Posvećeno Danielu Ponchinuju

I.Počinješ čitati novi roman Itala Calvina 'Ako jedne zimske noći neki putnik'. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti. Vrata je najbolje zatvoriti; iza njih je uvijek upaljen televizor. Reci im odmah: 'Ne, ne želim gledati televiziju.' Podigni glas, ako te ne čuju: 'Čitam! Neću da me ometate!' Možda te nisu ni čuli kad je tamo takva buka; reci glasnije, viči: 'Počinjem čitati novi roman Itala Calvina!' Ili, ako nećeš, nemoj to reći, nadajmo se da će te pustiti na miru. Zauzmi najudobniji položaj: sjedni, opruži se, skutri se, lezi. Lezi na leda, na bok, na trbuh. U naslonjač, na divan, na stolicu za ljuljanje, na ležaljku, na tabure. U mrežu za spavanje, ako imaš mrežu za spavanje. Na krevet, naravno, ili u krevet. Možeš se postaviti i glavačke, u jogi-položaj. S knjigom naopako, razumije se. Naravno, idealan položaj za čitanje teško je pronaći. Nekad se čitalo stojeći, ispred stalka. Ljudi su bili navikli stajati. Tako su se odmarali kad bi bili umorni od jahanja. Nikome nije padalo na pamet da čita na konju; a tebi se sada čini privlačnom ideja da čitaš jašući, naslonivši knjigu na konjsku grivu, ili čak objesivši je konju o uši s pomoću osobitog hama. S nogama u stremenima svakako bi bilo vrlo ugodno čitati; držati stopala na povišenom mjestu - prvi je uvjet za užitak u čitanju. Dobro, što čekaš? Opruzi noge, nasloni stopala na jastuk, na dva jastuka, na priručje divana, na naslon stolice, na stolić za čaj, na pisaći stol, na klavir, na globus. Izuj se, ponajprije. To jest ako želiš držati stopala podignuta, ako ne, opet se obuj. Nemoj sad stajati tako, s cipelama u jednoj ruci i s knjigom u drugoj. Namjesti svjetlo tako da ti ne zamara vid. Učini to sada, jer kad se zadubiš u čitanje, neće ti se više dati da prekidaš. Pazi da ti stranica ne ostane u sjeni, sa zgusnutim crnim slovima na sivoj podlozi, jednolična poput čopora miševa; ali nastoj da ti u stranicu ne udara ni prejako svjetlo i da se ne odbija od okrutne bjeline papira izgrizujući sjene slova, kao o podne negdje na jugu. Nastoj da sad preduhitriš sve ono što bi te moglo prisiliti da prekineš čitanje. Cigarete nadohvat ruke, ako pušiš, pepeljara. Što još? Moraš piškiti? Sam znaš najbolje. Ne može se reći da očekuješ nešto posebno upravo od ove knjige. Iz principa više ni od čega ništa ne očekuješ. Ima ih mnogo mlađih od tebe, ili starijih, koji žive u iščekivanju izvanrednih doživljaja, od knjiga, od ljudi, od putovanja, od događaja, od onoga što krije sutrašnjica. Ti ne. Ti znaš da je najviše što čovjek može očekivati da izbjegne najgore. To je zaključak do kojega si došao u osobnome životu, a i u vezi s općim, pa čak i svjetskim pitanjima. A kod knjiga? Eto, upravo zato što si to isključio na svakome drugom području, vjeruješ da je samo pravo da sebi dopustiš još to mladenačko uživanje u iščekivanju, i to na jednome strogo ograničenom području kao što su knjige, gdje sve može krenuti ili po dobru ili po zlu, ali rizik od razočaranja nije prevelik. Dakle, pročitao si u novinama da je izašlo djelo 'Ako jedne zimske noći neki putnik', novi roman Itala Calvina koji već nekoliko godina nije ništa objavio. Svratio si u knjižaru i kupio knjigu. Dobro si učinio. Već u izlogu knjižare uočio si korice s naslovom koji tražiš. Slijedeći taj vidljivi trag, probio si se knjižarom kroz gustu baražnu vatru Knjiga Koje Nisi Pročitao, a koje su te namršteno gledale s pultova i polica nastojeći da te postide. Ali, ti znaš da ne smiješ dopustiti da te zbune i da se ondje hektarima i hektarima prostiru Knjige Koje Možeš I Ne Pročitati, Knjige Koje Služe Drugoj Svrsi, A Ne čitanju, Knjige Koje Si Pročitao A Da Ih Nisi Morao Ni Otvoriti Jer Pripadaju Kategoriji Onoga Što Je

Pročitano Još Prije Nego Što Je Napisano. Tako prolaziš prvi pojas utvrda, i na tebe se sručuje pješadija Knjiga Koje Bi, Da Imaš Više Života, Također Rado Pročitao, Ali, Na Žalost, Dana Koje Ti Je Dano Proživjeti Ima Toliko Koliko Ih Ima. Brzo ih prelaziš i upadaš usred falange Knjiga Koje Namjeravaš Pročitati, Ali Prethodno Moraš Pročitati Druge, Knjige Koje Su Preskupe, Pa Se Nadaš Kupiti Ih Kad Se Budu Prodavale U Pola Cijene, Knjiga Idem Kao Gore, Kad Ih Tiskaju U Džepnom Izdanju, Knjiga Za Koje Bi Nekoga Morao Zamoliti Da Ti Ih Posudi, Knjiga Koje Su Svi Pročitali, Pa Je, Dakle, Gotovo Isto Kao Da Si Ih I Sam Pročitao. Izbjegavši tim nasrtajima, dolaziš u podnožje tvrđave, gdje se još upiru Knjige Koje Odavno Planiraš Pročitati, Knjige Koje Si Godinama Tražio A Nisi Ih Našao, Knjige Koje Govore o Nečemu Čime Se Trenutno Baviš, Knjige Koje Želiš Imati Da Bi Ti Bile Pri Ruci Za Svaki Slučaj, Knjige Koje Bi Mogao Staviti Na Stranu Da Ih Možda Pročitaš Na Ljeto, Knjige Koje Ti Nedostaju Da Bi Ih Stavio Do Drugih Knjiga Na Svojoj Polici Knjige Koje Te Ispunjavaju Iznenadnom Pomamnom I Ne Sasvim Opravdanom Znatiželjom. Eto, uspio si neograničen broj snaga na bojnom polju svesti na količinu koja je, doduše velika, ali ipak prestavlja konačan broj, premda ti to relativno olakšanje kao zamku iz zasjede namještaju Knjige Koje Si Davno Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Opet, i Knjige Za Koje Si Uvijek Tvrdio Da Si Ih Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Doista. Oslobađaš se u hitroj cik-cak liniji i jednim skokom prodireš u tvrđavu Noviteta Kojima Te Privlači Autor Ili Tema. I u unutrašnjosti utvrde možeš praviti breše u redovima neprijatelja, dijeleći ih na Novitete Kojima Autori Ili Teme Nisu Novi (za tebe ili apsolutno), i Novitete Kojima Su Autori Ili Teme Potpuno Nepoznati (barem tebi), i određivati snagu kojom te privlače na temelju svoje želje i potrebe za novim i za onim što nije novo (za novim koje tražiš u onome što nije novo, i za novim koje tražiš u onome što jest novo). A zapravo si samo prešao pogledom po naslovima knjiga u knjižari, uputio se prema jednoj hrpi svježe otisnutih svezaka knjige 'Ako jedne zimske noći neki putnik', uzeo jedan primjerak i odnio ga na blagajnu, kako bi se ondje uspostavilo tvoje pravo vlasništva nad njim. Bacio si još jedan izgubljen pogled na knjige unaokolo (ili, bolje: knjige su tebe gledale izgubljenim pogledom pasa što iz kaveza u gradskoj živodernici gledaju svojega bivšeg druga kako se udaljava, dok ga na uzici vodi gospodar koji je došao da ga iskupi), pa si izašao. Osobit je užitak koji ti pruža tek objavljena knjiga, ne nosiš sa sobom samo knjigu nego i njezinu novost, a ta je možda samo novost predmeta koji je netom izašao iz tvornice, magareća ljepota kojom se i knjige kite i koja traje dok ovitak ne počne žutjeti, dok se koprena smoga ne počne slijegati u proreze, dok se hrbat ne rašije po uglovima, u brzoj jeseni u knjižnicama. Ne, uvijek se nadaš da ćeš naletjeti na pravu novost, koja će zauvijek ostati novost. Pročitavši knjigu koja je upravo izašla, osvojit ćeš tu novost od prvoga trenutka, pa je nećeš poslije morati slijediti i progoniti. Hoće li se to baš sad zbiti? Nikad se ne zna. Pogledajmo kako započinje. Možda si već u knjižari počeo listati knjigu. Ili nisi mogao jer je bila zavučena u celofansku čahuru? Sad si u autobusu, stojiš medu ljudima ovješen jednom rukom o ručku, i počinješ slobodnom rukom odmotavati zamotak, gestama pomalo nalik na geste majmuna koji želi oljuštiti bananu, viseći u isto vrijeme na grani. Pazi, udaraš laktovima suputnike. Barem se ispričaj. Ili možda knjižar nije zamotao knjigu; dao ti ju je u vrećici. To pojednostavnjuje stvari. Sjediš za volanom svojega automobila, čekaš pred semaforom, izvlačiš knjigu iz vrećice, otkidaš prozirni omotač, počinješ čitati prve retke. Na tebe se sručuje lavina prodornih sirena; zeleno je, kočiš promet. Sjediš za svojim radnim stolom, knjigu si kao slučajno odložio medu službene papire i u jednome času pomičeš neki dosje i knjiga ti se nađe pred očima; rasijano je otvaraš, nalaktiš se na stol, naslanjaš sljepoočnice na ruke stisnute u šake, izgleda kao da usredotočeno proučavaš neki spis a zapravo istražuješ prve stranice romana. Malo-pomalo, zavaljuješ se leđima na naslon, podižeš knjigu do visine

nosa, naginješ stolicu tako da balansira na stražnjim nogama, otvaraš pokrajnju ladicu pisaćeg stola da nasloniš stopala, položaj stopala za vrijeme čitanja neobično je važan, pružiš noge preko stola, preko neriješenih spisa. Ali zar ti to ne izgleda kao pomanjkanje poštovanja? Poštovanja, razumije se, ne prema tvome poslu (nitko ne kani raspravljati o tvojoj produktivnosti, recimo da je tvoja služba sretno uklopljena u sustav neproduktivnih aktivnosti koji sačinjava velik dio nacionalne i svjetske ekonomije), nego prema knjizi. Još je gore ako iz nužnosti ili iz ljubavi - pripadaš onima za koje raditi znači doista raditi, obavljati - namjerno ili nehotice - nešto potrebno, ili barem nešto što nije izlišno, bilo za druge, bilo za sebe; u tom te slučaju knjiga, koju si ponio sa sobom na radno mjesto kao neku vrstu talismana ili amuleta, izvrgava stalnim kušnjama, da svaki čas otkidaš po nekoliko sekundi od glavnoga predmeta svoje pažnje, pa bio to perforator kompjutorskih kartica, štednjaci u kuhinji, komandne poluge na buldožeru ili opružen pacijent, otvorene utrobe na operacijskom stolu. Ukratko, bolje je da potisneš nestrpljivost i pričekaš dok ne stigneš kući, pa da tek tada otvoriš knjigu. Sad možeš. U svojoj si sobi, smiren si, otvaraš prvu stranicu, ne, posljednju jer najprije želiš vidjeti koliko je knjiga velika. Nije prevelika, srećom. Romančine koje se danas pišu zacijelo su besmislica: dimenzija vremena otišla je u komadiće, možemo živjeti ili misliti samo za onih krhotina vremena što se udaljavaju svaka svojom putanjom i odmah nestaju. Vremenski kontinuitet možemo ponovo naći samo u romanima iz doba kad se vrijeme više nije ukazivalo kao nepomično a još nije eksplodiralo, iz doba koje je trajalo negdje oko stotinu godina a potom je nestalo. Premećeš knjigu u rukama, prečitavaš rečenice na stražnjoj strani ovitka, općenite fraze koje ne govore mnogo. Tako je bolje, nema tu govora koji bi se htio ugurati ispred govora koji knjiga sama treba izravno da iznese, ispred onoga što ti sam treba da izažmeš iz knjige, bez obzira ima li toga mnogo ili malo. Svakako, i to kruženje oko knjige, čitanje naokolo prije nego što se počne čitati iznutra, predstavlja dio uživanja u novoj knjizi, ali, kao i svako uživanje u predigri, ima svoje optimalno trajanje, ako želimo da nas dovede do potpunijega užitka u obavljanju samoga čina, naime u čitanju knjige. Eto, dakle, sad si spreman da pročitaš prve retke na prvoj stranici. Spremaš se da prepoznaš jedinstveni autorov stil. Ne. Uopće ga ne prepoznaješ. Ali, kad se bolje razmisli, tko je ikad i rekao da taj autor ima neki jedinstveni stil? Dapače, poznato je da je to pisac koji se mijenja od knjige do knjige. I upravo se po tim promjenama prepoznaje da je to on. Ali, čini se da ovo ovdje nema nikakve veze sa svim onim što je do sada napisao, barem koliko se sjećaš. Je li to razočaranje? Da vidimo! Kao da se na početku osjećaš pomalo dezorijentiranim, kao kad ti predstave osobu koju si po imenu identificirao s nekim licem, pa nastojiš da se crte lica koje vidiš podudare s crtama kojih se sjećaš, a nikako ne ide. Ali, onda nastavljaš dalje i vidiš da se knjiga ipak dade čitati, bez obzira na ono što si očekivao od autora; sama knjiga po sebi čini te znatiželjnim, dapače, kad bolje promisliš, draže ti je što je tako, što se susrećeš s nečim za što još ne znaš staje.

Ako jedne zimske noći neki putnik

Roman započinje na željezničkoj stanici, dašće lokomotiva, para iz stubline obavija početak poglavlja, oblak dima skriva dio prvoga ulomka. Kroz vonj stanice probija se zadah staničnog bifea. Tu je netko tko gleda kroz zamagljeno staklo, otvara staklena vrata krčme, unutra je sve zamagljeno, kao da sve to gledaju oči kratkovidna čovjeka, ili oči nadražene zrncima ugljene prašine. To su stranice knjige zamagljene poput stakala prozora kakvog starog vlaka, a na rečenice se slegao oblak dima. Kišovita je večer; čovjek ulazi u krčmu; otkopčava vlažni ogrtač; obavija ga oblak pare; zvižduk odjekuje uzduž tračnica što se pružaju unedogled, mokre od kiše. Zvižduk, sličan zvižduku lokomotive, i oblak pare diže se iz stroja za kuhanje kave, u kojem stari konobar povećava tlak kao da daje signal, ili barem tako izgleda po slijedu rečenica u drugome ulomku, u kojemu kartaši naslanjaju lepezu karata na prsa, pa se okreću prema dolazniku trostrukim okretom vrata, ramena i stolica, dok gosti oko šanka dižu šalice i pusu u površinu kave, napola zatvorivši usne i oči, ili srču pivo s vrha krigli pretjerano pazeći da se ne prolije. Mačka svija leda u luk, blagajnica pritišće dugme na blagajni i blagajna se glasa: dlin. Svi ti znakovi služe tome da pokažu kako se tu radi o maloj provincijskoj stanici gdje svakoga tko stigne odmah zapaze. Sve stanice nalikuju jedna na drugu; nije važno što svjetiljke ne uspijevaju obasjati ništa izvan svojega zamusanog kruga, ionako je to ambijent koji znaš napamet, to je prostor u kojemu caruje miris vlaka i onda kad su svi vlakovi već otišli, onaj osobiti vonj stanice nakon što ode i posljednji vlak. Stanične svjetiljke i rečenice koje upravo čitaš kao da više imaju zadaću da rasprše tmušu nego da osvijetle stvari što se pomaljaju iz koprene tame i magle. Iskrcao sam se na toj stanici večeras prvi put u životu, i već mi se čini kao da sam tu proveo cijeli svoj vijek, ulazeći i izlazeći iz ove gostionice, krećući se od vonja katrana na peronu do vonja mokre piljevine u zahodima, a sve je to pomiješano u jedan jedini vonj, vonj čekanja, vonj telefonskih kabina, kad ne ostaje ništa drugo nego pokupiti žetone, jer broj koji smo zvali ne daje znakove života. Ja sam taj čovjek koji hoda amo-tamo između gostionice i telefonske kabine. Ili, taj se čovjek zove 'ja' i o njemu ne znaš ništa drugo, kao što se i ova stanica zove samo 'stanica' i izvan nje ne postoji ništa drugo do signala telefona koji zvoni bez odgovora u nekoj tamnoj sobi u nekom dalekom gradu. Vješam slušalicu, očekujem zvuk gvožđurije što se ruši niz metalno ždrijelo, vraćam se i guram staklena vrata, upućujem se prema šalicama što se nagomilane suše u oblaku pare. Strojevi za ekspres-kavu po staničnim bifeima ističu svoju srodnost s lokomotivama, jučerašnji i današnji strojevi s jučerašnjim i današnjim lokomotivama. Stalno hodam gore-dolje, kružim i vrtim se: ulovljen sam u stupicu, u onu bezvremensku zamku koju sve stanice neizostavno razapinju. Sitna zrnca ugljene prašine lebde u staničnom zraku još mnogo godina nakon što su sve pruge elektrificirane, pa roman koji govori o vlakovima i stanicama ne može a da ne odiše tim vonjem dima. Već si nekoliko stranica pročitao, i bilo bi vrijeme da ti se jasno kaže je li to mjesto na kojem sam sišao s vlaka koji kasni nekadašnja ili današnja stanica, međutim, rečenice se i dalje kreću u nečemu neodređenom, sivom, po nekoj vrsti ničije zemlje iskustva koje je svedeno na najmanji zajednički nazivnik. Pazi, to je svakako način da te pomalo uvuku, da te zarobe radnjom a da ti to i ne opaziš: to je zamka. Ili je autor još uvijek neodlučan, kao što ni ti, čitatelju, nisi sasvim siguran o čemu bi radije čitao: o dolasku na neku staru stanicu, što bi ti dalo osjećaj da se vraćaš unatrag, da ponovo osvajaš izgubljena vremena i mjesta, ili pak o bljesku stakla i zvukova, što bi ti dalo osjećaj da živiš danas, na način na koji se danas vjeruje da je užitak živjeti. Tu krčmu (ili 'stanični bife', kako je također nazivaju) možda su samo moje oči, kratkovidne ili suzne, vidjele kao zatamnjenu i maglovitu, a zapravo nije isključeno da je tu sve puno svjetlosti koju bacaju cijevi nalik na munje, svjetlošću koju zrcala odrazuju, pa ona puni sve hodnike i prolaze, a prostor bez sjene trešti od glazbe puštene da najjače grmi iz gromoglasnog aparata za ubijanje tišine, dok su fliperi i ostale električne igre, što simuliraju konjske trke ili lov na čovjeka, svi u pogonu, a prozirne se sjene odrazuju u ekranu televizora i u akvariju punom tropskih riba koje se

vesele okomitoj struji zračnih mjehurića. A moja ruka ne drži naboranu torbu, nabreklu i pomalo otrcanu, nego gura kvadratični kovčeg od tvrde plastike koji je na kotačima, pa se njime može manevrirati uz pomoć kromiranog, metalnog, sklopivog štapa. Ti si, čitatelju, do sada vjerovao da je moj pogled uprt tamo, pod krov perona, u kazaljke staroga staničnoga sata koje imaju rupe pa nalikuju helebardama, u uzaludnom naporu da ih okrene unatrag i da ih natjera da natraške prođu kroz groblje prošlih sati što leže mrtvi u svome kružnom panteonu. Ali, tko ti kaže da se brojke na satu ne pojavljuju u četvrtastim otvorima, a ja vidim svaku minutu kako pada na mene naglo, poput oštrice na giljotini? Svakako, nema velike razlike: čak i da se krećem lako i glatko, moja ruka zgrčena na lakome kormilu kovčega na kotačićima izražavala bi ipak unutrašnji otpor, kao da ta udobna prtljaga predstavlja za mene neugodan i težak teret. Nešto mi je zacijelo krenulo naopako: pogrešna otprema, zakašnjenje, izgubljena veza; možda sam, stigavši ovamo, trebao s nekim uspostaviti kontakt, vjerojatno u vezi s tim kovčegom koji kao da me mnogo brine, ne zna se da li zbog straha da ga ne izgubim ili zato što jedva čekam da ga se riješim? Jedino se čini sigurno da to nije obična prtljaga, pa da bih je mogao predati u garderobu ili se praviti da sam je zaboravio u čekaonici. Uzalud mi je gledati na sat: ako me je netko čekao, već je odavno otišao; uzalud mi je žestiti se u želji da vratim unatrag satove i kalendare, nadajući se da ću se tako vratiti u trenutak koji je prethodio času kad se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi. Ako sam na ovoj stanici trebao susresti nekoga tko možda nema nikakve veze s ovom stanicom, nego je samo trebao stići s jednoga vlaka i odmah otputovati drugim, kao što sam trebao i ja učiniti, pa je jedan od nas dvojice trebao drugome nešto predati, na primjer, ja sam trebao predati tome drugome ovaj kovčeg na kotačićima, koji je. međutim, ostao kod mene, i sad kao da me peče u ruci, onda jedino što treba učiniti jest pokušati ponovo uspostaviti izgubljeni kontakt. Već sam nekoliko puta prošao kroz krčmu i izvirio na vrata što gledaju na nevidljivi trg, i svaki put me je zid tame potjerao natrag, u ovaj osvijedjeni limb što visi između dvije tame, između snopa tračnica i maglovitoga grada. Da izađem, kamo bih pošao? Grad tamo vani još nema imena, ne znamo hoće li ostati izvan romana ili će ga čitava obaviti u svoje tintasto crnilo? Znam samo da ovo prvo poglavlje nikako da se odvoji od stanice i od krčme: nije pametno da se udaljim odavde, jer bi me ovdje još mogli potražiti, niti opet da se pokazujem pred drugim ljudima s ovim nespretnim kovčegom. Zato nastavljam kljukati javni telefon žetonima koje mi on svaki put ispljune natrag: imam mnogo žetona, kao za međugradski poziv; tko zna gdje se sada nalaze oni od kojih treba da dobijem upute, kažimo čak naloge, jasno je da ovisim o drugima, ne izgledam kao netko tko putuje privatno i obavlja svoje poslove: prije bi se reklo da sam izvršitelj, pješak u nekakvoj vrlo zamršenoj igri, kotačić u nekoj velikoj mašineriji, kotačić tako malen da se ne bi smio ni vidjeti: doista, bilo je utanačeno da prođem ovuda ne ostavljajući traga: a svaku minutu koju provodim ovdje ostavljam za sobom tragove: ostavljam tragove ako ni s kim ne govorim, jer se doimam kao netko tko neće da otvori usta: ostavljam tragove ako govorim, jer svaka izgovorena riječ ostaje, pa može poslije odnekud iskočiti, s navodnicima ili bez navodnika. Možda zato autor gomila pretpostavke na pretpostavke, u dugim ulomcima bez dijaloga, stvarajući gustiš nagomilanih olovnih slova kroz koji bih se mogao provući neopažen, nestati. Ja sam osoba koja nimalo ne udara u oči, anonimna pojava na još anonimnijoj pozadini, a što ti, čitatelju, nisi mogao a da me ne uočiš među ljudima koji su silazili s vlaka, i da me ne nastaviš slijediti u mome šetkanju između krčme i telefona, to je samo zato što se ja zovem 'ja' i to je sve što znaš o meni, ali je već i to dovoljno da se osjetiš ponukanim da uložiš dio sebe sama u to nepoznato Ja. Isto kao što se i autor, premda nema namjeru da govori o sebi, i odlučivši da zove 'ja' neki lik regbi zato da bi ga sakrio, da ga ne bi morao imenovati i opisivati, jer bi svako drugo imenovanje ili atribut definirali lik bolje nego ta gola zamjenica, ipak, zbog same činjenice da piše 'ja' osjeća se ponukanim da u to 'ja' stavi i malo sebe sama, onoga što sam osjeća ili zamišlja da osjeća. Ništa lakše nego poistovjetiti se sa mnom, zasad je moje vanjsko ponašanje ponašanje putnika koji je izgubio vezu, a to je situacija koju je svatko doživio; ali situacija koja se pojavljuje na početku jednog romana uvijek upućuje i na nešto što

se već dogodilo ili će se dogoditi, a to je nešto drugo što čini da bude riskantno identificirati se sa mnom, i za tebe, čitatelju, i za autora; i što je sivlji, svakodnevniji, neodredeniji i običniji početak ovoga romana, to više ti i autor osjećate sjenu opasnosti kako se nadvija nad onaj dio vašega 'ja' koji ste tako neoprezno uložili u 'ja' lika za koji ne znate kakvu priču nosi sa sobom, kao što nosi taj kovčeg kojeg bi se tako rado riješio. Da se riješim kovčega, to bi bio prvi uvjet za uspostavljanje prijašnje situacije: situacije koja je prethodila svemu onome što je poslije uslijedilo. To mislim kad kažem da se želim vratiti u vremenu: želio bih izbrisati posljedice nekih događaja i uspostaviti početno stanje. Ali svaki trenutak mojega života nosi sa sobom hrpu novih činjenica, a svaka od tih novih činjenica nosi sa sobom svoje posljedice, pa što više nastojim da se vratim u nulti trenutak od kojega sam krenuo, to se više od njega udaljavam: premda su svi moji čini usmjereni na to da izbrišu posljedice prijašnjih čina, i premda u tome brisanju postižu i zavidne rezultate, tako da mi se srce puni nadom u trenutačno olakšanje, moram ipak uzeti u obzir da svaki moj potez koji teži da izbriše prethodne događaje izaziva kišu novih događaja, koji još više kompliciraju situaciju i koje ću također morati pokušati da izbrišem. Moram, dakle, dobro odmjeriti svaki potez kako bih postigao maksimum brisanja uz minimum novih komplikacija. Jedan čovjek kojega ne poznajem trebao mi je prići čim sam sišao s vlaka, da nije sve krenulo naopako. Čovjek koji bi imao kovčeg na kotačićima jednak kao moj, samo prazan. Dva bi se kovčega tobože slučajno sudarila u metežu putnika na peronu između dva vlaka. To je nešto što se može dogoditi slučajno i ne može se razlikovati od onoga što se događa slučajno; ali taj bi mi čovjek rekao lozinku, komentirao bi naslov u novinama što vire iz mojega džepa a tiče se rezultata na konjskim trkama. 'Ah, pobijedio je Elijev Zenon!' A dotle bismo oslobodili svoje kovčege manevrirajući metalnim šipkama, razmijenivši možda pokoju rečenicu o konjima, o prognozama, okladama, i zatim bismo se udaljili prema različitim vlakovima gurajući svaki svoj kovčeg u drugome smjeru. Nitko ne bi ništa opazio, ali ja bih dobio njegov kovčeg, a on moj. To je savršen plan, toliko savršen da je bila dovoljna ništavna komplikacija da ga sasvim upropasti. Sad sam tu i ne znam što da radim, posljednji sam putnik koji čeka na ovoj stanici na koju nijedan vlak ne dolazi, i s nje ne odlazi, prije sutrašnjega jutra. To je trenutak kad se provincijski gradić zatvara u svoju ljušturu. U staničnoj krčmi ostali su samo mještani koji se dobro poznaju, ljudi koji nemaju nikakva posla na stanici, ali su došli ovamo, preko praznoga trga, možda zato što u blizini nema nijednoga drugog otvorenog lokala, ili možda zbog one privlačnosti koju stanice imaju u provincijskim gradićima, zbog ono malo novosti što ih čovjek može od stanice očekivati, ili možda zbog sjećanja na vrijeme kad je stanica bila jedina dodirna točka s ostatkom svijeta. Uvjeravam sam sebe da više ne postoje provincijski gradovi i da možda nikada nisu ni postojali: sva mjesta stalno komuniciraju sa svim drugim mjestima, a osjećaj izolacije čovjek ima samo za vrijeme putovanja s jednog mjesta na drugo, to jest onda kad nije nigdje. Doista, ja se nalazim ovdje nemajući ni neko ovdje ni neko drugdje, kao stranca prepoznaju me oni koji nisu stranci, barem onoliko koliko ja one koji nisu stranci prepoznajem i zavidim im. Da, zavidim. Gledam izvana život jedne obične večeri u jednom običnom gradiću, i shvaćam da sam već tko zna koliko dugo vremena odrezan od običnih večeri, i mislim na tisuće gradova poput ovoga, na stotine tisuća osvijetljenih lokala u kojima u ovome trenutku ljudi čekaju da padne večer, nemajući u glavi nijednu od ovih misli koje imam ja, a imaju možda druge, na kojima im zacijelo ne treba zavidjeti, ali bih u ovome času bio spreman da se zamijenim s bilo kime od njih. Na primjer, s nekim od ovih mladića što obilaze krčmare, skupljajući potpise za peticiju općini u vezi s taksom na svijetleće natpise, i upravo je sada čitaju čovjeku za šankom. Tu roman donosi ulomke konverzacije koji kao da nemaju drugu svrhu do da prikažu svakodnevni život provincijskog grada.

- A ti, Armida, jesi li već potpisala? - pitaju ženu koju vidim samo s leđa, vidim pojas koji joj visi s

ogrtača opšivenog krznom, zadignut ovratnik i traku dima koja se diže između prstiju što obavijaju nožicu čaše. - A tko vam kaže da želim staviti neonski natpis iznad dućana? - odgovara. - Ako općina misli štedjeti na svjetiljkama, neću valjda ja osvjetljavati ulice na svoj trošak? A gdje je Armidina kožna galanterija, to ionako svi znaju. Kad spustim rolo, ulica će ostati u mraku, i laku noć! - Upravo bi zato i ti morala potpisati - kažu joj. Govore joj ti; svi govore jedni drugima ti; govore napola u dijalektu; to je svijet svikao da se vida svakodnevno, tko zna koliko već godina; svaki njihov razgovor nastavak je prijašnjih razgovora. Dobacuju šale, čak i grube: - Reci istinu, mrak ti treba da nitko ne bi vidio tko ti dolazi! Koga primaš iza dućana kad spustiš roletu?

Ta dobacivanja stvaraju žamor nejasnih glasova iz kojega bi se ipak mogla pomoliti jedna riječ ili rečenica koja je bitna za ono što dolazi poslije. Da bi dobro čitao, moraš registrirati i učinak žamora i učinak skrivene namjere koju još nisi u stanju (kao ni ja) razabrati. Čitajući, dakle, moraš istodobno biti i rasijan i vrlo pažljiv, poput mene koji stojim zamišljen i prisluškujući, naslonjen laktom na šank i s obrazom podnimljenim na šaku. A ako roman sad počinje izlaziti iz svoje maglene nepreciznosti da bi dao poneku pojedinost o izgledu prisutnih, to je zato da bi ti sugerirao doživljaj lica koja vidiš prvi put, ali ti se čini da si ih vidio tisuće puta. Nalazimo se u gradu gdje se po ulicama susreću uvijek iste osobe; lica nose na sebi teret navike što ga uočava i onaj tko, poput mene, premda tu nikada prije nije bio, ipak shvaća da su to svakodnevna lica, crte što ih je zrcalo nad šankom vidjelo gdje tvrdnu ili omlohavljuju, izrazi što se iz večeri u večer grče ili opuštaju. Ta je žena nekad bila gradska ljepotica; pa i sad ja, koji je vidim prvi put, mogao bih je nazvati privlačnom ženom; ali ako zamislim da je gledam očima ostalih gostiju u krčmi, na nju odjednom liježe neka vrsta umora, ili je to možda samo sjena njihova umora (ili moga umora, ili tvog). Oni je poznaju još od vremena kad je bila djevojka, znaju njezin život i doživljaje, netko je možda s njome imao i kakvu aferu, to su lanjski snjegovi, to je zaboravljeno, tek, postoji nekakav veo drugih slika koji prekriva njezin lik i čini ga nejasnim, to je teret uspomena koji mi ne dopušta da je vidim kao osobu koju gledam prvi put, to su tuđe uspomene što lebde poput dima pod svjetiljkama.

Čini se da su ovim gostima u bifeu glavna razonoda oklade: oklade o najmanjim događajima iz svakodnevnog života. Na primjer, netko kaže: - Hajde da se kladimo tko će danas prvi stići u gostionicu: doktor Marne ili komesar Gorin. A drugi: - A kad dođe doktor Marne, što će učiniti da se ne bi susreo sa svojom bivšom ženom: hoće li početi igrati fliper, ili će ispunjavati tiket sportske prognoze?

Kad netko živi kao ja, o predviđanju ne može biti govora: nikad ne znam što mi se može dogoditi za idućih pola sata, i ne mogu ni zamisliti život koji se sastoji od malih, strogo ograničenih alternativa o kojima se onda čovjek može i kladiti: ili ovako ili onako.

- Ne znam - kažem tiho. - A što to? - pita ona.

To je misao za koju mi se čini da je mogu i izreći, ne moram je zadržavati za sebe kao sve druge svoje misli, mogu je reći ženi koja je tu, kraj šanka, to je ona ista što ima radnju s kožnom galanterijom i s kojom želim zapodjenuti razgovor. - Tako je to kod vas? - Ne, nije istina - odgovara mi, a ja sam znao da će mi tako odgovoriti. Smatra da se ništa ne može predvidjeti, ovdje kao ni drugdje: zacijelo svake večeri u ovaj sat doktor Marne zatvara ambulantu, a komesar Gorin završava svoju službu u policijskom komesarijatu, pa uvijek navrate ovamo, najprije

jedan ili najprije drugi, ali što to uopće znači?

- Ipak, čini se da nitko ne sumnja da će doktor pokušati izbjeći bivšu gospodu Marne - kažem joj. - Ja sam bivša gospoda Marne - odgovara ona. - Ne obazirite se na njihova naklapanja!

Tvoja čitateljska pažnja sad je sva usmjerena na ženu, već nekoliko stranica kruži oko nje, pa kako ja, ne, kako autor kruži oko te ženske pojave, tako već nekoliko stranica čekaš da se ta ženska prikaza uobliči onako kako se ženske prikaze uobličuju na pisanoj stranici, i upravo tvoje čitalačko iščekivanje gura autora prema njoj pa, eto, čak i ja, koji imam u glavi sasvim drugačije misli, prepuštam se konverzaciji s njom, zapodijevam razgovor : koji bih morao što prije prekinuti, te se udaljiti, nestati. Ti bi svakako želio nešto više znati o tome kako ona izgleda, ali zasad se samo malobrojni elementi pomaljaju s pisane stranice, njezino lice ostaje zaklonjeno dimom i kosom, trebalo bi naslutiti čega ima iza gorke bore oko usta, što nije tek gorka bora. - Što naklapaju? - pitam. -Ja ne znam ništa. Znam samo da vi imate dućan bez svijedećeg natpisa. Ali ne znam čak ni gdje. Objašnjava mi. To je prodavaonica kožnatih predmeta, kovčega i putnog pribora. Nije na staničnome trgu, nego u jednoj pokrajnjoj ulici, blizu prijelaza preko pruge, kod teretne stanice. - Ali zašto vas to zanima? - Volio bih da sam prije stigao ovamo. Prošao bih mračnom ulicom, vidio bih vaš dućan osvijetljen, ušao bih i rekao: 'Ako želite, pomoći ću vam da spustite rolo.' Kaže mi da je rolo već spustila, ali se mora vratiti u dućan radi inventure, i ostat će ondje do kasno u noć. Ljudi zadirkuju jedni druge i tapšu se po ramenima. Jedna oklada već je riješena: doktor ulazi u lokal. - Komesar večeras kasni, tko zna zašto. Doktor ulazi i pozdravlja naokolo; njegov pogled ne zaustavlja se na supruzi, ali svakako je zapazio da neki muškarac razgovara s njom. Odlazi do u dno lokala, okrećući leda šanku; stavlja novčić u fliper. Tako sam ja, koji bih morao proći nezapažen, pažljivo promotren, fotografiran očima za koje ne mogu umišljati sebi da sam im izmakao, očima koje ne zaboravljaju nikoga i ništa što ima veze s predmetom doktorove ljubomore i boli. Dovoljne su te pomalo teške i pomalo vodenaste oči da mi dadu do znanja kako drama koja je medu njima postojala još nije završila: on dalje svake večeri dolazi u ovu kavanu da je vidi, da ponovo otvori staru ranu, možda da sazna tko je te večeri prati kući; a ona dolazi svake večeri u tu kavanu možda upravo zato da bi njega mučila, ili se možda nada da će sviklost na patnju za njega postati navika kao i svaka druga, i zadobiti okus ništavila koji njoj već godinama zagorčuje i usta i život. - Najviše bih od svega volio - kažem joj, jer razgovor sad valja i nastaviti - da mogu vratiti satove unatrag. Žena odgovora nešto obično, ovako nešto: 'Dovoljno je vratiti kazaljke', a ja: - Ne tako, nego u mislima, da se koncentriram i vratim vrijeme unatrag - kažem, ili: nije jasno kažem li to doista, ili bih to htio reći, ili to autor tako interpretira iskidane rečenice koje mrmljam. - Kad sam stigao ovamo, prva mi je pomisao bila: 'Možda sam se u mislima toliko upinjao da se vrijeme doista vratilo za pun krug: evo me na stanici s koje sam prvi put krenuo, ista je kao i onda, nema nikakve promjene. Svi životi koje sam mogao proživjeti započinju ovdje: tu je djevojka koja je mogla biti moja djevojka, a nije bila, ima iste oči, istu kosu...' Ona gleda oko sebe, kao da se šali sa mnom; ja bradom pokazujem na nju; ona podiže kutove usana kao da će se nasmiješiti, onda se zaustavlja: zato što se predomislila ili zato što se baš tako smiješi. - Ne znam je li to kompliment, ali shvatit ću to kao kompliment. A dalje? - A dalje, ja sam tu, ja sam sadašnji ja, s ovim koferom. Prvi put spominjem kovčeg, premda ne prestajem nikako misliti na nju. A ona: - Ovo je večer kvadratičnih kofera na kotačićima.

Ostajem miran, hladnokrvan. Pitam: - Što to znaci? - Jedan sam takav kofer danas prodala. - Kome? - Nekome strancu. Poput vas. Išao je na stanicu, putovao je. I to s praznim koferom koji je tek kupio. Istim takvim kao što je vaš. - Zar je to nešto čudno? Zar vi ne prodajete kofere? - Takav, otkad ga imam u dućanu, još nitko nije kupio. Nikome se ne sviđaju. Ili ih nitko ne treba. Ili i ne znaju za njih. A ipak, valjda su zgodni. - Za mene nisu. Recimo, kad se sjetim da je ovo mogla za mene biti prelijepa večer, sjetim se da moram nositi sa sobom ovaj kofer, i više ne mogu ni na što drugo misliti. - A zašto ga negdje ne ostavite? - Recimo, u kakvoj prodavaonici kofera? - kažem joj. - Može i to. Jedan više, ni amo ni tamo. Ustaje sa stolice, pred zrcalom namješta ovratnik ogrtača, pojas. - Ako poslije prođem onuda pa pokucam na rolo, hoćete li me čuti? - Pokušajte. Ne pozdravlja nikoga. Već je vani, na trgu. Doktor Marne ostavlja fliper i približava se šanku, želi mi zaviriti u lice, možda uloviti kakvu aluziju ostalih gostiju, ili samo kakvu grimasu. Ali, ljudi razgovaraju o okladama, o okladama o njemu, ne pazeći da li ih on sluša. Doktora Marnea okružuje veselje i povjerenje, tapšanje po ramenu, to je priča o starim šalama i sprdnjama, ali u središtu te raspojasanosti postoji područje poštovanja, granice kojega se nikada ne prelaze, ne samo zato što je doktor Marne liječnik, sanitetski oficir ili nešto slično, nego i zato što je prijatelj, ili možda zato što je nesretan i nosi sa sobom svoju nesreću ostajući i dalje prijatelj. - Komesar Gorin danas stiže kasno, mimo svih predviđanja - kaže netko, jer u tom trenutku komesar ulazi u krčmu. Ulazi. - Dobar dan cijelome društvu! - Približava mi se, spušta pogled na kovčeg, na novine, procijedi kroza zube: - Elejin Zenon - pa odlazi do automata s cigaretama. Zar su me izdali policiji? Zar policajac radi za našu organizaciju? Približavam se automatu, tobože da bih i ja uzeo cigarete. Kaže: - Ubili su Jana. Odlazi. - A kofer? - pitam. - Odnesi ga. Sad više ne želimo znati za njega. Otputuj brzim u jedanaest. - Ali, taj vlak ovdje ne staje... - Stat će. Idi na šesti peron. Kod teretne stanice. Imaš tri minute. - Ali... - Briši, ili ću te morati uhapsiti! Organizacija je moćna. Naređuje policiji, željeznici. Guram kovčeg preko tračnica, sve do šestoga perona. Koračam uzduž perona. Teretna je stanica u dnu, ondje je prijelaz koji se gubi u magli i mraku. Komesar je na vratima stanične krčme i drži me na oku. Vlak stiže u punoj brzini. Usporava, staje, zaklanja me od komesarova pogleda, ponovo kreće.

II.Već si pročitao tridesetak stranica i počinješ se oduševljavati radnjom. U jednome trenutku opažaš: 'Ali, ova mi rečenica ne zvuči novo. Dapače, čini mi se da sam cijeli ovaj ulomak već pročitao.' Jasno: to su motivi koji se vraćaju, tekst je isprepleten tim kretanjem naprijed-natrag, koje služi tome da izrazi neodređenost vremena. Ti si čitalac osjetljiv na te finese, spreman si da pohvataš sve autorove namjere, ništa ti ne može izmaći. Ipak, u isto vrijeme osjećaš i neku neugodnost; upravo sada, kad te je stvar počela doista zanimati, odjednom autor misli da mu je dužnost da se razmeće jednom od čestih

modernih književnih majstorija, pa da ponovi cijeli ulomak. Ulomak, kažeš? Ali, to je cijela stranica, možeš usporediti, ne razlikuje se ni jedan zarez. I što se događa dalje? Ništa, pripovijedanje se ponavlja posve isto kao na stranicama koje si već pročitao! Trenutak, pogledaj broj stranice. Do vraga! S trideset druge stranice opet si se vratio na sedamnaestu! Ono za što si vjerovao da je autorova stilska dosjetka, nije ništa drugo do tiskarska pogreška. Ponovili su dvaput iste stranice. Greška se dogodila pri uvezivanju: knjiga se sastoji od 'šesnaestina'; svaka je šesnaestina velik list papira na kojemu se otiskuje šesnaest stranica, pa se list presavija na osmoro; kad se šesnaestine vezuju, može se zbiti da u jedan primjerak dospiju dvije jednake šesnaestine; to je neprilika koja se često događa. Sa strepnjom prevrćeš stranice koje slijede, ne bi li našao trideset treću stranicu, ako postoji; jedna ponovljena šesnaestina predstavljala bi neznatnu nepriliku; nepopravljiva je šteta kad odgovarajuća šesnaestina nestane i završi možda u kojem drugom primjerku, gdje će se pojavljivati dvaput, a nedostajat će ona koja je ovdje dvostruka. Kako bilo da bilo, želiš nastaviti nit čitanja, ne tiče te se ništa drugo, došao si do točke kad više ne možeš preskočiti ni stranice. Evo opet trideset prve stranice, trideset druge... A što je dalje? Opet sedamnaesta stranica, po treći put! Kakvu su ti to knjigu prodali? Uvezali su više primjeraka iste šesnaestine, nema više nijedne valjane stranice u ovoj knjizi! Tresneš knjigom o pod, bacio bi je kroz prozor, dapače, kroz zatvoren prozor, kroz oštrice sklopivih rebrenica koje bi smrvile njezine nevrijedne listove, pa bi se rečenice, riječi, morfemi, fonemi rasprsnuli tako da se više ne bi mogli sastaviti u govor; kroz stakla, ako su neslomljiva stakla, još bolje, hitnuo bi knjigu razbijenu na fotone, na valovite vibracije, na polarizirane spektre; kroz zid, da se knjiga razmrvi u molekule i atome pa tako prođe između atoma armiranog betona, raspadajući se na elektrone, neutrone, neutrine i sve manje elementarne čestice; kroz telefonsku žicu, neka se pretvori u električne impulse, u struju informacija, koju potresaju zagušenost i šumovi, i tako se sroza do vrtoglave entropije. Želio bi izbaciti knjigu iz kuće, iz bloka, iz četvrti, iz tog dijela grada, iz područja, iz regije, iz nacionalne zajednice, iz zajedničkog evropskog tržišta, iz zapadne kulture, s kontinenta, iz atmosfere, iz biosfere, iz stratosfere, iz gravitacijskog polja, iz Sunčeva sustava, iz galaksije, iz nakupine galaksija, hitnuti je još dalje od mjesta do kojega su galaksije stigle u svojoj ekspanziji, tamo kamo vrijeme-prostor nije još stiglo, gdje bi utonula u nepostojanje, dapače, postala nešto što nikada nije ni postojalo, izgubivši se u apsolutnoj, garantiranoj i neporecivoj negativnosti. Upravo kao što i zaslužuje, ni više ni manje. Ali ne: podižeš je, brišeš prašinu; moraš je vratiti knjižaru da ti je zamijeni. Znamo da si prilično impulzivan, ali naučio si se kontrolirati. Baca te u očaj kad si ostavljen na milost i nemilost nenadanome, slučajnome i nepredvidivome u stvarima ili u ljudskome djelovanju, kad si prepušten nebrizi, približnosti, nepreciznosti, svojoj ili tuđoj. U takvim slučajevima tobom ovlada strastveno nestrpljenje da izbrišeš mučne učinke te nepažnje i rastresenosti, da ponovo uspostaviš pravilan tok zbivanja. Jedva čekaš da dobiješ u ruku ispravan primjerak knjige koju si započeo čitati. Odmah bi odjurio u knjižaru, da trgovine nisu zatvorene u ovaj sat. Moraš čekati do sutra.

Provodiš nemirnu noć, san ti je isprekidan i neravan, kao čitanje romana, a snovi liče na ponavljanje jednoga stalno istog sna. Boriš se sa snovima kao s besmislenom zbiljom bez značenja i forme, tražeći neki plan, neki put, kao kad čovjek počinje čitati knjigu pa još ne zna u kojem će ga smjeru odvesti. Želio bi da se pred tobom otvori apsolutan prostor i vrijeme kroz koje bi se kretao slijedeći jasan i ravan put; ali kad ti se čini da si u tome uspio, opažaš da si nepomičan, blokiran, prisiljen sve ponavljati iz početka. Sutradan, čim uhvatiš slobodan trenutak, trčiš u knjižaru, ulaziš u nju pružajući već otvorenu knjigu i upirući prstom u jednu stranicu, kao da je već to dovoljno da pokaže opću zbrku u knjizi: - Znate što ste mi prodali... Pogledajte samo... Baš kad je bilo najzanimljivije... Knjižar se ne zbunjuje: -Ah, i kod vas? Imao sam već nekoliko reklamacija. A upravo jutros stigla mi je okružnica od

izdavačke kuće. Vidite? 'Prilikom otpreme naših najnovijih edicija, pokazalo se da je dio naklade knjige 'Ako jedne zimske noći neki putnik' Itala Calvina pogrešno odštampan, pa te primjerke treba povući. Zbog pogreške u knjigovežnici, tiskani arci spomenutoga djela pomiješali su se s arcima jednog drugog noviteta, romana Izvan naselja Malbork poljskog pisca Tazija Bazakbala. Ispričavajući se zbog ovog nemilog slučaja, izdavač će se pobrinuti da što prije zamijeni pogrešne primjerke, i tako dalje.' Vidite i sami kako jadni knjižari moraju trpjeti zbog tuđega nemara. Danas smo se već izludjeli. Pregledali smo cijeloga Calvina, primjerak po primjerak. Srećom, postoji stanovit broj ispravnih, pa vam možemo zamijeniti neispravnoga Putnika za drugoga, koji je u savršenom stanju i nov novcat. Trenutak. Koncentriraj se! Sredi u mislima masu informacija što su se odjednom sručile na tebe. Poljski roman. Dakle, ono što si počeo čitati, toliko se unoseći u to, nije bila knjiga za koju si vjerovao da jest, nego nekakav poljski roman. Treba, dakle, hitno nabaviti tu knjigu. Ne dopusti da te smotaju. Rastumači jasno kako stvari stoje. - Ne, gledajte, mene se taj Italo Calvino više uopće ne tiče. Započeo sam čitati Poljaka, pa ću i nastaviti. Imate li toga Bazakbala? - Kako god želite. Baš je prije nekoliko trenutaka došla jedna gospođica koja ima isti problem kao i vi, pa je i ona željela uzeti Poljaka u zamjenu. Eto, tamo je na pultu jedna hrpa Bazakbala, vidite, upravo tu, pred vašim nosom. Poslužite se. - A hoće li to biti ispravan primjerak? - Čujte, u ovom času ja ne bih stavio ruku u vatru. Ako i najozbiljniji izdavači prave ovakve petljancije, čovjek se više ni u koga ne može pouzdati. Isto ono što sam već rekao gospođici, kažem sad i vama. Ako bude opet razloga za reklamaciju, vratit ćemo vam novac. Više od toga ne mogu učiniti. Gospođica, pokazao ti je neku gospođicu. Eno je ondje medu policama, traži nešto u ediciji Penguin Modem Classics, prelazeći nježnim ali odlučnim prstom preko hrbata blijedoljubičaste boje. Velike i hitre oči, put lijepa i čista, kosa bogato i meko valovita. Eto, dakle, čitatelju, to je sretni ulazak čitateljice u tvoje vidno polje, dapače, u polje tvoje pažnje, dapače, ti si ušao u njezino magnetsko polje privlačnosti kojemu ne možeš odoljeti. Dobru temu za početak razgovora već imaš, to je nešto zajedničko, možeš se malo razmetati svojom obilnom i raznovrsnom lektirom, kreni, što čekaš? - Dakle, i vi, ah, ah, Poljaka - kažeš, sav zbunjen - ova knjiga lijepo započinje, a onda odjednom nema više, kakva gnjavaža, jer, rekli su mi da i vi, a i ja, znate, treba pokušati, ostavio sam onu i uzimam ovu, kako je to zgodno ispalo, i vi i ja. Sad, možda si to mogao i malo bolje uobličiti, ali, u svakom slučaju, glavne si misli ipak izrazio. Sad je ona na redu. Smiješi se. Ima jamice na obrazima. Još ti se više sviđa. Kaže: - Ah, doista, a ja sam toliko željela pročitati dobru knjigu. Ova mi se na samom početku nije svidjela, ali poslije me je privukla... Kako sam se ljutila kad sam vidjela da se prekida. Osim toga, nije to isti autor. Odmah mi se činilo da je to različito od drugih njegovih knjiga. A to je zapravo bio Bazakbal. Ali, i Bazakbal je dobar. Nikad nisam pročitala ništa od njega. - Ni ja - možeš reći, umiren i umirujući. - Način mu je pripovijedanja malo nejasan, za moj ukus. Meni nije nemio onaj osjećaj izgubljenosti koji pruža svaki roman kad ga počnemo čitati, ali ako se odmah na početku pojavljuje magla, onda se bojim da će, čim se magla digne, nestati i moga užitka u čitanju.

Zamišljeno kimaš glavom. - Doista, ta opasnost postoji. - Ja više volim romane - dodaje ona - koji me odmah uvedu u svijet u kojem je svaka stvar precizna, konkretna i jasno određena. Osobit mi je užitak znati da su stvari postavljene upravo na taj jedan određeni način, a ne drugačije, makar to bile i sasvim obične stvari prema kojima sam u životu ravnodušna.

Slažeš li se? Pa reci joj onda! - Eh, takve knjige doista vrijedi čitati. A ona: - Ipak, i ovo je zanimljiv roman, ne kažem da nije. Hajde, nemoj dopustiti da razgovor zamre. Reci bilo što, do voljno je da govoriš. - Čitate mnogo romana? Da? I ja, ponekad, premda mi je draža esejistika... - I to je sve što znaš reći? A dalje? Tu ćeš stati? Laku noć! Zar je ne možeš zapitati: 'A jeste li čitali ovo? A ovo? Koja joj se od tih dviju knjiga više sviđa?' Eto, sad imate o čemu razgovarati još pola sata. Nevolja je u tome što je ona pročitala mnogo više romana nego ti, osobito stranih, a ima izvrsno pamćenje, sjeća se točno pojedinih epizoda, pita te: - A sjećate li se što kaže Henrvjeva ujna kad... - a ti, koji si potegao taj naslov premda poznaješ naslov i ništa više, a volio bi da ona misli da si tu knjigu čitao, moraš se sad izvlačiti općenitim opaskama, i tek se ponekad odvažiš na kakav sud koji te ne kom promitira suviše, kao: 'Meni je to malo presporo' - ili: 'Sviđa mi se jer je ironičan' - a ona ti odgovara: - Zbilja tako mislite? Ne bih rekla - a tebi je krivo. Počinješ govoriti o nekom čuvenom autoru, jer si pročitao jednu njegovu knjigu, najviše dvije, a ona bez oklijevanja počinje nizati ostatak sabranih djela, koja, reklo bi se, savršeno poznaje, a ako u nečemu nije sigurna, to je još gore jer te pita: - Je li ona čuvena epizoda s prerezanom fotografijom u ovoj knjizi, ili u onoj drugoj? Uvijek to brkam... -Ti pogađaš nasumice, kad već ona brka. A ona: - Kako, što to govorite? Ne može biti... - Tja, recimo da ste se oboje zbunili. Najbolje je opet se vratiti na tvoju sinoćnju lektiru, na knjigu KOJU sad oboje držite u rukama i koja bi vam trebala nadoknaditi nedavno razočaranje. - Nadajmo se - kažeš - da smo ovaj put dobili ispravne primjerke, s dobro složenim stranicama, jer ćemo inače opet morati prekinuti kad je najljepše, kao što se događa (Kao što se događa - kada? Što želiš reći?) - Ukratko, nadajmo se da ćemo sad uspjeti uživati do kraja. - Oh, da - odgovara ona. Jesi li čuo? Rekla je: 'Oh, da'. Sad je na tebi red da pokušaš uhvatiti vezu. - Onda, nadam se da ću vas opet sresti, s obzirom da ste ovdje mušterija, pa možemo razmjenjivati dojmove o pročitanome. A ona odgovara: - Vrlo rado. Znaš što želiš postići, pleteš vrlo tananu mrežu. - Najsmješnije bi bilo da sad, kao što smo vjerovali da čitamo Itala Calvina, a čitali smo Bazakbala, kad budemo htjeli čitati Bazakbala, otvorimo knjigu i nađemo Itala Calvina. - A, ne! Ako se to dogodi, tužit ćemo izdavača! - Čujte, a zašto ne bismo razmijenili brojeve telefona? - (Eto što si želio postići, o čitatelju, kružeći oko nje poput čegrtuše!) - Ako netko od nas otkrije da u njegovu primjerku nešto nije u redu, može zatražiti pomoć od onoga drugog... Udvoje ćemo imati više izgleda da složimo jedan kompletan primjerak. Eto, izgovorio si i to. Što je prirodnije nego da se između čitatelja i čitateljice preko knjige uspostavi solidarnost, suučesništvo, veza? Možeš izaći iz knjižare zadovoljan, čovječe koji si vjerovao da su prošla vremena kad se od života moglo nešto očekivati. Nosiš sa sobom dva različita očekivanja koja oba obećavaju dane ugodnih nadanja: očekivanje u vezi s knjigom - nestrpljiv si da opet počneš čitati - i očekivanje u vezi s onim brojem telefona, očekivanje da ćeš opet začuti čas oštre, čas meke vibracije toga glasa, kad odgovori na prvi tvoj poziv, ubrzo, dapače već sutra: prozirno ćeš se izvući na knjigu, pa je upitati sviđa li joj se ili ne sviđa, reći ćeš joj koliko si stranica pročitao ili nisi pročitao, predložit ćeš joj da se sastanete... Tko si ti, čitatelju, koliko imaš godina, kakav ti je društveni položaj, što si po zanimanju, kakvi su ti prihodi, bilo bi indiskretno pitati. To su tvoje stvari, u to ne ulazimo. Ono što je važno - jest raspoloženje u kojemu sada, u tišini svoga doma, pokušavaš uspostaviti potpuni mir da bi uronio u knjigu, opružaš noge, skupljaš ih, pa opet opružaš. Ali, od jučer se nešto promijenilo. Ne čitaš više na uobičajeni način: misliš na čitateljicu koja baš u ovome trenutku također otvara knjigu, i već ovaj roman koji treba čitati, prekriva roman koji treba proživjeti, nastavak tvoje priče s njom, ili bolje:

početak moguće priče. Eto koliko si se od jučer promijenio, ti koji si vjerovao da ti je draža knjiga koja je nešto čvrsto, opipljivo i jasno definirano, pa se može uživati bez opasnosti, nego životno iskustvo koje čovjeku uvijek izmiče, jer je isprekidano i proturječno. Znači li to da je knjiga postala oruđe, komunikacijski kanal, dodirna točka? Lektira neće zbog toga manje utjecati na tebe: dapače, njezina moć kao da je i ojačala. U ovome primjerku stranice nisu razrezane: to je prva prepreka koja stoji na putu tvom nestrpljenju. Opremljen nožem za papir, spremaš se da prodreš u njegove tajne. Odlučnim rezom otvaraš put između naslovne stranice i prvoga poglavlja. I evo... Evo, već od prve stranice opažaš da roman koji imaš u ruci nema ničega zajedničkog s romanom koji si jučer čitao.

Naselja Malbork

Miris prženja lebdi nad početkom stranice, dapače, miris zaprške, zaprške s lukom koji je malo zagorio, jer u luku postoje vlakna koja postaju ljubičasta a zatim smeđa, osobito po rubu, okrajak svakoga komadića luka pocrni prije nego što se zazlati, to se sok luka pougljenjuje mijenjajući niz nijansi boja i mirisa, a sve je to obavijeno mirisom ulja koje tiho cvrči. To je repičino ulje, objašnjava se u tekstu u kojemu je sve vrlo precizno, sve su stvari imenovane i opisani su dojmovi koje te stvari izazivaju, spomenuta su sva jela što stoje u isto vrijeme na vatri na kuhinjskome štednjaku, svako jelo u loncima, a pobrojane su i radnje koje zahtijeva pripravljanje svakoga jela: posipanje brašnom, razbijanje jaja, rezanje krastavca na tanke listiće, nadijevanje komadića slanine u meso kokoši koja se stavlja u peć. Sve je tu vrlo konkretno, tjelesno, ocrtano sa sigurnim poznavanjem stvari, ili barem ti, čitatelju, imaš dojam da je tako ocrtano, premda tu ima jela koja ne poznaješ, a ta su jela označena imenom za koje je prevodilac smatrao da ga je bolje ostaviti u originalu, kao na primjer schoeblintsija, ali se ti, kad pročitaš schoeblintsija, možeš zakleti da schoeblintsija doista postoji, možeš osjetiti njezin okus, premda se u tekstu i ne kaže kakav je to okus, osjećaš ga kao nakiseo, dijelom zbog toga što riječ svojim zvukom ili vizualnim dojmom sugerira nakiseo okus, dijelom zato što u toj simfoniji mirisa i okusa i riječi osjećaš potrebu za kiselkastom notom. Mijeseći sjeckano meso s brašnom u koje je umućeno jaje, crvene i čvrste Brigdine ruke istočkane zlatastim pjegama prekrivaju se bijelim prahom na koji su prilijepljeni komadići tvrdoga mesa. Svaki put kad se Brigd sagne ili pridigne nad mramornim stolom, njezine se suknje otraga zadignu za koji centimetar, otkrivajući udubinu između lista i bedrenog mišića, gdje je koža najbjelja i gdje prolazi tanka plava žilica. Likovi se malo-pomalo utjelovljuju iz toga gomilanja sitnih detalja i precizno ocrtanih gesta, ali i iz onoga što se govori, iz krhotina konverzacije, kao kad stari Hunder kaže: 'Od ovogodišnje se ne skače kao od lanjske', a nakon nekoliko redaka shvaćaš daje riječ o crvenoj, paprici, i: 'To ti svake godine sve manje skačeš', kaže teta Ugurd, lcušaj ući iz lonca drvenom kuhačom i dodajući šaku cimeta. Svakoga trenutka otkrivaš poneki novi lik, teško je reći koliko ih ima u ovoj našoj prostranoj kuhinji, uzalud je brojati, uvijek nas je bilo mnogo, u Kudgiwi je uvijek netko dolazio ili odlazio: račun se nikad ne slaže, budući da različita imena mogu pripadati istome liku, jer se likovi od zgode do zgode nazivaju krsnim imenom, nadimkom, prezimenom ili očevim imenom, ali i nazivima kao 'Janova udovica' ili 'sluga u ambaru'. Ali, važne su fizičke pojedinosti koje roman podcrtava, Bronkovi izgrizeni nokti, malje na Brigdinim obrazima, a i geste, alat kojim rukuje ovaj ili onaj lik, mlat za meso, mlatilica za krstovnik, mutilica za maslac, tako da svaki lik biva definiran već tom gestom ili atributom, i ne samo to nego čovjek želi saznati i više, kao da mutilica za maslac već određuje karakter ili sudbinu onoga tko se u prvome poglavlju pojavljuje s mutilicom u ruci, a ti se, čitatelju, već pripremaš da, svaki put kad se u toku romana susretneš s tim likom, uzvikneš: 'Ah, to je onaj s mutilicom!' - obavezujući tako autora da mu pripisuje čine i događaje koji se slažu s tom mutilicom na početku. Naša kuhinja u Kudgiwi bila je kao stvorena da se u njoj u svako doba susreću mnoge osobe što, svaka

za svoj račun, ponešto kuhaju, netko trijebi grah, netko stavlja ribu na ulje, svatko je tu oduvijek nešto ili začinjao ili kuhao ili jeo, pa su odlazili, i dolazili su drugi, od zore do kasne noći, a toga jutra kuhinja je već bila u punom pogonu kad sam sišao vrlo rano, zato što je to bio dan drugačiji od ostalih: prethodne večeri stigao je gospodin Kauderer i doveo svoga sina, a očekivalo se da će istoga dana otputovati i odvesti mene umjesto njega. Bilo je to prvi put da odlazim od kuće: trebalo je da cijelu sezonu provedem na imanju gospodina Kauderera u pokrajini Petkvro, da ostanem ondje sve do žetve raži, kako bih se obučio u rukovanju novim sušilicama koje su uvezene iz Belgije, dok bi dotle Ponko, najmlađi sin obitelji Kauderer, ostao kod nas da savlada vještinu kalemljenja oskoruša. Poznati mirisi i zvuči naše kuće rojili su se toga jutra oko mene kao da mi žele reći zbogom: sve što sam do tada poznavao uskoro ću izgubiti na tako dugo razdoblje - tako mi se činilo - da kad se vratim ništa više neće biti kao prije, niti ću ja više biti ovaj isti ja. Zato mi je bilo kao da se zauvijek opraštam: od kuhinje, od kuće, od knedla tete Ugurd; upravo zbog toga onaj dojam konkretnosti, koji su ti dali prvi reci, nosi u sebi i osjećaj gubitka, vrtoglavicu raspadanja; shvaćaš da si i to uočio još od prve stranice, jer ti si pažljiv čitatelj; jer, premda ti se sviđala preciznost ovoga opisa, ipak si opažao da ti, zapravo, sve klizi između prstiju, možda krivnjom prijevoda, rekao si sebi, prijevoda koji je svakako vjeran, ali ne uspijeva nadomjestiti onu tjelesnost koju svi ti izrazi zacijelo imaju u jeziku originala, kakav on bio da bio. Ukratko, svaka rečenica nastoji ti uliti dojam čvrstine moga odnosa prema kući u Kudgiwi, i ujedno dojam žaljenja zbog njezinog gubitka; i ne samo to nego - možda to još do sada nisi opazio, ali ako dobro promisliš, vidjet ćeš da je upravo tako - dočarati moju želju da se otrgnem, da jurnem prema nepoznatome, da okrenem stranicu i odem daleko od kiselkastoga mirisa schoeblintsije, da bih tako započeo novo poglavlje puno novih susreta u dugim sutonima nad Aagdom, u nedjeljama u Petkwou, za vrijeme svečanosti u dvorcu Jabučnjaku. Portret jedne djevojke kratko ošišane crne kose i duguljastog lica na trenutak je izvirio iz Ponkova malenog zavežljaja, ali ga je on odmah sakrio pod nepromočivu bluzu. U malenoj sobi golubinjaka, koja je do sada bila moja, a odsad će biti njegova, Ponko je vadio svoje stvari i raspoređivao ih u ladice koje sam ja bio ispraznio. Gledao sam ga šutke, sjedeći na svome već zatvorenom kovčegu i igrajući se s jednim metalnim ukrasom koji je malo stršio; nismo jedan drugome rekli ništa osim pozdrava promrmljanog kroza zube; motrio sam sve njegove pokrete nastojeći shvatiti što se događa: jedan stranac upravo je zauzimao moje mjesto a postajao je ja, moja krletka s čvorcima bit će sad njegova, kao i nioj stereoskop, prava ulanska kaciga obješena o čavao, sve moje stvari koje nisam mogao ponijeti ostat će sad njemu, ili su možda moji odnosi prema stvarima, mjestima i osobama sad postali njegovi, isto kao što ću uskoro i ja postati on, zauzeti mjesto medu stvarima i osobama njegova života. Ta djevojka... - Tko je ta djevojka? - upitah i prenagljenom gestom ispružih ruku da bih otkrio i zgrabio fotografiju u okviru i od rezbarenog drva. Bila je to djevojka posve drugačija od ovdašnjih, koje sve imaju okruglo lice i pletenice boje mekinja. Tek sam u tome času pomislio na Brigd, u jednom sam bljesku vidio Ponka i Brigd kako plešu na proštenju o Svetome Tadiji, Brigd će načiniti Ponku vunene rukavice, Ponko će darovati Brigd krzno kune ulovljene u moju stupicu. - Ostavi tu sliku! - zaurlao je Ponko i zgrabio me za obadvije ruke svojim željeznim prstima. - Ostavi! Smjesta! 'Za uspomenu od Zwide Ozkart' - uspio sam još pročitati na slici. - Tko je Zwida Ozkart? - upitah, i već me je šaka pogodila posred lica, i već sam se stisnutih šaka bacio na Ponka, i već smo se kotrljali po podu nastojeći jedan drugome zavrnuti rukom, jedan drugoga pogoditi koljenom ili polomiti rebra. Ponko je imao tijelo čvrstih kostiju, ruke i noge udarale su snažno, njegova kosa, koju sam pokušavao uhvatiti ne bih li ga prevrnuo, nalikovala je na oštru četku, poput pasje dlake. Dok smo se hvatali ukoštac, učinilo mi se da će za vrijeme te borbe doći do preobrazbe, pa kad ustanemo, on će biti ja, a ja on, ali možda zapravo to tek sada mislim, ili to misliš ti, čitatelju, a ne ja, jer je za mene u onome trenutku boriti se s njime značilo držati se čvrsto za sebe sama, za svoju prošlost, da ne bi pala u

njegove ruke, pa čak i pod cijenu da tu prošlost razorim, želio sam uništiti Brigd da ne bi pala u Ponkove ruke, Brigd za koju nikada nisam mislio da sam u nju zaljubljen, pa nisam mislio ni sad, ali sam se jednom s njome valjao gotovo isto kao sad s Ponkom, grizli smo se na hrpi treseta iza peći, i sad sam osjećao da sam već onda nastojao da je otmem nekome Ponku koji će jednom doći, da sam mu već tada otimao Brigd i Zwidu istodobno, već sam tada nastojao da istrgnem nešto iz svoje prošlosti kako to ne bih prepustio suparniku, novome meni koji ima pasju dlaku, ili sam možda već onda nastojao iz prošlosti toga nepoznatog mene istrgnuti neku tajnu koju bih pridružio svojoj prošlosti ili svojoj budućnosti.

Stranica koju čitaš trebalo bi da dočara taj siloviti sudar, gluhe i bolne udarce, bijesne i zajedljive riječi, tu tjelesnost djelovanja vlastitim tijelom na tuđe tijelo, uobličavanje svojih napora i vlastite prijemljivosti i njihovo prilagođavanje onome odrazu što ga protivnik baca poput zrcala. Ali, činjenica da dojmovi što ih čitanje izaziva ostaju ipak siromašni u usporedbi sa svakim doživljenim dojmom, potječe i odatle što ono što ja osjećam dok gnječim Ponku grudi pod svojim prsima ili dok podnosim izvijanje vlastite ruke iza leđa, nije onaj dojam koji mi je potreban da bih dočarao ono što želim dočarati, naime ljubavno posjedovanje Brigd, čvrstu puninu njezine djevojačke puti, koja je tako različita od Ponkove koštunjave tvrdoće, a i ljubavno posjedovanje Zwide, njezine lahoraste mekoće koju zamišljam da posjeduje, posjedovanje Brigd za koju već osjećam da je izgubljena, i posjedovanje Zwide koja zasad bestjelesno postoji kao fotografija pod staklom. Uzalud pokušavam u zapletaj suprotstavljenih i jednakih muških udova uplesti te ženske utvare što nestaju u svojoj nedostižnoj različitosti; i, u isto vrijeme, nastojim udariti sebe sama, onoga mene što će preuzeti moje mjesto u kući, ili onoga mene koji je više moj a kojeg želim uskratiti ovome drugome, ali ono što osjećam da me pritišće samo je osjećaj da je taj drugi tuđin, kao da je taj drugi već zauzeo i moje mjesto i svako drugo mjesto, a ja da sam izbrisan sa svijeta. Stranim mi se učinio svijet kad sam se napokon bijesnim pokretom odvojio od protivnika i ustao, pa se osovio i čvrsto stao na noge. Tuđa mi je bila moja soba, kovčežić u kojemu je bila moja prtljaga, vidik s malenog prozora. Bilo me je strah da više neću moći uspostaviti neki odnos ni s kim i ni sa čime. Želio sam potražiti Brigd, ali nisam znao što joj želim reći ili učiniti, i što bih želio da ona meni kaže ili učini. Uputio sam se k Brigd misleći na Zwidu: tražio sam lik s dva lica, neku Brigd-Zwidu, kao što sam dva lica imao i ja dok sam se udaljavao od Ponka, uzalud pokušavajući da slinom očistim jednu krvavu mrlju na odijelu od rebrastog samta - bila je to moja ili njegova krv, iz mojih zuba ili iz Ponkova nosa. I takav, s dva lica, za vratima velike dvorane vidjeh i čuh gospodina Kauderera kako stoji mašući široko ispred sebe i govoreći: - Tako sam vidio pred sobom Kaunija i Pittoa, koji su imali dvadeset dvije i dvadeset i četiri godine, a obojici su prsa bila izrešetana sačmom za vukove. - Ali, kad se to dogodilo? - pitao je moj djed. - Mi nismo ništa znali. - Prije nego što smo otišli, bili smo na misi za osmodnevni spomen. - Mi smo mislili da su se između vas i Ozkartovih stvari već odavno sredile. I da ste nakon toliko godina navaljali kamen na svoje proklete stare razmirice. Kaudererove oči bez trepavica bile su uprte u prazno; ništa se nije micalo na njegovu licu od žute gutaperke. - Između Ozkartovih i Kaudererovih mir traje samo od pogreba do pogreba. A kamen stavljamo na grob svojih mrtvih, i na kamenu je natpis: 'Ovo su nam učinili Ozkartovi'. - A što nakon toga radite? - upita Bronko, koji nema dlake na jeziku. - I Ozkartovi pišu na svoje grobove: 'Ovo su nam učinili Kaudererovi'. - Zatim, gladeći jednim prstom brkove: - Ovdje će Ponko napokon biti siguran. Tada je moja majka sklopila ruke i rekla: - Sveta Djevice, da se nešto ne dogodi našem Gritzviju? Da neće i njega napasti? Gospodin Kauderer odmahne glavom, ali nije moju majku pogledao u lice:

- On nije Kauderer! U opasnosti smo samo mi, i to uvijek! Vrata se otvoriše. U dvorištu se od tople konjske mokraće dizao oblak pare u ledenome staklastom zraku. Sluga zaviri unutra svojim purpurnim licem i najavi: - Kočija je spremna! - Gritzvi! Gdje si? Brzo! - poviče djed. Zakoraknuh prema gospodinu Kaudereru koji je zakopčavao svoj plišani ogrtač.

III.Upotreba noža za papir pruža užitke taktilne, auditilne, vizualne, ali nadasve mentalne. Nastavku čitanja prethodi pokret kroz tvarnu čvrstinu knjige koji ti otvara put do njezine bestjelesne jezgre. Prodirući između listova odozdo, oštrica hitro napreduje otvarajući vertikalni rez, neprekinutim nizom okomitih zareza što razdvajaju i kose vlakna papira - vedrim i prijateljskim šuškanjem dobri papir prima toga prvog posjetitelja koji najavljuje bezbrojna okretanja listova što će ih izazvati vjetar ili pogled - a veći otpor pruža gornji vodoravni dio, osobito ako je dvostruk, jer iziskuje neudobno preokretanje knjige - tu se čuje prigušen zvuk paranja, note su muklije. Rubovi listova ostaju narezuckani pokazujući nitasto tkanje papira; sitna strugotina - zvana 'mašak' - pada s tih rubova, lijepa naizgled kao pjena na valu. Dok mačem otvaraš sebi put kroz branu listova, to pokazuje koliko riječ u sebi sadrži i krije: probijaš se kroz lektiru kao kroz gustu šumu. Roman koji čitaš želi ti prikazati tjelesan, gust, podroban svijet. Zadubljen u čitanje makinalno provlačiš nož za papir kroz gustinu knjige: u čitanju nisi stigao ni do kraja prvoga poglavlja, ali u razrezivanju stigao si već mnogo dalje. I odjednom, u času kad je najnapetije, okrećeš stranicu na pola presudne rečenice i nalaziš dvije prazne stranice. Ostaješ zapanjen motreći okrutnu bjelinu kao ranu, i gotovo se nadaš da je to neki poremećaj tvoga vida stvorio svjetlosnu mrlju na stranici na kojoj će se pomalo opet pojaviti prugasti četverokut crnih slova. Ne, to doista nedirnuta bjelina caruje na dvjema susjednim stranicama. Okrećeš još jedan list i nalaziš dvije ispravno otisnute stranice. Nastavljaš listati knjigu: smjenjuju se štampane i prazne stranice. Prazne, pune, prazne, pune; tako sve do kraja. Tekst je otisnut samo na jednoj strani arka, potom je arak složen i uvezan kao da je ispravan. Tako se pokazuje da je taj roman, koji je tako gusto protkan senzacijama, ispresijecan ponorima bez dna, kao da nastojanje da se dočara životna punina otkriva prazninu koja postoji ispod nje. Pokušavaš preskočiti prazninu, nastaviti priču hvatajući se za okrajak proze što slijedi, a koji je iskrzan kao rub papira što ga je nož prerezao. Ne uspijevaš se snaći: promijenili su se likovi i ambijenti, ne razumiješ o čemu je riječ, nalaziš imena likova za koje ne znaš tko su: Hela, Casimir. Počinješ sumnjati da se tu radi o drugome romanu, možda je to pravi poljski roman Izvan naselja Malbork, a početak koji si pročitao možda pripada nekoj sasvim drugoj, tko zna kojoj knjizi? Već ti se prije činilo da imena ne zvuče izrazito poljski: Brigd, Gritzvi. Imaš dobar, vrlo detaljan atlas; tražiš u indeksu Petkvvo, što bi trebalo biti neki važan centar, i Aagd,. što bi mogla biti rijeka ili jezero. Nalaziš ih u nekoj dalekoj sjevernoj ravnici koju su ratovi i mirovni ugovori u različita vremena stavljali pod vlast različitih država. Možda i Poljske? Konzultiraš enciklopediju, povijesni atlas; ne, Poljska nema s tim veze; na tome je području između dva rata postojala nezavisna država: zvala se Cimerija, glavni grad Orkko, nacionalni jezik, cimerski, pripada bot-nougarskoj skupini. Natuknica 'Cimerija' završava u enciklopediji prilično zloslutno: 'U kasnijim podjelama između moćnih susjeda, mlada je nacija zbrisana sa zemljopisne karte; starosjedioci su raseljeni; cimerski jezik i kultura nisu se dalje razvijali.' Nestrpljiv si da nadeš čitateljicu, da je pitaš je li i njezin primjerak kao i tvoj, da joj priopćiš svoje pretpostavke, podatke koje si skupio... Tražiš u adresaru broj koji si zabilježio pokraj njezinoga imena kad ste se upoznali. - Halo, Ludmilla? Jeste li vidjeli da je roman sasvim drugi, ali i ovdje, barem moj primjerak... Glas je na drugoj strani žice tvrd, pomalo ironičan.

- Ne, čekajte, ja nisam Ludmilla. Ja sam njezina sestra Lotaria. - (I rekla ti je: 'Ako se ne javim ja, javit će se moja sestra'). - Ludmille nema. A zašto? Što ste trebali? - Htio sam joj samo reći nešto za jednu knjigu... Nije važno, nazvat ću drugi put...

- Je li to roman? Ludmilli je nos uvijek u nekom romanu. Tko je autor? - Pa, izgleda da je to neki poljski roman koji i ona čita, htio sam da razmijenimo dojmove, autor je Bazakbal. - Kakav je taj Poljak? - Tja, meni se čini da nije loš. Ne, nisi razumio. Lotaria želi znati kakav je autorov stav prema Tendencijama Moderne Misli i prema Problemima Koji Iziskuju Rješenje. Da bi ti olakšala zadaću, nudi ti popis imena Velikih Meštara u odnosu na koje bi trebalo da autora odrediš. Opet imaš isti osjećaj kao kad ti je nož za papir otvorio pred očima dvije bijele stranice. - Ne bih vam znao točno reći. Znate, nisam čak siguran ni u naslov ni u autora. Ludmilla će vam objasniti. Priča je donekle komplicirana. - Ludmilla čita roman za romanom, ali nikad ne uočava probleme. Meni to izgleda kao strašan gubitak vremena. Zar vi nemate taj dojam? Ako nastaviš raspravljati, više te neće pustiti. Već te zove na nekakav seminar na sveučilištu gdje se knjige analiziraju po svim Svjesnim i Nesvjesnim Zakonima, i gdje se ruše svi Tabui što ih nameće vladajući Spol, Klasa ili Kultura. - Hoće li i Ludmilla doći? Ne, čini se da se Ludmilla ne miješa u sestrine aktivnosti. Ali, Lotaria računa na tvoje sudjelovanje. Ne želiš se obavezati: - Vidjet ću, nastojat ću skoknuti; ali ne mogu vam obećati. A vas molim, da kažete sestri da sam telefonirao... Ako i ne kažete, nije važno, nazvat ću ponovo. Hvala vam mnogo. - Dosta je i to, možeš spustiti slušalicu. Ali, Lotaria te zadržava: - Čujte, nema svrhe da nazivate, ovo nije Ludmillin stan, nego moj. Ljudima koje dobro ne poznaje, Ludmilla daje moj broj telefona, kaže da sam ja dobra da nekog držim na distanci... Krivo ti je. To je još jedan hladan tuš: knjiga koja je toliko obećavala, prekinula se; onaj telefonski broj za koji si vjerovao da je početak nečega, zapravo je slijepa ulica, jer tu je Lotaria koja te hoće podvrći ispitu... - Ah, razumijem... Oprostite onda.- Halo? Ah, to ste vi, onaj gospodin kojega sam srela u knjižari? -To je drugačiji glas, njezin, ona sad govori u slušalicu. - Da, Ludmilla ovdje. I kod vas su prazni listovi? Moglo se to i očekivati. I ovo je prijevara. Upravo kad me počelo zanimati, kad sam htjela čitati dalje o Ponku i Gritzviju... Toliko ti je drago da ne možeš ni riječ izustiti. Kažeš: - Zwida...- Kako?- Da, Zwida Ozkart! Volio bih znati što se dogodilo između Gritzvija i Zwide Ozkart... Je li da je to upravo bio jedan od onih romana kakvi se vama sviđaju? Stanka. Zatim se Ludmillin glas javlja polako, kao da želi izraziti nešto što se ne može točno odrediti: - Da, tako je, vrlo mi se sviđa... Ali ja volim da stvari o kojima čitam ne budu sve odmah tu, tako masivne da ih se može dodirnuti, nego da se osjeća prisutnost nečega drugog, za što se još ne zna što je, znak nečega neznanog... - Pa sad, u tom smislu i ja... - Premda, ne mogu reći, stanoviti element tajnovitosti ni ovdje ne nedostaje...

A ti: - Dobro, čujte, za mene je tajna u ovome: to je cimerski roman, da ci-mer-ski, a ne poljski, naslov i autor možda nisu točni. Ništa ne razumijete? čekajte da vam kažem. Cimerija, 340.000 stanovnika, glavni grad Orkko, glavni proizvodi: treset i prerađevine, bitumenska mješavina. Ne, to ne piše u romanu... Stanka i šutnja, s tvoje i s njezine strane. Možda je Ludmilla pokrila mikrofon rukom pa se savjetuje sa sestrom? Sestra možda već ima i svoje ideje o Cimeriji. Tko zna što će sad izvesti; samo pazi!- Halo, Ludmilla...- Halo.Glas ti postaje topao, primamljiv, poticajan: - Čujte, Ludmilla, moram vas vidjeti, moramo razgovarati o toj stvari, o tim okolnostima, koincidencijama i neprilikama. Htio bih vas odmah vidjeti, gdje stanujete, gdje vam je zgodno da se sretnemo, ja sam začas tamo. A ona, mirno: - Poznajem jednoga profesora koji na sveučilištu predaje cimersku književnost. Mogli bismo pitati njega. Pričekajte, nazvat ću ga i pitati kad nas može primiti. I eto te na sveučilištu. Ludmilla je najavila profesoru Uzzi-Tuziiju da ćete ga posjetiti u njegovu institutu. Na telefonu je profesor bio vrlo zadovoljan što može ići na ruku nekome tko se zanima za cimersku književnost. Tebi bi bilo draže da se prije toga negdje nadeš s Ludmillom, možda da odeš po nju kući i otpratiš je na sveučilište. Predložio si joj to na telefonu, ali ona je odbila, nema potrebe da se mučiš, ona će u to vrijeme biti ondje zbog drugih poslova. Tvrdio si da nemaš iskustva, da se bojiš da ćeš se izgubiti u labirintima sveučilišta; zar ne bi bilo bolje da se nađete u kavani četvrt sata prije? Ni na to nije pristala: vidjet ćete se izravno tamo, 'na Botnougarskim jezicima', svi znaju gdje je to, dovoljno je pitati. Već si shvatio da Ludmilla, premda izgleda meka, voli preuzeti situaciju u svoje ruke i o svemu sama odlučivati: ne ostaje ti drugo nego da je slijediš. Točno stižeš na sveučilište, probijaš se između mladića i djevojaka što sjede po stubištima, izgubljen hodaš između tih ozbiljnih zidova koje su studentske ruke uresile natrpanim natpisima pisanim velikim slovima i minucioznim grafitima, isto onako kao što su činili pećinski ljudi na hladnim zidovima svojih spilja da bi ovladali njihovom prijetećom mineralnom bešćutnošću, da bi ih učinili bliskima sebi, uvukli ih u svoj unutrašnji prostor i pridružili ih tjelesnosti vlastitog života. čitatelju, premalo te poznajem da bih znao krećeš li se unutar sveučilišta s nemarnom sigurnošću, ili stare traume i promišljena opredjeljenja čine da se svemir napučen studentima i nastavnicima doimlje kao mora tvojega osjetljivog i razboritog duha? U svakom slučaju, nitko ne zna za institut koji tražiš, šalju te iz podruma u četvrti kat, svaka vrata koja otvoriš pogrešna su, povlačiš se zbunjen, čini ti se kao da si se izgubio u knjizi s praznim listovima i ne uspijevaš izići. U susret ti dolazi nekakav mladić, sav otromboljen, u dugom puloveru. čim te ugleda, upire u tebe prstom i kaže: - Ti čekaš Ludmillu! - Kako to znate? - Zaključio sam. Meni je dovoljan jedan pogled.- Ludmilla vas šalje? - Ne, ali ja stalno kružim okolo, susrećem ovoga i onoga, čujem i vidim nešto ovdje, nešto ondje, pa je prirodno da to povezem. - Znate i kamo ja trebam ići? - Ako želiš, otpratit ću te do Uzzi-Tuziija. Ludmilla, ili je već odavno tamo, ili će zakasniti.Taj tako otvoreni i dobro obaviješteni mladić zove se Irnerio. Možeš mu govoriti ti, kad se već on tebi tako obraća. - Ti si profesorov student?

- Nisam ja ničiji student. Znam gdje je to jer sam tamo odlazio po Ludmillu. - Onda Ludmilla studira u Institutu? - Ne, Ludmilla je uvijek tražila mjesta gdje bi se mogla sakriti. - Od koga? - Tja, od svakoga. Irneriovi odgovori uvijek su pomalo neodređeni, ali čini se da se Ludmilla želi ukloniti prije svega svojoj sestri. Ako nije došla točno na sastanak, to je zato da se u hodnicima ne bi susrela s Lotarijom, koja baš u to vrijeme ima svoj seminar. Tebi se, međutim, čini da taj nesklad između sestara ima i svojih izuzetaka, barem što se tiče telefona. Morao bi malo natjerati toga Irnerija da govori, vidjeti zna li zaista tako mnogo. - Zar si ti Ludmillin i Lotarijin prijatelj? - Ludmillin svakako. Ali ponekad porazgovaram i s Lotarijom. - Ne kritizira knjige koje čitaš?- Ja? Ja ne čitam knjige! - kaže Irnerio.- A što onda čitaš?- Ništa. Tako sam se izvještio da ne čitam - da ne čitam čak ni ono što mi slučajno dođe pred oči. Nije to lako: nauče nas čitati još u djetinjstvu i cijeloga života ostajemo robovi pisanih stvari koje pred nas bacaju. Možda sam se u prvo vrijeme morao naprezati, dok sam naučio da ne čitam, ali sad mi to dođe sasvim prirodno. Tajna leži u tome da ne treba izbjegavati da gledaš napisane riječi, naprotiv, treba ih gledati tako uporno dok ne nestanu. U Irnerijevim očima zjenice su široke, svijetle i hitre; to kao da su oči osobe kojoj ništa ne može izmaći, kao oči urođenika iz prašume koji lovi i sakuplja. - A zašto onda dolaziš na sveučilište, reci mi? - A zašto ne bih dolazio? Ljudi dolaze i odlaze, susrećemo se, razgovaramo. Ja zato dolazim, za druge ne znam. Pokušavaš sebi predočiti kako izgleda svijet, ovaj svijet prepun natpisa što nas okružuju sa svih strana, u očima čovjeka koji je naučio da ne čita. U isto vrijeme pitaš se kakva bi veza mogla postojati između čitateljice i Nečitača, i odjednom ti se čini da ih upravo njihova međusobna različitost drži zajedno, i ne možeš potisnuti osjećaj ljubomore. Još bi želio ispitivati Irnerija, ali već ste stigli, niz sporedno stubište, do niskoga ulaza s natpisom 'Institut za botnougarske jezike i književnosti'. Irnerio snažno kuca, kaže ti: - Zdravo - i ostavlja te. Jedva da su se vrata odškrinuta. Zbog mrlja vapna na dovratku, zbog beretke iznad radne bluze podstavljene vunom, čini ti se da je lokal zatvoren radi preuređenja, da je tu samo ličilac ili možda čistač. - Je li tu profesor Uzzi-Tuzii? Pogled koji potvrđuje ispod beretke različit je od pogleda koji bi mogao očekivati od ličioca: to su oči nekoga tko se sprema da preskoči ponor, pa već sebe vidi na drugoj strani, fiksira pogledom i izbjegava da gleda dolje i sa strane. - To ste vi? - pitaš, premda si shvatio da ne može biti nitko drugi nego on. Čovječuljak ne otvara vrata šire. - Što želite? - Oprostite, trebam jednu informaciju... Telefonirali smo vam... Gospođica Ludmilla... Je li tu gospođica Ludmilla? - Ovdje nema nikakve gospođice Ludmille - kaže profesor povlačeći se, pa pokazuje police nagomilane uza zidove, nečitljiva imena i naslove na hrbatima i koricama, nalik na gustu živicu bez pukotina. - Zašto je tražite kod mene? - I dok se ti prisjećaš onoga što ti je Irnerio rekao, da je za Ludmillu ovo mjesto gdje se može sakriti, Uzzi-Tuzii kao da kretnjama pokazuje majušnost svoje radne sobe i kao da ti kaže: 'Potraži je samo, ako misliš da je tu', kao da osjeća potrebu da se brani od sumnje da drži Ludmillu sakrivenu tu unutra.

- Trebali smo doći zajedno - kažeš, da bi sve bilo jasno. - Pa zašto onda ona nije s vama? - otpovrće Uzzi-Tuzii, a ta je primjedba, logična uostalom, izrečena u nekom sumnjičavom tonu. - Doći će svakako... - uvjeravaš ga, ali to činiš s nekim gotovo upitnim naglaskom, kao da tražiš da ti Uzzi-Tuzii potvrdi kakve su Ludmilline navike o kojima ne znaš ništa, a on bi mogao znati mnogo više. - Vi, profesore, poznajete Ludmillu, zar ne? - Poznajem... Zašto me pitate... Što želite saznati... -nervira se on. - Zanimate li se za cimersku književnost ili... - i čini se da želi reći: '... ili za Ludmillu?', ali ne završava rečenicu, a ti, kad bi želio biti iskren, morao bi odgovoriti da više ne znaš razlikovati svoj interes za cimerski roman od interesa za čitateljicu romana. A zatim, profesorove reakcije na Ludmillino ime, zajedno s onim što ti je Irnerio povjerio, bacaju neke čudne bljeskove, stvaraju oko čitateljice krug bojažljive znatiželje slične onoj koja te vezuje uz Zwidu Ozkart u romanu kojemu tražiš nastavak, ali i za gospodu Marne u romanu koji si počeo čitati jučer i koji si odmah ostavio, pa sad, eto, slijediš sve te sjene zajedno, sjene iz mašte i sjene iz života. - Htio sam... Htjeli smo vas pitati postoji li cimerski autor koji... - Sjedite - kaže profesor, iznenada miran, ili, bolje reći, obuzet stabilnijim nemirom koji se sad promalja rastjerujući slučajne i labilne nemire. Prostor je tijesan, zidovi prekriveni policama, a tu je još jedna polica koja, budući da nema mjesta kraj zida, stoji nasred sobe dijeleći njezin neznatni prostor, tako da su profesorov pisaći stol i stolica na koju ti trebaš sjesti razdvojeni nekom vrstom kulise, pa da biste jedan drugoga vidjeli, morate istezati vratove. - Protjerani smo u ovaj prostor pod stubištem... Sveučilište se širi, a mi se stišćemo... Mi smo Pepeljuga medu živim jezicima... Ako se cimerski još može smatrati živim jezikom... Ali, upravo u tome i jest njegova vrijednost! - uzvikuje u naglome izljevu koji se odmah smiruje - U tome što je to i moderni i mrtvi jezik u isto vrijeme... To je povlašten položaj, premda to nitko ne zapaža... - Imate malo studenata? - pitaš. - A tko bi dolazio? Tko se još sjeća Cimeraca? Na području potisnutih jezika sad ima jezika koji više privlače... Baskijski... Bretonski... Ciganski... Svi se tamo upisuju. Ne da bi studirali jezik, to više nitko ne radi... Trebaju im problemi o kojima će debatirati, opće ideje koje će povezati s drugim općim idejama. Moje kolege se prilagođavaju, plivaju niz struju, naslovljavaju svoje kolegije Sociologija galskoga, Psiholingvistika okcitanskoga... S cimerskim se to ne može. - Zašto? - Cimerci su iščezli, kao da ih je zemlja progutala. - Odmahuje glavom, kao da prikuplja strpljenje da bi ponovio nešto što je izrekao već stotinu puta. - Ovo je mrtav institut koji se bavi mrtvom književnošću na mrtvom jeziku. Zašto bi netko danas studirao cimerski? Ja sam prvi koji to shvaća: ako ne želite dolaziti, a vi nemojte dolaziti, što se mene tiče, institut se može i zatvoriti. Ali, doći ovamo da bi se... Ne, to je previše. - Da bi se što? - Svašta. Svašta mi je suđeno da gledam. Tjednima ne dolazi nitko, a kad netko dođe, onda je to zato da bi činio stvari koje... Možete ostati i vani, kažem im, što vas može zanimati u knjigama pisanim na jeziku mrtvih? Ali, oni to čine namjerno, hajdemo na botnougarske jezike, kažu, idemo k Uzzi-Tuziiju, i tako onda i mene uvuku, pa sam prisiljen da vidim, da sudjelujem... - U čemu? - ispituješ ga, misleći na Ludmillu koja je ova mo dolazila, tu se skrivala, možda s Irnerijem, s drugima... - U svemu... Možda ima nešto što ih privlači, ta neodređenost između života i smrti, možda to osjećaju a ne shvaćaju. Dolaze ovamo da bi činili to što čine, ali na kolegij se ne upisuju, predavanja ne pohađaju, nikoga nema tko bi se zanimao za književnost Cimeraca, koja je pokopana u knjigama na policama kao u rakama na groblju... - Mene baš interesira... Došao sam da vas pitam postoji li kakav cimerski roman koji započinje... Ne,

bolje je da odmah kažem imena likova: Gritzvi i Zwida, Ponko i Brigd; radnja počinje u Kudgiwi, ali to je možda samo ime majura, a zatim se, mislim, premješta u Petkvvo, na Aagdu... - Oh, to je lako naći - uzvikuje profesor, i u hipu se oslobađa hipohondrijskih magli i sjaji poput svjetiljčice. - Nesumnjivo se radi o djelu Naginjući se preko strme obale, jedinom romanu što nam ga je ostavio jedan od najperspektivnijih cimerskih pjesnika prve četvrtine stoljeća, Ukko Ah ti... Evo ga! - i skokom ribe koja se penje uz brzicu, upućuje se prema određenoj točki na jednoj polici, grabi tanjušan sveščić zelenih korica, lupka njime da ga otrese od prašine. - Nikad nije preveden ni na jedan jezik. Svakako, poteškoće su takve da svakoga mogu obeshrabriti. Počujte: 'Ulijevam sebi vjeru...' Ne: 'Uvjeravam sebe u postojanje poruke...' Uočit ćete da su oba glagola iterativna... Jedno ti je odmah jasno, a to je da ova knjiga nema nikakve veze s onom koju si počeo čitati. Ista su samo neka os.ojjna imena, što je svakako vrlo neobična pojedinost, ali nad njom se ne zaustavljaš da bi razmišljao, jer se iz Uzzi-Tuziijeva mukotrpnoga improviziranog prijevoda počinje pomaljati nacrt neke radnje, iz njegova mučnog dešifriranja grumenja riječi izlazi opširno pripovijedanje.

Naginjući se preko strme obale

Sve sam uvjereniji da mi svijet želi nešto reći, poslati mi neke poruke, obavijesti, znakove. Opazio sam to otkad sam u Petkwou. Svakoga jutra izlazim iz pansiona Kudgiwa na svoju uobičajenu šetnju do luke. Prolazim pokraj meteorološkog opservatorija i mislim na propast svijeta koja se približava, koja je, dapače, već odavno u toku. Kad bi se propast svijeta mogla lokalizirati na jednu određenu točku, bio bi to meteorološki opservatorij u Petkwou: limena nadstrešnica što počiva na četiri drvena, pomalo klimava stupa i pokriva stalak na kojem su poslagani barometri što bilježe tlak, higrometri, termografi s namotanim papirom na kojem su ucrtani stupnjevi, a koji se vrte lagano tiktakajući poput satova, dok preko njih prelazi drhtava pisaljka. Vjetrokaz anemometra na vrhu visokoga jarbola i zdepasti lijevak pluviome-tra upotpunjuju krhku opremu opservatorija, koji, onako osamljen na rubu jedne škrape u gradskom perivoju, naspram sivo-bisernom, jednoličnom i nepomičnom nebu, izgleda kao stupica za ciklone, kao mamac koji je tu postavljen da bi privukao zračne vrtloge s dalekih tropskih oceana, nudeći se kao idealna igračka za uragane. Ima dana kad mi se sve što vidim čini prepunim značenja: to su poruke koje bi mi bilo teško prenijeti drugima, pretočiti ih u riječi, ali koje mi se upravo zato čine bitnima. To su objave ili pretkazanja koja se istodobno tiču i mene i svijeta: a u meni se ne tiču izvanjskih obilježja mojega opstanka, nego onoga što se zbiva unutra, na dnu; u svijetu se te poruke ne tiču neke posebne činjenice, nego svijeta kao ukupnosti svega. Razumijete dakle da mi je teško o tome govoriti, osim u naznakama. Ponedjeljak. Danas sam vidio jednu ruku kako se pruža kroz prozor zatvora, blizu mora. Hodao sam po lukobranu, kako već običavam, i došao do iza stare tvrđave. Tvrđava je sasvim zatvorena u svoje kose zidove; prozori, zaštićeni dvostrukim ili trostrukim rešetkama, izgledaju slijepi. Premda sam znao da su tu zatvoreni uznici, svagda sam na tvrđavu gledao kao na dio nepokretne prirode, mineralnoga svijeta. Zato me pojava te ruke iznenadila kao da je izašla iz stijene. Ruka je stajala u neprirodnome položaju; pretpostavljam da su prozori u ćelijama smješteni visoko pod stropom i uvučeni u zid; zatvorenik se morao napregnuti poput akrobata, ili čak poput čovjeka od gume, da bi provukao mišicu između rešetaka i da bi mu se ruka pomolila u slobodnom zraku. Nije to bio neki znak toga zatvorenika meni ili komu drugom; barem ga ja nisam tako shvatio; dapače, u tome času nisam ni pomišljao na uznike; ruka mi se učinila bijelom i nježnom, bila je to ruka koja se ne razlikuje od mojih ruku, ništa nije odavalo grubost koja se može očekivati od ruke robijaša. Za mene je to bilo kao znak koji dolazi od kamena: kamen me je želio obavijestiti da nam je bit zajednička, i da će zato nešto od tvari od koje je načinjena moja osoba ostati, da se neće izgubiti propašću svijeta: općenje će biti moguće i u pustinji lišenoj života, lišenoj mojega života i svakoga mog sjećanja. Navodim prve dojmove koje sam zapamtio, upravo su oni važni. Danas sam stigao do vidikovca s kojega se nazire, sasvim dolje, djelić plaže koja se pruža sasvim pusta

kraj sivoga mora. Naslonjači od šiblja, s visokim naslonima povijenim kao na košarama, da bi zaštitili od vjetra, poslagani u polukrug, kao da obilježavaju svijet iz kojega je nestalo ljudskoga roda, gdje predmeti znaju govoriti samo o njegovoj odsutnosti. Osjetio sam vrtoglavicu, kao da stalno padam iz jednoga svijeta u drugi, a u svaki od njih stižem nekoliko trenutaka nakon što je nastupio kraj svijeta. Ponovo sam otišao na vidikovac nakon pola sata. Iz jednog naslonjača, koji sam vidio otraga, lepršao je ljubičasti šal. Spustio sam se strmom stazom niz hridinu do maloga zaravanka, odakle je vidni kut drugačiji: kao što sam i očekivao, sasvim skrivena štitnikom od šiblja, u košari je sjedila gospođica Zwida u bijelom slamnatom šeširu i s otvorenim blokom za crtanje na koljenima; crtala je neku školjku. Nije mi bilo drago što je vidim; proturječni znakovi što ih dobih toga jutra odvraćali su me od toga da zapodjenem razgovor; već dvadesetak dana susrećem je samu na svojim šetnjama po hridima i sprudovima, i ne želim ništa drugo do da s njome govorim, dapače, upravo zato izlazim svakoga dana iz pansiona, ali me svakoga dana nešto spriječi u tome. Gospođica Zwida odsjek je u hotelu 'Morski ljiljan'; saznao sam njezino ime od portira; možda je ona za to doznala; turista je u ovo godišnje doba u Petkvvou vrlo malo; mladi bi se mogli na prste izbrojati; susrećući me tako dugo, možda očekuje da je jednoga dana pozdravim. Razloga koji priječe naš mogući susret ima više. Prvo, gospođica Zwida skuplja i crta školjke; ja sam imao lijepu zbirku školjki prije više godina, još kao dječak, ali sam onda to napustio i sve zaboravio: klasifikacije, morfologiju, geografsku rasprostranjenost raznih vrsta; razgovor s gospođicom Zwidom neizbježno bi me doveo do toga da govorimo o školjkama, a ja se ne mogu odlučiti kakav stav da tu zauzmem: da se pravim potpuni nevježa, ili da spomenem daleko, sad već nepouzdano, svoje znanje o tome; tema školjki tjera me da se bavim svojim životom koji se sastoji od nedovršenih i napola izbrisanih stvari; odatle i neugodnost koja me svaki put natjera u bijeg. Tome treba pridodati činjenicu da pomnja s kojom se ta djevojka posvećuje crtanju školjki pokazuje da u nje postoji težnja za savršenstvom kao oblikom koji svijet može, pa dakle i mora, dosegnuti; ja sam, naprotiv, odavna uvjeren da savršenstvo nastaje samo nehotice i slučajno; ono dakle ne zaslužuje nikakva zanimanja, budući da se prava priroda stvari iskazuje samo u rasulu; kad bih se približio gospođici Zwidi, morao bih pokazati da cijenim njezine crteže - koji su, uostalom, vrlo dobri, koliko sam mogao vidjeti - pa bih, dakle, barem u prvom trenutku morao hiniti da priznajem moralni i estetski ideal koji zapravo odbacujem; ili bih morao pokazati što osjećam, uz rizik da je povrijedim. Treća je prepreka moje zdravstveno stanje koje, premda se mnogo popravilo uslijed boravka na moru što su mi ga propisali liječnici, ipak ograničava mogućnost da izlazim i susrećem strane osobe; još imam povremene krize, i povremeno se, što je još gore, pojačava neugodni ekcem koji me odvraća od svakoga pokušaja da budem društven. Povremeno razmijenim pokoju riječ s meteorologom, gospodinom Kaudererom, kad ga susretnem na opservatoriju. Gospodin Kauderer uvijek dolazi u podne, da bi očitao podatke. To je visok i suh čovjek tamnoga lica, pomalo liči na američkog Indijanca. Dolazi na biciklu, netremice gledajući preda se, kao da održavanje ravnoteže u sedlu obuzima svu njegovu pažnju. Naslanja bicikl na kućicu, otkopčava torbu koja je obješena o okvir bicikla i vadi registar koji ima široke i uske listove.. Penje se uza stube u podnožju, pa zapisuje brojke s instrumenata, jedne olovkom, druge velikim naliv-perom, ne smanjujući ni jednoga časa svoju koncentraciju. Nosi pumperice ispod dugoga ogrtača; sva je njegova odjeća siva, ili na crne i bijele kvadratiće, čak i kapa sa štitnikom. Tek kad završi sve te radnje, opaža mene gdje ga promatram, pa me ljubazno pozdravlja. Zapazio sam da je prisutnost gospodina Kauderera važna za mene: okolnost da netko posvećuje nečemu toliko pomnje i metodičke pažnje, premda ja dobro znam daje sve uzaludno, umiruje me, možda i zato što to kompenzira moj neprecizni način postojanja koji - usprkos zaključcima do kojih sam došao - i dalje osjećam kao svoju krivicu. Zato zastajem i gledam meteorologa, čak i razgovaram s njime, premda me razgovor s njim sam po sebi ne zanima. On mi, dabome, govori o vremenu uz pomoć tehničkih termina, i o utjecaju promjena đaka na zdravlje, ali i o nestalnim vremenima u kojima živimo, navodeći kao primjere događaje iz života u mjestu ili čak vijesti koje je pročitao u novinama. U tim se

trenucima pokazuje da je njegov značaj manje zatvoren nego što bi se na prvi pogled reklo, štoviše, teži da se raspali i postane rječit, osobito kad kudi način postupanja i mišljenja većine, jer je nezadovoljan čovjek. Danas mi je gospodin Kauderer rekao da bi, budući da će nekoliko dana biti odsutan, morao naći nekoga tko će ga zamijeniti u očitavanju podataka, ali ne poznaje nikoga u koga bi se mogao pouzdati. Tako me u razgovoru zapitao ne bi li me zanimalo da naučim očitavati meteorološke instrumente, i rekao da bi me on poučio. Nisam mu odgovorio ni da ni ne, barem nisam imao namjeru da mu dadem neki precizan odgovor, a ipak sam se našao kraj njega na ljestvama, i on mi je uzeo objašnjavati kako se utvrđuju maksimalne i minimalne vrijednosti, kretanje tlaka, količina oborina, brzina vjetrova. Ukratko, povjerio mi je, a da to nisam ni opazio, zadaću da ga zamijenim idućih dana, od sutra u dvanaest. Koliko god da je moj pristanak bio donekle usiljen, jer nisam imao vremena razmisliti, niti mu dati do znanja da se ne mogu tako iznebuha odlučiti, taj mi zadatak nije nemio. Utorak. Jutros sam prvi put porazgovarao s gospođicom Zwidom. Zadaća da očitavam meteorološke podatke svakako je donekle učinila da prevladam svoju neodlučnost. I to u tom smislu da sad, prvi put otkako provodim dane u Petkwou, postoji nešto unaprijed utvrđeno što ne mogu propustiti; kako god da krene naš razgovor, ja ću u četvrt do dvanaest reći: 'Ah, zaboravio sam, moram požuriti do opservatorija, vrijeme je za očitavanje podataka.' Pa ću se oprostiti, možda teška srca, možda s olakšanjem, ali u svakom slučaju siguran da ne mogu učiniti ništa drugo. Mislim da sam već jučer, kad mi je gospodin Kauderer iznio svoj prijedlog, neodređeno naslutio da će me ta zadaća ohrabriti da porazgovaram s gospođicom Zwidom: ali to mi je tek sada jasno, ako mi je jasno. Gospođica Zwida crtala je morske ježeve. Sjedila je na sklopivoj klupici, na molu. Jež je bio postavljen na jednu sliku i okrenut gore: micao je bodljama uzalud se nastojeći uspraviti. Djevojčin crtež bio je studija vlažnoga mesa mekušća u njegovu širenju i grčenju, načinjena u chiaroscuru, i s mnogo gustih i oštrih crta svuda naokolo. Razgovor koji sam imao na umu, o obliku školjki kao varljivu skladu, omotaču koji skriva pravu jezgru prirode, nije više dolazio u obzir. I pogled na ježa i crtež ulijevali su neugodan i bolan osjećaj, poput utrobe izložene pogledu. Zapodjeo sam razgovor tako što sam rekao da ništa nije tako teško nacrtati kao morskog ježa: i iglasti omotač i meka unutrašnjost daju, usprkos simetriji zrakaste strukture, male mogućnosti za linearni prikaz. Odgovorila je da želi nacrtati ježa zato što je to slika iz njezinih snova koje se želi osloboditi. Opraštajući se upitao sam možemo li se vidjeti sutra na istome mjestu. Rekla je da sutra ima druge obaveze, ali da će prekosutra izaći sa svojim crtaćim blokom i da ću je lako naći. Dok sam pregledavao barometre, dva su se čovjeka približila kućici. Nikad ih prije nisam vidio: imali su na sebi ogrtače, bili su odjeveni u crno, ovratnike su zadigli. Upitali su me zar nema gospodina Kauderera; zatim: kamo je otišao, znam li njegovu adresu, kad će se vratiti? Odgovorio sam da ne znam, i upitao ih tko su i zašto me to pitaju. - Ništa, nije važno - rekli su odlazeći.Srijeda. Odnio sam u hotel kiticu ljubica za gospođicu Zwidu. Recepcionar mi je rekao da je odavno izašla. Kružio sam posvuda, nadajući se da ću je slučajno sresti. Na zaravanku pred tvrđavom stajao je red rođaka utamničenih: danas je u zatvoru dan posjeta, među ženicama s maramama na glavi i rasplakanom djecom ugledao sam gospođicu Zwidu. Lice joj je bilo pokriveno crnom koprenom pod obodom šešira, ali je njezino držanje bilo odmah prepoznatljivo: stajala je visoko držeći glavu, uspravivši ponosno vrat. U jednom kutu zaravanka, kao da motre na red pred vratima zatvora, stajala su ona dvojica crnih ljudi koji su me jučer nagovorili kod opservatorija. Morski jež, koprena, dvojica neznanaca; crna boja i dalje iskrsava preda mnom u takvim okolnostima da je moram zapaziti: to su poruke koje tumačim kao zov noći. Opazio sam da odavno nastojim ukloniti prisutnost tmine iz svojega života. Liječnička zabrana da izlazim noću, mjesecima me drži unutar granica dnevnoga svijeta. Ali, nije samo to: u dnevnoj svjedosti, u tom difuznom, blijedom sjaju bez sjena, nalazim tamu još gušću od noćne.

Srijeda navečer. Svake večeri provodim prve sate tame ispisujući ove stranice za koje ne znam hoće li ih ikada itko pročitati. Kugla od bijelog stakla u mojoj sobi u pansionu Kudgiwa obasjava retke mojega rukopisa, koji je možda suviše nervozan da bi ga budući čitatelj mogao dešifrirati. Možda će ovaj dnevnik izaći na svjetlo dana mnogo godina nakon moje smrti, kad naš jezik doživi tko zna kakve sve promjene i kad neke riječi i rečenični sklopovi, koje ja prirodno upotrebljavam, budu zvučali neobično i nejasno. U svakom slučaju, onaj tko pronađe ovaj dnevnik imat će preda mnom jednu sigurnu prednost: iz pisanoga jezika uvijek je moguće izvesti jezik i gramatiku, izdvojiti rečenice, prevesti ih ili parafrazirati na kojem drugom jeziku, a ja nastojim iz slijeda stvari koje mi se svakoga dana događaju pročitati namjere svijeta prema meni, pa pipam znajući da ne može postojati nikakav jezik koji bi mogao izraziti riječima onaj teret tamnih slutnji što postoji u stvarima. Htio bih da te neodređene sumnje i predosjećaji ne stignu do onoga tko me bude čitao kao nezgodna prepreka razumijevanju ovoga što pišem, nego kao pravi sadržaj štiva; a ako se način na koji razvijam misli učini teško shvadjiv onome dco ga pokuša slijediti polazeći od bitno drugačijih mentalnih navika, važno je da osjeti napor koji činim pokušavajući da između redaka zbivanja pročitam skriveni smisao onoga što me čeka. Četvrtak. - Dobila sam od uprave specijalno dopuštenje - objasnila mi je gospođica Zwida - da u dane posjeta ulazim u zatvor i da se sa svojim blokom za crtanje i ugljenom smjestim za stol u sobi za razgovore. Jednostavni likovi rođaka utamničenih nude zanimljive teme za studije po modelu. Nisam joj postavio nikakvo pitanje, ali budući da je opazila da sam je vidio jučer pred zatvorom, vjerovala je da je obavezna opravdati svoju prisutnost na tome mjestu. Bilo bi mi draže da mi nije ništa rekla, jer me nimalo ne privlače crteži ljudskih likova, i ne bih znao komentirati takve crteže da mi ih je ona pokazala, što se, međutim, nije dogodilo. Pomislio sam da se ti crteži možda nalaze u posebnome bloku koji gospođica ostavlja u zatvorskom uredu između jednoga i drugog posjeta, jer jučer - dobro se toga sjećam - nije sa sobom imala obavezni blok ni kutiju s olovkama. - Da znam crtati, posvetio bih se isključivo studiju oblika mrtvih stvari - rekoh nekako odlučno, jer sam želio promijeniti temu, a i zato jer me doista neka prirođena naklonost nuka da prepoznajem svoja raspoloženja u nepomičnoj patnji stvari. Gospođica Zwida odmah se složila: predmet koji bi najradije nacrtala, reče, svakako je jedno od onih malenih sidara s četiri kraka koje nazivaju 'grapin', a upotrebljavaju ih ribarski brodovi. Pokazala mi je nekoliko takvih sidara dok smo prolazili kraj brodica vezanih uz mol, i objasnila mi kako je teško nacrtati četiri kraka pod raznim nagibima i u raznim perspektivama. Shvatio sam da taj predmet nosi neku poruku za mene, pa sam je morao odgonetnuti: sidro, to je poziv da se učvrstim, da se za nešto uhvatim, da napipam dno i tako učinim kraj svome plutanju i ostajanju na površini. Ali, ta je interpretacija ostavljala mjesta sumnji: mogao je to biti i poziv da dignem sidro i krenem prema pučini. Bilo je nečega u obliku grapina, u njegova četiri plosnata zuba, u njegova četiri željezna kraka istrošena od struganja po stijenju na dnu, što me je upozoravalo da nijedna odluka neće proći bez raskida i patnji. Za utjehu mi je bila jedino okolnost da se ne radi o teškom sidru za debelo more, nego o mjjenome sidru: od mene se dakle nije tražilo da se odreknem mladenačke nestalnosti, nego samo da na trenutak zastanem, da razmislim, da sondiram svoju vlastitu temu. - Da bih nacrtala taj predmet kako želim sa svih strana - rekla je Zwida - morala bih imati svoje sidro na koje bih se navikla. Mislite li da bih mogla kupiti jedno od ribara? - Može se pitati - rekoh. - Zašto ne biste vi pokušali jedno nabaviti? Ja se ne usuđujem to sama učiniti, jer bi gospođica iz grada koja se zanima za prost ribarski alat izazvala stanovito čuđenje. Vidjeh sebe kako joj predajem željezno sidro poput kite cvijeća: slika je zbog svoje neumjesnosti imala u sebi nešto kričavo i divlje. Svakako se u njoj krilo neko značenje koje mi je izmicalo; obećavajući sebi da ću o tome na miru razmisliti, odgovorih potvrdno. - Htjela bih da uz sidro bude i konop - objasnila je Zwida. - Satima mogu crtati hrpu namotanih konopaca a da se ne umorim. Uzmite zato vrlo dugačko uže:

deset, čak i dvanaest metara. Četvrtak navečer. Liječnici su mi dali dopuštenje da umjereno uživam alkoholna pića. Da bih proslavio tu vijest, ušao sam u suton u krčmu 'Zvijezda Švedske', da popijem šalicu toplog ruma. Oko šanka bili su ribari, carinici, nosači. Sve je glasove nadjačavao glas jednoga postarijeg čovjeka u uniformi zatvorskog čuvara koji je pijano izdrobio cijelo more brbljarija: - Svake srijede namirisana gospodična dade meni novčanicu od sto kruna, da je ostavim nasamu sa zatvorenikom. U četvrtak sve su se krune već pretvorile u pivo. A kad završi vrijeme posjeta, gospodična izlazi noseći smrad zatvora u svojim elegantnim haljinama; a zatvorenik se vraća u ćeliju noseći damičin miris u svojim robijaškim prnjama. A meni ostaje miris piva. Život nije ništa drugo nego razmjena mirisa. - Život je i smrt - ubacio je drugi jedan pijanac koji je, kako sam odmah razumio, po zanimanju grobar. - Ja nastojim mirisom piva sprati sa sebe vonj mrtvaca. Samo će mrtvački vonj ukloniti iz tebe miris piva, kao što biva i sa svim mrtvacima kojima ja kopam rake. Shvatio sam taj razgovor kao upozorenje da budem oprezan: svijet se rasipa i nastoji i mene uvući u svoje raspadanje. Petak. Ribar je odjednom postao nepovjerljiv: - A što će vam? Sto ćete vi s takvim sidrom? Bila su to indiskretna pitanja; trebao sam odgovoriti: 'To je za crtanje', ali sam znao koliko gospođica Zwida zazire od toga da ističe svoju umjetničku djelatnost pred sredinom koja nije u stanju da je procijeni; a zatim, točan bi odgovor, s moje strane, glasio: 'Da o njemu mislim', a lako je zamisliti koliko bi me ribar razumio. - Moja stvar - odgovorih. Bili smo započeli razgovor ljubazno, jer smo se sinoć upoznali u krčmi, ali je odjednom naš dijalog postao oštar. - Idite u trgovinu mornarskim priborom - odrezao je ribar. - Ja svoje stvari ne prodajem. S prodavačem mi se dogodilo isto: čim sam postavio pitanje, smrknuo se. - Ne možemo te stvari prodati strancima - rekao je. - Ne želimo imati poteškoća s policijom. Pa još uže od dvanaest metara... Ne sumnjam ja na vas, ali ne bi bilo prvi put da netko baci sidro gore do rešetaka zatvora, da se po njemu zatvorenik spusti i pobjegne... Riječ 'pobjeći' jedna je od onih riječi koje ne mogu čuti a da mi se svijest ne upusti u beskrajnu i grozničavu djelatnost. Potraga za sidrom, na koju sam se obavezao, kao da mi pokazuje Put za nekakav bijeg, možda za nekakvu metamorfozu, neko uskrsnuće. Sa srsima udaljujem od sebe misao da je zatvor moje smrtno tijelo, a bijeg koji me čeka da je odvajanje duše, početak izvanzemaljskog života. Subota. Bio je to moj prvi noćni izlazak nakon više mjeseci 1 to me je nemalo brinulo, prije svega zbog prehlade glave kojoj sam inače sklon; zato sam, prije nego što izađoh, stavio na glavu vunenu kapu, preko toga pamučnu beretku, a iznad svega toga još i pusteni šešir. Tako zamotan, sa šalom oko vrata i oko križa, u pamučnoj bluzi, krznenoj bluzi i kožnoj bluzi, u podstavljenim čizmama, osjećao sam se donekle sigurnim. Noć je, kako sam kasnije ustanovio, bila blaga i vedra. I dalje nisam razumio što je gospodinu Kaudereru trebalo da mi zakazuje sastanak na groblju usred noći, i to pisamcem koje mi je potajno dostavljeno. Ako se vratio, zašto se ne bismo mogli vidjeti kao i obično? A ako se nije vratio, s kim ću se to onda sastati na groblju? Vrata mi je otvorio grobar kojeg sam već upoznao u krčmi 'Zvijezda Švedske'. - Tražim gospodina Kauderera - rekoh mu. Odgovorio je: - Gospodina Kauderera nema. Ali, budući daje groblje kuća onih kojih nema, ipak uđite. Hodao sam između spomenika kad me dotakne brza sjena, malo šušnuvši; zastade i side iz sedla. - Gospodine Kaudereru! - uzviknuh, začuđen što ga vidim gdje kruži na biciklu medu grobnicama, i to s ugašenim svjetlom. - Pssst - stišao me. - Vi ste vrlo neoprezni. Kad sam vam povjerio opservatorij, nisam znao da ćete se uplesti u pokušaj bijega. Znajte da se mi protivimo bjegovima pojedinaca. Vremenu treba dati vremena. Imamo opći plan koji treba ostvariti, i to na duži rok.

Čuvši ga kako kaže 'mi' razmahujući širokom gestom oko sebe, pomislih da govori u ime mrtvih. Valjda je gospodin Kau-derer bio glasnogovornik mrtvaca koji me još ne žele primiti u svoj krug. Osjetih nesumnjivo olakšanje. - Ima i na vama krivice što ću morati produžiti svoje izbivanje - dodao je. - Sutra, ili uskoro, bit ćete pozvani kod komesara policije, koji će vas ispitivati o četverokrakom sidru. Pazi te dobro da mene ne umiješate u tu stvar; vodite računa o tome da će komesarova pitanja biti usmjerena na to da vas natjeraju da priznate nešto što se tiče mene. Vi o meni ne znate ništa, osim da sam na putu, a nisam vam rekao kad se vraćam. Možete reći da sam vas zamolio da me na nekoliko dana zamijenite u očitavanju podataka. Uostalom, od sutra ne morate ići na opservatorij. - Ne, to ne! - uzviknuh obuzet iznenadnim očajem, kao da sam u tome času shvatio kako mi samo kontroliranje meteoroloških instrumenata omogućuje da vladam silama svemira i da u njemu uočim nekakav red. Nedjelja. Rano ujutro otišao sam do meteorološkog opservatorija, popeo sam se na podnožje i ostao ondje stajati slušajući kuckanje instrumenata kao muziku nebeskih sfera. Vjetar je jurio po jutarnjem nebu noseći meke oblake; oblaci su se raspoređivali u vijence cirusa, a potom kumulusa; oko devet i pol pao je pljusak i u pluviometru je ostalo nekoliko decilitara; uslijedila je djelomična duga koja je kratko trajala; nebo je potom opet potamnjelo, pisaljka barografa spustila se opisujući gotovo okomitu liniju; zatutnjala je grmljavina i započela tuča. A ja sam tamo gore osjećao da su u mojim rukama oluje i razvedravanja, gromovi i magle, ne kao u Božjoj ruci, ne, nemojte misliti da sam lud, nisam se osjećao kao Iupiter tonans, nego gotovo kao dirigent orkestra koji ima pred sobom napisanu partituru, pa zna da su zvukovi što se izvijaju iz instrumenata usklađeni s nekim planom kojega je on glavni čuvar i branitelj. Limena nadstrešnica odzvanjala je pod pljuskom poput bubnja; anemometar se vrtio; taj svemir što se sastojao od šumova i naglih pokreta bijaše prevodiv u brojke koje je trebalo nanizati u moj zapisnik: uzvišeni mir vladao je nad tokom kataklizme. U tom trenutku sklada i punoće neka me je škripa natjerala da spustim pogled. Skutren između ljestava na podnožju i potpornih stupova kućice, čučao je bradat čovjek u gruboj prugastoj odori mokroj od kiše. Gledao me nepomičnim svijetlim očima. - Pobjegao sam - reče. - Nemojte me odati. Trebalo bi da obavijestite jednu osobu. Hoćete li? U hotelu 'Morski ljiljan'. Odmah osjetih da se u savršenom redu svemira otvara pukotina, nepopravljiva poderotina.

IV.Slušati nekoga kako glasno čita sasvim je drugačije nego čitati u tišini. Kad čitaš, možeš zastati ili preskakati rečenice: tempo sam određuješ. Kad ti netko drugi čita, teško ti je svoju pažnju uskladiti s tempom njegova čitanja: glas teče ili prebrzo ili presporo. A kad slušaš nekoga kako prevodi s drugoga jezika, osjećaš oklijevanje što lebdi oko riječi, neki ostatak neodređenosti i provizornosti. Kad sam čitaš, tekst je nešto prisutno s čime si se prisiljen sudariti, a kad ti ga glasno prevode, onda je on nešto što i postoji i ne postoji, nešto što ne uspijevaš dotaknuti. A profesor Uzzi-Tuzii započeo je svoj usmeni prijevod tako kao da nije sasvim siguran da dobro slaže riječi, pa se vraćao na svaku rečenicu da bi joj zagladio sintaktičke nezgrapnosti, premećući rečenice dok se ne bi sasvim izravnale, pa ih je gužvao, prevrtao, zaustavljao se na svakoj riječi da bi naveo njezine idiomatske upotrebe i sve konotacije, prateći izlaganje neodređenim gestama, kao da od slušatelja traži da se zadovolji približnim značenjima, prekidao se da bi naveo gramatička pravila, etimološke izvode, citate iz klasika. Ali, kad si se već uvjerio da su profesoru filologija i erudicija više na srcu od onoga što priča kazuje, opažaš da stvari stoje upravo suprotno: taj akademski omotač služi samo zato da zaštiti ono što priča veli ili ne veli, njezino unutarnje nadahnuće koje samo što se ne rasprši pri dodiru sa zrakom, onaj odjek nestaloga saznanja što se pojavljuje iz polusjene i iz prešućenih aluzija. Razapet između nužnosti da svojim interpretativnim pomagalima zahvati u tekst kako bi mu pomogao

da iskaže množinu svojih značenja, i spoznaje da je svaka interpretacija nasilje nad tekstom i sud o njemu, profesor pri susretu s najzamršenijim ulomcima nije nalazio nikakav bolji način da ti olakša razumijevanje, nego da počne čitati te ulomke u originalu. Izgovor toga nepoznatoga jezika, koji je bio izveden iz teorijskih pravila, a nije prenesen slušanjem živih glasova s njihovim individualnim nijansama, niti obilježen upotrebom koja uobličuje i preobličuje, zadobivao je apsolutnost, poput zvukova koji ne očekuju odgovora, poput pjeva posljednje ptice neke istrijebljene vrste, ili kao oštar bruj modela tek izumljenog aviona koji se raspada na nebu na prvom pokusnom letu. Onda se nešto, malo-pomalo, počelo micati i teći između rečenica toga čudnovatog izlaganja. Proza romana prevladala je nesigurnosti glasa; postajala je fluidna, prozirna, neprekidna; Uzzi-Tuzii je u njoj plivao poput ribe, prateći čitanje gestom (držao je prste raširene kao peraje), pokretom usana (koje su ispuštale riječi kao zračne mjehuriće), pogledom (oči su mu klizile preko stranice kao što oči ribe pretražuju dubinu, ali i kao što oči posjetitelja akvarija prate pokrete ribe u osvijetljenu bazenu). Oko tebe više nema sobe u institutu, polica ni profesora: ušao si u roman, vidiš pred sobom tu sjevernu plažu, slijediš korake tankoćutnoga gospodina. Toliko si se zadubio da tek nakon nekog vremena osjetiš da je netko kraj tebe. Krajičkom oka opažaš Ludmillu. Tamo je, sjedi na hrpi knjiga folio-formata, pa i ona nestrpljivo čeka da čuje nastavak romana. Je li stigla ovoga trenutka ili je slušala čitanje od početka? Zar je ušla tiho, bez kucanja? Ili je već bila tu, skrivena medu policama? (Dolazila je ovamo da se sakrije, rekao je Irnerio. Dolaze ovamo činiti stvari koje je bolje ne spominjati, rekao je Uzzi-Tuzii). Ili je to samo utvara što ju je izazvala, očaranost riječima profesora - vješca? Uzzi-Tuzii nastavlja čitati i ničim ne pokazuje da je iznenađen prisutnošću slušateljice, kao da je ona oduvijek tu. Niti se trza kad ona, u trenutku dok on pravi stanku nešto dužu od ostalih, pita: - I onda? Profesor naglo zatvara knjigu. - I onda ništa. Naginjući se preko strme obale tu se prekida. Napisavši ove prve stranice svojega romana, Ukko Ahti zapao je u depresivnu krizu koja ga je u roku od nekoliko godina navela na tri neuspjela i jedan uspio pokušaj samoubojstva. Fragment je objavljen u zbirci njegovih posmrtnih spisa, zajedno sa stihovima, intimnim dnevnikom i bilješkama za esej o Buddhinim inkarnacijama. Na žalost, nije se uspjelo ući u trag nekom planu ili nacrtu iz kojega bi bilo vidljivo kako je Ahti namjeravao razviti radnju. Premda je krnje, ili možda upravo zato, djelo Naginjući se preko strme obale svakako je najreprezentativniji tekst cimerske proze, zbog onoga što pokazuje a još više zbog onoga što skriva, zbog svojega izmicanja, gubljenja i nestajanja... Čini se kao da će se profesorov glas ugasiti. Istežeš vrat da vidiš je li još uvijek ondje, iza pregrade od polica koja ga skriva tvome pogledu, ali ga više ne vidiš, možda je zamakao u guštaru akademskih publikacija i godišta časopisa, stanjio se toliko da se može uvući u pukotine pune prašine, zahvaćen možda zlom sudbinom što prati predmet njegova proučavanja, a možda ga je progutao bezdan koji je nastao od naglog prekida romana? Na rubu te provalije ti bi želio stati, pridržavajući Ludmillu ili se hvatajući za nju, tvoje ruke pokušavaju uhvatiti njezine... - Ne pitajte gdje je nastavak te knjige! - To je oštar piskut što dolazi s neodređene točke medu policama. - Sve knjige završavaju s one strane... - Profesorov glas se diže i spušta; kamo se to zavukao? Možda se valja ispod pisaćeg stola, možda se upravo vješa na svjetiljku pod stropom? - Gdje se nastavljaju? - pitate vi, zagrljeni na rubu provalije. - S one strane čega? - Knjige su stube do praga... Svi cimerski autori već su ga prešli... Dalje počinje nijemi jezik mrtvih, koji izriče samo ono što jezik mrtvih može izreći. Cimerski je posljednji jezik živih... jezik na pragu! Ovamo čovjek dolazi da bi osluhnuo ono s druge strane... Slušajte... Ali, vas dvoje više ništa ne slušate. Nestali ste i vi, skutrili ste se u kut, stisnuti jedno uz drugo. Zar je to vaš odgovor? Zar želite pokazati da i živi imaju jezik bez riječi, kojim se ne mogu pisati knjige, nego se samo može živjeti sekundu po sekundu, bez bilježenja i sjećanja? Prvo dolazi taj jezik bez riječi

kojim se služe živa tijela - zar je to pretpostavka o kojoj biste htjeli da Uzzi-Tuzii povede računa? Zatim riječi kojima se pišu knjige i kojima uzalud nastojimo onaj prvi jezik, zatim... - Sve su cimerske knjige nedovršene - uzdiše Uzzi-Tuzii - jer sve završavaju s druge strane... na drugom jeziku, na nijernorn jeziku na koji upućuju sve riječi u knjigama koje vjerujemo da čitamo... - Vjerujemo?... Zašto: vjerujemo? Ja volim čitati, čitati uistinu... - To Ludmilla govori, uvjereno i toplo. Sjedi pred profesorom, odjevena je jednostavno i elegantno, u svijetle boje. Način na koji ona postoji na svijetu, puna zanimanja za ono što joj svijet može dati, udaljuje od nje egocentrični ambis samoubilačkog romana koji se urušava sam u sebe. U njezinu glasu tražiš saveznika svojoj potrebi da se uhvatiš za stvari koje postoje, da čitaš, ono što je napisano i ništa drugo, udaljujući od sebe utvare koje izmiču iz ruku. (Premda se vaš zagrljaj - priznaj - zbio samo u tvojoj mašti, ipak je to zagrljaj koji se svakoga trenutka može ostvariti)... Ali, Ludmilla je uvijek barem korak ispred tebe. - Volim znati da postoje knjige koje ću moći pročitati... - kaže, znajući da snazi njezine želje moraju odgovarati postojeće, konkretne, premda nepoznate stvari. Kako ćeš slijediti tu ženu koja uvijek čita još jednu knjigu osim one koja joj je trenutno pred očima, knjigu koja još ne postoji, ali, budući da je ona želi, ne može postojati? Profesor je za svojim stolom; u krugu svjetlosti stolne svjetiljke vide se njegove ruke što lebde nad zatvorenom knjigom ili je jedva dodiruju, kao da je žalosno miluju. - Citati - kaže on - znači uvijek ovo: postoji nešto što je tu, nešto što je stvoreno tekstom, neki čvrst, materijalan predmet koji se ne može promijeniti, a iz toga pomalja se nešto što nije prisutno, nešto što je dio nematerijalnoga svijeta, nevidljivog svi jeta, jer se o njemu može samo misliti ili se može samo zamisliti, ili zato što je postojao i nema ga više, izgubljen je, nedostižan, u zemlji mrtvih... - ... Ili je nedohvatljiv zato što još ne postoji, jer je nešto što želimo, čega se bojimo, moguće ili nemoguće - kaže Ludmilla. - Čitati znači ići u susret nečemu što će biti i za što još nitko ne zna što će biti... - (Vidiš sada čitateljicu kako preko štampane stranice vreba na obzorju brodove spasilaca ili zavojevača, dolazak oluje...) - Sad bih željela čitati roman u kojemu se osjeća priča koja dolazi, poput još nejasne grmljavine, gdje se tek sluti i povije st i sudbina likova, roman koji bi mi dao osjećaj da živim u metežu koji još nema imena, nije se uobličio... - Odlično, sestrice, vidim da napreduješ! - Između polica iskrsnula je djevojka dugog vrata i ptičjeg lica, pogleda nepomičnog iza naočala, s mnogo kuštrave kose, obučena u široku bluzu i uske hlače. - Došla sam te obavijestiti da sam našla roman koji tražiš, to je upravo roman kojim ćemo se poslužiti u našem seminaru o ženskoj revoluciji, pa te pozivam da podeš sa mnom, ako želiš čuti kako ga analiziramo i o njemu raspravljamo! - Lotaria, nećeš mi valjda reći - uzvikuje Ludmilla - da si se i ti domogla nedovršenog romana cimerskog autora Ukka Ahtije Naginjući se preko strme obale? - Krivo si informirana, Ludmilla, roman jest taj isti, ali nije prekinut nego dovršen, nije napisan na cimerskome nego na cimbrijskome, naslov je poslije promijenjen, pa glasi Bez straha od vjetra i vrtoglavice, a autor ga je potpisao drugim pseudonimom: Vorts Viljandi. - To je falsifikat! - viče profesor Uzzi-Tuzii. To je poznati slučaj krivotvorine! Radi se o apokrifnom materijalu što su ga proširili cimbrijski nacionalisti za vrijeme anticimerske propagan dne kampanje na kraju Prvog svjetskog rata! Iza Lotarije pojavljuju se predstraže falange djevojaka svijetlih i mirnih očiju, očiju koje pomalo uznemiruju upravo zato što su tako svijede i mirne. Između njih se probija blijed i bradat čovjek kojemu je pogled sarkastičan, a bora oko usta odaje sistematsko razočaranje. Zao mi je što moram proturječiti cijenjenom kolegi - kaže - ali autentičnost toga teksta dokazana je nalazom rukopisa koje su Cimerci sakrili! - Čudim se, Galligani - procvili Uzzi-Tuzii - da autoritetom svoje katedre za erulo-altajske jezike i književnosti podupireš jednu nespretnu mistifikaciju! I to mistifikaciju koja je povezana s teritorijalnim

pretenzijama koje nemaju nikakve veze s književnošću! - Uzzi-Tuzii, molim te - odvraća profesor Galligani - ne spuštaj polemiku na taj nivo! Dobro znaš da me cimbrijski nacionalizam nimalo ne zanima, kao što, nadam se, ni tebe ne zanima cunerski šovinizam. Uspoređujući duh tih dviju književnosti, ja sebi postavljam pitanje: tko odlazi dalje u negaciji vrijednosti? Cimberijsko-cimerska polemika kao da ne stiže do Ludmille, koja je sad obuzeta jednom jedinom mišlju: postoji li mogućnost da se prekinuti roman nastavi? - Možda je istina ono što veli Lotaria? - kaže ti tiho. - Ovoga puta voljela bih da je u pravu, pa da se na onaj početak koji nam je profesor pročitao nešto nastavi, nije važno na kojem jeziku. - Ludmilla - kaže Lotaria - upravo idemo u naš studijski kružok. Ako želiš prisustvovati diskusiji o Viljandijevu romanu, hodi sa mnom! Možeš pozvati i prijatelja, ako ga zanima. Tako si unovačen pod Lotarijinu zastavu. Grupa se smješta u jednu dvoranu, oko stola. Ti i Ludmilla željeli biste sjesti što bliže sveščiću što ga Lotaria drži pred sobom, i u kojemu je, čini se, roman koji vas zanima. - Moramo zahvaliti profesoru Galliganiju, nastavniku cimbrijske književnosti - započinje Lotaria - što nam je ljubezno stavio na raspolaganje rijedak primjerak romana Bez straha od vjetra i vrtoglavice, i što je pristao da osobno prisustvuje našem seminaru. Želim istaknuti da je to susretljivo držanje još dragocjenije ako se uzme u obzir nerazumijevanje na koje nailazimo kod drugih nastavnika iz srodnih disciplina... i Lotaria baca pogled na sestru, kako ovoj ne bi izmakla polemička aluzija na Uzzi-Tuziija. Da bi se tekst nekako locirao, mole profesora Galliganija da dade nekoliko povijesnih naznaka. - Ograničit ću se na to da podsjetim - kaže on - da su pokrajine koje su nekada sačinjavale državu Cimeriju, nakon Drugoga svjetskog rata ušle u sastav Narodne Republike Cimbrije. Sređujući dokumente iz cimerskih arhiva, koji su bili u neredu jer je preko njih prošla fronta, Cimbrijci su došli u priliku da revaloriziraju kompleksnu ličnost pisca Vbrtsa Viljandija, koji je pisao i na cimerskome i na cimbrijskome, ali komu su Cimerci objavili samo ono što je napisao na njihovu jeziku, a toga nema mnogo. Mnogo su važniji, po kvantiteti i kvaliteti, njegovi spisi na cimbrijskom jeziku, koje su Cimerci dugo skrivali, što osobito vrijedi za opsežni roman Bez straha od vjetra i vrtoglavice; čini se da postoji prva verzija početka tog romana na cimerskome, potpisana pseudonimom Ukko Ahti. Svakako, nesumnjivo je da je pravu inspiraciju za taj roman autor dobio tek kad se definitivno opredijelio za cimbrijski jezik... Neću vam sad pričati - nastavlja profesor - o promjenljivoj sreći te knjige u Narodnoj Republici Cimbriji. Objavljena je najprije kao klasično djelo, čak je prevedena na njemački da bi se mogla proširiti u inozemstvu (tim se prijevodom i sad služimo), poslije je platila danak kampanjama ideološke čistke, te je povučena iz opticaja, čak i iz knjižnica. Mi, međutim, vjerujemo da njezin revolucionarni sadržaj spada medu najnaprednije... Nestrpljivi ste, ti i Ludmilla, da vidite kako iz pepela uskrsava ta izgubljena knjiga, ali morate čekati dok djevojke i momci iz kružoka medu sobom podijele zadaće: za vrijeme čitanja, netko će potcrtavati odraze načina proizvodnje, netko procese reifikacije, netko sublimacije potisnutoga, netko semantičke zakone spola, netko metajezike tijela, netko istupanja iz uloga, u političkom i privatnom životu. Evo, Lotaria otvara svoj sveščić, počinje čitati. Ograde od bodljikave žice razdiru se poput paučine. Svi slušaju šutke, i vi i drugi. Odmah vam je jasno da slušate nešto što nema baš nikakvih dodirnih točaka ni s romanom Naginjući se preko strme obale, ni s djelom Izvan naselja Malbork, pa ni s tekstom Ako jedne zimske noći neki putnik. Ti i Ludmilla razmjenjujete poglede, dapače, dva puta: prvi put upitno, a drugi označava sporazum. Bilo kako bilo, to je roman, pa kad u nj jednom uđete, želite ići dalje bez zaustavljanja.

Bez straha od vjetra i vrtoglavice

U pet ujutro gradom su prolazile kolone vojničkih kola; pred prodavaonicama hrane počeli su se

stvarati redovi žena s lojanicama u ruci; na zidovima je još bila vlažna boja propagandnih natpisa što su ih preko noći bili ispisali odredi vjerni raznim strujama u Privremenoj vladi. Kad su članovi orkestra stavili instrumente u kutije i izašli iz suterena, zrak je bio zelen. Komad puta posjetitelji 'Nove Titanije' hodali su u grupi za sviračima, kao da ne žele razbiti savez što je te noći sklopljen medu osobama koje je u lokalu okupio slučaj ili navika, pa su hodali skupa u povorci, muškarci su iza zadignutih ovratnika svojih ogrtača zadobili mrtvački izgled, poput mumija što se, izvučene iz sarkofaga nakon četiri tisuće godina, na zraku raspadaju u prah, dok je zamah uzbuđenja zahvatio žene koje su pjevale svaka za sebe, ne skupljajući ogrtače preko dekoltea večernjih toaleta, vukući skute dugih haljina po barama nesigurnim plesnim koracima, zahvaćene procesom tako svojstvenom pijanstvu, kad se nova euforija pojavljuje nakon što malaksa i otupi prijašnja euforija, pa se činilo kao da se svi oni nadaju da veselje još nije završeno, da će se svirači odjednom zaustaviti nasred ulice, otvoriti kutije i iz njih opet povaditi saksofone i kontrabase. Pred bivšom Levinsonovom bankom, koju su čuvale patrole Narodne straže s bajunetama na pušci i kokardama na kapi, povorka mjesečara se, kao po dogovoru, raspala, pa je svatko krenuo svojim Putem ne pozdravljajući nikoga. Nas troje ostali smo zajedno: Vaterijan i ja držali smo Irinu ispod ruke, jedan s jedne, drugi s druge strane, ja sam stalno bio Irini zdesna, da bih ostavio mjesta za futrolu teškoga pištolja što sam ga nosio za opasačem, a Valerijan, koji je kao član Komesarijata za tešku industriju, bio u civilnom odijelu, ako je imao kod sebe pištolj - ja vjerujem da jest - onda je to svakako bio jedan od onih plosnatih koji se nose u džepu. U taj čas Irina je postala šudjiva, gotovo gnjevna, pa se u nas uvlačila neka vrsta bojazni - govorim o sebi, ali sam siguran da je Valerijan osjećao to isto, premda se nikada jedan drugome nismo povjerili - jer smo osjećali da je ona tek sada sasvim ovladala nama dvojicom, pa koliko spd ludo bilo ono što će nas natjerati da činimo kad se njezin čarobni krug sklopi i zarobi nas, sve će to biti ništa u usporedbi s onim što je toga časa u mašti smišljala, ne prezajući ni od kakve razuzdanosti u svome istraživanju čula, u mentalnoj egzaltaciji i okrutnosti. Istina je da smo sve troje bili vrlo mladi, premladi za sve ono što smo doživljavali; govorim o nama muškarcima jer je Irina bila prerano sazrela, kao i sve žene njezina soja. Premda je po godinama bila najmlađa od nas troje, radila je s nama što je htjela. Irina započe tiho zviždukati, smiješeći se samo očima, kao da unaprijed uživa u ideji koja joj je pala na pamet; onda zvižduk postade čujan, bio je to neki komični marš iz operete koja je tada bila u modi, a nas dvojica, još uvijek donekle preplašeni onim što nam je pripremala, uzesmo je pratiti zviždeći pa smo išli ukorak kao na zvuke neke neodoljive fanfare, osjećajući se istodobno i kao žrtve i kao pobjednici. Prolazili smo kraj crkve svete Apolonije koja je sad bila pretvorena u lazaret za bolesnike od kolere, a ispred nje su stajali lijesovi na nogarima koji su bili obilježeni krugom vapna, da se nitko ne približi, čekajući kola za groblje. Neka je starica molila klečeći, i mi smo je, kročeći uz zvuke našega neodoljivog marša, gotovo zgazili. Digla je prema nama malu, suhu i žutu šaku, naboranu poput kestena, oduprla se drugom šakom o pločnik, pa je povikala: - Prokleta gospoda! - ili čak: - Prokletnici! Gospoda! - kao da su to dvije uvrede jedna veća od druge, kao da nas, zovući nas gospodom, smatra dvostruko prokletima, a zatim je izustila jednu riječ na ovdašnjem dijalektu koja znači 'kurvari', i još nešto kao: - Doći će kraj... - ali je u tome času opazila moju uniformu, pa je zašutjela i sagnula glavu. Opisujem taj incident sa svim pojedinostima zato što se - ne odmah, nego kasnije - pokazalo da je bio najava svega onoga što se poslije dogodilo, a i zato što sve te slike iz onoga vremena moraju prolaziti stranicom kao kolone kola gradom (premda riječ kolone priziva ponešto neodređene slike, nije loše da u zraku ostane neka neodređenost svojstvena zbrci toga vremena), kao platneni transparenti zategnuti između kuća koji su pozivali stanovništvo da upiše narodni zajam, kao povorke radnika koje ne smiju prolaziti u isto vrijeme jer ih organiziraju suparnički sindikati: jedni su tražili da se do daljnjega nastavi štrajk u Kaudererovim tvornicama municije, a drugi da se prekine štrajk i pomogne naoružavanje naroda za borbu protiv kontrarevolucionarnih vojski koje se spremaju da opkole grad. Sve te nejasne

linije što se ukrštaju trebaju omeđiti prostor u kojemu se krećemo ja, Valerijan i Irina, gdje naša priča može niknuti iz ničega, pronaći neku polaznu točku, smjer i plan. Irinu sam upoznao onoga dana kad se fronta približila Istočnim vratima na manje od dvanaest kilometara. Dok se gradska milicija - mladići ispod osamnaest godina i starci iz rezerve - skupljala oko niskih zgrada klaonice goveda - već sam spomen toga imena djeluje zloslutno, samo što se nije znalo za koga - rijeka ljudi slijevala se u grad preko Željeznoga mosta. Seljanke koje su nosile na glavi košare iz kojih su virile guske, histerični krmci što su bježali između nogu gomile dok su ih mladići slijedili urličući (nada da će uspjeti nešto sačuvati od vojnih rekvizicija tjerala je seoske obitelji da rasprše djecu i blago, prepuštajući ih njihovoj sudbini), vojnici, pješice ili na konju, koji su dezertirali iz svojih jedinica ili su se pokušavali probiti do glavnine razbijenih snaga, stare plemenitaške na čelu karavane slugu i zavežljaja, bolničari s nosilima, bolesnici otpušteni iz bolnice, putujući trgovci, činovnici, redovnici, Cigani, pitomice bivšeg Kolegija oficirskih kćeri u putnim uniformama: svi su oni kuljali između rešetaka mosta kao da ih nosi vlažan i leden vjetar, koji kao da je puhao iz poderotina zemljopisne karte, iz rupa koje su prekrile fronte i granice. Mnogi su tih dana tražili utočište u gradu: netko se bojao da će se bune i pljačke proširiti, a netko je opet imao jake razloge da se ne nađe na putu vojsci restauracije; netko je tražio zaštitu krhke legalnosti Privremene vlade, a netko se samo želio sakriti u metežu da bi neometano radio protiv zakona, i staroga i novoga. Svatko je osjećao daje njegov pojedinačni život u pitanju, i upravo ondje gdje se činilo da je neumjesno govoriti o solidarnosti, jer je bilo važno probiti se noktima i zubima, uspostavila se neka vrsta zajedništva i sporazuma, pa su se tako pred poteškoćama ujedinjavale snage i ljudi se razumijevali bez mnogo riječi. Možda je to bio razlog, a možda i činjenica što u općoj pomutnji mladost samu sebe prepoznaje i u tome uživa: u svakom slučaju, ja sam se, prelazeći toga jutra s gomilom Željezni most, osjećao zadovoljnim i lakim, u suglasnosti s drugima, sa sobom i sa svijetom, što mi se već dugo nije dogodilo. (Možda nisam upotrijebio pravu riječ; reći ću bolje: osjećao sam da sam u harmoniji s disharmonijom drugih, sa samim sobom i svijetom), bio sam već na kraju mosta, tamo gdje se stepenice spuštaju prema obali i gdje je bujica ljudi usporavala i burkala se uzmičući da je oni otraga ne bi gurnuli na one koji su sporije silazili - na bogalje bez noge koji su se oslanjali prvo na jednu pa na drugu štaku, na konje koje su konjovoci držali za žvale i vodili dijagonalno da se šiljci njihovih potkova ne bi okliznuli preko ruba željeznih stepenica na motocikle s prikolicom koje je trebalo podizati (takvi bi bolje uradili da su krenuli preko Kolskoga mosta, kako su im iz gomile odmah i doviknuli, ali bi to značilo produžiti put za dobru milju) - kad opazih ženu koja je silazila pokraj mene. Nosila je ogrtač opšiven krznom na donjem rubu i na rukavima, zvonast šešir s velom i ružom: ukratko, bila je elegantna, a ne samo mlada i dopadljiva, kako sam odmah zatim utvrdio. Dok sam je gledao iz profila, vidjeh kako je iskolačila oči, prinijela ruku u rukavici ustima raširenim u krik straha, i kako pada nauznak. Svakako bi bila pala i bila bi je pregazila rulja što je napredovala kao krdo slonova, da je nisam brzo zgrabio za mišicu. - Je li vam slabo? - upitah je. - Naslonite se na mene! Proći će to odmah. Bila je ukočena, nije mogla ni zakoračiti. - Praznina, praznina, tamo dolje - rekla je - upomoć, vrtoglavica... Činilo se da ništa od onoga što se vidi ne daje povoda vrtoglavici, ali žena kao da je doista bila zahvaćena panikom. - Nemojte spuštati pogled i držati se za moju ruku; hodajte za ostalima; već smo na kraju mosta - rekoh joj, nadajući se da su to pravi razlozi koji je mogu umiriti. A ona: - Osjećam da se svi ti koraci ruše s posljednje stepenice i odlaze u prazno, da padaju, ta se rulja strmoglavljuje... - reče, i dalje se opirući da hoda. Pogledah kroz razmake između željeznih stepenica na bezbojnu bujicu rijeke duboko dolje, što je nosila komade leda kao bijele oblake. U pomutnji koja potraja jedan tren, činilo mi se da osjećam ono što i ona: da se na svaku prazninu nastavlja druga praznina, da ispod svake strmine postoji druga

strmina, ispod svake provalije da zijeva beskrajan bezdan. Prebacih joj ruku preko ramena, nastojeći se oduprijeti guranju onih koji žele sići, pa se deru na nas: - Hej, pustite nas da prodemo! Idite se grliti negdje drugdje, bestidnici! - ali jedini način da se uklonimo ljudskoj lavini koja nas ruši bio bi da zakoračimo u zrak, da poletimo... Eto, i ja se osjećam kao da visim nad ponorom... Možda je upravo ova pripovijest takav most nad prazninom, pa teče izbacujući obavijesti i dojmove i emocije da bi stvorila podlogu punu kolektivnih i individualnih prevrata, preko koje se onda može nekako prijeći ne znajući mnoge okolnosti, povijesne i geografske. Prelazim preko obilja pojedinosti što se nadvijaju nad prazninom koju ne želim opaziti, pa hitam naglo dok se ženski lik ukočio na rubu jedne stepenice, usred svjetine što gura, dok je ne uspijem pomaknuti gotovo je noseći stepenicu po stepenicu, i stupiti na pločnik keja. Dolazi k sebi; podiže oholi pogled; počinje hodati ne osvrćući se; njezin korak ne oklijeva; upućuje se prema Mlinarskoj ulici; gotovo je s mukom slijedim. I pripovijest se mora napregnuti da nas slijedi, da bi prenijela razgovor što je podignut nad prazninom, repliku po repliku. Za pripovijest most još nije završio: ispod svake riječi zjapi praznina. - Je li prošlo? - pitam je. - Nije to ništa. Vrtoglavica me hvata kad se tome najmanje nadam, čak i onda kad na vidiku nema nikakve opasnosti. Nije važno je li visoko ili nisko... Kad gledam u nebo, noć, kad pomislim koliko su daleko zvijezde... Ili čak i danju... Kad bih, na primjer, sad ovdje legla i gledala uvis, u glavi bi mi se zavrtjelo... - pa pokazuje oblake što brzo lete nošeni vjetrom. Govori o vrtoglavici kao o kušnji koja je na neki način privlači. Pomalo sam razočaran što mi ni jednom riječju nije zahvalila. Pripominjem: |- Ovo nije dobro mjesto da čovjek legne, ni danju ni noću. vjerujte mi, ja znam ponešto o tome. Kao između željeznih stepenica na mostu, u dijalogu se otvaraju praznine između jedne i druge replike. - Razumijete se u gledanje neba? Kako to? Vi ste astronom? - Ne, ja sam na drugačijem opservatoriju. - I pokazujem joj na ovratniku svoje uniforme artiljerijske oznake. - Danima za vrijeme bombardiranja gledam kako lete šrapneli. Njezin pogled s oznaka prelazi na epolete kojih nema, zatim na slabo vidljive oznake čina prišivene na rukave moje uniforme. Dolazite s fronte, poručnice?- Alex Zinnober - predstavljam se. - Ne znam imam li pravo na čin poručnika. U našoj regimenti činovi su ukinuti, ali naredbe se stalno mijenjaju. Zasad sam vojnik sa dvije trake na rukavu, to je sve. - Ja sam Irina Piperin, to sam bila i prije revolucije. Što ću biti dalje, ne znam. Pravila sam nacrte za šare na tkaninama, dokle god potraje nestašica tkanina, crtat ću po zraku. - U revoluciji se neki ljudi promijene toliko da se više ne mogu prepoznati, a drugi se osjećaju istovjetni sa sobom samima još više nego prije. To je valjda znak da su već bili spremni za nova vremena. Je li tako? Ne odgovori ništa. Dodajem: - Osim ako ih od promjene ne čuva potpuno odbijanje revolucije. Je li to s vama slučaj? - Ja... Prvo mi recite koliko mislite da ste se promijenili. - Ne mnogo. Opažam da sam sačuvao poneku prijašnju časnu naviku: na primjer, da pridržim ženu koja pada, premda više nitko ne zahvaljuje na takvim stvarima. - Svi mi imamo svoje trenutke slabosti, poručnice, i žene i muškarci, pa nije rečeno da mi se ubrzo neće pružiti prilika da vam uzvratim tu ljubeznost. - U njezinu glasu ima nečega oštrog, gotovo osvetničkog. Na tom mjestu bi se dijalog - koji je na sebe privukao svu pažnju i gotovo učinio da se zaboravi metež u gradu - mogao i prekinuti: uobičajene kolone kola prolaze trgom i stranicom knjige dijeleći nas dvoje, ili to čine uobičajeni repovi žena pred dućanima, ili svakodnevne povorke radnika s parolama. Irina je već daleko, njezin šešir s ružom pluta po moru sivih kapa, šljemova, marama; nastojim je slijediti, ali se ona ne osvrće. Slijedi nekoliko ulomaka punih imena generala i deputata, gdje se govori o topovskoj vatri i

povlačenjima na fronti, o cijepanjima i ujedinjavanjima unutar partija koje sastavljaju vladu, ulomaka koji su prošarani izvještajima o vremenu: o pljuskovima, mrazevima, jurnjavi oblaka, olujnom zapadnjaku. Ali sve je to samo pozadina moga raspoloženja: čas veselo opušten plutam na valu događaja, čas okrenut u sebe kao da se pribirem nad nekim opsesivnim planom, kao da sve ono što se oko mene zbiva nema druge svrhe nego da me zakrinka, da me sakrije, poput barikada od vreća s pijeskom koje se posvuda podižu (grad kao da se priprema da se bori za svaku svoju ulicu), poput palisada što ih plakateri različitih struja svake noći prekrivaju parolama, koje odmah natopi kiša pa postanu nečitljive zbog raskašenoga papira i razljevene boje. Svaki put kad prođem kraj zgrade u kojoj se smjestio Komesarijat za tešku industriju, kažem sebi: 'Idem posjetiti svojega prijatelja Valerijana.' Otkako sam stigao, to stalno sebi ponavljam. Valerijan je najprisniji prijatelj kojeg imam ovdje u gradu. Ali taj posjet svaki put odgodim zbog nekoga prečeg posla koji moram obaviti. Kao da uživam slobodu neuobičajenu za vojnika na zadatku: kakva je moja služba, nije posve jasno; krećem se ovamo-onamo između raznih ureda i štabova; rijetko me mogu vidjeti u kasarni, kao da ne pripadam sastavu nijednog odreda, niti me opet mogu vidjeti prikovanoga za pisaći stol. Za razliku od Valerijana, koji se ne miče od svoga pisaćega stola. I onoga dana kad sam ušao da ga potražim, našao sam ga tako, ali kao da nije bio zauzet obavljanjem državnih poslova: čistio je revolver na bubanj. Naceri se neobrijanim licem kad me ugleda. Kaže: - Dakle, došao si i ti da upadneš u stupicu, zajedno s nama? - Ili da druge uvalim u stupicu - odgovaram. - Stupice su jedna u drugoj, a sklapaju se sve odjednom - kaže kao da me želi o nečemu obavijestiti. Palača u kojoj je smješten Komesarijat bila je nekad dom obitelji nekog ratnog bogataša, a konfiscirana je za vrijeme revolucije. Dio nezgrapnog luksuznog pokućstva ostao je, pa se pomiješao s tmurnim birokratskim namještajem; Valerijanov ured pun je nekakvih kineskih stvari kao budoar: vaza sa zmajevima, lakiranih skrinjica, tu je i svileni paravan. - A koga želiš uloviti u toj pagodi? Istočnjačku kraljicu? Iza paravana izlazi žena: kratka kosa, odjeća od sive svile, čaparama boje mlijeka. - Snovi se muškaraca u revoluciji ne mijenjaju - kaže, a po agresivnom sarkazmu u njezinu glasu prepoznajem prolaznicu koju sam upoznao na Željeznom mostu. - Vidiš? Postoje uši koje čuju svaku našu riječ... - kaže mi Valerijan, smijući se. - Revolucija ne utječe na snove, Irina Piperin - odgovaram joj. - Niti nas spašava od more - odgovara mi ona. Valerijan se ubacuje:- Nisam znao da se poznajete. - Upoznali smo se u snu - kažem. - Padali smo s nekog mosta.A ona: - Ne. Svatko sanja drugačiji san. - A ponekom se dogodi da se probudi na kakvom mjestu sigurnom poput ovoga ovdje, daleko od svake vrtoglavice... - ne popuštam. - Vrtoglavica je posvuda - i uzima revolver koji je Valerijan upravo sastavio, otvara ga, naslanja oko na cijev, kao da želi vidjeti je li dobro očišćena, zavrti bubanj, stavi metak u jednu rupu, zategne kokot, uperi oružje u jedno oko vrteći bubanj. - Izgleda kao bunar bez dna. Osjeća se zov ništavila, želja da se skoči i stigne u tamu koja zove... - Ej, ne valja se igrati oružjem - kažem i pružam ruku, ali ona uperi pištolj u mene. - Zašto? - pita. - Žene se ne mogu igrati, a vi možete? Prava će revolucija nastati kad žene budu imale oružje. - A muškarci će ostati goloruki? Zar misliš da je to pravedno, drugarice? Što bi žene s oružjem? - Zauzele bi vaše mjesto. Mi gore, a vi dolje. Da malo vi kušate što žena osjeća. Hajde, makni se, prijeđi na drugu stranu, bliže svome prijatelju - naređuje, i dalje me držeći na nišanu.

- Irina ima ideja - obavještava me Valerijan. - Ne vrijedi joj proturječiti. - I sad? - pitam i gledam Valerijana, očekujući da nešto učini i prekine tu šalu. Valerijan gleda u Irinu, ali njegov je pogled izgubljen, kao da se sasvim predaje, kao da može naći zadovoljstvo samo u potpunom potčinjavanju volji te žene. Ulazi kurir iz Vojne komande noseći svežanj spisa. Otvorivši se, vrata sakriju Irinu, koja nestane. Valerijan, kao da ništa nije bilo, obavlja svoje poslove. - Čuj - pitam ga čim smo opet mogli govoriti - zar se tebi čini da se mogu zbijati takve šale? - Irina se ne šali - kaže, ne dižući pogled sa spisa - vidjet ćeš. Od toga trenutka vrijeme se izobličuje, noć se širi, sve noći postaju jedna jedina noć u kojoj naš, sad već nerazdvojni, trio prolazi gradom, sve je to jedna jedina noć koja svoj vrhunac dostiže u Irininoj sobi, u prizoru koji bi trebao značiti intimnost, ali i ekshibiciju i izazov, u svetkovanju onoga tajnog kulta sa žrtvovanjem u kojem je Irina ujedno i svećenica, i božanstvo, i oskvrniteljica, i žrtva. Pripovijest opet kreće neprekinutim tokom, sad je prostor kojim treba da prođe nakrcan, gust, ne ostavlja ni pukotine kroz koju bi se probio strah od praznine, između zavjesa s geometrijskim šarama, jastuka, zrak je prožet mirisom naših golih tijela, Irinine dojke jedva da se izdižu nad mršavim prsnim košem, smeđi krugovi bradavica bolje bi pristajali krupnijim dojkama, uske i oštre prepone imaju oblik istokračnog trokuta (riječ 'istokračan', kad sam je jednom povezao uz Irinine prepone, za mene se tako ispunja senzualnošću da je ne mogu izgovoriti a da mi zubi ne zacvokoću). Bliže središtu prizora crte se lome, postaju vijugave kao dim što se diže iz posude gdje gori ono nešto mirisnih sastojaka što su nađeni u jednoj armenskoj drogeriji, na koju je njezina nezaslužena fama pušionice opija navukla osvetničku pljačku ćudoredne svjetine, pa se umataju - naime crte - poput konopa koji nas povezuje, nas troje, pa što se više izvijamo da bismo se izvukli, to više on steže svoje uzlove zarezujući ih u naše meso. U središtu toga spleta, u srcu drame našega tajnog bratstva, nalazi se tajna koju nosim u sebi i koju ne mogu otkriti nikome, a ponajmanje Irini i Valerijanu, tajna misije koja mi je povjerena: otkriti tko je uhoda što se uvukao u Revolucionarni komitet i sprema se da preda grad u ruke bijelima! Usred revolucija što su te vjetrovite zime mele ulice glavnih gradova kao zapuši zapadnjaka, rađala se tajna revolucija koja će preobraziti moć tijela i spola: u to je Irina vjerovala, i uspjela je u to uvjeriti ne samo Valerijana, koji je, kao sin kotarskog suca, završivši političku ekonomiju, kao sljedbenik indijskih proroka i švicarskih teozofa, bio predodređen za pristašu svake doktrine na granici zamislivoga, nego i mene koji sam dolazio iz mnogo okrutnije škole, mene koji sam znao da će se o budućnosti odlučiti u kratkom roku na revolucionarnom tribunalu ili na prijekom sudu bijelih, i da dva voda za smaknuće, jedan s jedne, drugi s druge strane, već čekaju s puškama k nozi. Pokušavao sam pobjeći tako što sam se puzeći uvlačio u središte spirale, gdje su se crte izvijale slijedeći grčenje Irininih gipkih i nemirnih udova, u polaganom plesu u kojem nije važan ritam nego prepletanje i raspletanje zmijastih linija. Irina je rukama hvatala dvije zmijske glave, a one su na njezin stisak odgovarale gnjevno se spremajući da pravocrtno prodru, a ona je naprotiv željela da se maksimum u njima sadržane snage pretvori u gipkost gmaza koji će joj se pridružiti u nemogućim grčenjima. Jer, to je bila prva zapovijed vjernicima kulta što ga je Irina osnovala: da odustanemo od stanovišta uspravnosti, ravne crte, od praznovjernoga tajnog muškog ponosa, koji nije nestajao premda smo pristajali na svoj položaj robova žene koja nije medu nama dopuštala ljubomore niti suparništva bilo koje vrste. - Niže - govorila je Irina i rukom je gurala Valerijanu potiljak, dok su joj prsti mrsili vunastu kosu boje konoplje mladog ekonomista, ne dopuštajući mu da podigne lice iznad visine njezinoga krila - Još niže! - a dođe me je gledala svojim dijamantnim očima, i htjela je da ja nju gledam, da se i naši pogledi kreću zmijastim i neprekinutim putanjama. Osjećao sam njezin pogled koji me ni trenutka nije napuštao, a istodobno sam osjećao na sebi još jedan pogled koji me je slijedio svakoga trenutka i na svakom mjestu, pogled nevidljive moći koja je od mene očekivala samo jedno: smrt, nije važno da li smrt koju trebam donijeti drugima ili moju. Očekivao sam da omča Irinina pogleda popusti. Evo, već napola zatvara oči, evo, klizim u sjenu, iza

jastuka, divana, posude sa žeravicom, ondje gdje leži odijelo što ga je Valerijan, po svom običaju, uredno složio, klizim kroz sjenu Irininih spuštenih trepavica, tražim po džepovima, po Valerijanovoj lisnici, skrivam se u tamu njezinih sklopljenih kapaka, u tamu krika što izlazi iz njezina grla, nalazim list presavijen načetvoro s mojim imenom ispisanim čeličnom pisaljkom, ispod formule osude na smrt zbog izdaje, sve to potpisano i protupotpisano i popraćeno uredovnim pečatima.

V. Na ovom mjestu otvara se diskusija. Radnja, likovi, ambijenti, čuvstva odgurnuti su u stranu da bi ostavili mjesta općim pojmovima. - Polimorfno-perverzna žudnja... - Zakoni ekonomije i tržišta... - Homologije značenjskih struktura... - Zastranjenje i institucije... - Kastracija... Samo ti i dalje čekaš, ti i Ludmilla, nitko drugi više i ne pomišlja da nastavi s čitanjem. Približuješ se Lotariji, pružaš ruke prema papirima što su razasuti pred njom, pitaš - Slobodno? - nastojiš se domoći romana. Ali, to nije knjiga, to je samo jedan otkinuti arak. A ostalo? - Oprosti, tražim druge listove, nastavak - kažeš. - Nastavak?... Oh, pa tu se već ima o čemu diskutirati mjesec dana. Zar ti to nije dosta? - Nisam htio diskutirati, nego čitati - kažeš. - Čuj, ima mnogo studijskih grupa, biblioteka Erula-altajskog instituta imala je samo jedan primjerak; tako smo ga podijelili između sebe, pomalo smo se i otimali, knjiga je otišla na komadiće, ali meni se čini da sam prigrabila najbolji komad. Sjedeći za stolom u kavani, ti i Ludmilla pravite bilancu situacije. - Riječju: Bez straha od vjetra i vrtoglavice nije Naginjući se preko strme obale, što opet nije Izvan naselja Malbork, a ovaj je pak nešto sasvim drugo nego Ako jedne zimske noći neki putnik. Ne ostaje nam ništa drugo nego da se vratimo na početak cijele te zbrke. - Da. Izdavačka kuća izvrgla nas je tim frustracijama, dakle, izdavačka je kuća dužna da nam pomogne. Treba zatražiti to od njih. - A ako su Ah ti i Viljandi ista osoba? - Treba najprije pitati za roman Ako jedne zimske noći neki putnik i tražiti ispravan primjerak, a i ispravan primjerak knjige Izvan naselja Malbork. Hoću reći: treba tražiti ispravne primjerke romana koje smo čitali vjerujući da oni nose te naslove; ako se pokaže da su njihovi pravi naslovi i autori drugi, neka nam to onda kažu i objasne kakva se to tajna krije iza tih stranica što pre laze iz sveska u svezak. - Na taj ćemo način - dodaješ ti - možda naći kakav trag koji će nas dovesti do romana Naginjući se preko strme obale, bez obzira je li on završen ili nezavršen... - Ne mogu poreći - kaže Ludmilla - da sam na vijest o nalazu nastavka povjerovala u sretan ishod. - ... A i do romana Bez straha od vjetra i vrtoglavice, jer sam najnestrpljiviji upravo da to nastavim čitati... - Da, i ja, premda moram reći da to nije idealan roman, po mom ukusu... Eto, opet isto. Baš kad ti se učini da si na pravome putu, odjednom te blokira neki prekid ili zaokret: u čitanju, u lovu na izgubljenu knjigu, u otkrivanju kakav je Ludmillin ukus. - Roman koji bih u ovome času najradije čitala - objašnjava Ludmilla - morao bi za pokretačku snagu imati samo želju da se pripovijeda, da se gomilaju priče, bez nastojanja da ti se nametne neko viđenje svijeta, samo sa željom da te prinudi da prisustvuješ rastu priče, kao rastu biljke, njezinom grananju, kao što se granaju grane i lišće... U tome se odmah slažeš s njom: ostavljajući iza sebe stranice pretvorene intelektualnim analizama u prnje, sanjaš o tome da pronađeš prirodne, nevine, primitivne uvjete za čitanje... - Treba pronaći nit koju smo izgubili - kažeš. - Idemo do izdavača.

A ona: - Nema potrebe da oboje idemo. Otiđi ti, pa ćeš me obavi jestiti. Krivo ti je. Taj te lov privlači zato što loviš zajedno s njom, zato što taj lov možete zajedno doživjeti i komentirati ga dok ga doživljavate. Upravo sada, kad ti se učinilo da je došlo do sporazuma, do povjerenja, ne toliko zato što jedno drugome govorite ti, nego zato što se osjećate kao ortaci u podivatu koji možda nitko drugi ne bi mogao razumjeti. - A zašto i ti ne ideš? - Iz principa. - Što to znači? - Postoji granica: na jednoj su strani oni koji prave knjige, na drugoj oni koji ih čitaju. Ja želim ostati medu onima koji čitaju, pa pazim da ne prijeđem tu granicu. Inače bi nestalo nepristranog užitka u čitanju, ili bi se pretvorio u nešto drugo, a to nije ono što želim. Ta je granična crta neodređena i teži da nestane: svijet onih koji se profesionalno bave knjigama sve je napučeniji i teži da se poistovjeti sa svijetom čitalaca. Dakako, i čitatelji postaju brojniji, ali reklo bi se da broj onih koji upotrebljavaju knjige da bi pravili druge knjige raste brže od broja onih koji knjige vole samo čitati i ništa drugo. Znam da ću se, ako prekoračim tu granicu, makar i trenutno, slučajno, izložiti opasnosti da se pomiješam s tom plimom koja raste; zato odbijam stupiti nogom u izdavačku kuću, makar i na nekoliko minuta. - A što ću onda ja? - pitaš je. - Za tebe ne znam. Odluči sam. Svatko postupa na svoj način. Tu je ženu nemoguće natjerati da promijeni mišljenje. Sam ćeš krenuti u taj pohod, pa ćete se naći ovdje, u ovoj kavani, u šest. - Došli ste zbog rukopisa? Na čitanju je, ne, oprostite, pročitan je sa zanimanjem, naravno da se sjećam, zanimljiv jezični eksperiment, na žalost odbijeno, zar niste primili pismo? Žao nam je što vam to moramo priopćiti, u pismu je sve objašnjeno, davno smo vam ga poslali, pošta stalno kasni, svakako ćete ga primiti, izdavački su planovi pretrpani, nepovoljan stjecaj okolnosti, vidite da ste ga primili? I što je pisalo? Zahvaljujemo što ste nam poslali na čitanje, vratit ćemo vam u najkraćem roku, ah, vi ste došli Povući rukopis? Ne još ga nismo pronašli, strpite se još malo, iskrsnut će odnekud, ne bojte se, kod nas se ništa ne izgubi, upravo srno sada pronašli rukopise koje tražimo već deset godina, oh, ne za deset godina, vaš ćemo naći prije, barem se nadamo, imamo toliko rukopisa, ovolike hrpe, ako želite, možemo vam pokazati, razumije se da vi želite svoj rukopis, a ne tuđi, samo bi još to trebalo, htio sam reći da tamo stoje i rukopisi koji nas ne zanimaju, a kako bismo onda mogli baciti vaš do kojega toliko držimo, ne, ne da bismo ga objavili, nego da bismo vam ga vratili. Tako govori suhonjav i zgrbljen čovječuljak koji kao da se suši i grbi još više svaki put kad ga netko zovne, povuče za rukav, izloži problem, istovari mu u naručaj hrpu otisaka, 'Doktore Cavedagna!' 'Čujte, doktore Cavedagna!' 'Pitajmo doktora Cavedagnu!' a on se svaki put koncentrira na pitanje posljednjeg sugovornika, staklastih očiju, drhtava podbratka, vrata koji se ugiba u naporu da održi u ravnoteži i na umu sva ostala neriješena pitanja, s beznadnim strpljenjem prenervozne osobe, i s ultra zvučnom nervozom prestrpljive osobe. Kad si ušao u sjedište izdavačke kuće i izložio vratarima problem loše paginiranih knjiga koje bi želio zamijeniti, prvo su ti rekli da se obratiš Odjelu za prodaju; zatim, nakon što si dodao da te ne zanima samo zamjena knjiga, nego i objašnjenje onoga što se dogodilo, uputili su te u Tehnički odjel; a kad si objasnio da ti je najviše stalo do nastavka prekinutih romana: - U tom slučaju, bit će najbolje da porazgovarate s doktorom Cavedagnom - zaključili su. - Sjednite u predsoblje; tamo već drugi čekaju; doći će i na vas red. Tako si, probijajući se između tih posjetitelja, čuo doktora Cavedagnu kako više puta započinje razgovor o rukopisu koji se ne može pronaći, obraćajući se svaki put drugoj osobi, uključujući i tebe, i svaki put su ga, prije nego što bi shvatio grešku, prekinuli ili posjetitelji ili drugi urednici i namještenici. Odmah shvaćaš da je doktor Cavedagna ona u svakom poduzeću nužna osoba na čija leđa

kolege instinktivno nastoje prebaciti sve komplicirane i neugodne poslove. Upravo kad si mu se htio obratiti, stiže netko donoseći izdavački plan za idućih pet godina koji treba ažurirati, ili indeks na kojemu treba promijeniti sve brojeve stranica, ili izdanje Dostojevskoga koje treba od početka do kraja iznova složiti, jer svagdje gdje piše Marija treba napisati Marja, a svagdje gdje piše Petar, treba ispraviti u Pjotr. On svakoga sluša, premda je uznemiren na pomisao da je na polovici prekinuo razgovor s jednim drugim moliteljem, i čim uzmogne, nastoji umiriti najnestrpljivije uvjeravajući ih da ih nije zaboravio i da misli na njihov problem: - Veoma nam se svidjela fantastična atmosfera... (Što? - trza se povjesničar trockističkih frakcija na Novom Zelandu.) - Možda biste morali ublažiti skatološke prizore... (- Što to govorite! - protestira proučavalac makroekonomije oligopolisa.) Iznenada, doktor Cavedagna nestaje. Hodnici izdavačke kuće puni su zasjeda: tuda kruže kazališne družine psihijatrijskih klinika, skupine koje se bave grupnom psihoanalizom, feministički komandosi. Doktor Cavedagna na svakom koraku riskira da bude otet, zarobljen, progutan. Dospio si ovamo u trenutku kad izdavačkim kućama ne gravitiraju, kao nekada, uglavnom pjesnički i romansijerski aspiranti, niti kandidatkinje za poetese i spisateljice; ovo je trenutak (u povijesti zapadne kulture) kad svojoj realizaciji na papiru ne teže toliko osamljeni pojedinci koliko kolektivi; studijski seminari, radne grupe, znanstvene ekipe, kao da je intelektualni rad suviše očajan da bi se njime čovjek bavio u samoći. Autorska se pojava povišestručila, sve se više proširuje na grupu, jer se više nitko ne može delegirati da nekog zastupa: tu su četiri bivša zatvorenika od kojih je jedan pobjegao, tri bivša bolesnika s bolničarem i bolničarevim rukopisom. Ili su to parovi, ne obavezno ali često, muž i žena, kao da život u paru nema nikakve bolje utjehe od proizvodnje rukopisa. Svaka je od tih osoba tražila da porazgovara sa šefom određenog sektora ili s urednikom stanovite struke, ali ih na kraju sve prima doktor Cavedagna. Valovi razgovora u kojima plutaju rječnici najspecijalističkijih i najekskluzivnijih disciplina i filozofskih škola slijevaju se na toga starog urednika, kojega si na prvi pogled definirao kao 'suhonjavog i zgrbljenog čovječuljka', ne zato što bi bio više čovječuljak, više suhonjav ili zgrbljen od mnogih drugih, nego zato što izgleda kao da je došao iz nekog svijeta u kojemu još - ne: Ogleda kao da je izašao iz knjige u kojoj se još mogu sresti - ovako: izgleda kao da je došao iz svijeta u kojem se još mogu čitati knjige u kojima čovjek susreće 'suhonjave i zgrbljene čovječuljke'. Ne dajući se smetati, on pušta da razne problematike teku preko njegove ćele, odmahuje glavom i pokušava svesti pitanje na njegove najpraktičnije aspekte: - Ali, zar ne bismo mogli, oprostite, sve fusnote uklopiti u tekst, a sam tekst malo zgusnuti, pa ga možda, vi ćete to bolje znati, dati kao fusnotu? - Ja sam čitatelj, samo čitatelj, nisam autor - žuriš se objasniti, poput čovjeka koji priskače u pomoć nekome tko samo što nije zakoračio u provaliju. - A, tako? Izvrsno, izvrsno, baš mi je drago! - i pogled koji ti upućuje doista je pun simpatije i zahvalnosti. - Drago mi je. Uistinu, čitaoce sve rjeđe susrećem... Hvata ga povjerljivo raspoloženje; pušta da ga ponese; zaboravlja druge poslove; zove te na stranu: - Mnogo godina radim u izdavačkoj kući... kroz ruke mi prolazi mnogo knjiga... ali, mogu li reći da čitam? To ja ne zovem čitanjem... U mome selu bilo je malo knjiga, ali sam čitao, tada sam doista čitao... Stalno mislim kako ću se, kad odem u mirovinu, vratiti u svoje selo i opet čitati kao nekad. Svaki čas stavim na stranu poneku knjigu, ovu ću pročitati kad odem u mirovinu, kažem, ali poslije mislim da to više neće biti isto... Noćas sam sanjao da sam u svom selu, u kokošinjcu iza moje kuće, nešto sam tražio i tražio u kokošinjcu, u košarici u kojoj kokoši nesu jaja, i što sam našao? Knjigu, jednu od knjiga koje sam čitao kao dječak, neko popularno izdanje, poderanih stranica, s crnobijelim crtežima koje sam bio obojio pastelima... Znate? Kao dječak sam se skrivao u kokošinjcu da bih čitao... Pokušavaš mu objasniti razlog svojega posjeta. Odmah shvaća, toliko da ti i ne dopušta da nastaviš: - I kod vas, i kod vas, pomiješane šesnaestine, znamo to dobro, knjiga počinje a ne nastavlja se, sva su

nam najnovija izdanja pobrkana, razumijete li vi tu što? Mi više ništa pod bogom ne shvaćamo, dragi gospodine. Drži u naručju hrpu otisaka; odlaže je pažljivo, kao da bi i najmanji drhtaj mogao poremetiti red otisnutih slova. - Izdavačka je kuća krhak organizam, dragi gospodine - kaže - dovoljno je da na bilo kojoj točki nešto krene naopako i nered se odmah širi, kaos se otvara pod našim nogama. Oprostite, molim vas, kad pomislim na to, hvata me vrtoglavica. - Zatiskuje oči, kao da ga progoni vizija milijardi stranica, redaka, riječi što se vrdože poput prašine. - Hajde, hajde, doktore Cavedagna, nemojte to tako uzimati k srcu! - Eto sad ga još moraš tješiti. - To je kod mene samo obična čitateljska znatiželja... Ali, ako mi vi ne možete ništa reći... - Ono što znam, rado ću vam kazati - kaže urednik. - Slušajte. Sve je počelo kad je u našu izdavačku kuću došao jedan mladić koji je tvrdio da je prevodilac s onoga, kako se zove... - Poljskog? - Ne, nije s poljskog. S nekog teškog jezika, nema mnogo ljudi koji ga znaju... - Cimerskoga? - Nije cimerski, još gore, kako se ono zove? Taj se predstavljao kao strahovit poliglot, nema jezika koji on ne poznaje, čak i taj, cimbrijski, da, cimbrijski. Donio nam je roman napisan na tom jeziku, povelik roman, pozamašan, kako se ono zvao, Putnik, ne, Putnik je od onoga drugog, Izvan naselja... - Od Tazija Bazakbala? - Ne, ne Bazakbala, to je bila Strma obala, od onoga... - Ahtija? - Tako je, upravo od njega, Ukka Ahtija. - Ali oprostite, zar Ahti nije cimerski autor? - Sad, zna se da je najprije bio cimerski, taj Ahti; ali, znate što se dogodilo, za vrijeme rata, poslije rata, određivanje granica, željezna zavjesa, u svakom slučaju, tamo gdje je bila Cimerija sad je Cimbrija, a Cimeriju su pomakli malo dalje. Tako su i cimersku književnost preuzeli Cimbrijci, skupa s ratnim reparacijama... - To je teza profesora Galliganija, koju profesor Uzzi-Tuzii negira... - Ma, znate već kako je na sveučilištu, suparništvo među odsjecima, dvojica profesora koji se ne trpe, lako je zamisliti da Uzzi- Tuzii neće dopustiti da remek-djelo njegova jezika treba čitati na koleginom jeziku... - Činjenica jest - navaljuješ ti - da je roman Naginjući se preko strme obale nedovršen, dapače, jedva da je započet... Ja sam vidio original... - Naginjući se... Nemojte me zbunjivati, naslov je sličan tome, ali nije taj, nego nešto s Vrtoglavicom, da, to je Viljandijeva Vrtoglavica. - Bez straha od vjetra i vrtoglavice? Recite mi: je li to prevedeno? Jeste li vi to objavili? - Čekajte. Prevodilac, neki Ermes Marana, izgledao je kao ne tko kome su svi papiri u redu: poslao nam je pokusni prijevod, mi naslov stavili u izdavački plan, on je točan u predaji dijelova prijevoda, predaje sto po sto stranica i uzima predujam, mi počinjemo slati prijevod u tiskaru da se slaže, kako ne bismo gubili vrijeme... Kad, prilikom korekture, opažamo proturječnosti, neobičnosti... Zovemo Maranu, postavljamo mu pitanja, on se zbunjuje, proturječi sam sebi... Uspijevamo ga pritisnuti, otvaramo pred njim originalni tekst i tražimo da nam glasno prevede jedan ulomak... Priznaje da ne zna ni riječi cimbrijskoga!- A prijevod koji vam je predao? - Osobna je imena uzeo iz cimbrijskoga, ne: iz cimerskoga, ne znam više, ali tekst je preveo iz nekog drugog romana... - Kojeg romana? - Kojeg romana, pitamo ga. A on: iz jednoga poljskog romana (eto poljskoga!) autora Tazija Bazakbala...

- Izvan naselja Malbork... - Točno. Ali, čekajte! To je on tako rekao, i mi smo mu gotovo povjerovali; knjiga je već bila u tisku. Sve smo zaustavili, dali promijeniti naslovnu stranicu, korice. Bila je to za nas velika šteta, ali ipak, s ovim ili onim naslovom, s ovim ili onim autorom, roman je postojao, preveden je, složen, otisnut... Brzo smo to sračunali, pa smo brže-bolje od tiskare, od knjigovežnice, zatražili da se sve prve šesnaestine s pogrešnom naslovnom stranicom zamijene drugima, s novom naslovnom stranicom ukratko, iz toga se izlegla zbrka koja se proširila na sve novitete na kojima se tada radilo, cijele naklade valjalo je baciti u stari papir, sveske koji su već bili u distribuciji povući iz knjižara... - Ne razumijem jedno: o kojem romanu sad govorite? O onome o željezničkoj stanici, ili o onome o dječaku koji odlazi s majura? Ili... - Budite strpljivi! Ovo što sam vam ispričao, to još nije ništa. Jer, u međuvremenu, dabome, izgubili smo povjerenje u toga gospodina, željeli smo imati jasno stanje i usporediti prijevod s originalom. I što je ispalo? Nije to bio ni Bazakbal, nego je to bio roman preveden s francuskoga, nekog slabo poznatog belgijskog autora, pod naslovom... čekajte, pokazat ću vam. Cavedagna se udaljuje, a kad se vrati, pruža ti svežnjić fotokopija. - Evo, zove se Baci pogled dolje, gdje se sjena zgušnjava. Imamo ovdje francuski tekst prvih stranica. Pogledajte svojim očima pa prosudite kakav je to lopovluk! Ermes Marana preveo je od riječi do riječi ovaj petparački romančić, a nama je to podmetnuo kao cimersko, cimbrijsko, poljsko djelo... Listaš fotokopije i već na prvi pogled shvaćaš da ovaj Regarde en bas dans l'epaisseur des ombres Bertranda Vanderveldea nema nikakve veze ni s jednim od četiri romana koje si počeo čitati. Želiš odmah o tome obavijestiti Cavedagnu, ali on izvlači list što je priložen uz svežanj, koji ti želi pokazati: - Želite li vidjeti što se Marana usudio odgovoriti kad smo osporili vrijednost njegovim mistifikacijama? Tu je njegovo pismo... - I pokazuje ti jedan ulomak da ga pročitaš. 'Zašto bi bilo važno autorovo ime na koricama? Prenesimo se u mislima tri tisuće godina u budućnost. Tko zna koje će se knjige iz naše epohe sačuvati, i kojim će autorima ime ostati zapamćeno? Bit će knjiga koja će ostati slavne, ali će se vjerovati da su anonimna djela, kao što je to za nas ep o Gilgamešu; bit će autora kojima će ime i dalje biti slavno, ali im se neće sačuvati nijedno djelo, kao što se dogodilo sa Sokratom; ili će možda sve knjige koje se sačuvaju biti pripisane jednom jedinom zagonetnom autoru kao što je Homer.' -Jeste li čuli kako taj razmišlja? - uzvikuje Cavedagna; onda dodaje: -A mogao bi imati i pravo, što je najljepše... Odmahuje glavom, kao da ga je obuzela neka misao; malo se smijucka, malo uzdiše. Tu njegovu misao ti mu, čitatelju, možda možeš pročitati na čelu. Godinama već Cavedagna prati kako knjige nastaju, dio po dio, svakoga dana gleda kako se knjige rađaju i umiru, a ipak, prave su knjige za njega neke druge, one iz vremena kad su knjige bile kao neke poruke iz drugih svjetova. Tako je i s autorima: on ima svakoga dana s njima posla, poznaje njihove fiksne ideje, njihova kolebanja, osjetljivosti, njihove egocentričnosti, a ipak, pravi autori ostaju oni koji su za njega bili samo ime na koricama, jedna riječ koja je predstavljala cjelinu s naslovom, autori koji su bili stvarni koliko i likovi i mjesta opisani u knjigama, koji su u isto vrijeme i postojali i nisu postojali, kao i ti likovi i ta mjesta. Autor je bio nevidljiva točka s koje su stizale knjige, praznina nastanjena utvarama, podzemni tunel koji je spajao druge svjetove s kokošinjcem njegova djetinjstva... Zovu ga. Na trenutak oklijeva da li da uzme natrag fotokopije ili da ih ostavi tebi. - Pazite, to je važan dokument, ne smije izaći odavde, to je corptis delicti, iz te bi se stvari mogao izleći proces zbog plagijata. Ako ga želite pregledati, sjedite ovdje, za ovaj stol, a poslije nemojte zaboraviti da ga vratite meni, čak i ako ja zaboravim, jer bit će zla ako se izgubi... Mogao bi mu reći da nije važno, da to nije roman koji tražiš, no, zbog toga što ti početak nije nemio, ili zato što je doktora Cavedagnu, koji je sve zabrinutiji, opet usisao vrtlog njegovih izdavačkih djelatnosti, ne ostaje ti ništa drugo nego j čitati roman Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava.

Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava

Morao sam dobro povući nagore otvor plastične vreće: jedva je dosezala do Jojina vrata, a glava je ostala vani. Druga bi mogućnost bila da ga gurnem u vreću glavačke, ali mi to nije rješavalo problem jer su tada virile noge. Izlaz bi bio u tome da sam mu uspio saviti koljena, ali koliko god da sam to pokušavao, udarajući nogama, ukočena su koljena odolijevala, a kad sam napokon uspio, savile su se i noge i vreća skupa, tako da je sve to bilo još teže prenositi, a glava je još više virila, nego prije. - Kad ću se ja tebe doista osloboditi, Jojo - pitao sam ga, a kako god bih ga okrenuo, preda mnom bi se našlo njegovo blesavo lice, brčići osvajača srdaca, kosa zalizana briljantinom, čvor kravate što je virio iz vreće kao iz pulovera, naime pulovera iz onih godina čiju je modu Jojo i dalje slijedio. Možda je do mode iz tih godina Jojo stigao sa zakašnjenjem, kad te stvari više nigdje nisu bile moderne, ali, budući da je u mladosti zavidio tipovima koji su bili tako odjeveni i počešljani, od briljantina do cipela od crnog laka s kapicom od samta, pa kad se jednom svega toga domogao, bio je previše opijen svojim uspjehom da bi gledao oko sebe i opazio da øni na koje je želio nalikovati sad izgledaju posve drugačije. Briljantin je dobro držao; i onda kad bih mu pritiskao lubanju da bih ga ugurao u vreću, kapica od kose ostajala je okrugla i suno se raspadala na krute trake koje su se pridizale u obliku luka. Čvor na kravati malo se iskrivio; instinktivnom sam ga gestom poravnao, kao da leš s iskrivljenom kravatom više udara u oči od urednog lesa. - Treba nam još jedna vreća da mu je nabijemo na glavu reče Bernadette, i još jednom moradoh priznati daje inteligencija u te djevojke veća nego što bi se moglo očekivati, s obzirom na njezin društveni položaj. Nevolja je bila u tome što nismo uspijevali naći drugu veliku plastičnu vreću. Imali smo samo narančastu vreću za kuhinjsku smećaru, koja je, doduše, mogla dobro poslužiti da mu sakrije glavu, ali nije mogla sakriti da se radi o ljudskom truplu uvučenom u vreću, s glavom zamotanom u manju vreću. Ukratko, u tom susretu nismo više mogli dugo ostati, joje smo se morali riješiti prije nego što svane, već smo ga nekoliko sati nosali naokolo kao da je živ, bio je treći putnik u mom kabrioletu, i već smo suviše velikom broju ljudi pali u oči. Kao onoj dvojici policajaca na biciklima što su se približili sasvim tiho, pa zastali i uzeli nas gledati dok smo se spremali da ga prevalimo u rijeku (most Bercv izgledao nam je trenutak prije toga prazan), pa smo ja i Bernadette stali udarati šakama po leđima Joju koji je presamićen visio preko ograde, glava i ruke su mu visjele, a ja sam viknuo: - Izbljuj makar i dušu, mon vieux, neka ti se razbistri u glavi! - pa smo ga, držeći ga s obje strane dok su mu ruke visjele preko naših ramena, prebacili do auta. U tom je času plin što se skuplja leševima u trbuhu glasno izašao van; dvojica policajaca udariše u smijeh. Pomislih kako Jojo ima kao mrtav posve drugačiji karakter nego dok je bio živ i pun finih manira; živ ne bi bio tako velikodušan da priskoči u pomoć prijateljima kojima prijeti giljotina zato što su ga ubili. Onda smo se dali u potragu za plastičnom vrećom i kantom benzina, pa je još ostalo samo da se pronađe dobro mjesto. Izgleda nemoguće, ali je istina da u metropoli poput Pariza možeš izgubiti sate i sate tražeći pogodno mjesto za spaljivanje lesa. - Zar u Fontainebleauu ne postoji šuma? - upitah Bernadettu koja je opet sjela kraj mene. - Pokaži mi put, ti poznaješ grad. - A mislio sam o tome kako ćemo se, kad sunce oboji nebo u sivo, možda vratiti u grad u koloni kamiona s povrćem, a od Joje će ostati samo osmudena i smrdljiva hrpica na nekom proplanku medu grabovima. Isto će to ostati od moje prošlosti, upravo toliko, kažem, jer ovo je dobra prilika da sam sebe uvjerim da je sva moja prošlost spaljena i zaboravljena kao da nikada nije ni postojala. Koliko me je puta, kad bih opazio da me prošlost počinje pritiskati, da ima previše ljudi koji vjeruju da im je kod mene otvoren kredit, materijalni i moralni, kao što su vjerovali u Macau roditelji djevojaka iz 'Vrta od žada', njih spominjem jer nema ničega goreg od kineskih srodnika kojih se čovjek nikada ne može riješiti - a ja sam, kad bih angažirao djevojke, uvijek nastojao da računi budu čisti, i s njima i s obiteljima, i plaćao sam u gotovini, da ne bih morao gledati kako mi se stalno vraćaju utegnuti očevi i

majke, u bijelim čarapama, s bambusovim košaricama što vonjaju po ribi, s izgubljenim izrazom na licu kao da dolaze sa sela, a svi su stanovali u lučkoj četvrti - ukratko, koliko me je puta, kad bi me prošlost počela suviše pritiskati, obuzimala nada u mogućnost da se sve odjednom presiječe: da promijenim zanat, ženu, grad, kontinent - dok nisam obišao cijeli krug - navike, prijatelje, poslove, klijentelu. Bila je to greška, ali kad sam to opazio, bilo je kasno. Jer, na taj sam način samo gomilao prošlost iza svojih leđa, umnožavao tu prošlost, pa kad mi je jedan život izgledao suviše prepleten i razgranat i zamršen da bih ga stalno vukao za sobom, lako je zamisliti kako mi je bilo s tolikim životima, od kojih je svaki imao svoju prošlost i prošlosti drugih života što se stalno vezuju jedne za druge. Svaki put sam govorio sam sebi: kakvo olakšanje, vraćam brojač kilometara na nulu, prelazim spužvom preko ploče: a dan nakon što bih stigao u novu zemlju, već se ta nula pretvarala u broj od toliko cifara da više nije mogao stati na brojač, već je ploča bila krcata od ruba do ruba, već su tu bila mjesta, osobe, simpatije, antipatije, pogrešni koraci. Kao i one noći kad smo tražili dobro mjesto da karboniziramo Joju, dok su farovi pipali između stabala i stijenja, a Bernadette je pokazala na tablu s instrumentima: - čuj, nećeš mi valjda reći da smo ostali bez benzina. - Bila je to istina. Zbog svega onoga što mi se motalo po glavi, nisam se sjetio napuniti rezervoar i sad smo bili u opasnosti da se nađemo daleko od naselja, s autom u kvaru, u vrijeme kad su benzinske pumpe zatvorene. Srećom Joju još nismo zapalili: što bi tek bilo da smo ostali blokirani nedaleko od lomače, a ne bismo mogli pobjeći ni pješice, ostavljajući tako prepoznatljiv auto kao što je moj. Ukratko, nije nam ostalo drugo nego da iz kante izlijemo u rezervoar onaj benzin koji je bio namijenjen da natopi Jojino plavo odijelo i svilenu košulju s inicijalima, i da se što prije vratimo u grad, nastojeći da smislimo neki drugi način da ga se riješimo. Ponavljao sam u sebi da sam se uvijek izvukao iz svih gužvi u je sam bio upleten, iz svih sreća, kao i iz svih nesreća. Prošlost nalikuje na sve dužu trakavicu koju sklupčanu nosim u sebi i koja ne gubi svoje kolutiće, koliko god se ja trudio da ispraznim crijeva u sve engleske ili turske zahode, ili u kible po zatvorima, ili u vrčine po bolnicama, ili u latrine po bivacima, ili naprosto u grmlje, promotrivši najprije dobro da odande ne iskoči zmija, kao onaj put u Venezueli. Prošlost ne možeš promijeniti, kao što ne možeš promijeniti ni ime, jer koliko god putnica da sajga imao, s imenima kojih se više i ne sjećam, svi su me uvijek zvali. Ruedi Švicarac: kamo god da bih otišao, i kako god se predstavio, uvijek je tamo bilo nekoga tko je znao tko sam i što sam sve radio, premda mi se izgled mnogo promijenio s godinama, pogotovo otkad mi je lubanja postala ćelava i žuta poput vatrogasne kacige, a to se dogodilo za epidemije tifusa na brodu Stjdrna, kad se zbog tereta koji smo vozili nismo mogli približiti obali ni toliko da zatražimo pomoć preko radija. Svakako, zaključak do kojega sve priče dovode jest taj da je život koji je čovjek proživio uvijek jedan jedini, jedinstven i kompaktan poput ustupanog pokrovca na kojem više ne možeš razlikovati niti od kojih je satkan. Pa tako, ako mi se slučajno dogodi da se zaustavim na nekoj običnoj pojedinosti kakvog običnog dana, na posjetu nekog Senegalca koji mi želi prodati nasad novorođenih krokodila u cinčanoj kadici, mogu biti siguran da je i u tom malenom, nevažnom događaju sadržano sve ono što sam proživio, cijela prošlost, mnogobrojne prošlosti koje sam uzalud pokušavao ostaviti iza sebe, životi što se na kraju spajaju u jedan sveobuhvatni život, moj život koji se nastavlja i na ovome mjestu iz kojega se ne mislim više micati, u ovoj kućici s vrtom u boljem pariškom kvartu, gdje sam smjestio svoje uzgajalište tropskih riba, i gdje se bavim mirnom trgovinom koja me sili na život stabilniji od ijednog dosadašnjeg, jer ribe ne možeš zanemariti ni na jedan dan, a što se tiče žena, u mojim godinama čovjek ima pravo da se više ne želi plesti ni u kakve nove gužve. S Bernadettom je sasvim drugačija priča: mogu reći da sam s njome sve izveo bez i najmanje greške: čim sam saznao da se Jojo vratio u Pariz i da mi je na tragu, nisam ni časa časio, učas sam se dao u potjeru za njim, pa sam tako otkrio Bernadettu, i znao sam je privući na svoju stranu, skupa smo isplanirali napad a da Jojo nije ništa posumnjao. U pravom sam trenutku odgurnuo zastor i prvo što sam od njega vidio - nakon onoliko godina što smo jedan drugoga bili izgubili iz vida - bilo je odmjereno kretanje njegove velike, dlakave stražnjice između njezinih bijelih koljena; potom uredno počešljano

tjeme na uzglavlju, pored njezinog pomalo blijedog lica koje se izvilo za devedeset stupnjeva da bi mi ostavilo mjesta za udarac. Sve se odigralo na najbrži i najčistiji način, tako da on nije imao vremena da se okrene i da me prepozna, da dozna tko je to došao da mu pokvari veselje, a možda ni da opazi da je prešao granicu između pakla živih i pakla mrtvih. Bilo je bolje da mu vidim lice tek kad je bio mrtav. - Igra je završena, staro kopile - rekao sam mu glasom u kojem gotovo da je bilo naklonosti, dok ga je Bernadette odijevala od glave do pete, uključujući i cipele od crnoga laka sa samtastim kapicama, jer smo ga morali iznijeti tako da izgleda kao da je toliko pijan da se ne može držati na nogama. Pomislio sam na naš prvi susret prije mnogo godina u Chicagu, u skladištu dućana stare gospode Mikonikos, punom Sokratovih poprsja, kad sam shvatio da sam osigurninu za podmetnuti požar investirao u njegove zarđale automate za kocku i da me on i ta stara paralitičarka i nimfomanka drže u rukama kako im se svidi. Dan prije toga, gledajući sa sprudova zaleđeno jezero, osjetio sam slobodu kako mi se već godinama nije događalo, a u roku od dvadeset četiri sata prostor oko mene opet se zatvorio, pa se o svemu važnom odlučivalo u jednom bloku smrdljivih kuća između grčkoga i poljskog kvarta. Bilo je u mome životu na desetke takvih zaokreta i u jednome i u drugom smjeru, ali od toga sam trenutka gledao kako da mu se osvetim, i od tada se broj mojih gubitaka stalno povećavao. čak i sad, kad se vonj lesa počeo probijati ispod mirisa loše kolonjske vode, shvaćao sam da igra još nije završena, da bi me mrtvi Jojo mogao još jednom upropastiti, kao što me je upropastio toliko puta dok je bio živ. Potežem suviše priča odjednom, upravo zato što želim da se u pripovijedanju osjeća zasićenost drugim pričama koje bih mogao ispričati, a možda i hoću, ili sam ih, možda, već ispričao u kojoj drugoj prilici, da se osjeti taj prostor prepun priča koji možda i nije drugo do vrijeme mojega života, u kojem se mogu kretati ko u prostoru, nalazeći uvijek samo priče, a da bih njih ispričao, morao bih ispričati najprije druge, tako da se, polazeći s bilo kojeg mjesta ili od bilo kojeg trenutka susreće ista gustoća materijala koji frb ispripovjediti. Dapače, gledajući sve ono što ostavljam izvan glavnog toka pripovijedanja, vidim nešto nalik na šumu koja se pruža na sve strane i ne propušta nimalo svjedosti, toliko je gusta; ukratko, to je mnogo bogatiji materijal od onoga koji sam ovaj put odlučio staviti u prvi plan, pa zato nije isključeno da se onaj tko slijedi moje pripovijedanje osjeti donekle prevarenim, videći kako se glavni tok grana na mnogo potočića, a od bitnih činjenica do njega stižu samo odjeci i odsjevi, ali nije isključeno ni da sam upravo to želio postići kad sam počeo pripovijedati, ili, recimo, da je to postupak svojstven umijeću pripovijedanja koje nastojim usvojiti, načelo suzdržljivosti koje se sastoji u tome da ostanem malo iznad onih mogućnosti pripovijedanja kojima raspolažem. A to je, ako bolje pogledaš, znak jednoga pravog, čvrstog i velikog bogatstva, u tom smislu da bih se, da imam slučajno samo jednu priču koju mogu ispričati, tako neumjereno trudio oko te priče da bih je na kraju spalio u pomamnoj želji da joj pogodim pravi ton; a ovako, kad imam kraj sebe praktički neograničeno skladište pripovjedljive materije, u stanju sam da njome rukujem mirno i bez žurbe, dopuštajući čak da se u pričanje uvuče i neka dosada, i dopuštajući sebi luksuz da zalazim u sporedne epizode i nevažne pojedinosti. Svaki put kad škripnu vratnice - a ja sam u prostoriji s akvarijima u dnu vrta - pitam se iz koje od mojih prošlosti stiže osoba što je čak ovamo došla da me potraži: možda je to samo jučerašnja prošlost, koja se tiče istoga ovoga predgrađa, možda je to smetlar, Arapin niskoga rasta koji već u listopadu počinje kružiti po kućama, s karticom na kojoj su novogodišnje čestitke, i ubirati napojnicu, jer tvrdi da prosinačke napojnice pokupe njegove kolege pa njemu ne ostane ni groša; ali mogle bi to biti i one dalje prošlosti što jure sa starim Ruedijem i nalaze vratnice u Impasseu: krijumčari iz Vallesea, plaćenici iz Katange, krupjei iz kazina u Varaderu iz vremena Fulgencija Batiste. Bernadette nije imala nikakve veze ni s jednom od mojih prošlosti; o starim računima između Joje i mene, koji su me natjerali da ga uklonim, nije znala ništa, možda je vjerovala da sam to učinio radi nje, zbog onoga što mi je rekla o životu na koji je on prisiljava. I zbog novca, naravno, kojega nije bilo malo, premda sad nisam mogao reći da ga već osjećam u džepu. Zajednički nas je interes držao skupa: Bernadette je djevojka koja odmah shvaća situaciju; ili ćemo se iz te gužve izvući zajedno ili ćemo

oboje zaglaviti. Ali, svakako je Bernadette u glavi imala jednu drugu misao: da bi se nekako prometala svijetom, djevojka poput nje mora moći računati na nekoga tko je na njezinoj strani; ako me je zvala da je oslobodim Joje, bilo je to zato da mene stavi na njegovo mjesto. I takvih je priča bilo i previše u mojoj prošlosti, i nikada se nijedna nije završila u aktivi; zato sam se povukao iz poslova i nisam im se više želio vratiti. I tako, kad smo se spremali da počnemo svoje noćno šetkanje, kad smo njega odjenuli od glave do pete i posjeli kako valja na stražnje sjedalo kabrioleta, kad je ona sjela sprijeda do mene, pa je morala pružiti jednu ruku natrag da ga pridržava, dok sam se spremao da krenem, odjednom je pružila lijevu nogu preko mjenjača i njome zajahala na moje desno koljeno. - Bernadette! - viknem. - Što to radiš? Zar je ovo trenutak? - A ona mi objasni da sam, upavši u sobu, i nju prekinuo u trenutku kad je nije bilo zgodno prekidati, nije joj važno, s jednim ili s drugim, mora nastaviti upravo na onoj točki gdje je stala i ići do kraja. Dođe je jednom rukom pridržavala mrtvaca, a drugom me raskopčavala, a svi smo troje bili stisnuti u onome majušnom autu na malom javnom parkiralištu u kvartu Faubourg Saint-Antoine. Izvijajući noge pokretima - moram priznati vrlo skladnim - zajahala mi je na koljena i gotovo me ugušila grudima kao jastukom. Jojo je dođe padao na nas, ali je ona pazila da ga svaki put odgurne, držeći lice nekoliko centimetara od mrtvačeva lica koje ju je gledalo iskolačenim bjeloočnicama. Što se mene tiče, ja sam, uhvaćen tako na prepad, dok su fizičke reakcije išle svojim putem, jer im je, očito, bilo draže da slušaju nju nego moj zaprepašteni duh, čak i bez potrebe da se mičem, jer se ona za to sama brinula, eto, dakle, ja sam u tom trenutku shvatio da je to što radimo zapravo obred kojemu ona pridaje osobito značenje, jer se obavlja tu, pred mrtvačevim očima, i osjetio sam da se blaga, ali vrlo čvrsta stupica stisće i nisam joj mogao umaknuti. 'Griješiš, djevojko' - želio sam joj reći - 'taj je mrtvac izgubio glavu zbog jedne druge priče, a ne zbog tvoje, zbog priče koja još nije završena.' Želio sam joj reći da je između mene i Joje Postojala jedna druga žena, u toj priči koja se još nije završila, pa afco i dalje skačem s priče na priču, to je zato što kružim oko te Priče i bježim od nje, kao da je prvi dan mojega bijega započeo onda kad sam saznao da su se Jojo i ta žena urotili da me upropaste. To je priča koju ću kad-tad ispričati, ali među drugim pričama, ne pridajući joj veću važnost nego bilo kojoj drugoj, ne unoseći u nju nikakve veće strasti nego što je užitak u pripovijedanju i prisjećanju, jer i prisjećanje na zlo može biti užitak ako je zlo pomiješano, ne kažem s nečim dobrim, nego s nečim različitim, s nečim što se mijenja, s pokretom, ukratko, s onim što čak mogu nazvati i dobrim, a to je užitak da stvari vidimo s neke udaljenosti i da u njima pričamo kao o nečemu što je prošlo. - I ovo će biti lijepo pripovijedati, kad se iz ovoga izvučemo - rekao sam Bernadetti ulazeći u onaj lift i noseći Joju u plastičnoj vreći. Namjera nam je bila da ga bacimo s terase najvišeg kata u jedno vrlo tijesno dvorište, tako da onaj tko ga sutradan pronađe pomisli da se radi o samoubojstvu ili o nesreći koja se dogodila prilikom provalničkog pothvata. A da netko ude u lift na nekom od usputnih katova i vidi nas kako nosimo vreću? Rekao bih da je lift netko pozvao s gornjih katova dok sam ja iznosio smeće. Doista, uskoro će zora. -Ti znaš predvidjeti sve moguće situacije - kaže Bernadette. A kako bih se inače izvlačio tolike godine, htio sam joj reći, kad sam se morao čuvati Jojine bande koja ima svoje ljude u svim središtima velikih poslova? Ali, morao bih joj tada objašnjavati i sve ono što je stajalo iza priče o Joji i onoj drugoj ženi, jer oni nikada nisu prestali nastojati da me natjeraju da im nadoknadim štetu za robu koja je, po njima, izgubljena mojom krivicom, ni nastojati da mi opet nabace na vrat onaj lanac ucjena koji me i sad prisiljava da provodim noć tražeći smještaj za staroga prijatelja u plastičnoj vreći. I kad je došao Senegalac, pomislio sam da nešto iza toga stoji. - Ne kupujem krokodile, jeune homme - rekao sam mu. - Idi u zoološki vrt, ja se bavim drugim artiklima, opskrbljujem dućane u centru kućnim akvarijima, egzotičnim ribama, najviše kornjačama. Svaki čas mi traže iguane, ali ih ne držim, previše su osjetljive.

Momak - moglo mu je biti osamnaest godina - stajaše preda mnom sa svojim brkovima i trepavicama što su sličili na crna pera na narančastome licu. - Tko te je poslao k meni, baš sam znatiželjan? - upitao sam ga, jer kad se radi o azijskome jugoistoku, uvijek sam nepovjerljiv i imam dobre razloge da zazirem. - Mademoiselle Sibvlle - reče on. - Kakve veze ima moja kći s krokodilima? - uzviknem, jer smatram da je u redu da ona već neko vrijeme živi za svoj račun, ali se uznemirim svaki put kad stigne neka vijest o njoj. Ne znam zašto, pomisao na potomke uvijek me je ispunjala nekim grizodušjem. Tako sam saznao da se u nekoj bolte na Place Clichv Sibvlle petlja s nekim kajmanima; ta je stvar na mene tako loše djelovala da nisam ni pitao za druge pojedinosti. Znao sam da radi po noćnim lokalima, ali da se producira javno s krokodilom, činilo mi se kao posljednje što bi jedan otac mogao sebi poželjeti za budućnost svoje kćeri-jedinice; barem otac poput mene, jer ja sam protestantski odgojen. - Kako se zove taj sjajni lokal? - pitam, blijed. - Baš bih želio zaviriti tamo. Pruža mi reklamnu karticu, a mene istoga časa oblijeva hladan znoj po leđima, jer mi to ime, 'Nova Titanija', zvuči poznato, čak i previše poznato, premda se radi o uspomenama s drugoga kraja globusa. - A tko ga vodi? - pitam. - Da, tko je poslovođa, gazda? - Ah, mislite Madame Tatarescu - i diže svoju cinčanu po sudu da odnese onaj svoj krokodilski nakot. Gledao sam ono micanje zelenih krljušti, papaka, repova, razjapljenih usta, i bilo mi je kao da me netko udario kolcem po lubanji, uši su čule još samo tihi zuj, tutnjavu, trubu onostranoga, cim sam začuo ime žene čijem sam razornom utjecaju uspio otrgnuti Sibvllu, zamećući naše tragove iza dva oceana, osiguravajući za djevojku i za sebe miran i tih život. Sve je to bilo uzalud: Vlada je našla svoju kćer i preko Sibvlle opet me držala u šaci, a imala je sposobnost da u meni probudi divlju odbojnost i mračnu privlačnost. Već mi je poslala poruku po kojoj sam je mogao prepoznati: poslala mi je te gmazove da bi pokazala kako je zlo za nju jedini životni element, kako je svijet bunar pun krokodila iz kojeg ne mogu pobjeći. Isto sam tako gledao kad sam se nagnuo preko ograde nad dno onoga gubavog dvorišta. Nebo je već blijedjelo, ali je dolje još bila sušta tama i jedva da sam mogao razabrati nepravilnu mrlju u koju se bio pretvorio Jojo nakon što je poletio u prazno, nakon što su mu se prevrnuti skuti sakoa raširili kao krila i nakon što je dolje skrhao sve svoje kosti uz prasak nalik na prasak vatrenog oružja. Plastična vreća ostala mi je u ruci. Mogli smo je ostaviti i tu, ali Bernadette se bojala da bi netko, kad je nade, mogao rekonstruirati kako su se događaji zbivali, pa je dakle bilo bolje ponijeti vreću sa sobom i uništiti je. U prizemlju su, pred vratima lifta, kad smo ih otvorili, stajala trojica ljudi s rukama u džepovima. - Zdravo, Bernadette! A ona: - Zdravo. Nije mi se svidjelo što ih poznaje; to više što su, po načinu odijevanja, premda je bio ipak nešto suvremeniji nego kod Joje, bili prilično slični njemu. - Što nosiš u toj vreći? Pokaži - reče najviši od njih trojice. - Pogledaj! Prazna je - rekoh mirno. - Zavlači ruku u vreću. - A što je ovo? - Izvlači jednu cipelu od laka sa samtenom kapicom.

VI. Tu je kraj fotokopiranim stranicama, ali tebi je sad samo važno da nastaviš čitati. Negdje mora da postoji cijela knjiga; tvoj pogled kruži naokolo tražeći je, ali se odmah obeshrabruješ; u ovom uredu knjige se pojavljuju u obliku sirovine, u obliku rezervnih dijelova i strojeva koje treba razmontirati ili montirati. Sad razumiješ zašto se Ludmilla opirala da dođe s tobom; hvata te strah da si i sam prešao 'na drugu stranu' i da si izgubio onaj povlašteni odnos prema knjizi koji je svojstven samo čitatelju: da možeš ono što je napisano promatrati kao nešto završeno i definitivno, čemu ne treba ništa ni dodati ne

oduzeti. Ali tješi te nada koju Cavedagna, čak i usred svega ovoga, gaji - u mogućnost nevina čitanja. Evo starog urednika gdje ulazi kroz staklena vrata. Uhvati ga za rukav, reci mu da želiš nastaviti čitati roman Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava. - Ah, tko zna gdje je to... Svi dokumenti afere Marana su nestali. I njegov prijevod pisan strojem, i originalni tekstovi, cimbrijski, poljski, francuski. Nestao on, nestalo sve, preko noći. - I ništa se o njemu nije saznalo? - Jest, pisao je... Primili smo mnogo pisama... Priče bez glave i repa... Neću vam to sad pričati, jer se ne bih znao snaći u svemu tome... Trebalo bi izgubiti sate i sate da čovjek pročita cijelu korespondenciju. - Bih li ja mogao pogledati? Vidjevši da si zapeo da ideš do kraja, Cavedagna pristaje da ti donese dosje s naslovom 'Marana dr. Ermes'. - Imate malo vremena? Dobro, sjednite tu pa čitajte. Poslije mi reći što mislite o tome. Možda ćete uspjeti nešto razumjeti. Marana uvijek ima neki praktičan razlog da piše Cavedagni: opravdava svoje zakašnjenje u predaji prijevoda, požuruje isplatu predujma, javlja o izdavačkim novitetima koje ne treba propustiti. Ali, između tih normalnih tema službene korespondencije proviruju aluzije na intrige, zavjere, misterije, i da bi objasnio te aluzije, ili da bi objasnio zašto ne želi reći više, Marana se upušta u sve neobuzdanije i zamršenije pripovijedanje.Pisma su datirana u mjestima raspršenim na pet kontinenata, ali kao da nikada nisu odaslana redovnom poštom, nego su predana slučajnim kuririma koji ih šalju iz drugih mjesta, pa marke na omotnici nikada nisu marke zemlje iz koje je pismo datirano. I kronologija je nesigurna: ima pisama koja se pozivaju na prethodne poslanice, koje, međutim, kao da su pisane kasnije; ima pisama koja obećavaju potanja objašnjenja, a ta se objašnjenja nalaze na stranicama napisanim tjedan dana prije. 'Crni Cer', što je - čini se - ime nekoga zabačenog sela u Južnoj Americi, javlja se kao mjesto iz kojega su poslana posljednja pisma; ali gdje se točno to mjesto nalazi, visoko u Andama ili duboko u prašumi Orinoca, to se ne može razabrati iz proturječnih naznaka o pejzažu. Ovo što imaš pred očima izgleda kao normalno poslovno pismo: ali, kako se, do vraga, tamo dolje našla izdavačka kuća koja objavljuje knjige na cimerskom jeziku? I kako se, ako su te knjige namijenjene ograničenom broju cimerskih emigranata u dvjema Amerikama, u njezinom izdanju mogu pojavljivati apsolutni noviteti iz pera najčešće citiranih svjetskih autora, za koje posjeduju ekskluzivno pravo izdavanja za cijeli svijet, uključujući i autorov izvorni jezik? U svakom slučaju, Ermes Marana, koji je, čini se, postao njihov menadžer, nudi Cavedagni opciju za novi i dugo očekivani roman U mreži crta koje se ukrštaju čuvenoga irskog pisca Silasa Flannervja. Drugo jedno pismo, također iz Crnog Cera, donosi vrlo nadahnut opis: prenoseći - kako se čini - jednu lokalnu legendu, u njemu se pripovijeda o nekom starom Indiosu zvanom 'Otac pripovijesti', toliko starom da mu se godine više i ne pamte, slijepom i nepismenom, koji neprekidno priča pripovijesti što se zbivaju u njemu posve nepoznatim zemljama i vremenima. Taj fenomen privukao je na lice mjesta ekspedicije antropologa i parapsihologa: utvrđeno je da je mnoge romane slavnih autora 'Otac pripovijesti' ispripovjedio riječ po riječ svojim promuklim glasom još nekoliko godina prije nego što su izašli. Stari je Indios po nekima izvor svekolike pripovjedne građe, praiskonska magma iz koje proistječu individualne manifestacije pojedinih pisaca; po drugima, on je vidovnjak koji, zahvaljujući halucinogenim gljivama koje jede, uspijeva uspostaviti dodir s unutrašnjim svijetom najtemperamentnijih vizionara i uhvatiti njihove psihičke valove; po trećima, opet, on je reinkarnacija Homera, autora Tisuću i jedne noći, autora Popol Vuha, a i Alexandra Dumasa i Jamesa Jovcea; premda ponetko tvrdi da Homeru i ne treba metempsihoza, jer nikada nije ni umro nego je milenijima živio i stvarao: on je autor ne samo onih spjevova koji mu se pripisuju, nego i većeg dijela pisanih pripovjedačkih djela koja do danas poznajemo. Ermes Marana približava magnetofon otvoru spilje u kojoj se starac skriva... Ali, sudeći po jednom ranijem pismu, ovaj put iz New Yorka, porijeklo neobjavljenih djela što ih

Marana nudi sasvim je, čini se, drugačije: 'Sjedište OEPHLW-a, kao što možete vidjeti po zaglavlju pisma, nalazi se u starom dijelu Wall Streeta. Otkad je poslovni svijet napustio ove dostojanstvene zgrade, njihov crkveni izgled, koji svoje podrijetlo vuče od engleskih banaka, postao je zlokobniji no ikad. Zvonim na citofonu: - Ovdje Ermes. Donosim vam početak Flannervjeva romana. - Već su me neko vrijeme očekivali otkako sam brzojavio iz Švicarske da sam uspio nagovoriti staroga pisca trilera da meni povjeri početak romana koji nikako ne uspijeva nastaviti, jer da će ga lako dovršiti naši kompjutori koji su programirani tako da razviju sve elemente nekog teksta ostajući savršeno vjerni autorovim stilskim i pojmovnim modelima.' Prijenos tih stranica u New York nije prošao nimalo lako, ako je vjerovati onome što Marana piše iz glavnoga grada jedne zemlje crne Afrike, prepuštajući se svojoj avanturističkoj žici: 'Bili smo zaronjeni, avion u gustu kremu oblaka a ja u čitanje novoga romana Silasa Flannervja U mreži crta što se ukrštaju, dragocjenoga rukopisa za kojim čeznu svjetski izdavači, a koji sam Ja uspio sretno iskamčiti od autora. Odjednom se otvor skraćene Cljevi mitraljeza naslonio na moje naočale. Grupa mladih naoružanih komandosa zauzela je avion; vonj znoja bio je neugodan; odmah shvaćam da je njihov glavni cilj da mi otmu rukopis. Sigurno su to dječaci iz organizacije APO; ali ovi su nedavno regrutirani pa su mi posve nepoznati; ni njihova tvrda i kosmata lica ni činjenica da se prave važni, nisu dovoljni da mi omoguće da utvrdim kojemu od dvaju krila pokreta pripadaju.Neću vam naširoko pričati o smušenom lutanju našeg aviona od jednoga kontrolnog tornja do drugog, jer nijedan aerodrom nije bio spreman da nas primi. Napokon je predsjednik Butamari, diktator s humanističkim sklonostima, dopustio da se naš iscrpljeni mlažnjak spusti na nesigurnu pistu njegova aerodroma zabačenog u divljini, pa je preuzeo ulogu posrednika između ekstremističke grupe i preneraženih kancelarija velikih sila. Za nas taoce, dani su se vukli mlitavo i sporo pod cinčanom nadstrešnicom u prašnoj pustinji. Modrikaste orlušine ondje kljucaju zemlju izvlačeći iz nje gliste. Da između Marane i gusara iz APO-a postoji neka veza, vidi se po načinu na koji im se obraća čim se susretnu licem u lice. - Vratite se kući, klinci, i recite svom šefu neka drugi put pošalje pažljivije tragače, ako želi ažurirati svoju bibliografiju... - Gledaju me s pospanim i mlitavim držanjem izvršilaca uhvaćenih na krivoj nozi. Ta sekta, posvećena štovanju tajnih knjiga i traganju za njima pala je u ruke dječacima koji imaju samo približnu predodžbu o svojoj misiji. - A tko si ti? - pitaju me. Čim čuju moje ime, ukoče se. Budući da su novi u organizaciji, nisu me mogli poznavati osobno, pa su o meni čuli samo klevete koje su puštene u opticaj nakon mojega izopćenja: da sam dvostruki, trostruki ili četverostruki agent tko zna koga i tko zna čega. Nitko ne zna da je organizacija apokrifne moći koju sam ja osnovao imala smisla dok ju je moj utjecaj priječio da padne pod utjecaj sumnjivih gurua. - Priznaj, mislio si da smo mi oni iz Wing ofLight... - kažu mi - Da znaš, mi smo iz Wing of Shadoui, i nećemo pasti u tvoje stupice! - Upravo sam to i htio saznati. Ograničio sam se na to da slegnem ramenima i nasmiješim se. Wing ofShadotu ili Wing ofLight, svejedno, i za jedne i za druge ja sam izdajica kojeg treba eliminirati, ali ovdje mi više ne mogu ništa, jer me je predsjednik Butamari, koji i njima daje azil, uzeo u zaštitu... Ali, zašto su se gusari iz APO-a željeli domoći rukopisa? Listaš pisma tražeći objašnjenje, ali nalaziš samo Maranina hvalisanja, jer on sebi pripisuje u zaslugu da je diplomatski postigao sporazum, prema kojemu Butamari, koji je razoružao komandose i uzeo Flannervjev rukopis, garantira da će rukopis biti vraćen autoru, tražeći u zamjenu da se autor obaveže da će napisati dinastički roman kojim bi opravdao liderovu krunidbu za cara i njegove aneksionističke težnje za susjednim područjima. 'Ja sam predložio formulu sporazuma i vodio pregovore. Onoga trenutka kad sam se predstavio kao zastupnik agencije 'Merkur i muze', specijalizirane za korištenje književnih i filozofskih djela u reklamne svrhe, stvar je krenula pravim putem. Kad sam zadobio povjerenje afričkoga diktatora i povratio povjerenje keltskoga pisca (kradom odnijevši njegov rukopis, spasio sam ga od otmice koju su planirale razne tajne organizacije), bilo mi je moguće nagovoriti dvije strane da potpišu ugovor koji će za obje biti koristan.'

Jedno ranije pismo, datirano u Liechtensteinu, omogućuje da se rekonstruira kako je došlo do poznanstva između Flannervja i Marane: 'Ne smijete vjerovati glasinama prema kojima ova alpska kneževina pruža gostoprimstvo samo administrativnom i financijskom sjedištu anonimnoga dioničarskog društva koje pridržava copyright i potpisuje ugovore u ime plodnoga autora bestselera, dok za njega nitko ne zna gdje je, pa čak ni da li doista postoji... Moram reći da su moji prvi pokušaji naoko potvrdili vaše informacije: sekretari su me slali zastupnicima, zastupnici agentima... Anonimno dioničarsko društvo koje eksploatira ogromnu proizvodnju jeze, zločina i obljube što izlazi iz pera staroga pisca, ima strukturu efikasne poslovne banke. Ali atmosfera koja ondje vlada neugodna je i tjeskobna, kao uoči sloma... Razloge za to ubrzo sam otkrio: prije nekoliko mjeseci Flannervje zapao u krizu; ne piše više ništa; mnogobrojni romani koje je započeo, i za koje je dobio predujam od mnogih izdavača širom dijeta, uvlačeći u to financije međunarodnih banaka, ti romani u kojima su marke pića što ih piju junaci, turistička mjesta koja posjećuju, modeli odjeće visoke mode, namještaj i gadgeti bili već utvrđeni ugovorima preko specijaliziranih reklamnih agencija, ostali su nedovršeni, prepušteni na milost i nemilost neobjašnjivoj i Nepredviđenoj krizi. Ekipa pisaca-sjena, stručnjaka za oponašanje majstorova stila u svim nijansama njegove manire, spremna je da intervenira i začepi rupe, da dovrši i kompletira poludovršene tekstove, tako da nijedan čitalac više neće moći razlikovati dijelove pisane jednom od dijelova pisanih drugom rukom... (čini se da su oni imali znatan udio već u posljednjim autorovim djelima). Ali, sad Flannerv traži od svih da čekaju, odgađa rokove, najavljuje promjene u programu, obećava da će se, što prije bude mogao, dati na posao, odbija ponuđenu pomoć. Prema najpesimističkijim glasinama, počeo je pisati dnevnik, bilješke o svojim razmišljanjima, u kojima se nikada ništa ne događa, nego su dani samo opisi njegovih raspoloženja i krajolika što ga satima promatra s balkona, kroz dalekozor...' Nešto je euforičnija poslanica što je nekoliko dana kasnije Marana šalje iz Švicarske: 'Uzmite do znanja: gdje svi propadaju, Ermes Marana uspijeva! Uspio sam razgovarati osobno s Flannervjem: bio je na terasi svojega chaleta, zalijevao je cvjetove živančice u loncu. To je smiren i staložen starčić, ljubeznoga držanja sve dok ga ne uhvati jedan od njegovih nervoznih napada... Mogao bih vam o njemu pružiti mnogo podataka korisnih za vašu izdavačku djelatnost, pa ću to i učiniti čim mi javite da ste zainteresirani, teleksom, na priloženi broj tekućeg računa koji glasi na moje ime...' Razlozi koji su Maranu potakli da posjeti staroga romansijera nisu jasni ni iz cjeline korespondencije: jednom se čini da se predstavio kao zastupnik OEPHLW-a iz New Yorka (Organizacija za elektroničku proizvodnju homogeniziranih književnih djela), nudeći mu tehničku pomoć oko završavanja romana ('Flannerv je problijedio, zadrhtao, stiskao rukopis na grudima. - Ne, to ne - rekao je. -To nikada neću dopustiti...'); drugi put se čini da je Marana onamo otišao braniti interese jednoga belgijskog pisca kojeg je Flannerv besramno plagirao, Bertranda Vanderveldea... Ali, prema onome što je Marana pisao Cavedagni, nudeći da ga poveže s nepristupačnim piscem, prevodilac je zapravo želio ponuditi Flannervju kao mjesto radnje njegova novog romana U mreži crta što se ukrštaju jedan otok u Indijskom oceanu, 'što se svojim okernim plažama ocrtava na kobaltnoj ravni'. Prijedlog je dan u ime neke milanske tvrtke za promet nekretninama, jer su postojali izgledi da se na otoku sagradi naselje bungalova koji bi se prodavali na rate ili preko pošte. Maranini zadaci u toj tvrtki čini se da su se ticali 'odnosa s javnošću na području razvoja zemalja u razvoju, s osobitim obzirom na revolucionarne pokrete prije i nakon njihova dolaska na vlast, i na osiguranje dozvola za gradnju s pomoću promjena raznih režima'. U toj je ulozi svoju prvu misiju obavio u jednome sultanatu u Perzijskom zaljevu, gdje je pregovarao oko zakupnine za izgradnju jednog nebodera. Sretna okolnost, povezana s njegovim prevodilačkim poslom, otvorila mu je vrata koja su inače Evropljanima bila zatvorena... 'Posljednja sultanova žena jedna je naša sunarodnjakinja, žena tankoćutna i nemirnog temperamenta, koja pati zbog izolacije na koju je osuđuju geografska udaljenost, lokalni običaji i dvorska etiketa, ali joj pomaže njezina nezasitna strast za čitanjem...' Kad je morala prekinuti čitanje romana Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava, zbog pogreške u

tiskanju primjerka koji je imala, mlada sultanija napisala je prevodiocu protestno pismo. Marana je požurio u Arabiju. '...Jedna krmeljiva starica pod feredžom dala mi je znak da je slijedim. U natkrivenom vrtu, gdje je bilo naranača i ptica-lirašica i potočića, došla mi je u susret ona, ogrnuta modrim ogrtačem, noseći na licu zar od zelene svile istočkane bijelim zlatom, s niskom akvamarina na čelu...' Ti bi želio više saznati o toj sultaniji; oči ti nestrpljivo prelijeću po tankom avionskom papiru, kao da očekuješ da ćeš je svakog časa ugledati... Ali čini se da je i Maranu u ispisivanju stranica i stranica nosila želja slična tvojoj, kao da je on progoni a ona se skriva... Iz pisma u pismo, priča se pokazuje sve složenijom: pišući Cavedagni iz 'raskošne rezidencije na rubu pustinje', Marana nastoji opravdati svoj iznenadni nestanak, pripovijedajući kako je silom natjeran (ili pridobiven primamljivim ugovorom) od sultanovih izaslanika da se preseli dolje i nastavi raditi isto što i ovdje... Sultanova žena ne smije nikada ostati bez knjiga u kojima uživa: u pitanju je jedan član ženidbenog ugovora, uvjet što ga je mladenka postavila svome visokom proscu prije nego što je pristtala na udaju... Nakon mirnoga medenog mjeseca, za kojeg je fluada vladarka primala novitete iz glavnih zapadnih književnosti na jezicima koje tečno čita, situacija je postala nezgodna... Sultan se boji, čini se s pravom, revolucionarne urote. Njegove su tajne službe otkrile da zavjerenici primaju šifrirane poruke skrivene na stranicama štampanima našom abecedom. Od toga je časa stavio embargo i dao zaplijeniti sve zapadne knjige na svom teritoriju. Tako je prekinuta i opskrba suprugine osobne knjižnice. Nepovjerljivost svojstvena njegovu karakteru - podržana, čini se, i nekim indicijama - nuka sultana da posumnja kako mu i vlastita žena ima veze s revolucionarima. Ali, nepridržavanje famozne klauzule ženidbenog ugovora dovela bi do raskida koji bi bio vrlo nezgodan za vladajuću dinastiju, a upravo je to gospoda zaprijetila u napadu gnjeva što ju je uhvatio kad su joj stražari istrgli iz ruku roman što ga je tek bila započela čitati, baš roman Bertranda Vanderveldea... Tada su sultanove tajne službe, saznavši da Ermes Marana prevodi taj roman na gospodin materinski jezik, navele Maranu raznovrsnim uvjerljivim argumentima da se preseli u Arabiju. Sultanija je redovito, svake večeri, primala ugovorenu količinu romaneskne proze, ne više u originalnim izdanjima nego tipkane, i netom prevedene. Ako je neka šifrirana poruka i bila skrivena u slijedu riječi ili slova originala, više se nije moglo otkriti... 'Sultan je poslao po mene da me pita koliko mi je još stranica ostalo do kraja knjige. Shvatio sam da se on u svojoj sumnji na političko-bračnu nevjeru najviše boji trenutka kad će, nakon kraja romana, popustiti napetost i kad će, prije nego što počne čitati novu knjigu, njegova supruga opet osjetiti nezadovoljstvo zbog svoga položaja. On zna da zavjerenici čekaju sultanijin znak da krenu u napad, ali da je ona naložila da je ne smetaju dok čita, čak ni u slučaju da palača treba da odleti u zrak... I ja imam svoje razloge da se bojim toga trenutka koji bi mogao značiti kraj mojih privilegija na dvoru...' Zbog toga Marana predlaže sultanu strateški potez nadahnut zapadnom književnom tradicijom: prekinut će prevođenje na najnapetijem mjestu i uzet će prevoditi drugi roman, ubacujući ga u prethodni pod nekakvom izlikom, na primjer, lik iz prvoga romana otvara knjigu i počinje čitati... I drugi će se roman prekinuti da bi ustupio mjesto trećem, koji će opet nakon nekog vremena uvesti četvrti, i tako dalje... Različiti te osjećaji raspinju dok listaš ta pisma. Knjiga u čijem si nastavku unaprijed uživao opet se prekida... Ermes Marana izgleda ti kao zmija što ubacuje svoje čini u čitalački raj... Umjesto indioskog vidovnjaka što pripovijeda sve romane ovoga svijeta, evo sad romana-klopke što ga je nevjerni prevodilac načinio od početaka romana koji ostaju nedovršeni... Isto kao što ostaje nedovršena i pobuna, jer zavjerenici uzalud čekaju da im se javi njihova visoka ortakinja, a nepomično vrijeme pritišće niske obale Arabije... čitaš li ili maštaš? Zar tolik utjecaj imaju na tebe priče jednoga grafomana? Zar i ti sanjaš naftnu sultaniju? Zavidiš na sudbini tom pretakaču romana u arapskim sarajima? Želio bi biti na njegovu mjestu, uspostaviti onu jedinstvenu vezu, ono zajedništvo unutrašnjeg ritma što se postiže kad dvije osobe istodobno čitaju istu knjigu, kao što ti se učinilo da je moguće s Ludmillom? Ne možeš se suzdržati da čitateljici bez lica, što ju je Marana ocrtao, ne daš lik

čitateljice koju poznaješ, već vidiš Ludmillu medu velovima protiv komaraca, kako leži na boku, val kose pada joj na list knjige, u zamornoj sezoni monsuna, dok zavjerenici u palači u tišini oštre sablje, a ona se prepušta toku lektire kao jedinom životnom činu koji je moguć u svijetu u kojem nema ničega drugog do neplodnoga pijeska nad slojevima bitumena punog nafte, i opasnosti da se izgubi glava zbog državnih razloga i podjele izvora energije... Ponovo prelijećeš korespondenciju tražeći novije vijesti o sultaniji... Vidiš kako izviruju i nestaju druge ženske figure: na otoku u Indijskom oceanu, jedna kupačica 'u velikim crnim naočalama i sloju orahova ulja', što postavlja između sebe i podnevnoga sunca neznatan štit od jedne popularne njujorške revije. Broj koji čita donosi na uvodnom mjestu početak novoga trilera Silasa Flannervja. Marana joj objašnjava kako je objavljivanje prvoga poglavlja znak da je irski pisac spreman prihvatiti ugovore s tvrtkama koje su zainteresirane da se u romanu spomenu marke viskija ili šampanjca, modeli automobila, turistička mjesta. 'čini se da njegova mašta to bolje radi što ima više reklamnih narudžbi.' Žena je razočarana: ona je strastvena čitateljica Silasa Flannervja. Najviše volim romane - kaže - koji izazivaju osjećaj tjeskobe od prve stranice... Sa terase svoga chaleta u Švicarskoj, Silas Flannerv, kroz dalekozor koji je montiran na tronožac, gleda neku mladu ženu što, sjedeći na ležaljci, na drugoj terasi, oko dvjesta metara niže, čita knjigu. - Tamo je svaki dan - kaže pisac - i svaki put kad treba da sjednem za pisaći stol, osjetim potrebu da je gledam. Tko zna što čita? Znam da to nije ni jedna od mojih knjiga i nesvjesno zbog toga patim, osjećam ljubomoru svojih knjiga koje bi htjele da budu čitane tako kako ona čita. Nikad mi nije dosta da je gledam: čini 'se kao da živi u balonu što pluta u drugom prostoru i vremenu. Sjedam za pisaći stol, ali ni jedna od priča koje sam izmislio ne odgovara onome što bih želio dati. - Marana ga pita je li to razlog što više ne može raditi. - Oh, ne, ja pišem - odgovorio je. - Upravo sad pišem, tek sad, otkad je gledam. Samo slijedim lektiru te žene koju gledam odavde, dan za danom, sat za satom. čitam na njezinu licu što bi željela čitati i vjerno to zapisujem... - Suviše vjerno - prekida ga Marana hladno. - Kao prevodilac i zastupnik interesa Bertranda Vanderveldea, autora romana što ga ta žena čita, romana Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava, zabranjujem vam da ganastavite plagirati! - Flannerv problijedi; kao da samo jedna briga obuzima njegovu svijest: - Dakle, po vama, knjige što ih ta čitateljica tako strastveno guta zapravo su Vanderveldeovi romani? To ne mogu podnijeti... Na afričkom aerodromu, medu taocima što leže izvaljeni po zemlji hladeći se, ili drhture pod pledovima što ih stjuardese dijele kad se noću naglo spusti temperatura, Marana se divi mirnoći jedne djevojke što se skutrila po strani, obuhvativši rukama koljena podignuta u obliku stalka ispod duge suknje, dok joj kosa pada na knjigu skrivajući lice, a opuštenom rukom prevrće stranice kao da se o svemu što je važno odlučuje ondje, u sljedećem poglavlju. 'Usred degradacije što je, zbog dugog i tjeskobnog zatočeništva, zahvatila vanjštinu i držanje svakoga od nas, ta mi žena izgleda zaštićena, izolirana, ograđena, kao na nekome dalekom mjesecu...' Tada Marana pomišlja: moram uvjeriti gusare iz APO-a da knjiga zbog koje je vrijedilo izvesti cijelu tu njihovu riskantnu operaciju nije ona koju su oduzeli meni, nego ona koju ona čita... U New Yorku, u dvorani za eksperimente, nalazi se čitateljica vezana zapešćima uz naslonjač pun manometara i sa stetoskopskim pojasom, sljepoočnica stisnutih u krunu načičkanu zmijastim žicama za encefalograme što prate intenzitet njezine koncentracije i učestalost stimulansa. 'Sav naš rad ovisi o senzibilnosti subjekta kojim raspolažemo na kontrolnim pokusima: mora to biti osoba otporna vida i živaca, da bismo je mogli podvrgnuti neprekidnome čitanju romana i varijanata romana što ih izbacuje stroj. Ako čitalačka pažnja dosegne stanovite vrijednosti u određenom kontinuitetu, proizvod je valjan i možemo ga baciti na tržište; ako se, međutim, pažnja smanji ili se promijeni, kombinacija se odbacuje, njezini se elementi rastavljaju i poslije upotrebljavaju u drugim kontekstima. čovjek u bijelom ogrtaču kida jedan encefalo-gram za drugim, kao da su to listovi kalendara: - Sve gore i gore - kaže - Nema više nijednog valjanog romana. Ili program treba promijeniti, ili čitateljica više ne funkcionira. - Gledam nježno lice između štitnika za oči i zaslona, ona ništa ne čuje zbog tampona u ušima, a zbog

ogrlice brada joj je nepomična. Kakva li će biti njezina sudbina?' Ne nalaziš nikakva odgovora na to pitanje što ga je Marana gotovo ravnodušno postavio. Isprekidana daha slijedio si, iz pisma u pismo, preobrazbe te čitateljice, kao da se stalno radi o istoj osobi... Ali, čak ako ih i ima više, svima njima daješ Ludmillin lik... Zar nisi od nje čuo mišljenje kako se od romana danas može tražiti samo da probudi tjeskobu skrivenu na dnu, i da je to posljednji preduvjet za istinitost koja će ga iskupiti i spasiti od sudbine serijskoga proizvoda kojoj se više ne može ukloniti? Prizor kako ona leži gola pod ekvatorijalnim suncem izgleda ti uvjerljiviji nego prizor u kojem se pojavljuje kao sultanija pod velom, ali mogla bi to ipak biti jedna te ista Mata Hari što uspravno prolazi kroz izvanevropske revolucije da bi prokrčila put buldožerima cementne kompanije... Otjeraš od sebe tu sliku i odmah prigrliš drugu, onu s ležaljkom koju nazireš kroz svijedi alpski zrak. I već si spreman da sve ostaviš, da otputuješ i potražiš Flannervjevo skrovište, samo da bi kroz dalekozor mogao gledati ženu što čita i tražiti njezine tragove u dnevniku pisca u krizi... (Ili te možda mami misao da bi mogao nastaviti čitati roman Baci pogled nadolje gdje se sjena zgušnjava, makar i pod drugim naslovom i pod imenom drugoga autora?) Ali, sad Marana šalje sve tjeskobnije vijesti: postala je talac u otmici aviona, zatim je zarobljena u nekom slumu u Manhattanu... Kako je dospjela onamo, gdje su je privezali na neku spravu za mučenje? Zašto mora trpjeti kao pokoru ono što je njezino prirodno stanje, naime čitanje? I kakav to tajni plan čini da se putovi tih likova stalno ukrštaju: njezin, Maranin i sekte što krade rukopise? Koliko možeš razabrati iz naznaka razasutih po tim putnima, organizacija Apokrifna moć, razdirana unutrašnjim borbama i izmakavši kontroli svojega osnivača Ermesa Marane, raspala se na dvije struje: na sektu prosvijedjenih sljedbenika Arkanđela svjedosti, i sektu nihilista, sljedbenika Arhonta sjene. Prvi su uvjereni da medu lažnim knjigama kojima je preplavljen svijet treba pronaći one malobrojne knjige što nose istinu, koja je možda nadljudska i nadzemaljska. Drugi drže da samo krivotvorina, mistifikacija, smišljena laž mogu predstavljati apsolutnu vrijednost neke knjige, istinu koja nije zatrovana vladajućim pseudoistinama. 'Vjerovao sam da sam sam u liftu,' piše Marana, opet iz New Yorka, 'ali se odjednom neki lik pojavio kraj mene: neki mladić s kosom velikom poput krošnje bio se skutrio u jednom kutu, u prnjama od gruba platna. To i nije bio lift nego teretno dizalo slično krleci, zatvorenoj rešetkastim vratima. Na svakom katu ukazuje se perspektiva puna praznih lokala, zidova na kojima se vide blijedi tragovi namještaja kojeg više nema i iščupane cijevi, pustinja pljesnivih stropova i podova. Pritiskajući komande crvenim rukama jakih zglobova, mladić zaustavlja lift između dva kata. - Daj mi rukopis. Nama si ga donio, a ne njima. Premda si mislio drugačije. Ovo je prava knjiga, iako je njezin autor napisao i mnogo lažnih. Dakle, pripada nama. Džudo-zahvatom baca me na pod i grabi rukopis. U tom času shvaćam da je mladić uvjeren kako drži u rukama dnevnik duhovne krize Silasa Flannervja, a ne skicu jednog od njegovih običnih trilera. čudno je kako su tajne sekte spremne povjerovati u svaku vijest, bila ona istinita ili lažna, samo ako odgovara njihovu očekivanju. Flannervjeva kriza dozvala je uzbunu u dvjema frakcijama Apokrifne moći, pa su one, sa suprotnim nadama, rasporedile svoje doušnike po dolinama oko romansijerova chaleta. Oni iz Krila sjene, znajući da veliki proizvođač romana u serijama više ne vjeruje svojim proizvodima, bili su uvjereni da će njegov sljedeći roman značiti skok iz obične i relativne podvale u bitnu i apsolutnu podvalu, da će to biti remek-djelo lažnosti kao spoznaje, dakle knjiga koju već tako dugo traže. Oni iz Krila svjetlosti, pak, mislili su da se iz krize profesionalca laži može roditi samo kataklizma istine, a to će, vjerovali su, biti piščev dnevnik o kojem se toliko govori... Kad je Flannerv pustio glas da sam mu ukrao važan rukopis, i jedni i drugi identificirali su ga s predmetom svoje potrage, pa su se stuštili za mnom, i tako je Krilo sjene otelo avion, a Krilo svjetla lift... Mladić s kosom nalik na krošnju sakrio je rukopis u gunj, pa se izvukao iz dizala i zatvorio mi rešetku pred nosom, te sad pritišće dugmad da me pošalje dolje, nakon što mi je doviknuo posljednju prijetnju: - Igra s tobom nije završena, agente mistifikacije! Ostaje još da oslobodimo svoju sestru koja je prikovana na stroj kod Krivotvoritelja! - Smijem se dok se polako spuštam. - Ne postoji nikakav stroj,

ptičice! 'Otac pripovijesti' diktira nam knjige! Poziva lift natrag. - Rekao si 'Otac pripovijesti?' - problijedio je. Godinama već sljedbenici sekte traže staroga slijepca po svim kontinentima gdje se pronosi legenda o njemu u bezbroj lokalnih varijanata. - Da, idi to reci Arkanđelu svjeda! Reci mu da sam našao 'Oca pripovijesti'! Držim ga u rukama i sad radi za mene! To je nešto bolje od elektronskog mozga! - ovaj put ja pritišćem dugme i spuštam se dizalom.U ovom času u tebi se bore tri različite želje. Bio bi spreman da odmah otputuješ, da prijeđeš ocean, da pretražuješ kontinent pod Južnim križem sve dok ne pronađeš posljednje sklonište Ermesa Marane i ne izvučeš iz njega istinu, ili barem dobiješ nastavke prekinutih romana. U isto vrijeme, želiš pitati Cavedagnu može li ti omogućiti da odmah pročitaš roman U mreži crta što se ukrštaju lažnog (ili autentičnoga?) Flannervja, pa makar taj roman bio i identičan s djelom Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava autentičnoga (ili lažnog?) Vanderveldea. Jedva čekaš da otrčiš u kavanu u kojoj imaš sastanak s Ludmillom, da joj preneseš zbrkane rezultate potrage i sebe uvjeriš, gledajući je, kako ne može biti ničega zajedničkog između nje i čitateljica što ih je prevodilac-mi-tornan susretao diljem svijeta. Posljednje dvije želje lako je ostvariti jer se međusobno ne isključuju. U kavani, čekajući Ludmillu, počinješ čitati knjigu što ju je Marana poslao.

U mreži crta što se ukrštaju

Prvi dojam što bi ga ova knjiga trebala izazvati jest dojam onoga što osjećam kad začujem zvonjavu telefona, kažem trebala jer sumnjam da pisane riječi mogu dati o tome makar i djelomičnu predodžbu: nije dovoljno reći da ja reagiram odbojno, da bježim od toga agresivnog i prijetećeg zova, nego sam i nestrpljiv, javlja se prisila koja me tjera da poslušam nalog toga zvuka i da se požurim odgovoriti, premda pouzdano znam da me čekaju samo muka i nelagodnost. Ne vjerujem da bi više od opisa toga raspoloženja vrijedila neka metafora, uzmimo metafora prodorne boli što je izaziva strijela koja prodire u golo meso mojega boka, i to ne zato što se ne bi moglo pribjeći imaginarnom osjećaju da bi se prikazao poznat osjećaj, jer, premda nitko ne zna što čovjek osjeća kad ga pogodi strijela, svi mislimo da to možemo lako zamisliti - osjećaj da smo nezaštićeni, bez obrane od nečega što nas pogađa dolazeći iz stranih i neznanih prostora: a to i te kako vrijedi i za zvuk telefona - nego zato što konačna i nepromjenljiva neumoljivost strijele isključuje svaku namjeru, sve implikacije, svaku neodređenost koju može sadržavati glas nekoga koga ne vidim, i za koga, još prije nego što išta kaže, mogu predvidjeti, ako ne ono što će reći, a ono barem reakciju što će je u meni izazvati ono što se on sprema da kaže. Idealno bi bilo kad bi knjiga mogla započeti dajući osjećaj prostora koji je posve ispunjen mojom prisutnošću, jer uokolo su samo nepokretne stvari, uključujući i telefon, prostora koji kao da ne može sadržavati u sebi ništa drugo do mene koji sam izoliran u svojem unutrašnjem vremenu, a zatim dajući osjećaj prekida toga vremena i dojam prostora koji više nije isti kao prije, jer ga sad ispunjava zvonjava, i moje prisutnosti koja više nije ista kao prije, jer je podvrgnuta volji toga predmeta što doziva. Trebalo bi da knjiga započne prikazujući sve to ne samo jedanput, nego dajući raspršenost u prostoru i vremenu tih zvonjava što lome kontinuitet mojeg prostora i vremena i volje. Možda je pogrešno tvrditi da na početku postojimo ja i telefon u nekom ograničenom prostoru kao što je moja kuća, jer želim prikazati svoju situaciju u odnosu na mnoge telefone što zvone, telefone koji možda i ne zovu mene, nemaju sa mnom nikakve veze, ali već i sama činjenica što mogu biti pozvan preko jednog telefona dovoljna je da učini da bude moguće, ili barem zamislivo, da budem pozvan preko svih telefona. Na primjer, kad zazvoni telefon u susjednoj kući, pa se na trenutak upitam ne zvoni li to kod mene, i ta se sumnja odmah pokazuje neosnovanom, ali od nje ipak ostaje trag, jer je doista moguće da je to poziv upravo za mene, ali je zbog pogreške u broju, ili zato što su se žice dodirnule, telefon zazvonio kod susjeda, to više što u toj kući i nema nikoga tko bi se mogao javiti, a telefon i dalje zvoni, pa tada, po iracionalnoj logici koju telefonska zvonjava redovito izaziva, mislim: možda je

doista za mene, možda je susjed kod kuće ali ne odgovara jer to zna, možda onaj tko zove zna da zove pogrešan broj, ali to čini namjerno, da bi me držao u ovom stanju, znajući da se ne mogu javiti, a znam da bih se morao javiti. Ili ona tjeskoba koju osjećam kad tek izađem iz kuće, pa začujem kako zvoni telefon koji bi mogao biti kod mene, ali i u nekom drugom stanu, pa se brzo vraćam, stižem dašćući jer sam se trkom uspeo uza stube, a telefon šuti i nikad neću saznati je li to bio poziv za mene. Ili opet, kad idem ulicom i čujem kako zvone telefoni u nepoznatim kućama: čak i kad sam u stranim gradovima, u gradovima gdje nitko ne zna za moju prisutnost, čak i tada, kad začujem zvonjavu, uvijek je u jednom djeliću sekunde prva moja misao da taj telefon zove mene, a u sljedećem djeliću sekunde javlja se olakšanje zbog spoznaje da sam zasad zaštićen od svakoga poziva, nedostižan, spašen, ali to olakšanje traje samo djelić sekunde, jer odmah zatim pomislim da ne zvoni samo taj nepoznati telefon, nego da na kilometre, stotine, tisuće kilometara daleko postoji telefon u mojoj kući koji u tom času sigurno zvoni u praznoj sobi, i opet sam rastrgan između potrebe i nemogućnosti da se javim. Svakog jutra, prije svojih predavanja, sat vremena posvećujem joggingu, to jest oblačim trenirku i odlazim se protrčati, jer osjećam potrebu za kretanjem, jer su mi i liječnici to preporučili kao sredstvo protiv debljine koja me muči, a i zato da malo opustim živce. Ovdje čovjek danju, ako ne ide u campus, u knjižnicu, na predavanje nekog kolege ili u kafeteriju, nema kamo otići; jedino što ostaje, dakle, jest trčkarati uzduž i poprijeko po brežuljku, medu javorima i vrbama, kao što čine mnogi studenti, pa i mnoge moje kolege. Susrećemo se na stazama na kojima šušti lišće i ponekad jedni drugima kažemo: 'Hi!' a. ponekad i ništa jer moramo štedjeti dah. I to je prednost trčanja pred ostalim sportovima: svatko trči za svoj groš i ne mora polagati račune drugima. Cijeli je brežuljak naseljen, pa kad trčim, prolazim kraj drvenih dvokatnica s vrtovima, koje su sve međusobno i različite i slične, i svaki čas začujem zvonjavu telefona. To me nervira: protiv volje usporavam korak; napinjem uši ne bih li čuo hoće li se tkogod javiti i nestrpljiv sam ako se zvonjava nastavlja. Trčeći dalje, prolazim kraj druge kuće u kojoj zvoni telefon, i mislim: 'To mene progoni telefonski poziv, to netko po planu grada traži sve telefonske brojeve u Chestnut Laneu, zove kuću po kuću i pokušava me stići.' Ponekad su sve kuće tihe i prazne, vjeverice skaču po stablima, svrake se spuštaju i kljucaju žito što je za njih ostavljeno u drvenim zdjelicama. Trčeći, osjetim blagu tjeskobu, i još prije nego što uhom ulovim zvuk, misao zapaža mogućnost zvonjave, gotovo da je zaziva, isisava je iz same njezine odsutnosti, i u tom trenutku do mene dopire iz neke kuće prvo prigušen, a zatim sve jasniji treptaj zvonca, čije je titranje možda već odavno ulovila neka antena u meni, još prije nego što ga je sluh razaznao, i već jurim, u apsurdnoj pomami, postajem rob nekakvog kruga u središtu kojeg se nalazi telefon što zvoni u toj kući, trčim a ne udaljavam se, oklijevam, a ne skraćujem svoje korake. 'Ako se do sada nitko nije javio, to je znak da nema nikoga kod kuće... Pa zašto onda zvoni i dalje? čemu se nadaju? Možda tamo stanuje netko tko je gluh, pa se nadaju da će nakon nekog vremena ipak čuti? Možda ondje stanuje uzeta osoba, kojoj treba dati mnogo vremena da se dovuče do telefona?... Možda tamo stanuje samoubojica, pa dok ga god zovu, postoji nada da će se suzdržati od tog čina...' Pomišljam da bih trebao pokušati da budem od koristi, da pomognem, da priskočim u pomoć gluhom čovjeku, uzetom, samoubojici... Istodobno mislim - po apsurdnoj logici koja mnome vlada - da bih, ako tako učinim, mogao doznati ne zovu li možda ipak slučajno mene... Trčeći i dalje, guram vratašca, ulazim u vrt, zaobilazim kuću, ispitujem teren otraga, zaokrećem iza garaže, oko šupe s alatom, oko pasje kućice. Sve izgleda pusto, prazno. Kroz otvoren prozor na stražnjoj strani kuće vidi se soba u neredu, telefon na stolu koji i dalje zvoni. Roleta lupka; okvir prozora zakvačio se za zavjesu koja je sva u dronjcima. Već sam triput optrčao kuću; i dalje pravim pokrete jogginga, dižem visoko laktove i pete, dišem u ritmu koraka, kako bi bilo jasno da se ovamo nisam uvukao kao lopov; ako me u ovom trenutku uhvate, bit će teško objasniti da sam ušao zato što sam čuo kako zvoni telefon. Laje neki pas, ne ovdje, to je pas u nekoj drugoj kući, i ne vidi se; ali na trenutak je u meni signal 'pas laje' jači od signala 'telefon zvoni',

i to je dovoljno da razbije krug što me je bio zarobio: opet trčim medu drvećem na ulici, ostavljajući iza svojih leđa sve prigušeniji zvuk telefona. Trčim do mjesta gdje više nema kuća. Zaustavljam se na nekoj livadi da uhvatim dah. Izvijam se, sagibam, masiram nožne mišiće da se ne ohlade. Gledam na sat. Kasnim, moram se vratiti ako ne želim da me studenti čekaju. Samo bi mi još to trebalo, da se proširi glas kako trčim po šumi u vrijeme kad bih trebao držati predavanje... Jurim brzo natrag ne pazeći više ni na što, onu kuću neću više ni prepoznati, proći ću kraj nje a da neću ni opaziti. Uostalom, ta je kuća potpuno nalik na ostale, i jedini način da je razlikujem bio bi da telefon opet zvoni, što je nemoguće... Što više premećem te misli po glavi, trčeći nizbrdo, to mi se više čini da opet čujem zvonjavu, da je čujem sve bolje i jasnije, evo, sad opet vidim kuću, i telefon opet zvoni. Ulazim u vrt, trčim iza kuće, trčim do prozora. Dovoljno je da pružim ruku pa da dohvatim slušalicu. Kažem dašćući: - Ovdje nema... - a iz slušalice neki glas, malo nestrpljiv, ali samo malo, jer u tom glasu najviše me pogađa njegova hladnoća, mir, kaže: - Slušaj dobro. Marjorie je ovdje, brzo će se probuditi, ali je vezana, ne može pobjeći. Zapisi dobro adresu: Hillside Drive 115. Ako dođeš po nju, dobro; ako ne dođeš, u podrumu je tank kerozina i plastični eksploziv povezan s timerom. Za pola sata ova će kuća biti u plamenu.- Ali ja ne... - zaustim. Već je spuštena slušalica. Što sad da radim? Dakako, mogao bih pozvati policiju, vatrogasce, s istog ovog telefona, ali kako ću objasniti, kako ću opravdati činjenicu da baš ja, ukratko, kako mogu u to upasti ja koji u to ne spadam? Počinjem opet trčati, trčim još jedanput oko kuće, zatim nastavljam ulicom. Žao mi je zbog te Marjorie, ali kad je upala u takvu gužvu, mora da je upletena u tko zna kakve priče, a ako pođem da je spašavam, nitko neće vjerovati da je ne poznajem, iz toga bi se izrodio skandal, ja sam nastavnik na drugom fakultetu i pozvan sam ovamo kao visi-tingprofessor, došao bi u pitanje ugled obaju sveučilišta... Dakako, kad je nečiji život u pitanju, ti bi obziri morali doći u drugi plan... Usporavam trk. Mogao bih ući u bilo koju od ovih kuća, zamoliti da mi dopuste da telefoniram policiji, i odmah reći da ja tu Marjorie ne poznajem, da ne poznajem nikakvu Marjorie... Istinu govoreći, ovdje, na sveučilištu, postoji jedna studentica koja se zove Marjorie, Marjorie Stubbs; odmah sam je zapazio medu djevojkama što dolaze na moja predavanja. Djevojka mi se, da tako kažem, zaista svidjela, šteta što je onaj put kad sam je pozvao kući da joj posudim knjige nastala neugodna situacija. Bila je greška što sam je pozvao: bili su to dani kad sam držao prva predavanja, nije se još znalo kakav sam tip, mogla je pogrešno shvatiti moje namjere, došlo je do nesporazuma, neugodnog nesporazuma koji je još i sad teško otkloniti, jer me gleda nekako ironično, ne mogu joj se obratiti a da ne zamucam, i druge me djevojke gledaju s ironičnim smiješkom... Naravno, ne bih želio da me ta nelagodnost koju ime Marjorie izaziva u meni sad spriječi da priskočim u pomoć nekoj drugoj Marjorie koja je u životnoj opasnosti... Osim ako to nije ta ista Marjorie... Osim ako onaj telefonski poziv nije bio namijenjen upravo meni... Moćna gangsterska banda drži me na oku, znaju da svakoga jutra idem tom ulicom nsijogging, možda na brežuljku imaju promatračnicu s teleskopom i prate moje kretanje, kad se približim onoj praznoj kući, oni zazvone telefonom, zovu mene jer znaju da sam se ružno ponio prema Marjorie onog dana u mojoj kući, pa me sad ucjenjuju... Gotovo i ne opazivši, našao sam se na ulazu u campus, i dalje trčim, u trenirci i gumenim papučama, nisam svratio kući da se presvučeni, što sad da radim? Trčim dalje kroz campus, susrećem djevojke što jedna po jedna idu preko livade, to su moje studentice koje već idu na moje predavanje, gledaju me s onim ironičnim osmijehom koji ne mogu podnijeti. Zaustavljam Lornu Clifford, i dalje praveći pokrete kao da trčim, pitam je: - Je li tu Stubbsova? Cliffordova trepće: - Marjorie? Već je dva dana nigdje nema. Zašto? Već sam otrčao dalje. Izlazim iz campusa. Trčim kroz Grosvenor Avenue, zatim kroz Cedar Street, pa kroz Maple Road. Ostao sam sasvim bez daha, trčim dalje samo zato što više ne osjećam zemlju pod

nogama niti pluća u grudima. Eto, tu je Hillside Drive. Jedanaest, petnaest, dvadeset i sedam, pedeset i jedan; sreća da brojevi idu brzo, smjenjuju se deseci njih. Evo broja 115. Vrata su otvorena, penjem se uz stepenice, ulazim u polumračnu sobu. Vezana, na divanu leži Marjorie, usta su joj začepljena. Odvezujem je. Povraća. Gleda me prezirno. - Ti si gad - kaže mi.

VII. Sjediš za stolićem u kavani čitajući roman Silasa Flannervja što ti ga je Cavedagna posudio, i čekaš Ludmillu. Tvoja je svijest obuzeta dvama istodobnim očekivanjima: očekivanjem u vezi s onim što čitaš i očekivanjem Ludmille, koja nije došla u zakazano vrijeme. Koncentriraš se na lektiru nastojeći da iščekivanje djevojke preneseš u knjigu, gotovo se nadajući da ćeš je ugledati kako ti sa stranica dolazi u susret. Ali, ne uspijevaš više čitati, roman ostaje blokiran na stranici koju držiš pred očima, kao da jedino Ludmi-llin dolazak može opet pokrenuti lanac događaja. Zovu te. Tvoje ime konobar ponavlja između stolova. Ustani, zovu te na telefon! Je li to Ludmilla? Jest, ona je. - Reći ću ti kasnije. Sad ne mogu doći. - Čuj: imam knjigu! Ne, ne onu, ni jednu od onih. Slušaj... - Ali, nećeš joj valjda preko telefona prepričavati knjigu? Čekaj, slušaj što ti ona želi reći. - Dođi - kaže Ludmilla - da, k meni. Sad nisam kod kuće, ali neću zakasniti. Ako stigneš prije, možeš ući pa me pričekati. Ključ je ispod otirača. Kakva zgodna životna jednostavnost, držati ključ ispod otirača, to je povjerenje u bližnjega, zacijelo ima i malo toga što se može ukrasti. Trčiš na adresu koju ti je dala. Zvoniš, uzalud. Kako ti je i javila, nema je kod kuće. Nalaziš ključ. Ulaziš u polutamu jer su rolete spuštene. To je stan djevojke koja živi sama: Ludmilla živi sama. Zar je to ono što želiš najprije provjeriti? Ima li znakova prisutnosti nekog muškarca? Ili ti je draže izbjegavati da to saznaš, ostati u neznanju, u sumnji? Svakako te nešto priječi da njuškaš naokolo (malo si podigao rolete, ali samo malo). Možda zato što misliš da ne zaslužuješ njezinu gestu povjerenja ako je iskoristiš za detektivsku istragu. Ili je to možda zato što vjeruješ da već znaš napamet kako izgleda stan u kojem živi sama djevojka, i da još prije nego što pogledaš oko sebe, možeš nabrojati inventar koji se tu nalazi. Živimo u uniformnoj civilizaciji, unutar čvrsto definiranih kulturnih modela: namještaj, dekorativni elementi prostirke, gramofon, sve je to izabrano iz ograničenog broja mogućnosti. Što ti sve to može reći o tome kakva je ona doista? Kakva si, čitateljice? Vrijeme je da se ova knjiga u drugom licu prestane obraćati samo nekom neodređenom muškom ti, koji je možda brat i dvojnik jednoga licemjernog ja, i da se izravno obrati tebi koja si u roman ušla već u drugome poglavlju kao treća osoba koja je nužna da bi roman bio roman, da bi se između muškog drugog lica i ženskog trećeg nešto dogodilo, uobličilo, pa se potvrdilo ili pokvarilo, slijedeći faze ljudskih odnosa. Ili: slijedeći mentalne slike preko kojih doživljavamo ljudska zbivanja. Ili: slijedeći mentalne modele putem kojih pridajemo ljudskim zbivanjima značenja koja omogućuju da ih doživimo. Ova je knjiga do sada pazila da ostavi mogućnost da se čitalac koji čita identificira s čitaocem o kojem čita: zato mu i nije dano neko ime, jer bi ga ime automatski izjednačilo s trećim licem, s likom (dok je tebi, budući da jesi treće lice, bilo potrebno dati ime, Ludmilla), i on je ostavljen u apstraktnom stanju u kojem se naziva zamjenicama, kojima je moguće pridati svaki atribut i svako djelovanje. Da vidimo hoće li knjiga uspjeti dati tvoj istiniti portret, čitateljice, polazeći od ruba i obujmljujući te sa svih strana, da bi tako uspostavila obrise tvojega lika. čitatelju si se prvi put ukazala u knjižari, uobličila si se odvojivši se od zida polica, kao da množina knjiga čini nužnom prisutnost čitateljice. Tvoj stan, budući da u njemu čitaš, može nam reći kakvo mjesto zauzimaju knjige u tvom životu, jesu li one brana koju stavljaš pred sebe da bi zadržala vanjski svijet na udaljenosti, jesu li san u koji toneš kao u drogu,

ili su mostovi koje gradiš prema onome što je vani, prema svijetu koji te toliko zanima da mu želiš umnožiti i povećati dimenzije uz pomoć knjiga. čitatelj zna da najprije mora otići u kuhinju ako to želi shvatiti.Kuhinja je dio stana koji o tebi može reći više stvari: spravljaš li ili ne spravljaš jela (reklo bi se da spravljaš, ako ne svaki dan, a ono prilično redovito), spremaš li samo za sebe ili i za druge (najčešće samo za sebe, ali pažljivo, kao da spremaš i za druge; ponekad i za druge, ali nemarno, kao da spremaš samo za sebe), težiš li neophodnom minimumu ili gastronomiji (tvoje sirovine i kuharski instrumenti ulijevaju čovjeku pomisao na razrađene i nastrane recepte, barem u namjeri; ne znači da si proždrljiva, ali pomisao da večeraš dva jaja na oko može te rastužiti), znači li bavljenje oko štednjaka za tebe neugodnu nužnost ili i zadovoljstvo (malena je kuhinja opremljena i uređena tako da se po njoj možeš kretati lako i bez suvišnih napora, tako da se tu ne moraš suviše zadržavati, ali i da ti nije neugodno tu boraviti). Električni kućanski aparati stoje na svojim mjestima kao korisne životinje čije se zasluge ne zaboravljaju, premda im se ne prinose nikakve posebne žrtve. U izboru pribora može se uočiti neki estetski smisao (zbirka sve manjih i manjih noževa, premda bi bio dosta i jedan), ali su inače dekorativni elementi ujedno i korisni predmeti, uz malobrojne ustupke ljupkosti. I zalihe nam mogu ponešto reći o tebi: zbirka aromatičnih začina, od kojih se neki, očito, često koriste, a drugi kao da su tu zato da upotpune kolekciju; isto se to može reći za senfove; ali vijenci glavica češnjaka obješeni nadohvat ruke više od svega pokazuju da tvoj odnos prema hrani nije nemaran niti neodređen. Pogled u frižider može pružiti daljnje korisne podatke: u ležištu za jaja ostalo je samo jedno jaje; ima samo polovica limuna, pa i ta je napola suha; ukratko, u opskrbi bitnim stvarima osjeća se stanovita nemarnost. Ali, tu je zato kesten-pire, crne masline, konzervica kapara: očito je da u dućanu dopuštaš da te privuče izložena roba, a nemaš na umu ono što ti nedostaje u kući. Promatrajući tvoju kuhinju, dakle, može se o tebi stvoriti slika kao o otvorenoj i pametnoj ženi, senzualnoj i metodičnoj, koja smisao za praktičnost stavlja u službu mašte. Bi li se netko mogao gubiti u tebe samo gledajući tvoju kuhinju? Tko zna, možda čitatelj, koji za to već ima povoljne preduvjete. Čitatelj nastavlja izviđanje po stanu čije si mu ključeve dala. Tu je stanovita količina stvari koje skupljaš: tu su lepeze, razglednice, bočice, ogrlice povješane po zidovima. Ali, svaki se predmet, kad se pogleda izbliza, pokazuje na neki način neočekivanim. Tvoj je odnos prema predmetima povjerljiv i selektivan: samo one stvari koje osjećaš kao svoje postaju tvoje: to je odnos prema fizičkoj strani stvari, a ne intelektualna ili osjećajna predodžba koja bi zamjenjivala njihovo gledanje i dodirivanje. Kad si ih jednom stekla, kad su već obilježene tvojim posjedovanjem, stvari više ne izgledaju kao da su tu slučajno, zadobivaju neko značenje kapiiijelovi nekog izlaganja, kao uspomena načinjena od znakova i amblema. Jesi li posesivna? Možda još nema dovoljno elemenata da bi se to moglo reći: zasad se može kazati da se posesivno odnosiš prema sebi samoj, da se vezuješ za stvari s kojima identificiraš neki dio svoje osobe i da se bojiš da se ne izgubiš zajedno s njima. U jednom kutu zida visi mnogo uokvirenih, gusto povješanih fotografija. čije su to fotografije? Tvoje, iz raznih razdoblja, i mnogih drugih osoba, muškaraca i žena, čak i vrlo stare snimke, kao da su uzete iz nekog obiteljskog albuma, ali sve one zajedno kao da manje služe da podsjete na određene osobe, a više predstavljaju montažu raznih slojeva života. Svi su okviri različiti: to su cvjetni uzorci iz devetnaestog stoljeća, pa srebrni, mjedeni, od emajla, kornjačevine, kože, rezbarenog drva: možda služe tome da se odredi vrijednost tim ulomcima proživljenog života, ali bi to mogla biti i zbirka okvira, gdje fotografije služe samo tome da ih ispune, jer su neki okviri ispunjeni slikama izrezanim iz novina, u jednom je list iz nekog starog, nečidjivog pisma, a jedan je drugi prazan. Na ostatak zida nije ništa obješeno, niti je tu naslonjen kakav komad namještaja. Takav je donekle i cijeli stan: zidovi su na nekim mjestima goli, a na drugima pretrpani, kao da postoji potreba da se znakovi koncentriraju u nekoj vrsti gustoga rukopisa, dok okolna praznina služi za odmor i odahnuće. Ni raspored komada namještaja i predmeta na njima nikada nije simetričan. Red koji nastojiš postići (prostor kojim raspolažes jest skučen, ali se zapaža stanovit trud oko toga da se iskoristi tako da izgleda veći) nije provedba neke sheme, nego sporazum medu stvarima što se tu nalaze.

Ukratko, jesi li uredna ili neuredna? Na jednoznačna pitanja tvoj stan ne odgovara sa 'da' ili 'ne'. Svakako, imaš neku predodžbu o redu, ona je i prilično zahtjevna, ali u praksi nije dosljedno provedena. Vidi se da se tvoje zanimanje za stan javlja povremeno, da slijedi mijene dana, uspone i padove raspoloženja. Jesi li depresivna ili euforična? Čini se da je stan mudro iskoristio tvoje euforične trenutke da bi se pripremio da te primi u trenucima depresije. Jesi li doista gostoljubiva, ili je okolnost da puštaš znance same u stan znak ravnodušnosti? Čitatelj traži udobno mjesto gdje bi sjeo i čitao, a da ne zauzme mjesta koja su očigledno rezervirana za tebe: postaje mu jasno da se gost može kod tebe vrlo ugodno osjećati ako se zna prilagoditi tvojim pravilima. Što još? Biljke u loncima kao da već danima nisu zalijevane; ali možda si baš namjerno izabrala biljke koje ne iziskuju mnogo njege. Uostalom, u ovim sobama nema ni traga od pasa, mačaka ili ptica: ti si žena koja teži da ne povećava broj svojih obaveza; a to može biti znak egoizma koliko i koncentracije na druge, manje izvanjske stvari, ali i znak da ti nisu potrebni simbolični nadomjesci za prirodne poticaje koji te nukaju da se baviš drugima, da sudjeluješ u njihovim pričama, u životu, u knjigama... Pogledajmo knjige! Prvo što se zapaža, barem gledajući knjige koje držiš pri ruci, jest to da knjige za tebe imaju funkciju da budu neposredno čitane, a ne da budu pomagala za učenje i konzultiranje, niti opet predstavljaju dijelove biblioteke uređene po nekakvom planu. Možda si ponekad svojim policama pokušavala dati nekakav privid reda, ali je svaki pokušaj klasifikacije odmah bivao ometen raznorodnošću elemenata. Glavni razlog zbog kojeg se knjige nalaze jedne kraj drugih, osim veličine, jer su poredane posebno veće a posebno manje, jest kronologija, činjenica da su knjige ovamo pristizale jedna za drugom; u svakom slučaju, ti se medu njima uvijek znaš snaći, s obzirom na to da ih i nema tako mnogo (ostale police zacijelo si ostavila u drugim stanovima, u drugim fazama svoga života) i da ti se prečesto ne događa da moraš tražiti neku knjigu koju si već pročitala. Ukratko, čini se da nisi čitateljica Koja Prečitava. Vrlo se dobro sjećaš svega što si pročitala (to je jedna od prvih stvari koje si o sebi dala na znanje); možda se za tebe svaka knjiga poistovjećuje s njezinim čitanjem koje se zbivalo u određenome trenutku, jednom zauvijek. I kako ih čuvaš u sjećanju, tako ih voliš čuvati i kao Predmete, zadržati ih u svojoj blizini. Medu tvojim knjigama, u toj količini koja ne sačinjava biblioteku moguće je razabrati jedan mrtvi ili uspavani dio, koji je možda i skladište odloženih svezaka, pročitanih i rijetko prečitavanih, ilj knjiga koje nisi pročitala, i nećeš, ali ih ipak čuvaš (i brišeš s njih prašinu), i jedan živi dio, sačinjen od knjiga koje upravo čitaš ili namjeravaš pročitati, ili od kojih se još nisi odvojila, ili ti godi da ih premećeš, da ih držiš u svojoj blizini. Za razliku od zaliha u kuhinji, ovdje živi dio, koji služi za neposrednu potrošnju, više govori o tebi. Mnogo je svezaka razasuto naokolo, neki su ostavljeni otvoreni, neki s improviziranim znakom za obilježavanje stranica ili sa zavinutim kutom lista. Vidi se da imaš običaj čitati više knjiga istodobno, da izabireš različitu lektiru za različita doba dana, za razne kutove svojega skučenog stana: neke su knjige predodređene za noćni ormarić, druge su kraj naslonjača, u kuhinji, u kupaonici. Mogla bi to biti važna crta koju treba pridodati tvome portretu: tvoja svijest ima unutrašnje zidove koji joj omogućuju da razdvoji vremena u kojima će se zaustaviti ili teći, ili da se koncentrira čas na jedan, čas na drugi paralelni kanal. Jeli to dovoljno da se ustvrdi kako želiš živjeti više života odjednom? Ili da ih doista i živiš? Da razdvajaš ono što doživljaš s jednom osobom u jednome ambijentu, od onoga što doživljaš s drugom osobom i drugdje? Da iz svakoga iskustva izvlačiš nezadovoljstvo, koje se može kompenzirati samo zbrojem svih nezadovoljstava? Čitatelju, pripazi! Tu sumnju ti podmeću zato da bi pothranila tvoju ljubomornu tjeskobu koja još ne pristaje da to bude. Ludmilla, čitateljica koja čita više knjiga odjednom, ne želeći dopustiti da je zaskoči razočaranje koje joj može pribaviti jedna priča, nastoji voditi usporedo s njome i druge priče... (Nemoj misliti da te je knjiga izgubila iz vida, čitatelju! Onaj 'ti' koji je prešao na čitateljicu može se iz rečenice u rečenicu opet uperiti na tebe. Ti si uvijek jedan od mogućih 'ti'. Tko bi se usudio da te osudi da izgubiš to 'ti', što ne bi bilo ništa manja katastrofa od gubljenja ja? Da bi govor u drugom licu postao

roman, moraju postojati najmanje dva ti koji su različiti i postoje istodobno, a izdvajaju se iz mnoštva raznih on, ona, oni). Ipak, pogled na knjige u Ludmillinu stanu ohrabruje te. Čitanje znači samoću. Ludmilla ti se čini zaštićena oklopom otvorene knjige kao ostriga u svojoj školjci. Sjena drugoga muškarca, vjerojatna, čak sigurna, sad je, ako ne izbrisana, a ono odgurnuta na rub. Čovjek čita sam i onda kad čita udvoje. Ali, u tom slučaju, što ti tražiš ovdje? Želiš prodrijeti u njezinu školjku, uvlačeći se među stranice knjiga koje čita? Ili odnos između čitatelja i čitateljice ostaje odnos dviju razdvojenih školjki koje mogu općiti jedino putem djelomičnog suočenja dvaju posebnih iskustava? Imaš sa sobom knjigu koju si čitao u kavani i koju nestrpljivo želiš nastaviti, da bi je poslije mogao dati njoj, da bi tako općio s njom kanalom što su ga iskopale tuđe riječi, koje, upravo zato što ih izgovara neki strani glas, glas onoga tihog nikoga koji se sastoji od tiskarske boje i sloga, mogu postati vaše, mogu postati jezik, šifra kojom se sporazumijevate, sredstvo putem kojega razmjenjujete signale i prepoznajete se. Ključ se okreće u ključanici. Ti šutiš, kao da je želiš iznenaditi, kao da želiš sebi i njoj potvrditi da je činjenica da se nalaziš ovdje nešto prirodno. Ali korak nije njezin. Neki muškarac polako ulazi kroz vrata, vidiš njegovu sjenu između zavjesa, kožni ogrtač, korak kao da poznaje ovo mjesto, ali dugo oklijeva, kao da nešto traži. Prepoznaješ ga. To je Irnerio. Moraš odmah odlučiti kakav stav da zauzmeš. Razočaranje što ga vidiš kako ulazi u njezin stan kao da je njegov vlastiti, jače je od nelagode što se nalaziš ovdje gotovo sakriven. Uostalom, znao si dobro da je Ludmillin stan otvoren prijateljima: ključ je pod otiračem. Otkad si ušao, čini ti se da te dodiruju sjene bez lica. Irnerio je barem poznata utvara. Kao i ti za njega. - Ah, ti si tu! - To on tebe opaža, ali se ne čudi. Ta prirodnost, koju si još maloprije želio uspostaviti, sad te ne veseli. - Ludmilla nije kod kuće - kažeš, tek toliko da naglasiš svoju prednost u informacijama, ili čak u zauzimanju teritorija. - Znam - kaže on ravnodušno. Njuška naokolo, premeće po knjigama. - Mogu li ti pomoći? - nastavljaš, gotovo kao da ga želiš izazvati. - Tražim jednu knjigu - kaže Irnerio. - Mislio sam da nikad ne čitaš - primjećuješ. Ne treba mi zato da je čitam. Nego da pravim. Pravim stvari od knjiga. Predmete. Da, djela: kipove, slike, zovi to kako hoćeš. Priredio sam i izložbu. Lijepim knjige ljepilom i one stoje, zatvorene ili otvorene, ili ih uobličujem, klešem, bušim u njima rupe. Knjiga je lijep materijal za oblikovanje, svašta se od nje može načiniti. - I Ludmilla se slaže s tim? - Sviđaju joj se moji radovi. Daje mi savjete. Kritičari kažu da je to što radim značajno. Sad će sve moje radove objaviti u knjizi. Razgovarao sam s doktorom Cavedagnom. Bit će to knjiga s fotografijama svih mojih knjiga. Kad ta knjiga bude otisnuta, upotrijebit ću je da od nje napravim djelo, više djela. To će onda objaviti u drugoj knjizi, i tako dalje. - Mislio sam slaže li se Ludmilla da joj uzimaš knjige... - Ima ih mnogo... Ponekad mi sama daje knjige da ih upotrijebim, to su knjige koje njoj više ne trebaju. Ali, meni nije dobra makar kakva knjiga. Mogu načiniti djelo samo ako je osjetim. Ima knjiga koje mi odmah kažu što bih od njih mogao načiniti; a druge ne, ništa. Ponekad imam ideju, ali je ne mogu ostvariti dok ne nađem pravu knjigu. - Prevrće knjige na jednoj polici; važe jednu u ruci, promatra joj hrbat i stranice, odlaže je. - Ima knjiga koje su mi simpatične, i knjiga koje ne trpim, na ove posljednje neprestano nailazim. I eto, Veliki zid od knjiga, za koji si vjerovao da čuva Ludmillu od ovoga barbarskog osvajača, pokazuje se kao igračka koju on sasvim mirno rasklapa. Smiješ se kiselo: - Reklo bi se da Ludmillinu biblioteku znaš napamet... - Oh, to su uglavnom stalno iste stvari... Ali, lijepo je vidjeti knjige na hrpi. Ja volim knjige...

- Budi jasniji. - Da, sviđa mi se kad ima mnogo knjiga oko mene. Zato ovdje kod Ludmille i jest tako ugodno. Zar ne? Mnoštvo ispisanih stranica zasjenjuje ovaj prostor kao u gustoj šumi bujno lišće, kao slojevi stijene, ploče krečnjaka, kao listići škriljevca: tako bi i ti u Irnerijevim očima želio vidjeti pozadinu na kojoj se izdvaja živa Ludmillina osoba. Ako budeš znao steći njegovo povjerenje, Irnerio će ti otkriti tajnu koja te zanima, naime kakav je odnos između Nečitatelja i čitateljice. Brzo, pitaj ga nešto o tome, što god bilo. - Ali - pada ti na pamet samo jedno pitanje - što radiš dok ona čita? - Ne smeta mi da je gledam kako čita - kaže Irnerio. Osim toga, netko mora i čitati knjige, zar ne? Tako sam barem miran, ne moram ih ja čitati. Nemaš se čemu radovati, čitatelju! Tajna koja ti se otkriva, intimnost između njih dvoje, sastoji se u komplementarnosti dvaju životnih ritmova. Za Irnerija je važno samo ono što čovjek proživljava trenutak po trenutak; umjetnost mu je važna kao trošenje životne energije, a ne zbog djela koje ostaje, niti kao umnožavanje života koje Ludmilla traži u knjigama. Ipak, tu nagomilanu energiju i on nekako priznaje, premda nema potrebe čitati. Osjeća potrebu da je vrati u optjecaj upotrebljavajući Ludmilline knjige kao materijalnu podlogu za djela u koja će on sam uložiti svoju životnu energiju, makar na trenutak. - Ova mi odgovara - veli Irnerio i sprema se da gurne knjigu u džep bluze. - Ne, to ne diraj! To je knjiga koju upravo čitam. Osim toga, nije moja, moram je vratiti Cavedagni. Nadi neku drugu. Gledaj, ova ovdje joj je slična... Uzeo si u ruku svezak preko kojeg je navučena crvena paska: 'Najnoviji uspjeh Silasa Flannervja', već i to objašnjava sličnost, jer serija Flannervjevih romana ima karakteristično grafičko rješenje. Ali, nije posrijedi samo grafičko rješenje: naslov na koricama glasi: U mreži crta što... To su dva primjerka iste knjige! Nisi se tome nadao. - Ovo je baš čudno! Nikad ne bih pomislio da Ludmilla već ima tu knjigu... Irnerio odmiče ruke. - Ova nije Ludmillina. S time ne želim imati posla. Mislio sam da tih knjiga više nema ovdje kod nje... - Zašto? Čija je? Što si to htio reći? Irnerio hvata knjigu s dva prsta, odlazi prema jednim Atašeima, ubacuje knjigu. Pratio si ga; zavlačiš glavu u neku mračnu sobicu; vidiš stol s pisaćim strojem, magnetofon, rječnike, Pozamašan fascikl. Uzimaš iz fascikla list koji služi kao naslovna stranica, prinosiš ga svjetlu, čitaš: Preveo Ermes Marana. Kao da te je grom ošinuo. Dok si čitao Maranina pisma, svaki put ti se činilo da susrećeš Ludmillu... To je zato što stalno misliš na nju, tako si sebi to objašnjavao, to ti je bio dokaz da si zaljubljen. A sada, motajući se po Ludmillinu stanu, nailaziš na Maranine tragove. Zar je on opsesija koja te progoni? Ne, već od početka si slutio da među njima postoji nekakav odnos... Ljubomora, koja je do sada bila neka vrsta igre sa samim sobom, sad te nemilosrdno obuzima. I nije to samo ljubomora: to je sumnja, nepovjerenje, osjećaj da se ne možeš pouzdati ni u što i ni u koga... Pokazuje se da je potjera za prekinutom knjigom, koja je u tebi budila, neko osobito uzbuđenje jer si tragao zajedno s čitateljicom, isto što i potjera za njom, a ona ti bježi ovim umnožavanjem tajni, prijevara, prerušavanja... - Ali... Kakve veze ima Marana? - pitaš. Zar on stanuje ovdje? Irnerio odmahuje glavom. - Stanovao je. Prošlo je otada dosta vremena. Više se ne bi smio vratiti. Ali, sve u vezi s njom toliko je prožeto lažima da je sve što čovjek o njemu kaže neistina. Bar je u tome uspio. Knjige koje je on donio ovamo izgledaju izvana kao i druge, ali ja ih poznajem izdaleka, odmah. Njegovih papira ne bi više smjelo biti nigdje osim u onoj sobici. Ali, svaki čas pojavi se neki njegov trag. Ponekad sumnjam da ih on podmeće, da dolazi ovamo kad nema nikoga i opet potajno vrši svoje zamjene... - Kakve zamjene? - Ne znam... Ludmila kaže da sve što on dodirne, ako već nije lažno, odmah postaje lažno. Ja samo znam: kad bih pokušao praviti svoja djela od knjiga koje su bile njegove, ispala bi lažna; čak i kad bih

uspio da ih načinim potpuno istim kao i ostala... - Ali zašto Ludmilla drži njegove stvari u toj sobici? Čeka da se on vrati? - Kad je on bio ovdje, Ludmilla je bila nesretna... Nije više čitala... Onda je pobjegla... Ona je prva otišla... Onda je otišao on... Sjena se udaljuje. Odahnuo si. Prošlost je završena. - A ako se opet pojavi? - Ona bi opet otišla.- Kamo? - Tja... U Švicarsku... Ne znam... - Ima nekog drugog u Švicarskoj? - Instinktivno si pomislio na pisca s dalekozorom.- Recimo da je drugi, ali to je sasvim drugačija priča... Starac od krimića... - Silas Flannerv? - Govorila je kako, kad je Marana uvjeri da je razlika između istine i laži samo naša predrasuda, osjeti potrebu da vidi čovjeka koji rada knjige, tako kaže... Vrata se naglo otvaraju. Ludmilla ulazi, baca na naslonjač ogrtač, zavežljaje. - Ah, kako je to lijepo! Koliko prijatelja! Oprostite na zakašnjenju! Piješ čaj sjedeći s njom. I Irnerio bi trebao biti tu, ali njegov je naslonjač prazan. - Sad je bio tu. Kamo je otišao? - Oh, bit će da je izašao. On dolazi i odlazi a da ništa ne kaže. - Kod tebe se tako dolazi i odlazi? - Zašto ne? Kako si ti ušao? - Drugo sam ja! - Što je to? Ljubomorna scena? - Kakvo bih pravo imao na to? - Vjeruješ da bi jednom mogao imati pravo? Ako je tako, bolje je i ne počinjati. - Što ne počinjati? Stavljaš šalicu na stol. Iz naslonjača prelaziš na divan na kojemu ona sjedi. (Počinjati. To si ti rekla, čitateljica. Ali, kako se može točno utvrditi trenutak kad počinje priča? Uvijek je sve već prije počelo, prvi redak na prvoj stranici svakog romana uvijek upućuje na nešto što se već dogodilo izvan knjige. Ili je prava priča ono što počinje deset ili sto stranica dalje, a sve što tome prethodi samo je prolog. Životi jedinki ljudske vrste silno su isprepleteni, pa svaki pokušaj da se izdvoji dio proživljenoga koji bi imao smisao neovisno od ostatka - na primjer, susret dviju osoba koji će biti sudbonosan za obje osobe - mora imati u vidu da svako to dvoje nosi sa sobom tkanje sačinjeno od sredina, činjenica, drugih osoba, i da će se iz toga susreta roditi druge priče koje će se odvojiti od svoje zajedničke priče). Skupa ste u krevetu, čitatelj i čitateljica. Došao je, dakle, trenutak da vas nazovemo drugim licem množine, a to obavezuje, jer to znači smatrati vas jednim jedinim subjektom. Vama govorim, teško razaznatljiva zbrko pod zgužvanom plahtom. Možda ćete poslije otići svako svojim putem, a pripovijedanje će se morati opet truditi da ručicu mjenjača prebacuje iz muškoga ti u žensko ti; ali sada, budući da vaša tijela nastoje naći takav dodir između dvije kože koji najviše obiluje doživljajima, da dadu i prime valovite dodire, da spoje izbočine i praznine, budući da je i mentalna djelatnost usmjerena najboljem sporazumijevanju, moguće je upraviti vam jedinstven govor koji će vas spojiti u jedinu dvostruku osobu. Kao prvo, treba utvrditi polje djelovanja ili način postojanja toga dvostrukog bića koje sada predstavljate. Kamo vodi to vaše proistovjećivanje? Koja se središnja tema vraća u vašim varijacijama i modulacijama? Je li to napon koji nastoji da ne izgubi ništa od svoga potencijala, da produži stanje napetosti, da iskoristi nagomilanu želju drugoga da bi povećala vlastiti naboj? Ili je to najpotpunije prepuštanje, istraživanje ogromnosti prostora koje je moguće milovati i milovanjem istražiti, pretvaranje bića u jezero kojemu je površina beskrajno opipljiva? U oba slučaja postojite jedino tako što je jedno funkcija drugoga, ali da bi to bilo moguće, vaša dva ja, umjesto da se ponište, moraju bez ostatka ispuniti sav raspoloživi prostor svijesti, uložiti se u sama sebe s maksimalnim dobitkom i istrošiti se do posljednje pare. Ukratko, to što radite vrlo je lijepo, ali gramatički ništa ne

mijenja na stvari. U trenutku kad najviše izgledate zajedničko vi, ipak ste dva ti, odvojena i omeđena više no prije. (I to već sada, kad ste oboje potpuno obuzeti prisutnošću onoga drugog. Lako je zamisliti što će biti uskoro, kad utvare koje se ne susreću posjete vaše svijesti prateći susrete vaših tijela obuzetih navikom.) Čitateljice, sad si pročitana. Tvoje je tijelo podvrgnuto sistematskom čitanju, i to preko informacijskih kanala vida, opipa, mirisa i ne bez sudjelovanja kvržica za okus. I sluh ima svoj udio, on hvata tvoje uzdahe i krikove. Nije samo tvoje tijelo predmet čitanja: tijelo je važno zato što je to skup zamršenih elemenata koji nisu svi vidljivi niti su svi prisutni, nego se manifestiraju u vidljivim i neposrednim zbivanjima: to je zamagljivanje tvojih očiju, smijeh, riječi koje izgovaraš, način na koji skupljaš ili rasplećeš kosu, preuzimanje inicijative i povlačenje, i svi znakovi što stoje na granici između tebe i navika, i običaja, i sjećanja, i povijesti, i mode, sve šifre, sve bijedne abecede uz pomoć kojih ljudsko biće u nekim trenucima vjeruje da čita drugo ljudsko biće. A dotle si i ti predmet čitanja, čitatelju: čitateljica sad prelijeće tvoje tijelo kao sadržaj knjige, sad ga zagleda kao da je hvata brza i precizna znatiželja, sad oklijeva ispitujući ga i čekajući da dobije nijemi odgovor, kao da je svaki djelomični uvid zanima samo zato što se nada podrobnijem i širem upoznavanju. Sad se zaustavlja na zanemarljivim pojedinostima, možda na malim stilskim pogreškama, recimo na isturenoj Adamovoj jabučici ili na načinu na koji zavlačiš glavu u otvor pod njezinim vratom, pa se time služi da uspostavi neki razmak, kritičku rezervu ili šaljivu bliskost; sad opet slučajno otkrivenu pojedinost precjenjuje, na primjer oblik tvoje brade ili tvoj osobiti ugriz u njezino rame, a kad se tako uputi, onda se zalijeće, prelazi (prelazite zajedno) stranice i stranice od početka do kraja ne preskačući nijednog zareza, međutim, u zadovoljstvo koje osjećaš zbog načina na koji te čita, zbog doslovnih citata tvoje fizičke predmetnosti, uvlači se sumnja: da ne čita tebe jednoga i jedinstvenog kakav jesi, nego da te upotrebljava, da upotrebljava ulomke tebe istrgnute iz konteksta da bi konstruirala partnera iz mašte kojeg samo ona poznaje, u polutami svoje polusvijesti, pa da zapravo ona dešifrira tog apokrifnog posjetitelja njezinih snova, a ne tebe. Od čitanja pisanih stranica, ljubavničko čitanje tijela (onoga koncentrata misli i tijela kojim se ljubavnici služe da bi skupa otišli u krevet) razlikuje se po tome što nije pravocrtno. Počinje od neke slučajne točke, preskače, vraća se, ponavlja, zastaje, grana se na simultane i raznorodne poruke, opet se sjedinjuje, susreće se s neugodnim trenucima, okreće stranicu, opet nalazi nit, kreće s njom. Može se razaznati smjer, kretanje prema nekom cilju, koje teži za klimaksom, pa u odnosu na taj kraj raspoređuje faze r'tma, metričko skandiranje, vraćanje motiva. Ali, je li kraj upravo klimaks? Ili se jurnjavi prema tom cilju suprotstavlja poticaj koji ide u suprotnom smjeru, nastojanje da se vrati svaki trenutak, uspostavi izgubljeno vrijeme? Kad bi se to željelo grafički prikazati, svaka bi epizoda iziskivala sa svojim vrhuncem model u tri, a možda i u četiri dimenzije, nemoguć model jer svako je iskustvo neponovljivo. Aspekt po kojem ljubavni odnos i čitanje nalikuju jedno na drugo jest činjenica da se u njihovoj unutrašnjosti otvaraju prostori i vremena koji su različiti od mjerljivih prostora i vremena. Već iz zbrkane improvizacije pri prvom susretu, može se pročitati budućnost jednog zajedništva. Danas je svatko od vas predmet čitanja onoga drugog, svatko u onome drugom čita svoju nenapisanu priču. A sutra, čitatelju i čitateljice, ako budete zajedno, ako legnete u isti krevet kao sređen par, svatko će od vas upaliti svjetiljku kraj svoga uzglavlja i utonuti u svoju knjigu; dvije usporedne lektire pratit će približavanje sna; prvo ćeš ti, a zatim ti, ugasiti svjetlo; vraćajući se iz odvojenih svemira, nakratko ćete se naći u tami u kojoj se sve udaljenosti brišu, prije nego što vas različiti snovi opet odvuku, tebe na jednu, a tebe na drugu stranu. Ali, nemojte ironizirati tu perspektivu bračnoga sklada: kakvu biste joj ljepšu sliku sretnoga para mogli naći? Govoriš Ludmilli o romanu koji si čitao dok si je čekao. - To je jedna od onih knjiga koje se tebi sviđaju: izaziva osjećaj tjeskobe već od prve stranice... Upitni bljesak javlja se u njezinu pogledu. U tebi se javlja sumnja: možda tu rečenicu o tjeskobi nisi

čuo od nje, možda si je negdje pročitao... Ili je možda Ludmilla već prestala vjerovati u tjeskobu kao preduvjet istine... Možda joj je netko dokazao da je i tjeskoba mehanizam, da nema ničega što bi bilo lakše krivotvoriti od podsvijesti... - Meni se - kaže - sviđaju knjige u kojima sve tajne i tjeskobe prolaze kroz bistru i hladnu svijest bez sjena, poput svijesti igrača šaha. - U svakom slučaju, to je priča o čovjeku koji postaje nervozan kad začuje zvonjavu telefona. Jednoga dana trči... - Ne pričaj mi dalje! Daj mi da to pročitam. - Ni ja nisam mnogo dalje stigao. Sad ću ti donijeti. Ustaješ iz kreveta, tražiš u drugoj sobi, gdje je nagli zaokret u tvojim odnosima s Ludmillom prekinuo normalni tok događaja. Ne nalaziš knjigu. (Naći ćeš je na umjetničkoj izložbi: postala je najnovije djelo kipara Irnerija. Stranica na kojoj si zavrnuo list da zabilježiš gdje si stao, nalazi se na jednoj od ploha kompaktnog paralelopipeda koji je učvršćen i ulijepljen prozirnim ljepilom. Siva sjena, kao od dima plamena što se probija iz unutrašnjosti knjige, leluja se po površini stranice i otvara niz slojeva, kao na kvrgavoj ljušturi). - Ne mogu je naći, ali nije važno - kažeš joj - vidio sam da i ti imaš jedan primjerak. Čak sam pomislio da si već tu knjigu pročitala... Ušao si u sobičak pazeći da ona to ne primijeti, i potražio si Flannervjevu knjigu s crvenom pasicom. - Evo je. Ludmilla je otvara. Tu je posveta: 'Ludmilli... Silas Flannerv'. - Da, to je moj primjerak. - Ah, poznaješ Flannervja? - uzvikuješ kao da ništa ne znaš. - Da... Darovao mi je ovu svoju knjigu... Ali, bila sam sigurna da mi ju je netko ukrao prije nego što sam je stigla pročitat... - Irnerio? - Ma... Vrijeme je da otkriješ karte. - Nije Irnerio, i ti to znaš. Kad ju je vidio, Irnerio ju je bacio u onu mračnu sobicu gdje čuvaš... - Tko ti je dopustio da pretražuješ moj stan? - Irnerio kaže da netko tko ti je krao knjige sad potajno dolazi da ih zamijeni lažnim knjigama... - Irnerio ne zna ništa. - Ja znam. Cavedagna mi je dao da pročitam Maranina pisma. - Sve što Ermes pripovijeda uvijek je prijevara. - Ima nešto što je istina: taj čovjek i dalje misli na tebe, vidi te u svim svojim maštanjima, opsjednut je tvojom slikom kako čitaš... - To nikada nije mogao podnijeti. Malo-pomalo uspjet ćeš saznati nešto više o prevoditeljevim smicalicama: tajna opruga koja ih je pokrenula bila je ljubomora na nevidljivog suparnika što se stalno uvlačio između njega i Ludmille, na nečujni glas što govori iz knjiga, na tu utvaru s tisuću lica i bez lica, koja je utoliko neuhvatljiva što se za Ludmillu autori nikada ne utjelovljuju u osobe od krvi i mesa, nego za nju oni postoje samo na tiskanim stranicama, i živi i mrtvi pisci stalno su tu, spremni da stupe u dodir s njom, da je presenete, da jazavedu, a Ludmilla je uvijek spremna da ih slijedi uživajući u bezbrižnoj lakoći odnosa koji je moguće uspostaviti s bestjelesnim bićima. Kako prevladati ne autore, nego funkciju autora, ideju da u svakoj knjizi postoji netko tko jamči za istinitost toga svijeta utvara i izmišljotina, i to samo zato što je u njih uložio vlastitu istinitost, što je sebe identificirao s tom građevinom od riječi? Ermes Marana oduvijek je sanjao, jer su ga njegov ukus i dar vodili u tom smjeru, ali osobito otkad su njegovi odnosi s Ludmillom zapali u krizu, o književnosti koja bi se cijela sastojala od apokrifa, od lažnih atribucija, od imitacija, krivotvorina i pastiša. Kad bi se ta ideja uspjela nametnuti, kad bi sistematska nesigurnost u identitet onoga tko piše spriječila čitatelja da se s povjerenjem prepusti - s povjerenjem ne u ono što mu

se pripovijeda, nego u nečujni glas koji pripovijeda - možda se na književnoj zgradi naoko ne bi ništa promijenilo... ali dolje, u temeljima, ondje gdje se uspostavlja odnos između čitatelja i teksta, nešto bi se zauvijek promijenilo. Tada se Ermes Marana ne bi više osjećao napuštenim zato što je Ludmilla uronila u lektiru: između knjige i nje svagda bi se zavlačila sjena mistifikacije, a on bi, identificirajući se sa svakom mistifikacijom, potvrdio svoju prisutnost. Tvoj pogled pada na početak knjige. - Pa ovo nije knjiga koju sam čitao... Naslov je isti, korice iste, sve je isto... Ali, to je druga knjiga. Jedna je od te dvije knjige je lažna. - Jasno da je lažna - kaže Ludmilla tiho. - Misliš da je lažna zato što je prošla kroz Maranine ruke? Ali i onu koju sam čitao upravo je on poslao Cavedagni! Zar su obje lažne? - Samo nam jedna osoba može reći istinu: autor. - Možeš ga pitati, kad ste prijatelji... - Bili smo. - Jesi li k njemu odlazila kad si bježala od Marane? - Što ti sve ne znaš! - kaže ironičnim tonom koji te nervira više od ičega. Čitatelju, odlučio si: potražit ćeš pisca. A sad si, okrenuvši Ludmilli leda, uzeo čitati novu knjigu koja se krije iza jednakih korica. (Jednakih samo do određene mjere. Pasica 'Najnoviji uspjeh Silasa Flannervja' pokriva posljednju riječ naslova. Bilo bi dovoljno da je malo podigneš pa da vidiš da se ova knjiga ne zove U mreži crta što se ukrštaju kao ona, nego U mreži crta što se presijecaju).

U mreži crta što se presijecaju

Spekulacija, refleksija: svaka misaona djelatnost podsjeća me na zrcala. Prema Plotinu, duša je zrcalo koje stvara materijalne predmete odrazujući ideje višega uma. Možda su zato meni, da bih mogao razmišljati, potrebna ogledala: mogu se koncentrirati samo u prisutnosti odraženih slika, kao da je mojoj duši potreban uzor koji će oponašati svaki put kad želi pokrenuti svoju spekulativnu moć. (Ovdje ta riječ zadobiva sva svoja značenja: ja sam istodobno čovjek koji misli i poslovan čovjek, osim što sam kolekcionar optičkih sprava). Čim približim oko kaleidoskopu, osjećam kako moja svijest, motreći skupljanje i slaganje raznorodnih boja i linija u pravilne figure, odmah nalazi uzor koji treba slijediti: i ona je presudna a labilna objava stroge konstrukcije koja se raspada od najmanjeg udarca noktom po zidovima tuljca, da bi je zamijenila druga konstrukcija u kojoj se isti elementi ujedinjuju u drugačiju cjelinu. Otkad sam, još kao mladić, opazio da promatranje šarenih vrtova što se kriju na dnu zdenca od zrcala potiče moje praktičke odluke i smiona predviđanja, počeo sam skupljati kaleidoskope. Relativno kratka povijest toga predmeta (kaleidoskop je 1817. godine patentirao škotski fizičar sir David Brewster, koji je, između ostaloga, i autor knjige Treatise on Nerv Phibsophical Instruments), svela je moju kolekciju na prilično uske kronološke granice. Ali, ubrzo sam svoja istraživanja usmjerio na plemenitiji i sugestivniji antikvarni specijalitet: na katoptričke sprave iz sedamnaestog stoljeća, na kazališta-igračke različitoga oblika u kojima se figura umnožava uz pomoć zrcala postavljenih pod različitim kutovima. Moja je nakana da rekonstruiram muzej što ga je sakupio jezuit Athanasius Kircher, autor djela Ars magna lucis et umbrae (1646.) i izumitelj 'polidiptičkog teatra' u kojem šezdesetak malih zrcala, kojima je obložena unutrašnjost velike kutije, preobrazuje jednu granu u šumu, olovnog vojnika u armiju, malu knjižnicu u biblioteku. Poslovni ljudi kojima, prije sjednica, pokazujem zbirku, bacaju na te bizarne sprave pogled ispunjen površnom znatiželjom. Ne znaju da sam svoje financijsko carstvo izgradio na istom principu na kojemu rade i kaleidoskopi i katoptričke sprave, umnožavajući, kao u igri zrcala, poduzeća bez kapitala i dižući goleme kredite, postižući da grozni gubici nestanu u mrtvim kutovima zrcalnih perspektiva. Moja tajna,

tajna mojih stalnih financijskih uspjeha u razdoblju punom burzovih kriza, krahova i bankrota, bila je uvijek ova: nikada nisam mislio izravno na novac, na poslove, na profite, nego samo na kutove loma svjetlosti koji se uspostavljaju između sjajnih ploča što stoje pod raznim nagibima. Zapravo želim umnožiti vlastitu sliku, ali ne iz narcisoidnosti ili megalomanije, kao što bi se na prvi pogled moglo povjerovati: naprotiv, činim to zato da bih, usred mnogih utvara mene samoga, sakrio svoje pravo ja koje ih sve pokreće. Zbog toga, kad se ne bih bojao da ću biti krivo shvaćen, ne bih imao ništa protiv toga da moja soba bude potpuno obložena zrcalima, po Kircherovim nacrtima; tako bih vidio sam sebe kako hodam po stropu s glavom nadolje, i kako se dižem iz dubina poda. Ove bi stranice koje pišem također trebale izazvati dojam hladne rasvjete kao u galeriji s ogledalima, gdje se ograničen broj likova lomi, preokreće i umnožava. Moj se lik širi na sve strane i lomi na svim bridovima zato da bi obeshrabrio one koji me progone. Imam mnogo neprijatelja, od kojih neprestano moram bježati. Kad povjeruju da su me sustigli, udarit će u staklenu površinu na kojoj se pojavljuje i iščezava jedan od mnogih, mnogih odraza moje posvudašnje prisutnosti. I ja progonim svoje mnogobrojne neprijatelje, pa im prijetim i napredujem u neumoljivim falangama i presijecam im put, kamo god da krenu. Po katoptrijskoj logici, i moji neprijatelji mogu povjerovati da su me sa svih strana opkolili, ali samo ja poznajem raspored zrcala, pa mogu postati neuhvadjiv, a oni se na kraju sudaraju i grabe jedni druge. Šelio bih da moje pripovijedanje sve to izrazi pomoću pojedinosti o financijskim operacijama, dramatskih preokreta na sjednicama upravnih odbora, paničnih telefonskih poziva agenata s burze, ali i pomoću komadića plana grada, polica osiguranja, Lorninih usta kad je izrekla onu rečenicu, pomoću Elfridina pogleda iza kojeg stoji neka neumoljiva računica, pomoću slike što prekriva drugu sliku, plana grada išaranog križićima i strelicama, motocikla što se udaljuju i nestaju iza rubova ogledala, motocikla što se skupljaju oko mojega Mercedesa. Otkad mi je postalo jasno da moju otmicu planiraju ne samo različite bande specijaliziranih pripadnika podzemlja, nego i moji najvažniji ortaci i konkurenti u svijetu velikih financija, shvatio sam da samo umnožavajući se, umnožavajući svoju osobu, svoju pojavu, svoje izlaske i povratke, ukratko, umnožavajući prigode za napad, mogu sasvim smanjiti vjerojatnost da padnem u ruke neprijatelja. Naručio sam tada pet Mercedesa jednakih mojem koji u svako doba izlaze i ulaze na blindirane vratnice moje vile, praćeni motociklistima iz moje tjelesne straže, i vozeći jednu u crno odjevenu i zamotanu sjenu koja bih mogao biti ja, ali i bilo tko drugi. Dioničarska društva kojima predsjedavam obilježena su kraticama iza kojih ništa ne stoji, a njihova su sjedišta u praznim prostorijama koje je lako moguće međusobno zamijeniti; moje se poslovne sjednice, dakle, mogu održavati na različitim adresama, koje, radi veće sigurnosti, uvijek u posljednji čas mijenjam. Nešto složenije probleme donosi izvanbračna veza koju održavam s jednom dvadesetdevetogodišnjom razvedenom damom po imenu Lorna, posvećujući joj dva, kadikad i tri sastanka tjedno od po dva sata i tri četvrti. Da bih zaštitio Lornu, morao sam onemogućiti da je otkriju, pa sam pribjegao sljedećem sistemu: istodobno sam odlazio u mnogo različitih ljubavnih posjeta, pa se nije moglo otkriti koje su mi samo fiktivne ljubavnice, a koja je ona prava. Svakoga dana se i ja i moji dvojnici uvijek u drugo vrijeme upućujemo u stanove razasute po cijelome gradu, u kojima stanuju žene privlačne vanjštine. Ta mreža lažnih ljubavnica omogućuje mi da sakrijem svoje susrete s Lornom i od moje žene Elfride, kojoj sam tu predstavu prikazao kao mjeru sigurnosti. Sto se tiče Elfride, moj savjet da dade što više publiciteta svome kretanju kako bi poremetila eventualne planove kriminalaca, ona nije poslušala: nastoji se sakriti, kao što izbjegava i zrcala iz moje zbirke, kao da se boji da će se u njima njezina slika razbiti i rasprsnuti: to je stav kojem ne mogu utvrditi prave uzroke i koji me pomalo zbunjuje. Želio bih da sve pojedinosti o kojima pišem pridonesu opisu izvanredno preciznog mehanizma, ali istodobno i da dadu dojam nekakvih bljeskova koji upućuju na nešto što ostaje nevidljivo. Zato ne mogu propustiti da u pripovijedanje svaki čas ne unesem, ondje gdje je radnja najnapetija, poneki citat iz kakvoga starog teksta, na primjer jednog ulomka iz djela De magia naturale Giovannija Battiste della Porte, prema kojem čarobnjak, ili 'službenik prirode', mora znati (citiram prema talijanskome prijevodu

Pompea Sarnellija, 1577.) 'razloge zbog kojih se oči varaju kakav izgled stvari zadobivaju pod vodom i u zrcalima različitih oblika, koja ponekad šalju sliku da lebdi vani u prostoru, i kako se mogu jasno vidjeti stvari koje se nalaze daleko'. Brzo sam uočio da nesigurnost što je stvara kretanje jednakih automobila neće biti dovoljna da otkloni opasnost od zasjeda kriminalaca: palo mi je tada na pamet da, umnožavajući moć katoptričkih mehanizama, primijenim na same bandite, organizirajući lažne napade i lažne otmice nekog lažnog mene, za kojima bi slijedilo lažno puštanje nakon plaćanja lažne ucjene. Morao sam se zato dati na stvaranje paralelne kriminalne organizacije, uspostavljajući sve tješnje kontakte sa svijetom podzemlja. Došao sam tako u priliku da raspolažem velikim brojem podataka o pravim otmicama koje se pripremaju, pa sam tako mogao pravodobno djelovati, bilo štiteći sebe, bilo koristeći se nesrećom svojih poslovnih suparnika. Na ovom mjestu pripovijesti mogao bih podsjetiti da se medu sposobnostima zrcala o kojima govore stare knjige nalazi i sposobnost da pokažu daleke i tajne stvari. Srednjovjekovni arapski geografi spominju u svojim opisima aleksandrijske luke stup koji se diže na otoku Pharosu: na vrhu stupa nalazi se čelično zrcalo u kojem se, na ogromnoj udaljenosti, vide brodovi kako plove prema Cipru, Carigradu i drugim rimskim zemljama. Koncentrirajući zrake, zakrivljena ogledala mogu uhvatiti sliku bilo čega. 'I sam Bog, koga je nemoguće vidjeti ni kao tijelo, ni kao dušu,' piše Porfirije, 'može se promatrati u zrcalu.' Htio bih da ove stranice, osim centrifugalnoga zračenja koje raznosi moju sliku u sve dimenzije prostora, prikažu i kretanje u suprotnome smjeru, kojim iz zrcala do mene dolaze slike što ih izravno gledanje ne može uhvatiti.

Prenoseći se iz zrcala u zrcalo - to ponekad sanjam - totalitet stvari, cijeli svemir, božja mudrost mogli bi svoje svjetlosne zrake koncentrirati u jedno jedino zrcalo. Ili, možda je znanje o svemu tome sakriveno u duši, pa bi sistem zrcala koji bi do beskonačnosti umnožio moju sliku i vratio njezinu bit kao jednu jedinu sliku, otkrio dušu svega koja se krije u mojoj duši. To i ništa drugo predstavlja moć magičnih zrcala o kojoj se toliko govori u raspravama o okultnim znanostima i u inkvizitorskim anatemama: prisiliti boga tame da se pokaže i da svoju sliku sjedini sa slikom koju zrcalo odrazuje. Morao sam proširiti svoju zbirku na novo područje: antikvari i dražbovaonice cijeloga svijeta obaviješteni su da mi trebaju staviti na raspolaganje rijetke primjerke renesansnih zrcala, koja se zbog oblika ili na temelju pisane predaje mogu svrstati medu magična. Bila je to teška igra u kojoj me je svaka pogreška mogla vrlo skupo stajati. Prvi pogrešni potez načinio sam kad sam nagovorio svoje takmace da se uortače sa mnom, pa da stvorimo društvo za osiguranje od otmica. Siguran u svoje informacije iz podzemlja, vjerovao sam da kontroliram sve mogućnosti. Brzo sam shvatio da moji ortaci održavaju s bandama iz podzemlja još čvršće odnose nego ja. Prilikom sljedeće otmice, za otkup će se zatražiti cijeli kapital osiguravajućeg društva: njega će onda podijeliti između sebe gangsterska organizacija i oni dioničari koji su njezini suučesnici, naravno, sve to na štetu otetoga. Nije bilo sumnje o tome tko će biti ta žrtva: ja. Plan napada na mene predviđao je da se između motocikla Honda, na kojima se vozi moja pratnja, i blindiranog auta, u kojem ja sjedim, ubace tri lažna policajca na motociklima Yamaha koji će naglo zakočiti pred zavojem. Prema mom protuplanu, međutim, tri motocikla marke Suzuki zaustavit će moj Mercedes petsto metara prije toga i izvesti lažnu otmicu. Kad sam vidio da su me blokirala tri motora marke Kavvasaki, na jednom križanju prije oba ona mjesta, shvatio sam da je moj protuplan oboren nekim protu-protuplanom kojemu nisam znao tvorce. Kao u kakvom kaleidoskopu lome se i razilaze pretpostavke koje bih želio zapisati u ovim rečima, kao što mi se pred očima raspadao plan grada koji sam iskidao na dijelove da bih lokalizirao ono križanje gdje mi je, prema mojim doušnicima, trebala biti postavljena zamka, i da bih našao mjesto na kojemu trebam napasti svoje neprijatelje tako da njihov plan okrenem u svoju korist. Sve je već izgledalo sigurno, čarobno je zrcalo već bilo pohvatalo sve uroke i stavilo ih u moju službu. Nisam računao s trećim planom otmice koji je skovao neki neznanac. Tko?

Na moje veliko iznenađenje, umjesto u tajno skrovište, otmičari me otpratiše mojoj kući i zatvoriše u katoptričku sobu koju sam tako pažljivo sagradio prema nacrtima Athajaasiusa Kirchera. Zidovi od zrcala odrazuju bezbroj puta moju sliku.- Zar sam sam sebe oteo? Ili je jedna od mojih slika što sam ih poslao u svijet zauzela moje mjesto pa me zarobila, namijenivši mi ulogu slike u zrcalu? Zar sam dozvao boga tmine, pa mi se on sad javlja u mome vlastitom liku? Na podu od zrcala leži vezana žena. To je Lorna. Čim se makne, njezina gola put širi se po svim zrcalima koja je ponavljaju. Bacam se na nju, da bih je oslobodio konopa i poveza na ustima, da bih je zagrlio; ali, ona mi se bijesno opire: - Misliš da sam sad u tvojoj vlasti? Varaš se! - i zarije mi nokte u lice. Zar je zarobljena skupa sa mnom? Ili je moja zarobljenica? Ili je ona moje ropstvo? Dođe su se vrata otvorila. Dolazi Elfrida. - Znala sam za opasnost koja ti prijeti, i uspjela sam te spasiti - kaže. - Možda je način bio malo grub, ali nisam imala drugog izbora. Ali, sad više ne znam naći vrata iz ove krletke s ogledalima. Reci mi, brzo, kako da izađem? Jedno Elfridino oko i jedna obrva, jedna noga u pripijenoj čizmi, kut tankih usana iza kojih su previše bijeli zubi, jedna ruka s prstenom koja drži revolver, ponavljaju se uvećani zrcalima, a između tih razbacanih komada njezina lika zavlače se dijelovi Lornine puti, kao krajolici mesa. Više ne mogu razlikovati što pripada jednoj a što drugoj, gubim se, čini mi se da sam izgubio sebe, ne vidim više svoj odraz, nego samo njihov. U jednom Novalisovu ulomku neki čovjek koji je uspio otkriti Izidino tajno boravište podiže boginjinu koprenu... Sad mi se čini da je sve što me okružava dio mene, da sam napokon uspio postati sve...

VIII. Iz dnevnika Silosa Flannerjja

Ispružena na ležaljci, na terasi jednoga chaleta u dolini, mlada žena čita. Svakoga dana, prije nego što započnem raditi, neko je vrijeme promatram kroz dalekozor. čini mi se da kroz ovaj prozirni i meki zrak uspijevam na njezinom nepomičnom liku zapaziti znakove onoga nevidljivog kretanja svojstvenog čitanju, ono micanje očiju i daha, ali još više od toga prolaženje riječi kroz osobu, njihov tok i zaustavljanje, pokrete, oklijevanja, stanke, pažnju koja se koncentrira ili se rasipa, vraćanje unatrag, ono napredovanje koje izgleda jednolično, a zapravo je uvijek promjenljivo i nepredvidljivo. Koliko već godina ne mogu sebi dopustiti da nepristrano čitam? Koliko se već godina ne uspijevam prepustiti nekoj knjizi koju je napisao netko drugi, ne postavljajući je ni u kakav odnos prema onome što ja trebam napisati? Okrećem se i vidim pisaći stol koji me čeka, stroj s uvučenim papirom, poglavlje koje treba započeti. Otkad sam postao rob pisanja, užitak u čitanju za mene se izgubio. Ono što činim ima za cilj raspoloženje u kojem je sada ta žena na ležaljci, uokvirena lećama moga dalekozora, a upravo to raspoloženje meni je zabranjeno. Svakoga dana prije nego što počnem raditi, gledam ženu na ležaljci: govorim sam sebi da rezultat ovoga neprirodnog napora koji ulažem u pisanje mora biti olakšanje za ovu čitateljicu, tako da joj čin čitanja bude prirodan proces, kao struja što nosi rečenice koje se zaustavljaju na filteru njezine pažnje, zastaju na trenutak prije nego što ih usisaju tokovi njezine svijesti, pa nestanu preobrazujući se u njezine unutrašnje predodžbe, u ono što je u njoj najosobnije i najneizrecivije. Na trenutke me hvata apsurdna želja: da rečenica koju se spremam napisati bude ona ista koju žena u tom času čita. Ta me misao tako obuzima da sam sebe uvjeravam da je doista tako: brzo pišem rečenicu, ustajem, odlazim do prozora, upravljam dalekozor da bih provjerio učinak svoje rečenice u njezinu pogledu, u luku njezinih usana, u cigareti koju pripaljuje, u premještanju tijela po ležaljci, u nogama koje se prekrižuju. Ponekad mi se čini da je razmak između moga pisanja i njezinog čitanja nepremostiv, da sve što pišem nosi na sebi pečat izvještačenosti i neumjesnosti: kad bi se ono što pišem pojavilo na glatkoj površini stranice koju ona čita, zaškripalo bi kao nokat po staklu i ona bi odbacila knjigu daleko od sebe. Ponekad sam sebe uvjerim da ta žena čita moju pravu knjigu, oru koju odavno želim napisati, ali koju

nikada neću uspjeti napisati, da je ta knjiga ondje, od riječi do riječi, da je vidim na rubu svojega dalekozora, ali ne mogu pročitati što piše, ne mogu znati što je to napisao onaj ja koji nisam uspio i nikad neću uspjeti biti. Uzalud je da sjednem za stol, da se upinjem pogoditi, kopirati onu moju pravu knjigu koju ona čita: što god da napišem, bit će krivotvorina, u usporedbi s onom pravom mojom knjigom koju nikada nitko osim nje neće pročitati. A što bi bilo da ona uperi u mene dalekozor dok pišem, kao što ja nju gledam kako čita? Sjedim za pisaćim stolom leđima okrenut prozoru i, evo, već osjećam iza sebe oko koje usisava tok rečenica, odvlači pripovijedanje u smjerovima koje ne mogu pratiti. čitatelji su moji vampiri. Osjećam mnoštvo čitatelja koji zaviruju preko moga ramena i hvataju riječi čim dospiju na papir. Ne mogu pisati ako me netko gleda: osjećam kako ono što pišem više ne pripada meni. Htio bih nestati, prepustiti iščekivanju što izbija iz njihovih očiju list uvučen u stroj, ili tek moje prste što udaraju po tipkama. Kako bih dobro pisao da me nema! Da se između prazne stranice i ključanja rečenica i priča, što se uobličuju i nestaju a da ih nitko ne piše, ne uvlači ta neugodna opna koju predstavlja moja osoba! Stil, ukus, osobna filozofija, subjektivnost, kultura, iskustvo, psihologija, talent, zanatski trikovi i svi ti elementi koji čine da ono što pišem bude prepoznadjivo kao moje, izgledaju mi kao krletka koja ograničuje moje mogućnosti. Kad bih bio samo ruka, otkinuta ruka koja drži pero i piše... Tko bi pokretao tu ruku? Anonimno mnoštvo? Duh vremena? Kolektivno nesvjesno? Ne znam. Ne želim ukinuti sebe zato da bih bio glasnogovornik nečega što se može definirati. Šelim to zato da bih prenio ono što se može napisati, a što čeka da bude napisano, ono što se može ispripovjediti, a nitko to ne pripovijeda. Možda žena koju promatram kroz dalekozor zna ono što bih trebao napisati, ili ne zna, i upravo zato očekuje od mene da napišem ono što ne zna; ali ono što zna sigurno jest to da očekuje, da postoji praznina koju bi moje riječi trebale ispuniti. Ponekad mislim da je materijal knjige koju treba napisati nešto što već postoji: već mišljene misli, izgovoreni dijalozi, priče koje su se dogodile, viđena mjesta i ambijenti, knjiga bi trebala biti tek ekvivalent nenapisanoga svijeta izražen pismom. Drugi put, opet, čini mi se da shvaćam kako između knjige koju treba napisati i stvari koje već postoje može postojati samo neka vrsta komplementarnosti: knjiga bi trebala biti pisana protuteža nenapisanom svijetu; njezina bi materija trebala biti ono što ne postoji niti može postojati drugačije nego tako da bude napisano, ali da ono što postoji osjeća prazninu i potrebu za tim u svojoj nepotpunosti. Sad vidim da se, ovako ili onako, vrtim oko ideje o međuovisnosti između nenapisanoga svijeta i knjige koju bih trebao napisati. Upravo zato mi se pisanje čini poslom koji je toliko težak da me mrvi. Stavljam dalekozor na oči i upravim ga prema čitateljici. Između njezinih očiju i stranice knjige leti bijeli leptir. Što god da čita, sad joj je sigurno leptir zarobio pažnju. Vrhunac nenapisanoga svijeta nalazi se u tom leptiru. Rezultat kojemu trebam težiti jest nešto precizno, sabrano, lako. Gledajući ženu na ležaljci, osjetio sam potrebu da pišem 'po istini', to jest da pišem ne o njoj nego o njezinu čitanju, da pišem bilo što, ali misleći na to da će to proći kroz njezino čitanje. Sada, gledajući leptira što se spušta na moju knjigu, htio bih pisati 'po istini' vodeći računa o leptiru. Opisati, recimo, kakav okrutan zločin, ali tako da on na neki način 'nalikuje' na leptira, da bude mek i lak poput leptira. Mogao bih i opisati leptira, ali držeći na umu okrutni prizor zločina, tako da leptir postane nešto užasno. Nacrt pripovijesti. Dvojica pisaca, koji stanuju u dva chaletanz suprotnim obroncima, promatraju jedan drugoga. Jedan od njih ima običaj pisati ujutro, drugi poslije podne. I ujutro i po podne, onaj pisac koji ne piše upravlja dalekozor na onoga koji piše. Jedan je od njih produktivan pisac, drugi piše s mukom. Pisac koji teško piše gleda produktivnog pisca kako ispunjava listove jednoličnim recima i kako rukopis raste pretvarajući se u uredan svežanj listova. Ubrzo će knjiga biti gotova: svakako je to novi roman koji će opet imati mnogo uspjeha - misli pisac koji teško piše, pomalo prezirno, ali i zavidno. On smatra da produktivni pisac nije ništa drugo do

spretan obrtnik koji je u stanju izbacivati romane serijski, podilazeći ukusu publike; ali nije u stanju potisnuti snažan osjećaj zavisti prema tom čovjeku koji se izražava s toliko metodične sigurnosti. Nije to samo zavist nego i divljenje, da, iskreno divljenje: u načinu na koji taj čovjek ulaže svu svoju energiju u pisanje svakako ima neke darežljivosti, nekog povjerenja u općenje, u davanje drugima onoga što drugi od njega očekuju, a da ne postavlja sebi introvertirana pitanja. Pisac koji piše teško dao bi tko zna što samo da može biti kao produktivni pisac; htio bi ga uzeti za uzor; sad mu je najveća želja da bude kao on. Produktivni pisac promatra pisca koji teško piše dok ovaj sjedi za pisaćim stolom, grize nokte, češe se, dere jedan list, ustaje i odlazi u kuhinju da skuha kavu, zatim čaj, zatim kamilicu, zatim čita jednu Holderlinovu pjesmu (a jasno je da Holderlin nema baš nikakve veze s onim što on piše), prepisuje jednu već napisanu stranicu, a zatim je precrtava redak po redak, telefonira u čistionicu (a dogovoreno je da plave hlače neće biti gotove prije četvrtka), onda pravi nekoliko bilježaka koje mu neće poslužiti sada nego možda kasnije, zatim konzultira enciklopediju pod natuknicom Tasmanija (a jasno je da u onome što piše nema ni spomena o Tasmaniji), dere dva lista, stavlja ploču s Ravelovom glazbom. Produktivni pisac nikada nije volio djela pisca koji teško piše; kad ih čita, uvijek mu se čini da će svaki čas uloviti ono što je u njima bitno, ali to mu uvijek izmakne i ostavi za sobom nelagodnost. Ali sad, kad ga gleda kako piše, osjeća da se taj čovjek bori s nečim tamnim, čvornatim, da probija neku stazu za koju se ne zna kamo vodi, ponekad mu se učini da ga vidi kako korača po užetu razapetom nad prazninom, i tada ga obuzima divljenje. Ne samo divljenje nego i zavist: osjeća koliko je njegov vlastiti rad ograničen i površan u usporedbi s onim što pisac koji teško piše pokušava ostvariti. Na terasi jednoga chaleta u dolini, jedna mlada žena sunča se i čita knjigu. Dvojica pisaca gledaju je kroz dalekozor. 'Kako se zadubila, dah joj je zastao! Kako grozničavo prevrće stranice!' misli pisac koji teško piše. 'Jamačno čita kakav napet roman, poput onih koje piše produktivni pisac.' 'Kako se zadubila, gotovo se preobrazila u meditaciji, kao da vidi gdje se pred njom otvara neka tajna istina!' misli produktivni pisac. 'Jamačno čita knjigu bogatu skrivenim značenjima, poput onih koje stvara pisac koji teško piše!' Najveća je želja pisca koji teško piše da ga netko čita onako kako čita ona mlada žena. Počinje pisati roman onako kako misli da bi ga pisao produktivni pisac. U isto vrijeme, najveća je želja produktivnog pisca da ga netko čita onako kako čita ona mlada žena; počinje pisati roman onako kako misli da bi ga pisao pisac koji teško piše. Mladoj se ženi uspijeva približiti najprije prvi, a onda i drugi pisac. Obojica joj kažu da bi željeli da pročita romane koje su oni upravo napisali. Mlada žena prima dva rukopisa. Nakon nekoliko dana poziva pisce k sebi, i to zajedno, na njihovo veliko iznenađenje. - Kakva je to šala? - pita. - Dali ste mi dva primjerka istoga romana! Ili: Mlada žena pomiješa dva rukopisa. Dade produktivnome piscu roman pisca koji teško piše, napisan na način produktivnog pisca, a piscu koji teško piše roman produktivnog pisca napisan na način pisca koji teško piše. Kad vide te imitacije, obojica reagiraju bijesno i vraćaju se opet svome načinu. Ili: Udarac vjetra raskupusa dva rukopisa. Čitateljica ih nastoji složiti. Iz toga ispadne jedan jedini, vrlo lijep roman za koji kritičari ne znaju kome ga treba pripisati. To je roman koji su i produktivni pisac i pisac koji teško piše oduvijek sanjali da napišu. Ili: Mlada je žena oduvijek bila strastvena čitateljica produktivnog pisca, a nije trpjela djela pisca koji teško piše. čitajući novi roman produktivnog pisca, smatra da je lažan i shvaća da je sve stoje on napisao bilo lažno; a sjećajući se djela pisca koji teško piše, sad joj se čine prelijepa i jedva čeka da pročita njegov novi roman. Ali nalazi nešto sasvim drugačije od onoga što je očekivala, pa i njega šalje k vragu.

Ili: Idem, s tim što 'produktivni' treba zamijeniti s 'koji teško piše', a 'koji teško piše' s 'produktivni'. Ili: Mlada je žena itd. itd., voljela produktivnog pisca, a nije trpjela djela pisca koji teško piše. Čitajući novi roman produktivnog pisca uopće ne opaža da se nešto promijenilo; knjiga joj se sviđa, premda je ne oduševljava. Što se tiče rukopisa pisca koji teško piše, čini joj se da je dosadan kao i druga djela tog autora. Odgovara dvojici pisaca općenito. Obojica su uvjereni da nije osobito pažljiva čitateljica i više na nju ne obraćaju pažnju.Ili: Idem, s tim što treba zamijeniti itd.Pročitao sam u jednoj knjizi da se objektivnost misli može izraziti tako da se glagol misliti upotrijebi u trećem licu, za izricanje bezličnog: reći ne 'mislim', nego 'misli', kao što se kaže 'kiši', cima misli u svemiru, to je konstatacija od koje uvijek moramo I poći. I hoću li ikad moći reći: 'danas piše', kao što se kaže 'danas kiši', 'danas je vjetar'? Tek kad mi bude prirodno da glagol pisati i upotrijebim u bezličnom obliku, moći ću se nadati da se kroz i mene izražava nešto što je manje ograničeno od individualnosti s pojedinca. A kako je s glagolom čitati? Hoće li se moći reći 'danas čita', kao što se kaže 'danas kiši'? Kad se dobro promisli, čitanje je nužno individualan čin, mnogo više od pisanja. čak i ako dopustimo da pisanje jednom uspije nadići autorovu ograničenost, napisano će i dalje imati smisla samo kad to bude čitala pojedinačna osoba i kad to prođe kroz tokove njezine svijesti. Samo činjenica da to može čitati jedna određena individua, dokazuje da ono što je napisano sudjeluje u moći pisanja, moći koja je zasnovana na nečemu što nadmašuje individuu. Svemir će se izraziti tek onda kad netko bude mogao reći: 'Ja čitam, dakle ono piše. To je ono osobito blaženstvo koje vidim kako se pomalja na čitateljičinu licu, a koje je meni uskraćeno. Na zidu nasuprot mom stolu visi poster koji su mi poklonili. Na njemu je psić Snoopy koji sjedi za pisaćim strojem, a u oblačiću piše rečenica: 'Bila je tamna i olujna noć...' Svaki put kad ovdje sjednem, pročitam 'Bila je tamna i olujna noć', a bezličnost toga početka kao da otvara prolaz iz jednoga u drugi svijet, iz vremena i prostora koji su ovdje i sada u vrijeme i prostor pisane stranice; osjećam zanos početka za kojim mogu slijediti višestruki, neiscrpni događaji; uvjeravam sam sebe da nema ničega boljeg od konvencionalnog početka, od početka od kojega se može očekivati i sve i ništa; a svjestan sam da onaj pseći mitoman neće nikada uspjeti na prvih šest riječi nadovezati drugih šest ili drugih dvanaest a da ne razbije čaroliju. Lakoća s kojom se ulazi u drugi svijet samo je varka: počinjemo pisati navješćujući sreću budućega čitanja, a praznina se otvara na praznoj stranici. Otkad mi ovaj poster visi pred očima, ne mogu više dovršiti ni stranice. Trebam što prije skinuti sa zida tog prokletog Snoopyja; ali ne mogu se odlučiti; taj djetinjasti lik postao je za mene simbol mojega položaja, upozorenje, izazov. Očaranost romanom koja u čistom stanju postoji u prvim rečenicama prvih poglavlja mnogih romana, brzo se gubi u nastavku pripovijedanja: ona je obećanje vremena ispunjenog čitanjem što se pred nama pruža i može se razviti na sve moguće načine. Volio bih da mogu napisati knjigu koja bi bila samo incipit, koja bi cijelim svojim trajanjem zadržala potencijalnost početka, iščekivanje koje još nema pravoga predmeta. Ali kako bi se mogla načiniti takva knjiga? Da se prekine nakon prvog ulomka? Da beskrajno produžuje uvod? Da jedan početak pripovijesti bude umetnut u drugi, kao u Tisuću tjednoj noći? ...

Danas ću prepisati prve rečenice jednog čuvenog romana, da vidim hoće li naboj energije što je sadrži taj uvod prijeći na moju ruku, tako da ona, kad dobije prvi zamah, nastavi pisati sama. - Na početku mjeseca srpnja, za velike žege, pred večer, iziđe jedan mladić na ulicu iz svoje sobice, koju je bio unajmio kod stanara u S. uličici, i krene polagano, kao da se skanjiva, prema K. mostu. Prepisat ću i drugi ulomak, jer je to nužno da bi me ponio tok pripovijedanja:

Sretno je izbjegao susret s gazdaricom na stubištu. Njegova sobica nalazila se pod samim krovom visoke četvorokatnice i više je nalikovala na ormar nego na stan. I dalje sve do: Bio je do grla zadužen kod gazdarice i zazirao je od susreta s njom. Sad me sljedeća rečenica toliko privlači da se ne mogu suzdržati da i nju ne prepišem: Nije on bio bojažljiv i zastrašen, baš naprotiv; od nekog je vremena bio u razdražljivu i napetu raspoloženju nalik na hipohondriju. Kad sam već tu, mogu nastaviti i dalje pa prepisati cijeli ulomak, dapače, nekoliko stranica, sve dok se glavni junak ne predstavi staroj lihvarki: Roskoljnjikov, student, bio sam kod vas prije mjesec dana - promrmlja brže mladić i malo se nakloni, jer se sjetio da treba biti prijazniji. Zastajem prije nego što mnome ovlada kušnja da prepišem cijeli Zločin i kaznu. Na trenutak mi se čini da shvaćam kakav je bio čar i privlačnost jednog danas nezamislivog poziva: prepisivačkog. Prepisivač je istodobno živio u dvije vremenske dimenzije, onoga što je čitao i onoga što je pisao; mogao je pisati bez užasa pred prazninom što se otvara ispred pera; čitati bez tjeskobe zbog toga što se njegov čin ne uobličuje ni u kakav materijalni predmet. Došao je nekakav čovjek koji tvrdi da je prevodilac mojih djela, da me obavijesti o nasilju izvršenom nada mnom i nad njim: o objavljivanju neovlaštenih prijevoda mojih knjiga. Pokazao mi je knjigu koju sam prelistao ne razumijevajući bogzna što: bila je na japanskom i latinicom je bilo napisano samo moje ime i prezime na koricama. - Ne mogu odgonetnuti ni o kojoj se od mojih knjiga radi - rekao sam, vraćajući mu primjerak. - Na žalost, ne znam Japanski.- Čak ni da znate jezik, ne biste prepoznali ovu knjigu - rekao je moj posjetitelj. - To je knjiga koju vi nikada niste napisali. Objasnio mi je da se velika vještina Japanaca da izrađuju savršene kopije zapadnih proizvoda proširila i na književnost. Neka tvrtka u Osaki uspjela se dočepati formule romana Silasa Flannervja, pa proizvodi sasvim nove i prvorazredne knjige i njima osvaja svjetsko tržište. Kad se ponovo prevedu na engleski (ili, točnije, kad se prvi put prevedu na engleski, s kojega se tvrdi da su prevedeni), nijedan ih kritičar ne može razlikovati od pravih Flannervjevih djela. Uzbunila me vijest o toj dijaboličkoj podvali; nije to samo razumljiv gnjev zbog ekonomske i moralne štete: osjećam neku ustreptalu privlačnost prema tim falsifikatima, prema tom rasadu mene sama što pušta korijenje u drugoj civilizaciji. Zamišljam staroga Japanca u kimonu kako prelazi preko mostića svijenog u luku: to je neki japanski ja koji izmišlja jednu od mojih priča i identificira se sa mnom nakon duhovnoga putovanja koje mi je potpuno strano. Zbog toga lažne Flannervjeve knjige što ih izbacuje prevarantska tvrtka iz Osake jesu obične krivotvorine, ali u isto vrijeme sadrže u sebi neku rafiniranu i tajanstvenu mudrost koje su autentični Flannervjevi romani potpuno lišeni. Naravno, budući da sam razgovarao s neznancem, morao sam kriti dvojnost svojih osjećaja, pa sam se pravio da sam zainteresiran samo da dobijem sve potrebne podatke kako bih mogao stvar predati sudu. - Tužit ću krivotvoritelje i svakoga tko surađuje u širenju lažnih knjiga! - rekao sam gledajući prevoditelja pažljivo u oči, jer mi je palo na um da možda taj mladić ima neke veze s tim sumnjivim poslom. Rekao je da se zove Ermes Marana. To ime nikad prije nisam čuo. Ima glavu izduženu naprijed, nalik na dirižabl, i kao da mnogo toga krije pod svojim ispupčenim čelom. Upitao sam ga gdje stanuje. - Trenutno u Japanu - odgovorio mi je. Tvrdi da je ogorčen što se netko nedopušteno služi mojim imenom i da mi je spreman pomoći stati na put toj prijevari, ali dodaje da se ne treba sablažnjavati, jer, po njegovu mišljenju, književnost i vrijedi baš po svojoj sposobnosti mistifikacije, u mistifikaciji leži njezina istina; prema tome je falsifikat, kao mistifikacija druge mistifikacije, zapravo istina na drugu potenciju. I dalje mi je izlagao svoje teorije, prema kojima je autor svake knjige zapravo izmišljen lik, živi ga autor izmišlja zato da bi mu dao ulogu autora svojih izmišljotina. Osjećam da se slažem s mnogim njegovim tvrdnjama, ali sam se dobro čuvao da mu to ne dam na znanje. Kaže da se zanima za mene prije svega iz dva razloga:

prvo, zato što sam autor koga je moguće falsificirati; drugo, zato što vjeruje da imam dar koji je potreban za velikog falsifikatora, za stvaranje savršenih apokrifa. Mogao bih, dakle, biti ono što za njega i jest idealan autor, to jest autor koji se raspršuje u oblak krivotvorine koje prekrivaju svijet svojim gustim omotačem. A budući da je za njega prijevara prava bit svega, autor koji bi stvorio savršen sistem prijevara uspio bi se identificirati s totalitetom.

Neprestano mislim na svoj jučerašnji razgovor s Ermesom Maranom. I ja bih želio izbrisati sebe sama i za svaku knjigu pronaći novo ja, nov glas, novo ime, ponovo se roditi; ali moj je cilj da u knjigu zarobim nečitljivi svijet, bez središta, bez ja. Kad se bolje promisli, taj totalni pisac mogao bi biti vrlo skromna osoba: ono što u Americi zovu ghost-umter, pisac-utvara, zanat kojem se priznaje korisnost, premda nije osobito ugledan: to je anonimni redaktor koji daje oblik knjige onom što imaju ispričati osobe koje ne znaju ili nemaju vremena pisati, ruka što piše i tako daje riječ egzistencijama koje su suviše zauzete egzistiranjem. Možda je to prava moja vokacija, a ja sam je promašio? Mogao bih umnogostručiti svoje ja, pridružiti sebi tuda ja, fingirati ja koji su posve suprotni meni, a i međusobno. Ali, ako je individualna istina jedina koju knjiga može sadržavati, onda i ja moram pristati da pišem svoju istinu. Knjiga mojih uspomena? Ne, uspomene su istinite dok ih netko ne fiksira, dok im ne da neki oblik. Knjiga mojih želja? I one su istinite samo onda kad njihovi poticaji djeluju neovisno o mojoj svjesnoj volji. Jedina istina o kojoj mogu pisati jest istina trenutka koji upravo živim. Možda je prava knjiga zapravo ovaj dnevnik u kojem pokušavam naznačiti sliku žene na ležaljci u različita doba dana, onako kako je vidim, pri različitim rasvjetama. Zašto ne dopustiti mogućnost da moje nezadovoljstvo samim sobom zapravo otkriva neizmjernu ambiciju, možda delirij megalomanije? Pred piscem koji želi poništiti sebe, da bi dao riječ onome što je izvan njega, otvaraju se dva puta: da piše samo jednu knjigu, koja može biti jedina knjiga, jer sadrži sve na svojim stranicama; ili da piše sve knjige, tako da slijedi totalitet u njegovim djelomičnim slikama. Jedina knjiga, koja bi sadržavala totalitet, ne bi mogla biti drugo do sveti tekst, otkriće totalne riječi. Ali ja ne vjerujem da se totalitet može obuhvatiti jezikom; moj je problem ono što ostaje vani, nenapisano, nenapisivo. Ne ostaje mi drugi put nego da pišem sve knjige, da pišem knjige svih mogućih autora.

Ako pomislim da trebam napisati jednu knjigu, svi problemi oko toga kakva ta knjiga treba, a kakva ne treba biti toliko me zakoče da me priječe da nastavim dalje. Ali, kad pomislim da pišem cijelu biblioteku, odjednom osjetim olakšanje: znam da će sve što napišem biti uokvireno, osporeno, odmjereno, prošireno, zatrpano stotinama svezaka koje mi još ostaje da napišem. Sveta knjiga o kojoj se najbolje znaju okolnosti u kojima je nastala svakako je Kuran. Bilo je najmanje dva posrednika između totaliteta i knjige: Muhamed je slušao Alahove riječi, a onda je diktirao svojim pisarima. Jedanput je - pričaju Prorokovi biografi - diktirajući pisaru Abdulahu, Muhamed prekinuo rečenicu na sredini. Pisar mu je, gotovo nesvjesno, sugerirao završetak. Nešto rastreseni Prorok prihvatio je kao Božju riječ ono što mu je Abdulah rekao. Ta je činjenica sablaznila pisara, pa je napustio Proroka i izgubio vjeru. Nije imao pravo. U krajnjoj liniji, on je taj koji je morao prihvatiti odgovornost za organizaciju rečenice; on je morao voditi računa o unutrašnjoj koherenciji napisanoga, o gramatici i sintaksi, da bi jezikom obuhvatio fluidnost misli koja nadilazi svaki jezik prije no što se pretoči u riječ, i jedne tako fluidne riječi kao što je Prorokova. Alahu je bila potrebna pisareva suradnja, već zbog toga što je odlučio izraziti se napismeno. Muhamed je to znao, i zato je iskazao pisaru čast da završava rečenice; ali Abdulah nije bio svjestan moći kojima bijaše obdaren. Izgubio je vjeru u Alaha zato što nije imao vjere u pisanje i u sebe kao onoga koji pisanjem upravlja. Kad bi jednom nevjerniku bilo dopušteno da izmišlja varijante legendi o Proroku, ja bih predložio ovu: Abdulah gubi vjeru zato što mu se, dok piše po diktatu, potkrade greška, a Muhamed, premda je opazi, odlučuje da je ne ispravi, jer mu se pogrešni izraz čini boljim. Ni u tom slučaju Abdulah ne bi imao

pravo da se sablažnjava. Tek na stranici, a ne prije, riječ, pa i riječ proročkoga raptusa, postaje definitivna, to jest postaje tekst. Samo preko ograničenosti našega čina pisanja neizmjernost nenapisanoga postaje čitljiva, što znači preko nepouzdanosti ortografije, preko previda, lapsusa, nekontroliranih skokova riječi i pera. Inače, neka se ono što je izvan nas i ne nastoji izraziti riječima: neka svoje poruke šalje drugim putovima. Evo, bijeli je leptir preletio cijelu dolinu i s čitateljičine knjige premjestio se na list na kojemu pišem.

Čudni se ljudi motaju po ovoj dolini: knjižarski zastupnici što čekaju moj novi roman za koji su već dobili predujam od izdavača širom svijeta; reklamni agenti koji traže da moji likovi nose neke marke odjeće ili piju neke voćne sokove; programatori kompjutora koji žele uz pomoć elektronskih mozgova dovršiti moje započete romane. Nastojim što manje izlaziti; selo izbjegavam; ako mi je do šetnje, upućujem se brdskim stazama. Danas sam susreo povorku dječaka, koji su svojim oduševljenjem i brižljivošću nalikovali na skaute, gdje po jednoj livadi rasprostiru platnene trake u obliku geometrijskih likova. - Signalizacija za avione? - upitao sam. - Za leteće tanjure - odgovorili su mi. - Mi smo promatrači neidentificiranih letećih predmeta. Ovuda prolaze, tu im je neka vrsta zračnog koridora, u kojem se u posljednje vrijeme često pojavljuju. Vjeruje se da je to zato što tu negdje stanuje jedan pisac, a stanovnici drugih planeta žele se poslužiti njime da bi nam se obratili. - Zašto to mislite? - upitao sam. - Zato što je taj pisac već neko vrijeme u krizi i ne može pisati. Novine se pitaju za razlog. Prema našim proračunima, to ga možda stanovnici drugih svjetova sprečavaju da radi, kako bi se oslobodio zemaljske ograničenosti i postao sposoban primati njihove poruke. - Ali, zašto baš njega? - Izvanzemaljska bića ne mogu nam govoriti izravno. Moraju se izraziti neizravno, figurativno, na primjer uz pomoć priča koje izazivaju neuobičajene osjećaje. čini se da taj pisac ima dobru tehniku i da je prilično elastičan u svojim idejama. - A jeste li čitali njegove knjige? - Ono što je do sada napisao ne zanima nas. U knjizi koju će napisati kad izađe iz krize mogla bi biti svemirska poruka. - A kako bi ona bila prenesena? - Mentalnim putem. On to ne mora ni opaziti. Mislit će da piše kako mu nalaže njegov talent; a zapravo će se poruka iz svemira, sadržana u valovima što ih hvata njegov mozak, uvući u ono što on piše. - I vi biste uspjeli dešifrirati poruku? Nisu mi ništa odgovorili.

Kad pomislim da će međuplanetarne nade tih mladića biti iznevjerene, osjetim stanovito žaljenje. Doista, mogao bih u svoju sljedeću knjigu ubaciti nešto što bi njima moglo sličiti na otkrivanje kakve kozmičke istine. Zasad ne znam što bih mogao izmisliti, ali kad počnem pisati, ideja će mi već doći. A što ako su oni u pravu? Ako mi, dok pišem vjerujući da to činim da ih zavaram, ono što pišem doista diktiraju izvanzemaljska bića? Doista moram čekati objavljenje iz međuzvjezdanih prostora: moj roman se ne miče s mjesta. Kad bih sad odjednom počeo opet pisati i ispisivati stranice i stranice, bio bi to znak da je galaksija usmjerila prema meni svoje poruke. Ali jedino što uspijevam pisati jest ovaj dnevnik, koji govori o mom promatranju jedne mlade žene što čita neku knjigu, za koju ne znam koja je. Je li izvanzemaljska poruka sadržana u mom dnevniku? Ili u njezinoj knjizi?

Došla mi je u posjet neka djevojka koja piše tezu o mojim romanima za neki važan sveučilišni seminar.

Vidim da joj moje djelo savršeno služi da bi dokazala svoje teorije, i to je svakako pozitivna činjenica, za romane ili za teorije, ne znam. Na temelju njezinih podrobnih izlaganja, stekao sam predodžbu o vrlo ozbiljnom radu, ali ne prepoznajem svoje knjige u njezinim očima. Ne sumnjam da ih je ta Lotaria (tako se zove) pažljivo pročitala, ali mislim da ih je pročitala samo zato da bi u njima našla ono u što je bila uvjerena još prije čitanja. Pokušao sam joj to reći. Odvratila mi je, malo pogođena: - Zašto? Zar biste htjeli da u vašim knjigama pročitam samo ono u što ste vi uvjereni? Odgovorio sam joj: - Ne bih. Ja od čitatelja očekujem da u mojim knjigama pročitaju nešto što ja nisam znao, ali to mogu očekivati samo od onih koji očekuju da će u knjizi pročitati nešto što nisu znali. (Srećom, mogu kroz dalekozor promatrati onu drugu ženu kako čita i uvjeriti se da nisu svi čitatelji kao ova Lotaria). - To što vi tražite, to je pasivan, evazivan i regresivan način čitanja - rekla je Lotaria. - Moja sestra tako čita. Upravo zato što sam vidjela da guta romane Silasa Flannervja jedan za drugim, ne postavljajući sebi nikakva pitanja, došla mi je ideja da upravo te romane uzmem za temu svoje teze. Zato sam pročitala vaša djela, gospodine Flannerv, ako baš želite znati: da bih svojoj sestri pokazala kako treba čitati jednog autora. Makar i Silasa Flannervja. - Hvala za to 'makar'. Ali zašto niste poveli sestru? - Ludmilla misli da je bolje ne poznavati autora osobno, jer stvarna osoba nikad ne odgovara onoj predodžbi koju čovjek sebi stvori o autoru čitajući knjige. Rekao bih da bi ta Ludmilla mogla biti idealna čitateljica mojih knjiga. Sinoć sam, ulazeći u svoju radnu sobu, ugledao sjenu nekog neznanca kako bježi kroz prozor. Pokušao sam ga uhvatiti, ali je nekud nestao. često mi se čini kako osjećam da ima ljudi sakrivenih po grmovima oko kuće, osobito noću. Premda izlazim iz kuće što je manje moguće, imam dojam kao da netko prevrće po mojim papirima. Već sam više puta primijetio da je nestao pokoji list iz mojih rukopisa. Nakon nekoliko dana našao bih te listove na mjestu. Ali često mi se događa da ne prepoznam svoje rukopise, kao da sam zaboravio ono što sam napisao, ili kao da sam se preko noći toliko promijenio da više ne prepoznajem sebe u jučerašnjem sebi. Upitao sam Lotariju je li već pročitala neke moje knjige koje sam joj posudio. Rekla mi je da nije, jer ovdje nema na raspolaganju elektronski mozak. Objasnila mi je da kompjutor, ako je programiran na određeni način, može pročitati roman za nekoliko minuta, načiniti popis riječi koje se u tekstu javljaju, i složiti ih po učestalosti. - Na taj način je čitanje već obavljeno - kaže Lotaria - a to predstavlja neprocjenjivu uštedu vremena. A što je drugo čitanje nekoga teksta ako ne bilježenje kako se vraćaju neke teme, kako se ponavljaju neke osobine forme i sadržaja? Elektroničko čitanje daje mi popis frekvencija, i dosta mi je da ga preletim pa da stvorim predodžbu o problemima koje roman nudi mome kritičkom proučavanju. Dakako, najviše frekvencije zauzimaju članovi, zamjenice, veznici, ali ja se ne zaustavljam na tome. Ustremljujem se na riječi koje su najbogatije značenjem i koje mi mogu dati prilično preciznu sliku o knjizi. Lotaria mi je donijela nekoliko elektronički obrađenih romana, u obliku popisa riječi složenih po učestalosti. - U romanu koji ima između pedeset i sto tisuća riječi - rekla mi je - treba odmah promotriti riječi koje se pojavljuju dvadesetak puta. Pogledajte ovo. Riječi koje se pojavljuju devetnaest puta: činiš, hici, imaju, komandant, odmah, opasač, pauk, straža, tvoja, vidio, zajedno, zubi, život... - Riječi koje se javljaju osamnaest puta: dokle, dolazi, dosta, francuski, idem, jesti, kapa, kota, krumpir, lijep, momci, mrtav, nov, oni, prolazi, večer... - Zar nemate već sad jasnu predodžbu o čemu se radi - pita Lotaria. - Nema sumnje da je to ratni roman koji se sav sastoji od akcije, pisan je suho, u njemu ima nešto nasilja. To je pripovijedanje koje se posve iscrpljuje na površini, reklo bi se; ali, da bismo se uvjerili, potrebno je sondirati i popis riječi koje se

javljaju samo jedanput, pa su zato također vrlo važne. Na primjer, ovaj dio popisa: lumpenproletarijat, počiva, podsuknja, podzemlje, podzemni, pokopati, priručni, sahranjen, suknja, stubište...- Nije to površna knjiga, kao što se činilo. Svakako tu ima nešto skriveno; tim tragom kretat će se moja istraživanja. Lotaria mi pokazuje drugi niz riječi. - Ovo je sasvim drugačiji roman. To se odmah vidi. Pogledajte riječi koje se pojavljuju pedesetak puta: imao, malo, muž, njegov, Riccardo (51), bilo, ima, ispred, odgovori, stanica (48), nekoliko, put, Mario, soba, svi, tek (47), činilo, jutro, koji, ode (46), morala (45), čuješ, dok, ruka, uzme (43), Cetina, Delia, djevojka, godine, si, tko, večer (42), mogla, muškarac, prozor, sama, skoro, vrati (41), mene, htjede (40), život (39)... - Kako vam se čini? Intimističko pripovijedanje, suptilni osjećaji, jedva naznačeni, skroman ambijent, svakodnevni život u provinciji... Za provjeru, uzmimo uzorak riječi koje se javljaju samo jednom: gutaše, inženjer, kleknuti, ljubomora, nadolje, nedužno, nepravda, udebljati, prevarena, proguta, progutana, raslo, sleden, smislio... - I tako smo već upoznali atmosferu, raspoloženja, društvenu pozadinu... Možemo prijeći na treću knjigu: Bog, kosa, nadasve, novac, ode, prema, puta (39), boraviti, brašno, kiša, netko, razlog, večer, Vincenzo, vino (38), dakle, jaja, mrtvo, noge, svoje, zeleno (36), bijelo, crni, čak, čine, dan, djeca, grudi, imali, ostadoh, stoji, šef, tkanine... - Rekla bih da ovdje imamo priču od krvi i mesa, čvrstu, malo grubu, punu izravne senzualnosti, bez rafiniranosti, punu pučkog erotizma. Prijeđimo i ovdje na riječi kojima je frekvencija jedan. Evo, na primjer: djevice, ostvariti, povrće, sramote, sramotim, sramotiti, sramotiš, stidjeti, stidljivo, vermut, zasramih... - Jeste li vidjeli? Tu je pravi pravcati osjećaj krivice! To je dragocjena indicija: kritičko istraživanje može početi odatle, postaviti svoje radne hipoteze... Što sam vam rekla? Zar to nije brz i efikasan sistem? Pomisao da Lotaria čita moje knjige na taj način stvara mi probleme. Sad, čim napišem riječ, odmah vidim kako je centrifugira elektronski mozak, vidim riječ smještenu na ljestvicu frekvencija, pokraj drugih riječi za koje ne znam kakve su, pa se pitam koliko sam je puta upotrijebio, osjećam kako cijela odgovornost pisanja naliježe na te izdvojene slogove, pokušavam zamisliti kakvi bi se zaključci dali izvući iz činjenice da sam tu riječ upotrijebio jedanput ili pedeset puta. Možda će biti najbolje da je precrtam... Ali, koju god drugu riječ pokušam upotrijebiti, čini mi se da ni ona ne može izdržati kušnju... Možda bih, umjesto knjige, mogao pisati popise riječi, po abecednom redu, lavinu riječi kojom bi se izrazila istina koju još ne poznajem, i iz kojih bi kompjutor, okrećući svoj program naopako, stvorio knjigu, moju knjigu. Javila se sestra Lotarije što o meni piše tezu. Došla je ne najavivši se, kao da je slučajno ovuda prolazila. Rekla je: - Ja sam Ludmilla. Pročitala sam sve vaše romane. Znajući da ona autore ne želi upoznati osobno, začudio sam se što je vidim. Rekla mi je da njezina sestra stvari uvijek vidi djelomično; to je jedan od razloga što je, nakon što joj je Lotaria pričala o našim susretima, zaželjela osobno provjeriti, kao da provjerava postojim li doista, jer ja odgovaram njezinoj predodžbi o idealnom piscu. Taj je idealni uzor - da kažem njezinim riječima - autor koji rađa knjige 'onako kako vriježa tikve rađa tikve'. Upotrijebila je i druge metafore uzete iz prirodnih procesa koji se nezaustavljivo kreću svojim tokom: spomenula je vjetar što oblikuje planine, nanose plime i oseke, godove u stablu; ali to su bile metafore za književno stvaranje uopće, a slika se bundeve odnosila baš na mene. - Zar ste se posvađali sa sestrom? - pitao sam je, osjećajući u njezinim riječima polemički ton; govorila je kao netko tko je navikao da svoje stavove brani u sporu s drugima. - Ne, s nekim drugim koga vi također poznajete - rekla je. Bez mnogo napora uspio sam otkriti pozadinu njezina posjeta.

Ludmilla je prijateljica, ili bivša prijateljica, prevoditelja Marane,' za koga je književno djelo to bolje što više nalikuje na sastav stroja, što više predstavlja skup zupčanika, trikova, zamki. - A ja, po vašem mišljenju, radim nešto drugo? - Oduvijek sam mislila da vi pišete onako kako životinje kopaju svoje rupe ili grade mravinjake i košnice. - Nisam siguran da je to što vi tvrdite osobito laskavo za mene - odgovorio sam. - U svakom slučaju, evo, sad me vidite, nadam se da niste razočarani. Odgovaram li predodžbi koju ste sebi stvorili o Silasu Flannervju? - Nisam razočarana, naprotiv. Ali ne zato što biste odgovarali mojoj predodžbi, nego zato što ste apsolutno obična osoba, kao što sam se i nadala. - Moji romani daju vam predodžbu o meni kao o običnoj osobi? - Ne, pazite... Romani Silasa Flannervja nešto su tako karakteristično... da se čini kao da postoje otprije, prije nego što ste ih vi napisali, i to u svim svojim pojedinostima... čini se kao da prolaze kroz vas, služeći se vama jer vi znate pisati, a netko ih ipak mora napisati... Željela bih vas gledati dok pišete, da provjerim je li tako... Osjećam kako me nešto presjeklo, nešto bolno. Za ovu ženu ja sam samo bezlična grafička energija koja je u stanju da iz neiskazanoga prenese u pismo svijet koji postoji neovisno o meni. Bilo bi loše da sazna kako mi nije ostalo ništa od toga dvoga: ni izražajna energija ni nešto što bih izrazio. - Što mislite da biste vidjeli? Ja ne mogu pisati ako me netko gleda - napominjem. Objašnjava kako je zaključila da istina književnosti leži u fizičkom činu pisanja. 'Fizički čin...' - te se riječi motaju po mojoj glavi, vezuju se i uz slike koje uzalud nastojim otjerati. - Fizičko postojanje - blebećem - eto, vidite, ja sam tu, ja sam čovjek koji postoji, tu, pred vama i vašim fizičkim postojanjem... - i zahvaća me nesnosna ljubomora, ne na druge ljude, nego na onoga mene koji se sastoji od tiskarske boje, od točaka i zareza, onoga što je napisao romane koje ja više neću pisati, na autora koji se zavlači u intimni život ove mlade žene, dok sam ja, ja ovdje i sada, sa svom svojom fizičkom energijom koju osjećam kako se budi, mnogo trajnija od stvaralačkog poleta, odvojen od nje neizmjernom daljinom što je stvaraju tipke i bijeli papir u stroju. - Komunikacija se može uspostaviti na različitim razinama... - počinjem objašnjavati približavajući joj se, svakako nešto prenaglim pokretima, ali u mojoj svijesti trepere vizualne i taktilne slike koje me tjeraju da ukinem svaku odvojenost i svako oklijevanje. Ludmilla se izvija, oslobađa se: - Ma što to radite, mister Flannerv? Nije u tome stvar! Griješite! Svakako, u mojem je ponašanju moglo biti i nešto više stila, ali sad je već kasno da to popravljam: ne ostaje mi drugo nego da igram na sve ili ništa: nastavljam je juriti oko pisaćeg stola, izgovarajući rečenice za koje znam da su ništavne, kao: - Možda vi mislite da sam prestar, međutim... - Sve je to nesporazum, mister Flannerv - kaže Ludmilla, pa se zaustavlja, stavljajući između nas golemi Websterov rječnik - ja bih doista mogla spavati s vama; vi ste fin gospodin ugodne vanjštine. Ali to ne bi imalo nikakve veze s problemom o kojem smo raspravljali... Ne bi imalo veze s autorom Silasom Flannery-jem čije romane čitam... Kao što sam vam rekla, to su dvije različite osobe i njihove se uloge ne mogu pobrkati... Ne sumnjam da ste vi ta konkretna osoba, a ne netko drugi, zato što mi nalikujete na mnoge ljude koje sam upoznala, ali mene zanima onaj drugi, onaj Silas Flannerv koji postoji u djelima Silasa Flannervja i neovisan je o vama koji ste ovdje... Brišem znoj sa čela. Sjedam. Nečega je u meni nestalo. Možda je to ja; možda sadržaj toga ja. Ali, zar nisam to i želio? Zar nisam upravo obezličenje i želio postići? Možda su Marane i Ludmilla došli da mi kažu istu stvar: samo ne znam je li to oslobođenje ili osuda. Zašto dolaze upravo k meni, 1 to u času kad se osjećam privezan za sebe kao u zatvoru? Čim je Ludmilla izašla, potrčao sam do dalekozora da se utješim gledajući onu ženu na ležaljci. Nije je bilo. Počeo sam sumnjati: možda je to ova ista čitateljica koja mi je bila u posjetu? Možda je ona stalni uzrok svih mojih problema? Možda postoji zavjera s ciljem da me onemoguće u pisanju, možda su

zavjerenici i Ludmilla, i njezina sestra, i prevodilac? - Najviše me privlače oni romani - rekla je Ludmilla - koji stvaraju privid jasnoće oko nekog čvora ljudskih odnosa, koji je zapravo taman, okrutan i naopak. Nije mi jasno je li to rekla zato da bi objasnila što je privlači u mojim romanima, ili da bi naznačila što bi u mojim romanima željela naći, a ne nalazi. Čini mi se da je nezadovoljivost glavna Ludmillina osobina: izgleda da se njezine naklonosti iz dana u dan tako mijenjaju da je stalan samo njezin nemir. (Ali, kad mi je opet došla u posjet, kao da je zaboravila sve ono što se dogodilo jučer). - Kroz dalekozor promatram jednu ženu što čita na nekoj terasi u dnu doline - ispričao sam joj. - Pitam se jesu li knjige koje čita umirujuće ili uznemirujuće. - Kako vam izgleda ta žena? Mirna ili nemirna? - Mirna. - Onda čita uznemirujuće knjige. Ispričao sam Ludmilli čudne misli koje me muče u vezi s mojim rukopisima: da nestaju, da se vraćaju, da više nisu isti kao prije. Rekla mi je da budem vrlo pažljiv: postoji organizacija tvoraca apokrifa što posvuda širi svoje pipke. Upitao sam je nije li na čelu te zavjere njezin bivši prijatelj. - Zavjere uvijek izmiču iz ruku svojih vođa - rekla je, izmičući. Apokrif (prema grčkome apokryphos, skriven, tajan): 1) izvorno naziv za 'tajne knjige' vjerskih sekti; kasnije naziv za tekstove koji nisu priznati kao kanonski u religijama koje imaju kanonske spise; 2) naziv za tekst koji se lažno pripisuje jednom razdoblju ili autoru. Tako rječnici. Možda je moja prava vokacija da budem autor apokrifa, u različitim značenjima toga termina: jer pisanje je uvijek skrivanje nečega na takav način da poslije bude otkriveno; jer, istina koja može izaći iz mojega pera jest poput krhotine što se zbog snažnoga udarca odvoji od velike stijene i odleti daleko; jer, nema sigurnosti izvan falsifikata.

Želio bih pronaći Ermesa Maranu i predložiti mu da se udružimo i preplavimo svijet apokrifima. Ali, gdje je Marana sada? Je li se vratio u Japan? Nastojim natjerati Ludmillu da mi govori o njemu, nadajući se da će mi reći nešto određeno. Po njezinu mišljenju, krivotvoritelj se, da bi obavljao svoj posao, mora sakriti tamo gdje su romansijeri mnogobrojni i plodni, tako da može maskirati svoje podvale miješajući ih s bujnom produkcijom autentičnog materijala. - Onda se vratio u Japan? - Ali, Ludmilla kao da ne zna ni za kakvu vezu između Japana i toga čovjeka. Ona tajnu bazu nevjernoga prevoditelja smješta na sasvim drugi kraj globusa. Sudeći prema posljednjim njegovim porukama, Ermesovi tragovi vode nekud u blizinu Anda. Ludmillu, međutim, zanima samo jedno: da on bude što dalje od nje. Sklonila se u ove plani ne da bi mu izmakla; sad, kad je sigurna da ga neće sresti, može se vratiti kući. - To znači da odlaziš? - pitam je - Sutra - objavljuje mi. Vijest me rastužuje. Iznenada, osjećam se sam. Opet sam razgovarao s promatračima letećih tanjura. Sad su oni došli k meni, da provjere nisam li možda napisao knjigu koju su mi diktirala izvanzemaljska bića. - Ne, ali znam gdje se ta knjiga može naći - rekao sam približavajući se dalekozoru. Odavno mi je palo na um da ta interplanetarna knjiga može biti i ona koju čita ona žena na ležaljci. Na terasi nije bilo žene. Razočaran, vrtio sam dalekozor po dolini, i tako sam ugledao nekog čovjeka odjevena na gradsku kako sjedi na rubu stijene i čita knjigu. Do koincidencije je došao u tako zgodnome trenutku da nije bilo neumjesno pomisliti na neki izvanzemaljski utjecaj. - Eto vam knjige koju tražite - rekao sam mladićima, dajući im dalekozor da pogledaju neznanca. Pošto su jedan po jedan prislonili oko na okular, pogledali su se, zahvalili mi i otišli. Došao mi je u posjet jedan čitatelj, da mi izloži problem koji ga muči: našao je dva primjerka moje knjige U mreži crta što itd:.. koji su po vanjskom izgledu jednaki, ali se u njima nalaze dva različita

romana. Jedno je priča o nekom profesoru koji ne podnosi zvonjavu telefona, a drugo priča o milijarderu koji sakuplja kaleidoskope. Na žalost, nije mi mogao o njima reći mnogo više, niti mi pokazati te primjerke, jer su mu obje knjige ukradene prije nego što ih je dospio pročitati, druga od njih manje od kilometar daleko odavde. Još je bio sav zbunjen zbog toga čudnog događaja; ispričao mi je kako je, prije no što dođe k meni, želio provjeriti jesam li kod kuće, a u isto vrijeme želio je i nastaviti čitanje knjige, da bi o njoj mogao sa mnom razgovarati znajući točno što govori; sjeo je, dakle, s knjigom u ruci na rub neke stijene s koje je mogao vidjeti moj chalet. Odjednom ga je okružila nekakva skupina luđaka koji su se bacili na njegovu knjigu. Oko te knjige ti su bezumnici izveli neku vrstu obreda, jedan od njih držao ju je podignutu, a drugi su je motrili puni duboke odanosti. Ne obazirući se na njegove prosvjede, trkom su se udaljili kroz šumu, odnijevši sa sobom knjigu. - Ove doline vrve od čudnih tipova - rekao sam mu, nastojeći ga smiriti - ne mislite više na tu knjigu, gospodine; niste izgubili ništa važno: bila je to krivotvorina proizvedena u Japanu. Da bi za svoje ciljeve iskoristila uspjeh što su ga moje knjige postigle u svijetu, neka beskrupulozna japanska firma širi knjige koje na koricama nose moje ime, ali koje su zapravo plagijati djela slabije poznatih japanskih romansijera, koja su, propavši na tržištu, završila u starom papiru. Nakon mnogo istraživanja, uspio sam otkriti tu podvalu koje smo žrtve i ja i plagirani autori. - Meni se taj roman koji sam čitao baš sviđao - priznaje čitatelj - i krivo mi je što ne mogu saznati kako je priča završila. - Ako vam je samo do toga, mogu vam otkriti koji je izvor te knjige: radi se o jednom japanskom romanu koji je neznatno prepravljen, tako da su junacima i mjestima dana zapadna imena: zove se Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom, a autor mu je Takakumi Ikoka, koji je, uostalom, više nego pažnje vrijedan pisac. Mogu vam dati prijevod te knjige na engleski, da bih vam nekako nadoknadio pretrpljenu štetu. Uzeo sam knjigu sa stola i dao mu je, zatvorivši je najprije u kuvertu u obliku vrećice, da ne bi došao u iskušenje da je prelista i tako odmah shvati da ona nema ništa zajedničko s knjigom U mreži crta što se presijecaju, niti s nekim drugim mojim romanom, apokrofhim ili autentičnim. - Znao sam da kruže lažne knjige potpisane imenom Flannery - rekao je čitatelj - pa sam bio uvjeren i da je najmanje jedna od tih dviju knjiga koje sam imao u rukama lažna. Ali, kako je s ostalima? Možda nije bilo razumno da i dalje upućujem toga čovjeka u svoje probleme; pokušah se izvući odgovorom: - Jedine knjige koje priznajem za svoje jesu one koje tek trebam napisati. Čitatelj se ograničio na to da se popustljivo nasmiješi, a onda se opet uozbiljio i rekao: - Mister Flannerv, znam tko iza svega toga stoji: nisu to Japanci, nego stanoviti Ermes Marana, koji je sve to izveo zbog ljubomore na djevojku koju i vi poznajete, a zove se Ludmilla Vipiteno. - Zašto ste onda došli k meni? - uzvratio sam. - Otiđite k tom gospodinu, pa njega pitajte kako stoje stvari. - Počeo sam sumnjati đa između čitatelja i Ludmille postoji veza, i to je bilo dovoljno da mi glas zadobije neprijateljski ton. - Drugo mi ne preostaje - složio se čitatelj. - Upravo mi se pruža prilika da odem na službeni put tamo gdje se on sad nalazi, u Južnu Ameriku, pa ću iskoristiti priliku da ga potražim. Nisam se potrudio da mu dam na znanje kako, koliko ja znam, Ermes Marana radi za Japance i kako ima u Japanu centralu za svoje apokrife. Meni je samo važno da se taj nametljivac što više udalji od Ludmille: ohrabrio sam ga, dakle, da krene na taj put i da pažljivo traži sve dok ne nađe prevoditelja-utvaru. čitatelja muče tajnovite podudarnosti. Ispričao mi je kako mu se već neko vrijeme iz najrazličitijih razloga događa da mora prekinuti čitanje nekog romana već nakon nekoliko stranica. - Možda su vam dosadni? - rekao sam, sklon, kao i uvijek, pesimizmu. - Naprotiv, prisiljen sam da prestanem čitati upravo onda kad postane najnapetije. Jedva čekam da nastavim, ali kad pomislim da mi je opet u rukama knjiga koju sam započeo čitati, pokazuje se da je to sasvim druga knjiga.

- ... koja je, pak, vrlo dosadna... - ubacih. - Ne, nego još zanimljivija. Ali, ni nju ne uspijevam pročitati. I tako dalje.- Vaš slučaj ulijeva mi neku nadu - rekao sam mu. - Meni se sve češće događa da uzmem u ruke roman koji je tek izašao, i ustanovim da čitam knjigu koju sam već stoput čitao. Razmislio sam o svom posljednjem razgovoru s tim čitateljem. Možda je intenzitet njegova čitanja tako snažan da već na početku usisa cijeli sadržaj romana, tako da više ništa ne ostane za nastavak. Meni se to događa kad pišem: već neko vrijeme svaki roman koji započnem pisati iscrpi se ubrzo nakon početka, kao da sam već izrekao sve ono što sam imao reći. Pala mi je na um ideja da napišem roman koji bi se sastojao od samih početaka romana. Glavni bi lik mogao biti nekakav čitatelj kojeg neprestano prekidaju u čitanju. čitatelj kupuje novi roman A autora Z. Ali, primjerak ima grešku, on se ne može maknuti dalje od početka... Vraća se u knjižaru da zamijeni primjerak... Cijeli bih roman mogao napisati u drugome licu: ti, čitatelju... Pa bih mogao uvesti i čitateljicu, prevoditelja koji falsificira, staroga pisca koji vodi dnevnik nalik na ovaj moj dnevnik... Ali, ne bih htio da, bježeći od Krivotvoritelja, čitateljica padne u naručaj čitatelju. Izvest ću stvar tako da čitatelj krene u potragu za Krivotvoriteljem, koji se krije u nekoj vrlo dalekoj zemlji, tako da Pisac može ostati sam s čitateljicom. Dakako, bez ženskog lika, čitateljevo bi putovanje izgubilo na privlačnosti: potrebno je da na tom putu susretne kakvu drugu ženu. čitateljica bi mogla imati sestru... Doista, čini se da se čitatelj upravo sprema krenuti. Ponijet će sa sobom roman Takakumija Ikoke Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom da ga čita na putu.

Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom

Listovi gingka padali su poput sitne kiše s grana i šarali livadu žutim točkama. Šetao sam se s gospodinom Okedom po stazi od glatkoga kamenja. Rekoh da bih volio izdvojiti uzbuđenje što ga izaziva svaki pojedini list gingka od uzbuđenja što ga izazivaju svi drugi listovi, ali da se pitam je li to moguće. Gospodin Okeda reče da je moguće. Premise od kojih sam polazio, i za koje je gospodin Okeda držao da su dobro utemeljene, bile su sljedeće. Ako s gingkova stabla padne samo jedan žuti listić na livadu, uzbuđenje što ga čovjek osjeća dok ga gleda uzbuđenje je od jednoga žutog listića. Ako sa stabla padnu dva listića, oko ih slijedi dok se vrte u zraku približavajući se i udaljujući kao dva leptira koji prate jedan drugoga, da bi se napokon spustili na svoje mjesto na travi. Tako je i s tri, s četiri, pa i s pet listova; kako broj listova što se vrte u zraku raste dalje, uzbuđenja što odgovaraju svakome od njih zbrajaju se i ustupaju mjesto složenome uzbuđenju sličnom onome kad pada tiha kiša i -ako samo dašak vjetra uspori pad - onome kad krila lebde u zraku, a potom dojmu o mnoštvu svjedosnih pjega kad se pogled spusti na livadu. I sad bih ja, ne gubeći ništa od tih ugodnih složenih dojmova, želio zadržati i izdvojiti, ne miješajući je s ostalima, pojedinačnu sliku svakog lista od trenutka kad uđe u vidno polje i slijediti list u njegovu plesu kroz zrak i u njegovu spuštanju na travu. Povlađivanje gospodina Okede ohrabrilo me da nastavim razgovor o tome. A možda bih - dodah promatrajući oblik gingkova lista, malu žutu lepezu s nazubljenim rubovima - mogao postići da razlikujem uzbuđenje što ga izaziva svaki režanj lista. O tome se gospodin Okeda nije izjasnio; već me je više puta njegova šutnja upozoravala da se ne upuštam u prenagljene pretpostavke preskačući cijeli niz stvari koje još nisam podvrgao provjeri. Shvaćajući koliko je dragocjena ova pouka, uzeh koncentrirati svoju pažnju da bih ulovio najmanja uzbuđenja u trenutku kad se jasno ocrtavaju, kad njihova čistoća još nije pomiješana s gomilom izmiješanih dojmova. Makiko, najmlađa kći gospodina Okede, došla je i poslužila čaj, pokreti su joj bili staloženi, a njezina ljupkost bila je donekle djetinja. Dok se sagibala, na njezinu potiljku, golom ispod kose koja je bila začešljana naviše, vidjeh red crnih dlačica koje kao da su se protezale i niz leda. Vrlo sam je pažljivo

gledao, a tada osjetih nepomičnu zjenicu gospodina Okede kako me motri. Svakako je razumio da svoju sposobnost da izdvojim uzbuđenja primjenjujem na potiljak njegove kćeri. Nisam odvratio pogled, prvo, zato što je dojam tih nježnih dlačica na svijetloj koži sasvim zavladao mnome, a i zato što bi gospodinu Okedi bilo lako da moju pažnju odvrati kakvom svakodnevnom rečenicom, ali on to nije učinio. Uostalom, Makiko je brzo završila serviranje čaja i uspravila se. Zagledah se u madež koji ima nad usnom, s lijeve strane, jer mi je on vratio nešto od prijašnjeg uzbuđenja, premda je ono sad bilo nešto slabije. Makiko me na trenutak zbunjeno pogledala, a onda je oborila oči. Poslije podne je bio jedan trenutak koji neću tako lako zaboraviti, premda mi je jasno, kad se ispriča, da izgleda kao sitnica. Šetali smo se obalom sjevernoga jezerca s gospodom Mijadži i Makiko. Gospodin Okeda išao je sprijeda sam, naslanjajući se na dugi štap od bijeloga javora. Usred jezerca procvala su dva cvijeta jesenskoga lopoča, pa gospoda Mijadži izrazi želju da ih uberemo, jedan za nju a drugi za njezinu kćer. Gospoda Mijadži imala je svoj uobičajeni smrknut, malo umoran izraz, ispod kojega se naslućivala opasna tvrdoglavost zbog koje sam sumnjao da u dugoj priči o njezinim lošim odnosima s mužem, o kojima se toliko pričalo, ona ne igra samo ulogu žrtve; i doista, kad se usporedi hladna krutost gospodina Okede i njezina tvrdoglava odlučnost, ne znam tko gore prolazi. Sto se tiče Makiko, ona je uvijek bila u vedrom i opuštenom raspoloženju što ga djeca koja rastu usred snažnih obiteljskih sukoba ponekad suprotstavljaju okolini kao neku svoju obranu, a ona je to raspoloženje zadržala i kad je odrasla, pa ga je sad suprotstavljala svijetu stranih ljudi, kao da se skriva iza štita oštre i neuhvatljive vedrine.

Kleknuvši na stijenu na obali, nagnuo sam se i dohvatio najbližu granu lopoča što je plutao, pa sam je blago povukao, pazeći da je ne otkinem, tako da je cijela biljka zaplovila prema obali. Gospoda Mijadži i njezina kći također su kleknule i ispružile ruke prema vodi, spremajući se da dohvate cvjetove kad im se dovoljno približe. Obala jezerca bila je niska i kosa; da ne bi pale, obje su se žene naslonile na moja leda, jedna s jedne, druga s druge strane. U jednome času, osjetih dodir na vrlo određenoj točki, između mišice i leđa, na visini prvih rebara; dapače, bila su to dva različita dodira, jedan slijeva a drugi zdesna. Sa strane gospođice Makiko taj je dodir bio napet i nekako treperav, a sa strane gospode Mijadži bio je to nametljiv pritisak koji me je trljao. Shvatih da su me, zahvaljujući neobičnom i sretnom slučaju, u istom času dotakle bradavica lijeve kćerkine dojke i bradavica desne materine dojke, i da moram skupiti svu svoju snagu kako ne bih prekinuo taj dragocjeni dodir, i kako bih dobro procijenio ta dva istodobna osjeta razlikujući ih i uspoređujući njihove učinke. - Odmaknite listove - reče gospodin Okeda - pa će se stabljika cvijeta nagnuti prema vama. - Stajao je iznad nas troje dok smo se naginjali prema lopočima. Imao je u ruci dugi štap kojim je lako mogao približiti obali vodenu biljku; ali, ograničio se na to da dvjema ženama dade taj savjet koji je samo produžio dodir njihovih tijela s mojim. Dva lopoča već su gotovo stigla do ruku Mijadži i Makiko. Brzo sam sračunao da ću, u trenutku kad ih budu otkidale, podižući desni lakat i odmah ga naslanjajući o bok, moći stisnuti pod pazuho cijelu malu i tvrdu Makikinu dojku. Ali, trijumf zbog uspjeha u lovu na lopoče poremetio je sklad naših pokreta, zbog čega se moja desna mišica sklopila nad prazninom, ali je lijeva šaka, koja je pustila granu i pala unatrag, zapela za krilo gospode Mijadži koje kao da je bilo spremno da je dočeka i gotovo da je zadrži, što je sve izazvalo bojažljiv drhtaj koji se prenio na cijelo moje tijelo. U tom se času odigralo nešto što će kasnije imati nesagledive posljedice, kao što će se vidjeti. Prolazeći opet ispod gingka, rekoh gospodinu Okedi da u promatranju kiše listova nije toliko bitno opažanje svakog lista, koliko razmaka između lista i lista, praznog prostora koji ih razdvaja. činilo mi se da sam shvatio sljedeće: odsutnost osjeta na velikom dijelu osjetnoga polja predstavlja nužan preduvjet da se osjetljivost koncentrira na jednu točku u vremenu i prostoru, kao što je u glazbi tišina u pozadini nužna da bi se na njoj istakli akordi. Gospodin Okeda reče da je to na području taktilnih senzacija svakako tako: začudio sam se njegovu odgovoru, jer sam upravo o dodiru tijela njegove žene i kćeri mislio dok sam govorio o svojim

opažanjima u vezi s listovima. Gospodin Okeda nastavio je govoriti o taktilnim senzacijama sasvim prirodno, kao da je shvatio da je to pravi predmet mojega izlaganja. Da bih prenio razgovor na drugo polje, pokušah upotrijebiti usporedbu s čitanjem romana, gdje vrlo mirni tok pripovijedanja koje se odvija u prigušenome tonu služi tome da istakne one tanane i precizne senzacije na koje se želi privući čitateljeva pažnja; ali kod romana treba voditi računa o tome da slijed rečenica može dati odjednom samo jednu senzaciju, jednostavnu ili složenu, a da širina vidnoga i slušnog polja dopušta da istodobno opazimo mnogo bogatiji i složeniji skup podražaja. čitateljeva je prijemljivost u odnosu na cjelinu senzacija što ih roman želi objediniti prilično skučena, prvo zato što je čitanje često brzopleto i nepažljivo pa ne zapaža određen broj signala i poticaja koji u tekstu doista postoje, a drugo, zato što uvijek postoji nešto bitno što ostaje izvan pisane rečenice, dapače, onoga što roman ne kaže svakako ima više nego onoga što kaže, i samo izuzetan odsjaj onoga što je napisano može stvoriti privid da čitamo i ono što nije napisano. Na sva ta moja razmišljanja gospodin Okeda odgovorio je šutnjom, kao i uvijek kad mi se dogodi da govorim previše i kad se više ne znam izvući iz nekog zamršenoga razmatranja. Sljedećih mi se dana često događalo da u kući ostanem nasamo s dvjema ženama, jer je gospodin Okeda odlučio osobno obaviti istraživanje u biblioteci, što je inače bilo moja glavna zadaća, a ja da ostanem u njegovoj radnoj sobi i sređujem njegovu veličanstvenu kartoteku. Imao sam razloga da se pribojavam da je gospodin Okeda načuo nešto o mojim razgovorima s profesorom Kavasakijem, i da je naslutio moju nakanu da se odvojim od njegove škole i približim akademskim krugovima koji bi mi osigurali izglede za budućnost. činjenica da sam predugo ostao pod intelektualnim skrbništvom gospodina Okede svakako mi je štetila: osjećao sam to po sarkastičnim primjedbama asistenata profesora Kavasakija na moj račun, iako oni nisu bili lišeni svake veze s drugim tendencijama kao ja i moji suučenici. Nije bilo sumnje da me gospodin Okeda želi zadržati cijeli dan kod kuće da bi me spriječio da odem i da bi preduhitrio moju misaonu neovisnost, kao što je činio i s drugim svojim učenicima koji su već bili pali toliko nisko da su jedni na druge motrili i tužakali se međusobno zbog i najmanjega propusta u potpunoj podčinjenosti učiteljevu autoritetu. Trebao sam što prije odlučiti i oprostiti se s gospodinom Okedom; a to sam još odgađao samo zato što su jutra u njegovoj kući, dok njega nije bilo, u meni budila osjećaj ugodne uzbuđenosti, koji doduše nije baš pogodovao radu. Doista, u poslu sam često bivao rastresen; nalazio sam najrazličitije izgovore da odem u druge prostorije gdje sam mogao susresti Makiko, zateći je u raznim intimnim dnevnih situacijama. Ali, češće sam nailazio na gospođu Mijadži, pa sam se zadržavao s njom, kad su se već prilike za razgovor s majkom - i za zlobne šale, premda često obojene gorčinom - pružale češće nego za razgovore s kćerkom. Navečer, za večerom, oko vreloga sukijakija, gospodin Okeda buljio bi u naša lica kao da su na njima ispisane sve tajne toga dana, kao da je to mreža različitih, ali i međusobno povezanih želja, u koju sam se osjećao obavijen, želja kojih se ne bih htio osloboditi prije no što ih zadovoljim, jednu po jednu. Tako sam iz tjedna u tjedan odlagao svoju odluku da se otisnem od njega i od neunosnog posla koji nije pružao izgleda za karijeru, a shvaćao sam da tu mrežu koja me zadržava zapravo on, gospodin Okeda, steže oko mene okance po okance. Bila je vedra jesen; približavao se pun mjesec u studenome i ja sam s Makiko jednoga popodneva razgovarao o tome koje je mjesto najbolje za gledanje mjeseca kroz granje drveća. Ja sam smatrao da će na ledini ispod gingkova stabla odraz na sagu od opaloga lišća dati mjesečini lelujav sjaj. Bilo je neke namjere u onome što sam govorio: da predložim Makiko sastanak ispod gingkova stabla u noći punog mjeseca. Djevojka mi je odgovorila da je bolje gledati na jezercu, jer se jesenji mjesec, kad je hladno i suho, odrazuje na vodi još jasnije nego ljeti, kad često smeta para. - U redu - požurih se da kažem-jedva čekam da se nađem s tobom na obali kad izađe mjesec. Utoliko više - dodah - što to jezerce budi u meni sjećanje na jedno nježno uzbuđenje. Možda se, dok sam izgovarao tu rečenicu, dodir Makikine dojke javio u mome sjećanju suviše živo, pa mi je glas zazvučao uzbuđeno i tako je uplašio. U svakom slučaju, Makiko je nabrala obrve, a zatim je

neko vrijeme šutjela. Da bih razbio tu nelagodu, za koju nisam želio da mi prekine ljubavno maštanje kojem sam se sve više prepuštao, dopustio sam da mi izmakne neoprezna gesta ustima: skupio sam i stisnuo zube, kao da grizem. Nesvjesno, Makiko je ustuknula s izrazom iznenadne boli, kao da je doista osjetila ugriz ondje gdje to jako boli. Brzo se snašla i izašla iz sobe. Krenuh za njom. Gospoda Mijadži bila je u susjednoj sobi, sjedila je na podu na rogožini i razmještala jesensko cvijeće i granje u vazi. Hodajući poput mjesečara, odjednom je nađoh skutrenu kraj svojih nogu. Jedva sam je opazio, zaustavih se u posljednji čas da je ne gurnem i ne prevrnem grane gazeći ih nogama. Makikin bijeg izazvao je u meni trenutno uzbuđunje, i to moje raspoloženje možda nije izmaklo gospođi Mijadži, kad sam se, hodajući onako neoprezno, odjednom našao iznad nje. U svakom slučaju, gospođa je, ne podižući pogleda, zamahnula prema meni kamelijinim cvijetom koji je upravo stavljala u vazu, kao da me želi udariti ili odgurnuti onaj dio mene koji je bio nagnut nad njom, ili kao da se želi igrati, izazivati, dražiti tim udarcem-milovanjem. Spustih ruke ne bih li spriječio da se razaspu već namješteni listovi i cvjetovi; istodobno, i ona je skupljala grane, sagnute; i u istom se času dogodilo da se moja ruka zbunjeno zavukla između kimona i gole kože gospode Mijadži i stisnula meku i toplu dojku izdužena oblika, dok je jedna gospodina ruka kroz granje kejkaija (u Evropi zvanog kavkaski brijest) dohvatila moj ud pa ga zgrabila odlučno i čvrsto, izvlačeći ga iz odjeće kao da mirno kida suho lišće s grane. Ono što je privuklo moju pažnju na grudima gospode Mijadži bijaše krug istaknutih kvržica što su bile negdje gušće, negdje rjeđe i sitnije, razasute po površini koja je bila prilično široka, gusta na rubovima, ali ih je bilo i na samom vršku. Vjerojatno je svaka od tih kvržica slala jače ili slabije podražaje osjetljivosti gospode Mijadži, što sam mogao lako provjeriti lagano ih pritiskajući uvijek na istom mjestu, u razmaku od jedne sekunde, i promatrajući izravne reakcije na dojci, a neizravne na cijelom gospodinu ponašanju, a motreći i moje vlastite reakcije, s obzirom na to da se uspostavila neka očigledna uzajamnost između njezine i moje osjetljivosti. To nježno prepoznavanje dodirom izvodio sam ne samo jagodicama prstiju, nego i tako da sam na zgodan način činio da moj ud dodiruje njezine grudi milujući ih kružnim pokretom, jer je položaj u kojem smo se našli pogodovao doticanju tih naših različitih erogenih zona, i jer je ona pokazivala da prihvaća, slijedi i sigurno vodi takve pokrete. Odmah je opazila da i moja koža ima, uzduž uda a osobito na istaknutom dijelu njegova vrška, točaka i prijelaza koji su osobito osjedjivi i izazivaju osjećaje od krajnje ugode i lagode što izaziva žmarce pa sve do boli, a da postoje i mrtve ili gluhe točke. Slučajni ili sračunati dodiri različitih osjetnih, ili preosjedjivih, mojih i njezinih dijelova tijela izazvali su niz učinaka različite vrste, a njihova je raznovrsnost za oboje bila neizmjerna. Time smo se bavili kad se odjednom u otvoru pomičnih vrata pojavi lik Makiko. Očito, djevojka je čekala da je ja i dalje pratim, i sad je došla da vidi kakva me je to prepreka zadržala. Odmah je shvatila i nestala, ali ne toliko brzo da ne bih imao vremena opaziti da se nešto promijenilo na njezinoj odjeći: pripijenu je košulju zamijenila haljinom od svile koja kao da i nije bila načinjena zato da bude zatvorena, nego da se otvori pod pritiskom onoga što u njoj cvate, da klizne niz glatku kožu već pri prvom naletu žudnje za dodirom, koju upravo ona njezina glatka koža svagda mora izazvati. - Makiko! - povikah, jer sam joj želio objasniti (premda ne bih znao odakle da počnem) kako položaj u kojem me je našla sa svojom majkom treba pripisati samo slučajnom stjecaju okolnosti, koji je učinio da moja želja, koja je bila nesumnjivo usmjerena prema njoj, Makiko, skrene na drugu stranu. Tu je želju pogled na haljinu od zgužvane svile, ili svile koja je očekivala da bude zgužvana, još više izoštrio i pojačao, kao da se radi o otvorenom nuđenju, tako da sam, prateći Makiko očima, a gospođu Mijadži kožom, bio na samom rubu konačnog blaženstva. Gospođa Mijadži svakako je to opazila, jer me je, objesivši se na moja ramena, povukla za sobom na rogožinu, pa je brzim trzajima cijelog tijela zavukla svoje vlažno i rastvoreno spolovilo pod moje, koje odmah bješe usisano kao sisaljkom, dok su mi njezine gole, mršave noge obujmljivale bokove. Gospoda Mijadži bila je silno žustra: njezina stopala u bijelim čarapama prekrižila su se na mojoj kralježnici i stisla me poput ugriza zubima.

Moje zazivanje Makiko nije ostalo bez odziva. Iza papirnatog zastora pomičnih vrata ocrtao se djevojčin lik: klečala je na rogožini i pružila glavu, evo, provukla je kraj dovratka lice na kojemu bijaše uzbuđen izraz, otvorila je usta, razrogačila oči slijedeći grčenje svoje majke i moje s izrazom privlačnosti i gađenja na licu. Ali, nije bila sama: s druge strane hodnika, u otvoru drugih vrata, stajala je nepomična figura muškarca. Ne znam koliko je dugo gospodin Okeda tu stajao. Gledao je pažljivo, ne svoju ženu i mene nego kćer koja nas je gledala. U njegovoj hladnoj zjenici, u nepomičnoj bori njegovih usana, odražavao se grč gospođe Mijadži odražen u pogledu njezine kćeri. Opazio je da ga vidim. Nije se maknuo. Shvatio sam u tom času da nas neće prekidati i da me neće potjerati iz kuće, da nikada neće spomenuti taj događaj, kao ni druge, slične, do kojih bi moglo doći i koji bi se mogli ponavljati; shvatih, također, da mi taj tajni sporazum neće dati nikakvu moć nad njim niti će moju podčinjenost učiniti manje teškom. Bijaše to tajna koja je mene vezala uza nj, a ne njega uza me: nikom neću moći otkriti to što on sad gleda a da ne priznam da je s moje strane bilo nedostojne sukrivnje. Što sam, dakle, mogao učiniti? Bilo mi je suđeno da se sve više zaplećem u čvorove nesporazuma, jer me je Makiko sad smatrala jednim od mnogobrojnih ljubavnika svoje majke, a Mijadži je znala da želim samo njezinu kćer. Obje će mi to skupo naplatiti, a ogovaranja u akademskome krugu, koja se tako brzo šire pothranjivana zlobom mojih suučenika koji su spremni da i na taj način idu na ruku učiteljevim računicama, klevetnički će govoriti o mom boravku u kući Okedinih, diskreditirajući me u očima sveučilišnih nastavnika u koje sam se najviše nadao da će mi pomoći da promijenim svoju situaciju. Koliko god da sam bio uznemiren tim okolnostima, uspio sam se usredotočiti na to da podijelim cjelovito uzbuđenje, izazvano time što je moje spolovilo bilo stegnuto spolovilom gospođe Mijadži, napose na senzacije zbog dodira pojedinih točaka, mojih i njezinih, koje su sve više bile pritisnute mojim trljanjem i njezinim naglim grčevima. To mi je, osim toga, pomagalo da produžim stanje koje je potrebno da bi se moglo promatrati, usporavajući nadolazak završne krize, uočavajući trenutke neosjetljivosti ili djelomične osjedjivosti koji su samo silno pojačavali vrijednost naglog nadolaska sladostrasnih želja koje su na nepredvidljiv način bile raspoređene u vremenu i prostoru. - Makiko, Makiko! - cvilio sam u uho gospođi Mijadži, povezujući grčevito te trenutke uzbuđenja sa slikom njezine kćeri i s nizom neusporedivo drugačijih senzacija za koje sam mislio da ih ona može u meni izazvati. A da bih sačuvao vlast nad svojim reakcijama, mislio sam na opis koji ću večeras izložiti gospodinu Okedi: kišu gingkovih listića karakterizira činjenica da se u svakom trenutku svaki list prilikom pada nalazi na različitoj visini od ostalih, zbog čega prazni i bešćutni prostor u koji se smještaju vizualne senzacije možemo podijeliti na niz razina, a na svakoj od njih vrti se i pada samo jedan jedini listić.

IX. Vezuješ pojas. Avion se spušta. Let je nešto suprotno putovanju: prolaziš kroz diskontinuitet prostora, nestaješ u praznini, pristaješ na to da ne budeš nigdje u trajanju jednog razdoblja koje je i samo neka vrsta rupe u vremenu; zatim se opet pojavljuješ na nekom mjestu i u nekom trenutku koji nemaju nikakve veze s onim ovdje i sada iz kojih si nestao. A što dođe radiš? Kako ispunjavaš to svoje izbivanje iz svijeta i izbivanja svijeta iz tebe? Čitaš: ne odvajaš očiju od knjige između aerodroma i aerodroma, jer iza ruba stranice je praznina, anonimnost: zračnih luka, metalnoga uterusa koji te čuva i hrani, uvijek različitog i uvijek istog putničkog mnoštva. Dobro je zato što se držiš one druge apstrakcije putovanja, one koja traje kroz jednoličnost tiskarskih slova: i tu te sposobnost da se prisjećaš imena uvjerava da prelijećeš nešto, a ne ništa. Shvaćaš da je potrebna prilična količina lakomislenosti da bi se čovjek prepustio nesigurnim i olako vodenim spravama; ili to možda pokazuje neodoljivu težnju prema pasivnosti, nazadovanju, dječjoj ovisnosti? (Ali, razmišljaš li ti to o avionskom putovanju ili o čitanju?) Avion se spušta: nisi uspio završiti čitanje romana Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom Takakumija

Ikoke. Nastavljaš čitati silazeći niz stepenice iz aviona, u autobusu koji te vozi do zgrade, u repu za kontrolu pasoša i carinu. Hodaš držeći rasklopljenu knjigu pred očima, a odjednom ti je netko izvuče iz ruke, i kao kad se digne zavjesa, vidiš pred sobom postrojene policajce utegnute u kožne uprtače; drže u rukama automatsko oružje, puni su orlova i naramenica presvučenih zlatom. - Ali, moja knjiga... - cviliš, pružajući dječjom gestom golu ruku prema toj barijeri od sjajnih gumba i puščanih cijevi. - Zaplijenjena je, gospodine. U Ataguitaniju ta knjiga ne može ući. To je zabranjena knjiga. - Ali, kako je to moguće?... Knjiga o jesenskom lišću?... Ma s kojim pravom... - Nalazi se na popisu knjiga koje se zapljenjuju. Naš zakon tako nalaže. Nećete nas valjda vi učiti? - Brzo, iz riječi u riječ, iz sloga u slog, ton od suhog postaje oštar, od oštrog strog, od strogog prijeteći. - Ali, ja... Ostalo mi je malo do kraja... - Pusti - šapće nečiji glas iza tebe. - Ne kvači se s ovima. Za knjigu ne brini, imam i ja jedan primjerak, razgovarat ćemo kasnije. To je neka putnica sigurnog držanja, visoka, u hlačama, s naočalama, puna zavežljaja, što prolazi kroz kontrolu kao netko tko je na to naviknut. Poznaješ li je? Ako ti se i čini da je znaš, pravi se Englez: svakako ona ne želi da je vide kako govori s tobom. Dala ti je znak da je slijediš: ne gubi je iz vida. Pred aerodromom ulazi u taksi i daje ti mig da uzmeš sljedeći koji naiđe. Vani, u poljima, njezin se taksi zaustavlja, ona izlazi sa svom svojom prtljagom i prelazi k tebi. Da nema kratku kosu i ogromne naočale, rekao bi da liči na Lotariju. Pokušavaš:- Pa ti si...?- Corinna, zovi me Corinna.Potraživši malo po svojim torbama, Corinna izvlači jednu knjigu i daje ti je. - Ali to nije ta - kažeš, videći na koricama ime sasvim nepoznatog autora i nepoznat naslov: Oko prazne rake Calbcta Bandere. - Meni su zaplijenili knjigu Takakumija Ikoke! - Tu sam ti i dala. U Ataguitaniji knjige mogu kružiti samo s lažnim koricama. Dok taksi punom brzinom prolazi kroz prašno predgrađe, ne možeš odoljeti iskušenju da otvoriš knjigu i uvjeriš se je li Corinna rekla istinu. Ma kakvi! Ovu knjigu vidiš prvi put, a ona, osim toga, i ne izgleda kao japanski roman: počinje opisom nekog čovjeka što jaše preko visoravni, između agava, i gleda kako lete ptice grabljivice zvane zopiloti. - Ako su lažne korice - pripominješ - bit će lažan i tekst. - A nego što si ti mislio? - kaže Corinna. - Proces krivotvorenja, kad jednom krene, više se ne zaustavlja. Nalazimo se u zemlji u kojoj je falsificirano sve što se može falsificirati: slike u muzejima, zlatne šipke, autobusne karte. Revolucija i kontrarevolucija bore se medu sobom falsifikatorskim udarima; rezultat je da nitko ne može biti siguran što je istina, a što laž, policija simulira revolucionarne akcije, a revolucionari se prerušavaju u policajce. - I tko na kraju pobjeđuje? - Još je rano da se to kaže. Treba prvo vidjeti tko se bolje služi svojim ili tuđim krivotvorinama: policija ili naša organizacija. Vozač taksija naćulio je uši. Daješ znak Corinni kako bi je spriječio da kaže štogod neoprezno. Ali, ona će: - Ne boj se. Ovo je lažni taksi. Mene više brine što nas slijedi jedan drugi taksi. - Lažan ili pravi? - Svakako lažan, samo je pitanje je li u njemu policija ili naši. Bacaš pogled otraga na cestu. - Ali - uzvikuješ - tu je i treći taksi koji slijedi drugi... - Mogli bi to biti naši koji nadziru kretanje policije, ali bi mogla biti i policija koja je na tragu našima... Drugi vas taksi pretječe, zaustavlja se, iz njega iskaču naoružani ljudi koji vas tjeraju da izađete iz taksija. - Policija! Uhapšeni ste! - Svima vama stavljaju lisičine na ruke i tjeraju vas da svi uđete u

drugi taksi: i ti, i Corrina, i vaš vozač. Corinna, mirna i nasmiješena, pozdravlja agente: Ja sam Gertrude. Ovo je jedan naš prijatelj. Odvezite nas u komandu. Zinuo si od čuda. Corinna-Gertrude šapće ti na tvome jeziku: - Ne boj se. To su lažni policajci. Zapravo su naši. Tek što ste krenuli, a treći taksi blokira drugi. Iskaču iz njega drugi naoružani ljudi, zakrabuljenih lica; razoružavaju policajce, skidaju lisičine tebi i Corinni-Gertrudi, stavljaju lisičine na ruke policajcima, sve vas trpaju u svoj taksi. Corinna-Gertrude kao da je ravnodušna: - Hvala, prijatelji - kaže. -Ja sam Ingrid, a ovo je jedan od naših. Hoćete li nas odvesti u glavni štab? - Začepi! - kaže joj jedan, koji izgleda kao šef. - Nemojte misliti da ćete nas prijeći! Sad vas moramo vezati. Vi ste naši taoci. Ne znaš više što da misliš, to više što su Corinnu-Gertrude-Ingrid nekamo odvezli u drugom taksiju. Kad su ti opet dopustili da se služiš rukama i nogama, nalaziš se u uredu policijskog komesarijata ili u kasarni. Uniformirani podoficiri fotografiraju te sprijeda i iz profila, uzimaju ti otiske prstiju. Jedan oficir zove: - Alfonsina! Vidiš gdje ulazi Gertrude-Ingrid-Corinna, također u uniformi, i pruža oficiru svežanj dokumenata na potpis. Ti dotle nastavljaš svojom putanjom od jednog do drugog pisaćeg stola: jedan agent zaprima tvoje dokumente, drugi novac, treći odjeću, umjesto koje dobivaš zatvoreničku garderobu. - Kakva je to podvala? - uspijevaš zapitati Ingrid-Gertrudu-Alfonsinu koja ti se približila u trenutku kad su ti stražari okrenuli leđa. - Među revolucionare uvukli su se kontrarevolucionari koji su nas uvalili u policijsku zasjedu. Srećom, u policiji ima dosta revolucionara koji su se uspjeli u nju uvući, oni su se pravili da me prepoznaju kao namještenicu ove komande. Tebe će poslati u lažni zatvor, ili u pravi državni zatvor koji, međutim, ne drže oni u svojim rukama nego mi. Ne možeš a da ne pomisliš na Marami. Tko je, ako ne on, mogao izmisliti ovakvu makinaciju? - Čini mi se da prepoznajem stil vašeg šefa - kažeš Alfonsini. - Tko je šef, nije važno! Mogao bi to biti i lažni šef, koji se pretvara da radi za revoluciju, da bi mogao podržavati kontrarevoluciju, ili otvoreno radi za kontrarevoluciju, uvjeren da će tako otvoriti put revoluciji. - A ti surađuješ s njim? - Moj je slučaj drugačiji. Ja sam ubačena, ja sam prava revolucionarka i uvukla sam se među lažne revolucionare. Ali, da me ne bi otkrili, moram se praviti da sam kontrarevolucionarka koja se uvukla među prave revolucionare. To zapravo i jesam: jer, meni naređuje policija; ali ne prava, jer mnome zapravo upravljaju revolucionari koji su se ubacili među ubačene kontrarevolucionarne agente. - Ako sam dobro razumio, tu su svi ubačeni: i u policiji i u revoluciji. Ali kako se uspijevate razlikovati jedni od drugih? - Za svakoga treba znati tko su ubacivači koji su ga ubacili. I još prije toga, tko se ubacio među ubacivače. - I borite se i dalje do istrebljenja, premda znate da nitko nije ono što tvrdi da jest? - Pa što onda? Svatko mora odigrati svoju ulogu do kraja. - A kakvu bih ja ulogu trebao igrati? - Budi miran i čekaj! Nastavi čitati svoju knjigu. - K vragu! Izgubio sam je kad su me oslobodili, ne, kad su me uhapsili... - Nije važno. Svejedno ćeš otići u ogledni zatvor, ima biblioteku opremljenu svim knjižarskim novitetima. - Imaju i zabranjene knjige? - A gdje bi inače bile zabranjene knjige ako ne u zatvoru?

(Došao si čak ovamo, u Ataguitaniju, loviti falsifikatora romana, a sad si sam zarobljenik sistema u kojemu je svaka životna činjenica laž. Ili: čvrsto si odlučio krenuti u prašume, prerije, na visoravni, u planine, slijedeći tragove istraživača Marane koji se izgubio tražeći izvore romana rijeka, a sad si naletio na rešetke policijske države što se pružaju preko cijelog planeta zarobljavajući svaku pustolovinu u svoje skučene i uvijek iste hodnike... Je li ovo još uvijek tvoja priča? čitatelju? Put na koji si krenuo Ludmilli za ljubav, odveo te je tako daleko od nje da si je izgubio iz vida: ako te više ona ne vodi, ne ostaje ti drugo nego da se predaš njezinoj, kao u zrcalu preokrenutoj slici, Lotariji... Nego, je li to doista Lotaria? - Ne znam o kome govoriš. Ne znam čije to ime spominješ - odgovorila ti je svaki put kad si se htio pozvati na događaje iz prošlosti. Možda joj to nalaže pravilo tajnosti? Istinu govoreći, nisi sasvim siguran da si je prepoznao... Je li ona lažna Corinna, ili lažna Lotaria? Sigurno znaš samo to da je njezina uloga u tvojoj priči slična Lotarijinoj ulozi, pa joj dakle i odgovara ime Lotaria i ne bi je znao zvati drugačije. - Nećeš valjda reći da nemaš sestru? - Imam sestru, ali ne vidim kakve to ima veze? - Sestru koja voli romane pune likova koji imaju uznemirujuću i kompliciranu psihologiju? - Moja sestra uvijek govori da joj se sviđaju romani u kojima se osjeća nekakva elementarna, iskonska, zemaljska snaga. Upravo tako kaže: zemaljska.) - Pritužili ste se na zatvorsku biblioteku zbog nekompletnog primjerka knjige - kaže visoki oficir što sjedi za visokim pisaćim stolom. Ispuštaš uzdah olakšanja. Otkako je čuvar došao u ćeliju i pozvao te, pa si s njime prolazio kroz hodnike, silazio niza stube, hodao kroz podzemne prolaze, opet se uspinjao stubama, prolazio kroz predsoblje i urede, stalno te hvatala groznica. A zapravo su samo željeli odgovoriti na tvoju pritužbu zbog romana Oko prazne rake Calbcta Bandere! Osjećaš kako u tebi strepnja ustupa mjesto nezadovoljstvu koje te je zahvatilo kad su ti se u rukama našle izderane korice što su držale na okupu nešto malo raskupusanih i otrcanih araka. - Naravno da sam se pritužio! - odgovaraš. - Toliko se hvalite uzornom bibliotekom u uzornom zatvoru, a kad čovjek zatraži knjigu koja je uredno zavedena u katalog, dobije hrpicu raskupusanih listova. Pitam vas sad ja kako ćete na taj način pristupiti preodgajanju kažnjenika? Čovjek za pisaćim stolom polako skida naočale. Tužno odmahuje glavom. - Ne ulazim u bit vaše pritužbe. Ne spada u moju nadležnost. Naš ured, premda ima mnogo veze i sa zatvorima i s knjižnicama, bavi se nešto općenitijim problemima. Dali smo vas pozvati jer znamo da ste čitalac romana, jer nam treba jedan vaš savjet. Snage reda - vojska, policija, administracija - uvijek su imale poteškoće oko toga kako prosuditi treba li neku knjigu zabraniti ili ne: nedostajalo je vremena za pažljivo čitanje, nije bilo jasno na kakvim bi estetskim i filozofskim procjenama trebalo zasnovati taj sud. Ne, ne bojte se, ne mislimo od vas tražiti da nam pomažete u cenzorskome poslu. Moderna će nam tehnologija uskoro dati mogućnost da te zadaće obavljamo brzo i efikasno. Imamo strojeve koji su kadri čitati, analizirati i prosuđivati svaki pisani tekst. Ali, upravo zato moramo provjeriti koliko se smijemo pouzdati u instrumente. U naše popise vi ste uneseni kao čitatelj koji odgovara prosjeku, a vi ste, barem djelomično, pročitali roman Oko prazne rake Calbcta Bandere. Čini nam se da bi bilo dobro usporediti vaše dojmove o pročitanome s rezultatima što ih daje stroj za čitanje. Vodi te u dvoranu s aparatima.- Predstavljam vam našu programatoricu Sheilu.Pred sobom vidiš, u bijeloj kuti zakopčanoj do grla, Corinnu-Gertrudu-Alfonsinu kako nešto radi oko glatkih, metalnih strojeva koji sliče na strojeve za pranje posuda. - Ovo su jedinice memorije u kojima je uskladišten čitav tekst romana Oko prazne rake. Na terminalu imamo pisač koji, kao što vidite, može ispisati cijeli roman riječ po riječ, od početka do kraja - kaže oficir. Jedan dugi list papira izvija se iz neke vrste pisaćega stroja što mitraljeskom brzinom ispunjava papir hladnim velikim slovima.

- Onda bih, ako dopuštate, iskoristio priliku i uzeo poglavlja koja još nisam pročitao - kažeš milujući drhtavim prstima gustu rijeku slova u kojoj prepoznaješ prozu koja je pratila tvoje zatvorske sate. - Samo izvolite - kaže oficir. - Ostavljam vas sa Sheilom, ona će ubaciti potrebni program. Čitatelju, našao si knjigu koju si tražio; sad ćeš pronaći prekinutu nit; smiješak se vraća na tvoje usne. Ali, zar misliš da se ta priča može tako nastaviti? Ne, ne ova u romanu: tvoja! Koliko ćeš dugo pasivno puštati da te radnja vuče? Bacio si se u akciju pun pustolovnog poleta: a onda? Tvoja se uloga brzo svela na to da registriraš situacije o kojima odlučuju drugi, da podnosiš tuđe sudove, da te uvlače u događaje koji izmiču tvojoj kontroli. čemu onda tvoja uloga glavnog junaka? Ako i dalje pristaješ sudjelovati u toj igri, znači da si i ti sukrivac u općoj mistifikaciji. Grabiš djevojku za zapešće. - Dosta prerušavanja, Lotaria! Dokle ćeš puštati da tobom manipulira policijski režim? Ovoga puta Sheila-Ingrid-Corinna ne uspijeva sakriti stanovitu zbunjenost. Oslobađa ruku iz tvojega stiska. - Ne znam koga optužuješ, ne znam o čemu to govoriš. Ja slijedim vrlo jasnu strategiju. Snage otpora moraju se ubaciti u mehanizme moći da bi ih mogle oboriti. - I da bi ih zatim opet obnovile kakvi su bili! Uzalud se prerušavaš, Lotaria! Kad otkopčaš uniformu, ispod nje je opet druga uniforma! Sheila te gleda izazovno: - Otkopčaš?... Pokušaj... Sad si se već odlučio boriti, ništa te više ne može zadržati. Grčevitom rukom otkopčavaš bijelu kutu programatorice Sheile i otkrivaš Alfonsininu policijsku uniformu, kidaš Alfonsinina zlatna dugmeta i nalaziš Corinnin anorak, povlačiš Corinnin patentni zatvarač i nalaziš Ingridine oznake čina... Ona sama kida sa sebe odjeću koja je preostala: pojavljuju se dvije čvrste dojke u obliku dinja, blago udubljen trbuh, uvučen pupak, blago ispupčen donji trbuh, puna stegna lažne mršavice, isturene prepone, dvije čvrste i duge noge.- A ovo? Je li i to uniforma? - uzvikuje Sheila.Ostao si zbunjen.- Ne, to nije... - mrmljaš. - A, vidiš, jest! - viče Sheila. - Tijelo je uniforma! Tijelo je naoružana vojska! Tijelo je nasilna akcija! Tijelo je preuzimanje vlasti! Tijelo ratuje! Tijelo se afirmira kao subjekt! Tijelo je cilj, a ne sredstvo! Tijelo ima značenje! Komunicira! Viče! Buni se! Ruši! Tako govoreći, Sheila-Alfbnsina-Gertrude baca se na tebe, trga s tebe zatvorske prnje, vaši goli udovi miješaju se pod ormarima u kojima su elektroničke memorije. Čitatelju, što to radiš? Ne opireš se? Ne bježiš? Ah, sudjeluješ... Ah, ulaziš i ti u to... Ti si apsolutni protagonist ove knjige, točno, ali zar misliš da ti to daje pravo na snošaje sa svim ženskim likovima? I to ovako, bez ikakve pripreme? Zar tvoja veza s Ludmillom nije bila dovoljna da zapletu dade toplinu i ljupkost ljubavnog romana? Što ti treba da se petljaš još i s njezinom sestrom (ili sa ženom koju identificiraš s njezinom sestrom), s ovom Lotarijom-Corinnom-Sheilom, koja ti, kad malo bolje promisliš, nikad nije bila čak ni simpatična? Prirodno je da želiš nadoknaditi, nakon što si stranicama i stranicama slijedio događaje s pasivnom pomirenošću, ali zar ti ovo izgleda da je pravi način? Ili ćeš reći da si u ovu situaciju uvučen protiv svoje volje? Dobro znaš da ova djevojka sve radi glavom, da ono što teorijski misli izvodi u praksi, i to sa svim posljedicama... Htjela ti je pružiti ideološku demonstraciju, ništa drugo... Kako to da su te ovaj put odmah uvjerili njezini argumenti? Pazi dobro, čitatelju, ovdje je sve drugačije nego što izgleda, sve ima dva lica... Bljesak fleša i škljocanje fotografskog aparata gutaju bjelinu vaše ispremiješane i sljubljene golotinje. - Opet si se, kapetane Alexandra, dala uloviti gola u naručju robijaša - upozorava nevidljivi fotograf. - Ove snimke obogatit će tvoj personalni dosje... - i glas se udaljava cereći se.Alfbnsina-Sheila-Alexandra ustaje, pokriva se zlovoljno.

- Nikad da me puste trenutak na miru - uzdiše - raditi istovremeno za dvije tajne službe koje se međusobno bore ima jednu nepogodnost: neprestano te obje nastoje ucijeniti. I ti hoćeš ustati, i vidiš da si sav obavijen papirima što ih izbacuje pisač: početak romana pružio se po podu poput mačke koja bi se igrala. Sad se priče koje doživljavaš prekidaju u najnapetijem trenutku: možda će ti zato biti dopušteno da romane koje čitaš dotjeraš do kraja... Alexandra-Sheila-Corinna zamišljeno je sjela i počela pritiskati tipke. Opet je imala svoj uobičajeni izgled marljive djevojčice koja se sva posvećuje onome što radi. - Nešto nije u redu - mrmlja - do sada je već sve trebalo izaći... Što ne valja? Ti si to već opazio: danas je pomalo nervozna ova Gertrude-Alfonsina; mora da je pritisnula pogrešnu tipku. Red riječi u tekstu Calbcta Bandere, koji je čuvan u memoriji elektronskog mozga i mogao je ispisati svakoga trenutka, izbrisan je u trenutnoj demagnetizaciji vodova. Raznobojne žice melju sitnu prašinu rastrganih riječi: on, on on, od, od od, od, iz, iz, iz, iz, što, što, što, što, složene po učestalosti. Knjiga je zdrobljena, rasuta, ne može se više sastaviti, kao pješčani sprud što ga je otpuhao vjetar.

Oko prazne rake

Kad uzlete kraguji, to je znak da je noć na izmaku, rekao mi je otac. Čuo sam kako lepeću teška krila na tamnom nebu, i vidio sam njihove tamne sjene kako zakriljuju zelene zvijezde. Bio je to tegoban let, teško se odvajao od zemlje, od sjena grmlja, kao da, tek kad uzleti, perje povjeruje da je doista perje, a ne bodljikavo lišće. Kad su grabljivice nestale, zvijezde su se opet pojavile, sive na zelenom nebu. Bila je zora, a ja sam jahao pustom cestom put sela Oquedal. - Nacho - rekao mi je otac - čim umrem, uzmi moga konja, moj karabin, živeža za tri dana i popni se koritom isušene rijeke do brda Svetog Irineja, gdje ćeš ugledati kako se diže dim iznad terasa Oquedala. - Zašto da idem u Oquedal? - upitah ga. - Tko je u Oquedalu? Koga da potražim? Glas očev bio je sve tiši i prigušeniji, a lice sve modrije. - Moram ti otkriti tajnu koju sam godinama čuvao... Duga je to priča... Otac je trošio na te riječi ono malo daha što mu je preostalo u agoniji, a ja sam, poznajući njegovu sklonost da dulji, da u svako izlaganje uvodi digresije i zagrade i da se vraća unatrag, strahovao da mi neće uspjeti priopćiti ono što je bitno.- Brzo, oče, reci mi ime osobe koju trebam potražiti kad dođem u Oquedal...- Tvoja majka... Tvoja majka, koju ne poznaješ, živi u Oquedalu... Tvoja majka, koja te nije vidjela otkad si bio u povojima... Znao sam da će mi prije smrti govoriti o majci. To mi je bio dužan, kad me je već pustio da proživim cijelo djetinjstvo i mladost ne znajući kakva je u licu ni kako se zove žena koja me je rodila, niti zašto me je on otrgnuo s njezinih grudi još dok sam sisao mlijeko, da bi me povukao sa sobom u svoj život lutalice i bjegunca. - Tko je moja majka? Reci mi njezino ime! - Mnogo mi je priča ispripovjedio o mojoj majci, u vrijeme kad sam ga stalno o njoj zapitkivao, ali bile su to priče, izmišljotine koje su jedna drugoj proturječile: sad je bila uboga prosjakinja, sad opet otmjena strankinja koja putuje u crvenom automobilu, sad redovnica iz samostana, sad cirkuska jahačica, sad je tvrdio da je umrla čim me je rodila, sad da se izgubila za vrijeme potresa. Tako sam jednog dana odlučio više ne postavljati pitanja i čekati da mi on sam o njoj progovori. Tek sam bio navršio sedamnaest godina kad je otac obolio od žute groznice. - Pusti da ti sve ispričam od početka - dahtao je. - Kad stigneš u Oquedal i kažeš: 'Ja sam Nacho, sin don Anastasija Zamore', čut ćeš mnogo raznih priča o meni, neistinitih priča, objeda i kleveta. Želim da znaš... - Ime, ime majčino, brzo! - Odmah. Došao je trenutak da saznaš...

Ne, taj trenutak nije došao. Pošto se istrošio u predugim uvodima, očev glas izgubio se u hropcu, a zatim je zanavijek ušutio. Mladić koji je sad u tami jahao uza strme staze Svetog Irineja, svejednako nije znao kakvog je porijekla. Udario sam stazom koja ide uz isušenu rijeku nadvijajući se visoko nad dubokim klancem. Zora što se i dalje dizala iz razasutih dijelova šume kao da nije preda mnom otvarala novi dan, nego dan koji je svanuo prije svih drugih dana i bio nov u smislu vremena u kojemu su svi dani još novi, kao prvoga dana kad su ljudi shvatili što je to dan. A kad se dovoljno razdanilo da sam mogao vidjeti na drugu stranu rijeke, opazih da i ondje postoji staza i da njome jaše neki drugi čovjek usporedo sa mnom, u istom smjeru, s puškom duge cijevi obješenom o rame. - Ej! - povikah. - Koliko još ima do Oquedala? Nije se ni okrenuo; ili, još gore, moj ga je glas u jednom času nagnao da okrene glavu (inače bih pomislio da je gluh), ali je odmah zatim opet upro pogled preda se i nastavio jahati, ne udostojivši me odgovora ni pozdrava.

- Ej! Tebi govorim! Jesi li gluh? Jesi li nijem? - vikao sam, a on se dalje ljuljao u sedlu, kako je koračao njegov vranac. Tko zna koliko smo dugo tako išli usporedo, te noći, odvojeni strmim klancem. Ono na što sam mislio da je nepravilni odjek potkova moje kobile, koji se odbija od neravne krečnjačke stijene na drugoj obali, zapravo je bilo kuckanje tih koraka koji su me pratili. Bio je to mladić snažnih leda i vrata, u otrcanom slamnatom šeširu. Uvrijeđen njegovim neljubaznim držanjem, obodoh svoju kobilu da ga ostavim iza sebe i da mi više ne bude pred očima. Bio sam ga tek pretekao kad me odjednom neko neznano nadahnuće nagna da se okrenem njemu. Skinuo je pušku s ramena i dizao ju je kao da će je uperiti u mene. Odmah spustim ruku prema kundaku svojega karabina, koji je bio u futroli uz sedlo. On je opet prebacio remen svoje puške preko ramena, kao da se ništa nije dogodilo. Od toga smo trenutka išli podjednakim korakom, idući po suprotnim obalama, držeći jedan drugoga na oku, pazeći da protivniku ne okrenemo leđa. Moja je kobila uskladila svoj korak s vrančevim korakom, kao da je razumjela što je posrijedi. To pripovijedanje usklađuje svoje kretanje s polaganim kretanjem potkova po stazama u usponu, prema mjestu gdje se krije tajna prošlosti i budućnosti, gdje se krije vrijeme namotano oko sebe samoga kao laso obješeno o jabuku na sedlu. Već znam da će dugi put što me vodi u Oquedal biti kraći od onoga koji ću još morati prevaliti kad stignem u to posljednje selo na granici naseljenoga svijeta, na granici vremena svoga života. - Ja sam Nacho, sin don Anastasija Zamore - rekao sam starome Indiosu što je skutren sjedio kraj zida crkve. - Gdje je kuća? 'Možda on zna,' mislio sam. Starac je digao crvene i kvrgave kapke kao u purana. Jedan prst - jedan prst suh poput grančica koje služe za potpalu - pojavio se ispod ponča i pokazao prema palači obitelji Alvarado, jedinoj palači u toj hrpi ugaženog blata koja se zove selo Oquedal: barokno pročelje koje kao da je zabunom ovamo dospjelo, nalik na kulisu kakvog napuštenog kazališta. Netko je valjda prije više stoljeća pomislio da je ovo eldorado; a kad je opazio pogrešku, tek sagrađenu palaču snašla je sudbina ruševine. Idući za slugom koji je prihvatio moga konja, prolazim kroz niz prostora koji bi imali biti sve više unutra, a ja sam sve više vani, iz jednoga dvorišta prelazim u drugo, kao da sva vrata u toj palači služe samo za to da se na njih izađe, a ne i da se uđe. Pripovijest bi morala izazvati dojam neodređenosti mjesta koja vidim prvi put, ali i mjesta koja mi u sjećanju nisu ostavila uspomenu, nego samo prazninu. Sad slike nastoje ponovo osvojiti te praznine, ali ne postižu ništa više nego to da se same oboje bojom snova koji se zaboravljaju istog časa kad se pojave. Nižu se dvorišta, najprije jedno u kojem su prostrti sagovi za isprašivanje (tražim u sjećanju uspomenu za zipku u raskošnoj građevini), pa drugo, zakrčeno vrećama boba (nastojim probuditi uspomene na poljoprivredno dobro iz svoga ranog djetinjstva), treće dvorište u kojem se vide otvorene konjušnice

(zar sam rođen u štali?). Morao bi biti dan, a ipak sjena što obavija pripovijedanje kao da se ne kani dići, ne šalje poruke koje bi mašta mogla dopuniti u jasno ocrtane slike, ne daje izgovorene riječi nego samo neodređene glasove, rastrgano pjevanje. U trećem dvorištu dojmovi se počinju uobličavati. Najprije mirisi, okusi, pa svjetlost plamena obasjava lica neodređenih godina što ih imaju Indiosi okupljeni u prostranoj kuhinji Anadete Higueras, njihove ćosave obraze koji bi mogli biti i vrlo stari i vrlo mladi, možda su to već bili starci u doba kad je moj otac bio tu, možda su to sinovi njegovih vršnjaka koji sad gledaju njegova sina kao što su njihovi očevi gledali njega, stranca koji je jednog jutra stigao na konju i s karabinom.Na pozadini crnog ognjišta i plamena ocrtava se visok lik žene umotane u pokrivač na žute i ružičaste pruge. Anadeta Higueras priprema mi tanjur ljutih valjušaka. - Jedi, sinko, hodao si sedamnaest godina dok nisi našao put kući - kaže, a ja se pitam je li ono 'sinko' tek način na koji se starija žena inače obraća mladiću, ili možda znači ono što ta riječ doista znači. A usne mi gore od ljutih trava kojima je Anacleta začinila jelo, kao da taj okus sadrži u sebi sve okuse dovedene do vrhunca, okuse koje ne umijem razlikovati ni imenovati i koji se sad miješaju na mom nepcu poput plamenih jezika. Prisjećam se svih okusa koje sam osjetio u svom životu, ne bih li prepoznao ovaj višestruki okus, a javlja mi se sasvim suprotan i možda odgovarajući okus mlijeka za novorođenče, jer to je prvi okus koji u sebi sadrži sve druge okuse. Gledam Anacletino lice, lijepo indiosko lice koje su godine samo zgusnule ne urezavši na nj ni jedne jedine bore, gledam krupno tijelo umotano u pokrivač i pitam se jesam li se kao dijete držao za, sad malo nagnutu, visoku terasu njezinih grudi. - Onda, ti si poznavala moga oca, Anacleta? - Bar da ga nisam poznavala, Nacho! Nije to bio sretan dan kad je on stupio nogom u Oquedal... - Zašto, Anacleta? - Od njega je Indiosima došlo samo zlo... a ni bijelcima nije donio dobra... Onda je nestao... Ali ni dan kad je otišao iz Oquedala nije bio sretan dan... Oči svih Indiosa uprte su u mene, nalik na oči djece koje gledaju stalno istu sadašnjost i u kojima nema oprosta. Amaranta je kći Anaclete Higueras. Ima malo koso usađene oči, šiljast nos širokih nosnica, nježne, valovito oblikovane usne. Ja imam oči slične njezinima, isti onakav nos, iste onakve usne. - Je li istina da smo ja i Amaranta slični? - pitam Anacletu. - Svi oni koji su rođeni u Oquedalu sliče jedni drugima. Indiosi i bijelci imaju lica koja je lako pobrkati. Ovo je selo osamljeno na planini i u njemu živi malo obitelji. Stoljećima se već ženimo između sebe. - Moj otac došao je izvana. - Eto, vidiš. Ako ne volimo strance, imamo za to svoje razloge. Usta Indiosa otvaraju se u polaganu uzdahu, usta s ravnim zubima bez desni, nagrizenim i trošnim kao u kostura. Vidio sam jednu sliku prolazeći kroz drugo dvorište, mrkozelenu fotografiju nekog mladića okruženu cvjetnim krunicama i obasjanu uljnim kandilom. - I onaj mrtvac kao da je iz obitelji... - kažem Anacleti. - To je Faustino Higueras, neka mu Bog dade mjesto među svojim anđelima! - kaže Anacleta a među Indiosima razliježe se mrmljanje molitava. - Je li to bio tvoj muž, Anacleta? - pitam. - Bio mi je brat, mač i štit naše kuće i našega naroda, dok mu nije neprijatelj došao glave... - Imamo jednake oči - kažem Amaranti, sustižući je među vrećama u drugom dvorištu. - Ne, moje su krupnije - kaže. -Treba ih izmjeriti - i približavam svoje lice njezinu tako da nam se lukovi obrva dodiruju, a potom, pritiskajući svojom obrvom njezinu, okrećem lice tako da nam se dodiruju sljepoočnice, obrazi i jagodice. - Vidiš, kutovi očiju završavaju nam se na istom mjestu. - Ja ne vidim ništa - kaže Amaranta, ali ne odmiče lice.

- A nosovi - kažem, prislanjajući svoj nos na njezin, malo ukrivo, nastojeći da nam se podudare profili - i usne... - mumljam začepljenih usta, jer su nam se sad i usne spojile, ili, točnije, pola mojih usta i pola njezinih. - Boli me! - kaže Amaranta dok je cijelim tijelom guram prema vrećama osjećajući vrške njenih isturenih dojki i treptanje trbuha. - Huljo! Zvijeri! Zato si došao u Oquedal! Isti si kao i tvoj otac! - grmi Anacletin glas u mojim ušima, a rukama me grabi za kosu, pa udara mnome o stupove, dok Amaranta, koja je dobila pljusku nadlanicom, cvili ležeći na vrećama. - Kćer mi ne diraj, ne smiješ je nikad taknuti u životu! - Zašto nikad u životu? Što bi nas to moglo spriječiti? - bunim se. - Ja sam muškarac, a ona je žena... Ako sudbina bude htjela da se jedno drugome svidimo, ne danas nego, tko zna, jednog dana, zašto je ne bih mogao zaprositi? - Proklet bio! - urla Anacleta. - Ne smiješ! Ne smije se na to ni misliti, razumiješ? 'Onda mi je ona sestra?' pitam se. 'A zašto onda Anacleta ne prizna da mi je majka?' I kažem joj: - Zašto toliko vičeš, Anacleta? Zar između nas postoji krvna veza?- Krvna? - Anacleta se snalazi, rubovi njezina biljca dižu se toliko da joj zaklanjaju oči. - Tvoj je otac došao izdaleka... U kakvoj bi krvnoj vezi ti mogao biti s nama? - Ali, ja sam rođen u Oquedalu... Rodila me neka žena odavde... - Potraži ti svoje krvne veze drugdje, a ne među nama, jadnim Indiosima... Zar ti otac nije rekao? - Ništa mi nije rekao, kunem ti se, Anacleta. Ja ne znam tko mi je majka... Anacleta podiže prst i pokazuje njime prema prvom dvorištu. - Zašto te gospodarica nije htjela primiti? Zašto te je smjestila ovamo dolje, među sluge? Tvoj te je otac poslao k njoj, a ne k nama. Idi i predstavi se đoni Jazmini, reci joj: 'Ja sam Nacho Zamora y Alvarado, otac me je poslao da kleknem pred tvoje noge.' Ovdje bi pripovijest morala pokazati kako se moja duša potresla kao pod uraganom na otkriće da je polovica mojega imena, koja je do tada od mene skrivana, ime gospodara Oquedala i da ove estancias, velike poput pokrajina, pripadaju mojoj obitelji. Zapravo, moje putovanje unatrag u vremenu kao da me samo uvaljuje u nekakav tamni vrtlog, u kojemu se vidi da su dvorišta palače Alvarado što se nižu jedna za drugima zapravo uključena jedna u druga, sva podjednako i strana i bliska mom opustjelom sjećanju. Prva misao koja mi pada na pamet jest ona koju odmah priopćavam Anacleti hvatajući njezinu kćer za pletenicu: - Onda sam ja vaš gospodar, gospodar tvoje kćeri, i uzet ću je kad me bude volja! - Ne! - viče Anacleta. - Prije nego što takneš Amarantu, oboje ću vas ubiti! - Amaranta se povlači s grimasom koja joj otkriva zube, ne znam jeca li ili se smješka. Blagovaonica obitelji Alvarado slabo je osvijetljena svijećnjacima koji su prekriveni patinom godina, možda zato da se ne bi vidjele oljuštene štukature i prnjave čipke na zavjesama. Pozvan sam na večeru kod gospodarice. Lice done Jazmine pokriveno je slojem pudera koji kao da će se svakoga časa odlijepiti i pasti u tanjur. I ona je Indioska, vidi se ispod kose obojene crveno i nakovrčane vrućim željezom. Teške narukvice zveckaju svaki put kad zahvati žlicom. Jacinta, njezina kći, odgojena je u koledžu i nosi bijeli tenisački pulover, ali je po očima i gestama slična indioskim djevojkama. - U ono vrijeme u ovom su salonu bili stolovi za kockanje - pripovijeda dona Jazmina - U ovo doba počinjale su partije i trajale po cijelu noć. Ponetko bi izgubio i cijele estancias. Don Anastasio Zamora smjestio se ovdje zbog kocke, ni zbog čega drugoga. Uvijek je dobivao, pa se među nama proširio glas da je varalica. - Ali nikada nije dobio nijednu estanciu - mislim da mi je dužnost razjasniti. - Tvoj je otac bio čovjek koji bi ono što je dobio u toku noći do zore opet izgubio. Osim toga, stalno je imao neke pedjavine sa ženama, pa mu je ono malo što bi sačuvao jedva dostajalo za hranu. - Je li i ovdje imao kakve afere sa ženama, u ovoj kući? - osmjelim se upitati. - Tamo je išao, tamo, u drugo dvorište, da ih traži, noću - kaže dona Jazmina pokazujući prema nastambama Indippa.

Jacima prasne u smijeh skrivajući usta rukama. U tom času shvaćam da je ista kao i Amaranta, premda je obučena i počešljana sasvim drugačije. - U Oquedalu su svi nalik jedno na drugo - kažem. - Ima jedna slika u drugom dvorištu koja bi mogla biti svačija... Gledaju me pomalo zbunjeno. Majka veli: - To je bio Faustino Higueras... Po krvi je samo napola bio Indios, napola je bio bijelac. Ali po duši, bio je sasvim Indios. Živio je s njima, držao im stranu... tako je i završio. - Je li bio bijelac po ocu ili po majci? - Što bi ti sve htio znati!... - Jesu li u Oquedalu sve priče takve? - kažem. - Bijelci koji idu s Indioskama... Indiosi koji idu s bjelkinjama... - Bijelci i Indiosi u Oquedalu nalikuju jedni na druge. Krvi su se izmiješale još u doba konkvistadora. Ali, gospoda se ne treba miješati sa slugama. Možemo raditi što god nas je volja, i s kim god hoćemo, samo to ne, nikada... Don Anastasio rođen je u veleposjedničkoj obitelji, premda je bio siromašniji od prosjaka... - Kakve veze ima moj otac sa svim tim? - Neka ti Indiosi objasne značenje pjesme koju pjevaju: 'Kad prođe Zamora, računi su izravnati... Jedno dijete u kolijevci... i jedan mrtvac u raci...'

- Jesi li čula što kaže tvoja majka? - kažem Jacinti, čim smo ostali nasamo. - Ti i ja možemo raditi što god hoćemo. - Kad bismo htjeli. Ali nećemo. - Ja bih mogao nešto htjeti. - Što? - Ugristi te. - Ako je do toga, mogu te skrckati kao koščicu - kaže ona i pokazuje mi zube.

U sobi je krevet pokriven bijelim plahtama, pa nije jasno je li nenamješten ili pripravljen za noć, onako umotan u gusti veo protiv komaraca što visi s baldahina. Guram Jacintu kroz nabore tog vela, a ona se tako drži da nije jasno opire li se ili me vuče; nastojim joj zadignuti odjeću; ona se brani pa mi kida kopče i dugmad. - Oh, i ti tu imaš madež! Na istom mjestu gdje i ja! Gle! U tom času na moju se glavu i ramena sručuje pljusak udaraca šakama. Dona Jazmina baca se na nas poput furije. - Razdvojite se, za ime božje! Ne činite to, ne smijete! Razdvojite se! Ne znate što činite! Ti si hulja kao i tvoj otac! Pribirem se što bolje mogu. - Zašto, dona Jazmina? Što hoćete time reći? S kim je to moj otac radio? S vama? - Prostačino! Gubi se k slugama! Makni nam se s očiju! Petljaj se sa sluškinjama, kao i tvoj otac! Vrati se k svojoj materi, hajde! - A tko je moja mati? - Anacleta Higueras, premda to više ne priznaje, otkad je Faustino umro. Kuće u Oquedalu noću se priljubljuju uza zemlju, kao da ih pritišće mjesec koji je nisko i obavijen nezdravim parama. - Kakvu to pjesmu pjevaju o mom ocu, Anacleta? - pitam ženu što stoji u otvoru vrata, nepomično kao kip u crkvenoj niši. - Govori se o nekakvom mrtvacu, o raci... Anacleta skida svjetiljku. Zajedno prolazimo kroz polja kukuruza. - Na ovom su se polju tvoj otac i Faustino Higuerasporječkali - objašnjava mi Anacleta - i zaključili da

je jedan od njih suvišan na svijetu, pa su zajedno iskopali raku. Onoga trenutka kad su odlučili da se bore do smrti, mržnja među njima kao da se ugasila: zajedno su i složno radili kopajući raku. Zatim su stali jedan s jedne, drugi s druge strane rake, svaki je u desnoj ruci držao nož, a lijevu je umotao u pončo. Naizmjence su preskakali raku i napadali protivnika udarcima noža, a protivnik se branio nožem i nastojao gurnuti napadača u raku. Borili su se tako do zore, i zemlja okolo rake više se nije prašila, toliko je bila natopljena krvlju. Svi Indiosi iz Oquedala skupili su se ukrug oko prazne rake i oko dvojice zadihanih i okrvavljenih mladića, stajali su nijemo i nepomično, da ne bi ometali božji sud o kojem je ovisila sudbina svih njih, a ne samo sudbina Faustina Higuerasa i Nacha Zamore. - Ali... Pa Nacho Zamora sam ja...- I tvog su oca u ono vrijeme zvali Nacho.- I tko je pobijedio, Anacleta?- Kako me to možeš pitati, mladiću? Zamora je pobijedio: nitko ne zna kakve su Božje namjere. Faustino je sahranjen u ovu ovdje zemlju. Ali, za tvog je oca to bila gorka pobjeda, jer je iste noći otišao i više se nikada nije vratio u Oquedal. - Što mi to govoriš, Anacleta? Pa ovo je prazna raka! - Sljedećih dana Indiosi iz okolnih i daljih sela dolazili su u procesijama na grob Faustina Higuerasa. Odlazili su da se pridruže revoluciji, pa su od mene tražili da im dadem neku relikviju koju će nositi u zlatnoj kutiji na čelu svojih bojnih odreda: čuperak kose, okrajak ponča, malo skorene krvi iz rane. Tako smo odlučili otvoriti raku i izvaditi leš. Ali, Faustina više nije bilo, raka bijaše prazna. Od toga dana počele su kružiti razne legende: neki tvrde da su ga vidjeli kako juri planinom na svom vrancu i bdi nad snom Indiosa; neki tvrde da ćemo ga ugledati tek onoga dana kad Indiosi sidu u dolinu, da će on tada jahati na čelu povorke... 'To je bio on! Ja sam ga vidio,' htio sam reći, ali suviše sam bio zbunjen da bih mogao prosloviti i riječ. Indiosi sa zubljama tiho su se približili i načinili krug oko otvorene rake. Između njih probija se mladić duga vrata, noseći na glavi otrcan slamnat šešir, crte lica slične su mu licima mnogih ljudi, ovdje, u Oquedalu, naime položaj očiju, linija nosa, oblik usana koje nalikuju na moje. - Kojim si pravom, Nacho Zamora, taknuo moju sestru? - kaže, a u desnici mu bljeska oštrica noža. Lijeva podlaktica umotana mu je u pončo kojem jedan kraj visi do zemlje. Iz usta Indiosa izlazi glas koji nije šapat, nego prije prekinuti uzdah. - Tko si ti? - Ja sam Faustino Higueras. Brani se! Zaustavljam se kraj rake, obavijam pončo oko lijeve ruke, uzimam nož.

X. Piješ čaj s Arkadijanom Porfiričem, jednim od intelektualno najjačih ljudi u Irkaniji, čovjekom koji zasluženo obavlja dužnost generalnoga direktora Arhiva Državne policije. Naloženo ti je da se najprije javiš njemu, čim stigneš u Irkaniju, u misiju što su ti je povjerili u ataguitanskoj vrhovnoj komandi. Primio te je u udobnim dvoranama biblioteke svoga ureda, 'najkompletnije i najažurnije u Irkaniji,' kako ti je odmah rekao, 'gdje se zaplijenjene knjige klasificiraju, katalogiziraju, snimaju na mikrofilmove i čuvaju, bez obzira jesu li tiskane, ispisane ciklostilom, strojem ili rukom.' Kad su ti ataguitanske vlasti, koje su te držale u zatvoru, predložile da te oslobode pod uvjetom da pristaneš da obaviš misiju u jednoj dalekoj zemlji ('službenu misiju s tajnim aspektima, i tajnu misiju sa službenim aspektima'), prva tvoja reakcija bila je odbijanje. Tvoja nenaklonost prema državnim poslovima, odsutnost naklonosti prema zanimanju tajnoga agenta, mutan i složen način na koji su ti izlagali poslove koje bi trebao obaviti, bili su dovoljni razlozi koji su prevagnuli da radije izabereš svoju ćeliju u uzornom zatvoru, nego nesigurno putovanje kroz irkanijske sjeverne tundre. Ali, pomisao da se, ostajući gdje jesi, možeš nadati samo najgoremu, znatiželja kakav je to zadatak 'za koji mislimo da će vas kao čitaoca zanimati', ideja da bi možda mogao hiniti da si pustio da te uvuku, pa onda

potkopati njihov plan, sve te je to sklonilo da prihvatiš ponudu. Generalni direktor Arkadijan Porfirič, koji kao da je vrlo dobro upoznat čak i s tvojom psihološkom situacijom, govori ti ohrabrujućim i poučnim tonom: - Prva stvar koju nikad ne smijemo izgubiti iz vida jest sljedeće: policija je velika kohezijska snaga u svijetu koji je inače osuđen na raspadanje. Prirodno je da policije različitih, pa čak i protivničkih režima nalaze zajedničke interese za suradnju. Na području raspačavanja knjiga... - Da bi se postigla jednoobraznost u cenzorskim metodama različitih režima?- Ne treba ih učiniti jednoobraznima, nego stvoriti sistem u kojem će te metode biti u ravnoteži i jedne druge podržavati... Generalni direktor te poziva da promotriš kartu svijeta obješenu na zidu. Različite boje na njoj znače: zemlje u kojima se sve knjige sistematski plijene; zemlje u kojima mogu biti u opticaju samo knjige što ih je objavila ili odobrila država; zemlje u kojima postoji neotesana, približna i nepredvidljiva cenzura; zemlje u kojima je cenzura suptilna, učena, pazi na implikacije i aluzije, a vode je pedantni i zli intelektualci; zemlje u kojima postoje dvije mreže za raspačavanje: jedna legalna a druga ilegalna; zemlje u kojima ne postoji cenzura jer nema knjiga, ali ima mnogo potencijalnih čitatelja; zemlje u kojima ne postoje knjige i nitko se ne žali što ih nema; zemlje, napokon, u kojima se svakog dana proizvode knjige za sve ukuse i sve poglede na svijet, i to usred opće ravnodušnosti. - Nitko danas tako visoko ne cijeni pisanu riječ kao policijski režimi - kaže Arkadijan Porfirič. - Zar može postojati podatak koji bi bolje pokazivao u kojim narodima književnost uživa pravo poštovanje, od podataka o iznosima koji se troše da bi se književnost kontrolirala i potisnula? Tamo gdje se s njome tako postupa, književnost zadobiva izvanredan autoritet, koji je nezamisliv u zemljama gdje je prepuštena da vegetira kao neškodljiva i bezopasna razbibriga. Svakako, i represija mora ostaviti trenutke kad se može odahnuti, ponekad zažmiriti na jedno oko, kažnjavati i opraštati tako da njezini sudovi budu nepredvidljivi, jer inače, ako se više nema što zabraniti, cijeli će sistem zahrdati i izlizati se. Kažimo otvoreno: svaki režim, pa i onaj najautoritarniji, uspijeva živjeti kad postoji situacija labilne ravnoteže, zbog čega on neprestano mora opravdavati postojanje svojega represivnog aparata, pa i nečega što treba reprimirati. Želja da se pišu takve stvari koje će smetati autoritetu vlasti predstavlja jedan od nužnih elemenata te ravnoteže. Zato smo, na temelju jednog tajnog ugovora sa zemljama koje imaju režim suprotan našem, stvorili zajedničku organizaciju, a vi ste pametno učinili što ste pristali da s njome surađujete, pa preko nje izvozimo knjige koje su ovdje zabranjene, i uvozimo knjige koje su zabranjene tamo. - To bi podrazumijevalo da su knjige koje su ovdje zabranje ne tamo dopuštene, i obratno... - Nipošto. Knjige koje su ovdje zabranjene, pogotovo su zabranjene tamo, a knjige koje su zabranjene tamo, ovdje su više nego zabranjene. Ali iz činjenice da u suprotni režim izvozimo svoje zabranjene knjige, a uvozimo njihove, naš režim izvlači za sebe barem dvije važne koristi: ohrabruje one koji se protive neprijateljskom režimu, i obavlja korisnu razmjenu iskustava među policijskim službama. - Zadaća koja mi je povjerena - žuriš se objasniti - svodi se na kontakte s irkanijskom policijom, jer samo putem vaših kanala opozicijski spisi mogu doći u naše ruke. - (Naravno da mu neću reći da dio moje misije predstavljaju i izravni kontakti s ilegalnom opozicijskom mrežom, pa, ovisno o okolnostima, mogu svoju igru igrati u korist jednih, a protiv drugih, i obratno). - Naš vam arhiv stoji na raspolaganju - kaže generalni direktor. - Mogao bih vam pokazati vrlo rijetke rukopise, originalne verzije djela koja su do publike dospjela tek pošto su prošla kroz filtere četiri ili pet cenzorskih komisija, pa su svaki put rezuckana, mijenjana, razvodnjavana i napokon su objavljena osakaćena, zaslađena, neprepoznatljiva. Da bi čovjek doista čitao, mora doći ovamo, gospodine dragi! - I, vi čitate? - Čitam li i mimo službene obaveze, to me pitate? Da, rekao bih da ja svaku knjigu, svaki dokument,

svaki corpus delicti u arhivu pročitam dvaput, i to posve različito. Prvo je čitanje brzo, površno, tek toliko da znam u koji ormar trebam spremiti mikrofilm, i u koju rubriku kataloga ga zavesti. Zatim, navečer (ja provodim večeri ovdje, nakon uredovnih sati: ambijent je miran, pogoduje opuštanju, vidite i sami), liježem na ovaj divan, stavljam u mikročitač film kakvog rijetkog spisa, iz kakvog tajnog fascikla, i dopuštam sebi luksuz da ga kušam za svoje isključivo zadovoljstvo. Arkadijan Porfirič prekriži noge obuvene u čizme, zavuče prst između vrata i ovratnika uniforme prepune odlikovanja. Dodaje: - Ne znam vjerujete li vi u Duh, gospodine. Ja vjerujem. Vjerujem u razgovor što ga Duh neprestano vodi sam sa sobom. I osjećam da se taj razgovor obavlja preko moga pogleda što je uprt u ove zabranjene stranice. I Policija je Duh, i Država kojoj služim, Cenzura, a i tekstovi nad kojima se vrši naša vlast. Dah Duha ne treba veliku publiku da bi se pokazao, on raste u sjeni, u mračnom odnosu što se stvara između tajne zavjerenika i tajne policije. Da ga oživi, dovoljno je i moje nepristrano čitanje koje ipak zapaža sve dopuštene i nedopuštene implikacije, pri svjetlu ove svjetiljke, u velikoj zgradi punoj praznih ureda, čim dođem u priliku raskopčati bluzu ove funkcionarske uniforme i dopustiti da me posjete utvare zabranjenoga, koje danju moram nepokolebljivo držati daleko od sebe... Moraš priznati da ti riječi generalnoga direktora pružaju utjehu. Ako i taj čovjek osjeća želju i znatiželju za čitanjem, to znači da u pisanom papiru što kruži naokolo još ima nečega što nisu isfabricirale i izmanipulirale svemoguće birokracije, da izvan ovih ureda još postoji nešto vani... - A jeste li upoznati - pitaš glasom koji pokušava biti hladan i profesionalan - sa zavjerom apokrifa? - Svakako. Dobio sam više izvještaja o tom pitanju. Neko smo vrijeme sebi utvarali da možemo sve to kontrolirati. Tajne službe velikih Sila trudile su se zavladati tom organizacijom koja kao da je svuda imala svoje ogranke... Ali mozak zavjere, Cagliostro za falsifikate, stalno nam je izmicao... Nije on nama nepoznat: imamo sve njegove podatke u našoj kartoteci, nedavno je prepoznat u osobi nekog smutljivog i lupeškog prevodioca; ali pravi razlozi njegova djelovanja ostaju nejasni. Čini se da on više nema veze s različitim sektama u koje se podijelilo bratstvo koje je osnovao, a ipak još posredno utječe na njihove spletke... Kad smo ga uspjeli uloviti, opazili smo da ga nije lako pridobiti za naše ciljeve. Njega ne zanima ni novac, ni moć, ni ambicija. čini se da sve to radi zbog neke žene. Da bi je ponovo osvojio, ili možda samo zato da bi se osvetio ili dobio nekakvu okladu s njom. Morali smo najprije shvatiti tu ženu ako smo željeli slijediti podvale našega Cagliostra. Ali nismo uspjeli doznati tko je ona. Samo sam deduktivnim putem uspio o njoj zaključiti mnoge stvari, stvari koje ne bih mogao izložiti ni u jednom službenom izvještaju: naši upravni organi nisu u stanju razumjeti neke nijanse... Za tu ženu - nastavlja Arkadijan Porfirič, videći s koliko pažnje gutaš njegove riječi - čitati znači osloboditi se svake namjere i svake pristranosti, da bi mogla uhvatiti glas koji se javlja kad se tome najmanje nadamo, odnekud iza knjige, iza autora, iza spisateljskih konvencija: iz neizrečenoga, iz onoga što svijet još nije rekao o sebi, i još nema ni riječi da to kaže. On joj je pak želio dokazati da iza pisane stranice nema ničega; svijet postoji samo kao tvorevina, krivotvorina, nesporazum, laž. Kad bi bilo samo to, mi bismo mu lako mogli pružiti sredstva kojima bi dokazao to što želi; kažem im, kolege iz različitih zemalja i raznih režima, jer mu je mnogo nas ponudilo suradnju. I on je nije odbijao, dapače... Ali, nikako nam nije bilo jasno prihvaća li on našu igru ili smo mi pijuni u njegovoj... A da ga shvatimo kao običnog luđaka? Jedino sam ja uspio otkriti njegovu tajnu: dao sam da ga otmu naši agenti, da ga dovedu ovamo, da ga drže tjedan dana u samici, a zatim sam ga ja osobno saslušao. Nije bio lud; možda samo očajan; već je bio odavno izgubio okladu s onom ženom; ona je bila pobjednica, njezino znatiželjno i nikad zadovoljivo čitanje uspijevalo je otkriti istine skrivene i u najbljutavijoj krivotvorini, i beznadne, krivotvorine u riječima koje su željele biti ponajistinitije. Što je preostalo našem iluzionistu? Da ne bi prekinuo posljednju nit koja ga je vezala s njom, nastavio je sijati zbrku medu naslovima, imenima autora, pseudonimima, jezicima, prijevodima, izdanjima, naslovnim stranicama, koricama, poglavljima, počecima, svršecima, da bi je prisilio da prepoznaje te znakove njegove prisutnosti, taj pozdrav bez nade u odgovor. 'Ja znam gdje su mi granice', rekao mi je. 'Ima u čitanju nečega čime ne mogu ovladati.' Mogao sam mu reći da je to granica koju ni najsveprisutnija policija ne može prijeći.

Možemo zabraniti čitanje: ali u dekretu koji zabranjuje čitanje netko će već pročitati nešto od one istine za koju smo željeli da nikada ne bude pročitana... - I što se dogodilo s njim? - pitaš, obuzet nestrpljenjem koje možda više ne izaziva suparništvo, nego neko mirenje i razumijevanje. - Bio je to bivši čovjek; mogli smo s njime učiniti što smo god htjeli: poslati ga na prisilni rad, ili mu dati kakav rutinski zadatak u našim specijalnim službama. Međutim... - Međutim... - Pustio sam ga da pobjegne. Lažni bijeg, lažno protjerivanje, i opet je zametnuo trag. Često mi se čini da u materijalima koji do mene dolaze prepoznajem njegovu ruku... Kvaliteta se popravila... Sad se bavi mistifikacijom radi mistiflkacije... Naša mu moć više ništa ne može. Srećom... - Srećom? - Mora ipak ostati i nešto što nam izmiče... Da bi vlast imala neki predmet na koji će se usmjeriti, prostor u koji može pružiti ruke... Dok znam da na svijetu postoji netko tko se bavi opsjenama samo iz ljubavi prema igri, dok znam da postoji žena koja voli čitanje radi čitanja, mogu vjerovati da će svijet preživjeti... I svake se večeri i ja prepuštam čitanju, kao i ta daleka i nepoznata čitateljica... Brzo iz svoje svijesti izbacuješ nedostojno preklapanje slike generalnoga direktora s Ludmillinom slikom, da bi uživao u apoteozi čitateljice, u sjajnoj viziji što se izvija iz razočaranih riječi Arkadijana Porfiriča, i da bi uživao u spoznaji, koju je potvrdio i sveznajući direktor, da između nje i tebe više nema prepreka ni tajni, a da je od tvoga suparnika Cagliostra ostala samo patetična i sve dalja sjena... Ali, tvoje zadovoljstvo ne može biti potpuno dok se ne razbije čarolija s prekinutim knjigama. I o tome želiš raspravljati s Arka-dijanom Porfiričem: - Htjeli bismo vam, kao prilog vašoj kolekciji, ponuditi jednu od najtraženijih zabranjenih knjiga u Ataguitaniji: Oko prazne rake Calbcta Bandere, ali je u svojoj pretjeranoj revnosti naša policija bacila cijelu nakladu u stari papir. Saznali smo, međutim, da jedan prijevod tog romana na irkanski jezik kruži od ruke do ruke u vašoj zemlji, u ilegalnom izdanju na ciklostilu. Znate li što o tome? Arkadijan Porfirič ustaje da zaviri u jedan katalog. - Rekli ste da je autor Calbcto Bandera? Evo: čini se da ga u ovom času nemamo; ali ako budete imali strpljenja pričekati tjedan dana, najviše dva tjedna, imat ću za vas jedno izuzetno iznenađenje. Jedan od naših najznačajnijih zabranjenih autora, Anatolij Anatolin, upravo, kako nam javljaju naši doušnici, radi na adaptaciji Banderina romana, prenoseći ga u irkanski ambijent. Iz drugih izvora znamo da je Anatolin pred završetkom toga novog romana, pod naslovom Kakva to priča tamo dolje čeka svoj kraj? pa smo već isplanirali njegovu zapljenu iznenadnom policijskom akcijom, kako bismo spriječili da uopće dođe do tajnog raspačavanja. čim ga se domognemo, nabavit ću vama jedan primjerak, pa ćete sami moći vidjeti je li to knjiga koju tražite. Munjevito stvaraš plan. S Anatolijem Anatolinom možeš stupiti i u izravan kontakt; moraš samo biti brži od agenata Arkadijana Porfiriča, domoći se rukopisa prije njih, spasiti rukopis od zapljene, skloniti ga na sigurno, i skloniti se i sam na sigurno, ukloniti se i od irkanske i od ataguitanske policije... Te noći usnio si san. Nalaziš se u vlaku, dugom vlaku koji vozi kroz Irkaniju. Svi putnici čitaju velike, tvrdo uvezane knjige, što se u zemljama gdje su knjige i časopisi neprivlačni događa češće no drugdje. Pada ti na pamet da netko od putnika, ili možda i svi, čitaju koji od romana koje si ti morao prekinuti, dapače, da se svi ti romani nalaze tu, u kupeu, prevedeni na neki tebi poznati jezik. Upinješ se pročitati što piše na hrbatima svezaka, premda znaš da je uzalud, jer je to pismo koje ne znaš čitati. Jedan putnik izlazi u hodnik i ostavlja knjigu na sjedalu, da sačuva mjesto, stavivši traku za obilježavanje među stranice. čim je izašao, pružaš ruke prema knjizi, listaš je, uvjeravaš se da je to ona koju tražiš. U tom času opažaš da su se svi drugi putnici okrenuli prema tebi i gledaju te pogledima punim prijetećeg prijekora zbog tvoga nepristojnog držanja. Da bi sakrio svoju zbunjenost, ustaješ i naginješ se kroz prozor, i dalje držeći knjigu u ruci. Vlak stoji među kolosijecima i signalnim pločama, možda na skretnici nadomak kakvoj zabačenoj stanici. Magla je i snijeg, ne vidi se ništa. Na susjednom kolosijeku zaustavio se drugi vlak koji dolazi iz suprotnog

smjera, sva su mu stakla zamagljena. Na prozoru nasuprot tvome, jedna ruka u rukavici kružnim pokretima briše zaleđeno staklo: pojavljuje se lik žene u oblaku krzna: - Ludmilla... - zoveš je - Ludmilla, knjiga - pokušavaš joj kazati više gestama nego glasom - knjiga koju tražiš, našao sam je, evo je... i žuriš se spustiti staklo da bi joj pružio knjigu kroz ledene šipke što prekrivaju vlak kao gusta zavjesa. - Knjiga koju tražim - kaže nejasni lik koji također pruža knjigu sličnu tvojoj - to je knjiga koja daje dojam svijeta nakon propasti svijeta, dojam da je svijet kraj svega onoga što postoji na svijetu, da je jedino što postoji na svijetu sam kraj svijeta. - Nije tako - vičeš i tražiš u nerazumljivoj knjizi rečenicu koja bi mogla opovrgnuti Ludmilline riječi. Ali vlakovi polaze i udaljavaju se u suprotnim smjerovima.Ledeni vjetar mete perivoje irkanske prijestolnice. Sjediš na klupi i čekaš Anatolija Anatolina koji ti treba predati rukopis svoga novog romana Kakva priča tamo dolje teka na svoj kraj? Jedan mladić duge plave brade, u dugom crnom ogrtaču i kapi od voštanog platna, sjeda kraj tebe. - Ne gledajte me. Parkove uvijek posebno motre. Živica vas krije od nepoželjnih očiju. Svežnjić listova papira prelazi iz unutrašnjeg džepa Anatolijeva dugog kaputa u unutrašnji džep tvoga kratkog ogrtača. Druge listove Anatolij Anatolin vadi iz unutrašnjeg džepa sakoa: - Morao sam rasporediti listove po džepovima, da se ne opazi izbočina - kaže, izvlačeći svežanj papira iz prsluka. Vjetar mu je dan list istrgne iz ruke; on jurne za njim. Poseže iz stražnjeg džepa hlača izvaditi još jedan svežanj stranica, ali iz živice iskaču dva agenta u civilu i hapse ga.

Kakva priča tamo dolje čeka na svoj kraj?

Koračajući velikim prospektom u našem gradu, u mislima brišem sve elemente za koje sam odlučio da ih ne uzmem u obzir. Prolazim kraj palače ministarstva kojoj je pročelje prepuno karijatida, stupova, balustrada, podnožja, konzola, metopa, i osjećam potrebu da sve to svedem na glatku okomitu površinu, na ploču tamnog stakla, na opnu koja će zatvarati prostor ne namećući se pogledu. Ali i tako pojednostavljena, ta me palača nepodnošljivo pritišće: odlučujem je sasvim ukloniti; na njezinu mjestu sad se mliječnobijelo nebo uzdiže nad golom zemljom. Na isti način brišem još pet ministarstava, tri banke i nekoliko nebodera velikih poduzeća. Svijet je tako kompliciran, zapleten i pretrpan da čovjek, ako želi malo bolje vidjeti, mora stalno razrjeđivati i razrjeđivati. U gužvi na prospektu neprestano susrećem osobe koje mi je iz raznih razloga neugodno sresti: ne volim sresti svoje pretpostavljene jer me podsjećaju na moj položaj podčinjenoga, niti svoje podčinjene jer ne volim osjećati da posjedujem autoritet koji mi izgleda bijedan, kao što je bijedna i zavist, servilnost i mržnja koju on izaziva. Brišem i jedne i druge, bez oklijevanja; krajičkom oka vidim ih kako se tanje i nestaju u lakom pramenu magle. Dok to radim, moram paziti da sačuvam prolaznike, strance, neznance koji mi nikada nisu smetali: dapače, lica nekih među njima, kad ih gledam sasvim nepristrano, čine mi se dostojnima iskrenog zanimanja. Ali, ako od svijeta koji me okružuje ostane samo mnoštvo neznanaca, odmah osjetim osamu i izopćenost: bolje je, dakle, da izbrišem i njih, sve odjednom, i da više o tome ne mislim.U pojednostavljenom svijetu imam više izgleda da sretnem one malobrojne osobe koje mi je drago sresti, na primjer Francisku. Franciska mi je prijateljica, pa kad mi se sluči da je sretnem, silno joj se obrađujem. Kažemo jedno drugome nešto duhovito, smijemo se, pripovijedamo jedno drugome stvari koje su možda i obične, ali ih drugima ne bismo pričali, a nama se čine zanimljivima za oboje, i prije nego što se oprostimo, ka|emo jedno drugome da se svakako moramo što prije vidjeti. Zatim mjeseci prolaze, dok se opet ne sluči da se sretnemo na ulici; veseli usklici, smijeh, obećanja da ćemo se vidjeti opet, ali ni ja ni ona nikad ne činimo ništa da bismo upriličili novi susret; možda zato što znamo da to ne bi bilo isto. I sad, u svijetu koji bi bio pojednostavljen i ispražnjen, u kojemu bi bile uklonjene sve one pretpostavke zbog kojih bi činjenica da se ja i Franciska viđamo češće podrazumijevala među

nama neki odnos koji bi valjalo nekako definirati budućim brakom, ili tako da se smatramo parom, pretpostavljajući vezu koja se može protegnuti na naše obitelji, na pretke i potomke, na braću i rođake, i vezu između životnih sredina i miješanje u sferi prihoda i naslijeđenih dobara, kad bi jednom bila ukinuta sva ta ograničenja što nijemo pritišću naše razgovore i čine da oni ne traju više od nekoliko minuta, susret s Franciskom svakako bi bio još ljepši i ugodniji. Prirodno je, dakle, što sam nastojao stvoriti uvjete koji će biti najpovoljniji da se ukrste naši putovi, a to je podrazumijevalo uklanjanje svih mladih žena koje nose svijetlo krzno poput onoga što gaje ona posljednji put nosila, tako da kad je ugledam izdaleka, mogu biti siguran da je to ona, ne izlažući se zabuni i razočaranju, i podrazumijevalo je uklanjanje svih mladića koji izgledaju tako da bi mogli biti Franciskini prijatelji, a nije isključeno da se s njom nadu, možda i namjerno, da bi je zadržali u ugodnom razgovoru, u trenutku kad bih je ja trebao susresti, i to slučajno. Upustio sam se u pojedinosti privatne naravi, ali to ne treba značiti da me u tom brisanju pokreću prvenstveno osobni neposredni interesi, jer nastojim djelovati u interesu cijele zajednice (pa dakle i u svome, ali posredno). Ako sam za početak zbrisao sve javne urede koji su mi se našli na meti, i to ne samo zgrade, s njihovim stubištima i ulazima, i stupovima, i hodnicima, i predsobljima, i katalozima, i cirkularima, i dosjeima, nego i šefove odjela, generalne direktore, niže nadzornike, vršioce dužnosti, činovnike, stalne i one na određeno vrijeme, učinio sam to zato što sam vjerovao da je njihovo postojanje štetno ili nepotrebno za sklad cjeline. Doba je dana kad mnoštvo činovnika izlazi iz pregrijanih ureda, zakopčava kapute s ovratnikom od sintetičkog krzna, i gura se u autobuse. Trepnem očima i oni nestanu: samo se rijetki prolaznici vide u daljini na praznim ulicama, s kojih sam se već pobrinuo da uklonim tramvaje, kamione i autobuse. Volim gledati površinu ceste praznu i glatku poput kuglačke staze. Zatim ukidam kasarne, stražare, komesarijate; sve uniformirane osobe nestaju kao da ih nikada nije ni bilo. Možda mi se ruka omakla: opažam da je ista sudbina snašla i vatrogasce, poštare, smetlare i druge skupine koje su s pravom mogle tražiti drugačiji tretman; ali, sad, što je učinjeno, učinjeno je: ne može čovjek uvijek gledati na sitnice. Da ne izazovem neprilike, žurim se ukinuti i požare, smeće, pa i poštu, jer sve to zapravo donosi samo gnjavažu. Provjeravam da se možda nisu sačuvale bolnice, klinike, ubožnice: ukinuti liječnike, bolničare, bolesnike - čini mi se da je jedini način da se ozdravi. Onda sudove skupa s gradskom upravom, s odvjetnicima, optuženima i oštećenim strankama; zatvore skupa s osuđenicima i čuvarima. Brišem potom sveučilišta s cijelim akademskim zborom, akademiju znanosti i umjetnosti, muzej, biblioteku, spomenike s nadležnim konzervatorskim zavodima, kazalište, kinematografiju, televiziju, novine. Ako misle da će me zaustaviti poštovanje prema kulturi, griješe! Onda su na redu ekonomske strukture koje se već predugo nameću svojom neumjesnom željom da određuju naše živote. Što oni misle? Razaram dućane jedan po jedan, počinjući od onih koji drže najpotrebniju robu, a završavajući onima u kojima se mogu zabaviti luksuzne besposlice: prvo uklanjam robu iz izloga, pa brišem pultove, police, prodavačice, blagajnice, poslovođe. Mnoštvo kupaca ostaje na trenutak izgubljeno pružajući ruke u prazno, gledajući kako nestaju košare na kotačima; zatim i kupce guta ništavilo. S potrošnje prelazim na proizvodnju: ukidam industriju, laku i tešku, uništavam sirovine i energetske izvore. A poljoprivredu? Izbacimo i nju! A da se ne bi reklo kako težim povratku u prvobitnu zajednicu, ukidam i lov i ribolov. Priroda... Ah, ah, nemojte misliti da nisam shvatio kako je i to s prirodom obična prijevara: neka propadne! Dovoljno je da ostane jedan sloj zemljine kore, dovoljno čvrst da nas drži, i praznina na sve strane. Nastavljam se šetati po prospektu koji se sad više ne razlikuje od beskrajne, puste i zaleđene ravnice. Dokle god oko seže, više nema zidova, pa čak ni planina i brežuljaka; nijedne rijeke, nijednoga jezera, niti mora: samo ravna i siva ploča leda, tvrda poput bazalta. Mnogo je lakše odreći se stvari nego što se joaisli: samo treba početi. Kad se jednom uspiješ odvojiti od nečega što si smatrao bitnim, zapažaš da možeš biti još bez ponečega, a zatim i bez mnogih drugih stvari. Tako, dakle, sad kročim po ovoj pustoj

površini u koju se pretvorio svijet. Vjetar što puše nisko nad zemljom, zajedno sa susnježicom, nosi i posljednje ostatke nestaloga svijeta: zreli grozd koji kao da je sad ubran s trsa, pamučnu papučicu za novorođenče, dobro podmazanu kardansku osovinu, list papira koji kao da je istrgnut iz nekog romana na španjolskom, a na njemu se vidi žensko ime: Amaranta. Je li prošlo nekoliko sekundi ili više stoljeća otkako je sve prestalo postojati? Izgubio sam osjećaj vremena. Tamo, u dnu ove trake ničega koju i dalje nazivam prospektom, vidim kako se približava vitka pojava u ogrtaču od svijetloga krzna: to je Franciska! Prepoznajem poletan hod u visokim čizmama, način na koji drži ruke zavučene u muf, dugi prugasti šal što leprša na vjetru. Hladan zrak i prazan teren garantiraju dobru vidljivost, ali uzalud mašem dozivajući je: ne može me prepoznati, još smo predaleko jedno od drugoga. Žurim se velikim koracima, barem mislim da se žurim, jer mi nedostaje nešto po čemu bih to mjerio. Evo, na pravcu između mene i Franciske ističu se nekakve sjene: to su muškarci, muškarci u kaputima i šeširima. čekaju me. Tko bi to mogao biti? Kad im se približim, prepoznajem ih: to su ljudi iz Sekcije D. Kako to da su oni ostali? Što tu rade? Mislio sam da sam ukinuo i njih kad sam zbrisao osoblje u svim uredima. Zašto se guraju između mene i Franciske? 'Sad ću ih izbrisati!' mislim i koncentriram se. Ne: još su tamo. - Eto i tebe - pozdravljaju me. - I ti si naš? Dobar si! Pomogao si nam kako valja, sad je sve čisto. - Kako to? - uzvikujem. - Zar ste i vi brisali? Sad mi je jasno zašto sam imao osjećaj da sam pretjerao i otišao dalje nego inače u brisanju svijeta koji me okružuje. - Ali, recite, zar vi niste oni što uvijek govore o porastu, jačanju, umnožavanju... - Jesmo, pa što? Nema tu nikakvog proturječja... Sve se uklapa u logiku naših predviđanja... Linija razvoja počinje od nule... I ti si opazio da je situacija stigla na mrtvu točku, da se pogoršava... Trebalo je samo slijediti taj proces... I to namjerno, što u kratkom vremenskom odsječku može izgledati kao usporavanje, ali se, gledano u dužem vremenskom razdoblju, može pretvoriti u snažan poticaj... - Ali, ja nisam mislio kao vi... Moja je namjera bila sasvim drugačija... Ja brišem drugačije... - prosvjedujem, i mislim: 'Ako misle da će i mene uklopiti u svoje planove, varaju se.' Jedva čekam da se vratim na početak, da vratim stvari koje postoje na svijetu, jednu po jednu ili sve odjedanput, da njihovu različitu i opipljivu građu suprotstavim kao tvrdi zid planovima ovih ovdje koji žele sve zbrisati. Zatvaram oči i opet ih otvaram, uvjeren da ću se opet naći na prospektu što kipti prometom. Svjetiljke su se sad već valjda upalile, a posljednje izdanje novina pojavljuje se na kioscima. Ali, ništa, uokolo je prazno i sve praznije, Franciskin lik na obzorju polako se približava, kao da se mora popeti uz zakrivljenu površinu zemljine kugle. Zar smo samo mi ostali? Dok strah u meni raste, počinjem shvaćati istinu: vjerovao sam da sam izbrisao svijet odlukom svoje svijesti koju sam uvijek mogao promijeniti, a on je doista nestao. - Treba biti realist - kažu funkcioneri Sekcije D. - Dovoljno je pogledati oko sebe. Cijeli svemir... recimo da je u toku njegova preobrazba... i pokazuju mi na nebo gdje se zvjezdane konstelacije više ne raspoznaju, zvijezde su negdje nagomilane a drugdje razrijeđene, karta zvjezdanog neba poremećena je jer zvijezde eksplodiraju jedna za drugom, a neke po posljednji put zatrepere, pa se gase. - Važno je da sad, kad stignu novi, nađu Sekciju D potpuno spremnu za djelovanje, da njezine jedinice budu u punom sastavu, da funkcionalne strukture rade... - A tko su ti 'novi'? Što rade? Što hoće? - pitam, a na zaleđenoj površini što me razdvaja od Franciske vidim tanku pukotinu što se pruža poput tajnovita predznaka. - Još je prerano da to kažemo. Da to kažemo mi, u našim terminima. Zasad ih ne možemo ni vidjeti. Sigurno je da postoje, uostalom, već smo otprije obaviješteni da će stići... Ali, tu smo i mi, i oni ne mogu a da to ne znaju, mi predstavljamo jedini mogući kontinuitet s onim što je postojalo prije... Mi im trebamo, oni ne mogu ne zatražiti našu pomoć, ne povjeriti nama da upravljamo praktično onim što je ostalo... Svijet će se obnoviti kako mi hoćemo... Ne, mislim, svijet kakav bih ja želio da se obnovi oko mene i Franciske ne može biti vaš svijet; htio bih se koncentrirati i zamisliti neko mjesto sa svim njegovim pojedinostima, neki ambijent gdje bi mi bilo

drago naći se s Franciskom u ovom trenutku, na primjer, neku kavanu prepunu ogledala u kojima se odrazuju kristalni lusteri i orkestar što svira valcere, pa se violinski akordi talasaju nad mramornim stolovima, nad šalicama što se puše i nad kremama sa šlagom. A vani, iza zamagljenih stakala, svijet prepun osoba i stvari davao bi do znanja da postoji: bila bi to nazočnost prijateljskog i dušmanskog svijeta, stvari kojima se čovjek može radovati i protiv kojih se može boriti... Mislim na sve to svom svojom snagom, ali sad već znam da ona nije dovoljna da postigne da te stvari postoje: ništavilo je jače i osvojilo je cijelu zemlju. - Neće biti lako složiti se s njima - nastavljaju oni iz Sekcije D - treba paziti da ne pogriješimo, da ne dopustimo da nas izbace iz igre. Mislili smo da bi ti bio pogodan da zadobiješ povjerenje tih novih. Pokazao si da znaš posao, u fazi likvidacije, a najmanje si se od svih nas kompromitirao odnosima sa starom administracijom. Morat ćeš se predstaviti, objasniti što je Sekcija, kako je oni mogu upotrijebiti, i to za nužne, neodgodive zadatke... Ma, već ćeš i sam znati kako najbolje urediti stvar... - Onda idem, idem ih potražiti - žurim se reći, jer shvaćam: ako sad ne pobjegnem, ako ne stignem do Franciske i ne sklonim je, za jednu minutu bit će prekasno, klopka samo što nije škljocnula. Trkom se udaljavam prije nego što me oni iz Sekcije D zadrže da bi mi postavljali pitanja i davali instrukcije; preko zaleđene kore hrlim prema njoj. Svijet je pretvoren u list papira po kojem ne mogu pisati ništa drugo do apstraktne riječi, kao da su mu sva konkretna imena nestala; dovoljno je bilo da uspijem napisati 'lonac' pa da bude moguće napisati i 'tava', 'umak', 'dimnjak', ali stilski raspored teksta to zabranjuje. Vidim kako se na tlu koje me odvaja od Franciske otvaraju pukotine, nabori, rasjekline; svakog će mi časa noga zaglaviti u takvu zamku: ti se međuprostori šire, ubrzo će se između mene i Franciske razjapiti klanac, provalija! Skačem s jedne obale na drugu, a ispod sebe ne vidim nikakva dna nego samo prazninu koja se nastavlja do u beskraj; trčim preko komada svijeta razasutih po praznini; svijet se mrvi... Oni me iz Sekcije D dozivaju, očajnički mašu da se vratim, da ne idem dalje... Franciska! Evo, još jedan skok i kod tebe sam! Tu je, preda mnom, smiješi se, u očima joj žućkast sjaj, lice joj je malo rumeno od hladnoće. - Oh, pa to si ti! Svaki put kad prođem prospektom, sretnem tebe! Nećeš mi reći da se po cijele dane šećeš! Čuj, znam jednu kavanicu, tu, na uglu, puna je zrcala, ima i orkestar koji svira valcere. Hoćeš li me pozvati na piće?

XI. Čitatelju, vrijeme je da se tvoja nemirna plovidba završi u luci. A ima i za tebe sigurnijeg pristaništa od velike knjižnice? Takva jamačno postoji u gradu iz kojeg si krenuo i u koji si se vratio, nakon što si obišao svijet putujući od knjige do knjige. Ostaje ti još jedna nada, da se deset romana koji su odletjeli iz tvojih ruku čim si ih počeo čitati, nalaze u toj knjižnici. Napokon imaš miran i slobodan dan; odlaziš u knjižnicu, zaviruješ u katalog; s mukom se suzdržavaš da ne ispustiš krik veselja, dapače, deset krikova; svi autori i naslovi koje tražiš uredno su uvedeni u katalog. Ispunjavaš prijamnicu i predaješ je; javljaju ti da je vjerojatno u katalogu pogrešan broj, knjigu ne mogu naći, ali će je tražiti dalje. Odmah tražiš drugu: kažu da je na čitanju, ali ne mogu utvrditi tko ju je i kada uzeo. Treća knjiga koju tražiš nalazi se na uvezivanju; bit će gotova za mjesec dana. Četvrta je pohranjena u krilu knjižnice koje je trenutno zatvoreno radi preuređivanja. I dalje ispunjavaš prijamnice; zbog različitih razloga, ni jednu od knjiga koje tražiš ne možeš dobiti. Dok namještenici traže dalje, ti strpljivo čekaš sjedeći za stolom s drugim, sretnijim čitateljima koji su zadubljeni u svoje knjige. Izdužuješ vrat nalijevo i nadesno i viriš u tuđe knjige: tko zna možda tko od ovih čita koju od knjiga za kojima tragaš? Pogled čitaoca preko puta, umjesto da se spusti na otvorenu knjigu u njegovim rukama, luta po zraku. Ali, njegove oči nisu rastresene: velika pažnja vidljiva je u micanju plavih zjenica. Svaki čas vam se pogledi susretnu. U jednom trenutku, on ti se obraća, točnije, govori kao da govori uprazno, premda

nesumnjivo tebi govori: ,- Nemojte se čuditi što vidite da mi oči stalno lutaju. Zapravo, to je način na koji čitam, samo tako mi čitanje može biti od neke koristi. Ako me knjiga doista zanima, mogu je slijediti samo nekoliko redaka, a zatim moja svijest, uhvativši se neke misli koju joj je knjiga pružila, ili nekog osjećaja, ili pitanja, ili slike, dolazi do ruba te misli i počinje skakati s misli na misao, sa slike na sliku, razvijajući se u razmišljanja i maštanja koja moram slijediti sve do kraja, udaljujući se od knjige sve dok je ne izgubim iz vida. Ne mogu bez toga poticaja što mi ga daje čitanje, i to duboko čitanje, premda od svake knjige mogu pročitati samo nekoliko stranica. Ali već i to nekoliko stranica sadrže za mene cijele svemire koje nikad ne uspijevam do kraja istražiti. - Ja vas razumijem - kaže drugi čitatelj dižući bljedunjavo lice i upaljene oči sa svoje knjige - čitanje je diskontinuiran i fragmentaran rad. Ili, bolje reći: predmet čitanja nešto je zrnasto i nalik na prašinu. Iz beskrajne pučine teksta čitateljeva pažnja izdvaja najmanje djeliće, spojeve riječi, metafore, sintaktičke veze, logičke izvode, leksičke osobitosti, što je sve prepuno izuzetno zgusnuta značenja. To su kao elementarne čestice koje sačinjavaju jezgru djela oko koje kruži sve ostalo. Ili kao praznina na dnu vrdoga što u sebe usisava sve tokove. Kroz te se pukotine, u jedva primjetnim bljeskovima, pomalja istina što je knjiga može donijeti, njezina najdublja bit. Mitovi i misteriji sastoje se od nevidljivih zrnaca nalik na pelud što se zadržava na leptirovim nožicama; samo onaj tko je to razumio može od čitanja očekivati otkrivenja i obasjanja. Zbog toga se moja pažnja, upravo suprotno onome što je kod vas, gospodine, slučaj, ne može ni za tren odvojiti od ovih redaka. Ne smijem biti rastresen, ako ne želim previdjeti kakvu dragocjenu indiciju. Svaki put kad naiđem na takav čvor značenja, moram i dalje kopati unaokolo da bih vidio ne produžuje li se taj grumen u zlatnu žicu. Zbog toga moje čitanje nikada nema kraja: čitam i prečitavam, svaki put tražeći novo otkriće među naborima rečenica. - I ja osjećam potrebu prečitavati knjige koje sam već čitao - kaže treći čitalac - ali pri svakom prečitavanju čini mi se da prvi put čitam novu knjigu. Mijenjam li se to ja toliko da svaki put vidim nove stvari koje prije nisam bio opazio? Ili je tekst konstrukcija koja se uobličuje tako da skuplja u sebi velik broj promjenljivih elemenata, pa se nikada ne može ponoviti na isti način? Svaki put kad pokušam ponovo doživjeti ovaj osjećaj što mi ga je dalo neko prethodno čitanje, javljaju se drugačiji i neočekivani dojmovi, a one prijašnje više ne nalazim. Neki put mi se čini da između jednog i drugog čitanja postoji napredak: u tom smislu, recimo, da dublje prodirem u duh teksta i da povećavam kritičku distancu. Drugi put mi se opet čini da je u meni sačuvano sjećanje na razna čitanja jedne te iste knjige jedna pokraj drugih, bila ona oduševljena, hladna ili odbojna, a sva su raspršena u vremenu i lišena perspektive, bez ikakve međusobne veze. Tako sam došao do zaključka da je čitanje djelatnost bez pravog predmeta; ili da je njegov pravi predmet ono samo. Knjiga je samo slučajna podloga, pa čak i izlika. Javlja se četvrti: - Ako inzistirate na subjektivnosti čitanja, mogu se s vama složiti, ali ne u smislu da ono ima centrifugalnu narav koju mu vi pripisujete. Svaka nova knjiga koju čitam predstavlja dio složene i jedinstvene knjige koja je suma svih mojih čitanja. To ne postižem bez napora: da bi nastala ta opća knjiga, svaka se pojedinačna knjiga mora preobraziti, uspostaviti odnos s knjigama koje sam prije pročitao, mora postati posljedica, ili razvoj, ili poricanje, ili komentar, ili referencija. Godinama već dolazim u ovu knjižnicu i istražujem knjigu po knjigu, policu po policu, ali mogao bih vam dokazati da sam cijelo to vrijeme samo čitao jednu jedinu knjigu. - I za mene su sve knjige dijelovi jedne knjige - kaže peti čitalac provirujući iza hrpe svezaka - ali to je knjiga koja se na lazi u prošlosti i jedva da se pomalja iz moga sjećanja. Za mene postoji priča koja prethodi svim drugim pričama, pa mi se čini da sve priče koje čitam predstavljaju neki njezin odjek koji se odmah gubi. Kad čitam, ja zapravo tragam za tom knjigom koju sam čitao u djetinjstvu, ali ono čega se iz nje sjećam premalo je da bih je mogao naći. Šesti čitalac, koji je, visoko dignuta nosa pregledavao po polici, približava se stolu: - Za mene je najvažniji onaj trenutak koji prethodi čitanju. Ponekad je i sam naslov dovoljan da u meni potakne čežnju za knjigom koja i ne postoji. Ponekad je to početak knjige, njezine prve rečenice...

Ukratko, ako vama treba malo da vam mašta počne raditi, meni treba još manje: dosta je i sama nada da ću čitati. - A za mene je najvažniji kraj - kaže sedmi - ali pravi, posljednji kraj, onaj što je skriven u tami, ona točka do koje te knjiga želi dovesti. Ja kad čitam tražim pukotine kao i vi - kaže, pokazujući na čovjeka upaljenih očiju - ali moj pogled kopa između riječi, nastojeći vidjeti što se ocrtava u daljini, u prostorima što se steru iza riječi 'kraj'. Došao je trenutak da i ti kažeš svoju. - Gospodo, moram najprije reći da ja u knjigama volim čitati samo ono što piše; i povezivati dijelove s cjelinom; i neko čitanje uzeti kao posljednje; i volim jasno razdvojiti jednu knjigu od druge, svaku zbog onoga što je u njoj različito i novo; a osobito mi se sviđaju knjige koje treba pročitati od početka do kraja. Ali, odnedavno mi sve ide naopako: čini mi se kao da na svijetu postoje samo prekinute priče, i priče koje se nekako izgube. Odgovara ti peti čitalac: - I od one priče koju sam vam spominjao dobro se sjećam početka, ali sam sve drugo zaboravio. Vjerojatno je to bila pripovijest iz Tisuću ijedne noći. Uspoređujem razna izdanja, prijevode na različite jezike. Ima mnogo različnih priča i u mnogo varijanata, ali ni jedna nije ona prava. Zar sam samo sanjao? Ipak znam da neću imati mira dok je ne pronađem i ne doznam kako se završila. - Kalif Harun Al Rašid - tako počinje priča, koju on, videći tvoju znatiželju, pristaje ispričati - jedne noći, kad ga je mučila nesanica, prerušio se i krenuo ulicama Bagdada. Čamac ga je odvezao niz Tigris sve do vrata nekog vrta. Kraj malog bazena jedna žena lijepa poput mjeseca pjevala je prateći se na lutnji. Robinja pušta Haruna u palaču i daje mu da obuče ogrtač boje šafrana. Žena što je pjevala u vrtu sad sjedi u srebrnom naslonjaču. Na jastucima oko nje sjedi sedam muškaraca koji su svi zaogrnuti plastovima boje šafrana. 'Ti si još jedini nedostajao', kaže žena, 'kasniš', i poziva ga da sjedne na jastuk do nje. 'Plemenita gospodo, zakleli ste se da ćete me slijepo slušati, sad je došao trenutak da vas iskušam', i žena skida s vrata nisku bisera. 'Ova ogrlica ima sedam bijelih i jedan crni biser. Sad ću prekinuti nit i istresti bisere u kalež od oniksa. Onaj tko izvuče crni biser, ubit će kalifa Haruna Al Rašida i donijeti mi njegovu glavu. Zauzvrat, ja ću mu dati sebe. Ali, ako odbije ubiti kalifa, njega će ubiti ostala sedmorica, koji će zatim ponovo izvlačiti bisere, dok netko ne izvuče crni biser'. Strepeći, Harun Al Rašid otvara šaku, ugleda crni biser i obraća se ženi: 'Poslušat ću tvoju naredbu i naredbu sudbine ako mi kažeš čime te je to kalif uvrijedio, da ga toliko mrziš', pita, nestrpljiv da čuje priču.I taj ostatak dječačkog čitanja mogao bi se uvrstiti u tvoj popis prekinutih knjiga. Ali, kako glasi naslov? - Ako je priča i imala naslov, ja sam zaboravio i naslov. Stavite sami naslov kakav hoćete. Čini ti se da riječi kojima se pripovijedanje prekida dobro odgovaraju Tisuću i jednoj noći. Pišeš dakle: Pita, nestrpljiv da čuje priču, u svoj popis naslova koje si uzalud tražio u knjižnici. - Mogu li pogledati? - pita šesti čitatelj, uzima popis naslova, skida naočale za kratkovidnost, stavlja ih u kutiju, otvara drugu kutiju, ustiče naočale za dalekovidnost, i čita glasno: Ako jedne zimske noći neki putnik, izvan naselja Malbork, naginjući se preko strme obale bez straha od vjetra i vrtoglavice, baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava u mreži crta što se ukrštaju, u mreži crta što se presijecaju, na sagu od lišća obasjanog mjesečinom oko prazne rake. - Kakva priča tamo dolje čeka svoj kraj? -pita, nestrpljiv da čuje priču. Podiže naočale na čelo. - Da, roman koji tako počinje ja bih svakako pročitao, to se mogu zakleti... Vi imate samo taj početak i želite pronaći nastavak, je li tako? Nevolja je u tome što su nekada svi romani tako počinjali. Netko je prolazio nekom pustom cestom, ugledao nešto što je privuklo njegovu pažnju, nešto u čemu kao da se krila nekakva tajna, ili neko obećanje; tada bi zatražio objašnjenje i ispričali bi mu dugu priču... - Pazite, to je nesporazum - pokušavaš mu reći - ovo nije tekst... to su naslovi... Putnik. - Oh, putnik se uvijek pojavljivao samo na prvim stranicama, poslije se o njemu ne bi ni govorilo, jer je njegova zadaća bila izvršena... Roman i nije bio priča o njemu... - Ali, ja ne želim saznati kako ova priča završava, nego...

Prekida te sedmi čitalac: - Vi vjerujete da svaka priča mora imati početak i kraj? Ne kad je priča mogla završiti samo na dva načina: pošto su prebrodili sva iskušenja, junak i junakinja vjenčavaju se ili umiru. Posljednji smisao na koji upućuju sve priče ima dva lica: stalnost života, neizbježnost smrti. Zastaješ na trenutak da razmisliš o tim riječima. Zatim munjevito zaključuješ da se želiš oženiti Ludmillom.

XII. Sad ste muž i žena, čitatelj i čitateljica. U velikom bračnom krevetu teku vaše usporedne lektire. Ludmilla sklapa knjigu, gasi svoju svjetiljku, spušta glavu na jastuk i kaže: - Ugasi i ti. Zar ti nije dosta čitanja? A ti: - Još samo trenutak. Upravo završavam roman Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina.