izgubljeni raj

Izgubljeni raj, samo zato što je On poslušao svoju Ženu 23

1.

Izgubljeni raj, samo zato što je On poslušao svoju Ženu

Reći ću vam u čemu je srž stvari, gdje je naša najslabija točka, kakvo je tu na stvari zakucavanje: Zapad ima samo jedan, do suvremenog doba jedan jedini predložak braka. S dosljednom potporom Crkve, države i društva, ovaj je predložak postao veličina-koja-odgovara-svima, norma ponašanja kojoj se sve žene i muškarci moraju prilagoditi (inače…), norma koja diktira njihove odgovarajuće uloge i određuje njihove uzajamne obveze. Upravlja razvojem židovskog i kršćanskog nauka, kao i svjetovnim zakonodavstvom. Njen je utjecaj na brak i obitelj bio, blago rečeno, značajan. To je ideja koja ne umire. A bo’me je i čudesno sažeta, kad već govorimo o djelotvornosti.

Jedan redak. Pet riječi. Deset slogova. Knjiga Postanka, 3. poglavlje, 16. stih:… on će gospodariti nad tobom.13 Tako Bog zapovijeda Evi kada se vrati u vrt, nakon što se sedmi dan odmarao, da bi našao nju i Adama kako se skrivaju, prekriveni smokvinim lišćem i sramom. Dokle god vjera bude dominirala Zapadom, dotle će trajati i uvjerenje da je Biblija doslovce prenesena riječ Božja i da su Božje zapovijedi konačne, te da ih ljudska bića ne mogu osporiti, preinačiti ni odbaciti. Također će trajati i uvjerenje da kad Bog zapovijeda Evi da njezin muž ima gospodariti njome, on ujedno zapovijeda svim ženama da njihovi muževi gospodare njima – i prešutno, zapovijeda svim muževima da gospodare svojim ženama, što je i te kako zamijećeno. Toliko zamjećeno da se ništa ne mijenja već nebrojena stoljeća.

13 Osim ako je drugačije naznačeno, biblijski navodi u ovom poglavlju potječu iz The Torah: A Modern Commentary.

24 Ne uzimam

Zamisao da muževi gospodare svojim ženama ne bi bila novina većini ljudi koji su živjeli u vrijeme nastanka Biblije. Smatra se da je rad na Knjizi Postanka – suradnja više pisaca/urednika koji su iz nepregledne mreže izvorne usmene predaje pobrali teme i varijacije – trajao većinu posljednjeg milenija prije nove ere (1200.-1000. do 200. prije nove ere). Za Izraelce toga doba, kao i za njihove poganske susjede, Knjiga Postanka 3:16 ponavlja očito. Hijerarhija je uobičajeni protokol. Podanici se moraju pokoravati svojim kraljevima, sluge svojim gospodarima, djeca očevima, žene muževima. Zasada, ništa drugo nema smisla. Ljudi ne posjeduju dokolicu, životni vijek, društvene dozvole i bogzna što još, čime bi mogli uvesti nered u horizontalni model podjele moći ili sebi predočiti neki drugi modelni sustav. Ovaj svjetski poredak je vertikalan; sve ovisi o zapovjednom lancu i oštroj kazni koja čeka one koji ga krše. Naravno da ga krše, i muškarci i žene – no ako su diskretni, možda mogu proći nekažnjeno. U protivnom će ih njihove zajednice staviti na stup srama.

Kao što ti muškarci i žene već znaju, udaljenost između onoga što bi trebalo biti i onoga što jest može biti ogromna. Neki muževi neće, ne žele ili ne mogu vladati svojim ženama; neke žene neće, ne žele ili ne mogu slušati svoje muževe, bez obzira na sve. I u tome je ljepota Knjige Postanka 3:16. Pisci pretvaraju svjetovni konsenzus u Božju zapovijed koja je izdana kao direktno od samoga Boga, isporučena beskrajnom silom njegove izvjesnosti. Bogobojazni muškarci i žene shvaćaju Božje zapovijedi zaista ozbiljno – možda i ozbiljnije od svjetovnih. S obzirom na to da će bogobojazni muškarci i žene do, recimo, devetnaestog stoljeća biti društveno pravilo, a ne iznimka, ovo je odličan potez. Uz pritisak društva, supružnici imaju još jedan razlog – svetu dužnost – za igranje svoje zadane uloge, na što će ih vjerski sustav oštro podsjećati u svakoj prilici. No ako je potreban daljnji poticaj, tu je sâm biblijski Bog. Njegov će stav spram ljudi koji njega ili njegove zapovijedi ne shvaćaju ozbiljno uskoro postati bjelodan.

Ovaj Bog nije poput ostalih bogova koji se štuju u antičkom svijetu – i to ne samo zato što su oni u množini. Nije pripadnik ni vođa panteona besmrtnika, nije utjelovljenje nekog elementa prirode (neba, zemlje, sunca, mora) ni ljudskog iskustva (ljubavi, rata, vina, plodnosti). On jest panteon; nije utjelovljenje ničega, ali je ipak sve; on je nedjeljiv. On je također jedini nevidljiv. Likovi iz Biblije puni strahopoštovanja


svjedoče o vlastitim susretima s Bogom, koji se naizgled nalazi svagdje istodobno – na vrhu planine, isijavajući iz grma, klizeći kroz vrt za mirna dana. Oni drhte i ushićeni su kada im on pristupi; kunu se da je njegova prisutnost zastrašujuće opipljiva. Ipak, ne mogu ga vidjeti. Prema izraelitskoj predodžbi, Bog, u bilo kojem materijalnom smislu, ne postoji. Svaki je suprotan nagovještaj, svaki pokušaj da se Bogu pripišu ljudske osobine, da se njegov lik ureže, naslika ili iskleše kao što ostale kulture prikazuju svoje idole, anatema. (Sama će pomisao da bi on uzeo ljudsko obličje kako bi bosonog šetao Galilejom kao što je to činio židovski duhovni učitelj imenom Isus iz Nazareta, propovi-jedajući masi i jedući sa sljedbenicima – a kamoli krvario zakucan na uspravljeni križ – biti dovoljan razlog da Židovi odbace kršćanstvo.)

Ako je bog sui generis, onda takav mora biti i njegov proces stva-ranja. Shodno tomu, prvobitno je predanje koje se izlaže u prva tri poglavlja Biblije iznimno već od početka. Antički mitovi u pravilu pripisuju nastanak neba, zemlje i svega ostalog božanskoj izvedbi inače poznate ljudske aktivnosti. I babilonski i asirski mitovi, na primjer, počinju činom spolnog općenja između boga i božice (uvjerljiv dokaz, svakako dugo nakon čina, da reproduktivna uloga muškaraca nije misterij). Egipatska nas verzija tjera na zaključak kako tamošnjim muškarcima zaista dobro ide: veliki bog sunca Aton stoji na litici, masturbira i u trenutku klimaksa cilja svojim sjemenom u vodene dubine ispod sebe.14 Komu treba igra zvijeri s dvoja leđa kada je sve što trebaš vlastita ruka? No Bog iz Knjige Postanka nikako ne djeluje na način koji bi ljudi mogli prozrijeti ili razumjeti; stoga pisci to čak ni ne pokušavaju. Biblijsko je stvaranje, poput samoga stvoritelja, nedokučivo i apstraktno, manifestacija božanskog intelekta. Recimo samo da Bog misli, dakle mi jesmo.

Iako zapravo još nigdje nismo. Knjiga Postanka se sa svih svojih dvadeset šest stihova uopće ne žuri kako bi stigla do dolaska čovjeka. “U početku”, kako Biblija slavno počinje, sve je ništa, ogromno, bezoblično i prazno, s tamom koja se nadvija nad [vodenim] bezdanom (kao i u drugim antičkim tradicijama voda je prisutna prije neba ili zemlje ili bilo čega drugog, čime se upućuje na njenu primarnu važnost za život), koji se inače katkad u engleskom jeziku naziva i “dubina”.

14 David Friedman, A Mind of Its Own, 7.

26 Ne uzimam

No u 2. se stihu također spominje “Duh Božji lebdio je nad vodama”, jer Bog već suče svoje metaforičke rukave. U 3. se stihu obara na nas. “Neka bude svjetlo” kaže i bi svjetlo. On ga nazove Dan, odvajajući ga od tame koju nazove Noć; prizove kopno i bi kopno i da mu ime “Zemlja”; reče joj da izrodi biljke, trave i plodonosna stabla, “koja, svako prema svojoj vrsti, u sebi sadrže sjeme”, i Zemlja ga posluša. On prizove Sunce, “veće svjetlo da vlada danom”, i Mjesec, “manje svjetlo da vlada noću”, i ta dva svjetla učine kako im je rečeno. Potrošivši, prema Bibliji, prva četiri “dana” na uređivanje neživog svemira po svom ukusu (sa svakim korakom on uživa u svom djelu i “vidi” da je “dobro”), Bog ga počinje naseljavati. Stvara živa bića ni iz čega drugog osim, kako se čini, svog uma i postavlja ih na nebo iznad zemlje, ili da plivaju u moru, ili pužu po zemlji, oduševljeno i bez greške organizirajući njihovo kretanje. Što god Bog kaže – misli ili hoće – tu je, samo tako; i što god zapovijedi učinjeno je. S takvim postignutim rezultatima u 1. poglavlju, biblijska publika s punim pravom pretpostavlja da će, kad Bog kaže Evi, “a on [muž] će… gospodariti nad tobom”, u 3. poglavlju to također biti učinjeno.

Sa svakim oblikom života Bog ističe razliku između muškog i ženskog te ih opskrbljuje svime što im je potrebno kako bi slijedili njegovu naredbu i “bili plodni i množili se” (također dano, u više poetskom ali i zastarjelijem izričaju “plodite se i množite”). Sam Bog, možda se sjećate, nema tijela i prema tome nije ni muško ni žensko. No kad god pisci umjesto “Bog” ili zamjenskih imena (Jahve, Elohim i ostalo) koriste zamjenicu, kako već pisci to katkad moraju činiti s glavnim likovima, čisto radi raznovrsnosti, stalno koriste “on”; kada koriste neodređenu imenicu, stalno upotrebljavaju one muškog roda poput “Gospodin” ili “Otac”. Kako bi uopće mogli drugačije? Razrađuju novu teologiju, usredotočenu na novoga boga za društvo koje za to doba i na tome mjestu nije moglo biti konvencionalnije. S obzirom na te okolnosti, novina se mogla protegnuti samo dotle. Vladavina biblijskog boga je vladavina Oca, ispisano velikim slovima: Bog je besmrtni patrijarh kojem služe svi smrtni patrijarsi. Osim toga, Bog je svemoguć – i to je toliko muški koliko uopće išta može biti muško. On ne može biti “ona”, ili, ne dao Bog, “Božica”, a što se tiče lingvističkih akrobacija koje su engleski prevoditelji spremno izvodili posljednjih nekoliko desetljeća kako bi postigli rodnu nepristranost,


žrtvujući autentičnost u ime političke korektnosti… nemojmo o tome. On mora biti i treba ostati “on”.

Prelazimo na Dan šesti, ili u književnosti stih 26., odnosno na dugo iščekivani trenutak pojave čovjeka, nedvojbeno pakleno zbunjujuć. Zato što zapravo postoje dva trenutka, koja se događaju na dva različita šesta dana. Prvi se zbiva u 1. poglavlju Knjige Postanka, a ono što se ovdje događa uopće se ne poklapa s onim što slijedi. Obje su verzije, za koje se smatra da su djelo dvaju različitih autora razdvojenih nekoliko generacija, dospjele u završni oblik Knjige Postanka i biblijski kanon i bile umnažane, ponovno i ponovno na grčkom i latinskom i kasnije masovno tiskane na bezbrojnim jezicima. Do dana današnjeg, u nebrojenim židovskim i kršćanskim izdanjima Biblije dostupnim svuda u svijetu, oba su na istom mjestu, a nepodudarnosti se spominju u fusnotama i katkad se nadugačko analiziraju. No samo priča o Adamu i Evi koja počinje u 2. poglavlju Knjige Postanka postaje tematsko obilježje filozofa, teologa, društvenih kritičara, umjetnika i slavnih književnika, čiji je rad tijekom stoljeća trajno izložen javnosti, što rezultira time da je zacementirana u kulturnom sjećanju.

Priča iz 1. poglavlja Knjige Postanka, međutim, ostavlja trag trajan kao pahulja snijega. Nalazi se u tekstu, učinkovito skrivena i nevidljiva našem unutarnjem oku. Tako je čak i nakon što istodobni nastanak sve raširenije pismenosti i masovnog tiska u petnaestom stoljeću osigura sveprisutnost Biblije diljem kršćanske Europe i još je uvijek tako dok ovo pišem. (Probajte upitati desetero relativno dobro educiranih ljudi kako se odvija stvaranje čovjeka u Knjizi Postanka i bit ćete zaprepašteni ako ih više od jednoga uzvrati s “u kojoj verziji?”) I evo poante prve verzije: “muško i žensko stvori ih (On)”.

Istodobno stvaranje: muškog i ženskog, zajedno, odjednom. Kao da im Bog namjenjuje da budu na jednakoj razini, pomisao toliko strana tolikom mnoštvu ljudi, toliko dugo da je kolektivna svijest nije u stanju prihvatiti. Stvorivši ih zajedno, On im se zajedno i obraća, makar bi njegova prvotna izjava bila prihvatljiva ondašnjem društvu – zapravo, židovska je tradicija smatra jednom od 613 zapovijedi Tore: “Plodite se i množite.” Pretpostavlja se da naredba uključuje brak. (Stručnjaci za Bibliju su proveli tisuće godina raspravljajući odnosi li se to i na žene, no većina smatra da ne; to obvezuje samo muškarce kada napune

28 Ne uzimam

osamnaest godina.) Nakon ove savršeno razborite izjave dolazi nešto izluđujuće: čini se da Bog dodjeljuje muškarcu i ženi zajedničku vladavinu nad zemljom. Ponovno im se obraća zajednički. “Napunite zemlju i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!”

Podložite? Vladajte? Od svih muškom rodu svojstvenih riječi, od svih čvrstih semantičkih barikada podignutih kako bi se odvojili mladići od djevojaka, te se dvije izdižu iznad ostalih. Ipak tekst nagovještava nešto posebno: Evo Boga, patrijarha svih patrijarha, kako vješto probija te barikade, postavljajući vladarsko žezlo između muškarca i žene kako bi dijelili svoje bogom određene uloge suvladara svemira. Ništa od toga nije jasno izrečeno; sve je to u predmodernom kontekstu nezamislivo. U svakom slučaju, razmišljanje o tome tek se treba pojaviti u umu običnih ljudi.

Prvo poglavlje Knjige Postanka priča priču koje se nitko ne sjeća, no isto je tako točno i da uopće ne priča priču. Jer tu nema radnje, nema sukoba, nema likova koje bismo voljeli ili mrzili, nema nimalo emocionalnog sadržaja, ničega što bi inspiriralo prosječna umjetnička djela, a kamoli ona velika – ukratko, ništa što tjera na pamćenje priče. Jednom kad Bog kaže ljudima da napuče zemlju itd., to je to; ne postavlja pravila koja se mogu kršiti ni granice koje se mogu premašiti; toga jednostavno nema. Događaj stvaranja ljudskih bića svodi se na formulaciju: “muško i žensko stvori ih”. Jedna izjava, sažetak onoga što se događa, izrečena nakon događaja. Što je vjerojatno u redu jer se čini da ta izjava potkopava status quo spolnosti. Spojite politički neodrživu poruku s nedostatkom pripovjedačke snage (nedostatkom dramatičnog zapleta priče, priznajmo), i nije čudo što ova verzija izaziva povijesne previde. Bez nečega što privlači pozornost ne možete održati ni nedjeljnu misu, što se zapravo pokazalo kao veliki problem u nadolazećem srednjem vijeku.

Od pada Rimskog carstva do reformacije, svakodnevni život funkcio-nira daleko više po vjerskom nego svjetovnom rasporedu; većini ljudi doslovce je nemoguće izbjeći izloženost Bibliji. Ali kako je nepismenost široko rasprostranjena među laicima toga doba, izlaganje Bibliji većinom je slušno – i strogo nadzirano od Crkve, preko lokalnih svećenika. Ako ljudi nešto ne čuju, neće ni znati da postoji. Možete se kladiti


da će prosječni svećenik trošiti malo ili nimalo daha na besmislicu o istodobnom stvaranju u 1. poglavlju Knjige Postanka. Čemu uopće trud spominjanja ideje koja je ne samo razorna, nego i nema moralne snage, o kojoj se nema ništa korisno reći – kao prvo – o grijehu neposluha, ni o prevrtljivoj prirodi žena, kada je lijepo možete preskočiti i prijeći izravno na priču koja ima sve potrebno?

Ono o čemu 1. poglavlje Knjige Postanka govori u dvadeset šest polaganih stihova, 2. poglavlje stisnulo je u svega šest. Iz tako sažetog izvješća o Božjem petodnevnom radu u nešto manje od dva ulomka pisci počinju ispisivati jednu po jednu očaravajuću scenu, preuzimajući vjerojatno najutjecajniji narativ u zapadnoj književnosti. Počinje u 5. stihu kada Bog primijeti da je potreban “čovjek da obrađuje zemlju”. On oblikuje “prah zemaljski” u obličje koje smatra prikladnim i udahne mu u nosnice “dah života”. Rezultat je, na hebrejskom, “adham”, rodno neutralna riječ koja znači “čovječanstvo” ili “čovjek”, koja u standardnim engleskim prijevodima gubi svoju neutralnost i postaje “muškarac” ili u kršćanskim izdanjima “Adam”. (U pravilu, hebrejska Biblija koristi isključivo “čovjek”.) Kako je čovjek bio stvoren izričito zato da obrađuje zemlju, Bog ga smješta u vrt “istočno od Raja” kako bi upravo to radio. Čovjeku će biti potrebna hrana, pa Bog učini “da iz zemlje niknu svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu”, a u sredinu smjesti “stablo spoznaje dobra i zla” (ili kako se ponekad prevodi “moralnog zla”). Ovoga puta Bog ograničava čovjekov pristup: “Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi”, upućuje ga, “ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo!… U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” Ono što Bog ovdje misli nije da će čovjek istog trenutka pasti mrtav, nego da će postati smrtan.

Nakon što ga je dotukao tom zabranom, Bog pregledava čovjekov okoliš. Čovjek posjeduje hranu, sklonište, posao i prvo od mnogih pravila po kojima će živjeti: pa ipak, Sveznajući zna da njegov posao još nije obavljen. Razmišlja da “nije dobro da čovjek bude sam”. Što će olakšati čovjekovu samoću? To ovisi o dostupnoj Bibliji: o tomu je li namijenjena Židovima ili kršćanima, na kojem se dijelu spektra između strogoortodoksnog i nepomirljivo svjetovnog oni nalaze, koliko se zapravo prevoditelji i izdavači čine osjetljivima i kada je prijevod izrađen. To može varirati od “pomoćnika” od prije više stoljeća, do vrlo anakronog i vrlo aktualnog “partnera prikladnog za njega”,

30 Ne uzimam

te ono između, “pomoćnika kao partnera”15. U mojoj hebrejskoj Bibliji Bog kaže ovo: “Stvorit ću prikladnog pomoćnika za njega.” To je poput filma Beskrajni dan, jer Bog sada ide stvarati – ponovno – “sve životinje u polju i sve ptice u zraku”. Jedino što ih ovaj put stvara kao što je stvorio i čovjeka, “od zemlje”, i to traje manje od jedne rečenice. Zar se Bog zaista nada da će pronaći “prikladnog pomoćnika” za čovjeka među zvijerima i pticama? Ništa u tekstu ne upućuje na suprotno.

Poput uzbuđenog djeteta u igri “pokaži i ispričaj” – Bog je ovdje u svojem najdražesnijem izdanju – on paradira potencijalnim kandidatima ispred čovjeka da vidi “kako će kojeg nazvati”, kao što je i sam Bog dao imena Zemlji i Suncu i ostalome u 1. poglavlju Knjige Postanka. Čovjek poslušno izmišlja imena; on je kao ljudsko biće sposoban prepoznati prirodu drugih stvorenja, što ga čini sposobnim za njihovo imenovanje. Ali on također prepoznaje vlastitu prirodu i vidi da je ne dijeli ni s jednom od ptica ili zvijeri koje su na raspolaganju. Pri kraju te vježbe čovjek je još sam, a Bog se neće smiriti dok ne riješi problem. Što i čini, odmah, izvodeći kiruški postupak koji će osigurati čovjeku “prikladnog pomoćnika”, a to još ni približno nije sve. Monolitna Crkva budućnosti, komandni centar za društveni kao i vjerski život, od te će operacije uzeti upravo ono što treba za unapređenje i nametanje svojeg živopisno uvijenog nauka o braku, seksu i ženama. Ono što Crkva smatra neoborivi je dokaz – ili će, s velikim uspjehom, tvrditi da jest – da su žene podređene muškarcima, što se lijepo poklapa s kršćanskom teologijom u nastanku. Vjerski sustav nije mogao ni sanjati o borbenijem pomagaču u promicanju svojeg plana.

Operacija počinje, sasvim razumno, anestezijom. U 21. stihu, Bog spusti na Adama “duboki san” kako bi ga otvorio i izvukao jedno od njegovih rebara. (Ideja s rebrom je možda preuzeta iz sumerskog učenja, izvora prastarog već u biblijsko vrijeme, o božici ili drugom biću poznatom kao “Nin-ti” u prijevodu “Gospa od rebra” – ili, alter-nativno, “Gospa od života” od koje je izvedena “Eva”.)16 Zatim Bog zatvara utrobu pacijenta na neiskazani način i nastavlja s pretvaranjem

15 Knjiga Postanka 2:18. Prema redu citiranja: Verzija kralja Jamesa, Revidirana engleska Biblija, Izdanje Oxford Study; Nova revidirana standardna verzija, Biblija HarperCollins Study.

16 Tora, 3On.


rebra u živo biće, nalik ljudskom biću, čovjeka, pa ipak značajno drugačije od muškarca. U toj je sekundi – svakako obratite pozornost na postepenost tog kratkotrajnog postupka – obavljen čin stvaranja ljudskog bića ili najvažniji Božji posao. Kad Adamu, koji je sad već potpuno budan, pokazuje ishod, nema sumnje da je to biće prikladno za muškarca kako nije moglo biti ni jedno stvorenje na nebu ni na zemlji. Adam se raduje. “Ovo je konačno kost moje kosti i meso moga mesa”, on klikće. U sljedećem, 23. stihu, muškarac za ženu čini ono što je učinio za druga živa bića – imenuje ju. “Ženom neka se zove od čovjeka kad je uzeta.” (Odakle baš “žena”/woman? Hebrejski adham, “čovjek” koristi se generički za “ljudsko biće” u židovskim biblijama; staro-engleski prefiks “wer” ili “wyf” dodaje se kako bi se razlikovalo muško od ženskog. Ali srednjovjekovno engleski “wer” se potpuno odnosi na “muškarca” i od toga se trenutka nadalje koristi da označi “muško ljudsko biće”, dok se “wyfman” – sad ažurirano u “woman” (žena) – zadržava za označivanje ženske inačice.)

Postepenost stvaranja: muškarac je prvi i primaran, žena druga i sekundarna, poanta shvaćena. Daljnja poanta: Bog je mogao odlučiti stvoriti ženu od “praha zemaljskog”, baš kao što je stvorio i muškarca (i u prijevodu 2. poglavlja Knjige Postanka, tako je stvorio i ptice i zvijeri). Ona bi opet bila sekundarna, a ipak nezavisnog podrijetla. Ali Bog nju stvara od muškarca, iz muškarca, doslovce podređenu; čak se i njeno ime na hebrejskom i engleskom izvodi iz muškarčeva. Božji izbor načina stvaranja dokazuje njegovu namjeru: žene su manje vrijedne od muškaraca ne zato što zajednica tako kaže (iako ona to kaže), ne zato što je muškarcima potrebno da se osjećaju više vrijednima (iako je nekima potrebno), nego zato što je to Božji plan. Tako će to u kršćanskoj tradiciji biti i tako ostati. (Nemali će broj židovskih mislilaca tvrditi suprotno, da stvarajući ženu od muškarčeva rebra, Bog obznanjuje njihovu jednakost. Drugi kažu da to znači da je muškarac bez žene nepotpun, doslovce bez dijela sebe sama. Postoji i snažna podrška hermafroditskoj teoriji – da je prvobitno ljudsko biće bilo doslovce biseksualno, i muško i žensko, dok ih Bog nije fizički razdvojio jedno od drugog. Razmislite o tome.) Stvaranje i imenovanje žene u Knjizi Postanka 2:22-23 postaje neizbježni dodatak Knjizi Postanka 3:16 i obrnuto, u beskrajnom prstenu koji okružuje obiteljski život. Žene su manje vrijedne od muškaraca, dakle supruge su manje

32 Ne uzimam

vrijedne od supruga; manje vrijedna stvorenja moraju biti vođena i poštovati svoje nadređene, zbog razloga koji su preočiti da bismo ih naveli; žene moraju slušati svoje muževe, muževi moraju gospodariti svojim ženama. I tako dalje.

Tijekom 23. stiha tempo priče postepeno, ali sigurno ubrzava – ali onda, neočekivano, u nečemu što izgleda kao krivi ili u najmanju ruku začudan trenutak, usporava gotovo do zaustavljanja. Očito je program prekinut zbog kratkih poruka sponzora. Ipak, to su neuobičajeno vješti pripovjedači, previše vješti da ne bi znali da se igraju književnim samoubojstvom zamrzavajući radnju na taj način, upravo kad se stvari zagrijavaju; poruka koju trebaju prenijeti mora biti brza. I sad kad su zadobili pažnju čitatelja, mogu je i predati.

“Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.” S ovim se prvobitna postavka povlači, vrijeme se ubrzava do onoga što može biti suvremeno doba pisca i ljudsko se pučanstvo očito razmnožilo. Otkad to Adam ima oca i majku i kako bi to novorođena žena već mogla biti njegova žena? On nema roditelje i ona nije njegova supruga. “Čovjek” koji će ostaviti svoje roditelje nije momak kojeg je Bog upravo stvorio od praha i njegova “žena” nije žena koju je Bog upravo stvorio od Adamova rebra. Ovo su generički izrazi namijenjeni predstavljanju muškaraca i žena drevnog Izraela.

Stih 24 je središnji stih, uključen iz didaktičkih, prije nego pripo-vjedačkih razloga – i njegovo stavljanje na ovo mjesto, izravno slijedeći Adamovo oslobođenje iz prvobitne blistave izolacije, mora biti namjerno. Ono svjedoči o primatu braka u životu Židova, a funkcionira i kao jedna od mnogih potvrda tog primata u Bibliji, na taj način dodajući živost posljednjim stihovima. Suprotno od “nije dobro da čovjek bude sam” nije samo “dobro je da čovjek ima društvo ili prikladnog pomoćnika”, kao što i rješenje za njegovu samoću ide dalje od stavljanja žene čovjeku uz bok. (Tradicionalno, hebrejska Biblija koristi “uz bok” umjesto “rebro”.) Uz dano mjesto i sadržaj 24. stiha, idealna protuteža za “nije dobro biti sam” jest “dobro je biti u braku” – a družica koju muškarac treba nije samo žena, nego supruga. Brak neće imenom biti spomenut u Knjizi Postanka dugo nakon što ljudska idila u Raju dođe do svog neizbježnog kraja, ali ipak, prilično je jasno da je to stih o


dužnosti muškarca da napusti svoje roditelje i stvori vlastitu obitelj s vlastitom suprugom. Brak je predstavljen kao Božji nalog; nije stvar osobnog izbora.

Ovdje također ima novih informacija o tome što brak znači – bar za muškarce. “Prione uz svoju ženu” (katkad prevedeno kao “privije se”, među ostalim) zvuči kao da se radi o seksu, ali u kontekstu “ostaviti oca i majku” zapravo se odnosi na naizgled nepatrijarhalni običaj u ovoj patrijarhalnoj kulturi, koja od muškarca nakon vjenčanja zahtijeva da postane dio ženine obitelji i kućanstva prije nego obrnuto. “Bit će njih dvoje jedno tijelo” s druge strane je zacijelo o seksu – penetraciji koja doslovce spaja muškarca i ženu u “jedno tijelo”. (Neki noviji prijevodi izbacuju riječ “tijelo”, standardnu u engleskim biblijama još od šesnaestog stoljeća, što izgleda nepotrebno licemjerno.) Ali izraz također nosi simboličko značenje. Postati “jedno tijelo” sa ženom čini čovjeka ponovno cjelovitim – spaja ga s izvađenim rebrom – i, ako ste povjerovali u teoriju o hermafroditima, vraća ljudski rod u njegovo izvorno, biseksualno, dvostruko stanje muškarac-i-žena.

Sljedeći je stih posljednji u 2. poglavlju Knjige Postanka, ali zato sve vrvi od događaja: “Bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida.” Doduše, stid će ih zadesiti veoma uskoro. Stih 25 postavlja nam kritično, treće poglavlje provobitne drame, a kad završi, sram će biti najmanje od onoga s čim ljudska bića moraju naučiti živjeti. U svom tadašnjem stanju – predstavljenom kao idiličnom, premda zvuči prilično dosadno – Adam i Eva su još dječica u raju. Njihova golotinja njima znači isto onoliko koliko bi značila novorođenom djetetu, što je upravo ništa. Oznake “čovjek” i “žena” ne ostavljaju mjesta sumnji da su spolno zreli, ali ne znaju što njihova nagost pokazuje; nedostatak srama pokazuje da su seksualno nesvjesni. (Zašto je to predstavljeno kao vrlina?) To je kao da ih je Bog opremio da se “plode i množe”, ali nije okrenuo prekidač sa žudnjom, pa je mogućnost razmnožavanja još isključena – kako će i ostati, sve dok ljudska bića ne okuse zabranjeno voće.

Ali ljudima 2. poglavlja Knjige Postanka Bog nije rekao, kao što im je rekao u 1. poglavlju, da se “plode i množe”. Ne još. A ni dio o postajanju jednog tijela nije njima upućen. Izgleda da postoji namjera

34 Ne uzimam

da mislimo kako to dvoje nisu konzumirali svoju zajednicu, ali također izgleda da zajednica među njima već postoji. Ključna je riječ “supruga”. U prethodnom je stihu riječ upotrijebljena generički, ali ne i ovdje. Ovoga puta se ona očito odnosi na Evu. Ništa manje značajno, stih 25 dodaje posvojnu zamjenicu. Posljednji put kad je viđen prije stanke za reklame, Adam ju je upravo nazvao “žena”. Što je izazvalo tu iznenadnu transformaciju od “žene” u “suprugu”, posebice “njegovu suprugu”? U Bibliji to obično znači da je bilo seksa. (Bez poriva, bi li bilo čina?) U ovom književnom svijetu, baš kao i u stvarnom svijetu, to vjerojatno znači da seksualno probuđena žena jest ili bi trebala biti supruga (osim ako nije prostitutka, ali Bog nije još nijednu od njih stvorio), i njezino puteno iskustvo jest ili bi trebalo biti sa samo jednim muškarcem – muškarcem određenim riječi “njegovom” koja prethodi riječi “suprugom”. Obrnuto se ne primjenjuje jednako strogo. Bit će još sedam stihova prije nego što se Adam spomene kao “njezin muž”. On ostaje “čovjek” zato što je jedan. Muškarčeva seksualna aktivnost, koja je u tijeku ili predstoji, ne zvoni na uzbunu kao što to čini ženska; tekst ne dolazi do bračnog obvezivanja Adama do šestog stiha sljedećeg poglavlja. U stvarnom svijetu on ne bi bio vezan za samo jednu ženu, i dok bi ona još i postala “njegova” u pravnom smislu, on pravno ne bi postao “njezinim”.

Unutar i izvan teksta, muškarac posjeduje svoju ženu u istom smislu u kojem posjeduje svoju stoku ili usjeve. Ljudsko biće, životinja ili bilje, svi su njegovi i samo njegovi. Deseta zapovijed koju će Mojsije donijeti s brda u Knjizi Izlaska, nakon Knjige Postanka, stavlja sve u perspektivu: “Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!” Muškarac posjeduje ženu preko seksa ili je posjeduje preko braka, pa ako je jedno istina, onda je (ili bi trebalo biti) i drugo. Imperativ “plodite se i množite” već je uspostavio muškarčevu dužnost da se oženi i ima djecu, što je naravno isto kao i reći da je muškarčeva dužnost da spolno opći sa svojom suprugom, iako su u slučaju drevnog Izraela to “supruge”.

To muškocentrično društvo u svoje središte stavlja reprodukciju i cijeni je tako visoko da njihov glavni vjerski tekst pretvara razmnožavanje u svetu zapovijed već u samom prvom poglavlju. Ne iznenađuje da je


izraelitski bračni sustav mnogoženstvo.17 Muškarac može spolno općiti s onoliko žena s koliko je to fizički u stanju i koliko si ih može priuštiti, povećavajući svoje šanse za stvaranje što je moguće većeg broja djece; tako on ispunjava Božju zapovijed dok pokazuje svima i svakome svoju seksualnu moć, kao i svoju plodnost. Ali Izraeliti shvaćaju posao zaštite očinstva zaista vrlo ozbiljno. Ovdje kao i drugdje, podržavaju automatski sigurnosni sustav, koji u nedostatku bolje riječi nazivamo brak. Ne brak u smislu uzajamne razmjene-zavjeta-i-prstenja (po definiciji, sustav mnogoženstva isključuje uzajamnost između muža i žene), to je brak u smislu “njegova žena”. Poanta je ova: ako ih ševite, posjedujete ih, i obrnuto. A ako ševite ženu svoga bližnjega, kršeći desetu zapovijed i vjerojatno izazivajući krizu očinskog identiteta, navući ćete smrtnu kaznu. Biblija navodi metodu: javno kamenovanje koje provode vaši prijatelji i susjedi. Izraeliti slave plod muškarčevih prepona i nemaju milosti za one koji se u to neovlašteno petljaju.

Usprkos tome, tvorci judaizma pristupaju ljudskom ponašanju s uzvi-šenog i realističnog gledišta. Da bi se nosili s njegovom promjenljivošću, stvaraju strategije kako izići na kraj sa svime od seksa do tugovanja, što svjedoči trijumfu praktičnog iskustva nad pobožnim željama. Potpuno im je jasno da čak ni smrtna kazna neće neke muškarce spriječiti od toga da spavaju sa ženama drugih muškaraca, da bi takvi snošaji mogli rezultirati djecom, te da bi majke te djece mogle biti neiskrene o činjenici tko su pravi očevi. Sprečavanje zbrke oko očinstva glavna je preokupacija koja će Židove naposljetku dovesti do toga da učine patrijarhalno nelogičan odabir. Za razliku od njihove kršćanske ili muslimanske braće, oni će svoje pretke pratiti preko majčine linije.

17 “Poliginija” znači mnogoženstvo, dok više generički izraz “poligamija” znači “mnogo supružnika”, implicirajući da se ovaj privilegij proteže na žene – što ovdje sigurno nije slučaj. Da zaista budemo precizni, standardni je oblik braka drevnog Izraela kombinirao poliginiju s monoandrijom: više žena za muškarca, jedan muškarac za ženu. Priklanjajući se dominantnoj kršćanskoj kulturi europski su Židovi (Aškenazi) zabranili poliginiju 1000. nove ere. Sefardski Židovi, živeći u Izraelu i ne osjećajući takav pritisak, zadržali su tradiciju stoljećima – u Jemenu i Etiopiji do danas. (Monogamija je zakon u modernom Izraelu, koji ipak dopušta iznimke za muškarce koji kao emigranti dolaze iz drugih zemalja s više od jedne žene sa sobom; dopušteno im je da zadrže žene koje već imaju, ali kad dođu u Izrael, ne mogu povećavati svoj harem.) Nepotrebno je reći da je poliandrija (puno muževa) do sada praktički nepoznata na civiliziranom Zapadu kojim vladaju muškarci. Ali nikad ne reci nikad: privlačna Carla Bruni, sad prva dama Francuske, priznala je da podržava tu praksu. S gospodinom Nicholasom Sarkozyjem iza toga, tko može reći da poliandrija neće dobiti trenutak slave?

36 Ne uzimam

U vrtu istočno od Raja ništa od toga nije važno. Čak ni ako je došlo do seksa, Adam se ne mora brinuti o Evinoj vjernosti. Konačno, on je još jedini muškarac u gradu. Ali je u gradu je također i zmija, dapače: njezina je prisutnost zabilježena na početku 3. poglavlja Knjige Postanka, o čemu se treba brinuti. Kad zmija upadne u neku bliskoistočnu priču o postanku – a zmije često upadaju u takve priče, bore se s bogovima, obmanuju ljude i izazivaju opći kaos – to nije dobar znak. (U babilonskom epu o Gilgamešu, da navedemo jedan od poznatijih primjera, zmija ukrade stablo života, zbog čega heroj gubi besmrtnost18). Zmije su korisni nitkovi za stvaratelje mitova, čiji je zadatak najbolje što mogu objasniti ne samo podrijetlo života, već i podrijetlo ljudske patnje i smrti. Biblijski pisci postižu više od toga, bila im to namjera ili ne. Završni čin ove drame započinje kontaktom između zmije i ljudskog bića, ali je to ljudsko biće žensko, ne muško. Koristeći Evu za poticaj moćnog slijeda idućih događaja, ti pisci i objašnjavaju i opravdavaju, u temeljnim crtama, zašto se muškarci moraju paziti žena. Upozorenje je smješteno u samo srce priče o stva-ranju, priče koja ih je sve nadživjela, one koja se pojavljuje u svakom prijevodu svakog izdanja najprodavanije knjige na planetu posljednjih milijun stoljeća – milijun stoljeća propovjednika i učitelja i roditelja koji prenose priču o Evi duž generacijskog koridora, milijun stoljeća stvorene umjetnosti i napisanih riječi o onim ljudima u tome vrtu, milijun stoljeća igre pokvarenog telefona – eto, svi znaju što se tamo događa, čak i ako nikad nisu otvorili Bibliju.

Problem je što se pripovijest o Evi i riječi u tekstu, u jednom kritičnom smislu, ne podudaraju. Slučajno ili smišljeno, njena je zločinačka uloga u onome što se naziva “Pad” preuveličana – ona je kriva, ali ne toliko kriva – s time da cijela situacija nije koristila nikome, bilo muškom ili ženskom, ni u ranim ni u kasnijim korištenjima tog generacijskog koridora. Mjesto problema je Knjiga Postanka 3:6 u kojoj Eva nudi Adamu da kuša od zabranjenog voća. (Koje god voće pisci imali na umu, to gotovo sigurno nije, kao što se tradicionalno smatra, jabuka, koja je poznati proizvod kršćanske Europe, ali je strana Bliskom istoku; razmislite – prije će biti smokva, grožđe ili neka vrsta citrusa.) Provjerite svoju memoriju: obmanjuje li Eva Adama? Kaže li ona ili nagoviješta

18 Tora, 35n.


da voće dolazi od dopuštenog drveta? Kad Adam pita je li s drveta dobra i zla, poriče li Eva to, mijenja li temu, izbjegava li pitanje ili se pravi da ne zna? Ako nema izravne prijevare, izbjegavanja ili krivog predstavljanja podrijetla voća, vrši li ona pritisak, navodi li ga, ili ga na neki drugi način nagovara na to?

Odgovor je: ništa od navedenoga. Ni u jednoj od jedanaest Biblija na engleskom jeziku, od kojih je sedam kršćanskih, a četiri su hebrejske, u kojima sam provjerila i navela ih. (To ostavlja stotine neprovjerenih samo na engleskom, dakle samo izvolite.)

Autorizirana verzija kralja Jamesa (1611., kršćanski klasik): “Uzela je voćku otud i jela je i dala je također svojem mužu koji je bio s njom; i on je jeo.” Tora, izdanje Stone (1993., namijenjeno relativno strogim Židovima): “Uzela je njegovo voće i jela; i dala je također svojem mužu koji je bio s njom i on je jeo.” Revidirana engleska Biblija (1992., kršćanska, moderno rodno neutralna): “Također je malo dala svojem mužu i on je to jeo.”

Adam (konačno debitira kao “njezin muž”, ako vam je promaklo) “s njom” je svaki put, i nikad od početka ovog poglavlja, pet stihova prije, nije bilo razloga misliti da bi bio bilo gdje drugdje osim “s njom”. To znači da mora da su Adam i Eva zajedno dok je zmija prepredeno obrađuje – jer je Eva ta koja odbija, a zmija ta koja vrši pritisak, navodi i zavodi – započinjući pomalo nečim što izgleda kao bezazleno pitanje: “Je li Bog zaista rekao: ‘Ni s jednog stabla da niste jeli?’” Adam mora biti u dosegu sluha kad Eva odgovara, kao da zmija zaista ne zna da je u krivu; Bog im dopušta da jedu sa svakog stabla, osim jednoga. Radi se samo o voću sa stabla u središtu vrta za koje je Bog rekao: “Ne smiješ ga jesti ni dotaknuti, inače ćeš umrijeti.”

Usput rečeno, kako Eva sve to zna? Kad Bog pokazuje drvo dobra i zla u središtu vrta i kaže da rađa smrtonosno voće, Adam je njegov jedini slušatelj; Bog ga je upravo posvetio kao ratara, a Eva ne postoji. Bog tek treba izgovoriti: “Nije dobro da čovjek bude sam”. Mora da se informirala iza kamere, vjerojatno od Adama – zašto bi se svemogući stvoritelj mučio ponavljajući se? Opet hijerarhija: generalni direktor kaže svojem višem činovniku koji to prenese svojem pomoćniku. Ne bi li stariji činovnik trebao preuzeti odgovornost?

38 Ne uzimam

U međuvremenu, zmija vješto umiruje Evinu tjeskobu pobijajući Boga. Naprotiv, kaže lukavac: “Nećeš umrijeti.” (Kako ovim ljudima ne padne na pamet da im netko laže, a šanse su jedan prema dva da je to zmija?) Bog želi da oni misle da je voće smrtonosno zato što – i tu je odlučni čimbenik – “Bog zna, onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo”. Ako je Adam “s njom”, što moramo nastaviti pretpostavljati, onda je čuo sve što i Eva. I sada, dok razmišlja o voću na tom stablu bez straha koji joj zamračuje viđenje, Adam vidi kao i ona, da je voće, konačno, “dobro za jelo, za oči zamamljivo” da ne spominjemo, “za mudrost poželjno”. Osim toga, u čemu je smetnja? Voće je krasno, izgleda ukusno, daruje božansko znanje i ne izaziva smrt. Nema smetnji za njih; samo za Boga.

Nema se više o čemu razmišljati. Eva uzima voće, jede, daje ga mužu koji je s njom pa i on jede. To je to. Nema oklijevanja u Adama, nema potrebe za uvjeravanjem – samo Eva pokazuje znakove unutarnjeg sukoba prije negoli ga zmija ublaži – ali nema indikacija da se Adam bori sa svojom savješću ili s Evom. Nema indikacija da joj on na bilo koji način popušta, ni da ga ona na to navodi prijevarom, zato što Adam zapravo nikad ne pita odakle voće dolazi; ako je bio “s njom” sve vrijeme, on već zna. Ipak se priča o Evi da ona upravlja Adamom, da ga manipulira ili navodi na krivi put ili nekako čini da Adam postaje njezin partner u zločinu. Riječ putuje kroz vijeme, od jednog mjesta do drugog, ponavlja ju jedna osoba drugoj, sočni djelić trača o slavnima koji se postupno pretvara u kulturnu činjenicu. Uzmimo povezivanje Eve sa “zavodnicom”, koje se rano usađuje u narodnu svijest. Kako točno Eva navodi Adama19 u iskušenje? Svrstavanje Eve u “zavodnice” govori o nekoj vrsti istine – kao i izreka “ima malo Eve u svakoj ženi” – ali kakva god ta istina bila, ona nije u tekstu.

Do prije nekoliko stotina godina, muškarci su ti koji nam govore o prošlosti. Žene uopće rijetko govore, i njihov je broj premali da prenese smisao njihova zajedničkog iskustva, a kamoli ono što misle o Evi i vide li sebe u njoj. Ali ima mnoštvo muškaraca koji ne mogu prestati govoriti o trećem poglavlju Knjige Postanka; oni koriste Evino ponašanje da rasvijetle, i to ne baš laskavo, mračnu prirodu

19 Norman F. Cantor, The Medieval Reader, 191.


žena. Za one muškarce koji dogmatiziraju o paklu koji očekuje druge muškarce koji daju povjerenje ženama – a nitko to ne radi bolje nego očevi Crkve – Eva je dar koji se nastavlja darivati. Navedimo svega nekoliko primjera iz mora sličnih, započinjući s Ambrozijem, biskupom Milana i mentorom Svetog Augustina, u kasnom četvrtom stoljeću: Eva je “bila odgovorna za prijevaru muškarca… navela je svojeg muža na grijeh”.20 Dobri biskup možda ponavlja riječi svojeg utjecajnog prethodnika Tertulijana, pisca iz drugog stoljeća, čiji je intelektualni utjecaj na ovu teologiju u razvoju tako veliki da ga katolički povjesničari nazivaju “osnivačem latinskog kršćanstva” kao i “ocem Crkve”. U polemici upućenoj kršćanskim ženama, Tertulijan retorički pita: “Znate li da je svaka od vas Eva? Božja kazna za vaš spol živi do danas; također i krivnja nužno mora živjeti… vi ste maknule pečat s toga stabla: vi ste prvi dezerteri Božjeg zakona: vi ste navele (navele?) njega kojeg vrag nije bio dovoljno hrabar napasti.” Glavna poanta i čut ćete ga ponovno: “Vi ste ulaz za sve ono što spada u vražje poslove.”21 Protestantski reformatori će dokinuti status Crkve s velikim C, ali ne reformiraju puno kad se radi o Evinu imidžu. Ne manja eminencija od Johna Calvina piše sredinom šesnaestog stoljeća, “žene se moraju pognuti i razumjeti da je sva propast i zbrka došla od njihove strane i da ćemo preko njih mi svi biti odbačeni i prokleti i prognani [iz] kraljevstva nebeskog… nema ni jednog drugog načina nego da se one pognu i strpljivo nose svoju podčinjenost koju im je Bog dodijelio… da se drže ponizno i blago”.22

Dok se Evu opetovano postavlja na stup srama, posebice u srednjem vijeku, Adamovo se ponašanje previđa. To nije slučajno, jer ako Eva ne služi ženama na čast, onda bi Adam trebao kotirati kao još gori pred-stavnik muškog roda. Ali zašto bi muškarci, koji će područje biblijske učenosti imati samo za sebe tijekom mnogih stoljeća, izlagali vlastite nedostatke kad to mogu izbjeći? I zatim je tu i sam slijed događaja. Dugotrajna navika ocrnjivanja Eve i propuštanja da se spomene Adam također se može pripisati izboru trenutka u kojem priča nastaje. Eva – kao što je Tertulijan već primijetio – ide prva i to čini svu razliku.

20 Sv. Ambrozije, ponovljeno izdanje u The Human Couple in the Fathers, 219, 221.

21 Tertulijan, “On the Apparel of Women”, u The Ante-Nicene Fathers, sv. 4, 14.

22 John Calvin, “Sermon on the Epistle of Saint Paul to the Ephesians” u Kate Aughterson (ur.) Renaissance Woman, 17.

40 Ne uzimam

Nakon što Adam uzme voće od Eve i proba ga, “tada se oboma” otvore oči i oni postaju svjesni svoje golotinje. Do trenutka kad čuju “korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca” (kakav zvuk božanstvo bez tijela proizvodi dok se šeće vrtom na povjetarcu?), oni nose smokvino lišće koje su sašili kao pokrivala spolovila. Pokušavaju se sakriti od Boga, što bismo mogli označiti kao čisto rasipanje energije; Bog jednostavno zazove, tekst navodi, muškarca. “Gdje si?” reče (“mu”) Bog. Muškarac odgovara slabašno: “Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.” Adam, prema tijeku ovoga slijeda, ako utjelovljuje muškarce kao što Eva oličava žene, ne čini svom rodu uslugu.

“Tko ti kaza da si gol?” pita Bog, iako to mora biti retoričko pitanje, kao i ono koje slijedi: “Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?”

Je li Adam bio hrabar? Je li preuzeo odgovornost? Nikako. On okrivljuje Evu. On čak okrivljuje Boga. On okrivljuje svakoga osim sebe. “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.”

Dopušta li Bog, čije su upute u vezi sa stablom bile, koliko znamo, upućene samo Adamu, da ti bijedni izgovori prođu bez komentara? Da. Pušta Adama na miru, za trenutak, i usmjerava se na “ženu” govoreći: “Što si to učinila?” Jasno je da se “si” ne odnosi na množinu. “Si” je Eva i samo Eva. Na tajmingu nastaje priča, nastaje zločin, a i kazna, također.

Eva također ne dobiva nikakve bodove za dostojanstvo pod pritiskom. Ona se pridružuje igri okrivljavanja: “Zmija me prevarila pa sam jela.”

Bog i to pušta, za trenutak. Okreće se zmiji u 14. stihu, otvarajući fazu izricanja kazne na tom suđenju. Bog kaže da će zmija biti “prokleta”, prisiljena puzati na svome trbuhu i zemlju jesti zauvijek. Kao dodatak, Bog obećava: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina”, što znači da će se ljudska bića (“oni će ti glavu satirati”) i zmije (“a ti ćeš im vrebati petu”) za sva vremena baviti pokušajima međusobnog ubojstva. Toliko o zmiji; sad je red na Evu da bude prokleta. Napravili smo puni krug.

Stih 16 – ovoga puta cijeli. “Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati”, kaže Bog (neki učenjaci smatraju da uporaba “prokletstva” za menstrualne bolove potječe baš od te scene), “a ipak ćeš žudjeti muža svojega.” Teško je reći je li ta “žudnja”, očito


za seksom (također prevedena kao “želja” ili “poriv”), smišljena kao naknada ženama za agoniju poroda, dopuštajući im užitak u činu koji mu je uzrok, ili kao maksimizacija mučenja omogućavajući im da zatrudne što je češće moguće. Bojim se da onaj “a ipak” upućuje na ovo drugo. “A ipak ćeš žudjeti muža svojega” – i već znamo kako ta rečenica završava: “a on će gospodariti nad tobom”.

Pred licem ovih dokaza, uzimajući u razmatranje samo likove i ono što su učinili da nas dovedu do ove točke (kao da se priča odvija u povijesnom vakuumu u kojem se treba odrediti položaj žena u odnosu na njihove muževe, ili žena u odnosu na muškarce) ideja da će Adam gospodariti nad Evom izgleda ili psihološki ograničena ili predstavlja ekstremni primjer božanske okrutnosti. Kad je Bog jednom stvorio Evu i Adam je imenovao kao “ženu”, on usmjerava središte pozornosti na nju i ona ga prihvaća. Ona pregovara sa zmijom; odlučuje joj vjerovati potpuno samostalno, bez doprinosa Adama, pasivnog igrača u drami. Ona procjenjuje voće sa stabla i vidi da je dobro za jelo, ali ono što joj se najviše sviđa je mudrost koju ono donosi; znatiželja je, čini se, dio njezine prirode (što ne izgleda vrijedno ocrnjivanja). Sve što dosad znamo o Adamu – a samo je osam stihova preostalo prije nego predaja o stvaranju izmakne kontroli – govori nam da je dobar u imenovanju stvari i ne baš hrabar momak. Eva je ta koja ubire voće i prva ga zagrize. Adam čeka, kao što čeka sve vrijeme, dok mu ga ona daje i on jede.

Ukratko, ona vodi i on slijedi. Ona pokreće zločin; on je dopuna, sudionik, pratnja – ma je li moguće? – pomoćnik. Što Bog misli kad zapovijeda Evi da nad njom gospodari njezin muž, što znači da im oboma zapovijeda da se ponašaju protivno onome što znamo da su njihove zasebne prirode? Jedna od glavnih dobrobiti hijerarhijskoga braka, prema njegovim zagovornicima tijekom povijesti, jest da u velikoj mjeri vodi obiteljskom miru i skladu ako ga oboje supružnika vrijedno prakticiraju. Ali ako su Evine sestre imalo poput nje, a Adamova braća imalo poput njega (što je, naravno, smiješna pomisao, ali to ne sprečava teoretičare sklone mišljenju Eva-jednako-žene), Božji bi zakon vodio obiteljskom ratu. Ako taj zakon namjerava garantirati svakom paru dnevnu dozu bračnih razmirica od ovoga dana nadalje, čineći da Voltaireova sarkastična opaska o tome da je razvod izmišljen nekoliko tjedana nakon vjenčanja izgleda kao prava pravcata činjenica, onda

42 Ne uzimam

pred sobom imamo toliko briljantan i do te mjere nastran plan da se morate upitati je li u pitanju kozmička šala.

Sad kad su zmija i žena osuđene, počinje faza izricanja kazne na suđenju muškarcu – a izgleda da u očima Boga i Biblije njegov zločin nije isti kao ženin. Nekoliko stihova prije, kad je Adam rekao Bogu da se skrivao zbog svoje golotinje, Bog se okreće Evi i kaže, retorički: “Što si to učinila?” Što je učinila jasno je: uzela je zabranjeno voće s tog jednog zabranjenog stabla i kušala ga. Zločin koji je počinila zločin je neposluha. Adam nije uzeo voćku s drveta, uzeo ju je od Eve, ali kušajući ga, on je također neposlušan. To, međutim, nije ono što je razbjesnilo Boga, koji razjašnjava točnu prirodu prijestupa za koji će Adam biti osuđen: “Jer si poslušao glas svoje žene.”

Ovo je druga tema predodređena da postane kulturna tradicija. Muž koji sluša svoju ženu bit će prikazan ili kao onaj koji čeka da se dogodi katastrofa, ili budala koja čeka da je ismiju, često oboje istodobno. Ulagat će se ogroman napor da se spriječi upadanje ranjivih muškaraca u baš tu bračnu zamku – najjednostavnije je minimizirati, ako ne i sasvim eliminirati, žensku uporabu vlastitih glasnica. (Samo Novi zavjet zahtijeva od žena šutnju, ne jednom nego tri puta.)23 Implicitni slijed nakon “a on će gospodariti nad tobom” nije samo “ti ćeš gospodariti nad svojom ženom”, nego također “ne budeš li gospodario nad svojom ženom, ona će gospodariti nad tobom”, što je temeljno značenje za “Jer si poslušao glas svoje žene”.

Zato što je Adam poslušao ženu, Bog mu obećava, njegov će rad u polju biti jednako tegoban kao i njezin u rađaonici – kazna koja će se prenositi na buduće generacije. “Zemlja neka je zbog tebe prokleta; s trudom ćeš se od nje hraniti… rađat će ti trnjem i korovom… U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti.” Posljednja kletva je smrtnost. “Prah si”, izjavljuje Bog, “i u prah ćeš se pretvoriti.” Možda je ovo još jedan blagoslov pod krinkom. (Nitko ne bi želio vječno trpjeti to dnevno mučenje.)

Bog je dovoljno dobar i oblači slaba ljudska bića u “odjeću od koža”, koja je svakako prikladnija nego pokrivala od smokvina lišća u hladnijim uvjetima, a i praktičnija je kao kodeks odijevanja za njihov novi život u progonstvu, koji započinje odmah. Bogu više ništa ne

23 Prva poslanica Korinćanima 14:34, Prva poslanica Timoteju 2:11, 2:12.


preostaje nego ih izbaciti iz Raja, dovodeći ovu priču do njezina gorka kraja. Raj je završen; dobro došli u izgubljeni raj.

Vani u stvarnome svijetu ljudi vide ono što žele vidjeti, nesvjesno iskrivljujući priču kako bi se uklopila u njihove potrebe. Adam postaje osnovni simbol muškosti koju je uništila žena, što nije krasna uloga, ali nije ni uloga koja zaslužuje okrivljavanje – to je samo najgori scenarij onoga što se može dogoditi muškarcima koji u blizini žena popuste u svojoj obrani. Eva upozorava muškarce da žena, kost muškarčeve kosti i meso muškarčeva mesa, može biti njihov najgori neprijatelj ako joj daju priliku. I više od toga, nju se okrivljuje za ljudsku muku; ona skreće metak koji bi inače mogao pogoditi Boga, čini uslugu svećenstvu, također dajući i muškarcima i ženama nekoga za optužiti kao glavnog krivca za dolinu suza u kojoj su svi prisiljeni živjeti. Neka Biblija – Propovjednik 25:24 – baci prvi kamen: “Od žene grijeh počinje, i zbog nje ćemo svi umrijeti.”

Eva je samo jedan od mnogih izmišljenih likova koji će uspostaviti i nametnuti sveprisutnu temu da žene ugrožavaju muškarce. Ali kao jedna jedina prvobitna žena, ona će biti iznimno korisno sredstvo za muškarce koji žele izložiti svoje teorije o braku i pritom dati oduška ljutnji, tjeskobi i želji koje žene (od kojih neke svakako zaslužuju bar djelić toga otrova) u njima pobuđuju. Ipak, postoji jedna nepredviđena posljedica svega ovoga. Da bi postala nitkov, Eva preuzima značaj koji ne opravdavaju sami događaji u tekstu. Adam, u međuvremenu, postaje žrtva i njegova je uloga umanjena. Posljedica je ta da ženama ocrnjivanje žena kroz Evu također pridaje, vrlo maštovito, izvjestan stupanj moći nad muškarcima koja im se u stvarnosti poriče. Nitko u ovoj igri ne može pobijediti, a tek je počela.

Nazovimo tu igru caveat femina: čuvaj se žene. I neka John Milton, pjesnik sedamnaestog stoljeća u lošem braku, koji je zagovarao razvod tri stotine godina prije vremena (čime je jako srdio svoje suvremenike), osigura primjerak reklamnog oglasa. Prigodno, ovako glasi u Izgubljenom raju, a govori – tko drugi? – nego Adam:

Ovako će ga sljedovatiNjega koji vjerujući u vrijednost ženaDopusti da njezina volja vlada.

44 Ne uzimam

2.

Smrtno pogođen samo zato što je prolio plod svojih prepona

U antičkom je Egiptu, Babilonu, Ateni i Rimu na snazi običaj da muškarac vjeruje u više bogova i spava s više žena, ali da ima samo jednu ženu koja će rađati njegovu djecu. U antičkom Izraelu vrijedi obrnuto: muškarac vjeruje u samo jednoga boga, spava s više žena i ima onoliko žena koje će rađati njegovu djecu koliko može kontrolirati. Vjerojatno ne može uživati u onoliko u koliko je uživao kralj Solomon – sedam stotina prema biblijskom brojenju, plus tri stotine priležnica – ali s dvije do tri bi mogao izići na kraj.24 U kulturi koja smatra “plodite se i množite” sakramentom u vrijeme kad se bračna vrijednost ne zahtijeva i ne očekuje od muškaraca, taj bračni sustav ima smisla.

Naravno, on posjeduje prirodnu hijerarhiju. Prvo mjesto može pripasti trećoj ili petoj (ili tristotoj) ženi jednako kao i prvoj, zato što je status određen plodnošću. Ono što je Izraelitima najvažnije nije da vjenčanje prethodi seksu, nego da nakon seksa slijedi rađanje: držati se vjere je začeti. Držati se vjere a ne začeti, disfunkcija koja se tipično pripisuje ženama, dvostruko je otežana – ne samo da nije uspjela izvršiti svoju prirodnu ulogu, nego se taj neuspjeh vidi kao Božje nezadovoljstvo njome.25 Muškarac se od žene može lako razvesti zbog neplodnosti, a ako radije ne bi, sud ga može prisiliti da promijeni svoje mišljenje. Neka je Bog na pomoći izraelitskoj ženi koja nosi prokletstvo neplodnosti.

24 Ako drugačije nije naznačeno, biblijski su navodi u ovom poglavlju iz The Torah: A Modern Commentary.

25 David Friedman, A Mind of Its Own, 7.

izgubljeni raj

Documents