Iz knjige „Nauk o duhovnom životu“ Louisa Lallemanta

O POSLUŠNOSTI DUHU SVETOMU

U čemu se sastoji ova poslušnost

Kad se jedna duša prepustila vodstvu Duha Svetoga, On je malo-pomalo podiže i njome ravna. U

početku ona i ne zna kamo ide. Ali malo-pomalo rasvjetljuje je nutarnja svjetlost i pokazuje joj

cijelo njezino djelovanje i u njemu Božje upravljanje. Sama duša tako nema gotovo ništa drugo

činiti nego prepustiti Bogu da djeluje u njoj i po njoj što god hoće. Tako ona divno napreduje.

Kako nas Duh Sveti vodi slikovito vidimo u Božjem vođenju Izraelaca iz Egipta kroz pustinju u

Obećanu zemlju. Po danu im dade stup od oblaka, a po noći od ognja. Kako bi išao ovaj stup, išli

bi i oni, a stali bi kad bi stup stao. Nisu išli prije njega, niti daleko od njega. Takvi trebamo i mi

biti prema Duhu Svetomu.

Kako ćemo postići ovu poslušnost

Glavna su sredstva postizanja ove poslušnosti sljedeća:

1. Trebamo predano slijediti volju Božju kada smo je upoznali. Često je ne poznajemo jer

smo puni neznanja. No Bog će od nas tražiti račun samo za spoznaje koje smo dobili. Ako

se njima dobro služimo, dobit ćemo i nove. One Božje nakane koje smo spoznali

trebamo ispuniti pa ćemo spoznati i druge Njegove namjere s nama.

2. Obnovimo često odluku da ćemo u svemu slijediti Božju volju i utvrđujmo se u ovoj

odluci kolikogod je to moguće.

3. Molimo bez prestanka od Duha Svetoga svjetlo i snagu da ispunjavamo Božju volju,

vežimo se uz Duha Svetog i Njega se držimo. Predajmo se Njemu, kako veli sv. Pavao

efeškim svećenicima: Okovan Duhom idem u Jeruzalem (Dj 20,22). Molimo za posebno

rasvjetljenje Duha Svetoga preuzimajući važnije poslove i iskreno izjavimo da ne želimo

ništa drugo činiti nego samo vršiti Njegovu volju. Ako kasnije ne dobijemo nova

rasvjetljenja, činit ćemo onako kako obično činimo i što nam se učini najbolje. Zato

zazivamo pomoć Duha Svetoga posebnim misama u slavu Njegovu na početku velikih

poslova, kao što su otvorenje parlamenta, sastanci klera i crkveni sabori.

4. Promatrajmo pozorno pokrete svoje duše. Ovako ćemo postupno upoznati što dolazi, a

što ne dolazi od Boga. Što dolazi od Boga, to je u duši podložnoj milosti redovito blago i

mirno, a što dolazi od demona, silovito je i donosi sa sobom nemir i tjeskobu.

Dodatne napomene o svjetlu Duha Svetoga

1. Duše trebaju vjerno slijediti svjetlo koje imaju i ono će uvijek rasti.

2. Neka se uklanjaju grijesima i nesavršenostima, koji im poput oblaka zastiru ovo svjetlo, i

vidjet će svaki dan sve jasnije.

3. Neka ne lutaju vanjskim sjetilima i ne blate se osjetnostima pa će im Bog otvoriti

nutarnje osjećaje.

4. Neka po mogućnosti nikad ne izlaze iz svoje nutrine, ili neka se tamo što brže vraćaju, i

neka pozorno prate ono što se tamo zbiva. Tako će zamijetiti različite pokrete i

nadahnuća za dobra djela.

5. Iskreno do dna neka otkriju srce duhovnom ocu. Duša ovako iskrena i priprosta uvijek će

imati vodstvo Duha Svetoga.

ZAPREKE NA PUTU SLIJEĐENJA NADAHNUĆA DUHA SVETOGA

Kako ćemo razlikovati Božje djelovanje od đavolskoga

Sve što oduzima nutarnji mir i spokoj dolazi od Sotone. Bog je spojio zajedno sreću i svetost,

tako da Njegove milosti osim što posvećuju dušu, tješe je i ispunjaju mirom i slašću. Đavao

nagovaranjem djeluje sasvim obratno, ili odmah u početku ili barem na kraju. Zmiju se poznaje

po repu, tj. po učinku njezina djelovanja i svršetku kojemu vodi. Sve uvjetne pomisli i one koje

nas samo uznemiruju dolaze od đavla. Primjerice: Što bih ja učinio da me Bog u takvoj prilici

ostavi? Na ovakva prišaptavanja ne smijemo uopće odgovarati niti se zadržavati u ovakvim

mislima. One dolaze od đavla koji nam na ovaj način hoće oduzeti pouzdaje u Boga i dovesti nas

do malodušnosti i nemira. Pouzdajmo se u Boga. On je vjeran i neće ostaviti one koji Mu se

posve predaju i nastoje Mu u svemu ugoditi.

Na što moramo paziti kod poticaja na dobro

Svaki poticaj na dobro moramo dobro zamijetiti. Treba ispitivati sljedeće:

1. S kakvom smo ga spremnošću prihvatili: je li to bilo svom snagom duše i tijela?

2. Koji su nas razlozi i namjere pri tom vodili?

3. Jesmo li za vrijeme naših čina sačuvali predanost i čistoću nakane s kojom smo počeli?

Jer se često dogodi da se dobro djelo počne s uistinu svetom nakanom, ali se ta nakana poslije

izgubi ili se samo polovično na nju pazi. Taština, korist i samoljublje ušuljaju se neopazice u srce.

Čovjek se pomalo umori i počne se dosađivati te se prepusti prirođenoj nestalnosti, tako da

djelo rijetko dovrši s jednako čistom nakanom kao što ga je počeo.