doručak. Došlo je vrijeme da se krene u Meksiko.Dean je odvezao automobil na najbližu benzinsku stanicu i dao ga dotjerati. Bila je to ford limuzina model iz 37. kojoj su desna vrata bila izglavljena i privezana za okvir. Desno prednje sjedalo također je bilo slomljeno i kad bi čovjek tu sjedio gledao bi ravno u izlizani krov. -Baš kao Min i Bili - rekao je Dean. - Otkašljat ćemo i odskakutati sve do Meksika; trebat ćemo za to dane i dane. - Pogledao sam kartu: sve u svemu više od tisuću šesto kilometara, uglavnom kroz Texas do granice kod Lareda, a zatim daljnjih 1 280 kilometara kroz čitav Meksiko do velikoga grada blizu napukle prevlake i Oaxacanskih visova. Nisam mogao sebi dočarati to putovanje. Bilo je najčudesnije od svih. Nismo se više kretali u smjeru istok-zapad, već prema čarobnom jugu. Ukazala nam se vizija čitave zapadne polulopte ispresijecane gorskim lancima sve dolje do Ognjene zemlje i nas kako jurimo tom izbočinom svijeta u druge obratnice i druge svjetove. - Čovječe, ovo će nas napokon

Page 131: Jack Kerouac - Na Cesti

dovesti do onoga! - rekao je Dean s izrazitom vjerom. Potapšao me po ruci. -Samo čekaj pa ćeš vidjeti. Hu! Ej!Pokušao sam sa Shephardom obaviti svoj posljednji posao u Denveru i upoznao njegova jadnog djeda koji je stajao na vratima kuće i govorio: - Stan - Stan - Stan.- Što je, djede?- Nemoj ići.- Ma sve je već uređeno, sad moram ići; zašto si takav? - Starac je imao sijedu kosu i velike bademaste oči i napeti, ludi vrat.- Stan - rekao je jednostavno - nemoj ići. Ne tjeraj svog starog djeda u plač. Ne ostavljaj me opet samoga. - Srce mi je pucalo dok sam to promatrao.273Jack Kerouac- Dean - rekao je starac obraćajući se meni - nemoj mi odvoditi Stana. Nekad sam ga vodio u park kad je bio mali dječak i pričao mu o labudovima. Tada se njegova sestrica utopila u tom istom jezeru. Neću da mi odvedeš mog dječaka.- Ne - rekao je Stan - mi sad idemo. Zbogom. - Otimao se iz njegovih ruku.Djed ga je uhvatio za nadlakticu. - Stan, Stan, Stan, nemoj ići, nemoj ići, nemoj ići!Pobjegli smo pognutih glava, a starac je još uvijek stajao na vratima svoje kućice u denverskoj pokrajnjoj uličici; na vratima su visjele nanizane kuglice, a salon je bio zakrčen starinskim namještajem. Bio je blijed kao krpa. I dalje je dozivao Stana. Pokreti su mu bili kao paralizirani, nije se pokušao maknuti s vrata, samo je stajao na njima mrmljajući - Stan - i - Nemoj ići - i tjeskobno gledao za nama dok smo zami-cali za ugao.- Bože, Shep, ne znam što bih rekao.- Nije važno! - zastenjao je Stan. - Uvijek je on takav.Našli smo se sa Stanovom majkom u banci gdje je za njega podizala novac. Bila je to lijepa žena bijele kose, još uvijek vrlo mladenačka izgleda. Ona i njezin sin stajali su na mramornom podu banke i šaputali. Stan je na sebi imao traperice s jaknom, sve u stilu, i zaista je izgledao kao čovjek koji ide u Meksiko. Ovo je bio njegov ugodni način života u Denveru, a on je odlazio s raspaljenim novajlijom Deanom. Dean je dojurio iza ugla i sastali smo se točno na vrijeme. Gospođa Shephard inzi-stirala je da nas sve časti kavom.- Brinite se za mog Stana - rekla je. - Nikad se ne zna što se može dogoditi u onoj zemlji.- Svi ćemo čuvati jedan drugoga - rekao sam. Stan i njegova majka pošli su pred nama, a ja sam hodao za njima s ludim Deanom; on mi je pričao o natpisima kojima su išarani zidovi zahoda na Istoku i na Zapadu.- Potpuno su različiti; na Istoku se zezaju, pišu se glupe dosjetke i prozirne šale, kvaziznanstveni podaci o ekskreciji s crtežima; na Zapadu samo pišu imena, Crveni O'Hara iz Blufftovvna u Montani prošao je ovuda, s datumom, vrlo svečano, recimo u stilu Eda Dunkela, a sve274Na cestizbog te goleme osamljenosti koja postaje za nijansu različita kad prije-đeš Mississippi. - I tu pred nama bio je jedan osamljenik, jer Shephar-dova je majka bila krasna majka i silno joj je bilo žao što joj sin odlazi, ali znala je da mora ići. Vidio sam da on bježi od svog djeda. Tako smo nas trojica - Dean, koji je tražio oca, ja kojem je otac umro, i Stan, koji je bježao od svog starog, odlazili zajedno u noć. Poljubio je svoju majku u metežu prometne Sedamnaeste, ona je ušla u taksi i mahnula nam. Zbogom, zbogom!Ušli smo u kola pred Babeinom kućom i oprostili se s njom. Tim se vozio s nama do svoje kuće izvan grada. Babe je toga dana bila prekrasna; kosa joj je bila dugačka i plava i švedska, pjegice su joj sjale na suncu. Izgledala je baš kao mala djevojčica kakva je nekad bila. Oči su joj bile zamagljene. Mogla nam se kasnije pridružiti s Timom - ali nije. Zbogom, zbogom!Odjurili smo. Ostavili smo Tima u njegovu dvorištu na ravnicama izvan grada i okrenuo sam se da vidim kako Tim Gray iščezava na ravnici. Taj čudnovati tip stajao je tamo pune dvije minute gledajući nas kako odlazimo i zaokupljen bogzna kakvim tužnim mislima. Postajao je sve manji i

Page 132: Jack Kerouac - Na Cesti

manji, a još uvijek je stajao nepokretno s jednom rukom na užetu za rublje poput kapetana, a ja sam se potpunu iskrivio da bih još vidio Tima Graya, dok na kraju nije ostalo ništa, osim sve veće praznine u prostoru, a taj je prostor bio pogled prema istoku, prema Kansasu, i protezao se čak do mog doma u Atlantisu.Sad smo usmjerili svoju rasklimanu njušku prema jugu i krenuli prema Castle Rocku u Coloradu, dok je sunce polako rumenjelo, a stijene planina nama na zapadu bile sve više nalik na bruklinsku pivovaru u sumraku, u studenom. Visoko gore u ljubičastim sjenama klisure netko je hodao, hodao, ali nismo dobro vidjeli; možda onaj starac bijele kose koga sam već prije mnogo godina osjetio gore na vrhuncima. Jack od Zacatecana. Ali on mi se približavao, premda uvijek korak iza mene. A Denver se povlačio u pozadinu kao grad od soli, njegovi su se dimovi razbijali u zraku i iščezavali pred našim očima.2754.Bio je svibanj. I kako je moguće da mirna popodneva u Colora-du, s njegovim seoskim imanjima i jarcima za navodnjavanje i sjenovitim udolinama - mjestima na koja maleni dječaci odlaze plivati - izlegu kukca poput onoga koji je ugrizao Stana Shepharda? On je oslonio ruku na razbijena vrata i mirno se vozio i veselo pričao kad mu se iznenada neki kukac zaletio u ruku i zario u nju dugački žalac tako da je zaurlao. Ku-kac je doletio iz jednog američkog popodneva. Stan je trgnuo rukom, pljesnuo po njoj i izvukao žalac, i za nekoliko minuta ruka mu je počela oticati i boljeti ga. Dean i ja nismo mogli ustanoviti što je posrijedi. Valjalo je čekati i vidjeti neće li oteklina splasnuti. I tako je tek što smo krenuli prema nepoznatim južnim zemljama, samo pet kilometara od rodnoga grada, jadnog starog rodnog grada djetinjstva, čudnovati grozničavi egzotični kukac doletio iz nekih tajnih opakih prostranstava i unio strah u naša srca. - Što je to?- Nisam nikad znao da ovdje ima kukaca koji mogu izazvati ovakvu oteklinu.- K vragu! - Kao da je zbog toga putovanje počelo pod lošim znakom, ukleto. Vozili smo dalje. Sa Stanovom je rukom bivalo sve gore. Odlučili smo se zaustaviti kod prve bolnice i zatražiti injekciju penicilina. Prošli smo Castle Rock i došli u Colorado Springs u sumrak. Velika sjena Pikeova vrhunca uzdizala nam se zdesna. Spustili smo se na cestu za Pueblo. - Autostopirao sam tisuće puta po ovoj cesti - rekao276Na cestije Dean. - Krio sam se baš iza ove žičane ograde jedne noći kad sam se iznenada, bez ikakva razloga, grozno preplašio.Odlučili smo da svi pripovijedamo što smo doživjeli, ali jedan po jedan, i Stan je bio prvi na redu. - Pred nama je dug put - rekao je Dean kao uvod - i zato se morate upuštati u sve i pozabaviti se svakom pojedinošću koje se možete sjetiti - a još uvijek sve neće biti rečeno. Polako, polako - upozorio je Stana koji je počeo pripovijedati svoju priču - i ti se moraš smiriti. - Stan je krenuo sa svojom životnom pričom dok smo jurili po mraku. Počeo je s doživljajima u Francuskoj, ali da bi lakše izišao na kraj s poteškoćama koje su se sve više gomilale, vratio se i počeo od početka, od svog dječaštva u Denveru. On i Dean uspoređivali su trenutke kad su jedan drugoga viđali kako jure naokolo na biciklima. - Jedno si zaboravio, znam - garaža Arapahoe? Sjećaš se? Dobacio sam ti loptu na uglu, a ti si mi je vratio šakom i otišla je u kanal. Gimnazijski dani. Sjećaš se sada? - Stan je bio nervozan i grozničav. Htio je Deanu ispričati sve. Dean je sad bio arbitar, stari čovjek, sudac, sluša-lac, potvrđivač, kimalac. - Da, da, molim te nastavi. - Prošli smo Wal-senburg; iznenada smo prošli kroz Trinidad gdje je Chad King možda sjedio negdje uz cestu pred nekom logorskom vatrom, možda sa šačicom antropologa, i možda je i on kao nekad pričao povijest svog života, ni u snu ne sluteći da mi tog istog trenutka prolazimo cestom na putu u Meksiko, pripovijedajući svoje povijesti. 0 tužna američka noći! Zatim smo se našli u New Mexicu i prešli zaobljene stijene Ratona i zaustavili se kod neke gostionice umirući od gladi i želje da pojedemo vruće kobasice, i nekoliko smo ponijeli sa sobom u papirnatom ubrusu da bismo ih pojeli dolje kad prijeđemo granicu. - Čitava vertikalna država Texas leži pred nama, Sal - rekao je Dean. - Prije nego što je prijeđemo horizontalno. Jednako toliko dugačku. Bit ćemo u Texasu za nekoliko minuta i nećemo izići sve do

Page 133: Jack Kerouac - Na Cesti

sutra u ovo doba i nećemo prestati voziti. Samo zamisli!Vozili smo dalje. Na beskonačnoj noćnoj ravnici ležao je prvi teksaški grad, Dalhart, koji sam ja prešao 1947. Svjetlucao je na tamnom tlu sedamdeset pet kilometara daleko. Na mjesečini čitav se krajolik sastojao samo od meskita i pustopoljina. Na obzoru je bio mjesec. On se debljao, postao je golem i hrdav, zorio je i kotrljao se sve dok zvijezda Danica nije izborila svoje mjesto i rosa počela ulaziti kroz naš prozor, a277JackKerouacmi smo još uvijek vozili. Poslije Dalharta, praznoga grada nalik na kutiju, kotrljali smo se prema Amarillu i stigli ujutro među povijene široke trave koje su tek nekoliko godina ranije lelujale oko gomile šatora od bivolje kože. Tu su sad stajale benzinske crpke i novi jukeboxi, model 1950. s golemim kićenim njuškama i prorezima za 10 centi i groznim pjesmama. Čitavim putem od Amarilla do Childressa Dean i ja ulijevali smo Stanu sadržaj za sadržajem knjiga koje smo pročitali, na njegov zahtjev, zato što je želio nešto naučiti. U Childressu smo na vrućem suncu skrenuli ravno na jug po manjoj cesti i tjerali preko stravičnih pustoši do Padacuha, Guthrieja i Abilenea u Texasu. Dean je sad morao spavati, a Stan i ja sjedili smo na prednjem sjedalu i vozili. Stara su kola bjesnjela, poskakivala i hrabro napredovala. Veliki oblaci pješčanog vjetra dolazili su nam u susret sa svjetlucavih prostranstava. Stan je i dalje pripovijedao o Monte Carlu i Cagnes-sur-Meru, i modrim mjestima kraj Mentona, gdje crnomanjasti ljudi šetaju među bijelim zidovima.Texas je nepobitan: polako smo se ukotrljali u Abilene i svi smo se probudili da ga pogledamo. - Zamisli živjeti u ovom mjestu tisuću šesto kilometara od pravih gradova. Hup, hup, tamo kraj pruge je stari grad Abilene odakle su otpremali krave i pucali na murjake i pili jeftinu rakiju. Dobro gledaj! - urlao je Dean kroz prozor, usta iskrivljenih kao W. C. Fields. Nije njemu bilo ni do Texasa ni do bilo kojeg drugog mjesta. Teksašani crvena lica nisu uopće obraćali pozornost na njega i žurili su usijanim pločnicima. Zaustavili smo se da nešto pojedemo na cesti južno od grada. Činilo se da je noć još milijune kilometara daleko kad smo nastavili put u Coleman i Brady - to je srce Texasa, ali ipak sama pustoš prekrivena makijom, tek s pokojom kućom uz žedno korito rijeke, i osamdeset kilometara zaobilaženja po zemljanom putu i beskonačna vrućina. - Naš stari Meksiko još je daleko - rekao je Dean pospano sa stražnjeg sjedala - zato ga tjerajte, dečki, i ljubit ćemo senorite prije zore, jer ovaj stari ford zna voziti ako s njim znaš razgovarati i ugađati mu - osim što će stražnji dio otpasti, ali o tome se ne brinite dok ne stignemo. - I zaspao je.Preuzeo sam volan i vozio do Fredericksburga i tu sam opet prelazio stari zemljovid, isto ono mjesto gdje smo se Marvlou i ja držali za ruke jednog snježnog jutra 1949., a gdje je sad Marvlou? - Šibaj! -urlao je Dean u snu i pretpostavljam da je sanjao o džezu u San Franci-278Na cestiscu, a možda i o meksičkom mambu kome smo išli u susret. Stan je govorio i govorio; Dean ga je navio večer prije toga i više se nije mogao zaustaviti. Sad je već stigao do Engleske i pripovijedao o pustolovinama koje je doživljavao autostopirajući po engleskim cestama od Londona do Liverpoola, duge kose i otrcanih hlača, i o čudnovatim britanskim vozačima kamiona koji su ga vozili u tmini europske praznine. Svi smo imali crvene oči od neprekidnih maestrala staroga Texasa. Osjećali smo kamen u želucu i znali smo da stižemo, iako polagano. Kola su gurala šezdeset na sat dršćući od napora. Iz Fredericksburga počeli smo se spuštati niz velike zapadne visoravni. Noćni leptiri razbijali su nam se o staklo. - Sad silazimo u tople krajeve, momci, među pustinjske štakore i tekilu. Ovo je prvi put što sam tako daleko zašao na jug u Texasu -dodao je Dean u čudu. - Sveca mu! Moj stari zimi dolazi ovamo, lukava stara skitnica.Iznenada smo se našli u pravoj tropskoj vrućini u podnožju brda dugačkog sedam i po kilometara, a gore pred sobom ugledali smo svjetla starog San Antonija. Čovjek je zaista imao osjećaj da je sve to nekad bio meksički teritorij. Kuće uz cestu bile su drukčije, benzinske crpke lošije održavane, svjetiljaka je bilo manje. Dean je radosno preuzeo volan da nas uvede u San Antonio. Ušli smo u grad kroz divlje naselje meksikanskih rasklimanih južnjačkih baraka, bez podruma, sa starim stolcima za ljuljanje na verandama. Zaustavili smo se na nekoj ludoj benzinskoj postaji da nam

Page 134: Jack Kerouac - Na Cesti

podmažu kola. Meksikanci su stajali naokolo u vrućem svjetlu žarulja, pocrnjelih od ljetnih kukaca, zavlačili ruku u sanduk s bezalkoholnim pićima, izvlačili pivske boce i dobacivali novac trgovcu. Čitave su obitelji stajale oko nas zabavljene tim poslom. Bili smo okruženi barakama i stablima spuštenih grana i mirisom divljeg cimeta u zraku. Mahnite mlade meksičke djevojke prolazile su s momcima. - Hu! - urlao je Dean. - Si! Manana! - Glazba je dopirala sa svih strana, i to razne vrste glazbe. Stan i ja popili smo nekoliko boca piva i blaženo se napili. Samo što nismo izišli iz Amerike, a još smo ipak definitivno bili u njoj, i to usred njezinog najluđeg dijela. Ludi automobilisti s jakim motorima ugrađenim u stare krntije jurili su kraj nas. San Antonio, ah-ha!- A sad slušajte - možemo utuci nekoliko sati u San Antoniju, zato ćemo potražiti nekakvu bolnicu za Stanovu ruku, a ti i ja, Sal, dotle279JackKerouacćemo malo lutati i prokužiti ove ulice - pogledaj one kuće preko puta, vidiš ravno u prvu sobu gdje su se zgodne kćerkice izvalile i čitaju Istinite ljubavne priče, hej! Hajde, idemo!Besciljno smo neko vrijeme vozili po gradu i raspitivali se kod ljudi gdje je najbliža ambulanta. Bila je bliže centru, gdje se sve činilo dotjeranijim i amerikanskijim, bilo je nekoliko manjih nebodera i mnogo neona i velikih robnih kuća, a ipak su kola koja su dolazila iz mraka oko grada jurila tuda kao da ne postoje prometni propisi. Parkirali smo kola na kolnom ulazu u bolnicu i ja sam pošao sa Stanom do dežurnog liječnika dok je Dean ostao u kolima i presvlačio se. Čekaonica bolnice bila je puna siromašnih Meksikanki; neke su bile trudne, a neke bolesne ili su dovele svoju sitnu bolesnu dječicu. Bilo je žalosno. Mislio sam na jadnu Terry i pitao se što ona sad radi. Stan je morao čekati čitav sat dok se nije pojavio neki stažist i pogledao njegovu oteklu ruku. Za infekciju koju je dobio postojao je neki naziv, ali nitko se od nas nije potrudio da ga izgovori. Dali su mu injekciju penicilina.U međuvremenu smo Dean i ja izišli prokužiti ulice meksičkog San Antonija. Bilo je mirisno i blago, najblaži zrak koji sam ikad udisao- i mračno, i tajanstveno, i šumno. Iznenadne prilike djevojaka u bijelim maramama iskrsavale su u hučnoj tami. Dean se vukao i nije govorio ni riječi. - Oh, tako je krasno da čovjeku pamet stane! - šaputao je. - Hajde da se samo šuljamo i da sve pogledamo. Gledaj! Gledaj! Luda san-antonijska bilijarnica. - Ušli smo. Desetak momaka igralo je bilijar oko triju stolova, sve sami Meksikanci. Dean i ja naručili smo Coca Colu i ubacili novčić u jukebox i puštali Wynonie Blues Harrisa i Lionela Hampto-na i Luckvja Milindera i skakali. U međuvremenu me Dean upozorio da gledam.- Pogledaj malo ispod oka dok slušamo kako Wynonie svira o mufu svoje male i dok istodobno mirišemo ovaj blagi zrak, kako ti kažeš- kuži onog malog, sakatog malog, koji igra za prvim stolom i koga cijeli lokal zafrkava, vidiš, njega zafrkavaju cijeli život. Ovi su frajeri nemilosrdni, ali ga zapravo vole.Sakati mali bio je zapravo nakazno izrasli patuljak velika, krupna, krasna, prevelika lica, u kojem su vlažno sjale goleme smeđe oči. -Kužiš, Sal, sanantonijski meksički Tom Snark, uvijek ista priča po cije-280Na cestilom svijetu. Vidiš kako su ga udarili takom po turu? Ha-ha-ha! Čuješ kako se smiju. Kužiš, on bi htio dobiti partiju. Kladio se u pola dolara. Gledaj! Gledaj! - Gledali smo kako anđeoski mladi patuljak cilja na banku. Promašio je. Ostali su urlali od smijeha. - Ah - rekao je Dean -gledaj sada. - Zgrabili su maloga za šišak i natezali ga nestašno naokolo. Vrištao je. Napokon je izišao u noć, ali se prije toga okrenuo doba-civši svima stidljiv, blag pogled. - Eh, stari moj, baš bih želio poznavati tog perfektnog malog tipa i prokužiti što misli i kakve cure ima - oh, stari, pijan sam od ovog zraka! - Išetali smo na ulicu i prešli nekoliko mračnih, tajanstvenih blokova. Bezbrojne kuće krile su se iza zelenih dvorišta gotovo nalik na džungle; posvuda nam je pogled padao na djevojke u dnevnim sobama, djevojke na trijemovima, djevojke u grmlju s momcima. - Nisam znao da je ovaj San Antonio ovako lud! A zamisli tek Mexico City! Ajmo! Ajmo! - Odjurili smo natrag u bolnicu. Stan je bio spreman za pokret i rekao da se osjeća mnogo bolje. Zagrlili smo ga i ispričali mu sve što

Page 135: Jack Kerouac - Na Cesti

smo radili.I sad smo bili spremni za posljednjih dvjesto trideset kilometara do čarobne granice. Skočili smo u kola i odjurili. Bio sam već tako iscrpljen da sam spavao cijelim putem kroz Dilley i Encinal do Lareda i nisam se probudio sve dok nisu parkirali kola ispred neke gostionice u dva sata ujutro. - Ah - uzdahnuo je Dean - konac Texasa, konac Amerike, dalje više ne znamo. - Bilo je strahovito vruće: znoj je s nas lijevao potocima. Nije bilo noćne rose, nije bilo ni daška lahora, ništa osim milijuna noćnih kukaca koji su se posvuda razbijali o žarulje i teški, truli vonj vruće rijeke u obližnjoj noći - Rio Grande, koja izvire u svježim klancima Stjenjaka i završava, oblikujući svjetske doline da bi pomiješala svoje vrućine s muljevima Mississippija u velikom Zaljevu.Laredo je toga jutra bio zlokoban grad. Najrazličitiji vozači taksija i pogranični štakori vrtjeli su se po gradu vrebajući na priliku. Prilika nije bilo mnogo; bilo je prekasno. Tu je bilo dno i talog Amerike u koje tonu svi teški zločinci, kamo izgubljeni moraju doći da bi se našli kraj onog posebnog drugdje u koje mogu neopaženo utonuti. Šverc se osjećao u teškom sirupastom zraku. Policajci su bili crvenih lica, namrgođeni i znojni, nisu se ponosito držali. Konobarice su bile prljave i razočarane. Jedva korak dalje jasno se osjećala golema nazočnost čitavog veli-281Jack Kerouackog Meksika, i čovjek je mogao tako reći osjetiti miris milijuna tortilla koje su se pržile i pušile u noći. Nismo imali pojma kakav će Meksiko zapravo biti. Opet smo bili na razini mora i kad smo pokušali nešto pojesti, jedva smo gutali. Ipak sam umotao jelo za put u ubruse. Osjećali smo se grozno i tužno. Ali sve se promijenilo kad smo prešli tajanstveni most preko rijeke i naši se kotači stali kotrljati po službenom meksičkom tlu, premda je to bio samo kolni put za pograničnu kontrolu. Meksiko je počinjao točno na drugoj strani ulice. Gledali smo u čudu. Na naše zaprepaštenje, izgledao je baš kao Meksiko. Bila su tri sata ujutro, a na desetke momaka u slamnatim šeširima i bijelim hlačama besposličarilo je pred trošnim neobičnim trgovinama.- Pogledaj - ove - frajere! - šapnuo je Dean. - Uh - dahnuo je tiho - čekaj, čekaj! - Meksički carinici izišli su smiješeći se i zamolili nas da iznesemo prtljagu. Poslušali smo. Nismo mogli skinuti pogleda s druge strane ulice. Umirali smo od želje da odmah pojurimo prijeko i izgubimo se u tim tajanstvenim španjolskim ulicama. Bio je to samo Nuevo Laredo, ali nama se pričinjao kao Sveta Lhasa. - Ovi su tipovi zacijelo budni cijele noći - šapnuo je Dean. Požurili smo srediti isprave. Upozorili su nas da sad, kad smo prešli granicu, više ne pijemo vodu iz slavine. Meksikanci su površno pregledali našu prtljagu. Uopće nisu bili nalik na neke službene osobe. Bili su lijeni i nježni. Dean nije mogao otrgnuti očiju s njih. Okrenuo se meni. - Pogledaj kakvi su policajci u ovoj zemlji. Ne mogu vjerovati! - Protrljao je oči. - Vjerojatno sanjam. - Zatim je trebalo promijeniti novac. Ugledali smo velike gomile pesosa na stolu i ustanovili da osam komada tvore jedan američki dolar ili tako nešto. Zamijenili smo veći dio svog novca i veselo strpali velike svitke novčanica u džepove.2825.Tada smo okrenuli lica Meksiku, stidljivo i začuđeno, dok su nas gomile Meksikanaca promatrale ispod tajanstvenih oboda šešira u noći. Iza njih bila je glazba i restorani otvoreni cijelu noć i dim je sukljao kroz vrata. - Ej - šapnuo je Dean vrlo tiho.- To je sve! - Meksički se službenik ljubazno nacerio. - Vi ste, momci, gotovi. Samo naprijed! Dobro došli u Mehiko. Dobru zabavu. Pazite novac. Pazite kad se vozite. Kažem vam ovo osobno, ja sam Red, svi zovu me Red. Tražite Reda. Dobro jesti. Ništa ne brinite. Sve fino. U Mehiku je zabava dobra.- Da! - zadrhtao je Dean i krenuli smo tihim koracima preko ulice u Meksiko. Ostavili smo kola parkirana i nas smo trojica jedan uz drugoga hodali španjolskom ulicom posred mutnih smeđih svjetala. Starci su sjedili na stolcima u noći nalik na neke orijentalne narkomane i proroke. Nitko nas zapravo nije gledao, a ipak je svatko točno znao sve što činimo. Skrenuli smo sasvim ulijevo u zadimljenu krčmu i dočekala nas je glazba campo-gitara na američkom glazbenom automatu iz tridesetih godina. Meksički vozači taksija u košuljama i meksički hipsteri u slamnatim šeširima

Page 136: Jack Kerouac - Na Cesti

sjedili su na stolcima i proždirali bezoblične mase tortilla, graha, tacoa i sličnog. Kupili smo tri boce hladnog piva - pivo se zvalo cerveza - tridesetak meksičkih centi ili deset američkih centi boca. Kupili smo nekoliko kutija meksičkih cigareta, po šest centi. Zurili smo i zurili u taj naš krasni meksički novac s kojim se toliko toga moglo283JackKerouac284kupiti i igrali se s njim i gledali oko sebe i svima se smiješili. Iza nas ležala je čitava Amerika i sve što smo Dean i ja ranije znali o životu i životu na cesti. Napokon smo na kraju puta našli čarobnu zemlju, toliko čarobnu da to nismo mogli ni sanjati. - Samo zamisli, ovi tipovi bdiju čitavu noć - šapnuo je Dean. - I zamisli, kako se pred nama pruža ovaj veliki kontinent s onim golemim planinama Sierra Madre koje smo gledali u kinu, i džunglama sve do dolje i s cijelom pustinjskom visoravni velikom kao što je naša koja se proteže sve do Gvatemale i bogzna dokle, hej! Što ćemo? Što ćemo? Krenimo! - Izišli smo i vratili se u kola. Još jedan posljednji pogled na Ameriku preko vrućih svjetala mosta na Rio Grande, a onda smo joj okrenuli leđa i odbojnik i odjurili.Odmah smo se našli u pravoj pustinji i na čitavoj ravnici, na sedamdeset pet kilometara unaokolo, nije bilo ni jednog svjetla ni automobila. I upravo u tom trenutku zora je počela svitati nad Meksičkim zaljevom i počeli smo na sve strane razabirati sablasne oblike kaktusa yucca i saguaro. - Kako divlja zemlja! - viknuo sam. Dean i ja bili smo potpuno budni. Prije toga smo u Laredu bili polumrtvi. Stan, koji je i ranije putovao po stranim zemljama, samo je mirno spavao na stražnjem sjedalu. Dean i ja imali smo cijeli Meksiko pred sobom.- Sad, Sal, ostavljamo sve za sobom i ulazimo u novu i nepoznatu fazu događaja. Sve ove godine i nevolje i užici - a sad ovo! tako da možemo prestati misliti o svemu ostalome i naprosto ići naprijed ispru-živši ovako lica, razumiješ, i shvatiti svijet kao što ga, ako želimo biti potpuno iskreni i istinoljubivi, ostali Amerikanci nisu shvatili prije nas -jer oni su bili ovdje, zar ne? Meksički rat. Prolazili su ovuda s topovima.- Ova je cesta - rekao sam mu - također put starih američkih odmetnika od zakona, koji su krišom prelazili granicu i spuštali se u stari Monterrev, pa ako dobro pogledaš ovu posivjelu pustinju i zamisliš duh nekog starog odmetnika iz Tombstonea kako osamljen galopira kao prognanik u nepoznato, vidjet ćeš...- Ovo je svijet - rekao je Dean. - Moj Bože! - povikao je plje-snuvši po volanu. - Ovo je svijet! Možemo ići ravno sve do Južne Amerike ako postoji cesta. Samo zamisli! Pasji sin! Sto mu gromova! - Jurili smo dalje. Zora je odjednom svanula i sad smo jasno vidjeli bijeli pijesak pustinje i tu i tamo pokoju kolibu podalje od ceste. Dean je usporio daNa cestiih pogleda. - Prave podrtine, jesi li vidio, ovakve možeš naći samo u Dolini smrti, čak su nešto bolje. Ovim ljudima zaista nije do izvanjskog sjaja. - Prvi grad pred nama koji se uopće primjećivao na karti zvao se Sabinas Hidalgo. Iščekivali smo ga s veseljem. - Ali cesta ne izgleda uopće drukčije nego američka cesta - viknuo je Dean - osim jedne lude pojedinosti, vidjet ćeš, baš ovdje, miljokazi su ispisani u kilometrima i odbrojavaju udaljenost do Mexico Citvja. Vidiš, to je jedini pravi grad u čitavoj zemlji i svi putovi vode k njemu. - Bilo je još samo 767 milja do metropole; u kilometrima taje brojka prelazila tisuću. - Do vraga! Moram ići! - vikao je Dean. Načas sam zatvorio oči potpuno iscrpljen i čuo sam kako Dean udara po volanu šakama i govori - Do vraga - i - Kakav užitak! - i - Oh, kakva zemlja! - i - Da! - Stigli smo u Sabinas Hidalgo preko pustinje negdje oko sedam sati ujutro. Potpuno smo usporili da ga pogledamo. Probudili smo Stana. Uspravili smo se na sjedalu da sve što bolje prokužimo. Glavna ulica bila je blatna i puna rupa. S obje strane uzdizala su se prljava oronula pročelja od nepečene opeke. Magarci su natovareni hodali po ulici. Bosonoge žene promatrale su nas iz mračnih veža. Ulica je bila potpuno zakrčena pješacima koji su započinjali nov dan na meksičkom tlu. Starci s dugačkim brkovima zurili su u nas. Pogled na tri bradata, otrcana američka mladića umjesto uobičajenih dobro odjevenih turista neobično ih je zanimao. Poskakivali smo glavnom ulicom vozeći šesnaest kilometara na sat, upijajući sve oko sebe. Skupina djevojaka šetala je točno ispred nas. Dok smo prolazili kraj njih, jedna je dobacila:

Page 137: Jack Kerouac - Na Cesti

- Ej, kamo ćeš?Okrenuo sam se Deanu zaprepašten. - Jesi li čuo stoje rekla?Dean je bio tako zapanjen daje i dalje vozio polagano i govorio: - Da, čuo sam što je rekla. I te kako sam čuo, ah, bogme, ne znam što da radim, tako sam uzbuđen i razblažen u ovom jutarnjem svijetu. Napokon smo stigli u nebo. Zacijelo tamo nije svježije, nije veličanstvenije, nije ništa.- Pa dobro, vratimo se i povezimo ih! - rekao sam.- Da - rekao je Dean i nastavio voziti brzinom od osam kilometara na sat. Bio je potpuno izvan sebe, nije morao činiti one uobičajene stvari koje bi činio u Americi. - Ima ih na milijune duž čitave ceste! -285JackKerouacrekao je. Ipak je zaokrenuo i opet prošao kraj djevojaka. Išle su raditi u polje; nasmiješile su nam se. Dean je nepomično zurio u njih. - K vragu- rekao je ispod glasa. - Oh! Ovo je previše dobro da bi bilo istina. Cure, cure. A posebno baš sad, u ovoj mojoj fazi i stanju, Sal, ja kužim unutrašnjosti ovih kuća dok prolazimo kraj njih - ove perfektne ulaze kroz koje vidiš ležaj od slame i malu smeđu dječicu kako spavaju i prevrću se prije buđenja, dok im se misli kristaliziraju u praznom snenom mozgu, vidiš kako ustaju, a majke im kuhaju doručak u željeznim loncima i kuži one zaslone koji im služe umjesto prozora, i starce, starci su tako smireni i divni i ništa ih ne muči. Nema ovdje sumnje, ništa ni nalik tome. Svi su smireni, svi te gledaju tako otvorenim smeđim očima, bez riječi, samo te gledaju, i u tom pogledu sve su ljudske vrline blage i prigušene, ali ipak prisutne. Kužiš kako su glupe sve one priče koje si čitao o Meksiku i o pospanom gringu, i cijeli taj drek - drek o prljavim Meksikancima i tako dalje - a istina je zapravo samo da su ljudi ovdje ispravni i ljubazni i da ne glumataju. Baš me to zaprepastilo. - Školovan u gruboj noći ceste, Dean je sad ulazio u ovaj svijet otvorenih očiju. Nagnuo se nad volan, gledao na sve strane i polako vozio. Zaustavili smo se da uzmemo benzina na drugoj strani Sabinas Hidalga. Pred prastarim benzinskim crpkama okupilo se nekoliko brkatih mjesnih stočara sa slamnatim šeširima, gunđalo i šalilo se. Preko polja polako je gazio starac s magarcem i dugačkim prutom. Sunce je izlazilo čisto nad čistim i drevnim aktivnostima ljudskog života.I opet smo se našli na cesti za Monterrev. Velike planine uzdizale su se pred nama snijegom pokrivenih vrhunaca; jurili smo ravno na njih. Klanac se počeo širiti, a zatim uspinjati prijevojem, i pošli smo po njemu. Za nekoliko minuta izišli smo iz pustinje obrasle meskitom i penjali se po svježem zraku cestom koja je na strani ponora imala kameni zid, a na klisurama velikim slovima krečom ispisana imena predsjednika- aleman! Nikoga nismo sreli na toj visokoj cesti. Vijugala je među oblacima i odvela nas na veliku visoravan na vrhu. Na drugoj strani visoravni veliki se industrijski grad Monterrev dimio u modro nebo, na kojem su golemi oblaci iz zaljeva bili poredani kao hrpice runa. Ulazak u Monterrev, između velikih dugačkih zidova tvornice, bio je nalik na ulazak u Detroit, osim magaraca koji su se sunčali na travi i gustih gradskih naselja od nepečene opeke u kojima se na tisuće lukavih probisvijeta286Na cestimotalo oko veža, a kurve gledale kroz prozore, i niza čudnovatih dućana u kojima se moglo prodavati bilo što, i uskih pločnika po kojima je ljudstvo vrvjelo kao u Hong Kongu. - Juj! - zaurlao je Dean. - I sve na ovom suncu. Kužiš ti ovo meksičko sunce, Sal? Opija te. Hej! Htio bih dalje i dalje - ova cesta tjera mene! - Govorili smo o tome da ćemo se zaustaviti da doživimo Monterrev, ali Dean je svakako htio da što je brže moguće stigne u Mexico City, a osim toga znao je da će cesta postati još zanimljivija, posebno dalje naprijed, uvijek naprijed. Vozio je kao sotona i uopće se nije odmarao. Stan i ja bili smo potpuno dotučeni i odustali smo i morali smo spavati. Poslije Monterreya, pogledao sam kroz prozor i ugledao dva golema sablasna vrhunca nad Starim Monter-reyem, iza kojih su se sklanjali odmetnici.Pred nama je bio Montemorelos, opet silazak na topliju nadmorsku visinu. Postalo je silno vruće i čudnovato. Dean me naprosto morao probuditi da sve to vidim. - Gledaj, Sal, ovo ne smiješ

Page 138: Jack Kerouac - Na Cesti

propustiti! - Pogledao sam. Prolazili smo kroz močvare, a uz cestu su u neodređenim razmacima čudnovati Meksikanci u odrpanoj odjeći prolazili kraj nas, s mačetama obješenim o pojaseve od užeta, a neki su sjekli grmlje. Svi su se zaustavljali da nas promotre, bezizražajnih lica. Kroz isprepleteno grmlje povremeno bismo viđali slamom pokrivene kolibe sa zidovima od bambusa nalik na afričke, obične kolibe od granja. Čudnovate mlade djevojke, tamne kao mjesec, zurile su iz tajanstvenih zelenih ulaza. - Ej, stari moj, stao bih ja da se malo poigramo s ovim lutkicama -povikao je Dean - ali vidiš da su stara ili stari uvijek negdje u blizini, obično iza kuće, katkada stotinu metara dalje, skupljaju granje i drva ili obilaze stoku. Nikad nisu same. Nikad nitko nije sam u ovoj zemlji. Dok si ti spavao, ja sam kužio ovu cestu i ovu zemlju i kad bi ti samo znao o čemu sam sve razmišljao! - Znojio se. Oči su mu bile crveno obrubljene i lude, ali i smirene i nježne - pronašao je narod sličan sebi. Jurili smo ravno kroz beskrajno močvarno područje ujednačenim ritmom od sedamdesetak kilometara na sat. - Sal, mislim da se krajolik dosta dugo neće promijeniti. Ako ti hoćeš voziti, ja bih malo spavao.Preuzeo sam volan i vozio obuzet vlastitim sanjarenjima kroz Linares, kroz vrući ravni močvarni kraj, preko tople i magličaste Rio So-to la Marina kraj Hidalga i dalje. Velika, kao džungla bujna dolina s dugačkim poljima zelenih usjeva otvarala se preda mnom. Male skupine287JackKerouacljudi promatrale su s uskog starinskog mosta kako prolazimo. Vruća je rijeka tekla. Zatim smo se podigli na veću nadmorsku visinu i kraj je opet postajao sve više nalik na pustinju. Pred nama je bio grad Gregoria. Momci su spavali, ja sam bio sam u svojoj vječnosti za volanom, a cesta je tekla ravna kao strijela. Nije to bilo ni slično vožnji preko Caroline, ili Texasa, ili Arizone, ili Illinoisa; bilo mi je kao da vozim preko svijeta u mjesta gdje ćemo napokon spoznati sebe među Indijancima ovoga svijeta, u toj bitnoj jezgri onog temeljnog primitivnog čovječanstva koje vapi i koje se proteže kao pojas oko ekvatorijalnog trbuha svijeta od Malaje (dugačkog nokta Kine) do Indije, velikog podkontinenta, do Arabije, do Maroka, do istih ovih pustinja i džungle Meksika i preko valova Polinezije do mističnog Šijama Žutog plašta i dalje okolo-naokolo, tako da isti tužni vapaj koji čuješ kraj trulih zidova Cadiza u Španjolskoj čuješ dvadeset tisuća kilometara dalje u dubinama Benaresa, prijestolnice Svijeta. Ti su ljudi nesumnjivo bili Indijanci i nisu uopće bili nalik na Pedre i Panche glupog urbanog američkog folklora - imali su visoke jagodice i kose oči i kretnje su im bile blage: nisu bili budale, nisu bili cirkusanti; bili su veliki, ozbiljni Indijanci i bili su izvor i očevi života. Valovi su kineski, ali zemlja je nešto indijansko. Jednako bitni kao što su stijene u pustinji, oni su bitni u pustinji »povijesti«. I oni su to znali kad smo prolazili mi, na izgled bogati Amerikanci, puni sebe, na veselom putovanju po njihovoj zemlji; oni su znali tko je otac a tko je sin prastarog života na zemlji i nisu stavljali nikakvih primjedbi. Jer kad propast zahvati svijet »povijesti« i apokalipsa se vrati još jednom kao što se već toliko puta vraćala, ljudi će i dalje zuriti istim očima iz špilja Meksika kao iz špilja Balija, gdje je sve to započelo, gdje je Adam othranjen i gdje mu je dana spoznaja. To su bile misli koje su me sve više obuzimale dok sam vozio kola u vruć, od sunca ispečen grad Gregoriju.Ranije, još u San Antoniju, obećao sam Deanu u šali da ću mu naći djevojku. Bila je to oklada i izazov. Kad sam zaustavio kola pred benzinskom crpkom kraj sunčane Gregorije, neki mi je momak u razde-ranim cipelama prišao s golemim zaslonom za prednje staklo, i raspitivao se hoću li ga kupiti. - Vam se sviđa? Šezdeset peso. Habla Espanol? Sesenta peso. Moje ime Victor.- Ne - rekao sam u šali - ja kupiti senoritu.288Na cesti- Jasno, jasno! - povikao je uzbuđeno. - Naći ja vama cure u svako doba. Sad je prevruće - dodao je s gađenjem. - Nema dobre cure po vrućini. Čekati noćas. Dobar zaslon?Nisam želio zaslon, ali sam želio djevojke. Probudio sam Deana. - Hej, rekao sam ti u Texasu da ću ti nabaviti djevojku - probudi se dakle i protegni kosti, mali; čekaju nas djevojke.- Što? Što? - povikao je poskočivši, upala lica. - Gdje? Gdje?- Ovaj momak Victor će nam pokazati gdje.

Page 139: Jack Kerouac - Na Cesti

- Pa onda hajdemo, hajdemo! - Dean je iskočio iz kola i uhvatio Victora za ruku. Kraj stanice motalo se još nekoliko momaka i cerilo, polovica ih je bila bosonoga, a svi su imali široke slamnate šešire. Dean mi je rekao: - Ma baš je sjajan način da se provede poslijepodne, je li? Toliko elegantnije od denverskih kockarnica. Victore, imaš cure? Gdje? A donde? - viknuo je na španjolskom. - Kužiš, Sal, govorim španjolski.- Pitaj ga može li nam nabaviti čaja. Ej, mali, imaš li ma-ri-va-ne?Momak je ozbiljno kimnuo glavom. - Dakako, svakako. Idite sa mnom.- Hii! Hii, hu! - urlao je Dean. Bio je potpuno budan i poskakivao je po snenoj meksičkoj ulici. - Pođimo svi! Ponudio sam Lucky Stri-kes i ostalim momcima. Bili smo im silno zabavni, a posebno ih je veselio Dean. Obraćali su se jedan drugome uzdignutih ruku i istresali u rafalima komentare o ludom Amerikancu. - Kužiš ih, Sal, kako govore o nama i kako nas kuže?! Oh, Bože moj, kakav svijet! - Victor je ušao s nama u kola i krenuli smo. Stan Shephard je do tada čvrsto spavao, a onda ga je probudilo opće ludilo.Izvezli smo se prilično daleko u pustinju na drugoj strani grada i skrenuli na izrovani meki put po kojem su kola poskakivala kao nikad prije. Ravno pred nama bila je Victorova kuća. Nalazila se na rubu ravnica obraslih kaktusom, zasjenjena s nekoliko stabala, obična kutija od nepečene opeke, s dvorištem po kojem se motalo nekoliko muškaraca. -Tko su ti? - viknuo je Dean vrlo uzbuđen.- Moja braća. I moja majka tu. I moja sestra. Moja obitelj. Ja oženjen, ja stanovam u gradu.289JackKerouac- A što ćemo s tvojom majkom? - ustuknuo je Dean. - Što ona kaže za marihuanu?- Ah, ona je nabavi za mene. - I dok smo čekali u kolima, Victor je izišao i otkasao do kuće i rekao nekoliko riječi jednoj starijoj gospođi, i ona se smjesta okrenula i pošla u vrt iza kuće i počela skupljati suhe listove marihuane koji su bili otrgnuti sa stabljike i izloženi pustinjskom suncu da se osuše. U međuvremenu Victorova su se braća prijazno cerila ispod stabla. Namjeravali su prići i upoznati se s nama, ali trebalo je stanovito vrijeme da ustanu i da prijeđu taj put. Victor se vratio slatko se smiješeći.- Čuj - rekao je Dean - taj Victor je nasladi, najperfektniji, najluđi frajer koga sam ikad upoznao u cijelom svom životu. Ma pogledaj ga samo, pogledaj taj mirni, spori hod! Ovdje nitko nema potrebe žuriti. - Stalan i uporan pustinjski povjetarac pirkao je u kola. Bilo je vrlo vruće.- Vidiš kako vruće? - rekao je Victor, sjeo s Deanom na prednje sjedalo i prstom pokazao zažareni krov forda. - Uzmeš ma-ri-gva-ne i više nije vruće. Čekaj!- Da - rekao je Dean, namještajući tamne naočale. - Čekam. Razumije se, Victore, stari moj.Nakon nekog vremena došetao je do nas Victorov visoki brat noseći drogu u novinskom papiru. Istresao ju je Victoru na krilo i nemarno se naslonio na vrata od kola da nam kimne, nasmiješi se i kaže »zdravo«. Dean je kimnuo i ljubazno se nasmiješio njemu. Nitko ništa nije govorio; bilo je divno. Victor je stao motati najveću smotku koju čovjek može zamisliti. Smotao je (služeći se običnim smeđim pak-papi-rom) neku vrstu goleme cigare, velike kao corona, od trave. Bila je strahovito velika. Dean je zurio u nju izbuljenih očiju. Victor ju je mirno upalio i dodavao naokolo. Povući dim iz tog čuda bilo je kao nasloniti se na dimnjak i udahnuti. Zapahnula nam je grlo velikim oblakom vrućine. Zadržali smo dah i gotovo smo istodobno izdahnuli. Istog smo časa svi bili pijani. Znoj nam se smrznuo na čelu i odjednom smo se osjećali kao na plaži u Acapulcu. Pogledao sam kroz stražnji prozor automobila i vidio kako drugi i najčudniji od Victorove braće - visoki peruanski Indijanac sa širokim pojasom oko ramena - stoji naslonjen na stup i smiješi se, suviše stidljiv da bi nam prišao i rukovao se s nama. Činilo se da290NA CESTIsu kola okružena braćom, jer se još jedan pojavio kraj Deana. Zatim se dogodilo nešto veoma neobično. Svi su bili toliko opijeni da su uobičajene formalnosti bile odbačene i svi su se usredotočili na pitanja od neposredne važnosti, a sada u ovom trenutku to je bila neobičnost Amerikanaca i Meksikanaca koji se zajedno opijaju u pustinji, i još više od toga, neobičan osjećaj koji čovjeka obuzima kad iz najveće blizine promatra lica i pore na koži i žuljeve na prstima i

Page 140: Jack Kerouac - Na Cesti

općenito zbunjene kosti na licu drugog svijeta. Tako su indijanska braća počela o nama ispod glasa razgovarati i komentirati; vidjeli smo ih kako gledaju, i odmjeravaju, i uspoređuju ono što je zajedničko u dojmovima, ili ispravljaju i prilagođuju -Je, je - dok smo Dean i Stan i ja raspravljali o njima na engleskom.- Kuži, molim te, onog čudnovatog brata iza nas koji se nije ni maknuo od onoga stupa i nije ni za vlas smanjio intenzitet ugodne i smiješne stidljivosti svog smiješka? A ovaj, meni slijeva, stariji, sigurniji u sebe, ali tužan, vjerojatno nasukan, vjerojatno čak i skitnica, gradska, dok je Victor pristojno oženjen - on je kao neki prastari egipatski kralj, to jasno vidiš. To su pravi frajeri. Nikad nisam vidio ništa slično. A oni govore o nama, zanimljivi smo im, vidiš? Isto kao i mi, samo ipak s nekom razlikom, jer njih vjerojatno zanima kako smo odjeveni - zapravo isto i nas - ali prije svega neobične stvari koje imamo u kolima i neobičan način na koji se smijemo, tako različito od njih, pa možda čak i to kako vonjamo u usporedbi s njima. Ipak, dao bih oko iz glave da znam što govore o nama. -1 Dean je pokušao saznati. - Ej, Victore, čovječe - što tvoj brat reći baš sada?Victor je turobnim pijanim smeđim očima pogledao Deana. -Jaja.- Ne, nisi razumio što te pitam. 0 čemu govorite?- Oh - rekao je Victor silno uznemiren - vi ne voliti ovu marigvanu?- 0, da, da, sjajna je! 0 čemu govorite?- Govorite? Da, govoriti. Kako vam se sviđa Meksiko? - Bilo je teško sporazumjeti se bez zajedničkog jezika. I svi opet utihnuli i smirili se i odali se pijanstvu i naprosto uživali u povjetarcu iz pustinje, obuzeti različitim nacionalnim i rasnim i osobnim razmišljanjima o vječnosti.Došlo je vrijeme za djevojke. Braća su se polako vratila na svoju postaju pod stablom, majka je promatrala okolicu iz sunčane veže, a mi smo polako poskakujući pošli natrag u grad.291JackKerouacAli sada treskanje više nije bilo neugodno; bilo je to najugodnije najotmjenije valovito putovanje na svijetu, kao preko plavog mora, i Dea-novo je lice bilo obasjano nekim neprirodnim žarom nalik na zlato dok nam je govorio neka sada prvi put pokušamo razumjeti amortizere kola i kužiti vožnju. Poskakivali smo gore-dolje, i čak je i Victor razumio i smijao se. Zatim je pokazao prstom ulijevo da nam pokaže kojim putem valja poći do djevojaka, i Dean je, pogledavši ulijevo s neopisivim užitkom i naslonivši se na tu stranu, zaokrenuo volan i odveo nas glatko i sigurno do cilja, slušajući u međuvremenu Victorove pokušaje da govori i izjavljujući veličanstveno i rječito - Da, naravno! Uopće ne sumnjam! Svakako, čovječe! Ma jasno! Nego šta, koješta, rekao si mi ono što mije najdraže! Naravno! Da! Molim te, nastavi! - Na to je Victor odgovarao ozbiljno i sa svečanom španjolskom rječitošću. U jednom ludom trenutku pomislio sam da Dean razumije sve što on govori zahvaljujući pukoj mahnitoj intuiciji i nekom iznenadnom blijesku genijalnog razumijevanja neshvatljivo izazvanom ovom blistavom srećom. U tom je trenutku također tako silno nalikovao na Franklina Delana Roosevelta - neka zabluda u mojim upaljenim očima i uskovitlanom mozgu - da sam se podigao na sjedalu i dah mi je stao od zaprepaštenja. Osjećajući mirijade uboda nekog nebeskog zračenja, morao sam se boriti da vidim Deanov lik, i on mi je izgledao kao Bog. Bio sam tako opijen da sam morao nasloniti glavu na sjedalo; poskakivanje kola izazivalo je u meni ekstatične drhtaje. Sama pomisao da gledam kroz prozor u Meksiko - koji je sad u mojem duhu bio nešto drugo - bila je nalik na odvraćanje od neke čudesno zagonetne blistave kutije s blagom u koju se bojiš pogledati zbog svog vida, i pogled se okreće prema unutra, bogatstvo i blago je preveliko da bi se prihvatilo odjednom. Hvatao sam dah. Vidio sam kako se rijeke zlata slijevaju s neba ravno preko slupanog krova naših jadnih starih kola, ravno preko mojih očnih jabučica, pa čak i kroz njih; zlato je bilo posvuda. Pogledao sam kroz prozor vruće, sunčane ulice i ugledao neku ženu na vratima i učinilo mi se da ona sluša svaku riječ koju govorimo i da kima sama sebi - uobičajene paranoične vizije izazvane drogom. Ali rijeke zlata tekle su i dalje. Dugo nisam u donjem sloju mozga bio svjestan onoga što činimo i došao sam k sebi tek kasnije, kad sam podigao pogled s vatre i šutnje kao da se budim iza sna u svijet, ili se budim iz praznine u san, i kad su mi rekli da smo parkirani pred Victo-

Page 141: Jack Kerouac - Na Cesti

292Na cestirovom kućom, on je već stajao pred vratima kola sa svojim malim sinči-ćem u naručju i pokazivao nam ga.- Vidite moju bebu? Zove se Perez, star šest mjeseci.- Ma gledaj - rekao je Dean, a lice mu je još uvijek bilo preo-braženo u slap vrhunskog zadovoljstva, čak i blaženstva. - To je najslađe dijete koje sam ikad vidio. Gledajte te oči! Dakle, Sal i Stan - rekao je obraćajući nam se ozbiljna i nježna izraza lica - naročito mi je stalo da vidite oči ovog malog Meksikanca koji je sin našeg divnog prijatelja Victora, da zapazite kako će on izrasti u muškarca dok se njegova vlastita duša bude izražavala kroz ove prozore, njegove oči, a takve divne oči zacijelo prorokuju i nagoviještaju predivnu dušu. - Bio je to krasan govor. A bila je to i krasna beba. Victor je turobno promatrao svog anđel-čića. Svi smo poželjeli imati takvoga sinčića. Tako smo se intenzivno usredotočili na dušu tog djeteta da je ono nešto osjetilo i počelo kriviti lice, što je završilo gorkim suzama i nekom nepoznatom tugom koju nismo nikako mogli ublažiti zato što je sezala predaleko u bezbrojne tajne i vrijeme. Sve smo pokušali; Victor ga je privio k sebi i ljuljao, Dean je gugutao, ja sam ga gladio po ručicama. Urlao je sve jače. - Ah - rekao je Dean - strašno mi je žao što smo ga rastužili, Victore.- Nije tužan, beba plače. - Na vratima iza Victora, previše stidljiva da bi izišla, stajala je njegova mala bosonoga ženica i zabrinuto i nježno čekala da joj djetešce stavimo natrag u ruke, tako smeđe i mekane ruke. Victor se, pošto nam je pokazao svoje dijete, vratio u kola i ponosno pokazao nadesno.- Da - rekao je Dean i skrenuo kola i usmjerio ih kroz uske alžirske ulice u kojima su nas sa svih strana promatrala blago začuđena lica. Došli smo do bordela. Bila je to veličanstvena zgrada sa sadrenim ukrasima na zlatnom suncu. Na ulici su se na okvire prozora koji su se otvarali u bordel naslonila dva policajca u vrećastim hlačama, sneni, očigledno dosađujući se, kratko su nas i sa zanimanjem pogledali dok smo ulazili i ostali su tamo čitava tri sata dok smo im mi ludovali pod nosom, sve dok nismo u sumrak izišli i na Victorov savjet dali im ekvivalent od dvadeset četiri centa po osobi, forme radi.A unutra smo našli djevojke. Neke su se izležavale na kaučima s onu stranu plesnog podija, neke su pile za dugačkim šankom na desnoj293Jack Kerouacstrani. U sredini jedan je luk vodio u male niše, koje su nalikovale kabinama za presvlačenje na javnim gradskim kupalištima. Te su se kabine nalazile na sunčanom dvorištu. Iza šanka stajao je vlasnik, mlad čovjek koji je smjesta istrčao kad smo mu rekli da bismo rado slušali mambo, vratio se s hrpom ploča, većinom Pereza Prada, i pustio ih preko zvučnika. Za tili čas čitav je grad Gregoria mogao čuti kako se ljudi izvrsno zabavljaju u Sali de Baile. U samoj dvorani treštanje glazbe bilo je tako zaglušno - a tako i valja s jukeboxom, tome je on u prvom redu i namijenjen - da smo Dean i Stan i ja bili kao gromom pogođeni kad smo odjednom shvatili da se nikad nismo usudili svirati glazbu onoliko glasno koliko smo željeli, a željeli smo je upravo ovako glasno. Urlala je i prosipala se ravno na nas. Za nekoliko minuta polovica tog dijela grada našla se na prozorima gledajući Americanos kako plešu s curama. Stajali su rame uz rame sa stražarima na putu uz kuću, naslonjeni nemarno i ravnodušno na prozore. More Mambo Jambo, Chattanooga de Mambo, Mambo Numero ocho - sve su te veličanstvene melodije odzvanjale i blje-štale u zlatnom, tajanstvenom popodnevu kao glasovi koje čovjek očekuje kad osvane Sudnji dan i Drugi dolazak. Trube su mi se činile tako glasne da sam imao dojam da ih čuju čak tamo u pustinji, odakle su trube uostalom i potekle. Bubnjevi su ludovali. Ritam mamba je ritam konge s Conga, te rijeke Afrike i svijeta; zapravo je to ritam svijeta. Um--ta, ta-pu-/)«m - um-ta, ta-pu-/wm. Klavirski pasaži pljuštali su na nas iz zvučnika. Krikovi dirigenta nalikovali su dubokim uzdasima u zraku. Konačne kadence trube, koje su se pojavile s klimaksom konga i bongo bubnjeva na velikoj ludoj ploči Chattanooge, natjerale su Deana da stane na mjestu kao ukopan dok nije počeo drhtati i preznojavati se; a zatim, kad su trube zagrizle u sneni grad svojim uzdrhtalim jekama, kao da se glasaju iz nekog ponora ili

Page 142: Jack Kerouac - Na Cesti

iz špilje, oči su mu postale velike i okrugle kao da je ugledao sotonu i čvrsto ih je zatvorio. Ja sam se od svega toga tresao kao lutka na koncu; čuo sam kako trube mlate po svjetlu koje mi se ukazalo i drhtao sam iz petnih žila.Mahnito smo plesali s djevojkama uz brzi Mambo jambo. U tom deliriju počeli smo ipak razaznavati njihove raznolike osobe. Bile su to sjajne cure. Začudo je najluđa bila poluindijanka, polubijela, bila je iz Venezuele i imala je samo osamnaest godina. Reklo bi se da je iz dobre obitelji. Zašto se kurvala u Meksiku u toj dobi i s tako nježnim licem i294Na cestiljupkim likom, sam Bog zna. Neka ju je užasna tuga na to natjerala. Pila je preko svake mjere. Nalijevala je u sebe piće, onda kad se činilo da će posljednje odbiti. Neprestano je prevrtala čaše, čime nas je vjerojatno željela navesti da što više potrošimo. Odjevena u prozirni kućni ogrtač u jarko poslijepodne, bjesomučno je plesala s Deanom i hvatala mu se oko vrata i neprestano ga nešto moljakala. Dean je bio tako omamljen da nije znao čega da se prije prihvati, djevojaka ili mamba. Odjurili su prema kabinama. Mene se dočepala neka debela i neprivlačna djevojka s psićem, koja se uvrijedila što mi se pas ne sviđa, premda me cijelo vrijeme pokušavao ugristi. Napravila je ustupak i odnijela ga, ali kad se vratila, već me upecala druga djevojka, koja je bila nešto zgodnija ali ne najzgodnija, i objesila mi se o vrat kao pijavica. Pokušavao sam je se osloboditi da bih se domogao šesnaestogodišnje tamnopute djevojke koja je sjedila na drugoj strani dvorane i sumorno proučavala svoj pupak kroz otvor na kratkoj ravnoj haljini. Nisam uspio. Stana je zapala petnaestogodišnja djevojka bademaste kože, u haljini koja je bila napola otkopčana i gore i dolje. Sve je bilo ludo. Dobrih dvadesetak muškaraca bilo je naslonjeno na taj prozor i gledalo nas.U jednom trenutku majka male crne djevojke - ne crne već tamnopute - ušla je na kratak i turoban dogovor sa svojom kćeri. Kad sam to vidio, previše sam se stidio da posegnem za onom koju sam zaista želio. Dopustio sam pijavici da me odvede u pozadinu, gdje smo, kao u snu, uz buku i treštanje još većeg broja zvučnika, pola sata drmali opruge na krevetu. Bio je to mali četvrtasti prostor s drvenim letvicama na prozorima i bez stropa, sa svetom slikom u jednom kutu, a lavorom u drugom. Po mračnom hodniku gore i dolje djevojke su izvikivale Agua, agua caliente! što znači »vruća voda«. Stana i Deana također nije bilo na vidiku. Moja mi je djevojka naplatila trideset pesosa, ili oko tri i pol dolara, molila me da joj dadem još deset pesosa, i tu je molbu začinila nekakvom dugačkom pričom. Nisam znao vrijednost meksičkog novca; koliko je meni bilo poznato, imao sam milijun pesosa. Bacio sam joj novac. Odjurili smo natrag plesati. Još veća gomila okupila se na ulici. Policajci su imali onaj isti izraz dosade kao i ranije. Deanova zgodna Venezuelanka odvukla me kroz vrata u neki drugi čudnovati lokal koji je očigledno pripadao bordelu. Ovdje je mladi barmen razgovarao i brisao čaše, a neki stari čovjek s dugačkim brkovima sjedio je i o nečemu ozbilj-295JackKerouacno raspravljao. I ovdje je mambo treštao preko drugog zvučnika. Činilo se kao da je čitav svijet uključen. Venezuela mi se objesila oko vrata i molila da joj platim piće. Barmen joj ga nije htio dati. Molila je i molila, i kad joj ga je dao, prolila ga je, ali ovaj put namjerno, jer sam vidio bol u njezinim bijednim upalim izgubljenim očima. - Smiri se, mala - rekao sam joj. Morao sam je pridržavati na stolcu; neprestano je padala s njega. Nisam nikad vidio pijanije žene, a bilo joj je tek osamnaest godina. Platio sam joj još jedno piće; vukla me za hlače i molila da joj se smilu-jem. Progutala ga je odjednom. Nisam imao srca da joj se približim. Mojoj je ženskoj bilo oko trideset godina i bolje se znala čuvati. Dok je Venezuela patila i previjala se u mojim rukama, čeznuo sam da je odnesem iza dvorane i svučem i da s njom samo razgovaram - to sam govorio sam sebi. Bio sam sasvim pomahnitao od želje za njom i onom drugom malom tamnoputom djevojkom.Jadni je Victor čitavo to vrijeme bio leđima naslonjen na mjedenu ogradu šanka i poskakivao od radosti što se njegova tri američka prijatelja zabavljaju. Plaćali smo mu piće. Oči su mu sjale od želje za ženom, ali nije htio ni jednu prihvatiti jer je bio vjeran svojoj. Dean mu je silom naturao novac. U tom općem ludilu imao sam priliku vidjeti što Dean smjera. Bio je tako izvan sebe da nije

Page 143: Jack Kerouac - Na Cesti

znao tko sam kad sam mu pogledao u lice. Govorio je samo - Da, da - i ništa drugo. Činilo se da to nikad neće završiti. Sve je nalikovalo na neki dugi, čudesni arapski san u poslijepodnevu nekog drugog života - Ali Baba i tijesne uličice i kurtizane. I opet sam odjurio sa svojom djevojkom u njezinu sobu; Dean i Stan razmijenili su djevojke koje su ranije imali; i za trenutak nismo bili na vidiku, i publika je morala čekati da se predstava nastavi. Popodne se produljilo i postalo svježe.Uskoro će pasti tajanstvena noć u staroj dobroj Gregoriji. Mambo nije ni za trenutak popuštao, mahnitao je poput beskonačnog putovanja u džunglu. Nisam mogao otkinuti pogled s male crne djevojke, s njezinog kraljevskog hoda dok se kretala oko nas, premda ju je mrzovoljni barmen degradirao na obavljanje najnižih poslova, na to da nam donosi piće i da mete prostorije. Od svih djevojaka njoj je novac bio najpotrebniji; možda joj je majka došla tražiti novac za malu braću i sestrice. Meksikanci su siromašni. Uopće mi ni u snu nije palo na pamet da joj se naprosto približim i dam joj novaca. Imam dojam da bi ga primila sa296Na cestistanovitom dozom prezira, a prezir ljudi njezine vrste izaziva u meni jezu. U svom ludilu bio sam zaista u nju zaljubljen onih nekoliko sati koliko je sve to trajalo; bio je to isti onaj dobro poznati bol i probadanje u duhu, isti uzdasi, ista patnja, a iznad svega isto oklijevanje i strah od približavanja. Začudo ni Dean ni Stan nisu joj se uspjeli približiti; upravo njezino nepovredivo dostojanstvo činilo ju je siromašnom u ludom starom bordelu, zapravo nevjerojatno. U jednom trenutku vidio sam Deana kako se kao kip naginje prema njoj, spreman da poleti, i kako mu se zbunjenost pojavljuje na licu kad ga je ona hladno i kraljevski pogledala te se prestao trljati po trbuhu i zinuo je, i napokon se naklonio. Jer ona je bila kraljica.Sad nas je u općem mahnitanju Victor iznenada počeo hvatati za ruke i davati nam neke bjesomučne znakove.- Što se dogodilo? - Pokušavao nam je na sve načine razjasniti. Zatim je odjurio do šanka, istrgnuo ček barmenu, koji gaje namrgođeno gledao, i donio nam ga da ga pogledamo. Račun je iznosio preko tri stotine pesosa, ili trideset i šest američkih dolara, što je mnogo novaca za bilo koji bordel. Ali ipak se nismo mogli otrijezniti i nismo mogli otići, i premda smo bili na kraju snaga, i dalje nam se ostajalo s našim lijepim djevojkama u ovom čudnovatom arapskom raju koji smo napokon našli na kraju naporne, naporne ceste. Ali noć se spuštala i morali smo poći dalje, sve do kraja; i Dean je to uvidio i stao se mrštiti i razmišljati i pokušavao se sabrati, i napokon sam ja iznio prijedlog da se krene i gotovo. - Toliko je toga pred nama da nećemo ni osjetiti, shvaćaš.- Tako je! - povikao je Dean staklastih očiju i okrenuo se svojoj Venezuelanki. Ona je napokon pala u mamuran san i ležala je na drvenoj klupi, a bijele su joj noge izvirivale iz svile. Galerija na prozoru uživala je u predstavi; iza njih počele su se šuljati crvene sjene i negdje sam u iznenadnoj tišini čuo plač djeteta i sjetio sam se da sam zapravo u Meksiku, a ne u nekom pornografskom hašišnom snu u nebu.Isteturali smo iz kuće; zaboravili smo Stana; potrčali smo natrag da ga dovedemo i zatekli ga kako se uljudno klanja novim večernjim kurvama koje su upravo naišle u noćnoj smjeni. Htio je početi iznova. Kad je pijan, tetura kao da je visok dva i po metra i ne može ga se odvući od žena. Osim toga, ženske se lijepe za njega kao bršljan. Upor-297JackKerouacno je zahtijevao da ostanemo i da iskušamo nekoliko novijih, neobični-jih, sposobnijih senorita. Dean i ja lupili smo ga po leđima i izvukli. Mahao je srdačno na sve strane u znak pozdrava - djevojkama, policajcima, gomili, djeci vani na ulici; na sve strane dobacivao je poljupce uz odobravanje Gregorije i ponosno teturao medu hrpama znatiželjnika i pokušavao razgovarati s njima i prenijeti im svoju radost i ljubav prema svemu u ovom krasnom popodnevu života. Svi su se smijali, neki su ga pljeskali po leđima. Dean je pritrčao i platio policajcima četiri pesosa i rukovao se s njima i cerio se i klanjao kao i oni. Zatim je skočio u kola, a djevojke koje smo upoznali, čak i Venezuela koju su probudili za oproštaj, okupile su se oko kola, stežući oko sebe svoju prozračnu odjeću i brbljale pozdrave i ljubile nas, a Venezuela je čak počela i plakati -premda ne zbog nas,

Page 144: Jack Kerouac - Na Cesti

znali smo, ne samo zbog nas, ali i to nam je bilo dovoljno. Moja sumračna draga ljubav izgubila se unutra u sjenama. Sve je bilo završeno. Krenuli smo i ostavili za sobom radosti i slavlje zbog stotina pesosa, i imali smo osjećaj da smo učinili nešto korisno. Uporni mambo pratio nas je nekoliko ulica. Sve je bilo završeno. - Zbogom, Gregorijo! - povikao je Dean, dobacivši svima poljubac.Victor je bio ponosan na nas i ponosan na sebe. - Sada kupati se hoćete? - upitao je. Da, svi smo željeli divnu kupelj.I on nas je odvezao do silno čudnovatog mjesta: bilo je to obično kupalište američkog tipa, kilometar i pol daleko od grada na cesti, puno djece koja su se pljuskala u bazenu i s tuševima u kamenoj zgradi, gdje se za tuširanje plaćalo nekoliko centavosa, uz sapun i ručnik od čuvara. Osim toga, bilo je tu i tužno dječje igralište s ljuljačkama i razbijenim vrtuljkom, a u crvenom suncu koje je polako blijedjelo činilo se tako čudnovato i tako prazno. Stan i ja uzeli smo ručnike i skočili ravno pod ledeni tuš i izišli osvježeni i obnovljeni. Deanu nije bilo do tuširanja, i vidjeli smo ga daleko na drugoj strani tužnog igrališta kako šeta pod ruku s dobrim Victorom i brblja živahno i ugodno, pa čak se i uzbuđeno naslanja prema njemu da nešto istakne i udara ga po šaci. Zatim su se opet uhvatili ispod ruke i stali šetati. Došlo je vrijeme da se oprostimo s Victorom, pa je Dean iskoristio priliku da bude nekoliko trenutaka nasamo s njim i da razgleda igralište i otkrije njegove poglede na svijet općenito i sve u svemu da ga prokuži, kako to može samo Dean.298Na cestiVictor je bio vrlo tužan sad kad smo morali otići. - Vi vratiti ćete se u Gregoriju, posjetiti me?- Jasno, stari! - rekao je Dean. Čak je obećao da će odvesti Victora natrag u Sjedinjene Države ako želi. Victor je rekao da će o tome porazmisliti.- Imam ženu i dijete - novac nemam - ćemo vidjeti! - Njegov ljupki uljudni smiješak blistao je u rumenilu dok smo mu mahali iz kola. Iza njega bilo je tužno igralište i djeca.2996.Odmah iza Gregorije cesta se stala spuštati, velika su se stabla uzdizala s obje strane, a iz stabala se, dok se smrkavalo, širila strahovita graja milijuna kukaca, koja je zvučala kao jedan jedini neprekinuti prodorni vrisak. - Hu! - rekao je Dean, upalio reflektore i ustanovio da ne rade. - Što! Što! Što sad, k vragu? - Stao je lupati šakom po ploči za instrumente i bjesnjeti. - Oh, Bože, morat ćemo voziti kroz džunglu bez svjetla, zamisli samo taj užas, vidjet ću samo onda kad naiđu neka druga kola, a drugih kola naprosto nema! I, naravno, svjetla nema! Što ćemo sad, bogamu?- Idemo samo naprijed. Ili bismo se možda ipak trebali vratiti?- Ne, nikako, nikako! Idemo naprijed. Jedva vidim cestu. Već ćemo se progurati. - Jurnuli smo u crnu tminu kroz vrisak kukaca i osjetili smo silan, otužan, gotovo truo vonj, i tada nam je palo na pamet da zemljovid pokazuje početak Rakove obratnice odmah poslije Gregorije. - Na novoj smo obratnici! Nije čudo što vonja! Pomiriši! - Pružio sam glavu kroz prozor; kukci su mi se razbijali o lice; strahovita škripa zaori-la je istog trenutka kad sam napeo uho prema vjetru. Iznenada su nam svjetla proradila i probola tminu pred nama, osvjetljavajući samotnu cestu koja se pružala između debelih zidova od iskrivljenih, zmijolikih stabala visokih i do trideset metara.- Pasji sin! - urlao je Stan na stražnjem sjedalu. - Sto mu gromova! - On je još bio potpuno pijan. Iznenada smo shvatili da je još300Na cestipijan i da džungla i neprilike ništa ne znače njegovoj sretnoj duši. Svi smo prasnuli u smijeh.- Neka sve vrag nosi! Bacit ćemo se u tu vražju džunglu, spavat ćemo u njoj noćas, hajdemo! - urlao je Dean. - Ima pravo stari Stan. Starog Stana nije briga! Tako je pijan od onih žena i one trave i onog luđačkog, nadnaravnog, neshvatljivog mamba što trešti tako da mi bubnjići još uvijek udaraju u ritmu - hej! tako je pijan da zna što radi! -Skinuli smo majice i jurili kroz džunglu golih prsiju. Nije bilo ni grada, ni ičega, samo kilometri i kilometri izgubljene džungle, koja se spuštala i postajala sve toplija, kukci su vrištali sve glasnije, vegetacija je bila sve viša i bujnija, vonj sve teži i topliji, dok se nismo navikli na njega tako da nam se počeo sviđati. - Volio bih se skinuti do gola i

Page 145: Jack Kerouac - Na Cesti

kotrljati se po toj džungli - rekao je Dean. - Ma, k vragu, znaš da ću to i učiniti čim nađem zgodno mjesto. - Iznenada se pred nama pojavio Limon, grad u džungli, s nekoliko smeđih svjetala i tamnim sjenama, sve to pod golemim nebom i s ljudima koji su se okupili ispred hrpe drvenih kućica -tropsko raskrižje.Zaustavili smo se u toj čudesnoj blagosti. Bilo je vruće kao u pekarskoj peći za lipanjskih noći u New Orleansu. Od vrha do dna ulice cijele su obitelji sjedile i čavrljale u mraku; povremeno bi prolazile djevojke, ali izvanredno mlade i znatiželjne samo da vide kako izgledamo. Bile su bosonoge i prljave. Naslonili smo se na drveni trijem trošnog dućana mješovitom robom punog vreća brašna i svježeg ananasa koji je trunuo s muhama na pultu. Tu je gorjela petrolejka, vani još nekoliko smeđih svjetala, a sve je ostalo bilo crno, crno, crno. Sad smo, naravno, bili tako umorni da smo odlučili odmah spavati, i pomaknuli smo kola nekoliko metara po mekom putu u pozadinu grada. Bilo je tako nevjerojatno vruće da se nije moglo spavati. Dean je zato uzeo pokrivač i prostro ga po mekanom vrućem pijesku na cesti da noći pod vedrim nebom. Stan se ispružio na prednjem sjedalu forda otvorivši oboja vrata da napravi propuh, ali nije bilo ni najslabijeg daška vjetra. Ja sam na stražnjem sjedalu patio u lokvi znoja. Izišao sam iz kola i stajao njišući se u mraku. Čitav je grad u jednom trenutku legao spavati; jedina buka bio je lavež pasa. Kako ću ikad zaspati? Tisuće komaraca već nas je izujedalo po prsima, po rukama i člancima. Tada mi je sinula sjajna ideja: skočio sam na čelični krov automobila i ispružio se na leđima. Još uvijek nijeimJackKerouacbilo ni daška vjetra, ali čelik je sadržavao stanovit elemenat svježine i osušio mi je leđa od znoja, sabijajući tisuće mrtvih kukaca u koru na mojoj koži, i ja sam shvatio da džungla preuzima čovjeka i da čovjek postaje džungla. Ležati na krovu automobila lica okrenuta prema crnom nebu bilo je kao ležati u zatvorenom kovčegu u ljetnoj noći. Prvi put u mom životu vrijeme nije bilo nešto što me dodiruje, što me miluje, smrzava ili preznojava, već je postalo ja sam. Atmosfera i ja postali smo jedno. Blagi, beskonačno sićušni pljuskovi mikroskopski malih kukaca lelujajući su mi se spuštali na lice dok sam spavao, a bili su izvanredno ugodni i umirivali su. Nebo je bilo bez zvijezda, potpuno nevidljivo i teško. Mogao sam ležati tako čitavu noć lica izložena nebesima i to mi ne bi naudilo ništa više nego da ležim pokriven baršunastom zavjesom. Mrtvi su se kukci miješali s mojom krvlju; živi komarči preuzimali su daljnje obroke; počeo sam bridjeti po čitavu tijelu i vonjati na otužnu, vruću i trulu džunglu od kose i lica do nožnih prstiju. Naravno, bio sam bos. Navukao sam kukcima umrljanu majicu da mi upija znoj i opet legao. Hrpica tame na crnoj cesti pokazivala je gdje spava Dean. Čuo sam ga kako hrče. I Stan je hrkao.Povremeno bi u gradu zabljesnulo nejasno svjetlo; to je šerif obilazio teren osvjetljavajući ga slabom baterijom i nešto mrmljao pred sebe u noći džungle. Zatim sam vidio kako nam se njegovo svjetlo trepe-reći približava i čuo sam korake kako tiho prilaze po sagovima pijeska i raslinja. Zaustavio se i osvijetlio kola. Sjeo sam i pogledao ga. Drhtavim, gotovo tugaljivim i izvanredno nježnim glasom rekao je Dormien-do?, pokazujući Deana na cesti. Znao sam da to znači »spavati«.- Si, dormiendo.- Bueno, bueno - rekao je ispod glasa, i oklijevajući i tužno okrenuo se, i opet pošao, na svoj osamljeni obilazak. Tako krasne policajce Bog nikad nije poklonio Americi. Ni sumnjičenja, ni dosađivanja, ni neprilika: on je bio čuvar usnuloga grada, i točka.Vratio sam se svom ležaju od čelika i ispružio se raširivši ruke. Nisam čak znao ni jesu li odmah iznad mene grane ili otvoreno nebo, ali nisam mario. Otvorio sam usta i duboko udisao atmosferu džungle. Nije to bio zrak, nikako nije bio zrak, već opipljiva i živa emanacija stabala i močvare. Ostao sam budan. Pijetlovi su počeli najavljivati zoru negdje302NA CESTiiza guštika. Još uvijek ni daška zraka, ni lahora, ni rose, već ista ona težina Rakove obratnice koja nas je prikovala za zemlju, kojoj smo pripadali i na kojoj smo bridjeli. Nije bilo ni traga zore na nebu. Iznenada sam čuo kako psi bijesno laju negdje u tami, a tada sam čuo tihi topot konjskih kopita. Sve se više približavao. Kakav bi to mogao biti ludi jahač u noći? Tada sam ugledao

Page 146: Jack Kerouac - Na Cesti

priviđenje: divlji konj, bijel kao sablast, kasao je cestom ravno prema Deanu. Iza njega su psi zavijali i svađali se. Nisam ih mogao vidjeti, bili su to prljavi stari psi džungle, ali konj je bio bijel kao snijeg i golem i kao da je blistao nekim fosfo-rescentnim svjetlom, vidljiv izdaleka. Nisam se bojao za Deana. Konj ga je ugledao i prokasao mu ravno kraj glave, prošao kraj kola poput broda, tiho zanjištao i pošao dalje kroz grad, opsjedan psima, te ot-kloparao natrag u džunglu na drugoj strani, tako da sam čuo samo tihi topot kopita koji se polako gubio u šumi. Psi su se primirili i sjeli da se obližu. Što je bio taj konj? Kakav je to bio mit i sablast, kakav duh? Kad se Dean probudio, ispričao sam mu što sam vidio. Mislio je da sam sanjao. Zatim se nejasno prisjetio da je sanjao o nekom bijelom konju, a ja sam mu rekao da to nije bio san. Stan Shephard se polako probudio. I od najmanjih pokreta opet smo se obilno znojili. Bilo je još uvijek mračno kao u rogu. - Pokrenimo kola da dođemo do zraka! -viknuo sam. - Umirem od vrućine.- U redu! - Izjurili smo iz grada i nastavili ludom cestom, a kosa nam je lepršala. Zora je brzo svanula u sivoj sumaglici, otkrivajući guste močvare utonule s obje strane, s visokim, izgubljenim stablima povijuša koja su se naginjala i sagibala nad isprepletenim dnom. Neko smo vrijeme vozili ravno uz željezničku prugu. Čudnovata antena radiostanice Ciudad Mante pojavila se pred nama kao da smo u Nebraski. Pronašli smo benzinsku crpku i napunili rezervoar do vrha baš kad su se posljednji kukci u noći džungle bacili kao crna masa na žarulje i pali nam pred noge u golemim uzvrvjelim hrpama, neki s gotovo dva centimetra dugačkim krilima, drugi jezive konjske smrti dovoljno velike da proždru pticu, i tisuće golemih komaraca i bezimenih kukaca nalik na pauke svih vrsta. Poskakivao sam na pločniku od straha pred njima; napokon sam završio u kolima obuhvativši rukama noge i sa strahom gledajući na zemlju gdje su vrvjeli oko kotača. - Idemo! - zaurlao sam. Deana i Stana uopće nisu smetali kukci; mirno su popili dvije boce mission orangea303JackKerouaci nogom ih odgurnuli s hladnjaka za vodu. Njihove su košulje i hlače kao i moje bile natopljene krvlju i crnilom tisuću mrtvih kukaca. Duboko smo udahnuli vonj svoje odjeće.- Znaš, počeo mi se sviđati ovaj vonj - rekao je Stan. - Više ne mogu osjetiti svoj vlastiti.- Čudnovat je to, dobar vonj - rekao je Dean. - Neću mijenjati košulju do Mexico Citvja, želio bih sve ovo upiti u sebe i upamtiti. -1 tako smo opet odjurili, a zrak nam je strujao oko ugrijanih, izlijepljenih lica.Tada su se pred nama u daljini ukazala brda, posve zelena. Poslije tog uspona opet je trebalo da se nađemo na velikoj središnjoj visoravni, spremni da se otkotrljamo ravno u Mexico City. Za tili čas uspeli smo se na nadmorsku visinu od gotovo dvije tisuće metara, među maglovitim prijevojima s kojih se pruža pogled na žute, parom prekrivene rijeke više od tisuću metara pod nama. Bila je to velika Rijeka Moctezu-ma. Indijanci, koje smo susretali putem, postali su silno neobični. Bila je to posebna narodnost, planinski Indijanci odsječeni od svega osim od Panameričke autoceste. Bili su niski i četvrtasti i tamne kose, pokvarenih zuba; nosili su silne terete na leđima. S onu stranu golemih obraslih klanaca vidjeli smo male hrpice obrađene zemlje na strmim padinama. Hodali su gore-dolje po strminama i obrađivali zemlju. Dean je vozio osam kilometara na sat da što bolje vidi. - Huj, nikad nisam mislio da ovako nešto postoji! - Visoko, na najvišem vrhuncu, velikom kao bilo koji vrhunac Stjenjaka, vidjeli smo kako rastu banane. Dean je izišao iz kola da nam to pokaže i stajao je trljajući se po trbuhu. Nalazili smo se na izbočini klisure gdje je mala, sindrom pokrivena koliba lebdjela nad ponorom svijeta. Sunce je stvaralo zlatnu izmaglicu koja je prikrivala Moctezumu, sada gotovo dvije tisuće metara pod nama.U dvorištu pred kolibom malena je trogodišnja Indijanka stajala s prstom u ustima i promatrala nas velikim smeđim očima. - Zacijelo još nikad u životu nije vidjela da se netko ovdje zaustavlja! - rekao je tiho Dean. - Dobar dan, curice. Kako si? Sviđamo li ti se? - Djevojčica je stidljivo odvratila pogled od nas i naškubila usnice. Počeli smo razgovarati i ona nas je opet pomno proučavala s prstićem u ustima. - Uh, da joj bar imam što dati! Zamisli samo, roditi se i živjeti na ovoj klisurini -i da ti ova klisurina predstavlja sve što znaš o životu. Otac joj zacijelo304Na cesti

Page 147: Jack Kerouac - Na Cesti

puže niz klanac uzetom i izvlači ananase iz špilje i cijepa drva pod kutom od osamdeset stupnjeva dok pod njim zjapi ponor. Nikad, nikad ona neće otići odavde i saznati nešto o izvanjskom svijetu! To je pravi narod. Zamisli kakav im je divlji poglavica! Vjerojatno su dalje od ceste, iza ovog ponora, kilometre dalje, još primitivniji i neobičniji, svakako, zato što je Panamerička autocesta djelomično civilizirala puk na ovoj cesti. Pogledaj joj graške znoja na čelu - pokazao je Dean bolno zgrčivši lice. - Nije to znoj kao naš, ovaj je uljevit i uvijek je tu, zato što je uvijek vruće, cijele godine, i ona ne zna da se može postojati bez znoja, rodila se sa znojem i umrijet će sa znojem. - Znoj na njezinom malom čelu bio je težak i nepokretan; nije curio, samo je visio i blistao poput fina maslinova ulja. - Kako to mora utjecati na njihove duše! Koliko su različiti u svojim brigama i ocjenama i željama! -Dean je vozio dalje zinuvši od strahopoštovanja, šesnaest kilometara na sat, željan da vidi svako moguće ljudsko biće na cesti. Neprestano smo se uspinjali.Što smo se više uspinjali, zrak je postajao svježiji i indijanske djevojke na cesti bile su ogrnute maramama oko glave i ramena. Očajnički su nam domahivale; zaustavili smo se da vidimo što žele. Htjele su nam prodati komadiće minerala. Njihove velike, smeđe, nevine oči gledale su u naše s takvom produhovljenom snagom da ni jedan od nas nije osjetio ni traga neke seksualne primisli; osim toga bile su sve vrlo mlade, nekima je bilo jedanaest godina, a izgledale su kao da im je gotovo trideset. - Pogledaj te oči! - šapnuo je Dean. Nalikovale su na oči Blažene Djevice dok je bila dijete. Vidjeli smo u njima nježni Isusov pogled, pun praštanja. A one su bez straha i nepomično zurile u nas. Protrljati smo uznemirene modre oči i opet pogledali. I dalje su prodirale u nas turobnim i hipnotskim blijeskom. Kad su progovorile, iznenada su postale luckaste i gotovo priglupe. U šutnji su pokazivale svoje pravo ja. - Tek su nedavno naučile prodavati te kristale, otkako je prije kojih deset godina sagrađena autocesta - sve do tada ova čitava nacija valjda je šutjela.Djevojke su žagorile oko kola. Jedno posebno produhovljeno dijete zgrabilo je Deana za znojnu ruku. Nešto je brbljala na indijanskom. - Ah, da, ah, da, draga moja - rekao je Dean nježno i gotovo tužno. Izišao je iz kola i počeo prekapati po istrošenom kovčegu u prtljažniku -305JackKerouacistom onom starom izmučenom američkom kovčegu - i izvukao jedan ručni sat. Pokazao ga je djetetu. Ono je zacviljelo od uživanja. Ostala djeca su se zaprepašteno okupila oko nje. Tada je Dean pročeprkao po ruci male djevojčice tražeći »najslađi i najčistiji i najmanji kristal koji je ona osobno otkinula od planine za mene.« - Pronašao je kristalić koji nije bio veći od jagodice. I predao joj je sat koji se ljuljao na remenu. Usta su im se zaoblila kao usta dječaka u pjevačkom zboru. Sretna mala djevojčica pritisla ga je na svoje grudi, prekrivene otrcanom odjećom. Ostale su pomilovale Deana i zahvaljivale mu. Stajao je među njima izmučena lica okrenuta prema nebu i tražio sljedeći i najviši i konačni prijevoj, i izgledao je kao Prorok koji je došao medu njih. Vratio se u kola. Silno su bile nesretne što odlazimo. Dugo, dugo, dok smo se mi penjali ravnim prijevojem, mahale su i trčale za nama. Tada smo skrenuli i nikad ih više nismo vidjeli, a one su još uvijek trčale za nama. - Ah, srce će mi prepući! - viknuo je Dean lupajući se po grudima. - Do koje li samo mjere iskazuju tu svoju odanost i divljenje! Što će biti s njima? Bi li pokušale slijediti kola sve do Mexico Citvja kad bismo dovoljno sporo vozili?- Da - rekao sam, jer ja sam znao.Došli smo na vrtoglave visine Sierra Madre Oriental. Stabla banana zlaćano su blistala u izmaglici. Goleme magluštine zijevale su iza kamenih zidova uz strmine. Pod nama je Moctezuma vijugala poput tanke zlatne niti u zelenom sagu džungle. Čudnovati gradovi na raskrižjima na vrhu svijeta promicali su kraj nas, a Indijanci umotani u šalove promatrali su nas ispod oboda šešira i rebozosa. Život je bio gust, mračan, drevan. Jastrebovim očima promatrali su Deana, ozbiljnog i po-mahnitalog za njegovim luđačkim volanom. Svi su imali ispružene ruke. Spustili su se s planina u pozadini i još s većih visina i ispružili ruke u nadi da im civilizacija može nešto ponuditi, i nisu ni u snu mogli zamisliti sav njezin jad i njezino bijedno razočaranje. Nisu znali da se pojavila bomba koja može razoriti sve naše mostove i ceste i pretvoriti ih u prah i pepeo, i da bismo mogli jednoga dana postati jednako siromašni kao i oni i pružati ovako ruke na isti, isti način. Naša olupina od

Page 148: Jack Kerouac - Na Cesti

kola, stari ford napredne Amerike tridesetih godina, prokloparao je između njih i iščeznuo u prašini.Približili smo se posljednjoj visoravni. Sunce je sad bilo zlatno, zrak blistavomodar, a pustinja povremeno prošarana rijekama - raskoš-306Na cestina mješavina pješčanog vrućeg prostora i iznenadne biblijske sjene drve-ta. Sada je Dean spavao, a Stan vozio. Počeli su se pojavljivati pastiri odjeveni kao u drevno doba, u dugoj lepršavoj odjeći, žene su nosile zlaćane svitke lana, a muškarci pastirske štapove. Pod velikim stablima na blistavoj pustinji pastiri su sjedili i razgovarali, a ovce su blejale na suncu i podizale prašinu u daljini. - Čovječe - doviknuo sam Deanu -probudi se i pogledaj pastire, pogledaj da vidiš taj zlatni svijet iz kojeg je potekao Isus, uvjerit ćeš se na svoje oči!Naglo je podigao glavu sa sjedala, bacio letimičan pogled na taj prizor u rumenom suncu koje se polako gasilo i opet zaspao. Kad se probudio sve mi je opisao do najmanjih pojedinosti i rekao: - Da, stari moj, drago mi je što si mi rekao da pogledam. Oh, Gospode, što da radim? Kamo da pođem? - Protrljao je trbuh, pogledao u nebo crvenih očiju, samo što nije zaplakao.Približavao se kraj našeg putovanja. Velika polja pružala su nam se s obiju strana; plemeniti vjetar puhao je preko golemih gajeva, koji su se povremeno pojavljivali pred nama, i preko starih misija koje su se prelijevale tamnim ružičastim sjajem u kasnom suncu. Oblaci su bili blizu, silno veliki i svjetlocrveni. - Mexico City do sumraka! - Uspjeli smo, prešli smo više od tri tisuće kilometara od popodnevnih dvorišta Denvera do ovih beskonačnih i biblijskih prostora svijeta, i sad smo se približavali kraju puta.- Hoćemo li presvući ove majice s kukcima?- Ma kakvi, idemo u njima u grad, sveca mu! - I ušli smo u Mexico City.Kratki planinski prijevoj iznenada nas je doveo na visinu s koje smo ugledali cijeli Mexico City kako se rasprostro pod nama u svom vulkanskom krateru i riga gradski dim i rana sumračna svjetla. Sjurili smo se niz Insurgentes Boulevard, ravno prema srcu grada, Reformi. Djeca su igrala nogomet na golemim tužnim poljima i podizala prašinu. Vozači taksija prestizali su nas i raspitivali se želimo li djevojke. Ne, sad nam nije bilo do djevojaka. Dugačka, bijedna naselja od nepečene opeke protezala su se po ravnici; vidjeli smo samotne spodobe u polumračnim uličicama. Uskoro će pasti noć. Tada je zažagorio grad i iznenada smo prolazili kraj pretrpanih kavana i kinematografa i brojnih svjetala. Kol-307JackKerouacporteri su urlali na nas. Mehaničari su se vukli uz cestu bosonogi, noseći francuske ključeve i krpe. Ludi bosonogi indijanski vozači izbijali su pred nas i okruživali nas i trubili i stvarali luđačku gužvu. Galama je bila nezamisliva. Nikakvi se prigušivači ne upotrebljavaju na meksičkim kolima. Sirene se pritišću s neprekinutim oduševljenjem. - Hej! - urlao je Dean. - Pazi! - Teturao je kolima kroz promet i poigravao se sa svima. Vozio je kao Indijanac. Ubacio se u kružnu putanju na glorijeti oko Reforma Boulevarda i vozio naokolo dok su s osam strana kola nalijetala na nas iz svih smjerova, lijevo, desno, izguierda, ravno naprijed, i urlao je i poskakivao od radosti. - To je promet o kojem sam uvijek sanjao. Svi voze! - Projurila su bolnička kola. Američka bolnička kola provlače se kroz promet neprekidno zavijajući sirenom; velika svjetska bolnička kola ovih Indijanaca naprosto nailaze sto trideset kilometara na sat gradskim ulicama i svi se moraju ukloniti, a ona ne staju ni pred kim i ni zbog čega i jure ravno naprijed. Vidjeli smo ih kako se gube iz vida na uskovitlanim kotačima u vrevi koja se pred njima razmicala u gustom prometu gradskog središta. Vozači su bili Indijanci. Ljudi, čak starije gospođe, trčale su za autobusima koji se nisu zaustavljali. Mladi poslovni ljudi Mexico Citvja kladili su se i u grupama trčali za autobusima i skakali na njih kao atletičari. Vozači autobusa bili su bosonogi, prezirno iscereni i ludi i sjedili su niski i četvrtasti u majicama za niskim golemim volanima. Nad njima su gorjele slike svetaca. Svjetla u autobusima bila su smeđa i zelenkasta, a tamna su se lica poredala po drvenim klupama.U središtu Mexico Citvja tisuće se hipstera vuklo glavnom ulicom u klempavim slamnatim šeširima i kaputima dugih revera na golim prsima, neki su prodavali raspela i drogu u pokrajnjim uličicama,

Page 149: Jack Kerouac - Na Cesti

neki su klečali u trošnim kapelicama u neposrednoj blizini baraka u kojima se održavaju meksičke cirkuske predstave. Neke su uličice bile obično smetlište, otvorenih kanala, a mala su vratašca vodila u sićušne lokale veličine ormara ugurane u zidove od nepečene opeke. Čovjek je morao preskočiti jarak da dođe do pića, a na dnu jarka svjetlucalo je drevno jezero Azteka. Iz lokala se izlazilo leđima uza zid, odmičući korak po korak natrag na ulicu. Servirali su kavu miješanu s rumom i oraščićem. Mambo je treštao odasvud. Na stotine kurvi poredalo se po tamnim i uskim ulicama i njihove su turobne oči svjetlucale pred nama u noći. Lutali smo u ludilu i u snu. Jeli smo prekrasne odreske po četrdeset osam centi u308Na cestineobičnom neopločenom meksičkom samoposluživanju, u kojem su generacije svirača marimbe stajale za jednom golemom marimbom - a i lutajući pjevači uz gitaru i starci koji na uglovima sviraju trubu. Po kiselom vonju pronalazili smo krčme u kojima se toči pulque; dva deci soka od kaktusa naplaćivali su dva centa. Ništa se nije zaustavljalo; ulice su živjele cijelu noć. Prosjaci su spavali umotani u reklamne plakate koje su strgnuli s plotova. Cijele prosjačke obitelji sjedile su na pločniku, svirale na malim frulicama i hihotale u noći. Bose su im noge stršale, mutne svijeće gorjele, cijeli je Mexico City bio jedan veliki beskrajni boemski logor. Na uglovima su stare žene rezale kuhane kravlje glave, zamatale komadiće u tortille i servirale ih s paprenim umakom na ubrusu od novinskog papira. Bio je to veliki i konačni divlji slobodni urođeničko-djeti-njasti grad, koji smo upravo i očekivali na kraju puta. Dean je prolazio ruku obješenih niz bokove kao u sablasti, otvorenih usta, blistavih očiju i predvodio tešku i svetu šetnju koja je završila tek u zoru na polju s nekim momkom u slamnatom šeširu koji se smijao i čavrljao s nama i htio se loptati, jer ništa nikad nije završavalo.Tada sam dobio vrućicu i bio sam u bunilu i bez svijesti. Dizen-terija. Podigao sam pogled iz tamnog meteža svoga duha i znao sam da ležim na dvije i pol tisuće metara nadmorske visine, na krovu svijeta, i znao sam da sam proživio svoj život i još mnogo drugih u bijednoj ato-mističkoj lupini svoga mesa, i da sam prosanjao sve snove. I vidio sam Deana kako se naginje nad kuhinjskim stolom. Bilo je to nekoliko noći kasnije, i on je već odlazio iz Mexico Citvja. - Što to radiš, je li? - zastenjao sam.- Jadni Sal, jadni Sal, razbolio se. Stan će se pobrinuti za tebe. Sad slušaj što ću ti reći, ako možeš ovako bolestan: dobio sam ovdje razvod od Camille i noćas se vraćam k Inez u New York, ako kola izdrže.- Sve to iznova? - povikao sam.- Sve to iznova, dobri moj prijatelju. Moram se vratiti svome životu. Da bar mogu ostati s tobom! Moli se da se vratim! - Rukama sam pokrio trbuh koji su mi razdiralli grčevi i zastenjao. Kad sam opet podigao pogled, hrabri, plemeniti Dean stajao je sa svojim starim rabljenim kovčegom i promatrao me odozgo. Nisam više znao tko je on, a on je to znao i suosjećao je sa mnom i navukao mi je pokrivač preko309JackKerouacramena. - Da, da, da, sad moram ići. Dragi grozničavi Sal, zbogom. - I otišao je. Dvanaest sati kasnije u svojoj tužnoj groznici konačno sam shvatio da je otišao. U to doba on se već vozio sam po onim brdima s bananama, ovaj put noću.Kad sam se malo oporavio, shvatio sam kakva je hulja, ali ipak sam morao razumjeti kako mu je nemoguće zamršen život, kako me morao ostaviti ovdje samog, bolesnog, da bi se dalje bavio svojim ženama i svojim žalostima. - U redu, Dean, prijatelju moj, ništa ti ne predbacujem.310Dean se odvezao iz Mexico Citvja i uspjelo mu je dogurati ona stara kola sve do jezera Charles u Louisiani, gdje mu je stražnji dio napokon otpao na cesti, što je već dugo očekivao. Telegrafirao je Inez da mu pošalje novac za avionsku kartu i ostatak puta preletio. Kad je stigao u New York, s papirima o razvodu u ruci, Inez i on smjesta su otišli u Newark i oženili se; i te noći, rekavši joj da je sve u redu i neka se ne brine, te pokušavajući naći logiku gdje nije bilo ničeg osim neizmjernog

Page 150: Jack Kerouac - Na Cesti

jada i bola, skočio je na autobus i opet odjurio preko užasnog kontinenta u San Francisco Camilli i svojim dvjema djevojčicama. Tako je sad bio triput oženjen, dvaput razveden, a živio je s drugom ženom.U jesen sam i ja krenuo kući iz Mexico Citvja, i jedne noći, baš kad sam prešao granicu Texasa, stajao sam na vrućoj cesti pod svjetiljkom o koju su se razbijali ljetni noćni leptiri, kad sam čuo korake u tami iza sebe, i gle, visok starac raspuštene bijele kose prošao je kraj mene teškim korakom, s torbom na leđima, i kad me je ugledao rekao je: - Idi i oplakuj čovjeka - i teškim korakom krenuo dalje u svoju tamu. Je li to značilo da napokon moram krenuti na svoje hodočašće pješice po tamnim putovima Amerike? Požurio sam u New York, i jedne noći stajao sam u jednoj mračnoj ulici na Manhattanu i dozivao neke svoje prijatelje na tavanu, gdje su, kako sam mislio, imali zabavu. Ali zgodna djevojka izvirila je kroz prozor i rekla: - Da? Tko je?313JackKerouac- Sal Paradise - rekao sam i čuo kako moje ime odjekuje u tužnoj praznoj ulici.- Dođite gore - rekla je. - Kuham vruću čokoladu. - I pošao sam gore i našao je, djevojku čistih i nevinih dragih očiju koje sam neprestano i tako dugo tražio. Složili smo se da ćemo se ludo ljubiti. U zimi smo odlučili da se preselimo u San Francisco i da u nekom starom kamionetu ponesemo sa sobom sav svoj polupani namještaj i druge stvari. Pisao sam Deanu o tome. Odgovorio mi je dugačkim pismom od osamnaest tisuća riječi, sve o svojim mladim danima u Denveru, i kazao je kako će doći po mene i osobno izabrati stari kamionet i odvesti nas kući. Imali smo šest tjedana da uštedimo novac za kola i počeli smo raditi i brojiti svaki cent. A iznenada je stigao Dean, pet i po tjedana prerano, i nitko nije imao novaca da plan provede.Pošao sam na šetnju usred noći i vratio se svojoj djevojci da joj kažem o čemu sam mislio dok sam šetao. Stajala je u mračnom malom stanu i čudnovato se smiješila. Rekao sam joj mnogo toga i iznenada sam primijetio tišinu u sobi, ogledao se oko sebe i opazio staru oštećenu knjigu na radiju. Znao sam da je to Deanov vječni i neuništivi Proust. Kao u snu vidio sam ga kako u čarapama ulazi na prstima iz mračnog predsoblja. Nije više mogao govoriti. Skakutao je i smijao se, mucao i lamatao rukama, govoreći: - Ah-ah-morate slušati da čujete. - Slušali smo, pretvorivši se u uho. Ali on je zaboravio što je htio reći. - Stvarno slušajte - hm. Gledajte, dragi Sal - slatka Lauro - došao sam - otišao sam - ali slušajte, ah, da. - I buljio je s kamenom tugom u svoje ruke. -Ne mogu više govoriti - razumijete li vi da je to - ili bi moglo biti - Ali slušajte! - Slušali smo. Osluškivao je glasove u noći. - Da! - prošaputao je pun strahopoštovanja. - Ali vidite - ne treba više govoriti - uopće.- Ali zašto si došao tako rano, Dean?- Ah - rekao je, gledajući me kao da me prvi put vidi - tako rano, da. - Mi - mi ćemo znati - to jest, ne znam. Došao sam drezinom - zatim starim putničkim vlakom - Texas - svirao sam frulu i drvenu okarinu cijelim putem. - Izvukao je svoju novu drvenu frulu. Odsvirao je nekoliko škripavih tonova i u čarapama skakutao po sobi. - Vidiš - rekao je. - Ali naravno, Sal, mogu zapravo pričati kao i uvijek i imam mnogo toga da ti kažem, zapravo ovim svojim malim mozgom ja sam314Na cestičitao i čitao ovog famoznog Prousta cijelim putem i prokužio sam masu stvari o kojima nikad neću imati vremena da ti pričam i još uvijek nismo razgovarali o Meksiku i o našem rastanku u vrućici - ali nema potrebe da se govori. Sigurno, sada, je li?- U redu, nećemo govoriti. -1 počeo mi je u tančine pričati o tome što je radio u Los Angelesu na putu ovamo, kako je posjetio jednu obitelj, večerao s njima, razgovarao s ocem, sinovima, sestrama - kako su izgledali, što su jeli, o njihovom pokućstvu, njihovim mislima, njihovim interesima, samim njihovim dušama; trebalo mu je tri sata da sve to potanko rasvijetli, i kad je završio, rekao je: - Ah, ali ono što sam ti zapravo htio reći - mnogo kasnije - u Arkansasu, vozio sam se vlakom- svirao frulu - kartao s frajerima, sa svojim pornografskim snopom karata - dobio para, svirao okarinu solo - za mornare. Dug, dug, grozan put, pet dana i pet noći samo da te vidim, Sal.- Što je s Camillom?

Page 151: Jack Kerouac - Na Cesti

- Dala je dopuštenje, dakako - čeka me. Camille i ja se slažemo sada i zauvijek...- A Inez?- Ja - ja - ja bih htio da dođe natrag u San Francisco i da stanuje na drugom kraju grada - što misliš? Ne znam zašto sam došao.- Kasnije je rekao, u neočekivanom naletu čuđenja. - Ovaj, i, naravno, htio sam vidjeti tvoju slatku djevojku i tebe - drago mi je za vas - volim vas kao uvijek. - Ostao je u New Yorku tri dana i žurno se počeo spremati da se vrati vlakom te da ponovno prijeđe kontinent, pet dana i pet noći u prašnim vagonima s tvrdim klupama, a mi, naravno, nismo imali novaca za kamionet i nismo mogli ići s njim. Proveo je jednu noć s Inez, objašnjavajući i znojeći se i svađajući se, i ona ga je izbacila iz kuće. Tada je za njega stiglo pismo na moju adresu. Pročitao sam ga. Bilo je od Camille. »Srce mi je prepuklo kad sam te vidjela kako ideš preko pruge s torbom. Molim se i molim da se vratiš živ i zdrav... Tako bih rado da se Sal i njegova prijateljica nastane u našoj ulici... Znam da ćeš uspjeti, ali ipak se moram brinuti - sad kad smo se u svemu složili... Dragi Dean, završila je prva polovica stoljeća. Dobro nam došao da provedeš drugu polovicu s nama. Svi te čekamo, s ljubavlju i poljupcima. Camille, Amy i mala Joanie.« Tako se Dean napokon smirio315JackKerouacsa svojom najvjernijom, najogorčenijom i najiskusnijom ženom, Camil-lom, i zahvaljivao sam Bogu u njegovo ime.Posljednji sam ga put vidio u žalosnim i čudnovatim okolnostima. Remi Boncoeur stigao je u New York pošto je nekoliko puta obišao svijet na brodovima. Želio sam da upozna Deana. Upoznali su se, ali Dean nije mogao više govoriti i ništa nije rekao, i Remiju se nije učinio zanimljivim. Remi je nabavio karte za koncert Dukea Ellingtona u Me-tropolitanu i inzistirao je da Laura i ja pođemo s njim i njegovom djevojkom. Remi ja postao debeo i tužan, ali je još uvijek bio gospodin i inzistirao je na formalnostima, naglašavajući da sve mora biti kako treba. I tako je uredio da nas njegov agent odveze na koncert cadillacom. Bila je hladna zimska noć. Cadillac je bio parkiran i spreman da krene. Dean je stajao pred prozorima s torbom, spreman da pođe na željeznički kolodvor Penn i dalje, preko cijele zemlje.- Zbogom, Dean - rekao sam. - Znaš, baš bih volio da ne moram ići na taj koncert.- Što misliš, bih li se mogao povesti dio puta s vama? -prošaputao je. - Htio bih biti s tobom što je dulje moguće, momče, a osim toga, jezivo je hladno u ovom New Yorku... - Šapnuo sam nekoliko riječi Remiju. Ne, on je bio protiv toga, on voli mene, ali ne voli moje idiotske prijatelje. Nisam mu nikako mogao ponovo pokvariti plan za večernji izlazak, kao onda kod Alfreda u San Franciscu 1947. s Rolan-dom Majorom.- Isključeno, Sal! - Jadni Remi, dao je za tu večer izraditi specijalnu kravatu; na njoj je bila naslikana replika koncertne ulaznice i imena Sal i Laura i Remi i Vicki, njegova djevojka, uz nekoliko tugaljivih šala i njegovih omiljenih izreka kao, na primjer »Ne možeš starog majstora naučiti novu pjesmu.«I tako se Dean nije mogao povesti s nama i preostalo mi je jedino da sjedim na stražnjem sjedalu cadillaca i mašem mu. Dean, otrcan, u kaputu izjedenom od moljaca, koji je ponio izričito za ledenu klimu Istoka, otišao je sam, i posljednje što sam vidio bilo je kako zakreće za ugao Sedme avenije, očiju uprtih u ulicu pred sobom. Jadna mala Laura, moje zlato, kojoj sam pričao sve o Deanu, gotovo je briznula u plač.- Oh, nismo ga smjeli ovako ostaviti. Što ćemo sada?316Na cestiOtišao je stari Dean, pomislio sam, i glasno sam rekao: - Već će se on snaći. - I otišli smo tužno i bezvoljno na taj koncert za koji uopće nisam bio raspoložen i cijelo sam vrijeme mislio na Deana, mislio kako se vraća vlakom i prelazi gotovo pet tisuća kilometara po ovoj užasnoj zemlji, a da zapravo ne zna zašto je uopće dolazio osim da vidi mene.I tako u Americi, kad sunce zalazi a ja sjedim na starom, srušenom gatu na rijeci i promatram dugo, dugo nebo nad New Jersevjem i osjećam svu onu sirovu zemlju koja se proteže kao jedna jedina

Page 152: Jack Kerouac - Na Cesti

nevjerojatno golema nabreklina sve do Zapadne obale, i sav taj put koji teče, i sve te ljude koji sanjaju u njegovoj beskonačnosti, i znam da sad u Iowi plaču mala djeca u zemlji u kojoj djecu puštaju da plaču, i da će noćas izići zvijezde, a zar ne znaš daje Bog velika zvjerka? a večernjica zacijelo visi i prosipa svoje zasjenjene dragulje na preriju, a to je upravo prije nego potpuno padne noć koja blagoslivlje zemlju, zatamnjuje sve rijeke, pokriva vrhunce i obvija konačnu obalu, i nitko, nitko ne zna što ikoga čeka, osim turobnih prnja starosti, tada mislim na Deana Moriartvja, mislim čak na starog Deana Moriartva, oca koga nikad nismo pronašli, mislim na Deana Moriartvja.317STRASTVENA POTRAGA ZA CESTOM BEZ ZAVOJAMalo prije ponoći u srijedu, 4. rujna 1957., Jack Kerouac i Joyce Johnson, mlada spisateljica s kojom je živio, napustili su njezin stan u Upper West Sideu u New Yorku i ispred novinskog kioska na uglu Šezdeset i šeste i Broadwaya čekali dostavu prvih primjeraka sutrašnjeg izdanja New York Timesa. Nakladnik je upozorio Kerouaca da će roman Na cesti (On the Road) biti recenziran u tom izdanju, pa su Jack i Joyce kupili prve primjerke Timesa koje su uspjeli izvući iz svežnja netom pristiglog iz tiskare. Stali su ispod ulične svjetiljke i listali stranice sve dok nisu naišli na kolumnu Knjige. Kritičar Gilbert Millstein pisao je:»Na cesti drugi je roman Jacka Kerouaca i njegovo objavljivanje onoliko je velik povijesni događaj koliko je veliko svako otkriće prave, autentične umjetnosti u vremenu u kojem je pažnja raspršena, a osjetilna percepcija zaslijepljena pomodnim superlativima... Roman je najjasniji, najvažniji i najljepše izveden umjetnički iskaz koji je proizvela skupina pisaca što ju je sam Kerouac prije nekoliko godina nazvao beat generacijom. Upravo joj je on duhovni voda i otac.«Za beat generaciju roman Na cesti, ustvrdio je Millstein, uskoro će dobiti značaj svojevrsnog Svetog pisma, baš kao što je A sunce izlazi (The Sun Also Rises) Ernesta Hemingwaya više od bilo kojeg drugog romana dvadesetih postao Biblijom izgubljene generacije1.I Lost Generation - termin Gertrude Stein za naraštaj mladih ljudi nakon Prvogsvjetskog rata, koji su rat fizički uspjeli preživjeti, ali su se kasnije duhovno i moralno izgubili, raspali, a čiji je pokušaj preživljavanja pokušala u svoja djela preslikati skupina američkih pisaca među kojima su najpoznatiji Hemingway, Steinova i Francis Scott Fitzgerald.319Kerouac i Johnsonova uzeli su svoje primjerke novina i ispod blijedog svjetla kućerka u susjedstvu bezbroj puta ponovno iščitavali recenziju. Jack je neprestano kimao glavom i, kako je Johnsonova kasnije zapisala u svojim memoarima Sporedni likovi (Minor Characters), »čini se da nije mogao shvatiti zašto nije sretniji nego što uistinu jest.« Kad su se napokon vratili u stan i otišli na spavanje, prisjeća se Joyce: »Jack je posljednji put u životu legao kao anonimna osoba. Sljedećeg jutra, kad ga je probudila zvonjava telefona - bio je slavan.«Ono što su novinari od Kerouaca zahtijevali sutradan i što su tražili do kraja njegova života bilo je objašnjenje beata, a ne razgovor o njegovu pisanju. Dva tjedna prije toga knjiga njegovog prijatelja Allena Ginsber-ga, Urlik i druge pjesme (Howl! and Other Poems), zbog navodne opscenosti postala je predmetom velikog javnog procesa u San Franciscu koji još nije bio zaključen (kasnije, u listopadu, sudac Clavton Horn presudio je da Gins-bergova poezija ima »prosvjetiteljski društveni značaj«). Ginsberg je Urlik posvetio svojim prijateljima - Carlu Solomonu, Williamu Burroughsu, Nea-lu Cassadvju i Jacku Kerouacu, započevši ga rečenicom koju je tadašnji tisak često navodio: »Vidio sam kako ludilo uništava najbolje umove moje generacije...« Pojava beat generacije bila je u to vrijeme novost dostojna naslovnih stranica, top-vijest za svakog novinara u zemlji, a New York Times upravo je »službeno imenovao« Jacka Kerouaca njezinim utjelovljenjem, a roman Na cesti generacijskim manifestom.Novinari su ga počeli opsjedati, no nije ih zanimalo tko je on i koliko je dugo radio na knjizi ili, pak, što je pokušao učiniti kao pisac; zanimao ih je buntovnički životni stil koji je Kerouac tako precizno opisao u romanu. Kerouacova prva reakcija na pitanja, kako napominje Joyce Johnson, bila je »čudna, gotovo neprirodna strpljivost«. Pokušavao je uljudno odgovoriti, tumačeći termin beat, koji je prvi put čuo desetak godina prije od Herberta Hunckea, dilera drogom s Times Squarea, koji je tom riječju opisivao stanje uzvišene ispražnjenosti nakon strastvenog uzbuđenja (u romanu je

Page 153: Jack Kerouac - Na Cesti

opisan kao lik pod imenom Elmo Hassel). Po Kerouacovu mišljenju to je stanje povezano i s katoličkim svetim vizijama, odnosno izravnom spoznajom Boga po blagoslovu s nebesa. Takav način razmišljanja bio je opskuran i prekompliciran za većinu novinara koji su željeli rječit i zabavan odgovor, pa makar neiskren i površan, a ne filozofsko ili religiozno tumačenje otkvačenog slengovskog termina.Nisu nimalo pomogla ni Kerouacova objašnjenja da je na cesti proveo sedam godina, a za pisaćim stolom tri tjedna. Kada je u televizijskom talk showu Stevea Allena predstavljen kao autor bestselera, voditelj si je uzeo slobodu i sarkastično primijetio kako bi on, za razliku od Kerouaca, više320volio tri tjedna provesti na cesti, a sedam godina pisati roman. Kerouacovo ponosno ponavljanje da je izvornu verziju romana stvorio u neprekinutom žaru spontanog trotjednog pisanja iznerviralo je i slavnog pisca Trumana Capotea, koji je podrugljivo ustvrdio da »to nije pisanje, nego tipkanje«. Uskoro je popustila Kerouacova »nadnaravna strpljivost i uljudnost« i on se javno požalio upitavši: »Nije li još donedavno postojalo vrijeme u kojem američki pisci nisu bili izloženi maltretiranju kojekakvih trgovaca uvredljivim riječima i drugih javnih rugoba?« Reakcija medija na taj Kerouacov napad bila je iznimno žestoka, a njihov protuudarac dug i neumoljiv, što potvrđuje i činjenica da je Kerouaca kao ozbiljnog pisca jedinstvenog proznog stila prihvatila tek druga generacija čitatelja, koja je zanavijek odbacila mišljenje kako je riječ tek o kompilatoru koji je dobro opisao specifičan stil života. Roman Na cesti postao je američkim klasikom puno prije nego Kerouac sam.Kerouacu je bilo trideset i pet kada je roman objavljen. Kasnije će se pokazati da je prvi dio svoje karijere proveo pokušavajući napisati i objaviti roman, a ostatak života pokušavajući preživjeti s njim, pa čak ga i baciti u zaborav. Jedan od njegovih velikih problema bila je činjenica što su ga svi počeli zamišljati glasnogovornikom nove generacije. Portret vedrog i otkvačenog Deana Moriartvja zaveo je novinare, pa su, željni senzacija i vrućih tema, od Kerouaca očekivali da živi na takav način, ne obazirući se na njegovo ustrajno ponavljanje da je on u romanu prikazan u liku Sala Paradi-sea, koji se u krstarenju zemljom zapravo samo »šlepa« za Deanom. Novinari su Kerouaca željeli onakvim kako su ga doživjeli čitajući njegov opis Deana Moriartvja - »Bijes mu je frcao iz očiju kad je govorio o stvarima koje mrzi; velika blistava radost zamijenila bi taj bijes kad bi iznenada postao sretan; svaki mišić podrhtavao mu je od želje da živi i da se kreće.«Nije ih zanimao ni Sal Paradise ni život koji je Kerouac vodio između svojih lutanja cestom. Odlagali bi svoje olovke kada bi im pričao o svojoj francusko-kanadskoj obitelji; pravili su se gluhima dok im je govorio da voli Ameriku zato što je otvorila vrata njegovim predcima prebjezima; mislili su da se šali kada im je pokušavao objasniti da on nije bitnik nego »čudni, osamljeni ludi katolički mistik«, te da ne bi uspio napisati toliko koliko je napisao, da najveći dio vremena nije proveo s majkom u njezinoj kući, živeći »nekom vrstom redovničkog života«. Ništa od toga nije zvučalo tako uzbudljivo kao Moriartvjeva raskošna osobnost ili pojava beat generacije.Ono što je objavljivanje Na cesti označilo bilo je ipak mnogo više od površnih naslova u novinama koji su se neprestano pojavljivali. Godinama se Kerouac borio ne bi li bio shvaćen, no to se dogodilo tek nakon njegove smrti.321Rođen je kao Jean-Louis Lebris de Kerouac u Lovvellu u saveznoj državi Massachusetts 12. ožujka 1922. Njegovi roditelji Gabrielle i Leo potomci su prebjega koji su iz ruralnog dijela Ouibeca emigrirali u SAD-e, u New Hampshire, gdje su se Gabrielle i Leo upoznali i vjenčali neposredno prije no što su se skrasili u Lowellu. Obitelj Kerouac živjela je u francusko--kanadskom okruženju i kod kuće se služila francusko-kanadskim dijalektom joual. To je bio prvi Kerouacov jezik. S majkom, koju je zvao Memere, do kraja života razgovarao je na tom dijalektu. Engleski nije dobro govorio sve do šeste godine, kada je počeo pohađati tamošnju isusovačku školu.Najmlađi od troje djece, u djetinjstvu se, kako kaže, i danju i noću skitao poljima i obalama rijeka. No već tada zadobio je prvu veliku ranu koju nikada nije uspio potpuno zaliječiti - 1926. njegov stariji brat Gerard, tada devetogodišnjak, umire od reumatske groznice (opisano u romanu Vi-sions

Page 154: Jack Kerouac - Na Cesti

of Gerard). Kad nije lutao okolicom, pisao je opsežan dnevnik i marno ispisivao stranice vlastitog izuma novinskog izvještaja o konjskim utrkama te svijetu bejzbola i ragbija. Nakon srednje škole dobio je sportsku stipendiju za Horace Mann, pripremnu školu za Columbia Universitv. Kao brucoš zaigrao je u prvoj postavi ragbijaške momčadi, no već na drugoj posvadio se s trenerom i napustio fakultet. Kako je kasnije govorio, već u devetnaestoj postao je »nezavisan, odnosno šašav, zapravo, nezavisno šašav« i zaključio da ne treba nastaviti školovanje, »jer ima vlastitu pamet«. Želio je biti »pustolov, osamljeni putnik«, kako bi mogao postati velik romanopisac poput Jacka Londona i Thomasa Wolfea.U POTRAZI ZA VLASTITOM CESTOMIako je pokušao ući u vojsku, odbijen je zbog psihičke nestabilnosti. Tijekom Drugog svjetskog rata zaposlio se kao perač posuđa u trgovačkoj mornarici i počeo pisati roman More je moj brat (The Sea Is My Brother). Nezadovoljan rezultatom 1943. baca svoj nedovršeni prvijenac u smeće, ali ne odustaje od spisateljske karijere. Odluku da postane pisac učvrstio je kad se godinu dana kasnije počeo družiti sa skupinom studenata s Columbije. Edie Parker, studentica umjetnosti koju je poznavao još iz pripremne škole, upoznala gaje ljeti 1944. s Lucienom Carrom i Allenom Ginsbergom, tada nezavršenim studentima, i VVilliamom Burroughsom, diplomantom Harvar-da, koji je u to doba živio u New Yorku. Ova grupica ubrzo je postala jezgra onog što će se kasnije prozvati beat generacijom, a neki od njih pojavit će se i kao likovi romana Na cesti. Osamnaestogodišnji brucoš Ginsberg (Carlo Marks u romanu Na cesti) bio je sin srednjoškolskog učitelja engleskog jezika i pjesnika iz New Jerseva, Lucian Carr dijete bogate obiteji iz Saint Lui-322323sa, a Burroughs (Stari Buli Lee u romanu) unuk osnivača tvrtke Burroughs Office Machine Companv. Prije dolaska na Columbiju Carr je nekoliko puta bio izbacivan iz škole, a Burroughs, koji je u to doba lagodno živio na račun bogatih roditelja, upravo je započeo svoje glasovito eksperimentiranje drogama.Carr o sredini četrdesetih govori kao o dobu kad je s prijateljima tvorio »skupinu buntovnika« koji su »pokušavali gledati na svijet na način koji bi mu trebao dati sasvim novi smisao. Željeli smo dokučiti prave, nepatvorene vrijednosti... i to smo namjeravali ostvariti literaturom.« Čitajući poeziju francuskih simbolista, došao je do ideje o stvaranju Novog pogleda (New Vision), kritičnog prema svim postojećim društvenim konvencijama. U svom dnevniku Ginsberg zapisuje da su, eksperimentirajući drogama, željeli otkriti nov način života koji im je trebao omogućiti da postanu veliki pisci. »Pjesnik postaje prorok dugim, beskrajnim i razumskim razlamanjem svih svojih osjeta. Svih oblika ljubavi, patnje, ludila... On istražuje samog sebe, crpi svoj otrov, da bi mu na kraju preostala samo čista bit.«Nešto stariji Burroughs, omamljen drogama koje je dobro poznavao, bio je poprilično skeptičan prema njihovu kaotičnom pokušaju stvaranja nove filozofije. Preuzeo je ulogu njihova ironičnog mentora, inzistirajući na čitanju Sumraka zapada (The Decline of the West) Oswalda Spenglera, kojim je želio stvoriti protutežu koja bi umanjila njihovu zaluđenost francuskim pjesnikom Arthurom Rimbaudom. Kerouac je obožavao »strahovitu inteligenciju i stil« svojih njujorških prijatelja. Kao što je zapisao u Duluozo-voj taštini (Vanity of Duluoz), smatrao je da je »ta klika bila skupina najinteligentnijih, ali i najzločestijih kopilana i govnara u cijeloj Americi, ali ja sam ih u svojoj mladenačkoj začudnosti, jednostavno, obožavao.«Kerouac je tada započeo dvostruki život, kojeg se nikada nije uspio potpuno riješiti. Razdijelio je svoje vrijeme između prijatelja i obitelji. U jednom trenutku s prijateljima s Columbije eksperimentirao je raznim drogama (benzendrinom, morfijem, marihuanom, alkoholom...), da bi već sljedećeg u roditeljskom domu živio »čist, ispravan život«. U kolovozu 1944. upleo se u slučaj ubojstva bez predumišljaja nakon što je Carr u samoobrani skautskim nožema ubio Davida Kammerera, također člana njihove avangardne skupine. Carr je, naime, zamolio Kerouaca da mu pomogne uništiti dokaze, pa je Kerouac uhićen kao očevidac koji nije prijavio ubojstvo. Kad je njegov otac odbio platiti sto dolara jamčevine da bi se njegov sin mogao braniti sa slobode, optužujući ga da je osramotio obiteljsko ime, s novcem se u zatvoru pojavila Edie Parker. Obećala

Page 155: Jack Kerouac - Na Cesti

je platiti jamčevinu, ali pod uvjetom da se Jack oženi njome. Iz ćelije Kerouac spremno odlazi u gradsku vijećnicu, no brak nije bio duga vijeka.324Nakratko se ponovno zaposlio kao mornar, a potom se vratio prijateljima u New York. U to vrijeme pretjerao je s uzimanjem narkotika, pa je ozbiljno ugrozio zdravlje. Patio je od kojekakvih upala, a nakon jedne pretjerane doze benzendrina doživio je žestok napadaj i završio u bolnici.Njegovi roditelji preselili su se u Queens, pa se Jack nakon izlaska iz bolnice vratio kući da bi njegovao teško bolesnog oca, koji je 1946. umro od raka. Razdiran dubokom tugom, Jack odlučuje napisati »golemi roman u kojem će svima sve objasniti«, što ga je, uz ostalo, trebalo iskupiti u očima njegove obitelji. Njegova majka nastavila je raditi u tvornici kako bi mu omogućila da konačno napiše tu knjigu. Roman je naslovio Grad i velegrad (The Town and the City) i na njemu radio dvije godine. Vodio je i bilješke u kojima je zapisivao tijek i način nastanka rukopisa, ubacujući i crkvene pjesme i molitve kojima je potkrjepljivao uvjerenje da konačno radi na nečemu čime će se njegova obitelj ponositi.Roman Grad i velegrad, kao i sve ostalo što je Kerouac napisao, ima autobiografski karakter. U jednom razgovoru potvrdio je da je za stvaranje velike obitelji Martin, koju u romanu kroničarski prati od 1935. do kraja Drugog svjetskog rata, »iskoristio brojne stvarne osobe - svoje prijatelje i prijateljice, pa čak i vlastite roditelje«. U tom djelu Kerouac dramatski prikazuje vlastiti unutrašnji raskol između nostalgije za obitelji i neodoljive privlačnosti njujorškog života. Suprotstavljajući iskustva braće Petera i Francisa Martina, naznačuje obje strane svog podvojenog jastva, svoje složene ličnosti razlomljene između dva potpuno različita sustava vrijednosti.Za svoj model Kerouac je uzeo roman Pogledaj dom svoj, anđele (Looking Homevvard, Angel) Thomasa Wolfea. Grad i velegrad završio je u svibnju 1948., no unatoč očekivanjima, pisanje romana nije ga dovelo do »spasenja«. Roman je objavljen dvije godine kasnije. Bio je dobro, ali mlako, recenziran i jadno se prodavao, pa je Kerouac i dalje ovisio o majci. No ono što je za njegovu karijeru bilo važnije od samog objavljivanja bila je činjenica što je i sam bio nezadovoljan načinom na koji je VVolfeov stil i kompoziciju pretočio u vlastito pismo, smatrajući da je rezultat nedovoljno originalan i prekonvencionalan.U to doba dogodila se još jedna važna stvar koja će snažno utjecati na Kerouacovu odluku da postane pisac. U prosincu 1946., neposredno prije no što će završiti Grad i velegrad, jedan prijatelj upoznao ga je s posjetiteljem iz Denvera, Nealom Cassadvjem, koji je s malodobnom ženom LuAnne (Marvlou u romanu Na cesti) doputovao u New York u posjet prijatelju Halu Chaseu (Chad King u romanu Na cesti), studentu na Columbiji. Pisma koja je Cassadv slao Halu iz popravilišta u Coloradu Kerouac je pročitao327prije no što je upoznao njihova autora. Zbog njih je zapravo i želio upoznati Neala. Neal ga se toliko dojmio da će nekoliko godina kasnije upravo on postati model za kreiranje lika Deana Moriartvja.Neal Cassady, New York, 1946.Neal Cassadv rođenje u Salt Lake Citvju 1926. S ocem alkoholiča-rem odrastao je u denverskim prihvatilištima i motelima za vozače kamiona. U popravni dom dospio je zbog čestog zabavljanja ludim vožnjama u »posuđenim« automobilima. U zatvorskoj knjižnici pročitao je većinu klasičnih djela svjetske književnosti i odlučio da se okuša kao student na Co-lumbiji. Nakon što gaje Hal upoznao s Kerouacom i Ginsbergom, Cassadv odustaje od svojih mutnih planova o studiranju i odlučuje pokušati od prijatelja naučiti kako se piše i postati pisac. Njegov prvi susret s Kerouacom nije bio uspješan, no susret koji se odigrao u Nealovu stanu u Harlemu, jeftinoj rupi bez tople vode (opisanoj u uvodnom poglavlju romana Na cesti), dao im je mogućnost za razgovor i - njihovo se prijateljstvo začelo.U POTRAZI ZA ONIM ŠTO JOŠ NIJE IZBLIJEDJELONa početku Kerouac je imao poprilično konfuzan stav o Nealu -zbunjivao ga je njegov fizički izgled nalik Geneu Autrvju, kauboju iz vvestern filmova i »jednom uistinu žilavom i sirovom momku«, francuskom Kanađaninu kojeg je Kerouac upoznao za svog djetinjstva u Lowellu. S druge strane, uzbuđivala su ga pisma koja mu je Neal slao nakon svog povratka u Denver. Ta su ga

Page 156: Jack Kerouac - Na Cesti

pisma toliko oduševila da je, nakon što je završio prvu328polovicu romana Grad i velegrad, odlučio s Nealom proputovati Sjedinjene Američke Države uzduž i poprijeko. »Ispunjen snovima o onome što bi mogao doživjeti u Chicagu, Denveru i San Franciscu« započeo je svoje prvo veliko putovanje autostopom. Njegovo prvo odredište bio je Denver, odakle je dalje nastavio u društvu s Nealom. To putovanje opisao je u prvom dijelu romana Na cesti.Kerouacove rane pustolovine na cesti preklopile su se s njegovim radom na romanu Grad i velegrad i toliko ga obuzele da je već tada odlučio kako će na njima izgraditi temelje za svoju sljedeću knjigu, koju je naumio početi pisati čim završi rad na Gradu i velegradu. Spomenuo je to i tijekom rasprava o Novom pogledu, koje je u to vrijeme često vodio s Ginsbergom i svojim novim prijateljem Johnom Clellonom Ffolmesom (Tom Savbrook u romanu Na cesti), također piscem početnikom.Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja spoznao je da, kad ne oponaša Wolfea, ne uspijeva pronaći način da svoje misli i osjećaje pretoči u literaturu. Njegova borba s pisanjem Na cesti bila je jedno od najgorih frustrirajućih iskustava u cijelom njegovom životu. Prvu verziju započeo je neposredno nakon završetka Grada i velegrada, koristeći se onim što je nazvao »faktografskim« ili naturalističkim načinom baratanja vlastitim idejama prilikom pisanja po uzoru na Theodorea Dreisera, čije je romane u to vrijeme čitao u sklopu predmeta 'Američka literatura' na New School. U početku mu je sa-Jack Kerouac i Neal Cassady, California, 1949.329svim dobro krenulo. Bilješke iz njegova dnevnika od 29. studenog 1948. svjedoče o vremenu koje je proveo pišući: »Od 9. studenog, kad sam počeo, pa dosad napisao sam čak 32 500 riječi... Ponovno uživam u brojkama, one su konkretan dokaz slobode u pisanju, veće od one što sam je imao u Gradu i velegradu.«No nakon mjesec dana rada na toj verziji Kerouac iznenada dospijeva do mrtve točke, osjećajući odjednom »prazninu, pa čak i promašenost«. Njegov novi stil nije mu omogućavao kvalitetno izražavanje »prosvijećenih ludih osjećaja«, pa čak ni na onoj razini koju je već dosegnuo u onome što je smatrao najboljim dijelovima Grada i velegrada. Cassadvjev neočekivani dolazak u kuću Jackove sestre u Sjevernoj Carolini, neposredno nakon Božića 1948. (ispričan u drugom dijelu Na cesti), dao mu je ispriku za prijekid rada na romanu i odlazak na njihovo prvo zajedničko automobilsko krstarenje zemljom.\Jack Kerouac i Neal Cassady, San Francisco, 1949.Putovanje gaje toliko rastrojilo daje, kad se u veljači 1949. vratio majci, odlučio kako nema smisla spašavati, a kamoli nastaviti svoj prije putovanja odbačeni »faktografski« pokušaj romana ceste. Umjesto toga, prihvatio se rada na novom projektu - Kratki roman o djeci i zlu, legenda o kišnoj noći (A Novella of Children and Evil, The Myth of the Rainy Night), koji će kasnije preraditi u roman Doctor Sax.Svoja potucanja s Nealom prekinuo je i zbog eseja o Thomasu WoIfeu, koji je morao napisati da bi završio studij 'Američkog romana' na330New School. U međuvremenu postao je vrlo kritičan prema svom negdašnjem najvećem literarnom uzoru, smatrajući da mu njegov stil više nije dostatan za postizanje misaone jasnoće i duhovnog odjeka za kojim teži. U to doba proživljavao je onu vrstu iskustva koju je ugledni kritičar Harold Blo-om nazvao »razdor utjecaja«, boreći se za vlastito oslobođenje od sklonosti prema djelu pisca kojeg je obožavao.Nakon stoje završio esej, baca se na skiciranje novog ambicioznog plana za pisanje knjige koju je još uvijek zvao Na cesti. U toj fazi zamislio ju je kao roman potrage poput Cervantesova Don Quijotea ili Pilgrimovog napretka (Pilgrim's Progress) Johna Bunvana. Napustio je svog ranije izmišljenog junaka kojeg je nazvao Ray Smith na uštrb novog naratora Smittvja, koji je trebao igrati

Page 157: Jack Kerouac - Na Cesti

ulogu Sancha Panze u odnosu na središnjeg junaka Reda Moultriea, čovjeka u kasnim dvadesetim, bivšeg osrednjeg ligaškog rag-bijaša, jazz bubnjara i mornara koji je bio u zatvoru zbog pljačke. Na početku rada na ovoj verziji Kerouac odlučuje da će Red za boravka u zatvoru čitati Pilgrimov napredak, da bi, kad iziđe na slobodu, mogao krenuti na cestu, odnosno - rečeno riječima Johana Bunyana - u potragu za »nepo-kvarenošću, neokaljanošću i svim onim što još nije izblijedjelo«.Opet je počeo puniti dnevnik bilješkama o nastajanju romana, no najbolji i najzanimljiviji dijelovi ne odnose se na roman već na »divlje jazz svirke«, na koje je često odlazio. No i takve bilješke prestaju u travnju 1949., kada nakladnička kuća Harcourt odlučuje prihvatiti njegov rukopis Grad i velegrad, pod uvjetom da ga autor malo doradi. Kerouac tada seli u Denver i rukopis Na cesti ponovno uzima u ruke tek u lipnju 1949., kada započinje opis zadnje noći koju njegov glavni junak provodi u zatvoru prije odlaska na cestu. Opis je dosegnuo približno sedamsto riječi i tada, nezadovoljan rezultatom, kojem su nedostajali svježina i spontanost koje su imale njegove dnevničke bilješke o jazzu, prestaje pisati. U trenutku kada mu je izgledalo da pred njim stoje samo uzaludni mukotrpni pokušaji nastavka pisanja, učinilo mu se lakšim i atraktivnijim ponovno odbaciti roman i družiti se s Cas-sadvjem u San Franciscu (to razdoblje opisano je u trećem dijelu Na cesti).U svibnju 1950. objavljen je Grad i velegrad. Kerouac se vraća u Denver s nadom da će promjena okoline povoljno djelovati na nastavak njegova rada. Prije no što je uspio ostvariti ikakav ozbiljniji napredak, u njegov stan banuo je Neal Cassady i odveo ga na put u Meksiko (koji će kasnije postati osnova za četvrti dio konačne verzije romana Na cesti).Oslabljen od prekomjernog drogiranja u Meksiku, Kerouac po povratku ne piše. Dok njegova majka radi u tvornici, on u kuhinji njezina novog stana ponovno započinje raditi na rukopisu o stopiranju uzduž i popri-331jeko SAD-a, a za naratora uzima desetogodišnjeg crnca. Kad je završio treću verziju, odložio je i taj rukopis. Preradio gaje i dovršio tek potkraj života i predao ga nakladniku pod naslovom Film (Pic), no nije dočekao njegovo objavljivanje - knjiga je objavljena tek nakon njegove smrti.U studenom 1950., sada već potpuno nezadovoljan ne samo načinom pisanja nego i cjelokupnim načinom života, Kerouac impulzivno reagira i naprasno ulijeće u novi brak. Svoju drugu ženu Joan Havertv (Laura u romanu Na cesti) upoznao je u New Yorku. Zajednički život počeli su kod Kerouacove majke u Queensu, no ubrzo se sele na Manhattan. Da bi platio porez na predujam honorara koji je dobio za Grad i velegrad, od kojeg više nije imao ni centa, zapošljava se kao scenarist u filmskoj kompaniji Twen-tieth Century Fox. Radio je tek nekoliko tjedana.Usprkos brojnim promašajima, još uvijek ne odustaje od pisanja romana ceste. Dokaz da taj projekt nikada nije potpuno napustio bio je i razgovor u kojem je svojem engleskom izdavaču najavio da je »knjigu, kojoj je dao radni naslov Na cesti, zamislio kao epski roman, stvoren kombinacijom prisjećanja na pionirski instinkt iz američke prošlosti i opisa migracija sadašnje generacije.«Kerouacovi kontakti s njujorškim prijateljima nastavljali su se usporedno s njegovim obeshrabrujućim pokušajima da završi roman. Gin-sberg i Holmes još su uvijek bili tu, ali se Burroughs u međuvremenu oženio i u potrazi za drogom napustio grad. Put ga je odveo u New Orleans, a potom u Texas i Mexico City. Otuda je slao svoje rukopise (koji će kasnije biti objavljeni pod nazivom Junky i Oueer) Allenu Ginsbergu, koji je, nakon što je otpušten iz bolnice u kojoj je bio na psihijatrijskom promatranju, preuzeo ulogu njegova literarnog agenta.Kerouac je bio impresioniran iskrenošću Burroughsova pripovijedanja u ich-formi, ali ga je i nadalje najviše fascinirao stil pisama koje je Cassady slao njemu i Ginsbergu. Iako su ta pisma bila zabavna uglavnom zbog podrobnog opisa njegovih seksualnih pustolovina, pismo koje je dobio u prosincu 1950., u kojem je Neal opisao svoju pustolovinu s djevojkom Cherry Mary, Jacka je posebno oduševilo, možda mu je promijenilo - život. Sačuvani su samo dijelovi tog pisma, uključeni u Nealov nedovršeni roman The First Third, objavljen tek nakon njegove smrti. Prema spomenutom pismu Stephen Kay režirao je film Posljednje samoubojstvo (The Last Time when I Comited Suicide) s Keanuom Reevesom i Thomasom Janeom u glavnim ulogama.Joan je pisala Nealu da su i ona i Jack naprosto omamljeni tim pismom. Jack je dva sata zapeo u

Page 158: Jack Kerouac - Na Cesti

mjesnoj kafeteriji čitajući to pismo, sjeća332se Joan, a kad je sa zakašnjenjenjem stigao kući, večera je bila odgođena za još jedan sat, jer je nakon Jacka ona sama čitala, čitala, i onda opet čitala Nealovo pismo.Kerouacov pak odgovor na Nealovo pismo sadrži rječitu ispovijed koja opisuje njegovu neuspjelu potragu za vlastitim proznim izričajem. »No, da sad napišem neku riječ i o tvojem prekrasnom pismu od 13 tisuća riječi o Joan Anderson i Cherrv Mary. Mislim da ono pripada među najbolje stvari koje su u Americi ikad napisane. (...) Iskreno smatram da ni Dreiser ni VVolfe nisu došli ni blizu tome; Melville nije nikad bio toliko zbiljski. (...) Ovo je točno ono do čega će se američka literatura tek morati uspeti. Moraš i trebaš, pošto-poto, nastaviti tako raditi, uključujući ako treba i trpljenje u kojem ćeš riskirati i svoj komfor i zdravlje, pa i brojne udarce.«Osim Cassadvjeva i Burroughsova pisanja, na Kerouaca je jak dojam ostavila i Holmesova proza. On mu je u ožujku 1951. dao na čitanje rukopis svog romana Beat generacija (The Beat Generation), čiji su likovi bili stvoreni upravo prema Kerouacu, Ginsbergu, Cassadvju te samom Holmesu i njegovoj ženi. Kerouac je romansirao život nekih svojih njujorških prijatelja u dijelu Grada i velegrada, i to se toliko svidjelo Holmesu da je cijeli roman konstruirao na taj način. Neke od svojih razgovora s Kerouacom i Ginsbergom (u Holmesovu romanu mladi pisci Gene Pasternak i David Stofskv) citirao je od riječi do riječi.Kerouac, koji je godinama pokušavao osmisliti likove za svoj drugi roman, bio je šokiran Holmesovim uvođenjem »pravog života u literaturu«. Tako što zateklo ga je nespremnim, i potpuno mu izbilo dah iz pluća. U pismima prijateljima podcjenjivao je Holmsov rukopis, a kad je on nedugo potom Beat generaciju (u međuvremenu roman je preimenovao u Go) prodao nakladniku za predujam od 20 tisuća dolara, Kerouac je od bijesa zamalo eksplodirao. Po Kerouacovoj biografiji, koju je napisao Gerard Nico-sia, Jack je navodno rekao Holmesu kako se »krvavo mučio da smisli prikladnu socijalnu obiteljsku pozadinu za svoje likove i... na koncu morao priznati da nije uspio smisliti ništa što bi ga bar minimalno zadovoljilo. Sad ću jednostavno zaboraviti cijelo to baleganje i napisati sve baš onako kako se i dogodilo.«Kerouac, koji je već ranije ohrabrivao Cassadvja, Burroughsa, pa čak i svoju ženu Joan, da pišu o vlastitom životu, sada je konačno odlučio opisati vlastita putovanja, onako kako su doista i izgledala. Odlučio je upotrijebiti ich-formu kao i Burroughs, a stil posuditi od Cassadvja.Budući da se vrlo vješto služio tipkovnicom, došao je na ideju da piše bez ikakvih prijekida, kako bi što bolje uhvatio nit priče.333Poput pjesnika Harta Cranea, bio je uvjeren da će njegova rječitost teško stradati čak i u trenutku kada prvu ispisanu stranicu bude zamjenjivao drugom - bijelom. Stoga je popola izrezao velike komade papira za crtanje i selotejpom ih slijepio u golemu rolu.Jane je radila kao konobarica, a čim bi se vratila s posla, hranila je Jacka kavom i juhom od graška. Da bi ostao budan, gutao je goleme količine benzedrina. Tih dana u stanu Kerouacovih rafalna paljba pisaćeg stroja nije prestajala gotovo ni na trenutak. Tijekom dana Kerouac je mijenjao i po nekoliko majica, koje su već nakon nekoliko sati bile potpuno mokre od znoja. Vješao ih je svuda po stanu da bi se što prije osušile, navlačio ih na se, pisao, skidao ih potpuno mokre, vješao... Počeo je negdje početkom travnja i do 9. travnja napisao je 34 tisuće riječi. Do 20. travnja rukopis je imao 86 tisuća, a 27. travnja knjiga je bila gotova. Cijeli rukopis bio je na jednom jedinom komadu papira - dugom čak 120 stopa, odnosno 3 657 centimetara. Kerouac je bio u stanju ekstaze. Pokazivao je rukopis prijateljima i tvrdio da je stvorio »novi trend u američkoj literaturi.«Jack Kerouac334U pisanju Holmesa, Burroughsa i Cassadvja pronalazio je upotrebljive modele za suvremeno autobiografsko pripovijedanje, ali ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da mu je trogodišnje proučavanje američkih romanopisaca, kao i brojni eksperimenti s jezikom, stilom i oblikom, također pomoglo. Štoviše, izvrsno su ga pripremili za njegovo trotjedno maratonsko tipkanje.Romanom Na cesti pronašao je napokon svoj autentični, originalni izričaj i osnovnu temu - vlastitu

Page 159: Jack Kerouac - Na Cesti

priču o vječnom autsideru koji traži svoje mjesto u životu. Na cesti pripovijeda događaje koji su se dogodili njemu i njegovim prijateljima, no da se pročitati i emocionalni efekt koji su ti događaji ostavili na Kerouaca, koji ih, ponesen strastvenim lutanjima, pripovijeda kao refleksiju vlastitih osjećaja. Dean je Salov brat, prijatelj i njegov alter ego, kreacija veća od života, odnosno onog što je Kerouac u zbilji mislio da bi mu život mogao i trebao ponuditi. Vjerojatno je stoga ublažio ili posve eliminirao sve elemente koje bi upućivali na Cassadvjevo često bavljenje kriminalnim radnjama, zaboravljajući čak i krađu pisaćeg stroja, prve akcije koju je Neal poduzeo kad je odlučio postati pisac.PROVJETRAVANJE AMERIČKOG SNANapor i stresovi koje je Kerouac pretrpio između 1948. i 1951., kada je bezuspješno pokušavao stvoriti Na cesti, potpuno su nevidljivi u romanu. Sebe je portretirao kao mladog naivnog pisca koji mirno radi svoj posao, pred kraj romana objavljuje prvu knjigu i ženi se Joan, djevojkom »čistih i nevinih dragih očiju koje sam neprestano i tako dugo tražio«, koju je napustio čim je završio s ispisivanjem velike role papira, nazvane Na cesti.Roman se može čitati i kao pokušaj Sala Paradisea da u praksi provjeri istinitost »američkog sna«, i to tako da slijedi primjer Deana Moriartvja. Dean je ostvarenje tog sna. Na margini društva, Moriartv nema iluziju o kraju ceste. No taj kraj predviđa za lakovjernog Sala. »Vidiš, čovjek postaje stariji i neprilike se gomilaju. Jednog ćemo dana ti i ja zajedno hodati nekom sporednom uličicom u sumrak i prevrtati po kantama za smeće. (...) A zašto ne, stari? Naravno da hoćemo ako želimo, i tako dalje. Nema ništa loše u tome da čovjek tako završi. Provedeš čitav život trudeći se da ne ometaš želje drugih, uključivši političare i bogataše, i nitko ne smeta tebi i mirno voziš i radiš što hoćeš. (...) Kakva je tvoja cesta, čovječe? - svetačka cesta, luđačka cesta, dugina cesta, brbljava cesta, bilo kakva cesta. To je cesta koja vodi bilo kamo, za bilo koga, bilo kako. Kamo-koga-kako.« Za Sala je njegov prijatelj Moriartv »posvećeni duh« koji u svojem posjedu ima ključ koji otvara vrata tajnovitih mogućnosti iskustva u punoj raskoši.335Iako je svoju prvu tipkanu verziju smatrao konačnom, ipak je nekoliko puta pretipkao roman. Originalna rola je sačuvana, a javnosti je za sada dostupan samo njegov uvodni dio, za koji se može utvrditi da je blizak objavljenoj verziji. Njegova virtuozna jezična vještina došla je do izražaja i u prvoj verziji. Iz originalne verzije izbacio je sve dijelove koji su se odnosili na smrt njegova oca, a na njihovo mjesto ubacio je razvod s prvom ženom, promijenio je i imena svih stvarnih osoba i mjesta da bi se zaštitio od tužbi za klevete. Izbacio je i dijelove koji su opisivali Ginsbergovu i Cassadvjevu homoseksualnu vezu.Počeo je prepravljati rukopis gotovo odmah nakon što ga je napisao. Kad je Ginsberg literarnom agentu ponudio Na cesti, ovaj se požalio da je na takvom rukopisu nemoguće raditi urednički i korektorski posao, a kasnije je zatražio i neke promjene. Kerouac, koji je tvrdio da hoće »čistu cestu bez zavoja«, odbija bilo kakve promjene. No tad su mu se u glavi počele rađati svakakve dvojbe. Stara nesigurnost i sumnja u vlastiti rad počeli su se vraćati. U jednom trenutku čak je ozbiljno razmišljao da roman podijeli na dvije samostalne cjeline - jednu o Salu Paradiseu, a drugu o Deanu Mo-riartvju.Nakon gotovo četiri godine opsjednutosti rukopisom postajao je sve nepravedniji prema svom djelu - činilo mu se da nije uspio dobro prikazati336sve dimenzije Cassadvjeva lika kao arhetipskog »heroja noći na zapadu«. Čini se da su ga ta razmišljanja navela na pisanje još jedne knjige o Cassadvju - romana Visions of Coddy. Napisao ga je novootkrivenim stilom »spontane proze«, u kojem je Neala/Deana preimenovao u Codvja Pomerava.Neal na nebesima - s djevojkom u starom automobilu, kako tvrdi jedna od njegovih supruga Carolyn Cassady. Snimio: Allen GinsbergZa rukopis romana Na cesti početkom 1953. zainteresirao se ugledni kritičar Malcolm Cowley, vanjski savjetnik u uredništvu Viking Pressa. Kerouac mu je poslao obje verzije. Cowleyu se ipak više svidjela ona prva »iz role«. Visions of Cody, ustvrdio je, ima izvrsno napisanih dijelova, iako

Page 160: Jack Kerouac - Na Cesti

boluje od akutnog pomanjkanja priče.Poznat po knjizi u kojoj je dao briljantnu analizu američkih pisaca izgubljene generacije, Cowley je osjećao dodatnu simpatiju prema Kerouacu kao glasnogovorniku nove, ali slično izgubljene, skupine Amerikanaca. Viking Press nije prihvatio njegov prijedlog za objavljivanje romana, bojeći se tužbi za klevete, no ponudili su Kerouacu skroman predujam za tek nastali roman Maggie Cassidy. Kad je čuo koliki je predujam dobio Holmes za svoju knjigu Go, Kerouac se uvrijedio, a pošto ga je već ranije razljutilo što Viking Press ne želi objaviti Na cesti, odbio je s njima dalje pregovarati.Cowley je i dalje nastavio navijati za Kerouaca i jedna njegova preporuka dovela je do objavljivanja dijela rukopisa Visions of Cody, koji je opi-337šivao jazz svirke u San Franciscu i Chicagu. Pod naslovom Jazz beat generacije (Jazz of the Beat Generation) taj se dio 1955. pojavio u časopisu New World Writing. To je bilo prvo što je Kerouac objavio od prvijenca. Cowley je savjetovao Kerouacu da promijeni naslov romana Na cesti. Kerouac ga je nevoljko promijenio u Beat generacija (The Beat Generation), a Cowley je gotovo silom natjerao urednike iz The Pariš Review da objave jedan njegov dio, koji je za tu priliku naslovljen Meksikanka (The Mexican Girl). U prvom slučaju radi se o dijelovima 12. i 13. poglavlja prvog dijela konačne, tiskane verzija Na cesti, a druga priča sastavljena je od dijelova 10. i 14. poglavlja trećeg dijela romana.Martha Foley uvrstila je Meksikanku u svoju zbirku Najbolje kratke priče 1956. (The Best Short Stories of 1956). Uspjeh tog ulomka naveo je Cow-leya da rukopis ponovno ponudi Viking Pressu. Ohrabrila ga je i činjenica što je novi urednik Keith Jennison također bio pobornik novije Kerouacove proze.No to više nije imalo većeg utjecaja na Kerouaca. Godine čekanja obeshrabrile su ga, pa se bez rasprave prihvatio prepravljanja nekih dijelova, za koje mu je Cowley rekao da su preteški za praćenje. Sredinom prosinca 1956. ponovno je prepravio rukopis, izbacivši na zahtjev Viking Pressa sve što su oni ocijenili utuživim. Rukopis je konačno bio prihvaćen i stavljen u nakladnički plan za rujan 1957.Jack Kerouac, New York, 1953. Snimio: Allen Ginsberg338Zadnju korekturu rukopisa Kerouac nije vidio. Ono što je ušlo u knjigu vidio je tek nakon što je bila objavljena. Cowley mu je poslao autorske primjerke i napomenu da je dodatne promjene i kraćenja napravio jedan od urednika u Viking Pressu. Iznervirani Kerouac rekao je Ginsbergu da ga je »Cowley još jednom preveslao, ali je zato barem roman ispao gotovo posve nerazumljiv i nečitljiv«.Iako su ugledni New York Times i Village Voice u svojim promptno objavljenim recenzijama hvalili roman, počeli su i brojni napadi - i na Kerouaca i na bitnike. Pokret je nazivan »otpadničkom kulturom«, »pornografskom« i »kulturom drogiranih«. Optuživani su zbog širenja nepristojnih izraza i ponašanja, golotinje, homoseksualnosti te odbijanja građanskih normi ponašanja. Dio američke kritike pokušao ih je o(t)pisati kao »neiskrene i nemoralne delinkvente, ne bi li ih omalovažili u javnosti«. Herb Cean, komentator društvenih i kulturnih zbivanja u San Franciscu, pisao je o njima kao o »moralnoj zarazi koju predstavljaju mladi delinkventi, razni nezadovoljnici i bitnici«. Norman Podhoretz generaciju bitnika naziva »primitivcima, antiintelektualcima, neznalicama i lovcima na uzbuđenje«. Njihovo oduševljenje spontanošću i izvornošću života nazvao je maskom koja prikriva njihovo pomanjkanje zdravog razuma. Priznaje da beat znači revolt, prosvjed, ali ga ocjenjuje kao revolt duhovno zaostalih, kao prosvjed ljudi koji ne mogu razborito rasuđivati i zato mrze sve koji to mogu. U svojoj knjizi Growing Up Apsurd Paul Goodman ne odbacuje ideju o novom pokretu, no ne uzima ga ozbiljno. »Divno je što je beat generacija stvorila model kulture koji, ustajući protiv standardne kulture, stoji vrlo malo, a daje življe zadovoljstvo.« Suprotno od Podhoretza, zaključuje da principi na kojima bitnici grade svoja duhovna stajališta potječu iz klasičnog misticizma, no ne vidi način koji bi bitnike izvukao iz njihove vjere. »Takve preokupacije«, tvrdi Goodman, »samo su beznadne krajnosti u koje društvo tjera svoje osjetljive pripadnike.« Norman Mailer bitnike motri kao »buntovnike imperativne

Page 161: Jack Kerouac - Na Cesti

ličnosti. Izraz beat generacija uključuje i hipstere i bitnike«, tvrdi, navodeći razlike između njih. Bitnici su, prema Maileru, intelektualci, oni su mistici, neurotičari i pacifisti, »a hipsteri se vraćaju natrag u džunglu svijeta, gdje je moć cijena, a čovjekovo ja - oruđe.«No bilo je i onih koji u bitnicima nisu vidjeli samo puko zlo što se sručilo na njihovo licemjerno potrošačko društvo pedesetih. Gregory Corso U Varijacijama o generaciji napominje da su bitnici »humana generacija. Beat znači iz sebe izbaciti cjelokupno iskustvo, sagledati stvari onakvima kakve jesu. Beat ne znači slomljeni duh, upravo suprotno, to je produženje vječnog duha.« Ginsberg ih je opisao kao »one koji ne žele raditi za novac ili nositi oružje i biti vojnici da bi ubijali i prijetili, već kao pojedince koji žele misliti i vjerovati prema vlastitom nahođenju, javno iznoseći istinu, nadahnuti demokracijom.«339Kerouaca su uzrujavale brojne loše kritike njegovih romana, no nije prestajao pisati. Ubrzo su se pojavili: The Dharma Bums, Maggie Cassidy, Big Sur, The Subterraneans, Lonesome Traveler, Šatori in Pariš, Visions of Coddy, Book of Dreams, Mexico City Blues, Tristessa, Vanity od Duluoz, Visions of Gerard, The Scripture of the Golden Eternity i Desolation Angels.Jack Kerouac, Tangier, 1957. Snimio: Allen GinsbergTri godine nakon objavljivanja romana Na cesti konačno je prestao inzistirati na tomu da je roman slabiji od Visions of Cody. Pred kraj života želio je sve svoje romane vidjeti objavljene u seriji s jednakoobraznim koricama. Osim što je želio svim svojim likovima vratiti »prava« imena, »želio je iza sebe ostaviti policu punu knjiga i umrijeti sretan«. Umro je 21. listopada 1969. od želučanog krvarenja, posljedice alkoholizma, u četrdeset i sedmoj godini.I nakon njegove smrti Na cesti je ostao njegov najpopularniji i najcjenjeniji roman. U međuvremenu postao je američki klasik, baš kao i Pustolovine Huckleberryja Finna (The Adventures of Huckleberry Finn) Marka Twaina ili Veliki Gatsby (The Great Gatsby) Francisa Scotta Fitzge-ralda, koji također istražuju problem osobnih sloboda i propitkuju obećanja »američkog sna«.340VVilliam Burroughs i Jack Kerouac, New York, 1953. Snimio: Allen GinsbergIako je Kerouac želio »samo« napisati dobar roman o Americi, on ju je tim romanom zapravo znatno promijenio. I ne samo nju. VVilliam Burroughs svojedobno je zapisao: »Nakon 1957. roman Na cesti prodao je trilijune Levi's traperica, milijune automata za espresso kavu i američke klince poslao na ulicu... Literarni pokret beat generacije došao je točno u pravom trenutku i rekao nešto što su milijuni ljudi različitih nacionalnosti diljem svijeta već dugo čekali da čuju. No ne treba se zavaravati - čovjek nikome ne može reći nešto što ta osoba već ne zna. Otuđenje, izgubljenost, nezadovoljstvo, želja za buntom i potreba za slobodom već su bili tu kad ih je Kerouac izvukao na cestu.«Miroslava Vučić341KRONOLOGIJA ŽIVOTA JACKA KEROUACA1922. u Lowellu, 12. ožujka u 17 sati, rođen Jean-Louis Lebris de Kerouac, treće dijete Lea Alcidea i Gabrielle Ange (na grbu njegove obitelji zapisan je moto Aimer, Travailler et Souffrir - Ljubav, rad i patnja)1926. umire Kerouacov stariji brat Gerard; u Salt Lake Cityju 8. veljače rođen Neal Cassady; u Holvoku 12. ožujka rođen John Clellon Holmes; u Ne-warku 3. lipnja rođen Allen Ginsberg; objavljeni romani The Sun Also Rises Emesta Millera Hemingwaya (1899. - 1961.) i Look Homeward, Angel Thomasa Clavtona Wolfea (1900.-1940.)1939. Jack Kerouac završava Lowel High School1940. započinje Horace Mann School, upoznaje Edie Parker1941. radi kao nekvalificirani građevinski radnik, počinje studij na Columbiji1942. napušta Columbia University, radi kao mornar, počinje pisati The Sea Is My Brother; radi kao limarski naučnik u Pentagonu1943. prijavljuje se i biva otpušten iz vojske; radi kao brodski perač posuda1944. Edie Parker upoznaje ga s Lucienom Carrom koji ga predstavlja Allenu Ginsbergu i Williamu

Page 162: Jack Kerouac - Na Cesti

Burroughsu; Carr u samoobrani ubija Davida Kammerera; Kerouac ženi Parkerovu (rastaju se već sljedeće godine)1946. Leo Kerouac umire od raka; Jack počinje pisati The Town and the City; s VVilliamom Burroughsom radi na nikad objavljenom romanu And the Hippos Were Boiled in Their Tanks, u kojem pripovijedaju o ubojstvu Kammerera; Hal Chase upoznaje ga s Nealom Cassadvjem1947. prvo putovanje s Nealom Cassadvjem; počinje pisati prvu verziju On the Road; Neal upoznaje Carolvn Robinson, studenticu denverske kazališne akademije koja, iako ludo zaljubljena u Neala, upravo na njegov prijedlog najprije vodi ljubav s Kerouacom3431948. drugo putovanje s Nealom; završava The Town and the City, upoznaje se ' s John Clellonom Holmesom i u jednom razgovoru s njim prvi put upotrebljava termin beat generacija1949. piše A Novella of Children and Evil, The Myth of the Rainy Night, koji će kasnije preraditi u roman Doctor Sax; seli se s majkom u Colorado; vraća se s Cassadvjem u New York; Neal se u San Franciscu ženi Carolyn Robinson1950. objavljen The Town and the City; putuje u Denver odakle s Nealom odlazi u Meksiko; ženi se Joan Haverty1951. početkom godine Kerouac dobija od Holmesa na čitanje rukopis njegovog romana The Beat Generation (objavljen 1952. pod naslovom Go), a potom čita i rukopis Burroughsovog romana Junkie; Neal piše pismo o Cherry Mary; Kerouac 27. travnja završava pisanje konačne verzije On the Road; Carrov koker španijel pojeo zadnji dio role On the Road, pa ga je Kerouac morao ponovno napisati; rastaje se od Joan; završava u bolnici radi prevelike doze benzedrina; radi na Visions of Cody1952. nastavlja pisati Visions of Cody u Cassadvjevom domu u San Franciscu; piše Doctor Sax u Burroughsovom stanu u Mexico Citvju; putuje u Roc-ky Mountain (North Carolina) u posjet sestri Caroline; u Californiji i Meksiku piše October in the Railroad Earth; vraća se u New York; u North Carolini počinje pisati Book of Dreams; u Albanvju rađa se njegova jedinica Jan Kerouac koju je vidio samo dvaput u životu (prvi put su se sreli kad je imala devet godina i to na testiranju krvi, kojim je Kerouac bezuspješno pokušao osporiti očinstvo); 16. studenog u 77je New York Times Magazineu objavljen Holmesov tekst This Is The Beat Generation -to je bilo prvo objavljivanje Kerouacova termina beat generacija1953. u New Yorku piše roman Maggie Cassidy (o svojoj mladenačkoj romansi u Lowellu); upoznaje Malcolma Cowleya; putuje u Californiju, gdje radi kao kočničar vlakova; vraća se u New York i piše The Subterraneans (sebe je prikazao u liku Lea Percepieda)1954. posjećuje Cassadvja u San Joseu; upoznaje mladog zen pjesnika Garvja Snvdera i potom proučava budizam u New Yorku i Californiji; u San Franciscu piše San Francisco Blues, a u New Yorku i North Carolini biografiju Siddharthe (Buddhe) i druge tekstove o budizmu, koji će kasnije postati poznati kao Some of the Dharma i Wake Up1955. putuje u Meksiko i piše pjesmu Mexico City Blues te počinje roman Tri-stessa (o svojoj tadašnjoj djevojci - mladoj meksičkoj prostitutki ogrezloj u drogi); u listopadu prisustvuje javnom čitanju poezije nazvanom Six Poets at the Six Gallery, gdje Allen Ginsberg prvi put čita Howl! (u pjesmi postoji stih koji se odnosi na Neala Cassadvja: »N.C., tajni junak ovih pjesama«)1956. piše Visions of Gerard u North Carolini; putuje u Californiju, u Marin Countvju piše The Scripture of the Golden Eternity i Old Angel Midnight; radi u Šumskoj službi za otkrivanje požara u Mr. Baker National Fore-344stu, gdje vodi dnevnik koji će kasnije postati prvi dio knjige Desolation Angels (u tom i nekim kasnijim romanima sebe predstavlja u liku Jacka Duluoza); vraća se u New York1957. putuje u Tanger (Maroko), gdje s Ginsbergom pretipkava i priprema za objavljivanje Burroughsov roman Naked Lunch (Kerouac je dao ime tom romanu); seli u Orlando s majkom; objavljen On the Road; u Orlandu piše The Dharma Bums, roman o uspinjanju na Yosemite 1955. s Gar-yjem Snvderom;1958. kupuje kuću u Northportu; objavljeni The Dharma Bums i The Subterra-neans; počinje pisati

Page 163: Jack Kerouac - Na Cesti

bilješke za Lonesome Treveler; Neal Cassady osuđen na pet godina robije u San Quentinu zbog posjedovanja marihuane; Herb Caen, kolumnist San Francisco Croniclea, u svojem tekstu od 4. travnja skovao riječ bitnik (beatnik, nastavak -nik preuzeo je od tek lansiranog sovjetskog satelita Sputnik, koji je strahom od crvene opasnosti ispunio srca mnogih Amerikanaca)1959. preuzima ulogu pripovjedača u eksperimentalnom filmu Roberta Franka Puli My Daisy, snimljenom u New Yorku prema Kerouacovoj drami 77ze-Beat Generation; počinje pisati kolumne za magazin Escapade; objavljeni Doctor Sax, Mexico City Blues i Maggie Cassidy; putuje u Los Angeles da bi se pojavio u televizijskoj emisiji Stevea Allena, objavljuje ploču Poetry For The Beat Generation, na kojoj govori nekoliko kratkih pjesama uz klavirsku pratnju Stevea Allena, a zatim i ploču Blues and Haikus na kojoj s Al Cohnom i Zootom Simsom čita haiku pjesme1960. objavljena zbirka Book of Dreams; boravi u Bixby Canyonu (Big Sur); pati od prekomjerne konzumacije alkohola i proživljava nervni slom; vraća se u New York; objavljeni Lonesome Traveler i Tristessa; po njegovu romanu snimljen istoimeni igrani film The Subterraneans1961. seli s majkom u Orlando; putuje u Meksiko, gdje piše drugi dio Desolation Angels; pokušava se riješiti ovisnosti o alkoholu i na Floridi piše Big Sur; oknjižen scenarij za film Puli My Daisy1962. seli s majkom u Newport, gotovo da ne izlazi iz kuće i pije ogromne količine jeftinih slatkih vina; objavljen Big Sur1963. objavljen Visions of Gerard1964. umire Caroline Kerouac; seli s majkom u St. Petersburg na Floridi; u New Yorku upoznaje gurua hipi pokreta Kena Kesevja (poznat i kao autor romana One Flew Over the Cockoo's Nest), koji psihodeličnim autobusom, koji je nazvao Further - vozač autobusa je Neal Cassady, kreće na svoj put po Americi. Taj narco-trip opisan je u knjizi The Electric Ko-ol-Aid Acid Test novinara Toma VVolfea, a »kauboj Neal« spominje se i u pjesmi The Other One legendarne rock skupine The Greateful Dead1965. putuje u Francusku, na Floridi piše Šatori in Pariš i nastavlja raditi na romanu Pic (dovršio ga pred smrt); objavljen Desolation Angels3451966. objavljen Šatori in Pariš; seli u Hvannis s majkom koja u to vrijeme preživljava srčani udar, ženi' se Stellom Sampas, sestrom svog prijatelja iz djetinjstva, pjesnika Sebastiana Sampasa koji je herojski poginuo u Drugom svjetskom ratu (o tome pisao u The Town and the City)1967. s majkom i ženom seli se u Lovvell; piše Vanity od Duluoz1968. u San Miguelu De Allende (Meksiko) 4. veljače umire Neal Cassadv (dan prije, odjeven samo u majicu kratkih rukava i traperice, Cassadv je, vraćajući se pješice s divljeg tuluma u grad udaljen oko dvadeset i četiri kilometra, pijan zaspao u pustinji. Te noći padala je hladna kiša i kad su ga prijatelji ujutro našli nije mu više bilo spasa - već je bio u komi); objavljen Vanity od Duluoz, Kerouac putuje Europom, a na povratku seli s majkom i ženom u St. Petersburg na Floridi1969. umro 21. listopada u St. Petersburgu; sahranjen 24. listopada u Lovvellu uz klasični katolički obred; svu imovinu i autorska prava oporučno ostavio majci1971. objavljen Pic i zbirka Scattered Poems1973. objavljen Visions of Cody /1977. objavljena zbirka Heaven and Other Poems; Bob Dylan pjeva nad Kerou-acovim grobom u filmu Renaldo and Clara1988. u Old Savbrooku 2. ožujka umire John Clellon Holmes1992. objavljena zbirka pjesama Pomes Ali Sizes1993. objavljeni Old Angel Midnight i Good Blonde & Others1994. Francis Ford Coppola najavljuje da će snimiti film On the Road1995. objavljeni Book of Blues i Selected letters; 1940.-1956.1996. glumac Johnny Depp kupuje otrcanu Kerouacovu jaknu za deset tisuća dolara1997. objavljeni Wake Up i Some of the Dharma kao posebno izdanje budističkog magazina Trycicle; u Kerouacovu čast objavljena dva CD-ROM-a A Jack Kerouac ROMnibus i Kicks Joy Darknes, koji sadrže neobjavljene fotografije, snimke Kerouacova glasa i nastupe brojnih alternativnih umjetnika, rockera i glumaca (Ginsberg, Burroughs, Johnny Depp, Mi-chael Stipe,

Page 164: Jack Kerouac - Na Cesti

Patti Smith, Joe Stummer...); u Edinburghu postavljena kazališna predstava 77ze Kerouac Triangle po autobiografiji Nealove udovice Carolyn Cassady naslovljenoj Off the Road: My Life with Cassady, Kerouac and Ginsberg; 5. travnja u New Yorku umro Allen Ginsberg; 2. kolovoza u Lawrenceu umro VVilliam Burroughs; Carolyn Cassady, stara 73 godine, provodi nekoliko tjedana s Romanom Coppolom (sinom Francisa Forda) kao savjetnik na scenariju za film On the Road i otkriva da je Neal na jedan davnašnji upit što misli o tom romanu neobavezno ustvrdio: »Pa i nije baš nešto posebno, više mi se sviđa Proust.«Josip Horvat346

KAZALO

PRVI DIO ............................................. 5DRUGI DIO ........................................... 113TREĆI DIO ........................................... 185ČETVRTI DIO......................................... 255PETI DIO............................................. 311Strastvena potraga za cestom bez zavoja (Pogovor)........... 319Kronologija života Jacka Kerouaca........................ 343

Do sada objavljeno u biblioteci Best:Andy McNab Bravo Two Zero(Bravo Two Zero; s engleskoga preveo Vlado Opačić)Andy McNab Izravna akcija(Immediate Action; s engleskoga preveo Vlado Opačić)Jane Austen Razum i osjećaji(Sense and Sensibility; s engleskoga preveli Berislav Grgić i Mignon Mihaljević)Jane Austen Emma(Emma; s engleskoga prevela Vjera Balen-Heidl)Amy Tan Žena boga kuhinje(The Kitchen God 's JVife; s engleskoga preveo Vlado Opačić)Anita Brookner Korak u život(A Start in Life; s engleskoga prevela Nada Soljan)Anita Brookner Hotel na jezeru(Hotel du Lac; s engleskoga prevela Nada Soljan)Kazuo Ishiguro Na kraju dana(The Remains of the Day; s engleskoga prevela Nada Soljan)Goran Tribuson Noćna smjenaGoran Tribuson Ruski ruletZvonimir Majdak KćerkaU pripremi:JANE AUSTEN U HRVATSKOM PRIJEVODUPonos i predrasude(Priđe and Prejudice)Northangerska opatija(Northanger Abbey)Uvjeravanje(Persuasion)Mansfieldski park(Mansfield Park)

Page 165: Jack Kerouac - Na Cesti

- U pripremi: -Anne Tyler Ladder of Years(Ladder ofYears; s engleskoga prevela Maja Zaninović)Frederick Forsyth Operacija Sakal(The Day of the Jackal; s engleskoga prevela Blanka Pečnik-Kroflin)Peter Carey Oscar & Lucinda(Oscar & Lucinda; s engleskoga prevela Nada Soljan)TARGAZagreb, Ivanićgradska 22 Tel.: 23 39 612, 23 32 753Za nakladnikaČedomir ZubovićTehnički urednikLajos MolnarKorektoricaPaula ŽupanRačunalno oblikovanje knjige Denona d.o.o., ZagrebIzrada fotolita Sand, ZagrebTisakTARGA-TISKARAZagreb, Ivanićgradska 22Naklada: 500 primjerakaZagreb, 1997.CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučiliušna knjižnica, ZagrebUDK 820(73)-31=862KEROUAC, JackNa cesti / Jack Kerouac ; s engleskog prevela Nada Soljan. - 1. hrvatsko obnovljeno izd. - Zagreb : Targa, 1997. - 352 str. : ilustr.; 24 cm. - (Biblioteka Best; sv. 13)Prijevod djela: On the road. - Str. 319-341: Strastvena potraga za cestom bez zavoja / Miroslava Vučić. - Str. 343-346: Kronologija života Jacka Kerouaca / Josip Horvat.ISBN 953-186-032-7971028011540005020»Narodne novine«, Zagreb - (106) 110735