Za trideset i pet djevojaka, Izbor je životna prilika.

Prilika za bijeg od života koji im je određen u trenutku rođenja

i koji se ni na koji način ne može promijeniti. To je nevjerojatna prilika

da barem nakratko žive u pravoj palači, u svijetu svjetlucavih haljina,

neprocjenjivih dragulja i natječu se za srce naočitog princa Maxona.

Ali za Americu Singer, jednu od Odabranih, Izbor je noćna mora.

Mora okrenuti leđa svojoj tajnoj ljubavi i napustiti voljenu obitelj, a sve

zbog nagrade koju ne želi. No, tada upoznaje princa Maxona.

Malo-pomalo, počinje preispitivati svoje planove i želje…

Može li se život o kojem je oduvijek sanjala usporediti

s budućnošću kakvu nikad nije zamišljala?

$Nisam htjela biti dio plemstva. I nisam htjela biti Odabrana.

Nisam htjela ni pokušati.

www.mozaik-knjiga.hr

ISBN 978-953-14-1684-9

89,00 kn

U PALAČI SUPARNICA, SAMO JEDNA MOŽE OSVOJITI PRINČEVO SRCE…

BESTSELER NEW YORK TIMESA

Prvi dio senzacionalne trilogije!

K I E R A C A S SK I E R A C A S S

Čita se u jednom dahu. Plemstvo, politički sukobi, ljubomora i moda – sve su to dijelovi nezaboravne priče u kojoj se glavna

junakinja bori za pravdu i pravo na ljubav i sreću.— ALA Booklist

KIE

RA

CA

SS

IZB

OR K I E R A C A S S

Kiera Cass rođena je 1981. godine. Diplomirala

je povijest na Sveučilištu Radford. Živi u

Južnoj Karolini s obitelji. Izbor je objavila

2012. godine i odmah je postao, kao i svi ostali

nastavci ove trilogije, veliki književni hit.

Više o autorici i njezinim knjigama doznajte

na internetskoj stranici kieracass.com ili je

slijedite na Twitteru @kieracass.

Beskrajno zabavna i romantična priča.— Publishers Weekly

Iz iste serije:Elita

Odabrana

ODABRANAELITA

Izbor OMOT.indd 1 14/10/14 08:47

k i e r a ca s s

IZBOR

Naslov izvornika

The Selection

Tekst copyright © 2012 by Kiera Cass

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2014.

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Bojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

UrednicaAleksandra Stella Škec

Grafički urednik Ivica Jandrijević

Lektor Jakov Lovrić

Oblikovanje naslovniceSarah Hoy

Ilustracija na naslovnici2012 by Gustavo Marx/Mergeleft Reps, Inc.

Tisak Denona, Zagreb, listopad 2014.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1684-9CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 887996.

kier a ca ss

izborS engleskoga prevela

Mirna Čubranić

Bog, tata!*mah, mah*

9

PRVO POGLAVLJE

Kad smo dobili pismo, mama je skakala od sreće. Već je bila odlučila da su svi naši problemi riješeni, zauvijek

nestali. Velika zapreka njezinu sjajnom planu bila sam ja. Nisam se smatrala posebno neposlušnom kćerkom, ali ovo je jednostavno bilo previše.

Nisam željela biti članica kraljevske obitelji. I nisam željela biti Jedinica. Nisam željela ni pokušati.

Sakrila sam se u svoju sobu, jedino mjesto gdje sam mogla izbjeći žagor naše pune kuće, i pokušala smisliti argument koji će je pokolebati. Dotad sam već imala pristojnu zbirku vlastitih iskrenih mišljenja… Međutim, nisam mislila da bi ona poslušala ijedno od njih.

Nisam je mogla još dugo izbjegavati. Vrijeme večere se pri-bližavalo, a na meni je kao najstarijem djetetu u kući bilo da je skuham. Izvukla sam se iz kreveta i ušla u zmijsku jamu.

Mama mi je uputila ubojit pogled, ali nije rekla ni riječ.Nijemo smo se mimoilazile kuhinjom i blagovaonicom dok

smo pripremale piletinu, tjesteninu i kriške jabuke te postav-ljale stol za pet osoba. Kad bih podigla glavu s onoga što sam radila, mama bi me prostrijelila pogledom kao da će me po-stidjeti da poželim isto što i ona. Često je to pokušavala. Na primjer, kad ne bih željela prihvatiti neki određeni posao jer sam znala da je obitelj koja nas je pozvala nepotrebno uvred-ljiva. Ili kad bi željela da oribam kuću od glave do pete kad si ne bismo mogli priuštiti pomoć kakve Šestice.

10

Ponekad bi to upalilo. Ponekad ne bi. A u ovome sam bila nepokolebljiva.

Mama nije podnosila moje inaćenje. Ali to sam naslijedila od nje pa se ne bi trebala čuditi. Iako, ovaj se put nije radilo samo o meni. Mama je u posljednje vrijeme bila napeta. Ljeto se bližilo kraju i uskoro nas čeka hladnoća. I brige.

Mama je bijesno odložila vrč s čajem na sredinu stola. Po-mislivši na čaj s limunom, na usta mi je potekla slina. Ali morat ću pričekati; bila bi silna šteta sad popiti šalicu čaja i kasnije uz hranu morati piti vodu.

– Bi li te ubilo da ispuniš obrazac? – upitala je, više se ne mogavši suzdržavati. – Izbor bi mogao biti sjajna prilika za tebe, za sve nas.

Glasno sam uzdahnula, razmišljajući kako bi ispunjavanje tog obrasca zapravo moglo biti nešto slično smrti.

Nije bila tajna da su pobunjenici – podzemne kolonije koje mrze Illéu, našu veliku i razmjerno mladu državu – silovito i često napadali palaču. Već smo ih ranije vidjeli na djelu u Carolini. Kuću jednog suca spalili su do temelja, a nekolicini Dvojki uništili automobile. Jednom je čak došlo i do bijega iz zatvora o kojem se mnogo govorilo, ali s obzirom na to da su oslobodili samo jednu tinejdžericu koja je uspjela zatrudnjeti i jednog Sedmicu koji je bio otac devetoro djece, morala sam pomisliti da su taj put bili u pravu.

Ali osim moguće opasnosti koja bi mi prijetila u palači, imala sam osjećaj da bi mi i samo razmišljanje o Izboru ranilo srce. Morala sam se nasmiješiti kad sam se sjetila svih razloga iz kojih moram ostati baš ovdje gdje jesam.

– Tvom je ocu jako teško posljednjih godina – prosiktala je mama. – Ako imaš imalo sućuti, misli na njega.

11

Tata. Da. Tati sam doista željela pomoći. I May i Geradu. Čak i majci, valjda. Slušajući njezine riječi, nije bilo nijednog razloga za osmijeh. Situacija je u našoj kući već predugo nape-ta. Pitala sam se hoće li tata Izbor vidjeti kao način da se vra-timo u normalu, može li ijedan novčani iznos poboljšati stvari.

Naša financijska situacija nije bila tako strašna da bismo se bojali za opstanak ili nešto slično. Nismo bili u neimaštini. Ali valjda nismo bili ni daleko od nje.

Naša je kasta samo tri stupnja iznad dna. Umjetnici smo. A umjetnici i klasični glazbenici samo su tri prečke iznad blata. Doslovce. Novac smo trošili na kapaljku, a naši prihodi uve-like su ovisili o godišnjem dobu.

Sjećam se da sam u jednoj izlizanoj povijesnoj knjizi pro-čitala da su nekoć svi veliki blagdani bili nagurani u zimske mjesece. Nešto što se zvalo Noć vještica, pa Dan zahvalnosti i nakon toga Božić i Nova godina. Svi jedan za drugim.

Božić je još uvijek bio u isto doba kao nekad. Datum rođe-nja nekog božanstva ne možeš promijeniti. Ali otkad je Illéa potpisala važan mirovni sporazum s Kinom, Nova godina dolazila je u siječnju ili veljači, ovisno o mjesečevim mijena-ma. Sve proslave zahvalnosti i neovisnosti iz našeg dijela svi-jeta sad su stopile u jednu jedinu Svetkovinu zahvalnih koja se slavila ljeti, u spomen na nastanak Illée, kao podsjetnik da se trebamo veseliti što još uvijek postojimo.

Nisam znala što je Noć vještica. Taj blagdan nije uskrsnuo.Tako je najmanje tri puta godišnje cijela naša obitelj bila

propisno zaposlena. Tata i May izrađuju svoje umjetnine, a mušterije ih kupuju za darove. Mama i ja nastupamo na za-bavama – ja pjevam, a ona svira glasovir – i ne odbijamo nijedan posao ako ga ikako možemo odraditi. Kad sam bila

12

mlađa, užasavao me nastup pred publikom. Sad samu sebe samo pokušavam doživjeti kao glazbu za stvaranje ugođaja. U očima naših poslodavaca zapravo i jesmo: treba nas se sa-mo čuti, ne i vidjeti.

Gerad još nije pronašao svoj talent. Ali on ima tek sedam godina. Još uvijek ima malo vremena.

Lišće će uskoro promijeniti boju i naš će se majušni svijet ponovno zaklimati. Petora usta, a samo četiri radnika. Do Božića ništa nam neće jamčiti posao.

Kad sam razmislila na taj način, Izbor se činio užetom, ne-čime za što bih se svakako mogla uhvatiti. Ono me je glupo pismo moglo izdignuti iz bijede i omogućiti mi da sa sobom izvučem i obitelj.

Pogledala sam majku. Za jednu je Peticu pomalo punašna, što je neobično. Nije proždrljiva; uostalom, kod nas nikad i nema hrane za prejedanje. Možda nakon petoro djece tijelo jednostavno tako izgleda. Kosa joj je crvena, kao i moja, ali prošarana sjajnobijelim pramenovima. Ti su se pramenovi pojavili najednom i u izobilju prije dvije godine. Bore nabiru kutke njezinih očiju, iako je još uvijek prilično mlada, i dok se kreće kuhinjom, zamjećujem da je pogrbljena kao da joj ramena pritišće neki nevidljiv teret.

Znam da je mnogo toga na njoj. I znam da je zato prema meni postala posebno manipulativna. Dovoljno smo se sva-đale i bez dodatnih opterećenja, ali kako se prazna jesen tiho približavala, majka je postala mnogo razdražljivija. Znala sam da misli da sam nerazumna kad ne želim ni ispuniti glu-pi obrazac.

Ali na ovome svijetu ima stvari – važnih stvari – koje volim. I onaj komad papira čini mi se kao cigleni zid koji mi priječi

13

pristup onome što želim. Možda je to što želim glupo. Mož-da je to nešto što uopće ne mogu imati. Ali svejedno, moje je. Mislim da, ma koliko mi znači obitelj, ne mogu žrtvovati svoje snove. Osim toga, već sam im toliko mnogo dala.

Sad kad se Kenna udala i Kota otišao, najstarije sam di-jete u kući i dajem sve od sebe kako bih pridonijela. Moje obrazovanje kod kuće organizirali smo oko pokusa koji su mi oduzimali većinu dana, budući da sam nastojala svladati nekoliko glazbala i pjevanje.

Ali sad kad je stiglo ovo pismo, moji napori više nisu važni. U glavi moje mame već sam kraljica.

Da sam pametna, bila bih sakrila tu glupu obavijest prije ne-go što su došli tata, May i Gerad. Ali nisam znala da ju je ma-ma zagurala u svoju odjeću, kako bi je izvukla usred objeda.

– “Kući Singerovih” – važno je obznanila.Pokušala sam joj istrgnuti obavijest iz ruke, ali bila je pre-

brza za mene. Ionako bi prije ili poslije doznali, ali doznaju li na ovaj način, svi će biti na njezinoj strani.

– Mama, molim te! – preklinjala sam.– Želim čuti! – zaskvičala je May. To nije bilo nikakvo

čudo. Moja mlađa sestra izgleda pljunuta ja, samo sa zakaš-njenjem od tri godine. Ali iako izgledamo praktički jednako, karakteri su nam posve različiti. Za razliku od mene, ona je druželjubiva i optimistična. I trenutačno luda za dečkima. Njoj će se cijela ova stvar činiti nevjerojatno romantičnom.

Osjetila sam kako postajem rumena. Tata je pozorno slu-šao, a May praktički skakutala od sreće. Gerad, slatkica, sa-mo je nastavio jesti. Majka se nakašljala i nastavila.

– “Nedavnim je popisom stanovništva potvrđeno da u va-šem domu trenutačno živi neudata žena dobi od šesnaest do

14

dvadeset godina. Željeli bismo vas obavijestiti o nadolazećoj prilici da budete na čast velikom narodu Illée.”

May je ponovno zaskvičala i zgrabila me za zapešće. – To si ti!

– Znam, majmunčiću. Prestani prije nego što mi slomiš ru-ku. – Ali ona me samo nastavila držati za ruku i skakutati.

– “Naš ljubljeni princ, Maxon Schreave” – nastavila je ma-ma – “ovaj mjesec postaje punoljetan. Ulazeći u novi dio svo-jega života, nada se da će odsad nadalje kroz život kročiti s partnericom, da će se oženiti pravom kćeri Illée. Ako je vaša podobna kći, sestra ili štićenica zainteresirana možda postati nevjestom princa Maxona i obožavana princeza Illée, molimo vas da ispunite priloženi obrazac i predate ga lokalnom po-krajinskom uredu. Iz svake pokrajine bit će nasumce izvučena jedna djevojka koja će se upoznati s princem.

Tijekom njihova boravka, sudionice će biti smještene u dra-žesnoj palači u Angelesu. Obitelji svake sudionice dobit će ve-likodušnu naknadu” – te je riječi namjerno otegnula kako bi polučile još veći učinak – “za svoju službu kraljevskoj obitelji.”

Zakolutala sam očima dok je mama čitala dalje. Ovako su postupali sa sinovima. Princeze rođene u kraljevskoj obitelji prodavali su u brak u pokušaju da učvrste odnose naše mlade države s drugim državama. Shvaćala sam zašto to čine – tre-baju nam saveznici – ali nije mi se sviđalo. To, srećom, nisam morala gledati i nadala sam se da nikad i neću. U kraljevskoj se obitelji već tri naraštaja nije rodila princeza. Prinčevi su se, pak, ženili djevojkama iz naroda kako bi se sačuvao moral naše ponekad prevrtljive nacije. Mislim da nas je Izbor tre-bao sve sakupiti i podsjetiti da je sama Illéa rođena praktički ni iz čega.

15

Pomisao da ću se prijaviti za nadmetanje koje će cijela drža-va gledati, a u kojem će onaj uobraženi bezveznjak birati naj-ljepšu i najisprazniju u gomili djevojaka kako bi bila nijemo, lijepo lice pokraj njega na televiziji... sama ta pomisao bila je dovoljna da zavrištim. Postoji li veće poniženje?

Osim toga, u životu sam bila u kućama dovoljnog broja Dvojki i Trojki i posve sigurna da ne želim živjeti među nji-ma, a još manje biti Jedinica. Osim kad smo bili gladni, bila sam prilično zadovoljna što sam Petica. Mama je ta koja se želi uzdići u višu kastu, ne ja.

– Njemu bi se, naravno, America silno svidjela! Prelijepa je – ushićeno je izjavila mama.

– Mama, molim te. Samo sam prosječna.– Nisi! – umiješala se May. – Jer ja izgledam jednako kao

ti, a ja jesam lijepa! – Nasmiješila se od uha do uha i ja nisam mogla suspregnuti smijeh. Osim toga, bila je u pravu. May je doista lijepa.

Iako, njezinu ljepotu čini nešto više od samog lica, očara-vajućeg osmijeha i sjajnih očiju. Iz May zrači neka energija, ushit zbog kojeg čovjek želi biti u njezinoj blizini. May je ma-gnetična, a ja, iskreno, nisam.

– Gerade, što ti misliš? Misliš li da sam lijepa? – upitala sam.

Sve su oči skrenule na najmlađeg člana naše obitelji.– Ne! Cure su odvratne!– Gerade, molim te. – Mama je razdraženo uzdahnula, ali

bez prave srdžbe. Na Gerada se teško naljutiti. – America, moraš znati da si vrlo ljupka djevojka.

– Ako sam tako ljupka, kako to da nitko nikad ne svrati pozvati me van?

16

– Oh, svraćaju oni, ali ja ih otjeram. Moje su cure previše zgodne da bi se udale za Petice. Kenna je dobila Četvorku, a sigurna sam da ti možeš i bolje. – Mama je otpila gutljaj čaja.

– Ime mu je James. Prestani ga zvati brojem. I otkad to dečki svraćaju? – Čula sam kako moj glas postaje sve kre-štaviji.

– Već neko vrijeme – odgovorio je tata, prvi put komenti-rajući cijelu situaciju. U glasu mu se čula natruha tuge i ne-tremice je zurio u svoju šalicu. Pokušavala sam dokučiti što ga toliko uzrujava. To što svraćaju dečki? To što se mama i ja ponovno svađamo? Pomisao da se neću prijaviti na natje-canje? Koliko bih daleko bila da se prijavim?

Podigao je pogled tek načas i najednom sam shvatila. Ne želi to tražiti od mene. Ne bi želio da odem. Ali ne može po-reći korist koju bi obitelj imala uspijem li se ubaciti u nadme-tanje, makar samo na jedan dan.

– America, budi razumna – rekla je mama. – Mi smo zaci-jelo jedini roditelji u državi koji svoju kćer moraju nagovara-ti da se prijavi. Razmisli kakva je to prilika! Jednog bi dana mogla biti kraljica!

– Mama, čak i da želim biti kraljica, što nikako ne želim, u pokrajini je na tisuće drugih djevojaka koje će se prijaviti. Na tisuće njih. Čak i da nekim slučajem izvuku baš mene, svejedno bi bilo još trideset četiri druge djevojke koje su umi-jeću zavođenja nedvojbeno mnogo vičnije nego što bih se ja ikad mogla nadati da ću postati.

Gerad je naćulio uši. – Što je zavođenje?– Ništa – odgovorili smo mu uglas.– Smiješno je misliti da bih u takvoj konkurenciji ja nekako

mogla pobijediti – završila sam.

17

Majka je odgurnula stolac, ustala i nagnula se preko stola prema meni. – Netko hoće, America. Imaš jednaku priliku kao i sve druge. – Bacila je ubrus na stol i okrenula se. – Ge-rade, kad završiš s jelom, vrijeme je za kupanje.

Gerad je prostenjao.May je jela u tišini. Gerad je zamolio repete, ali hrane nije

bilo. Kad su May i Gerad ustali, počela sam raspremati stol, dok je tata i nadalje sjedio i pijuckao čaj. Kosa mu je ponov-no bila zamrljana bojom, ovaj put žutom, što mi je izmamilo osmijeh. Ustao je otresajući mrvice sa svoje košulje.

– Žao mi je, tata – promrmljala sam podižući tanjure.– Ne budi smiješna, mačiću. Nisam ljut. – Nasmiješio se i

obgrlio me rukom.– Samo sam...– Meni ne moraš objašnjavati, dušo. Znam. – Poljubio me

je u čelo. – Idem natrag na posao.Na te njegove riječi, otišla sam u kuhinju i počela pospre-

mati. Svoj sam gotovo nedirnut tanjur prekrila ubrusom i sakrila ga u hladnjak. Nitko drugi nije ostavio više od neko-liko mrvica.

Uzdahnula sam i krenula u svoju sobu kako bih se spremila za spavanje. Cijela je ova stvar bila krajnje zamorna.

Zašto me mama mora tako pritiskati? Nije li sretna? Ne voli li tatu? Zašto joj ovo što imamo nije dovoljno dobro?

Legla sam na svoj kvrgavi madrac i pokušala nepristrano razmisliti o Izboru. Zaključila sam da ima svojih prednosti. Bilo bi lijepo za promjenu dobro jesti barem neko vrijeme. Ali nema smisla truditi se. Neću se zaljubiti u princa Maxona. Prema onome što sam vidjela u Vijestima iz ileanske prije-stolnice, taj mi se tip ne bi ni svidio.

18

Činilo mi se da je prošla cijela vječnost dok se nije približila ponoć. Uz moja se vrata nalazilo zrcalo i zaustavila sam se ispred njega kako bih se uvjerila da mi je frizura jednako dobra kao što je bila ujutro i kako bih nanijela malo sjajila na usne da bih na licu imala malo boje. Mama je strogo za-htijevala da šminku štedimo za nastupe ili izlazak u javnost, ali u noćima kao što je bila ova, obično bih se potajno malo našminkala.

Ušuljala sam se u kuhinju najtiše što sam mogla. Zgrabila sam ostatke svoje večere, nešto kruha kojemu je isticao rok uporabe i jednu jabuku pa sve to umotala u zavežljaj. Bilo je mučno šuljati se natrag u sobu u ovako kasno doba. Ali da sam to učinila ranije, samo bih bila nestrpljiva.

Otvorila sam prozor i pogledala naše malo stražnje dvori-šte. Na nebu nije bilo mjesečine pa sam morala pričekati da mi se oči priviknu na tamu prije nego što sam krenula. Na drugoj strani travnjaka, kućica na drvetu jedva se nazirala u noći. Kad smo bili mlađi, Kota bi na grane privezao plahte tako da je kućica nalikovala brodu. On je bio kapetan, a ja uvijek njegov prvi časnik. Moje su se dužnosti uglavnom svo-dile na metenje poda i pripremu hrane, odnosno blata i gran-čica naguranih u mamine tave. On bi zagrabio žlicu blata i “pojeo” ga bacivši ga preko ramena. To je značilo da moram ponovno pomesti pod, ali nije mi smetalo. Bila sam sretna što sam na brodu s Kotom.

Osvrnula sam se oko sebe. Sve susjedne kuće bile su u mra-ku. Nitko nije gledao. Pažljivo sam se provukla kroz prozor. Nekoć bih po trbuhu imala modrice jer to nisam činila kako treba, ali sad je bilo lako, s godinama sam svladala tu vješti-nu. Osim toga, nisam željela upropastiti išta od hrane.

19

Odbrzala sam preko travnjaka u svojoj najzgodnijoj pidža-mi. Mogla sam ostati u dnevnoj odjeći, ali u pidžami sam se bolje osjećala. Pretpostavljala sam da nije važno što imam na sebi, ali osjećala sam se lijepom u kratkim smeđim hlačicama i bijeloj košuljici uz tijelo.

Više nije bilo teško uzverati se po klinovima zabijenim u drvo držeći se samo jednom rukom. I tu sam vještinu svlada-la. Svaki korak uvis bio je olakšanje. Stablo nije bilo daleko od kuće, ali s njega se gungula u kući činila miljama daleko. Ovdje nisam morala biti ničija princeza.

Kad sam se uspela u kutijicu koja je bila moje utočište, znala sam da nisam sama. Netko se skrivao u dalekom kut-ku. Disanje mi se ubrzalo; nisam si mogla pomoći. Odložila sam hranu i zaškiljila. Ona se osoba promeškoljila, podižući gotovo neupotrebljivu svijeću. Svjetla nije bilo mnogo – nitko ga u kući neće vidjeti – ali bilo ga je dovoljno. Uljez je najzad progovorio, dok mu se vragolast osmijeh razlijevao licem.

– Bog, krasotice.

20

DRUGO POGLAVLJE

Uspuzala sam dublje u kućicu. Bila je to kocka od samo dva i pol četvorna metra; čak se ni Gerad u njoj nije mo-

gao uspraviti. Ali ja sam je voljela. Imala je otvor kroz koji se moglo uspuzati u unutrašnjost i prozorčić na suprotnom zidu. Ja sam u kut stavila staru stoličicu koja je služila kao stolić za svijeću i mali otirač koji je bio tako pohaban i izlizan da je sjediti na njemu bilo jedva išta bolje nego na golim daska-ma. Nije bilo mnogo, ali bilo je moje utočište. Naše utočište.

– Molim te, nemoj me zvati krasoticom. Najprije mama pa May, a sad i ti. Počinje me živcirati. – Po načinu na koji me Aspen promatrao, znala sam da ne pomažem svojoj tvrdnji da nisam lijepa. Nasmiješio se.

– Ne mogu si pomoći. Ti si nešto najljepše što sam ikad vi-dio. Ne možeš mi zamjeriti što to govorim jedini put kad mi je dopušteno. – Podigao je ruke i obuhvatio dlanovima moje lice, a ja sam se zagledala u njegove oči.

To je bilo dovoljno. Njegove usne našle su se na mojima i više ni o čemu nisam mogla razmišljati. Nije bilo Izbora, siro-mašne obitelji ni same Illée. Postojale su samo Aspenove ruke na mojim leđima koje su me sve čvršće privijale i Aspenov dah na mojim obrazima. Provukla sam prste kroz njegovu crnu kosu, još mokru od tuširanja – uvijek se tuširao navečer – i ispreplela ih u savršen čvor. Mirisao je na sapun koji je izra-đivala njegova majka. Sanjala sam o tom mirisu. Razdvojili smo se i morala sam se nasmiješiti.

21

Noge su mu bile raširene pa sam sjela postrance između njih kao dijete koje treba njihati. – Oprosti što nisam bolje volje, ali... Danas smo poštom dobili onu glupu obavijest.

– Ah, da, pismo. – Aspen je uzdahnuo. – Mi smo dobili dva.Naravno. Blizanke su netom napunile šesnaest.Dok je govorio, Aspen je pomno promatrao moje lice. Uvi-

jek je to činio kad smo bili zajedno, kao da moje lice povjerava sjećanju. Nismo se vidjeli duže od tjedan dana, a oboje bismo postali nestrpljivi već nakon nekoliko dana.

I ja sam njega promotrila. Aspen je nedvojbeno bio najpri-vlačniji dečko u gradu, u svim kastama. Imao je tamnu ko-su, zelene oči i osmijeh koji bi te naveo da pomisliš da skriva neku tajnu. Bio je visok, ali ne previše. Vitak, ali ne previše mršav. Na slabom sam svjetlu opazila da ispod očiju ima po-dočnjake; sigurno je cijeli tjedan dokasna radio. Crna mu je majica na nekoliko mjesta bila posve izlizana, kao i otrcane traperice koje je nosio gotovo svakodnevno.

Da mu ih barem mogu zakrpati. To je bila moja velika želja. Postati Aspenova princeza, a ne Illéina.

Boljelo me kad nismo bili zajedno. Ponekad bih ludjela pita-jući se što on radi. A kad to ne bih mogla podnijeti, vježbala bih sviranje. To što sam postala glazbenica kakva jesam za-pravo sam mogla zahvaliti Aspenu. Izluđivao me.

I to je bilo loše.Aspen je bio Šestica. Šestice su bile sluge i samo korak iznad

Sedmica, utoliko što su bili bolje obrazovani i obučeni za rad u zatvorenome. Aspen je bio pametniji od svih koje sam zna-la i ubojito zgodan, ali za ženu nije bilo uobičajeno udati se ispod svoga društvenog sloja. Muškarac iz niže kaste mogao te je zaprositi, ali rijetko bi dobio potvrdan odgovor. A kad bi

22

se netko želio udati ili oženiti ispod svoje kaste, morao bi is-puniti hrpetinu dokumenata i čekati otprilike devedeset dana prije nego što bi mogao obaviti sve ono ostalo što se zakonski zahtijevalo. Od nekoliko osoba čula sam kako je to zato da bi se ljudima dala prilika da se predomisle. Zbog ove naše prisnosti i boravka izvan kuće dugo nakon ileanskog redar-stvenog sata oboje bismo se mogli naći u ozbiljnoj nevolji. Da ne spominjem jezikovu juhu koju bih dobila od majke.

Ali voljela sam Aspena. Voljela sam ga već gotovo dvije go-dine. I on je volio mene. Dok je tako sjedio i milovao me po kosi, nisam mogla zamisliti da se prijavim na Izbor.

– Što ti misliš o tome? Mislim, o Izboru? – upitala sam.– U redu je, valjda. Jadan momak, nekako mora naći curu.

– Čula sam sarkazam u njegovu glasu. Ali doista sam željela znati njegovo mišljenje.

– Aspene.– U redu, u redu. Znaš, dio mene to smatra nekako tuž-

nim. Zar princ ne izlazi s djevojkama? Hoću reći, zar stvarno ne može nikoga osvojiti? Ako princeze pokušavaju udati za druge prinčeve, zašto i za njega ne učine jednako? Sigurno negdje postoji kraljevna koja bi mu bila dovoljno dobra. Ja to ne razumijem. Eto. Ali s druge strane... – uzdahnuo je. – Dio mene misli da je to dobra zamisao. Uzbudljivo je. On će se zaljubiti pred očima cijelog naroda. I sviđa mi se što će jedna od cura dobiti svršetak iz bajke, “živjeli su sretno do kraja života” i sve to. Bilo koja od njih mogla bi biti naša sljedeća kraljica. To čovjeku nekako daje nadu pa pomisli da bi i on mogao dobiti svoj svršetak iz bajke.

Prstima je prelazio preko mojih usana. Njegove zelene oči prodirale su u dubinu moje duše i osjetila sam iskru one

23

povezanosti koju sam u životu imala samo s njim. I ja sam željela naše “živjeli su sretno do kraja života”.

– Znači, ohrabruješ blizanke da se prijave? – upitala sam.– Da. Hoću reći, svi smo mi tu i tamo vidjeli princa; izgleda

kao simpa tip. Uobražen, to svakako, ali srdačan. A cure su silno zagrijane, smiješno ih je gledati. Kad sam danas došao s posla, plesale su po kući. I nitko ne može osporiti da bi za obitelj to bilo dobro. Mama se nada, jer imamo dvije natje-cateljice umjesto samo jedne.

To je bila prva dobra vijest o tom groznom natjecanju. Ni-sam mogla vjerovati da sam bila toliko zaokupljena samom sobom da nisam pomislila na Aspenove sestre. Ode li jedna od njih, pobijedi li jedna od njih...

– Aspene, shvaćaš li što bi to značilo? Ako Kamber ili Ce-lia pobijede?

Čvršće me je zagrlio i usnama mi okrznuo čelo. Jednom me je rukom gladio po leđima.

– Samo sam o tome danas i razmišljao – odgovorio je. Nje-gov hrapavi glas izgurao je svaku drugu misao. Željela sam samo da me Aspen dodiruje i ljubi. I upravo bismo tako pro-veli noć, da njegov želudac nije zakruljio i prenuo me.

– Čuj, donijela sam nam nešto da prigrizemo – nehajno sam rekla.

– Ma nemoj? – Vidjela sam da se trudi ne zvučati uzbuđen, ali u glasu mu se svejedno čula želja.

– Svidjet će ti se ova piletina; sama sam je spravila.Pronašla sam svoj svežnjić i donijela ga do Aspena koji je, to

mu se mora priznati, sve pojeo u malim, sporim zalogajima. I ja sam odgrizla malo jabuke kako bi on imao osjećaj da je hrana za nas, ali potom sam je odložila i pustila da on pojede ostatak.

24

U našoj su kući obroci bili skromni, ali u Aspenovoj su bili bijedni. Imao je stalniji posao od nas, ali je bio znatno ma-nje plaćen. Njegova obitelj nikad nije imala dovoljno hrane. Bio je najstariji od sedmero djece i kao što sam ja priskočila pomoći svojima čim sam mogla, tako je i Aspen odstupio od stola. Svoj je dio ono malo hrane što su imali ustupio braći i mami koja je uvijek bila umorna od posla. Tata mu je umro prije tri godine i obitelj je gotovo u svemu ovisila o Aspenu.

Zadovoljno sam promatrala kako oblizuje prste za koje su se zalijepili začini s piletine i zagriza kruh. Nisam mogla ni pretpostaviti kad je posljednji put jeo.

– Sjajna si kuharica. Jednog ćeš dana nekoga učiniti vrlo sretnim i vrlo debelim – rekao je zagrizajući jabuku.

– Tebe ću učiniti debelim i sretnim. Znaš to.– Ah, da mi je biti debeo!Nasmijali smo se i on mi je ispričao što mu se dogodilo

otkad sam ga zadnji put vidjela. Obavio je neki kancelarijski posao za jednu tvornicu i ta će mu zarada biti dovoljna i za sljedeći tjedan. Mama je napokon počela redovito čistiti kuće nekolicini Dvojki u našem susjedstvu. Blizanke su obje žalo-sne jer ih je mama natjerala da prestanu pohađati dramsku grupu nakon nastave kako bi mogle više raditi.

– Vidjet ću hoću li uspjeti naći kakav posao nedjeljom, da zaradim malo više. Mrzim što one moraju odustati od neče-ga što toliko vole. – To je rekao s nadom, kao da doista može pronaći posao.

– Aspene Legeru, da se nisi usudio! Ionako već previše ra-diš.

– Ah, Mer – šapnuo mi je na uho. Naježila sam se od ugode. – Znaš kakve su Kamber i Celia. Moraju biti među ljudima.

25

Ne mogu stalno biti zatvorene čisteći i pišući. To im jedno-stavno nije u prirodi.

– Ali nije pošteno da očekuju da ćeš se ti za sve pobrinuti. Znam što osjećaš prema svojim sestrama, ali moraš misliti i na sebe. Ako ih doista voliš, bolje ćeš paziti na njihova skrbnika.

– Ništa ti ne brini, Mer. Mislim da je na pomolu nešto do-bro. Neće to trajati vječno.

Ali hoće. Jer njegovoj će obitelji uvijek trebati novac. – As-pene, znam da bi ti to mogao. Ali nisi superjunak. Ne možeš očekivati da ćeš svima koje voliš moći sve pružiti. Ti jedno-stavno... nisi svemoguć.

Neko smo vrijeme šutjeli. Nadala sam se da je ozbiljno shva-tio moje riječi i kako i sam shvaća da će se iscrpiti ne uspori li. Za jednu Šesticu, Sedmicu ili Osmicu ne bi bilo ništa novo jednostavno umrijeti od iscrpljenosti. Nisam to mogla pod-nijeti. Još sam se čvršće privinula uz njegove grudi, nastojeći izbaciti tu sliku iz glave.

– America?– Da? – šapnula sam.– Hoćeš li se ti prijaviti na Izbor?– Ne! Naravno da neću! Ne želim da itko pomisli da bih

ikad uopće uzela u obzir udati se za neznanca. Ja volim tebe – iskreno sam odgovorila.

– Zar želiš biti Šestica? Uvijek gladna? Uvijek zabrinuta? – upitao je. Čula sam bol u njegovu glasu, ali i iskreno pita-nje: da moram birati hoću li spavati u palači i imati poslugu ili u trosobnom stanu s Aspenovom obitelji, što bih doista odabrala?

– Aspene, uspjet ćemo. Pametni smo. Bit će nam dobro. – Željela sam da to bude istina.

26

– Mer, znaš da neće biti tako. I nadalje bih morao uzdr-žavati svoju obitelj; ja nisam tip koji napušta. – Malo sam se promeškoljila u njegovu naručju. – A budemo li imali djecu...

– Kad budemo imali djecu. Morat ćemo jednostavno paziti. Tko kaže da moramo imati više od dvoje djece?

– Znaš da to nije nešto što možemo kontrolirati! – Čula sam kako mu u glasu raste srdžba.

Nisam ga mogla kriviti. Ako si dovoljno imućan, možeš odlučiti koliko ćeš djece imati. Ako si Četvorka ili niže, sam se moraš pobrinuti za sebe. Oko te teme smo se u proteklih šest mjeseci često svađali, kad smo ozbiljno počeli pokuša-vati pronaći način da budemo zajedno. Djeca su i prednost i nedostatak. Što ih više imaš, to ih više može raditi. S druge strane, toliko gladnih usta...

Ponovno smo zašutjeli, oboje nesigurni što reći. Aspen je bio strastvena osoba; bio je sklon zanijeti se u svađi. S vre-menom je naučio zaustaviti se prije nego što se previše rasrdi i znala sam da to i sad čini.

Nisam željela da se brine ili uzruja; doista sam mislila da možemo uspjeti. Budemo li isplanirali sve što možemo, pre-brodit ćemo i sve ono što ne možemo isplanirati. Možda sam bila previše optimistična, možda jednostavno previše zalju-bljena, ali doista sam vjerovala da Aspen i ja možemo ostva-riti sve do čega nam je dovoljno stalo.

– Mislim da bi trebala to učiniti – najednom je rekao.– Što?– Prijaviti se na Izbor. Mislim da bi trebala.Bijesno sam ga pogledala. – Jesi li poludio?– Mer, saslušaj me. – Usta su mu bila tik uz moje uho. To

nije bilo pošteno; znao je da me to izluđuje. Kad je progovorio,

27

govorio je sporim, promuklim šaptom, kao da govori nešto romantično, iako je ono što je predlagao bilo sve samo ne ro-mantično. – Da ti se pruži prilika za nešto bolje od ovoga, a ti tu priliku odbiješ zbog mene, nikad si ne bih oprostio. Ne bih to mogao podnijeti.

Ljutito sam zadahtala. – Ne budi smiješan. Pa prijavit će se na tisuće djevojaka. Neće me ni odabrati.

– Ako te neće odabrati, čemu toliko protivljenje? – Dlano-vima je sad masirao moje ruke. Nisam se mogla prepirati kad je to činio. – Samo želim da se prijaviš. Samo želim da po-kušaš. Odeš li, otišla si. Ne odeš li, tad si barem neću morati zamjerati da zbog mene nisi ni pokušala.

– Aspene, ja njega ne volim. Čak mi se i ne sviđa. Ni ne poznajem ga.

– Nitko ga ne poznaje. Iako, upravo u tome i jest kvaka. Možda bi ti se svidio.

– Aspene, prestani. Ja volim tebe.– I ja tebe volim. – Polako me je poljubio kako bi mi to

potvrdio. – A ako me voliš, prijavit ćeš se da ja ne poludim pitajući se što bi bilo da si se prijavila.

Nisam imala šanse sad kad je to predstavio kao nešto što se odnosi na njega. Nisam ga mogla povrijediti. Činila sam sve što sam mogla da mu olakšam život. I bila sam u pravu. Nema apsolutno nikakve šanse da izaberu baš mene. Stoga će biti najbolje da se reda radi jednostavno prijavim i svima udovoljim, a kad me ne odaberu, svi će mi prestati dodijavati.

– Hoćeš li, molim te? – zadahtao mi je u uho. Naježila sam se od ugode.

– U redu – šapnula sam. – Prijavit ću se. Ali znaj da ja ne že-lim biti nikakva princeza. Jedino što želim jest biti tvoja žena.

28

Pogladio me po kosi.– Bit ćeš.Mora da je to bilo zbog svjetla. Ili manjka istoga. Jer mo-

gla bih se zakleti da su mu na oči navrle suze kad je to rekao. Aspen je mnogo toga prošao, ali samo sam ga jednom vidjela kako plače, kad su njegova brata izbičevali na trgu. Mali je Jemmy ukrao nešto voća s kolica na tržnici. Odrasloj osobi sudili bi po brzom postupku i nakon toga je, ovisno o vrijed-nosti ukradenoga, bacili u zatvor ili osudili na smrt. Jemmy je imao samo devet godina pa su ga izbičevali. Aspenova mama nije imala novca da ga odvede pravom liječniku i Jemmyjeva su leđa sad cijela bila izbrazdana ožiljcima.

Te sam noći čekala uz prozor vidjeti hoće li se Aspen uzvera-ti u kućicu na drvetu. Kad se uspeo, odšuljala sam se k njemu. Sat vremena plakao mi je u naručju o tome kako Jemmy ne bi morao krasti da on, Aspen, više radi i da je uspješniji, kako je nepošteno da Jemmy mora patiti zbog Aspenova neuspjeha.

Bilo mi je bolno slušati ga jer to nije bila istina. Ali nisam mu to mogla reći; ne bi me čuo. Aspen je na svojim leđima nosio potrebe svih koje je volio. Nekim čudom, i ja sam po-stala jedna od tih ljudi. Stoga sam se trudila da moj teret bude što je moguće lakši.

– Bi li mi pjevala? Dala mi nešto lijepo o čemu ću razmi-šljati prije nego što zaspim?

Nasmiješila sam se. Voljela sam mu pjevati. Zato sam se priljubila uz njega i otpjevala mu tihu uspavanku.

Pustio me je da pjevam nekoliko minuta prije nego što su njegovi prsti odsutno kliznuli od mog uha prema ramenu. Rastvorio je okovratnik moje košulje i ljubio me po vratu i ušima. Tad je podigao moj kratki rukav i ljubio me po cijeloj

29

ruci, od ramena do prstiju. Dah mi je zastao. Činio je to go-tovo svaki put kad bih mu pjevala. Mislim da je više uživao u mom isprekidanom disanju nego u samome pjevanju.

Uskoro smo se našli isprepleteni na prljavom, tankom oti-raču. Aspen me povukao na sebe i ja sam prstima okrznula njegovu neurednu kosu, hipnotizirana tim dodirom. Ljubio me je grozničavo i grubo. Osjetila sam kako njegovi prsti zaranjaju u moj struk, moja leđa, bokove, bedra. Uvijek me čudilo što po cijelome tijelu nemam modrice u obliku prstiju.

Bili smo oprezni i uvijek se zaustavljali tik prije onoga što smo od srca željeli. Kao da nepoštivanje redarstvenog sata već nije bilo dovoljno ozbiljan prekršaj. Međutim, bez obzira na naša ograničenja, nisam mogla zamisliti da je itko u Illéi strastveniji od nas.

– Volim te, America Singer. Voljet ću te dok god sam živ. – U njegovu je glasu bilo duboke emocije i to me je uhvatilo nespremnu.

– I ja volim tebe, Aspene. Uvijek ćeš biti moj princ. Ljubio me je dok svijeća nije dogorjela.Mora da je trajalo satima i kapci su mi bili teški. Aspen nikad

nije brinuo hoće li se sam naspavati, ali za moj je san brinuo. Stoga sam se umorno spustila ljestvama, noseći tanjur i peni.

Kad sam pjevala, Aspen je uživao cijelim bićem, obožavao me slušati. S vremena na vrijeme, kad bi imao malo novca, penijem bi mi platio pjesmu. Željela sam da svaki peni koji uspije skrpati dade svojoj obitelji. Njima je nedvojbeno bio potreban. No s druge strane, imati te penije – budući da ni-sam mogla zamisliti da ih potrošim – bilo je kao imati pod-sjetnik na sve što je Aspen bio voljan učiniti za mene, na sve što mu značim.

30

Kad sam se vratila u svoju sobu, izvukla sam staklenku s penijima iz skrovišta i osluhnula sretno zveckanje i ovog najnovijeg kad je udario o susjede. Deset sam minuta gledala kroz prozor i čekala, dok nisam opazila kako se Aspenova sjena spušta niz ljestve i trči ulicom iza kuće.

Još sam malo ostala budna, razmišljajući o Aspenu, koliko ga volim i kakav je osjećaj znati da on voli mene. Osjećala sam se posebnom, neprocjenjivom, nezamjenjivom. Nijedna kraljica ni na kojem prijestolju nije se mogla osjećati važni-jom od mene.

Zaspala sam s tom mišlju duboko urezanom u srce.

31

TREĆE POGLAVLJE

Aspen je bio odjeven u bijelo. Izgledao je poput anđela. Još uvijek smo bili u Carolini, ali oko nas nije bilo ni-

koga. Bili smi sami, ali nitko nam nije nedostajao. Aspen mi je ispleo krunu od grančica i bili smo zajedno.

– America – zagraktala je mama, prodrmavši me iz sna.Upalila je svjetlo od kojega su me zapekle oči pa sam ih

protrljala dlanovima, pokušavajući se priviknuti.– America, probudi se. Imam prijedlog za tebe. – Pogleda-

la sam budilicu. Tek je prošlo sedam sati ujutro. To znači da sam spavala... pet sati.

– Da nastavim spavati? – promrmljala sam.– Ne, dušo, uspravi se. Moram s tobom razgovarati o nečem

ozbiljnom.Teškom sam se mukom uspravila u krevetu, zgužvane odje-

će i kose koja je stršila u neobičnim smjerovima. Mama je uporno pljeskala rukama kao da će me to ubrzati.

– Daj, America, moraš se probuditi.Zijevnula sam. Dvaput.– Što želiš? – upitala sam.– Želim da se prijaviš na Izbor. Mislim da bi bila sjajna

princeza.Bilo je debelo prerano za ovo.– Mama, stvarno, ja samo... – Uzdahnula sam sjetivši se

što sam sinoć obećala Aspenu: da ću barem pokušati. Ali sad,

Za trideset i pet djevojaka, Izbor je životna prilika.

Prilika za bijeg od života koji im je određen u trenutku rođenja

i koji se ni na koji način ne može promijeniti. To je nevjerojatna prilika

da barem nakratko žive u pravoj palači, u svijetu svjetlucavih haljina,

neprocjenjivih dragulja i natječu se za srce naočitog princa Maxona.

Ali za Americu Singer, jednu od Odabranih, Izbor je noćna mora.

Mora okrenuti leđa svojoj tajnoj ljubavi i napustiti voljenu obitelj, a sve

zbog nagrade koju ne želi. No, tada upoznaje princa Maxona.

Malo-pomalo, počinje preispitivati svoje planove i želje…

Može li se život o kojem je oduvijek sanjala usporediti

s budućnošću kakvu nikad nije zamišljala?

$Nisam htjela biti dio plemstva. I nisam htjela biti Odabrana.

Nisam htjela ni pokušati.

www.mozaik-knjiga.hr

ISBN 978-953-14-1684-9

89,00 kn

U PALAČI SUPARNICA, SAMO JEDNA MOŽE OSVOJITI PRINČEVO SRCE…

BESTSELER NEW YORK TIMESA

Prvi dio senzacionalne trilogije!

K I E R A C A S SK I E R A C A S S

Čita se u jednom dahu. Plemstvo, politički sukobi, ljubomora i moda – sve su to dijelovi nezaboravne priče u kojoj se glavna

junakinja bori za pravdu i pravo na ljubav i sreću.— ALA Booklist

KIE

RA

CA

SS

IZB

OR K I E R A C A S S

Kiera Cass rođena je 1981. godine. Diplomirala

je povijest na Sveučilištu Radford. Živi u

Južnoj Karolini s obitelji. Izbor je objavila

2012. godine i odmah je postao, kao i svi ostali

nastavci ove trilogije, veliki književni hit.

Više o autorici i njezinim knjigama doznajte

na internetskoj stranici kieracass.com ili je

slijedite na Twitteru @kieracass.

Beskrajno zabavna i romantična priča.— Publishers Weekly

Iz iste serije:Elita

Odabrana

ODABRANAELITA

Izbor OMOT.indd 1 14/10/14 08:47