ispravakvujnovic dorian_postmoderne teorije primijenjene pri gradnji poslovnice adrie airways.pdf
TRANSCRIPT
Univerza v Ljubljani
Fakulteta za Arhitekturo
Seminarska naloga:
Postmoderne teorije primijenjene pri gradnji
poslovnice Adrie Airways arhitekta Dušana
Engelsbergera
Dorian Vujnović
mentor: izr.prof.dr. Petra Čeferin, u.d.i.a.
Ljubljana, 4.8.2015
Kazalo
1. Uvod........................................................................................................................................1
2. Povijest i teorije postmodernizma ukratko.............................................................................2
3. Analiza....................................................................................................................................4
3.1 Osnove postmoderne teorije u arhitekturi.................................................................4
3.2 Poslovnica Adrie Airways........................................................................................7
4. Zaključak...............................................................................................................................12
1
1. Uvod
Pojam postmodernizma danas je gotovo izostavljen iz rasprava o arhitekturnim i kulturnim
procesima. Ipak, na daljnje istraživanje njegove pojave u slovenskoj arhitekturi, potakla me je
naizgled skromna napuštena poslovnica na ljubljanskoj Gosposvetskoj ulici. Napušteni
prostor najveće slovenske aviokompanije Adria Airways i tri godine po zatvaranju zrači
nekom posebnom živošću kojom se jasno izdvaja od susjednih izloga. Iako pogledom kroz
prašnjava stakla dnevna svjetlost otkriva tek nekoliko zaboravljenih uredskih fotelja i
telefona, poslovnica Adria još uvijek utjelovljuje jedan od "najuzbudljivijih kulturnih
fenomena posljednjih desetljeća" (Maldini 2004, 195).
Nakon kontaktiranja aviokompanije doznajem da je prostor i dalje u istom vlasništvu te
susretljivošću zaposlenika gosp. Banjaca krajem srpnja dogovaram ogled lokala. Tom
prilikom upoznajem gospođu Slamič u vlasništvu čije su obitelji ti objekti već nekoliko
generacija. Gospođa mi govori o prošlosti: objekt na uličnom broju 8 izgrađen je krajem
devetnaestog stoljeća, a onaj na broju 6, u kojem obitelj pokreće restoran u prizemlju i prvom
katu, 1932 godine.
Projekt preuređenja poslovnice zamišljen je i izveden između 1987 i 1989 godine. U
razgovoru sa gđom. Slamič doznajem da je autor objekta arhitekt Dušan Engelsberger, koji za
istog investitora gradi još nekoliko objekata. U telefonskom razgovoru Engelsberger govori
da je svoj arhiv bacio i da se prošlih projekata nerado prisjeća. Poručuje “Život je kratak” i
zaželi mi svu sreću. Zašto su ti projekti završili u smeću? I zašto nigdje ne mogu doznati nešto
više o tom arhitektu i njegovim projektima? Telefonski razgovor me ostavi pod dojmom.
Do danas nisam pridobio nikakve nacrte, opis projekta ili izjavu o istom. Analiza poslovnice
Adrie Airways, stoga, temelji se na jednom obilasku objekta, razgovorima s gđom. Slamič i
gosp. Banjacem, kratkim telefonskim razgovorom s autorom te podatcima prikupljenim iz
drugih izvora. Poslovnicu prepoznajem kao jednu od kvalitetnih realizacija postmoderne
arhitekture, što argumentiram analizom i čitanjem pročelja i interijera unutar okvira
postmoderne teorije i karakterističnih postmodernih metoda projektiranja.
2
2. Povijest i teorije postmodernizma ukratko
Pojam postmoderna se, značenja kakvog ga poznajemo danas, prvi put pojavljuje u
književnosti 1971 godine kada ga uvodi pisac Ihab Hassan. Gotovo desetljeće kasnije isti
autor zapisuje: "Postmodernizam može predstavljati značajnu reviziju, ako ne i originalnu
epistemu zapadnog društva dvadesetog stoljeća" (Hassan u Maldini 2004, 194). U
arhitekturnoj teoriji se pojam pojavljuje već četrdesetih godina prošloga stoljeća, kao kritika
nerazumljivih apstraktnih arhitekturnih riješenja visokog modernizma te djelomičnog
neuspjeha poslijeratne urbanizacije i obnove gradova (Vodopivec 1982, 821). Poput
modernizma, pojam postmodernizam može biti primijenjen na mnoge aspekte kulturnih i
društvenih znanosti: možemo ga shvatiti kao umjetnički stil ili konceptualno oruđe.
Postmodernizam je istovremeno prekid i nastavljanje modernizma, miješanje modernih
metoda i ideja izvan ideološkog okvira modernizma. Ako polazimo od latinske riječi modo
što znači "upravo sada", modernost označuje bivanje u trenutku sadašnjosti. Postmodernost je
onda paradoksalno stanje nakon sadašnjosti; sada i nakon; retrospektivna sadašnjost. Novija
Jencksova metafora, postmodernizam uspoređuje s manjim valom velikog vala modernosti,
modernizacije i Modernizma, kojega nastavlja kritički produbljivati (Maldini 2004, 194;
Powell 1998, 80; Jencks 2009, 16, 33).
Kada god nastupe značajne promjene u percepciji vremena i prostora, jednako značajne
promjene dogode se i u prezentaciji takvog promijenjenog svijeta (Powell 1998, 116).
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća svjedočimo kompleksnoj i dubokoj tranziciji iz krutog
Fordističkog tržišnog uređenja u tzv. fleksibilnu akumulaciju. Tehnološki razvoj satelitskih
komunikacija, smanjenje troškova prijevoza i preseljenje masovne proizvodnje iz
industrijskih gradova razvijenih zemalja u zemlje Trećeg svijeta, donose radikalnu
industrijalizaciju zemalja Dalekog istoka. Tržište rada, procesi zapošljavanja i potrošačke
navike time su korjenito promijenjene. Nastaju nove tržišne niše, razvija se tzv. servisni
sektor, nestaju obrtnička znanja, a radničke udruge gube političku snagu. Poslodavci uvjetuju
potpunu promjenu radničkog odnosa te se razvija tzv. periferna radna snaga. Zapošljavanje na
neodređeno vrijeme zamjenjuju fleksibilni radni odnosi: zapošljavanje na određeno vrijeme,
podugovori, samozapošljavanje, stažiranje subvencionirano od države i slično. Fleksibilno
zapošljavanje ima dalekosežne pozitivne i negativne posljedice: dok rast poduzetničkog duha,
rad "kod kuće" i fleksibilno radno vrijeme mogu pridonjeti boljoj kvaliteti života,
istovremeno smanjenje umirovljeničkih prava, raskroj velikih radničkih udruženja i
3
nemilosrdna individualna konkurencija kvalitetu života narušavaju. Ekonomska nestabilnost,
fleksibilnost kapitala i nove dinamike globalne migracije obilježile su suvremeni život novim
kratkotrajnim, prolaznim i brzo mijenjajućim vrijednostima (Harvey 1989, 171). Kao što su
Marx i Lenin dimenzije koje je dosegao kapital uzimali kao uvijet i polazište nove i
sadržajnije ideje o socijalizmu, tako je i danas nužno artikulirati prostornost kasnog
kapitalizma. Jedino je na taj način moguće primjereno prezentirati ili ponuditi alternativu
društvenog uređenja (Jameson 1991, 50).
Posljedice su vidljive i u akademskoj zajednici te umjetničkim praksama. Fragmentacija
zajednice u radikalno različite podkulture (ujedinjene zajedničkim moralnim, religijskim,
estetskim i drugim interesima) te eksplozija komunikacijskih tehnologija promijenili su
suvremeno društvo, a samim time i pogled na društvenu ulogu arhitekta. Naime, temeljna
načela moderne arhitekture ne možemo razumjeti izvan ideološkog okvira europskog
racionalizma, koji svoju legitimnost zasniva na metanaraciji političkih ideja europskog
prosvjetiteljstva: na razumu i znanstvenim dokazima kao temeljima razvoja i političkih
sloboda. Od tuda, također, izvire i ideja arhitekta koji svojim radom temeljenim na razumu
bitno utječe na društveni napredak (Tomšič 1991, 902). Preokret se događa nakon Drugog
svjetskog rata. Primjena racionalnog znanja stečenog izuzetnim razvojem znanosti i
industrijalizacije, ali i arhitekture, u nezamislivom uništenju drugog svjetskog rata uzrokuje
raspad hegemonije metanaracije. Ona se fragmentira u bezbroj mikronaracija, koje zajedno
tvore pluralističko postmoderno društvo (Lyotard 1984, xxiv).
Težnje modernih arhitekata po naglašavanju funkcije kao estetske prvine, razvojem globalnog
kapitalizma i velikim državnim intervencijama nakon Drugog svjetskog rata, postaju
standardan jezik arhitekture koji se potom primijenjuje u različite političke ili komercijalne
svrhe (Powell 1994, 77; Tomšič 1991, 902). Modernizam je sveden na estetski red lišen
radikalnih arhitekturnih ciljeva. Iz tog se razloga arhitekti sedamdesetih godina okreću
unutrašnjosti struke i, zajedno sa dizajnerima, riješavaju probleme individualnih naručilaca
(Maldini 2004, 195). Grade manje objekte u kojima mogu eksperimentirati s novim
metodama projektiranja.
4
3. Analiza
3.1. Osnove postmoderne teorije u arhitekturi
Prije analize, kratko o postmodernoj teoriji na području Slovenije. Pojavljuje se na prijelomu
iz sedamdesetih u osamdesete godine uvozom teoretskih radova arhitekata Rossija (1966),
Venturija (1966 & 1972) i Jencksa (1975 & 1977) na Fakultet za Arhitekturu u Ljubljani.
Magazin AB prati novi pokret i obnavlja zanimanje za arhitekturu Jože Plečnika dok festival
Piranesi postaje sve popularniji i temama poput “Imaginacija u arhitekturi”, “Arhitektura iz
arhitekture”, “Prolaznost u arhitekturi” propituje autonomiju arhitekture i uvodi postmoderne
metode projektiranja (Košir 2007, 274). Važno je izdvojiti i knjigu "Iz arhitekture" Janeza
Koželja i Aleša Vodopiveca kao lokalni teoretski oris postmodernih tendencija.
U sljedećem dijelu eseja opisujem osnovne metode postmoderne teorije i prakse arhitekture:
dvojno kodiranje, pastiš, kontekstualizam i tešku cjelinu. Metode su međusobno povezane i
ovisne te zajedno tvore teoretski okvir unutar kojeg, tvrdim, Engelsberger projektira poslovni
prostor. Metode objašnjavam sistematično, započinjem sa dvojnim kodiranjem kao osnovnim
načelom konceptualizacije, zatim pastišem kao primjenom dvojnog kodiranja,
kontekstualizmom kao proširivanjem pastiša na veće mjerilo te završavam kompleksnošću i
Venturijevom obavezom do teške cjeline kao metodom kojom se arhitekturna misao
zaključuje kao jedinstvena kompozicija.
Postmoderna sociološka istraživanja tvrde da stupanj obrazovanja, društveni status,
ekonomska moć i drugi faktori utječu na različite dinamike reagiranja i osjetljivosti na
promjene unutar određenih društvenih skupina (Jencks 2009, 22). Metoda dvojnog kodiranja
omogućuje artikulaciju takvih različitih društvenih dinamika. Arhitekt time postiže
višeznačno svojstvo inkluzivnosti u kontrastu s modernim načelima projektiranja čija
apstrakna ekspresija ostaje razumljiva samo užem krugu ljudi. Pročelje Adrije je tako
oblikovano interpretacijom klasične kompozicije baze, tijela i arhitrava. Konzervativnom
oblikovanju je suprotstavljena uporaba suvremenih, jeftinih materijala koje nose gotovo
grafičku kvalitetu i podsjećaju na radove avantgardnih suvremenika, umjetnika iz grupe
Memphis. Tim konceptualnim oruđem arhitekt svoj projekt čini čitljivim i otvorenim za
interpretaciju različitim društvenim skupinama neovisno o njihovoj arhitekturnoj
razgledanosti ili kakvim drugim pozadinskim uvjetovanjima.
5
Eksplicitnijim odnosom do povijesti i gramatike arhitekture bavi se metoda pastiša. Jezik je
najsporije mijenjajuć sustav simbola te se neprestano suočava sa problemom "već izrečenog".
Pojam pastiša, Jameson primjenjuje na lingvistici te objašnjava da nestajanje individualnog
subjekta i gubitak prepoznatljivog osobnog stila uzrokuju nemogućnost autentičog
izražavanja (1991, 16-18). Postmoderna teorija stoga propituje može li se novost izreći starim
riječima (Jencks 2009, 15). Pastiš je neutralna, hladnokrvna metoda kojom se ostvaruje
smisao, a pri njenoj se artikulaciji koriste tehnike imitacije, kolažiranja, citiranja,
jukstapozicije i kompozicije. Posuđivanje izvornih koncepata iz prošlosti i sadašnjosti, drugih
kultura i slično te njihova primjena u određenom kontekstu, stvaraju sadržaj sa dodanim
efektom: hibridni spoj sadašnjosti i neke prošlosti. Takva je estetika, po Jamesonu, simptom
nemogućnosti cjelovite reprezentacije iskustva postmodernog svijeta. Pastiš je onda aktivno
doživljavanje svijeta kroz kolaž iskustava (1991, 27). U postmodernoj arhitekturi se kao
izražajna sredstva pastiša najčešće primjenjuju historicizam i eklekticizam. Komercijalni
uspjeh postmoderne arhitekture postignut miješanjem različitih historičnih stilova postiže
nailazi na oštre kritike arhitekturne zajednice (Jencks 2007, 60). U interijeru poslovnice
Adrie, pastiš je postignut prostornim kolažom grafičkih, skulpturalnih i arhitekturnih
postupaka o čemu slijedi podrobnija analiza. Zaključimo misao po Vodopivcu: svako je djelo
arhitekture na neki način reinterpretacija arhitekturne prošlosti (1982, 823).
Ako ustvrdimo da se dvojno kodiranje bavi prezentacijom arhitekture, a pastiš stvaranjem
njenog sadržaja, onda se umiještanjem arhitekture u prostor bavi kontekstualizam. Po Sternu
su arhitekturni objekti fragmenti veće urbane cjeline, te svaki od njih pripada, kako užem
kontekstu, tako i onom širem: grada, povijesti i struke. Povezivanje arhitekture i okoline ne
postiže se oponašanjem arhitekturnih stilova okolnih zgrada, već procesom prepoznavanja i
artikulacije prostornih, klimatskih, društvenih, kulturno - povijesnih i drugih posebnosti
lokacije. Kontekstualizacijom, primjena pastiša dobiva širu i urbanu dimenziju kojom se
arhitekturni projekt prilagođava logici gradnje i razvoja određenog mjesta (Stern u Vimr
2013, 15, 55). Metoda kontekstualizma omogućuje artikulaciju pastiša izborom primjerenih
ishodišta pri snovanju arhitekture. U primjeru Adrie to se odnosi na odluku da se pročelje
poslovnice oblikuje konzervativnim jezikom u kontrastu sa nastojanjima u oblikovanju
unutrašnjosti. Kontekstualizam se koristi i kao konceptualni okvir ideologije
neotradicionalnih arhitekata (Košir 2006, 175), o čemu u ovom eseju neće biti riječi.
6
Vratimo se za trenutak na Jamesonovu tvrdnju da je danas nužno mapirati "enormni
internacionalni prostor" svijeta globalnog kapitalizma u svrhu stvaranja koherentne alternative
(1991, 50). Postmodernizam je time "nešto više od prijelaza između dvije faze kapitalizma u
kojem se stari oblici organizacije rada i klasnog sistema restrukturiraju na globalnoj razini"
(Jameson 1991, 417). Mapiranje stvarnosti, odnosno artikulacija cjelosti, u tom smislu
predstavlja novu, zasad nezamislivu dimenziju klasne osviještenosti (1991, 418). Robert
Venturi je prvi koji se u arhitekturi bavi tim problemom, te u djelu "Kompleksnost i
kontradiktornost u arhitektruri" uvodi pojam obaveznosti do teške cjeline kao sredstvo
artikulacije razvijajućih teorija kompleksnosti. Analizom renesansnih palača, Venturi razvija
postupke ujedinjavanja raznolikih oblika, kombiniranja materijala i protuslovnih
kompozicijskih pravila. Primjer takvog ujedinjavanja, ali i nemogućnosti istog (koju Venturi
legitimira kao načelo arhitekturne kompozicije) u poslovnici Adrie je prisutno kao
holleinovska totalnost prostorske kompozicije točaka, linija i ploha u kojoj odsutnost
elemenata dobiva jednaki značaj kao i njihova prisutnost.
7
3.1. Poslovnica Adrie Airways
Poslovnica Adrie Airways je po neslužbenim navodima izvedena između 1987 i 1989 godine
na uličnoj adresi Gosposvetska 6/8. Neobično pročelje napuštenog objekta kojemu prijeti
rušenje te manjak znanja o postmodernizmu kao društvenom i arhitekturnom fenomenu,
razlozi su zbog kojih sam izabrao analizu objekta Adrie za temu ovog eseja. Opisujem
pročelje, prostorsku umještenost i interijer, te ih analiziram u okviru postmodernih metoda
projektiranja, čime argumentiram da je Adria reprezentativna arhitektura slovenskog
postmodernizma. Ne posjedujući nikakve relevantne podatke o objektu tvrdim da je moja
analiza nepotpuna a možda i krajnje netočna. Ipak, projekt postmodernista možemo opisati
kao traganje za arhitekturom mnogoznačnih interpretacija nastaloj brakom slučaja i nauma,
slobode i uvjetovanosti.
Engelsbergerova urbana intervencija projekt je renovacije prizemlja i komercijalnog je
karaktera. Karakteristično za postmodernu arhitekturu, poslovnica je objekt manjeg mjerila.
Smještena u neposrednoj blizini središta Ljubljane na staroj gradskoj ulici, Adria je uvrštena u
okoliš koji obilježava neoklasicistička arhitektura Tavčarjeve palače te niz objekata manjeg
do srednjeg mjerila izgrađenih krajem devetnaestog stoljeća.
slika 1. pogled - Gosposvetska ulica (autor)
8
Poslovnica je odijeljena u dvije povezane zgrade. Starija je izgrađena krajem devetnaestog
stoljeća, a novija početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Arhitektova intervencija na
pročelju obuhvaća dva gotovo identična izloga koja vizualno povezuju prizemlje zgrade, a čiji
je kontinuitet prekinut oblogom koja se zaključuje na fasadi prvoga kata starijeg objekta.
Izlog je podijeljen na kamenu bazu, središnji dio, koji se prozorskim otvorima otvara prema
ulici, te najviši dio sa reklamnim polukružnim svodom koji i zaključuje intervenciju. Baza
oblikovana interpretacijom klasičnog jezika se pri ulazu raširuje u formu valjka koji nosi
izražajno odebeljeni ulazni okvir. Izvedbom iz svijetlog, glatkog kamena, baza se izdvaja od
ostatka fasade. Ulaz naznačuje kamena stepenica podložena polukružnim tepihom istog
materijala čime se potencira odnos ulice i interijera te naglašuje javni karakter umještenog
programa. Prozori tankih okvira, plastična vrata plavo-bijele boje i sugestivno oblikovan
bakreni rukohvat su pop, plošni i lagani elementi, dok su baza, zidovi, okvir vrata i greda
solidni elementi izražene masivnosti te predstavljaju jasan kontrast u odnosu laganih i teških
elemenata na pročelju. Fuge plave boje sugeriraju logiku gradnje.
slika 2. pročelje (autor) slika 3. detalj - pročelje (autor)
Obloga umetnuta između dva izloga svojom neobičnošću budi zanimanje. Tvrdim da je to
objekt implicitne aluzije koji istovremeno razkriva prikrivenu kompleksnost i logiku gradnje,
kontekstualizira intervenciju te ju veže u jedinstvenu kompoziciju. Odluka arhitekta da
zaokrene ploče u dijagonalni smjer ironičan je komentar i otvara mogućnost čitanja fasade
kao cjeline. Ponudio bih dva. Prvi je da element subvertira materijal prisutan na ostatku
pročelja te time navodi na premisao o stvarnoj logici gradnje. Uviđamo da nakazana tektonika
nije stvarna, a odebeljeni elementi su samo to: armirani beton prekriven pločama teraca.
9
Jasno je, masa je tu zbog mase same, a odnos među elementima samo naizgled artikulira
kompoziciju iza koje je se skriva entropija armiranog betona.
Drugo objašnjenje je da "razlijevanjem" elementa na fasadu intervencija kao cjelina razvija
dvosmislen odnos sa zgradama u kojima je smještena na najbolji mogući način: sa dozom
humora. Element se razlijeva na jednostavnu fasadu starije zgrade i pritom gotovo prijeti da
će se razliti na cijelu. No pogled u desno daje odgovor: strogi ritam druge fasade prekida igru
oblika i ponovno uspostavlja hijerarhiju. Nova intervencija je samo poslovno - komercijalni
prostor koji se ipak podređuje stambenom programu zgrada. Dvojno kodiranje, metode
pastiša i kontekstualnosti tako tvore tešku cjelinu pročelja. Poigravanje ovim metodama
arhitekt razvija i u interijeru.
slika 4. detalj - obloga (autor) slika 5. interijer (autor)
Manji se prostor nalazi u starijem dijelu, a veći dvovisinski prostor u novijem dijelu zgrade. U
manjem prostoru uviđamo osnovni estetski okvir u kojem se projekt razvija jukstapozicijom
pop tekstura i boja umjetnih materijala sa plemenitim prirodnim materijalima. Tla su obložena
plavim tapisonom, a strop i zidovi plastičnim lamelama tamne i svijetle nijanse sive te
tirkizne boje, koje su položene pod različitim kutovima. Radne površine te podna površina u
većem prostoru obložene su opalom, a detalji su izrađeni iz bakra. Osim tih materijala arhitekt
izražajno koristi zrcala koja u većem dijelu poslovnice čine važnu ulogu u kompoziciji.
10
Visinu prostora u većem dijelu dobivenom rušenjem prvoga kata naglašavaju izražajni
elementi svoda: zakrivljena ploha spuštenog stropa, dvije duge palice tirkizne boje i dodatan
element oblikovan kao ploha zakrivljenih linija poput oblaka, prislonjena na zrcalima obložen
zid. Ekspresivno oblikovani detalji poput formi aviona na završetcima stupova kojima je
zapunjen perimetar prostora, dodatno naglašavaju potrebu po komunikaciji sa posjetiteljem.
Točkovne, plošne i prostorne forme su zasebne i neovisno oblikovane cjeline. Ipak, igra
preklapanja i refleksije zaključenih elemenata naglašena svjetlošću koja prodire sa obje strane
(osim otvora na pročelju arhitekt otvara i pogled prema atriju) stvara naglašeno dinamičnu i
ekspresivnu kompoziciju. Pažljivijim pogledom zaključujemo da arhitekt prepoznaje
preklapanje tekstura, ritmova i refleksije kao sastavni dio ulične kompozicije, čiji se motiv
sukladno javnom karakteru, prenaša i u unutrašnjost poslovnice.
U završnom dijelu analiziram zrcaljenje kao jedno od sredstava u postizanju već spomenute
teške cjeline. Analiziram dva elementa sugestivnih oblika, koje ovom prilikom imenujem
oblak i strijela. Ti elementi stimuliraju posjetitelja na čitanje prostora kao igre kontrasta,
odsutnosti i prisutnosti, preklapanja i razdvajanja kao temeljnih načela kompozicije. Naime,
element oblaka, oštro odrezan u spoju sa zrcalom, tek u svojoj refleksiji poprima svoj
konačan, fluidan oblik. Taj element uočavamo lako, s obzirom da je smješten neposredno
ispod svoda. Postupak se ponavlja u oblikovanju police koja oblikom podsjeća na polovicu
strijele, čija se simbolika primjereno navezuje na komercijalni i transportni karakter
programa. Tek svojom ponovljenom formom u zrcalnoj površini, u odnosu do stvarnog
elementa u prostoru, polica tvori cjeloviti element. Čitanje opisanih elemenata kao infleksije,
odnosno postupka u kojem je svaki element dio neke cjeline izvan tog elementa, navodi na
sljedeća razmišljanja (Venturi u Košir 2006, 186).
slika 6. detalj - oblak (autor) slika 6. detalj - strijela (autor)
11
Po Jamesonu, stvaranje cjelovitog umjetničkog djela u dobu kasnog kapitalizma gotovo je
nemoguće. Autentično iskustvo u prostoru, primjerice nekog londonskog susjedstva, više ne
pripada samo iskustvu tog prostora već je nedvomisleno povezano sa britanskom
kolonijalnom prošlošću i prostorima Indije ili Hong Konga. Takve koordinate prostorskih
struktura nisu shvatljive većini ljudi (Jameson 1991, 411). Odnos odsutnosti i prisutnosti je
primijenjena kompozicijska igra paradoksa "onoga što vidimo i onoga što je" (Venturi 1966,
20). Upravo postignutom odsutnošću prostor postaje cjelovit. Arhitekt time zasigurno
naglašava i samu programsku prirodu prostora aviokompanije: posjetitelji poslovnice maštaju
o destinacijama koje još nisu posjetili te stvaraju planove o putovanjima u daleke krajeve.
slika 7. interijer (autor) slika 8. detalj - avion (autor)
12
3. Zaključak
Cilj ovog eseja bio je upoznati teoretska načela i duh vremena u kojem je izgrađen projekt
poslovnice Adrie Airways te istaknuti važnu ulogu postmodernizma u povijesti svjetske i
slovenske arhitekturne produkcije. Krah socialističkog uređenja Jugoslavije i ulazak Slovenije
u kapitalistički ekonomski i društveni poredak početkom devedesetih godina utjelovljeni su u
turističkom karakteru poslovnice. Iste su godine obilježene revolucionarnim pomacima na
pordučjima znanosti, tehnologije i komunikacija. Kompleksnost povijesnog trenutka ishodište
je slojevite, fragmentirane ali i otvorene arhitekture.
Postmodernizam u Sloveniji iznjedruje važne osobnosti slovenske arhitekture prepoznate i na
međunarodnom nivou. Također, na konceptima postmoderne teorije stvaraju se važni
teoretski radovi, pokreće se najveći slovenski arhitekturni događaj, ali se i realizira ponešto
doslijedno projektiranih objekata manje poznatih autora.
Moguće je, da valorizacija slovenske postmoderne produkcije tek slijedi, čime će kvalitetne
realizacije poput poslovnice Adrie biti prepoznate u široj arhitekturnoj zajednici.
Bibliografija
Harvey David. ‘The Condition of Postmodernity: An Inquiry into the Conditions of Cultural
Change.’ Oxford; Blackwell, 1989. pp. 141-172. Web 4.8.2015
Jameson Frederic. ‘POSTMODERNISM, or, The Cultural Logic of Late Capitalism.’ Duke
University Press, 1991. Web 4.8.2015
Jencks Charles. ‘CRITICAL MODERNISM, Where Is Post-modernism Going?.’ Wiley-
Academy, 2007. Print
Jencks Charles. ‘What Then Is Post-Modernism?.’ John Wiley & Sons Ltd., 2009. Web
4.8.2015
Košir Fedja. ‘K Arhitekturi: razvoj arhitekturne teorije.’ Fakulteta za Arhitekturo, 2006. Print
Košir Fedja. ‘K Arhitekturi: razvoj arhitekturne teorije na slovenskem.’ Fakulteta za
Arhitekturo, 2007. Print
Lyotard Jean-Francois. ‘The Postmodern Condition: A Report on Knowledge.’ Manchester
University Press, 1984. Web 4.8.2015
Maldini Slobodan. ‘Enciklopedija arhitekture.’ Službeni glasnik, 2004. Print
Powell James. ‘Postmodernism for Beginners’ Writers and Readers Ltd., 1998. Web 4.8.2015
Tomšič Matevž. ‘Postmodernizem in arhitektura.’ Teorija in praksa, letnik 31, št. 9/10, 1994.
Web 4.8.2015
Venturi Robert. ‘Complexity and Contradiction in Architecture.’ MoMA Papers on
Architecture, 1966. Web 4.8.2015
Vimr Jonathan. ‘Protecting Postmodern Historicism: Identification, Evaluation, and
Prescriptions for Preeminent Sites.’ Master thesis. University of Pennsylvania, 2013. Web
3.8.2015
Vodopivec Aleš. ‘Postmodernizem v arhitekturi - povratek k izvorom moderne.’ Sodobnost,
letnik 30, š. 8/9, 1982. Web 4.8.2015