ivan duns skot - rasprava o prvom principu

Izvornik

JOANNIS DUNS SCOTI TRACTATUS DE PRIMO PRINCIPIO

JOHANNES DUNS SCOTUS ABHANDLUNG UBER DAS ERSTE PRINZIP

Edidit, transtulit, adnotationibus instruxit

WOLFGANG KLUXEN Wissenschaftlichc Buchgescllschaft, Darmstadt, 1974

Objavlj ivanje podupire :

LIBROKON poduzeće za izradu knjiga

Zagreb

Editor:

©DEMETRA d.o.oZeleni trg 2/XVII, 10000 Zagreb. Tel. (+358-1)65-222-96 i tel/fax. 535-998

E-mail: dimitrije.savic @zg. tel. hr

Sva prava pridržana

IVAN DUNS ŠKOT 1266 - 1308

Ludger Honnefelder je pokazao da je Skot utemeljio novi tip metafizike: metafiziku kao ontologiju umjesto metafizike kao ontoteologije. Skot, dakle, ne polazi u svom razmišljanju od najvišeg (božanskog) bića, nego od bića kao takvog (ens inquantum ens). Osnovni pojam njegove metafizike jest pojam bića kao takvog. To je, dakle9 transcendentalni pojam koji se svim bićima (uključujući i Boga) pripisuje na jednoznačan (univokan) način, što znači da je metafizika eksplikacija mo-dusa (mogućnost—stvarnost, kontingentnost—nužnost, konač-nost—beskonačnost) bića kao takvog. Polazeći od bića kao takvog u svojoj Raspravi o prvom principu (Tractatus de primo principio) dolazi do pojma Boga kao beskonačnog bića, što je najviši domet njegove metafizike. L. Honnefelder pokazuje da je Skot svojim drugim početkom u srednjo-vjekovnoj metafizici, svojim novim polazištem u metafizici, utje-cao na novovjekovnu metafiziku (F. Sudrez, Chr. Woljf) i na modernu metafiziku (Ch. S. Peirce) te da je Kantov kritički pro-jekt zapravo transformacija Skotova temeljnog polazišta.

Mile Babić (1997)

DEMETRA FILOSOFSKA BIBLIOTEKA

DIMITRIJA SAVIĆA Svezak 24

ISBN 953-6093-32^

Recenzenti

Dr. sc. Damir Barbarić Dr. sc. Mirko Jozić

Dr. sc. Dimitrije Savić

Sponzor BRANKO BABIĆ

«ODEON» Zagreb, Kačićeva 26

Grafička priprema

Pc . grafičke usluge d.o.o.

Korektura

Marija Savić

Likovna oprema korica

Miroslav Ozmec - EPROMA

Tisak

LIBROKON d.o.o. Zagreb

S A D R Ž A J

WOLFGANG KLUXEN UVOD

I. O ŽIVOTU I DJELU IVANA DUNS ŠKOTA 3

1. Spisi o "Sentencijama" Petra Lombarda .. 6 2. Disputacije 7 3. Spisi o Aristotelu 7 4. Samostalni traktati 8

II. TRAKTAT O PRVOM PRINCIPU 11

III. O SADAŠNJEM IZDANJU 14

IV. BIBLIOGRAFSKE UPUTE 17

1. O Uvodu u sadašnje izdanje 17 2. Izdanja teksta 18 3. Literatura 19

V. POPIS IZVORA 22

VI. O APARATU VARIJANATA 23

Napomena 24

VII

TRACTATUS DE PRIMO PRINCIPIO RASPRAVA O PRVOM PRINCIPU

CAPITULUM PRIMUM 28 PRVO POGLAVLJE 29

CAPITULUM SECUNDUM 38 DRUGO POGLAVLJE 39

CAPITULUM TERTIUM De triplici primitate in primo principio 62 TREĆE POGLAVLJE O trostrukoj prvosti u prvom principu 63

CAPITULUM QUARTUM De simplicitate et infinitate et intellectualitate primi entis 90 ČETVRTO POGLAVLJE 0 jednostavnosti, beskonačnosti i duhovnosti prvog bića 91

WOLFGANG KLUXEN KOMENTAR

Prvo poglavlje: 1—8 169 Drugo poglavlje: 9—23 177 Treće poglavlje: 24-48 201 Četvrto poglavlje: 49-98 229

MILE BABIĆ SKOTOVA RASPRAVA O PRVOM PRINCIPU

1 305 I I 311 II I 318 I V 331 V 386 V I 394 VI I 399 Biografija Mile Babića 405 Index rerum 407

VIII

I. O životu i djelu Ivana Duns Skota

O životu i djelu Ivana Duns Škota znamo veoma malo1. Naime, osim dana smrti poznat nam je uglavnom samo datum njegova svećeničkog ređenja. Za svećenika gaje zaredio 17. ožujka 1291. u Northhamptonu biskup iz Lincolna Oliver Sutton. U dijecezi Lincoln nalazio se Oxford. U tom trenutku mogao je on imati barem 25 godina, tako da se njegovo rođenje može datirati naj-kasnije 1265. ili 1266. Dakako ništa ne govori protiv ranijeg dati-ranja.

Da je bio Škot, svjedoči njegov nadimak, koji se u 13. stoljeću vjerojatno ne bi mogao nadjenuti jednom Ircu. "Duns" bi moglo biti ime mjesta i označavati njegovo podrijetlo, pogotovu što se on često naziva "de Duns". Nije moguće pouzdano ustanoviti koje je to mjesto. Najvjerojatnijim se čini, da je to gradić Duns u grofoviji Berwick, gdje mu je 1966. postavljen spomenik.

Isto tako nam je nepoznato kada i gdje je stupio u Franjevački red. Naravno, najprije ćemo pomisliti na Newcastle, ali za to ne

1 Stanje istraživanja kod C. Balić, John Duns Scotus, Rim 1966. (dopunjeni sažetak dvaju priloga C. Balića, u: John Duns Scotus 1265-1965, izdali John K. Ryan i Bernardine M. Bonansea, Washington 1965, str. 1 -27 ; 368-379).

3

Uvod

postoje potvrde. Pojedinosti koje priopćavaju biografi potječu iz slobodne mašte jednog kroničara 18. stoljeća2.

O njegovim ranim studijama također ne znamo ništa. Ako ga susrećemo u Oxfordu 1291., moguće je da je tamo bio i ranije, a u godinama koje slijede ostaje povezan s Oxfordom.

Mnoštvo biografa pretpostavlja da je Duns Škot nešto kasnije otišao na studij teologije u Pariz. Vodstvo Reda je željelo da tamo odu nadareniji studenti, a pouzdano znamo da je Škot naučavao teologiju u Parizu od 1302. kao 'baccalar'. Pretpostavka je za pris-tup djelatnosti naučavanja bila, prema Pariškim statutima, da je kandidat barem četiri godine proveo u Parizu, od propisanih devet studijskih godina. Ima razloga vjerovati da su to četiri godine između 1291. i 1298.

Svakako, nezgodno je to, da se ova pretpostavka mora osla-njati na sveučilišne statute, koji se, do danas, kako je poznato, nikada ne održavaju strogo. Upravo su u Parizu, uvijek nanovo, postojale iznimke, osobito za redovnike. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da je Oxford također imao statute, koji su propisivali nazočnost u mjestu za vrijeme cijelog trajanja studija i nisu pozna-vali nikakve dispenze za redovnike3. Stoga je vrlo vjerojatno, čak i vjerojatnije nego ono suprotno, da Škot prije 1300. nije nikad bio u Parizu.

Štoviše, novootkrivena svjedočanstva također upućuju na to, daje on naučavao u Cambridgeu i to vjerojatno prije početka svoje oxfordske znanstvene djelatnosti. Možda je već u Cambridgeu

2Usp. Henry Docherty, The Brockie Mss. and Duns Scotus, u: De doctrina Joannis Duns Scoti. svezak I. Rim 1968, str. 327-360. - Već 1950. od Ludger Meiera (v. sljedeću bilješku) očitovane slutnje su time potpuno potvrđene.

3 Usp. Ludger Meier, Zur Biographie des Duns Skotus, u: Wissenschaft und Weisheit, 15 (1952), str. 216-221, koji odlučno zastupa tezu da Škot prije 1302. nije bio nikada u Parizu. U stvari suprotstavljena teza A. Callebauta (Jcan Duns Scot etudiant a Pariš vers 1293-1296, u: Arch. franc. hist. 17 (1924) str. 3 - 1 2 i E. Longprea (Les sejours de Jean Duns Scot a Pariš, u: La France franciscaine 12 (1929), str. 353-373), koja do sada jedva da je bila osporavana, nije ništa više nego slobodna slutnja.

4

O životu i djelu Ivana Duns Skota

posljednjih godina 13. stoljeća započeo svoje prvo predavanje o Sentencijama Petra Lombarda ( t i 159), oficijelnom udžbeniku teo-logije, čije je tumačenje bilo dužnost 'baccalara' — kandidata za službu magistra teologije.

Veliko predavanje o Sentencijama u Oxfordu, čiji nam je spis sačuvan, mora se smjestiti oko 1300. Za ovu godinu je zasvjedo-čena njegova nazočnost u Oxfordu.

Od 1302. ponovno je predavao Sentencije, i to u Parizu. Ali već sljedeće godine ova djelatnost se prekida: Filip Lijepi zahtijevao je od pariškog docenta potpis spisa u kojem se protiv pape Bonifacija VIII. apeliralo na Koncil, a Škot je pripadao onima koji su svoj potpis uskratili te bili isključeni iz Kraljevstva Francuske4. Kamo je otišao, ne znamo. Možda je jednu godinu ponovno predavao u Oxfordu. U svakom slučaju on se već krajem 1304. ponovno pojav-ljuje u Parizu, jer ga u to vrijeme njegov general Reda Gonsalvus Hispanus5 preporučuje za promociju u magistra. Promocija bi mogla uslijediti 1305., ali se tek za 1306/7. Škotu dodjeljuje služba 'Magister regens'. 1307. poslan je u Koln kao 'Lector principalis' Franjevačkog samostana. Tamo je umro 8. studenog 1308. Leži pokopan u Kolnskoj minoritskoj crkvi.

Kako iz ovih skromnih biografskih podataka proizlazi, literar-na se djelatnost Duns Škota ne proteže na razdoblje duže od jed-nog desetljeća. Unatoč tome opseg njegova djela je znatan. Kasnije mu je tradicija, osim nesumnjivo autentičnih, pripisala izvjestan broj spisa, koje je kritika uglavnom tek u našem stoljeću mogla pokazati kao neautentične. Neki od tih, prije svega De rerum prin-cipio (ne zamijeniti s Tractatus deprimoprincipio), čiji je autor kar-dinal Vitalis de Furno, znatno su pridonijeli tome da se iskrivi

4 Usp. Ephrem Longprć, Le B. Jean Duns Scot O. F. M. pour le Saint Siege et con-tre le Gallicanisme, Quaracchi 1930. - Potpis su - koliko znamo - zaista posve uskratili nefrancuzi, tako se odatle ne može zaključiti na Skotovu herojsku vjernost papi.

5 Mogao bi biti njegov učitelj, ako je Škot bio u Parizu prije 1300., ali oboje je nedokazano.

5

Uvod

sveukupna slika škotovske doktrine6. Ono što treba gledati kao nesumnjivo autentično, to su djela koja slijede7.

1. Spisi o Sentencijama Petra Lombarda

Kako je spomenuto, Duns Škot je više puta držao predavanja o Sentencijama. Prvi spis ovih predavanja se označuje kao Lectura. Ona u rukopisima postoji za prve tri knjige Sentencija, ali je do sada tiskana samo prva knjiga (Editio Vaticana, sv. 16-17).

Plod pariških predavanja su takozvane Reportationes (ili Reportata). Time se označuju zapisi predavanja što su ih pribilježili slušači, koji naravno mogu biti različite kvalitete, ali unatoč tome ne žele nuditi ništa drugo nego autorovu autentičnu nauku. Takvih Reportationes postoji o prvoj knjizi Sentencija četiri, o drugoj knjizi dvije, o trećoj četiri, o četvrtoj dvije. Jedna je od ovih Reportationes tiskana, iako je sam Škot nije autorizirao8.

Ni Lekturu ni Reportationes nije sam Škot odredio za objav-ljivanje. U ovu svrhu je on postojeći materijal još jedanput prera-dio, nešto dopunio, nešto brisao. Definitivna redakcija nosi oznaku Ordinatio. Radi se dakle o izdanju zadnje ruke.

Na žalost, Škot nije dovršio Ordinatio. Očito je umro dok je još bio u poslu i ostavio je iza sebe spis u kojem još nisu bila svuda provedena precrtavanja, dodavanja i promjene; stari i novi tekst stajali su jedan pored drugog, praznine slobodne, upute na dopune bez odnosišta, ukratko, radni primjerak, a ne dotjeran opus. Pijetet onih koji su ovo nedovršeno djelo našli zahtijevao je da su oni, pre-ma mogućnosti, upotpunjavali ovaj rad, katkad manjim dopunama

6 Zato je starija literatura (otprilike prije 1930.) o Škotovoj nauci praktično neupo-trebljiva, osim kao dokument povijesti djelovanja i 'skotizma\

7 Usp. C. Balić, u: 'Disquisitio historico-critica' za Editio Vaticana, svezak I, p. 141* —154* (pregled nesumnjivo autentičnih spisa).

8 Reportatio za knjigu I u Cod. Vindobonensis, bibl. nat. lat. 1453; usp. C. Balić, na nav. mj., (bilješka 1), str. 37 i str. 78.

6

V

O životu i cijelu Ivana Duns Skota

teksta iz vlastitih, ali uglavnom iz postojećih tekstova. Kritičko izdanje Ordinatio, postavilo je sebi za cilj da jasno istakne stanje Ordinatia, kako gaje Skot ostavio iza sebe. Ovim radom je prvi put jasno istaknuta razlika između Lectura, Reportationes i Ordinatio (k tomu još pridolaze Additiones magnae o prvoj knjizi Sententija, kao i različita skraćivanja, izvaci itd.). Definitivni sud o nauci i, prije svega, o Škotovu razvoju, moći će se dobiti tek nakon završetka ovog kritičkog izdanja.

U starijim izdanjima je Ordinatio označen kao Opus Oxoniense, prema kojemu stoje Reportata Parisiensia. Tomu je u temelju bi-la predodžba da prvo djelo nudi oxfordska, a posljednje pariška Skotova predavanja. Noviji su radovi pokazali ovu predodžbu kao zabludu.

Škotovi spisi o Sentencijama nisu nikakvi pravi komentari — jednako malo kao i spisi o Aristotelu - nego su to kvestije, samos-talna istraživanja, koja se nikako ne obaziru na Lombardov tekst. Zapravo je zadržana podjela na četiri knjige i unutar ovih knjiga na distinkcije, a predmet svake kvestije uzima za povod sadržaje ko-mentirajućeg teksta. U biti je ovaj Komentar ipak samostalno djelo teološke spekulacije. Po opsegu, kao i po značenju, ovo je glavno Duns Škotovo djelo.

2. Disputacije

Ovdje možemo navesti opsežni Quodlibetum, tj. zbirku dis-putacija kako ih je Magistar održao u određenim prilikama, pri čemu se postavljanje pitanja prepuštalo sudionicima. Ovo zna-čajno djelo može, po svom literarnom karakteru, potjecati samo iz Skotova pariškog magistarskog vremena.

Tomu se pridružuje izvjestan broj Collationes, koje ipak ne ponavljaju propovijedi nego su isto tako disputacije.

3. Spisi o Aristotelu

Škot je napisao komentare o Porfirijevu Uvodu, o spisu Kate-gorije, o Perihermeneiasu (O tumačenju, dva komentara) i o Sofis-

7

Uvod

tičkim pobijanjima. Važni su dalje komentari o knjigama O duši (ovdje je još posve nejasno koliko su suradnici odgovorni za pos-tojeću redakciju) i, prije svega, o prvih devet knjiga Metafizike.

4. Samostalni traktati

Osim Tractatus de primo principio Škot je napisao raspravu Theoremata. Nije osporena autentičnost ovoga spisa (ona je barem sigurna za Theorema I—XI po ranim citatima), ali je njegov sadr-žaj osporavan. Dosadašnji pokušaji interpretacije nisu zadovolja-vajući. Ovdje će također tek kritičko izdanje omogućiti definitivno razjašnjenje.

Postoje dva cjelovita izdanja Škotovih djela. Prvo je obradio franjevac Lucas Wadding a tiskano je 1639. u Lyonu, u 12 svezaka. Sadrži neke neautentične spise, a daje i komentar različitih autora o Škotovim djelima. Drugo izdanje je objavila izdavačka kuća Vives 1891 — 1895. u Parizu, u 26 svezaka. Ono je pretisak Waddingova izdanja a dodatno uključuje samo neautentični spis De perfectione statuum.

Ni jedno ni drugo izdanje ne može izdržati moderna kritička mjerila te je u našem stoljeću Franjevački red poduzeo, povjerivši to Skotističkoj komisiji pod vodstvom Karla Balića OFM, priređi-vanje kritičkog izdanja. Prva dva sveska ove Editio Vaticana poja-vila su se 1950. Za to vrijeme su tu prva knjiga Ordinatio kao i prva knjiga Lectura prima. Novo izdanje i objavljeni radovi K. Balića, koji su služili njegovoj pripremi, predstavljaju najhitniji prilog lite-rarno-povijesnom razjašnjenju povijesti škotovskih znanstvenih radova. Svako buduće istraživanje trebalo bi polaziti od toga9.

9 Posebna istraživanja o Škotovoj nauci mogu jamčiti pouzdanost samo onda kada se oslanjaju na kritički priređenim tekstovima. Ova ograničenja interpretatorskom radu će još dugo trajati: završetak Editio može se očekivati tek nakon desetljeća.

8

Franjevački red dao je niz značajnih filozofa u srednjem vijeku, uključujući Bonaventuru (prikazan ovdje sa sv. Franjom),

Ivana Duns Skota i Williama Ockhama.

II Traktat o prvom principu

Autentičnost djela Tractatus deprimo principio, kako se obično naziva, je neosporna. To svjedoče rukopisi, citati kod suvremenika i učenika prve generacije, a napokon i sam Duns Škot, koji upućuje na njega u vlastoručnoj primjedbi na rubu Ordinatia10. Tekst koji je pred nama pokazuje neke redakcijske neujednačenosti, koje, kako svjedoči predaja, nisu mogle u njega dospjeti naknadno, nego ih treba pripisati originalu. One se u pojedinostima mogu ustanoviti posebno tamo gdje je tekst preuzet iz Ordinatio. Na dva mjesta mo-gu se čak naći pogreške koje su mogle nastati samo prepisivanjem iz Ordinatio i moraju se korigirati iz Ordinatio11. Njihovo se pojav-ljivanje može najprije objasniti time daje Škot imao suradnika ko-jemu je označivao dijelove koje treba preuzeti iz Ordinatio. Ovaj socius ipak ni na koji način nije bio redaktor, od kojega bi se, štoviše, očekivalo uklanjanje neujednačenosti, nego nesamostalni amanuensis, kojemu su se katkad potkradale pogreške i koji je jed-nom kopirao riječ previše, drugi put riječ premalo12. U svakom slučaju nedostaje posljednja autorova obrada koja bi bila potrebna prije objavljivanja. Očito je predaja našla nedovršen tekst i tako ga ostavila. To može značiti samo da ga je autor takvog ostavio.

Na to da autor nije još bio gotov s radom, upućuje također 10 Additiones, koje su predane s tekstom13. U nekima se naširoko dis-kutiraju problemi koji su u sklopu teksta samo dodirnuti, ali ne i do kraja obrađeni. Teško možemo sebi predočiti da one imaju za za-četnika nekog drugog, a ne autora teksta, i stoga moraju vrijediti

10 Usp. C. Balić, na nav. mj., (bilješka 7), str. 161*-164*. 11 U našem tekstu kod Br. 64 i 78, usp. bilješku tamo. 12 R. P. Prentice, The basic quidditative metaphysics of Duns Scotus as seen in his

de primo principio, Rim 1970, str. 196 i dalje, vjeruje da može identificirati 'sociusa' (Jakob von Ascoli), ali ga smatra 'ko-autorom' .

13 U rukopisima kao i u izdanjima umetnute su u tekst, većinom odvojene onim "Extra". U Milllerovu kritičkom izdanju (vidi dolje) su izvučene i pridodane, ipak u redoslijedu, čiji princip nisam mogao naći.

l i

Uvod

kao autentične. Unatoč tome nije ih moguće dobro obraditi kao sastavne dijelove teksta, jer su od teksta jasno odmaknute, a barem jedna od njih (po Mullerovu brojanju, peta) pokazuje čak znak brisanja14.

Rečeno ukazuje na vrijeme sastavljanja spisa. Njegovi nedostaci ni u kojem slučaju se ne mogu tumačiti kao nesavršenost ranog djela. Ovisnost o Ordinatio (koja naposljetku nije dokazana spo-menutim pogreškama prepisivanja) to isključuje. Prije se može pretpostaviti da je Skot svojom ranom smrću bio spriječen da ga dovrši, tako da bi Traktat mogao biti njegovo posljednje djelo. U svakom slučaju mlađe od prve knjige Ordinatio. Otprilike polovica teksta potječe iz njezinih distinkcija: II, III, i VIII.15 Tu se nameće misao, kako se Škotu, upravo prilikom rada na ovim dijelovima Ordinatio, javlja potreba da tamo raspršene materijale o meta-fizičkoj nauci o Bogu skupi u jednom vlastitom djelu i izradi ih u njihovoj sistematskoj dosljednosti.

Ta se autorova nakana dade spoznati pri pogledu na cjelinu spisa16. Od četiri poglavlja prva dva su posvećena Ordo essentialis, koji se sistematski eksplicira. Prema ovom dijelu ne postoji nikakva izričita paralela, iako se, naravno, u pojedinačnom nalaze odjeci Ordinatio. Treće poglavlje dalje gradi dosljedno na ovom poglavlju i izvodi dokaz egzistencije i jedinstva prve naravi u trima bitnim porecima: tvorne uzročnosti, ciljne uzročnosti i prvenstva. Ovdje

14 Ova se "peta" sastoji uistinu iz dvaju dijelova, koji jedan s drugim nemaju nikakve veze. Prvi dio (str. 159, redak 2 - 1 0 , Miiller) nalazi se samo u jednom rukopisu i povezan je slučajno sa sljedećim dijelom u ovoj Additio (str. 159, redak 11 do str. 161, redak 31, Miiller) - na kraju Traktata (usp. P. 134, nota 124a, Miiller). Drugi dio sadrži vlastitu 'conclusio', koja se ne može ugraditi u sklop teksta i već iz unutrašnjih kriterija mu ne pri-pada. Ovo posljednje se može reći o svim 'Additiones'.

15 C. Balić, na nav. mj. (bilješka 7), str. 161* izračunava preuzete retke. 16 Točniju analizu izgradnje daje ovdje izloženi komentar. R. P. Prentice je u knjizi,

citiranoj u bilješci 12, izložio sveukupnu interpretaciju; usp. dalje njegove članke: Some aspects of the significance of the first chapter of the "De primo principio" of John Duns Scotus, u: Antonianum 36 (1961), str. 225-237, i: The "De primo principio" of John Duns Scotus as a thirteenth century "Proslogion", u: Antonianum 39 (1964), str. 77-09 .

12

Traktat o prvom principu

se Ordinatio provlači opširno, kao i u 4. poglavlju, u kojem se predstavlja prijelaz od jedinstva i jednostavnosti prve naravi pre-ma njezinu određenju kao beskonačnog bića. Time je dosegnut temeljni pojam istinske teologije, na kojem počiva njegova nauka o Bogu. Tako se u jednom potezu izvodi metafizička nauka o Bogu od svoje osnove do najviše točke, na kojoj dodiruje teologiju. Upravo zaokruženost misaonog vođenja odlikuje ovaj spis, i to je zaista najviše pridonijelo njegovu označavanju kao Tractatus vere aureus. Motiv njegova sastavljanja također možemo vidjeti u tome. Doista se nameće slutnja da je Škot ovdje htio reći posljednju, definitivnu riječ o metafizičkoj nauci o Bogu.

Za uvrštavanje spisa u sveukupno Škotovo djelo važno je to, da sam autor upućuje na drugi Traktat koji će moći slijediti ovaj aktualni Traktat. Ovaj (drugi) Traktat treba sada, pošto se ovdje govorilo "metafizički", govoriti o "creditis"17. S tim se podudara to, da se u jednom starom rukopisu naš Traktat označuje kao 'pri-mus tractatus de primo principio'.18 U tome se htjelo vidjeti aluziju na Theoremata, točnije na određeni dio (Theorema XIV—XVI), koji u izdanjima nosi naslov 'De creditis'. Iako se ne stavlja u pita-nje autentičnost Theoremata i ovog dijela posebno, ipak će se teško moći navesti drugi razlog za navođenje ove upute, budući da nije-dan drugi Škotov spis ne nosi ovaj naslov. Sva sadržajna i formal-na očekivanja, koja bi se na temelju upućivanja mogla gajiti, ra-zočaravaju, i bez izričitog upućivanja ne bi zaista nijedan čitatelj, koji je bez predrasuda, mogao doći na misao da su ova dva spisa u takvom međusobnom odnosu.19 Ja odlučno zastupam nazor da traktat De creditis — od kojega bih prije svega mogao očekivati obradu nauke o Trojstvu - nije nikada bio napisan. Možda je Škota

17 Usp. u našem tekstu br. 93. 1 81 to u relativno najstarijem i najboljem (Madrid, bibl. palat. realis cod. 411 = Ma.

Miiller). 19 Usp. o tome A. B. Wolter koji u Uvodu svoga izdanja 'De primo principio' (vidi

dalje), str. XI I I -XVI , uz to pokazuje da su dotični odlomci 'Theoremata' preneseni u krivom poretku.

13

Uvod

smrt spriječila da ga sastavi. To bi moglo govoriti u prilog kasnijeg datiranja našeg spisa.

III. O sadašnjem izdanju

Tractatus de primo principio je prvi Škotov tekst koji je ponu-đen u kritičkom izdanju, i to 1941. od Marianusa Miillera OFM. On je prikupio sve poznate rukopise, oslonio se, dakle, na sve-ukupnu predaju i registrirao u kritičkom aparatu sve varijante ovih rukopisa. Na žalost, izdanje je moralo biti završeno pod pritiskom vremena u drugoj godini rata. Zato se u njemu nalaze neki nedos-taci koje je kritika uskoro zabilježila. Prije svega navođenje izvora nije završeno, a ono što je otiskano je nepotpuno. Kritički aparat nije osobito pregledan, katkad je čak nejasan i daje povoda nespo-razumima. Napokon, iz današnjeg stanja istraživanja, ne samo da bi se moglo poželjeti bolje organiziran aparat (čak bi postavljanje potpunosti kao cilja trebalo kritički ispitati), nego bi valjalo doni-jeti neka poboljšanja na tekstu. Pri tome je izbor načina čitanja manje važan (iako se susreću pogreške i u ovom pogledu) od pri-mjene interpunkcije. Upravo se ona pokazala kod rada na kritič-kom izdanju Ordinatio kao najznačajnije sredstvo da se dobije jasan i shvatljiv tekst.

Time ne treba suziti Miillerove zasluge: njegovo će izdanje morati dugo ostati kao temelj rada, dok se nadomjesti odgovara-jućim tekstom iz Editio Vaticana, a njegovo pojavljivanje se još ne može sagledati. Na Miilleru se temelji i tekst koji je 1949. objavio Evan Roche OFM, zajedno s prijevodom na engleski. Roche je kolacionirao sedam rukopisa i tako je mogao popraviti neke Miille-rove pogreške. Na više mjesta poduzeo je i promjene teksta, jer je, s obzirom na kritička vrednovanja rukopisa, došao do rezultata koji donekle odstupaju. Kako se meni čini, to nisu uvijek pobolj-šanja. Isto tako je previđeno ponešto od onoga što je trebalo po-boljšati. Unatoč tome Rocheovi će radovi morati biti priznati i uzeti u obzir kao poštovanja vrijedan i samostalan prilog tekstu Traktata.

14

O sadašnjem izdanju

Nakon Miillerova i Rocheova, kao treće izdanje treba spo-menuti ono Allana B. Woltera OFM, objavljeno 1966. s novim engleskim prijevodom. Na žalost, ono također još ne donosi ona poboljšanja koja je bilo nužno očekivati. Neke pogreške obaju prethodnika su ostale. Pravi posao je ovdje novi prijevod, koji pru-ža važnu pomoć za interpretaciju. On danas nadomješta Rocheov prijevod koji je u cjelini bio nezadovoljavajući i koji je ono nera-zumljeno u izvorniku jednostavno preuzeo u engleski. Wolter daje svuda verziju koja se može zastupati; katkad pretpostavlja čak latinski tekst, koji nema pogrešaka tiskanog teksta.

Svoj temeljni tekst izradio sam prema ovim trima izdanjima. Polazim od Miillera, preuzimam korekture od Rochea i Woltera, ukoliko su one dobivene iz rukopisa. Ali, povrh toga, pokušavam na kritičnim mjestima dati novo rješenje na temelju materijala koji je ponudio Miiller. Ova su odstupanja zabilježena i, koliko je mo-guće, utemeljena. Također se ni u interpunkciji nisam osjećao ve-zanim svojim predlošcima, nego sam ih kao sredstva interpretacije stavio ponovno u službu čitatelja, dakako, ne težeći za perfekcijom Editio Vaticana. Navođenja izvora, koja se mogu naći kod Rochea i Waltera, ponovno su prerađena i dopunjena. O načinu citiranja usporedi dalje popis izvora.

Iako se meni nova obrada teksta čini nezaobilaznom, s obzi-rom na potrebu poboljšanja postojećih izdanja, ipak se ovdje ne radi primarno o izdavačkim ili uopće historijsko-kritičkim cilje-vima. Primarna je nakana učiniti tekst pristupačnim široj publici nespecijalista u obliku koji se dade zastupati, koji je prikladan za uvođenje u škotovsko mišljenje. Tractatus de primo principio posje-duje ovu prikladnost time što je on zaokružena cjelina koja čak razvija svoje pretpostavke, koja može biti shvaćena neovisno o Škotovu sveukupnom djelu i koja je umjerenog opsega. Svakako, Traktat nije do kraja zamišljen kao uvodni spis za početnike. On se radije obraća čitatelju koji je upućen u jezik i stil, pojmovni svijet i način argumentacije skolastike. Pritom naravno treba mi-sliti na skolastiku vremena oko 1300., koja postavlja daleko više zahtjeve u poznavanju stručnoznanstvene tehnike, nego možda vri-

15

- Uvod -

jeme Tome Akvinskog ili vrijeme Suareza. Čak ni onaj tko se bavio ovim autorima neće bez ostatka svladati tehničke poteškoće koje se pokazuju pri studiju Škota. Ovo izdanje trudi se tome pripomoći tako što prijevodu dodaje i komentar.

Obje pomoći trebaju voditi samom izvorniku. Prijevod se zbog toga odriče mogućnosti da skolastičke tehnike nadomjesti moder-nim ili vlastito pronađenim. Želi samo biti jezična pomoć i ne zah-tijeva nikakvu samostalnu vrijednost. Zato se razlikuje od pokušaja koje je izložio Hans Louis Fah. Radije slijedi put koji je pokazao Philotheus Bohner i Timotheus Barth, možda s još tješnjim osla-njanjem na izvornik. Težilo se doslovnosti i terminološkoj ujedna-čenosti, a nikako purizmu. Čitatelj ne treba prijevod uopće uzimati kao samostalnu veličinu, nego preko njega naći izvornik. Samo se u njemu (izvorniku) može iskusiti Škotov misaoni stil i samo ovo iskustvo vodi razumijevanju misli.

Po sebi je razumljivo da prijevod nije samo jezično nego i inter-pretacijsko pomoćno sredstvo. Interpretacija se izlaže isključivo u Komentaru. Upravo stoga jer je ovdje bila namjera dati uvod za nespecijaliste, komentar je neophodan. Pri tome su mi iskustva iz višestrukog, svaki put kroz više semestara, obrađivanja teksta u akademskoj nastavi učinila jasnim, da to nije učinjeno s objašnje-njima pojedinih točaka, koja su se svakako mogla donijeti u bilješ-kama. Potrebna je točna analiza misaonog tijeka, barem kod pris-tupa čitanju, gdje čitatelj nije još posve upućen u duktus argumen-tacije. Zato komentar slijedi tekst korak po korak. Svaki put obra-đuje smisleni odlomak, koji je obilježen brojevima na rubu teksta, i umeće kako pojedinačna objašnjenja tako i općenitije upute i preglede na prikladnom mjestu. Komentar odgovara onome što bi mogao ponuditi spis koji je rezultat interpretacijskog seminara -ukoliko je bilo moguće jedan takav tekst potpuno obraditi u uvijek ograničenom vremenu nastave.

Komentar zbog toga nema nakanu obogatiti učeno historij-sko-kritičko istraživanje Škota. On ne ide za mnogobrojnim niti-ma koje bi se, polazeći od ovog djela, mogle ispresti kroz sve-ukupno Škotovo djelo. Komentar ne slijedi historijsku filijaciju

16

— Bibliografske upute

misli, koja Škota veže za Egidija iz Rima, Heinricha iz Genta i Gottfrieda iz Fontainea, i usto za Avicenu. Takvo bi se istraživa-nje uostalom moglo bolje, i stvari primjerenije, nadovezati na Ordi-natio, pogotovu što aparat izvora i paralela ove Editio Vaticana pokazuje putove. Ovdje se radi samo o razumijevanju postojećeg teksta, i samo ukoliko tome služe, date su upute na paralele ili na opće povijesne sklopove. Jednom riječi, komentar slijedi didak-tičke ciljeve.

Svakako, to nema nikakve veze s populariziranjem ili svođe-njem ad usum Delphini. Škota nije moguće popravljati izvana, nego samo doraditi intenzivnim ophođenjem s tekstom. Komentar i pri-jevod su samo pomoćna sredstva na ovom napornom i po tome nimalo kraljevskom putu. Ali jedino na ovom putu može čitatelju postati jasno, da se ovdje ostvaruje povijesno nova mogućnost me-tafizike, koju nije moguće dostatno označiti uobičajenim etiketa-ma historije, kao što su: platonizam, neoplatonizam, aristotelizam, augustinizam, avicenizam ili franciskanizam.

IV Bibliografske upute

1. O Uvodu u sadašnje izdanje

Temeljna su sljedeća izdanja Traktata:

Marianus Miiller (ed.): Joannis Duns Scoti Tractatus de Primo Principio, Freiburg 1941.

Evan Roche: The De Primo Principio of John Duns Scotus. A Revised Text and a Translation, St. Bonaventure - Louvain 1949.

Allan B. Wolter (ed.): John Duns Scotus: A Treatise on God as First Principle, Chicago 1966.

Uzeti su u obzir sljedeći njemački prijevodi Škotovih tekstova:

Philotheus Bohner (Prijevod De primo principio, Nr. 91—93 ovog izdanja), u: Philotheus Bohner - Etienne Gilson: Christliche

17

Uvod

Philosophie von ihren Anfangen bis Nikolaus von Cue, Paderborn 31954, 590-593.

Timotheus Barth: Duns Scotus und die Notwendigkeit einer iibernatiirlichen Offenbarung. Ordinatio Prolog q. 1 prijevod, u: Franziskanische Studien 40 (1958), 382-404; 42 (1960), 51-65.

Hans Louis Fah: Johannes Duns Scotus: Ist Gottes Dasein durch sich bekannt? Ordinatio I, d. 2. q. 2 prijevod i objašnjenja, u: Franz. Stud. 43 (1961), 348-373.

Isti: Johannes Duns Scotus: Gottes Dasein und Einzigkeit. Ordinatio I, d. 2, q. 1 i 3. prijevod i objašnjenja, u: Franz. Stud. 44 (1962), 192-241. 343-382.

Isti: Johannes Duns Scotus: Die Erkennbarkeit Gottes. Ordinatio I, d. 3, pars 1, q. 1 - 3 , u: Franz. Stud. 47 (1965), 187-299.

Fah donosi bogat materijal u bilješkama uz svoje prijevode. To vrijedi također za talijanski prijevod Traktata:

Duns Scoto: II primo principio degli esseri, a cura di Pietro Scapin, Rom 1968.

2. Izdanja teksta

Tri izdanja sabranih djela: Editio Vaticana (Rim 1950. i dalje, do sada 8. svezaka); Ed. Wadding (Lyon 1639, 12 svezaka); Ed. Vives (Pariš 1890—95, 26 svezaka) - već su imenovana u Uvodu.

Vrijedan preporuke za učenje je dvojezični izbor tekstova:

Duns Scotus: Philosophical Writings. A Selection and Translation: Ed. and transi, by Allan B. Wolter, Edinburgh 1962.

Za studijske svrhe upotrebljiva su dva sveska:

Obras del Doctor Sutil Juan Duns Escoto. Dios uno y trino (Biblioteca de autores cristianos 193), Madrid 1960 (sadrži špa-njolski prijevod i latinski tekst iz Ed. Vaticana od Ordinatio I, prol.

18


i d. 1 - 2 ; dalje: Tractatus de primo principio, prijevod Felixa Alluntisa, s tekstom Rochea).

Obras ... Juan Duns Escoto. Cuestiones cuodlibetales (Bibl. de aut. crist. 277), Madrid 1968 (sadrži Quodlibetum, prijevod Felixa Alluntisa, tekst prema Wadding/Vives).

3. Literatura

a) Bibliografija: Iscrpni navodi kod Odulfa Schaefera: Biblio-graphia de vita, operibus et doctrina Joannis Duns Scoti, Saec. XIX-XX, Rom 1955; nastavljeno u: Resenha abreviada da biblio-grafia escotista mais recente (1954—1966), u: Revista Portuguesa de Filosofia 23 (1967), 338-363.

b) Skupna djela: Za 700. obljetnicu rođenja Duns Škota poja-vila su se dva značajna skupna djela, koja omogućuju široki pregled o stanju diskusije:

John Duns Scotus 1265-1965, ed. J. K. Ryan i B. M. Bonansea (Philosophy and the History of Philosophy Vol. 3), Washington 1965 (posebno su važni prilozi autora: F. Alluntis, A. B. Wolter, J. R. Creswell, T. Barth).

De Doctrina Ioannis Duns Scoti (Studia Scholastico — Sco-tistica 1—4), 4. Bde., Rom 1968 (sadrži akte Kongresa o Škotu od 11. do 17. rujna 1966. u Oxfordu i Edinburgu; treba istaknuti iz prvog sveska - o historijskom svrstavanju Škota - priloge autora: Borak, Hoeres, Cruz-Hernandez, Berube kao i - o Škotovoj metodi — Balić; iz drugog sveska - o interpretaciji Škotove meta-fizike - priloge autora: Wolter, Kluxen, Stella, Van Breda, Prentica, Barth, Alluntis, Scapin).

Daljnje informacije daje najnovije skupno djelo: Deus et Homo ad mentem J. Duns Scoti (Studia Scholastico—Scotistica 5), Rom 1972 (sadrži akte Kongresa o Škotu od 28. rujna do 2. listo-pada 1970. u Beču; ovdje treba posebno ukazati na priloge autora: C. Berube, W. Kluxen, L. Honnefelder).

19

- Uvod

c) Monografije: specijalno posvećene djelu Tractatus de primo principio:

Robert P. Prentice: The Basic Quidditative Metaphysics of Duns Scotus as Seen in His De Primo Principio, Rom 1970.

Obuhvatniji uvod nudi:

Etienne Gilson: Johannes Duns Scotus: Einfiihrung in die Grundgedanken seiner Lehre, Diisseldorf 1959 (francusko izda-nje: Jean Duns Scot, Pariš 1952).

Za Skotovu metafiziku je temeljno:

Allan B. Wolter: The Transcendentals and Their Function in the Metaphysics of Duns Scotus, St. Bonaventure 1964.

Najnovije stanje temeljnog pitanja o "biću" nudi:

Ludger Honnefelder: Der Begriff des Seienden als solchen als Gegenstand der Metaphysik nach der Lehre des Johannes Duns Scotus, Diss. Bonn 1971.

Važna temeljna pitanja obrađuju (djelomice na originalan na-čin):

Heribert Muehlen: Sein und Person nach Johannes Duns Scotus, Werl 1954.

Eberhard Wolfel: Seinsstruktur und Trinitatsproblem. Unter-suchungen zur Grundlegung der natiirlichen Theologie bei Johan-nes Duns Scotus, Munster 1965.

Walter Hoeres: Der Wille als reine Vollkommenheit nach Duns Scotus, Miinchen 1962.

Značajniji radovi, koji pitanja škotovskog mišljenja obrađuju u širem historijskom okružju, su nadalje:

Camille Berube: La connaissance de l'individuel au moyen— — age, Pariš 1964.

Sebastian Day: Intuitive Cognition — A Key to the Significance of the Later Scholastics, St. Bonaventure 1962.

20


d) Članci: sljedeći izbor (koji više ne uključuje priloge u gore imenovanim skupnim djelima) sastavljen je pod vidom tvorbe su-da, koji je prisutan u temelju ovdje izloženog komentara.

F. Alluntis: E1 "Tratado del primer principio" de Escoto, u: Verdad y vida 18 (1960), 549-561.

C. Balić; Circa positiones fundamentales Ioannis Duns Scoti, u: Antonianum 28 (1953), 261-306.

T. Barth: De fundamento univocationis apud Ioannem Duns Scotum, u: Antonianum 14 (1939), 181-206. 277-398. 373-392 (temeljno; u pojedinačnom prevladano).

Isti: Das weltliche Sein und seine inneren Griinde bei Thomas von Aquin und Duns Scotus, u: Wissenschaft u. Weisheit 21 (1958), 170-187.

H. Borak: Metaphysischer Aufbau des Seinsbegriffs bei Duns Scotus, u: Wissenschaft und Weisheit 28 (1965), 39-54.

S. Brown: Avicenna and the Unity of the Concept of Being, u: Franciscan Studies 25 (1965), 117-150.

W. Hoeres: Wesen und Dasein bei Heinrich von Gent und Duns Scotus, u: Franziskanische Studien 47 (1965), 121-186.

A. J. O'Brien: Scotus's Teaching on the Distinction between Essence and Existence, u: The New Scholasticism 38 (1964), 61-77.

J. Owens: Up to What Point is God Included in the Metaphy-sics of Duns Scotus?, u: Mediaeval Studies 10 (1948), 163-177.

Isti: The Special Characteristics of the Scotistic Proof that God Exists, u: Analecta Gregoriana 67 (1954), 311-327 (jasno pred-stavljanje škotovskog Božjeg dokaza).

R. P. Prentice: Some Aspects of the Significance of the First Chapter of the De primo principio of John Duns Scotus, u: Antonianum 36 (1961), 225-237.

Isti: The De primo principio of John Duns Scotus as a Thirte-enth Century Proslogion, u: Antonianum 39 (1964), 77-109.

21

G. Scheltens: Die thomistische Analogielehre und die Uni-vozitatslehre des J. Duns Scotus, u: Franziskanische Studien 47 (1965), 315—338 (jasno i ispravno predstavljanje).

A. B. Wolter: Duns Scotus and the Existence and Nature of God, u: Proceedings of the Catholic Philosophical Association 28 (1954), 94-121.

V Popis izvora

Popis izvora u tekstu se ograničuje na izričite citate, s iznim-kom Anzelma Kanterberijskog koji doduše nije citiran formalno, ali je odnos spram njega očit. Pokazivanja su označena s eksponen-tom (arapskim brojevima), brojenje se odnosi na poglavlje. Slje-deći popis izvora navodi ipak, prema citiranom tekstu, odlomak (broj nakon dvotočke) u kojem se nalazi citat.

ANSELMUS CANTUARIENSIS (ed. F. S. Schmitt, Opera omnia /, Seckau 1938).

Monologion c. 15: 53 Proslogion c. 2—3: 19 ARISTOTELES (nakon spisa i knjige navodi se svaki put tekst,

tj. odlomak Averroesove podjele; izdanja: Venedig 1483, 3 sveska: Venedig 1559—64, 10 svezaka, tzv. "Iuntina"; u zagradama nakon toga poglavlja, u tekstu dalje stranica i redak po Bekkeru, Berlin 1831, 2 sveska).

Analytica Posteriora: 11. 6 (c. 3): 9 Ethica Nicomachea: I. (c. 1): 45 Metaphysica: V t. 2 (c. 2): 11; t. 16 (c. 11): 4.29; t. 21 (c. 16): 45

11 VII t. 7 (c. 3): 16. 20; t. 27 (c. 8), t. 60 (c. 17): 14 // VIII t. 10 (c. 3): 39; t. 16 (c. 6): 14 // IX t. 13 (c. 8): 16; t. 15 (c. 8): 4.20 // XII t. 30 (c. 6): 88; t. 41 (c. 7): 81.88; t. 43. 48 (c. 8): 12; t. 51 (c. 9): 61; t. 52 (c. 10): 43

Physica: I. t. 49 (c. 4): 37 11II t. 49 (c. 5): 11; t. 66 (c. 6): 55; t.

22

Popis izvora / O aparatu varijanata

66-67 (c. 6): 11; t. 78 (c. 8), t. 89-91 (c. 9): 22 // III t. 31 (c. 4): 87; t. 64 (c. 6): 45 // VIII t. 78 (c. 10): 81; t. 79 (c. 10): 88; t. 80. 86 (c. 10): 81

AUGUSTINUS

De Trinitate (PL 42): I c. 1: 9 // IX c. 12: 72

Confessiones (PL 32; CSEL 33): XII c. 4: 16

De civitate dei (PL 41: CSEL 40): XII c. 12: 69

AVICENNA (Ausg. Venedig 1508)

Metaphysica: VI c. 2: 12. (28); c. 5: 11. 17. 28. 45

Neka bude dopuštena primjedba, da navođenje i popis izvora za Tractatus de primo principio ne posreduju nikakav dojam o činje-ničnom korištenju izvora od Duns Škota. Pri tome treba razmisliti o tome je li autentični "izvor" Traktata Ordinatio, zbog čega prava istraživanja izvora moraju početi na ovom Ordinatio. To se poka-zuje u Traktatu, gdje Škot upućivanje na izvore smatra važnim ili neophodnim, gdje se, dakle, predmetno-sistematsko izlaganje ne može odreći razračunavanja s autoritativnom tradicijom ili kritič-kog priključivanja na nju. To se ovdje pokazuje ponovno isto tako jasno, ako ne i jasnije nego u Ordinatio, i utoliko je i ovdje ukazi-vanju na izvore poklonjen interes vrijedan pažnje.

VI. O aparatu varijanata

Varijante su zabilježene eksponentima (malim slovima) na odnosnu riječ. Citirana su samo izdanja Mtillera, Rochea i Woltera (W), rukopisi nisu uzimani u obzir. Čitatelj koji se zanima za kri-tiku teksta upućuje se na Miillera.

Odstupanja, koja ne diraju tekst (premještanja) ili gdje ne pos-toji nikakva odlučivost (ergo: igitur), nisu zabilježena. Primije-njene su uobičajene kratice za obilježavanje (om. - omisit, add. -addidit itd.).

23

Treba istaknuti da je Josip Barbarić preveo tri poglavlja Sko-tove Rasprave o prvom principu i napisao kratki komentar te Ras-prave, donio najosnovnije i najnovije podatke o Škotovu životu i djelu, te popis Skotovih autentičnih djela i djela u koja se sumnja da su Škotova, zatim popis prijevoda (izbor) Traktata te izbor lite-rature o Traktatu (u što spadaju hrvatski autori koji su pisali o Škotu na latinskom jeziku: K. Balić, M. Belić, H. Borak; na nje-mačkom jeziku: H. Borak, B. Bošnjak, i na engleskom jeziku: I. Gavran) i literaturu na hrvatskom jeziku (hrvatski autori: K. Balić, M. Belić, H. Bošković, B. Bošnjak, V. Slugić i M. Babić).

Barbarić je Škotovu Raspravu preveo s latinskog iz talijan-sko—latinskog izdanja: P. Scapin, II primo Principio degli esseri, Rim, 1968 (Padova, 1973, 2. izdanje).

Vidi: J. Barbarić, Ivan Duns Skot, u: Hrestomatija filozofije, svezak 2, Školska knjiga, Zagreb, 1996, str. 571-656.

M. B.

24

Justus van Ghent: Johannes Duns Scotus. Palazzo Barberini, Rim.

CAPITULUM PRIMUM

Primum rerum principium mihi ea credere, sapere ac proferre concedat, quae ipsius placeant maiestati et ad eius contempla-tionem elevent mentes nostras.

Domine deus noster, Moysi servo tuo de tuo nomine filiis Israel proponendo a te doctore verissimoa sciscitanti, sciens quid posset de te concipere intellectus mortalium, nomen tuum bene-dictum reserans respondisti: Ego sum qui sumi Tu es verum esse, tu es totum esse. Hoc (credo, hoc>b si mihi esset possibile, scire vellem. Adiuva me, domine, inquirentem ad quantam cognitionem de vero esse, quod tu es, possit pertingere nostra ratio naturalis ab ente, quod de te praedicasti, inchoando.

Quamvis entis sint plurimae passiones quarum consideratio valeret ad propositum prosequendum, tamen de ordine essentiali tamquam de medio fecundiori primo prosequar isto modo: In hoc primo capitulo divisiones quatuor ordinis praemittam, ex quibus colligetur quot sunt ordines essentiales.

Manifestatio vero divisionis tot requirit: primo, ut dividentia notificentur et sic ostendantur contineri sub diviso; secundo, ut dividentium repugnantia declaretur; etc tertio, ut probetur dividen-tia evacuare divisum. Primum fiet in hoc capitulo, alia in secundo. Hic igitur divisiones narrando ponam et rationes dividentium assignabo.

veracissmo Muller (isto tako dobro posvjcdočeno) b credo. hoc u većini rukopisa ispušteno, polazeći od smisla nužno, usp. ./. Koch, u:

Wiss. u. IVeish. 11/1944, sir. 61 i dalje. c et om. Roehe

• Izl. 3, 14

28

PRVO POGLAVLJE

Dopustio mi prvi princip stvari vjerovati, razumjeti i izložiti 1 ono što se sviđa njegovu veličanstvu i što uzdiže naše duhove ka kontemplaciji njega.

Gospodine naš Bože, kada Tvoj sluga Mojsije pita Tebe, najis-tinitijeg učitelja, o Tvom imenu koje treba izložiti sinovima Izrae-lovim, jer znaš što razum smrtnika može o Tebi pojmiti, otkrivajući Svoje blagoslovljeno ime, odgovorio si: Ja sam koji jesam. Ti si isti-niti bitak, Ti si cijeli bitak. To (vjerujem, to>, ako bi mi bilo mo-guće, htio bih znati. Pomozi, Gospodine, meni koji istražujem do kolike spoznaje o istinitom bitku, koji si Ti, može prispjeti naš na-ravni um, polazeći od bića, koje si Ti o Sebi izrekao.

Ma koliko postojale veoma mnoge odrednice bića, čije bi pro- 2 matranje bilo vrijedno za ispunjenje nakane, ipak ću najprije kre-nuti od bitnog poretka kao od plodnijeg sredstva na ovaj način: u ovom prvom poglavlju poslat ću naprijed četiri podjele poretka, iz kojih će se zaključiti koliko ima bitnih poredaka.

Razlaganje podjele zaista zahtijeva toliko: prvo, da se poj-movno odrede članovi koji se dijele i tako se pokažu sadržanima u podijeljenom; da se pokaže kako se članovi podjele isključuju, i treće, da se pokaže kako članovi koji se dijele iscrpljuju podije-ljeno. Prvo će biti u ovom poglavlju, a ostalo u drugom poglavlju. Ovdje ću, dakle, postaviti podjele izvješćujući i označit ću razloge članova koji se dijele.

29

Tractatus de primo principio 12 —

Accipio autem ordinem essentialem non stricte — ut quidam loquuntur, dicentes posterius ordinari, sed prius vel primum esse supra ordinem — sed communiter, prout ordo est relatio aequi-parantiae dicta de priori respectu posterioris et e converso, prout scilicet ordinatum sufficienter dividitur per prius et posterius. Sic igitur quandoque de ordine, quandoque de prioritate vel posteri-tate fiet sermo.

PRIMA DIVISIO. Dico ergo primo quod ordo essentialis videtur primaria divisione dividi, sicut aequivocum in aequivocatad, in ordinem eminentiae et in ordinem dependentiae.

Primo modo prius dicitur eminens et posterius quod est exe-cessum. Ut breviter dicatur: quidquid est perfectius et nobilius secundum essentiam, est sic prius. Hoc modo prioritatis probat Aristoteles 9 Metaphysicae2 actum esse priorem potentia, ubi istud prius vocat secundum substantiam et speciem: Quae, inquit, gene-ratione sunt posteriora, specie et substantia sunt priora.

Secundo modo prius dicitur, a quo aliquid dependet, et pos-terius, quod dependet. Huius prioris hane intelligo rationem quam etc Aristoteles 5° Metaphysicae3 testimonio Platonis ostendit: Prius secundum naturam et essentiam est quod contingit esse sine pos-teriori, non e converso. Quod ita intelligo quod, licet prius neces-sario causet posterius et ideo sine ipso esse non possit, hoc tamen non est quia ad esse suum egeat posteriori, sed e converso; quia si ponatur posterius non esse, nihilominus prius erit sine inelusione contradictionis; non sic e converso, quia posterius eget priore. Quam indigentiam possumus dependentiam appellare, ut dicamus omne posterius essentialiter a priore necessario dependere, non e converso, licet quandoque necessario posterius consequatur. Istud prius et posterius possunt dići secundum substantiam et speciem sicut alia dicta sunt; tamen ad distinete loquendum dicantur prius et posterius secundum dependentiam.

d scilicet add. Rochc W - ARIŠ. Mel. IX t. 15 (c. 8? 1050 a 1 - 5 ) e et: etiam Rochc W 3 ARFS. MCL Vi. 16 (c. 11, 1019 a 1 - 4 )

30

- - - - Rasprava o prvom principu 3-4

Ipak ne prihvaćam bitni poredak u strogom smislu — kako neki 3 kažu govoreći da se ono stoje poslije reda, ali da je ono stoje prije ili što je prvo iznad poretka — nego u općem smislu, ukoliko je poredak relacija poredljivosti, rečena o onom što je prije s obzirom na ono što je kasnije, i obratno, ukoliko se, dakako, poredano dijeli potpuno po onom što je prije i po onom što je kasnije. Tako će, dakle, biti katkad govora o poretku, katkad o priornosti ili posteri-ornosti.

PRVA P O D J E L A . Kažem, dakle, najprije: bitni se poredak, kako 4 se čini, dijeli glavnom podjelom, onako kako se ekvivokno dijeli na ekvivocirane članove, na poredak eminencije (izvrsnosti) i na pore-dak ovisnosti.

Na prvi način onim prije naziva se ono što nadmašuje (ono što je izvrsno), a onim poslije ono što je nadmašeno. Tako se kratko može reći: ono što je savršenije i odličnije po biti - jest tako prije. U ovom načinu priornosti dokazuje Aristotel u 3. knjizi Metafizike da je čin prije potencije, gdje on to naziva onim prije po supstan-ciji i po vrsti: ono, kaže, što je po nastanku poslije, prije je po vrsti i supstanciji.

Na drugi način naziva se onim prije ono o čemu nešto ovisi, a onim poslije ono što ovisi. Razlog ovoga prije razumijevam kao onaj koji Aristotel pokazuje u 5. knjizi Metafizike na temelju Platonova svjedočanstva: Prije je po naravi i biti ono što ima bitak bez onoga poslije, ali ne obratno. To razumijevam tako što, iako ono prije nužno prouzročuje ono poslije i zato ne može postojati bez njega, ipak ono ne postoji zato što bi trebalo za svoj bitak ono poslije, nego obratno; jer ako se pretpostavi da ono poslije ne pos-toji, ipak će ono prije postojati bez uključivanja protuslovlja, tako nije obratno, jer ono poslije treba ono prije. Ovo trebanje možemo nazvati ovisnošću tako da kažemo: svako poslije bitno ovisi o onom nužnom prije, ne obratno, iako katkad ono poslije slijedi nužno. To prije i to poslije mogu biti nazvani po supstanciji i vrsti, onako kako su druge stvari nazvane. Ipak, jer treba govoriti distinktno, neka budu nazvani prije i poslije po ovisnosti.

31


5 SECUNDA DIVISIO. Ordine secundum eminentiam indiviso manente subdivido ordinem dependentiae: quia dependens aut est causatum et illud a quo dependet est eius causa; aut dependens est causatum remotius alicuius causae et illud a quo dependet est causatum propinquius eiusdem causae.

Huius divisionis secundae ratio primi membri satis nota est, et quod illud continetur sub diviso. Patet enim quid causa etf quid causatum et quod causatum essentialiter dependet a causa et quodg

causa est a qua dependet, secundum rationem suprapositam pri-oris hic divisi.

Sed secundum membrum huius secundae divisionis nec in se patet nec qualiter sub diviso continetur.

Primum declaratur sic: Si eiusdem causae sint duo effectus, quorum unus prius et immediatius natus est causari ab illa causa, alius autem non nisi illo immediatiore iam causato, dico illum alium esse posterius causatum respectu eiusdem causae et imme-diatiorem esse prius causatum. Haec est ratio huius membri.

Ex hoc secundo ostendo quod continetur sub diviso, quod scili-cet effectus remotior dependet essentialiter a propinquiore: Tum quia non potest esse illo non existente. Tum quia causalitas causae respicit illa ordinate; igitur; et e converso: ista habent ordinem essentialem inter se, ut comparantur ad tertium quod est causa amborum; igitur et inter se absolute. Tum tertio quia causa tališ non intelligitur ex se nisi causa propinqua solius proximi, et illo non causato intelligitur quasi remota respectu aliorum; sed illo iam causato intelligitur ut proxima respectu secundi, a causa autem remota sola inquantum remota non est causatum; ergo secundum dependet a causa uth quae posuit propinquius in esse; igitur et ab esse propinquiore.

6 TERTIA DIVISIO. Istius secundae divisionis utrumque mem-brum subdividitur; subdivido1 primo secundum quia consonat iam praedictis. Nam prius quod est causatum propinquius causae non

1 et om. Miiller zquodom. Miiller h ut oni. Roche 1 subdividcndo Roche

32

Rasprava o prvom principu 5-6

DRUGA PODJELA. Dok poredak po eminenciji ostaje nepodi- 5 jeljen, dijelim dalje poredak ovisnosti: jer ono što ovisi ili je pro-uzročeno, i ono o čemu ovisi jest njegov uzrok, ili je ono što ovisi prouzročeno udaljenije nekim uzrokom i ono o čemu ovisi jest bliže prouzročeno istim uzrokom.

Razlog ove druge podjele prvog člana dostatno je poznat, i to da je sadržan u podijeljenom. Jasno je naime što je uzrok a što prouzročeno, i da prouzročeno bitno ovisi o uzroku i daje uzrok to 0 čemu ovisi, prema gore navedenom razlogu onog prijašnjeg ovdje podijeljenog.

Ali drugi član ove druge podjele niti je u sebi jasan niti je jasno kako je sadržan u podijeljenom.

Najprije se objašnjava tako: ako su dva učinka istoga uzroka, od kojih se jedan, koji je nastao prije i neposrednije, prouzročuje onim uzrokom, drugi pak učinak, ako je samo neposrednije već prouzročen, tada kažem da je onaj drugi prouzročen poslije s obzirom na isti uzrok i da je neposredniji prouzročen prije. To je razlog ovoga člana.

Drugo, iz ovoga pokazujem to što je sadržano u podijeljenom, 1 to da, naravno, udaljeniji učinak ovisi bitno o bližem učinku, jed-nom jer ne može postojati ako onaj ne postoji. Zatim, jer se uzročnost uzroka odnosi na one učinke po redu; dakle, i obratno: ti učinci imaju bitni poredak među sobom, kako se uspoređuju s trećim koje je uzrok obaju, dakle i između sebe apsolutno. Nadalje, treće, jer se takav uzrok razumijeva iz sebe samo ako je bliži uzrok samog najbližeg učinka, a ako taj učinak nije prouzročen, onda se (takav uzrok) razumijeva kao udaljeni uzrok s obzirom na ostale učinke; ali ako je već prouzročen, razumijeva se kao najbliži uzrok s obzirom na slijedeći učinak, nije pak prouzročen ukoliko je uda-ljen od samog udaljenog uzroka, dakle, drugo ovisi o uzroku uko-liko je postavio ono bliže u bitak, zbog toga i o bližem bitku.

TREĆA PODJELA. I jedan i drugi član ove podjele dijele se 6 dalje. Najprije dalje dijelim drugi član, jer je u skladu s već reče-nim. Jer onim prije, što je bliže prouzročeno uzrokom, naziva se ne

33


tantum dicitur quod est propinquius causae proximae utriusque, sed etiam remotae; puta si proxima causa uniusi — sit A — non est aliquo modo causa alterius - sit B — sed aliqua alia causa prior est causa eius B proxima et est causa remota illius cuius alia est causa proxima: adhuc inter ista causata erit ordo essentialis ut causati prioris ad posterius causatum, et hoc si causalitas causae commu-nis amborum secundum essentialem ordinem illa respiciat ut causata.

Secundum membrum huius divisionis minus videtur esse sub diviso. Hoc autem sic probatur: nam et tunck respectu tertii, quod est causa ipsorum, essentialiter ordinantur1, igitur et inter se; tune etiam causa communis quasi remota causa intelligitur respectu posterioris priore non causato; tune etiam posterius non potest esse sine priore.

7 QUARTA DIVISIO. Primum membrum secundae divisionis, quod est causa, famose subdividitur in quatuor causas satis notas: finalem etm efficientem, materialem et formalem; et posterius sibin

oppositum dividitur in quatuor sibi correspondentia, scilicet in ordinatum ad finem quod, ut breviter loquar, dicatur finitum; et in effectum; et in causatum ex materia quod dicatur materiatum; et in causatum per formam quod dicatur formatum. Huius divisionis dividentium rationes hic transeo, quia° alibi diffusius haec tractavi et inferius quandoque tangentur quando materia id requiret.

8 Huius capituli fruetum summatim colligo: Ordo essentialis per sex ordines dividentes evacuatur, videlicet per quatuor ordines causae ad causatum, et per unum causati ad causatum compre-hendendo hic sub eodem duo membra tertiae divisionis, et per unum eminentis ad excessum.

i causa om. Miiller k tune Miiller (s najboljim rukopisima): utiumquc causatum Roehe W 1 ordinatur Roehe IV 111 et om. Roehe W n sibi om. Miiller ° quia om. Miiller

34


samo ono što je bliže najbližem uzroku i jednog i drugog, nego također i ono što je bliže udaljenom uzroku. Zamisli, ako najbliži uzrok jednog - nek bude A - nije ni na koji način uzrok drugog — nek bude B — nego neki drugi prijašnji uzrok je najbliži uzrok onog B i udaljeni je uzrok onoga čiji je neki drugi uzrok najbliži uzrok, tada će između tih prouzročenih postojati bitni poredak kao poredak prije prouzročenog prema poslije prouzročenom, i to ako se uzročnost zajedničkog uzroka oboga odnosi po bitnom poretku na njih kao prouzročene.

Manje se vidi da je drugi član ove podjele u podijeljenom. Ali on se dokazuje tako: naime ijednom s obzirom na treće, koje je nji-hov uzrok, oba člana se bitno redaju, dakle i međusobno. Zatim, također se i zajednički uzrok razumijeva kao udaljeni uzrok s obzi-rom na kasniji član, ako raniji nije prouzročen. Nadalje, također kasniji član ne može biti bez ranijeg.

ČETVRTA PODJELA. Prvi član druge podjele, koji je uzrok, 7 glasovito se dijeli dalje na četiri dostatno poznata uzroka: finalni, tvorni, materijalni i formalni; i poslije sebi suprotstavljen dijeli se na četiri sebi odgovarajuća člana, dakle na onaj koji je usmjeren na cilj, koji se, da kratko kažem, može nazvati cilju usmjereni, i na učinak, i na onaj koji je prouzročen od materije, koji se može na-zvati materijalizirani, i na onaj koji je prouzročen formom, koji se može nazvati formirani. Ovdje prelazim preko diobenih razloga ove podjele, jer sam to opširnije obradio na drugom mjestu i katkad se to dalje dodiruje kada materija to zahtijeva.

Plod ovoga poglavlja sažimam: bitni poredak se iscrpljuje pu- 8 tem šest poredaka koji se dijele, dakle putem četiri poretka od uzroka prema prouzročenom i putem jednog poretka od prouzro-čenog prema prouzročenom, obuhvaćajući ovdje u istom poretku dva člana treće podjele, i putem jednog poretka od onoga koje nadmašuje prema nadmašenom.

35


Harum divisionum ostensio duo adhuc ostendi requirit, scilicetp

quod membra cuiuslibet inter se repugnent, et quod evacuent rationem divisi. Quae duo in sequenti capitulo, quantum opus erit ad propositum, ostendentur; in quo etiam quaedam generales propositiones necessariae proponentur, et praedicti ordines et eorum extrema secundum necessariam vel non necessariam con-comitantiam conferentur, quia dictorum comparationes ad sequentia bene valent.

P scilicet om. Miiller

36

Rasprava o prvom principu 13 —

Pokazivanje ovih podjela zahtijeva još dvoje: dakako to da se članovi ma koje podjele isključuju međusobno i da iscrpljuju sadr-žaj podijeljenog. Ovo se dvoje pokazuje u slijedećem poglavlju, ukoliko to bude trebalo za ovu nakanu, u kojem se također izlažu neke opće, nužne postavke, i imenovani redovi i njihovi članovi se uspoređuju po tome što donose sa sobom nužno ili ne nužno, jer usporedbe rečenih dobro vrijede za ono što slijedi.

37

CAPITULUM SECUNDUM

9 De dictis quatuor divisionibus ostendendis et de extremis dic-torum ordinum essentialium comparandis hic proceditur arguen-do.

Domine deus noster, qui doctorem venerabilem Augustinum de te trino scribentem infallibiliter docuisti quod ipse in primo libro de Trinitate1 scribit dicens: Nulla omnino res est quae seip-sam gignat ut sit — nonne tu nobis aeque certitudinaliter impres-sisti hane similem veritatem:

PRIMA CONCLUSIO: Quia nulla omnino res essentialem ordinem habet ad se.

Nam de ordine eminentiae quid est impossibilius quam idem seipsum excedere secundum perfeetionem essentialem? De aliis sex ordinibus quid impossibilius quam idem a se essentialiter dependere, quam sine seipso posse esse secundum intellectum huius superius assignatum?

Hoc etiam consonat veritati:

SECUNDA CONCLUSIO: Quia in quocumque ordine essentiali est circulus impossibilis.

Quia si quidquid est prius priore, est prius posteriore: sequitur oppositum primae ex secunda negata. Idem etiam erit prius essen-tialiter et posterius eodem, et ita perfeetius et minus perfeetum eodem, vel dependens et independens respectu eiusdem, quae longe sunt a vero. Hune circulum excludit Aristoteles a demon-strationibus, 1° Posteriorum2, nec minus impossibilis est in rebus.

1 AUGUSTINUS, De Trin. t c. 1 (PL 42, 820) 2 ARISTOTELES, Analyt. Post. 11. 6 (c. 3, 72 b 25)

38

DRUGO POGLAVLJE

Ovdje se ide naprijed dokazujući iz pokazivanja imenovanih će- 9 tiriju podjela i iz usporedbe članova imenovanih bitnih poredaka.

Gospodine naš Bože, koji si nepogrešivo poučio časnog dokto-ra Augustina da piše o Tebi Trojedinom, jer on sam u prvoj knjizi O Trojstvu piše govoreći: Uopće ne postoji nijedna stvar koja bi mogla roditi samu sebe da bi postojala. - Nisi li Ti nama jednako sigurno utisnuo ovu sličnu istinu:

PRVI ZAKLJUČAK: Jer uopće nijedna stvar nema bitnog poretka prema samoj sebi.

Jer u poretku prvenstva stoje nemogućije nego da isto nadilazi samo sebe u bitnoj savršenosti? Kod drugih šest poredaka što je nemogućije nego da isto ovisi bitno o sebi, nego da isto može pos-tojati bez samoga sebe po gore opisanom poimanju ovoga?

Ovo je također sukladno istini:

DRUGI ZAKLJUČAK: Jer je krug u bilo kojem bitnom poretku nemoguć.

Jer ako je nešto prije onoga što je prije, prije je i onoga što je poslije: iz zanijekanog drugog suda slijedi suprotnost prvog suda. Isto bi također moglo biti bitno prije i poslije istog, i tako savrše-nije i manje savršeno od istog, ili ovisno ili neovisno s obzirom na isto, što je daleko od istinitog. Ovaj krug isključuje Aristotel iz do-kaza, u prvoj knjizi Drugih analitika, i nije manje nemoguć u stva-rima.

39

- - Tmctatus de primo principio 10-11

Iuxta hane secundam tertiam quandam, quae a prima probatur et in ipsa satis ineluditur, explico, quia inferius utar ipsa:

TERTIA CONCLUSIO: Quod non est posterius priore, nec posteriore. Sequitur ex affirmativa dicta. Et ex ista sequitur: Quod non

dependet a priore, nec dependet a posteriore. Et ultra: Quod non est causatum causae prioris, nec posterioris, quia posterior in cau-sando dependet a priore causante.

10 Iam te deo duce dictos sex ordines invicem comparemus, et primo quatuor ordines causae ad causatum. Istorum tamen differ-entiam vel in dividendo sufficientiam, quia satis nota videtur utra-que, hic prosequi praetermitto; prolixum enima posset esse nec ad propositum necessario requisitum. Tantummodo dictos ordines quantum ad concomitantiam vel consecutionem ex parte causati in sex conclusionibus comparabo.

11 QUARTA CONCLUSIO: Quod non est finitum, non est effectum. Probatur primo sic: Quia quod non est ab aliqua causa per se

efficiente, non est effectum; quod non est ad finem, non est a causa efficiente per se; igitur etc.

Maior sic probatur: Quia in nullo genere 'per accidens' est pri-mum; quod Aristoteles satis exprimit 2° Physicorum3, ubi času et fortuna tamquam causis per accidens priores ponit necessario na-turam et intellectum tamquam causas per se in illo genere causae. Quod autem non est a primo, non est a posteriori, ex tertia iam praemissab (loquor de positivis, quae sola sunt proprie effectibilia). Patet igitur maior. — Minor sic probatur: Agens per se omne agit propter finem quia nullum frustra, quod Aristoteles in 2° Physicorum4 determinat de natura, de qua minus videtur; ergo tale nihil efficit nisi propter finem.

"proxilum cnim: quia prolixum Roche W

ARISTOTELES, Phys. II I. 66-67 (c. 6, 198 a 5—13) b et adcl. Roche W 4 ARISTOTELES, Phys. II L 49 (c. 5, 196 h 17-22)

40

— - - Rasprava o prvom principu 10-11 -

Iz ovog drugog suda razvijam onaj treći, koji se dokazuje iz prvog i u njemu je dostatno uključen, jer ću se njim dalje služiti.

TREĆI ZAKLJUČAK: Sto nije poslije onoga prije, nije ni poslije onoga poslije.

On slijedi iz imenovanog afirmativnog suda. I iz njega slijedi: Što ne ovisi o onom prije, ne ovisi ni o onom poslije. I dalje: Što nije prouzročeno prijašnjim uzrokom, nije ni kasnijim, jer kasniji uzrok u uzrokovanju ovisi o prijašnjem uzroku.

Upravo pod Tvojim vodstvom, Bože, želimo usporediti među- 10 sobno šest imenovanih poredaka, i to najprije četiri poretka uzro-ka prema prouzročenom. Ipak propuštam ovdje slijediti njihovu razliku ili dostatnost u podjeli, jer se i jedna i druga čini dosta po-znatom. Jer bi to moglo biti opširno i ne traži se nužno za (našu) nakanu. Samo ću imenovane poretke u šest zaključaka usporediti s obzirom na ono što njih prati ili što iz njih slijedi na strani prouzročenog.

ČETVRTI ZAKLJUČAK: Što nije ciljem određeno, nije učinjeno. 11

Najprije se dokazuje ovako: jer što nije od nekog uzroka po sebi tvornog, nije učinjeno; što nije radi cilja, nije od tvornog uzro-ka po sebi; dakle itd.

Gornja se premisa dokazuje ovako: jer u nijednom rodu nije prvo ono što je 'per accidens', što Aristotel izražava dostatno u 2. knjizi Fizike, gdje slučaju i sreći kao uzrocima per accidens postav-lja prirodu i intelekt nužno primarnijim kao uzroke po sebi u onom rodu uzroka. A što nije od prvog, nije ni od kasnijeg, upravo po trećoj premisi (govorim o pozitivnim učincima koji su jedino u pravom smislu učinljivi). Gornja je premisa, dakle, jasna. - Donja se dokazuje ovako: sve ono što je po sebi djelatno djeluje radi cilja, jer nijedno ne djeluje uzalud, što Aristotel u 2. knjizi Fizike odre-đuje o prirodi, kod koje se to manje vidi; dakle takvo nešto ne čini ništa osim radi cilja.

41


Probatur conclusio principalis secundo sic: Finiš est prima causa in causando; ideo ipsum dicit Avicenna5 esse causam causarum. -Quod etiam probatur ratione: Quia enim finiš movet metaphorice ut amatus, ideo efficiens efficit formam in materia; non autem finiš movet ut amatus, quia aliqua alia causa causat; est ergo finiš prima causa essentialiter in causando. — Hoc etiam sic probatur: Aristo-teles in 5° Metaphysicae6 finem esse causam ostendit, quia per ipsum respondetur ad quaestionem 'propter quid', quae quaestio quaerit causam; ergo cum per ipsum datur primum 'propter quid' erit prima causa. Assumptum patet: Quaesitoc 'quare efficit?' respondetur 'quia amat vel intendit finem', non e converso.

Ex primitate finiš tripliciter iam ostensa sequitur conclusio principalis: quia cuius non est causa prior, nec posterior, iuxta ter-tiam iam praemissam.

QUINTA CONCLUSIO: Qiiocl non est effectum, non est finitum.

Probatur: Quia finiš non est causa nisi inquantum ab ipso tamquam a priore essentialiter dependet esse finiti. Patet: quia quaelibet causa est sic prior inquantam causa. Non autem depen-det finitum quantum ad esse a fine ut sic priore nisi inquantum finiš ut amatus movet efficiens ad dandum illi esse; ita quod effi-ciens non daret esse in suo genere nisi fine causante in sua causa-litate. Nihil ergo causat finiš nisi quod efficitur ab efficiente quia amante finem.

Hic corollarium sequitur: Non tacendum quod falsa imagina-tio est de fine, quod illud est causa finalis entis, quod est operatio ultima vel obiectum quod per illam operationem attingitur. Si intelligatur quod tale inquantum tale est causa finalis, falsum est, quia illud consequitur esse nec esse finiti dependet essentialiter ab illo inquantum tale. Sed praecise illud, propter quod amatum ab efficiente efficiens facit aliquid esse, quia ordinatum ad amatum -illudd inquantum amatum est causa finalis facti.

-s AVICENNA. Met. VI e. 5 (f. 94 va) c enim add. Roehe W 6 ARISTOTELES, Met. Vi 2 (c. 2, 1013 a 3 3 - 3 5 ) d illud. om Miiller

42


Glavni zaključak se dokazuje zatim ovako: cilj je prvi uzrok u uzrokovanju. Zbog toga Avicena kaže daje on uzrok uzroka. — To se također dokazuje razmišljanjem: jer cilj doista, metaforički re-čeno, pokreće kao ljubljen, zbog toga tvorni uzrok tvori formu u materiji; cilj ipak ne pokreće kao ljubljen, jer neki drugi uzrok prouzročuje. Cilj je, dakle, bitno prvi uzrok u uzrokovanju. — To se također dokazuje ovako: Aristotel u 5. knjizi Metafizike pokazu-je daje cilj uzrok, jer se njime odgovara na pitanje 'radi čega?' Ovo pitanje traži uzrok, jer se njime, dakle, daje prvo 'radi čega', to će biti prvi uzrok. Pretpostavka je jasna. Na pitanje: 'Zašto nešto tvori?', odgovara se: 'jer ljubi cilj ili za njim teži', ne obratno.

Iz prvenstva cilja već trostruko pokazanog slijedi glavni zaključak: jer što nema raniji uzrok nema ni kasniji uzrok, upravo prema trećoj premisi.

PETI ZAKLJUČAK: Što nije tvoreno, nije ciljem određeno. 12

Dokazuje se: Cilj je uzrok samo ukoliko o njemu kao prijaš-njem bitno ovisi bitak ciljem određenog. Jasno je: jer svaki uzrok je tako prijašnji ukoliko je uzrok. A ciljem određeno s obzirom na bitak ovisi o cilju kao tako prijašnjem samo ukoliko cilj kao ljubljen pokreće tvorni uzrok na davanje bitka njemu (ciljem određenom). Tako što bi tvorni uzrok davao bitak u svom rodu samo ako cilj uzrokuje u svojoj uzročnosti. Cilj, dakle, ne uzrokuje ništa osim što tvorni uzrok tvori zato jer ljubi cilj.

Ovdje slijedi dopuna: Ne treba prešutjeti da je lažna pre-dodžba cilja to da je finalni uzrok bića ono što je njegova posljed-nja djelatnost ili predmet koji se postiže tom djelatnošću. Ako se shvati da je takvo kao takvo finalni uzrok, lažno je, jer je ono posljedica bitka, i bitak ciljem određenog ne ovisi bitno o onom kao takvom. Ali točno ono, radi čega je ljubljeno od tvornog uzro-ka, tvorni uzrok čini neki bitak, jer je usmjeren na ljubljeno — ono ukoliko je ljubljeno je finalni uzrok učinjenog.

43

- - - Tmctatus de primo principio 13 - - •

Quandoque bene obiectum operationis ultimae est tale ama-tum, ideo finalis causa: non quia terminus operationis tališ natu-rae, sed quia amatum a causante illam naturam. Tamen bene ope-ratio ultima alicuius vel quod per ipsam attingitur quandoque dici-tur finiš, quia ultimum et aliquo modo optimum, et ita habet ali-quas condiciones causae finalis.

Non ergo Aristoteles7 poneret intelligentias proprie habere causam finalem et non efficientem; sed vel tantum finem exten-dendo £finem'e ad obiectum operationis optimae, vel si proprie daret efficiens, non quidem per motum neque per mutationem, quia causae quatuor pertinent ad considerationem metaphysici et sic abstrahunt a seipsis ut pertinent ad considerationem physici. Nec poneret primum dare esse eis post non esse, si ponit eas sem-piternas et necessarias, saltem kpost' duratione, sed 'post' ordine tantum naturae, sicut exponit Avicenna rationem creationis 6° Metaphysicae capitulo 2° Utrum autem causato repugnet neces-sitas an non, propositum non infringit. Si posset aliquod efficiens simpliciter necessario causare ec finiš aliquis necessario finiret, et non e converso, saltem quodlibet causatum non tantum est possi-bile ut opponitur impossibili, sed etiam ut opponiiur necessario ex se, quia est obiectum sive terminus potentiae suae causae; licet non sit possibile ut opponitur necessario in communi secundum philosophos, quia talem contingentiam a separatis negarent.

Patet aliud corollarium, quod finiš non est causa finalis effici-entis, sed effectus; unde quod dicitur: 'Agens agit propter finem', non intelligendum est suum, sed sui effectus.

SEXTA C O N C L U S I O : Quod non est effectum, non est materiatum.

Probatur: quia materia de se est in potentia contradictionis ad formam; igitur non est ex se actu per formam; ergo ab aliquof alio reducente istam potentiam ad actum. Illud est efficiens compositum, quia idem est Nacere compositum' et 'materiam esse actu per formam'.

7cf. ARISTOTELES, Met. XII t. 43 et 48 (c. 8. 1073 a 34 ssq. ct 1074 a 17 ssq.)

* finem om. Miiller * AVICENNA, Met. VI c. 2 (f. 92 ra) f aliquo om Miiller

44


Katkad je zaista predmet posljednje djelatnosti takvo ljublje-no, zato i finalni uzrok: ne jer je završetak djelatnosti takve naravi, nego jer je ljubljen od onoga koji uzrokuje tu narav. Unatoč tomu se zaista posljednja djelatnost nekoga, ili ono što se njome postiže, naziva cilj, jer je posljednje na neki način i najbolje i tako ima neke vlastitosti finalnog uzroka.

Aristotel, dakle, ne bi smio pretpostaviti da inteligencije imaju u pravom smislu finalni uzrok, a ne i tvorni. Nego ili samo cilj protežući tako 'cilj' na predmet najbolje djelatnosti, ili ako bi dopustio tvorni uzrok u pravom smislu, tada zaista ne po kretanju i promjeni, jer se četiri uzroka tiču metafizičareva razmišljanja i tako apstrahiraju od samih sebe da pripadaju fizičarevu razmišlja-nju. Također ne bi smio pretpostaviti da Prvo daje njima bitak poslije nebitka, ako pretpostavlja da su one vječne i nužne, barem u smislu onog 'poslije' u trajanju, nego u smislu onog 'poslije' samo po poretku prirode, kako izlaže Avicena smisao stvaranja u 6. knjizi Metafizike, u drugom poglavlju. Protivi li se pak prouzro-čenom nužnost ili ne, nema nikakva utjecaja na izloženo. Ako bi moglo neko koje tvori uzrokovati jednostavno nužno i ako bi neki cilj nužno proizvodio ono ciljem određeno, a ne obratno, barem tada svako prouzročeno nije samo moguće kao ono koje se suprot-stavlja nemogućem, nego se također suprotstavlja nužno iz sebe, jer je predmet ili završetak moći svoga uzroka; iako ne bi bilo moguće da se suprotstavlja nužno u općem smislu po filozofima, jer bi takvu kontingenciju zanijekali odvojenim supstancijama.

Jasna je druga dopuna: Cilj nije finalni uzrok tvornog uzroka, nego učinka. Zato se kaže: 'Ono što djeluje djeluje radi cilja', ne treba pod tim razumjeti njegov cilj, nego cilj njegova učinka.

ŠESTI ZAKLJUČAK: Sto nije tvoreno, nije određeno materijom. Dokazuje se: jer je materija od sebe u moći proturječja prema

formi, zato nije iz sebe u činu po formi, dakle od nekog drugog koji dovodi tu moć do čina. To (drugo) čini cjelinu, jer je isto 'činiti cjelinu' i 'materija je u činu po formi'.

45

..... Tractatus dc primo principio 14 -

Prima consequentia patet: quia potentia mere passiva et con-tradictionis non se reducit ad actum. Sig dicas formam reducere ipsam potentiam ad actum, verum est formaliter. Sed cum praein-telligantur forma et materia non unita, illud a quo uniuntur habet rationem cuasae efficientis, quam sequitur actuatio formalis.

Secundo probatur conclusio: quia efficiens est proxima causa finali; igitur prior materia. Cuius non est prior, nec posterior. — Prima propositio hic probatur: Nam metaphorice 'movere ut ama-tum' est causatio finiš: sic movet efficiens, non aliam causam.

Tertio probatur: quia compositum est vere unum; ergo habet aliquam entitatem unam quae nec est entitas materiae nec formae. Et ista una entitas est causata non a duabus entitatibus primo, quia nihil unum est ex pluribus nisi virtute unius, nec ab altero duorum primo, quia utrumque illorum est diminutum respectu entitatis totalis; ergo ab uno aliquo extrinseco.

SEPTIMA CONCLUSIO: Qiiod non est materiatum, non est forma-tum, et e converso.

Probatur: Quod non est materiatum, non est compositum ex partibus essentialibus; quia in omni sic composito per se uno altera pars est potentialis, quia non fit unum per se nisi ex potentia et actu - 7° et 8° Metaphysicae9. Quod igitur non habet partem per se potentialem, non est compositum; igitur nec formatum, quia formatum est compositum habens formam partem sui. - Sicut argutum est de materia et forma, ita potest argui de subiecto et accidente suo modo.

Confirmatur ista probatio iuxta illud Aristotelis 7° Meta-physicae10: Si quid esset ex unico elemento, non esset nisi illud; imo illud non esset elementum - ex prima conclusione huius secundi. Igitur a simili: Si quid habet tantum unam partem essen-

y si: et si Roehe W

^ cl. ARISTOTELES. Met. VII t. 27 (c. 8. 1033 b 16-19); VIII t. 16 (c. 6, 1045 b 20) 10 ARISTOTELES. Met. VII t. 60 (c. 17. 1041 b 22)

46


Prva posljedica je jasna: jer čisto pasivna moć i koja je moć proturječja ne dovodi sebe do čina. Ako kažeš da forma dovodi samu moć do čina, formalno je istinito. Ali budući da se materija i forma predrazumijevaju kao nesjedinjene, ono koje ih sjedinjuje ima smisao tvornog uzroka, nakon kojega slijedi formalno aktui-ranje (činjenje).

Drugo, dokazuje se zaključak: jer je tvorni uzrok najbliži final-nom, zato je prije materije. Sto nema uzroka prije nema ga ni ka-snije. — Prvi sud se dokazuje ovdje: jer, metaforički rečeno, 'pokre-tati kao ljubljeno' jest finalno uzrokovanje; koje tako pokreće tvorni uzrok, ne drugi uzrok.

Treće, dokazuje se: Ono što je sastavljeno uistinu je jedno, dakle ima nekakav jedan entitet, koji nije ni entitet materije ni entitet forme. I taj jedan entitet nije prvotno prouzročen od dvaju entiteta, jer nijedno jedno ne dolazi od više (entiteta), nego sna-gom jednog, niti prvotno od jednoga od dvoga, jer i jedno i drugo od njih je manje od entiteta cjeline, dakle od nekog jednog izvanj-skog.

SEDMI ZAKLJUČAK: Sto nije određeno materijom, nije određeno ni formom, i obratno.

To se dokazuje: Što nije određeno materijom, nije sastavljeno iz bitnih dijelova, jer u svakom tako sastavljenom, jednom po sebi, jedan je od dijelova potencijalan, jer jedno po sebi nastaje samo iz potencije i čina - prema 7. i 8. knjizi Metafizike. Što, dakle, nema dio koji je po sebi potencijalan, nije sastavljeno, zato ni formom određeno, jer ono što je formom određeno, jest sastavljeno, jer ima formu kao dio sebe. - Kako je dokazano o materiji i formi, tako se može dokazivati o subjektu i akcidentu na odgovarajući način.

Ovaj se dokaz potvrđuje onim iz Aristotelove 7. knjige Meta-fizike. Ako bi se nešto sastojalo iz jedinog elementa, bilo bi samo to, štoviše ono ne bi bilo element - prema prvom zaključku ovog drugog poglavlja. Dakle slično tomu: Ako nešto ima samo jedan

47


tialem, non est nisi illa; imo illa non est pars nec causa, propter pri-mam dictam. Ergo omne causatum ex aliqua causa intrinseca habet etiam aliam intrinsecam concausantem; et ita patet proposi-tum.

15 OCTA VA CONCLUSIO: Quod non est causatum a causis extrin-secis, non est causatum ex intrinsecis.

Haec ex praemissis quatuor satis patet; habet tamen proba-tiones speciales.

Prima est quia causalitates causarum extrinsecarum perfecti-onem dicunt cui non est annexa necessario imperfectio; causae intrinsecae de necessitate habent imperfectionem annexam. Itaque causae extrinsecae priores sunt in causando intrinsecis sicut perfectum imperfecto. Adiunge tertiam conclusionem: sequitur propositum.

Secunda est istah: quia intrinsecae possunt esse in se causatae respectu extrinsecarum; ergo sunt posteriores in causando respectu earum. - Antecedens patet de forma, patet etiam de materia in-quantum pars est; sed <de>' ipsa in se inferius ostendetur.

16 NONA CONCLUSIO: Quatuor genera causarum in causando idem essentialiter ordinantur.

Patet ex quinque praemissis. Sed ex se videtur rationabilisJ

quod multa a quibus idem essentialiter dependet ordinem habeant, secundum quem illud ab eis ordinate dependeatk. Nam omnia1 multa ex quibus non fit unum ut ex actu et potentia vel omnino nullam habent unitatem ordinis, non causant aliquid essentialiter idem. Cum igitur quatuor genera causarum™ non sunt partes alicuius unius compositi ex ipsis sicut ex actu et potentia, nec11 omnino nullam habent unitatem inquantum causant, quomo-do tune aliquid idem causarent0? Igitur habent unitatem ordinis

h ista om. Miiller

' de om. Miiller (nedostaje u najboljim rukopisima; to zahtijeva smisao)

j rationabile Roche W k dependet Roche W 1 omnia om. Roche W

48


bitni dio, ono je samo to, štoviše ono nije ni dio ni uzrok, zbog prvog imenovanog suda. Dakle, sve ono što je prouzročeno nekim unutarnjim uzrokom, ima također drugi unutarnji suprouzročujući uzrok, i tako je jasno ono izloženo.

OSMI ZAKLJUČAK: Što nije prouzročeno izvanjskim uzrocima, 15 nije prouzročeno ni unutarnjim uzrocima.

Ovaj je zaključak dostatno jasan iz četiriju premisa, ipak ima posebne dokaze.

Prvi je dokaz: uzročnosti vanjskih uzroka izriču savršenost s kojom nije nužno povezana nesavršenost; unutarnji uzroci imaju nesavršenost po nuždi povezanu. Zato su izvanjski uzroci u pro-uzročenju prije unutarnjih uzroka, onako kao što je savršeno prije nesavršenog. Tome dodaj treći zaključak: tada slijedi ono izloženo.

Drugi je dokaz: Unutarnji uzroci mogu biti u sebi prouzročeni s obzirom na vanjske, dakle su u procesu prouzročenja poslije vanj-skih. — Prethodni sud je jasan iz forme, također je jasan iz mate-rije, ukoliko je ona dio, ali o njemu u sebi pokazuje se dalje.

DEVETI ZAKLJUČAK: Četiri vrste uzroka su kod prouzročenja 16 istog bitno poredane.

Jasno je iz pet premisa. Ipak se čini utemeljivim da mnoge stvari, o kojima isto ovisi bitno, imaju poredak, po kojemu ono ovisi o njima poredano. Jer sve mnoge stvari, iz kojih ne nastaje jedno kao iz akta i potencije, ili nemaju uopće nikakvo jedinstvo poretka, ne prouzročuju nešto bitno isto. Budući da, dakle, četiri vrste uzroka nisu dijelovi nekog jednog, sastavljenog iz njih kao iz akta i potencije, i nemaju uopće nikakvo jedinstvo ukoliko pro-uzročuju, kako bi tada mogle prouzročiti nešto isto? Imaju, dakle,

m quatuor genera causarum: causae quatuor generum Miiller (s najboljim rukopisi-ma); smisao je isti.

» nec: si etiam pojedini rukopisi; ovaj odstupajući način čitanja sigurno pogađa smisao, mišljen od Skota, gramatički korektnije od predanog teksta.

° causaretur Miiller

49


inquantum causant causatum, quo ordine omnes sunt unum, respectu tertii scilicet, in causando, sicut multa in universo per ordinem sunt unum in essendo.

Et qualis sit ordo istorum generum causae, patet ex dictis de fine et efficiente: inter se exp secunda probatione quartae et secun-da probatione sextae, et ad alias causas ex eisdem et ex octava.

Qualis autem sit intrinsecarum inter se, nolo hic multum pro-sequi inquirendo; parum illis utar in processu. Videtur tamen mate-ria prior secundum independentiam, quia contingens et informans videtur dependere a permanente et informato, quia informanti praeintelligitur formabile. Et ita exponunt quidam Augustini Confe-ssiones11 de prioritate materiae respectu formae. Et si quaerisq

quo ordine est prior, respondeo: sicut causatum propinquius eidem causae remotae; propinquius, inquam, necessario secundum istumr

ordinem, secundum quem nunc forma causatur ab ipsas. Tamen forma est prior secundum eminentiam quia perfectior; quod tam-quam planum accipit Aristoteles 7° Metaphysicae12 ubi comparat ea, licet ex dictis eius alibi, 9° Metaphysicae13, de actu et potentia, possit probari.

Intellige autem quod aliud est causas in causando sive secun-dum causationem esse essentialiter ordinatas, et aliud est ea quae sunt causae esse essentialiter ordinata, sicut patet per Avicennam 6° Metaphysicae 5° 14. Nam primum verum est et ostensum; alias istae essent falsae: 'Quia amat finem, ideo efficit effectum', et 'Quia efficit, ideo forma informat et materia materiat', quae tamen communiter admittuntur. Sucundum autem falsum est. Nam illud quod est finiš non est causa eius quod est efficiens, nec quandoque e converso. Communiter autem illud quod est efficiens non est causa eius quod est materia, quia eam supponit.

P ex: u Miiller W 11 AUGUSTINUS, Confess. XII c. 4 (PL 32, 827)

i quaeras Roehe r illum Miiller s ipsa conieci: ipso Mss. 12 ARISTOTELES, Met. VII t. 7 (c. 3, 1029 a 5) 13 ARISTOTELES, Met. IX t. 13 (c. 8, 1049 b 5)

50


jedinstvo poretka ukoliko prouzročuju prouzročeno, u tom poret-ku svi su jedno s obzirom, dakako, na treće u uzrokovanju, onako kako su mnoge stvari u univerzumu po poretku jedno u bitku.

I kakav je poredak tih vrsta uzroka, jasno je iz onoga što je rečeno o cilju i tvornom uzroku: njihov odnos međusobno iz dru-gog dokaza četvrtog zaključka i iz drugog dokaza šestog zaključka, i njihov odnos prema drugim uzrocima iz tih istih i iz osmog zaključka.

Kakav je pak odnos unutarnjih uzroka međusobno, neću ovdje nastaviti mnogo istražujući, u nastavku služit ću se njima premalo. Ipak se čini da je materija prije po neovisnosti, jer se čini da ono koje pridolazi i koje daje formu ovisi o onom koje traje i koje prima formu, jer se razumijeva da je formljivo prije onoga koje daje formu. I tako neki izlažu Augustinove Ispovijesti o prioritetu materije spram forme. I ako pitaš u kojem je poretku prije, odgo-varam: kao što je prouzročeno bliže istom udaljenom uzroku, kažem, bliže je nužno po tom poretku, po kojem se sada forma pouzročuje od njega. Unatoč tome forma je prije po prvenstvu, jer je savršenija, što kao posve jasno prihvaća Aristotel u 7. knjizi Metafizike, gdje ih uspoređuje, iako bi se to iz njegovih iskaza o aktu i potenciji na drugom mjestu, u 9. knjizi Metafizike, moglo jasno dokazati.

Ipak shvati to: Drugo je da su uzroci u uzrokovanju bitno poredani ili po uzročnosti, i drugo je da su oni koji su uzroci bitno poredani, kako je jasno po Aviceni, u 6. knjizi Metafizike, u 5. poglavlju. Jer ono prvo je istinito i pokazano, inače bi ti sudovi bili lažni: 'Jer ljubi cilj, zato tvori učinak', i: 'Jer tvori, zato forma daje formu, a materija daje materiju', koji se ipak općenito dopuštaju. Drugo je ipak lažno. Jer ono što je cilj, nije uzrok onoga što je tvorni uzrok, niti ikad obratno. Uopće ipak ono što je tvorni uzrok, nije uzrok onoga što je materija, jer nju pretpostavlja.

14 AVICENNA, Met. VI c. 5 (f. 94 va)

51


18 Expedito de comparationibus membrorum quartae divisionis de tertia breviter transeo, quia planum est eius dividentia repug-nare et evacuare divisum. Quia:

DECIMA CONCLUSIO: Si duo comparantur ad eandem causam, aut igitur proximam aut remotam.

De secunda divisione duas conclusiones propono. Prima est de distinctione membrorum:

UNDECIMA CONCLUSIO: Non omne causatum causae propin-quius est causa causati remotioris ab eadem causa; igitur est aliquod causatum prius, non tamen prius quod est causa.

Antecedens huius probatur exemplo et ratione. Ponitur tale exemplum: Quantitas est propinquius causatum qualitate, non tamen eius causa. Patet discurrendo per causas. — Probatur etiam ratione, quia...*

19 Secunda conclusio est de sufficientia divisionis:

DUODECIMA CONCLUSIO: Nihil dependet essentialiter nisi a causa vel a causato propinquiori alicui causae.

Probatur: Quia si dependet ab aliquo alio, sit illud aliud A et dependens sit B. A non existente B non erit. Sed A non existente omnes per se causae ipsius B possunt concurrere, et etiam omnia causata istis causis propinquiora quam B possunt esse iam causa-ta: Quia A nullum istorumu est per tev, igitur omnibus causis per se concurrentibus et omnibus causatis propinquioribus ipso B iam positis B non erit. Igitur omnes istae causae per se non sunt suffi-cientes causae etiam illis propinquioribus iam causatis. Conse-quentia patet: quia causae sufficientes iam causatis propin-quioribus positis possunt causare remotius causatum.

* "Ratio" nedostaje; Miiller i Roche nadovezuju slijedeći tekst neposredno, ali što ne odaje nikakav smisao, kako pokazuje Rocheov prijevod.

u illorum Miiller vper te: parte Miiller, Roche, (tako češće krivo razumljeno); kod W-a nije poboljšano

unatoč točnom prijevodu.

52


Lako od usporedbi članova četvrte podjele prelazim ukratko 18 trećoj podjeli, jer je jasno da se njezini članovi podjele isključuju i iscrpljuju podijeljeno. Jer:

DESETI ZAKLJUČAK: Ako se dva (člana) uspoređuju s istim uzrokom, zato ili s najbližim ili s udaljenim (uzrokom).

O drugoj podjeli izlažem dva zaključka. Prvi je o distinkciji članova:

JEDANAESTI ZAKLJUČAK: Nije svako, koje je bliže prouzročeno uzrokom, uzrok udaljenije prouzročenog od istog uzroka; dakle, neko koje je prouzročeno prije, nije ipak prije koje je uzrok.

Prethodni sud ovoga zaključka dokazuje se primjerom i raz-mišljanjem. Navodi se takav primjer: Kvantiteta je bliže prouzro-čena nego kvaliteta, ipak nije njezin uzrok. To je jasno iz prolaska kroz uzroke. - Također se dokazuje razmišljanjem, jer ...

Drugi je zaključak o dostatnosti podjele: 19

DVANAESTI ZAKLJUČAK: Sve ovisi bitno o uzroku ili o bližem prouzročenom od nekog uzroka.

Dokazuje se: Jer ako ovisi o nekom drugom, tada je jedno od toga A i ono koje ovisi je B. Ako A ne postoji, neće postojati ni B. Ali ako A ne postoji, tada svi uzroci po sebi samoga B mogu zajed-nički djelovati, i također svi prouzročeni, koji su bliže tim uzroci-ma nego tom B, mogu već biti prouzročeni: Jer A nije nijedno od tih po tebi, neće, dakle, biti B, iako svi uzroci po sebi djeluju zajed-nički i iako su svi prouzročeni, koji su bliži od samoga B, već postavljeni. Dakle, svi ti uzroci po sebi nisu dostatni uzroci, iako su već prouzročeni onim bližima. Posljedica je jasna: jer dostatni uzroci mogu prouzročiti udaljenije prouzročeno, ako su postavljeni bliži prouzročeni.

53


Si dicas quod argumentum non concludit quin possint, sed quod non causant, hoc nihil est. Nam A non positow esse per te B non potest esse. Positis omnibusx ex parte causarum omnium et causatorum priorum A non potest esse per illa, quia non est aliquod illorum nec causabile ab eis. Ergo B non potest esse per illa; nam per nihil potest aliquid esse, per quod non potest esse sine quo impossibile est illud esse.

Si dicas; 'Compositum potest esse per agens naturale, non tamen potest materia esse per ipsum sine qua impossibile est com-positum esse', instantia nihil valet; quia agens naturale non est causa tota compositi, a quo scilicet, circumscripto quocumque alio, potest esse compositum. De tali loquor; quia si omnes causas in omni genere causae ordinatas ad B coniungam et effectus omnes propinquiores ipso B sint producti, per omnes istas A non potest esse, quia non est causa nec causatum de numero istorum; et sine A, B non potest esse. Ergo per omnes istas simul iunctas B non potest esse; ergo omnes istae simul iunctae non sunt totaliter causa ipsius B: Quod est oppositum positi.

De prima divisione similes conclusiones duas propono. Prima, quod eius membra invicem distinguuntur^.

DECIMA TERTIA CONCLUSIO: Non omne excessum dependet essentialiter ab eminente. Ergo primae divisionisz primum membrum non infert secundum.

Probatio antecedentis: Species nobilior est eminens respectu minus nobilis, puta contrarium respectu minus contrarii; nec tamen respectu eius est aliqua causa - patet inductive - nec causatum propinquius, quia causalitas causae communis non respicit secundum ordinem essentialem illa ut causata. Tune enima

non posset causare excessum nisi prius causaret eminens, quod est patens falsum de quacumque causa. Quia si contrarium vilius pro-

w potente Miiller, Roehe W (s mnoštvom rukopisa) x positis omnibus: omnibus praedictis Miiller, Roehe IV (s mnoštvom rukopisa); teško

je smisleno prevesti!

54


Ako kažeš da dokaz ne zaključuje da oni ne mogu, nego da ne prouzročuju, tada je to ništetno. Jer ako A nije postavljeno po tebi, B ne može biti. Ako je na strani svih uzroka i prije prouzročenih sve postavljeno, tada A ne može biti po njima, jer nije neko od njih, niti je od njih prouzročivo. B, dakle, ne može biti po njima, jer nešto ne može postojati po ničemu; po čemu ne može postojati, bez toga je nemoguće da ono jest.

Ako kažeš: 'Ono sastavljeno može postojati po prirodnom agensu, materija ipak ne može postojati po njemu, bez nje je nemoguće da ono sastavljeno postoji'. Prigovor ne vrijedi, jer pri-rodni agens nije cijeli uzrok onog sastavljenog, od kojega, dakako, ono sastavljeno, isključivši svaki drugi, može postojati. O takvom govorim: jer ako sve uzroke, poredane u svakoj vrsti uzroka, po-vežem s B i ako su svi učinci, koji su bliži od samoga B, proizve-deni, A ne može postojati po svim tim, jer nije uzrok ni pro-uzročeno iz broja tih. I bez A ne može biti B. Dakle, po svim tim zajedno povezanim, B ne može postojati, dakle, svi ti zajedno povezani nisu potpuno uzrok samoga B: to je suprotnost postav-ljenom.

O prvoj podjeli iznosim dva slična zaključka. Prvi da se njezini članovi međusobno razlikuju.

TRINAESTI ZAKLJUČAK: Ne ovisi svako nadiđeno bitno o onom koje nadilazi. Dakle, prvi član prve podjele ne uključuje drugi.

Dokazivanje prethodnog suda: Plemenitija vrsta je nadilazeća s obzirom na manje plemenitu, npr. suprotno s obzirom na manje suprotno, nije ipak s obzirom na njega neki uzrok - jasno je induk-tivno — niti je bliže prouzročeno, jer se uzročnost zajedničkog uzroka ne tiče, s obzirom na bitni poredak, njih kao prouzročenih. Jer ne može tada prouzročiti nadiđeno, ako prije ne bi prouzročio nadilazeće, što je očito lažno kod bilo kojeg uzroka. Jer ako se manje suprotno proizvodi od ovoga uzroka, iako plemenitije su-

y distinguantur Miiller z prius add. Miiller enim om Miiller

55

Tractatus de primo principio 52-53

ducitur ab hac causa contrario nobiliori a nulla causa producto, igi-tur respectu nullius causae sic ordinantur.

Ulterius: Si eminens aliquod non est causa respectu excessi nec causatum propinquius causae amborum, igitur excessum non dependet ab ipso essentialiter. Haecb consequentia patet ex proxi-ma praeostensa.

Ex abundanti adiungo eius conversam:

DECIMA QUARTA CONCLUSIO: Non omne dependens est excessum ab illo a quo dependet.

Patet: Compositum dependet a materia, cum sit ipsa multo perfectius. Similiter forma fortassis a materia dependet — tactum est conclusione nona —, tamen forma est perfectior, 7° Meta-physicae15. In motibus etiam ordinatis quod est posterius genera-tione dependet a priore, quia prius est effectus propinquior causae amborum; tamen posterius est perfectius, 9° Metaphyisicae16.

21 Tertio, pro sufficientia huius divisionis hane generalem pro-pono apud Aristotelem satis notam:

DECIMA QUINTA CONCLUSIO: Numquam pluralitas est ponenda sine necessitate.

Cum igitur nulla necessitas appareat ponendi plures ordines essentiales primos quam duos preadictos, illi soli sunt. Haec etiam generalis propositioc ostendit tantum sex esse ordines essentiales: Tot ostensi sunt, et ad ponendum alios necessitas non apparet.

22 Comparatis membris primae divisionis ad invicem in commu-ni, comparo in speciali posterius primi ordinis ad duo posteriora specialia secundi ordinis; comaparo scilicet excessum ad effectum et finitum. Hic conclusionem unam propono quae tališ est:

b haec om. Roehe

15 ARISTOTELES, Met. VII t. 7 (c. 3, 1029 a 5) 16 ARISTOTELES, Met. IX t. 15 (c. 8, 1050 a 4) c propositio om. Roehe

56


protno nije proizvedeno od nijednog uzroka, tada se oboje redaju s obzirom na nijedan uzrok.

Dalje: Ako nadilazeće nije uzrok s obzirom na nadiđeno niti bliže prouzročeno uzrokom oboga, tada, dakle, ne ovisi nadiđeno bitno o njemu. Ova posljedica je jasna iz najbližeg suda prije poka-zanog.

Iz ovog (suda) koji obiluje pridodajem njegovo obrtanje:

ČETRNAESTI ZAKLJUČAK: Nije svako koje ovisi nadiđeno od onoga o kojem ovisi.

Jasno je: Ono sastavljeno ovisi o materiji, iako je samo mnogo savršenije. Slično možda ovisi forma o materiji - taknuto je u de-vetom zaključku - ipak je forma savršenija prema 7. knjizi Meta-fizike. Također kod poredanih pokreta ono što je poslije ovisi po rađanju o onom prije, jer je ono prije bliži učinak uzroka oboga, ipak je ono poslije savršenije prema 9. knjizi Metafizike.

Treće, za dostatnost ove podjele iznosim ovaj opći zaključak 21 dostatno poznat kod Aristotela:

PETNAESTI ZAKLJUČAK: Ne smije se nikada postaviti pluralnost bez nužnosti.

Budući, dakle, da se ne pokazuje nikakva nužnost za postav-ljanje više bitnih prvih poredaka osim dvaju gore imenovanih, oni su jedini. Također ova opća propozicija pokazuje da je samo šest bitnih poredaka: toliko ih je pokazano, i za postavljanje drugih ne pokazuje se nužnost.

Pošto su članovi prve podjele međusobno uspoređeni opće- 22 nito, posebno sada uspoređujem ono kasnije prvoga poretka s dvama posebnim kasnijim drugoga poretka. Uspoređujem, da-kako, nadiđeno s učinkom i s onim što je ciljem određeno. Ovdje iznosim jedan zaključak koji je takav:

57


DECIMA SEXTA CONCLUSIO: Omne finitum est excessum.

Probatur: Quia finiš estd melior eo quod estd ad ipsum. Hoc probatur: Quia finiš ut amatum movet efficiens ad causandum. A igitur non est minus bonum ipso B nec aequale; ergo maius. — Secunda pars antecedentis probatur: Quia qua ratione aequale moveret, eadem ratione et idem posset movere, quia aeque est amabile et desiderabile, et ita posset esse causa finalis sui — con-tra primam huius secundi. Ex hoc concluditur quod nec minus.

Item: Natura agit propter finem sicut ars ageret si ageret natu-raliter. Sed a fine in artificialibus sumitur principium cognitionis artificialis, de finito est conclusio, 2° Physicorum17. Principium autem est verius: Ergo finiš qui includit illam veritatem virtualiter est perfectior subiecto conclusionis.

Obicies: Aliqua voluntas causat aliquid propter minus bonum amatum; igitur ibi finiš est excessus. Antecedens patet in actu omni bono ex genere ex malo ex fine, quia ordinatur ab agente ad finem inferiorem se.

Respondeo: Conclusio procedit de fine ex natura rei, qualis est semper finiš naturae et finiš voluntatis ordinatae. Sed nec instantia de voluntate inordinata destruit conclusionem: quia tališ non est prima causa effectus. Igitur si a tali est ad finem non perfectiorem, ab alia superiore causa ordinata est ad perfectiorem, quia alias non <esset)e ordinata, ut probatio conclusionis ostendit. Et si ut a supe-riore producitur habet finem perfectiorem, ergo aliquem perfec-tiorem. Ergo omne finitum est excessum ab aliquo fine suo licet non a proximo, propter quem amatum agens proximum inordina-tum causat ipsum.

d est bis om. Miiller 17 ARISTOTELES, Phys. II t. 78 (c. 8, 199 a 8 - 1 5 ) ; t. 8 9 - 9 1 (c. 9, 200 a 1 5 - b 4) e esset om. Miiller

58


ŠESNAESTI ZAKLJUČAK: Sve što je ciljem određeno, jest nadiđeno.

Dokazuje se: jer cilj je bolji od onoga što je na njega usmje-reno. To se dokazuje: Cilj kao ljubljeno pokreće tvorni uzrok na uzrokovanje. Prema tome, A nije manje dobro od samoga B niti je jednako, dakle je veće. — Drugi dio prednjeg suda se dokazuje: Iz onoga razloga iz kojega bi ono jednako moglo pokrenuti, iz istoga razloga može i ono isto pokrenuti, jer je isto tako ljubljivo i poželji-vo, i tako može biti finalni uzrok samoga sebe — protivno prvom zaključku ovoga drugog poglavlja. Iz ovoga se zaključuje da nije manje (dobro).

Dalje: Priroda djeluje radi cilja onako kako bi umjetnost djelo-vala ako bi djelovala prirodno. Ali iz cilja u umjetničkim stvarima uzima se princip umjetničke spoznaje, zaključak je o onom koje je ciljem određeno, prema 2. knjizi Fizike. Princip je ipak istinitiji: cilj, dakle, koji virtualno uključuje onu istinu, savršeniji je od pred-meta zaključka.

Prigovaraš: Neka volja prouzročuje nešto radi manjeg dobra koje ona ljubi. Prema tome, tu je cilj nadiđen. Prethodni sud je jasan kod svakog čina, dobrog po rodu a zlog po cilju, jer onaj koji djeluje usmjerava ga prema cilju koji je manji od njega.

Odgovaram: Zaključak proizlazi iz cilja po naravi stvari, takav je uvijek cilj naravi i cilj uređene volje. Ali ni prigovor od neure-đene volje ne razara zaključak: jer takva nije prvi uzrok učinka. Ako je, dakle, od takvog (uzroka) usmjerena na cilj ne savršeniji, tada je od nekog višeg uzroka usmjerena na savršeniji, jer ne bi bila usmjerena, kako pokazuje dokazivanje zaključka. I ako onako, ka-ko se proizvodi od višega, ima savršeniji cilj, ima, dakle, neki savr-šeniji. Prema tome, sve što je ciljem određeno, jest nadiđeno od nekog svoga cilja, iako ne od najbližeg (cilja), radi onog koji je ljubljen najbliži neuređeni (neusmjereni) agens prouzročuje to (ciljem određeno).

59


Posset etiam dići quod finiš ille est finiš eius secundum quid. Hoc non placet: quia efficientia causae inferioris est efficientia simpliciter. Ergo si non efficit praecise ut motum, sicut baculus — tali non correspondet finiš proprius, quia non est agens proprie sed quasi effectum propinquius — si, inquam, non sic efficit, finiš eius est finiš simpliciter, quia omnis per se efficientis est aliquis per se finiš.

60


Može se također reći da je onaj cilj njegov cilj po nečemu. To ne zadovoljava: jer je tvornost nižega uzroka tvornost jednostavno. Ako, dakle, ona ne tvori posve kao pokrenuta, onako kao štap — takvoj ne odgovara vlastiti cilj, jer nije agens u pravom smislu, nego bliži učinak — ako, kažem, ne tvori tako, tada je njezin cilj jednos-tavno cilj, jer svaka koja tvori po sebi jest neki cilj po sebi.

61

CAPITULUM TERTIUM

DE TRIPLICI PRIMITATE IN PRIMO PRINCIPIO

24 Domine deus noster, qui te primum esse ac novissimum prae-dicasti, doce servum tuum, te esse primum efficiens et primum eminens finemque ultimum ostendere ratione, quod certissima fide tenet.

De sex quippe ordinibus essentialibus supradictis tres placet eligere: duos causalitatis extrinsecae et unum eminentiae, atque in istis tribus ordinibus aliquam naturam unam simpliciter primam esse, si dederis, demonstrare. Ideo autem dico naturam unam, quia in hoc capitulo tertio praedictae tres primitates non de unico singulari seu secundum numerum ostendentur, sed de unica quid-ditate vel natura; de unitate vero numerali inferius erit sermo.

25 PRIMA CONCLUSIO: Aliqua est natura in entibus effectiva.

Quod ostenditur: Aliqua est effectibilis, ergo aliqua effectiva. Consequentia patet per naturam correlativorum. Antecedens pro-batur: Tum, quia aliqua est contingens; igitur possibilis esse post non esse; ergo non a se, nec a nihilo - utroque enima modo ens foret a non ente; ergo ab alio effectibilis. Tum, quia aliqua natura est mobilis vel mutabilis, quia possibilis carere aliqua perfectione possibili sibi inesse; ergo terminus motus potest incipere et ita effici.

26 In hac conclusione et quibusdam sequentibus possem propo-nere actum sic: Aliqua natura est efficiens, quia aliqua est effecta, quia aliqua incipit esse, quia aliqua est terminus motus et contin-gens. Sed malo de possibili proponere conclusiones et praemissas. Illis quippe de actu concessis, istae de possibili conceduntur, non e converso. Illae etiam de actu sunt contingentes, licet satis mani-

a enim om. Miiller

62

TREĆE POGLAVLJE

O TROSTRUKOJ PRVOSTI U PRVOM PRINCIPU

Gospodine naš Bože, koji si rekao o Sebi da si prvi i posljednji, 24 pouči svoga slugu da umom pokaže ono, što u najsigurnijoj vjeri prihvaća, da si Ti ono prvo koje tvori i ono prvo po prvenstvu i posljednji cilj.

Od šest, dakako, gore rečenih bitnih poredaka hoću izabrati tri: dva vanjske uzročnosti i jedan prvenstva, i dokazati, ako dopus-tiš, daje u tim trima porecima samo jedna narav jednostavno prva. Zato pak govorim o jednoj naravi, jer se u ovom poglavlju pokazu-ju tri prvosti, izrečene ne o pojedinačnom biću ili po broju, nego o jedincatom štostvu ili naravi. O brojčanom jedinstvu bit će zaista govora dolje.

PRVI ZAKLJUČAK: Jedna je narav među bićima koja je sposob- 25 na tvoriti.

To se pokazuje: jedna je tvoriva, zato je jedna sposobna tvoriti. Posljedica je jasna preko naravi korelativnih pojmova. Prednji se sud dokazuje: jednom jer je jedna (narav) kontingentna, zato je moguć bitak poslije nebitka, dakle niti je iz sebe niti iz ništa - jer i na jedan i drugi način biće bi bilo od nebića, dakle tvoriva od dru-gog. Zatim, jer je jedna narav pokretljiva ili promjenjiva, jer joj je moguće biti bez one savršenosti koja je njoj moguća, dakle ono što je konac kretanja može početi i tako biti tvoreno.

U ovom zaključku i u nekima koji slijede mogao bih čin izlagati 26 na slijedeći način: jedna je narav koja tvori, jer je jedna koja je tvorena, jer je jedna koja počinje postojati, jer je jedna koja je na koncu kretanja i kontigentna. Ali volim izlagati zaključke i premise o mogućem. Naravski one koje su dopuštene o činu, te se dopuš-taju o mogućem, ne ipak obratno. One o činu su kontingentne,

63


festae, istae de possibili sunt necessariae. Illae ad ens existens, istae ad ens etiam quidditative sumptum possunt proprie per-tinere. Et existentiab illius quidditatis inferius ostendetur, de qua nunc ostenditur efficientia.

27 SECUNDA CONCLUSIO: Aliquod effectivum est simpliciter pri-mum, hoc est nec effectibile nec in virtute alterius effectivum.

Probatur ex prima: Aliquod est effectivum; sit A. Si est pri-mum, hoc modo exposito, propositum mox habetur. Si non, igitur est posterius effectivum, quia effectibile ab alio vel in virtute alterius effectivum; si negatur negatio, ponitur affirmatio. Detur illud alterum, sit B; de quo arguatur sicut de A argutum est: Aut procedetur in infinitum in effectivis, quorum quodlibet respectu prioris erit secundum, aut stabitur in aliquo non habente prius. Infinitas est impossibilis ascendendo; ergo primitas necessaria, quia non habens prius nullo posteriore se est posterius: Nam cir-culum in causis destruit conclusio secunda secundi.

28 Hic instatur, quiac secundum philosophantes est possibilis infinitas ascendendo, sicut ipsi ponebantd de generantibus infinitis, quorum nullum esset primum, sed quodlibet secundum, et tamen hoc ab eis sine circulo poneretur. Hane instantiam excludendo dico quod philosophi non posuerunt infinitatem possibilem in cau-sis essentialiter ordinatis, sed tantum accidentaliter, sicut patet per Avicennam 6° Metaphysicae 5° 1 ubi loquitur de infinitate indivi-duorum in specie.

Sed ad propositum ostendendum expono, quae sint causae essentialiter ete quae accidentaliter ordinatae. - Ubi sciendum quod aliud est loqui de causis 'per se' et 'per accidens', et de cau-sis per se sive essentialiter et accidentaliter ordinatis. Nam in primo est tantum comparatio unius ad unum, causae ad causatum; et est causa 'per se', quae secundum naturam propriam, non

b existentia: ex natura Miiller c quod Miiller cl ponerent Miiller e et om. Miiller 1 AVICENNA, Met. VI c. 5 (f. 94 rb-va); cf. ib. c. 2 (92 va)

64


iako dostatno očite, ove o mogućem su nužne. One koje se odnose na biće koje postoji, te se mogu odnositi u pravom smislu također na biće uzeto u smislu štostva. I egzistencija onog štostva, o kojem se sada pokazuje tvorna uzročnost, treba biti pokazana dolje.

DRUGI ZAKLJUČAK: Ono koje je sposobno tvoriti je jednostavno 27 prvo, to jest niti je tvorivo niti je sposobno tvoriti snagom drugoga.

Dokazuje se iz prvog zaključka: jedno je sposobno tvoriti, neka to bude A. Ako je ono to prvo, izloženo na ovaj način, odmah se posjeduje nakanu. Ako ne, tada je, dakle, ono kasnije sposobno tvoriti, jer je tvorivo od drugoga ili je sposobno tvoriti snagom dru-goga; ako se niječe negacija, prihvaća se tvrdnja. Ako bi postojalo ono drugo, neka bude B, o kojem bi se dokazivalo onako kako se dokazalo o A: ili se ide u beskonačno kod onih koji su sposobni tvoriti, od kojih bi svako s obzirom na prijašnje bilo drugo, ili se ostaje kod jednoga koje nema nikakvo prije. Beskonačnost je nemoguća u uzlaženju. Dakle, prvost je nužna, jer što ne posjedu-je ono prije nije kasnije ni od jednoga koje je kasnije od njega samoga. Naime drugi zaključak drugog poglavlja razara krug u uzrocima.

Ovdje se prigovara: jer po onima koji filozofiraju moguća je 28 beskonačnost u uzlasku, kako su to oni sami utvrdili o bićima koja se rađaju u beskonačnom slijedu, od kojih nijedno ne bi bilo prvo, nego bi svako bilo drugo, a ipak bi oni to odredili bez kruga. Isključujući ovaj prigovor kažem da filozofi nisu odredili beskonač-nost mogućom kod bitno poredanih uzroka, nego kod samo akci-dentalno (poredanih), kako je jasno po Aviceni, 6. knjiga Metafi-zike, 5. poglavlje, gdje se govori o beskonačnosti individuuma u vrsti.

Ipak radi pokazivanja nakane izlažem koji su uzroci bitno poredani a koji akcidentalno. - Gdje treba znati da je jedno govo-riti o uzrocima 'per se' i 'per accidens', a drugo o uzrocima per se poredanim bitno i akcidentalno. Naime u prvom je dano uspo-ređivanje jednoga s jednim, uzroka s prouzročenim; i uzrok po sebi je onaj koji prouzročuje po vlastitoj naravi, ne po nečemu koje je

65


secundum aliquid sibi accidens causat. In secundo est comparatio duarum causarum inter se, inquantum ab eis est causatum.

Et differunt essentialiter et per se ordinatae in tribus ab acci-dentaliterf ordinatis. Prima differentia est quod in 'per se' secunda, inquantum causat, dependet a prima; in 'per accidens' non, licet in esse vel in aliquo alio dependeat. Secunda est quod in per se ordi-natis est causalitas alterius rationis et ordinis, quia superior est perfectior; in accidentaliter non. (Et haec)s sequitur ex prima; nam nulla causa a causa eiusdem rationis dependet essentialiter in cau-sando, quia in causatione alicuius sufficit unum unius rationis. Tertia sequitur, quod omnes causae per se ordinatae simul neces-sario requiruntur ad causandum; alioquin aliqua per se causalitas deesset effectui; non requiruntur simul accidentaliter ordinatae.

Ex istis ostenditur propositum sic: (A) Infinitas essentialiter ordinatorum est impossibilis; (B) et infinitas accidentaliter ordina-torum est impossibilis nisi posito statu in essentialiter ordinatis; igitur omnino est impossibilis infinitas in essentialiter ordinatis. (C) Sih etiam negatur* ordo essentialis, infinitas est impossibilis; igitur omnino est aliquod primum simpliciter effectivum.

Hic sunt tres propositiones assumptae. Propter brevitatem prima dicatur A, secunda B, tertia C.

Probatio istarum. Primo A probatur: Tum quia universitas causatorum essentialiter ordinatorum est causata; igitur ab aliqua causa quae nihil est universitatis; tune enimi esset causa sui: Tota enim universitas dependentium dependet, et a nullo illius univer-sitatis. Tum quia infinitae causae essentialiter ordinatae essent simul in actu — ex differentia tertia supra; consequens nullus phi-losophus ponit. Tum tertio, quia prius est principio propinquius -ex 5° Metaphysicae2; igitur ubi nullum principium, nihil essentia-liter prius. Tum quarto, quia superior est perfectior in causando -

{ et per accidens add. Miiller g et haec om. Miiller h si: sic Miiller ' negetur Roehe W i enim om. Miiller

2 ARISTOTELES, Met. Vt t. 16 (c. 11, 1018 b 9 - 1 1 )

66


njemu akcidens. U drugom je usporedba dvaju uzroka međusobno, ukoliko je ono prouzročeno od njih.

I uzroci koji su bitno i po sebi poredani razlikuju se u trima stvarima od uzroka koji su akcidentalno poredani. Prva razlika je da kod "po sebi" (poredanih uzroka) drugi (uzrok), ukoliko prouzro-čuje, ovisi o prvom; kod 'per accidens' (poredanih) ne, iako bi ovi-sio o bitku ili o nekom drugom. Druga (razlika) je što je kod per se poredanih uzročnost svakiput drugog bitnog određenja i poretka, jer viši je savršeniji; kod akcidentalno poredanih ne. I ova (razlika) slijedi iz prve, jer nijedan uzrok ne ovisi u uzrokovanju bitno o uzro-ku istog bitnog određenja, jer je u uzrokovanju nečega dostatno jedno jednog bitnog određenja. Treća (razlika) slijedi iz toga da se svi uzroci, koji su per se poredani, istodobno traže nužno za uzroko-vanje, u protivnom slučaju bi jedna per se uzročnost nedostajala učinku, ne traže se istodobno oni koji su poredani akcidentalno.

Iz tih se pokazuje nakana na slijedeći način: (A) Beskonačnost bitno poredanih je nemoguća; (B) i beskonačnost akcidentalno poredanih je nemoguća, osim ako joj se dadne mjesto u bitno poredanima. Zato je posve nemoguća beskonačnost u bitno pore-danima. (C) Ako se niječe i bitni poredak, beskonačnost je ne-moguća, dakle svakako postoji neko koje je jednostavno prvo sposobno tvoriti.

Ovdje su prihvaćena tri suda. Zbog kratkoće prvi se naziva A, drugi B, treći C.

Dokazivanje tih (sudova). Najprije se dokazuje A: jedanput je sveukupnost prouzročenih bitno poredanih prouzročena, dakle od nekoga uzroka koji nije član sveukupnosti; zatim jer bi bila uzrok same sebe: jer cijela sveukupnost, onih koji ovise, ovisi, i to od nijednog člana one sveukupnosti. Nadalje, jer beskonačni uzroci, koji su bitno poredani, bili bi istodobno u činu - prema gore nave-denoj trećoj razlici. Ovu posljedicu ne navodi nijedan filozof. Tada treće, jer ono ranije je bliže principu, prema 5. knjizi Metafizike. Zbog toga gdje nema nikakva principa, ništa nije bitno prije. Tada četvrto, jer viši (uzrok) je savršeniji u uzrokovanju, prema drugoj

67


ex secunda differentia; igitur in infinitum superior est in infinitum perfectior et ita infinite perfectak in causando; est igitur non cau-sans in virtute alterius quia omnis tališ imperfecte causat quia est dependens in causando. Tum quinto, quia effectivum nullam imperfectionem ponit necessario - patet in propositione octava1

secundi; igitur potest esse in aliqua natura sine imperfectione. Sed si in nulla est sine dependentia ad prius, in nulla est sine imperfec-tione. Igitur effectivitas independens potest inesse alicui naturae; illa est simpliciter prima; ergo effectivitas simpliciter prima est possibilis. Sufficit hoc, quia inferius ex hoc concluditurm quod est in re. — Sic quinque rationibus patet A.

30 B probatur, quia infinitas accidentalis, si ponatur, hoc non est simul - patet - sed successive tantum - alterum post alterum - , ita quod secundum, licet aliquo modo fuerit a priore, tamen non dependet ab ipso in causando. Potest enim causare illo non exis-tente, sicut filius generat patre mortuo sicut ipso vivo. Tališ infini-tas successionis est impossibilis, nisi ab aliqua natura infinite durante, a qua tota successio et quidlibet eius dependeat. Nulla enim difformitas perpetuatur nisi in virtute alicuius permanentis quod nihil est successionis, quia omnia successionis sunt eiusdem rationis; sed est aliquid prius essentialiter, quia quidlibet succes-sionis dependet ab ipso, et hoc in alio ordine quam a causa proxi-ma, quae est aliquid illius successionis. Patet igitur B.

31 Probatur C, quia cum ex prima aliqua natura sit effectiva, si negatur ordo essentialis effectivorum, igitur illa in nullius alterius virtute causat; et licet ipsa in aliquo singulari ponatur causata; tamen in aliquo est incausata, quod est propositum de natura prima. Quia si in quolibet ponatur causata, iam contradictio impli-catur negando ordinem essentialem; quia nulla natura potest poni in quolibet causata, ita quod sit ordo accidentalis sub ipsa, sine ordine essentiali ad aliam naturam - ex B.

k infinite perfecta: infinitae perfectionis Roehe W 1 probatione octavae Miiller m coneludetur Roehe W

68


razlici, dakle beskonačno viši je beskonačno savršeniji i tako besko-načno savršen u uzrokovanju. Nije, dakle, prouzročujući snagom dru-goga, jer svaki takav prouzročuje nesavršeno, jer je ovisan u uzroko-vanju. Tada peto, jer ono koje je sposobno tvoriti ne postavlja nužno nikakvu nesavršenost, kako je jasno iz petog suda drugog poglavlja, dakle može biti u nekoj naravi bez nesavršenosti. Ali ako nije ni u jed-noj bez ovisnosti o onom ranijem, nije ni u jednoj bez nesavršenosti. Prema tome, neovisna sposobnost tvorenja može biti u nekoj naravi. Ona je jednostavno prva. Tako je prva sposobnost tvorenja jednos-tavno moguća. To je dostatno, jer se dalje iz toga zaključuje što je ona u stvarnosti. - Tako je sud A jasan iz pet razloga.

B se dokazuje. Jer akcidentalna beskonačnost, ako se postav- 30 lja, tada to nije istovremeno - kako je jasno, nego samo sukce-sivno — kao jedno poslije drugoga — tako da drugo, iako je na neki način nastalo od onog ranije, ne ovisi o njemu u uzrokovanju. Jer može prouzročiti ako ono ne egzistira, kao što sin rađa nakon što je otac umro isto onako dok je otac bio živ. Takva beskonačnost sukcesije je nemoguća, osim ako ne ovisi o nekoj naravi koja traje beskonačno, o kojoj ovisi cijela sukcesija i bilo koji njezin član. Jer nijedna promjena forme ne postaje trajnom osim snagom nekoga koji traje, koji nije nikakav član sukcesije, jer su svi članovi sukce-sije istog razloga (iste određenosti). Nego nešto je bitno prije, jer koji mu drago član sukcesije ovisi o njemu, i to u drugom poretku nego je to poredak (u kojem ovisi) o najbližem uzroku, koji je član one sukcesije. Jasno je, dakle, B.

Dokazuje se C. Jer prema prvom sudu postoji jedna narav koja 31 je sposobna tvoriti. Ako se niječe bitni poredak onih koji su spo-sobni tvoriti, tada ona prouzročuje snagom nijednog drugog; i iako se sama postavlja kao prouzročena u pojedinačnom slučaju, ipak je u nekom drugom neprouzročena, što je naša nakana (pokazati) o prvoj naravi. Jer ako se postavlja kao prouzročena u bilo kojem slučaju, već se implicira kontradikcija negaciji bitnog poretka. Jer se nijedna narav ne može postaviti kao prouzročena u bilo kojem slučaju, tako da bude akcidentalni poredak pod njom, bez bitnog poretka prema drugoj naravi, prema B.

69


32 TERTIA CONCLUSIO: Simpliciterprimum effectivum est incausa-bile, quia est ineffectibile et independenter effectivum.

Hoc patet ex secunda: Quia si sit ab alio effectibile vel virtute alterius causativum, igitur processus in infinitum vel circulus vel statur in aliquo ineffectibili et independenter effectivo; illud dico primum, et aliud patet quod non est primum, ex datis tuis.

Ulterius concluditur: Si primum est ineffectibile, igitur incaus-abile, quia non finibile - ex quinta secundi; nec materiabile — ex sexta eiusdem; nec formabile — ex septima ibi; simul etiam de forma et materia - ex octava ibidem.

3 3 OUARTA CONCLUSIO: Simpliciter primum effectivum est in actu existens} et aliqua natura existens actualiter est sic effectiva.

Probatur: Cuius rationi repugnat posse esse ab alio, illud si potest esse, potest esse a se; rationi primi effectivi simpliciter repugnat posse esse ab alio - ex tertia; et potest esse — ex secun-da; immo ibi quinta probatio A, quae minus videtur concludere, hoc concludit. Aliae possunt tractari de existentia, et sunt de con-tingentibus, tamen manifestis; vel de natura et quidditate et possi-bilitate, et sunt ex necessariis; igitur effectivum simpliciter primum potest esse a se. Quod non est a se non potest esse a se, quia tune n o n - e n s produceret aliquid ad esse, quod est impossibile; et adhuc tune illud causaret se, et ita non essetn ineausabile omnino.

Haec quarta conclusio aliter deelaratur, quia inconveniens est universo deesse supremum gradum possibilem in essendo.

Iuxta istam quartam nota corollarium, quod primum effec-tivum non tantum (est)0 quod est prius aliis, sed quo prius esse ineludit contradictionem; sic inquantum primum existit. Probatur

n esset: tenetur Miiller (s najboljim rukopisima) 0 est om. Miiller

70


TREĆI ZAKLJUČAK: Jednostavno prvo koje je sposobno tvoriti je 32 neprouzročivo, jer je netvorivo i sposobno je tvoriti neovisno.

To je jasno iz drugog zaključka: Jer ako je tvorivo od nekog drugog ili snagom drugoga uzročivo, tada postoji napredovanje u beskonačnost ili krug, ili se stoji u nekom netvorivom i onom koje je neovisno sposobno tvoriti. To nazivam prvim i jasno je da drugo nije prvo, prema tvojim priznanjima.

Dalje se zaključuje: ako je prvo netvorivo, dakle neprouzro-čivo, jer nije ciljem odredivo, prema petom zaključku drugog poglavlja, niti materijom odredivo, prema šestom zaključku istog poglavlja, niti formom odredivo, prema sedmom zaključku ondje (toga poglavlja); istodobno je (odredivo) formom i materijom, prema osmom zaključku na istom mjestu.

ČETVRTI ZAKLJUČAK: Jednostavno prvo koje je sposobno tvoriti 3 3 jest egzistentno u činu, i jedna narav koja egzistira aktualno jest sposobna tako tvoriti.

To se dokazuje: čijoj se biti protivi da može biti od drugoga, ono, ako može biti, može biti od sebe; biti prvog koje je sposobno tvoriti protivi se da može biti od drugog, prema trećem zaključku, i može biti, prema drugom zaključku. Upravo ondje peto obra-zloženje suda A, koje, čini se, manje zaključuje, to zaključuje. Druga (obrazloženja) mogu se baviti egzistencijom, i tada potječu od kontingentnih, ipak očitih sudova, ili naravi, štostvom i moguć-nošću, tada potječu iz nužnih (sudova). Prema tome, jednostavno prvo koje je sposobno tvoriti može biti od sebe. Što nije od sebe ne može postati od sebe, jer tada bi ne—biće proizvelo nešto u posto-janje, što je nemoguće; i još tada bi ono prouzročilo samo sebe i tako ne bi bilo posve neprouzročivo.

Ovaj četvrti zaključak pojašnjava se drukčije, jer je nepri-mjereno da univerzumu nedostaje najviši mogući stupanj bitka.

Za četvrti zaključak upamti dopunu: ono prvo koje je spo-sobno tvoriti nije samo nešto što je prije svih drugih, nego to, da je ono prije od nekoga, uključuje kontradikciju; tako, ono ukoliko je

71


ut quarta: Nam de ratione illius maxime includitur incausabile; igi-tur si potest esse, quia non contradicit entitati, potest esse a se, et ita est a se.

34 QUINTA CONCLUSIO: Incausabde est ex se necesse esse.

Probatur: Quia excludendo omnem causam aliam a se, intrin-secam et extrinsecam, respectu sui esse, ex se est impossibile non esse.

Probatio: Nihil potest non esse, nisi aliquid sibi incompossibile positive vel privative possit esse, quia saltem alterum contradicto-riorum est semper verum. Nihil incompossibile incausabili potest - positive vel privative - esse, quia vel ex se vel ab alio: Non pri-mo modo, quia tune esset sic ex se — ex quarta — et ita incompossi-bilia simul essent; et pari ratione neutrum esset, quia concedis per illud incompossibile illud incausabileP non esse, et ita sequitur e converso. Non secundo modo, quia nullum causatum habet vehe-mentius esse vel potentius a causa quam incausabile habet a se, quia causatum dependet in essendo, incausabile non (possibilitas etiam causabilis ad esse non necessario ponit actu esse eius, sicut est de incausabili); nihil autem incompossibile iam enti potest esse a causa, nisi ab illa recipiat vehementius vel potentius esse quam sit esse sui incompossibilis.

35 SEXTA CONCLUSIO: Necessitas essendi ex se uni soli naturae convenit.

Probatur sic : Si duae naturae possunt esse ex se necesse esseQ, communis est necessitas essendi; igitur et aliqua entitas quidditati-va secundum quam est eis commune, a qua accipitur quasi genus ipsarum; et praeter hoc distinguuntur formalitatibus suis actuali-bus ultimis.

Ex hoc sequuntur duo incompossibilia: Primum, quod utrumque erit primo necesse esse per naturam communem, quae

P causabile Miiller

q necesse esse: necessariae Miiller

72


prvo, egzistira. Dokazuje se kao četvrti zaključak: jer u biti onoga (prvog) najviše je uključeno ono neprouzročivo. Ako, dakle, može biti, jer ne protuslovi entitetu, može biti od sebe, i tako je od sebe.

PETI ZAKLJUČAK: Neprouzročivo jest nužni bitak iz sebe. 34

Dokazuje se: budući da s obzirom na svoj bitak isključuje svaki drugi uzrok od sebe, unutrašnji i vanjski, onom koje je iz sebe nemoguće je ne biti.

Dokaz: Nešto može ne biti, ako neko, s njim, pozitivno ili pri-vativno, nespojivo, može biti, jer je barem jedno od kontradik-tornih uvijek istinito. Nijedno, nespojivo - pozitivno ili privativno — s neprouzročivim ne može biti, jer je ili iz sebe ili od drugoga. Ne na prvi način, jer bi tada bilo tako iz sebe - prema četvrtom zaključku — i tako bi (dva) nespojiva postojala istodobno. I iz jed-nakog razloga ne bi bilo nijedno, jer dopuštaš da po onom nespo-jivom nije ono neprouzročivo, i tako slijedi iz obratnog. Ne na dru-gi način, jer nijedno prouzročeno nema snažniji i moćniji bitak od uzroka što ga ono neprouzročivo ima od sebe, jer prouzročeno ovi-si u bitku, neprouzročivo ne (također mogućnost prouzročivog da bude ne postavlja nužno njegov bitak u čin, kako je to kod nepro-uzročivog). Nijedno pak, nespojivo s već postojećim bićem, ne može biti (nastati) od uzroka, osim ako bi od njega primilo snažniji i moćniji bitak nego što je bitak onog koje je s njim nespojivo.

ŠESTI ZAKLJUČAK: Nužnost bitka iz sebe dolikuje samo jednoj 35 jedinoj naravi.

Dokazuje se tako: ako dvije naravi mogu biti nužno iz sebe, tada je zajednička nužnost bitka, zato i neki kviditativni entitet, po kojem je to njima zajedničko, od kojeg se prima tako reći rod njih samih, i osim toga razlikuju se po svojim posljednjim aktualnim formalitetima (određenostima forme).

Iz toga slijede dvije nespojive (posljedice): prvo, što bi ijedno i drugo bilo prvotno nužno po zajedničkoj naravi, koja je manje

73


est minoris aetualitatis, et non per naturam distinguentem, quae est maioris aetualitatis; quia et si per illam formaliter sit necesse esse, ergo bis erit necesse esse, quia illa formaliter non includit naturam communem, sicut nec differentia genus. Videtur autem impossibile quod minor actualitas sit qua primo aliquid est neces-sarium, et maiore nec primo nec per se sit aliquid necessarium.

Secundum impossibile est1 quod per naturam commnunem, qua ponitur utrumque esse primo necesse esse, neutrum sit necesse esse, quia neutrum est sufficienter per illam naturam. Quaelibet enim natura est illud quod est, per formale ultimum. Per quod autem aliquid est necesse esse, per illud ipsum est in effectu, circumscripto omni alio.

Si dicas naturam communem sufficere ad esse praeter naturaš distinctivas8: Igitur ipsa communis ex se est in actu et indistincta, et per consequens indistinguibilis, quia necesse esse iam existens non est in potentia ad simpliciter esse; esse generis in specie est simpliciter esse respectu eius.

Item: Duae naturae sub eodem communi non habent gradum aequalem. Probatur per differentias dividentes genus; si sunt inae-quales, ergo et esse unius erit perfectius esse alterius; nullum esse perfectius ipso necesse esse ex se.

Item: Si duae naturae essent ex se necesse esse1, nullam depen-dentiam haberet una ad aliam in essendo; ergo nec aliquem ordinem essentialem. Igitur alterum nihil esset huius universi, quia nihil est in universo, quod non habet essentialem ordinem inter entia, quia ab ordine partium est unitas universi.

Hic instatur: quia utrumque habet ordinem eminentiae ad partes universi, ille sufficit ad unitatem. Contra: Alterum ad alterum nec illum ordinem habet, quia eminentioris naturae est perfectius esse; nullum perfectius ipso necesse esse ex se. Alterum etiam nullum ordinem habet ad partes universi; tamen quia unius

r est om. Miiller s distinetas Roehe W [ necesse esse: necessariae Miiller

74


aktualnosti, i ne po razlikujućoj naravi, koja je veće aktualnosti. Jer i ako bi po njoj bilo formalno (po određenosti forme) nužno, dakle bilo bi dva put nužno, jer ona ne uključuje formalno zajedničku narav, kao što razlika ne uključuje rod. Ipak se čini nemogućim da je to manja aktualnost po kojoj je najprije nešto nužno, a po većoj niti je prvotno niti po sebi nešto nužno.

Drugo nemoguće jest da po onoj naravi, kojom se postavlja da su jedno i drugo prvotno nužni bitak, nije nijedno nužni bitak, jer nijedno ne postoji dostatno po onoj naravi. Jer bilo koja narav je ono što jest po posljednjem formalnom (određenosti formom). Jer po čemu je nešto nužni bitak, po tom samom je u djelovanju, apstrahiravši od svakog drugog.

Ako kažeš da je zajednička narav dostatna za bitak bez ra-zlikovnih naravi, tada je, dakle, nama zajednička (narav) iz sebe u činu i nerazlikovna, i po onom što slijedi nerazlikovljiva, jer nužni bitak, koji već egzistira, nije u potenciji za bitak jednostavno. Bitak roda je u vrsti jednostavno bitak s obzirom na ovaj.

Dalje: dvije naravi pod istim zajedničkim nemaju jednak stu-panj. To se dokazuje razlikama koje dijele rod. Ako su nejednake, tada će bitak jedne biti savršeniji od bitka druge. Nijedan bitak, koji je savršeniji, nije samim tim nužni bitak iz sebe.

Dalje: ako bi dvije naravi bile nužni bitak iz sebe, tada jedna ne bi imala nikakvu ovisnost o drugoj u bitku, dakle niti ikakav bitni poredak. Dakle ako jedno od dvoga ne bi bilo ovoga univerzuma, tada ne bi bilo u univerzumu, koji posjeduje bitni poredak među bićima, jer od poretka dijelova jest jedinstvo univerzuma.

Ovdje se prigovara: jer jedno i drugo ima poredak prvenstva spram dijelova univerzuma, ovaj je dostatan za jedinstvo. Naprotiv: jedno prema drugom nema onaj poredak, jer je bitak izvrsnije na-ravi savršeniji; nijedno nije dapače savršenije od nužnog bitka iz sebe. Jedno od dvoga nema nikakvog poretka spram dijelova uni-

75


universi est unus ordo, unus ordo est ad unum primum. Probatio: Ouia ad duas naturaš primas, si ponantur, natura proxima primae non habet unicum ordinem aut unicam dependentiam, sed duas, sicut sunt duo termini ad quem, et ita de qualibet natura inferi-ori; igitur sic in toto universo erunt duo ordines primi, et ita duo universa; vel tantum ad unum necesse esse erit ordo, ad aliud nullus.

37 Tamen, quia rationabiliteru procedendo nihil videtur ponen-dum in universo nisi cuius apparet aliqua necessitas, cuius enti-tatem ostendit ordo aliquis ad alia manifeste entia, quia plura non sunt ponenda sine necessitate — ex 1° Physicorum3 — necesse esse ostenditur in universo ex incausabili; et illud ex primo causante, et illud ex causatis. Nulla necessitas apparet ex causatis ponendi plures naturaš primas causantes; immo est impossibile, ut osten-detur infra, conclusione decimaquinta huius tertii; igitur nec est necesse ponere plura secundum naturam incausata nec necesse esse; igitur rationabiliter non ponuntur.

38 Iuxta quatuor conclusiones primas huius capituli de effectivo propono quatuor similes de causa finali, quae etiam similiter ostenduntur. Prima est:

SEPTIMA CONCLUSIO: Aliqua est natura in entibus finitiva. Probatur: Aliquid est finibile. Probatio: Quia aliquid est effe-

ctibile — ex probatione primae huius; igitur et finibile. Conse-quentia patet ex quarta secundi. Hoc est manifestius de ordine essentiali — ex decimasexta secundi - quam fuit de effectivo.

OCTA VA CONCLUSIO: Aliquod finitivum est simpliciter primum; hoc est, nec ad aliud ordinabile, nec in virtute alterius natum finire alia.

u rationaliter Miiller 3 ARISTOTELES, Phys. /, /. 49 (c. 4, 188 a 17)

76


verzuma, jer ipak je jedan poredak jednog univerzuma, jedan je poredak spram jednog prvog. Dokaz: ako se pretpostave spram dviju naravi, tad prvoj najbliža narav nema jednog poretka ili jedi-nu ovisnost, nego dva, onako kao što postoje dvije odnosne gra-nice. I upravo je tako s bilo kojom inferiornom naravi. Dakle tako bi u cijelom univerzumu bila dva prva poretka i tako dva univerzu-ma. Ili će biti poredak samo spram jednog nužnog bitka, nijedan (poredak) spram drugog.

Ipak, jer se postupa razložno, čini se da ništa ne treba prihvatiti 37 u univerzumu, osim onoga čija je nužnost očita, čiji entitet pokazu-je neki poredak očito spram drugih bića, jer se ne smije pret-postaviti više (bića) bez nužnosti, prema 1. knjizi Fizike. Nužni bitak u univerzumu se pokazuje iz neprouzročivog, i to iz prvog prouzrokujućeg, i to opet iz prouzročenih. Nijedna se nužnost ne pojavljuje iz prouzročenih tako što se pretpostavi više prvih uzro-kujućih naravi. To je, štoviše, nemoguće, kako se pokazuje dalje, iz petnaestog zaključka ovoga trećeg poglavlja. Prema tome, niti je nužno pretpostaviti više po naravi neprouzročenih niti nužni bitak. Dakle, ne pretpostavljaju se razložno.

Nakon četiri prva zaključka ovoga poglavlja o onom koje je 38 sposobno tvoriti izlažem četiri slična (zaključka) o finalnom uzro-ku, koji se također pokazuju slično. Prvi je:

SEDMI ZAKLJUČAK: Postoji među bićima jedna narav koja kao cilj može određivati.

Dokazuje se: nešto je ciljem odredivo. Dokaz: jer je nešto tvo-rivo, prema dokazu prvog zaključka ovoga poglavlja, dakle je i ci-ljem odredivo. Ono što slijedi jasno je prema četvrtom zaključku drugog poglavlja. To je očitije iz bitnog poretka - prema šesnaes-tom zaključku drugog poglavlja — nego je to bilo iz onoga koje je sposobno tvoriti.

OSMI ZAKLJUČAK: Neko koje kao cilj može određivati jednos-tavno je prvo, to jest: niti može biti poredano prema drugom, niti snagom drugog može kao cilj određivati druga (bića).

77


Probaturv quinque probationibus similibus illis ad secundam huius tertii.

NONA CONCLUSIO: Primum finitivum est incausabile.

Probatur: Quia infinibile; alias non primum; et ultra, igitur ineffectibile — ex quarta secundi; ultra, ut supra in probatione ter-tiae conclusionis huius tertii.

DECIMA CONCLUSIO: Primum finitivum est actu existens, et alicui naturae actu existenti convenit ista primitas.

Probatur ut quarta tertii. Corollarium: Est ita primum quod impossibile est prius esse. Probatur ut corollarium quartae prae-dictae.

Conclusionibus quatuor de utroque ordine causalitatis extrin-secae iam positis, similes quatuor propono de ordine eminentiae. Prima tališ:

UNDECIMA CONCLUSIO: In naturiš entium aliqua est excedens.

Probatur: Aliqua est finita — ex septima huius; ergo et excessa - ex decimasexta secundi.

DUODECIMA CONCLUSIO: Aliqua natura eminens est simpli-citer prima secundum perfectionem.

Hocw patet — ordo essentialis: secundum Aristotelem formae se habent ut numeri, 8° Metaphysicae4. In hoc ordine statur; pro-batur illis quinque probationibus positis ad secundam.

DECIMA TERTIA CONCLUSIO: Suprema natura est incausabilis.

Probatur: Est infinibilis - ex decimasexta secundi; ergo inef-fectibilis - ex quarta eiusdem; et cetera, ut supra in probatione

v Et probatur Miiller w hic Miiller 4 ARISTOTELES, Met. I / / / / , /. 10 (c, 3,1043 b 33)

78


Dokazuje se s pet dokaza, sličnim onima u drugom zaključku ovoga trećeg poglavlja.

DEVETI ZAKLJUČAK: Prvo, koje kao cilj može određivati, jest neprouzročivo.

Dokazuje se: jer nije ciljem odredivo, inače ne bi bilo prvo, i dalje zato netvorivo, prema četvrtom zaključku drugog poglavlja, dalje kao gore u dokazu trećeg zaključka ovoga trećeg poglavlja.

DESETI ZAKLJUČAK: Prvo, koje kao cilj može određivati, jest ono koje egzistira aktualno, i jednoj naravi, koja aktualno egzistira, dolikuje ta prvost.

Dokazuje se kao četvrti zaključak trećeg poglavlja. Dopuna: jest prvo tako što mu je nemoguće biti prije. Dokazuje se kao do-puna šestog gore rečenog zaključka.

Pošto su četiri zaključka o jednom i drugom redu vanjske uzročnosti već izložena, izlažem četiri slična (zaključka) o redu eminencije. Prvi takav:

JEDANAESTI ZAKLJUČAK: Među naravima bića postoji jedna koja nadilazi.

Dokazuje se: postoji jedna koja je ciljem određena — prema sedmom zaključku ovoga poglavlja - dakle i nadiđena - prema sedamnaestom zaključku.

DVANAESTI ZAKLJUČAK: Neka narav koja nadmašuje (koja je odlična, izvrsna) je jednostavno prva po savršenstvu.

Jasno je - (ovdje postoji) bitni poredak: prema Aristotelu forme se ponašaju kao brojevi, osma knjiga Metafizike. Stoji se u ovom poretku: dokazuje se s pet dokaza iznesenim kod drugog zaključka.

TRINAESTI ZAKLJUČAK: Najviša narav je neprouzročiva.

Dokazuje se: nije ciljem odrediva - prema šesnaestom za-ključku drugog poglavlja - dakle netvoriva — prema četvrtom zaključku istog poglavlja, i ostalo kako je gore u trećem dokazu

79


tertiae huius. Item: Quod suprema sit ineffectibilis probatur ex B, in probatione seeundae huius; nam omne effeetibile habet aliquam causam essentialiter ordinatam.

DECIMA QUARTA CONCLUSIO: Suprema natura est aliqua actu existens.

Probatur ut quarta huius. Corollarium: Ipsa aliquam esse per-fectiorem vel superiorem contradictionem includit; probatur ut corollarium quartae praedictae.

40 DECIMA QUINTA CONCLUSIO: Alicui unicae et eidem naturae actu existenti inest triplex primitas in triplici ordine essentiali praedicto, scilicet ejficientiaey finiš, et eminentiae.

Haec decimaquinta fructus est huius capituli. Sequitur eviden-ter ex ostensis sic: Si unicae naturae inest necesse esse ex se — ex sexta huius — et cui inest primitas quaecumque dictarum trium, illud est necesse esse ex se — ex quinta et tertia de una primitate, et ex quinta et nona de alia primitate, et ex quinta et decimatertia de tertia primitate — igitur unicae naturae inest quaecumque primitas praedicta. Cui etiam naturae inest una, et alia; quia quae-libet alicui naturae inest actu - ex quarta ex decima et deci-maquarta — et non alii et alii naturae; igitur eidem. — Probatur minor, quia tune multae naturae essent necesse esse — ex secunda argumenti iam facti.

Item: Probatur propositum per incausabile, quia illud est unicum primum; quodlibet dictum est incausabile; quare, etc. — Maior probatur: Quomodo multitudo erit a se?

41 Ista conclusio est valde praegnans; nam sex continet in vir-tute, tres de unitate naturae cui inest quaecumque primitas prae-dicta, et tres de identitate naturae sic primae ad naturam sic pri-mam comparando invicem primitates. Et haec ita praegnans per sextam solam quasi maiorem ostensa est. Expedit ad sex conclu-

80


ovoga poglavlja. Dalje: daje najviša (narav) netvoriva, dokazuje se iz B, u drugom dokazu ovoga poglavlja, jer svako tvorivo ima neki uzrok koji je bitno poredan.

ČETRNAESTI ZAKLJUČAK: Najviša narav je neka koja egzistira u činu.

Dokazuje se kao četvrti zaključak ovoga poglavlja. Dopuna: da je neka savršenija i viša od nje uključuje kontradikciju. To se doka-zuje kao dopuna četvrtog prije rečenog zaključka.

PETNAESTI ZAKLJUČAK: U nekoj jedinoj i istoj naravi, koja 40 egzistira u činuy jest trostruka prvost u trostrukom bitnom poretku, gore rečenom, dakako tvorne uzročnosti, cilja i prvenstva.

Ovaj petnaesti zaključak jest plod ovog poglavlja. Slijedi očito iz onoga što je pokazano na slijedeći način: ako je u jedinoj naravi nužni bitak iz sebe, prema šestom zaključku ovoga poglavlja, i ako je ono, u čemu je prvost koja god od triju rečenih (poredaka), nužni bitak iz sebe — prema petom i trećem zaključku o jednoj prvosti, prema petom i devetom zaključku o drugoj prvosti, prema petom i trinaestom zaključku o trećoj prvosti - tada je u jedinoj naravi gore rečena prvost, bilo koja mu drago. Jer naravi u kojoj je jedna, i druga (prvost), jer koja mu drago jest aktualno u jednoj naravi — prema četvrtom, desetom i četrnaestom zaključku — a ne u drugom i drugoj naravi, dakle u istoj. — Dokazuje se donji (manji) sud: jer bi tada mnoge naravi bile nužni bitak, prema dru-gom zaključku već izvedenog argumenta.

Dalje: izloženo se dokazuje po neprouzročivom, jer ono je jedino prvo. Koje mu drugo imenovano je neprouzročivo, po čemu, i ostalo. - Gornji (veći) sud dokazuje se: Kako bi mnoštvo moglo biti od sebe?

Taj zaključak je veoma nosiv (plodonosan), jer sadrži šest 41 (sudova) virtualno, tri o jedinstvu naravi u kojoj je prvost gore rečena, koja mu drago, i tri o identitetu (istosti) naravi na taj način prve, uspoređujući međusobno prvosti kod naravi na taj način prve. I ovaj tako plodonosni zaključak pokazan je po onom jedinom šestom zaključku kao gornjem (većem). Korisno je za šest zaklju-

81


siones iam dictas proprias maiores exprimere, si quae poterunt inveniri.

42 Ad duas primas conclusiones ostendendas praemitto unam conclusionemx:

DECIMA SEXTA CONCLUSIO: Impossibile est idem ad duo essen-tialiter dependere, ad quorum utrumque eius dependentia totaliter ter-minatur.

Haec probatur: Sicut una causa totali causante aliquid in aliquo genere causae, impossibile est aliam causare idem in eodem genere, quia tune idem bis causaretur vel neutra esset causa tota-lis — similiter tune illud causaret, quo non causante nihilominus esset causatum - quod est absurdum. Ita impossibile est idem quacumque dependentia dependere a duobus, quorum alterum totam eius dependentiam terminat. Iam enim alterum non suffi-cienter terminat, si adhuc ad reliquum dependet. Similiter tune dependeret ad aliquid, quo non existente, nihilominus esset secun-dum eundem ordinem essendi; quod est contra rationem depen-dentiae, intelligendo quod nihilominus esset secundum eundem ordinem.

43 Hac conclusione ostensa, nunc et primas in decimaquinta simul inelusas propono sic:

DECIMA SEPTIMA CONCLUSIO: Uni soli naturae inest quaecum-que primitas causae extrinsecae unius rationis.

Probatur: Quia si pluribus insit tališ primitas, aut respectu eorundem posteriorum, aut aliorum; non primo modo - ex deci-masexta iam praemissa; similiter in quolibet posteriore essent duae dependentiae eiusdem rationis, quia ad duo prima non est una dependentia. Consequens est inconveniens. <Nec potest poni secundo modo>y, quia si sit aliud primum et aliorum, erit illorum aliud universum, quia entia illa et ista nec ordinabuntur inter se

x talem add. Miiller

y om Miiller; dopuna koju zahtjeva smisao, predana samo u nekolicini rukopisa (tamo zaista naslućena).

82


čaka već rečenih izraziti vlastite gornje (veće) sudove, ako bi se mogli pronaći.

Za pokazivanje dvaju prvih zaključaka šaljem naprijed jedan 42 zaključak:

ŠESNAESTI ZAKLJUČAK: Nemoguće je da jedno te isto ovisi bitno o dvoma, tako da je njegova ovisnost potpuno završena i o jed-nom i o drugom od njih.

Ovaj zaključak se dokazuje: ako jedan uzrok potpuno pro-uzročuje nešto u nekom uzročnom rodu, nemoguće je da drugi uzrok prouzročuje isto u istom rodu, jer bi tada isto bilo dvaput prouzročeno ili nijedan uzrok ne bi bio potpun, slično tada onom koje bi uzrokovalo, bez čijeg uzrokovanja ipak prouzročeno ne bi moglo nastati, što je apsurdno. Tako je nemoguće da isto bilo kojom ovisnošću ovisi o dvoma, ako jedno od dvoga njegovu cijelu ovisnost završava. Jer već jedno od dvoga ne završava dostatno, ako uz to ovisi o ostalom (drugom). Slično bi tada ovisilo o ne-čemu, bez čije bi egzistencije ipak postojalo po istom redu bitka, što je protiv biti ovisnosti, ukoliko se razumije da bi to ipak posto-jalo po istom poretku.

Pokazavši ovaj zaključak, i sada uključivši istodobno prve 43 (zaključke, prva tri) u petnaesti (zaključak), izlažem ovako:

SEDAMNAESTI ZAKLJUČAK: U jednoj jedinoj naravi je bilo koja prvost vanjskog uzroka jednog razloga.

Dokazuje se: jer ako je u njih više (prisutna) takva prvost, tada (je prisutna) ili spram istih kasnijih ili spram drugih. Ne na prvi način, prema šesnaestom zaključku, koji je već poslan naprijed. Upravo tako bi bile u kojem mu drago kasnijem dvije ovisnosti istog razloga, jer ovisnost nije jedna s obzirom na prva dva. Taj sli-jed nije primjeren. <Ne može se pretpostaviti niti na drugi način). Jer ako je neko drugo prvo i drugih, ono će biti njihov univerzum, jer se neće ni ona ni ova bića redati međusobno niti spram istog.

83


nec ad idem. Sine unitate ordinis non est unitas universi. In ipso fine uno ponit Aristoteles5 bonitatem principalem universi. Et quia ad unum summum est unus ordo, sufficit mihi loqui de solo uni-verso; non fingere aliud de quo nullam habeo rationem, immo potius obviantem.

44 Item: Probationes probabiles apponuntur. In ordine essentiali ascendendo itur ad unitatem et paucitatem; igitur statur in uno.

Item: Causalitas causae superioris ad plura se extendit; ideo quanto superius itur, pauciora sufficiunt; ergo, etc. Haec declarat proximam.

Item: De primo eminente videtur manifestum, quia si impossi-bile est duas naturaš esse non sic ordinatas, quarum scilicet una aliam non excedat — quia in hoc numeris comparantur — multo impossibilius est duas esse in eodem gradu primo.

Item de fine: Tune nullus finiš esset omnis alterius a se quieta-tivus; cum hoc sit inintelligibile, sequitur ut prius.

Item: Alias nulla natura contineret perfeetionem omnis alterius naturae virtualiter; cum igitur hoc nonz sit intelligibilea

sine contradictione, nulla esset perfectissima.

45 Ad tres alias conclusiones sunt probationes etiam speciales. Nam:

DUODEVIGESIMA CONCLUSIO: Primum effectivum est actualis-simum quia virtualiter continens omnem actualitatempossibilem. Pri-mus finiš est optimus, virtualiter continens omnem bonitatem possi-bilem. Primum eminens est perfectissimum, eminenter continens omnem perfeetionem possibilem.

Haec tria non possunt separari, quia si unum esset in una natu-ra, aliud in alia, quod illorum simpliciter emineret non posset dari. Unde istae tres primitates videntur exprimere tres rationes sum-

5 ARISTOTELES, Met. XII t. 52 (c.10, 1075 a 18) zom. Miiller, Roehe W

inintelligibile Roehe W

84


Bez jedinstva poretka nema jedinstva univerzuma. U samom jed-nom cilju utemeljuje Aristotel temeljnu dobrotu univerzuma. I jer spram jednog najvišeg postoji jedan poredak, dostatno je meni govoriti o jedinom univerzumu, ne izmišljati drugi (univerzum) o kojem nemam nijednog razloga, štoviše prije suprotni (razlog).

Dalje: vjerojatni se dokazi pridodaju. U bitnom poretku ide se 44 uzlazeći ka jedinstvu i maloći (manjem broju), dakle stoji se u jed-nom.

Dalje: uzročnost višeg uzroka proteže se na više; zato koliko se ide na više, dostatno je manje (uzroka), dakle, itd. Ovaj (dokaz) objašnjava najbliži (zaključak).

Dalje: O prvom po prvenstvu čini se očitim. Jer ako je nemo-guće da dvije naravi nisu poredane tako da dakako jedna od njih nadilazi drugu, jer u tom se uspoređuju s brojevima, mnogo je nemogućije da su dvije u istom prvom stupnju.

Dalje o cilju: tada nijedan cilj ne bi bio sposoban od sebe dovesti u mirovanje svako drugo. Budući daje to nepojmljivo, sli-jedi kao prije.

Dalje: nijedna narav ne bi mogla virtualno sadržavati savršen-stvo svake druge. Budući, dakle, da to nije pojmljivo bez kontra-dikcije, nijedna ne bi mogla biti najsavršenija.

Za tri druga zaključka postoje također posebni dokazi. Naime: 45

OSAMNAESTI ZAKLJUČAK: Prvo koje je sposobno tvoriti je najaktualnije jer virtualno sadrži svaku moguću aktualnost. Prvi cilj je najbolji, jer virtualno sadrži svaku moguću dobrotu. Prvo po prven-stvu je najsavršenije, jer eminentno (u najvišem stupnju) sadrži svako moguće savršenstvo.

Ovo troje se ne može odvojiti, jer ako bi jedno bilo u jednoj naravi, drugo u drugoj, ne bi se moglo navesti koje bi od njih jed-nostavno imalo prvenstvo. Odatle se čini da te tri prvosti izražavaju

85


mae bonitatis necessario concurrentes, quae sunt summa communi-cabilitas, summa amabilitas, et summa integritas sive totalitas; bo-num enim et perfectum idem — 5° Metaphysicae6, et perfectum et totum idem - 3° Physicorum7. Patet autem de bono, quod est appetibile — 1° Ethicorum8 - et communicativum - per Avicen-nam 6° Metaphysicae9. Nihil enim perfecte communicat nisi quod ex liberalitate communicat, quod vere convenit summo bono, quia ex communicatione non exspectat aliquam retributionem, quod est proprium liberalis - per Avicennam ibidemb capitulo 5° 10.

UNDEVIGESIMA CONCLUSIO: Unica natura existens est prima in triplici ordine praedicto respectu cuiuscumque alterius naturae, ita quod quaelibet alia est sic tripliciter posterior illa prima.

Posset quis protervus tenendo decimamquintam dicere quod praeter illam sunt multae naturae, non quidem sic primae, sed nec posteriores illa prima secundum aliquem ordinum praedictorum, aut non secundum quemlibet, sed tantum eminentiae, vel eminen-tiae et finiš; non quidem efficientiae, sicut quidam dicunt Aristotelem sensisse de intelligentiis post primam, et fortassis de materia prima. Hoc licet posset refelli ex praedictis, tamen exped-it explanari.

Primo quidem improbatur ex sexta; quia si necesse esse ex se uni naturae inest, quidquid autem non est posterius — et hoc negando in quocumque trium ordinum — est necesse esse ex se; ergo unica natura non est posterior qualibet posterioritate; igitur sic tripliciter quaelibet alia est posterior. Secunda propositio huius argumenti patet — ex tertia, nona et decimatertia huius tertii; adi-unge cuilibet sextam huius.

b ibi Miiller 6 ARISTOTELES, Met. V, t. 21 (c. 16, 1021 b 18-20) 7 ARISTOTELES, Phys. III, t. 64 (c. 6, 207 a 13)

«ARISTOTELES, Eth. Nic. /, c.l (1094 a 3) 9 AVICENNA, Met. VI, c. 5 (95 va) 10 AVICENNA, ib.

86


tri bitna određenja najviše dobrote, koja nužno konkuriraju. To su najviša saopćivost, najviša ljubljivost i najviša potpunost ili cjelovi-tost. Jer dobro i savršeno su isto, prema petoj knjizi Metafizike, i savršeno i cjelovito su isto, prema trećoj knjizi Fizike. O dobru je ipak jasno da je ono poželjivo, prema 1. knjizi Etike, i saopćivo, prema Aviceni, šesta knjiga Metafizike. Jer ništa ne saopćava savr-šeno osim onoga koje saopćava iz dobrostivosti (darežljivosti), što istinski dolikuje najvišem dobru, jer iz saopćavanja ne očekuje nikakvo uzvraćanje, što je vlastitost dobrostivog, prema Aviceni, na istom mjestu, 5. poglavlje.

DEVETNAESTI ZAKLJUČAK: Jedina narav koja egzistira je prva u trostrukom gore rečenom redu s obzirom na svaku drugu narav, tako da je koja mu drago druga tako trostruko poslije ove prve.

Mogao bi neki drznik držeći se petnaestog zaključka tvrditi da osim one postoje mnoge naravi, koji nisu doista prve na taj način, ali nisu ni kasnije od one prve po nekom od gore imenovanih poredaka, ali ne po bilo kojem (poretku), nego samo po poretku prvenstva, ili prvenstva i cilja, ne zaista (po poretku) tvorne uzroč-nosti, kako neki tvrde daje Aristotel mislio o inteligencijama posli-je prve (inteligencije), i možda o prvoj materiji. Iako bi to moglo biti pobijeno iz gore rečenog, ipak je to korisno objasniti.

Najprije se zaista pobija iz šestog zaključka: jer ako je nužni bitak iz sebe u jednoj naravi, što pak nije kasnije - i negirajući to u bilo kojem od triju poredaka - nužni je bitak iz sebe. Dakle je-dina narav nije poslije bilo koje posteriornosti, zato je tako tros-truko poslije (kasnije) koja mu drago druga (narav). Drugi sud ovoga argumenta jasan je iz trećeg, devetog i trinaestog zaključka ovoga trećeg poglavlja, poveži s kojim mu drago šesti zaključak ovog poglavlja.

87


47 Secundo probatur in speciali: Quod non est finiš nec ad finem aliquem, est frustra; in entibus nihil est frustra; igitur quaelibet natura alia a primo fine est ad aliquem finem; et si ad aliquem, ergo ad primum — ex tertia secundi.

Similiter de eminente: Quod non est supremum nec excessum ab aliquo; nullum gradum habet; sic nihil est; igitur omne quod non est supremum est excessum ab aliquo; igitur a supremo — ex tertia secundi.

Ex his ostenditur de efficientia, quae negatur: Quidlibet est finiš primus vel finitum — iam supra; ergo est primum efficiens vel effectum, nam membra huius disiuncti convertuntur cum membris illius. De posterioritate patet ex quarta et quinta secundi, de primo patet ex proxima praecedente.

Similiter per eminentiam: Si quidlibet est supremum vel exces-sum a supremo, ergo primum efficiens vel effectum, quia et haec membra convertuntur — ex paenultima et ultima secundi et deci-maquinta huius tertii.

Positio etiam alicuius entis nullum ordinem habentis irra-tionalis est valde, sicut in secunda ratione ad sextam et in proba-tione decimae septimae huius aliqualiter est ostensum.

48 Vere, domine, omnia in sapientia ordinate fecisti, ut cuilibet intellectui rationabile videatur quod omne ens est ordinatum. Unde absurdum fuit philosophantibus ordinem ab aliquo amovere. Ex hac autem universali 'omne ens est ordinatum' sequitur quod non omne ens est posterius et non omne prius; quia utroque modo vel idem ad se ordinaretur vel circulus in ordine poneretur. Est ergo aliquod ens prius non posterius, et ita primum; et aliquod posterius et non prius; nullum autem quin vel prius vel posterius. Tu es unicum primum, et omne aliud a te posterius est te, sicut in triplici ordine, ut potui, declaravi.

88


Drugo, dokazuje se posebno: što nije cilj niti je ka nekom cilju, 47 uzaludno je. U bićima nije ništa uzalud. Dakle, koja mu drago narav, koja nije prvi cilj, jest ka cilju. I ako je ka nečemu, dakle je ka prvom, prema trećem zaključku ovog poglavlja.

Upravo tako o onom koje ima prvenstvo (eminenciju): što nije najviše i što nije nadiđeno od nekoga, nema nikakva stupnja, tako nije ništa. Svako koje nije najviše nadiđeno je od nekoga, dakle od najvišega, prema trećem zaključku drugog poglavlja.

Iz ovoga se pokazuje o tvornoj uzročnost i koja se niječe: svako je ili prvi cilj ili ono ciljem određeno, kao već gore, dakle je prvo koje tvori ili je tvoreno, jer su članovi ove disjunkcije izmjenjivi s članovima one. O posteriornosti jasno je iz četvrtog i petog za-ključka drugog poglavlja, o prvom je jasno iz najbližeg prethodnog zaključka.

Isto tako o prvenstvu: ako je koje mu drago (biće) najviše ili je nadiđeno od najvišeg, tada je ono ono prvo koje tvori ili ono tvoreno, jer i oni članovi su izmjenjivi, prema pretposljednjem i posljednjem zaključku drugog poglavlja i prema petnaestom zaključku ovog trećeg poglavlja.

Također je pretpostavljanje nekog bića koje nema nikakva poretka veoma iracionalno, kako je u drugom razlogu za šesti za-ključak i u dokazu sedamnaestog zaključka ovog poglavlja na neki način već pokazano.

Uistinu si, Gospodine, sve u mudrosti stvorio poredano, da se 48 bilo kojem intelektu čini racionabilnim (razložnim) da je svako biće poredano. Zato je bilo apsurdno onima koji filozofiraju da se ukloni poredak od nekog (bića). Iz ovog pak univerzalnog suda: "Svako je biće poredano", slijedi da svako biće nije poslije i da svako biće nije prije, jer se i na jedan i na drugi način isto reda prema samom sebi ili se postavlja krug u poretku. Dakle neko biće koje je prije nije poslije, i tako je prvo (biće); i neko koje je posli-je, a nije prije. Ipak nijedno koje nije ili prije ili poslije. Ti si jedi-no Prvo, svako drugo nego Ti je poslije Tebe, kako sam u trostru-kom poretku, koliko sam mogao, objasnio.

89

CAPITULUM QUARTUM

DE SIMPLICITATE ET INFINITATE ET INTELLECTUALITATE PRIMI ENTIS

49 Domine deus noster, de tua natura uniea vere prima vellem perfectiones quas inesse non dubito aliqualiter ostendere, si faveres. Credo te simplicem, infinitum, sapientem et volentem; et quia nollem uti circulo in probando, de simplicitate quaedam praemittam, quae possunt primo probari; alia de simplicitate usque ad suum locum, ubi probari possunt, differentura.

50 Est igitur huius quarti capituli haec prima conclusio ostendenda:

PRIMA CONCLUSIO: Prima natura in se est simplex.

Tn se' dixi, quia tantum de simplicitate essentiali intelligo hic, quae excludit omnem compositionem in essentia absolute.

Haecb probatur sic: Prima natura non est causata - ex tertia tertii; igitur non habens partes essentiales materiam et formam. Item: Nec diversas perfectiones qualitercumque in re distinctas habet, ex quibus sumi possit ratio generis et differentiae. Probatur ex prima probatione sextae tertii: quia vel altera illarum secundum propriam rationem esset qua totum esset primo necesse esse et reliqua nec primo nec per se - et tune, cum reliqua essentialiter ineludatur in toto, totum non erit necesse esse, quia ineludit non necessarium formaliter; aut si utraque realitate esset totum primo necesse esse, esset bis necesse esse et haberet duo esse primo, quo-rum neutrum essentialiter ineluderet alterum. Similiter utraque esset non utraque, quia non esset unum ex eis, si utraque primo dat necesse esse. Utraque enim erit actualitas ultima et ita vel nihil idem ex eis vel nulla differentia earum, et ita non utraque.

a differam Roehe W b Hoc Roehe

90

ČETVRTO POGLAVLJE

O JEDNOSTAVNOSTI, BESKONAČNOSTI I DUHOVNOSTI PRVOG BIĆA

Gospodine Bože naš, o Tvojoj jedinoj naravi, istinski prvoj, 49 želio bih nekako pokazati savršenstva, za koja ne sumnjam da su u njoj, ako Ti dopustiš. Vjerujem da si Ti jednostavan, beskonačan, mudar i voljan. I budući da se neću služiti krugom u dokazivanju, šaljem nešto naprijed o jednostavnosti, što se najprije može do-kazati. Drugo (ostalo) o jednostavnosti treba se odgoditi sve do svoga mjesta gdje se može dokazati.

Zato treba pokazati ovaj prvi zaključak četvrtog poglavlja: 50

PRVI ZAKLJUČAK: Prva narav je u sebi jednostavna. Rekao sam 'u sebi', jer ovdje mislim samo o bitnoj jednostav-

nosti, koja apsolutno isključuje svako sastavljanje u biti.

Ovaj (zaključak) se dokazuje tako: prva nije prouzročena, pre-ma trećem zaključku trećeg poglavlja, dakle nema kao bitne dije-love materiju i formu. Dalje: ona nema različite savršenosti, na neki način u stvarnosti distinktne, iz kojih bi se mogao uzeti pojmovni sadržaj roda i razlike. Dokazuje se iz prvog dokaza šestog zaključka trećeg poglavlja: jer ili jedna od njih ne bi bila po svom vlastitom bitnom sadržaju to, čime bi cjelina bila prvotno nužni bitak, a osta-lo ne bi bilo ni prvotno ni po sebi — i tada, ukoliko bi se ostalo bitno uključilo u cjelinu, cjelina ne bi bila nužni bitak, jer formaliter (kao ono što određuje formu, određujući formu) uključuje ono ne—nuž-no. Ili, ako bi cjelina prvotno bila nužni bitak po jednoj i drugoj realnosti (određenosti), bila bi dvaput nužni bitak i imala bi prvot-no dva bitka, od kojih nijedan ne bi bitno uključivao drugi. Isto tako obje ne bi mogle postojati, jer nijedno ne bi bilo iz njih, ako obje daju prvotno nužni bitak. Naime i jedna i druga bi bila posljednja aktualnost, i tako ili ne bi bilo nijedno isto iz njih, ili nikakve razli-ke (nema) među njima, i tako ne bi bilo ni jedne ni druge.

91


Corollarium: Prima natura non est in genere; patet ex ista. Probatur etiam: quia natura in genere tota exprimitur per defini-tionem, ubi non importatur idem omnino per genus et differenti-am, propter nugationem; oppositum in sic simplici invenitur.

Hic instatur: Si duorum existentium in eodem altero tantum potest ipsum esse necessarium, et ita reliquum non necessarium — alias esset bis necesse esse - sequereturc quod nulla distincta secun-dum formales rationes possent poni esse in necesse esse; igitur nec in persona divina essentia et relatio. Consequens falsum; igiturd

probatio prima peccat. Similiter arguitur contra secundam: quia utraque eorum esset actualitas ultima, vel alterum non necessarium.

Respondeo: Quaecumque secundum rationes formales distin-guuntur0, si sint componibiliaf ut actus et potentia^ vel ut duo nata actuare idem, tune si unum est infinitum, potest ineludere per identitatem aliud, immo ineludit; alias infinitum esset componi-bile, quod improbatur conclusione nona huius. Si autem sit fini-tum, non ineludit per identitatem illud quod est primo diversum secundum suam formalem rationem, quia finitum tale est per-fectibile illo vel componibile cum illo. Ergo ponendo necesse esse habere duas realitates, quarum neutra per identitatem contineat aliam — quod requiritur ad compositionem - sequitur quod altera non erit necesse esse, nec formaliter nec per identitatem, vel totum erit bis necesse esse; et ita tenet probatio utraque.

Instantiae de persona divina nullae sunt, quia illae duae reali-tates non faciunt compositionem, sed una est alia per identitatem quia una est infinita. Quod si obicias: 'Ita dicam in proposito quod est compositio et duae realitates in necesse esse, sed altera est infi-nita' — contradicis tibi dupliciter: primo, quia infinitum est incom-ponibile ut pars alteri realitati, quia pars minor toto; secundo, quia

c sequitur Roehe W d ideo Roehe W e scilicet ut aetus et potentia add. Roehe f compossibilia Miiller g ut actus et potentia om. Roehe

92


Dopuna: prva narav nije u rodu, to je jasno iz ovog zaključka. Dokazuje se također: jer se u rodu cijela narav izražava definici-jom, gdje se ono isto uopće ne uvodi (označava) rodom i razlikom, zbog brbljanja (inače bi to bilo brbljanje). Protivnost se nalazi u tako jednostavnom.

Ovdje se prigovara: ako od dvaju koji egzistiraju u istom dru-gom samo jedno može biti nužno, i tako drugo ne nužno - inače bi postojao dvaput nužni bitak — slijedilo bi da se nijedno, koje je distinktno po formalnim razlozima (određenostima), ne može po-staviti u nužni bitak, dakle ni u božanskoj osobi bit i relacija. Ono što slijedi je lažno. Zato griješi prvi dokaz. Upravo se tako dokazu-je protiv drugog (dokaza): jer bi i jedno i drugo bilo posljednja aktualnost, ili jedno od njih (bi bilo) ne nužno.

Odgovaram: što se god razlikuje po formalnim razlozima (određenostima), ako je sastavljivo kao akt i potencija, ili ako su dva koji su određeni da ostvaruju isto, tada ako je jedno besko-načno, ono može po identitetu (istosti) uključiti drugo, dakako ga uključuje. Inače bi beskonačno bilo sastavljeno, što se pobija deve-tim zaključkom ovog poglavlja. Ako je pak konačno, ne uključuje po istosti ono koje je prvotno različito po svom formalnom razlogu (određenosti), jer takvo konačno je usavršivo po onom (onim), ili je s njim sastavljivo. Ako se, dakle, pretpostavi da nužni bitak ima dvije realnosti, od kojih nijedna ne sadrži drugu po istosti - to se traži kod sastavljenja - tada slijedi da jedna od dviju ne bi bila nužni bitak ni formaliter (po određenosti forme) ni po istosti, ili bi cjelina bila dvaput nužni bitak, i tako je održiv i jedan i drugi dokaz.

Prigovori o božanskoj osobi su ništavni, jer one dvije realnosti ne sačinjavaju spoj (sastavljenost), nego jedna je druga po istosti, jer jedna je beskonačna. Pa ako prigovoriš: Tako kažem u izlo-ženom da su spoj (spajanje) i dvije realnosti u nužnom bitku, ali jedna od njih je beskonačna', tada protusloviš sebi dvostruko. Prvo, jer je ono beskonačno nesastavljivo kao dio s drugom realnošću,

93


si ponis compositionem, neutra realitas est alia per identitatem; et tune currit probatio utraque.

52 SECUNDA CONCLUSIO: Quidquid est intrinsecum summae na-turae, est summe tale.

Probatur: quia — ex proxima — est idem omnino illi naturae propter simplicitatem; ergo sicut illa natura est summe natura, ita illud est summe tale quia idem est; alias, si posset intelligi excedi secundum suam entitatem, ergo et natura posset intelligi excedi secundum suam entitatem, quae eadem est entitati illius.

53 TERTIA CONCLUSIO: Omnis perfeetio simpliciter, et in summo, inest necessario naturae summae.

Perfeetio simpliciter dicitur quae in quolibet est melius ipsum quam non ipsum1.

Haec descriptio videtur nulla, quia si intelligitur de affirma-tione et negatione: uth est in se1, affirmatio non est) melior sua negatione - in se et in quolibet si in eo posset esse. Si autem intel-ligitur non in se tantum et in quolibet si posset inesse, sed in quoli-bet simpliciter, falsum est: Non melior est in cane sapientia, quia nihil est bonitas in illo cui contradicit.

Respondeo: Famosa est descriptio. Exponatur sic: 'melius quam non ipsum', id est, quam quodcumque positivum incompos-sibile in quo ineluditur 'non ipsum'. Est, inquam, sic melius 'in quolibet' non cuilibet, sed 'in quolibet' — quantum esset ex se; quia melius est suo incompossibili, propter quod non potest inesse. Breviter igitur dicatur: Perfeetio simpliciter est, quae est sim-pliciter et absolute melius quocumque incompossibili; et ita expo-natur illud 'in quolibet quam non ipsum', hoc est, quodlibetk quod non est ipsum. Alias de illa descriptione non curo; accipio primam,

h quae Miiller

' in se om. Miiller

i est om. Miiller k quolibet Miiller 1ANSELMUS CANT., Monologion C. 13 (ed. F. S. Schmitt, Opera omnia I, p. 28-29)

94


jer je dio manji od cjeline. Drugo, jer ako pretpostaviš sastav-ljenost, onda nijedna realnost nije druga po istosti, i tada idu oba dokaza.

DRUGI ZAKLJUČAK: Sto je god unutrašnje najvišoj naravi, takvo 52 je u najvišem smislu.

Dokazuje se: jer je ono - prema prethodnom zaključku - pot-puno isto s onom naravi zbog (njezine) jednostavnosti. Dakle, kako je ona narav narav u najvišem smislu, tako je ono takvo u najvišem smislu, jer je isto (s njom, naravi). Inače, ako bi se moglo zamisliti da može biti nadmašeno po svom entitetu, tada bi se moglo zamisliti da i narav može biti nadmašena po svom entitetu, jer je ona ista s entitetom onoga.

TREĆI ZAKLJUČAK: Svako savršenstvo jednostavno je nužno 53 unutrašnje najvišoj naravi, i to u najvišem smislu.

Savršenstvo jednostavno naziva se ono takvo, koje je u bilo kojem (u svakom) bolje, nego ono što nije takvo.

Ovaj se opis čini nikakvim. Jer ako se razumijeva o afirmaciji i negaciji kakva je u sebi, afirmacija nije bolja od svoje negacije — u sebi i u bilo kojem (svakom), ako bi u tom mogla biti. Ako se pak ne razumijeva samo u sebi i u bilo kojem (u svakom), ako bi u njemu mogla biti, nego jednostavno u bilo kojem, tada je to lažno. Mudrost nije bolja u psu, jer ne postoji nikakva dobrota u onom kojemu ona proturječi.

Odgovaram: to je čuveni opis. Treba ga se izložiti tako: 'bolje nego ne takvo', to jest, nego bilo koje (svako) pozitivno nespojivo s onim u kojem se uključuje 'ne takvo'. Jest, kažem, tako bolje 'u svakom' - ne sa svakim nego 'u svakom' - ukoliko bi moglo biti iz sebe. Jer bolje je od onoga koje je s njim nespojivo, zbog toga što ne može biti unutar (unutrašnje, imanentno). Zato neka se kratko kaže: savršenstvo jednostavno jest ono koje je jednostavno i apso-lutno bolje od svakoga koje je s njim nespojivo. I tako neka se izloži ono 'u svakom nego ne takvo', to jest, svako koje nije jedno takvo. Inače ne brinem se za onaj opis. Primam prvi (opis) koji je

95


quae plana est. Et debet intelligi de ineompossibilitate secundum praedicationem denominativam, quia ita fit communiter sermo.

54 Probo tertiam conclusionem sic intellectam: Perfectio simpli-citer ad omnem incompossibilem aliquem habet ordinem secun-dum nobilitatem, non excessi — per descriptionem — sed eminen-tis; igitur vel est naturae supremae incompossibilis et ita excedit eam, vel compossibilis et ita potest illi inesse, et etiam in summo, quia sic est sibi compossibilis, si est alicui compossibilis. Inest sibi sicut est sibi compossibilis1. Non autem inest ut accidens contin-gens; igitur vel ut idem vel ut propria passio saltem: habetur pro-positum, quod necessario inest.

Quod autem non ut accidens per accidens contingenter insit, probo: quia in omni perfectione cui non repugnat necessitas, per-fectius habet illam quod habet necessario quam quod contingen-ter. Perfectioni simpliciter non repugnat necessitas, quia tune ali-qua incompossibilis sibi excederet eam ut illa quae est necessaria vel potest esse. Nihil autem potest perfectius habere perfeetionem simpliciter quam prima natura - ex secunda huius; ergo, etc.

55 Infinitati et ceteris de simplicitate ponendis praemitto de intel-lectu et voluntate, quia inferius supponentur. Prima conclusio tališ est™.

QUARTA CONCLUSIO: Primum efficiens est intelligens et volens.

Ista probatur: Primum est per se agens, quia omni causa per accidens prior est aliqua per se - 2° Physicorum2; agens per se omne agit propter finem.

Ex hoc arguitur dupliciter. Primo sic: Omne naturale agens, praecise consideratum, ex necessitate et aeque ageret, si ad nullum finem ageret, si esset independenter agens; ergo si non agit nisi propter finem, hoc est quia dependet ab agente amante finem; quare, etc.

'Inest... compossibilis om. Miiller m tališ est: erit tališ Miiller

2 ARISTOTELES, Phys. //, t. 66 (c. 6, 198 a 7 - 9 )

96


jasan. I on se mora razumjeti iz nespojivosti po imenujućem iskazu, jer tako govor postaje zajednički.

Dokazujem treći zaključak shvaćen tako (u tom smislu): 54 savršenstvo jednostavno ima sa svakim s njim nespojivim neki poredak po izvrsnosti: ne (u smislu) nadmašenog — po opisu -nego (u smislu) onog koje nadmašuje. Zato, ili je ono nespojivo s najvišom naravi i tako je nadilazi, ili je spojivo (sastavljivo, sjedi-njivo) i tako joj može biti unutrašnje, i to u najvišem stupnju, jer tako je s njom spojivo, ako je s nekim spojivo. Unutrašnje je njoj ako je s njom spojivo. Nije ipak njoj unutrašnje kao kontingentni akcidens, dakle, ili kao (s njom) isto (istovjetno) ili barem kao vlastita određenost. Time se posjeduje namjeravano da je ono (savršenstvo) nužno unutrašnje.

Da ipak nije unutrašnje na kontingentan način kao akcidens prigodno (kao pripadak prigodno), dokazujem: jer u svakoj savr-šenosti, kojoj se ne protivi nužnost, savršenije se ima ono što se ima nužno, nego ono što se ima kontingentno. Savršenstvu jednos-tavno ne protivi se nužnost, jer tada bi ga neko s njim nespojivo (savršenstvo) nadilazilo, kao ono koje je nužno ili može biti. Ništa pak ne može savršenstvo jednostavno imati savršenije od prve na-ravi, prema drugom zaključku ovog poglavlja, dakle, itd.

Šaljem naprijed raspravu o razumu i volji, prije rasprave o 55 beskonačnosti i o ostalom što treba izložiti o jednostavnosti, jer se dolje pretpostavlja. Prvi zaključak je takav:

ČETVRTI ZAKLJUČAK: Prvo koje tvori je razumno i voljno. Taj se (zaključak) dokazuje: Prvo je po sebi djelatno (djelu-

juće), jer je od svakog uzroka per accidens (po prigodi) prije neki (uzrok) po sebi — prema drugoj knjizi Fizike. Ono koje djeluje po sebi čini (djeluje) sve radi cilja.

Iz ovoga se dokazuje dvostruko. Prvo, na takav način: svaki naravni djelatelj, posve promotren, djelovao bi iz nužde i jedna-komjerno; ako ne bi djelovao radi nijednog cilja, bio bi djelatelj neovisno. Dakle, ako djeluje samo radi (zbog) cilja, to je zato jer ovisi o djelatelju koji ljubi cilj, zbog toga, itd.

97


Secundo arguitur sic : Si primum agit propter finem, aut ergo finiš ille movet primum efficiens ut amatus actu voluntatis, et patet propositum, aut ut naturaliter tantum amatus. Hoc falsum, quia non naturaliter amat finem alium a se, ut grave centrum et mate-ria formam; tune esset aliquo modo ad finem, quia inelinatus ad illum. Si tantum naturaliter amat finem, qui est ipse, hoc nihil est nisi ipsum esse ipsum; hoc non est salvare duplicem rationem causae in ipso.

Item: Primum efficiens dirigit effectum suum ad finem; ergo vel naturaliter vel amando illum. Non primo modo, quia non cognoscens nihil dirigit nisi in virtute cognoscentis, sapientis enim est prima ordinatio; primum in nullius virtute dirigit, sicut nec causat.

Item tertio sic: Aliquid causatur contingenter; igitur prima causa contingenter causat; igitur volens causat. Probatio pri-mae consequentiae: Quaelibet causa secunda causat inquan-tum movetur a prima; ergo si prima necessario movet, quae-libet necessario movetur et quidlibet necessario causatur. Pro-batio secundae consequentiae: Nullum est principium contin-genter operandi nisi voluntas vel concomitans voluntatem, quia quaelibet alia agit ex necessitate naturae, et ita non contin-genter.

Obicitur contra primam consequentiam: quia nostrum velle posset adhuc contingenter aliquid causare. Item: Philosophus concessit antecedens et negavit consequens intelligendo de velle Dei, ponendo contingentiam in inferioribus ex motu, qui necessario causatur inquantum uniformis, sed difformitas se-quitur ex partibus eius, et ita contingentia. — Contra secundam: Aliqua mota possunt impediri et ita oppositum contingenter evenire.

Ad primum: Si est primum efficiens respectu voluntatis nos-trae, idem sequitur de ipsa quod et de aliis; quia, sive immediate necessario moveat eam, sive aliud immediate, et illud necessario

98


Drugo, dokazuje se tako: Ako Prvo djeluje radi cilja, tada onaj cilj pokreće prvog tvornog ili kao ljubljeni činom volje, i tada je ja-san izloženi (sud), ili kao samo prirodno ljubljeni. Ovo (posljednje) je lažno, jer ono ne ljubi cilj naravno kao nešto različito od sebe, kao težina središte i materija formu, tada bi ono bilo na neki način kod cilja, jer je nagnuto njemu. Ako samo naravno ljubi cilj, koji je on sam, tada to nije ništa nego daje on sam upravo on sam. To zna-či da se ne može spasiti dvostruki smisao uzroka u njemu samom.

Dalje: Prvo tvorno (koje tvori) upravlja svoj učinak prema cilju, dakle, ili naravno ili tako što ga ljubi. Ne na prvi način, jer ono koje ne spoznaje ne upravlja ništa (nikako) osim snagom onog koji spoznaje. Jer je prvi poredak stvar mudrog. Prvo upravlja bez snage bilo koga, kao što i prouzročuje.

Dalje, treće tako: Nešto se prouzročuje kontingentno, dakle prvi uzrok prouzročuje kontingentno, prema tome on prouzročuje htijući (voljno). Dokaz prvog izvoda (posljedice): koji mu drago drugotni uzrok prouzročuje ukoliko ga prvi (uzrok) pokreće, dakle, ako prvi po-kreće nužno, tada se bilo koji mu drago pokreće nužno i bilo koji mu drago se prouzročuje nužno. Dokaz drugog izvoda: ne postoji nijedan princip kontingentnog djelovanja osim volje ili onoga što prati volju, jer bilo koji drugi djeluje iz nužnosti naravi, i tako ne kontingentno.

Protiv prvog izvoda se prigovara: jer bi naše htijenje moglo još uvijek nešto prouzročiti kontingentno. Dalje: filozof je dopustio prednji sud, zanijekao ono što iz toga slijedi, ukoliko se to treba razumjeti o Božjem htijenju, tako što kontingenciju stavlja u niža područja (koja potječu) iz kretanja, koje se prouzročuje nužno ukoliko je jednooblično (jedne forme), a raznoobličnost (difformi-tas) slijedi iz njegovih dijelova, i tako kontingencija, - Protiv dru-gog (izvoda): neka pokrenuta (bića) mogu biti spriječena i tako se suprotnost može dogoditi kontingentno.

O prvom: ako postoji prvo tvorno (koje tvori) s obzirom na našu volju, tada s obzirom na nju slijedi isto što i s obzirom na druge (slučajeve); jer, ili bi neposredno nužno pokretalo nju

99


motum neccessario moveat, quia movet ex hoc quod movetur, tan-dem proximum necessario movebit voluntatem; et ita necessario volet et erit volens necessario. Sequitur ulterius impossibile, quod necessario causat quod volendo causat.

Ad secundum: Non dico hic contingens quodcumque non est necessarium nec sempiternum, sed cuius oppositum posset fieri quando istud fit. Ideo dixi: "Aliquid contingenter causatur", non: "Aliquid est contingens." Modo dico quod Philosophus non potu-it consequentiam negare salvando antecedens per motum; quia si ille motus <totus>n necessario est a causa sua, quaelibet pars eius necessario causatur quando causatur, hoc est, inevitabiliter, ita quod oppositum tune non posset causari. Et ulterius: Quod causa-tur per quamcumque partem motus, necessario tune causatur, id est, inevitabiliter. Vel igitur nihil fit contingenter, id est, evita-biliter, vel primum sic causat etiam immediate, quod posset non causare.

Ad tertium: Si alia causa potest impedire istam, nunc potest virtute superioris causae impedire, et sic usque ad primam; quae si immediatam causam sibi necessario movet, in toto ordine usque ad istam impedientem erit necessitas; igitur necessario impediet; igitur tune non posset alia causa causare contingenter causa-tum.

Quarto probatur conclusio: Aliquod malum est in entibus; igi-tur primum contingenter causat; et tune ut prius. Probatio conse-quentiae. Agens ex necessitate naturae agit secundum ultimum potentiae, et ita ad omnem perfeetionem possibilem produci ab ipso; igitur si primum agit necessario et per consequens omne aliud agens - ut iam deduetum est - , sequitur quod totus ordo causarum causabit in isto quidquid est eis possibile causare in isto; igitur nulla perfeetione caret quae potest ab omnibus causis agen-

n tocus om. Miiller

100


(volju) ili neposredno neko drugo; i ono nužno pokrenuto nužno bi pokretalo, jer ono pokreće na temelju onoga (iz onoga) što se kreće, tada će napokon ono najbliže nužno pokrenuti volju. I tako ono će nužno htjeti i nužno će biti ono koje hoće (ono htijuće). Dalje slijedi nemogućnost da nužno prouzročuje ono koje htijući prouzročuje.

O drugom: ne nazivam kontingentnim ovdje svako ono koje nije nužno i koje nije nadvremeno, nego upravo ono čija bi se suprotnost mogla dogoditi onda kada se ono događa. Zato sam rekao: "Nešto prouzročuje kontingentno", ne: "Nešto je kontin-gentno". Upravo sada kažem da Filozof nije mogao zanijekati posljedicu spašavajući prednji sud kretanjem, jer ako je onaj po-kret (kao cjelina) nužno od svoga uzroka, tada se bilo koji njegov dio nužno prouzročuje kada se prouzročuje, to jest, neizbježno, tako što tada suprotnost ne bi mogla biti prouzročena. I dalje: što se god prouzročuje po bilo kojem dijelu pokreta, to se tada pro-uzročuje nužno, tj. neizbježno. Ili se, dakle, ništa ne događa kon-tingentno, tj. izbježivo, ili Prvo prouzročuje tako, također nepo-sredno, da ono ne bi moglo prouzročiti.

O trećem: ako drugi uzrok može spriječiti ovaj, sada ga može spriječiti snagom višeg uzroka, i tako sve do prvog uzroka. Ako on (prvi uzrok) nužno pokreće sebi neposredni uzrok, tada će u cije-lom poretku biti nužnost sve do onoga koji priječi, prema tome, on priječi nužno. Prema tome, tada ne bi mogao drugi uzrok pro-uzročiti kontingentno ono (što je) prouzročeno.

Četvrto, dokazuje zaključak: postoji neko zlo u bićima. Prema tome, Prvo prouzročuje kontingentno, i tada (dalje) kao i prije. Dokaz posljedice (onoga što slijedi). Djelatelj djeluje iz nužnosti naravi po najvišem (stupnju) moći, i on sam proizvodi po svakom mogućem savršenstvu. Prema tome, ako Prvo djeluje nužno i dosljedno tome svaki drugi djelatelj — kako je već izvedeno - tada slijedi da će cijeli poredak uzroka uzrokovati u njemu (poretku), sve što je njima moguće uzrokovati u njemu. Prema tome, neće nedostajati nijednog savršenstva, koje svi djelatni uzroci mogu

101


tibus induci in ipso; igitur nulla caret, quam potest recipere; igitur non est in ipso aliqua malitia. Consequentiae sunt planae: quia omnis perfeetio reeeptibilis in isto est causabilis ab aliquo vel ab omnibus causis ordinatis. Ultima patet ex ratione mali, et conclu-dit probatio ita de vitio in moribus sicut de peccato in natura.

Dices: "Materia non oboedit." Nihil est; agens potens vinceret0

inoboedientiam.

Haec conclusio quinto probatur, quia omni non vivo vivum est melius, et inter viva omni non intelligente intellectivum est melius.

Hane conclusionem probant aliqui sexta via ex tertia prae-ostensa: quia intelligere, velle, sapientia, amor sunt perfectiones simpliciter, quod supponunt quasi manifestum.

Sed non videtur unde istae magis possunt concludi esse per-fectiones simpliciter quam natura primi angeli. Si enim accipiasP sapientiam denominative est melior omni denominativo incom-possibili, et non probasti quod primum est sapiens. Dico quod petis. Tantum potes habere quod sapiens est melior non sapiente, excluso primo. Isto modo primus angelus est melior omni ente denominative sumpto incompossibili sibi praeter Deum; immo essentia primi angeli in abstracto potest esse melior simpliciter sapientia.

Dices: "Repugnat multis; ideo non cuilibet est melius deno-minative quam oppositum." Respondeo quod nec sapientia est melius cuilibet denominative; repugnat multis.

Dices: "Immo esset cuilibet, si posset inesse, quia cani esset melius, si canis esset sapiens." Respondeo: Ita de primo angelo, si posset esse canis, esset melior et cani esset melius, si posset esse primus angelus.

Dices: "Immo illud destruerett naturam canis; igitur non est bonum cani." Respondeo: Ita 'sapiens' destruit eius naturam. Non

0 vincet Miiller P accipis Miiller destruic Roehe

102


uvesti u njega (u Prvo). Dakle, ne nedostaje nijedno savršenstvo koje može primiti, dakle nije u njemu nikakva zloća. Posljedice su jasne: jer svako savršenstvo, koje on može primiti, jest prouzročivo od nekoga ili od svih poredanih uzroka. Posljednji (izvod) jasan je iz razloga (misaonog sadržaja) zloga, i dokaz zaključuje tako o mani u običajima (moralnom životu) kao i o grijehu u naravi.

Kažeš: "Materija ne sluša". To ne znači ništa; moćni djelatelj pobijedio bi neposlušnost.

Peto, ovaj se zaključak dokazuje: jer ono živo je bolje od svakog ne—živog, i između živih od svakog koje ne razumijeva bolje je ono koje je sposobno za razumijevanje.

Neki dokazuju ovaj zaključak na šesti način iz trećeg gore pokazanog (zaključka): jer razumijevanje, htijenje, mudrost, ljubav su savršenstva jednostavno, to oni prepostavljaju kao da je očito.

Ali se ne vidi odakle se može zaključiti da su ona savršenstva jednostavno viša nego narav prvog anđela. Jer ako prihvatiš mu-drost u denominativnom smislu (u smislu izricanja svojstva), tada je ona bolja od svakog denominativnog, s njom nespojivog, i nisi dokazao daje Prvo mudro. Kažem što tražiš. Samo možeš imati da je mudro bolje od ne—mudrog, isključivši Prvo. Na taj način prvi anđeo je bolji od svakog bića, uzetog u denominativnom smislu, koje je s njim nespojivo, osim Boga. Štoviše, bit prvog anđela, uzeta apstraktno, može biti jednostavno bolja od mudrosti.

Kažeš: "Protivi se mnogima, zato nije bolja kod bilo kojeg u denominativnom smislu od suprotnosti". Odgovaram da ni mu-drost nije bolja kod bilo kojeg u denominativnom smislu, protivi se mnogima.

Kažeš: "Štoviše, ona bi mogla biti kod bilo kojeg, ako bi mogla biti unutrašnja (imanentna), jer bi psu bilo bolje, ako bi pas bio mudar". Odgovaram: tako o prvom anđelu, ako bi mogao biti pas, bio bi bolji, i psu bi bilo bolje, ako bi mogao biti prvi anđeo.

Kažeš: "Čak bi to razorilo narav psa, dakle nije dobro za psa". Odgovaram: tako 'ono što je mudro' razara njegovu narav. Ne pos-

103


est differentia nisi quod angelus destruit ut natura eiusdem gener-is, sapiens ut alterius, incompossibilis tamen, quia determinans sibi pro subiecto naturam eiusdem generis incompossibilem; et cui repugnat primo subiectum, eidem per se, licet non primo, passio subiecti repugnat.Vulgaris sermo de perfectione simpliciter saepe vacillat.

Item: Intellectuale videtur dicere gradum supremum determi-nati generis ut substantiae. Unde igitur concludetur quod est per-feetio simpliciter? De passionibus entis in communi secus est, quia consequuntur omne ens, vel passio communis, vel alterum disi-unetorum. Si protervus diceret quod omne denominativum pri-mum cuiuslibet1, generis generalissimi est perfeetio simpliciter, unde improbares? Diceret enim quodlibet tale esse melius quo-cumque incompossibili sibi, si intelligiturs denominative, quia incompossibilia sibi non sunt nisi denominativa sui generis, quae omnia illud excellit. Si intelligatur de substantiis denominatis, inqantum denominata, similiter diceretur: Quia* si substantia determinatur, istud determinat sibi nobilissimum; si non, saltem subiectum quodlibet, inquantumu denominatur isto, est melius quolibet, inquantum denominatur alio sibi incompossibili.

QUINTA CONCLUSIO: Primum causans, quidquid causat, con-tingenter causat.

Probatur: Quia quod immediate causat, contingenter causat -ex tertia probatione quartae praemissae; igitur et quidlibet, quia contingens non praecedit naturaliter necessarium nec necessarium dependet a contingente.

Item ex volitione finiš: Non necessario est aliquid volitum nisi illud sine quo non stat illud quod est volitum circa finem. Deus amat se ut finem; et quidquid circa se ut finem amat, stare potest, si nihil aliud ab ipso sit, quia necessarium ex se a nullo dependet; igitur ex volitione nihil aliud necessario vult; igitur nec causat necessario.

1 cuiuscumque Miiller s incelligatur Miiller W 1 quod Roche u hoc add. Miiller

104


toji razlika osim što anđeo razara kao narav istog roda, ono što je mudro kao narav drugog (roda), koja je ipak nespojiva, jer (ono mudro) određuje sebi za subjekta narav istog roda, koja je nespo-jiva. I njemu se protivi prvotno subjekt, istom se po sebi, iako ne prvotno, protivi vlastitost (određenost) subjekta. Obični govor o savršenstvu jednostavno je često klimav.

Dalje: čini se da se intelektualnim naziva najviši stupanj odre-đenog roda, naime supstancije. Odakle se, dakle, treba zaključiti da je to savršenstvo jednostavno? O određenjima bića uopće je drugačije, jer ona slijede svako biće, ili opće određenje, ili jednog od članova disjunkcije. Ako bi drznik rekao da je svako denomina-tivno Prvo kod bilo kojeg najopćenitijeg roda savršenstvo jednos-tavno, odakle ćeš ga pobiti? Jer ako bi on rekao da je svako takvo bolje od bilo kojeg s njim nespojivog, ako se to razumije u denomi-nativnom smislu, jer su nespojivi s njim samo oni koji su denomi-nativni u njegovu rodu, koje sve ono nadilazi. Ako se to razumije o denominativnim supstancijama, ukoliko su denominirane, reklo bi se slično: jer ako se supstancija određuje takvim, tada to sebe odre-đuje kao najuzvišenije, ako ne, tada barem bilo koji subjekt, uko-liko se denominira tim, bolji je od bilo kojeg (subjekta), ukoliko se taj denominira drugim, s njim nespojivim.

PETI ZAKLJUČAK: Prvi uzrokujući, što god prouzročuje, pro-uzročuje kontingentno.

Dokazuje se: jer ono što prouzročuje neposredno, prouzročuje kontingentno, prema trećem dokazu četvrte premise, dakle, i koje mu drago, jer kontingentno ne prethodi po svojoj naravi nužnom niti nužno ovisi o kontingentnom.

Dalje, iz htijenja cilja: samo je ono nužno htjednuto, bez kojeg ne stoji ono što je htjednuto s obzirom na cilj. Bog ljubi sebe kao cilj. I što god s obzirom na sebe ljubi kao cilj, može stajati (se odr-žati), iako ništa drugo neće nego sebe samoga jer ono koje je nuž-no iz sebe ne ovisi ni o jednom, dakle, iz htijenja nužno se neće ništa drugo, dakle on ne prouzročuje nužno.

105


Contra: 'Velle aliud' est idem primo; igitur necesse esse; igitur non contingens.

Item: Si tertia probatio praemissae, cui ista innititur, bene tenet, igitur nulla est contingentia cuiuscumque causae secundae in causando nisi contingentia primi in volendo; quia sicut necessi-tas primi in volendo concludit necessitatem cuiuscumque alterius in causando, ita determinatio eius in volendo concluderet determi-nationem cuiuscumque alterius in causando. Sed determinatio eius in volendo est aeterna: igitur quaecumque causa secunda prius-quam agat est determinata, ita quod non est in potestate eius determinari ad oppositum.

Hoc ulterius declaratur; quia si in potestate huius est deter-minare se ad oppositum, igitur cum determinatione primae causae in volendo stat istius indeterminatio in causando, quia non est in potestate eius facere primam causam indeterminatam; et sicutv

cum determinatione primae stat indeterminatio huius, ita videtur quod cum necessitate eius stat possibilitas et non—necessitas istius. Vel igitur tertia probatio nihil valet, vel voluntas nostra non videtur esse libera ex se ad opposita.

Item: Si prima determinata determinat, quomodo potest ali-qua causa secunda movere ad aliquid aliquo modo, ad cuius oppo-situm prima moveret si moveret, sicut est de voluntate nostra pec-cante?

Item quarto: Omne efficere erit contingens, quia dependet ab efficientia primi quae est contingens.

Ista sunt difficilia, quorum plena et plana solutio multa narrari et declarari requirit. Quaerantur in quaestione quam de scientia Dei respectu futurorum contingentium disputavi.

v si Roehe W

106


Naprotiv: 'htjeti drugo' je isto (istovjetno) s Prvim, dakle je nužni bitak, ne dakle kontingentni.

Dalje: ako je treći dokaz premise, na koju se on oslanja, dobro održiv, tada, dakle, ne postoji nikakva kontingencija bilo kojeg uzroka u uzrokovanju, nego samo kontingencija Prvog u htijenju. Jer kako nužnost Prvog u htijenju omogućuje zaključiti na nužnost bilo kojeg drugog u uzrokovanju, tako određenost njegova u uzrokovanju omogućila bi zaključiti na određenost bilo kojeg dru-gog u uzrokovanju. Ali određenost njegova u htijenju je vječna: prema tome, svaki drugotni uzrok, prije nego djeluje, je određen, tako što nije u njegovoj moći da bude određen za suprotno.

To se dalje pojašnjava: ako je u moći ovog (drugotnog uzroka) da sebe određuje za suprotno, tada s određenjem prvog uzroka u htijenju ide skupa neodređenost ovog (drugotnog uzroka) u uzro-kovanju. Jer nije u njegovoj moći da učini prvi uzrok neodređenim, i ako s određenošću prvog ide neodređenost (drugotnog uzroka), tako se čini, da s nužnošću onog ide skupa mogućnost i ne—nuž-nost ovog. Ili dakle treći dokaz ne vrijedi ništa, ili se čini da naša volja nije slobodna iz sebe za suprotno.

Dalje: ako prvi (uzrok) kao određen određuje, kako može tada neki drugotni uzrok pokrenuti na neki način ka nečemu, ka čijoj suprotnosti bi prvi pokrenuo ako bi pokretao, kako je to kod naše volje koja griješi?

Dalje, četvrto: svako tvorenje bit će kontingentno, jer ovisi o tvornosti prvog koja je kontingentna.

To su teška pitanja, čije puno i jasno rješenje zahtijeva da se mnogo govori i objašnjava. Neka ih se potraži u istraživanju u kojem sam raspravljao o Božjem znanju s obzirom na buduće kon-tingentne stvari.

107


60 SEXTA CONCLUSIO: Primam naturam amare se est idem natu-rae primae.

Hane probo sic: Causalitas et causatio causae finalis est sim-pliciter prima - ex quarta secundi; et ideo causalitas primi finiš et eius causatio est penitus ineausabilis secundum quamcumque cau-sationem in quocumque genere causae. Causalitas autem primi finiš est: 'movere primum efficiens ut amatum', quod est idem isti: £primum efficiens amare primum finem.' Nihil aliud est: 'obiectum amari a voluntate', nisi: 'voluntatem amare obiectum.' Igitur: 'pri-mum efficiens amare primum finem' est penitus incausabile, et ita ex se necesse esse - ex quinta tertii; et ita erit idem naturae pri-mae — ex sexta eiusdem; et deduetio patet in decimaquinta tertii.

Deducitur aliter, et in idem redit: Si 'primum amare se' est aliud a prima natura, igitur est causabile - ex decimanona tertii; igitur effectibile — ex quinta secundi; ergo ab aliquo per se effi-ciente — ex probatione quartae huius; ergo ab amante finem — ibi-dem. Igitur 'primum amare se' esset causatum ex aliquo amore finiš priore isto causato, quod est impossibile.

61 Hoc Aristoteles ostendit 12° Metaphysicae3 de intelligere: alias primum non erit optima substantia, quia per intelligere est honorabile; alias laboriosa erit continuatio, quia si non sit illud, sed in potentia contradictionis ad illud, ad illam sequitur labor, secun-dum ipsum.

Istae rationes possunt deelarari. Prima: quia, cum omnis entis in actu primo ultima perfeetio sit in actu secundo quo coniungitur opti-mo, maxime si sit activum, non tantum factivum - omne autem intellectuale est activum, et prima natura est intellectualis, ex prae-missaw - sequitur quod eius ultima perfeetio est in actu secundo.

w prima Miiller Roehe W (usp. Komentar)

3 ARISTOTELES, Met. XII t. 51 (c. 9, 1074 b 15-30)

108


ŠESTI ZAKLJUČAK: Da prva narav ljubi sebe je isto (istovjetno) s 60 prvom naravi.

Ovaj zaključak dokazujem na slijedeći način: uzročnost i uzro-kovanje finalnog uzroka je jednostavno prva, prema četvrtom zaključku drugog poglavlja, i zato je uzročnost prvog cilja i njego-vo uzrokovanje potpuno neprouzročivo po bilo kojem prouzro-čenju, u bilo kojem rodu uzroka. Ipak uzročnost prvog cilja jest: 'da prvo tvorno pokreće kao ljubljen'. I to isto (istovjetno) s ovim: 'da prvo tvorno ljubi prvi cilj'. Ništa drugo ne znači; 'predmet se ljubi od volje', nego: 'volja ljubi predmet'. Dakle: 'da prvo tvorno ljubi prvi cilj' je potpuno neprouzročivo, i tako iz sebe nužni bitak, prema trećem zaključku trećeg poglavlja, i tako je isto (istovjetno) s prvom naravi, prema šestom zaključku istog poglavlja, i izvođenje je jasno u petnaestom zaključku trećeg poglavlja.

Na drugi se način izvodi i vraća se na isto: ako to 'da prvo ljubi sebe' je drukčije (različito) od prve naravi, tada je ono prouzročivo, prema devetnaestom zaključku trećeg poglavlja, dakle i tvorivo, prema petom zaključku drugog poglavlja, dakle tvorivo od nekog po sebi tvornog, prema dokazu četvrtog zaključka ovog poglavlja, od nekoga koji ljubi cilj, na istom mjestu. Prema tome, ono 'da prvo ljubi sebe' bilo bi prouzročeno nekom ljubavlju prema cilju, koji je prije od tog prouzročenog, što je nemoguće.

Aristotel to pokazuje u 12. knjizi Metafizike o razumijevanju: 61 inače Prvo ne bi bilo najbolja supstancija, jer je ono po razumije-vanju dostojno štovanja; inače bi nastavljeno trajanje (razumije-vanja) bilo mukotrpno, jer ako ono nije ono (razumijevanje), nego u moći proturječja prema njemu, tada slijedi napor kod njega (kod nastavljenog trajanja), po Aristotelu.

Ti se razlozi mogu pojasniti. Prvi (razlog): jer kod svakog bića, koje je u prvom činu, posljednje savršenstvo je u drugom činu, kojim se povezuje s najboljim, osobito ako je sposobno za djelo-vanje, ne samo za činjenje — ipak svako razumno (biće) je sposob-no za djelovanje, i prva narav je razumna, prema premisi, - tada slijedi da je njezino posljednje savršenstvo u drugom činu. Dakle,

109


Igitur si ille non est eius substantia, non est eius substantia optima, quia aliud est suum optimum.

Secunda: quia potentia solummodo receptiva est contradictio-nis; igitur. — Tamen nec ista secunda secundum Aristotelem est demonstratio, sed tantum probabilis ratio. Unde praemittit: "Rationale est," etc.4

Aliter ostenditur ex identitate potentiae et obiectix inter se; igitur actus est idem eis. - Consequentia non valet; instantia: Angelus intel-ligit se, amat se; actus tameny non est idem substantiae.

62 Haec conclusio fecunda est in corollarii. Nam sequitur primo quod voluntas est idem primae naturae, quia velle non est nisi vo-luntatis; igitur illa est incausabilis; ergo etc. Similiter: Velle intel-ligitur quasi posterius, et tamen velle est idem illi naturae; igitur magis voluntas. Sequitur secundo quod intelligere se est idem illi naturae, quia nihil amatur nisi cognitum; ergo intelligere est necesse esse ex se; similiter quasi propinquior est illi naturae quam velle. Sequitur tertio quod intellectus est idem illi naturae, sicut prius de voluntate ex velle argutum est. Sequitur quod ratio intelli-gendi se est idem sibi, quia necesse esse ex se, et quasi praeintel-ligitur ipsiz intellectioni.

63 SEPTIMA CONCLUSIO: Nullum intelligere potest esse accidens primae naturae.

Probatur: quia illa natura prima ostensa est in se esse primum effectivum; igitur ex se habet unde potest quodcumque causabile causare — circumscripto alio quocumque — saltem ut prima causa illius causabilis. Sed circumscripta cognitione eius non habet unde possit illud causare; igitur cognitio cuiuscumque non est aliud a sua natura. — Assumptum ultimum probatur: quia nihil potest causare nisi ex amore finiš, volendo illud, quia non potest esse aliter per se agens, quia nec propter finem. Ipsi autem velle

x et add. Miiller y tamen om. Roche

* ipsi om. Roche W 4 lb. t. 51 (c. 9, 1074 b 27-28)

110


ako on (čin) nije supstancija, tada njegova supstancija nije najbo-lja, jer je nešto drugo njegovo najbolje.

Drugi (razlog): jer čisto receptivna (primalačka) moć je moć proturječja, dakle. - Ipak taj drugi (razlog) nije po Aristotelu dokaz, nego samo vjerojatni razlog. Zato šalje unaprijed: "Racio-nalno je", itd.

Drukčije se pokazuje iz identiteta moći i predmeta međusob-no, dakle, čin je isti (istovjetan) s njima. - Ova posljedica (izvo-đenje) ne vrijedi, prigovor: anđeo spoznaje sebe, ljubi sebe, ipak čin nije isti (istovjetan) sa supstancijom.

Ovaj se zaključak pokazuje plodnim u dopunama. Prvo, jer sli- 62 jedi da je volja istovjetna s prvom naravi, jer htijenje je uvijek samo htijenje volje, dakle, ona je neprouzročiva, dakle itd. Isto tako: htjeti (htijenje) se razumije kao da je poslije, a ipak je htijenje istovjetno s onom naravi, dakle, još više je to volja. Drugo, slijedi da je sebe—razumijevanje istovjetno s onom naravi, jer ljubi se sa-mo ono što je spoznato; prema tome, razumijevanje je nužni bitak iz sebe. Upravo tako ono je tako reći bliži onoj naravi nego htije-nje. Treće, slijedi da je razum istovjetan s onom naravi, kako je o volji prije dokazano iz htijenja. Slijedi daje razlog sebe—razumije-vanja istovjetan sa samim sobom, jer je nužni bitak iz sebe i razu-mijeva se kao da prethodi samom razumijevanju.

SEDMI ZAKLJUČAK: Nijedno razumijevanje ne može biti akci- 63 dens prve naravi.

Dokazuje se: jer je ona prva narav pokazana u sebi kao ono prvo koje je sposobno tvoriti, prema tome, ima iz sebe odakle može svako prouzročivo (biće) prouzročiti - isključivši svako dru-go — barem kao prvi uzrok onog prouzročivog. Ali ako se isključi njegova spoznaja, tada nema to odakle bi moglo prouzročiti ono; dakle, spoznaja svakog nije drugo (drukčija) od njegove naravi. -Dokazuje se posljednja pretpostavka: jer svako može prouzročiti samo iz ljubavi prema cilju, tako što ga hoće, jer ne može drukčije biti po sebi djelatno (djelatelj), jer ako nije radi cilja. Ipak prije

111


alicuius propter finem praeintelligitur intelligere ipsum; igitur ante primum signum quo intelligitur causans sive volens necessario praeintelligitur intelligens A, et ita sine hoc non potest per se effi-cere A, et ita de aliis.

64 Item: Omnes intellectiones eiusdem intellectus habent simi-lem habitudinem ad intellectum, secundum identitatem essentia-lem vela accidentalem: patet de quocumque intellectu creato. Quod ostenditur: quia videntur perfectiones eiusdem generis; igitur si aliquae habent receptivum, et omnes habent idem, et ita si aliqua est accidens, et quaelibet. Aliquab non potest esse accidens in primo — ex praecedente; igitur nulla.

Item: Intelligere, si quod potest esse accidens, recipietur in intellectu ut in subiecto; igitur et intelligere, quod est idem sibi et ita perfectius intelligere, erit potentia receptiva respectu imperfec-tioris.

Item: Idem intelligere potest esse plurium obiectorum ordina-torum; igitur quanto perfectior, tanto plurium; ergo perfectissi-mum, quo impossibile est esse perfectius intelligere, erit idem omnium intelligibilium. Intelligere primi est sic perfectissimum — ex secunda huius; igitur idem est omnium intelligibilium; et illud quod est sui, est idem sibi - ex proxima praecedente; ergo, etc.

Eandem conclusionem intellige de velle.

65 Item sic arguitur: lile intellectus nihil est nisi quoddam intel-ligere; ille intellectus est idem omnium, ita quod non potest esse alius alterius obiecti; igitur nec intelligere aliud, vel igitur idem intelligere est omnium. — Respondeoc: Fallaciad est accidentis ex identitate aliquorum inter se absolute concludere identitatem respectu tertii, respectu cuius extraneantur. Exemplum: Intelligere

a aut Roehe W b alia Miiller Roehe W (s većinom rukopisa) c Respondeo om. Miiller d sophisma Miiller (s najboljim rukopisima)

112


samog htijenja nečega radi cilja predrazumijeva se da ga se razu-mije, dakle, prije prvog pokreta kojim se razumijeva onaj koji prouzročuje ili onaj koji hoće, nužno se predrazumijeva A koje razumijeva, i tako A ne može bez ovoga tvoriti po sebi, i tako je i kod drugih.

Dalje: svi čini razumijevanja istog razuma imaju jednak odnos 64 prema razumu, po bitnom ili akcidentalnom (prigodnom) identite-tu. To je jasno kod svakog stvorenog razuma. To se pokazuje: jer oni (čini) razumijevanja izgledaju kao savršenstva istog roda, da-kle, ako neki imaju receptivnost, a tada svi imaju isto; i tako ako je neki (čin razumijevanja) akcidens (pripadak), a tada je bilo koji. Neki ne može biti akcidens u Prvom, prema prethodnom zaključ-ku, dakle, nijedan.

Dalje: razumijevanje, ako ono može biti akcidens, tada se ono prima u razum kao u subjekt; dakle i razumijevanje, koje je istov-jetno s njim (razumom) i tako je zato savršenije razumijevanje, bi bilo receptivna moć s obzirom na nesavršeniju (moć).

Dalje: isto razumijevanje može biti razumijevanje više pore-danih predmeta; dakle, što je savršenije, to je više (predmeta); dakle najsavršenije, od kojega je nemoguće da postoji savršenije razumijevanje, bilo bi isto svih intelegibilnih (razumljivih, shvat-ljivih) bića. Razumijevanje Prvog je tako (na taj način) najsavrše-nije, prema drugom zaključku ovog poglavlja; ono je, dakle, isto svih inteligibilnih. I ono razumijevanje koje je razumijevanje sebe istovjetno je sa sobom, prema najbližem prethodnom zaključku, dakle, itd.

Isti zaključak shvati o htijenju.

Dalje se argumentira tako: onaj razum nije ništa drugo nego 65 ono razumijevanje; onaj razum je isto za sve predmete, tako da ne može biti drugi (razum) za drugi predmet; dakle niti je razumije-vanje drugo, ili je razumijevanje isto za sve predmete. - Odgova-ram: prijevarno je na temelju prigodnog, iz identiteta nekih među-sobno i za sebe, zaključiti na identitet spram trećeg, spram koje-ga su oni izvanjski. Primjer: ono razumijevanje je htijenje; ako je

113


illude est velle; igitur si ipsum est intelligere alicuius, ipsum est velle eiusdem. Non sequitur; sed est velle, quod quidem velle est aliquid eiusdem, quia intelligere eiusdem, ita quod divisim potest inferri, non coniunctim, propter accidens.

Item sic arguitur: Intellectus primi habet unum actum adae-quatum sibi et coaeternum, quia intelligere sui est idem sibi; igitur non potest habere alium. — Consequentia non valet: Instantia de beato simul vidente Deum et tamen aliud; etiam si videat deum secundum ultimum capacitatis suae, ut ponitur de anima Christi, adhuc potest videre aliud.

Item arguitur: Intellectus ille habet in se per identitatem per-feetionem maximam intelligendi; igitur et omnem aliam. - Respon-deo: Non sequitur; quia alia, quae minor est, potest esse causabilis et ideo differre ab incausabili; maxima non potestf.

OCTA VA CONCLUSIO: Intellectus primi intelligit actu semper et necessario et distinete quodcumque intelligibile prius naturaliter quam illud sit in se.

Prima pars probatur sic: Potest cognoscere quodcumque intel-ligibile sic, quia hoc est perfeetionis in intellectu posse distinete et actu intelligere, immo necessarium ad rationem intellectus, quia omnis intellectus est totius entis communissime sumpti, ut alibi deelaravi; nullam autem intellectionem potest habere nisi eandem sibi — ex proxima; igitur cuiuslibet intelligibilis habet intelligere actuale et distinetum, et hoc idem sibi.

Arguitur etiam prima pars aliter per hoc, quod artifex perfee-tus distinete cognoscit omne agendum antequam fiat; alias non perfeete operaretur, quia cognitio est mensura iuxta quam ope-ratur; ergo Deus omnium producibilium a se habet notitiam dis-tinetam actualem, vel habitualem saltem, et priorem eis. — Insta-turs, quia ars universalis sufficit ad singularia producenda.

e illud: idem Roehe W 1 Tamen aliter probatur ista consequentia, quia add. Roehe

§ Instatur: contra istam instatur Roehe W

114


ono, dakle, razumijevanje nečega, ono je i htijenje toga istoga. Ne slijedi, nego postoji htijenje, koje je zaista htijenje nečeg istog, jer je i razumijevanje tog istog; tako se može zaključiti odijeljeno, ne povezano, zbog prigodnog odnosa.

Dalje se argumentira: razum Prvog ima jedan čin primjeren sebi i suvječan, jer je njegovo sebe—razumijevanje istovjetno s njim, dakle, ne može imati nikakav drugi (drukčiji). - Posljedica ne vrijedi: prigovor o blaženiku, koji istodobno vidi Boga i ipak također drugo; iako on Boga vidi najvišim (stupnjem) svoje spo-sobnosti, kako se prihvaća o Kristovoj duši, ipak on može uz to vidjeti i drugo.

Dalje se argumentira: onaj razum ima u sebi, po identitetu, najveće savršenstvo razumijevanja, dakle i svako drugo. - Odgo-varam: ne slijedi, jer drugo, koje je manje, može biti prouzročivo i zato različito od neprouzročivog, najveće (savršenstvo) to ne može.

OSMI ZAKLJUČAK: Razum Prvog razumijeva aktualno uvijek i nužno i distinktno svako razumljivo (inteligibilno) po naravi prije, nego što ono postoji u sebi.

Prvi se dio dokazuje na slijedeći način: Ono (Prvo) može spoz-nati svako razumljivo tako, jer je to vlastitost savršenstva u razumu da može spoznati distinktno i aktualno, čak je to nužno za bit ra-zuma, jer svaki razum jest razum cijelog bića, najopćenitije uzetog, kako sam to drugdje objasnio. Ipak (Prvo) ne može imati nikakvog čina razumijevanja osim onog koji je s njim istovjetan, prema naj-bližem zaključku, dakle, ono ima o svakom razumljivom aktualno i distinktno razumijevanje, i to je s njim istovjetno.

Također se prvi dio dokazuje na drugi način po onom: savršeni umjetnik distinktno spoznaje svako koje treba učiniti, prije nego nastane, inače ne bi mogao raditi savršeno, jer je spoznaja mjera prema kojoj on radi. Prema tome, Bog ima distinktnu aktualnu spoznaju o svemu, od njega proizvedivom, ili barem habitualnu, i koja tom svemu (proizvedivom) prethodi. - Prigovara se: univer-zalna umjetnost je dostatna za proizvođenje pojedinačnog.

115


Secunda pars de prioritate probatur sich: Quidquid est idem sibi est necesse esse ex se - ex quinta tertii et prima quarti. Sed esse aliorum a se intelligibilium est non necesse esse1 — ex sexta tertii; necesse esse ex se est prius naturaliter omni non necessario.

Probatur aliter: quia esse omnis alterius a se dependet ab ipso ut a causa - ex decimanona tertii; et ut causa est alicuius tališ, necessario includitur cognitio eius ex parte causae; igitur illa prior esti naturaliterk ipso esse cogniti.

67 O altitudo divitiarum sapientiae et scientiae tuae, deus, qua omne intelligibile comprehendis! Numquid intellectui meo parvo poteris concludere:

NONA CONCLUSIO: Te esse infinitum et incomprehensibilem a finito?

Tentabo inferre conclusionem valde fecundam, quae si in prin-cipio fuisset de te probata, praedictorum quam plurima faciliter patuissent. Infinitatem igitur tuam, si annuas, ex dictis de intellec-tu tuo primo conabor inferre; deinde alia quaedam adducam, an valeant vel non valeant ad concludendum propositum, inquirendo.

68 Nonne, domine deus, intelligibilia sunt infinita, et haec actu in intellectu actu omnia intelligente? Igitur intellectus illa simul actu intelligens est infinitus. Tališ est tuus, deus noster, ex septima iam praemissa; igitur et natura cui intellectus est idem est infinita.

Huius enthymematis1 ostendo antecedens et consequentiam. Antecedens™: Quaecumque sunt infinita in potentia, id est in acci-piendo alterum post alterum" nullum possunt habere finem, illa omnia, si simul actu sunt, sunt actu infinita. Intelligibilia sunt huiusmodi0 respectu intellectus creati, sicut patet; et in tuo sunt

h quia add. Roche

i est om. Miiller 1 enthymematis om. Roche n quae add. Miiller

' esse om. Miiller k natura Roche W m sic add. Miiller 0 huiusmodi: huius Miiller; Roche W

116


Drugi dio o prioritetu dokazuje se na slijedeći način: stoje god istovjetno s njim (Prvim), jest nužni bitak iz sebe, prema petom zaključku trećeg poglavlja i prema prvom zaključku četvrtog po-glavlja. Ali bitak drugih, od njega shvatljivih (razumljivih), nije nužni bitak, prema šestom zaključku trećeg poglavlja. Nužni bitak iz sebe je po naravi prije svakog ne—nužnog.

Dokazuje se na drugi način: jer svaki bitak, onoga što je od njega drukčije, ovisi o njemu kao o uzroku, prema devetnaestom zaključku trećeg poglavlja: i kao uzrok nekog takvog, nužno se uključuje spoznaja takvog sa strane uzroka; dakle, onaj (uzrok) je prije po naravi od samog bitka spoznatog.

O dubino bogatstva Tvoje mudrosti i znanja, o Bože, kojim Ti 67 svako razumljivo obuhvaćaš! Bi li mogao mom malom razumu omogućiti zaključak:

DEVETI ZAKLJUČAK: Ti si beskonačan i nepojmljiv (neobuhvat-ljiv) od konačnog.

Pokušat ću ovaj veoma plodni zaključak donijeti, koji da je bio dokazan o Tebi u početku, većina bi prije rečenog postala lako jasna. Tvoju, dakle, beskonačnost, ako dopustiš, pokušat ću zaklju-čiti iz onog što je rečeno o Tvom prvom razumu; zatim ću dovesti nešto drugo, istražujući da li to vrijedi ili ne vrijedi za sud koji treba zaključiti.

Nije li, Gospodine Bože, razumljivo (inteligibilno) beskonač- 68 no, i ono je aktualno u razumu koji aktualno razumije sve? Dakle, razum, koji to aktualno razumijeva istodobno, jest beskonačan. Takav je Tvoj, naš Bože, već prema sedmoj premisi. Dakle je i narav, s kojom je razum istovjetan, beskonačna.

Pokazujem prednji sud i onaj sud, koji iz toga slijedi, ovoga zaključka (entimema). Prednji sud: što je god potencijalno bes-konačno, to jest, primajući jedno poslije drugog, ne može imati nikakav kraj; sve ono, ako je istodobno aktualno, aktualno je beskonačno. Ono razumljivo postoji na taj način s obzirom na stvoreni razum, kako je jasno. I u Tvom (razumu) je sve istodobno

117


simul omnia actu intellecta, quae a creato sunt successive intelligi-bilia; igitur ibi sunt actu infinita intellecta.

Huius syllogismi probo maiorem, licet satis evidens videatur: quia omnia talia acceptibilia, quando sunt simul existentia, aut sunt actu infinita aut actuP finita; si actu finita, ergo accipiendo alterum post alterum tandem omnia possunt esse accepta; igitur si non possunt esse actu accepta omnia, si actu simul sunt, sunt actu infinita.

Consequentiam enthymematis ita probo: Quando pluralitas requirit vel concludit maiorem perfeetionem quam paucitas, infini-tas numeralis concludit infinitam perfeetionem. Exemplum: Posse ferre decem maiorem perfeetionem requirit virtutis motivae quam posse ferre quinque; ideo posse ferre infinita concludit infinitam virtutem motivam. Ergo in proposito, cum posse simul intelligere duo distinete maiorem perfeetionem intellectus concludat quam posse unicum intelligere, sequitur propositum. Hoc ultimum probo: quia requiritur applicatio et determinata conversio intellec-tus ad intelligibile distinete intelligendum; ergo si ad plura potest applicari, ad quodlibet est illimitatum, et ita ad infinita applicabilis est omnino illimitatus.

Similiter probo propositum saltem de intelligere, ex quo sequitur propositum de intellectu. Nam cum intelligere A sit ali-qua perfeetio, et intelligere B sit^ similiter aliqua perfeetio, numquam idem intelligere est ipsius A et B aeque distinete ut duae essent, nisi perfectiones duorum intelligere ineludantur; et sic de tribus et ultra.

Dicetur: Quando per eandem rationem intelligendi multa intelliguntur, non concluditur maior perfeetio ex pluralitate.

P actu om. Roehe

q sit om. Miiller

118

Rasprava o prvom principu 98

aktualno razumljeno, ono što je od stvorenog (razuma) sukcesivno razumljivo. Dakle, ondje je aktualno Beskonačno razumljeno.

Dokazujem gornju premisu ovog silogizma, iako se čini dostat-no očitom: jer sva takva primljiva (bića), kada su istodobno i egzis-tentna, tada su ili aktualno beskonačna ili aktualno konačna. Ako su aktualno konačna, dakle, primajući jedno poslije drugog, tada napokon sva mogu biti primljena. Ako, dakle, ne mogu sva biti primljena aktualno, ako istodobno postoje aktualno, tada su aktu-alno beskonačna.

Posljedicu entimema (zaključaka) dokazujem ovako: kada veći broj zahtijeva i omogućuje zaključiti veće savršenstvo nego manji broj, brojčana beskonačnost daje zaključiti na beskonačno savr-šenstvo. Primjer: moći nositi deset (jedinica) zahtijeva veće savr-šenstvo pokretačke snage, nego moći nositi pet (jedinica); zato moći nositi beskonačno dopušta zaključiti na beskonačnu pokre-tačku snagu. Dakle u izloženom: moći istodobno distinktno spo-znati dvoje dopušta zaključiti na veće savršenstvo, nego moći spo-znati jedno jedino, slijedi prednji sud. Dokazujem ovo posljednje: jer se traži približavanje i određeni obrat razuma ka razumljivom koje treba spoznati distinktno. Prema tome, ako se nešto može pri-bližiti većem broju, tada je spram bilo kojeg neograničeno (lišeno granice); i tako je onaj koji se može približiti beskonačnom posve bez—graničan.

Jednako tako dokazujem sud barem o razumijevanju (činu razumijavanja), iz čega slijedi sud o razumu. Naime ako je razumi-jevanje A neko savršenstvo, i razumijevanje B je isto tako neko savršenstvo, nikada isto razumijevanje samoga A i B nije jednako distinktno kako bi to bilo kod dvaju razumijevanja, osim ako savr-šenstva dvaju razumijevanja ne bi bila u njemu uključena, i tako je kod triju razumijevanja i dalje.

Kazat će se: kada se po istom razlogu razumijevanja razumije-vaju mnoge (stvari), ne zaključuje se iz većeg broja (iz mnoštva) na veće savršenstvo.

119


Aliter: quod ratio de intelligere concludit, quando illa plura intelligere nata essent habere perfectiones formales distinctas, quales non sunt intellectiones nisi diversarum specierum. Tales non sunt infinitae intelligibiles, sed individua, quorum plurium intellectiones, quia non alias perfectiones formales dicunt, non concludunt maiorem perfeetionem actus, qui est respectu plurium talium.

Contra primum: quia et de ipsa ratione intelligendi arguitur sicut de intellectu et actu, quia maior perfeetio concluditur ex plu-ralitate illorum, quorum est ratio intelligendi, quia oportet quod ineludat eminenter perfectiones omnium propriarum rationum intelligendi, quarum quaelibet secundum propriam rationem ali-quam perfeetionem ponit; igitur infinitae concludunt infinitam.

Contra secundam responsionem: Individua in ratione univer-salis imperfeete intelliguntur, quia non secundum quidlibet enti-tatis positivae in eis, sicut in quaestione de individuatione ostendi; ergo intellectus intelligens quidlibet intelligibile secundum omnem rationem intelligibilitatis positivae intelligit distinctas entitates positivas plurium individuorum, quae maiorem perfeetionem ponunt in intellectione quam intellectio unius illorum; quia intel-lectio cuiuscumque entitatis absolutae positivae, ut est illiusr, est aliqua perfeetio; alias illa non existentes intellectus non esset minus perfeetus, nec intelligere; ergo non oportet illud ponere in intellectu divino, quod* excluditur per octavam.

Item: Infinitas intelligibilium specie concluditur ex numeris et figuris; confirmatur per Augustinum 12° de civ. cap. 185.

Secundo propositum sic ostendo: Causa prima, cui secundum ultimum suae causalitatis causa secunda aliquid perfeetionis addit in causando, non videtur posse sola ita perfeete effectum11 causare sicut ipsa cum secunda, quia causalitas sola primae diminuta est

r eius Roehe W s inexistente Miiller 1 quia Miiller u effectum om. Roehe W

5 AUGUSTINUS, De civ. dei, XII c. 18 (PL41, col. 367-368)

120


Na drugi način: razlog razumijevanja je zaključiv kada bi ona mnoga razumijevanja bila sposobna da imaju savršenstva, koja su distinktna po određenosti forme, kakvi su samo čini razumijevanja različitih vrsta. Takve nisu beskonačne razumljive (vrste), nego individuumi; razumijevanja (čini razumijevanja) ovih mnogih, jer ne označuje druga formalna savršenstva, ne dopuštaju zaključiti na veće savršenstvo čina, koji se tiče većeg broja takvih.

Protiv prvog: jer se argumentira o samom razlogu razumije-vanja kako od razuma tako i od čina, jer se veće savršenstvo zaklju-čuje iz mnoštva onih, čiji je razlog razumijevanja, jer treba da uključi na eminentan način savršenstva svih vlastitih razloga razu-mijevanja, od kojih bilo koji po svojoj vlastitoj biti postavlja (do-nosi) neko savršenstvo; dakle, beskonačna (savršenstva) zaključuju na beskonačni (razlog razumijevanja).

Protiv drugog odgovara: individuumi se, s gledišta općeg, razu-mijevaju nesavršeno, naime ne s obzirom na bilo što od pozitivnog entiteta u njima, kako sam pokazao u pitanju o individuaciji. Dakle razum, koji razumijeva bilo koje razumljivo po svakom razlogu po-zitivne razumljivosti, razumijeva distinktne pozitivne entitete ve-ćeg broja (mnoštva) individuuma, što nosi sa sobom veće savršen-stvo u razumijevanju, nego u razumijevanju samo jednog od njih. Jer razumijevanje svakog pozitivnog apsolutnog (neovisnog, zasebnog) entiteta kao što je njihov, jest neko savršenstvo. Inače ako ono ne postoji, razum ne bi bio manje savršen niti razumije-vanje. Prema tome, ne treba pretpostaviti u božanskom razumu ono što se isključuje osmim zaključkom.

Dalje: beskonačnost razumljivih po vrsti zaključuje se iz broje-va i figura. To se potvrđuje po Augustinu, 12. knjiga Božje države, 18. poglavlje.

Drugo, pokazujem sud na slijedeći način: prvi uzrok, kojemu po najvišem (stupnju) svoje uzročnosti drugotni uzrok dodaje nešto savršenstva u uzrokovanju, čini se da ne može sam prouzro-čiti učinak tako savršeno, kao (što može) sam zajedno s drugotnim uzrokom, jer je sama uzročnost prvog (uzroka) umanjena spram

121

Tmctatus de primo principio 73-74

respectu causalitatis simul ambarum. Igitur si illud, quod natum est esse a causa secunda et prima simul, sit multo perfectius a sola prima, secunda nihil perfectionis addit primae. Sed omni finito aliud additum addit aliquam perfectionem. Ergo tališ causa prima est infinita.

Ad propositum: Notitia cuiuscumque nata est gigni ab ipso sicut a causa proxima, etv maxime illa quae est visio. Igitur si illa alicui intellectui inest sine actione quacumque tališ obiecti, tan-tummodo ex virtute alterius obiecti prioris quod natum est esse causa superior respectu tališ cognitionis, sequitur quod illud obiec-tum superius est infinitum in cognoscibilitate, quia inferius nihil sibi addit in cognoscibilitate. Tale obiectum superius est natura prima, quia ex sola praesentia eius apud intellectum primi, nullo alio obiecto concausante, est notitia cuiuscumque obiecti in intel-lectu — ex septima huius - et perfectissima - ex secunda huius. Igitur nullum aliud intelligibile aliquid sibi addit in cognoscibili-tate; igitur est infinitum; sic igitur et in entitate, quia unumquod-que, sicut ad esse, sic ad cognoscibilitatemw.

Hic instatur: Igitur nulla causa secunda, quae est finita, potest facere notitiam causati ita perfectam sicut nata est causari ab ipsomet causato; quod falsum est, quia cognitio per causam est perfectior quam rei ex se sine causa.

Item: Ex hoc quod causa prima aeque perfecte causat sine secunda sicut cum illa, non videtur sequi nisi quod perfectionem secundae habeat perfectius quam ipsa secunda; hoc non videtur concludere infinitatem, quia finita perfeetio potest esse eminentior perfeetione causae secundae.

Item: Licet nihil addat in causando primae causanti secundum ultimum potentiae, quomodo probatur quod nihil addit in essendo? Nam in causando lumen in medio, si iste sol causaret quantum medium posset recipere, alius sol nihil adderetx; tameny

v et om. Roche w cognosci Roche x sibi in causando add. Roche W

y t a m e n . . . additio: tamen adderet sibi in essendo, cum esset additio Roche W

122


uzročnosti obaju zajedno. Dakle, ako je ono, što je sposobno nas-tati, istodobno od drugotnog uzroka i prvog, ako bi ono bilo mnogo savršenije da je samo od prvog uzroka, tada drugotni uzrok ne dodaje ništa od savršenosti prvom. Ali svakom konačnom, pri-dodato drugo, dodaje neko savršenstvo. Prema tome, takav prvi uzrok je beskonačan.

O izloženom: spoznaja svakog (predmeta) sposobna je nastati od njega samoga kao od najbližeg uzroka, i ponajviše ona (spoznaja) koja je gledanje. Dakle, ako je ona nekom razumu imanentna, bez bilo kojeg djelovanja takvog predmeta, samo snagom drugog ranijeg predmeta, koji je sposoban biti viši uzrok s obzirom na takvu spoz-naju, tada slijedi: onaj viši predmet je beskonačan u spoznatljivosti, jer niži ne dodaje njemu ništa na spoznatljivosti. Takav viši predmet je prva narav, jer bez ijednog drugog predmeta, koji suuzrokuje, jest spoznaja svakog predmeta u razumu, prema sedmom zaključ-ku ovog poglavlja, i to najsavršenija (spoznaja), prema drugom za-ključku ovog poglavlja. Dakle, nijedno drugo razumljivo ne dodaje njemu nešto na spoznatljivosti, dakle je beskonačno, tako dakle i u entitetu, jer je svako kako je po bitku tako je i po spoznatljivosti.

Ovdje se prigovara: Tada nijedan drugotni uzrok, koji je kona-čan, ne može proizvesti tako savršenu spoznaju prouzročenog, ka-ko se ona može uzrokovati od samog prouzročenog, što je lažno, jer je spoznaja po uzroku savršenija od (spoznaje) stvari iz sebe, bez uzroka.

Dalje: iz ovoga da prvi uzrok prouzročuje jednako savršeno bez drugotnog uzroka kao i s njime, čini se da jedino slijedi da on savršenije posjeduje savršenstvo drugotnog uzroka nego sami dru-gotni uzrok. Ne čini se da to dopušta zaključiti na beskonačnost, jer konačno savršenstvo može biti izvrsnije od savršenstva drugot-nog uzroka.

Dalje: ako ništa ne dodaje u uzrokovanju prvom uzroku, koji prouzročuje po najvišem (stupnju) svoje moći, kako se dokazuje, tada ništa ne dodaje ni u bitku? Jer u uzrokovanju svjetla u medi-ju, ako bi sunce to moglo prouzročiti koliko bi medij mogao primi-

123


in essendo esset additio. Ita in intellectu primi est notitia quanta potest inesse ex praesentia naturae primae ut obiecti; secunda igi-tur causa nihil addit in causando, quia non est nata agere in illum intellectum iam summe actuatum, sicut nec alius sol in medium. Unde si ex hoc probatur nihil addere in essendo, videtur a simili argui quod terra nihil addat soli in essendo, quia nihil addit in cau-sando lumen in medio.

Ad ista respondeo: Ad primum quod, quia nihil scientifice con-cluditur de aliquo nisi in se simpliciter praeconcepto, ideo in sci-entia nostra, quando causatum scimus per causam, causa non facit notitiam simplicem causati, qualem ipsum causatum natum esset gignere, secundum Augustinum 9° Trin. capitulo2 ultimo6: "a cog-noscente et cognito paritur notitia", aut si quam simplicem posset facere, sed non illam quae est intuitiva, de qua alibi multum dixi. Unde ultra omnem cognitionem per causam aliqua exspectatur, quae non nisi ab obiecto in se causatur in nobis. Si igitur intellec-tionem intuitivam habet Deus de lapide, ipso nullo modo causante, oportet quod lapis in cognoscibilitate etiam propria nihil addat cognoscibilitati essentiae primi, per quam lapis sic cognoscitur.

Quandoa igitur infers: 'nulla causa finita facit perfectam notiti-am de causato', concedo: 'perfectissimam possibilem etiam nobis'. Cum dicis: £cognitio per causam est perfectior', dico quod ibi inclu-ditur cognitio effectus simplexb causata ab ipso. Cognitio complexi causatur simul a cognitionibus causae et causati; et verum est quod a causa prima et secunda simul est aliquid perfectius quam a secunda sola. — Contra: A sola causa finita prima potest esse per-fectior quam a sola secunda, et a sola secunda est eius visio. -Respondeo: A sola prima finita potest esse aliquid perfectius -puta visio eius - quam a sola secunda; sed non effectus natus

z capitulo om. Miiller

* AUGUSTINUS, De Trin. IX, c.I2 (PL 42, 970) a quando om. Roehe b simpliciter Miiller

124


ti, tada drugo sunce ne bi dodavalo ništa; ipak bi u bitku bilo doda-vanja. Tako je u razumu Prvog tolika spoznaja kolika može biti unu-tra iz prisutnosti prve naravi kao predmeta; drugotni, dakle, uzrok ne dodaje ništa u uzrokovanju, jer ne može, djelovati na onaj razum koji je najviše aktualan, onako kao što drugo sunce (ne može djelo-vati) na medij. Odatle ako se iz ovoga dokazuje da ništa ne dodaje suncu u bitku, čini se da se slično dokazuje da zemlja ništa ne doda-je suncu u bitku, jer ništa ne dodaje kod uzrokovanja svjetla u mediju.

Odgovaram na to: o prvom, znanstveno se zaključuje samo od nečega koje je prije u sebi jednostavno shvaćeno. Zato u našoj spoznaji kada ono prouzročeno znamo po uzroku, tada uzrok ne čini (donosi) jednostavnu spoznaju prouzročenog, kakvu bi samo prouzročeno moglo proizvesti, prema Augustinu, O Trojstvu, knji-ga 9, u posljednjem poglavlju: "od spoznavatelja i spoznatog nas-taje spoznaja", ili ako bi (uzrok) mogao donijeti onu jednostavnu (spoznaju prouzročenog), ali ne onu koja je intuitivna, o kojoj sam na drugom mjestu govorio mnogo. Zato se povrh svake spoznaje po uzroku očekuje neka koja se prouzročuje samo od predmeta u sebi u nama. Ako, dakle, Bog ima intuitivno razumijevanje kame-na, koje kamen ne prouzročuje ni na koji način, tada ne može kamen također u (svojoj) vlastitoj spoznatljivosti ništa dodati spo-znatljivosti biti Prvog, po kojoj se kamen tako spoznaje.

Kada, dakle, (iz toga) zaključuješ: 'nijedan konačni uzrok ne proizvodi (donosi) savršenu spoznaju o prouzročenom', dopuštam: 'najsavršeniju koja je također nama moguća.' Kada kažeš: 'spozna-ja po uzroku je savršenija', tada kažem da se tu uključuje jednos-tavna spoznaja učinka, prouzročena od ovog (učinka). Spoznaja složene (stvari) istodobno se prouzročuje spoznajama uzroka i prouzročenog. I to je istinito da je savršenije ono što je istodobno od prvog i drugog uzroka nego ono što je od samog drugotnog (uzroka). — Naprotiv: od samog konačnog prvog uzroka može biti nešto savršenije nego ono što je od samog drugotnog (uzroka), i od samog drugotnog uzroka jest (potječe) gledanje njega. — Odgo-varam: od samog prvog konačnog uzroka može biti (postojati) nešto savršenije - čisto gledanje njega - nego od samog drugot-

125


causari a secunda, vel ut secunda, vel magis ut prima respectu cuiuscumque alterius causae finitae: quia in causando talem cog-nitionem videtur accidentaliter ordinata ad causam priorem fini-tam, quia tališ non est nata esse per causam finitam priorem ipso viso; esset etiam si visum esset incausatum a tali causa vel esset sine omni causa priore finita et intellectus essetc.

73 Ad secundum: Licet causa prior finita contineret essentialiter perfectionem totam secundae in causando et in hoc excederet secundam quae tantum formaliter habet illam, tamen ipsa ut eminenter habita et formaliter etiam habita excedit se etiam in causando ut tantum eminenter habita. Et universaliter: Quando ipsa ut formaliter aliquam perfectionem addit sibi ut eminenter, tune ambo excedunt utrumque divisim. Tališ additio est, quando eminens est finitum, quia finitum additum finito facit maius. Alioquin non perfectius esset universum quam prima natura causata; sed illa ponitur a quibusdam omnem perfectionem infe-riorum eminenter continere, quod ego supra negavi in ultima secundi.

74 Ad tertium: Illa perfeetio quae, ubi est causabilis, nata est causari a solo aliquo formaliter tali, quod respectu eius habet rationem quasi causae primae ad priores finitas accidentaliter ordinatae, aut solummodo est causabilis ab aliis finitis illo for-maliter tali concausante illa perfeetio nusquam potest esse nisi virtute alicuius infiniti, cui illud formaliter tale, si addatur, nihil addit in causando. Sic tenet ratio supra posita, quia si quid adderet, tune propria ratio causalitatis eius, ut est formaliter tale,

c et intellectu esset om. Roche

126


nog (uzroka); ali ne učinak koji se može prouzročiti od drugotnog (uzroka), ili ukoliko je on drugotni (uzrok), ili više, ukoliko je prvi (uzrok) spram svakog drugog konačnog uzroka. Jer u uzrokovanju takve spoznaje čini se daje ona akcidentalno usmjerena na raniji ko-načni uzrok, jer takva spoznaja ne može po svojoj naravi biti po ko-načnom uzroku koji je prije (ranije) od samog viđenog; ona (spo-znaja) bi postojala tada, ako ne bi viđeno (u gledanju spoznato) bilo prouzročeno od takvog uzroka, ili ako bi ono (u gledanju spoznato) bilo bez svakog konačnog ranijeg uzroka, ili ako bi ono bilo sam razum.

O drugom: moguće je da prvi raniji konačni uzrok može sa- 73 državati bitno cijelu savršenost drugotnog uzroka u uzrokovanju i u tom nadići drugotni uzrok, koji samo ima onu (savršenost) kao određenost forme, ipak ona sama (savršenost) ako je posjedovana eminentno (na način prvenstva) i ako je posjedovana formalno (kao određenost forme), tada nadilazi sebe samu u uzrokovanju kao takvu koja je samo posjedovana na način prvenstva. I opće-nito: kada ona sama kao određenost forme dodaje neku savršenost sebi na način prvenstva, tada obje nadilaze jednu i drugu, uzete odvojeno. Takvo dodavanje je tu kada je ono što nadilazi (ono koje ima prvenstvo) konačno, jer konačno dodato konačnom proizvodi veće. U drugom slučaju, univerzum ne bi bio savršeniji od prve prouzročene naravi; ali neki pretpostavljaju da ona sadrži svaku savršenost nižih (naravi) na način prvenstva, što sam gore zani-jekao u posljednjem sudu drugog poglavlja.

O trećem: ona savršenost koja, gdje je prouzročiva, kao takva 74 može biti prouzročena jedino od nekog koje je takvo po odre-đenosti forme, koje spram nje ima karakter prvog uzroka, usmje-renog akcidentalno na ranije konačne uzroke, ili je samo prouzro-čiva od drugih konačnih (uzroka), ako ono kao takvo suprouzro-čuje po određenosti forme - ona savršenost ne može nikada biti (postati) osim snagom nekog beskonačnog, kojemu ono koje je takvo po određenosti forme, ako dodaje, ništa ne dodaje uzroko-vanju. Tako je održiv gore navedeni razlog, jer ako bi to nešto dodalo, tada bi vlastiti razlog njegove uzročnosti, ukoliko je ono po

127


deesset, et a tali ut tale dependet vel ab illo cui tale nihil addit in causando. Ulterius: Igitur nec in essendo, quia ista causatio est propria sibi secundum esse formale eius; igitur si in essendo ali-quid adderet primo, (primo)d deesset illa propria causalitas quae est eius ut formaliter tale, et ita non haberet ex se illud eminentius, quod natum est a tali, ut tale est, causari.

Patet igitur quod instantia de sole nulla est, quia si huic soli aliquid causare competeret inquantum iste, alius illud non cau-saret nec in se haberet sine isto. Si iste illi aliquid addit — non curo tune, ad quod passum compares breviter dico: nihil eiusdem rationis cum causabili necessario ab aliquo, ut est tale formaliter -necessario, inquam, ita quod non aliter potest esse causatum vel ineausatum perfectius causabili, nisi in virtute alicuius cui hoc ut tale nihil addit in causando nec in essendo.

Instantia de terra nihil valet: lumen non est natum ab ipsa ut a causa aliqua dependere.

Tertio conclusionem nostram sic ostendo: Nulla perfeetio fini-ta eiusdem rationis perfeetioni accidentali est substantialis; intel-ligere nostrum est accidens, quia essentialiter qualitas; igitur nul-lum intelligere finitum est substantia. Sed intelligere primi est sub-stantia - ex quinta et sexta et septima huius.

Probatio maioris: quia quae conveniunt in ratione formali, a qua accipitur differentia, conveniunt in genere, si utraque perfee-tio formalis sit finita; quia tališ differentia finita in quocumque est eiusdem generis contractiva. Secus si differentia in uno sit finita, in alio infinita; tune enim sunt eiusdem rationis secundum aliquid, qaia secundum rationem formalem. Sed illa ubi est finita, contrahit

d primo2 om. Miiller W

128


određenosti forme takvo, nedostajao, i tada ona (savršenost) ovisi o takvom kao takvom ili o onom kojemu takvo ne dodaje ništa u uzrokovanju. Povrh toga: ako, dakle, ne (dodaje) u bitku, jer je takvo uzrokovanje vlastito njemu po njegovu formalnom bitku, ako bi, dakle, ono u bitku nešto dodalo Prvom, tada bi Prvom nedostajala ona vlastita uzročnost koja pripada njemu kao takvom po određenosti forme (formalno), i tako ne bi posjedovalo iz sebe ono na način višeg stupnja, što od takvog, ukoliko je takvo, može biti prouzročeno.

Jasno je, dakle, da je prigovor o suncu ništetan. Jer ako bi ovom suncu kao takvom pripadalo nešto da uzrokuje, tada drugo (sunce) ne bi moglo prouzročiti to niti to imati u sebi bez ovog (sunca). Ako to sunce dodaje nešto onom (suncu) - ne brinem se tada o kojem području govoriš — kratko kažem: ništa koje je iste biti s nužno prouzročivim od nekog, koje je kao takvo po odre-đenosti forme, nužno, kažem, tako što ne može na drugi način ono prouzročeno ili neprouzročeno biti savršenije od prouzročivog, osim snagom nekog kojemu ovo kao takvo ne dodaje ništa u uzro-kovanju niti u bitku.

Prigovor o zemlji ne vrijedi ništa: svjetlu ne pripada da o njoj ovisi kao o nekom uzroku.

Treće, naš zaključak pokazujem na slijedeći način: Nijedna konačna savršenost, koja je iste biti kao akcidentalna savršenost, nije supstancijalna. Naše razumijevanje je akcidens (pripadak), jer je bitno kvaliteta. Dakle, nijedno konačno razumjevanje nije sup-stancija. Ali je razumjevanje prvog supstancija, prema petom i šestom i sedmom zaključku ovog poglavlja.

Dokazivanje gornje premise: jer one koje se slažu iz razloga određenosti forme, od koje se prima razlika, slažu se u rodu, ako je jedno i drugo savršenstvo, koje je formalno (određeno), konač-no. Jer takva konačna razlika je ograničujuća u svakom jednog te istog roda. Drukčije je to, ako je razlika u jednom konačna, u dru-gom beskonačna. Jer tada su one iste biti po nečemu, naime po određenosti forme. Ali gdje je ona (razlika) konačna, ograničuje

129


genus; ideo eonstitutum per ipsam est in genere. Differentia ubi est infinita, nihil potest contrahere; ideo tale non constituitur in genere.

Hoc modo intelligo illud, quod species transfertur ad deume, non genus, quia species dicit perfeetionem, genus non. Hoc con-tradictionem ineludit si intelligatur de specie tota, quia in eius intellectu essentiali ineluditur genus. Debet igitur intelligi ratione differentiae, quae perfeetionem dicit; non sic genus. Hoc est bene possibile, neutrum enim per se ineludit aliud. Sed nec transfertur differentia ut differentia quia sic est finita et constituit in genere necessario —, sed absoluta ratio differentiae, quae absolute per-feetionem dicit indifferentem ad infinitum et finitum, quae dicunt modos perfeetionis illius entitatis sicut magis et minus in albedine.

Novi quod aliqua hic narrata contradicunt opinionibus aliquo-rum, sed non hic assumpsi opiniones varias improbare; alibi locus erit.

76 Iuxta istam tertiam rationem potest fieri quasi similis ratio e converso sic: Nulla substantia finita est eadem perfeetioni quae secundum rationem suam esset accidentalis si esset finita; substan-tia prima est eadem intellectioni, etc. Et ita potest addi maiorf ter-tiae rationis: Nulla perfeetio eiusdem rationis cum aliqua acciden-tali est substantialis vel idem substantiae, quia genera sunt primo diversa, et quod uni est accidens, nulli est substantia; ergo intel-ligere nulli substantiae quae est in genere substantiae est idem; haec, si est finita est tališ; si non, propositum.

77 Iuxta hoc propono quartam rationem: Omnis substantia finita est in genere; prima naturae non est — ex prima huius; quare, etc. Maior patet, quia in conceptu communi substantiae convenit cum

e deum: divina Roehe W f maiori Miiller Roehe W

8 substantia Miiller

130


rod. Zato je ono, stoje po njoj konstituirano (postavljeno), u rodu. Gdje je razlika beskonačna, ona ne može ništa ograničiti. Zato se takvo ne konstituira (ne postavlja) u rodu.

Na ovaj način razumjevam ono da se vrsta (pojam vrste) ne prenosi na Boga, jer vrsta, a ne rod, imenuje savršenstvo. Ovo uključuje proturječje samo ako bi se to razumjelo o cijeloj vrsti, jer se rod uključuje u njezin bitni pojam. To se, dakle, mora razumjeti s obzirom na razliku, koja označuje savršenstvo, nije tako kod roda. To je zaista moguće, jer nijedno od dvoga ne uključuje po sebi drugo. Ali se ne prenosi razlika kao razlika (na Boga) — jer tako je ona konačna i stavlja se nužno u rodu — nego apsolutni smisaoni sadržaj razlike, koja apsolutno označuje savršenstvo, indiferentno spram beskonačnog i konačnog, koja (beskonačno i konačno) izražavaju načine savršenstva onog entiteta, onako kao više i manje kod bjeline.

Spoznao sam da ponešto ovdje ispričano proturječi mišljenji-ma nekih, ali nisam ovdje poduzeo pobijati različita mišljenja, drugdje će biti mjesta.

Pored tog trećeg utemeljenja može se dogoditi slično uteme- 76 ljenje u obrnutom smislu na slijedeći način: nijedna konačna sup-stancija nije istovjetna sa savršenošću koja bi bila akcidentalna po svom bitnom sadržaju, ako bi ona bila konačna; prva supstancija je istovjetna s razumijevanjem (sebe), itd. I tako se može dodati gor-nja premisa trećem utemeljenju: nijedna savršenost istog bitnog sadržaja s nekom akcidentalnom (savršenošću) nije supstancijalna ili istovjetna sa supstancijom, jer su rodovi prvotno različiti, i što je kod jednoga akcidens, nije ni kod kojega supstancija. Dakle razumjevanje nije istovjetno ni sa jednom supstancijom koja je u rodu supstancije; ova (supstancija), ako je konačna, je takva, ako ne, tada slijedi izloženi sud.

Pored ovog izlažem četvrto obrazloženje: svaka konačna sup- 77 stancija je u rodu; prva narav nije to, prema prvom zaključku ovog poglavlja, zato...itd. Gornja premisa je jasna, jer u zajedničkom pojmu supstancije slaže se ona (konačna supstancija) s drugima i

131


aliis et formaliter distinguitur - patet; ergo distinctivum est idem aliquo modo cum entitate substantiae, non per omnimodam iden-titatem, quia eorum rationes sunt primo diversae et neutra infini-ta ideo neutra omnino includit aliam per identitatem; igitur est unum ex eis sicut ex contrahente et contracto, actu et potentia; igi-tur genus et differentia; ergo species.

Breviter sic arguitur, et est idem: Omne realiter conveniens et realiter differensh convenit et differt realitate non formaliter eadem. Sed nec realitas qua convenit est illa qua differt per iden-titatem, nisi sit altera infinita; et tune ineludens utrumque1 erit infinitum. Si autem neutra sit altera per identitatem, sequitur com-positio. Omne igitur conveniens essentialiter et differens essen-tialiter aut est compositum ex realitatibus formaliter distinetis aut est infinitum. Omne per se existens convenit sic et differt; quare si est in se omnino simplex, sequitur quod erit etiam infinitum.

His viis quatuor videtur infinitas posse concludi de deo: tribus ex mediis sumptis de intellectu, quarto ex simplicitate in essentia, quae superius est ostensa.

Quinta videtur via eminentiae, secundum quam arguo sic: Eminentissimo incompossibile est esse aliquid perfectius — ex corollario quartae tertii; finito non est aliquid incompossibile esse perfectius; quare, etc. Minor probatur, quia infinitum non repug-nat entitati; omni finito maius est infinitum. Aliter arguitur, et est idem: Cui non repugnat infinitas intensive, illud non est summe perfectum nisi sit infinitum; quia si est finitum, potest excedi, quia infinitas sibi non repugnat. Enti non repugnat infinitas; igitur per-fectissimum est infinitum.

h et realiter differens om. Roche

' utraque Miiller

132


razlikuje se formalno (po određenosti forme), to je jasno. Dakle ono distinktivno (razlikovno) je istovjetno na neki način s entite-tom supstancije; ne po svestranom identitetu, jer su njihovi bitni sadržaji prvotno različiti i nijedan nije beskonačan, dakle nijedan ne uključuje posve drugi po identitetu; zato je jedno iz njih kao iz ograničavajućeg i ograničenog, iz akta i potencije, dakle (tu je) rod i razlika, dakle vrsta.

Kratko se argumentira tako i to je isto: sve što se stvarno slaže i stvarno razlikuje, slaže se i razlikuje po stvarnosti (realnosti) koja nije ista formalno (po određenosti forme). Ali stvarnost (stvarni sadržaj) s kojom se slaže je ona kojom se razlikuje po identitetu samo, ako je jedna od njih beskonačna; i tada bi bilo beskonačno ono koje uključuje oboje (i jedno i drugo). Ako pak nijedna nije druga po identitetu, tada slijedi sastavljanje. Sve dakle što se bitno slaže i bitno razlikuje, ili je sastavljeno iz stvarnosti formalno (po određenosti forme) distinktnih, ili je beskonačno. Sve što egzistira po sebi tako se slaže i razlikuje; zato ako je ono u sebi posve jed-nostavno, slijedi da će biti također beskonačno.

Po ovim četirima putovima čini se da se može zaključiti na beskonačnost kod Boga: trima se zaključuje iz srednjih pojmova uzetim iz razuma, četvrtim iz jednostavnosti u biti, koja je gore pokazana.

Čini se da je peti put prvenstva, po kojem argumentiram ovako: s najuzvišenijim (po prvenstvu) nespojivo je da postoji nešto savršenije, prema dopuni četvrtog zaključka trećeg poglavlja; s konačnim nije nespojivo da postoji nešto savršenije, zato, itd. Donja premisa se dokazuje; jer se ono beskonačno ne protivi entitetu; ono beskonačno je veće od svakog konačnog. Na drugi se način argumentira i to je isto: kome se ne protivi beskonačnost intenzivno, ono je najviše savršeno samo ako je beskonačno. Jer ako je konačno, može biti nadiđeno, jer se beskonačnost njemu ne protivi. Biću se ne protivi beskonačnost, dakle ono najsavršenije je beskonačno.

133


Minor huius, quae in praecedenti argumento accipiebatur, non videtur posse a priori ostendi; quia sicut contradictoria ex rationi-bus propriis contradicunt nec potest per aliquid manifestius hoc probari, ita non—repugnantia ex rationibus propriis non repug-nant, nec videtur posse ostendi nisi explicando rationes ipsorum. Ens per nihil notius explicatur; infinitum intelligimus per finitum, et hoc vulgariter sie expono: Infinitum est, quod aliquod finitum datum secundum nullam finitam mensuram praecise excedit, sed ultra omnem habitudinem assignabilem adhuc excedit.

Sic tamen propositum suadetur: Sicut quodlibet ponendum est possibile cuius non apparet impossibilitas, ita et compossibile cuius non apparet incompossibilitas. Hic nulla apparet, quia de ratione entis non est finitas, nec apparet ex ratione entis quod finitum sit passio convertibilis cum ente. Alterum eorum requiritur ad repug-nantiam praedictam; passiones primae entis et convertibiles satis videntur notae sibi inesse.

Tertio sic suadetur: Infinitum suo modo non repugnat quanti-tati, id est in accipiendo partem post partem; ergo nec infinitum suo modo repugnat entitati, illud est in perfecteJ simul essendo.

Quarto: Si quantitas virtutis est simpliciter perfectior quanti-tate moliš, quare erit possibilis infinitas in mole, non in virtute? Ouod si est possibilis, est ink actu — ex quarta tertii.

Quinto sic: quia intellectus, cuius obiectum est ens, nullam invenit repugnantiam intelligendo ens infinitum; immo videtur perfectissimum intelligibile. Mirum est autem, si nulli intellectui tališ contradictio patens foret circa primum eius obiectum, cum discordia in sono ita faciliter offendat auditum. Si, inquam, dis-conveniens statim percipitur et offendit, cur nullus intellectus ab

j in perfecte: imperfecte Miiller (s rukopisima) perfecte Roehe W; vgl. Ord. I, d. 2 p.l q.l—2; n.135: 'in perfectione'

k et Miiller

134


Donja premisa ovog (zaključka), koja je bila primljena u pret-hodnom argumentu, ne čini se da može biti a priori pokazana. Jer kako proturječne (stvari) jedna drugoj proturječe iz vlastitih bitnih sadržaja, to se ne može ničim očitijim dokazati, tako one koje se ne protive, ne protive se iz vlastitih bitnih sadržaja, i čini se da se to može pokazati jedino objašnjavajući njihove bitne sadržaje. Biće se ne može objasniti ničim poznatijim; ono beskonačno razumi-jevamo po konačnom; i to izlažem običnim jezikom ovako: Bes-konačno jest ono, koje neko dato konačno nadilazi, po nijednoj točno konačnoj mjeri, nego uz to nadilazi iznad svakog označivog odnosa.

Ipak se tako izloženi sud preporučuje: kako se bilo koje treba prihvatiti kao moguće čija se nemogućnost ne pokazuje, tako i kao spojivo ono čija se nespojivost ne pokazuje. Ovdje se ne pokazuje nikakva (nespojivost), jer bitnom sadržaju bića ne pripada konač-nost, niti se pokazuje iz bitnog sadržaja bića daje 'konačno' odred-ba koja je izmjenjiva s bićem. Jedno od njih se traži za rečeno pro-tivljenje. Čini se da su prve i izmjenjive odredbe bića dostatno po-znate da su njemu unutrašnje (imanentne).

Treće, preporučuje se tako: Ono beskonačno se na svoj način ne protivi kvantiteti, tj. u primanju dijela poslije dijela; dakle 'beskonačno' ne protivi se na svoj način entitetu, ono je u savrše-nom istodobnom bitku.

Četvrto: ako je kvantiteta snage jednostavno savršenija od kvantitete mase, zašto treba biti mogućom beskonačnost kod mase, ne kod snage? Ako je nešto moguće, tada je stvarno, prema četvrtom zaključku trećeg poglavlja.

Peto na slijedeći način: jer razum, čiji je predmet biće, ne na-lazi nikakvo protivljenje u razumijevanju beskonačnog bića; što-više, čini se najsavršenije razumljivim (inteligibilnim). Čudno je ipak, ako nijednom razumu ne bi bilo jasno takvo proturječje s obzirom na njegov prvi predmet, jer nesklad u zvuku tako lako vrijeđa slušanje. Ako, kažem, ako se ono što čini nesklad odmah opaža i vrijeđa, zašto nijedan razum ne bježi natrag po naravi od

135


ente infinito naturaliter refugit sicut a non conveniente, ita pri-mum obiectum destruente?

79 Per illud potest colorari illa ratio Anselmi7 de summo cog-itabili. Intelligenda est descriptio eius sic: "Deus est quo", cogita-to sine contradictione, "maius cogitari non potest" sine contradic-tione. Nam in cuius cogitatione includitur contradictio, illud dici-tur non cogitabile, et ita est; sunt enim tune duo cogitabilia opposi-ta, nullo modo faciendo unum cogitabile, quia neutrum determinat alterum. Sequitur tale summe cogitabile praedictum esse in re, per quod describitur1 deus, primo de esse quiditativo: quia in tali cogi-tabili summo summe quiescit intellectus; igitur est in ipso ratio primi obiecti intellectus scilicet entis, et in summo. Ultra de esse existentiae: Summum cogitabile non est tantum in intellectu cogi-tante; quia tune posset esse, quia cogitabile, et non posset esse, quia rationi eius repugnat esse ab alio - secundum tertiam et quartam tertii. Maius igitur cogitabile est illud quod est in re quam quod in intellectu tantum; non sic intelligendo quod idem, si cog-itetur, per hoc sit maius cogitabile, si existat, sed omni quod est in intellectu tantum, est maius aliquod cogitabile quod existit.

Vel aliter coloratur sic: Maius cogitabile est, quod existit, id est perfectius cogitabile quia visibile. Quod non existit, nec in se nec in nobiliori cui nihil addit, non est visibile. Visibile est perfectius cognoscibile non visibili, tantummodo intelligibili abstractive. Ergo perfectissime cognoscibile existit.

80 Sexta via ad propositum ex parte finiš estm tališ: Voluntas nos-tra potest omni fine finito aliquid maius appetere vel amare, sicut et intellectus intelligere. Et videtur inelinatio naturalis ad summe amandum bonum infinitum; nam inde arguitur inelinatio naturalis in voluntate ad aliquid, quia ex se sine habitu prompte et delec-tabiliter vult illud voluntas libera. Ita videtur quod experimur in amando bonum infinitum: non videtur in alio perfeete quietari.

1 distinguitur Miiller m est om. Roche 7 ANSELMUS CANT., Proslogion c. 2-3 (ed. F. S. Schmitt, Opera omnia I, p.103)

136


beskonačnog bića, kao od onoga što čini nesklad, i tako kao od onog što razara prvi predmet.

Po onom može se obojiti onaj Anzelmov argument o najvišem 79 mislivom. Njegov opis treba ruzmjeti ovako: "Bog je ono od čega se", ako se mislilo bez proturječja, "ne može veće zamisliti" bez proturječja. Jer u čijem mišljenju se uključuje proturječje, ono se ne naziva mislivim, i tako je: jer tada postoje dvoje mislivih koja su suprostavljena da se ni na koji način ne može napraviti jedno, jer nijedno (od dvoga) ne određuje drugo. Slijedi da takvo nazvano najviše mislivo postoji u stvarnosti, kojim se opisuje Bog; najprije (polazeći) od štostvenog bitka: jer u takvom najvišem mislivom najviše počiva razum; u njemu je, dakle, bitni sadržaj prvog pred-meta razuma, naime bića, i to u najvišem smislu. Dalje (polazeći) od bitka egzistencije: najviše mislivo nije samo u razumu koji misli; jer tada bi moglo biti, jer je mislivo, i ne bi moglo biti, jer se nje-govu bitnom sadržaju protivi da bude od drugog, po trećem i četvr-tom zaključku trećeg poglavlja. Veće, dakle, mislivo je ono što pos-toji u stvarnosti od onoga što postoji samo u razumu; to ne treba razumjeti tako da bi isto, ako bi se mislilo, bilo po tom veće misli-vo ako bi egzistiralo, nego: od svakog koje postoji samo u razumu, veće je ono mislivo koje egzistira.

Ili se na drugi način može dopuniti ovako: Veće mislivo je ono koje egzistira, to je savršenije mislivo jer (je) vidljivo. Ono koje ne egzistira, niti u sebi niti u izvrsnijem kojemu ne dodaje ništa, nije vidljivo. Vidljivo je savršenije spoznatljivo od ne-vidlji-vog, od samo apstraktivno razumljivog. Dakle najsavršenije spo-znatljivo egzistira.

Šesti put prema temi od strane cilja je takav: naša volja može 80 željeti ili ljubiti nešto veće od svakog konačnog cilja, kao što i razum (to može) razumjeti. I opaža se naravna sklonost k tomu da se najviše ljubi beskonačno dobro; jer se odatle pokazuje pri-rodna sklonost u volji za nečim, jer slobodna volja iz sebe hoće ono spremno i sa zadovoljstvom, bez (posebnog) svojstva. Tako se čini da u ljubljenju iskusujemo beskonačno dobro: ne čini se da se u nečem drugom može naći savršeni mir. Kako ne bi mogla

137


Quomodo non illud naturaliter odiret, si esset oppositum sui obiecti, sicut naturaliter odit non esse?

81 Septima via est ex parte causae efficientis, quam tangit Aristoteles 8° Physicorum et 12° Metaphysicae8: quia movet motu infinito; ergo habet infinitam potentiam.

Haec ratio coloratur quantum ad antecedens sic: quia aeque concluditur propositum si posset movere per infinitum sicut si movet, quia aeque oportet ipsum esse in actu. Quantum ad conse-quentiam sic: quia si ex se et non virtute alterius movet infinito motu, igitur non ab alio accipit sic movere, sed in vi sua activa11

habet totum effectum simul, quia independenter. Quod simul habet virtualiter infinitum effectum, est infinitum; igitur, etc.

Aliter coloratur ratio: quia primum movens simul0 habet in vir-tute sua activa omnes effectus possibiles produci per motum. lili sunt infiniti, si motus infinitus; ergo, etc.

82 Non videtur consequentia bene probari. Non primo modo, quia duratio maior nihil perfectionis addit: non perfectior albedo quia uno anno manet quam si uno die; igitur motus quantae-cumque durationis non est perfectior effectus quam motus unius diei. Igitur ex hoc, quod agens habet in virtute activa et simul, non concluditur maior perfeetio hic quam ibi, nisi quod agens diutius movet et ex se; et ita esset ostendendum quod aeternitas agentis concluderet eius infinitatem, alias ex infinitate motus non potest concludi. Tune ultima propositio colorationis negatur nisi de infinitate durationis.

Secundus color abluitur: quia non maior perfeetio intensiva concluditur ex hoc quod agens quodcumque eiusdem speciei po-test producere successive quamdiu manet, quia quod potest in unum tale uno tempore, eadem virtute potest in mille, si mille tem-poribus maneat. Non est autem possibilis apud philosophos infini-

n vi sua activa: sua vi Roehe W 0 simul om. Miiller

«ARISTOTELES, Phys. VIII, t. 78 (c. 10, 266 a 10-24), 80 (266 b 6 -20 ) , 86 (267 b 17-26); Met. XII, t. 41 (c. 7, 1073 a 3 - 1 3 )

138


mrziti po naravi ono, ako bi to bilo suprostavljeno njezinu pred-metu, onako kako po naravi mrzi ne-bitak?

Sedmi put je sa strane tvornog uzroka. Njega dodiruje Aristo- 81 tel u 8. knjizi Fizike i u 12. knjizi Metafizike: jer (Prvo) pokreće beskonačnim kretanjem, dakle ima beskonačnu moć.

Ovo se obrazloženje s obzirom na prednji sud boji ovako: jer se jednako zaključuje na ono što se dokazuje, ako (Prvo) može po-krenuti u beskonačno onako ako pokreće, jer na jednak način mora ono biti u činu. S obzirom na ono što slijedi iz toga ovako: jer ako iz sebe i ne snagom drugoga pokreće beskonačnim kretanjem, dakle ne prima od drugog da tako pokreće, nego u svojoj djelo-tvornoj snazi istodobno posjeduje cijeli učinak, jer (je) neovisno. Ono što istodobno posjeduje beskonačni učinak virtualno, jest beskonačno, itd.

Na drugi način boji se obrazloženje: jer prvo koje pokreće pos-jeduje ujedno u svojoj djelotvornoj snazi sve moguće učinke koji se proizvode kretanjem. Oni su beskonačni, ako je pokretanje besko-načno, dakle, itd.

Ne čini se da se posljedica (ono što slijedi) dobro dokazuje. Ne 82 na prvi način, jer veće trajanje ne dodaje ništa savršenstvu: jer bjelina nije savršenija jer ostaje jednu godinu, nego ako jedan dan (ostaje); dakle kretanje kolikog mu drago trajanja nije savršenijeg učinka od kretanja jednog dana. Prema tome, iz ovoga što djelatelj posjeduje u djelotvornoj snazi i ujedno, ne zaključuje se na veću savršenost ovdje nego ondje, osim da djelatelj pokreće dulje i od sebe. I tako bi se moglo pokazati da bi se iz vječnosti djelatelja moglo zaključiti na njegovu beskonačnost. Inače se ne može iz beskonačnosti kretanja zaključiti na nju. Tada se niječe posljednji sud bojenja osim s obzirom na beskonačnost trajanja.

Druga boja se ispire (pere): jer se na veću savršenost, inten-zivnu (u smislu intezivnosti), ne zaključuje iz toga da djelatelj može sukcesivno proizvesti bilo što iste vrste dokle dugo on ostaje; jer što može u jednom takvom u jednom vremenu, može istom sna-gom u tisuću, ako ostaje u tisuću vremena. Nije ipak moguća kod

139


tas nisi numeralis effectuum producibilium per motum, scilicet generabilium et corruptibilium, quia in speciebus finitatem pone-bant. Si quis alius probet infinitatem speeierum possibilem, pro-bando aliquos motus caelestes esse incommensurabiles et ita num-quam posse redire ad uniformitatem, etiamsi per infinitum dura-rent et infinitae coniunctiones speeie causare(nt)p infinita genera-bilia speeie — de hoc, quidquid sit in se, sed nihil ad intentionem Aristotelis, qui infinitatem speeierum negaret.

83 Obicitur hic ulterius inquirendo: Quomodo in primo argu-mento nitebaris concludere infinitatem quia essentia divina est causa cognoscendi infinita, et hic negas hoc posse concludi ex hoc quod est causa essendi infinita, quasi maius sit facere aliquod esse cognitum quam ens verum? — Item: Quomodo in secundo argu-mento concludere voluisti infinitatem ex hoc solo, quod natura primi est ratio totalis videndi aliquam naturam aliam, et non con-cluditur hic, si est ratio totalis essendi respectu eius? Nam saltem proximae naturae sibi est totalis causa essendi.

84 Ad primum: Quidquid potest aliqua multa simul, quorum quidlibet requirit aliquam perfeetionem propriam, illud concludi-tur perfectius ex pluralitate talium. Ita est de intelligere infinita simul; et ita concederem, si probares, quod posset causare simul infinita, quod esset virtus infinita; non ita, si successive.

Contra: Simul habet; etiam, quantum est ex se, simul posset; sed natura effectus non permittit, sicut potens causare album et nigrum non est minus perfeetum quia ista non sunt simul causabil-ia. Hoc enim est ex repugnantia ipsorum, non ex defeetu agentis.

Respondeo: Non est probatum quod primum est tota causa istorum infinitorum et quod simul habet totaliter illa, quia non est probatum ex causalitate efficientiae, quin causa secunda sit neces-saria propter aliquam causalitatem correspondentem suae pro-priae formalitati.

P causare Miiller Roehe W

140


filozofa nikakva beskonačnost osim brojčane (beskonačnosti) uči-naka proizvedivih kretanjem, dakako onih koji nastaju i nestaju, jer su pretpostavili konačnost u vrstama. Ako netko drugi želi do-kazati mogućom beskonačnost vrsta, dokazujući da su neka ne-beska kretanja nesumjerljiva (inkomenzurabilna) i tako se nikada ne mogu vratiti uniformnosti, iako beskonačno traju i iako besko-načne kojunkcije po vrsti uzrokuju beskonačna proizvediva (bića) po vrsti - s ovim, kako je god to u sebi, ali ono ništa (nema) s Aristotelovim nastojanjem koji bi zanijekao beskonačnost vrsta.

Ovdje se dalje prigovara tražeći dokaze: na što si se oslonio u 83 prvom argumentu da zaključuješ na beskonačnost, jer je božanska bit uzrok spoznaje beskonačnog, a ovdje niječeš da se može za-ključiti iz toga da je ona uzrok bitka beskonačnog, kao da je veće učiniti nešto spoznatnim bitkom od (učiniti nešto) istinitim bićem? - Dalje: kako si to htio u drugom argumentu zaključiti na besko-načnost samo iz toga da je narav Prvog potpuni razlog za gledanje neke druge naravi, i ovdje se ne zaključuje na potpuni razlog nje-gova bitka? Jer barem je za sebi najbližu narav potpuni uzrok bitka.

O prvom: Ono što može istodobno neka mnoga (bića), od 84 kojih svako zahtijeva neko vlastito savršenstvo, to se savršenije zaključuje iz mnoštva takvih. Tako je to istodobno kod razumje-vanja beskonačnog; i tako bih dopustio, ako bi ti dokazao, da može istodobno prouzročiti beskonačno, ono što je beskonačna snaga, ne tako, ako (je to) sukcesivno.

Protiv: istodobno ima, također, ukoliko je iz sebe, istodobno može; ali priroda ne dopušta učinak; onako kao što, ono što može prouzročiti bijelo i crno, nije manje savršeno, jer nisu bijelo i crno istodobno prouzročivi. Jer to jest (proizlazi) iz njihove suprotstav-ljenosti, ne iz nedostatka kod djelatelja.

Odgovaram: nije dokazano daje Prvo potpuni uzrok tih besko-načnih i da ih ima istodobno, jer nije dokazano iz tvorne uzročnosti da drugotni uzrok nije nužan zbog one uzročnosti koja odgovara njegovu vlastitom formalitetu (određenosti formom).

141


Contra: Hoc bene probatur, quod habet eminenter omnem causalitatem causae secundae, etiam propriam illi, licet non sit probatum quod illa ut formaliter nihil addat sibi ut eminenter; habet igitur simul eminenter omnem causalitatem respectu omnis effectibilis, etiam infinitorum, licet ista fiant successive.

Respondeo: Hoc est ultimum quod colorat dictam consequen-tiam Aristotelis, quantum video, et ex isto probo infinitatem sic: Si primum haberet omnem causalitatem formaliter et simul, licet non possent causabilia simul poni in esse, esset infinitum, quia simul, quantum est ex se, posset infinita; et posse plura simul concludit maiorem potentiam intensive. Igitur si habet perfectius quam si haberet omnem causalitatem formaliter, magis sequitur infinitas intensiva; sed habet omnem secundum totum, quod est in ipsa, eminentius quam sit in ipsa formaliter; igitur est infinitae poten-tiae intensive.

Licet igitur omnipotentiam proprie dictam, secundum intellec-tum Catholicorum, usque ad tractatum de creditis distulerim, tamen illa non probata infinita potentia probatur quae simul ex se habet eminenter omnem causalitatem, quae simul, quantum ex se, si esset formaliter, posset in infinita, si essent simul factibilia. Si obicitur: "Primum non potest ex se simul in infinita, quia non est probatum quod sit totalis causa infinitorum", hoc nihil obstat. Si enim haberet simul unde esset totalis, nihil perfectius esset quam nunc sit (sic)q quando habet unde sit prima: tumr quia illae duae non requiruntur propter perfectionem addendam in causando, quia tune remotius esset perfectius, quia perfectiorem causam

ci sic Miiller Roche W (može se brisati) r tamen Miiller

142


Protiv: Ono se dobro dokazuje što posjeduje eminentno (na način prvenstva) svaku uzročnost drugotnog uzroka, također uzročnost vlastitu njemu (drugotnom uzroku), iako nije dokazano da on kao formalan (određen formom) dodaje bilo što onom kao eminentnom. Posjeduje, dakle, istodobno eminentno (na način prvenstva) svaku uzročnost s obzirom na sve učinljivo (tvorivo), također s obzirom na beskonačne (stvari), iako te nastaju sukce-sivno.

Odgovaram: ovo je posljednje što boji navedeni izvod (zaklju-čak) Aristotelov, koliko vidim, i iz toga dokazujem beskonačnost na slijedeći način: Ako bi Prvo imalo svu uzročnost formalno (po određnosti forme) i istodobno, iako se prouzročive (stvari) ne mogu istodobno staviti u bitak, bilo bi beskonačno, jer istodobno, ukoliko je iz sebe, moglo bi ono beskonačno; i moglo bi više toga istodobno, daje zaključiti na veću moć u intenzivnom smislu. Ako dakle posjeduje savršenije, nego ako bi posjedovalo svaku uzroč-nost formalno (po određenosti forme), tim više slijedi intenzivna beskonačnost. Ali posjeduje svaku (uzročnost) po cjelini (potpu-nosti), koja je u njoj, eminentnije (na nači prvenstva) nego što je u njoj formalno (po određenosti formom), prema tome, ima to u smislu beskonačne intenzivne moći.

Iako sam, dakle, svemoć u pravom smislu, po razumijevanju katolika, želio odgoditi sve do rasprave o onomu što se vjeruje, ipak ona beskonačna moć nije dokazana, dokazuje se ona koja istodobno iz sebe posjeduje eminentno (na način prvenstva) svaku uzročnost, koja istodobno, ukoliko iz sebe, ako bi bila formalna (po određenosti forme), mogla bi beskonačne (stvarnosti), ako bi bile istodobno tvorive (učinljive). Ako se prigovara: "Prvo ne može iz sebe istodobno u beskonačne (stvarnosti), jer nije dokazano da je potpuni uzrok beskonačnih", ovom se ništa ne protivi. Jedanput jer ako bije posjedovalo istodobno, odatle bi bilo potpuni (uzrok), ne bi bilo ništa savršenije nego što je sad kada ima ono odakle je prvi uzrok (to što čini prvim uzrokom): jer ona dva (prvi i drugotni uzrok) ne traže se radi dodavanja savršenosti u uzrokovanju, jer tada bi ono udaljenije bilo savršenije, jer bi zahtijevalo savršeniji

143


requireret — sed si requireretur secundum philosophos, hoc est propter imperfectionem, ut primum cum aliqua causa imperfecta possit causare imperfectum, quod secundum ipsos non posset immediate causare; tum quia perfectiones totae secundum Aristo-telem eminentius sunt in primo quam si ipsae formalitates earum inessent, si possent inesse. Sic videtur posse concludere ratio Aristotelis de potentia infinita.

Ad secundum obiectum supra dico quod quia essentia divina sola est ratio videndi lapidem perfecte, sequitur quod lapis nihil perfectionis addat illi essentiae. Non sequitur hoc, si est ratio cau-sandi lapidem immediate, etiam ut tota causa; nam respectu supre-mae naturae prima causa est totalis causa, (quae tamen, cum sit finita, non concludit infinitatem primae causae respectu ipsius; non est autem probatum quod respectu aliorum sit totalis causa; ideo etc.)s

86 Iuxta istam viam efficientiae arguitur: quia creat; inter creatio-nis extrema est distantia infinita.

De hoc antecedens ponitur creditum, et verum est ut non esse quasi duratione praecedat esse, ut tamen quasi natura secundum viam Avicennae. Antecedens ostenditur ex decimanona tertii, quia saltem prima natura post deum est ab ipso et non a se nec accipit esse aliquo praesupposito; et, ut iam1 dictum est, effici non requi-rit mutari, sed sic accipiendo prius natura non esse quam esse, non sunt ibi extrema mutationis quam causaret illa virtus. Sed quidquid sit de antecedente consequentia non probatur; quia quando inter extrema nulla est distantia, sed ipsa dicuntur distare praecise ratione extremorum in se, tanta est distantia quantum est maius extremum. Exemplum: Deus distat in infinitum a creatura.

87 Ultimo ostenditur propositum ex negatione causae intrinse-cae: quia forma finitur per materiam; igitur quae non est nata esse in materia, est infinita.

s Tekst u <) je dodatak mladih rukopisa, usp. Komentar. r ibi Miiller

144


uzrok - ako bi se to tražilo, po filozofima to je zbog nesavršenos-ti, tako da bi prvo zajedno s nekim nesavršenim uzrokom moglo prouzročiti nešto nesavršeno, što po njima ne bi moglo prouzročiti neposredno. Drugi put, jer su potpune savršenosti, po Aristotelu, u Prvom prisutne eminentnije (na način višeg stupnja), nego ako su same formalnosti (određenosti formom) njihove u njima, ako bi mogle biti u njima. Tako se čini da Aristotelovo utemeljenje o beskonačnoj moći omogućuje zaključiti.

O drugom prigovoru gore kažem; budući da je božanska bit jedini razlog savršenog gledanja kamena, tada slijedi da kamen ne dodaje nešto onoj biti. To ne slijedi ako je ona razlog neposrednog uzrokovanja kamena, također kao potpuni uzrok; naime s obzirom na najvišu narav prvi je uzrok potpuni uzrok (koji ipak, jer je konačan, ne dopušta zaključiti na beskonačnost prvog uzroka s obzirom na njega; nije ipak dokazano da je s obzirom na druge potpuni uzrok; zato, itd.).

Kod tog puta tvorne uzročnosti argumentira se: jer stvara; 86 između krajnjih članova stvaranja postoji beskonačni razmak.

Kod ovog prednjeg suda pretpostavlja se ono u što se vjeruje (vjerska istina), i istinito je da ne—bitak takoreći po trajanju pretho-di bitku, da ipak takoreći po naravi (prethodi) po Aviceninu načinu. Prednji se sud dokazuje iz devetnaestog zaključka trećeg poglavlja, jer je barem prva narav poslije Boga, od njega je a ne od sebe, i pri-ma bitak od nekog pretpostavljenog; i, kako je već rečeno, biti tvo-ren ne zahtijeva biti promijenjen, jer ako se prizna da je ne—bitak po naravi prije nego bitak, tada ne postoje ondje krajnji članovi pro-mjene, koju bi prouzročila ona snaga. Ali što je god kod prednjeg suda, ne dokazuje se (time) sud koji slijedi; jer kada između krajnjih članova ne postoji nikakav razmak, nego se kaže da se oni sami raz-maknuti posve na temelju članova u sebi, tada je razmak toliki koli-ki je veći član. Primjer: Bog ima beskonačni razmak od stvorenja.

Naposljetku se pokazuje sud iz nijekanja unutrašnjeg uzroka: 87 jer forma se ograničuje materijom; prema tome, koja nije sposob-na biti u materiji, beskonačna je.

145


Hoc reputo nihil valere, quia secundum ipsos angelus immate-rialis non est infinitus. Numquamu esse, posterius essentia secun-dum ipsos, essentiam finitabit. Unde quaelibet entitas habet intrin-secum gradum perfectionis, non per aliud ens. Et si "forma finitur ad materiam igitur si non ad illam non finitur: fallacia est conse-quentis. "Corpus finitur ad corpus; igitur si non ad corpus, est infi-nitum" - ultimum caelum erit infinitum: Sophisma est tertii Physi-corum9, quia corpus prius in se finitur. Ita forma finita prius in se est finita, quia scilicet priusv est tališ natura in entibus quam finiatur per materiam. Nam secunda finitas praesupponit primam, non causat eam. In aliquo igitur signo naturae est essentia finita; igitur non finibilis per esse; ergo in secundo signo non finitur per esse.w

DECIMA CONCLUSIO: Ex infinitate sequitur omnimoda simplicitas.

Prima intrinseca in essentia: quia aut componeretur ex finitis in se aut exx infinitis in se; si primum, igitur finitum; si secundum, igitur pars (non)y minor toto.

Secundo, quod non componitur ex partibus quantitativis: quia infinita perfeetio non est in magnitudine, quia illa, si finita est, in maiore esset maior; infinita magnitudo esse non potest. Haec ratio Aristotelis 8° Physicorum et 12° Metaphysicae.10

Sed instatur, quia perfeetio infinita in magnitudine esset eius-dem rationis in toto et in parte et ideo non in maiori maior, sicut modo anima intellectiva est perfectissima forma, et ita perfeeta est in modico corpore sicut in magno et in parte corporis sicut in toto; quodz si ipsam secundum essentiam suam consequeretur infinita potentia, scilicet intelligendi infinita intelligibilia, ita sequeretur eam in magnitudine modica; quod si maior poneretur, non esset

u Numquid Miiller v prius om. Miiller w Breviter dico unam propositionem add. Roche x ex om. Miiller

y non (samo u 2 rukopisa) om. Miiller Roche W 7 quia Roche W 9 ARISTOTELES, Phys. III, t. 31 (c. 4, 203 b 20-22)

»"ARISTOTELES,^. VIII, t.79(c. 10,226 a24-226b 6); Me/. XII, t.41 (c.7,1073a3-11)

146


Smatram da ovo ništa ne vrijedi jer, po njima, nematerijalni anđeo nije beskonačan. Nikada bitak, koji je po njima poslije biti, neće učiniti bit konačnom. Odatle bilo koji entitet posjeduje unu-trašnji stupanj savršenstva, ne po drugom biću. I ako "se forma ograničuje materijom, dakle, ako ne njom, ne ograničuje se": tada je to krivi zaključak iz posljedice. "Tijelo se ograničuje tijelom, dakle, ako ne tijelom, beskonačno je" — posljednje nebo bilo bi tada beskonačno. To je sofizam iz treće knjige Fizike, jer tijelo je najprije u sebi ograničeno. Tako je konačna forma najprije ograni-čena u sebi, jer postoji dakako takva narav među bićima prije nego se ograničuje materijom. Jer druga konačnost pretpostavlja prvu, ne prouzročuje nju. U nekom, dakle, momentu prirode bit je ko-načna, prema tome, nije ograničiva bitkom, dakle, u drugom mo-mentu se ne ograničuje bitkom.

DESETI ZAKLJUČAK: IZ beskonačnosti slijedi svestrana jednos-tavnost

Prva unutrašnja (jednostavnost) u biti: jer bila bi sastavljena ili iz konačnih u sebi ili iz beskonačnih (dijelova) u sebi; ako prvo, tada je konačna; ako drugo, tada dio (ne bi bio) manji od cjeline.

Drugo, to se ne sastavlja iz kvantitativnih dijelova: jer besko-načna savršenost nije u veličini, jer bi ona, ako je konačna, bila veća u većem; beskonačna veličina ne može postojati. To je obraz-loženje Aristotelovo u 8. knjizi Fizike i u 12. knjizi Metafizike.

Ipak se prigovara: jer bi beskonačna savršenost u cjelini bila iste biti u cjelini i u dijelu i zato ne (bi bila) veće u većem; na način kako je razumna duša najsavršenija forma, i tako je savršena u srednjem tijelu kao i u velikom, i u dijelu tijela kao i u cijelom (tijelu). Ako bi slijedila nju po njezinoj biti beskonačna moć, daka-ko (moć) razumijevanja beskonačnih razumljivih (intelegibilnih), tada bi je tako slijedila i u srednjoj veličini; ako se pretpostavi veća

147


maior potentia. Haec ergo negatur: Omnis potentia in magnitu-dine maior est in maiori magnitudine.

Ratio Aristotelis coloratur, quod probat perfeetionem infini-tam non esse in magnitudine sic quod extendatur per accidens, quod scilicet pars sit in parte; quia tune maior esset in toto quam in parte quantum ad efficientiam in operando, licet non secundum intensionem in se, sicut de igne magno et parte eius; et ita sequitur quod in magnitudine finita non sit potentia infinita secundum effi-cientiam, et hoc extensa; ergo nec secundum intensionem in se infinita.

Haec secunda consequentia patet, quia non concluditur infini-ta in se nisi ex infinitate in efficientia. Sed quod primum sequitur, ostenditur dupliciter: Primo, quia in qualibet parte aliquota mag-nitudinis finitae est potentia finita secundum efficientiam; alias non minor tota; igitur et in tota est finita, quia compositum ex fini-tis in se et finities sumptis est finitum. Secundo, quia intelligatur magnitudo crescere, crescet potentia sica secundum efficientiam; ergo prius fuit finita et semper eritb, quamdiu intelligitur posse crescere, quod semper est, dum est in magnitudine finita. Ergo numquam intelligitur impossibilis crescere nisi sit in magnitudine infinita, et ita nec alias est infinita secundum efficientiam; ergo nec secundum intensionem.

Sed quid ad propositum, quod potentia infinita intensive non extenditur per accidens ita quod pars sit in parte magnitudinis? Quomodo hine sequetur quod omnino non sit in magnitudine? Suppletur ratio ultima sic: Extensio aliquid extendit quod est subiectum, et non illam perfeetionem infinitam nec materiam, cuius illa sit forma sicut intellectiva est corporis; quia illa perfeetio non est in materia-ex prima huius; ergo etc. Ita et Philosophus ante istam probationem probavit non inesse materiam0, 12° Meta-physicae11, et virtute illius conclusionis prioris et istius sequitur propositum sufficienter.

a scilicet add. Miiller b est Miiller c materia Roehe

»i ARISTOTELES, Met. XII, t. 30 (c. 6,1071 b 19-22)

148


(veličina tijela), ne bi bila veća moć. Ovo se, dakle, niječe: svaka moć u veličini veća je u većoj veličini.

Aristotelovo obrazloženje se boji: ono dokazuje da beskonač-na savršenost nije u veličini tako da bi se protezala (bila protežna) prigodno (per accidens), što bi bilo dakako dio u dijelu; jer tada bi ona (moć) bila veća u cjelini nego u dijelu s obzirom na tvor-nost u djelovanju, iako ne po intezitetu u sebi, onako kako je kod velikog ognja i njegova dijela. I tako tada slijedi da u konačnoj veličini nije beskonačna moć po tvornosti, i to kao protežna (pro-tegnuta); dakle, nije u sebi beskonačna po intenzitetu.

Ovaj drugi izvod (sud koji slijedi iz) je jasan, jer se samo iz beskonačnosti u tvornosti zaključuje na beskonačnost u sebi. Ali da prvo slijedi, pokazuje se dvostruko: prvo, jer u bilo kojem dije-lu neke konačne veličine jest (nalazi se) konačna moć po tvor-nosti; inače ne manja od cjeline; dakle, u cjelini je konačna, jer ono što se sastoji iz konačnih u sebi i na koncu uzetih (dijelova) je konačno. Drugo, jer ako se razumije da veličina raste, tada raste moć tako po tvornosti; dakle, prije je bile konačna i uvijek će biti, koliko se dugo shvaća da može rasti; to je uvijek dokle god je u konačnoj veličini. Dakle, nikad je se ne shvaća nemogućom za rast osim ako je u beskonačnoj veličini; i tako nije inače besko-načna po tvornosti, dakle ni po intezitetu.

Ali što s obzirom na izloženo da se beskonačna moć u smislu intenzivnosti ne proteže per accidens (prigodno) tako da je dio u dijelu veličine? Kako treba odatle slijediti da to nije uopće u veličini? Dopunjava se posljednje obrazloženje ovako: protežnost proteže nešto što je podmetnuto, i ne onu beskonačnu savršenost ni materiju, čija bi ona forma bila, onako kao što je razumna duša forma tijela; jer ona savršenost nije u materiji, prema prvom za-ključku ovog poglavlja, dakle, itd. Tako je i filozof prije toga doka-za dokazao da nije u materiji, 12. knjiga Metafizike, i snagom onog prijašnjeg zaključka i ovoga dostatno slijedi ono što se kani (što je postavljeno kao nakana).

149


Propositum brevius sic probatur: Intelligere non est subiectum extensionis; prima natura est intelligere - ex sexta huius; et non receptum in materia, quae possit dići quanta — ex prima huius.

Tertio concluditur quod non est componibilis alicui accidenti: quia omne perfectibile caret secundum se entitate perfectionis, alias non esset in potentia ad ipsam; ideo perfeetio additur per-fectibili, et totum est aliquid perfectius altero unitorum. Infinito nihil deest, nihil perfectionemd addit, quod sit ei unibile; tune enim infinito aliquid maius esset. — Secundo, quia accidentia materialia sibi inesse non possunt, quia non est quantus. Accidentia immate-rialia pertinentia ad intellectum et voluntatem non sunt in ipso, quia quae videntur ibi maxime esse accidentia, sunt idem sibi sicut intelligere et velle - ex sexta huius.

Aliter arguiter ad hoc, quia in primo nihil est per accidens, quia 'per se' ante omnee 'per accidens'; in primo nihil estf causat-um; in primo nulla ests potentia.

Hoc ostendit quod accidens non sit de essentia primi, non autem quod non insit accidentaliter. Primum non, quia in essentia primi, quae prima est, nihil esset per accidens, licet aliquid aliud ab ipsa accidentaliter sibi inesset; et ideo illoh 'per accidens' esset aliquod 'per se' prius, quia essentia prima prior esset illa unione accidentis ad se. Secundum non, quia essentia prima esset ineausa-ta, licet aliquod causatum ipsam accidentaliter informaret; quaeli-bet essentia substantiae causatae est non causa sui, licet aliqua sit causa sui accidentis. Tertium non, quia potentia ad accidens est potentia secundum quid; unde ostenditur, quod non possit esse in aliquo, quod in essentia sua est tantum actus?

d perfeetioni Miiller e omne om. Miiller f est om. Miiller

g est om. Miiller h illi Miiller

150


Sud se kraće dokazuje na slijedeći način: razumijevanje nije podmet (subjekt) protežnosti; prva narav je razumijevanje, prema šestom zaključku ovog poglavlja; i nije primljeno u materiju, koja bi se mogla nazvati kvantitativnom, prema prvom zaključku ovog poglavlja.

Treće, zaključuje se da ono (Beskonačno) nije spojivo s nekim akcidentom: jer svako usavršivo je po sebi bez entiteta savršenstva, inače ne bi bilo u moći (potencija) spram njega; zato se savršenstvo dodaje usavršivom, i cjelina je nešto savršenije od sjedinjenih: i od jednog i od drugog. Beskonačnom ništa ne manjka, ništa što bi bilo s njim sjedinjivo ne dodaje savršenost, jer bi tada postojalo nešto veće od beskonačnog. - Drugo, jer materijalni akcidenti ne mogu biti njemu unutrašnji (imanentni), jer nije kvantitativan. Nemateri-jalni akcidenti, koji se tiču razuma i volje, nisu u njemu, jer koji se pokazuju ondje da su najviše akcidenti, istovjetni su s njim kao razumijevanje i htijenje, prema šestom zaključku ovog poglavlja.

Drukčije se argumentira o ovom, jer u Prvom nije ništa per accidens (prigodno), jer 'po sebi' je prije svakog 'per accidens'; u Prvom nije ništa prouzročeno, u Prvom nema nikakve potencije (moći biti).

To pokazuje da accidens (pripadak) ne pripada biti Prvog, ne ipak da njoj ne bi mogao biti unutrašnji (imanentan) akcidentalno (prigodno). Prvo ne, jer u biti Prvoga, koja je prva (bit), ništa ne bi moglo biti per accidens, iako nešto različito (drugo) od nje same bi moglo biti njoj unutrašnje akcidentalno; i zato bi prije od onog 'per accidens' moglo biti neko 'po sebi', jer bi bit Prvog bila prije onog sjedinjenja akcidenta s njom. Drugo ne, jer bi prva bit bila nepro-uzročena, iako bi nešto prouzročeno kao forma moglo nju određi-vati akcidentalno; bilo koja bit prouzročene supstancije nije uzrok same sebe, iako je neka (supstancija) uzrok svoga akcidenta. Treće ne, jer moć za akcidentom (za primanje akcidenta) je moć secun-dum quid, odatle se pokazuje da ono koje ne može biti u nekom biću, ono je u svojoj biti samo čin?

151


Aliter arguitur: quod nihil est in primo nisi perfeetio sim-pliciter - ex secunda huius; quaelibet tališ est idem essentiae illi, alias illa non esset optima ex se vel plura simpliciter optima.

Non concludit, quia - sicut patet per illud quod dictum est in quarta huius, probatione sexta — non repugnat rationi perfeetion-is simpliciter quod sint multae perfectiones simpliciter et quaelibet summa in suo gradu, ut tamen unum summum melius alio et omnibus illis summis, et quolibet eorum melius sit essentia primi, licet nulla earum1 sit eadem sibi, sed inhaerens tantum; quia non sequitur: "Est denominativum melius quocumque sibi incompossi-bili, et est secundum suam rationem in summo, igitur est simpli-citer optimum", sed tantum sequitur: "Igitur est optimum totius illius generis, in quo est ipsum et denominativaJ sibi incompossi-biliak."

Sed: "Si1 omnes perfectiones quae dicuntur simpliciter inclu-derent se per identitatem, quidquid haberet unam perfectius ali-quo, et aliam sic haberet." - Consequens falsum: Materia enimm

magis est necessaria quam forma, tamen minus est actus; accidens" dependens ad substantiam, tamen est simplicius0 ipsa; (similiter)p caelum incorruptibilius estq mixto, tamen nostrum corpus anima-tum nobilius est1 inquantum animatum. Ideo sequitur quod differ-unt perfectiones simpliciter - nisi aliquae, quae sunt passiones entis — et inter se et a subiecto forte; et una intense habetur, alia non intense vel omnino, non habetur.

Sed nec prima propositio huius rationis est ostensa; nam illa secunda quae allegatur non probat de accidente inhaerente, sed de intrinseco naturae summae.

' illarum Miiller i denominativum Miiller W k incompossibile Miiller W 1 si om. Miiller m enim om. Miiller n tamen Miiller 0 simpliciter Miiller

P saepe Miiller Roehe W (vjerojatno pogreška redaktora; u 2 rukopisa promijenjeno nagađanjem)

q est om. Miiller r est om. Miiller

152


Drugačije se argumentira: u Prvom je samo jednostavno savr-šenstvo, prema drugom zaključku ovog poglavlja; bilo koje takvo (savršenstvo) je istovjetno s onom biti, inače ona ne bila najbolja iz sebe ili bi postojalo više jednostavno najboljih.

To ne vodi zaključku, jer - kako je jasno po onom što je reče-no u četvrtom zaključku ovog poglavlja, u šestom dokazu — jer se ne protivi bitnom pojmu jednostavnog savršenstva da postoje mno-ga jednostavna savršenstva i bilo koje je najviše u svom stupnju, a ipak je jedno Najviše bolje od drugog i od svih onih najviših, i bit Prvog je bolja od bilo kojeg od njih, iako nijedna od ovih (savrše-nosti) ne bi mogla biti s njom istovjetna, nego samo inherentna. Jer ne slijedi: "Ono imenovano je bolje od bilo kojeg s njim nespoji-vog, i jest po svojoj biti u najvišem (stupnju), dakle je jednostavno najbolje', nego samo slijedi: Dakle je najbolje u čitavom onom rodu, u kojem je ono samo i ona imenovana koja su s njim nespo-jiva."

Ali: "Ako bi se sva savršenstva, koja se nazivaju jednostavnima, uključivala po identitetu, tada ono koje bi savršenije posjedovalo jedno (savršenstvo), nego neko drugo, moralo bi tako posjedovati i drugo (savršenstvo)". - Ono što iz toga slijedi je lažno: jer je materija više nužna od forme, ipak je manja od čina; akcident je ovisan o supstanciji, ipak je jednostavniji od nje; isto tako nebo je manje raspadljivo od miješanog (tijela), ipak naše oduhovljeno tijelo je izvrsnije ukoliko je oduhovljeno. Zato slijedi da se jednos-tavne savršenosti — osim onih koje su odrednice bića - razlikuju i međusobno i od svog subjekta (nositelja); i ako se jedna posjeduje intenzivno, tada se druga ne posjeduje intenzivno ili se uopće ne (posjeduje).

Ipak prvi sud ovoga utemeljenja nije pokazan; jer onaj drugi sud (ovoga poglavlja), koji se navodi, ne dokazuje o inherentnom akcidentu, nego o unutrašnjem najviše naravi.

153


Si autem accidens poneretur in primo ab aliquo protervo, dif-ficile essets contra ipsum ostendere illud esse perfeetionem sim-pliciter, quia quandoque nobiliores naturae denominantur a deno-minativo minus nobili, et minus nobiles a nobiliori quod dicitur perfeetio simpliciter. Exemplum: Materia prima est simplex, homo non est simplex; simplicitas est tale denominativum.

Immo difficile esset ex istis quatuor mediis ultimis, et forte impossibile, probare quod in primo non sit accidens per accidens contingenter inhaerens et secundum quod possit per accidens mutari, sive a se sive ab aliquo posteriori; quia voluntas nostra ponitur ex se mutari ad velle, licet prima causa ponatur respectu actuum nostrorum.

Si bene esset probata in primo simplicitas accidenti repugnans, fecunda conclusio esset valde. Si cui duae primae probationes hic positae non placeant, afferat meliores.

Domine deus noster, plures perfectiones a philosophis de te notas possunt Catholici utcumque concludere ex praedictis. Tu primum efficiens, tu finiš ultimus, tu supremus in perfeetione, cuncta transcendis. Tu penitus ineausatus, ideo ingenerabilis et incorruptibilis; immo omnino impossibilis non esse, quia ex te necesse esse; ideoque aeternus, quia interminabilitatem durationis simul habens sine potentia ad successionem; quia nulla successio esse potest nisi in continue causato aut saltem in essendo ab alio dependente, quae dependentia longe est a necessario ex se in essendo.

Tu vivus vita nobilissima, quia intelligens et volens. Tu beatus, immo essentialiter beatitudo, quia tu es comprehensio tui ipsius. Tu visio tui clara et dileetio iucundissima; et licet in te solo beatus1

tibi summe sufficias, tu tamen omne intelligibile simul actu intel-ligis. Tu omne causabile simul contingenter et libere potes velle et volendo causare; verissime igitur es potentiae infinitae. Tu incom-

s foret Miiller

t et add. Roehe W

154


Ako bi pak neki drznik pretpostavio akeident u Prvom, teško bi bilo protiv njega pokazati da je on (akeident) jednostavno savr-šenstvo, jer se katkad izvrsnije naravi imenuju (polazeći) od manje izvrsnog imenovanog, i manje izvrsne (polazeći) od izvrsnijeg (na-ravi), koje se naziva jednostavnom savršenošću. Primjer: Prva ma-terija je jednostavna, čovjek nije jednostavan, jednostavnost je jedno takvo imenovano.

Krajnje bi teško bilo iz tih četiriju posljednjih sredstava, i čak nemoguće, dokazati da u Prvom ne može postojati akcidens koji je njemu inherentan per accidens i po kojem bi se on mogao promi-jeniti per accidens, bilo od sebe bilo od nekog kasnijeg; jer se pret-postavlja da se naša volja mijenja iz sebe u htijenje, iako se pret-postavlja prvi uzrok s obzirom na naše čine.

Ako bi bila jednostavnost u Prvom dobro dokazana, koja se protivi akcidentu, plodni zaključak bi bio valjan. Ako se kome ne sviđaju dva prva dokaza ovdje iznesena, neka donose bolje (dokaze).

Gospodine naš Bože, na mnoge savršenosti o Tebi poznate od filozofa, mogu katolici zaključiti na bilo koji način iz prije rečenog. Ti si ono prvo koje tvori, Ti (si) posljednji cilj, Ti (si) najviši u savršenstvu, Ti nadilaziš sve. Ti si posve neprouzročen, zato nero-div (neproizvodiv) i neraspadljiv; zaista je posve nemoguće Tebi ne biti, jer Ti si iz sebe samoga nužni bitak; i zato vječan, jer posjedu-ješ istodobno nezavršivost (neograničenost) trajanja i bez potenci-je (moći) za sukcesiju; jer svaka sukcesija može biti samo u stalno prouzročenom ili barem u bitku koji je ovisan o drugom, ova ovi-snost je daleko od onog nužnog iz sebe u bitku.

Ti živi si najizvrsniji život, jer si onaj koji razumije i hoće (razu-man i voljan). Ti si blažen, zaista blaženstvo bitno, jer ti si obu-hvaćanje (poimanje) Samoga Sebe. Ti si jasno gledanje Samoga Sebe i najradosnija ljubav; i iako si u jedinom sebi blažen, najviše dostatan samom sebi, Ti ipak sve razumljivo (inteligibilno) ujedno razumiješ aktualno. Ti možeš sve prouzročivo ujedno htjeti konti-gentno i slobodno i htijući prouzročiti; najistinitije si, dakle, besko-

155


prehensibilis, infinitus; nam nihil omnisciens est finitum, nullum infinitae potentiae est finitum, nec supremum in entibus nec finiš ultimus est finitusu, nec per se existens simplex penitus est fini-tum.

Tu es in fine simplicitatis, nullas partes habens re distinctas, nullas realitates in essentia tua habens realiterv non easdem. In te nulla quantitas, nullum potest accidens inveniri; et ideo es secun-dum accidentia non mutabilis, sicut te in essentia esse immuta-bilem superius iam expressi.

Tu solus simpliciter es perfectus; non perfectus angelus aut corpus, sed perfectum ens, cuiw nihil deest entitatis possibilis alicui inesse. Non potest omnis entitas alicui formaliter inesse; sed potest in aliquu formaliter vel eminenter haberi, quomodo tu deus habes, qui es supremus entium, immo solus in entibus infinitus. !

Tu bonus sine termino, bonitatis tuae radios liberalissime com-municans, ad quem amabilissimum singula suo modo recurrunt ut ad ultimum suum finem.

Tu solus es veritas prima: quippe quod non est quod apparet, falsum est; igitur est aliud sibi ratio apparendi, quia si sola eius natura esset sibi ratio apparendi, appareret esse quod est. Tibi nihil aliud est ratio apparendi, quia in tua essentia tibi primitus apparente; ac per hoc tibi nihil posterius est ratio apparendi.

In illa, inquam, essentia omne intelligibile sub perfectissima ratione intelligibilis est intellectui tuo praesens. Tu es ergo intelli-gibilis veritas praeclarissima et veritas infallibilis et veritatem omnem intelligibilem certitudinaliter comprehendens. Non enim alia, quae in te apparent, ideo tibi inesse apparent ut te fallant, quia in te apparent; quia haec ratio apparendi non prohibet pro-priam rationem ostensi per ipsam tuo intellectui apparere. Sicut

u finitum Miiller v veraciter Miiller w tibi Miiller

156


načno moćan. Ti si nepojmljiv, beskonačan; jer nijedno sveznajuće nije konačno, nijedno koje je beskonačno moćno nije konačno, niti je ono najviše među bićima 'konačno', niti je posljednji cilj kona-čan, niti je ono, koje po sebi postoji potpuno jednostavno, ko-načno.

Ti si na vrhu jednostavnosti; Ti nemaš nikakve dijelove stvarno različite; Ti nemaš nikakvih realnosti u Tvojoj biti koje nisu realno iste. U tebi nema nikakve kvantitete, ne može se naći nijedan akci-dent; i zato Ti nisi po akcidentima promjenjiv, kako sam već gore izričito rekao, Ti si nepromjenjiv u biti.

Ti jedini si jednostavno savršen, ne savršeni anđeo ili tijelo, nego savršeno biće, kojemu ništa ne manjka od entiteta koji je moguć da bude u nekom. Ne može svaki entitet biti nekome ima-nentan formalno, ali može u nekome biti posjedovan formalno ili eminentno, onako kako Ti, Bože, posjeduješ, koji si najviši od bića, zaista jedini među bićima beskonačan.

Ti si dobar bez granice, zrake svoje dobrote saopćuješ naj-darežljivije (najslobodnije); Tebi najljubivijem (najdostojnijem ljubavi) pojedinačna (bića) na svoj način žure natrag kao svom posljednjem cilju.

Ti jedini si prva istina: jer što nije ono što se pokazuje, jest lažno; dakle, je drugo temelj njegova pojavljivanja, jer ako bi jedi-no njegova narav bila temelj njegova pojavljivanja, pojavio bi se bitak kao ono što jest. Tebi nijedno drugo nije temelj pojavljivanja, jer u Tvojoj biti koja se najprije pojavljuje Tebi, i po tom Tebi nijedno kasnije nije temelj pojavljivanja.

U onoj biti, kažem, sve razumljivo (inteligibilno) je po naj-savršenijem temelju razumljivog prisutno Tvojem razumu. Ti si, dakle, najjasnija razumljiva istina i neprevarljiva istina i poimaš (obuhvaćaš) najsigurnije svaku razumljivu istinu. Naime druga (bića), koja se pojavljuju u Tebi, ne pojavljuju se Tebi unutraš-njima (imanentnima) zato da Te prevare, jer se u Tebi pojavljuju; jer ovaj razlog pojavljivanja ne priječi vlastiti razlog onog, što je po njemu pokazano, da se pojavi Tvojem razumu. Kao što se naše

157


noster visus fallitur, quando extranei apparentia prohibet illud quod est apparere, non ita est in tuo intellectu; immo tua essentia apparente quidlibet in ipsa relucens ex eius perfectissima claritate tibi secundum propriam rationem apparet.

De veritate tua et ideis in te non est opus amplius pertractare propter meum propositum exsequendum. Multa de ideis dicuntur quibus numquam dictis, immo nec ideis nominatis, non minus de tua perfectione scietur. Hoc constat, quia tua essentia est perfecta ratio cognoscendi quodcumque cognoscibile sub ratione quacum-que cognoscibilis; appellet ideam, qui vult: hic non intendo circa Graecum illud et Platonicum vocabulum immorari.

93 Praeter praedicta, de te a philosophis praedicata, saepe Catholici te laudant omnipotentem, immensum, ubique praesen-tem, iustum et misericordem, cunctis creaturis et specialiter intel-lectualibus providentem, quae ad tractatum proximum differuntur. In hoc quippe tractatu primo tentavi videre qualiter metaphysica de te dicta ratione naturali aliqualiter concludantur. In sequenti ponentur credibilia, in quibus ratio captivatur, quae tamen eo sunt Catholicis certiora, quo non intellectui nostro caecutienti et in plu-ribus vacillanti, sed tuae solidissimae veritati firmiter innituntur.

94 Unum tamen est, quod hic pono et in quo hoc opusculum con-summabo:

UNDECIMA CONCLUSIO: Quod scilicet unus Deus sis, extra quem non est alter, sicut per Propbetam dixisti, ad quod ostenden-dum non puto deficere rationem.

Ad hane conclusionem propositiones quinque propono, quarum quaelibet probata infert propositum principale.

Prima est: Unicus tantum numero est infinitus intellectus.

Secunda: Una numero tantum est infinita voluntas.

Tertia: Una numero tantum est infinita potentia.

Quarta: Unum numero tantum est necesse esse.

Quinta: Unica sola est bonitas infinita.

158


gledanje vara, kada pojava izvanjskog priječi ono što jest da se pojavi. Nije tako u Tvojem razumu; zaista kada se Tvoja bit pojav-ljuje, tada svako, koje u njoj sja (odsijeva), iz njezine najsavršenije jasnoće pojavljuje se Tebi po vlastitom temelju.

O Tvojoj istini i idejama u Tebi ne treba opširnije raspravljati da ispunim svoju nakanu. Mnogo se govori o idejama, o kojima da nije bilo govoreno nikada, čak ni da ideje nisu bile imenovane, ne bi se manje znalo o Tvojoj savršenosti. To je jasno, jer je Tvoja bit savršeni temelj spoznaje svakog spoznatljivog pod svakom vidom spoznatljivosti; neka nazove to idejom koji hoće: ovdje se ne na-mjeravam zadržavati kod one grčke i platonske riječi.

Osim rečenog, što su filozofi o Tebi rekli, katolici Te često 93 hvale kao svemoćnog, neizmjernog, posvudašnjeg, pravednog i milosrdnog, koji se brine za sva stvorenja, posebno za duhovna, što se odgađa za slijedeću raspravu. Naime, u ovoj prvoj raspravi po-kušao sam vidjeti kako se metafizički iskazi o Tebi mogu nekako zaključiti prirodnim umom. U slijedećoj (raspravi) treba izložiti vjerske istine, u kojima se um zarobljuje, koje su katolicima tim sig-urnije što se ne oslanjaju na naš razum, koji oslijepljuje i koji se u mnogim (stvarima) koleba, nego se čvrsto oslanjaju na Tvoju naj-čvrću istinu.

Jedno je ipak što ovdje izlažem i čime ću završiti ovo djelo:

JEDANAESTI ZAKLJUČAK: Da si Ti zaista jedan Bog, izvan kojeg 94 nema drugog, kako si rekao po Proroku, ne smatram da je um nedostatan da to pokaže.

Za ovaj zaključak izlažem pet sudova, od kojih svaki, ako je dokazan, zaključuje na glavni sud.

Prvi je: samo jedini po broju je beskonačni razum.

Drugi: samo je jedna po broju beskonačna volja.

Treći: samo je jedna po broju beskonačna moć.

Četvrti: samo je jedan po broju nužni bitak.

Peti: jedina samo je beskonačna dobrota.

159


Quod ex qualibet harum sequatur propositum, satis patet. Probantur per ordinem.

95 Primo primax: Infinitus intellectus quidlibet perfectissime intelligit, hoc est, quantum ipsum est intelligibile; et in intelligen-do a nullo alio dependet, quia tune non esset infinitus. Si duo sint intellectus infiniti - sint A et B - , in utroque deficiet perfeeta intellectio independens. Nam A, si intelligat B per B, dependet in intelligendo B ab ipso B sicut actus ab obiecto, quando non est idem. Si autem A per se intelligit B et non per B, non intelligit B ita perfecte sicut B est intelligibile; quia nihil est perfectissime praesens, nisi vel in se vel in aliquo eminentissime continente; ipsum A non continet B. Si dicas quod est simile — Contra: cogni-tio per simile est tantum cognitio in universali, inquantum assimi-lantur; per hoc non cognoscerentur propria, in quibus distingu-untur. Haec etiam cognitio in universali non est intuitiva, sed abstractiva; et intuitiva est perfectior. Item: Idem actus non habet duo obiecta adaequata; A adaequatur sibi; igitur non intelligit B.

96 Secundo probatur propositio de voluntate infinita: Ipsa summe amat summe amabile; sed A non summe amat B: tumy quia natu-raliter magis amat se, igitur similiter voluntate libera et recta sic amat; tum quia beatus esset in B, quo tamen destrueto, nihil minus esset beatus. Ideo impossibile est idem in duobus posse beatificari, quod sequitur ex datis; nam ipso B non utitur A; ergo fruitur; ergo in ipso est A beatus.

97 Tertia propositio sic probatur de potentia infinita: Si essent duae potentiae infinitae, utraque esset prima respectu eorundem, quia dependentia essentialis est ad naturam et aeque ad quodlibet in natura. Ad duo prima non possunt eadem dependere — ex sex-tadecima tertii. Non bona ergo pluralitas principatuum, quia aut impossibilis aut uterque princeps erit diminutus et partialiter prin-

x Primo prima: Prima est Miiller

y tum om. Miiller

160


Da iz svakog od ovih slijedi (glavni) sud, doista je jasno. Dokazuju se po redu.

Najprije (prvi) sud: Beskonačni razum svako razumijeva naj- 95 savršenije, tj. ukoliko je sam razumljiv; i u razumijevanju ne ovisi ni o jednom drugom, jer tada ne bi bio beskonačan. Ako bi posto-jala dva beskonačna razuma - neka to budu A i B - tada bi i u jednom i u drugom nedostajalo savršeno neovisno razumijevanje. Ako naime A razumijeva B preko (po) B, tada ovisi u razumije-vanju B od samog B, onako kao čin o predmetu, kada nije (s njim) istovjetan. Ali ako A po sebi razumijeva B a ne preko B, tada ne razumijeva B tako savršeno kako je B razumljivo; jer nešto je najsavršenije prisutno samo ili u sebi ili u nekom koje (ga) sadr-žava najeminentnije (na način najvišeg stupnja); samo A ne sadrži B. Ako kažeš da je to jednako (slično). - Protiv: spoznaja po sličnom (jednakom) je samo spoznaja u općem, ukoliko se izjed-načuju; po tom se ne bi mogle spoznati vlastitosti u kojima se ra-zlikuju. Također ova spoznaja u općem nije intuitivna, nego apstraktivna; a intuitivna je savršenija. Dalje: isti čin nema dva adekvatna predmeta; A je adekvatno sebi, dakle ne razumije B.

Drugo, dokazuje se sud o beskonačnoj volji: ona sama najviše 96 ljubi ono najviše ljubivo (vrijedno ljubavi); ali A ne ljubi najviše B: jednom jer po naravi ljubi sebe više, dakle ljubi jednako slobod-nom i ispravnom voljom tako; drugi put, jer ako bi bilo blaženo u B, ako bi pak B bilo razoreno, ne bi bilo ništa manje blaženo. Zato je nemoguće da isto može biti blaženo u dvoma, što slijedi iz datih (postavki), jer se A ne služi samim B; dakle (ga) uživa; dakle je A u njemu blaženo.

Treći sud se dokazuje o beskrajnoj moći ovako: ako bi posto- 97 jale dvije beskonačne moći, i jedna i druga bi bila prva s obzirom na iste (u odnosu prema istima), jer je bitna ovisnost spram naravi (u odnosu prema naravi) i jednako tako spram svakog (individu-uma) te naravi. Ista (bića) ne mogu ovisiti o dvama prvima, prema šesnaestom zaključku trećeg poglavlja. Nije, dakle, dobro mnoštvo vlasti, jer ili je ono nemoguće ili bi i jedan i drugi vladar bio uma-

161


cipans; et tune est quaerere virtute cuius unius coniunguntur in principando.

Quarta propositio sic probatur de necesse esse: Species mul-tiplicabilis est ex se multiplicabilis inz infinita; ergo si necesse esse potest multiplicari, possunt esse talia infinita; ergo et sunt, quia quodcumque necessarium, nisi sit, non potest esse.

Quinta de bono sic ostenditur: Plura bona sunt meliora uno quando unum alteri addit bonitatem; infinito bono nihil melius. Iuxta hoc sic arguitur: Quaecumque voluntas omnino in bono uno infinito quietatur; sed si esset aliud, posset rectea magis velle ambo esse quam unicum; ergo non omnino quietaretur in unico summo bono.

Possent alia media adduci, sed ad praesens praedicta suffi-ciant.

Domine deus noster, tu es unus naturaliter, tu es unus numer-aliter; vere dixisti quod extra te non est deus. Nam etsi sint dii multi nuncupative vel putative, sed tu es unicus naturaliter, deus verus, ex quo omnia, in quo omnia, per quem omnia, qui es bene-dictus in saecula. Amen. Explicit tractatus de primo principio IOANNIS SCOTI.

z in om. Miiller a rationabiliter Roche

162


njen i bio bi djelomično vladar; i tada treba pitati snagom kojeg se povezuju u vladanju.

Četvrti sud o nužnom bitku dokazuje se ovako: ako je vrsta umnoživa, tada je umnoživa iz sebe do u beskonačno; ako se, dakle, nužni bitak može umnožiti, onda mogu postojati takvi beskonačni (nužni bitci); dakle i postoje, jer svako nužno, ako već nije, ne može ni biti.

Peti sud o dobru pokazuje se ovako: više dobara je bolje od jed-noga, kada jedno drugom dodaje dobrotu; od beskonačnog dobra nije ništa bolje. Poslije ovoga argumentira se ovako: svaka volja smiruje se potpuno u jednom beskonačnom dobru; ali ako bi postojala dva (bes-konačna dobra), mogla bi ispravno više htjeti da postoje dva, nego jedno; dakle, ne bi se potpuno smirila u jedinom najvišem dobru.

Mogu se navesti druga dokazna sredstva, ali za sada treba biti dostatno ono što je rečeno.

Gospodine naš Bože, Ti si jedan po naravi, Ti si jedan po broju; istinito si rekao da izvan Tebe nema Boga. Jer iako postoje mnogi bogovi po imenu i po mnijenju, ali Ti si jedini po naravi istiniti Bog, iz kojega je sve, u kojem je sve, po kojem je sve, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Svršetak Rasprave o prvom prin-cipu IVANA ŠKOTA.

163

MEDALJON S LIKOM IVANA DUNS ŠKOTA

PRVO POGLAVLJE

'Prinicip9 označuje u modernoj jezičnoj uporabi većinom nešto 1 formalno, npr. rečenicu koja je temelj daljnjih, iz nje izvedenih rečenica. U srednjem vijeku 'princip' je zadržao širi smisao 'izvo-ra', ali može se isto tako upotrijebiti formalno. Prijevod zbog toga ne dira riječ.

Rasprava započinje molitvom Bogu, koji je objavio svoje ime. Ovo objavljivanje imena izriče o Bogu bitak. Vjernik mislilac, koji hoće 'znati' o Bogu s pomoću prirodnog uma, vidi se time pozva-nim da se potrudi oko dublje spoznaje bitka i da odatle napreduje prema spoznaji Boga.

a) Vjera je ishodište misaonog napora. Vjera prirodnu težnju za znanjem upućuje na određeni put i usmjeruje prema određe-nom cilju: prema uvidu u to što se u vjeri već, uvijek, čvrsto drži. To je program, 'fides quaererts intellectum\ kako ga je navijestio Anselmo Kanterberijski ( t i 109). To stoji na početku razvoja sko-lastičke teologije i također filozofije.

b) Zadaća 'uvida u vjerovano' postavlja se vjerniku. Znan-stvena se rasprava zbog toga uokviruje u molitvu koja se prihvaća na početku i na kraju poglavlja: I I - IV. Usprkos tome rasprava bez daljnjega nije 'teologija. Budući da se radi o uvidu posredstvom prirodnog uma, tražena su filozofska misaona sredstva, i filozofski karakter pothvata se posebice naglašava pri koncu (Poglavlje IV, Zaključak 10, pri koncu): radi se o projektu metafizičke nauke o Bogu. Adekvatno tomu primjenjuje se filozofska terminologija: vjernik govori o 'Bogu Gospodinu \ mislilac koji filozofira o 'prvom principu\ Na koncu se filozofski govor prima u molitvu. Time filo-zofiranje iz prirodnog uma dobiva svoje mjesto dodijeljeno unutar vjerskog života.

c) Ako Božje ime prema Izl 3,14 glasi: 'Ja Sam' (qui sum) ili 'Koji je tu' (qui est), tada je u tom o njemu izrečen metafizički temeljni pojam 'biće'. Objavljeno Božje ime je, dakle, ujedno

169

Komentar 9-10

metafizički bitni iskaz. Ono daje povod i cilj uopće za istraživanje 'bića9, opravdava i zahtijeva istraživanje. Za kršćansko mišljenje srednjeg vijeka ovo biblijsko mjesto je od toliko velikog značenja da se moglo govoriti o 'Izlazak—metafizici' (usp. E. Gilson, Der Geist der mittelalterlichen Philosophie, preveo v. R. Schmiicker, Paderborn, str. 58).

d) Skotova metafizika počinje pojmom 'biće9 {ens). Ako je u tekstu najprije govor o 'bitku9 (esse), tada se ne smije u tome tražiti dubinsko razlikovanje 'bića9 i 'bitka9, kako se to može naći kod Tome Akvinskog. Razlika je prije svega gramatička, naime razlika između nominalnog i verbalnog izraza, pri čemu se nominalni gleda kao izvorniji. Škot zato preferira govoriti o 'biću9.

2 'Passiones entis' su odrednice bića kao takvog, transcendentali-je. Po sebi su sve prikladne pridonijeti nauci o prvom principu -jer je on zacijelo 'cijeli bitak9 — i bile bi također potrebne za njezi-nu potpunost. Škot bira odrednicu 'ordo essentialis9, s upućivanjem na 'plodnost9 kao dokazno sredstvo, a da ipak ne opravdava ovaj izbor, koji se mora tek tijekom rasprave pokazati kao ispravan.

a) 'Ordo9 znači poglavito 'poredanost9, odnos dakle u kojem je biće kao 'kasnije' biće usmjereno i upućeno na drugo biće kao 'ra-nije'. To je 'bitni poredak9, ako kasnijem biću ovaj odnos ne pripa-da samo 'usputno9 (per accidens), nego stalno i iznutra određuje njegov način bitka. Tako je pokrenutost kamena, kojeg podiže ru-ka, 'bitno9 usmjerena prema kretanju ove ruke. Pokrenutost postoji samo ako ruka pokreće kamen i dok ga pokreće. S druge je strane sin doduše 'poslije9 oca, i zahvaljuje ocu svoju egzistenciju, ali on nastavlja dalje egzistirati, također ako otac umre. Zato je ovaj poredak samo 'usputan

b) Kako kontekst pokazuje, Škot ubraja 'bitni poredak9 u 'pas-siones entis9, tj. u transcendentalije. O ovima on ima svakako druk-čije razumijevanje od Tome Akvinskog. Toma poznaje kao tran-scendentalije samo one pojmove koji se mogu neposredno izreći o svakom biću, koji su, dakle, svuda primjenjivi, gdje je govor o 'biću9

('quae convertuntur cum enteusp. De Ver. 1,1). Škot, naprotiv,

170

Komentar 9-10

naziva transcendentalnim sve pojmove koji pripadaju biću prije njegova određenja kategorijama po kojima se biće dijeli u 'rodove', bilo da su ti pojmovi konvertibilni s 'bićem' ili nisu. Tako disjun-kcija 'konačan — beskonačan' nije ograničena na određeni rod, nego je nadkategorijalna. Isto vrijedi također za svaki od njezinih obaju članova. Dalje je svaka ('čista') savršenost izreciva o Bogu nadkategorijalna, jer Bog nije u kategoriji. 'Mudrost' je, dakle, transcendentalni pojam. Očito je također kako pojam 'bitnog po-retka' ne pripada samo određenoj kategoriji, nego ima 'transcen-dentalni' karakter.

O pojmu i značenju transcendentalija u Škotovoj metafizici usp. temeljnu knjigu: Allan B. Wolter, The Transcendentals and their Function in the Metaphysics of Duns Scotus (St. Bonaventure 1946).

Ako poredak znači tako mnogo kao 'poredanost', tada se smije 3 u strogom smislu označiti kao 'poredano' samo kasnije biće (svijet je usmjeren Bogu). Ranije biće, na koje je ono usmjereno, nije samo podložno poretku, nego kao njegov princip prethodi poretku i tako je 'iznad' njega (Bog nije 'usmjeren' svijetu). Ovdje se na-pušta ovaj strogi smisao poretka u korist općenitijeg smisla, u ko-jem se oboje - ranije i kasnije - oslovljava s obzirom na odnos, i tako se 'izjednačuju' za oslovljavanje, tj. imenuju se s obzirom na isti odnos. Ranije i kasnije su tada članovi 'poredanog'.

Prva podjela poretka, na poredak eminencije i poredak ovis- 4 nosti, događa se 'kao' podjela ekvivokno označenog (takvo ozna-čeno bio bi 'medvjed', ekvivokna oznaka za grabežljivu životinju i za zviježđe). Kako kod takvog označenog ekvivocirani članovi nisu izvedivi niti iz nadređenog zajedničkog niti jedni iz drugih, tako prva podjela poredaka nije deducirana, nego 'najprije' doživljena.

'Eminentia', doslovno: 'stršiti', i njezine izvedenice prevodim riječju 'prvenstvo' i izvedenicama (ili složenicama) od riječi 'rang'. U poretku prvenstva savršenije je 'ranije' od nesavršenijeg. Tako je razvijeno živo biće 4ranije' od sjemena, forma je ranije od tvari, cjelina je ranije od onoga iz čega ona srasta.

171

Komentar 9-10

U poretku ovisnosti — koji je poredak uzročnosti — ranije se karakterizira time da može 'biti9 bez kasnijeg. Škot izlaže ovu karakteristiku tako da ona također vrijedi o takvom biću koje nužno ima za posljedicu određeno kasnije biće i utoliko ne može 'biti9 bez ovog kasnijeg (u smislu 'dogoditi9). Tako se ne može nika-da tjelesna supstancija dogoditi bez protežnosti, jer biti protežan očito uzročno ovisi o ovom biti supstancija.

5 Druga podjela tiče se poretka ovisnosti i razlikuje u njemu dva člana:

1. Poredak uzroka i prouzročenog.

Ovo 'prvo ovdje podijeljeno9 je bez daljnjega razumljivo, pošto je smisao termina naveden već kod prve podjele.

2. Poredak ranije prouzročenog i kasnije prouzročenog.

Ovaj poredak postoji ako se od dvaju učinaka jednog uzroka jedan učinak (kasniji, udaljeniji) događa samo ako je drugi (raniji, bliži i neposredniji) već postavljen. Tada ne proizlazi bitna ovisnost samo u odnosu učinka prema uzroku nego i između učinka i učinka.

Primjer, koji Škot navodi (Poglavlje II, Zaključak 11), jest odnos kvantitete i kvalitete. Kao akcidensi obje su prouzročene od supstancije, ipak 'na posredan način9, tj. jedno je ranije, drugo je kasnije (naime u odnosu prema ovom 'ranijem9). Kvalitetu 'obo-jenosti9 može imati supstancija samo ako ima prije toga protežnost, dakle kvantitetu. Obojenost je dakle 'bitno ovisna9 o protežnosti, iako nije njome prouzročena.

Da se radi o bitnoj ovisnosti, Škot utemeljuje trima dokazima (svaki put uvedenim sa 'tum9):

1. Kasnije prouzročeno ne može biti bez ranije prouzročenog; opća karakteristika poretka ovisnosti dakle odgovara (usp. prvu podjelu).

2. Uzročnost uzroka tiče se obaju učinaka 'naporedani način9, tako da se ona bitno tiče najprije jednog, a 'kasnije9 drugog učinka.

172

Komentar 9-10

Gledano ('obrnuto') polazeći od učinka, proizlazi dakle ono biti ranije i ono biti kasnije u odnosu prema uzroku. No ovo biti rani-je i biti kasnije zbiva se time između samih učinaka, određuje dakle njihov odnos, ako se oni promatraju 'apsolutno\ tj. neovisno o gledanju na ono što se nalazi izvan njih.

3. Uzrok može proizvesti kasniji učinak tek ako je raniji učinak postavljen. Kasniji učinak, dakle, ovisi o uzroku kao takvom, koji je ono ranije već doveo u bitak, i utoliko bitak onog kasnijeg ovisi 0 bitku ranije prouzročenog.

Dokaz koristi pojam 'blizog' ili 'najbližeg' i 'udaljenog' uzroka. Najbliži uzrok djeluje neposredno i dostatan je po sebi da pro-izvede učinak. Udaljeni uzrok potrebuje za svoju djelotvornost posredovanje, bilo da je to posredovanje neki daljnji ('najbliži') uzrok, bilo daje to prouzročeno, preko kojega on postiže udaljeniji učinak. Tek ako je uspostavljeno ono koje posreduje, može se on ponovno zvati 'najbližiy (dostatni ili djelotvorni) uzrok i tada je zapravo on onaj koji proizvodi. Kao udaljeni uzrok (dakle bez postavljanja posrednika) promatran, on upravo po sebi ne proizvo-di učinak.

Postaje dakle jasno da je zajednički uzrok dvaju učinaka 'najbližiy samo u odnosu prema ranije prouzročenom, u odnosu prema kasnije prouzročenom je on (prije svega) samo 'udaljeni' i nije dostatan da ga proizvede. Tako to kasnije ne ovisi samo o uzroku nego i bitno o ranije prouzročenom.

Treća podjela dalje dijeli poredak između ranije prouzročenog 6 1 kasnije prouzročenog, pri čemu proizlazi modifikacija rečenog kod druge podjele. Takav poredak ne postoji naime samo s obzirom na uzrok koji je za oba učinka 'najbliži' (dostatan je dakle i djelotvoran da proizvede najprije ono ranije i tada, poslije ovoga i u ovisnosti o njegovu bitku, ono kasnije) nego i s obzirom na takav uzrok koji je zajednički samo kao 'udaljeni\ Takav bi bio u stanju da neposredno proizvede ono kasnije (kao 'najbliži9 uzrok), ako je ono ranije postavljeno, ali ne može po sebi proizvesti ono ranije, koje radije ima neki drugi najbliži uzrok. Za ono ranije on

173

Komentar 9-10

je uvijek samo 'udaljeni' uzrok, tim ništa manje ne vrši svoju uzročnost tako što se tiče najprije onog ranijeg (iako ne s dostat-nom djelotvornošču) i tada tek onog kasnijeg. Iako je 'udaljeniji' učinak, ono ranije je unatoč tome 'bliže' u odnosu prema zajed-ničkom uzroku.

Škot navodi za to posve formalno obrađen primjer, koji je jako stegnut i nije bez nesporazuma. U proširenom obliku smjelo bi se to shvatiti na slijedeći način:

Od dvaju prouzročenih, označenih kao A i B, A (ono ranije) ima najbliži uzrok, koji ni na koji način nije uzrok onog B (nasu-prot primjeru o kvantiteti i kvaliteti; one obje imaju isti najbliži uzrok, naime supstanciju). Ipak je najbliži uzrok onog B ujedno udaljeni uzrok onog A, i on proizvodi B tek onda kada je proizve-deno A. Sada doduše A nije proizvedeno neposredno od njega samoga, jer je on samo udaljeni uzrok, ali njegova uzročnost kao najbližeg uzroka onog B postaje bitno djelotvornom tek ako je ona prije toga ušla u uzrokovanje onog A, utoliko je A za njega 'bliže9

prouzročeno. Tako proizlazi između A i B odnos bitne ovisnosti s obzirom na zajednički uzrok, koji je zajednički samo kao 'udaljeni9

uzrok: odlučujuće je da se ovaj zajednički uzrok tiče obaju pro-uzročenih u bitnom poretku.

Opravdanost da se ovdje također govori o bitnom poretku po-kazuje Škot s istim razlozima koji su već izneseni u drugoj podjeli (u drugom redoslijedu, uvedenom onim 'et tune9 — 'tune etiam'):

1. Budući da su oba prouzročena bitno poredana u odnosu pre-ma uzroku, ona su to također međusobno, neovisno o ovom pogle-du (2. dokaz druge podjele).

2. Zajednički uzrok bi mogao, prije nego je ovo ranije proizve-deno, s obzirom na ono kasnije (čiji je on najbliži uzrok prema pretpostavci) vrijediti samo kao 'udaljeni\ ne dostatni uzrok (3. dokaz druge podjele).

3. Ono kasnije ne može 'biti9 bez onog ranijeg (1. dokaz druge podjele).

174

Komentar 9-10

Proizlazi dakle da se poredak između ranije prouzročenog i kasnije prouzročenog može podijeliti na:

1. poredak između prouzročenih istim najbližim uzrokom, i na

2. poredak između prouzročenih istim udaljenim uzrokom.

Ova podjela jedva igra ulogu u onom što slijedi. Čini se da je Škotu prije svega stalo do potpunosti, koja se izričito potvrđuje također u Poglavlju II, Sud 10. Ipak se ne radi nikako o suvišnoj suptilnosti. Poredak između prouzročenih istim udaljenim uzro-kom postaje važan čim se hoće razumjeti odnos između 'unutar-njih' uzroka, naime između materije i forme. U jednoj cjelini, koja se sastoji od materije i forme, obje su prouzročene. Uzrok je proiz-vođač ili izrađivač. Ali on neposredno prouzročuje samo formu (kao njezin 'najbliži' uzrok). No nju može proizvesti samo ako je prije forme data materija, u kojoj uzrok proizvodi formu i time cjelinu. Za materiju je uzrok, dakle, samo 'udaljeni' uzrok, a ipak se mora materije - koja je svaki put prije data i utoliko čak neo-visna o njemu — ranije ticati nego forme, koju on tek proizvodi u materiji. U poretku ovisnosti je, dakle, materija 'ranije' od forme, i to kao ranije prouzročeno istim udaljenim uzrokom. Samora-zumljivo ostaje postojati da je, upravo obrnuto, u poretku prven-stva forma ranije od materije.

Ovaj odnos Škot pojašnjava kratko u Poglavlju II, Zaključak 9. Budući da on u Poglavlju III. i IV. jedva još dolazi do toga da go-vori o unutrašnjim uzrocima, razumljivo je da se više ne osvrće na ovu treću podjelu.

Četvrta podjela tiče se poretka uzroka i prouzročenog. Nju je 7 oblikovao prvi član druge podjele. Prvi 'član' ovoga poretka, uzrok — način izražavanja odstupa od dosadašnjeg načina, u kojem je kao član bio označen uvijek samo dvočlani poredak — dijeli se prema klasično-aristotelovskoj nauci na ciljni, tvorni, materijalni i formalni uzrok, prouzročeno adekvatno tomu. Škot kuje pri tome izraz 'finitum' (to, dakle, ne znači 'konačan', iako je to smisao, koji slijedi iz 'ciljem određen') i 'materiatum', da tako terminološki čvrstim održi odnos.

175

Upućivanje na opširno razlaganje smisla ove podjele je opće-nito održano i ne može se sigurno odrediti ('alibi': o stvari uspore-di npr. Theorema XIX).

Sažetak pokazuje - budući da treća podjela ostaje neuzetom u obzir — šest bitnih poredaka. Budući da su oni dosad bili samo 'ocrtani', ostaje drugom poglavlju zadaća da dokaže nužnost ove podjele (uzajamno isključivanje članova, potpunost). To se temelji na općim načelima, kasnije se teži usporedbi poredaka, tj. odre-đivanju njihovih odnosa među sobom.

Slijed podjela prvoga poglavlja treba još jedanput shematski sažeti:

1. podjela: bitni poredak

1. Poredak prvenstva

2. Poredak ovisnosti.

2. podjela: poredak ovisnosti (drugi član prve podjele)

1. Poredak uzroka i prouzročenog

2. Poredak ranije prouzročenog i kasnije prouzročenog.

3. podjela: poredak ranije prouzročenog i kasnije prouzroče-nog (drugi član druge podjele)

1. Poredak između prouzročenih istim najbližim uzrokom

2. Poredak između prouzročenih istim udaljenim uzrokom.

4. podjela: poredak uzroka i prouzročenog

1. Četiri uzroka: finalni, tvorni, materijalni i formalni uzrok

2. Svakom od ovih odgovarajuće prozročeno: ciljem određe-no, učinjeno, materijom određeno i formom određeno.

176

DRUGO POGLAVLJE

Nakana drugog poglavlja navodi se još jednom na početku 9 ('članovi' — extrema - podjela koji se uspoređuju jesu raniji i ka-sniji). Navođenje ima funkciju naslova.

Ponovljeno zazivanje Boga podsjeća na teološko mjesto cijelog istraživanja (usp. prvo poglavlje). Ovdje je uvođenje Augustinova teološkog autoriteta posve primjereno samoj stvari. Ali istine, koje je Bog 'nepogrešivo naučavao' i 'sigurno utisnuo', nisu nikako objavljene (naime nadnaravno saopćene) istine, koje bi vjera imala samo shvatiti. One su radije ljudskom razumu kao takvom, naime kao njegova naravna temeljna opremljenost, dane od njegova Stvoritelja. One pripadaju onom 'habitus principiorum' uma, ko-jim se um tek osposobljuje za zaključujuće mišljenje.

Sudovi, koji izriču takve istine, uviđaju se neposredno, tj. na temelju pukog spajanja članova (termina) suda. Oni ne trebaju ute-meljenja, niti su sposobni za to, posredstvom 'srednjeg pojma', da-kle zaključivanjem. U svakom su slučaju utemeljivi pokazivanjem da njihovo nijekanje vodi u proturječje. U ovom smislu oni su uteme-ljeni u principu proturječja, jednostavno kao najvišem principu.

Takve vrste su prva tri 'suda' ovoga poglavlja ('conclusio' je zapravo 'zaključni sud' silogizma, slijedeće utemeljenje ima ispo-ručiti premise iz kojih on slijedi. Tri prva suda su ipak "temeljni sudovi", time ne istinske "conclusiones", zaključci. — Skotova upo-raba riječi opravdava, dakle, prijevod sa 'sud'). Utemeljenje se po-kazuje u pokazivanju da nijekanje ovih sudova vodi u proturječja. Oni ne 'slijede' jedan iz drugoga po posrednim pojmovima, nego neposredno (logički izraženo, po 'illatio'), oni se samo 'razvijaju' (explicare, ovdje prevedeno sa 'staviti van').

Sva tri suda su još uključena u zazivanju Boga, tako se literarno nakazuje njihova pripadnost 'utisnutim' istinama. Pozivanje na Aristotela (kod 2. suda) upućuje na to da se radi o naravnoj istini. Diskusija o porecima i time argumentacija slijedećih poglavlja:

177

Komentar 9-10

trećeg i četvrtog, postavlja se tako na nepokolebljivi temelj. 'Nepo-kolebljivost' potječe, teološki gledano, od Boga, filozofski gledano, od principa proturječja, iako se to izričito ne imenuje.

O pojedinačnom:

a) 'Drugih šest' poredaka smiju potjecati iz Skotove pogreške u pisanju. Već uvod u 4. sud uključuje poredak prvenstva u broj šest.

b) Prvo utemeljenje 2. suda glasi doslovno: "Jer ako je što rani-je od ranijega, ranije je i od kasnijega, tada slijedi suprotnost prvog (suda) iz nijekanja drugog suda". Po onom 'si' = "ako vrijedi da" označuje se dio suda "quidquid est prius priore, est prius posteri-ore" kao jasnije formuliranje 2. suda (zato se može ispustiti prije-vod onog 'quia si'). On se zauzima za ovaj (sud): iz njegova nijeka-nja proizlazi jasno proturječje prvom sudu, nadalje, upravo iz njega slijedi 3. sud, i također kasnije poziva se Škot na njega, kada se poziva na 2. sud.

Demonstraciji podjela 1. poglavlja i usporedbi poredaka jed-nog s drugim pristupa se sada, počinjući s 4. podjelom. Ipak se kod ove podjele sama demonstracija odmah pretpostavlja kao poznata — radi se kod nauke o četerima uzrocima o općem naučavajućem dobru aristotelovske skolastike. Sudovi se zato ograničavaju na usporedbu (jednog za drugim) poredanih članova (prouzročenog) jednog s drugim.

U slijedećem obrađuju se tada daljnje podjele 1. poglavlja u obrnutom redoslijedu, tako da proizlazi slijedeća raščlamba poglavlja:

Sud 1—3 : opći principi

Sud 4 - 9 : 4. podjela (samo usporedba 'prouzročenog') Sud 10 : 3. podjela (kratko, ovdje već isključena) Sud 11-12 : 2. podjela Sud 13 — 15 : 1. podjela (pri čemu 15. sud nudi opći princip) Sud 16 : usporedba nadređenog s onim što je određeno ciljem

(članovi 1. i 4. podjele).

178

Komentar 9-10

Od sada je po pravilu (osim kod 15. suda) 'conclusio' pravi 'Zaključni sud', za koji se navode premise iz kojih on slijedi. Uko-liko je potrebno također se one dokazuju ponovno na isti način. Postupa se, dakle, strogo školsko—silogistički. Treba brižno paziti na silogističku strukturu, pogotovu što Škot većinom ne ponavlja zaključni sud, nego samo stavlja 'igitur', 'igitur etc', ili 'ergo' (što također može nedostajati) i prepušta čitatelju da domisli sud. Ova kratkoća je posve uobičajena u znanstvenoj literaturi vremena.

Kao autoriteti citiraju se Aristotel i Avicena, jedanput još Augustin.

4. sud izriče prvenstvo određenosti ciljem, bez nje se ne događa nikakva tvorna uzročnost. Za to se nude dva dokaza koja se osla-njaju na Aristotela i Avicenu, jedanput još na Augustina. Iznesene nauke su skolastičko opće dobro.

1. dokaz: Najprije se navode obje premise, iz kojih slijedi za-ključni sud, tada se gornji i donji sud dokazuju svaki za se.

Dokazno sredstvo je pojam 'istinski tvornog' uzroka (per se efficiens), kojemu stoji nasuprot 'prigodno' tvorni (per accidens). U vrsti tvorne uzročnosti, o kojoj se ovdje radi ("in illo genere causae"), 'prigodno' se prouzročuje slučajem i 'udesom': srećom ili nesrećom. Primjer: Idući u kupovinu srećem prijatelja. Ovdje je kupovina 'istinski' prouzročeno, 'sretanje' se pojavljuje prigodno, ono ne posjeduje dakle uzrok, koji bi tvorio 'iz samoga sebe'. Aristotel je sada pokazao daje tako prigodno pojavljivanje mogu-će samo, jer su prije bili djelotvorni 'istinski' tvorni uzroci. Slučaj i udes se mogu svesti na nizove 'istinski' tvornih uzroka, koji se odvi-jaju neovisno jedan o drugom. Ono što dakle 'prigodno' dolazi, nije prvo, nego 'istinski' učinjeno je nužno 'ranije'.

Ali svako 'istinski tvorno' tvori radi cilja, bilo to djelovanjem koje je određeno umom, bilo to prirodnim djelovanjem: upravo je za posljednje, kod kojega je to teško uvidjeti, Aristotel to pokazao. Naime nijedno prirodno biće ne djeluje 'uzalud', tj. nekako otpri-like, nego uvijek na pravilan, određen način, proizvodi određeni učinak, koji nema 'slučajni' nego ciljni karakter.

179

Komentar 9-10

Ako se tako svaki učinak - kako god bio posredovan - može svesti na 'istinski' uzrok, ali koji bitno teži prema cilju, tada slijedi sud koji se dokazuje.

Škot naglašava da on govori o 'pozitivnom' — ne o privaci-jama i negacijama. Takve mogu 'istinski' proizaći iz nepotpunosti (slabosti, pogrešivosti) drugotnog uzroka, a da se ne mogu svesti na prvotni uzrok. Istinsko tvorenje ne tiče se pak privacije ili negacije kao takve, nego ove ovise samo o njemu pod drugim gledištem.

2. dokaz: Ovaj proizlazi iz toga daje cilj 'prvi' uzrok, tj. ne pret-postavlja nikakav drugi način prouzročenja. To se dokazuje tros-truko, najprije pozivanjem na Avicenin autoritet, tada 'stvarnim razmišljanjem' (ratio — umni dokaz, u suprotnosti spram dokaza autoriteta): Način, kako je cilj uzrok, može se metaforički nazvati 'biti ljubljen', koje bitno prethodi tvorenju. Isti rezultat ima upu-ćivanje na Aristotelovo razmišljanje da navođenje cilja odgovara na pitanje: "Zašto?", i to navodi 'posljednje' "zašto". Ova 'pret-postavka' (assumptum) potvrđuje se kod pogleda na jednostavnu jezičnu uporabu: Zašto se događa tvorenje, može se odgovoriti upućivanjem na teženi cilj. Obrnuto se ne može za teženje za ci-ljem navesti tvorenje kao razlog. (Ovaj posljednji argument mogao bi se shvatiti kao vlastiti, treći dokaz).

Iz 'prvenstva' cilja u procesu uzrokovanja zaključuje se uz po-moć trećeg suda: Što nije prouzročeno - ciljem određeno - rani-jim uzrokom, ne može također kasnijim uzrokom biti prouzro-čeno, učinjeno.

5. sud je obrtanje 4. suda, ipak on ne izriče obrtanje odnosa uzroka, on radije pojašnjava da ovisnost prouzročenog o cilju pos-toji samo posredstvom ovisnosti o tvornom uzroku.

Dokaz dolazi iz pojma ovisnosti prouzročenog u svojem bitku, samo ono, o čemu se u svojem bitku ovisi, može biti uzrok u smi-slu bitnog poretka. U ovom smislu je cilj samo tada uzrok, ako on — kao 'ljubljeno' — pokreće tvorni (uzrok) na tvorenje prouzro-čenog.

180

Komentar 9-10

Ovaj misaoni tijek zahtijeva preciziranje pojmova 'cilj' i 'ciljni uzrok', koje se daje u objema 'dopunama'. Bitno se može pokaza-ti na jednom primjeru: Netko gradi kuću da bi u njoj stanovao. Kuća sada po bitku ovisi (ako se apstrahira od tvarnog i oblikovnog uzroka): 1. ko tvorenju' graditelja, 2. o cilju, radi kojega graditelj postaje djelatan, o 'stanovanju'. Stanovanje može sada biti 'cilj' graditelja, ali ono nije ipak njegov 'ciljni uzrok', jer on (graditelj) ne ovisi po bitku o stanovanju, ono je radije ciljni uzrok kuće (usp. 2. dopunu). Za kuću je opet stanovanje samo utoliko zaista ciljni uzrok, kada graditelj 'djeluje' usmjeren na njega ('cilj' djelovanja nije opet stanovanje, nego kuća), samo u ovom smislu ovisi ona po bitku o svom cilju i samo u ovom smislu je cilj također 'raniji' uzrok.

Škot postavlja ovo svoje shvaćanje protiv 'lažne predodžbe', prema kojoj je 'ciljni uzrok' bića njegova 'posljednja djelatnost' ili njegov predmet (1. dopuna). Prema tome bi bio npr. 'cilj' ljudske egzistencije 'posljednja', tj. dovršujuća čovjekova djelatnost - spo-znaja Boga - ili također predmet ove dovršujuće djelatnosti — Bog (usp. Thomas Aquin, Summa theol. I —II, q. 2a. 7; q. 3u. o.). Škot naprotiv čini važećim da djelovanje proizlazi uvijek iz bitka, dakle ovisi o njemu. Ono ne može biti 'ciljni uzrok', o kojem ipak treba ovisiti bitak. To vrijedi, razumije se po sebi, također za pred-met ovoga djelovanja. Ako bi se Boga samo zbog toga označilo čovjekovim 'ciljem', jer je Bog predmet 'posljednje' ljudske djelat-nosti, tada se ne bi još pojmilo njegovu istinsku ciljnu uzročnost.

Škot naglašava da je unatoč tomu smisleno nazivati 'ciljem' posljednju djelatnost i njezin predmet. Kao 'posljednjem' i 'najbo-ljem' jednog bića njoj pripadaju vlastitosti, koje također karakte-riziraju ciljni uzrok (usp. 16. sud: on ima nužno 'prvenstvo' nasu-prot onom što je ciljem određeno).

Nakon razjašnjenja Škot ulazi u poseban problem interpretaci-je Aristotela, što je ipak više od specijalnog interesa. Aristotel je naučavao postojanje nematerijalnih duhovnih bića - skolastika ih naziva 'inteligencijama' ili 'odvojenim supstancijama' ('odvojene' od materije) - koje su poredane nakon 'Prvog Pokretača' i koje su

181

Komentar 9-10

djelatne kao pokretači pojedinih nebeskih sfera (Met. XII, cap. 8). U arapskoj i latinskoj skolastici razvio se nadovezivanjem na oskudne Aristotelove tekstove vlastiti traktat "De Intelligentiis", koji je također uključivao neoplatonske i stoičke elemente i utje-cao na teološku nauku o anđelima (budući da Škot ovdje samo dotiče probleme traktata, ne treba pobliže ulaziti u historijsko, usp. za to U. Baeumker, Witelo (Beitr. Z. Gesch. d. Phil. d. M. -A. s, Bd. 3), Miinster 1908, str. 523-606).

Inteligencije proizvode jednakooblično i stalno kretanje nebeskih sfera, u usmjerenosti na Prvog Pokretača: jasno je, dakle, da imaju 'cilj'. S druge strane one ne podliježu samom kretanju, promjeni (već zato što su nematerijalne) i time ni nastajanju ni nestajanju, 'započinjanju' i Okončanju', kako to poznajemo kod stvari zemaljskog iskustvenog područja. One su od stalne posto-janosti (sempiterna), onako kao i samo nebesko kretanje (koje Aristotel, kako je poznato, promatra kao bez početka i kraja). Time one nisu takvo što jedanput jest i onda ponovno nije — dakle 'moguće' (possibile esse et non esse) — nego 'nužno biće'. Iz toga se može zaključiti da one mogu biti 'tvorene' i dalje proizlazi: pos-toji dakle 'ciljem određeno', što ipak nije 'tvoreno'.

Škot odgovara na to s alternativom: Ili inteligencije po Aristotelu nisu 'tvorene' - ali tada im pripada samo 'cilj' u širem smislu, nikakav 'ciljni uzrok\ ili su one stvarno 'određene ciljem' — tada se prisilno mora prihvatiti ono biti tvoren. Ali takvo biti tvoren ne smije se misliti na način 'kretanja' ili 'promjene' (to bi proturječilo biti inteligencija).

Škot ne odlučuje koja od ovih dviju mogućnosti odgovara Aristotelovu pogledu, ali je razumljivo po sebi da je druga moguć-nost važnija. Hoće li se nju sačuvati, tada se ne smije značenje četiriju uzroka ograničiti na područje 'Fizike', tj. nauke o 'pokre-nutom biću' (materijalnom, vremenitom, iskusivom), nego se mora apstrahirati od uvjeta koji se tamo nalaze. Tek se tada prispijeva 'metafizičkom' pojmu uzroka, koji ima značenje za 'biće kao takvo'. Cijelo dosadašnje promatranje bitnog poretka kreće se već na ovoj razini. Bilo je doduše govora o kretanju ili promjeni kod

182

Komentar 9-10

istraživanja odnosa ovisnosti, ali nikako u isključujućem smislu. Vrijedno je ovdje osobito naglasiti metafizičko značenje istraživa-nja, budući da ono samo tada obuhvaća i inteligencije (i napokon Boga).

Ako su sada inteligencije 'tvorene', tada imaju svoj bitak od 'Prvog' i to 'poslije nebitka' (pošto 'prije1 nisu postojale). One su 'stvorene'. Ali treba - s Avicenom - čvrsto držati da pojam stva-ranja nema nikakav vremenski smisao (kako on ne pretpostavlja također nikakvo kretanje). Ono 'jedno poslije drugog1 bitka i ne-bitka nije nikakvo vremensko, nego je to 'jedno poslije drugog' 'prirodnog poretka', kojemu se, dakle, ne protivi stalna postojanost inteligencija.

Upravo tako ne isključuje 'nužnost' inteligencija stvorenost, jer se nužnost o njima tvrdi samo u suprotnosti određenom načinu 'mogućnosti'. Razumljivo je po sebi da su odvojene supstancije 'moguće' u suprotnosti prema 'nemogućima' (logička mogućnost). Ali 'mogućim' ostaju također u suprotnosti prema 'iz —sebe—nuž-nima' — ova oznaka može pripadati samo 'Prvom' — jer su one svoju nužnost dobile najprije od njega. Ovo odgovara također tada kada bi se htjelo pretpostaviti da one zahvaljuju svoj bitak 'nuž-nom' tvorenju svoga uzroka, i njihova određenost ciljem je isto tako 'nužna'. Može se za usporedbu misliti na odnose u 'nužnom' zaključivanju: tamo bi zaključni sud morao izvesti svoju 'nužnost' iz premisa, iako ne postoji nikakva mogućnost da se on ne izvede. 'Nužnost-iz-sebe' pripadala bi samo najvišim principima. Samo u suprotnosti prema 'mogućem' u smislu promjenjivosti može se inteligencije nazvati 'nužnim'.

U potonjem smislu govore 'filozofi': time Škot misli na nekrš-ćanske mislioce (ovdje aristotelovce). Pojam 'kontingencije', koji Škot uvodi još ovdje, čini se da se poklapa na ovom mjestu s pojmom 'mogućeg' kao 'promjenjivog'. Ipak će se pokazati da se on može primijeniti u širem smislu o 'mogućem' (o ne —iz—sebe—nužnom).

Tvorni i ciljni uzrok ostaju izvan prouzročenog, oni su 'vanjski uzroci'. Materija, o kojoj je govor u 6. sudu, prouzročuje na takav

183

Komentar 9-10

način da ona istodobno ulazi kao 'bitni dio' u prouzročeno, isto tako kao i forma, obje su 'unutrašnji uzroci'.

Nauka o materiji i formi — koju Škot pretpostavlja — jer je ona skolastičko opće dobro — potrebuje neka pojašnjenja elementarne vrste, da bi se time razumio domet dokaza 6. suda.

'Forma' može označavati svako 'određujuće', prvenstveno je mišljeno na unutrašnji princip, kojemu biće zahvaljuje svoju bitnu određenost (bitnu formu). 'Materija' se može misliti nasuprot to-mu kao puko 'odredljivo', ona je karakterizirana sposobnošću da primi formu. Obje se ponašaju jedna prema drugoj kao akt i poten-cija. One zajedno tvore onaj 'compositum', u kojem one ipak ne postoje dalje kao 'dijelovi', nego koji izrasta iz njih kao 'jedno' i 'cjelina' ili 'sastavljena —cjelina': u određenom (u cjelini) dati su 'određujuće' i 'odredljivo' još samo kao nesamostalni momenti. Svaka cjelina, čiji bitni dijelovi pristupaju jedno drugom kao akt i potencija, kao forma i materija, kao puko 'određujuće' i puko 'odredljivo', jest tako 'istinsko jedno' (tako prevodim 'per se unum'), koje posjeduje vlastitu bićevitost. Primjer: U stolu se mogu razlikovati oblik stola (forma) i drvo, iz kojega se stol sasto-ji, ipak stol nije niti samo 'oblik' niti samo 'drvo', nego treće 'iz' oboga (svakako na ovom primjeru treba zapaziti da stol kao takav nije 'supstancija', tj. nema svoju 'samostojnost', ukoliko je stol, nego ukoliko se sastoji iz drveta, lik stola je samo prigodna, 'akci-dentalna' forma).

Na ovom primjeru može se pokazati da se materija i forma unatoč tomu ne razlikuju samo misaono, nego označuju stvarno različite, čak odvojive 'bićevitosti': čim se naime pazi na nastajanje sastavljene —cjeline. Ona nastaje time da onaj koji tvori (proizvo-đač) utiskuje formu (lik stola) u datu materiju (drvo). Lik stola postoji još 'prije' cjeline, naime kao stolarov projekt ili plan. Lik (stola) je uzrok, dakako tek ako ulazi u cjelinu prožimajući i posta-je joj 'unutrašnji', jer upravo tada cjelina ovisi o njemu. Jasno da on ima pri tome stalno vlastitu 'bićevitost', koja nije jednostavno bićevitost cjeline. To bi moglo također tada vrijediti ako bi stolar 'slučajno' 'našao' novi, neplanirani lik stola, koji bi nastao istovre-

184

Komentar 9-10

meno s cjelinom: postoji stvarna, ne nužno vremenska prednost forme.

Materija (drvo) je također vremenski data prije cjeline i tako ima posve očito vlastitu bićevitost, neovisno o formi, koja je radije upućena na materiju da bi se utisnula. Uzrok cjeline je ponovno materija samo ukoliko je unišla u to i ukoliko tako reći nosi svoje postojanje, leži kao temelj' (kao 'subiectum'). Najprije vrijedi dvoje o materiji:

1. Materija je već uvijek data kao 'određena' ili 'oblikovana' (drvo kao stablo, daske ili možda kao ormar); da bi materija kao već formirana ušla u nastajuću cjelinu, mora biti 'lišena' ove for-me (zato je pored materije i forme 'privatio' treći princip postoja-nja): drvo može postati samo stol, ako ne ostane stablo, daske ili ormar.

2. Materija, čisto u sebi promatrana, je 'otvorena' za različite forme. 'Drvo' može isto tako dobro biti materija stabla, daske, ormara, kao i stola, ne-stola dakle kao i stola: odredivo je za kontradiktorno suprotstavljeno. Materiji se može, dakle, pripisati 'potentia contradictionis', 'moć proturječenja' u odnosu prema formi. Materija ostaje ipak čisto pasivna i znači tako mnogo kao 'otvorenost onom što proturječi'.

Odavde se može shvatiti uloga tvorne uzročnosti kod ostva-renja materijom određene cjeline, čije biti-ranije nasuprot mate-riji izriče 6. sud. 1. dokaz polazi od toga daje materija karakterizi-rana upravo ovom 'moći proturječenja' formi. Iz toga slijedi da materija ne može sama pridonijeti formu kao svoj čin, taj mora, dakle, potjecati od nekog drugog, od trećeg. Ovo treće se može sada postaviti kao uzrok za to da je materija 'u činu po formi', što ponovno ne znači ništa drugo nego da se upravo po ovom trećem sama cjelina ostvaruje, 'tvori se'.

Prvo se posljedica pojašnjava posebno, jer je moguć prigovor na ovom mjestu; to je doduše jasno da moć, koja se shvaća kao čisto pasivna, kao što je moć materije, ne može samu sebe donijeti do čina 'oformljenosti', ali nije li upravo forma koja to vrši? Zašto

185

Komentar 9-10

se mora uvesti još jedno treće? - Škotov je odgovor komprimiran vrlo jako. Može se zaista razviti ovako: materija je u činu uvijek po formi, polazim od odnosa kako se pokazuju na aktualnom — dakle na razini oformljenosti ('formaliter') - tako je prigovor umjesan. Ali sada je ovdje u pitanju kako uopće 'pasivna' materija dolazi do ovog svoga čina, obje se, dakle, shvaćaju kao 'nesjedinjene'. Ali tada im je potreban uzrok koji sjedinjuje, kojim se ono 'u —činu — — biti' materije tvori po formi. I ono što uvijek proizvodi ovo sjedi-njenje, ima smisao 'tvornog uzroka' (Ako bi se htjelo pretpostaviti da upravo forma izvodi svoje sjedinjenje s materijom, tada ona ne bi bila u ovom promatranju 'forma", nego 'tvorni uzrok'!).

2. dokaz polazi od suda da tvorni uzrok dolazi neposredno nakon ciljnog uzroka ('prvog' uzroka) jer se - tako se dalje poseb-no pojašnjava — od ciljnog uzroka 'kao ljubljenog' pokreće (usp. 4. i 5. sud). Time stoji čvrsto da je tvorni uzrok 'prije' materijalnog uzroka. Ali sada vrijedi: Što ne ovisi o ranijem, ne ovisi ni o kasni-jem — to je prvi izvod iz 3. suda ovoga poglavlja, ovdje samo malo promijenjen. Iz toga slijedi: što nema tvornog uzroka (koji je rani-je), nema također ni materijalnog uzroka (koji je kasnije). — Zaključni izvod Škot još jedanput naznačuje, ali je jasno da on mora sadržavati dokazujući 6. sud (razumijevanje dokaza ovisi o tome da se spozna silogistička struktura. "Cuius non est prior, nec posterior" predstavlja 2. premisu zaključnog suda i stoji potpuno samostalno. Prijevod traži da se pojasne logički odnosi).

3. dokaz polazi od jedinstva sastavljene-cjeline, jedinstva koje zahtijeva jedno kao uzrok, i to kao treće nasuprot 'manjima': materiji i formi, iz čijega dvojstva ne može proizaći 'prvotno' (prima) jedinstvo. - Bitni sadržaj ovoga misaonog tijeka slaže se sa sadržajem 1. dokaza, samo je ovdje akcent premješten.

7. sud tvrdi korelativnost materijalne i formalne uzročnosti. Dokaz se oslanja odlučujuće na pojam sastavljene —cjeline: ovoj pripada s jedne strane da je ona 'istinsko jedno' (per se unum), tj. jedno takvo koje ima svoje biti jedno, ne samo pod gledištem koje se nalazi izvan njega, dakle 'prigodno' (per accidens), nego po samom sebi, kao 'vlastito'. S druge strane, sastavljena-cjelina se

186

Komentar 9-10

sastoji iz 'bitnih dijelova'. Oba se mogu sjediniti samo tako da je jedan od ovih dijelova u odnosu prema drugom iz samoga sebe, 'istinski1, čisto potencijalno, dakle samo je 'odrediv' (tada on ne donosi cjelini nikakvu 'odrednicu', koja bi se kao za sebe postojeće jedinstvo mogla staviti protiv 'odrednice' drugog dijela): samo iz dijelova koji se ponašaju kao akt i potencija, kao određujuće i odredivo, nastaje 'istinski' jedno.

Sastavljena-cjelina je zato uvijek određena kako materijom tako i formom, i gdje jedan od ovih dvaju uzroka nedostaje, ne-dostaje nužno i drugo. To se posebno 'osnažuje' s obzirom na for-malni uzrok. Škot pri tome ima zaista na umu nematerijalna bića (inteligencije, anđele), koja se mogu označiti kao 'čiste' forme. Kod ovih forma nije više 'dio' ni također uzrok, ona su svoja forma (one su 'jednostavne'). Zato one nisu 'određene formom', ne ovise o svojoj formi: po 1. sudu ne može ništa ovisiti o samom sebi.

Opaska o subjektu i akcidensu ('o onom koje leži kao temelj' i 'koje je prigodno') označava samo da se također kod ovih radi o korelativnim pojmovima.

8. sud, koji općenito tvrdi prijašnjost vanjskih pred unutrašnjim uzrocima, razvija već rečeno. Već je kod 6. suda postalo jasno da cilju kao 'prvom' uzroku stoji najbliži tvorni uzrok tako da su oba prije materijalnog i formalnog uzroka.

Oba 'posebna' dokaza oslanjaju se na karakteristike, koje suprotstavljaju zajedno jedne drugima unutrašnje i vanjske uzroke u stanovito vrijeme.

1. dokaz razlikuje njih po načinu kako njihovo uzrokovanje predstavlja savršenost (neka bude podsjećeno da je pojam 'savr-šenosti' u skolastici ontološki pojam, on označuje puninu bitka, moćnost bitka). Forma i materija mogu uzrokovati samo tako da one istovremeno postanu 'dijelovi' cjeline i tako se uzajamno uvje-tuju i ograničuju, njihova je uzročnost nužno povezana s nesavrše-nošću. Kod ciljne i tvorne uzročnosti to nije nužno slučaj. U biti vanjske uzročnosti ne nalazi se nikakva nesavršenost (ona je time karakterizirana kao 'jednostavna savršenost' - perfeetio simpli-

187

Komentar 9-10

citer, pojam se pojašnjava u IV. poglavlju, usp. Komentar, 53-54). Zahvaljujući ovoj višoj savršenosti vanjski su uzroci prije u sve-ukupnom procesu prouzročenja. Sud koji se dokazuje slijedi tada uz pomoć 3. suda ("što ne ovisi o ranijem, ne ovisi ni o kasnijem").

Moglo bi se misliti da se ovdje zaključuje iz poretka prvenstva, koji je oslovljen pojmom savršenosti, na poredak ovisnosti. Ako bi to bio slučaj, tada bi se moralo posumnjati u uvjerljivost dokaza, jer 13. sud osporava nju izričito za ovaj slučaj. Ali to je veoma upit-no ima li Skot ovdje pred očima poredak ovisnosti između uzroka kao takvih, pogotovu što takav uopće ne dolazi u podjelama I. poglavlja! (usp. za to Komentar, 17). Ono 'biti ranije' pokazano je za vanjske uzroke u svakom slučaju točno 'u prouzročenju', dakle za sveukupni proces, kojim se prouzročeno zbiva, po kojem ono tada ovisi o svim četirima uzrocima. Dokaz može, ukoliko se tiče samo uzroka, biti pripušten u poredak prvenstva.

2. dokaz se oslanja na to da unutrašnji uzroci mogu stajati u odnosu prouzročenosti prema vanjskim uzrocima. Ovo 'moći' upućuje na mogućnost, koja se tada mora pripisati samoj biti, ako je ostvarena samo u nekolicini slučajeva (ili barem samo u jednom slučaju). Čak ako su unutrašnji uzroci prouzročeni samo katkad, to dokazuje njihovoj biti vlastitu mogućnost, koja stalno određuje nji-hov odnos prema vanjskim uzrocima, dakle daje 'prvenstvo' poto-njima. Oni (vanjski uzroci) zbog toga postoje 'u prouzročenju' prije, naime u sveukupnom procesu.

Prednji sud ovoga izvoda izriče očitost: tako se forma pro-uzročuje kod svakog umjetničkog proizvoda tvornim i ciljnim uzro-kom, i time se materija dodjeljuje takvoj formi, i kao 'dio' može ući u cjelinu, isto tako potrebni su vanjski uzroci. Sumnjivo ostaje privremeno, kako to stoji s materijom 'u sebi', tj. ukoliko je ona već 'data' prije sjedinjenja s formom. Preostaje pokazati u kojem smi-slu ona također još tada kao 'prouzročena' može biti uklopljena u proces prouzročenja (usp. za to K, 16).

9. sud završava obradu četiriju uzroka i sažima općenito što je bilo djelomice pokazano u 4. do 8. suda: između četiriju uzroka

188

Komentar 9-10

postoji bitni poredak, pobliže on postoji - kako je pokazano — u njihovoj uzročnosti, 'u prouzročenju', po kojem oni proizvode jedno.

Neovisno o prethodnim sudovima ovaj je sud sposoban za vlastiti dokaz, koji polazi od toga da je prouzročeno bitno 'isto' i jedno. Ovo jedinstvo (koje je zacijelo prouzročeno) mora se svesti na jedinstvo koje postoji u području samih uzroka. Budući da se ovi uzroci ipak ne povezuju kao akt i potencija, preostaje da se utvrdi jedinstvo poretka, i to točno tako da jedinstvo mora posto-jati medu uzrocima onda kada oni prouzročuju. Uzroci su zato 'jedno' u procesu prouzročenja (i samo tamo), i to u smislu bitnog poretka (iz 'prigodnog' poretka moglo bi proizići samo 'prigodno' jedno).

Kako je ovaj poredak napravljen u pojedinostima, već je najvećim dijelom proizašlo iz ranijih razlaganja. Škot upućuje na odgovarajuće tekstove. Jedino još nije objašnjen odnos između materijalnog i formalnog uzroka. Bila je istražena samo korela-tivnost obaju pojmova, ali ne ono njihovo biti prije i biti kasnije jednog spram drugoga. Budući da će u daljnjem tijeku istraživanja biti samo malo govora o oboma, Škot se ograničuje samo na kratke naznake.

Materiji se spram forme pripisuje prijašnjost 'po neovisnosti', dakle u poretku neovisnosti. Stalno ostajućem formljivom pristupa forma u stanovito vrijeme, i tako ona mora biti ovisna o materiji. — Navedeno mjesto iz Augustina (Ispovijesti, XII, 4) stoji u sklopu interpretacije Post 1,2; "zemlja", koja se tamo označuje kao "ne-vidljiva i neuređena" (tako prema tekstu, koji Augustin koristi; Vulgata: "pusta i prazna"), tumači se kao još neoblikovana mate-rija, koju je Bog 'najprije' (ne u vremenskom smislu!) stvorio.

Pobliže određenje poretka, prema kojem je materija 'prije', vodi na drugi član 3. podjele, usp. za to K, 6.

Forma nasuprot tomu ima 'prijašnjost' u poretku prvenstva, koji je ovdje, dakle, protivan poretku ovisnosti (usp. K, 6), to se ponovno ističe kod 14. suda.

189

Komentar 9-10

Treba zapaziti da Škot odnos unutarnjih uzroka jednog prema drugom ne obraduje u dokazujućem postupku, nego radije samo 'izvješćuje' ("čini se").

Zaključna opaska naglašava još jednom da se bitni poredak ne tiče jednostavno uzroka (ukoliko su oni bića), nego samo s obzi-rom na njihovo uzrokovanje. Uvijek stoji u pogledu proces prouzro-čen] iz, kako se on može raščlaniti polazeći od prouzročenog. Ko-mentar je naglasio ovaj smjer gledanja tako da to ovdje ne potre-buje više nikakvo posebno objašnjenje.

Unatoč tomu kompleks pitanja u tekstu nije sigurno potpuno objašnjen, i na ovom mjestu nalaze se također (izvan teksta, "Extra") dvije 'Additiones' (usp. Uvod, ovdje se mogu umetnuti Additio II i III Midlerova izdanja), u kojima Škot slijedi problem dalje. Vrlo suptilne i vrlo 'tehničke' diskusije ne trebaju se ponav-ljati opširno, nego se samo referiraju neke misli, koje su korisne za razumijevanje nauke iznesene u tekstu.

Ako se bitni poredak četiriju uzroka međusobno razumije kao poredak ovisnosti, tada to vodi u proturječja. Pretpostavimo npr. da ciljni uzrok prouzročuje tvorenje tvornog uzroka. To bi značilo da je ovaj 'ciljem određen', ali ne 'tvoren' - što proturječi 5. sudu.

Nadalje, ako ono koje tvori 'ljubi cilj', tada to još ne znači da je cilj time onaj koji određuje cilj, inače bi Bog, onaj koji prvi tvori, onaj koji ljubi vječno samoga sebe kao 'cilj', morao biti s nužnošću 'onaj koji određuje cilj' stalno za bilo što - to bi proturječilo slobo-di stvaranja. Također ne postoji nikakvo 'određivanje cilja' ako se kaže da ono koje tvori ljubi ono uzrokujuće radi cilja; to bi značilo daje ne-egzistirajuće (tek kao uzrokujuće) ciljem određeno.

Ciljni i tvorni uzrok ne smiju se zato dijeliti u poretku ovisnos-ti prema Prije i Kasnije, to bi bilo proturječno. Oni su radije 'istovremeni'.

Unutarnji uzroci mogu nasuprot tomu (prema 8. sudu) biti stvarno 'prouzročeni'; međusobno su oni ipak opet 'istovremeno' prouzrokujući, već kao korelativni, od kojih ne može jedno biti bez drugoga (što pripada pojmu 'prijašnjosti').

190

Komentar 9-10

Ali dalje vrijedi također: ako ono koje tvori prouzročuje sas-tavljenu-cjelinu, tada ono ne tvori najprije ovo i tada materiju i formu, niti također najprije materijalnu i formalnu uzročnost i tada cjelinu. Radije je trostruka uzročnost - tvorećeg, materije i forme - po svojoj naravi 'istovremeno' prouzrokujuća. Posve općenito vrijedi: biti prouzročen i prouzročiti (causatio activa i causatio passiva) su po svojoj naravi 'istovremene' (simul), i ni-kakav način uzročnosti ne može se odijeliti iz sveukupnog pro-cesa, tako da bi uzročnost mogla biti 'prije' u smislu poretka ovi-snosti.

To ne isključuje daje npr. materija, koju ono koje tvori potre-buje, ukoliko je ne može stvoriti, već 'ranije' tu, već je data 'prije' forme. Ali materija nije 'prije prouzrokujuća' u smislu ovdje datog preciziranja (inače bi moralo postojati ono materijom određeno koje nije formom određeno).

Posve općenito treba podsjetiti ovdje na prvo poglavlje. Prema njemu poredak ovisnosti postoji samo između uzroka i prouzro-čenog ili između (ranije i kasnije) prouzročenih. Ovdje se radi ipak o uzrocima i njihovu uzrokovanju i dolazi se na to da se istraži ovi-snost prouzročenog o njima (uzrocima). Ukoliko se može nužno utvrditi bitni poredak medu uzrocima, mora se raditi o poretku prvenstva, a da ovaj postoji, jest jasno.

S 9. sudom je 4. podjela I. poglavlja dostatno raspravljena u okviru nakane. 3. podjela se u 10. sudu dovršava ukratko (o stvar-nom usp. K, 6): njezina dostatnost proizlazi bez daljnjega iz pojma članova.

2. podjela se raspravlja u dvama sudovima, čiji prvi (11. sud) tvrdi razlikovanje članova: od dvaju prouzročenih (od istoga uzro-ka) može jedno u poretku ovisnosti biti 'ranije', a da ono opet ne prouzročuje ono samo kasnije.

Za to se trebaju navesti primjeri i 'ratio' ('umni razlog', tj. stvarno razmišljanje koje se ne oslanja na autoritet). O primjeru kvantitete i kvalitete usp. K, 5. Najavljeno stvarno razmišljanje nedostaje, ono se ne može također izvesti iz utemeljenja 12. suda.

191

Komentar 9-10

Potpunost 2. podjele tvrdi se u 12. sudu: bitna ovisnost postoji samo u odnosu prema uzroku ili 'bliže' prouzročenom, dakle samo unutar kauzalnog odnosa.

Biće, prema tome, ne može ovisiti o 'uvjetu mogućnosti', koji ne bi postojao u kauzalnom odnosu. Obrnuto, mora svaka data ovisnost biti interpretirana kao kauzalni odnos.

Dokaz, u koji su ugrađena dva prigovora i njihovo pobijanje, služi se jednom 'reductio ad absurdum': Pokazuje se da suprot-stavljena pretpostavka vodi proturječnim izvodima (ova se pret-postavka podmeće protivniku, koji se oslovljava u 2. licu. Ja pre-vodim bezlično: "si dicas" — "ako se kaže" u "per te" — "prema postavci", naime protivnika).

Pretpostavka je: Ako mora postojati 'uvjet mogućnosti' — A — o kojem je biće — B — ovisno, onda vrijedi: Ako ne postoji A, ne može postojati ni B. Ali ako A ne smije ni kao uzrok ni kao bliže prouzročeno biti, dakle, uklopljeno u nikakav kauzalni odnos, tada proizlazi da uzroci ovoga B, kao i sve 'ranije' (ili 'bliže') prouzro-čeno, mogu biti dati, dakle svi momenti kauzalnog odnosa postav-ljeni, a da se B time ne dogodi. Svi ovi uzroci (i sve prouzročeno) nisu još "dostatni" da proizvedu B.

Ovaj izvod proizlazi prisilno, jer to pripada pojmu dostatnog uzroka da je on iz samoga sebe u stanju proizvesti prouzročeno. Ali sada se pokazuje proturječje: U smislu pretpostavke mora sveukupnost uzroka i ranije prouzročenih biti 'dostatna' (oni su svi pretpostavljeni kao 'postavljeni'), i unatoč tomu ne mogu proiz-vesti prouzročeno. Pojam uzroka je uopće tom pretpostavkom lišen svoga smisla, jer čak 'totalni uzrok' ne može biti prouzro-čujući.

Kod prigovora ne donosi Skot nikakva nova gledišta, nego po-navlja isti misaoni tijek. Budući da 1. prigovor pokušava ograničiti domašaj dokaza (dopušta da dokaz vrijedi ukoliko se tiče činje-ničnog, ali osporava da dostiže bitni odnos), naglašava se da pret-postavka uključuje bitno ne-moći-prouzročiti uzroka, ukoliko je za A bitno da ne stoji u kauzalnom odnosu.

192

Komentar 9-10

Drugi prigovor koji se odnosi na odnose materijalnog svijeta (tvorenje sastavljene-cjeline pretpostavlja materiju), daje priliku naglasiti da ovdje stoji stalno u pitanju cijeli uzrok, sveukupnost kauzalnog odnosa, kako god ona mogla biti razgranata i posre-dovana. Budući da A ne smije pripadati tomu na nikakav način, B ne može biti prouzročeno svim svojim uzrocima u cjelini. Postavka vodi u proturječje.

U 1. podjeli najavljuje Škot dva suda; budući da ipak prvom sudu dodaje obrat, nastala su tri suda. Prva dva tvrde razlikovanje diobenih članova: poredak i poredak ovisnosti se ne poklapaju, tako da s jedne strane nema potrebe da nadiđeno ovisi o prven-stvenom (13. sud), s druge strane, ne smije svako, koje ovisi o onome o čemu ovisi, biti nadiđeno (14. sud).

13. sud ima lik neposrednog zaključka, kod kojega se ima dokazati samo prednji sud (to je bilo već slučaj kod 11. suda). Dokaz ima u vidu odnose kako oni proizlaze kod (kontrarnih) suprotnosti. Primjer bi bio suprotnost: crn — bijel; nasuprot crnom i tonovima boje koji se nalaze između ('manje suprotnom') ima prednost ekstremna suprotnost: bijelo. Razumljivo je po sebi da ovo prvenstvo nije uzrok za nadiđeno niti je također od nekog zajedničkog uzroka 'bliže' prouzročeno, koje bi najprije moralo biti prouzročeno da bi mogli postojati daljnji tonovi boje. Oni mogu prije postojati također bez prvenstvenog bijelog i mogu bez njega biti prouzročeni. Tako ne postoji nikakav zajednički uzrok, zato također nikakav bitni poredak ovisnosti.

Ako ovdje ne može biti ustanovljen nikakav kauzalni odnos, tada slijedi također već po 12. sudu da ovdje ne može postojati nikakva ovisnost.

Obrtanje ovog suda, 14. sud, slijedi bez daljnjega, ali se pojašnjava na nekim primjerima: ovisnost sastavljene —cjeline o materiji, koja se broji u njezine uzroke, ali je manje savršena, ovi-snost forme o materiji, usprkos prvenstvu forme (ovdje Škot doda-je jedno 'možda': kod 9. suda, na koji se odnosi, odnosi nisu pot-puno objašnjeni kod unutarnjih uzroka, usp. K, 17). Naposljetku

193

-Komentar 21-22-

ovisnost kod 'uređenih pokreta': Pri tome se može npr. misliti na rast prirodnog bića, gdje krajnje stanje (odraslost) nastaje najpo-slije, i ovisi o 'ranijim' (u dvostrukom smislu) stanjima, ali unatoč tomu ima prvenstvo, najvišu savršenost ('uređenim' zovu se po-kreti čija stanja, koja slijede jedno nakon drugog, stoje u bitnom odnosu ovisnosti, kako je to slučaj kod rasta).

21 Potpunost 1. podjele se razlaže posve općenitim sudom: ču-venim 'principom ekonomije', koji se izvodi od Aristotela (usp. Fizika, 14; 188 a 17). Ovaj princip ima bitno metodički karakter. On zahtijeva da svaka pretpostavka bude utemeljena. Očito se time navodi prvo pravilo svakog znanstvenog postupka, a koje samo ne treba nikakvo utemeljenje.

Budući da je prva podjela 'prvotna1 (usp. K, 4), dakle potječe iz prvotnog iskustva, koje nije dalje svedivo, moglo bi samo novo iskustvo staviti u pitanje njezinu potpunost, koje prisiljava na pret-postavljanje daljnjih bitnih poredaka. Isto vrijedi za pokazanih šest poredaka: nigdje se ne pokazuje prisiljavajući razlog da se prihvati još druge (poretke). Time se diskusija završava.

22 16. sud obrađuje specijalni slučaj u okviru 1. podjele, dakle u odnosu poretka prvenstva i poretka ovisnosti, naime odnos nadi-đenog s jedne strane i tvorenog i ciljem određenog s druge strane. Sam sud - da je sve što je ciljem određeno istodobno nadiđeno -ne govori izričito o tvorenom, a ipak će o tome biti govora u ute-meljenju.

16. sud slijedi - tako 1. dokaz - iz toga da je cilj 'bolji' (savršeniji) od onoga što je usmjereno na cilj, i ovo sada treba dokazati. Zato podsjeća Škot na to da cilj - A — kao 'ljubljeno' pokreće tvoreće na prouzročenje, prouzročeno postaje time ci-ljem određeno — B. Iz toga slijedi da A ne može biti manje dobro od B i također ne jednako dobro: dakle, ono mora biti veće dobro.

Sada treba dokazati da 'jednako' ne može pokrenuti (2. dio prednjeg suda, koji prethodi neposredno posljednjem zaključnom izvodu). To se dogada pokazivanjem proturječja 1. suda: ako bi

194

Komentar 9-10

jednako (kao i ciljem određeno, B) moglo pokrenuti tvoreće, tada bi to moglo učiniti i ono samo (ciljem određeno); moglo bi, dakle, biti ciljni uzrok samoga sebe, time ovisiti o samom sebi. Ali to je isključeno prvim sudom.

Da ciljni uzrok ne može biti manje dobro od ciljem određe-nog, proizlazi bez daljnjega, jer također tada moglo bi ono (ciljem određeno) opet, jer bi bilo veće dobro, pokrenuti tvoreće i tako biti ciljni uzrok samoga sebe. Skot smatra nepotrebnim da se to izvede.

2. dokaz nudi teškoće neposrednom razumijevanju. U svojoj stisnutoj kratkoći on pretpostavlja jedan broj nauka, koje su opće skolastičko dobro, ipak danas potpuno nepoznato. One se mogu ukratko pojasniti ukoliko su potrebne za razumijevanje.

Dokaz se oslanja na odnose, koji se očituju na načinu dje-lovanja 'umjetnosti'. 'Umjetnost' znači (u strogom smislu) znanje 0 takvom što čovjek može djelovanjem na materijalnu prirodu napraviti (facere). Nju (umjetnost) se obično određuje kao 'recta ratio factibilium', kao 'ispravni pojam napravljivog'. Pod ovaj po-jam padaju prije svega obrti i materijalna tehnika u cjelini, ali također likovne umjetnosti, pri tome se ne dolazi samo na vješti-ne nego i na razumijevanje stvari (pored ovoga pojma 'ars meha-nica' visoka skolastika koristi još pojam 'ars liberalis', koji se također tradicionalno primjenjuje na teoretsko znanje, također se 1 u njemu nešto 'pravi', na primjer sudovi ili silogizmi, postoje 'rezultati': očito ipak u ekvivoknom smislu, koji ovdje ne dolazi u pitanje).

Umjetnost, ili bolje, znanje o umjetnosti propisuje kako se ima napraviti 'umjetnička stvar'. Pri tome naravski sve ovisi o tome čemu treba služiti ono što se pravi. Zgrada se može podići za stanovanje, za rad, za reprezentaciju ili za više ovih svrha. Što to treba biti, kako se to ima napraviti, u prvoj se liniji određuje for-mom. Za znanje o umjetnosti iz toga proizlazi da spoznaja cilja mora biti ono prvo, ona isporučuje princip na osnovi čega se može spoznati ciljem određeno. Zbog toga o onom, što je ciljem odre-

195

Komentar 9-10

đeno, govori znanje, koje je izvedeno iz spoznaje cilja. Kako se vidi: odnosu između cilja i ciljem određenog, koje ovladava prav-ljenjem, u logičkom poretku znanja o umjetnosti odgovara odnos između principa i zaključka.

U logičkom poretku ovisi zaključni izvod (zaključak) o prin-cipu na takav način da on svoju istinu izvodi iz principa. Princip mora već sadržavati istinu, koju zaključak izriče, i to na prvotniji način. On je tako 'istinitiji' i dakle 'savršeniji' u logički mjero-davnom pogledu. Sada se u znanju o umjetnosti savršenija istina principa prima od cilja, koji nju, dakle, 'uključuje virtualno'. Pri-mjereno tome cilj mora imati višu istinu, nego ono, o čemu može biti govora samo u izvedenim sudovima — nego naime ciljem odre-đeno, o kojem se tek radi u zaključku (tj. ono se pojavljuje tek tamo kao logički subjekt).

Škot zaključuje ovdje iz odnosa u logičkom redu spoznavanja na odnose u spoznatom. To se čini sumnjivim: Jedino, upravo u slučaju 'umjetnosti' (i samo je o ovom slučaju govor) postoji poseb-nost, koja omogućuje zaključak. Po svojem pojmu znanje o umjet-nosti je za pravljivo i pravljenje mjerodavno, daje pravila i propisu-je, i njegova se istina mjeri po tome da se umjetnička stvar može dogoditi na temelju ovoga znanja. To ne bi bilo moguće ako pore-dak spoznavanja ne bi bio paralelan poretku spoznatog. Za to je ovdje dokaz valjan.

Opće značenje ovdje dokazanog za odnos između cilja i ciljem određenog pokazuje se u prirodno tvorenom, ako se može pokaza-ti da odnosi u prirodnom i umjetničkom tvorenju idu isto tako paralelno. Upravo to tvrdi gornji suci 2. dokaza i to bez pobližeg utemeljenja, jer se radi o poznatoj Aristotelovoj nauci (usp. nave-dena mjesta).

Umjetničko djelo održava se kao stalno 'djelo' prirodnim snaga-ma: onim koje bi priroda sama založila, ako bi to proizvodila. Tako 'umjetnost oponaša prirodu' (jasno je to prije svega kod 'umjetnos-ti', čije djelo može činjenično proizvesti sama priroda, npr. kod me-dicine, čije je 'djelo' zdravlje). Obrnuto mora tada važiti: Ako bi pri-

196

Komentar 9-10

roda proizvodila umjetničku stvar na način njoj vlastiti (ona bi npr. kuću 'rodila' ili 'dopustila rasti') ili, ako bi, što znači isto, umjetnost tvorila 'prirodno', tada bi morali u ovom procesu ostati mjerodav-nim ipak upravo oni odnosi, koji vladaju umjetničkim pravljenjem.

Tako se može legitimno zaključiti iz prvenstva principa pred zaključkom u logičkom poretku znanja o umjetnosti na prvenstvo cilja pred onim što je ciljem određeno u umjetničkom tvorenju, iz ovoga ponovno na prvenstvo cilja pred onim što je ciljem određeno u prirodnom tvorenju. Iz toga proizlazi sud koji se dokazuje da je ciljem određeno uvijek nadiđeno, i to od svoga cilja.

Sada se podiže prigovor koji se uzima iz područja voljnog djelo-vanja. Tamo se govori o 'urednoj ili neurednoj' volji, svaki put prema tome odgovara li htijenje moralnom poretku ili ne. Ovdje sada postoji slučaj da 'neuredna' volja čin, koji je po samom sebi (po svojoj 'vrsti') dobar, usmjerava na ćudoredno loši cilj. Stalan primjer za to jest: netko daje milostinju (po 'vrsti' dobar čin) iz tašte težnje za važenjem (ćudoredno loši cilj). Ovdje je cilj nižeg ranga od onoga što je ciljem određeno. Ono nadilazi taj cilj — pri-vidno protivno 16. sudu.

Odgovor na prigovor je karakteriziran time da Škot ne po-kušava riješiti problem neuredne volje (točnije: pitanje o moguć-nosti 'lošeg' određivanja cilja u htijenju). Prije svega treba se čvrsto držati dokazanog 16. suda: posve sigurno on vrijedi za područje prirode kao i za područje uredne volje, gdje cilj uvijek odgovara 'naravi stvari' (kod uredne volje je to slučaj po njezinu pojmu. Kod prirode bi promašivanje stvari primjerenog cilja mo-glo biti moguće 'per accidens' - na temelju prigodnih okolnosti. Ali tada bi činjenično postignuto moglo biti samo cilj 'secundum quid', dakle 'u ograničenom smislu'). Ali o neurednoj volji vrijedi u svakom slučaju da ona kao takva — kao neuredna — nije apso-lutni, potpuno neovisni, dakle u strogom smislu 'prvi' uzrok učin-ka. Ako bi ona to bila, tada se ne bi moglo dosljedno više uopće govoriti o poretku, dakle ni o cilju i određenosti ciljem.

Prisilno proizlazi tako da je učinak neuredne volje ipak po-novno tako 'uredan' da on u nadilazećem sklopu ima viši uzrok i

197

Komentar 9-10

savršeniji eilj — iako to nije njegov 'najbliži' cilj, onako kako se cilj ljubi' od 'najbližeg' uzroka. Ovaj 'najbliži' cilj ne nadilazi tada ono koje je ciljem određeno, ali ga zacijelo nadilazi onaj nadređeni cilj. 16. sud vrijedi, dakle, iako s ovim ograničenjem, posve općenito.

Škot otklanja u posljednjem odlomku prikazati uzročnost neuredne volje kao 'neistinsku', otisnuti je na nivo puke istrumen-talnosti za viši, 'uredni' uzrok. Ovo osnaženje stvarnog stanja, od kojega je pošao prigovor, čini potpuno jasnim istinsko značenje odgovora: Problem ćudoredno lošeg određenja cilja, problem moralnog poretka uopće, isključuje se, pošto se osiguralo daje ovo područje principijelno suobuhvaćeno od općenito dokazanih odnosa, ono je ontološki poslije poredano i podređeno. Kako se ono u pojedinačnom ima shvatiti i protumačiti u odnosu prema ontološki ranijem, može ostati otvoreno za vlastito istraživanje. Energično naglašavanje da se u ćudoredno lošem činu nalazi 'istin-ska' uzročnost, odsijeca svaki pokušaj da se problem zla ontološki ukloni interpretiranjem, a da se ipak ne dopusti odatle umanjiti dobivene rezultate.

Time završava drugo poglavlje. Ipak se na ovom mjestu u mnogim rukopisima nalazi duža 'Additio' (usp. Uvod, ovdje se može umetnuti Additio I Miillerova izdanja), koja jasno pripada 16. sudu (također je ona označena sa 'Extra', kao ona koja stoji izvan teksta). U tom se nastavlja usporedba nadiđenog s prouzro-čenim, ponovno kao u već određenim 'Additiones' (usp. K, 17), u veoma 'tehničkim' diskusijama brojnih prigovora.

Diskusija se tiče suda: "svako nadiđeno ima vanjski uzrok". Prvi dokaz za to ide ovako: Svako nadiđeno stoji prema nadilazećem u odnosu 'imanja dijela', ono ima, nadalje, u nadilazećem svoju nužnu 'mjeru'. Ali o sudjelovanju (imanju dijela) i mjerenju ne može biti govora, ako ne postoji nešto, u kojem nadiđeno sudjelu-je, od kojega se mjeri: ono ne može 'postojati' bez nadilazećeg. To znači da o njemu ovisi i da je, dakle, prouzročeno (Škot pokazuje još kratko da odnos između ranije i kasnije prouzročenog ne dolazi u pitanje. Razumije se po sebi da ne može biti mišljeno na formal-nu i materijalnu uzročnost).

198

Komentar 9-10

Ovdje nastaju sada neke teškoće, prije svega iz nauke koja je iznesena kod 13. i 14. suda ovoga poglavlja. Brižno dokazano razlikovanje između poretka prvenstva i poretka ovisnosti posta-je problematično i prividno se proturječi najjasnijim činjenica-ma koje pokazuju ovo razlikovanje. To, dakle, treba ograničiti da svaki odnos prvenstva ne uključuje odnos ovisnosti. Nadalje, do-kaz samo tamo zaključuje gdje postoji 'totalno' sudjelovanje, gdje, dakle, nadilazeće mjeri nadiđeno po cijelom opsegu njegova sadr-žaja.

Škot, dakle, drži čvrsto da u sveukupnom području bića, u kojem se mnogostruko ukrštaju odnosi prvenstva i ovisnosti, mora postojati barem jedno mjesto gdje se takoreći susreću oba poretka u vrhu: to bi bila 'prva narav', koja ujedno mora biti prva kako po prvenstvu tako po uzročnosti.

Kako ćemo vidjeti, dokaz ove prve naravi i susretanja poreda-ka u njoj čini predmet III. poglavlja. 'Additio', čini se, dakle predzahvaća odvijanje istraživanja. Ipak se smije zacijelo razumi-jeti kao pokušaj da se već u okviru obrade 'podjela', što je moguće opsežnije, osigura temelje za sljedeću izgradnju.

Očito je sam Škot smatrao ovaj pokušaj malo zadovoljavajućim ako ne čak neuspjelim. On govori o tome (usp. Miiller, str. 142), ovdje se ponešto samo 'izvješćuje' (narrata), ali se ovdje još inače ne pokazuje (ostensa), i tako se radi samo o opisnom objašnjenju, ne o dokazu suda. Kasnije se kaže (usp. Miiller, str. 146.) da sud treba 'pustiti po strani' — o njemu i o 13. sudu morao bi rasprav-ljati samostalni veliki traktat, koji bi morao provesti i istražiti uspo-redbu poretka prvenstva i poretka ovisnosti, kada je jedan u dru-gom sadržan, kada ne. Može se iz toga zaključiti da je Škot imao nakanu dodati sud kao sedamnaesti II. poglavlju, ali je tu nakanu kasnije ipak napustio. - Kod ovog stanja stvari može se uostalom sa sigurnošću isključiti 'Additio' iz teksta. Ona bez sumnje ne bi našla nikakvo mjesto u 'definitivnoj' redakciji.

199

TREĆE POGLAVLJE

Treće poglavlje dolazi sada do prave teme istraživanja. Naslov i uvodna molitva (s aluzijom na Otk 1,17 i češće) navode da se radi o pokazivanju 'prvosti' prvog principa, što po sebi razumljivo uključuje da jedan takav postoji. Tako se ovdje radi o filozofskom Božjem dokazu.

Istraživanje se ograničuje na tri bitna poretka vanjske uzroč-nosti i prvenstva. Ovo se ograničenje ne utemeljuje posebno. Mjerodavno je naravski da samo u ovim porecima dotično 'Ranije' može biti neograničeno savršeno (perfeetio simpliciter), bez prim-jese nesavršenosti (usp. poglavlje II, sud 8 i K. 15).

Sada treba biti pokazano da u svakom od ovih poredaka pos-toji jedna — i samo jedna — jednostavno prva narav. 'Jedinstvo' naravi, tj. njezina jedinost, razlikuje se pritom od jedinosti indi-viduuma, od 'jedinstva po broju'. Samo se o onom prije treba radi-ti, ne o onom poslije.

Pojam narav, koji se od sada stalno pojavljuje, je od velikog značenja. O njemu ovisi smisao Božjeg dokaza. Što Škot misli time, može se opisati kao cjelina bitnog sadržaja, koja je sposobna zaista za individualnu egzistenciju, i koja se može shvatiti općim pojmom u razumu. Pojmovi vrste kao čovjek ili konj označuju takvu narav. Ova 'je' u individuumu konkretno egzistirajuća. Ona tamo 'posta-je pojedinačna' i postaje brojno shvatljiva (Sokrat i Platon su dva čovjeka). Dalje 'je' ona također u općem pojmu (universale). Tamo je ona isto tako 'brojem jedna'. Ukoliko je ona naime mišljena konkretno, misao među mislima, istodobno su tada pak 'mnogi', jer pojam može 'misliti' ili značiti mnoštvo individuuma. Unatoč tome narav nije sam pojam - jer ona je doista ono što je pojmom 'mišljeno' — niti je isto kao individuum. Po sebi samoj ona nije ništa (drugo), nego ona sama, s Aviceninim sudom (Met. V, 1; dalje 86c.): "Equinitas est equinitas tantum" (konjstvo nije ništa drugo nego konjstvo), dakle niti je individualno niti općenito, niti (bro-

201

Komentar 9-10

jem) jedno niti mnogo. Mora se pitati u kojem bi se smislu mogla ona nazvati 'opstojećom' i također 'jednom'.

Toma Akvinski je taj problem obradio u De ente et essentia. On odriče ovoj čisto u sebi, 'neovisno' promatranoj naravi (natura absolute considerate) svaki bitak (nullo modo habet esse). Radi se o pukom proizvodu refleksije, koji izranja u tijeku istraživanja o iskazivosti pojmova o individuumima; dakle o pomoćnoj misli, ne o momentu, koji igra ulogu u samom spoznajnom procesu. Spo-znaja smjera na biće, dakle, na takvo, koje 'ima bitak', koje 'je u činu', a 'neovisno promatranoj' naravi ne pripada nijedanput ono moći biti, jer ona kao takva ne može zacijelo egzistirati.

Duns Škot je naprotiv uvjeren da ova narav, koju on naziva 'zajedničkom' (natura communis), zaslužuje veoma dobro da bude nazvana 'opstojećom'. Bitni sadržaj, koji ona obuhvaća, ostaje isti, bilo da je on konkretiziran u individuumima pristupanjem pozi-tivne određenosti (entitas positiva), bilo da je obdaren u razumu općenitošću pojma. On se može upravo razlikovati kao čvrsto ocr-tani sadržaj (distinctio formalis). Razlikovani pojam pak ne znači ništa drugo nego upravo ono što 'egzistira' u različitim individu-umima (i u razumu) pod svaki put drugom određenošću, dakle 'opstojeća' narav. Pri tome se može još također apstrahirati od 'načina' ovoga bitka (modus), otprilike od 'biti u činu' ili od 'biti moguć' (distinctio modalis): 'bivstvujućim' ne treba nazvati samo 'bivstvujuće u činu' ili samo ono koje je u aktualnom kao moć (potentia) prisutno, nego svaki u razumijevanju shvatljivi sadržaj, koji je na neki način - bilo to pod dodavanjem daljnje određe-nosti ili također samo jednog 'modusa' - 'sposoban biti', ili toč-nije: "kojemu se ne protivi bitak" (cui non repugnat esse, Ord. IV. d. 3 n. 2; Vives XVII, 7 b).

Izraz 'ne protiviti' podsjeća na načelo proturječja: ono postaje mjerilom onoga što se može nazvati 'opstojećim'. Pokazivanje 'mogućnosti' u ovom smislu je zbog toga odlučujuće za Škota. Ono pogađa biće ne samo kao dati fakt, nego u njegovu štostvenom sadržaju (ens quidditative sumptum), koji se poima neovisno o faktičnoj egzistenciji i zato u nužnom znanju. Shvaća li se u ovom

202

Komentar 9-10

smislu 'moguća' narav kao 'opstojeća', tada istodobno kao 'jedna', koja ima jedan sadržaj, koji se razlikuje od drugih naravi. Ovo jedinstvo, koje je 'manje' od brojčanog (minor numerali) jedinstva, ne označuje još singularnost i individualnost, tako malo kako 'opstojeće' označuje već egzistenciju. Samo ovo jedinstvo stoji prije svega u pitanju, jer se ono prije svega može postići samo na razini naravi.

Tekst trećeg poglavlja je velikim dijelom uzet doslovno iz Ord. I, d.2 q.l (Ed. Vat. II, n.41-73), ipak nešto drugačije organiziran. Razlike nisu samo uvjetovane pojedinim premještanjima, prošire-njima i dodavanjima nego i drugim kontekstom. Usporedba se ne treba ovdje provoditi pojedinačno.

Misaoni tijek započinje kod tvorne uzročnosti (sud 1), pokazu-je tada u njezinu poretku 'Prvo' (sud 2), koje je neprouzročivo (sud 3). Ovo se pokazuje kao u stvarnosti egzistirajuće (sud 4). Isti se misaoni tijek provodi za poredak ciljne uzročnosti (sud 7-10) i prvenstva (sud 11-14), pošto je ipak najprije ovo neprouzročivo pokazano kao 'nužni bitak iz sebe' (sud 5) i to ponovno kao onaj koji pripada samo jednoj jedinoj naravi (sud 6). Na temelju ovog šestog suda pripisuje se trostruka prvost jednoj jedinoj naravi (sud 15), čime je postignut cilj poglavlja.

Ostala razlaganja (sud 16—19) sadrže takvo što je već rečeno uključivo u sudu 15, i to s nakanom da se izloži nužna usmjerenost svakog bića na jedinu prvu narav. Sve i svako biće stoji u bitnom poretku, koji određuje jedina prva narav. Time je ocrtana izgrad-nja poglavlja, koja se upravo u naposljetku imenovanoj točki — i time u dokazanom cilju - razlikuje od izgradnje odgovarajućih tekstova u Ordinatio.

U smislu gore rečenog (K 24) prvi sud raspravlja o 'naravi', dakle o štostvenom sadržaju, i on njoj pripisuje određenost: 'spo-sobnost tvorenja'. Nalazimo se, dakle, na razini 'mogućnosti', ali koja se ne samo konstruira (logička mogućnost), nego se može pokazati kao stvarno data u biću (realna mogućnost). Zato se može ono 'est' suda prevesti s 'postoji'.

203

Komentar 9-10

Sposobnost tvorenja stoji sada u korelaciji prema tvorivosti. Bez naravi koja je sposobna tvoriti ne može se smisleno zamisliti narav koja je tvoriva. I to se može pokazati dvostruko: postoje kontingentne naravi koje, dakle, mogu 'biti', pošto prije nisu bile; ali same od sebe ne mogu nastati (ukoliko one zaista nisu prije svega), niti također od 'ništa' (iz ničega), jer ne—biće ne može biti izvor za biće. Ova narav, dakle, posjeduje moći biti samo ukoliko je tvoriva od drugoga, kojemu, što se njega tiče, pripada sposob-nosti tvorenja. Isti misaoni tijek vodi cilju, ako se ne pazi na narav kao cijelu, nego samo na određenosti na njoj, koje njoj mogu pri-rasti 'kretanjem', dakle procesom razvoja i promjene. Tako može kod njih (određenosti) nešto započeti biti, naime završeno stanje, u kojem kretanje dolazi u mirovanje (terminus motus). Također ovdje postoji, dakle, tvorivost, koja pretpostavlja sposobnost tvorenja u drugom, ne u onom što tek započinje biti.

Ova narav jest ona koja je kontingentna i koja započinje biti, a njezine promjenjive određenosti nalazimo na osnovi razmišljanja o tvornoj uzročnosti. Škot se zadovoljava s pukim upućivanjem, jer je ovdje očito postignuta točka, gdje opće iskustvo svakoga može dati dokaz. Doduše odnosi se opće ljudsko iskustvo neposredno na ono što se događa, na biće koje egzistira, ali faktična egzistencija, koja jest, pošto ona nije bila prije, pokazuje se upravo svojom faktičnoš-ću kao 'moguća', tako da to ne treba posebnog dokaza. Tim se osla-nja Božji dokaz na empirijski osigurani temelj. Ovaj (temelj) osigu-rava da se kod 'mogućnosti' radi o 'realnoj' (mogućnosti). Škot, da-kle, ne polazi od pojmova i a priori, nego 'aposteriorno' (usp. o tom E. Gilson: Johannes Duns Scotus, Dusseldorf 1159, str. 137 i dalje).

Škot opravdava osobito polazište prvog suda kod 'mogućeg'. Pri tom ne osporava nikako da upravo tako dobro može započeti kod čina, dakle, kod stvarnog, i da se na toj razini može argumen-tirati. Očito se tako dolazi pokazivanju naravi koja tvori, i smije se dopuniti da se na ovaj način može vrlo dobro izvesti dokaz za egzis-tenciju prvog tvornog uzroka, dakle, Boga. Dalje se smije pret-postaviti da Škot pretpostavlja sudove o stvarnom, jer se zaista od bitka može zaključiti na mogući bitak, što se ne može obrnuti.

204

Komentar 9-10

Naprotiv, polazište kod stvarnog ima nedostatak jer se mora osloniti na kontingentne sudove, tj. na takve koji svoj dokaz imaju samo u faktičnoj egzistenciji onoga, o čemu govore. Također pret-postavke i razlozi, polazeći od ovog polazišta, mogu se pokazati samo kao faktički. Vraća li se pak na razinu mogućeg, koje se može dosegnuti neposredno polazeći od faktično pokazanog, tada se uzdiže odnose i uvjete, koji pripadaju biću, neovisno o faktičnoj egzistenciji. Ono moguće kao takvo je nužno (possibile necessari-um). Također otvarajuće pretpostavke i razlozi su 'nužno moguće' i mogu se izreći u nužnim sudovima. Tek ako na ovom putu uspije pokazivanje Božje egzistencije, ovu se može uvidjeti kao nužnu i time spoznatu autentično znanstveno.

Ovdje se smije Škota interpretirati tako da on zaključak od kontingentnog na nužno kao njegovu pretpostavku smatra samo tada legitimnim, ako se samu kontingenciju poima kao stalno osta-juću svojstvenost i time kao karakteristiku naravi. Stvarni bitak, čin, razumijeva se kao faktičnost, i tada ne daje u stvari za argu-mentaciju ništa osim prvog pristupa carstvu 'nužne mogućnosti' za ljudsko spoznavanje, koje je samo vezano faktički i na faktičko iskustvo svijeta. Za Škota, prema tome, put od stvarnog preko mogućeg prema Božjoj egzistenciji, koja se ipak ponovno pokazu-je kao faktičko-stvarna, nije nikakav zaobilazni put. Jer samo na ovom putu preko naravi kao štostvenog postojanja postoji šansa da se pokaže egzistenciju kao karakteristiku Božje naravi. Ovdje ne mogu više nikakvi uvjeti faktički igrati ulogu, nego isključivo takvi koji općenito vrijede za biće jednostavno kao štostveno postojanje. Zato se može reći da se tek tako odvija misaoni tijek na razini bića, tj. metafizike.

Drugi korak misaonog tijeka sastoji se u pokazivanju da postoji jednostavno prvo koje je sposobno tvoriti. 'Jednostavno prvo' znači da ono nije niti tvorivo niti ovisno u svojoj sposobnosti tvorenja o drugom. Dokaz se temelji na tome da je disjunkcija potpuna između 'jednostavno prvo' i 'tvorivo od drugog ili sposobno tvoriti snagom drugog'. Ako se onom koje je sposobno tvoriti osporava da je ono jednostavno Prvo, tad ono mora pasti pod drugu alterna-

205

Komentar 9-10

tivu, i ako se niječe ovo nijekanje, tada se prihvaća tvrdnju da je ono jednostavno Prvo.

Pretpostavka, da je svako koje je sposobno tvoriti ovisno u smislu druge alternative, pokazuje se sada kao neodrživa. Svako koje je sposobno tvoriti bi pretpostavljalo neko drugo o kojem ovisi, ovo bi opet pretpostavljalo neko treće i tako dalje u besko-načnost. Takvo uspinjanje u beskonačno, pri kojem bi se kod sva-kog stupnja srelo još neko ranije (biće), ipak je nemoguće. Ono potrebuje uporište kod 'Prvog', koje samo nije više ovisno. Tako-đer izlaz nije moguć ako se sklop tvorne uzročnosti konstruira takoreći u liku kruga, na takav način da bi Prvo ovisilo o članu uzročnog lanca, koji kao cjelina ponovno ovisi o njemu (Prvom). Tada bi ono (Prvo) zaista bilo, iako na posredovan način, uzrok samoga sebe, i to je već isključeno po sudu 2 drugog poglavlja.

Princip, o kojem ovisi izneseni dokaz, jest nemogućnost besko-načnog 'uspinjanja' (obično se govori o 'regressus in infinitum', katkad o 'progressus' i 'processus', čini se da Škot hoće potcrtati pravac na ranije kao Više'). U slijedećem se precizira ovaj princip i brižno osigurava. Povod za to daje prigovor da se beskonačni niz kod generacijskog slijeda bića, koja se razmnožavaju rađanjem, može misliti bez protuslovlja.

Stvarni smisao prigovora može se pojasniti ovako: sva živa bića, čijoj naravi pripada nastajanje rađanjem i ograničeno vrijeme života, stoje u generacijskom slijedu u kojem svaki član ima svoga proizvoditelja. Kod svakog člana može se tako navesti raniji (član). Ide li se tako nizom u pravcu na dotično ranije, dakle u 'uspinja-nju', tada nije vidljiv nikakav razlog zašto se bilo kada treba udari-ti na član kojemu unutar niza ne prethodi više nijedan raniji (član). Po svojoj biti 'prvo' živo biće, koje ne može imati nikakva pro-izvoditelja, ne postoji (što ne isključuje da faktički prvo može pos-tojati). Svakako generacijski slijed nije po samom sebi ograničiv. — Upravo tako stoji to ako se pita o mogućem broju individuuma u jednoj vrsti: u njihovoj biti ne može se naći nikakav razlog zašto ovaj broj mora biti ograničen. Jedino bi faktička ograničenost mogla doći u pitanje, otprilike jer je faktički svijet ograničenog tra-

206

Komentar 9-10

janja. Pretpostavi li se ipak s Aristotelom neograničeno trajanje svi-jeta ('aeternitas mundi'), tada postoji sukcesivna beskonačnost ge-neracijskog slijeda i individuuma kod bića koja se razmnožavaju rađanjem. Ona su 'Drugo', i kad se 'Prvo' u nizu ne bi moglo navesti.

Ova se nauka nalazi kod Aristotela (usp. posebno, De gener. et corr. II, c. 10—11), prihvaćaju je Avicena i Averoes. Škot se poziva na 'philosophantes': time skolastičari označuju katkad kršćanske mislioce, koji se bave filozofijom, ali ne smiju naći u filozofiji svoje završno razumijevanje svijeta, kao poganski 'filozofi' antike i isla-ma. U stvari nalazimo u latinskom aristotelizmu 13. stoljeća zastu-pljenom nauku o bitnoj neograničenosti generacijskog slijeda, tako kod Sigera od Brabanta (usp. njegovo djelo, De aetemitate mundi, q. 1; ed. Mandonnet, Bd. II, Louvain 1908, str. 132 i dalje), ali tako-đer i kod Tome Akvinskog (usp. npr. Summa riieol. I, 46, 2c i ad 7); faktička ograničenost se priznaje iz teoloških razloga, ukoliko je svijet stvoren od Boga vremenski ograničen. Škot upućuje ipak s pravom na to da se samo 'prigodno' poredani nizovi prihvaćaju kao beskonačni (po mogućnosti). Toma Akvinski navodi kao primjer da obrtnik radi s mnoštvom čekića, jer se jedan za drugim razbija. Za pojedini čekić to je 'prigodno' da se drugi rabe 'ranije', za pro-ces proizvođenja je to 'prigodno' da se rabi mnoštvo čekića — nji-hov broj je samo faktički ograničen. Upravo tako je to 'prigodno' za živo biće na kojem mjestu generacijskog slijeda stoji, i za vrstu je to 'prigodno' u koliko mnogo individuuma je reprezentirana. Upravo je to također Avicenin pogled.

Škot započinje svoje vlastito objašnjenje s dvostrukim razliko-vanjem, čije prvo — razlikovanje 'istinskih' i 'prigodnih' uzroka — je već kod 4. suda trećeg poglavlja (1. dokaz) susretnuto (usp. K 11). Tamo stoji u pitanju na koji način uzrok pogađa svoje pro-uzročeno. Ipak se ovdje radi o tome kako uzroci stoje jedan prema drugom, koji su sudjelovatelji na određenom proizvođenju. Uto-liko je govor o poredanim uzrocima, i razlika između 'istinski' i 'prigodni' pogađa upravo ovu poredanost uzroka međusobno.

Razlika se sastoji sada u trima pogledima koji se mogu poja-sniti na primjeru obrtnika, koji rabi više čekića jedan za drugim:

207

Komentar 9-10

1. Bitno su jedno prema drugom poredani čekić i ruka koja ga pokreće, jer tvorenje, uzrokovanje koje potječe od čekića, ovisi o kretanju ruke. U nizu čekića, koji se koriste jedan nakon drugog, postoji doduše također ovisnost, ukoliko onaj, koji slijedi poslije, uvijek tek tada nastupa kada je prethodni razbijen. Ali ona (ovi-snost) se tiče samo upotrebe, ne uzročnosti. Upravo tako ovisi sin o očevu proizvođenju, ali njegova vlastita snaga rođenja — njegova uzročnost - ne ovisi o (dalje postojećoj) rađalačkoj snazi oca.

2. Bitna ovisnost postoji samo između uzročnosti koje stoje na različitoj razini (Toma Akvinski govori o različitim "gradus", stup-njevima, Škot daje prednost općenitijem izrazu "ratio", bitna odre-đenost ili poredak). Ova različitost postoji između ruke i čekića, dok svi čekići — kao i svi članovi generacijskog slijeda — stoje na jednoj te istoj razini. S gledišta bitnog poretka dostatan je jedan faktor koji zaposjeda ovu razinu.

3. Kada postoji ovisnost s obzirom na uzročnost, tada je po-trebna — kao kod čekića i ruke — istovremenost tvorenja uzroka, inače se ne bi moglo dogoditi prouzročenje. Očito to nije potreb-no kod prigodno poredanih uzroka.

Nakon ovog pojmovnog pojašnjenja postavlja Škot tri suda o beskonačnosti uzročnih nizova, koji osporavaju te nizove. Oni se dokazuju u trima slijedećim ulomcima.

Prvi sud (A) tvrdi nemogućnost beskonačnog niza bitno pore-danih uzroka. Zato se donosi pet dokaza, svi imaju uvod s 'tum', svi oni daju jednu 'reductio ad absurdum'. Prihvaćanje beskonačnosti vodi izvodima (zaključcima) koji stoje u protuslovlju s polazištem. Pri tome je odlučujuće da se u beskonačnom uzročnom nizu ne može istaknuti nijednog člana kao 'prvog', tj. kao onog koji neo-visno tvori. Štoviše, svi su članovi ovisni. Iz toga proizlazi sada sli-jedeće:

1. Kada su svi članovi ovisni, a ne postoji nikakav neovisni uzrok, tada je barem jedno ovisno o samom sebi. Iz toga tako ponovno proizlazi krug, koji je već gore bio otklonjen. Nužno se zato mora pretpostaviti neovisni uzrok koji ne stoji unutar niza.

208

Komentar 9-10

2. Nužna istovremenost svih uzroka zahtijeva prihvaćanje aktu-alno beskonačnog broja, što nijedan filozof ne gleda kao moguće. — Škot smatra nepotrebnim da diskutira o pojmu 'aktualno besko-načnog'. Taj pojam stoji u suprotnosti spram pojma 'potencijalno beskonačnog', onako kako to predstavlja niz prirodnih brojeva. Budući da se svakom broju može napraviti jedan 'koji slijedi nakon njega', tada niz nije ograničiv, nego je 'moguće' neograničen (na takav je način također potencijalno beskonačan generacijski slijed ili broj individuuma u jednoj vrsti). Misliti takav niz kao 'aktualan', dakle sve članove kao istovremeno stvarne, to bi značilo prihvatiti jedno beskonačno koje bi moralo ipak istodobno biti odredivo bro-jevima, dakle ograničivo. Time bi proizašao protuslovan pojam.

3. Gdje ne postoji nikakvo prvo, nikakav princip, kojim se mjeri ono 'ranije' i 'kasnije', tada ovi pojmovi gube svoj 'bitni' smi-sao. Prihvaćanje protuslovi pojmu bitnog poretka.

4. Ovisnost znači nepotpunost. Raniji bitak označuje viši stu-panj savršenosti. Beskonačno ranije mora biti beskonačno savrše-no i time ono isključuje ovisnost.

5. Već je u II. poglavlju (sud 8; usp. K 15) bio govor o tome da sposobnost tvorenja ne znači nesavršenost, ona je 'perfeetio sim-pliciter'. Zato mora biti mogućom savršena, tj. neovisna i jednos-tavno prva sposobnost tvorenja. Polazište, koje dopušta samo ovi-sne i time nesavršene uzroke, ne daje nikakva prostora toj moguć-nosti. - Škot smatra dostatnim već pokazivanje mogućnosti prvog tvornog uzroka. On se time izlaže prigovoru da pokazivanje mo-gućnosti još ne dokazuje nemogućnost suprotnosti, na što bi ovdje ipak došlo. Čini se da argumentacija ne vodi cilju, da je barem nepotpuna. Zbog toga Škot upućuje na četvrti sud poglavlja, gdje će se istaknuti da mogućnost prvog uzroka uključuje njegovu egzis-tenciju. Time se isključuje suprotna pozicija i istodobno se pokazu-je da se činjenično dolazi do dokaza za mogućnost prvog.

Ovdje treba podsjetiti da je sveukupna argumentacija postav-ljena na razinu mogućnosti, i ova mogućnost nije mogućnost 'logički izgradivog', nego mogućnost 'bića u štostvenom smislu' ili

209

-Komentar 21-22-

mogućnost 'naravi'. Pokazati mogućnost, znači, dakle, pokazati strukture štostva ili naravi bića, koje su neovisne o faktičnoj egzis-tenciji i time su nužno, dakle, uvjeti faktične egzistencije. Ako se pokaže mogućnost savršenog uzroka i time prvog uzroka kao pri-padnog prvoj naravi bića - što se događa u petom dokazu suda A — tada postaje nemogućom svaka pretpostavka koja isključuje ovu mogućnost. Ona 'protuslovi bićevitosti' (contradicit entitati), kako to Škot izražava kod četvrtog suda. Dakako tek postaje kod četvr-tog suda posve jasno da je takav odnos ovdje prisutan (usp. K 33).

30 Drugi sud (B) osporava da kod prigodno poredanih uzroka može biti govora o beskonačnosti, jer se oni (prigodno poredani) moraju odnositi na bitno poredane (uzroke). Prigodno poredani nizovi uzroka su karakterizirani: (vremenskim) jedno poslije dru-gog, neovisnošću članova jednog o drugom upravo u prouzročenju, napokon po 'difformitas', što znači različitost forme i dakle (u onom jedno poslije drugog) promjenu forme. Po svojoj bitnoj određenosti (kao uzroci) oni su jednako poredani ('unius ratio-nis'), nalaze se, dakle, na istoj razini. Ali ova cijela razina može imati postojanje samo ako se odnosi na nešto takvo što ima tra-jnost po samom sebi. Ona je tako reći usmjerena na vertikalu bitnog poretka, koja joj daje uporište, i ova bitna ovisnost vrijedi za svakog člana niza. Ovaj je odnos vidljiv na primjeru obrtnika koji koristi mnoge čekiće jedan nakon drugoga.

31 Treći sud (C) uzima slučaj da se postojanje bitnog poretka niječe (sud B je to pretpostavio). Posvemašnja određenost besko-načnog uzročnog niza, koja se zahtijeva prihvaćanjem bitnog po-retka, sada se osporava. Mora se dakle udariti na neovisne tvorne uzroke, barem na jedan, i time na jedan (ili više) prvi(h). Ali, ako se prihvati posvemašnja ovisnost svih uzroka, tada se protuslovi vlastitom polazištu: proizašla bi neovisnost prigodno poredanih uzroka, za koje bi vrijedilo pokazivanje iz suda B, koje pokazuje njihovu ovisnost o bitno poredanim uzrocima.

32 Kod trećeg suda ovog poglavlja mora se ponovno podsjetiti na to da Škot argumentira na razini mogućnosti. Samo faktički prvo koje je sposobno tvoriti moglo bi se bez protuslovlja misliti kao

210

Komentar 33

(možda) tvorivo. Ali što je u poretku mogućnosti jednostavno Prvo, ne može se misliti u jednom te istom poretku istodobno kao Drugo, dakle kao tvorivo ili ovisno. To bi protuslovilo priznatom polazištu.

Ako biti prvog, koje je sposobno tvoriti (u poretku moguć-nosti), protuslovi da bude tvorivo, tada time također otpadaju svi drugi načini prouzročivosti. Ovdje dolaze sudovi od 5 —9 drugog poglavlja kao noseći, u kojima je bila pokazana uzajamna uvjeto-vanost različitih načina prouzročenosti. Ne-tvorivo nije također ni na jedan drugi način prouzročivo. — Pojam 'neprouzročenog' će se tako odmah pokazati kao ključni pojam za dokaz Božje egzisten-cije.

Dokaz četvrtog suda ostvaruje se sada prijelazom poretka mo-gućnosti u stvarnost, u aktualnu egzistenciju prvog koje je sposob-no tvoriti, i to u dva koraka. Prvi korak ostaje još u poretku moguć-nosti. Njegov je rezultat da je prvo koje je sposobno tvoriti ne-prouzročivo po trećem sudu, tako da ne može biti (nastati) od dru-gog. Ako ono uopće može biti - to znamo iz drugog suda — tada samo od samog sebe. Time je pokazano 'moći biti od samog sebe' kao bitna vlastitost prvog koje je sposobno tvoriti. To je pozitivna strana neprouzročivosti.

Drugi korak ovisi sada o tome kako se razumijeva 'moći biti'. Kako on višestruko naglašava (usp. K 25, 26, 29 i kraj), ne radi se samo o pukoj misaonoj mogućnosti, nego o strukturama bića, koje mu pripadaju po njegovu štostvenom postojanju ili njegovoj na-ravi. Ovdje Škot još jednom ističe ovu razinu spram razine egzis-tencije, kontingentnog, faktičnog. Kod petog dokaza suda A (u dokazu drugog suda, usp. K 29) nije se moglo predvidjeti da se nije radilo o egzistenciji, što kod dokaza 1—4 — doslovno — nije bilo jasno. Ali se ove argumentacije trebaju razumjeti u smislu 'naravi i štostva i mogućnosti'. Upravo u tome sada dolazi istodobno do izražaja da se ne krećemo u carstvu slobodnolebdeće idealnosti. Pretvaranje kontingentnog iskaza o onom koje egzistira u nužni iskaz o njegovoj 'mogućoj' naravi događa se na tlu 'realnog', i istaknute strukture su stvarne strukture, i to upravo stvari koja se već na početku dokazala u neposrednom iskustvu egzistencije.

211

Komentar 33

Mogućnost i moći bit su 'realni', jer je odnos prema egzistenciji uvijek postojao ili, bolje, nikad nije napušten (što ne protuslovi neovisnosti ovih struktura o konkretnoj egzistenciji). Svakako se ovaj odnos (prema egzistenciji) ne može pozitivno izreći o poretku mogućnosti kao takvom, nego samo tako da se negira njegova negacija, dakle kao 'ne—protuslovlje' bitku ili 'bićevitosti' (enti-tas). A gdje ovo 'ne —protuslovlje' nije dokazano faktičnom egzis-tencijom, 'mogućnost' se može osigurati pokazivanjem da, od protuslovlja slobodna, povezanost postoji na razini mogućnosti s pokazanim. Istraživanje 'bitnog poretka' uopće, i ovdje poretka tvorne uzročnosti, služi pokazivanju takve povezanosti.

Ako je, dakle, u takvoj povezanosti 'moguće' prvo koje je sposobno tvoriti, ako ono 'može biti', jer 'ne stoji u protuslovlju spram bićevitosti' (tako u 'dopuni'), tada je prisutna ovdje 'realna' mogućnost, čije iskustveno dokazivanje egzistencijom može biti doneseno na bilo kojem mjestu povezanosti. Za cijelu povezanost, uključujući Prvo, time je osiguran odnos s egzistencijom. Ali ako se egzistencija, gdje se ona iskusuje, pokazuje kao kontingentna fak-tičnost, koja ne pripada 'mogućem' već kao takvom, nego njemu tek pristupa (ili također ne), tada se ističe kod Prvog da njemu uopće ne može ništa pristupiti. Što njemu pripada, može njemu pripadati samo po samom sebi, i to vrijedi posebno za egzistenciju, na koju je ono kao 'moguće' bitno usmjereno. Time treba otkloni-ti besmisao kao da bi Prvo samom sebi, ako to nije, moglo prido-dati egzistenciju — od ništa ne dolazi ništa — kao da bi neprouzro-čivo moglo prouzročiti samo sebe (što bi već protuslovilo njegovu pojmu): ono može biti samo ako već uvijek jest.

Drugi korak dokaza je tako vodio do rezultata da egzistencija pripada mogućnosti i time naravi Prvog. Ovo isticanje Prvog kao Naravi ne može se donijeti, ako se Prvo pokazuje samo na razini faktične egzistencije. S tog polazišta može se ovom (Prvom) pri-pisati samo faktičnu egzistenciju. Možda se smije dodati, da po-kušaji kršćanskih metafizičara da pokazanu faktičnu egzistenciju Prvog pokažu naknadno kao pripadnu biti, u očima Škotovim ne bi ništa drugo predstavljali nego naknadni povratak na razinu mo-

212

Komentar 33

gućeg, kojom je on sam stupao od početka. Ako se odbije ovaj povratak, tada se Prvo ne bi moglo misliti neovisno o faktičnoj egzistenciji, koju ono prvotno dokazuje. I ako se ono tada potvr-đuje kao nužno, tada to prisiljava da se faktičnu povezanost u cjeli-ni interpretira kao nužnu, na takav način da bi kontingencija otpa-la. Ako je posljednje rješenje (ono se može naći kod Arapa) nepri-hvatljivo, tada je prvo (rješenje) zaobilaznica, kojoj nedostaje znanstvena strogost. Škotovo rješenje ima prednost da utemeljuje kako nužnost bitka Prvog (koju izričito razvija peti sud poglavlja), tako i kontingenciju ovisnog, na istoj razini mogućnosti.

Doslovan tekst dokaza ne treba uostalom nikakvo daljnje objašnjenje. 'Dopuna' ga varira samo utoliko ukoliko se još jedan-put izričito otklanja puko 'faktički' Prvo. Nejasno ostaje naprotiv 'drugo' pojašnjenje suda, koje govori o 'nepodnošljivosti' nedos-tatka najviše mogućeg stupnja bitka u univerzumu. Ovdje se čini pridodatom misao stupnjevitog kozmosa, koji veže hijerarhijski shvaćeni svjetski poredak za najviše (biće). Tako shvaćen mogao bi sud malo uklapati u istraživanje sposobnosti tvorenja. Zaista se čini dobro time da se potcrta kako je govor o najvišoj mogućnosti bitka i da se stupnjeve pojmi kao stupnjeve bitnog poretka. Sud bi se dopustio tada uklopiti u argument koji bi se mogao konstruirati analogno iznesenom. Ali možda će Skot samo uputiti na 'razlog konvenijencije', s kojim se on ne poistovjećuje.

Peti sud uvodi pojam koji podsjeća na Avicenu, jer je taj pojam središnji u njegovoj metafizici. On o Prvom tvrdi 'nužni bitak iz sebe'. Ovo se objašnjava kao nemogućnost ne biti. Budući da je do sada rečeno o Prvom samo da ono uvijek već egzistira, ovaj iskaz dodaje nešto novo. Imenuje pozitivno način bitka Prvog, koji je različit od kontingentno-faktične egzistencije.

Škot podsjeća prije svega na odrednicu neprouzročivosti. Niti u uzroku, koji ono nema, niti u samom sebi, koje je već uvijek od samog sebe, ne može se naći razlog po kojem bi njemu bilo moguće ne biti. Dokaz može zbog toga postaviti samo pitanje je li biće, tako reći, izvan odnosa u kojem ono neprouzročivo stoji, ili 'pored' njega, moguće, čija bi egzistencija snagom svoje određene

213

Komentar 33

naravi (to znači ono 'pozitivno') isključivala egzistenciju nepro-uzročivog. Već bi mogućnost privacije (kao 'slijep' spram 'videći') bila dostatna, ali se mora raditi o određenom 'postavljivom' sadr-žaju (u drugom slučaju bi logički zakon bio stavljen izvan snage, po kojem od dvaju kontradiktornih sudova mora biti istinit uvijek je-dan, zato se mora za suprotstavljeno prihvatiti postavljiv sadržaj). Oba time nisu 'istodobno moguća' i u tom su smislu nespojiva. Sada se može provesti dokaz kao 'reductio ad absurdum'. Pri tom su zamisliva dva slučaja:

1. Ono nespojivo je iz sebe. Tada se odmah upliće u protu-slovlja: oboje imaju bitak od sebe prema polazištu, ali to protuslovi pretpostavci da je bitak jednog nespojiv s bitkom drugog. Ako se sada polazi od nespojivosti, tada bi se moralo na temelju iz—sebe — —bitka nespojivog isključiti ono neprouzročivo. Ali obrnuto vrije-di isti argument, tako da se uopće ne postiže nikakav rezultat. Pret-postavka se pokazuje besmislenom.

2. Ono nespojivo je od drugoga. Tada bi ono moralo od drugog primiti jači bitak nego što ga ono neprouzročivo posjeduje od samoga sebe. Ovisni bitak morao bi biti jači od neovisnog. Ovo očito protuslovlje pobija pretpostavku.

Prema petom sudu još uvijek ne stoji čvrsto da bi se kod Prvog radilo samo o jednoj jedinoj naravi ili o možda više (naravi). Na ovo se pitanje odgovara u šestom sudu koji gradi na pokazivanju nužnosti bitka Prvog. Time je postignut prvi vrhunac poglavlja, jer je jedincatost prve naravi, koja je sada tema, bila označena na po-četku kao dokazni cilj poglavlja. Ključni položaj šestog suda, i ta-kođer pojma nužnosti bitka koji nosi taj sud, također se potcrtava kasnije još posebno (usp. K 41. 46).

Dokaz se ovdje ponovno izvodi kao 'reductio ad absurdum' i to — slično kao kod petog suda — iz pretpostavke da postoji više nego jedna narav, kojoj pripada nužnost bitka. Pri tom se mogu razliko-vati dva niza argumentacije. U prvom se ispituje kako se može mis-liti odnos dviju takvih naravi jedne prema drugoj, u drugom (K 36) se istražuje njihov odnos prema univerzumu, ili, točnije, prema sveukupnosti ovisnog.

214

Komentar 33

Ako dvjema naravima treba u jednakoj mjeri pripadati nužnost bitka, tada je nužnost bitka sadržaj koji je njima zajednički, koji njima mora pripadati na temelju 'zajedničke naravi'. Osim toga moraju one tada pokazati vlastite određenosti, kojima se one ra-zlikuju, koje, dakle, modificiraju zajednički nužni bitak. One tek posreduju 'posljednju' određenost i time stvarnost. Zajednička i razlikujuća narav ponašaju se jedna prema drugoj kao u logičkom području rod i (posljednja) razlika koja tvori vrstu. Razmisli li se o ovom polazištu, tada proizlazi slijedeće:

1. Zajednička narav je od manje aktualnosti, jer ona ne posre-duje najposlije određeni bitak. Unatoč tome treba ona posredovati već 'nužni bitak', što je besmisleno. Razlikujućoj naravi, koja je kao najposlije određujuća od veće aktualnosti, ipak se ne može još jed-nom pripisati posredovanje nužnog bitka, jer je ona upravo utoliko razlikujuća ukoliko ona ne uključuje već štostveni sadržaj zajed-ničke naravi (upravo tako ne može razlika koja tvori vrstu uključi-vati sadržaj roda, ukoliko ona treba biti upravo razlikujuća). Ako se unatoč tome tako čini, onda nužni bitak može biti posredovan dva puta - što je isto tako nemoguće.

Izraz 'formaliter' je ovdje interpretiran 'kao odrednica forme'. Ekvivalent 'formell' (ne 'formal'!) je preizlizan da dostatno naglasi izričitu pripadnost 'formi' kao određujući moment (u logičkom kao i u realnom području).

2. Zajednička narav kao takva nije dostatna da onom što je po njoj sukonstituirano posreduje bitak. Jer što je jedna narav defini-tivno, to je ona po onom najposlije određujućem. Ne može, dakle, nikako zajednička narav posredovati nužni bitak, koji je po svojoj biti dostatan iz sebe za bitak.

Prihvati li se usprkos tome dostatnost već zajedničke naravi, prije pristupanja razlikujuće naravi, tada bi ona (zajednička narav) bila već u činu upravo bez razlika, i tada se više ne bi moglo navesti kako ipak ono razlikujuće treba pristupiti. Nužni bitak koji već egzistira ne može tek još steći 'bitak jednostavno' — što prema polazištu trebaju tek prinijeti razlikujuće naravi - jer je on (bitak) već jednostavan. Upravo tako je rod (ono zajedničko) 'bitak jed-

215

Komentar 33

nostavno', kada je došao u određenosti vrste do bitka, i također u odnosu prema ovoj (određenosti) nije više u 'moći biti' (ovaj po-sljednji sud nije nikako jasan, stvarnije iskaz osporiv, usp. slijedeći odlomak o 'Additio').

Na ovom mjestu ima više rukopisa (drugi rukopisi već kod petog suda) jedan dodatak (Additio quarta kod Miillera; jedan rukopis karakterizira taj dodatak kao 'Extra'), koji sadrži dvije misli koje vode dalje.

Prije svega se otklanja prigovor iz nauka o Trojstvu: kod relaci-ja, koje konstituiraju božanske osobe, ne radi se uopće o 'savršeni-jim' realnostima niti uopće o 'drugim', nego o biti, s kojom su one (osobe) štoviše identične na temelju beskonačnosti. Ne postoji ni-kakvo sastavljanje, nikakva vrsna razlika u beskonačnom. — Daljni prigovor tiče se nauke o 'bitku' roda u vrsti: iz iznesene nauke (da 'zajednička narav' nije dostatna za bitak jednostavno) moglo bi sli-jediti da čovjek nije prvotno po 'animalitas' —u 'animal', jer ono 'racionalno' nije još ovom imanentno. Prigovor se prema cijelom polazištu ne može prevladati upućivanjem na egzistenciju, dakle, na konkretno jedno s drugim (zajedništvo) stvarnih odrednica u aktualno-konkretnoj stvari. - Odgovor na ovaj prigovor upućuje prije svega na to da kod Neovisnog, kojemu pripada po sebi naj-savršeniji njemu mogući bitak, ne može više pristupiti nikakva druga određenost. Zato je ono nedjeljivo (i nerazlikovljivo). Kod Ovisnog je to drukčije. Tako rod ovisi o vrsti s obzirom na svoj tako-bitak (tale esse) i ima najsavršeniji njemu mogući 'bitak jed-nostavno' samo u vrsti, čiji je on dio. Ali kao takav je on 'kasnije prouzročeno' ili krajnje 'istovremeno' s razlikom (kako je to slučaj također kod materije i forme), nikako 'ranije'. Odlučujuća točka argumenta - da naime ono zajedničko nije već 'ranije' dostatno za 'bitak' - tako se čuva, svakako na diferenciraniji način nego u nejasnom posljednjem sudu glavnog teksta.

Glavnom dokazu, koji je time završen, dodaje se još daljnji argument, koji se nalazi u istoj liniji. Polazi se od toga da razliku-juće određenosti forme, koje pristupaju rodu i ovaj dijele na vrste, ne mogu stajati na istoj razini (različite vrste stoje jedna prema

216

Komentar 33

drugoj kao brojevi). Bitak, koji one posreduju, mora zato kod jednog biti savršeniji nego kod drugog. To protuslovi pokazanoj konstataciji da nijedan ne može biti savršeniji od 'nužnog bitka iz sebe'.

Pojedini rukopisi imaju ovdje ponovno jedan dodatak (Addi-tio decima kod Miillera), koji formulira samo prigovore: Kako je u 'mogućem' poredak dat prema 'intenzivnoj savršenosti', zajed-nička 'mogućnost' nije, dakle, raščlanjena po pristupajućim 'razli-kama', nego po onom više ili manje unutar jedne te iste određe-nosti (otprilike unutar 'mudrosti' može biti više ili manje, a da nešto drugo ne pristupi, radi se o povećanju intenziteta uvijek iste određenosti, dakle, o 'modusu'), tako bi se mogla također o nuž-nom bitku tvrditi mogućnost takvog poretka. Dalje se pokazuje protukretanje savršenosti i nužnog bitka, ako se promatra odnos materije i forme usmjerene na materiju: posljednja je savršenija, ali prolazna, prva je trajna, dakle, 'nužnija'. Naposljetku se može kod nužnih sudova — kao kod prvih principa — promatrati pore-dak, koji se ravna prema 'savršenosti nužnosti'. - Kako se vidi, prigovorima se ne osporava vrijednost argumenta za slučaj da razlike pristupe nužnom bitku kao određenosti forme. Budući da se samo o ovom (slučaju) raspravlja, mogu ostati neuzetim u obzir.

Prvi niz argumentacije je istražio polazišta dviju nužnih naravi s obzirom na to kako se oblikuje odnos zajedničkog i razlikujućeg. Problematika i pojmovnost odgovaraju općoj nauci o ontološkoj konstituciji bića, koja se određuje odnosima forme, akta i potenci-je te shvaća pojmovima roda, vrste i razlike. Drugi niz argumen-tacije stoji pod gledištem bitnog poretka ovisnosti, kojim se naravi koje stoje u njemu shvaćaju zajedno u uređenom (poredanom) 'univerzumu'. Pri tome je pogled usmjeren na univerzum, koji je naš svijet i koji razumijevamo kao jedinstvo, koje se događa po-retkom (redanjem) dijelova jednog prema drugom.

Između obiju naravi, koje su prihvaćene kao 'bitno nužne iz sebe', ne postoji, razumije se po sebi, nikakva ovisnost bitka i time nikakav bitni poredak. Iz toga slijedi da jedna od njih ne može pri-

217

Komentar 33

padati ovom našem univerzumu. Općenitije se može kazati da obje ne mogu istodobno pripadati jednom te istom univerzumu.

Prigovor da bi obje mogle ipak istodobno stajati u poretku prvenstva prema (ovisnim) dijelovima univerzuma, a da time jedin-stvo ne bi bilo prevladano, smio bi imati kao realni razlog aris-totelovsko prihvaćanje množine 'inteligencija' (usp. Met. XII, cap. 8), koje su neovisne jedna o drugoj. Ova je nauka igrala ulogu već kod petog suda drugog poglavlja (usp. K 46—47). Pobijanje prigov-ora polazi ovdje od toga da između obiju 'nužnih' naravi ne može postojati poredak prvenstva. Nužni bitak ne trpi nikakvo stupnje-vanje i tako one nisu usmjerene jedna na drugu. Univerzum je sada jedan po jednom poretku i ovom pripada ono Prvo. Također za poredak prvenstva vrijedi: ako se misli narav, koja je po pore-danosti poslije, kao usmjerenu na dva 'Prva', tada se dobiva dva odnosa, tu postoje dvije odnosne točke, i tako se dobiva dva poret-ka, i prema tome dva univerzuma. Ako se hoće zadržati jedinstvo univerzuma, tada se mora iz njega isključiti jedno od dva Prva. Time je prigovor pobijen.

Argumentacija prethodnog odlomka nastavlja se ovdje, ali se sada tako reći obrće perspektiva: pita se bi li se moglo utemeljiti osporavanu pretpostavku polazeći od univerzuma. Dokazni se teret tako potiskuje fiktivnom protivniku i istodobno se od njega zahtijeva da se podloži pravilima 'utemeljujućeg postupka' (ratio-nabiliter procedere). U ovom jednostavnom izrazu krije se zahtjev, koji se ne može diskutirati, za kritičkom racionalnošću, za znan-stvenošću.

Kako se Škot već u 15. sudu drugog poglavlja (usp. K 21) pozi-va na 'princip ekonomije' kao prvo pravilo metodički osiguranog postupka, koji zahtijeva za svaku pretpostavku 'nužnost', tj. pri-silne razloge. Što to konkretno znači, naime u postojećem sklopu dokaza prve naravi, izlaže se na način koji potvrđuje gore datu interpretaciju u četvrtom sudu. Ishodišna osnova je 'očito biće', koje, dakle, ne treba nikakav daljnji dokaz. Ovdje ima mjesto ono što se može shvatiti u neposrednom iskustvu. Sve drugo može se kao 'bićevitost' utemeljiti samo tako da se pokaže njegova pripad-

218

Komentar 33

nost poretku, po kojem se stoji u povezanosti s 'očitim bićem'. Tako je 'nužni bitak' dostignut preko 'neprouzročivog' i 'prvo prouzrokujuće' od 'prouzročenog', s kojim smo upoznati po nepo-srednom iskustvu. I u ovom sklopu s neposredno dokazanim nalazi se njegov metodički osigurani dokaz. Škot naglašava time izričito ono što bi se moglo nazvati 'aposteriornim' karakterom njegova Božjeg dokaza: nikad napuštena povratna vezanost mišljenja na iskustvenu osnovu, koja jamči 'realnost' spekulacije, njezinu usmjerenost na egzistenciju.

Osporena pretpostavka dviju bitno nužnih naravi mora biti utemeljena adekvatno ovim metodičkim načelima pokazivanjem odnosa prema neposredno iskustvenom području prouzročivog. Budući da se tamo ne može naći nikakav razlog, pretpostavka postaje neodrživom: ona je nedopustiva "u utemeljujućem postup-ku", dakle, nekritična i neznanstvena. Dodatno upućuje Škot na to da se ona pokazuje također još nemogućom kod petnaestog suda. Ali ovo upućivanje nije potrebno za uvjerljivost argumenta.

Sa šestim sudom je završeno pokazivanje jedincatosti prve na-ravi u poretku tvorne uzročnosti. Isti tijek dokazivanja treba sada provesti za poredak ciljne uzročnosti i za poredak prvenstva. Sva-kako će se moći kazati da izlaganja kod 5. i 6. suda ne slijede više specifičnu liniju tvorne uzročnosti. Njihova je osnova razumijeva-nje "Prvog", tako da se ona ne trebaju ponavljati za oba druga bitna poretka. Neka bude primjećeno da Ordinatio donosi odgo-varajuće tekstove tek pošto je pokazana, za poredak ciljne uzroč-nosti i prvenstva, egzistencija Prvog. Ona naglašava, dakle, kon-vergenciju linija, dok postojeća obrada omogućuje da posljedica uspinjanja ka "nužnom bitku" jasnije istupi već u jednom poretku.

Dokaz prve naravi u poretku ciljne uzročnosti započinje kod "onog koje je ciljem odredivo". Ali ono ne treba više iskustvenog dokaza, kako je isporučen kod prvog suda za konstataciju tvorivog, jer biti tvoren prema 4. sudu drugog poglavlja pretpostavlja odre-đenost ciljem. Škot, dakle, može odmah na početku argumentirati polazeći od bitnog poretka i zato se njemu čini "očitijom" sigur-nost polazišta, nego što je bila kod prvog suda.

219

-Komentar 21-22-

Strukturalna podudarnost dvaju bitnih poredaka vanjske uzročnosti dopušta Škotu da u 7.-10. suda jednostavno ponovi doslovni tekst od prvog do četvrtog suda, s odgovarajućim izrazima iz područja ciljne uzročnosti. Ponavljanje dokaza nijedanput nije potrebno, jer čitatelj odmah uviđa njihovupretvorivost. Pet dokaza od 8. suda su naravno dokazi kod suda A (u dokazu drugog suda).

39 U sudu (11 — 14) obrađuje se poredak prvenstva na isti način. Pokušaj se događa sada s odnosom na poredak ciljne uzročnosti, ukoliko prema 16. sudu donjeg poglavlja ciljna uzročnost ima kao posljedicu nadiđenost. Kod osmog suda - kod pokazivanja mo-gućnosti Prvog po savršenosti — podsjeća se samo kratko na pos-tojanje 'niza' poredanog po stupnju. Dostatno je upućivanje na aristotelovsku nauku da se forme ponašaju jedna prema drugoj kao brojevi. Kod 13. suda, koji pokazuje neprouzročivost Najvišeg, nalazi se poseban dokaz za njegovu netvorivost. Povod bi smio biti da u prigodnom poretku tvorne uzročnosti ono što je na višem stupnju može biti prouzročeno od jednog takvog koje je na nižem stupnju (bolesni otac može imati zdravog sina). Zato se to odnosi na sud B (u dokazu drugog suda) koji izlaže nužnost vezanja pri-godnog poretka na bitni. Uostalom čitatelj je ponovno u položaju da iznesene dokaze u sudu (1—4) pretvori bez poteškoća.

40 Petnaesti sud izvlači sada sumu iz do sada izloženog. On tvrdi da prvost pokazana svaki put pojedinačno za tri poretka pripada jednoj te istoj jedinoj, aktualno egzistirajućoj naravi. S pravom se može reći da ovaj sud sadrži 'prinos' poglavlja, jer što on izriče, bilo je na početku poglavlja navedeno kao cilj dokaza.

Dokaz se oslanja na šesti sud da 'nužni bitak iz sebe' može pri-padati samo jednoj jedinoj naravi. Da u svakom od triju poredaka 'nužni bitak iz sebe' pripada prvoj naravi, slijedi iz neprouzro-čivosti, koja je svaki put pokazana u trećem, devetom i trinaestom sudu. Kako iz nje slijedi 'nužni bitak iz sebe', pokazuje peti sud. Tada proizlazi da su sve tri prvosti imanentne jednoj naravi. To znači također: ako je o jednoj prvosti pokazano da je ona ima-nentna jednoj naravi, tada slijedi bez daljnjega da ova narav posje-duje također dotične druge prvosti. Ona egzistirajuća narav, kojoj

220

-Komentar 21-22-

je prvost aktualno imanentna, jest jedna te ista za sva tri poretka. Ona je taj jedan 'nužni bitak'. (Kod ovog tumačenja dio rečenice koji počinje sa 'cui etiam' nije usmjeren na prethodno, kao u dosa-dašnjim tekstovima nego je shvaćen kao samostalan. U drugom slučaju smjele bi proizaći veće interpretacijske teškoće).

Petnaesti sud je kompleksna tvorevina, u kojoj je sažeto više 41 sudova, koji se mogu ponovno izdvojiti. Oni su, dakle, 'virtualno' — doslovno 'po snazi'— sadržani u njemu. Najprije on sadrži tvrd-nju da u svakom od triju poredaka može uvijek biti prva samo jedna narav. To daje tri suda. Dalje, on izriče identitet trostruko prve naravi. To daje ponovno tri suda, ako se svaka od triju prvosti stavlja izričito u odnos sa svakom drugom. Kako se vidi, ovi sudovi ne donose ništa novo, što ne bi bilo već rečeno. Ali oni su u pet-naestom sudu dokazani jedino na temelju šestog suda, dakle 'nužnog bitka iz sebe', i ma koliko je ovaj dokaz prisilan i pre-poručuje se svojom jednostavnošću — tako reći metafizičkom ele-gancijom — ipak je ova osnova sadržajno uska. Čini se zato smisle-nim tražiti šire dokazne temelje - logički govoreći, gornje premise - koji su 'svojstveni' pojedinim sudovima, koji, dakle, izražavaju posebno značenje svake pojedine prvosti i vladajućeg odnosa jedne prema drugoj. Radi se, dakle, o sadržajnom punjenju našeg razu-mijevanja jedne prve naravi.

To je zadaća ostatka poglavlja. Pri tome se mora pogled upra-viti prvenstveno na osnovu, gdje su sadržaji poredaka i prvosti pokazani, dakle, na poslije poredano i ovisno. Ovaj pravac gleda-nja utvrđuje se u 16. sudu, koji se stavlja kao prethodnik obradi dvaput triju sudova. Ovi se izrađuju u 17. i 18. sudu. Završni devet-naesti sud sažima u cjelini još jedanput nauku o odnosu Prvog prema onom što je poslije poredano.

Šesnaesti sud utemeljuje općenito načelo, koje je već primije- 42 njeno u drugom nizu argumentacije kod šestog suda (usp.K 36), koje se također nalazi u temelju prvog dokaza 17. suda (usp.K 43). Kako bitni pojam 'potpunog uzroka' isključuje da više nego jedan uzrok (više uzroka) mogu biti 'potpuni', tako bitni pojam 'potpune ovisnosti' isključuje da postoje više nego jedna takva

221

-Komentar 21-22-

ovisnost (više ovisnosti). Otklanjanje ovog suda vodi apsurdnim posljedicama.

Tvrdnja i dokaz zahtijevaju prije svega važenje samo za odre-đeni 'rod' uzročnosti. Ne isključuju da potpuna ovisnost u jednom rodu dopušta drugovrsnu ovisnost u drugom rodu. Usprkos tome može se vidjeti da odnos tvorne i ciljne uzročnosti usmjeruje ova dva 'roda' jedan prema drugom na takav način da se kod njih odaje samo jedna ovisnost.

43 Sedamnaesti sud treba donijeti tri prva suda o jedinstvu prve naravi (iz 15. suda). On izričito govori prije svega o dvama poreci-ma vanjske uzročnosti, poredak prvenstva tek se imenuje u 4. argu-mentu. O vanjskoj uzročnosti, koja je u pitanju, treba dalje važiti da je ona 'unius rationis'. To se neće prevesti sa 'istog smislenog ili bitnog sadržaja', jer je ovaj (sadržaj) zaista različit kod ciljne i tvorne uzročnosti. Što je mišljeno, smjelo bi postati jasno na koncu argumenta. Radi se o utemeljujućem sklopu, po kojem je naš uni-verzum, naš svijet jedno jedinstvo, i u kojem zajedno tvore (djelu-ju) obje uzročnosti.

Glavni se argument oslanja na 16. sud, prema kojem kod istog ovisnog — dakle u našem jednom svijetu - ne mogu postojati dvije ovisnosti, ukoliko je zahtijevan jedan jedini utemeljujući sklop. Ali ako postoji u svakiput različitom ovisnom svakiput druga ovisnost, tada postoji više univerzuma, koji jedan prema drugom ne stoje ni u kakvu poretku. Naš jedan univerzum zahtijeva jedinstvo poretka. Kao univerzum ima on u jednom najvišem cilju razlog svoga 'do-brog bitka', kako se to može čitati već kod Aristotela. Besmisleno je povrh toga izmišljati šire svjetove. To su neutemeljene fikcije koje (po principu ekonomije) nisu dostojne diskusije.

Izvođenje misli podsjeća na 2. niz argumentacije kod 6. suda (usp.K 36 i 37). Ovdje kao i tamo izlazi na vidjelo konkretna isho-dišna osnova skotističkog mišljenja, koje omogućuje čitatelju da lako zaboravi apstraktnu argumentaciju.

44 Slijedeći argumenti se uvode kao "dokazi vjerojatnosti". To su takvi argumenti koji se oslanjaju na plauzibilne, zaista i uvjerljive,

222

Komentar 33

ali ne nužno uvjerljive (prisilne) razloge. U temelju ovdje iznesenih argumenata nalazi se pretpostavka da imamo posla s jednim uni-verzumom, koji je u cjelini određen bitnim poretkom. Univerzum se predočava kao stupnjeviti kozmos, čija se izgradnja može pred-staviti kao piramida. Smjet će se reći da ovaj metafizički cjeloviti pogled svijeta nije potpuno razvijen u postojećem traktatu. Uko-liko Škot ipak tvrdi samo vjerojatnost za argumente, koje on iz toga uzima, neće se smatrati nelegitimnim njegovo pozivanje na općenito poznatu 'sliku svijeta'.

Kod piramidalno stupnjevanog svijeta vodi 'uspinjanje' u bit-nom poretku uvijek manjem broju principa dok napokon ne dođe u jednom (principu) do uporišta. Čim je, nadalje, jedan uzrok više stupnjevan, to se njegova tvornost tiče širih područja, dok se napo-kon ne dođe do najvišeg uzroka s obuhvatnom tvornošću (djelat-nošću). Nadalje je svaka razlika naravi jedna takva (razlika) stup-nja savršenosti, tako da svaka narav zauzima stupanj za sebe, kako to čine brojevi. Tek zaista tada može prvi stupanj biti zauzet samo od jedne jedine naravi najvišeg ranga. Upravo se ovaj argument čini Škotu potpuno uvjerljivim - ako se naime postavlja pretpos-tavka jednog univerzuma.

'Cilj', o kojem je govor u slijedećem argumentu, ne bi smio biti mišljen u smislu ciljne uzročnosti. Štoviše, mišljen je predmet, na koji se usmjerava težnja, zahtjev, ljubav, i on čini smislenim ove čine, ukoliko oni u njemu 'dolaze do mira' (smiruju se). Ne može se misliti jedinstvo univerzuma, ukoliko mnoštvo ovih na smisao usmjerenih čina ne može biti usmjereno na jedinstveno središte smisla, dakle na 'posljednji cilj'. Ovaj može opet predmetno usmje-renu težnju 'dovesti do mira' samo tada ako on sam ima predmetni karakter, dakle, ako je 'narav'. - Vidljivo je da ovaj argument ima mnoštvo pretpostavki. Da se njih razvije, bio bi potreban opsežni traktat. Isto vrijedi također za slijedeći argument. Ali, neka bude naglašeno da u oba slučaja nisu potrebne specifično skotističke pret-postavke, nego takve koje su općenito priznate u vrijeme skolastike.

Posljednji argument polazi od misli da stupnjeviti kozmos zahtijeva najsavršeniju narav. Ova se misao može održati bez pro-

223

Komentar 33

tuslovlja samo ako postoji jedna narav, koja virtualno u sebi sadrži savršenosti svih drugih naravi. Samo tako je jedinstvo univerzuma zajamčeno. — 'Virtualno' (doslovno: po snazi) biti sadržan može se dalje pojasniti na slici stupnjeva: najviši stupanj sadrži u sebi visine svih nižih stupnjeva, koje su zaista već uvijek supostavljene od najvišeg stupnja. I tko ima snage da dostigne najviši stupanj, nje-gova snaga 'sadrži' postizanje svih stupnjeva.

Svi ovi argumenti smjeraju na pokazivanje da mnogostruke li-nije koje vode jednom Prvom u univerzumu, vode polazištu ovog Prvog kao jedne naravi, pri čemu treba istaknuti kako 'jedno' tako i 'narav'. Doduše postoje mnogostruke prvosti koje se svakiput mogu pokazati za sebe, ali jer one pripadaju uvijek jednoj naravi, koja kao narav stoji na vrhu, to je uvijek samo jedna, ona ista narav kojoj pripadaju sve prvosti.

Osamnaesti sud treba sada utemeljiti sudove o 'identitetu' prve naravi, kako je to najavljeno kod 15. suda. U razlici prema postav-ljanju cilja 17. suda treba se sada pokazati da pripadnost jedne prvosti jednoj naravi povlači za sobom pripadnost obiju drugih prvosti toj istoj naravi. Dolazi se tako da zajedništva prvosti, ne samo do jedinstva naravi.

Za pokazivanje treba tražiti 'gornje premise', dakle, ona pola-zišta, od kojih se polazeći može pokazati zajedništvo prvosti. Spo-sobnost tvorenja znači sada istodobno stvarnost, aktualnost. Biti cilj znači biti dobar (dobri bitak), prvenstvo znači savršenstvo. Prvo u svakom od triju poredaka sadrži, prema tome, 'virtualno' (u gore navedenom smislu, usp. K 44) ili na način najvišeg ranga, uvijek svu aktualnost, sav bitak i svu savršenost u sebi, koje su moguće. Ono je tako najaktualnije, najbolje, najsavršenije. Može se odmah vidjeti da dioba ovih odredbi i njihova podjela na različite naravi nije moguća, jer se tada ne bi moglo postaviti nikakvo prvenstvo jedne pred drugima. Nadalje se pokazuje da se tri odredbe mogu shvatiti kao razvoji jedne jedine temeljne biti, naime najvišeg do-brog bitka. Time je imenovan pojam Boga, koji igra središnju ulo-gu u neoplatonskoj tradiciji kako kršćanskog tako i arapskog po-dručja. Ovoj tradiciji pripadaju također odredbe saopćivosti, dos-

224

Komentar 33

tojnosti ljubavi i punine i cjelovitosti. Škot obraća svoju pažnju ipak prije na to da pripadnost ovih karaktera 'Dobrom' treba pot-vrditi iz aristotelovske tradicije i time na razini koja reflektira ne-posredno iskustvo, uključujući etičko. Tako se izjednačavanje do-brog sa savršenim poziva na Aristotelovu Metafiziku, za izjedna-čavanje savršenog s 'cjelinom' na Fiziku. Dostojnost ljubavi pojaš-njava se težnjom prema Nikomahovoj etici. Za saopćivost i volju saopćavanja navodi se Avicena (tamo se ne nalazi dakako izraz 'communicativum') - posve neočekivano pojavljuje se pojam 'slo-bodno dajućeg' (darežljivog). Upravo kod posljednje točke bi se mogao očekivati autoritet Pseudo —Dionizija. Ipak se barem smije čuditi da nijednom ne izriče Augustinovo ime. Ali, čini se da je Škotu stalo do toga da se misao čvrsto drži na tlu filozofije i 'filo-zofa' — nekršćana. U tom se izražava distanciranje od razumljive kušnje da se postane teološkim: čak se izbjegava pričin koji bi moglo izazvati imenovanje kršćanskih mislilaca.

Završni 19. sud poglavlja ne donosi zapravo ništa novo. On isti-če samo još jedanput jedincatost trostruko prve naravi i s obzirom na sve druge, koje su već time, da same nisu prve, ovisne o njoj i nakon nje poredane.

Prema svim dokazima, koji su izneseni, ne bi se više trebalo držati mogućom drugu poziciju, i Škot sam tu (poziciju) gleda kao 'drskost'. Unatoč tomu postoji povod za izričito pojašnjenje, naime u stanovitom tumačenju Aristotela, kao svjedoka toga tumačenja moglo bi se imenovati Averoesa, ali i njegove latinske naslje-dovatelje (i također protivnike). Prema ovoj - uostalom stvarno posve prikladnoj — interpretaciji stoje, po Aristotelu, inteligencije po rangu doduše nakon jednostavno prvog nepokrenutog Pokre-tača, ali ne podliježu ni na koji način njegovoj tvornoj uzročnosti. Isto vrijedi za 'prvu materiju', koja se upravo tako malo može mis-liti kao 'tvorna'. Nadalje ne podliježu inteligencije ciljnoj uzroč-nosti. Na to se već pozivalo kod 5. suda drugog poglavlja (usp. K 12). Tako bi postojale naravi koje u jednom ili u dva poretka barem ne bi bile 'kasnije' od prve (naravi), iako nisu prva narav i iako se ne osporava trostruka prvost prve naravi.

225

Komentar 33

Pobijanje se događa u dva odlomka. Opći dokaz čini prvi odlo-mak, taj se dokaz oslanja na 6. sud, dakle, na razumijevanje 'nuž-nog bitka iz sebe'. Čvrsto stoji da nužni bitak može biti imanentan samo jednoj naravi. Dalje, stoji čvrsto: ako nešto nije 'kasnije' od Prvog, tada je ono samo 'nužni bitak iz sebe'. To odgovara za svaki pojedini od triju poredaka i to je pokazano za svaki poredak poje-dinačno u 3.,9. i 13. sudu. I tako bi to moralo također važiti za aris-totelovske inteligencije. Kod Prvog, koje je jedna jedina narav i 'nužni bitak iz sebe', ne postoji nikakav 'kasniji bitak'. Što je uvijek 'kasnije', mora biti kasnije u smislu svih triju poredaka, i to jedino zbog toga jer to nije Prvo.

Karakteristika ovog dokaza jest da on gradi potpunu disjun-kciju, koja obuhvaća svako biće ili sve naravi. Svako je biće ili 'nužni bitak iz sebe', i tada otklanja od sebe trostruko ovisno. Ta-kođer se u slijedećim dokazima radi s jednom takvom disjunkci-jom. To kod Škota nije neobično i povezano je s njegovim shva-ćanjem da pojmovi, koji u svojoj disjunkciji imenuju biće u cjelini, čine posebnu grupu transcendentalna (usp. Allan B. Wolter, The Transcendentals and their Function in the Metaphysics of Duns Scotus, St. Bonaventure 1946, str. 128 — 161). On preuzima postu-pak da radi s disjunkcijom od Bonaventure, ali koji to koristi posve u službi Božjeg dokaza. Ovdje se radi naprotiv o spoznaji potpune ovisnosti svijeta o Bogu.

Drugi odlomak pobijanja politeističke Aristotelove pozicije donosi 'posebne' dokaze, koji se odnose, naime, na pojedine po-retke. Prva dva dokaza, koji se tiču poretka ciljne uzročnosti i prvenstva, teku posve paralelno. Najprije gradi uvijek disjunkcija (cilj — ciljem određeno, najviše — nadiđeno); što ne pada pod disjunkciju jest 'uzaludno', tj. besmisleno, ili nema nikakva odre-đenog stupnja bitka, dakle nikakva mjesta u biću, i u oba slučaja nije prisutno uopće nikakvo biće (ništa bivstvujuće). Što, dakle, ne pada na stranu prvog cilja ili najvišeg, mora biti ciljem određeno ili nadiđeno. U oba slučaja vrijedi tada 3. sud drugog poglavlja, pre-ma kojem svako kasnije mora također biti kasnije u odnosu prema Prvom. Time je pokazana za oba poretka tvrdnja 19. suda.

226

Komentar 33

Ono zaista osporeno, naime ovisnost svega onoga, što nije prva narav, polazeći od nje u poretku tvorne uzročnosti, može se odatle dokazati. Biti tvoren, biti ciljem određen, biti nadiđen idu nužno skupa kako je pokazano u drugom poglavlju (u 4., 5., 16. sudu). Upravo je tako višestruko pokazano u ovom trećem poglavlju da prvosti idu skupa. Disjunkcija prvih dvaju dokaza može se, dakle, pretvoriti uvijek u disjunkciju prvog tvorećeg i tvorenog. Time je dokaz donesen za sva tri poretka.

Škot priključuje primjedbe da je pobijeno mišljenje krajnje 'protuumno'. Riječ 'irrationabilis' pojavila se već na mjestima, na koja on ovdje podsjeća, naime kod 6. i 17. suda. To su oni (sudovi) u kojima je on uputio pogled na univerzum, koji je naš. To je temelj od kojega polazi naše mišljenje i na koji se odnosi, i ako se od toga udaljuje, postaje 'neutemeljeno'. Time ono (mišljenje) gubi istodobno 'umnost', što označuje ovdje upotrijebljeni izraz 'irrationalis'. Od ovoga prigovora neumnosti ne bi smio biti izuzet ni Aristotel.

Poglavlje završava molitvom, koja slavi Boga kao začetnika po-retka, koji obuhvaća svako biće. U sudu: "Svakoje biće poredano", koji je sada pokazan, još se jedanput čini izričitim da je bila poka-zana transcendentalna odredba bića, koja potpuno obuhvaća biće u disjunkciji ranijeg i kasnijeg. U ovoj disjunkciji postoji s nužnoš-ću ranije, koje nije kasnije, dakle je Prvo, ali ni jedno koje ne spada ni na jednu od obiju strana. Time nije pružen samo Božji dokaz — ili točnije, pokazivanje jedne jedine i egzistirajuće prve naravi -nego je dobiven istodobno iskaz o biću u cjelini. Božji pojam ima svoje značenje u ovom okviru.

U ovoj obradi završne molitve smjelo bi doći do izražaja da Škot nije smatrao 'okvir' ovdje manje važnim od onoga što je u njemu pokazano. U osvrtu na misaoni tijek prvih triju poglavlja trebalo bi se jedanput pojasniti da se ovdje bavi metafizikom (a ne teologijom). Nauka o Bogu je jedan dio — dakako glavni dio — istraživanja koje se tiče bića u cjelini i to pod gledištem štostvene strukture, koja njemu - biću - kao takvom pripada. Pojam Boga ne stoji nikako u stranoj dimenziji, nego pripada u okružje onoga

227

Komentar 33

što znači 'bivstvujuće'. Zato se pojavljuje u ovom istraživanju kao 'nužni bitak iz sebe' koji je korelativan iskustvenom svijetu. Pita se samo ne može li se upravo odavde produbiti dalje tako da njegova jednostavnost postane vidljiva povrh svake korelativnosti, do one granice, gdje Bog pokazuje samoga sebe. Za tim će ići 4. poglavlje.

228

ČETVRTO POGLAVLJE

Predmet IV. poglavlja su, kako navodi uvodna molitva, savr-šenosti prve naravi, koje su pokazane u III. poglavlju. Radi se o sadržajnoj izradi nauka o Bogu, pri čemu su sadržaji koji se istra-žuju unaprijed osigurani vjerom. Više od prethodnog osiguranja vjera, dakako, ne čini. Da se upravo izabiru jednostavnost, besko-načnost i duhovnost (koja obuhvaća razum i volju) za istraživanje, ima filozofske razloge. Jednom se radi kod ovih odrednica o takvi-ma, čija je pripadnost prvoj naravi racionalno pokaziva i koje, dakle, spadaju u nadležnost filozofije, iako njihov puni domašaj postaje svjestan tek kršćanskom misliocu, one su ipak filozofima već poznate (usp. K 91,93). S druge strane, nije manje važno da se izrada ovih savršenosti može dogoditi u dosljednoj izgradnji, koja vodi cilju, koji je već naznačen na početku III. poglavlja: ka pokazi-vanju 'brojčanog jedinstva' Prvog.

'Brojčano jedinstvo' je, za razliku od 'jedinstva naravi', vlastito konkretnom individuumu. Zato se želi reći da 'brojčano jedinstvo' Prvog dira ovo Prvo tako reći u njegovoj osobnosti, upravo u onoj osobnosti, koja se objavila po 'proroku' (dakle još ne kao trinitar-na) i koja je otkrivena vjerniku (usp. sud 11).

Metafizički misaoni tijek stiže do točke, koja se već nalazi usred teologije, štoviše, njezino pravo značenje može se osvijetliti samo teološki. To dolazi već do izražaja u načinu kako se uvodi ili bolje nadodaje 11. sud (usp. K 93 i 94).

Tamo se pojavljuje 'brojčano jedinstvo' samo kao posljedica Božje beskonačnosti, koju pokazuje 9. sud. Rasprava ovog suda je jezgra poglavlja, koje je posve usredotočeno na njega: Sudovi 1 - 3 bave se jednostavnošću biti prve naravi, po kojoj ona posjeduje svaku jednostavnu savršenost, i to u najvišem smislu; Sudovi 4—8 istražuju tada savršenosti spoznavanja i htijenja, koje ona posjedu-je; to se događa izričito s nakanom dokazivanja njezine beskonač-nosti u 9. sudu, čija prva četiri puta — koja su odlučujuća — koriste

229

Komentar 33

duhovnost kao dokazno sredstvo. Značenje 9. suda literarno se ti-me potcrtava da se on uvodi molitvom i nudi se u molitvenom obli-ku. Deseti sud, koji tvrdi jednostavnost Prvog, sada 'u svakom po-gledu', predstavlja se kao posljedica (izvod) devetog suda i su-uključen je u molitveni okvir, koji se tada uzdiže do himničkog sa-žimanja rezultata. Napokon je 11. sud, kako je rečeno, samo daljnja posljedica suda o beskonačnosti, što ne isključuje da teološka upu-ta, sadržana u njemu, pojašnjava sveukupnu situaciju izlaganja.

Unatoč tome ostaje postojati da je odluka zapravo već prije, u 9. sudu, pala: u njemu je postignut pojam, koji posreduje spoznaju Boga na najjednostavniji i time najtemeljniji način, spoznaju 'bes-konačnog bića'. Pokazat će se da ovaj pojam sažima sve prije razvi-jene spoznaje. Obrnuto, moglo bi se ove spoznaje izvesti iz njega ako bi se on mogao pokazati neposredno, onako kako se mogu izvesti iz njega jednostavna jednostavnost i brojčano jedinstvo. Tako u njemu (u tom pojmu) dolazi metafizički proces do završet-ka. Povrh toga dobiva on za samu teologiju mjerodavno značenje, koje, dakako, nije tema u postojećem tekstu. Ali ono se naznačuje molitvom koja uključuje 9. i 10. sud.

Za razumijevanje ove točke može biti od pomoći kratki pogled na Škotovo shvaćanje teologije. Škot polazi od toga da predmet, o kojem govori teologija (njezin 'subiectum'), jest sam Bog, tj. ne samo s obzirom na neke odredbe ili vlastitosti, koje pripadaju nje-govoj biti (ut tališ essentia), nego u svojoj samoj personalnoj biti (ut haec essentia). Tek puna spoznaja onoga, što se uopće može spoznati na Božjoj personalnoj biti, ispunja pojam 'teologije u sebi' (theologia in se). Ovo je, dakle, ona spoznaja, koja ima samog Boga od sebe; na njoj sudjeluju blaženi, kojima u gledanju Boga — dakle u intuitivnoj spoznaji - postaje prisutna Božja personalna bit. Naprotiv,'naša teologija' (theologia nostra) ne može se legit-imirati evidencijom svoga predmeta. Božja prisutnost je za nas u sadašnjem stanju (pro statu isto) posredovana samo pozitivnom objavom, koja se služi ljudskim jezikom i time pojmovima, apstra-hiranim iz osjetnog. Naša teologija zna, dakle, za to da je Bog kao 'ovaj', kao osobni Bog, pravi predmet njezina govora. Ali ona se

230

Komentar 33

ostvaruje kao 'apstraktivna' spoznaja i time u diskursu, koji se tre-ba voditi na razini ljudske racionalnosti posredstvom apstraktnih pojmova kao znanost. Takav diskurs uzima svoje polazište kod pojma, koji imenuje predmet teologije na što je moguće savršeniji način, koji se, dakle, odlikuje ujedno jednostavnošću i puninom (naime izvođenja koja su iz njega moguća). Pojam 'beskonačnog bića' ispunjava ove uvjete. To utemeljuje njegovo mjerodavno značenje za cnašu teologiju1.

Unatoč tomu ostaje postojati da se ovaj teološki tako središnji pojam iznosi u metafizici. Upravo je iz teološkog pogleda to važno, jer je to upravo njegova racionalnost, koja mu daje njegovo zna-čenje. Zato se ni ovdje ne ukida razlika između teologije i meta-fizike. Ali nastaje poredanost (poredak) koja cilj, najvišu točku metafizike, smješta u području teologije. Zato je molitveni okvir 9. (i 10.) suda posve primjeren stvari. Unatoč tome treba potcrtati da ne opravdavaju teološki razlozi ovaj sud ili izgradnju misaonog tijeka ili sveukupni ocrt postojećeg spisa, nego isključivo filozofski razlozi. To vrijedi također tada kada teologija faktički utemeljuje i vodi interes 'onog koji filozofira', zacijelo također osigurava njegov postupak i njegov uspjeh.

U paralelnom tekstu u Ordinatio (I, Dist. 2) postavlja se pita-nje od početka: "postoji li beskonačno biće"? Tako se unaprijed pazi na teološki važni cilj, koji je iz teološkog interesa izričito prije dat. U razlici spram toga postojeći traktat karakterizira to da on ne ide pravocrtno prema prije datoj ciljnoj točki, nego obavlja široku izgradnju nauke o savršenostima, kao njezin sažimajući rezultat se tada pojavljuje pojam 'beskonačnog bića'. Za ovu izgradnju se privlače materijali iz Distinctio 3 (o Božjoj spoznatljivosti) i Distinctio 8 (o Božjoj jednostavnosti) u prvoj knjizi Ordinatio. Također se ovdje ne treba izvesti uspoređivanje pojedinačno. Samo kod nejasnoća našeg teksta odlučuje paralela o interpretaci-ji. U cjelini dolazi se na to da se misaoni tijek ovoga poglavlja razu-mije iz samoga sebe.

Tako to odgovara namjeri koja se pokazuje u razlici spram Ordinatio: ne opravdavati teološke pozicije odnosom na racional-

231

-Komentar 21-22-

nu metafiziku, nega obrnuto, izgraditi racionalnu metafiziku, na čijem kraju proizlaze pozicije od teološkog značenja.

50 Škot započinje sa sudom o jednostavnosti prve naravi. Ovaj (sud) ne izriče ipak još jednostavnu i svestranu jednostavnost, koju tek dokazuje 10. sud, nego se ograničuje na to što se može dokaza-ti iz rezultata III. poglavlja. To je jednostavnost naravi 'u sebi', dakle, biti, koja ne nastaje sastajanjem različitih principa ili stvar-nih sadržaja.

Sastavljenost iz materije i forme isključuje se već neprouzro-čenošću. Dalje se pokazuje apsurdnom pretpostavka da dvije 'savršenosti' različitog stvarnog sadržaja, koje se odnose jedna prema drugoj kao rod i razlika, tj. kao određujuće i odredivo, mo-gu konstituirati ovu bit. Ovdje se može raditi s 1. argumentacijskim nizom, koji je pobio u 6. sudu III. poglavlja mogućnost dvaju 'nužnih bitaka iz sebe': iz istih razloga, koji su tamo dokazali jedin-stvo naravi, proizlazi sada njezina jednostavnost 'u sebi'. Već se govor o 'dvjema' savršenostima, koje trebaju konstituirati nužni bitak, pokazuje apsurdnim.

'Dopuna' dodaje da takva narav ne može uopće biti 'u jednom rodu' kako to proizlazi iz dokaza. Ona, dakle, ne spada ni pod jednu od kategorija, koje predstavljaju najviše rodove. Ukoliko se u njoj ne mogu imenovati različiti stvarni sadržaji pojmom roda i pojmom razlike, tada se ne može o njoj dati nikakva definicija. Već to pokazuje da je ona nadkategorijalna.

51 Ovdje se sada pojavljuje prigovor, koji dolazi od nauke o Trojstvu, koji se već nalazio u 'Additio' prvom argumentacijskom nizu kod 6. suda (usp. K 35; očito se prigovor pojavljuje ovdje na pravom mjestu, što ukazuje na to da 'Additio' gore treba brisati). Prigovor osporava održivost dokaza, jer čini nemogućim polazište nauke o Trojstvu. Kod božanskih osoba zaista se razlikuju bit i odnos (koji ih konstutuira), i to na temelju njihova različitog 'sadr-žaja forme' (formalnog sadržaja), čijom se snagom one shvaćaju u različitim pojmovima. Dokaz to ne dopušta. Dalje, drugi dokaz prisiljava na to da se bit i odnos postave ili kao dvije posljednje stvarnosti ili da se jedno od dvoga potvrdi kao nenužno.

232

-Komentar 21-22-

Pobijanje prigovora utoliko unaprijed zahvaća misaoni tijek poglavlja, kada se pobijanje oslanja na pojam beskonačnog, što treba razviti tek 9. sud. Ovaj pred—zahvat je utoliko legitiman kada teološki prigovor nije utemeljen sklopom kao takvim, nego se donosi izvana, on je sam predzahvat. Odlučujuće je sada da bes-konačnost isključuje sastavljivost. Ako beskonačno po sadržaju forme sadrži ono različito, tada ne na način kao neko konačno, koje bi time bilo usavršivo. Beskonačno posjeduje unaprijed već svaku savršenost u sebi tako da nijedna ne pridolazi, nego je svaka već uvijek s njim 'ista' (što ne ukida različitost po formalnom sadržaju, zato je ovdje 'identitet' preveden kao 'istost'). Prigovor pušta ovo Zadržavanje u istosti', koje je karakteristično za Besko-načno, izvan pažnje i čini tako kao da se također kod Beskonačnog radi još o 'sastavljanju'. Upravo to nije dano u slučaju božanske osobe. Upliće se zato u protuslovlja, koja su pokazana gore kod dokaza, i prigovori se urušavaju u sebe. Dokazi su, dakle, održivi, ne mogu se osporiti od teološke nauke o Trojstvu.

Drugi sud izvlači iz prvog suda zaključak s obzirom na sve ono 52 što je najvišoj naravi 'unutrašnje', tj. što se njoj može pripisati kao bitna odrednica. Sve takvo ne može njoj pristupiti kao nešto, s kim bi ona bila sastavljena. Ono je 'istovjetno' s jednostavnom naravi, ono mora posjedovati ovoj naravi vlastite karakteristike 'Prvog' i 'Najvišeg'. Ako bi se pretpostavilo da bi takvo 'Unutrašnje' moglo posjedovati viši rang izvan prve naravi, tada bi se morala, zbog jed-nostavnosti, za ovo unutrašnje dopustiti mogućnost nekog Višeg i Ranijeg, što bi vodilo u protuslovlja.

Treći sud imenuje sada ono 'Unutrašnje' najvišoj naravi: 'apso- 53 lutne' (ili 'jednostavne', 'čiste') savršenosti (doslovno 'savršenosti jednostavno': 'simpliciter' određuje imenicu 'perfeetio').

Pojam i opisivanje jednostavne savršenosti, koju Škot naziva 'čuvenom', potječe od Anzelma Kanterberijskog, koji je uvodi u Monologionu (c. 15; usp. Proslogion, c. 5). Anzelmovo je pitanje koje se odrednice (perfectiones) mogu pridjevati Bogu ne samo relativno, tj. u odnosu prema stvorenju (kao 'Najvišem'), nego neo-visno o tome i, dakle, prema biti. On nalazi sada među ne-rela-

233

Komentar 33

tivnim odrednicama takve, koje stalno, gdje se uvijek mogu sresti, označuju 'savršenost' i tako su 'bolje' nego njihova suprotnost; ta-ko je 'mudro' uvijek i svuda 'bolje' nego 'ne-mudro', 'pravedno' uvijek i svuda 'bolje' nego 'ne-pravedno'. Naprotiv, druge su odrednice samo u nekim slučajevima 'bolje' nego njihove suprot-nost; biti zlato je za metal 'bolje' nego biti ne —zlato (možda olo-vo); ipak to ne bi bilo za čovjeka nikako 'bolje' (u takvom slučaju se govori o 'pomiješanoj savršenosti' - perfeetio mixta - ukoliko ona nužno nosi sa sobom ograničenje, nesavršenost). Prvoimeno-vana 'savršenost jednostavno', dakle 'takvo' (ipsum), što je uvijek i svuda, i dakle, 'u svakom' (in quolibet) 'bolje' nego 'ne —takvo' (non —ipsum) može se i mora pripisati Bogu kao jednostavno naj-savršenijem. Navedeni 'opis' pruža, dakle, kriterij za ne —relativne, sadržajne iskaze o Božjoj biti.

Škot sada donosi dva prigovora protiv ovog 'opisa', prvi protiv njegove upotrebljivosti kao kriterija, drugi protiv njegove isprav-nosti.

1. Ako se shvati suprotnost onog 'ipsum' i 'non-ipsum', dakle otprilike kao suprotnost 'mudar' i 'ne-mudar', kao proturječnu, tada ona ne govori ništa. Pod 'ne-mudar' spadale bi tada tako-đer druge jednostavne savršenosti, npr. 'pravedan', tako da ono jednostavno 'bolje-biti' tvrdnje, nasuprot njezinu nijekanju, ne može biti potvrđeno. - Anzelmo je zapazio ovaj problem (on kaže da je možda pravednik, koji je 'ne-mudar', bolji od mudraca koji je 'ne —pravedan', usp. Monologion, c. 15), ali nije u to ulazio. Sam Škot je u ostalim tekstovima o 'jednostavnoj savršenosti', gdje on donosi upravo prigovor o neuporabivosti proturječne su-protnosti kao kriterija, dao argumentu posve drugi obrat: 'non — -ipsum' označuje jednostavno tada ne-biće, nasuprot kojem bi svaka bila 'bolja' i tako bi bila 'jednostavna savršenost' (usp. Ord. I, d. 8, n. 23; Quodl. q. 5, n. 13 Vives XXV, 216 a). Postojeći tekst kaže suprotnost: na temelju puke suprotstavljenosti ne mo-že se ni u kojem slučaju jednostavno potvrditi 'bolji bitak' onog 'ipsum' pred 'non —ipsum'. Ovdje iznesena nauka smjela bi biti kritičnija, kako se uopće u našem Traktatu daleko kritičnije obra-

234

Komentar 33

đuje 'jednostavna savršenost', nego inače igdje kod Škota (usp. K 58; K 90).

2. Drugi prigovor upućuje na to da u 'opis' uključena tvrdnja, da je jednostavna (o Bogu izreciva) savršenost bolja za 'svako', ne može odgovarati, ako se sa 'svakim' misli također na one naravi, koje snagom svoje bitne ograničenosti ne mogu primati određene savršenosti. One bi morale prestati postojati tako da za njih, kao 'takve' naravi, jednostavna savršenost ne bi bila nijedanput 'dobra'.

Škot priznaje ove prigovore. On ih susreće interpretacijom anzelmovskog 'opisa' koji se tiče onog 'non—ipsum' i onog 'in quo-libet': 1. suprotnost se ima razumjeti u smislu 'nespojivosti' s po-zitivnim, koje sadrži ono 'non-ipsum' (vrsta suprotnosti između 'ipsum' i 'non—ipsum' je tada nevažna). - 2. 'U svakom' ne znači odnos prema već određenoj naravi, koja bi tada imala vrijediti kao mjerilo 'boljeg bitka' (zato ne 'za svako'); radije se mora abstrahi-rati od takve određenosti i samo se gleda nositelja jednostavno, dakle, samo 'kao biće'. Ne može se doduše kazati da bi za psa (kao 'takvu' narav) bilo bolje da je 'mudar'. Ali je to zaista za biće, kao nositelja određenosti ili kao za ono koje jednostavno postoji ('sup-positum'), sigurno 'bolje' da je 'mudro', nego biti 'pas' i zbog toga ne moći biti mudar.

Jednostavna savršenost se, dakle, uspoređuje s pozitivnim odredbama, koje su s njom nespojive, na razini, gdje nositelj nije gledan kao (kategorijalno poredana) narav, nego samo još kao biće jednostavno. To je ona razina, na kojoj se diskutiraju transce-dentalne odredbe bića, koje ovom pripadaju 'prije' njegova odre-đivanja po kategorijama. Tako se može jednostavne savršenosti promatrati kao vlastitu grupu 'transcendentalna', jer upravo one nisu ograničene na kategorijalno određeno i tome konačno biće (usp. A. B. Wolter, The Transcendentals and the Function in the Metaphysics of Duns Scotus, St. Bonaventure, 1946, str. 162-175). Anzelmovski opis u izlaganju, koje mu Škot daje, omogućuje da ovaj karakter postaje vidljiv, i tako se on može s njim zadovoljiti.

Pri tome treba još zapaziti da 'nespojivost' u smislu opisa treba biti ustanovljena tako da se ispitujuće odredbe uspoređuju upravo

235

Komentar 33

kao odredbe nositelja. To odgovara običnoj jezičnoj uporabi koja propisuje 'denominativnu predikaciju'. 'Denominativan' (ili 'paro-niman') označuju izvedenice od 'nomen' (supstantiv), od imenica koje označuju štostvo, koje nastaju deklinacijom ili promjenom u drugu jezičnu vrstu (glagol, pridjev). U sudu se štostvo oslovljava neposredno po 'nomen' (imenici) u nominativu. 'Denominativna predikacija', koja koristi drugi gramatički padež, casus, 'Sokrat ima mudrost', ili možda pridjevsko izvođenje ("Sokrat je mudar"), možda također glagolsko, naziva štostvo ("mudrost") na način odredbe ili vlastitosti. Zato se 'denominativan' prevodi sa 'imenu-juća vlastitost'.

Dolje će se pokazati (usp. K 58) da iz ovog propisa uobičajene jezične uporabe nastaju teškoće. One su utemeljene u tome da također pojašnjeni i dopunjeni anzelmovski opis jednostavne savr-šenosti još ne nudi nikakav dostatan kriterij za njezinu spoznaju. Ali na ovom mjestu se ne dolazi još na konkretni kriterij za to koja je odredba dotična jednostavna savršenost i koja nije, nego jedino na formalnu karakterizaciju njezine prednosti, što god mu drago mogu biti njezini sadržaji. 'Opis' dobiva time posve drugu polo-žajnu vrijednost od one što mu je Anzelmo pripisao: on je osnova formalne, ne sadržajne nauke o Božjim savršenostima.

Dokaz 3. suda polazi od prvenstva jednostavne savršenosti, koja je ustanovljena u anzelmovskom opisu. Ako bi ona bila nespo-jiva s najvišom naravi, tada bi ona morala ovu narav - prema opisu — 'nadilaziti' i to bi proizvelo protuslovlje. Dakle proizlazi spo-jivost i time mogućnost: biti u nekome. Dalje proizlazi, adekvatno 2. sudu, da je savršenost 'u najvišem smislu', tj. u najsavršenijem liku spojiva s najvišom naravi. Sud: "Tako je ona s njom spojiva, ako je s nečim spojiva", izražava izmjenični odnos između mjere savršenosti i visine položaja naravi.

Odavde se može pokazati da jednostavna savršenost najvišoj naravi ne može biti prisutna samo kao kontingentni, dakle ne nužni akcidens, tako kako otprilike čovjek posjeduje 'mudrost', koja je jedna odredba koja pristupa njegovoj 'supstanciji' i čak može nedostajati, koja se njemu može pripisati također ne 'bitno'

236

Komentar 33

i 'istinski' (per se), nego samo 'prigodno' (per accidens). Prijevod 'prigodno' se stavlja samo za 'per accidens'; 'accidens' u smislu na-uke o kategorijama, u suprotnosti prema 'supstanciji', treba strogo razlikovati od toga. Ovo pokazivanje je nužno, jer je do sada poka-zana samo jednostavnost prve naravi 'u sebi'. Akcidentalne ili kon-tingentne odredbe, koje ne bi mogle dodirivati ovu jednostavnost 'u sebi', ostaju mislive (tek deseti sud ih isključuje). Ipak se može za jednostavnu savršenost kazati da bi kontingentno biti u nekome bilo manje savršeno nego neko nužno. Pitanje se mora zato prip-isati najvišoj naravi, iz istih razloga koji vrijede u glavnom dokazu. — S mogućnošću nužnosti proizlazi odmah činjeničnost biti u nekome, u smislu argumenta, koji je najprije bio korišten kod 4. suda III. poglavlja.

Škot ostavlja otvorenom mogućnost da se radi o 'vlastitoj odre-đenosti' (propria passio). To bi bila takva koja nije doduše 'ista' s biti, a ipak bi bila nužni slijed iz biti i time bi ovoj pripadala 'unu-trašnje'; time bi ona pala pod cilj dokaza, a kritički oprez ne do-pušta sukladno tome da se zaključi na 'istost' s biti. To proizlazi definitivno tek iz pokazivanja 'svestrane jednostavnosti' u 10. sudu.

S četvrtim sudom počinje istraživanje božanskog razuma i volje (4.-8. sud), koji se pretpostavlja kod dokaza beskonačnosti Prvog. Ono se utoliko priključuje na 3. sud kada se sada dvije od 'jednos-tavnih savršenosti' specijalno istražuju, iz razloga koji tek kasnije postaju jasni. Ali ne nalazi se tu samo slučaj primjene principa savršenstva (kod 'šestog puta' se to pobija, usp. K 58), nego sa-mostalno polazište koje se opet ponovno odnosi na strukturu po-retka uzročnosti.

U ovom što slijedi prevedeni su 'intellectus', 'intelligere', 'intelligibile' kao 'razum', 'razumjeti', 'razumljivo', da se održi čvrstim sklop izvođenja. Uobičajeno 'spoznati' nije dostatno, jer ono - kao 'cognoscere' - uključuje osjetnu spoznaju, od koje se ovdje treba razlikovati.

Škot ustanovljuje prije svega da Prvo već kao takvo mora biti 'istinsko', ne smije biti samo 'prigodno' djelujuće (tvoreće), i to

237

Komentar 33

znači po Aristotelu: ono djeluje (tvori) radi cilja. Dva slijedeća tije-ka dokazivanja grade na tom i pokazuju da na cilj usmjereno tvorenje Prvog ne može biti naravno. Tada slijedi da Prvo tvori razumom i voljom — treća alternativa ne postoji, i ona se uopće ne dovodi u prosuđivanje.

Jako skraćeni i zato ne posve jasni misaoni tijek 1. argumenta započinje kod pojma čisto naravnog tvoritelja. Ako iz takvog isključim sve, što već ne pripada njegovoj naravi (to označava 'praecise'), dakle, također cilj izvan njega, pretpostavljam ga radije kao onog koje tvori neovisno, tada slijedi iz naravne određenosti nužnost i jednakomjernost tvorenja. Ali (Škot ne ponavlja pret-postavku) to ne daje upravo onu usmjerenost cilju koja karakte-rizira 'istinskog' tvoritelja. Ako, dakle, naravni tvoritelj treba biti 'istinski' tvoritelj i ako se kod njega nalazi usmjerenost cilju, tada se on ne može misliti istodobno kao neovisan. On mora ovisiti o drugom tvoritelju koji sa svoje strane upravo ne tvori naravno, nego 'ljubi cilj'.

Pri tom je podmetnuto da izraz 'ljubav' označuje voljni čin, ali Škot poznaje također metafizičku uporabu riječi, prema kojoj se govori o 'naravnom' ljubljenju kod svake 'sklonosti', čak kod one sklonosti teže prema središtu svijeta (adekvatno aristotelovskoj nauci o sili teže). Tako 2. argument polazi izričito od disjunkcije između 'ljubiti voljnim činom — prirodno ljubiti' i druga se alter-nativa pokazuje lažnom. Prvo ne može biti određeno naravnom sklonošću ka cilju izvan sebe, jer bi tada bilo ciljem određeno u svom bitku, i to bi se protivilo njegovoj prvosti. Ono samo može jedino biti za sebe cilj naravne ljubavi (o tom radi 6. sud, usp. K 60), ali to ne kaže ništa za pitanje koje je ovdje na redu, kako naime Prvo određuje svoje tvorenje prema van pod dvostrukim aspektom tvorne i ciljne uzročnosti. Tako ostaje samo: Prvo 'ljubi' ciljeve izvan sebe ukoliko ih 'hoće'.

Sljedeći se argument ne izlaže posebno, jer predstavlja samo va-rijaciju prethodnog, kod koje se spoznavanje pomiče na prvo mjes-to: Prvo 'vodi' svoje tvorenje prema cilju i u tom je nužno sadržan spoznajni moment, koji može pripadati Prvom samo iz samog sebe.

238

Komentar 33

Treći dokaz 4. suda koristi pojam kontingencije, koji stoji u suprotnosti prema 'nužnosti'. Ova suprotnost nije ipak jasna. Ako je govor o nužnosti bića, koje, dakle, 'ne može ne biti', tada bi se moglo ovom suprotstaviti kao kontingentno ono koje 'može biti i također ne biti' (quod potest esse et non esse), i pod to bi spadalo sve što nastaje i prolazi ili se uopće mijenja. 'Nužno' bi bilo tada ono što u sebi nema nikakva temelja prolaznosti, osim Boga tako-đer čiste ineligencije, neumrla duša ili nerazorivo nebo, dakle, ono što od samog sebe traje nadvremenski (sempiternum).

Ali Škot neće, kako on objašnjava kod drugog prigovora, govo-riti o kontingenciji bića, nego samo o kontingenciji događaja. Ovi se trebaju zvati kontingentnim, ako je kod njihova faktičnog nas-tupanja istodobno jasno da oni također ne bi mogli nastupiti. Tako je svakom, kojega se udara, jasno da on također ne bi mogao biti udaran (osporavatelja kontingencije moglo bi se tako batinanjem prisiliti na priznanje da je moguće njega ne tući). Važno je pri tom da se za ne-nastupanje onog događaja ne treba uvoditi nikakav novi čimbenik u događajni sklop. U takvom slučaju je prisutno ne—nužno kontingentno prouzročenje. Događaj je 'izbježiv', ili točnije: uzrok to može 'izbjeći'. To je samo moguće ako on samog sebe određuje za djelovanje ili ne-djelovanje, ako on, dakle, tvori na temelju htijenja.

Kao temelj za dokaz dostatno je da se takvo kontingentno pro-uzročenje događa u bilo kolikom malom broju slučajeva, barem u jednom. To Škot može pretpostaviti kao neosporavano. Ali tada proizlaze posljedice za način tvorenja Prvog uzroka. Pretpostavi li se kod njega samo nužna uzročnost, tada postaje nerazumljivo ka-ko se u području o njemu neovisnih drugotnih uzroka može nešto drugo dogoditi osim upravo nužne uzročnosti. Tko priznaje pret-postavku, mora upravo također Prvom uzroku pripisati kontingen-tnu uzročnost. Ali budući daje samoodređenje potrebno, mora se dalje Prvom uzroku priznati htijenje. Samo je volja, koja može djelovati ili ne djelovati, sposobna za kontingentno djelovanje.

Od triju prigovora protiv ovog dokaza prvi prigovor dopušta (ljudskom) htijenju poseban položaj. Htijenje se izuzima iz opće-

239

Komentar 33

nito potvrđenog sklopa nužnosti svijeta. Naprotiv, Škot pokazuje da takav posebni položaj nije održiv, ako se ljudsku volju i njezinu uzročnost podređuje Prvom uzroku (to prigovor nije osporio). Ali ako ovaj (Prvi uzrok) tvori nužno, tada probija nužnost također sve do ljudskog htijenja. I tada se dolazi do nemogućnosti: da bi 'htijući' prouzročiti moglo značiti 'nužno' prouzročiti.

Drugi prigovor se poziva — s pravom — na Aristotelovu koz-mološku nauku o kretanju. Njegov pokretač — Bog — prouzročuje neposredno samo jednooblično kretanje najgornjeg neba, i to s nužnošću. U odnosu prema Zemlji, koja ostaje postojana u sre-dištu svijeta, proizlazi tada da u različitim vremenima svaki put različiti dijelovi neba leže nad datom točkom Zemljine površine, i upravo to isto vrijedi za pojedine nebeske sfere, koje se osim toga pomiču jedna prema drugoj i prema prvom nebu već zbog toga, jer imaju različitu veličinu. Na svijet 'ispod Mjeseca', dakle na niža područja, utječe tako punina konstelacija; njemu odozgor saop-ćeno kretanje postaje krajnje mnogostruko i izmjeničnog oblika. Tako rezultira iz jedne nužne uzročnosti Prvog pokretača više ne-sagledivo mnoštvo nastajanja i nestajanja, rasta i sušenja zemalj-skih bića, kod čijih interakcija i interferencija imaju mjesta slučaj i slučajnost, pogodak i promašaj, dakle, nešto što je neusporedivo s 'nužnim' neba: ovdje postoji takvo koje je opisivo samo kao 'fak-tično', koje 'može biti ili ne biti' i čini se da ispunja pojam kontin-gencije.

Škotov odgovor na ovaj prigovor ne osporava da se u ovoj aris-totelovskoj slici svijeta može govoriti o kontingentnom biću. Ali nužnost uzročnog povezivanja i time događajnog sklopa nije nigdje pobijena: nužnost prelazi od cjeline na dijelove i ona nastavlja pos-tojati neumanjeno u svim interakcijama i interferencijama. Ništa se ne može 'izbjeći' ako već kod samog Prvog nije prisutna, i to upravo kod njegova prvog neposrednog tvorenja, kontingentna uzročnost, samoodređenje, htijenje.

Zaključak na htijenje se posebno osigurava protiv trećeg prigo-vora, koji potvrđuje slučaj spriječenosti tvorenja kao primjer kon-tingentnog prouzročenja, ukoliko se tada 'nužna' uzročnost upra-

240

Komentar 33

vo ne može prouzročiti, drukčije izraženo, postoji 'spriječenošću' ono 'ne-moći—prouzročiti', to prividno ispunjava pojam kontin-gencije bez uvođenja volje. Naprotiv, Skot čini važećim da svaki put stoje u nužnom sklopu ono koje priječi i ono koje je spriječeno, kod čega ne može nigdje biti govora o istinskoj kontingenciji. Spri-ječenost ne može upravo izostati. Jedino, dakle, volja dolazi u pita-nje kao temelj kontingentne uzročnosti.

Značenje misli, koja nosi ovaj treći dokaz, moći će se teško procijeniti. Ovdje se ne kori samo Aristotelovu nedosljednost. Ra-dije se odbacuje aristotelovska slika svijeta u cjelini, i s njim slika arapskih filozofa, koji su stvaranje tumačili kao proces emanacije. Škot suprotstavlja 'necesitarizmu' ovih mislilaca "svijet slobode" (Gilson), ili možda bolje, svijet slobodnog događaja, koji se zahva-ljuje slobodno stvaralačkom Bogu. Može se to nazvati 'kršćan-skom' opcijom, u kojoj se teolog distancira od pogansko—grčkog mišljenja, i zato se može pozvati na očitovanja samog Škota. Ipak se ne smije previdjeti da se ova opcija događa na podlozi strogo pojmljene metafizike biti, od koje se ništa ne briše: ovdje misli jedan kršćanin i on misli metafizički.

sklop je uostalom manje odlučujuće razumijevanje svijeta, koje ovdje izlazi na vidjelo, nego radije razumijevanje Boga. Poka-zat će se (usp. K 59) da o ovom prvom još nije potpuno odlučeno.

Kod 4. dokaza radi se još jedanput o kontingentnoj uzročnosti Prvog. Iskustveni temelj je događanje 'lošeg', čiji smisaoni sadržaj (ratio) se navodi skolastički kao 'oduzimanje' trebanog, dužnog, odgovarajućeg dobrog bitka (privatio boni debiti). Ova odredba obuhvaća kako ćudoredno loše, dakle, pogrešnu radnju ili pogrešni stav (vitium) čovjeka s obzirom na zahtjev koji se mora ispuniti, kao i pogrešno djelovanje naravi (peccatum naturae), kakvo ono postoji otprilike kod urođene sljepoće: također je tada oko 'lišeno' sposobnosti gledanja koja njemu 'pristaje'. U oba slučaja je jasno da tvoreća snaga zaostaje iza svojih mogućnosti i ne ispunja što se od nje može i mora očekivati. Samo pod ovom pretpostavkom je smisleno govoriti o pogrešnoj radnji ili pogrešnom djelovanju i dakle o 'lošem'.

241

Komentar 74-75

Argument kaže sada da se upravo ova pretpostavka ne može praviti u zatvorenom sklopu prirodnonužne uzročnosti. Svaka sna-ga djeluje tada točno adekvatno svojim mogućnostima, ne više i ne manje, onako kako kamen ne manje i ne više pritišće, nego uvijek adekvatno njegovoj masi. Na drugoj strani svako prouzročeno pri-ma sve što ono uopće može primiti, jer njemu ne može pripadati nikakvo više ili manje po uzroku koji uvijek iscrpljuje svoju moguć-nost. Stalno je ono 'krajnje moći' (ultimum potentiae) ispunjeno. Za promašaj i izostajanje, za loše nema nikakva mjesta. Njegovo činjenično događanje zahtijeva, dakle, da se kontingencija (i time razumijevanje i htijenje) postavi već na vrh uzročnog sklopa, naime kod Prvog. Prigovor se odbacuje vrlo kratko, koji svodi promašaj na materiju, ukoliko ova 'ne sluša', tj. ukoliko ne dopušta puno dje-lovanje tvoreće naravi. Poznato je da je neoplatonsko tumačenje lošeg htjelo njegovo podrijetlo staviti u nemoć, u manjak bitka materije. Škot se zadovoljava s upućivanjem na silnu snagu, koja se mora pridjevati Prvom, protiv koje se ne diže nikakav otpor.

Posve se kratko navodi 5. dokaz, koji polazi od prvenstva onog koje je obdareno razumom. Škot ne daje nikakvo objašnjenje, čini se da ga on želi samo (odobravajući) citirati.

Za završetak obrade 4. suda diskutira Škot mogućnost zaključivanja iz principa Božje savršenosti (iz trećeg suda) na nje-govo razumijevanje i htijenje. Upravo je Anzelmo Kanterberijski imao takav postupak pred očima. Ali se već pokazalo da njegov 'opis' ne daje nikakav dostatni kriterij da određeni sadržaj jasno pokaže kao jednostavnu savršenost (usp. K. 53). Ali bi se upravo došlo na ovo pokazivanje: Škot ne vidi da bi ono to donijelo i otkla-nja zato 'šesti dokazni put'.

Teški tekst, u kojem Škot zaoštrava svoju kritičku poziciju, zahtijeva za razumijevanje da se točno drži kritizirane točke: po-kazivanje, da su dotični sadržaji (npr. mudrost) jednostavne savr-šenosti, ne smije uključiti već Prvo u promatranje, jer se zaista radi upravo o tome da se ovi sadržaji pokažu prenosivim na Prvo. Poka-zivanje se mora zato izvesti "isključivanjem Prvog". Dalje se ne radi o principu ili o smislu jednostavne savršenosti, nego samo o

242

Komentar 74-75

Anzelmovu 'opisu' - u formi poboljšanja od Škota (usp. K 53) -pod postavljenim pitanjem da li on pruža uporabiv kriterij za svrhu pokazivanja. Škot sada pokazuje fiktivnom protivniku dva slučaja u kojima primjena 'opisa' vodi neuporabivim rezultatima.

Prvi slučaj je slučaj "prvog anđela", što ovdje ne označuje više od 'najvišeg stvorenja'. Njegova 'narav' se može bez daljnjega uzeti 'u svojstvenom smislu', denominativno, i dakle točno onako biti obrađena kao savršenost "mudar". Ispostavlja se odmah da 'opis' jednostavne savršenosti odgovara naravi najvišeg stvorenja upravo onako kao i mudrosti, ukoliko se Prvo ne uključuje u promatranje (što bi za namjeravano pokazivanje bila nedopuštena pretpos-tavka). Ova narav ispod Prvog je 'bolja' nego sve s njom nespojivo, ona je čak 'bolja' nego mudrost. 'Najviša stvorenost', koja sačinja-va svoj sadržaj (apstraktno uzeto), je samorazumljivo 'bolja' u stvo-renom. Sada je ipak jasno da ovaj sadržaj nije prenosiv na Prvo, na Boga Stvoritelja. Ali tada se ne može ni u kojem slučaju iz toga, da 'opis' odgovara, zaključiti na prenosivost sadržaja na Prvo, i to vri-jedi također za mudrost.

Fiktivni protivnik traži da spasi vrijednost 'opisa' prigovorima, koji bi morali pokazati razliku između 'boljeg bitka' mudrosti i bitka najviše anđeoske naravi.Ali oni očito pripadaju nekritičkom shvaćanju, koje je Škot ostavio iza sebe već kod trećeg suda (usp. K 53). To odgovara kod svih jednostavnih savršenosti da se one protive mnogom i da su nespojive s mnogim naravima i da bi mogle te naravi razoriti ako bi njima pridošle. Razlika se sastoji u tome da se jedanput — kod prvog anđela - radi o supstancijalnoj naravi, drugi put o kvaliteti - o mudrosti - obje, dakle, pripadaju razli-čitim kategorijama. Zato je anđeoska narav s onim vlastitostima drugih supstancija neposredno nespojiva. Naprotiv, mudrost se protivi supstancijalnoj naravi (psa) samo posredno, ukoliko naime ona (mudrost) zahtijeva 'ono što leži u temelju', tj. supstancijalnog nositelja, koji posjeduje supstancijalnu narav sposobnu da nju (mudrost) primi. To je 'istinsko' protivljenje (naime na temelju bitnog sadržaja), samo nikakvo 'izvorno' protivljenje, jer je uteme-ljeno u drugoj kategoriji.

243

Komentar 74-75

Teškoću da se odredi jednostavna savršenost pokazuje drugi slučaj, koji Škot navodi, što je moguće još jasnije. Pretpostavka argumentacije, koja nije učinjena posebno izričito, jest da pojam jednostavnog savršenstva ne smije pripadati samo 'rodu', jednoj kategoriji, jer se inače ne može prenijeti na nadkategorijalno Prvo. On mora radije biti 'transcendentalan', dakle, u svakom slučaju prikladan za nadkategorijalnu uporabu. Ovaj transcendentalni ka-rakter je bez daljnjega dan kod temeljnog pojma 'bića' kao i kod s njim 'konvertibilnih' pojmova Jednog, Istinitog i Dobrog. On od-govara također kod 'disjunktivnih' transcendentalija, od kojih je uvijek jedna o svakom biću izreciva ("Svako je biće ili uzrok ili prouzročeno, ranije ili kasnije, beskonačno ili konačno" itd.). Kod obaju članova disjunkcije je jasan nadkategorijalni karakter. Na-protiv se jednostavna savršenost (barem u nekim slučajevima, kao ovdje kod "razumom obdaren") iskusuje kao kategorijalno svrsta-na odredba, i osim toga ne pripada ona svakom biću (u Škotovoj nauci o transcendentalnom karakteru jednostavne savršenosti, usp. osim citiranog standardnog djela A. B. Woltera posebno: W. Hoeres, Der Wille als reine Vollkommenheit nach Duns Scotus, Miinchen 1962,1. Teil).

Teškoća se sastoji sada u tome da anzelmovski 'opis' ne do-pušta zaključak da je prije svega kategorijalno svrstani pojam savršenstva nadkategorijalno primjenjiv. Neki "protervus" može pokazati da je 'opis' prikladan za svako 'Prvo' jedne kategorije — dakle, za načelno kategorijalno ograničeno — (pri tome nije važno je li takvo Prvo dano u svakoj kategoriji, postoji li npr. istaknuto 'Gdje' ili 'Kada', koje ima prvenstvo unutar ove kategorije; princip vrijedi uvijek). Jer, budući da kategorije imaju jedna o drugoj neo-visni smisao, takvo 'Prvo' je nespojivo samo s takvim, koje pripada toj istoj kategoriji i dakle je manjeg ranga. Ono je sjedinjivo sa svim drugim kategorijama. I tako odgovara 'opis': Prvo je 'u sva-kom bolje nego ne-takvo' — naime nego nesjedinjivo, koje zaista mora biti manjeg ranga.

To se može također održati ako se unutar kategorijalne sfere promišlja prvenstvo supstancije pred akcidentima, koja je "kao

244

Komentar 74-75

ono što leži u temelju" njihov nosilac. Ili pripada dotični najot-mjeniji akeident također najotmjenijoj supstanciji, ili se barem može kazati da supstancija, koja je nositelj prvenstvenog akciden-ta, ima sa svoje strane prvenstvo pred onom supstancijom, koja nosi s ovim (akcidentom) nespojivi manji akeident. Nije, dakle, nikako potrebno prekoračiti kategorijalno područje, ako se čvrsto drži anzelmovskog 'opisa' kao jedinog kriterija.

U Škotovu djelu ne nalazi se nigdje tako oštra kritika 'vulgar-nog' razumijevanja nauke o jednostavnoj savršenosti. Da on ne nudi nikakvo pozitivno rješenje, nije, dakako, nikakav znak za to da on odstupa od temeljne misli. Radije mora on sada pokušati pokazati u dotičnom pojedinačnom slučaju transcendentalnost sadržaja, da bi izradio tako nauku o savršenosti.

Tvrdnja 5. suda, da je sva uzročnost Prvog kontingentna, pri-hvaća misao koja je bila razvijena u trećem dokazu četvrtog suda (usp. K 56). Tamo je pokazano da postoji kontingentna uzročnost Prvog, i to upravo kod njegova neposrednog tvorenja. Sada se pokazuje u L dokazu da ova kontingencija postoji također kod posredovanog tvorenja Prvog. Pri tom se Škot poziva na opći prin-cip da između nužnosti i kontingencije postoji odnos prijepo-redanosti i poslijeporedanosti, prethodna kontingencija nema 'po naravi' nužnost za posljedicu (što ne isključuje da bi kontingentno prouzročeno moglo sa svoje strane tvoriti 'nužno').

Ovaj prvi dokaz, ako se postavi Škotova vlastita mjerila, nije posve zadovoljavajući. Ako postoji kontingentna uzročnost Prvog (što je bilo dokazano), time još nije rečeno da je svaka nekontin-gentna uzročnost iz njega isključena. Drugi dokaz zadovoljava više. On pazi na odnos božanskog htijenja prema svom cilju. Njegov nužni cilj je samo Bog sam, i nužna samoljubav Božja ponovno nije odrediva ničim drugim koje se nalazi izvan Boga. To bi proturječilo neovisnosti 'iz-sebe—nužnog-bitka'. Što uvijek Bog hoće i prouz-ročuje izvan sebe, nalazi se izvan ciljem određene nužnosti, događa se kontingentno.

Niti doktrina niti Škotov argument nisu sadržajno novi. Oni su opće dobro kršćanske skolastike. I iako način utemeljenja i izraža-

245

Komentar 74-75

vanja pozicije odaje učitelja, može se obrada teme nazvati brzom, pogotovu ako se promišlja temeljita dubinska problematika iz koje Skot vadi četiri 'prigovora':

1. Budući da je Božje htijenje 'isto' s njegovim bitkom, koji je ponovno nužni bitak, postaje nejasno kako u njemu može istodob-no postojati kontingencija (pretpostavljena 'istost' dokazuje se kod 7. suda). — Prigovor formulira 'klasičnu' teškoću metafizike da misli slobodnog Boga Stvoritelja.

2. Ako bi se dokaz kontingencije božanskog htijenja oslonio na misao da njegova nužnost ne dopušta više nikakvu kontingenciju u stvorenom, tada se može primijetiti ista argumentacija, ako je uopće govor o određenosti božanskog htijenja: ona mora dopirati do po-sljednjeg drugotnog uzroka. Ali sada je Božje htijenje određeno 'vječno' (ionako je svako stvarno htijenje određeno!); kako može tu biti još kontingencije u stvorenom, iako Bog sam tvori 'kontingentno'?

Misao se sada zaista izgrađuje za pobijanje onog dokaza, na koji se Škot oslanja. S određenošću, s odlučnošću božanskog hti-jenja, koja može također započeti kod kontingentne uzročnosti, je očito sjedinjiva neodređenost, neodlučnost stvorenjskog djelova-nja. Zašto treba sada s nužnošću božanskog htijenja biti nesjedinji-va 'mogućnost' drugotnog uzroka, dakle njegova ne-nužnost (tako će se sada to morati razumjeti, njegova kontingencija)? — Temelj-ni 'treći dokaz' (četvrtog suda) prisiljava prividno na protuslovne zaključke, ako se prihvati njegova vrijednost.

3. Daljnje teškoće nastaju ako se misli na čovjekovo grešno hti-jenje. Ne isključuje li prethodna božanska odluka da stvorenje djeluje na bilo kojem mjestu protiv onoga za što se Bog u odre-đenom htijenju odlučio?

4. U suprotstavljenom smjeru može se uputiti na to da sada -u slijedu principa da nužnost ne slijedi iz kontingencije — svako djelovanje mora biti kontingentno. To bi isključilo u stvorenom možda nužnost 'prirodnog djelovanja'. - To je već gore (kod 1. dokaza) upućeno na to da ovaj prigovor ne pogađa. On previše zaključuje iz principa.

246

Komentar 74-75

Posebno su to drugi i treći prigovor koji nabacuju puninu pro-blema: svih onih problema koji su povezani s pitanjem o Božjem predznanju, brizi i predodredenju (providnosti, predestinaciji) i koji se mogu skupiti pod naslov 'buduće-kontingentno' (futura contingentia). Opširna obrada bi sigurno razbila okvir ove raspra-ve i Škot se zadovoljava s upućivanjem na razlaganje dato na dru-gim mjestima.

Svakako je ovaj samocitat ponovno krajnje nejasan. 'Quaestio disputata' o temi ne postoji, također ne može biti mišljeno na Quodlibetum. 'Klasično' mjesto bilo bi Distinctio 39 prve knjige Ordinatio: u Ordinatio nije upravo ugrađena ova Škotova Distinctio i jedino su starija izdanja imala tamo jedan tekst koji je bio kom-piliran iz ranijih spisa (iz Lectura i iz Reportata, usp. za to C. Balić u: 'Adnotationes Editio Vaticana, Vol. VI, str. 26+-30+). To je neobično da Škot upućuje na tekstove, koje još nije izradio. Malo zadovoljavajući oblik obrade ovog 5. suda, kao i činjenica da se o ovdje iznesenim 'prigovorima' ne diskutira adekvatno u postojećim tekstovima, upućuje na to da sam Škot nije s ovim problemom iza-šao na kraj.

Komentatori su tražili kako da ispune tu rupu. Samorazu-mljivo ne mogu njihova ponuđena rješenja vrijediti kao Škotovo rješenje. Neka samo o stvari bude primijećeno daje posebno drugi prigovor (slično treći) rješiv vrlo dobro na liniji dosadašnje argu-mentacije: Ako se Bog - bilo to također u 'vječnoj' odluci — odredio za to da stvori kontingentnog tvoritelja ili slobnog djelo-vatelja, tada je to mislivo samo pod pretpostavkom da on ne tvori iz prisile po svojoj naravi. Odlučnost (kontingentno ostajućeg) hti-jenja i nužnost tvorenja su posve dvovrsne: prva je spojiva s 'neo-dređenošću' u stvorenom, potonja ne.

Dok se 5. sud shvaća kao dopuna četvrtog, u 6. i 7. sudu se događa novi korak: oni istražuju odnos čina razumijevanja i hti-jenja prema prvoj naravi. Cilj pokazivanja je 'istost'. Ona se najpri-je dokazuje za čine samospoznaje i samoljubavi.

Šesti sud polazi pri tom od samoljubavi, zaista on govori najpri-je samo o njoj. Nužna povezanost razumijevanja i htijenja - može

247

Komentar 74-75

se htjeti samo ono što je prije 'razumljeno', jer htijenje označuje 'umni' čin težnje — dopušta da se bira ovo polazište. Stvarni razlog ovog izbora je ipak da 'ljubav' upućuje na uzročnost cilja, koji se sastoji u 'biti ljubljen' i ovoj 'rod' uzročnosti je jednostavno 'prvi'. Kod 'prvog' cilja je ovo 'biti ljubljen' samorazumljivo posve ne-prouzročivo i dakle, kako to znamo iz III. poglavlja, 'nužni bitak iz sebe'. Ako se razjasni daje ovo (pasivno) 'biti ljubljen' ekvivalent-no (aktivnom) 'ljubljenju' prvog tvoritelja, tada se vidi ujedno da trostruko 'prvoj' naravi nužno pripada čin samoljubavi, koji posje-duje karakteristiku 'neprouzročivog' i 'nužnog bitka—iz—sebe' točno onako kao ova sama narav, koji je 'dakle' s njom 'isti' i ne može se kao neko drugo razlikovati od nje. Navodi li se unatoč tome razlika, tada proizlazi, kako izvodi 2. dokaz, protuslovlje: samoljubav bi morala biti prouzročiva i time bi upućivala na 'rani-ju' ljubav nego je to ljubav Prvog.

Snaga ovog dokaza - oba dokaza pripadaju očito zajedno -jest u tome da se on zadovoljava s onim što je već izneseno u II. poglavlju (sud 4 i 5) i u III. poglavlju (sud 4, 6, 16 i 19), pri čemu se pojam 'neprouzročivog' pokazuje kao središnji. Upravo se ovdje mora podsjetiti na to da dokaz, kako ga Škot izvodi, ne vodi prvom faktičnom momentu prve uzročnosti, koja njemu (prvom uzroku) pripada na temelju faktičnog prouzročenja. Radije se treba poka-zati bitna struktura prvog uzroka, koja njemu pripada neovisno o kontingentnom prouzročenju i tako njemu samom. Samoljubav pripada Prvom kao neprouzročiva, također tada kada Prvo ne bi bilo djelatno kao uzrok; samo za nas je činjenična uzročnost dati spoznajni razlog.

Istost (istovjetnost) samospoznaje s prvom naravi ne pokazuje Škot s jednakom brižnošću, nego se zadovoljava s upućivanjem na Aristotela, koji u XII. knjizi Metafizike određuje Božju bit kao čistu 'Energeia', dakle djelatnost i čin, i to kao njezin najviši oblik, naime kao samo mišljenje. Škot citira dva argumenta 9. poglavlja (skraćeno, jer on može poznavanje teksta pretpostavljati kod čita-telja), ali smatra da im treba objašnjenje. On im daje više 'tehnički' lik koji se, dakako, današnjem čitatelju čini stranim.

248

Komentar 74-75

Škot polazi od razlikovanja između 'prvog' čina, po kojem biće ima postojanje (npr. čovjek postoji) i 'drugog' čina, u kojem se biće aktivira (npr. misli, djeluje ili proizvodi nešto izvan sebe). U dje-latnosti usavršava ono sebe tek, a pogotovu u 'djelovanju', ukoliko je time mišljena ona djelatnost, koja u samom djelatniku ima traj-ne posljedice: tko čini dobro, postaje sam 'dobar'; tko shvaća misli, postaje 'mislilac' itd. Upravo razumom obdareno biće je upućeno na to da samo sebe usavrši u takvom 'djelovanju', ne u onom što ono već uvijek jest (u prvom činu), nego u onom što ono od sebe čini (u drugom činu), nalazi se njegovo 'Najbolje'. Ali se upravo ova razlika ne može praviti kod prve naravi, ako inače ona treba biti već po svojoj supstanciji ono 'Najbolje'. Ona, dakle, mora biti u istovjetnosti sa svojim 'drugim' činom, sa svojom djelatnošću: mišljenje mišljenja, samospoznaja, jest njezina supstancija.

Škot se odnosi u tekstu na "prethodni" sud (praemissa), u stva-ri može biti mišljeno samo na 4. sud. "Praemissa" potječe iz Ordi-natio, iz koje je doslovno uzet tekst (I, dist. 2 pars 1 q 1 - 2 ; n. 92), i tamo je navod točan. U većini rukopisa našeg teksta čita se "prima", u nekim novijim je korektura "quarta". Izdavači su se odlučili za "prima" i, kako se čini, usmjerili na "prvi" dio 4. suda. Ali bi ovdje u istinu smio ostati nekorigirani ostatak iz prijepisa Ordinatio.

Škot iznosi skraćeno drugi Aristotelov argument. To znači da bi trajno misaono djelovanje bilo "puno muke", ako bi se prvu na-rav postavilo samo kao moć mišljenja, dakle, s trajnom moguć-nošću da primi drugi čin (o pojmu 'potentia contradictionis' usp. K 13), koju bi se stalno moralo susretati s naprezanjem. Škot pojaš-njava misao dodavanjem premise da se puku "primalačku" moć — kada bi se nju postavilo kao misaonu sposobnost prve naravi, ako ona 'nije' svoje mišljenje - može upravo misliti kao 'potentia con-tradictionis'. On smatra na temelju doslovnosti citiranog teksta argument samo "vjerojatnim". Ustvari to nije u sklopu, u kojem Škot citira, prisilno.

Slijedeći odlomak se neposredno nadovezuje u Ordinatio (na nav. mj., n. 93) kao pokušaj dopune 'dokaza vjerojatnosti'; ovdje je

249

Komentar 74-75

ova povezanost raskinuta. Škot ima očito pred očima dokaz, koji uzima za ishodište istovjetnost moći i predmeta, koja je data u svakom spoznajnom činu, obično nazvana 'intencionalnom', i tada zaključuje za božansku samospoznaju da ovdje ova istovjetnost neposredno ima ontološko značenje, jer čisto duhovna i posve aktualna supstancija bila bi samoj sebi stalno prisutna i time kao supstancija istodobno spoznajni temelj i spoznajni cilj. Slične misli mogu se naći kod Tome Akvinskog (usp. In I Sent. d. 35 q 1. 1. 1. ad 3; Summa theol. I q 14a. 2 i a. 4), dakako ne u jednom tako neprikladnom obliku, kako gaje ovdje Škot pretpostavio. Također Toma nije mišljenja daje kod stvorenog, konačnog duhovnog bića, kod anđela, čin samospoznaje njegova supstancija.

U cjelini može se polazište za božansku samospoznaju smatrati nezadovoljavajućim. Strogi 'škotovski' dokaz morao bi, slično kao dokaz samoljubavi, polaziti od pojma neprouzročivog, dakle, po-noviti 1. dokaz. Škot to smatra očito nepotrebnim.

'Dopune' se ne odnose više na objašnjenja kod Aristotela, koja se time pojavljuju kao puka međuigra, one se nadovezuju na sud o samoljubavi. Budući da je u ovom (sudu) pokazana istovjetnost čina htijenja i htijućeg (supstancije), može također volja (moć), koja stoji između obadvoga, biti samo istovjetna s oboma: to je prva dopuna, koja je zaista potrebna zbog toga, jer odnos htijući— —volja—htijenje imenuje bitnu strukturu, čija se istovjetnost s nara-vi Prvog treba posebno pokazati za svakog člana.

Druga dopuna daje napokon, vrlo skraćeno, dokaz za istovjet-nost samospoznaje s prvom naravi. Škotu je dostatno upućivanje na bitnu povezanost ljubavi i spoznaje, pri čemu prioritet pripada potonjoj.

Napokon se za razum, za moć koja se nalazi u temelju čina razumijevanja, još upućuje na dokaz za 'volju'. Nov je ipak za-ključak za temelj razumijevanja. To kod naše razumne spoznaje nije uvijek sam predmet — to je slučaj samo kod intuitivne spoz-naje — nego većinom 'species' predmeta u našem razumu. Obično se govori o 'spoznajnoj slici', ispravnije bi bilo govoriti o 'shvaće-

250

Komentar 74-75

nom stvarnom sadržaju', kako je on prvenstveno sadržan u pojmu, po kojem su predmeti prisutni u duhu, iako nisu dati u fizičkoj egzistenciji. Kod samospoznaje prve naravi razumije se da se tako-đer ne može postaviti nikakva vlastita veličina.

Sedmi sud slijedi dalje misao istovjetnosti razumijevanja i hti-jenja s prvom naravi, koja je pokazana kod samoljubavi i tada kod samospoznaje. Sud govori samo o razumijevanju, primjena dokaza na htijenje se prepušta čitatelju. Ipak se već u prvom dokaznom tijeku odlučujuće uzima u obzir htijenje.

O "akcidensu" nije ovdje govor u smislu 'prigodnog' (onog 'per accidens'), nego u smislu kategorija. Akcidens je odredba koja pri-dolazi supstanciji, koja ovu usavršava, i može se posve raditi o 'bit-noj' odredbi, koja ne pripada samo 'prigodno' supstanciji. Razu-mom obdarenoj supstanciji ne pridolazi tako samo 'prigodno' (per accidens) da ona razumijeva, iako je dotični čin razumijevanja akcidens. Ali iskaz kaže zaista da je 'razum razumijevajući', u slu-čaju konačnog i ne stalno aktualnog razuma, izražava samo 'pri-godnu' istovjetnost razuma i čina razumijevanja.

Prvi dokaz bira (kao kod šestog suda) za temelj uzročnost prve naravi. III. poglavlje je pokazalo daje ona 'istinska' (per se) uzroč-nost i da se dalje bez iznimke proteže na sve prouzročivo, bilo da je također djelomično tvorna po drugotnim uzrocima. Ali 'istin-skoj' uzročnosti pripada htijenje cilja i to opet pretpostavlja -govor je o "momentu" pojmovno, ne vremenski - razumijevanje. To se pokazuje na bilo kojem slučaju "A", mjesto kojeg se može postaviti svaki drugi.

Usput proizlazi da prva narav mora razumjeti svako prouzro-čivo, time svako biće izvan sebe. Ovaj se sporedni rezultat pret-postavlja kod 8. suda. Ali je za sadašnji sklop odlučujuće da je prva narav "po samoj sebi" (u sebi) uzrok, dakle, kao narav ili kao sup-stancija, a ne po jednom momentu koji se od nje razlikuje, bio on moć ili čin; tada mora ona kao narav ne samo imati razumijevanje, nego 'biti'. Ova sržna točka argumenta istupa u tekstu manje jasno od sporednog rezultata univerzalnosti razumijevanja. Može se čak

251

Komentar 74-75

kazati da dokaz 'primanja' (onog u donjoj premisi silogizma pri-mljenog 'assumptum') nije veoma uvjerljiv, ukoliko se oslanja na pojam onog 'per se agens'. Takvom bi se moglo označiti također djelujuću narav, koja djeluje po akcidentalnim činima spoznava-nja i ljubljenja. Čovjek djeluje također 'per se' i ne samo 'per acci-dens'.

Može se zbog toga pitati ne treba li ovaj prvi dokaz ipak uglav-nom donijeti 'sporedni rezultat' i u ostalom dati prije temelj za sli-jedeća tri dokaza, koja pretpostavljaju pokazivanje da prva narav spoznaje uopće nešto izvan sebe. U svakom slučaju ne čini se suviš-nim da se donesu daljnji dokazi suda.

Slijedeća tri dokaza pretpostavljaju prvi, ukoliko polaze od toga da prva narav spoznaje sve izvan sebe upravo onako kao samu sebe. Oni obrađuju samo još odnos ovih čina razumijevanja prema razumu, čiji su oni čini, i koji je istovjetan s prvom naravi. Drugi dokaz se temelji na načelu da se čini razumijevanja ne razlikuju u tome da su oni čini 'razuma': s obzirom na svoga nositelja, kojega oni usavršavaju, svi su oni 'istog roda'. Tako se može postaviti dis-junkcija: ili su svi bitni, supstancijalni, istovjetni s naravi, ili samo 'prigodni', naime kao akcidentalne odrednice. Budući da je bitna istovjetnost već pokazana za jedan čin razumijevanja, naime za samospoznaju, mora ona vrijediti za sve čine razumijevanja. — Na-čin čitanja "alia" je stvarno neodrživ. Njegova dobra zasvjedoče-nost upućuje na to kako je moguće da je to već Škotov Amanuensis krivo prepisao iz Ordinatio (I d. 2 pars q. 1—2; n. 99).

Treći dokaz daje 'reductio ad absurdum': akcidentalni čin razumijevanja potrebuje nositelja, koji njega "prima". Ali budući da je već pokazano da je čin razumijevanja samospoznaje istovje-tan s razumom prve naravi, morao bi ovaj čin biti ujedno pri-malačka moć, i k tome moralo bi ovo savršeno razumijevanje biti usavršeno nesavršenijim razumijevanjem — očita apsurdnost.

Četvrti dokaz se oslanja na princip savršenstva drugog suda ovog poglavlja. On istražuje tada vlastitu, unutrašnju savršenost razumijevanja i mogućnosti njezina povećanja. Škot vidi nju —

252

Komentar 74-75

općenito u skladu sa skolastikom — u sposobnosti da se mnoštvo predmeta obuhvati snagom njihovih odnosa reda u jednoj spozna-ji. Pri tom ne treba misliti na prednost općeg kao takvog, koja ide zajedno s gubitkom sadržajne određenosti (opći pojam nije već kao takav savršeniji), nego na domašaj znanstvenih principa koji dopuštaju objedinjujuću spoznaju većih područja (npr. moglo bi se uputiti na napretke prirodnoznanstvene spoznaje u novom vijeku koji se bitno sastoje u nalaženju objedinjujućih principa). Tehnički izraženo, to nije prednost 'komunitarnosti' nego 'virtualnosti', ko-jom razumijevanje dobiva svoj rang. Granični slučaj savršenosti bio bi tada da u jednom jedinom činu razumijevanja bude Virtualno' sagledano svako razumljivo. Točno se to mora sada tvrditi o razu-mijevanju prve naravi. Tada proizlazi, opet iz već pokazane istov-jetnosti samospoznaje s prvom naravi, bitna istovjetnost svakog razumijevanja s ovom. Primjenu onih dokaza na htijenje Škot prepušta čitatelju. Ovdje se ipak može zapaziti da prva narav ne dopušta nikakvu istovjetnost u 'izvanjskom odnosu'; doduše ona spoznaje sve prouzročivo, ali neće s nužnošću sve, radije samo na kontingentan način, kako je pokazano kod petog suda. Zato stro-go treba paziti na to da je u pitanju samo 'unutrašnji odnos' hti-jenja prema samoljubavi i prema naravi.

Škot priključuje tri argumenta koja on pokazuje dokazno neja-kima. Kod prvog upravo (K 64, kraj) ocrtana razlika između unu-trašnjeg i vanjskog odnosa ima odlučujuću ulogu. On zaključuje iz pretpostavljene istovjetnosti čina razumijevanja i razuma da sve, što je shvaćeno u jednom razumu, se tad također shvaća u jednom te istom činu razumijevanja. Ovdje se činjenično zaključuje iz unutrašnjeg odnosa istovjetnosti globalno na izvanjski odnos, koji se ne dodiruje u važećim dokazima (osim u prvom; ali ovaj to ne shvaća globalno, nego pokazuje za svaki pojedini vanjski odnos da njemu odgovara unutrašnji odnos istovjetnosti, dakle, postupa točno obrnuto).

Ovdje je prisutan krivi zaključak 'na temelju akcidenta' (falla-cia accidentis; način čitanja "sophisma" smio bi biti marginalna glosa). Kod usporedbe razumijevanja i htijenja odmah postaje

253

Komentar 74-75

jasno da njihova istovjetnost s prvom naravi ne uključuje 'isti' odnos prema izvanbožanskom predmetu. Htjednuto mora biti ra-zumljeno, ali razumljeno ne mora biti htjednuto. Škot ne tvrdi sada da sličan odnos postoji između samospoznaje i razumijevanja prouzročivog, nego samo da se argumentu može formalno prigo-voriti. On postupa globalno, 'povezano', gdje je potrebno 'odvo-jeno' dokazivanje, naime specijalno za razumijevanje prouzro-čivog.

Također se prigovara iz formalnih razloga oboma daljnjim argumentima. Tako posjedovanje najsavršenijeg čina razumijeva-nja ne isključuje da se s njim istodobno posjeduje drugi, manje savršen čin. To je slučaj prema teološkoj nauci kod blaženih koji u posjedovanju gledanja Boga ipak spoznaju jedan drugog neposred-no, i time na manje savršen način. Kristovoj duši pripisuje teologi-ja ne samo najsavršenije gledanje Boga nego istodobno 'stečenu' ljudsku, po osjetilnosti posredovanu razumsku spoznaju. Tako ne znači posjedovanje najviše savršenosti razumijevanja i u 'istovjet-nosti' s naravi kao takvom još daje sada svaki način razumijevanja 'prevladan' u ovoj istosti; naprotiv, on bi se mogao posve razliko-vati kao 'prouzročiv' i stajati pored najsavršenijeg (načina razumi-jevanja). Samorazumljivo to nije mislivo kod prve naravi — ali upravo ne na temelju ovdje raspravljenih argumenata, nego na temelju prije iznesenih dokaza.

Osmi sud dovodi nauku o razumijevanju prve naravi do kraja. On pojašnjava savršenost božanske spoznaje sada više s obzirom na shvaćanje predmeta, točnije, na shvaćanje 'prouzročivog' i tako time izvanbožanskog. 1. i 4. dokaz sedmog suda su ovdje pret-postavljeni.

Posebno u pojmu 'jasnoće' pokazuje se pogled na sadržaj spo-znaje. Jasnoća označuje da se razumijevanje ne zadržava u općem, nego se proteže na pojedinačno, individualno i također prigodno, da nikakova bilo kako načinjena neodređenost ne ostaje. To je bje-lodano da ova jasnoća, zajedno s aktualnošću, pripada savršenosti razuma. Ali za Škota je karakteristično utemeljenje iz "ratio" razu-ma, dakle, iz njegova pojma ili biti, koju daje 1. dokaz; jer je razum

254

Komentar 74-75

bitno usmjeren na 'biće', njegova se savršenost sastoji u tome da shvati svako biće "u najopćenitijem smislu" (communissime). Po-sljednji izraz ne ukazuje na pojmovnu općenitost, kojoj odgovara sadržajno siromaštvo, nego ukazuje upravo na to da ne može pos-tojati ništa što se u nekom smislu ne može nazvati 'bivstvujućim'; također je ovdje uključeno ono individualno i prigodno.

Škot se poziva na svoju nauku o biću kao predmetu razuma, koju je on prije svega razvio u Ordinatio (I dist. 3 pars q. 3; n. 108-210). Doduše se tamo radi o ljudskom razumu, koji je faktički upućen na posredovanje predmeta preko osjetila. Ali Škot si uskraćuje da vidi u upravo osjetno posredovanom štostvu stvari (quidditas rei sensibilis) predmet koji je primjeren razumu, kako to čini Toma Akvinski. Radije razum nailazi također u osjetno posredovanom predmetu na posljednji temeljni moment, koji je svim (mogućim i stvarnim) predmetima zajednički i nije ograničen na osjetno shvatljivo, nailazi na najopćenitije 'što', koje je sadržano u svim našim pojmovima predmeta. Upravo to znači pojam 'biv-stvujući', i on se legitimira time da se protivi daljnjoj analizi; on je jednostavno jednostavan (simpliciter simplex), nije svediv na dru-go i zbog toga je s nužnošću 'prvi' pojam. Kao takav on opisuje također domašaj razuma, i može se dogledati da ovaj (domašaj) ne može biti principijelno ograničen. Čak 'beskonačno biće', dakle, Bog nije principijelno nepristupačan razumu — također ni ljud-skom. Ograničenja moći razuma nisu pri tom osporena, ali ona se spoznaju kao faktična, koja razumu ne pripadaju ukoliko je on razum, nego ukoliko on pripada određenoj naravi kao moć i čak određenom stanju ove naravi.

Ljudski razum spoznaje mnogostruke predmete s komplek-snim pojmovima u kojima su sastavljeni zajednički i diferencirani moment. Opći pojam 'bivstvujući' neposredno označava zajed-ničko i u ovom smislu se on izriče 'štostveno' (in quid). Gdje ipak diferencirajući moment čisto kao takav stoji u pitanju, kao kod 'posljednjih' diferencija (koje više ne sadrže uopće nikakav zajed-nički moment) ili također kod "passiones entis" (transcendental-nih pojmova) koji neposredno određuju biće kao takvo, to nije

255

Komentar 74-75

općenitost, koja utemeljuje prednost pojma 'bivstvujući'. Prije se može kazati da bi ona diferenciranja mogla imati svoj smisao time da su ona diferenciranja 'onoga bivstvujućeg', da se biće u njima pokazuje djelatnim 'po snazi', dakle, kao ono koje utemeljuje sadr-žajno bogatstvo. Ovdje se može pojam 'bivstvujući' izreći samo u smislu svojstva (in quale), i Škot dopušta "primitas communitatis" dopuniti s "primitas virtualitatis". Ova teška konstrukcija mu do-pušta da se čvrsto drži jednoznačnosti (univoknosti) pojma 'biv-stvujući', ali bez pitanja je dvostruka prvost nesavršenost upravo ljudskog razuma. Savršeni razum bi morao u jedinstvenom razumi-jevanju bića sagledati ga istodobno u njegovu potpunom sadržaj-nom bogatstvu, dakle, posjedovati pojam u smislu "primitas virtu-alitatis". U ovom smislu se može opisati božanski razum kao granični slučaj one bitne strukture, koju već možemo shvatiti kod ljudskog razuma.

(Škotova nauka o biću kao prvom i adekvatnom predmetu ra-zuma obrađena je mnogostruko u literaturi; osim češće citiranih djela A. B. Woltera i E. Gilsona usp. posebno: L. Honnefelder, Der Begriff des Seinden als solchen als Gegenstand der Metaphysik nach der Lehre des Johannes Duns Scotus, Diss. Bonn 1971).

Drugi dokaz govori o "umjetniku". U smislu aristotelovskog shvaćanja, kako ga npr. objašnjava 1. poglavlje Metafizike, to je onaj koji posjeduje znanje o tome što treba napraviti; primjer su obično arhitekt i liječnik. Ljudsko znanje proizvođenja većinom ne prodire do spoznaje pojedinačnog i posebnog, to nam posreduje samo iskustvo ophođenja; zato prigovor na koncu, koji Škot ipak, kako se čini, ne smatra vrijednim pobijanja. Ipak dokaz ne iznosi punu aktualnost božanske spoznaje — 'habitualna' se dopušta — i utoliko je slabija od prve.

U slijedećem je tema 'raniji bitak' božanske spoznaje. Treći dokaz se oslanja na pojam 'nužnog bitka-iz-sebe' , čiji jednos-tavni raniji bitak vrijedi upravo tako samorazumljivo za razumije-vanje koje je istovjetno s naravi. Četvrti dokaz primjenjuje misao da spoznaja "iz uzroka" prethodi samom prouzročenom, ako je upravo uzrok kao takav spoznajući.

256

Komentar 74-75

S 9. sudom je postignut vrhunac misaonog tijeka. O njegovu se središnjem položaju, koji se literarno naglašava molitvom, već ra-dilo (usp. K 49). Zazivanje Boga, citat iz Rim 11,33, potvrđuje akcent na 'razumijevanju', čija analiza neposredno prethodi i što će sada dati odlučujuće dokazne razloge.

Sam sud dodaje tvrdnji beskonačnosti nepojmljivost; to bi smjela biti retorička dopuna, u priključivanju na tekst iz Poslanice Rimljanima, ne navođenje formalnog dokaznog cilja.

"Plodnost" suda će se istaknuti dokazom. Prije svega ovaj sam (sud) čeka u redu, i Škot ga izvodi na sedam "puteva".

Prva tri puta (usp. 68; 70; 75) oslanjaju se na analizu razumije-vanja od suda 4 — 8, dakle, priključuju se neposredno u tijeku misaonog vođenja. Već se u tom pokazuje da su oni (tri puta) za Škota odlučujući. 4. put (usp. 77) argumentira iz jednostavnosti biti, s kojom je započelo poglavlje. Slijedeći putevi uzimaju po-novno 'bitne poretke' i utoliko su usmjereni natrag na III. poglav-lje: 5. put polazi od prvenstva (usp. 78), 6. put od 'cilja' - on je upravo kratak (usp. 80) —, 7. put napokon od tvorne uzročnosti (usp. 81); to je tako izloženi redoslijed obrnut u III. poglavlju. U ovim trima dokazima dolazi tradicionalno misaono dobro u kre-tanje (Anzelmo kod petog, Aristotel kod sedmog puta), svakako manje kao odlučujuća potpora, nego kao materijal koji se kritički pretumačuje. Škot očito smatra prva četiri puta stvarno važnijim, njihovu argumentaciju nosivijom. Pridodaje se kratka kritika ne-prikladnih dokaznih puteva (usp. 86 do 87).

Tako se nalazi u poretku sedam dokaznih puteva jedno dava-nje važnosti. Uz to se on (poredak sedam puteva) može razumjeti kao povratak od postignute pozicije natrag sve do početka III. poglavlja. Ovaj jasni poredak je tim vredniji zapažanja kada on jako odstupa od onog, koji se nalazi u paralelnom tekstu u Ordi-natio (I dist. pars 1 q. 1 -2 ; n. 111-147). Tamo je Škot razlikovao samo četiri puta (usp. n. 146): od prvog tvorećeg, od prvog spozna-jućeg, od posljednjeg cilja i napokon od prvenstva. Pri tome se dru-gi put, koji obrađuje Božje spoznavanje kao posljedicu njegove

257

Komentar 74-75

tvorne uzročnosti, može shvatiti kao jedna vrsta proširenja 1. puta. U temelju ostaje tako trojstvo bitnog poretka mjerodavni okvir za misaono vođenje. Nasuprot tome čini nizanje puteva u našem Traktatu jasnim da diskusija o savršenstvima, koja vrhuni u pokazi-vanju beskonačnosti, ne predstavlja jednostavno produljenje ana-lize bitnih poredaka, a da se svakako ne ukida povezanost. Time karakteristično stupa naprijed ono specifično škotovsko, koje je nasuprot tradiciji novo.

Prvi dokaz, najprije obuhvaćen još u molitvenom obliku, a da ne bi imao stvarno značenje, naziva se "Enthymem". To znači samo da se prednji sudovi ne iznose školski, i to u postojećem slučaju, gornji sud. Njihov dokaz krije se u dokazu "izvođenja" (zaključivanja).

Pretpostavka dokaza jest da Božji razum aktualno razumije sve razumljivo. To je pokazao 8. sud. To sad ovisi o pokazivanju dvaju sudova: 1. razumljivo, dakle ono što je Bog aktualno razumio, jest beskonačno; 2. iz beskonačnosti razumljenog može se zaključiti na beskonačnost — točnije: beskonačnu savršenost — čina razumije-vanja i tada razuma. Odatle proizlazi na temelju 'istovjetnosti' zaključak na beskonačnost naravi i bitka Božjeg: on je beskonačno biće, ens infinitum.

Od imenovanih dvaju sudova — prednji sud i izvođenje (iz tog suda) kod Škota - prvi se pokazuje posredstvom analogije. Ljud-ski razum poznaje 'potencijalno beskonačno', čiji obični primjer je brojčani niz. On se može beskonačno nastaviti, a da nikad ne bi moglo uspjeti sve članove "primiti" istodobno. U Božjem razumije-vanju moraju sada - prema pretpostavci - biti aktualno razu-mijem svi istodobno. Ali to se ne može objasniti kao rezultat "pri-manja" (accipere), kojim bi bila iscrpljena potencijalna beskonač-nost, jer bi to bilo proturječno. Što je iscrpivo, to je konačno. Radije se mora također kod aktualnog istodobnog bitka u razumu čvrsto držati ne —iscrpljivosti primanjem jednog nakon drugog. Beskonačnost se može misliti kao aktualna, aktualna istodobnost razumljenog kao beskonačna. Mora se za to potcrtati da se argu-mentacija odvija čisto na razini 'razumljenog bitka'. Pitanje o onto-

258

Komentar 74-75

loškom statusu potencijalno beskonačnog - da li su brojevi 'real-ni' ili konstrukti - uopće se ne dira.

Kod dokaza "izvođenja" — gore označen kao 2. sud — spozna-je se slična argumentacijska struktura kao kod dokaza "prednjeg suda". Škot polazi ponovno od konačnih odnosa u kojima se savr-šenosti mogu sabirati. Pri tom je jednako polazi li se od "snage" razuma, koja je potrebna kod razumijevanja ili od samog čina razu-mijevanja. U oba slučaja imamo posla s jednim više u savršenosti, ako je prisutno više u razumljenom. Pri tome je pretpostavljeno da kod sabiranja ništa ne propada; da se otprilike u činu, koji shvaća više predmeta, smanjuje jasnoća, kako je to slučaj u spoznaji više općenitosti kod ljudskog razuma. Ovdje treba "okretanje ka" jed-nako ostati intenzivno, sabiranje, dakle, treba značiti dodatno "razgraničenje" (izraz ne znači ništa dalje nego da upravo tamo, gdje je razum osposobljen za "okretanje ka", ne postoji nikakva granica za njega). Pod ovom pretpostavkom koja je data prema 8. sudu kod božanskog razumijevanja, može se kod beskonačnosti razumljenog zaključiti na beskonačnost čina i "snage", dakle ra-zuma.

Oba prigovora daju priliku da se dokaz dopuni i pojasni. Za razumijevanje prvog želi se držati one vrste spoznaje kod koje je jedan te isti 'pojam' (species) temelj razumijevanja za mnoštvo predmeta (individuuma). Vidljivo je da tada broj ovih predmeta ne može imati nikakvo značenje za savršenost razumijevanja, koje ostaje kod istog pojma. Tako se prigovor okreće protiv postupka da se čini sabiru kao savršenosti, što dokaz čini.

Kod drugog prigovora igra ulogu ponovno odnos između poj-ma vrste i individuuma. Broj individuuma unutar vrste je 'beskona-čan', tj. ne ograničiv, ukoliko sami pojam vrste ne sadrži nikakvo brojčano ograničenje. Ali vrijedi upravo gore rečeno: njihov broj ne može imati nikakvo značenje za savršenost razumijevanja, uko-liko su oni shvaćeni jednim pojmom vrste. Samo promjene "odre-đenosti forme", koje naime zahtijevaju drugi pojam vrste, nose sa sobom također druge načine savršenosti, tako da bi ovdje bio pri-mjenjiv dokazni postupak sabiranja. Ali vrste različite po formi su

259

Komentar 74-75

po broju konačne u datom svijetu. One su to, može se dodati, u svakom mogućem svijetu, koji je zaista nužno tako konačan. U odlučujućoj liniji iz supstancijalne određenosti formom ne može se prema tome zaključiti na beskonačnost Božjeg razumijevanja.

Škot pobija prvi prigovor u onoj općenitosti u kojoj je bio izne-sen. On pokazuje da se njegov dokaz može upravo tako formulirati kako s obzirom na čin razumijevanja tako i s obzirom na snagu razumijevanja. Pitanje o posebnom odnosu pojma vrste i individu-uma obrađuje se u povodu drugog prigovora. Škot se pri tom pozi-va na svoju vlastitu nauku o individuaciji ("quaestio", na koju se on odnosi, ne dopušta se točno navesti; glavni tekstovi su Ordinatio II dist. 3. q. 1 — 6 i In VII Metaph. q. 13), čiji je razvoj ipak neopho-dan za razumijevanje ovog mjesta. Odlučujuća točka jest da prigo-vor pretpostavlja nauku o individuaciji, prema kojoj je individuum negativno razgraničen spram vrste: on ne zahvaljuje svoju poseb-nost vrsnoj formi — istoj kod svih individuuma, koja je princip savršenstva, nego ostvarenju u otpornoj i ograničujućoj materiji, koja ne dopušta da pune mogućnosti forme dođu do izražaja. Čak kod ove pretpostavke mora se dakako priznati da individuumi pokazuju odredenosti, koje ne sadrži vrsni pojam, koje, dakle, u usporedbi sa 'zajedničkim' sadržajem vrste, označenim vrsnim poj-mom, imaju karakter pozitivne bićevitosti (bivstvenosti). Ali tada postoji također razumljivost koja nije iscrpljena vrsnim pojmom (neovisno o tome kako se ontološki misli o principu individuacije) i ovo obuhvatno razumijevanje dobiva na savršenosti. Kritizirani dokaz dopušta se, dakle, također provesti tada kada se vjeruje u ograničenost vrsta u datom svijetu.

Svakako se može također zastupati misao neograničenosti vrsta, ako se misli na primjerne slučajeve brojeva i (geometrijskih) likova. Svaki broj, kao svaka geometrijska figura (trokut, četve-rokut, n —kut), je vrsta za sebe: ovo opće shvaćanje aristotelizma nalazi Škot potvrđenim u citiranom Augustinovu poglavlju, tako da je beskonačnost data u liniji "odredenosti formom", koju Bog aktualno obuhvaća u istodobnosti svoga spoznavanja. — To nije pritom od značenja da se radi o Vrstama' jednog akcidensa (u rodu

260

Komentar 74-75

kvantitete), dok se uvijek još može prihvatiti konačni broj supstan-cijalnih vrsta. To je radije pogreška argumenta da se samo uzima-ju u obzir supstancijalne vrste.

Dok 1. dokaz polazi od (potencijalne) beskonačnosti razu-mljivog, koja se nalazi izvan Boga, i odatle se zaključuje na čin razumijevanja, drugi "put'1 se zaustavlja na razumljivosti same božanske naravi. Ona je onaj predmet po kojem je jedino već data svaka spoznaja svih predmeta, ranija i savršenija nego po samom predmetu. 8. sud je to već rekao izričito. Ali Škot se odnosi na 7. sud, koji doduše sadrži ne formulu, nego stvar (grupa mlađih rukopisa je zbog toga htjela poboljšati upućivanje umetanjem "octava"), i čini to zaista zato, jer je tamo govor o uzročnosti, koja ovdje igra važnu ulogu.

Dokaz za beskonačnost prve naravi kao 'predmeta' uvodi se općim razmišljanjem o odnosu prvog i drugotnog uzroka. Pri tom se pretpostavlja sud da se ništa ne može dodati beskonačnom, tj. beskonačno ne postaje Veće' dodavanjem jednog konačnog. Obr-nuto vrijedi tada: ono što ne postaje veće dodavanjem konačnog, jest beskonačno. Moglo bi se sada takoreći 'kratko zaključiti'; bu-dući da spoznaji, koju Bog ima po svojoj naravi, nijedna druga ne može nešto dodati — to kazuje 8. sud, također već 7. sud, ova je narav beskonačna, najprije po spoznatljivosti i tada također po bićevitosti, prema aristotelovskom principu (usp. Metaphysik II 1; 1993 b 30), na koji se Škot poziva. Ovaj skraćeni dokaz mogao bi biti uvjerljiv, i Škot zaključuje na koncu činjenično na ovaj način. Ali njemu je očito stalo do toga da u okviru dokaza diskutira upra-vo o 'dodavanju', koje se daje po drugotnom uzroku, ukoliko ovaj vrši uzročnost, njemu stvarno vlastitu.

Pri tom se radi ovdje o uzročnosti za spoznaju koju izvodi biće kao predmet, i upravo u ovom pogledu postoji jedan posve vlastiti način djelovanja drugotnog uzroka u "gledanju". Ovaj pojam treba razumjeti u okviru Škot ove nauke o 'intuitivnoj' spoznaji, u razlici prema 'apstraktivnoj' spoznaji. Kod ove (intuitivne) je odlučujuće da ona shvaća egzistenciju predmeta, da, dakle, prisutnost pred-meta nju prouzročuje. Apstraktivna spoznaja je naprotiv — iako

261

Komentar 74-75

utemeljena intuitivnom — neovisna o ovoj egzistenciji. Također je intuitivna spoznaja 'razumijevajuća', ona radi s pojmovima i ne može u sadašnjem čovjekovu stanju prodrijeti do individualnosti. Ona je kod nas upućena također na osjetilnost, dakle, nije nikakvo čisto 'intelektualno gledanje'. Unatoč tome je njezin odnos na egzistenciju, ili prisutnost predmeta koja u njemu djeluje, istaknu-to svojstvo, ukoliko se samo u njoj može naći opravdanje za našu pojmovnost. Vidljivo je da ovo "gledanje" nije nadomjestivo, ba-rem ne za nas ili uopće u perspektivi, u koju možemo stupiti (u škotovskoj doktrini usp. posebno: R. Messner, Schauendes und begriffliches Erkennen nach Duns Skotus, Freiburg 1942; S. Day, Intuitive Cognition, a Key to the Significance of Later Scholastics. Saint Bonaventure 1947).

Točno ovu intuitivnu spoznaju posjeduje sada božanska narav o svakom predmetu, a da ovaj (predmet) tome ne pridonosi ništa: ona je u takvoj mjeri razumljiva da također istaknuta razumljivost, koja istupa u "gledanju", ne dodaje ništa njezinoj razumljivosti. Ali to je samo moguće ako je njezina razumljivost iznad svake odre-dive mjere i dakle je beskonačna. To će se pokazati u slijedećem da prigovori protiv suda i dokaza ne poznaju ovu neproporcionira-nost.

Prvi prigovor polazi od priznate prednosti spoznaje 'po uzroku' — spoznaje — 'Zašto' (propter quid). On podmeće da je ova aris-totelovska i općeskolastička nauka održiva samo ako takva spozna-ja posjeduje uvijek, dakle također u slučaju 'drugotnog uzroka', onu savršenost, koju Škotov dokaz odobrava samo prvom uzroku: da naime spoznaja prouzročenog 'u sebi' ne 'dodaje' ništa poseb-no. Time se osporava posebnost odnosa prema prvom uzroku, koja zaključuje na njegovu beskonačnost.

Drugi prigovor se poziva na to da se također u području konač-nog može svesti prvenstvo u savršenosti, koje 'sadrži' postpore-danu savršenost, tako što je nadilazi. Ništa ne smeta da 'raniji uzrok', koji bi se mogao nazvati relativno 'prvim', sadrži već sve što posjeduje 'kasniji' drugotni uzrok, tako da bi prvi mogao proizvesti učinak drugog također bez ovog (majstor koji naučniku dopušta

262

Komentar 74-75

izvesti posao mogao bi također sam taj posao izvesti bez njega). Opet se niječe posebnost odnosa prema prvom uzroku i time beskonačnost ne može važiti kao pokazana.

Treći prigovor tiče se posljednjeg dijela dokaza ukoliko se zaključuje iz 'bitka onog koji prouzročuje' na 'bitak' jednostavno. Priznaje se da se kod spoznaje, koju 'prouzročuje' božanska narav, ne može ništa 'dodavati', i tako se tamo ispunja pojam besko-načnog. Budući da sada dokaz prelazi na beskonačnost u 'bitku', mora također vrijediti da se bitku ne može ništa 'dodavati'. Pri-govor donosi sada primjer iz konačnog, kod kojeg se 'u prouzro-čenju' upravo tako ne može ništa 'dodavati', ali se unatoč tome događa u 'bitku' dodavanje ili je barem mislivo: prema skolastič-kom nazoru Sunce djeluje na taj način da sa svjetlom ispunja medij (ono 'prozirno', diaphanum, zraka). Pretpostavimo li sada da nje-govo djelovanje savršeno ispunja sposobnost primanja medija, tada ne može 'u prouzročenju' biti više ništa 'dodano'. Ako bi, dakle, postojalo drugo Sunce, koje djeluje na isti medij, tada ono ne bi u tom moglo ništa više prouzročiti. Ali ono bi bilo tu i tako bi bilo u 'bitku' jedno Više.

Primjer se čini prilično umjetno izveden, ali ako je točno kon-struiran, predstavlja važan prigovor. Dokaz bi se tad pokazao dužnim prekoračenja granica, u koje je postavljen. I mogao bi se samovoljno proširiti. Tako bi se moglo tvrditi o Zemlji da ona u 'bitku' ne dodaje ništa Suncu, jer ono ništa ne dodaje 'u prouzro-čenju': očita apsurdnost. Polazište kod 'prouzročenja', usmjerenog na spoznaju, je samo partikularno i ne vrijedi za 'bitak' jednos-tavno: to bi smio biti smisao ovog prigovora.

Pobijanje prvog prigovora oslanja se na aristotelovski princip da se jednostavno shvaćanje predmeta uvijek nalazi u temelju znanosti, koja napreduje u zaključcima i traga za povezanostima (complexum: ovdje ima opće značenje). Spoznaja onog 'Da' pret-hodi spoznaji onog 'Zašto'. Tada slijedi da spoznaja povezanosti (onog 'Zašto') ne može donijeti spoznaju onog koji se jednostavno shvaća, iako je ovo 'prouzročeno' poznato po uzroku (naime iz povezanosti koja je drugdje ipak ponovno utemeljena na jednos-

263

Komentar 74-75

tavnoj spoznaji). Potrebno je vlastito sastajanje spoznavatelja i spo-znatog (u ovom smislu se citira Augustina), i gdje to po izmjeničnoj prisutnosti, tako reći u 'egzistenciji', vodi 'intuitivnoj' spoznaji, to nije nadomjestivo.

Tada proizlazi da je božanska spoznaja činjenično jedan pose-ban slučaj. Samo se u njoj 'ništa ne dodaje', zato jedino ovdje može biti govora o beskonačnosti. O konačnoj spoznaji vrijedi ipak da spoznaja 'iz uzroka' ne posjeduje upravo svu savršenost, koju može imati naša spoznaja, nego da je ova (spoznaja) tek savršena kada se ujedno događa i intuitivna spoznaja. Prigovor ima pravo ako on to tvrdi kao posljedicu iz dokaza.

Ali protivnik nije zadovoljen. Prvenstvo spoznaje iz uzroka nije zaista osporeno, i zato bi ona morala moći također proizvesti manje savršenu spoznaju, koju prouzročuje drugotni uzrok: to je zaključak — u tekstu još ne izrečeni - iz novog prigovora.

Odgovor potertava još jednom relativnu samostojnost dru-gotnog uzroka u konačnom odnosu. Ova samostojnost ide kod intuitivne spoznaje tako daleko da se potpuno može apstrahirati od prouzročenja: njoj nije potrebno ništa drugo osim egzistencije spoznatog i spoznajućeg razuma. Ali to znači da pod točno ovim pogledom ne postoji nikakav 'bitni poredak' kod konačnog prvog uzroka, nego samo jedan 'prigodni', drukčije izraženo, drugotni je uzrok, gdje on djeluje točno kao drugotni uzrok, 'prvi' uzrok. Opet proizlazi da je odnos prema jednostavnom prvom uzroku svo-jevrstan.

Škot se odnosi kod ovog pobijanja na svoju vlastitu nauku o intuitivnoj spoznaji, koju on obrađuje na brojnim raspršenim mjes-tima svojih djela. Posebno mjesto teksta ne može se navesti, zato se upućuje na gore imenovanu literaturu (usp. K 70).

U tekstu čini teškoće uklapanje umetka "puta visio eius". Prijevod pokušava put koji izbjegava odnos na "aliquid perfectius" koje tome prethodi (koji je stvarno nemoguć).

Pobijanje drugog prigovora radi s pojmovima "eminenter" (na prvom mjestu stoji "essentialiter", što se u pojedinim rukopisima

264

Komentar 74-75

korigira) i "formaliter". Oni se mogu objasniti na primjeru maj-stora i naučnika: Savršenost majstora sadrži "bitno" i "na način prvenstva" upravo onu savršenost, koju ima naučnik "kao odre-đenost forme", koja, dakle, određuje njega kao naučnika. Ovdje je sada jasno da majstor ne može biti istodobno "formaliter" naučnik, dakle, da sabire savršenosti obojice. To je uvijek slučaj ako je ono što ima prvenstvo - 'prvi uzrok' - konačno. Opet se pokazuje posebnost odnosa, kod kojega nije moguće takvo sabiranje. Tada je ponuđen zaključak na beskonačnost.

Završna primjedba o "prvoj prouzročenoj naravi" upućuje misaoni tijek - i povrh toga cijelu obradu problema prvog i dru-gotnog uzroka - u određeni historijski kontekst. Da je sva savrše-nost nižih naravi sadržana u prvoj prouzročenoj naravi, može samo biti rečeno u metafizici u kojoj Bog neposredno stvara samo ovu prvu i tek nakon toga i po njoj sve podređene (naravi). I ovo posre-dovanje svega po prvoj naravi je smisleno tada ako jedan Bog može stvarati samo jedno i to stvara nužno, dakle, u jednom sistemu emanacije. Za Škota smio bi konkretno stajati Avicena u vidnom polju, kod kojega odgovara ova karakteristika, pri čemu svakako deset emanacija slijedi jedna nakon druge sve do posljednje, do 'dator formarum' koji stvara i oblikuje materijalni svijet. U takvom emanacijskom sistemu je niži stupanj nužno potpuno sadržan u višem, iz kojega on potpuno proizlazi, i tako on 'ne dodaje ništa', iako se sve odigrava samo u konačnom. Ali ovdje se može pitati zašto uopće proces nakon prvog stupnja treba ići dalje, jer je već postavljena sva savršenost. Kontingentno htijenje ne dolazi u pitanje, jer inače prva prouzročena narav postaje oskudna; pret-postavi li se nužnost, tada bez temelja, i svijet postaje nerazumljiv. Tek ako se konačnom prizna vlastito značenje spram svega drugog konačnog i ako se spozna odnos prema prvom uzroku kao poseb-ni, naime kao beskonačni — što opet povezuje jedno s drugim kao s kontingencijom stvoriteljske volje — proizlazi umno rješenje.

Na koncu II. poglavlja je već Škot naglasio vlastito značenje konačnog u ovom smislu (usp. K 23). Dakako nije odnosni tekst, koji dolazi u pitanje, tako jasan kako se prema upućivanju očekuje.

265

Komentar 74-75

74 Pobijanje trećeg prigovora služi se pojmovnim sredstvima, koja su već bila razvijena kod prvih dvaju prigovora. Krajnje 'tehničko', za sebe uzeto, upravo teško izlaganje prvog odlomka spoznaje se u ovom sklopu kao nastavljanje diskusije odlučujuće točke, naime vlastitog značenja intuitivne spoznaje. O njoj vrijedi da je ona pro-uzročiva samo od prisutnog egzistirajućeg; samo ono kao 'takvo', dakle, 'snagom odredbe forme' sposobno je nju proizvesti. Ovo intuitivno spoznatljivo je, kako smo vidjeli, relativno 'prvi uzrok' svoje spoznatosti, i drugi uzroci su s jedne strane samo 'prigodno' raniji, s druge strane samo 'sudjelujući' i bez onog 'takvi snagom odredbe forme' nisu kadri za ovo izvršenje. Samo Beskonačno može jedino iz sebe proizvesti ovaj učinak, jer se njemu ništa ne može 'dodati'. Budući da je ono beskonačno, njemu također ne može nedostajati ova posebna uzročnost.

Utoliko se utemeljenje dokaza samo ponovno prima (usp. K 70). Povrh toga je pojmovni razvitak nauke učinio jasnim da pos-toji posebna moć prouzročenja na temelju posebnog 'bitka'. Jer upravo to označuje izraz "'takvo' snagom odredbe forme", koji je primljen u "esse formale" (zato prijevod "formom određeni bi-tak"). Zato prvi uzrok može samo tada sadržavati posebno pro-uzročenje — što je priznato - ako on sadrži upravo ovaj 'bitak', i to na 'način prvenstva'.

Primjer sa Suncem dopušta se sada pokazati kao pogrešan. On ne pogađa jedino važnu točku. Ne radi se uopće o tome je li po-dručje djelovanja (passum) tako reći 'ispunjeno' uzrokom i iscrplju-je li ga, nego o tome može li se učinak donijeti samo od 'takvog sna-gom odredbe forme'. Tada ne postoji nikakva konkurirajuća uzroč-nost drugog Sunca, nego samo 'dodavanje' u drugoj liniji 'prouzro-čenja', koje uopće nije za debatu. Tako Zemlja nema nikakve veze sa svjetlom, ona je posve bez povoda unesena tim prigovorom.

75 Treći dokaz beskonačnog bića ima za temelj 'istost' čina razu-mijevanja, snage razumijevanja i supstancijalne naravi, koja je pokazana kod prethodnih sudova (Škot imenuje 5., 6. i 7. sud; pri-kladnije bi bilo upućivanje na 6., 7. i 8., ali tu nije sigurno prisutna nikakva pogreška u pisanju, nego u pamćenju).

266

Komentar 74-75

Dokaz pretpostavlja da ono razumijevanje, koje mi kod nas poznajemo samo kao akcidens, i razumijevanje prve naravi, koje je dokazano kao supstancijalno, nemaju dvostruki 'misaoni sadržaj' (ratio), nego da se radi o istoj 'određenosti forme'. Logički izra-ženo, pojam 'razumijevanje' rabi se jednoznačno (univokno), i smjet će se Škotu potvrditi da se on stalno čvrsto držao ove jed-noznačnosti u obradi problema (od 4. suda poglavlja), inače bi nje-govi dokazi bili klimavi.

Ovaj jednoznačni pojam čisto usavršavajuće određenosti for-mom može se dobiti na onom razumijevanju, koje je nama pozna-to kao akcidens. Kao takvo ono je 'vrsta' (species) onog (najvišeg) roda 'kvalitete', i takav pojam vrste sadrži, kako je poznato, odredi-vi, materijalni element - upravo rod - i određujući, formu dava-jući (element): razliku (differentia). Ovaj pojam razlike vrijedi čisto za sebe čvrsto zadržati, ili točnije, njegov pozitivni sadržaj, i to bez one karakteristike, koja njega čvrsto drži kao razliku u rodu, tj. shvatiti "apsolutnom" od njega označenu savršenost. To je mo-guće zbog toga jer pojam roda ne uključuje pojam razlike (inače se on ne bi mogao njome diferencirati), dakle, pojam se razlike na-lazio 'izvan' roda, on ne uključuje nužno odnos prema rodu.

Naravno postoje pojmovi razlike koji uključuju odnos prema rodu, tako npr. takvi (pojmovi) o boji, dakle, o osjetilnim kvalite-tama. Kod razumijevanja to nije slučaj, i točno je to pokazao dokaz koji je pokazao svoju 'istost' s prvom naravi. Ovdje postaje razu-mijevanje supstancijalnim, i to bi se moglo sada shvatiti tako kao da se sada prešlo u drugi 'rod', u rod supstancije. Dokaz gornjeg suda u našem tekstu pobija upravo to.

Također ovdje postoji pretpostavka koja se ne širi, naime da 'rod', dakle kategorijalno stavljanje u red, znači uvijek konačnost. To proizlazi već iz tog da pripadnost rodu uključuje odnos odredi-vog i određujućeg, dakle materijalnog i formalnog elementa. Ono što stupa u kategorijalni odnos, jest zato uvijek konačno, tako i akcidentalna savršenost. Opet ne može njezino uklapanje u odre-đenu kategoriju imati razlog u tome da se ona sa svoje strane odre-đuje za to pristupajućom 'formom', koja bi nju zaista mogla usavr-

267

Komentar 74-75

siti: jer smo nju spoznali zacijelo kao usavršavajuću određenost formom, ne kao odredivo. Samo u njoj, u njezinoj sadržajnoj ka-rakteristici, jest utemeljeno da ona kao određujući element pripa-da ovoj kategoriji a ne nekoj drugoj, ona je, dakle, 'ograničena'. Ali tada slijedi da ona ne može pripadati jednom ovoj a jednom onoj kategoriji. Kad god je ona "konačna", a to znači sada: kad god ona nastupa u području kategorijalno poredanog bića, može ona uvijek nastupiti samo u istom rodu. Dostatna je jedna jedina instancija da odluči o slučaju: ako je naše razumijevanje vrsta kvalitete, mora svako konačno razumijevanje nastupiti kao vrsta kvalitete.

Ako je razumijevanje suda kod prve naravi 'supstancijalno', tada ono ne može biti mišljeno u smislu pripadnosti kategoriji sup-stancije. To može samo značiti da pojam nije uopće upotrijebljen u kategorijalnom smislu, i to znači da on ne označuje nijedno konačno. Dakle, ono je razumijevanje beskonačno i s njim tada također sama prva narav.

Beskonačno nastupa ovdje kao kontradiktorna suprotnost konačnog i tvori s njim disjunkciju, čiji jedan član mora odgovarati, ako je o biću pokazano da ne spada pod drugi. Ali se disjunkcija ovdje ne pretpostavlja, nego tako reći proizvodi u procesu dokazi-vanja, tako što razumijevanje, koje je pokazano kao ne—konačno, postavlja nužno drugi član. Prema dokazu može se tada ustanoviti da svako kategorijalno određeno biće spada na stranu konačnog i time disjunkcija 'konačnog' i 'beskonačnog' predstavlja transcen-dentalnu odrednicu bića u cjelini, odrednicu koja prethodi onoj po kategorijama.

Dalje se pokazuje transcendentalni karakter pojmova 'jednos-tavnih savršenosti', jer je razumijevanje samo jedan slučaj među mnogim mogućim, čija bi se pripadnost prvoj naravi svakako mogla posebno dokazati. O transcendentalnosti ovih pojmova bilo je već govora i također o tome da se oni ne mogu jednoznačno odrediti u iskustvenom području (usp. 53 i 58). Ovdje se pokazuje njihov prioritet nasuprot kategorijama u njihovoj sposobnosti da se mogu dizati sve do beskonačnog. Pri tome one gube svoju 'određe-nost formom' tako malo kao što boja - ili otprilike svjetlina svjetla

268

Komentar 74-75

- ovu gubi, ako ona raste u intenzitetu. 'Istost' u beskonačnom ne znači upravo prestajanje njegova identiteta, nego njihovo očuvanje u najvišem stupnju: to čini pojam beskonačnog, u kojem dakle nisu nikako sve krave crne, nego je prije sva šarolikost ujedno sa svom njihovom određenošću formom i u istosti 'tu'.

Škotu je jasno to da se upravo ova nauka o 'čistoj savršenosti', kao i s tim povezano shvaćanje o univoknoj uporabi ovih transcen-dentalnih pojmova i o prisutnosti po formi različitih savršenosti u beskonačnom, protivi vladajućim naučnim mišljenjima suvremeni-ka kao i prethodnika. Barem se u jednoj točki može pozivati na tradiciju (paralelno mjestu u Ordinatio I, d. 8 pars 1 q. 3; n. 47 ime-nuje kao svjedoke "antiqui doctores"), naime kod "prenosivosti" pojma vrste - u suprotnosti prema pojmu roda — na Boga, pri če-mu on istinsku prenosivost rezervira pojmu razlike kao pojmu ele-menta koji određuje formu. Činjenično se on tu slaže sa shvaća-njem Summa fratris Alexandri, prvim velikim teološkim temeljnim djelom Franjevačkog reda, u kojem je Aleksander Haleški (1*1245) mjerodavno sudjelovao (usp. u izdanju Quaracchi Bd. I, str. 507-8).

Još ka upravo navedenom dokazu, trećem, dakle, putu, pribra- 76 ja Škot slijedeći, koji postupa "obrnuto", tako što on premješta pojmove akcidensa i supstancije. U stvari se može iz 'istosti' razu-mijevanja s prvom naravi izvesti upravo tako dobro dokaz o jed-nom i o drugom, i tako misaoni tijek ne treba nikakvo šire objaš-njenje povrh gore rečenog (K 75).

Ali također ovdje smije se uputiti na to da nauka o 'jednos-tavnim savršenostima', koja tvori pozadinu cijelog 'trećeg puta', ne služi posve kao takva za utemeljenje, prije treba, obrnuto, gledati u ovdje izloženim misaonim tokovima jedno utemeljenje za nju.

Jasno se uostalom koristi pojam 'supstancije', koji se razlikuje od pojma 'kategorije supstancije'. Ova tema supstancije vodi u 'četvrti put', kod kojega igra odlučujuću ulogu.

4. dokaz se može shvatiti kao poopćavanje trećeg, koje se pri- 77 ključuje posebno na 'obrtanje': 'istovjetnost' prve naravi ne samo

269

Komentar 74-75

sa svojim razumijevanjem nego i sa svim 'određenostima forme', sa savršenostima ili stvarnim sadržajima, jest dokazni temelj. Radi se, dakle, o već pokazanoj bitnoj jednostavnosti prve naravi kod 1. suda poglavlja (usp. K 50 i 51). Tamo je pokazano da se u njoj ne može naći nikakav temelj za razlikovanje roda, vrste i razlike, dakle, za uklapanje u kategorije. Sada treba pokazati daje ova jed-nostavnost samo misliva, ako je prva narav bitno beskonačna.

Obje argumentacije, s kojima se izlaže dokaz, variraju isti misaoni tijek u različitoj terminologiji. Jezgra je da kod svake sup-stancije ili kod svakog 'istinski' egzistirajućeg postoje sadržaji (bićevitost, stvarni sadržaj, određenost formom: entitas, realitas, formalitas; sva tri izraza mogu se ovdje umetnuti sinonimno), koje ono ima zajednički s drugima, i takvi (sadržaji) po kojima se ono razlikuje od drugih. Kod jednostavnog moraju se zajedničko i ra-zlikujuće 'uključivati' uzajamno, biti 'isti'. Ali, to je isključeno ako se radi o konačnim sadržajima, jer tada su oni ograničujući, ome-đujući čimbenici, koji su 'istovjetni' s bićem, određenim njima, samo u smislu kako postaju 'jedno' akt i potencija, forma i mate-rija, rod i razlika. Tu je prisutno sastavljanje, dakle, kategorijalno uvrštavanje, koje se protivi jednostavnosti.

Samo beskonačnost dopušta to da se prvoj naravi pripisuje ona punina savršenosti, različitih po svojoj određenošću formom, koje možemo o njoj pokazati i unatoč tome čvrsto se držati njezine — upravo tako pokazane - jednostavnosti, 'istovjetnosti' svih njezi-nih odredbi. Time bi smjelo biti jasno da je pojam 'beskonačnog bića' stvarno ključ za razumijevanje Božje biti u punini njezinih savršenosti.

Škot završava dokaz s retrospektivnom primjedbom, koja je doduše formulirana oprezno ("videtur"), ali koja ipak četiri izlo-žena puta pozitivno razlikuje spram onih putova koji slijede.

5. dokaz, koji uzima put rangiranog poretka, oslanja se na onaj pojam Prvog, koji je bio razvijen u III. poglavlju i valjano formuli-ran u 'dopuni' 4. suda — i to za sva tri bitna poretka: njemu se pro-tivi da postoji neko ranije (usp. K 33). Iz toga proizlazi gornji sud

270

Komentar 74-75

sada izloženog dokaza. Donji sud tvrdi tada kako se to ne protivi konačnom da postoji neko ranije, dakle, u poretku prvenstva, jedno savršenije.

Takvo savršenije bilo bi Beskonačno koje po uobičajenom shvaćanju svako konačno "nadilazi iznad svakog navedenog odnosa". Moralo bi samo biti pokazano daje 'moguć' sadržaj, koji je mišljen pojmom Beskonačnog, drukčije izraženo, da se on ne protivi štostveno razumljenom biću, u čijoj liniji je iznesen pojam Prvog. Pri tom je govor o "intenzivno" Beskonačnom. To označuje ono stupnjevanje savršenosti, kako se ono može naći na primjeru 'svjetline': ona ostaje u liniji štostva, koje tako reći raste iznutra (u suprotnosti spram prirastanja koje dolazi izvana, kao kod dijelova ili različitog po vrsti).

Ne—protivljenje štostvenih pojmova - upravo onako kao i njihovo protivljenje - sastoji se u tome da su oni sjedinjivi ili ne-sjedinjivi s bitnim sadržajima (rationes), označenim tim pojmovi-ma, i za to ništa drugo nije odgovorno nego ovi sami bitni sadr-žaji. Dokaz se može sastojati samo u tome da se ove bitne sadr-žaje "pobliže objasni". To se može dogoditi tako da se upućuje na poznatije, kojima može biti osvijetljen bitni sadržaj koji je u pita-nju. Ali na koncu dolazi se na to da se 'uvidi' protivljenje ili ne-protivljenje na samom sadržaju. Pogled na stvar, koja se "pojav-ljuje", koja se pokazuje po sebi samoj, morao bi isporučiti odluku.

U ovom bi se smislu smjelo razumjeti teškoću koju Škot ima. Što 'bivstvujući' ili 'bićevitost' ('bivstvujući' u štostvenom smislu) znači, ne može se dalje objašnjavati, jer se zacijelo radi o prvom pojmu jednostavno. Drukčije je kod pojma Beskonačnog: njegov bitni sadržaj se određuje od konačnog, mora se, dakle, polazeći od ovog, objasniti, i on se "pokazuje" samo u negaciji konačnog. Beskonačno se ne pokazuje po samom sebi, ono se ne shvaća ne-posredno u pozitivnom pojmu. Tako ne postaje također vidljivim ne-protivljenje beskonačnosti i bićevitosti po neposrednom po-gledu na same "pojavljujuće" stvari.

Pogleda li se natrag na prva četiri dokazna puta, tada će se priznati da se tamo uvijek radilo s negativnim pojmom Beskonač-

271

Komentar 74-75

nog. Taj pojam je proizašao iz negacije karakteristike konačnog kod bića, čiji je bitak bio pokazan, i utoliko ne-protivljenje nije bilo problematično. Ovdje ipak polazište dokaza zahtijeva da naj-prije bude objašnjeno ne-protivljenje, jer ono predstavlja dokazni temelj. Ali sada nije moguć ni apriorni dokaz niti je dat neposred-ni uvid u sadržaj Beskonačnog.

Što se tada može misliti, Škot naziva "suadere", doslovno "sa-vjetovati", naime čitatelju da on ispita svoj vlastiti uvid, što sada govori protiv ili za ne-protivljenje bitnih sadržaja koji su u pitanju. Može se ovdje, pravo razumljeno, govoriti o 'vjerojatnosti'. Zbog negativnog sporednog značenja ovog izraza ovdje je "suadere" prevedeno sa "uvidjeti" (učiniti uvid). Škot donosi za to pet argu-menata (dva prva trebaju se očito nalaziti u alternativi s kojom on počinje), čija se zajednička temeljna crta može razumjeti u smislu 'principa ekonomije', kojeg smo prvi put susreli kod 15. suda II. poglavlja (usp. K 21): ne postoji nikakav razlog koji bi nas mogao prisiliti na prihvaćanje protivljenja između 'bivstvujući' i 'besko-načnog'. I ne bi li se morao takav razlog "pokazati" bilo gdje, ako bi postojalo protivljenje?

S ovim načelom započinje argumentacija i tada izvodi gdje se sve ne pokazuje nikakvo protivljenje:

1. Konačnost ne pripada bitnom sadržaju 'bivstvujućeg' (može se dodati 'bistvujuće' je jednostavno jednostavni pojam, koji ne može imati nikakvo obilježje osim onog koje izriče 'ime').

2. "Konačan" nije nikakva transcendentalna odredba, izmje-njiva s "bivstvujućim"; ono što pripada u "passiones convertibiles", naime je dobro poznato (naime unum, verum, bonum), i mi nema-mo nikakve poteškoće spoznati ove odredbe kao odredbe bića.

U jednom od dvaju pogleda, koji su ovdje navedeni, moralo bi biti prisutno 'protivljenje'. Ali tamo se ne pokazuje ništa.

3. Ako beskonačnost postoji u kategoriji kvantitete, naime u sukcesiji dijelova (otprilike kod brojčanog niza, također kod vre-mena koje nastavlja u beskonačno), tada ne bi smjelo biti protu-

272

Komentar 74-75

rječno ono "istodobno" u savršenosti (ovdje je tekst iz Ordinatio ponovljen s pogreškama, ali ipak s održivim smislom).

4. S "beskonačnošću mase" smjela bi biti oslovljena besko-načna djeljivost. Masi odgovara, na nju djelujuća i zato savršenija, snaga, kojoj tad adekvatno tome mora moći pripadati beskonač-nost upravo na njezin način.

5. Kod prvog objekta spoznajne moći moralo bi protivljenje postati odmah zamjetljivo. Tako je kod zvuka, kod prvog objekta sluha: nesklad se ne može prečuti i vrijeđa uho. Bi li to trebalo biti drukčije kod razuma? Ne bi li on (razum) trebao smatrati nepod-nošljivim pojam beskonačnog bića, ako bi on bio proturječan, jer bi se protivio njegovom, prvom od sviju, pojmu?

Ali nijedan razum ne nalazi protivljenje u beskonačnom biću, nego ono njemu vrijedi kao najsavršenije razumljivo. Na ovaj po-sljednji iskaz nadovezuje se slijedeća obrada 'ratio Anselmi'.

Škot pretpostavlja kod svoga čitatelja da mu je poznat Božji dokaz iz Proslogiona Anzelma Kanterberijskog. "Ratio Anselmi" se ne objašnjava pobliže: on navodi pojam Boga - "ono od čega se ništa veće ne može zamisliti" - koji treba poricatelj Boga suispu-njavati, tako da je ovaj pojam 'u njegovu razumu'. On pokazuje tada da se ono što je u tom pojmu mišljeno misli samo tada 'isprav-no', ako se ono misli kao egzistirajuće: bitak jednostavno je 'veći' nego bitak u razumu, i tako se ono 'najveće' ne može drugačije misliti nego kao egzistirajuće. To bi bilo proturječje prihvatiti nje-govu neegzistenciju, i tako je ova ne 'misliva'. Dakle, egzistira Bog, i njegova egzistencija je osporiva samo od 'luđaka', koji ne 'misli' ili ne zna što misli.

Ono što pokreće Škota da upravo na ovom mjestu obrađuje Anzelmov argument, je očito 'mislivost' od koje polazi Anzelmo. Njegov je argument to, kako kaže Škot, o 'najvišem mislivom', i upravo o slobodi od protuslovlja ili o mislivosti najvišeg (u smi-slu prvenstva), beskonačnog bića, jest govor do sada. Doduše Anzelmo ne govori o beskonačnom niti je drugdje njegov Božji dokaz kao takav od interesa (jer je ovaj dokaz zaista davno ispo-

273

Komentar 74-75

ručen). Ali čini se da Škot kao važno svjedočanstvo promatra to da Anzelmo bira kao temelj svoga argumenta onu slobodu od protuslovlja, oko koje se on trudi. Svakako su Anzelmove formu-lacije tehnički malo zadovoljavajuće i dokazni koraci su ocrtani sa skromnošću koja čini potrebnim drugu obradu. "Coloratio" mora dati argumetnu novu 'boju', škotovski 'obojiti' i dakle "pre-bojiti".

Škot umeće za ovu svrhu dva puta: ono "sine contradictione", u tekst Anzelmova "opisa" pojma Boga. Drugo sadrži ono pre-ciziranje koje je on inače smatrao potrebnim također kod 'Prvog': najveće je samo ono iznad kojeg bi bilo protuslovno zamisliti jedno veće. Ali upravo to najveće ispunja time pojam beskonačnog (što kod Prvog nije slučaj), ako se to također izričito ne kaže. Ali upra-vo tada postaje važnim umetanje onog "cogitato sine contra-dictione". To označuje onaj uvjet ove misli, o kojem je do sada bilo govora u kontekstu 5 'puta'. Anzelmo pretpostavlja samorazu-mljivo da je ovaj uvjet ispunjen.

Škot objašnjava kratko što to znači da mišljenje uključuje pro-tuslovlje. U takvom se slučaju ne radi o jednoj misli jednog pred-meta, nego o dva predmeta mišljenja koji stoji jedan prema dru-gom u suprotnosti i ne mogu se dovesti u jedinstvo. Takvo se ne "zove" mislivim i "nije" mislivo. - Ovdje se može primijetiti da kod Škota kao i kod Anzelma 'mišljenje' mora bit načelno samo 'mišljenje o nečemu'. Škot to čini izričitim terminologijom ukoliko on govori s prvenstvom o "mislivom" — o predmetu koji se nužno ne duguje mišljenju, nego je štostveno određen prije nego je mišljen.

Ovo posljednje nije svakako još nikakva Anzelmova misao, i tako preoblikuje Škot odlučujuće prvi dokazni korak, kada on njega kao takvog označuje kao "štostveni bitak". Ovaj korak je svakako već učinjen kada je misao pokazana kao misao o 'nečemu'. Ukoliko je to slučaj, pokazuje se u njemu zacijelo smisao ili bitni sadržaj "bivstvujućeg". Ali to je slučaj, jer se razum tako reći "smiruje" u onom "najvišem mislivom". Zato također čvrsto stoji da to spada u područje onog 'bivstvujućeg', po kojem je razum

274

Komentar 74-75

određen kao po svom 'prvom' objektu. — Ovo 'smirivanje' mora se pri tom što je moguće više razodjenuti od svoga slikovnog sadržaja. 'Mirovanje' je stanje u kojem je kretanje došlo do kraja. Najviše mislivo je ono iznad kojeg se razum ne može više 'kretati'. Dakle njemu pripada već na temelju 'opisa' da razum miruje u njemu 'najviše' i nalazi 'najviše' predmetnosti. Ovdje postaje jasno što je rečeno na koncu prethodnog odlomka (usp. K 78); "najsavršenije razumljivo" pokazuje se u "najvišem mislivom".

Škot dopunja 2. misaoni korak - od bitka u razumu ka bitku egzistencije - onim misaonim tijekom, kojim je kod 3. i 4. suda III. poglavlja zaključio iz neprouzročivosti na egzistenciju Prvog. To nema nikakve veze s Anzelmovim argumentom, nego pripada posve njemu. Ipak tada može on Anzelmov sud, da je ono što je u stvarnosti veće od onoga što je samo u razumu, pokazati smisle-nim. Objašnjenje, koje on daje za to, čita se kao anticipirano odba-civanje Kantova primjera o stotinu talira, čijem pojmu egzistencija ne dodaje ništa. Radi se o onom Više, koje unaprijed imaju stotinu talira u kesi pred stotinu samo mišljenih talira.

Posve škotovsko je također drugo "prebojavanje", koje se tiče samo drugog koraka. Ono pretpostavlja razlikovanje intuitivne i apstraktivne spoznaje te prednosti prve, o čemu je već bilo govora kod 2. 'puta' (usp. K 72). Pri tom se povećanje veličine u liniji same "mislivosti" čini jezgrom argumenta: najviše mislivo mora biti "gle-divo", čijem pojmu pripada egzistencija. Najsavršenije spoznatljivo može biti samo ono koje egzistira. — Razumije se da se takva misao ne pojavljuje kod Anzelma.

Sažimajući može se kazati da Škot prima Anzelmov argument u sklop gdje ga zanima od protuslovlja slobodna mislivost najvećeg — beskonačnog — i to koristi kao svjedočanstvo ili primjer, koji je prikladan — nakon odgovarajućeg prebojenja - poduprijeti njegov argument o 'najsavršenijoj razumljivosti' beskonačnog (usp. 78 kraj). Kod ove prilike nudi on tehničko poboljšani lik cijelog argu-menta, koji ne igra nikakvu vlastitu ulogu u kontekstu njegova misaonog vođenja. Ali ono može pokazati da on ovom argumentu ili barem polazištu pridaje pozitivan smisao.

275

Komentar 74-75

Neka bude samo primjećeno da se u Škotovoj interpretaciji "coloratio Anselmi" ne tumači posve jednodušno. Većinom se ona na veliko precjenjuje u svom domašaju, u svom interesu za Škota i također u svojoj funkciji u kontekstu. Prema ovdje zastupanom shvaćanju ona nije nikakva jezgra, koje se u kontekstu cijeline ne bi moglo potpuno odreći, i prije svega nikakav integralni dio ško-tovskog Božjeg dokaza. Ona spada u obradu 'beskonačnog bića', ukoliko kod Anzelma dolazi do izražaja dinamika duha koja nadilazi sve ograničeno, konačno, koja dolazi do mira tek u misli 'najvećeg', najvišeg mislivog, koje ne može više imati ograničenje u drugom. Tako zasvjedočuje Anzelmo - iako na način potre-ban objašnjenja — upravo razumljivost beskonačnog.

80 Nakon 'puta' u poretku prvenstva sada se izvodi 6. dokaz za uzročnost Prvog u poretku ciljne uzročnosti. Ako je 5. put bio sužen na razumljivost beskonačnog po našem razumu, tako se sada paralelno tome uzima u pogled cilj (postavljanje cilja) naše volje. Kako razum može zamisliti uvijek još veće od konačnog, tako može volja htjeti i ljubiti cilj iznad svih ograničenih, konačnih cilje-va, i to može slobodna volja iz sebe, bez posebne pripreme kao "ustrojstva" i bez teškoće koja smeta. Samo u takvom beskonač-nom cilju dolazi do mirovanja dinamika volje.

Iskusujemo tako u našem htijenju beskonačnost kao pripadnu onom, što je predmet volje, dobru. Buduću daje to ponovno izmje-njiva odredba s "bivstvujućim", proizlazi također odavde ono ne— -protivljenje 'bivstvujućeg' i 'beskonačnog', koje bi trebalo nositi dokaz kod 5. puta. Smije se dodati da je iskustvo neograničivosti htijenja — njemu po naravi imanentna i njegovu dinamiku tjeru-juća "sklonost" — sigurno jasnije od misli 'najvišeg mislivog'. Zbog toga se može Škota ovdje sažeto izraziti, završnu primjedbu čak formulirati kao retoričko pitanje.

81 7. put prima poredak tvorne uzročnosti, koji je stajao posve na početku kod dokaza 'prve naravi', i time zaključuje argumentacij-ski niz o 'beskonačnom biću'. Također od odbačenih argumenata, koji su pridodani, prvi spada u poredak tvorne uzročnosti (usp. 87).

276

Komentar 74-75

Samo posljednji, koji se ne pojavljuje u odgovarajućem tekstu Ordinatio, pokušava drugi put.

Škot nalazi kod Aristotela, u od njega imenovanim tekstovima, ovaj sedmi dokaz "dodirnutim". U stvari događa se citirani argu-ment samo u sklopu istraživanja, koje pita o Veličini' prvog pokre-tača. Ovo odaje da prvi pokretač ne može imati nikakvu Veličinu' u smislu protežnosti: nikakvu beskonačnu, jer bi to bilo protu-slovno, nikakvu konačnu, jer on pokreće za vrijeme beskonačnog vremena, a to zahtijeva beskonačnu snagu, koju konačno ne može imati.

Škot se poziva, dakle, s pravom na Aristotela, koji dakako go-vori samo o beskonačnoj snazi (ili "moći", kako je ovdje prevede-no radi terminološke konstantnosti), a ne o beskonačnom biću, čiji je pojam njemu stran. Također je njegov argument nošen kozmo-loškim uvjerenjem da je kretanje svijeta, a to je poglavito kretanje neba, Vječno', bez početka i bez kraja kao vrijeme u kojem se ono događa.

Slabost je ovog dokaza ovisnost o kozmološkoj tezi koju Škot samorazumljivo ne može preuzeti. Zato se dokaz "prebojava": prednji sud ne treba više označavati faktično "kretanje", nego "moći pokretati". Time se umjesto činjenične tvrdnje stavlja iskaz o 'štostvenoj' odredbi, koja iz prve bez daljnjega proizlazi (ako se ovu prihvaća), ali koja je također prihvatljiva ako se osporava činjenična vječnost svijeta. Ostaje svakako podmetnuto da se ovo osporavanje ne događa na razini fizike, nego iz vjerskog uvjerenja o stvaranju svijeta u vremenu, koje postavlja vremenski početak svijeta kao fakt i ne nužno kao bitni uvjet unutarsvjetske vrste. Tako može također vjera u vremenski početak svijeta govoriti o kretanju, koje iz samog sebe ne zahtijeva nikakvu ograničenost u vremenu. Škot je tako, ako se tako hoće izraziti, ostavio iza sebe 'svjetonazornu' Aristotelovu poziciju, a da ipak ne mora napustiti principe njegove fizike.

Nakon ovog "prebojenje" prednjeg suda treba sada preobliko-vati također posljedicu argumenta, time istupaju oni međučlanovi

277

Komentar 74-75

po kojima beskonačnost "snage" kao štostvena odredba prvog pokretača postaje jasna. Prvo prebojenje stavlja naglasak na to da on "iz sebe" može proizvesti beskonačno kretanje. Budući daje on 'prvi', ne može mu nešto, što se tiče snage, pripasti od drugog po-kretača, i tako on mora posjedovati snagu u njezinoj cijeloj besko-načnosti uvijek već i "istodobno". Ali ono što posjeduje beskonač-nu snagu, mora biti mišljeno kao 'beskonačno biće': time bi pro-izašao zaključak, za kojim se težilo, koji će Škot opširnije iznijeti nakon prigovora (usp. 84).

Drugo prebojenje traži da beskonačnost snage pokaže polazeći od učinka, u stanovitoj paraleli prema 1. dokaznom putu, koji je polazio od beskonačnosti predmeta razumijevanja (usp. 68): kod beskonačnog kretanja postoje beskonačni učinci, koji svi moraju biti sadržani u tvornoj snazi prvog pokretača; ova (snaga) mora zato biti beskonačna.

Protiv obaju prebojenja aristotelovskog argumenta mogu se iznijeti prigovori. Oni se ne tiču ipak promjenjivog prednjeg suda, i oni se ne pripisuju također protivniku, koji tek u slijedećem odlomku (usp. 83) dolazi do riječi. Škot prosuđuje radije vlastita razmišljanja. Ona podsjećaju na ona, koja su bila diskutirana kod prvog dokaza (usp. K 69), i tiču se prvenstveno postupka da se sabiranjem članova niza (čina, savršenosti) dovede do točke gdje postaje nužan prijelaz ka Beskonačnom. Sabirni (aditivni) princip je sada ovdje prisutan u strukturi kretanja, koje se događa u vre-menu, čiji su momenti principijelno iste vrste, i u ovom slijedu jednog nakon drugog već je postavljena kod kretanja i vremena beskonačnost, naime kao beskonačno trajanje. Posljednje pripada bez sumnje prvom pokretaču, ali treba li ono također značiti onu beskonačnost bitka, savršenost u intenzivnom smislu?

To bi trebalo zapravo dokazati, ali neoborivi primjeri govore protiv: bijelo nije savršenije, naime nije "bjelje", ako ono traje duže; zašto treba ono tada biti pokretačka snaga? Vječno trajanje pokretača, njegovo "iz-sebe-kretanje" mora biti dokazano, ali ono nije principijelno različito od samovoljnog konačnog trajanja. Posljednji sud prebojenja mora zato biti osporen.

278

Komentar 74-75

Iz sličnog razloga se osporava druga obrada suda, koji je slije-dio iz prednjeg, "ispire se druga boja". Sabiranje (dodavanje) isto-vrsnih učinaka, koji slijede jedan nakon drugog, ne dodaje nikakvo Više u savršenosti, kako poučava primjer: konačno biće, koje je osposobljeno za rađanje istovrsnog (bića), može sukcesivno rađati višestruko, a da time samo ne dobije jedno Više. I ako bi ono "ostalo" beskonačno dugo, moglo bi proizvesti posve beskonačno mnoge učinke bez ikakvog povećanja u savršenosti. Sigurno, ovaj se model održava u granicama vrste i poznaje unutar nje besko-načnost "po broju" (k tomu u jednom samo "prigodno" poreda-nom nizu). Usprkos tome on (model) pogađa točno odlučujuću točku: "filozofi" - konkretno su to Aristotel i njegovi nekršćanski, grčki i arapski sljedbenici, koji se stavljaju na stajalište fizike — ne dopuštaju nikakvu drugu uzročnost kod svoga Vječnog' svijeta nego onu "po broju". Broj vrsta vrijedi njima principijelno kao konačan (kako je gore objašnjeno, usp. K 69).

Škot također ne dopušta da vrijedi pozicija koja sada modifi-kacijom kozmološke teorije dolazi do beskonačnosti vrsta. Pomi-canje nebeskih sfera jednih spram drugih, koje proizlazi po njiho-voj različitoj veličini i zato po različitoj brzini kruženja, vrijedi u aristotelovskoj slici svijeta kao razlog za mnogostrukost svijeta 'ispod Mjeseca', jer se za svaku točku ovog 'donjeg' svijeta daje druga konstelacija, drugi način posredovanja prvotno primljene pokretačke snage u prvoj sferi. Ako su sada neka nebeska kretanja inkomenzurabilna (nesumjerljiva), tada iz toga može slijediti da se određene konstelacije također u beskonačnom ne ponavljaju. Beskonačnost vrsta može se, dakle, misliti, uostalom opet kao sli-jed jedne nakon druge, koji bi se modifikacijom gore iznesenog primjera mogao pokazati kao kvalitativno konačan. Ali Škot se ne prihvaća napora pobijanja: u svakom slučaju ova pozicija nema nikakve veze s Aristotelovom pozicijom, o kojoj se ovdje radi i koja nosi njegov argument.

Napokon dolazi sada do riječi protivnik. Nalazimo ga na Aristotelovoj strani, ili točnije, kao branitelja vrijednosti argumen-ta za 'beskonačno biće', dobivenog iz Aristotela posredstvom "pre-

279

Komentar 74-75

bojenja". On upravlja dva pitanja Škotu (ili Škot dopušta njemu da postavi dva pitanja) koja se odnose na dva prva dokazna puta za beskonačnost Prvog. Iz prigovora — koji nedostaju u paralelnom tekstu u Ordinatio - proizlazi da prethodno polazište činjenično sadrži Škotovo pozitivno razmišljanje, nikakve protivničke prigo-vore, što nije jasno u Ordinatio.

Pitanja su jasna: Ako je Škot u prvom putu otkrio beskonač-nost bitka Prvoga iz toga da njegova bit prouzrokuje spoznaju bes-konačno mnogog, zašto on ne dopušta zaključak da je bitak besko-načno mnogog prouzročen (uzrokuje se)? - Slično kod drugog puta: Zašto totalno prouzročenje bitka ne treba biti dostatno za dokaz ako je dostatno totalno prouzročenje spoznatostil Za poja-čanje argumenta, koji je u pitanju, upućuje se na to da je barem u jednom slučaju prva narav potpuni uzrok i da drugotna uzročnost ne može igrati nikakvu ulogu, naime u slučaju "najbliže", prve stvorene naravi.

Oba pitanja nisu utoliko 'aristotelovska' kada ona pretpostav-ljaju tvornu uzročnost na način stvaranja, nikakvu puku 'pokre-tačku snagu' u cjelini nestvorenog svijeta. Kao primjer za takvu poziciju smije se imenovati opet Avicena, čiji je svijet 'vječno prouzročen'. Pod ovom pretpostavkom bude pitanja sada pričin kao da bi se Škotovu dokazivanju moglo predbaciti tako nešto kao 'gnoseološko sužavanje', gdje njemu ipak stoji otvorenom 'onto-loška dubinska dimenzija'.

Odgovor na prvo protivničko pitanje se raspravlja na način izmjeničnog razgovora, iz kojeg se pojavljuje pozicija koju Škot napokon smatra održivom.

1. Prvi odgovor potcrtava još jedanput do čega se došlo kod prvog dokaza beskonačnosti: jedno 'Više' u savršenosti proizašlo je samo 'aditivnim' postupkom, jer se radilo o savršenstvima zaista vlastitog značenja, naime u smislu 'određenošću formom'. Odlu-čujuća je bila pri tome "istodobnost" beskonačnog, koja je data u aktualnosti božanske spoznaje. Kod moći prouzročenja nije ova "istodobnost" data u istom smislu. Radije ustanovljujemo samo

280

Komentar 74-75

sukcesivnost prouzročenja i da bi na njezino mjesto mogla stupiti upravo "istodobnost" prouzročenja, koja bi se morala dokazati.

2. Naprotiv se može prigovoriti da se upravo ovo jedno nakon drugog (sukcesivnost) može objasniti iz bitnih uvjeta tvorenja i ne dokazuje manjak u moći prouzročenja. Crno i bijelo ne mogu se istodobno prouzročiti, naime kao 'crno bijelo' ili 'bijelo crno'; oni su u sebi, na temelju svoje biti, suprotstavljeni. Unatoč tome može vrlo vjerojatno sposobnost, da se oboje učini, biti imanentna "isto-dobno" uzroku. Može se reći da bi ovaj uzrok mogao, ukoliko je do njega, vrlo vjerojatno prouzročiti "istodobno" oboje, koji dopuš-taju na temelju svoje biti samo sukcesivnost.

To je u stvari uvjerljivo i uklanja prigovor koji se oslanja na nužnu sukcesivnost (jedno nakon drugog) pokretačkog djelovanja.

3. Odgovor donosi zato novo gledište. On upućuje na vlastito značenje drugotnog uzroka koji ima ulogu na temelju njemu vlastite određenosti formom, koji se ne pojavljuje bez daljnjega u prvoj uzročnosti. Misli se otprilike na rađanje, ukoliko se rađa istovrsno (biće), ili na čovjekovu proizvoditeljsku djelatnost. Iz moći prouzročenja prvog uzroka nije sada dokazano da ona suobu-hvaća ovu posebnu drugotnu uzročnost, da drugotni uzrok nije nužan. To, dakle, nije dokazano da je prvi uzrok "potpuni" uzrok beskonačnih učinaka, da on posjeduje u ovom smislu "potpunu" moć prouzročenja.

4. Naprotiv se sada argumentira s diferenciranjem koje se služi pojmovnim parom "eminenter" i "formaliter", koji smo već sreli u sličnoj primjeni (usp. K 73). Treba vrijediti kao dokazano da prvi uzrok u smislu prvenstva sadrži vrlo vjerojatno svu uzročnost uključujući onu koja je vlastita drugotnom uzroku. Svakako nije dokazano da drugotna uzročnost, ukoliko ona u smislu određenos-ti formom ima vlastito značenje, ne "dodaje" ipak "nešto". Ali argument pušta to da se temelji na sebi i naglašava pozitivni rezul-tat da u svakom slučaju u smislu prvenstva može biti rečeno da prvi uzrok sadrži "istodobno" beskonačnu moć prouzročenja, iako ona može činjenično prouzročiti samo u sukcesivnosti.

281

Komentar 74-75

5. S ovim iskazom čini se da je Škot dostigao ono krajnje, što se pozitivno može reći o Aristotelovu "izvođenju". To je posljed-nje "prebojenje". On sam argumentira sada pozitivno i koristi pri tome odnos "prvenstva" i "određenosti formom": ono što ima prvenstvo sadrži određenost formom na viši način i posjeduje time njezinu savršenost također tada kada je ne posjeduje kao odre-đenost formom. Ono ne bi bilo u sebi savršenije, ako bi nju imalo kao određenost formom. Argument postupa, dakle, hipotetički: ako bi Prvo "istodobno" imalo svu uzročnost u smislu određenosti formom, tada bi proizlazio bez daljnjega zaključak na njegovu beskonačnu moć. Ali sada ono (Prvo) posjeduje svu uzročnost "istodobno" čak u smislu višeg ranga, dakle "više" još nego bi je posjedovalo u smislu određenosti formom. Dakle proizlazi tim više zaključak na beskonačnu moć, ne samo u smislu trajanja - to bi bilo 'ekstenzivno'— nego "intenzivno", kao unutrašnju beskonačnu savršenost.

Dokaz ostavlja iza sebe stanovitu nelagodu. Ako ga se uspore-di s dokazima beskonačnosti na temelju razumijevanja, tada on zaostaje: "beskonačna moć" ostaje u svom djelovanju vezana na drugotnu uzročnost, koja je kod božanskog razumijevanja potpuno nepotrebna. Što je ovdje pokazano, nije svakako istinska Božja svemoć, kako je shvaćaju katolici.

Što znači svemoć u "katoličkom", dakle u teološkom smislu, Škot je različito izvodio (glavna mjesta: Ordinatio i dist. 42 g. un. i Quodl. 7). Najbliže se nalazi ovdje 'Additio' koja je na ovom mjes-tu priložena tekstu (kod Miillera sedma), koja artikulira nelagodu kod dokaza. Za zaključivanje na beskonačnost u "intenzivnom" smislu - tako se to zove tamo — bilo bi zapravo potrebno pokazi-vanje daje prvi uzrok "potpuni" uzrok za svoje beskonačne učinke, kojemu nije potreban drugotni uzrok. Točno to kaže 'katolički' pojam o svemoći: da Bog može sve uopće tvorivo ili "moguće" proizvesti neposredno bez sutvorenja drugog uzroka. (Ova odred-ba se može točno razumjeti: svemoć se osvrće na uvjete, koji se nalaze u samom prouzročenom, npr. ona ne može stvoriti nikakvo crno Bijelo ili odnos bez odnosišta; ona može samo isključiti ili

282

Komentar 74-75

nadomjestiti svaku drugu uzročnost.). Ali se ova neposrednost ne dokazuje i Škot je drži također za nedokazivu: argumentacija u lin-iji tvorne uzročnosti ne daje više od onoga što je ovdje izneseno, i ako netko hoće iz toga dokazati beskonačnost svemoći, neka to pokaže - ako može! On bi sam, kad bi to mogao, uklopio "sud" o svemoći u ovaj Traktat (neka bude spomenuto da 'Additio' činje-nično egzistira, koja donosi takav sud - kod Miillera peta i to u priključenju na obradu kontingentne uzročnosti Prvog u petom sudu ovog poglavlja. Ona, tj. Additio, se odvija i svršava ipak upra-vo tako aporetično kao i sedma, i bez sumnje ne spada u tekst).

Dodatno upućuje 'Additio' još na to da također odnos između 'prvenstva' i 'određenosti formom' čini teškoće za dokaz. Doduše je točno da je savršenost, koja egzistira u smislu prvenstva, upravo višeg ranga, nego ista savršenost ako je ona određenost formom. Ali obje zajedno uzete "nadilaze" ipak svaku uzetu za se, obje za-jedno su više nego ona koja egzistira u smislu prvenstva. Želi se ovdje podsjetiti na drugi dokaz beskonačnosti, koji se upravo za-sniva na tome da onom koje ima prvenstveno ne 'dodaje ništa' ono koje je formom određeno (usp. K 74).

Toliko iskaz te 'Additio'. Škot se u tekstu zadovoljava upu-ćivanjem na planirani traktat De creditis, u kojem bi trebao obradi-ti vjerski sud o svemoći. Ali on to smatra potrebnim još jedanput sažeti rezultat u jednom sudu. Sam sud ne nudi ništa novo nasuprot formuli, s kojom je završio prethodni odlomak (usp. 84), ali daje priliku za priključno objašnjenje koje potvrđuje njegov domašaj. To stoji još uvijek otvorenim da prvi uzrok nije pokazan kao "pot-puni" uzrok svih beskonačnih učinaka, i to je prigovor protiv nje-gove beskonačne moći prouzročenja. Iznenađujući Škotov odgovor je sada da to nije važno: on (prvi uzrok) ne bi bio tim savršeniji od onoga (uzroka) bez toga. Dolazi se samo na to da je on upravo "prvi" uzrok i ima sve što tome pripada.

To se potvrđuje dvama razlozima (oba su uvedena sa "tum"):

1. Zašto su potrebna "ona dva", dakle prvi uzrok i k tomu još sutvoreći drugotni uzrok? Ipak ne radi više savršenosti prouzro-

283

Komentar 74-75

čenja; tada bi moralo ono prouzročeno, koje je 'posredovano', biti tim savršenije što je više posredovano drugotnom uzročnošću, što je više udaljeno od Prvog. Radije vrijedi suprotno: "filozofi" - i ovdje se može umetnuti Aristotela, Avicenu — objašnjavaju iz sutvorenja drugotnog uzroka upravo nesavršenost učinka, jer bi samo Prvo moglo samo neposredno proizvesti savršeni (učinak). Ali što uvijek, dakle, 'dodaje' drugotni uzrok Prvom, u svakom slučaju to nije nikakva savršenost, koja povećava savršenost Prvog.

2. Neosporeno je da je posjedovanje savršenosti u smislu prvenstva više i savršenije nego posjedovanje u smislu određenosti formom. Ali to bi bilo tada za Prvo umanjenje njegove savršenos-ti, ako bi ono posjedovalo nju (savršenost) u smislu određenosti formom (pretpostavljeno da je to moguće). Također se ovdje ne može vidjeti kako Prvom po njemu samom treba pridoći dodatna savršenost — pa ako to i bude, moglo bi se dokazati upravo onu neposrednost moći uzrokovanja, koja pripada vjerovanoj svemoći; i ova ne bi mogla — tako se smije možda dodati u Skotovu smislu — istinski "nadići" ono što je već u sebi pokazano kao "beskonač-no". Ali to je ipak — Škot se izražava još uvijek suzdržano — ovdje učinjeno.

Pozivanje na Aristotela je kod drugog pobijanja općenito, ne može se točno navesti odnosno mjesto, ali usp. npr. Metafizika XII, t. 39—40 (1027 b 28—34).

Škot kratko priključuje odgovor na drugo protivničko pitanje, koje se odnosilo na drugi dokaz beskonačnosti (usp. 83). Tekst je zaista nepotpun, ali dopuna, koja se nalazi u jednom broju ruko-pisa, ne može zahtijevati autentičnost. Unatoč tomu smio bi argu-ment biti ispravan u Škotovu smislu: čak ako se podmetne da je prvi uzrok "potpuni" uzrok - što nije uopće dokazano, nego samo treba odgovarati za prvu stvorenu, najvišu narav — ne može se iz nužno konačnog učinka zaključiti na beskonačnost. Što je u dru-gom dokazu beskonačnosti iznio, naime da drugotni uzrok "ne dodaje ništa", ne može se ovdje izvesti.

Slijedeći argument pripada još dokazu beskonačnosti iz tvorne uzročnosti. Ali on pokušava drugo polazište: Bog "stvara", što

284

Komentar 74-75

treba značiti: on prouzročuje 'iz ništa'. Krajnji članovi čina stvara-nja su, dakle, 'biče' i 'ništa', i između njih postoji beskonačni raz-mak, koji može prevladati samo beskonačna tvorna moć.

Primjedba, kojom Škot objašnjava prednji sud, je gramatički teška (ona bi se mogla drugačije podijeliti i prevesti nego na ovdje izabrani način), ali je sadržaj jasan: Stvaranje 'iz ništa' je vjerska istina, ako ona treba značiti da nebitak prethodi bitku "u trajanju", ako se, dakle, prihvaća vremenski početak stvorenoga, "prije" ko-jeg ne postoji ništa. "Stvaranje" se može pak razumjeti također u Aviceninu smislu, koji ne prihvaća nikakav vremenski 'raniji bitak' ovog Ništa, ali zaista jedan takvi "po naravi", to znači tada da narav, koja je po redu nakon Boga, upravo nije od same sebe, nego je od Boga. Po sebi samoj ona je 'ništa', i ne postoji također nikak-va pretpostavka za nju osim onoga da je od Boga prouzročena. To vrijedi barem za prvu stvorenu narav, kod naravi poredanih nakon ove može drugotna uzročnost imati ulogu.

Time smo već stupili u racionalni dokaz prednjeg suda, koji se može osloniti na 19. sud III. poglavlja. Tamo je bila dokazana pot-puna ovisnost onoga, što samo nije Prvo, o prvoj naravi. Pojam stvaranja je time ispunjen u Aviceninu smislu. Dodatno se oprav-dava primjena pojma "biti tvoren" za takvo "stvaranje". Već je kod 5. suda II. poglavlje rečeno da k tomu ne pripada "promjena", koja zahtijeva dva krajnja pozitivna člana, kako oni nisu dati kod pojma stvaranja.

Prednji sud se pokazuje tako kao filozofski održiv, ali to ne koristi ništa. Odlučujuće je mora li se razmak između 'bića' i 'ništa' gledati kao beskonačan. Za to govori da se ne može navesti 'raz-mak'. Ne postoji nikakav 'odnos' između ovih krajnjih članova, nikakva korespondencija s konačno određenom moći, i samo je beskonačna tvorna moć, čini se, u stanju učiniti biće iz ništa: to je bio zaključak koji je povukao Toma Akvinski (usp. Summa theol. I q. 45 a. 5 ad 3). Dakako je on također naglasio da nije neka vrsta beskonačne pruge (medium) rasprostrta između bića i ništa (na nav. mj. a. 2 ad 4). Iz toga sada, da ovdje nije uopće prisutan "raz-mak" određene mjere upravo onako kao što nije ni kod svega pro-

285

Komentar 74-75

turječno suprostavljenog (krajnji članovi stoje neposredovano -neposredno jedan spram drugog), zaključuje Škot da samo kraj-njim članovima njihova unutrašnja određenost može tako nešto označiti kao njihov "razmak", ali je tada njihova mjera data u određenosti savršenijeg krajnjeg člana. Bog ima beskonačni raz-mak prema svom stvorenju, također prema najvišem: jer je on beskonačan. Stvorenje ima beskonačni razmak prema Ništa, jer je ono konačno, ali ono je također savršenije i zbog toga mjero-davno.

Kako se vidi, dokaz je neprikladan. Uvođenje filozofskog poj-ma stvaranja ne vodi iznad onog što je izvedeno u 7. dokaznom putu. Odmah se ujedno nadaje da također teološki pojam Boga ne

V

može donijeti očekivani rezultat, i to bi smio biti Skotov istinski motiv da svom dokazu doda članak.

Ako je Škot u prethodnom odlomku, moguće, imao pred oči-ma nauku Tome Akvinskog, tada to vrijedi također za ovaj sadaš-nji odlomak. Dakako, tako kako Škot iznosi ovaj posljednji argu-ment beskonačnosti, ne nalazi se kod Tome i bilo bi od njega si-gurno odbačeno. (Jesu li taj argument u iznesenom obliku zastu-pali Škotovi tomistički suvremenici, nije mi poznato; ali to je posve nevjerojatno). Ipak Škot pogađa tomistički princip, koji također u dokazu beskonačnosti (Summa theol. I q. 7 a. 1 - 2 ) igra odlučuju-ću ulogu. Jer je po Tomi obilježje konačnog da se ono zbiva barem po dvama principima, koji se uzajamno određuju i time ograničuju. Tako je kod onog što je 'sastavljeno' od materije 'forme'. Forma ograničuje materiju (materija ne može više stupiti pod drugu for-mu, što je materiji po sebi moguće) i opet materija ograničuje formu (forma nije po sebi određena za ovu materiju). Također kod nematerijalnih bića, koja su dakle 'čiste' forme, vrijedi princip: do-duše su ona kao forme, koje se ne mogu ograničiti materijom, u stanovitom smislu 'beskonačna' (naime ne 'ograničena' od nekog drugog), ali ipak njihov bitak tek njima pridolazi i nije njima već uvijek vlastit; on se ograničuje na bitak ove naravi, "prima se" u "primatelju" (recceptum, recipiens). Ako je nešto samo još forma, samo još određujuće i nijednom više "primljeno" u nešto drugo,

286

Komentar 74-75

nego 'bitak po samom sebi' u punom smislu 'jest' (ipsum esse sub-sistens), tada je ono beskonačno, to odgovara Bogu.

Bez sumnje je ova misao uvjerljiva, ako se dijeli (ima) tu pret-postavku: da se naime konačnost zbiva uvijek po "primatelju", čiji je egzemplarni primjer materija, suprostavljenom principu forme, koji određuje, daje savršenost. Toma argumentira tako — ili se njega može tako čitati - iz "nijekanja unutrašnjeg uzroka", iako to ne pretpostavlja tako jednostavno kao Skot u formulaciji, koju on kritizira, jer se ova može pobiti upućivanjem na - upravo od Tome potvrđenu — nematerijalnost anđela. Ali Škot ne drži također ništa do toga da kod ovoga sada započne sastavljanje biti i bitka, kod kojeg bitak - kao 'primljen' - 'slijedi' bit (Toma ne bi zaista to tako gledao, ali Škot interpretira ovdje svoga protivnika); kako treba bitak, koji slijedi, 'ograničavati', kada tek pristupa biti koja posjeduje određenost u sebi?

Zaključak iz izostanka ograničavajuće materije na beskonač-nost forme je krivi zaključak. U pretpostavljenom uvjetnom sudu zaključuje iz tvrdnje posljedice na postojanje uvjeta, slično kao u citiranom "sophisma" iz aristotelovske fizike. Ali kako se tamo najgornje nebo, koje se više ne ograničuje drugim tijelom, dokazu-je time kao po samom sebi, po svojoj vlastitoj biti, konačno, tako se mora u svim slučajevima misliti konačnost ne kao posljedicu sas-tavljanja, nego, obrnuto, kao posljedicu unutrašnje ograničenosti koja je vlastita formi (biti, naravi). Jer forma je u sebi konačna, zbog toga je može materija "ograničiti" tako reći na "drugu" ko-načnost. Upravo se tako mora misliti odnos prema "bitku" koji sli-jedi: ako postoji moment, u kojem se priroda po sebi samoj "poka-zuje" kao konačna (tako reći "daje znak" svoje konačnosti; to označuje izraz "signum naturae"), tada ona ne zahvaljuje svoju konačnost pristupajućem bitku, čak ako se ovaj pokazuje na njoj kao konačan.

Ono do čega se dolazi, sažima kratko paralelni tekst u Ordi-natio (I dist. 2 pars 1 q. 1 -2 ; n. 144) u jednom sudu, koji je naš Traktat primio: Svaka za sebe shvatljiva, u sebi konačna bit je konačna prije svakog odnosa prema drugoj biti (quaecumque

287

Komentar 74-75

essentia absoluta finita in se, est finita ut praeintelligitur omni comparatione sui ad aliam essentiam). Možda je ovdje iznesena uputa da je ovo shvaćanje značajno za prosudbu vrijednosti polo-žaja beskonačnosti: ona je kod Tome posljedica čistog jednos-tavnog "bitka", koji "je" Bog — dok stvoreni svijet "ima" samo bitak i razlikuje se od njega po mnogostrukim načinima partici-pacije —, ona je kod Škota odlučujući unutrašnji moment Božje naravi, po kojem se ona "po samoj sebi" razlikuje od svega drugog, koje je sa svoje strane upravo po njemu unutrašnjoj konačnosti odijeljeno od njega (momenta). To je isto "bivstvujuće", povećano u beskonačno, onako kako se čista savršenost uzdiže u beskonačno i pri tome ostaje ona sama. Disjunkcija: "konačan — beskonačan" najavljuje prvo diferenciranje bića. Zato je također pojam "beskonačnog bića" odlučujući pojam Boga.

Kako je na početku poglavlja (usp. 49) i u uvodu u 4. sud (usp. 55) najavljeno, deseti se sud vraća još jedanput na jednostavnost Prvog, čije se pokazivanje može upotpuniti odsada polazeći od 'beskonačnosti'! Sada se može ona 'u svakom pogledu' pokazati "svestrano": Beskonačno biće nema nikakvih bitnih dijelova iz kojih je sastavljeno. Ono nema nikakvih kvantitativnih dijelova, nije sastavljeno iz temeljnog nositelja i akcidenata.

Jednostavnost biti "u sebi" bila je kod 1. suda ovog poglavlja (usp. 50) dokazana iz "nužnog bitka-iz-sebe". Sada se to događa iz novog dokaznog sredstva beskonačnosti: Ako beskonačno (biće) ima konačne dijelove, tada iz toga proizlazi samo konačno, a to proturječi pretpostavci; ako beskonačno (biće) ima u sebi "besko-načne" dijelove, tada to proturječi pojmu dijela - dio je manji od cjeline, a to je nemoguće kod Beskonačnog.

Predani tekst "igitur pars minor toto" je nerazumljiv. Barem treba - s Wolterom u njegovu prijevodu - dopustiti s jednim "non" (upravo tako dva mlađa rukopisa). Mišljeni smisao proizlazi iz paralelnog teksta u Ordinatio (I dist. 8 pars 1 q. 1; n. 19 i 17): dio je uvijek "nadmašiv" (može se nadići, potest excedi), i to se protivi Beskonačnom.

288

Komentar 74-75

Druga se točka, da Beskonačno ne može imati nikakve kvanti-tativne dijelove, započinje s aristotelovskim argumentom, koji je već igrao ulogu pod drugim gledištem (usp. K 81). Kvantitativni dijelovi postoje samo, ako postoji veličina u smislu protežnosti. Ali ako takva veličina pripada savršenosti, tada mora onom Više ili Manje u savršenosti odgovarati jedno takvo u veličini; beskonač-noj, dakle, savršenosti beskonačna veličina. Ali je beskonačna veličina proturječna.

Tako iznesen argument mora naći proturječje: kod besko-načno mišljene savršenosti ne smije se već polaziti od podjele i redati "dijelove" uz "dijelove". Već kod razumom obdarene ljud-ske duše poznajemo neovisnost o veličini tijela i o njegovoj podjeli, koja dopušta kazati da je duša uvijek "cijela" u "cijelom tijelu" i "cijela" u svakom dijelu. Može se čak sposobnost razumijevanja zamisliti beskonačno povećanom, a da ne bi veličina tijela imala za to bilo koje značenje. Bitni sud argumenta se dakle osporava.

Zato se aristotelovski argument od sada "prebojava". Kon-kretno to znači ovdje da se njegovo važenje ograničuje, naime na slučaj da je savršenost, koja je u pitanju, "prigodno" usmjerena na protežnost, da se "dijelovi" mogu redati uz "dijelove". Što to znači, može se objasniti na primjeru vatre: Velika vatra ima vrućinu, koja je u njoj razmjerno razdijeljena. Ova je vrućina "u sebi" određena temperaturom, dakle, u smislu intenziteta, i zato veličina vatre nije od značenja, ali je "prigodno" ova temperatura više ili manje "pro-tegnuta", svakiput prema veličini vatre, i tako je vrućina u svakom dijelu ravnomjerna po intenzitetu, ali s "drugim" dijelom, s jednim "Više" upravo u smislu "prigodnog". Odlučujuće je sada da to za sposobnost djelovanja vatre čini vrlo vjerojatno jednu razliku je li ona veća ili manja. Velika vatra zagrijava upravo više prostora nego mala vatra, i svaki "dio" ima samo "dio" sveukupnog učinka. Ako je to točno, tada proizlazi: 1. u konačnoj veličini ne može se sresti nikakvu beskonačnu sposobnost djelovanja; i 2. tada se također ne može prihvatiti nikakva beskonačnost intenziteta.

Ova oba izvođenja se sada utemeljuju, pri čemu se drugo izvođenje svodi na opći princip dokaza beskonačnosti: jedino

289

Komentar 74-75

tvorenje, koje je iskušeno i pokazano kao beskonačno, opravdava polazište unutrašnje Beskonačnog. Ovdje izlazi na vidjelo podloga aristotelovske argumentacije, jer takvo tvorenje je zaista samo beskonačno kretanje neba, na koje se može svesti svaka druga beskonačnost u području protežnog. Oba utemeljenja pokazuju za prvo izvođenje: 1. prema pretpostavci moraju postojati konačna djelomična tvorenja, čija suma ne može nikad dati nešto više od konačnog; 2. konačna veličina može "rasti", dakle, biti mišljena većom, i tada zahtijeva prema pretpostavci veću sposobnost tvorenja. Tek beskonačna veličina vodi beskonačnoj sposobnosti tvorenja, i ova veličina je proturječna.

Time se želi sada opisati aristotelovski dokaz. Ali je on isto-dobno tako ograničen u svom značenju da se vidi: on ne pridonosi ništa istinskom pitanju, kako je ono modificirano prigovorom. Po-trebno je dodatno "posljednje" utemeljenje, koje Škot daje po vlastitim dokazima: beskonačna savršenost, koja je u pitanju, nije primljena u "materiji", kako je to slučaj kod razumom obdarene čovjekove duše. Ne postoji nikakav nositelj koji bi bio "protežan". Aristotel se nalazi opravdan samo time da je on svom dokazu dopustio prethoditi onaj dokaz nematerijalnosti (što je u stvari slučaj). Sam Škot je nju pokazao kod 1. suda poglavlja, kada je tamo bila pobijena sastavljenost Prvog od materije i forme.

Kraći dokaz, s kojim Škot završava ovu drugu točku iz pro-blemskog područja jednostavnosti, pokazuje sada napokon koja je zapravo savršenost stajala u njegovu vidokrugu: to je razumijeva-nje, koje "je" prva narav - i kod ovoga je bez daljnjega jasno da ono ne može biti nositelj "protežnosti". Ono bi moglo u krajnjem slučaju imati nositelja — ali je prva narav zaista pokazana kao nematerijalna. Tako proizlazi tako reći dvostruka jednostavnost u suprotnosti spram kvantitativne "podjele".

Treća točka jednostavnosti, koja se tiče sastavljanja Beskonač-nog s akcidentima, započinje se najprije s dvama argumentima: 1. Akcidens dodaje svome nositelju uvijek neku "bićevitost", koja bi njega inače mogla napustiti, i koja ga usavršava. To je kod Besko-načnog, kojega ništa ne napušta, nezamislivo. - 2. Budući da Bes-

290

Komentar 74-75

konačno nije kvantitativno određeno, njemu ne mogu pridolaziti "materijalni", naime na ostvarenje u materiji upućeni akcidenti (kao protežnost, boja, udaljenost). Alije o odlučujućim nemateri-jalnim - razumijevanju i htijenju - pokazano da oni nisu kod Beskonačnog akcidenti, nego su s njim istovjetni.

U oba argumenta govor je o akcidentu u smislu 'pridodate' odredbe. To je ono značenje koje nalazimo kod kategorija. U slje-dećem se govori o "per accidens", dakle o "prigodnom", koje treba razlikovati od kategorijalnog akcidenta i njegove suprotnosti koju ima u "per se", u "istinskom" (usp. K 54). Tri argumenta trebaju pokazati da kod Prvog nije ništa "prigodno". Ali sva tri pokazuju samo da nijedan akeident i nijedno prigodno ne pripadaju biti Prvog, ipak ne tako da njemu ne pridolazi ništa "prigodno". To Škot pokazuje u pojedinom:

1. Ono "istinsko" prethodi onom "prigodnom". - To je točno, i zbog toga ne može postojati ništa "prigodno" u biti Prvog. Ali zašto ne treba njemu ipak još nešto "prigodno" pridolaziti tako reći "izvanbitno" i naknadno? Također tada bi još uvijek ono "istinsko" prethodilo.

2. U Prvom nije ništa prouzročeno (na neprouzročivom nije ništa "prigodno", kako se može dopustiti). - Također je točno, ali zašto ne treba nešto prouzročeno "prigodno" povratno djelovati na svoj uzrok? Kod mnogih prouzročenih supstancija nalazimo akcidente, koji su prouzročeni od supstancije i koji tada odre-đujuće djeluju na nju povratno.

3. U Prvom ne postoji nikakva "moć" (naime nikakva odredi-vost, jer je ono savršeni čin). — Opet točno: ali moć kod "prigod-nog" (u ovom se smislu mora ovdje razumjeti "akeident") nije nikakva bitna moć, koja karakterizira postojanje bića, nego se sama može samo "prigodno", u ograničenom smislu, nazvati "moću" (misli se na "moć" lonca za cvijeće da padne na glavu mome neprijatelju!). Zašto ne treba takva "moć" također moći pri-dolaziti jednom biću, koje je čisti čin? To bi trebalo ipak tek jedan-put utemeljiti zašto ne treba biti moguće.

291

Komentar 74-75

Sva tri argumenta pokazala su se dakle nedostatnim, jer ne dokazuju točku radi koje su izneseni. Naprotiv smjela bi oba prva argumenta otkriti također to da sadržaju Beskonačnog ne može pripadati dodatak karaktera "prigodnog".

Šesti argument radi s pojmom "jednostavne savršenosti", koji je već bio predmet diskusije i kritike (usp. K 53 i 58). Pretpostavlja se da se u Prvom ne može ništa drugo sresti nego takve jednostavne savršenosti. Zato se navodi 2. sud poglavlja (što se dolje kritizira). 'Istovjetnost' ovih savršenosti s biti (Prvog) tvrdi se sada s uteme-ljenjem, u drugom slučaju ne bi ona bila "ono iz sebe najbolje" ili bi postojalo mnoštvo jednostavno Najboljeg. Argument podmeće, u tom bi bilo proturječje, da se dolazi do njegova zaključka na temelju misli da su sve jednostavne savršenosti u "Najboljem", u najvišem stupnju, istog stupnja, i zato pripadaju Prvom u "istovjetnosti".

Upravo je ovo polazište Škot brižno obišao kod svoje vlastite obrade problema. Radije je pokazao (usp. K 58) da se iz nama jedi-no mogućeg pogleda ne može nijednom dobiti opći kriterij za jed-nostavne savršenosti. Mi ne možemo iznad roda, i "Najbolje" do kojeg se uzdiže takva savršenost, ostaje još uvijek "Najbolje" u rodu. Tako ostaje između jednostavnih savršenosti moguć još uvijek stup-njeviti poredak, prema kojem je jedna "bolja" od druge (pravednost "bolja" od mudrosti) i ovaj stupnjeviti poredak ostaje sačuvan, ako je svaka na svoj način "najbolja" - božanska bit ostaje ipak "bolja" nego svaka posebna savršenost. Ne može se tvrditi istostupnjevitost.

Prigovor se javlja ovdje , koji polazi od 'istovjetnosti' s Prvim -koju je Škot sam pokazao u 3. sudu — i od uzajamnog "samo— -uključivanja", koje se pri tom mora tvrditi. Iz toga se izvodi paralelan poredak jednostavnih savršenosti.

Lako je pobiti ovaj izvod s upućivanjem na evidentne primjere u kojima se pokazuje razilaženje savršenosti, njihova relativna neo-visnost jedne spram druge i - možda - također spram njihovih nositelja. Savršenosti kao "nužnost", "čin", "jednostavnost", "neprolaznost" jednostavno ne utemeljuju prvenstvo. Samo kod "određenosti bića", naime kod s "bićem" izmjenjivih transcenden-

292

Komentar 74-75

talija, kojima Škot pribraja samo Jedno, Istinsko i Dobro, postoji ona paralelnost. Ovdje povlači povećanje u "bićevitosti" sa sobom ono (povećanje) izmjenjivih određenosti.

S pravom tada kritizira Škot uvlačenje 2. suda u pretpostavku argumenta, jer kod ovog suda upravo nije bilo govora o akcidentu. Pretpostavka bi se mogla održati samo ako bi se — ukoliko bi se tvrdilo akeident kod Boga - moglo dokazati da bi se kod takvog akcidenta radilo samo o jednostavnoj savršenosti. Da se ovo poka-zivanje, kako to izražava Anzelmov opis, ne može izvesti, postalo je gore jasno (usp. K 53 i 58). Ovdje se dodatno upućuje na to da imenovanja ne mogu neposredno najaviti odredbe stupnja (ranga). Također se ovdje čini zamjetljivom relativna neovisnost savršenos-ti jedne spram druge.

Završna primjedba ističe još jedanput teškoće dokaza. Od šest argumenata samo su dva priznata kao nosiva, i također ova dva ne gleda Škot kao najbolje moguće - samo kao najbolje koje on po-znaje. Čini se ipak da Škota ne uznemiruju samo formalne teškoće dokazivanja, da on čak govori o mogućoj Božjoj promjenjivosti "iz sebe" ili s obzirom na svoje stvorenje, naravno na najprigodniji način koji se izražava gomilanjem izraza za prigodnost. Primjerni slučaj naše volje koja se "iz sebe" mijenja spontano - jer to prema Škotu pripada njezinoj biti kao volji da ona hoće spontano ili tako-đer neće — upućuje na dublji sadržajni problem: problem božan-skog sudjelovanja u svim našim radnjama — naime kao prvi uzrok - s time problem božanske suodgovornosti: predodređenje, spa-senjska volja, odbacivanje, opravdanje - radi se o uvjetovanosti božanske volje ljudskom, koja u teologiji daje posve novu dimen-ziju ovdje dodirnutoj teškoći. Sigurno Škot ne govori ovdje izričito o tome, ali prisutnost ove teološke dimenzije u podlozi objašnjava zašto je toliko mnogo rezignirajuće energije posvećeno točki koja je u pitanju. Razumije se da bi uspjeli dokaz morao imati poslje-dice, on bi morao biti "plodan".

Svečana molitva, korespondirajući onoj koja je uvela u 9. sud (usp. 67), ne završava samo 10. sud, nego i obradu "beskonačnog bića" i uvodi u završetak Rasprave. To je literarni vrhunac cjeline,

293

Komentar 74-75

u kojoj se sažima prinos misaonog rada, i to u onom mediju, koji se od početka pojavio kao noseći temelj. Ovdje izričito govori "katolik", dakle vjernik, koji sada prima u svoju molitvu, što je već poznato filozofima, i koji sa svoje strane ne prestaje "zaključivati", rabiti svoj um, možda čak — što se ne kaže izričito — s daleko-sežnim rezultatom.

Sadržajno se ne nudi ništa novo ako se kao nešto novo ne želi gledati pretvorbu u više emocionalno obojeni jezik. U krupnim crtama govor slijedi poredak Rasprave, pri čemu se "nužnom bit-ku" dodaje tema "vječnosti", pojam "života" se stavlja prije razu-mijevanja i htijenja. Nakon slavljenja Boga kao "beskonačnog bića", čime se adekvatno tijekom Traktata postiže cezura, slijedi tada ono hvaljenje "Dobra" - razmjerno kratko — i napokon slav-ljenje "Istinitog" (v. K 82). To se smije tako shvatiti da "biće" sli-jedi transcendentalije koje su s njim izmjenjive, čije treće, "Jedno", napokon dolazi do poteza u dodanom 11. sudu.

U pojedinačnom nije potrebno nikakvo bliže objašnjenje.

Obrada "istine" nije u duktusu molitve odvojena, ali je upadna po svojoj opširnosti. Iskazi o spoznaji Boga vode malo dalje nego rasprava božanskog razumijevanja dosad, u tijeku IV. poglavlja. Upadan je također izraz "pojaviti (apparere). To upućuje na pose-ban interes da u završnom odlomku - ovaj je stvarno odmaknut — izlazi na vidjelo: Škot se želi odmaknuti od mišljenja koje dopušta značajno mjesto nauci o idejama. Ordinatio (I dist. 35 q. un) daje o tom razjašnjenje, što je mišljeno: tamo se kritiziraju Bonaventura i Heinrich von Gent, ali se posve općenito odvaja Škot od platon-sko—augustinske tradicije i dopušta da nauka o idejama važi samo kao tradicionalni izraz za odnos, kako ga je Škot općenito opisao. Ovdje je otklanjanje dakako tvrđe: nauka o idejama je suvišna, ona je "grčka" i "platonska" - vidljivo je da to nisu nikakve paralelno mišljene riječi!

Ovo jasno očitovanje o središnjoj točki tradicije trebalo bi se primjereno vrednovati kod filozofskopovijesnog svrstavanje Škota. Tko tako govori, ne može ga se smisleno svrstati u 'augustinizam'

294

Komentar 74-75

(ili čak platonizam). Dakako prije Škot razumijeva sebe - njegova "prebojenja" govore za to - kao aristolovca. Svakako su dostatna zaista već minimalna poznavanja Aristotela da se uvidi također relativnost ovog svrstavanja. Tim je žalosnije da još uvijek mnogi povjesničari srednjovjekovne filozofije primjenjuju takva shemat-ska svrstavanja kao jedino sredstvo orijentiranja. Škot se izmiče posve ovim primitivnim kategorijama. Iz toga bi trebalo izvući kon-sekvencu: to je originalnost, povijesna novost njegova polazišta, koje njega čini tako teško shvatljivim 'izvana'.

Sve do sada rečeno u molitvi bilo je metafizika, bilo je takvo, 93 što su također filozofi rekli o Bogu: To se izričito ustanovljuje i to vrijedi dalje izričito za sve što je u ovom Traktatu raspravljano. Ono što "katolici" povrh toga u Bogu hvale, što naravni um ne iz sebe, nego što um s potporom božanske istine same - dakle po onom "sebe—zarobiti—dopustiti" od Objave - može postići i dakle samo vjerovati (to je strogi smisao onog "credibile"), treba biti raspravljeno u drugom Traktatu.

Kako je izvedeno u uvodu, ovaj Traktat nije sačuvan i ne može se pretpostaviti da ga je Škot uopće napisao. Može se zamijetiti koji se prividno Božji atributi nazivaju predmetom vjere: svemoć, neizmjerljivost i sveprisutnost su takvi - prividno - 'metafizičkog' karaktera; ali također i oni koji se imenuju personalnim atributima ne sadrže ništa od istinski teološki središnje teme: Trojstva. Teško je predočiti kako bi takav Traktat mogao izgledati. Zato ne bi tre-balo zaista u ovim navođenjima tema gledati tako nešto kao pro-jekt, nego samo uputu na jedan plan koji se tek još konkretizira.

11. sud se tako najavljuje kao da se radi o istini vjere, koja već 94 otprije pripada "drugom Traktatu" i ovdje treba misao samo za-okružiti i završiti. Adekvatno tome on se poziva na "proroka", po kojem je sam Bog govorio. (Biblijska formula nalazi se češće; Scapin navodi Iz 44, 8; 45, 6., 14., 21; upućivanje bi moglo biti tako reći općenito, a da nije mišljeno na poseban odnos: "ovaj" prorok bi bio Mojsije). Moderno izraženo, to je osobni Bog o kojem je ovdje govor; biblijski izraženo, to je Bog koji objavljuje svoje vlasti-to ime.

295

Komentar 74-75

Sada Bog kaže da je on "jedan" i "jedini" Bog. Ovaj 'osobni' iskaz znači, filozofski govoreći, "jedno po broju", u suprotnosti prema "jedinstvu naravi", koje je do sada još uvijek određivala misao. Ali je filozofska misao sada prispjela na točku, gdje ona sa svojom argumentacijom stiže do ovog iskaza koji se tiče Božje per-sonalnosti. Škot ne daje nikakvu uputu o tom može li se time iskaz vrednovati kao 'filozofski'. Očito je samo da ga ne smatra iskazom 'filozofa' (nego upravo iskazom 'proroka'). Možda se smije kazati da je interes 'filozofa' zapravo zadovoljen s 'jedinstvom naravi'. Bez sumnje kod ovog suda ima prvenstvo teološki interes.

Unatoč tome nije manje bez sumnje da se u modernom smislu racionalni dokazi suda moraju označiti kao filozofski. Pet sudova, čije pokazivanje uvijek dopušta otkriti glavni sud, građeni su na poj-movima, koji su nosili dosadašnji misaoni tijek: razum, volja, moć tvorenja, nužnost, dobri bitak (u tome je sadržana misao savršenstva).

Kod svih je to sada beskonačnost koja dopušta odlučujući za-ključak: po njoj se dokazuje jedinost, "jedinstvo po broju", i tako se dokazuje tako reći Božji 'princip individuacije'. Ovaj se pojam pokazao kao filozofski "najviši", ukoliko on određuje najprvu trans-cendentalnu distinkciju, tako sada kao teološki temeljni pojam, jer po njemu um dobiva pristup onoj dimenziji 'osobnog' Boga, koji je istinsko polje teološkog mišljenja.

Svih pet sudova se dokazuje po 'reductio ad absurdum'. Pret-postavljanje mnoštva 'Beskonačnih' - označenih kao "A" i "B" — vodi u proturječja.

Prvi sud. Savršenosti beskonačnog razuma pripada da on: 1. potpuno razumijeva svako, naime ukoliko je ono uopće razumlji-vo; i 2. da je u svom razumijevanju potpuno neovisan. Pretpos-tavljene dvaju beskonačnih 'razuma' proturječi ovom pojmu, kako se ispostavlja kod ispitivanja njihova uzajamnog razumijevanja.

Moguća su dva slučaja: 1. A razumijeva B po B: Tada A ovisi u svom razumijevanju o

B; čin se zaista određuje predmetom, i gdje je ovaj od njega različit, označuje ovisnost o drugom.

296

Komentar 74-75

2. A razumijeva B po samom sebi, po svojoj vlastitoj biti: Tada se B ne razumijeva potpuno, naime ne u svojoj "sadašnjosti"; ono ne treba zaista biti razumljeno po svojoj Vlastitoj' sadašnjosti (to bi bio 1. slučaj), i s druge strane ne može po toj pretpostavci A sadržavati B u smislu prvenstva - nema nikakvog prvenstva — što je po rezultatima trećeg dokaza beskonačnosti (usp. K 70) uvjet za potpuno razumijevanja na temelju vlastite biti. Prigovor da su A i B ipak "iste vrste" ("similiter" znači ovdje više od puke sličnosti) ne pobija, nego potvrđuje proturječje: Spoznaja onoga što je istovrsno isključuje upravo spoznaju vlastitog i razlikujućeg. Ona je bitno općenita, ona je zato apstraktna i manje savršena od intu-itivne. Napokon treba još dodati da je prema pretpostavci A za samo sebe "adekvatni predmet", onaj dakle koji ispunja čin razu-mijevanja kao takvog. Samo što spada pod ovu "adekvaciju", razu-mijeva se - ali B ne spada pod to, a dva adekvatna predmeta ne mogu postojati.

Drugi sud. Dokazu za jedincatost beskonačne volje je utoliko potrebno pojašnjenje kada se ovdje umetnuti pojmovi nisu pojavili opširno u ovom Traktatu, nego krajnje na rubu. Ipak se njihovo značenje odaje bez teškoće.

Beskonačna volja, čiji je čin "ljubljenje", ljubi u najvišoj mjeri. Najvišem činu odgovara najviši predmet, koji je vrijedan ljubljenja u najvišoj mjeri, koji je samo Beskonačno. U izmjeničnom odnosu dvaju beskonačnih volja proizlazi sada proturječje da ovdje ne može biti govora o "najvišoj ljubavi", i to iz dvaju razloga:

1. Ljubav Beskonačnog je po naravi najprije usmjerena na samu sebe. To vrijedi neposredno također za individuum ove nara-vi, i tako A ljubi "naravno" samo sebe "više" (ili "prije": "magis" može također imati ovo značenje) od drugog individuuma ove na-ravi: B. Ako to vrijedi za 'naravnu volju', tada se ne može 'slobod-noj volji', koja ima za temelj naravnu volju i od ove dobiva svoje temeljno usmjerenje, pripisati kao najviši onaj predmet koji se nalazi izvan nje. Slobodna volja je samo "ispravna", ako slijedi temeljno usmjerenje prirodne volje i nju usavršava. Također slo-bodna i ispravna volja Beskonačnog nalazi samo u ovom samom,

297

Komentar 74-75

prema pretpostavci dakle u individuumu A, svoje najviše, i tako ne u individuumu B. Između obaju, A i B, postoji tako razlika u visi-ni, što proturječi pretpostavci.

2. A bi moralo naći svoje blaženstvo u B. Beskonačna volja dolazi do ispunjenja u Beskonačnom, i to označuje blaženstvo. Ali budući da je A upravo tako beskonačno i time ispunjenje i blaženstvo samog sebe, moglo bi blaženstvo dalje postojati ako bi B i otpalo. B bi bilo tako ispunjenje, koje uopće ništa ne pridonosi ispunjenju: u tom je proturječje. Zatim je uopće nemoguće pos-taviti dva predmeta najviše ljubavi, od kojih bi svaki posredovao blaženstvo. Ali takvo bi polazište proizlazilo nužno iz pretpostav-ljanja dvaju beskonačnih volja, kako se dopušta pokazati iz ispiti-vanja A i B primjenom pojmova "uti" i "frui". Ovaj pojmovni par, koji je Petar Lombard, priključivanjem na Augustina, učinio prin-cipom raščlambe svojih Sentencija i koji je određen u njihovoj prvoj Distinkciji, zahtijeva razlikovanje između takvog, koje je 'u sebi dobro5 i zato legitimni predmet "uživanja" — to je neograničeno samo Bog — i takvog koje je prvenstveno 'dobro za nešto' i zato ne može samo ispuniti htijenje, zato se ne može čisto "uživati" nego "upotrebljavati" - to je napokon sve što nije Bog i što nije po samom sebi i neograničeno 'dobro'. O takvoj "uporabi", o "biti dobar za nešto", ne može biti govora u odnosu između besko-načnih A i B. To bi proturječilo beskonačnosti. Dakle, tamo pos-toji "uživanje", dakle blaženstvo: ali upravo je to već pokazano kao nemoguće.

Treći sud. Beskonačna moć tvorenja je pokazana na liniji "štostvene" naravi. Ovisnost u smislu bitnog poretka postoji dakle u odnosu prema prvoj naravi, i ako se ova misli u više individuuma, mora se također misliti mnoštvo bitnih ovisnosti. Tada djeluje dokaz koji je bio iznesen kod 16. suda III poglavlja (usp. K 43; također K 36). - U primjedbi o "vladavini mnogih" skriven je čuveni Homerov citat (B 204), naravski to potječe od Aristotela, koji s njim završava XII. knjigu Metafizike.

Četvrti sud. Jedinost nužnog bitka je već — na liniji "naravi" -obrađena kod 6. suda III. poglavlja (usp. 35). Ako se sada pret-

298

Komentar 74-75

postavi više individuuma 'nužnog bitka', tada se njega čini istodob-no naravlju, koja se može umnožiti a da se broj ne bi mogao ogra-ničiti. Ali ono što uopće može biti u nužnom bitku, to je u njemu nužno: nužno postoje tako beskonačno mnogi 'nužni bitci'. Apsurdnost ovog slijeda je u tome da se mora raditi o beskonačno mnogima po broju: besmisao koji nije uopće ostvariv.

Peti sud. Za beskonačno Dobro vrijedi da se njemu ne može dodati ništa. Ali općenito vrijedi da su više dobara više nego samo jedno dobro, i ovaj bi princip morao vrijediti za Beskonačno, ako bi se ono moglo dogoditi u više individuuma. Već se ovdje pokazuje proturječje, koje Škot pokazuje iz perspektive volje: Jedno besko-načno je dostatno da potpuno ispuni volju - svaku volju - i da je dovede do "mira". Ako bi postojalo više Beskonačnih, tada bi volja "ispravno" činila da ih također htjedne više (princip umnažanja dobra mnoštvom morao bi tada važiti). To stoji u proturječju prema temeljnom sudu, od kojega je polazila argumentacija.

Ako Škot na završetku govori o tome da donosi daljnja doka-zna sredstva, tada se može unatoč tome podmetnuti da će besko-načnost uvijek predstavljati odlučujući moment (paralelno mjesto u Ordinatio, I dist. 2 pars 1 q. 3, ne donosi sadržajno više od našeg, iz toga izvučenog, teksta, osim argumentacije iz vjerovane svemoći, na istom mj., n. 178-181).

Završna molitva veliča Boga kao jednog 'po naravi' i 'po broju'. Izraz "unicus naturaliter" sažima oba predikata: Bog je po svojoj naravi jedini 'po broju'. S upućivanjem na "mnoge bogove" nado-vezuje se na biblijsku formulu 11. suda. Doksologija završava s liturgijskim odzivom.

Sve do posljednjeg suda ostaje djelotvornom sistematska do-sljednost, koja vlada cijelim Traktatom. Usprkos mnogim manjim nesavršenostima, redakcijskim rupama ili previđanjima, koja su se mogla promatrati prolazeći kroz Traktat, smio bi prevladati dojam ove zaokruženosti. Škot se također ovdje pokazao kao "suptilni" mislilac, kojega je u pojedinačnom često puta teško slijediti. Isto-dobno i još više on se pokazuje kao konstruktivna glava, čije je vođenje misli strogo dosljedno i potpuno prozirno.

299

Komentar 74-75

Čitatelju bi smjelo, dakako, također biti jasno da se ovaj Traktat, koliko god se on sam trudio oko razvoja svojih temelja, temelji na filozofskom temelju, čija širina nema nikakva mjesta u sistematici konstrukcije, ali iz kojega uvijek ponovno izlaze učinci. Škotovski dijelovi nauke kao onaj o spontanosti volje, o intuitivnoj i apstraktivnoj spoznaji, o 'formalnoj' i 'modalnoj' distinkciji, zaista čak o biću i njegovim transcendentalnim određenostima — posve središnji naučni dijelovi skotizma, zacijelo istinske nauke razliko-vanja - ne određuju se tematski, a ipak se može spoznati da se puno razumijevanje škotovskog mišljenja može postići tek širokom obradom ovih temelja. Komentar je njih toliko široko privukao, koliko je potrebno i pomoćno za razumijevanje teksta, ali ih nije mogao razviti u punoj mjeri. Ali možda je već postalo spoznatljivo da u škotovskom mišljenju u cjelini imamo pred sobom novi tip metafizike, koji čini epohu unutar skolastike. Svakako ostaje ovdje ponešto još za djelovanje specijalističkom istraživanju i, na njegovu temelju, filozofskom tumačenju. Ono će tada također imati osvi-jetliti povijest Skotova utjecaja, koja je mnogostruko još u tami. Slutnja govori za to da je novovjekovna metafizika do Kanta podsvjesno više određena Škotovim metafizičkim polazištem nego što se do sada zna.

300

Ewald Matare: Johannes Duns Scotus. Južni portal katedrale u Kolnu.

I

Škotovo djelo Tractatus de primo principio (Rasprava o prvom principu) sastoji se iz četiriju poglavlja. Prva dva poglavlja je Škot zasebno napisao, a treće i četvrto poglavlje je preuzeo iz svoga djela Ordinatio. Upravo zbog te sastavljenosti iz dvaju dijelova autentičnost toga djela je za Vladimira Richtera još otvorena (Studien zum literarischen Werk von Johannes Duns Scotus, Miinchen 1988, str. 16). No, nas zanima sadržaj Škotova Traktata, značaj i domašaj Škotove filozofske misli o Bogu, Škotova meta-fizička nauka o Bogu, drukčije rečeno, Škotov dokaz Božje egzis-tencije. Cijeli Traktat (Rasprava) je zapravo dokazivanje (Škot kaže: pokazivanje) Božje egzistencije. Svako poglavlje započinje molitvom, a cijelo djelo započinje i završava molitvom, što samo po sebi mnogo govori. Time je rečeno da je Škot vjernik i da želi razumjeti svoju vjeru, razumjeti ono u što vjeruje. To on sam ističe na početku prvog poglavlja kada kaže: "77 si istiniti bitak, Ti si cijeli bitak. To (vjerujem, to), ako bi mi bilo moguće, htio bih znati. Po-mozi, Gospodine, meni koji istražujem do kolike spoznaje o istinitom bitku, koji si Ti, može prispjeti naš naravni um, polazeći od bića, koje si Ti o sebi izrekao" (u ovom izdanju str. 29).

Navedeni tekst pokazuje da Škotova Rasprava ne spada u teo-logiju, iako je Škot rekao da želi "razumjeti ono" što vjeruje (a to je zapravo definicija teologije), jer želi razumjeti ono što vjeruje oslanjajući se na naravni um (ratio naturalis), a ne na um prosvi-jetljen vjerom. Škot, dakle, želi razumjeti svoju vjeru naravnim umom, polazeći od bića (ab ente), a to zapravo znači, metafizičkim umom, jer metafizičko mišljenje polazi od bića. Upravo tim pola-ženjem od bića kao takvog Škot daje srednjovjekovnoj grčko— -kršćanskoj metafizici novi lik, novi početak, a to L. Honnefelder naziva drugim početkom srednjovjekovne metafizike.

Ludger Honnefelder u svojoj knjizi Scientia transcendens. Die Bestimmung der Seindheit des Mittelalters und der Neuzeit (Duns Scotus-Suarez-Kant-Peirce), Felix Meiner Verlag, Hamburg,

305

Skotova Rasprava o prvom principu

1990, dokazuje kako Škot daje metafizici drugi početak, tako što utemeljuje metafiziku kao transcendentalnu znanost (kao scientia transcendens). Škot pokazuje da je metafizika moguća samo kao eksplikacija modusa bića kao takvog, dakle, kao eksplikacija naj-općenitijeg pojma bića, a to znači, transcendentalnog pojma, poj-ma bića koji omogućuje i nadilazi sve kategorije i rodove. Polazište je, prema tome, Škotova mišljenja biće kao takvo, a ne najviše biće. Polazeći od spoznaje bića kao takvog Škot dolazi do spoznaje bes-konačnog bića koje nazivamo Bogom, tako da spoznaja beskonač-nog bića predstavlja vrhunac metafizike. Ta spoznaja beskonačnog bića je zapravo najviši doseg metafizike. Najprije se spoznaje biće kao takvo, ono što je najzajedničkije (najopćenitije). I to što je naj-općenitije, tj. biće kao takvo, najprije se spoznaje. Ono biće koje je transcendentalno zajedničko, koje prethodi svim diferencijama bi-ća (mogućnost-stvarnost, kontingencija-nužnost, konačnost-—beskonačnost) najprije se spoznaje. Metafizika je zato za Škota scientia de transcendentibus, ali ne znanost o transcendentnim bići-ma, nego o odredbama koje nadilaze sve rodove, dakle, o transcen-dentalnim odredbama bića. A Škot proširuje transcendentalne odredbe bića dodavanjem disjunktivnih transcendentalnih vlasti-tosti i savršenosti kao takvih.

Škot je rekao na početku Rasprave da u svojoj spoznaji polazi od bića, a time je zapravo rekao da njegova Rasprava govori o metafizičkoj spoznaji Boga. Da je riječ u Raspravi o metafizičkoj spoznaji Boga, priznaje sam Škot na koncu Rasprave: "Naime, u ovoj prvoj Raspravi pokušao sam vidjeti kako se metafizički iskazi o Tebi mogu nekako zaključiti prirodnim umom" (Ivan Duns Škot, Rasprava o prvom principu, u ovom izdanju str. 159). Navedeni tekst jasno pokazuje da je u Raspravi riječ o metafizičkoj (a ne teološkoj) spoznaji Boga.

Škot u metafizičkoj spoznaji polazi od bića, jer Objava (kao korelativni pojam vjeri) polazi od bića. Budući da je Bog, otkri-vajući Mojsiju svoje ime, rekao: Ja sam koji jesam (Izl 3,14), Škot iz toga zaključuje da je Bog sebe nazvao bićem. I upravo tu reče-nicu Objave Škot navodi kao utemeljenje svoga polazišta od bića

306

V


kao takvog. Iz toga slijedi da Objava i metafizika konvergiraju u pojmu bića, točnije rečeno, da obje polaze od bića. Škot naglašava daje Bog sebe nazvao bićem zato što zna što razum smrtnika (intel-lectus mortalium) može pojmiti o Bogu. Time je Škot rekao da je razumska spoznaja ograničena, da ima svoje granice, i zato ta spo-znaja polazi od bića kao takvog, od onoga što je svim bićima zajed-ničko, od, dakle, najopćenitijeg pojma i najopćenitijeg bića.

Pošto je rekao da u svojoj metafizičkoj spoznaji Boga polazi od bića, jer je Bog sebe nazvao bićem, a nazvao je sebe bićem, jer zna što razum smrtnika može shvatiti, onda Škot kaže da postoje mno-gobrojne odrednice (plurimae passiones) bića, koje bi bilo vrijedno razmotriti radi obrade zadane teme. Od tih mnogobrojnih odredbi bića kao takvog Škot izabire samo jednu odredbu: ordo essentialis (bitni poredak) kao plodnije sredstvo (od drugih odredbi) kojim želi doći do spoznaje prvog principa, tj. Boga.

Škot u Raspravi ne govori o ostalim odrednicama bića kao takvog, jer je o tome govorio u svom djelu Ordinatio, što je do-kazao L. Honnefelder u knjizi: Ens inquantum ens. Der Begriff des Seienden als solchen als Gegenstand der Metaphysik nach der Lehre des Johannes Duns Scotus, Miinster 1979, a rezultate toga istraživanja sažeo je Richard Heinzmann u knjizi Philosophie des Mittelalters, Grundkurs Philosophie 7, Kohlhammer, Stuttgart Berlin Koln, 1992, str. 233-241.

Škota prvenstveno zanimaju one odrednice bića, koje pripada-ju biću kao takovom, koje, dakle, pripadaju biću prije njegova svrstavanja u kategorije i u razne rodove bitka. To su, prema tome, predkategorijalne odrednice bića, odrednice koje prethode kate-gorijalnim određenjima bića, tj. transcendentalne odrednice. Dok su kod Tome Akvinskog transcendentalni pojmovi oni koji su kon-vertibilni (izmjenjivi) s pojmom bića (quae convertuntur cum ente, a to su: unum, verum, bonum), kod Škota osim navedenih tran-scendentalna u transcendentalije spadaju također disjunktivne transcendentalne: konačan — beskonačan.

L. Honnefelder je pokazao daje kod Škota metafizika znanost o biću kao takvom (ens inquantum ens). Biće kao takvo je, dakle,

307


prvi predmet metafizike, biće u svojoj općenitosti, prije svih ost-varenja u raznim modalitetima bitka. Metafizika traga za pojmom bića koji nadilazi sva kategorijalna određenja bitka i koji omo-gućuje sve druge iskaze o biću. Traga se, dakle, za zajedničkim poj-movima, za transcendentalnim pojmovima, za pojmovima koji su zajednički svim bićima, bez obzira na njihov način postojanja.

Honnefelder ističe da je po Skotu za tvorbu tih općih pojmova potrebna univocitas (jednoznačnost, univoknost): "Univocatio enim non est nisi in generalibus rationibus" (Ord. I, d. 3, pl, q. 2, n. 52). Jednoznačnost postoji, dakle, samo u općim pojmovima, što znači da se pojam bića mora shvatiti jednoznačno (univokno). Taj univokni pojam bitka je neophodna pretpostavka metafizičke spo-znaje Boga, jer ako se krene od kontingentnog bitka, onda se zapa-da u aporije ekvivokacije (raznoznačnosti). Honnefelder naglašava da se analogija bitka i univoknost bitka dopunjuju, a ne isključuju, jer se univoknost bitka odnosi na bitak prije svakog diferenciranja, prije svakog svrstavanja u kategorije, a analogija bitka govori o različitim načinima bitka. Osim iskaza koji govore o biću kao biću, koji govore o biću prije njegova diferenciranja na konačni i besko-načni bitak ("inquantum est indistinctum ad finitum et infinitum", Ord. II d. 1 q. 4—5 n. 15), kod Škota u transcendentalije spadaju disjunktivne transcendentalije, "si aliquod ens est finitum, ergo ali-quod ens est infinitum" (Ord. I d. 39 q. 1 - 5 n. 13), ako je jedno biće konačno, drugo je beskonačno. Također u transcendentalije kod Škota spadaju čiste savršenosti, kao npr. mudrost.

Pošto smo najosnovnije rekli o transcendentalnim odredbama bića kao bića i pošto smo rekli da Škot kao plodnije sredstvo za spoznaju prvog principa izabire transcendentalnu odredbu: bitni poredak, možemo nastaviti daljnje izlaganje Škotove Rasprave. Stalno treba imati na umu da kod Škota bitni poredak (ordo essen-tialis, esse—essentia—essentialis) spada u transcendentalije. Trans-cendentalni pojam bitni poredak Škot želi podijeliti, želi na njega primijeniti četiri podjele. Ta podjela traži troje: 1. sve ono na što se dijeli bitni poredak mora biti sadržano u bitnom poretku (u onom, dakle, što se dijeli); 2. članovi na koje se dijeli bitni poredak

308


moraju se uzajamno isključivati, što znači da podjela mora biti di-sjunktivna; 3. podjela mora biti potpuna, što znači da ono na što je podijeljen bitni poredak mora potpuno iscrpsti bitni poredak. Prema tome, tri su odlike podjele: sadržanost u onom koje se dijeli (u bitnom poretku), disjunktivnost podjele, potpunost podjele.

Škot dijeli bitni poredak najprije primarnom podjelom (pri-maria divisione) na poredak prvenstva (eminentiae) i poredak ovisnosti (dependentiae). To je, dakle, glavna podjela, temeljna podjela bitnog poretka. Podjela je samo teoretska, ona je zapravo metoda kojom se dolazi do biti nečega, kojom se određuje sadržaj i opseg nekog pojma, konkretno ovdje, bitnog poretka. To je meto-da razlikovanja (dijereze). Tu je metodu pronašao Platon i ona je kasnije postala opće dobro (usp. J. M. Bochenski, Formale Logik, Verlag Alber Freiburg, Miinchen, 1978, str. 42). F. P. Hager, autor članka o dijerezi (Siaipeaic;) u : Historisches Worterbuch der Philosophie, izd. Joachim Ritter, Bd. 2, Schwabe & Co. Verlag, Basel/Stuttgart, 1972, str. 241-243, pokazuje da je kod Platona prava svrha dijereze - pored određivanja biti - da se pojmovno izmjeri, potpunim i metodičkim nabrajanjem vrsta i podvrsta, cije-lo područje koje obuhvaća najviši pojam, i da se pronađu sve pod-podjele vrsta i podvrsta do točke gdje prestaje raščlanjivanje poj-ma, a počinje neodređena mnogostrukost pojave. Navodi kako Platon kao najjednostavniju podjelu primjenjuje dihotomiju (po-djelu na dva člana, dvočlanu podjelu). Ako dihotomija nije primje-njiva, onda primjenjuje njoj najbližu podjelu. Aristotel također priznaje vrijednost dijereze za određivanje pojma. Stoici osim dijereze poznaju antidijerezu kao podjelu roda u kontradiktorne suprotnosti, zatim hipodijerezu kao podjelu koja ide prema dolje, kao i |i8piG|io(;, tj. podjelu atributa na supstancije na kojima se događaju. Dijereza dobiva metafizičko značenje kod Filona Aleksandrijskog, a imala je neprestano ulogu u platonskoj školskoj tradiciji, prije svega u srednjem platonizmu.

Na temelju rečenog možemo zaključiti da i Škot primjenjuje podjelu (teoretsku podjelu, bolje rečeno, razlikovanje) kao meto-du kojom dolazi do biti bitnog poretka, kojom određuje sadržaj i

309

Skotova Rasprava-o prvom principu

opseg pojma bitnog poretka. Svaka podjela kod Škota je dihotom-na (dvočlana), tako da iz četiriju podjela proizlazi osam poredaka. Ali budući da treća podjela nije važna za Škotovu Raspravu, on je se odriče, tako da ostaje skupa svega šest poredaka. Svaka podjela kod Škota je dihotomna (dvočlana) i disjunktivna (antidijereza), jer se njezini članovi jedan drugom protive (repugnatia), jedan dru-gog, dakle, isključuju.

Kada je podijelio bitni poredak na poredak prvenstva i na poredak ovisnosti, onda Škot objašnjava kako ono biće ima prven-stvo koje je po biti (secundum essentiam) savršenije. Bićem koje je prije, koje je prijašnje, naziva se ono biće koje je eminens, koje se ističe, koje strši, koje nadmašuje, ali se ističe ono biće koje je savršenije po biti, drukčije rečeno koje je savršenije u ontološkom smislu. Ono koje je poslije ono je poslije također u ontološkom smislu, ono je, dakle, nadmašeno. To je zapravo dihotomna disjun-kcija: nadmašujuće (nadilazeće) - nadmašeno (nadiđeno). U po-retku ovisnosti prijašnjim (ranijim) se naziva ono biće koje ima bitak, koje može postojati bez kasnijeg bića. Ono kasnije biće bitno ovisi o prijašnjem biću. Tako opet imamo dihotomnu disjunkciju: neovisno - ovisno.

Poredak prvenstva Škot dalje ne dijeli, ali dalje dijeli poredak ovisnosti. To je druga podjela. Poredak ovisnosti dijeli na dva poretka: na poredak između uzroka i prouzročenog i na poredak između bliže prouzročenog i dalje prouzročenog od istog uzroka. Ponovno imamo dihotomnu disjunkciju: uzrok — prouzročeno i od istog uzroka bliže prouzročeno — dalje prouzročeno. Naime, isti uzrok može imati više učinaka, više prouzročenih. Dalji učinak (dalje prouzročeno) bitno ovisi i o uzroku i o bližem učinku (bliže prouzročenom).

Treća podjela se sastoji u tome što Škot dalje dijeli drugi po-redak druge podjele na dva poretka: na poredak između prouzro-čenih najbližim uzrokom i na poredak između prouzročenih uda-ljenim uzrokom. Ponovno imamo dihotomnu disjunkciju prije pro-uzročeno — poslije prouzročeno bližim uzrokom i prije prouzročeno — poslije prouzročeno udaljenim uzrokom.

310


Četvrta podjela se sastoji u tome što Škot dalje dijeli prvi pore-dak druge podjele na dva poretka: na poredak četiriju uzroka -finalni, tvorni, materijalni i formalni, i na njima suprotstavljeni po-redak — na cilj usmjereni, na tvoreni (učinjeni), na materijalizirani i formirani. Oba poretka se nalaze u uzajamnoj proturječnoj disjun-kciji.

Ako sve sažmemo, onda proizlazi da je svih šest poredaka sadržano u bitnom poretku, drukčije rečeno, bitni poredak sadrži sve poretke koji su iz njega izvedeni dijeljenjem, metodom razliko-vanja, dihotomnom disjunkcijom. Zapravo, sve navedene podjele su eksplikacija pojma bitnog poretka. Škot priznaje na kraju prvog poglavlja kako je želio dokazati da bitni poredak sadrži u sebi sve ostale poretke. U slijedećem poglavlju, tj. drugom želi pokazati, kako se članovi podjele jedan drugome protive i kako iscrpljuju sadržaj bitnog poretka (onoga, dakle, što se dijeli), te iznijeti neke opće sudove (načela) i usporediti poretke i članove spomenutih poredaka po tome što nose sa sobom nužno ili ne nužno.

II.

Drugo poglavlje svoje Rasprave o prvom principu Škot zapo-činje objavljenom istinom — onako kao i prvo poglavlje — jer kaže da je Gospodin Bog naučio Augustina ono što je Augustin napisao 0 Trojstvu: da nijedno biće ne može roditi samo sebe. Nakon toga Škot kaže da je sličnu istinu utisnuo Bog nama ljudima. Time je rečeno daje tu istinu utisnuo u naš naravni um. A iz toga slijedi da Škot i drugo poglavlje započinje istinom koja je zajednička Objavi 1 metafizici, kao što je i prvo poglavlje započeo govorom o biću, koje je zajedničko i Objavi i metafizici.

Ta istina, taj prvi zaključak glasi: nijedna stvar (biće) nema bitnog poretka prema samoj sebi, što znači da ne može biti bitnog poretka unutar jednog te istog bića, jer ne može jedno biće nadi-laziti sebe bitno, "po bitnoj savršenosti" (secundum perfectionem

311


essentialem). Očito je da to vrijedi za poredak prvenstva (eminen-tiae), jer se navedeno Škotovo pojašnjenje odnosi upravo na po-redak prvenstva, ali to također vrijedi za poredak ovisnosti (i za sve poretke koji iz njega slijede), jer Škot veli kako ne može isto biće ovisiti bitno o samom sebi, drukčije rečeno, ne može jedno biće postojati bez samoga sebe.

Prije nego nastavimo izlaganje drugog poglavlja Škotove Ras-prave, potrebno je nešto reći o Škotovoj metodi zaključivanja. U drugom poglavlju Škot najprije donosi tri osnovna suda ili načela, koje naziva zaključcima. Škot sve svoje osnovne sudove naziva zaključcima (conclusiones), i ja sam to tako i prevodio, iako W. Kluxen latinski conclusio kod Škota prevodi kao sud (Satz). Kluxen to obrazlaže time što Škot do svojih zaključaka ne dolazi silo-gističkim zaključivanjem koje iz dvaju premisa izvodi zaključak, drukčije rečeno, koje posredstvom srednjeg pojma dolazi do za-ključka. Škot postupa obratno, on polazi od zaključka ili osnovnog suda. Taj osnovni sud on dalje razvija, eksplicira, pokazuje sve što slijedi iz tog suda, sve, dakle, što taj sud sadržava, i pokazuje kako nijekanje osnovnog suda vodi u proturječje. Prva tri suda drugog poglavlja su neposredno očita i Škot ih samo eksplicira, a ostale sudove eksplicira i pokazuje kako njihovo nijekanje vodi u protu-rječje. Svoje, dakle, osnovne sudove ili zaključke Škot utemeljuje eksplikacijom i principom proturječja. Iako je kod Škota proces zaključivanja obratan silogističkom zaključivanju, nema razloga da njegove osnovne sudove (možemo reći teze), koje naknadno ute-meljuje, ne nazivamo zaključcima. Tu metodu eksplikacije Škot je također primijenio u prvom poglavlju na pojam bitnog poretka.

Princip proturječja se najbolje očituje u Škotovu disjunktivnom proturječnom zaključivanju: ili jedno - ili drugo. Škotove su, da-kle, disjunkcije proturječne, članovi se disjunkcije uzajamno isklju-čuju, on kaže "inter se repugnant" (međusobno se protive). Naj-općenitiji pojam i najopćenitiji sud treba eksplikacijom koja se služi disjunkcijom razviti do kraja, iscrpsti do kraja.

U drugom zaključku drugog poglavlja Škot tvrdi daje nemoguć krug u bilo kojem bitnom poretku, i to znači da je nemoguć krug u

312


svakom do sada spomenutom poretku. Treći zaključak se razvija iz drugog zaključka, a već je sadržan u prvom zaključku: što nije posli-je onoga ranijega nije ni poslije onoga kasnijega, što zapravo znači: što nije prouzročeno prijašnjim uzrokom nije prouzročeno ni ka-snijim uzrokom.

Kada je izložio tri osnovna zaključka, Škot želi pod Božjim vodstvom usporediti međusobno šest bitnih poredaka, i to najprije četiri poretka koja zapravo govore o odnosu: uzrok — prouzroče-no, s naglaskom na prouzročenom. Govorit će o četirima uzrocima (ciljni, tvorni, materijalni i formalni) u zaključcima od 4. do 9. U 9. zaključku tvrdi kako su ta četiri uzroka u procesu uzrokovanja bitno poredani.

Najprije govori o cilju, i to u četvrtom zaključku: što nije ciljem V

određeno, nije tvoreno (učinjeno). Prvenstvo cilja kao uzroka Skot dokazuje tako što se poziva na Aristotela i Avicenu. Najprije ra-zlikuje tvorni uzrok po sebi i tvorni uzrok per accidens, tj. razli-kuje istinski tvorni uzrok i prigodni tvorni uzrok, i tvrdi da istinski tvorni uzrok tvori radi cilja. Škot kaže da Aristotel govori o pri-rodi u kojoj nijedno biće ne djeluje uzalud, nego radi cilja, i do-daje da se to u prirodi manje vidi, što nas navodi na zaključak da se to bolje vidi kod voljnih bića (iako to Škot nije izričito rekao). Zatim se poziva na Avicenu koji kaže da je cilj uzrok uzroka. Nakon toga slijedi Škotovo dokazivanje koje se oslanja na um, a ne na autoritet. U tom dokazivanju Škot naglašava da cilj pokre-će kao ljubljen (ut amatus). Cilj, dakle, kao ljubljen pokreće tvorni uzrok na uzrokovanje, a tvorni uzrok tvori formu u materiji. Tako su kod Škota ciljni uzrok i tvorni uzrok vanjski uzroci, koji su važniji od unutrašnjih uzroka: od materijalnog i formalnog uzroka.

Na temelju izloženog važno je istaknuti da Škot daje primat cilju kao prvom uzroku, pozivajući se na Avicenu, koji je rekao da je cilj uzrok uzroka, i na Aristotela, koji je rekao da sva bića u prirodi djeluju radi cilja i da je cilj prvi uzrok jer odgovara radi čega je nešto. No, nama je važno Škotovo vlastito dokazivanje u kojem on kaže da cilj pokreće kao ljubljen, jer je iz toga jasno da se ne

313


radi samo o prirodnim bićima, nego prvenstveno o bićima obda-renim slobodnom voljom.

Kada je pokazao u četvrtom zaključku prvenstvo cilja kao uzroka, onda Škot na temelju toga izvodi peti zaključak: što nije tvoreno (učinjeno), nije ciljem određeno, što je zapravo samo obr-tanje četvrtog zaključka. Taj peti zaključak može se formulirati također pozitivno: sve što je tvoreno, što je učinjeno, što je uzroko-vano tvornim uzrokom, jest određeno ciljem. Što je ciljem određe-no, jest tvoreno (učinjeno). Time se pokazuje da o cilju bitno ovisi bitak onoga što je ciljem određeno. Ono što je ciljem određeno bitno ovisi o cilju, jer cilj kao ljubljen pokreće tvorni uzrok na davanje bitka, dakle, na uzrokovanje. Drukčije rečeno, cilj je prvi uzrok zato što tvorni uzrok tvori zato jer ljubi cilj. Možemo reći: bez ljubavi prema cilju tvorni uzrok ne može uzrokovati. Iz toga slijedi da je cilj finalni uzrok ne tvornog uzroka, nego njegova učinka.

Škot naglašava da se cilj ne smije poistovjetiti s posljednjom djelatnošću jednog bića, ili s predmetom koji je rezultat te posljed-nje djelatnosti, jer cilj može biti samo ono o čemu biće bitno ovisi, a biće bitno ne ovisi o svojoj posljednjoj djelatnosti ni o onom što je proizvedeno tom posljednjom djelatnošću.

U petom zaključku je važno to što je Škot u njemu pokazao neraskidivu povezanost ciljnog i tvornog uzroka i primarnost cilj-nog uzroka. Kada to primijeni na Aristotelovo shvaćanje inteligen-cija (nematerijalnih bića), onda Škot zaključuje da Aristotel ne bi smio pretpostaviti da inteligencije imaju finalni uzrok, a da nema-ju tvornog uzroka. Ako, dakle, imaju finalni uzrok, onda nužno imaju i tvorni uzrok.

Finalni i tvorni uzrok su za Škota vanjski uzroci, jer se nalaze izvan onoga što su prouzročili, dok su materija i forma unutrašnji uzroci, jer su sastavni dijelovi bića čiji su uzroci.

U šestom zaključku Škot govori o odnosu tvornog uzroka prema materiji, tj. prema unutrašnjem uzroku, tako što tvrdi: što nije tvoreno (učinjeno), nije određeno materijom, nije, dakle, materi-

314


jalizirano; pozitivno formulirano: što je tvoreno (učinjeno), to je materijom određeno, materijalizirano. Materija i forma se podra-zumijevaju kao nesjedinjene, a ono što ih sjedinjuje ima smisao tvornog uzroka. Nije, dakle, tvorni uzrok istovjetan ni s materijom ni s formom. Prvenstvo ima finalni uzrok, njemu je najbliži tvorni uzrok jer finalni uzrok pokreće tvorni uzrok na uzrokovanje. Ono što je sastavljeno od materije i forme čini jednu cjelinu, nije, dakle, prouzročeno ni materijom ni formom, nego vanjskim uzrokom, tj. tvornim uzrokom.

Sedmi zaključak slijedi iz do sada rečenog: što nije određeno materijom (materijalizirano), nije određeno ni formom (formirano); pozitivno izraženo: što je određeno materijom, određeno je i for-mom. Jasno je, prema tome, da dva unutrašnja uzroka idu skupa.

Osmi zaključak također slijedi iz do sada rečenog: što nije pro-uzročeno vanjskim uzrocima, nije prouzročeno ni unutrašnjim uzro-cima; pozitivno izraženo: što je prouzročeno vanjskim uzrocima, prouzročeno je i unutrašnjim uzrocima. Time je rečeno da su vanj-ski uzroci prvotniji (savršeniji) od unutrašnjih uzroka i da im pret-hode te da je vanjska uzročnost pretpostavka unutrašnje uzroč-nosti. U devetom zaključku Škot konstatira da među tim četirima uzrocima postoji bitni poredak, da su oni u uzrokovanju istog bitno poredani.

U zaključcima od 3. do 9. Škot je govorio o četirima uzrocima, a oni su svi članovi četvrte podjele; u desetom zaključku Škot pris-tupa trećoj podjeli i uspoređuje njezine članove: ako se dva člana uspoređuju s istim uzrokom, zato ili s najbližim li udaljenim (uzro-kom). Prema tome, ako dva učinka imaju isti uzrok, onda je jedan učinak bliži uzroku od onog učinka koji je udaljen.

O članovima druge podjele Škot donosi dva zaključka: jedana-esti i dvanaesti. Jedanaesti zaključak može se formulirati skraćeno na slijedeći način: ono što je od istog uzroka prouzročeno prije, nije uvijek uzrok onoga što je od istog uzroka prouzročeno kasnije, što znači da prvi učinak istog uzroka nije uvijek uzrok drugog učinka istog uzroka. Npr. kvantiteta je prije prouzročena (materijalni

315


predmet) od kvalitete (od boje), ali nije njezin uzrok. Dvanaesti zaključak se može također formulirati na pozitivan način: sve ovisi bitno samo o uzroku ili samo o bližem prouzročenom od nekog uzro-ka. Time je rečeno da svako biće bitno ovisi ili samo o uzroku, ili o bližem prouzročenom od nekog uzroka, ne, dakle, o bližem pro-uzročenom od istog uzroka. Naime, neki je uzrok tek onda dos-tatan uzrok, to znači, tek onda može prouzročiti ono što je uda-ljeno, ako je već tu ono što je bliže prouzročeno od nekog drugog uzroka.

O prvoj podjeli bitnog poretka Škot donosi dva zaključka: tri-naesti i četrnaesti, koji govore o poretku prvenstva i o poretku ovi-snosti. U 13. zaključku tvrdi: ne ovisi svako nadiđeno bitno o onom koje ga nadilazi. Ako ono koje nadilazi (po prvenstvu, po savrše-nosti) nije uzrok nadiđenog, onda ono nadiđeno ne ovisi bitno o njemu. Samo ako je ono, koje nadilazi, uzrok nadiđenog, onda nadiđeno ovisi bitno o njemu. Prema tome, ne ovisi svako nadiđe-no bitno o onom koje ga nadilazi. Četrnaesti zaključak je sličan tri-naestom: nije svako koje ovisi nadiđeno od onoga o kojem ovisi. Ne mora, dakle, svako koje ovisi biti manje savršeno od onoga o kojem ovisi. Npr. forma ovisi o materiji, ali je savršenija od materije.

Da bi upotpunio prvu podjelu, o kojoj je govorio u 13. i 14. zaključku, Škot donosi petnaesti zaključak, koji je dostatno poznat kod Aristotela: ne smije se nikada postavljatipluralnost bez nužnosti. Budući da ne postoji nikakva nužnost za postavljanjem više bitnih poredaka u prvoj podjeli, osim dvaju bitnih poredaka: poretka prvenstva i poretka ovisnosti, onda to znači da su oni dostatni.

Na kraju drugog poglavlja u 16. zaključku Škot uspoređuje ono što je nadiđeno s onim što je ciljem određeno: svako koje je ciljem određeno, jest nadiđeno. To je jasno, jer je cilj bolji (savršeniji) od onoga što je na njega usmjereno, od onoga što je njime određeno. Prema tome, Škot na kraju drugog poglavlja - u 16. zaključku -ponovno ističe primat cilja. Ponovno kaže da cilj kao ljubljen po-kreće tvorni uzrok na uzrokovanje. Ponovno se poziva na Aristo-telovu Fiziku, gdje se tvrdi da priroda djeluje radi cilja. Ponovno Škot Aristotelove pojmove iz Fizike transformira u metafizičke

316


(ontološke) pojmove, prevodi ih na višu razinu, na razinu koja se tiče svakog bića kao bića, a to znači, na metafizičku razinu, i tako pokazuje autonomnost metafizike kao znanosti.

Škot sada izričito spominje volju. Prigovara se, kaže Škot, da je cilj nadiđen od volje ako volja ljubi manje dobro. Škot na taj prigovor odgovara da je cilj uvijek cilj naravi i cilj uređene volje (finiš voluntatis ordinatae), što znači da neuređena volja nije prvi uzrok učinka. Ako je volja usmjerena na cilj koji je manje savršen, onda je to za Škota dokaz da je ona usmjerena prvotno na savr-šeniji cilj, jer samo savršeniji cilj može volju usmjeriri, privući, sta-viti u red, urediti, a to zapravo znači da volja djeluje u okviru bit-nog (ontološkog) poretka, da volja ne razara bitni poredak, nego ga ostvaruje. Jasnije rečeno, kada volja ljubi manje savršeno dobro, ona je i tada pokrenuta na djelovanje, na ljubljenje, od najsavršeni-jeg dobra; kada, dakle, volja ljubi manje savršeni cilj, ona je i tada pokrenuta na djelovanje, na ljubljenje, od najsavršenijeg cilja. Zato i kod neuredne volje - naglašava Škot - vrijedi 16. zaključak: svako koje ovisi, nadiđeno je od onoga o kojem ovisi, u konkretnom slučaju, neuredna volja nije nadiđena od manje savršenog cilja, ali je nadiđena od najsavršenijeg cilja.

Pošto smo izložili drugo poglavlje Škotove Rasprave o prvom principu, možemo sada istaknuti bitne uvide do kojih je Škot došao. Škot je dokazao da je cilj primarni uzrok, temeljni uzrok djelovanja. To je veliko dostignuće. Zatim je dokazao daje slobod-na volja usmjerena na cilj, da ljubi cilj (najviše dobro), što je nje-govo također veliko dostignuće. Taj odnos između cilja i slobode — kako ga zastupa Škot — može biti presudan za suvremenu filozof-sku diskusiju. Danas se, naime, raspravlja o odnosu između nega-tivne i pozitivne slobode. Negativna sloboda vidi zapreke slobodi samo izvan sebe i smatra da se bit slobode sastoji u otkrivanju vanj-skih zapreka. To je najvidljivije kod Th. Hobbesa, i inače takav je u biti novovjekovni pojam slobode (usp. Ch. Taylor, Negative Frei-heit?, Suhrkamp Taschenbuch, Frankfurt am Main, 1992).

Danas filozofi, kao npr. Charles Taylor, uviđaju jednostranosti negativne slobode i govore o pozitivnoj slobodi, o slobodi za nešto,

317


za određene vrijednosti i ciljeve. A ta pozitivna sloboda uviđa i unutrašnje zapreke slobodi, ne samo vanjske zapreke. Tako se Duns Škot pokazuje kao mislilac koji povezuje slobodu i ciljeve (vrijed-nosti, dobra). Škot pokazuje kako je sloboda tim veća, što je usmje-renija na viši cilj (vrijednost, dobro, savršenost). Što je cilj savršeniji, to je i sloboda savršenija. Dok srednjovjekovno mišljenje naglašava poredak, a novovjekovno slobodu, Škot pokazuje nerastavljivost cilja, tj. bitnog poretka (jer se bitni poredak temelji na bitnom cilju) i slobode. Što je, dakle, savršeniji cilj, savršenija je i sloboda. Na kraju drugog poglavlja Škot piše: "Et si ut a superiore producitur habet finem perfectiorem, ergo aliquemperfectiorem". (I ako se tako proizvodi od višega, tako ima savršeniji cilj, dakle, neki savršeniji). Ono, dakle, što se proizvodi od višega (uzroka), ima savršeniji cilj.

Treće značajno Škotovo dostignuće u drugom poglavlju jest njegov uvid: ono koje tvori, koje slobodno djeluje, ljubi cilj. Cilj je ljubljen, cilj je ono što je ljubljeno. Cilj kao ljubljen pokreće na djelovanje onoga koji ljubi. Onaj koji ljubi cilj, ljubi ga iz slobode, tako se može dalje razvijati Škotova misao.

III.

Treće poglavlje Rasprave o prvom principu Škot započinje molitvom, u kojoj se poziva na Objavu, na ono, dakle, što je Bog o sebi rekao. Moli Gospodina da ga pouči kako da svojim umom (ratione) spozna ono u što vjeruje, "ono što u najsigurnijoj vjeri pri-hvaća": da je Bog prvi tvorni uzrok, da je prvi po prvenstvu i da je posljednji cilj. Zato je trećem poglavlju dao naslov O trostrukoj prvosti (primitate) u prvom principu. Ponovno, prema tome, Škot u svom dokazivanju započinje od stvarnosti vjere i Objave, od onoga u što vjeruje, od vjerske stvarnosti, i nastoji tu stvarnost spoznati svojim prirodnim umom. On želi pokazati da je u ovim trima poretcima (u poretku tvorne uzročnosti, u poretku prvenstva i u poretku ciljne uzročnosti) jedna narav jednostavno prva. Poredak je bitan ako u njemu postoji jedna narav o kojoj sve bitno ovisi, koja

318


je, dakle, princip toga poretka, toga rasporeda, i u kojoj nema nikakva nesavršenstva.

Škot naglašava da tu trostruku prvost ne želi pokazati kod pojedinačnog bića ili kod jednog po broju (kod brojčano jednog), nego kod jednog štostva ili naravi (sed de unica quidditate vel natu-ra). Riječ nije, dakle, o trostrukoj prvosti kod jednog bića (indivi-duuma), nego kod jedne naravi, jer je individualna singularnost neshvatljiva za pojam. Pojam se odnosi na ono opće, na ono što, na

V

narav, štostvo. Skotu je stalo, prema tome, do spoznaje koja se odnosi na što, štostvo (quid, quidditas), a to zapravo znači, do metafizičke spoznaje.

Škot obrazlaže svoj način spoznaje. On kaže da bi mogao u prvom zaključku trećeg poglavlja i, u svim zaključcima koji slijede, započeti kod aktualnog bitka. Mogao bi npr. reći: budući da pos-toji jedna narav koja je tvorena, postoji ijedna narav koja tvori. To bi bio zaključak od aktualno tvorevne naravi na aktualno tvoreću narav. Škot ne želi tako postupati u spoznaji. On želi iznositi za-ključke i premise o mogućem bitku (de possibili). Razlozi su slije-deći: one premise koje su dopuštene o aktualnom bitku, dopuštaju se također o mogućem bitku, ali ne vrijedi obratno. Zatim, zaključci i premise o aktualnom bitku su kontingentne, iako su očite, dok su

V

zaključci i premise o mogućem bitku nužne. Skotu je, dakle, stalo do nužne spoznaje, tj. do metafizičke spoznaje, do metafizike kao znanosti.

Bit, narav, što, štostvo (quid, quidditas) spadaju kod Škota u mogući bitak, a mogući bitak je za Škota najniži modus bitka, tj. mogući bitak je bitak u najminimalnijem smislu. Škot pojašnjava da je mogući bitak također bitak samo zato što nije u proturječju s bitkom, zato što, dakle, ima mogućnost da postane bitak, jer je usmjeren na bitak (esse). Ako bi govorio o konkretnim bićima, egzistentnim bićima, onda bi Škotovi sudovi (zaključci) bili kontin-gentni, a Škotu je stalo do nužne spoznaje, do nužnih zaključaka, koji se odnose na mogući bitak, tj. na ono što, na narav, na štostvo, nekog bića. Škot izričito naglašava da se kontingentni zaključci odnose na biće koje egzistira (na ens existens), a nužni se zaključci

319


odnose također na biće uzeto štostveno (ad ens etiam quidditative sumptum).

Iz izloženog možemo zaključiti da Škotov spoznajni postupak ima tri dijela: 1. Škot do svojih premisa dolazi aposteriorno, tako što započinje od konkretnih bića, od egzistentnih bića, od aktualne stvarnosti, od aktualnog bitka, točnije rečeno, tako što apstrahira od konkretnosti jednog bića i tako dolazi do naravi jednog bića, do onoga što, do štostva. To je očito u njegovu jeziku, u kojem svjesno napušta konkretne termine i rabi apstraktne (općenite) termine. On ne želi zaključivati od jedne egzistentne naravi koja je tvorena (ieffecta), dakle, od jedne tvorene naravi na narav koja tvori (effi-ciens). Takav zaključak od egzistentne tvorene naravi na egzisten-tnu tvoreću narav je očit, ali je kontingentan. Prelazeći na apstrak-tnu razinu, na razinu naravi (onoga što), Škot stvara nove apstrak-tne termine, pa umjesto effecta (tvorena) rabi effectibilis (tvoriva) i umjesto efficiens (tvoreća) effectiva (koja su sposobna tvoriti); 2. Škot iz istine o učinku zaključuje na istinu o uzroku, drukčije re-čeno, iz istine o učinku koja je evidentna i nužna, zaključuje na isti-nu o uzroku, koja je također evidentna i nužna; 3. To dokazuje strogom logikom služeći se univoknim pojmovima.

Već smo u izlaganju prvog i drugog poglavlja Škotove Rasprave o prvom principu rekli da Škot u svom dokazivanju počinje od bića kao takvog da bi došao do beskonačnog bića, tj. do prvog principa. U trećem poglavlju svoje Rasprave Škot govori najprije o mogućem bitku, zatim o vlastitostima bića kao takvog, tj. o vlastitostima koje upućuju na prvi uzrok, tako da s pomoću tih vlastitosti bića kao takvog dolazimo do egzistencije prvog uzroka. To zapravo znači da u trećem poglavlju Rasprave Škot govori o "relativnim" vlastitosti-ma prvog bića, o vlastitostima koje prvo biće ima u relaciji prema ostalim bićima, prema bićima koja se nalaze u njegovu poretku.

Škot u trećem poglavlju želi dokazati da postoji prva narav. Najprije pokazuje da prva narav postoji u poretku tvorne uzroč-nosti. To dokazuje u šest zaključaka trećeg poglavlja. U prvom zaključku trećeg poglavlja Rasprave najprije tvrdi da postoji jedna narav (dakle, bit, što, štostvo) koja je sposobna tvoriti (effectiva).

320


Tu tvrdnju dokazuje na slijedeći način: budući da postoji narav ko-ja je tvoriva (effectibilis), iz toga, dakle, slijedi da postoji narav koja je sposobna tvoriti (effectiva). Tvoriva i sposobna tvoriti su za Škota korelativni pojmovi, što znači da jedan drugog uključuje. Škot za-počinje od tvorive naravi. Ta narav koja je tvoriva, nije tvoriva od sebe (a se), i nije tvoriva ni od ništa (a nihilo), ni od, dakle, nebit-ka. Ako bi se tvrdilo da je tvoriva od sebe ili od ništa, onda bi se tvrdilo da biće nastaje od nebića, što je nemoguće. Iz toga slijedi da je ta narav tvoriva od nekog drugog. Iz te tvrdnje slijedi da postoji ta druga narav, da postoji narav koja je sposobna tvoriti.

U drugom zaključku Škot tvrdi da je ono koje je sposobno tvoriti jednostavno prvo, tj. niti je tvorivo niti je sposobno tvoriti snagom nekog drugog. Ono, dakle, koje je sposobno tvoriti nije uopće tvorivo i ono je sposobno tvoriti ne oslanjanjući se na snagu drugog, nego na svoju vlastitu snagu. Ono, dakle, koje je sposobno tvoriti ne pretpostavlja nijedno biće koje bi bilo prije njega, ono je jednostavno prvo. Ono je jednostavno prvo zato što je u poretku: tvorivo (effectibile) i sposobno tvoriti (effectivum) isključen regres-sus in infinitum, i što je isključen krug uzroka u zaključivanju. Pre-ma tome, postoji samo jedna prva narav, koja je sposobna tvoriti. Točnije rečeno, u prvom zaključku Škot pokazuje da je jedna narav koja je sposobna tvoriti moguća, a u drugom zaključku pokazuje da je moguća jedna prva narav, dakle, jednostavna prva sposobnost tvorenja je moguća (ergo effectivitas simpliciter prima est possi-bilis). Treba, prema tome, imati stalno na umu da Škot govori najprije o mogućem bitku (o biti, o naravi), a zatim će pokazati kako ta narav (ono što je moguće) postoji u stvarnosti.

U trećem zaključku Škot tvrdi daje ono jednostavno prvo, koje je sposobno tvoriti, neprouzročivo zato jer je netvorivo i jer je sposobno tvoriti neovisno. Tu tvrdnju Škot ponovno dokazuje ta-ko, što isključuje u zaključivanju krug uzroka i beskonačni regres, te zaključuje na ono jednostavno prvo koje je sposobno tvoriti i koje je neprouzročivo, jer nije tvorivo ni od koga drugoga i sposob-no je tvoriti neovisno o bilo kome drugome. Ta neprouzročivost, ta neovisnost sposobnosti tvorenja o drugom, odnosi se na sve uzro-

321


ke: na vanjske uzroke (ciljne i tvorne uzroke) i na unutrašnje uzro-ke (materijalne i formalne uzroke), neovisnost spram, dakle, svih uzroka.

U četvrtom zaključku Škot tvrdi da ono jednostavno prvo, koje je sposobno tvoriti, egzistira aktualno i da je narav, koja egzistira aktualno, sposobna tvoriti na takav način. Tu tvrdnju dokazuje na slijedeći način. Ono čijoj se biti (pojmu) protivi, proturječi da može biti od drugoga (posse esse ab alio), ono ako može biti, može biti od sebe (posse esse a se). Prema tome, u bit onoga prvoga koje je sposobno tvoriti, u bitnu vlastitost prve naravi, spada da može biti od sebe, a proturječi joj da može biti od drugoga. Ono što može biti od sebe (posse esse a se), mora biti od sebe Jest od sebe (est a se). Jer ono što već nije od sebe, ne može biti od sebe. Tvrditi suprot-no značilo bi tvrditi da bi nebiće proizvelo nešto u bitak, što je ne-moguće, drukčije rečeno, ako bi ono prouzročilo samo sebe, tada ne bi bilo sasvim neprouzročivo. U korolariju (u dopuni) četvrtog zaključka Škot dolazi do istog rezultata na slijedeći način. Biti onog prvog, koje je sposobno tvoriti, proturječi da postoji neko biće prije njega. Tvrditi, dakle, da postoji neko biće prije njega, uključuje kontradikciju. Tako ono prvo ukoliko je prvo egzistira (sic inquantum primum existens), što znači da pojam prvog uključuje njegovu egzistenciju. U pojmu prvog je uključena neprouzročivost. I Škot zaključuje: ako ono prvo može biti, ono može biti od sebe i jest od sebe.

Iz navedenog vidljiv je Škotov spoznajni postupak: najprije mogućnost prvog bića, tj. prve naravi. Ono prvo, ako uopće može biti (posse esse), može biti samo od sebe (posse esse a se). Ono što može biti samo od sebe, u čiju bit spada da može biti samo od sebe, mora biti od sebe, zaista je od sebe, nije, dakle, postalo od sebe, nastalo od sebe, nije prouzročilo samo sebe. Važan je, prema tome, redoslijed: moći biti — moći biti od sebe — jest (postoji) od sebe. Time je Škot pokazao daje bitak prvog bića, prve naravi: esse a se (biti od sebe).

U petom zaključku Škot tvrdi da je Neprouzročivo nužni bitak iz sebe. U tom zaključku Škot govori pozitivno što je bitak prvog

322


bića, tvrdi da prvom biću pripada nužni bitak iz sebe. Taj zaključak Škot dokazuje oslanjajući se na princip proturječja. Najprije po-kazuje da je onom biću, koje isključuje svaki uzrok (koje, dakle, nije uzrokovano nijednim uzrokom), koje jest s obzirom na svoj bitak iz sebe, nemoguće ne biti. Zatim, po principu proturječja vri-jedi: ako se dvije stvari nalaze u proturječju, onda je uvijek samo jedna istinita, što znači da nešto ne može biti, ako ono što je s njim u proturječju, može biti. Sve, dakle, što je s Neprouzročivim u pro-turječju, što je s njim nespojivo, ne može biti. Nešto je, prema tome, ili iz sebe ili od drugoga (vel ex se vel ab alio). Ako bi posto-jalo neko biće iz sebe, to bi bilo nespojivo s Neprouzročivim, jer bi to značilo da su dva bića neprouzročiva, što bi onda značilo da nije nijedno od dvoga neprouzročivo. Ako bi postojalo neko biće od drugoga, ono ne bi bilo nespojivo s Neprouzročivim, jer da bi bilo nespojivo s Neprouzročivim, moralo bi imati moćniji bitak od Neprouzročivog. Ono, dakle, prouzročivo, koje ima bitak od dru-goga, bilo bi nespojivo s Neprouzročivim, ako bi imalo moćniji bitak od bitka Neprouzročivog.

U šestom zaključku Škot tvrdi da taj nužni bitak iz sebe pri-pada samo jednoj jedinoj naravi. Škot to dokazuje tako što pobija tvrdnju da dvije naravi mogu biti iz sebe nužne, da dvjema nara-vima pripada nužni bitak. Ako se pretpostavi da su dvije naravi nužne, onda iz toga slijedi da postoje dvije nužnosti: ona koja je zajednička objema naravima i ona nužnost po kojoj se jedna narav od druge razlikuje. To bi onda značilo da je zajednička nužnost manje aktualnosti od druge razlikujuće nužnosti. Zajedničkoj nuž-nosti dodavala bi se razlikujuća nužnost svake naravi. To je ne-moguće, jer ono što je nužno ne može biti manje aktualnosti. Ne može nešto postati nužno dodavanjem veće aktualnosti. Zatim, ako zajednička nužna narav treba razlikujuću nužnu narav, onda je to dokaz da nijedna nije dostatna, tj. nužna. Nadalje, ako bi zajednička nužna narav bila dostatna za bitak obiju naravi, onda bi bila dostatna za aktualno postojanje dviju naravi, što bi značilo da nema razlike među naravima. Nadalje, ako se dvije naravi nalaze kao različite vrste pod istim rodom, onda nemaju jednak stupanj, što znači da su nejednake, da je, dakle, bitak jedne savr-

323


šeniji od bitka druge, a ništa ne može biti savršenije od nužnog bitka.

Shemu dokazivanja, koju je primijenio kada je govorio o prvoj naravi u poretku tvorne uzročnosti — u prvom, drugom, trećem i četvrtom zaključku — primjenjuje Škot također kada govori o prvoj naravi u poretku ciljne uzročnosti i u poretku prvenstva. U prvom zaključku je tvrdio da postoji jedna narav koja je sposobna tvoriti, a sada u sedmom zaključku tvrdi da postoji jedna narav koja je kao cilj sposobna određivati, koja, dakle, kao cilj može određivati (finitiva). U drugom zaključku je tvrdio da je ono, koje je sposobno tvoriti, jednostavno prvo, jer je netvorivo i nije sposob-no tvoriti snagom nekog drugog, a u osmom zaključku tvrdi da je ono, koje je kao cilj sposobno određivati, jednostavno prvo, tj. nije usmjerivo na drugo (ne može se poredati s obzirom na drugo) i nije kao cilj sposobno određivati druga (bića) snagom nekog drugog. U trećem zaključku je tvrdio da je ono jednostavno prvo, koje je sposobno tvoriti, neprouzročivo, jer je netvorivo i jer je sposobno tvoriti neovisno, a u devetom zaključku tvrdi da je ono prvo, koje je kao cilj sposobno određivati, neprouzročivo. U četvrtom zaključ-ku je tvrdio da ono jednostavno prvo, koje je sposobno tvoriti, egzistira aktualno i da je narav, koja egzistira aktualno, sposobna tvoriti, a u desetom zaključku tvrdi da ono prvo, koje kao cilj može određivati, egzistira aktualno i da toj naravi, koja egzistira aktual-no, pripada ta prvost.

Navedenu shemu dokazivanja Škot primjenjuje također kada dokazuje da postoji prva narav u poretku prvenstva: u jedana-estom, dvanaestom, trinaestom i četrnaestom zaključku. Postoji narav koja nadilazi (11. zaključak); ona koja nadilazi (koja ima prvenstvo) je jednostavno prva po savršenosti (12. zaključak); naj-viša narav je neprouzročiva (13. zaključak); najviša narav egzistira aktualno (14. zaključak).

Rezultat svoga dokazivanja Škot sažima u petnaestom zaključ-ku koji glasi: Jednoj jedinoj i istoj naravi, koja aktulano egzistira, imanentna je trostruka prvost u prije rečenom trostrukom bitnom poretku, naime (u poretku) tvorne uzročnosti, cilja i prvenstva. Taj

324


petnaesti zaključak Škot dokazuje na slijedeći način: ako je jednoj jedinoj naravi imanentan nužni bitak iz sebe (necesse esse ex se) i ako tom nužnom bitku iz sebe pripada zapravo trostruka prvost, onda je to dokaz daje ta trostruka prvost imanentna jednoj jedinoj naravi. Iz toga slijedi da Škot glavno utemeljenje za svoj zaključak nalazi u nužnom bitku iz sebe. Nužnom bitku iz sebe pripada trostruka prvost, a nužni bitak pripada samo jednoj jedinoj i istoj naravi. Ako je jednoj naravi imanentna jedna prvost, onda su joj imanentne i ostale dvije prvosti, jer je svaka prvost imanentna jed-noj te istoj naravi. Ako ne bi bilo tako, onda bi slijedilo da postoji više naravi (a ne samo jedna) kojima pripada nužni bitak. Škot naglašava da je ovaj petnaesti zaključak plodonosan, jer virtualno sadrži šest sudova: tri o jedinstvu naravi (svaka je prvost imanent-na jednoj jedinoj naravi) i tri o identitetu naravi (koja je prva u trostrukom smislu). No, sve se to temelji na nužnom bitku iz sebe, točnije rečeno, na šestom zaključku (trećeg poglavlja) po kojem nužni bitak pripada samo jednoj naravi.

U šesnaestom zaključku Škot tvrdi da ne mogu postojati dvije nužne naravi, tj. da nužni bitak iz sebe ne može pripadati dvjema naravima. A to dokazuje tako, što tvrdi da jedno te isto ne može bitno ovisiti o dvoma, tj. o dvoma nužnima. Ako nešto bitno ovisi o jednom, ne može bitno ovisiti i o drugom, jer bi to značilo da nijedan od dvaju uzroka nije potpun uzrok ili bi značilo da jedno te isto može biti prouzročeno dva puta, što je nemoguće.

Iz navedenog proizlazi da Škot stalno vodi metafizičku ras-pravu, da u trećem poglavlju svoje Rasprave govori o disjunktivnim transcendentalijama bitka (nužni bitak - ovisni, tj. kontingentni bitak), drukčije rečeno, da govori o relativnim vlastitostima prvog principa, o vlastitostima, dakle, koje prvi princip ima u relaciji pre-ma ostalim bićima. Ako postoji nužni bitak, ako postoji narav kojoj je imanentan nužni bitak iz sebe, onda postoje bića koja bitno ovise, koja su potpuno prouzročena. Upravo naglašavanje te bitne ovi-snosti ima transcendentalni karakter kod Škota. Sva bića mogu bitno ovisiti samo o jednom, jer samo jedno može biti bitno neovi-sno, može imati nužni bitak u sebi.

325


U sedamnaestom zaključku Škot tvrdi da samo jednoj jedinoj naravi pripada bilo koja prvost vanjskog uzroka jednog razloga (unius rationis), tj. jednog bitnog sadržaja. Taj zaključak Škot ponovno temelji na bitnoj ovisnosti, jer biće može bitno i potpuno ovisiti sa-mo o jednom, o jednoj naravi. Samo je, dakle, jedna ovisnost (una dependentia) u bitnom poretku, u bitnom smislu, u ontološkom smislu. Drukčije rečeno, samo je jedan bitni poredak, bitna pore-danost, ovisnost. Zato trostruka prvost: prvost tvorne uzročnosti, cilja i prvenstva pripada jednoj te istoj naravi. Samo jednoj jedinoj naravi pripada bitak u modusu nužnosti kao njezina bitna vlasti-tost, a svakom biću koje ovisi bitno o toj jedinoj naravi pripada bitak u modusu kontingencije. Samo jednoj jedinoj naravi odgo-vara identitet biti (essentia) i bitka (esse), biti i postojanja (egzis-tencije), kao neukidivi, nužni, apsolutni, bitni identitet, a svakom biću koje bitno ovisi o toj jedinoj naravi odgovara identitet biti i postojanja kao ukidivi, kao od nebitka ugroženi, kao o bitnom uzroku ovisni identitet.

U osamnaestom zaključku Škot dalje razvija ono što je rekao u petnaestom, šesnaestom i sedamnaestom zaključku. Cilj mu je dokazati da trostruka prvost pripada samo jednoj jedinoj naravi, samo, dakle, jedna jedina narav može biti prva. Ta jedna jedina narav je prva jer njoj odgovara nužni bitak iz sebe, a to znači da joj u svakom poretku (poretku tvorne uzročnosti, cilja i prvenstva) odgovara sve u najsavršenijem smislu. Zato u 18. zaključku Škot trvdi: prvo koje je sposobno tvoriti je najaktualnije, jer virtualno sadrži svaku moguću aktualnost. Prvi cilj je najbolji, jer virtualno sadrži svaku moguću dobrotu. Prvo po prvenstu je najsavršenije, jer na način najvišeg stupnja sadrži svako moguće savršenstvo. U obra-zlaganju 18. zaključka Škot ponovno tvrdi da je riječ samo o jednoj jedinoj naravi, samo je jedna narav prva, jer se spomenute tri odrednice Prvog u 18. zaključku ne mogu rastaviti tako da bijedna prvost bila u jednoj naravi, a ostale dvije prvosti u nekoj drugoj naravi. Naglasak je, dakle, ponovno na jednoj jedinoj naravi, kojoj su imanentne tri spomenute prvosti. Škot tvrdi: sve tri prvosti izra-žavaju zapravo tri bitne odrednice najviše dobrote (tres rationes summae bonitatis) koje nužno idu skupa (necessario concurrentes).

326


Upravo iz te tvrdnje je očito koja prvost ima primat kod Škota. Od triju prvosti u prvom principu (u jednoj naravi): prvost u poretku tvorne uzročnosti, u poretku cilja i u poretku prvenstva, Škot sada ponovno primat daje cilju, tj. najvišoj dobroti Tvrdi da je dobrota istovjetna sa savršenstvom, što znači da je prvost iz poretka prven-stva uključena u najvišoj dobroti. Zato kaže da te tri prvosti izra-žavaju zapravo tri bitne odrednice najviše dobrote, a to su: najviša saopćivost (summa communicabilitas), najviša Ijubljivost (summa amabilitas) i najviša potpunost ili cjelovitost (summa integritas sive totalitas). Dobrota se saopćava, a saopćava se najsavršenije iz slo-bode, iz slobodne darežljivosti (ex liberalitate). I najvišem dobru odgovara da kada se saopćuje ne očekuje nikakvo uzvraćanje (ali-quam retributionem). To je vlastitost onog koji je slobodan, koji je darežljiv iz slobode. Riječ je, dakle, o slobodi kao bezuvjetnom darivanju, o darivanju koje ne očekuje uzvraćanje.

U devetnaestom zaključku Škot saopćuje rezultat svoga doka-zivanja: Samo jedna jedina egzistirajuća narav je prva u prije rečenom trostrukom poretku spram svake druge naravi i svaka druga narav je na ovaj trostruki način poslije prve. Prema tome, Škot je time doka-zao jedincatost naravi, a ne jedincatost individuuma. Rezultat, da-kle, trećeg poglavlja Škotove Rasprave o prvom principu jest jedinost naravi. Samo jedna jedina narav je prva u trostrukom smislu i sva-ka druga narav je poslije ove prve u trostrukom smislu.

Ponovno Škot ovaj zadnji devetnaesti zaključak trećeg poglav-lja temelji na nužnom bitku iz sebe iz šestog zaključka trećeg po-glavlja. Ako je samo jednoj jedinoj naravi imanentan nužni bitak iz sebe, onda toj naravi pripada prvost u trostrukom smislu, a svaka druga narav je poslije ove prve u trostrukom smislu, tj. svaka druga narav je posije prve naravi u poretku tvorne uzročnosti, u poretku cilja i poretku prvenstva. Te tri prvosti Škot proglašava bitnim odrednicama najviše dobrote, tj. cilja, tako da treće poglavlje svoje

V

rasprave (kao i drugo) Skot završava naglašavajući primat cilja.

Pošto je rekao da se devetnaesti zaključak temelji na nužnom bitku iz sebe iz šestog zaključka, Škot nakon toga dokazuje disjun-ktivnim zaključivanjem utemeljenost 19. zaključka. Najprije to do-

327


kazuje s obzirom na cilj. Sve što nije usmjereno na cilj jest uzalud-no; među bićima nema ničeg uzaludnog, što znači daje svaka narav — koja nije cilj — usmjerena na cilj, na jedno, na prvo. Prema to-me, postoje dvije mogućnosti: cilj (samo je jedna narav prva) ili biti usmjeren na cilj (tj. određen ciljem). Ista disjunkcija vrijedi za poredak tvorne uzročnosti i za poredak prvenstva.

Za Škota sve je to utemeljeno u bitnom poretku koji je za njega transcendentalni pojam. Za bitni poredak je najvažnija bitna ovi-snost. Svaka stvar (biće) bitno ovisi, a bitno ovisiti može samo o jed-nom, o jednoj naravi. U bitnom poretku, dakle, sva bića ovise o jed-nom. Samo je jedno prvo, a sve se ostalo reda s obzirom na prvo. Zato je za Škota iracionalno stajalište, koje tvrdi da biće nije u poretku.

Naglašavajući bitni poredak i naglašavajući u bitnom poretku bitnu ovisnost svih bića o jednom, o prvom, Škot naglašava zapra-vo jedinstvo, zajedništvo među bićima. Tom bitnom ovisnošću on ne naglašava samo bitno jedinstvo među bićima nego i bitnu razliku među bićima. Pojam bića, koji je zajednički prvom i bićima koja o njemu bitno ovise, jest najosnovniji (najminimalniji) pojam bića. Tim se pojmom ističe ono što je zajedničko svim bićima. Taj pojam bića pripada svemu što ne uključuje proturječje prema bitku (quod non ineludit contradictionem ad esse), kako to tumači L. Honne-felder (Scientia transcendens, nav. dj., str. 172). Taj bitak koji ne uključuje proturječje prema bitku Škot naziva mogućim bitkom. Taj se bitak naziva mogućim jer je suprotan nemogućem bitku. Osim toga mogućeg bitka koji je suprotnost nemogućem bitku, Škot naziva mogućim onaj bitak koji je suprotnost nužnom bitku, jer on kaže da use biće dijeli na mogući i nužni bitak i onako kako kod nužnog bitka nužnost potječe iz njegove naravi ili štostva tako i kod mogućeg bitka mogućnost potječe iz njegova štostva " (L. Honne-felder, na istom mj.). Mogući bitak koji je suprotnost nužnom bitku Škot naziva također kontingentnim bitkom. Prema tome, i kontin-gentni i nužni bitak spadaju u mogući bitak u pravom smislu, u smislu suprotnosti nemogućem bitku. Kontingentni bitak bitno ovisi o nužnom bitku, što znači da ne može postojati bez nužnog

328


bitka, čime je izraženo zajedništvo, bitna povezanost kontingen-tnog i nužnog bitka, a tom bitnom ovisnošću je također istaknuta bitna razlika (ontološka razlika) između nužnog i kontingentnog bitka.

U molitvi na kraju trećeg poglavlja Škot ističe da je Gospodin sve u mudrosti učinio (stvorio) poredanim, tj. daje sve u mudrosti poredao, tako da se svakom razumu čini racionabilnim (razložnim) da je svako biće poredano (quod omne ens est ordinatum), tj. da se nalazi u bitnom poretku. Ako je svako biće poredano, onda samo jedno može biti Prvo, a svako drugo je kasnije. Jer nijedno biće ne može biti usmjereno na samo sebe, tj. ne može bitno ovisiti o samom sebi, i ne može se prihvatiti krug u poretku. Škot molitvu završava riječima: "Ti si jedino Prvo i svako drugo (drugačije) od Tebe je poslije Tebe, kako sam to objasnio u trostrukom poretku koliko sam mogao".

Pošto sam izložio treće poglavlje Škotove Rasprave o prvom principu, sada je moguće povezati i sažeti osnovne misli toga po-glavlja. Škot u trećem poglavlju želi dokazati da trostruka prvost: prvost u poretku tvorne uzročnosti, u poretku cilja i poretku prven-stva, pripada samo jednoj jedinoj naravi, drukčije rečeno, da je samo jedna jedina narav prva u trostrukom smislu.

U dokazivanju Škot ne polazi od konkretnog tvorenog bića, nego od bića uzetog kviditativno, štostveno, dakle, od onog što, od štostva, od naravi, od biti konkretnog bića. Onom što, tj. naravi ili biti tvorenog bića pripada tvorivost (effectibilitas). Ono što je po svojoj biti (što, naravi) tvorivo (effectibile), nije tvorivo ni od samoga sebe ni od Ništa, što znači da je tvorivo od nekog drugog bića, tj. od bića koje je sposobno tvoriti (effectivum). Ono koje je sposobno tvoriti ne prima sposobnost tvorenja ni od jednog dru-gog bića, što znači da u samom sebi ima sposobnost tvorenja, tj. da je, dakle, jednostavno Prvo koje je sposobno tvoriti. Taj se zaklju-čak temelji na nemogućnosti vraćanja u beskonačno (regressus in infinitum). Budući, dakle, da j e u poretku effectibile—effectivum (tvorivo—sposobno tvoriti) isključeno beskonačno vraćanje, onda mora postojati biće koje je sposobno tvoriti (a tu sposobnost tvo-

329


renja nije primilo ni od jednog drugog bića), koje je, prema tome, jednostavno Prvo koje je sposobno tvoriti.

Kada je dokazao da je moguće ono Prvo koje je sposobno tvoriti, Škot dokazuje da je to Prvo koje je sposobno tvoriti nepro-uzročivo. Ako se u dokazivanju isključi krug uzroka i beskonačni regres, onda se dolazi do jednog koje je sposobno tvoriti, i koje nije tvorivo ni od kojeg drugog bića i koje je sposobno tvoriti neovisno 0 drugome. To Prvo koje je sposobno tvoriti neovisno je netvorivo, tj. neprouzročivo u svakom smislu, u svakom uzročnom poretku.

Kada je dokazao da je ono Prvo koje je sposobno tvoriti neprouzročivo, Škot dokazuje da to Prvo aktualno egzistira. Ako biti (onom što, štostvu) Prvog koje je sposobno tvoriti pripada da ne može biti od drugoga, onda to Prvo, ako uopće može biti, može biti samo od sebe. Ono čijoj biti pripada da može biti od sebe (posse esse a se), već jest od sebe, već egzistira od sebe, jer što nije već od sebe, ne može postati (biti) od sebe. Ne može biti prouzročeno ni od drugog ni od sebe. Nemoguće je naime da ono što ne postoji može prouzročiti samo sebe.

Tom Prvom, čijem što (štostvu, biti, naravi) pripada nepro-uzročivost i egzistencija, nemoguće je iz samoga sebe ne biti (ex se est impossibile non esse), tako dokazuje Škot peti zaključak trećeg poglavlja. Onom što je neprouzročivo, što isključuje svaki uzrok izvan sebe pripada nužni bitak iz sebe. Jednostavno zato što ono što može biti od sebe, ono jest nužno od sebe, ono nije postalo od sebe. 1 taj nužni bitak pripada samo jednoj jedinoj naravi, jer nužni bitak ne može pripadati dvjema naravima, ne mogu, dakle, postojati dvije nužne naravi. To bi bilo proturječje.

Bitak koji ovisi o nužnom bitku je iz sebe mogući bitak, nje-govu što, njegovoj biti pripada samo mogućnost postojanja, ono moći biti, dok nužnom bitku po njegovu što pripada nužnost. Ovisnom bitku, tj. mogućem bitku, pripada bitak u modusu kontin-gencije, a nužnom bitku pripada bitak u modusu nužnosti. Tim je izražena bitna ovisnost kontingentnog bitka o nužnom bitku i nji-hova bitna razlika.

330


Postupak dokazivanja koji je primijenio na poredak tvorne uzročnosti, Škot primjenjuje također na poredak cilja i na poredak prvenstva. Kao što je u poretku tvorne uzročnosti dokazao da pos-toji Prvo koje je sposobno tvoriti, tako je istim postupkom dokazao da u poretku cilja postoji Prvo koje kao cilj određuje i da u poretku prvenstva postoji Prvo koje ima prvenstvo. Nakon toga je dokazao da se te tri prvosti uzajamno uključuju, da su one zapravo tri aspekta, tri bitne odrednice najviše dobrote, i da ta trostruka prvost pripada samo jednoj jedinoj egzistirajućoj naravi.

IV

U četvrtom poglavlju pod naslovom O jednostavnosti i besko-načnosti i duhovnosti prvog bića (De simplicitate et infinitate et intellectualitate primi entis) Škot govori o beskonačnosti prvog bića. U molitvi kojom započinje četvrto poglavlje Škot veli da želi govoriti o unutrašnjim (apsolutnim) vlastitostima prvog bića, jer je — kako smo već pokazali - u trećem poglavlju govorio o "rela-tivnim" vlastitostima prvog bića. Zatim moli Gospodina da mu dopusti pokazati unutrašnje savršenosti (perfectiones) Božje jedne jedine, uistinu prve naravi. Kaže: "vjerujem da si Ti jednostavan, beskonačan, mudar i voljan", što znači da Škot također u četvrtom poglavlju želi razumjeti svoju vjeru, ono u što vjeruje, svojim narav-nim umom. Vidljivo je iz navedenog naslova četvrtog poglavlja i iz prethodne rečenice da Škot pod intelektualnošću (intellectualitas) misli na razum i volju i na sve ono što iz toga slijedi. Zato sam intel-lectualitas preveo kao duhovnost. To će postati jasnije tijekom izla-ganja četvrtog poglavlja.

Škot najprije govori o jednostavnosti prvog bića, ali samo ono-liko koliko se to sada može dokazati, jer će o jednostavnosti go-voriti ponovno poslije beskonačnosti, jer je beskonačnost cilj četvr-tog poglavlja. Sav se Škotov napor u četvrtom poglavlju sastoji u tome da dokaže da je prvo biće beskonačno (to je vrhunac savr-

331


šenstva) i kako se sve vlastitosti prvog bića mogu izvesti iz besko-načnosti. O beskonačnosti Škot govori u 9. zaključku četvrtog poglavlja, pa su zato zaključci od prvog do osmog zapravo samo priprema za raspravu o beskonačnosti u 9. zaključku. Ono što je za treće poglavlje nužnost (nužni bitak), to je za četvrto poglavlje beskonačnost (beskonačni bitak).

U prvom zaključku Škot tvrdi: prva je narav u sebi jednostavna. Ono u sebi za Škota znači da je prva narav jednostavna po svojoj biti (essentia), tj. da isključuje svaku sastavljenost, kako sastav-ljenost iz materije i forme tako i poimanje koje se služi rodom i vrsnom razlikom. Prva narav, dakle, nadilazi sve rodove i kategori-je. Da je prva narav jednostavna, Škot se poziva na dokaze izne-sene u 6. zaključku trećeg poglavlja, gdje govori o nužnom bitku koji pripada samo jednoj jedinoj naravi. Ne mogu postojati dva nužna bitka, dvije nužne naravi. To je Škot već dokazao u 3. poglavlju i sada ponavlja te dokaze. Odbacuje prigovor koji govor 0 biti i relaciji u božanskoj osobi tumači kao govor o dva nužna bitka. Škot odgovara kako te dvije realnosti nisu sastavljive, ne čine kompoziciju, "nego jedna je druga po identitetu, jer je jedna besko-načna" (sed una est alia per identitatem quia una est infinita). Te dvije realnosti (bit i relacija) su, dakle, identične, jer je beskonačno nesastavljivo, tj. ne može postati dio veće cjeline; samo je jedna narav beskonačna.

U drugom zaključku Škot tvrdi: što je najvišoj naravi unutrašnje, ono je takvo u najvišem smislu. Budući da je ta najviša narav jed-nostavna, onda je to dokaz daje njezina svaka unutrašnja vlastitost identična s njom. Sve što je unutrašnje toj najvišoj naravi nije njoj dodato, s njom spojeno, nego je s njom identično. U trećem za-ključku Škot tvrdi: svaka jednostavna savršenost nužno je unutrašnja najvišoj naravi i to u najvišem smislu. Kada se govori o jednostavnoj savršenosti, to se zapravo govori o poretku prvenstva. Ako se gleda u poretku prvenstva, onda je jednostavna savršenost ili nespojiva s najvišom naravi, što bi značilo da jednostavna savršenost tada nadilazi najvišu narav po prvenstvu, ili je unutrašnja najvišoj naravi 1 to tada u najvišoj mjeri, tj. daje s njom identična, daje njoj nužno

332


unutrašnja. Jednostavno rečeno, ako bi jednostavna savršenost bila savršenija od najviše naravi, to bi značilo da postoje dvije najviše naravi, što je proturječno.

Nakon trećeg zaključka, s nakanom da bolje pripremi put raspravi o beskonačnosti i jednostavnosti, Škot govori o razumu i volji, jer će mu spoznaje o razumu i volji biti pretpostavkom za govor o beskonačnosti i jednostavnosti.

U četvrtom zaključku Škot tvrdi: Prvo koje tvori (djeluje) je ono koje razumijeva i koje hoće.Time Škot ističe da je Prvo biće (prvi uzrok) identično s razumom i voljom. On taj zaključak dokazuje na više načina. Najprije govori da svaki istinski djelatelj (svaki dje-latelj po sebi, svaki dakle istinski uzrok) djeluje radi cilja. Naravni djelatelj, ako ne djeluje radi cilja, onda djeluje iz nužnosti i jed-nakomjerno (ex necessitate et aeque). Prvi djelatelj (prvi uzrok) djeluje radi cilja, jer ljubi cilj činom volje, a ne naravno. Škot to izražava na pasivan način, pa kaže da cilj ukao ljubljen činom volje" (ut amatus actu voluntatis) pokreće Prvog djelatelja. Zatim Prvi djelatelj ne usmjerava svoj učinak na cilj naravno, nego "ljubeći ga" (amando illum), što zapravo znači da usmjerava spoznajno, jer ono što ne spoznaje (što nije sposobno za spoznaju) vođeno je "snagom spoznavatelja " (in virtute cognoscentis), "jer je prvo usmjerenje stvar onoga koji je mudar" (sapientis enim est prima ordinatio). Iz nave-denog možemo zaključiti da Škot najprije tvrdi kako je čin ljubavi čin volje, a zatim da je čin ljubavi čin spoznaje, čin onoga koji je mudar. Kratko rečeno, ljubav pretpostavlja volju (slobodu) i spo-znaju. Prvo djeluje, jer ljubi cilj.

Nadalje, Škot tvrdi da Prvi uzrok prouzročuje kontingentno, a to znači voljom (htijući, volens). To Škot utemeljuje na slijedeći način: drugotni uzrok prouzročuje samo onda, ako ga pokreće prvi uzrok; ako prvi nužno pokreće drugotni uzrok, onda sve prouzro-čuje nužno. Zatim ističe: "Nema nijednog principa kontingentnog djelovanja osim volje" (nullum est principium contingenter ope-randi nisi voluntas), "jer svaki drugi (uzrok) djeluje iz nužnosti pri-rode" (quia quaelibet alia agit ex necessitate naturae). Očito je iz navedenog da Škot pod kontingentnim djelovanjem misli na slo-

333


bodno djelovanje, na djelovanje koje izvire iz slobodne volje. Na-suprot nužnosti koja vlada u prirodi on ističe volju kao jedini prin-cip kontingentnog (slobodnog) djelovanja.

Škot navodi prigovore koji glase: naše djelovanje moglo bi nešto prouzročiti kontingentno (slobodno) i onda kada Prvo po-kreće nužno; Filozof (Aristotel) dokazuje da nužnost vlada u višim sferama, a kontingencija u nižim; neko koje je pokrenuto može biti spriječeno, može se, dakle, kontingentno dogoditi ono što je njemu suprotno. Škot na prvi prigovor odgovara tako što pokazuje da naša volja ne može biti iznimka ako Prvo nužno pokreće. Ono što je nužno pokrenuto pokreće dalje nužno. U tom nužnom lancu pokretača najbliži pokretač nužno pokreće volju, što znači da i ona nužno pokreće. A nemoguće je da volja nužno prouzročuje, "da nužno prouzročuje ono koje htijući prouzročuje" (quod necessario causat quod volendo causat).

Na drugi prigovor Škot odgovara da on kontingentnim ne nazi-va samo ono što nije nužno, nego i ono čija bi se suprotnost mogla dogoditi, ako se ono dogodi. Škot, prema tome, razlikuje između suda: "nešto je kontingentno" i suda: "nešto se prouzročuje kon-tingentno", nešto se, dakle, događa kontingentno, tj. događa se izbježivo (evitabiliter), a ne neizbježivo (inevitabiliter). Ako je nešto nužno pokrenuto od svoga uzroka, onda se svaki njegov dio - jer je pokrenut nužno — prouzročuje nužno, tj. neizbježivo, ne može se, prema tome, dogoditi njegova suprotnost. Ako Prvo (prvi uzrok) pokreće (prouzročuje) nužno, onda je lanac nužnosti po-svudašnji, tada se sve događa neizbježno. Zato kod Škota Prvo pokreće kontingentno, tj. slobodno, voljom, htijući. Jednostavno rečeno, ono ne prouzrokuje (ne djeluje) preko nužnog lanca, nego neposredno, tj. voljom.

Na treći prigovor da ono što je pokrenuto može biti spriječeno, Škot odgovara na slijedeći način. U nužnom lancu uzroka niži uzrok može biti spriječen samo višim uzrokom i tako to ide od najnižeg pa do najvišeg uzroka. To se, dakle, sprečavanje događa nužno, a ne kontingentno. Iz toga slijedi da samo volja može nešto spriječiti na kontingentan (tj. slobodan) način. Kratko rečeno, ako

334


Prvi princip pokreće nužno, onda se sve događa nužno (neizbjež-no), a ako Prvi princip pokreće kontingentno (slobodno, voljom, htijući), onda je moguće slobodno (kontingentno) događanje.

Nakon odgovora na prigovore (objekcije) Škot nastavlja do-kazivati utemeljenost četvrtog zaključka tako što kaže da među bićima postoji zlo (malum), tj. biće koje čini zlo, a to dokazuje da Prvo prouzročuje kontingentno (slobodno), a ne nužno. Nasuprot prirodnim djelateljima koji djeluju iz nužnosti prirode i to po naj-višem stupnju svoje savršenosti, što znači da kod njih nema kontin-gentnog (slobodnog) djelovanja, dakle, da kod njih nema zloće, Škot ističe da upravo zlo djelovanje - jer pretpostavlja slobodu -dokazuje da Prvo prouzročuje kontingentno (slobodno).

Na prigovor da materija ne sluša Škot odgovara da bi moćni djelatelj (agens potens) mogao pobijediti (nadvladati) neposluš-nost. Nakon toga Škot na peti način dokazuje četvrti zaključak tako što tvrdi: živo je bolje od svakog ne-živog, a među živim bićima bolje je ono koje je sposobno za razumijevanje (intellec-tivum) od svakog bića koje ne razumijeva (koje nije razumno).

Pošto je odgovorio na prigovore i na pet načina dokazivao četvrti zaključak, Škot navodi kako neki na šesti način (na temelju već dokazanog 3. zaključka) dokazuju četvrti zaključak tako što tvrde: razumjeti, htjeti, mudrost, ljubav su jednostavne savršenosti. I to pretpostavljaju kao očito. Škot pobija njihove dokaze tvrdeći kako je vulgarni (uobičajeni) govor o jednostavnoj savršenosti često klimav (vacillat), tj. na slabim nogama, jer se ne može vidjeti kako se prije može zaključiti da su navedene savršenosti jednos-tavne savršenosti, a ne narav prvog anđela. Mudrost je bolja, u deno-minativnom smislu, od svakog s njom nespojivog, ali to ne dokazu-je daje Prvo mudro, tj. daje mudrost imanentna Prvom biću. Prvo je, dakle, isključeno. Prvi anđeo je također nešto bolje od svakog bića s njim nespojivog u denominativnom smislu, samo ne od Boga. Škot time pokazuje da svaki govor o savršenostima ostaje u okviru kategorijalne stvarnosti, seže do prvog anđela (dakle do najvišeg stvorenog bića), ne prelazi na Prvo biće. Tako i obdarenost razumom (intellectuale) se odnosi na najviši stupanj određenog

335


roda, tj. supstancije, što ponovno pokazuje da govor o savršenosti-ma ostaje unutar kategorijalne stvarnosti i da se ne može pretpos-taviti da su navedene savršenosti jednostavne savršenosti, tj. trans-cendentalne savršenosti, da su, dakle, imanentne Prvom biću.

U petom zaključku Škot tvrdi: Prvo prouzročujuće biće, što god prouzročuje, prouzročuje kontingentno. Prema tome, Prvo biće, što god prouzročuje, čini, tvori, tvori to kontingentno, tj. slobodno. To Škot dokazuje oslanjajući se na sud: ono što prouzročuje nepo-sredno, prouzročuje kontingentno (slobodno), kako je to poka-zano u trećem dokazu četvrtog zaključka. Prvo biće prouzročuje neposredno, dakle prouzročuje kontingentno (slobodno). Zatim Škot nastavlja tvrditi da Prvo biće sve uzrokuje kontingentno, jer ono koje je kontingentno ne prethodi po naravi (naturaliter) ono-mu što je nužno i ono što je nužno ne ovisi o kontingentnom. To zapravo znači da Prvo biće sve prouzročuje kontingentno (slobod-no), jer je Prvom biću imanentan nužni bitak iz sebe.

Nadalje, navedeni peti zaključak Škot dokazuje iz htijenja cilja (ex volitione finiš). Najprije kaže: samo je s nužnošću htjednuto ono bez kojega ne postoji ono što je htjednuto s obzirom na cilj, ono, dakle, što je htjednuto kao cilj. Kada to primjeni na Prvo biće, onda slijedi da Bog ljubi sebe kao cilj. Ono, dakle, što on s obzirom na sebe kao na cilj ljubi, može postojati, iako ništa drugo ne bi pos-tojalo osim njega, jer on kao nužni bitak iz sebe ne ovisi ni o jed-nom biću. Iz htijenja, dakle, zaključujemo da Bog neće nijedno drugo, nijedno različito od njega, nužno (s nužnošću), što znači da on nijedno biće ne prouzročuje nužno, nego kontingentno (slo-bodno).

Pošto je izložio svoj dokaz, Škot navodi prigovor tom dokazu: 'htjeti drugo' je istovjetno s Prvim bićem, dakle, s nužnim bitkom, što znači da se htjeti drugo (uzrokovanje drugog) ne događa kon-tingentno, nego nužno. Škot ne odgovara na taj prigovor nego izno-si sve poteškoće i dileme koje nastaju u vezi s petim zaključkom.

Ako vrijedi treći dokaz četvrtog zaključka, veli Škot, onda vri-jedi i sud koji se temelji na tom dokazu. Taj sud glasi: nema

336


nikakve kontingencije (slobode) ni kod jednog drugotnog uzroka, nego kontingencija postoji samo kod Prvog.

To je, dakle, jedna mogućnost rješenja problema: sloboda -nužnost kod Prvog i kod drugotnih uzroka. Škot iznosi daljnje mogućnosti: ako se iz nužnosti kod Prvog uzroka zaključuje na nužnost kod svakog drugotnog uzroka, onda se tako može zaklju-čiti iz determinacije (samoodređenja) kod Prvog uzroka na samo-određenje kod svakog drugotnog uzroka. Ali, ako je samoodre-đenje kod Prvog vječno, onda svaki drugotni uzrok djeluje kao već determiniran, što znači da nije u njegovoj moći da se odredi za nešto suprotno Prvom. Ako je u moći drugotnog uzroka da se odredi za nešto suprotno Prvom uzroku, onda to znači da sa samoodređenjem (determinatio) Prvog ide skupa indeterminatio (nedeterminiranost) drugotnog uzroka. Kao što sa samoodređe-njem (determinatio) Prvog ide zajedno indeterminatio (neodre-đenost) drugotnog uzroka, tako i s nužnošću Prvog ide skupa mogućnost i ne—nužnost (possibilitas et non—necessitas) drugot-nog uzroka. To izlaganje Škot završava s dilemom: ili je treći dokaz bezvrijedan ili naša volja, čini se, nije slobodna iz sebe (libera ex se) za suprotno Prvom.

Mogućnosti, koje smo naveli s obzirom na slobodno ili nužno djelovanje kod Prvog i drugotnog uzroka, možemo prikazati na sli-jedeći način.

Prvi uzrok—drugotni uzrok Kontingencija kod Prvog nikakve kontingencije kod drugotnog Samoodređenje kod Prvog samoodređenje kod drugotnog

Vječno samoodređenje kod Prvog determiniranost kod dru-gotnog

Samoodređenje kod Prvog nedeterminiranost kod drugotnog

Kada je nabrojio sve te mogućnosti, Škot se pita: ako Prvi uzrok određuje kao određeni uzrok, kako onda može drugotni uzrok pokrenuti ka nečemu, čijoj suprotnosti bi mogao pokrenuti Prvi uzrok, ako bi pokretao, što je slučaj s našom voljom koja griješi

337


(de voluntate nostra peceante)? Nakon toga Škot iznosi svoj četvr-ti dokaz za peti zaključak. Taj dokaz glasi: "svako tvorenje bit će kontingentno, jer ovisi o tvornosti Prvog koja je kontingentna" (omne efficere erit contingens, quia dependet ab efficientia primi quae est contingens). Prema tome, u završnom dokazu Škot tvrdi da je svako tvorenje (djelovanje, činjenje) kod Prvog kontingentno (slo-bodno), jer ovisi o tvornoj uzročnosti, o tvornosti Prvog, koja je kontingentna (slobodna). Na koncu Škot kaže da su to teška pita-nja, čije puno i jasno rješavanje zahtijeva da se mnogo toga rekne i objasni. Upućuje da to rješenje potražimo u Kvestiji (istraživa-nju), u kojoj je on raspravljao o Božjem znanju s obzirom na budu-će kontingentne stvari (futurorum contingentium). No, do danas nije pronađeno to djelo.

U četvrtom zaključku Škot je dokazao da je Prvo biće biće razuma i biće volje, biće slobode i biće ljubavi, a u petom zaključku je dokazao da Prvo biće djeluje (tvori, čini) uvijek kontingentno, tj. slobodno. U šestom i sedmom zaključku Škot govori o identitetu između Prve naravi i njezina djelovanja (bilo da je riječ o činu ljubavi ili o činu razumijevanja).

U šestom zaključku Škot tvrdi: Da prva narav ljubi samu sebe je istovjetno s prvom naravi. Dokazuje, dakle, da postoji identitet između prve naravi i njezine ljubavi prema samoj sebi. Da bi ute-meljio šesti zaključak, Škot se poziva na ono što je već dokazao u prethodnim poglavljima (II. i III. poglavlje). Uzročnost finalnog uzroka (i njegovo uzrokovanje) je jednostavno prva i zato potpu-no neprouzročiva, što znači da je finalni uzrok neprouzročiv i nu-žan, jer ono što je neprouzročivo sadrži u sebi nužni bitak. Prvi cilj kao ljubljen pokreće prvog tvoritelja (prvog tvornog uzroka), izra-ženo na aktivan način: prvi tvoritelj (prvi tvorni uzrok) ljubi cilj; drukčije rečeno: predmet se ljubi od volje, izraženo aktivno — volja ljubi predmet. Ako to primijenimo na prvu narav, na prvog tvo-ritelja, onda slijedi: da prvi tvoritelj (prvi tvorni uzrok) ljubi prvi cilj (tj. samoga sebe), jest potpuno neprouzročivo i tako iz sebe nužni bitak. Budući da je već za prvu narav (prvog tvoritelja) dokazano da je neprouzročiva, da joj je imanentan nužni bitak iz

338

V


sebe, onda proizlazi da su prva narav i njezina ljubav prema sa-moj sebi identične.

Isto se dokazuje na slijedeći način. Ako je to, da Prva narav ljubi samu sebe, nešto drugo (nešto različito) od prve naravi, onda to znači da je ta ljubav Prve naravi prema samoj sebi prouzročiva, tvoriva, i to tvoriva od nekog drugog - od nekog drugog koji ljubi cilj. Iz toga slijedi da bi ljubav Prve naravi prema samoj sebi bila prouzročena od jedne ljubavi prema cilju, koja već postoji prije tog prouzročenog, što je nemoguće.

Škot zatim dokazuje identičnost Prve naravi s njezinim razu-mijevanjem. Pri tom se poziva na Aristotela prema kojem Prvo ne bi bilo najbolja supstancija ako njegovo razumijevanje nije s njim identično. Škot to pojašnjava: svako djelatno (intelektualno) biće, koje se nalazi u prvom činu, svoju savršenost postiže tek u drugom činu. Ako to vrijedi za Prvu narav, onda slijedi da Prva narav svoju savršenost tek postiže u drugom činu. A ako svoju savršenost pos-tiže u drugom činu, onda nije najbolja supstancija. Nadalje, ako je moć Prve naravi samo receptivna moć, onda je ta moć zapravo moć kontradikcije, to je onda slično kao što materija ima moć kontra-dikcije prema formi. Zato taj dokaz nije za Aristotela uvjerljiv, nego samo vjerojatan.

Peti zaključak o identitetu Prve naravi s njezinom ljubavi pre-ma sebi i s njezinim razumijevanjem Škot smatra vrlo plodnim u korolarijima (u dopunama). Iz toga 5. zaključka izvodi da je tako-đer volja Prve naravi identična s Prvom naravi. I htijenje je iden-tično s Prvom naravi, jer je htijenje uvijek htijenje određene volje, što znači da je htijenje volje - koja je identična s Prvom naravi — također identično s Prvom naravi. Razum Prve naravi je također identičan s Prvom naravi, a s njom je identično također i razumije-vanje koje je čin toga razuma. Identičan je s njom temelj razumije-vanja (ratio intelligendi).

U sedmom zaključku Škot tvrdi: nijedno razumijevanje ne može biti akeident Prve naravi. Budući da je akeident (pripadak) ono što jednoj naravi pripada ili pridolazi i što tu narav usavršava (čini

339


boljom), Škot tvrdi da kod Prve naravi nema akcidenata. Kon-kretno rečeno, razumijevanje ne može biti akcident Prve naravi, jer je razumijevanje identično s Prvom naravi.

Škot to dokazuje na slijedeći način. Najprije tvrdi da je Prva narav u sebi uzrok, da je ona "u sebi ono Prvo koje je sposobno tvoriti" (in se esse primum effectivum), iz čega slijedi da ona može prouzročiti sve što je prouzročivo. Prva je narav, dakle, iz sebe sposobna prouzročiti sve prouzročivo. S tom Prvom naravi istovjet-no je njezino spoznavanje, njezino htijenje, njezino razumijevanje, što znači da je i njezino uzrokovanje (tvorenje) identično s njezin-im htijenjem i razumijevanjem. Iz toga daje Prva narav uzrok u sebi svega prouzročivog, možemo zaključiti (iako Škot to izričito ne tvrdi) da je Prva narav i razumijevanje u sebi, koje razumijeva sve što je inteligibilno (razumljivo). Iz toga, dakle, da Prva narav pro-uzročuje sve što je prouzročivo, slijedi da i razum te naravi razu-mijeva sve što je razumljivo.

Da razumijevanje nije akcident kod Prve naravi, Škot dokazuje na više načina. Najprije tvrdi da čini razumijevanja (intellectiones), koji potječu od istog razuma, imaju odnos prema tom razumu ili na način bitnog identiteta ili akcidentalnog identiteta. Ti su, dakle, čini s razumom ili bitno identični ili akcidentalno (prigodno) iden-tični, što je slučaj kod svakog stvorenog razuma. Ti su čini kod Prvog bitno identični, što znači da razumijevanje ne može biti akci-dent Prve naravi. Zatim, ako bi razumijevanje bilo akcident kod Prvog, onda bi ono bilo primljeno u razum kao u subjekt, što bi značilo da bi razumijevanje, koje je identično s razumom i koje je zbog toga savršenije razumijevanje, bilo kao primalačka moć (potentia receptiva) za nesavršenije (razumijevanje); značilo bi, dakle, da savršenije prima nesavršenije, što je nemoguće.

Nadalje, razumijevanje je savršenije što obuhvaća veći broj predmeta. Prema tome, najsavršenije je ono razumijevanje koje obuhvaća sve predmete, sve, dakle, razumljivo (inteligibilno). Ra-zumijevanje kod Prvog je najsavršenije jer se odnosi na sve razu-mljivo i jer je kod Prvog razumijevanje samoga sebe i razumije-vanje svega razumljivog (omnium intelligibilium) identično.

340


U osmom zaključku Škot tvrdi: Razum Prvog razumijeva uvijek aktualno i nužno i distinktno svako razumljivo (biće) po naravi, prije nego je ono u sebi. U zaključku su, prema tome, dvije teze: 1. Razum Prvog razumijeva uvijek aktualno, nužno i distinktno sve ono što je razumljivo (inteligibilno), svako, dakle, razumljivo; 2. On to razumljivo razumijeva po naravi prije nego što ono postoji, nego što je ono u sebi.

Prvi dio 8. zaključka (prva teza) se dokazuje na slijedeći način. Savršenosti razuma, štoviše, pojmu (biti) razuma pripada nužno da on može sve razumjeti jasno i aktualno, jer se svaki razum odnosi na biće u cjelini, na cijelo biće i to na biće uzeto u najopćenitijem smislu. Prema tome, razum Prvog ne može imati nikakav čin razu-mijevanja koji nije s njim identičan, što znači da je kod Prvog svaki čin razumijevanja identičan s razumom Prvog. Razum Prvog ima o svakom razumljivom aktualno i distinktno razumijevanje, i to je ra-zumijevanje identično s razumom Prvog. Škot isto dokazuje poziva-jući se na primjer savršenog umjetnika koji distinktno spoznaje ono što treba napraviti, distinktno, dakle, spoznaje ono što još nije napra-vio; spoznaja je, prema tome, mjera prema kojoj umjetnik savršeno radi. Tako, dakle, i Bog ima distinktnu i aktualnu spoznaju o svemu proizvedivom ili je ta spoznaja barem habitualna, i ta spoznaja je prije, postoji prije svakog proizvedivog (omnium producibilium).

Drugi dio 8. zaključka (druga teza) dokazuje se na slijedeći način. Što je god identično s Prvim, njemu pripada nužni bitak iz sebe, što znači da bitak onog što je različito od Prvog nije nužni bitak. A nužni bitak iz sebe je po svojoj naravi prije svakog ne— -nužnog. To isto Škot dokazuje i na drugi način. Bitak svakog, koje je različito od Prvog, ovisi o Prvom kao svom uzroku. A biti uzrok ovisnog bića uključuje spoznaju ovisnog bića. Ova spoznaja ovisnog bića, koju ima Prvi uzrok o ovisnom biću, je po svojoj na-ravi prije spoznatog, postoji, dakle, prije samog bitka spoznatog.

S osmim zaključkom Škot je završio pripreme za dokazivanje beskonačnosti Prvog bića, koju dokazuje u 9. zaključku. I Škot to dokazivanje beskonačnosti, kako to on inače čini, započinje molit-vom, moli Boga da mu omogući razumjeti ono u što vjeruje: "O

341


dubino bogatstva Tvoje mudrosti i znanja, o Bože, kojim Ti svako razumljivo obuhvaćaš! Bi li mogao mom malom razumu omogućiti zaključak: Deveti zaključak: Ti si beskonačan i nepojmljiv (neobu-hvatljiv) od konačnogU toj molitvi, u kojoj se oslanja na Rim 11,33, Škot očituje svoju želju za spoznajom onoga što je objavlje-no u Rim 11,33 — da je Bog beskonačan i da ga zato konačno biće ne može obuhvatiti (shvatiti). Nadalje, u toj molitvi Škot smatra 9. zaključak najplodnijim zaključkom i veli da bi većina onoga, što je do sada rečeno, bila jasna na lagan način, da je zaključak o Božjoj beskonačnosti bio dokazan prije toga. Kaže da će Božju besko-načnost najprije — ako mu to Bog omogući — zaključiti (spoznati) iz onoga što je do sada rečeno o Božjem razumu, o Prvom razumu. I drugo, što bude navodio, istraživat će s obzirom na beskonačnost, s obzirom, dakle, na to koliko to pridonosi spoznaji beskonačnosti.

Škot također započinje molitvom prvi način (a to čini na sedam načina ili puteva) dokazivanja Božje beskonačnosti. Postavlja pita-nje Bogu: Gospodine Bože, je li ono što je razumljivo (inteligibil-no) beskonačno i je li aktualno u Tvom razumu, koji sve razumije-va aktualno? Iz toga za Škota slijedi daje onaj razum koji sve razu-mijeva aktualno i istodobno (simultano) beskonačan, a takav je Božji razum. Zato je i Božja narav, jer je razum s njom identičan, beskonačna.

U toj molitvi kao uvodu u prvi način dokazivanja Božje bes-konačnosti, iz onoga što je Škot do sada rekao o razumu Prvog bića, zapravo je sve rečeno. U 7. zaključku Škot je dokazao da ra-zum Prvog bića razumijeva sve što je razumljivo na aktualan i istodoban način, a sada, u prvom načinu, dokazivanje Božje bes-konačnosti dokazuje iz onoga što je razumljivo (inteligibilno) bes-konačnosti razuma Prvog bića. Ako je ono razumljivo, ono što se razumijeva, beskonačno, onda je i čin razumijevanja toga razu-mljivog beskonačan i onda je i razum, koji to razumijeva, besko-načan. Prema tome, Škot iz onoga što se razumijeva, iz predmeta spoznaje zaključuje na subjekt spoznaje. Ako je ono što se razu-mijeva, što je razumljivo, beskonačno, onda je i onaj razum koji to razumijeva beskonačan.

342


Škot najprije dokazuje prvu premisu (antecedens) svoga silo-gizma, a to znači da dokazuje da je ono što se razumijeva (ono razumljivo) beskonačno. Ako se ono što se razumijeva nalazi u nizu jedno nakon drugog, onda je ono (ono što je razumljivo) potencijalno beskonačno (infinita in potentia). Ako ono što se ra-zumijeva (ono razumljivo, ono inteligibilno) postoji istodobno (si-multano) i aktualno, onda je ono aktualno beskonačno. Potenci-jalna beskonačnost odnosi se na stvoreni razum, jer on ono razu-mljivo (koje je potencijalno beskonačno) razumijeva sukcesivno, a aktualna beskonačnost se odnosi na razum Prvog bića (na Božji razum), koji razumijeva simultano i aktualno ono što je razumlji-vo, ono što je, dakle, aktualno beskonačno. Zatim, ako ono što se razumijeva (ono razumljivo, intelligibilia) ujedno i egzistira, onda ono može biti ili aktualno konačno ili aktualno beskonačno. Aktu-alno konačno je ono čiji svi dijelovi mogu biti sukcesivno spoznati, a ako to razumljivo postoji istodobno i aktualno, onda je ono bes-konačno.

Iz navedenog je jasno kako je Škot najprije dokazao da je ono razumljivo (intelligibilia) aktualno beskonačno (infinita) i da ono inteligibilno postoji istodobno i aktualno. Iz te premise (antece-dens) slijedi da je onaj razum koji razumijeva beskonačno također beskonačan. Taj sud koji slijedi iz prethodne premise (a taj sud Škot naziva consequentia) Škot posebno dokazuje.

Škot najprije tvrdi: za razumijevanje većeg broja predmeta tra-ži se veća savršenost, što znači da se za razumijevanje beskonač-nog traži beskonačna savršenost kod čina razumijevanja i kod ra-zuma. Za spoznaju dvaju predmeta traži se veća savršenost nego za spoznaju jednog predmeta. Iz navedenog slijedi za razum Prvog bića: ako se razum Prvog bića može okrenuti, otvoriti mnogim bićima, onom biću koje je bezgranično (illimitatum), beskonačno, onda to znači da je taj razum posve neograničen (illimitatus), beskonačan.

Protiv navedenog dokaza za beskonačnost božanskog razuma navode se dva prigovora. Prvi prigovor tvrdi: ako se po istom teme-lju razumijevanja (per eandem rationem intelligendi) razumijevaju

343


mnoge stvari, tada ne uključuje veće mnoštvo spoznatih stvari veću savršenost razumijevanja i samog razuma. Budući da je riječ o istom temelju razumijevanja za mnoštvo stvari, onda to mnoštvo ne zahtijeva veću savršenost kod razuma. Drugi prigovor je sličan prvom: ako se spoznaje veći broj individuuma, koji spadaju u istu vrstu, u isti pojam, onda se iz većeg broja individuuma ne može zaključiti na veću savršenost kod razuma.

Škot pobija i prvi i drugi prigovor tako što brani pojedinačno, individualno, tako što ističe posebnu vrijednost i nenadomjestivu vrijednost pojedinačnog. To se zapravo sve temelji na Škotovoj nauci o individuaciji. Protiv prvog prigovora Škot kaže da osim zajedničkog temelja razumijevanja svako biće ima svoj vlastiti temelj razumijevanja, što uključuje veću savršenost kod razuma koji spoznaje ta bića. Više, dakle, bića traže veću savršenost kod razuma koji ih razumijeva. Zato se može iz beskonačnih savršenos-ti (koje razum spoznaje) zaključiti na beskonačnost razuma. U odgovoru na drugi prigovor Škot kaže da veći broj individuuma traži veću savršenost kod razuma. Svaki individuum je pozitivni entitet, pozitivna stvarnost, to je posljednja stvarnost bića ( ultima realitas entis). Kao što forma određuje vrstu, tako ta stvarnost određuje individuuma, ta stvarnost pridolazi općoj naravi, onom što, određuje ono što kao što upravo ovog individuuma, a ne nekog drugog, kao individualnu supstanciju koja egzistira u prostoru i vremenu. Inidividuum i bit individuuma su ista stvarnost, između njih je samo formalna razlika. Princip je, dakle, individuacije kod Škota haecceitas (ovo ovdje, ovost). Iz navedenog slijedi da je svaki individuum pozitivna stvarnost i to posljednja stvarnost bića, što znači da svaki individuum ima u sebi posebnu vrijednost (savrše-nost). Iz toga dalje slijedi da se za spoznaju savršenosti kod indi-viduuma traži savršeni razum.

Na temelju do sada izloženog možemo sažeti rezultat izlaganja Škotova prvog dokaza (prvog puta) za beskonačnost razuma Prvog bića. Taj rezultat glasi: intelligibilia sunt infinita, ono razumljivo je beskonačno. Iz toga suda slijedi sud: razum koji spoznaje (razumi-jeva) to beskonačno je beskonačan.

344


U drugom dokazu (putu) za beskonačnost Prvog bića Škot tvrdi da se savršenosti Prvog bića ne može ništa dodati. U tom do-kazu bitna je relacija: konačno—beskonačno (finitum —infinitum). Ono što mogu istodobno učiniti Prvi i drugotni uzrok, ako se to može savršenije učiniti samo od Prvog uzroka, onda to znači da drugotni uzrok ne dodaje ništa savršenosti Prvog uzroka. Svakom konačnom, ako se dodaje drugo konačno, onda mu se dodaje i druga savršenost. To, dakle, o dodavanju vrijedi za konačne (dru-gotne) uzroke, ali ne vrijedi za Prvi uzrok. Dakle takav je uzrok beskonačan.

Nadalje, beskonačnost Prvog bića Škot dokazuje pozivanjem na svoju nauku o intuitivnoj spoznaji, a ta je spoznaja zapravo gledanje (visio). Ta se intuitivna spoznaja temelji na ontološkom primatu konkretnog pojedinačnog bića pred općim. Ta intuitivna spoznaja — koja je intelektualno gledanje predmeta - savršenija je od apstraktne (apstraktivne) spoznaje. U intuitivnoj spoznaji čov-jek shvaća pojedinačno po njegovoj aktualnoj egzistenciji. Izvor (uzrok) spoznaje je predmet koji gledam. To je način kako Bog spoznaje. Ako se to sve primijeni, onda proizlazi slijedeće. Spo-znaja svakog predmeta se proizvodi od toga samog predmeta kao najbližeg uzroka. Ako je takva spoznaja imanentna jednom razu-mu bez ikakva sudjelovanja takvog predmeta, nego snagom nekog ranijeg predmeta, koji može biti viši uzrok takve spoznaje, onda to znači da je taj viši predmet beskonačan u spoznatljivosti (infinitum in cognoscibilitate), jer mu niži predmet ne dodaje ništa u njegovoj spoznatljivosti. Takav viši predmet je Prva narav, jer iz njezine same prisutnosti kod razuma Prvog bića - bez sudjelovanja bilo kojeg drugog predmeta - potječe spoznaja svakog predmeta u ovom razumu. Prema tome, Škot želi reći: najviši predmet koji je prisutan božanskom razumu je božanska narav. Spoznatljivosti te naravi, tog najvišeg predmeta, ne može pridodati ništa prisutnost bilo kojeg drugog predmeta, što znači daje božanska narav, božan-ski predmet beskonačan, beskonačno spoznatljiv, i to beskonačan u spoznatljivosti i u bitku, jer to dvoje (beskonačnost u spoznat-ljivosti i beskonačnost u bitku) ide skupa. Spoznajući beskonačnu

345


narav, beskonačni premet, božanski razum spoznaje sve (konačne) predmete.

Protiv navedenih dokaza Škot iznosi tri prigovora. Prvi prigo-vor tvrdi da je spoznaja po uzroku savršenija od intuitivne spozna-je, tj. od spoznaje koju u nama prouzročuje sami predmet, egzis-tencija toga predmeta. Drugi prigovor iz suda, da Prvi uzrok pro-uzročuje savršenije bez sudjelovanja drugotnog uzroka, nego s njim zajedno, zaključuje da Prvi uzrok posjeduje onu istu savr-šenost, koju posjeduje drugotni uzrok, ali samo na savršeniji način. Iz toga slijedi daje Prvi uzrok također konačni uzrok, ali samo Prvi konačni uzrok. Riječ je, dakle, o konačnoj savršenosti Prvog uzro-ka, a ne o beskonačnoj savršenosti. Treći prigovor iz suda, da dru-gotni uzrok ne može ništa dodati uzročnosti Prvog uzroka (i spo-znatljivosti prve naravi), ne može zaključiti da ne može ništa do-dati ni bitku Prvog uzroka.

Na prvi prigovor Škot odgovara pokazujući da znanstvena spoznaja, tj. da spoznaja po uzroku, pretpostavlja intuitivnu spo-znaju, jer spoznaja uzroka ne uključuje jednostavno i spoznaju prouzročenog. Ako bi spoznaja uzroka mogla proizvesti jednos-tavnu spoznaju prouzročenog, to opet ne bi bila intuitivna spozna-ja, koja se proizvodi u nama od samog predmeta. Prema tome, intuitivna spoznaja (spoznaja konkretnog) je savršenija od svake druge spoznaje i pretpostavka je svake druge spoznaje. Kao prim-jer intuitivne spoznaje Škot navodi Božju spoznaju kamena. Ako Bog ima intuitivnu spoznaju kamena, koju ovaj kamen nije pro-uzročio ni na koji način, onda to znači da ovaj kamen svojom vlastitom spoznatljivošću ne pridonosi ništa spoznatljivosti biti Prvog bića, tj. Božje naravi, po kojoj se taj kamen intuitivno spo-znaje. Kod drugotnih uzroka (koji su konačni) ne događa se tako, jer među konačnim drugotnim uzrocima ne vlada bitni poredak, nego prigodni poredak, što znači da konačni drugotni uzrok nije u bitnom poretku s konačnim Prvim uzrokom. Kod konačnih uzroka postoji sabiranje, dodavanje, što znači da kod konačnih uzroka spoznaja naravi prvog konačnog uzroka ne uključuje spoznaju svih predmeta.

346


Na drugi prigovor Škot odgovara ponovno dokazivanjem da kod konačnih uzroka postoji dodavanje. Ako se konačno dodaje konačnom, nastaje nešto veće. To vrijedi i za poredak prvenstva (nadilaženja), ako se radi o konačnim uzrocima. Na treći prigovor Škot odgovara naglašavanjem razlike između konačnih uzroka i beskonačnog uzroka. Ako bi drugotni uzrok dodavao nešto u bitku (in essendo) Prvom uzroku (kako tvrdi prigovor), onda bi to zna-čilo da Prvom uzroku nedostaje također njegova (beskonačna) uzročnost, jer se uzročnost Prvog uzroka temelji na njegovu bitku.

U trećem dokazu (putu) za beskonačnost Prvog bića Škot inzistira na relaciji: konačno - beskonačno. U tom dokazu on tvrdi: nijedna konačna savršenost (perfeetio finita), koja ima isti bitni sadržaj kao i akcidentalna savršenost, nije supstancijalna, nije supstancija. Naše je razumijevanje akeident, jer je ono bitno kva-liteta. Naše je, dakle, razumijevanje konačna savršenost, i ta je sa-vršenost akeident, i to akeident kvalitete. Prema tome, nijedno ko-načno razumijevanje nije supstancija. Ali razumijevanje kod Prvog bića je supstancija.

Da bi dokazao koja je savršenost konačna, a koja beskonačna, Škot najprije dokazuje da postoji konačna i beskonačna razlika. Bića koja su iste biti po određenosti formom (secundum rationem formalem), koja se, dakle, nalaze u istoj određenosti formom, u istoj, dakle, vrsti, nalaze se i u istom rodu. Ta razlika u biću između pripadnosti istoj određenosti (istoj vrsti) i pripadnosti istom rodu je konačna. A gdje je ta razlika konačna, ona ograničuje (contrahit, suzuje, steže) rod. Ono što je konstituirano po toj razlici (po, dakle, konačnoj razlici) nalazi se u rodu. Prema tome, konačna razlika ograničuje (suzuje, steže) rod i što nastaje po konačnoj razlici nalazi se u rodu, a to zapravo znači, spada u kategorijalnu stvarnost, u stvarnost svrstanu u kategorije i rodove, u konačni bitak. "Gdje je razlika beskonačna, ona ne može ništa ograničiti" (Differentia ubi est infinita, nihil potest contrahere). Prema tome, beskonačna razlika ne ograničuje nijedan rod i po njoj se ništa ne konstituira u rodu. Beskonačna razlika nadilazi sve vrste i rodove, drukčije rečeno, beskonačna razlika spada u transcendentalne odredbe bitka.

347


Nakon govora o razlici Škot govori kako razlika označuje savr-šenost. Vrsta (određenost formom) označuje savršenost, drukčije rečeno, razlika (po kojoj nastaje vrsta) označuje savršenost. Zato se tu razliku, koja označuje savršenost, mora razumjeti 5 obzirom na razliku (ratione differentiae). Škot objašnjava da se ne prenosi na Boga razlika kao razlika - jer je konačna i konstituirana u rodu — "nego apsolutni smisaoni sadržaj razlike koja apsolutno označuje savršenost, indiferentnom spram beskonačnog i konačnog" (sed absoluta ratio differentiae, quae absolute perfeetionem dicit indif-ferentem ad infinitum et finitum). Očito je iz navedenog da Škot govori o savršenosti u transcendentalnom smislu, da savršenost spada kod Škota u transcendentalne odredbe bitka, da se odnosi na bitak prije njegove podjele na konačni i beskonačni bitak.

Pošto je treći dokaz iznio polazeći od konačne savršenosti, Škot ponovno iznosi isti dokaz polazeći od konačne supstancije. Konačna supstancija nije istovjetna sa svojom savršenošću, tj. s razumijevanjem. Razumijevanje, dakle, kod konačnih supstancija nije istovjetno sa supstancijom, nije supstancija, nego akcident. S druge strane, Prva supstancija je istovjetna sa svojim razumijeva-njem, tj. razumijevanje kod Prvog bića je supstancija (supstancijal-no), istovjetno je sa supstancijom Prvog bića.

Četvrti dokaz (put) Škot utemeljuje tako što nastavlja gdje je stao u trećem dokazu. U trećem dokazu je već rekao da nijedna konačna supstancija nije istovjetna sa svojim razumijevanjem (sa svojom savršenošću) i sada to razvija u smjeru da pokaže kako je svaka konačna supstancija sastavljena "iz ograničujučeg i ograniče-nog, akta i potencije; dakle je rod i razlika; dakle vrsta " (ex contra-hente et contracto, actu et potentia; igitur genus et differentia; ergo species).

Svaka konačna supstancija nalazi se u rodu, jer se — po općem pojmu supstancije - konačna supstancija slaže s drugim supstan-cijama i od njih se formalno (po određenosti formom) razlikuje. Ono po čemu se ta supstancija razlikuje od drugih supstancija (ono, dakle, distinetivum) je na neki način istovjetno s entitetom supstancije (cum entitate substantiae). Prema tome, konačne se

348


supstancije razlikuju po svojim bitnim sadržajima (rationes), i taj razlikujući dio konačne supstancije nije istovjetan s drugim sas-tavnim dijelom te supstancije, što znači da nijedan sastavni dio konačne supstancije nije beskonačan, drukčije rečeno, svaka ko-načna supstancija je sastavljena iz dvaju elemenata: iz ograniču-jućeg i ograničenog, akta i potencije, roda i razlike.

Isti dokaz Škot formulira na kraći način. Svako biće se realno slaže s drugima i od njih razlikuje, ali se ne slaže i razlikuje po for-malno (po određenosti formom) istoj realnosti (stvarnom sadr-žaju). To znači daje svako biće, koje se ne slaže i razlikuje po istom sadržaju, sastavljeno iz dvaju elemenata (elementa koji se slaže, podudara s drugima, i elementa koji se razlikuje od drugih), tj. da je konačno biće. Ako se jedno biće slaže i razlikuje po istoj real-nosti, onda je ono beskonačno. Iz toga slijedi ili jedno ili drugo, ili konačno ili beskonačno: svako biće koje se po svojoj biti slaže i po svojoj biti razlikuje ili je sastavljeno iz realnosti formalno (po odre-đenosti formom) različitih ili je posve jednostavno, tj. beskonačno. Ako nije sastavljeno, ako nije konačno, znači da je beskonačno.

Pošto je iznio četiri dokaza (puta) za Božju beskonačnost, Škot kaže da se — čini se — po ovim četirima putevima može zaključiti na beskonačnost kod Boga: trima (putovima) uzetim iz srednjih pojmova o razumu i četvrtim putem iz jednostavnosti u biti.

Peti dokaz, peti put, za Božju beskonačnost je put prvenstva (eminentiae), dakle, poredak prvenstva. Škot u petom putu želi dokazati da je najsavršenije biće u poretku prvenstva beskonačno. Da bi to dokazao, on pokazuje kako se pojmovi konačan i besko-načan odnose prema pojmu bitka, bića (ens), bićevitosti (entitas). Oslanjajući se na poredak prvenstva, on argumentira na slijedeći način: S onim Najuzvišenijim (Najizvrsnijim, Eminentissimo) nes-pojivo je da postoji nešto savršenije od njega, dok je to spojivo s konačnim; s konačnim je, dakle, spojivo da postoji nešto savrše-nije od njega. Očito je iz navedenog da Škot pod pojmom Najizvr-snijeg u poretku prvenstva misli zapravo na pojam beskonačnog, da uspoređuje beskonačno s konačnim. Ništa ne može biti savr-šenije od beskonačnog; nespojivo je, dakle, s biti (s pojmom) bes-

349


konačnog da postoji nešto savršenije od njega, dok je s biti (s poj-mom) konačnog spojivo da postoji nešto savršenije od njega.

To što je ustvrdio Škot dokazuje istražujući koji odnos ima beskonačno prema bićevitosti (entitetu). Kaže da se pojam besko-načnog ne protivi bićevitosti, nije, dakle, nespojiv s bićem, i ono beskonačno je veće od svakog konačnog. Istu misao izražava po-novno na slijedeći način: Ono biće, kojemu se ne protivi besko-načnost u intenzivnom smislu (intenzivna beskonačnost), je najviše savršeno (summe perfectum) samo ako je beskonačno. Ako bi ono bilo konačno, moglo bi biti nadiđeno od nekog savršenijeg. Može, dakle, biti najsavršenije samo ako je beskonačno, jer je s pojmom beskonačnog nespojivo da postoji neko savršenije od njega. Svoj zaključak Škot jednostavo sažima ovako: "Biću se ne protivi besko-načnost; dakle, ono najsavršenije (biće) je beskonačno" (Enti non repugnat infinitas; igitur perfectissimum est infinitum). Prema to-me, Škot iz premise da se beskonačnost ne protivi biću izvodi za-ključak da je najsavršenije biće beskonačno. Da bi to bilo jasnije, možemo to razviti u škotovskom duhu ovako: ako se beskonačnost ne protivi biću, ako nije s njim nespojiva, onda postoji mogućnost da je s njim spojiva; a ako je s njim spojiva, nije postala s njim spo-jiva, nego je to oduvijek.

Kako se odnosi pojam beskonačnog prema pojmu bića, Škot tvrdi da se to ne može pokazati na temelju nečega što prethodi tim pojmovima. Ako se ta dva pojma ne protive jedan drugom na te-melju svojih vlastitih bitnih sadržaja, onda se odnos jednog prema drugom može pokazati razvijajući (pojašnjavajući) njihove bitne sadržaje. Pojam bića je najjednostavniji i najosnovniji pojam i zato se ne može pojasniti ničim poznatijim, a pojam beskonačnog razu-mijevamo posredstvom konačnog, po konačnom. Beskonačno je ono što dato konačno nadilazi ne točno po jednoj konačnoj mjeri, nego ga nadilazi iznad svakog navedivog odnosa.

Nadalje, Škot neprotivljenje (spojivost) beskonačnosti i bića dokazuje tako što pokazuje kako se odnose jedno prema drugom konačnost i biće. Najprije navodi opće načelo: treba pretpostaviti kao moguće sve ono čija se nemogućnost ne pokazuje; također ta-

350


ko spojivim sve ono čija se nespojivost ne pokazuje. Da se takva nespojivost ne pokazuje između beskonačnosti i bića, vidi se iz od-nosa između konačnosti i bića. Konačnost (finitas) ne spada u bitni sadržaj bića i nije konvertibilna (izmjenjiva) odredba s bićem, što znači da konačnost ne spada u transcendentalne odredbe bitka.

Spojivost beskonačnosti i bića Škot dokazuje na treći način tako što tvrdi da se beskonačnost na svoj vlastiti način ne protivi kvantiteti, kod koje se beskonačnost shvaća kao beskonačna sukce-sija jednog dijela nakon drugog. Iz toga da se beskonačnost ne pro-tivi (ne proturječi) protežnosti (beskonačnoj sukcesiji) zaključuje da se također ne protivi bićevitosti tj. savršenom istodobnom bitku.

Četvrti argument za spojivost beskonačnosti i bića Škot iznosi na slijedeći način: ako je kvantiteta snage jednostavno savršenija od kvantitete mase, zašto onda mora biti mogućom beskonačnost u masi, ako ne u snazi? Škot želi reći: ono što je u manje savršenom moguće, mora biti moguće i u više savršenom. Savršenost, dakle, koja je moguća na kategorijalnoj razini (manje savršenom), mora također biti moguća i u više savršenom, tj. na transcendentalnoj razini. To vrijedi, dakle, za beskonačnost. Ako je spojiva s manje savršenim, onda mora biti spojiva i s više savršenim. Škot završava četvrti argument tvrdnjom: ako je nešto moguće, tada je ono u činu, tj. aktualno ezgistira, kako je to jasno iz četvrtog zaključka trećeg poglavlja. Time Škot želi reći: ako je jedno beskonačno biće moguće, onda ono, ako uopće može biti, ne može ne biti, mora, dakle, biti, egzistirati, jer njegova egzistencija spada u njegovu mogućnost. Prema tome, ne može jedno biće postati beskonačno, nego ako je ono moguće, onda ono već mora egzistirati.

Peti argument za spojivost beskonačnog i bića Škot izvodi iz neprotivljenja (spojivosti) razuma i beskonačnog bića. Predmet koji razum razumijeva jest biće i razum ne nalazi nikakvo protivlje-nje kada razumijeva beskonačno biće, čak se čini daje beskonačno biće najsavršenije razumljivo (perfectissimum intelligibile). Ako bi postojalo protuslovlje između razuma i beskonačnog bića, bilo bi pravo čudo da to razum ne zamijeti. Prema tome, iz spojivosti razuma i beskonačnog bića slijedi spojivost beskonačnosti i bića.

351


U duhu svoga petog argumenta, u kojem je dokazao spojivost razuma i beskonačnog bića, Škot izlaže Anzelmov dokaz za Božju opstojnost. Svoju modifikaciju Anzelmova dokaza Škot naziva colo-ratio (obojenje). On je, dakle, Anzelmov dokaz obojio, prebojio. Značajno je napomenuti da Škot Anzelmovu dokazu dva puta do-daje sintagmu: sine contradictione (bez proturječja): "Bog je ono biće od kojega se", ako je mišljeno bez proturječja, "ne može zami-sliti veće" bez proturječja. Škot najprije objašnjava što to znači biti misliv. Naglašava da nije mislivo (cogitabile) ono koje uključuje pro-turječje. Tako dva proturječna sadržaja ne mogu proizvesti jedno mislivo (unum cogitabile). Ako je jedan složeni (sastavljeni) pojam misliv, onda je to dokaz da su njegovi sastavni pojmovi spojivi.

To što je rekao Škot primjenjuje na sastavljeni pojam najsavr-šenije mislivo (summum cogitabile). Bog je najviše mislivo zato što to ne uključuje proturječje. To znači da su dva pojma spojiva: pojam summum i pojam prvog mislivog, tj. prvog predmeta razu-ma, dakle, pojam bića (ens) su spojivi. Summum (najviše) je kod Škota identično s beskonačnim, što znači da su beskonačno (naj-više) i biće spojivi. Beskonačno (najviše) biće može se, dakle, misli-ti, mislivo je bez proturječja. Upravo to da je najviše (beskonačno) biće mislivo dokazuje spojivosti tih dvaju pojmova: najvišeg (besko-načnog) i bića.

Škot, nadalje, iz suda da je najviše (beskonačno) biće mislivo bez proturječja zaključuje da to najviše biće postoji u stvarnosti (esse in re). Prema tome, ako je beskonačno biće mislivo bez pro-tuslovlja, onda je to dokaz za spojivost pojmova: beskonačan i biće i dokaz za mogućnost postojanja (egzistencije) toga bića. Da bi se to razumjelo, treba naglasiti da je kod Škota pojam uvijek pojam o nečemu, da u pojmu postoji korelacija između pojma i pojmlje-ne stvari, jer jednostavni pojam nastaje zahvaljujući samoj stvari, dakle, nastaje zahvaljujući djelatnosti same stvari, a ne razuma. Iz toga slijedi da pojam beskonačnog bića uključuje stvarnost bes-konačnog bića. Škot to najprije izvodi iz kviditativnog (štostvenog) bitka (de esse quiditativo), jer metafizička spoznaja govori o onom što (quid) jednog bića. Škot tvrdi da se u tom što beskonačnog bića,

352


dakle, u najviše mislivom biću, razum najviše (summe) smiruje; dakle, u najvišem biću razum nalazi svoje najviše ispunjenje. To je jasno, ako znamo da je kod Škota razum usmjeren na biće, ovdje, na najviše biće, na biće u najvišem smislu. Zatim, Škot to izvodi iz bitka egzistencije (de esse existentiae). Ako bi najviše mislivo (tj. najviše biće) postojalo samo u razumu, ako, dakle, ne bi postojalo i u stvarnosti, tada bi nastalo proturječje: s jedne strane najviše mi-slivo bilo bi moguće, a s druge strane bilo bi nemoguće, jer ono, koje postoji samo u razumu, ovisilo bi o razumu kao svom uzroku, a to znači ne bi bilo najviše mislivo biće, ne bi bilo biće od kojega se veće ne može zamisliti. Naime, pojmu najvišeg mislivog protivi se da ono ovisi o nekom drugom, ovdje, razumu. Ako, dakle, postoji samo u razumu, onda je ovisno i onda nije najviše mislivo biće. Pre-ma tome, najviše mislivo, veće mislivo, koje postoji u stvarnosti, ve-će je od onoga koje postoji samo u razumu. Škot napominje da se to ne smije razumjeti na slijedeći način: jedno te isto biće, ako se misli, postaje veće mislivo (najviše mislivo) po tom što egzistira. Misliti tako bilo bi proturječno, jer bi to značilo da je ono veće mi-slivo (najviše mislivo) mišljeno većim nego što jest. Ako jedno biće postaje većim, najvišim, tako što mu se nešto dodaje, tako što mu se dodaje ezgistencija, to je dokaz da ono nije najviše mislivo, da ono nije beskonačno biće, da je mišljeno većim nego što jest. Ako je jedno biće beskonačno, onda je takvo oduvijek, nije postalo bes-konačnim bićem. Time Škot želi reći da pojam beskonačnog bića uključuje egzistenciju toga bića. Ako najviše biće ne bi postojalo u stvarnosti (nego samo u razumu), onda ono ne bi bilo najviše biće; bilo bi, dakle, nadmašivo, moglo bi ga se nadići, nadmašiti, posto-jalo bi, dakle, neko biće koje je veće od njega.

Istu misao Škot iznosi u drugom prebojavanju (coloratio) Anzelmova dokaza za Božju opstojnost. Veće mislivo (Maius cogitabile) je ono koje egzistira. Ono je savršenije mislivo jer je gledivo (visibile), jer se može vidjeti, gledati. Ta se tvrdnja teme-lji na Škotovoj razlici između intuitivne i apstraktivne spoznaje. Intuitivnom spoznajom se spoznaje biće koje aktualno postoji, a apstraktivnom spoznajom se spoznaje ono što (quid) bića. Zato je ono vidljivo, gledivo, ono što aktualno postoji, savršenije spoznat-

353

V


ljivo od nevidljivog, od onog što se ne može vidjeti, gledati. Ono što se ne može vidjeti, ono što (quid) jednog bića odnosi se na apstraktivnu spoznaju. Iz toga slijedi: budući da je ono, koje aktu-alno postoji, spoznatljivije od onoga koje apstraktno postoji, onda to znači da je ono, koje je najaktualnije, također najspoznatljivije. Dakle, ono koje je najsavršenije spoznatljivo (perfectissime cognos-cibile) postoji aktualno.

U petom dokazu (putu) za Božju beskonačnost, koji je Škot razvio u okviru poretka prvenstva i u kojem je dokazao da naš razum nalazi svoje smirenje i ispunjenje u beskonačnom biću (jer je beskonačno biće najrazumljivije, najinteligibilnije), i u šestom do-kazu (putu), koji je razvijen u okviru poretka cilja, ciljne uzroč-nosti, Škot dokazuje da naša volja ljubi beskonačno dobro.

Peti dokaz je naglasio unutrašnju povezanost bića i beskonač-nosti, sjedinjivost (spojivost) bića i beskonačnosti. U tom dokazu postalo je jasno što znači biće. Reći da je Prvo biće beskonačno znači reći da ono sadrži puninu bićevitosti, totalitet bitka, a time je rečeno da njemu ne može pridoći nikakva savršenost, jer je ono simul totum, istodobno potpunost bitka, drukčije rečeno, besko-načnost je unutrašnji modus prvog bića.

Kao što razum može razumjeti ono što je veće od konačnog bića, tako i naša volja može težiti za onim (željeti ono) ili ljubiti ono što je veće od svakog konačnog cilja (omni fine finito). Čini se da volja ima naravnu sklonost da najviše ljubi beskonačno dobro. Time se pokazuje da volja ima naravnu sklonost ka nečemu. Pod naravnom sklonošću Škot misli na to da slobodna volja iz sebe (ex se), iz svoje naravi, bez dodavanja posebnog svojstva (sine habitu), hoće spremno i sa zadovoljstvom beskonačno dobro. Tako se čini da mi u ljubavi iskusujemo beskonačno dobro, jer se ne čini da volja može naći potpuno smirenje u nekom drugom dobru. Iz na-vedenog je očito da Škot želi reći: kao što je za razum beskonačno biće najviše razumljivo (spoznatljivo), tako je za volju beskonačno dobro najviše ljubivo (najdostojnije ljubavi); i kao što razum u bes-konačnom biću nalazi svoje ispunjenje, tako i volja u beskonačnom dobru nalazi svoje ispunjenje.

354


Sedmi dokaz (put) polazi od tvornog uzroka. Aristotel dodiru-je taj dokaz u 8. knjizi Fizike i u 12. knjizi Metafizike. Ono koje pokreće beskonačnim kretanjem ima beskonačnu moć. Taj Aristo-telov dokaz Škot smatra nedostatnim i zato ga želi prebojiti (colo-ratio). Škot preoblikuje gornju premisu (antecedens) u duhu svoje metafizike tako što ne polazi od faktičnog kretanja koje potječe od Prvog pokretača, nego od mogućnosti beskonačnog kretanja kod Prvog, tj. od onog što (quid) Prvog pokretača. Ako u ono što Prvog pokretača spada mogućnost beskonačnog kretanja, onda u to što spada i aktualnost toga kretanja. Time Škot uzdiže Aristotelov do-kaz na metafizičku razinu i oslobađa ga od Aristotelova kozmo-loškog svjetonazora, iako se drži Aristotelovih fizičkih principa.

U sudu koji slijedi iz gornje premise Škot stavlja naglasak na to da Prvi pokretač pokreće iz sebe (ex se), a ne snagom nekog dru-gog; ne prima, dakle, snagu od nekog drugog, nego posjeduje u svojoj vlastitoj snazi cijeli učinak istodobno (totum effectum simul). Ono što istodobno posjeduje po snazi (virtualno) beskonačni uči-nak, jest beskonačno. Prebojenje se može napraviti i na drugi na-čin, tako što se polazi od učinaka: ako su učinci beskonačni, onda je i kretanje beskonačno. Prema tome, Prvi pokretač sadrži u svo-joj djelatnoj snazi sve moguće učinke, koji se mogu proizvesti kre-tanjem. Učinci su beskonačni, ako je kretanje beskonačno.

Protiv navedenih prebojenja Škot iznosi prigovore. Najprije tvrdi: dulje trajanje ne dodaje ništa savršenosti onoga što dulje traje. Npr. bjelina, ona ne postaje savršenija ako dulje traje, što znači da kretanje duljeg trajanja ne proizvodi učinke savršenije od kretanja kraćeg trajanja. Iz toga slijedi da iz momenata trajanja (sukcesije) ne možemo zaključiti na beskonačnu moć kod Prvog pokretača, nego samo na beskonačnost trajanja (infinitatem dura-tionis). Zatim, na veću savršenost, u smislu intenziteta, ne možemo zaključiti iz toga da djelatelj može proizvesti sukcesivno mnoge učinke iste vrste. Ako su ti učinci iste vrste, onda je moguća samo brojčana (numeralis) beskonačnost učinaka koji se proizvode kre-tanjem. Nadalje, ako netko želi dokazati beskonačnost vrsta na temelju pomicanja nebeskih sfera, onda opet znači da se ta besko-

355


načnost vrsta shvaća kao slijed jedne nakon druge, kao slijed u kojem svaka vrsta ima konačnu (a ne beskonačnu) savršenost.

Dalje se prigovara Skotu da je on u prvom dokazu (putu) za-ključio na beskonačnost Prvog bića iz toga što je njegova (božan-ska) bit uzrok spoznaje beskonačnog (causa cognoscendi infinita), a sada niječe da se iz toga može zaključiti da je ona (bit) uzrok bitka beskonačnog (causa essendi infinita). Postavlja se pitanje: je li spoz-nati bitak (esse cognitum) veći od istinitog bića (ens verum)? Ako, dakle, prigovor vrijedi, onda iz toga slijedi da je spoznati bitak veći od istinitog bitka. Nadalje, u drugom dokazu (putu) Škot je za-ključio na beskonačnost Prvog bića iz toga što je narav Prvog bića potpuni temelj gledanja (spoznaje) svake druge naravi, a sada ne zaključuje da je ona potpuni temelj bitka (ratio totalis essendi) svake druge naravi. Barem je potpuni temelj bitka njoj najbliže naravi, tj. prvog stvorenja, prve stvorene naravi.

Na prvi prigovor Škot odgovara u izmjeničnom razgovoru za i protiv. Ako razumijevanje (razum) istodobno razumijeva besko-načno, onda je to dokaz da je i ono beskonačno. Ali to ne vrijedi za prouzročenje, jer bi moć prouzročenja bila beskonačna, ako bi istodobno mogla prouzročiti sve, tj. beskonačno. No, to nije doka-zano. Dokazana je samo sukcesivnost prouzročenja, a ne istodob-nost prouzročenja; nije, dakle, dokazano da Prvo biće istodobno prouzročuje sve. Nasuprot navedenom može se reći da Prvi uzrok može istodobno prouzročiti sve, i to iz sebe, ali to ne dopušta narav učinka, jer su učinci istodobno neprouzročivi, jer se jedan drugom protive, jer su proturječni. Ali to dokazuje da se nedostatak nalazi kod učinaka, a ne kod tvoritelja. Na to Škot odgovara da nije dokazano kako je Prvi uzrok potpuni uzrok tih beskonačnih učinaka (tota causa istorum infinitorum), tih, dakle, drugotnih uzroka; nije, dakle, dokazano da drugotni uzrok nije nužan; nije dokazano, prema tome, da Prvi uzrok potpuno obuhvaća (sadrži) drugotnu uzročnost. Nasuprot rečenom Škot tvrdi kako je dokazano da Prvi uzrok u smislu prvenstva (eminenter) sadrži svu uzročnost dru-gotnog uzroka, iako nije dokazano da drugotni uzrok u smislu određenosti formom (formaliter) ne dodaje ništa Prvom uzroku.

356


Zato se može reći da Prvi uzrok posjeduje istodobno u smislu prvenstva (eminenter) svu uzročnost spram svakog prouzročivog (tvorivog), također spram beskonačnog, iako samo na sukcesivan način.

U odgovoru na gore rečeno Škot odgovara tako što vrši prebo-jenje navedenog Aristotelova suda. Ponovno Škot uvodi pojmove formaliter (po određenosti formom) i eminenter (po prvenstvu, po poretku prvenstva, eminencije). Ako bi Prvo imalo svu uzročnost formaliter (na način određenosti formom) i istodobno (simul), tada bi ono bilo beskonačno, iako se ono što je prouzročivo ne bi moglo istodobno staviti u bitak (u postojanje), tj. ne bi se moglo istodob-no prouzročiti. Budući da bi Prvo (Prvi uzrok), što se tiče njega, moglo istodobno prouzročiti beskonačno i mnogo, iz toga se onda može zaključiti na veću moć u smislu intenziteta (u intenzivnom smislu) kod Prvog. Ako bi Prvo posjedovalo svu uzročnost savrše-nije nego što je to posjedovanje formaliter (na način određenosti formom), tada bi iz toga slijedila još više njegova intenzivna bes-konačnost. Iz toga Škot izvodi svoj zaključak (svoj, dakle, sedmi zaključak) koji glasi: Prvo (Prvi uzrok) ima svu uzročnost u pot-punosti na način prvenstva (eminencije), što je izvrsnije nego kad svu uzročnost posjeduje na način određenosti formom, dakle ima beskonačnu intenzivnu moć, ima, dakle, beskonačnu moć u smislu intenziteta.

Sam Škot nije zadovoljan sa svojim sedmim dokazom (putem) izvedenim u okviru tvorne uzročnosti, jer tim dokazom nije doka-zana Božja svemoć (omnipotentia), kako je katolici shvaćaju, nego je dokazana samo beskonačna moć koja istodobno posjeduje svu uzročnost eminenter (na način prvenstva, eminencije) i dokazano je da bi Prvi uzrok, kad bi posjedovao svu uzročnost formaliter (na način određenosti formom), mogao istodobno proizvesti besko-načno, ako bi ono bilo istodobno proizvedivo (tvorivo). Ako se sada prigovara da Prvi uzrok ne može istodobno iz sebe proizvesti beskonačno, jer nije dokazano da je on potpuni uzrok beskonač-nog, onda se tome ništa ne suprotstavlja. Jer ako bi Prvi uzrok po-sjedovao istodobno ono što ga čini potpunim uzrokom, on ne bi

357


bio ništa savršeniji nego je to sada kada posjeduje ono što ga čini Prvim uzrokom: najprije zato što nisu potrebna oba uzroka (Prvi i drugotni uzrok) da bi se povećala savršenost prouzročenja, da bi se, dakle, dodalo nešto savršenosti prouzročenja. Ako bi bilo tako, onda bi slijedilo daje učinak to savršeniji što je udaljeniji od Prvog uzroka, drugim riječima, što je više posredovan drugotnim uzroci-ma. A po filozofima je upravo obratno: savršenost pripada onom učinku koji je neposredno prouzročen od Prvog uzroka, a ne učinku koji je prouzročen sudjelovanjem drugotnih uzroka. Zatim zato jer je, po Aristotelu, posjedovanje savršenosti u smislu prven-stva savršenije od posjedovanja savršenosti u smislu određenosti formom. Te savršenosti u smislu prvenstva su imanentne Prvom. I čini se, kaže Škot, da se iz toga može zaključiti na beskonačnu moć kod Prvog. Škot nije objasnio kako on shvaća odnos između savrše-nosti u smislu prvenstva i savršenosti u smislu određenosti for-mom, ali se iz konteksta može zaključiti da je taj odnos sličan odnosu između Prvog uzroka i drugotnog uzroka.

Iz izloženog proizlazi da Škot nije dokazao daje prvi uzrok pot-puni uzrok (totalis causa) svega, tj. svojih beskonačnih učinaka. Upravo to tvrdi katolički pojam Božje svemoći: Bog može stvoriti neposredno sve bez sutvorenja drugotnih uzroka.

Na drugi prigovor Škot odgovara: budući da je božanska bit jedini temelj savršenog gledanja (spoznaje) kamena, slijedi da kamen ne dodaje ništa savršenosti božanske biti. Ali iz toga da je ona temelj neposrednog prouzročenja kamena, ne slijedi daje ona to kao potpuni uzrok (ut totalis causa). Naime, Prvi uzrok je pot-puni uzrok najviše naravi, tj. prvog stvorenja, a budući da je ta najviša narav (ta najprije stvorena narav) konačna, ne može se iz toga zaključiti na beskonačnost Prvog uzroka s obzirom na nju i nije dokazano daje ona potpuni uzrok drugih naravi (bića). Prema tome, ponovno je vidljivo da Škot tvrdi kako nije dokazano da je Prvi uzrok potpuni uzrok svega, svih naravi.

Nakon gore izloženog Škot na putu tvorne uzročnosti argu-mentira tako što kao prvu premisu uzima vjersku istinu (creditum), ono u što vjeruje: Bog je beskonačan jer stvara (creat), a iz toga sli-

358


jedi da postoji beskonačni razmak između krajnjih članova stvaranja (inter ereationis extrema est distantia infinita). Što znači stvarni To znači da Bog prouzročuje iz ništa, iz nebitka. Krajnji članovi stvaranju, su prema tome, ništa i bitak, tj. biće koje jedino može premostiti taj beskonačni razmak. Stvaranje iz ništa je vjerska isti-na. Škot kaže: istinito je da po trajanju (dakle, u kronološkom smislu) nebitak (ništa) prethodi bitku, daje ono koje nije postoja-lo nastalo po Božjem stvaranju, i da nebitak po naravi prethodi bitku prema Aviceninu shvaćanju; što znači da je svako biće po svojoj naravi ništa; nije, dakle, od samoga sebe, nego je od Boga. To se može jednostavno reći: svako je biće jedno ništa u krono-loškom i ontološkom smislu. Tu premisu Škot želi dokazati pa kaže da se ona dokazuje iz 19. zaključka trećeg poglavlja, jer je u tom zaključku dokazano da je barem prva narav nakon Boga od Boga, a ne od same sebe; ona, dakle, prima bitak od onoga koji je prije nje. To Škot pojašnjava govoreći kako biti tvoren (effici) ne zahtje-va, ne znači biti promijenjen (mutari), jer se pretpostavlja da ne-bitak po naravi prethodi bitku, a ne da već postoje krajnji članovi promjene, koju bi mogla prouzročiti ona snaga. Prema tome, Škot želi reći da se kod promjene pretpostavlja da već postoje krajnji članovi na kojima neka sila vrši promjenu, a kod stvaranja nije tako. U sudu koji slijedi iz prve premise (consequentia) Škot tvrdi: kada između krajnjih članova ne postoji nikakav razmak, onda se o razmaku može jedino govoriti na temelju biti samih krajnjih čla-nova; tada je, zapravo, taj razmak onoliko velik koliko je veći kraj-nji član. Primijenjeno na stvaranje, znači: "Bog ima beskonačni raz-mak od stvorenja" (Deus distat in infinitum a creatura). Prema tome, koliki je taj razmak ovisi o Bogu, a ne o stvorenju; suvreme-no rečeno, postoji ontološki razmak, ontološka diferencija između Boga i njegova stvorenja, između Stvoritelja i stvorenja, između beskonačnog bića i konačnog bića.

Na koncu Škot navodi kako neki beskonačnost Prvog uzroka dokazuju iz nijekanja unutrašnjeg uzroka. U unutrašnje uzroke spadaju materija i forma. U tom dokazu niječe se materija. Dokaz glasi: forma se ograničuje materijom, materija, dakle, ograničuje formu; što znači da ona forma koja nije prikladna da bude u mate-

359


riji, koja nije u materiji, koja nije ograničena materijom, jest bes-konačna. Taj dokaz Škot smatra bezvrijednim, jer i po zastupnici-ma toga dokaza anđeo nije beskonačan, iako nije ograničen mate-rijom. Također ni bitak koji pridolazi biti - po njima — ne može učiniti bit konačnom. To je tako zato što svako biće, svaki entitet (entitas) posjeduje unutrašnji stupanj savršenosti; svako je biće, dakle, savršeno po sebi, a ne po drugom biću (non per aliud ens). Ako bi navedeni dokaz vrijedio, onda bi to značilo daje tijelo, koje nije ograničeno drugim tijelom, beskonačno. Taj dokaz je kriv (on je sofizam), jer iz posljedice zaključuje na uvjet, tj. na postojanje uvjeta. Škot nasuprot dokazu naglašava da je tijelo najprije u sebi ograničeno, da je konačna forma najprije u sebi ograničena, a tek se nakon toga ograničuje materijom. Prema tome, to drugo ogra-ničenje, ta druga konačnost koja potječe od materije, pretpostavlja prvu konačnost, tu unutrašnju konačnost kod same forme. Druga konačnost pretpostavlja prvu konačnost; nije, dakle, druga konač-nost uzrok prve konačnosti. Primijenjeno na odnos biti i bitka, glasi: ako je bit konačna, onda znači da ne može postati konačnom po bitku. Ona je, dakle, u sebi konačna, ne može je bitak učiniti konačnom. Ona nije finibilis (učinljiva konačnom) po bitku.

Pošto je Škot na sedam načina (sedam puteva, dokaza) dokazao — koliko je to bilo moguće njegovu prirodnom razumu — besko-načnost Prvog bića i tako došao do temeljnog pojma svoje Rasprave: do beskonačnog bića, koji je ujedno i temeljni pojam Boga, u dese-tom zaključku ponovno se vraća na jednostavnost Prvog bića. Sada u desetom zaključku govori o jednostavnosti Prvog bića polazeći od beskonačnosti, dok je prije jednostavnost dokazao na temelju nužnog bitka-iz—sebe (na početku IV. poglavlja).

Deseti zaključak: iz beskonačnosti slijedi svestrana jednostavnost

Škot najprije govori o unutrašnjoj jednostavnosti u biti (in essentia). Ako bi se beskonačno biće sastojalo iz konačnih dijelo-va, ono bi bilo konačno, jer ne može sastavljanjem konačnih dijelo-va nastati beskonačno biće. A ako bi se beskonačno biće sastojalo iz beskonačnih dijelova, onda bi iz toga slijedilo da dio nije manji od cjeline. To je nemoguće, jer to proturječi pojmu dijela.

360


Nadalje, beskonačno biće nije sastavljeno iz kvantitativnih dijelova. Ako bi beskonačna savršenost bila shvaćena kvantitativno (protežno), onda bi to značilo da se veća savršenost nalazi u većem dijelu. A beskonačna veličina u kvantitativnom smislu je proturje-čan pojam, ona, dakle, ne može postojati. Tako je to zapravo ute-meljio Aristotel u 8. knjizi Fizike i u 12. knjizi Metafizike.

Ipak se tomu Aristotelovu utemeljenju prigovara tako što se navodi primjer razumom obdarene duše. Duša kao najsavršenija forma je jednako savršena u svakom tijelu: u velikom kao i u ma-lom tijelu, u dijelu tijela kao i u cjelini tijela. Time se, dakle, niječe gore iznesena tvrdnja da je jedna moć veća u većem dijelu, u većoj veličini u kvantitativnom (protežnom) smislu.

Škot zatim želi prebojiti (coloratio) Aristotelovo utemeljenje tako što na konačnost ili beskonačnost jedne moći zaključuje iz njezina djelovanja (njezine djelotvornosti, tvorne uzročnosti, effici-entia). Ako se moć (savršenost) svojim djelovanjem širi na odre-đene dijelove, ako je prigodno (per accidens) vezana za određene kvantitativne dijelove, onda je to dokaz da se u jednom konačnom dijelu, da se, dakle, u konačnoj veličini u kvantitativnom smislu, ne može nalaziti beskonačna moć. Ako ta moć nije beskonačna po svom djelovanju u ekstenzivnom smislu (ne obuhvaća sve dijelove, nego se dio učinka, djelovanja, te moći nalazi uvijek u jednom kvantitativnom dijelu, u svakom, dakle, dijelu po jedan dio učinka te moći), onda ona nije beskonačna ni u sebi, ni, dakle, u inten-zivnom smislu.

Škot ponovno naglašava da se iz beskonačnosti po djelovanju, tj. iz beskonačnog djelovanja, može zaključiti na beskonačnost onog koji djeluje, na beskonačnost moći. Ako su djelovanja ko-načna, onda ne može njihovim sastavljanjem nastati beskonačno djelovanje. Zatim, ako konačna djelovanja jedne moći mogu rasti, ponovno iz njih ne može nastati beskonačno djelovanje.

Škot nije zadovoljan s iznesenim dokazima. Zato nastoji do-puniti gore izneseno utemeljenje tvrdnjom: protežnost označava protezanje onoga koji je njezin nositelj (subiectum). No, kod bes-konačne savršenosti ne postoji nositelj koji bi bio "protežan".

361


Beskonačna savršenost se ne nalazi u materiji onako kako se duša nalazi u tijelu kao njegova forma. Ukratko Škot to dokazuje na sli-jedeći način: razumijevanje kao beskonačna savršenost nije nosi-telj (subiectum) protežnosti. Prva narav je razumijevanje, što znači da je razumijevanje identično s Prvom naravi, koja nije primljena u materiju.

Iz do sada izloženog vidljivo je Škotovo inzistiranje na tome da je beskonačno biće jednostavno u svojoj biti, da nije sastavljeno, da ne može nastati spajanjem pojedinih dijelova ili rastom pojedinih dijelova, bez obzira na to jesu li ti dijelovi konačni ili beskonačni ili kvantitativni. To također vrijedi za konačna djelovanja.

Škot, nadalje, govori o jednostavnosti tako što pokazuje da je beskonačno (biće) nespojivo, nesastavljivo, s akcidentom. Jer se samo onom biću, koje je perfectibile, usavršivo, koje može postati savršenije, koje može primiti savršenost, koje je, dakle, u potenciji da primi savršenost, dodaje savršenost i kod takvih usavršivih bića cjelina je savršenija od svakog sjedinjenog dijela. Beskonačnom ništa ne nedostaje (Infinito nihil de est), nijedno, koje bi moglo biti sjedinjivo s beskonačnim, ne dodaje beskonačnom nikakvu savr-šenost. Ako bi nešto moglo dodati beskonačnom neku savršenost, onda bi postojalo nešto veće od beskonačnog, što je nemoguće. Zatim, beskonačnom ne mogu biti imanentni materijalni akciden-ti, jer beskonačno nije kvantitativno. Napokon, nematerijalni akci-denti - kao što su razumijevanje i htijenje - nisu akcidenti kod beskonačnog, jer su s njim identični.

Do sada je Škot, kada je govorio o jednostavnosti beskonačnog bića, rabio akcident kao kategoriju, kao kategorijalnu odredbu, a sada počinje govoriti o jednostavnosti beskonačnog bića, služeći se pojmovima per se i per accidens. Već je Škot prije, kada je govorio o uzrocima, razlikovao uzrok per se (po sebi), istinski uzrok od uzroka per accidens, tj. od prigodnog uzroka. Škot sada iznosi tri argumenta kojima želi pokazati da kod Prvog bića nije ništa prigod-no (per accidens): u prvom nije ništa prigodno (per accidens), jer ono per se (po sebi, istinsko) prethodi svakom prigodnom (per accidens); u prvom nije ništa prouzročeno, u prvom nema nikakve

362


potencije, što znači da Prvo nema mogućnosti usavršavanja, da bude usavršavano.

Za tri navedena suda Škot pokušava naći razloge. Međutim, on uspijeva samo pokazati da nijedno prigodno (per accidens) ne pri-pada biti Prvog, ali ne uspijeva pokazati da Prvom ne pridolazi ništa prigodno, što je vidljivo iz sljedećeg.

1. Prvo postoji po sebi (per se) i zato u biti Prvog ne može pos-tojati ništa prigodno (akcidentalno), ali se ne vidi zašto toj biti ne bi moglo pridoći nešto prigodno, jer bi i tada ono per se (istinsko) bilo prije onog prigodnog i tako bi, dakle, bit Prvog bila prije onog sjedinjenja prigodnog s njom.

2. U Prvom nije ništa prouzročeno, ali se ne vidi zašto ono što je prouzročeno ne bi moglo prigodno djelovati povratno na svoj uzrok, tj. na Prvi uzrok, jer kod mnogih prouzročenih supstancija akcidenti — koji su prouzročeni od tih supstancija - djeluju povratno na te supstancije.

3. Prvo biće je u svojoj biti samo čin i zato mu u bitnom smislu ne pripada nikakva x>oiznc\)d\nosi, potencija, moć za primanje savr-šenstva, ali se ne vidi zašto mu ne bi pripadala moć (potentia) u prigodnom smislu, u ograničenom smislu. Zašto ne bi jedna takva moć mogla pridoći biću koje je čisti čin?

Iz sva tri navedena Škotova argumenta vidljiv je osnovni filo-zofski i teološki problem, koji ostaje nerješiv, jer tu je zapravo riječ o odnosu između Boga i njegovih stvorenja, točnije rečeno, o odnosu između Boga i ljudi. Pitanje, prema tome, glasi: utječu li ljudi svojim djelovanjem na Boga? Bog ostaje u svojoj biti ono što jest, po Škotu, ali se Škot pita zašto ljudsko djelovanje ne bi prigod-no djelovalo na Boga? Još jasnije: mijenja li se Bog? Može li se Bog mijenjati? Mogu li ljudi svojim djelovanjem izazvati promjene kod Boga prigodno (per accidens)? U metafizičkom mišljenju promje-na (promjenjivost) je znak nesavršenstva, nedostatka. Zato je Bog za metafizičko mišljenje nepromjenjiv. Ali pitanje glasi: je li tako u povijesnom mišljenju? Je li promjena u povijesnom mišljenju znak savršenstva ili znak nesavršenstva? To su temeljni problemi i filo-

363


zofije i teologije, posebice kršćanske teologije koja se temelji na Božjoj objavi, na Božjem djelovanju u povijesti. Iz izloženog je vidljivo daje Škot bio svjestan tih problema. Zato Škot i kaže da u biti Prvog bića nema ničeg prigodnog, ali se pita može li što pri-godno dodati toj biti? Drukčije rečeno, Bog je nepromjenjiv u sebi, ali se pitamo je li promjenjiv ad extra, s obzirom na druga bića, s obzirom na svoja stvorenja?

Navedeni problem bit će još vidljiviji kada promotrimo kako Škot govori o Prvom biću polazeći od pojma jednostavne savr-šenosti. Prema drugom zaključku ovoga (četvrtog) poglavlja, u Prvom postoji samo jednostavna savršenost i svaka takva savr-šenost je istovjetna s biti Prvog bića. Škot ovaj zaključak utemelju-je tako što kaže: ako svaka jednostavna savršenost nije istovjetna s biti (essentia) Prvog, onda bi to značilo da ta bit nije najbolja iz sebe ili da postoji više jednostavno najboljih.

Nakon iznesenog zaključka Škot kaže da se ne može tako zaključivati, jer se biti (pojmu) jednostavne savršenosti ne protivi (non repugnat) da postoje mnoge jednostavne savršenosti i da je svaka savršenost najviša u svom stupnju, te da je jedno najviše bo-lje od drugoga i od svih najviših, i da je od svih tih najviših bit Prvog (essentia primi) bolja. Nijedna, dakle, jednostavna savršenost nije istovjetna s biti Prvog, nego je njoj samo inherentna, što znači da je dodana biti Prvog. Škot time ističe da je svaka jednostavna savršenost najbolja samo u svom rodu, svaka, dakle, jednostavna savršenost ostaje u okviru kategorijalne stvarnosti, što znači da ne nadilazi sve rodove, da nije transcendentalna.

Ako se sve jednostavne savršenosti međusobno uključuju po identitetu, onda bi to značilo da ono što posjeduje jedna također posjeduje i druga. No, Škot navodi primjere kojima pokazuje da su jednostavne savršenosti relativno neovisne jedna o drugoj i da su možda neovisne o svom nositelju. Kao primjere uzima savršenosti: nužnost, čin, jednostavnost i neraspadljivost. Npr. materija je više nužna nego forma, ali je u manjoj mjeri čin nego forma. Akcident je ovisan o supstanciji, ali je supstancija jednostavnija nego akci-dent. Nebo je neraspadljivije od miješanog tijela i slično. Iz toga

364


Škot zaključuje da se jednostavne savršenosti - izuzetak su odredbe bitka, tj. transcendentalni pojmovi bića, pojmovi koji su konvertibilni (izmjenjivi) s bitkom: unum, verum, bonum — razli-čito odnose jedna prema drugoj i prema svom nositelju.

Kada je dokazao da jednostavne savršenosti nisu izmjenjive (konvertibilne) s biti Prvog bića, Škot nastavlja dalje tvrdnjom: ako bi neki drski protivnik pretpostavio da u Prvom postoji akeident, teško bi bilo pokazati da je taj akeident zapravo jednostavna savr-šenost, jer se nekad izvrsnijim naravima pripisuje manje izvrsno svojstvo, a nekad se manje izvrsnim naravima pripisuje izvrsnije svojstvo, koje se naziva jednostavna savršenost. Npr. prva je mate-rija jednostavna, čovjek nije jednostavan, prema tome, jednostav-nost je takvo svojstvo koje se pripisuje naravima, kojim se imenu-ju, opisuju naravi (tale denominativum). Ti me je Škot zapravo po-kazao da nije zadovoljan s iznesenim dokazima i da nema sigurnih dokaza da u Prvom ne može postojati nekakav akeident koji bi njemu pripadao prigodno.

Škot izričito veli da bi to bilo teško ili čak nemoguće posljed-njim četirima argumentima dokazati da u Prvom ne može postojati akeident, koji bi njemu prigodno (per accidens) na kontingentan način (contingenter) bio inherentan i "po kojem bi se ono (Prvo) moglo prigodno mijenjati: ili od sama sebe ili od nekog kasnijeg" (secundum quod possit per accidens mutari, sive a se sive ab alio posteriori).

Iz navedene rečenice očito je da Škota zanima osnovno pita-nje, koje se tiče samog temelja teologije: je li Bog promjenjiv? mo-že li Bog mijenjati samog sebe? mogu li druga bića izazvati pro-mjene kod Boga? Ako je Bog u svojoj biti nepromjenjiv, je li onda promjenjiv u drugima? Ako u Prvom postoji akeident, koji je Prvom inherentan prigodno, to onda znači da se Prvom nešto do-daje, da se, dakle, ipak nešto mijenja prigodno. Škot priznaje kako četiri posljednja argumenta ne mogu dokazati da u Prvom ne može postojati akeident, koji bi njemu bio inherentan prigodno i to na kontingentan način. Kada se Škot pita mijenja li se Prvo (tj. Bog) iz sebe, jer to sam hoće, ili se mijenja pod utjecajem drugoga, onda

365


ga na to (na takvo razmišljanje) potiče spoznaja da se naša volja mijenja iz sebe, da se mijenja u htijenje.

Na koncu svih dokazivanja, koja su se ticala 10. zaključka, u kojem se govori o svestranoj jednostavnosti koja proizlazi iz besko-načnosti, Škot tvrdi: Ako bi se moglo pouzdano dokazati da u Prvom ne postoji jednostavnost koja se protivi akcidentu, tada bi to bio vrlo plodan zaključak. Prema tome, Škot je kritičan prema svojim iskazima, jer kaže "ako bi se moglo pouzdano dokazati". Zatim samokritički dodaje: ako se nekome ne sviđaju njegova dva prva dokaza o jednostavnosti, koja je iznio na početku obrazlaga-nja 10. zaključka, neka donese bolje dokaze. Prije je rekao da je nezadovoljan s četiri posljednja argumenta, a sada je također kri-tičan prema dvama prvim dokazima, jer dopušta da je moguće izni-jeti bolje dokaze.

Škot 10. zaključak završava molitvom, a time zapravo završava i svoje dokazivanje o beskonačnosti Prvog bića. U molitvi on go-vori — što je po sebi razumljivo — kao katolik (vjernik) i u svojoj molitvi sažima rezultate svoga misaonog rada. Molitva slijedi ras-pored Rasprave; u njoj sažima ono do čega je došao u III. i IV. poglavlju te dodaje ono u što vjeruje kao vjernik. Molitva je osob-ni razgovor s Bogom, razgovor koji se odvija na razini: ja—ti odno-sa. U njoj Škot Boga stalno oslovljava sa Ti (Tu).

— Gospodine, naš Bože, iz dosada rečenog mogu katolici na razne načine zaključiti mnoge savršenosti, koje su filozofima o Tebi poznate. Ti si prvi tvorni uzrok, posljednji cilj, najviši u savr-šenstvu. Ti nadilaziš sve. Ti si posve neprouzročen, dakle, netvoriv i neraspadljiv (neprolazan, nerazoriv). Tebi je posve nemoguće ne biti, jer si nužni bitak iz sebe i zato vječan, jer istodobno imaš neza-vršivost trajanja (interminabilitatem durationis). - Time Škot želi reći da Božje postojanje ne poznaje završetka, i da nema sposob-nosti (moći, potencije) za sukcesiju, jer svaka sukcesija može biti samo u onom stalno (continue) prouzročenom ili barem u bitku ovisnom o drugom. Ova je ovisnost daleko od nužnog bitka iz sebe. Sve gore navedeno Škot je dokazao u III. poglavlju Rasprave; jedi-no je sada dodao, da je Bog vječan.

366


- Ti živi, Ti si najviši (najizvrsniji) život (vita nobilissima), jer si razuman i voljan. Ti blaženi, Ti si bitno zaista blaženstvo, jer si Ti poimanje (obuhvaćanje) Samoga Sebe. Ti si najjasnije gledanje Sebe i najradosnija ljubav. Iako si jedino u Sebi blažen, Sebi dostatan u najvišem smislu, ipak Ti sve razumljivo (inteligibilno) razumijevaš istodobno i aktualno. Ti možeš sve prouzročivo htjeti istodobno, kontingentno i slobodno i htijući prouzročiti. Ti imaš beskonačnu moć u najistinitijem smislu. Ti si nepojmljiv (neobu-hvatljiv), beskonačan, jer nijedno koje sve zna, nije konačno; nijed-no koje je beskonačne moći, nije konačno, nijedno koje je najviše među bićima i posljednji cilj, nije konačno; nijedno koje po sebi egzistira posve jednostavno, nije konačno. - Iz navedenog je očito da je Škot sažeo ono do čega je došao u IV. poglavlju Rasprave, samo je dodao da je Bog najviši život (vita nobilissima), jer je Bog razum i volja, što znači da život po razumu i volji postaje najviši, najizvrsniji život.

- Ti si vrhunac jednostavnosti, jer nemaš nikakvih dijelova koji su stvarno različiti, nikakvih realnosti u Tvojoj biti koje nisu realno iste. U Tebi nema nikakve kvantitete, u Tebi se ne može naći nikakav akeident i zato nisi po akcidentima promjenjiv, kako sam već gore rekao, Ti si u biti nepromjenjiv po akcidentima, druk-čije rečeno, nepromjenjiv u sebi i nepromjenjiv u drugima. - To sada kaže Škot u molitvi, iako je - kada je to dokazivao - priznao da je teško ili čak nemoguće dokazati da u Prvom nema nikakva akcidenta koji bi njemu bio imanentan per accidens (prigodno) i koji bi tako mogao izazvati promjenu per accidens (prigodno) kod Prvog. Iz toga slijedi da postoji kod Škota razlika između onoga u što on vjeruje (njegove vjere) i onoga što on može dokazati svojim prirodnim razumom (njegove spoznaje).

- Samo si Ti jednostavno savršen. Nisi savršen anđeo ili tijelo, nego si savršeno biće (perfectum ens), kojemu ne nedostaje ništa od bitka (od bićevitosti, entitatis), koji može uopće biti imanentan jednom biću. Ne može sva bićevitost (entitas) biti imanentna jed-nom biću formaliter (kao određenost formom), ali se može for-maliter (kao određenost formom) ili eminenter (na način prven-

367


stva) posjedovati u jednom, onako kako to Ti, Bože, posjeduješ, koji si najviše biće medu bićima, štoviše, Ti si jedini beskonačan među bićima. - Iz navedenog slijedi da je Bog beskonačno biće, i taj pojam beskonačnog bića je najviši pojam do kojega može doći metafizika, tj. do kojega je došao Škot oslanjajući se na svoj pri-rodni razum.

Pošto je rekao da je Bog beskonačno biće, Škot dalje govori u molitvi da je Bog beskonačna dobrota i prva istina. A budući da su dobrota i istina (Bonum i Verum) transcendentalne odredbe bića, to onda znači da su one izmjenjive (konvertibilne) s beskonačnim bićima. U posljednjem zaključku (11. zaključak) svoje Rasprave Škot će reći daje Bog jedan po broju, govorit će, dakle, o transcen-dentalnoj odredbi bića Jedno (Unum).

— Ti si dobar bez granice, najslobodnije (i najdarežljivije) sa-općavaš zrake Svoje dobrote, k Tebi, najdostojnijem ljubavi, žuri natrag svako pojedino biće kao svom posljednjem cilju. - O do-broti beskonačnog bića Škot je već govorio u III. i IV. poglavlju svoje Rasprave, ali do sada nije govorio o Bogu kao prvoj istini, što sada čini.

— Jedino si Ti prva istina (veritas prima). - Ono što nije onako kako se pojavljuje, lažno je. Iz toga slijedi da je nešto drugo (ra-zličito od njega) temelj njegova pojavljivanja. Kada bi jedino nje-gova narav bila temelj njegova pojavljivanja, tada bi se ono poja-vilo onako kako jest. - Tebi ništa drugo (ništa različito od Tebe) nije temelj pojavljivanja, jer u Tvojoj biti, koja se najprije pojav-ljuje Tebi, Tebi se pojavljuje sve drugo, što znači da nijedno kasni-je biće nije Tebi temelj pojavljivanja.

— U Tvojoj biti prisutno je Tvom razumu svako razumljivo (inteligibilno) po najsavršenijem temelju razumijevanja. Ti si, da-kle, najsjajnija razumljiva istina i neprevarljiva istina i obuhvaćaš (poimaš) najsigurnije svaku razumljivu istinu. Drugo (različito od Tebe), koje se pojavljuje u Tebi, ne pojavljuje se Tebi imanentnim da bi Te prevarilo. Jer ovaj temelj pojavljivanja ne priječi da se vlastiti temelj onog, koje se po njemu pokazuje, pojavi Tvome ra-

368


zumu. Onako kako se naš vid vara kada pojava nečeg vanjskog priječi da se pojavi ono što jest. Nije tako u Tvom razumu, štoviše, kada se Tvoja bit pojavljuje, tada svako, koje je u njoj, svijetleći iz svoje najsavršenije jasnoće, pojavljuje se Tebi po svom vlastitom temelju. —

Iz navedenog možemo zaključiti da Škot prvi put u svojoj Raspravi govori o Bogu kao o prvoj istini. Značajan je u njegovu govoru o istini pojam pojave (appareo, apparentia). Nešto se po-javljuje, pokazuje. Narav jednog bića je temelj (ratio) njegova po-javljivanja. Ako se nešto pojavljuje onako kako ono jest, onda je to istina, a ako nešto nije onako kako se pojavljuje, ako nije ono što se pojavljuje, onda je to laž. Božja narav, Božja bit (essentia) je temelj njegova pojavljivanja. Ne može nijedno drugo biće (nijedno kasni-je biće, tj. nijedno konačno biće) biti temelj Božjeg pojavljivanja. Nego je upravo obratno: Božja bit kao temelj Božjeg pojavljivanja je također temelj pojavljivanja svih bića tako da pojavljivanje Božje biti omogućuje da se svako biće pojavljuje po svom vlastitom te-melju. Prema tome, pojavljivanje Božje biti je transcendentalni temelj za pojavljivanje svakog bića, ali tako da Božja bit kao temelj pojavljivanja ne ukida, nego omogućuje posebni temelj pojavljiva-nja svakog bića, omogućuje da se svako biće pojavljuje po svom te-melju - omogućuje, dakle, posebnost svakog bića. I Škot dodaje da je po Božjoj biti - koja je najrazumljivija, najinteligibilnija -sve što postoji razumljivo (inteligibilno). Inteligibilnost (razumlji-vost, spoznatljivost) Božje biti temelj je inteligibilnosti svih bića. Prva istina je temelj svih istina. Pojavljivanje Božje biti je temelj pojavljivanja svakog bića po svom vlastitom temelju.

Prema do sada izloženom vidljivo je da je Škot odgovorio što omogućuje pojavu konačnih bića, što omogućuje inteligibilnost (razumljivost) konačnih bića i što omogućuje istinu konačnih bića. To je, dakle, transcendentalni pristup. Takav Škotov transcenden-talni pristup pokazuje veliku sličnost s transcendentalnom filozofi-jom i teologijom Karla Rahnera, te srodnost s transcendentalnom filozofijom I. Kanta, s fenomenologijom E. Husserla i s funda-mentalnom ontologijom H. Heideggera.

369


Srodnost Skotova pristupa s Kan tovim osobito je vidljiva onda kada Škot govori o Božjem slobodnom djelovanju. Na početku IV. poglavlja svoje Rasprave Škot je naglasio volju kao jedini princip slobode nasuprot nužnosti koja vlada u prirodi; Kant bi rekao, slo-bodu praktičnog uma nasuprot determinizmu u prirodi. Škot je također na početku IV. poglavlja naglasio da Bog djeluje slobod-no, a ne nužno. Po Škotu, ako bi Bog djelovao nužno, onda bi se u svijetu sve događalo nužno. Tako je Božje slobodno djelovanje pretpostavka slobode u svijetu, tj. čovjekove slobode. Takvo Škoto-vo polazište u skladu je s novovjekovnom filozofijom slobode, jer je novovjekovna filozofija zapravo filozofija slobode, analitika slo-bode, što je osobito vidljivo kod Kanta, Fichtea, Hegela, Schellinga i tako sve do Heideggera.

Kod Rahnera glavna postavka glasi: transcendentalna stvar-nost omogućuje kategorijalnu stvarnost, transcendentalna Božja objava omogućuje kategorijalnu i posebnu Božju objavu, drukčije rečeno, omogućuje čovjekovu samoobjavu, čovjekovo samoizlaga-nje, što je posve u skladu sa Škotovim stajalištem. Husserl sa svo-jom misli vodiljom: natrag samim stvarima, i s naglašavanjem da nam se stvari pojavljuju u svojoj biti te utemeljujući pojavljivanje stvari u transcendentalnom ja, pokazuje sličnost sa Škotovim trans-cendentalnim pristupom. Heidegger radikalizira Husserlovu feno-menologiju tako što traži od spoznajnog subjekta da se otvori bići-ma koja se pojavljuju, da omogući bićima da se pojave u svojoj biti, jasnije rečeno, da se prepusti inicijativi stvari (bića), te govori o bit-noj razlici između bitka i bića, o bitku koji omogućuje bića, što je također u skladu sa Škotovim polazištem.

Razlika između Škotova transcendentalnog pristupa i novo-vjekovnog transcendentalnog pristupa sastoji se u tome što Škot govori o transcendentalnom utemeljenju stvarnosti bića, dok novo-vjekovna filozofija govori o transcendentalnom utemeljenju spo-znaje. U tome i jest bitna razlika između srednjovjekovne i no-vovjekovne filozofije. Srednjovjekovna filozofija govori o bitku i bićima, tj. o stvarnosti, a novovjekovna filozofija govori o spoznaji te stvarnosti, o mogućnosti spoznaje bića i bitka. No, kod Škota

370

V


je to novovjekovno polazište prisutno onda kada on govori o Božjoj slobodi, o Božjem slobodnom djelovanju, o tome da Bog sve čini slobodno, i kada govori o mogućnosti i granici metafizičke spoznaje.

Kada je završio svoje razmišljanje o Bogu kao prvoj istini, Škot kaže: "O Tvojoj istini i o idejama u Tebi ne treba dalje raspravljati radi ispunjenja moje nakane. Mnogo se govori o idejama, o kojima da nije bilo govoreno nikada, čak da ideje nisu bile ni imenovane, ne bi se manje znalo o Tvojoj savršenosti." Riječju nakana u nave-denoj rečenici preveli smo latinsku riječ propositum, a tu latinsku riječ možemo prevesti također kao zadaća, postavljena teza koju treba dokazati. Škot u navedenoj rečenici želi reći kako tolike ideje 0 Bogu, tolike nauke o idejama, kao što su platonska i augustinska, nisu pridonijele većoj spoznaji Božje savršenosti, nisu, dakle, sma-njile naše neznanje o Bogu. Iz toga je očita Škotova kritika filo-zofske tradicije oličene u nauku o idejama. Nakon toga Škot na-glašava ponovno da je Božja bit savršeni spoznajni temelj svakog spoznatljivog i to pod svakim vidom spoznatljivosti. I veli: "Neka to nazove idejom tko hoće, ovdje se ne kanim zadržavati kod te grčke

V

1 platonske riječi." To pokazuje da se Skot odvaja od platonsko— -augustinske tradicije, tj. od njihova nauka o idejama. To je Škotova novost i originalnost.

Nakon navedenog Škot sam daje sud o svojoj Raspravi oprvom principu govoreći: - Osim prije rečenog, što su već filozofi o Tebi rekli, katolici Te često hvale kao svemoćnog, sveprisutnog, praved-nog, milosrdnog i providonosnog (providentem), kao onog koji se brine za sva stvorenja, a osobito za duhovna. A to što katolici go-vore o Bogu, to Škot odgađa za slijedeći Traktat. - No, taj slijedeći Traktat nije pronađen i uopće se ne zna je li ga Škot napisao. Škot želi reći da je u ovom Traktatu izložio što filozofi govore o Bogu, bolje rečeno, izložio je svoju metafizičku spoznaju Boga, a u slije-dećem Traktatu je htio izložiti što vjernici (katolici) govore o Bogu. To on jasno kaže: "Naime, u ovoj Raspravi pokušao sam vidjeti kako se metafizički iskazi o Tebi mogu nekako zaključiti prirodnim umom. U slijedećoj (Raspravi) treba izložiti vjerske istine, u kojima se um za-

371


robljuje, koje su ipak katolicima tim sigurnije što se ne oslanjaju na naš razum, koji oslijepljuje i koji se u mnogim (stvarima) koleba, nego se čvrsto oslanjaju na Tvoju najčvršću istinu."

Navedeni tekst pokazuje da je Škot svjestan granica metafi-zike, metafizičke spoznaje, dakle, spoznaje koja se oslanja na čov-jekov prirodni razum i um. Kada je riječ o vjerskoj stvarnosti, onda se sigurnost ne može tražiti u oslanjanju na naš razum, jer je razum za tu stvarnost slijep i koleba se u mnogim stvarima, tj. razum je tada klimav, nesiguran. Prema tome, kada je riječ o vjerskoj stvar-nosti, onda se sigurnost traži u oslanjanju na Boga, a ne na čov-jekov razum. Kada je riječ o credibilia (o onom u što se vjeruje, a vjeruje se u ono što je Bog rekao o sebi, o vjerskim istinama, o vjer-skoj stvarnosti), u kojima se um zarobljuje (in quibus ratio capti-vatur), onda se sigurnost ne traži u oslanjanju na naš um. Captivus znači zarobljen, zasužnjen, uzet, osvojen, a glagol je captivo, pa zato treće lice pasivnog prezenta captivatur prevodim kao zaroblju-je se, zasužnjuje se, biva osvojen, biva zasužnjen; prema tome, um biva osvojen, zasužnjen od vjerske stvarnosti. To sve jasno pokazu-je da je Škot svjestan granica metafizičke spoznaje Boga, jer je to ustvrdio na kraju Rasprave o prvom principu. Kada je, dakle, došao do najvišeg vrhunca metafizičke spoznaje, tj. do spoznaje Boga kao prvog i beskonačnog bića, Škot naglašava nedostatnost i bitnu ograničenost te spoznaje.

Sada je potrebno reći kako Škot shvaća metafiziku, metafi-zičku spoznaju, jer cijela Rasprava o prvom principu pokazuje da Škot ima svoj vlastiti koncept metafizike. Iz Rasprave je očito da Škot napušta ontoteološki koncept metafizike, napušta metafiziku koja polazi od najvišeg bića, a to je zapravo božansko biće, i koja polazeći od najvišeg bića razumijeva sva ostala bića. Škot postupa obratno, on polazi od bića kao takvog i želi doći do spoznaje najvišeg bića, tj. do beskonačnog bića. Početak Rasprave Škot započinje tvrdnjom da je Bog sebe nazvao bićem (Izl 3,14) i tu tvrdnju želi razumjeti služeći se svojim prirodnim razumom, želi je, dakle, razumjeti na metafizički način, i tako doći do pojma Boga kao beskonačnog bića. Pojam Boga kao najvišeg bića je najviši

372


doseg do kojega može doći metafizička spoznaja. To je, dakle, vrhunac i istodobno granica metafizičke spoznaje.

Polazeći od bića kao takvog Škot pretvara metafiziku kao tran-scendentnu znanost (kao znanost o biću koje nadilazi sva ostala bića) u transcendentalnu znanost i metafiziku kao ontoteologiju u ontologiju. Metafizika je kod Škota transcendentalna znanost, jer se ne oslanja na rezultate Aristotelove fizike i kozmologije; nije, dakle, metafizika proširena Aristotelova fizika i kozmologija, nego je metafizika znanost koja omogućuje sve ostale znanosti. Osnovni pojam metafizike je pojam bića kao takvog, što znači da je taj pojam bića transcendentalni pojam. Taj osnovni pojam bića izriče se na jednoznačan (univokan) način o svim bićima, također i o Bogu. Taj osnovni pojam bića prethodi svakoj podjeli bića. Dok metafizika kao ontoteologija polazi od bića u najmaksimalnijem smislu, dotle metafizika kao ontologija polazi od bića u najmini-malnijem (najzajedničkijem, najopćenitijem) smislu. Dok metafi-zika kao ontoteologija nije svjesna ograničenosti svoje spoznaje (ona je zapravo metafizički dogmatizam), dotle je metafizika kao ontologija svjesna svoje granice.

Metafizika kao ontologija govori o biću kao takvom, govori, dakle, o transcendentalnim odrednicama (vlastitostima) bića, tj. o onim odrednicama koje pripadaju biću kao takvom. Taj najmini-malniji i najzajedničkiji pojam bića označuje samo entitas (bićevi-tost), označuje, dakle, ono po čemu se svako biće razlikuje od Ništa. Biće kao takvo, prije, dakle, svakog modaliteta, relacional-nosti i kategorijalnosti, tj. prije promatranja bića u njegovim mo-dusima, relacijama i kategorijama, razlikuje se od Ništa, nije u pro-turječju s bitkom (Škot kaže: "cui non repugnat esse", kojem se ne protivi bitak), i prikladno je, sposobno je, ima sposobnost za egzi-stiranje (quod aptum natum est existere), kako je to dokazao L. Honnefelder (Scientia transcendens, nav. dj. str. XIX). Takav po-jam bića je najminimalniji pojam bića, jer izražava ono što pripada svakom biću, a svakom biću pripada da je nešto, a ne Ništa. Takav pojam bića je transcendentalni pojam, jer prethodi svim drugim pojmovima i omogućuje sve druge pojmove. Na taj način taj naj-

373


osnovniji pojam bića spada u mogući bitak, u bitak koji može biti, koji ima moć da bude. Taj bitak ima moć biti, moguć je zato jer nije u proturječju s bitkom. Ono što nije u proturječju s bitkom je mi-slivo. Prema tome, takav pojam bića spada u mogući bitak i u mi-slivi bitak. Ono što je u proturječju s bitkom nije mislivo, spada, dakle, u nemislivi i u nemogući bitak.

To biće kao takvo Škot promatra u njegovim modusima: mo-gućnost—stvarnost, kontingencija-nužnost, konačnost-besko-načnost. Metafizika ne govori o egzistentnim (aktualnim) bićima, jer su sudovi o aktualnim bićima kontingentni, a metafizika se oslanja na nužne sudove. Metafizika govori o mogućem bitku, o onom što (quid), štostvu (quidditas) pojedinih bića, jer su sudovi o mogućem bitku nužni. Metafizika ne govori o egzistenciji poje-dinih bića, jer se egzistencija jednog bića ne može pojmiti. Egzis-tira li neko biće ili ne, to se može konstatirati, to se ne može obu-hvatiti pojmom. Zato metafizika želi odgovoriti na pitanje: može li neko biće postojati i zašto može postojati? Može li, dakle, neko biće egzistirati, a ako može, zašto može? Prema tome, metafizika želi shvatiti ono quid (što, štostvo) jednog bića, jer iz toga što (tj. iz pojma jednog bića) slijedi odgovor na pitanje: može li i zašto može jedno biće egzistirati? To zapravo znači da metafizika želi aktual-no biće razumjeti polazeći od mogućeg bitka, od onog što, od na-ravi, od biti toga bića. Riječ je, dakle, o ontološkoj spoznaji, o onto-loškom poimanju bića, a ne o ontičkoj konstataciji. Upravo zato što metafizika želi određeno biće razumjeti polazeći od onog što (naravi, biti) toga bića, dokazuje da je metafizička spoznaja kod Škota aposteriorna spoznaja. Ona, dakle, polazi od aktualnih bića i promatra ih kviditativno, pod kutom što, štostva.

Budući da je metafizika kod Škota transcendentalna znanost, ona govori o biću kao takvom i o transcendentalnim odrednicama (vlastitostima) bića (mogućnost-stvarnost, kontingentnost—nuž-nost, konačnost—beskonačnost) i o jednostavnim savršenostima koje su također transcendentalne (razum, volja, dobrota i slično). Prema tome, metafizička spoznaja ostaje u okviru transcendental-nosti, u okviru onoga što, u okviru mogućeg bitka; ona je, dakle,

374


općenita spoznaja Boga kao prvog i beskonačnog bića. Ta je spo-znaja apstraktna (Škot kaže: apstraktivna), što znači da ona dolazi do onoga što procesom apstrakcije. Rezultat te apstraktne meta-fizičke spoznaje nije konkretno biće, nego apstraktno biće, što znači da je metafizička spoznaja sadržajno neispunjena, prazna, i kao takva ne može bitno utjecati na našu praksu, nije, dakle, dostatna za naše spasenje. Škot priznaje da je intuitivna spoznaja, koja se odnosi na realnu prisutnost konkretnog bića, na prisutno konkretno biće, savršenija od apstraktne spoznaje i daje intuitivna spoznaja pretpostavka apstraktne spoznaje. Upravo se u vjeri radi o odnosu prema konkretnom biću, prema osobnom biću, jer je vjera osobna relacija sa živim Bogom. Razlika između intuitivne spoznaje i apstraktne spoznaje je upravo u tome da je intuitivna spoznaja bitno određena realnom prisutnošću drugog bića, oslanja se, dakle, bitno na drugo biće, dok je apstraktna spoznaja bitno određena razumom, oslanja se, dakle, na svoj razum i um. Škot na kraju Rasprave o prvom principu naglašava kako se u spoznaji vjer-ske stvarnosti (vjerskih istina) sigurnost može naći samo u osla-njanju na Boga, a ne na naš razum.

Svoju Raspravu o prvom principu Škot je započeo govorom o biću kao takvom, zatim nastavio govorom o bitnom poretku i o po-djeli bitnog poretka. Posebno je istaknuo tri bitna poretka: pore-dak tvorne uzročnosti, poredak cilja i poredak prvenstva. U trećem poglavlju je govorio o prvom biću, zapravo o trostrukoj prvosti prvog bića: u poretku tvorne uzročnosti, u poretku cilja i u poretku prvenstva. U trećem poglavlju su dvije glavne disjunktivne tran-scendentalije: kontingentnost-nužnost, a u četvrtom poglavlju: konačnost—beskonačnost. U četvrtom poglavlju je govorio o bes-konačnom biću, zapravo o jednostavnosti i duhovnosti beskonač-nog bića, tj. o jednostavnim savršenostima (razum, volja, moć) u beskonačnom biću i o transcendentalijama koje su izmjenjive (konvertibilne) s beskonačnim bićem: unum, verum, bonum.

Cijela Rasprava je bitno određena govorom o onom što, o na-ravi, o biti, beskonačnog bića. Budući da ono što spada u mogući bitak, onda je određena govorom o odnosu mogućeg i stvarnog bit-

375


ka, mogućnosti i stvarnosti. Škot je pokazao da je u onom što (poj-mu) beskonačnog bitka uključena i egzistencija beskonačnog bića. Jer, ako beskonačno biće može postojati, onda ono ne može početi postajati, nego već mora postojati od početka. No, taj najviši do-met metafizičke spoznaje, kada je riječ o vjerskoj stvarnosti (o vjer-skim istinama), ne pruža nikakvu sigurnost, jer je razum slijep i nesiguran u spoznaji vjerske stvarnosti. Sigurnost u vjeri ne dolazi od razuma, nego od Boga, od oslanjanja na Boga, na ono što Bog kaže o sebi.

Treće poglavlje je Škot završio tvrdnjom da je Bog jedan po naravi, a četvrto završava tvrdnjom da je Bog jedan po broju. To je 11. zaključak četvrtog poglavlja: "Da si naime jedan Bog, osim Tebe nema drugoga, kako si rekao po ProrokuŠkot smatra da um nije nesposoban to pokazati. Iznosi pet sudova i svaki sud, kada je dokazan, omogućuje izvesti glavni sud (tj. 11 zaključak).

Prvi sud: jedini po broju je samo beskonačni razum. Drugi sud: jedna po broju je samo beskonačna volja. Treći sud: jedna po broju je samo beskonačna moć. Četvrti sud: jedan po broju je samo nužni bitak. Peti sud: jedina je samo beskonačna dobrota. Kada je riječ o beskonačnom razumu, Škot dokazuje kako pret-

postavka da postoje dva beskonačna razuma proturječi samom pojmu beskonačnog razuma. Razum, ako je beskonačan, može biti samo jedan. Naime, razum je beskonačan ako potpuno i savršeno razumijeva sve ono što je razumljivo i ako je potpuno neovisan u razumijevanju. Ako bi postojala dva beskonačna razuma, onda ni jedan ni drugi ne bi ispunjavao ta dva uvjeta: ni jedan, dakle, ni drugi ne bi potpuno i savršeno razumijevao sve ono što je razumlji-vo i nijedan ni drugi ne bi bio potpuno neovisan u razumijevanju. Ako, naime, A razumijeva B preko B, onda je u svom razumije-vanju ovisno o B. Ali, ako A razumijeva B po samom sebi, a ne preko B, onda ne razumijeva B tako savršeno kako je B razumlji-vo, jer nešto je najsavršenije prisutno ili u samom sebi ili u nekom drugom koje ga sadrži na najizvrsniji (najeminentniji) način, a u

376


konkretnom slučaju niti je A najsavršenije prisutno u samom sebi niti A sadrži B na najizvrsniji način (na način prvenstva).

Ako bi netko rekao da se u navedenom slučaju spoznaja do-gađa po jednakom (per similem), po onom što, po onom zajednič-kom, onda Škot odgovara da se spoznaja po jednakom događa u općem (u zajedničkom, u univerzalnom, in universali), ukoliko A i B posjeduju jednakost, ukoliko su iste vrste, ukoliko imaju zajed-ničku narav, ono što. Škot naglašava da spoznaja u univerzalnom nije intuitivna spoznaja, nego apstraktivna spoznaja, a intuitivna je spoznaja savršenija od apstraktne. Apstraktnom se spoznajom spoznaje ono što je zajedničko jednom i drugom, ali ne ono razli-čito, vlastito, posebno (propria). Intuitivnom spoznajom se spo-znaje konkretno biće, posebno biće, živo biće, a apstraktnom ono zajedničko, ono općenito, ono što jednog bića. Napokon, isti čin nema dva adekvatna predmeta, što znači da ga samo jedan pred-met može adekvatno ispuniti, a ne dva. A je adekvatno samom sebi, ono je, dakle, predmet koji ispunjava samoga sebe, što znači da je beskonačni razum samo jedan jedini.

Da je beskonačna volja samo jedna, Škot dokazuje na slijedeći način. Najprije tvrdi da je beskonačna volja ona koja na najviši način ljubi ono što je na najviši način dostojno ljubljenja (summe amabile), a najdostojnije ljubljenja je ono beskonačno. Za tu tvrd-nju Škot donosi argumente. Ako se pretpostavi da postoje dvije beskonačne volje: A i B, onda A ne ljubi B na najviši način, jer A ljubi na najviši način sebe i to po naravi (naturaliter), što znači da beskonačna volja (A) ljubi najviše samu sebe naturaliter,po naravi, po onom, dakle, što, quid, po svojoj ontologiji. Budući da bes-konačna volja ljubi sebe najviše na ontološkoj (metafizičkoj) razi-ni, to je dokaz da ona isto tako ljubi sebe slobodnom i ispravnom voljom (voluntate libera et recta). Iz toga je vidljivo da je za Škota ona volja ispravna (recta), koja je u skladu s ontološkim poretkom, sa svojom ontologijom, koja, dakle, ostvaruje svoju ontologiju, tj. svoju narav, svoje što.

Ako se pretpostavi da postoje dvije beskonačne volje: A i B, onda slijede dvije mogućnosti. Jedna se mogućnost sastoji u tome

377

V


da A nalazi svoje blaženstvo u B. Ako A nalazi svoje blaženstvo u B, onda je to dokaz da A nije beskonačno. Druga se mogućnost sastoji u tome da bi A ostalo blaženo i kada nestane B, što je dokaz da B nije beskonačno. Prema tome, moguća je samo jedna besko-načna volja, a ne dvije. Zatim je nemoguće pretpostaviti da bi ista volja mogla naći svoje blaženstvo u dvama predmetima. Ako bi nalazila blaženstvo u dvama predmetima, to bi onda opet bio do-kaz da postoje dvije beskonačne volje, što je proturječno. Da može beskonačna volja naći blaženstvo samo u jednom predmetu, doka-zuje Škot primjenom pojmova uti (služiti se) i frui (uživati). Uživa se ono što je dobro u sebi, a služi se onim što je dobro za nešto dru-go, služi se, dakle, onim što je uporabno dobro. Ako bi postojale dvije beskonačne volje: A i B, onda nijedna od njih ne može biti uporabno dobro za drugu. Samo jedno može biti dobro u sebi, što znači da je samo jedna volja blažena u sebi, a to je beskonačna volja.

Da postoji samo jedna beskonačna moć, Škot dokazuje na sli-jedeći način. Ako bi postojale dvije beskonačne moći, onda bi pos-tojala dva Prva, o kojima bi ovisile iste stvari, a iste stvari ne mogu ovisiti o dvama Prvima. Da iste stvari ne mogu ovisiti o dvama Prvima, dokazao je Škot kada je govorio o bitnom poretku (o onto-loškom poretku), u kojem sve stvari (sva bića) ovise bitno o Prvom, o Jednom. Tu misao Škot pojašnjava tvrdnjom kakopluralitasprin-cipatuum (mnoštvo vlasti) nije dobro. Ako postoje dva vladara (dva prvaka), onda će i jedan i drugi biti ograničeni i djelomično prvaci i onda se mora istražiti snagom kojeg jednog su njih dva povezana, tj. mora se tragati za onim jednim koji njih dvojicu pove-zuje u vladanju, što zapravo znači da je samo jedna beskonačna moć, a ne dvije.

Da postoji samo jedan nužni bitak, Škot dokazuje na sljedeći način. Ako je nešto iz sebe umnoživo, onda je beskonačno umno-živo u svojim individuumima. Tako je umnoživa jedna narav. Pri-mijenjeno na nužni bitak glasi: ako je nužni bitak umnoživ, onda mogu postojati mnogi nužni bitci, a ako mogu postojati, to onda znači da postoje. To se temelji na načelu: ako je nešto nužno, ako već nije, ako već ne postoji, ne može biti; što znači, da ako je nešto

378


nužni bitak, onda to ono već jest, ne može, dakle, početi biti nužni bitak, ne može postati nužni bitak. Takvo zaključivanje o umno-živosti nužnog bitka Škot smatra apsurdnim, iako to ovdje nije rekao, jer je to dokazao kada je govorio o nužnom bitku u trećem poglavlju svoje Rasprave. Naime, ako postoji više nužnih bitaka, onda to znači da nijedan od njih nije nužan.

Da postoji samo jedna beskonačna dobrota, Škot dokazuje na sljedeći način. Više dobara je bolje nego samo jedno dobro, ako jedno dobro dodaje drugom nešto na dobroti; ali ništa nije bolje od beskonačnog dobra, što znači da se beskonačnom dobru ne može ništa dodati. Zatim, svaka volja nalazi svoje potpuno smirenje sa-mo u jednom beskonačnom dobru. Ako bi postojalo još jedno beskonačno dobro, tada bi volja mogla ispravno htjeti dva dobra, a ne samo jedno, što znači da ne bi mogla naći smirenje u jedinom najvišem dobru, što je u proturječju s pojmom beskonačnog dobra. Prema tome, postoji samo jedno beskonačno dobro, samo jedna beskonačna dobrota.

Na temelju do sada izloženog možemo zaključiti da je Škot najprije pokazao kako jednostavnost beskonačnog bića proizlazi iz njegove beskonačnosti, a sada je pokazao kako jedincatost besko-načnog bića proizlazi također iz njegove beskonačnosti. Pokazao je da je beskonačno biće potpuno jednostavno, da ne može nas-tati spajanjem (sastavljanjem) dijelova: pa bilo da je riječ o spaja-nju konačnih ili beskonačnih dijelova. Spajanjem konačnih dijelo-va ne može nastati beskonačna cjelina, a ako bi bilo moguće spo-jiti beskonačne dijelove, onda bi značilo da je "beskonačni" dio manji od beskonačne cjeline. Iz beskonačnosti slijedi da besko-načno biće posjeduje svaku savršenost i da mu ništa drugo ne mo-že pristupiti, što bi ga moglo usavršiti, niti se ono može pridodati drugom. Svi formalno različiti sadržaji u beskonačnom biću su realno identični, jer je svaki formalni sadržaj za sebe beskonačan. Beskonačnost, dakle, pripada svakom formalnom sadržaju (sva-kom što) u Bogu.

Jedincatost beskonačnog bića temelji se također na savršenos-tima beskonačnog bića: na razumu, volji, moći i dobroti. Ako je

379


biće, koje ima razum, volju, moć i dobrotu, beskonačno, to onda znači da je ono nenadmašivo, da ga nijedno drugo biće ne može nadmašiti, nadvisiti. Nemoguće je, prema tome, da postoji više beskonačnih bića. Ako bi postojala dva bića koja su u svojim savršenostima (razumu, volji, moći i dobroti) beskonačna, tada bi jedno drugo ograničavalo, što znači da ni jedno ni drugo ne bi bilo beskonačno. A ako dva beskonačna bića nisu različita, ako jedno drugo ne ograničuje, onda su identična. A ako su identična, to je onda dokaz da postoji samo jedno beskonačno biće. Beskonačnost, dakle, pripada samo jednom biću po broju.

Kao rezultat trećeg poglavlja svoje Rasprave Škot navodi da je pokazao kako postoji samo jedna narav, samo jedno po naravi, samo jedna narav koja je prva, a kao rezultat četvrtog poglavlja svoje Rasprave navodi da je pokazao kako postoji samo jedno po broju. Nakon, dakle, jedincatosti naravi pokazao je jedincatost po broju. U završnoj molitvi cijele Rasprave Škot to ističe: "Gospodine naš Bože, Ti si jedan po naravi, Ti si jedan po broju; uistinu si rekao da osim Tebe nema drugog Boga. Naime, iako postoje mnogi bogovi po imenu ili mnijenju, ipak si Ti jedini po naravi istiniti Bog, od ko-jega je sve, u kojemu je sve, po kojemu je sve, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Svršetak Rasprave o prvom principu P/ANA ŠKOTA."

Pošto smo izložili IV. poglavlje Škotove Rasprave o prvom prin-cipu, moguće je sažeti i povezati osnovne misli toga poglavlja. U IV. poglavlju Škot govori o apsolutnim vlastitostima prvog bića, tj. o unutrašnjim vlastitostima prvog bića, jer je u III. poglavlju govo-rio o "relativnim" vlastitostima prvog bića, o vlastitostima, dakle, koje prvo biće ima s obzirom na ostala bića. Sam pojam prvog bića govori o tom odnosu, jer kaže da je to biće prvo s obzirom na sva ostala bića, da je, dakle, prvo u poretku bića, u ontološkom po-retku. Te unutrašnje vlastitosti prvog bića su: jednostavnost, bes-konačnost i duhovnost (intellectualitas: razum i volja) prvog bića. IV. poglavlje je zapravo modalna eksplikacija prvog bića. Najvaž-nija i najtemeljnija odrednica prvog bića jest beskonačnost, što je vrhunac Škotove metafizike, i to beskonačnost kao transcenden-

380


talna odrednica prvog bića, i to kao disjunktivna transcendentalna odrednica prvog bića, čime se ističe da jedno biće može biti ili jedno ili drugo: ili konačno ili beskonačno. Samo je jedno biće beskonačno, što znači da su sva ostala bića konačna.

O beskonačnosti Škot govori u 9. zaključku, a svi zaključci koji prethode 9. zaključku su zapravo priprema za dokazivanje beskonačnosti prvog bića u 9. zaključku. Škot najprije govori kako je prvo biće jednostavno u svojoj biti, zatim o jednostavnim savr-šenostima u Prvom biću i pokazuje da su te savršenosti identične s naravi prvog bića, drukčije rečeno, da jednostavne savršenosti spadaju u transcendentalne odrednice prvog bića. Kada je pokazao da su jednostavne savršenosti unutrašnje (imanentne) prvom biću, identične s naravi prvog bića, onda govori o najvažnijim jednos-tavnim savršenostima: o razumu i volji. Ističe volju kao jedini prin-cip slobodnog djelovanja i pokazuje kako je sloboda uvijek slobo-da za nešto, za neki cilj, za neku vrijednost, za neko dobro. Onaj koji ljubi cilj, tj. dobro, djeluje slobodno. Onaj koji najviše ljubi najviše dobro (cilj), on je najviše slobodan. Za spoznaju i volju bitna je ordinatio (poredanost, usmjerenost) prema cilju, prema dobru. Volja ljubi cilj, dobro, cilj je ljubljen (amatus). Dobro privlači volju, dobrota poziva slobodu. Sloboda je odziv, odgovor, na zov dobrote, na zov dobra, vrijednosti, cilja. Ljubav prema dobru je, dakle, vrhunac slobode.

Prvi uzrok prouzročuje htijući (volendo). Prvi uzrok ne prouz-ročuje preko nužnog lanca, nego neposredno, tj. voljom. Prvo biće što god prouzročuje, prouzročuje slobodno. Škot je uvjeren da je Božja sloboda pretpostavka slobode drugotnog uzroka, tj. čovjeka, iako to ne može posve dobro dokazati. To slijedi iz njegove tvrd-nje: "svako tvorenje bit će kontingento (slobodno), jer ovisi o tvornos-ti Prvog koja je kontingentna (slobodna)" — omne efficere erit con-tingens, quia dependet ab efficientia primi quae est contingens.

U šestom i sedmom zaključku Škot pokazuje identitet Prve naravi i njezina djelovanja, bilo da je riječ o ljubavi ili o htijenju ili o razumijevanju. Da Prva narav ljubi samu sebe je istovjetno s Prvom naravi. I htijenje Prvog bića je identično s naravi Prvog bića,

381


i razumijevanje Prvog bića je identično s naravi Prvog bića. Razu-mijevanje kod Prvog bića ne može biti akcident (tj. vlastitost koja usavršava Prvo biće), nego je identično naravi Prvog bića. Škot tvrdi u 8. zaključku da razum Prvog bića razumijeva sve što je razu-mljivo (inteligibilno) na aktualan, nužan i distinktan način, on po svojoj naravi razumijeva sve što je razumljivo i prije nego to razu-mljivo postoji. Ima aktualno i distinktno razumijevanje svakog ra-zumljivog i prije nego ono postoji. Time Škot želi reći da Prvom biću pripada nužni bitak i što god pripada Prvom bitku spada u nužni bitak, a što god ne pripada Prvom biću spada u ne—nužni bitak, u ovisni bitak. A biti uzrok ovisnog bitka uključuje spoznaju ovisnog bića i prije postojanja (bitka) ovisnog bića.

S osmim zaključkom Škot je završio pripreme za dokazivanje beskonačnosti Prvog bića, a samo dokazivanje utemeljuje deveti zaključak koji glasi: Ti si beskonačan i nepojmljiv (neobuhvatljiv) od konačnog. Na sedam načina (puteva) dokazuje Škot Božju besko-načnost, tj. beskonačnost Prvog bića.

Privi put dokazuje beskonačnost razuma Prvog bića, pokazu-jući da je razum Prvog bića beskonačan jer je predmet (ono razumljivo) njegova razumijevanja beskonačan; kratko rečeno, ako je predmet spoznaje (ono razumljivo) beskonačan, onda je i sam subjekt spoznaje (razum) beskonačan. Intelligibilia sunt infinita, ono razumljivo je beskonačno. Iz toga suda slijedi da je razum koji razumijeva to beskonačno sam beskonačan.

Drugi put dokazuje beskonačnost Prvog bića tako što pokazuje da se savršenosti Prvog bića ne može ništa dodati, što znači da je savršenost Prvog bića beskonačna, a ne konačna. Savršenosti se mogu dodavati jedna drugoj samo kada je riječ o odnosu između konačnih bića. Spoznatljivosti božanske naravi — a ona je besko-načno spoznatljiva — ne može ništa pridodati prisutnost bilo koje druge (konačne) naravi. Špoznajom beskonačne naravi razum Prvog bića spoznaje sve, sve konačne predmete bez njihove pri-sutnosti.

Treći put se temelji na relaciji: konačno—beskonačno. Kod sva-kog konačnog bića razumijevanje je akcident, a kod beskonačnog

382


bića je supstancija, tj. istovjetno je s naravi Prvog bića. Nijedna konačna savršenost nije supstancija, nego akeident, što se osobito vidi po tome što se konačna savršenost temelji na konačnoj razli-ci. Konačna razlika ograničuje rod i što nastaje po konačnoj razli-ci nalazi se u rodu, a to zapravo znači, spada u kategorijalnu stvar-nost, u stvarnost svrstanu u kategorije i rodove, u konačni bitak. A gdje je razlika beskonačna, ona ne ograničuje ništa, ona nadila-zi sve vrste i rodove, ona je zapravo transcendentalna odredba bitka.

Četvrti put se nadovezuje na treći put. Svaka konačna supstan-cija je sastavljena iz ograničujućeg i ograničenog, akta i potencije, roda i razlike, što znači da se po nečemu slaže s drugim konačnim supstancijama, a po nečemu se razlikuje. Ako biće nije sastavljeno iz dijelova, ako se slaže i razlikuje po istoj realnosti, onda je beskonačno.

Peti put (dokaz) za beskonačnost Prvog bića temelji se na poretku prvenstva. S onim najvišim u poretku prvenstva nespojivo je da postoji nešto savršenije od njega, dok je to s konačnim bićem spojivo. Iz premise da se biće ne protivi beskonačnosti Škot izvodi da je najsavršenije biće beskonačno. U duhu toga Škot je modifici-rao (prebojio) Anzelmov dokaz za Božju opstojnost, tako što dva puta umeće sintagmu: sine contradictione (bez proturječja). Inače je princip proturječja glavni princip na kojem se temelji Škotova Rasprava o prvom principu. Ne može se bez proturječja zamisliti veće biće od najvišeg bića, tj. od beskonačnog bića. Tako se ne može bez proturječja zamisliti da to najviše (beskonačno) biće ne postoji u stvarnosti. To da beskonačno biće postoji u stvarnosti Škot potkrepljuje svojom naukom o intuitivnoj spoznaji, po kojoj je aktualno biće, biće koje postoji aktualno, spoznatljivije od apstraktnog bića. Iz toga slijedi da je najmislivije i najspoznatljivi-je ono biće koje postoji najaktualnije; drukčije rečeno, najmislivije biće, najspoznatljivije biće je i najaktualnije.

Šesti put se temelji na poretku cilja. Volja (sloboda) ljubi bes-konačno dobro. Volja ima naravnu (ontološku) sklonost ka besko-načnom dobru (cilju). Volja hoće iz sebe, iz svoje biti, beskonačno

383


dobro. U ljubavi iskusujemo to beskonačno dobro. Kao što je za razum beskonačno biće najviše razumljivo (spoznatljivo, mislivo), tako je za volju beskonačno dobro najviše Ijubivo, najdostojnije ljubavi. Kao što razum nalazi svoje ispunjenje u beskonačnom biću, tako i volja nalazi svoje ispunjenje u beskonačnom dobru.

Sedmi put se temelji na poretku tvorne uzročnosti. Škot je modificirao (prebojio) Aristotelov dokaz o prvom pokretaču tako što ga je oslobodio od njegovih fizikalno—kozmoloških implikaci-ja i postavio na metafizičku razinu. Sedmim putom (dokazom) Škot nije zadovoljan jer njime nije dokazana Božja svemoć u kato-ličkom smislu, tj. nije dokazano da je Prvi uzrok potpuni uzrok (totalis causa) svega, nije dokazano da Prvi uzrok može stvoriti neposredno sve bez sutvorenja drugotnih uzroka. Zato taj dokaz Škot upotpunjuje vjerskom istinom o stvaranju iz ništa. Bog stvara iz ništa, što znači da Bog ima beskonačni razmak od stvorenja (Deus distat in infinitum a creatura). Prema tome, koliki je razmak izme-đu Boga i stvorenja ovisi o Bogu, a ne o stvorenju, drukčije rečeno, postoji ontološka razlika između Boga i stvorenja. Bog stvara iz ništa. Svako je, dakle, biće po svojoj naravi, po svojoj ontologiji, ništa, nije od samoga sebe, nego od Boga. Biće je jedno ništa u kro-nološkom i ontološkom smislu. Iz toga slijedi da je konačno biće po sebi, u sebi, konačno, ograničeno i da je ta prva (ontološka) konačnost pretpostavka svake druge konačnosti, tj. ograničenosti od nekog drugog bića.

Pošto je dokazao na sedam načina beskonačnost Prvog bića -koliko je to bilo moguće njegovu prirodnom razumu - Škot govori o svestranoj jednostavnosti Prvog bića na temelju beskonačnosti Prvog bića (10. zaključak). Pokazuje da je beskonačno biće jed-nostavno u svojoj biti, da nije sastavljeno ni u kojem smislu, da beskonačnom biću ništa ne nedostaje, da nije spojivo s akcidentom (s nečim, dakle, što bi ga usavršavalo), da mu se ništa ne može nadodati. Škot, prema tome, priznaje daje beskonačno biće u svo-joj biti savršeno i da mu ne može pridoći nikakva savršenost, ali se pita: zašto biti Prvog ne bi moglo pridoći nešto prigodno, na prigo-dan način, per accidens? zašto drugotni uzrok (ono što je prouzro-

384


čeno) ne bi mogao prigodno utjecati na Prvi uzrok? zašto Prvom biću, koje je sami čin, ne bi mogla pridoći neka moć u prigodnom smislu? U tim temeljnim pitanjima vidljiv je osnovni filozofski i teološki problem, koji je do danas ostao neriješen. Prema tome, pitanje glasi: zašto ljudsko djelovanje ne bi prigodno djelovalo na Boga, mogu li ljudi svojim djelovanjem izazvati promjene kod Boga prigodno (per accidens)? - Može li Bog mijenjati samoga sebe? Ako je Bog u svojoj biti nepromjenjiv, je li onda promjenjiv u drugima, u svojim stvorenjima? - U metafizičkom mišljenju pro-mjena je znak nesavršenosti, nedostatka. Zato je Bog za metafi-zičko mišljenje nepromjenjiv i netrpljiv. Ali pitanje glasi: je li tako u povijesnom (postmetafizičkom) mišljenju? Je li promjena u povi-jesnom mišljenju znak savršenstva ili znak nesavršenstva? To su temeljni problemi kršćanske teologije, koja se temelji na Božjoj objavi, na Božjem djelovanju u povijesti. Iz Škotovih pitanja je vidljivo da je on bio svjestan tih problema.

Pošto je rekao da je nezadovoljan sa svojim iznesenim dokazi-ma za jednostavnost beskonačnog bića, Škot završava dokazivanje u okviru 10. zaključka molitvom, u kojoj sažima rezultate III. i IV. poglavlja svoje Rasprave o prvom principu, jedino još dodaje da je Bog vječan i da je najviši život. U posljednjem (11.) zaključku ističe da je Bog jedan po broju, da postoji samo jedno beskonačno biće, i da je Bog beskonačna dobrota. Zatim dokazuje da je Bog prva istina, da je Božja bit transcendentalni temelj koji omogućuje svakom biću da se pojavi po svom vlastitom temelju, što znači da Božja bit omogućuje posebnost i samostojnost svakog bića. Na-dalje, prema Škotu, inteligibilnost (razumljivost, spoznatljivost) Božje biti je temelj inteligibilnosti svih bića.

Nakon toga Škot naglašava da sve dotadašnje nauke o idejama — izričito spominje platonsku nauku — nisu nimalo povećale naše znanje o Bogu, što očituje Škotov kritički odnos prema filozofskoj tradiciji. Zatim ističe da je u svojoj Raspravi o prvom principu izložio svoju metafizičku spoznaju Boga, ono što može svojim pri-rodnim razumom i umom spoznati o Bogu, naglašavajući pri tome da su prirodni razum i um slijepi i nepouzdani, kada je riječ o spo-

385


znaj i vjerske stvarnosti. Naime, sigurnost u spoznaji vjerske stvar-nosti postiže se oslanjanjem na Boga, na ono što je Bog o sebi rekao, a ne oslanjanjem na prirodni razum.

Raspravu o prvom principu završava razvijanjem 11. zaključka u pet sudova, zapravo razvijanjem teze da je Bog jedan po broju, da postoji samo jedno jedino beskonačno biće, što znači da postoji samo jedan beskonačni razum, samo jedna beskonačna volja, samo jedna beskonačna moć, samo jedan nužni bitak, samo jedna besko-načna dobrota. Tu Božju jedinost (jedincatost) ističe u završnoj molitvi na kraju Rasprave.

V

Sažetak, sustavno povezivanje i prosudba. V

Budući da smo izložili Skotovu Raspravu o prvom principu po poglavljima (I. II. III. i IV. poglavlje), sada je moguće sažeti osnovne misli Škotove cijele Rasprave te ih pokušati sustavno povezati i napokon kritički prosuditi.

Škotova Rasprava o prvom principu se sastoji iz četiriju poglav-lja. Četvrto je poglavlje po opsegu veće od sva tri ostala poglavlja zajedno. Prva dva poglavlja Rasprave su priprema za obradu zada-te teme. U cijeloj Raspravi riječ je o metafizičkoj spoznaji Boga; riječ je o metafizici kako je shvaća i ostvaruje Škot, o novom, da-kle, liku metafizike u srednjem vijeku, ili - kako je to dokazao L. Honnefelder — o drugom početku, o novom polazištu, o novom projektu metafizike u srednjem vijeku. Škot ne shvaća metafiziku kao ontoteologiju, tj. kao znanost o najvišem božanskom biću, ne-go kao ontologiju, tj. kao znanost o biću kao takvom (ens inquan-tum ens), o pojmu biću koje se na jednoznačan (univokan) način pripisuje svim bićima. Metafizika postaje tako transcendentalna i jedinstvena znanost, jer je temeljni pojam metafizike pojam bića kao takvog i jer se taj pojam pripisuje na isti način, na jedan način, svim bićima, uključujući i najviše biće: Boga. Taj pojam bića je

386


zajednički svim bićima, jedan za sva bića, rabi se u istom značenju za sva bića. To je, dakle, jedinstvo pojma, koje je ujedno i jedinstvo bića.

Metafizika postaje transcendentalna znanost, jer govori o biću prije njegove podjele na kategorije i rodove, na različite oblike bitka. U transcendentalije kod Škota ne spadaju samo one tran-scendentalije koje su konvertibilne (izmjenjive) s bićem kao takvim (a to su: unum, verum, bonum; jedno, istinito, dobro), nego i di-sjunktivne transcendentalije: mogućnost-stvarnost, kontingent-nost-nužnost, konačnost-beskonačnost, i jednostavne savršeno-sti (čin, razum, volja i slično), koje nisu izmjenjive s bićem kao takvim. To pokazuje da se kod Škota jedinstvo metafizike temelji na jedinstvenom pojmu metafizike, na jednom (jednoznačnom) pojmu bića kao takvog. Taj pojam bića je zajednički svim bićima, također bićima koja pripadaju različitim (disjunktivnim) modusi-ma bića: tj. mogućim bićima i stvarnim bićima, kontingentnim bićima i nužnom biću, konačnim bićima i beskonačnom biću. Prema tome, disjunktivne transcendentalije: moguć-stvaran, kon-tingentan—nužan, konačan-beskonačan, ne dovode u pitanje jed-noznačni pojam bića kao takvog, nego se temelje na tom zajed-ničkom pojmu bića. Princip disjunkcije, princip proturječja, koji je osnovni princip Škotova metafizičkog dokazivanja u cijeloj Ras-pravi ne dovodi u pitanje temeljni pojam metafizike, tj. pojam bića kao takvog. Cijela Rasprava se kreće u okviru principa disjunkcije, u okviru odnosa: mogućnost-stvarnost, kontingencija-nužnost (to je temeljna disjunkcija u III. poglavlju Rasprave), konač-nost-beskonačnost (to je temeljna disjunkcija u IV. poglavlju Rasprave). To je tako zato što metafizika govori o mogućem bitku, o onom što, a to što spada u mogući bitak. I mogući bitak je bitak, jer se i njemu pripisuje osnovni pojam bića u jednoznačnom smi-slu. Cijela Rasprava govori o onom što je moguće, a moguće je ono što nije u proturječju s bitkom. Ono što nije u proturječju s bitkom, ono je spojivo sa bitkom, ono je moguće, što znači da je ono misli-vo i spoznatljivo. Ono, prema tome, što nije proturječno, to je mi-slivo i spoznatljivo i ono postoji bilo na način mogućeg bitka ili na način aktualnog bitka.

387


U I. poglavlju Rasprave Škot polazi od bića kao takvog i nas-toji biće kao takvo razumjeti svojim naravnim razumom, tj. na metafizički način. Metafizika je zapravo eksplikacija modusa bića kao takvog, eksplikacija, dakle, najopćenitijeg pojma bića, tran-scendentalnog pojma bića. Polazeći od spoznaje bića kao takvog Škot dolazi do spoznaje beskonačnog bića, koje nazivamo Bogom, i taj pojam beskonačnog bića je vrhunac metafizike, jer metafizika ne može shvatiti konkretno aktualno biće. U prvom poglavlju kao plodno sredstvo za dokazivanje postojanja beskonačnog bića Škot uzima, između mnogobrojnih odrednica bića, transcendentalnu odrednicu bića: bitni poredak (ordo essentialis). Na transcenden-talni pojam bitni poredak Škot primjenjuje disjunkciju i četiri pod-jele. A sve su te podjele zapravo eksplikacija pojma bitni poredak.

Podjela bitnog poretka zahtijeva troje: 1. sve ono na što se dijeli bitni poredak mora biti sadržano u bitnom poretku; 2. čla-novi na koje se dijeli bitni poredak moraju se uzajamno isključivati; 3. podjela mora biti potpuna, što znači da ono na što se dijeli bitni poredak mora potpuno iscrpsti bitni poredak. Prema tome, tri su oblika podjele bitnog poretka: 1. sadržanost u onom koje se dijeli, tj. u bitnom poretku; 2. disjunktivna podjela (uzajamno isključi-vanje članova podjele); 3. potpunost podjele, što znači da podjela mora potpuno iscrpsti ono što se dijeli, a to je bitni poredak. Pri-mjenom četiriju podjela na bitni poredak Škot je dobio osam poredaka, ali budući da treća podjela nije važna za Škotovu Raspravu, on je se odriče, tako da ostaje samo šest poredaka.

U II. poglavlju Rasprave Škot pokazuje kako se članovi razli-čitih poredaka uzajamno isključuju i kako potpuno iscrpljuju sadr-žaj bitnog poretka. Očito je iz dokazivanja u II. poglavlju da je za Škota najprije važan poredak prvenstva, a zatim poredak ovisnosti koji se dijeli na više poredaka. — Najvažnija su među njima dva po-retka: poredak cilja i poredak tvorne uzročnosti. Primat cilja kao uzroka Škot dokazuje tako što se poziva na Aristotela i Avicenu, ali je o primatu cilja vrlo važno i originalno, Škotovo vlastito raz-mišljanje. U svom naglašavanju primata cilja Škot pokazuje da cilj pokreće kao ljubljen (ut amatus). Cilj kao ljubljen pokreće tvorni

388

V


uzrok na djelovanje, što je dokaz da je cilj glavni uzrok, da ima pri-mat među uzrocima. Iz toga slijedi da tvorni uzrok tvori, djeluje, zato jer ljubi cilj (dobro). A ljubav sama nastaje iz volje, iz slo-bodne volje; ljubav je, dakle, kod Škota čin volje, čin slobode. Volja je usmjerena (ordinata) na cilj koji je savršen, tj. dobar, na dobro. Prema tome, sloboda je tim veća što ljubi savršeniji cilj. Na taj način Škot ontološki utemeljuje ljudsku slobodu, pokazuje da volja djeluje u okviru bitnog (ontološkog) poretka: da ne razara bitni poredak, nego ga ostvaruje. To proizlazi jasno iz Škotova raz-mišljanja o neurednoj volji na kraju II. poglavlja Rasprave. Tu Škot kaže: kada je volja usmjerena na manje savršeni cilj (tada je ne-uredna, nije u redu, u poretku), ona je i tada usmjerena prvotno na savršeniji cilj, jer samo savršeni cilj može volju usmjeriti, privući, staviti u red, urediti, što znači da volja djeluje u okviru ontološkog poretka. Kada, dakle, volja ljubi i manje savršeno dobro i tada je ona na djelovanje pokrenuta, na ljubljenje pokrenuta, od najvišeg dobra.

U III. poglavlju Rasprave Škot dokazuje da postoji Prvo biće u trima poretcima: u poretku prvenstva, u poretku cilja i u poretku tvorne uzročnosti. Glavni modusi u tom dokazivanju su: kontin-gentnost i nužnost. Kontingentno biće je bitno ovisno o nužnom, o Prvom, koje je samo Jedno. To zapravo pokazuje da Škot u III. poglavlju svoje Rasprave govori o "relativnim" vlastitostima Prvog bića, o vlastitostima, dakle, koje ima Prvo biće u odnosu prema ostalim bićima. Cijelo to dokazivanje temelji se na Škotovu uvje-renju da je svako biće poredano (quod omne ens est ordinatum), da se, dakle, nalazi u poretku, u bitnom poretku, u ontološkom poret-

V

ku. Točnije rečeno, u III. poglavlju Skot dokazuje da postoji samo jedna Prva narav u trostrukom smislu.

Prije smo istaknuli da Škot zasniva metafiziku kao jedinstvenu znanost, jer je utemeljuje na jednoznačnom pojmu bića kao takvog. Sada vidimo da Škot u III. poglavlju govori o naravi Prvog bića, o trostrukoj prvosti naravi Prvog bića. Škot, prema tome, spoznaje narav, ono što, quid, bit jednog bića, jer na taj način odgo-vara može li neko biće postojati i zašto može postojati. Iz shvaćenog

389

V


štostva (quidditas) jednog bića, a pojmom se shvaća to štostvo, proi-zlazi odgovor na pitanje: može li i zašto može neko biće postojati? To zapravo znači da iz toga što proizlazi ontološka (metafizička) spoznaja bića. Osim toga, samo sudovi o što (štostvu) su nužni sudovi, dok su sudovi o aktualno ezgistentnom biću kontingentni. Škot zastupa metafiziku kao znanost koja se sastoji iz nužnih sudo-va. Prema tome, u Škotovoj metafizici su bitne tri stvari: pojam bića kao takvog, čime se utemeljuje metafizika kao jedinstvena znanost, zatim shvaćanje onog što (naravi) jednog bića, jer iz toga što proizlazi može li i zašto može neko biće postojati, i na koncu, takvo shvaćanje bića polazi od mogućeg bitka, a sudovi o mogućem bitku su nužni. To, dakle, čini ontološku spoznaju jednog bića.

Škotova metafizika ima aposteriorno polazište, polazi, dakle, od učinka, a ne od uzroka; od spoznaje učinka dolazi do spoznaje uzroka toga učinka; od spoznaje konačnog bića dolazi do spoznaje beskonačnog bića. Ali ne polazi od konkretnog učinka, od kon-kretnog bića, jer je spoznaja o konkretno egzistentnom biću kon-tingentna, nego polazi od što toga učinka, toga konkretnog bića. Za tu svrhu Škot pravi terminologiju koja je apstraktna, a ne konkretna. Umjesto konkretnih termina: natura efficiens (narav koja tvori) — natura effecta (narav koja je tvorena) rabi apstraktne termine: effectible (tvorivo) - effectivum (ono koje je sposobno tvoriti).

Ono što je po svojoj biti (što, naravi) tvorivo, nije tvorivo ni od samoga sebe ni od Ništa, što znači da je tvorivo od nekog drugog bića, od bića koje je sposobno tvoriti. Ono koje je sposobno tvoriti ne prima tu sposobnost tvorenja od ni jednog drugog bića, nego jednostavno ima u sebi tu sposobnost tvorenja. Taj se zaključak temelji na nemogućnosti dokazivanja koje bi bilo vraćanje u beskonačno (regressus in infinitum) ili krug uzroka. Ako se isključi krug uzroka i vraćanje u beskonačno, onda se dolazi do bića koje je sposobno tvoriti neovisno o bilo kome, do bića, dakle, koje je Prvo. Ako tom Prvom pripada mogućnost da može biti samo od sebe, a ne od drugoga, to onda znači da ono već egzistira oduvijek, jer ono koje nije bilo od sebe ne može postati bićem od sebe. Onom biću,

390


koje je od sebe, nemoguće je ne biti, što znači da njemu pripada nužni bitak. Ono što može biti od sebe, ono je nužno od sebe, jer ne može postati nužnim bićem od sebe. Kako je Škot dokazao da postoji Prvo biće, tj. Prva narav u poretku tvorne uzročnosti, tako je također dokazao da postoji Prvo biće u poretku cilja i u poretku prvenstva. Te sve tri prvosti se uzajamno uključuju, one su tri odrednice - kaže Škot - najviše dobrote. Te tri odrednice Škot nabraja sljedećim redom: najviša saopćivost (communicabilitas), najviša Ijubivost (amabilitas) i najviša potpunost ili cjelina (integri-tas sive totalitas). Dobrota se saopćava iz slobodne darežljivosti (ex liberalitate) a najvišoj dobroti odgovara da se saopćuje ne oče-kujući nikakvo uzvraćanje. To je vlastitost onoga koji je darežljiv iz slobode. Te misli o dobroti kao slobodnom darivanju možemo shvatiti kao produbljenje onih misli o slobodi, koje je Škot već iznio u II. poglavlju.

U IV. poglavlju, koje smo opširno izložili, Škot razmišlja o sve-mu u okviru dvaju osnovnih modusa bića: konačnost—beskonač-nost. Konačnost i beskonačnost su temeljne disjunktivne transcen-dentalije. Disjunkcija je potpuna: ako postoji beskonačno biće, onda su sva ostala bića konačna. Škot pokazuje spojivost bića (ens) i beskonačnosti (infinitas). Ono što je spojivo, što nije proturječno, to je moguće. A ono u čiju mogućnost spada beskonačni bitak, mora postojati. Ono što je beskonačno moguće, to nije postalo beskonačnim, nego je beskonačno oduvijek. Prije dokazivanja bes-konačnosti Prvog bića Škot je govorio o slobodi Prvog bića, o tome da Prvo biće tvori sve slobodno, da sve čini svojom voljom, dakle, potpuno slobodno, a ne preko nužnog lanca uzroka. Kao što je na koncu III. poglavlja tvrdio da je Prva narav samo jedna, sada na koncu IV. poglavlja tvrdi da je beskonačno biće jedno po broju. To je najviši domet metafizike i ujedno kraj metafizike, jer pojmom se ne može obuhvatiti (shvatiti) egzistencija jednog bića.

Apstraktna metafizička spoznaja ne može shvatiti živo biće, osobno biće, jer je po Škotu živo pojedinačno biće predmet intu-itivne spoznaje, koja je savršenija od apstraktne metafizičke spo-znaje i koja je pretpostavka apstraktne metafizičke spoznaje. Na-

391


glašavanjem primata intuitivne spoznaje pred apstraktnom Škot je zapravo naglasio primat individuuma (pojedinačnog) pred općim. Za Škota je princip individuacije haecceitas (ovost), čime je istak-nuta jedincatost, nesvedivost i nezamjenjivost pojedinca. Individu-um je posljednja realnost bića (ultima realitas entis). Individuum nije, dakle, primjerak vrsta, onog općeg, nego nešto pozitivno, po-zitivna (posljednja) stvarnost. Naglašavanjem primata pojedinač-nog Škot naglašava primat volje, slobode, i to volje koja svoje ispu-njenje nalazi u beskonačnom dobru. Sloboda svoj vrhunac postiže u bezuvjetnom darivanju, u darivanju koje ne očekuje nikakvo uzvraćanje; drukčije rečeno: sloboda svoj vrhunac postiže u ljubavi prema beskonačnom dobru. Budući da je Bog - po Škotu — naj-viša dobrota, on sebe najslobodnije, tj. najdarežljivije saopćava. Beskonačno dobro je dobro po sebi, to je dobro koje se uživa (frui); beskonačno dobro nije uporabno dobro, nije sredstvo za nešto drugo. To znači da je kod Škota riječ o odnosu među slobodama (a ne o odnosu: subjekt-objekt, cilj—sredstvo), među osobama.

Škot govori o Bogu kao beskonačnom biću i o Bogu kao beskonačnoj slobodi, ne nastojeći pošto—poto te dvije misli har-monizirati, jer je svjestan granica metafizičkog mišljenja. To smo već pokazali u izlaganju IV. poglavlja gdje se Škot pita: Zašto biti Prvog bića ne bi moglo pridoći nešto prigodno (per accidens)? Zašto drugotni uzroci - koji su prouzročeni od Prvog uzroka — ne bi mogli prigodno djelovati povratno na svoj uzrok, tj. na Prvi uzrok? Iako je Prvo biće samo čin, ne vidi se zašto mu ne bi mo-gla pridoći moć (potentia) u prigodnom smislu? Iz tih Škotovih pitanja vidljivi su problemi koje ne može riješiti metafizika. Kada je riječ o konkretnom odnosu između Boga i ljudi, između nepro-mjenjivog Boga i promjenjivog čovjeka, onda metafizika ostaje nijema. Pitanje, dakle, glasi: Mogu li ljudi svojim djelovanjem iza-zvati promjene kod Boga barem prigodno? Mijenja li se Bog? Može li Bog mijenjati samoga sebe? Za metafiziku je Bog nepro-mjenjiv. Pitanje glasi: Mora li biti tako u povijesnom mišljenju? Kršćani vjeruju da Bog djeluje u povijesti, u povijesnom svijetu koji je promjenjiv; Bog se, dakle, objavljuje i govori o sebi u tak-vom svijetu. Zato Škotovo pitanje glasi: Može li se Bog barem

392


prigodno mijenjati, ili od samoga sebe ili od nekoga drugog? Ako je Bog u svojoj biti nepromjenjiv, je li promjenjiv u drugima, u svojim stvorenjima? To ukazuje zapravo na jaz između znanja i vjere, između metafizike i vjere, jer je sloboda za metafizički objektivizam nepojmljiva.

Koliko je Škotov uvid u ograničenost metafizike dalekosežan, vidi se po tome što se u novom vijeku govori da je Bog filozofa u proturječju s Bogom Abrahama, Izaka i Jakova i što se metafizičko pitanje o Božjoj biti i opstojnosti više ne postavlja, nego se pita: gdje je Bog? Gdje ga se može sresti? Iz toga pitanja slijedi da je Bog potpuno slobodan i da ga nitko ne može lokalizirati. Pojam Boga, koji su filozofi (ljudi) napravili, pokazao se u novom vijeku mrtvim, jer su ljudski proizvodi prolazni i smrtni. To je znakovito izraženo u govoru o Božjoj smrti. Danas se, dakle, pitanje o Bogu mora pos-taviti posve drukčije, mora se postaviti na temelju novovjekovnog iskustva slobode. Mora se, prema tome, postaviti na transcenden-talan i dijaloški način, kao pitanje odnosa između slobode i slo-bode. Mora se misliti Boga u prolaznom svijetu, u povijesnom svi-jetu. Ono što je metafizičkom mišljenju izgledalo nespojivo (Bog i prolaznost) mora se misliti skupa.

U svom razmišljanju u Raspravi Škot polazi od vjere, od vjer-ske stvarnosti, od onoga u što vjeruje, i nastoji istražiti do kolike spoznaje vjerske stvarnosti može doći oslanjajući se samo na svoj prirodni razum i um. Takvu spoznaju, koja se oslanja na prirodni razum i um, Škot naziva metafizikom. Vrhunac metafizičke spo-znaje jest spoznaja beskonačnog bića, a to je ujedno kraj metafi-zičke spoznaje, jer kada je riječ o vjerskim istinama (o vjerskoj stvarnosti), onda je prirodni razum slijep i klimav, što znači da se u spoznaji vjerske stvarnosti sigurnost postiže oslanjanjem na Boga, na Božju objavu, na ono što Bog sam kaže o samom sebi. To je sve dokaz da kod Škota vjerska stvarnost prethodi filozofiji i nadilazi filozofiju. Škot priznaje na taj način samostojnost meta-fizike kao znanosti i istodobno pokazuje njezinu ograničenost. U Škotovoj metafizici je bitan princip - princip proturječja; za Škota je taj princip bitan i onda kada je riječ o odnosu metafizike i vjere,

393


a također kada je riječ i o sadržajima vjere, jer ni sadržaji vjere ne smiju biti proturječni. Za Škota je mislivo sve ono što nije protu-rječno, a sve što nije proturječno je moguće, spada u mogući bitak.

Škot je vrlo kritičan prema svojim argumentima iznesenim u Raspravi i uvijek poziva svakog da donese bolje argumente, ako može. Temeljna teza njegove cijele Rasprave jest 9. teza (ili za-ključak) IV. poglavlja, u kojoj on tvrdi da je Bog beskonačan i neobuhvatljiv, nepojmljiv (incomprehensibilis) od konačnog bića. Prema Škotu, dakle, konačno biće ne može pojmiti beskonačno biće, ne može dosegnuti beskonačno biće svojim prirodnim razu-mom i umom. To je jasno ako shvatimo da kod Škota postoji pot-puna disjunkcija između konačnosti i beskonačnosti. Tu metafi-zičku disjunkciju Škot radikalizira i utemeljuje teološki, pozivajući se na vjersku istinu o stvaranju svijeta iz ništa. Na temelju stvara-nja iz ništa Škot tvrdi da postoji beskonačni razmak između Boga i njegova stvorenja (Deus distat in infinitum a creatura). Taj bes-konačni razmak ne može premostiti konačno biće (čovjek), nego beskonačno biće (Bog). Zato je čovjek — ako želi spoznati Boga -upućen na Božju objavu, na Božje djelovanje i Božji govor. A budući daje Bog - po Škotu — beskonačna dobrota, on je također najviša saopćivost (communicabilitas), on se saopćava najslobod-nije i najdarežljivije, on se dariva bezuvjetno, on je bezuvjetno darivanje jer se dariva ne očekujući uzvraćanje, i na taj način Bog svojim slobodnim, bezuvjetno darovanim govorom, omogućuje čovjekov slobodni odgovor.

VI.

Usporedba: Škotov Tractatus de primo principio i Wittgen-steinov Tractatus logico—philosophicus

Smatram da se Škotov Tractatus de primo principio vrlo dobro može usporediti s Wittgensteinovim Tractatus logico—philosophi-cus. Ta mi je misao prva pala na pamet nakon prevođenja Škotova Traktata (Rasprave) na hrvatski jezik, vjerojatno zbog sličnog na-

394


slova njegova i Wittgensteinova Traktata. Tom usporedbom bolje se uočava dubina i originalnost Škotova Traktata. Traktat I. D. Škota (1266-1308) i Traktat L. Wittgensteina (1889-1951) imaju, po mom sudu, slijedeće strukturalne sličnosti.

1. I jedan i drugi Traktat su po opsegu vrlo kratki spisi u uspo-redbi sa spisima drugih filozofa.

Škotov Tractatus de primo principio, u izdanju koje je priredio W. Kluxen, obuhvaća 131 stranicu, ali u to je ubrojena i naslovna stranica, pa ako se ona odbije, onda ostaje 130 stranica teksta. Budući da se na tih 130 stranica nalazi latinski tekst Traktata i nje-gov prijevod na njemački jezik, onda znači da izvorni latinski tekst Traktata obuhvaća samo polovicu od toga, tj. 65 stranica.

Wittgensteinov Tractatus logico—philosophicus (Bd. 1. Suhr-kamp, Frankfurt am Main, 1984) obuhvaća, uključujući i Wittgen-steinov Predgovor, stranice od 9-85, što čini skupa 77 stranica, a bez Predgovora 75 stranica.

2. Oba se Traktata odlikuju strogom i minucioznom logičkom dosljednošću, tako da oba autora spadaju među najistaknutije logi-čare povijesti fdozofije.

U Škota je glavni princip, na kojem se temelji njegovo mišlje-nje i dokazivanje u Traktatu, princip proturječja. Ono što je protu-rječno, to je nemislivo, a što je nemislivo, ono ne može postojati, ono je nemoguće. Ono što nije proturječno, to je mislivo, a što je mislivo, to je moguće, spada u mogući bitak. Ako se iz teze, koju Škot želi dokazati, može dosljedno izvesti sud koji je njoj protu-rječan, onda je ta teza neodrživa. Budući da je kod Škota ono što je mislivo također i moguće, to onda znači da kod njega postoji korespondencija između mislivosti (logike) i bitka. Ono što posje-duje više bitak, ono je i više mislivo, a ono što je mislivo može imati značenje (smisao), što govori o korespondenciji između logike i jezika kod Škota. Cijeli je Traktat strogo logički izveden i govori o logosu u bitku i o logosu u jeziku. Traktat počinje pojmom bića kao takvog i to biće promatra u njegovim modusima: mogućnost— -stvarnost; kontingencija-nužnost; konačnost-beskonačnost.

395


Glavni pojam koji je temelj za dokazivanje postojanja beskonač-nog bića jest pojam: bitni poredak. Ako je poredak bitan, onda sve u njemu ovisi o jednom, sve bitno ovisi o jednom, koje je u poretku Prvo i Beskonačno. Traktat potvrđuje mišljenje onih koji tvrde da Skot spada u najistaknutije logičare povijesti filozofije. Spomeni-mo samo da je W. Dilthey nazvao Skota najoštroumnijim od svih skolastičara, a M. Heidegger je napisao svoju habilitaciju o Ško-tovoj nauci o kategorijama i nauci o značenju, u kojoj ističe da je Skot maksimalno otvoren onom logičkom, onom matematičkom i onom apstraktnom, a istodobno maksimalno je otvoren životu, onom konkretnom, pojedinačnom.

Za Wittgensteina je logika jedini kriterij smislenog govora, tj. jezika, jer Wittgenstein smatra da se svi filozofski problemi teme-lje na krivom razumijevanju logike našeg jezika. Govor mora biti logičan i samo se jasno može govoriti o onom što je logično. Samo ono što je logično ima smisao. Smislene su samo one rečenice koje su logične. Granica jezika je granica svijeta, a granica svijeta je gra-nica logike. Prema tome, kod Wittgensteina postoji koresponden-cija između jezika, logike i bitka. Kod Wittgensteina primat ima jezik, zato što tvrdi da se granica između logike i ne—logike, bitka i ne—bitka može povući samo u jeziku. U Traktatu je sve strogo lo-gički izvedeno. Smislene su samo one rečenice koje opisuju činje-nice, koje su slika činjenica. Ono što je zajedničko rečenici i činje-nici, koju ta rečenica opisuje, jest logička forma, što znači da je logička forma transcendentalni uvjet koji omogućuje rečenicu kao sliku činjenice. Wittgensteinov Traktat potvrđuje mišljenje autora koji Wittgensteina ubrajaju među najistaknutije logičare povijesti filozofije.

3. Oba Traktata imaju prevratničko značenje i kritički odnos prema filozofskoj tradiciji.

Skot utemeljuje novi tip metafizike: metafiziku kao ontologiju nasuprot metafizici kao ontoteologiji. Za Škota je metafizika zna-nost o biću kao takvom, a ne znanost o najvišem biću. Osnovni pojam metafizike jest pojam bića kao takvog. To je transcenden-talni pojam, jer je on pretpostavka svih ostalih pojmova, što znači

396


da je metafizika eksplikacija modusa bića kao takvog. Zato se može reći da je Škot napravio obrat u metafizici. L. Honnefelder to imenuje drugim početkom u srednjovjekovnoj filozofiji, novim polazištem metafizike. U skladu s tim novim polazištem Škot se kritički odnosi prema filozofima svoga vremena i prošlih vremena. Osobito je vidljiv u Traktatu njegov kritički odnos prema platon-skoj nauci o idejama, a njegov kritički odnos prema Anzelmu i Aristotelu očituje se u njegovimprebojenjima (coloratio) Anzelma i Aristotela. Osim toga, dalekosežnu novost predstavlja Škotovo davanje primata pojedinačnom, davanja prednosti intuitivnoj spo-znaji pred apstraktnom, te Škotova afirmacija slobode i njegovo poimanje odnosa: sloboda—dobrota.

Wittgenstein pravi u traktatu lingvistički obrat u filozofiji i u skladu s tim obratom dovodi u pitanje cijelu filozofsku tradiciju, jer su filozofski problemi — po Wittgensteinovu Traktatu — rezultat krivog razumijevanja (nerazumijevanja, MiBverstandnis) logike našeg jezika. Cilj toga jezičkog obrata u filozofiji jest jasnoća govo-ra. Prema Wittgensteinovu su Traktatu rečenice (iskazi) religije, teologije, filozofije, etike i ostalih filozofskih znanosti besmislene; samo rečenice prirodnih znanosti su smislene.

4. Oba autora pokazuju granice metafizičkog mišljenja: Skot srednjovjekovne metafizike, a Wittgenstein novovjekovne i moderne metafizike.

Na kraju svoga Traktata, kada je došao do vrhunca svoje metafizičke spoznaje Boga, do Boga kao beskonačnog bića, Škot ističe da je prirodni razum slijep i klimav, kada je riječ o spoznaji vjerskih istina, tj. vjerske stvarnosti. Sigurnost u spoznaji vjerske stvarnosti može se postići samo oslanjanjem na Boga.

Wittgenstein u Traktatu razvija scientističku metafiziku i istodobno pokazuje granice scientističke metafizike. U Predgovoru Traktatu kaže da smatra kako su problemi u njegovu Traktatu u bitnom riješeni. No, odmah dodaje kako je malo time učinjeno što su ti problemi riješeni. U Traktatu je istaknuo: ako su sva znan-stvena pitanja odgovorena, naši životni problemi (unsere Lebens-probleme) nisu još ni dodirnuti.

397


5. Na kraju Traktata Skot upućuje na vjeru (na Objavu), a Wittgenstein na Mistično koje se pokazuje (zeigen). Tako se može reći da obojica uviđaju kako smo upućeni na ono što Bog govori o samom sebi, na Božje pokazivanje, na Božju Objavu.

Škot je na kraju Traktata rekao da je u Traktatu izložio ono što prirodni razum može spoznati o Bogu, što, dakle, metafizički iskazi govore o Bogu, a da spoznaja vjerske stvarnosti spada u teološki Traktat (koji do danas nije pronađen). Za Škota je mjerodavno ono što Bog kaže o sebi preko svojih proroka, mjerodavna je, dakle, Božja Objava. Tu Božju Objavu Škot želi najprije razumjeti metafizički, tj. oslanjajući se samo na svoj prirodni razum i um, što znači da vjerska stvarnost prethodi metafizičkoj spoznaji. Škot na-glašava ograničenost metafizičke spoznaje, jer je prirodni razum slijep i klimav, kada je riječ o spoznaji vjerske stvarnosti.

Za Wittgensteina religija i metafizika spadaju u područje "mis-tičnog", a mistično se pokazuje (zeigt sich). O njemu se ne može govoriti (sagen), o njemu se, dakle, mora šutjeti. Prema tome, re-čenice o mističnom su neizrecive. Mistično je s onu stranu kazivog. Misao da svijet jest spada u mistično, što znači da mistično spada u transcendentalni uvjet, koji omogućuje postojanje svijeta činjenica, a jedino se o tom svijetu činjenica može smisleno govoriti. Osjećaj da je svijet ograničena cjelina je mistični osjećaj, što znači da mis-tično nadilazi svijet činjenica.

6. Kod obojice postoji duboko slaganje između mišljenja i djelo-vanja (teorije i prakse), između filozofske misli i praktičnog života. Obojica su, dakle, ljudi visokog morala. Zato su obojica vrijedna divljenja, štovanja i nasljedovanja.

U Traktatu Škot je mislilac slobode. Za Škota je volja jedini princip slobodnog djelovanja, što znači da Škot daje primat volji pred svim drugim čovjekovim moćima. Ali kod Škota je volja usmjerena na beskonačno dobro, tako da je kod Škota sloboda zapravo bezuvjetno darivanje. Daje Škot i praktično bio privrženik slobode, vidi se iz njegova života. Kada je francuski kralj Filip Lijepi zahtijevao da sav kler potpiše apel protiv pape, dvadeset i

398


osam profesora je odbilo potpisati taj apel. Među njima je bio i Duns Škot i zato je morao napustiti Filipovo kraljevstvo u roku od tri dana.

Wittgenstein je rezultate svoga Traktata smatrao ispravnim i definitivnim i iz toga je povukao zaključke za svoj praktični život. Prestao je pisati, baviti se teorijom, prešao je u praksu, u praktično etičko (dobro) djelovanje u vremenu od 1919. pa do 1926.

7. Utjecaj obojice autora na filozofsko mišljenje je vrlo velik i dalekosežan.

Poznavatelji Škotova djela su njegov Traktat nazvali Tractatus vere aureus (Traktat uistinu zlatan). U Traktatu je vidljivo Škotovo novo metafizičko polazište, originalna Škotova nauka o pojedincu, 0 principu individuacije, o intuitivnoj spoznaji i slobodi koja svoj vrhunac postiže u ljubavi, pa noviji istraživači naglašavaju da je Škotov utjecaj na filozofe tijekom povijesti bio veći i dalekosežniji, nego se to do sada znalo.

Koliki je utjecaj Wittgensteinova Traktata najbolje se vidi po tome što se općenito njegov Traktat smatra Biblijom jezičko—ana-litičke filozofije.

VII.

Na kraju treba reći kako je Hannah Arendt, koja je skupo pla-tila cijenu slobode u nacističkoj državi i koja je bila jedan od naj-slobodnijih duhova 20. stoljeća, napisala da je Duns Škot "možda jedini mislilac kršćanskog srednjeg vijeka koji nije tražio kom-promis između kršćanske vjere i grčke filozofije" (Marie-Abdon Santaner, Ivan Duns Škot mislilac slobode, Jukić 21/22/23, str. 118). Ne samo to! U svojoj Raspravi o prvom principu Škot je poka-zao da stvarnost, o kojoj govori kršćanska vjera, prethodi filozofiji 1 omogućuje filozofiju i, s druge strane, nadilazi filozofiju. Filo-zofija samo kao samostojni sistem može imati funkciju podsistema u višem sistemu, u sistemu višeg reda (više razine), koji se zove

399


kršćanska vjera. Skotova filozofija ili metafizika se temelji na čo-vjekovu prirodnom razumu i umu, i što je vjernija tom temeljnom principu, to bolje postaje svjesna dosega i granice prirodnog razu-ma i uma. Temeljni princip Škotove metafizike jest oslanjanje na prirodni razum i um, dok je temeljni princip kršćanske vjere osla-njanje na druge i Drugoga (Boga). Metafizički pojmovi, upravo zato što se temelje na prirodnom razumu i umu, ne mogu pojmiti slobodu i ljubav (ljubav izvire iz slobodne volje, po Škotu): bitne principe kršćanstva. Toga je Škot svjestan. Ali on želi razumjeti svoju vjeru, ono u što vjeruje, tj. kršćanske istine, metafizikom svo-ga vremena, točnije rečeno, svojom vlastitom metafizikom.

Kada Škot razumijeva svoju vjeru oslanjajući se samo na svoj prirodni razum i um, onda se to zove metafizika (metafizička nauka o Bogu), a kada razumijeva svoju vjeru oslanjajući se na razum i um koji su prosvijetljeni vjerom, onda se to zove teologija. Da u tom uzajamnom kritičkom dijalogu između filozofije i teologije dolazi do transformacija i jedne i druge tijekom povijesti, više je nego očito. Do takvih transformacija (promjena lika) filozofije i teologije dola-zi sigurno zato što se tijekom povijesti događaju promjene u samoj stvarnosti, jer je — kako kaže Hegel - pojavom kršćanstva princip slobode postao principom ovoga svijeta, tj. principom stvarnosti.

Škot je upravo kao radikalni kršćanin osjetio potrebu za novim likom metafizike, koju je on sam i osnovao, i svojom metafizičkom naukom o Bogu — sadržanoj u Raspravi o prvom principu — vodi nas temeljnim principima kršćanstva: slobodi i ljubavi, što je naj-jasnije učinio u IV. poglavlju, kada je obrazlagao 7. zaključak.

Doslovan citat glasi: "Assumptum ultimum probatur: quia nihil potest causare nisi ex amore finiš, volendo illud, quia non potest esse aliter per se agensquia nec propter finem" (str. 110).

Doslovan prijevod: "Posljednja se pretpostavka dokazuje: ništa (nijedno biće) ne može uzrokovati, osim iz ljubavi prema cilju, htijući ga, jer ne može drukčije biti po sebi djelatno, ako ne zbog (radi) cilja

Slobodniji prijevod s tumačenjem: svako biće može uzrokovati (djelovati) samo iz ljubavi prema cilju, samo ako ljubi cilj, ako ga

400


hoće; može, dakle, biti po sebi djelatno, istinski (samostojni) dje-latelj samo zbog cilja i radi cilja. Prema tome, za Škota je ljubav prema cilju (dobru, svrsi, vrijednosti) izvor djelovanja, princip dje-lovanja. Samo, dakle, ono djelovanje koje izvire iz ljubavi i iz slo-bodne volje jest istinsko djelovanje.

Ako se sjetimo da je za Škota volja jedini princip slobodnog djelovanja i da volja hoće cilj, hoće savršeno dobro, hoće besko-načno dobro, da samo beskonačno dobro pokreće volju na slobod-no djelovanje, i da, s druge strane, slobodna volja nalazi svoje ispu-njenje u ljubavi prema dobrima, svrhama i vrijednostima, tj. u lju-bavi prema beskonačnom dobru, onda postaje jasno daje Škotova filozofija filozofija slobode i ljubavi.

401

IVAN DUNS ŠKOT Početak Ordinatio. Pariški manuskript.

Na sarkofagu Ivana Duns Škota uklesan je ovaj epitaf:

Scotia me genuit (Škotska me rodila) Anglia me docuit (Engleska me primila) Gallia me recepit (Francuska me poučila) Colonia me tenet (Koln me drži)

Biografija Mile Babica

Mile Babić, sin Stipe i Mare r. Iličić, rođenje 26.11.1947. u selu Družnovići, općina Prozor, BiH. Osnovnu školu završio u Prozoru 1961. godine. Gimnaziju je završio 1965. na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, a novicijat 1965/66. u Kraljevoj Sutjesci. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, zatim na Teološkom fakultetu u Innsbrucku (jednu godinu 1972/73) i diplomirao 1974. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu radnjom: Sloboda u Hegelovoj "Fenomenologiji duha" kod prof. dr. Vjekoslava Bajsića. Na istom je fakultetu 1977. magistrirao rad-njom: Kršćanstvo kao apsolutna religija u Hegelovoj "Filozofiji reli-gije" također kod prof. dr. Vjekoslava Bajsića. Na istom je fakulte-tu doktorirao radnjom: Himan Fil 2, 6—11 u kristologiji Teodoreta drskog kod prof. dr. Ivana Goluba.

Stupio je u Franjevački red 1965. godine, a za svećenika je zaređen 1973. u Wattensu kod Innsbrucka. Bio je kapelan u Varešu (1973-1976) i Vitezu (1976-1977), excurrens iz Sarajeva u Zenicu (1977—1978), pomoćnik magistra bogoslova, prefekt studija, zatim vikar i gvardijan samostana Sv. Pavla u Sarajevu; sada je gvardijan samostana Sv. Ilije u Podsusedu (Zagreb). Djela-tan je kao propovjednik, ispovjednik i vjeroučitelj diljem Franje-vačke provincije Bosne Srebrene te aktivan u pomaganju bližnji-ma. Profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1977. pa do danas.

Osim teologije studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu povijest književnosti, a diplomirao 1978. radnjom: Peozija Dobriše Cesarića. Zatim je studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Innsbrucku (ljetni semestar 1972/73), a na Filozofskom fakultetu u

405

Biografija Mile Babica

Sarajevu završio postdiplomski studij iz filozofije (1979/81), gdje je 1988. magistrirao radnjom: Sloboda i jedinstvo u Hegelovoj "Filozo-fiji prava" kod prof. dr. Abdulaha Šarčevića. Na istom fakultetu je prijavio doktorsku disertaciju pod naslovom: Metafizičko utemelje-nje politike u Hegelovoj "Filozofiji prava" kod prof. dr. Abdulaha Šarčevića.

Sada je glavni urednik zbornika "Jukić". Sudjelovao je u pokre-tanju listova "Svjetlo riječi" i "Zajedno". Bio je glavni i odgovorni urednik dvotjednika za kulturu i politiku "Obzor" u Sarajevu. Sudi-onik dijaloga s drugim religijama i s ateistima, posebno s marksisti-ma, te sudionik rasprava o miru i akcija za mir; također sudionik rasprava o ljudskim pravima. Sada je voditelj odjela za dijalog s drugim religijama na Franjevačkom institutu za kulturu mira. Bio je član uredništva biblioteke "Polis" u Sarajevu i član Centra za filozofiju na ANUBiH. Prevodi s latinskog i njemačkog jezika.

406

Index rerum (Ovaj je irtdex, prema njemačkom izvorniku, sastavio D.S.)

ADDITIO 190. 198. 199. 216. 217. 282. 283.

AKT (ACTUS), vidi: ČIN

AKCIDENT / AKCIDENS / PRIPADAK (ACCIDENS)

47. 111. 113. 129. 131. 151. 153. 155. 157. 172. 178. 237. 244. 245. 251. 252. 260. 267. 269. 288. 290. 291. 293. 340. 347. 348. 362. 363. 365. 366. 367. 368--401.

BESKONAČNOST (INFINITAS) 65-69. 91. 97. 117. 119. 123. 133. 135. 137. 141-149. 207. 208. 210. 216. 229. 230. 233. 237. 257-265. 270-273. 276. 278 bis 280. 282-283. 284-285. 286--287. 288. 289. 290. 296. 298. 332. 333. 340. 342. 344-401.

BIĆE (ENS) 29. 63. 65. 75. 77. 83. 89. 101 -105. 109. 133-137. 141. 147. 157. 169-170. 181--182. 190. 192. 199. 202-204. 209-211. 213. 217. 218-219. 221. 226 bis 231. 235. 239. 240. 244. 249. 251. 255. 256. 261. 266. 268. 270-277. 285. 288. 291-- 294. 300. 305. 306. 307. 308. 310. 311. 312. 313. 316. 319. 320. 326. 340. 343. 344-401.

BIĆEVITOST, vidi: ENTITET

BITAK (ESSE) 31. 43. 67. 71-77. 81. 87. 91. 93. 109. 111. 123. 125. 129. 135. 137. 141-147. 169. 170. 173. 180. 181. 183. 202. 205. 212-217. 238. 246. 258. 263. 266. 272.

273. 274. 275. 278. 280. 286. 287. 305. 308. 319. 322. 324. 326. 328. 330. 340. 347. 349-401.

BOŽJI DOKAZ 201. 204. 219. 226. 227. 273. 276. 305.

CEU (FINIŠ) 41-45. 51. 57. 59. 61. 85. 97. 99. 105. 109. 111-113. (kraj) 117. 137. 155. 157. 169. 170. 179-182. 194-195. 197-198. 219. 220. 222. 223. 226. 238. 245. 251. 257. 313. 314. 315. 316. 317. 318. 324. 327. 328. 333. 336. 338. 354. 389-401.

ČIN /AKT (ACTUS) 31. 45. 47. 93. 133. 184. bis 186. 189. 202. 204. 205. 215. 217. 247-251. 258. 259. 270. 291. 292. 296. 297. 348. 363. 365. 383.

DISTINKCIJA / RAZLIKA FORMALNA 202. 300. 344.

EMINENCIJA, vidi: PRVENSTVO

ENTITET / BIĆEVITOST (ENTITAS) 47. 73. 77. 121. 123. 131. 133. 147. 151. 157. 184. 185. 210. 212. 218. 242. 260. 261. 270. 271. 290. 293. 349. 350. 351. 354. 360. 368. 374.

FILOZOFIJA 169. 207. 225. 229. 295. 296. 398-401.

FORMA / OBLIK (FORMA) 35. 43. 45. 47. 49. 51. 57. 71. 79. 91. 99. 145. 147. 149. 153. 175. 184-189. 193. 215 bis 217. 232. 248. 259. 260. 267--268. 270. 286. 287. 290. 313. 314. 315. 316. 360. 362.

407

Index rerum

INTELIGENCIJE (INTELUGENTIAE) 45. 87. 182-183. 187. 218. 226. 239.

ISTINSKI / PO SEBI (PER SE) 207. 237. 238. 291.313.363.

IZVRSNOST, vidi: POREDAK PRVEN-STVA i POREDAK

JEDINSTVO (UNITAS) 49-51. 63. 75. 85. 189. 201. 217. 218. 222-224. 229. 232. 296. 325. 328.

JEDINSTVO BROJČANO / PO BROJU 210. 229. 230. 296. 299.

KONTINGENCIJA (CONTINGENTIA) 45. 63. 99. 107. 183. 205. 213. 239. 240--242. 245. 246. 306. 308. 319. 320. 325. 326. 328. 329. 330-331. 333. 334. 335. 336. 337. 338. 375. 376. 382. 387. 388. 390. 396.

KRAJ, vidi: CHJ

KVALITETA (QUALITAS) 53. 129. 172. 174. 191. 243. 267. 268. 316. 347.

KVANTITETA (QUANTTTAS) 53. 135. 157. 172. 174. 191. 261. 272. 315. 350. 367.

MATERIJA / TVAR (MATERIA) 35. 43. 45-57. 71. 87. 91. 99. 145-151. 153. 155. 175. 176. 181. 183-191. 193. 216. 217. 225. 232. 242. 260. 270. 286. 287. 290. 291. 313. 314. 315. 316. 360. 362.

METAFIZIKA 170. 171. 205. 213. 225. 227. 230. 231. 232. 241. 246. 248. 256. 265. 295. 300. 305. 306. 307. 308. 311. 316. 317. 319. 355. 364. 372. 373. 374. 375. 378. 381. 384. 385. 388. 390. 392. 393. 394. 397. 398. 400.

MOĆ, vidi: POTENCIJA

NARAV / PRIRODA (NATURA) 41. 63. 69. 71-89. 91-97. 101-111. 123. 141. 147. 157. 161. 163. 196. 197. 201--205. 210-214. 217. 218. 219. 220. 223-

-226. 229. 232 bis 238. 241. 242-243. 247. 248. 251. 252. 254. 255-258. 265. 266. 280. 284. 285. 286. 287. 288. 297. 298. 299. 317. 319. 320. 321. 327. 329. 330. 335. 347. 356. 374. 378. 381-401.

NARAV PRVA (NATURA PRIMA) 69. 123. 124. 127. 131. 199. 201. 203. 214. 218. 219. 220. 221. 222. 227. 229. 232. 236-237. 247-254. 261. 265-270. 279. 285. 290. 298. 320. 321. 322. 324. 338. 339. 340. 345. 359. 362.

NARAV ZAJEDNIČKA (NAURA COMMUNIS)

73. 74. 202. 215-216. 323. 377.

OBLIK, vidi: FORMA

ODNOS, vidi: RELACIJA ODREDNICE BIĆA / TRANSCENDEN-TALIJE (PASSIONES ENTIS)

29. 105. 135. 153. 170. 171. 226. 227. 244. 255. 268. 269. 272. 292-293. 294. 300. 306. 307. 308. 309. 348. 351-401.

OVISNOST (DEPENDENTIA) 31. 83. 180. 190. 208. 209. 221-222. 227. 285. 296. 298. 310. 326.

OVISNOST BITNA (DEPENDENTIA ESS-ENTIALS, DEPENDERE SSENTIALITER)

33. 39. 43. 53. 83. 161. 174. 192. 194. 208. 298. 310. 314. 316. 318. 325. 326. 328. 329. 330. 378.

PO SEBI (PER SE) , vidi: ISTINSKI

POREDAK / POREDANOST (ORDO) 29. 35 bis 41. 49. 51. 69. 75-79. 85-89. 97. 101. 161. 170. 171. 172. 173. 174--178. 188. 189. 197. 198. 203. 208. 217--223. 224-227. 258. 276. 310. 311. 312. 313.389-401.

POREDAK BITNI (ORDO ESSENTIALIS) 29 bis 39. 55. 57. 63. 67. 69. 75. 77 bis 84. 170. 171. 174. 176. 180. 182. 189--191. 194. 201. 203. 209. 210. 212. 213. 217. 219. 220. 223. 257. 258. 264. 270. 298. 307. 308. 309. 311. 312. 313. 315. 325. 326. 328. 375. 378-401.

408

Index rerum

POREDAK OVISNOSTI (ORDO DEPENDENTIAE)

31. 171. 172. 175. 176. 188. 189. 190. 191. 193. 194. 199. 210. 217. 309. 310. 312. 216.318.389-401.

POREDAK PRVENSTVA / EMINENCIJE / IZVRSNOSTI (ORDO EMINENTIAE)

31. 39. 75. 79. 81. 87. 89. 171. 172. 175. 176. 178. 188. 189. 191. 193. 194. 199. 201. 218. 219. 220. 221. 222. 226. 271. 276. 309. 310. 312. 316. 324. 331. 333. 350. 389-401.

POTENCIJA / MOĆ (POTENTIA) 31. 45. 47. 51. 93. 133. 184-187. 189. 202. 217. 249. 250. 251. 270. 291. 330. 339. 361. 362. 374.

PRIGODNO / USPUTNO (PER ACCIDENS)

170. 186. 207. 208. 237. 251-252. 291. 292. 313. 340. 361. 363. 364. 366. 368. 385-401.

PRINCIP (PRINCIPIUM) 29. 59. 67. 169 bis 171. 177. 183. 184. 185. 194-197. 201. 206. 209. 217. 223. 232. 242 bis 246. 252. 253. 260. 261. 263. 277. 278. 289. 299. 305. 307. 308. 319.

PRINCIP EKONOMIJE 194. 218. 222. 272.

PRINCIP PROTURJEČJA 17. 178. 202. 312. 323. 384. 387. 394. 396.

PRIPADAK, vidi: AKCIDENT PRIRODA, vidi: NARAV

PRVENSTVO / EMINENCIJA (EMINENTIA)

51. 63. 133. 171. 179. 180. 181. 199. 201. 203. 224. 257. 283. 297. 316. 318. 324. 331. 349. 358. 368.

REALNOST (REAUTAS) 91. 93. 95. 133. 157. 215. 216. 332. 349. 367. 383.

RELACIJA (RELATIO) 31. 93. 216. 332. 375.

SAVRŠENOST (PERFECITO) 39. 49. 119-123. 127-131. 139. 143. 145. 147. 149. 151. 153. 171. 187. 194. 196. 216. 217. 224. 225. 229. 231-234. 242 -244. 252-255. 258 -260. 262. 264. 265. 267. 269. 270. 278 bis 280. 283. 284. 287. 289. 290. 296. 306. 308. 318. 324. 326. 331.335.343.344-401.

SAVRŠENOST JEDNOSTAVNA (PERFECTIO SIMPLICITER)

95. 97. 103. 105. 153. 155. 187-188. 209. 229-230. 233-237. 242 bis 245. 268. 269. 270. 288. 292. 293. 332. 333. 335. 336. 364. 365.

SPOZNAJA APSTRAKTTVNA (COGNITIO ABSTRACTIVA)

161. 231. 261. 275. 297. 300. 345. 354. 375. 377. 392. 397.

SPOZNAJA INTUITIVNA (COGNITIO INTUnTVA)

125. 161. 230. 250. 261-262. 264. 266. 275. 297. 300. 345. 346. 354. 375. 377. 392. 397-401.

SUPSTANCIJA (SUBSTANTIA) 31. 105. 109. 111. 129. 131. 153. 172. 174. 183. 184. 236-237. 243. 244-245. 249. 250. 251. 267-270. 291. 336. 339. 347. 348. 349. 363. 365. 383-401.

TEOLOGIJA 169. 229-232. 254. 293. 305. 400-401.

TRANSCENDETALUE, vidi: ODREDNICE BIĆA

TVAR, vidi: MATERIJA

UČINAK (EFFECTUS) 33. 45. 55. 57. 99. 121. 125. 127. 139. 141. 172. 173. 174. 179. 180. 197. (tvorenje) 240. 245. (djelovanje) 263. 266. 278. 279. 281-284. 289. (tvorenje) 290. 310. 314. 315. 317. 320. 355. 356. 357. 358. 390-401.

UNIVERZUM (UNTVERSUM) 51. 75. 77. 83. 85. 127. 213. 214. 217. 218. 222. 223. 224. 227.

USPUTNO , vidi: PRIGODNO

409

Index rerum

UZROČNOST (CAUSAUTAS) 33. 35. 43. 49. 55. 63. 67. 79. 85. 109. 121-123. 127-129. 143. 172. 191. 198--201. 208. 219. 220. 222. 223. 237. 239--242. 245-248. 251. 261. 266. 280. 281. 282. 283.315.347. 358.

UZROČNOST CILJNA 181. 187. 203. 219. 222-223. 225. 226. 238. 276.

UZROČNOST FORMALNA 186. 191. 198.

UZROČNOST MATERIJALNA 186. 191. 198.

UZROČNOST TVORNA 179. 185. 187. 203. 204. 206. 212. 219--222. 225. 227. 238. 257. 258. 276. 283. 284. 320. 357. 359.

UZROK (CAUSA) 33 -35. 41-49. 51. 53. 55. 57. 59. 65. 67. 73. 81. 83. 99. 101. 103. 107. 109. 115. 117. 123. 125. 143-144. 172-174. 178. 179. 180. 182-193. 197-198. 207 bis 210. 213. 221. 222. 223. 239. 242. 244. 250. 256. 262-264. 266. 281 bis 285. 291. 310. 311. 313. 314. 315. 320. 321. 340. 353.

UZROK BLIŽI (CAUSA PROXIMA) 33. 35. 51. 173. 174. 175. 176. 198.

UZROK DRUGOTNI (CAUSA SECUNDA)

121. 123. 125. 127. 141. 143. 180. 246. 251. 264. 265. 280-284. 333. 337. 338. 345. 346. 357. 358. 382. 393-401.

UZROK FINALNI / CILJNI (CAUSA FINALIS)

35. 43. 45. 47. 59. 77. 109. 175. 176. 181-183. 188-190. 195. 261. 262.

UZROK FORMALNI / OBLIKOVNI (CAUSA FORMALIS)

35. 175. 176. 178. 181. 185-189. 313. 315.322.

UZROK KASNIJI (CAUSA POSTERIOR)

43. 180.

UZROK MATERIJALNI / TVARNI (CAUSA MATERIAUS)

35. 175. 176. 181. 186-189. 313. 322.

UZROK PRVI (CAUSA PRIMA) 41. 43. 121. 123. 125. 127. 180. 186. 187. 239. 240. 248. 261 bis 266. 281--284. 293. 313. 333. 334. 337. 338. 345. 346. 357. 358. 359. 363. 382. 393-401.

UZROK RANIJI (CAUSA PRIOR) 43. 180. 181.262. 320.

UZROK TVORNI (CAUSA EFFICIENS)

35. 41. 43. 45. 47. 139. 175. 176. 180. 183. 186 bis 191. 204. 209. 210. 313. 314.316.318. 389.

UZROK UDALJENI (CAUSA REMOTA)

33.35.51.53. 173-176.311.

UZROK UNUTRAŠNJI (CAUSA ENTRINSECA)

49. 73. 87. 175. 184. 187. 188. 190. 287. 313. 314. 315. 322. 360.

UZROK VANJSKI (CAUSA EXTRINSECA)

47. 49. 73. 83. 183. 187. 188. 198. 313. 314. 315. 322.

VJERA 169. 177. 229. 277. 305. 318. 375. 376. 393-401.

410

Spomenik Ivanu Duns Škotu. Gradski park u Dunsu, Škotska.

skog mišljenja tu istinu tražiti i sabirati. Doista, Tominino je djelo takva sveobuhvatna sabirnica misli svijeta.

Namjerniče, predstavljam Ti prvi svezak knjige OPUSCULA PHILOSOPHICA Tome

Akvinskoga, Anđeoskog naučitelja. Za razliku od velikih djela, kao što su »Tumačenja Sv. Pisma«, »Tumačenje

Sentencija Petra Lombardskog«, »Suma protiv pogana«, »Suma teologije« i slično, Toma je ostavio i oko 49 manjih spisa, koji se od XIV. vijeka nazivaju »opuscula« (»djelca«). Polovica od njih filosofskog su ili pretežno filosofskog obilježja, pa ih akvinolozi i editori nazivaju - »Opuscula philosophica«.

Naše, bilingvalno, izdanje OPUSCULA PHILOSOPHICA donosi u prvom svesku spise:

- O jednosti uma (De unitate intellectus), djelo koje nas prenosi na pariško sveučilište oko 1270. Žestoko se raspravljalo o tome, da li svaki čovjek ima svoju umsku dušu, ili je ona jedna za sve. Toma se bori za istinu, da svaka ljudska jedinka ima svoju umsku dušu, svoj um i osobnu odgovornost. Pritom se koristi Aristotelovim tekstovima;

- O odijeljenim bivstvima (De substantiis separatis), djelo koje je nastalo više iz Tomine unutarnje potrebe nego od nekog vanjskog poticaja. On, u punoj zrelosti, želi sebi pojasniti problem čisto duhovnih bića, tj. anđela, služeći se pritom filosof-skom tradicijom, posebno neoplatonskom;

- O gibanju srca (De motu cordis), djelo koje je nastalo kao odgovor jednom liječniku i profesoru filosofije. Toma ovdje promatra gibanje srca s gledišta filosof-skog, što je imalo odjeka i kod liječnika i kod filosofa u srednjem vijeku, kako to pokazuje prisutnost ovoga spisa u medicinskim i filosofskim zbirkama.

Prema kritičkom tekstu »leoninskog« izdanja, spise je preveo i protumačio pro-fesor Augustin Pavlović, O.P. Treba li reći - s punim nadahnućem!

Ostaj u dobru! Dimitrije Savić

DEMETRA

Namjerniče,

predstavljam Ti drugi svezak OPUSCULA PHILOSOPHICA Tome Akvinskoga, Anđeoskog naučitelja. Svezak sadrži bilingvalno izdanje osam Tominih spisa - tri prirodnofilosofska, tri »okultistička« i dva metafizička.

Prirodnofilosofski spisi: O počelima naravi (De principiis naturae), O spajanju prapočeld (De mixtione elementorum), O počelu pojedinjenja (De principio indivi-duationis). U prvom se rješava problem nastanka i nestanka s pomoću pojmova tvari, lišenosti i oblika te djelatnog uzroka i svrhe; u drugom je riječ o prapočelima i nji-hovom spajanju, a u trećem o tome, što čini neku stvar pojedinačnom.

»Okultistički« spisi: O tajnovitim radnjama naravi (De operationibus occultis na-turae), O rasuđivanju pomoću zvijezda (De iudiciis astrorum) i O ždrijebanju (De sortibus). U prvom Toma razlučuje, što je naravno u prirodnim zbivanjima, a što zahtijeva druga objašnjenja, npr. zahvat duhovnog bivstva; u drugom donosi prosud-bu valjanosti astrologije, a u trećem govori o ždrijebanju i njegovoj svrsishodnosti te o drugim načinima pretkazivanja.

Metafizički spisi: O biću i biti (De ente et essentia) i O 'sedmicama' (De hebdo-madibus). Prvi spis je najpoznatije Tomino djelo, o čemu svjedoče veliki broj rukopisa (181), tiskana latinska izdanja (97) te 50 izdanja u prijevodima na petnaest jezika. Drugo djelo je zapravo Tomin komentar Boetijeva spisa »Kako su bivstva, time što jesu, dobra premda nisu bivstveno dobra«; u njemu se jasno izlaže nauk o participaciji stvorenih bića u bitku i dobrosti Božjoj.

I ovaj svezak opremljen je s tri indeksa: index nominum, index rerum notabilium, index biblicus. Uz njih pridodan je i »stvarni indeks« za oba sveska OPUSCULA PHILOSOPHICA.

Ostaj u dobru!

Dimitrije Savić

motrenje mudrosti traži, da čovjek unaprijed zapremi duh i da bude prisutan unutra svojom pozornošću.

motrenje mudrosti je usporedivo s igrom zbog dvije stvari koje se nalaze u igri: jer je igra slasna i jer ima svrhu u sebi samoj.

TOMA AKVINSKI

ivan duns skot - rasprava o prvom principu

Documents