ja dioklo jupitrov sin - veljko barbieri

Novi roman Veljka Barbierija JA DIOKLO JUPITROV SIN nova je romansirana biografija cara Dioklecijana

posljednjeg rimskog Gospodara i Boga, prepričana, uz mnoštvo novih podataka iz njegova života, na

iznimno književan način. Tako je i prvi roman Dioklecijan naišao na dobar odjek kako kod kritike, tako i kod

čitatelja, a dobio je i prestižnu nagradu Matice Hrvatske August Šenoa za najbolju knjigu 2006. godine,

prema riječima samog autora upravo nedostatak književne fabulacije i razmjerna neujednačenost između

povijesnih činjenica i pripovijedanja, koje su pomalo potisnule literarni naboj careve biografije, potaknuli su

ga na, u našoj novijoj književnosti, neuobičajen pokušaj da se upusti u pustolovinu pisanja novog romana s

istom temom i o istoj osobi. Pa ipak, ma koliko bio neuobičajen u nas, u europskoj književnosti spisateljski

nagon da se dublje osmisli vlastito djelo nije usamljena pojava. Samo je Robert Graves napisao i objavio tri

inačice romansirane biografije o caru Klaudiju pod različitim imenima, a slavna Margarete Yourcenard svoje

je Hadrijanove memoare pisala i objavljivala čak četiri puta kako sama piše u pogovoru tom svom

najpoznatijem romanu i djelu. Da lakoma ma dam Camus nije posthumno objavila Sretnu smrt, nikad ne

bismo saznali da je znameniti Camusov Stranac imao prethodnu verziju s kojom je autor bio toliko

nezadovoljan daje odlučio nikad ga ne objaviti. Tek iz Goetheove i Schil lerove prepiske doznajemo kako su

izgledale prve verzije Fausta i Razbojnika i koliko su autori bili nezadovoljni s njima. Na tom tragu i

Barbierijev je Dioklo novo književno djelo, obogaćeno mnoštvom zapleta i novih obrata u samoj strukturi

romana te se u poplavi suvremenih romana svakodnevice izdiže kao pravi književni odgovor na sve

prisutniju žurnalizaciju naše književnosti i kao iskreni povratak onoj vječnoj odrednici svake istinske proze,

umijeću pripovijedanja.

VELJKO BARBIERI

JA DIOKLO

JUPITROV SIN

VELJKO BARBIERI

JA DIOKLO

JUPITROV SIN

AGfM

Zagreb 2008

SADRŽAJ

I. POGLAVLJE

PROROČANSTVO IZ GALSKE KRČME 9

II. POGLAVLJE

CAR I POKLOPAC SARKOGAFA 42

III. POGLAVLJE

Generated by Foxit PDF Creator © Foxit Softwarehttp://www.foxitsoftware.com For evaluation only.

POŽAR I GALERIJE 61

IV. POGLAVLJE

MAKSIMIJANI SABOR U KARNUNTU 82

V. POGLAVLJE

ČEMPRESI I ROĐENJE DVOGLAVOG ROBA 129

VI. POGLAVLJE

PROB NAPOKON AUGUST IVALER1NOVA SMRT 163

VII. POGLAVLJE

ČOVJEK IZ NIKOMEDIJE 187

VIII. POGLAVLJE

SFINGAIALEKSANDRIJA 213

IX. POGLAVLJE

NACRT NA ODERANOJ KOŽI 234

X. POGLAVLJE

ANTIOHIJSKI MITRA 253

XI. POGLAVLJE

KARAUZIJEVAIALEKTOVA BUNA 262

XII. POGLAVLJE

EDIKT 274

XIII. POGLAVLJE

PRISKAIVALERIJA 299

XIV. POGLAVLJE

ROMA VICTRIX 326

XV. POGLAVLJE

TRIJUMF 342

XVI. POGLAVLJE

ROMA DEFECTA 356

XVII. POGLAVLJE

POVRATAK 378


XVIII. POGLAVLJE

PUTEM PREMA ISTOKU 395

XIX. POGLAVLJE

PALAČA GROBNICA 407

KRONOLOGIJA ŽIVOTA I VLADANJA IMPERATORA CEZARA GAJA AURELIJA VALERIJA DIOKLECIJANA

AUGUSTA 431

Još jedanput posebno zahvaljujem gospođi Alki DomićKunić, barba Marinu Zaninoviću, prijatelju Jošku

Belamariću, ovaj puta ponajprije i prijatelju Nenadu Cambiju, koji su mi svi svojim stručnim savjetima

pomogli u pisanju ove nove romansirane biografije cara Dioklecijana, posljednjeg rimskog Gospodara i

Boga.

Makarska, 10. srpnja 2008.

I. POGLAVLJE

PROROČANSTVO IZ GALSKE KRČME

DAN JE POČEO DOBRO. Spavao sam bez snoviđenja i dočekao ljetnu zoru koja je svježa i orošena okrijepila

moj onemoćali i zazidani svijet. No opu štanje je bilo kratko jer preda me su odmah nakon kratkog doručka

u tri kliniju doveli dva optužena oslobođenika koji su radili već godinama na velikom gradilištu palače. I to za

vrijeme uobičajene svakodnevne vladarske jutarnje audijencije u velikoj prijamnoj dvorani, obavijesne

raspre koja se ponavlja svakog dana i koja uglavnom više nalikuje razgovoru nekog vlasnika malo veće

latifundije sa svojim podložnicima, slugama i robovima nego na jutarnji prijavak jednom bivšem caru i Bogu,

pa makar je on po svojoj volji prije dosta godina odstupio s prijestolja. Tako su mi, kao da je o nečem

prevažnom, priveli ta dva oslobođenika dva meni dobro poznata vrsna graditelja i klesara s Istoka, koji su

među probranim majstorima stigli prije više od desetljeća na veliko gradilište moje palače, mojeg konačnog

odredišta, moje grobnice uz obalu zavičajnog mora. Nekog Grka Filotasa i nekog Maloazijca Zotikosa, koji su

se po dubokom uvjerenju predradnika usudili oskvrnuti velika Sjeverna vrata, uklesavši svoja imena na

stražnjoj strani stupa, jedan na velikom kapitelu, a drugi u samom podnožju, umetnutog nešto malo

zapadnije od njih, na samom pročelju vanjskog zida. Zbog toga su jutros svi zajedno, i predradnik i nesretni

majstori okruženi mojom uspravnom, nepomičnom stražom, ležeći povinuti tu preda mnom gotovo u

svitanje, pokušali svaki na svoj način predočiti razmjere tog oskvrnuća ili možda tek iskrene želje da se na

kamenu carske palače jednog boga, pa makar posrnulog boga, ostavi vlastiti trag u vječnosti.

Nakon što sam ih po običaju pustio da čekaju onako pognute, dao sam riječ uvijek naglom Fulgenciju Numi,

glavnom predradniku u tom dijelu palače.

- Kakav se to strašan zločin zbio Fulgencije da mi već u rano jutro pokušavaš pokvariti dan?


- Ova dvojica Gospodaru su razlog što te uznemiravam. Ova su se dvojica nitkova drznula upisati

svoja imena na tvoj stup i tako počinila neprijeporno oskvrnuće. Zbog tog samovoljnog zlodjela i svetogrđa

Gospodaru zaslužuju kaznu koja im pripada. Neka budu drugima za primjer.

Namrštio sam se, ali ne zbog tog, kad bih promislio kao čovjek, ipak bezazlenog čina, premda sam slične pa i

manje prijestupe, potaknut vlastitim božanskim bjesomučjem, znao surovo kazniti, nego zbog Fulgencijeve

drskosti da od mene traži da tu, odmah, u rano jutro, odlučim i presudim u pogledu jednog događaja i

jednog tako nevažnog propusta, i to takvim oštrim tonom, i na tako neprikladan način. Uostalom, Fulgencije

ih je sam izabrao i upisao u liste najamnika još onog davnog trena kada sam mu zapovjedio da na moje

gradilište dovede samo najprokušanije majstore, što je značilo i najbolje. A takvima sam, a to je Fulgenciju

bilo dobro poznato, često znao progledati kroz prste. Pa što je onda Fulgencije htio ovog loše izrabranog

trena poslije samog svitanja? Kao da je bunovan i još k tomu mamuran od vidljivo burne noći, i stoga još

potpuno nepribran i bijesan, a i ljubomoran na njih dvojicu i njihovu neprijepornu vještinu zaboravio da sam

oduvijek unatoč prigovorima, ponekad i opravdanim i ozbiljnim upozorenjima mojih savjetnika, arhitekata i

predradnika, na svim mojim gradnjama, prilikom podizanja svih mojih brojnih građevina i spomenika, bio

više na strani dobrih meštara, pa bih oni i bivši robovi ili najamnici, ma koliko oni ponekad u svom

koristoljublju i počinili potvoru ili zlodjelo, nego na strani onih koji su me pljačkali, često upravo predradnika

i voditelja gradnje, ili onih, a tih je bio veći broj, koji su me snujući prevratničke snove i očekujući moj pad

okruživali desetljećima.

- Ne gnjavi me Fulgencije. Mogao bi ti završiti gore od ova dva lakomi slenika. Jer što je to tako loše u

njihovu činu da u samu zoru od mene tražiš da ih strogo kaznim.

- Vrata i zidine su oskrvnjeni Gospodaru, oskvrnjena je i cijela palača. Pa sam si zapovjedio da osim

tvog božanskog imena i božanskih imena tvojih božanskih roditelja i tvoje obitelji nijedno ime ne bi smjelo

biti upisano na kamenu tvog počivališta. No oni su i prije prkosili tvojim zapovijedima i ovo im nije prvi put

da su se drznuli usprotiviti tvojim odlukama, ali i meni, tvom sluzi, koji samo izvršavam tvoju volju božanski

Jovije.

Pogledao sam ga onako polupognutog dok su mu iz sjene sijevale oči zapaljene od zlovolje.

- Ako sam to jednom i zapovjedio, nisam mislio na bezazlene uklese upisane krišom, i to na mjestu

gdje ih nitko ne može vidjeti. Pa što ti misliš Fulgencije, koliko je takvih krišom upisanih imena rasuto po

kamenu palače?

- Ali gospodaru ja sam ih vidio, vidjeli su ih i neki od klesara koji s njima rade. Oni su tako oteli dio

tvoje vječnosti.

Uporno je i preuzetno nastavio tako da sam ga odmah prekinuo i zapovjedio da me ovako rano ujutro ne

naziva Jovijem, a onda se okrenuo dvojici majstora.

- Hajde Zotikose i Filotase, da čujem što imate reći o cijeloj ovoj zgodi.

U ime obojice odgovorio je stariji, Zotikos.

- Naš božanski Gospodaru i sine Zeusov, Amonov, Mitrin i Jupitrov, kako te već tvoji nebeski roditelji

slave i nazivaju. Radimo na tvojoj palači od početka. Poznat nam je gotovo svaki kamen koji smo ugradili,

svaki dovratak i vrata koja smo podigli, čak i temelji tvog božanskog hrama i vječnog počivališta odakle ćeš

zauvijek vladati nose tragove naših dlijeta i naših ruku. Stoga budi uvjeren da smo samo zbog zahvalnosti


prema tebi i tvom djelu zaželjeli ostaviti skromni trag svojeg sitnog sudioništva u tvojoj plemenitoj i

nadahnutoj nakani da sagradiš ovu palaču kojoj nema premca i koja je dostojna sina najvišeg boga rimskog.

Nismo željeli ništa oskvrnuti, a još manje tebi nešto oduzeti.

Tada je opet planuo Fulgencije, još razjareniji što sam toj dvojici, po mom uvjerenju koje nisam skrivao,

vjernih i radišnih meštara, dao priliku da se opravdaju.

- Kakav trag, kakvo sudjelovanje u sjećanju? Željeli ste našem Gospodaru oduzeti djelić vječnosti koja

pripada samo njemu i u koju se nitko ne smije uplitati, a još manje drznuti se da je skrnavi dlijetom i na njoj

nedodirljivoj ostavlja vlastiti trag.

Pa je opet pretjerao onako bijesan i natjerao me da se teško uspravim na prijestolju.

- Dosta Fulgencije. Tko može drugome ukrasti vječnost? A ako misliš da nekoga od zaborava može

spasiti njegovo uklesano ime, ma koliko velikim i kićenim slovima bilo utisnuto u kamenu, varaš se. Pogledaj

samo što se sada događa po mom nekadašnjem carstvu. Ruše moje spomenike, moje kipove, brišu moje

ime gdje god stignu... I ti svejednako misliš da ću zbog toga postati smrtan, a ova dva vrijedna meštra

besmrtnici, i to iz pukog razloga što su krišom htjeli ostati zapamćeni, možda zapamćeni na krvi način, ali

ipak zapamćeni, makar po imenu, koje ni danas ne znači mnogo.

Svi smo na tren ušutjeli. Njih je svakog na svoj način zbunila nedoumica koju su izazvale moje riječi, a mene

je opet načela zlovolja. Kratku je tišinu tada razbio moj reski glas, koji se u nju zabio kao klesarsko dlijeto i

onda se odbio od do tada uglačane i neoskvrnute plohe kamena.

- Pustite me na miru i odmah na posao. Na skele i nadgrađa na tim istim, kako ti kažeš, oskvrnutim

vratima Fulgencije. Pobrinite se da ih što prije dovršite umjesto da se sporite i tužakate. A imena ne brišite,

neka u ovoj obamrloj palači i grobnici koja me već očekuje ostane zapamćen barem jedan titraj pravog

života.

Otpustio sam ih i oni, prestrašeni mojim riječima i kaznom koja bi se iz njih mogla okomiti na svakog od njih,

odmah tu, tog istog časa, podjednako na predradnike i klesare, ako me samo nastave gnjaviti, napustili su

dvoranu, naguravani i tjerani mojom stražom i mojim domesticima, a ja sam se, čim sam ostao sam, miran

kao da do maločas nisu bili tu, uputio na terasu nad morem, na moj kriptoportik čija je kamena terasa već

blistala na jutarnjem suncu.

Kad sam prišao plohi pod jednom od volta i pogledao more onako na mreškano milijunima sitnih valova koji

su tjerali jedan drugoga, sve mi se na čas smračilo. Kao da iščitavam ispisana imena na pučini vremena svog

života i vladanja, koja su se sada uspinjala po kamenu palače kao da je žele obilježiti kako su obilježila i

povijest mog života, i na njoj ostaviti svoj do tada nevidljivi i bezimeni trag. A onda se odjednom u meni i

oko mene sve opet smirilo. I to isto more i taj isti, ukrižanim crtovljem nagri ženi kamen. Opet je postao

prazan taj tako glatki kamen na ogradi, gladak kao mirno more. To more bilo je kamena ploča od carskog

porfirija koja me poklopila kao da su na mene navalili poklopac sarkofaga. Taj glatki kamen žario je i gorio

od topline i spalio oči maloj crnoj voluharici koju sam maločas, odmah nakon audijencije, našao mrtvu na

tom istom kamenu, nakon njezine posljednje noći i onog pogubnog putovanja od najtamnijeg mraka uoči

svitanja do brzog ubilačkog jutarnjeg sunca. Ono ju je ugrizlo svjetlošću i probilo je kao užarenom iglom.

To kameno more, ono isto kao na mome mauzoleju, hramovima, ovdje na kriptoportiku,kao dolje na

Peristilu, u palači i podrumima, ipak je izdajnički prošarano, ispod prividno uglačane opne, tisućama gotovo

nevidljivih rupica i većih utora koje je za sobom ostavilo klesarovo dlijeto. Iskucano minijaturnim izbama,

sitnim kamenim maternicama u kojima se i danas kote zavjerenički planovi, uz stotine malih napuklina i


pukotina zapečaćenih u kamenom tkivu, kao rijeke niz koje hitaju brze veslarke ubilačkih namjera, koje će

potom doploviti s tog kamenog mora i sasjeći me ovako ni mrtva ni živa pred mojim vlastitim pragom,

oltarom i žrtvenikom. Također kamenim, klesanim i glatkim, na kojemu će poslije žrtvovati janjce.

Poteći će krv cijedeći se s runa u iste skrivene izbe i potoke, iznutrice će zamastiti globulinom i lojem

haruspikove ruke i on će po njima, pred tim usjajenim i izdajničkim oltarom i još drhtavom utrobom

životinje, hinjenom nadahnutošću proricati moju već dogovorenu sudbinu koja vreba iza vratnica Elizijskih

poljana, kojima ću, kad budem mrtav, proći kao Jupitrov sin. Takva će, uvjeravam samoga sebe pod ovim

jutarnjim i kasnim, ali jarkim listopadskim suncem, koje i samo miriše na tek otrgnute grozdove i mlado

vino, biti moja smrt.

Odjednom se iza mojih leđa nešto tiho pomaklo, zašuštalo kao daje za plesalo suho lišće. Osjetio sam kako

mi se oprezno približava. No nije to bio moj odsutni trenutak niti Ona koja me svejednako očekuje. To je

šuštala lanena tunika mog liječnika Kalimaha koji mi se tako tiho prikrao kako me ne bi prenaglo trgnuo iz

premišljanja. Ali kao i svaki put, kada mi se tako približi i od svoje pretjerane obazrivosti zaboravi sva moja

upozorenja, samo me još više prenuo.

- Što ti je, što se šuljaš kao lupež, koliko sam ti puta već rekao, nemoj mi se više nikada ovako

prikradati, ni kad sam sam ni kad otpustim stražu.

- Oprosti Gospodaru, nisam te mislio uznemiriti.

- Uznemiravaš me! Zar ne vidiš da želim biti sam?

- Sunce je jako, a tebe nema gotovo od jutarnjeg prijavka, uznemirili smo seijaiKlaudije.

Nisam mu ništa odgovorio zato što sam dobro znao uzroke njihove zabrinutosti. Grk, moj liječnik, i Klaudije

Eustenije, moj tajnik, već mjesecima naslućuju kamo plove moje misli, kao da i oni slijede trag onih hitrih

ubilačkih veslarki u porama klesanog kamena.

- Gospodaru, on me i uputio da bi možda mogao biti ovdje. Pa ipak, poslušaj njega kad već ne ćeš

mene. Ne bi se smio toliko izlagati suncu.

Na čas sam se opet vratio na zapaljeni kriptoportik.

- Kakve to sunce ima veze s tvojim šuljanjem.. i kakva istinska zabrinutost ima veze s vašim

zajedničkim svakodnevnim zanovijetanjem. Pustite me već jedanput na miru. Ti se bavi liječenjem, a

Klaudije neka brine o svojim spisima i računima, a ne o meni i mojim sjenama na suncu.

No Kalimh se nije dao tek tako pokolebati...

- Gospodaru, nije samo sunce što nas brine.

- Dakle, nisu u pitanju samo moje sjene?

Uozbiljio se, a onda je na samo njemu znan način skupio kožu oko usana, kao uvijek kad bi se zbog nečega

zabrinuo.

- Već duže vremena vrebaš na samoga sebe. Moraš si dati malo oduška, ponekad predahnuti. Stalno

nešto premišljaš, uživljavaš se u budućnost, neki mračni završetak umjesto da uživaš u svakom danu, u

svakom svom postignuću. Osvrni se, uživaj i u ovoj palači kojoj nema premca.


- Sasvim suprotno Kalimaše. Ja ne mislim o koncu, ja naprotiv u sebi obnavljam ono davno jučer.

Danas ili sutra, sasvim je svejedno, ja ću se opet vratiti na početak. U onaj dan kada se Dioklo pretvorio u

Dioklecijana, sirotan u cara. U onaj tren koji je oduvijek bio obilježen lošim znamenjem jer je sve počelo u

krvi, pa eto, naslućujem, u krvi mora i završiti.

Kalimah se još više namrštio, pa je stao stiskati i opuštati kožu oko usta, i čas bi napučio, a čas opustio usne,

i dalje me motreći.

- Što me gledaš? Nisam ja šenuo pameću, ja samo očekujem čudo.

Tada se drznuo.

- Božanski Jovije, moj Gospodaru, to što ti očekuješ zove se smrt. Umjesto da još poživiš u miru i tako

se pripremiš da mirno prođeš kroz nebeska vrata, tih vratnica svoje besmrtnosti, ti iščekuješ nemoguće.

Kopaš po vlastitoj nutrini kako bi iz nje iskopao i pronašao Nju. No Ona ne stoluje na tom mjestu, za tvoju

smrt nema prostora u tvom duhu. A što se tiče čuda, slažem se s tobom Gospodaru, za božanskog sina smrt

je doista čudo.

Primirio me.

- Nisi me razumio, i ne zovi ne božanskim sinom, za to nema potrebe, dobri moj. Čudo o kojem

pričam već se odigralo. Ja samo prebirem po njegovim tragovima, zlatnim, grimiznim, plamenim i krvavim

kao ovo zapaljeno more. U njima je zapisana poruka tog čuda koje iščekujem i koje mi onako jasno

prorokuju haruspici, ali ipak zbog jedne važne okolnosti, netočno prorokuju! Ponekad to isto činite, na

gotovo isti način i ti i Kla udije. Ali zapamtite, krv i iznutrice žrtvovanih životinja nije ljudska i stoga ne može

govoriti o našem čudu. Naše čudo je i početak i kraj, i smrtno i besmrtno, i stalno je zatvoreno vrteći se po

kružnici sjećanja, na rubu prošlosti, na rubu sadašnjosti. I njemu je sasvim svejedno kojim ću vratnicama ja

proći, elizijskim ili nebeskim.

- Kako god ti to nazivao Gospodaru, ipak previše razmišljaš o nepredvidljivoj konačnici. Izvlačiš je iz

nevidljive sjene na vidjelo kao što to i sada činiš prateći svoju sjenu na tom za tebe prejakom suncu. Zbog

toga teško raspoznaješ što je sjena, a što osvijetljeno tijelo, pa čas kao da vrebaš tu sjenu, a čas kao da joj

želiš umaknuti.

- Naprotiv, Grčiću, naprotiv. Ja je stalno iščekujem. Miran onako kako sam je očekivao svakog

trenutka otkad sam postao car. Čak i prije dok sam se uspinjao svojim stubištem, Ona je vrebala, stalno

progoneći me, a ja sam je ipak dočekivao bez straha. Tako ću bez straha i otići svome ocu Jupitru, moj

Kalimaše. Barem hinim da će tako biti kako bih umirio sebe, kako bih vama podložnicima dao nadu, kako

bih možda osigurao preživljavanje novom Carstvu, koje sam prepustio nasljednicima, a koji su me u

konačnici ipak svi iznevjerili. Ali ne treba previše o tome umovati. Sasvim je sigurno da ću uskoro biti mrtav

kao što je već odavno mrtav onaj

Aper. Nakon sličnog ubojitog proročanstva one galske vještice u belgijskoj krčmi u Tungriju.

- To je već zapisano u svim životopisima i svim kronikama o tvojem vladanju Gospodaru. To je

prošlost, ali živa prošlost i božanski znak koji je najavio da će se u Dioklovu tijelu roditi Jovije, Jupitrov sin.


- Nikakav to nije bio znak, to je bilo okrutno, i slažem se s tobom živo, ali krvavo živo proročanstvo.

Krvavo od ljudske krvi, a ne od životinjskih iznutrica ili uklesanih i okrvavljenih imena. To probaj zamisliti Ka

limaše.

Pa sam zastao kao da hvatam zrak, a onda ga izravno upitao:

- Jesi li ikada ubio čovjeka?

- Nikada Gospodaru, ja sam liječnik, a ne vojnik.

- Pa možda se dogodilo, onako neočekivano, a da o tome prethodno nisi dobro ni promislio, da ti je

neki bolesni jadnik ili teški ranjenik umro na rukama zbog tvoje krive liječničke procjene. Zbog toga što si

nešto previdio, nešto što se poslije više nije dalo popraviti, pa si tako bez namjere, na neizravan način i ti

postao ubojica.

- Imaš pravo Gospodaru, dogodilo se to i više puta kad se bolje prisjetim premda se nerado prisjećam

tih nesretnih događaja. U početku sam očajavao, poslije se opravdavao, a na koncu sam se pomirio da je

tako moralo biti jer sam im prije svega želio pomoći i spasiti im život. No dogodilo se da sam im umjesto

oporavka ili boljitka, vlastitom krivnjom, pa ma kako se ona zvala, taj isti život za koji sam se do maločas

zajedno s njima tako žilavo borio oduzeo.

- I što bi činio nakon takvih iznenadnih i tvojom nepažnjom, dakle i krivnjom uzrokovanih smrti?

Pa je opet onako napeo usnice, a onda ih sklopio u kružnicu od mekog mesa kao da puše u vrelu juhu.

VELJKO BARBIERI: JA DIOKLO JUPITROV SIN

- Nakon takvih zahvata, dok mi je smrtonosna i nepromjenjiva činjenica ulazila polako u svijest, prao

bih ruke. Ako je bila riječ o smrti koja je uslijedila zbog krivog lijeka, oprao bih ih uvjeren da sam iz dubine

duše, iz iskrene nakane svojih liječničkih napora, želio doista postići dobro. A ako je bilo riječi o izravnim i tu

i tamo složenijim kirurškim zahvatima u kojima je moj nož parao njihovu utrobu, a moja igla šila tu istu

posjekotinu koncem od mačjeg crijeva s namjerom da je zatvori i pusti da zacijeli, doslovce sam nakon

neuspjele operacije brisao krv i onda gledao kako se cijedi s krpe i rastapa u vodi kao okrvavljeni dim koji se

mogao proliti zajedno s vodom, ali ne i zaboraviti. Kao jedini živi trag o nesreći, o mom nenadoknadivu i

nepopravljivu previdu.

- Onda ne vjeruj nepouzdanim kronikama i uklesima jer i moje su pisane krvlju, ali ne krvlju mojih

bolesnika, nego mojih neprijatelja. A još manje vjeruj mojim životopisima, njih, zajedno s mojim imenom,

već brišu oni koji su ih pisali, a oni koji su ih čitali, skrivaju ih kao nečasnu i žigo sanu izmišljotinu, kao ti

svoje previde, i paraju listove i slažu pod drvom za potpalu. Kao da vatra može užgati i spaliti prošlost.

Nije odmah odgovorio kao daje iz razgovora htio odagnati moru vlastitih smrtonosnih krivih procjena, i na

neki način ih opet zatvoriti u sebe. Tamo gdje ih je oduvijek skrivao i odakle ih nije mogao niti želio ni s kim

podijeliti. Pa ni sa mnom, njegovim Bogom i Gospodarom.

- Pusti prevrtljivce i ne misli ni o svojoj ni o tuđoj smrti. Ti si Gospodar i Bog, ma koliko hinio da si se

odrekao svega. Zato teško mogu zamisliti kako jednom rimskom bogu i caru, pa makar caru koji je napustio

prijestolje, izgleda živo proročanstvo koje se onda godinama poslije treba krvavo ispuniti. Kao da nije već

sve ispunjeno, sva pororčanstva, sva očekivanja, sva razočaranja. Stoga ti pusti smrt, a ja ću pustiti

nepouzdane kronike i prazne liječničke zapise. Oni doista nisu važni ni vjerodostojni. Važan je istinski život i

sve što si u njemu učinio, a budući da si učinio u usporedbi s ostalima neizmjerno mnogo i više od svih, to je


jedina mjera tvoje besmrtnosti. Stoga te opet molim da zaboraviš i ne misliš o smrti, prava smrt nije za tebe

i stoga ovako kako ti sada razmišljaš ne priliči besmrtniku, a i mene uznemiruje kao neprikladno razmišljanje

Gospodaru. Kao nepotrebna sjena i mora, ožiljak na jednom sjajnom djelu.

Udobrovoljio me svojim iskrenim riječima i poželio sam da mu makar probam objasniti kad ga već ne mogu

razuvjeriti. Jer imao je moj liječnik pravo. Ipak, ma koliko bliska i gotovo opipljiva, ponekad i vidljiva kao

prijeteća sjena, smrt nije bila potpuna gospodarica mog života. Možda mu je ta neprobojna i neumitna

sjena zaklonila velik dio svjetla koje se nevidljivo u početku i neosjetno gasilo od trena mog rođenja, ali nije

posve utrnula moj život. To joj nije pošlo za rukom!

- Dobro Kalimaše, ali, eto, onda poslušaj. Ispričat ću ti i pokušati predočiti što se doista odigralo, pa

će možda ovo što ću ti reći, nadam se, pomoći da me bolje razumiješ. Jer bilo je riječi o trenu koji se

promaknuo u godine ispunjenja jasnog nagovještaja. Trenu koji se odigrao davno, desetljećima unatrag

premda mi se čini da je to bilo jučer. Jer sudbina je htjela da taj tren za mene još traje. A bila je zima tamo u

dalekom sjevernom belgijskom logoru u Tungriju, u mračnoj krčmi po kojoj su se kretale samo sjene iz

pozadine obasjane vatrom na velikom ognjištu sagrađenom na sredini mračne prostorije tako da je mliječni

dim po kojemu su se ocrtavale prikaze gostiju kuljao posvuda unaokolo. Iz tog dima izašla je preda me,

izokrenutih očiju tako da joj se zjenice nisu ni vidjele, nego samo sive bijeloočnjače. Pa me ta nakazna

druitkinja samo pogledala tim svojim mutnim kuglama u dupljama boje dima, i unoseći mi se u lice dok su

oko mene sjedili već dobro ovinjeni moji tadašnji zapovjednici i suborci, jednostavno rekla:

- Previše tražiš, Dioklo, a premalo za to daješ.

Pogledao sam prijatelje, koji su se nakratko uozbiljili, pogotovo Maksi mijan i Paulo, kojemu je, jadnome, i

tako preostajalo tek nekoliko dana

života jer ga je već koncem tjedna, za vrijeme lova, u kojem sam ubio vepra, slučajno pogodila strjelica

nepoznatog strijelca. A bio je neustrašiv i vječno nasmijan čovjek, omiljeni centurion, govorkalo se da bi

uskoro mogao postati tribun, čak i zapovjednik jedne od slavnih galskih ili germanskih legija koje su se

stalno, gotovo svakodnevno, po užasnom vremenu kakvo je vladalo te godine, sukobljavale s neprijateljskim

plemenima koja su bila u stanju stalne uzbunjenosti jer je Carstvo bilo slabo i razjedinjeno kao nikada do

tada. Ipak, ona vještica nije bila zaokupljena njegovom tako bliskom sudbinom, nego mojom. Bilo mi je

neugodno, bio sam zatečen, pomislio sam da me ismijava zbog moje poslovične škrtosti i suzdržanosti i, ni

sam ne znam zašto, odbrusio sam joj smješkajući se usiljeno i s naporom:

XI. Bit ću velikodušan kad postanem car.

Umjesto nove zdravice, sada su se svi uozbiljili, a posebno ona, koja nije odustajala.

XII. Ne šali se s tim stvarima, Dioklo. Jer ti ćeš doista postati car. Ali ima nešto što moraš napraviti prije

toga. Nešto prevažno za tvoj budući život. Ti moraš ubiti Apera, moraš ubiti Vepra!

I tu je ta mučna, ali prevažna epizoda s proročanstvom galske vještice iz Tungrija završila. Ona danas u

Tartaru, u takvoj istoj krvi i utrobi na za mašćenim rukama nad prljavim žrtvenikom podzemnog svijeta

mrmori o sudbini. Proriče i hvali se svojom dalekovidnošću sjenama umrlih, pa tako i sjeni nekadašnjeg

prefekta pretorijanske garde, Arija Apera, kako je imala pravo. Ona je isukala moj kratki mač na onom istom

brdu iznad Nikomedije na kojemu sam postao car i na kojemu sam se četvrt stoljeća poslije odrekao

prijestolja, i ja sam ga zabio u njegovo tijelo dok se on pred vojnim sudom još branio od optužbi da je ubio

mladog cara Nume rijana. Znao sam da je hinio, znao sam da bi mi u bliskoj budućnosti mogao postati

opasan suparnik koji ima ubrušeno vlastito proročanstvo na oštrici svoga mača, i ja sam ga, umjesto da


pričekam što ima reći u svoju obranu, zaklao. 0 takvom ti proročanstvu govorim. Zaklao sam ga tamo na

vrhu brda pred svima, optuživši ga za ubojstvo već slabog i boležljivog cara otmjena viteškog roda, među

nama, nasilnicima i častohlepnicima. Optužio sam ga nakon što sam mu brzim potezom oštrice prerezao

vratne žile i grkljan i nisam mu ostavio ni najmanju mogućnost da se pokuša opravdati. Ta krv na mom licu i

na mom oklopu, to je bilo pravo proročanstvo. Proročanstvo iščitano iz ljudske krvi, a ne u iznutricama ili

mutnom pogledu vještice iz Tungrija.

Dok sam govorio, Kalimah je mogao osjetiti kako raste moje uzbuđuje i blago me primio pod ruku i ispratio

u sjenu pod lukovima nadsvođenog dijela kriptoportika. A onda je iz svoje liječničke vrećice koja mu je

stalno visjela o pojasu izvadio malu staklenu bočicu nalik na suznicu i dao da progutam nekoliko kapi gorkog

eliksira, kakvi su uostalom bili svi ti njegovi eliksiri i sve te njegove tekućine kojima mi je godinama

pokušavao ojačati zdravlje. Klanjajući se i hodajući unatraške gotovo ponizno je izustio:

XIII. Ti si imao pravo Gospodaru, ti nisi bio sluga nikakvog proročanstva, ti si samo izvršio naputak koji si

naučio pročitati u svojoj sudbini. Stoga se ne muči i pođi u svoje odaje. Možemo u trikliniju prije užine s

Klaudijem zaigrati latronkule. Prošli put smo te obojica dobili mada si Jupitrov sin.

Pokušavao me razvedriti moj vjerni liječnik Kalimah. Pa ipak, osjetio sam kako se, što od njegova umirujućeg

jednoličnog glasa, što od njegova eliksira, u mene vratio mir, pa sam spokojno utišao njegovu vidljivu

zabrinutost.

XIV. Doći ću, doći ću eto za koji čas dobri i vjerni moj. Ali samo me nemojte iščekivati. Važno mi je da još

malo posjedim.

XV. Kako želiš Gospodaru. Ipak, nemoj na sunce.

Kad je nestao u tami iza vratnica, zavladao je opet potpuni mir. Ništa se nije razaznavalo osim blještavila

kamena i sjene u kojoj sam sjedio i koja se zbog jarkog sjaja činila još tamnijom. Stao sam u nju tonuti kao

da uranjam u samoga sebe. Tu u polumraku okruženom zapaljenim kamenom i nebom nastavila se moja

istinska unutarnja ispovijed. Moje osobno pismo koje sam osjećao u sebi i zapisivao nevidiljivim perom

umočenim u masni i grimizni globulin uspomena koje su se zrcalile na perga meni prošlosti. Jer ja sam opet

bio na nikomedijskom brdu i spuštao još okrvavljeni mač s kojeg se cijedila Aperova krv. Toliko je bila masna

da je suho tlo nije moglo upiti. Kap po kap krutila se i zgrušavala zajedno sa sitnim zemljanim grumenjem i

pijeskom. Kalimah je možda imao pravo. Nisam tamo izvršio nikakvo zlodjelo, barem ne zlodjelo koje nisam

mogao opravdati. Jer ona moja optužba, uostalom, kao i optužba vojnog suda, bila je utemeljena. I bilo je

suđeno da mu ja presudim.

Naime, mladi se car Numerijan, posljednjih mjeseci svoje kratke vladavine, već shrvan čudnom boleštinom

očiju i stalnom nesanicom koja je također mogla upućivati na otrov ili izazvano duševno rastrojstvo, sluteći

kraj koji se neumitno približavao, silno bojao svog brata Karina, koji je po oporuci njihova oca, cara Kara,

vladao u Italiji, a još više onog mog već spomenutog suparnika Vepra Apera, kojega je učinio svojim tastom i

tako ga uveo u carsku obitelj. Vidio sam da strepi od sjene svemoćnog prefekta i zapovjednika vlastite

pretorijanske garde, njega, čijom se već oronulom sestrom taj plemeniti mladić morao oženiti i kojemu je

po tom nevoljnom činu navodno već bio obećao da će, ako ga shrva bolest, on naslijediti istočno prijestolje.

Ali naprašiti i nestrpljivi Aper nije mogao čekati, kao ni mnogi čijem sam usponu svjedočio i u čijem sam

rušenju i ubojstvima i sam sudjelovao, makar iz prikrajka. Numerijana su našli do smrti izbodena u nosiljci

na kojoj su ga pretorijanci vukli iz Emese na granici Perzije, s kojom smo sklopili za nas više nego povoljan

mir, prema Rimu, u kojem su ga očekivali Senat i njegov brat koji mu je želio uručiti konzulsku čast, navodno

prema oporuci njihova oca.


Od početka mi je bio čudan taj konzulat dvojice braće koji nikada nije zaživio. Prema starom običaju

zatražen je od Senata, od koga se, uostalom, isto tako formalno tražilo da odobrava imenovanje careva. U

mojoj mladosti i po dvatri na godinu, tako su brzo, naime, dolazili i silazili s vlasti, i svima im je redom,

vjerojatno zbog većinom niskog, uglavnom vojničkog podrijetla, laskao taj čin. Premda sva ta odobrenja i

dokumenti Pre časnih otaca, koje su oni izdavali, više nisu imali nikakvu stvarnu vrijednost kada je bilo riječi

o zbiljskom vladanju Carstvom. Budući da je Ka rin bio u Rimu i hinio ovisnost o Senatu, u jednom se

trenutku tim pretilim presvijetlim i prečasnim muževima učinilo da se gotovo obnovila Republika. Senatori

su se, prerano ispunjeni nadom da im se vratila vlast, čak i izravno zapovijedanje vojskom, opijali na

Karinovim raskošnim večerama, konvivijima i orgijama, nazivajući ga konzulom, ali i Augustom, hvaleći

njegovu dobrohotnost. No i među nekolicinom tih istih senatora javila se grupica koja je pronašla nekog

Karinova generalčića Julijana iz još starije rimske obitelji pa su skovali urotu da maknu svoga dojučerašnjeg

miljenika. Ali ovaj je uzurpatora bez pol muke pobijedio u sjevernoj Italiji gdje je Julijan uspio nekako okupiti

vojsku, smaknuo ga odmah na licu mjesta zajedno s nekoliko odmetnutih Prečasnih otaca i presvijetlih

muževa, pa se vratio natrag u Rim i od tada i od tamo sve je konce grada i Zapada čvrsto držao u svojim

rukama.

Pa je onda, odmah nakon očeve smrti, te iste godine, za vrijeme održavanja svog trijumfa, pozvao mlađega

brata u Rim kako bi tamo odigrao završni čin dramoleta o bratskoj naklonosti usklađen s onom upitnom

oporukom. I dogodi se tako da je mladi bolesni Numerijan, konzul i već od svog oca proglašeni car Istoka,

dobar govornik i poznavatelj filozofije, ali sasvim neuk u vojničkim i političkim stvarima, morao krenuti u

Rim.

Ja sam ga pokušao odgovoriti, odvratiti od nauma ili barem upozoriti na opasnost, ali svi prilazi i sva vrata

prema mladome konzulu, vladaru i Augustu bila su nakon smrti njegova oca za mene zatvorena.

Povorka je krenula bez nas. Iz Emese prema Rimu. Danima su ga vukli u sasvim zatvorenoj nosiljci kako mu

svjetlo ne bi naudilo ionako oštećenom vidu i osjetljivom duhu. Pa kad su stigli do Kalcedona, počeo se

osjećati čudan miris, potom vonj i na koncu nepodnošljivi smrad koji se širio iz nosiljke. Kad su otvorili

bočna vrata, Numerijan je već bio u stanju raspadanja. Aper je odmah oglasio da je Numerijan podlegao od

posljedica svoje neizlječive bolesti, ali sasvim slučajno jedan od časnika koji se našao na mjestu kad su

otvorili vrata na nosiljci vidio je da je tijelo bilo divljački izbodeno.

Iskreno sam žalio za Numerijanom, koji mi je bio na poseban način drag, onako ranjiv, ali ozbiljan i učen, i s

kojim sam, dok je njegov otac Kar još bio na životu, često ulazio u rasprave u kojima sam ja zapravo slušao,

a on govorio, ja pitao, a on odgovarao, jednom riječju: on podučavao, a ja učio. Taj mladi car, taj otmjeni

Numerijan razbuktao je moju već usađenu želju za znanjem. Ipak, uza svu svoju učenost, bio je nepopravljivi

sanjar. Onako kako si mogu dopustiti da budu samo viri honestiori, dostojanstvenici, oni viri imućni i po

podrijetlu otmjeni ljudi, a ne mi viri humiliori, ljudi niska roda, koji smo kroz tešku zbilju još od rođenja bili

prisiljeni izazivati često nesklonu kob i ispunjavati vlastita proročanstva.

Jedanput me dok smo kretali prema Perziji, jašući uz mene, iznenada upitao:

- Dioklo, što ćeš učiniti kad jednom postaneš car?

- Numerijane, ja neću postati car.

- Hoćeš, znam da ti je to suđeno i mimo proročanstva one druitkinje, koje mi je prepričao Aper.

- Slušaj, nema barbarskog proročanstva u koje vrijedi vjerovati. Tvoj otac naš je car i bolje je o tome

više ne govoriti gluposti.


- Molim te, Dioklese, kad postaneš car, obnovi Rimu stare vrijednosti i stare vrline. Ali učini to

postupno i oprezno, Učini to na svoj način, trezveno i smireno, uz podršku vojske koja će te sigurno

poduprijeti. Učini to kako priliči našem vremenu, objedinjujući sve rimske građane u jednu državu, možda

čak i u jednu republiku koja vlada i uređuje odnose u cijelom svijetu. I ne boj se svog usuda, ti za njegovo

ispunjenje imaš i pameti i snage.

numerijane, tvoj otac i tvoj brat i tako tvrde da Senat već vlada u Rimu, pa neka im bude!

Odgovorio sam već ljutito i potjerao konja u trk.

Kada su ga onako bijedno umorili, sjetio sam se tog razgovora i tugovao za mladićem. No kao i toliko puta u

mom životu, ni tada nije bilo pretjerano vremena za tugovanje i žalost. Numerijan je bio mrtav, vojni je sud

već sasvim pritisnuo Apera i ubojici cara nije bilo spasa. Ipak, ako bih želio biti sasvim iskren, bez obzira na

to koliko me pogodila ružna smrt tog mladića, ja, na onom za mene sudbonosnom brdu, pred legijama,

najvišim zapovjednicima i članovima vojnog tribunala, nisam zario mač u Numerijanova ubojicu ni presudio

u ime suda i zapovjednika koji su me već vidjeli kao cara. Ja sam svoj mač zabio u Vepra. U Vepra, Arija

Apera. Jer ma koliko to i danas nevoljko priznajem i uvjeravam druge u suprotno, onako kako sam maločas

pokušao uvjeriti Kalimaha, bio sam svjestan izvršitelj krčmaričina proročanstva. Taj me se nedostojni, prljavi

omen, kob iz galske izbe, toliko trajno dojmio da sam u svakom lovu kao pomahnitao, ciljajući dugim

lovačkim kopljem, nasrtao samo na veprove. A eto, pri samom kraju svoga života, suprotno starom običaju

koji je već nestao kao i mnoge druge vrijednosti jednog svijeta na umoru, u vlastitu mauzoleju u ovoj palači

u Aspalatosu, na onom jednostavnom vojničkom, ali carskom porfirijskom sarkofagu koji čeka moj leš u

gotovo dovršenoj grobnici i hramu, unatoč proročanstvima i snovima nisam uklesao na velikom bočnom

reljefu svoj lik u punoj bojnoj carskoj opremi kako kao Meleagar, jašući na konju, probadam strašnoga

Kalidonskog vepra, jer ipak sam bio vojnik skromna podrijetla, ali i rimski car te sam želio biti sahranjen kao

takav.

Pa ipak, ništa u tom prizoru ne bi bilo iznenađujuće, čak i da sam ga odlučio obnoviti u svoju čast. Štoviše,

poznati mitološki prikaz bio je omiljeno posmrtno utjelovljenje mnogih mojih prethodnika i odličnika na

njihovim sarkofazima, sve do prije nekoliko desetljeća uglavnom klesa nih u najboljim atenskim

radionicama. No eto možda sada i žalim što nisam poslušao samoga sebe zato što uza sve ipak držim da

većina njih za takav prikaz svoje moći i snage nije imala valjan razlog. I premda pripovijest o lovu na

Kalidonca ni na mom sarkofagu nije nikada uklesana, ja sam taj razlog podsvjesno, a poslije sve svjesnije

opčinjen svojim pravom na ubojstvo Vepra iz proročanstva imao!

A taj Vepar i ja još od prvih vojničkih dana hinili smo da smo prava braća po oružju, u svim bitkama od

Germanije do Italije i Galije, obala Da nubija, Mezije, Perzije i Azije premda su zavist i nadmetanje među

nama otpočetka trovali i potresali naše odnose. Tek poslije, budući da je saznao za krčmaričino

proročanstvo, uvijek je jahao uza me, a ja sam stalno pazio da mi ne bude iza leđa, isto onako kako je on

pazio da moj konj ne zao stane pa da ga možda u tom neopreznom trenu ne proburazi moja sulica. Kao

golema strjelica, kao ona zraka zapaljenog sunca koja je na glatkom vrućem kamenu, u brzom svitanju,

jutros ubila voluharicu.

Iako smo se znali i prije sukobiti zbog samo naizgled nevažnih stvari, u razmiricama koje su u sebi krile

pritajenu, a poslije i otvorenu mržnju, jedan je događaj navijestio konačan obračun. Naime, za vrijeme

jednog od brojnih galskih pohoda, naletjeli smo na barbarsku prethodnicu i upustili se u nenadan, ali krvav

sukob. Galski konjanici, svi odreda iskusni ratnici, odolijevali su nam ma koliko smo bili gotovo dvostruko

brojniji, i kad smo ih nakon iscrpljujuće bitke konačno svladali, imali smo neočekivano velikih gubitaka.

Izgubili smo tridesetoricu, dok je još pedesetak naših ponajboljih konjanika umiralo u ranama. Među njima


je bio i neki Lucije Publije, Aperov prijatelj, inače ohol i naprasit čovjek, uvijek spreman za kavgu, kao i sam

Vepar, ali mnogo manjeg značaja, i on je rastužen držao okrvavljenu glavu svog druga u naručju i nježno ga

tješio sve dok nije izdahnuo. Tada je ustao i krenuo prema zarobljenom galskom princu koji je predvodio

hrabru barbarsku prethodnicu. Od nekog je vojnika u prolazu istrgnuo koplje iz ruku i bio bi ubio Gala da mu

se nisam na vrijeme ispriječio i zaustavio ga u njegovu naumu. Ne zbog toga da bih zaštitio barbarskog

princa, nego da bih kao zapovjednik konjaništva legije izvršio Probovu zapovijed da zarobljenike najvišeg

roda ostavimo na životu ne iz milosti, nego zato što su mu trebali za njegove sve češće krvave igre i proslave

velikih pobjeda. Barem je on mislio da su sve bile takve.

Aper se odmaknuo, i dalje stežući koplje u ruci.

- Makni se, Dioklo, ovaj zaslužuje smrt.

- Spusti koplje, ne izlaži se carevoj srdžbi, ti znaš da Prob nema milosti prema onima koji ne izvršavaju

njegove zapovijedi. A onaj tamo je visokog roda. Naš car ga treba.

- Tko si ti da umišljaš da si pozvan tumačiti i izvršavati careve zapovijedi.

- Tvoj zapovjednik, Apere.

- Ja nemam zapovjednika ako si ti zapovjednik.

Uzvratio je drsko i bijesno. Potom je odbacio koplje i isukao mač.

- Da vidimo koliko vrijedi ono proročanstvo.

Pokušao sam ga zaustaviti, ali on je onako razjaren neobuzdano zamahnuo, pa na moju sreću udarac nije

bio dovoljno ubojit. Uspio sam se izmaknuti i potegnuti svoj mač. I bili bismo već tamo odlučili o zajedničkoj

sudbini i izvršenju krvavog proročanstva da se nisu umiješali moji podređeni i razdvojili nas.

vidjet ćeš, uvidjet ćeš kad za to kucne čas koliko malo vrijede riječi one galske gadure. Ili možda nešto i

vrijede. Da, da, ipak vrijede! Vrijede upravo toliko malo koliko i tvoj život.

Odveli su ga i ja ga nisam kaznio. Kad se primirio, ispričao mi se, a kad je odlazio iz legije, rastali smo se kao

da se nije ništa odigralo. Ma koliko se pretvarali daje to bila tek opasna razmirica izazvana posljedicama

krvave bitke, znali smo da je od tog trenutka počelo otkucavati bilo našeg skorog konačnog obračuna. Aper

je imao pravo, kad za to kucne čas. I kucnuo je.

Dok se na onom nikomedijskom brdu moj mač drugim udarcem zari vao u njegove iznutrice, u njegovu

krvavom tragu bila je ispisana sva mržnja koja je vrila i ključala godinama. Ona mržnja koja raste sa svakim

novim danom, raspiruje se svakom čašom vina, svakim pritajenim pogledom. I premda u tom trenutku

doista nije bilo presudno samo proročanstvo, ipak se iz siline udarca mačem istalio bijes, kao vreli trag rasta

ljene kovine. Nekoć pogubna oštrica iz koje se cijedi nagovještaj budućnosti pretopila se u uzavrelu poruku

sudbine koja ne poznaje milosti i ne smije popustiti pred konačnim krvavim izazovom i ipak živim krvavim

proročanstvom.

Tako je završio Arije Aper, Vepar iz vradžbine druitkinje iz Tungrija, a njegovim odlaskom počeo je posljednji

podiok uspona na prijestolje. U tom trenutku bio sam svoj prorok i svećenik jer je u nizu, nakon pogibije

cara Kara, nakon smaknuća teško bolesnog i profinjenog Numerijana i tog sada za kaznu već zaklanog

Apera, ostao samo Karin, posljednji potomak iste patricijske loze Aurelija Kara iz Narone, čije je dugo

podrijetlo sezalo još iz doba Republike.


No prije nego još ponešto kažem o svom posljednjem izravnom suparniku u borbi za carski naslov Istoka i

Zapada, moram odati priznanje i zahvalnost njegovu ocu, starom caru Karu, koji je, istina, vladao samo

godinu dana, ali u tom kratkom vremenu učinio je Rimu silne usluge, izvojevao važne pobjede koje još

danas koriste Carstvu, a pod njegovim čvrstim zapovjedništvom dosegnuo sam visok položaj koji mi je

poslije omogućio da postanem car. Ne samo grubom silom, premda bi to u tadašnjim okolnostima bilo

dovoljno, nego da me nakon silom izborenog položaja koji je prihvatila i priznala vojska, istina nakon

nekoliko mjeseci neizvjesnosti, dvovlašća i oklijevanja, pravno i formalno u Rimu i Senatu priznaju za cara.

Kar je cijenio moju razboritost i suzdržanost u bitkama, ali i odlučnost u presudnim trenutcima. Nakon

Probova ubojstva i mog, kako je čuo, uspješnog namjesnikovanja u Meziji, postavio me za zapovjednika

svojih domestika, u to vrijeme gotovo važnijih od pretorijanaca, i budući da sam zapovijedao konjaničkom

postrojbom izravno podređenom caru i stoga odgovornom za njegovu sigurnost, imao sam mogućnosti

dobro ga upoznati i od njega učiti. Kako je taj položaj podrazumijevao i čast konzula sufektusa, ja sam, do

tada konjanik koji je jahao budućnosti u susret i nekoć obični salonitanski sirotan, u dobi od trideset šest

godina zadobio svoj prvi konzulat, istina titulu pomoćnog konzula, ali ipak pravog konzula, u godini vladanja

i u godini smrti cara Kara.

Okupio nas je tog dana u svom velikom zapovjednom šatoru u sredini utvrđenog logora na granici Perzije.

Upravo smo se spremali na osvetnički pohod, no on je ipak našao vremena da me pozove i pred svim

okupljenim generalima i zapovjednicima objavio vijest o mom promaknuću. Potom je zapovjedio svom

osobnom sekretaru i biografu Juliju Kalpurniju da pročita senatsku odluku o postavljenju prefekta

domestika, generala Diokla, za pomoćnog konzula:

Našem caru i Gospodaru Imperatoru Cezaru Marku Aureliju Karu Augustu, po božanskoj volji vladaru svijeta

i Rima od Prečasnih otaca, Rimskog Senata i Naroda Rimskog, pozdrav. Božja je i naša želja da i dalje slavi

nad svim našim i svojim neprijateljima. U tom smislu, no prema njegovu nagovoru, ali i prema nagovoru

našeg nepobjedivog boga Marsa i vječne boginje Rome, s veseljem slavimo i uzdižemo njegova podložnika

prefekta carskih domestika Au relija Valerija Diokla na položaj koji tim činom, ali i svim svojim prethodnim

slavnim djelima, kojih nije mali broj, i zaslužuje. Uzdižemo ga, dakle, do svijetle časti konzula sufektusa, koju

će vođen našim bogovima, Senatom i Narodom Rimskim, ali i voljom našeg Augusta, Gospodara,

Imperatora Cezara Marka Aurelija Gaja Kara, i štićen nesavladivim Marsom i vječnom Romom, sigurni smo,

obnašati na zadovoljstvo bogova koji ga štite. Onako kako oni štite Rim, na dobrobit i zadovoljstvo onog što

se od pamtivijeka zove Senat i Narod Rimski, u ime njegovih zakonskih predstavnika, Prečasnih otaca, i

njegova i našeg cara i Augusta, Imperatora Cezara Marka Aurelija Gaja Kara, Gotika, Panonika, Perzika,

Azijatika...

Čitao je Kalpurnije i ja sam iznenađen i počašćen u isto vrijeme gledao samo u njegove usne koje u se

otvarale i zatvarale, širile i sužavale u isprekidanim valovima, onako kako su se te ukrašene riječi prosipale iz

njegovih usta. Pa ipak, nitko osim mene nije bio iznenađen jer je, kao što sam već rekao, čast pomoćnoga

konzula i tako išla uz moj položaj i jasno je govorila da sam sada već predodređen da u sljedećem izboru

postanem pravi rimski konzul. No kao i u mnogim prilikama vlastitog napredovanja u vojnoj i civilnoj službi

koja ju je pratila, i tada se u meni opet javio onaj mali izopćeni Salonitanac Dioklo, i tresao sam se od sreće i

istovremenog i samo meni razumljivog, ali nesvladivog osjećaja da primam nešto što mi po podrijetlu ne

pripada, pa tu čast zbog toga i ne zaslužujem, koji se budio uvijek kada me očekivalo promaknuće. Ma

koliko žarko u sebi želio to promaknuće, i što sam bio mlađi jače se upinjao i trudio da se stalno uspinjem u

vlasti i časti, i do njih dođem, ponekad penjući se stubu po stubu, a ponekad napredujući velikim skokovima

i pod svaku cijenu, neki čudan osjećaj manje vrijednosti stalno je čučao u meni.


zahvaljujem našem Gospodaru i Augustu, i Prečasnim očima, na silnim počastima kojima me obdaruju, a

kojih nisam dostojan.

- Dostojan si ti moj Dioklo i mnogo višeg položaja nego što misliš.

Pa me opet iznenadio, ali ne kao prije nekoliko dana njegov profinjeni i zaneseni sin, nego kao ozbiljan i

snažan čovjek, rimski car koji se izravno umiješao u moju budućnost i sudbinu. Dok mije Kalpurnije uručivao

smotanu, grimizom porubljenu senatsku togu, a ja je preuzimao ni sam ne znajući što bih s njom tako da mi

je ostala nekoliko trenutaka nepomično visjeti, prebačena preko ispruženih ruku, opet sam bio onaj mali

Dioklo, neodlučan, a opet tako siguran u vlastiti put.

- Nadam se da će mi bogovi pomoći u obnašanju visoke i svete dužnosti i da neću razočarati svoga

Gospodara i Augusta, Prečasne oce i Narod Rimski.

Kar se samo nasmiješio i otpravio nas potom sve iz svog šatora. Dok su me suborci i generali tapšali po

ramenima, pokušavao sam sačuvati dostojanstvo premda mi je ona porubljena senatorska toga i dalje

neprirodno visjela niz ispružene podlaktice i ruke. I tako sam izlazio drvenim korakom iz Karova šatora kao

da ja tu togu, prema nalogu svoga cara i Preča snih otaca, moram nekome udijeliti umjesto da se njom

odmah samouvjereno ogrnem i pokažem svima da pred njima stoji, za sada makar pomoćni, ali ipak pravi

rimski konzul.

No uza sve moji su suborci, čak i stalno zavidni Aper, tog trenutka bolje razumjeli moj položaj nego ja sam.

Jer nije bilo to samo naizgled prebrzo promaknuće, u tim proključalim vremenima, sasvim sigurno nikakav

izuzetak. Odigralo se u dobu kada su se čak i vladari smjenjivali gotovo svakog mjeseca, svake godine, kada

je naš svijet više krvario u međusobnim obračunima nego u podjednako krvavim borbama s barbarima koji

su u našoj krvi njušili svoju priliku.

Takvo je bilo to moje stoljeće, stoljeće trideset careva, kako su ga zvali, a bila su točno trideset dva, od

velikih careva Septimija Severa i Karakale, preko Aurelijana i Proba, pod kojima sam i stasao kao vojnik i

zapovjednik, pod posljednjim čak postao general i namjesnik Mezije, na kraju sve do Kara i njegovih sinova,

dok konačno nakon konzulske časti nisam i sam preuzeo prijestolje na gotovo trideset godina. Ipak, želio bih

da sve bude što jasnije kada govorim o Karu i mom odnosu s tim važnim carem kratke vladavine jer je

njegov život izravno utjecao na moj i tako posredno obilježio sve važne događaje koji su uslijedili nakon

njegove smrti.

Car Kar, kao najstariji sin ilirske dostojanstvenike obitelji koja je, kažu, vukla podrijetlo iz Kartage, ali koja je

već zarana stekla visoke obiteljske časti i građanstvo, još je u djetinjstvu otišao iz rodne Narone, tada

drugog grada po bogatstvu u Dalmaciji, k svojim rođacima u Rim gdje je stekao najbolje svjetovno i vojno

obrazovanje. Sve ono što je meni bilo uskraćeno, a što sam morao sam grabiti i krasti. Obnašao je važne

dužnosti i postao prokonzul Cilicije, pa potom i senator. Budući da je i u njemu ključala vojnička krv,

priključio se caru Probu koji ga je tijekom dugih pohoda od Galije i Germanije do Afrike, Ilirika i Partije

postavio za prefekta svoje pretorijanske garde. Isto kao Numerijan Apera.

I tu se priča donekle ponavlja. Nakon bitaka i pet godina potucanja s vojskom po cijelom Carstvu, smaknuća

i ubojstava mnoštva sitnih samozvanih, ali u usporedbi s drugima i nesamozvanih careva, poput Firma,

Satur nina, Prokula ili onog jadnika Bonosusa, cara Proba smaknuli su njegovi do tada najvjerniji

zapovjednici u blizini Sirmija, njegova rodnog grada.

Događaj pamtim jer sam u njemu neizravno sudjelovao. Još otkako je kod Blemije potukao skupinu

pobunjenih plemena i proslavio pobjedu silnim igrama i svečanostima, pa potom iz Germanije krenuo u


novi pohod na Aziju, stizale su zloslutne i, gotovo sam siguran, izmišljene glasine da se Marko Aurelije Kar,

koji ga je tamo trebao čekati, proglasio carem. Prob nas je sve pozvao k sebi kako bismo zajedno krenuli na

Istok. 0 mogućoj Karovoj izdaji nitko nije smio progovoriti ni riječi. Ali kad smo se okupili u golemom

Probovu Sirmiju, on je, kako bi si dao oduška, neumoljiv i neumoran kakav je već bio, ionako premorenim

vojnicima, ne štedeći čak ni časnike, zapovjedio da isuše močvare i iskopaju kanale prema Savi kako bi, kao

što je to već jedanput učinio, proširio već nadaleko poznate vinograde i polja oko svog rodnoga grada. I

puklo je.

Njegovi vjerni vojnici, generali koji su ga pratili u svim iscrpljujućim bitkama, nasrnuli su na svog imperatora,

kojeg su oduvijek voljeli i mrzili istovremeno, a on je pobjegao u okovanu utvrdu na brdu nad logorom, koju

je prije nepunih godinu dana podignuo kao promatračnicu. No uspjeli su provaliti vrata i tamo ga doslovce

zatući motikama i mašklinima koje je sam, na silu, uvalio u ruke svojim vojnicima. Uspio sam se izvući iz

sudjelovanja u Probovu ubojstvu, ali je zato umalo stradao Licinije, jedan od dačanskih zapovjednika koji se

protivio pobuni, i bili bi i njega smaknuli u njegovu šatoru da ga nije zaštitio mladi armenski princ Ti ridat,

odrastao i odgojen u rimskoj vojsci, onako snažan i vješt na maču, već jedanput i pobjednik na Olimpijskim

igrama. Licinije mu to nije zaboravio do kraja svog nasilnog života. Ipak, još je prerano za ovu dvojicu, i o

Liciniju i o Tiridatu bit će još dosta prilika da nešto kažem i onim okrvavljenim unutarnjim perom upišem

pokoju riječ, u ovoj isprekidanoj pripovijesti.

Kad je iskrvario i izdahnuo izboden njemu tako bliskim težačkim oruđem, bez pretjerane grižnje savjesti cara

Proba dostojanstveno smo i carski sahranili u velikom mauzoleju na brežuljku nasuprot onoj za njega

sudbonosnoj kuli i na nadvratnik carske grobnice dali uklesati mramorni natpis kakav je zaslužio:

OVDJE LEŽI CAR PROB, ČOVJEK SILNIH DJELA, POKORITELJ SVIH BARBARA, ALI I SVOJIH PROTIVNIKA.

I premda Kar nije bio nazočan, upravo su njega odmah po tom činu prvo optužili za urotu, a onda na poticaj

nas nekoliko zapovjednika, medu kojima je priznajem bio i Aper, isklicali za cara, što su prihvatile sve legije

na Istoku i Zapadu. Novi je car dao kazniti Probove ubojice, a vojnicima, koji su mu ionako bili potrebni,

udijelio oprost i po uvriježenom običaju od Senata zatražio potvrdu svoje titule Augusta. Prečasni su oci,

naravno, prihvatili, te je Kar postao rimski car premda se u Rim više nikada nije vratio. Nije, nažalost, ni

imao kad. A one iste glasine o njegovoj umiješanosti u Probovoj nasilnoj smrti i dalje su kružile Carstvom.

No takve glasine, pogotovo nakon smrti nekog od careva, koje su ponekad bile valjan razlog da se odmah

ustoliči drugi, nisu nikoga previše uznemirivale, pogotovo ne Senat koji je ionako bio sklon Karu, ako ni zbog

čega drugog, onda zbog njegova podrijetla.

Međutim, navodno je odmah drugim dopisom Senatu Kar svoje sinove proglasio Cezarima i ni u tom slučaju

nije se imao tko buniti. Karin je nadgledao Rim, a iz Rima cijelu Italiju, Galiju, Germaniju, Britaniju, His paniju

i Afriku, a mlađi Numerijan ostao je s nama i pratio nas kroz sve već spomenute i uspješne vojne pohode. I

onda je, kažu, Marko Aurelije Kar poginuo od groma. I to kad su Azija i Perzija već bile pod našim nogama,

kad smo osvojili Trakiju, Malu Aziju, kraljevstvo Seleukida i Perzi jance potukli kod Ktesifonta, a da se njihov

kralj Bahram nije ni pokušao ozbiljno suprotstaviti.

Dobro pamtim taj dan. Prebacivali smo snage preko Eufrata, dio mojih domestika bio je uza cara, a meni je

naredio da nadgledam prelazak rijeke sa suprotne obale. Kao da nam je opasnost prijetila s leđa. No nisu to

bili već gotovo potučeni Perzijanci, bila je to oluja koja se, silna i rušilačka, podignula sa sjevera i koja nas je

umalo pomela. Rijeka je podivljala i razdvojila nas. Sijevalo je i grmjelo onako kako zna grmjeti i sijevati

samo u pustinji nakon dugih dana bez kapi kiše. Kad se napokon vrijeme smirilo i mi nekako prešli rijeku, na

drugoj me obali dočekao Aper i rekao da je car poginuo od udarca groma. Nisam ga ni pogledao, samo sam

potjerao konja u galop, sve do podignutog carskog šatora koji se, iako nagoren, kao snježni vrhunac bijelio iz


daljine, a u kojemu su Numerijana već proglasili nasljednikom na Istoku, prema navodno osobnoj carevoj

želji i oporuci koju su još za nevremena, nakon onog sudbonosnog udarca groma, odmah poslali po

provjerenom glasniku u Rim.

I toj Karovoj oporuci, za koju ne vjerujem da je ikada bila napisana jer dvojbeni dokument nitko osim Apera

nije vidio, nisam nikada uspio ući u trag ma koliko sam je poslije uporno tražio. Zanimala bi me da je kojim

slučajem postojala zbog toga što sam želio proniknuti zašto se jedan za mene važan, nesumnjivo mudar

čovjek koji je prošao sve stube na stubištu prema carskom prijestolju, tako ishitreno odlučio na diobu vlasti

tek što je uspio primiriti uzavrele prilike koje su ga ipak na koncu stajale života. Takav spis bio bi za me

nesumnjivo vrijedan i zbog moje kasnije odluke da podijelim Carstvo. No nisam ga pronašao, čak ni

godinama poslije prilikom proslave dvadesetogodišnjice vlasti. Za vrijeme mog jedinog boravka u Rimu,

kada sam ga nekoliko puta pokušao iskopati među mnoštvom spisa i uredno popisanih dokumenata u

tajnom senatskom arhivu, a potom s podjednakom upornošću satima pretražujući po odjelima Ta bularija,

službenog državnog arhiva. Ipak, pronašao sam pismo koje je po skoroteči ipak stiglo u Rim poslije Karove

smrti i u kojemu njegov kroničar i sekretar Julije Kalpurnije, koji mi je u carevo ime udijelio senatsku togu,

pretjeran i prijetvoran kao nekoć moj Laktancije, književno opisuje gotovo nemogući događaj i navodne

okolnosti careve pogibije:

Dok je Kar, naš vladar do kojeg nam je stalo i za kojim žalimo, prešao Eufrat i odlučno krenuo u završni boj s

mrskim i oholim Perzijancima i njihovim opet uzoholjenim kraljem Bahramom, već je istog dana ležao

mrtav. Dignula se, naime, takva oluja da se sve zacrnjelo i nitko nikoga nije mogao prepoznati. Neprestani

gromovi i munje, odjeci nebeske tutnjave kao strijele sa zastrašujućeg neba, oduzeli su nam moć

rasuđivanja. Kad odjedanput, nakon još jednog silovitog udarca groma, javiše DAJE naš car pogođen

munjom i da leži mrtav.

Nije to bila baš takva oluja, i ja sam kroz nju projahao, istini za volju kad se sve malo primirilo, nije se nebo

toliko zacrnjelo, osim što je bilo tamno Karovo lice. Kad sam ga vidio položenog na odar, nagnuo sam se nad

njegovo tijelo i držeći desnu šaku na srcu, lijevu sam položio na njegovo čelo, kao posljednji pozdrav svom

dragom caru i zapovjedniku. Lice mu je izgledalo osmuđeno, no bio je više plav nego nagoren i crn, i

djelovao je kao čovjek otrovan brzim i razornim otrovom. A za me su postojala samo dva sumnjivca: ili Aper,

koji nije više ni skrivao da namjerava u svoju korist uzvisiti Numerijana, ili Karin, premda i dalje samo Cezar,

ipak stariji sin mrtvog cara, i koji je u to vrijeme bio u najvećem usponu. I on je imao valjanog razloga da

umori vlastita oca pa onda Numerijanu formalno prepusti Istok, kako bi pod njegovom i Aperovom budnom

paskom mogao preko moćnog posrednika vladati i tim, već presudnim dijelom Carstva.

Nakon vojnih pobjeda u Germaniji i Galiji, konačno i nad onim slabašnim uzurpatorom Julijanom, orgijao je i

bančio po Gradu, organizirao velike gladijatorske igre i svakodnevne utrke dvokolica, kao u najslavnija

rimska vremena. Ali bile su te igre samo zrcalo Karinove ambicije. Stoga, ma koliko me pogodila careva

smrt, prvo što mi se nametnulo kao opasni nedostatak u cijeloj toj brzopletoj priči bila je pogubna

jednostavnost navodno prije same smrti napisane Karove oporuke. Naime, s obzirom na to da sam ga

poznavao kao mudrog čovjeka obdarenog mnogim sposobnostima i znanjima, koji je dobro poznavao

ustrojstvo i sve nužne institucije koje su bile osnova tadašnje rimske države, ali i oprečno duhovno i tjelesno

ustrojstvo vlastitih sinova, bio sam iznenađen njegovom ishitrenom odlukom koja očito nije bila posljedica

dugotrajnije i u svim sastavnicama razrađene namjere koja bi možda pomogla da se prilike u Rimu konačno

srede. Sve je već na prvi pogled upućivalo na nečiju osobnu želju, tajno dogovorenu, pa poduprtu u Senatu,

koja je na svojoj površini svima nama, generalima i zapovjednicima razmjerno niska roda, trebala očitati

lekciju o rimskoj tradiciji, o nekim naslijeđenim vrlinama koje su već odavno okopnjele. Jer iza svega krile su

se Karinove i Aperove ambicije.


Koliko god bila neprimjerena prilikama u Carstvu, još uzdrmanom stalnim pobunama i samozvanim

provincijalnim imperatorima, brzopleta i vjerojatno potvorena primjena dvojbene oporuke paradoksalno je

pomogla meni i mojoj zamisli da nakon dolaska na prijestolje nakon nekoliko godina postupim slično. Ne

trebam ni ponavljati iako su mnoge stvari upućivale na krivotvorinu i iako mi je postajalo sve jasnije da ta

oporuka nije bila nikada napisana, ipak, i ja sam poslije, nakon što sam se zaca rio, postupao kao da je bila

stvarna, tvrdeći čak da samo izvršavam volju pokojnog cara Kara, dok sam dijeleći Carstvo, svoje zamisli već

postavljao na druge osnove.

Prema svom bitnom sadržaju moja je reforma, koju sam već tada domišljao jer je bilo izvjesno da ću postati

car, i koju sam poslije pomno raspravio i razvio sa svojim činovnicima, posebno mudrim zakonodavcem, ali i

podjednako hrabrim vojnikom Hermagolijanom i osobnim savjetnikom Aristobulom, počivala na

jednostavnoj formuli da ćemo kao dva Augusta, jedan na Zapadu, a drugi na Istoku, pripremiti Carstvo za

daljnje podjele, pa onda kada dođe vrijeme imenovati dva osobna zamjenika i suvladara na razini Cezara, i

tako kad tetrarhija, vladavina četvorice, bude konačno u naravi i pravno uspostavljena, svi zajedno učvrstiti

poljuljane temelje Rima. Na taj način lakše uvesti red i konačno, nasljeđujući jedni druge i potom,

postavljajući za nasljednike naše najbliže zamjenike, u dužem nizu, osigurati takvom poretku trajanje. Cijelo

bi se Carstvo unutar takvih podjela onda po istom načelu dijelilo u sitnije dijelove s određenom

samoupravom, ali dijelove zakonima i fiskalnim odredbama čvrsto vezane uza središnju vlast, kao korijenje i

krošnja velikog hrasta koji se oslanjaju na čvrsto deblo.

Ipak, opet hitam naprijed kao da se u ovoj mojoj pripovijesti stvari odigravaju same po sebi, a ne prema

utvrđenom redoslijedu koji su složila obistinjena krvava proročanstva i životna sudbina. Jer toj zamisli i

njezinu ostvarenju, a posebno mom izravnom usponu do prijestolja, kao što sam već rekao, stajale su na

putu velike prepreke i vrlo opipljivi neprijatelji, živi i moćni ljudi.

Kada su me, dakle, na onom brdu, prije nego što će me proglasiti carem pitali koga smatram odgovornim

dok sam vikao:

ovaj je čovjek odgovoran za ubojstvo cara i konzula Numerijana!

Moja je oštrica, naoštrena u galskoj krčmi, već klizila preko njegova grkljana i žila i krv je prštala kao mali

vodoskok. Kroničari će poslije dodati da sam toj jasnoj rečenici ubilačkih namjera dodao i pjesničku elipsu u

smislu da ja to činim u ime Eneje, rimskog praoca, no ta je zabilješka glupa koliko je i neistinita, potpuno

besmislena i nevažna u usporedbi sa strašnim činom i onim brzim potezom mačem. Poznati dramatični

događaj i poznata naknadna pripovijest. Ona koja nije zapisana na kamenu kriptoportika, koji u svojim

porama i utorima krije samo moje pročišćene i istinite slutnje, a ne opsjene službenih biografa.

Manje je, međutim, poznato da su mnogi poslije tvrdili da je Karin zapravo mene pobijedio u bitki na rijeci

Margo, ali da ga je, prije nego što me uspio zarobiti, ubio neki njegov tribun čiju su ženu Karinu na silu

odveli za jedne od njegovih orgija u Rimu jer je prema njoj gajio silnu strast, pa da ga je tada taj tribun, u

trenutku njegova trijumfa, taj poniženi i ljubomorni muž za osvetu usmrtio. Još jedna od legendi iz stoljeća

tridesetorice careva, iz iščezlog svijeta koji sam prigrabio. Osim pojedinosti o nasilnom obljubljivanju

tribunove žene koju je Karin onda navodno natjerao da se poda nekolicini njegovih protuha koji su se

potom na njoj jadnoj izredali dok je ona jaukala sasvim neistinita legenda. Jer ja sam ga pogubio, svojom

vlastitom rukom.

No istinitost ili neistinitost tvrdnji i potvora u pogledu tog mog još jednog živog i krvavog zlodjela, koje u

obrani samoga sebe također nazivam ispunjenim proročanstvom, a koje je uslijedilo samo nekoliko mjeseci


nakon Aperova smaknuća, nije bila važna. Štoviše, bila je potpuno nevažna u tom hitrom, ubilački

učinkovitom trenu, posljednjem koraku koji se kretao po vršku koplja, prema svom cilju, konačnom

preuzimanju vlasti. Pa ipak, sasvim u duhu našeg vremena, bilo u slučaju poraza, bilo u slučaju pobjede, bila

je važna priča, neki znamen ili nepoznati, po mogućnosti što tajnovitiji događaj, koji će svemu dati drugo

značenje. Ili učvrstiti položaj trenutačnog pobjednika ili odmah na početku poljuljati u tom vremenu ionako

klimave temelje njegove buduće, uglavnom vrlo kratke vlasti. I uz velike careve s početka Carstva bila su

vezana naklapanja, ali, kako su pomno i bez strasti zabilježili veliki povjesničari, uglavnom istinita

naklapanja. A ne kao moja, danas već namjerno izgubljena biografija koju još uništavaju kopiju po kopiju, a

koju je pisao moj nekadašnji tajnik Laktancije i koji mi je njezina kratka poglavlja svakodnevno potajice

gurao pod nos uz mnoštvo važnih dokumenata koje sam morao opečatiti, a pod njima i črčkarije o mom

životu i djelima, misleći da ću ih ljubopitljiv i častohlepan, kakvim me smatrao, doista i pročitati.

Ponekad bih, istini za volju, iz znatiželje svrnuo pogled na pokoji odlomak ili zanimljiv redak, ali uglavnom

bih odustao jer je Laktancije oduvijek pretjerivao u hvalama. Poslije, još za mog života, odmah nakon mojeg

povlačenja s vlasti, a to čini još i danas kako sam jutros pokušao uvjeriti mog tvrdoglavog Kalimaha, stao je

pretjerivati u huljenju i blaćenju mog imena i odrekao se već sastavljene biografije svog gospodara i spalio

izvornik svih tih životopisnih besmislica koje je prethodno zapisao o meni. Sada, navodno kao gorljivi

kršćanin, počeo ih je iznova prepričavati kao sasvim novu pripovijest i po preuveličanim činjenicama i

samovoljnom opisu sastavljati sasvim suprotnu biografsku priču. Ipak, bio je tek jedan od mnogih koji nisu

bili svjesni da meni ne trebaju biografije, veličanstveni kipovi i uklesi, a još manje legende. Meni je trebala

istinska vlast, neograničena vlast, pretočena u gotovo božansku moć, ako sam želio jednu čvrstu i za Carstvo

spasonosnu vladavinu pretvoriti u oživotvorenu legendu.

Onu koja je počela u mračnoj tungrijskoj krčmi, a koja je kao ispunjeno krvavo i živo proročanstvo završila

na nikomedijskom brdu i potom na obalama Marga. No Kalimah je ipak u nečemu imao pravo.

Proročanstva, u filozofskom, a u mom slučaju podjednako u životnom smislu, ne navode izravno ljude na

djela i nedjela, bez obzira na to iz kojih su iznutrica ili razbacanih kostiju očitana. Proročanstvo samo

osnažuje odluku proizaš lu iz mnoštva ukroćenih okolnosti, kao posljedica vlastitog proturječnog životnog

puta i vlastitih djela. No ono što Kalimah nikako nije mogao razumjeti, on posvećen spašavanju tuđih života,

a ne oduzimanju, ma koliko i on smrtonosno griješio i kao takav također bio jedan od gospodara života i

smrti, to je bio pravi smisao odgonetanja pa onda i ostvarenja takvog proročanstva. A za nj je valjalo proliti

tuđu krv. Kako me naučio moj veliki stariji suvremenik Plotin, kojeg nažalost nikada nisam imao prilike

upoznati, ali sam već dugo učio iz njegovih filozofskih spisa, dobro djelo, a posebno ono koje je učinjeno za

opću korist, uvijek u sebi ima prizvuk zla, kao moj mač koji je posjekao i rasporio Apera ili koplje koje je

probolo Karina.

Ali Plotin me naučio i nečem drugom. Postoje zla djela koja su zla samo na površini jer krv koja klizi niz taj

zločinački epitel ipak izlazi i izvire iz dubine, a u njoj se kriju prave namjere i pravi razlozi, ponekad mnogo

bolji i dobrohotnji od mnogih također samovoljno poduzetih dobrih dijela koja imaju zle i promašene

posljedice. A takvih je u životu mnogo, kao i onih zlih iza kojih se krije dobro. Samo je pravo zlo potpuno

pomanjkanje dobra, koje se tješi da s dobrom ipak čini cjelinu. Imao sam se prilike u svom dugom životu u

to uvjeriti. Jer bit će trenutaka i odluka u mom despotskom vladanju kada ću se i ja tješiti da učinjeno zlo

mogu popraviti, samome sebi ponuditi obmanu da od nemilosrdnog vladara i u pojedinim trenutcima

možda i zlog čovjeka mogu u jednom času opet postati dobar.

I koliko god držim da sam bio valjan i pravedan car, zla djela koja sam počinio u interesu Rima i Carstva

ostala su usađena kao mora, dovijeka u mojoj duši. Pa ipak, u svim tim nužnim, ali zlim djelima opet se krilo

dobro. Ono se naziva kajanje.


II. POGLAVLJE

CAR I POKLOPAC SARKOGAFA

KAD SAM JUČER, gotovo do prije užine, jer sjedio sam na kriptoporti ku od jutra i onog prijavka i naknadnog

razgovora s Kalimahom sve do podneva, sišao opet u triklinij, poslije omiljenog obroka od podgrijane

kuhane bravetine i raštike, po rimskom vojničkom običaju preostale od sinoćnje večere i koje je jelo opet

morao probati moj rob kušač jer svi moji podložnici, a ponekad i ja sam, stalno strahuju da bih mogao biti

otrovan, zaigrali smo latronkule. Začudo dobio sam Kalimaha, a njega je pobijedio Klaudije Eustenije. Pa kad

smo trebali zaigrati jedan protiv drugoga i odlučiti konačnog pobjednika, meni se zamaglilo, ali ne od muke

ili praska u glavi, nego od trokutastih ukrižanih polja od ebanovine i slonovače koja su se zabadala jedna u

druge poput mačeva i bodeža. Netko bi rekao, kao priviđenje svih proteklih bitaka. Ipak, šutio sam, ali

liječnik nije izdržao.

- Upozorio sam te Gospodaru, ti više ne smiješ na sunce, najbolje bi bilo nijednog trena. Vrti ti se u

glavi, tlak ti je visok, srce ti podrhtava, a već si pretrpio dva udara. Čuvaj se, preklinjemo te, ako želiš još

poživjeti u ovom svom ljudskom obliku, na blagodat svih nas.

Na njegovu nesreću već sam se bio pribrao od priviđenja i kao što samo ja znam, odmah planuo.

- Slušaj Kalimaše, a i ti Kalpurnije, slušajte me dobro. Još jutros ste mi propovijedali i gnjavili me

tvrdnjama kako se moram veseliti svakom danu, svakom izlasku sunca, hrabrili me kako sam besmrtan,

kako mene smrt ne može dostići. A sada, sada mi zabranjujete da uživam u svom sunčanom ocu, tovite

moje kušače koji će se prije ugušiti od pretilosti nego od otrova, pratite svaki pokret mojih prstiju dok se

zanosim ovom bezazlenom igrom. Dokučite to već jedanput, shvatite to jednom i zauvijek. Nitko ovdje više

na nas ne vreba, nikome više nismo važni. Mi smo izopćeni, pa makar i svojom voljom.

Prestrašili su se, oprezni da me ne uhvati još gori napad bijesa.

- Samo smo htjeli upozoriti našeg Augusta.

Odgovori ovaj put Klaudije Eustenije i odmah još opreznije nastavi...

- Pa ni nama nije pametno u ovim se godinama previše izlagati suncu. Ono u mladosti rađa i njeguje,

ali u starosti ubija.

- Da Gospodaru, i mi izbjegavamo ljetno sunce.

Na njega se tako opet nespretno nadovezao Kalimah u dobroj namjeri, ali upotrijebivši krivi primjer i

neumjesnu usporedbu, nesvjestan da me još više razljutio.

- Kao prvo, ja više nisam ničji August. Odrekao sam se tog naslova, znam da mi se, kao uostalom i

vama, približava kraj i s time ipak nekako izlazim na kraj. Ali vi ste ti koji stalno pričaju o smrti, a tvrdite da

misli o njoj zaokupljaju mene i da se samo ja od njih ne mogu otrgnuti.

Tada se opet odvažio Klaudije. Ali nažalost opet nespretno i u krivi čas.

- Ne pričamo o toj smrti Gospodaru. Ona tebe ne može dohvatiti na isti način kao nas. Pričamo o

prijetnjama koje su stvarne. 0 progonima kojima stežu tvoje najmilije i zbog kojih ti moraš još poživjeti u

ovom zemaljskom životu ako sve njih i sve nas želiš sačuvati od propasti.


Vidio je kako mi se lice skamenilo. Ako sam se isprva ljutio što moram voditi tako uznemirujuće razgovore

koji su bili čak banalni i ponižavajući u usporedbi s onima koje sam s njima u predasima važnijih obveza

vodio dok sam još bio car, na spomen prijetnji, a koje me muče i razdiru i o kojima i tako svakodnevno

razmišljam i nastojim ih odagnati što više mogu, počeo sam vikati i prijetiti.

- Lezi preda me, lezi pred svojim Gospodarom i reci mu Latinčiću koji sebe nazivaš njegovim tajnikom,

usudi se kazati što ti to znaš, a on ne zna. Imaš li možda novu uznemirujuću vijest koju kriješ od mene. Reci,

imaj toliko hrabrosti u svom jadnom oslobođeničkom srcu.

Klaudije je već padao ničice i istovremeno ubrzano govorio.

- Nemam, nemam, vjeruj mi Gospodaru i Bože, a usto nemam ni hrabrosti, ni srca ni pameti. Oprosti

mi moj Jovije, Jupitrov sine, krivo sam se izrazio. Osim toga o nekim stvarima doista ne treba glasno

govoriti, a još manje krivo predviđati. Oprosti mi ako možeš, moj Gospodaru i Bože.

Prosiktao sam tako da se počeo tresti.

- Kad se riječi ne izgovore, postaju duhovi, a previše je već duhova u ovoj palači. Previše uopćenih

proročanstava i duhova. Hoću znati što to krijete od mene, obadvojica. I jedan i drugi govorite ako nešto

znate.

- Pa tko bi se od nas Gospodaru usudio nešto od tebe skriti!?

Pokušao je Kalimah želeći me valjda primiriti.

- Lezi i ti Grčiću, i to odmah...

Uto se i moj liječnik bacio na kamene ploče u trikliniju i prije nego što sam do kraja izgovorio prijeteću

zapovijed, pa su sada dašćući pokušavali odagnati moru i strah od mog jara koji ih je pritiskao.

Pa ipak, znao sam da su mi vjerni, u tom trenutku nisam imao vjernijih podložnika od njih u čitavom svom

nekadašnjem carstvu, pa ni ovdje u palači grobnici, kako sam je već nazivao zbog zadaha smrti. A oni su

svejednako uglas govorili i oprezno birali sasvim pogrješne riječi ili barem one koje tog trenutka nisam želio

čuti, i to nerazgovjetno, kao da mrmljaju barbarsku molitvu.

- Ništa mi ne znamo što ti ne znaš sine božanski. Pa ti barem najbolje znaš kroz kakve si opasnosti

prošao i kakve opasnosti još vrebaju, ali ne tvom besmrtnom biću Gospodaru, nego tvom smrtnom. Vrebaju

potom tvom djelu i tvojim najmilijima. Ti si u to od početka bolje upućen od nas. Tko smo mi da o tome

sudimo? Samo strahujemo da ti nešto ne naudi, pa bila to i najobičnija svakodnevna pojava, sunčanica, ili

neka druga slučajna posljedica nehajnog i neopreznog poteza kojemu ne mogu uteći ni božji sinovi.

Šuteći, još razjareniji, ljutito sam se povukao u svoje odaje, a da im nisam dopustio da se usprave. Tek

poslije, dok sam već ležao u postelji pod zaobljenim kasetiranim svodom spavaonice, sjetio sam se da su još

na podu triklinija i poslao roba da prenese moje dopuštenje da se dignu. Poslije mi je bilo žao jer, kako mi je

ispričao rob, na hladnom kamenu, onako polegnutima ničice, glavom i prsima prema tlu, još k tome onako

vremešnima, bili su im se već ukočili udovi od nepomičnosti i zime. Bez obzira na sažaljenje prema mojim

bliskim dugogodišnjim podložnicima i rijetkim preostalim prijateljima, tako im je i trebalo kad su opet u zao

čas počeli govoriti o smrti.

Doista u zao čas. Jer kad sam, naime, jutros opet izašao na kriptoportik, na istome mjestu zatekao sam novu

crknutu voluharicu. Da sam toj slučajnosti ili okolnosti htio dati značenje, ili je želio protumačiti ili pak pitati


za savjet nekog od mojih augura ili haruspika, bilo bi to zasigurno strašno loše znamenje. Voluharice

napuštaju sigurnost podzemlja koje hrani zemlju i naš svijet i izlaze na ubilačko svjetio od čijeg strašnog

sjaja odmah pogibaju. I to baš na klesanom kamenu mog kriptoportika. Na ubruše nom kamenu palače

jednog posrnulog cara. Da sam ih zatražio za savjet, bi li bilo izravnijeg smrtonosnog znamenja za

tumačenje?

Svijet mi se opet učinio zamršenim i opasnim, baš kao i godine koje sam proveo na vlasti, pa su se crna

sjećanja poput one sjene pod volta ma u natkrivenom dijelu terase opet stala miješati sa svjetlom na

kamenu na kojem je jutros skončala još jedna voluharica. Kao da je to malo crknuto biće zloguki prorok,

uskrsnuo iz mog prošlog života, vrač koji se ponovno umiješao i upleo u moj spokoj i sadašnjost, prijeteći

otuda čak i mojoj budućnosti. Opet sam se prepustio uspomenama i onom okrvavljen tragu za pisaćim

perom pod grudima. A već prve, unutar mene zapisane rečenice koje su šiknule crvenim mlazom iz žila

prošlosti, govorile su da se ništa nije promijenilo.

Već od početka mog carevanja, prilike i događaji koji su im prethodili, a onda i uslijedili, baš kako se odvijaju

u mom životu još i danas, samo su na prvi pogled bili jasni i jednostavni, a uistinu zapetljani poput

gordijskog čvora koji se mogao razmrsiti jedino mačem. Nije bilo važno pod kojim sam okolnostima postao

car, važno je bilo da sam prigrabio vlast, a Senat je mogao pričati što je želio. Do vlasti nisam došao lako, čak

ni kad sam se uspinjao na posljednju stubu. A ona se zvala Karin.

U zbilji, unatoč silnoj tjelesnoj žudnji i sklonosti razvratu i piću, koja je, nažalost, jednom razdirala i mog

nekadašnjeg suvladara i zeta Galerija, moj posljednji suparnik, naprašiti sin cara Kara, kao što sam već

rekao, bio je lukav i opasan čovjek, koji je podjednako orgijama i igrama pridobivao naklonost uvijek važnog

rimskog puka i podršku dijela Senata koju je ionako već na silu iskamčio kao samozvani doživotni konzul, ali

i kao pravi izravni potomak i nasljednik svog oca.

Međutim, u cijeloj toj priči o Karinu, zbog čega mi je sumnjiva Karova nikad pronađena oporuka bila od

početka još sumnjivija, bile su i vijesti o njegovu čak i prema rimskim mjerilima više nego razvratnom načinu

života u Rimu koje su stizale do nas još za careva života. Imao je devet žena i ni sam nije znao koliko male

djece, od koje je ipak priznao jednog mališana, a sve druge otjerao zajedno s njihovim majkama, neke čak,

kažu, pogubio, a one koje su imale više sreće, prodao u roblje. Taj je dječarac bio sin njegove hispanske

ljubavnice, s kojom se poslije oženio premda je već potpuno protuzakonito imao nekoliko službenih žena,

ali, kažu, volio ju je, i kad je ona umrla od teške i nepoznate bolesti, taj mu je njegov mali sin još više

prirastao srcu. Posvuda ga je vodio sa sobom, na duga putovanja, čak i na opasne vojne pohode, i tražio da

mu se odaju prinčevske počasti.

Sve je ostale zanemarivao i ponižavao, posebno senatore koji su bili na njegovim orgijama. Njih je držao u

stalnom strahu, pisao im prijeteća i uvredljiva pisma, bludničio s njihovim ženama, dječacima i

ljubavnicama, čak je navodno jednom i gradskog prefekta natjerao da bude vratar pred carskom palačom

na Palatinu, u kojoj su se svakodnevno okupljali svirači, plesači, bludnici i bludnice, glumci i svodnici, a kad

su mu dolazili u posjet, nije odavao nikakvu, čak ni dužnu počast ni najvišim gradskim magistratima,

prefektima i konzulima zato što je tvrdio da je on vječni konzul i jedini Cezar. Međutim, kako bi ih ponizio,

iskazivao je znakove vidljive i usiljene naklonosti prema svom tom ološu koji se kretao zajedno s njim, ali

istovremeno i samo onim senatorima i vitezovima koji su tu čast stekli zahvaljujući golemom imetku.

Kružile su priče da je na jednom banketu naredio da se posluži mnoštvo prženih ptica pjevica, poslaganih

tako da izgledaju kao Vezuv u čijem se grotlu zrcalio žarkocrveni slatki umak od malina i divljeg planinskog

šipka, nalik lavi. Osim tog brda na stolove su iznijeli svu silu jela od najbolje ribe i raznih kobasica koje su po

njegovoj zapovijedi kuhari morali oblikovati tako da nalikuju na muška uda, pa ih je dijelio probranim


damama kao izraz svoje naklonosti, ali i pouzdan znak da bi mogle još te večeri završiti kao žrtve na

njegovoj privatnoj orgiji. Dok je goste, njihove muževe doslovce, pa i na silu pojio vinom, on se kupao u

bazenu okružen jabukama i dinjama koje su plutale na površini, a podove triklinija i soba gdje su bludničili

gosti prekrio je za tu priliku laticama skupih ruža iz Mediolana.

Unatoč takvim pričama i uza sav Karinov razvrat koji nije bio izuzetak u povijesti carskog Rima, najviše sam u

sumnjive priče o oporuci i nasljeđivanju posumnjao, a uz njih i u obrazloženje tragičnih okolnosti Karove i

poslije Numerijanove smrti, kad sam jednom čuo njihova oca cara kako urla i viče u svom velikom šatoru

nakon što je dobio pismo iz Rima o sramotnom ponašanju svoga sina, upravo za vrijeme početka pohoda na

Perzijance:

on nije moj sin! On nije dostojan časti Cezara! On sramoti naše ime. Dok pravi Rimljani ginu u perzijskim

pustinjama, on banči i orgija. Ubit ću ga, neka ga odmah uhite i zatvore, a na njegovo mjesto hitno postave

Konstancija. Neka se istog trena pokrene iz Dalmacije, od danas više nije namjesnik pokrajine, od danas je

on Cezar Zapada. Neka krene odmah prema Rimu, povede vojsku, potuče ga, i smakne tog gada kojeg sam

nazivao sinom.

Naravno, sve da se i Konstancije Klor, tada namjesnik Dalmacije, odvažio na takav pothvat po carevoj u

silnom bijesu izrečenoj zapovijedi, imao bi male izglede. U toj mojoj zavičajnoj Dalmaciji, već odavno jednoj

od najmirnijih provincija, nisu više boravile slavne legije kao u vrijeme prvih careva i doba osvajanja Ilirika.

No Karin je nekako doznao za tu opasnu prijetnju, izrečenu u bijesu, pa nisu prošla ni dva tjedna, a njegov je

otac poginuo pod također sumnjivim okolnostima. Potom je jadni Numeri jan ubijen, a ja sam smaknuo

krivca. Sada je on doista bio vladar Rima i Zapada, a ja, već proglašen carem, postao sam jedina prepreka da

zavlada Istokom i prigrabi cijelo Carstvo.

Međutim, bila mu je za taj konačni obračun sa mnom potrebna čvršća i opipljivija podrška od potpore

gomile i onog silno obogaćenog i iskvarenog dijela jednom najvažnije rimske institucije. Trebao mu je, baš

kao i meni, živi novac! Pa kako je unatoč svojoj razvratnoj naravi ipak bio pronicav i lukav političar i vojnik,

njegove rimske svečanosti i orgije poslužile su mu da iskamči pomoć, prisilnu pomoć prebogatih senatora i

dostojanstvenika, ali i onih korumpiranih nitkova iz viteškog staleža koje je svako malo svjesno sumnjičio,

ponekad i izravno optuživao zbog Julijanova uzdignuća i mogućeg sudjelovanja u uroti koju je tako lako

suzbio. Skupio je, bolje reći iskamčio novac, i uspio unovačiti moćnu vojsku unatoč mom budućem bratu u

vlasti, Maksimijanu, koji je tada bio pod njegovim zapovjedništvom, ali koji se unatoč svemu oglušio na

njegovu zapovijed da mu se pridruži sa svojim legijama i koji mu je, štoviše, želeći mi pomoći, nastojao

zagorčati namjere sa sjeverozapada. Bio je predobar vojnik, a da ne bi mogao prosuditi da sada Karin, ako je

želio biti siguran da će poraziti već ustoličenog cara Istoka i tako zavladati cijelim Carstvom, nije bio u prilici

krenuti istovremeno na nas obojicu. U slučaju moga poraza mogao bi me osvetiti, a kako je bio nadmoćan

Karinu u vojničkoj vještini, tako možda iskoristiti i svoju priliku.

Čekala nas je doista još samo jedna bitka neizvjesna ishoda, ali sasvim izvjesnih posljedica. I nikakve legende

tu nisu mogle ništa promijeniti. Promijeniti redoslijed događaja i stvari mogao je samo naš izravni sraz koji

je trebao konačno odlučiti o carskoj sudbini, a tim završnim činom i o konačnoj sudbini Carstva. I to na

vječnom raskrižju Ilirije i Panonije, Dacije i Mezije, Istoka i Zapada, nešto sjevernije od Makedonije, Grčke i

Azije, odakle su jednom krenuli i Filip i Aleksandar u svoje goleme pothvate. Prvi u osvajanje Grčke, drugi u

osvajanje svijeta. Budući da je naše zajedničko carstvo tada već vladalo cijelim svijetom, i Karin i ja smo

stoga, ako smo željeli ostvariti svoje zamisli i neskrivene vladarske ambicije, morali krenuti u njegovo

završno osvajanje.


Na njegovoj je strani bila legenda, na mojoj već ispunjeno krvavo proročanstvo, a u obojici, pritajeno i

opasno probuđeno, pomiješano zlo i dobro. Približavali smo se jedan drugome mjesecima, razmjenjivali

čarke, pisma i prijetnje, slali prethodnice koje bi se znale sukobiti, ujedno odlučni i oprezni. Ja kroz ušće

Marga, a on niz Savu, do njezina ušća u Da nubij, pa nešto malo na jug, do odlučnog bojnog polja na

raskrižju našeg zajedničkog svijeta. I tu, stotinjak tisuća koraka ispod Singiduna, dobro utvrđenog grada,

sukobili smo se, svim silama.

Bitka, koja je počela sredinom jutra, bila je prevrtljiva jer je u početku Karin doista ostvario znatnu

prednost, ali razmjerno kratka, a pobjeda je, zahvaljujući njegovoj neopreznosti, došla u rano poslijepodne.

Već su udarne centurije njegove elitne legije probile našu obranu, a konjaništvo na krilima gotovo zatvorilo

obruč oko nas, i ja sam se s pratnjom stao povlačiti. Jahali smo do uskoga klanca, tik uz rijeku Margo, kad

nas odjednom sa strane zaskoče Karinovi Goti i Germani. Srećom, bio sam prethodno zapovjedio Galeriju da

se pritaji sa svojima na izlasku iz pogibeljnog usjeka, te kad smo u brzini izjahali pred njegove raspoređene

snage, kiša strijela zasula je podjednako nas kao i Germane i Karinovu panonsku konjicu koju je unovačio

putem i koja nas je slijedila u povlačenju, nadirući bez reda, potpuno nesvjesna opasnosti. Tada se gotovo

neočekivano preokrenuo ishod bitke i nije im više bilo spasa.

Budući da je mogao čuti da se na izlasku iz klanca zametnuo odlučan boj, Karin je napravio pogrešku.

Misleći da su nas to njegovi barbari sustigli, pohitao je u klanac potpuno neoprezno. No na strmim

obroncima, skriveni onako kako se skriva smrt u dobrom zaklonu, osvojivši položaje koje su do tada držali

njegovi barbari, već su čekali moji i Galerijevi strijelci i onaj ubojiti oblak koji je maločas na izlasku iz

smrtonosnog usjeka posijao paniku među Gotima, Germanima i Karinovom lakom konjicom, sada se spustio

na njega i njegove legije. Istovremeno je Galerije krenuo u napad s oba krila, a ja sam se po razrađenoj

strateškoj zamisli i zapovijedima koje sam prenio i Galeriju i svim vjernim zapovjednicima iznenada okrenuo

i pregrupirao svoje snage te smo mu krenuli ususret. Kad je napokon sa svojim desetkovanim udarnim

valom izjahao preda me, njegova pozadina i njegove dvije legije u navalnom redu i središnjici bojnog

poretka bile su opkoljene i gotovo uništene. Ranjenike su već polako, ali vrlo pomno klali, pljačkajući pri

tome njihova već beživotna trupla Galerijevi dačanski veterani, grčki i azijski plaćenici.

Još i danas pamtim Karinov iznenađeni pogled, bijelog konja pokrivenog pozlaćenom carskom ormom koji je

toptao kopitima na mjestu, zamišljajući da još galopira kroz bitku. Nije ga nitko smaknuo iz ljubomore ili iz

osvete, zbog grijeha počinjenog na nekoj razvratnoj orgiji, ili u dosluhu s mojim uhodama ili plaćenim

ubojicama. Ja, već svjestan da ću se od tada pouzdano nazivati Imperator, August, Gaj, Aurelije, Valerije,

Dioklecijan, jedini vladar Rima i njegova carstva na Istoku i Zapadu, prišao sam mu uzdignuta koplja, dok su

iza Karina, koji više nije vidio ništa osim ubojitog vrška, svi njegovi spuštali oružje i polako se prepuštali

sudbini. Sve sam ih poslije poštedio i ostavio na životu, na posebno dostojanstven način njegova osobnog

savjetnika Aristobula, koji će uskoro postati osoba od mog najvećeg povjerenja. No teško koplje koje se

zabilo u Karinova prsa i probilo oklop s glavom Meduze u samom središtu, nalik na strašnu metu iza koje se

krije srce čudovišta, prošlo je kroz njegovo tijelo i samo se srušio s konja i ostao onako zgrčen uz preplašena

i zaigrana kopita, kao pogođeni jelen.

Bio sam milostiv prema njegovoj najbližoj pratnji. Vojsku ne trebam ni spominjati jer mi je ionako

nedostajalo vojnika, a posebno sam neko vrijeme bio brižan prema njegovu maloljetnom sinu, onom

dječačiću, sinu Karinove Hispanke, od svoje četiri gddine, kojeg je nesmotreno poveo sa sobom, uvjeren u

pobjedu. Živio je gotovo godinu dana sa mnom, u mojoj novoj nikomedijskoj palači koja se ubrzano gradila,

taj plahi i preplašeni rimski dječak likom i duhom sasvim nalik svom nesretnom stricu Numerijanu. Svake

večeri dovodili su ga za moj stol, a on je, dok smo mi polegnuti na ležaljkama jeli, samo šutke sjedio i nije od


dana očeve smrti progovorio ni riječi. Samo je zurio u neku točku, kao mladunac zvijeri koji očekuje smrt,

nesvjestan da ona dolazi, ali pritom osjeća strašnu bol.

Znakove otvorene naklonosti, rekao bih prave ljubavi i iskrena veselja, pokazivao je jedino prema svojim

psima, koje sam zajedno s dječarcem doveo u palaču, i svakog jutra i u povečerje igrali bi se dugo u velikom

vrtu u koji je vjetar, ovisno od smjera iz kojeg je puhao, nanosio u valovima miris Egeja i Crnog mora. No i

njemu je njegovo proročanstvo odredilo sudbinu.

Bilo je vrijeme večere kad su stigle vijesti o pobuni u Panoniji i dijelu Zapada. Poslije sam saznao, potpuno

lažne vijesti. Galerije me pogledao, a potom svrnuo pogled na dijete. A on je opet sjedio na svome mjestu,

onako potišten i ozbiljan, lica blijeda, gotovo nepomična. Dogodi se tada da je samo sklopio oči, kao u

vrućici, i klonuo na za nj prevelikoj stolici. Rob ga je uzeo u naručje i odnio u sobu, a drugoga je dana

nestao. Nitko nije ništa pitao. Svi su mislili da sam ga zatukao. A Galerija nitko, pa ni ja, nije ni spomenuo, a

kamoli nagovijestio da bi on mogao biti taj koji je zapovjedio to strašno djelo.

Ja sam u sebi osjećao teret neizrecive krivnje, nešto se strašno odigralo, počeo sam bjesnjeti i prijetiti, pa

kad su robovi konačno gotovo slučajno pronašli Karova unuka i Karinova sina, zadavljenog na hrpi, u

golemom kuhinjskom smetlištu koje su upravo čistili, gurajući prožvakane otpatke u veliku jamu koju su već

polili uljem i zapalili njezin sadržaj, izvirila je odnekud iz crnog dima i jezičaca vatre njegova krhka ruka.

Znajući kakve su posljedice moga bijesa, jedan je skočio u plamen i, zadobivši nekoliko sitnih opekotina i

malo osmuđene kože, uspio spasiti mali leš. Rob je zaradio srebrnjak, a ja sam dao da operu Karinova sina

koji mi je, ni sam ne znam zašto, možda zbog toga što je bio Numerijanov sinovac i unuk meni dragog cara

Kara, možda zbog toga što nisam imao muškog nasljednika ili zbog nekog mnogo dubljeg, skrivenog razloga,

bio na neki neobjašnjiv način prirastao srcu. Jedino neokaljano, čisto, premda potpuno oduzeto i nemoćno

biće, u cijeloj palači i gradu Nikomediji. Proveo sam istragu, ali ona osim neodređenih priznanja mučenih

robova, pretežito Galerijevih, nije dala gotovo nikakvog ishoda. Ostala je samo sjena onog plahog dječaka

koji klone na stolici, naslućujući da ga sutra više ne će biti.

Volio bih da ga danas mogu promatrati onako nijema i blijeda kako se igra sa svojim psima na sjajnom i

dalmatinskim suncem zapaljenom nad svođenom trijemu palače, ili među vinogradima i maslinicima,

voćnjacima i kupusištima koje svakodnevno posjećujem i njegujem. No možda je bolje da se sretnemo u

Eliziju ili možda čak u kući bogova nego da smo se koju godinu poslije susreli na bojnom polju jer on je ipak

bio carski sin i opet bi krenule izazovne, u ovom slučaju istinite priče da sam mu ubio oca i preoteo Carstvo.

Pa bi mu onda netko sasvim sigurno prišapnuo da mu prema pravu, prema njegovu podrijetlu, a možda i

prema nekom njegovu tajnom, ali podjednako krvavom proročanstvu to carstvo i pripada.

Dao sam premazati tijelo svim zavjetnim mastima i miomirisima, zamotati ga u najskupocjeniju bijelu svilu

kako bi onako nevin otišao na Poljane blaženih. Naravno, nitko nije vjerovao da me pogodila smrt tog

djeteta, pogotovo stoga što nisam dao da ga sahrane u sarkofagu, nego sam zahtijevao da ga zakopaju u

velikom perivoju i da gomilu odmah pokriju kamenjem i busenjem trave, i tu sam grobnicu, udešenu po

prastarom običaju iz Grčke, Ilirije i Dalmacije, okružio stražom kako se nitko potajice ne bi domogao njegova

trupla koje je upozoravalo, još onako hladno i mrtvo, poput strašne utvare zlodjela. Patio sam u sebi,

progonio me niz bolnih i isprekidanih uspomena, ali od tog mučnog i strašnog događaja svi su se oko mene

pretvarali da se nijedan zločin nije odigrao, i unatoč mojoj vidljivoj muci nisu osjećali ništa. Mene je

razdiralo grizodušje, mene su mučile sumnje, a oni su šutjeli i na koncu previdjeli i zaboravili.


Tako je nestao još jedan prijestolonasljednik prijestolja koje sam prigrabio, onaj mali i još nemoćni Karinov

sin. Samo su njegovi psi, igrajući se i utrkujući u onom golemom perivoju, ponekad znali odjedanput početi

njuškati po tlu i potrčati, slijedeći davni trag svog nesretnog vlasnika, a onda bi, pred samim ciljem do kojeg

ih je doveo njuh, stali zavijajući puzati uz malu uzvisinu, sve do vrha tajnovitog humka pokrivenog

čupercima oštre trave što se ljeskala na suncu. Noge bi im se ukočile, dlaka nakostriješila, i vrtjeli bi

gubicama amotamo i gledali u stranu, ali nisu kopali. Na svoj pseći način i oni su naslućivali istinu i osjećali

njezin teret više nego moji podložnici.

Oni isti čije nevidljive veslarke ovog jutra opet plove pukotinama na glatkom i zapaljenom kamenu, vrelom

poput rastopljenog meda na zazlaće noj površini pečenke ili su se već u iste skrivene minijaturne kamene

izbe skrile ubojice koje će me probosti prema nečijem kratkom nalogu, danas ili sutra. Ma koliko pokušavao

i hinio pred Kalimahom i Klaudijem, sjećajući se davnog zločina, ni ja se ne mogu othrvati stalne primisli na

smrt. A možda će njezine utvare i izvršitelji pričekati neko drugo vrijeme, pogodniji trenutak kada se

zaboravi moja abdikacija, a onda se pokrenuti, prema presudi jednog od današnjih Augusta i Cezara kojima

sam upravo ja dao vlast, a sebe razvlastio, nagađam Konstantina i Licinija kao što bi se na taj čin možda

odlučio i moj zet Galerije, samo da je malo duže poživio. Čak i kada je na koncu bio već gotovo izoliran na

Istoku, izgubivši prijašnji silan utjecaj na sva zbivanja u Carstvu, režao je potajice. On, kojeg sam istinski

prihvatio i učinio gotovo sebi ravnim. Čak sam mu u devetoj godini svoje vladavine dao ruku kćeri Valerije, a

da o tome nisam porazgovarao sa ženom Priskom i bez obzira na to što se moja kći tome u početku silno

opirala i što joj je oduvijek bio odbojan, u početku i gadljiv.

No i druge sam tijekom godina natjerao da se međusobno žene, pun želje da tetrarhija, moja vladavina

četvorice, zaživi kao vladarskoobiteljska zajednica, zajednica političkih brakova, zaruka i ženidbi. Nažalost, u

njoj je bilo svega samo ne čvrste obiteljske ljubavi i iskrenih veza. Bilo je izuzetaka, ali oni su bili rijetki i

mene je samo moja duhovna i tjelesna suzdržanost sprječavala da se strasnije odam porocima poput većine

mojih podložnika i suvladara. No osim poroka i mnoštva priležnica i priležnika,

okviri takvih obiteljskih zajednica često su skrivali smrtonosnu dramu.

Ali ne dramu približavanja, nego dramu mržnje i osvete. Onakvu kakva se, prema spoznajama mojih azijskih

za sada vjernih, ali i dobro plaćenih uhoda, već bila nadvila nad moju ženu i kćer, a onda i smrtonosno

odigrala i ostvarila kroz strašnu sudbinu moje obitelji.

Moja žena Priska potjecala je iz stare rimske obitelji i ja sam se, na nagovor cara Aurelijana, kojemu sam

nakon pada Palmire za nagradu služio kao zapovjednik garnizona u važnom kapadokijskom gradu Tijani,

njome oženio, a da sam je samo jedanput kratko vidio kad je stigla iz Rima. Ponosna i dostojanstvena, nije

od početka skrivala svoj otvoreni prezir prema mom podrijetlu.

ja sam se za tebe oženila jer mi to nalaže dužnost prave Rimljanke i odanost prema pokojnom ocu senatoru,

pa onda dužnost prema državi, dužnost prema našem Augustu i Gradu. To ne znači da me ne obvezuje i

dužnost prema tebi kao ljudskom i tjelesnom biću, mom zakonitom mužu, ali samo dužnost i ništa više.

Stoga ništa i ne umišljaj.

Znala je govoriti u početku. No koliko je tada bila ponosna, toliko je bila strastvena i znala je cijeniti svaku

moju dobru zamisao i laskali su joj podjednako moji uspjesi koliko i moji napori. Bila je moja žena, još k

tome iz stare obitelji, pa su se i zasluge u mom napredovanju prema rimskom shvaćanju, a ponekad i jer ih

je sama istinski zaslužila, pripisivale i njoj.


Vjerujem da mi se zbog toga od tada počela iskreno podavati, ne bez određene doze osjećajne naklonosti, i

na kraju mi se još iskrenije približila. Pa ipak, bilo je to daleko od prave ljubavi, ali možda i zbog toga vrlo

blizu prave strasti. No i ja sam bio mlad i ponosan i osim njezina tijela i puti želio sam više. Upravo ono što

mi tada nije bila spremna dati. Ali i Priska je bila u djevojačkim godinama, pa je i ona je tražila nešto u meni,

što nije znala niti mogla pronaći. Tražili smo oboje na krivome mjestu. Ja sam uz zaneseno tijelo želio

njezino divljenje i otvoreno priznanje, a ona je kopala po svojoj jarosti i među za nju ponižavajućim

okolnostima i, kako je sama smatrala, nametnutim razlozima našeg vjenčanja, hladeći se ujedno činjenicom

da se za mene morala udati iz dužnosti, pronalaze ći uzroke koji su je trovali, i u mom, ili ponajprije u mom

skromnom provincijskom podrijetlu. No jedna je stvar bila zbunjujuća za njezin razum koji je uglavnom

stavljala ispred osjećaja, barem kad sam ja bio u pitanju. Bio sam, a to je nedvojbeno osjećala bolje od

mene, u stalno uzlaznoj putanji na pozornici tog njezina Rima. Što učiniti s time? Pa bi stala potiskivati sve

što se budilo u njoj, posebno nakon naših milovanja, prestrašena da će otkriti da me voli, da će otkriti i

uzrok svoje ljubavi, a potraje li taj uzrok ljubavi, potrajat će i ljubav.

U tim bi se trenutcima opet zatvarala u tamnicu vlastita ponosa i odbijala je sve ono što je možda bilo

izvjesno i za nas možda spasonosno u ljubavnom pogledu, a ja bih je grlio i ulazio u nju, ne bez njezina

sudioništva. Ona bi potom premorena zaspala, a počinjalo bi moje bdjenje i is crpljujuće nezadovoljstvo

zbog nemogućnosti pravog približavanja. No već sam tada imao svoju tajnu ljubavnu utjehu i ona je doista

bila spasonosna, i to na neočekivano dugi rok, i potrajala je i preživjela makar u sjećanjima, pa me krijepi još

tako živa u uspomenama, sve do kraja mojih dana. No kao i svaku tajnu, još je skrivam i nastojim je otkriti i

obznaniti što kasnije.

Vjenčane svečanosti održale su se u Tijani, kao što rekoh, nakon što je Aurelijan krenuo u bitku protiv

palmirske kraljice Zenobije, one iste mudre i obrazovane vladarice koja se nakon smrti svog muža proglasila

Augustom i čak počela kovati novac sa svojim likom. To spominjem zbog toga što nikada nisam dopustio da

se iskuje ijedan novčić s likom moje žene Priske, koju sam, kao što maločas rekoh, cijenio i na svoj način

iskreno volio dok smo u kratkim razdobljima predaha od mog ubrzanog života živjeli zajedno.

Ostali tetrarsi uglavnom su slijedili moj primjer. Jedino je Galerije isko vao novce s likom moje i Priskine

kćeri Valerije, i to više da bi udobrovoljio mene, a ne nju. Ali tko zna, možda su bez moga znanja i stvari

među njima krenule boljim tijekom jer ju je još za mog života proglasio Augustom i čak je jedan dio

panonske provincije nazvao njezinim imenom nakon što je ona posinila njegova izvanbračnog sina

Kandidijana, koji je poslije, prema tetrarhijskim zakonima, odmah bio zaručen s malodobnom kćeri njegova

Cezara, Maksimina Daje.

Od pogleda na novu zloslutnu i zlosretnu voluharicu na zapaljenom kamenu još mi se jače zatamnjuju

sjećanja. Toliko godina poslije, kada više nije bilo ni Galerija ni moje zaštitničke sjene, Priska i Valerija

skrivale su se po zabitima Male Azije, i to protjerane od istog Daje, mimo Galerije ve posljednje volje.

Umjesto da posluša želju svog nekadašnjeg zaštitnika, Maksimin je pokušao prisiliti moju kćer da se uda za

nj. I kad ga je odbila, protjerao ju je zajedno s majkom. Ja sam ih potajice mjesecima pozivao da se skriju

kod mene, da prihvate sigurno utočište u palači, no odbile su, i jedna i druga, kao da sam i za njih već

odavno mrtav, kao da mi još prigovaraju zbog potpunog održavotvorenja naše obiteljske zajednice, a možda

su se sasvim ljudski i iskreno bojale da bi njihova nazočnost u palači mogla biti pogubna za moj život. I krivo

su procijenile.

Nakon što je svladao Maksimina Daju, Licinije, kojemu je umirući Galerije zaviještao moju ženu i kćer, taj isti

Licinije, nakon što nije uspio prigrabiti Valerijino carsko naslijeđe, dao ih je uhititi u Tesaloniki i pogubiti.

Nemilosrdno kao da je bila riječ o najgorim zlikovcima, i to javno, pred zaprepaštenim i nijemim građanima

toga makedonskoga grada u kojem je jednom Valerija stolovala kao Galerijeva Augusta. Kažu moje uhode,


premda mi je i u to teško povjerovati, tog su jezivog dana pred stratištem ludovali i divljali samo rijetki

kršćani, ne svi, jer bilo je i među njima sućutnih i milosrdnih ljudi. No kako me upozorava voluharičin mali

leš, još nije vrijeme da opišem njihovu strašnu i ponižavajuću smrt. Ipak, mogu kazati da sam očajan i

istinski skrhan, čim je stigla ta kobna vijest, Pri skin lik dao uklesati odmah uza svoj, na velikom vijencu koji

porubljuje kupolu mog mauzoleja.

Odande ćemo zajedno gledati dok me budu nosili do još praznog sarkofaga i tamo mi okrvaviti grimiz

mačevima i konačno položiti pod kamen. Pa će na žrtvu Jupitru, mome ocu, a potom i Mitri, te Zeusu

Amonu i aleksadrijskom Sarapisu, mojoj braći i duhovnim gospodarima, pri nijeti bijelog bika, a onda, kao

da se nije ništa dogodilo, sarkofag pokriti purpurnim prekrivačem, i crvenilo boje krvi zamotat će

skupocjenom tkaninom istinsko ubojstvo. Njima ne treba ni prorok ni galska vještica. Novim Augustima i

Cezarima, kao jednom meni samome, treba samo Carstvo. Ono isto zbog kojeg su se istovremeno još

nedavno spremali na unaprijed dogovoreno zlodjelo, na isti zločin, a potom na međusobni sukob svi moji

nasljednici, i Galerije, i Daja, i Licinije i Sever. Dobri Kon stancije Klor pokoravao se tetrarhijskim zakonima, a

moga brata u vlasti, tada već također bivšeg Augusta Maksimijana koji će mi uskoro također okrenuti leđa,

još nisu dirali na Zapadu. Ali ja sam im bio tu, u ovoj kamenoj palači grobnici, nadohvat, bio sam plijen

preko kojeg se mogao početi komadati leš države.

Onda je taj teško rađani, njegovani, a tako lako dokrajčeni leš valjalo rastrgati u komade, iščupati njegove

iznutrice, izvaditi pluća, jetru, slezenu i bubrege, preokrenuti želudac, rasprostrijeti crijeva, najposlije

probosti srce, pa u tim ostacima nekadašnjeg tijela opet prorokovati i kovati vlastite planove o budućnosti.

Kao što sam jednom prepuštao tijela smaknutih zločinaca i poraženih neprijatelja mojim liječnicima kako bi

nešto više saznali o tim smrtnim dijelovima naših tijela, a onda kroz te rasprostrte dijelove i organe otkrili

možda nešto više i o našim dušama. Unatoč svim naporima umjesto duša, u njima, kako su mi svi od reda

tvrdili, nisu otkrili ništa. Ali i ja sam mačem čeprkao po iznutricama žrtvava. I začudo, za razliku od njih, u

njima sam nešto otkrio i prepoznao. Nisam tražio tajnu duše, a ipak sam naišao na zmije. Našu mračnu

narav, želje i porive. Usprkos smrtnom tijelu i besmrtnom zlu, u tom opakom i divljačkom zmijskom leglu

opet se izleglo dobro. I to u neuljuđenom svijetu uljuđeno dobro, pa makar izgmizlo iz zmijskog jaja, zvalo

se za me Rimsko Carstvo.

Upravo zbog toga oni sada traže moju zmiju, onu koju sam nesvjestan prenio zajedno sa sfingama iz Egipta i

Aleksandrije, i podjednako ne znajući što sam učinio, skinuo je s faraonske krune. Šalju sada oni svoje guje

da je rastrgaju. U snoviđenjima moja mi je Sfinga, ona velika crna Ram zesova Sfinga najveća od svih

poredanih na Peristilu, omogućila da vidim kada su je sustigle. Ali nije se dala moja aleksandrijska zmija.

Ispružila se pred njima na suncu, kao ja na kriptoportiku, i na užas onih guja zapalu cala jezikom, dok su joj

se oči smijale pravim zlatom.

- To vi vrebate mene i moje leglo.

- Ne vrebamo tebe, nego samo tvoje leglo jer ti si samo jedna zmija, možda najmoćnija, ali ipak samo

jedna, a iz legla možemo uvrebati mnogo više.

- I u mom se leglu koti otrov i zlo, no ono nije iste naravi kao vaše. Ja znam njime gospodariti.

Reče moja zmija i opet se smota u nadimajuće klupko od presijavajućih krljušti. No guje progoniteljice nisu

se dale smesti.

- U nama se skupilo još više otrova i još više zla. Što si ti umišljaš? Pa mi smo skupa tebe uvrebale i

snažnije smo od tebe ma koliko bio jak tvoj otrov i tvoje zlo.


- Moje zlo je jače i djelotvornije i ujedno je dobro zlo. Za razliku od vašeg, ja bih doista bila zla, zla

sama po sebi kad bih na sve izazove svijeta odgovarala uvijek samo svojim otrovnim ugrizom i ničim drugim.

- Pa kako onda gmižeš po svojem leglu? Kako ga štitiš? Kako mu širiš rubove? Mi smo zmije i na nama

je da se branimo, ali i da napadamo otrovnim ugrizom.

- Ja i ne gmižem jer je moje leglo sigurno na svome mjestu, i učvrstila sam mu i zaštitila rubove. Zašto

bih ih sama prelazila i iza njegovih međa napadala kad su dovoljno učvršćene i sigurne? Ne, ja ne moram

gmizati i ujedati. Ja sam uspravna i bdijem nad svojim leglom.

- To nije zmijski način i zato ćemo ti oduzeti leglo.

Uto je moja egipatska kobra opet zapalila zjenice i prosiktala zlatom.

- Pazite se, jer znam vladati svojim zlom. Često samo prijetim, šireći vladarski klobuk, kao Apofis,

moja božanska zmijska kraljica iz Oziriso va podzemnog svijeta. Prema njezinim zapovijedima, palucajući

ispit ljivim rašljastim jezikom, istražujem nove mogućnosti, dovijam se i pri tome želim upozoriti, više mi je

na umu kako odagnati opasnosti koje su se nadvile nad moje leglo nego da smišljam kako da se prikrijem ili

da podmuklo izujedam sve zlo, svagda, svuda, i svaku guju zasebno, pa tako i vas. Kad bih tako radila,

odagnala bih i svako zlo i svako dobro, pa bih time uklonila i samu sebe. Stoga gmižite dalje od mene da vas

ne dohvati moje izokrenuto zlo.

Pa se izdigla i napuhala svoj klobuk velik kao sunce, a one su se, te njihove guje, dale u bijeg, prestrašene

njezinim prijetećim riječima. Sačuvala je tako moja zmija moje carstvo i vratila se potom u moje ponutrice,

natrag u svoje leglo. Kao ja u svoju palaču.

III. POGLAVLJE

POŽAR I GALERIJE

ODJEDANPUT SE ODSJAJ s bijeloga klesanoga kamena u mojoj novoj palači, s onog otvorenog sarkofaga

malih voluharica, na kojem se napuhana klobuka dizala i moja zmija iz snoviđenja, pretopio u sjećanju s

odsjajem davne vatre u mojoj zapaljenoj nikomedijskoj palači. U mom maloazijskom domu iz kojeg sam

gotovo četvrt stoljeća vladao svijetom i Carstvom. Požar na požar. Još mogu vidjeti vrele jezike kako ližu

skupocjene zavjese, perzijske sagove, izrezbarene ukrase, pozlatu i intarzije u reziden cijalnom dijelu, a

onda se šire na središnji dio velikog zdanja u kojem je počeo gorjeti namještaj službenih kancelarija i

dvorana za primanje. I što mi je bilo najbolnije, izgorio je dio carskog arhiva koji su više od desetljeća

zajedno vodili i uredno, list po obilježeni list, od jedne upisane odluke ili proglasa do druge, slagali Aristobul

i Hermagolijan i iz čijih je sustavno poslaganih spisa i dokumenata bilo moguće pratiti, godinu po godinu,

kako je stvarana vladavina četvorice, svi važni edikti i reforme koje sam zajedno sa suvladarima, a još više sa

savjetnicima i tajnicima, osmišljavao i provodio u djelo. To je za me bila doista nenadoknadiva šteta jer se

sve drugo moglo popraviti i opet dalo dovesti u red. Ali činjenica da je arhiv odmah planuo kao buktinja, na

moju sreću u trenutku kada sam saznao da je buknuo požar u palači, nisam bio ni svjesan.

Budući da mi je Kalimah, kao i svake noći prije nego što pođem na počinak i tada dao eliksir za spavanje,

omamljen njegovim pripravkom spavao sam dubokim snom, pa u prvi mah nisam ništa čuo, niti sam osjetio

opasnost niti nanjušio dim koji je poput vruće magle stao plaziti po podovima, kliziti ispod vrata i penjati se

uza zidove. Na sreću, moji dome stici negdje oko ponoći, predvođeni Galerijem koji je bio silno bijesan i za

sve je urlajući unaprijed okrivljavao kršćane, stigli su na vrijeme, i onako bunovnog zamotali staroga


Augusta u mokre deke, pa u trku, dok se požar još nije razbuktao i proširio na moje odaje, iznijeli Jupitrova

sina u onaj perivoj i posjeli ga uz bazen koji se nalazio na dovoljnoj udaljenosti od goruće palače. I tamo je

žarilo od topline jakog ognja.

Pogledao sam u jednom trenutku to za me sveto zdanje, s kojim po osobnoj ljestvici važnosti i ljubavi mogu

mjeriti samo svoju palaču, ako ljubav i naklonost prema građevinama postoji, a mislim da postoji, a ona je,

ta za mene i tadašnje carstvo prevažna građevina, u mraku nikomedijske noći obasjane požarom djelovala

istovremeno sablasno i veličanstveno. Čas nalik na sunčevu vatru u središtu svemira moga oca Jupitra

Amona i Mitre, vatru koja nije palila i žarila u praznom prostoru, a u sljedećem je trenu već otkrivala pravo

zapaljeno i vrelo lice koje je gutalo palaču žva čući i onda opet zagrizajući u njezine stijenke i unutrašnjost

kao u velik carski zalogaj.

Taj je požar bio pravi stvarni požar. Iskre su letjele s nagorenih krovnih greda i tavanica, nošene

povjetarcem s Egeja, plameni jezici buktili su i skakali u osvijetljeno nebo, a onda se opet spuštali kao da se

naklanjaju u plesu. Činilo se da je mom nikomedijskom snu i palači iz koje sam njime upravljao došao kraj.

Naposljetku je vjetar promijenio smjer, a onda se sasvim stišao. Unatoč početnoj silini vatra je začudo ubrzo

stala gubiti snagu i uspjeli su nekako obuzdati i ugasiti taj strašni i neočekivani požar, gotovo bez žrtava.

Naime, od dima su se ugušila dva moja domestika i stradao jedan Galeri jev rob koji je bio uza nj kad je sve

počelo. Tada je kažu,iznenada planula velika zavjesa nad drvenom vratnicom s koje je požar i krenuo, a koja

je dijelila moje i Galerijeve odaje i koja je odmah pala kao velika baklja i usmrtila Galerijeva nesretnika.

Domestici su se od dima koji je prodro u stražarnicu ugušili u snu, pa onako omamljeni možda nisu ništa ni

osjetili, ako je to bilo olakšanje. No mom je Cezaru i budućem nasljedniku bila važnija i od smrti njegova

odanog roba i od pogibije mojih domesti ka činjenica da su se dvorski robovi, nekoliko njih, izvukli tek s

bezopasnim ozljedama, pa je, dok su još smirivali ostatke požara, gnjevno uzše tan tamoamo po

nikomedijskom carskom vrtu i perivoju javno tvrdio, vikao i optuživao:

- Svi su oni kršćani!

Ali na njihovu sreću i nesreću, kako će pokazati događaji koji će odmah uslijediti, i oni su prošli samo s

manjim opeklinama. I to je mom suvladaru, zetu i pastiru iz dačanskih brda, koji je gotovo nepismen došao

kao nevažan časnik pod moje zapovjedništvo, a koji se zahvaljujući meni već nazivao Imperator Cezar Gaj

Valerije Maksimijan Galerije i koji je smišljao kako da me ukloni, bio dovoljan razlog da me te noći, uoči

kraja mog vladanja, potakne na nemilosrdno djelovanje i da pod njegovim nasrtajima izdam prvi edikt o

progonima.

Još se dimilo iz oštećene i zacrnjene palače, a on je onako nasilan i bezobziran kakav je znao biti kada je bila

riječ o nekoj za nj važnoj odluci hodao oko mene posjednutog uz bazen i ogrnutog u mokru deku te kao da

je on August, a ja Cezar, vikao tako da su ga svi mogli čuti.

- Moraš nešto odmah poduzeti protiv te gamadi. Vidiš da ne prezaju ni od čega. Ovo ti je dokaz da su

nas spremni potamaniti kao mačke. Ti si Jovije, ti si Jupitrov sin, ti si na koncu ipak August. Djeluj onda kako

ti i priliči.

Što od onih Kalimahovih eliksira i sredstava, što zbog olakšanja što je požar ipak nekim čudom na vrijeme

ugašen, gledao sam ga i slušao njegove nasrtaje poprilično miran, bez ikakva traga nespokoja na licu. To ga

je u trenu pokolebalo.

- Slušaj, Galerije, imao dokaza ili ne da je ovo zlodjelo kršćansko, mi smo u tome zajedno. Ili smo

zajedno ili nismo nigdje. Jer nitko od nas nije svemoćan i nitko nije neranjiv, pogotovo ti. Sjeti se što ti je


rekao moj savjetnik Aristobul i kako si zbog slične drskosti ne tako davno umalo zaglavio. Nemoj me tjerati

na ono što ne želim. Ali pripazi dobro, ako se još jedanput drzneš javno podignuti glas na mene, čuvaj se.

Još te mogu povući u ponor pa makar i ja u njemu skončao zajedno s tobom.

Uto se odnekud pojavio Konstantin, sav crn od garežine zato što je sa svojim vojnicima gasio požar od

samog njegova izbijanja, i samo je prostrijelio pogledom mog zeta od kojeg bi se on sasvim sigurno

skamenio, samo da je to bilo moguće, a mene podigao onako posjednutog s ruba bazena pun strepnje i

iskrenog straha.

- Živ si Gospodaru, živ. Prepao sam se kao nikad do sada. Malo je nedostajalo pa da te proguta požar.

- To što sam živ moram zahvaliti svojim i Galerijevim domesticima.

Konstantin je potom i dalje streljajući Galerija preko mog ramena oštro

zapovjedio svojim okupljenim vojnicima i domesticima.

- Osigurajte Jupitova sina, našeg Gospodara i Boga. Od sada jamčite svojim životima za njegov život.

A krivci za ovo zlodjelo će platiti.

I svi svu poslušali, čak i oni Galerijevi, dok je on, taj nagli i naprašiti Galerije, neotesani, a opet na čobanski

način svom gospodaru privrženi podložnik, Cezar i zet, od kojeg sam upravo zbog tih njegovih proturječnih

mana i vrlina stalno morao zazirati, već polako počeo zbrajati što mu je najpametnije reći i, kako je u svom

prepredenom pastirskom umu još točnije procijenio, što mu je najsvrsishodnije, u tom za nj ipak opasnom

trenutku, najkorisnije učiniti. Pa je premišljajući kako da se izvuče iz neugodnih okolnosti koje je sam

izazvao, zaustio kao da se kaje.

- Moj Gospodaru i Oče, razbjesnila me njihova kršćanska prijetvornost, himba da nam služe, dok iz

potaje kuju prevratničke planove i spremnost da nas unište pod svaku cijenu. Trpio si ih godinama,

popuštao, pregovarao, ali ništa nije pomoglo. Koliko smo puta o tome razgovarali, koliko si puta tražio

dokaze i zbog toga oklijevao. Ali sada imaš nedvojben dokaz. Pa moj Gospodaru pokušali su nas umoriti, a ja

znam, pouzdano i sigurno znam, ponavljam ti, ne slutim nego pouzdano i sigurno znam, da je ovo njihovo

djelo i ako ne želimo da se to ponovi, moramo djelovati, i to što prije.

No nisam progutao njegovu lukavštinu kojom se želio obraniti kao mnogo puta kada bi doslovce nanjušio

opasnost.

- Ja sam August kao što si maločas ustvrdio, pa se nastojim ponašati kao August kad treba i kao

istočnjački satrap. No i u tome mora biti mjere, a ponajprije mudrosti i vještine vladanja. Ti si Cezar kao što

si također kazao, pa onda se i ponašaj kao Cezar, a ne kao nasilnik bez dostojanstva.

Primio sam Konstantina pod ruku i u pratnji naših domestika i njegovih vojnika krenuli smo prema palači

koja se još dimila, bez obzira na Kalima liove savjete i upozorenja da bi se krov mogao urušiti, želio odmah

utvrditi razmjere štete na mom nikomedijskom vladarskom domu. Pa ipak, na čas sam se okrenuo Galeriju

koji je sav mračan i zdvojan šutio.

- A što se tiče krivice i mogućih protumjera, o tome ćemo ujutro moj Cezare i sine. I to bez jarosti i

bijesa. I tako je već sve odlučeno.

Kad je sljedećeg jutra bio pripušten u dvoranu za primanje nakon dosta čekanja jer sam namjerno otezao da

ga primim i zapovjedio da mog Cezara ostave neko vrijeme pred vratima, već sam imao valjane dokaze da je


prema Galerijevu nalogu požar podmetnuo njegov stradali rob. Ali nisam htio s tom činjenicom, koja bi u

drugim okolnostima bila prevažna, otežavati i onako teške prilike. Sve je dobro zamislio, s namjerom da me

samo potakne i uzbudi, sa što manje mogućih žrtava. Ali i to je bilo nepotrebno. Nagrdio je palaču iz koje

sam vladao, ja Carstvom i Istokom, a on, kad bi došao u posjet ili na moj poziv i tada kao iz svog Sirmija,

samo dijelovima Panonije i Istoka, propao je važan dio službenog carskog arhiva, ljudi su stradali, životi su

izgubljeni. Ipak, a u tome sam se u duši morao složiti s Galerijem, premda on nije znao da je uspio u svom

prikrivenom naumu, sva ta nesreća i požar doista su bili ništavni prema onome što je moralo uslijediti.

Potaknut njegovim dugogodišnjim nasrtajima, ali i uvjerenjem da nam doista prijeti opasnost, pod pritiskom

i nakon duga razmišljanja i oklijevanja odlučio sam. Izdao sam tog dana, dvije godine prije abdikacije, prvi

edikt protiv kršćana.

Sutradan je planuo njihov hram podignut na brdu nasuprot palače, a onda i druge kršćanske bogomolje u

Nikomediji, pa potom i u drugim azijskim gradovima, a u prvom udaru bilo je mrtvih i ranjenih u svakoj

kršćanskoj zajednici. Edikt je odmah bio izvješen u cijelom carstvu, a svi kršćani su pod zakletvom morali

prisegnuti da će uza svoga štovati i naše bogove. Ma koliko bili tvrdoglavi, uporni i ustrajni u svom

uvjerenju, još nisam dopuštao javna smaknuća i naknadna mučenja, bez obzira na to što se moj suvladar

nije obazirao na moje jasne odredbe u tom pogledu. No svoju je krvavu odmazdu uskoro mogao nastaviti

zakonito i javno, ali ovaj put uz moj nevoljni i teškom mukom iskamčeni pristanak jer smo iste godine

donijeli još dva edikta, jedan represivniji od drugoga. Za tu odluku nije bilo potreban novi požar ili njegova

nova smicalica. Već sam čvrsto vjerovao da ako na vrijeme, ponekad i pod svaku cijenu, obuzdamo njihov

sve jači otpor i drskost, njihovu sve veću predanost svome Kristu uz kojega nikome nisu željeli odavati

počasti, uza sve veći broj njihovih vjernika koji su se množili kao kuga od Istoka do Zapada, da ćemo silom

pa i pod cijenu krvoprolića uspjeti sačuvati poredak u kojem je Rim rođen kao predodređeni vladar i

prosvijetitelj poznatog svijeta. U to sam doista duboko vjerovao, ali ne onako nasilnički kao Galerije. I u

krvoproliću i u državnom nasilju postoje granice koje se ne smiju prijeći. Ako to vladar dopusti, postaju

prava i trajna prijetnja njegovoj vladavini, ponekad se pretvaraju u zlodjela koja se gotovo samovoljno

ponavljaju. Istinska mora za onoga koji ih je potaknuo, bez obzira što sam i danas siguran daje kršćane

valjalo ako ne sasvim iskorijeniti, onda barem obuzdati bez milosti i sustavno, ponekad ne birajući sredstva.

Ali kako će pokazati budući događaji, prevario sam se. Kao i uvijek kada sam poslušao samo svoj državnički

razum, a ne i svoju vladarsku dušu.

Iako su stvari ipak krenule drugim tijekom, i danas, na samom kraju puta, isti strahovi i iste krvave

mogućnosti izvjesni su i podjednako prijete. Pa ako se ostvare, svi će opet biti ravnodušni kao djeca, skriveni

iza leđa tih istih kršćana koji su me već odavno prokleli u ime svoga Krista, a kojeg su, kao ja ono jadno

dijete, malog Karinova sina i rimskog princa, na isti način prepustili presudi, odveli do Golgote, onog

kršćanima danas svetog jeruzalemskog brda i stratišta i tamo razapeli i položili pod kamen kao pod sarkofag

ili pod travom obrasli humak. On je, kažu, uskrsnuo kao živi i vječni bog, onako kako ću ja otići i ostati

pritisnut klesanim poklopcem. Bojim se da će nam pred sudom vječnosti prilike za spas biti podjednake. U

nadmetanju s kršćanima i Kristom ja sam se doista držao kao strašni, pravedni bog. A jednom rimskom bogu

njihove smrti kao i smrti drugih neprijatelja koji su prijetili njegovoj državi nisu smjele biti presudne.

Sve moje pobjede, preustroj vojske i države, ujednačene cijene u svim provincijama i, konačno, najvažnije i,

vjerujem najučinkovitije, podjela golemog tromog Carstva, posrnulog od veličine, na četiri dijela, s po dva

Augusta i po dva Cezara, kao dva brata i dva sina na Istoku i na Zapadu, Carstva kojemu sam osobno, kao

Dominus et Deus, Gospodar i Bog, udahnuo posljednji dah spasa, sve moje ne manje važne gradnje, od

Britanije, Galije, Germanije, posebno od Panonije do Dalmacije, od Nikomedije, Antiohije, Aleksandrije,

Afrike i Azije, do Grada, bez obzira na sve žrtve i povremene, poslije sve učestalije progone i pokolje, sve

sam to zamislio ili donekle prihvatio kao valjane, ali i tuđe zamisli. Odobrio sam, a ponekad sam počinio i zlo


za dobro nečega što se jednom zvalo Rim. A Rim i Carstvo, među ostalim, nisu mogli živjeti, a još manje

preživjeti bez starih bogova. Oni su posljednji stražarili na mrtvoj straži moje vladavine.

Obnovio sam najvažnije kultove, svakome od Augusta dao njihovu očinsku zaštitu, sebi Jupitrovu,

Maksimijanu Herkulovu. No kršćani, kao nevidljivi rojevi pčela, sastajali su se u podzemnim košnicama,

podrivajući temelje naših hramova i vjere, i na tim ruševinama, koje bi naknadno otkupili, gradili su crkve

svome bogu. Dugo sam trpio, dugo sam mislio da nije važno, da je možda važno samo to da budu odani

podanici. No njihovo se nepomirljivo vjerovanje nije željelo uklopiti. Nisu željeli postati dijelom svijeta koji je

na osjetljivim, ali trajnim oprugama, u stalnom podrhtavanju i mirovanju, mijenjanju i kretanju,

sukobljavanju i mirenju, živio u tako ublaženoj ravnoteži tisućljećima, od Grčke do Republike i Carstva.

Uvukli su se među najvjernije podanike, čak velikodostojnike i vojnike, pokušali su u početku

propovijedanjem i molbama, a prije kraja i silom preobratiti moju ženu Prisku i našu kćer Valeriju. A to je

moju najužu obitelj, između ostalog, posredno stajalo života.

Čak i među najbližim služnicima imali su svoje uhode. Mog komorni ka Lucijana uhvatio se neki Teonas iz

Aleksandrije, koji je tvrdio da je kršćanski biskup, a kojeg je ovaj nevoljnik upoznao preko moga nevjernog

tajnika, već spomenutoga krivokletnog biografa Laktancija, i oni su razmjenjujući pisma kovali urotu protiv

mene, svog Gospodara i Boga u kojeg su se još do maločas kleli kao danas u svog Isusa. U vojsci je stanje

bilo još gore jer su vojnici kršćani često znali otkazati poslušnost i unatoč kaznama odlagati oružje u bitkama

i tvrditi da se smiju boriti samo za svoga Boga. Unatoč tom svom navodno čvrstom uvjerenju, ipak nisu

odbijali kakvutakvu, u onim nesigurnim vremenima, ipak sigurnu plaću. Naravno da sam morao zapovjediti

da ih prognaju iz naših redova, i to je također bilo upisano u prvi edikt. Nekog Sebastijana uzvisio sam do

časti jednog od centuriona moje osobne garde, a on mi se odužio tako što se, čim je na vlastiti zahtjev dobio

premještaj u Italiju, i otputio se tamo zajedno s dijelom pretorijanaca koje sam poslao da ojačaju obranu, ali

i da Maksimijanu pomognu stegnuti moć Senata, u Rimu spetljao s kršćanima koji nisu voljeli ništa što je

rimsko. A možda je već u Nikomediji postao kršćanin jer tvrde da se odlučio za vojnički poziv i prihvatio

satnički čin kako bi mogao spasiti što više kršćana kada su počeli progoni i ublažiti im muke prije nego se

spoje s Kristom, što mu je navodno i uspjelo, posebno u slučaju dva njihova važna mučenika, nekog Marka i

nekog Marceli na. Koliko su tvrdokorne njihove fanatične potvore govori i kršćanska legenda u koju danas

vjeruju i moji nekadašnji služnici, da ga je nakon pogubljenja, jer nije umro na stratištu, izliječila neka Irena,

pa se on vratio u Nikomediju, ne da mi se osveti, nego da me uvjeri u moju okrutnost, a onda možda i

pokuša preobratiti svojim milosrđem, a da sam ga ja, neza hvalnik i krvožedni despot, na to dao išibati do

smrti. No ako slične bajke i nisu bile važne, a jesu, jer su ipak odražavale za državu opasan stupanj kršćanske

upornosti i tvrdokorne zanesenosti, Sebastijan je uistinu prihvatio njihovu vjeru i odbacio naše bogove.

Molio je svog Krista i bio mu odan sve do kraja, čak i dok su mu na rimskom stratištu tijelo probadale

strjelice njegovih dotadašnjih vojnika. I kad su mu potom kao i ostalim tog dana pogubljenim kršćanima

rasporili utrobu, opet nisu našli dušu. I oni isti koji su je tražili na tom istom kršćanskom stratištu, hodajući

od jednog tijela do drugog, pljačkajući i rasporujući trbuhe i prsa žrtava, danas tvrde da je to bilo sasvim

razumljivo jer su u trenutku Sebastijanove, ali i njihove zemaljske smrti sve te jadne duše već bile okupljene

uza svog Krista, okupane njegovim oprostom i milosrđem pa su se spremali međusobno se proglasiti

svetima, i to na stotine od njih.

Tako su licemjerjem trovali naše najbolje rodove, koliko je samo senatora, presvijetlih muževa,

dostojanstvenika i vitezova već bilo u njihovim redovima. Podrivali su naše vrijednosti, osnove i carski

sustav koji je počivao na poštivanju zakona i službenih bogova među kojima sam ja njihov Gospodar i Bog,


pa potom i moji suvladari bili oni koje je valjalo slaviti i slušati. Nesposobni da se prilagode i da pokušaju s

nama živjeti u miru, sve su to odbacivali, spremni da u ime svoga boga žrtvuju sve.

Dugo sam se opirao, dugo sam se nadao da će prihvatiti, pa makar samo površno, kultove koje sam

obnovio, pa pritom i ostali kršćani. Ali nije išlo, uglavnom su se gorljivo pridržavali zakona, izvršavali svoje

svakodnevne, čak i vojne obveze, plaćali poreze, naizgled živjeli kao uzorni građani, ali sve je bilo samo

maska, poput onih u mom mauzoleju koje već dugo u ovom svijetu, u kojem nema vremena za komediju i

tragediju, ne prizivaju kazalište Dioniza, Bakha ili Apolona i Muze, nego prizivaju ono što ovo vrijeme jedino

razumije, a to je smrt.

Njihov Krist nije priznavao ništa i nikoga osim sebe i svog učenja, i kršćanima je sveta dužnost bila da ga

slave i propovijedaju njegov nauk i svoju vjeru, pod svaku cijenu, bez obzira kojoj sekti pripadali, a bilo ih je

doista odurnih, bez obzira na kojem se položaju nalazili. Postali su ozbiljna prijetnja, i ja sam, nakon dva

desetljeća popuštanja, nakon već opisanih izravnih i stalnih Galerijevih nasrtaja, nakon drugog, istina lakšeg

udara i bolesti koja me zadesila na povratku iz Rima, morao potpisati onaj prvi edikt o progonu kršćana, pa

potom i druga dva koja je sastavio moj Cezar. Dao sam im mala vrata za uzmak, mogli su pristati žrtvovati i

našim bogovima, pokoravati se božanskoj volji svojih stvarnih zemaljskih vladara, a onda se u miru vratiti

svom Kristu i svom vjerovanju. Ali nisu htjeli. Umirući u mukama, nastavili su podrivati temelje Carstva.

Danas sam siguran da su bez obizra na sve zabrane, progone i silne muke koje su dragovoljno trpjeli bili za

to spremni jer su se kroz tri stoljeća imali vremena pripremiti te su čekali samo znak rimske slabosti pa da

zavladaju mojim i našim svijetom.

Ali tu im priliku nisam htio pružiti za mog vladarskog i božanskog života. Zbog toga sam potpisao još ona dva

edikta, a nakon što mi se stanje ozbiljno pogoršalo, prepustio sam u pogledu obračuna s kršćanima sve

svome Cezaru. I tako je u samo jednoj godini, od pokušaja mirnijeg rješenja koje je ipak u jednom danu

poharalo njihove bogomolje i odnijelo stotine kršćanskih žrtava, počelo prvo zatvaranje njihovih svećenika,

a onda ozbiljna krvoprolića i progoni.

Galerije je dovršio tu premučnu priču, četvrtim ediktom i bez pitanja, i ne osvrćući se na moje mišljenje i

stanje, okrvavio je njihove srušene hramove, spalio svete knjige i srušio crkve i izvaljene oltare. No nisam

mu zbog toga prigovarao.

Ovdje, u prividnom miru palače, danas bolje razumijem kršćanske mučenike, čak i onog sumanutog Manija,

koji se među svojim sve brojnijim sljedbenicima, prema njemu i nazvanim manihejcima, predstavljao kao

nasljednik svih istočnjačkih proroka, od Indije do Perzije. Tvrdio je potom da je poslan od samog kršćanskog

boga da spasi i otkupi njihovu dušu. Još jedan od stotina samozvanih mesija, kojeg sam dao pogubiti još

davno, u Africi. Međutim, sada mi se čini da su i on i kršćani na neki način imali pravo.

Kako, naime, prinositi žrtvu jednom bogu, a vjerovati u drugoga? Oni su jednostavno bili do kraja predani

svom Kristu, onako kako sam ja bio predan našim starim bogovima. Prije sam osjećao da njihova moć struji

mojim tijelom i vodi moj um, a danas pri molitvi i žrtvovanju osjećam tek njihovu nazočnost i čini mi se

ponekad da molitve svećenika ne slušaju bogovi, nego samo ja sam. Ipak, i dalje me, i to sve bjesomučnije,

optužuju da sam bio njihov najveći i najbezumniji progonitelj, što je obična i izopačena kršćanska, ali i

nekršćanska laž.

Mojim su prethodnicima, još od Nerona preko Domicijana, Karakale, Decija, pa do nesretnog Valerijana i

Aurelijana, uz desetke još okrutnijih i odlučnijih careva, kršćani bili živo meso, neljudska rulja, stvorovi

nedostojni življenja, hrana za lavove u cirkusu i uzorci za krvničke i liječničke pokuse, čak i kad je bilo riječi o

preobraćenim rimskim patricijima. 0 nekim od tih prošlih zločina kojima, istina, nisam pridavao osobitu


važnost, ali i o onima koji su se odigrali kada sam se već povukao u mir svoje palače mogu posvjedočiti kao

živi svjedok. Zato sam, zgađen i razočaran, tu mučnu rabotu, ali rabotu koja je, među ostalim, izravno

pridonosila postojanosti Carstva i stoga se nametnula kao nužnost, prepustio Galeriju i njegovima, a on je u

svojoj novoj zadaći koje se prihvatio, reklo bi se gotovo sa zadovoljstvom, bio više nego učinkovit.

Ti progoni bili su ujedno i velik završni obrat u mom životnom djelu i već slutim da ću ostati zapamćen

najviše po njima. I premda danas u sva ta dostignuća praćena djelima i zlodjelima sve manje vjerujem,

sagradiv ši novi svijet koji je trebao trajati tisuću godina, presudio sam doista tisućama. Ipak, nakon

strašnog iskustva s nemoćnim Karinovim sinčićem, izvršenje okrutne kazne prepustio sam podčinjenima.

Onim ravnodušnim, ali vječnim zavjerenicima, sposobnim da maštom i osobnom sklonošću prema tuđoj

smrti i sposobnošću njezina predočavanja, uživanjem u krvi i ubojstvima, smaknućima i mučenjem,

protumače i ispune volju i poruke njihova božjeg sina i proroka, božanskog cara i Cezara Imperatora Gaja

Aurelija Valerija Dioklecijana Augusta, kojeg smrt opasnih, ponekad tek svojeglavih podložnika, ni mnoštva

onih jadnih i bijednih kršćana, ni način na koji su pogubljeni nije zanimala, kao ni mnogi slični, već

zaboravljeni slučajevi. Sve je to jasno zapisano kao pismom, na nevidljivim udubinama i brazdama kamena,

na kojem je ono opet krepala još jedna nesretna voluharica. Ali nesreću, grizodušje i bol nije nitko nigdje

zapisao. Nitko osim ironične sudbine. Tada sam istinski vjerovao da Rim čeka mene, Jupitrova sina, kao

spasitelja svojih vrijednosti i vrlina. No kako se danas počinje otkrivati, možda je Rim u zbilji doista čekao

Krista. Ne mene, čovjeka koji je postao bog, nego, kako oni sada počinju uvjeravati sami sebe, božjeg sina

koji je navodno postao čovjek.

Onu jadnu životinjicu ipak sam oprezno primio za kratki repić i hit nuo u more koje je ljeskalo pod terasom,

zamišljajući kako bi Kalimah opet izazvao moj bijes, tvrdeći da je otrovana ili u najmanju ruku kužna.

Ostala je plutati na ravnoj vodenoj ploči kao da je zaspala na površini. A onda se iz potpuno zapaljena neba

sjuri galeb i, lamatajući krilima, svojim snažnim narančastim kljunom zgrabi sitnu voluharicu koja je tko zna

kako po mraku dolutala iz polja, i ponese je uvis, pa je potom, vjerojatno i sam zgrožen malom strvinom,

opet pusti da padne dok su se krugovi oko njezina već nevidljivog malog tijela širili po morskoj opni kao da

je kap udarila o zarobljenu vodu kamenog zdenca. No ovaj put nije bilo proroka ni presudnih okrvavljenih

proročanstava. Nije čak više bila važna ni smrt zato što ona oduvijek, bez obzira na sve patnje i počinjeno

zlo, ipak na samom koncu dolazi neosjetno. Podjednako onemoćalom Numerija nu, bespomoćnom

Karinovu sinu ili razapetom Kristu, navodnom sinu božjemu. Mene je za sada poštedjela i spasio sam se

njezine sjene kada sam im sve prepustio i vratio se na mjesto odakle je krenula moja pustolovina, s obala s

kojih sam ja, tada sirotinjski sin Diokles, davno zaplovio kao mala voluharica, pod okriljem noći i neba

posutog zvijezdama, prema onom smrtonosnom sjaju koji zrači iz kamene ploče, kao iz mog sarkofaga, u

koji će me obeščašćenog tijela ipak položiti kao Jupitrova sina, ugaslo nepobjedivo Sunce.

Pa ipak, nisam se osjećao tako spremnim prihvatiti sudbinu kada me udarila moždana kap, kada je

nevrijeme sijevnulo pod kostima lubanje. Oluja, orkan koji je donio odnekud dolutalo jato podivljalih

burnica koje su nasrnule na moju razlivenu žilu, krv rasprslu po mekom izbrazda nom mozgu, kao krijesta

vala u svijesti i besvijesti, uz snažan urlik i bol. Taj unutrašnji ugrušak koji je prasnuo i oduzeo mi dio

pamćenja, uma i tijela, sakrio je krikove i plač mojih žrtava jer me samog pretvorio u žrtvu koja je u jednom

kratkom trenu postala nemoćna pred Carstvom, ali i pred Galerijem, do maloprije podložnima i pruženima

pod božanskim vladarskim stopalima kao golemi odmotani tepih ili popločeni trg kojemu se ne naziru

strane. Užasan je bio taj orkan od kojeg se još i danas oporavljam. Bijaše to divlji pas što je pobjesnio na

uzburkanom moru i rastrgnuo mi lijevu ruku i nožne tetive, barem sam tako osjećao zato što tu ruku i nogu,

koje su ipak strašno boljele, mjesecima nisam mogao ni pomaknuti. Pa se nakon oluje na onoj mekoj,


izbrazdanoj površini pod lubanjom, nalik prepolovljenom jajetu, skrutila rana. Povrh rane slijepile se

sukrvica i pjena.

Galerije je iz iskrenog obzira prepletenog s uvijek prijetećom barbarskom podložnošću, nekoliko mjeseci

mirovao i, naravno, zakasnio. Pokušavao je potom na sve načine, nagovaranjem, hinjenim molbama,

zaklinjanjem u odanost, na samom kraju prijetnjama. Jednom me onako onemoćalog u trenutku krajnjeg

duhovnog rastrojstva čak natjerao da zaplačem i već je pomislio da ga molim, da je pobijedio, da će me

prisiliti da odstupim u njegovu korist i u za nj najpovoljnijem trenutku. Ali prevario se. Osim nasilnosti,

naprasitosti i nedvojbene vojničke darovitosti koju zbog istih crta svoga karaktera nije uspio nikada do kraja

profiniti i razviti pri donošenju presudnih odluka, kao i u neizvjesnim trenutcima bitaka, nije imao prave

mudrosti ni snage.

Naizgled mi se vratilo zdravlje, odbio sam sve njegove pritiske, potisnuo ga u kut u kojemu se pritajio,

strahujući da je sve propalo i da ću ga se sasvim sigurno riješiti. Ali prevrtljiv, na svoj način duboko odan, a

istovremeno djetinjast kakav je bio, čim bi osjetio tračak moje naklonosti, to je u sebi protumačio kao znak

moje slabosti prema njemu i neuspješno natezanje krenulo bi od početka. Pogotovo kada bi se pijan, onako

pomah nitao od častohleplja, prisjećao pobjede nad Perzijancima i kraljem Nar sesom. Znao je u tim

prilikama tvrditi da je upravo on taj koji je osvetio sramotni poraz cara Valerijana i njegovo još sramotnije

doživotno robovsko zatočeništvo na perzijskom dvoru. Kao da Aurelijan i Kar, a s njima i ja, već nismo

donekle osvetili tu sramotu. I to kod istog Ktesifonta, nadomak Babilonu, na istome mjestu na kojemu je

Galerije doživio strašan poraz, mi smo odnijeli pobjede koje su riješile perzijsko pitanje kroz nekoliko za Rim

važnih godina.

Zaboravio je kako je samo desetak mjeseci prije svojeg ratnog uspjeha bio doslovce potučen od istog

Perzijanca Narsesa. A poraz je mogao zahvaliti isključivo svojoj oholosti, samouvjerenosti i naprasitosti.

Nakon krivo vođenog pohoda odmah nakon iscrpljujućeg marša, jer nije poslušao moje savjete da bude

oprezan i strpljiv i čeka neprijateljev krivi korak, usrljao je u bitku, a onda kada je strašan poraz bio na

vidiku, ostavio je vojsku na cjedilu. Sramotno je pobjegao, tjeran paklenom Valerijanovom prikazom,

poniženim duhom jednog rimskog cara i njegovom strašnom kobi. Još je vidio sebe u rukama perzijskih

krvnika dok je jedva preplivavao, gotovo se gušeći, nabujali Eufrat. Izvukao je jedva živu glavu samo

zahvaljujući pomoći našeg saveznika, onog Licinijeva miljenika, armenskog kralja Tiridata, prvorođenog sina

staroga vladara i našega saveznika Horosoja, koji je i sam poginuo u tragičnom Valerijanovu pohodu na

Perziju, pa je tako mladić još zarana došao u Rim i ondje bio podučavan od najboljih učitelja. Bio je silno

ponosan i snažan i uza svoje istočnjačko profinjeno ponašanje usvojio je rimske običaje i stekao vojničko

iskustvo, dostojno jednog pravog savezničkog princa i budućeg kralja. Njemu Galerije ima zahvaliti, baš kao i

Licinije u Sirmiju, što je ostao na životu.

A imao je Galerije vremena. Budući da sam ga pozvao s naših granica na Danubiju, nije morao nigdje žuriti,

mogao je skupiti dovoljno vojske i pripremiti se za boj. Ali ne. On je samouvjereno ušao u Mezopotamiju i

tjerao vojsku da žurno napreduje, kao da hita u pomoć, a ne u borbu sasvim neizvjesna ishoda. Strahovito je

loše i bez dobre pripreme Galerije krenuo u boj s Narsesom. S nedovoljno snaga dopustio je da naše legije i

vojnici, koji su, prebrzo napredujući, popili svu vodu iz svojih čuturica, onako žedni i iznureni, već iznemogli

od užasne žege, izađu pred znatno brojnije perzijske snage koje su ih spremno očekivale. Tamo na pješčanoj

pustoši Ktesifonta, na kojoj nije bilo moguće pronaći zaklon. Nije vodio računa ni o opasnostima na koje

sam ga stalno upozoravao. Radije sam mu isticao strašni poraz Cezarova trijumvira Krasa i pokolj deset

rimskih legija, na tom istom bojnom polju, nego Aurelijanovu i moju pobjedu. Ali nije poslušao. Već su

Narsesovi strijelci napravili pravi pokolj među previše stisnutim Galerijevim redovima, a onda je nasrnula

perzijska konjica i one strašne dvokolice s jednostrukim i dvostrukim oštricama na kotačima, i poraz je bio


neizbježan. Tiridat, koji je u borbi pokazao izuzetnu hrabrost, zbog Galerija, koji je bježao, napustio je bojni

poredak na svom ranjenom konju. Pohitao je za njim i tako su progonjeni Narsesovom gardom bježali sve

do Eufrata. Opterećeni teškim prsnim oklopima i nazuv cima prepustili su se bujici i onda jedva preplivali

rijeku, nasukavši se na pješčanu obalu stotinjak koraka nizvodno. Tiridat ga je doslovce držao nad

površinom. I nekako su uspjeli. Strašno iskustvo za jadnog Galerija koji nije bio nikakav plivač.

Stigavši iz Antiohije, u kojoj sam očekivao ishod bitke, već sam ga čekao na drugoj obali. Kad se na jedvite

jade iskobeljao iz mulja i pognuo glavu kao da pruža vrat udaru sječiva, naredio sam da pokrenu velika

pozlaćena kola, i ne pogledavši ga. Četveropreg crnih i bijelih konja polako je krenuo kasom, a onda se od

trke iza kotača stala dizati prašina i pijesak. Pravi vrtlog, gust kao pustinjski kovitlac. Onako debeo, blatnjav i

okrvavljen, zahuktao od napora i straha, trčao je za mojim carskim kolima kao pas, kumio i molio da mu

oprostim, a ja sam ga tog trena odbacio kao nevjernog kučka i pustio da se sramoti pred cijelom

postrojenom vojskom.

Kada sam ga uzvisio do časti svoga prijestolja, jer sam nakon njegove osvete i pobjede nad Perzijancima,

koja je uslijedila razmjerno brzo, počeo povremeno svom Cezaru dopuštati da sjedi odmah uza me, tražio je

više, tražio je nemoguće, trijumf za već prošlu izvojevanu pobjedu, a onda neizravno, baš kao nerazumno

dijete, i uzvišenje do časti Augusta, što je, a to se tada nije izrijekom još usudio zatražiti, značilo da bih se,

prema sustavu upravljanja i nasljeđivanja vlasti koji sam uspostavio, u tom slučaju te časti morao odreći ja.

Pa ipak, dopustio sam mu da u Tesaloniki podigne slavoluk u svoju čast, sličan onom Septimija Severa u

Rimu, na kojem su bili uklesani svi detalji i, naravno, sasvim po rimski, uvećane sve njegove pobjede. No iz

obzira prema njemu, koji mi je ipak bio onako barbarski odan, barem u jednom dijelu svog bića i života,

nisam spominjao da od trajnijih posljedica te pobjede ne bi bilo ništa da mu nisam naložio da nakon bitke s

kraljem Narsesom sklopi bezuvjetan mir.

Strogi mir koji je kralju ipak vraćao njegovu uhićenu obitelj, uz bogate darove koji su morali umiriti njegovu

povrijeđenu taštinu i gorčinu poraza. Mir koji je u najvažnijoj točki sporazuma nama prepuštao važan

pogranični dio perzijskog teritorija kako nikada više ne bismo strepili na svojim najistočnijim granicama.

Galerije je izvršio svoju vojničku zadaću i iskupio svoj sramotni bijeg i izgubljenu bitku kod Ktesifonta. No za

uspješno okončanje onog najvažnijeg posla, utanačivanja, pa potom i sklapanja mirovnog sporazuma i

izvršenja svih njegovih uvjeta, najzaslužniji su bili nekadašnji Karinov, a sada moj savjetnik i povjerenik

Aristobul, a još više moj možda najsposobniji diplomat, Sikorije Prob, koji je sam izravno pregovarao s

Narsesovim izaslanikom Afarbanom o svim uvjetima sporazuma koji smo sklopili u Nisibisu.

Dobili smo cijelu Mezopotamiju, pet velikih provincija iza istočnih obala Tigrisa, potom ne toliko važna

područja Intilene, Zabdicene, Arzane ne i Moksene, prigrabili smo cijelu Karduenu. Tiridat je opet mogao

uzeti natrag svoje Armensko Kraljevstvo, a ja sam uz novu granicu dao utvrditi nekoliko tvrđava i logora, kao

i našu najvažniju pograničnu stražar nicu prema potisnutom perzijskom kraljevstvu, grad Ciresij na ušću

rječice Migidonije u Eufrat.

Ovaj put Narses je bio na koljenima. Uoči te, za nj kobne i odlučujuće bitke zapovjedio sam da se okupi

dvadeset pet tisuća momaka, uglavnom prokušanih veterana, iz najboljih pograničnih postrojbi iz Ilirije, uz

snažne gotske pomoćne jedinice. Galerije je opet prešao Eufrat, ali umjesto da se onako bezglavo sjuri u

otvorene ravnice Mezopotamije, sišao je s legijama niz brdovita područja Armenije, kroz koja sam probio

puteve i gdje je uspio prema već prethodno sa mnom dogovorenom planu okupiti mnoštvo Tiridatovih


vojnika, Narsesovih ogorčenih neprijatelja. I onda, usred noći, banuo je krišom pred perzijski logor. Napao

ih je odmah, u mraku, neočekivano te iste noći. Kako su zapisali perzijski kroničari:

Konji su nam još bili sputanih nogu pa naši konjanici nisu ni stigli uzjahati, pješaštvo se u panici tek

osovljavalo na noge kad je počelo krvoproliće, i ranjeni je kralj Narses pobjegao u medijsku pustinju,

ostavivši vojsku i cijelu kraljevsku obitelj.

Nakon te vješto vođene i presudne bitke Sikorije i Aristobul su pazili da Galerije u potpunosti poštuje moje

zapovijedi. Njemu je to strahovito išlo na živce i smatrao je to svojim uniženjem, pogotovo kad bi mu

Aristobul, kojeg nije trpio i kojemu nije nikada oprostio njegovu iskrenost i predanost u obrani mojih

vladarskih načela, prenio moju zapovijed ma koliko sam pazio da bude napisana u obliku očinskog savjeta.

Ali morao je slušati i paziti da ne pokvari svoju pobjedu, nadgledati da se Perzijanci povlače prema

dogovoru, a Sikoriju Probu prepustiti sve pregovore, na što je Galerije u konačnici i pristao. A onda kad je

sve već bilo riješeno, nakon povratka u Nikomediju stao je među svojima pričati da sam bio previše

popustljiv, da je on svojom pobjedom zaslužio više. Što bi to u naravi značilo, nikada nije javno izrekao. Čak

ni potajice, u samome sebi.

Nenadano bi me nakratko shrvale posljedice onog praska pod lubanjom, i stalo bi mi bljeskati u umu, tijelu i

duši kao da je u mene uletjela zapaljena smola ispaljena iz nekog unutrašnjega katapulta. Dok sam provodio

teške sate u smirujućoj tami i samoći svojih odaja, opet su krenule priče da sam bio taj koji je molio da ga

ostave na životu, da ga poštede ako se odrekne Carstva. Kao da je o tome mimo mojih čvrsto propisanih

zakona o nasljeđivanju prijestolja i izmjeni vladara, uz to još živog, moćnog i odanog Herkulija Maksimijana,

Augusta na Zapadu, ne uračunavši cijenu više nego izvjesnoga građanskog rata, mogao odlučivati bilo tko,

pa tako i Galerije. Konačno, kao da bih mu uspio umaknuti daje imao istinske moći i snage, kao da bi mi

dopustio da godinama gradim palaču, istovremeno utočište i grobnicu, u koju sam se nakon svega, ali po

svojoj volji i povukao.

U živi spomenik svom carevanju. Trajniji od mjedi, kako je jednom u svom pomalo samoljubnom stihu

napisao Horacije. Palaču, kamenu presliku svoga vojničkog života i Carstva, ali i presliku svijeta, otisak

tradicionalnoga legionarskog logora i vječnih strana svemira, podijeljenoga kardom i dekumanom, dvjema

ukrižanim gradskim ulicama koje teku od četverih glavnih gradskih vrata, s četiriju strana svijeta, dijeleći ga

na četiri dijela. Šesnaest jakih kula i utvrda okružuje te zidove. Štitnike mog posljednjeg prebivališta

dostojnog rimskog cara koji je, gradeći novi poredak, gradio i velike građevine. U usporedbi s njima, a

posebno s Alek sandrijom koja je ostala moj vječni duhovni i graditeljski uzor, palača je možda građena

pomalo ishitreno, ali sasvim u duhu vremena u kojem sam vladao Carstvom na zalazu. Podignuta je kao

moje osobno smiruju će utočište opasano kamenom i tvrdim zidinama i kulama, a ne drvenim palisadama, i

kojemu stoga u danas poznatom svijetu nema premca. Ni u Nikomediji, u kojoj sam živio i vladao godinama,

ni u Sirmiju, maternici i gnijezdu careva, gdje sam u Galerijevoj palači prilikom diplomatskih i vojnih pohoda

znao boraviti neko vrijeme, uzvišenoj i profinjenoj Anti ohiji, ili buntovnoj Palmiri, čak, usuđujem se reći, ni

u Aleksandriji ni u Maksimijanovu Mediolanu, ni u Konstancijevu Treveru i Eburaku, ni u

Rimu, u kojem sam podignuo istina nedovršene terme, ali prema kojima su one Karakaline izgledale kao

arhitektonska maketa.

Ovdje u Aspalatosu, u blizini svoje rodne Salone, sagradio sam spomenik sebi, nekoć svemoćnom caru,

podignut prema njegovoj želji, kao krunu svih ostvarenih djela, kao nadomjestak svim neostvarenim

težnjama i uspomenama. Golemu kutiju od kamena umjesto od zlata i bjelokosti, koje su resile moje

opožarene nikomedijske carske odaje, i koja je u svojoj unutrašnjosti pohranila sav moj iskreni dječački žar i

nastojanja i, zašto ne, despotsko i vojničko vladanje. Ono isto koje me poistovjetilo s Ju pitrovim sinom. Još


u Nikomediji, nedugo prije mog odlaska s vlasti, unatoč glasinama i krivim bilješkama, prava istina bila je

skrivena na sasvim suprotnoj strani Janusova lica.

Samo jedan mali primjer na koji sam svog Cezara podsjetio i upozorio dok se onako drsko derao na svog

Augusta za vrijeme požara u palači. Kada je, naime, Galerije, dosta vremena nakon svoje pobjede opet

pretjerao, a meni dojavili kako se hvasta i svađi s Aristobulom tražeći prijestolje, dok se još njegovi nisu

snašli, a ne bez opasnosti da se međusobno potuku, možda i posijeku jer je Cezar bio okružen svojim

stražarima, onako pijanog moji su ga domestici doslovce dignuli s ležaljke i dovukli u moje odaje. Nitko od

njegovih za stolom nije se u tom napetom trenutku usudio usprotiviti.

Ležao sam samo prividno miran jer je vulkan u mozgu opet proradio, a on se tresao i brzo otrijeznio,

strepeći za svoj život. No ne znam koji se već put opet prevario jer me nije nikada duboko upoznao. Za

takvo što, uostalom, nije imao ni duhovne sposobnosti. I premda me posljednji udar, i posljedice bolesti

koju sam zaradio na povratku iz Rima, gotovo ubio i neizravno potaknuo na povlačenje, još sam imao

dovoljno moći ukloniti ga. Ali nisam to učinio. Koliko zbog njegove dvojbene i proturječne, ponekad iskrene

i neskrivene odanosti koju bi gotovo redovito odmah pokvario prevratničkim planovima, toliko i zbog

nečega mnogo važnijeg, što on nije nikada dokraja razumio.

Nije, naime, u svom priprostom pastirskom dačanskom mozgu mogao dosegnuti svu važnost naše

zajedničke zamisli o podjeli Carstva, o dva Augusta i dva Cezara nasljednika. Da je samo malo bolje

promislio, znao bi da bismo njegovim ili mojim smaknućem potkopali osnove našeg zajedničkog djela,

teškim klesarskim čekićem razbili dio potpornja velike mramorne mense, kamenog stola, nalik na onaj koji

danas ukrašava moj triklinij, moj blagovaonk, i s kojeg bi se stropoštalo na pod sve posuđe, sva jela, do

maločas tako uzorno predstavljena, načinjena i izložena, bez obzira od kakvog je otpornog materijala bio

napravljen taj blagovaonik, sav taj pribor, i kakvim je umijećem i strpljenjem bio složen sav taj red jestvina

koji je do maločas vladao, baš kao tetrarhijski poredak na velikoj mensi Carstva.

IV. POGLAVLJE

MAKSIMIJANI SABOR U KARNUNTU

SJEDIM OPET U RANO JUTRO, OVAJ PUT U MALOJ DVORANI ZA PRIMANJE JER JE NAKON NEKOLIKO TOPLIH

I SUNČANIH JESENJIH DANA DANAS NAGLO ZAHLADILO, PA SU MOJI MEŠTRI NE OČEKUJUĆI TAKVU NAGLU

PROMJENU VREMENA ZAKASNILI OSPOSOBITI NOVI SUSTAV CIJEVI ZA GRIJANJE KOJE SU LJETOS POSTAVILI

POD KAMENE PLOČE NA PODU I VEZALI IH S ONIM STARIMA UZA SAM RUB ZIDOVA, A KOJE SU SE PROŠLIH

ZIMA POKAZALE NEDOVOLJNE, TE IH SVE UKLOPLJENE U NOVI SUSTAV OPET POVEZALI SA SREDIŠNJOM

KOTLOVNICOM U PODRUMIMA.

Kako me redovito taj dio dana dočekuje raspravama o svakodnevnom životu u palači, upravo sam presudio

nekom trgovcu vunom. I to ovdje u onim istim osobnim odajama u kojima sam branio Zotikosa i Filotasa, i u

kojima se sastajem i vijećam samo sa svojim najbližim savjetnicima i upraviteljima palače ili iznimno

upriličujem zatvorena primanja kada me pohodi koji visoki gost ili važan glasnik. No prekršaj je ovaj put bio

takav da sam smatrao kako ne trpi odgodu jer je bio izravno vezan uz moju radionicu sukna na koju sam

ponosan i uz koju sam osobito vezan, i koja je za ovo moje posljednje utočište jednostavno prevažna.

Taj se, naime, nitkov došao cjenkati za svoju robu, krivo pretpostavivši da su u gineceju presušile zalihe,

nesvjestan da u mojim podrumima, impregnirana sumpornim dimom, lovorom i lavandom kako joj ne bi

naštetili kukci i miševi, leži najbolja dalmatinska vuna i kostrijet iz okolice palače, ali i iz okolice nekad


moćnih logora Tilurija i nešto zapadnijeg Burnuma, danas važnih ovčarskih i kozarskih područja i središta

proizvođača vune i kostrijeti, koja je mogla zadovoljiti potrebe moje radionice sukna i boja disaonice još

mjesecima.

Zime su nekoliko godina bile oštre otkad sam se povukao s prijestolja, pa sam u palači, jer je u njezinu

podzemlju i neposrednoj blizini bilo nekoliko sumpornih izvora bitnih za obradu i bojenje vune, otvorio

radionicu sukna. No ti tako povoljni preduvjeti za rad suknarske manufakture poklopili su se ponajprije sa

stalnom željom da i svojoj budućoj grobnici udahnem malo stvarnog života. Potom sa željom da se taj život

ne osjeća samo u poljima, vinogradima i maslinicima nego i tu, u toj po svojoj ljepoti nedodirljivoj građevini,

u svojoj skladnoj hladnoj duši toliko različitoj od brojnih velikih i raznovrsnih zdanja koja sam godinama

podizao diljem Carstva i koja su gotovo sva bila predodređena za život, a ne za smrt. Svojoj sam grobnici

tako dao priliku, ponudivši joj suknarom i bo jadisaonicom mogućnost da ne bude samo utočište posrnulog

cara ili nedostupan i pri tome odbojan arhitektonski i graditeljski uzorak s jasnom svrhom, u kojemu se

stoga i sam njegov oblik, svojim preciznim i zadanim estetskim i arhitektonskim smislom posvema okreće

samo skladu i njegovoj namjeni. Uostalom, to je odlika svih grobnica iako mojoj ni po svrsi, ni po smislu

naravno ni po izgledu do danas u rimskom svijetu, držim, nije bilo premca.

No još je jedna važna činjenica bila presuda i prevagnula je u korist života ma koliko u usporedbi s uzvišenim

suglasjem moje palače izgledala banalna. Budući da je život u carstvu već posrnulih reformi bivao sve skuplji

i skuplji, tako je i moj život i život mojih podanika, vojnika, stra žara i robova sve više stajao, pa htio ili ne

htio, bio sam na ovaj ili onaj način primoran i tom proizvodnjom namaknuti sredstva. Ne samo uljem i

vinom u podrumima, koje je i onako služilo ponajprije za moje potrebe, pa onda za potrebe palače i njezinih

žitelja, ili sitnim obrtima koji su cvali zahvaljujući određenom broju majstora, poput ona dva meštra klesara,

koji se nakon završetka gradnje u pravilu nisu vraćali svojim domovima raštrkanim po Istoku, Grčkoj, Egiptu

i Italiji, nego su se nastanili u mojoj velikoj grobnici ili su podigli kuće i radionice u neposrednoj blizini.

Uza sve to vanjske okolnosti izravno su utjecale da život u palači doista zaživi. Naime, nakon što sam

prepustio Carstvo nasljednicima koji nisu previše brinuli o sustavu koji sam tako mukotrpno gradio i na

koncu uspostavio, cijene su opet podivljale tih hladnih godina, a narudžbe su slijedile jedna drugu i,

naravno, usporedno s njima zarada suknare u palači bila je sve veća i veća. Jedan veliki, mudro zamišljeni,

ali za današnje izvitoperene prilike krivo postavljeni račun, omogućio je sasvim slučajno i protivno mojim

željama da onaj mali bude točan i probitačan.

To je možda bio i pravi razlog što se onaj nevoljni trgovac vunom prevario u procjeni kad mi je htio

podmetnuti svoju lošu robu, previdjevši u svom prevarantskom mozgu pravo gospodarsko stanje u mojoj

radionici, nego što je bilo još gore i zbog čega sam tražio da se suđenje održi odmah, bila je činjenica da je,

kad je vidio da moji služnici i predradnici ne popuštaju, opet krivo procijenio i još lošije postupio. Pokušao

je, naime, podmititi upravitelja suknare Horacija Mensoria, tvrdoglavog Liburna iz zabiti oko Aserije, u

djetinjstvu pastira baš kao Galerije i njegova majka vračara, pa ne znajući s kakvim čovjekom želi poslovati,

ponadao se možda uloviti nešto u mutnom.

Taj je Mensorije bio nepotkupljiv veteran i iznimno sposoban upravitelj. Budući daje bio mnogo iskrenije,

blaže i vedrije dalmatinske ćudi od Ga lerijeve dačanske, volio sam biti u njegovu društvu. Nakon što je

odslužio vojnu službu, dobio je od mene zasluženi časni otpust i malo imanje u blizini Salone, na nekoliko

stotina koraka od zaseoka mog rođenja. A kako je povrh svega bio vješt suknar, zanat koji je u djetinjstvu

naučio od svog oca, a istu je vještinu još razvio u suknarama, predionicama, prešni cama i krojačnicama

legije kojoj je pripadao i u kojoj je službovao više od dva desetljeća, zaslužio je da preuzme mjesto


upravitelja i gineceja i boja disaonice. Naravno, Horacije, s kojim sam se volio šaliti, a još više razgovarati o

njegovu zahtjevnom umijeću, u predasima njegova teškog rada i s kojim sam tako uspostavio gotovo

prijateljski odnos, kakav jedan bivši car može uopće imati s bivšim veteranom, odmah je prijavio trgovca i

sam uvrijeđen njegovom ponudom, te je sada ovaj stajao preda mnom, okovan i preplašen.

- Što ćemo s ovom varalicom Gospodaru?

Upitao me jedan od u tom trenu službujućih zapovjednika domestika palače, koji ga je priveo sa svojom

desetinom.

Kako sam tog dana bio nešto bolje, unatoč iznenadnoj studeni i težini optuženikove krivnje čak dobro

raspoložen, pogledao sam Horacija kao da tražim njegov savjet iako je on bio tu samo da bi posvjedočio o

tom neuspjelom pokušaju podmićivanja, a ne da savjetuje svoga gospodara i nekadašnjeg cara. No ja sam

ga svejednako upitao:

- Što ti misliš Horacije?

- Tko sam ja da tebi dijelim savjete Gospodaru?

- Odgovori, ja te pitam što ti misliš jer je ovaj nevaljalac tebe pokušao uvući u prijevaru, a ne mene.

- Tko god vrijeđa nekoga od tvojih, vrijeđa i tebe Gospodaru.

- U tom slučaju zaslužio je smrt. Smaknut ćemo ga.

Na spomen smaknuća trgovac je problijedio i tijelo mu se opustilo tako da su ga dva domestika morala

održavati na nogama. Pri tome je samo tulio i nerazumljivo hroptao. Moglo se samo razabrati da se ne brani

nego da traži milost.

- Bi li se to moglo nekako drukčije riješiti? usudi se Horacije.

Navukao sam opet onaj nepopustljivi izraz, ali u sebi sam osjećao da mi je nakon dugo vremena vedriji duh,

čak me ova cijela zgoda zabavljala i vratila u svakodnevicu o kojoj sam gotovo i prestao razmišljati, pa sam

pogledao prestravljenog trgovca koji je onako onemoćao visio među stražarima.

- Koliko sada vrijedi tvoja vuna?

Malo je došao sebi i naslutio tračak nade koji se probio iz mog pogleda, kao vršak jednog od kopalja svjetla

koja su padala s ostakljenih lumina rija na sredini i vrhu bočnih zidova dvorane. Pa kad je taj vršak nebeske

zrake pogodio njegovo lice, učinilo mi se da je prepredenac okupan oštrim i danas hladnim jutarnjim

suncem. Barem je tako izgledao.

- Ništa, ništa... Gospodaru milostivi, ta vuna više ne vrijedi ništa... baš ništa. Ali probajte razumjeti i ja

sam prevaren. Ne kupujem uvijek kod istih proizvođača. Stoga mi oprostite moju lakoumnost, morao sam

provjeriti... Dopustite mi da je darujem svome Gospodaru... i to će biti samo prvi darak koji će božanski

Jupitrov sin primiti s moje strane.

Ni sam nije shvaćao što je izgovorio pred bivšim gospodarom svijeta, i što mu je ponudio kao otkupljenje za

svoj ozbiljni prijestup. Čudeći se sam sebi, prešao sam i preko toga, gledajući kako ga onako jadnog hladi

smrtni znoj, no i zbog toga što sam u sebi već odlučio da mu poštedim život. Jer i taj je bijednik ipak vrijedio

više od svog podlog nauma, a pogotovo od nekoliko bala loše vune. No za pokušaj podmićivanja upravitelja

su knare ipak sam ga odlučio kazniti.


- Horacije, isplati mu najnižu cijenu po bali jer ta vuna i onako više ne zaslužuje, a razliku u cijeni koju

je tražio dobit će kada odradi kaznu u suknari. I to radeći puno vrijeme, po danu kao svi ostali robovi, a noću

će spavati u podrumima, na svojim balama koje mora prvo pravilno očešljati, pa okaditi i okužiti i budno

paziti da se ne ušulja koja štetočina.

Kad sam presudio, domestici su ga oslobodili okova i on se bacio na kameni pod, zahvaljujući mi gotovo

uplakan, što mi je samo pokvarilo raspoloženje, pa sam sve odmah otpustio jer me opet počelo stezati u

glavi i bilo mi je hladno.

Zatražio sam da mi donesu topli vuneni šal i njime se ogrnuo. Onim istim koji mi je darovao Maksimijan

kada sam se u vrućici uputio iz Rima. U tom se finom vezivu proparala rana uspomena i okrvavljeno je pero

nastavilo svoju ispovijed.

Te posljednje dvije godine u Nikomediji doista su protekle u stalnim napetostima i prepirkama koje su

redovito bile praćene napadima glavobolje i stezanjem pod lubanjom što je čas odlučni, pa onda opet

neodlučni Galerije neumorno pokušavao iskoristiti, vrebajući svoju priliku, bilo bi nepravedno da ne

naglasim, ne bez povremene grižnje savjesti. No kako god stajale stvari s Galerijem, imao sam podršku svog

suvladara Augusta Herkulija Maksimijana, odvažnog Panonca, i kada bi on osjetio da me moj Cezar Dačanin

ugrožava, pa makar samo na riječima, uvijek bi našao načina da mi pomogne, ponekad, a da to ja nisam ni

znao, šaljući preko svojih povjerenika u Nikomediji, upozorenja, čak i ozbiljne prijetnje Galeriju i Liciniju i

njihovu štićeniku Maksiminu Daji, koji je bio toliko omražen da su ga trpjeli samo njih dvojica.

Vratila mi se nada da bi Maksimijan mogao obuzdati Galerija kao što je obećao da će obuzdati svog

podjednako neobuzdanog, ali pri tome razuzdanog i poročnog sina Maksencija, kojeg je postavio za svog

pobočnika u Rimu. Pravu guju u vlastitim njedrima. No nisam naslućivao, jer sam imao njegovu svesrdnu

potporu i prijateljstvo, činjenicu da je i on, uostalom kao i svi mi, bio sklon mijenjanju, i da je sanjajući

vlastite zamisli, umjesto da bude mudriji, nažalost sve manje obuzdavao samoga sebe. Naprotiv, a to sam

jasno naslutio, ali nisam sam sebi tada želio priznati za onog našeg zajedničkog boravka u Rimu, gajio je u

sebi barem za sada skrivene ambicije koje su počele ključati u duši mog nekoć iskrenog druga i suvladara.

Ipak, taj nedostatak u prosudbi mog Herkulija i njegovih poteza koje je već polako vukao na Zapadu bio je

na kratki rok spasonosan.

Učvrstio mi je vjeru da će mi pomoći da dovršimo zamisli i provedemo u djelo poredak koji smo uspostavili i

da se onda, kada sve bude na svome mjestu, istovremeno odreknemo prijestolja. Mnogi su bili uvjereni da

se to ne će odigrati za naših života, i time su raspirivali Galerijevu izmjeničnu ljubav i mržnju, kao suzu

plamena u svjetiljci koja na časak plane, a onda se gasi, ali čim joj prije same smrti svjetla ukapaju ulje u

rupicu na vrhu lucerne, opet bukne, pa je tako nastavljaju paliti i gasiti, a da plamen nikada potpuno ne

iščezne, kao da je muče.

Samo da je Galerije znao, ne bi se toliko brinuo. Neopazice sam kopnio. Samo smo ja i moji najbliži u

Nikomediji znali da ću ubrzo odstupiti. Odreći se vlasti kao prvi, najmoćniji i najslavniji, svojevoljni

otpuštenik od osnutka Grada i za sobom povući i Maksimijana. Za nj sam bio siguran da će poslušati premda

ne bez unutrašnjeg otpora jer mi je do tada bio uvijek vjeran, pravi vojnik, jednom moj najbolji general,

ustrajniji, mudriji, privrženiji i bolji od Galerija.

Teške smo mi i odlučne bitke pod carem Probom vodili zajedno u Galiji, na obalama Rajne i u Germaniji.

Nakon važnih pobjeda izvojevanih u iscrpljujućim uvjetima, plemena su se smirila i meni je predložen lovor i

mnoštvo odličja. Senat je sva ta priznanja, kule, orlove i medalje na Pro bov prijedlog, što je za nj bilo više

nego iznenađujuće, umjesto uvijek častohlepnom caru ponudio meni, a ne svom vladaru ili barem obojici


njegovih zapovjednika sjevernih legija jer ih je Maksimijan podjednako zaslužio. Ipak, on je šutio i zamolio

me da prihvatim ponuđenu čast iz ruku spletkara koje sam, uz časne izuzetke, podržavao i pred njim i pred

Probom, čak tu i tamo branio na njihovim položajima, u njihovu lažnom i obmanjujućem uvjerenju da

upravljaju Italijom. No ponajprije sam tako postupao samo radi očuvanja izvornog oblika, državnog okvira

nekadašnje rimske vlasti.

maksimijane, tjeraš me na pogrešan potez. Nije bilo bitke u kojoj ti nisu sudjelovao, nije bilo zapovijedi koju

nismo zajedno osmislili i sproveli. Sada kada su Gali i Germani primireni, mislim da bismo nagrade i

priznanja za taj skupo plaćeni mir morali zajedno i podijeliti.

Rekao sam mu nakon što su pred nama pročitali obavijest o odličjima i naslovima te laskava obrazloženja

koja su zajedno s njima iz Rima stigla do Trevera, već tada kolonije, upravnog središta cijele Belgije i Gornje

Galije, u kojem smo u tom trenutku nakon svih tih teških i važnih pobjeda logorovali. Ali ne unutar tvrdih

gradskih zidina, nego na otvorenom u jednom od pokretnih logora koji su okruživali grad. On se digao sa

svoje stolice i onako ogrnut vučjim krznom samo je razgrnuo jedno šator sko krilo. Vani je sniježilo. Rijetki

mokri snijeg igrao se u zraku, kovitlajući se i plešući kao vatra na našem željeznom i mjedi okovanom i

ukrašenom ognjištu.

- Moj druže, nije bitno kome daju odličja i nagrade jer su nesumnjivo zasluženo zarađena, i to

zarađena zajedno. Ipak, držim da si ti nešto zaslužniji kad tako o tome misli naš car i Prečasni oci koji ratišta

nisu ni osjetili. No nemoj ni pomisliti da ovo govorim ironično, nego uistinu držim da je bolje da medalje,

kule i orlovi pripadnu jednome, a ne obojici. Taj jedan će ih lakše čuvati i nositi.

U snijegu koji se polako pretvarao u vijavicu njegove su riječi postale meke, gotovo jedva čujne iako smo bili

pod šatorom. Pa ipak, osjetio sam tračak nezadovoljstva u Maksimijanovu glasu. Stoga sam mu odgovorio

vrlo odrješito i vrlo jasno tako da u mojim riječima nije mogao osjetiti ni trunku dvoumljenja.

- Ne, bez obzira što su sva odličja neopravdano naslovljena samo na mene i dodijeljena samo meni,

podijelit ćemo sve te drangulije, i to javno, tu pred našim vojnicima.

- Moj Dioklo, kao prvo, to se nikako ne bi svidjelo našem Augustu, a sam znaš kakav je Prob prema

neposlušnim zapovjednicima i, nadalje, kako misliš da prihvatim nešto što je dodijeljeno tebi?

- Budući da je dodijeljeno samo meni, nepravedno je dodijeljeno, i to je opasno. Probaj razmisliti.

Moglo bi se dogoditi da se takva odluka u budućnosti uplete kao sjena u naše odnose, a da toga ne budemo

ni svjesni. U nekom drugom vremenu ta bi nepravda mogla potkopati naše bratske veze i prijateljstvo pred

kojima je, nadam se, još dug put. Stoga uzmimo zajedno, javno, neka svi vide i razumiju.

Spustio je Stavljeno krilo i okrenuo se prema meni i vatri, lica onako uokvirena vučjim krznom na kojemu se

još caklio snijeg i inje.

- I ti doista misliš da bi te, kako ih sam nazivaš, drangulije, a u dubini duše znaš da nisu, nego

naprotiv, svjestan si da su to teško stečena rimska odličja koja si zaslužio u bitkama, mogle stati na put

našem prijateljstvu. Koliko ti to onda, moj Dioklo, do tog prijateljstva doista držiš?

- Znam da mi je važnije od ovoga što su nam poslali.


- Nisu nam poslali, nego su poslali tebi. Ako me doista želiš sačuvati kao brata i prijatelja, moraš

prihvatiti sva odličja i priznanja našeg Augusta i Prečasnih otaca. To je jedina prava odluka i ona vrijedi za

obojicu.

Kako je vatra polako gasnula, naredili smo robovima da na ognjište nabace još koju kladu. Šator je opet bio

obasjan plamenom, a mi smo, ne obazirući se na nepomične stražare čiji su oklopi bljeskali u polutami,

šutke sjeli za stol, a onda i nazdravili mojem uspjehu i nagovještaju brzog unapređenja kao da se ništa nije

dogodilo. Takav je tada bio moj budući suvladar i August, Herkulov sin Maksimijan, čovjek i iskren prijatelj,

hrabar vojnik sazdan od časti, odanosti i povjerenja.

I ja sam nevoljko prihvatio, premda sam nešto poslije kada smo se rastali, a on krenuo u Hispaniju, a ja u

Panoniju, od istog Proba i Senata rado preuzeo mjesto namjesnika Mezije, opasnog područja, baš kao što je

i bila sjeverna Galija, odakle su horde i plemena stalno upadala u nebranjena područja Carstva. Znao sam,

ta će zadaća biti važna, važnija od svih odličja jer je izravno vodila mom konačnom približavanju Istoku, na

kojem se zajedno s mačevima i oružjem za presudne bitke počela kovati sudbina novog Carstva.

U Meziji sam, učvršćujući naše granice upornim prodorima na barbarski teritorij, nekoliko godina prije nego

što ću doista dobiti priliku, već počeo snivati svoje snove o obnavljanju snažnog Rima. Po uzoru na podjelu

vojske pod mojim zapovjedništvom, tradicionalno sastavljene od istovrsno ustrojenih postrojbi kojima su

zapovijedali zapovjednici jednaki po razini, ali među kojima je uvijek jedan bio nadređen svima. Naravno,

nisam ni pomišljao da bi to mogao biti ja. Ipak,u bitkama sam iskušavao životnost takvog sustava. Iako se

danas razdirem sumnjama u svoje djelo, ja sam stopu po stopu, napredujući stubu po stubu, ujedno

osmišljavao svoj naum i stalno ga provjeravao. Kao da sam, nesvjesno ili svjesno, oduvijek želio provjeriti

može li me svako pojedino djelo, svaka pobjeda ili uspon nadživjeti, biti dužeg vijeka od isprepletenih i već

narušenih odnosa i života. Naravno, nisam više ni razmišljao o tisućama pogubljenih za tisućljetni spas

Carstva. Želio sam jednostavno provjeriti. A onda desetljeća poslije, kada su mnoge stvari odoljele

kušnjama, pod kostima lubanje, u srcu onih rana u mozgu, u pameti, slutnjama, u nataloženom iskustvu i

pamćenju, rodio se strah. I bio je sasvim razložan.

Nakon dugotrajnog i mukotrpnog povratka iz Rima teško sam govorio, teško se micao pod jarkim suncem

Nikomedije i još teže provodio opasne dane u očekivanju već pripremljenog bijega u palaču koju sam dao

sagraditi u Aspalatosu, na obalama djetinjstva. Posljednje utočište u kojemu očitavam svoju i njegovu

sudbinu, tamo, na onoj do jučer zapaljenoj kamenoj ploči na ogradi kriptoportika.

Pa ipak, osim onih krepanih voluharica koje je spržilo sunce i progutalo more, na njoj je bilo zapisano i nešto

što nisam znao odmah očitati, kao kada odgonetate rukopis, slijedite nizanje zapisanih događaja od početka

do kraja i onda zaključite da je sve u tom rukopisu, kao u vašem životu, ali i u životima vaših najbližih

suvremenika, o kojima i govori ta biografska pripovijest, zapravo promašena, gotovo besmislena priča.

Poraženi vlastitim zaključkom odlažete razmotani svitak, nagrden upisanim slovima, na površini stola, a da

na njemu niste ni primijetili malu zabilješku na rubu. Samo na prvi pogled nevažni dodatak, ali dodatak u

kojemu se krije ključ odgonetanja važnosti čitavog rukopisa. Unaprijed pretpostavljen i zabilježen presudni

događaj nakon kojega se mirno odlazi u smrt. Meni se upravo to dogodilo dok sam očima prelazio po

kamenoj ploči pod vol tama, davno prije smrti one dvije nesretne voluharice, ako vrijeme računamo po

trajanju njihovih kratkih života.

Naime, na tom komadu fino klesana kamena, osim mog već unaprijed zadanog života, koji u trenutcima

očaja dovodim u vezu s obmanjujućim masnim iznutricama u rukama galske krčmarice u Tartaru i mojim

sudbonosnim okrvavljenim oružjem, također je u nekoj od jedva vidljivih udubina bilo zapisano i jedno

malo, ali ovaj put važno dobrohotno proročanstvo, koje nije podrazumijevalo nasilne odluke, sijevanje


mačeva i bodeža niti prolijevanje krvi. A znakovita poruka i prevažan ishod tog u prvi tren neprimjetnog

proročanstva bio je sasvim neočekivan.

Kada sam se povukao u palaču u Aspalatosu, postupno sam uspio svladati do tada manjeviše trajnu slabost

tijela i s njom povezanu ranjivost vlastitog usuda, koja mi je gotovo na samom kraju, zahvaljujući tom

malom proročkom, ali do tada nevidljivom upisu na rubovima uklesanog sudbinskog rukopisa, ponudila

mogućnost nepredviđenog obrata. Još za života omogućila mi je da se osvjedočim kako budućnost Carstva

ne će biti baš onakva kakvu sam zamislio. No upravo mi je taj fatum, unaprijed ucrtana sudbina koju ipak

možemo tu i tamo i sami krojiti i prilagoditi, ma koliko njezino značenje ponekad podrazumijevalo suprotno,

pružio priliku da kroz praćenje početnog urušavanja sustava koji sam utvrdio, s time i urušavanja svog

osobnog udjela u tom pothvatu, još jedanput, makar na kraći rok, taj isti sustav, pa tako i svoj izravni udio u

njemu, samo još jače utvrdim, popravim i na kratko spasim od propasti koja je već na njega vrebala.

Taj prevažni događaj koji nisam uspio očitati ni na onoj sudbonosnoj kamenoj ploči, na kriptoportiku, ni u

mom unutarnjem okrvavljenom rukopisu, odigrao se u Karnuntu, prijestolnici Gornje Panonije, i to samo tri

godine nakon što sam odstupio s vlasti. Naime, nakon moje i Maksi mijanove abdikacije, novi Augusti

postali su Konstancije Klor na Zapadu sa svojim podčinjenim Cezarom Severom, a na Istoku je, naravno,

zavladao Galerije, nakon mog odlaska, najmoćniji čovjek Carstva, sa svojim Cezarom, onim omraženim

generalom Maksiminom Dajom,kao podčinjenim suvladarom.

Ni godinu dana nisu mirovali. Pomutnja je počela nakon rane smrti Konstancija Klora u njegovoj rezidenciji u

Eburaku u Britaniji gdje je prije svog kraja gotovo stalno boravio i gdje mu se priključio sin Konstan tin

nakon što je, na sreću za sve nas koji smo mu željeli dobro, uspio uteći od Galerija, Maksimina Daje i Licinija.

Klorova smrt donijela je neočekivano neželjene posljedice. Slučajno ili ipak prema nekom dogovoru o kojem

nisam znao ništa, samo godinu nakon mog i Maksimijanova odlaska, zapadne su legije, predvođene

najslavnijom VI odmah proglasile njegova sina i mog štićenika i nesuđenog usvojenika Konstantina

Cezarom, pa onda Augustom.

A taj Konstantin, koji mi danas neizravno, ali nepotrebno prijeti i dopušta da mi njegovi podčinjenici

zagorčavaju posljednje dane, još i tada je bio moj miljenik. Klor ga je kao mladog i nadarenog zapovjednika

poslao meni na Istok, na vojničko i vladarsko naukovanje, i on se borio uza me i Galerija, srčano i vješto,

zapovijedajući svojom postrojbom za vrijeme mog kaznenog pohoda na Egipat i Aleksandriju. Nekoliko

mjeseci poslije odigrao je zapaženu ulogu i u Galerijevoj pobjedi nad Perzijancima tako da je stekao

potpuno povjerenje i mene kao Augusta i, što je bilo još važnije, vojske. Galerije ga zbog njegove omiljenosti

i odvažnosti kojoj su se divili čak i njegovi dačanski domestici nije trpio. Vrebao ga je razdražen, kao

neuhvatljivu sjenu koja se stalno šuljala iza njegovih uspjeha i pobjeda.

Kao što rekoh maločas, vrlo brzo nakon što sam se povukao, a Klor naslijedio Maksimijana, Konstantin je

izbjegao gotovo sigurnu smrt, uma kavši u posljednji čas na Zapad, k svom već teško bolesnom ocu koji se

unatoč dugotrajnoj bolesti i slabosti uoči njegova dolaska, kao prekaljeni Imperator, Cezar i sada August, još

odvažno nosio s Alemanima, Galima, a potom, drugi put prešavši atlantski tjesnac, skršio i pobunu u

Britaniji. Nakon završne pobjede napustio je opet svoju nekadašnju prijestolnicu Trevir i dovršio novu

rezidenciju tamo u britanskom Eburaku gdje je provodio posljednje godine. I tu mu se uoči smrti i

posljednje bitke protiv britanskih Pikta pridružio sin Konstantin, umaknuvši s Istoka.

Ma koliko sam se u početku radovao što je uspio izigrati Galerija i Lici nija, njegovo naglo i prekoredno

uzdizanje do časti Cezara i Augusta poremetilo je već uspostavljeni poredak i, naravno, nije bilo sukladno

mojim abdikacijskim zapovijedima i zakonima o nasljeđivanju, a sasvim je poljuljalo Galerijeve naume, koji

je kao zakonitog nasljednika na Zapadu već bio postavio Severa.


Malo je Dačanin, taj moj novi August i zet oklijevao, čak se uspio na trenutak sabrati, a onda je na moj

nagovor Konstantinu ipak namijenio, pa zatim i priznao podređen položaj Cezara. Na čas se činilo da su se

prilike smirile. No, nažalost, upravo onaj u kojeg sam imao najviše povjerenja, moj vjerni suvladar i suborac

Maksimijan, odani sin Herkula, iz sjene vlastite abdikacije uzdignuo je ponovno vlastitu mladenačku sjenu, i

to kroz svog sina, raskalašenog i okrutnog Maksencija, do čijih sumnjivih vrlina ni sam, u svojoj nutrini, nije

nikada previše držao. Popela se ta spodoba na tradicionalni, samostalni položaj princepsa, Prvog građanina,

do naslova koji je uvijek pratio cezarski ili carski naslov, i koji sam i ja dopustio da mi ga Senat udijeli kako

bih svojoj poistočnjačenoj vladavini dao malo rimskog prizvuka. Principat je, naime, uspostavio Oktavijan

August nakon bitke kod Akcija i kako je tada doista jedini imao vlast nad cijelom vojskom, odrekao se svojih

od Senata dodijeljenih dužnosti i časti i udijelio si titulu Augusta.

Razvijajući taj pojam, to su poslije činili i svi moji prethodnici, da bi na kraju, kada je princeps i August imao

vrhovnu vlast, napokon Senat i svi republikanski magistrati, a s njima i sve ozakonjene imperijalne

institucije, postali posve ovisni o njegovoj volji. Ali za to je valjalo biti car i August, a ne neki samozvani

princeps, prvi građanin koji je na nagovor oca utjerao titulu od ustrašenog Senata u Rimu, umislivši da će

tako, preko reda, preskočiti sve prepreke. I, naravno, Galerije, koji ionako nije volio Maksimijana, a

Maksencija je prezirao, sasvim u skladu sa svojom prirodom, ali i uz moj neizravni blagoslov koji ga je ipak

upućivao na pravi trenutak i promišljenu strategiju, možda čak i pokoji posljednji, ali možda spasonosni

diplomatski potez koji bi spriječio građanski rat, strjelovi to je i naglo uzvratio.

Bio je to jedan u nizu njegovih ishitrenih i upravo zbog toga nepromišljenih i opasnih nagonskih poteza koji

je više govorio o seljaku Dačani nu, sada caru Galeriju, nego sve njegove neosporno pravilne i dobre odluke

koje je ipak znao donijeti i kao Cezar, vladar i zapovjednik. No sada, kada se vrijeme opet zgusnulo, nije ih

bio sposoban donijeti kao August. Opet je uspio, kako sada parafraziram staru poslovicu, biserje dobre

strateške zamisli taktički pretvoriti u svinjski napoj svoje jare i razdražljivo sti, i cijeli opstanak Carstva, pa i

sve nas koji smo na ovaj ili onaj način to carstvo utjelovljavali, time opasno, ma ne, to nije prava riječ, nego

istinski ugroziti.

Zapovjedio je, naime, odmah, svom slabašnom suvladaru Septimiju Se veru, da bez pregovora i pogovora

napadne Maksimijana i Maksencija, koji su se utvrdili u Rimu, i to s istim zapadnim legijama koje su u duši

još ostale vjerne njihovu Herkuliju, svom dugogodišnjem zapovjedniku i vladaru, pa zbog toga i njegovu sinu

Maksenciju kao što su one Galerijeve, a to će potvrditi i prevažan događaj koji će uslijediti, još bile vjerne

meni. Naravno, tako zamišljen pohod na Rim nije mogao donijeti pobjedu. Legije su jednostavno prešle na

Maksimijanovu i Maksencijevu stranu, Se ver se predao, a Maksencije ga je ubrzo dao pogubiti. Građanski

rat, požar koji sam zauzdao i ugasio čvrstom rukom na više od četvrt stoljeća, opet je planuo, i to, u srcu

Carstva.

U rano ljeto sljedeće godine Galerije je krenuo osvetiti Severovu smrt i poniženje. Napao je Italiju i Rim.

Pitao me za savjet, a ja sam odobrio, ali sam zatražio da postupa s puno opreza te da svima mora biti jasno

da nastupa kao ovlašteni branitelj zajedničkih zakona i poretka koji je još vrijedio za sve rimske građane pa

bili oni vladari ili služnici. Kamo sreće da sam u tom trenutku umjesto Galerija imao uza se Konstantina. Ali,

nažalost, nisam. Promišljen i mudar, kao Cezar Zapada, i dalje na Otoku, lukavo se držao po strani. I tako je

bio zauzet borbama s Piktima koji su na sjeveru Britanije provaljivali preko Hadrijanova zida, ali, moram

istaknuti, ništa manje odlučan u provedbi sva četiri edikta protiv kršćana, koji će ga poslije, kad sve to

opovrgne, proglasiti Velikim i Svetim. Kad je sve opet kliznulo u kaos i on, taj moj voljeni Konstantin,

ugledao je svjetlo svoje nade. Premda su se vremena nepovratno promijenila, kad bi mi moj otac Jupiter

dao mogućnost da se vratim u njegove godine, i ja bih se nadao. Ali na drugi način. Jer moj Konstantin se


nadao, i umislio je u svom pobjedama nadahnutom duhu i umu da bi titula Augusta Zapada, sada nakon

smrti njegova oca Konstantina Klora i Severove pogibije, a Maksimi janova i Maksencijeva neposluha, mogla

opet pripasti njemu. No rekoh, šutio je i nije za sada ništa poduzimao, ali je u tajnosti ipak pripremao

povratak u Belgiju i Sjevernu Galiju, u očev Trever kako bi bio što bliže događajima koji su se počeli hitro i

nezaustavljivo slijediti.

Za to vrijeme stigao je Galerije pred zidine Rima, i kao što se za razliku od Konstantina u životu uvijek

nekamo žurio, nije uspio skupiti i unovačiti dovoljno vojnika, a uza sve teškoće dio je stalnih snaga morao

ostaviti na Istoku jer su se pobunili Sarmati. Podignuo je logor kod Interamne na obalama Tibera, gotovo na

domet katapulta s gradskih zidina, i vojsku koja se tek pribirala, a koje nije ni bilo dovoljno, već sutra poslao

da opsjeda Rim. S takvom vojskom, ma koliko mu je po njegovoj osobnoj prosudbi bila vjerna, a nije, i s

takvom ishitrenom taktikom, moj nasljednik i zet, Dačanin Galerije, nije imao nikakvih izgleda da uđe u Rim.

Naravno, bio je prisiljen povući se bez prave borbe, a razmjerno silini tih sukoba, više čarki nego okršaja, s

previše žrtava. Za osvetu je stao pustošiti i pljačkati Italiju kao da je to neprijateljska barbarska zemlja. Palio

je naselja i zaseoke, polja i usjeve i tako izgladnio zemlju. Pravi Galerije, toliko je bio podivljao od bijesa.

No ni Maksimijanov Maksencije nije zaostajao u zlodjelima. Vojnicima koji su prešli na njegovu stranu

dopuštao je sve: palež, pljačku, silovanje, ubijanje, rušenje gradova i sela, čak i pljačkanje Rima. Izvijestili su

me da je pred razularenom svjetinom u neka velika kola u kojima je stajao na postolju obučen kao Jupiter i

Bakus, istovremeno držeći u jednoj ruci pozlaćenu iskovanu munju, a u drugoj Dionizov tirsos, štap opleten

vinovom lozom, dok su oko njega skakale razgolićene pohotkinje odjevene kao ba kantkinje, dao upregnuti

Rimljane koji nisu htjeli ustupiti dio svog imetka uzurpatoru, i oni su ga tako upregnuti i bičevani od

njegovih robova morali vući po Gradu, izvrgnuti ruglu i poniženju. Onima koji pak nisu od ponosa htjeli pod

jaram, drvenim je batom dao mrviti koljena i kosti,1 njihove žene i kćeri prisiljavao da se njegovim

izabranicima podaju za novac koji su mu njihovi očevi i muževi navodno bili dužni.

I nije bilo građanina rimskog koji je bio siguran od njegove samovolje i pohlepe za vrijeme dok je boravio u

Gradu nakon svojih pobjeda i kojim je Gradom vladao strahom i luđačkom izopačenošću, kao nekoć

Kaligula, premda ih ima koji tvrde da je u umijeću zlostavljanja nadvisivao čak i njega. U mnogim je

zlodjelima bio ravan i Karinu na kojeg je već izblijedilo sjećanje, ali nisu izblijedile uspomene na njegova

davna zlodjela, ne mareći više za upozorenja njegova oca Maksimijana kojeg je jednom slušao kao pravi i

odani sin, nego je sada srljao u propast kujući zavjere i spletke koje su Rim i čitavu Italiju zavile u crno. I nije

bilo grada, nije bilo građanina, nije bilo nijednog senatora, kvestora ili edila, svećenika ili vestalke,

dostojanstvenika ili viteza, nije bilo naj čednije supruge ili djevice, koja nije strepjela za svoje ćudoređe i

čast, kao što su oni prvi stalno strepjeli za svoj život i opstanak...

Tako je poslije zapisano o tim sramotnim i pogubnim događajima u kronikama koje su, vjerujem, vjerno

opisale što se doista događalo za vrijeme Maksencijeva pobjedničkog divljanja po Gradu i Italiji tako daje

konačno prepuklo srce njegova oca, nekoć uzornog suvladara Maksimijana, koji je potajice i s mnogo

grižnje, ali koja se nažalost opet prometnula u ambiciju, odlučio svrgnuti vlastita sina pa je jednog dana

veslarka iz An kona donijela njegovo pismo.

OD AUGUSTA HERKULIJA, NJEGOVU SUVLADARU I GOSPODARU, AUGUSTU JOVI JU NA LIPANJSKE KALENDE

XXVIII. GODINE NAŠE VLADAVINE, IZ RIMA U NJEGOVU VEĆ SLAVNU PALAČU U ASPALATOSU, POZDRAV.

GOSPODARU, BRATE, PRIJATELJU I RATNI DRUŽE. NEKA MI BOGOVI BUDU SVJEDOCI DA GOVORIM ISTINU.

POGIJEŠIO SAM I KAJEM SE. MOGAO BIH TI NAVESTI STOTINU OPRAVDANJA, RAZLOGA I UZROKA MOM

IZDAJNIČKOM PONAŠANJU, ALI NE ĆU. VJERUJ MI JEDINO DA NISAM VIŠE MOGAO TRPJETI GLEDAJUĆI

KAKO SE NEOPRAVDANO DIČE I UZDIŽU I GALERIJE I ONA GUJA LICINIJE, NEPOUZDANI SEVER I MOJ ZET


KONSTANTIN, MAKSIMINA DAJU NEVOLJNIKA DA I NE SPOMINJEM. ALI IPAK ĆU NA KONCU LISTE

ZLOSRETNIKA SPOMENUTI MOJE NAJVEĆE RAZOČARANJE, SVOGA SINA MAKSENCIJA. ŠTO SVE NISAM

UČINIO DA GA UZVI SIM I POSTAVIM NA MJESTO ZA KOJE SAM SMATRAO DA MU PRIPADA I DOLI ČI, ČESTO

PRKOSEĆI TVOJIM ZAPOVIJEDIMA I ZAKONIMA KOJE SMO SAMI PISALI I POŠTOVALI. NO PROČITAJ,

POSLUŠAJ ME I PROSUDI. NITKO TE TVOJE ZAKONE I ODLUKE NIJE POSLIJE TVOG ODLASKA ŽELIO

SPROVODITI I POŠTOVATI, A ETO ISPALO JE, PONAJMANJE JA.

OD OČINSKE SLABOSTI ZANEMARIO SAM SVOJA VLADARSKA OBEĆANJA. ZBOG VLASTITA ČASTOHLEPLJA

ŽELIO SAM UZVISITI SVOGPRVOROĐENOG SINA. ZNAM DA TI JE TIJEK SVIH TIH MUČNIH DOGAĐAJA DOBRO

POZNAT, PA NEĆU O NJIMA. NO TVOJ OTAC JUPITER NEKA TI POTVRDI AKO SAM NE ŽELIŠ VJEROVATI.

VRIJEME JE DA OPET SREDIMO PRILIKE, DA SE VRATIMO NA NAŠA PRIJESTOLJA KOJA NAS ČEKAJU MAKAR

SAMO ZA KRATKO, I SMIRIMO NAŠ SVIJET I CARSTVO KOJE OPET GORI. ZNAM, SVI TVOJI ODANI

PODLOŽNICI, A PONAJPRIJE VOJSKA KOJA TE JOŠ ZAZIVA KAO SVOG AUGUSTA, BOGA I GOSPODARA, STAT

ĆE NA NAŠU STANU. POSLUŠAJ ME STOGA, PREKLINJEM TE, DJELUJ, ALI DJELUJ HITRO JER JE VREMENA

MALO, A OBLACI ZAKRIVAJU JASNO NEBO. PO ISTOJ VESLARKI POŠALJI ODGOVOR JER NE SMIJEMO

OKLIJEVATI. TVOJ I DALJE ODANI AUGUST, SIN I BRAT HERKULIJE, PUN NADE U BOGOVE DA ĆE PRIVOLJETI

GOSPODARA DA GA USLIŠI...

Pismo je završavalo dodatkom prepunim još mnoštvom pobrojanih uveličanih i neuveličanih pritužbi na sve

i svakoga te kajanja zbog vlastitih učinjenih čina. Nisam ga do kraja ni pročitao jer me takav, meni nepoznat

Maksimijan ražalostio i duboko razočarao. Gdje je to u duši iskopnio moj vjerni i časni brat i suborac?

Kad sam bolje promislio, neke naznake imao sam prilike primijetiti i .a našeg jedinog zajedničkog boravka u

Rimu i onog posljednjeg rimskog trijumfa koji su Senat i Prečasni oci upriličili u našu čast. No to su bili samo

nagovještaji jer smo tih mjeseci još imali prilike mnogo puta o svemu porazgovarati, a posebno za onih dana

koje sam na povratku u Nikomediju proveo u njegovoj rezidenciji u Mediolanu, ali i poslije, kada smo

izmjenjivali važna pisma podrške i vladarskog suglasja. Njegova poslana meni u Nikomediju, kao tvrdi štit

pred Galerijevim prijetnjama, a moja njemu u Mediolan, istina, više vladarski i bratski savjeti nego pisma

koja su se uglavnom odnosila na naše odstupanje s vlasti. No sada su se ti nagovještaji, koje sam uz ostalo

pripisivao i njegovoj očinskoj ljubavi, pretvorili u kaotičnu stvarnost i otvorenu izdaju, i što je bilo najgore, u

izdaju svih načela prema kojima smo živjeli, vladali i gradili naše carstvo. Onako razočaran, bez ikakvog

ustezanja kako je i tražio, po istoj veslarki poslao sam mu nedvojben i kratak odgovor.

AURELIJU VALERIJU MAKSIMIJANU, NEKADAŠNJEM HERKULOVU SINU, MOM NEKADAŠNJEM SUVLADARU I

NEKADAŠNJEM AUGUSTU RIMSKOM, OD DIOKLA. NE TREBAJU MI BOGOVI SVJEDOČITI O DJELIMA I

NEDJELIMA KOJA SI POČINIO JER JA O NJIMA ZNAM NEŠTO VIŠE OD NJIH. UVJEREN SAM DA OD TVOJIH

POSLJEDNJIH POSTUPAKA I ONI OKREĆU LICE, ŽELEĆI SAMO DA ŠTO PRIJE USPOKOJIŠ SVOJ RAZROVANI

DUH I DA DOČEKAŠ ZASLUŽENU KAZNU. AKO BAŠ HOĆEŠ, I JA SAM VOLIO SVOJU KĆER, ALI ONAKO KAKO

SMIJE VOLJETI RIMSKI CAR. SADA KADA JE VOLJOM BOGOVA I NJEZINA BUDUĆNOST VRLO MAGLOVITA I

NEIZVJESNA, NE UPLIĆEM SE U STVARI NA KOJE SAM PRISTAO SVOJOM VLASTITOM VOLJOM. TAKVA SE

OČINSKA LJUBAV PROTIVI PORETKU CARSTVA I STOGA SE NA NJU, NI JA, NI TI, JA U PITANJU SVOJE KĆERI, A

TI U PITANJU SVOG SINA, NE SMIJEMO POZIVATI. ALI SVE JE TO NIŠTAVNO PREMA ONOMU ŠTO SI NAPISAO

I ŠTO TRAŽIŠ OD MENE. TIM PISMOM POTKOPAO SI SVE ŠTO SMO STVORILI, VIŠE NEGO SVOJIM

ZLODJELIMA I ZLODJELIMA MOGKUMČETA, TVOGMAKSEN CIJA, KOJI U CIJELOJ OVOJ MRSKOJ UROTI I NIJE

JEDINI KRIVAC AKO TI TO MOŽE BITI UTJEHA.

NO I TO BIH TI MOGAO OPROSTITI DA NIJE TVOG PRIJEDLOGA DA JA SAM POGAZIM NAČELA KOJA SMO

OSTAVILI KAO NASLJEDSTVO I ZALOG BUDUĆNOSTI RIMA I CARSTVA, A KOJA SU U USPOREDBI S KAOSOM

KOJI SI I TI POTAKNUO IPAK BILA ZALOG VLADAVINE PRAVDE, POMNO PRESLIKANO BOŽANSKO LICE ZRELE


DRŽAVE, PRAVO ZRCALO RIMSKE MOĆI I SNAGE. TO ME PORAZILO I POGODILO DO TE MJERE DA SAM,

ISTOG TRENA, KAD SAM PROČITAO TVOJE IZDAJNIČKE I PREVRATNIČKE RETKE KOJI PREDLAŽU DA SE

ODREKNEMO SVEGA SVETOGA I KOJIMA ME NAGOVARAŠ DA JOŠ VIŠE PODRUJEMO I NA KONCU UNIŠTIMO

NAŠ SVIJET, MORAO TEBE

MAKSIMIJANE UNIŠTITI U SEBI. I KAO ČOVJEKA I KAO NEKADAŠNJEG JOVIJEVA SINA HERKULIJA, I KAO MOG

NEDAVNOG SUVLADARA. KAO DA NISI NIKADA POSTOJAO. AKO JE OVO ŠTO JE OD TEBE PREOSTALO

NEKADAŠNJI AUGUST I HERKULOV SIN, ONDA TAJ AUGUST I TAJ HERKULIJE NIJE NIKADA BIO STVARAN. I

ZAPAMTI DOBRO. NI GODINE NI VRIJEME VIŠE SE NE MJERE PREMA GODINAMA NAŠE VLADAVINE NITI ĆE

SE VIŠE IKADA OBILJEŽAVATI NAŠIM IMENIMA. BOGOVI I MI, SVOJOM VOLJOM SADA OBIČNI, SMRTNI

LJUDI, ODLUČILI SU DA SE VIŠE TAKO NE ZOVEMO.

Ne znam što je mislio niti što je osjećao kad je primio moje pismo, ali nam da ga nije prizvalo pameti, a još

manje primirilo. Kad sam tako nedvosmisleno odbio sudjelovati u njegovu naumu koji je za me bio gori od

svih izdaja, i upozorio da bi to bila uništavajuća, bespravna i samovoljna odluka, potražio je odmah pomoć

od Konstantina, koji mu je u međuvremenu postao zet i oženio se njegovom kćerkom Faustom, koja mu je

uskoro podarila sina, a onda i kćerkicu, Konstantina i Konstantinu, nakon nekoliko godina i drugu djecu.

Konstantin se doista s vojskom pokrenuo iz Trevera, na čelu sa svojom slavnom Šestom legijom Victrix,

Pobjedonosnom, koja ga je prije godinu dana, odmah nakon očeve smrti i izvikala za cara, i potom nakon

što je munjevito porazio Franke na sjeveru, nastavio je nadirati prema Italiji. Četiri rimske vojske, istina,

četiri rimske vojske prepune barbara iz svih krajeva poznatog svijeta, u potpunoj zbrci i kaosu koji je zapalio

Carstvo, spremale su se nasrnuti jedna na drugu, kao u prvim desetljećima onog nesretnog stoljeća trideset

careva. Palež, krv i razaranje na sve strane.

I moralo je puknuti. I tako se ostvarilo neprepoznato i nepročitano proročanstvo, skriveno na kamenu

ograde kriptoportika, smislom posve nalik krišom uklesanim imenima mojih majstora na stražnjoj strani i

podnožju velikoga kapitela uz carska Zlatna vrata. Pravi ukles za trenutak i djelić vječnosti.

Moji najstariji generali, najvjerniji i najiskušaniji časnici i veterani koje sam mnoge uzdigao do časti vira

egrega, odličnika viteškog staleža, a koji su osjetili i muke i blagodati moje vladavine, ali koji su kao vojnici

iznad svega cijenili stegu, čvrstu i pravednu zapovjedničku ruku i životni red koji će im osigurati častan

otpust i malo imanje na kojemu će, ako budu imali sreće, mirno dočekati smrt, pobunili su se i počeli tražiti,

unatoč mojim tadašnjim predviđanjima, da se vratim na prijestolje. Do prije godinudvije bilo bi to ravno

mojoj smrtnoj presudi. Sada je taj prijeteći pokušaj imao iznenađujuće dobrohotno djelovanje. I Galerije, i

Licinije, i Maksimijan, i Maksencije i Maksimin Daja osjetili su opasno raspoloženje i kao da su se prepali

moje obnovljene, kako se u tom trenutku činilo, nikad ugašene moći, odlučili sazvati opći sabor u Karnuntu,

golemom utvrđenom logoru i glavnom središtu provincije Panoniae Superior, Gornje Panonije, koji je još

ojačao Prob, popravivši veliki slavoluk kroz koji se izlazilo na prostor za postrojavanje nadvišen visokim

kamenim postoljem s kojega je držao vatrene ratoborne govore, u trenutcima bijesa i krvožeđi, izricao

presude i kažnjavao podložnike. Ponavljam, sve se dogodilo samo tri godine nakon što sam se odrekao

vlasti, i pod pritiskom vojske zamolili su me da budem na tom za Rim i Carstvo, pa i za rimsku povijest

važnom skupu.

Stigli su ne kao zapovjednici svojih postrojbi, nego gotovo kao njihovi zatočenici. Osim, naravno,

Konstantina, koji je nakon prelaska iz Britanije manjeviše mirovao i nije se odazvao pozivu da dođe u

Karnunt iako sam ga na to nagovarao, i naravno Galerija koji je taj poticaj opet neosnovano pripisao sebi, ali


koji je sa sobom kao potporu poveo onu guju Li cinija, po načinu upravljanja i zapovijedanja njemu vrlo

sličnog imperatora. Svog zemljaka iz Dacije, koji je još od Probova ubojstva bio uz nas i slijedio nas na svim

važnijim vojnim pohodima. Znao je da mi se ne mili njegova prijeka narav, od trenutka kad sam odstupio i

njegovo gotovo uvredljivo ponašanje, ali Galerije ga je bez pitanja i bez mojeg odobrenja već uzdigao do

časti Augusta i dao mu na upravljanje cijeli Ilirik, Trakiju i Panoniju, u čijem se sastavu nalazila i Dalmacija,

pa, shodno tom zemljo vidnom rasporedu, i moja palača u Aspalatosu. Ne samo da mu je dao na upravljanje

neke od najvažnijih provincija nego mu je podario istu čast i isti naslov koji sam ja dodijelio njemu prije nego

sam se povukao. No on se nije povukao, a nagradio je Licinija najvišim naslovom, što su, poučeni njegovim,

ali i Maksimijanovim i Konstantinovim primjerom, počeli činiti i ostali i tako potpuno srozali ugled i važnost

naslova Augusta, a s njime i važnost vladanja i upravljanja državom i samim Carstvom, barem onakvim

kakvog sam ja ustrojio.

Dva jesenja mjeseca, listopada i studenoga treće godine od moje abdikacije, trajali su pregovori. Uglavnom

sam puštao da se svađaju, a kad bi se iscrpili, osnažen zdravljem koje mi se poboljšalo pod suncem u

Aspalatosu, uzimao sam riječ ne kao jedan od Seniores Augusti ili Starijih Augusta, nego kao jedini jer je

drugi, Maksimijan, koji je također još smio nositi taj počasni naslov, ali nikako po njemu računati tadašnje

vrijeme Carstva, a još manje pomišljati na vlast, uglavnom šutio, kujući u svom već poremećenom umu

nemoguće odmetničke planove, i odapinjao sam strjelice prijekora koje nisu promašivale, ponajprije njega i

njegova sina, kojeg se i tako već odrekao. U tim je mučnim trenutcima moj nekadašnji suvladar samo mrko

šutio zadubljen u teške misli i more kao da je naslućivao svoj nečasni kraj. Istini za volju, njegov bi se

Maksencije, za razliku od svog već poremećenog oca, znao drznuti, ali njega sam lako ušutkao svaki put

kada je pokušao osorno i povišenim glasom nametnuti svoju volju, ne štedeći ga čak i kada je šutio, ciljajući

ga teškim optužbama i riječima u kojima nije bilo ni malo milosti.

U svim me je tim naporima, moram priznati, iako odsutan i svjestan da mu ne mogu ostaviti naslov Augusta,

snažno podupirao Konstantin utvrđen u susjedstvu provincije sa svojim moćnim legijama, ali i on sada već

nadahnut svojim čvrstim ciljem, toliko porazno samosvjesnijim i jasnijim od onoga Galerijeva tako da je moj

zet Dačanin samo prijetio, ali bez ikakve logične potpore ili valjanog argumenta kojim bi podupro svoje

zahtjeve. Kad je vidio da je promašio, obično se vraćao na tvrdnju kako je on najstariji u novoj vlasti i tako

najzaslužniji što smo se uopće okupili ovdje u ovom panonskom logoru, da je njegova zasluga što sam

najposlijetku i ja pristao sudjelovati na našem susretu, još kao njihov Gospodar i Bog u čijim je rukama

budućnost Rima i sudbina svijeta. No i tada bi znao biti zajedljiv, posebno kad je bila riječ o Konstantinu.

- Nego Gospodaru, svi smo ovdje, ali ne vidim samo jednoga, no taj neposluh možda nije ni važan sad

kad si opet pozvan da ipak odlučiš sam.

- Prestani Galerije, pusti Konstantina, njemu je već namijenjeno ono što zaslužuje, a što se tiče

odluka, nitko više o tome ne može odlučivati sam, pa ni ja kojeg još nazivaš Gospodarom i Bogom. Shvaćaš li

ti.. shvaćate li svi vi koje su opasnosti izronile ispod površine vaših sukoba i razotkrili mračno naličje vaše

vladavine? Zar ne vidite da sada te iste pogubne okolnosti i opasnosti vladaju umjesto vas? Dobili ste u

nasljedstvo svaki svoj komad rimskoga kruha. No vi ste počeli polako grickati i trijebiti tuđe, pa onda

skupljati mrvice koje ste izmrvili s tog tuđeg dijela tvrdeći da su sada vaše, i onda umiješane bezobzirno kao

lupeži stali dodavati svom komadu nekadašnjega objedinjenog carskoga kruha. Opsjednuti pohlepom

postali ste nesvjesni da potkopavajući tuđi meki dio, potkopavate i svoj kruh, pa tako i svoj trbuh, svoj dio

imperija, a što je u svemu najgore, da na taj način potkopavate i cjelovitost carstva koje može živjeti samo

ako su ti dijelovi sukladni i složni. Ali ne, vi do danas niste progledali. Zavirite sada stoga u svoje izdajničke

duše jer još ne dolazite pameti. Štoviše, kriveći jedan drugoga, vi i dalje nastavljate tu nečasnu rabotu.


To sam izgovorio sjedeći na prijestolju, a onda sam se izdigao dok su oni i dalje šutjeli, i nastavio prelazeći

očima s jednoga na drugoga.

- Zbog toga se ne možete više izvlačiti međusobnim optužbama i natezanjima. kriv je ovaj.. kriv je

onaj. To mora prestati, i to odmah, ovog časa. Zar ne osjećate i ne vidite? Nemate više kamo! Morate

pregovarati

i zajednički donijeti odluku koju ćerte svi zajedno morati poštovati i koje

T W

ćejte se u budućnosti morati pridržavati i izvršavati sve njezine odredbe.

Ako za to niste sposobni, donijet ću tu odluku umjesto vas. U tom slučaju

teško meni i vama jer ovaj put neću imati milosti ni za koga.

Opet sam zastao i uvjerljivo, ali očinski strogo završio to mučno vijećanje.

- Ipak, mislim da to ne će biti ni za me ni za vas najbolje rješenje, a sasvim sigurno nikakva

zadovoljština za sve vaše neumjerene nakane i neza dovoljive i razorne ambicije. Stoga iskoristite ovu

posljednju priliku, nudi vam se, eto, ovdje, daleko od vaših raskošnih domova i palača u kojima sklupčane

snivaju vaše otrovnice koje vam truju duh i tijelo. Nudi vam se posljednja prilika u slavnom sjevernom

karuntskom logoru koji nam je svima barem jedanput u životu bio spasonosno utočište nakon krvavih

bitaka. Shvatite, to nije savjet, to je upozorenje, moja posljednja otvorena prijetnja! Ako želite živjeti, ako

želite da preživi Rim koji smo zajedno desetljećima podizali iz pepela i posrnuća, obuzdajte se i spasite

carstvo.

Pogledao sam ih tako još jedanput kad sam završio, i smučilo mi se od prizora koji je samo odražavao

njihovu nemoć jer nisu mogli naći izlaz koji bi ih onako neumjerene sve zadovoljio. Odjedanput su postali

potpuno svjesni pogubnih oklonosti koje su prouzročili i koje su se nadvile nad njih i Carstvo, nad Rim i sve

nas.

Ja sam oborio pogled prema tlu i neko sam vrijeme buljio u neku točku, u zbilji napuklinu na podnoj dasci

velikog šatora, i na kraju ih upitao, ne dižući pogled, ali svejednako parajući tišinu zlatom kao da je prosik

tala moja zmija.

- Shvaćate li vi pravu opasnost!? Shvaćate li vi prave razmjere vašeg pogubnog zla!?

Nakon tog, ali i mnoštva sličnih pitanja koja su odreda sadržavala uz zrno prijekora i zrno otvorene prijetnje,

oni bi opet utonuli u svoje mračne misli i prevratničke planove. I tako danima.

Pa ipak, a da to nisu znali, nekoliko dana prije okupljanja u Karnutu bilo je vremena za još jedan susret s

mojim Konstantinom, kojega sam već uza sve neprilike koje je izazvalo njegovo prekoredno uzvišenje, u

sebi, kad mi se već ovdje u Karnuntu pružila neočekivana prilika, odlučio nagraditi naslovom Cezara. Znao

sam da će ga ta odluka uvrijediti i uniziti jer se već proglasio Augustom i računao je na moju potporu. Iako je

slutio što će se odigrati, poslao je glasnike i onda sa svojim domesticima presreo moja carska kola i pratnju.

Primio sam ga tu na granici Gornje Panonije, i on me opet zagrlio kao oca.


- Ne mogu vjerovati Gospodaru, pa ti si doista miljenik bogova. Uza sve košmare i neprilike ti si samo

očvrsnuo, zdraviji si nego ikad posljednjih godina.

- Hvala ti Konstantine, to je od mene učinila moja palača i dalmatinsko sunce, more i blagorodni

vjetrovi. No iznad svega mir. Tražeći ga u sebi desetljećima, konačno sam našao mir. Istina, još me znaju

svladati more, ali im se sada prepuštam iz svog mira, a ne kao prije, kada sam iz mora ponekad imao prilike

pobjeći u mir. A te prilike su doista bile rijetke.

Odgovorio sam mu ispunjen zadovoljstvom što opet stoji, onako uspravan, blizu mene. Kad je prije godinu

dana umro njegov otac, moj dobri Klor, bio sam sretan što je Konstantin na Zapadu. On mi je oduvijek

ulijevao povjerenje, a i volio sam ga kao sina kroz sve ove godine.

- Oče i Gospodaru, božanski Jovije, nažalost taj tvoj mir toliko se razlikuje od tmina koje su se nad

nama nadvile. Samo ti možeš toj pomutnji stati na kraj. Presjeci sve krvave, opasne i već za Carstvo razorne

nerede. I nikoga ne štedi, ni mene. Sada imaš priliku, ne propusti je jer se ne će ponoviti. Bez tvoje svjesne

volje Fortuna, ta brižna boginja sretnog ishoda, još ti je naklonjena i bdije nad tvojom sudbinom. Koliko će

trpjeti tvoj nemar prema njezinim dobročinstvima ne znam, ali znam daje došlo vrijeme da uzmeš što ti

nudi, došlo je vrijeme da poslušaš njezinu poruku da nas sve urazumiš i opet ujediniš. Ne oklijevaj jer, budi

uvjeren, tvoju će odluku sada poslušati svi.

Zašutio sam, a zadovoljstvo koje me ispunilo zbog susreta s Konstanti nom opet je zasjenilo neraspoloženje.

- Konstantine, pusti Fortunu, ona je boginja i careva i robova, stoga je bolje da me sada dobro

poslušaš jer dužnost mi je u ovom prevažnom trenutku biti iskren, potpuno iskren. Ali iskren moraš biti i ti.

Ako sada ne budemo iskreni, izgubit ćemo jedan drugoga zauvijek, izgubit ćemo same sebe, i ova iskrena

očinska ljubav koja me veže uza te mogla bi se poljuljati. Jer već se njiše, i ako se ti na vrijeme ne pribereš,

doista će doći trenutak kada u tvoju korist više ništa ne ću moći niti željeti poduzeti.

Odgovorio je odmah, gledajući u mene onim svojim iskrenim i uvjerljivim plavim očima.

- Ne odbacuj tako olako Fortuninu priliku i ako si zaboravio, ona bdije i nad tvojim ocem Jupitrom, što

znači da je i tvoja božanska dadilja. Stoga reci Oče i Gospodaru, Fortunin miljenice, što te muči i kako ti

mogu biti od pomoći?

- Sve to što govoriš, govoriš jer znaš da ćete me svi poslušati, i to iz samo jednog jedinog razloga.

Samo zbog toga što u ovom trenutku nemate drugog izlaza. To znači da će te me poslušati jer ste na to

prisiljeni, a ne svojom voljom, onom pravom unutarnjom voljom. Onom o kojoj se ne raspravlja jer je ona

sama proizašla iz slobodne odluke. Ne, svi vi, svaki od vas posebno, očekujete nit koja će vam pokazati put

za uzmak, a ne za istinski spas i stoga ćete tražiti način da me poslušate iz nužde, a ne iz duše. Novi put da i

iz moje odluke u svom strahu, a ne u svom razumu, prigrabite što više. Razumiješ li Konstantine, ne u

razumu i ne u svojoj duši. Ne zbog Carstva i Rima, nego zbog samih sebe. To uostalom dokazuje tvoja

odluka da se ne odazoveš na moj poziv u Karnunt. Ako već nisi poslušao galerija, mene si morao.

Opet tišina, ali i moje riječi.

- Tko može znati i tko mi može sa sigurnošću odgovoriti... Koliko će te se dugo pridržavati mojih

ovako na silu prihvaćenih odluka?

Kako je šutio, nastavio sam neoklijevajući:


- No svi oni nisu sada važni, meni si sada važan ti. Zatekao si me,a onda razočarao, nisam to od tebe

očekivao.

- Što to, čime sam te razočarao Gospodaru? Pa već znam da si mi odlučio nadrediti Licinija iako znaš

da naslov Augusta ne ide u prave ruke. Izbio si mi carski naslov i unizio me iako to nisam zaslužio.

- Zateklo me, iznenadilo me, razočaralo me tvoje prekoredno samovoljno uzvišenje Konstantine ma

koliko su te na to možda prisilile okolnosti nakon smrti tvoga dobrog i hrabrog oca i tvoja slavna

nepobjediva legija. Ali mogao si me ipak pitati. Samo da si me pitao! Budi uvjeren, tada bih donio odluku u

tvoju korist, možda bih te odmah i proglasio Cezarom Zapada, ali ne odmah i Augustom jer Sever je tada još

bio na životu.

- Ja oče nisam imao kamo. Uostalom, bunu je započeo tvoj Herkulije i njegov Maksencije. Oni su se

sukobili s Augustom Galerijem i Augustom Severom, krivnja je i na njima obojici. Ipak, nisam ja umorio

Augusta Seve ra. To je učino Maksencije, a da ja nisam mogao ni na koji način to spriječiti. Sve što se poslije

toga dogodilo dovelo nas je do ove usijane točke i na prag ovog sjevernog logora kamo sada ideš, a još ne

vidiš svjetlo pomirenja i razrješenja međusobnih sukoba. A ja, vjeruj mi, ipak sam pokušao sve smiriti i

primiriti u sebi i oko sebe. Oprostio sam zbog tebe svom stricu i tastu Maksimijanu, tom tvom, kako si me

oduvijek uvjeravao, neporoč nom i odanom bratu Herkuliju. Eto, oženio sam njegovu Faustu i već mi je

rodila nasljednika. Mog malog Konstantina, on je jedan od onih koji će nastaviti našu lozu i skrbiti o Carstvu,

a njegov najveći primjer i putokaz kako se vlada Carstvom, bit ćeš mu ti moj Oče i Gospodaru, božanski sine

Jovije, kao što si to jednom bio i meni.

Sada sam ga ja dobro promotrio, a on svjednako nije spuštao pogled.

- Moj Konstantine, pustimo sada nasljednike. Na isti način kako se ti ovdje preda mnom opravdavaš,

opravdavat će se svi u Karnuntu. Svi ti novi Cezari i Augusti. Zvani i samozvani. A bio sam uvjeren da ćeš

barem ti shvatiti. Shvatiti da ako samo jedan poklekne pred častohlepljem i željom za vlašću, povući će i sve

druge za sobom. Iako nastojim uvjeriti samoga sebe, a možda i lagati samome sebi da tebe nisu nagnale

takve želje, ti si ipak bio prvi. Barem je tako u svim tim okolnostima ispalo. I doista imaš pravo kada kažeš da

sam ti ja jednom bio uzor, a nisi rekao da sam ti uzor još i danas kada zajedno s njima razdireš i komadaš

naše zajedničko djelo.

- Ali ne možeš kriviti samo mene Oče. Nastojim uravnotežiti stvari i što više ih približiti tvojim

zamislima, uskladiti ih s tvojim naslijeđenim poretkom. Ipak, ma koliko se trudio, ma koliko ćeš na kraju ipak

ti odlučiti, vjeruj mi, ništa više nije isto. Ni mi sami, ni odnos snaga među nama i izvan nas, ni poredak ni

budućnost Carstva.

- Nikad ništa nije isto i uvijek se mijenja Kontantine, ali ono što nas nosi, ono zbog čega se predajemo

svojim zamislima nadilazi sve promjene i sve vremenske mijene!

- Moj Gospodaru, ne mogu vjerovati da ti, onaj koji poznaje sve najsmi slenije tajne vlasti i carske

moći, ovaj put ne razumiješ. Ti koji si toliko toga zaliječio i promijenio u okrvavljenoj duši Rima, sada ne

razumiješ i ne osjećaš. Kao da si oslijepio od jakog dalmatinskog sunca i tvrdoglavog čuvanja tradicionalnih

odlika Carstva i opravdane borbe za vrijednosti Rima. Izgubio si vid od trajnog ratovanja za sve svoje

zakone, edikte i pravila o nasljeđivanju. A još si više oslijepio želeći sačuvati zemljovidne podjele kojima si

nas zapravo zarobio. Rim nije nikada bio tek jedna karta s ucrtanim granicama, Rim je duša i tijelo u

previranju.

-1 ti, Konstantine, koji si sve pa i nehotice zakuhao, sada misliš da sam oslijepio?


nisi još sasvim slijep, ali ne vidiš da se bliži novo vrijeme i da njegove nasrtaje više ne možemo zaustaviti.

Stoga nam ostaje nedvosmislen i neumitan izbor. Ili se prilagoditi i s tim novim dobom i vremenom sklopiti

savez, pa pokušati uskladiti naš stari svijet s novim, ili ćemo svi nestati, a Carstvo koje si nam zavjetovao

nestat će neminovno zajedno sa svima nama.

Odgovorio je jasno i razumno, ne skrivajući više ništa, osim možda svoje pravo, unutarnje viđenje toga

novog svijeta koji se već u njemu sukobio sa starim. Skrio je svoj osobni račun koji je za takav kompromis

morao platiti da bi ga poslije, kad njega samoga prigrli Fortuna i prihvati njegovo novo vrijeme, ali prigrli

kao rimskog Augusta, taj isti i jednostavan račun naplatio s kamatama. No o tome nismo razmijenili nijednu

otvorenu i pravu riječ.

Unatoč svemu nikako ga nisam želio povrijediti ma koliko bile razložne moje optužbe, još manje napadima i

osudom njegovih postupaka uzdrmati posinka i tako udaljiti Konstantina još dalje od mene. A on, do tada

tako vezan uza svog Jovija, svog sada jedinog preostalog istinskog oca, nije me želio izgubiti, ali ne samo kao

zaštitnika u ovom tako kratkom trenu moje osnažene moći. Nije me još iskreno želio izgubiti kao oca s kojim

je proveo više vremena nego sa svojim vlastitim, mojim hrabrim, ali i napaćenim Konstantinom Klorom.

Osjećao je ispod površine svoje ljubavi da to i tako ništa ne bi promijenilo, nego samo pogoršalo naš

osjetljivi odnos. Za to se napuknuće i tako pobrinulo vrijeme, a s vremenom i on sam. No začudo još i danas

kada su mi se svi strašno osvetili, napakostili mi na najgori mogući način, osjećam slabost prema

Konstantinu i, kao uvijek, spreman sam ga opravdati i oprostiti mu. Stoga sam i završio naš tajni razgovor na

neočekivan način.

- A kako je Krispo? Nemoj njega sada zapostaviti, u osjetljivim je godinama, a ipak ti je prvi sin, bez

obzira što si se ponovno oženio.

Mislio sam na sina njegove prve žene Minervine, koju je morao napustiti i za kojom je u duši Konstantin još

iskreno žalio. Moje pitanje ga je iznenadilo, ali i razvedrilo.

- Moj Oče i Gospodaru, kako možeš i pomisliti da bih zaboravio i zapostavio Krispa. On je moj prvi

nasljednik, a mali Konstantin će doći na red, bit će mjesta i za nj. A Krispo ga voli, često ga uzima u ruke i

uspavljuje. Za Krispa, Gospodaru, ne moraš brinuti.

Zagrlili smo se još jedanput, i kao uvijek kad su u pitanju bili meni najbliži ljudi, oni koji su obilježili moj život,

kao što je to nesumnjivo činio Konstantin, opet smo se, ali tada posljednji put vratili svaki u svoju stvarnost,

svaki u svoj svijet. Ja u stari, on u novi! Ja u Karnunt, a on u Trever.

Pa kad sam se tako oprostio od Konstantina i praćen poklicima vojske došao u onaj golemi sjeverni logor, od

mog vremena i središte cijele provincije, počeli su pregovori. Nakon početnog nadmetanja u taštini i

okrivljavanju drugih početkom studenoga, pritisnuti neizvjesnošću i ne znajući što učiniti, svi su preostali

Augusti i Cezari dva dana šutjeli, iscrpljeni i sasvim nesposobni pronaći rješenje. Povukao sam se u svoje

odaje i nakon završnoga govora punog jasnih primjedaba, prijetnji i upozorenja ostavio ih da se razdiru

sami. A vojska je već neskriveno negodovala, sve glasnije izvikivala moje ime koje je odjekivalo velikim

vojnim logorom u Karnuntu. Spustila se noć i žamor je poprimio prijeteći, gotovo smrtonosan prizvuk.

- Iovius, Iovius... Jovije, Jovije...

Kao mračni vjetar pred unaprijed izgubljenu bitku. Svanulo je, a vojska je i dalje upozoravajuće žamorila i

zazivala svoga nekadašnjeg Gospodara i Boga. Nije prošao ni četvrti sat od prve smjene straže, a oni su


pognutih glava, osim Licinija koji se držao samouvjereno i nekako sa strane jer je zajedno s Maksimijanom

prepukao i Galerije, zatražili iznenadan prijavak i vrlo oprezno, kao da o tome ovisi njihov život, zamolili me

da se opet vratim na prijestolje i da opet uspostavimo stari poredak, opravdavajući tu svoju molbu

činjenicom da su, osim Klora, svi tetrarsi još bili na životu.

Upirući pogled s mog, kažu, oštrog i suhonjavog staračkog lica prema svakome od njih posebno, kao da

gledam u nedostojnike, a ne u rimske Auguste, samozvane ili ne, zapovjedio sam im da postroje vojsku na

prostranom vojnom polju golemog logora, pred povišenim velikim šatorom koji je svojim bijelim platnom

natkrilio nadsvođenu tribinu, i objave da ću im uskoro priopćiti svoju konačnu odluku. Legije svrstane u

pravilne pravokutnike, vojnici, časnici, tribuni i zapovjednici, svi prokušani u bitkama, pomoćne jedinice,

pješaštvo i konjica, samo prividno mirni i nepokretni, dok su se insignije, znakovi i zastave postrojbi igrale

nad njihovim kopljima i sjajnim kacigama. Sve je opet bilo pod mojim nogama.

Ali bilo je prekasno. Dok se neuobičajeno topli jesenji vjetar igrao u svili šatorskog baldahina koji je visio

raširen s njegova vrha nad mojom glavom i pod kojim sam sjedio sam na prijestolju, na najvišem mjestu

tribina, okružen nevoljnicima razdiranim iščekivanjem, svima posjednutim na nižim klupama, narugao sam

im se pred cijelom vojskom i Carstvom.

- Draži mi je kupus u Aspalatosu koji brižno uzgajam oko palače, onako kako sam jednom bio brižan

Gospodar i Bog čitavom Carstvu, nego ruševine koje ste vi napravili od rimske slave i časti!

Vojska je moje riječi popratila silnim negodovanjem i pogrdnim povicima upućenim zvanim i samozvanim

Augustima koji su svi odreda osjećali strah i nelagodu, što se moglo jasno očitati s njihovih lica. A onda je

opet počelo prijeteće skandiranje:

- Jovije, Jovije...

Smirio sam mnoštvo na istočnjački način, samo pokretom ruke, kojom sam presjekao zrak pred sobom kao

mačem Aperov grkljan. I ušutjeli su. Znao sam da će poslušati samo moju odluku. Digao sam se s prijestolja i

stupio na Probovu kamenu govornicu koja se izdizala na prednjem dijelu tribina. Već sam bio odlučio!

- Pružimo tim nevoljnicima još jednu priliku. Neka dokažu da su vrijedni mog i vašeg povjerenja. Da

mogu kao pravi vladari misliti i vladati na dobro Carstva, na vaše dobro i dobro svih rimskih građana koji

poštuju naše zakone bez obzira na njihovo podrijetlo, i da su kao pravi vladari dovoljno odgovorni i

sposobni skrbiti za druge, a ne samo za se. Sposobni štititi i podizati Rim kako bi doista opet dosegnuo svoju

moć i svoju posustalu snagu. Ja im u svoje ime još jedanput pružam tu spasonosnu priliku pa tražim da im je

pružite i vi.

- Ne vjerujete nikome doli nama i sebi naš božanski Jovije. Mislite i o svojoj braći i djeci po oružju o

kojoj ste tako brižno skrbili otkad znamo za sebe. Ne želimo da nas opet huškaju i vode jedne na druge da

opet prolijevamo rimsku krv. Ne vraćajte im zbog vaše dobrohotnosti, Gospodaru, više moć i vlast, a

naročito ne zbog njihovih nedjela i njih samih koji su se svi odreda oglušili o sve vaše zapovijedi, odredbe i

zakone.

Povikao je u tom odsutnom i krhkom trenu iz prvog reda postrojenih legija, odmah uz tribinu na kojoj sam

stajao za govornicom pred njima posjednutima i pokunjenima, general Kornelije Ursinijan Trog, sada

zapovjednik slavne Fortunate, koju je u bitkama i po zaslugama, upravo po Maksimijanovoj zapovijedi

naslijedio od slavnog oca, tribuna i imperatora, našeg vjernog starog Ursinijana, kojeg sam pak baštinio kao

hrabrog i iskusnog vojskovođu od mojih prethodnika Proba i Kara. Nije bio ni svjestan koliko je toga mogao

staviti na kocku izgubivši strpljenje prije nego sam završio sa svojim govorom. Opet se začuo onaj prijeteći


huk koji je u valovima donosio odjek mog božanskog imena. Ali ovaj put mačevi nisu bili isukani samo da bi

udarali po štitovima.

Prvo sam ušutkao Kornelija, a onda i sve druge, postrojene na velikoj ravnici Karnunta,bez imalo očinskog

strpljenja.

- Ne prekidaj me Kornelije! I ti se sada poigravaš vlastitom taštinom, uvjeren da pomažeš svom

vladaru. Zašuti!

Nešto je još mrmljao sebi u bradu, a onda se umirio zajedno sa svima svojima koji su mu u tom kratkom i

opasnom trenu odobravali i bili spremni na sve. Iskoristio sam taj spasonosni odušak tišine.

- Sada me poslušajte svi zajedno jer ovo nije trenutak da prosuđujemo nečiju odanost. Ne vraćam

vlast i moć svojim nekadašnjim izabranicima zbog toga što mislim da su je zavrijedili. Naprotiv, to ne činim

zbog njih koji su se toga pokazali nedostojnima. Dajem im, nadam se, zajedno s vama ovu priliku zbog toga

što želim da ozrele kao vladari, pa kad je jednom steknu, da tu svoju mudrost ostave svojim nasljednicima u

nasljeđe kao najveću rimsku svetinju, baš kao što je ti Kornelije, kao nekoć i tvoj otac, moj iskreni i junačni

prijatelj i brat Ursinijan, prenosiš svakodnevno svojim podređenima. No ako su zaboravili kakvi su jednom

zapovjednici, pa Augusti, Cezari i Imperatori bili, i ako im ni tvoj, ali i primjer svih vas koji ste se okupili ovdje

u Karnuntu ne može biti od pomoći, možda im moja briga za kupus koji uzgajam i njegujem oko svog

utočišta bude od koristi.

I napetost je popustila, čak se začuo i pokoji podsmjeh, što sam opet iskoristio da potpuno okončam sve

opasnosti tog presudnog i gotovo zaboravljenog završnog jutra u Karnunutu.

- Jer država i Carstvo u svim njegovim dijelovima, od prijestolnica do rubnjaka našeg svijeta, zahtijeva

golem državnički i vladarski trud, stalnu brigu za njegovo sada gotovo iščupano korijenje i usahlo lišće na

nekad plodnoj glavi kupusa. Sada, dakle, više nema vremena, valja opet sve okopati, posijati zdravo sjeme,

pognojiti i nadati se da će pod naklonjenim sunčanim nebom moga oca Jupitra velika biljka opet zasjati svim

svojim sjajem. List po list, od jedne glavice do druge. Ja sam zbog toga, u nadi da će razumjeti ovo naše

zajedničko posljednje upozorenje, odredio njihove sudbine i položaje, svakom posebno, a kako se drugi put

odričem vlasti koju su mi udijelili bogovi i Narod Rimski i koju mi opet nudite vi hrabri i ponosni sinovi

rimske moći, prepuštam je još jedanput njima, vašim budućim gospodarima. U pogledu moje odluke od vas

zahtijevam bezuvjetnu poslušnost, ali znajte i vi, nema više vremena za premišljanje. Izraze svoje odanosti

morate mi stoga podastrijeti odmah.

Namjerno sam na čas zastao i odmah glasno ponovio uzvikujući:

- Pokažite da ste odani svom caru, Bogu i Gospodaru, koji se na jedan dan vratio na svoje prijestolje,

a onda ga opet predao nedostojnim nasljed nicima u nadi da će se opametiti.

Zašutio sam i sišao s govornice i stajao nepomičan i uspravan na samom rubu povišene tribine pred samom

Probovom vojničkom rostrom te baldahinom i šatorom iz kojeg su provirivale njihove nevoljne glave,

uzdignute desne ruke, očekujući odgovor vojske. Opet je zavladao muk. A onda su se počeli javljati u

početku usamljeni pojedinačni glasovi, potom njih sve više, povezani u jasan usklik, dok konačno cijeli logor

nije stao glasno u.vikivati od olakšanja i uvjernja da sam uspio otkloniti opasnost i odagnati moru koja se

nadvila nad svima nama.

- Gloria tibi Domine, Gloria tibi Domine, Slava tebi Gospodaru, Slava tebi Gospodaru.


Uzvike je potom zamijenilo gromoglasno udaranje mačeva o štitove, i to aritmično bubnjanje potresalo je

logor i veliki utvrđeni grad kao da je Karnunt i cijela provincija poprište velike bitke. Tako je silan bio taj

neusklađeni štropot kojim su moje nekoć najbolje sjeverne legije odavale posljednju počast svom

Gospodaru i Bogu, uvjerene, od vojnika do vojnika, da ću imati snage i dovoljno moći da kao pravi Jupitrov

sin, u što su iskreno vjerovali, i dalje bdijem nad njihovom sigurnošću i poretkom Carstva. No kad bi se

budućnost mogla prikradati onako uljepšana kako nam se šulja prošlost, možda bih i ja i moji legionari

postrojeni tog dana u Kar nuntu imali pravo. Ali prošlost i budućnost dva su suprotna, iako na sudbinskoj

ljestvici, prepletena pojma. I u tom njihovu vječnom i nepromjenjivom procijepu, krila se tajna

neizvjesnosti.

U to sam se imao prilike uvjeriti i pri posljednjem susretu s Maksimi janom. Tražio sam da ga dovedu u moju

rezidenciju u gradu koju su za boravka u prijestolnici Gornje Panonije rabili moji carski prethodnici, a ne u

logoru kako ne bih uznemirio svoje preostale nesretne nasljednike. On se nevoljko pojavio onako mračan,

već nagrižena duha i ne obazirući se na moje domestike, stupio preda me i pozdravio me sasvim vojnički i,

rekao bih, uvrijeđeno i usiljeno hladno.

- Što to moj Gospodar i Bog želi od mene, svog otpisanog Herkulova sina kojemu nije želio pomoći

kad je to bilo najpotrebnije?

Rečenica je bila drska i izazovna. Pa ipak, sačuvao sam mir i priseb nost duha.

- Maksimijane od tebe posljednji put tražim poslušnost, a ne pomoć koju ti i onako tražiš na sve

strane.

- Znaš da ću učiniti sve što mi zapovjediš moj Jovije, samo ne traži nemoguće i ne odbacuj me.

Odgovorio je kao da je i on prozreo, kao što je to prozreo i Konstantin, kakvu sam mu sudbinu namijenio.

No Maksimijan je ipak samo naslućivao moju odluku i još se u dubini duše nadao.

- Od tebe tražim upravo to, ono što se tebi sada čini nemogućim.

Namrštio se i onda sjeo na veliku stolicu ispod mog, a jednom Probova,

na mramornom podnožju uzdignutog prijestolja. Nekoliko je trenutaka šutio i u sebi premišljao tražeći

povoljnije rješenje od onog koje je slutio. Pa je onda svrnuo svoj pogled u kojem su se istovremeno miješale

odlučnost i strepnja, lukavost i nezadovoljstvo.

- Opet me odbacuješ od sebe.

Morao sam odgovoriti izravno jer više nije bilo vremena ni za koga i ni za što osim za odlučnost!

- Naprotiv, Maksimijane, ne odbacujem te. Dapače, opet te zovem k sebi i kao Herkulija mog sina i

kao Maksimijana mog suvladara, pa makar to obojica bili još samo ovaj tren. Od tebe zbog toga tražim da

prihvatiš sve što dogovorimo ovdje u Karnutu i da se tome podčiniš i konačno opet pronađeš onog mog

starog ratnog druga i Augusta koji je zajedno sa mnom vratio Rimu slavu, a ne onog koji se od te zamisli

otrgnuo.

Opet je ušutio i premišljao. No sada više nisam predosjećao ni njegovu zebnju ni njegov strah. Lice mu se

napelo i iznova je podigao pogled. Znao sam da me u dubini duše odbacio kao svog Gospodara i

nekadašnjeg božanskog oca i da me ne će poslušati. Ako i prihvati moju odluku, prihvatit će je samo da


izbjegne opasnost. Jer opet je u tom za sve nas i Carstvo presudnom trenutku pritisnut svojim ambicijama

stao kovati nemoguće planove.

- Što tražiš od mene božanski Jovije?

Upitao je s jasnom ironijom u glasu.

- Tražim da se zajedno sa svima nama zakuneš u Mitrinom svetištu pred žrtvenikom boga kojeg ćemo

postaviti u čast našeg sabora u ovdje u Kar nuntu. Da se zakuneš da ćeš održati svoje obećanje i meni kao

tvom Gospodaru i božanskom Mitri, zaštitniku svih nas i milostivom, premudrom zaštitniku rimske vojske i

Carstva. I da će to obećanje i vječno poštivanje svih odluka za tebe biti svetinja. Kad završimo sabor i svi se

složimo što nam je činiti, to ćemo dati uklesati kao izraz naše posljednje volje na naš zajednički novi žrtvenik

u njegovu hramu i onda svi zajedno prini jeti Mitri bika na žrtvu.

Nije se ni pomaknuo, nego je spremno upitao.

- Ti si taj žrtvenik i taj natpis već dao uklesati?

- Jesam, od danas je u mitreju!

- Onda sam i ja odlučio i nikakve pomoći više ne trebaš od mene moj Jovije. Jer ti si odlučio umjesto

mene. Nema mi druge nego poslušati. Ali ne zavaravaj ni sebe, ni mene, ni sve nas. Neću poslušati tvoju

molbu i poziv u pomoć, nego tvoju zapovijed stari ratni druže kako me nazivaš. Eto toliko o mojoj slobodnoj

suvladarskoj volji, moj božanski gospodaru.

Nakon tih riječi zatražio je da ga otpustim. No kad je već bio na pragu velikih mramornih vratnica, samo se

osvrnuo.

- Kako možeš biti tako siguran u sve svoje prosudbe? Zar ne vidiš što se oko tebe događa? Moj

nekadašnji Gospodaru i Bože, ovaj svijet nije ni izbliza siguran, a još manje miran kao tvoja palača, to tvoje

posljednje pribježište. Ali kao što sam već rekao, poslušat ću tvoju zapovijed. No zapamti, posljedni put, jer

ovo je doista posljednji put, poslušat ću i ništa više od toga.

Nisam više imao volje da ga zaustavim, a i bilo kakav prijekor više ne bi imao nikakvog smisla. Maksimijan se

otrgnuo, Maksimaijan se izgubio. Srljao je svom maglovitom cilju misleći da me uspio pokolebati i osvetiti se

za sva poniženja i teške riječi koje je u Karnuntu morao otrpjeti zajedno sa svojim nevoljnim sinom. Možda

je malo poljuljao moju sigurnost, ali kako je sam rekao, ništa više od toga.

Postupio sam prema svom nahođenju, uvjeren da sam dobro procijenio ne samo svoje želje, jer one su se

razlikovale od trenutačnog rasporeda snaga, nego i svoje prosudbe. Na način da bi ta postavljenja i uniženja

u sustavu te posljednje, treće tetrarhije, mogla osokoliti cijelu zamisao i omogućiti joj da opet zaživi na duži

rok i tako osigura Carstvu kakavta kav mir. Pa da onda tom miru omogući da se prometene u sigurnost.

Sigurnost poretka koji će sve te podmetnute požare u mom do nedavno čvrstom i utvrđenom svijetu

uspokojiti, obuzdati i ugasiti te na neki način svakoga zadovoljiti.

Kao i u pitanju odnosa budućnosti i prošlosti, podjednako je neizvjesno svoje objektivne prosudbe pod

svaku cijenu nadređivati svojim unutrašnjim željama. Jer u željama, baš kao i u prosudbama, krije se

izmiješano dobro i zlo, mnogostruke proturječnosti, ali i mnogostruki nagovještaji pravilnih odluka i možda

dobrih prilika. No pravi preduvjet da budu ujedinjene i tako istinski učinkovite je da su dobro usklađene, baš

kao i kada se prošlost šulja prema budućnosti, a budućnost traži pomoć od svoje prošlosti. U točki njihova


neosjetnog sraza možda se skriva i sigurnost sadašnjosti, onako kako se usklađuje odnos naših osobnih želja

i trenutnih, ali stvarnih prosudbi i odluka, svih naših životnih mogućnosti.

No usprkos mudrovanju i dobrim ili lošim prosudbama odlučio sam. Galerije je ostao August na Istoku, s

Maksiminom Dajom kao Cezarom, onako kako sam bio odredio nakon abdikacije, a Licinija sam namjerno

nadredio Konstantinu kako bih ga udaljio od Istoka i Galerija. On je, dakle, sada postao zakoniti August na

Zapadu, a odsutni Konstantin, koji je već znao za moju odluku, Cezar, i baš kao Maksimin Daja u Galerijevu

dijelu Carstva, Augustov sin. Zbog uzurpacije časti Augusta i Cezara, kao što je točno u svom poremećenom

umu pretpostavio moj nekdašnji suvladar, iz nove vladavine četvorice isključio sam i svog posrnulog, ali

nekoć vjernog, a sada već odavno neprepoznatljivog Herkulija i njegova sina, samozvanog princepsa

Maksencija, predosjećajući ipak u nekom tamnom zakutku duše da ih nisam smirio i da će se borbe i potresi

nastaviti.

No u želji da i ova moja posljednja suverena i isključiva odluka ostane trajno zapamćena, kako je pronicnuo

Maksimijan, već sam u velikom Mi trinu svetištu u Karnuntu, iznad oltara boga koji je još od mojih antiohij

skih dana boravio u mom užarenom carskom duhu, uz oltar i reljef, tu u ovom sudbonosnom logoru,

podigao veliku aru, žrtvenik ukrašen uz rubove reljefima dadofora,hramskih poslužitelja koji će nam pomoći

da bikovom krvlju podupremo naš zavjet i uklešemo natpis koji će za sva vremena svjedočiti o

novouspostavljenom miru i poretku Carstva. 0 trećoj, i kako sam u stalno uznemirenom zakutku svoje duše

osjećao, možda posljednjoj tetrarhiji, posljednjoj vladavini četvorice. Tim sam natpisom dao uklesati na

bokove žrtvenika krupnim slovima kako sam u tom trenutnku uvjeravao samoga sebe, jasnu rimsku carsku

poruku za sva vremena.

U ČAST SVETOG I NEPOBJEDIVOG BOGA MITRE NAJPOBOŽNIJI STVORITELJI IMPERIJA JOVIJEIHERKULIJE,

AUGUSTI I NJIHOVI CEZARI, OBNOVILI SU OVO SVETIŠTE I PODIGLI ŽRTVENIK Tako je završio naš sabor u

Karnuntu i ja sam se vratio u palaču s nadom da sam opet učvrstio temelje Rima, ali i uznemiren sviješću da

sam možda podignuo tek pozornicu na kojoj će uskoro moji glumci zaigrati novu tragediju koja će

promijeniti lice Imperija. Ipak, ma koliko tu i tamo pokoleban nagađanjima, u tom sam trenutku bio uvjeren

da sam makar smirio opet uzavreli svijet te da više ne moram strepiti ni brinuti se o neposrednoj

budućnosti.

Štoviše, nadao sam se da sam na poljani onoga dalekog sjevernog panonskog logora postavio temelje

njihovoj vladavini u kojoj opet, ali po mojoj volji, za me više nije bilo mjesta. Nakon što sam im pružio novu

priliku i vratio se u palaču, slutio sam, dapače, znao sam da sam im već nakon povratka, opet ojačanima u

svojim zatrovanim zmijskim gnijezdima, uputio mig, još jedan nagovještaj upozorenja da se urazume,

korijen svjetleće munje spustio bi se s neba i spržio sve nas zajedno kao one dvije nesretne voluharice na

kamenu kriptoportika. Sudarila bi se sva okrvavljena proročanstva i sve naše okrvavljene sudbine i

sukobljeni svjetovi. Ja bih vjerojatno pao prvi, ne zbog nedostatka stvarne moći kojom sam u kratkom

karnutskom povratku na vlast doista opet raspolagao, nego zbog nedostatka prave želje i prave volje.

Onako bolestan i star, umoran od svega, sam bih se bacio na njihove oštrice i opet bi prsnuli mali vodopadi

krvi. Potom bi me novi Augusti i Cezari izbodenog sravnili sa zemljom. Kri šom položili pod neki tajnoviti

humak, kao ja jednom Karinova sinčića. Trunuo bih bez spomena, bez mira koji me polako obuzima kako je

kraj sve bliži, a odlučujući sukob, u kojemu ne želim niti mogu sudjelovati, priprema se, približava i valja,

nalik na crni oblak na olujnom nebu koje je do tada bilo samo olovno sivo i nepokretno.

Pa se svijet i prostor oko mene odjednom opet smiruju, nema sivog neba i olujnog oblaka, samo sunce koje

pali kamenu ploču moje sudbine i usnule otoke na obzorju koji, nesvjesni zbivanja oko sebe, pruženi kao da

ih se ništa ne tiče, lebde u maglici isparavanja.


Ali mir je samo privid. Kao i smrt, jer nam i sjene mrtvih uvijek prilaze bešumno kao da nikada nisu

postojale. Stvaran je, zapravo, samo nemir. On goni i tjera na djela ili strepnje. Noću, kada se ugasi

blještavih kamena, često mi se pričinja da čujem korake koji se, šuljajući se, penju iz podruma i podzemlja

palače. Izlaze, do sada skriveni, s podjednakim rav nodušjem kojim su jednom ispraćali moje žrtve. Pa me,

pretpostavljam od groze, zna uhvatiti nerazuman bijes i satrapsko ludilo. Poslije takvih strašnih noći, tresući

se i bulazneći, u zoru tražim od prestravljenih egipatskih robova i posluge koje sam s obala Nila dovukao

zajedno sa Sfin gama da mi navuku grimiz, da mi lice namažu purpurom i pokrivenog presijavajućim

istočnjačkim gemama iznesu na Protiron pred Vestibulom nadvišenim reljefom s prikazom Jupitrova

četveroprega koji juri nebom obasjan sunčevom svjetlošću.

Dok čujem kako konji dahću i ržu, povlačeći sunčani četveropreg, a alek sandrijske Sfinge reže, od svih

osupnutih podanika, stanovnika palače, čak i carske garde, tražim da na Peristilu, tu pod mojim božanskim

četveropre gom koji me već vuče mome ocu, tu pred mojim Sfingama, nijemim crnim granitnim lavljim

čuvaricama moći, lukovima i stupovima koji okružuju trg, pred mojom svjetovnom rezidencijom i pred

glavnim hramom, mojom budućom grobnicom, padaju ničice i klanjaju mi se kao božjem sinu Joviju, a onda

ustaju i u obožavanju dugo stoje nepokretni.

Pa se opet u svojim uspomenama razračunavam sam sa sobom, ali i ponekad opravdavam samoga sebe.

Prisjećam se trenutka kada me Aristobul, prije svečanosti na onom nikomedijskom brdu, na kojem sam već

odavno bio smaknuo Apera i na istom se njegovom ogoljenom tjemenu prošaranom niskim grmljem,

zacario, pa tada, nakon nekoliko godina, tamo i proglasio bogom i počeo vladati kao istočnjački satrap, vrlo

oprezno prijateljski, s puno odmjerenosti, ali i odlučnosti, upozorio:

božanski Jovije, Gospodaru, sada kada postaješ božanstvo, moraš računati s još nečim, i to presudnim.

Moraš se suočiti s velikim pitanjem. A ono glasi: -Kako steći najveće pravo, najveće od svih sudačkih prava,

da svima, ali baš svima, možeš i budeš spreman oduzeti život na ovome svijetu kad god misliš da je to

nužno? Ali pripazi, uman si, znaš se svladati, pa se stoga nadam da ne ćeš ponoviti pogrešku i misliti da će

dostajati da pobiješ što veći broj, možda i stotine stotina tisuća ljudi, pa da tako po staneš bog. Siguran sam

da ti ne ćeš tako postupiti, ali ipak shvati moje upozorenje kao savjet tvoga najodanijeg poslušnika. Bog se

dokazuje i time što može kad tako odluči uništiti ili poštedjeti čovjeka koji živi sasvim slobodno i po svojoj

volji koja se često ne poklapa s voljom i željama njegova vladara. Pa ako ga i mora smaknuti, mora to učiniti

tako i na taj način da to svijet i njegovi podanici ne osjete kao nepravdu, nego kao ispravnu božansku

odluku.

I on se želio baciti ničice preda mnom, ali mu nisam dopustio. I u tom pogledu mudri je Aristobul bio u

pravu, samo on nije bio ja. Pravi car,

Gospodar i Bog, pa iako u mnogim stvarima umniji, nije mogao odrediti prave razmjere između praštanja i

kažnjavanja, između apsolutne carske vlasti i prava na osobno podaničko mišljenje. Jer u njima se također

krila mjera božanstva. On je ipak bio smrtnik, a ja samopomazani rimski bog.

Jednom u Nikomediji, u najsjajnijem razdoblju moje vladavine, doista sam vladao kao pravi satrap, i to je

imalo smisla jer je bilo nužno i u tim okolnostima koje su dugo i sustavno miješale svoj izvorn značaj s

istočnjačkim despocijama još od Aleksandra Velikog nadasve učinkovito. Možda su se potajice mom

despotskom načinu tu i tamo protivili samo pravi Rimljani, zapovjednici i časnici, potomci najstarijih rodova

iz svih provincija, posebno zapadnih i središnjih dijeceza, ali drugi, tisuće podanika raznih narodnosti iz

Azije, čak i Grčke, koji su s vremenom svi postali ri mski građani, prihvaćali su taj način kao nešto potrebno,

bez čega nema najviše vlasti, bez čega nema vladara i boga, posebno sve brojniji istoč njaci u službi Carstva.


Bio sam, dakle, istinski Dominus et Deus, a da bi zvučalo više po rimski, naslovu sam dodao i pripadajuću

titulu prvog građanina, i naravno Imperatora, vrhovnog zapovjednika vojske, ali s vidljivim, sve prisutnijim i

stoljećima osnaživanim istočnjačkim prizvukom. Urešen kao putujući oltar, znao sam se tu i tamo, prije

nego ću im se ukazati u glavnoj dvorani nikomedijske palače, pogledati u zrcalo i potajice od srca sam sebi

nasmijati. No prema dvorskim podložnicima bio sam strog. Tražio sam da preda mnom padaju ničice ili pak

zahtijevao da nepomično stoje satima i, čudna li zadovoljstva, uživaju u mojoj božanskoj prilici kako bi i oni

dohvatili djelić besmrtnosti. Ponekad sam glasno, ponekad i bijesno izricao zapovijedi, moje odluke i

presude, a ponekad zapovijedao samo pokretima ruke. Naravno, pravim Rimljanima, pogotovo svojim

veteranima i vojnicima, ponosio sam se i opraštao im njihov ponekad neskriveni prezir.

Njima sam govorio izravno, kao Imperator, kao August Cezar Gaj Aureli je Valerije Dioklecijan, ponekad

izgovarajući javno i glasno vlastito ime, a ponekad sam imao dojam da ga izgovaram šapćući kao da ga se

sramim zato što ga nisam ja ovako nakitio, nego su drugi od njega napravili znamen Carstva. Zbog toga sam

se pri silasku s prijestolja odrekao svih tih naslova i opet uzeo svoje dječačko, sirotinjsko ime, Dioklo.

Ipak, dok danas razmišljam o svom proteklom životu, kao da kritički pokušavam ispraviti pogreške u onom

davno zamišljenom i tek naknadno napisanom rukopisu, zateknem samoga sebe kako drukčije rasuđujem o

sebi kao božjem sinu Dioklecijanu i o sebi kao onom salonitanskom sirotanu, običnom čovjeku Dioklo.

Naime, obogotvorenje koje sam prihvatio u skladu s običajima i zakonima apsolutne vlasti, a koje sam u

svrhu jačanja samog Imperija još postrožio i usjajio kao malo sunce ili zrcalo od bronce, možda se i čini kao

svojevrsno bogohuljenje. No to bogohuljenje ipak se u stvarnosti odigralo uz istovremeno, gotovo

jednoglasno odobrenje naših službenih bogova, onako kako sam to javno odredio i objavio, slijedeći svoj

unutrašnji božanski poziv, ali i tumačenja svećenika koji su, bez obzira na to koliko vjerovali u moje vizije i

vlastita objašnjenja, sva ta snoviđenja potvrdili kao objavu božanske vrline. Ta su ista snoviđenja i njihova

tumačenja poslije, sa sebi svojstvenom religioznom strašću, u kojoj je bilo i previše političkog nagona, a

nažalost najmanje iskrene vjerske želje i smisla, prema starom i prema mom mišljenju dobrom, još od Okta

vijana ustanovljenom ritualu, prenijeli svim rimskim građanima, od Ni komedije i Rima do krajnjih granica

Carstva, uz gotovo oduševljeno odobravanje mojih podanika, pogotovo onih na Istoku.

Kad sam se, dakle, obogotvorio i postao Jupitrov sin, znao sam da se prilike ne će popraviti same od sebe,

ali vjerovao sam da ću, naoružan tom božanskom sunčevom aurom, možda čvrstom rukom uspjeti učiniti da

budu manje grozne. Jer bile su doista toliko opasne, grozne i samouništavajuće da sam već na početku

vladavine morao povlačiti presudne i oštre poteze, za koje sam vjerovao da imaju prilike preživjeti, a što je

za me bilo još važnije, doista i saživjeti s Rimom i Carstvom makar na neko vrijeme. Ali oni isti koji su

prihvatili moje vladarsko obogotvorenje te moje mjere nisu dočekivali dobronamjerno.

Kada sam se na koncu kao čovjek odrekao svih tih nadljudskih naslova, unatoč protivljenju većine mojih

služnika, a možda i državnih bogova, postupio sam po svojoj savjesti u skladu s poretkom koji sam stvorio.

Istina je da je konačna želja da detroniziram samoga sebe, da se ukinem kao službeno potvrđen božji sin, u

meni rasla i rađala se kao nužnost, dok sam sjedio, sudeći po klimavim nogama na kojima stoje sva naša

prijestolja, na najljudskijem od svih tronova. Prijestolju rimskog cara, koji je i u najsjajnijim i

najobogotvorenijim trenutcima svoje vladavine morao strepiti za svoj obični, ali jedini, ljudski život. Stoga,

iako sam se oblačio i ponašao kao istočnjački božji sin, unatoč svom despotskom vladanju ipak sam vladao

kao čovjek. Sa svim dobrim i lošim posljedicama takve vladavine, koja se naočigled pretvara u nešto drugo

od moje zamisli, ali to se drugo, nastalo iz prvotne ideje, ipak konačno ne urušava. I zašto ta činjenica ne bi

bila istina?

Mora li to biti neistina samo zato što je u rimskoj tradiciji bogohulno pretvarati se u Jupitrova sina na

istočnjački način, dodajući mu usput auru Vječnog Sunca ili Mitre, koje sam također uveo u svoj osobni


panteon? Zato što je po običajnom latinskom razmišljanju nepristojno iz uvriježene slike izvlačiti novo, do

tada skriveno značenje, kao da to nisu činili sustavno i uvijek sa sve povišenijim naglaskom gotovo svi grčki i

rimski umnici, filozofi, pa i poneki tirani i carevi. Moram, ne bez grižnje savjesti, priznati da taj umni i

duhovni napor sliči naporima kršćana koji svojim ženama savjetuju da pri rađanju svog tjelesnog ploda

ponajprije misle na svog Krista, a tek onda na sebe. Zašto bi se onda jednom moćnom rimskom caru

računalo da je počinio bogohulno djelo kad kaže da je pri umanjivanju božanskih odlika vlastite osobnosti,

možda malo pretjerano istaknute istočnjačke dekoracije, upravo mislio na boga, baš kao pravi Jupitrov sin, a

tek onda na sebe, prvog do tog istog boga?

Povlačeći se u svoju palaču, postupio sam kao Diogen koji je velikog Aleksandra, živo i danas neumrlo

božanstvo, zamolio da mu se makne sa sunca. To sam isto zamolio Jupitra, a i sada ga molim za istu malu

uslugu, jučer pred onim zapaljenim kamenom na kriptoportiku, a danas u ovoj unatoč zapaljenim kaminima

i vrelim cijevima ipak hladnoj maloj dvorani za audijencije. Zamolio sam ga i molim ga, kuneći se u svoje

okrvavljeno pismo, da mi dopusti opet početi razmišljati kao čovjek, ne kao August Cezar Gaj Aurelije

Valerije Dioklecijan, car i njegov sin Jovije, nego kao Dioklo, čovjek koji je predugo izbivao iz samoga sebe.

Osjećao sam da sam tim činom dovršio neko tuđe postojanje i vladanje i vratio se u vlastitu osobnost, koja

je bila obdarena bogatim i dugim životom i prošla kroz mnoge sretne trenutke, radosti, mnoga iskušenja i

mnoge pustolovine, i na koncu, zadovoljna, drugima prepustila vlastito djelo. Kako su tvrdili u vrijeme moje

najveće moći, nisam ja postao božji sin, Nepobjedivo Sunce i što ja znam što, samo zbog zadobivenog

carskog naslova ili svojih ili tuđih želja. Ja sam postao božji sin jer su me bogovi i sam vrhovnik Jupiter, pa

potom i svi oni koji u njega vjeruju, priznali kao takvoga i dali mi tu titulu, što je za vrijeme njezina trajanja i

punog vladarskog smisla značilo mnogo.

Međutim, sada u konačnici, kada se Dioklecijan sučeljava s Dioklom, božanski smisao moje misije nema više

osobito značenje. Začudo, upravo zbog toga ni tada nisam bio spokojan, zbog toga sam i tada znao planuti i

probdjeti neprospavane noći na granici strašnih snova i grozničave jave. Ipak, sve je tada bilo drukčije. Neki

drugi značaj imalo je moje vladanje u Nikomediji, a posvema drugi ispadi straha, bijesa i, bojim se izustiti,

teške opsjednutosti, ovdje u palači grobnici.

Stoga svakodnevno strepim da se takvi ispadi, praćeni visokim krvnim tlakom i strahom od novog udara, ne

stanu ponavljati sve češće jer sam inače smiren i, kako mi kažu moji doušnici Egipćani, moji služnici smatraju

da sam dobar gospodar koji se zna brinuti o svom velikom kućanstvu, administriranju i korespondenciji,

završnoj dogradnji palače, o klesarima i kiparima, o kamenu koji svakodnevno pristiže s obližnjih otoka,ili i iz

najpoznatijih kamenoloma u Carstvu, o troškovima i nametima, o radionici i bojadisaonici sukna koja i dalje

donosi znatne prihode, o poljima, o nasadima, o vinu i ulju, skladištima u podrumima, o zahtjevnoj vojničkoj

stezi i uvježbavanju moje osobne garde i stražara, o opskrbi i kuhinji, o molitvama i žrtvama u hramovima, o

trgovini, brodovlju i maloj luci pred palačom, o rađanju i umiranju podanika, u rijetkim trenutcima kad se

starački raznježim, čak i o njihovim strepnjama i brigama. Riječju, o svakodnevnom životu.

Pa se vrate mjeseci mira, razmišljanja, razgovora za večerom, sa zapovjednicima i časnicima mojih

domestika, potom arhitektima, činovnicima, umnicima, zanatlijama, graditeljima i visokim gostima koji me

tu i tamo posjećuju donoseći ponekad umirujuće, a ponekad uznemirujuće vijesti iz vanjskog svijeta. Tada

mi se čini da unutar mojih zidina vlada posvemašnja uravnoteženost koja i mene obuzima kako pri

današnjoj presudi, tako i pri radu u kancelarijama, na nedovršenim dijelovima moje građevine, obilaženju

polja, vinograda, maslinika, suknare i bojadisaoni ce, rasprama i prepirkama, odlukama i u presudama male

i velike pravde, baš kao danas s mojim Horacijem i nevoljnim vunarom,baš kao nekidan kada se zbog


jednoga skrivenog uklesa dovodila u pitanje moja vječnost i božanska narav. Tada znam da nema velike i

male pravde, velike i male sudbine. I to me miri sa samim sobom. U tim dragocjenim trenutcima čini mi se

da će taj spokoj trajati zauvijek i da je moćniji od smrti i načina na koji ona dolazi.

Uživam u suncu i znam da nisam jedini sin tog Nepobjedivog Sunca, nego da je to bio samo još jedan od

mojih brojnih naslova, koji je u ne tako davnoj prošlosti imao potrebno značenje i težinu. Ali ipak, tek kada

je vlast bila u pitanju. Uistinu, Sunce je oduvijek samo za sebe nepobjedivo, onaj najviši i nedohvatljivi

vječno plamteći i žareći Sol Invictus, i to podjednako za sva bića, moje generale, podložnike, robove,

neprijatelje, za sve ljude i životinje, veprove, jelene i srne oko palače, ribe i ribare, brodove i mornare,

masline i težake konačno, i za moj toliko puta spominjani kupus.

I postanem tada spokojan kao da sam obdaren nekom uzvišenom unutarnjom mudrošću. Pa se opet mirim

sa svojim bivšim izravnim vezama s božanstvima, svojim hramovima i mauzolejem, koji sam, uostalom, i

zamislio kao osobni hram.

A onda se, bez najave, noćne more iznenada bude. Iz onih procijepa, što kao nevidljive rijeke utječu u samo

naizgled pritajeno glatko more kamena, već uplovljava sudbonosna veslarka s koje će se iskrcati smrt. A sa

smrću i onaj visoki prodorni proročki zvon isukanog mača, pa potom prepoznatljivo struganje kamena o

kamen, brušenog poklopca o sarkofag, na kojemu, na onim glatkim praznim porfirijskim bokovima, još u

mašti klešem prizor kako jašući hitam s uperenim kopljem za strašnim Kalidonskim veprom.

V. POGLAVLJE

ČEMPRESI I ROĐENJE DVOGLAVOG ROBA

JUTROS SE ODIGRALA NEOBIČNA i pomalo strašna zgoda. Neka sirijska robinja rodila je dvoglavo dijete i ono

je odmah nakon rođenja umrlo. Dok je ona još neutješno ridala, moj haruspik, Etruščanin Turno, naredio je

svojim pomoćnicima da otmu dijete od sirotice i odmah mu rasporio utrobu kao da proriče iz janjećih, a ne

iz iznutrica tek rođenog malog roba. Istina iz čudovišta, ali ipak djeteta, što je još više razljutilo mog liječnika

Kalimaha, ali ne zbog haruspikove hitnje da u utrobi malog dvoglav ca očita sudbinu, nego zbog toga što je i

on bio naumio raspolutiti malo tijelo i pregledati ga organ po organ kako bi, kopajući po tom strašnom i

jadnom uzorku, valjda učinio uslugu znanosti.

Ni jedan ni drugi nisu ništa zaključili, nego su spalili leš dvoglavca, a ja sam jadnici koja je silno trpjela poslao

za utjehu mali kameni žrtvenik posvećen Mitri, jer je bila Azijka, i na kojem su onda uklesali njezino ime uz i

me koje je zbunjena nadjenula svom nakaznom djetetu i prekrižili ih robovskim dijagonalama. I taj doista

neobičan i potresan slučaj na tome je završio. Možda onako kako je završavala svaka smrt u palači, ali ovaj

put s vidljivom posljedicom jer me slika malog čudovišta ipak na neki način pogodila.

Ne volim smrti u svojoj palači, ni one očekivane, svakodnevne, a pogotovo ne dječje jer mi se čini kako se

moje utočište svakim novim iščeznu ćem života sve više pretvara u grobnicu, a ja sam sve više u budućeg

pokojnika koji tek treba stati pred lice krajnjeg božanskog suda i vidjeti što su to bogovi presudili u pogledu

njegove ljudske ili božanske naravi. Pogled mi je predugo uprt u moju nutrinu.

Ponekad osjećam, kao prilikom rođenja tog dvoglavca koji me podsjeća na moje rođenje jer je na dan mog

dolaska na svijet i skliznuća iz majčine utrobe koza našeg susjeda Septima okozila dvoglavog jarčića, i koji je,

za razliku od onog jadnog čudovišta, uspio preživjeti nekoliko dana, da taj moj vlastiti pogled uronjen u

uspomene i nutrinu moram vratiti na početak. Svrnuti van iz već oštećenih moždanih vijuga u koje krv, pa


time i uspomene koje su ostale pokrivene pod sukrvicom moždanog udara, samo djelomice dotječe, vraća, i

sve pomalo, ali na koncu ipak neuspješno pokušava obnoviti.

Zbog toga me ponekad vuče pomisao kako je vrijeme da opet bacim pogled na pašnjake, pa na zelene

travnjake, potom brdovite vinograde i maslinike pokraj rječice Jadro, na izmaku Salone, izvan velikih

gradskih zidina gdje sam rođen. I premda tvrde da se taj događaj, to moje rođenje, odigrao za burnih i

hladnih prosinačkih dana poslije Ida, na pragu Satur nalija, predugo je zima u meni. Uostalom, tko se sjeća

dana svog rođenja? Ali svaki salonitanski dječarac u starosti može, samo ako zažmiri, opet na pasati svoje

nekada dječje oči na žutim padinama prekrivenim brnistrom i visokim pobodenim stablima vitkih čempresa

i razgranatih smokava koje su se tek osule plosnatim zelenilom kao slonovskim ušima. Pa onda opet u mašti

proći velikim gradom kojim je trčao, po bučnom središtu, po velikoj koloniji. Potom uz kamenu rivu i obalu

uvijek žive luke, uz brodove privezane za kamene stupove ili usidrene na sidrištu, a onda krišom, pod cijenu

roditeljskih kazni i prijetnji, promatrati gladijatore kako se uvježbavaju u areni, zavirivati u mračne krčme,

kockarnice i bordele ili trčati za nosiljkom nekog bogatuna u nadi da će dobrodušna ruka iza svilenih zastora

ispustili pokoji novčić.

Onda se neočekivano opet prepadnem vlastitih sirotanskih uspomena kao da je moja majka rodila dvoglavo

čudovište, a ne rimskog cara. I koliko god za kasno popodne mog života bilo dobro, a za ovu ispovijed

korisno vraćanje na početak, sve mi manje godi putovanje mislima u prošlost. Podsjeća me na ustajalu vodu

u zimskim mjesecima koja više ne grije, nego izaziva drhtavicu. Unatoč slikama onih toplih dana koji još i

danas obasjavaju i moju palaču i polja i Salonu, koja se kao raskošna ljubavnica i dalje pruža prema mojoj

grobnici, mislim da znam otkuda ta drhtavica. Teško je, naime, početi otpočetka kad znaš da se vrijeme koje

je ostalo za tobom, prema vlastitoj, ali i prema volji bogova koji te možda željno, a možda uopće ne očekuju,

ne dijeli po događajima kao što su usponi i padovi, trijumfi i konzulati, uzdizanje do časti Augusta,

svemoćnog vladara, bitke, ratovi, izopćenja i zakonodavni akti, nego po epizodama i događajima koji na prvi

pogled s Rimom i Carstvom nisu imali izravne veze, a koje i danas pokušavam oživjeti, svlačiti i navlačiti,

onako kako sam jednom navlačio vojnički oklop ili carsku odoru. Ali ne pravocrtno kako se odvijao moj život

i uspon, nego, naprotiv, isprekidano, u preme tenju i skokovima, čas naprijed, čas nazad, po samo

uspomenama i snovima znanoj ljestvici vrijednosti.

Rođenje je svakako jedan od njih. Rekoh, rođen sam oko Saturnalija one godine kada je car Marko Julije

Filip, zvan Arapin, pobijedio Parte i krenuo prema Egiptu i Perziji. Majka mi bijaše ilirogrčka oslobođenica iz

Doklee na jugu provincije Dalmacije i moj ju je otac, pisar, u tom gradiću otkupio od gospodara, jednom

zaljubljenog u nju, koji ju je, uostalom, zbog toga i oslobodio. Ali kad mu je dosadila, nije ju pustio da

slobodno ode, nego je tražio od mog oca da isplati njegov ugasli žar. I tako je moj otac platio cijenu svoje

naklonosti i strasti jer bila je, kažu, tada vrlo lijepa, i oženio se njome, pa ju je, kad je već zatrudnjela, doveo

natrag u svoj zavičaj u okolicu Salone. On je bio imenom od roda Valerija, koji sam i ja sačuvao u svom

naslovu iako je u Saloni ono više odavalo naše skromno jadasinsko ilirsko nego rimsko podrijetlo. Poslije su

neki zloguko pokušali tvrditi da se u tom imenu čak krio i navodni patronim nekog patricija Valerija, čiji su

moji preci bili robovi. No vjerujem da su to, iako smo bili doista skromnog podrijetla i pripadali humiliorima,

niskom društvenom sloju, bile samo zlonamjerne priče kakve su smišljali cijelog mog života.

Zahvaljujući dobroj sreći i donekle bistrijem umu, bez osobitog obrazovanja, nakon godina vojne službe otac

je uspio u nekoj od stožernih pisarnica svladati umijeće pisanja, a onda u onim prevrtljivim vremenima u

kojima su se vladari redali jedan za drugim, a ratovi i pustošenje nagrizali Imperij, ali zato su vojni akti i

birokratski spisi bujali kao lišće na golemim smokvama, sebi osigurati vrlo skroman, ali ne i pretežak život,

ako ne računamo naš ponekad gladan želudac i obiteljsku oskudicu.


Majka i otac nisu mom rođenju pridavali osobito značenje, pogotovo jer je koza susjeda Severa bila okozila

onog dvoglavog jarića, što je za cijeli salonitanski ager, grad, naš zaselak, suseljane, uključujući i moje

roditelje, bilo veće čudo od mog rođenja. Čak je i nekoliko bogatih dostojanstvenika, vlastelina i

salonitanskih vitezova, uz svakodnevne procesije puka iz Salone, stiglo kako bi se načudilo tom čudu. Jedan

od njih, Aure lije Leontije Valerin, koji će djelomice obilježiti moj život, što također ide u niz onih

jedinstvenih događaja po kojima računam svoje vrijeme, čuo je moj plač iz našeg kućerka uz Septimov tor i,

zaključivši da sam gladan, upitao okupljene oko dvoglave životinjice:

tko je ostavio novorođenče da gladno plače? Pa zar je ono manje važno od ovog nakaznog kozlića na

samrti? Što je važnije, ovaj već polumrtvi stvor ili gladno dijete?

Posramljena, moja je majka odgovorila da će me odmah podojiti, a kako joj je otac, koji je poznavao

Valerina, visokog činovnika, kuratora, tadašnjeg nadzornika cjelokupnog novčarskog poslovanja kolonije,

kojeg je sretao dok bi ponizno donosio pokoji prijepis u gradske kancelarije, uputio strašan prijekorni

pogled, sve je troje ušlo u našu kućicu i ona me podo jila tu pred mojim natmurenim ocem i salonitanskim

gospodinom koji joj je gurnuo u ruku srebrnjak za moju buduću sreću.

ako ovo dijete ikada bude trebalo pomoć, obrati se meni.

Otac je samo zahvalno klimnuo glavom, a taj gospodin Aurelije Leontije Valerin uskoro nam je doista počeo

pomagati. Pogotovo meni, kojemu je neizravno odredio sudbinu. No unatoč tom događaju i činjenici da je

srebrnjak stigao u kovčežić u kojemu je već ležao pokoji bakrenjak od očevih pisarskih honorara, moje je

rođenje opet palo u zaborav. Majka me, istina, redovito dojila, poslije hranila ječmenom kašom, a nakon

nekoliko dana nadjenuli su mi poilirčeno grčko ime Dioklo prema mjestašcu na jugu u kojem su se upoznali,

zaljubili i, što je za moje ime bilo važno, tamo me i začeli, a koje je po grčki nosila i moja majka Doklea. Otac

me tek četiri dana nakon smrti dvoglavog kozlića, a devet dana nakon mog rođenja, konačno, kao da je bila

riječ o nečem sasvim nevažnom, priznao za sina i, sukladno običajima, podignuo me onako uplakana kako bi

potvrdio da će se skrbiti o meni, pa mi potom oko vrata objesio bulu, malu kutijicu u koju je on sam

umetnuo znamenje upisano njegovim uvježbanim rukopisom.

Između koza i ovaca, povrtnjaka, maslinika i vinograda, čempresa i smokava, lutanja s vršnjacima po

padinama i uzvisinama odvijale su se prve godine mog života. Odrastanje praćeno prigovorima strogog, ali

poprilično nemarnog i uvijek nezadovoljnog oca i majke koja je, što je gotovo pravilo kada se živi u oskudici,

neimaštini i nezadovoljstvu koje ih prati, brzo ostarjela i sasvim se zapustila, i oduvijek me na neki način

osjećala kao teret, osim kada sam se isticao u učenju njezina teškog epirsko ga grčkog dijalekta. U takvim

su, dakle, okolnostima slijedile prve godine mog života. Sjećam se da sam prohodao rano, da sam bio dobar

trkač, ali, iako žilav i suhonjave građe, nešto slabiji od svojih vršnjaka, pogotovo od već u tim najranijim

godinama ratobornog Mensilija Pitheova. Baš kao i ja, pola Ilira, a pola, što da kažem, možda Grka premda

smo se uz desetke raznih narodnosti koje su napučivale naš već stoljećima kozmopolitski grad i njegov ager

svi smatrali Rimljanima. Uostalom, kao rimski građani imali smo na ta pravo.

Ali nisu nas Rimljanima u onom obiteljskom nasljednom nizu pravih Latina smatrali baš svi Rimljani, pa ni

pravi Grci, koji su u Saloni čuvali svoje još od Cezara zajamčene povlastice, a što je za nas seoske sirotane

bilo najbolnije, posebno nekolicina dječaka iz italskih obitelji koje su već odavno živjele u velikoj Saloni i za

dokonih dana boravili sa svojim obiteljima i robovima u ladanjskim kućama kakvih je oko našeg zaselka bilo

nekoliko. A jedna je od tih vila bila upravo vila carskoga kuratora, kolonije Marcije Julije Salone Feliks,

Aurelija Leontina Valerina. Tko je tada mogao i mislili da će pola stoljeća poslije svom pompoznom nazivu

grad dodati i moj patronim Valerija. I nitko se tom svečanom prilikom nije ni usudio promisliti da bi to sada

carsko ime možda moglo vući skriveno robovsko podrijetlo.


U to smo vrijeme, još kao sirotani, teško dolazili u dodir s djecom dostojanstvenika i viteškom djecom, osim

s Aurelijem, sinom kuratora Leonti ja Valerina, dobrim i plemenitim dječakom, tri godine mlađim od mene,

što nije malo u toj dobi, no on je zarana naslijedio jaku obiteljsku građu, ali i osjetljivu narav, i nekoliko me

puta spasio od Mensilijevih nasrtaja. I tu u sjeni čempresa, smokava, među gudurama i klisurama, proplanci

ma i travnjacima, na obali mora i obali rijeke počelo je naše prijateljstvo koje će trajati sve do njegove

nesretne, prerane i za mene kobne i bolne smrti. Kad god mi na stol iznesu pokoju pastrvu iz i danas žive

salonitan ske rječice, sjetim se Aurelija i njegove osobite sposobnosti i vještine, ali i mogućnosti, jer je jedini

među nama imao pravu ribarsku opremu, tanki čvrsti konopac i koštanu udicu, da vještim trzajem uhvati

ribu, ili da je jednostavno nabode na mali željezni trozub dok se u jatu lijeno lelujajući vukla uzvodno. Koliko

sam puta razveselio svoje roditelje darovanim pastrvama, ali i drugim skupocjenijim ribama koje bi zalazile

iz mora u slatku, boćatu vodu. Kada ih danas jedem, prebirući po ribljim kostima, umišljam da mi ih šalje

moj vjerni Aurelije Valerin, također jedan od onih bez kojih ne mogu, bez istinske unutrašnje odlučnosti i

točnosti, odmjeriti svoje cjelokupno životno trajanje.

Djetinjstvo je prošlo brzo, kao tanki talog crvenice koji zakratko ostaje nakon zimskih kiša. Već nakon smrti

majke, koju sam ispratio onako kako je ona dočekala mene i koju smo pokopali na javnom groblju jer nije

bilo novaca da je spalimo i pepeo joj uspemo u žaru ili, ne daj bože, tijelo položimo u sarkofag, uskoro je

došlo vrijeme da krenem na naukovanje.

U Saloni je bilo mnoštvo raznih škola i obrtničkih radionica za stjecanje mnogostrukih znanja, ali ja, koji sam

sve češće boravio u vili Valeri novih u našem susjedstvu i gdje sam zbog dobrohotnosti svog dobročinitelja

već bio prošao prilično osnovnog obrazovanja zajedno sa svojim prijateljem Aurelijem, slušajući predavanja

nekako iz prikrajka, pod strogom paskom njihovih kućnih učitelja, ali i majstora tjelovježbe u gimna zijumu

pokraj velike gradske arene kamo smo gotovo svakodnevno odlazili s ostalim vršnjacima, odlučio sam

suprotno.

Za jednim objedom, a često sam na njima bio jer sam već bio priman gotovo kao član obitelji, čuo sam

razgovor između kuratora Leontija i njegova sina Aurelija o tome kako je njemu kao pripadniku jedne od

starijih gradskih obitelji namijenjena vojna izobrazba. Budući da smo ionako živjeli u samo prividnom miru

velike Salone i njezina polja, dok je svijet oko nas bjesnio i ključao, moglo se i očekivati da će se Aurelije

odlučiti za vojnički poziv. Sjećam se, imao sam tada sedamnaest godina, prva važna iskustva u vježbalištima,

u ratnim igrama, kao i prvo ljubavno iskustvo s nekom salonitanskom bludnicom od kojeg mi se smučilo, pa

sam vjerojatno zbog toga poslije i vodio poprilično neporočan život.

Urezala mi se u pamćenje njezina izba, više niša nego sobičak, u kakve se ulazilo kroz četvrtaste otvore

zakrivene tek platnom, uglavljene u zid predvorja u podrumu velike stambene kuće u jednoj od zasjenjenih

ulica Salone, i iz kojih su se uvlačili i izvlačili još zadihani klijenti bordela, a potom nikad dovoljno

zadovoljene ili pak sasvim ravnodušne bludnice. No prije nego smo ušli u neko od tih stratišta nagona, na

svakom ulazu osvijetljenom zubljama stanarke tog podruma mene i Aurelija dočekale su kao lak plijen,

poluodjevene, neke i razgolićene na sjediljkama koje su više podsjećale na ležaljke nego na stolice. Kad su

nas ugledale onako golobra de, mene sedamnaestogodišnjaka i njega četrnaestogodišnjaka, prvo su se stale

smijuljiti, a onda nam i počele dobacivati kojekakve izazovne gadarije. Pa dok smo se mi uznemireni

spremali za uzmak, prekinula ih je neka visoka crnoputa kojoj je jedna od bludnica upravo mokrom krpom

ispirala međunožje i koja je među njima vjerojatno bila najvišeg položaja.

- Prestanite se kreveljiti, nesretnice, ovo je važna lovina, prvo iskustvo u životu. Imajte malo

poštovanja i dostojanstva.

Pa se okrenula prema meni i Aureliju.


- Ali imate li vi momčići novca za to po što ste došli?

Nismo odgovorili, samo smo ispružili dlanove i pokazali svaki po nekoliko bakrenjaka, on petšest više nego

ja, a koje je dobio od svoje majke da si kupi ribarsku mrežu, a ja preuzeo u ime svog oca na blagajni gradskih

kancelarija i koje sam, nakon što sam prethodno s Valerinom skovao plan kako da utvrdimo našu muškost i

ne ostanemo dovijeka djevci, odlučio privremeno otuđiti od njegove zarade. Ona visoka je uto samo sklopila

bedra, povukla me za ruku, a onoj koja ju je prala namijenila je mog prijatelja, i odvela me su svoju izbu,

bezizražajnog lica, dok se ona mlađa Aurelijeva još iz potajice podsmjehivala.

- Bit će to dosta za prvi put.

Nisam mogao uhvatiti Aurelijev pogled jer je i on bio tako gotovo na silu odvučen do izbe izbaviteljice svoje

muškosti, pa sam ne priviknut na polumrak koji je još zaudarao po znoju i vonju skuhane leće, legao na

madrac od slame, a ona me već primila za moje uzdignuto udo i nadražujući me nešto mrmljala kao da je

Sibilina proročica, a ne salonitanska kurva.

I svršio sam odmah, već nakon nekoliko vještih pokreta njezine ruke i pošpricao je sjemenom po prstima

koji su me još stezali.

Ona se tada ljutito podigla i uzela bakrenjake koji su ležali na podu.

- Mogao si dobiti više, ali nisam ti ja kriva, sam si kriv.

Onda me brišući ruke u ručnik samo prostrijelila.

- Gubi se.

No za divno čudo nisam se povukao i nisam odustao od svog nauma da tog dana postanem muškarac,

spreman da ne posrnem na prvom koraku i tako izdam samoga sebe i izgubim pouzdanje.

- Nisi mi dala ništa, ovo mogu i sam.

Pa se opet nadvila nad mene prijeteći svojim grudima.

- To će stajati.

Nije očekivala jer osovio sam se na noge i onako gol izašao u dvoranu medu druge bludnice koje su se još

svejednako potiho smijuljile i potezale iz vinske mješine koja je kružila među njima i uvukao se u Aurelije vu

nišu. On je poskakivao po onoj svojoj kurvi i kad sam ga zamolio da mi posudi još pokoji novčić, samo je

zastenjao:

- Uzmi, tu su na stoliću, samo me još malo pusti na miru.

Uzeo sam i ovaj put se ona bludnica proročica nasadila na mene i dok je vrtjela svojim bokovima i pri tome

potpuno odsutna i nezaokupljena mojom strašću, drvenom žlicom iz posude u usta prinosila leću, koja se

prosipala i kapala po mom trbuhu i prsima, od trešnje njezinih pokreta i mojih nespretnih nasrtaja, ja sam

opet svršio. I zamirisalo je nezaboravno, kao prva prolivena krv, no ovaj je miris bio snažno začinjen znojem

i lećom koja je i dalje nestajala u njezinim ustima, pa je, kako sam opet bio spreman, još nekoliko puta

zatresla svojim tijelom i velikim dojkama i svršio još jedanput. Odložila je posudu s varivom, opet dograbila

ručnik i potjerala me iz svoje izbe.


- A sada se doista gubi, mislim da sam te dovoljno nagradila. No volim biti prva, to se ne zaboravlja

cijeloga života.

I bila je prva kao što je ona druga bludnica bila prva Valerinu.

Vraćali smo se po sunčanom danu, svaki svom domu, on u bogatašku kuću Valerinovih, a ja u svoj sirotinjski

zaseok, osjećajući da nas u tom važnom trenu ne dijele nikakve razlike, onako ponosni i moćni, a ipak

posramljeni, potiskujući obostrani stid i gađenje. Skrivajući jedan od drugoga te pomiješane osjećaje, a koji

se začudo, zajedno s onim slijepljenim mirisom znoja i leće, svaki put pojave kad mi se ponekad u pamćenje,

i to doista rijetko, vrati ta epizoda, od koje je unatoč krivom proročanstvu salonitanske bludnice ipak ostao

samo neugodan i gadljiv vonj. Posebno u prilikama, a to nije bilo tako rijetko u mom vojničkom životu, kada

bi nam za obrok pripremili legionarsko varivo od leće.

Pa ipak, ostao sam Aureliju do danas dužan onih nekoliko novčića, iznos uvećan i za one koje sam makar

posuđene morao donijeti ocu umjesto njegove zaslužene zarade, a on je ostao bez svoje ribarske mreže, što

nitko nije ni primijetio čak ni njegova majka zabavljena tog dana važnijim obvezama. Kad sam mu ih nakon

prve novačke plaće u Sirmiju pokušao vratiti, odbio je.

- Počastili smo jedan drugoga, a to nema cijene.

Ipak, i taj u životu mladića važan događaj, kao i mnogi drugi doživljaji urezani i upisani u prvu mladost bili su

iza mene i briše ih svojim značenjem za moj budući život trenutak kada sam odlučno istupio pred oca koji je

nešto prepisivao pod svjetlom lojanice i bez oklijevanja rekao:

- Želim postati vojnik.

On je, ne odvraćajući pogled s pruženog pergamenta, samo promumljao:

- To ti je ionako jedina prava prilika.

želim da odeš k gospodaru Valerinu i zauzmeš se za me.

Opet nije ništa odgovorio, ali je sutradan otišao u Salonu i kada se vratio, samo je kratko rekao da će se od

sada o mojoj sudbini skrbiti Aure lije Leontije Valerin i da ću već za mjesec dana biti upućen u velik vojni

logor u Sirmiju.

Kad smo se kroz nekoliko tjedana zauvijek oprostili, samo mi je u ruku tutnuo srebrnjak koji je kurator

Valerin darovao mojoj majci, uz šaku svojih bakrenjaka i, ne govoreći ništa, zatvorio vrata našeg kućerka, u

kojem je, kako sam poslije saznao, i on ubrzo izdahnuo, iskašljavajući krv i shrvan od sušice koja ga je bez

obzira na zdravu salonitansku klimu mučila godinama. Umro je, kažu, u velikoj neimaštini i oskudici, još

goroj od one u kojoj je proteklo moje djetinjstvo jer su mu od bolesti podrhtavali svi udovi, tresli se prsti i

ruke, a posljednjih mjeseci svog života više nije mogao držati pisalo.

Tako je počeo još jedan važan obrat u nizanju postaja moga života. Napore teške, ali kratke novačke

izobrazbe podnosio sam razmjerno lako, čak lakše od snažnijeg Aurelija. No on je iza sebe ostavio toplinu

uspomena i snova, a ja sam u prividu i mnogobrojnim suprotnostima svog dotadašnjeg života, od

sirotanskog trajanja u obiteljskoj kući do otmjenih sati u ozračju vile Valerinovih, od onog ipak zabitog

prigradskog zaseo ka koji je još živio u sjeni dvoglavoga kozlića do velike Salone, u kojoj se kao seljačić

nikada nisam osjećao dobrodošao, svoje novo okružje osjećao kao oslobođenje.


Pamtio sam jedino rijetke odlaske u mali Aspalatos, djelomice grčko i ilirsko, težačko, lučko, ponajviše

ribarsko, ali i ladanjsko mjestašce koje je također pripadalo salonitanskom okrugu, s nekoliko većih

građevina, ter ma i hramova gdje sam, čekajući oca da isporuči prepisani dokument nekome od dužnosnika

koji bi se tu zatekli na odmoru, znao sjesti uz obalu mora i motriti one iste otoke koji se i sada pružaju pred

lukovljem moga kriptoportika, nalik na usnule morske kornjače. Koliko god volio polja i gustiše oko našeg

zaselka, igre po pašnjacima i uza samu rijeku, a ponajviše veliki prirodni zaljev u Aspalatosu i more koje se

pružalo otocima koji su pozivali, pri velikom otisnuću, na onom pravom obzorju uspomena, nedostajali su

mi iznad svega čempresi.

Oduvijek sam, naime, volio čemprese. Vjerojatno zbog toga što se onako ravni i oštri propinju u nebo nalik

vršcima kopalja, a i zbog toga što ih je u okolici Salone gotovo uz svaki puteljak ili perivoj bilo posvuda.

Ponekad poredani u usporedne redove, ponekad oko hramova i javnih građevina, a ponekad samotni,

onako kako ih i danas vidim na svom obzoru, usamljene i nepomične. Prave zemaljske izaslanike u nebo.

Katkad ih sanjam, vidim ih kako gore, ali vatra im ne može ništa. Oni su ostali trajan putokaz mog uzlaska od

dvoglavog jarčića koji je obilježio moje rođenje do dvoglavog djeteta koje obilježava moje posljednje dane. I

čitav put od Salone do Sirmija koji smo prošli razmjerno brzo zahvaljujući hitrom mar šu i dobrom putu

usječenom u maglovite klance koji je vijugao uz šumne rijeke sve do ravne Panonije bio je zapravo moj veliki

oproštaj ne sa Salonom, djetinjstvom i roditeljskim domom, nego s čempresima.

A onda je ubrzo krošnju čempresa zamijenio legionarski mač i vršak sulice. U doba mog vojničkog

naukovanja nije kao nekad bilo više vremena za dugu izobrazbu i uvježbavanje vojničkih vještina. Aurelije i

ja, koji sam nekako prošao kao navodni usvojenik dostojanstvenika, neka vrsta Valerinova posinka, odmah

smo dodijeljeni našem izravnom zapovjedniku dekurionu, desetniku Viktoru Zosimu, i nije prošlo više od

dva mjeseca, za kojih sam samo jedanput imao prilike vidjeti golemi Sirmij, više nalik na logor nego na

otmjeni grad, toliko različit od Salone, a već smo kretali u pohod prema uvijek nemirnoj sjevernoj Galiji i

Germaniji. Neiskusni, ali odlučni da prebrodimo svako iskušenje. Naša legija napredovala je u punom

poretku, a zapovijedi i uvježbavanje nas novaka miješali su se uz put, onako kako smo prodirali prema

sjeveru, praćeni mnoštvom barbarskih saveznika kojih je inače bilo i u redovima naše legije, a koji su kao

izvidnici hitali naprijed, bočno, sa svih strana.

Dobro se sjećam prve bitke. Na granici Norika i Germanije zaskočili su nas barbarski čarkari, odjeveni u

krzna, više nalik divljim životinjama nego ljudima, i zasuli nas kamenjem i zapaljivim strijelama. Prvi strah i

prvi presudan boj. Kad su ispalili plotun streljiva, jurnuli su vitlajući svojim golemim sjekirama i mačevima.

Aurelije i ja premrli smo od straha, zajedno s ostalim novacima. Samo smo zbijali redove, no iskusni veterani

nasrnuli su na do maločas nevidljivog protivnika koji se uskoro uz gubitke izgubio u gustim šumama. I tu, na

granici sjevera i svijeta koji sam poznavao samo prema kazivanju veterana koji su dobili častan otpust i

naselili se u okolici moga rodnog zaselka, odigrao se još jedan presudan trenutak u mojoj osobnoj povijesti.

U osamnaestoj godini ubio sam prvog čovjeka.

Kako smo imali nešto žrtava, a jednome su mladom časniku Germani u bitki odrubili glavu, nama novacima

zapovjeđeno je da smaknemo onih desetak što ranjenih, što poraženih zarobljenika. Kretao sam se prema

svojoj žrtvi, koja me bijesno i prezirno gledala kao da se izruguje mojoj neodlučnosti. Oči nalik vučjima

sjajile su iz mrko obojenog lica, a govorio je nešto poluglasno kao da psuje i izaziva istovremeno. Gotovo da

sam zatvorio oči dok sam zarivao mač u njegovo klečeće tijelo. I, naravno, promašio sam. Oštrica je ušla

između nadlaktice i tijela i on ju je zgrabio šakama koje su svejednako krvarile pokušavajući je oteti iz mojih

ruku. Ipak, nekako sam uspio iščupati mač i ovaj put zario ga u njegov trbuh nalik na runjavu mješinu. Krv mi

je šiknula po licu, zalijepila mi se za obraz kao masno crveno mlijeko, mirišući po olovu. Nikada mi više ničija


krv i ničije probodeno tijelo nije tako snažno zamirisalo i zasmrdjelo istovremeno. I sve su se uspomene

ugasile.

Strašne stvari zahtijeva vrijeme od dojučerašnje djece kad ih zlorabi kao žetone u igri latronkule jer to smo

u tim prvim pohodima, tih prvih vojničkih godina doista bili. Posebno Aurelije, koji je onako snažan, čak

odlučniji od mene, bio mnogo više dijete nego budući visoki vojni činovnik i osoba od mog najvećeg

povjerenja, a s kojom ću u budućnosti još toliko puta omirisati krv da bi se njome mogla zacrveniti cijela

saloni tanska rijeka. Jer ja sam ipak odrastao u svojevrsnoj raspuštenosti uz gotovo ravnodušne roditelje, a

on je svoju prvu krv, istina u jednom kasnijem prepadu u kojem se morao boriti za vlastiti život, doživio kao

svetu, ali ipak nametnutu dužnost.

Znao sam kamo hitam i uza svu grozu koja je pratila događaj na jugu Germanije postao sam samo odlučniji

da svoj put prokrčim bez obzira na cijenu. Valerinova je pak cijena bila Romae Victrbc, njegov stari Rim

pobjednik, i nije mu bilo svejedno hoće li iz takvih okršaja izaći čista ili okaljana obraza. A klanje

zarobljenika, na koje nakon tisuća postupno ogu glaš, nikada se nije poklapalo s njegovim načelima i

odgojem. Ipak, kad je trebalo i kad su prilike zahtijevale njegovo izravno uključivanje u okršaje, bio je dobar

ratnik i još bolji savjetnik kroza sva iskušenja koja su nas očekivala i kroz koja smo u budućnosti morali proći.

Daleko bi me odvelo prepričavanje svih bitaka pod carevima Galijenom, poslije Klaudijem Gotikom, sukoba

s Germanima, Keltima, Gotima, Ale manima, Gepidima, Tervingima, Višima ili Erulima, stalne prijetnje s

Istoka, na kojem se dizala palmirska kraljica Zenobija. Neke od tih događaja već sam spomenuo, kao i onaj

sretan niz slučajnosti koji me postupno gurao naprijed u vojničkoj hijerarhiji kojoj sam očito bio dorastao.

Pa ipak, iako sam imao prilike vidjeti i Galijena i Klaudija Gotika, doista sposobnog cara i vojnika, moj prvi

susret s obogotvorenim i svemoćnim vladarom bio je onaj s Aurelijanom.

Kada je nakon mnogih pobjeda car Klaudije iznenada umro od kuge, na prijestolju ga je naslijedio njegov

brat Kvintilin. No pobunila se vojska u Sirmiju, tom vječno ključajućem gnijezdu careva, i proglasila za cara

svog imperatora Aurelijana. U ranu jesen iste godine Aurelijan je doista pobijedio Kvintilina u Italiji i bio

konačno službeno proglašen Augustom. Prestrašeni senatori, kojima su se svi dotadašnji carevi iz

tradicionalnog i konvencionalnog poštovanja i dalje u svojim pismima ili govorima obraćali s Prečasni oci,

odmah su priznali i prihvatili Aurelijana, a čak je i proširena izmišljena priča, opet prema nepostojećoj

oporuci, kojakao ni ona Karova nije nikada pronađena, da je Klaudije Gotik, unatoč svom živom bratu

Kvintilinu, kao svog nasljednika odredio upravo Aurelijana. I doista, od trenutka smrti cara Klaudija Gotika

počelo se brojiti vrijeme prema trajanju Aurelijanove vladavine.

Nakon pobjedonosnog pohoda Aurelijan je tu godinu proveo u Rimu koji je, kako je sam tvrdio, prezirao, ali

utvrđujući mu već oštećene i na grižene zidine i priređujući velike svečanosti na kojima se opijao i bludničio,

što je i inače bila odlika njegova silovitog karaktera koji je u vojnim pohodima nekim čudom obuzdavao

željeznom stegom koju je nametao podjednako sebi kao i svojim vojnicima. A onda je, budući da su

germanska plemena iznenada provalila u Italiju, probivši našu sjevernu obranu, Aurelijan krenuo na

napadače i tjerao Vandale, Jutunge, čak i Sarmate u nizu uspješnih pohoda sve do Danubija. To je ujedno

bio i posljednji put da su barbari provalili u Italiju. Prema pisanju još jednog od carskih biografa, nekog

Teoklita, kojemu se izgubio svaki trag nakon Aurelijanove smrti, ali čiji su povijesni spisi preživjeli, njegovi

vojnici i zapovjednici čak su spjevali prigodnu himnu u čast svoga cara koju su pjevali, plešući nakon tih

njegovih velikih i važnih pobjeda:

TISUĆAMA, TISUĆAMA ODRUBILI SMO GLAVE VODIO NAS SAMO JEDAN DA TISUĆE PADNU... FRANKE,

SARMATE NA TISUĆE POKLALI SMO PA SAD PERZIJANCE SLOŽNO TRAŽIT KREĆEMO NJIHOVE TISUĆE U BOJU

DA OPET PADNU...


Pa bismo zapalili logorske vatre, na velike ražnjeve natakli zaplijenjenu stoku i skakali oko njih u krugu

ovinjeni i zaneseni jer je Aurelijan dopuštao pijančevanje i bančenje samo nakon pobjedonosno izvojevanih

bitaka. Naravno, on je sam prednjačio u sveopćem divljanju. No drugog dana svi su se morali opet

podvrgnuti oštroj stezi vojničkog života. I u tom smislu Aurelijan je služio za primjer. U Rimu su mu već

dodjeljivali nove naslove koje će priključiti svom ionako već uvećanom imenu, Germanikus Maksimus,

Gotikus Maksimus, i on je u sebi rastao tjeran uspjesima, sve dok nije krenuo na Istok i zaratio s Dačanima

sjeverno od Danubija. I tu, na granici Trajanova svijeta, pretrpjeli smo strašan poraz.

Kao mladi zapovjednik dijela konjanika osobno sam štitio carevu odstupnicu i kad smo dovoljno umaknuli,

zaustavio se sa svojim domesticima i pretorijancima. A onda me pozvao pokretom ruke:

- Dobro si se danas borio.

Glas mu je bio snažan, kao i on sam, mišićav i visok na konju. Iznad na zuvaka mogao sam razabrati

posjekotine zadobivene u bitkama, a drška njegova mača još je bila mjestimice obložena skorenom krvi.

Nadimak mu je zbog hrabrosti u borbi i prijeke naravi zbog toga i bio Aurelijan Brz Na Maču!

- Honor et Gloria, Čast i Slava odgovorio sam mu vojnički.

- Kako se zoveš?

- Dioklo, moj care.

- Sjećaš li se koliko je gotskih i vandalskih tijela i štitova plivalo Danu bijem prije samo nekoliko

mjeseci?

- Sjećam se.

- Danas istim Danubijem plivaju naša tijela i naši štitovi.

Nisam ništa odgovorio, samo sam pognuo pogled ionako zakriven kacigom.

- Zapamti, Dioklo, kad jednom budeš zapovjednik, morat ćeš znati procijeniti vlastitu granicu jer to će

biti prava granica Carstva. A mi ćemo sada na jug, a onda na istok, tamo se gradi novi Rim.

- Auguste, Gospodaru, ako dopustite, nije li Rim središte našeg svijeta ma koliko bili daleko od njega i

s koje god udaljenosti štitili njegove granice? Kad i podignemo taj naš novi Rim, hoće li on ikada uspjeti

zamijeniti stari?

Upitao sam ga, a da ni sam nisam znao odakle mi hrabrosti, još poluza krivena lica. Uza me je u tom

trenutku bio i Valerin koji je od brige, dok je trajao sudar nas i Dačana, napustio logor i stigao uoči samog

kraja izgubljene bitke, ali sjedio je na konju iza mene tako da ga Aurelijan nije u prvi mah ni opazio. A onda

je svrnuo pogled prema njemu.

- Što ti misliš gospodičiću?

Aurelije se zbunio, ali nije klonuo.

- Auguste, odgojen sam tako da je Rim vječan i nepobjediv. Da je predodređen da uljudi barbarski

svijet koji nas stalno tišti i ugrožava. Da su sve njegove granice, ma gdje se nalazile, ipak podignute radi

sigurnosti Grada. Ima moj Gospodar i August pravo kada kaže da se bilo carstva sada seli na Istok, i to je


nesumnjivo njegova valjana, božanskom voljom nadahnuta pretpostavka. Ali ipak, sve je to samo zbog

Rima, Romae Aeterne, Romae Victrix, vječnog Rima i Rima pobjednika, a ne zbog Istoka.

U Aurelijanovim očima sijevnula je munja zbog naše mladenačke smjelosti koju je, nagao kakav je bio,

odmah bio spreman protumačiti kao drskost nedopustivu podređenicima. Pa ipak, nije više želio s nama

gubiti vrijeme. Još je bio pod dojmom današnjeg gotovo ponižavajućeg poraza.

- To sam mogao i očekivati od jednoga salonitaskog razmaženka i jednoga salonitanskog odrpanca

koji se još k tome skriva iza obitelji svoga prijatelja. Stoga Dioklo, ne budali jer ću inače požaliti što sam te

pohvalio.

Naivni i jadni, ali na sreću ili nesreću, hrabri moj vojnice. Obojica nemate pojma. Već dugo Rim ne stoluje u

Rimu, već dugo Rimljani ne čuvaju naše vrijednosti, ni naše carstvo. Šepure se tamo u svom kužnom gradu

koji i mene opčinjava, a onda se od njegova gnoja razbolim kad god u njemu proboravim više od nekoliko

dana. Tako me uzbuđuje, ali i truje u isto vrijeme već godinama. Tamo samo bančim, kurvam se i ločem, pa

usput podignem koji hram, poput onog koji sam sagradio u čast Nepobjedivog Sunca, našeg pravog

zaštitnika, kao da se iskupljujem za svoj najveći porok, što uopće pohodim Rim. No uvijek me Grad prevari,

kao svaka prava kurva, opet me privuče nekom bolesnom snagom i ja mu se vraćam premda znam da nije

to lažno središte više važno ni za carstvo, ni za mene ni za ikoga od nas. Ipak, oduvijek sam bio milosrdan

prema tom izopačenom leglu. Utvrdio sam mu zidine, ali ne zbog njegove sigurnosti, nego da što duže

crkava, ne zbog toga da bi se lakše obranio, nego da jednom zauvijek u tom gradu izgubljenih vrlina njegov

vlastiti otrov zatočim iza neprobojnih utvrda. Da se taj kužni zadah više nikada ne proširi po mom carstvu i

među nama. Jer mi Iliri smo oni koji danas određuju granice Rima, mi za one tamo beskičmenjake i slabiće

čuvamo njegovu tradiciju i izvorne vrijednosti već više od stoljeća. A kako nam zahvaljuju? Skrivaju se kao

ovaj gospodičić iza već iščezlog značaja i podrijetla. Preziru nas i boje nas se. Pa kad je tomu tako, neka se

boje još više. Kad opet dođem u Rim, imat će valjanog razloga za paniku, strah za posrnulu čast svojih žena,

za svoj imetak i zlato, konačno za svoj život. Ne ću im ga oduzeti, ali ću bludom i krvavim igrama zagaditi

Grad, kao i prošli put. Takav jezik oni sada razumiju.

Zastao je, a onda je svrnuo svoj zastrašujući pogled prema meni, zaklonjenom kacigom.

a ti Dioklo, stoga poslušaj svog Augusta i zapamti njegove riječi jer ovaj je tvoj drug izgubljen slučaj. Kad

jednom kucne tvoj čas, jer njegov ne će, učini isto. Ponizi ih, ali čuvaj stare vrline, one su sada naše, mi smo

carevi Iliri, njihovi čuvari. Bez njih nema Rima ma gdje se on danas nalazio.

Više me nije ciljao onim svojim razornim pogledom, tek je resko i kratko zapovjedio:

- A sada na jug i istok.

Snažno i ljutito potegnuo je uzde i zajedno sa svojom pratnjom izgubio se u oblaku prašine koja se dizala

odjekujući potmulo od topota kopita, poput crne slutnje.

Nisam tada dobro razumio njegove riječi. Mogu reći da me istinski uzrujalo što se tako odnosi prema

Aureliju Valerinu. Pokušao sam mu nekako olakšati, ali začudo njega se careve riječi nisu osobito dojmile.

- Čiju ti brigu brineš Dioklo? Naš car je imao pravo, Istok je sada presudan. No to ne znači da ja

moram odustati od svog Rima i svojih uvjerenja ma koliko bila tradicionalna, a možda i zastarjela, barem se

njih ne moram odreći javno.


Bilo je i u njegovim riječima unutarnjeg sukoba koji je proizlazio iz njegova obiteljskog nasljeđa i ponosa, ali i

svijesti da se rimski svijet mijenja, i bio bih se možda spreman s njim i složiti da se nisam tog časa još

pribirao od činjenice da mi se silni Aurelijan, baš kao i druidska gadura, i onom kasnijom prilikom car Kar,

upleo u sudbinu. Što od poštovanja prema velikom caru, koji mi se obratio kao sebi ravnomu, što od

unutarnje zebnje, počeo sam se strašiti vlastite budućnosti. Jesam li ja doista čovjek budućnosti?

Tek kada se proročanstva, ili možda Aurelijanove ovlaš izrečene riječi ili običan i iskren vojnički savjet

ostvare, shvatit ću upravo suprotno i proniknuti da su obojica, i moj prijatelj, salonitanski vlastelin Aurelije

Vale rin, i naš August, car Aurelijan, kolon iz Sirmija, bili podjednako u pravu. Ja sam, naime, pa makar to

bilo suprotno mom podrijetlu, bio rođen da budem čovjek jučerašnjice, rimske prošlosti koju sam pokušao

na Aureli janov, ilirski, a ne na Valerinov patricijski način, onako kako to i čine provincijalci, tvrdoglavo

sačuvati u njezinu čvrstom obliku. Iako, a to je bilo podjednako važno, zahvaljujući umu i nasljeđu mog

Aurelija, njegovim često spasonosnim savjetima koji su iz tako oblikovane osobne obiteljske pozadine

proizlazili, sačuvati u ipak obnovljenom i promijenjenom obliku, ali rimskom obliku, u skladu s našim

ustrojem, vjerom i običajima. No i djela su izvrgnuta neočekivanim obratima, baš kao i sudbina. Vrijeme

koje kao pijesak iz klepsidre curi uoči moje smrti na iznenađujući način pokazuje da sam uspio spasiti nešto

sasvim drugo, a to drugo nikako nije bila izravna zasluga mog dosluha s jučerašnjošću, nego upravo

obrnuto. Kao čovjek prošlosti, na neki sam čudan i sasvim osoban način osigurao Rimu budućnost. Pa makar

ona bila i drukčija od one koju sam zamislio.

Tako smo Aurelije Valerin, koji je u međuvremenu, zahvaljujući svojoj umnosti i sposobnosti i usprkos tome

što ga Aurelijan nije volio, postao jedan od pobočnika budućeg cara Proba, tada zapovjednika Aurelijano ve

elitne desete legije, nešto više kao administrator ratnog vijeća, i ja kao perfectus equitum, zapovjednik

lakog konjaništva, u to doba kada je konjica počela preuzimati sve veću važnost u bitkama, u istoj postrojbi,

s našim carem, krenuli na Istok.

Pa ipak, nakon poraza i kratkog razgovora s našim Augustom, te posebno nakon našeg unapređenja, naučio

sam da osobna naklonost nije zalog dobre vladavine, nego upravo suprotno. Aurelijan mi je promaknućem

najbližeg prijatelja očitao važnu lekciju o vladanju i spremnosti da se prihvati stvarnost ma kakva ona bila,

pa i pod cijenu premještanja srca carstva, pa potom i o uzdizanju i izboru podložnika. Istok, gdje je Aurelijan

naumio podignuti novi Rim, i Aurelije Valerin bili su za tu zagonetku koja me do tada mučila znakovito

rješenje ma koliko i on i car bili suprotnih uvjerenja i različitog podrijetla. Jedno je bilo sigurno, svi smo bili u

duši Rimljani, a taj je pojam podrazumijevao spajanje različitih čak i naizgled suprotstavljenih načela. No u

tom trenutku, dok smo se vukli u dugoj povorci na Istok, stasali smo kao ljudi, kao vojnici, na koncu kao

budući državnici. A Aurelijan je bio iskusan i sposoban vladar, na našu sreću kao i njegov nasljednik Prob,

pravo dijete našeg doba. I boljih učitelja nisam mogao poželjeti.

Kako bi nadoknadio gubitak Trajanove Dacije, Aurelijan je na južnim obalama Danubija, na dijelu Mezije i

Trakije, osnovao novu, i tamo podi gnuo grad Serdiku, a cijeli je prostor naselio izbjeglicama iz sjeverne

Dacije i tako pokušao izbrisati sjenu sramote i poraza. A sada je valjalo uspostaviti novi Rim o kojemu je

govorio, valjalo je osvojiti Istok. Ta prevažna vrata Rima, odakle sunce prosijava prema njegovim posjedima,

otvarala su se i zatvarala još od Cezara i Antonija, sve do nesretnog cara Valerija na koji je zaglavio u

perzijskom ropstvu. Ali sada, kada su se polako dijelili svjetovi pod Carstvom, valjalo je konačno početi

osiguravati njihove vratnice. A to je Aurelijan najbolje shvatio.

Zadaća nije bila laka. Već spomenuta kraljica Zenobija i njezin sin Bala bat stvorili su nizom vojnih pobjeda i

saveza snažno Palmirsko Kraljevstvo, koje se protezalo od Egipta do krajnjih perzijskih granica. No poraz na

Danubiju nije se smio ponoviti. Ovaj put potukli smo Palmirane kod Antiohije, a Aurelijan je bio očaran što

je uspio uzeti natrag onaj za nj, kako se poslije pokazalo točnim, za Rim prevažan Istok. Istina, Zenobija je


utekla, zajedno sa svojim glavnim zapovjednikom Zabdasom i dijelom svojih snaga, no opet smo ih nadjačali

kod Emese, grada koji će nekoliko puta odigrati ključnu ulogu u mom budućem životu. Kad je kraljica

pokušala prebjeći Perzijancima, zarobili smo je na Eufratu, i to baš zahvaljujući mojim lakim konjanicima.

Iskazujući milosrđe i sasvim se uživjevši u ulogu osvajača i osloboditelja Istoka, Aurelijan je kraljici Zeno biji

poštedio život, ali je zato pogubio sve njezine prijatelje i pomagače u pobuni, a s osobitim zadovoljstvom

drskog filozofa i huškača Kasija Lon gina, Grka, Plotinova učenika na sveučilištu u Aleksandriji, kojega je taj

nadasve uman čovjek cijenio samo kao jezikoslovca, a odricao mu filozofsku vrijednost, a koji je neprestano

rogoborio, govorio i pisao pamflete protiv Rima, tvrdeći da smo mi barbari koji su izdali svoje pretke, koji ne

prezaju ni od čega kako bi uvećali svoje carstvo, porobili cijeli svijet i namaknuli bogatstvo te da nam je

svaka duhovna i umna vrijednost strana. I nije bio u potpunosti u krivu.

Premda je to i sam, na samo sebi svojstven način osjećao, Aurelijan gaje ipak dao zadaviti pred svima nama,

Zenobiji i njezinima za primjer. Rob mu je preko glave na vrat nabacio kolut od čvrstog konopca s velikim

upletenim čvorom u središtu jedne od strana, koji je pritisnuo na Longi novu jagodicu i davio ga je zavrćući

brušenu drvenu šipku od hrastovine koju je provukao ispod zatvorene omče od konopca, dokje nesretni Lon

gin hroptao i molio za milost sve dok je još mogao izbaciti iz grla, kao iz komada crijeva koje se bolno

stiskalo i konačno se sasvim zatvorilo, poneku polurazumljivu riječ, hropćući i dalje i ridajući usput strašno.

Ali Zenobija ga je očarala. Ta umna, zavodljiva, profinjena i nadasve obrazovana već srednjovječna ljepotica,

proračunato je uzela rimskog cara kao da je dobar komad mesa. Vjerojatno kao i svog prvog muža Odainata,

pal mirskog kralja i rimskog konzula s kojim je kao mlada princeza u dobi od četrnaest godina pratila

nesretnog Valerijana u pohodu na Perzijance. No Aurelijana su, uza svu njezinu ljepotu i umnost, toj

putenoj i zreloj ženi posebno privukla panegirička pretjeravanja njezinih biografa o njezinoj hrabrosti i

navodnoj čednosti. Prije nego je ušao u Palmiru sa zarobljenom Zenobijom pročitali su mu jednu od tih

biografskih zabilješki.

iAKO NE MOŽEMO TVRDITI DAJE ZENOBIJA, NAŠA KRALJICA, PRAVI I IZRAVNI POTOMAK SLAVNE

KLEOPATRE, BILA HRABRIJA OD SVOG MUŽA KRALJA ODAINATA, BILA JE SIGURNO ODLUČNIJA. GLAS JOJ JE

BIO SNAŽAN I MOĆAN DOKJE DOZIVALA POSTROJBE U BOJ. ZNALA JE STUPATI SA SVOJIM PJEŠAŠTVOM

MILJAMA KROZ PUSTINJU. MOGLA JE POPITI VIŠE VINA OD VEĆINE MLADIĆA, A DAJE NE ZAHVATI

PIJANSTVO. ALI HRABRA SE KRALJICA NIKOME NIJE OLAKO PODAVALA, NIKOME, ČAK NI SVOM POKOJNOM

MUŽU ODAINATU S KOJIM JE, KAKO SE PRIČA, LIJEGALA SAMO DA BI ZATRUDNJELA, A TO JE NASTAVILA

ČINITI I TAKO SE PONAŠATI U SLIČNIM PRILIKAMA I NAKON NJEGOVE SMRTI.

Strah me da će naš svijet ostati zapamćen po takvim, ponekad doslovce budalastim potvorama. Prava je

istina, kojoj sam još živi svjedok, da se Zenobija, ta samosvjesna, umna i samostalna žena čvrstog značaja,

koja je sama uzimala svoje muškarce, ovaj put precijenila kao što je precijenila svoje snage i mogućnost da

pred nadiranjem rimske vojske i Aurelija na obrani svoje već za Palmiru preglomazno kraljevstvo. No kao i u

vojničkom pogledu, nakon muževa koje je na sličan način odabirala, ovaj se put namjerila na čovjeka koji je

u vojničkom i ljubavnom nagonu bio dorastao njezinim prohtjevima i koji je, onako lukav kakav je bio, znao

odijeliti strast i požudu od onoga što se iza tih snažnih poriva krilo.

Iako je nakon druge pobjede nad Zenobijom, Aurelijan, taj sada i službeno zvani Restitutor Orientis ili

Obnovitelj Istoka, dobrano razorio njezin voljeni grad, kraljica mu se potpuno predala. Danima su ludovali u

njezinoj palači, bez stida i srama, ona ga je znala čak gladiti po mišićavim bedrima dok je ovinjen slušao naše

prijavke. U početku se činilo da je potpuno ovladala našim carem. Ali bio je to samo privid. Ona, silno

strastvena, kako mi je poslije pričao njezin nekadašnji štićenik Herma golijan, pustolov i pravnik, a koji je


nakon pada Palmire odmah prešao na našu stranu, taj na moju sreću, uz Aristobula, budući ključni savjetnik

u reformama koje su me tek očekivale, kraljica je jednostavno kip tjela strašću i privlačila i budila u svima

nagone, po kojima je upravo naš car bio poznat čak i među bludnicama. No iako strastvena, bila je oduvijek

dostojanstvena i nije se upuštala u neprilične putene pustolovine. Ali ovaj put Zenobija i Aurelijan doista su

nadahnuli jedan drugoga. Stražari pred njihovom ložnicom bili su uznemireni, istovremeno odsutni i

uzbuđeni od uzdaha i krikova koji su odjekivali iz njihove postelje tako da su, prema vlastitom kazivanju, čak

strahovali da bi njihova cara i njih same koji su bili tamo da ga čuvaju netko od još pritajenih Zenobijinih

pristaša mogao zaskočiti bez osobite opasnosti, toliko su od one silovite strasti ljubavnika koja je potresala

cijelu palaču bili zavedeni i osupnuti. Kao da nikada nismo ratovali sa Zenobijom i kao da ona nije bila

moguća prijetnja našem prodoru na Istok.

Pa bi ta rafinirana i poželjna žena, usred pregovora o preuzimanju njezina kraljevstva i izvjesne mogućnosti

da je, bez obzira na tjelesnu zane senost, uvijek promućurni i pribrani Aurelijan čak i smakne, znala samo

kazati, pred svima nama, postiđenima od njezine drskosti:

moj Gospodaru, moj Satiru, vrijeme je za počinak. Zar ne čuješ Sapfi nu pjesmu iz mog vrelog tijela?

I on bi je podigao kao da je od pjene i odnio u krevet. Mi smo naravno morali čekati, i to podosta dugo. Oni

bi se onda vratili zabavljeni sasvim drugim temama, i od zahtjevnih i zamornih pregovora tog dana nije bilo

ništa. Zenobija je u tim prilikama u svojoj duši bila sve uvjerenija da će je Aurelijan, još opčinjen njezinim

čarima, vratiti na prijestolje, makar kao svog namjesnika. Ali prevarila se. Nije ga dobro procijenila niti

upoznala jer je cijenila po svojoj mjeri.

Brzo se Aurelijan zasitio Zenobije. Taj se čovjek jednostavno nije mogao zaljubiti niti vezati na dulje vrijeme.

A prava i požrtvovna, iskrena ljubav, koja ima prilike potrajati i iz koje se nešto može roditi, bila mu je

nepoznata. Razmjerno njegovu osjećajnom udaljavanju, postupno, a to je postajalo sve očitije, kraljica je

naprotiv činila sve kako bi opet privukla njegovu pozornost, a on bi je samo uzeo, bez osjećaja, zadovoljio

sebe pa nju, i ostavio da leži i razdire se kao da je nahranio gladna usta. Pokušavala je na sve načine. Nudeći

mu se, pred svima nama, ljepotom, požudom, potom savjetima, iskazujući svoje veliko znanje i umnost, pa

kad bi on onako nemarno i gotovo s dosadom saslušao njezine mudre primjedbe, pokušala bi onda opet

strašću.

Ali namjerila se na pravog suparnika i ljubavnika. Proniknuo je Aureli jan u sve kraljičine vrline, mane,

umnost, slabosti i sposobnosti. I počeo se njome poigravati, a ona je, ni sama ne osjećajući da je zbog njega

ostala bez unutarnje obrane, patila i onda gotovo sasvim izgubila spokoj. Bilo je to posve novo iskustvo u

njezinu životu. Jer ona ga je željela potpuno i samo za sebe. Nemoguća zadaća kad je u pitanju bio Aurelijan.

Njezina se ljubav, proizašla iz čak i njoj do tada nepoznate i tako silovite tjelesne želje, pretvorila u

opsjednutost. A on ju je i dalje uzimao kad god mu se prohtjelo, a preko svega što mu je pokušala ponuditi

u ljubavnom, strastvenom, pa potom, kao da joj je to posljednje odlučujuće oružje, i umnom smislu,

prelazio je kao preko nečeg sasvim neprimjetnog i nevažnog.

Takav je bio odnos moga cara Aurelijana prema palmirskoj kraljici Ze nobiji. Poslije, kad sam se već popeo

na prijestolje, pojavilo se mnoštvo, uglavnom loših rukopisa i pripovijesti, čak i igrokaza o njihovoj vezi.

Prepunih lascivnih detalja, i ta istinita životna priča opet je bila potvorena i nagrđena. Umjesto pretjerivanja

o Zenobijinoj čednosti, ljubavna priča između nje i Aurelijana postala je predmet pornografskih umotvorina,

mi mova i igrokaza koji su kružili Carstvom, raspirujući najniže strasti ma koliko sam ih, kad sam se zacario,

namjeravao zabraniti i uništiti svaki njihov pisani trag. No Aristobul me dobro savjetovao na da to ne

trebam trošiti svoje vrijeme i tako nepotrebno još više umanjiti i onako klimavu naklonost rimskog puka na


Zapadu, kao i svaka zabranjena stvar, i ta bi bludna i uvredljiva uprizorenja na taj način samo dobila na

cijeni.

U bogataškim su kućama diljem Imperija znali nakon konvivija, gozbi na kojima su ispijali goleme količine

vina, uprizoravati te igrokaze i u njima su glumili osobito obdareni glumci, kao predodređeni da glume

Aureli jana i glasovite bludnice koje su uglavnom glumile Zenobiju. Pa bi nakon takvih tjelesno i više nego

uvjerljivih igrokaza u pravilu počele prave orgije, a gledatelji se pretvarali u glumce. No ni puk nije

zaostajao, jedino su njihove predstave bile jeftinije, ali zato sirovije i s mnogo manje privlačnim glumcima,

uglavnom gradskim ološem i kurvama. Posebno su ti frivolni igrokazi bili popularni u Rimu koji je Zenobija,

čim je stigla, također opčinila. Za razliku od svojih pohotnika i još pohotnijeg Aurelijana, Grad je začudo od

početka, od trenutka kad je u njega kročila ta, kako su oni prije toga pretpostavljali u svom pornografskom

umu, razbludna žena s Istoka, sasvim promijenio svoj sud o Zenobiji i odmah bio više osupnut njezinom

umnošću nego ljepotom i izazovnim porivima koje nije krila. Rim je nekim čudom u Zenobiji prepoznao

raskoš i mudrost Istoka. Ali ispod putenosti kojom je odisala krio se već od boli nagrižen duh.

Nekoliko dana prije nego ju je Aurelijan odvukao u Rim kao najdragocjeniji plijen namijenjen svom trijumfu,

dogodilo se da sam uranio na prijavak, a u praznoj dvorani u kraljevskoj palači u Palmiri zatekao sam samo

kraljicu koja je listala neke pergamene, sasvim odsutna i nešto tiho pjevušila. Bilo je jutro, a car je nakon

iscrpljujuće i neprospavane noći, prije zore, otišao na počinak. Ona je sjedila na svom prijestolju,

postavljenom odmah uz Aurelijanovo, i koje je, otkad je prvi put bio u Rimu, uzeo iz carske palače na

Palatinu koju je također potom obnovio. Vukao je taj tron posvuda po Carstvu, da bi ga na kraju, poslije

trijumfa, ipak vratio na njegovo staro mjesto, Ali u tom je trenutku prijestolje bilo tu, uz kraljičino, i ja sam

se samo naklonio s poštovanjem i bio bih se odmah udaljio da me ona nije zaustavila svojim zapovjednim

glasom:

kamo Dioklo, kamo bježiš? Zar ti ja ne mogu zamijeniti tvog Gospodara. On i tako sada hrče u svojoj postelji

i nije ga briga ni za koga osim za sebe i svoje carstvo.

Osjetio sam kako me bode stotine nevidljivih iglica koje su mi se istovremeno zabile u tijelo. Što od njezine

ljepote, što od vrlo izvjesne nelagode i straha od Aurelijana.

- Moj će Gospodar poslati po mene kada se probudi.

-1 uvijek tako pošalje po nekoga, primi ga pa onda odbaci. Reci mi, je li to što radi tvoj car i Gospodar

Aurelijan, taj tako pravedan i častan rimski način?

I dalje je sjedila nepokretna i kočila me svojim ažurnim zjenicama.

- Veličanstvo, ja sam samo običan zapovjednik, ne priliči da palmirska kraljica s običnim konjanikom,

pa bio on i zapovjednik, raspravlja o rimskom načinu.

- Ne, ti si za to prikladniji od tvog cara. Jer on samo uzima. Tako je uzeo mene, uvjeren da je sa mnom

uspio uzeti i Istok.

- Mi smo samo rimski vojnici i moramo provoditi volju našeg cara, ispunjavati njegove zapovijedi i

štititi interese Rima.

Kao odgovor u njezinu se glasu iscijedila kap gorčine.

- Nemoj ti meni konjaniče govoriti o vojničkom pozivu, izvojevala sam više pobjeda nego tvoj car.


Rečenica je bila izazivačka i urotnička. Nadasve uvredljiva za Aurelijana kakvog sam poznavao. Pa je nakon

male stanke opet riječima prepu kla tišinu.

- Ne moraš ništa odgovoriti jer i tako nemaš što reći. Ali, zapamti, utuvi to sebi u glavu kad već ne će

tvoj Gospodar. Istok ste možda osvojili, ali niste osvojili njegovu dušu i on je zbog toga i dalje slobodan. Vi

koji se za klinjete u rimske vrline, vi koji tvrdite da uljuđujete svijet, vi ste stvarni i pravi barbari. Tisućljećima

se na Istoku taložilo znanje i mudrost koja ne poznaje granice, koja objedinjuje nasljeđa, bez želje da jedno

vlada drugim. Pa tako ni u mom kraljevstvu koje ste tako olako ostavili u ruševinama.

Ali znaj, Palmiru, a još manje Istok niste srušili, nego ste ga samo nagr dili i zagadili. Jer Istok je vječan i imat

čejte pravo kazati da njime vladate tek onog trenutka kad i sami postanete istočnjaci. Ali do tada se mora

mnogo toga promijeniti u vašim barbarskim dušama.

Nakon provale bijesa i gorčine odjednom je ušutjela svejednako me strijeljajući svojim očaravajućim očima.

Azur je rezao rastojanje među nama. A onda se niz kraljičin obraz skotrljao biser iz zjenica.

pođi sada Dioklo, želim biti sama.

Okrenuo sam se na mjestu i dirnut, a istovremeno i posramljen i uzbuđen, izašao iz dvorane, dok me njezin

pogled još pekao po leđima. Aure lijan je doista prezreo i odbacio dragulj Istoka.

Pa ipak, u svom tvrdom duhu i još tvrđem karakteru, kad mu je već dojadila, dobro je procijenio. Umjesto

da je smakne ili otruje ili prisili na samoubojstvo, kako bi svima potvrdio da naslov Obnovitelja Istoka

pripada njemu i nikome drugome, postupio je suprotno. Prilikom trijumfa upriličenog iste godine u čast

osvajača Germanije, Dacije, Palmire, Egipta i Istoka, u kojem je prema vlastitoj želji, jer je odbila zlatne

dvokolice koje joj je ponudio, okovana zlatnim lancima, kao kraljevski barbarski plijen, hodala ponosno

Zenobija među divljim Gotima, Vandalima, Sarmatima i Numi đanima, budeći divljenje među pukom i

patricijima, Aurelijan joj je, već odavno tako odlučivši, teatralno poštedio život. Da je postupio drukčije,

nitko mu ne bi prigovorio jer tako ranjena bila je još opasnija. Ali kako je svojim prvim nastupom osvojila

Rimljane, darovao je kraljicu kao dragocjen dar Gradu i rimskom narodu, zatvorivši je u raskošnu vilu s

velikim vrtom i bazenom, u blizini Tivolija, koju joj je darovao tog istog dana.

I u tim su odajama stražari mogli slušati dahtanje i strastvene uzvike, ali sve rjeđe, a i tada, ti su zvukovi bili

uskraćeni za nježnost, čak i onu koja prati kratkotrajnu ljubavnu igru kao da je naš car, zaljubljenik u

gladijatorske igre, samo probada svojim već poslovično velikim nabreklim udom, kao oružjem. Pa ju je u

Rimu, oženivši je prethodno jednim od onih bezličnih gradskih magistrata, ostavio da umre u tuzi za svojim

Istokom, svojom Palmirom i svojim Aurelijanom, nazadovoljena srca i tijela, onako posebna i nadahnuta, i

koja je o starim vrijednostima našeg zajedničkog svijeta znala više nego svi rimski senatori i sve rimske ve

stalke zajedno.

Kad je konačno nasitio častohleplje i zasitio se Grada i Zenobije, slavodobitno se vratio nakon svog trijumfa,

i još smo se tri godine potucali pod Aurelijanom od Danubija i bitaka s Karpima, zatim natrag u Palmiru gdje

smo ugušili bunu Zenobijina sina, onog istog Balabata, potom skršili otpor nekog Firma u Egiptu, tu u srcu te

dragocjenosti Imperija, koju ćemo prvo Aurelijan, a poslije car Prob i ja opet morati osvajati za Carstvo. No

to se sve odigralo poslije.

U godini kada je car proslavio svoj trijumf, povevši sa sobom u Rim, kao osobito dragocjen plijen kraljicu

Zenobiju, ja sam se prvo vratio svojoj ženi Priski i tek rođenoj kćerkici Valeriji u Tijanu gdje sam još službeno


slovio kao zapovjednik garnizona, a potom po zapovijedi u Panoniju gdje sam morao dočekati cara i pratiti

ga prilikom njegova opet pobjedonosnog povratka iz Galije, u novim pohodima koji su uslijedili, ponavljam,

pune tri godine, natrag na Istok.

Bio je to sada drugi Aurelijan, ne manje hrabar u borbama i ne manje vješt i odvažan zapovjednik, ali

promijenio se. Držao se kao Istočnjaci koje smo do tada prezirali. Nije više samo gradio hramove Suncu

nego je tvrdio da je izravni potomak Nepobjedivog Sunca i da kao sin vrhovnog božanstva ima potpunu moć

nad svima. Mnogi su tvrdili da mu je tu istočnjačku sliku vladara usadila lukava Zenobija koja ga je uspjela

opčiniti, ali ne više svojim čarima, nego njim samim. Ako je u tome bilo i tračka istine, njezina osveta bila je

potpuna i dostojna njezina značaja.

Aurelijan se sasvim uživio u sebe. Čak je pričao legende o svom podrijetlu, o svojoj majci svećenici u hramu

tog istog Sunca u rodnomu Sirmiju i kako joj je sam bog došapnuo da će on jednom postati car. Navodno

mu je priznala da je začela s Prijapom i samim Marsom istovremeno, koji su je obležali u liku njegova oca, te

da su njihove snage i moći prešle na Au relijana. Sve se više hvalio svojom obogotvorenom snagom i

božanskim sposobnostima i javno se odricao svoga oca kolona zbog njegova niskog podrijetla i često

spominjao anegdotu kako mu se kao djetetu jednom zmija omotala oko nogu i kako ga nije ugrizla, nego mu

je navijestila njegovo božansko uzvišenje, pa bi se potom nadovezivao na manje upečatljivu, ali vjerojatno

istinitu priču daje njegova majka svećenica često javno napadala njegova oca vičući:

pazi se, bijednice, ti si samo slučajan otac budućeg cara!

Taj car Imperator Cezar Lucije Domicije Aurelijan August koji je na mene silno utjecao, Germanikus

Maksimus, Gotikus Maksimus, Partikus Mak simus, uz još desetak naslova koji su išli uz njegov položaj,

ubijen je kao Divinus Aurelianus, Božanski Aurelijan, u godini svoga trećega konzulata upravo na svom

voljenom Istoku, na putu prema Bizanciju, i to od grupe svojih vjernih pretorijanaca kojima je netko dojavio

da ih namjerava smaknuti jer u njih navodno sumnja, a koji u opsjene o caru Suncu i zmijskom proročanstvu

nisu vjerovali. Poslije se proširila priča da je i tu zavjeru za svog života skovala Zenobija koja se navodno

podala zapovjedniku njegove osobne garde i nagovorila ga da ubije Aurelijana. Na kraju, zabora vivši sve te

potvore, prema običaju su za sve opet optužili kršćane koje se doista te iste godine spremao istrijebiti

novim, još većim progonima. Da su se odigrali, vjerojatno bi u tom krvavom rukopisu danas bilo zapisano i

posebno podcrtano moje ime.

I tu završava priča o mom rođenju i caru Aurelijanu. Ona, ponavljam, u ovoj ispovijedi nije bitna ni kao dio

moje biografije, ni kao kronika o njegovu životu ili kao njegov životopis vezan uz moj uspon. Čudeći se i

ponekad čak u sebi ismijavajući Aurelijanovu promjenu, Valerin i ja nismo ni naslućivali kolike će sličnosti

ponašanje i vladanje tog cara Brzog Na Maču, kako su ga ono zvali, imati s mojim budućim životom koji mi

je trčao ususret hitrije nego sam ja to mogao i pretpostaviti.

U predahu uspomena došlo je vrijeme da otkrijem i svoju, već jednom spomenutu, osobnu ljubavnu tajnu,

bez koje od sada, jer je o ljubavi, osjećajima, nagonima i strasti već toliko rečeno, više ne mogu nastaviti

ispisivati priču o vlastitoj prošlosti. U stvarnosti je to bila tek jedna mala, ali za me prevažna epizoda iz

Emese, grada u kojem smo konačno ušutkali Zenobijinu moć, ali i grada iz kojeg sam jednom ispratio jadnog

cara Numerijana u smrt.

Na granici Perzije, Emesa nije imala odlike velikih središta, poput Pal mire, koji su još prije Augusta, zapravo

stoljećima prije, od prvih Diadoha, Aleksandrovih nasljednika, svi počeli dobivati zajednička obilježja slično

uređenih gradova kakvi su već odavno bili niknuli na obalama azijskog grčkog Egeja, ponajprije Mileta, Efesa

ili Smirne. Svi podijeljeni pravilno sječenim ulicama prema zamislima slavnog Hipodama, koji je na taj način


prvo uredio i pregradio upravo svoj rodni Milet, pa onda mnoge druge gradove od Grčke do Sicilije, a čiji se

graditeljski utjecaj osjeća u cijelom Carstvu sve do danas.

Emesa je bila prava kulisa Zenobijina Istoka u malome. Utvrđena nazu bljenim glinenim zidinama, visokih

kuća koje su nadvisivale uske prepletene uličice, bučnih istočnjačkih bazara i trgova, perzijskih, židovskih,

čak i kršćanskih bogomolja, s ponekim grčkim ili rimskim hramom ili kućom koje su podignuli trgovci

naseljeni iz svih provincija Carstva, u očekivanju karavana i dobre zarade na azijskoj robi i začinima. I tu, u

onom kratkom predahu nakon pobjede i povratka u Palmiru, neposredno uoči odlaska u Tijanu i moje skoro

vjenčanje, sreo sam Bureidu.

Bila je mlada baktrijska plesačica u najpoznatijoj emeškoj krčmi. Nad vijajući se nad stolovima, obilazila je

goste koji su njezinu ocu dobacivali pokoji novčić, ponekad plaćali hranu ili udjeljivali raznu milostinju. Ni

danas ne mogu zaboraviti njezino vitko tamnoputo tijelo, noge pokrivene svilenim haljetkom, gležnjeve oko

kojih su bile vezane niske srebrnih zvončića, oči boje ebanovine kako vire iz crne kose i pozlaćenu krinku što

je pokrivala lice, duge ruke i prste kao meko perje crnog labuda.

Nije bila bludnica, štoviše, imala je malog sina čijem se ocu, navodno slavnog i visokog podrijeda, izgubio

svaki trag, neki su govorili daje poginuo u dalekoj bitki na granici Indije te da su njegovu obitelj potom uhitili

Perzijanci i sasvim je ponizili. Nitko se nije usudio taknuti Bureidu, nego su je svi zaneseno promatrali kako

pleše uz zvuke svirala i blage udarce bubnja što su se pojačavali kako je njezin ples postajao brži i izražajniji,

a muk se nadvijao nad do tada žamorom ugušenu krčmu. U početku sam tamo zalazio sa svojim

konjanicima, no već nakon dva dana stao sam dolaziti sam i sjedeći u kutu krčme u polumraku kojim se

valjao dim opijuma, promatrao sam je kao priviđenje.

Nije ništa znala o mom položaju, još manje da sam zapovjednik konjice i garnizona u Tijani. Mogla je,

naravno, po mojoj odori pretpostavljati da sam visoki časnik, ali sve to nije bilo važno, barem ne za nju. Ona

je osjetila moj pogled, moju želju i skrivene osjećaje za koje nisi nikada siguran koliko su istiniti i duboki dok

kao plamičak iz lojanice ne osvijetle mrak. I sve se više u plesu okretala prema meni kao da mi se obraća i

podaj e, ali nježno i čisto, onako kako to čine zaljubljeni.

I postali smo ljubavnici, pravi nesmotreni, ali istinski ljubavnici koji su se nakon njezina plesa i svakoga

noćnog nastupa stali krišom sastajati u uličicama i skrovitim mjestima Emese, ne govoreći ništa, samo se

dugo dodirujući i ljubeći se. Nije znala ni latinski, ni grčki, ni malo perzijskog, nego samo nemogući

baktrijski, ali sam joj svejednako govorio ljubavne zakletve kao kakav dječarac, misleći da je nikada neću

izgubiti.

No nakon tih kratkih tjedan dana, kada se činilo da će mi se potpuno predati, odjednom se ohladila. Ugasio

se onaj žar i već sljedećeg jutra, dok sam joj oko zapešća opasivao kožnatu vojničku podvezicu, kao da ću je

tim činom zauvijek vezati uza se, samo se izmaknula iz mog naručja i otišla. Baš nakon one noći kad sam je

teška srca želio odbaciti kako ne bi patila zbog moga skorog i obvezujućeg braka i pokušao ubiti tu ljubav u

njoj i nju u sebi. Ali dogodilo se suprotno: ona je neočekivano napustila i ubila mene.

Iza Bureide je ostala praznina koja boli još i danas i koja je vjerojatno kriva što sam pri svom prvom susretu s

budućom ženom, dok su utanačivali naš bračni ugovor, mislio na nježnu crnoputu baktrijsku plesačicu koja

je tako lako otplesala iz mog života i ostavila me nijema i poražena u mojoj dotadašnjoj čvrstoj

samouvjerenosti.


Osjetljiva i profinjena Priska osjećala je moju odsutnost i uz odbojnost zbog našeg mimo naše volje

unaprijed utanačenog i, kako nam se u početku činilo, prisilnog braka koji ipak nije bio izuzetak, nego

gotovo pravilo u rimskim obiteljskim i bračnim običajima, opterećenog još k tomu mojim niskim

podrijetlom, istina, sada uvećanim visokim vojničkim položajem, što je u moje doba značilo gotovo sve, već

je u početku, što je također u ovoj ispovijedi poznato, prema meni gajila silne dvojbe.

Imao sam u svom prethodnom i kasnijem životu i druge žene. Rekoh, nisam bio razbludan, no dugo

izbivanje i naporni pohodi dovodili su u moje ložnice i šatore razne ljubavnice prema kojima sam se odnosio

s većim ili manjim zanosom. No strast, osjećaj koji ne možeš obuzdati i koji boli još i danas, ponekad jače od

skrućenih rana ili ožiljaka pod kostima lubanje, čežnju i gubitak zbog nestanka male baktrijske plesačice ne

mogu do kraja pobijediti nijednog trenutka. Možda potisnuti, ali ne i pobijediti. Ponekad me smiruje, a

ponekad u meni budi onaj isti žar koji se ne da ugasiti i koji traje, sve snažniji kako se bliži potpuna

onemoćalost tijela.

Ja se hladim, udovi mi se koče, a crnoputa Baktrijka pleše kao priviđenje pred mojom nadsvođenom

posteljom. Na urešenom baldahinu kao crni opali sjaje njezine oči, baš kao na nebu osutom tamnim

ugašenim zvijezdama. Ponekad tu, odmah preda mnom i mojim podanicima, ili gostima koje primam u

rezidencijalnim dvoranama palače, a ponekad, kada mi moj stalno zabrinuti liječnik Kalimah dopusti koju

čašu vina više.

Vidim je tu u trikliniju, među nama polegnutim oko mramorne men se, baš kao nekad u krčmi u Emesi

utišanoj od divljenja i ushita. Približava mi se u plesu i naginje nad mene. I dok odjekuje zvon praporaca na

njezinim gležnjevima, mi se opet dodirujemo i nešto nerazumljivo, ali nježno šapćemo, a zvuk svirala i

bubnjeva polako se udaljava u vremenu. Tada opet postajem onaj snažni i mladi Dioklo, pritajen u mračnoj

krčmi, vezan s jednom davno izgubljenom prilikom samo kožnom vojničkom podvezicom. I nitko nikada ne

bi ni pomislio da je božanski Jovije, Cezar Imperator August Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan, bio sposoban

za takav pothvat.

VI. POGLAVLJE

PROB NAPOKON AUGUST I VALERlNOVA SMRT

KAKO SAM ISPRIČAO, cara Proba, pravog Aurelijanova nasljednika, budući da su nekoliko kratkih mjeseci

prije njega vladali carski epigoni Ta cit i Florian, upoznao sam davno. Još u Panoniji, pa potom u Germaniji

kada je kao najmlađi zapovjednik raznih legija pod Klaudijem Gotikom gasio krvožedne barbarske bune na

našim sjevernim granicama i na Rajni. Bio je pravedan, ali tvrd i ponekad iznimno okrutan zapovjednik.

Slamao je otpor plemena za plemenom i svakodnevno je nagrađivao novčićem svakoga tko bi mu donio

odsječenu neprijateljsku glavu. Ja sam se tih dana nakupio novčića, na zgražanje Aurelija Valerina, koji se u

kancelarijama legije nikako nije mogao priviknuti na zakonitosti toga krvavog ratovanja. One su vrijedile

podjednako u sukobu s barbarima koliko i u građanskim ratovima u kojima smo se podjednako krvavo

međusobno klali i kasapili godinama.

Ipak, i car je Prob, baš kao i Aurelijan, na neki način bio pravedan u svojoj provincijskoj okrutnosti i

tvrdokornosti. Skrbio je o vojsci. Znao je nakon svojih pobjeda i osvajanja odmetnutih ili novih pokrajina

diljem Imperija, legijama kojima je zapovijedao, od svojih careva, posebno Va lerijana i poslije Aurelijana,

iskamčiti i osigurati posebno mjesto u vojsci. A sve su njegove legije bile slavne. Pa je zbog njihove slave i

svog uspješnog zapovijedanja, tim glasovitim postrojbama, kao Valerijanovoj miljenici, Trećoj legiji, ili


Aurelijanu posebno omiljenoj Desetoj, znao priskrbiti posebne povlastice, dvostruko sljedovanje, posebne

nagrade, dodatnu hranu i piće.

Sjećam se kako je jedanput u Sirmiju, onog trena kad je saznao da neumoljivi i strogi Aurelijan dolazi u

obilazak postrojbi pod njegovim zapovjedništvom, postrojio svoje centurije, kohorte i manipule, pa osobno

stao pregledavati svakog vojnika, urednost održavanja i čistoću oružja, plašteva, oklopa, čak i čizama. Pa bi

onda ulazio u vojničke spavaonice i tražio da se uredno slože deke i pokrivači, koplja uglave u nosače, a

rezervni štitovi poslažu u pravilnom nizu. I Aurelijan nije začudo mogao ništa prigovoriti. Onda je došao

Probov trenutak i on ga je na sebi svojstven način ugrabio.

- Oprosti mi Auguste, ali nešto si zaboravio.

- 0 čemu ti to Probe?

- Pa ono pismo!

- Koje pismo, ne sjećam se, svaki dan primam na stotine poruka i pisama.

- Onaj vaš odgovor u kojem mi uz zapovjedništvo slavnom Fortunatom obećavate bolju skrb za moje

vojnike. Oni ipak, a da time ne omalovažavam ostale slavne legije, najviše krvare i nose najveći teret. Stalno

su u pokretu Auguste, nemaju mira već mjesecima. Eto u Sirmiju smo tek tjedan dana, a već moramo dalje

jer prijete Eruli.

Prob je bio jedan od rijetkih za kojega bi se moglo reći da ga tvrdi i sebični Aurelijan voli. Obojica su bila iz

istoga grada, obojica su bili neustrašivi, a Prob još k tome vojnik u kojeg se taj nepovjerljivi čovjek mogao u

svakom trenu pouzdati. Baš kao i njegov neizravni prethodnik, puno osjetljiviji i obrazovaniji car Valerijan.

Imao je jednostavno Prob tu sposobnost. Aurelijan bi, isto kao i njegov prethodnik, nesretni Valerijan, koji je

jednom njega Brzog Na Maču, volio i vjerovao mu gotovo na isti način, prihvatio i odobrio sva Probova

traženja kao da je riječ o nečem što se oduvijek podrazumijevalo.

- Gotovo sam zaboravio, moj Probe, od obveza sam smetnuo s uma. Ali tvoj će August ispuniti riječ.

Već sutra ću poslati po zalihe, zapovjediti da odmah otvore sva skladišta u Sirmiju, a možda se nađe i pokoji

zalutali i neočekivani novčić.

Znao nas je Prob nagraditi i o nama skrbiti kao zapovjednik. No nije nas štedio, tjerao nas je i vodio iz bitke

u bitku, čak je znao lagati Aure lijanu kao i prije Valerijanu, da nas je postrojio i pitao, te da smo se

dragovoljno javili, kad god je uzmanjkalo vojske na nekoj zapaljenoj granici. A mi smo ga slušali, ne obazirući

se na gubitke u bitkama. I ne sjećam se da je koju izgubio.

Mnoga su proročanstva i neobični znakovi ukazivali da će postati August, ali nama nisu bila potrebna jer je

svaki njegov vojnik, svaki zapovjednik znao da će Prob jedanput postati car. Iako je bio strog, plijen je

ravnomjerno dijelio među vojnicima, nikada nam nije nedostajalo hrane zato što je od poraženih uzimao

sav prinos i svu stoku i stada, a sebi bi ostavljao samo izabrano oružje koje je strasno skupljao.

Poznata je zgoda s germanskim pastuhom kojeg su vojnici doveli pred svog zapovjednika, a koji je očito

pripadao alemanskom velikodostojniku jer je bio bogato urešen, vatren i crn, gotovo neukrotiv.

- Kažu da taj konj, Imperatore, može trčati i do sto milja na dan, pa potom opet sto svaki sljedeći dan.

Ako je priča istinita, odgovor je bio tipičan za Proba:

- Onda meni ne treba taj konj. On treba onomu tko će bježati iz bitke, a ne onomu tko će jahati u boj.


Odlučio je da donesu veliku žaru i zapovjedio svim zapovjednicima koji su sudjelovali u bitki da unutra

polože svoja imena, upisana na listićima, pa čije bude izvučeno, neka nosi dragocjenoga konja. No navodno

se dogodilo daje u žari bilo nekoliko imena centuriona koji su se igrom slučaja zvali jednako kao on pa je

nekoliko puta zaredom bilo izvučeno Probovo ime. Zapovjedio je da pokušaju još jedanput, ali stalno je

izvlačeno isto ime, a kako on nije umetnuo svoj listić, ona četiri druga Proba stala su pri svakom izvlačenju

tvrditi da je izvučeni listić upravo njihov.

Još su jedanput pokušali. I opet je bilo izvučeno Probovo ime. Već primireni, vojnici su zaključili daje božja

volja da konj pripadne njihovu zapovjedniku Probu jer je on jedini pravi Prob i da ga on jedini zaslužuje.

Takvu je moć Prob imao nad vojskom koja ga je nakon Aurelijanova ubojstva, u okolici Rima gdje se Prob

tada zatekao, izvikala za cara. Kako smo svi držali, a kako je točno zapisano u jednoj kasnijoj kronici, bio je

jedan od rijetkih koji je po zaslugama stupio na prijestolje na traženje legija i Istoka i Zapada.

Tek što je kratkotrajni car, stari Tacit umro nakon samo nekoliko tjedana od stupanja na vlast, i mi smo ga u

okolici Palmire također isklicali za Augusta. Prethodno smo smaknuli njegova suparnika Florijana, jednog od

nevažnih i omraženih Aurelijanovih generala, kojeg je i on prezirao, a kojeg je postavio Senat usprkos tome

što nitko nije smatrao da je dostojan te časti. Tako da ni na Istoku nije bilo čovjeka tko bi se suprotstavio

njegovu smaknuću, i koje je stoga prošlo gotovo nezapaženo kao i njegovo uzdignuće do carske časti, a

pokunjeno su šutjeli i Prečasni oci koji su preko Florijana, kojemu su svašta obećali, opet pokušali iz Rima

jalovo nametnuti svoju volju. Bez prave osnove i potpuno neuspješno. U istoj kronici piše:

KADA SU TE VIJESTI STIGLE DO ZAPADNIH LEGIJA, VOJNICI SU ODMAH UČVRSTILI SVOJE REDOVE U ITALIJI

KAKO IM SENAT NE BI SLUČAJNO OPET NAMETNUO NEŽELJENOG MLAKONJU ZA CARA. STALI SU SE

SAVJETOVATI KOGA ĆE IZABRATI, A TRIBUNI SU OD MANIPULA TRAŽILI DA ODREDE VLADARA KOJI JE PO

ZASLUGAMA, SNAZI I HRABROSTI DOSTOJAN TE ČASTI I KADA SU TAKO PONOVILI IZBOR OD LEGIJE DO

LEGIJE, OD MANIPULA DO MANIPULA, NA SVIM STRANAMA SU, UVJERENI DA TO ČINE PO VOLJI BOGOVA

VIKALI. pROBE NAŠ AUGUSTE, ČUVALI TE BOGOVI. PROBE NAŠ AUGUSTE...

PA SU POŽURILI I PODIGLI POSTOLJE OD DASAKA I TAMO USTOLIČILI PROBA KOJEG SU U ČAS

OGRNULIPURPURNIM OGRTAČEM KOJI SU SKINULI S JEDNOG OD BOGOVA IZ OBLIŽNJEG HRAMA, A ONDA

GA ODVELI U PALAČU.

Nakon opisa samog događaja koji je prikazan poprilično vjerodostojno, taj podiok kronike završava opet

biografskim pretjerivanjem. No tko god je poznavao lukavog Proba i u tom ulomku može među redcima

iskopati nešto od njegova značaja. Naime, ma tko da je zabilježio taj trenutak, nije mogao odoljeti osobnom

sudu, i opisao je Probovo stupanje na prijestolje na način sasvim suprotan njegovu značaju i već tada

poslovičnom častohleplju. Pa ipak, Probova sposobnost da jedno govori, a drukčije djeluje, uvijek i u svakoj

prilici kada je bilo riječi o njegovu uzvišenju, osjeća se i u tom nepouzdanom opisu. Ma koliko se ponekad

pokušavao pretvarati, sve te njegove značajke bile su toliko snažne i toliko vidljive da ih nikada nije uspio

skriti. Istini za volju nije se nikada istinski ni potrudio da ih zatomi zato što je bio lukav onako kako je bio

prepreden i nesmiljen u bitkama. Pa je tako ostalo zapisano u kronici:

NO CAR JE TO UČINIO PROTIV SVOJE VOLJE, BUNEČI SE I STALNO PONAVLJAJUĆI: nIJE VAMA NA KORIST TO

ŠTO ČINITE JER UZA ME NE ĆETE IMATI MIRA, NIJEDNOG TRENUTKA. JA SAM STROG OTAC. STOGA

PROMISLITE. AKO PITATE BOGOVE, ODGOVORIT ĆE VAM ISTO. STOGA NIJE NA VAMA DA SUDITE PA ZATO

NE MOGU PRIHVATITI VAŠU ŽELJU.

ISTOG JE DANA PRVO PISMO KAO CAR NAPISAO KAPITU, SVOM STAROM SUBORCU I ZAPOVJEDNIKU

NJEGOVE OSOBNE GARDE I TO DOSLOVCE KAKO JE ZABILJEŽENO: NIKAD NISAM TRAŽIO CARSKE OVLASTI I


PRIHVATIO SAM IH PROTIV SVOJE VOLJE. ALI NE MOGU IH ODBITI PREMDA ME SVE TO MUČI. MOLIM TE

STOGA KA PITE, KOJI ĆEŠ ZAJEDNO SA MNOM UŽIVATI U BLAGODATIMA NEŽELJENE ČASTI, DA SVE NAŠE

VOJNIKE, I TO POSVUDA DILJEM CARSTVA, OPSKRBIŠ SVAKOJAKIM POTREPŠTINAMA, HRANOM I PIĆEM,

SVIME ŠTO BI IM MOGLO BITI NA VESELJE I NA KORIST. UVJERAVAM TE DA NE ĆU POSTAVITI NIKOGA DO

TEBE NA TVOJE ZASLUŽENO MJESTO ZAPOVJEDNIKA, AKO SVE IZVRŠIŠ KAKO SAM TI ZAPOVJEDIO.

Tako je stupio na prijestolje i takav se zacario i vladao do svoje smrti koja mu je došla onako kako nije ni u

snu očekivao. I on je s vremenom stao precjenjivati svoje mogućnosti i stavljati na kušnju jednom

nadvojbenu i neupitnu naklonost vojske.

Lukav i prefrigan, neobično snažne tjelesne građe, čak jači od snažnog Aurelijana, visok stasom i obdaren

duhom rođenog vojnika, ali također rođenog seljaka, kao što sam rekao, baš kao i njegov prethodnik

također iz Sirmija, onoga spomenutoga gnijezda careva, po ocu skromnoga vojničkog, a po majci nešto

višeg podrijetla, krenuo je car Prob u smirivanje našeg svijeta. Ako nije bio zabavljen ratovanjem ili

gušenjem buna desetaka zapovjednika koji su se svaki čas diljem Carstva proglašavali carevima, njegova bi

vojnička narav odjednom poprimila poduzetan seljački karakter i opet bi tvrdio da vojska nikada ne smije

mirovati, da mora stalo biti nečim zabavljena, i silio je već umorne vojnike da po Galiji i Germaniji podižu

utvrde, grade ceste i seoska imanja za veterane i doseljenike.

U Egiptu, u kojem se borio i pod Aurelijanom, ali i poslije, kao već suvereni gospodar Istoka i Zapada, dao je

da se pročiste kanali, u nekim dijelovima zakrčeni i začepljeni još od vremena Kleopatre, Antonija i Okta

vijana, u gradovima gradio bazilike i hramove, sijao polja oko Nila. Tako je postupao posvuda, diljem

Carstva. A onda bi opet buknulo neko žarište i Imperator Cezar Marko Aurelije Prob August, pa opet ono što

nam je svima slijedilo, Gotikus, Germanikus, Partikus, Persikus, Medikus, i uza sve to s obveznim pridjevom

Maksimus, krenuo bi u vojni pohod, uglavnom krvav, brz i uspješan tako da su kićena pisma Prečasnih otaca

iz Senata pljuštala. A on je, jednom uzoran vojnik, sve više divljao u svom častohleplju, uživao u svojim

trijumfima i igrama koje su ih pratile, a koje su, kako po broju pobijenih životinja i masakriranih gladijatora,

uglavnom onih koje zbog tjelesnog nedostatka ili izraženog barbarskog domoljublja i ponosa nije htio

unovačiti u svoje legije, bile pretjerane, uvijek na granici dobrog ukusa, i koje stoga s izvornim duhom igara

nisu imale nikakve izravne veze.

Dopuštao je svjetini da strjelicama ubija lavove, pantere i leoparde, uz razne druge životinje u kavezima, a

da im nije dao priliku da se bore, od gladijatora je tražio da poraženima, ponekad osobnim prijateljima,

odsijecaju udove, ruke, noge, glave tako da se ni krvi žednom puku nisu milile sve te okrutne predstave,

poslije njegovih ništa manje krvoločnih, ali uspješnih pohoda. Prob je bio uporan, smiren, divalj i naprasit

istovremeno, ali uvijek krvoločan kao da gaje kao najdraže čedo iznjedrila ratovima izmučena rimska zemlja

i Carstvo u kojemu se nije moglo preživjeti bez nasilja. No kada bujica krene, teško je pravedno suditi o

tome što je valjalo u pravom trenutku učiniti. Svi smo bili na svoj način neuki, tješim se, ja nešto manje od

drugih, svi smo bili krvoločni, osobito Prob, od kojega sam također baštinio djelić njegove izvorne, ali

zagubljene naravi.

Mahnitao je nakon pobjeda i trijumfa, ali znao je biti pravedan na nepravedan način, onako kako to znam

biti i ja kad me opsjednu moje more. Onda bi se iznenada smirio kao za svojih posljednjih dana u Sirmiju i

počeo graditi kao da želi nadoknaditi sve što je srušio i poubijao. Kako sam spomenuo na početku, stao je

opet, kao nekoć u Galiji i Egiptu, naređivati isušivanje močvara i nametnuo tešku seljačku tlaku svojim

vojnicima. Spremali smo se na novi pohod na Istok gdje nas je ono čekao Kar, a on je od vojnika htio

napraviti nadničare, uz tisuće domaćih seljaka koji su radili na svojim plodnim imanjima, a po danu se

vucarali po bogatim poljima ili svojim dobrima oko Sirmija.


vOJSKA NE SMIJE NIKADA MIROVATI I NIKADA NE SMIJE BITI BESPOSLENA!

Opet je ponavljao kao da ispunjava upozorenje iz dijela kronike o njegovu usponu na prijestolje, bez imalo

grižnje savjesti, ali i bez cinizma. No ta rimska vojska koja mu je pomogla da odnese tolike pobjede i dohvati

takvu slavu sada je hvatala dah, krala je svaki trenutak za mali predah. Nije ni čudo što su ga zatukli ma

koliko bio jednom omiljen, moćan i prevažan car, koji je uz Aurelijana najzaslužniji što se Carstvo, barem

nakratko, osovilo na noge. Gotovo sve do mog dolaska na vlast.

Iako pokopan, tijela zatučenog i izbodenog seljačkim motikama, kad se sjetim Proba, istovremeno sa

sjećanjima počinju, uz odjeke udaraca motikom, udarati i odjeci za mene važnih događaja. Bez obzira na

moje osobno, unutarnje vrjednovanje i računanje vremena. Dani provedeni uza nj i njegovu silovitu i divlju,

ali uvijek vojnički primjerno obuzdanu, a onda opet čisto seljačku narav, kako će vrijeme pokazati, bili su

doista za mene na neki način presudni. Bio sam blizak i s carem Probom, onoliko koliko je netko s njim

uopće mogao biti blizak.

Stoga se, istina, samo u jednom kratkom navodu i mene dotiče kronika kada govori o svim njegovim

vrlinama. Pisana je godinama poslije, pa mi je stoga još čudnije što me kao jedan od doista rijetkih

biografskih rukopisa, neposredno, prikazuje u dobru svjetlu. Pa makar bilo riječi tek o malome mjestu u

jednoj rečenici koja se i tako prije svega odnosi na Proba:

MNOGA JE DJELA I POBJEDE IZVOJEVAO SAM, ALI OBUČIO JE I UZDIGNUO NAJPOZNATIJE ZAPOVJEDNIKE I

GENERALE. IZ NJEGOVIH POHODA STASALI SU KAR, DIOKLECIJAN, KONSTANTIN, PA MANJE VAŽNI, ALI

PODJEDNAKO HRABRI RIMSKI TRIBUNI I VOJNICI ASKLEPIODOT, HANIBALIJAN, GAUDOZIJE, URSINIJAN, I SVI

DRUGI KOJE SU NAŠI OCI POŠTOVALI I DIVILI IM SE I OD KOJIH JE POTEKLO NEKOLIKO DOBRIH I SILNIH

VLADARA.

Kao da je pisac u tom odlomku namjerno zaboravio i tako zapostavio od važne careve prethodnike Galijena

i Klaudija, Aurelijana da i ne spominjem. Na koncu, moram se ipak ispraviti kada govorim o toj kronici, jer

govorim i o njoj s trunkom gorčine, i mene samoga koji sam i kao tribun i kao prefekt i kao August,

naposljetku Gospodar i Bog, također obučio i uzdignuo upravo neke od navedenih zapovjednika, generala i

admirala, čak i budućih careva. Budući da sve navedeno nije pisao car, nego previše nadahnuti biograf, a

unatoč toj poslije napisanoj kronici, moram ponoviti: Probu ne mogu odreći važnu ulogu u svom životu kao i

u životima svojih prethodnika, ali i nasljednika. Ne hvalim stoga samoga sebe kada kažem da je uza sve

mane bio pravi vladar i daje znao dobro izabrati i prosuditi.

Već sam bio general i vojni tribun kada me jednog dana prije svog odlaska u Rim pozvao u svoj šator u

logoru podignutom pokraj njegova rodnog Sirmija, dok se, ne znam koji put, spremao u Italiju, a poslije u

Galiju i Hispaniju. Buljio je u karte i bez ikakva uvoda rekao:

- Dioklese, od danas si namjesnik Mezije. Imaj pameti i hrabrosti, ali nemaj milosti jer je ta granica u

plamenu. Ako je ne ugasimo svim sredstvima, nikada ne ćemo mirni krenuti na Perziju.

Iznenađen, spasio sam se uobičajenom vojničkom frazom koju smo izgovarali kad god bismo preuzimali

dužnost:

NA ZAPOVIJED AUGUSTE, NEKA MI BOGOVI I VAŠA VOLJA UDJELE SNAGE DA BUDEM ČVRST I IZVRŠIM

SVOJU ZADAĆU NA ČAST I SLAVU MOGA CARA I RIMA.


- Trebat će ti više od toga, ali držim te za riječ Dioklese jer svaki promašaj osobno ću naplatiti od tebe

ili na tebi. A sada kreni, Mezija ne može čekati.

Silno počašćen, onako kako može biti počašćen tridesetpetogodišnjak, izašao sam iz njegova šatora bogatiji

za dvije skupocjene zlatom opšivene tunike, dva vunena galska ogrtača sa zlatnim kopčama, dvije mekše

svilene podtunike prošivene srebrom i, što je najvažnije, za stotinu zlatnika cara Valerijana, tisuću

Aurelijanovih srebrnjaka, i opet tipično za Proba, za deset tisuća bakrenjaka s njegovim likom. Slična

popudbina koju je dobio od Valerijana kada mu je udjeljivao kao gotovo golobradom mladiću

zapovjedništvo nad Trećom legijom, slavnom Fortunatom.

0 svom boravku i smirivanju stanja u Meziji već sam govorio, pa ako mi je Aurelijan usadio svijest o važnosti

Istoka, silno mi je važno istaknuti da mi je upravo Prob vratio osjećaj za moje poluseljačko ili posve seljačko

podrijetlo. Na svoj grub i izravan način opet mi je probudio volju da uređujem zemlju kojom upravljam, da

obnavljam srušeno, da ispirem krv poslije bitaka, pa da potom na istom natopljenom tlu sadim nasade i

usjeve, da se brinem o vinogradima i maslinicima, povrtnjacima i ku pusištima kao što to činim i danas. No

iznad svega usadio mi je volju da gradim. Da nije bilo Proba, vjerojatno ne bih uspio sagraditi ni polovicu od

mnoštva svojih građevina podignutih diljem Carstva. Da sam kojim slučajem, razdražen njegovim

postupcima prema vojsci, i ja sudjelovao u njegovu ubojstvu i po njegovoj snažnoj i žilavoj tjelesini udarao

motikom podjednako silovito kao i moji mogući sudionici, bilo bi to možda divlje iskazivanje iste seljačke

naravi kojoj i motika i kolac podjednako služe za miroljubive poljodjelske poslove, kao i za strašne i divlje

zločine počinjene uglavnom zbog osvetoljubivosti, a još češće zbog vlasništva ili spora oko zemlje, u ovom

slučaju spora oko Carstva. Odmah nakon što su zatukli Proba, na prijestolje je stupio onaj za moju buduću

sudbinu podjednako presudni car Kar i moja je priča krenula poznatim tijekom.

Kad sam preuzeo mjesto namjesnika, zamolio sam Proba da moga dragog Aurelija Valerina pusti da pođe sa

mnom u Meziju i ondje smo u predasima od svakodnevnih poslova, a to nisu bile samo bitke nego i

mukotrpno utvrđivanje pograničnih gradova i logora pod povremenom opsadom, sređivanje gospodarstva

cijele poharane provincije, opskrba umorne vojske, svim silama nastojali da se nemiri konačno okončaju i da

se počnu ostvarivati snovi o Istoku. Dok sam se ja više bavio vojskom, Aurelije je konačno pronašao samoga

sebe. Tu sposobnost u upravljanju gospodarstvom i financijama morao je naslijediti od oca, nekadašnjega

važnog salonitan skog kuratora, bez obzira na to koliko je svoj dar već bio usavršio u ad ministriranju

legijom.

No kao i mnogi moji prethodnici, unatoč njegovim nastojanjima, potaknut i osobnim stavom prema novcu, i

ja sam škrtario na svemu što se nije ticalo vojske, a kad se ticalo svlađivanja svakodnevnih i javnih teškoća,

unatoč njegovim svakodnevnim pritiscima i nagovorima koji su bili u mnogim pitanjima razumni i u

konačnici korisni, izvlačio se na praznu blagajnu i oskudicu.

- Aurelije, nemamo više gotovine, jednostavno ne možemo platiti to što tražiš, nemamo od kuda. Pa

vojska već tjednima nije primila plaću.

- Što će im sada plaća i tako je nemaju gdje potrošiti, a i ne znaju hoće li sutra osvanuti. Nahrani ih,

ugrij ih, njeguj ih, daj im vina kad to prosudiš da možeš, ali s novcem oteži. On je i tako namijenjen

preživjelima, a tek onda poginulima i njihovim obiteljima. Uostalom, tako štede, objasni im da neisplaćene

plaće smatraš njihovim ulogom u našoj blagajni te da će zaraditi kamate ako ne diraju neko vrijeme

glavnicu.

- Ne prepoznajem te, je li to moj obazrivi Aurelije!?


- Ma nisam mislio baš doslovno. No nemoj štedjeti na obnovi provincije, sve što smo učinili silom,

sada moramo učvrstiti milom, a boljeg sredstva od novca nema.

- Pa što ćemo kad nemamo novca?

- Novac nije samo novac, novac su i dobra. Nametni i uredi sustav poreza u stoci, u žitu, voću i

povrću, vlasništvu nad zemljom i nad cjelokupnom imovinom. Ako je privatna, udari porezom vlasnika, ako

je obiteljska, pritisni obitelj, ako je plemenska, udari pleme. Neka shvate da će i po tome, a ne samo po

privilegijama kojima ih privlačimo na našu stranu postati rimski građani. Tako će razumjeti da svoja prava

moraju zaslužiti i da ćeš im za nagradu to na drugi način vratiti. Utvrdiš li poreze i odnose cijena, i sustav će

zaživjeti. Kad postane jasno koliko vina vrijedi libra meda, koliko kruha, koliko oka žitarica ili povrća, koliko

libri mesa, onda ćeš znati da su se stvari popravile. Ali za to trebaš novca. Prikupi ga, a onda nemoj škrtariti.

Otvori blagajnu i začepi rupe.

Ja sam ga nakon mnogih neuspješnih nasrtaja na kraju ipak nevoljko poslušao i začudo, naša je pokrajina

nakon okršaja i bitaka opet oživjela, potresajući se tu i tamo novim ratnim žarištima, ali ipak bila je živa,

rekao bih, najviše zahvaljujući njegovim naporima. Upravo taj sustav koji je uspostavio u upravljanju još u

nemirnom Mezijom uvelike mi je pomogao u budućnosti. On je bio taj koji se u slobodnim ili oslobođenim

selima brinuo o nametima i porezima, koje je onda pretvarao u robu i namirnice nužne legijama i

pomoćnim postrojbama, on mi je u pregovorima i upornim uvjeravanjima pomagao smirivati razmirice

između poglavica koje sam pokorio, što je krilo i zrnce opasnosti jer sam ih uspijevao svladati upravo zbog

njihove razjedinjenosti. Uza sve moje od drugih hvaljene diplomatske sposobnosti, Aurelije Valerin svojom

je mirnoćom i bla gošću, ali ipak jasnom odlučnošću svima davao do znanja da sa mnom i s njim kao mojim

zamjenikom nema popuštanja, da se nameti moraju plaćati, da taoci moraju biti predani, da pokoreni

moraju pod naš stijeg, i to s punom predanošću koja se može provjeriti u bitkama, kako je Prob govorio

nakon što je svladao i na silu mobilizirao Germane:

vOJNA POTPORA KOJU RIMSKA VOJSKA TRAŽI OD SVOJIH POMOĆNIH BARBARSKIH POSTROJBI NE SMIJE

BITI SAMO VIDLJIVA, ONA SE MORA OSJETITI.

No, iznad svega, na taj način Aurelije mi je pomogao da olakšam posljedice stalne nestašice novca. Od

otpremnine i skromne trošarine za potrebe namjesnikovanja koju sam dobivao od škrtog Proba nismo mogli

pokriti ni polovinu golemih troškova koje je stalno iziskivao naš pohod i boravak u Meziji. Aurelije je uredio

da se dugovi namiruju u proizvodima, u hrani i živadi, uspostavio je odnose vrijednosti žita i mesa, ječma i

raži, kruha i vina, žive stoke i proizvoda od kože i svi su nekako bili isplaćivani premda je, naravno, cijeli

sustav tu i tamo pucao. No i u tim napuknući ma Mezija je oživjela. Prob je, naravno, sve pripisivao meni jer

nije imao osjećaja za činovnički i intelektualni napor, ali ja sam zadovoljstvo zbog našeg uspjeha dijelio sa

svojim Aurelijem.

Kada je primio pismo od svog oca Aurelija Leontija Valerina, već umirovljenog kuratora, ali potom vrlo

poštovanog člana gradskog vijeća, i svoje uvijek brižne majke, zajedno smo se prisjetili Salone, njihove vile u

neposrednoj blizini moga rodnog kućerka. Mnoštvo je uspomena iz tog pisma prokuljalo iz već potisnute

prošlosti, a posebno sjećanje na dan kada je započela naša zajednička pustolovina. Ali između roditeljskih

redaka uočili smo jednu za mene prevažnu obavijest.

U Senatu su Prečasni oci pokušali doznati od Probovih ljudi tko je taj salonitanski general i sada namjesnik

Dioklo, koji do sada nije iskazivao osobito zanimanje za smjenu careva i borbe u Carstvu, i koji je, iako po

strani, sve bliži vlasti i prima sve više dužnosti, što oni, istina, odobravaju, ali bi željeli znati nešto više pa se

službeno i neslužbeno o meni raspituju. a, koji nisam do tada nikada bio u Rimu premda sam mu se srčano


predavao kao pojmu, kao državi koja je utjelovljivala sve u što sam vjerovao u životu i koju sam volio i

branio svim svojim snagama i sposobnostima, opet ne bez gorčine tvrdim sve do danas, saznao sam iz

Valerino va pisma da se taj isti Rim počeo ozbiljno zanimati za mene. Možda i bez moje izravne volje i

uplitanja, ali ipak sam tim dalekim Prečasnim očima postao na neki način važan.

To je još jedna od ključnih postaja koje samo naizgled nisu značile ništa. Tek jedna obavijest u jednom

toplom roditeljskom pismu, ali obavijest koja mi je prvi put usadila pravu samosvijest o vlastitoj važnosti u

cijelom sustavu kojem sam služio odano i bez predumišljaja. Istina, i prije su me progonile ambicije

podgrijavane snovima, unapređenjima, čak i proročanstvima, no o njima nisam razmišljao na takav način.

Vidio sam kako se uzdižu i ubijaju carevi, znao sam da je to možda i moja sudbina, ali ona se do tog trenutka

nikada nije vezivala izravno uz Grad, štoviše, kako sam se uspinjao u svojim naslovima i dužnostima kao

odani sin i vojnik Rima, to je za me taj Rim postajao sve dalji i nedohvatljiviji zato što se od odsanjane utvare

sve više pretvarao u načelo, i gotovo u potpuno apstraktni pojam na kojemu je to načelo počivalo.

Odjednom, od tog trenutka, od toga gotovo bezazlenog Valerinova pisma, daleki je Rim za mene postao

stvaran i blizak. Na neki sam način shvatio da uzrečica svi putovi vode u Rim nije puka doskočica, ali i da

nema sasvim doslovno značenje. Svi su putovi vodili u Rim, ali tada je Rim bio posvuda, pogotovo za nas koji

smo širili i štitili njegove granice po cijenu bratoubojstva, građanskih ratova i krvavih bitaka, nošeni vlastitim

strep njama i častohlepljem, na granicama iščeznuća jednog svijeta koje je ionako bilo od početka utisnuto

u vlastitom zametku, još od trenutka kada je Romul ubio Rema. Samo zato što se usudio preskočiti uzoranu

među budućeg Grada, taj njegov sveti limes koji je stalno bivao to veći što je bio veći strah od ugroženosti

rimske slave i moći. Tako sve do naših međusobnih klanja u ovih sto godina trideset careva. Kao da nas nije

odgojila i podojila ista vučica.

Nakon što mi je Aurelije dao pročitati roditeljsko pismo, to nekadašnje središte svijeta postalo je opipljivije i

putovi koji su vodili u Rim počeli su se širiti prema mom svijetu, da ne kažem prema meni. Zbunjen i

zdvojan, nošen takvim primislima, tek što smo sredili prilike u Meziji, morao sam iznenada na ono za Proba

kobno okupljanje u Sirmij. A nakon njegova ubojstva, u za mene tada nezamislivo kratkom roku, kraćem od

tri godine, poslije već ispričanih lomova i događaja punih neočekivanih obrata, zavladao sam ne samo

Rimom nego i cijelim Carstvom. Dioklo je postao Dioklecijan. Dvoglavi Jarčić postao je moćno Dvoglavo

Nedonošče.

Pa se opet vraćam onom za mene toliko značajnom brdu iznad Niko medije na kojem sam prolio Aperovu

krv i oduzeo život ne samo suparniku za prijestolje nego i svom prethodnom životu. Nikoga više nije bilo

među živima. Ni Aurelijana, ni Proba, ni Kara, ni Numerijana, ni Apera Vepra, a uskoro ni Karina. Uz tribune i

zapovjednike uza me je čvrsto stajao Galerije, moj budući Cezar i zet, dačanski seljak, ali divlji i u tom

trenutku odan ratnik, donekle nalik Probu, no ipak slabijega duha, na Zapadu mi je leđa štitio Maksimijan,

uz dvatri nama vjerna generala, a posebno stari i prokušani tribun i imperator Ursinijan, koji mu je svojim

postrojbama uvijek osiguravao sigurnu odstupnicu. Na morima mi je potporu pružao još od Proba

postavljen mladi admiral Korinčanin Aslkepiodot, koji nije popustio pred Karinovim pritiscima premda se

tada s glavninom flote nalazio u italskim lukama, njemu na dohvat ruke, čas u Ostiji, čas u Ankonu, čas u

Brundiziju. Nakon bitke kod Marga njima će se priključiti Aristobul, Karinov, a sada i moj osobni savjetnik,

kojemu sam bio poštedio život, rimski dostojanstvenik, pravi Rimljanin i odan služnik. Odmah do njega

Hermagolijan iz Palmire Zenobijin štićenik i kako sam poslije saznao miljenik, maloazijski Grk i antiohijski i

aleksandrijski đak, koji je kao prokušani vojnik, ali iznad svega iskusan pravnik već služio u mojim

garnizonskim kancelarijama u Tijani. No nadasve je tog trenutka uza me bio moj prijatelj Aurelije Valerin,

koji će mi u samom početku uz druge, čak i iskusnije savjetnike, pokušati pomoći podignuti Carstvo na


Istoku, a zatim uz pomoć mog Herkulija Maksimijana i njegova budućeg Cezara Konstantina Klora i ono na

Zapadu. Samo sam njima u tom trenutku i prvim mjesecima vladanja mogao vjerovati. Ipak, te godine, kada

sam kao tridesetsedmogodišnjak stupio na prijestolje, na onom okrvavljenom brdu, bio sam već jedini

gospodar.

Dok sam slavodobitno ulazio u Nikomediju, a postrojene mi legije klica le uzdižući insignije i stjegove, uz

uvijek pomalo prijetvorno i preglasno odobravanje provincijskog mnoštva, u Rimu su se potresali od

neizvjesnosti jer su drukčije predviđali i proricali rasplet završnog sukoba. A onda je nakon pobjede kod

Marga, ispod Singiduna, nakon nekog vremena iz An kona isplovila lađa prema Bizanciju s pismom

Prečasnih otaca koji su, čini se, nimalo iznenađeni, sada već znali tko je taj Dioklo kojega su počeli već

nazivati Imperator Cezar Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan August.

Nakon što sam se zacario, i kad sam se nakon pobjede nad Karinom već smjestio u Nikomediji, u manjem

dijelu palače koji je bio dovršen, a koja će kada kroz nekoliko godina bude potpuno sagrađena postati moj

novi dom u desedjećima koja će uslijediti, stiglo je pismo:

RIMSKI SENAT GAJU AURELIJU VALERIJU DIOKLECIJANU, PO ŽELJI JUPITRA IMPERATORU NAŠEMU

PRINCEPSU, AUGUSTU I VLADARU, JEDNOGLASNO IZABRANOM KONZULU DRUGI PUT, KAKVOG SMO

ODUVIJEK ŽELJELI. KAKO SMO DOBRO RAZMOTRILI SVE RAZLOGE SVOJE ODLUKE, ZAKLJUČILI SMO DA

DANAS VIŠE NE ZAZIVAMO NI PROBA, NI AURELIJANA, NI HADRIJANA, NI TRA JANA, NI KLAUDIJA NI

BOŽANSKOG AUGUSTA. SVE SU NJIHOVE OSOBINE OBJEDINJENE U NAŠEM NOVOM VLADARU. POZNATA JE

NJEGOVA VOJNIČKA VJEŠTINA I HRABROST, BLAGORODAN DUH, ČASTAN ŽIVOT, SPOSOBNOST DA SE SKRBI

O OPĆEM DOBRU NAŠE DRŽAVE I POSTOJANOSTI STARIH VRLINA. IMA LI DJELIĆA POZNATOG SVIJETA KOJI

ON NIJE UPOZNAO I OSVOJIO, OD GALIJE I GERMANIJE, PREKO ILIRIKA, PANONIJE, MEZIJE, DACIJE DO AZIJE,

EGIPTA I PERZIJE. KOLIKE JE MOĆNE KRALJEVE I NARODE POKORIO I VRATIO POD RIMSKU VLAST, KOLIKU JE

SLAVU STEKAO JOŠ KAO NAŠ I CARSKI SLUŽNIK? ŠTEDIO JE SVOJE VOJNIKE, ČVRSTOM JE RUKOM SVLADAO

NAŠE NEPRIJATELJE BRANEĆI INTERESE RIMA I IMPERIJA, OD SVOJE MLADOSTI SVE DO PRVOGA

KONZULATA I KONAČNO CARSKE ČASTI. 0 JUPITRE, NAJMOĆNIJI OD SVIH, I TIJUNONO, NJEGOVA DRUŽICE, I

TI MINERVO, ZAŠTITNICE UMNOSTI, VRLINE I HRABROSTI, I TI KONKORDIJO I ROMO, ČUVARICE GRADA,

BDIJTE NAD NJEGOVOM VLAŠĆU I NEKA NAM BUDE DOBAR CAR, ONAKAV KAKAV NAM JE BIO DOK NAM JE

SLUŽIO.

Prema Galerijevu i Aurelijevu savjetu, budući da sam bio jedan od onih koji nije odmah i izravno zatražio

potvrdu svojega carskog dostojanstva od Senata, ali i zbog toga što su oni pohitali to dostojanstvo prvo

udijeliti sada već mrtvom Karinu, odgovorio sam tek nakon mjesec dana. Pismo je, naravno, sastavio

Valerin.

IMPERATOR CEZAR GAJ VALERIJE AURELIJE DIOKLECIJAN AUGUST, PREČASNIM OČIMA NA DESETI DAN

ODJULSKIH IDA PRVE GODINE SVOJE VLADAVINE. UZVIŠENI JUPITER, KOJI ME ODNEDAVNO PROGLASIO

SVOJIM SINOM, SVJEDOK MIJE DA NISAM NIKADA ŽELIO PRIGRABITI TAKO UZVIŠENU VLAST I DA SAM JE

MORAO PREUZETI RADI SPASA RIMA. I MA KOLIKO MI TO TEŠKO PADALO, MORAO SAM POSLUŠATI SAVJET

SVOGA BOŽANSKOG OCA, VOLJU NAŠE SLAVNE I POBJEDNIČKE VOJSKE, UZ VAŠ BLAGONAKLONI PRISTANAK

PREČASNI OCI I PRISTANAK NARODA RIMSKOG, I PRIHVATITI SVOJU SUDBINU I DUŽNOST.

Takvo je kratko i škrto pismo otplovilo u Rim, a kad su ga primili, vjerojatno su već među njima padale

oklade što će duže potrajati, moja vladavina ili to, kako su oni umišljali, na brzinu sklepano pismo. Nisu se

prevarili ni jedni ni drugi. Pismo je bilo kratko, ali je bilo dobro osmišljeno i govorilo je više od njihova. Moja


vladavina bila je duga, jedna od najdužih otkad je Rima i Carstva, ali prema mom osobnom mjerenju

vremena kraća od jednog daha. Jer već sam onda počeo nizati unutrašnji niz samo za me važnih događaja i

slučajnih dogodovština koje same, ubrzanim i vremenski ispremiješanim dionicama, a ne tromim i

ravnomjernim kroničarskim načinom, pripovijedaju ovu ispovijed.

Ipak, moram samo naglasiti, s reformama ustroja vojske i Carstva počeo sam sustavno, no o njima ću imati

prilike razložnije i duže progovoriti poslije. Jedan od najvažnijih događaja, jedan od najpresudnijih trenutaka

prema kojima se ravna ova nevezana pripovijest, a koji se odigrao u tijeku tih velikih promjena, druge

godine moga carevanja, bila je tragična i tužna smrt mog prijatelja i sudruga Aurelija Valerina.

Ako nije sada vrijeme da govorim o svim njegovim zaslugama, pravo je vrijeme da kažem koliko je bio bolan

i nenadoknadiv njegov odlazak. I ne znam zašto velike smrti skromnih ljudi imaju tako snažno utisnuta

obilježja prolaznosti, a one male i dobrodošle smrti samo po vanjskom značaju velikih, ponekad dugoročno

beznačajnih i izrazito mrskih ljudi, predodređen smisao svevremenske važnosti. Ponekad i dugog pamćenja

koliko god mnogi od tih silnika bili u duši do nepodnošljivosti sitni i maleni. Takva je, još jedna od povijesnih,

vremenskih i božanskih zabluda obilježila i Aurelijevu smrt. Onakav kakav je bio, odvažan i plah u isto

vrijeme, čvrst i osjećajan, više činovnik i državnik nego vojnik, umro je nezasluženo rano, glupo i neoprezno.

Od groznice koju je uhvatio i koja ga je svladala nakon što se jedne prohladne noći išao okupati u bazenu u

perivoju palače s nekim dječakom i nekom grčkom robinjicom koji su mu bili osobito prirasli srcu.

Kad su onako nagi izašli na mjesečinu, zapuhao je s Egeja hladan zapadni vjetar, a on se nikako nije dao

obrisati i zamotati u ogrtač ili makar skloniti u palaču. Skakao je u bazen i opet iz njega izlazio podvriskuju ći

tako glasno da je probudio sve dvorjane. Mislim da je to bilo jedno od njegovih rijetkih pijanstava i da je na

neki samo njemu poznat način htio te noći odagnati sjetu koja gaje kao sjena pratila posljednjih dana

njegova života. Ja sam je osjećao i znao sam. U Nikomediji je shvatio, premda mi to nikada nije rekao kao

što to onomade nije htio izravno priznati ni Aurelijanu pa ni bilo kome od naših suradnika ili prijatelja za

večerom, ni nakon zamornih savjetovanja o svim pojedinostima naše tek zamišljene, buduće reforme, ni

tijekom nekog dokonog, ni tijekom nekog važnog razgovora ni kroz naše zajedničke ispovijedi i živa

nostalgična sjećanja na djetinjstvo, da je njegov Rim negdje drugdje. Tamo gdje mu se usadio u srcu još u

roditeljskom domu i od kuda ga nikada nitko nije uspio istjerati. Rim za Valerina nije bio utvara ni načelo, on

je za njega bio stvaran i sanjao je dan kada ćemo se u njega preseliti. Pa ipak, ma koliko bio stvaran i životan

njegov Rim, svakodnevno mi je davao do znanja da poštuje moje odluke o preseljenju prijestolnice u

Nikomediju, ali samo poštuje i ništa više. Da je tu samo iz odanosti i predanosti, da u njemu još živi neumrli

san kojega u zbilji više nije bilo. I to je bilo pogubno saznanje koje ga je, a da toga nije bio ni svjestan,

svakodnevno sve više približavalo njegovu kraju.

Godinama poslije, saznao sam da je onom glupom i nesretnom povodu njegove smrti prethodio razgovor

koji je potajice odslušao jedan od pre revnosnih dvorskih uhoda, i prepričao mi tom prilikom do u tančine

taj dijalog koji je moj Aurelije vodio tog povečerja, prije te za nj kobne noći, u jednoj od malih dvorana u

palači s onom svojom robinjicom i dječakom. A bio je u nju zaljubljen premda mi to nije htio nikada priznati,

a i dječaka je odgajao kao da mu je mlađi brat.

- Pa kada ćeš nas, gospodaru, konačno odvesti u Rim? Da i mi vidimo to vječno središte svijeta.

Upitala ga je ona iskreno i nedužno.

- Ne znam Sosija, vidiš da se prevažne stvari događaju i da moram pomoći našem zajedničkom

Gospodaru da njegovu vlast osovimo na noge. Tada će biti vremena za putovanja, a prvo će biti upravo

putovanje u Rim.


- Pa gotovo svakodnevno car nekoga šalje. Nema dana da neki od tih pustih izaslanika, dvorjana i

skoroteča tamo ne otputuju. A ti nas ovdje držiš zatvorene onako kako tebe drži naš Gospodar.

- Znaš da nije tako mila Sosija, ja se jednostavno iz Nikomedije ne mogu pomaknuti. Da pitam, da

zamolim našeg Gospodara, on bi mi, budi uvjerena, dopustio da pođem u Rim. Ali ja to ne mogu zbog sebe.

Dug je to put, a moji mi poslovi, obveze i odanost našem caru ne dopuštaju da ostavim zadaće koje moram

ispuniti, pa makar i na nekoliko tjedana. A i u tom bi slučaju mogli provesti u Rimu samo nekoliko dana.

Pogladio ju je tada po kosi i licu.

- Promisli Sosija, znaš da sada nije vrijeme.

Ona mu se primakla, a on ju je zagrlio i tako su utješeni dodirima i zagrljajem mirovali neko vrijeme. Ali uto

mu ona iznenada kratko prišapne:

- Nastoj da taj trenutak stigne što prije, prije svega zbog tebe, ja i tako ne moram vidjeti Rim, a za

ovog malog i tako još ima vremena.

Aurelije se uozbiljio i navodno je već tada počeo posezati za vinskim peharom koji je sve ubrzanije punio i

ispijao.

- Prestani, ne govori gluposti, pa tko bi od mene bio sretniji da možemo konačno otići u Rim? Ne

iskušavaj moju naklonost i strpljenje, stići ćemo tamo kad dođe vrijeme, ali taj tren još nije na vidiku.

- Ali Gospodaru, govoriš kao da ti nije toliko do ispunjenja, kako sam kažeš tvoje najveće želje i kojom

si i mene i ovo dijete već zarazio, koliko ti je stalo da ostaneš ovdje na svom sigurnom mjestu. Stalno

uspoređuješ naš svijet s Rimom, podučavaš nas njegovoj povijesti, pričaš nam bajke o njegovu nastanku, ali

kada treba konačno krenuti i doživjeti ono što je sada samo mašta i san, oklijevaš.

Prema pričanju one uhode, moj već ovinjeni Aurelije odgurnuo je Sosi ju i bijesno se uspravio pred svojom

voljenom robinjom.

- Da se nikada, nikada više nisi usudila ovako preda mnom govoriti o mojim željama i snovima. Istina

je, ja nisam bio u Rimu, ali on živi u meni i u meni će ostati dok me bude. A tako ćeš ga i ti upoznati jer

doista možda nikada tamo i ne odeš! A sada zašuti i pusti me na miru s mojim Rimom.

Sosija se navodno prepala, a Aurelije je nastavio potezati iz pehara. No nakon nekoliko trenutaka, sasvim

primirena, opet je progovorila.

- Moj voljeni, moj gospodaru Aurelije. Dvojim i osjećam. Ma koliko ti veličao Rim, ma koliko o njemu

svakodnevno pričao, tebe je strah, negdje duboko u svojoj nutrini ti se bojiš otići u tvoj sanjani Grad. Bojiš

se onoga što bi tamo mogao zateći!

Ta je rečenica dotukla Aurelija. Prestao se raspravljati sa Sosijom i nastavio s vinom, sve dok se nije

smračilo, a onda ih je sve izveo u perivoj i počeo ludovati uz bazen, uz to predvorje svoje nesretne smrti i

poprište moje najtužnije nesreće. A kako nesreća nikada ne dolazi sama, što od tuge, što od grizodušja jer

ga je potakla na onaj pogubni razgovor, sutradan nakon njegove smrti otrovala se i njegova voljena

robinjica. Dopustio sam da je sahrane na dostojanstven način kao slobodnu djevojku i njegovu miljenicu.


Jer ta mala Grkinja, ta pametnica Sosija u koju je bio zaljubljen, imala je pravo. Aurelije se bojao, bojao se

svoga najzanosnijeg neispunjenog sna. Naslućivao je, a već je odavno mogao zaključiti i po prilikama koje su

vladale u Gradu, a o kojima smo svakodnevno primali vjerodostojne i točne dopise, analize i izvješća nije

bilo više Rima o kojemu mu je pričao njegov otac. Ostale su građevine, ostale su kulise veličanstvenoga

grada, ali davno prije nego što se Aurelije rodio, umro je Rim o kojem je sanjao. Nestao je zajedno sa

svojom nadmenošću i bahatošću koja obično prati nagrižena i preuveličana zdanja. No on je svejednako

mislio, nadao se, baš kao i Aristobul, da ćemo jednom poći tamo i osjetiti tu snagu koja je gurala i mrvila

vjekove i prostor. Ali nismo nikamo otišli, otišao je moj drug, moj jedini pravi i istinski prijatelj, kako je sam s

ponosom isticao, Salonitanac i Rimljanin Aurelije Valerin.

Sutradan je počeo kašljucati, a za dva dana uhvatila ga je jaka vrućica i nisu pomagali eliksiri, trave, bilje i

ručnici namočeni u vinsku kvasinu. Ja sam poticao liječnike, zapovijedao nemoguće, prijetio im najstrašnijim

kaznama ako ga ne izliječe i ne spase. No on se svejednako tresao i sve ne razgovjetnije govorio, jedva

otvarao oči, dok na koncu nije imao snage ni prihvatiti moju ruku kojom sam ga želio ispratiti. Tada sam se i

ja smirio i polako se pripremio za njegov neumitan odlazak. Dok sam u sebi izgovarao molitve Jupitru, Disu i

Plutonu i zamišljao mog prijatelja u Eliziju, na Poljanama blaženih, on je izdahnuo, nečujno kako je i živio, i

dok sam skidao pečatnjak s njegova srednjeg prsta, opet se odnekud pojavila sjena salonitanskih polja i

njihove vile. Njegov snažni dječački lik, koji me štitio i igrao se sa mnom u svom velikaškom ladanjskom

domu, smiješio se pozivajući me na bogat objed. Pa su se na obzoru opet zapalili čempresi.

Pokopali smo ga sutradan jer su se liječnici bojali zaraze i za nekoliko dana položili u sarkofag po mojoj

izričitoj želji i suprotno svim pogrebnim običajima, postavljen ne na novom nikomedijskom groblju, nego u

onom istom perivoju u kojem je pod humkom zemlje skončao i onaj mali nesretnik, Karinov sin, a ja sam

dao da na prednjem boku uklešu njegov lik u ležećem položaju, s nešto umanjenim Sosijinim i dječakovim

likom uz njegova bedra te mojim carskim oznakama i lovorom koji je bdio iznad njegove glave, s kratkim

natpisom u podnožju:

ovdje leži aurelije valerin salonitanac savjetnik cara koji je živio dok su mu to bogovi dopustili uvijek lijepo

hrabro pošteno kako i priliči onome koji nikada ne umire jupitre, svemogući oče, čuvaj njegovu dušu.

SPOMENIK PODIŽE NJEGOV VLADAR I PRIJATELJ AUGUST DIOKLECIJAN ODANI DIOKLO Poslao sam prsten

njegovu ocu Aureliju Leontiju uz dugo pismo koje nije moglo nikoga utješiti. Poslije sam saznao da su

njegovi utučeni roditelji podignuli na salonitanskoj nekropoli još jednu, ali kako je njegovo tijelo ostalo u

Nikomediji, kenotafnu stelu, tek klesani nadgrobnjak u njegovu čast, i to na mjestu koje u vlastitom

sumraku života znam danas pohoditi kada me iznesu iz palače i uputim se prema Saloni, koju inače

izbjegavam. Na toj steli Aurelijev je lik nejasan, a lice kao da izranja iz tame. Poprsje

mu je pokriveno tunikom ukrašenih rukava i plaštem koji je na lijevom ramenu učvršćen kopčom. I koliko

god ovaj Aurelije sa stele u Saloni malo sličio na mog Aurelija, znam sjesti uz njegov nadgrobnjak i tiho u

sebi čitati skromne riječi kojima se od njega oprostio njegov otac: AURELIJU VALERINU SLUŽNIKU DVOJICE

CAREVA U ZNAK SJEĆANJA NA NJEGA KOJI JE U GRADU NIKOMEDIJIU XXXVII. GODINI ZAVRŠIO SVOJ ŽIVOT.

Na nadgrobnjaku se dostojanstveni Leontije još jedanput oprostio od svog sina, navodeći i svoje dužnosti u

njegovoj rodnoj Saloni kako bi valjda smrti sina, o čijoj stvarnoj ulozi i važnosti za Carstvo nije nikada

dovoljno saznao, dao još veće, ali ipak po meni nepotrebno osobno dostojanstvo. No tako se svaki preživjeli

stari Rimljanin opraštao od svojih najmilijih kao da se oprašta od živog dijela već mrtvoga grada Rima.

Prema običaju predaka i u ime obiteljskih Dis Manibus, glavnog boga onostra nog svijeta i kućnih duhova,

dobroćudnih bogova Mana i stalno nazočnih obiteljskih prikaza pokojnika koji s vremena na vrijeme izlaze

na svijet kako bi posjetili i utješili svoje potomke.


No i ja sam u Nikomediji prinosio žrtve ocu Jupirtu, Disu i Manima kako bih barem načas vidio svog Aurelija.

Ali njegov se duh nije nikada pojavio. Slično su činili i njegovi roditelji očekujući ga svakog sumraka, svake

noći uz zapaljeni obiteljski žrtvenik, neutješni u svom uzaludnom pokušaju da ožive nekoga tko je otišao, i

to daleko od njih, daleko od roditeljskog doma, a još dalje od Rima, kamo ionako nikada nije ni stigao.

U ovom procjepu sjećanja puca moja osobna ispovijest i gasi se njezin najvažniji dio. Kad je nestala moja

Baktrijka, mogao sam u mjedenom zrcalu vidjeti kako ispod tanke kože na usnama, koju sam naslijedio od

majke, i razmjerno uskih usta kola krv koja je nakon protoka vremena postala u ljudskom i ljubavnom smislu

dostupna najmanjem, najnježnijem

ugrizu. Osim toga nakon smrti moga prijatelja, oko očiju i tih istih usana na mom, kažu, strogom i za mnoge

odbojnom licu, javile su se prve bore koje mi i danas, nalik na delte malih rijeka, paraju lice. Pogotovo sada

kada su me pojele godine, a život i vladanje narušili mi izgled i zdravlje. Pa ipak, još se ponekad pogledam u

zrcalo i taj pokušaj vraćanja svojih skrivenih i pomiješanih osjećaja prema dvoje iščezlih ljudi nije lišen

izvjesnog stida, kako zbog ljubavi i ponosa tako i zbog toga što to ne dolikuje mom položaju i mojim

godinama. Kao da onu carsku samovolju, za koju se istina valjalo izboriti, a to je često značilo obuzdati svoje

najtajnije želje i naklonosti, i dalje stavljam ispred svog života.

Još jedan unutarnji nesporazum i još jedna proturječna odlika mog značaja koji su se probudili u sjećanju. Pa

su se tisuće tako sukobljenih zvijezda opet pokrenule u mom duhu i uspomenama, i obasjale moj unutrašnji

vid do boli. Da bih ublažio taj u sebi ukopani sukob, budući da nije bilo Kalimahova eliksira koji bi u tome

mogao pomoći, zamislio sam opet zapaljene čemprese u središtu Jupitrove i Mitrine vatre, oko kojih se

obmo tala moja egipatska zmija. Ali opazio sam i sebe pod njihovim kopljastim krošnjama, kao pravog

izaslanika boga koji sam sebe misli i usklađuje i tako misleći stvara nove sudarajuće svjetove i samu

budućnost. Pa da ne bih druge oslijepio tom gorućom svjetiošću vlastitog djelovanja i stvaranja, potekloj i

zapaljenoj iz mene kao nebeskog izaslanika, koji je u stanju sve istovremeno i podjednako obaviti morem

tame i suprotnosti izvučenih iz sudara svoga mišljenja, i koja mi je stoga svojstvena kao i sama svjetlost,

nastojao sam da ta nebeska vatra i dalje sija, čak i bez mene, podnošljiva i bogovima i ljudima. Pa sam se

ohrabren tom vizijom, smirio i pomirio sa svojim sjećanjima i svojim uspomenama. Nakon oba ta

nenadoknadiva gubitka, morao sam priznati samome sebi, bilo je još života koji se mogao proživjeti, ima ga

još nešto malo čak i danas, kada već odzvanjaju tihi samrtni napjevi u pripremljenom mauzoleju, kao

molitve samotnih naglasaka završetka moje vladavine, mog života i moje osobne priče.

VII. POGLAVLJE

ČOVJEK IZ NIKOMEDIJE

KADA SAM PRVI PUT s Aurelijanom kratko boravio u bitinijskoj Niko mediji, netom prije pohoda na Palmiru,

bilo je to dražesno, ali provincijalno mjesto, izrazito grčke naravi, pravilno podijeljenih ulica s nekoliko

manjih javnih građevina i hramova, s nešto većom agorom na kojoj se uglavnom govorilo grčki, rjeđe

latinski, češće perzijskim ili drugim istočnjačkim jezikom premda je nekoliko židovskih obitelji upornih u

svojim običajima i vjeri govorilo samo hebrejski, čak i kada su se cjenkali na tržnici. Kršćanske su obitelji bile

odvojena i zatvorena zajednica premda su i one govorile raznim jezicima, ovisno s koje su strane svijeta i

Istoka si gle u Bitiniju i tu se postupno nastanile, neke prije već više od dva stoljeća. Unatoč toj mješavini

narodnosti, vjera, običaja i jezika grad je onako dražestan, ali dosadan kako znaju biti gradovi na rubnjacima

carstva ili u susjedstvu velikih centara, unatoč privlačnoj scenografiji i pomiješanim kulturama, pomalo

kozmopolitskom dahu i duhu njegovih stanovnika koji su tu stoljećima živjeli jedni uz druge i pomalo učili


jedni od drugih, ipak bio prava provincija, kako po svom značaju, tako i po značaju njegovih žitelja, na koncu

i po značaju njegovih skladnih, ali ipak skromnih građevina i fasada. A onda se jednog jutra odigralo

presudno čudo. Zbog mog naglog ustoličenja odjednom je Nikomedija postala važna. U jednom trenutku

nakon bljeska oštrice na brdu iznad grada u nju se sa bilo središte svijeta.

Osjećajući da se u tom gradu prelamaju Zenobijine silnice Istoka i da se tu spajaju davni putevi s obala

Crnog mora, tako privlačni svim Grcima od

Jazona do Ksenofonta, pa se onda kroz Bospor uz mali, ali već cvjetajući Bi zancij ulijevaju u Egej i otuda

nošeni vjetrovima i strujama plove dalje, sve do Hispanije, gotovo do kraja našeg rimskog svijeta, odlučio

sam se u njoj stalno nastaniti. I iz nje vladati jer mi se upravo na brdu iznad Nikomedi je, na kojem su

tijekom cijele moje prve carske noći još gorjele posvećene vatre, voljom bogova, ali i sudbine,

potpomognute čudnim znamenjima i okrvavljenim proročanstvom, posrećilo da postanem car, za sada

samo car Istoka, ali i to je bilo prevažno i, kako će se pokazati u mjesecima koji su uslijedili i prethodili srazu

s Karinom kod Marga, presudno!

Dok su svi moji dvorjani, zapovjednici i novi služnici, podjednako kao i na svoj način zbunjeni, pa na njima

svojstven način ushićeni građani, još sređivali dojmove i izvlačili zaključke iz mog iznenadnog dolaska na

prijestolje, već nekoliko dana nakon što sam Nikomediju izabrao za prijestolnicu najavio mi se i potom

došao da mi izrazi dobrodošlicu izaslanik građana, izabrani predsjednik Narodne skupštine Nikomedije,

nešto kao njihov pučki i građanski tribun i ja sam očekujući ga bez osobitog zanimanja tada primio u

improviziranoj dvorani za audijencije, u nekadašnjoj velikoj, ali nezgrapnoj Aurelijanovoj rezidenciji. Zvao se

Panfil Atarov, po čemu se dalo zaključiti da mu je majka grčke, a otac perzijske krvi.

Tako se i oblačio. Preko kratke grčke tunike i hlača, uz nogavice vezane lanenim trakama, imao je prebačen

zlatnim i srebrnim nitima koje su se plele u mrežu, prošiven i raznovrsnim sitnim dragim kamenjem izvezen

plašt, uglavnom krupnijom safirnom i rubinskom prašinom i malim opalima, a na glavi iznad lica koje mu je

bilo tamnoputo isticao mu se svileni turban, vezan sasvim po istočnjački, ali podjednako ukrašen,

pretpostavljam, samo za posebne prigode, jednim većim indijskim rubinom koji je svojom kopčom

pridržavao spletenu svilu preko njegova tjemena i čela. Ispod njega i tamnoputog Panfilova lica, nekako na

mjestu gdje mu se trebalo nalaziti srce, sjajio se, viseći na čvrstom zlatnom lancu, kanelirani mjedeni i

zlatnom žicom opleteni i ukrašeni držak bodeža u podjednako urešenim zakrivljenim koricama, iskovan

sasvim po perzijski.

Dok sam očima prelazio preko njegove odjeće i ukrasnog bodeža koji je bio prije oznaka njegova

dostojanstva, a ne ubojito oružje, duboko se naklonio:

- Dolazim u ime građana Nikomedije da ti izručim naš grad na upravljanje, carski moj prijatelju.

Pa onda iznenada padne ničice sasvim po perzijski i istočnjački.

- Neka poživi naš božanski Gospodar, on od danas upravlja našim sudbinama, on je sada vrhovni

svećenik u svim našim hramovima u kojima podjednako slavimo i Mitru i Zeusa i Jupitra i plamenog Ahura

Mazdu, i židovskog i kršćanskoga boga, sve naše gospodare kojima se klanjaju tvoji ropski odani i podređeni

služnici, od trenutka kada svane sunce ili kad ga smijeni tmina, pa zavlada noć i zapale se zvijezde.

Obratio sam mu se gotovo s nezanimanjem i hinjenom strogošću kako bih ipak makar malo pokolebao

njegovu udvornu samouvjerenost.

- Tko si ti koji imaš ovlasti da mi nudiš ovaj grad i bogove?


Onako polegnut odgovorio je odmah, ne časeći ni časa.

- Ja sam izaslanik i po svojoj dužnosti predsjedajući Narodne skupštine grada, naše nikomedijske

bule, vrli Auguste.

- Znam ja što je vaša bule, no zanima me odakle ti dolaziš, jesi li rodom iz Nikomedije?

- Ja sam izabrani poglavar građana i iz Nikomedije sam, božanski Gospodaru.

- A tko su ti bili predci, od koga vučeš podrijetlo?

- I oni su iz Nikomedije, svi moji bliži predci, siguran sam da ti to već znaš čim si me primio. Ali je li to

doista sada važno moj novi božanski Gospodaru? Pa tko može sa sigurnošću tvrditi odakle su stigli njegovi

davni roditelji? Trag podrijetla nakon dugih godina ostaje samo u imenu, otvoren samo svojevoljnom

očitavanju, pa je takav trag ujedno prikladan i za drukčija tumačenja i stoga podjednako nepouzdan što se

tiče samog imena i podrijetia.

Odgovorio je kao da je neki davni uskrsnuti Aleksandrov plaćenik, ne novi rimski podanik. No njegov način

bio je za me iznenađujući i zanimao me, i bio sam spreman do kraja saslušati njegovu neobičnu

dobrodošlicu.

- Ti tvrdiš da si pravi Nikomeđanin, ali ti si i Grk i napola Perzijanac, ne ti si pravi Perzijanac jer ti je

Perzijanac bio otac.

- I on je bio Nikomeđanin premda, kažu, podrijetlom iz Perzije. Iz nekoć slavnog grada Amida.

Namrštio sam se čim se on, kako sam tada krivo prosudio, odvažio da se podiči svojim makar djelomičnim

perzijskim podrijetlom.

- Zašto nekoć? Pa zar više ne postoji?

- Postoji božanski Gospodaru Rima i Istoka, postoji, ali bolje da ne postoji. Postoji grad, ali u njemu

više nema pravoga života. Već desetljećima vojske kroz njega prolaze i prelaze, nema više mira, nema više

spokoja.

Namjerno sam zašutio i gledao ga onako podanički polegnuta preda mnom, nesvjestan da ću uskoro takve

prizore gledati svakodnevno.

- Jesi li ikada bio u svom gradu?

- Nisam, i to nije moj grad.

- Pa ipak ti mu želiš mir.

- Svakom gradu i svakom biću Nikomedija želi mir, onakav kakvog po želji bogova traži i za sebe. A

njihove želje, kao ni tvoje moj novi božanski Gospodaru, nije lako dokučiti i samo tako protumačiti.

Prekinuo sam ga. Jer ležao je tu pred svojim carem i novim božanskim Gospodarom, kako me sam nazvao, i

umjesto da mi jasno odgovara, pripovijedao je, i to u u zagonetkama.

- Ne izvrći, znam da u svom perzijskom duhu još slaviš svaki poraz rimske vojske i da ti je stradanje

naših legija priraslo srcu.


- Ratovi su zato da se dobivaju ili gube, kad ne bi bilo tako, ne bi bilo ni ratova Gospodaru. Ali znaj,

nikoga ja ne slavim i nijedan neprijatelj mog novog božanskog Gospodara i obogotvorenog vladara rimskog

svijeta i Nikomedije ne može Panfilu Atarovu prirasti srcu. Ni kao čovjeku ni kao građaninu.

Sada se s jedne od velikih klupa predviđenih za zapovjednike iz pozadine osovio Galerije, kao i obično kad bi

nagnuo više vina, zajapuren!

- Znaš li ti koji se nazivaš i Nikomeđaninom i Perzijancem, znaš li da ćemo uskoro krenuti na tvoje? Pa

potući Perzijance i krvavo osvetiti sve što ste nam izdajnički i podlo napravili. Sjeti se, čak ste i našeg cara Va

lerijana, oduzevši mu vladarsko dostojanstvo koje jednog cara ili kralja mora štititi u svakoj prilici, ponizili na

najodvratniji način. Onakav način kakav može na um pasti samo perzijskim psima. Umjesto da ga dolično

prihvatite kao rimskog vladara i zarobljenika carske krvi koji je u bitki izgubio naklonost bogova, vi ste ga

ponizili i pretvorili u roba.

Budući da je po glasu osjetio da to ne govorim ja, nego netko do mojih, samo je na tren uspravio vrat i

podignuo glavu koja mu je do maločas čelom dodirivala tlo.

- Mi smo sada podanici i robovi našeg Augusta Diklecijana. Ali dobro me shvatite, niti se nazivam

Perzijancem niti sam Perzijanac, veliki generale, ja sam, kao što sam rekao, samo Nikomeđanin, a nijedan

Nikomeđanin od sada nije više perzijski podanik. Stoga ćete vi po svoju osvetu krenuti na Perziju, a ne na

sve Perzijance jer i među njima ima onih koji nisu perzijski podanici, i jer su otuda to dvije različite stvari i

dva pojma.

No bez obzira na vino, unatoč njegovoj urođenoj jarosti, možda i nekoj po njemu izazovnoj, ali krivo

protumačenoj Atarovoj riječi, ne znam zašto se Galerije tako obrušio na jadnog Panfila koji nas je želio što

uljudnije dočekati u svojoj Nikomediji. Opet mu je stao prijetiti.

- Kunem ti se, kad krenemo, ti ćeš biti u prvim redovima, onda ćemo se zajedno imati prilike uvjeriti

kakav si ti to robovski odan poslušnik i podanik.

- Ako tako odluči moj božanski Gospodar August Diklecijan, vladar Rima, Istoka i Nikomedije, bit ću u

prvim redovima.

Budući da je Galerije već bio spreman do kraja planuti u tom osjetljivom, ali ipak bezazlenom trenu, ne

vodeći računa da bi njegov nepromišljen postupak mogao ostaviti loš dojam o meni, ali i o svima nama, te

na tako površan i bezobziran način već u prvim danima našeg boravka u Nikomediji na naše nove podanike

ostaviti utisak nasilničke vlasti koje se valjalo kloniti jer su stanovnici toga grada u kojem sam se namjeravao

stalno nastaniti imali loša iskustva s prethodnim osvajačima, ušutkao sam Galerija i prekinuo nepotrebnu

raspravu.

- Ustani Panfile Atarov, moj prijatelju i podanice, predstavnice naše Nikomedije. I nemaj straha! Svi

imaju pravo misliti kako misle i to će pravo i zadržati, samo ako to budu činili na miran način. Ostavit ću na

svima vama izbor da se molite svojim bogovima, ali opet pod jednim uvjetom o kojemu se ne može

raspravljati. Pod uvjetom da istovremeno poštujete i štujete naše bogove i da im o svetim nadnevcima

svakome posebno prinosite žrtve. A što se tiče tvoga građanstva, ti si i dalje Nikome đanin, ali od danas i

građanin rimski kao što su to ovim trenom postali i svi ostali slobodni ljudi ovog grada čij sudbinu već

počinjemo zajednički dijeliti. I to po mojoj zapovijedi koju sam već pripremio. U svemu ćemo zajedno

iznalaziti rješenja, u svemu iskrenom i mudrom. A u svemu što prosudimo da je na dobrobit kako mog

carstva, tako i Nikomedije koja je tek mala zvijezda u velikom zviježđu Rimskog Imperija, ja ću vas štititi.

Branit ću vaše interese kao svoje! No za uzvrat dužni ste me kao novi rimski građani slaviti kao svog, kako


velite, božanskog Gospodara prije svega na rimski, pa potom i na svoj način, i nadasve voljeti premda vam

to posljednje ne mogu zapovjediti. Pa ako stoga i ne uspijemo u posljednjem, morate me poštivati, štovati i

slaviti mene, vašeg Augusta i sve ono što u rimskom svijetu ide uza nj i njegov naslov. To su moje želje i

nemam drugih, ali tako će morati biti. Tako i nikako drukčije.

Dok je još bio na koljenima pogledao me bez straha.

- Samo si ti Auguste naš božanski Gospodar i samo su tvoje božanske zapovijedi za nas zakon.

- No morat će te se podvrgavati i zapovijedima mojih podređenih kako zapovjednika, tako dvorjana,

tajnika, savjetnika i služnika jer s njima također dijelim odgovornost vlasti i savjetujem se oko svake zamisli i

zapovijedi ma koliko nepovrediva bila.

Prešutio je moj posljednji odgovor.

- Panfil, tvoj sluga, i Nikomedija, tvoj novi zavičaj, pokoravat će se ponajprije volji, ali i svakoj želji

svog novog božanskog Gospodara...

Potom sam ga otpravio kako bih spriječio daljnje natezanje o nečemu što nam je svima, svakom na svoj

način, bilo strano i sasvim novo. Panfil je tako bez prisile sam izašao iz dvorane spretno hodajući unatrag,

tijela povijena u vratu i kuku, mrmljajući nešto na slavu i čast tog svog novog božanskog Gospodara.

Kad su svi otišli, a ja ostao sam u dvorani, dugo sam razmišljao o današnjem razgovoru. To je, dakle, bio,

istina jutros kurtoazno i protokolarno pojednostavljen, ali sutra, možda na isti način, namjerno još teže

složen, u svom pravom smislu i zamršenosti koja mije izmicala, jezik Istoka. I znao sam, ako budem doista

želio njime ovladati, morat ću ga naučiti, razumijevati i naučiti govoriti. Pretpostavljao sam da to ne će biti

laka zadaća, čak ni za Jupitrova sina. Možda nešto lakša što se tiče samoga govornog jezika, i ono nekoliko

stotina riječi koje su potrebne za sporazumijevanje, no zadaća da ga naučim razumjeti bila je mnogo teža. U

smislu jezika, baš kao i u smislu života, krije se smisao postojanja i bit prostora. Onoga u kojem živimo,

onoga kojim nastojimo ovladati. A taj jezik nisu tek obične i svakodnevne izgovorene riječi koje se daju lakše

ili teže naučiti bez obzira što imaju svoje unutarnje značenje i svoj smisao. Taj jezik, baš kao i svi drugi jezici

kad se njima služi ozbiljno, izvire iz samog srca njegova smisla, a njega je teže razumjeti jer mu se poruka

koju prati zvuk i gesta ne odražava na isti način u svakom prostoru. Kad mi se učinilo da sam shvatio tu

skrivenu jezičnu odgonetku, postalo mi je razvidnije da onaj koji želi vladati carstvom različitih prostora

mora dobro poznavati ili barem upoznati sve jezike. A jedan od najtežih upravo mi se nametnuo kao

vladarska nužnost. Bio je to jezik Istoka.

Kada sam prije spavanja izašao na malu terasu pred spavaonicom i gledao u nebo pod kojim sam, prema

riječima Panfila Atarova, sad danju i noću gospodario sudbinom i ovog grada, odlučio sam da ću uložiti

napor, možda i učiniti nemoguće. Naučiti jezik Istoka, ali na način da tom zamršenom jeziku poslije usadim

njemu nepoznati zametak, jednostavan, ali precizan jezik Rima. Pa ako ga primi njegova istočnjačka utroba,

neka se u njoj oplodi, razvije i ponovno rodi.

Od tog trenutka, uvjeren da sam dobro odlučio, u Nikomediji sam krenuo postavljati temelje svoje buduće

prijestolnice. Počeo sam graditi, širiti i obnavljati svoj grad. Još jedna zahtjevna, ali u odnosu na jezik manje

teška i u usporedbi s njegovim smisaonim slojevima, meni već dobro poznata, gotovo lagodna i korisna,

svima jasno prepoznadjiva i poprilično samoljubiva zadaća jer svaka javna građevina govori mnogo u svom

graditelju i slavi ga svaka na svoj način. Pa ipak, ni sam ne sluteći, upravo sam tim svojim gradnjama i takvim


lagodnim samoljubljem koje se oslanjalo o moj vidljivi udio u dobru cijele zajednice, otvorio novi put prema

jeziku mojih podložnika, ma od kuda dolazili, pa tako i jeziku Rima, prema jeziku Istoka.

Za nekoliko godina Nikomedija je bljesnula novim sjajem, osjećalo se da ovdje boravi Gospodar i Bog

Rimskog Carstva, i ja sam joj promijenio lice. Sagradio sam velika i važna zdanja. Forum, glavni gradski trg,

okružen velikim trijemom i stupovljem s bočnih strana, s velikim Jupitrovim hramom, i dva manja svetišta

posvećena bogu rata Marsu, ali i ratnici i boginji mudrosti Minervi. Naravno, Grci, koji su bili u većini među

žiteljima Nikomedije, te su hramove nazivali Zeusovim, Aresovim i Ateninim, što nije imalo veće smislene

važnosti jer je u moje doba već odavno bilo riječi o gotovo istim bogovima.

No i drugim sam građanima pomogao da obnove svoje hramove i podignu nove. Na način na koji su od

početka s njima dogovarali i utanačivali tada još živi Aurelije Valerin, a nakon njegove smrti Aristobul s

Panfilom Atarovim, ali i drugim, poslije izabranim magistratima grada. Taj se proces širenja i graditeljskog

razumijevanja odvijao na svima prihvatljiv način, i to tako da sam stanovnike pojedine zajednice bez obzira

koje vjerske ili narodne pripadnosti bila, prilikom gradnje neke građevine koja je za njih bila od općeg

značenja, a to nisu bile samo bogomolje, za dio uloženog iznosa oslobađao poreza i tako na zajedničko

zadovoljstvo izbjegao da se ja kao car i Rim kao imperij, miješamo u tuđinske običaje i nama ponekad

neshvatljiva, čak i nama suprotstavljena vjerovanja. Spasonosni savjetnici i njihovi spasonosni porezi koji su

ponekad doista činili čuda! Nastavio sam otvarati vrata suživotu, koja će se u ne tako dalekoj budućnosti

postupno početi zatvarati. No tada se još činilo da ima nade, i ispunjen snagom, gotovo jednakoj onoj koju

sam baštinio od Proba, nastavio sam podizati Nikomediju i brusiti je u prijestolnicu svog svijeta, i dalje na

jutarnjem obzoru.

Na sredini Foruma uzdigao se uskoro moj trijumfalni stup, koji su, koliko znam, nedavno srušili Licinijevi

vojnici, a na kojem su u reljefu bile prikazane sve moje pobjede. S vrha tog stupa moj je kip jednom mogao

promatrati kako po cijelom nikomedijskom forumu ili agori, kako su je nazivali Grci, gotovo kao po cijelom

našem rimskom, ovdje i grčkoistoč njačkom svijetu, podrhtava novi život. Onaj koji je nakon mog odlaska

opet poprimio provincijalno značenje, a Nikomediju potisnuo u drugi plan, pred Bizancijem, koji je

Konstantin već bio odredio za svoje buduće sjedište.

Naravno, najviše sam pozornosti posvetio palači koja je morala zamijeniti tradicionalnu staru i raskošnu

rimsku carsku palaču na Palatinu. Ta palača bila je moj carski dom i uz dijelove osobne rezidencije, koje sam

počeo graditi odmah i u njih se uskoro i uselio, slično kao što ću u većem obliku ponoviti u Aspalatosu,

uklopio sam u veliko zdanje i državne kancelarije, dvorane za primanja i audijencije, i zasebne dvorane za

savjetovanje, veliku biblioteku i carski arhiv, pa nekoliko triklinija i perivoj s bazenom u obliku jezerca na

čijoj se sredini isticao klesani Triton s trozubom, a koji se poslije pokazao kobnim za mog dragog Aurelija.

Poslije sam na brdu, koje su odmah nakon što mi je udijeljeno to ime, počeli nazivati Jovijevim, ali i

Zeusovim i Sunčevim, najčešće jednostavno Gospodarevim, podignuo kip Jupitru i tamo se o svečanim

danima okupljalo mnoštvo koje je bilo na najvažnijim vjerskim svečanostima, posvećenim mome

božanskom ocu. Iako je Nikomedija već imala terme, obnovio sam ih i oslonio na nove, raskošnije i veće, a

gradu podario biblioteku, kazalište, gradsku tržnicu sagrađenu, istina, u manjem volumenu i opsegu, po

uzoru na onu Trajanovu u Rimu, podigao sam novu arenu i trkalište na kojem sam, kad god sam mogao,

gledao utrke dvokolica. U učilištima su predavali najbolji gramatikusi, profesori i učitelji Istoka i Carstva, a

bili su rado viđeni gosti u mojoj palači, u koju sam ih pozivao kako bismo raspravili mnoga načela na kojima

je počela počivati moja vladavina.

I postupno su ti napori počeli poticati napredak. Stanovništvo Nikome dije utrostručilo se u desetak godina

tako da je jedno vrijeme hvatala i uspijevala držati priključak s Rimom, Aleksandrijom, obnovljenom Pal


mirom i Antiohijom. Slično je uspio i Maksimijan učiniti od svog Medio lana, Konstancije od svog Trevera,

Galerije od Sirmija i Tesalonike. A što je bilo najvažnije, nakon moje odluke da podijelim Carstvo, prvi put u

godinama mira, dva su rimska Augusta i dva njihova njima podređena Cezara posvema napustili Grad i

osnovali nove carske prijestolnice.

A bilo je razloga. Iz Nikomedije i Mediolana mogli smo lakše nadgledati naše stalno napete granice, a što je

još važnije, mogao sam izmaknuti možda neučinkovitom, ali upornom i dosadnom nastojanju Senata da se

stalno plete u vlast i raznim smicalicama pokuša ublažiti moje već službeno obogotvorene carske ovlasti. Iz

bitnijske Nikomedije, jednom zabiti, a sada carske prijestolnice novog svijeta, taj sam posao prepustio

strogom i oštrom Maksimijanu i on ih je, dolazeći u Rim, stezao na sve moguće načine, otkrivao i kažnjavao

urote, optuživao ih kad su imali i kad nisu imali pravo. Gradeći svoje gradove prijestolnice, s mojom Nikome

dijom u središtu svijeta, dovršili smo posao svojih prethodnika i razgradili moć Senata.

No što je bilo možda važnije i za Carstvo spasonosnije, u takvom obliku širenja naše vlasti istovremeno smo

podjarmljivali nered i bezakonje koje se taložilo desetljećima, i podvrgnuli ih svojoj volji.

Iako u duši nisam slobodar ni republikanac, ponekad sam znao poželjeti da stega malo popusti, da ljudi i

pokrajine žive prema svom vlastitom razumu, običajnom pravu i odlukama koje bi onda lako bilo uskladiti s

mojim oblikom vladavine. Ali tada, na početku moje vladavine, takva je izmjena dobrog znakovlja bila

jednostavno nemoguća. Koliko zbog kaotičnih prilika u Carstvu, toliko i zbog potpuno narušenog sustava

upravljanja. A posebno zapovijedanja vojskom, tom osnovnom rimskom snagom i moći, koja je silu

obuzdanu stegom, tu jednostavnu, ali spasonosnu vrijednost vojničkog režima, više koristila kako bi Carstvu,

kojem je jednom služila, sada određivala život, pa tako nesvjesno čak prijetila i sama sebi jer je postojala

zbog zaštite Carstva, a ne Carstvo zbog nje. Dogodilo se tako da je stala podrivati temelje na kojima je

počivao njezin ustroj. Trebala je, dakle, čvrsta ruka, trebao je na vlast doći tiranin, ali ne onaj tko bi ih

bezumno progonio, nego koji će i vojsku i državu, slijedeći mnoge velike primjere iz povijesti, od Dionizija

Sirakuškog, preko Aleksandra do Sule, Cezara i Augusta, ili Marka Aurelija, jednog od mojih vladarskih

uzora, vratiti na put razuma. A to je u onom već nagriženom Rimu bilo teže provesti nego u Nikomediji.

Istok je sada postao središte koje je i stvarno, a ne samo intelektualno osovljavalo na noge posrnuli sustav.

Novi poredak iz novog središta upravljanja, koje je svojim snažnim i uvježbanim vladarskim nagonom, više

instinktom nego umom, onako dobro i točno predosjetio Aurelijan.

Naravno, nitko nije javno imao ništa protiv takve odluke. Ni Galerije, ni Licinije, posebno ne Hermagolijan,

kojemu su Bitinija i Nikomedija oduvijek bile bliske, ni moj Valerin, dok je još bio na životu, ni mudri Aristo

bul premda bi, siguran sam, njima dvojici sasvim sigurno bilo ipak draže da sam izabrao privlačnije mjesto,

što bliže njihovu nedosanjanom Rimu. Ali ostali smo u toj tada razmjerno maloj Nikomediji, kojoj ću,

ponavljam, također kroz nešto manje od dva desetljeća promijeniti lice, onako kako će se iz Nikomedije

sustavno mijenjati lice Carstva.

Godine su prolazile i slijedile jedna dugu te samo ih mogao pratiti samo po mnoštvu važnih događaja i

odluka koje su izravno utjecale na mene, na moju prijestolnicu, na čitavo Carstvo. Pa ipak, činilo se da se

vrijeme ne miče, da stoji premda nije prošla ni jedna godina, a da se nije otvorilo novo ratno žarište, nova

opasna buna koju sam morao ugušiti tako da sam iz svoje prijestolnice i rezidencije, daleko od svojih

suradnika i obitelji koja se na to već privikla, znao izbivati često i na duže vrijeme. Budući da sam zaštićen

svjom božanskom aurom imao prilično uspjeha u nastojanjima, nije se otvorila nijedna nova rana, nije se

dogodio nijedan za me i moj duh presudan događaj, pa sam imao dojam da u sebi živim u potpunoj

ravnoteži i miru. I tada, u dvanaestoj godini moje vladavine, godine koja je bila po mnogo čemu presudnija

od drugih jer sam vladanje Carstvom već podijelio između nas četvorice, i te iste dvanaeste godine uspješno


okončao svoj drugi pohod na Egipat, dogodilo se nekoliko za moj unutarnji okrvavljeni rukopis važnih

događaja.

Ta je godina počela strahovito loše. Galerije je oko februarskih Ida bio potpuno potučen kod Ktesifonta, ali

je nekako uspio spasiti vlastiti život. No na bojnom polju ležalo je na tisuće što mrtvih, što ranjenih vojnika

koje su Perzijanci poubijali bez milosti, a među njima, ostao je zarobljen, a poslije i na strašan način

pogubljen moj dobri Panfil Atarov, nekadašnji tribun Narodne skupštine Nikomedije, koji mi je onako, na za

nas tada neuobičajen način, izrazio dobrodošlicu mojih budućih sugrađana, i održao mi prvu lekciju koja je

vodila prema tajni odgonetanja i dugogodišnjeg učenja smislene, ali za mene ipak zamršene gramatike i

semantike jezika Istoka.

Što je u cijeloj priči bilo još čudnije, nije ga na taj nesretni neuspješni pohod natjerao ni mogući glavni

krivac, moj tada već proglašeni Cezar Galerije, kako bi ostvario svoju davnu prijetnju niti bih ja to dopustio

svom zetu, gorkom zlopamtilu. Tu je, kako se ubrzo pokazalo, za se pogubnu odluku, donio Panfil sam.

Sjećam se, opet je tada mladoga Klaudija Eustenija zamolio za prijavak i unatoč njegovoj strogosti i

urođenom pesimizmu što se tiče moga državničkog rasporeda, drugog sam dana svoga nikomedijskog

prijatelja uspio nekako mimo tajnika i rasporeda audijencija, preko reda, ugurati u procijep među svojim

dnevnim obvezama kojima sam svakog dana kad sam boravio u Nikomediji bio silno opterećen. A još k tome

rat se valjao iza obzora.

Budući da je dolazio rijetko, i uvijek obazrivo tražeći pravi trenutak, primio sam ga nasamo, u svom

osobnom malom trikliniju, koji je poslužio kao uzor za moj današnji u palači, a koji se nalazio odmah iza

tajnih vrata prijamne dvorane, i u kojem bih u kratkim predasima od sastanaka i audijencija užinao sam, a

još više u miru razmišljao i pripremao odluke koje sam morao donijeti.

Panfil je opet stigao zaogrnut u svoj sada već nešto pohabaniji izvezeni ogrtač koji sam mu godinama želio

nadomijestiti drugim, što je odbijao, ali bez bodeža jer već duže vremena nije bio na dužnosti na kojoj me

onomade dočekao i zaželio mi dobrodošlicu.

Uvijek vješt i na svoj način prepreden kakav je bio, uspio mi je doturiti nešto datulja i dva para grlica koje

sam volio kušati, zajedno prepečene i propirjane u slatkom umaku od urmi i bajama, što je lukavac dobro

znao jer mi ih je uostalom potajice, tvrdeći da to čini prema zaboravljenom i starom nikomedijskom, a

uistinu tradicionalnom perzijskom receptu, ponekad pripremao samo za mene, u nekoj od kuhinja palače,

ovisno o tome na kojem bi mjestu tog dana odlučio večerati.

Kako bilo da bilo, i ovaj je put uspio u svom naumu i donio mi moje omiljeno jelo nakon što sam kršeći

odredbe u stanju ratne uzbunjenosti spriječio stražare da mu ga ne oduzmu i pošalju na provjeru, i sam ga

osobno ispratio u blagovaonicu. U taj moj mali triklinij, u tom trenu jedino spokojno mjesto u Nikomediji.

Jer posvuda, a posebno u palači, vladala je napetost. Osim već svakodnevnog straha za svoj život, Galerijevu

častohlepnu napetost i nervozu, koja me stezala više nego izvjesnost tjelesne smrti, od trena kad sam mu

obznanio da će upravo on stajati na čelu vojnog pohoda, već smo bili nepovratno uvučeni u rat. U jeku

priprema za tu veliku vojnu, možda konačni obračun koji smo već viteški i prema svim diplomatskim

pravilima objavili Perzijancima. Bili smo na samom pragu, tog za oba carstva i kraljevstva možda presudnog

sukoba koji je i onako tinjao stoljećima i desetljećima i jedanput se morao razriješiti, bez obzira na cijenu i

moguće žrtve s jedne ili druge strane. No, a to je Pantil dobro znao, ishod rata nije mogao biti sasvim

konačan. Niti je Rim mogao potpuno pokoriti Perziju niti je Perzija mogla prevladati sada rimskim Istokom.

Ipak, moguća pobjeda bi jednoj ili drugoj strani dala na duže vrijeme golemu prednost u novom rasporedu

svijeta. A to je bila osnovna, ali prevažna i preizvjesna posljedica rata u koji smo stupali.


Zalegao sam na svoju ležaljku, no on je po istočnjački samo skrušeno sjeo na drugu. Kad sam ga ponudio

jelom, odbio je, ali je prihvatio pehar vina, i dok je polako lickao začinjenu tamnu tekućinu, tiho sam ga i

obzirno upitao:

- Što te tišti moj stari prijatelju?

Odgovorio je još obzirnije, s iskrenim poštovanjem.

- Gospodaru i nikomedijski Bože, vladaru nad podanicima i dušama, svjetlo Rima i Istoka, koji ti se tek

smiješi. Ne mogu naći riječi kako da ti zahvalim za sve što si učinio za našu Nikomediju koja je sada življa

nego ijedan grad moje mladosti, pa tako i moj očinski Amido.

Na čas je zastao kao da želi u mojim očima očitati iznenađenje. I pronašao gaje.

- Jer lagao sam ti onog dana kad sam te upoznao, zato te molim da mi oprostiš. Tvrdio sam da nikada

nisam vidio Amido, a bio sam kao dijete nekoliko puta u Amidu zajedno s ocem kada su Pezrijanci, nakon

poraza cara Valerijana, povremeno u nekoliko navrata prodrli sve do Niko medije.

Sada su moje zjenice doista sijevnule.

- Zašto si lagao, pa ne bi ništa mijenjalo da si rekao istinu, sine Atarov?

Namjerno sam upotrijebio ime njegova oca i njegov patronim kako bih barem malo kaznio tu samo na

izgled sitnu podvalu jer je, kako sam naučio čitajući o Perziji za vrijeme naših prijašnjih pohoda, Atar bilo

ime božanskog sina njihova vrhovnog boga Ahure Mazde, potomka toga sasa nidskog boga dobra, a čiji je

nasljednik, taj Atar, bio Mitrin najbolji prijatelj i perzijski zaštitnik ognjišta i gradova, kojemu su u cijelom

perzijskom svijetu na žrtvu prinosili različite vrste mesa, rezanog, tankim oštrim noževima. I svaka je

bogobojaznija perzijska kuća imala Atarov oltar, svetište koje je poslije prema tom istočnom bogu,

pretpostavljam, i dobilo svoj naziv, a uza nj i žrtvenik, na kojemu su žrtvovali isječeno meso i zazivali Atara,

zaštitnika ljudskog roda, gradova i građana. Pa ipak, nisam izdržao kad sam ga nakon nekoliko trenutaka

oklijevanja upitao:

- Imaš li i ti njegov žrtvenik u svom domu? Žrtvuješ li i ti božanstvu svoje obitelji, imenjaku svoga oca?

Zar si zaboravio da osim barbarske i grčka krv teče tvojim žilama, pa moleći se Ataru, tim opakim činima i

Niko mediju, koju navodno toliko voliš, podređuješ svom perzijskom bogu, ali i polažeš pod perzijsku zaštitu

i vrhovništvo?

No Panfila nije pogodila moja prikrivena žaoka.

- Imao sam takav oltar i žrtvenik. Godinama sam pred njim molio i na njemu žrtvovao, ali srušio sam

ga, i to bez osobite grižnje. Teško ćeš ti to razumjeti, moj Auguste, premda pokušaj otvoriti svoj duh i um

onomu što ti se sada čini stranim. U nas je Gospodaru uobičajeno upotrijebiti ponekad i laž u svrhu istine.

Da sam ti onda priznao da sam bio u Amidu, ti bi pomislio da me tamo vuče srce i da se samo pretvaram da

je Nikomedija moj pravi dom, koji sam stoga tebi namjerno podmetnuo kao tuđe, kukavičje, a ne moje

zavičajno jaje umjesto Amida i Perzije. Tako bi ti povjerovao u neistinu, bez obzira što bih ja govorio istinu.

Jer stvari su su bile onakve kakve sam ti prikazao mada sam neke pojedinosti izbjegao i izostavio, čak i

namjerno prikrio i zataškao svojom dobroćudnom laži. Ali poslušaj me, molim te. Nikada Amido nije bio

tako sjajan koliko je sada sjajna naša Nikomedija. Dok sam ti izgovarao riječi iskrene dobrodošlice, uz

poneku sitnu laž, u duši sam se sjećao samo sjene, nekadašnjeg bljeska koji u zbilji nikada nije bio ni blizu


stvarnoj slici, čak ni mojim uljepšanim djetinjim uspomenama. Imao sam tada, pritom prvom susretu s

očevom domovinom, tek pet godina, pa onda šest, i na kraju osam.. nikad više od toga. I sve što mi se

urezivalo u pamćenje, sve što sam upijao prvi svakom susretu s Amidom, obilježavalo me kao dijete i

dječaka, tih, već u tadašnjem pamćenju, maglovitih godina, ali i u sadašnjim, prikaza ma i još maglovitijim

uspomenama, i polako se od dojmova i osupnutosti da sam doista zakoračio u san, pretvaralo u zlato. A da

bi se u meni sačuvao i otvorio taj zlatni rudnik i iskopala sjajeća žila u kamenu i raskrilile te snovite dveri,

dostajao je samo jedan ključ, samo jedna čarobna riječ. Otac mi je nježno i s velikom čežnjom u srcu

došapnuo, a onda utuvio u glavu, da se taj ključ i ta snovita odgonetka zove Perzija! I ja sam mu povjerovao,

iskreno i predano kako to može samo dijete.

Nisam mogao potisnuti razočaranje u svog Panfila kojemu sam vjerovao iz dna duše i ni najmanje se nisam

osjećao ravnodušnim prema njegovoj ispovijedi. Naprotiv, ćutio sam se izdanim i prevarenim, ne onako

kako se čovjek osjeća kad se suoči s pravom izdajom i pravom nevjerom, nego, prije bih rekao, duboko

povrijeđen što mi nije vjerovao u trenutku kada je to mogao. No razoružao me opet onim svojim jezikom,

pa žaleći što sam ga uvrijedio i ishitreno nazvao barbarom i usto posumnjao u ono što mu je doista bilo

najsvetije, nisam prekidao njegovu ispovijed.

prolazile su godine i prije tvog dolaska nastavio je Panfil a ja sam se polako imao prilike uvjeriti kako ta moja

Perzija i nije tako žuđeno ni rajsko mjesto ni sveta država. Rekao sam ti, nisam se više vraćao u Amido, ali

perzijski su osvajači, tu moju nekad žuđenu Perziju, prostrli nekoliko puta po nekoliko dana po Nikomediji,

paleći i pljačkajući. I to na najgori mogući način. Koliko su tek bili okrutni njihovi satrapi, njihovi činovnici i

vojnici, ne samo prema Grcima, Feničanima, Židovima i Kršćanima, o ono malo Rimljana koje su odmah

upregnute udovima u bojna kola, raš četvorili na trgu ne želim ni pričati, nego i prema nama koji smo se na

neki način još u duši osjećali Perzijancima ma koliko i mi bili miješane krvi. Moj već stari otac, tada vođa

perzijske zajednice u Nikomediji, otišao je njihovu satrapu Dahaki i obzirno i uvijeno zamolio za malo

blagosti u postupanju, za dobro Perzije i njezinih podanika, kako je pokušao objasniti. No umjesto

razumijevanja dočekao ga je led.

- U ovom gradu svi ste već prodali svoju dušu Angra Mainuovu mraku. Još mi samo jednom spomeni

što je dobro za Perziju i saznat ćeš kako Perzija kažnjava bezbožne protuhe poput tebe, koji se usuđuješ

dičiti da si Perzijanac. Perzijanac kopile nikada nisi bio niti ćeš to ikada postati.

- Ali ja jesam Perzijanac, Perzijanac mi je bio otac, Perzijanka mi je bila majka. Veliki Zurvan i njegov

sin dobrostivi Ahura Mazda i njegov junač ni unuk Atar, vječno štitili njihova preobražena tijela i duše. Od

njih sam od djetinjstva učio nauk i vjeru naših predaka. Pa i rođen sam u Amidu kao Perzijanac i Perzijancem

se i danas osjećam. Zato mi nije svejedno kakvo svijetlo moja voljena domovina baca na svoje podanike,

Presvije tli Gospodaru, koji imaš sreću da se klanjaš samo jednome kralju i koji gledaš kroz njegove svevidne

kraljevske oči. Pa i ovo je sada Perzija makar na nekoliko dana.

- Kako se usuđuješ bijednice?! Ovo je oduvijek bila i bit će Perzija.

- Perzija je moj Presvijetli Gospodaru, tamo gdje svijetli njezino svjetlo i gdje se ljudi klanjaju njezinim

bogovima i ravnaju prema njezinim zakonima. Stoga obuzdaj svoje vojnike i plaćenike, ne dopusti da kaljaju

perzijske vrline i perzijske načine. Ali budi milostiv, spriječi ih da gaze po tuđima.

Dahaka se podigao na svojoj stolici i bijesno uzviknuo:

- Naučit ću te ja perzijskom načinu lajavi psu.


Pa ga je odmah utamničio, ne dopustivši mu ni da se opravda. Mog bolesnog oca hranio je osmuđenim

štakorima, ali ne onim slasnim, pustinjskim, nego ovim kužnim iz gradskih kanala, i pokvarenim ostacima iz

kuhinje među kojima su se ti štakori i kotili. Pa kad se moj otac Atar nakon nekoliko dana razbolio, pustio ga

je da umre u teškim mukama, pokriven čirevima i krastama, kao gubavi, kužni bijednik. Njega koji nikada

nikomu nije učinio nažao ma koliko do svog zadnjeg trena sanjao snove o velikoj Perziji. Pa kad su jednog

dana nakon njegove smrti konačno otišli, a grad na neko kraće vrijeme opet potpao pod grčku, pa potom

pod rimsku vlast, zaboravio sam Perziju i Amido. Kao da nikada nisu i nikada više ne će postojati u mom

duhu, u mojim sjećanjima, u mom pogaženom nasljeđu i na silu uništenom podrijetlu. No bio je to

spasonosan uzlazak prema ozdravljenju koji je iscijelio moj isključivom pripadnošću već nagrižen duh. Otkrio

sam život uklopljenih različitosti o kojem sam podjednako mogao učiti od naših maloazijskih i bitinijskih

Grka, potom i od sunarodnjaka majke koja me nakon očeve ružne i strašne smrti izvukao iz Nikomedije i

odvela u progonstvo u svoju rodnu Tesaliju, koliko i od prebjega iz Perzije, zemljaka moga oca i moga djeda,

pa onda nakon što smo se vratili, i od egipatskih podanika koji su s Grcima i Makedoncima, koji su i sami

postali Egipćani, također dolazili u Nikomediju, ali i od divljih Tračana koji su ovdje potražili utočište, koliko

u želji da trguju s drugima i tako ukrote svoju divlju neukost, toliko i od straha pred vašim progonima.

Shvatio sam tada da je Nikomedija i Istok moj dom, a ne Perzija. Jer ona, baš kao ni Rim, nije nikada bila moj

Istok. Vi ste svjetovi koji se sudaraju i nikako ne možete razumjeti da se svjetovi mogu u sudaru miriti, čak i

kad povremeno ratuju. To je svrha pravih ratova koji se vode zbog istinskog i pravog mira.

Mudro je govorio, ali ipak sam ga slušao na krivi način.

moj nevjerni Panfile, u ratu su dvije strane i svaka ima svoje viđenje razloga i ishoda mogućeg rata i

mogućeg mira. Zbog toga nikada nema niti je bilo rata koji bi bio pravedan za sve, i pobjednike i poražene,

niti je bilo mira koji bi u ime pravednog ishoda vojnog pohoda zadovoljio sve strane. Unatoč svemu redovito

ispada da su pobjednici uvijek u pravu. A to je do sada uglavnom bio Rim.

- Točno, božanski Gospodaru, dobro si zaključio. Zbog toga i zbog tih razloga ja sada krećem u rat.

Ponudio sam se Cezaru Galeriju. Objasnio sam da mu mogu poslužiti kao dobar prevoditelj i vodič. Dobro

poznajem prilaze Perziji i još bolje govorim perzijski ma koliko sam se od straha da ćeš krivo protumačiti

istinu, od kad sam te upoznao, pretvarao da ga nikada nisam naučio.

I ja, rimski car i August, Jupitrov sin Jovije, Gospodar i Bog, prepao sam se za skromni i drugima u ovim

uzavrelim okolnostima posve nevažan život mog prijatelja ako doista krene u takav, za nj više nego opasan

pothvat.

- U kakav rat, nikuda ti ovako slab, neuk i nesklon ratovanju ne ideš. Računaj da te Galerije već

izbrisao sa svog popisa.

Ma koliko sam govorio vrlo odrješito, bio sam ipak vidno uzbuđen. Pustio me stoga da se smirim i opet

gucnuo vina. Pa je onda, na moje iznenađenje, skinuo ogrtač i razgrnuo ispod njega privezanu halju. Koža

mu je na prsima i leđima bila ispresijecana ožiljcima od ubodnih rana i zareza od oštrica i ratnih sječiva, koji

su se već ukrutili u blago nabrekli ružičasti i ponegdje, gdje je rana bila dublja ili starija, purpurni labirint od

divljeg mesa.

- Kad sam morao braniti svoj grad, bilo u ime Perzije, bilo u ime njegove samouprave, a protiv Perzije,

bilo protiv Palmirana, bilo protiv Rimljana, a sretan sam što je to bilo prije tebe, bio sam vojnik svoga grada i

svog ideala. Kad te nadahne i pokrene takav poriv, nitko te ne treba učiti umijeću ratovanja.


Opet se ogrnuo, gucnuo, i onda odložio pehar. Od snažna mirisa smole, muškata i papra u vinu raširio je

nozdrve kao pastuh.

- Odlazim Gospodaru, jer ti se želim odužiti. Kakav bih ja to Nikome đanin i istočnjak, tvoj podanik i

rob bio kada ne bih stao na stranu tvoje i svoje polako građene i možda na kraju i ostvarene zamisli. Uredio

si moj i svoj svijet, obnovio si grad koji je moj jedini zavičaj, počeo si poštovati Istok premda je mala

vjerojatnost da ćeš ikada u duši postati istočnjak. Ali ne boj se. Svi su bogovi, i rimski, i grčki, i perzijski, i

egipatski, i židovski, čak i onaj kršćanski kojemu se najviše opireš, već presudili u tvoju korist, pa makar te

poslije osudili i odbacili, što je također izvjesno i moguće. Pa imali oni pravo ili ne. Stoga se pokreni, uputi

svoju vojsku, a među tim već postrojenim tisućama, i svog Panfila Atarova. Uništi perzijsku samovolju i

isključivu starapsku narav Sasanida ma koliko i ti ponekad hinio da vladaš na isti način. No ti još ne

naslućuješ i ne znaš da je tvoja čvrsta volja, ma koliko zaštićena zlatnim oklopima, ipak otvorena svima i na

taj način upravljena zajedničkom redu i dobru. Zato pokreni svoje legije i šatri okrutnost koja kalja Istok. A

ako se živ vratim iz presudne ratne pustolovine, i dalje ću ti vjerno služiti kao i do sada, i znat ću kada je

pravi trenutak da ti u ime istine podmetnem laž.

Kleknuo je i poljubio mi carski pečatnjak, a onda još tiše nego smo se ušuljali, izašao iz triklinija, prethodno

odloživši onaj poluprazni vinski pehar, koji je i dalje mirisao na istočnjačke začine.

Ostao je tako zarobljen kod Ktesifonta, moj prijatelj Panfil Atarov, ni Per zijanac, ni Grk ni Rimljanin. Kako

nije bio naoružan, dopustili su mu Nar zesovi vojnici da siđe sa svojih kola, a onda natjerali kraljeve ratne

hrtove, nakon što su ga u skoku oborili na tlo, da ga zgrabe za izvezeni ogrtač koji je ponio kako bi se ogrnut

u njega na svoj način okušao u borbi s domovinom svojih očeva i djedova. Pa su ga te uvježbane zvijeri, već

izgri ženog u njihovoj krvožednoj igri, dovukle pred Narzesa.

- Ovaj je Perzijanac, naš kralju, božanski Izaslanice i Svjetlo Ahura Maz de, potomče Atara i Marduka.

Eto dovodimo ti izroda. On je rođen da mu ti presudiš naš kralju nad kraljevima. Izdajica!

Narses se samo osvrnuo na njega već istrganog zvjerinjim zubima, okre nuvši prema njemu svoje crnilom

iscrtane očne kapke i lice porubljeno uredno uvijenim usporednim kovrčama koje su se spuštale ispod

zlatne ratne kacige sve do kraljevog vrata. Lice nepomično i bezosjećajno kao da je sišlo s kipova perzijskih

krilatih božanstava i ahmenidskih i sasa nidskih vladara. Upravo onako kakvo je postalo i moje kad sam

počeo vladati kao satrap.

- Tko si to ti kad pljuješ po vlastitom rodu, bogovima i narodu?

Upitao ga je s prezirom kako su mi pričali poslije zarobljeni perzijski

prinčevi, a koji su se upravo tog trena kod Ktesifonta zatekli u kraljevoj pratnji.

- Ja sam čovjek iz Nikomedije moćni kralju, ja sam čovjek Istoka, ali za tebe nitko i ništa, vladaru

Perzije.

Tada je Narzes zapovjedio da opet nahuškaju velike vitke krvožedne pse, i da ga do kraja rastrgaju ti

kraljevski ratni hrtovi koji su ga već bili načeli. Kako je u njihovim gubicama i nozdravama, uzbuđenim

njegovim znojem, još podjednako titrao okus njegove krvi, kad su ih otkačili s kovanih alki, pojurili su onako

do maločas propeti na lancima, i uskoro je od sina Atarova, ostala samo hrpa mesom obloženih kostiju i

ostaci izvezenog ogrtača koji su se zajedno s krvlju, mesom i tetivama pomiješali sa sitnim rubinima,

safirima, opalima i prepletenim zlatnim i srebrnim nitima, i onda počeli sjajiti nevidljivo pod suncem nad


bojnim stra tištem Ktesifonta, pa zatim u polutami, sve dok ih podjednako zasjajene nije progutala

pustinjska noć.

Čim je do mene stigla ta strašna vijest, u jednom trenu mi se učinilo da sam sve shvatio, i to shvatio shrvan

od boli zbog gubitka iskrenog prijatelja. U tom se njegovu posljednjem odvažnom djelu krila prava

gramatika i semantika Istoka, za kojom sam od našeg prvog susreta neuspješno tragao. Kad danas opet

mislim o Panfilu, čini mi se da je moj dom u

Aspalatosu, u ovom mom očinskom i djedovskom zavičaju, meni podjednako stran, kao nekoć njemu onaj

njegov, u Perziji i Amidu. No ipak, što od tuge, što od sjetnih uspomena, rasvjetljava mi se istinita spoznaja

da je ovdje, baš tu na dalmatinskoj obali, oduvijek bio moj dom i zavičaj ma koliko dugih godina izbivao s

njegovih obala. I da sam se oduvijek nazivao samo Dioklo, a tek ponekad Dioklecijan, i to samo, pa makar to

progonstvo iz samoga sebe trajalo gotovo cijeli moj život, kad sam bio daleko od svojih trajno zapaljenih

čempresa, i da sam te nepobitne činjenice ipak bio stalno nesvjesno svjestan, onako kako bi rekli istočnjaci i

kako bi mi svojim jezikom protumačio nesretni i u potvori iskreni prijatelj, koji je meni, svom gospodaru,

istinu znao poduprijeti svojim sitnim svrhovitim lažima. Pravi čovjek iz Nikomedije.

Sada se opet prisjećam kako sam prve večeri zaspao u svojoj budućoj prijestolnici, nemirnim snom rimskog

Augusta, i kako su mi se tada u sjećanja vratili zapaljeni čempresi i njihove sklopljene grane opet su šuštale

u plamenu koji im, kao ni na samom početku, nije mogao nauditi. U sjeni te hladne vatre prošlost se opet

približila sadašnjosti, pucketajući pla mičcima budućnosti. U njezinu središtu, baš kao i u središtu mog

iščezlog djetinjstva, stajao sam ja. Gol poput novorođenčeta, ali moćan i snažan kao bog. Međutim, to je

bila još jedna utvara koja se skrivala iza čempresa u plamenu. Jer moju snagu nije podupiralo ništa, ni

carstvo, ni bogovi ni ljudi. Bila je bez uporišta i stoga je sva njezina silina bila uzaludna. Pa su koplja

zapaljenih stabala opet tiho progovorila.

ti si, Dioklo već mrtav, šaptali su čempresi. Samo što ti umireš više puta. Sada, kad si postao Dioklecijan,

umro si u duhu, ali ta je smrt već za tobom. Proći će još vremena, a onda ćeš umrijeti i u tijelu, za tu se smrt

tek trebaš pripremiti. Umrijet ćeš i kada se razočaraš u svoje djelo. I nakon svoje prave smrti i uzdignuća k

nebu, koje te ne očekuje blagonaklono, umirat ćeš svakih deset, svakih stotinu ili svakih tisuću godina, što je

zapravo svejedno. U tvojoj dalekoj budućoj palači već te dolje, u obrisu nesagrađenog mauzoleja očekuje

klesani sarkofag. Onaj nad kojim će se zatvoriti jučerašnji svijet. Tebi će se činiti zauvijek.

Ali opet griješiš jer u svojoj jučerašnjici ništa nisi naučio o njezinu pravom životu i njezinu trajanju u

sadašnjosti i sutrašnjici. Jezikom Istoka, jezikom tvoga Panfila kojeg si i ne želeći otjerao u smrt, vrijeme je

točka i ne prostire se kako se prostire prostor. Tek ga u pamćenju doživljavaš kao prostiranje, trajanje,

nizanje i na koncu kao prolaznost. Ali to se vrijeme uistinu kreće na mjestu.

Zbog toga ćeš i umirati toliko puta, svaki put ponovno, kad god se bude činilo da te više nema. A tebe će

biti. Ali tebe će uvijek i nanovo trebati ubiti upravo zbog toga što ćeš i dalje biti uporno nazočan, baš

zahvaljujući nepokretnom vremenu. Možda i tvojim, u usporedbi s vremenom i prostorom, sitnim djelima.

To su te učili, ali ti si samo hinio da si razumio, a možda ti se čak i učinilo da si pohvatao konce ove goleme

svemirske apstrakcije. Još jedna zabluda, ali zabluda koja nije nastala tvojom pogreškom jer osnovnu tezu o

prostoru i vremenu u biti nisu posvema razumjeli ni oni koji su te njoj podučavali. Nitko, istinski ogoljen sam

pred sobom, to učenje i tu istinu nije ni mogao prozreti do kraja. Međutim, na neki svoj osobit i samo sebi

svojstven način ti si osjetio tu istinu. Zbog toga sada čekaj onaj pravi i bolni trenutak.

Pa kad za kojih stotinjak ili manje godina budu dizali poklopac tvog sarkofaga, s te tvoje Jovijeve, Sunčeve i

Mitrine špilje od porfira, da zinu u posljednjeg pravog rimskog cara, posljednjeg zaštitnika starih bogova,


vrijednosti i vrlina, sve će se opet vratiti na početak. Bit će to trenutak kada će se doista pokrenuti vrijeme,

a u tom iznenadnom pokretanju otpustit će se kočnice trajanja koje sve podižu do one jedne jedine točke i

u njoj će nešto eksplodirati kao da se rasprsnula zvijezda. Buduća sadašnjost ustu knut će nenadano pred

prošlošću i u zaglušnom sudaru zatrest će se pred mračnom sutrašnjicom. A stara će povijest stajati,

nepomična, zaboravljena i pružena, kao i tvoje tijelo i tvoje kosti. Tek tu i tamo u gluhom kamenom grobu

pokrenut će se tvoj kuk, rame ili koljeno, tražeći bolji položaj za san ili mjesto u vječnosti koja ti se unatoč

svemu polako približava.

Tako je prošla ta prva noć kada sam se zacario i opet uz jedno snovi to proročanstvo mučno sanjao i gotovo

ne spavao sve do svitanja. A vani je sjajilo nebo i križalo svoje nevidljive putanje kao da crta kartu novog

carstva. Kakvo će ono biti, nitko još nije mogao pouzdano tvrditi, pa ni ja. Ja sam možda imao predložak koji

se rađao svih tih godina, a jasnije se počeo nazirati za mog i Aurelijeva namjesnikovanja u Meziji. Mezi ja je

bila granična provincija, a Carstvo je sada cijelo bilo golema provincija, toliko uvećana da nije više mogla

prepoznati svoje granice. I upravo zbog tog nepostojanja prave vizije i svijesti o vlastitom protezanju i

veličini tražilo je stalno pomoć u žrtvama i utrobama. Vjerujući prebiranju proroka po iznutricama, nadajući

se da će kroz njihova priviđenja možda uspjeti proniknuti iza crte Carstva i tako ga zaštiti istinskom božjom

voljom. Onom za koju su svi Rimljani, od samog osnutka Grada, oduvijek vjerovali da bdije nad sudbinom

Rima i njegova Imperija. No nije li to možda bila naša zajednička svevremenska iluzija koja nije mimoišla ni

mene koji ću se uskoro nazvati Jupitrovim sinom i u čiju će čast harus pici i svećenici na oltarima diljem

Carstva također nastaviti prebirati po iznutricama i krvi?

Jer što ako iza te granice naizgled uređenog svijeta kojim sam sada vladao vreba crnina koja upija sunce bez

treptaja, a ne blistav odbljesak neba i bogova na usjajenom žrtvenom nožu kad se podigne iznad životinje?

Što ako ta mrklina potpuno prekrije svjetlost i više ne bude ni sunca ni dana? Što ako se u tim tminama

moja guja izgubi i zbuni i ne znajući kamo bi, izgmiže iz svog legla, pa onda svi teškom mukom građeni i još

teže obranjeni rubovi toga istog legla popucaju, a one nasrtljive ljutice napadnu iznenada i otruju svijet ma

koliko zlatan bio!?

U tom čudnom snoviđenju, koje se prije kraja noći, tren prije svitanja kada se i noć čini mračnija nego što je

doista bila, učinilo mi se da vidim zlatnu spiralu svoje zmije na mračnom pijesku koji je napet poput

pokrenute dine, rudio uoči rađanja novog dana. Zapuzala je moja guja i iza nje je ostajao zlatan trag njezina

svemoćnog otrova koji je krotio sve zlo i dobro svijeta. Pa se u toj istoj snovitoj opnastoj maternici od

zmijske kože pojavila zora, i ja sam u polusnu, u onim vlažnim izmaglicama svitanja, mogao vidjeti kako se

dime iznutrice iz kojih je netko već pokušao proniknuti u moju budućnost.

U Nikomediji je uslijedilo prvo i stoga presudno jutro i dan u kojem se začudo nije odigralo baš ništa

vrjednije od mog prvog susreta s čovjekom iz Nikomedije i njegovim jezikom Istoka, za koji još nisam ni

slutio da bi jedanput mogao postati i moj. Svi su uglavnom dugo spavali, a nakon prvih prijavaka i

audijencija, manjeviše protokolarne naravi, počeli su banketi i zdravice. Nije bilo napetosti i opreza koji

obično prate dan nakon ubojstva jednog od mogućih vladara i uvijek zazorno naglo ustoličenje novog cara.

Nije bilo čak ni povišenih tonova. Kao da su svi odahnuli ili barem potražili predah nakon svih posljednjih

krvavih desetljeća, nasilnih godina, prevratnih mjeseci i dana. Očito nije bilo važno koliko ću vladati. Bilo je

važno da Dvoglavi jarčić za sada preživi, makar neko vrijeme, kako bi mu se svijet mogao načuditi, a onda ga

prepustiti drugima, da raspore njegovu utrobu i raščetvore njegova uda kako su desetljećima poslije učinili s

onim dvoglavim robovskim nedonoščetom u mojoj već odsanjanoj i zamišljenoj palači u Aspalatosu.

VIII. POGLAVLJE


SFINGAIALEKSANDRIJA

U SVAKOJ ISPOVIJEDI, želi li biti poslušana s razumijevanjem, krije se važna obveza. Iskreno priznanje o

događaju koji je presudan za pripovjedača, a iz kojeg je on, iako okrvavivši ruke, uspio izvući pouku, a kroz

pouku iščitati i poruku koja mu je nakon što ju je očitao na pravi način poslije donijela neočekivanu i obilnu

duhovnu korist i puno životno iskupljenje.

Dužnost mi je stoga, i vrijeme je, obnoviti sjećanje na još jedan doživljaj, još jednu prevažnu postaju po kojoj

računam svoje vrijeme, a koji se odigrao za mog posljednjeg pohoda na Egipat, one presudne dvanaeste

godine moje vladavine u vrijeme kada se mir uspostavljao diljem Carstva, pogotovo na Istoku, dok su na

Zapadu Maksimijan i Konstancije Klor imali silne muke s buntovnim Alemanima i urotnikom admiralom

Karauzi jem, ali kojeg će, kao i njegova nasljednika Alektusa, nakon nekoliko godina Konstancije ipak uspjeti

svladati i tako omogućiti Maksimijanu da opet potpuno pokori sjevernu Hispaniju i Afriku.

Naravno, taj mir nije uspostavljen sam od sebe niti zahvaljujući isključivo mojim reformama. U Carstvu, već

više od stoljeća potresanom borbama i upadima barbara, taj mir bio je podjednako nametnut silom.

Ratovima i pohodima u koje sam kretao iz Nikomedije i koji su u prvim godinama moje vladavine na Istoku

slijedili jedni druge kao požari za sušnih godina. Već u drugoj godini moje vladavine buknulo je opet u Mezi

ji i Panoniji, u petoj sam poduzeo pohod protiv Sarmata, u šestoj sam u Siriji zaustavio neugodne upade

Saracena te u sljedeće dvije godine prvo ugušio manju pobunu u dijelu Egipta, a onda pokrenuo obnovljeni

rat sa Sarmatima, čiji sam žilavi otpor konačno skršio.

I opet je stala pljuštati zlatna kiša iz Rima. Kule, orlovi i odličja, konzulati koje smo Maksimijan i ja dijelili

nakon svakog uspjeha, praćeni kiće nim naslovima, Germanikus Maksimus, Sarmatikus Maksimus, poslije i

Gotikus Maksimus, pa Persikus Maksimus, na kraju i Britanikus, Karpi kus, Armenikus, Medikus,

Adijabenikus kao da sam sam uspio pobijediti sve te silne i krvožedne neprijatelje, narode i plemena. Istok

se smirio na nekoliko godina, sve do dvanaeste godine mog carevanja, i mogao sam se posvetiti stvaranju

novog lica Carstva.

No onda je naišla ta dvanaesta godina moje vladavine, godina dviju velikih bitki s Perzijancima, onog

početnog Galerijeva poraza kod Ktesifon ta, pa onda i konačne pobjede, pa nakon što mi je Senat tom

prigodom udijelio šesti konzulat, iznenada se u Egiptu pojavio neki Grk, inače bivši rimski časnik, zvučna

imena Elpid Ahil iako ih ima koji tvrde da je njegovo pravo ime bilo Lucije Domicije Domicijan te da se

koristio tim pseudonimom kako bi navodno iskoristio svoje lažno grčko podrijetlo i dignuo bunu protiv

Rima.

Taj opsjednuti nevoljnik služio je nekoć kao plaćenik u legiji za posebne namjene, koju je nakon svog

pohoda na Egipat osnovao car Prob i nazvao je Aleksandrina, baš kako se zvala i glasovita biblioteka, i tamo

je, sastavljenu uglavnom od Maloazijaca, Makedonaca, Egipćana i Grka, ostavio da čuva tu za nas prevažnu

provinciju. No onda se odjednom centurion Ahil preobratio i, kako je sam tvrdio, nadahnut starim

egipatskim bogovima počeo tvrditi da ta sveta i stara zemlja pripada njima, Maloazijcima, Makedoncima,

Egipćanima i Grcima, a ne Rimljanima. I on je po istočnjački možda imao pravo. Ali što se na koncu za njega

pokazalo kobnim, prihvatio je tu mogućnost kao jedinu istinu, fanatično bez pravog razumijevanja onoga o

čemu razmišlja i govori, nesposoban da shvati čak i svoju zamisao

0 tome kako se slažu bogovi i otvorene tajne u velikom istočnjačkom panteonu, poredani kao savršeni

klesani blokovi koji se uspravljaju i teže zajedničkom nebu. Poput piramida! Ne znam, no sada mi se čini,

ako usporedim Elpida Ahila sa Sebastijanom, da je upravo satnički čin, nekako u sredini između generala i

običnih vojnika, najpodložniji takvim preobražajima. Ni dovoljno uman da dublje promisli o duhovnoj poruci


koju želi slijediti, ali ni dovoljno neuk da je ne bi uopće razumio. I ta se praznina, između potpune neukosti i

umnosti, uvijek popunjava fanatizmom. Pa je

1 on,kao poslije Sebastijan, poslagao svoje klesane blokove, ali oni se nisu dizali prema nebu, nego su

ostali položeni na zemlji, kao popločeni trg pred hramom na kojem sam i skršio njegovu pobunu. Koliko je

bio različit od mog onako okrutno rastrganog Panfila Atarova, čovjeka koji je na svom jeziku Istoka, na

kojem je i dok mu je vijeđe sklapala vlastita strašna smrt, uporno ponavljao, kao da objašnjava samome

sebi:

jA, SRETNIK KOJI SAM TO POSTAO KROZ VLASTITU NESREĆU.

Moj Nikomeđanin, odani čovjek Istoka!

Njemu nasuprot, taj lažni Ahil ih je uvjeravao da su oni još od Aleksandra jedan narod, da štuju iste bogove,

Zeusa ili Jupitra Amona, Helija Raa, Titana Hiperijona i Atona, Sarapisa Ozirisa, Harpokrata Malog Horusa i

Velike Majke Iziđu i Kibelu roditeljice egipatske, grčke i makedonske zemlje, navodeći povijesne izvore

onako kako mu je odgovaralo, ali i potkrepljujući maštu sljedbenika, uglavnom običnih vojnika i gradskih

sirotana, starim Herodotovim netočnostima i zabludama. Tumačio je tako da je sveta egipatska krava Hator

u naravi Afrodita ili Venera, da je Horus Apolon, da je Ptah Hefest, Oziris Dioniz ili Bakho, jaka Neith Atena ili

Miner va, njihov Set Had ili Pluton, lavolika boginja Sakhmet Ares ili Mars, svi objedinjeni u istom hramu u

kojem su se međusobno pobratimili i vjenčali. Nadovezivao je na svoje tvrdnje i mnoštvo drugih

podjednako besmislenih obmana kao da se bogovi, ma koliko im božanske ovlasti bile slične, mogu tek tako

udruživati i pretvarati jedni u druge.

Ništa ne bi ni u toj nakani bilo loše da je makar pokušao uložiti iskreni napor da shvati koje su to odrednice

koje su tu drvenu zemlju očuvale u njezinoj biti ma koliko je i ona kroz tisućljeća prošla kroz velika iskušenja

i doživjela velike promjene. Morao je probati proniknuti u slojeviti aleksandrijski svijet, pa ga potom, ako se

duhovne silnice slože, otvoriti svojim, grčkim i još starijim egipatskim bogovima i njihovim ispremiješanim

porukama. Ne, on je djelovao nasilno, stalno povišene duhovne i tjelesne topline, sav u vrućici kao i svi

zanesenjaci i strastveni obraćenici u kojima se zapali onaj za Židove tako tipičan mesijanski plamen.

Navodno nadahnut, nije imao vremena voditi računa o slojevitim mogućnostima pretapanja božanstava i

spajanja svjetova. U zbilji toliko nadahnut da je izgubio vlastiti razum.

Pa je, kako je sam tvrdio, pripremajući svoje sljednike za rat, uparuju ći bogove te svijetove istovremeno

naumio još više udaljiti. Jer što su dalji, to će se jače sukobiti, tvrdeći pri tome ispravno, da jedan od njih

vlada drugima, i to mimo njihove vlastite volje, te da će on toj nepravdi stati na kraj. No krivo je procijenio i

pogriješio u svom računu. Zaboravio je u račun umetnuti najvažniju znamenku i u svom matematičkom

pokušaju primijeniti pravu operaciju. Nije, naime, taj nesretni Aleksandrijac Elpid Ahil izračunao pravo

odstojanje i razmjer naših suprotstavljenih svjetova, a još manje težinu svijeta s kojim se naumio sukobiti.

Težinu mog carstva, onog velikog svijeta koji u sudaru rađa nova obzorja i težinu njegova, kako je tvrdio,

istina malog, ali čvrsto utvrđenog alek sandrijskog svijeta, kako je pak uvjeravao samoga sebe, sagrađenog

prema njegovoj mjeri, pa tek onda prema mjeri grada u čije je ime sve poduzeo. I ne naslućujući da je

upravo taj aleksandrijski svijet veći i umno sposobniji i od onoga našeg protezajućeg, a nadasve od onoga

njegova sputanog, u kojem se stoga izgubio kao da ga nikada nije ni bilo. Jadno položen pod vodoravne

blokove koji nisu stremili visini nakon što je bio pogubljen kad smo skršili njegovu bunu, na okrvavljenim

pločama trga svoga poraza.


Otuda, čak ni iz toga hladnog podzemlja, nikada nije uspio podignuti svoje zamisli na višu razinu, onu kakvu

zahtijevaju tako preuzetni izazovi, i nije se mogao uzdignuti iznad taloga svoga cilja. Štoviše, budući da je

stalno plutao, bio je prelagan zalogaj za tu tešku zadaću, pa ga je ona sama progutala, onoga istog trena kad

mu je bio nabačen teret, i potonuo je u tminu i dubine izazova koje nije uspio ni umno, ni ljudski, ni vojnički

dokučiti niti dosegnuti. One božanske prolome koji se uzdižu od dna i slojevito i sustavno putuju prema

najvišim zakutcima neba u kojima se lebdeći u nadahnutom razumijevanju mire bogovi sa svojim prizemnim

zemaljskim odrazima.

Pa iako sam ih i ja sam sve poslije pokušao smjestiti pod isti božanski krov, kako bi rekao Platon, te moju

istinsku sliku besmrtnog Augusta i Ju pitrova sina i njezin lažni odraz smrtnog cara i čovjeka spariti u jednoj

osobi, u slučaju Elpida Ahila nije bilo riječi o unutarnjem pomirenju i duhovnom približavanju. Riječ je bila o

nemogućnosti bitnog poimanja vlastitog cilja koji ga je, za razliku od Zenobije i njezinih velikih nastojanja,

uvelike nadvisivao, pa potom riječ o častohleplju, te tek na kraju, možda na najrazumljivijoj razini od svih i

riječ o domoljublju. Ali onako kako sam ja kao vladar svijeta tada doživio i shvaćao njegove nakane, bila je

ponajprije riječ o pobuni.

Bio je buntovnik, ali nažalost, jer ja to nikada neću postati, i pravi Alek sandrijac, bilo rimskog, bilo grčkog

podrijetla. Stoga je mogao izmisliti priču koju je potvrđivao nekim papirusom, koji je navodno bio u tajnosti

čuvan u obiteljskom arhivu, s ucrtanom genealogijom pisanom ne hije roglifima, nego pučkim, demotskim

pismom, uz koju je na drugoj strani lista bio upisan grčki prijevod, kako je on posljednji od roda Ptolomejevi

ća, izravni nasljednik Aleksandrova generala Ptolomeja i njegova dalekog potomka, slavne kraljice

Kleopatre, i da je njega, baš kao i Aleksandra i Dioniza, iznjedrila ista zmija na svetoj egipatskoj kruni.

Pobuna se razmjerno brzo rasplamsala i nije bila bezrazložna premda je u odnosu snaga unaprijed bila

osuđena na propast. Naime, nameti kojima su Aurelijan i Prob pritisnuli Egipat, samo nastavljajući stoljetnu

tradiciju, doista su bili teški, ali za Rim prijeko potrebni jer je iz Egipta, otkad je postao naša provincija,

svake godine u carske i državne žitnice stizalo spasonosnih milijun medimnusa, stotine tisuća spasonosnih

tereta žita za rimski puk, ali i za vojsku. Egipat je bio utoliko siromašniji, ali ne i gladan.

Međutim, Aurelijan je u svom silovitom pohodu, u kojem sam se i ja borio uz cara kako bih skršio bilo kakvu

primisao o autonomiji koju je Egip ćanima ponudila prije svog poraza kraljica Zenobija, ali vjerujem i

uspomenu na nju koju je čuvao u bolnom ljubavnom kavezu i tako je pripremao za svoj planirani trijumf u

Rimu, poharao Egipat, srušio mu gradove i hramove, a posebno se okomio na Aleksandriju, u kojoj je do

temelja razgradio palaču Ptolomejevića, tih čudnih posljednjih egipatskih faraona makedonskog podrijetla.

Prema naslijeđu, naravi i značaju Makedonaca i Grka, ali u duši, nakon tolikih godina, ipak Egipćana, kako je

onda, prije odlaska u smrt umno zaključio moj Panfil. I koliko je god poslije ništa manje ratoborni Prob u

navali svoga seljačkog i graditeljskog nadahnuća donekle obnovio i popravio štete koje smo nanijeli u

Aurelijanovu pohodu, uspomena na razaranja i trajni gubitak autonomije bila je živa i na toj je osnovi Elpid

Ahil vješto gradio svoje nade.

Pohod je razmjerno sporo napredovao. Otegnuo se kad smo zašli u pustinju i prešli jezičac mora koji dijeli

Sinaj od Egipta. No potiskivali smo Elpidove slabe prethodnice sustavno i uporno i, na što sam osobito

pazio, bez žurbe i gotovo bez gubitaka. Nisam dopuštao nikakve čarke, nego samo napredovanje. Tako sve

do Aleksandrije, iza čijih se čvrstih zidina navodni nasljednik Dijadoha Ptolomeja, pa prema tome i samog

Aleksandra, konačno utvrdio.

Punih osam mjeseci stezao sam grad čvrstim obručem, zatrpao sam sve kanale u delti, ustavama zatvorio

akvedukte i time gradu dokinuo dovod vode iako su se mogli opskrbljivati vodom iz ušća Nila. No ta je voda

pomiješana s morem bila boćata, a naše je brodovlje održavalo stalnu i sustavnu pomorsku blokadu kako


nijedna lađa ili teret koji je bio namijenjen Aleksandriji ne bi uplovili u njezinu luku i tako stigli do grada i

njegovih građana. Ipak, dugo su odolijevali, trpeći oskudicu, opirući se u strašnim prilikama i nepodnošljivim

uvjetima. Uzalud sam od zarobljenika pokušavao otkriti tajni prolaz, loše mjesto u obrani, kako bih

opsadom pokorio onemoćali grad i tako svim tim za svemoćnog rimskog cara neugodnim patnjama stao na

kraj. Unatoč tome što čak ni pod mukama Elpidovi sli jednici, opsjednuti kao i on, nisu otkrili ništa, i što sam

vjerojatno mogao opsadom riješiti rat, razum i vojničko iskustvo upozoravalo me da čekam. I poslušao sam

samoga sebe.

Provalili smo u Aleksandriju tek kada su nam građani, beznadni i iscrpljeni žeđu i glađu, otvorili sva vrata i,

kako će poslije pisati neki kroničari, opet je bilo razaranja, nasilja, silne paleži i, prema pravilu na kojem

počivaju zapisi mojih današnjih kroničara, krvi do koljena. Nitko nikada nije zapisao da je strpljenje bila

jedna od važnih odlika mog načina ratovanja i da je zahvaljujući upravo mojoj sposobnosti da u pravom

trenu obuzdam vlastitu silovitost uvijek bilo manje krvi nego što je to naizgled, a ponekad i doista moglo biti

potrebno. Svaki moj zapovjednik, svaki moj general, svaki moj razumni vojnik koji nije ponajprije mislio na

pljačku i palež slijedio je i nosio u svijesti tu moju odliku i shvaćao je kao izravnu zapovijed. Bio on Rimljanin

ili barbar koji je tek postajao Rimljaninom. Osim onih izopačenih, krvoločnih, pohlepnih i podlih izuzetaka

koji, nažalost, trebaju svakoj vojsci, kao pravi psi rata.

No kao u slučaju slamanja Ahilove pobune, svakodnevno sve što je vezano uz razne dijelove moga života i

djelovanja, sada pri samom Dioklesovu kraju, širi se i zapisuje kao namjerna krivotvorina o nekadašnjem

caru Dioklecijanu. U skladu s tim pravilom i u slučaju pada Aleksandrije, izvi ješća i kronike o još jednom

neistinito i preuzetno prepričanom pothvatu moga života nižu se, eto, nakon tolikih godina. Pa povučene

tintom i potom prolivene iz tintarnice plove do moje palače, moje male Aleksandrije. Piše ih, istim žarom

kao i onaj prevrtljivi Laktancije, neki Euzebije, za mog vremena kršćanski biskup u Fenikiji, a danas u mojoj

Nikomediji kamo se preselio nakon mog odlaska, kažu, sve bliži Konstantinu, novom caru koji je, a da o

tome danas izbjegava govoriti, i skriva tu istinu kao guja noge, i sam tada pod mojim zapovjedništvom ušao

u Aleksandriju i svjedočio njezinu osvajanju. I njegove su ruke i mač te noći bile omašće ne aleksandrijskom

krvlju.

No poslije kao da se nije ništa odigralo, kao da on nije u svemu sudjelovao, dok mi je još slao darove i pisma

puna poštovanja, a istovremeno zatvarao oči pred Licinijevim zlodjelima, pred okrutnošću tog nasilnika koji

mi je progonio ženu i kćer, počeo je potpisivati sve te biografske po tvore. Kako su mi javili, čak i dovoditi

klesare koji su već po cijelom carstvu otukli svaki trag mog imena, srušili sve moje spomenike, one velike

glavate portrete nasađene na neprirodno širok vrat i poprsja, sve natpise i pročelja hramova koja su nosila

moje i Priskine carske naslove u nadi da će tako zatrti uspomenu na posljednjeg Augusta i sina bogova nesta

log svijeta. Kao da me nikada nije ni bilo.

Stoga, priznajem, istina je da je u Aleksandriji bilo žrtava, bilo ih je još i više u pokrajinskim gradovima

Burisisu i Koptosu, u kojima su se Ahilovi sljednici ujedinili s etiopskim plemenima koja su zaposjela Gornji

Egipat, a koje je zbog okrutnosti i njihova strašnog izgleda, tetoviranih i obojenih lica bilo teško smatrati

ljudskim bićima.

U krvi sam u istom pohodu pokorio nubijske Nobate i istjerao ih iz njihovih drevnih nastambi i zabiti u

pustinji i protjerao zauvijek južno od najjužnijih katarakta i slapova Nila. Istina je da prema nijednom od Ahi

lovih saveznika nisam imao milosti. Ali u Aleksandriji, za razliku od građana, najvjerniji i poprilično brojni

Elpidovi sljednici, dezerteri i sirotani, branili su se grčevito i nisam smio pokazati ni slabost ni bilo kakvu

milost. No kada je sve završilo, kada smo ih posjekli i taj dio ustanka doista ugušili u krvi, a onaj Ahil umirao

u hropcu, nimalo junački jer je pokušao pobjeći i ostaviti ih na cjedilu, onako beznadne, nisam ponovio Au

relijanovo zlodjelo.


U meni se opet probudio Probov duh. Nisam na njegov način tjerao vojsku, ali sam tjerao Egipćane i sve

građane te veličanstvene Aleksandrije, u kojoj je jednom njezin osnivač Megas Aleksandros bio sahranjen u

veličanstvenoj grobnici, položen u med, da što prije poprave oštećenja. Da iz cijelog Egipta i prepunih

skrivenih skladišta u hramovima svećenici i robovi dovuku dovoljno žita i hrane. Otvorio sam vodovod i

vratio dah života.

Kada su se prilike nekako sredile, krenuo sam na jug i posjetio piramide. Onako goleme i vječne, ali šutljive i

mrtve, kao faraoni koje je vrijeme u unutrašnjosti tih nevjerojatnih građevina, balzamirane, pripremilo za

vječnost. Piramide su me nadahnule da i u Aleksandriji, baš kao u Palmi ri i Nikomediji, ostavim svoj trag,

iskupim posljedice pobjede i opet posvuda pokušam u istočnjački, utisnuti malo rimskog duha, koji je tu

tinjao još od slavnih vremena Cezara, Antonija i Oktavijana.

Koliko se samo naših umnika i državnika školovalo u Aleksandriji, koliko je nas rimskih građana, ali i građana

cijelog svijeta, kroz sva ta stoljeća imalo prilike osjetiti njezin očaravajući duh i dah. Da nije bilo toga

pomiješanog aleksandrijskog daha i duha, intelektualne snage koja je u grad privlačila znanje svijeta, bez

obzira na podrijetlo, ne bi nikada bilo ni duhovne osnove nekad živog Rima. Imperija i Grada koji ipak nikada

nije uspio u svom osvajačkom umu shvatiti što znače Zenobijini i Panfi lovi pomireni svjetovi i pomirene

ideje, vjerovanja i narodi, okupljeni oko jednog središta. A upravo je to bio temelj Carstva koje sam želio

podignuti na takvim potpornjima i koje sam pokušao, po uzoru na Aleksandriju, na taj način obnoviti,

ojačati i sačuvati. Bez Aleksandrije uostalom ne bi bilo ni moje palače. Onako kako je ta profinjena

Aleksandrija mirila sva znanja i sve strane svijeta, tako je Rimu, koji je u usporedbi s njom, zaostajao i sve

više postajao tek golema, nakićena stidnica koja je već zaboravila svoj značaj, i kao da je rodila nedonošče,

odbacila sve svoje nekadašnje znanje. Zbog toga sam i ja u svojoj budućoj palači pokušao pomiriti strane

svijeta i sve oblikovno i smisleno znanje života i smrti. No palača će biti podignuta samo kao završni uzorak.

Važnije je da sam slično pokušao postupati uredujući Carstvo, slijedeći isti primjer Aleksandrije i uzimajući

taj posljednji veliki pravi grad kao mjeru. Njegove prave razmjere pokušao sam ugraditi u svoje vrijeme i

svoju vladavinu. No na nesreću ili sreću, uspoređujući upravo takve mjerne jedinice, moje carstvo, ta moja

Aleksandrija, jednom je bila velika gotovo kao cijeli poznati svijet.

Sagradio sam i u starim dijelovima obnovio, nakon opsade i krvavih sukoba, aleksandrijsku biblioteku, u

blizini Sarapejona. Ipak, prije nego kažem nešto o toj biblioteci, moram se prisjetiti jednog trenutka u danu

koji je uslijedio nakon slamanja pobune, trenutka kada sam ušao u Sa rapisov hram.

Stubište pred hramom bilo je još omašćeno krvlju, no unutrašnjost je odisala jedinstvenim dostojanstvom.

Bog, sasvim nalik Zeusu, ili možda sličan još više Hadu, sjedio je na svom prijestolju držeći u ruci rog izobilja

koji su svećenici svakog dana punili žitom. Kraj njegovih nogu sjedio je mali Harpokrat, grčkoegipatska

prilika malog Horusa i Erosa u jednome, dijete koje ne će nikada odrasti i koje stoga odaje stalnu

bezbrižnost nasuprot ozbiljnom Sarapisu, zaštitniku Aleksandrije.

Plutarh je u svojim Usporednim životopisima zapisao da je Ptolomej I onaj isti, spomenuti Aleksandrov

general kojemu je u komadanju velikoga makedonskog imperija pripao Egipat i koji se uspio domoći tijela

svoga božanskog vladara i prijatelja iz djetinjstva, usnuo lik golemog i moćnog božanstva kako stoji u Sinopi

na obalama Kolhide. Bog mu je u snu zapovjedio da mu u Egiptu, točnije u Aleksandriji koja će postati

njegova nova domovina i prijestolnica, nešto kao meni Istok i Nikomedija, sagradi hram i podigne dostojan

kip i žrtvenik te da će iz tog hrama on od tada bdjeti nad sudbinom novoga grada.


Generacije su Ptolomejevih nasljednika, sve do Kleopatre, ali i onog sa mozvanca, buntovnika i nesretnika

Elpida Ahila, njegovale Sarapisov kult i on je postupno postao i egipatski bog, a oni su ga štovali kao boga

izobilja, ali i boga podzemnog svijeta, nazvavši ga OsorHapi i tako mu pridali objedinjenu snagu Ozirisa,

vladara mrtvih duša, ali i Apisa, svetog bika koji Egipćanima utjelovljuje obnavljanje, rađanje i božansku

zaštitu. Slične odlike koje su Perzijancima i mom Panfilu krasile njihova Ata ra i našega zajedničkog Mitru,

samo što Apis, taj egipatski bog, zaštitnik istih načela, nosi među rogovima veliki sunčev disk, simbol

podložnosti njihovu vrhovnom bogu Rau.

Stoga su u temeljima Sarapisovih hramova sahranjivali mumificirane svete bikove, baš kao u Apisovim, u

čast boga koji je ujedinio makedonsku i egipatsku dinastiju. No Sarapis je, za razliku od drugih egipatskih, pa

i grčkih bogova, sasvim nalik onom kršćanskom Isusu, po rasprostranjenom vjerovanju, imao sposobnost

iscjeljivanja i vraćanja u život, tako da su se navodno čudna ozdravljenja znala odigrati u njegovim

najpoznatijim svetištima u Kanopi, Memfisu i, naravno, Aleksandriji.

I upravo oko tog hrama, pred ulaskom u svetište u kojem se dizao njegov stari, ali monumentalni kip,

sljedbenici Elpida Ahila pružali su najžešći otpor. No život im nije spasio moćni Sarapis, zaštitnik njihova

grada, nego im je život spasio moj konj. Iako je to danas već poznata epizoda, oni su tada bili uvjereni da tu

sretnu okolnost mogu zahvaliti Sarapisu, a ja sam ih poslije pobjede pustio da žive u toj zabludi.

Zauzvrat sam naredio da pod budnim okom mojih vojnika peru krv sa stubišta i popločenog trga pred

hramom i da tamjanom okade sveto mjesto Ptolomejevića. Dok sam ulazio u hram i gledao boga koji je

znao pomiriti svjetove i još pri tome od Aleksandrije učiniti duhovno i umno središte svijeta, odlučio sam

odmah prionuti obnovi biblioteke. Zbog Sa rapisa, kojega ću i ja uvesti u svoj Panteon zbog Aleksandrije, pa

potom i zbog cijelog svijeta.

0 toj biblioteci, riznici svjetskog znanja, i njezinu rušenju i podizanju u moje su se vrijeme pričale razne

pripovijesti. Prema nekima ju je spalio Cezar jer se Kleopatrin brat, posljednji faraon Ptolomej XVIII upravo

tamo utvrdio kako ne bi pao u neprijateljske ruke. Livije, inače pouzdan povjesničar, u posljednjim

poglavljima svoga velikog djela Od osnutka Grada tvrdio je da je Cezar, istina, spalio zgradu, ali da su

rukopisi, papirusi, pergamene, svitci i lanene knjige bili pohranjeni u podrumima pa da nisu sasvim stradali

tom prilikom. Posljednja i najnevjerojatnija priča ona je koja se ispisuje danas, i u kojoj novim vjerskim

ludilom zaluđeni kroničari tvrde da je biblioteku spalio Aurelijan jer se u nju sklonila Ze nobija nakon svog

bijega iz Palmire i koja je, navodno zahvaljujući svojoj blagonaklonosti prema Aleksandriji, upravo tu našla

utočište. Neki od njih čak tvrde da je pri tome bila nadahnuta Isusom.

Nijedna od tih priča, a posebno ta posljednja besmislica, ne odgovara istini. Biblioteka je doista izgorjela, ali

svatko od osvajača ili aleksandrijskih vladara, osim Aurelijana, pokušavao ju je obnoviti. Od Pompeja,

Cezara, Antonija preko Augusta, kraljice Zenobije, do Hadrijana, Proba i mene. Iako većim dijelom uništen,

velik dio rukopisa bio je još u Aleksandriji za vrijeme moga pohoda. Osjećajući prema tom nasljedstvu

iskreno poštovanje, izdao sam i poseban edikt kojim sam zakonski zaštitio to golemo upisano znanje svijeta.

I ono je doista ostalo sačuvano, barem onaj dio koji me za mog pohoda na Elpida Ahila, dočekao u

Aleksandriji. Kako je dijelom pisalo u tom ediktu:

oDLUČNI DA U IME SARAPISA I NJEGOVE MAJKE KIBELE, IZIĐE I ZAŠTITNICE ATENE I MINERVE I VELIKOG

PTAHA I APISA SAČUVAMO ZNANJE KOJE SU BOGOVI I NAŠI PREDCI SKUPLJALI, ČUVALI I POHRANJIVALI U

ALEKSANDRIJSKOJ BIBLIOTECI KAKO BI SVIMA DALI NA UVID IZ NJE PREPOZNATLJIVU SLIKU SVIJETA, NEBA,

LJUDI I BOGOVA, ODREĐUJEMO DA NITKO OD DANAS PA DOK GOD BUDE VRIJEDIO OVAJ EDIKT NE SMIJE NI

NA KOJI NAČIN, NI POD KOJIM OKOLNOSTIMA, NI POD KOJOM IZLIKOM ILI OPRAVDANJEM NA BILO KOJI

NAČIN OŠTETITI JER GA U TOM SLUČAJU ČEKA ZASLUŽENA KAZNA, A POD PRIJETNJOM SIGURNE SMRTI


UNIŠTITI ILI OTUĐITI IJEDAN SPIS ILI DJELO KOJE SE NALAZI U BIBLIOTECI JER JE POD IZRAVNOM ZAŠTITOM

SVIH BOGOVA, KAO I POD BOŽANSKOM ZAŠTITOM JOVIJA DIOKLECIJANA, AUGUSTA RIMSKOG. ISTO SE

ODNOSI I NA SVAKI KAMEN, STUP ILI KIP, KAO I NA CIJELU ZGRADU U KOJOJ JE BIBLIOTEKA POHRANJENA

NA ČAST I DIVLJENJE CIJELOGA SVIJETA.

A KAKO BI SE SVE TO SAČUVALO I OD NEHAJA ILI NEMARA ILI SLUČAJNOSTI KOJE IZ NJIH PROIZLAZE,

ODREĐUJEMO KAKO, I TKO SE, I KOLIKO DUGO I U KOJE VRIJEME MOŽE SLUŽITI I ČITATI DJELA

POHRANJENA U ALEKSANDRIJSKOJ BIBLIOTECI, OSIM NARAVNO SVETIH SPISA DOSTUPNIH SAMO

MUDRACIMA, UMNICIMA I BESMRTNICIMA.

Tako sam još jednim ediktom zaštitio Aleksandrijsku biblioteku i rukopise koji su se u njoj još nalazili. Jedino

čega više nije bilo u tom jedinstvenom gradu i čega je zauvijek nestalo s aleksandrijskog lica bio je

Aleksandrov mauzolej, za kojim još i danas žalim jer mi je taj Megas Aleksandros, Veliki Aleksandar,

oduvijek bio primjer. I njegov su mauzolej i sarkofag, ono mladoliko tijelo potopljeno u med i mirise, srušili,

spalili i uništili jedne zanesene noći podjednako bjesomučni fanatici poput onih protiv kojih sam se, ugledan

na njega, borio i kojima pokušavam odolijevati s malim i promjenjivim, ali stoga ne i uzaludnim uspjehom

cijeloga svog života.

No, kao što rekoh, bez obzira na sve te legende i baštinu, baš kao i Proba, uhvatio me graditeljski zanos.

Aleksandrija me nadahnula. Popravio sam oštećenja na starim građevinama i hramovima. Posebnu sam

pozornost posvetio trgovima i perivojima, učilištima i akademijama po kojima su se učeni građani i ljudi iz

svih krajeva i provincija, čak i izvan granica našeg Carstva, kretali i raspravljali o biti svijeta, o njegovu

matematičkom, filozofskom, povijesnom, svemirskom, astrološkom i astronomskom smislu. 0 svemu o

čemu se u Rimu više nije raspravljalo ni dvojilo, a ako bi takve iskre slučajno i bljesnule na nekom seminaru

ili trenutačno nadah nutom konviviju, bila je to u usporedbi s Aleksandrijom samo jeka davno zagubljene

znatiželje, nestale umnosti, pa i duhovne snage i slave. Rođen kao grad seljaka, Rim je u usporedbi s

Aleksandrijom opet postao golema selendra.

Koliko god mi se za tih aleksandrijskih dana javljala nemoguća želja da pokušam pronaći načina da gradu

darujem neku vrstu autonomije, nisam ga smio ispustiti iz ruku. Ipak sam bio rimski car. A takvoj

romantičnoj želji, u potpunoj suprotnosti s mojom važnošću i položajem, stajala je na putu upravo

Aleksandrija. Uza nju cijeli Egipat, njegova strateška važnost, bogatstvo, porezi, prihodi od nameta i računi

koje je država morala nekako podmiriti i nadasve, kao i uvijek presudno, žito s obala Nila.

Ponovno se u cijelu priču upliće događaj koji sve povijesne zgode baca u sjenu i nastavlja iskrivljena slova

moje osobne pripovijesti, Naime, dok smo progonili i klali buntovne i uporne sljednike Elpida Ahila ili Lucija

Domicija, kako hoćete, a krv je tekla po kamenim ulicama Aleksandri je, moj se konj u jednom trenutku

okliznuo o tu masnu, olovnu hemo globinsku skramu, na koju sam se već bio priviknuo tako da njezin miris i

smrad odavno više nisam ni osjećao, i srušili smo se zajedno na popločenu ulicu.

Iznenada je opet zamirisalo kao onda davno. Svega sam se u trenu prisjetio i opet mi se u sjećanje vratio

onaj German proburažena trbuha. U tom nenadanom metežu, padu i kotrljanju, odjeća mi se obojila krvlju,

a slijepljena konjska dlaka naježila se tamnocrvenim plohama na mjestima gdje je pastuh bokovima

dotaknuo tlo.


I odjednom sam popustio. Glasno, još jedne noge pritisnute konjskim sapima, pozvao sam Konstantina koji

je nedaleko od mjesta mog pada već kršio posljednji otpor pobunjenika pred samim ulazom u Sarapisov

hram.

- Konstantine, Konstantine.

On je odmah svrnuo pogled i umalo ga je njegov protivnik dohvatio mačem da ga nije spasio Hermagolijan

koji se borio njemu uz bok,probura zivši pobunjenika, a on je potrčao prema meni, misleći da su me

prostrijelili kopljem i da sam pri padu slomio nogu. I već je vikao:

- Ovamo, ovamo, izbavimo našeg Augusta.

No moj se konj ipak nekako osovio bez obzira što su mu kopita klizala po krvi, a ja, dobar jahač, unatoč

bijelčevu posrtanju, ostao sam u sedlu. Na njegovu licu jasno se razaznavalo olakšanje i ozario se od radosti

kad je vidio da i krv na mojoj odori ne potječe od rane.

- Dosta ubijanja Konstantine, bilo je dosta. Smaknite samo one koji se ne žele predati, Aleksandrija je

opet naša.

- Ali ima ih još mnogo po gradskim četvrtima Gospodaru i Oče. Skrivaju se i bježe, no velik dio ih se

još bori, lako mogu prestrojiti snage, dozvati odbjegle iz vlastitih redova i, ako sada odustanemo, mogu

krenuti u opasan protunapad. Bojim se moj Gospodaru i Oče da još nije sve okončano.

Uvijek bi me dirnulo kad bi me Konstantin nazvao ocem jer sam tada, ali i danas ponosan na njega, bez

obzira koliko mi prijetio i koliko me duboko razočarao. No u tom trenu, toga krvavog aleksandrijskog dana i

još krvavije noći, nisam popustio ma koliko je on u vojničkom smislu tada možda imao pravo.

- Gotovo je, čuješ li ti mene Konstantine, zapovjedi da ih opkole, zarobe i više ne kasape.

Pokušao je još jedanput promijeniti moju odluku i ishoditi razumniju zapovijed jer je bio uvjeren da je u

pravu, no i ovog puta neuspješno.

- Dopusti da ih pokorimo i završimo ovo ludilo, daj nam samo nekoliko presudnih sati, onda će biti

gotovo.

- Čuješ li, gotovo je! Već je gotovo!

Ponovio sam, a on je onda, nakon nekoliko časaka oklijevanja, uvidjevši da je to jedan od mojih

bespogovornih trenutaka, zapovjedio da se sve zaustavi, da se prekine ionako već uglavnom okončani boj i

progon. Prema mojoj odluci koju je bio dužan izvršiti i odmah je izdao zapovijed da se prekine ubijanje i

klanje, da se preostali Ahilovi borci zarobe i da im se poštedi život. Nasreću nisu se snašli, nisu se pribrali ni

krenuli u pro tunapad. Predali su se pokunjeni i bez riječi premda su si mnogi u očaju oduzeli život, a oni

zarobljeni i preživjeli, kao što sam već rekao, u danima koji će uslijediti, upravo će oni čistiti aleksandrijske

ulice premazane tragovima borbe i prolivenom krvlju svojih suboraca, bez obzira na to što će o tom

događaju poslije pisati nepouzdani kroničari.

U znak zahvalnosti, pomiješane sa zrncem prijetvornosti, u Aleksandriji se još i danas uzdiže moj trijumfalni

stup koji je u ime građana podignuo novopostavljeni prefekt grada jer je njegov prethodnik poginuo kao

Elpi dov pobočnik, i na njemu moj konjanički kip koji me prikazuje kako jašem na svom propetom bijelcu i

motrim svijet i svoju budućnost koju je Alek sandrija tako nepovratno obilježila. I oni su sastavili i uklesali

natpis, koji su danas vjerojatno već otukli, a kojime su mi tada građani Aleksandrije navodno željeli zahvaliti


što sam spasio i obnovio njihov grad premda bi se iz tih pravilno uklesanih kapitala i slova moglo očitati i

zrnca jeze kojima su prolivenom krvlju ispisane sve nevidljive stranice smrtnoga straha. On ih nije napustio

ni kada sam nevoljko otišao iz Aleksandrije i vratio se u Nikomediju, iz koje je opet valjalo vladati Carstvom.

Ipak, prije nego sam napustio Egipat, dao sam u Sarapejonu postaviti svoj kip. Odmah uz boga i malog

Harpokrata kako bi zajedno iz Aleksan drije objedinili naš zajednički svijet. Protumačivši da tim činom želim

sebe izjednačiti s njihovim bogovima, kako je jednom učinio i Aleksandar i poslije onaj nesretni Marko

Antonije i jadnik Elpid Ahil, opet su u znak zahvalnosti, iza koje je provirivao strah, od te godine počeli po

danu mog ulaska u Egipat brojiti svoje vrijeme.

Dočekao sam gradsko izaslanstvo na terasi palače, s koje se uokviren palmama pružao pogled na ušće Nila i

veliku aleksandrijsku luku u kojoj se uz mnoštvo trgovačkih brodova koji su se tu natiskali za vrijeme

blokade isticala flota naših ratnih veslarki, ali i pratećeg brodovlja, kao upozorenje koje je gospodarilo

deltom i zaljevom.

Došlo ih je petero, svi obučeni u bijele egipatske tunike, glava pokrivenih lanenim uškrobljenim krilatim

kapama. Naklonili su se duboko ispruživ ši ruke, na kojima su se oko nadlaktica isticale zlatne narukvice u

obliku smotanih zmija, i na vrhu spojeni dlanovi šaka, prstiju nakićenih prstenjem i dragim kamenjem kao

da pozdravljaju svog faraona, započevši molbu na egipatskom tako da sam morao pozvati prevoditelja.

gOSPODARU, JUPITROV I SARAPISOV SINE, NEKA SUNČANI RA, AMON I OZIRIS UPRAVLJAJU TVOJOM

NEBESKOM I ZEMALJSKOM LAĐOM NA PUTU OD NADZEM IJA DO PODZEMLJA I NEKA BDIJU NAD TVOJIM

SUNCEM I MILOŠĆU OKUPANOM GLAVOM, VJEČNIM TIJELOM I DUŠOM.

Pa je onda taj koji je govorio u ime svih i koji se predstavio kao Totmes, Ptahov sluga, nešto kao izaslanik

grada i svećenik u hramu svoga boga, nastavio na tečnom grčkom koji je uostalom i bio jedan od službenih

aleksandrijskih jezika. A možda je, što nije bilo nemoguće, bez obzira na njegovo ime, s čime bi se Panfil

sigurno sa mnom složio, i sam taj Ptahov sluga bio podrijetlom Grk.

oVAJ GRAD I ZEMLJA EGIPATSKA SU KAO KONJI UPREGNUTI U TVOJ BOŽANSKI ČETVEROPREG, NJIHOVA SE

KOPITA PROPINJU U ČAST TVOGA SVETOG ZEUSOVA AMONOVA, I JUPITROVA BIJELCA, A NJIHOVO SE SRCE

ZAJEDNO S NAŠIMA PO NALOGU IZIĐE BUDI DANJU DA BISMO TE MOGLI ZAJEDNO SLAVITI, A NAŠE OČI PO

ŽELJI HORUSOVOJ NOĆU KAKO BISMO MOGLI BDJETI NAD TOBOM USNULIM U BOŽANSKE SNOVE DOK

ZAJEDNO S RAOM PLOVIŠ OZIRISOVIM CARSTVOM I VREBAŠ STRAŠNU APOFISU KRALJICU ZMIJA. BUDNI

SMO I BDIJEMOJER ŽELIMO SAMO SLUŽITI SARAPISOVA I JUPITROVA SINA I, AKO DOPUSTIŠ, NAŠE SMRTNE

ŽIVOTE BROJITI PO TVOJOJ BESMRTNOSTI, I TO POČEVŠI OD DANA KADA SI KROČIO PREKO NAŠIH GRANICA

I OPET ZAVLADAO ZEMLJOM EGIPATSKOM I ZEMLJOM NAŠIH ZAJEDNIČKIH BOGOVA. JER AUGUSTE I

SARAPISOV SINE, DOSTOJAN SI NAŠIH SLAVNIH FARAONA I SAMO NASTAVLJAŠ NJIHOVU LOZU KROZ

VRIJEME KOJE PO VAMA TRAJE. PRENOSIMO TI NAŠU ŽELJU KAO ISKREN DAR I IZRAZ SREĆE ŠTO OPET

IMAMO BOGA ZA VLADARA.

Pa su se opet uspravili, a ja sam im na grčkom ljubazno i kratko rekao da zahvaljujem i prihvaćam.

Jer taj mi je čin, bez obzira na prave namjere njihove odluke, silno polaskao. Aleksandrija, ta moja

Aleksandrija, živi uzorak mojih nagnuća, u kojoj su astronomi i astrolozi već stoljećima pratili kretanje

nebeskih tijela, galaksija i zvjezdanih znakova i staza i tako brojili otkucaje božanskog vremena, uzela me za

svog eponima, onoga prema kojemu se od tada počelo mjeriti njezino nebesko bilo, i brojiti godine i dane.


U takvim smirujućim okolnostima, nakon što su se opet pojavile prijetnje nadahnute vjerskim ludilom i

zanosom, morao sam izdati i svoj prvi oštri edikt o progonima. Ovaj put o progonima manihejaca nakon

kojih je stradao suludi Mani, koji je sam za sebe govorio i tvrdio da je i Buda i Zoroaster i Krist u jednom i

malom. Kao da je moguće objediniti proroke koji su, bez obzira na različitu osobnost, pripadnost i važnost,

ipak bili veliki, pa makar po broju svojih sljednika, a napose po učenjima koja, danas sam u to sve uvjereniji,

ne treba nikada unaprijed odbacivati.

Taj beznačajni Mani, slično kao i Elpid Ahil, pokušao je sve te proroke i ta učenja objediniti u malome, ali

opet bez Pamfilove mudrosti i bez istinoljubive žrtve Atarova sina, koja je, moram priznati, sličila Kristovoj i

govorila je istim jezikom. Njima nasuprot u Manijevu skučenom umu sve je bilo podijeljeno, podijeljeno

između svjetla i tame, između dobra i zla kao da između njih ne postoji međuprostor. Nikada se nijedan

grčki ili rimski bog nije usudio odrediti takve granice, pogotovo ne istočnjački, pa ni egipatski, ni onaj njihov

strašni Set, koji je ipak, prema vjerovanju Egipćana, pomagao svome ocu Rau da svake noći ubija krvožednu

zmiju Apo fis, gospodaricu moje guje ma koliko je prije toga iskasapio Ozirisa kao što su Jupiter i Zeus

naumili učiniti sa svojim roditeljima. To je tumačio u Egiptu, nad kojim se iz kozmopolitske Aleksandrije još

nadvijala Ploti nova sjena i ona vječna usklađenost i harmonija dobra i zla.

Manijevi sljedbenici tvrdili su da je tijelo zlo, zahtijevali od svih vjernika spolnu suzdržanost, a brak i rađanje

djece bili su za njih sramna djela. Te besmislice dokazivali su i izvlačili iz pseudoastroloških i iskrivljenih

matematičkih proračuna kojih je bila puna Aleksandrija, a koje sam sa silnim osjećajem olakšanja, jer nisu

imali nikakve veze s pravom znanošću, nego s fanatizmom, dao spaliti. Zajedno s njihovim sumanutim

učenjem i nasilnim opsesijama, a ponekad i njihovim živim tijelima. Ni Sarapis, ni ja, ni mali Harpokrat u

tome nismo imali izravnog udjela. Posegnuli smo opet za zlom kako bismo izvršili dobro djelo. Kad su ga

konačno uhitili skrivenog među svojim sljednicima, dao sam pogubiti Manija prije nego što je iz Afrike uspio

pobjeći natrag u svoju rodnu Perziju, što je već poznata epizoda, a onda smiren i pripremljen za budućnost

odjahao sam još jedanput do piramida i Sfinge.

Pred njom i njezinom veličinom i dostojanstvom ukopali smo se i moj konj i ja. Otpustio sam pratnju. Tražio

sam da me ostave samoga pred vladarkom svijeta i svih životnih i zagrobnih pragova. Njezino lavlje tijelo,

već tisućljećima mirno i polegnuto, izgledalo mi je kao da se sprema za ubilački osvetnički skok na sićušnog

rimskog cara, dok je faraonska glava šutljivo i dostojanstveno nadgledala svoje nepregledne posjede. Koliko

je samo vjekova prošlo otkad je zauzela vratnice vremena i dovratke njegova i našeg protezanja, prenoseći

na nas svoje odabrane potomke, djeliće svoje vlasti i moći, bez namjere da nas upozna s pravim putevima

koji vode i uspinju se prema tajni upravljanja svemirom, zvijezdama, planetima i ljudima. Da nam se smiluje

i preda u ruke ključeve koji bi mogli makar na čas otvoriti ta oduvijek zagonetna, ali i oduvijek izazovna

kozmička vrata kroz koja je, ako je želio spoznati i osjetiti moć i svu njezinu prevrtljivu slast, morao proći

svaki faraon, svaki vladar, pa makar se više s tih opasnih međa nikada i ne vratio. Barem ne u ovom svijetu,

barem ne u svom ljudskom obliku.

Puhao je pustinjski vjetar, pijesak se kovitlao iza veličanstvenih piramida, a ja sam usred te dostojanstvene i

silne snage pustinje osjećao samo njezinu moć. Bila je mirna, ali meni se činilo da se napinje od ubilačkoga

vladarskog nagona. Prema grčkom običaju koji su u Egipat donijeli Ptolo mejevići, bila je navada da joj se

postavi pitanje. Ali ja sam, nijem i oduzet, već čuo vladaričin odgovor. Iako razdražena, Sfinga mije

prišapnula svoju tajnovitu poruku. U trenutku je odjeknula u mom duhu, i kada me od te poruke spopala

ista samrtna jeza i proboli me trnci, u Sfingi sam prepoznao samoga sebe. Nisam joj se usudio postaviti

nijedno pitanje, a ona je sama proricala i odgovarala svojim nijemim granitnim ustima koje su već nagrizli

vrijeme i pustinjski vjetrovi i nepokretnim lavljim kandžama zarivenim u zlatni pijesak.


Od tada, uz zapaljene čemprese u snu, prije spavanja često vidim Sfin gu, makar njezino priviđenje. Osjećam

njezinu moć u svom tijelu i znam da me ne će nikada napustiti onako nijema i silna, roditeljica i utjelovljenje

svih faraona, kraljeva, moćnika i careva. Pa kad se malo priberem, iz njezinih praznih kamenih duplji

nagriženih pješčanim olujama odjednom zablista sjaj zlatnih zmijskih očiju, ta snaga jučerašnjice. Ponekad

kao oko baktrijske plesačice, a ponekad kao veliki Faros u Aleksandriji, onaj svjetionik, uz Sfingu i piramide

jedno od velikih svjetskih čuda, koji svojim trajnim plamenom obasjava mrak našeg svijeta na zalasku.

Gledam u ta svjetla, u te oči i plamen u tami svoje ložnice, nadajući se da ću, slijedeći i jedan i drugi odsjaj, i

ja konačno svoju lađu upraviti prema sigurnoj luci svoga suđenog sidrišta.

Kako su govorile skrivene zlatne zmijske zjenice i prodorne crne baktrijske oči, kako je govorio taj plamen s

golemog svjetionika i kako je iz prikrajka režala Sfinga, sidro mog posljednjeg broda i mojeg posljednjeg

životnog poglavlja ne će ostati zakopano daleko od obale i mora, ni u Maloj Aziji, ni u pijesku Egipta, kao ni

pod zemljom moje voljene Nikomedije.

Pojahao sam natrag do mjesta na kojem me čekala pratnja predvođena Konstantinom i krenuli smo svi

zajedno prema Aleksnadriji.

- Silna je i snažna, Gospodaru i Oče, ta njihova Sfinga. Kažu da ona utjelovljuje faraonske moći i

najskrivenije tajne njihove obogotvorene vlasti. Budući da nitko ne zna tko ju je sagradio, vjeruju da je

podignuta iz kamenih blokova koje je poslagao i svojim sokolskim kljunom isklesao sam Horus po nalogu

svoje majke Iziđe. Otuda Egipćani moć svojih faraona oduvijek smatranju božanskom.

Govorio je jašući uz moj lijevi bok.

- Sfinga je, Konstantine, mnogo više od toga, mnogo više od vladarske moći, pa bila ona i božanska.

Sfinga je čuvarica vječnosti i beskraja i nitko joj se ne može približiti, a da mu ona to ne dopusti. Ona uzima i

odbacuje kao što naš život i našu smrt određuju iste sile, kao što se pale i gase zvijezde. One određuju

skriveni i tajni smisao svih stvari.

Ušutjeli smo. Čuo se samo mukli, jedva čujni topot i šuštanje pijeska koji je klizio niz kopita. Onda je u sam

sumrak pustinja počela tiho režati i presti, postavljajući u povjetarcem podignutim malim vrtlozima sićušnih

svjetlećih kristala velike Sfingine zagonetke.

IX. POGLAVLJE

NACRT NA ODERANOJ KOŽI

TEK ŠTO SAM SE VRATIO iz Egipta, prije nego se Galerije uputio na svoj uspješan pohod na Perziju, zajedno

smo zatražili mišljenje haruspika o ishodu te, kad su bili u pitanju Perzijanci, uvijek neizvjesne pustolovine.

Pohod je bio nužan. Kralj Narses sve je više pritiskao naše granice, nekoliko je puta prešao Eufrat i Tigris i

stigao do Edese, poslije je provalio pred zidove Zeugme u Ciliciji, a čak se i drznuo na sjeveru zaprijetiti

nama prevažnom Nikopolisu na samoj granici Kapadokije i Armenije, koju je već bio podjarmio njegov otac,

a on stezao sve više nakon prvog poraza Gale rijeva. I dok su proroci vadili utrobu tek zaklanog janjca i

očitavali povoljna znamenja ishoda Galerijeva pohoda, a onda počeli derati kožu i runo s već mrtve životinje

koja je polako gubila svoj nježni izgled i postajala krvlju i sluzi obložena mesnata i koščata nakaza,

neprirodno izbuljenih očiju i isplažena jezika, pala mi je na um strašna sudbina cara Valerijana.

Rimskog vladara kojeg je bio porazio kralj Šapur i koji je cijeli ostatak svog jadnog života proveo u

perzijskom ropstvu, a da se nitko nije udosto jio barem pokušati ishoditi ili iskupiti njegovo oslobađanje. Čak


ni njegov sin, car Galijen, kojeg je odmah nakon stupanja na vlast, u svoje i u ime Senata, upravo njegov

otac Valerijan postavio za suvladara na Zapadu i u Italiji, dok se on nakon brojnih bitaka u Galiji i Germaniji

uputio na Istok i pokrenuo vojni pohod na za nj konačno kobnu Perziju.

Sjećam se dana kada su vijesti o porazu i zarobljavanju rimskog cara stigle do nas. U svim su hramovima

prinošene žrtve žalobnice, cijelo Carstvo bilo je zavijeno u tugu i crninu, a veliki gradovi i velike kolonije

poput moje Salone, ma koliko se Valerijanov poraz odigrao daleko od njih, podrhtavale su od neke do tada

nepoznate neizvjesnosti i straha. Nitko se nije usuđivao ni izgovoriti carevo ime u panici da nas sve ne

zadesi još gora kob. Kao da su Perzijanci pred našim vratima.

Ja sam se tada kao mladi neiskusni novak nalazio sa svojom postrojbom u Germaniji i toliko me se dojmio

taj strašni događaj da sam osjećao kako se u sebi i ja potresam od strepnje i nelagode. Sjećam se,

Maksimijan i ja, kojeg sam tada bio tek upoznao nakon obuke u Sirmiju, ali koji mi se odmah svidio zbog

njegove otvorene i hrabre, ponekad, istina, cinične naravi, upravo smo dovršavali večeru, ali ja nisam imao

volje za jelom.

- Hajde, utaži glad, trebat će ti sutra snaga. I ne brini, jedan car više manje, naći će naši Prečasni oci,

bolje rečeno, prihvatit će oni brzo drugoga, prvoga kojega iskličemo. Već sutra će sve doći na svoje mjesto i

opet krenuti po starom.

- Ali Maksimijane, to je nečuvena uvreda Rimu i Carstvu, a naš car Va lerijan bio je moćan i valjan

vladar. Zamisli kako sada jedan rimski car puže kao perzijski rob. Možeš li to zamisliti?

- Ne mogu i ne želim. Valerijan je sam kriv za tu sramotu, ali na sreću on je sada mrtav, umjesto njega

sada živi neki drugi čovjek koji s njim i Carstvom više nema nikakve veze. Nema više Augusta Valerijana, nije

ga nikada ni bilo. Njega valja zaboraviti.

Ja sam zašutio i otišao na počinak prazna trbuha koji se grčio od čudne neizvjesnosti i nelagode. A moj

budući Herkulije zaspao je bezbrižan i miran. Jer doista nije imao razloga za zabrinutost.

I dobro je prosudio. Ubrzo, nakon nekoliko dana, kada su stvari polako došle na svoje, a Valerijanov sin

Galijen uspeo se na prijestolje i nastavio se svakodnevni život u cijelom Imperiju, i dalje razdiranom

barbarskim upadima i još strašnijim građanskim ratovima, tog su nesretnog cara utu kli u pamćenju.

Toliko je Valerijan osramotio Rim, koji je krvario na toliko mjesta, da su svi načas zaboravili potrese što su

nagrizali Carstvo i sve su svalili na Vale rijanova već pognuta robovska leđa. Pa ga je onda trebalo za života

zaboraviti i ubiti u sjećanju. I njega, i sramotan poraz, i njegovu tešku sudbinu.

Inače, njegov je pohod počeo razmjerno uspješno. Dok mu se sin i tadašnji suvladar Galijen borio protiv

Alemana u Italiji, već vremešni Valerijan uspio je oteti Antiohiju iz perzijskih ruku, jedno dvije godine

uporno ih je tjerao preko naših limesa i onda je stigao pred Edesu, pa iz Edese ušao dublje u perzijski

teritorij. Dobro je taj stari vojnik izvornog rimskog kova pripremio svoj pohod. Od uhoda i Perzijanaca

zarobljenih u čarkama skupio je dovoljno važnih podataka prema kojima je kao iskusan taktičar razradio

strategiju, te kad je osjetio da je došao čas i da je pravo vrijeme za početak rata, krenuo je na Perziju, tog

našeg već stoljećima najljućeg i najtvrđeg neprijatelja.

Početni sukobi bili su uspješni i išli su mu u prilog, no ponovno, ne znam koji put, nesretna je sudbina uplela

svoje prste, i ako se može vjerovati kroničarima, Valerijanove legije pokosila je iznenadna pošast. Sve

njegove legije zarazile su se kugom. Pokušao je u tim neočekivanim i nemogućim okolnostima, već duboko

na perzijskom teritoriju, s ionako razjarenim Šapurom ishoditi primirje. Pokušao je potom osigurati


povlačenje koje je možda ne sasvim slučajno uspjelo jedino strijelcima i konjanicima iz Pal mire, koje su

predvodili njihov kralj Odainat i njegova mlada kraljica Ze nobija, a koji su se poslije doista i nagodili sa

Šapurom, i u općem metežu kada su Valerijanove legije već izgubile vezu jedna s drugom, u jednom takvom

nespretnom pokušaju izvlačenja cara, Perzijanci su ga zarobili i od tada je počelo poniženje kakvo ne pamti

rimska povijest.

I ta ga je ista povijest jednostavno izbrisala. Iako je bio jedan od rijetkih careva krvavog stoljeća iz prave

stare rimske obitelji, ne viteške obitelji iz provincije kao Kar, Numerijan i Karin, nego pravi rimski

dostojanstvenik po rođenju i podrijetlu, i zbog toga jednom miljenik Senata i Prečasnih otaca. No kad je

dopao Šapurova ropstva, izbrisali su ga kao da nikada nije postojao, kao da nije bio jedan od sposobnijih

rimskih careva u tom tako prevrtljivom i teškom vremenu. Nisu kroničari i rimska povijest zapamtili samo

nas tridesetoricu careva, zapamtili su i dvadesetak sitnih zapovjednika koji su se do mog dolaska na vlast

gotovo svakog mjeseca u nekoj zabiti, potpomognuti, a onda i ubijani od svojih legija i vojnika, prozivali

rimskim Imperatorima, Cezarima i carevima. Valerijan više nije bio među nama ni među njima. Nažalost, i

što je bilo najgore, tu nije bio kraj sramoti. Nakon njegove smrti uslijedila je još strašnija kazna i poniženje.

Kad je nesretni rob, nekadašnji rimski car koji je svojim porazom ponizio Rim konačno skončao, Šapur je dao

oderati Valerijanovo već mrtvo tijelo, a kožu uštaviti i obojenu u crveno razapeti u hramu njihova zlog boga

Angra Mainua, inače starijeg blizanca boga dobra, Ahura Mazde kojeg je toliko štovao Panfil, a koji prema

učenju perzijskog mudraca Zoroastera živi u mraku tako da mu je i hram bio mračan, osvijetljen samo

bakljom pod razapetom Valerijanovom kožom.

Prema perzijskom vjerovanju Angra Mainu se u tom polumraku zla mogao pretvarati u svaku životinju ili

ljudsko biće i od tamo, iz tog mračnog hrama, u pratnji svog sluge groznog demona Azhi Dake, noću je

kretao u neku od svojih zlih i mračnih pustolovina. Šapur je volio svojim gostima i društvu iz svih krajeva

svoga velikog kraljevstva ponosno pokazivati razapetu kožu poraženog rimskog cara i pričati im

zoroasterske priče kako je taj jadni Valerijan, taj bijedni rimski car, sada postao samo jedno od Mainuovih

čudovišta u koje se pretvorio. Jedan od bijednih i rugobnih sljednika toga nakaznog boga i njegova društva

zla, koje će i onako biti, zajedno s njihovim gospodarom, do kraja poraženo. Tako i taj njihov poraženi

sljednik, nekoć rimski car, u svojoj duši oduvijek demon i rob zlih sila, kao svaki iskonski neprijatelj Perzije.

no sada je ponižen, pa onda sunovraćen kao i cijelo opako Rimsko Carstvo. Zgaženo kopitima mojih konja i

presječeno sječivima kotača i ratnih dvokolica. Ahura Mazda, veliki i dobrostivi, svjedok mi je kako su

kukavno poklekli kada sam ih dohvatio. Ja, prvi sasanidski princ i kralj cijele Perzije prema želji sasanidskih

predaka i volji stvoritelja svijeta, Svevišnjega mudrog Gospodara.

Pa je udario otvorenim dlanom po oderanoj koži kao da ubija muhu.

probaj ustati protiv vladara Perzije ti robovska rimska nakazo.

I naravno ta grozna štavljena koža nije mogla odvratiti ni odgovoriti. Samo se tupo presijavala pod tihim

svjetlima lojanica i luči okvačenih i ovješenih o strop i zidove hrama.

Tamo bi se pod svojom uvećanom sjenom koja se odražavala na stijen kama strašnog svetišta, i koja je

moćna i goropadna titrala u ritmu prigušenog svjetla, veličajući svoje ratne uspjehe Šapur i dalje hvastao

pred obojanom grozotom, posljednjim ostacima jadnog cara Valerijana, zazivajući svejednako mudrog

Gospodara, Svevišnjeg Ahura Mazdu, Atarova oca, po kojemu je ni kriv ni dužan Panfilov roditelj dobio ime.

Tada će Perzija, tvrdio je i šepurio se nadalje Šapur, zaštićena svojim božanskim gospodarom koji je već

ušao u njegovo tijelo, tijelo sasanidskoga kralja, pa kroz njega i u tijela svih nasljednika slavne dinastije, svih


njihovih podložnika i služnika, opet zavladati cijelim svijetom koji joj i tako prema božanskom zakonu

pripada.

Sve su mi to poslije također ispričali uhićeni perzijski prinčevi, taoci na mom dvoru i sami zgroženi cijelim

događajem o kojem su pak njima pričali njihovi očevi koji su mu nazočili, jer ni oni, a ni mnogi Perzijanci nisu

opravdavali pretjeranu okrutnost i bezdušnost svoga vladara kojeg su se bojali i od kojeg su strepili, kao i

mnogi moji podanici od mene.

Opet sam se, kao da sam pobjegao od prikaze, umjesto kraj Valerijano ve zatekao kraj oderane janjeće

kože, i dok su haruspici već žrtvovali i spaljivali iznutrice dobrohotnih znakova i sudbine Galerijeva pohoda,

a drugi onu razrunjenu životinju već nabadali na ražanj, pred očima mi se pojavila slika, kako oprezno,

pazeći da je ne bi oštetili, perzijski krvnici deru kožu s Valerijanova već mrtvog i za života izmučenog tijela.

Krvavog i sluzavog, podjednako izbečenih očiju kao u onog janjeta, očiju koje više nisu vidjele ništa, s

isplaženim jezikom, s kojeg su jednom silazile zapovijedi rimskog cara i rimskoga boga.

Stoga je jedan od najvažnijih uvjeta što sam ih nametnuo Perzijancima nakon Galerijeve pobjede nad

kraljem Narsesom, jednim od izravnih nasljednika okrutnog Šapura, bio i bezuvjetni povratak Valerijanove

kože. I to po cijenu da, ako ne ispuni taj zahtjev, odmah nastavimo s pohodom u koji se Galerije ovaj put

prema mom savjetu bio uputio sa sjevera, iz Armenije, a ne preko Eufrata i za nj, a ponajprije za Panfila

kobnoga Ktesifonta, pa tako zaobišao neprijateljsku glavninu i došao Perzijancima s leđa.

U prvim pregovorima, kako bi pokazali koliko su Rimljani nadmoćni Perzijancima, nakon njegova poraza,

velikodušno smo Narsesu vratili obitelj, ženu i kćer koje je samouvjereno, baš kao jednom Karin svoga

nesretnog sinčića, poveo sa sobom kako bi iz velikog šatora podignutog na uzvisini iznad bojnog polja,

svjedočile o velikoj pobjedi svog muža, oca, kralja i gospodara. No umjesto pobjede Perzijanci su doživjeli

potpuni poraz i Galerije je uspio usred noći zarobiti njegovu obitelj. Ipak, Narses je u posljednji tren

umakao, vratio se u svoju prijestolnicu i od tamo u strahu, koji je prikrivao perzijskim vladarima

svojstvenom bahatošću, očekivao što će uslijediti. Naravno odahnuo je kad je spoznao da ne mislimo

posvema uništiti njegovo kraljevstvo jer je i njega kao i njegove ahmenidske i sasanidske pretke strašila

Aleksandrova sjena, i nakon što sam odlučio vratiti mu ženu i kćer, otvorila su se vrata pregovora i uslijedile

diplomatske poslanice u kojima su se krila jasna upozorenja, na istočnjački način začinjena prijetnjama

našem stoljetnom neprijatelju koji je napokon bio na koljenima. Po istočnjački također praćena bogatim

darovima, izrezbarenom bjelokosti, pozlaćenim škrinjama i stotinama srebrnih i zlatnih posuda, među njima

i onima zatečenim u njegovu kraljevskom šatoru, koje smo ja i Galerije namjerno dodijelili Narsesu, nakon

te više iznenadne i taktičke, više na prepad nego krvavo izvojevane vojne pobjede. Note ispremiješane s tim

bogatim darovima osobno sam, dakle, uputio perzijskom kralju, prijeteći mu tako čak i darovima. Ponajprije

onima koje je Galerije zaplijenio iz njegove obiteljske riznice odmah nakon naše pobjede. Ti su darovi boljeli

Narsesa više od ijedne prijetnje. Ta namjerno poslana nijema srebrnina i zlatnina vrijeđala je njegovu

kraljevsku čast i uz poraz ga je u njegovu pokolebanom duhu dovodila u još neravnopravniji i gotovo

ponižavajući položaj u pregovorima.

Uz velike teritorijalne ustupke koje smo ishodili u našu korist, upravo je Valerijanova koža bila jedan od

osnovnih preduvjeta mira, pa i pod cijenu da uz pomoć sreće i bogova srušimo i Perzepolis i Babilon. 0 tom

pitanju nije pregovarao Sikorije Prob ni Aristobul, nego odrješiti, sada raz bahaćeni, ali nakon prethodnog

poraza i sadašnje pobjede osvetoljubivo razdraženi Galerije.

Nakon nekoliko dana u istom Nisibisu pred njim je preuzetno i od Nar zesa krivo upućen, pa tako i

neprilagođen poraznim okolnostima u kojima se tog trenutka nalazilo njegovo kraljevstvo, nastupio perzijski

izaslanik Arfaban. On je pak, drzak po naravi i prema uzoru na svog vladara, uvjeren da je to samo tek


izgubljena bitka u ratu koji će Perzija sasvim sigurno dobiti, prema njegovoj, ali i krivoj procjeni svoga kralja,

koji još nije mogao prihvatiti da je doživio poraz od kojega se on i njegova ponižena obitelj i loza, Sasanidi i

Perzija, ne će još dugo uspjeti oporaviti, počeo svoje izlaganje za naprasitog Galerija i njegova miljenika

Licinija, koji nisu imali ama baš nikakve diplomatske nadarenosti, sasvim neprimjerenim tonom i još

neprimjerenim riječima:

naš je kraljevski Gospodar Narzes, bogovi ga vječno čuvali od zla, silno zahvalan zbog dobročinstava i milosti

koje je rimski car Dioklecijan pokazao prema njegovoj obitelji i vojsci. Još jedanput zahvaljuje vašem

Augustu i na darovima koji vesele njegovo srce. No sada je ugovor potpisan, a Rim i Perzija i tako su dva

jedina oka u glavi svijeta. Ako jedno bude oslijepljeno ili izvađeno, pa tako oslijepljena polovica njegove

glave, cijeli će svijet postati nesavršen i urušit će mu se temelji koji počivaju upravo na Rimskom Carstvu i

svetom Sasanidskom Kraljevstvu.

Galerije je odmah planuo i prema svom običaju naglo se uspravio sa stolice, a Licinije, posjednut uza nj,

potmulo je zarežao, stišćući pritom šake tako da se čulo kako mu od napora i snage pucketaju prstni

zglobovi i kosti.

- Bijednice, ti lajavi psu. Zar će nas Perzijanci učiti kako se nositi s posljedicama sudbine i podučavati

nas umjerenosti i vrlinama? Zar ćete nas vi prevrtljivci, koji stalno vrebate na našim granicama, ovako

poraženi, pod našim nogama, podučavati kako da poštujemo ugovore koje smo zaslužili svojom pobjedom i

održali vas na životu zajedno s vašim kraljem samo zahvaljujući našoj dobroj volji? Vi nas besramno želite

podučiti milosti i umjerenosti, vi koji ste se onako okrutno ponijeli prema jednom rimskom caru. Učinili ga

robom, a onda mu kao ubijenoj životinji oderali kožu.

Unatoč prijekom i opasnom Galerijevu tonu, Arfaban je opet krivo procijenio odlučnost i značaj mog zeta.

- To je moj gospodar učinio tek nakon što je njegov rob Valerijan umro, i napustio ovaj svijet onako

kako su mu odredili bogovi.

Moj je Cezar skočio jer bio je to nečuven izazov i bolna uvreda. Nekako je sa stolčića koji se nalazio uz

njegovu povišenu stolicu uspio dohvatiti svoj jahači bič koji se slučajno, ili možda baš po volji bogova tamo

zatekao, i počeo, na zaprepaštenje svih nazočnih i naših i Perzijanaca iz pratnje, silovito šibati Arfabana, koji

je preplašen strašno cvilio.

- Moj će me gospodar osvetiti.. misliš da mene udaraš Cezare, ali udaraš njega.. udaraš Perziju, a to

ne će proći bez strašnih posljedica.

A onda je, što od boli, što od straha, izgubio i ono malo dostojanstva koje mu je preostalo i stao stenjati i

skičati:

- Hej pripazi, prestani...

I Galerije je na čas stao, no kad je Arfaban nastavio, nastavio je i on. A glupan je i dalje cvilio i prijetio.

- Što ti je, zar si poludio Cezare? Jao, no pripazi, jao.. upozoravam te, svi su udarci bićem koji pljušte

po mom nedužnom tijelu udarci upućeni našem kralju i on se ne će s time pomiriti, vjeruj mi.

Pa je nastavio miješati prijetnje i bolne krikove.


- Osvetit će me gade, osvetit će me i moj kralj Putinjski Lav i nepobjedivi sveti Bijeli Bik i svi moji

bogovi.

I onda opet ono...

- Pazi, prestani, hej, jao...

Uto je razbješnjeli Dačanin odbacio bič, u jednom se času činio da će trgnuti mač, no, na sreću, zaustavio se,

i onako išibanog zgrabio Arfabana za okovratnike njegove bogate perzijske halje i tresući ga unio mu se u

lice na kojem su se po obrazima, ali i po vratu, jer Galerije nije pazio kamo i kojom snagom udara, već

crvenjele pruge od konjskog biča.

- Neka se samo drzne, taj tvoj onemoćali kralj. Jer njega ću ja oderati, razumiješ li, oderat ću ga, ali ne

mrtvog, nego živog. Jer to je volja mojih bogova, i neću pitati svog Augusta za dopuštenje. On je u svom

milosrđu i tako preblag prema vama pustinjskim balegarima. Pa ću kad ga ode rem, od njegove kože

napraviti pokrov za konja, neka mu bude lakše poda mnom. A možda ću dati da od nje naprave mješinu, pa

ću u nju pišati kad mi se prohtije... da, da... to je bolja zamisao. To će ostati od te kukavice i bijednika kojeg

ti još bjedniji nazivaš gospodarom.

Onda je samo snažno stegnuo Arfabana tako da je ovaj pomislio da ga namjerava ugušiti i nastavio s

vrijeđanjem:

- Sada poslušaj i zapamti psu, zapamti jednom i zauvijek koliko je moj gospodar milostiv, a ne kao tvoj

kukavni kralj. Vratio mu je ženu i kćer koje sam zajedno s cijelom njegovom obitelji zarobio. Ja i nitko drugi.

Ali neka vam. Međutim, znaš li da nisu te vaše kraljice i princeze otišle ne zadovoljene? Skičale su kao kurve

dok smo se na njima redali u mom šatoru, i zamisli, možeš li to zamisliti pseto, molile su za još. Eto takva ti

je iz mog šatora izašla tvoja kraljica i tvoja princeza, kao obične rimske vojničke kurve.

Tako se ispuhao i dao oduška svom mjesecima, još od Ktesifonta talože nom gnjevu, a onda, onako kako se i

razbjesnio, baš u trenu kada je Arfa ban pomislio da mu je kucnuo sudnji čas, uvidjevši da je opet pretjerao,

gurnuo ga je izbičevanog i poniženog na tlo i umjesto mačem još jedanput udario nogom.

gubi se! Nosi mi se s očiju dok i tebe nisam živog oderao i donesi mi kožu našeg cara!

Kad mu je na povratku u njegovu palaču u Babilonu, u kojoj se tada nalazio kralj, Arfaban u nadi da će ga

osvetiti ispričao tu za čast Perzije nečuvenu zgodu, umjesto da plane i uzvrati, makar i diplomatskom

prijetnjom ili prosvjedom, poraženi i već u duhu shrvani Narses je shvatio da se ne šalimo, da nema

popuštanja. Progutao je još jednu čašu žuči. Preko Arfa bana, koji ga je danima molio da ga ne vraća pred

mog Cezara, i kad mu je to konačno uspio zapovjediti, priprijetivši mu smrtnom kaznom, a onda ga

opteretio bogatim darovima koje je morao uručiti svojeručno kako robovima ne bi umanjio smisao

kraljevog odgovora i tako opet izazvao mog naglog suvladara, zamolio je Galerija da pričeka neko vrijeme.

No istovremeno je krišom svoje tekliće žurno poslao u Perzepolis i svećenici su, nevoljko mrmljajući, uklonili

kožu iz hrama čudovišnog perzijskog boga i uputili je u naš logor. Tresući se od straha, Arfaban je u tom

trenutku još bjesnijem Galeriju predao strašni smotuljak, zajedno s dva već nekoliko puta spomenuta taoca

kraljevske krvi, koji su, s obzirom na trenutak, poprilično sabrano, ali i s čuđenjem gledali malo u Galerija, a

malo u svog od straha gotovo pomahnitalog izaslanika.

Naime, uza sve ustupke i Valerijanovu kožu tražio sam da sa sobom povede dva perzijska princa i oni su

donijeli to užasno svjedočanstvo o poniženju Rima u Nikomediju i polegnuti preda mnom, kao pred svojim


kraljem rasprostrli oderanu i stavljenu kožu cara Valerijana. Najgore svjedočanstvo o rimskoj osjetljivosti i

ranjivosti pred neprijateljem i naše najveće poniženje.

Strašne je stvari morao trpjeti jadni Valerijan. Kralj Šapur tjerao ga je da klekne svaki put kada se želio

popeti u svoja kola ili uzjahati konja, i mučenjem i duhovnim iscrpljivanjem slomljeni Valerijan bi se pognuo,

a Šapur bi zakoračio na njegovu od boli svinutu kralježnicu i uspeo se u kočiju ili na svoga kraljevskog

pastuha preko leda jednog rimskog cara, kao preko polegnutog roba.

Perzijski taoci, ti sada preda mnom podjednako zbunjeni i već nakon susreta s Galerijem ipak ustrašeni

sasanidski prinčevi kojima sam namjerno odmah zakoračio na leđa dok sam se penjao prema svom

prijestolju jer su me polegnuti, čelima dodirujući tlo uz odmotanu Valerijanovu kožu, čekali pred carskim

tronom u prijamnoj dvorani, ti isti potomci velikodostojnika i kraljeva, s kojima sam postupno uspostavio

prisan odnos kroz godine koje su proveli na mom dvoru, poslije su mi također pričali da je kralj Šapur u živoj

stijeni pokraj Perzepolisa, u mjestu zvanom NaqshiRostam dao uklesati veliki friz koji zorno prikazuje

Valerijana na koljenima.

Reljefnim uklesom Šapur je pokazao svojoj Perziji, ali, umišljao je, i cijelom istočnom svijetu, kako jedan

rimski car kleči pred perzijskim kraljem dok on preko njega uzjahuje svog konja, a jedan zarobljeni signifer,

legionarski nositelj carskih i vojnih insignija, tog za Rim i njegove legije, najznačajnijeg znakovlja koje smo u

svakoj bitki čuvali kao neprijepornu svetinju, uručuje ih barbarskom vladaru kao potvrdu potpunog i

sramnog poraza.

Reljef, naravno, nisam mogao otući, njega će i tako jednom uništiti vrijeme, no koža, ta strašna oderana

Valerijanova koža, onako obojena u crveno, rasprostrta, bez obzira što sam mislio da sam spreman na taj

bizarni susret, zgrozila me i dojmila me razarajuće i bolno, onako ispeglana na podu dvorane, ali i podsjetila

kako bi zapravo moglo izgledati naše Carstvo ako mu ne vratimo siguran poredak i snagu koja će ga štititi.

Prostrto po hladnom prostoru, kao na kamenom podu, raširenih strana, nalik na zemljovid i svijet kojim se

jednom protezala naša vlast i moć, ali bez krvnih žila, tetiva, kostiju, mesa i udova. Na tom strašnom uzorku,

na neprirodno usjajenom i krvavo crvenom, uštavljenom epitelu najvećeg rimskog poniženja i najveće

carske žrtve, odlučio sam ucrtati novi svijet. Onaj koji sam počinjao graditi. Podizati na način da mu više

nikada nitko ne će moći zapovjediti da poklekne, a još manje da mu odere kožu kako su to Perzijanci prvi, ali

i posljednji put učinili jednom rimskom caru.

Već sam spomenuo, prvo sam trebao srediti vojsku. Naviknuta podjednako na stalne borbe s neprijateljem,

ali i krvave međusobne okršaje, kroz cijelo se nesretno stoljeće polako privikavala na neposluh. Možda su,

što je bilo još pogubnije, vojnici i njihovi zapovjednici jer su oni krvarili u ime Rima, ali i u ime svojih

imperatora, umislili da imaju neko osobito, gotovo nasljedno pravo postavljanja zapovjednika i careva.

Snagu i moć nasilnog određivanja izravne vlasti, bez obzira na rimske institucije, bez obzira na rimsko

običajno, ali i ustrojeno pravo, bez obzira na magistrate i konzule, bez obzira na Senat, na koncu, što je bilo

najopasnije, bez obzira na sustav zapovijedanja i mogućeg ustoličenja budućeg vladara.

Činilo se ponekad da za tu barbariziranu vojsku, kojoj su gotovo polovicu popunjavali stranci, a koji su

latinski jedva razumjeli, neki možda natucali, i primali zapovijedi od svojih poglavica koji su im na svoj način

prenosili naloge vojničkih tribuna i centuriona, ništa više nije bilo nedodirljivo i sveto. Dobro sam poznavao

prilike u rimskoj vojsci, možda i predobro jer sam i sam svjedočio rastu njezine samovolje koja me,

uostalom, na onom brdu i dovela na vlast. Poučen vlastitim primjerom došao sam do spoznaje da je mogu i

moram obuzdati i dovesti u red. Da je izravno podredim svojim već zamišljenim prostornim podjelama koje


će, kao ožiljci na oderanoj Valerijanovoj koži, uz pomoć još živog Aurelija, nakon njegove smrti i umnog

Hermagolijana, početi ucrtavati novu kartu Carstva. Pothvat u kojem nam je svojim savjetima i dovitljivim

rješenjima pomagao i silno obrazovani, mudri Aristobul te kad je bilo riječi o utvrđivanju granica između

raznih naroda naseljenim uz naše limese, po svim provincijama ili njihovim međusobnim odnosima u okviru

Carstva, moj najbolji diplomat Sikorije Prob. No bilo je još zaslužnika koji su doprinijeli svojim savjetima,

kako u Nikomediji gdje se cijeli sustav rađao, tako savjetujući iz svojih provincija i kasnijih dijeceza čije su

prilike najbolje poznavali. Svi su bili izravni sudionici u mojoj želji i čvrsto ukorijenjenom naumu da sustavno

i temeljito iscrtam novu kartu države, osovljene na noge na kojima će ona cijela, kao od uparenih starih

udova oplođeno i potom novorođeno tijelo, opet sigurno prohodati.

Kad je krenula reforma, prevelikih pedeset rimskih provincija podijelio sam u sto manjih i svakoj dodijelio

određeni broj vojnika koji su, kao i lokalni činovnici, bili čvrstim sponama vezani uz nadređeni autoritet, a

ovaj opet uz još višu vlast, sve do carske. No mijenjajući zemljovidni raspored naših snaga, zapravo sam još

više povojničio cijeli imperij. Nove provincije, baš kao centurije, kohorte i manipule u legiji, uključio sam u

dvanaest dijeceza, u velike prostorne jedinice, i svakoj postavio svog vikara, civilnog upravitelja, a nešto

poslije nametnuo im četiri prefekture, svaku pod pretorijanskim prefektom. Na taj sam način u povojniče

nom Carstvu ipak odijelio civilnu od vojne vlasti. Vikari su se brinuli o pravnom i svjetovnom upravljanju i

životu svojih dijeceza, u nekima odgovarali caru, u nekima, kao u Italiji i Africi, formalno Senatu, a prefekti,

osim o svakodnevnom životu prefektura, ponajprije o vojnoj stezi i ustroju vojnih postrojbi. Svaki u svom

dijelu Carstva. Posljedice takve podjele postale su vidljive već nakon dvije godine i one su me uskoro

potaknule na najodlučniji od svih mojih poteza. Od podjele Carstva krenuo sam u završnu podjelu vlasti.

Prefekti su u civilnom i vojnom smislu sada postali izravno podređeni i odgovorni svojim nadređenim i već

prije postavljenim Cezarima i njima nadređenim Augustima. Taj je potez u konačnici, unatoč našim

zamislima, ipak cijelom sustavu upravljanja državom dao ponajprije vojni pa tek potom pravni i građanski

karakter. Ipak, pravni je okvir nadživio dugotrajne ratne okolnosti u kojima je nastao, i kao novo rimsko

pravo zaživio je i preživio i mene kao Augusta i Jupitrova sina, i Aurelija i Ari stobula i Hermagolijana, i

desetke učenih savjetnika koji su na njemu radili. Danas taj veliki zakonodavni napor, u kojem sam u

stručnom smislu možda među svima njima akademicima i ekspertima, manje izravno sudjelovao, ipak s

ponosom upisujem u popis svojih zasluga. A one su se, zahvaljujući jednom blagonaklonoj sudbini, možda i

božanskoj pomoći moga oca Jupitra, istovremeno poklopile i preklopile sa stvarnim stanjem u cijelom

golemom Carstvu, jednom nemoćno rasprostrtom poput jezovite Valerijanove kože.

Naravno, valjalo je utvrditi granice u tom ratovima nagriženom Imperiju. Podići zidove i utvrde, ojačati

oštećene, uspostaviti sustav stalno raspoloživih skladišta oružja kakve sam na istoku podignuo u Antiohiji,

Ede si i Damasku, a po uzoru na njih Maksimijan u najvažnijim gradovima i vojarnama Zapada. Valjalo je

probiti nove i popraviti stare glavne i sporedne putove kako bi prohodnost i brzina kretanja Carstvom bila

bolja i brža. No kako ne bih vojsku selio s jednog kraja Imperija na drugi, što je do tada, u vrijeme nemira ili

bitaka, bilo odlučujuće, a što je, kako sam iskusio na vlastitoj koži, prije boja zamaralo ionako iscrpljene

legije, podijelio sam postrojbe na granične, koje su stalno boravile na našim limesima i čuvale ih od mogućih

upada i opasnosti, i one mnogo moćnije, sada nazvane Postrojbe carske palače, zapravo prave, snažne i

vrhunski obučene legije, sposobne da se pokrenu na svaku moju zapovijed, kao i na zapovijed suvladara

Cezara i Augusta, kojima sam ravnomjerno dodijelio podjednak broj elitnih postrojbi palače.

Sebi sam, naravno, pridodao i osobnu gardu, uz moje domestike i preto rijance i pomoćne male jedinice

ilirskih praćkara, koji su željeznim kuglama, kao malim katapultima pričvršćenim na kožne praćke, bili u

stanju pogoditi neprijatelja i na nekoliko desetaka koraka i koji su me pratili kad kod bih nekamo krenuo.

Istovremeno sam smanjio broj skupih gradskih pretorijanskih postrojbi koje su u Rimu bile pod stalno


opasnom paskom Senata, na što su se Prečasni oci pobunili i stali slati uvrijeđena pisma, na koja se nisam

obazirao niti sam na njih odgovarao. Naprotiv, povukao sam ih iz Rima i rasporedio po svojim elitnim

jedinicama, a njihov krnji rimski sastav popunio meni i Maksimijanu odanim ilirskim veteranima koje sam

uključio u stalnu gradsku posadu i tako, iako su nominalno još odgovarali gradskim magistratima i Senatu,

uz Maksimijanovu svesrdnu pomoć, uspio preuzeti i vojnu vlast nad Gradom.

Gledajući strašnu pruženu Valerijanovu kožu, na njoj sam tako, nadahnut grozom i prijetnjom, prepoznao

spasonosni trag budućih reformi i podjela. Prva podjela, što je već poznato, uslijedila je ubrzo nakon mog

stupanja na prijestolje kada sam svog vjernog i hrabrog Maksimijana prvo proglasio Cezarom, a potom i

Augustom i, po uzoru na Valerijana i Kara, svom prvom suvladaru dodijelio upravljanje Zapadom.

Već sam ispričao, Maksimijan je bio rodom iz Singiduna i prošao je sa mnom i Aurelijem Valerinom prve

vojničke dane u Germaniji i Galiji, a onda pod carevima Aurelijanom i Probom i naše istočnjačke kampanje,

a pod Karom, zajedno s Galerijem i Licinijem, i naš važni i uspješni pohod kroz Mezopotamiju i pobjedu nad

Perzijancima. Zbližili smo se kroz te teške i za nas odlučujuće godine, a on je, baš kao i ja, sustavno

napredovao u vojsci tako da ga je moje ustoličenje na prijestolje dočekalo kao jednog od najzaslužnijih

generala i najviših vojnih zapovjednika.

Kad ga danas gledam uglavljenog u mom duhu i uspomenama, vidim i nešto što tada nisam vidio. Doista,

Maksimijan je i tada bio sklon mijenjati raspoloženja, ne onako naprasito kao Galerije jer bio je mnogo stalo

ženiji, ali ako bi ga neko mišljenje ili čak njegovo osobno trenutno stanje povuklo, znao bi neočekivano

postupiti vrlo ishitreno, ne, prije bih rekao, povući nepredvidljiv i rizičan potez ma koliko inače bio razborit,

pouzdan i hrabar. Čas staložen, ponekad blag, ali odjednom vrlo otresit. Ponekad je djelovao bez milosti, a

onda bi iznenada stao praštati. Ipak, uza svu tu sklonost mijenjanju raspoloženja, bio je vrstan zapovjednik i

meni vjeran suvladar i prijatelj, i dobro je poznavao prilike u uvijek nemirnoj Galiji i Germaniji, Hispaniji i

Africi i, što je bilo podjednako važno, i u Italiji, u kojoj je silom prilika često boravio tako da se tamo smjestio

i za svoju prijestolnicu izabrao Mediolan, važan grad i središte, glavno raskrižje putova i strateških pravaca

na sjeveru Apeninskog poluotoka, gdje ga je i zatekla vijest da sam ga imenovao za svog suvladara.

Naša je dvovlast polako smirivala prilike, ali što je mir bio čvršći, to su se počele javljati sve veće poteškoće

kako u administriranju, tako i u zapovijedanju vojskom. Nije bilo većih nereda, ali cijeli je aparat u

vojničkom i u civilnom smislu bio pregolem i zahtijevao je sve veći broj činovnika i zapovjednika, što je silno

pritiskalo ionako osiromašenu državnu blagajnu. Pa sam najprije u drugoj godini vlasti Maksimijana s razine

Cezara uzvisio do časti Augusta, da bih poslije podijelio Carstvo na četiri jednaka dijela, i sebi i Maksimijanu,

kako sam već ispričao, podredio još dva Cezara, dok sam svima njima ja bio Gospodar i Bog. Tetrarhija ili

vladavina četvorice konačno je zaživjela, kao što će po uzoru na nju nekoliko godina poslije zaživjeti i moje

nove dijeceze i prefekture.

Tko god bude jednom pisao o tim događajima, unaprijed ucrtanim rukom i oštrim kirurškim nožićima

Šapurovih krvnika na oderanoj

Valerijanovoj koži, nekoć prostrtoj preda mnom uz polegnute sasanid ske prinčeve, morat će znati da se

cijeli sustav razvio u Aleksandriji. Tamo sam prodisao i počeo misliti. U snove koji uključuju i čemprese, i

Sfingu, moju zmiju i aleksandrijski Faros, uz Baktrijkine oči i Valerijanovu oderanu kožu, sada se, nakon

tolikih godina razaranja i bitaka, uvukao mir.

Opet se kretalo samo jedno sunce i ono je pokrenulo gibanje planeta oko njega, po tumačenjima

aleksandrijskih astronoma vezanih jakim silnicama i svemirskim sponama. Kaos se počeo sređivati. To se

moje sunce okretalo oko svoje osi i tako privlačilo pokrenute zvijezde i planeti moje tetrarhije, u kojoj se


opet svaki planet, svaki suvladar August i Cezar, suvereno okretao oko svoje osi, privlačeći sebi podčinjena i

podređena nebeska tijela, vikare i prefekte, a oni svoje pomoćnike i zapovjednike. Ja, kao to glavno sunce

koje je opet prodisalo i promislilo, unio sam u naš rimski svemir sustavnost i racionalnost. Dok se vrelina,

prouzročena ponosom i čašću što sam uspio urediti u usporedbi sa zviježđima naš ipak mali kozmos,

uspinjala prema mozgu i duhu, a jeza i hladnoća izazvane Valerija novom oderanom kožom polako kopnjele,

spoznao sam bez osobitog čuđenja i dvojbe da bih doista mogao postati božji sin.

Potresao sam se od nadahnuća, ali i unutrašnjega bezglasnog čuđenja, ponekad i smijeha, pri toj pomisli

koja mi je stala opsjedati dušu, da više nikada ne moram biti podložan služnik ni podređen zapovjednik na

ovome svijetu kojemu sam sada bio svemoćni gospodar. Iskupio sam svu krv koju sam prolio i koju ću još

proliti jer sam uspio srediti jedan do tada nemoguće zapetljan i gotovo uništen prostor, a taj uređeni

prostor oko mog sustava bio je vrhovni bog. Pravi rimski bog iz našeg velikog panteona.

I tada, dvije godine nakon Galerijeve pobjede i podosta vremena nakon što sam sebe proglasio Jupitrovim,

a Maksimijana Herkulovim sinom, slučajno sam se susreo s Mitrom.

X. POGLAVLJE

ANTIOHIJSKI MITRA

PRIČE o TOM VAŽNOM perzijskom bogu, Atarovu prijatelju i sudrugu u mnogim zemaljskim

dogodovštinama, ali nadasve nebeskim pustolovinama, kojeg su već dugo štovali u rimskoj vojsci, pogotovo

unovačeni istočnjaci, a onda njegov kult prenijeli u sve dijelove Carstva, čak i u Rim, najčešće ga prikazujući

kao mladića koji pokriven frigijskom kapom kolje svetog bika, mene tako sklonog starim rimskim bogovima

nisu previše zanimale. Ipak, taj se neobičan, i kako će se poslije pokazati za me prevažan susret, odigrao za

jednog izleta u Antiohiju, grad koji je podignuo Aleksandrov general Seleuk, a koji je poslije, kao jedno od

svojih najmilijih utočišta, s mjerom i njemu svojstvenim ukusom obnovio car Hadrijan.

Stoga, prije nego ispričam okolnosti u kojima sam se susreo s Mitrom, volio bih istaknuti da su nakon

Valerijanova poraza Perzijanci osvojili i poharali Antiohiju, a ja sam je nakon uspješnog Galerijeva pohoda

opet uključio u naš Imperij i također obnovio, poštujući još vidljiv pravilno ispresijecani Hadrijanov

arhitektonski plan i građevinski i urbanistički raspored.

Antiohija se nalazila na tada važnom raskrižju putova prema Ciliciji, Perziji i Egiptu, na obalama rijeke

Oronta, nedaleko od morske obale, u jugozapadnom krilu Male Azije, a ja sam grad kad god bih putovao u

tom smjeru, što nije bilo rijetko, posjećivao i, osim što sam uložio silnih napora i novca da mu obnovim sjaj,

u njemu sagradio i jednu od svojih rezidencija. Tek tako kako bih se u Antiohiji osjećao kao kod svoje kuće.

Kada sam u četrnaestoj godini svoje vladavine nekoliko dana boravio u toj tek dovršenoj kući, više velikom

ljetnikovcu nego palači, za jednog sumraka preda mnom se po podu prostro Lucije Soser, jedan od mojih azi

jatskih domestika.

gospodaru i božanski vladaru, rekli ste da biste željeli vidjeti kakvom se to perzijskom bogu klanjaju vaši

vojnici i s kakvim mu žarom prinose žrtve. Eto, nema mnogo, krenuli su u njegovo svetište u neposrednoj

blizini grada.

Zapovjedio sam da mi odmah osedlaju konja i izjahali smo s malom pratnjom pretorijanaca u smjeru

tajnovitog svetišta. Iza nas su ostale upaljene luči i tek zasjajena plamena svjetla Antiohije, a mrak se polako

spuštao na nekada feničke i palestinske, makedonske i perzijske, a sada opet na naše i što je bilo važno,


sada spokojne i mirne maloazijske brežuljke, kanjone i udoline iz kojih su nekada vrebali pljačkaši i perzijske

izvidnice.

Nakon nekih pola sata jahanja stigli smo pred golemu špilju. Njezin ulaz, na moje iznenađenje, bio je

zakrčen vojskom, a svi su mrmljali meni do tada nepoznate molitve, dok je svjetlo prodiralo iz unutrašnjosti.

Kad su me opazili, ustuknuli su, ali sam im samo blago zapovjedio da se odmaknu i da se ne boje, a onda,

okružen gardom, ušao sam u Mitrino svetište. To svetište, ta špilja bila je bez ikakvog ukrasa, samo što su joj

na stjenkama bile upaljene baklje, a na podu mnoštvo lojanica i svijeća. Neki je vojnik, kojega su očito

smatrali Mitrinim svećenikom, klečao pred već žrtvovanim bikom i mazao lice i obnažena prsa njegovom

krvlju.

A onda sam ga ugledao. Ne boga, nego njegov veliki na perzijski način isklesan kip, kako, baš kao i onaj moj

vojnik svećenik, žrtvuje bika. Nagledao sam se takvih mitrejskih reljefa po svim krajevima, posebno po

istočim dijelovima Carstva, ali ovaj je bio poseban. Mladoliki je bog na glavi nosio frigijsku kapu i bio

odjeven u kratku tuniku preko koje su bili prebačeni luk i strijela, dok je u ruci stezao nagnutog nad bikovim

vratom zakrivljeni perzijski nož, nalik onom Panfilovu, i u polutami oblizanoj plamenim jezičcima koji su

samo isticali vjerodostojnost prizora, posebno na pregibima reljefa, činio se stvaran i silan, tren prije nego

će se i njegova oštrica zabiti ne u kameni kip, nego u živog bika, u sjaju baklji, lojanica i svijeća koje su

izgarale miješajući miris dima s mirisom krvi i mesa tek zaklane životinje. Onda mi je na neobjašnjiv način

iznenada bljesnu lo u duhu i mozgu. U Mitri sam tog trenutka prepoznao sebe. Onog mladića koji se iz

Salone uputio u nepoznato da bi postao gospodar svijeta. I opet mi se zamutilo pred očima, opet sam vidio

Sfingu i Valerijanovu kožu. Znao sam. Ne ću Perzijancima samo oteti zemlju i čast, učinit ću nemoguće, otet

ću im njihova omiljenog boga.

Možda sam u tom posvećenom trenutku pretjerao s nenadanim, ali istovremenim poistovjećenjem jer su

Mitru u rimskoj vojsci štovali desetljećima, ali od tada, uz svakodnevne žrtve svim našim starim rimskim

bogovima, pogotovo ocu Jupitru i Nepobjedivom Suncu, molim se i prinosim žrtve Mitri. Naravno, ne bikove

ili druge životinje zato što nisam njegov svećenik, nego odani i iskreni sudrug u vladanju, pa mu na oltar

prinosim svoje misli i veze s tajnim putevima svijeta i sudbine koje izgaraju u plamenu našeg duhovnog

sraza kao moje duboko duhovo poistovjećivanje s bogom koji bdije zajedno sa mnom nad razmeđima

vidljivog i nevidljivog, shvatljivog i neshvatljivog, mjerljivog i nemjerljivog. Njemu tako žrtvujem svoje

unutarnje žrtve.

Njemu koji upravlja svemirom, koji se kao jedan od tri Gospodara, neki tvrde i kao blizanac onog svim

Perzijancima tako važnog Ahura Mazde, svake zore penje na nebesku planinu Haru iz koje je i rođen i s

njezina vrha sam bdije nad poretkom svijeta i mojom vladavinom i dijeli sa mnom njezinu obogotvorenu

sudbinu. Najmudriji i sveznajući, kojeg prati Jupitrov bik, nekoć perzijski, a sada rimski legionarski orao i

carski lav, dobrostiv prema svojim sljedbenicima, a nemilosrdan prema nevjernicima, na koje šalje, gle čuda

i zapanjujuće podudarnosti, svog divljeg vepra da ih rastrga strašnim kljovama i koji pri tome budi dan i gasi

noć, a svojom toljagom, i nazubljenim buzdovanom, tim najubojitijim oružjem od svih, svakodnevno

uništava zlog demonskog boga Angri Mainua kojemu je kralj Ša pur bio posvetio Valerijanovu kožu. No

najvažnija je Mitrina zadaća što od samog Sunca preuzima moć kojom bezgranično vlada i kao njegova živa

inkarnacija upravlja poretkom država, vladara i svemira. Od toga posvećenog trenutka kada sam ga spoznao

u antiohijskoj špilji, promatra, eto, u mojoj pratnji i moju zvjezdanu kob, pali i utišava nebeske vatre, a sam

je ono Nepobjedivo Sunce koje je već gorjelo u mojoj duši, u središtu novog poretka. I nije bilo dana da mu

se nisam obraćao.


Nakon susreta s Mitrom, neposredno nakon što su ga prenijeli u Niko mediju, dao sam spaliti strašnu

oderanu Valerijanovu kožu kao da spaljujem mrtvog cara, i ono malo pepela što je ostalo od toga jadnog

dijela njegova tijela, te ostatke spaljene štavljene kože koji su više smrdjeli na vosak i boju nego na ljudsko

tijelo, polio sam po starom običaju vinom, a kad su kapi isparile u toj vreloj hrpici, a ostaci se ohladili, skupio

sam ih u meku tkaninu i onako svezane u smotuljak spustio oprezno u okruglu žaru od skupocjenoga

feničkog stakla i potom tu staklenku položio u bogato ukrašenu klesanu kamenu urnu, carsku urnu,

dostojnu rimskog vladara. Nije bilo pokopne gozbe zato što se on, mučen, pod nogama perzijskog kralja, već

odavno oprostio sa svojim Larima i Penatima, Disom i Manima i duhovima predaka koji ga potkraj tragičnog

života nisu previše štitili i o njemu brinuli niti su se kao ni Rim imalo skrbili o njegovoj užasnoj sudbini.

Ne znam je li sramota bila sasvim isprana, no o njoj nakon toga krnjeg, ali dostojanstvenog ukopa nisam više

nikada ni mislio kao o sramoti. Možda poniženju, ali ne kao o sramoti jer je Rim i prije imao svojih padova,

ali se uvijek izdizao. Istina, nije do Valerijana nijedan rimski car klečao kako bi barbarski vladar preko

njegovih pognutih leđa zajašio svoga konja, stupio na svoje kočije ili lovačke dvokolice, no za moje

vladavine, za tih desedjeća moje vlasti, opet su od naše moći strepili svi, svjesni naše obnovljene snage i

volje da nikome ne prepustimo ni djelić Imperija. Posebno poraženi Perzijanci koji su sada na svojoj koži

osjetili kako se moje Carstvo osovilo s namjerom da ta stamenost traje duže vrijeme, duže čak i od moga

čvrstog, despotskog, obogotvorenog, kako su tada govorili, a danas osporavaju, ipak uspješnog i osebujnog

carevanja.

Nakon spaljivanja Valerijanove kože i ukapanja ono malo pepela što je od njega preostalo, kao upozorenje

našim istočnim susjedima od kojih smo već odavno učili i uzimali što nam se činilo potrebnim, uz Jupitrovu i

Mi trinu pomoć počeo sam vladati kao pravi istočnjački vladar. Pristup meni kao Gospodaru i Bogu postao je

ograničen i dopušten samo izabranima. Samo sam svojim veteranima, generalima i savjetnicima, koje sam

ionako primao u sasvim osobne audijencije, dopuštao da me nazivaju princep som, prvim građaninom ili, po

vojnički, Imperatorom Augustom.

Svi drugi oslovljavali su me isključivo kao Gospodara i Boga. Dominus noster, et Deus noster, naš Gospodar i

naš Bog, koji se uplitao u sve odluke, svih svojih podređenih, Cezara i Augusta, zapovjednika i visokih

činovnika. Taj je naslov odjekivao dvoranama, hodnicima i prostorima moje nikomedijske palače, ali isto

tako i u Maksimijanovu Mediolanu, Klorovu Treveru, podjednako u Galiji i buntovnoj Hispaniji, Nubiji, Libiji,

na neko vrijeme odmetnutoj Britaniji, kao i u Galerijevoj Tesaloniki ili u mojoj i njegovoj rezidenciji u Sirmiju

kamo sam, kad god je trebalo srediti neku neugodnost u Panoniji, često odlazio. Šutke se tako prosuđivalo i

pokoravalo mom naslovu u Rimu, bez obzira s kojom namjerom, ali i glasno izgovaralo to složeno i ponekad

zastrašujuće ime, podjednako u Palmiri i u profinjenoj Antiohiji, a posebno u Aleksandriji, ispirući iz mog

duha krvave uspomene koje sam jednom pod Aurelijanom i Probom, a poslije i osobno, posijao i u tom

jedinstvenom gradu.

Nažalost, isti je naslov, ali izgovaran sasvim ironično i s namjerom da me povrijedi, šetao usnicama moje

žene Priske, i to je u tom pogledu bio jedini pravi izuzetak preko kojeg sam prelazio, svjestan da mi u tom

pogledu ne mogu pomoći ni naslovi, ni drugovanje s bogovima kao ni osobna državnička i obogotvorena

moć. Jer nad svojom ženom od samog početka nisam imao nikakvih ovlasti, osim onih koje mi je dopuštala

po svojoj volji. I ta sam dva svijeta u kojoj se odvijao moj život i carevanje posve odvojio i nisam u sebi

dopuštao da se sudare. Moj i Priskin svijet ostao je tako zauvijek na drugoj strani sudbinske obale, zazidan u

tradicionalnoj rimskoj grobnici.

Uza sve moje naslove i moć koju sam prigrabio zahvaljujući besmrtnim nebesnicima i sudbini koju sam sam

zauzdao, uz mog oca Jupitra i drugih brojnih bogova, nada mnom je sada bdio i Mitra. On je mojoj sve

despot skijoj vlasti svojim plamenim dahom udahnuo istočnjačku dušu. Polako, onako kako dijete postaje


mladić, a mladić čovjek, i ja sam odrastao u sposobnosti razumijevanja onoga što mi se prije činilo strano i

neprikladno rimskom značaju. Ne znači da sam prestao biti rimski car, no polako sam kroz svoju samovoljnu

vladavinu koja je postupno bivala sve stroža, savladavao i jezik Istoka. One tajne načine spoznavanja moga i

Mitrina prijatelja Atara, sada inkarniranog u oživljenom Panfilu koji se također nastanio u mojoj duši ma

koliko su njegove zemaljske ostatke već nagrizli i na kraju smrvili kiseli i slani pustinjski minerali na bojnom

polju kod Ktesifonta. Pa ipak, on je krijesio u meni poput malog zviježđa, onako kako su otkriveni vjetrom

koji je lizao pijesak znali bljesnuti pod Mitrinim, Amonovim i Jupitrovim suncem i Aštartinoj, Izidinoj i

Kibelinoj mjesečini sitni safiri, opali i rubini zajedno sa zlatnim i srebrnim nitima koje su negdje držale na

okupu komadiće rastrganog Panfilova ogrtača. Ta je slika oživjela odmah nakon susreta s Mitrom, dok smo

ja i moj domestik jahali natrag u Antiohiju i, što je bilo još čudnije, mogla je govoriti.

- Vidiš li kako je nebo sjajno u tvojoj duši, osjećaš li kako ti se bistri um u vatri koja sve podjednako

prži, ali i grije. Vidiš li svjetove koji se sudaraju, a onda odbijaju kao magnetne kugle, pa se opet približavaju

slijedeći svoje nove putanje, da bi se iznova sudarili na nekom drugom mjestu, ali s istim smislom. Osjećaš li

kako od tih sudara svod podrhtava, ali i postaje jači i elastičniji tako da nijedan odbijeni svijet, nijedan

odbijeni planet ni kugla ne mogu probiti njegov pokrov ukrašen zvijezdama kao dragim kamenjem i uteći.

Naprotiv, od siline odbijanja samo utonu u napeti dio svoda kao lopta u platno, a onda se vraćaju u život

kozmosa i među njegove sudarene svjetove izbačeni elastičnom snagom svemirskog ogrtača, kao novi,

savršeno zaobljeni komadić usklađenih smislova. Razumiješ li kako se suprotnosti sudaraju i prepliću, i

nikada ne postaju jedno niti što drugo, nego od toga drugog čine novi svijet, potpuno neovisan o njima. Kao

da kugle i planeti nadahnuti zvjezdanom vatrom, u sudaru rađaju i iz svoje utrobe izbacuju novorođenu

sferu, novi svijet koji će se tek sudariti, pa onda uklopiti i tako u novom sudaru spariti s drugim svjetovima, s

njegovim zvjezdanim družicama, roditeljima i bezbrojnom nebeskom braćom. Nemoguće je izbrojiti koliko

je svjetova kao što je nemoguće izbrojiti koliko je ljudskih duša i značaja. To su neizbrojivi brojevi, svi sažeti

u jedan broj. U vatru u kojoj sve nastaje i izgara.

Govorio mi je moj novi božanski zaštitnik, zauzimajući odmah uz Ju pitra vrhovno mjesto u mom malom

panteonu. A ja nisam znao obraća li se to meni bog ili u njegovo ime to govori, u moju dušu useljen Panfil

Atarov, Mitrin prijatelj i drug u stvaranju i obrani svijeta i svemira. Pa bih još neupućen u redoslijed molitvi i

rituala kojim su istočnjaci slavili Mitru odgovara bogu kao da odgovaram svom Panfilu.

- Osjećam prijatelju i počinjem razumijevati tvoj jezik. I moji se svjetovi sada polako raspoređuju u

novi poredak kao da kreću u novu, presudnu bitku kao što si u nju krenuo i ti, hrabro i ne mareći za

posljedice. Prava posljedica tvoje smrti, unatoč tvom jezivom zemaljskom kraju, bila je spasonosna za naš

zajednički svemir. Priznajem, ne razumijem još potpuno putanje sukobljenih sfera, nije mi još jasno kako se

iz njihova sudara, kao iz naših sukoba i ratova, rađa novi sklad i nastaju nova svemirska tijela, ali razumijem

da je to istinito, onako kako je istinito rađanje i sagorijevanje zvijezda i nebeskih tijela, što su mi probali

objasniti i u Aleksandriji. Upinjao sam se da ih razumijem, pretvarao sam se u sebi da razumijem smisao

kretanja planeta i sunca, ali zamisli, kao ni danas, podjednako ni tada nisam razumio.

Pa bi se čuo njegov odgovor.

- Zvjezdoznanci se previše pouzdaju u račun i crtež, u matematičko predviđanje samoga kretanja,

zamišljenog kao geometrijske putanje i elipse, a ne u uzvišene, ponekad i nepredvidljive svemirske

posljedice. No iako u njihovu učenju ima mnogo prave apstrakcije, ono se ipak previše uzda u uzroke i

posljedice pa se njihove veze daju aritmetički izračunati i geometrijski predstaviti.

- Istinu govoriš jer ti to činiš na drugi način moj učitelju i prijatelju. Ti to osjećaš i istinski razumiješ,

kao pravila koja ne treba dokazivati i koja si mi sposoban u mašti i slikom prenijeti, pa tako i predočiti mojoj,


do sada neosjetijivoj duši i umu, još nesposobnom da pronike u jezik tajne, u njegove zagonetne riječi,

misterije svijeta i kozmičkog svoda, u pravu sliku neba.

A onda, dok smo tako, svaki zabavljen svojim dojmovima i mislima, ja i moj domestik Lucije Soser nastavili

jahati natrag prema Antiohiji, sijev nulo je na nebu i velik je komet proparao svod.

- Jesi li siguran s kime ti razgovaraš? Pa nisam ja tvoj Panfil, što na grčkom, jednom od vaših jezika,

znači onaj koji ljubi sve, nego sam ja Mitra koji je nakon njegove smrti progutao njegov oblik i duh u

nebeskoj vatri stvaranja. Ja sam taj tvoj novi plameni, svemirski bog i zovem se drugim imenom. Moje ime

je Sklad, moje ime na perzijskom, ali i na svim drugim jezicima koje ćeš tek početi učiti, a neke, one

najtajnije sasvim sigurno nikada, znači Nebeski Dogovor. Vrhunaravna uravnoteženost koju moraju

njegovati i svakog mi sata, svakog dana i svake noći podastrijeti dokaze da su je sačuvala sva nebeska tijela,

sva plamena sunca i sve zvijezde, stalno odgovorne za taj sklad, čak i u trenutku prije nego krenu u sudar.

Samo ja u potpunosti vladam tim skladom, a iz njega isto tako nadgledam i vaše sitne razmirice. No pripazi,

ma koliko leže poput zmija koje gmižu po tlu pod mojim orlovima i nebeskim pticama, samoizgarajućim i

samoobnovljenim Feniksima, one, te vaše zlom zatrovane razmirice, u svom bezumlju mogu biti opasnije za

opći poredak nego zvjezdani ratovi. Zbog toga danonoćno bdijem nad ravnotežom suprotnosti na zemlji i na

nebu. Stoga ću zajedno s tvojim nebeskim ocem Amonom, Jupitrom, Helijem ili Zeusom probati bdjeti i nad

tvojim već zapaljenim svijetom i tvojim već zapaljenim duhom jer su i jedan i drugi od sada dio moga

svemirskog poretka u sudaranju!

Konj je u galopu topotao poda mnom. Dizao se iza naših leđa pijesak, ali nisam bio tek jahač koji je hitao

suhim ravnicama pred zidinama An tiohije. Bio sam tamo gdje je bio uperen moj pogled, a to je bilo

zapadno nebo iza kojeg se skrivalo more. No i iza mene i Sosera i naših hitajućih konja također se pjenilo

more, ali more pijeska, more Istoka. I nije bilo nikakve razlike između ta dva mora, i te dvije strane svijeta,

pod bistrim maloazijskim svodom koji je već bio osut zvijezdama. Sam u sebi odgovarao sam Mitri.

oprosti mi moj novi nebeski Gospodaru. Nije važno što sam do sada bio neuk, nego je važno što opet

počinjem učiti. Znam, ti si me već prigrlio i te ćeš me od sada štititi od mojih neprijatelja i neprijatelja svoga

svemirskog poretka. Kako na nebu tako i na zemlji, kako govore u svojim molitvama kršćani slaveći svog

proroka, riječima koje su prepisali iz tvog učenja. Ako ga nisam razumio, za sada sam ipak naslutio nebeski

misterij. Ti si taj koji odobravaš tko ima pravo na vladarsku moć i njezine božanske zadaće. Samo ti znaš

prepoznati i ovlastiti svog zastupnika na zemlji.

A onda je opet među zvijezdama nebom zaparala oštrica svjetlosnog bodeža, tako blizu da nam se učinilo

da će udariti o zemlju. Pa ipak, i dalje ništa ne govoreći, ja i Soser smo nastavili tjerati konje u galop, dok su

se približavala svijetla Antiohije, nalik na malo zviježđe. A iz njega su kapale riječi. Začudo nisu bile Mitrine,

nego Panfilove.

gospodaru, pa kako ja mogu ovlastiti Tebe, svog vladara kojemu sam počašćen božanskom milošću oduvijek

bio tek skromni podanik i nekim čudom postao mu prijatelj? Slijedim te još i sada, nakon svoje tjelesne

smrti na koju sam ponosan, a ti nikako ne možeš i ne smiješ slijediti mene. Ti sada skrbiš o ravnoteži strana

svijeta pod Tvojom vlašću i miriš sudaraju će svjetove. Ti si moj vrhovni Gospodar ili barem njegova

zemaljska slika i prilika, moj Mirta i moj Ahura Mazda ma koliko te u raznim zemljama i u raznim narodima

kojima već vladaš, a i onima kojima ćeš tek ovladati drukčije nazivali. Iz tog prevažnog razloga i ja ih po

tvome, i tebi za volju, sada nazivam Amonom, Zeusom ili Jupitrom. Kako sam te ipak nešto malo podučio, ali

samo koliko si mi ti dopustio, ne krije se značenje riječi u nazivu. Naziv je samo igra slova koja odražava

sklad, što samo zvoni u njihovu nizu i poretku. Pravo značenje usađeno je u skrivenom korijenu svake riječi,


u njezinoj tajnoj biti, a u njoj slova ne moraju biti složena na isti način, pa tako ni isto zvoniti i pjevati niti

prenositi isti smisao.

Zvjezdano nebo, sad već prošarano maglicom i izduženim noćnim oblacima koji su doplovili sa Sredozemlja,

pretvorilo se u draguljima i nitima opšiveni i ukrašeni Panfilov ogrtač izgubljen u okrvavljenom pijesku

Ktesifonta. I bilo je svejedno koji se to svjetovi mire i sudaraju, pa bili oni Mitrini ili Panfilovi, jer su i oni

putovali i hitali osjajenim nebeskim pučinama i pustinjama, kao i mi na našim već oznojenim i zapjenjenim

konjima, sve dok nismo iznenada stigli pred antiohijska gradska vrata.

otvorite svom Augustu, otvorite Bogu i Gospodaru.

Već je vikao Soser, a njegov se glas tek na čas odbio od zatvorenih dveri kao od zatvorenog neba. Stražari su

na njegovu zapovijed hitro raskrilili okovana krila i novi je Mitrin podanik ušao u mudri i stari grad koji je na

svojoj puti već mnogo puta osjetio sudaranje nebeskih tijela, živeći ipak u nadi da će se jedanput sve smiriti

makar na tren i makar samo na Zemlji. No to nije bila samo nada, to je bila molitva koju je, nažalost, od

samih početaka našeg svijeta bilo nemoguće uslišiti. Svjetovi su se nastavili sudarati i miriti, raspirujući

pritom i taj zemaljski, vrlo konkretni, a ne apstraktni plamen, koji je opet buknuo, ali ne pod istočnim

nebom, nego ovaj put na Zapadu.

XI. POGLAVLJE

KARAUZIJEVAIALEKTOVA BUNA

AKO SU SE PRILIKE na Istoku smirile, Maksimijan i njegov Cezar Kon stancije Klor ubrzo su upali u neprilike.

U formalnom smislu sve je već bilo sređeno i dogovoreno. Klor je oženio Maksimijanovu usvojenu kćer

Teodoru, tako što se prethodno teška srca zauvijek rastao od svoje Helene, isto kao što će se njegov i

Helenin sin Konstantin poslije oženiti Her kulijevom najmlađom kćeri Faustom. Unatoč tim obvezujućim

brakovima i razmjernog mira koji je moj suvladar uspio uspostaviti poštujući naš savez, kao što sam već

ispričao, nekako usporedo s mojim i Galerije vim pobjedonosnim egipatskim i perzijskim pohodima buknule

su vatre i požari u Galiji i poslije u Britaniji, pa nakon što smo uspjeli primiriti Istok, zapalio se Zapad.

Zemlje, provincije, a posebno granične dijeceze na Zapadu duže su vrijeme bile nesigurne i valjalo ih je

stalno krotiti, a zapadno Sredozemlje, obale oko galske Narbonije i Hispanije i more između Britanije i

Galije, još nesigurnije. Onako kako je već u prethodnim desetljećima, prije mog stupanja na prijestolje,

vladao nemir na kopnu, tako je sada podivljalo more. Gusari su napadali brodove, otimali terete, toliko su

se osmjelili i ojačali da su napadali čak i konvoje praćene ratnim veslarkama, a što je bilo najgore, brzim

prepadima i opsadama blokirali su luke i tako ozbiljno ugrožavali sigurnu trgovinu i protok robe i dobara. I

Herkulije se na našu zajedničku nesreću ovaj put odlučio za pogrešan izbor premda ga je oprezni Klor

upozoravao da pazi što čini. Odbacivši prijedloge i upozorenja svoga Cezara, Maksimijan je jednog od svojih,

prema njegovu mišljenju najboljih i najodvažnijih pobočnika, već vremešnog admirala Karauzija, postavio za

zapovjednika naše zapadnosredozemne, potom i atlantske mornarice.

Poslije su njegovi nakon konačnog admiralova poraza uhićeni pristaše tvrdili, braneći se pred prijekim

Herkulijevim i Klorovim sudovima, da je Karauzije i više nego uspješno uspio smiriti prilike na pučini i uz

obale. No da je onda, navodno, bio prisiljen na uzmak i morao sve obustaviti svjestan da dalje ne može, da,

u čemu je možda i bilo istine, nije mogao nastaviti svoje napade, presretanja i blokade gusarskih uporišta jer

mu Maksimijan i Konstancije nisu slali dovoljno ljudi kako bi popunio brodske momčadi, a još manje

sredstava. No bez obzira na takvu možda djelomice istinitu, ali pravno nespretnu obranu admiralovih


pristaša, koje su Maksimijan i Konstancije i tako sve smaknuli, prava je istina bila da je u želji da pod svaku

cijenu namakne sredstva i svoju mornaricu održi na okupu kao vlastitu flotu Karauzije čak sklopio tajni savez

s gusarskim kapetanima i, zauzvrat, što ih pušta da povremeno krenu u hitre pljačkaške pohode i napade na

lađe i luke, od njih uzimao danak.

Ipak, u početku tih nesretnih zbivanja, bez obzira na Karauzijevu nestalnost i nepouzdanost, ni ja nisam

želio vjerovati u takve pretpostavke. Bio je ipak rimski časnik i rimski admiral. Posebno sam mu vjerovao

zbog njegova skromnog podrijetla i teških napora koje je morao uložiti kako bi se uspeo do admiralskog

čina. I podsvjesno sam povukao usporedbe sa svojim životom, a koje smo, kako je pokazalo vrijeme, i ja i

moj Her kulije krivo sami sebi predočili. Sustavno se taj Karauzije uspinjao od gotovo običnog mornara, neki

tvrde i običnog veslača na ratnoj troveslarki, do kapetana, a onda i kopnenog, centurionskog čina, pa

tribuna i na kraju zapovjednika dijela naše sredozemne i atlantske flote. Dakle, sudbina ga, baš kao ni mene,

nije mazila. I upravo zbog toga, zbog silne želje i napora koji je uložio u ostvarenje svojih snova, poželio je

mnogo više. Ipak, zauzet učenjem jezika Istoka i ja sam, eto, smetnuo s uma značaj doba u kojem sam

stasao i umjesto da samo usporedim Karauzijevu sumnjivu djelatnost s mnogim obratima i prevratima koji

su se odigrali doslovce pred mojim očima, krivo sam ga procijenio, uspoređujući njegovu sa svojom

životnom sudbinom. Skupocjena pogreška, posebno ona Maksimija nova koji ga je poznavao mnogo bolje

nego ja. Uskoro smo se vrlo jasno i nedvojbeno imali prilike uvjeriti u njegove prevratničke namjere.

Iako je možda za Karauzijevu pobunu donekle i bila kriva nestašica ili, bolje rečeno, potpuno

obezvrjeđivanje vrijednosti i pad cijene našeg novca, koja je, ako izuzmemo zlatnike i srebrnjake, bez obzira

na početne reforme i sređivanje unutarnjih prilika, pritiskala podjednako cijelo Carstvo i jednostavno nije

bilo moguće namaknuti dovoljno novca za tako zahtjevne pothvate, prava je istina u tom slučaju zapadne

pobune bila da se, iako možda potplaćen, ipak, za razliku od mene, ponajprije ne poučen, nego osokoljen

mnogim primjerima iz našega burnog stoljeća, kad se osjetio dovoljno moćnim, admiral Karauzije ogrnuo

grimiznim plaštem i proglasio imperatorom i cijela sjeverozapadna Galija, a poslije i Britanija, zajedno s

pomiješanim i unovačenim graničnim, uglavnom barbarskim legijama, stale su uza nj. Što je bilo još opasnije

za Carstvo na Zapadu, istodobno s Karauzijevom uzurpacijom sa sjevera su provalili belgijski Gali i Germani i

prodrli sve do Konstancijeva Trevera.

Uspostavljanje razmjeno mirnih prilika na Istoku počeo je remetiti kaos na Zapadu, a on je već tinjao

poduže vrijeme jer su oči svih mojih izravnih prethodnika bile više uperene prema Istoku gdje smo počeli

graditi novi Rim. No preokret je nastupio zahvaljujući već pravovremenom preustroju vlasti. Naime, nisu

samo Augusti bili ti koji su odlučivali. I naši Cezari često su dobro procijenivši zbivanja na svom području ili

zoni odgovornosti znali poduzeti važne odluke, pogotovo kada je bilo riječi o vojnim sukobima, a na isti

način i njima podređeni zapovjednici.

Tako je u tim za Zapad, ali i Carstvo teškim okolnosti Konstancije Klor, sasvim u skladu sa svojim značajem,

jer je u mnogočemu bio izniman, iz svog tvrdog, ali vrlo prosvijećenog središta i vojno snažnog uporišta i

kolonije Trevera koji je također obogatio mnogim javnim i carskim zdanjima i ojačao mu ionako moćne

bedeme, i koji mu je od početka tetrarhije bio prijestolnica, iz koje je izviđao i u stalnom pokretu kontrolirao

sjever, pregrupirao na vrijeme svoje snage koje su mu novim preustrojem vojnih prefektura pripadale, i u

nekoliko bitaka porazio Germane i Gale, gotovo pred svojim vratima i tako osigurao Maksimijanu leđa sa

sjevera.

Nakon svojih pobjeda nadao se da će, on do tada onako odlučan, krenuti na Karauzija. Ali prolazili su dani i

mjeseci, a Herkulije nije ništa značajno poduzeo. Štoviše, opasnost da će stari lukavi admiral uspjeti u svojoj

namjeri, i koristeći se Maksimijanovom neodlučnošću i oklijevanjem, ali i onom čudnom Herkulijevom


naklonošću prema njemu, prebaciti svoje snage s mora i kopna na zapadne obale Galije i na Britansko

otočje, bila je sve izvjesnija.

Stanje je postalo ozbiljno i na svoj način pogibeljno za cijelo Carstvo i nije se više moglo čekati. Konstantin,

kojega je o svemu odmah izvijestio Klorov skoroteča, po istom pisanom nalogu njegova oca, obazrivo mi je

prišapnuo da Cezar Zapada, nakon što je uzalud pokušavao privoljeti Maksimijana da bude odlučniji prema

pobunjenom Karauziju, koji očito ima imperator ske ambicije, sada čeka moju zapovijed jer od svog Augusta

unatoč upozorenjima nije dobio nikakav odgovor. Posavjetujući se s Konstantinom, po istom sam mu

skoroteči u tajnosti zapovjedio da se pokrene, ali da pri tome ne uvrijedi Maksimijana. I doista, premda je

Maksimijan na taj način bio potpuno izopćen iz zbivanja, što mu nikada, pa ni do dana njegove smrti nisam

priznao, sposobni Konstancije Klor, i nakon što nam je lukavi admiral nanio nekoliko poraza u manjim

pomorskim sudarima, krenuo je u napad, te posluživši se ratnim lukavstvom uspio je odmetnutom admiralu

i njegovim pristašama nametnuti kopneni boj. Svladao ih je kod Boinonije u Galiji i tako ugasio ne samo

opasni odmetnički požar, nego i sve plamičke pobune u cijelom zapadnom dijelu Carstva.

Nažalost, za sada ipak samo u njegovu kontinentalnom području i razvedenom atlantskom priobalju.

Unatoč porazu Karauzije, vješt i prekaljen zapovjednik kakav je već bio, uspio je s glavninom svojih snaga

prebjeći u Britaniju. Iako se Maksimijan koji se probudio iz vlastite letargije i krenuo na sjever zajedno s

Konstancijevim snagama sada mogao slobodnije posvetiti obračunima s Belgima, Alemanima i Germanima,

još je pune dvije godine trebalo da se Klor iskrca u Britaniji i pobijedi tada već bolesnog i onemoćalog

Karauzija i njegova nasljednika, nekoga nadmenog tribuna Alekta.

Taj je njegov nekadašnji zamjenik za sebe također tvrdio da ima božanske moći i, kao i Elpid Ahil, u pomoć

pozivao stare demone i, uspoređujući ih s našima, tvrdio da potječe od prastarih keltskih božanstava i da

mu je kao Rimljaninu u trenutku prosvjećenja njihov vrhovni bog Ara van, prema njegovu tumačenju samo

jedna od Zeusovih i Jupitrovih inkarnacija, baš kao i najvećem britanskom mitološkom junaku Prideriju,

podario vječni život te da će on, predvodeći Brite, Gale i sve Kelte protiv naših snaga bez obzira na ishod

bitke, sasvim sigurno svoje sljednike odvesti u Anvufn, vječni podzemni svijet, gdje će se nakon dobre gozbe

i pijanke opet čili probuditi u stvarnom svijetu i onda Rimljanima nanijeti strahovit poraz.

Kao prema nepisanom pravilu, kada je riječ o godinama mojeg carevanja, stalno ih progone namjerno

potvorene kronike, kršćanske ili nekršćan ske, neke od njih koje čak i nemaju prevratnički i fanatični vjerski

cilj. Današnji Konstantinovi i Licinijevi povjesničari, želeći valjda time uvrijediti podjednako mene i

Maksimijana, ali, što me čudi i zbunjuje, i Konstanci ja jer je, iako do kraja svog života iskreno odan meni,

bio ipak prije svega

Konstantinov otac koji je u poznim godinama štitio kršćane kad god je to mogao, otvoreno tvrde da pobjedu

u Britaniji nije izvojevao Klor svojom ratnom vještinom, nego da mu se Alekto sam predao i tako ostavio Ka

rauzija na cjedilu. Unatoč tim opet sasvim netočnim kronikama, Alekto nije izdao Karauzija, i nije od straha

prešao na našu stranu. Naprotiv, toga opasnog fanatika, koji se borio i zapovijedao umjesto starog admirala

i buntovnika, možda gusara u duhu i po krvi, Klor je porazio nakon krvave bitke kojoj je prethodila brza i

uspješna invazija Britanije.

Konstancije je, naime, poučen Cezarovim primjerom, poslao velike teretne desantne brodove pod

zapovjedništvom tada već staroga Probova i Karova admirala, Korinćanina Asklepiodota, koji mi je bio odan

u najtežim trenutcima i kojega uz moje ime spominje i kronika o caru Aurelija nu, da glavninu vojske iskrcaju

na Otok i odmah započnu s čarkama. Bitka je odvratila pozornost Karuzijevim i Alektovim snagama, dok se

Klor u međuvremenu brzim triremama i liburnama nasukao na pješčanu obalu i iskrcao s druge strane

velikog rta i onda sabrao i pripremio sve svoje snage za napad. Karauzije i Alekto, još nepripremljeni i u


pomutnji zbog iznenađenja, morali su se povući i tijekom noći što je dodatno oslabilo udarnu moć njihovih

fanatičnih barbara, prestrojiti svoju vojsku, koja i tako nije poznavala pravu vojničku stegu ni bojni poredak,

i pripremiti se za izravan i otvoren ratni okršaj s elitnim rimskim legijama.

Bitka koja se odvijala u rano maglovito jutro, i u kojoj je bilo teško ras poznati tko je na čijoj strani, bila je

teška i mučna, ali za nas pobjedonosna, bez mnogo rimskih žrtava. Unatoč tome što je mlijeko svitanja

skrivalo odlučne i opsjednute neprijatelje koji su se tako nevidljivi prije bitke pričinjali još strašniji, a njihovi

glasovi koji su se vukli i odbijali od magle vraćali su se među naše redove kao sjena smrti. Tek tu i tamo iz

magle bi se pojavila poneka glava tih divljih ratnika s jelenjim ili volovskim rogovima uglavljenim na

kacigama, kojima su krijepili svoju hrabrost i smatrali ih ratničkom popudbinom za podzemni svijet. Iako su

takvi prizori mogli izazvati jezu, Klor nije dopustio svojim vojnicima dovoljno vremena da ih makar na tren

obuzme neodlučnost ili strah. Iako nije imao potporu podzemlja i nije svojim vojnicima mogao, ako padnu

za Rim, obećati uskrsnuće nakon bitke, Klor je pribjegao još jednom ratnom lukavstvu.

Budući da je magla bila doista gusta i neprozirna, kažu gušća i od oblaka i mlijeka, opipljiva gotovo kao

mladi sir, svakog je našeg vojnika mudro obilježio podvezanom crvenom trakom na desnom štitniku oklopa.

Tako su se naši lakše raspoznavali u općem metežu i nakon ljuta boja u koji su po Klorovoj zapovijedi jurnuli

odmah nakon što su iz magle počele izvirivati rogate prikaze izvojevali potpunu pobjedu.

Prvo se cijela jedna legija, i to ona VI. Victrix, najbolja Klorova legija Pobjednica, kao živi klin zabila u

neprijateljske snage poredane po dužini, a onda se razmjestila na dva boka koji su svaki zaustavili s čela,

strana i bokova neprijateljsko nadiranje, pa kad im se pridružila i ona HI nekoć omiljena Probova legija

Fortunata, Sretnica, opkolili su naši neprijatelja koji se samo u magli i samo na prvi pogled činio gotovo

demonskim i zastrašujućim. No kad su Alektovi barbarski zanesenjaci počeli padati, u magli se čulo samo

sjevanje i zvon naših mačeva, i razabirale samo one crvene trake koje su se kretale u mliječnom zraku oko

sjena neprijateljskih rogatih kaciga i tijela u padu.

Ne opterećujući se razmišljanjem uoči same bitke, i uz uzorno razrađenu, istina već prokušanu, ali uvijek

rizičnu taktiku, primijenio je Klor ratnu dosjetku s obojanim trakama, kojom će se mnogi zapovjednici i

vojske, poslije Klorova gašenja pobune u Britaniji, služiti kao svrhovitom dosjetkom. Pa kad je potom, nakon

zvonjave oružja i vapaja umirućih i ranjenih, zavladala tišina, stari buntovnik Karauzije, nevidljiv, u sjeni

mračne šume koja je okruživala bojno polje, sam si je oduzeo život, zabivši u svoje srce admiralski bodež, a

mnoštvo zarobljenih barbara, uvjerenih da tek silaze u podzemni svijet, odakle će uskrsnuti i potom odnijeti

pobjedu, Konstancije je smaknuo, bolje reći poubijao i poklao bez milosti, ne časeći ni časa, odmah na licu

mjesta, dok su još tu i tamo zvonili mačevi u sudaru. Tako im je Herkulijev Cezar pružio priliku da na najbolji

način provjere svoju vjeru u uskrsnuće i ponovno rođenje u podzemnom svijetu, koji ih je istina primio s

dobrodošlicom, ali pod jasnim uvjetom da iz njega više nikada ne izađu.

Alektu do kojeg je dojahao, i neustrašivo gledao svoga nekadašnjeg Cezara, sada na kraju svega ipak kao

Rimljanin Rimljaninu, dopustio je da klekne, a jedan od Konstancijevih domestika zabio mu je mač s leđa

okomito kroz kralješnicu pa je umro časno, na legionarski način. Tada je među stotinama poginulih i sam

okrvavljen podjednako kao i njegov vranac, jer je Klor jedini među svima nama Augustima i Cezarima imao

crnog, a ne bijelog pastuha, izgovorio već poslovične rečenice koje više ne može nagrditi nijedan od

suvremenih kroničara. Pa ako ga je neka čudna snaga, onako vremešnog vodila kroz cijelu bitku, pogotovo

kad se rasplamsala, i tijekom koje se on, okružen svojim prokušanim domesticima, borio kao mladić, tada

na samom izdisaju boja, nakon Alektova smaknuća, snage su mu klonule, i njegova osobna garda natjerala

ga je da se povuče na malu uzvisinu podnožje koje je također bilo porubljeno ispremiješanim tijelima i


rogatim kacigama. Teško je, kako su mi pričali, podigao svoj mač, a kada se oštrica ipak uspravila, kao da

hoće probosti nebo, po vikao je glasom koji se istovremeno odbijao od guste magle, ali i odjekivao među

živima i mrtvima:

rOMA VICTRIX, RIM POBJEDNIK!

POSLUŠAJTE PORUKU PALIH ZA RIM, I ODAJTE IM POČAST, MOJI VJERNI I ODANI SINOVI JER VAŠI SE HRABRI

DRUGOVI PO ORUŽJU VIŠE NE ĆE VRATITI. PA I AKO HODAJU OSUNČANIM LIVADAMA I BREŽULJCIMA

LJUBEĆI SJENE SVOJIH PREDAKA, NE MORAJU VIŠE TRPJETI I STREPITI JER ONI SU U ELIZIJU, ONI SU U U

SVOM ZASLUŽENOM BLAŽENOM SVIJETU I SVI BOGOVI I SVI NJIHOVI PREDCI SLAVE IH KAO PRAVE RIMSKE

SINOVE DOSTOJNE TOG BLAŽENSTVA. NO KADA JEDNOM SVI STIGNEMO PRED DVERI ELIZIJA I PROĐEMO

KROZ NJEGOVE VRATNICE, I NAS ĆE DOČEKATI NAŠI PREDCI I NAŠI SUBORCI I BIT ĆE NAM OPROŠTENO.

IPAK, MA KOLIKO BIO BLAŽEN I SVET, IZ ELIZIJA NEMA POVRATKA JER NJEGOVE TEŠKE VRATNICE, KOJE JE U

TRENU NASTANKA RIMSKIH RODOVA ISKOVAO SAM BOŽANSKI KOVAČ VULKAN, KOJI JE ISKOVAO I

NEPOBJEDIVO ORUŽJE BOGA MARSA, NAŠIH SLAVNIH OČEVA I PREDAKA OD PRAOCA ENEJE I DRUGIH

BOGOVA, OTVARAJU SE SAMO PRI ULASKU I TKO NJIMA PROĐE, KAD SE JEDNOM ZA NJIM ZATVORE, TAMO

OSTAJE ZAUVIJEK.

IAKO SMO IZVOJEVALI BOJ I OKONČALI RAT KOJI POSVEĆUJEMO RIMU POBJEDNIKU, PRIČEKAJMO JOŠ

MALO. NAŠI, NAIME, NEPRIJATELJI, KOJI OVAKO JADNO LEŽE POD NAŠIM NOGAMA, TVRDE DA ĆE SVI

NJIHOVI PALI U BOJU USKRSNUTI IZ SVOG ELIZIJA I OJAČANI SNAGOM SVOG BLAŽENSTVA ODNIJETI

KONAČNU POBJEDU. POČEKAJMO DAKLE...

A onda je, kažu, zavladao čudan mir, praćen dalekim i snažnim šumom kao da se bude duše iz podzemlja

tako da se uznemirio i Klorov vranac. Ali bio je to samo vjetar koji je raspršio maglu i sa sobom donosio šum

velikog vodopada u neposrednoj blizini bojnog polja. Nakon nekog vremena je, smirujući konja koji se

propinjao, Konstancije izrekao onu svoju poslovičnu rečenicu:

- NEPRIJATELJI RIMA NE VRAĆAJU SE IZ MRTVIH. ONI SU VEĆ MRTVI ČIM KRENU U BOJ PROTIV

NJEGOVIH SINOVA!

Dok je teško spuštao mač koji je držao uspravno za vrijeme cijeloga govora, prolomio se usklađen i snažan

pobjednički vojnički uzvik koji je proparao bojno polje.

- MI SMO SINOVI RIMA POBJEDNIKA. SLAVA RIMU I NAŠIM AUGUSTIMA, SLAVA TEBI NAŠ CEZARE.

Okvavljeni mačevi zalupali su po štitovima kao da tjeraju mrtve duše rimskih neprijatelja. Od buke i uzvika

podrhtavao je gusti okrvavljeni zrak. Miran je bio jedino Konstancije i njegovi domestici, on već umoran, ali i

spokojan tamo na onom brežuljku, svjestan da je obranio Zapad. Unatoč Alektovim opsjenama, nakon tog

poraza nitko se od barbara i vojnika poraženog Karauzijeva nasljednika nije dignuo iz mrtvih niti je iz

podzemnog svijeta mogao opet ugrožavati Rim.

Taje pobjeda omogućila ohrabrenom Maksimijanu da nakon Konastan cijeva pobjedonosnog pohoda u

Britaniji, opet na sjevernim granicama nasrne na Alemane, i razbio je opet smioni i neumoljivi Herkulije

njihovu silu na duži rok. A potom, nakon dvije godine, počeo je odlučno sređivati podjednako nesigurne

prilike u Hispaniji, te u vrijeme dok je Klor koji je ostao na Otoku i već bolovao u svojoj novoj tek izgrađenoj

rezidenciji u Eburaku, moj August Zapada i mlađi brat u vlasti prešao je u senatske afričke provincije i nizom

uspješnih bitaka i završnom pobjedom svladao Kvinkvegetane, već spomenuta ujedinjena nubijska i libijska

plemena u neposrednoj blizini Kartage.


Odao sam obojici zasluženo priznanje pismom istog sadržaja, samo što je ono namijenjeno Kloru bilo

upućeno Cezaru Zapada, a ono Maksimijanu, mom tada još voljenom Herkuliju koji se opet osovio na svoje

čvrste noge, kao nadređenom Augustu istog dijela Carstva. Bio sam miran i spokojan kao i moj svijet.

Utihnula je makar na čas grmljavina ratova i bitaka. Bio sam uvjeren, a to je doista možda bila i istina, da

sam na pragu vrhunca svoje vladavine. Istok je bio pokoren, Zapad uspokojen. Sada je valjalo napraviti još

jedan odlučan korak i otpočeti s novim izazovima. Težim od samih bitaka. Valjalo je nastaviti s već

započetim poslom, pa zakonima i reformama pokušati učvrstiti cijeli naš golemi Imperij.

Mitrine su se plamenom obavijene sfere opet odbile jedna od druge odobravajući. Ali nisu ostavile plameni,

nego onaj isti krvavi i tako opipljiv, masan i mirisan zemaljski trag. On se vukao po obzorju, a onda nestao

kao da ga nije ni bilo. Carstvom je na Zapadu i Istoku nakon dugih desetljeća doista zavladao mir.

Nakon tih dugotrajnih i napornih bitaka i višegodišnjeg rata, Maksi mijan se povukao u Mediolan, a često je

boravio i u Akvileji, otkuda mi je slao topla pisma što su sa sobom znala donijeti dio njegova čas smirenog i

razboritog duha, a onda sasvim zaokupljenog vlastitim uznemirujućim planovima koje je od tada stalno

kovao. Jedno sam takvo njegovo pismo sačuvao.

OD AUGUSTA MAKSIMIJANA HERKULIJA BOŽANSKOM BRATU I GOSPODARU JO VIJU, AUGUSTU GAJU

AURELIJU VALERIJU DIOKLECIJANU. PREUZVIŠENI BRATE, SVE ŠTO SVOJOM BOŽANSKOM RUKOM I UMOM,

SNAGOM I VOJNIČKOM I DRŽAVNIČKOM ODLUČNOŠČU I MUDROŠĆU ČINIŠ ZA SPAS RIMA OSTAT ĆE

TRAJNO ZAPISANO U NAŠEM VREMENU I NAŠOJ SLAVNOJ POVIJESTI. ALI, MOJ STROGI JOVIJE, NEMA TE

PROMJENE, NEMA TE REFORME KOJA BI NAM MOGLA DO KRAJA POMOĆI JER NE MOŽEMO POMOĆI NI

SAMI SEBI. TVOJ JUPITER I MOJ HERKUL SVJEDOCI SU KAKVA SMO DJELA ZAJEDNO POČINILI, KAKVE SMO

POTHVATE PODUZELI. ČVRSTOM RUKOM POKUŠALI SMO OSIGURATI NAŠ SVIJET I, ŠTO JE NE MANJE

VAŽNO, NAŠE ŽIVOTE, A DA NISMO VODILI RAČUNA NI O KRHKOSTI TOGA ISTOG SVIJETA NI O LOMLJIVOSTI

NAŠIH LJUDSKIH I BOŽANSKIH ODLIKA. NE TRAŽIM OD TEBE DA ODUSTANEŠ, ŠTOVIŠE, TRAŽIM DA ME I

DALJE VODIŠ SVOJIM SNAŽNIM DUHOM, ALI IPAK TE UPOZORAVAM I USPUT TRAŽIM NEŠTO DRUGO.

MINERVA MIJE SVJEDOK DA SI ISTOVREMENO PREVIŠE OPREZAN, A ONDA OPET PREVIŠE SIGURAN. NE

VJERUJ NIKOME, MOJ JOVIJE, NI SVOJIM NAJBLIŽIMA, NI MENI, TVOM BRATU HERKULIJU JER IZLASCI

SUNCA BRZI SU I ODMAH OSVIJETLE DAN, A SUMRACI SPORI, I POLAKO, ALI LAKO I NEOSJETNO

PREPUŠTAJU SVIJET TAMI. A MOŽDA UPRAVO U TOJ TAMI ČUČI ZLO KOJE VREBA I ČEZNE ZA TVOJOM MOĆI

I TVOJOM KRUNOM. STOGA BUDI NA OPREZU I OPET TI PONAVLJAM, NE VJERUJ NIKOME!

HERKULIJE SVOM BOŽANSKOM GOSPODARU I OCU JOVIJU, IZ AKVILEJE, NA ŠESTI DAN OD SEPTEMBARSKIH

KALENDA, XVII. GODINE NJEGOVE VLADAVINE.

Nisam znao kako bih protumačio to pismo, čak sam se bio u trenu uznemirio pomislivši da je Maksimijan

saznao za moje pismo Kloru u kojemu mu dajem ovlasti mimo njegova Augusta. Nasreču to nije bio slučaj,

koliko su na nesreću te njegove riječi danas mnogo jasnije. To su, uostalom, i pokazali posljednji dani

njegova života. No u tom je trenutku Carstvo konačno, pa makar na kratki rok, bilo mirno, reforme koje sam

počeo donositi bile su u neku ruku svrhovite i učinkovite, na svim bojnim poljima izašli smo kao pobjednici,

pa nisam mogao dokučiti što to narušava spokoj moga Herkulija i što mi je zapravo želio poručiti pismom

koje je samo hinilo brigu, a uistinu je ispod svojih redaka skrivalo upozorenje i tjeralo na oprez.

Kako me jedanput citirajući Epikura podučio Numerijan, kako su mi poslije nadahnuto predočili Mitra i

Panfil, ni bogovi ni njihove odluke, ni carevi ni njihovi Augusti i Cezari, ni zapovijedi, ni zakoni, ni edikti, na

koncu ni ljubav ni odanost, ne mogu stalno stajati u prostoru. Pogotovo ne u praznom prostoru na koji je

sve više počelo sličiti samo na prvi pogled ispunjeno i prenapučeno Carstvo. Sve naše odluke, bilo ljudske,

bilo božanske, poput kišnih kapi, zbog svoje težine, ma koliko ona bila neznatna, padaju kroz taj prazni


prostor, postojanim i unaprijed zacrtanim smjerom i gibanjem, kao strijela ili sulica u svom ubilačkom

silasku prema tijelu. Kad se prostor jedanput isprazni, u tom istrošenom i praznom prostoru i dalje padaju

sva tjelesa, koliko god bila teška, istom brzinom, pa bilo riječi o božanskim vladarima ili njihovim služnicima

ili pak robovima koji znaju predosjetiti trenutak svog vlastitog, ali i gospodarova pada. Ostaju vječne samo

sudarajuće sfere koje tako i na taj način odbacuju svoj svemirski balast.

XII. POGLAVLJE

EDIKT

S NEBA SE OPET spuštam na zemlju, na moje nekad rasprostrto Carstvo, koje sam gradio onako revno kako

ga oni danas ruše. Međutim, ne mogu ih kriviti za sve. Ponekad sam i ja sudjelovao u odumiranju svoga

državničkog djela, a da toga nisam bio u potpunosti svjesan ma koliko su se nenadane posljedice gomilale

na način na koji nismo predvidjeli ni ja ni moji savjetnici. To naravno ne znači da ih u slučaju kada bi ušli u

trag njihovim uzrocima, kao astronomi i astrolozi u svojim računima, pa potom iz njih izvedenim

tumačenjima, nismo pokušavali ublažiti, a ponekad i sasvim poništiti njihovo loše djelovanje na sustav,

Carstvo i državu. No niti su uzroci posvuda bili jednake naravi niti su njihove posljedice na svakoj točki

imperija bile iste, a ni istovremene.

Kad bolje promislim, pravo se vladanje doista može usporediti s uspostavljenjem nebeskog sklada,

kozmičkim zakonikom koji suprotstavlja, ali i na različite načine oslobađa istovrsnu snagu u različitim

dijelovima svemira tako da je nužno uplitanje božanske sile da bi se smirila i ujednačila sva ta obasjana ili

vatrena tijela, na razne načine pokrenuta tom istom snagom i njezinim pokretajućim blizancem, tom istom

silom. A ta je sila, ta snaga u temeljima moga Carstva, tog prostora pod mojim božanskim nadzorom, bila

moja sveobuhvatna i svima na istovrstan način nametnuta reforma cijele, do trenutka kada sam preuzeo

vlast, opasno posrnule rimske države.

Tragovi posrtanja i ozbiljnog napuknuća mogli su se, osim u poteškoćama vezanim uz golemi državni aparat,

najbolje osjetiti u potpunoj neuravnoteženosti vrijednosti i cijena. Istina je da je aparat koji sam stvorio

zakonski učvrstio državu, da je nova podjela i reforma vojske smirila do tada sasvim proizvoljne i

neočekivane odluke zapovjednika, no nove zemljovidne i administrativne podjele i novi ustroj vojske sa

sobom su donijeli gotovo udvostručen broj činovnika u svim dijecezama i manjim administrativnim

jedinicama, a uvećanje postrojbi, koje su sada brojile gotovo pola milijuna vojnika, dakle gotovo osminu

ukupnog stanovništva Carstva, i njihovih nadređenih zapovjednika, gutalo je novac iz blagajne, namaknut

teškim porezima kojima sam opteretio Imperij. I osjećalo se, cijeli je sustav podrhtavao od napora i počeo

polako kliziti nizbrdo, prijeteći da će skliznuti u prazan prostor, a onda nestati.

No uredna uprava mogla se održavati samo odanim, ali i dobro plaćenim činovnicima u svim dijecezama,

svim provincijama i gradovima, pa čak i selima. Samo dobro plaćeni činovnici mogli su biti dovoljno

nezavisni i imuni na sve veću korupciju. Naravno, svoja su primanja namirivali ponajprije iz lokalnih poreza,

ali upravni je sloj i dalje previše pritiskao državu i sve njezine dijelove, od prijestolnica do zabiti, i cijene su

postepeno rasle, što se još nekako moglo staviti pod nadzor, no kada su potaknute malverzacijama

podjednako velikih latifundista i proizvođača, koliko i neodgovornih državnih upravitelja, pa potom

trgovaca, mešetara i profitera stale ludovati, taj se nesrazmjer mogao teško uravnotežiti. Što je novac

manje vrijedio, to ga je trebalo više kovati, stavljati u opticaj, i usto namirivati potrebe sve veće vojske.

Kad bih se god sastao sa svojim savjetnicima, oni bi mi navodili svakojake razloge, ali uglavnom bi se sve

svodilo na isto. Hermagolijan je kao zakonodavac krivio zastarjeli pravni sustav koji se žilavo opirao


promjenama tako da su se novi zakoni teško probijali u sudskoj i pravnoj svakodnevnici, istovremeno se

oslanjajući na opasne običajne i tradicionalne pravne povlastice i izuzetke, i danas više političke nego

pravne naravi, iz tih razloga i na neučinkovite i spore sudove i kazne, pa naravno i potom na, prema njegovu

mišljenju, pregolemu i skupu vojsku.

Drugi su pak moji savjetnici uzroke pronalazili u prevelikim ulaganjima u gradnje, treći u nepostojanost

odnosa vrijednosti i cijena, što je čak i one najbogatije senatore, dostojanstvenike i vitezove koji su

imetkom platili svoje uzvišenje, odbijalo da ulažu u državne pothvate, a četvrti, među kojima je bio i

Aristobul, koji je dobro znao na čemu je oduvijek počivala moć i snaga Rima, prevelike namete i poreze na

zemlju i poljodjelske i stočarske proizvode koji su proizašli iz nove zemljovidne i upravne podjele Carstva.

Ne zaboravimo, za razliku od pomorske Grčke, Rim je u duši ipak bio seljački grad, i ma koliko kozmopolitski,

ipak u osnovi ruralan imperij, čak i u vremenima najveće prosvjećenosti.

Te moje reforme, nažalost, bez obzira na to koliko bile utemeljene na novim zakonima i zakoniku koji je tek

trebao stupiti na snagu, a koji sam u čast njegova najzaslužnijeg tvorca i nazvao Hermagolijanovim

zakonikom, samo su zamrsile djelotvornost samih zakonskih odredaba. Sve je naizgled bilo

pojednostavljeno i pravno mnogo jasnije nego prije, ali i dodatno otežavajuće u primjeni cijelog sustava i

njegovih najvažnijih odrednica, kao i uvijek kada jasan poredak nasljeduje zamršenu tradiciju.

Nije, naime, prema novom zakoniku više bilo moguće tumačiti zakone prema želji sudaca ili sudačkih

zborova, koji su već više od dva stoljeća sustavno i izravno potpadali pod utjecaj carskih službenika,

najčešće izvršnih vladarevih činovnika. Nisu, u skladu sa zakonikom, više mogli postupati prema svom,

odnosno izravno i neskriveno prema vladarskom nahođenju koje se lako moglo naknadno uravnotežiti,

makar u formalnom smislu, sa starim naslijeđenim običajnim rimskim pravom.

Kao i svaka radikalna reforma, i Hermagolijanov zakonik trebao je vremena i, nažalost, bez obzira na

njegovu dugotrajnu pravnu valjanost koja će sasvim sigurno koristiti Rimu još dugo vremena, bez obzira

kakav bio budući upravni, politički i vjerski sustav Imperija, upravo takvim cjelovitim i novim pravnim

administriranjem cijelog Carstva u svojoj je početnoj primjeni opet razmnožio novo i pregolemo

činovništvo. A s porastom vojnog i civilnog upravnog i neproizvodnog mnoštva, taj je proces, koji nije bilo

moguće tek tako obuzdati, samo pojačao moj izravni carski utjecaj. Nažalost, čak i tamo gdje sam ga najviše

želio izbjeći u pravnom, gospodarskom i fiskalnom području.

- Ako je rimski seljak siromašan i ako mu se ne isplati obrađivati rimsku zemlju, onda je i Rim

siromašan i u velikoj opasnosti!

Upozoravao je stalno mudri Aristobul.

- Što nam je onda činiti? Ne možemo jedne pritisnuti porezom, a druge sasvim osloboditi nameta.

Odgovorio bi Hermagolijan.

- Natovarite poreze senatorima i bogatunima, pa tako rasteretite seljake.

Tvrdoglavio je mudri Rimljanin.

- To bi značilo izravno narušavanje njihovih naslijeđenih i stečenih prava. Ako postupimo tako, ma

koliko bio moćan naš Gospodar, povrijedit ćemo zakonik, pa tako i našega cara koji ga donosi. A možda

izazvati i opasne nerede zato što je upravo on mnoge svoje zaslužnike uzvsio do viteške i dostojanstveničke

časti.


- Nikoga ne bismo povrijedili i nikoga ne bismo izazvali. Uostalom, naš bi Gospodar i njegov Herkulije

lako skršili takvu pobunu. Oni bi se mogli pozivati na nepravdu iz koje crpe svoje bogatstvo, a mi na pravdu.

I druga stvar, čemu, uostalom, tolika vojska ako ne može jamčiti sigurnost poretka kojemu su nužne

promjene. Naša je dužnost da mijenjamo loše odredbe. Uostalom, to su činili i drugi prije nas.

- Zapamti Aristobule, pravo nije pravda i ne donose se zakoni iz dobrotvornih razloga. Reforme stoga

služe da učvrste državu, a ne da diraju u društvene ljestvice, klase i slojeve, u te potpornje njezina opstanka,

a posebno ne primjenjujući vojnu silu. Mir je uspostavljen pa nema razloga silom narušavati dio

tradicionalnog sklada sve dok ne ugrožava novi pravi i upravni sustav. Stoga pustimo senatore i povlašteni

sloj, posebno onaj novi koji se zdušno borio za našeg Gospodara, a onih je starih i tako sve u svemu sve

manji broj. Zapamti Aristobule, nitko, nitko od zakonodavaca, pa ni najradikalniji i najumniji Ulpijan, nije se

usudio dirati u stečena i naslijeđena prava, ona su tradicionalan stup države.

- Tradicija može biti i dobra i loša. Uzmimo dobro, a odbacimo loše. Uostalom, nije točno da ih je mali

broj. Bogatuna je sve više, ako je netko osiromašio, onda je to staro plemstvo i puk u gradovima.

Istovremeno zamljoposjednici i latifundisti u provinciji raspolažu golemim imanjima i svojim su i zakonski

određenim sloboštinama i imunitetom od poreza gotovo uništili seljački sloj, onako kako su veletrgovci,

šverceri i mešetari uništili gradske staleže. Možda se i mogu složiti da ih je u ukupnom broju stanovnika

malo, ali razvijaju se i bujaju, pa tako ta manjina postaje većina jer raspolaže većinom kapitala i zemlje, i još

je pri tome zaštićena, što osiromašuje sve druge, a ponajprije državu i carstvo našega Gospodara.

Pa bi se onako bistra uma, ali i prilagodljiv svakom trenutku Hermago lijan po istočnjački teatralno zamislio,

a onda bi odgovorio rečenicama koje je već odavno smislio u svojoj glavi.

- Pustimo bogatune i sloboštine i okrenimo se biti. A ona nas uči, moj mudri Aristobule, da ako

mijenjaš tradiciju, onda to više nije tradicija, nego samo na tradicionalan način protumačena suvremenost.

Zakoni moraju zato biti jasni i čvrsti, ali i savitljivi tako da u svakom slučaju mogu zamijeniti predznak i tako

možda i u slučaju tih tvojih senatora dostojanstvenika, novopečenih vitezova i bogatuna kojih se toliko

strašiš.

- Ne pametuj Hermagolijane i ne budi ironičan. Nikoga se ja ne strašim, samo tvrdim da je tvoj

zakonik najbolji primjer za tu tvoju tvrdnju. On je sve samo ne tradicionalan.

- Ne, Aristobule, ja sam zakonik stvarao zajedno s našim Gospodarom, Jupitrovim sinom, usklađujući

ga s načinom na koji on vlada, a taj je način u svojoj biti ipak izvorno rimski makar preobučen u novo ruho.

Pa bi se zanio i mnogo mirniji Aristobul:

- Da, da, upravo to. Nije li naš Gospodar, oprostite božanski Auguste što pred vama govorim u vaše

ime, svojim reformama želio rimsku tradiciju, taj jučerašnji poredak, prilagoditi našem vremenu i tako

prilagođenog postaviti kao temelj budućnosti carstva, svijeta, na koncu i države. Ne podupiru li njegove

reforme moju tvrdnju da iz tradicije valja izdvojiti ono najbolje ma koliko će ona i dalje svojim lošim

stranama opterećivati i našu svakodnevicu, i sadašnjost i budućnost. To moramo ublažiti, to je novim

zakonima samo utišano, ali u naravi i spremno da se probudi i izađe na vidjelo u svakom trenutku. To

pogubno, naslijeđeno i na nepravdi izniklo loše djelovanje, a takve su i sve posljedice koje iz njega proizlaze.

A ono je tvrdokorno i njegovo se isijavanje osjeća posvuda, pa teško da ga možemo tek tako utišati, a još

manje potpuno iskorijeniti ako ne poduzmemo jasne i učinkovite, pa makar ponekad i prisilne mjere.

- Mi ne možemo graditi budućnost bez tradicionalnih temelja, pa makar oni u nekim dijelovima bili

loši i natruli jer onda nijedna reforma ne bi bila rimska reforma, nego reforma koja s Rimom i bitnim


elementima današnjeg ustroja njegova carstva nema dodirnih točaka i s njima se ne poklapa, nego,

naprotiv, s njima se sudara. Ta neusklađenost s tradicijom je ono što i izaziva potrese, a ne tradicija sama

niti iz nje proizašla stara ili nova stečena prava.

Nemajući kamo, dobro svjestan da se s Hermagolijanom ne može nositi u pravnim pitanjima, pa makar i bio

u pravu, Aristobul bi se povukao.

- Prestanimo s apstrakcijama, Hermagolijane. Ne gnjavimo više njima našeg Gospodara i Boga.

Vratimo se u stvarnost i primimo se posla. Sve nas čekaju mnoge neodgodive zadaće.

Da su bile drukčije okolnosti, rado bih se prepustio njihovu umnom nadmetanju jer su i jedan i drugi, svaki

na svoj način, utjelovljavali vrline za koje sam vjerovao da ih je moguće prepoznati u temeljima novoga

Carstva. Ipak, ako već moram odlučiti i priznati, Hermagolijan, koji se prema meni uvijek odnosio s

određenim odstojanjem, bio mi je začudo bliži u svom načinu razmišljanja, a Aristobul, što je ipak bilo

razumljivije, prihvatljiviji kao moj najpouzdaniji savjetnik, nasljednik nesretnog Aureli ja, u svojoj mudrosti i

privrženosti načelima, koja su se u mnogim bitnim pitanjima podudarala s mojima i s nekadašnjim

stavovima mog najvećeg životnog prijatelja Salonitanca Valerina. U jednome sam prepoznavao svoj

mladenački elan i ambiciju, u drugome, u kojeg sam imao doista bezgranično povjerenje, svoj već sazreli

duh, također pun želje i snage, ali ipak utišan umom i razumom, vrlinama koje su na različite načine ipak

krasile obojicu.

Skromnog podrijetla, oslobođenik sa Zenobijina dvora, kako su mnogi tvrdili, u ranoj mladosti živeći na

granici zakona, često zatvaran, prema drugima mladi miljenik palmirske kraljice, u zrelijoj dobi istovremeno

plaćenik i vrstan učenik, taj maloazijski Grk uspio nam se nametnuti još za Aurelijana, sve dok ga nisam

nakon gušenja posljednje sarmatske bune i ustanka u Aleksandriji postavio za zapovjednika svoje pretorijan

ske garde. Njega, koji mi je uz vojne zasluge godinama, još od mog boravka u Tijani, silno pomagao pri

donošenju važnih garnizonskih dokumenata, a poslije, kad sam se zacario, posebno u zakonskom

oblikovanju mojih reformi.

Sjećam se, još zadihani, stajali smo tamo pred Sarapisovim hramom, i dok su Konstantinovi vojnici odnosili

mrtve nakon što sam zapovjedio da se krvoproliće zaustavi, pozvao sam ga k sebi, onako okrvavljenog

neprijateljskom krvlju, kako je Aurelijan jednom pozvao mene.

dobro si se borio, Hermagolijane, zaslužuješ da te nagradim. 280

Uperio je pogled u neku točku iznad moje glave kao da se želi pribrati u tim još neizvjesnim i opasnim

okolnostima, a onda je smjelo uzvratio:

- Gospodaru i Bože, učini kako hoćeš i moraš.

- Odlučio sam, od danas ti zapovijedaš pretorijancima.

Ako je očekivao zadovoljštinu, nije očekivao takvu. No oštrouman kakav je bio, brzo je odgovorio:

- Dobro promisli prije nego mi ponudiš tako visoku vojnu dužnost i položaj. Ja sam ipak vojnik postao

silom prilika. Radije dopusti da nastavim raditi na tvom zakoniku. U taj se posao najbolje razumijem. Tako ti

mogu najbolje pomoći. Tu me trebaš. Pa ne ćeš li ga valjda u cijelosti prepustiti onoj rimskoj cjepidlaki


Aristobulu i njegovim pomoćnicima? A kad kreneš u rat, onda mi privremeno udjeli vojničku dužnost jer ni u

tim stvarima ipak nisam potpuno neuk. No u miru se posluži mojim pravim zanimanjem, tu ti mogu biti na

pravu korist.

Izazvao me. Njegovo pravno znanje koje je stekao u Zenobijinoj Palmiri, zatim u Aleksandriji, potom i u

Antiohiji, koju neki također navode kao jedno od mogućih mjesta njegova rođenja jer ono, baš kao i

njegovo podrijetlo i zamagljena prošlost, nije nikada pouzdano utvrđeno, bilo je neupitno premda o načinu

kako se obrazovao nije nikada govorio. Kao da je i taj podiok njegova života bio obvijen nedoličnom sjenom.

Ali bio je i vrstan vojnik koji se kalio pod podjednako nepoznatim okolnostima, u raznim ratovima i na

raznim stranama. Od takvih rasutih komadića njegova prethodnog života, godinama sam se upirao i mislim,

ipak, na kraju uspio složiti cjelinu. No kad je bio u pitanju Hermagolijan, ipak krnju cjelinu.

Budući da je izbjegavao o tome govoriti, nisam ga nikada propitkivao niti sam dopustio svojim uhodama da

se raspituju o njegovoj prošlosti. Hermagolijan je za me bio jednostavno previše dragocjen. No u tom

trenutku, onako u naponu snage i svojih umnih i tjelesnih sposobnosti, mogao mi je bolje služiti, a želio sam

ga usto nagraditi, ali ponajprije još čvršće vezati uza se.

- 0 mojim se odlukama ne spori kao što se nisi mogao sa mnom sporiti kada sam te uzvisio do časti viteza. A

sada sam opet odlučio i tu ne možeš ništa promijeniti. Nastavi raditi na zakoniku, ali moraš prihvatiti i

zapovjedništvo nad gardom i mojim pretorijancima.

Taj maloazijski Grk koji je odmah nakon Zenobijina poraza bez premišljanja prešao na našu stranu, čovjek u

kojemu su se miješale strasti iz mlađih dana s još radoznalim, ponekad i presmjelim značajem, koji je, istina,

znao obuzdati, a još češće pustiti da plane, i kojem sam kao i drugim vrijednim podložnicima zbog zasluga

već udijelio titulu viteza egrega, prihvatio je u tom meni važnom aleksandrijskom trenutku vlastito

unapređenje na tako važan i tako visok položaj kao da je riječ o nečem sasvim beznačajnom. Onako kako se

od davnina prihvaćala svakodnevica na Istoku. Pompozno i s mnoštvom unaprijed protumačenih unutarnjih

znakova, a u sljedećem trenu ravnodušno. Potom s velikom strašću, pra ćenom gotovo glumačkim gestama,

a istovremeno hladno, kao da svi ti usponi i padovi stižu nošeni valovima sudbine, bez našeg, možda sitnog,

ali ipak važnog udjela u oblikovanju vlastitog života.

Aristobul je bio prava suprotnost Hermagolijanu, kojeg je, iako stariji, nadživio nekoliko godina jer je

zakonodavac umro razmjerno mlad, a bio je nešto mlađi i od mene. I ubrzo nakon donošenja zakonika i edik

ta, ugasio se u vrućici, baš kao i moj Aurelije Valerin, jedne nikomedij ske ljetne noći.

Aristobul nije poput mene i Hermagolijana morao stjecati znanje i nadmetati se za položaje koji su ga pratili,

oslanjajući se pritom ponajprije na osobni usud. Iako polutan, ali iz imućne trgovačke rimske obitelji iz

viteškog staleža, koja mu je priskrbila uzorno školovanje, pomiješana podrijetla kao ja i naš najbliži suradnik

Maloazijac, po očevoj crti pola Rimljanin, a pola Grk, a po majčinoj pola Latin, a pola Etruščanin, bio je bez

obzira na krv i često suprotstavljena načela koja je zastupao, po svom značaju pravi Rimljanin

tradicionalnoga kova. Za svojih prijašnjih rimskih dana, dok je služio pod Karinom, znao je u doba njegova

najvećeg divljanja, nasilja i orgijanja po Gradu, oštrim i jasnim prijekorima i savjetima otrijezniti i onda

urazumiti svoga naprasitoga gospodara, onako kako je godinama poslije, u nastupima moje despotske

samovolje, znao obuzdati i mene.

U mladosti je služio kao učitelj u obitelji cara Kara, a kad ga je naslijedio sin, ostao je vjeran toj staroj

naronskoj lozi ma koliko se nije ni u čemu slagao sa svojim mladim i naglim Augustom. Ponosan kakav je

bio, privržen i dostojanstven, nakon Karinova poraza kod Marga zamolio me da mu dopustim da si na rimski

način mačem oduzme život i ode zajedno sa svojim gospodarom kojeg sam maločas, tu pred njegovim


očima, proburazio kopljem. Budući da su mi Aristobulove sposobnosti bile poznate još iz Ka rova vremena,

nisam udovoljio njegovoj želji i poveo sam ga sa sobom.

Sjetan i ozbiljan, polako se privikavao na mene, moje zapovjednike, moje kasnije suvladare, dvorjane i

podložnike, kakav je i sam postao i počeo mi služiti revno, nakon nekoliko godina vjerno, poštujući moje

napore da obranim i učvrstim sustav naših, kako smo postupno i svakodnevno otkrivali, zajedničkih nagnuća

i vrijednosti.

Za vrijeme rada na zakoniku i ediktu nastavljale bi se duge i plodne Aristobulove i Hermagolijanove raspre,

ponekad iscrpljujuće i posve apstraktne, ponekad povišenog tona i posve osobne, pogotovo kad je u

umnom prepiranju riječ držao Maloazijac. Kao da se preda mnom sukobljavaju nekoć suprotstavljeni, i iz

tog sukoba rođeni i za sada pomireni svjetovi moga carstva, koji će opet krenuti u sudaranje.

Nakon takvih sučeljavanja, na kojima sam bio kad je to bilo nužno, obojica bi me stala obasipati novim

savjetima i novim pratećim upozorenjima. Savjete sam uglavnom prihvaćao, a odbacivao upozorenja

vezana uz njihovu primjenu, osobito ako su išla na račun drugog predlagača. No čak i kada su se slagali u

pogledu dvojbene odredbe, znao sam da pretjerani oprez i upozorenja, ma koliko bila razumna i

utemeljena, ne mogu pokrenuti nijednu temeljitu promjenu. Ponekad je najtemeljitija i najradikalnija

promjena ujedno i najjače oružje. Ono koje bljesne i za sobom ostavlja trenutačnu smrt, ali koja upravo

zbog svoje uništavajuće učinkovitosti otvara vrata novom svijetu i novom životu. Kao u onoj Plotinovoj priči

o dobru i zlu.

Najbolji primjer za takve tvrdnje je i zakonski proglas o braku koji sam izdao nekoliko godina prije

Hermagolijanova zakonika, i to u Damasku, u kojem sam se na neko vrijeme zadržao za vrijeme pohoda

protiv pobunjenih sirijskih plemena. Naime, već dugo vremena, moglo bi se reći otkako sam stupio na

prijestolje, meni, ali i ćudorednom sustavu imperija, odavno je počela smetati, ali i narušavati njegove

temelje, koje smo samo krpili, ali ne i podupirali odozdo, sve veća poročnost mojih podložnika, bez obzira

jesu li bili Grci, Iliri, pravi istočnjaci ili pravi Rimljani. Brak, ta osnova nekadašnje rimske države, ma koliko

bio u najčešćim slučajevima potpuno formalne naravi, ipak je presudno utjecao na stabilnost društvenih

zajednica, društvenih slojeva, konačno samoga carstva, a posebno vojske jer je uza sve bludničenje i

preljube poslije pohoda i bitaka, koji prate život vojnika, sjećanje na vlastiti dom i obitelj često bilo

spasonosno za vojničke duše, cijelog života izjedane krvlju i naknadnim morama. I Ari stobul i Hermagolijan

su me upozoravali da će pravno zadiranje u bračne veze, koje su već stoljećima, i ne samo zbog poročnosti

mojih podanika pa i najbližih suradnika, bile sklone promjenama, često i zbog preuzimanja tuđih navika i

bračnih običaja, biti teško i osjetljivo pitanje. A ti su običaji često dopuštali čak i podrazumijevali

mnogoženstvo, što se mnogim podanicima svidjelo, pa su ih pomiješali s lošim rimskim navikama, i živjeli su

istovremeno s više žena koje su sve zajedno dovodili u krevet, pozivajući na te putene i bludne svečanosti i

svoje prijatelje. Ako se nisam mogao u to miješati i zabraniti takve bludne seanse jer su one, pravno

podržane ili ne, ipak bile dio rimske tradicije, možda izopačeni dio, ali ipak rimski dio, tražio sam od

Hermagolijana da i u svoj zakonik unese odredbe protiv formalnog mnogoženstva i preljuba. Kad se ticalo

najsiromašnijih slojeva koji su bili prinuđeni svoju vlastitu djecu prisiljavati na prostituciju i čak ih prodavati

u roblje, bio sam mnogo oštriji. Zabranio sam takve prodaje i grozne čine, a usporedno istim ediktom iz

Damaska pravno i pod kaznom smrti onemogućio i da roditelji svoju djecu nekome daruju, odbace bez

razloga ili založe kod lihvara koji bi se onda njima mogao tjelesno okoristiti i naslađivati se ili ih iskorištavati i

iscrpljivati mukotrpnim radom sve dok ne vrate svoj dug. A to se najčešće događalo vrlo rijetko, pa su ti

nevoljnici nakon nekog vremena tu istu djecu preuzimali kao vlastito roblje i najčešće je tjerali na

prostituciju, a kad bi za to prestarili, upotrebljavali su ih kao ljudsku marvu u najtežim i najopasnijim

poslovima sve dok ne bi umrli od napora, bolesti i neuhranjenosti. Istovremeno sam zabranio da članovi uže


obitelji, a posebno djeca, svoje roditelje tuže ili protiv njih svjedoče na sudu, posebno ako je bilo riječi o

imovinskim parnicama.

U svim tim podiocima su me bez oklijevanja i raspre podržali i moj zakonodavac i moj savjetnik, pa su i oni

poslije ušli u zakonik. Jednako kao i nedvosmisleni članak o rodoskvrnuću koje je postalo sve raširenija

pojava, pa su se kao posljedica tih strašnih i neprirodnih veza sve češće rađala nakazna djeca, naročito u

samom Rimu, ali i u svim središtima gdje je polako kopnjelo staro plemstvo i rodovi. Taj su članak Aristobul i

Her magolijan preuzeli u potpunosti, a sam dio zakonika koji se odnosi na rodoskvrnuće zabilježili gotovo

istim riječima koje sam zapovjedio da u jedanaestoj godini moje vladavine upišu i u edikt iz Damaska jer su

mi i u zakonskim odredbama o braku svesrdno pomagali ma koliko taj prvi pravni edikt koji sam izdao u

svojom tradicionalističkom obliku i sadržaju bio prije svega moj.

- BESMRTNI BOGOVI BIT ĆE KAO I DO SADA MILOSTIVI I NAKLONJENI RIMSKOM IMENU AKO SE

BUDEMO POBRINULI DA NAŠI PODANICI ŽIVE POBOŽNIM, MIRNIM I ĆUDOREDNIM ŽIVOTOM ZBOG KOJEG

SU BESMRTNI BOGOVI RIMU PODARILI VELIČANSTVENOST.

Tako je pisalo u uvodu i preambuli oba dokumenta i u ediktu iz Damaska i u Hermagolijanovu zakoniku, dok

smo u člancima oba dokumenta, pa tako i u članku o rodoskvrnuću progovorili potpuno pravnim jezikom.

Eto samo navodim primjera radi:

- A ŠTO SE TIČE SVEGA ONOGA ŠTO JE U POGLEDU NEDOPUŠTENIH BRAKOVA UČINJENO I TREBA BITI

JOŠ POSTROŽENO, ZBOG NEISKUSTVA ILI JEDNOSTAVNO ZBOG NEPOZNAVANJA NOVE PRAVNE ODREDBE I

PO SASVIM BARBARSKOM OBIČAJU, IAKO BI PREMA ZAKONIKU TREBALE USLIJEDITI NAJSTROŽE KAZNE,

IPAK ĆEMO BITI MILOSTIVI I BLAGI, A NE SAMO PRAVIČNI.

KAO UPOZORENJE SVIMA KOJI SU SE U PROŠLOSTI, JER IM TO OD SADA I U BUDUĆNOSTI NE ĆE BITI NIKAKO

DOPUŠTENO, NEGO ĆE BITI KAŽNJAVANO SMRĆU, UKALJALI NEDOPUŠTENIM I RODOSKVRNIM

BRAKOVIMA, ODREĐUJEMO I PORUČUJEMO DA MOGU BITI SRETNI I SEBI ČESTITATI ŠTO ĆE UNATOČ

SVOJIM ZLOČINAČKIM DJELIMA OSTATI NA ŽIVOTU, ALI SAMO POD UVJETOM DA SVOJU DJECU PROIZAŠLU

IZ TAKVIH RODOSKVRNUĆA NE ODGAJAJU KAO ZAKONSKI PRIZNATU JER SU I SAMA ZAČETA U GRJEŠNOJ I

PROTUPRAVNOJ VEZI.

- SHODNO TOMU SAMO ĆEMO POD JEDNIM UVJETOM POSTIĆI DA SE U SADAŠNJOSTI I BUDUĆNOSTI

VIŠE NITKO NE USUDI POKLEKNUTI PRED SVOJOM NEOBUZDANOM ŽUDNJOM, POGOTOVO AKO OD SADA,

SHODNO PRETHODNOM ČLANKU, BUDE ZNAO DA NI POČINITELJIMA IZ PROŠLOSTI NIJE U POTPUNOSTI

OPROŠTENO TE DA SE NJIHOVOM POTOMSTVU TAKO ODUZELO PRAVO NA ODGOJ U SKLADU S

BOŽANSKOM VOLJOM, OVIM ZAKONIKOM I SVETIM RIMSKIM ZAKONIMA.

-AS KOJIM OSOBAMA NIJE DOPUŠTENO SKLOPITI BRAK, NAVODIMO U ZAKONIKU I NJEMU PRIPADAJUĆEM

EDIKTU: s KĆERKOM, UNUKOM, PRAUNUKOM, A ISTO TAKO S VLASTITOM MAJKOM, BAKOM IPRABAKOM,

A S DRUGE STRANE SA SESTROM OCA ILI MAJKE, KĆERKOM ILI UNUKOM VLASTITE SESTRE, ALI ISTO TAKO

SA SVOM RODBINOM, ŠTO VRIJEDI I PRIMJENJUJE SE OD KRAJA OVE XI. GODINE VLADANJA NAŠEGA

GOSPODARA I BOGA IMPERATORA GAJA VALERIJA AURELI JANA DIOKLECIJANA AGUSTA, NAŠEGA

OBOGOTVORENOG JOVIJA.

Ali nažalost, unatoč nepredvidljivim okolnostima i unatoč Plotinovu učenju o preplitanju osnovnih etičkih i

ćudorednih silnica, unatoč mojim nastojanjima i nastojanjima mojih savjetnika da i takvim odredbama

prekinemo sa zlom koje se već duboko ukorijenilo u moralno tkivo Carstva, unatoč vanjskom i

zemljovidnom sređivanju prilika, konačno unatoč mojim nastojanjima da svojim aktima, njihovom

primjenom i osobnim ponašanjem proniknem u bit jezika Istoka i Zapada i prihvatim ih oba s položaja onoga


koji ipak govori i misli rimski, u unutrašnjem biću tog sada, makar naizgled primirenog i pravno suvremeno

uređenog Carstva, pojavile su se u prvi tren još nevidljive naprsline, a onda je sve polako i vidljivo počelo

pucati.

Prilike su se, uz povremena poboljšanja, pogoršavale godinama i nešto je valjalo poduzeti. Ako nisam

mogao potaknuti da se stvari poprave i oporave nekim uvijek nepredvidljivim prirodnim putem niti, a u tom

sam pitanju više vjerovao Hermagolijanu nego Aristobulu, da ih pokušam smiriti vojnom silom, kao vojnik i

državnik istovremeno, odlučio sam stvari dovesti u red, pa makar se ipak djelomice poslužio prisilom, a ona

nije nužno morala biti vojna.

U prvi se mah činilo da ću uspjeti. Iako je moje Carstvo bio u opasnosti, od Oktavijana, toga prvog rimskog

Augusta, nije bilo stabilnije vladavine od moje. Nitko osim njega, Tiberija, Hadrijana i Antonina Pija, koji su

također carevali desetljećima, nije toliko dugo, istini za volju nikad spokojno, sjedio na prijestolju rimskog

cara kao ja.

U takvim sam gospodarski nesigurnim, ali vladarski ipak sigurnim okolnostima, a u šesnaestoj godini svoje

vladavine, u Antiohiji uspio dovršiti i izdati edikt o najvišim cijenama, u kojem sam, opet prema savjetima

svojih najumnijih činovnika, ujednačio, ali ponajprije ograničio najviše cijene svih proizvoda i usluga i te su

cijene od tada morale vrijediti u cijelom golemom Carstvu.

Na tom ediktu, na tom do tada jedinstvenom dokumentu od osnutka Grada, također smo radili mjesecima,

godinama, više od desetljeća. Valjalo je, naime, uspostaviti prave odnose, što se ponekad činilo, i doista bilo

gotovo nemoguće.

Kako, primjerice, odrediti i uskladili istu cijenu žita ili kojeg drugog ratarskog proizvoda u krajevima gdje ga

ima u izobilju s krajevima koji žive u oskudici, a prinosi tog istog žita nedostatni su ili ga tamo uopće nema?

Doskočili smo tome tako što smo ustanovili najviše dopuštene cijene tako da tamo gdje je vladala oskudica

neke namirnice ili robe trgovci nisu mogli dizati cijene kako su htjeli, a to je prije često značilo do neba, što

je samo poticalo i onako veliku inflaciju koja je na ovaj način ipak bila djelomice obuzdana. Uz

ujednačavanje cijena na razmjernoj najvećoj dopuštenoj razini koje su bile određene ediktom, valjalo je pri

tome poboljšati i potaknuti trgovinu. Našem ediktu i njegovu cjeniku pridodati cijene usluga, a usto, što je

bio preduvjet preživljavanja cijelog sustava cijena, riješiti i pitanje osnovnih plaća i nadnica. Naravno, u

svaku je od tih cijena, od pokrajine do pokrajine, od dijeceze do dijeceze, bio uračunat i porez.

Najveću cijenu i najviše poreze dosezali su luksuzni proizvodi poput svile, raskošne odjeće i obuće tako da

je, primjerice, bala kineske svile vrijedila 12.000 mojih denara, vuna, ovisno o kakvoći i vrsnoći boje i gustoći

tkanja, od 10.000 do čak 50.000 denara, dok je bala običnoga vunenog sukna stajala samo 1500 denara.

Međutim, što će se u budućnosti pokazati probitačnim za moju manufakturu u palači, purpurna vuna iz Mile

ta stajala je već, također ovisno o kakvoći, između 10.000 i 12.000 denara, a grimizno i purpurno vuneno

sukno za plašteve, kakvo će se jednom proizvoditi u mojoj radionici u palači, dosegnulo je cijenu od čak

50.000 denara po bali.

Ne treba ni isticati da me danas optužuju kako sam u trenutku kad sam počeo graditi svoje počivalište i u

njemu i svoju radionicu i bojadisaoni cu sukna, u mom kažu proračunatom duhu, uračunao činjenicu da su

ovce i koze bile osnova prehrane u mojoj Dalmaciji, a striženje vune i ko strijeti prastaro zanimanje, kao i lov

na morske volke koje su, roneći ih po dalmatinskom podmorju, još Feničani držali najboljima za proizvodnju

purpura jer su im purpurne i grimizne žljezde bile najveće u usporedbi sa svima ostalima. No i te su optužbe

besmislene jer se sustav cijena do danas promijenio i premda mi od početka rada moje male radionice ide u

korist, sve da sam to i želio, nisam ga mogao nikako predvidjeti svojim zakonikom.


Posao na najvažnijem ediktu moje vladavine bio je ozbiljan i vrlo nepristran zbog činjenice da je morao

zaživjeti u svim dijelovima Carstva. Vodeći, dakle, računa da se na sličan način usklađuju i druge cijene

svakodnevnih i luksuznih proizvoda, u njihovu određivanju vodili smo se istim načelima. Dobre cipele stajale

su tako 150 denara, lagane sandale 60 denara, ali bogataške cipele, ukrašene čizmice i ženske cipelice od

najmekše kože od 300 do 800 denara. Lavlje krzno, koje je krasilo podove i zidove mojih palača i rezidencija,

stajalo je 1000 denara, a medvjeđe, zato što je medvjeda bilo mnogo više, pogotovo u sjevernijim

dijelovima Carstva, samo 100.1 ružno krzno hijene, kojemu su pridavali magične i iscjeliteljske moći, stajalo

je 400 denara, dok je najbolje vučje, sada dostupno za zimske kapute i odjeću siromašnijih slojeva, stajalo

25 denara. S poljodjelskim proizvodima, voćem i povrćem, ali i cijenama mesa bilo je slično.

Eto samo da usporedim odnose. Najcjenjenije svinjsko meso za bogataške i patricijske konvivije i večere, ali

koje sam, gle li čuda za poslovičnog tvrdicu, znao podijeliti svojim vojnicima nakon svake važne izvojevane

pobjede, zajedno s po jednom bukarom vina po svakom mužu, stajalo je po funti 20 denara, ali zato ono

jeftinije, goveđe, janjeće ili kozje, namijenjeno rijetkim seljačkim svečanostima, samo 8 denara. Za jednog

tustog fazana bogatun je morao izdvojiti do 150 denara, ali zato je manja bila cijena kokoši, po 60 denara.

Isto je bilo i s divljim zečevima, za koje je valjalo izdvojiti isti iznos kao za fazana, a za uzgojenog kunića

samo 40 denara. Slični su odnosi vrijedili i kad je bilo riječi o suhom mesu, morskoj i riječnoj ribi i, što je za

rimski puk bilo najvažnije, za poljodjelske i ratarske proizvode.

Oka slanutka već prema kakvoći i veličini vrijedila je od 60 do 100 denara, grašak isto toliko. Uvijek traženi

ječam prodavao se po 30 denara po oki, a žito po 50 denara. Kako su uklesali na ploče s ediktom, koje su

bile postavljene na vidnim mjestima u svim provincijama, gradovima i većim selima Carstva, i ratarski

proizvodi bili su različito cijenjeni. Primjerice, pet Rimljanima omiljenih artičoka, za čiju su pripremu

prepune recepata sve rimske kuharice, od Apicija do Ateneja, vrijedilo je 10 denara, isto toliko pet glavica

salate, a pet glavica kupusa samo 4 denara, koliko su stajale dvije vezice šparoga. Libra crvenog luka cijenila

se na 50 denara, a češnjaka 60. Mlijeko, ovisno o podrijetlu baš kao i sir, razlikovalo se naravno i u cijeni. I

tako sve do najsitnijih pojedinosti i proizvoda. No sada je valjalo tom golemom cjeniku i popisu dodati i

uračunati cijene usluga.

Osim redovite vojničke plaće, vojnici su bili plaćani i od podjele plijena, ali i proizvodima koje su im kao

namet donosili seljaci iz okolice, osobito kada je bilo riječi o našim pograničnim postrojbama, no edikt, koji

je uređivao ponajprije cijene svakodnevnog života, bio je okrenut i drugim njegovim pojavnostima. Morao

je taj dugi popis udovoljiti zahtjevima materijalnih, zakonskih i duhovnih i umnih graditelja Carstva zato što

su se činovnici u svojim provincijama naplaćivali izravno od poreza.

Ako su zidari, stolari, tesari i vapnari stajali 50 denara dnevno, rad po lagača mramora i mozaika vrijedio je

60, slikara figuralnih fresaka 150 denara, a djela pravih majstora arhitekata, klesara i kipara, prema čijim su

uputama zanatlije i radile, i do deset puta više, s dodatno plaćenom prehranom i smještajem, pogotovo ako

je bilo riječi o značajnijem djelu, a takvih se za vrijeme moje vladavine, samo ako računamo moje palače,

javne zgrade, amfiteatre, trkališta i, naravno, hramove i učilišta, sagradilo na desetke.

Ja, koji sam bio onako obilježen proricanjima i pretkazivanjima što su me progonila cijelog života, iako

nisam bio praznovjeran, prije bih rekao religiozan na starinski način, visoko sam cijenio djelovanje mislilaca i

duhov njaka, gatara, haruspika, augura, svećenika i čarobnjaka, ali ponajviše filozofa, pisaca i intelektualaca,

učitelja i, zahvaljujući Hermagolijanovu utjecaju, pravnika i odvjetnika koji su za svoj rad plaćani visokim

nadnicama u usporedbi s ostalima, i to od po 200,500, sve do 1500 denara na dan.

Edikt je bio sveobuhvatan i kad bih naveo sve njegove stavke, progutao bih polovicu ove svoje osobne

ispovijedi. Što je bilo najvažnije, neko je vrijeme i vrijedio i, kao što rekoh, strogo određenim najvišim


cijenama ograničio je do tada galopirajuću inflaciju. Kako je nedvojbeno i jasno pisalo u uvodnom dijelu

samog edikta:

ODLUČILI SMO ODREDITI NE CIJENU ROBE, ŠTO BI SE MOGLO ČINITI NEPRAVEDNIM ZBOG TOGA ŠTO

MNOGE DIJECEZE I PROVINCIJE RABE NISKE CIJENE, ONE, DAKLE, KOJE U POTRAŽNJI UŽIVAJU SREĆOM

POVLASTICU BLAGOSTANJA, NEGO NAJVIŠE CIJENE NA NAČIN DA SE, U SLUČAJU NJIHOVA NEZAUSTAVLJIVA

RASTA, LAKOMOSTI KOJU NE BI BILO MOGUĆE OGRANIČITI JER TEŽI BEZGRANIČNOSTI, ZAUSTAVI U

GRANICAMA ODREĐENIM NAŠIM EDIKTOM ILI PAK ZABRANAMA POSREDNIČKOGA ZAKONA.

Zahvaljujući uravnoteženoj i stabilnoj vrijednosti novca cijene su se smirile, istina pod prijetnjom teških

kazni i represija od kojih nisam odustajao ni u slučajevima kada je bilo riječi o prekršajima meni bliskih ljudi,

upravitelja, suradnika čak i dijecezanskih vikara. Kad je bilo potrebno, ni vojska nije bila pošteđena tih

strogih zakona i njihove nepopustljive primjene. Jednom sam prilikom čak dao pogubiti nekog Krispa,

zapovjednika legije stacionirane u Antiohiji i njegova glavnog tribuna logističara Marcija te gradskog edila

Zainta jer su u dogovoru zajedno s cijelim lancem svojih suradnika, lupeža i krijumčara, koji su također

strogo kažnjeni, krišom preprodavali zalihe hrane koje su utajivali i krali na količinama sastojaka i namirnica

u jelima i propisanim odnosima suhog ili svježeg mesa i žitarica ili grahorica u dnevnim obrocima vojnika, te,

što je u cijeloj toj prljavoj raboti bile podjednako važno i za njih još pogubnije, krijumčarili su ih i prodavali

na crnom tržištu, po mnogo višim cijenama od propisanih jer su u dogovoru s gradskim edilom, stalno

povlačili, pa opet vraćali upravo te namirnice na tržište. I stvorila se nesigurnost, i oni koji su imali bili su

voljni platiti, pa makar mimo odredaba mog edikta. Naravno njima i svim upletenim vojnicima se sudilo, no i

ne osvrćući se na naš zakonik, nego na istočnjačke i antiohijske običaje u takvim slučajevima, smaknuo sam

zajedno s njima i sve njihove vanjske pomagače i sudionike u zlodjelu, od najvažnijih do najnižih krijumčara i

lupeža po hitnom postupku, bez suđenja. No i takve su kaznene mogućnosti bile predviđene u ediktu i kako

sam dao zapisati na svim pločama, izvješenim, kako sam maločas rekao, po cijelom Carstvu jer on se, iako

revolucionaran, oslanjao zahvaljujući ponajprije Hermagolijanu i o staro i lokalno pravo:

KAKO JE POZNATO DA I U PROŠLOSTI MJERE I KAZNE, KOJIH JE CILJ SPRIJEČITI PREKRŠAJE, UVIJEK PRATE

ZAKONE, DOISTA RIJETKO ČOVJEK SPONTANO PRIHVAĆA MJERU KOJA JE DONESENA NJEMU U KORIST TE

JE, NAŽALOST, UVIJEK STRAH ONO ŠTO GA TJERA NA IZVRŠAVANJE DUŽNOSTI. STOGA ODREĐUJEMO DA

ONI KOJI DRSKO KRŠE MJERE EDIKTA BUDU OSUĐENI NA SMRT.

STOGA NEKA SE OVAJ EDIKT NE SUDI OŠTRIM JER POŠTUJUĆI GA IZBJEĆI ĆETE PREDVIĐENE KAZNE. A

JEDNAKA ĆE KAZNA ZADESITI I ONOGA KOJI SE BUDE, NAGNAN I POTAKNUT ŽELJOM ZA STJECANJEM

DOBARA, OKORISTIO LAKOMOŠĆU PRODAVAČA KRŠEĆI ZAJEDNIČKIM DOGOVOROM ZAKON.

JEDNAKA ĆE KAZNA ZATEĆI ONOGA KOJI S TRŽIŠTA POVUČE, ČIM SE OBJAVI OVAJ EDIKT, ZALIHE NUŽNO

POTREBNIH NAMIRNICA I DOBARA. TAKVI ZASLUŽUJU, DAPAČE, JOŠ TEŽU KAZNU U ODNOSU NA ONE KOJI

SAMO ODRŽAVAJU MANJAK DOBARA ZAOBILAZEĆI ZAKON JER SU ONI SAMI UZROK TOME.

EDIKT JE STOGA DONESEN ZA OPĆE DOBRO TE STOGA POTIČEMO SVE KOJI GA POŠTUJU UZ DOBRODUŠNO

PRIHVAĆANJE I UZA SAV OBZIR, TIM PRIJE ŠTO SE EDIKT NE ODNOSI SAMO NA JEDAN GRAD, JEDAN NAROD,

JEDNU PROVINCIJU, NEGO NA ČITAV SVIJET ČIJOJ SE PROPASTI NADAJU, ZNAMO, UPRAVO POJEDINCI KOJI

NIKADA NISU SITI GOMILANJA BOGATSTVA I ČIJA SE NEZASITNA POHLEPA NIKADA NE DA ZASITITI.

Na takav strog, ali pravičan način, pozivajući se ponekad i na mnoge druge zakonske pa i uvriježene i

naslijeđene lokalne pravne načine, svima sam davao do znanja da i edikt i novi Hermagolijanov zakonik koji

ga je podupirao vrijedi za sve. Tako je Carstvo na neko vrijeme doista oživjelo na svojim ojačanim, ali bitno


obnovljenim starim temeljima, i novi je poredak počeo smirivati stanje u svim dijecezama, a vojni su pohodi

i pobjede na svim stranama učvrstile naše granice. Učinilo se da sam doista uspio u svom naumu.

Mnogi su hvalili moje i naše zajedničke napore i naš obnovljeni svijet ma koliko sam stalno strepio da bi se

mogao urušiti iako je u stvarnosti bio sigurniji nego u proteklih stotinu godina. Ta sigurnost i postojanost

poretka osjećala se neko vrijeme posvuda tako da mije moj Herkulije opširno opisao u službenom dopisu da

je čak glasoviti gramatik Eumenije, sin podjednako slavnog retoričara, a on sam već cijenjeni učitelj, biograf

i pa negiričar, nekadašnji Konstancijev tajnik kojeg je Klor postavio za rektora visokog učilišta prvo u svom

Treveru, a potom u Augustodunumu u Galiji, nagradivši ga pri tome velikom palačom od čak šestotisuća

sestercija, i koje je ovaj gotovo sve uložio u obnovu Škola Mesija, kako se zvalo to već dva stoljeća glasovito

učilište, jednom prilikom doveo svoje učenike pred veliki mozaik, kartu svijeta, a koja je prema njegovoj

zamisli bila složena na glavnome zidu nasuprot ulaznog trijema i doslovce im rekao, nehajno šarajući

rektorskim štapom po golemom oslikanom zemljovidu:

mOJI UMNI UČENICI I SLJEDNICI, EVO OVDJE U NAŠEM SVEUČILIŠTU KOJE I DANAS 5 PONOSOM NAZIVAMO

SCHOLAE MESIAE, A KOJE SAM ZAHVALJUJUĆI NAŠIM VLADARIMA OBNOVIO NAKON ŠTO SU JE POHARALI

BEZUMNI BUGADI, SEOSKI RAZBOJNICI NAVIKLI NA NERED I ZLO, KOJE JE DESETLJEĆIMA VLADALO

CARSTVOM, TU NA OVOJ KARTI MOŽEMO POGLEDATI I NEDVOJBENO ZAKLJUČITI KAKO JE UM NOST I

SNAGA NAŠEG GOSPODARA I BOGA, NAŠEG CARA DIOKLECIJANA I JUPIR TOVA SINA, UMIRILA DO TADA

DIVLJI I BIJESNI EGIPAT, KAKO JE NAŠ HERKULIJE MAKSIMIJAN, NJEGOV SUVLADAR I NAŠ AUGUST NA

ZAPADU SMOŽDIO NEPRIJATELJA I NJEGOVE KULE I GRADOVE, KAKO NADALJE POD PASKOM OD BOGOVA

POMAZANOG I NOŠENE POSVEĆENOM DESNICONM NAŠEGA GOSPODARA KON STANCIJA KLORA, BATAVIJA

I BRITANIJA PONOVNO DIŽU SVOJE RASTUŽENO LICE I KAKO GOSPODAR GALERIJE I DALJE GAZI PERZIJSKE

DVOKOLIČARE, NJIHOVE TO BOLCE I LUKOVE. SADA JE TEK PRAVO ZADOVOLJSTVO, DRAGI MOJI, I PRAVA

RADOST PROMATRATI SVIJET U SVOJ NJEGOVOJ VELIČINI I SJAJU KAD NA OVOJ KARTI DOISTA VIŠE NIŠTA

NE VIDIMO ŠTO NE BI BILO ULJUĐENO I RIMSKO.

Eumenije je tako završio svoje panegirčko predavanje i poslije ga zapisao u cjelovitom obliku, a svi su

njegovi učenici, ali i svi moji podanici, pa i većina njih koji nikada nisu čuli riječi učenoga gramatika, osjećali

istu sigurnost i vjerovali da je pogubnim okolnostima i nesigurnosti došao kraj.

Ali onda se u tom ispod površine ipak nesigurnom svijetu, kojemu sam neprestano pokušavao udahnuti

malo sigurnosti, sve dobro protreslo i opet podivljalo. Naime, određivanje cijena i strogi nadzor trgovine

potaknulo je nakon nekog vremena trgovce i mešetare iz graničnih dijeceza, iz kojih je uvijek bilo moguće

šmugnuti na barbarski teritorij dok se stvari ne smire, da povlače ili ne iznose redovito robu na tržište, nego

samo onako kako i kada je to njima odgovaralo. S druge strane krijumčarenje i siva proizvodnja i trgovina

izmicali su nadzoru i uzimali sve više maha, što je bilo pogubnije od svih buna i ratova, a porezi obračunati u

svakoj cijeni obrušili su se na one najizloženije, na rimske seljake, rimski puk, ljude niska roda i sitne

zanadije i obrtnike, dakle uglavnom siromašnije slojeve, koji su od njegova nastanka i gotovo od osnutka

Grada činili okosnicu Rima kako je i dalje pravilno i stalno upozoravao Aristobul.

Potkraj moje vladavine, nepune tri godine od Hermagolijanove smrti, a četiri godine nakon što sam izdao

edikt o najvišim cijenama, i taj je moj meni prevažan i danas tako važan pothvat, nagrizan izigravanjem

njegovih odredaba i kršenjem zakona, čak i očitim i nekažnjenim prijevarama koje su uključivale i

krivotvorenje novca i sve manju količinu pravog zlata i srebra u najvrjednijim kovanicama, u dosluhu s

izopačenošću i pod mitljivošću koja je uzela maha po cijelom Imperiju, polako klizio u propast. I tada sam,

već pogođen prvim moždanim udarom, pa potom bolešću i drugom munjom u glavi, shvatio da se bliži kraj

moje vladavine. Da je unatoč svemu došlo vrijeme da primijenim vlastite zakone o abdikaciji i nasljeđivanju i

da se konačno povučem. Suprotno tvrdnjama zlogukih kroničara i biografa, ne u trenutku svoje najveće


nemoći i straha koji u tim godinama i zbog svih proživljenih iskušenja nisam više ni osjećao, nego suprotno,

u trenutku svoje najveće moći i najvećeg sjaja Jupitrova i Mitrina sina, božanskog Jovija. Ma koliko ga

nagrizale bolesti i munje u glavi i gromovi u njegovu carstvu.

Opet se pokrenulo nebo, zvijezde i sjajne Sfingine oči. Iza njih, na onom nepostojećem plamenom obzoru,

gorjeli su čempresi iz djetinjstva dok su mi se u tom purpuru toliko različitom od mog carskog nesvjesno i

same od sebe sklapale vjeđe. Polako sam gubio spone sa stvarnošću ma koliko tada kao i sada opet bila

izazovna i opasna. I tamo, na toj granici između sna i jave, stala mi se javljati u polusnu moja dragocjena

guja, kao uvijek kad bih od nje trebao pomoć ili barem neki spasonosan savjet koji smo jedino mogli

podijeliti nas dvoje. Ona šušteći krljuštima i sikćući i dalje zlatom, a ja izgubljen u vlastitim priviđenjima koja

su bila ponekad stvarnija od žive i upozoravajuće svakodnevice. Mogao sam opet osjetiti kako premeće

svoje do tada ispruženo tijelo i svija svoje sjajne kolutove prekrivene dragocjenim krljuštima.

- Ma koliko me nazivaš sestrom blizankom i premda me njeguješ u svom duhu i utrobi, još se nisi

navikao na mene. Još ne prihvaćaš moje zlo iz kojeg se cijedi tvoje dobro. Slušaš moja upozorenja, ali ona su

za te samo moj klizeći trag koji nakon što se ugasi tvoje priviđenje, nestane u pijesku, pokriven i zatrpan

zrncima bešumnog pustinjskog vjetra.

- Zmijo moja, gujo moja od zlata. Tvoje je tijelo čisto i duh ti je čist, ti vladaš istom snagom od

davnina, iz istog procijepa vremena kada osim zla i dobra nije postojalo ništa. Ti se uspravljaš i motriš, a oko

tebe je samo i stalno ista pokorena pustinja.

Pa je ljuto prosiktala...

- To si ti samo opet umišljaš da vidiš. Nego radije promisli što ti to vidiš.

- Vidim pokoreni nered koji uz tvoju pomoć savlađujem i ne dam mu da se ponovno digne. Ma koliko

sam ponekad uvjeren da sam se uspio približiti tvom idealu, ipak sam noseći tebe u prsima više mislio o

svojim odlikama nego o odlikama svijeta koji si mi ponudila. Jer ti si u cijeloj priči trajno skrivena u mom

tijelu i duši, u tom svom carskom leglu i klupku, ostala nepromijenjena i čista vodeći se samo svojim

načelima i zakonima.

Sada se doista izdigla iz vlastita klupka.

- Slušaj ti koji zmiju nazivaš svojom sestrom, još time i blizankom, nazivao si mene, tu svoju sestru,

svojim čistim zlom, ma koliko si se često trudio da me opišeš i drugim čak i pogrdnim riječima. Bila sam

pradavno zlo i dobro, samo dok sam bila u tvome mesu i tako prema tvom mišljenju bila samo tvoja zlatna

rana, ponekad i bolest, ali koja je, budući da se nalazila u tebi, na taj način bila izlječiva i popravljiva. Što si ti

umišljaš? Kakve ti to zakone i odredbe primjenjuješ sam i samo po svojoj volji, i onda sam sebi i meni tvrdiš

da potiču od mene?

- Pa one kojima si me ti oduvijek podučavala, još od trenutka kad sam te kopajući po svojoj duši i po

tuđim ukočenim tijelima, ali ponajprije po svojoj budućoj lešini, pronašao u sebi. Istinsku dragocjenost,

važniju od same duše.

Napuhala je tada bijesno klobuk.

- Što misliš gdje ja sada stanujem?

Budući da sam šutio, pitala je izravno.


- Skriva li se moje leglo još u tebi?

- U mojim prsima, u mom srcu gujo moja najdraža.

- Varaš se, ja više ne stanujem ondje. Želim saviti novo gnijezdo na temeljima staroga. Ali ne u tvojoj

duši, niti u tvom tijelu, niti u tvom drugom tijelu koje nazivaš božanskim, niti u trećem koje zivkaš svojim

carstvom, niti u tvom poretku niti mi se mili klupčati među tvojim zakonima jer oni nemaju nikakve veze sa

mnom. Želim ga saviti nesretnice u tvom smrtnom duhu i mesu poniženom ohološću, a ne u tijelu

onemoćalog cara u kojem si siguran da se još skriva moje novo utvrđeno i sigurno leglo, a koje ti pogrešno

nazivaš svojim carstvom. Ako hoćeš, pomozi i sebi i meni. Prihvati da izmilim iz tog tvog carstva, i tvoje

vladarske duše koju drugi, a ponekad i ti, smatraju božanskom jer ni u tom carstvu ni u toj tvojoj božanskoj

duši, oboje se više ne osjećamo dobro. Pusti me da vratim se u svoje staro leglo. Opet ću ga štititi kao nekad

i ne će nam moći nauditi nijedna druga guja. Pusti da opet ugmižem u tebe čovjeka.

Zlato se prestalo prosipati iz kovanih sjajećih zjenica, riječi su utihnule pod rašljastim jezikom od srebra i

moja mije zmija izgmizala i ugmizala iz jednih mojih usta u druga. Vratila se iz carske košuljice koju je

odbacila natrag u svoje staro leglo, u sirotana Diokla. Opet su se upalile njezine oči. One su mi je od tamo,

žareći sada još sjajnije svojim oštrim zlatnim zjenicama, rasvijedile moj skori put i povratak samome sebi.

XIII. POGLAVLJE

PRISKAIVALERIJA

UPRAVO JE OBLAK prekrio sunce i načas se nad palačom raskrilila sjena. Počelo je kišiti. Bježeći s

kriptoportika u svoje odaje, sjetio sam se kako je kišilo onog dana kada sam priznao Valeriju, osmog dana

od njezina rođenja kako je bio običaj kada je riječ o djevojčicama, a u godini mog službovanja u garnizonu u

Tijani.

Podignuo sam je rukama u zrak, onako kako je to jednom učinio sa mnom i moj otac, ali ne u onom

ruševnom kućerku u predgrađu Salone, nego u velikoj dvorani moje tek dovršene garnizonske rezidencije, i

to pred svojim najvišim činovnicima, zapovjednicima, službenicima i svećenicima, i zavjetovao se bogovima

da ću se za nju skrbiti cijeloga života.

I skrbio sam se na svoj način, a to je značilo da njoj ni mojoj ženi Pri ski nije kao zapovjednikovoj i tek nešto

malo poslije carskoj kćeri i ženi nedostajalo ništa, ali im je nedostajalo mene. Makar onog supružničkog i

očinskog dijela, onog najvažnijeg dijela koji ničim nije mogao biti nadoknađen. Živjeli smo zajedno kratko

vrijeme u Tijani, a potom u Niko mediji, i mala je Valerija, praćena budnim okom svoje majke, ali i desetak

robinja i sluškinja koje su stalno bile uza nju, trčala hodnicima i dvoranama palače, igrala se u onom velikom

perivoju sa svojim lutkama, ali i živim kunićima i mačkama koje je mazila onako polegnute na leđa, a te sitne

nježne životinjice pratile su je u stopu kamo bi god krenula, kao jednom psi Karinova sina.

Čak sam joj jednom prilikom na povratku iz Antiohije donio lavića, no on ju je nakon nekoliko tjedana tako

dobro izgrebao i izgrizao u igri da smo ga morali zatvoriti u kavez. Unatoč toj povremenoj, kad sam se

ustoličio u Nikomediji, tu i tamo i svakodnevnoj brižnosti, ponavljam, ni moja mala Valerija ni moja žena

Priska nisu nikada imale ni pravog oca ni pravog muža, a nisu ga imale ni kad im se nad glavom, tamo u

Grčkoj, nadvila strašna i kobna Licinijeva i, nažalost Konstantinova sjena smrti.

Stalno sam bio odsutan, sate i dane koje nisam trošio na dugim i zamornim sastancima i dogovorima o

novom ustroju Carstva trošio sam na dugim putovanjima i već opisanim ratnim pohodima po Istoku, Africi,


Sar matiji ili Panoniji. Posebno u Sirmiju, u kojem sam povremeno boravio zbog boljih i lakših veza s

Galerijem, Maksimijanom i Konstancijem. Čak sam u nikomedijskoj palači spavao sam, u svojim odajama, a

kod Priske bih zalazio rijetko, u prvim godinama naše bračne veze, kad bi mi se učinilo da se za oboje

ukazala prava prilika. Obično nakon veselije i prisnije večere na kojoj bi bila i kada bih osjetio da me na neki

samo sebi svojstven način želi. Priska je za me od samog početka našega zajedničkog osjećajnog i tjelesnog

ljubavnog života, davno prije nego je njezin i Vale rijin stvarni život već završio pod mačem krvnika i

Licinijevih ubojica, bila daleka. Onako kako mi je bio dalek i njezin Rim.

Privlačila me svojom otmjenošću i ljepotom, a ujedno odbijala svojim teško prikrivenim prezirom kao da je

nisam vrijedan, kao da, bez obzira što sam rimski car, još zaudaram na one Septimove ovce i koze iz tora

pokraj moje rodne kuće. No cijenila je moj položaj, i od prvog trenutka bila uvjerena da će i ona jedanput

postati rimska carica. Naime, više intuitivna i osjećajna nego razumna i racionalna, vjerovala je u proricanja i

znakove bogova. Unatoč tome što je od početka imala povjerenja u moje napore i bez obzira na to što sam

to mogao učiniti bez poteškoća, nisam joj nikada i formalno udijelio naslov Auguste. Danas znam da to moju

Prisku nije osobito vrijeđalo, a još manje pogađalo. Razlog zbog čega se nikada nismo potpuno uspjeli

približiti bio je mnogo dublji i zamršeniji.

Sjećam se našeg vjenčanja u Tijani, njezina lica po starom običaju prekrivenog crvenom koprenom iza koje

je bila spletena njezina još vatreni ja kosa. Već su izgovarali svadbene molitve i proročanstva, već sam s

njezinim ocem iz stare dostojanstveničke obitelji, koja je kažu vukla u mom dobu već gotovo ugaslo

patricijsko podrijetlo, sklopio bračni ugovor i počeo lomiti svadbeni kolač od pira kada sam kroz pletenu

crvenu koprenu uhvatio njezin pogled. Bio je to pogled otete, a ne osvojene žene. Istina, vrlo ponosan i

odlučan, ali pun unutrarnje strepnje koja je podrhtavala u safiru njezinih zjenica.

Galerijeva majka, prava dačanska vračara, neki kažu i vještica, prestravljenu ju je odvela nakon što sam joj

stavio prsten s velikim rubinom boje njezine kose i one su otišle u svečanoj povorci praćenoj sviračima i zu

bljonošama kako bi svetim uljem podmazala vrata naše ložnice i ukrasila je obojenim vunenim trakama.

Nestajala je iz dvorane dok su joj se svileni skuti vukli po podu kao odjeća zatvorenika, povlačena snažnom

rukom barbarske vračare. Kao da je vodi na žrtvenik, a ne u bračnu postelju. Lagano, nošena toplim

povjetarcem koji je opet preko pustoši zapuhao s Egeja podignula se njezina koprena i ona čvrsto spletena i

na krajevima opuštena crvena kosa udaljavala se od mene kao plamena prikaza. I odmah sam je silno i

strasno zaželio.

Kad sam te prve večeri ušao u našu ložnicu i kada smo se skinuli i legli u postelju, a ja prvi put prodro u nju,

uz njezin jedva osjetni bolni trzaj, osjetio sam hladnoću. Ne onu tjelesu koja koči svako zadovoljstvo, nego

unutarnju, koja ostaje u duši kao kocka leda koja se ne da otopiti ma koliko sve oko nje u toj tjelesnoj

ljušturi gorjelo od strasti. Ta me hladnoća progonila pri svakom našem snošaju bez obzira na to što su

ponekad, osobito u početku, znali biti strasni i iskreni, ali nikada prisni. Kao da smo sklopili prešutni

sporazum koji je svakome od nas pružao mogućnost da od naše veze i bračne prisnosti izaberemo samo ono

što je tog trena bilo poželjno i prihvatljivo za oboje, pa makar ja i Priska istovremeno sasvim drukčije

osjećali taj dopušteni zalogaj ljubavi. I ma koliko ga u nekim prilikama doista kušali, istovremeno i u njemu

uživali zajedno.

Pa ipak, nije se u tom grču krio osnovni uzrok napuknuća koje se izmjenično širilo i sužavalo među nama.

Uzrok je bio druge naravi i Priska ga nikada nije skrivala niti ga pokušala na neki način potisnuti ili makar

ublažiti. Za tu rimsku plemenitašku kojoj sam bio muž i gospodar, kojoj sam bio zapovjednik i car, vladar

njezina života i tijela, ali nikad duha i osjećaja, uvijek sam ostao salonitanski sirotan. Čak i kad sam se

uzdignuo do časti Augusta, bio sam često u najboljem slučaju prosta vojničina koja je od nje otela njezino

tijelo i uzela je kao zarobljenika i roba stečenog u borbi. No ispod te slike krila se sjena naklonosti protiv


koje se stalno i neuspješno borila. I kad je na kraju posustala i odustala od borbe, zatrla je u sebi i svoju želju

i svaki oblik naklonosti. Kao da nijedna čestica našeg zamršenog odnosa više nije bila ni bolna ni ugodna, ni

topla ni hladna, jednom riječju nijedna od stotina, tisuća, tih čestica koje i održavaju ljudski odnos na životu

nije više bila važna. Barem je u to uvjerila samu sebe.

Dok je još bio na životu, često je u Tijani i Nikomediji bila u Aurelije vu društvu i razgovarali su o svemu što

je zanimalo njihov plemenitaški duh. No kada bi došli na razgovor o meni kao caru, premda je to redovito,

ali prikriveno značilo prije svega o meni kao čovjeku, ona bi ga jednostavno prekinula.

- Ne ćemo o njemu, tom tvom i mom Gospodaru, ne ćemo Aurelije Va lerine. Za tebe je to čak i

opasna tema jer ne priliči carevom miljeniku i najbližem podčinjeniku razglabati o njegovim vrlinama i

manama. Radije razgovarajmo o nečem drugom.

- Ali on je i tvoj carski suprug.

Pazi što govoriš, znaš de se o ljudskim značajkama rimskog cara u posljednje vrijeme ne smije preglasno

govoriti, ako se to ikada u povijesti rimskog imperija i smjelo. To je uvijek bilo opasno, a za neke i pogubno.

- Poznajem ja carice dobro mog Gospodara, znamo se od samog početka. Mogu mu zaviriti u dušu i

ne trebam za to nikakvo dopuštenje. Volim ga i poštujem iz dna duše. Znam kakav je čovjek i vjeruj mi,

gospodarice: nema boljeg i prikladnijeg čovjeka za obnovu Carstva, on je i kao čovjek i kao vladar od

početka bio predodređen da spasi Rim!

- Rim, Rim, Rim!? Što ti misliš da je za nj Rim? Pa nije Rim za nj isto što za tebe i mene... Ali nismo

govorili o Rimu, govorili smo o čovjeku o kojemu ja mogu razgovarati samo ako iskamčim njegovo

dopuštenje, a to je za mene nemoguća zadaća zato što ga za to dopuštenje, njega tako predanog svojim

dužnostima, niti mogu, a još manje želim pitati. Ja tog princepsa, Augusta, Boga i Gospodara, toga tvog

spasitelja Rima, nikada nisam pitala ni molila ni za što.

- Ipak, ni ti ne možeš poreći velika gospođo Priska. I ti si carice toga svjesna! Iako zaokupljen

vladanjem, on ipak kad god to može pažljivo skrbi o tebi i vašoj Valeriji. Koliko mi je samo puta s punim

povjerenjem i obazri vošću zapovjedio da potajice provjerim dali vam nešto nedostaje, postoji li nešto što bi

ste poželjele, pa ako postoji, da to odmah ispravim i pružim vam sve što vam u tom trenu nedostaje. Ali

samo pod uvjetom da ispadne kao da sam se za vas pobrinuo ja, a ne on.

- Ne tužim se i ne žalim dobri naš Aurelije, pruža meni i našoj kćeri životne mogućnosti koje su i više

nego dostojne jedne vladareve žene i njihove kćeri princeze. Ali nije o tome riječ. Riječ je o ustroju njegove

duše i karaktera. A ta njegova duša nije ni kao tvoja premda si i ti živio životom vojničine, pa onda razumiješ

da je još manje bliska mojoj.

- Dopusti mi gospo, ali nema dvije iste duše.

- Znaš da ne govorim uopćeno, govorim o caru Dioklecijanu i njegovoj duši. A ta njegova duša izlivena

je u jednom komadu, bez slojeva ma koliko taj čvrsti i neprobojni komad već doista poprimao božanske

odlike.

- Varaš se gospodarice. On je car i ne smije si dopustiti slabosti koje su dopuštene služnicima i

smrtnicima, on u rukama drži sudbinu Carstva što će reći na neki način i sudbinu svih nas. Njemu, a ne

nama, nije dopušteno raslojavati svoj duh i snagu jer bi se u tom trenutku polako počelo raslojavati i

Carstvo.


- Ne mislim na slabosti i popustljivost, govorim o načinu gledanja na stvari i svijet. Moj muž i

gospodar je ipak prije svega vojnik, da ne kažem nešto drugo, nešto čak mnogo prostodušnije.

Što bi to prostodušnije trebalo značiti, nije rekla. Već izazvan, Aurelijan se drznuo pred svojom caricom. A

Priska je to doista bila, kako u duši tako i u držanju, ma koliko joj nisam udjelio taj formalni naslov, pa je i za

taj čin Aurelijanu sasvim sigurno trebalo određene hrabrosti.

- Što bi ti gospo da su te kojim slučajem, prema dogovoru, udali za Proba... ili primjerice. još bolje, za

Aurelijana!?

Pogledala ga je onim svojim safirom iz očiju koji se probijao iz crvenkaste maglice koja se tjerana sunčevim

zrakama spuštala s njezine vatrene kose prema licu

- Ubila bih se!

I to je bio kraj razgovora s mojim pritajenim ljubavnim glasnikom. Pa ipak, i iz takve izmjene riječi moglo se

razabrati i sa sigurnošću zaključiti da ipak nisam za Prisku najgore rješenje. No za takvu spoznaju nije mi

trebao tuđi razgovor. Osjećao sam da mi je privržena i odana te da visoko cijeni moje napore da sačuvam

Carstvo i Rimu obnovim stare vrijednosti. No njezino unutrašnje proturječje krilo se u tome što nikako, ni

dok sam bio zapovjednik garnizona ni kada sam konačno postao car, nije mogla prihvatiti da tim

vrijednostima pripadam i ja, s punim pravom Rimljanina i čovjeka, s punim pravom rimskoga građanina

koliko god nisko bilo njegovo podrijetlo. Stoga je, iako shvaćajući nužnosti, podsvjesno sumnjala čak i

odbacivala svaku moju radikalniju reformu, tumačeći je samo kao još jedan od izraza mog skorojevićkog

duha.

Taj unutrašnji raskol i ta rana nije zacijeljela ni kada smo se smjestili u Nikomediji i kada sam ovladao tim

njezinim Rimom, i to na njoj blizak način, i uzimao je kao rimski Imperator, August, konzul i sve ono ostalo

što je teško i pobrojiti. A znao sam, voljela me, naročito nakon što je rodila Valeriju. Mogao sam to osjetiti u

njezinim gestama, povremenim dodirima, krišom upućenim pogledima u kojima bi se otopio onaj safirni

led. Jer ako se monolitna kocka moga duha, kakvom ju je predstavljala, premda znam da to nije u duši

nikada doista i mislila, ako se, dakle, taj jednoznačni monolitni komad mogao rastaliti, mogla se ponekad i

rastopiti i kocka njezina leda, pa makar se poslije te naše tako odvojene duše opet ukrutile, svaka na svoj

način.

Rekao sam, od samog početka viđali smo se rijetko, poslije gotovo nikako, eto, ni sam ne pamtim u ovom

kišnom sumraku kada sam je posljednji put obgrlio. No dok je naš brak živio, onako kako si utvaram da će

preživjeti i naši uklesani portreti na frizu u mauzoleju, Priska me pritiskala pravim i gotovo svakodnevnim

ljubavnim nedoumicama. Čak i kad bi strasno planula, činilo mi se da je željela, iz meni nedokučivog razloga

koji, možda iz osobnog i pritajenog osjećaja manje vrijednosti kad je u pitanju moja žena, pripisujem svom

podrijetlu i nizu vjerojatno sasvim netočnih okolnosti, svoju užarenu strast i povremeno probuđenu ljubav

utišati. Pretvoriti u naklonost bez ljubavi i želje. Činilo mi se kao da se užasava svoje vlastite tjelesne

naklonosti te da želi tu istu želju potisnuti hlađenjem osjećaja prema meni, koji su joj, čini se, oduvijek bili

strani i bolni. Onda bi opet buknula strast, a na moje iskreno iznenađenje, u tim rijetkim trenutcima nije

izgledala tako beznadno predana uništavanju našeg odnosa i naše tjelesnosti. Pa ipak, kada bi osjetila da joj

raste naklonost, nastojala ju je što prije zatomiti, ne štedeći me ni uvredama.

- Što misliš, do koje granice seže moj osjećaj dužnosti? Uopće, do koje razine u ovom tvom tek

izgrađenom carstvu na čije si se prijestolje tek popeo, može ići predanost tvoje žene koju uzimaš kao carski

zalog?


Ja bih ušutio. Znao sam da bi svaka izgovorena riječ opet sve mogla staviti na kušnju. Nakon nekog vremena

pokušao bih dodirom, pa nježnim i onda sve strastvenijim milovanjem i Priska bi začudo opet popustila kao

da nije maloprije ništa rekla. No kada bi potom legla uza me, osjećaji bi joj se smračili i bila je spremna da

me pokuša raniti kad me već ne može ubiti ili maknuti iz sebe.

- Jesu li i drugi ilirski i rimski carevi tako gledali na svoje žene, kao na praznodušne i pohotljive,

bezdušni predmet svojih nagona?

I planuo bih iako prema njoj nikada nisam iskazivao tu silovitu stranu svog značaja. No znala me razbjesniti

u tim našim mlađim danima.

- To ti bolje znaš od mene jer se stalno pozivaš na svoje podrijedo, čast, ponos, tradicionalne obveze

u službenom braku koji si takvim stavom i tumačenjima zatrla u samom začetku i nikada me nisi ni

omirisala, a da mi nisi dala do znanja gdje mi je mjesto u tvom svijetu, tvom životu, tvojim mislima i tvojim

osjećajima i, zašto ne, ne moramo se pretvarati, u tvojoj pohoti.

- Pa što misliš zašto onda uzdišemo u strasti i podajemo se bez osjećaja moj caru i Auguste?

- Pa možda i nije sve iz dužnosti. Kod nas provincijalaca iz Ilirika tijelo ponekad sluša druge zapovijedi.

- Ako je tome tako, onda je još i gore. Ležimo ovdje izvaljeni, ti misliš i zadovoljeni, ali zamrznutih

osjećaja, kao državna svodnička spona između tradicije i sile, dvaju imetaka i dvaju svijetova. Vidiš, osjećaji i

duša su nam na jednoj strani, a noge i međunožja na drugoj, pa mi ti kao car po digneš stražnjicu kako bi me

kao državni suprug mogao bolje uzeti. I što ja tu mogu? A moja majka i moj otac, podjednako vjerni služnici

dužnosti, stoje tamo daleko u vrtu naše vile na Aventinu, i klimaju odobravajući, znajući kako nam je jer se

sjećaju svoje bračne muke. No umjesto lepeza kojima im robovi hlade i tako već ohlađene osjećaje samo im

nedostaju spremni ručnici da otaru osjemenjene suze iz mog međunožja koje kapaju nakon državnih

silovanja.

Toliko je znala biti okrutna. No onda bi opet ruka slučajno dotakla ruku, tijelo se priljepilo uz tijelo, u utrobi

bi prema gore suknula vrućica, a mi bi se makar na tren ponadali da smo kroz strast uspjeli zatrpati razdor. I

možda nismo u tome griješili ni jedan ni drugi zato što smo sve do smrti ostali vezani jakim sponama, pa

makar one bile državnog značaja i pro izašle iz naizgled bezdušnog, tradicionalnog, tako tipično rimskog

osjećaja dužnosti.

No kako su prolazile godine, naši su susreti postajali sve rjeđi, čak i dok sam boravio u Nikomediji. Pritisnut

golemim zadaćama i odgovornostima, i ja sam se u sebi hladio, i ja sam polako zatomljivao nekad iskrene

osjećaje i naklonost. Strast sam gasio s drugim ženama, no i te su prilike bile sve rjeđe, a u moja sjećanja i

duh vratila se nježna baktrijska plesačica i zauvijek zauzela Priskino mjesto.

Zatekao bih sam sebe, kad bih se vratio s nekog puta ili pohoda, kako iznenađeno promatram našu kćer jer

je ionako nisam viđao kako priliči pravom ocu, nego povremeno, ponekad nakon dužih izbivanja, i čudio se

koliko je narasla. Još bi me više iznenadio prizor kada bi u dvoranu ušla Priska, onako dostojanstvena, ali sve

zrelija, kao i ja sam.

No vrijeme je učinilo svoje. Stegnulo nam je srca, i ukrutilo duh i tijelo. Kada sam Valeriju bez pitanja zaručio

s Galerijem, koji je, što je za Prisku bilo još poraznije, već bio u nekoj vezi i imao malodobnog sina, onog Kan

didijana kojeg će Valerija poslije posiniti, među nama je puklo za sva vremena. Nikada me više nije posjetila

kao supruga, nismo progovorili nijednu prisniju riječ, izmijenili znakovitiji pogled, nije me više nikada

dotaknula kao žena svoga muža, nego samo prilikom protokolarne okolnosti, ali i tada tek kao obzirni


podanik svoga cara i gospodara, kojega je to više prezirala što ga je, ne mogavši svladati vlastito

dostojanstvo i ponos prave Rimljanke, jednom više željela, možda čak i voljela.

Ipak, još se samo jedanput izravno uplela u moj život i pomogla mi donijeti važnu odluku: da pri kraju svoje

vladavine prvi i posljednji put posjetim Rim. Naime, već sam bio na vlasti gotovo dva desetljeća, proputovao

sam, čak i u vremenima mira, gotovo cijelo Carstvo, osobito u mladim godinama kada sam se kao vojnik

potucao po raznim ratištima od Istoka do Zapada. Bio sam nekoliko puta kod Maksimijana u Mediolanu, kod

Konstancija u Treveru, toliko puta kod Galerija u Sirmiju i Tesaloni ki, ali u južnije, središnje krajeve Italije

nisam zalazio. Od Prečasnih otaca stizala su pisma, molbe, depeše prepune hvale i novih naslova i konzulata

koji su se slijedili u nizu, s neskrivenom i otvorenom željom da konačno dođem u Rim. A onda su se, opet

ovaj put potpuno neočekivano, izabravši kako su mislili najodlučnije izaslanstvo, pojavili u Nikomediji.

Svi su veliki rimski carevi do mog doba barem dio svoje vladavine stolovali na najstarijem rimskom brežuljku

Palatinu u središtu Grada, u palači koju je August podignuo odmah uza slavni Apolonov hram. Potom su tu

istu palaču širili i Domicijan i Septimije Sever na početku moga krvavog stoljeća, s velikim Jupitrovim

hramom u susjedstvu koji je ionako morao pratiti carska sjedišta. Međutim, taj sjajni Palatin i njegova nekoć

carska palača nije bila mjesto s kojeg sam želio vladati, do posjeta Rimu nisam želio čak ni vidjeti to

posvećeno zdanje.

Ja, koji sam gradio po cijelom svijetu i podizao svoja utočišta po Egiptu, Istoku i Panoniji, nakon tolikih

godina vladavine nisam se udostojio otići u vječno središte našeg zajedničkog svijeta. Ne znam što me to

tako trajno odbijalo od Rima. Vjerojatno, kao i u slučaju Priske, moja pritajena seljačka narav skrivena ispod

goropadnog duha istočnjačkog despota, koja se gotovo cijelog života podsvjesno bojala zlonamjernih

primisli i pritajene poruge u pogledu vlastitog podrijetla, o čemu sam ionako imao prilike tu i tamo iz Rima

dobiti neku vijest. No spletke patricija i senatora, koji su se i u moje doba imali prilike silno obogatiti jer su i

prema Hermagolijanovu zakoniku bili oslobođeni poreza, i raznim su trgovačkim smicalicama taj imetak

stalno povećavali, nisu me previše uzbuđivale. Možda samo ljutile. Uostalom, za mog vladanja konačno su i

tradicionalni rimski staleži, nagrizani kroz cijelo Carstvo, počeli više ovisiti o imovinskom stanju, a ne o

podrijetlu tako da to što netko nije bio patricij nije nužno značilo da nije mogao postati senator, samo ako je

bio bogat. A upravo sam te bogatune, nakon svih reformi, i ja morao osloboditi poreza, a istovremeno njime

nemilo pritisnuti siromašnije slojeve i osiromašene stare rodove.

Zbog toga bih nakon dojave o osobito podloj glasini o sebi znao planuti još silnije, priprijetiti, poslati pokoje

opasno i opako upozoravajuće pismo, ali sve je uglavnom ostajalo na tome. Znao sam da me se boje i

strepe, i to mi je bilo dovoljno.

Bez obzira na povremene potrese, ja sam bio Jupitrov sin, a svi drugi meni podređeni. Stoga sam uglavnom

mirno, gotovo ravnodušno primao njihova izaslanstva kao što sam primao i desetke pretjeranih i, kad je bilo

riječi o pravoj moći, praznih naslova, odličja i priznanja koja su mi pompozno uručivali u Nikomediji,

Antiohiji, Sirmiju, jednom čak i u Aleksan driji, gdje god bi me zatekli. Unatoč stalnim molbama nikada

nisam pristao poći u Rim. Više mi je odgovaralo da Rim dolazi meni. I onda, nakon niza uspješnih vojnih

pohoda, zakonika i edikta, stiglo je to probrano visoko izaslanstvo Prečasnih otaca i opet pismo iz Senata, i

to u sasvim neuobičajenim okolnostima.

Naime, Rim je u sedamnaestoj godini moje vladavine poharao strahoviti požar koji je zahvatio čak i njegove

središnje dijelove. To me začudo dirnulo i pogodilo kao da sam ja jedan od pripadnika njegovih najstarijih

rodova ili u najmanju ruku jedan od njegovih stanovnika. Iako sam izbjegavao Rim, bio sam rimski car, a bez

Rima ipak ne bi bilo ni Carstva ni cara. I dao sam obnoviti oštećene zgrade, popraviti senatsku Kuriju, koja je

temeljito stradala u požaru, a onda, po običaju svih velikih careva i zapovjednika, od Krasa, Agripe preko


Augusta, Trajana do Karakale, Rimu sam odlučio podariti ono što je njegovim građanima bilo u

svakodnevnom smislu najbliže i najmilije. Počeo sam s gradnjom termi,prema svojim željama i zamislima

mojih arhitekata, najvećih u povijesti Rima. Ta kupališta, te toplice, uz forume, tržnice i gradska središta,

bile su najznačajnija mjesta rimskog javnog života. Kako u samom Rimu, tako i u najmanjim naseljima i

gradićima. No moje terme, postavljene odmah uz Tra janov forum i njegov trijumfalni stup, morale su

zasjeniti sve prethodne. Radovi na njima trajali su već dvije godine i kad je senatsko izaslanstvo donijelo

pismo u Nikomediju, vjerovao sam da su dovršene.

Prema nacrtima svojih arhitekata, koji su poštovali svaku moju želju i zamisao, veliki je akvedukt dovodio

vodu do dugog i golemog zdanja. Zidove ulaznog apoditerija, u kojem su se posjetitelji trebali presvlačiti uz

pomoć svojih robova i potom odlagati odjeću u posebne kutije, naumio sam ukrasiti bogatim reljefima u

čijem sam središtu predvidio udu bljenje nalik na veliku špilju s kipom rimske vučice kako doji Romula i

Rema, a u njoj mramorne niše, s vratašcima od pozlaćena cedrova drva umjesto kutija za odjeću. Topli

terpidarij s velikim bazenom u sredini, čije su stjenke trebale biti obložene mozaicima, a zidovi prikazima

Nep tunova carstva, omogućavao je namjernicima da se prije ulaska u glavni dio terma malo okupaju u vodi

i otvore pore na koži, dok su ih u pokrajnjim prostorijama trebali očekivati desetci masera koji će opustiti

njihove ukrućene udove, prije ulaska u kaldarij, vrelu saunu čije su podove i zrak grijale snažne peći

hipokausta, zapravo neke vrste kotlovnice ispod kaldarija, u kojoj su robovi održavali vatru. I tu bi oni,

znojeći se i sjedeći na mramoru i majolici, raspravljali o svakodnevici, filozofi o smislu života, magistrati i

senatori o politici, ljubavnici se dodirivali i ugovarali tajne sastanke, sve dok ih ne bi svladala vrućina i otišli

se ohladiti u frigidarij, prohladnu prostoriju u kojoj bi se u još većim bazenima prepuštali odmaranju,

predahu i plivanju u hladnoj vodi koja je ispirala znoj i opet zatvarala pročišćene pore.

Uza stotine kipova, lukova, mozaika i ukrasa po cijelim termama, taj frigidarij morao je biti obložen pravim

mjedenim i srebrnim zrcalima tako da se od loma svjeda koje će prodirati kroz luminarije, duguljaste

prozore i niše pri vrhu prostorije, trebao stvoriti dojam da se u toj rashlađenoj prostoriji miješaju Zeusova i

Izidina, Jupitrova i Kibelina, Mitrina i Aštar tina, Sunčeva i Mjesečeva svjetlost.

Naravno, u sklopu tih golemih termi bila je predviđena i velika palestra, vježbalište na otvorenom, okruženo

nizom lukova i kipova s prikazima iz naše i grčke mitološke prošlosti, od Ahilove borbe s Amazonkama, Ar

temidinih i Orionovih pothvata preko Laokontove borbe sa zmijama, pobjede Dioskura, Kastora i Poluksa

nad Latinima, te omiljene teme rimske umjetnosti, do kipova velikih junaka poput Perzeja, Tezeja, Herkula,

Ene je, Horacija, Mucija Scevole i Korijolana.

U palestri su se mladi, a ponekad i za politiku, upravu, filozofiju ili umjetnost i pjesništvo manje zaneseni

stanovnici Rima i cijelog Carstva odavali vježbanju, hrvanju i šakanju. Potom bi se posuli pijeskom i kad bi im

robovi, ili oni sami, pomažući često jedan drugome malim strigilima, za tu namjenu posebno kovanim

srpastim nožićima za struganje pijeska koji je uspio upiti znoj, očistili tijelo od nečistoće, odlazili bi natrag u

terme.

Naravno, i u mojim termama gradile su se liječničke prostorije, brijačnice, raskošne taberne i konobe s

hranom i vinom, a iznad svega bio sam ponosan na Ulpijanovu biblioteku, koju sam uspio otkupiti, srediti i

cjelokupnu je namjeravao smjestiti u za me najvažniji dio mog zdanja, u biblioteku koja je bila predviđena

na prvom katu.

Kad smo već kod termi, kao i u svakom djeliću silovite povijesti carskog Rima, i rimske su terme doživjele

svoje tamne trenutke premda su i dalje, pa i do mog vremena, bile i ostale simbol starih običaja i vrlina. No

za trajanja Carstva bilo je i mnogih oskvrnuća njihove svrhe i smisla. Kaligula je tako zapovijedao da mu

bazen napune vinom i ionako stalno ovinjen snažnim merumom, čistim vinom koje nikada nije miješao s


vodom, kupao se i istovremeno opijao. Okrutni Domicijan plutao je u mi rišljavim vodama, a Neronova

podjednako razbludna Agripinila, tražila je da svaki dan pomuzu po petsto magarica kako bi njihovim

mlijekom mogli napuniti bazen njezina frigidarija. Ali to su bili izuzetci, uz istini za volju nemali broj drugih

nemogućih hirova i prohtjeva koje sam već nabrojao, optužujući Karina i Maksencija, a koji su ostali trajno i

sramotno zabilježeni u dugoj povijesti Rima i njegova Carstva.

Ipak, moja je zamisao u pogledu tih velikih toplica počivala na sasvim drugim osnovama. U istom Rimu, za

koji sam strepio da me nikada ne će primiti kao Rimljanina, odlučio sam podignuti prave terme, sasvim u

rimskom duhu, u skladu s njegovim izvornim karakterom i graditeljskom tradicijom. Tako je, građeno na

prethodnim sjajnim uzorima, tim znamenjima Rima i njegove tjelesne i duhovne snage moralo izgledati to

moje veliko i važno zdanje. Graditeljsko iskupljenje zbog nelagode, čak i pritajene odbojnosti i otvorenog

seljačkog prezira pomiješanog s osjećajem manje vrijednosti, koji sam, još ne naslućujući zašto, osjećao

prema Gradu.

Dok sam primao senatsko izaslanstvo koje je predvodio meni dobro poznati Druz Terencije Sula,

dostojanstvenik iz najvišeg staleža koji je za svog dugog senatskog staža obnašao gotovo sve važnije

dužnosti, od edila i kvestora do tribuna, pozdravio me na čelu tog pomalo zbunjenog izaslanstva jer su ih

moji robovi i domestici tjerali da se pognu pred božanskim carem, što sam oštro zaustavio i ostavio ih da

ipak nepomično stoje, a onda sam ga pogledao u oči i vrlo ljubazno i diplomatski uvijeno i oprezno

zapovjedio da počnu čitati pismo Prečasnih otaca. Sula je razvio ispisani laneni svitak i počeo, vrlo sigurnim i

odlučnim, nimalo pompoznim glasnom, što je bio najbolji izbor zato što su svi takvi slični dopisi i pisma bili

patetični i više nego pompozi. Ali to je ipak bio izvorni rimski način u službenom obraćanju Prečasnih otaca

svakom svom vladaru, pa i meni, te je takvo bilo i to senatsko pismo.

nAŠEM CARU I GOSPODARU, GAJU, AURELIJU, VALERIJU DIOKLECIJANU, AUGUSTU I BOŽANSKOM JOVIJU

OD PREČASNIH OTACA, RIMSKOG SENATA I NARODA RIMSKOG, POZDRAV I ŽELJE ZA NJEGOVO DUGO

VLADANJE I DOBRO ZDRAVLJE KAKO BI NAS MOGAO I DALJE VODITI U DOBRU I MIRU PODJEDNAKO

ČVRSTIM DUHOM KAO U SVIM DOSADAŠNJIMA ISKUŠENJIMA.

ZAHVALJUJUĆI JUPITRU, JUNONI, MINERVI, ROMI I VESTI VEĆ DVADESET GODINA SVOJOM SNAŽNOM

RUKOM POBJEĐUJEŠ SVE NAŠE NEPRIJATELJE, OSVAJAŠ I ŠTITIŠ NAŠE ZEMLJE I POKRAJINE I VLADAŠ SVOJIM

AUGUSTIMA I CEZARIMA KAO JEDAN CAR I KAO JEDAN GOSPODAR I BOG NA SLAVU I ČAST RIMA, SVIH

NJEGOVIH VRLINA I CIJELOG CARSTVA.

Nastavio je u istom tonu opisivati naširoko sve moje pobjede iz prošlosti, čak i neke za koje nisam ni čuo, ili

ih se barem nisam sjećao jer je možda moja uloga u njima bila zanemariva, ponekad i ništavna, ili su se

odigrale davno pa ih nisam upamtio ni kao usputni sudionik ni možda kao jedan od zapovjednika. A onda

me Sula opet obasuo mnoštvom kula, orlova, mačeva, kopalja i odličja koja ponovno ne mogu ni nabrojiti. I

nakon tog dugog niza u koji je uključio i dugi redoslijed Maksimijanovih zasluga, obzirno spominjući i

Galerija i Konstancija, a svakog je pratilo uobičajeno zazivanje bogova i uzdanje u njihovu pomoć, završio je

sasvim neočekivanim obratom.

sTOGA SMO MI, PREČASNI OCI, RIMSKI SENAT I NAROD ODLUČILI NAŠIM AUGUSTIMA, BOŽANSKOM JOVIJU

ZBOG POBJEDA NAD PERZIJANCIMA, A BOŽANSKOM HERKULIJU ZBOG POBJEDE NAD KELTIMA, PODARITI

ČAST TRIJUMFA. PODJEDNAKO ZBOG NJIHOVIH SJAJNIH POBJEDA, ALI I U ČAST DVADESETE GODINE

VLADANJA CARA DIOKLECIJANA, NJEMU UDIJELITI OSMI PUT KONZULSKU ČAST, A NJEGOVU DRUGU U

VLASTI SEDMI, A SVE ZBOG BOGOVIMA RAVNIH ZASLUGA KOJIMA SU POČASTILI RIM, UZ JUNAČKU POMOĆ

SVOJIH SLAVNIH CEZARA.


Ostatak pisma nisam ni saslušao. Kad već nisam došao u Rim, ti su lukavci odlučili ponoviti svoj pokušaj.

Naime, meni i Maksimijanu već su jedanput bili odobrili trijumf, i to u trinaestoj godini moje vladavine. Čak

su bili kovani i novci s likovima dvojice imperatora trijumfatora, Augusta Dioklecijana, pobjednika nad

Sarmatima i Egipćanima, jer tom prilikom Perziju nisu uvrstili u taj trijumfalni popis, i Augusta Maksimijana,

pobjednika nad Germanima i Galima, uz mnoštvo nevažnih i malih plemena. No mi smo se sastali u Sirmiju i

odbili taj laskavi prijedlog. Čak ni unatoč toj uvijek primamljivoj i za trijumfatore novčano vrlo probitačnoj

ponudi, jer Senat nije štedio gradska sredstva kada bi dodjeljivao trijumf kojemu za sebe važnom, moćnom i

opasnom caru, a na kojem bi ti carevi uglavnom uštedjeli velike iznose prikazujući i prilagođujući troškove

trijumfa kako su željeli. Ali meni i Maksimijanu, čije riznice nisu ni izdaleka bile onako pune kako bi trebale s

obzirom na sve pohode i gradnje, Rim je u tom trenutku bio nevažan, a trijumf nam se činio nepotreban u

vremenu kad smo smirivali i utvrđivali Carstvo, a ja ga osovljavao na noge u novom ruhu svojim zakonima,

ediktima i reformama. Sada, kada je Carstvo bilo osigurano, Prečasni oci su zaključili da je kucnuo čas, a i

potajice su htjeli ugrabiti nešto važnije nego prilikom prve ponude.

Htjeli su me namamiti, vjerojatno ovaj puta i uz Maksimijanov nagovor i uz njegovu pomoć jer je sve više

svrtao pogled prema Rimu gdje mu je sin Maksencije bančio i probijao put vlastitoj slavi, na sličan način kao

i Karin, da svojom nazočnošću i trijumfom uzdignem njih. Ne da im dođem pod noge, baš suprotno, željeli

su da najveći rimski car, koji nikad nije bio u Rimu, postane konačno pravi Rimljanin i vrati tako slavu i moć

gradu kojim su gospodarili i od svoga gospodstva imali mnogostruke koristi. Stvari su bile jasne i

jednostavne. Jednom je car bio u Rimu, a sada je Rim bio tamo gdje je bio car. Stoga je tog cara pod svaku

cijenu trebalo dovesti i vratiti u Rim.

Povod trijumfu također je bio sumnjiv, u neku ruku i nepravedan, a nije se podudarao sa strogim

odredbama o odobrenju trijumfa. Naime, i moje i Maksimijanove pobjede odigrale su se davno prije tog

poziva. Ako izuzmemo Alemane, Gale i Brite na Zapadu i Perzijance na Istoku, no izravna vojnička zasluga za

te pobjede nije bila toliko Maksimijanova ili moja, nego ponajprije Konstancijeva i Galerijeva. Donekle je

Prečasne oce i njihov poziv opravdavala samo proslava mojih vicenalija, dvadeset godina moje vladavine, ali

za to se nikada nije dodjeljivao trijumf. Pravo na klasičan rimski trijumf stjecao je prije Carstva samo

vojskovođa, a od Augusta samo car, koji je vojnom pobjedom okončao neki za rimsku državu presudan rat,

osvojio važnu provinciju, ili ako bi u dobivenoj bitki palo više od 5000 neprijateljskih vojnika.

Izuzmemo li Kaliguline i Neronove gluposti i njihove pobjede nad ne naklonjenim božanstvima i

neprijateljima iz opsjena i snova, rimski je trijumf imao strogo određena pravila. Pa ipak, koliko je vremena

prošlo od mojih i Maksimijanovih pobjeda? Neke od njih izvojevali smo dok još nismo bili carevi, a eto sada

ovjenčani naslovima Augusta morali smo u čast dvadesetogodišnjice moje vlasti proslaviti zajednički trijumf,

i to više u slavu Rima nego u slavu vlastitih carskih vojnih pohoda. Uza sve silne zamjerke i razmjernu

nepravdu koja se krila u toj ponudi Prečasnih otaca, povod je bio lukavo sročen. Uostalom, za trijumf

kojemu se kao uzrok prišivaju vojne pobjede, a kao pravi povod proslava mojih vicenalija, istini za volju, nije

bilo ni prilike gotovo od osnutka Grada.

Pa ipak, za ono za što se, kako je pisalo u pismu koje je pročitao Sula, formalno dodjeljivao, za trijumf na

bojnom polju, tu je pobjedu ipak, ako se odnosila na jednog od vladara Istoka, iznio u mom slučaju moj

Cezar, a ne ja. Pa makar pod mojom paskom i zapovijedima.

I on je bio nazočan dok su čitali pismo. U njemu je tinjao bijes. Tu, kako je mislio, najveću pobjedu, bez

obzira na prethodni sramotni poraz, Senat mu je, uz moj i Maksimijanov pristanak, oduzeo i predao meni, o

čijem je odlasku već svake večeri snivao uznemirujuće snove. Podignuo sam pogled. Ispod njegova naoko

mirnog lica mogao sam osjetiti podrhtavanje. I muk je zavladao u dvorani nikomedijske palače. Ipak, pribrao

sam se brzo i iznenada upitao:


- Kako ste putovali, Prečasni oci?

Takvo ih je pitanje sve iznenadilo. Očekivali su pristanak ili barem nagovještaj, u duši su se nadali

potvrdnom odgovoru u pogledu svojih traženja i prihvaćanja najveće časti koja može biti dodijeljena

jednom rimskom zapovjedniku, u posljednjim stoljećima U pravilu rimskom caru. Ali ni odgovor ni pristanak

nisu dobili. Samo je Sula, i sam iznenađen, promrmljao nešto kao:

- More je do Korinta bilo nemirno, ali smo zato mirno preplovili Egej. No mislim da ćemo se na

povratku vraćati kopnom do Dalmacije, pa onda iz Salone preko Adrijatika u Ankon i Rim.

Ne znam je li namjerno spomenuo povratak preko Dalmacije i Salone, ali bez obzira na to što me uvijek

uhvati nostalgija, ali i želja da taj osjećaj odmah potisnem, trznuo sam se pri spomenu zavičaja, a onda ih

otpustio, uputio poslugu da ih rasporedi po odajama, i dok su se oni klanjali, a ja izlazio iz dvorane, onako

usput pozvao sam sve na večeru.

Popodne je na moje veliko iznenađenje, uz glasove i protivljenje stražara i njezin zapovjedni glas koji sam

odmah prepoznao i koji ih je utišao kao vjetar kišu, u moje odaje banula Priska. Ozbiljna i razdražena.

Pogođena u svom ponosu jer je morala bez mog poziva stupiti preda me, što je za nju značilo da sam odnio

još jednu pobjedu, da je opet morala popustiti u svojoj čvrstoj odluci da me više ne posjećuje. Istovremeno

je djelovala vrlo odlučno, spremna da mi u lice saspe sve svoje primjedbe. Ja sam se još bunovan, mamuran

od nesanice vrtio u postelji, vrijeme se mijenjalo, bolovi u glavi pojačavali su se.

- Ti moraš u Rim. Moraš prihvatiti taj nesretni i zakašnjeli trijumf i koliko god ga odbijao, moraš otići u

Grad.

Nisam ništa odgovorio, samo sam prazno gledao preda se kao daje želim još više povrijediti. A onda sam se

nalaktio i pogledao je s izrazom u kojem je mogla primijetiti moj tjelesni napor.

- Zašto bih morao tamo gdje me ne očekuju s veseljem, nego s prije tvornošću i pritajenim

primislima? I to sada kada je već blizu kraj i kada ionako uskoro za njih neću značiti ništa?

- Opet, pa čak i u tom prevažnom trenutku za Carstvo, za me, za te, za taj Rim, čiji vladarski naslov

nosiš, misliš o sebi.

Sada sam se okrenuo na stranu tako da je mogu pogledati u oči, u onaj safir koji se ohladio.

- Ne mislim o sebi, nego o sasvim izvjesnim posljedicama koje me očekuju kao svaku smrtnu osobu.

- Koliko ja znam, ti si besmrtan, ti si se proglasio bogom, sam si sebi udijelio naslov Jupitrova sina, pa

si još tome pridodao Mitru, kao kakav barbar, a ne rimski vladar, car, gospodar i bog, ma što ja mislila o

ovom posljednjem.

Uzbudila se još više, i odgovorila na uvredljiv način, tražeći put da me na neki način rani, ubode u pravo

mjesto, pa time možda i osveti svoju samoću koja joj je ipak padala teže nego je toga bila svjesna.

- Onda si i ti na neki način božica jer si se bez pogovora podavala bogu i čak mu rodila božansko

potomstvo. Ali istovremeno si i barbarska, istočnjačka božica jer tvrdiš da sam ja barbar i istočnjak. Bez

obzira što ja o tome svemu mislio.

- Ako znaš kako sam ti se podavala, onda znaš i da sam to činila iz dužnosti, a ne iz strasti. A žudila

sam za strašću, i ta žudnja je bila to veća, a strast sve nezadovoljenija, što sam ti se češće na taj način

podavala.


Gledala me bijesno znajući daje svjesno lagala.

- Sjeti se samo svojih dahtanja, opscenog šapata koji ti je bježao kroz usne i zube stisnute od užitka,

ako je to bio izraz dužnosti, onda ti doista zavidim i kao čovjek i kao car i kao gospodar i kao bog.

Znao sam da sam pretjerao. Zašutjeli smo, a ona tišina koja se napinje i onda kao da stoji na granici

rasprsnuća ili opuštanja ušuljala se u moju nikomedijsku spavaonicu kao prikaza izgovorenih riječi i našega

međusobnog nerazumijevanja i, što je bilo još gore, nakupljene osjećajne i tjelesne ravnodušnosti koja se

rasprsla u tom trenu i tjerana navalom zagubljenih i izigranih osjećaja izletjela iz nas kao razlivena lava. Jer

mi smo već odavno govorili drugim jezikom. Od samog početka.

Njezin patrijarhalni i tradicionali duh nije se mogao nositi s mojim ple bejskim i na drugi način ustrojenim

tradicionalističkim značajem. Karakterom sirotana koji je, iako najmoćniji car nad carevima, bio skloniji

popuštanju, ali i otvoreniji mogućnosti da ga zarazi dah i duh novog vremena i novih obzorja. Budući da se

nije nikada naučio obraniti od klica ili imao mogućnosti, a još manje nasljednog prava pozivati se na čvrsti

genetski temelj i osobno podrijetlo. U tom je smislu ona bila okovana svojim čvrstim pogledima, a ja koji

sam se trudio da nasljeđem okujem samoga sebe, i to onim izvornim rimskim nasljeđem kojeg sam se

istovremeno bojao, strahujući od najranijih salonitanskih dana da me ne će nikada prihvatiti i koje mi stoga

po sasvim krivom osobnom sudu nije pripadalo, tu sam tradiciju, zahvaljujući možda i svojoj istočnjačkoj

zmiji koja je kliznula u moj duh jedne tihe aleksandrijske noći, pokušao uklopiti u jezik Istoka. Onaj kojim

Priska nije nikada progovorila.

Pa ipak. u hladnom sjaju safira osjetio sam zov koji mi je iz prikrajka šaptao da još među nama nije sve

umrlo, da smo, makar i ovako, svatko u svom dijelu palače, vezani snažnim vezama koje ne mogu tek tako

umrijeti. Nije tu bila važna ljubav. Bilo je to nešto mnogo dublje, nešto što nas je povezivalo u mislima, a što

ja nisam tada mogao izraziti riječima Pa sam, osjetivši taj iznenadni oblik prisnosti, pomirljivo rekao:

- Prisko, pogledaj u mene pa pogledaj u sebe. Ti znaš da me tamo ne žele, da sam za njih stranac i

starac koji je još u djetinjstvu iz neke zabiti jedva smio kročiti nogom u Salonu. Sada me trebaju na trenutak,

ali kad odem, ugasit će me u sebi i zaboraviti.

I smirilo se pobješnjelo more među nama.

- Dioklecijane, Auguste i Gospodaru, možda i Bože, već sam te odavno ugasila u sebi, ali tebe nije

moguće ugasiti. Možda u osjećajima, ali ne i u duhu, a još manje u tvojim upornim nastojanjima. Teško mi je

ovo izreći, ali ti ćeš za mene i za Rim uvijek značiti jako mnogo. Rim te treba da bi preživio kao Grad iz kojeg

se jednom vladalo Carstvom. Udijeli mu makar djelić milosti, pomozi da osjeti kako je i Rim dio tvoga velikog

djela, a onda ga napusti kao mene, prodaj ga svom nasljedniku kao što si Vale riju prodao Galeriju, i pusti da

nastavi svoj sve jadniji život. Ali sad ga uz digni, molim te, makar na tren. Neka te zapamte i po gradu Rimu,

a ne samo po Carstvu.

Potreseni, ni jedno ni drugo nismo imali snage ništa više izustiti. Ona je, prekrivši lice rukama, izašla iz sobe,

dok su joj se među prstima cijedile suze, a ja sam opet legao nauznak i, zaboravivši na bol, osjećao kako me

razdiru već iščezli osjećaji.

Još sam malo tako shrvan ležao, a onda sam zapovjedio da me opet obuku kao satrapa i za večerom, na

samom njezinu kraju, dok su oni vidljivo uznemireni odsutno pratili nastupe mojih žonglera, plesača i

akroba ta, Prečasnim očima objavio da prihvaćam čast trijumfa i osmi konzulat i da ću poći u Rim.


Gotovo istovremeno i oduševljeno svi su se dignuli sa svojih mjesta. Sula je opet izgovorio pretjerane, ali u

takvim prigodama uobičajene riječi zahvale. I dok su svi odobravali moju odluku, posebno stari Aristobul i

onaj također vremešni pregovarač s Perzijancima, uvijek oprezni Sikorije Prob, ja sam krajičkom oka vidio

kako je Galerije sa svojom pratnjom i Licini jem i njegovima bijesno izašao iz uzvicima i zdravicama

potresanog velikog nikomedijskog triklinija. I nisam mu zamjerio.

Odredio sam da proslava mojih vicenalija, a onda i proslava mog i Mak simijanova trijumfa padne točno na

dan kad sam službeno stupio na prijestolje, dakle na sedmi dan studenskih Ida. Na put, po osobito lijepom

jesenjem vremenu, krenuo sam kopnom preko Galerijeve Tesalonike do Apolonije i luke Epidamnosa u

južnom Iliriku. Polako smo napredovali, ja u golemim oklopljenim kolima, pravoj maloj putujućoj palači,

dobra zdravlja i raspoloženja, i ne osjećajući onu prvu ranu pod lubanjom. Uživao sam u halkidskim, grčkim,

tesalskim i epirskim krajolicima te sam od goleme komore i svoje velike i moćne vojne pratnje sastavljene

uglavnom od osobne tjelesne straže i rimskih veterana, ali i ilirskih i germanskih legionara, tražio da svaki

čas zastanu kako bih se divio prizorima ili gradovima kojima smo prolazili i u kojima su me dočekivali s

oduševljenjem.

Moja žena Priska vozila se u drugim, ne manje raskošnim kolima, okružena svojim Rimljankama koje su bile

izbezumljene od radosti što će nakon tolikih godina opet vidjeti svoj rodni i voljeni grad. Sve drugo

potrebno i vezano uz trijumf već je danima prije krenulo brodovima iz Bizanci ja, Tira, Aleksandrije, i po

dogovoru s Prečasnim očima, od kojih je nekolicina putovala sa mnom, pa i Sula, koji je ostao u Nikomediji

puna dva mjeseca kako se ja ne bih slučajno predomislio, moralo je pri mom dolasku čekati i biti spremno u

Rimu. A tamo je sa svojom pratnjom i svojim trijumfalijama iz Britanije, Germanije, s obala Libije i Numidije

već stigao Maksimijan, vjerujem, iskreno uzbuđen zbog časti koju ćemo podijeliti, ali i zbog dugoočekivanog

ponovnog susreta.

Nismo se, naime, vidjeli nekoliko godina. U Rimu je, naravno, bio i njegov sin Maksencije, kojega je

Maksimijan, misleći da će tako Grad lakše držati u pokornosti, ponekad i podupirao u njegovim

pretjeravanjima, a došao je i Konstancije Klor, vidljivo nagrižena zdravlja, ali ponosan, kao pravi Cezar, iako

su ga možda također mučile dvojbe, no ne zamjerajući javno što trijumf ne ide u potpuno prave ruke. Za nj

je Maksimijan bio oduvijek njegov August, samo što sam ja usto bio i njegov Gospodar i Bog, što je još imalo

značenje i za nj pravu težinu i što on nije, jer sam gaja uzvisio do njegove časti, nikada osporavao. Posebno

se radovao susretu sa sinom Konstantinom, kojega također nije vidio godinama, a zbog moje brige za nj i

zasluženog uspona u vojsci poštovao me još i više.

Jedini koji nije stigao u Rim, nego je ostao na Istoku, bio je Galerije i uza nj ona guja, opasni Licinije i njegov

mlađi sudrug u opakosti, general Mak simin Daja, koji ih je trovao obojicu. Da uvrijedim Licinija, koji se,

moram priznati, istaknuo u bitkama i odavao mi nužno poštovanje ma koliko sam mu ne jedan put dao do

znanja da ga ne trpim, ostavio sam ga zajedno s Dajom u garnizonu u Emesi. Sa sasvim suprotnom

namjerom, da Galerija donekle toga poštedim i potpuno ne povrijedim, uza nj sam ostavio i svoju kćer,

njegovu ženu Valeriju, koja se potajice nadala da će vidjeti Rim. Jedna u nizu mojih krivih obiteljskih i

roditeljskih prosudbi i nepopravljivih pogrešaka jer taj grad iz kojeg je potekla obitelj njezine majke, pa tako

dijelom i ona sama, nikada više nije uspjela vidjeti.

Još se danas kajem zbog te odluke, ali tada mi se činila ispravnom, zato što mi je bilo jasno zašto moj Cezar

ne će u Rim i ja sam mu taj bolni razlog želio nekako ublažiti. Istina, preda mnom se o tom pitanju još

susprezao i tješio se trenutkom kada ću otići, pa nije o tome nikada izustio ni riječi, štoviše izvlačio se

tvrdeći da netko mora ostati na Istoku i upravljati tim dijelom Carstva u ime njegova Augusta, i što ipak nije

zaboravio napomenuti kao njegov nasljednik! Pa ipak, iz svakog njegova pogleda, iz svake njegove kretnje

isijavala je zavist i svoju donekle opravdanu ljubomoru i gnjev ipak nije mogao prikriti. No kao i uvijek kada


se ticalo moga zeta i Valerijina muža i njegova najbližeg savjetnika i dozapovjed nika, razlozi su bili dublji.

Nakon senatskog poziva, Galerije kojeg je Li cinije stalno podbadao, nikako se nije mogao smiriti, pa je

potajno, a ponekad javno, istina u mojoj odsutnosti, vrlo uvijeno, ali smišljeno izazivao moj autoritet kao da

je zaboravio onu zgodu za večerom kada su ga priveli moji domestici.

No na putu prema Rimu nisam previše mislio na Galerija. On i Licinije ostali su iza mene slijedeći me kao

prijeteće uspomene. S poboljšanjem zdravstvenih prilika i tijekom tog udobnog putovanja u mene se uvuklo

zadovoljstvo. Zaustavljali smo se u svim većim gradovima od Tesaloni ke do Tebe, u kojima su mi priređivali

veličanstvene i, kako mi se činilo, iskrene dočeke, na veliku radost moje žene Priske koja se potpuno

posvetila tom putovanju tako da ju je svaka postaja koja ju je približavala njezinu Rimu sve više i više

radovala, na iznenađenje grupice senatora iz izaslanstva, koji su me ionako sumnjičavo gledali.

U Apoloniji su u moju čast priredili šakačka natjecanja, a ja sam potom u sumrak prinio žrtvu u hramu

Orhomenskog Zeusa Jupitra, kojom je prilikom bila nazočna i Priska. Kad se ugasio plamen na žrtveniku,

ostali smo na trenutak sami jer su svi već krenuli prema izlazu, očekujući veliki konvivij, večeru priređenu

meni, ali kako sam prvi put izričito zatražio, i mojoj ženi u čast.

imala si pravo kao i toliko puta do sada. Da nije bilo tebe, nikada se ne bih odlučio na putovanje.

U ugasloj svjetlosti hrama krijesio je onaj isti safir koji me jednom toliko privlačio, pa makar samo u rijetkim

trenutcima zajedničke prisnosti.

- Nikada mi moj mužu i care rimski nisi ništa slično priznao. Hvala ti, pa makar to bilo posljednji put.

- Nisi mi nikada pružila priliku da to učinim.

Pa je opet nevidljivo zasjajilo i ona je samo tiho odgovorila.

- Oprostimo jedan drugome, to je ionako sve što možemo učiniti pri kraju ove naše davno ugasle

priče.

Više ništa nismo rekli u toj tami koja je opet vonjala na tamjan, sprženi pir i iznutrice, dok su zlatne zmijine

oči i Priskine safirne zjenice tinjale u pepelu. Samo me primila pod ruku i krenuli smo zajedno, ujedno bliski i

daleki, izgubljeni u prostoru, izgubljeni u bespućima mog carstva koje u njezinoj duši nikada nije uspjelo

pomiriti Rim i Istok, aristokratsku tradiciju i plebejski tradicionalizam, na koncu mene i moju ženu, ponosnu

Rimljanku Prisku. No željela ona to ili ne, dogodilo se tako da je prvi put jedna rimska carica zalegla uza svog

gospodara i muža, na istu, za tu iznimnu priliku u blagovaonici posebno podignutu dvostruku ležaljku. I za

divno čudo, nije ju zasmetala ta iznenadna novotarija koja se kosila s cijelom rimskom tradicijom.

Zaspali smo kasno, svaki u svojoj sobi u južnom krilu rezidencije koju su nam odredili građani Apolonije, s

čijih se prozora otvarao pogled na more, a koju su moji domestici od kojih je dio uvijek hitao pred carskom

povorkom, prethodno dobro pretražili i osigurali. Noćni povjetarac poigravao se u zraku miješajući

istovremeno miris aromatičnog bilja s mirisom pučine, a onda u predvorju sna dojedrili su odnekud mirisi

Grčke, koje su slijedili tjerani sve jačim istočnim vjetrom omamljujući i teški, istovremeno profinjeni i opojni

mirisi Istoka i Nikomedije, a kad je iznenada i neočekivano, kako se zna dogoditi samo na moru i samo u

pustinji, okrenuo vjetar, raskošnu ladanjsku vilu na Jadranu zapahnuo je miris Zapada i Rima, oštar i nečist u

svojoj stoljećima miješanoj slatkogorkoj, oporonježnoj paleti, meni samo djelomično poznat, ali zato dobro

poznat, uglavljen u njezinu dušu i sjećanja, mojoj ženi Priski koja mu se nesvjesno podala onako kako bi se

znala podati i meni. Samo što je taj miris bio rimski, a ja sam joj ipak oduvijek vonjao na salonitansku zabit.

Pa smo tako odvojeni, a na čudan način povezani, dočekali novo svitanje.


Kada smo se u rano jutro sljedećeg dana u nedalekom Epidamnosu ukrcali u raskošnu carsku

četveroveslarku, tada najveću u cijeloj rimskoj mornarici, i po mirnom jesenjem moru zaplovili prema

Brundiziju, opet sam vidio uljastu zapaljenu pučinu boje meda, onakvu istu kakvu sam znao motriti kao

dječak u očekivanju svog oca na obali malog Aspalatosa, tog istog Adriatika, mog Jadranskog mora, i snovi o

povratku opet su se probudili. Zajedno s onim čempresima u plamenu koji su gorjeli u sada jutarnjem

zapaljenom moru.

Opet sam bio blizu svom srcu. Od tisuću rečenica koje bi mi mogle pasti na pamet na spokojnom putovanju

i plovidbi, jedino je ova bila izvjesna i vrijedna pamćenja. Kada jednom odem, možda ću i ja taj san, oživljen

na brodu i u svom srcu, doživjeti kao stvarnost. Jer na kraju shvaćam da ništa nije stvarno, a da je sve

istinito i opet da ništa nije istinito, nego je sve stvarno. Baš kao i u mom rimskom trijumfu, koji me očekivao

iza suncem zapaljenog obzora.

U tom velikom obratu koji se zrcalio na površini otkrio sam i istinu i logiku svog sna. Valjao se i tjerao me

naprijed zajedno s uzvaljanim morem, i hitao sam zajedno s njim na zapjenjenim krijestama, ali ipak začudo

stojeći nepomično na svome mjestu. Iako sam hrlio najvećoj svetkovini na zalasku svoje vladavine, poruka

tog neobično logičnog sna sadržavala je još jednu jasniju premisu bez koje se taj san ne bi mogao ostvariti ni

postati istinit:

umrijet ćeš, glasila je premisa, a odsjaji na površini govorili su da je to preuzetno i banalno. Kao kad bi se

reklo da je more mokro ili da je sunce golema zapaljena kugla, a budući da je zapaljena, da stalno izgara i

gori. Pa tako i svijetli. No i u snu je bilo donekle zastrašujuće što sam slutio da bi se to moglo odigrati

uskoro, i to uskoro bila je prava prijeteća riječ.

Bio sam umoran, bio sam bolestan, bližio se vrhunac i kraj, ali ja sam se u tom snu i na tome moru osjećao

dobro i trebalo mi je još nekoliko godina do istinskog sna. Ta se želja kretala površinom i zaostajala zajedno

s valovima koji su se širili za carskom četveroveslarkom poput putujuće zaigrane svjetiosti zapaljene lomom

zalaska sunca, poput putujuće zvijezde za koju kršćani vjeruju da je najavila dolazak njihova Isusa, poput

mene koji još vjerujem da je moj unutrašnji plamen oduvijek bio jasan Jupitrov i Mitrin znak, a koji je u tom

trenutku zajedno sa mnom putovao u Rim kako bih mu upalio posljednji svjetionik nade, na oderanoj i

spaljenoj koži cara Valerijana, već pretvorenoj u pepeo.

XIV. POGLAVLJE

ROMA VICTRIX

gOSPODARU I BOŽE, evo Rima, stigli smo pred Rim!

Čuo sam kako viču i odmah zatražio da zaustave kola i otvore velika bočna vrata. Pa sam, gotovo žmireći,

sišao niz položene stube i izašao na blagi zrak, udahnuo, pa tek tada širom otvorio oči.

I onda sam ga ugledao. Rasprostrtog na sedam blagih brežuljaka od kojih se posebno isticao Kapitol na

južnom obrisu, sa svojim stojećim Jupi trovim i Junoninim hramovima, a na drugom obronku sa svojim Augu

rakulom, proročkim svetištem nad kojim su auguri već pratili let jesenjih čvoraka što su se jatili nad Gradom

i po njima raspoznavali dobrohotna i zloguka znamenja koja će pratiti moj boravak, i u kojem su već gorjele

žrtve i dimile se haruspičke iznutrice koje me prate cijeloga života, zajedno sa zaklanim i probodenim

ljudima, zaklanom divljači, životinjama i njihovim oderanim kožama.


Prednja strana prizora kojom je vladao Palatin i uz Kapitol preostalih pet razbacanih, ali ne tako vidljivo

uzvišenih brežuljaka, iz ovog kuta gledanja bila je opasana nepravilnim redom zidina i obrambenih kula oko

glavnih gradskih vrata, od kojih su neke bile starije od nekoliko stoljeća. No još su bile istaknute bijele

površine i utvrde na tamnoj cigli i drevnim blokovima kamena na mjestima koja su dogradili i popravili

Aurelijan i Prob, a koje su se u sumraku natjecale s visokim zdanjima i carskim palačama na Palatinu. Pogled

mi je počeo kliziti po još dobro vidljivim sjenama starog Foruma nekako između Kvirinala i Kapitola, tog

središta s visokim i još vidljivim Tabularijem, državnim arhivom u kojem ću provesti dosta vremena.

Aristobul mi je iz prikrajka sve pokazivao, objašnjavao poput vodiča koji je ovdje živio oduvijek premda je iz

ovog Rima koji se i graditeljski promijenio dok mu je već oboljela duša u tom času počela osjećati tek

neznatno poboljšanje, i predugo izbivao i za njim onako neutješno čeznuo svih tih godina i desedjeća. Ali za

me, koji sam ga prvi put promatrao, oprezno i s podozrenjem, onako kako se promatra prilika nepoznate

osobe kojoj se ne može dobro raspoznati lice jer stoji pred suncem, ta je prednja rimska fasada bila

nezaboravna, ali zaustavljena slika.

Zaustavljena, a opet živa jer sam na tom istom Forumu, vođen Aristobu lovim prstom i glasom, mogao u

mladom sumraku razabrati obris stare senatske Kurije, koju sam nakon požara dao obnoviti, a na Marsovu

polju sagraditi novu, s bliskim Konkordijinim hramom i hramom posvećenim dvanaestorici najvažnijih naših

bogova, koji mije djelovao nekako nakrivljen iz te perspektive, uz bazilike i druge manje hramove. A u

pozadini novi Trajanov forum, i uz njega, nadao sam se, moje dovršene terme koje su se, kad je Aristobul u

njihovu pravcu upro svoj vodički prst, otkrile kao da me prepoznaju i pozdravljaju moje osjećaje koje gajim

prema svojim građevinama i gradnjama, i onako goleme nazirale su se samo kao crna sjena u jezgri oko koje

se širio sav taj sjajni i veliki grad, ispresijecan akve duktima i golemim zdanjima, termama, trijemovima,

trijumfalnim lukovima i stupovima, velikim kipovima careva, mojih prethodnika, trkalištima i arenama,

kazalištima i nadsvođenim tržnicama. Oko te veličanstvene slike sabijala su se u perspektivi predgrađa, neka

u zidinama, a većina izvan njih, s mnoštvom velikih insula, stambenih višekatnica, ali i malih i neuglednih

kuća, prošaranih tu i tamo kojim većim zdanjem.

Dok se ta zaustavljena slika mrtvog, a opet tako živog Grada smrzavala u mom sjećanju kao da nije

doživljena, nego preslikana za sva vremena, nisam ni opazio senatsko izaslanstvo, dostojanstvenike i

velikodostojnike, vitezove, svećenike, gradske magistrate i predstavnike nižih staleža kako se kreću

Apijskom cestom kojom sam došao pred Rim iz Brundizija i približio se Gradu njegovom najslavnijom

prometnicom. S jugoistoka, s te, prema našem poimanju svemira, najdobrohotnije strane svijeta. U općoj

pomutnji, koja nije nikako ulazila u tu moju sliku, prenuo sam se i izvukao iz ledene, zaustavljene prikaze

Grada tek kad su se sasvim približili, uzvikujući moje ime i mašući lovorovim granama. A jesenji je sumrak

padao brzo kao da navještava da tek sutra mogu u trijumfu ući u Grad.

S te granice svjetia i tame, iz te povorke koju, osvijetljenu bakljama i lučima, nisam najbolje razaznavao,

odjekivali su glasovi, pjesme i molitve Vestalki, a iza njih graja i uzvici puka, već raspoređenog uz rub Apije,

u čast cara kojeg nisu nikada vidjeli ni upoznali, a koji se, vratio svom pravom domu.

Oko mene je sve vrilo od života, a ja sam uz onu zamrznutu sliku Rima u obrisu vidio samo grobove koji su

se uz popločenu, široku, tu možda najslavniju rimsku cestu, uzdizali kao crne konture na rubnjacima neba i

svijeta i iz kojih su me pozdravljale duše nestalih i slavnih Rimljana, pozdravljajući me i proklinjući

istovremeno. Možda s pravom premda sam se ipak udostojio uspokojiti njihova iznevjerena očekivanja. No

predugo sam iskušavao njihovo strpljenje i nade najslavnijeg i najmoćnijeg grada na svijetu, te nekadašnje

Romae Victrix, koji je živio još samo u Eliziju u kojem im se već pridružio i moj Aurlije Valerin, pa i u Tartaru

u kojem su se mučile sve moje žrtve, nekoć pogubljene i priklane mojim oružjem, u slavu i na čast Rima

pobjednika.


Ipak oni su, onako mrtvi, bili svjesniji stvarnosti od svojih živih sugrađana koji su hrlili prema svome

nepoznatom vladaru, prema svome obo gotvorenom caru. Jer te duše, te prastare duše koje su od

najstarijih vremena gradile Rim bile su u pogledu rimske sudbine, njegove važnosti i tradicije, barem onakve

kakve su oni jednom štovali i poznavali, već izgubile svaku nadu. U toj, u mauzoleje i grobnice položenoj,

najdubljoj nutrini svoje prave rimske duše bjesnjeli su i istovremeno žalili zbog tužne rimske kobi koja se

susrela sa svojim posljednjim pravim carem. Iz svoje skrivene salonitanske, dalmatinske, već pomalo

istočnjačke, ali i dalje rimske tradicionalne duše, osjećao sam njihovu poruku. I nitko ih nije tog trenutka

razumio bolje od mene.

Iz velikih carskih kola izvukli su moje nikomedijsko carsko prijestolje, a oni od senatora, a pogotovo

mnoštvo meni nepoznatih patricija, ali i predstavnika puka i gradskih institucija koji me nikada nisu vidjeli,

premda su čuli glasine, čudili su se i nijemo vrtjeli glavama pogleda uprtog u moju istočnjačku vladarsku

odjeću. Sličnu je odjeću, samo mnogo manje ukrašenu i sjajnu, znao na sebe navlačiti i Karin prilikom svojih

razbludnih konvivija i večera. I on je, naime, nosio istočnjačke cipele, pojaseve i pla števe prošivene zlatom i

ukrašene dragim kamenjem i gemama koje mu je s Istoka slao njegov nježni i profinjeni brat Numerijan

kako bi ugodio njegovoj ekstravaganciji. Ali to je činio samo kada se preoblačio za svoje orgije ili odlazio na

raskalašeno druženje sa svojim razuzdanim društvom plesača i plesačica, svirača, glumaca, bludnika i

razvratnika, onog ološa koji je pomiješao s dijelom Senata i podmitljivih bogatuna. Ipak, u tom trenutku dok

sam se dizao sa svog nikomedijskog prijestolja u svojoj nikomedijskoj odori, nije se odigravala kostimirana

orgija.

U tom sumraku na Apijskoj cesti, presijavajući se u sjaju luči i baklji, pred njima je stajao najmoćniji od

četvorice vladara, nimalo nalik raskalašenom komedijašu, nego naprotiv, njihov ozbiljni i gotovo namršteni

Gospodar i Bog, otac Carstva, obučen u punu odoru istočnjačkog vladara i svemoćnog satrapa, urešen, kako

sam već jednom rekao, kao putujući oltar, i oni su s nevjericom nijemo buljili u moje zlatne ukrase i geme

od dragoga kamenja i nisu bili svjesni je li im to konačno doista došao u

Rim njihov car ili tog trenutka moraju kleknuti kao poraženi u izgubljenom boju za Grad, pa onda moliti za

milost pred nekim istočnjačkim despotom koji je iznenada sa svojim nepobjedivim snagama i surovom i

krvožednom vojskom nakon krvave pobjede dopro do zidina Rima. Iako u nevjerici, izvikivali su, što od

straha, što od poštovanja, tradicionalni pozdrav u moju čast:

aVE CAESAR IMPERATOR CAIUS AURELIUS VALERIUS DIOCLETIANUS AUGUS TUS, DOMINUS ET DEUS

NOSTER, IOVIUS DIVINUS... ŽIVIO, CEZARE IMPERATORE GAJU AURELIJE VALERIJE DIOKLECIJANE, AUGUSTE,

GOSPODARU I NAŠ BOŽE, BOŽANSKI JUPITROV SINE...

Uzvikivali su, no taj je uzvik za me imao više prizvuk drevnog i nemoćnog uzvika: hanibal ante portas

Hanibal pred vratima, koji se jednom davno kao kužni žamor širio užasnutim Rimom nakon umalo

presudnog poraza kod Kane, uz zastrašujuće tuljenje jedinoga kartaškog slona koji je uspio prijeći Alpe i koji

je tadašnjim Rimljanima utjelovljivao svu strahotu i stravu njihove jadne ugrožene sudbine kojoj sam im

sada, kako im se činilo, prijetio. I ja sam, njihov nedodirljivi i sasvim nepoznati car.

Tako su me pozdravljali i klanjali mi se, puni neizvjesnosti i straha. Kao da se klanjaju kartaškom

zapovjedniku i pobjedniku, ili zlatnim lancima i pozlaćenim kljovama urešenom ratnom slonu, ili Hanibalu i

strašnom slonu zajedno. I vjerujem da su mnogi tog trena požalili što je njihov car, taj istočnjački despot,

uopće došao u Rim i zaprijetio njihovom već umirućem smiraju i gasećem duhu grada. Pogotovo oni

zagriženi pravi Rimljani, kojima je bilo dovoljno samo da se pozovu na rimski način i običaje ma koliko se ni


jednog ni drugog više nisu znali ni mogli pridržavati, ili puk koji nije čak imao dovoljno duhovne, a nadasve

intelektualne mašte i znanja o svijetu izvan gradskih zidina da bi prozreo pravi smisao mog dolaska. Jer oni

su oduvijek živjeli bez mene, istina živjeli su prema mojim zakonima i propisima, ali koji su im kao odjek jake

grmljavine dolazili iz za njih potpuno nepoznatih gradova i mojih prijestolnica, uostalom, kao i ja sam tog

jesenjeg sumraka.

Uz nekoliko stotina prosvijećenih Rimljana koji su me iskreno došli pozdraviti, nisu se čudili ni strašili

uglavnom provincijalci, podjednako istoč njaci i zapadnjaci, još i danas kao i tog dana, svi smatrani

barbarima i Rimljanima istovremeno, a kojih je u Rimu, kao i u vojsci, bilo cijelo mnoštvo. Kao da su u mojoj

udaljenoj prikazi, na onom zlatnom prijestolju, opet osjetili dah svoje domovine i već zaboravljenih

vladarskih pragova. Ispod njihove rimske maske ipak se krilo lice i duša Panfilova i Mitrina Istoka ili, za prave

Rimljane, još barbarskijeg Zapada. Kao da i oni sami, ti nazovimo ih pravi Rimljani, nisu neosjetno već

postali tek mali, ali značajni i u simboličkom smislu zgusnuti dio i jedne i druge strane tog golemog i

stoljećima širenog Carstva, kojemu zapanjujući Grad, nažalost, ipak više nije bio u središtu.

Uza sve osjećaje koji su izvirali pri prvom, tek vizualnom dodiru mene i Rima, a koji mi se sada vraćaju živo

zaustavljeni u pamćenju, doček je bio dostojanstven i dobro pripremljen, samo što ni ja, ni moja pratnja, ni

rimski izaslanici Senata i puka ni grada samog nismo znali kako da se pokrenemo u općem i zbunjujućem,

očekivanom, a opet iznenadnom susretu. I šutjeli smo tako jedno vrijeme dok je neki od senatora, a u

mraku i omaglici pred očima nisam ga dobro ni vidio, izgovarao napisani govor i ponavljao slične ili gotovo

iste pompozne, više kurtoazne nego iskrene riječi, koje mi je Terencije Sula pročitao u Nikomediji.

Moj osobni tajnik, vjerni Klaudije Eustenije, koji je maločas, prekinuvši me u uspomenama, došao do moje

sjenice na mom kriptoportiku u palači kako bi mi uručio još jedno uvijeno prijeteće pismo iz Bizancija, tada

u tom trenutku, u kojem je Rim onako prazno, ali uvriježeno i patetično izražavao dobrodošlicu svom Bogu i

Gospodaru, šapnuo mi je tiho ne dodirujući uho da je senator izabran da mi uputi te riječi bio nitko drugi

nego vrsni orator Gabinije Tulije Nerva.

pOGLEDAJ OKO SEBE BOŽANSKI SINE I NAŠ GOSPODARU, NAJVEĆI CARE OD SVIH CAREVA, IMPERATORU I

AUGUSTE RIMSKI, GAJU AURELIJE VALERIJE DI OKLECIJANE, JUPITROV PRVOROĐENI MEZIMČE. SVRNI

POTOM POGLED NA OVAJ GRAD ONAKO KAKO ON SVOJE I NAŠE OČI UPIRE I STREMI TEBI, ZAHVALAN ŠTO

TE KONAČNO DOČEKAO PRED SVOJIM ZIDINAMA I VRATNICAMA, TU PRED SVOJIM VJEČNIM NJEDRIMA.

JER NOĆI SU BILE DUGE BEZ TEBE, A NAŠE IŠČEKIVANJE TEŠKO, A NESTRPLJENJE NA SVAKODNEVNOJ

KUŠNJI. KAO DA JE U NAŠIM DUŠAMA ODUVIJEK BILA NOĆ. NO NAKON NOĆI OPET SVANE DAN, I SJOŠ

NOĆNOG ISTOČNOG OBZORJA, BAŠ KADA SE ČINI DA ĆE TMINE POTRAJATI ZAUVIJEK, POJAVI SE TVOJ

PRESVIJETLI BRAT, TVOJ BLIZANAC SOL IN VICTUS, NAŠE NEPOBJEDIVO SUNCE KOJE JE VEĆ ISPLELO SVOJU

SVETU AURU OKO TVOJE BOŽANSKE GLAVE. ZAJEDNO TJERATE SVE SJENE BAŠ KAO I SADA, KADA U OVOM

SUMRAKU, TI, NJEGOV ZEMALJSKI IZASLANIK, SJAJIŠ I GRIJEŠ RIM I NAS GRAĐANE RIMSKE, USAĐEN U

NAŠIM DUŠAMA, PONIZNO DOČEKAN I PRIGRLJEN KAO NAŠ NAJSLAVNIJI CAR.

ZAHVALJUJEM TI STOGA U IME GRADA, SENATA I NARODA RIMSKOG I SVIH NAŠIH RAZDRAGANIH DUŠA.

JER NIKADA NISU BILE SAMO TLAPNJE I PRAZNE RIJEČI KADA BI SE DRZNULI SPOMINJATI I HVALITI TVOJE

IME, PA IME TVOG MLAĐEG BRATA AUGUSTA HERKULIJA I HVALITI SVE SILNE POBJEDE, I DOBROČINSTVA,

ZLATO, ZEMLJE I PROBITKE KOJE SI DAROVAO NAMA I CIJELOM CARSTVU, A KOJI SU PROISTEKLI IZ TVOJIH

POTHVATA I KOJE SI ZA NAS PRISKRBIO, SVOJIM BOGOVIMA RAVNIM DJELIMA,POBJEDAMA I UMNIM

ODLUKAMA... NO SUTRA ĆEŠ JOŠ SNAŽNIJE RAZGALITI NAŠA SRCA I VEZATI UZ SVOJE BOŽANSKE SKUTE NAS

SVE GRAĐANE RIMSKE I NAŠ I TVOJ GRAD NERASKIDIVIM VEZAMA. USPRAVAN I NEDODIRLJIV U ZLAĆANIM

TRIJUMFALNIM DVOKOLICAMA UDOSTOJIT ĆEŠ NAS SVOJE POZORNOSTI, ZAJEDNO SA SVOJIM MLAĐIM

BOŽANSKIM BRATOM, SINKOM I SUVLADAROM AUGUSTOM MAKSIMIJANOM, NAŠIM BOGOMDANIM


HERKULIJEM. I VJERUJ MI NIJE BILO NITI ĆE OD SUTRA BITI SRETNIJEG DANA U VJEČNOM RIMU JOŠ OD

NJEGOVA OSNUTKA.

U svom kićenom govoru koji nije govorio ništa, ali je ipak na neki način iskreno izražavao njihove želje, na

kraju je opet, kao vrhunac cijele priče, istaknuo i pohvalio moju dvadesetogodišnju vladavinu, moj sutrašnji

trijumf, i opjevao sva božanstva i bogove koji su mi naklonjeni i štite moju sudbinu i sve moje naslove,

spominjući i osmi konzulat, dok je ono tiho pjevanje Vestalki kao hladni povjetarac dopiralo iz daljine.

Nisam znao što bih odgovorio, riječi sam želio sačuvati za Rim koji je tamo u pozadini sada sjajio čak

snažnije i jače nego Aleksandrija, pod svojim upaljenim uličnim lučima i opet je svojim veličanstvenim

prizorom, sasvim nehotice, sve potopio u još veći muk nepovjerenja, nevjeri ce i nerazumijevanja.

Odjedanput se sve promijenilo. Iz daljine se začuo topot kopita, a do mestici su, galopirajući po Apijskoj

cesti, tjerali mnoštvo s rubova i glasno uzvikivali:

prolaz za Augusta, prolaz za Augusta!

I svi smo se vratili u stvarnost, ja sam, bez obzira na svoj izgled i držanje, opet postao Dioklecijan, Gospodar

i Bog, a oni moji služnici, podanici i građani moga Rima.

Stigao je Maksimijan!

Od svih naših susreta za ovaj sam mu bio najzahvalniji. Sjašio je za svoje poodmakle godine poprilično hitro

sa svog ukrašenog bijelca, kojeg mu je Licinije, valjda kako bi mu se udvorio, darovao za našeg posljednjeg

susreta u Sirmiju, i udarivši šakom o oklop koji je rijetko skidao, zagrlio me pun iskrenog zadovoljstva i

sreće. Ja sam tražio da odmah donesu drugo prijestolje koje sam pripremio za nj i postavio ga tik uza svoje,

kao znak naše vladarske jednakosti, pa smo se zajedno i istovremeno uspravili i pozdravili Rim uzdignutih i

pruženih desnih ruku.

Tek kada su vidjeli Maksimijana kako stoji kraj mene, i naše na rimski način ispružene imperatorske ruke i

dlanove, detoniralo je iskreno i pravo oduševljenje i povici su se čuli čak i u gradu i iz njega vraćali kao

odgovor i daleka jeka. Potom su se pred nama pojavili i razumni Maksimijanov

Cezar Konstancije, na kojemu su se već mogli zamijetiti tragovi teške bolesti, ali ja sam se pretvarao da ih ne

primjećujem, i također sam ga zagrlio s puno obzira i zahvalnosti, koju je doista i zaslužio, a uz njega njegov

snažni i vrlo dostojanstveni sin, moj tada odani i nadasve voljeni Kon stantin. Kleknuo je preda me i

pozdravio me kao oca. Na kraju je stigao i Maksimijanov sin Maksencije, praćen povicima mnoštva, no i on

je kleknuo o jedno koljeno pred dva rimska Augusta, a mene pozdravio, rekao bih danas, na usiljeno vojnički

način.

Onda se cijelo to gradsko izaslanstvo, a s njima i Konstancije, Konstan tin i Maksencije, s najbližima iz svoje

pratnje, uputilo na večeru koja je već bila za njih pripremljena u velikom šatoru, a kako nije bilo Galerija ni

Licinija, Maksimijan i ja smo, kao jedini nazočni Augusti, bez jednog Cezara i njegova najbližeg pobočnika,

tražili da nam pripreme ležaljke i postave mensu u mojim kolima. Nakon nekoliko važnih godina konačno

smo se opet našli, ovoga puta nasamo. I to na mjestu na kojem ni jedan ni drugi nismo očekivali. Tu, pred

samim vratima Rima.

Kao i u slučaju Priske i Valerije, iznova sam se uvjerio kako dugotrajna odsutnost i porazni hod vremena u

kojem se, eto, nismo godinama uspjeli vidjeti, može ostaviti traga na bliskoj osobi. Iako su za me govorili da

imam tipično ilirske oštre crte, koje su se, istini za volju, s godinama polako ublažavale, ali nisu postajale


nimalo neizražajnije, nekad puno, mišićavo i okruglije Maksimijanovo lice i vrat, koji unatoč svojoj oblosti i

čvrstini, nije odavalo nikakav nedostatak odlučnosti, a još manje slabost, sada je postalo istovremeno

ovješeno i napeto. Potkoženo naslagama godina i masnoća, s izraženim podočnjacima, ali nadopunjeno

novom snagom koja nije morala nužno biti odraz one njegove nesmiljenosti, nego bih prije rekao

zabrinutosti za budućnost.

Ne za neposrednu budućnost koja je počinjala već sutra, nego onu koja prelazi preko obzorja zajedničkog i

dogovorenog trajanja u našoj vlasti i proteže se, puna briga, ali i puna nesputanih nagona, na vlastito

potomstvo. Na uvijek neizvjesnu budućnost koja potomstvu poniklom iz njegova koljena nije jamčila

sigurnost kakvu je želio, a još manje jamčila, kako se moglo razabrati iz njegova samo naizgled opuštenog

lica, zategnutog oko rubova očiju i polustisnutih usana, mjesto i položaj koji bi njegovu Maksenciju, kao sinu

jednog Augusta, mogao, a po mislima koje su se počele rojiti u njegovoj glavi, možda i morao pripasti.

Predobro je znao da se naša vladavina nije zasnivala samo na izravnom potomstvu i unaprijed obećanom

pravu nasljedstva. Pogotovo ne kad je bio u pitanju njegov Maksencije. To je on oprezno prelazeći po mom

licu iščitavao u mojim za nj novim borama i izrazu, a to isto se bez riječi moglo očitati i na promijenjenom

licu moga suvladara. Nevidljiva mi je prikrivena i nepoznata u tom trenutku bila samo njegova osobna

ambicija i osobno viđenje vlastite budućnosti.

Jedno smo vrijeme izmjenjivali vedra sjećanja, uz oštrige i rakove u medu, sitne ptice pjevice umotane u

slaninu, punjene paunove, žirafine i jelenje butove i koljenice te na mnoštvo načina pripremljenu veprovinu

i svinjetinu, niz skupih i probranih jela koje nismo ni pošteno dotakli, no ponajviše smo šutjeli, što zbog

odbojnosti prema tako raskošnoj večeri u tako presudnom trenutku, što zbog tradicionalnog odricanja i

propisane skrušenosti uoči trijumfa. Na kraju smo ta birana jela sasvim zanemarili i po onom našem starom

novačkom i skromnom vojničkom običaju rukama počeli trpati u usta tek ukuhani pulmentum, gustu

palentu od mljevenih žitarica začinjenu maslinovim uljem i garumom.

Pa smo zasićeni tom jednostavnom pučkom, legionarskom i gladijator skom hranom opet zašutjeli i gledali

preda se, grickajući samo kolačiće od meda, predosjećajući da je ovo naš posljednji trijumf i naši posljednji

pravi i iskreni dani zajedničke vladavine.

kada ćemo našim nasljednicima prepustiti Carstvo, moj Jovije?

Upitao me između dva zalogaja. Osjećajući sam da moj odgovor za nj još znači zapovijed, na čas sam zastao:

- Vjeruješ li Konstanciju?

- Vjerujem, i to gotovo potpuno. Ali vjeruješ li ti Galeriju i Liciniju?

- Vjerujem, ali nikako potpuno. A potonjem ni malo! Kad bih želio sasvim iskreno odgovoriti, morao

bih priznati da ne vjerujem više ni Galeriju. Ipak, kako smo dogovorili, pripremam ga za nasljednika, i nadam

se da će moći vladati Istokom na zajedničku korist jer ga već dobro poznaje, a i razgranao je mrežu njemu

odanih služnika i zapovjednika koji za sada, makar ja njima još formalno zapovijedam i upravljam, održavaju

mir. No ponavljam ti moj Herkulije, većini među njima ne vjerujem, posebno Liciniju i onom zlotvoru i

prijetvorniku Daji. Ipak, kažem, gajim nadu da se ne smijem uzdati u njih samo kad je riječ o meni i mom

životu, a ne o općoj dobrobiti Carstva. Jer guje jesu, ali nisu izdajice, pogotovo ne Galerije. Njega ipak

slušaju i njega se boje, gotovo kao mene, ma koliko svi zajedno jedva čekaju da nestanem.

Tako sam iskreno, ali brzopleto, u tom trenutku koji nije govorio o sutrašnjici baš ništa, ustvrdio stanje u

mom dijelu carstva pred mojim Maksimi janom, potpuno nesvjestan da u tom času istovremeno i njega


pogrešno prosuđujem. No, rekoh, bilo je to vrijeme kada nisam mislio da moram biti na oprezu, pogotovo

ne uz mog dotad odanog suvladara Herkulija.

- Pa kako onda možemo vjerovati u tvoj i naš poredak, u njegovu budućnost, kad ne možemo

potpuno vjerovati onima koji ga imaju preuzeti i sačuvati?

- Moj Maksimijane, moj Herkulije, gradili smo ga zajedno, više od dvadeset godina, pa evo

zahvaljujući tome i živi gotovo dva desetijeća. No, kad bolje promislim, slažem se s tobom. Sve to ne mora

potrajati ni nekoliko mjeseci. Pa neka, ali pokušali smo i vrijedilo je. Nitko od naših najodanijih i najhrabrijih

vojnika i služnika nije pao bezrazložno. Njihova smrt, njihova hrabrost i požrtvovnost, sačuvala je naš

zajednički živi ideal, kojem smo se posvetili i branili ga sve ove godine. Rim je živ i mi smo konačno u Rimu.

- Neka ti bogovi, pogotovo tvoji novi bogovi, jer ja nisam dobio prave pomoći ni od starih, pomognu i

učvrste te u tvom uvjerenju. Pa ipak, sutra u trijumfu i svih ovih dana koji su pred nama, dobro i s oprezom

motri oko sebe! Jer već sutra, već preksutra, a posebno u danima koji nas očekuju, kada se već privikneš na

Grad i pronikneš na kratko u njegovu dušu, vidjet ćeš kako Rim izgleda u svojoj pravoj utrobi. Nju ne možeš

probosti, ni rasparati i podijeliti, pa onda iz nje proricati sudbinu. Iz njegovih trulih dijelova moraš silom

uzeti ono što je zdravo i opet zašiti u novo tijelo, po svojoj mjeri. Pa makar i prekršio poneki od tvojih

zakona.

- Nijedan zakon nisam donio ni odobrio niti sam svoje edikte i zakonike stvarao s namjerom da bih ih

prvi kršio. Znam da ćeš ih poštovati i u skladu s tim tako postupiti i ti moj Herkulije, ti kojemu ne moram

ništa naređivati niti biti na oprezu zbog tvojih budućih poteza. Ponavljam, sve smo dogovorili, ozakonili i

toga se moramo pridržavati.

- Ali ti nisi dovoljno upoznat s rimskom stvarnošću, ne poznaješ kakve su se sve grozote uselile u

temelje Grada. Opasna trulež koju valja silom odstraniti, pa tek onda na tom pročišćenom, iščupanom pa

opet uglavljenom temelju početi primjenjivati nove zakone i pred našim očevima bogovima zavjetovane

odluke. Ali to ne smijemo učiniti ishitreno, samo zbog toga što smo nešto još davno odlučili. Ne smijemo

primijeniti te odluke ni po koju cijenu dok opasnost još vreba u Rimu, a nikako prije pravog trenutka i nikako

prije nego se obračunamo sa zlom. S tim našim istinskim unutarnjim neprijateljem. On vreba u kužnoj uroti i

valja nam ga iskorijeniti, sve očistiti i izliječiti, pa makar i silom. Uništavajući nepovratno oboljele dijelove,

spasimo zdrave. A oni, ma koliko u manjini, mogu uz našu pomoć prevladati.

- Pa, to sam i učinio, a to i dalje činimo zajedno, moj Herkulije. Te smo zdrave dijelove podijelili na

ravnomjerne komade i Rim je opet oživio. Kao i u vrijeme najvećih vladara. Rim više nije samo Rim, samo

jedna nezdrava utroba s nekoliko zdravih dijelova, naprotiv, danas su ti zdravi dijelovi u stanju svladati klice

bolesti koje se kriju u trulim udovima. Upravo smo to napravili s Carstvom.

- Slažem se, ali istovremeno dvojim oko tvoje odluke da pohitaš s ime njovanjem nasljednika. Možda

ima netko vjerniji, netko dostojniji te velike časti koju im moramo prepustiti kad smo već tako odlučili.

- Pa u koga mogu imati više povjerenja od tebe, a u koga ti možeš imati više povjerenja od

Konstancija. Sam si rekao da ti je odan do kraja.

Na tren je ušutio, smirujući u sebi svoje sve jasnije i opasnije misli i rečenice koje je i sam nesvjestan svoje

jarosti konačno imao prilike izreknuti preda mnom, kako sam osjećao, nakon duga i mučna oklijevanja, još

muč nijeg iščekivanja i premišljanja kroz vrijeme u kojem se nismo vidjeli, pokušavajući istovremeno stišati i

sve oštriji ton kojim je govorio.


- Nisam mislio na sebe ni na Klora, moj brate Auguste i moj božanski suvladaru i vladarski Oče.

Uostalom, u koga bi otac mogao imati više povjerenja ako ne u svog sina? Kada govorim o nepovjerenju,

mislim na ove ljutice i nevoljnike koje si spomenuo, a koje bi ja, da mene pitaš, sve po smicao, a onda

zamijenio nekim dostojnijim i vrjednijim.

Pa ako sam do tada sve krivo prosuđivao, tijekom ovog našeg prvog rimskog razgovora, u meni se javila

klica sumnje i mislim da sam od svega izgovorenog u ovom našem dijalogu, u jednom detalju dobro i točno

naslutio smisao navedenih riječi moga Augusta. Kad je govorio o ocu i sinu, nije izravno mislio na mene i

njega, a još manje na sebe i Konstancija. Mislio je izravno, iako prikriveno, na sebe i svog Maksencija, kojeg

mi je i onako stalno nutkao kao kariku u lancu budućeg sudjelovanja u vlasti. Samo to nije glasno izustio

premda ga je mimo moje volje već prije nekoliko godina postupno počeo uzdizati u Rimu.

- Odakle ti takve primisli? Priberi se! Takav samovoljni i krvavi čin samo bi pokrenuo ostale da djeluju

na isti način. Je li to ono što želiš?

Upitao sam ga već poljuljan njegovim rečenicama, a onda ga iznenada opet upitao:

- Sve da i tako postupiš, mimo moje volje, što bi time dobio?

- Bolje bih vladao Rimom i svojim dijelom Carstva, i bolje bih nadgledao Senat i svu kugu oko njega!

Govorio je, ne izgovarajući to posve glasno, više mrmljajući sebi u bradu i kusajući medenjake, namjerno

zanemarujući Maksencijevu izopačenu i opasanu narav.

- Maksimijane, ne moram se pred tobom pretvarati. Do mene su o Mak senciju i njegovu ponašanju

stigle zabrinjavajuće vijesti! Je li moguće da ga želiš samovoljno uzvisiti, nepoštujući naše svete zavjete i

dogovore o nasljeđivanju, pa tako od svoga nadređenog suvladara i brata učiniti svog neprijatelja?

Na to je otvoreno pitanje, međutim, odgovorio izravno i iskreno, bez uvijanja, s istinskim poštovanjem, čak i

s trunkom molečljivosti koja se osjećala u do tada oštrom i gotovo izazovnom glasu. Kao da se u njemu opet

probudio onaj stari hrabri, nepokolebljivi i nepotkupljivi i iznad svega privrženi Maksimijan.

- Nikad nemoj moj Gospodaru i Bože, moj brate, nikada nemoj posumnjati u mene. Ja sam ti odan i ti

to znaš. A što se tiče Maksencija, ne brini moj Jovije, mlad je i naprasit, priznajem tu i tamo neumjeren i

ohol, čak i prema meni, svojemu ocu, ali proći će ga obijest, vjeruj mi, uozbi ljit će se.

Tješio je tako tada naglas mene i sebe, kao i u prethodnim, posebno nedavnim prilikama kad bih ga

podjednako uvijeno i iz daljine, u pismima koja smo izmjenjivali, upozoravao na njegova sina, a onda valjda

potaknut suosjećajima koji su se miješali s očinskim nagonom, i sam pokušavao u tim istim pismima ublažiti

vijesti o Maksencijevim zlodjelima. Kao da Maksimijan nije već znao da je nepovratno iskvaren i da mu

nema više spasa. A to je bilo pogubno i opasno za značaj jednog od mogućih vladara carstva, kojeg mi je u

liku svog Maksencija, on sam usprkos svemu već onako uvijeno, ali iz prikrajka nudio. Kao da nije dobro

predosjećao i znao da bi unatoč njegovoj želji taj isti posrnuli Maksencije mogao postati opasan za cijelo

Carstvo i Rim. To je, nažalost, najbolje osjetio na vlastitoj koži kako su pokazali događaji koju su uslijedili.

No još je bilo izravnije upozorenje koje je iskrilo iz tamne pozadine njegova odgovora daje možda moj

Herkulije u tom trenutku svjestan svega toga već snivao kako bi na drugi način, pa makar i preko svog sina,

izravno sebe učvrstio u doživotnoj vlasti. Teška, ali otvorena slutnja kakvu do tada u pogledu svog suvladara

nisam nikada osjetio.


Ipak, ušutio sam na čas, a onda opet gricnuo jedan od medenjaka i staloženo uzvratio na njegovu uvijenu

ponudu.

- Bit će Maksimijane onako kako smo već odlučili.

Nasmiješio se kako je to znao učiniti u mladosti, u vrijeme naših prvih zajedničkih iskrenih vojničkih

druženja nakon uspješnih pohoda i bitaka, nakon prvih pijanstava i posjeta krčmama i bordelima na

granicama i rubnjacima svijeta. Pa me, nakon dugog vremena, opet od srca nazvao nadimkom kojim me

nazivao u mladosti, nadimkom vezanim uz priču o mom rođenju i kojeg je uz Aurelija Valerina znao samo

on.

- Dvoglavi Jarčiću, imaš dvije glave i dovoljno razuma koji bi stao u četiri. Velik si bio vojskovođa,

mudar i suzdržan, još si veći vladar. Ali, znaj, nisi dobar prorok kada je u pitanju budućnost i ishod sukoba

zdravog i nezdravog. Filozofi su ti pomutili moć jasne prosudbe. Moć tvoje vladarske božanske pameti

danas ne bi stala ni u glavu jednog jedinog jarca, a kamoli dvoglavog.

Pretvarao sam se da sam tu važnu primjedbu primio kao simpatičnu dosjetku i nastavili smo s medenjacima

i vinom, prisjećajući se starih dana, mnoštva doživljaja i ratnih i životnih pustolovina koje smo zajedno prošli

uspinjući se prema svojoj časti i dužnostima, dodajući im u razgovoru pošalice o našem sutrašnjem trijumfu.

Čak smo i nešto više popili da bismo lakše zaspali, no ipak vidno uzbuđeni, dok su iz obližnjeg šatora dopirali

veseli glasovi, glazba i vriska robinja i plesačica koje su doveli iz Rima, isprekidani ponekom oštrom i

svadljivom upadicom nekih od naših mogućih nasljednika.

Zaspali smo u mojim kolima. Vani su ugasili sve luči i svjeda, Rimljani su se vratili svojim kućama, a

zapovjednici i naša zajednička pratnja poš li su konačno na počinak. Činilo se da se konačno smirio i predao

Grad i svijet na svom izmaku. Samo su i dalje, kao nepomični stražari pod bakljama pred carskim kolima,

kao da se natječu sa zvjezdanim nebom, skromnijim po broju plamtećih tijela od onog nikomedijskog, ali

zato bistrijim za ovih kasnih jesenjih apeninskih dana, u Gradu gorjele i dogorijevale smolaste glavnje po

trgovima i forumima, luči na željeznim gnijezdima i kukama na križanjima ulica i javnim zgradama, lojanice u

prozorima, svijeće i vatre u hramovima, velika zavjetna lomača na Marsovu polju, sve u iščekivanju

posljednjeg trijumfa koji će u svojoj dugoj povijesti doživjeti grad Rim.

XV. POGLAVLJE

TRIJUMF

SVANUO JE I TAJ DAN! Budući da sam želio da naš trijumf prođe sasvim u skladu s najstarijim običajima i

tradicijom, prema pravilima koja su vrijedila stoljećima, ma koliko taj naš trijumf bio više političke nego

vojne naravi, zapovjedio sam da pozovu senatsko izaslanstvo pred kojim smo, prvo ja, a onda Maksimijan,

ukratko opisali sve naše pobjede, najmanje one koje smo doista izvojevali pod našim izravnim

zapovijedanjem, a najviše one koje je u svom pismu spominjao Senat. Ja sam opisivao kako je pala Perzija,

nešto sam malo govorio i o Egiptu, a on je nizao Konstancijeve pobjede u Galiji i Britaniji, ali i svoju pravu

pobjedu nad germanskim, hispanskim i afričkim plemenima. Potom smo zamolili od Prečasnih otaca da nam

dopuste po drevnim pravilima ulazak u Grad i odobre trijumf.

I farsa se nastavila.

Bez obzira na to što su oni naš trijumf sami zamislili i već bili unaprijed odobrili, strepeći već mjesecima da

bi ih ja Jovije i moj hrabri Herkulije mogli odbiti kao prošli put, povukli su se na vijećanje i nakon jednog


sata, koji je prošao više u dosadi nego u iščekivanju, vratili se ozarenih lica i, naravno, kićenim i biranim

riječima podarili nam tu najvišu čast koja je mogla pripasti rimskim imperatorima.

mI PREČASNI OCI, SENAT I NAROD RIMSKI, NAKON ŠTO SMO ŽRTVAMA UDOBROVOLJILI BOGOVE,

ZATRAŽILI SMO MIŠLJENJE I BOŽANSKI SAVJET NAŠEG OCA JUPITRA, MUDRE MINERVE I NEPOBJEDIVOG

MARSA O NARAVI NENADMAŠNIH POTHVATA NAŠIH GOSPODARA I AUGUSTA, JUPITROVA SINA OVIJA,

GOSPODARA I BOGA GAJA AURELIJA VALERIJA DIOKLECIJANA, STARIJEG SUDRUGA U VLASTI, I NAŠEG

VRHOVNOG VLADARA, PA POTOM NA ISTI NAČIN I O POTHVATIMA NJEGOVA MLAĐEG SUVLADARA

AUGUSTA MARKA AURELIJA VALERIJA MAKSIMIJANA, BOŽANSKOG HERKULIJA.

I BOGOVI SU ODGOVORILI: nJIHOVI SU POTHVATI TOLIKO SJAJNI I DOSTOJNI BESMRTNIKA DA IM SE,

SLIJEDEĆI NJIHOVU BOŽANSKU VOLJU, A NADAHNUTI POVOLJNIM ZNAMENJIMA, MI PREČASNI OCI I

NAROD RIMSKI MORAMO DOSTOJNO ODUŽITI I ZAHVALITI ZA SVA VELIKA DOBROČINSTVA I ZASLUGE KOJE

SU PO SVIM DIJELOVIMA CARSTVA I SVIM SVOJIM POBJEDAMA UČINILI I DAROVALI NARODU RIMSKOM I

VJEČNOM GRADU RIMU, I KAO ZNAK TE VJEČNE ZAHVALNOSTI DODIJELITI IM SVETU ČAST TRIJUMFA I TAKO

IM DIVLJENJEM UZVRATITI MAKAR DJELIĆ ONOGA ŠTO SU PODARILI RIMU I CARSTVU, I ŠTOVATI IH I DALJE

ONAKO KAKO SE ŠTUJU NAŠI BESMRTNICI.

Pa su se opet povukli i uputili prema Marsovu polju, odakle je, postrojena po utvrđenim pravilima, trebala

krenuti moja i Maksimijanova trijumfalna povorka.

Naravno, ja sam svukao svoje satrapsko ruho, Maksimijan odoru i obukli su nas obojicu u tunike ornate,

grimizne tunike izvezene zlatnim palminim grančicama, a preko njih grimizne toge pikte, urešene zlatnim

zvijezdama. Pa su nam, što meni nije bilo strano, i lica namazali purpurnim puderom, a onda glave okitili

lovorovim vijencima.

Via Apija presijavala se na jesenjem suncu, bljeskajući kao srebrnozlatna rijeka svojim glatkim dalama,

klesanim i od starosti usjajenim kamenim kockama, po kojima je gotovo već tisućljeće u Grad ulazio svaki

posvećeni gost, ali i slavni pobjednički konzuli i mitski vladari grada Rima. Maksimijan i ja stajali smo na

dovratku očarani prizorom koji je bio zadivljujući. On je bio istinski ushićen činjenicom da će u Rim uči kao

jedan od Augusta trijumfatora, a ja sam, dijeleći s njim isto oduševljenje, pokušavao zamisliti kako je to bilo

u davnim vremenima kada je svaki trijumf morao biti istinski i krvavo zaslužen, bez dodvoravanja

pobjedniku jer je sve tada bilo podredeno časti, a tek potom i ceremoniji koja je bila prije svega upriličena u

slavu rimske moći i samog Grada, njegovih vrijednosti za kojima je cijeli tadašnji barbarski svijet koji ga je

okruživao, samo kaskao. Pa iako je i tada to bila ohola zabluda i predrasuda, svi ti trijumfi živjeli su u svijesti

onodobnog Grada i ostali kao važni događaji zabilježeni u svim ozbiljnijim povijesnim knjigama o usponima i

padovima, pobjedama i porazima Rimske Republike, rimske države i još neposrnulog Carstva. No sada se

valjalo vratiti u stvarnost i konačno krenuti.

Pred mojim velikim kolima čekale su dvokolice u koje su bila upregnuta četiri rasna bijelca, ukrašena zlatnim

ormama iz riznice Jupitrova hrama. Uspeli smo se, a rob kočijaš pokrenuo je konje i mi smo, praćeni

vlastitom komorom, osobnim postrojbama, pretorijancima i domesticima, ali i cijelom legijom, za tu priliku

sastavljenom od mojih i Maksimijano vih vojnika, uglavnom Ilira i barbara sa sjevera, niz Via Apiju krenuli

prema Marsovu polju.

Jednom se to slavno Marsovo polje nalazilo izvan gradskih zidina, no sada se to nekadašnje vježbalište, na

kojem se okupljala rimska vojska prije odlaska u rat i na kojem su spaljena tijela mnogih znamenitih

vojskovođa i pokojnika, nalazilo gotovo u središtu velikog i u posljednjim stoljećima silno proširenog Rima.

Još je Pompej na njemu sagradio jednu od senatskih kurija, i to baš onu u kojoj je umoren Cezar. Pokraj nje


uzdizao se još stariji Flaminski cirkus, jedna od najdrevnijih rimskih arena, i Be lonin hram, u kojemu su, dok

se Marsovo polje još protezalo izvan Grada, trijumfatori tražili od Senata dopuštenje za trijumf kako smo mi

to danas učinili u svom logoru uz Apijsku cestu. Naravno, druge važne građevine i hramove ne treba ni

nabrajati, toliko ih je bilo, no posebno se izdvajao stari Agripin panteon, posvećen svim bogovima, a koji je

poslije obnovio Hadrijan i u njegovoj oblini, onako okruženoj stupovima i velikim ulaznim zabatom s

natpisom u čast svojih graditelja, bogova i Rima, u jednom mi je trenutku sinula slika mog budućeg

mauzoleja u palači grobnici koja se već gradila.

Tu na pragu trijumfa i Agripina i Hadrijanova svetišta opet se ukazala prikaza smrti. Još jedan živi san koji se

pretvara u stvarnost. Učinilo mi se u tom hitrom času da sam doista mrtav i da je cijeli taj sjaj i metež oko

mene zapravo moj vlastiti pogreb. Na tren je opet bljesnulo u mozgu i zamaglilo mi se pred očima te sam

jasno vidio obris svog osmerokutnog mauzoleja u čijoj se unutrašnjosti već otvara sarkofag i ja u njega

ulazim praćen režećim i svemoćnim sfingama. No uto me Maksimijan lagano gurnuo laktom, misleći valjda

da mi je pozlilo, i vratio sam se u stvarnost ili možda doista u san.

Kad smo tako konačno stigli na Marsovo polje, tamo je još vladao nered. Naime, vođe senatskog protokola

još su se dogovarale kako sastaviti povorku kad nema živih zarobljenika ni uhićenih kraljeva, prinčeva,

neprijateljskih zapovjednika koje smo ili poštedjeli i ostavili u svojim pokorenim zemljama, ili smo ih

jednostavno posmicali na licu mjesta kako nam više ne bi bili prijetnja ili smo ih, a što također nije bio

rijedak slučaj, zajedno s preživjelim i nepogubljenim sunarodnjacima pridružili svojim postrojbama. Iako se

činilo da vijećaju dugo, dogovorili su se razmjerno brzo.

Moglo se osjetiti da je to otezanje bilo namjerno jer su predobro znali kako će sastaviti povorku, i to već

tjednima unaprijed. Uostalom, trijumf je i bio njihova zamisao. Naslućivao sam da su mi na neki način htjeli

pokazati kako se ne smijem zavaravati da je riječ o istinski stečenom i izvojevanom trijumfu, nego o njihovoj

dobroj želji da ga daruju meni i Maksi mijanu u znak priznanja za uspješno vladanje, a još više kao dar što

sam, to se odnosilo samo na me zato što je Maksimijan često bio u Gradu i stezao ga svojim strogim

odredbama koje su vrijedile za sve osim za njegova sina, pristao konačno doći u Rim i time ga barem na

trenutak obasjati svojom snagom i moći.

Ipak, divne li prilike, sad kad sam već bio tu, Rim je svoju moć i snagu, makar na neuvjerljiv način, mogao

pokazati meni. No bilo mi je, što se te male smicalice tiče, sasvim svejedno. Oni od tih istih senatora danas

iznemoglih staraca, koji su još bili na životu, podjednakom su hinjenom naklonošću udijelili Karinu njegov

trijumf nakon pobjeda u Galiji i Ger maniji, ali i zbog smaknuća onog uzurpatora Julijana koji mu je upravo

poduprt od dijela Senata pokušao oduzeti prijestolje i vlast. Karin im se nasmijao i svojim trijumfom

pokazao koliko ih prezire jer je među zarobljenike, galske i germanske poglavice i velikodostojnike ubacio

nekoliko razvlaštenih i osiromašenih senatora koje je za tu priliku čuvao u tamnicama na Forumu zajedno s

pokorenim barbarskim vođama kako bi ih poslije za vrijeme trajanja trijumfalnih igara okrutno pogubio u

areni, što je bio do tada nečuven i nezamisliv potez kojeg se nisu usudili latiti ni Kaligula ni Neron. Pa ipak,

svjetina i puk su mu se divili jer je u svojoj okrutnosti u trijumfalnu povorku ubacio čak i djecu i žene

zarobljenika, obećavši da će ih prepustiti upravo njima, na milost i nemilost za vrijeme svojih trijumfalnih

dana, a kako bi im svoju svirepu predstavu učinio udobnijom, duž cijeloga trijumfalnog puta podignuo je

drvene tribine kako bi se gledatelji mogli bolje smjestiti, ali i kako bi na nekim mjestima u Gradu skrio

ruševine starih zdanja, čak i hramova, dotrajale insule, stambene građevine i kuće za smještaj sirotinje koja

je u trijumfu najviše i uživala i najviše od njega očekivala, posebno trenutak kada će im biti podijeljen kruh i

novac.

A svim i svačim je razbludni i okrutni Karin uresio svoj trijumf. Naredio je da se o državnom trošku za

vrijeme njegova trajanja po svim četvrtima rasporede bludnice kako bi svjetina mogla na njima zadovoljiti


svoju pohotu. U povorci je osim već uobičajenih velikih mačaka, lavova, pantera i tigrova dao da

prodefdiraju nilski konji, osobito rijetke helvećanske divo koze, a u areni, za vrijeme gladijatorskih igara,

zapovjedio je bestijarijima da se bore s egzotičnim zvijerima poput bijelih medvjeda, ali i da ubijaju i u krvi

komadaju sasvim bezazlene morske lavove i foke dovedene s dalekog sjevera, žedne i iscrpljene od jarkog

sunca. Silan je novac razmetni Karin potrošio za vrijeme trajanja svog trijumfa, iscrpivši blagajnu ionako

osiromašenog Rima, misleći da je njime još više učvrstio svoju vlast, stekao naklonost Grada i svjetine, pa

tako uzvisio samoga sebe netom uoči našega posljednjeg okršaja na rijeci Margo.

No mimo očekivanja rastrošnog i bahatog trijumfatora tamo je zauvijek zaglavio i rastao se od svog života i

ambicija, a ja sam, kao što je poznato, nakon što sam ga probio kopljem, bio taj koji je osvojio i prigrabio

prijestolje Zapada i Istoka, dok je on još hroptao okrvavljenih prsiju i leđa. Stoga sam upozorio samoga sebe

da ne pokušam, tom prilikom koja mi je neočekivano, ali smišljeno ponuđena, ni na koji način vanjskim

obilježjima svog i Maksimijanova trijumfa uzvisiti samoga sebe. Pri tome mi je opet pomogla moja narav, ali

i stavovi o rimskoj prošlosti jer sam ionako na cijeli taj trijumf gledao sa svojstvenim konzervativizmom,

usto i kao na zanimljivu predstavu koju sam želio odigrati do kraja i tako proniknuti u njezinu bit i

tradicionalni formalizam izvornog trijumfa kojim je Rim slavio svoje najveće pobjede i davne vrhunce

republikanske i carske moći. I predstava je uto počela.

Maksimijan, koji je stajao u dvokolicama nešto bočno i malo iza mene, i ja dobili smo dva žezla od bjelokosti

na čijim su se vrhovima isticali zlatni rimski vojnički orlovi, potom dvije lovorove grančice, a dva su snažna i

visoka državna roba, koja su se također uspela u raskošne trijumfalne dvokolice, upravo građene da bi nas

mogle sve primiti, stala iza nas i nad glavama nam svakom nadvili zlatne vijence. Na čelu pokrenute povorke

išli su tubicidi koji su glasno izvikivali sve naše pobjede i zasluge, a uzbuđeno mnoštvo koje već dugo, od

Aurelijanovih, Probovih i Karinovih vremena, nije bilo na trijumfu, neki mladi čak i prvi put u životu,

uzvraćalo je u jednom dahu kao da su vojnici, a ne rimska svjetina:

iO TRIUMPHEL

Za onim glasačima na početku povorke, u velikim i brojnim kolima vozio se naš stvarni ratni plijen, od zlata i

bjelokosti, neobičnih egipatskih božanstava, dragocjenosti iz Afrike i Aleksandrije, posebno dojmljivi golemi

egipatski granitni stupovi, njih petnaest koje su isklesali po starom načinu najbolji aleksandrijski klesari, od

najboljega asuanskog mramora i koje sam dao prevesti velikim teretnim brodovima zajedno s ostalim

plijenom i onda tegliti u trijumfu, pa poslije sve do termi kako bi njihovom kolonadom ukrasio prilaz tom

meni tako važnom i kako sam se ubrzo uspio uvjeriti nesuđenom zdanju, prije nego ga predam Gradu i

Narodu Rimskom, za trajanja svečanosti tog posljednjeg trijumfa. No toj oduvijek pohlepnoj svjetini više su

se sviđali golemi pozlaćeni perzijski bogovi, blago iz riznice kralja Narsesa, naravno, samo dio golemog

Galerijeva plijena, potom keltska i galska rogata božanstva, njihovo oružje, posebno vrijedno oružje

zapovjednika, koje je rado skupljao Prob i na sličan način predočio rimskom puku prilikom svog trijumfa, pa

opet zlato i pozlata, demoni i totemi, posuđe i žrtvene plitice, silan nakit, od dragulja, plemenitih kovina, do

bisera, sedefa i koralja, i od njih izrađenih dragocjenih narukvica i prstenja koje je jednom krasilo ruke neke

plemkinje, ili teških skupocjenih ogrlica skinutih s vratova poglavica i prinčeva ili onih finije izrade otetih od

zarobljenih bogatih barbarki i istočnjačkih i perzijskih princeza.

Njih su slijedile makete gradova koje smo osvojili, vrlo vješto izrađene pod paskom najboljih arhitekata,

rukama najboljih maketara, za njima reljefni i oslikani prikazi bitaka i pobjeda, nas uzdignutih nad pokleknu

tim i pokorenim neprijateljima od Perzije do Britanije, od istočnih do zapadnih granica Carstva kojemu je

ovaj Rim na zalasku ipak zemljovidno, ali možda i simbolički, još bio u središtu.


No izuzetak u ovom posljednjem trijumfu u odnosu na sve prethodne, a masi su ujedno najviše nedostajali,

bili su neprijateljski zarobljenici. Kako nije bilo živih zarobljenika koje bi poslije trijumfa prema pravilu

uglavnom sve trebalo poklati u velikim tamnicama na Forumu, a onda pobacati na trg, a one jače i

ratobornije izranjavati i ubiti u gladijatorskim igrama, u njihovu odsustvu iza našeg ratnog plijena, na

posebno građenim dvo kolicama, vozili su se kipovi poraženih kraljeva i poglavica. Od Narsesa i njegove

cijele obitelji, kojemu sam namjerno zbog Valerijana pridodao i okrutnog Šapura, preko onog opčinjenog

aleksandrijskog Grka Elpida Ahila do buntovnog Karauzija i podjednako sumanutog Alekta, uz mnoštvo

poprsja, glava i kipova meni nepoznatih germanskih i galskih poglavica. I masa je, vidjevši klesane prikaze, a

ne žive ljude i zarobljenike od krvi i mesa koje se moglo probosti i zaklati na Forumu, ili izmrcvariti na

pijesku arene, načas razočarano zastala u uzvraćanju najavama tubicida i uzvikivanju onog:

iO TRIUMPHEL

Ali samo na trenutak.

Ubrzo je opet zavladalo oduševljenje kada su se pojavili bijeli bikovi, šesnaest veličanstvenih životinja, po

osam za svakog trijumfatora, pozlaćenih rogova i tijela ukrašenih vrpcama i vijencima, koji su

dostojanstveno brodili ulicama Rima još od Marsova polja i Agripina panteona kroz Trijumfalni slavoluk.

Tamo su nas na samom početku trijumfa i dočekali Pre časni oci i stali, također po drevnom običaju, odmah

povorci na čelo.

Nastavili smo se potom kretati iza onih napetih bijelih i zlatnih kožnih bikovskih jedara na koje su sličile te

veličanstvene životinje koje su brodile tjerajući repovima muhe, uz staru i zapuštenu Flaminijevu arenu, pa

veliki amfiteatar Flavijevaca koji je podignuo Vespazijan i u kojemu ćemo Maksimijan i ja, koji je u svemu

ovome bio iskusniji i vičniji jer je dobro poznavao Rim, morati u danima što će uslijediti nakon trijumfa

prirediti gladijatorske igre. Nastavili smo Svetom ulicom, Via Sacrom, tom najvažnijom rimskom gradskom

prometnicom, preko Foruma prema Kapitalu, dok su pred našim dvokolicama stupali liktori i nosili po

dvanaest fascesa, zavjetnih sjekira opletenih šibljem, simbole naše stare tradicionalne republikanske, od

Augusta i carske rimske vlasti i nepobjedivosti.

Svjetina je, naravno, opet podivljala kad su se pojavili ratni slonovi, njih dvadeset, također ukrašeni zlatnim

ormama, na kojima je jahao po jedan vodič obučen perzijski, što je bilo preuzetno i potpuno netočno jer Per

zijanci nisu imali slonova u svojoj vojsci. A ni odjeća vodiča nije bila baš sasvim autentična. Ali to je bio dar

Senata kojim su nas željeli nagraditi Prečasni oci jer su držali da našem trijumfu nedostaje sjaja, a možda su

to učinili i iz nikada ugašenog i potisnutog rimskog straha od Hanibala i strašnog tuljenja njegova davno

uginulog slona pred vratima užasnutog i tada umalo osvojenog i razorenog Rima.

Dok su oni s oduševljenjem ispraćali velike životinje koje su lamatale svojim surlama, kroz mozak mi je

sijevnula legenda po kojoj se Hanibal nakon poraza kod Zame i bijega u Siriju, kada ga je bitinijski kralj htio

izručiti Rimljanima, otrovao upravo u mojoj Nikomediji, neki kažu i u Antio hiji, pa mi je podsvjesni strah i

rimskih dostojanstvenika i rimske svjetine, potisnut i pomiješan s divljenjem i oduševljenjem zbog trijumfa i

svega onoga što će nakon njega uslijediti, bio razumljiviji kad su ratni slonovi i strani osvajači bili u pitanju.

Možda je iza mene doista provirivala uskrsla Hanbalova nikomedijska sjena i strašila ih. To je bila jedina

sarkastična i donekle čak duhovita primisao koja mi je pala na pamet za cijelo vrijeme trajanja trijumfa, koji

me već počeo zamarati. Ali i dalje sam uspijevao održati izgled pravog triumfatora i pravoga gospodara

rimskog svijeta.

Iza slonova, u kavezima su rikali lavovi, tigrovi, pantere i nosorozi, pa medvjedi i veliki srebrni vukovi,

ulovljeni navodno za mojih afričkih i azijskih, a Maksimijanovih germanskih i nubijskih pohoda. U stvarnosti,


uvježbane, razdražene, ratoborne i izgladnjele zvijeri koje su samo čekale trenutak kada će izaći najesti se ili

uginuti nakon borbe na pijesku arene.

To je bio još jedan od darova i po meni neumjesnih iznenađenja Preča snih otaca, ali svjetina im se veselila i

ujedno divila njihovoj krvoločnosti i izgledu, pogotovo velikih mačaka, koje su i mene opčinjavale svojom

snagom, a nadasve onim ubilačkim zastrašujućim zlatnim bljeskom u zjenicama koji me oduvijek podsjećao

na smrtonosnu snagu moje zmije i Sfinginu moć.

No najupečatljiviji izraz moći kročio je iza naših kola. Tamo je stupala naša improvizirana pobjednička legija.

Savršeno postrojena, po kohortama, centurijama manipulima s pomoćnim postrojbama i konjicom. Ali

kakvom konjicom! Gotovo petstotina probranih i u bitkama dokazanih jahača uznosito je kaskalo u punoj

ratnoj spremi, uzdignutih konjičkih kopalja, predvođeno pretorijancima i domesticima i mojim ilirskim prać

karima, ulijevajući istinsko strahopoštovanje. Uz njih su posebno bili dojmljivi golemi sarmatski i

sjevernjački plaćenici koji su, iako u rimskim odorama, više nalikovali zarobljenim barbarima nego rimskim

vojnicima i koje bi oni ustrašeni najradije odmah pogubili, samo da su mogli. Nikako se, naime, nisu mogli

pomiriti s činjenicom, a kojoj su svojim kukavičlukom i odbijanjem i izigravanjem vojne službe, ma koliko je

ona u to doba bila kakotako ipak redovito plaćano zanimanje, i sami najviše doprinijeli da su umjesto njih

upravo oni sudjelovali u svim pobjedama zbog kojih je meni i Maksimijanu udijeljena najviša čast. Jer ti

prokušani vojnici i veterani, bez obzira na to otkuda dolazili, bili su izravno najzaslužniji za naš trijumf. Oni

su to znali i osjećali i držali su se ponosno i vojnički kao da su i sami željeli uniziti taj i za njih strani Rim

kojemu su tako slavodobitno došli u pohode i prošli kroz gradska vrata kao pobjednička vojska što je bila

povlastica samo onih koji su pratili svog zapovjednika i trijumfatora.

Iako sam znao da iza trijumfalne povorke slijedi povorka puka koji se na razne načine rugao trijumfatoru

kako se ne bi uzoholio i počeo si nešto umišljati, ja se nisam osvrtao, to, uostalom, ne bi ni priličilo mom

dostojanstvu, a još manje dostojanstvu trenutka premda su mi neki senatori, u želji da me makar malo

povrijede, poslije pričali da su na kolicima koja su vukle četiri upregnute svinje postavili najpoznatiju rimsku

rugobu, nekog Salustija Harpika, kojeg su obukli istočnjački, predmnijevam, sasvim pogrešno oponašajući

moju odoru, dok mi je neki Lukijan koji je glumio Maksimijana, nakazni patuljak snažne građe, opasan

izlizanim lavljim krznom, s Herkulovom kijačom u ruci, ljubio noge.

Držim da Herkulije nikada nije saznao za tu zgodu s kraja trijumfalne povorke i bio sam zbog toga zadovoljan

zato što bi ga sigurno pogodila i povrijedila u njegovu bujajućem samoljublju. Mene ta naknadno ispričana

zgoda nije vrijeđala niti sam o njoj mislio kao nekoj osobitoj uvredi. Cijelo vrijeme dok se povorka vukla kroz

središte Rima ja nisam bio tamo. Bio sam opet izgubljen u svojim priviđenjima koja su me makar svojim

samrtnim dahom spašavala od svjetine i razularenog rimskog puka.

Ali kad bih se prenuo i pogledao Maksimijana kako onako uznosito pogledom šara po gomili, na njegovu

sam licu mogao razabrati ponos. On se doista uživio u trijumf kao da je bio pravilno dodijeljen, zaslužen i

stvaran. On se osjećao kao gospodar Rima. Ali kao ni Galeriju prije nego što sam krenuo u Grad, ni njemu

nisam ništa zamjerao. Moj Herkulije ipak je prigrlio Rim i Italiju ma koliko se i njemu sjena njegova rodnog

Singi duna ponekad vukla pred već vidljivo umornim i zabrinutim očima. Barem sam tako, ako danas

usporedim događaje koji su uslijedili, a u koje je nažalost već posrnuli Maksimijan bio izravno upleten, tada

pogrešno uvjeravao i varao samoga sebe u tom svečanom trenutku. Pa ipak, u jednom mi se času dok smo

još stajali nepomični na našim trijumfatorskim kolima tiho obratio:

možda smo pogriješili što smo onomade u Sirmiju odbili prihvatiti već ponuđeni trijumf. Bili bismo jedni od

rijetkih vladara koji su tu čast zaslužili dva puta.


Ja sam na čas svrnuo pogled s mnoštva i pogledao ga u oči kao da u njima tražm nešto što ne mogu

dokučiti.

- Stari moj prijatelju Maksimijane, vjerni moj Herkulije,jesi li ti siguran da smo zaslužili i ovaj današnji

trijumf?

I on, koji je tako malo držao do savjeta bogova, osim kada je bio u pitanju njegov naslov Herkulova sina,

samo je suspregnuto i potiskujući ljutnju promrmljao.

- 0 tome mogu suditi samo naši božanski očevi, a ne ti i ja.

Htio sam mu odgovoriti, ali odustao sam, ne želeći mu nekom daljnjom zajedljivom primjedbom još više

pokvariti iskrenu uživljenost u naše zajedničko slavlje koje je on doživljavao kao krunu naše zajedničke

vladavine.

Uto smo se s Foruma uspeli na Kapitol.

Sišli smo s kola i ušli u velik Jupitrov hram. Unutrašnjost je bila mračna i mistična kao u svakom starom

hramu, bez obzira na veličinu i u ime kojeg boga bio podignut, ali ovaj Jupitrov hram na Kapitolu, za Rim i

njegovu tradiciju,pa i za cijelo Carstvo prevažno svetište, odavno posvećeno mome božanskom Ocu, odisalo

je neprijepornom svetošću.

Žrtvenici i oltari postavljeni sa strane nazirali su se u polutami, a s onog najvećeg isijavao je i žario plamen

kao da je sišao s božanskih visina u dosluhu sa samom Jupitrovom sunčanom aurom. Zastao sam na

trenutak kako bi što duže sam u sebi mogao krijepiti svoj duh, umoran od današnjeg trijumfa, i doživjeti

osjećaj da se približavam svom nedodirljivom ocu. Ne onom jadnom razočaranom i klonulom salonitanskom

pisaru koji je skončao u bolesti i bijedi, nego mom istinskom carskom roditelju, koji dijelom svoje

besmrtnosti oduvijek nagrađuje sve svoje izabrane sinove, štiti ih i bdije nad njima. A dogodilo se tako da

sam prvi i posljednji od smrtnika kojima je taj nebeski vrhovnik, na taj način dodijelio pravu vladarsku

besmrtnost proglasivši ga svojim čedom, bio ja. Mirovao sam uživljen u svoj duhovni doživljaj i tu

neprijepornu činjenicu.

No uto je vrhovni svećenik lagano i tiho zazvonio zlatnim zvonom i dok je taj bistri zvuk titrao u posvećenom

prostoru, vratio sam se u dostojanstveni mir i tišinu jupitrova hrama.

Prišli smo zajedno božanskom kipu i prvo ja, njegov sin, a onda Maksi mijan, sin Herkula, položili svaki po

svoju grančicu lovora u krilo boga. Moj Herkulije se povukao nekoliko koraka unatrag i prema pravilu mene

kao starijeg vladara i starijeg od trijumfatora, tog svog Gospodara Jovi ja, Jupitrova sina, ostavio je da

nekoliko trenutaka ostanem sam u njegovu društvu.

Moj je otac sjedio na velikom pozlaćenom prijestolju držeći u jednoj ruci snop zlatnih munja kojima je

kažnjavao sve svoje neprijatelje, još od nastanka svijeta, a u drugoj žezlo, znak njegove vrhovne moći, čak i

među bogovima. A lice, to veliko lice na golemom kipu, sasvim nalik licu najpoznatijeg Fidijeva Zeusa u

Olimpiji, čiji je kip već odavno proglašen jednim od sedam svjetskih čuda, gledalo je svojim obojenim očima

u mene kao da me strijelja i prolazi kroz moje tijelo i dušu. Ali nije me taj pogled probio. Zaustavio se u

mojoj nutrini i nastanio u duši. Osjećajući da sam prihvatio i shvatio božansku poruku, i ja sam se odmaknuo

unatrag, sve do mjesta na kojemu je već stajao također vidljivo impresionirani Maksimijan.

Odmah potom pokraj velikog žrtvenika počelo je žrtvovanje svetih bikova. Kada su prvoga u moje ime posuli

pirom i polili mu tjeme vinom, a onda zaklali brzim potezom svećeničkog noža, krv je prsnula i ja, koji sam


se našao najbliže žrtveniku, bio sam sav orošen njegovom krvlju, kao u trenutku kad sam zaklao Apera.

Gotovo da mi je od toga pozlilo.

No kad su nastavili sa žrtvovanjem i dok su haruspici na žrtveniku pre birali po iznutricama i zahvaljivali na

dobrohotnoj sudbini, a onda ih pekli i nudili bogu, a drugi već derali okrvavljenu kožu svetih bikova koje

ćemo poslije pojesti, a slabije dijelove mesa zajedno sa štrucama kruha razbacati u ruke vani okupljenoga

gladnog mnoštva koje će se potući za tu svećeničku i carsku milostinju, dok sam se okrvavljene trijumfalne

odjeće u potpunoj tišini prepuštao molitvi, bio sam okrenut samo svom ocu, kapitolskom Jupitru, nemoćan

kao njegov tek rođeni sin.

I nije bilo majke koja bi me mogla podojiti i umiriti na Valerinovu i očevu zapovijed. Dok je posljednji bik

rikao, a onda teško hroptao, a potoci se krvi iz njegova tijela slijevali u veliku zlatnu zdjelu, pa potom po

rubovima ispod rešetkastog poda pod žrtvenikom, učinilo mi se da se od toga samrtnog hropca žrtvovane

životinje potresa i odjekuje cijeli Rim. A onda, iznenada, opet mi se učinilo da sam u božjim očima ugledao

Mi trinu vatru.

Duh mi se užario, a pod Jupitrovim isijavanjem proširilo se to goreće žarenje i pretvorilo u zapaljenu loptu.

U Sunce, u moju vatrenu mitrejsku kuglu, koja se opet lagano počela okretati oko svoje osi. U početku

polako, a onda sve brže i brže. Od vrtnje su se na rubovima tog Sunca pojavili plamičci, pa onda prave

erupcije žive vatre koja se širila iz mene, Nepobjedivog Sunca i nasljednika Jupitra Amona, Mitrina sunčanog

brata. Odjednom je iz mene požar zahvatio Rim, a onda i cijelo Carstvo. Ali ni njemu, baš kao ni mojim

čempresima iz djetinjstva, ta vatra nije željela nauditi i nije im mogla ništa. Sve je gorjelo, Sunce se vrtjelo

nezamislivom brzinom, ali svijet je živio i bez mene, i bez Mitre, i bez Sunca, i bez mog oca Jupitra. Tog

trenutka, kada me bog jasno i vatreno prigrlio i iskreno priznao kao svog sina, postao sam opet, tamo u

središtu žareće vatre koja nije izazivala požar, makar načas, zaboravljeni mali Dioklo, dijete saloni tanskog

polja. I znao sam da je to moja prava sudbina, bez obzira na žrtvene bikove, njihove iznutrice, meso i opet

oderane i okrvavljene kože na kapitolskom žrtveniku.

XVI. POGLAVLJE

ROMA DEFECTA

SUTRADAN, NAKON ŠTO se cijele noći o mom i Maksimijanovu trošku, ali ponajviše od novca koji nam je za

trijumf dodijelio Senat, bančilo i pilo slaveći trijumfatore i Auguste po svim dijelovima Grada i predgrađima,

a mi u palatinskoj palači, kamo su smjestili nas božanske sinove i njihovu djecu, priredili velik konvivij,

večeru koja je završila orgijom, ali tek nakon što sam ja otišao na spavanje, morali smo se latiti meni onako

umornom i zbog toga mrzovoljnom mrske zadaće i upriličiti gladijatorske igre.

No prije nego što se osvrnem na tu nemilu zgodu koja mi je pokazala još jedno od odbojnih lica Rima, samo

ću navesti što su sve pojeli i popili ti naši slavni rimski uzvanici. Najpoznatiji državni, ali i moji robovi kuhari

iznijeli su na mnoštvo raspoređenih velikih mensi ježeve s Mizenskog rta, puževe iz Taranta, oštrige iz

Lorkina i Neapolisa, rakove iz Minture, morske kozice u medu iz Formija, golemoga kalcedonskog tunja

kojeg su prethodno skuhali u lovoru i kvasini, a onda prelili začinjenim uljem i ga rumom sa Sicilije, pečenu

jesetru punjenu ikrom s Rodosa, pršute iz Galije, paune sa Samosa, šljuke iz Frigije, ždralove iz Mezije,

jarčiće iz Ambra cije i Dalmacije, janjce, telce i odojke iz Lacija. Na stotine komada riba i živadi, divlje i

pitome peradi i ptica pjevica, koje su slijedili desetci veprova, jelena i srna iz hrastovih šuma nekadašnje

Etrurije, medvjeđih šapa iz Norika, nojevskih butova i devinih potkoljenica iz Libije, čak i slonovskih stopala


iz Nubije i lavljih mošnji iz Egipta, za koje su tvrdili da imaju sposobnost pojačati spolnu moć, pa su ih rimske

gospođe kupovale za veliku cijenu kako bi još više razbukatale strast svojih ljubavnika.

Uz, naravno, mnoštvo drugih Rimljanima omiljenih jela od svinjetine i govedine, pečenih i punjenih praščića

u medu, kobasica, rebara i suhog mesa s raznim povrćem, zdjela ispunjenih omiljenim bobom i skupim

artičokama koje su nekim čudom uspjeli spasiti od studeni i sačuvati gotovo svježe za tu priliku. Točilo se

najbolje vino iz, svih krajeva Carstva, a na kraju su prionuli na torte od voća, meda i oraha, mrvljene

zapečene lješnjake iz Nole, pomiješane s bajamima iz Agrigenta i od davnina glasovitim isejskim kasno

ubranim grožđem.

Ja sam spavao u drugom krilu velike palače nasuprot golemom triklini ju, u dijelu u kojem su za svojih

boravaka u Rimu, pa i tijekom svojih trijumfa boravili Aurelijan i Prob te nisam, na svoju sreću, mogao čuti

udaranje i svirku glazbala, pjevanje pjevača ni vrisku robinja, dječaka i najpoznatijih i najskupljih rimskih

bludnica i bludnika koje su priveli za tu slavnu prigodu.

Sutradan sam se rano probudio i, da nikoga od gradskih magistrata nisam ni obavijestio, odmah nakon

svitanja zatražio da krenemo pogledati moje terme kod Trajanova foruma. Nisam jahao niti se truckao u

kočiji jer se nisam osjećao najbolje, nego su me nosili u nosiljci i pod jakom oružanom pratnjom doveli pred

veliko zdanje. Izašao sam iz carske nosiljke i kad sam kročio u kupke, odmah me uhvatio napad bijesa i silne

razdraženosti. Terme su, istina, bile pri kraju, vanjske stjenke donekle gotove, ali to veliko kupalište koje je

moralo zauvijek ostaviti moj osobni pečat na licu Rima nije bilo dovršeno koliko mi je god senatsko

izaslanstvo u Nikomediji tvrdilo da je sve spremno i da će me moja građevina čekati u punom sjaju kad

stignem u Grad i da ću je sam posvetiti i predati građanima Rima.

Prevarili su me. Ništa od onih sjajnih ukrasa, mozaika, fresaka, reljefa i kipova nije još bilo postavljeno, tek

su brusili zidove i glačali mramor i ona zrcala koja sam već opisao. A doista sam jarko želio da, ako već

moram u Rim, Gradu osobno podarim taj veličanstveni i za njegov život tako važan i vrijedan spomenik. Ali

to je sada bilo nemoguće jer on jednostavno nije bio gotov. Tko zna, možda su me željeli zadržati što duže u

Rimu, duže od ugovorena tri mjeseca, pa da me zbog dovršetka termi prikuju uz Grad. Ipak, tog jutra, nakon

zamornog trijumfa, nisam imao ni snage ni volje zamarati samoga sebe razmišljanjem o senatskim i ma

gistratskim smicalicama.

Jedino što me donekle utješilo bilo je iskreno iznenađenje koje je uslijedio nakon što sam se teškom mukom

popeo na kat i nakon što sam ušao u prostor predviđen za veliku biblioteku, meni najvažniji prostor u

cijelim termama. Bio je potpuno završen, police za svitke i rukopise izrađene od najbolje ebanovine s

intarzijama od bjelokosti dizale su se do kasetiranih stropova svake dvorane posebno, usred kojih su se

isticali klesani medaljoni od najboljeg penteličkog mramora, s prilikama Heraklita, Euklida, Arhimeda,

Sokrata, Platona i Plotina.

Činilo mi se da čujem tihi žamor posjetitelja, učitelja i učenika kako na velikim stolovima, također od

ebanovine, šire izabrane svitke, listaju izabrane rukopise i lanene knjige te ozbiljno i tiho raspravljaju. Takvo

je bilo moje poštovanje prema znanju koje sam zbog životnih prilika morao zapostavljati, ali sam zato kao

car uspijevao nadoknaditi ozbiljne propuste i, upravo po tom znanju koje sam upijao u Nikomediji, Antiohiji,

ponajviše u Aleksandriji, mogao sam se nositi s velikom zadaćom, ali i intelektualnim otporima novom

ustroju i općem, božanskom smislu Carstva. Za nj sam se do kraja života morao stalno i uporno boriti. Koliko

mačem, toliko i umom.

Dovršena biblioteka bila je velika utjeha, ali ipak, kad smo se vratili na Palatin i kad sam morao dočekati

gradske magistrate kako bi me izvijestili o pripremama gladijatorskih igara koje su bile predviđene da traju


šest dana, mene bijes nije napuštao. Pa kad sam još saznao koliko je novca utrošeno za sinoćnje cjelonoćno

divljanje, bančenje i orgijanje po Gradu i u palači, pobjesnio sam. Ali, kao i uvijek kada je riječ o nekoj doista

važnoj stvari, znam izvana skriti svoj bijes i potresati se za druge neprimjetno, u svojoj nutrini, kako bih

mogao razumnije izraziti i nametnuti već zamišljene posljedice svoga gnjeva i razjarenosti i tako kazniti

pravom kaznom uzročnike ljutnje.

Gradski magistrati pa službenici Vespazijanova amfiteatra i vlasnici najskupljih gladijatorskih družina došli su

veseli, ali ponizni, u točno zakazano vrijeme, istina malo mamurni od protekle noći, ali s pomno razrađenim

planovima za svaki od petanaestak dana u kojima su se imale održati borbe. Pa su počeli, i ne osjećajući

moju razdraženost, u tančine navoditi koliko će se i kojih gladijatora boriti, opisivati rekonstrukcije bitaka

među raznim pokorenim plemenima koje su zamislili, čak i boj mojih legionara i Perzijanaca na bojnim

dvokolicama s oštricama na kotačima, u čast mojih i Galerijevih pobjeda na Istoku, a u slavu mojih uspješnih

egipatskih pohoda sukob aleksandrijske legije s Egipćanima koje bi trebao predvoditi neki epirski gladijator

koji se doista nazivao Ahil, a koji je, prave li budalaštine, morao biti odjeven kao faraon Ramzes. Potom su

stali s oduševljenjem opisivati borbe sa životinjama, mrcvarenje zatvorenika i zločinaca, prave male

masakre na pijesku velikog amfiteatra koji bi trebali podsjećati na Maksimijanove i Konstancijeve pobjede u

Galiji i Britaniji. Sve u svemu, golemi projekt koji je morao biti dostojan dvojice rimskih Augusta trijumfatora

i koji je prema njihovu računu morao trajati najmanje deset dana. Pojavio se i Maksimijan, i on lica

natečena od posljedica prethodne noći tako da je izgledao stariji nego što je doista bio premda je sa

zanimanjem slušao i gotovo glasno odobravao sve prijedloge. Kad su završili, zašutjeli smo na nekoliko

trenutaka u hladnom muku palatinske carske dvorane, a onda sam prosiktao s prijestolja:

ništa od toga. Igre mogu trajati najviše tri dana i upola smanjite troškove. Nikakvi bojevi, nikakvi Perzijanci,

Egipćani i faraoni, Gali i Briti.

Samo klasični gladijatori, i to najbolji, bez legija, bez grupa boraca, bez barbarskih plemena, bez slonova i

tigrova. Samo lavovi i medvjedi, i to tek drugog dana.

Ušutjeli su u nevjerici, čak i Maksimijan.

- Ali božanski Jovije, to građani Rima od Tebe očekuju. Već se danima pripremaju za igre.

- To od mene očekujete vi i vaše kese nikada dovoljno pune mojih zlatnika. A puk i Rim prepustite

meni, pa makar mu, dok sam ovdje, to i ne bilo po volji.

Maksimijan je pokušao nešto dodati. Upozoriti me da bi to moglo naškoditi našoj tek probuđenoj

omiljenosti medu građanima Rima, ali samo sam mu dao znak da za sada ušuti, a izaslanstvo sam hladno

otpustio i zapovjedio im da pođu po gradske kvestore i predstavnike senatskog i državnog trezora. Usput

sam našim stražarima zapovjedio da nikoga ne puštaju u dvoranu, a mene i mog još zgranutog Herkulija

ostave nasamo.

I tamo u toj velikoj palatinskoj prijamnoj carskoj dvorani, u kojoj su stolovali gotovo svi rimski carevi osim

mene, osjetio sam prvi put pravo na puknuće i spoznao nagovještaj budućeg neminovnog i velikog razdora

između mene i Maksimijana, kojemu sam do tada vjerovao iz dna duše. Istina, onoliko koliko me iskustvo

naučilo da nekome mogu vjerovati.

Svi su nešto pokušavali, svi su na neki način, pogotovo moji podložnici na Istoku, iskušavali moje strpljenje i

igrali svoje ponekad vrlo zamršene igre. Ali Maksimijan, taj tu i tamo okrutni, ponekad odsutni i zamišljeni, a

ponekad otvoreni i prostodušni, ali pouzdani i hrabri vojnik i razboriti August, nikada! Barem ne izravno i

barem ne do sada jer sam zbog mnoštva događaja smetnuo s uma i gotovo zaboravio njegovo pismo iz


Akvileje, njegovo opasno oklijevanje u kritičnim trenutcima Zapada i sukobu s Karauzijem prije nekoliko

godina, a zbog kojeg su mu, koje li ironije, formalno i dodijelili trijumf ma koliko je sam izvojevao mnogo

važnijih pobjeda u svojoj imperatorskoj i augustovskoj karijeri. Čak sam otjerao sjećanje na razgovor u

mojim kolima prve noći koju smo proveli pred Gradom, a potisnuo sam i misli o zlodjelima njegova

nemogućeg i razmaženog sina. Ne razmišljajući u tom trenutku dok je još stajao nepokretan na mramoru

palatinske dvorane da se možda upravo u tom njihovu odnosu i krila tajna njegove promjene koju nisam

osjećao, ali koja se u tom trenutku polako opet išuljala iz sjene na vidjelo kao nikada do tada.

Tišina se potresala od napetosti. On je želio dostojno obilježiti svoj trijumf, vezati Grad i Italiju uza se makar

do onog trenutka kad se povuče zajedno sa mnom, a taj se dan hitro približavao.

- Pa neka, čitao sam u njegovim mislima, i ako odem, moći ću upravljati iz sjene, izdići svog

Maksencija i predati mu središte Carstva. Zbog toga sam ga i puštao da rasipa po Rimu, a sada taj Dvoglavi

Jarčić želi poremetiti sve moje planove, naš trijumf poniziti igrama koje su blijeda sjena čak i onih koje je

nedavno priredio moj sin.

Ali nije to rekao, rekao je nešto sasvim suprotno i znao sam da mi prvi put u životu svjesno ne govori istinu.

- Gospodaru i Bože, brate Auguste. Ne želim se sporiti s tvojom odlukom premda mislim da je

pogrešna i da će nepotrebno izazvati loše posljedice, pa tako i ocrniti i umanjiti povjerenje i ljubav koje nam

je darovao Rim i njegovi građani. Ali podijelit ću moguću sramotu i bijes rimskog puka i rimskih građana s

tobom na isti način kako smo do sada dijelili sve. I neka nam tvoj božanski Jupiter i moj snažni Herkul budu

od pomoći jer pomoć će nam doista trebati. I to prava pomoć.

Nije dopustio da mu odgovorim, da mu možda objasnim jer mi se bijes već utišao. Dok sam pokušavao

pronaći prave riječi, samo se okrenuo i onako vojničkog držanja izašao iz dvorane. Još i sada vidim njegov

grimizni plašt kako se povlači za nazuvcima navučenim na uske zimske hlače od crvenog platna, nad kožnim

resama njegova vojničkog haljetka i ukrašenim prsnim oklopom. Čak je i carsku krunu, koju je do tada držao

u rukama, stavio na glavu i otišao kao da kreće u osvajanje vlasti. Ali nije.

Otišao je, suprotno svojim riječima, ravno na Forum, praćen sinom te svojom i Maksencijevom brojnom

pratnjom kako bi se tamo pokazao Rimu i Rimljanima, ali ne u namjeri da me pokuša opravdati i objasniti

smisao moje zapovijedi glede igara, nego naprotiv, spreman sve svaliti na moja leđa, a svoja okrenuti meni,

onda kada sam možda najviše trebao njegovu potporu u jednoj, u usporedbi s onim što nas je očekivalo,

naizgled sasvim nevažnoj odluci.

Priznajem, moja odluka da cenzuriram i skratim gladijatorske igre i trijumfalne svečanosti kojima je i tako

nedostajalo krvi barbarskih i neprijateljskih zarobljenika, možda nije bila potpuno diplomatska, možda nije

odgovarala tadašnjem raspoloženju i stanju rimskog duha koji je on poznavao bolje od mene, možda je čak i

bila ishitrena i uzrokovana razočaranjem zbog nedovršenih termi, ali ipak je bila razumna.

Došao sam u Rim sebe i Maksimijana predstaviti kao prave vladare koji su uredili rimski svijet i Carstvo

nakon tolikih krvoprolića i nemira tijekom posljednjeg stoljeća. Pokazati da smo uz naše Cezare mi ti koji su

mu učvrstili sustav i poredak, vratili vjeru u stare bogove, bez obzira na nadi ruće kršćanstvo koje je u Rimu

već bujalo i širilo se po cijelom Zapadnom Carstvu, istom snagom i brzinom kao po mom Istoku. Da smo,

konačno, mi tetrarsi u čvrstoj vladavini četvorice Rimu vratili dostojanstvo, samopouzdanje i sigurnost, da

više ne mora strepiti zbog barbara, ne samo na svojim granicama nego ni na samom du Italije gdje su do

maloprije divljali gotovo pred vratima Grada, i da nam je želja obnoviti Rim, podignuti ga iz požara i pepela i

duhovne bijede koja ga je kosila desedjećima. Vratiti mu sjaj, uresiti ga novim važnim građevinama u kojima


će umni Rimljani, u ionako zakonski autonomnom Rimu, Italiji i senatskim dijecezama, još umnije znati

upravljati svojom probuđenom prošlom slavom.

Ali moj mi je Maksimijan, moj Herkulije, moj suvladar i do tada najveći saveznik u toj teškoj zadaći i poruci

koju smo morali zajedno uputiti Gradu pa iz njega i cijelom našem imperiju okrenuo leda. Onako kako će toj

istoj zamisli uskoro okrenuti leđa i sam Rim, nesvjestan da više nikada nijedan car ne će, pa makar na

nekoliko mjeseci, iz ovog grada suvereno upravljati i Istokom i Zapadom, svim stranama našega

obnovljenog i golemog svijeta.

Razočaran, ostao sam sam u velikoj dvorani na Aurelijanovu prijestolju, pokraj kojeg se onako privijena uz

bedra i koljena svog bešćutnog ljubavnika jednom znala skutriti nesretna kraljica Zenobija. Posjednut na

tom starom tronu očekivao sam kvestore i predstavnike senatskog trezora. Budući daje Maksimijan onako

nenadano i brzo otišao, vrijeme se opet pretvorilo u čekanje, a čekanje u prazan prostor.

Kada su stigli, već su znali za moju odluku o skraćenom i za jednog tako moćnog cara i njegova Augusta

skromnom načinu održavanja igara. Ipak, nisu imali kamo. Znali su da moraju poštovati moju odluku i da će

se ona u krajnjem slučaju, kad je u pitanju rimski puk, i tako obiti najviše meni o glavu. No kad sam ih počeo

propitkivati o troškovima, postali su mnogo oprezniji, ali i udvorniji jer su se nadali da uštedom na igrama

želim uvećati svoj prihod, pa tako i njima udijeliti pokoji zlatnik.

Naime, na velikim i skupim igrama zaradili bi nešto bankari, mešetari i gradski blagajnici koji su morali

isplatiti proračunska državna sredstva, a najviše voditelji i suvlasnici velike arene Flavijevaca i vlasnici

gladijator skih družina. Naprotiv, na manjim i skromnijim igrama koje su sada već prihvatili s pritajenom

nadom upravo su oni mogli dobro uštedjeti. Ostao bi višak ionako već odobrenog državnog novca, koji se

onda mogao raspodijeliti u dogovoru sa mnom. I opet su se prevarili.

a što ćemo, božanski Jovije, sa sredstvima koja smo već izdvojili za tvoje i igre Augusta Maksimijana u

velikoj areni?

I na to pitanje nisam odgovorio, nego sam uzvratio protupitanjem.

- A zašto ste izdvajali sredstva iz blagajne, istina svoje blagajne, ali ipak rimske, što će neizravno reći i

carske blagajne, a da se ipak prije niste barem sa mnom posavjetovali kakve igre uopće želim?

- Željeli smo te Gospodaru iznenaditi, nagraditi velikim igrama dostojnim tvog imena i

dvadesetogodišnjice tvoje božanske vlasti. Uostalom, jutros smo ti poslali izaslanstvo koje ti je predočilo

kakve smo igre tebi u čast zamislili. Već desedjećima Rim nije vidio takvih igara.

To je bila istina. Nisu imali prilike, niti bi bilo umjesno niti je priličilo visokom senatskom izaslanstvu govoriti

o gladijatorskim igrama, dok su me još tamo u Nikomediji nastojali privoljeti da dođem u Grad, ili tijekom

putovanja u Rim, kada je toliko stvari još bilo upitno u pogledu mog dolaska. Možda i sam dolazak na koji

sam se odlučio ponajprije na Pri skin nagovor. Nesvjestan da me u cijeloj priči stoga pogodilo nešto sasvim

drugo, opet sam povisio ton.

- To što ste vi zamislili zajedno s vašim lakomim organizatorima igara nisu gladijatorske igre, to je

pokolj, rasipanje novca i neumjesno klanje i ubijanje. 0 dramaturgiji i budalastoj kostimografiji samih borbi

da i ne govorim. Za toliko uludo bačenih zlatnika mogli bi se pokriti troškovi cijeloga vojnog pohoda, a

možda i poduzeti nešto važnije, nešto što Rim doista treba.

Smirili su se. U velikoj dvorani vladala je tišina. A onda je jedan od njih, više se ne sjećam koji, vrlo

pomirljivo nastavio, ali opet u krivi trenutak.


- Gospodaru i Bože, nastojali smo ti u svemu ugoditi. Razveselio si i razgalio naša srca kada si odlučio

doći i Rim. Sve smo poduzeli, ispunili svaku tvoju želju i one koje si nam zapovjedio i one koje nisi nikada

izrekao. Među njih smo ubrojili i te Tvoje i Herkulijeve igre, naš božanski Jovije.

U tom sam trenu shvatio što me najviše u cijeloj priči zasmetalo, pa sam nesvjesan snage svoga glasa

povikao:

- Laž, to je laž. Lagali ste, rimski Senat i rimski gradski oci nisu ispunili svoja obećanja. Odvraćali ste

pažnju svome Augustu, Gospodaru i Bogu na nevažne stvari ma koliko mu također nepotrebno već prinosite

žrtve u hramovima, a da niste ispunili njegovu najveću želju zbog koje sam se i odlučio doći u Rima. Lagali

ste svome caru da su njegove terme, za koje je sam izdvojio sredstva iz vlastite carske riznice, gotove i da će

ih moći otvoriti dok bude boravio u Rimu. I što je najgore, umjesto termi namjeravali ste mi podvaliti

gladijatorski masakr. I to kako bi prije svega zadovoljili sebe i svjetinu o kojoj ovisite i od koje strepite.

Moje su riječi pogodile u pravu srž. Počeli su pedjati i izvlačiti se na kašnjenje kamena, građevinskog

materijala, sporost robova i inženjera, posebno kipara i klesara, čiji se rad ne može samo tako ubrzati, na

neke neočekivane i tek naknadno otkrivene propusnosti tla i vlagu, trusnost zemljišta ispod termi. Kao da

na tome istome mjestu nisu već bile podignute velike građevine, posebno na Trajanovu forumu. Kao da,

budući da ništa nisam želio prepustiti slučaju kad je bilo riječ o mojim termama, već nisu bila obavljena sva

građevinska ispitivanja, iskopane sonde na svim osjetljivim mjestima na kojima je trebalo ukopati temelje

buduće goleme građevine, mjesecima prije početka gradnje. Svi pomno razrađeni nacrti i skice, kako samih

termi tako i najmanjih detalja, makete cijele veličanstvene građevine kojima sam se veselio kao dijete i

umanjene replike svake prostorije u kupkama bile su već odavno gotove, a veliko se zdanje podizalo

mjesecima i, iako nedovršeno, čvrsto stajalo na svome mjestu i nije se urušavalo.

- Probajte onda barem opravdati sve laži koje ste pokušali zamotati u gladijatorske igre!?

Upitao sam ih još jedanput.

Pokušali su tada u cijelu priču uplesti nejasnoće u nacrtima i opet ponovili kašnjenje u isporuci građevinskog

materijala i skupog mramora iz

Grčke i Egipta, kao i kamena iz Dalmacije. Pa su počeli nabrajati desetke brodoloma u kojima su se potopile

lađe pretrpane blokovima koje su bile namjerno izložene opasnosti samo da što prije stignu do Ravene,

Brun dizija, Ostije i drugih italskih luka. Na kraju su, još jedanput u istom krivom času, spomenuli i nestašicu

novca.

Na to sam se doista zapjenio.

- Pa to je moj novac protuhe, ali sada ćete i vi odriješiti vaše kese. Kad je tako, sav višak od igara koje

će biti mnogo jeftinije nego što ste mi željeli nametnuti, a čak i znatno skromnije nego što sam maločas

zapovjedio organizatorima, ide na gradnju termi i, bez obzira na svetkovine, trijumf i igre, svi koji su

zaposleni na gradilištu moraju nastaviti s radom još danas. Zapovijedam vam, dakle, da od odobrenih

stotinu milijuna mojih zlatnih denara polovinu odvojite za dovršetak mojih kupki, a ostatak koji ćete

uštedjeti na vašim ludorijama, igrama, životinjama i skraćenim trijumfalnim danima i rasipničkim

svetkovinama neka ide rimskom puku i sirotinji.

Pa sam se odrješito okrenuo prema svom Eusteniju koji je i u Rimu u sličnim prilikama, baš kao i

danas,stajao uz moje rame.

- Koliko će to iznositi po glavi Klaudije?


On je brzo izračunao.

- Točno tisuću petsto pedeset tri denara moj Gospodaru i Bože.

Tako velikim iznosom ostali smo zatečeni Eustenije i ja, ali ne i članovi

izaslanstva. Ma koliko bi to bio tada najrađe učinio i takvoj rasipnosti odmah stao na kraj, nisam više mogao

povući svoju odluku.

- U redu, sada kada je sve osigurano, kad terme budu dovršene, neka rimski puk pokuša popraviti

svoj život. Mislim da sam bio i više nego darežljiv i da će im ovo biti i više nego dovoljno premda bi im

najrađe uskratio ili makar srezao na pola taj i onako nezasluženi novac. Sjetite se da najbolji poljodjelac, po

cijenama zapisanim u mom ediktu, kao dnevnu nadnicu dobiva za svoj znoj i muku tek dvadeset četiri

denara, a oni će za svoj nerad i praznu dokolicu biti nagrađeni s više od šezdeset nadni čarskih plaća. I to u

jednom jedinom danu, o svim drugim troškovima da i ne govorim

Na čas sam zastao i onda opet upitao više sebe nego njih.

- Zaboga, pa koliko to onda Rim stoji ovu državu i moje carstvo?

Kad mi je Klaudije umjesto njih prišapunuo nešto kao previše moj Gospodaru, uvjereni da se sa mnom

možda još da raspravljati, počeli su opet krivo računati i pokušali me ponovno obmanuti.

- Ali ne možemo sredstva odobrena za jednu namjenu preusmjeriti za drugu, iz jednog trezora preliti

u drugi, to se protivi zakonima i mi za to nemamo ovlasti.

Nisu bili svjesni što su izgovorili pred svojim svemoćnim vladarem, Gos podarem i Bogom koji nije bio

naviknut da se netko spori s njim i njegovim odlukama, a naročito ne gradski činovnici ma kakvog oni

položaja i podrijetla bili.

- Koliko stoji Rim? pitao sam...

- Ne znamo Gospodaru, mi se samo ravnamo prema utvrđenim prihodima i rashodima koje ubiremo

iz gradskih i senatskih dijeceza. A i po slušat ćemo te, smanjit ćemo sve troškove i skratiti dane trijumfalnih

svečanosti, čak i gladijatorskih igara koje su posvećeni dio svakog trijumfa, naše tradicije i rimskog nasljeđa.

Pa ipak, ima još novca da ih učinimo dostojnijima ove prilike, ako ti dopustiš.

Toliko sam se razjario da su odmah zažalili što su izustili te riječi. A ja sam nastavio prijeteći.

- Vi pokušavate vašeg Gospodara i Boga učiti tradiciji. Vi koji se je ukaljali svojom pohotom i

pohlepom, i kaljate je i dalje svakoga dana. Da niste službeno izaslanstvo, utamničio bih vas ovog trena, a

onda iz mraka ćelija i izbi u podzemlju Vespazijanove arene pustio na svjetlo da tamo primite svaki svoju

oštricu i svojim okrvavljenim tijelima učinite nesretne igre dostojnima vašeg Rima. Ali ipak ne ću to učiniti,

ne ću vas kazniti u ime onog Rima koji sam obranio i sačuvao. Na taj ste Rim vi već zaboravili i pokopali ste

ga nedostojnici koji svoga cara želite podučiti dostojanstvu i tradiciji, a pokopali ste ga doista kao da nije

nikada ni postojao.

Možda sam tog trenutka malo pretjerao ma koliko sam i tada govorio ono što je bila istina. No ispuhao sam

svoj bijes i na kraju malo popustio.

- Poslušajte me sada dobro tako da za života više nikada ne ćete moći kazati da me niste razumjeli. Ja

sam vaš i svoj najviši cenzor i najviši kve stor i napravite kako sam vam zapovjedio, pa ću vas umjesto smrću


u areni, na kraju možda još i nagraditi. U protivnom ćete svi zajedno iskusiti moj opravdani bijes. a možda bi

se doista mogli iskrenije iskupiti za svoju laž i okušati sreću na onom gladijatorskom pijesku koji po vama

ovih dana ionako ne će biti dovoljno krvav. Možda se čak u tom pogledu s vama složim i pružim vam tu

jedinstvenu priliku.

To je bila ozbiljna i zastrašujuća prijetnja pa, kako su gradom već kolale donekle istinite, ali u zbilji ponajviše

preuveličane priče o mojoj okrutnosti i despotskom vladanju, skamenili su se na svojim mjestima. Vidjevši

koliko su ozbiljno primili moje riječi i mrko motreći na njih onako nijeme i oduzete od straha, obuzdavši

ljutnju, donekle sam ih smirio prije nego što sam ih otpustio.

- A sada prionite na posao i nastavite s gradnjom mojih termi ako želite svoj djelić nagrade i ako me

želite još neko vrijeme gledati u Rimu.

Izašli su iz dvorane hodajući unatrag i klanjajući se, sretni što su dobro prošli jer su ih njihovi prethodnici bili

izvijestili u kakvom ih raspoloženju očekujem. I premda su izvukli živu glavu, vjerujem da su čak i u tim

okolnostima u sebi počeli dijeliti novac od one nagrade koju sam im obećao ako se gradnja termi nastavi i

privede kraju, pa makar u sada već zakašnjelom roku.

Ali nisu ni pretpostavljali kakvu im nagradu nudim, ne njima, nego cijelom Rimu. Dar i nagradu do koje

možda ni oni ni Rim nisu pretjerano držali, ali koja će nadživjeti vrijeme posrnulog i iznemoglog,

onemoćalog grada te Romae Defunctae, i pružiti duhovnu utjehu njegovim najboljim umovima, čak u

stoljećima koja će slijediti.

Osim termi, Rimu sam namijenio najveći dar i najveći i najtrajniji ukras i vrijednost tih velikih kupki. Veći i

važniji od svih kipova, mozaika, fresaka, reljefa, zrcala, bazena i borilišta. Kako sam već ispričao, namjeravao

sam u već završenoj biblioteci u termama pohraniti i Rimu darovati u Antiohiji i Aleksandriji u dijelovima

otkupljenu, a onda pomno sređenu te složenu i popisanu, jedinicu po jedinicu, cjelovitu Ulpijanovu

knjižnicu, bogatu biblioteku čovjeka koji je Carstvu prije jednog stoljeća podario pravni okvir, a njegovim

građanima, eto, zahvaljujući i meni kojega nitko nikada nije doživljavao kao prosvjetitelja, sabrano znanje

koje se po vrijednosti i opsegu moglo mjeriti aleksandrijskim mjerilima, i od velikog sela barem u tom dijelu

Rim opet učiniti velikim gradom. No i o tome nešto poslije jer se približio čas kada se moram vratiti svojim i

Maksimi janovim igrama.

Taj prvi dan gladijatorskih igara u areni Flavijevaca počeo je u rano popodne. Kada sam stupio u svečanu

ložu zajedno s Maksimijanom, praćen našim domesticima, okružen najvažnijim predstavnicima Rima i

Senata, ostao sam iznenađen, gotovo osupnut. To više od sto godina staro zdanje koje je, istina, Tit

obnovio, a Grad mu održavao sjaj državnim novcem, još je bilo dostojno nekadašnje rimske moći i rimske

slave. Nagledao sam se velikih arena po svim krajevima Carstva, ali ova Vespazijanova, svojom je ljepotom i

graditeljskim skladom nadvisivala sve.

Visoki amfiteatar opkoljen dvostrukim redom lukova u obliku velike elipse, s vanjskim zidom kao oplatom,

koji je pratio unutrašnju podjelu na četiri kata sa sjedištima i najvišim prostorom za stajaća mjesta, bio je

udešen tako da je prvi kat bio urešen dorskim, drugi jonskim, treći ko rintskim polustupovima u nizu, dok su

četvrti zatvarali pilastri i prozori, također korintskog sloga. Ta veličanstvena Vespazijanova arena, visoka i

više od stotinu stopa, bila je ispunjena s 50.000 gledatelja koji su tog dana, kao i ostalih dana trajanja naših

igara, bili vjerojatno uskraćeni za svoja očekivanja, ali koji su u tom trenutku gromoglasno izvikivali moje i

Maksimijanovo ime i, podignuvši se, mahali bijelim rupcima u našu čast, s onih mnogostrukih elipsasto

poredanih nizova sjedala.


U najdonjim, najbližima samoj također elipsastoj pješčanoj areni, sjedili su senatori, magistrati i najviši

činovnici te svećenici, dostojanstvenici, vitezovi i najbogatiji građani, čak i djevice Vestalke zato što su

gladijator ske igre u početku, a taj se njihov karakter tada već bio odavno izgubio, imale ritualno značenje i

isprva su se priređivale u čast velike pobjede ili kao dio ukopne svečanosti ili uspomene na slavnog

pokojnika. S vremenom dobile su više vojni, pa potom natjecateljski i na kraju potpuno profani karakter koji

je svojom sve domišljatijom okrutnošću i krvoločno šću, koja je ponekad doista bila na razini spektakla, ali i

prelazila granice dobrog ukusa, morao zadovoljiti najniže strasti puka i građansku tronutost viših slojeva.

Iznad tih redova za uglavnom takvu vrstu bogatijih i osjetljivijih, ali ne manje krvoločnih gledatelja, dizala su

se još dva kata, svaki s desetak redova mramornih sjedišta i jedan kat s drvenim sjedištima. Na samom vrhu

bio je trijem i na njegovu krovu stajaća mjesta za puk i najprostije gledatelje. I cijeli je taj golemi prostor bio

natkriven platnenim krovom u trakama, pričvršćenim na goleme drvene potporne grede kako sunce ne bi

smetalo promatračima, dok je arena ostala otvorena svjedosti. Onako prazna, pokrivena gotovo zlatnim

pijeskom koji će uskoro okrvaviti tijela poraženih ili ranjenih, djelovala je ujedno zastrašujuće i nestvarno.

A onda je, na znak voditelja igara, prema najgornjim redovima i najsiromašnijim slojevima poletio kruh.

Velike pogače lepršale su kroz zrak kao izbačeni diskovi s niša na samom krovu amfiteatra. Nastalo je

komešanje i guranje, a kada se sve smirilo, dignuo se glavni voditelj današnjih borbi i vlasnik jedne od

najpoznatijih gladijatorskih četa, neki Fulvije Vinancije, i istupio pred ogradu svečane carske lože, ali pazeći

da ni u jednom trenu ne zakrije pogled na nas dvojicu Augusta, koji smo bili najvažniji sudionici tih krvavih

svečanosti.

- Rimljani, danas imamo čast da su nas svojom nazočnošću počastila ne jedan, nego dva Augusta,

Dioklecijan božanski Jovije i Maksimijan božanski Herkulije, brat i suvladar našem Gospodaru i Bogu koji je

svoj i Herkulijev trijumf došao proslaviti u Rimu. S njima su i Cezar Konstan cije i Augustov sin Maksencije i

Cezarov Konstantin.

Na spomen naših, a osobito Maksencijeva imena, rulja je zapljeskala i stala izvikivati pohvale i dizati graju,

ali ih je iskusni Fulvije utišao i glasno nastavio:

- Rimljani, ovo nisu obične igre, ne će vaša srca danas čeličiti nesretnici i nevoljni zarobljenici, ne će

biti izmišljenih bitaka i bojeva. Danas će svoje živote pred svojim Augustima i Vama njihovim podanicima

izložiti najbolji. Vaši omiljeni prvaci i ljubimci u izravnom sukobu. U slavu naše Romae Victrix, našeg

nepobjedivog Rima.

Čim je završio, iz glavnih vratnica nasuprot našoj loži, praćeni skandiranjem mnoštva, izašli su gladijatori,

njih četrdesetak, raznih rasa i iz raznih pokrajina, Gali, Germani, Samniti, Etiopljani, Nubijci, Hispanci, Grci,

Iliri, Sarmati, Tračani, čak i Rimljani. I svi, naoružani svaki svojom vrstom oružja, krenuli su u lakom trku, u

pravilnom bojnom poretku kao da stupaju u pravu bitku, ravno prema nama, i onda se tu postrojili po

unaprijed uvježbanom rasporedu. Mnoštvo je do tada još mahalo bijelim rupcima i uzvikivalo u

oduševljenju već stoljećima utvrđene bodrilice, no kada su se zaustavili, zavladala je na čas tišina. Tada u

tom muku koji je pokrio arenu gladijatori su podignuli oružje i uglas uzviknuli nešto promijenjenu rečenicu,

ovaj put u množini jer smo bili dvojica, a ja sam taj drevni pozdrav zbog Maksimijana u zadnji čas prepravio i

naredio da danas prvi i zadnji put izgovore tako prilagođenu rečenicu, jer je u jednini, u svom izvornom

obliku, koja je već stoljećima odjekivala rimskim arenama:

ave Augusti morituri Vos salutant. Zdravo, Augusti, pozdravljaju vas oni koji će umrijeti.

Otpozdravili smo im ustavši sa svojih prijestolja opet uzdignute desne ruke i ove po skromnosti zapamćene

igre mogle su početi.


Prvo su na pijesak izašla dva para gladijatora, neki u Rimu silno popularni Nubijac Kojurta, recijar, naoružan

mrežom obrubljenom olovnim kuglicama, dugim trozubom i bodežom, a njemu nasuprot također poznati

Samnićanin Jargo, sa svojim velikim štitom, nazuvcima i dugom sabljom, lica pokrivenog kacigom s

izrezanom prozirnicom. Drugi par boraca činili su teško naoružani Gal Koitraks, navodno velikaškog

podrijeda, koji se nakon godina provedenih u rimskoj vojsci dragovoljno upisao u gladijatore. Golem,

oboružan teškim akvitanskim mačem i velikim štitom, bež kacige, duge, svijede, pomalo crvene kose

zavezane u perčin, protivnik možda najslavnijega rimskog gladijatora tog vremena, Terencija Emilija Sek sta,

naoružanog sasvim po legionarski, mačem i bodežom, dugim štitom i kratkim kopljem, glave pokrivene

uobičajenom vojničkom kacigom.

Kad je počelo odmjeravanje snaga, ispričali su mi da je taj Terencije bio podrijedom iz jedne od najstarijih

rimskih obitelji koja je osiromašila i koji je zbog svoje nagle i neobuzdane naravi, nakon ubojstva visokog

časnika u kockarskoj razmirici, bio nasilno uklonjen iz vojske, a njegovi su mu zapovjednici i suborci zbog

iznimne hrabrosti u bitkama pružili mogućnost izbora. Ili će biti izveden pred prijeki sud i potom pogubljen

ili će se upisati u gladijatorsku družinu. On je, ne premišljajući ni časa, izabrao drugo rješenje i za kaznu, ali i

po vlastitom izboru, bio pridružen Fulvijevoj gladijatorskoj satniji, ali kao slobodan čovjek i rimski patricij,

što je za nj bilo sve samo ne kazna jer mu je borba i ubijanje bilo u krvi.

Gledatelji su oduševljeno pozdravljali svoje ljubimce i favorite iz mnogih igara, no ipak pomalo iznenađeni.

Naime, nikada do tada nije se dogodilo i nije bio običaj da se u gladijatorskim igrama suprotstavljaju,

pogotovo ne na samom njihovu početku, najbolji borci, ti silno vrijedni gladijatori zato što je moguća smrt

samo jednog od njih sve buduće igre činila manje zanimljivima.

Rimskom puku, ali i publici iz viših redova, navikloj na velike spektakle u kojima je masakr, a ne prava borba

dominirao u dramaturgiji, nije bilo po volji što će danas možda izgubiti nekog od svojih miljenika koji je još

godinama mogao kasapiti lošije od sebe, čak i zarobljenike ili na brzinu obučene zločince, i tako im još dugo

produžiti užitak u svojim krvavim vještinama. No željeli su borbu, stoga sam im pružio pravu borbu, a ne ka

sapljenje na koje su bili navikli i kojim su se naslađivali. Naravno, Fulvije se žestoko protivio, tražio silan

novac, veći iznos nego je bio potreban za prvotno zamišljene šestodnevne igre, ali ubrzo je spoznao da se s

jednim istočnjačkim despotom ne može raspravljati i, gotovo zabrinut za svoj život, popustio je svim mojim

zahtjevima ma koliko se oni doista kosili s običajima tadašnjeg Rima.

Nakon izmjene početnih udaraca i opreznog ispitivanja protivnika koji su se dobro poznavali, ali se nikada

nisu sukobili, nakon što mu je pokušao provući svoju zakrivljenu samnitsku sablju pod trozub i tako ga

zasjeci po bedrima, recijar Kojurta uspio je nabaciti svoju mrežu i zaplesti štit već sagnutog Jarga, a onda ga

dobro izbo po leđima. Ali ovaj je odbacio štit koji je sada ostao zapleten u mreži, i budući da mu tako

opterećena nije više služila, Kojurta je također odbacio taj dio opreme, još neozlijeđen. Gledali su se tako

promišljajući kako promijeniti borbenu taktiku, kad odjednom Jargo podignute sablje snažno i hitro

zamahne, a oštrica sijevne prema Nubijčevu ramenu. Uspio je izbjeći najgori udar, ali ga je zato Samnićanin

zasjekao po lijevoj strani i na ramenu ruke koja je do maločas držala mrežu otvorila se duboka rana i jako je

krvario.

Prolomio se prvi urlik svjetine. Nikada nisu vidjeli Kojurtu u tako teškom položaju. Ali Nubijac se i dalje

držao, povlačeći se, odbijao trozubom sve napade samnitske sablje koja je sijevala zrakom i u jednom

hitrom trenutku, koji većina od nas nije ni zamijetila, toliko je bio brz, krenuo je u protunapad, i prisilio

Samnićanina da zauzme obrambeni položaj i zaštiti se svojim oštrim oružjem, onda je u tom strjelovitom

trenu, uspio oštricu Jargove sablje uglaviti između dva zuba svojih ostiju i naglo ih izokrenuti tako daje

sablja ispala Samnićaninu iz ruku koji je ostao goloruk. A onda se trozub zabio u njegov otvoreni trbuh i pao

je teško krva reći na zlatni pijesak arene. Nubijac mu je već položio bodež na grkljan. Svi su očekivali moju


odluku, pogotovo silno zabrinuti Fulvije, nadajući se da ću poštedjeti život jednom od njegovih najboljih

boraca kojeg će on onda već nekako pokušati zakrpati i pripremiti za sljedeću sezonu. No bio sam opet onaj

neumoljivi Dioklecijan koji ih je želio kazniti zbog nepoštivanja mojih carskih odluka i moga nedodirljivog

bića, ali i podučiti kako izgleda kada se netko poigrava s tuđom smrću.

Na opće iznenađenje gomile, okrenuo sam palac nadolje. Velikom arenom prolomio se uzdah nedoumice i

nevjerice, a onda je sve prekinuo Nubijčev bodež koji je proparao Samnićaninov vrat i presjekao grkljan i

život je istjecao iz njegova polegnutog tijela, dok je krv liptala kao u žrtvovanog bika. Maksimijan me

pogledao gotovo zaprepašteno, a onda mi je klimnuo s odobravanjem.

Borba između Koitraksa i Terencija nije bila ništa manje krvava. Golemi Gal mahnito je navaljivao svojim

velikim mačem i silovito udarao po

Terencijevu štitu kojim je ovaj po vojnički pokrio i zaštitio glavu i tijelo, ali ga je Gal zbog siline udaraca

nekoliko puta uspio srušiti na koljena. No, čini se, to nije pretjerano zabrinjavalo Terencija jer se Koitraks

nepotrebno zamarao viđajući teškim mačem, ne zakrivajući dovoljno tijelo svojim štitom tako da mu je

Terencije, koji je morao odbaciti svoje koplje, malko se pridignuvši na jedno koljeno, podvukao svoj

legionarski mač pod polupodignuti štit kojim je Koitraks više održavao ravnotežu nego što se njime služio u

obrani dok je viđao i udarao onim golemim mačem, i zadao mu strašan ubod u slabine i prosjekao jetru.

Taj ubod iz donjeg poluklečećeg položaja bio je jedan od najstrašnijih i najtežih poteza u vještini baratanja

legionarskim mačem i mogli su ga bez opasnosti za vlastiti život primjenjivati samo najvještiji mačevaoci u

vojsci, a takav je Terencije očito bio. Za razliku od Nubijca, onako krvoločan i uznosit, nije ni pitao savjet

gledatelja ni tražio moje odobrenje, nego je prignutom Galu, koji je jednom rukom stezao strašnu

rasjekotinu i ranu, a drugom se oslanjao o svoj dugi mač, jednim udarcem odrubio glavu, a onda se okrenuo

prema našoj loži i podignuo svoje okrvavljeno legionar sko oružje, a zatim je to učinio okrećući se prema

svjetini u svim smjerovima uz urlanje zadovoljnog mnoštva kao da je svojom pobjedom nadoknadio sve što

sam im ja uskratio, od pogubljenih zarobljenika nakon trijumfa do spektakularnih masakara u njihovoj

omiljenoj areni.

Ostale borbe ne mislim opisivati jer su u svojoj borbenoj koreografiji sve nalikovale jedna drugoj, isto tako

ni one drugog dana jer me klanje između ljudi i životinja nikada nije osobito privlačilo premda su mi poslije

ispričali kako je jedan lav uspio usmrtiti dvojicu bestijarija, boraca sa životinjama, a onda se, kada se nasitio

njihovih utroba, lijeno ispružio na pijesku i zakunjao kao da se nije ništa dogodilo. Morali su ga na traženje

izbezumljene rulje usmrtiti strjelicama i kopljima, toliko je, naime, bio gorostasan, snažan i opasan da je

svjetina i sama prestrašena odlučila na taj način oduzeti velikoj zvijeri život, a taj je nepotrebni čin odobrio i

moj suvladar, nadajući se da je tako stekao opet malu prednost u nadmetanju za naklonost rimskog puka.

Ne želim podrobnije opisivati ni događaje onog trećega, završnog dana, u kojemu sam ipak nekom

Tračaninu zbog hrabrosti u borbi s visokim Germanom poštedio život, i tim smo milosrđem ja i Maksimijan

završili skraćeni program igara u čast našega političkog trijumfa i posvetili se svaki svom poslu u možda

pomalo razočaranom, ali ipak u dijelu svoje krvožednosti namirenom Gradu.

A isti taj krvožedni i prijetvorni Grad već dugo nije vidio poštenijih i ravnopravnijih borbi, između doista

najboljih gladijatora koji se ovaj put nisu mogli podičiti svojom nadmoći nad poniženim i slabijim

suparnicima, i tako se ulagivati gomili pa onda uživati u ljubavnim čarima putenih rimskih gospođa i

kurtizana ili biti čašćeni po gradskim krčmama i taberna ma i slavljeni po gradskim trgovima i ulicama kao

živi heroji.


Od sto gladijatora najviše vrijednosti i borbenog iskustva poginulo je njih četrdesetak, što je bila golema

materijalna šteta za Fulvija, a za mene gotovo nikakav iznos u odnosu na onaj koji je za tu namjenu već bio

odobren od Senata i Grada i koji sam prisilno prenamijenio za dovršetak svojih termi. Njih tridesetak bilo je

zauvijek trajno osakaćeno tako da će sada u neimaštini, potpuno odbačeni, imati prilike razmisliti o svom

prethodnom krvavom i uglavnom častohlepnom i nadmenom životu, prezreni od svijeta i gomile, proseći po

rimskim ulicama i, na koncu, zažaliti što ih nije pokosila smrt u areni makar od nekog slabijeg protivnika, a

ne ovako shrvane i ponižene, opijene lošim i zatrovanim vinom u nekom od mračnih predgrađa ili

sirotinjskih zabiti.

Preživjelih trideset gladijatora dokazalo je svoju vrijednost i mogli su i dalje dostojno i uznosito koračati

među svojim obožavateljima, ali ipak svjesni da i njih može, ako se namjere na pravog protivnika, dočekati

iznenadan i ne uvijek junački i dostojanstven kraj te da je i njihova slava prolazna ma koliko će im imena još

dugo ostati upisana na pročeljima Grada, čak i krišom uklesana na velika kamena zdanja, kao trajni znak

divljenja njihovih vatrenih navijača.

Tako sam čak i u prolijevanju gladijatorske krvi pokušao posrnulom, iznemoglom i poraženom gradu

pokazati koliko je vrijedan život i kako se moraš za nj boriti svakog trenutka, čak i kada ti je izlaganje

opasnosti i smrti osobno zanimanje i vlasita svakodnevica. Svojim besprijekornim držanjem i vidljivom

vojničkom stegom to su u trijumfalnom mimohodu najbolje dočarali moji i Maskimijanovi legionari i

veterani, skupljeni za tu priliku, kao što sam već rekao, iz svih krajeva Carstva, i koji su tom prilikom među

okupljenim rimskim mnoštvom i pukom i izazvali onakvo strahopoštovanje. Za razliku od mojih vojnika koji

su ipak u većini ginuli u ime nekog ideala, pa zvao se on i ideal njihova Boga i Gospodara, gladijatori su svoj

ideal pronalazili u prkošenju smrti, barem oni najbolji, i sada kada su se namjerili na sebi ravne, mogli su

sebi i drugima predstaviti sav smisao tog izlaganja smrti, ali i borbeni smisao tradicionalnih gladijatorskih

igara čiji se duh u Rimu već izgubio i kao i u mnogim drugim vidovima tradicionalnih običaja i životnih navika

raslojio se i polako nestajao, nadomješten sve silovitijim i krvavijim nadražajima. Bilo je ipak nečeg časnog u

mojim i Maksimijanovim igrama ma koliko bile krvave, ali ipak bitno smislenije od gadljivih kasapljenja i

krvavih igrokaza na kakve su se već navikli građani Rima. Oni su se kao i pornografska zaraza iz kućnih i

javnih orgija podjednako kao i sa sklepanih pozornica te Romae Defectae, tog u krvi i poroku posrnulog i

iznemoglog Rima, koji se gušio u masnim tamnim lokvama na zlaćanom pijesku vlastite velike arene, polako

stali širiti kao moralna zaraza cijelim carstvom. I bilo bi s moje strane možda i preuzetno tvrditi da je moja

zasluga što nisu do kraja prevladali, nego su ostali zatočeni iza svojih tvrdih zidina, nagrizajući ponajprije

vlastiti i onako posrnuli duh. Ali tko zna, možda je to doista bila i moja zasluga.

XVII. POGLAVLJE

POVRATAK

VEĆ SAM GOTOVO deset dana bio u Rimu, ali nisam previše izlazio, tek sam jednom otišao u posjet Priskinoj

obitelji u njihovu raskošnu vilu na Aventinu, brežuljku nasuprot Palatinu, za Republike i Cezara pučkom, a

već od kraja vladavine Julijevaca patricijskom i plemenitaškom dijelu grada, i tamo u društvu njezine

osamdesetogodišnje majke, dostojanstvene starice, i svoje žene, prinio žrtve kućnim bogovima i duhu

njezina već davno preminulog muža, senatora i Priskina oca. Njegov kipić sjajio je u sjeni plamičaka na

žrtveniku, uz Lare i Penate, i mi smo uz skromnu večeru, sastavljenu na gotovo republikanski način, sudeći

prema suzdržanim nizovima i jelima, potom dugo razgovarali. Izmjenjivali smo misli o upravljanju državom,

mitovima o nastanku Rima i njegovoj prošlosti, o kojoj je Priskina obrazovana i uglađena majka znala

mnogo, ali i bila iznenađena mojim znanjem, posebno kada je bilo riječi o sustavu vladanja, politici, pravu i


filozofiji, i umjesto da me gleda kako sam očekivao, kao po carenu seljačinu, ona je u meni raspoznala

pravog cara. Na taj se ljubazni način odnosila prema meni tijekom cijele večeri, oslovljavajući me Augustom,

ali ne i Gospodarom i Bogom, no s velikim dostojanstvom rimske matrone, na koju sam očito ostavio dojam,

koji je, čak i prema meni već gotovo ravnodušnu Prisku, iznenadio, a onda je iznenada i nesvjesno ispunio

već zaboravljenim ponosom, što ju je zapeklo u srcu i pomalo dražilo i ljutilo istovremeno.

Oprostili smo se kad je već pao mrak i izmijenili obećanje, za koje smo znali da ga ne ću biti u stanju ispuniti,

da ćemo se opet vidjeti i da ću ih, ako ikako uzmognem, opet posjetiti. Ipak, prije odlaska iz Rima poslao

sam Prislanoj majci, toj pravoj gospodi odličnog roda i bez obzira na po odmaklu dob još odlučnijeg uma,

lijepi četverokraki zlatni svijećnjak iz Narzesove riznice, a Priski, koja je i nakon mog povratka u Nikomediju

još neko vrijeme ostala u Gradu, ogrlicu porubljenu safirima, također iz Ga lerijeva plijena, vjerojatno nekoć

u posjedu perzijske princeze, koju smo, tako opelješenu, poslali ipak živu i zdravu iz uzništva u roditeljski

dom. Moja žena Priska se također vratila kući, ali tada, te noći u Rimu, nijedno ni drugo nismo mogli

pretpostaviti da je ona večera bila ujedno i naš posljednji susret. Posljednji, nesvjesni oproštaj između mene

i moje žene, uznosite, ali ipak ravnodušne, a onda opet na svoj način ljubavno, osjećajno, ali posebno na

rimski način odgovorne i privržene Priske.

U vili Priskine obitelji, na tom začaranom velikaškom Aventinu, jedini sam se put za svog boravka u Gradu

osjetio pravim rimskim carem ili, bolje rečeno, pravim rimskim građaninom, pretjerano je kazati pravim

Rimljaninom. Drugdje, gdje god sam se kretao, gdje sam god nešto poduzimao, čak udovoljavajući molbama

Senata i Grada, osjećala se razlika. Bio sam car rimskog svijeta koji je u mnogim svojim, posebno istočnim

dijelovima, i uljuđenošću i gradskom atmosferom nadmašivao sam Rim, koji je i dalje tvrdoglavo ustrajao na

vrijednostima koje su on kao Grad i oni kao rimski građani najmanje poštovali i kojih su se zajedno možda

najmanje držali. Uglavnom se sve svodilo na vanjski oblik, praznu formu i još češće na protokol koji je

postao važniji od poruke takvih čina i od biti koja je uzdignula Rim i stvorila njegov imperij, ali i duh, koji će,

nadam se, ipak preživjeti, pa makar ne u samom Rimu.

Kad ne bih odobrio neki njihov, kako se meni činilo, nerazuman, ali već po nekom pravilu za njih uvriježen

zahtjev, kao u slučaju igara, bio sam škrtac, seljačka tvrdica i istočnjački despot. Kada sam ih pokušao

uvjeriti da su neki, i to važni oblici gradske uprave preživjeli i da ih treba unatoč gradskoj autonomiji

uskladiti s ustrojem čitavog Carstva i novim tetrarhij skim poretkom, a posebno s Hermagolijanovim

zakonikom, branili su se da je to zadiranje u njihove demokratske slobode, ma koliko sam im upravo na

preporuku savjetnika iz Antiohije i Palmire ostavio i opet potvrdio mnoga njihova stečena prava koliko god

ona bila zastarjela, nepravedna i neusklađena sa mojim nastojanjima. Kao i u slučaju potpunog

nerazumijevanja i svijesti o nužnosti promjena, oni su izvikivali svoje zahtjeve u praznu kutiju istrošene

slobode. Ja bih prije rekao praznih sloboština jer su potpuno izgubile korak s pravim i suvremenim

shvaćanjem slobode pojedinca u okviru Grada, velike države, konačno i svemira.

Tada su se podsmjehivali potajice, ogovarajući me da sam svoje znanje, koje navodno toliko ističem, a to je

bila još jedna od kleveta jer to činim rijetko i izmjenjujem ga samo s najbližima, pabirčio i skupio bez pravog

reda unajmljujući najbolje aleksandrijske i antiohijske učitelje kako bi prosvijetlili moj skučeni seljački um.

Na takve je optužbe bilo najteže odgovarati ili ih pokušavati opovrgnuti makar dolazile iz potaje, a bilo bi i

uzaludno jer je upravo ta kolektivna, tradicionalistička, a ne tradicionalna rimska svijest, izgubila sponu s

individualnom i nije bila spremna ni na kakav razgovor, još manje na pravi dijalog kakav sam vodio kad bih

razgovarao s učenim Aleksandrijcima ili sa svojim najbližim suradnicima.

Priskina majka, otmjena starica pri kraju života, življe je i bolje shvaćala budućnost koju Rimu nudim ja kao

čovjek koji štiti njegovu prošlost, kao čovjek jučerašnjice, a ne sutrašnjice, i kojemu je zbog toga upravo ona,

presvijetla stara rimska matrona, bila u svom još živom duhu silno zahvalna. Iskreno se nadajući da će tako i


sutrašnjica znati zahvaliti tom čovjeku, bez obzira na to što je bio poistočnjačeni car i muž njezine kćeri, koji

je, krojeći sutrašnjicu po mjeri prošlosti, prepustio i osigurao Rimu njegovu budućnost.

Prije mojih uglavnom smirenih rimskih noći i tvrdog sna, jer sam se preko dana često silno umarao

obvezama i neprekidnim primanjima u palatinskoj palači tako da su moji liječnici sami, iznad svih Kalimah,

bez moga znanja znali zapriječiti neke manje važne susrete i sastanke, prosuđujući koliko zbog već

narušenog zdravlja mogu dnevno izdržati, razmišljao sam o ozbiljnom razdoru i procijepu, između mene kao

čovjeka i rimskog cara i Rima kao grada koji je morao, a nije više mogao, pa još manje znao, kako to Carstvo

opet utjeloviti.

Maksimijan, koji ih je stezao, ponekad zatvarao i proganjao kad god bi mu se učinilo da je ugrožen njegov

autoritet i željezna stega koju je nametnuo, uz okrutne kazne i odredbe koje je kao panonski provincijalac

doslovno provodio, nerijetko pod svaku cijenu, pridodavši im usto kao svakodnevnu moru i svog izopačenog

sina da ih svaki dan uznemiruje svojim ispadima, ponekad bijesa, a ponekad pretjerane darežljivosti, bio im

je na neki razumu nedokučiv način bliži. Bliži nego njihov Gospodar i Bog. Tješim se tako prije sna, a možda i

uspavljujući zavaravam samoga sebe da je taj razdor nastao vjerojatno i zbog toga što su i sami već

zaboravili kako se to gospodari Rimom, a sasvim zagubili u svom vjerskom i državnom duhu i pamćenju sve

javne, ali i skrivene, zbog toga ništa manje poštovane načine, koji su vrijedili još od Augusta, kako rimski car

vlada i na kraju svoje vladavine postaje rimski bog.

U Senat, u novu Kuriju koju sam bio za njih obnovio, nisam odlazio. Vrijeme sam trošio u senatskom arhivu i

Tabulariju, prebirući po državnim i povijesnim dokumentima, ali i u potrazi za dvojbenom Karovom

oporukom koju unatoč upornosti nisam uspio pronaći. Kad bih za to osjećao potrebu, izlazio bih na Forum, i

provodio sate u razgovorima s građanima pred starom senatskom zgradom i Cezarovom rostrom na istom

Au gustovu forumu, ali odlazio sam i na druge javne trgove i forume koje su sagradili veliki carevi, jedan

naslonjen na drugi, a ponajviše na Trajanov, u čijoj sam blizini nadgledao užurbane radove na svojim toliko

očekivanim termama. Potom sam obilazio jedinstvena zdanja poput vile cara Ha drijana, mog velikog uzora,

hramove i druge javne građevine. Nekoliko puta sam posjetio i Marsov hram na njegovu polju i tamo

prinosio žrtve, ali i maštao zagledan u mač Julija Cezara koji se tamo čuvao kao neprijeporna svetinja.

Nedaleko u utvrđenom kamenom arsenalu bio je izložen glomazni brod, po sasvim pogrešnom tumačenju,

brod našeg praoca Eneje koji je na njemu navodno doplovio do Italije bježeći iz Troje. Mnoštvo je takvih

predmeta bilo u Gradu i tisuće namjernika dolazilo je iz svih krajeva da im se dive, pa tako ponekad i ja sam,

pravi provincijski sin. Pa bih znao zastati pod slavolukom Marka Aurelija, posebno se diveći njegovu

konjaničkom kipu. Brončanom kipu cara od kojeg sam također mnogo naučio i kao August i Imperator, ali i

u pokušajima da budem uman, i osobito ga cijenio.

Uživao sam u pogledu na velik Augustov Cirkus Maksimus, odmah ispod Palatina, čak sam jednom bio i na

utrkama četveroprega,koje su inače i u Nikomediji i Antiohiji bile moja strast. Dok su se dvokolice

postrojavale na startnoj crti, Maksimijan, koji je također bio na nadmetanju, opisivao mi je sve odlike konja,

vještinu vozača, mane i prednosti i savjetovao me da novac uložim na crveni četveropreg, koji je smatrao

najboljim, a koji je po boji tradicionalno bio predodređen da simbolički predstavlja i brani čast carske vlasti.

Njegov je pak Maksencije iz prikrajka podupirao i drukao za zeleni četveropreg.

- Ne, moj Herkulije, pusti me da odlučim sam. U ovoj stvari ne trebam savjet. Eto ja ću se kladiti na

bijelu boju, to je moja boja, pa ako je moja, onda je i dostojna jednog Boga i Gospodara. To će danas biti

carska boja Maksimijane. a tebi neka bude crvena.

- Carska ili ne, to ti je loš izbor moj Gospodaru i tvrdoglavi Dvoglavi Jar čiću, taj je četveropreg

najlošiji, već dugo nije dobio nijednu utrku.


Odgovorio mi je ironično, kao prethodno i ja njemu, opet spominjući nadimak koji sam sam sebi nadjenuo,

a koji je, kao što sam već rekao, uz mene smio rabiti samo on nakon što sam mu jednom ispričao onu davnu

zgodu vezanu uz moje rođenje, i to samo u prilikama kad nije bilo nikoga oko nas. Ponadao sam se da se

među nama nije ništa promijenilo i da su izrazi njegove pritajene ambicije i naznake prikrivenih planova

koje je počeo kovati ipak tek prolazne slabosti, jer tog me dana on opet tako prisno oslovio i osjetio sam

iskrenu toplinu u glasu svoga Herkulija, istu naklonost i vjernost u njegovim riječima koje od graje i tako

nitko nije mogao čuti. Kao da se nije više osjećao procijep koji se već otvorio među nama, sada onako

zaokupljenima i uzbuđenima, dok su dolje na trkalištu dvokoličari smirivali konje koji su frktali i propinjali

se, u očekivanju starta četveroprega i dvokolica koje samo što nisu krenule.

I krenule su, bolje rečeno, jurnule su. Nakon nekoliko obrata u utrci, i nakon što se zeleni četveropreg u

jednom zavoju prevrnuo i zabio u ogradu, a na tlu ostali zakoprcani skupocjeni konji i neki Julije Marije, tada

slavan i slavljen dvokoličar, poprilično izubijan jedva izbjegao da na nj ne nalete crvene dvokolice, na

iznenađenje Maksimijana i mnoštva, a na moje veliko zadovoljstvo bijeli je četveropreg odnio tog dana

pobjedu, pa sam tako zahvaljujući dobroj sreći i vještom Luciju Korunkaniju dvokoličaru bijelih kola, zaradio

poprilično zlatnika zato što su odnosi oklada na bijelu boju bili jedan naprama četiri, moj sretni broj, a ja

sam upravo zbog toga, jer sam u klađenju, kao i igrama na sreću, praznovjeran, uložio na moje dvokolice i

na mog izabranika točno trideset aureusa.

Mojih zlatnika s mojom glavom na prednjem dijelu, nešto uvećanom i proširenom, iskovanima u

najpoznatijim kovnicama u Viminaciju i Sis ciji i na kojima, jer su još u optjecaju, i danas teško prepoznajem

svoj lik. Ma koliko na novcu malo nalikovao samome sebi, zahvaljujući vrlom Korunkaniju, posrećilo mi se.

Od trideset sam zaradio sto i dvadeset. Velika sreća za priznatog škrca. No mudro sam uplatu prepustio

svom grčkom oslobođeniku, Spartancu Lizimahu, koji je to izveo krišom, uplativši za to vrijeme

neuobičajeno velik iznos tako da su se kladioničari čudili otkuda njemu nepoznatom takav novac. No on ih

je, kažem, uspio zavarati ma koliko su svi znali da se nalazim u carskoj loži i da su samo mućnuli glavom lako

bi povezali stvari. Lizimah ih je zavarao onako u šali, napomenuvši da je bogati trgovac peloponeškim vinom

i da će ih sve počastiti ako dobije. A to je doista i učinio, ali s vinom iz mojih rimskih podruma u palači,

podignuvši pritom bez velike pompe, gotovo krišom tu golemu dobit, kako ne bi poslije tvrdili ili prepričavali

po Rimu i predgrađima da su utrke zbog mog klađenja i uplitanja u njihov ishod bile unaprijed namještene,

a njihov tijek dogovoren. Ali uzalud jer Maksimijan me zagrlio, a javno mi je čestitao i Maksencije, što su

glasnim odobravanjem koje je potisnulo već probuđene sumnje svjetine popratili i na tribinama. Uspio sam

dakle zaraditi na klađenju, ali nisam sasvim uspio u svom naumu da obmanem rimsko mnoštvo i rimski puk.

Ipak, mnoštvo, to mnoštvo koje uvijek traži uzor i lako ga pronalazi u vladarskom autoritetu koji onda opet

lako zamjenjuje drugim, već se naviknuta na moju nazočnost u gradu, i slijedeći tu svoju izraženu potrebu,

na samo sebi poznat način prihvatili su me kao svog cara, bez obzira na sve zamjerke i poneku prigodnu i

pomodnu općeprihvaćenu psovku koja je podrazumijevala i upotrebu mog imena, i koja se kao novina lakše

širila. Bili su ipak zadovoljni što je taj njihov, njima nekad tako dalek, a sada ipak tako blizak obogotvoreni

Jovije u Rimu. Paradoks koji se izražavao svakodnevno, podjednako u kuđenju kad im, kao ni pučkim ili

senatskim tribunima, ne bih udovoljio, i podjednako u poštovanju protkanom nesvjesnim obožavanjem, kao

prilikom mog posjeta cirkusu i utrkama če tveroprega. Pa kad su me ugledali onako ljudski uzbuđenog i

uživljenog u iščekivanje da utrka konačno otpočne, nemirno posjednutog u carskoj loži, pozdravili su me

ustajući s iskrenim oduševljenjem, dugo i glasno uzvikujući moje ime. A tek kad sam pobijedio i počastio ih,

onda su ime izvikivah po predgrađima gotovo kroz cijelu noć.

Slične sam zgode doživio i u drugim gradovima i u tom smislu Rim nije bio izuzetak. No Rim je bio izuzetak

jer je bio Rim. Grad koji me, eto, ponekad i na svojoj najtamnijoj i najnižoj razini, koja me inače toliko


odbijala, znao prigrliti, pa makar ta naklonost bila kratkog vijeka. Stoga sam, kao što maločas spomenuh,

nakon za me sretne utrke dvokolica naredio da se opet dijeli hrana i kruh i toči besplatno jeftino vino na

svim gradskim trgovima. Od dobiti od klađenja i novca iz moje osobne blagajne, na veliko čuđenje mojih

podložnika, ali i građana grada Rima. Ponesen čudnim oduševljenjem, postavio sam i temelje za gradnju

novog trkališta i cirkusa, nalik na one koje sam izgradio u Nikomediji i Antiohiji, a što ih je još više razgalilo,

obećao sam da će se to trkalište nastaviti graditi i kada jednom odem iz Rima.

Istovremeno, kako bih se nekako odužio prebogatim i udvornim senatorima, bankarima i gradskim

službenicima koji su bili spremni odriješiti kesu samo da im pružim uzbuđenje, poput nekadašnjih čestih,

gotovo svakodnevnih Probovih, Aurelijanovih i Karinovih, u to vrijeme već i Maksencijevih krvavih igara,

orgija, predstava i nastupa svirača, pjevača, glumaca i akrobata, začinjenih obiljem hrane, vina i bluda, a

kojih su se još dobro sjećali, dao sam da se umjesto tih opskurnih, ali Rimu tako bliskih domjenaka za više

slojeve, o njihovu trošku obnovi velika i, prema mom mišljenju, vrlo dobra freska kojom je u doba svoga

kratkotrajnog uspona Karin ovjekovječio svoje razbludne rimske dane.

Ta freska, takve ljepote da je naknadno opisana i u jednom životopisu rimskih careva, u kratkom podioku

koji se odnosi na Karina, ukrašavala je zidove velikih štala, u kojima su jednom boravili plemeniti konji

njegovih domestika, i na njoj je vješt slikar dočarao raznolike prizore. U središtu je bio prikazan akrobat koji

hoda po razapetom konopcu kao da silazi s oblaka, penjač na stijenu kojega progoni medvjed, dok se u

podnožju te litice grupa medvjeda igrala kao da glume u farsi, a iz prikrajka su tu njihovu igru pratili frulari i

svirci posakrivani u gustom grmlju. Veseli prizor upotpunjavale su poluodjevene nimfe koje su se, također

zaštićene grmljem, grlile s pohotnim satirima i silenima. Naravno da to sponzore te restauracije nije

zadovoljilo, nisu se, naime, više nadali da će duh te slike ili barem nešto od tog prizora za mog boravka u

Rimu opet postati stvarnost, ali ih je barem podsjetilo na bolje dane.

Dakle, bilo je i lijepih trenutaka prvoga mjeseca mog boravka u Gradu te neobično tople kasne jeseni. Dana

isprekidanih svakodnevnim audijencijama i razgovorima s gradskim službenicima i visokim činovnicima,

predstavnicima puka, njihovim tribunima, kao i senatskim izaslanstvima koja sam redovito primao.

Pa ipak, taj Rim koji mi je počeo biti sve bliži, pa makar na svojoj površini, opet mi je na nizak način pokazao

svoje izopačeno lice. Dogodilo se, naime, da me nakon ugodnog konvivija u kući Milvija Mecene, starog

patricija odlična roda, jednog od najvećih rimskih latifundista, čija su se imanja protezala po cijeloj

središnjoj Italiji, na kojem sam uz Kalimaho vo dopuštenje popio koji pehar previše jer mi se bio uravnotežio

tlak, nakon što smo se s njim pozdravili, premda mi je on predložio da prenoćim kod njega što sam, nažalost

odbio, dio mog veselog društva pozvao me da budem na igrokazu u predgrađu, u nekom od drvenih dasaka

sklepanom kazalištu, i ja sam ih poslušao i odazvao se pozivu onako omamljen vinom, i ne sanjajući što me

čeka.

Kad su se stišali oduševljeni pozdravi mnoštva koje nije prestalo iskazivati svoje oduševljenje od trena kad

su me ugledali u glavnoj loži, ugasili su luči u gledalištu i na scenu koja je ostala osvijetljena stupila je, kako

sam u samom početku mislio, glumica koja je glumila Afroditu, zamotana u prozirne velove, a koju su pratile

gotovo obnažene morske nimfe. Pa su onda, veo po veo i nju svukli do gola. Stajala je tamo, ta sada

razodjevena, kako sam ipak sa zakašnjenjem shvatio, navodna glumica, sva ustreptala od požude jer je

svjetina, bez obzira što ona ni u tijelu ni u glavi nije mogla utjelovljavati Afroditu, jasno iskazivala svoju

strast prema njoj s namjerom da je još više razdraži, i počela si uzbuđena draškati međunožje. I baš kad je

počela hiniti ili možda čak i doživljavati vrhunac, pojavi se neki grmalj i on obnažen, ali s kacigom grčkog

boga Aresa na glavi i ne čase ći ni časa zaleže na nju, zabije joj golemo udo, i obljubi je tu pred svima nama.

Dok su se oni predavali jedno drugome, odnekud na pozornicu iz sjene stupi ljubomorni Afroditin muž


Hefest, neki nakazni šepavac, koji je odmah potisnuo svoju ljutnju, pa i on legne među njih i bludnica koja je

glumila boginju ljepote sada ih je javno zadovoljavala obojicu.

Trpio sam neko vrijeme, pravio se da se ništa ne događa i, hineći potpuno nezanimanje, pratio sam taj

raskalašeni i bludni igrokaz kao da me se on, ali ni okupljeni i vidno zadovoljni bogatuni u mojoj pratnji, kao

ni raspomamljeni gledatelji, ni malo ne tiču. Ipak, u meni je tinjalo i u mom povrijeđenom duhu skupljao se

bijes. Kad mi je netko iz pratnje još do šapnuo da poslije ovog ljubavnog igrokaza, kako ga je nazvao,

možemo odgledati i drugi i koji, kako je on ponosno istaknuo, opisuje zanosnu, uzbudljivu i meni poznatu

ljubavnu priču o kraljici Zenobiji i caru Aureli janu, pobjesnio sam. Ali više u sebi, kako ne bih nikome dao

povoda da me poslije ogovara i javno se izruguje na račun mog ćudoređa. Zapovjedio sam vojnicima da

isprazne sklepanu ložu u kojoj sam do tada sjedio i kako sam šapatom uputio njihova desetnika, oni su ih

poprilično grubo doslovce izgurali sve na ulicu. No u potpunoj tišini, i to tako odrješito, da svejednako

uzbuđeni gledatelji nisu ni primijetili što se to odigrava u glavnoj loži.

Tada mi se, nesvjestan razmaka koji ga je u tom trenutku mogao dijeliti od smrti, obrati jedan od najpijanijih

i najbahatijih iz društva, neki kao Krez bogati trgovac, koji je bio i najglasniji u pozivima da me odvedu u

kazalište, a koje sam naivan prihvatio, uvjeren da me vode pogledati komediju ili barem mitološku igru.

Odgledao sam doista mitološki igrokaz, ali od njega mi se smučio i Rim, i puk i svijet kojim sam vladao.

- Naš Gospodar i Bog nije zadovoljan predstavom i ona nije naišla na njegovo odobravanje. Unatoč

tomu što su njegovi podanici njome oduševljeni.

Iščupao sam jednom od najbližih domestika zublju iz ruku, trgnuvši je začuđujuće snažno, i hitro za moje

godine, gotovo sam je zabio trgovcu u lice.

- Zatvori tu poganu gubicu prije nego te dam razapeti. Vi ste danas, ne samo ti gade, nego vi svi

pokazali koliko poštujete svog cara i Gospodara, vašeg cenzora i kvestora, konzula i vladara, koliko štujete

vašeg Boga, Ju pitrova sina. Ali neka, radije ću se povući s ove skaradne pozornice,nego silom liječiti bolesno

tkivo grada koje će i tako uskoro istrunuti. Htio ja to ili ne.

Bijesno sam naredio da me odnesu u palaču, a onda sam ipak nekako zaspao, vjerojatno od popijenog vina,

i ujutro sam se smirio. A izaslanstva su i dalje dolazila s nagradama protkanim molbama, ali i državničkim

prijedlozima kojima su željeli zadobiti moju naklonost, ali i uzvisi ti taj iznemogli Rim koji možda i nije bio

isključivi krivac za svoje samo njegovim građanima nevidljivo posrnuće. Ono je bilo očigledno i jedina mi je

utjeha bila što moj Aurelije nije nasreću imao prilike osvjedočiti se u pad i pogledati u pravo lice svog ideala.

Zreli Aristobul dobro je poznavao stanje u Gradu i prije nego se u njega nakon dva desedjeća vratio, ah i on

nije skrivao svoje razočarenje, premda je o tome izbjegavao sa mnom razgovarati. To je bio njegov osobni

obračun s rodnim gradom i njegovim sjenama. A iz tih sjena stalno su me na nešto i dalje nagovarali.

Jedan od posljednjih prijedloga bio je i da održim govor u Senatu, kako je i priličilo njihovu caru, kojemu

udjeljuju konzulat, i to osmi, i da tom prilikom još jedanput iskažem poštovanje prema toj najstarijoj

državnoj instituciji poslije doba starih rimskih kraljeva, u ono davno doba gotovo obreda Etruščana, pa će

mi onda biti još svečanije dodijeljen taj moj osmi konzulat, a Maksimijanu sedmi, kao da je taj jednom

presudni čin više mogao išta značiti ili promijeniti. I ja sam nevoljko pristao, zahvaljujući ponajprije upornim

Aristobulovim uvjeravanjima, već unaprijed smišljajući kako izbjeći zamci u koju su me željeli uplesti, a

zauzvrat im ponuditi neka za njih povoljna, a u stvarnosti neispunjiva obećanja.

Pa ipak, bilo je vremena za još jednu meni važnu svečanost. Nekako početkom Saturnalija, koje su već

potresale Rim svojim bučnim maskiranim povorkama, grotesknim igrokazima i oduvijek, a osobito u ovom

sada doslovce srozanom Gradu, razuzdanim i raskalašenim zabavama. Slavljenim u ime zlatnog vijeka


ljudskog roda i grada Rima, kada je navodno bog sjetve i izobilja Saturn stigao iz Grčke u Rim i stanovnicima

udijelio blagoslov poljodjelstva zbog kojeg su valjda u odnosu na Grke i istočnjake uvijek i ostali u duši

seljaci. Za Saturnalija gospodari su pijani služili robove, robovi su povaljivali svoje pohotne gospodarice i

gospodare, navodno su morala prestati sva neprijateljstva premda je bilo mrtvih i opljačkanih na ulicama

Rima kao ni u jednom drugom dijelu godine.

No kako je u doba Satrunalija padao dan mog rođenja, odlučio sam konačno u svoje nedovršene terme,

makar u onaj dio predviđen za biblioteku i koji je već bio pod krovom, prenijeti slavnu Ulpijanovu knjižnicu.

Nisam pogriješio što sam tu riznicu znanja, sada po pretincima uredno složenu biblioteku, podario Rimu. Ali

kako je između mene i Rima uvijek bilo nesporazuma, tako sam pogriješio u nadnevku, a možda i u svrsi

zato što se, osim onih magistrata i pozvanih senatora, predstavnika vojske i mojih dvorjana, uz ono

preostalih rimskih intelektualaca i umnika, na svečanosti otvaranja biblioteke pojavio razmjerno mali broj

visokih uzvanika. Većina je ludovala po gozbama i orgijama dočekavši konačno svoje Saturnalije, i ne mareći

što bi ih takav postupak, jer se nisu odazvali carskom pozivu, sutra mogao doći glave. Samo da sam se

odlučio na taj čin ili nešto slično prišapnuo Maksimijanu, koji bi takvu izvrsnu izliku i priliku da se oslobodi

njemu opasnih i mrskih spodoba jedva dočekao. Ali nisam ih kaznio.

Njihovu su ionako neosjetnu odsutnost popunili mudri Rimljani, poput mog tog dana silno ponosnog

Aristobula, pa mnogi među njima istočnjačkog podrijetla koji su i činili većinu među obrazovanim i starijim

ljudima što su došli na otvaranje biblioteke i među svim građanima Rima odazvali se u najvećem broju. To

me nije začudilo jer sam i sam već postao na svoj način istočnjak. Oni i ja, gledajući se u osvijetljenoj

biblioteci prepunoj svezaka i pergamena, vrijednih knjiga i rukopisa, znah smo da je od početka Carstva, još

od vremena kada je Rim zagospodario Istokom, sve veći broj istočnjaka prelazio prvo u Grad, pa onda dalje

na Zapad, mnogo više nego obrnutim putem. To je bio put znanja koji je svojim zavodljivim sustavima

nalikovao na put začina i neosjetno mijenjao i sam rimski intelekt kako je mijenjao i utjecao na rimski ukus,

rimsku umjetnost i filozofiju čak i na rimsku kuhinju i njegovu sve preuzetniju hranu. Naravno, u početku, u

potpunom intelektualnom suživotu s rimskim umnim stečevinama, kojih nije bilo malo i koje su također

ostavile trag na istočnjačkom znanju. No dok se otvarala Ulpijanova biblioteka, u mojim nedovršenim

termama, taj se proces prožimanja događao samo tamo gdje se mogao zbivati, a to su bila doista rijetka

mjesta, poput Nikomedije, Antiohi je, Palmire i, dakako, Aleksandrije, a nažalost ponajmanje u Rimu. Tako

se nakon nekoliko stoljeća put znanja okrenuo u suprotnom pravcu, ne s Istoka prema Zapadu, nego sa

Zapada prema Istoku.

Još u prošlom, a pogotovo u mom stoljeću, najveća imena koja su stigla u Grad i ugradila u biće Carstva

posljednje misaone potpornje bila su istočnjačkog podrijetla. Sam Ulpijan, pravnik koji je uskladio senatske i

carske zakone i za Septimija Severa omogućio pravni poredak koji je vrijedio djelomice i za moje reforme,

bio je rodom iz Tira, starog feničkog grada, iz Male Azije bio je, uostalom, i moj Hermagolijan. Među

najvažnijim djelima koja su se nalazila u ovoj velikoj zbirci bili su i Epiktetovi filozofski i didaktički spisi, uz

memoare njegova najboljeg učenika Marka Aureli ja, možda posljednja vrijedna stoička djela, također iz

pera jednog istoč njaka. A iz Grčke i Male Azije bili su i povjesničari Deksip iz Atene i He rodijan iz Sirije čija

su se djela također nalazila na popisu naslova. Potom meni osobito dragi prijepisi klasičnih spisa i

arhitektonskih i urbanističkih nacrta slavnih gradova onog Hipodama iz Mileta koji je toliko utjecao na

suvremenu gradogradnju da je i meni bio glavno uporište i vodilja u svim mojim građevinskim pothvatima.

Pa prekretno djelo astronoma, geografa i kartografa Klaudija Ptolomeja, iz kojeg sam i preuzeo pa onda

razvio svoju teoriju o nebeskim tijelima kao pokrenutim sferama. Posebno sam također bio ponosan na

zbirku stare grčke poezije, ali i mitološke literature među kojima su se isticala izdanja Hesiodovih,

Apolonijevih i Apolodorovih djela. Od zapadnjaka su se isticala djela onog retoričara Eu menija, doista

jednog od posljednjih starog kova, a sigurno najvećega govornika našeg vremena, svi njegovi retorički i


didaktički spisi, a među njima dragocjen cjeloviti zapis govora koji je svojim učenicima održao pred kartom

Carstva u Augustodunumu i koji je vlastoručno zapisao i svitak pohranio među ostala svoja predavanja i

panegirike, a koje sam uz druga neka od već navedenih djela, osobno poslije, možda i malo samoljub no,

pridodao Ulpijanovoj zbirci. No kako je bila riječ o stotinama djela, u svom pozdravnom govoru, uz već

spomenute, posebno sam istaknuo svoju zbirku, kažu, originalnih, a ja bih prije rekao vjerodostojnih

prijepisa Plotinovih Eneada, u devet svezaka, onako kako ih je on podijelio i čije je djelo na me ostavilo

trajan trag, snažnije od velikog Platona, kojeg je slijedio. U svom filozofskom, ontološkom i etičkom smislu

Plotinovo mi je učenje bilo oduvijek intimnije i bliže, možda i zbog činjenice da sam imao čast da u jednom

dijelu svog života budem njegov suvremenik, a imalo je i važnih dodirnih točaka s mojim poimanjem

svemira i onim Mitrejskim naukom o njegovoj vatrenoj raznovrsnosti iz čijih se zametaka rađaju su darajuće

zvijezde, pa tako i moje obogotvoreno vladanje.

- Jedno, dakle božansko biće, Jedno, ako hoćete, možda shvaćeno kao car, izvor je svega, pa tako i

svjetovnog poretka koji je uvijek odraz ideja.

Počeo sam tako pod utjecajem Plotinova nauka, pomalo preuzetno svoj govor, i tako ga nesretno i nastavio.

- Jer sve što postoji, postoji po njemu. Ah to Jedno nije samo, i drugi su bogovi i carevi, pa tako i

institucije Grada kao druge ideje okupljene oko istog Jednoga i oni zajedno čine cjelinu, kao naše Carstvo,

kao knjige i svesci u ovoj biblioteci, koju danas predajem zajedno s nedovršenim termama Vječnom Gradu.

Stoga bih žarko želio da zajedničko isijavanje, koje nas sve nadahnjuje i ispunjava snagom vječnog Jednog,

potraje! Jer što manje budemo blizu, slabije ćemo osjetiti njegov sjaj i moć zajedništva i vječnog Jednoga.

Isto tako kao što ono što je udaljeno od svjeda biva slabije osvijetljeno i manje moćno, tako i mi moramo,

ujedinjeni po tom svetom i mudrom uzorku, u podijeljenom i sređenom rimskom svijetu opet pronaći

smisao jedinstva, približiti se izvoru tog svjeda, tom vječnom Jednom i tako utvrditi naše zajedničko mjesto

pod svjetlom.

Govor je bio prezamršen, čak me pri kraju tih teških rečenica opet spopala glavobolja, ali uhvatio sam

stotine odobravajućih pogleda koji su isijavali iz onih mudrih glava podjednako Rimljana i istočnjaka. Što se

tiče drugih, bolje bi bilo sam im umjesto Ulpijanove biblioteke mogao podariti završene terme, i to baš sada

u vrijeme Saturnalija, doba kada se i rađaju dvoglava čudovišta i takva lutaju po Gradu, naslađujući se i

prepuštajući se svim svojim strastima. Na sveopće oduševljenje, samo dok požive i samo dok potraju, baš

kao i ja.

Tako je na neki način neslavno završila epizoda s otvaranjem moje biblioteke i donacije Ulpijanove

knjižničke zbirke. Za takav promašen ishod ovaj put bio sam i sam donekle kriv jer sam se htio nametnuti

jednom rimskom caru, posebno rimskom caru tog doba i rimskom caru u takvom okružju, sasvim

neprimjerenim govorom, koji je završio mučnim i usiljenim odobravanjem s izuzetkom onih nekoliko stotina

mudrih i sjaječih očiju.

U omaglicama koje su zamotale moju glavu jer me spopala vrtoglavica i da nije bilo Kalimaha koji mi je

neprimjetno tutnuo u ruku kutijicu s mi rišljavom soli, koju sam naizgled nehajno prinio pod nos, a onda

duboko udahnuo, bio bih posrnuo pred svim gostima, a možda i pao na pod, što bi tom nesretnom pokušaju

da ispadnem uman prilikom otvaranja Ulpijanove knjižnice pridodalo još i farsičan dojam. Nasreću uspio

sam sačuvati prisebnost duha i tijela i praćen mudrim očima, pljeskom i uzvicima, mnogima od njih potpuno

umjetnima, a mnogima potpuno zdvojnima i zbunjenima, nakon kratkog pozdrava napustio sam biblioteku

u terma ma i vratio se na Palatin, pridržavan od svoje pratnje. Iza mene ostale su samo krijeseće oči koje su

sjajile iz pohranjenih rukopisa.


One su me promatrale dok sam pokušavao zaspati sjajeći kao okrvavljeni, dragim kamenjem opšiveni ogrtač

mog davnog prijatelja, izgubljen u pustinji Ktesifonta.Vani je naglo zahladnjelo. Iznimno topla jesen u

jednom je hitrom trenu prešla u zimu. Morali su upaliti grijanje koje je teško tjeralo paru kroz hladne olovne

cijevi ugrađene u zidove palače pa su me pokrili krznima. U mom ojađenom i pomalo posramljenom duhu,

u prvom naletu polusna, planulo je na vrškovima medvjeđih dlaka osvijetijenih tinja jućim bakljama, prvo

kobrino zlato, a onda i one sjajne oči umnika, sada nalik istočnjačkim zvijezdama, predvođene azurom

nesretne kraljice Ze nobije i crnim zjenicama moga Panfila iz Nikomedije, koji se žrtvovao za moj Rim i svoj

jezik Istoka. Iza nevidljivih, ali svejednako zlatnih zmijinih zjenica one su prve prosuzile iz mraka, i onda se

onako sjajne i vlažne prosule po štavljenim kožama kojima sam bio pokriven i koje su me grijale kao da sam

se uvukao u utrobu poklanih zvijeri koje su stradale za drugog dana mojih podjednako neshvaćenih

gladijatorskih igara.

Sutradan sam donio odluku. Nikakvog obraćanja Senatu ne će biti, odlazim iz Rima, u kojem sam proboravio

oko dva mjeseca, dakle trinaest dana prije od predviđenog govora i oko mjesec dana od najkraćeg

predviđenog roka mog boravka u Gradu, i prehlađen i opet bolestan zapovjedio sam da se što hitrije obave

najnužnije pripreme potrebne za povratak cara.

I za divno čudo ovaj se put nitko od mojih nije bunio. Ni Aristobul koji je svoj ponovni susret s rodnim

gradom također doživio kao svojevrsno razočaranje, kao i uvijek kada se zamišljena i idealizirana slika

iščupana iz uspomena suoči sa stvaranošću, ni moj tajnik Klaudije Eustenije koji je i tako svojevoljno iz Rima

davno otplovio u svoju životnu pustolovinu pa ga više i nije doživljavao kao svoj zavičaj i rodni grad, ni moji

dvorjani izabrani za put u Rim, koji su nakon početnog divljenja i pokušaja da prodru u bit tog najvećeg i

najslavnijeg grada otkad je svijeta i vijeka, teško podnosili svakodnevne životne i državne predstave koje im

je Grad nudio na dar, svojim opsegom i sadržajem, toliko različite od njihova duhovnog obzorja i sasvim

neprilagođene njihovoj istočnjačkoj duši. A u gladijator skim su igrama i utrkama dvokolica, istina u nešto

skromnijem, ali izvor nijem obliku mogli uživati i kod kuće, ako je to bila njihova strast, kao uostalom i

odlazak u privatno pornografsko kazalište. Nije se na koncu protivio ni bunio ni moj Herkulije Maksimijan,

kojemu su također sve naše svakodnevne predstave i prenemaganja počela ići na živce. Njemu je uostalom

Rim i tako bio na dohvat. On se mogao vratiti kad god je htio. I to je, kako su pokazale godine koje su

uslijedile, doista i učinio.

XVIII. POGLAVLJE

PUTEM PREMA ISTOKU

OVAJ SAM SE PUT namjeravao vratiti kopnenim putem, preko Ravene i Maksimijanova Mediolana, pa

potom preko Histrije i Pole koja se također dičila svojom velikom arenom, na istok preko Sirmija, pa

dolinom Marga i mjesta gdje sam odnio svoju najvažniju pobjedu, dalje kroz Makedoniju i Grčku do

Bizancija, i onda otprilike za mjesec dana, koliko su izračunali da bi moglo trajati to putovanje i povratak

kući, vratiti se natrag u svoju Nikomediju.

Gledali su me opet zaprepašteno dok sam se mrzovoljan i usput kašlju cajući uspinjao u velika kola. Možda

je doista i bilo istinske iznenađenosti, kod nekih čak i zaprepaštenja, protkanog nemoći da me zadrže, ali i

općeg neodobravanja što ih ostavljam ovako naglo, i to bez njihova dopuštenja i kako se njima činilo ipak

neobavljena posla. Ne samo zbog činjenice što nisam održao taj toliko očekivani govor u Senatu, nego

ponajprije zbog činjenice da su se iznenađujuće brzo privikli da je njihov Gospodar i Bog postao Rimljanin za

tako kratko vrijeme, ali i nažalost na tako kratko vrijeme, ma koliko ni on, ni oni, kao ni sam Grad, nikada


nisu uspjeli svladati razlike koje su ih dijelile i koje nije bilo moguće premostiti. A možda, kako mi se sada na

samom kraju čini, nije nikada bilo ni prave volje.

Kišilo je pred palačom na Palatinu koju je zauvijek napuštao posljednji rimski car, Gospodar i svemoćni sin

vrhovnoga rimskog boga. Bilo je povijesne neizvjesnosti u tom trenutku zato što nitko sa sigurnošću nije

znao što će se odigrati nakon tog događaja. Dok sam ono kratko vrijeme stolovao u Gradu svima se činilo,

pa ponekad čak i meni koji u tom pogledu nisam bio nikakav izuzetak, da je Rim doista opet središte

vlastitog svijeta i da su se mnogostruke i mnogostrane silnice iz svih krajeva njegova golemog imperija opet

sabile u njega, utjelovljene u liku njihova cara, Gospodara i Boga, Imperatora Augusta Gaja Aurelija Valerija

Dioklecijana, osam puta imenovanoga rimskoga Konzula i njegova suvladara, mlađeg u vlasti i Herkulova

sina, Marka Aurelija Valerija Maksimija na. Međutim, kad je Gabinije Tulije Nerva, kao i prilikom samog

dočeka pred gradskim vratima na Apijskoj cesti, opet počeo čitati neko za tu priliku brzopleto i patetično

sklepano oproštajno pismo, razdor se među nama opet razjapio.

nA DAN DEVETI OD DECEMBARSKIH IDA XX. GODINE VLADANJA NAŠEG GOSPODARA I BOGA AUGUSTA

GAJA AURELIJA VALERIJA DIOKLECIJANA I U XVII. GODINI PROGLAŠENJA ZA AUGUSTA NJEGOVA MOĆNOG

SUVLADARA I SINA, BOŽANSKOG HERKULIJA, MARKA AURELIJA VALERIJA MAKSIMIJANA, I KOJIMA SMO

ISTE GODINE ZA NJIHOVA BORAVKA U GRADU U IME SENATA I NARODA RIMSKOG DODIJELILI, PRVOME

OSMI, A DRUGOME SEDMI KONZULAT, MI OŽALOŠĆENI IPRETUŽNI PREČASNI OCI, KAO I OVDJE NAZOČNI

PREDSTAVNICI SVIH STALEŽA I SVIH GRADSKIH SLUŽBI, RODOVA I ČETVRTI, ISPRAĆAMO NAŠE VLADARE S

NADOM DA ĆEMO IH USKORO OPET DOČEKATI U VJEČNOM GRADU IZ KOJEG JE SVJETLO JOVIJEVA

BOŽANSKOG LIKA I DUHA, KAO I NESALOMLJIVA SNAGA NJEGOVA SINA HERKULIJA, OBASJAVALO RIMSKI

SVIJET I KRIJEPILO SVE PREBRZE DANE, DRŽAVU RIMSKU I CIJELI NJEZIN IMPERIJ.

ZBOG TOGA OVO NIJE RASTANAK, NEGO TEK UVOD U NOVU DOBRODOŠLICU KADA ĆE NAŠIM VLADARIMA

I GOSPODARIMA BITI OPET UKAZANE POČASTI KOJE ONI SVOJIM BOŽANSKIM I LJUDSKIM DJELIMA I

POBJEDAMA TRAJNO ZASLUŽUJU I KOJIMA SU NEIZMJERNO I ZA SVA VREMENA ZADUŽILI RIM I CARSTVO.

Za sva vremena..., kakva besmislica. Umjesto da me udobrovolje toplom riječju, oni su se opet s visoka, bez

obzira što ih je moj odlazak sasvim sigurno pogađao, i tada u trenutku tog, moglo se po svemu osjetiti,

odsutnog rastanka, poslužili frazom. Opet su riječi potonule u besmisao i čuo se samo njihov prazni zvon

koji se odbijao od rominjanja kišne zavjese koja nas je dijelila. Ja više nisam bio u Rimu.

Izgubio sam se tami velikih kola na čijim sam vratima dotad stajao i slušao isprazni Nervin govor i riječi

praznog oproštaja. Ako je do maločas možda i bilo prilike da barem tugom zbog rastanka možda i

popravimo nešto među nama, sada smo se opet vratili na početnu točku, na onu uzvisinu na Apijskoj cesti,

na kojoj su me dočekali nadomak gradskim vratima, u nevjerici i strahu promatrajući moj poistočnjačeni lik.

I sada sam opet bio obučen kao satrap i sada kad su me ispraćali, a ne dočekivali, opet smo bili podjednako

daleko, tvrdoglavo ušančeni svaki na svojim položajima. Ipak, bila bi neistina kad bih tvrdio da Rim i njegov

Gospodar i Bog nisu ipak smanjili međusobno rastojanje. Ma koliko bio dubok procjep među nama, sada je

nakon što sam imao prilike upoznati Grad, pa i njegove jedinstvene odlike, taj procjep ipak bio uži. A da je

kojim slučajem bilo prave volje, možda bismo ga i preskočili.

Vjerojatno naslućujući taj razdor, iako sam je na vrijeme obavijestio o svojoj odluci, nije me došla ispratiti ni

moja žena Priska koja je tako, premda možda u duši nevoljko, stala posljednji put ne na stranu svoga muža i

cara, nego na stranu svoga Rima, svoga iznemogloga grada. Jer ona jedina, od svih mojih najbližih, iz one

svoje obiteljske palače, sa svoga začaranog Aventina nije željela vidjeti ni prihvatiti rimsku stvarnost. A

možda je pomislila kako bi da je učinila suprotno možda konačno izgubila našu međusobnu životnu bitku i

pao bi posljednji osjećajni bedem koji ju je štitio, branio, ali i od početka, pa do samoga kraja, dijelio i


udaljavao od mene. Još jedan od graničnika koji je tih posljednjih trenutaka u Rimu polako zatvarao vratnice

našeg zajedničkoj života i moje vlasti.

I onda, prije nego što su se pokrenula velika kola, na kraju toga mog prvog i posljednjeg susreta s Rimom,

gotovo da ih nisam bio dobro ni pozdravio, samo sam odsutno izgovorio nekoliko riječi zahvale, pa kad su

goleme kočije zaštropotale niz kamene ploče s Palatina, zapovjedio sam da zatvore sve prozore na bočnim

stjenkama raskošnog carskog oklopnjaka. Nisam želio gledati kako se pred mojim očima odmotavaju

posljednje slike Grada jer sam u tom trenutku ipak jasno osjećao čudnu i do tada nepoznatu nostalgiju

pomiješanu s melankolijom. A onda kada smo prošli kroz sjeveroistočne gradske vratnice, Via Sakrom,

Svetom cestom, tom drevnom rimskom prometnicom, uz koju su se također dičili grobovi i mauzoleji, a u

njima duše nestalog Grada, i one možda pomalo razočarane mojim preranim odlaskom, a možda i sasvim

ravnodušne, krenuli smo na sjever po strašnom pljusku koji je još bio izdrživ kroz Italiju, po njezinim

popločenim i dobrim putevima. No putovanje se tada oteglo preko blatne Panonije i ja sam se ozlovoljen

drmusao u svojim velikim okloplje nim kolima, bijesan na sebe što se ipak nisam odlučio za povratak preko

mora. Iznemogao, spavajući i odmarajući se u predasima i po nekoliko dana u usput već pripremljenim

rezidencijama i palačama.

U ravenskoj, kojoj je temelje postavio još Gaj Julije Cezar, proslavio sam svoj rođendan i završetak svih

svetkovina određenih za proslavu dvade setogodišnjice moje vladavine. Prije kraja toga istog dana primio

sam senatsko izaslanstvo koje mi je skrušeno, svjesno da je između Senata i Naroda Rimskog i njihova

zajedničkog cara, Gospodara i Boga, puklo za sva vremena i da ga više nikada ne će moći privoljeti da im

iskaže pa i djelić svog milosrđa, udijelilo moj osmi konzulat, a Maksimijanu njegov sedmi, i još mi jedanput

čestitalo obljetnicu i rođendan. Bez previše kićenih i velikih, ali praznih riječi, osjećajući da bi one mogle

samo pogoršati i onako narušen odnos među nama, koji smo i tako predstavljali dva svijeta koja su se istina

u jednom trenutku pokušala uskladiti, ali u toj nakani na koncu ipak nisu uspjela.

Cijela ta otužna, ali gotovo melankolična ceremonija donekle je veselila jedino Maksimijana, ali i on je već

bio umoran od uvjeravanja i pokušaja da me privoli na kompromis sa Senatom, Rimom i njegovim

građanima, među kojima sam makar po priznanjima i naslovima bio na prvome mjestu. Sutra smo se opet

uputili dalje na sjever i truckajući se po danu svaki u svojim kolima, noći provodili i konačili u novim

pripremljenim rezidencijama.

Moram priznati, među svima njima u najljepšem mi je sjećanju ostala upravo Maksimijanova u kojoj smo se,

iako već nagriženi nesporazumima i u meni probuđenim sumnjama, posljednji put iskreno zagrlili, dok sam

se divio i hvalio ga koliko je podigao i uzdigao taj svoj stolni grad. Utvrdio mu je Herkulije i proširio zidine na

kojima se isticalo osam velikih snažnih vrata s po dvije tvrde kule sa svake strane, podigao je također veliki

cirkus, potom arenu i amfiteatar te raskošne Herkulove, kako ih je on tada radije nazivao Herkulijeve

terme,koje su za razliku od mojih, Ju pitrovih, bile potpuno završene, kao pravi ukras njegove ligurske i emili

janske stolnice. Ali Maksimijan je obnovio i mediolanska slavna učilišta, mnoge javne zgrade, pa na koncu i

svoje dvije osobne razidencije, jednu golemu, službenu, iz koje će poslije važne odluke donositi i njegov zet i

nesuđeni suvladar, tada moj i dalje voljeni Konstantin i jednu manju, ali mnogo privlačniju u kojoj sam i

odsjeo, kao i prilikom prvog posjeta Me diolanu, tom, otkad sam mog Herkulija uzvisio do časti Augusta,

istinskom središtu nove Italije i Zapadnog Carstva.

Nekoliko dana prije mog posljednjeg odlaska iz Italije i posljednjeg povratka u Nikomediju sjetili smo se tog

događaja kada smo, u sedmoj godini moje, a u četvrtoj njegove vladavine kao Augusta Zapada, službeno

cijelom carstvu i Italiji objavili moju odluku da njegova nova prijestolnica Mediolan, do tada samo bogati

grad imućnih dostojanstvenika i pučana, trgovaca, zamljoposjednika i obrtnika, ali i sveučilišta koje su


pohađali školaraci iz svih krajeva Zapada, koji su štitili snažni vojni garnizoni, upravno i politički zamjeni Rim

i postane glavni grad Italije.

Stigli smo tada iz Sirmija gdje sam ga ono prije četiri godine proglasio za svog suvladara, a onda zajedno, po

tmurnom vremenu koje nas je neprestano pratilo, nasreću tek s pokojom kapi kiše, sa svojim pretorijan

cima, domesticima, konjanicima i vojnicima, prešavši vijugavi put kroz Alpe, nakon tjedan dana putovanja,

doslovce banuli pred glavna gradska vratia. Kao i na nedavnom trijumfu zajedno smo se popeli na dvokolice

i ušli u grad. Kako je zapisao njegov panegiričar, Herkulijev dvorjanin iz Galije kojemu sam zaboravio ime, a

koji je također odmah nakon Mak simijanove tragične i jadne smrti prišao kršćanima, i naravno stao crniti

svoga dojučerašnjeg gospodara, to se prema njemu odigralo ovako:

CIJELI JE DAN VLADALO VELIKO IŠČEKIVANJE. SVJETINA SE OKUPILA NA RUBOVIMA ULICA KOJIMA ĆE PROĆI

NAŠ GOSPODAR I BOG AUGUST DIOKLECIJAN SVEMOĆNI JOVIJE, I NJEGOV POSINAK, A NAŠ VLADAR

AUGUST MAKSIMIJAN, HRABRI HERKULIJE, DOK SMO MI DVORJANI I SVI GRADSKI MAGISTRATI ČEKALI

PRED GRADSKIM VRATIMA. SVI ZAJEDNO TOPLIH DUŠA I SRDACA, SILNO UZBUĐENI, JER JE ONOG

TRENUTKA KADA SU NJIHOVA BOŽANSKA BIĆA PREŠLA ALPE, CIJELU ITALIJU OBASJALO SJAJNO I SNAŽNO

SVJETLO KOJE JE RASTJERALO TMINE NA SVODU, PA SE ČINILO, A TAKO JE PO VOLJI NJIH NEBESNIKA

DOISTA I BILO, DA SU NAŠI AUGUSTI KAO DVA SUNCA UISTINU SIŠLI S NEBA.

TO JE BILO ČUDO KAKVOG SE NITKO NIJE MOGAO SJETITI NITI JE IKADA BILO ZABILJEŽENO ILI ZAPISANO

NEŠTO SLIČNO. ALI NIJE TO ČUDO I TAJ BOŽANSKI SJAJ BILO JEDINO ČUDO I JEDINA SVJETLOST TOGA DANA.

NAIME, KAD SU VOJNICI RASKRILILI VELIKE DVERI, A NAŠI BOŽANSKI GOSPODARI PRAĆENI DVORJANI MA I

VOJSKOM, NA DVOKOLICAMA UŠLI U GRAD, S LICA SVAKOGA OD NJIH OPET JE BLJESNULO I CIJELI JE GRAD,

IAKO JE VEĆ PAO SUMRAK, UMJESTO LUČIMA I BAKLJAMA ODJEDNOM POSTAO OSVIJETLJEN KAO DA GAJE

OBASJALA SUNČEVA SVJETLOST. I SVI SU SE TOGA TRENA MOGLI ZAUVIJEK UVJERITI DA SU SE PREMA

NAMA UDOSTOJILI UPUTITI SVOJ POGLED, ISTINSKI SINOVI BOGOVA I NAŠI ISTINSKI ZAŠTITNICI,

GOSPODARI I AUGUSTI. TOG JE DANA OBASJAN NJIHOVOM MILOŠĆU OZDRAVIO MNOGI BOLESNIK,

MNOGA JE JALOVA ŽENA OSTALA TRUDNA, MNOGI TUŽNIK OPET PRONAŠAO SVOJU SREĆU, A SVI SMO SE

OSJEĆALI NEKAKO UZVIŠENO, SPOKOJNI I SIGURNI DA NAS OD TOG DANA PA DO KRAJA ŽIVOTA PRATI

BLAŽENSTVO POD OKRILJEM NAŠIH BOŽANSKIH GOSPODARA.

Spokojni i sigurni da nas od tog dana pa do kraja života prati blaženstvo... Još jedna besmislica nad

besmislicama, nažalost tako sukladna većini panegirika kakvi su se gotovo svakodnevno pisali i objavljivali

za vrijeme moje vladavine, kad bolje promislim, besmislica ponajprije slična kasnijim kršćanskim

umotvorinama koje su, ponavljam po ne znam koji put, često pisali ti isti preobraćeni kroničari. Kako danas

razmišljam u svojoj palači grobnici, predviđajući i iščekujući vrijeme, oni su u svojim kronikama,

panegiricima i pismima, čak prorokovali tu potmulu promjenu, navješćujući za naš svijet pogubni preokret i

doba koje je po njima moralo doći, a da ga ja nisam ni predvidio ni u sebi osjetio. To je doista bio moj

možda najveći vladarski propust. Ali i u tom pogledu, kao čovjek rimske jučerašnjice, ostao sam doslijedan

samome sebi i nisam prepoznao osvit novog vremena.

Vrijeme njihova Isusa Krista koji je danas ravnopravan, a možda i nadređen svim našim bogovima. Kao

Konstantinova svjetlost nad svjetlostima koju ni Konstantin još ne razaznaje niti na pravi način osjeća

njezinu razarajuću moć. Toliko je taj Pilatov mučenik s Golgote i njegov priprosti nauk bio već uglavljen u

naš stari i za mog carevanja još neko vrijeme čvrsti svijet. Unatoč svim progonima, ediktima i represijama

njegovo se razapeto tijelo, i kako tvrde uskrsla duša, uporno širila rubnjacima naših starih vrijednosti,

pomiješanih s njegovom izigranom židovskom krvi, da je svaka napuklina u Carstvu odmah, ali vrlo sustavno

bila popunjavana njegovim učenjem i fanatičnim sljednicima. Onako kako pune nevidljive pukotine

nevezani događaji mog života, sada upisani u pore kamena na kriptoportiku.


Ipak, možda upravo zbog toga što je i mene obuzimalo varavo uvjerenje koje se hranilo sjajem prijestolnice

Italije i Zapada, da Kristova sjena ne će nadvladati, pa pretežito i zbog opet, makar i na kratko probuđenog

povjerenja u Maksimijana, mog Herkulija, još sam nekoliko dana, nakon što smo se prisjetili te zgode

panegirički istrgnute iz našeg prethodnog života kojoj smo se od srca nasmijali, ostao u Mediolanu. A onda

je došlo vrijeme za pokret i put prema Istoku i kraju.

Dok sam se opet penjao u kola pridržavan Maksimijanovom čvrstom rukom i nakon što me zagrlio kao sebi

nadređenog Augusta i Gospodara pogledo me posljednji put kao moj iskreni suvladar i tiho mi prišapnuo:

- Ti još sjajiš Dvoglavi Jarčiću.

- Ne zadugo moj Herkulije!

Podigao sam ruku prema svima koji su me došli ispratiti, a kad su zatvorili vrata koja su progutala moju

božansku priliku, pao sam od naglog trzaja na iza mene postavljeno prijestolje. Golema su se kola

pokrenula, a nitko nasreću nije vidio ljudski pad posljednjega onemoćalog rimskog Gospodara i Boga.

Putovali samo opet preko Alpa, pa preko nešto boljih i udobnijih putova po Histriji, napredujući sporije nego

što sam očekivao, a potom kad smo stigli do već određenog carskog odmorišta u sljedećoj i meni omiljenoj

velikoj koloniji u kojoj se u moje vrijeme toliko puta prelomila sudbina Imperija, ali i ove moje osobne

ispovijedi, gotovo mjesec dana, bolestan, mrzovoljan, i usto progonjen sjećanjima, ali i nadanjima ostao

sam u Sir miju. Čim sam malo prizdravio, nastavio sam prema jugu kao da bježim od neke utvare.

Svi su se čudili toj silnoj užurbanosti i zabrinuti su mi, a ponajviše moj odani Kalimah, onako polegnutom u

ležaljku, u kolima koja su se zanosila, donosili čajeve koji su se prelijevali po pokrivačima i med pomiješan s

Grkovim ljekovitim eliksirima. No prehlada i vrućica nisu se smirile pa smo zastajkivali u svakom gradiću i

logoru i umjesto mjesec dana vukli smo se sve do ljeta uz Danubij i Margo sve do Egeja gdje mi se stanje

nešto poboljšalo i napokon se po sjajnoj noći vratili u Nikomediju.

Sve je u palači bilo spremno za doček, pripremili su za tu priliku veliki banket u carskom trikliniju, ali sam ih

sve odmah otpustio i zapovjedio da budu tihi i ne ometaju me svojim izrazima dobrodošlice. Osjećao sam se

opet vrlo loše tako da su mnogi od dvorjana mislili da mi je došao kraj. Gotovo sam se bez pravog pozdrava

zatvorio u svoje odaje i izašao na veliku terasu s koje se pružao pogled na grad. I u Nikomediji su gorjela

mnoga svjetla i bile upaljene svjetiljke i luči, u usporedbi s Rimom manje i malobrojnije, no podjednako

sjajne kao i zvjezdano ljetno nebo. Čuo sam stražare kako u znak pozdrava udaraju kopljima o štitove, a

onda je netko pokucao na vrata i tiho ušao.

Znao sam, stigao je Galerije. Već su mi javili da je požurio dočekati me, vrativši se s granica Perzije gdje je u

ovih devet mjeseci potpuno utvrdio naše logore i postaje. Zakasnio je tek nešto više od jedne pješčane ure.

Nisam se ni pomaknuo, onako slab i oslonjen na dovratak, no kad se on zabrinuto sagnuo i poljubio mi veliki

pečatnjak, podigao sam ga i zagrlio kao izgubljenog sina.

- Dobro došao kući, Gospodaru, moj božanski Jovije. Rekli su mi da si opet bolestan. No bogovi će

dati da se naš Jovije oporavi.

- Više tvom Gospodaru bogovi ne izlaze tako darežljivo ususret kao nekada. Sada me radije podupiru

u pitanjima svemira i zvjezdanog rasporeda, horoskopa i pročanstava, kobi koja mi se neumoljivo bliži, nego

u pitanjima života. Taj je dio mog tijela i duha za njih već odavno krenuo svome kraju, moj Galerije.


Ispitivački sam ga pogledao i nastavio vrlo smireno:

- Sada su mi stoga potrebniji vjerni suvladari.

- Znaš da na mene kao tvog nasljednika, tvog zeta i Cezara možeš uvijek računati, no ni ja ne mogu

uvijek proniknuti u sve tvoje želje i sve tvoje namjere.

- Ponekad Galerije ni ja sam ne znam što doista želim. Ipak, osjećam da me Carstvo još treba.

Podjednako ovdje, ali bojim se još više na Zapadu i u Rimu.

- Odgojio si nas kao svoje sinove i svoje suvladare. Naučio si nas kako da slijedimo i čuvamo tvoje

zamisli i tvoja božanska djela. Ti više ne moraš strepiti, tvoje carstvo je sigurno i živo i sve će nas nadživjeti

kad se ti vratiš svom božanskom ocu.

Nakon tih tako jasnih riječi iz kojih je tek iz prikrajka virila iskrena briga i slutnja odanosti, opet sam postao

umoran i osjećao sam se vrlo star.

- Ne mogu još sve napustiti iako bi svi to željeli i premda se i ja želim konačno smiriti u svojoj palači u

Aspalatosu ma koliko će mi rastanak sa svima vama i s Nikomedijom teško pasti i biti bolan.

- Ima još do tog rastanka. Ali tko kaže da se uopće moraš povući iz Ni komedije? Ostani ovdje.

Savjetuj me i štiti.

- I ti bi me, kad jednom dođeš na moje mjesto, trpio u svojoj blizini? Još ovako bolesnog, i još k tome

opasnog jer bi me unatoč svemu svi doživljavali kao cara, tvog Gospodara i Boga. A što bi ti na to tek rekli

Lici nije i Daja?

- Ne moraš se njih bojati Gospodaru, svi oni, baš svi. naravno ponajprije ja, tvoj zet i nasljednik,

želimo ti dobro. Spremni smo nastaviti tvoje djelo i skrbiti se o dobrobiti cijelog carstva. U to ne moraš

sumnjati ni dvojiti. Dobro si nas pripremio kroza sve ove godine kada smo vladali pod tvojom rukom, a

pogotovo ja, tvoj zakoniti zet i nasljednik.

Nevjesno je dva puta opet istaknuo tvoj zet i nasljednik, pa je malo zastao kao da oklijeva. A onda mu je

jednostavno izletjelo kao da ništa prije toga nije rekao:

- Nego, je li naš Gospodar nešto odlučio u Rimu? Kada se misli uputiti natrag u svoj tako očekivani

dom?

Izrekao je to u jednom dahu, na svom latinskom, u kojemu se još osjećao tvrdi dačanski naglasak, i pozdrav

s njegovim iscrpljenim i, kako je sam tvrdio, voljenim Augustom koji će mu uskoro, za nepune dvije godine,

predati vlast završio opet pogrešno, s njemu svojstvenim prebrzim i u odnosu na ono što je do maločas

govorio proturječnim pitanjem.

- Sutra, Galerije, sutra, ili možda neki drugi dan

Odgovorio sam mu blago i otpravio ga lagano ga odgurnuvši. Izašao je tiho kako je i ušao, i on vjerojatno

razočaran mojom bezvoljom.

Opet sam pogledao svjetla Nikomedije i svjetla na noćnom nebu koja su se protezala do kraja mračnog

obzorja, tamo sve do Rima, pa onda još dalje, sve do svjetlosti tuđeg dana i novog vremena. Posvuda su bila

ista, samo što nisu posvuda podjednako isijavala svoj smisao. Počeo sam nesvjesno pratiti i pobrojavati

zviježđa. Orion na južnom nebu, Lav na istočnom, Bik na zapadnom, Jarac, Kentaur, na koncu mi je pogled


zapeo za Kastora i Poluksa. Blizance koji su još samo u dobro uvježbanoj i darovitoj mašti mogli živjeti kao

spasitelji Rima. One nepostojeće i nestale Ro mae Victrix, ugaslog Rima pobjednika, koji sam već nazvao

Roma Defec ta, iznemogli Rim. Pa kad jednom prođe noć i svane dan, nestanu i oni, a kad opet zanoći,

Kastor i Poluks zabljesnu na nebu. Ali što je s oblacima, što je s olujnim i tmurnim danima?

Aleksandrijski astronomi naučili su me daje zemlja kugla, pa da kad kod nas ne sjaje zviježđa, onda sjaje na

njezinoj suprotnoj strani jer kad je kod nas dan, na drugoj je strani noć i obrnuto, a za lošeg vremena sjaje

iznad našeg pogleda i izvan našeg domašaja. Čemu onda miješati zviježđa i naša zemaljska svjetla kada nisu

u izravnoj vezi niti svijetle na jednak način. Ili možda ipak jesu, kako nas uvjeravaju astrolozi vodeći se Mi

trinim učenjem o povezanosti svemirskog i zemaljskog poretka, pa tako, tvrde oni, izravno utječu na tijek

našeg života. Ipak, ponekad jedno jedino svjetlo koje si sam upalio i osvijetlio tamu oko sebe pomaže više

od udaljene zvijezde ma kamo te ona vodila i ma kako upravljala tvojom sudbinom. Ja ću učiniti upravo to,

bez obzira na proročanstva i udaljene putanje zvijezda, zviježđa i proročanskih kometa, poslušat ću svoju

plamteću zmiju. A ona je siktala iz svog novog legla: došlo je vrijeme da ugasiš njihov sjaj i kao tvoj Panfd

opet upališ vlastito svjetlo. Došlo je vrijeme da siđeš s prijestolja.

XIX. POGLAVLJE

PALAČA GROBNICA

NE MOGU VIŠE ni na nadsvođeni kriptoportik. Nemam snage. Tamo je nečujno pala noć. Sasvim nemoćan

ležim u svojoj velikoj postelji, a mala Baktrijka sjedi uz moje uzglavlje i maže mi vrelo lice mokrom krpom

umočenom u razblaženu kvasinu i nježno dodiruje moj nepomični obraz, na kojem je u borama, ožiljcima i

brazdama ucrtano Carstvo, kao nekoć na Valerijanovoj koži, zagledano u kasetirani strop koji se čas otvara,

kocaka razbacanih po zvjezdanom nebu, a onda zatvara i kocke se opet slažu kao poklopac sarkofaga. Baš

kao što se potom Baktrijka pretvara u moga brižnoga Kalimaha ili moga Klaudija Eustenija, koji me

naizmjenično obilaze, a ponekad hodočaste zajedno, pazeći da me ne uznemire i danima me više ni na što

ne upozoravaju. Ni da se ne izlažem nepotrebnim vremenskim nedaćama ili suncu, a još manje ističu

štetnost razmišljanja o smrti. Vrlo su sada tihi i brižni, baš kao i sjena moje Baktrijke, i ne savjetuju niti

propovijedaju više ništa.

Pa onda u glavi bijesnu bolne i svježe uspomene i sjene moje žene Priske i kćeri Valerije, koje su prije nešto

više od godinu dana, nakon višemje sečnog i ponižavajućeg lutanja Istokom, u bijegu pred Maksiminom Da

jom, sada konačno prepoznale Licinijeve uhode u Tesaloniki i smaknu le ih zajedno s Galerijevim sinom, još

maloljetnim Kandidijanom, kojeg je ono davno bila posinila moja kći, pa mi je na neki način bio unuk. I to

kako su ih smaknuli. Kao robinje, a ne kao carsku suprugu i kćer, zakonite i bogovima zaštićene carske

nevjeste, još pritom prave rimske dostojanstvenice. Prema okrutnom Licinijevu nalogu, kojemu je uoči smrti

upravo Galerije predao Valeriju na čuvanje, i on se zakleo da će se skrbiti za nju i dijete. Umjesto toga,

nakon što je porazio Maksimina Daju, kada mu je odbila nakon svih nasrtaja predati svoja carska imanja,

blago i naslijede, koje je baštinila od mene, ali i ona koja joj je oporučno ostavio muž, izrekao je strašnu

presudu koju je, bojim se, vjerojatno potvrdio ili barem prešutio Konstantin.

Odveli su ih do glavnoga tesalonijskog trga, nedaleko od Galerijeva trijumfalnog stupa, povlačeći ih

konopcima pa su jadne posrtale među gomilom, i tamo im jednostavno odrubili glave i bacili u more, a

okrvavljena i bezglava tijela ostavili na tlu da se na njima svjetina iživljava i vrijeđa ih kao poražene u areni.

Pod optužbom da i dalje vrijeđaju Krista i da snivaju nemoguću urotu. No unatoč očekivanjima njihovih

krvnika, s izuzetkom onih nekoliko fanatika, cijela je Tesalonika tog dana šutjela i bila u muku, mučali su čak


i kršćani koji su i sami znali da je optužba neopravdana i okrutna, a izvršenje smrtne kazne bilo je nadasve

svirepo i nedostojno, čak i novih vladara.

Nakon nekog vremena, kada su vijesti o zločinu već stigle do mene, be šćutni kakvi već jesu, poslali su mi

nekog glasnika oslobođenika koji je, iako polegnut preda mnom, s jasnim ciljem, gotovo besramno ističući

svoj drveni križ ovješen o tanku kožnu vrpcu oko vrata i koji je ispao iz njegove vjerojatno namjerno jače

razdrljene tunike, da mi potvrdi i dojavi tu za njih obojicu navodno tragičnu vijest. Dometnuvši toj vijesti

ipak i razlog zbog kojeg su smaknute.

Sve mi je on te strahote prenosio vrlo obazrivo, ali bez straha, milozvučnim i monotonim glasom, uživljeno i

odsutno u isto vrijeme, onako kako to čine kršćani kad propovijedaju kao da mi objavljuje sretnu vijest da

mi je njegov bog oprostio i da me čeka uskrsnuće. No umjesto učenja svoga Krista prenio mi je vijest o

jezivoj smrti mojih najbližih.

Tako su Licinije, a neizravno i Konstantin, preko svoga glasnika koji je još zaudarao na nekadašnjeg roba, a

koji je odmah potom nagrađen i još za mog života postao biskup u Cezareji, valjda željeli na uvijen način

smaknuti i mene. Ali ne vlastitom rukom, za to nisu imali hrabrosti, a Konstantin ni želje ni snage jer su ga

ipak mučile dvojbe i savjest. Unatoč slanju zloslutnoga kršćanskoga glasnika, unatoč prijetnjama, unatoč

strašnom smaknuću u Tesloniki u kojem je prešutno i on imao svoje prste, još me na neki način ako ne volio,

jer i njemu je od borbe za vlast otvrdnulo srce, a onda osjećao nešto za me zato što sam ga cijelog života

uzdizao i štitio.

Koliko sam se veselio kad se prvi put oženio svojom Minervom, pa kad mu se rodio prvi sin Krispo, potom

kada se prve godine nakon moje abdikacije oženio Maksimijanovom kćerkom Fabijom kojoj sam bio kum, i

kad mu se nakon nekoliko mjeseci rodio mali Konstantin, pa onda i kćer kica Konstantina, koje su posljednje

godine slijedili Konstancije i Helena, nazvani po njegovu ocu i majci. Savjetovao sam ga, baš kao i onda u Kar

nuntu, da ih štiti i priprema za vojničku službu i cezarske dužnosti. Zauzvrat on me redovito, gotovo svakog

mjeseca, i to na moje traženje, izvještavao o njihovu napredovanju i zdravlju. Ta su me pisma veselila jer

nisam imao svoga muškog potomka, pa sam upravo u Konstantinovim sinovima vidio jedne od

najvjerojatnijih i najpouzadnijih nastavljača vladarske i državničke osnove koju sam stvorio i učvrstio, a

upravo s Konstantinom među svim mojim najbližim podčinjenicima i suvladarima najviše kalio njezinu

čvrstinu i otpornost, osim, naravno, s nekadašnjim Herkulijem, Maksimijanom. Ali zato sasvim sigurno

mnogo iskrenije nego sa zetom i Cezarom Galerijem. Znao je Konstantin umetnuti u ta pisma tople i vrlo

živopisne opise svakakvih dogodovština vezanih uz odrastanje djece, što je kod mene, moram priznati,

ponekad čak budilo grizodušje jer ja svojoj Valeriji nikada nisam imao vremena ni prilike posvetiti takvu

pažnju niti sam se s kim zbog tih okolnosti mogao posavjetovati o njezinu odgoju.

Možda samo s Priskom, u rijetkim prilikama kada smo bili za takvo što dovoljno bliski. A to su doista bile

izuzetne i rijetke prilike.

Uskoro su i Konstantinova pisma polako postajala sve rjeđa, a onog trenutka kada je i u tim rijetkim

javljanjima koja su postepeno bivala sve služ benija i službenija prestao spominjati djecu, znao sam da me

jednostavno morao odbaciti kao poočima i svog nekad voljenog vladara ako je želio nastaviti svoj završni

uspon prema prijestolju i doista prigrabiti vlast. Otkad je ta mogućnost postala s pravom izvjesna, više mi

nikada nije pisao na taj način niti mi uputio koju iskrenu toplu riječ, pa makar i ne govorio

0 sinovima koje sam s vremenom doista zavolio kao vlastite.

Za uzvrat, ipak je na Licinijev poticaj našao načina da me izvijesti o smrti moga djeteta i moje žene. A što je

bilo još pogubnije, tom su mi samo na površini riječi rimskom, a po smislu kršćanskom obraćeničkom


porukom, uvijeno dali do znanja da umiru stari bogovi i da se rađaju novi, sasvim otvoreno prijeteći da će se

s mojim svijetom dogoditi isto što i s mojom Priskom i Valerijom, i na taj su me strašni i podli način željeli

natjerati da se ugasim i usmrtim samoga sebe.

Onako kako sam na kamenu kriptoportika još nedavno, u onim malim izbama i udubinama uz mrtvo

voluharičino tjelešce prepoznao smrtonosne veslarke i čuo smrt koja se uspinjala i koračala prema meni s

isukanim mačem. No smrtonosni mač ne mora biti iskovan od željeza, taj isukani smrtonosni mač može biti i

smrtonosna utvara koja je stvarna onoliko koliko su stvarni snovi koji na koncu ipak kopne baš kao i

stvarnost,

1 onda se sve pretvara u muk i konačno nepostojanje.

Već na samom početku ispovijedi, koja još traje iako se i njoj bliži kraj, ispisana istim krvavim perom, i koju

istovremeno pišem i čitam samome sebi i šapćem pun poštovanja svojoj usnuloj zlatnoj guji u vlastitim

njedrima, do potankosti sam opisao što se sve odigralo kao predigra tom trenutku pretapanja sna i

stvarnosti u konačnost. Potom sve što se odigralo nakon mog odstupanja s vlasti i povratak u Aspalatos, na

moje zavičajne obale. Pa ipak, to je bio uz uzvišenje na prijestolje i čast Augusta, naj odsutniji trenutak

moga vladarskog vijeka, moje pravo carsko rođenje i smrt, a onda ma što god o tome mislili kršćani,

uskrsnuće Diokla, sirotana iz salonitanskog polja. Ono se usprkos njihovu učenju dogodilo upravo iz tijela i

kratkog zagrobnog božanskog života Gospodara i Boga, Augusta Imperatora Cezara Gaja Aurelija Valerija

Dioklecijana. Stoga ti podjednako presudni događaji koji još prethode našem stapanju u jednu osobu, u

jedan duh i jedno nepomično i konačno mrtvo tijelo, danas zavrjeđuju da budu podrobnije opisani. Baš u

ovom trenu dok ovako pomireni traže svoje uspomene položene podjednako u onaj Jupitrov i Mitrin

sakofag. Klesani porfirij u kojemu će Dioklo položiti Dioklecijana, a Dioklecijan Diokla. Pa na taj način u

njihovoj zajedničkoj duši zapisanim uspomenama, nad kojima, ma koliko bilo krvavo moje pismo, još bdije

zlatna zmija, omogućiti da na samom kraju, u sarkofagu vlastitog sjećanja, konačno sahrane same sebe.

Završni čin mog vladanja odigrao se na sudbonosnom brdu iznad Ni komedije koje sam bio posvetio Jupitru

i tamo mu podignuo veliki kip. Trenutak kada sam na tom za me presudnom mjestu skinuo istočnjačku

carsku odoru i njome ogrnuo Galerija i poljubio posljednji put svoju kćer Valeriju, koja je stajala uz novog

Augusta, čega opet, kao ni mnogih drugih važnih stvari i trenutaka u svom obiteljskom životu, u pravom

trenutku nisam bio svjestan niti predosjetio da bi u tom kratkom času moglo biti riječi o nečemu

sudbinskom i konačnom.

Odvezao sam se ukrašenom kočijom natrag prema gradu, uz ovacije uzvanika na podignutim tribinama i

tužne pozdrave okupljenih stanovnika i puka cijele Nikomedije, koji je iskreno žalio što odlazim. Od moje

prijestolnice, u kojoj sam vladao kao Dioklecijan, svečano sam ispraćen u svoju palaču u Asplatosu, čija je

gradnja bila pri završetku jer sam je počeo graditi još onog trenutka kada sam odlučio uspostaviti sustav

istovremene abdikacije i nasljeđivanja, i stigao sam tamo u punom sjaju i s carskom pratnjom da se u mom

toliko željenom utočištu pretvorim opet u Diokla.

No nakon nekoliko dana svi su otišli, a Carstvo je počelo živjeti bez mene i Maksimijana, pod vodstvom

novih Augusta, i ja sam se, umoran od prvih domaćinskih obveza, gostiju i pratnje koja me dopratila do

posljednjeg doma i počivališta, opet mogao na miru pokušati prisjetiti kako je sve doista počelo.

Nakon prve samotne večere u svom novom, u usporedbi s blagovaonicama u mojim nekadašnjim

vladarskim palačama, malom trikliniju, ipak po mojoj želji nalik onomu u kojemu sam Panfila, čovjeka iz

Nikomedi je, ispratio u smrt, meni polegnutom uz mensu, i uz mene posjednutom Kalimahu, moj tajnik i

biograf Klaudije Eustenije, pročitao nam je jedan mali dio iz djela zvanog Historia Augusta, Carska povijest ili


Povijest careva, kako hoćete. Nju su velikim dijelom napisali razni autori, a završava samo malim, ah ipak

znakovitim pohvalama mojoj vladavini, a strahovitim optužbama na Karinov račun. Taj je kratki, tada

pročitani dio glasio otprilike ovako:

kAD JE TAKO KARIN ČUO DA MU JE OTAC POGINUO OD GROMA, A BRAT MU NUMERIJAN SMAKNUT

ZAJEDNO S NJEGOVIM ZETOM I UBOJICOM, TE DA SU DIOKLECIJANA IZVIKALI ZA AUGUSTA, JOŠ JE GORE

PRIONUO SVOJIM POROCIMA I ZLODJELIMA, OSJEĆAJUĆI DAJE TEK SADA SLOBODAN ČINITI ŠTO GAJE

VOLJA JER MU SE NITKO OD NJEGOVE OBITELJI, OCA I BRATA NIJE VIŠE MOGAO SUPROTSTAVITI. PA IPAK,

JOŠ JE IMAO SNAGE DA ZA SEBE ZATRAŽI CARSTVO. SUKOBIO SE S DIOKLECIJANOM U MNOGIM BITKAMA I

MNOGO PUTA, ALI U POSLJEDNJEM SUDARU KOJI SE ODIGRAO UZ OBALE RIJEKE MARGA, POTUČEN JE I

KONAČNO SMAKNUT. I TAKO SMO DOŠLI DO KRAJA PRIČE O TRI CARA, KARU, NUMERIJANU I KAR INU,

NAKON KOJIH SU NAM BOGOVI UDIJELILI DIOKLECIJANA I MAKSIMIJANA KAO NAŠE PRINCEPSE I NJIMA,

TIM VELIKIM LJUDIMA, PRIDRUŽILI GALERIJA I

KONSTANCIJA, OD KOJIH JE PRVI BIO ROĐEN I PREDODREĐEN DA SPERE LJAGU I SRAMOTU

ZAROBLJAVANJA CARA VALERIJANA, A DRUGI DA VRATI PROVINCIJU GALIJU POD RIMSKE ZAKONE. ČETIRI

VLADARA, DOISTA, PRAVA VLADARA CIJELOG SVIJETA, SVI UJEDINJENI U ZAJEDNIČKOM DUHU I BRIZI ZA

OPĆU DOBROBIT, OSOBITO ŠTUJUĆI SENAT RIMSKI, I UVIJEK UMJERENI, PRIJATELJI NARODA, POŠTOVANI,

RADIŠNI I POBOŽNI, SVE U SVEMU, UPRAVO ONAKVI VLADARI KAKVE SMO ODUVIJEK PRIŽELJKIVALI.

Odlomak mi je nalikovao na sretni kraj dječje bajke. Iako sam ostavio uređen svijet i sasvim drukčiji Rim od

onoga kakav je bio kada sam stupio na prijestolje, dovoljno je bilo izdvojiti samo jedan, najmanji djelić

mojih, Maksimijanovih, Galerijevih ili Konstancijevih mana, pa da se po takvom predlošku napiše

zastrašujuća pripovijest. Ali prošlost se uvijek šulja uljepšana, osim ako se unatrag ne mijenjaju događaji i

prikazuju se na način kako se nisu nikada odigrali. Onako kao što se to danas događa s opisima mojih djela i

moga života. Jer ova bajka o četiri cara, četiri pravedna, hrabra i mudra vladara cijeloga svijeta ipak je živjela

kroz tešku moru vlastite svakodnevice. Naš svijet gradio sam paleći i rušeći temelje prethodnoga

podjednako nemilosrdno kako su to činili i moji, mnogi od njih iznimno bešćutni i nemilosrdni prethodnici.

Zbog toga je ta svijest o rađanju jednoga novog doba, koje je moralo biti bolje od onog prošlog, bila

podjednako dijete toga prošloga i krvavoga, kao i mirnoga i pravednoga vremena. No ti su se svjetovi stalno

miješali, sve dok nisu progutali jedan drugoga. No poučen Mitrinim učenjem, svojim mudrim nesretnim

Panfilom i umnom i podjednako nesretnom Zenobi jom, ja osvjedočeni sanjar aleksandrijske i Plotinove

svemirske vatre, zapaljenih sunaca, odbijajućih kugli i rađanja planeta, koji su stalno gorjeli u granama

mojih zavičajnih čempresa, ja i dalje vjerujem. Za me je taj naš svijet i ta naša bajka ipak preživjela, i živjet

će onoliko dugo koliko mi još preostaje da zatvorim oči uz dirljive retke iz Povijesti careva. Drugima je

sudbina namijenila vlastite putove i vlastita, nekom smrtonosna, a nekom dobrohotna iznenađenja, ali ipak

iznenađenja jer su se i za život i za smrt, kao i ja jednom davno, morali izboriti i pokoriti se neumitnom

ishodu. Ali s jednom ipak zamjetnom razlikom.

Ja, koji sam sve zamislio, poučen, naravno, iskustvom svojih prethodnika i znanjem svojih savjetnika, ali i

sposobnošću svojih suvladara, samo sam ja znao kamo idem. U svoju posljednju uporišnu točku, koju sam

tražio cijelog života da iz nje kao Arhimed opet pokrenem svijet, svoj pravi unutarnji svijet, u kojemu se vrte

zapaljena sunca, u kojemu sjaje oči mudraca pomiješane sa zvijezdama i svjetlima gradova, u kojemu

vladaju Sfinge i moja faraonska kobra, te pravedne, ali nemilosrdne, razumne, ali bešćut ne vladarice svih

tajni života i smrti, svih zemaljskih i onozemaljskih vratnica. I dok se, ubijajući moje najbliže, polako

međusobno počinju trviti, a uskoro će se i poklati u boju sa sasvim predvidljivim ishodom, još nisu zakoračili

svojim putem, a još manje zauzdali vlastitu sudbinu.


Nekoliko dana nakon što smo se vratili iz Rima, obojica shrvani bolešću, u Nikomediji mi je to nagovijestio

Aristobul. I to na samrtnoj postelji. Svi su očekivali da ću otići ja, ali otišao je moj vjerni savjetnik, a da trajni

nestanak važnog čovjeka koji je bio umna sjena nikomedijske palače i carstva nije nikoga osobito uzbudio ni

rastužio. Sada je moja smrt bila onaj, za mnoge, toliko očekivani događaj i ishod. Većina je carskih dvorjana

već, naime, bila od straha za vlastitu sudbinu prešla na Galerijevu stranu.

- Da sam te barem mogao pokopati u Gradu i prinijeti žrtvu Kapitolskom Jupitru, a onda te položiti u

grobnicu uz Apijsku cestu kako si oduvijek želio. No tvoj te Rim unatoč svemu čeka makar na Poljanama

blaženih!

Žalovao sam, i sam onemoćao, uz njegovo uzglavlje.

- Ne zamaraj se nemogućim, Gospodaru. Moga Rima više nema, on je samo veliko priviđenje. Poštedi

bikove i žrtvene životinje. Štedi novac za svoju palaču i svoju grobnicu. Jer za razliku od moga, tvoj je Rim živ

i on će se održati na životu, sve dok je tvoje volje i moći.

Odgovorio je vrlo razgovjetno i odmah potom nastavio:

- I što je najvažnije, ne moraš se bojati nikoga, ni svog Cezara, ni njegovih udvorica. Nemaju oni

smjelosti ni snage. Uostalom, to sam rekao tvom Galeriju u lice ako te služi sjećanje.

I doista, onoj večeri na kojoj se Galerije pijan hvastao svojim pobjedama, a mene kudio, prethodio je, kako

su mi poslije pričali, težak razgovor između njega i Aristobula, kojom prilikom ga je moj tajnik optužio za

neposluh i neodgovornost.

Aristobul je bio jedan od rijetkih koji se znao drznuti i napasti Galerija. To je s druge strane vrlo vješto

izbjegavao Hermagolijan, uza svu odanost, ponajprije okrenut svojim planovima i svojoj sudbini,

procjenjujući, uostalom točno, da bi pokazivanje osobne odbojnosti prema Cezaru Istoka i Panonije moglo

mnogo toga staviti na kocku. Ali čim je Galerije počeo s hvastanjem, Aristobul ga je prekinuo, a

Hermagolijan ga je, ne izustivši ni riječi u njegovu obranu, nijemo pustio da se s njime prepire. Ostavio ga je

samoga onako okruženoga Galerijevim ljudima i zapovjednicima njegove garde. I puklo je. Nikada Aristobul

nije bio u većoj opasnosti.

- Dosta, Cezare, i ja sam pregovarao s Narzesom pa dobro znam po čijim si zapovijedima iznio

pobjedu i vratio naše provincije. Naš Gospodar je zaslužan kao i ti, ta pobjeda je i njegovo djelo.

Ništa nije moglo više razjariti Galerija. U trenutku je zavladao muk, a onda je prijeteći zavikao:

- Tko si ti da izazivaš svoga Cezara koji s tvojim Gospodarom dijeli vlast i koji će ga ubrzo naslijediti.

Ušuti prije nego sam te dao smaknuti.

- Pokušaj, Cezare, pa ćemo vidjeti što će se potom dogoditi?

Odgovorio mu je odvažno Aristobul i na kraju dodao još opasniju rečenicu:

- I znaj, Cezare, dijeliti vlast znači biti prisutan u toj vlasti, ali prisutan kao odgovoran čovjek. To što

radiš nije prisutnost i odgovornost, nije ni dijeljenje. To su otpadci. Živiš medu ostatcima i otpadcima živih i

mrtvih, ruješ po svom smeću, tražiš u njemu povoljne prilike i znakove, njušiš iznutrice i tragove, pa kuješ

prevratničke planove. To radiš. Ostalo je samo nered koji ostavljaš za sobom. Ne razumijem samo zašto te

se naš Gospodar ne želi riješiti.


Galerije je skočio s ležaljke i doista trgnuo mač. Ali Aristibul mu je samo okrenuo leđa i dostojanstveno

izašao iz dvorane. Nešto poslije moji su pre torijanci priveli već pijanog Galerija.

Dok je Aristobul odlazio iz života, oživjela je uspomena na taj događaj koji je razotkrio sve Galerijeve

slabosti. Ipak, gledajući Aristobula na samrtnoj postelji, znao sam da je bolje da je tada otišao, kao da je u

svom mudrom duhu izabrao pravi trenutak, nego da je ostao mom opasnom nasljedniku kao popudbina. Pa

sam mu onako umirućem blago došapnuo:

- Nisam ni ja vječan, Aristobule, možda skončam još danas ma koliko hinio da sam bio bog, ali tek

samo hinio. Valjda ti je jasno, moj mudri, bog sam i bog sam bio samo zato što to Rim zahtijeva od svojih

vladara. Ma koliko tu činjenicu nikada nije podupirao pravi smisao sjedinjenja s bogovima.

Polako je okrenuo lice prema meni.

- Sve moj božanski Gospodaru Jovije ima smisla, ne postoji ništa besmisleno u ovom svijetu. Smisao

guta besmisao u samom zametku jer inače ne bi bilo ničega. A kad govorimo o vladaru, kad govorimo o

Tebi, Bože rimski, koji nisi volio Platona i zbog toga nisi još shvatio: najveći smisao imale su tvoje najkrvavije

i zato najteže odluke!

- Ipak moj Aristobule to ne znači da sam bog!

- Znači itekako Gospodaru, to je smisao tvoje priče, ti si doista bog, pa makar smrtni bog. Bog koji će

prestati postojati tek onda kada umre kao čovjek, ali u isto će vrijeme preživjeti u duši i na zemlji. Ne na

nebu, kako vjeruju da je preživio onaj kršćanski jadnik. Preživjet će taj bog kroz carstvo koje je osovio na

noge voden svojom božanskom snagom i voljom i koje stoga ne će uspjeti srušiti nijedan od tvojih

nasljednika. Štoviše, oni će se sukobiti, oni će se poklati, ali samo će jedan preživjeti. I to će biti onaj koji

uspije sačuvati tvoj naum i tvoje carstvo, makar u osnovnom zametku, ma koliko i on umišljao da je uspio

srušiti jednog boga, pravoga rimskog boga, pa kroz svoje uzvišenje ustoličiti drugoga. I to će biti vaša

zajednička i posljednja, prava rimska iluzija.

Nakon tih vrlo jasno izgovorenih riječi sklopio je oči i ubrzo izdahnuo. Dok sam mu na svaki, borama

prošiveni zatvoreni kapak stavljao po zlatnik, odlazio je moj Aristobul na Elizijske poljane blaženih, zajedno

sa svojim zamislima, zakonima, ediktima i odredbama koje su se, dok je napuštao naš svijet, još rojile u

njegovoj glavi. Pa sam u prolomu svjetla koji je uslijedio, u tami njegove ložnice vidio taj nagovještaj

budućnosti koju je sa sobom ponio u grob. Prijeteće i krvave promjene koje se sada valjaju nad mojom

samrtnom posteljom i donose zvukove bitaka i zvon ukršte nih mačeva mojih nasljednika.

U tom presudnom i konačnom boju koji već grmi iza obzorja, po mom će, sasvim sam siguran točnom

predviđanju, nadvladati Konstantin. A bez obzira na naše potpuno narušene odnose, i njegovu

nezahvalnost, on to ipak zaslužuje. Zahvaljujući svojim istinskim sposobnostima, čovjeka, vladara i

vojskovođe, ma koliko me izdao, i to na najgori način. Izdao me ne u vjeri i vlasti, izdao me u ljudskom

milosrđu, u svijesti da ljubav nije ona kojoj se mogu postavljati granice kako ti odgovara, pa makar ljudi koji

se vole završili na sasvim suprotnim stranama, kao jednom ja i Mak simijan, ili ja i Galerije, ja i Panfil Atarov,

konačno, ja i moja žena Priska, kći Valerija, ja i moja baktrijska plesačica, ja i Rim, sada, na kraju puta, ja i

Konstantin, na samom koncu ja i moje carstvo.

A njihova posljednja zajednička vladavina, ta treća vladavina četvorice koju sam ono ustrojio u Karnuntu,

osim što je bila razdirana razumljivim borbama za vlast, uostalom, i ja sam prijestolje osvojio na sličan način,

srušila se, za razliku od moje, opet zbog jedne važne razlike u shvaćanju smisla vladanja. Ta njihova

zajednička treća tetrarhija nije bila dugog vijeka i zbog nedostatka uzajamnog poštovanja, postupnoga


građenja zajedničkog povjerenja, koje ne treba biti bezgranično, nego uvijek praćeno opravdanom

mogućnošću nekog iskoraka. Ipak, vlast i povjerenje moraju biti stvarani sustavno, zaštićeni vlastitom

sposobnošću predviđanja, kako u životu tako i u srcu sustava koji sam im ostavio u naslijeđe, a s tim

naslijeđem, s tim voljenim i velikim Rimskim Carstvom i poduku o ljubavi. Onoj koja sama priznaje i kroji

svoje granice, pa se onda tako postavljenim granicama sve lakše prilagođava, pa makar se ta ljubav shvatila

kao odušak ili utočište u kojemu se svi mogu okupiti i svladati međusobne razlike i prepirke. To je bila

poduka o državničkoj ljubavi koja u svojoj naravi ne mora slijediti ljubav, koju dijeli dvoje ljubavnika premda

i u toj ljubavi nisu sve granice iste niti se odvija na uvijek istim razinama, čak ni u istim svjetovima. Ni ta

ljubav, dakle, nije bezgranična.

Budući da danas vidim bolje ono što prije nisam zapažao, znači li to da je bolje zapažanje uzroka i posljedica

vezanih uza sve pojavnosti, bit i povijest moga života i vladanja povezano također uz završnu životnu

zrelost, onaj trenutak kada se sve polako gasi kao što je najsjajnija mjesečina izravno vezana uz uštap?

Posljednjih godina, dok sam dokono sjedio u sjeni masline, uz moje povrtnjake i kupusišta, ili na terasi

palače, čak i bez straže, po strani od uvijek uznemirenih Klaudija i Kalimaha, ili poniznih dvorjana, daleko od

svih, pomišljao sam kako mi se unutrašnji pogled sve duže i jasnije zadržava na uspomenama, čak i

posljednjim događajima zato što se opraštam od ovoga svijeta, pa stoga i temeljitije promatram sve te

prošle i sadašnje pojave i zbivanja. Odmotavaju se preda mnom velikom brzinom i cijeli mi se se život

predočuje kao zgusnuta točka u kojoj vrijeme stoji i ne ide naprijed. Pritom me opet stegne u glavi, naježim

se i zaboli me podjednako u nutrini i okrvavljenom duhu kao da u sebi skupljam pa onda iz tih nakupina

cijedim svu bol iz uspomena, ili postupaka nekadašnjih životnih suputnika, koji, podjednako zahvaljujući

svojim vrlinama i nedostatcima, nisu mogli uteći svojoj sudbini. Naprotiv, i oni su nestali iz obzora mog

promatranja, svaki pritisnuti svojim uspomenama i sjećanjima uoči posljednjeg odlaska.

Maksimijan je konačno smrću uspokojio svoju naglu narav. Nakon razlaza sa sinom htio je, kao što sam već

ispričao, privoljeti Konstantina da prijeđe na njegovu stranu i ustane protiv Galerija i Licinija. Ali Konstantin

je odbio i Maksimijan kakvog sam u njemu bio počeo naslućivati, ali kakvog nisam poznavao, pokušao je

umoriti svog zeta, čak je i mene htio privoljeti da sudjelujem u toj besmislenoj uroti. Nije uspio i Konstantin

ga je zatočio u Marsiliji i tamo mu se izgubio trag. Iako se nikada nisu u potpunosti razjasnile okolnosti

njegove smrti, bio je moj nekadašnji Her kulije mrtav, dok se Maksencije spremao nastaviti s pobunom i

ušančio se u Rimu.

Galerije je umro prije pet godina, dakle godinu poslije Maksimijana, u strašnim mukama, kako već piše onaj

Konstantinov panegiričar, a nekad moj udvorni tajnik Laktancije, tvrdeći da su ga njegovi bogovi i sami

predosjećajući svoje zadnje dane zbog toga što ih nije uspio obraniti za kaznu pogodili neizlječivom bolešću

i doslovce navodi kako mu se na donjem dijelu mošnji pojavio čir koji se strašno brzo širio i nikakvi kirurški

zahvati ni operacije nisu pomagali tako da je bolest zahvatila sve dijelove tijela. Prinijeli su žrtve Apolonu i

Asklepiju, ali ni one nisu donijele boljitak, a u trbuhu i na stražnjici pojavili su se crvi koje su izvlačili s još

toplim mesom, nabijajući komade u tu istu raspadnutu stražnjicu i oni su izlazili, ali ih je njegovo

raspadajuće tijelo privlačilo još više te je, kažu, umro u strašnim mukama zazivajući kršćanskog boga i

obećavajući mu da će mu obnoviti hram. Onaj veliki hram koji smo nakon prvog edikta o progonima

zatvorili, a on odmah dao zapaliti i srušiti u Nikomediji. Dakle, crvi su pojeli Galerija.

Potom je Licinije prvo sklopio savez s Maksiminom Dajom, a onda, kada su se i oni razišli i potukli zbog vlasti

i Istoka, porazio toga svog nekadašnjeg vjernog saveznika na širokom polju zvanom Ergen kod istoimene

rijeke, između Hadrijanopolisa i Perinta. Navodno je, unatoč svojim znatno brojnijim snagama, Maksimin

Daja prije bitke žrtvovao Jupitru, obećavši mu da će, ako pobijedi, do kraja istrijebiti kršćane, a Liciniju su


došli mali kršćanski anđeli i preobratili ga. Zbog toga je, kažu, i pobijedio, a Maksimin je Daja umaknuo u

Tarz i tamo, opet prema Laktanciju, skončao život udarajući glavom o zid, kajući se zbog progona kršćana i

kršćanskog boga, strašno krvareći i izgubivši prije te strašne smrti vid. Navodno je i on u trenutku svoje

smrti onako slijep progledao u sebi i ugledao Krista. Takve nemoguće priče nisu širih ni moji najveći

neprijatelji, čak i kada su u pomoć zazivali čudovišta i legende, izokretali pravu istinu i oslanjali se na laži.

Bilo kako bilo, Maksimijan, Galerije i Daja bili su mrtvi, ostali su samo Maksencije u Rimu i Konstantin i

Licinije na Zapadu i Istoku.

Pa se kocke na stropu ponovno polako slažu u pravilan raspored kao da zatvaraju nebeski sarkofag i

sklapaju poklopac uspomena u hladni porfi rij. Pa ipak, i iz njega isijava toplina. U njemu se još krije tračak

razuma i snage, volje da konačno dovršim ispovijed.

Prije četiri godine Konstantin je navodno uoči odlučujuće bitke s Mak sencijem pred samim Rimom sanjao

kosi križ, simbol Isusa, sa slovom P na vrhu jedne od hasta, tih u njegovu snoviđenju zapaljenih krakova. To

je navodno bio monogram prvog kršćanskog biskupa Petra, pogubljenog još za Neronove vladavine u staroj

rimskoj areni u kojoj su ga proždrli lavovi. I Konstantin je sutradan naredio svojim malobrojnijim vojnicima,

jer ih je nasuprot Maksencijevih četrdeset tisuća imao upola manje, da taj znak nacrtaju na štitove, pa je

nadahnut tim snom zbio svoje redove, prestrojio snage i odnio pobjedu kod Milvijskog mosta, ni pedeset

tisuća koraka Tiberom uzvodno od Rima. U zbilji bio je neusporedivo bolji vojskovođa od Maksencija.

Sada je i on mogao slavodobitno ući u Rim, a Senat ga je, naravno, priznao za cara i novog Augusta uz još

živog Licinija. Pa je, istovremeno dok mi se ovako krvavo svete, počelo pucati i među njima. Javili su mi

također da je u znak zahvalnosti Konstantin prihvatio kršćansku vjeru kao ravnopravnu našoj. Prije tri

godine u Mediolanu izdao je svoj edikt i proglasio slobodu svih vjeroispovijesti u cijelom Carstvu, a

kršćanstvo ozakonio kao jednu od službenih religija. On i Licinije ostali su sada jedini vladari. Dijarsi udruženi

u vladavinu dvojice, kao jednom davno Maksimijan i ja. Bez obzira na edikt iz Mediolana koji je to bezboštvo

proglasio službenom vjerom, Konstantin još nije počeo izbjegavati naše stare kultove i bogove, kojima se iz

grizodušja predano molio i u njihovim hramovima prinosio žrtve iako je znao biti i na kršćanskim saborima i

molitvama. Pogotovo tu napasnu i nasrtljivu vjeru nije mogao prihvatiti Licinije, kojemu Kristovo milosrđe

nije nikako bilo blisko niti joj se mogao iskreno prikloniti. Konstantin pak, onoliko koliko sam ga ja poznavao,

tek s nešto manjom suzdržanošću.

Sada je nebo nad mojim malim svijetom opet slobodno i otvoreno, ukalupljeno u okvir svoda koji je

porazbacao svoje kocke, a koji stežu zidovi moje sobe, pa potom zidovi mojih odaja, pa zidovi moje

rezidencije, pa još širi zidovi koji je vezuju s hramovima i mauzolejom, oni još širi s vojarnom za smještaj

vojnika i garde, posluge, robova i radnika u sve probitačnijoj bojadisaonici u kojoj svakodnevno gospodari

moj Horacije Mensori jev te tako redom konačno do vanjskog četverokuta, sazdanog od zidina, utvrđenih

vratnica i kula palače uz obalu mora, s koje sam još u djetinjstvu, praćen zapaljenim čempresima, krenuo u

pustolovinu.

Ona se danas, ta moja pustolovina, vratila na početnu točku, zarobljena u obzidanom zdanju, kojemu je

augur, svećenik, odredio pupak, onaj umbikulus, aleksandrijski i grčki omfalos, središte mog svijeta, ne

Dioklecijanova, nego Dioklova svijeta, raširivši svoje ruke prvo u smjera istoka i zapada, pa potom sjevera i

juga, i na koji su potom postavili kamen s urezanim križićem koji je određivao te četiri strane svijeta na

mjestu gdje se danas sijeku dvije glavne ulice,kao u svakom rimskom logoru, ali i svakom gradu podignutom

prema tom uzoru, naravno, opet preuzetom s Istoka, iz onog već spomenutog Hipodamova Mileta.

Međutim, ta početna točka u središtu križića, i oko nje moj mali obzidani, ali osmišljeni svijet nije ipak tek

puka građevina, palača ili grad ma koliko i ona bila podignuta na gotovo istovjetan način kao i sve njoj

slične.


Sa svojim dobrohotnim i zloslutnim stranama u kojima se na jugozapadu dižu moje privatne odaje, a na

nešto manje povoljnom jugoistoku javna rezidencija, središnja dvorana za primanje, triklinij, male terme i

luksuzne građevine, odaje i sobe za goste, koje jednim dijelom također izlaze na onaj kriptoportik

nadsvođen lukovima i podignut nad malom lukom.

Tu južnu stranu palače podignuo sam od kamena s obližnjih otoka koji su se pružili pred njezinim južnim

obzorom kao što sam sjevernu stranu i velika Zlatna vrata, na kojima se također ističu kipovi tetrarha,

umjerenih prijatelja naroda, poštovanih, radišnih i pobožnih, onakvih kakve smo oduvijek željeli, kako piše u

onoj bajci, dao sagraditi i isklesati od kamena iz Tragurija, stare grčke isejske kolonije. Pa kad se krene u tom

smjeru, iz kupolastog Vestibula, okrugle dvorane u kojoj sam jednom u ime poštovanja i kao izraz prave

državničke ljubavi i zajedništva, čak i kad se sve srušilo, također bio postavio kipove, nas četvorice tetrarha,

izađe na Protiron, i pogleda s visoka na voltama i korintskim kapitelima omeđen Peristil, na čijem se kraju i

nalazi uklesani pupak mog svijeta, a s desne strane pogled padne na osmerokutni mauzolej nadahnut

Agripinim panteonom, ograđen stupovljem i velikim vratnicama, siguran sam da svatko može osjetiti da nije

riječ o običnoj, raskošnoj palači cara koji se odlučio povući s vlasti. Osjeća se i prepoznaje povlačenje

čitavoga jednog dugotrajnog svijeta koji je na koncu završio kao prepričana bajka o četiri cara, četiri velika i

pravedna vladara.

S lijeve strane, poprečno preko Peristila, podignuo sam hram svom ocu Jupitru, ali u njega sam smjestio i

druge bogove jer je on ionako stanovao ponajprije u mom mauzoleju gdje će me i dočekati kao svog sina.

Pred njim se izdižu dva okrugla hrama, jedan posvećen Veneri, božici ljubavi o kojoj sam u ovoj ispovijedi

dosta govorio, a koja sada na svodu miješa sliku moga nekadašnjeg carstva, kao preslikanu priliku

aleksandrijskog svemira, koja je točno precrtana i prenesena na tloris moje palače. Drugi, okrugli hram

podario sam Izidi i Kibeli, tim pramajkama svijeta i bogova, koje su se klanjale jedino mojim Sfingama.

Zaštitnicama i baštinica ma tišine savršenog poretka i vlasti, koje se napajaju krvlju svojih najvećih

protivnika, kaosa i nereda.

Isti osjećaj tog preslikanog neba i Carstva mogu osjetiti i u sjeveroistočnom dijelu u kojem su smješteni

vojnici i garda i njihovo također stupovljem i zidovima zaklonjeno vježbalište, a na sjeverozapadnom dijelu

obzidanoga čvrstog četverokuta stanovi činovnika, u čijim se podrumima i uza same zidine sabijaju male

izbe za radnike i robove koji podjednako pridonose svakodnevnom životu utočišta kao što su oduvijek

svojim mukotrpnim životom pridonosili i životu i boljitku našeg svijeta. Jedino što nisam sagradio je, premda

su svi misliti da će to biti prvo svetište koje ću podignuti u svom velikom domu, svetište Mitri. Njega sam još

od Antio hije, kada je ušao u mene, čuvao u sebi, kao Nepobjedivo Sunce koje još svijetii i grije me i krijepi

kad god me uhvati bespomoćnost i slabost pred hladnim nepomičnim očima i ozbiljnim tminama Sfingine

vlasti.

Pa se kocke na stropu opet slažu, zlatne oči moje zmije gase se, a Bak trijka se pretvara u Kalimaha. Sada mi

prinosi gorkastu tekućinu koja mi pali usta i čujem kako iz daljine govori da je to napitak od pelina koji jača

srce. Kao da moj mozak i srce mogu ojačati, kao da u ovoj stvarnosti koja se pretapa u san, a san se vraća u

stvarnost, srce još igra ulogu. Ja sam ostao sam na ovom posljednjem rubnjaku svoga svijeta. Svog nekad

svemoćnog Gospodara i Boga sada taj isti svijet polako opet pretvara u dvoglavo čudovište koje je cijeli svoj

život posvetilo proganjanju svojih neprijatelja, a posebno onih jadnika kršćana, koji su uistinu, na kraju

prognali nas. Pa mi na svakih stotinu stradalih na moju dušu stavljaju osamdeset navodno po mojoj izravnoj

zapovijedi smaknutih kršćanskih mučenika, što je s obzirom na stvarne kršćanske žrtve golem i netočan

broj, veći od broja stradalih u važnoj i po broju poginulih vojnika, velikoj i presudnoj bitki, kakvih sam

izvojevao na desetke tijekom svog vojničkog i carskog života.


Čak i ovdje, u mojoj palači, u kojoj u onim jadnim izbama i sobičcima, u predahu od teškog rada, podižu

oltare svome bogu i mole mu se potajno, prestrašeni vijestima o istinskim progonima koje sam doista i

poduzeo, što svojom voljom, što nagovoren od Galerija, ali istovremeno usplahireni svim tim neistinama,

strepe moji kršćani da bi im mogao nauditi. No ja sve stanovnike svoje palače, kao što sam jednom činio sa

svim stanovnicima svoga carstva, pokušavam pustiti da žive u miru i skladu sa svojim vjerovanjima i

uvjerenjima, samo ako ne ruše poredak svijeta, sada s neba preslikani poredak ove male palače. Pričaju

svakojake priče, da sam dao pogubiti njihove svece u Saloni, nekog biskupa Doimija i nekog Anastazija

također biskupa, jednog bacio zvijerima, drugog utopio svezavši mu oko vrata mlinski kamen.

Ja, koji sam u Salonu, otkako sam se povukao u Aspalatos, odlazio samo da bih se odužio svojim

čempresima i sjećanjima, da bih još jedanput prohodao stazama svoga djetinjstva, konačno da bih usporedo

sa završetkom gradnje palače, od ono preostalih sredstava i kamena, uz pomoć majstora koji su još boravili

kod mene, obnovio amfiteatar, ali ne zbog toga da bih u njemu mrcvario kršćanske biskupe, nego da bih

tom svom ipak rodnom gradu pomogao vratiti zagubljeni tradicionalni sjaj, koji je ionako već kopnio

posvuda. Obnovio sam i stari salonitanski teatar premda su tragedije i komedije već odavno bile

nezanimljive skučenom ukusu mojih nekadašnjih sugrađana, ali i bivših podanika i suvremenika, bez obzira

na to o kojem je dijelu carstva riječ.

Kad je prije godinu dana stigla strašna vijest o Priskinoj i Valerijinoj smrti, počeo sam s gradnjom velikog

Jupitrova hrama u Priskino ime. Podjednako posvećenog njoj, toj nesretnoj Rimljanki, patricijki Priski Valeri

ji, Femini Clarissimi et Nobilissimi, mojoj najsvjetlijoj, najotmjenijoj, najplemenitijoj, ponosnoj i nesretnoj

ženi. Pa sam pred svetištem postavio podnožje za velik kip s posvetom i natpisom u njezinu čast i u ime

samog oca Jupitra, te kada je taj kip bio gotov; od potištenosti sam gotovo prestao dolaziti u Salonu. Iako su

na svim gradskim vratima i važnijim mjestima moji sada preponosni i ovaj put, mislim, uistinu zahvalni

Salonitanci postavili ploče na kojima su uz reljefni lik Tihe Fortune, boginje sretnog raspleta, Saloninom

starom kićenom nazivu pridodali i moje obiteljsko, za mnoge još tako sporno ime, Valerija.

Zbog tog čina njihove iskrene zahvalnosti koju sam osjećao kad god sam ih tako rijetko pohodio odužio sam

se svom rodnom gradu i popravio i proširio nekad vrlo prometan put od Salone do Skardone, koji je prelazio

preko Ridera i prevažnog kastruma, važnoga legionarskog logora Burnu ma, odakle je veliki Trajan pokrenuo

svoju vojnu na Daciju, a Vespazijan, iz tog središta danas ugasle moći, gospodario cijelim Ilirikom i

Panonijom. Dao sam postaviti miljokaze sa svojim uklesanim carskim imenom kako bi ipak od vladavine

Dvoglavog Jarčića ostalo traga. Temelje tim istim putovima postavio je još August, pa Klaudije, na koncu

Marko Aurelije, no ja sam ih proširio i popravio s neskrivenim graditeljskim žarom.

Budući da su putevi kojima sam kročio uspinjući se prema vlasti, ti čvrsti rimski popločeni putevi,

dugovječniji od mojeg svijeta, i njih također ponekad sanjam kako se popločeni i bijeli protežu između

mene i neba. Baš kao i onaj koji sam druge godine svoje vladavine zajedno s Maksimi janom probio od

Aserije do Belone, o čemu smo na miljokazima također ostavili klesana svjedočanstva, ali i iskaze naklonosti

prema mojoj rodnoj Dalmaciji. Naravno, povezao sam novim putem i palaču sa Salonom, ali iako je i on bio

popločen finim klesanim dalama, kamenim pravokutnicima, po kojemu su kočije prolazile gotovo bez

potresanja, taj je put išao obrnutim tokom. Ne od zemlje prema nebu, nego od neba prema zemlji, od

Dvoglavog Jarčića do Dvoglavog Nedonoščeta i, kako neki danas tvrde, nekadašnjeg Dvoglavog Roba.

Unatoč putovima i snovima koji lutaju po njihovoj kamenoj površini, ja tu koloniju Juliju Marciju Valeriju

Salonu Feliks, taj veliki, tisućljetni grad rođen pod sretnom ilirskom, grčkom i rimskom zvijezdom, nastojim

posjećivati što rjeđe. Osim za tužnih pohoda Valerinovu nadgrobnjaku ispod kojega ne leži njegovo tijelo

zatvoreno u nikomedijskom sarkofagu, potom kad tu i tamo budem na molitvama i ritualima u Jupitrovu

hramu. Uza sva ta nastojanja i pokušaje iskupljenja vlastitih uspomena veliki i poprilično vješto klesan


Priskin spomenik izbjegavam. Zbog u isto vrijeme razumljive, a istovremeno i nerazumljive grižnje teško

mije podignuti pogled i opet promotriti njezino lice koje je za me ostalo zauvijek uklesano u sjećanjima.

Onima koja se još šuljaju s one posljednje zajedničke rimske večere u njezinoj obiteljskoj vili na Aventinu.

A u odluke o upravljanju gradom niti se miješam niti na to imam pravo. Uostalom, i zemljište u Aspaltosu na

kojem je palača trebala biti podignuta otkupio sam od toga svog rodnoga grada i platio kao svaki građanin,

poštujući sve poreze i zakone, i samo je ona pod mojom izravnom upravom, a osim nekoliko maslinika,

vinograda i polja, sve ostalo pripada salonitanskom ageru i velikoj koloniji.

Što su oni tamo radili s kršćanima, možda se i pozivajući na moje stare edikte, koje sam ionako izdao kad su

prevršili svaku mjeru, a i tada ponajprije zahvaljujući Galerijevim nasrtajima i navodnim proročanstvima

kojima me onako bolesnog stalno zamarao, a koja su po raznim svetištima od Grčke do Male Azije

upozoravala da će navodno Carstvo propasti ako se ne oslobodimo onih koji ne prinose žrtve našim

bogovima, doista ne znam. Koliko je i u tom mučnom pitanju Galerije bio ustrajan govori i činjenica da je

čak podmetnuo onaj požar u palači, namjerno ugrozivši moj život, tvrdeći potom da su to učinili kršćani u

namjeri da me umore. Uslijedio je potom taj prvi nesretni edikt, uslijedili su i drugi, sve krvaviji progoni i

zapljena kršćanske imovine, rušenje hramova, na prvome mjestu onog velikog u Nikomediji. Nasilja koja ne

poričem i koje sam poticao nagradama, čak i društevenim uzvišenjima po cijelom carstvu, pa i u Saloni, ali u

koja danas netko ubacuje moju sliku u središnje mjesto kao da sam ja jedini bio taj koji je u tome sudjelovao

s najvećim žarom. Opet s jasnom namjerom i suprotno svakoj istini.

Svi carevi koje sam spomenuo na početku bili su veći progonitelji kršćana od mene. Kao Galerije i Daja,

pokajnici uoči smrti. Upuštali su se u progone kad je trebalo ugasiti pobunu, ponekad čak smiriti nemire za

koje su redovito krivili kršćane ili, što se događalo još češće, kada je valjalo napuniti blagajnu ili njihovim

tijelima okrvaviti pijesak arene.

Ali sada, iz ove male palače grobnice i moga malog otvorenog neba, otkuda bi meni, koji sam oduvijek mrzio

borbe između ljudi i životinja, palo na pamet nekog nemoćnog biskupa poslati u salonitansku arenu, a

pogotovo ga prije kraja života utopiti mlinskim kamenom. Sve da sam to i želio, sukladno svom podrijetlu i

navodno škrtoj naravi, ne bih bio u stanju počiniti to zlodjelo. Ako je taj Doimije doista skončao u lavljim

raljama i pandžama, to sigurno nije bila moja zasluga niti sam išta slično mogao zapovjediti jer je Salona bila

potpuno izvan mojih ovlasti, a i svakom, pa i Salonitancima koji su me dobro poznavali, bila je dobro

poznata moja odbojnost da se zvijeri puštaju na ljude, a još manje da se tako od kršćanskog svećenika

stvara mučenik, i da se nepotrebno muči i ubija. Što bih ja onda tek učinio s onom šačicom svojih kršćana

nastanjenih u palači i njihovim jadnim i bijednim životima, koje bi sasvim sigurno radije napustili i otišli

svome bogu nego živjeli u svojoj bijedi? U slučaju Anastazija, za čiju me smrt također optužuju, a čija mi je

sudbina doista sasvim nepoznata, samo mogu dometnuti da bi u ovom smirenom, urednom i

zemljoradničkom okružju moje palače mlinski kamen za takvo također nepotrebno smaknuće bilo preskupo

i nadasve neprikladno oružje.

Prema Laktanciju, koji je uz onog Euzebija najzaslužniji za širenje takvih laži, u kojima im, nažalost, ponajviše

potpomaže Konstantin, uvjeren da će mu u budućnosti, kao i prilikom pobjede kod Milvijskog mosta i

objave edikta iz Mediolana, sve te potvore, ali i poluistine ići u prilog, svi su se na koncu pokajali i bit će im

oprošteno. Samo meni ne će! Čak je i okrutni i naprašiti Galerije na samrti izdao maloprije spomenuti

pomirujući edikt, čiji bi kraj glasio otprilike ovako:

- SLIJEDEĆI NAŠU RAZBORITOST I U SKLADU S NAŠOM STALNOM TEŽNJOM DA SVIM LJUDIMA

OSIGURAMO OPROST, A S OBZIROM NA NAŠU BLAGOST, ODLUČILI SMO DA I TIM LJUDIMA MORAMO

ODOBRITI DA OPET BUDU KRŠĆANI I DA SMIJU OBNOVITI SVOJA OKUPLJALIŠTA, S TIM DA NE RADE NIŠTA


PROTIV PORETKA. DRUGIM DOPISOM DAT ĆEMO DUŽNOSNICIMA UPUTE KAKVE POSTUPKE IMAJU

PROVODITI.

A još dalje u tom ediktu, na samom njegovu kraju, koji su odmah izvjesili u cijelom Carstvu i otvorili zatvore

iz kojih je na slobodu prokuljala rijeka navodnih kršćanskih mučenika, bolešću izmrcvareni i crvima izje deni

Galerije dao je napisati:

- SUKLADNO TOM NAŠEM OPROSTU, ONI ĆE MORATI SVOGA BOGA MOLITI ZA NAŠE ZDRAVLJE, ZA

DRŽAVU I ZA SEBE SAME TAKO DA BI DRŽAVA U CIJELOSTI OSTALA OČUVANA I SIGURNA, A DA ONI MOGU

BEZBRIŽNO ŽIVJETI U SVOJIM DOMOVIMA.

Kakav bi tek edikt Galerije izdao da je kojim slučajem preživio raspadanje svoje utrobe, mogu tek nagađati.

Smrt moje žene, moje kćeri, koja je bila štićenica jednog od izravnih izvršitelja tog istog edikta, i pogubljenje

maloljetnog Galerijeva posinka, dovoljno govore o kakvom je zajedničkom i bezbrižnom životu i milosrđu

bilo riječi.

Ja sam, dakle, sam ovdje, na svom rubnjaku svijeta, okružen stvarnošću, zatvoren u ipak ostvarene snove.

Jer taj se san polako pretvara u onu zamišljenu stvarnost kako mi se sklapaju oči, a nebo se opet otvara

među kockama kasetiranog svoda. Kalimah nije više uz me, uz me je moja mala plesačica iz Emese, dok me

probada mač iskovan od privida.

Opet me miluje i ljubi, privija se uza me plešući i kovitlajući tijelom kao moja zmija, a Sfinge, te čuvarice

najvećih tajni palače, svijeta i svemira koji se nikada ne gasi, potmulo reže kao grmljavina koja izlazi iz

podruma, pa se penje uz Protiron i prolazi kroz Vestibul, sve do moje postelje pod slobodnim i otvorenim

svodom.

Osjećam kako lebdim zajedno s Baktrijkom na valovima moćnog odjeka nečujnog Sfingina pjeva. Iz daleke

pustinje oko Aleksandrije opet putuju padajuće zvijezde, gore Jupitrova i Mitrina svjetia u gradovima i

prijestolnicama, sjaje se Pamfilovi dragulji, i njegove zlatne i srebrne niti kao putanje zapaljenih kometa

uzašle s rastrganog ogrtača nikomedijskog branitelja jezika Istoka i Rima, pod sve jasnijom mjesečinom.

Mrak je samo ovdje, u palači grobnici. A onda nas onaj silni napjev, pomiješan s moćnim režanjem vladara

vječnosti, polako donosi zagrljene pred njezino leglo. Pa me ona crnoputa, možda u duši i Sfingina podanica,

posljednji put dodiruje i odbacujući kožnatu vojničku narukvicu, opet napušta i odlazi. Režanj e gospodarice

polaže me samog u veliku Ramzesovu sfingu od crnoga granita i ja ulazim u nju kao nekoć u malu baktrijsku

plesačicu iz Emese, obdaren novom snagom.

Iz Sfingina tijela, u koje sam se uvukao, osjećam kako mi se u utrobi kovitla moja zmija i kako prijeteći sikće

želeći me još jedanput, zadnji put zaštititi. Ali zlatna moja zmijo uzaludan ti je sav trud i otrov protiv moći

tvoje majke. Jer već čujem kako doista klizi poklopac na sarkofagu, a onda kao posljednji, najveći car rimski

bivam položen u porfirij, kao prošlost u budućnost, moćniji nego ikada prije u svom dugom životu. Moji sve

vidni lavlji kapci zatvaraju vrata šutnje, a upaljene oči Jupitrova sina sklapaju se kao ugasli dijamanti i geme

na mom plaštu i potapaju zagonetku Dioklecijana i Diokla, tog Dvoglavog Jarčića i Dvoglavog Nedonoščeta,

u hladni mramor sarkofaga.

Iznenada, na samom kraju, sve se neočekivano potresa. Sfinga me izbacila iz svog crnog tijela i hladne

granitne utrobe i ja ostajem ležeći, kao ponovno rođen u svojoj smrti. Zapalili su se opet svi čempresi na

obzorju, od Rima, do Salone, Aspalatosa, Nikomedije, Antiohije i Aleksandrije, dok Sfinga iz daljine opasno

reži.


ne umišljaj, ti nisi Ja. Čak ni tvoj sarkofag nije trajniji, ne može se po trajnosti mjeriti ni s najmanjim djelićem

moga tijela. Uskoro će udariti čekićem po njemu, sarkofag će puknuti dok se bude razlijegala graja

osvetoljubive svjetine. Onda, od iznenadnog prodora svjetla, opet ćeš prokrvariti. Ali ne krvlju, nego

pepelom. Proparat će se tvoj grimiz i tvoja gema ma urešena carska odora i plašt tako da će na vidjelo izaći

samo tvoje bi jelosmeđe, gotovo već smrvljene kosti. I ne će se opet dobro vidjeti imaš li jednu ili dvije

glave, jesi li Dioklo ili Dioklecijan. Dvoglavi Rob ili Dvoglavi Jarčić. Tek tada bit ćeš konačno mrtav premda

zapamćen na čudan način. Sam u svojim snovima i svojoj snovitoj javi.

Jer zapamti, u tvojim snovima i prikazama zapaljenih čempresa još se nešto krije. Budući da čempres sporo

raste, a još sporije i teže gori, sva sreća i sva nesreća, baš kao i jučerašnjost i sadašnjost, vrlo sporo snalaze i

sustižu onoga tko je često sanjao čemprese iz djetinjstva.

KRONOLOGIJA ŽIVOTA I VLADANJA IMPERATORA CEZARA GAJA AURELIJA VALERIJA DIOKLECIJANA

AUGUSTA

245. ili 247. Rođen kao Dioklo Diocles, kako suvremene kronike pretpostavljaju, u obitelji salonitanskog

pisara iz redova humiliora, pripadnika niskog staleža, vjerojatno u okolici Salone Salonae, velika rimska

kolonija, jedan od najvažnijih gradova Carstva, na širem prostoru današnjeg Solina.

249. ili 250. Vjerojatno u Singidunu Singidunum, današnji Beograd, na obalama Danubija Danubius, rijeka

Dunav ili možda u Sirmiju Sirmium, današnja Sremska Mitrovica, tada jedan od većih gradova u Carstvu,

snažno i moćno vojno središte i logor, rođen je Maksimijan, budući Dioklecijanov suvladar i August. Po

prilici iste godine negdje u Daciji, današnjoj Bugarskoj, rodio se i Galerije, budući Dioklecijanov Cezar, zet, a

onda i nasljednik August.

263. ili 269. Počinje Dioklova vojnička karijera i pod raznim carevima služi i sudjeluje u borbama diljem

Carstva.

270. Zacaruje se Aurelijan Imperator Caesar Lucius Domitius Aurelianus

Augustus, rodom iz Sirmija. Pod Aurelijanom Dioklo postupno zauzima sve važnije položaje u vojnoj

hijerarhiji i sudjeluje u pohodima od Panonije do Azije i Egipta.

Iste godine umire i Plotin, veliki i posljednji u nizu klasičnih antičkih filozofa.

272. Konstanciju Kloru i njegovoj ženi Heleni rodio se Konstantin, budući

car Konstantin Veliki.

275. Urotnici iz redova pretorijanaca, carske garde, ubijaju Aurelijana.

276. Vojska za cara izabire Marka Aurelija Proba Imperator Caesar Marcus Aurelius Probus Augustus,

također rodom iz Sirmija.

280. Dioklo postaje namjesnik Mezije, a Prob ga uvrštava među egrege, vi

teški stalež. Moesia, pokrajina na tromeđi Srbije, Rumunjske i Bugarske, koja je obuhvaćala i Singidun.

282. U svom rodnom Sirmiju ubijen je car Prob. Zatukli su ga motikama

njegovi vlastiti zapovjednici.


282. Na prijestolje stupa car Kar Imperator Caesar Marcus Aurelius Carus Augustus. Car imenuje Diokla

zapovjednikom garnizona u Tijani, u kojoj se Diokles ženi rimskom dostojanstvenicom, patricijkom Pri skom.

283. Diokla car Kar imenuje zapovjednikom domestikusa PROTECTORES DO MESTICI, elitne konjičke

postrojbe u svojstvu careve osobne garde. Iste godine Diokles postaje rezervni konzul CONSUL SUFFECTUS.

U kolovozu pogiba car Kar, navodno od udara groma. U Rimu Senat za cara proglašava Karova starijeg sina

Karina Imperator Caesar Marcus Aurelius Carinus Augustus, a on po navodnoj očevoj oporuci na Istoku

postavlja za suvladara svoga mlađeg brata Numerijana Imperator Caesar Marcus Aurelius Numerianus

Augustus. Koncem iste godine umire Numerijan, navodno od neizlječive bolesti, premda ga je vjerojatno

dao ubiti njegov tast i zapovjednik pretorija naca PRAEFECTUS PRAETORIUM Arije Aper Arius Aper.

284. Dne 17. studenoga Dioklo ubija Apera pod optužbom da je smaknuo cara Numerijana, a vojnici ga

na istom brdu iznad Nikomedije iskliču za cara. Dioklo uzima ime Imperator Cezar Gaj Aurelije Valerije

Dioklecijan August Imperator Caesar Caius Aurelius Valerius Diocletia nus Augustus.

Presudna bitka kod rijeke Margo Margis, današnja Morava južno od Singiduna. Dioklecijan pobjeđuje

Karina, ubija ga i postaje jedinim carem. Karinova savjetnika državnika, profesora i pravnika Aristobu la

uzima u svoju službu.

Iste godine imenuje za suvladara na Zapadu, još u rangu Cezara, svoga starog suborca i prijatelja

Maksimijana, koji dobiva ime Imperator Cezar Marko Aurelije Valerije MaksimijanImperator Caesar Marcus

Aurelius Valerius Masimianus. Dioklecijan se okitio naslovom Jovije Jovius, Jupitrov sin, a Maksimijanu

udjeljuje ime Herkulije Hercu lius, Herkulov sin. Iste godine Senat je i drugi put proglasio Dioklecijana

konzulom.

286. Dioklecijan uzvisuje Maksimijana na rang Augusta, koji tako svom imenu dodaje naslov Augustus i

vlada Zapadom. Počinje razdoblje di jarhije ili vladavine dvojice.

U Saloni vjerojatno iste godine bivši gradski kvestor Leontije Valerin Leontius Valerinus podiže kenotafnu

stelu u čast svoga preminulog sina Aurelija Valerina Aurelius Valerinus, koji je kao dvorski činovnik mlad

umro u Nikomediji.

Od 286. oba Augusta bore se u višegodišnjim ratovima po cijelom Carstvu, u koje Dioklecijan kreće iz

Nikomedije u Bitiniji, pokrajini južno od crnomorske obale, nekoliko desetaka kilometara istočno od

Bospora, iz grada koji je proglasio svojom prijestolnicom, a Maksimijan iz Mediolana Mediolanum, današnji

Milano. Iste godine Dioklecijan poduzima opsežne vojne pohode u Meziji i Panoniji.

287. Senat Dioklecijanu udjeljuje treći konzulat.

289. Dioklecijan pobjeđuje Sarmate, a Maksimijan suzbija provalu Alema na i Burgunda u

sjeverozapadnu Galiju šire područje sjeverne Francuske i Belgije i Norik današnju Austriju i južnu Slovačku.

290. Dioklecijan se bori protiv upada Saracena, a Maksimijan suzbija provale Franaka. Dioklecijan

proglašen konzulom i četvrti put, a Maksimijan treći. Dioklecijan u čast tog imenovanja zajedno s Maksimija

nom posjećuje njegovu prijestolnicu Mediolan.

291. Dioklecijan guši manju pobunu u Egiptu.

292. Dioklecijan pobjedonosno završava rat protiv Sarmata.

293. U siječnju u Sirmiju preuzima peti konzulat, a Maksimijan četvrti.


U ožujku iste godine Dioklecijan konačno dovršava svoju zamisao o novoj podjeli Carstva. Kao svog

suvladara na Istoku u rangu Cezara postavlja Galerija Imperator Caesar Caius Galerius Valerius Maximi anus

i udjeljuje mu na upravljanje veći dio Balkana, a pod svoju vlast podređuje sve istočne provincije i Egipat.

Maksimijanu u vlasti kao Cezara pridodaje Gaja Flavija Valerijana Konstancija Imperator Caesar

Caius Flavius Valerianus Constantius, poznatog i kao Konstancije Klor, oca budućeg cara Konstantina i njemu

kao Cezaru dodjeljuje vladanje Galijom i Britanijom, dok svom suvladaru Augustu Herkuliju Dioklecijan

prepušta Italiju, Afriku, Hispaniju i sjeverne pogranične provincije iako samo formalno vlast nad Italijom i

nekim afričkim provincijama i dalje tradicionalno ostaje u rukama Senata. Počela je tetrarhija ili vladavina

četvorice. Dioklecijan kao stariji August stoluje u Niko mediji, Maksimijan u Mediolanu, njegov Cezar

Konstantin Klor u Tre viru današnjem Trijeru, a Galerije u Sirmiju i Tesaloniki, današnjoj Sremskoj Mitrovici i

Solunu.

294. Dioklecijan je u Singidunu u Meziji.

295. Senat Dioklecijanu udjeljuje šesti konzulat. Iste godine u Damasku Dioklecijan izdaje edikt o braku i

bračnim vezama.

296. Dioklecijan poduzima velik pohod na Egipat. Nakon osmomjesečne opsade ulazi u Aleksandriju i

pogubljuje pobunjenika Elpida Ahila, prema nekima rimskog podrijetla i imena Lucije Domicije Domicijan, uz

mnoštvo njegovih sljedbenika. Ipak, odmah počinje s obnovom grada, hramova, glasovite Aleksandrijske

biblioteke i cijele zemlje. U njegovu čast Aleksandrijci počinju računati vrijeme po godini Dioklecijanova

ulaska u Egipat. Na povratku izdaje edikt o progonu maniheja ca premda ima osnove vjerovati da ga je izdao

prije te da je ovaj samo prošireni oblik istog edikta iz 295. iako ta godina nikako nije povijesno povrdena ni

izvjesna.

U veljači iste godine Galerije je poduzeo prvi neuspješan pohod na Perziju i Mezopotamiju i doživljava težak

poraz kod Ktesifonta Ctesiphon tus. Ipak, potkraj godine Galerije, poslušavši Dioklecijanove strateške i

taktičke savjete, uspijeva pobijediti Perzijance i podvrgava velik dio graničnih perzijskih pokrajina i Armeniju

pod rimsku vlast. Iste godine Galerije se ženi Dioklecijanovom kćeri Valerijom.

296. - 297. - 298. Maksimijan i Konstancije suzbijaju provalu Alemana u Galiji i ratuju protiv pobunjenika

Karauzija Carausius i njegova nasljednika Alekta Allectus, i to ponajprije Konstancije Klor, koji zapovijeda

vojskom na krajnjem Zapadu i pobjeđuje pobunjenike i protivnike u Galiji kod Boinonije, i poslije u Britaniji.

Obojica pobunjenih samozvanih imperatora su ubijena.

Maksimijan pobjeđuje Kvinkvegetane Quinquaegetani, ujedinjena maurska plemena u Africi. U tom

razdoblju Dioklecijanove vladavine objavljen je i stupa na snagu Hermagolijanov zakonik koji je po uzoru na

već stoljeće stari Ulpijanov zakonik reformirao tradicionalno rimsko pravo.

300. Veliki požar u Rimu. Stradale su mnoge važne građevine, među njima i senatska kurija. Dioklecijan

počinje s obnovom kurije i postavlja temelje svojih termi, najvećih u rimskom svijetu.

301. Dioklecijan u svojoj prijestolnici Nikomediji ili prema nekima u Anti ohiji, izdaje glasoviti edikt o

najvećim cijenama svih namirnica, roba i usluga, kao prvi pokušaj suzbijanja inflacije u povijesti. Njegov će

predloženi gospodarski i novčarski uzorak preživjeti u raznim oblicima sve do danas. Edikt se, uklesan na

ploče, postavlja istog mjeseca po cijelom Carstvu, što je također rijedak primjer u kasnom antičkom svijetu.

Pronađeno je četrdeset ploča.


Iste godine, pretpostavlja se, umire i Hermagolijan. Prema također nepouzdanim izvorima te iste godine

slavni gramatik i panegiričar Eu menije održao je u Augustodumu predavanje 0 veličini carstva, koje je

sačuvano u cijelosti.

302. Dioklecijan vjerojatno doživljava prvi moždani udar, od kojega se razmjerno brzo oporavlja. Senat

mu udjeljuje sedmi, a Maksimijanu šesti konzulat.

303. U veljači na Galerijevu inicijativu Dioklecijan izdaje prvi edikt protiv kršćana, ali krvoprolića još

nema. Slijede još dva edikta, izdana opet pod Galerijevim pritiskom, i progoni su sve krvaviji.

U pratnji Maksimijana koncem godine prvi put posjećuje Rim kako bi proslavio dvadesetogodišnjicu

vladanja, svoj osmi, a Maksimijanov sedmi konzulat, ali i zajednički trijumf, posljednji tradicionalni trijumf u

rimskoj povijesti. Premda je već i prije, kao uostalom po cijelom Carstvu, podizao građevine; mnogostruke

koristi, vojnog i kultnog značenja, kako i putove, utvrde, garnizone, tako i biblioteke, javna i intelektualna

središta, danas bismo rekli sveučilišta, on nastavlja svoje graditeljske pothvate po Rimu. Za svog boravka

otvara nedovršene terme i glasovitu Ulpijanovu knjižnicu. Na samom kraju godine opet pobolijeva i po

lošem vremenu vraća se preko Italije i Mediolana, Histrije možda i

Pole današnje Istre i današnje Pule Panonije i Sirmija, dolinom Mar ga natrag u Nikomediju.

304. U Nikomediju stiže tek u ljeto. Dioklecijan je opet ozbiljno bolestan, možda je opet pretrpio udar,

što iskorištava Galerije i izdaje četvrti i najkrvaviji edikt protiv kršćana.

Nakon povratka u Nikomediji umire Dioklecijanov savjetnik Aristobul u dubokoj starosti, dok se Dioklecijan

uspio oporaviti.

305. Kako je i najavio, Dioklecijan 1. svibnja na istom brdu iznad Nikome dije na kojem je ubio Apera i

zacario se prije dvadeset i šest godina odstupa s prijestolja, što po njegovoj zapovijedi čini i njegov suvladar

Maksimijan u Mediolanu. Dvojica dotadašnjih Cezara postaju Augusti. Konstantin Klor pod imenom

Imperator Caesar Caius Flavius Valeri anus Constantius Augustus na Zapadu, a Galerije, kao Imperator

Caesar Augustus sa svim imenima i naslovima koje je nosio i to tada, na Istoku. Njima je kao podređene

suvladare Dioklecijan podredio Ceza re Severa na Zapadu i Maksimina Daju na Istoku. Počela je druga te

trarhija.

Uzevši svoje staro ime, Dioklo se povlači u svoju palaču, onu istu koju je, još otkako je najavio svoju

abdikaciju, počeo graditi u Aspalatosu Aspalathos, današnji Split.

306. Maksimin Daja objavljuje peti edikt protiv kršćana.

Konstantin Klor umire u Eburaku Eburacum, u današnjem Yorku u Velikoj Britaniji, nasljeđuje ga sin

Konstantin i proglašava se prvo Cezarom pa Augustom.

307. Počinje novi građanski rat. Druga tetrarhija se raspada. Maksimijan samovoljno sam sebi vraća

naslov Augusta i udjeljuje ga istovremeno svom sinu Maksenciju te se utvrđuju u Rimu. Iste godine Sever i

Galerije neuspješno opsjedaju Rim. Sever u svom pokušaju biva poražen, uhićen i ubijen.

Na povratku Galerije udjeljuje naslov Augusta svom štićeniku Liciniju tako da sada postoji čak pet Augusta:

Maksimijan, Maksencije, Konstantin, Galerije i Licinije. Konstantin se iz Britanije vraća u Trever, pobjeđuje

iste godine Franke, a Senat mu udjeljuje titulu Germanikus Maksimus. Iste godine ženi i Maksimijanovu kćer

Fustu.


308. Na traženje vojske i Galerija održava se veliki sabor u Karnuntu Car nuntum, veliki vojni logoru i

glavni grad provincije Panoniae Superi or, Gornje Panonije, koju je uspostavio upravo Dioklecijan kroz svoje

zemljovidne podjele Carstva, danas na granici Austrije i Slovačke na kojem su bili svi Augusti i Cezari osim

Konstantina. Dioklecijan, prema nekim izvorima, odbija povratak na prijestolje, a Maksimijana prisiljava na

ponovnu abdikaciju. Uspostavlja treću tetrarhiju, iz koje zbog neposluha izostavlja Maksimijana i njegova

sina Maksencija tako daje sada August na Zapadu Imperator Cezar Flavije Galerije Valerije Lici nijan Licinije

ili Imperator Caesar Flavius Galerius Valerius Licinianus Licinius, a njegov Cezar je Konstantin, dok Galerije

zadržava Istok kao August, s podređenim Maksiminom Dajom kao Cezarom. Stanje na Istoku ostalo je isto,

ali granice i ovlasti nisu više iste. I Licinije i Konstantin osjećaju važnost i prevagu Istoka, što navješćuje

buduće i skore sukobe. Nekadašnji car vraća se u svoju palaču, a Galerije u njegovu čast, svoju ženu,

Dioklecijanovu kćer Valeriju, proglašava Augustom i daje jednoj od provincija ime Panonija Valerija

Pannonia Valeria.

309. Maksimin Daja objavljuje još jedan edikt protiv kršćana. Konstantinu i Liciniju kao Cezaru i Augustu

Zapada Senat udjeljuje prvi konzulat.

310. Maksimijan pokušava nagovoriti Dioklecijana da opet zajedno prigrabe vlast, što ovaj odbija, pa

bivši August Zapada nastoji udobrovoljiti Konstantina, svog zeta, kako bi zajedno krenuli u rat protiv

njegova sina Maksencija, koji je zavladao Italijom. Konstantin također odbija, a Maksimijan diže neuspješnu

bunu. Bježi, ali biva uhićen i smaknut u Marsiliji Marsillia, današnji Marseille. Neki tvrde da je razočaran

svim svojim neuspjesima počinio samoubojstvo.

311. Galerije umire i na samrtnoj postelji izdaje edikt o vjerskoj toleranciji. Nakon Galerijeve smrti,

budući da se nije htjela udati za nj, Maksimin Daja proganja Dioklecijanovu kćer Valeriju zajedno s majkom,

Dioklecijanovom ženom Priskom, u Siriju.

312. Presudna pobjeda Konstantina nad Maksencijem kod Milvijskog mosta nedaleko od Rima. Ubrzo

nakon toga Konstantin se, premda još odan starim rimskim bogovima, proglašava braniteljem kršćana.

Senat Konstantinu udjeljuje drugi konzulat.

313. Konstantin objavljuje Milanski edikt i proglašava slobodu svih vjeroispovijesti u cijelom Carstvu, a

kršćanstvo, uz tradicionalnu rimsku, službenom religijom.cijelog Imperija. Konstantin i Licinije treći put

konzuli.

314. Licinije pobjeđuje Maksimina Daju pa ovaj počini samoubojstvo. Licinije, kojem je na samrti Galerije,

njegov najveći zaštitnik, oporučno ostavio u zalog brigu o svojoj ženi, želi također prigrabiti Valerijin veliki

imetak, pa kad u tom naumu ne uspijeva, u Tesalonilci Thesalonica, današnji Solun daje uhititi i pogubiti

Dioklecijanovu ženu i kćer, Pri sku i Valeriju, kao i Galerijeva izvanbračnoga sina, maloljetnoga Kan didijana.

Prvi vladarski sukob Konstantina i Licinija.

315. Konstantin i Licinije peti put konzuli. Konstantin pobjeđuje Sarmate i Vizigote i posjećuje Rim gdje

podiže sebi posvećen još i danas slavni slavoluk.

316. Dne 3. prosinca u za ono doba visokoj starosti, u svojoj palači u Aspa latosu umire Dioklo,

nekadašnji car Dioklecijan, jedan od najvećih vladara u povijesti. Gotovo je izvjesno, sasvim prirodnom

smrću, kako tvrde Euzebije, Zosim i Ivan Antiohijski, dok, naprotiv, Eutropije, Aurelije Viktor pa potom

njegov epigon Pseudo Viktor kojemu ne znamo pravo ime, pišu da su ga otrovale uhode koje su bile


ubačene među njegovu poslugu, a Zonaras da su ga ubili po Konstantinovoj i Licinijevoj zapovijedi, dok

carev najveći kritičar, njegov bivši tajnik i biograf Lak tancije, drži, vjerujemo neutemeljeno, kakve su i

pojedine njegove naknadno zapisane biografske zabilješke, u njegovu djelu 0 progonima kršćana, da je

Dioklecijan počinio samoubojstvo i tako nasilno završio svoj veliki život i djelo.

Stoga je važno istaknuti, poštujući desetke kasnoantičkih izvora, a koji su uništavani još za Dioklecijanova

života, a sustavno od doba Konstantina zvanog Veliki, njegovih nasljednika, sve do nestanka antičkog svijeta

i srednjovjekovlja, potom sudeći po suvremenim povijesnim djelima koja se izravno ili neizravno bave

Dioklecijanom, da su svi likovi u romanu, osim nekoliko manje važnih senatora te za ovu priču sporednih

osoba, ponajviše gladijatora i robova, povijesne osobe.

Dioklecijanova snažna i duga vladavina obilježila je njihov život kao što je odredila sudbinu budućeg

Rimskog Carstva. Ponajprije onog na Istoku, ali podjednako na i Zapadu, pa tako posredno, ali i neposredno,

i naš život i vrijeme, čiji tijek i smisao teško možemo u potpunosti razumjeti. Posebno kada su u pitanju još

neotvorene stranice naše opće i osobne povijesti.

314. LlC NAKLADNIK

CIR ZAGREBAČKI HOLDING

0S PODRUŽNICA AGM

BIBLIOTEKA ROMAN

313. Kon

ISPC VELJKO BARBIERI

slui kor

JA DIOKLO JUPITROV SIN

MIHANOVIĆEVA 28, ZAGREB

ZA NAKLADNIKA BOŽE ČOVIĆ

dć

si d P

LEKTURA I KOREKTURA

315. I IVA UDIKOVIĆ

i

DIZAJN I KOMPJUTORSKA PRIPREMA


NEDELJKO ŠEVIĆ

TISAK

URIHO D.O.O ZAGREB ZAGREB, SRPANJ 2008.

ISBN 978-953-174-333-4

316.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 67629


ja dioklo jupitrov sin - veljko barbieri

Documents