ivo andrić~put alije Đerzeleza

Ivo Andri

PUT ALIJEERZELEZA

ERZELEZ U HANU

U hanu, kod viegradske umrukane, sakupilose, malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritociDrine nabujali su i odnijeli drveni most na putu uPriboj i podrovali pute-ve na nekoliko mjesta.Most su gradili tesari, a put opravqali argati irobijai. A svi koji su iz Sarajeva putovali naistok, zaustavqali su se u hanu kraj umrukane iekali da se dogradi most i kako-tako opraveputevi.

Ogromni stari han u obliku pravokutnika bioje pun kao ip. Sobe su bile uske i zbijene kaoelije u sau, a ispred svih soba okolo-naokoloila je uska i klimava drvena divanana; po woj subez prestanka kripali i odjekivali koraciputnika. Cio je han zaudarao talama ibravetinom, jer su se u dnu avlije svaki dan klaliovnovi, a koe im se suile, razapete po zidovima.

F SADRAJ

IVO ANDRI 183

Raznolika su bila eqad koja su tu zapela nasvom putu. Suqaga Dizdar, sa trojicom aralija,koji je putovao slubeno. Dva fratra iz Kreevakoji su ili u Stambol na neku tubu, ta li. Grkkaluer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s wimamlada i lijepa ena. Kazivalo se da su poslaniciiz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu;imali su i teskeru od pae iz Sarajeva i zaptiju daim ide naruku, ali su se drali povueno iizgledali otmeno i sumwivo. Trgovac, Srbin izPqevaqa, sa sinom, visokim utqivim mladiem,nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna ikirixije im. Neki begovi, Posavqaci. Jedan blijedpitomac vojne kole u Carigradu sa stricem. TriArnauta, salebxije. Jedan Foak to prodajenoeve. Jedan perverzan individuum koji se kazujehoxa iz Bihaa, a uistinu ini se da putujesvijetom kud ga vode mutni i strani nagoni.Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite odkorala i prstewe na koje sam urezuje inicijale. Iitava gomila kirixija, xambasa, pretrglija iCigana.

Osim ovih stranaca, sjedili su u kahvipovazdan domai mladii, bogati i dokoni Turci.I povazdan se ula ala, smijeh, pqesak, glas defai argije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci odigre ebe, roktawe i cika putene i besposleneeqadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, aVenecijanci samo na kratke etwe, i to svi zajedno.

Meu posqedwima je stigao erzelez. Pjesma jeila pred wim. Na bijelu kowu krvavih oiju, on jejahao ravanlukom, crvene su kite b le bijelca pooima, a dugi, istim zlatom vezeni evkeni naerzelezu sjali su i poigravali na vjetru.

F SADRAJ

184 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAA

Doekalo ga utawe, puno udivqewa i potovawa.On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja jeulijevala strah; svi su bili uli za wega, ali ga jemalo ko vidio, jer je on projahao svoju mladostizmeu Travnika i Stambola.

Oko kapije se sakupie stranci i domai.Sluge mu prihvatie kowa. Kad sjaha i poe premakapiji, vidjelo se da je neobino nizak i zdepast ida hoda sporo i raskoraeno kao qudi koji nisunavikli da hode pjeice. Ruke su mu bilenesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasnomerhaba i ue u kahvu. Sad kad je siao s kowa, kao snekog pijedestala, poe da se gubi strah i respekt i,kao da se izjednaio s ostalima, poee muprilaziti i zapoiwati razgovor. On je radorazgovarao, zanosei malo na arnautsku, jer semnogo godina vrzao oko Skopqa i Pei. U govoru jebio nevjet, svaki as mu je nedostajala rije, kaoto to biva kod qudi od djela, i onda bi iriosvoje duge ruke i kruio precrnim oima, kao ukunia, u kojima se nije razlikovala zjenica.

Za nekoliko dana posve je iezao arobnikrug oko erzeleza; jedan po jedan, pribliavalisu mu se ovi bjelosvjetski qudi s nesvjesnom eqomda se s wim izjednae, ili da ga podrede sebi. Aerzelez je s wima pio, jeo, pjevao i kockao se.

Ve sutradan je ugledao Venecijanku gdje ulazis pratwom u odaju. Nakaqao se i udario rukom pokoqewu i dvaput je viknuo za wom:

Aman!erzelez je planuo. On je skakao od same

pomisli da se ti weni zglobovi kre u wegovimprstima. Bol mu je zadavala ta wenost i qepota uwegovoj blizini. erzelez se zanio i, naravno,

F SADRAJ

IVO ANDRI 185

postao smijean. Graani i skitnice su mu odmahstali prilaziti s te slabe strane. Stali su gasvjetovati, nagovarati, odgovarati i zadirkivati, aon je samo blaeno irio ruke i sijevao oima.

Uto se dogodi da od Rogatice stie i BogdanCincarin, pjeva poznat u po Bosne; im on zapjeva,osvoji odmah i zanese vas han. I fratri suoslukivali iza prozora, a erzelez izgubi mjerui pamet. Raspasao se i oznojio, pa sjedi meumjetanskom momadi i hanskim gostima, pred wimsir i rakija; oni se izmjewuju, odlaze i dolaze, a onbez prestanka pije, nareuje i pjeva, krivo i nisko,svojim tekim i predubokim glasom. Alaci serugaju s wim ve bez imalo straha i obzira. BogdanCincarin, mlad a posijedio, zabacuje glavu (gorwamu usna lagano podrhtava) i pjeva, pjeva, aerzelezu se ini da mu duu vue i da e, sad n ,izdahnuti od prevelike snage ili prevelikeslabosti. A onaj lola Foak sjedi do wega i ruga muse da se svi krive od smijeha, samo ga erzelezblaeno, razrogaeno gleda, grli i cjeliva u rame,dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkiwi.Hoe da ide po wu, da je otme i posadi kraj sebe.Hanxija se ve pribojava skandala, ali ga Foak saobjeewakim, nadmonim smijekom zaustavqa.

Kud e, bolan? Nije ono hanxinica sMetaqke, a ni xizlija sarajska. Gosposko je ono,heej!

A erzelez sjeda pokorno kao dijete i nastavqada pije, pui, pjeva i plaa, dok mu se i momi toposluuje kreveqi iznad glave.

Dva dana tereveni erzelez s drutvom idoziva Venecijanku i uzdie i pria svima svojuqubav, mucavo, nejasno i smijeno; qudi ga tapu

F SADRAJ


po ramenu, lau da mu je poruila ovo ili ono, a onse odmah die da ide po wu, dok ga Foak, koji jepotpuno zavladao wim, ne zaustavi i posadi,svjetujui ga i magarei, da se vas han trese odsmijeha.

Treeg dana, nekako o uini, porjekae seFoak i erzelez, bezrazlono, kao qudi u piu ibesposlici. Foak se eretski uozbiqio.

A kao zato da ne bi ona mogla i moja biti? Jok, jok, xanum! dere se erzelez, a lice mu

sja od zanosa to mu je neko osporava i to moe dase za wu bori.

Bogme, ko prije djevojci onog i djevojka uvjerava jedan sa strane.

Krila da ima, krila da ima, more! vriti erzelez Foaku, unosei se i kazujuivie rukama nego rijeima.

A vi se potecite; metnuemo jabuku na koiju,pa ko prije jabuci onoga je djevojka svjetuje ihposve ozbiqno jedan Mostarac, udeavajui takodogovorenu komediju.

erzelez odmah ipi na noge, omahnu oko sebespreman da se bije, da tri ili baca kamena, neznajui vie ta radi ni zato radi i savpresrean da je doao as kad e snaga daprogovori.

Izioe na ravan, pred han. Na direk odquqake objesie o koncu uvelu crvenu jabuku,zategoe kanap ispred dvojice trkaa i iskupiese svi, podgurkujui jedan drugog i neprikriveno sesmijui. Jedni se uurbali oko trkaa, a drugigledaju izdaqe. Foak zasukuje rukave i nagoni usmijeh sve oko sebe, a erzelez se raskopao i glavupovezao evrmom, pa doao jo zdepastiji i mawi.

F SADRAJ

IVO ANDRI 187

Jedni se klade za erzeleza, drugi za Foaka.Mostarac dade znak; kanap pue, a oba trkaajurnue.

Leti erzelez kao krilat, a Foak se nakondva-tri koraka zaustavio i tape nogama na mjestu,kao kad varamo djecu da trimo toboe za wima.erzelez tri kao da zemqu ne dira, Foak taperukama, a gledaoci se savijaju od smijeha. Pqesak,vrisak i smijeh.

Ha, erzeleze! Akosum, magare! Ha, poteci, erzeleze, sokole! Aferim, kewino!Odmie erzelez i biva sve krai, kao da mu

noge ulaze u tijelo. Poduzela ga bijesna snaga, inimu zadovoqstvo ovaj napor, meka ledina i svjeastruja zraka. ini mu se kao da osjea za sobomneprestano topot svoga protivnika i to gapodstrekava i goni. Kad b kod direka, mai serukom za jabuku, ali alaci objesili jabukuhotimice visoko pa je ne dohvati prvi put, nego semorade zaskoiti i onda je otre s koncem zajedno.

Meu gledaocima urnebes. Jedni taru suze, adrugi polegli po travi pa se samo vaqaju odsmijeha. Debeli beg iz Posavine dri se rukama zatrbuh i othukuje. I suhi, slubeni Dizdar-aga staona kapiju pa se smije krezubim ustima.

erzelez je stajao asak onako s jabukom u ruci,a onda se okrenu, vidje da nema Foaka i odmjeri ih,kao da ih iz daqine boqe vidi. Nisu mu moglirazabrati izraz lica, ali taj pogled je bio opasan.U jedan as kao da svi osjetie da su pretjerali.Daqina i odstojawe su mu vraali sve to jeizgubio u drutvu s wima. Sad kad je bio tri

F SADRAJ


stotine koraka daleko od wih i vaqao se premawima, mrk i teak, kao da ih naglo osvijesti tajrazmak; i najbezbrinije meu wima ispuni strah.Vie nije bilo sumwe da je srdit i da netosmiqa. Prvi ieze Mostarac, a zatim jedan pojedan stadoe otpadati u svoje sobe. Neki zaoe zahan i izgubie se u qeskovoj umi.

Dok se erzelez primakao, ne osta na ledini niive due. U travi se bijelila jedna marama,ostavqena u hitwi i strahu. Ta praznina ga dokrajarazquti.

Onako raspojas i zadihan, on je razroko, jouvijek u nedoumici, gledao u kapiju gdje su seizgubili. I pod tom tvrdom, debelom lubawom kaoda se poelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglotjera i da bi to sve moglo biti besposlewakakomedija. Na tu ga misao svega proe plamen.Bijesno i neodoqivo zaeqe kaurkiwu, da je vidi,da je ima, da zna na emu je ili inae da pobije ipolomi sve oko sebe. I kad je tako, gegajui seumorno u bokovima i maui rukama, prolaziopored kapije, ukaza mu se najednom, predzamagqenim pogledom, uvrh stepenica, irokazalena haqina i bijel veo. On samo to jeknu i,onako razgolien i uzrujan, prui ruke put we, dasa dva skoka dotri do we, kad se zelena haqinalagano zaniha i ieznu za sobnim vratima izakojih se u jasno kqu u bravi.

erzelez je spustio ruke niza se, malko oborioglavu i dahnui vas znojem i mukom snagom stajaotako asak, mrk kao oblak i jak kao sama zemqa.Nije znao ta da pone i na kog da udari. Onda seokrete, i po hanu stade rum i lom. Neko dijete kojese, ne znajui ta je, ne bjee sakrilo, ispusti iz

F SADRAJ

IVO ANDRI 189

ruku ugum i pobjee pod minderluk ispod kog su muvirile bose i ispucale noge. ue se kowi utalama, a u svem ostalom hanu nije bilo ni make;sve se ivo posakrivalo i uutalo od straha izorta. Ta tiina je erzeleza jo vie draila iizazivala. Udarao je na vrata, ali su sva bila, kaoukleta, zatvorena.

Ne znajui ni sam, od srxbe, ta ini, stao jesedlati kowa i puniti bisage. Opremio se svezagledajui ne bi li koga vidio i onda je, trgnuviestoko dizginom, izveo uzrujana bijelca na avlijui zajahao s pawa na kom se meso sijee. Kow ga jeponio; na wemu zveknu srma i oruje; odmah se uwemu stao slijegati gwev. Otpqunu, izjaha iz avlijei kao u snu poe ledinom koju je maloprijepretrao. A kad malo poodmae, on vidje, inehotice, u samom uglu hana udubqen wen prozor.Gledajui taj prozor zatvoren, hladan i zagonetan,kao enski pogled i qudsko srce, die se u wemusvom snagom ve zaboravqen gwev i jad; i u bezumnomprohtjevu da ubija i vrijea, pa ma koga, on dieruku s dlakavom akom put toga prozora i mahnuwom, rastvarajui pesnicu kao da baca kletvu.

Kuko! Kuko!Glas je bio tup od qutine.Jahao je kasom, mekotom i preacem; da on vidi

kakvi su ti provaqeni puti i koji su to otplavqenimostovi koje on ne moe prei! Da on vidi!

Za wim je ostajao han, jo uvijek uprestraenom utawu.

F SADRAJ


ERZELEZ NA PUTU

Na Uvcu je erzelez preskoio rijeku i podbiokowa tako da su imali svi biwexije i pribojskixambasi posla; privijali su mladu balegu nakopita i prali ih mokraom od muka djeteta, aerzelez je samo utao, sagibao se, ogledao kopita,i nije smio da u oi pogleda kowu. Nudio je zdravumexediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas.

Bio je utqiv i nemiran i, to je rijetkobivalo, erzelez nije mogao da jede! Otkako je izViegrada, odbila mu se hrana. On je sjedao zasofru i puio bez svake mjere mnogo, ali mu segadilo i od same pomisli na jelo.

Drugo vee je iziao iz kahve, prigledao kowai bio zadovoqan jer je vidio da ide naboqe. Uputiose nekim puteqcima prema drumu. Bila je tamna nos mnogo zvijezda, i studeno. Vrludao je dugo, avraajui se hanu sustie na drumu jednogkaluera. Bio je poguren, ili se samo pravio da biizgledao stariji.

Jesi li ti, papas, odavde? Nisam bee, nego zanoio veli kaluer

meko, a nikako mu nije drago to se sreo ovakodockan s ovolikim Turinom.

erzelez je koraao napred i sam se udio togovori s kaluerom.

A bogati, papase, jesi li ti nahodio u vaimkwigama, je li unah po vaem zakonu da djevojkavae vjere gleda Turina?

Kaluer se uzvrtio i utawio pa sve uvija, dok sekonano, vaqda vidjevi da je Turin u nekojbrizi, ne osmjeli i spretno ne zavri nekompriom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka

F SADRAJ

IVO ANDRI 191

arena cvijea, pa tako i qude raznih vjera; da jehtio da smo svi jedne vjere, On bi to, bezbeli, iuinio, a ovako kad je On tako uredio, onda treba dase svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda iuzima svoju vjeru.

Kao i uvijek kad slua drugog, erzelezu seinilo da govori pravo. U razdraqivoj utwi onje nastavio put. Nije mislio ni na ta. Najedanputse okrenu lice u lice kalueru, kao da ga pita zaneto to je on lino skrivio.

A reci ti meni zato se vae ene ne kriju? Eto tako u nas zar taki adet, ta li. Ko ti

zna; enska orava posla. To mi kalueri ne znamo;nemamo ena pa i ne znamo.

Hm!Jo jedan as ga je gledao, a onda se hladno

okrenu i poe bre. U tiini se ulo kako mukripi koa na bensilahu i tozlucima. Kaluerje, u udu, kaskao za wim. Kad su bili kod hana,erzelez poe uz basamake; jo se jednom obazrije.

Laku no! Bog ti na pomo, beg-efendija; ejsadile!

vikao je kaluer odmiui brzo.Ujutro su erzeleza u ranu zoru probudili

glasovi, smijeh i pjesma. To su bile Ciganke to suse umivale ispod mlinova, prskale vodom, i uzvrisku ibale vrbovim granicama. Bio jeurevdan.

U kahvi zatee dva brata Moria. To bijahusinovi onog starog sarajskog Moria to je biouven zbog svog bogatstva i svoje pobonosti i toje umro na haxiluku. A oni bijahu lole i rasipnici,nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu.

F SADRAJ


Mlai je uio stambolsku medresu, pa pobjegaoim mu je otac umro, i dao se s bratom na skitwu irasputen ivot, ali je uvijek nosio bijeluahmediju oko fesa. I pored svih stranih pijankii skitawa ostalo je wegovo lice kao to je bilo,golobrado i rumeno s napuenim usnama kao urazmaena djeteta, samo su mu oi, needne i zelene,starile i pod nabuhlim kapcima kao da su venule. Astariji je bio visok i blijed, nekad najqepimomak u cijelom Sarajevu, s tekim crnim brkom ivelikim tamnim oima u kojima je uvijek plivaozlatan odraz. Samo je sad ve wegovo lice bilohladno i mrtvo; on se raspadao potajno od poganebolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedanberberin s Bistrika koji ga je lijeio hapovima ikadovima, a nikom nije htio rei od ega ih pravi.Ali u posqedwe vrijeme nisu braa smjela uSarajevo, jer su douli da je na sve tube zbogwihovih zuluma i ispada stigao iz Stambolakonaan odgovor: da se obojica Moria uhvate iposijeku, pa su ih sad oko Sarajeva traile zaptijei vezirove Toske. A i inae su bili ve pri kraju.Sve su kmetove bili isprodavali, jo im je ostaosamo veliki han na Varoi i wihova uvenamorievska kua na Kovaima. U toj kui im jeivila stara majka i jedina sestra, malo, grbavo iboleqivo djevoje.

Upitae se za zdravqe (oni su bili stariznanci) i uzee piti. Braa opazie promjenu nawemu i stadoe ga zapitkivati i draiti.

ta je, ta si se smrko? Ostarilo se,erzeleze, bogami!

Pozdravila te Darinka iz Pqevaqa; kae,otkako si ti otio spava sama.

F SADRAJ

IVO ANDRI 193

erzelez je utao. Stariji Mori je govorioneveselim i pomalo dobrostivim tonom oajnihpropalica; i sa samim erzelezom on je govoriopovjerqivo i prijateqski. Mlai se tek smijeio.

Asli si unup jutros smije se stariji Mori,bezglasno i kratko.

A on ih samo gleda. Sve je u wemu mirno, bol seslegao i srxba se ohladila, samo mu je jo teko.Gleda ih i dolaze mu kao djeca, neuka i luda, kaodijete mu je svak ko nije vidio tanku Vlahiwu, uirokoj haqini od zelena somota, s malom glavomiznad okovratnika od krzna. On je utao.Nagovarali su ga da iza podne pou na dernek. On senekao. Tek iza ruka osjeti dosadu, popusti ipristade.

Navrh breuqka bila je zelena ravnicaokruena velikim i rijetkim borovima, a otvorenaprema zapadu. Tu je bio ciganski dernek. Gorile suvatre. Tukli bubwevi, udarale krnete i argije.Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog dana suigrale boje arenih ciganskih haqina;prevladavala je crvena. Pilo se, jelo, tralo,smijalo, vaqalo i bez prestanka pjevalo.

Kraj jedne vatre sjedili su erzelez, Morii ineki momci iz Priboja. Pili su rakiju; erzelezuse isprva inilo da je kisela. Ali svi su ga nudilimezetom, a dan je bio topao i lijep; pilo se, i kad godbi iskapio do dna, on bi vidio vrhove tamnihborova kako se niu na proqetnom nebu.

Upravo mu je jedan bakal govorio: Kad sam uo,xanum, da si ti doo, zatvorio sam namah duan;idem, rekoh, da ga vidim, pa eto... kad ga prekidoepqesak i smijeh, i svirka se zbrka i pomijea: naquqaku se popela Zemka.

F SADRAJ


Ta Zemka je bila putenica, i to ve po treiput, vitka, zelenih oiju i bijela mimo sve ostaleCiganke. Kau, niko joj nije mogao nakraj stati.

Quqaka je bila svezana na jednoj takii ivila se visoko zajedno sa Zemkom, s lea su jeotiskivale Ciganice, a ona se raskriqenih rukuvrsto drala za konopac i uzimala sve veizamah. Imala je blijedo lice i zaklopqene oi,prelazila je liniju brijega i ocrtavala se nahorizontu, wene dimije su se plele i vile u stonabora, leprale i ibale nebo. erzelez je,sjedei nisko kraj vatre, pratio oima wen zamah isvaki put kad bi se digla i ocrtala gotovovodoravno na nebu i vraala u strmom padu udubinu, wega je prolazila neka slatka tjeskoba ijezovita strepwa kao da je on na quqaci. Pio jebre i veselije.

Zemka se nije zaustavqala; vidilo se da tekodie i da je bqea, ali ona se dizala i dizala, isvaki put kad bi bila na najvioj taki otvorilabi oi da u slatkom uasu pogleda oranicu i rijekupod brijegom. Isprva su je svi utke udivqenogledali, ali domalo zapoe smijeh i pijana graja.Cigani i pribojski momci poee podvriskivati idovikivati eni koja nije nita ula.

Aha! Vamo pogledaj, Zemko! Nemoj, pae, jadna! Ako, na meko e! Evo joj jastuka! Ha, ha, ha-a-a-a! Jih! Quqni, Zemko!A Zemka se umorila. Ciganice je prestae

otiskivati, zamasi su bivali sve mawi, jo senihala samo svojom roenom teinom, sve mawe, sve

F SADRAJ

IVO ANDRI 195

mawe, dok joj se noge ne dotakoe trave i ona sie,zanesena i nasmijana.

erzelez sjedi i gleda, topi se i iri ruke zbogom pameti! ponijelo ga veseqe i qepota i onedimije od xambasme to lepraju kao barjak imijeaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom.Kao da se wegovoj alosti prohtjelo da se svaodjednom prometne u obijest i veseqe. Samo jedanas mu b nekako ao i stidno to se tako brzoodrie svoje tuge i one gwevne odluke s druma danee u svojoj blizini vie nikad nita to jeensko... Ni make! Ni make!... Ali najednomCiganke, poslije duga saaptavawa i dogovora,slono zapjevae:

Razboqe se erzeleze,aman, aman!

Die se hajnak i vriska, svi pogledae u wega,a on ne vidje vie nikoga. Oi mu zaagrile i licesja, a osjea da je nemoan, i lak je, a nikako ne moeda se digne.

Tu su pjesmu ispjevale srebrnike Cigankeneke godine, kad je erzelez sve proqee leao uSrebrnici, jer ga je neko muke ranio jednog petkakad je dohodio Nuribegovoj keri pod penxer. A onse ne sjea ni onog petka, ni penxera, ni Nuribegovekeri, koju je davno zaboravio. Samo se sjea kako jeslab i rawen leao; ispod otvorena prozora mupquska i umi nabujao potok, na brijegu jeurevdanski dernek i Ciganke prvi put pjevaju owemu, pjesmu im dodaje brijeg brijegu, jei i umisva srebrnika kotlina od pjesama i potoka, a onlei i tako je slab da ne moe sam ni matrafu slimunadom da ustima prinese. Sjea se, sjea, ali ne

F SADRAJ


moe da razdvoji ovaj dernek od onoga to ga jebolestan sluao, nego mu se sve mijea, pjesme isvirka i pie i eqad od onda i od sada, a prekosvega toga se quqa Zemka u velikom smjelom luku, ion je lovi oima i jeza ga prolazi, as vrela ashladna, ispod slabina.

U posqedwe dane nije gotovo nita jeo, pa gapie obuzima naglo. Sunce je zalo. Ide hladanvjetar, ume borovi; dim sa vatara biva modar,sumrak se sputa.

erzelez nareuje Ciganinu da mu svira iznadglave, na tanku icu, pa svaki as uzmahuje rukom ihoe da ga bije i psuje mu emane i onoga ko mu ga jenapravio, a stariji Mori mu zaustavqa ruku imiri ga. Onda se die pa hoe da ide da hvata Zemkuza ruku. Zadravaju ga Morii i smiju se;osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju.Grohot i tresak, a erzelezu se jezik plete.

Ona je... moj dumanin.Otima se, die, iri ruke i polazi put Zemke,

koja stoji meu Cigankama kraj quqake i gloecrvene arnautske eerleme. Raspasao se pa muspadaju i boraju se akire, a ionako kratke nogemu izgledaju jo krae i jo debqe; otpasao mu sepojas od ibriima viweve boje pa se vue za wim,poliven rakijom i umrqan pepelom. Jedva se drina nogama, krivuda i smjera as lijevo, as desno.Ciganke vrite od smijeha, i Cigani seubezobrazili. Svirka staje.

Ha, dri ga, zemqo! Povuci, potegni! Jaalah!

F SADRAJ

IVO ANDRI 197

A Ciganad to su se ispela po granama gaajuga iz potaje suhim iarkama. Vraa se, sjeda ipije i upada u pjesmu.

Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, aMorie i wihovo drutvo tek poduzelo pie,terevene i jednako tjeraju alu s erzelezom, kojinapree oi da u mraku razazna Zemkin lik, dok muse sve pred oima pomie i kovitla. Svirai hoeda im odu; oni ih zaustavqaju najprije lijepim paonda na silu, psuju im majku cigansku, nude imnovce i tuku ih, naizmjence.

Dockan je, pustite nas, slatke age! Ne vidi se, more, daleko nam je kuama,

izginuemo!Najednom mlai Mori skoi, wegovo je

golobrado lice problijedilo i dolo podbulo izlo kao u ovjeka koji je na sve spreman.

Posvijetliu ja vama sad, za duu vam sefiraunsku!

On se die i uze veliku glavwu smrevine;drei je u stranu, jer ga je dim guio i iskreobasipale, uputi se, lagano se povodei, ravnicom.Na zapadnom, otvorenom obronku je stajao plastsijena, ograen plotom od evara i oupan iizgrizen sa strana, dokle su mogla goveda dadohvate. Nae plast u mraku, ali zadugo nije htjelosijeno da uhvati plamena; tek kad nalomi suvihgranica od plota i naloi ispod sijena, primi seuokrug plasta vatra koja se sve vie pewala, dok sekonano ne pretvori u velik stup plamena koji sena vjetru irio i naliio na ogweno jedro.Pucketalo je sijeno i rojile se iskre, crvena jesvjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu

F SADRAJ


eqad. Svi se stadoe razilaziti, kud koje.Svirai su drhtali.

Aman, aga, ta uini? Povjeae nas kadijasve.

Sikter, more, i ti i kadija. Ne, nee oni na vas, nego nas Cigane; rei e:

eto, Cigani zapalili kadijino sijeno. Uh!I one arilije se prepale, ako su i pijane,

vide: odvie je. Samo oba Moria sjede, pucaju izmalih puaka, pijuckaju i gledaju u plamentrepui.

A erzelez posre, podaqe u polumraku, zaposqedwim Cigankama i lovi Zemku. Usiqava se datri to boqe i bijae je dobro pristigao, kad onanajednom zakrenu nalijevo i izgubi se na putu kojivodi izmeu wiva. erzelez se nije nadao takonaglom zaokretu; onako krut, teak i pijan, kad sejednom zaletio, on se nije mogao zaustaviti, preeobronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obaluput potoka. Isprva se doekivao na noge, ali kako jeobala bivala sve strmija, izgubi ravnoteu iskotrqa se kao klada sve do u potok. Pod rukamaosjeti vlano kamewe i glib, i odmah poe da sedie. U oima mu je jo titrao sjaj, ali tu je bilomrano. Napipa vodu i stade da hladi ruke i elo.Tako je sjedio dugo. No je odmicala.

U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu,pribra se i odlui u tupoj glavi da se izvue izpotoka. Pewao se i otiskivao, pridravao rukamaza travu i ogranke, odupirao se koqenima, iduisve vie nalijevo gdje je obala bila mawe strma; isve je to inio kao u snu.

Nakon duga vremena i napora on se nae na ruburavnice na kojoj ve davno nije bilo ive due.

F SADRAJ

IVO ANDRI 199

Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama itek tada iznemoe potpuno. On pade na koqena,doeka se na ruke i osjeti neto toplo i prhko podsobom; bio je iziao na mjesto gdje je izgorio plastsijena. Tako je leao potrbuke, odupirui se naruke. Bilo mu je muno. Pod wim je u hrpi crnoggara bqesnula jo gdjekad pokoja iskra. ulo sekako psi ree i glou ostavqene kosti. Sa jednogbora pade iarka i dokotrqa se do wega. On seosmjehnu.

Ne gaaj se, Zemko, rospijo... vamo doi!Nikako ne moe da se sabere. Prisjea se da je

htio nekog da bije; htio je nekog da upita ta je ovo swim, ali bilo se naoblailo, i kasna no; i nikognije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.

ERZELEZ U SARAJEVU

Nesrean, slavan i smijean, tako je obiaoerzelez p carevine. O wegovim doivqajima togqeta zna se veoma malo; i on sam ih je odmahzaboravqao. ulo se samo da je poinio mnogeludosti radi udovice jednog uupskog trgovca i daga je ogulila neka Jevrejka to je hodila salgixijama iz Selanika.

Uoi samog Ramazana stigao je u Sarajevo.Tri dana prije wegova dolaska pogubqena su

nad Kovaima, na onom irokom raskru gdje sesijeno prodaje, oba Moria. Uhvatili su ih u jednojmehani na drumu koji vodi u Trnovo. Proveli su ihkroz sve Sarajevo. Ili su, vezani, kratkim iotrim korakom kako stupaju Arnauti; oko wihToske i zaptije. Za wima je ostajao lak oblaakpraine. Svijet se obazirao.

F SADRAJ


Kad su bili kroz dowu ariju, poee da imdobacuju pogrde. arilije su skakale sa epenakai maui bagavim nogama traile po zemqinanule.

Aha! Hajduci! Sikiru za domuze!Tako su ih vodili do Talihana.Nisu ih smaknuli kraj Miqacke, ispod

Latinske uprije, gdje su vjeali raju i gdje biobjeeni visili po dva dana, a besposleniprolaznici bi im zasukivali konopac pa ondapustili, i le bi se dugo vrtio, kao vreteno. Wih supogubili brzo, i odmah sa sutonom sahranili naBakijama. Majka im je izdahnula, bez jauka, kad je sdivanane ugledala gdje ih vode.

Wihova velika kua, s bezbrojnim prozorimakoji gledaju iznad grada i preko Igmana, ostala jetamna i pusta. Samo je u jednoj od dowih odajagorila svijea. Tu je, venui od suice, lealasestra dvojice Moria, sa plavom glavom na vrelimjastucima, i grozniavih oiju sluala apatsvoje stare dadiqe Ane, koja je potajno snovala daje, bar u as smrti, pokrsti.

Poslije prvih jesewih kia i vjetrova, bile susarajevske ulice iste i vedre sa veselim sjajemjesewih dana u zraku i na kuama, i sa prvimpjegama rujeva lia na strmim bregovima. Letizrakom pauina kao svila.

Bio je Ramazan i dawu je sve mirovalo, ali nouse grad prolamao od svirke, sijela i aikovawa pomahalama. Duani, puni voa, i kahve, puni qudi,bili su po svu no otvoreni. Iz ainica se iriootar i zaguqiv zadah masla i prena eera.

F SADRAJ

IVO ANDRI 201

Prolaze buquci ena, a pred wima po jedanmukarac sa velikim fewerom.

U udaqenim batama se u tamnoj tiini ujekako s muklim tutwem biju o zemqu prezrelekruke, a zrele takie se savijaju i nagiwu prekoograda i u jesewoj obijesti padaju prolaznicima naglave.

erzelez ide, opaqen i lak, u silnoj snazi kojase pred jesen kupi u svakom ovjeku. Sva su mjestamila; eka ga mnogo radosti; puno obeavaju dani iqudi.

Redom su ga pozivali na iftar. I jednopredvee kad je, idui Bakarevia kuama,prolazio izmeu Krle i Turbeta, zastade predkuom na uglu. Jedna starica, izmearicasmeuranih ruku, kumala je sitnim pijeskomavlijska vrata, kad se jedno krilo napola otvori ipomoli se djevojka u svijetlim dimijama i crvenojjeermi. Ona dodade neto slukiwi i ostadeasak onako prignuta u poluotvorenim vratima.

Kao uvijek kad bi ugledao ensku qepotu, onizgubi u tili as svaki raun o vremenu iistinskim odnosima, i svako razumijevawe zastvarnost koja rastavqa qude jedne od drugih.Videi je onako mladu i punu kao grozd, on nijemogao ni naas da posumwa u svoje pravo; potrebnoje samo da ruku prui!

Jedan tren je gledao, raskoraen i zamirivimalo na desno oko, a onda se nasmija poluglasno iirei ruke i gotovo poskakujui poe prema woj.Djevojka ga ugleda na vrijeme, tre staricu zarukav i uvue je u avliju erzelezu se ukrstie uoima gipki i veliki pokreti zrele djevojke aonda tresak, i on ne vidje nita do, pred samim

F SADRAJ


nosom, veliku bijelu plohu avlijskih vrata zakojima je kripala brava i strugao mandal. Takoje stajao. Jo je ostalo malko, sada ve besmislenog,smijeka na wegovom licu; a onda se okrenu:

Vidi!...I u nesvjesnom uewu nekoliko puta ponovi tu

rije bez smisla i znaewa, kao to ini ovjekkoji se estoko udari.

Sad je bilo mranije. Iza Krle su kosmate ikrivonoge suvarije strugale zagorele karavane odpilava, pripravqajui se za iftar. erzelez poeuz brijeg.

Za veerom je glasno govorio da nadviesjeawe. Jeo je, a jelo ga je ujedalo za srce. Izaveere, kad su leali na iqtetu teko diui odprekomjerna jela i puei, ne moe odrati iispovjedi se mladom Bakareviu, vitku mladiuzelenih oiju i rumena lica s podrugqivimosmijehom. Priao je sve, i priajui i sam seudio da je cio dogaaj, kad se drugom kazuje, takomalen i neznatan. I nehotice je irio, uveavao iuplitao sjeawa iz drugih susreta. Guio serijeima.

Sutradan je ustao iza podne i odmah se zaputiokui kraj Turbeta. Septembarski dan, i sinonagorina. Visok bijel zid, teka zatvorena vrata, apreko zida proviruje loza.

Prema kui je bila halvexinica iz koje ga nekoviknu. Sa mirnim potovawem pozdravi ga jedanstari poznanik, Arnautin. Bio je sin prizrenskogtrgovca, ali je ivio uvijek po svijetu utrgovini, a u stvari se satirao idui uvijek samoza jednom strau. Sad je od svojih zemqakahalvexija zapazio djevojku u bijeloj kui na uglu i

F SADRAJ

IVO ANDRI 203

tu je gubio dane i nije odmicao iz halvexinice,vrebajui uzalud wena vrata.

Kad erzelez ue, izioe halvexije izapregratka, gdje su muklo dahui mijesili eer itijesto, i prostrijee im hasuru da sjednu. Obojicasu nastojala da sjednu licem prema ulici ivratima. Kako nisu smjeli puiti i kako ih jemorila e, govorili su isprva veoma malo, ipogldali svaki as napoqe. erzelez se prvipovjeri i ispria mu sve. Kad Arnautin u,obradova se bez imalo surevwivosti; wegovo lice,uto, s dubokim borama, i wegove ugaene oi,oivjee i planue. Povedoe govor kaoprijateqi. Oborivi blijedo lice s podstrienimbrcima, Arnaut je govorio polako i rastavqajuirijei:

Ona je kao kruka jeribasma, glatka i meka.Asli je ena latinskog mileta vra od svake drugeene.

I oni poee dug i strastven razgovor, turski aapatom. Arnaut je govorio promuklo i sasmijekom, koji mu je uvijek leao kao neugodnasjena na licu. Od wega je saznao sve o toj djevojci.

Ona se zvala Katinka i bila je ki AndrijePoqaa, nesrena rad svoje qepote o kojoj supjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na kuu su imudarali rad we. Nikad nije smjela izlaziti.Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk,i tad umotanu u bou kao Turkiwu, da je ne poznaju.Rijetko je silazila i u avliju, jer je odmah do wihbila islahana, za itav boj via od wihove kue, aaci te kole, slabo hraweni i mnogo bijenimladii, provodili su, blijedi od eqe, sate naprozorima, lovei je pogledom po avliji. A kad god

F SADRAJ


bi izila, ugledala bi za prozorom nacereno liceludog Alije, uta i krezuba idiota, koji je biosluga u toj koli.

Deavalo se, poslije burnih veeri, kad biaskeri ili sarajski momci vriskali inakaqavali se ispod prozora i udarali na vrata,da bi je majka, ni krivu ni dunu, grdila i u udu sepitala u koga se umetnu da je rad we grad lud ikua nemirna, a ona bi je sluala, skopavajuijeermu na grudima, bez zraka razumijevawa uvelikim oima. Ona je esto povazdan plakala neznajui kud e sa ivotom i sa svojom prokliwanomqepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzaludmuila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokui ta jeto bezobrazno i tursko na woj to zaluujemukarce i rad ega se uspaquju i mame oko winekue askeri i balije, i zbog ega to mora onda da sekrije i stidi a weni da ive u strahu. I svaki danje bivala qepa.

Otad zaredae erzelezu popodnevi uhalvexinici. Poee se kupiti i neke Sarajlije.Dolazio je i mladi Bakarevi, pa Dervi-beg sairokae, ri i podbuo od pia, a sad, zbog posta,qut kao ris; i Avdica Krxalija, sitan, mrav iustar kao vatra, poznat ukoqica i enskar. Tu, upolumranoj halvexinici, gdje je svaka stvar bilapotamwela i qepqiva od eera i isparivawa,ekali bi da pukne top1 i vodili duge razgovore oenama samo da zaborave e i duhan.

F SADRAJ

IVO ANDRI 205

1 Topovski pucaw oznaavao je kraj dnevnog posta.

Sa gorinom u zapaqenim ustima i nekimbolnim nemirom u svakom miiu, erzelez ih jesluao, smijao se, pa i sam pokatkad priao,zapliui se i uzalud traei rijei. A pred wimje uvijek Katinkina kua zatvorenih vrata inepominih penxera.

Jedno popodne isprebijae od amotiwe izlovoqe nekog somunxiju, hrianina, to jeproao puei.2Pokuali su da zavade, za zabavu,Arnauta i erzeleza zbog djevojke, ali uzalud, jer jeArnautin bio nepomian u svom miru sa smijekomi bez traga surevwivosti. Jedanput platie nekodijete da iza ugla tanko vie:

Gle Katinke! Kako si, Katinka? Ama gdje siti? Nigdje te nema!

Kad u Arnautin, samo to strignu oima i bezuma, kao lasica, klisnu prema vratima. Aerzelez za wim. Stie ga na vratima i obojicaispadoe u isti as na ulicu. A napoqu nigdjenikog: dugo i sumrano doba pred iftar i pritajenabijela kua; iza ugla se uje po kaldrmi topot kakobjei plaeno dijete. Svi su se dugo smijali. Ierzelez se smijao.

Mladi Bakarevi im predloi da zovnu IvkuGiguu, jednu staru i poznatu pezevenkuu sBistrika, koja je zalazila u svaku kuu, jer jeprodavala bez i evrme, ali je ivila ne toliko odsvog beza koliko od tueg grijeha i tue nevinosti.Bila je debela i visoka starica sa smeim okruglim

F SADRAJ


2 Kako muslimani preko dana, uz Ramazan, ne pue, ne jedu ine piju, nisu smjeli ni hriani puiti ili jesti predwima, da im ne izazivaju equ.

oima; u govoru se neprestano doticala rukomerzelezova koqena. Obeala je da e razviditi,ali da nema nade jer se do djevojke ne moe; iotila, opratajui se glasno.

Sutra po podne zatee Arnauta i Giguu.Arnaut je klimao glavom.

Hej, hej, otila, otila! Otila, bogami, efendija, ima dva dana.

Odveli je, kazuju mi, prije sabaha; i sad daj znaj,duo, gdje je. Zapazili, zar, gdje se vrzete oko kue,a mnogo vas je, pa vele da sakrijemo djevojku. To je,duo, nita drugo. A sad, daj je nai.

Stara je sniavala i dizala glas, niuiglavom kao nad gubitkom. Arnautin je gledao predase. Nije se nikako moglo znati ta misli.

erzelezu udari krv u glavu. Ta stvar takojasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u tojkui ve od nekidan nema djevojke s blijedim imravim licem a tekom kosom i bujnim velikimtijelom (on je jo jednom ugleda cijelu), uzbuni iprevrnu sve u wemu. Kao da se stee i smrknuhalvexinica; krvavi mu dooe i baba i Arnaut;okrenu se i kao slijep izie na ulicu.

Nadimao se od gweva. Ne moi do te vlahiwe;nikad ne moi! I ne moi nikog ubiti i nitarazbiti! (Novi val krvi zapqusnu.) Ili da ovonije varka! Da wega ne magare? Kakva je ovo alaopet? I kakve su to ene do kojih se ne moe kao nido boga? A isti as je jasno osjeao da su to pretankikonci za wegove ruke i da po koji je to put ve uivotu!? ne moe nikako da shvati qude niwihove najjednostavnije postupke, da vaqa da seodree i povue, i da ostaje sam sa svojimsmijenim gwevom i suvinom snagom.

F SADRAJ

IVO ANDRI 207

Iao je tup i ubijen. Nijedne misli u glavi,samo se crven oblak jedan za drugim die iraspliwuje. Nije se osvrtao, a za wim je ostajalabijela utqiva kua i mrana niska halvexinica.

U Krli su se vjebali trubai; jednolinamelodija vojnikog mara svaki as se prekidala iponavqala. Sunce je dobro sjalo. Odjednom ga steeoko vrata i poli znoj. Iao je niz Miqacku; ispodwega rakite i vrbe zelene, ali sa tragovima joproqetnih poplava. Dobro je da je put nizMiqacku tako ravan i tako dug; da nikad ne bisvrio! Da se nigdje ne mora zakretati.

Zaustavio se tek na Hisetima i zakrenuo, sadve s jasnom namjerom, u Dowe Tabake. Tu ue u jednomalo dvorite s visokom kapijom. Pod wim sujecali i kripali uski basamaci izglodani odmnogih posjeta. U maloj i lijepoj sobi, upriguenom svjetlu zavjesa od tanka bijelaereeta, sjedila je, s mirnim oima i bijelimrukama, Jekaterina, kao da eka.

Ta Jekaterina je bila ki jednog qekara, koji jedoao nekad iz Odese. Govorili su da je Gruzijanac,ali u stvari je bio Rus; i nikad se nije znalo zatoje izbjegao. Nosio je fes i zvali su ga Velibeg, ali jeprije smrti zvao popa i umro kao hrianin. Kimu je, osirotjela i sama, htjela najprije da poe ukakav enski manastir u Rusiju, ali ju je zadraojedan Grk, kavaz, a kad je on prevari, preselila se ujednu od onih malih kuica to se redaju nizHiseta do u Dowe Tabake i u kojima ive poddravnim nadzorom, sve po jedna ili dvije u svakojkui, kupovne i cijelom gradu po imenu poznatedjevojke. Sa ostatkom oeva novca ona je kupila tumalu kuu u kojoj je sada ivila s jednom starom

F SADRAJ


slukiwom, takoe nekadawom hisetskomdjevojkom. Po danu bi spavala ili plela jastuniceu sjeni svoje avlije, a po noi bi primala bogatijegoste. Bila je oniska, krupna i utqiva.

erzelez ju je poznavao iz prijawih noi.Ona se iznenadi dawoj posjeti; ustade, a on reemirno, s vrata:

Jekaterina, doao sam do tebe. Neka, neka, dobro doo! govorila je ona

namjetajui mu pokorno jastuke.Sjeo je na kratko iqte, a ona ostade stojei,

malko prignuta. I odmah poe da ga raspasuje.Poslije je leao poloivi glavu na wen skut,

dok mu je ona milovala suncem opaqenu iju.Pripio je lice uz tanko tkivo wenih dimija; predoima su mu kruili svijetli i crveni kolutovinesrene krvi i bezbrojne uspomene, ublaene idaleke.

I ta ruka to je osjea na sebi, je li to rukaene? Mqeanka u krznu i somotu ije se tijelo,vitko i plemenito, ne moe ni zamisliti. CigankaZemka, drska i podmukla a mila ivotiwa. Gojnaudovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka,voe koje zrije u hladu. Ne, to je ruka Jekaterine.Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ideravno!

I jo se jednom javi misao s kojom je sto putazaspao, nejasna, nikad dokraja domiqena, auvredqiva i jadna misao: zato je put do ene takovijugav i tajan, i zato on sa svojom slavom isnagom ne moe da ga pree, a prelaze ga svi gori odwega? Svi, samo on, u silnoj i smijenoj strasti,cio svoj vijek prua ruke kao u snu. ta enetrae?

F SADRAJ

IVO ANDRI 209

Mala ruka ne prestaje da ga gladi, vjeto iznalaki, niz kimu. I opet gasne misao i rui senerijeena i teka u wemu. Govorio je kao u snu,nepomian.

Koliko sam svijeta vidio, Jekaterina!Koliko sam ja svijeta obio!

On sam nije vie znao bi li to da joj se tuiili da se hvali; i prekinu se. Bio je miran usawivoj tiini u kojoj se slivaju i izmiruju svidani i dogaaji. Silom je sklapao oi. Htio je daprodui taj as bez misli i eqe, da to boqeotpoine, kao ovjek kome je dan samo kratak odmori kome vaqa daqe putovati.

[1920]

F SADRAJ


ivo andrić~put alije Đerzeleza

Documents