1.UVOD

Izraelsko-palestinski sukob centralni je sukob Bliskog istoka, te je po svojoj složenosti

i trajanju jedan od najdužih i najteže rješivih sukoba današnjeg svijeta. Njegovo političko,

vojno, gospodarsko, geopolitičko, religijsko, i svako drugo značenje, medutim, po svojim je

učincima na globalnom planu nemjerljiv s većinom drugih kriznih žarišta današnjeg svijeta.

Iako, za razliku od drugih sukoba Bliskog istoka, u izraelsko-palestinskom sporu jedan od

elemenata nije ni nafta niti neki drugi strateški energent. Njegove implikacije daleko

premašuju usko regionalno područje, te skromnu površinu teritorija na kojem se sukob vodi.

U taj su sukob uključene sve susjedne države, ali posredno i sve arapske kao i sve ostale

države s muslimanskom većinom, te sve svjetske sile i brojne međunarodne organizacije.

Svojim je trajanjem i težinom posljedica uvelike oslabio i destabilizirao susjedne države, a

sukobi i politička nestabilnost se, kao i tijekom XX. stoljeća, i u XXI. stoljeću lako prelijevaju

preko granica Izraela i palestinskog teritorija.

Odnos država koje su tijekom povijesti bile izravno uključene u izraelsko-palestinski

sukob prema proglašenju palestinske države vrlo je složen, te se tijekom desetljeća dubinski

mijenjao. Politički su se predstavnici palestinskog naroda, Izraela, susjednih arapskih država,

te Sjedinjenih Američkih Država prema tom pitanju različito odnosili u pojedinim povijesnim

periodima. Geopolitička se situacija na području Palestine sa svakim novim izraelsko-

arapskim ratom mijenjala i to pretežito na štetu Palestinaca, te se prvotni plan Ujedinjenih

naroda o podjeli britanskog mandata Palestine nikad nije ostvario. Teritorij predviđen za

državu arapskog naroda, kao jedna od osnovnih odrednica buduće države, postupno se

smanjivao te vremenom izgubio i svoj teritorijalni kontinuitet. U samim počecima sukoba,

arapske su države, kao najvažniji strateški cilj, imale uništenje izraelske države te njenu

eliminaciju kao međunarodnog subjekta. Stalno jačanje izraelske države, političko i vojno,

postavljalo je nove političke i vojne realnosti koje je vremenom i arapska strana morala

prihvatiti.

Danas je vrlo jednostavno prikloniti se jednoj ili drugoj strani; okriviti Židove za

otimanje palestinske zemlje, ili s druge strane proglasiti Palestince ekstremistima i

fundamentalistima s kojima nema drugog načina komunikacije nego oružjem. Ovakvi

simplificirani stavovi su na prvi pogled vrlo logični, ali ne vode nikakvom rješenju.

1

Nažalost, relano je za očekivati kako će pitanje stvaranja palestinske države manje

ovisiti o pravnim dokumentima, a više o konkretnom političkom i vojnom odnosu snaga „na

terenu“.

2. PALESTINA I PALESTINCI

Palestina je riječ romanskog podrijetla, a označava biblijsku zemlju Filistejaca, koja

danas obuhvaća Izrael, Zapadnu obalu, Gazu, te djelove Jordana i južnog Libanona.

Država Palestina s punim suverenitetom još ne postoji, ali Palestinska Narodna

Samouprava1 je prihvaćena i priznata kao samostalna država samo od strane pojedinih

arapskih zemalja kao država. Zapadne vlade i Ujedinjeni narodi prihvaćaju tu državnu

tvorevinu samo u ograničenom obliku (provizorij).

Proglašenje palestinske države je uslijedilo 1988. godine od strane Palestinskog

nacionalnog vijeća u Alžiru. Deklaracija je označila prekretnicu u odnosu Palestinske

oslobodilačke organizacije prema pitanju vlastite nacionalne države, te je donesena u uvjetima

potpune izraelske okupacije palestinskih teritorija, te za trajanja prve Intifade. Neovisnoj su se

palestinskoj državi desetljećima protivile i mnoge arapske države te Izrael, tvrdeći da Arapi

imaju svoju državu u Jordanu.

Palestinska područja sastoje se od više enklava međusobno razdvojenih područjima

naseljenim Izraelcima, ili izraelskim vojnim poligonima, kako u Pojasu Gaze, tako i na

Zapadnoj obali. Pojas Gaze, osim s Izraelom, graniči s Egiptom i Sredozemnim morem. Naziv

Zapadna obala odnosi se na zapadnu obalu rijeke Jordan. Premda to područje graniči s jedne

strane s Izraelom a s druge s Jordanom, kontrolu granice s Jordanom ima Izrael.

Valja napomenuti kako državne strukture ili djelomično nedostaju ili nisu do kraja

ustrojene. Od 1974. PLO ima status promatrača pri Ujedinjenim narodima. Od sredine 1998.

palestinski predstavnik ima pravo sudjelovanja u raspravama u UN-u. Osim toga, Palestina je

i članica Arapske lige. Premda nije priznata od strane Zapadnih zemalja, danas u svijetu ipak

postoje brojna palestinska diplomatska predstavništva, ali s razlicitim diplomatskim statusom.

1 Pojas Gaze i Zapadna obala dijelovi su Palestinske Narodne Samouprave, Palestinskih autonomnih područja.2

Tako npr. u Jordanu palestinsko predstavništvo ima rang veleposlanstva, dok se u Helsinkiju

palestinsko predstavništvo zove generalno izaslanstvo.

Tko su Palestinci? Pod britanskim mandatom Palestincima se smatralo stanovništvo

istočno i zapadno od rijeke Jordan, arapski muslimani i kršćansko stanovništvo, te Židovi koji

žive na području pod britanskim mandatom. Danas se taj naziv koristi za arapski narod koji s

drugim Arapima dijeli arapski jezik, podrijetlo, povijest, kulturu i općenito arapske

nacionalne težnje. Većinom su muslimani, ali mogu biti i druge vjeroispovijesti.

2.1. PALESTINSKA OSLOBODILAČKA ORGANIZACIJA (PLO)

PLO je politička i paravojna organizacija, utemeljena 1964.g. u Egiptu. Ona je jedini

legitimni predstavnik palestinskog naroda. 1993. godine kao takva, priznata je i od samog

Izraela.

Najzanačajnije skupine unutar PLO-a su sljedeće:

Fatah – Palestinski pokret za nacionalno oslobođenje; najveća skupina, lijevo

orijentirani nacionalisti;

PFLP – Narodna fronta za oslobođenje Palestine; radikalni militanti i komunisti;

DFLP – Demokratska fronta za oslobođenje Palestine; marksistički orijentirana;

PPP – Palestinska narodna stranka; bivši komunisti, nemaju vojni karakter.

Kroz evoluciju, mijenjala se kako PLO, tako i njeni ciljevi. Od njenog nastanka

1964.g., pa do proglašenja Palestinske države 1988.g. mogu se jasno razlučiti četiri cilja:

Oslobođenje Palestine (1964.-1967.)

1964.g. arapski vođe osnovali su PLO s ciljem „organiziranja palestinskog naroda i njegova

osposobljavanja da odigra svoju ulogu u oslobađanju domovine i određivanju svoje sudbine“.

Pokret je uvelike u početku bio pod kontrolom Nassera.

Demokratska država Palestina (1967.-1974.)

Zbog neuspjeha u ratu i katastrofalnog poraza arapskih vojnika 1967.g.., vodstvo PLO-a

odlučno je u tome da moraju biti gospodari vlastite sudbine. 1968.g. Jaser Arafat je izabran

za predsjedatelja PLO-a. PLO tada navodi svoje ciljeve: razaranje cionističke države Izrael, i

umjesto nje postavljanje Demokratske države Palestine koja bi pokrivala cijeli Izrael i

3

Zapadnu obalu = demokratska sekularna država, u kojoj bi i Arapi i Židovi imali jednaka

prava!

Narodna vlast nad dijelom oslobođenog palestinskog teritorija (1974.-1988.)

1974.g. dogodila se prekretnica: Arafat je počeo napuštati koncept oružane borbe i potpunog

oslobođenja u korist diplomatskog dogovora. Te godine PLO je na sastanku na vrhu

konferencije Arapske lige priznat kao jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda; a u

studenom iste godine Opća skupština UN-a priznala je PLO kao predstavnika Palestinaca i

dala mu status promatrača.

Dvodržavno rješenje (1988.-)

Kao što sam već rekla, 1988.g.. proglašena je Palestinska država na Zapadnoj obali i pojasu

Gaze. Nakon toga PLO je promjenio svoju poziciju: priznao je Izraelu zakonsko pravo na

postojanje, odrekao se terorizma kao sredstva za svoje ciljeve, prihvatio Rezoluciju Vijeća

sigurnosti 242 (koja priznaje pravo Palestinaca na samoodređenje i poziva na zamjenu

teritorija za mir), te Rezoluciju 338.

Mirovni je proces krajem prošlog stoljeca prekoracio rokove postavljene za pojedine

faze te na kraju zapao u slijepu ulicu. Da bi se mirovni proces održao, predsjednik Clinton je

2000. godine sazvao Summit na vrhu u Camp Davidu. Summit je propao, a uslijedio je

dolazak Ariela Sharona na vlast te provokacije na Brdu hrama što je sve zajedno označilo

početak kraja mirovnog procesa. Brojne su sporne točke o kojima dvije strane tijekom

pregovora u Camp Davidu nisu uspjele postici dogovor.2

2.2. JASER ARAFAT (1929.- 2004.)

Jaser Arafat bio je palestinski politički i vojni vođa, čelnik Palestinske oslobodilačke

organizacije. Odrastao u Kairu i Jeruzalemu, kao mladić se borio u prvom izraelsko-arapskom

ratu 1948. godine. Diplomirao na Kairskom sveučilištu 1956. godine te je prošao i obuku za

fedajina, palestinskog komandosa. U ratu 1956. godine služio je u egipatskoj vojsci na Suezu,

1958. godine osnovao je pokret Al Fatah. Radeći kao inženjer u Kuvajtu, organizirao je

ubacivanje fedajina na izraelski teritorij. Predsjednik PLO-a postao je 1964. godine. Pod

njegovim vodstvom on ideološki zakreće od panarabizma ka palestinskom nacionalizmu. 2 www.israelipalestinianprocon.org

4

Nakon što je Arapska liga priznala PLO kao jedinog predstavnika palestinskih Arapa, Arafat

je radio na međunarodnom priznanju te je PLO dobio mjesto u Ujedinjenim narodima.

Osamdesetih je ubrzano mijenjao image gerilca u ozbiljnog državnika. Tijekom Zaljevskog

rata Arafat je podupirao Irak, što je uvelike narušilo njegov međunarodni kredibilitet. Nakon

dugotrajnih pregovora potpisao je u Washingtonu 1993. godine mirovni sporazum s Izraelom

kojim je ustanovljena palestinska samouprava na obali, a Arafat je postao predsjednik

Palestinskog nacionalnog vijeća. Zastojem mirovnog procesa i početkom Druge Intifade

2000. godine Arafat se u nekoliko navrata obračunao s palestinskim radikalima, zbog čega je

izgubio podršku dijela Palestinaca. Na drugoj strani ga je Izrael optuživao da vuče konce vala

terorističkih napada. Izraelski pritisak na Arafata kulminirao je vojnim uništenjem palestinske

samouprave, a u prosincu 2001. godine i opsadom Arafatove rezidencije u Ramallahu. Umro

je u pariškoj bolnici u studenom 2004. godine.

3. IZVORI IZRAELSKO-ARAPSKIH SUKOBA

Slabljenje Osmanskog Carstva krajem XIX. stoljeća dalo je određenu nadu arapskim

liderima da će svršetkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska država. No,

razvoj događaja tekao je drugim smjerom. Kako bi osigurala prevlast na Bliskom istoku,

Velika Britanija je za Prvog svjetskog rata podržavala, te indirektno financirala naseljavanje

velikog broja Židova u Palestini. Ubrzo nakon kraja rata pokazalo se da je Velika Britanija

vodila tajnu politiku i ista obećanja davala Arapima i Židovima. Obećanja dana Židovima i

Arapima tijekom Prvog svjetskog rata bila su nesuglsna i oprečna; u najboljem slučaju

nerealna; u najgorem neiskrena! A sve zbog promicanja vlastitih sebičnih interesa na tom

području!

Kako su napetosti između ta dva naroda jačale, a sukobi bivali sve češći, Velika

Britanija je shvatila da zbog jačanja nezadovoljstva Arapa u Palestini i susjednim državama

više ne može voditi procionističku politiku, te se od nje ogradila. Kako bi smirila napetosti,

podijelila je prvotni prostor mandata na arapski Transjordan i Palestinu. Taj potez izazvao je

buru nezadovoljstva među Židovima kojima je bilo zabranjeno useljavanje na prostor

Transjordana. Dolazi do jačanja disidentskih židovskih pokreta i započinje židovski otpor

britanskoj kontroli u Palestini. Terorističke akcije obiju strana i sve žešći sukobi doveli su do

toga da je 1947.g. Velika Britanija prepustila mandat novoosnovanom UN-u. Kao rješenje 5

sukoba, UN je predložio plan podjele palestinskog teritorija na židovsku i arapsku državu.

Židovi su taj plan prihvatili, no Arapi su ga kategorički odbili proglasivši ga nepravednim i

nezakonitim. U to vrijeme Arapi su u Palestini i dalje bili većinsko stanovništvo. 14. svibnja

1948. Židovi su proglasili nacionalnu državu Izrael na području koje im je dodijeljeno planom

UN-a. Kao reakcija na to, susjedne arapske države izvršile su invaziju na Izrael samo dan

nakon proglašenja Izraela.

4. IZRAELSKI RAT ZA NEOVISNOST I PALESTINSKA al-NAKBA 1948.g.

Neposredni povod za rat bio je proglašenje države Izrael 14. svibnja 1948., a ratne

operacije počele su već 15. svibnja, kad su Egipat, Irak, Libanon, Jordan, Sirija (te gotovo

neznačajan kontingent iz Saudijske Arabije) poslali svoju vojsku u Palestinu.

Rat se može podijeliti u tri faze:

15.5. – 11.6.1948.g.

Izrael je prvenstveno vodio defenzivne akcije. Arapske države angažirale su oko 35 000 ljudi,

uglavnom iz sastava tzv. elitnih jedinica, treniranih za vrijeme britanske kolonijalne vlasti.

Izrael se mogao suprotstaviti sa oko 45 000 ljudi. Nakon tri tjedna borbi Izrael se nalazio u

bezizglednoj situaciji, Jeruzalem je bio djelomično zauzet, a u cjelini odsječen od Tel Aviva i

tamošnje borbene grupe, dok se treći dio vojske nalazio okružen i po dijelovima tučen u

južnoj Palestini. No, Izraelcima pomoć neočekivano stiže u vidu UN, na čiju inicijativu

zaraćene strane pristupaju pregovorima, što Izraelu daje potrebno vrijeme za dodatnu

mobilizaciju.

06.7.-19.7.1948.

U ovoj fazi Izrael je vodio prvenstveno ofanzivne akcije, vodeći se parolom „napad je

najbolja obrana“. Početkom srpnja izraelske trupe pokreću kontraofenzivu na općem pravcu

Tel Aviv – Jeruzalem, te odbacuju iračke i jordanske postrojbe na istok nanoseći im osjetne

gubitke. Operacija je dovela do deblokade Jeruzalema. Sirijske i libanonske snage ostale su

pasivne tako da je kao jedini ozbiljni protivnik preostao Egipat.

29.10.-31.10.1948.

Završna faza rata počela je krajem listopada izraelskom ofanzivom na južnom bojištu. U njoj

su nakon deset dana borbi Egipćani odbačeni u pojas Gaze. Krajem prosinca 1948. godine

6

Izraelci su krenuli u novu ofenzivu na području pustinje Negev. Nakon što je izraelska vojska

odsjekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.

Prekid vatre potpisan je na otoku Rodosu 24. veljače 1949.g., čime je okončan prvi

izraelsko-arapski rat: Egipat je sporazum o primirju potpisao 25.2.; Libanon 23.3.; Jordan

03.4.; Sirija 20.7. Irak i Saudijska Arabija nisu pristali na primirje. Pojas Gaze ostao je u

egipatskim rukama, dok je Zapadna obala potpala pod jordansku kontrolu. No, unatoč

potpisanom primirju, posljedice ovog rata bile su širokog razmjera, te se osjete još i danas!

Poraz arapskih država u ratu 1948.g. doveo je do političkih previranja i krupnih

promjena u arapskim zemljama. U Siriji je u ožujku 1949.g. izveden vojni udar generala

Husnija al Zaima, koji je već nakon nekoliko mjeseci bio srušen, nakon toga je sljedećih

godina uslijedila serija novih vojnih udara. Jordanskog kralja Abdulaha je u srpnju 1950.g.

ubio palestinski tinejdžer, nezadovoljan potpisivanjem primirja s Izraelom. Poraz u ratu 1948.

- 1949. bio je najvažniji razlog zbog kojega je 1952.g. svrgnut egipatski kralj Faruk i

proglašena Republika Egipat. Za razliku od svojih arapskih susjeda, koji su nakon rata bili u

stalnom političkom previranju, Izrael se učvrstio kao „stabilna“ parlamentarna demokracija. U

zemlji su 1949. održani izbori, nakon kojih je Ben Gurion postao prvi premijer, a bivši

cionistički lider Chaim Weizmann prvi izraelski predsjednik.

Prvi izraelsko-arapski rat je u pogledu ljudskih gubitaka bio najskuplji rat koji je Izrael

vodio - u ratu je poginulo oko šest tisuća Izraelaca. Na arapskoj je strani poginulo oko osam

tisuća ljudi, od toga tisuću civila. Obje su strane počinile više zločina nad civilnim

stanovništvom. Tijekom borbi i nakon rata oko 750 000 palestinskih Arapa prebjeglo je ili je

protjerano na teritorij susjednih zemalja, više stotina arapskih naselja je nestalo. Iako je većina

palestinskih Arapa pobjegla pred ratnim djelovanjima, određeni broj civila protjerale su

židovske milicije silom. Naredbe su sadržavale detaljan opis metoda za prisilno istjerivanje

stanovništva: zastrašivanje, opsade i bombardiranje sela i naseljenih središta; paljenje

domova, imovine i dobara; izbacivanje stanara i uništavanje domova; i, konačno, postavljanje

mina u ruševine kako se izbačeni stanari uništenih domova ne bi vratili. Svaka je jedinica

dobila svoj popis sa selima i četvrtima koje su trebali obraditi. „Plan D“ ( Dalet na

hebrejskom) bilo je tajno ime ove četvrte i posljednje verzije prijašnjih planova koji su se

ticali sudbine domaćeg stanovništva u Palestini. Prijašnja tri plana nejasno su ocrtavali što

cionističko vodstvo namjerava učiniti s tolikim Palestincima na zemlji koju je židovski

7

nacionalni pokret želio prisvojiti. Proces djelomičnog protjerivanja izraelskih Arapa protegao

se do 1951. godine, kada je protjerano nekoliko tisuća Arapa sa sjevera Izraela tijekom

projekta skretanja vodnih tokova. Arapski izbjeglički val bit će povod mnogih regionalnih

sukoba koji će uslijediti u budućnosti i stalni izvor destabilizacije cijele regije. Za njih će biti

stvorena i posebna agencija UN-a za izbjeglice – UNRWA (United Nations Relief and Works

Agency).3

5. SUESKA KRIZA I RAT 1956.g.

Početkom 1950ih Egipat postaje bitan faktor oko kojeg se grupiraju arapske države s

ciljem oslobađanja od europske kolonijalne vlasti. Takva „panarapska“ uloga Egipta nije

odgovarala Izraelu,Francuskoj i Velikoj Britaniji.Obje su kolonijalne sile svoju vojnopolitičku

prisutnost u regiji smatrale tradicionalnom.

Izrael je bio zabrinut zbog rasta arapskog nacionalizma, a činjenica je da je Egipat

imao niz nabavki oružja iz istočnog bloka, zbog čega je bio na najboljem putu da se etablira

kao regionalna velesila. Radi diskreditacije Egipta u očima Zapada, izraelska obavještajna

skupina je početkom 1950ih u Egiptu izvela niz protuameričkih terorističkih akcija u obliku

podmetanja bombi, s ciljem da ih se pripiše egipatskim nacionalnističkim skupinama. Nakon

što je to otkriveno u javnosti nekoliko godina kasnije, cijela operacija je prozvana prema

tadašnjem ministru obrane koji je naredio cijelu akciju „Afera Lavon“. No, veze između

Egipta i Zapada nisu presjekli izraelski obavještajni agenti već sam egipatski predsjednik

Gamal Abdel Naser. Naime, SAD su pokušale posredovati u sukobu Egipta i Izraela

obećavajući izdašnu gospodarsku pomoć objema zemljama. U Egiptu su tu pomoć namijenili

gradnji Asuanske brane na rijeci Nil. No, dolaskom Gamala Abdela Nasera na čelo vojnog

režima u Kairu u travnju 1954. godine Egipat se počeo približavati Sovjetskom Savezu.

Zabrinut zbog egipatskog koketiranja sa Sovjetskim Savezom, američki predsjednik

Eisenhower otkazao je Kairu zajam za financiranje Asuanske brane. Do kulminacije

zaoštravanja odnosa Egipta sa zapadnim zemljama došlo je u srpnju 1956. godine egipatskom

nacionalizacijom Sueskog kanala, koja je opravdana potrebom pronalaženja izvora

financiranja gradnje Asuanske brane.

3 Pappe, Ilan. (2006). The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications, Oxford.8

U listopadu 1956. godine na tajnom su se sastanku našli premijeri triju država, čiji su

strateški interesi u najvećoj mjeri bili povrijeđeni Nasserovom politikom - premijer Francuske

Mollet i Velike Britanije Eden te Izraela Ben-Gurion. Velika Britanija je odlučila zaštititi

ugrožene interese svog kapitala u kompaniji koja je upravljala Sueskim kanalom te povratiti

svoj izgubljeni utjecaj na Bliskom istoku. Francuska je, uz motive slične britanskim, računala

na to da bi rušenjem Nasera izravno utjecala i na slabljenje egipatske podrške tadašnjim

protufrancuskim ustancima u Alžiru, Maroku i Tunisu. Posve prirodno, za zbivanja u Egiptu

bio je zainteresiran i Izrael koji je želio eliminirati najsnažniju protivničku vojsku i

neutralizirati baze palestinskih fedajina u pojasu Gaze. Na sastanku je postignut dogovor o

zajedničkoj vojnoj akciji na Egipat i o rušenju Nasera.

Izraelski napad, kojim je zapovijedao proslavljeni general Moshe Dayan, počeo je u

popodnevnim satima 29. listopada 1956.g. zračnim desantom na području strateški važnog

klanca Mitle na Sinajskom poluotoku, koji je imao važnu ulogu i u svim sljedećim izraelsko-

arapskim ratovima. Usporedo s padobranskim desantom na područje Sinaja, ulaze i izraelske

oklopne postrojbe. U skladu s prije dogovorenim, Velika Britanija i Francuska 30. listopada

diplomatskim putem traže povlačenje egipatskih i izraelskih jedinica iz područja Kanala

prijeteći vojnom intervencijom. Egipat je očekivano odbio ultimatum te sljedeći dan počinju

britanski i francuski zračni napadi na ciljeve diljem Egipta. Zračni desanti britanskih trupa

izvedeni su 5. studenog zapadno od Port Saida na zapadnoj obali Sueskog kanala te

francuskih padobranaca na području Port Fuada na istočnoj obali Kanala, koje u potpunosti

ovladavaju područjem Sueskog kanala.

Anglo-francuski napad na Egipat izazvao je oštru diplomatsku reakciju Sovjetskog

Saveza, a akcija je naišla na neodobravanje u Washingtonu, gdje je Eisenhowerova

administracija bila bijesna zbog poduzimanja napada bez prethodnih konzultacija sa

Sjedinjenim Državama. Bijela kuća je u tom trenutku bila zabavljena situacijom u Mađarskoj,

gdje su sovjetski tenkovi skršili mađarski ustanak, a Eisenhoweru ta kriza nije odgovarala ni

zbog predstojećih predsjedničkih izbora. Nakon američkog pritiska, Velika Britanija i

Francuska bile su prisiljene poštovati odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Britanske i

francuske postrojbe povukle su se 22. prosinca 1956.g. sa Sueskog Kanala.

Egipatska vojska je tijekom kratkog Sueskog rata 1956.g. teško stradala, zrakoplovstvo je

gotovo uništeno, a uvelike je oslabljena i ratna mornarica. Sueski kanal je bio zatvoren do

9

1957.g., a Egipat je 1962.g. nadoknadio vrijednost nacionalizirane imovine izvornim

vlasnicima. Arapske zemlje su u znak protesta nakon Sueske krize smanjile isporuke nafte

Zapadu, stvarajući mali naftni udar i blagi nagovještaj velike naftne krize koja će se dogoditi

nakon rata 1973. godine.

6. ŠESTODNEVNI (LIPANJSKI) RAT 1967.g.

Od 5. lipnja do 10. lipnja 1967. godine vodio se šestodnevni rat između Izraela s

jedne strane, i Egipta, Sirije, Iraka i Jordana s druge strane. Povod za rat bilo je zatvaranje

Akabskom zaljeva za plovidbu, odnosno Tiranskog tjesnaca, što je Izrael protumačio kao

objavu rata. 5. lipnja 1967.g. u 8:45h počeli su iznenadni udari izraelskog ratnog

zrakoplovstva na deset egipatskih aerodroma, te na sirijske i jordanske, pa čak i na jedan

irački vojni aerodrom. Ishod je bio odlučen već drugog dana, usprkos bojazni izraelskog

zapovjedništva o istodobnom ratu na tri bojišta. Posredovanjem UN-a 10. lipnja 1967.g.u 6

Osim što je Izrael okupirao Sinaj, pojas Gaze, Zapadnu obalu i Golansku visoravan, u

Šestodnevnom ratu arapske su zemlje imale oko 30 tisuća poginulih ili nestalih vojnika.

Izgubljeno je oko 70 posto naoružanja i opreme, a osobito teško stradala su zrakoplovstva

arapskih zemalja. Novonastalom situacijom izraelska se vojska opasno približila trima

arapskim prijestolnicama - Kairu na manje od 100 km te Damasku i Amanu na manje od 50

km. Izrael je ratnom pobjedom stekao nadzor nad cijelim biblijskim područjem Izraela ili

četiri puta veći teritorij od onog iz 1949., nakon Prvog arapsko-izraelskog rata. Još je milijun

palestinskih Arapa došlo pod izraelsku vlast, tako da je pod izraelskom vlašću bilo 1,5

milijuna Arapa.4

7. RAT ISCRPLJIVANJA 1968.-1970.g.

4 http://en.wikipedia.org/wiki/Arab_Israeli_Wars10

U razdoblju od 1968.g. do 1970.g. na sueskoj se fronti vodio rat iscrpljivanja. Radilo

se o oružanim provokacijama na liniji razdvajanja iniciranim od strane Egipta. U lipnju 1968

počinju egipatski topnički napadi na izraelske položaje uzduž sjevernog područja Sueskog

kanala. Za odmazdu je Izrael poduzeo nekoliko vojnih akcija na egipatskoj strani kanala,

uključujući i uništenje egipatskog elektroenergentskog sustava u listopadu 1968.g., nakon

čega su egipatski topnički napadi na nekoliko mjeseci oslabili. Izrael je, utvrđujući granicu

duž Sueskog kanala, počeo gradnju opsežnog sustava obrane koji je dobio naziv po tadašnjem

ministru obrane, Bar Levu. Bar Levova linija trebala je osigurati izraelsku južnu granicu, dok

je na sjeveru prema Siriji sagrađen niz utvrda na Golanskoj visoravni prozvan Golanskim

zidom.

Početkom ožujka 1969 ponovno su eskalirali egipatski topnički napadi uzduž Sueskog

kanala u kojima su Izraelci imali velike ljudske gubitke i koji su se nastavili i sljedećih

nekoliko mjeseci. Nakon iznenadne smrti izraelskog premijera Eshkola i kratkog

premijerskog mandata Yigal Allona, na čelo vlade u Tel Avivu u ožujku 1969. dolazi Golda

Meir. Ona je izmijenila strategiju odgovora na egipatske napade prekidajući iscrpljujuće

topničke dvoboje na granici i ubacujući u borbu izraelsko ratno zrakoplovstvo. Od srpnja

1969.g. Izrael iz zraka sustavno bombardira egipatske protuzračne postaje te topničke i

tenkovske položaje duž Sueskog kanala. Izraelska zračna ofenziva nastavila se do prosinca,

kada se zbog uništenja egipatskih postaja protuzračne obrane mogla protegnuti i na

unutrašnjost egipatskog teritorija.

Pokušaj Egipta da se nosi s moćnim izraelskim zračnim snagama pokazao se

neuspješnim te se egipatska vojska potkraj 1969. nalazila na rubu novog uništenja. Nakon što

su u siječnju 1970. izraelski zračni udari dotakli i predgrađe Kaira, Nasser je otputovao na

tajni put u Moskvu gdje je bio prisiljen zatražiti pomoć od Sovjetskog Saveza. Moskva je

nevoljko udovoljila egipatskom traženju. Sovjetski angažman u Egiptu stvorio je probleme

izraelskoj vojsci koja više nije dominirala bojištem, a pojačano uplitanje Moskve u zbivanja

na Bliskom istoku zabrinulo je i Sjedinjene Američke Države koje su pritiskale Izrael da

prekine zračnu kampanju. Washington je još potkraj 1969.g. poslao državnog tajnika Rogersa5

sa zadaćom da postigne primirje. Pokušavajući privoljeti Izrael na prestanak zračnih akcija,

Sjedinjene Države su zaprijetile obustavom ranije dogovorene prodaje borbenih zrakoplova.

5 Tzv. „Rogersov plan“- plan za prekid vatre, kao uvod u posredne razgovore, s ciljem izraelskog povlačenja i egipatskog priznanja Izraela.

11

Pritisak iz Washingtona, uz jasne dokaze o izravnom sovjetskom vojnom angažmanu,

omekšao je izraelski stav te su naposljetku Izrael i Egipat u kolovozu 1970.g. potpisali

primirje koje je prihvatio i Jordan.

8. JOMKIPURSKI (LISTOPADSKI) RAT 1973.g.

Yom Kippur je židovski blagdan; dan pomirenja i pokajanja. Obilježava se 25-satnim

postom i intenzivnom molitvom; a dolazi deset dana nakon židovske Nove godine. Upravo na

taj dan 1973.g. započeo je treći veliki izraelsko-arapski sukob.

Naime, period od 1967.g. do1973.g., arapske su zemlje, poglavito Egipat i Sirija,

iskoristile za modernizaciju i uvećanje vojne sile. Izraelci su zasnovali svoju borbenu doktrinu

na iskustvima iz prethodnih ratova.

06.10.1973.g. točno u 14:05h započeo je udruženi napad Egipta i Sirije na Izrael.

Egipat i Sirija pokušali su prvo prisiliti Izrael na povlačenje s okupiranih teritorija

diplomatskim sredstvima, no ona nisu dala rezultate. Potom su uslijedile prijetnje ratom, koje

se Izraela nisu previše dojmile. Izraelsko rukovodstvo vjerovalo je da se radi samo o „blefu“,

te da do napada neće doći. Uzbuna u vojsci dana je tek 6. listopada 1973. u 10:00 sati, samo

četiri sata prije početka napada.

Prva četiri dana borbe završila su potpunom kapitulacijom izraelskih postrojbi na liniji

Bar Lev. Egipćani su pristupili konsolidaciji osvojenog terena, umjesto da hrabro nastave

napad oklopnim klinovima kojima se u tom trenutku baš ništa nije moglo suprotstaviti.

Poklonjeno vrijeme Izraelci su iskoristili za neutraliziranje sirijske prijetnje te su 12. listopada

poslali na Sinaj još sedam oklopnih brigada sa oko 550 tenkova, koji su postali raspoloživi

nakon slamanja sirijske ofenzive. Uz to, američka vojska poslala je Izraelu 33 210 tona

najmodernije vojne pomoći i obavjestila ga o „rupama“ u egipatskoj obrani primjećenim na

satelitskim snimkama. Nakon uspješnog odbijanja niza protivničkih juriša Izraelci su napali

prema sjeveroistoku, te odsjekli 3. egipatsku armiju na Sinaju. Našavši se u takvoj situaciji

Egipćani su zatražili primirje koje je prihvaćeno 22. listopada. Rat je službeno završen

26.10.1973.g.

12

Rat 1973. godine imao je velike unutrašnjopolitičke reperkusije u regiji. Nakon što je

istražno povjerenstvo u Izraelu ustanovilo niz propusta u pripremanju i vođenju rata,

premijerka Golda Meir i njezina vlada su u travnju 1974.g. bili prisiljeni podnijeti ostavku.

Arapska je strana, naime rat doživjela kao moralnu pobjedu, te zbog velike američke pomoći

Izraelu u ratu, arapske zemlje prekidaju izvoz nafte na Zapad, što je rezultiralo dotad

neviđenim porastom cijena goriva za čak 70%!

9. SPORAZUM IZ CAMP DAVIDA 1978.g.

Približavanje Izraela i Egipta rezultiralo je posjetom egipatskog predsjednika Sadata

Izraelu u studenom 1977.g., teško zamislivim samo nekoliko godina prije. Riskirajući

pogoršavanje odnosa s arapskim zemljama, egipatski predsjednik Sadat je u rujnu 1978.g.

započeo razgovore s Izraelom. Razgovori su nakon trinaest dana okončani dogovorom,

službeno potpisanim u Washingtonu u ožujku 1979. Godine, pod „pokroviteljstvom“

američkog predsjednika Jimmya Cartera. Campdavidski sporazum je iz korijena izmijenio

strateške odnose na Bliskom istoku. Okončano je ratno stanje između dviju država, a Izrael je

dobio diplomatsko priznanje Egipta i osigurao južnu granicu te nesmetanu plovidbu svojih

brodova kroz Sueski kanal. Sinajski poluotok vraćen je pod egipatski suverenitet, te je Egipat

dobio status bliskog američkog saveznika, što je impliciralo znatnu američku vojnu pomoć.

Godine 1978. Sadat je zajedno s izraelskim premijerom Beginom dobio Nobelovu nagradu.

Za Sadata ovo nije bio separatni ugovor. On je naime trebao omogućiti rješenje i za

Palestince. Ugovor je naime i predviđao privremenu, ograničenu autonomiju za Palestince kao

prelazno rješenje na putu ka vlastitoj državi. No, radi općeg odbijanja to se nije dogodilo. Tek

četrnaest godina poslije, u Oslu, Palestinci su bili spremni za sličan dogovor sa Izraelom.

Sadat je bio oštro osuđivan u arapskom svijetu zbog politike prema Izraelu. Egipat je

nakon Campdavidskog sporazuma od vodeće arapske zemlje postao izopćenik u arapskom

svijetu. Izbačen je iz Arapske lige, koja je preselila svoje sjedište iz Kaira u Tunis. Među

islamskim radikalima u Egiptu je Sadatovo približavanje Izraelu bilo ocijenjeno kao čin

nacionalne izdaje, te je poslužilo kao povod za atentat egipatskih vojnika na Sadata 6.

listopada 1981.g., na osmu obljetnicu početka Jomkipurskog rata.

13

Ipak, Camp David ostaje događaj od povijesnog značenja, a mir između Izraela i

Egipta traje do danas. Iz toga se možda nije rodila ljubav, ali jest jedan konkretan odnos

između dvije zemlje.

10. ZAKLJUČAK

''Kad kažemo da su Arapi agresori, a da se mi branimo – to je tek pola istine. S obzirom

na našu sigurnost i život, mi se branimo… Ali borba je samo jedan oblik sukoba, koji je u

svojoj biti politički. A politički gledano, mi smo agresori, a oni se brane.''

David Ben Gurion

(Chapman, 2002:24)

Teritorij Izraela i Palestine i danas je poprište stalnih sukoba koji funkcioniraju po

principu odmazde i tako čine zatvoren krug nasilja. Kako oba naroda polažu pravo na isti

komad zemlje, pritom se pozivajući na vjerske argumente, te kako niti jedna strana ne

pokazuje spremnost na kompromis, danas je malo onih koji u bliskoj budućnosti vide

mogućnost mirnog rješenja. Eskalacija sukoba u zadnjih nekoliko godina pridonosi tom

stajalištu. No, ograničavajući faktor u postizanju mirnog rješenja ne predstavlja samo

„tvrdoglavost“ sukobljenih strana, nego i kontraproduktivni pristup rješavanju sukoba -

betonski zidovi, geta, vojne odmazde na civilnim područjima, ali s druge strane i

ekstremizam, bombaški napadi sa brojnim civilnim žrtvama, dovode samo do zaoštravanja

već ionako teške situacije.

No, činjenica je da je stvaranje neovisne palestinske države danas postalo neizbježno,

a pregovori o mirovnom rješenju, čiji će konačni ishod biti palestinska država, morat će se

ubrzo nastaviti. Stvaranje takve države jedini je jamac trajnog, pravednog i održivog rješenja

krize koja desetljećima generira nestabilnost u tom dijelu svijeta. Za rješenje će nužno biti

potreban odlučan angažman „vanjskih čimbenika“6, jer će otpori na obje strane biti snažni,

6 Međunarodna zajednica, prije svega SAD i EU, ali i brojne arapske zemlje, podržale bi bilo kakav izraelsko-palestinski dogovor koji bi doveo do uspostave dviju država, jedne pored druge. Nedavno je na donatorskoj konferenciji prikupljeno čak sedam milijardi dolara za izgradnju državnog aparata i poboljšanje infrastrukture na palestinskim područjima, što je više nego jasan znak da su glavni svjetski igrači spremni dobro platiti kako bi okončali višedesetljetni izraelsko-palestinski sukob.

14

kao što su to i bili svaki put kada su. Jedino preostalo pitanje je koliko će vremena morati

proći dok se i formalno ne proglasi neovisna država Palestina, te stvore uvjeti za njeno

normalno funkcioniranje kao neovisne države arapskog naroda u Palestini. Vrijeme, kao

geostrateški čimbenik, u principu je uvijek bio na strani Izraelaca, te je njihova vojna i

politička pozicija tijekom desetljeća jačala.

Povratak izbjeglica jedno je od pitanja o kojem do sada nije bilo nikakvog rješenja, a

koje to svakako zaslužuje. Palestinci traže da se izbjegle osobe, koje su sukcesivno od 1948.

godine pa do danas napuštale svoje domove, mogu vratiti u svoja mjesta, pa čak i unutar

države Izrael. Izrael 'pak prihvaća povratak palestinske dijaspore, ali samo unutar buduće

palestinske države.7

Ali, uz sve to ne treba ni u kom trenutku zaboraviti širi aspekt cijele bliskoistočne

krize. Izraelsko-palestinski sukob davno je izašao iz granica samog Izraela, pa čak i Bliskog

istoka. Danas postoji zanimljiv savez između SAD-a i Izraela protiv trećeg sudionika –

muslimana. Sva tri sudionika sami sebe doživljavaju kao žrtve i koriste tu poziciju kako bi

opravdali svoju politiku. Tako se i pitanje stvaranja palestinske države uklapa u tu sliku, te oni

koji vuku konce iz svojih strateških laboratorija rješenje prilagođavaju svojim globalnim

interesima. Nažalost, svjetski poredak se ne kroji po pravdi, već onako kako „velikima“

odgovara.

11. POPIS CITIRANE I KORIŠTENE LITERATURE

Chapman, C. (2002). Čija je Obećana zemlja?. izraelsko-palestinski sukob. Zagreb:

STEPress.

7 Prema podacima UNRWA, registrirano je 4 600 000 palestinskih izbjeglica, od čega jedna trećina živi u izbjegličikm kampovima na području Jordana, Libanona, Sirije, Zapadne obale i Pojasa Gaze. Druge dvije trećine žive u gradovima ili okolici gradova navedenih država, te u blizini izbjegličkih kampova u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali.

15

Chomsky, N. (2004). Kobno trojstvo. Sjedinjene Države, Izrael i Palestinci. Zagreb:

Profil international.

Gilbert, M. (2005). The Routledge atlas of the Arab-Israeli conflict. London; New

York : Routledge.

Pappe, Ilan (2006). The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications,

Oxford.

Smith, Ch. D. (2007). Palestine and the Arab-Israeli Conflict. Boston i New York: Bedford i St. Martin’s (6. izd.).

Surrat, R. (ur.) (2005). The Middle East. Washington: CQ Press, 13-78.

Internetske izvori (22.11.2009.g.) :

http://en.wikipedia.org/wiki/Arab_Israeli_Wars

http://www.israelipalestinianprocon.org

http://www.israel-palestina.info/arab-israeli_conflict.html

http://www.jewishvirtuallibrary.org

http://www.mideastweb.org/briefhistory.htm

16

17