islamska misao -...

ISLAMSKA MISAO

Osnivač i izdavač: Fakultet za islamske studije, Novi Pazar

Za izdavača: prof. dr. Enver Gicić

Glavni urednik: prof. dr. Enver Gicić

Pomoćnik urednika: prof. dr. Hajrudin Balić

Redakcija: prof. dr. Admir Muratović doc. dr. Haris Hadžić doc. dr. Nezar Omran doc. dr. Siham Mevid

Šerijatski recenzent: prof. Enver Omerović

Lektor: Jasmina Radončić

Tehničko uređenje: Media centar Islamske zajednice, Novi Pazar

Štampa: Grafičar Užice

Tiraž: 500 primjeraka

Adresa redakcije: Fakultet za islamske studije ul. Rifata Burdževića 1 36300 Novi Pazar

CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 378:28 ISLAMSKA misao : godišnjak Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru / glavni urednik Almir Pramenković . - 2007, br. 1 - . Novi Pazar (Gradski trg) : Fakultet za islamske studije, 2007- (Beograd : El-Kelimeh). -24 cm Godišnje ISSN 1452-9580 = Islamska misao (Novi Pazar) COBISS.SR-ID 141771532

10

ISLAMSKA MISAO

GODIŠNJAK FAKULTETA ZA ISLAMSKE STUDIJE

NOVI PAZAR

Novi Pazar, 2017.

SADRŽAJ

UVOD: DESETOGODIŠNJI PUT KA SLOBODI ................................................................................ 7

Hfz. prof. dr. Almir Pramenković DA LI SU DJELA SASTAVNI DIO IMANA (VJEROVANJA) – EHLISUNETSKA INTERPRETACIJA ............................................................................... 9

Prof. dr. Hajrudin Balić MUHAMMED, A.S., JE NEPRIKOSNOVENI UZOR ČOVJEČANSTVU..................... 18

Prof. dr. Enver Gicić ŠERIJATSKOPRAVNI TRETMAN NASLJEĐIVANJA U ISLAMU PRIJE SMRTI ........................................................................................................ 26

Prof. dr. Ismail Palić LOŠA HUTBA – U ČEMU SAM POGRIJEŠIO?................................................................. 39

Dr. Misala Pramenković SAVREMENA TUMAČENJA STATUSA ŽENE U ISLAMU - JUSUF EL-KARADAVI I TARIK RAMADAN .................................................................. 47

Sumeja Smailagić PRIMJENA ŠERIJATSKOG PRAVA KROZ HISTORIJU BOSANSKOHERCEGOVAČKIH MUSLIMANA ............................................................... 58

Remka Džemić OSNOVE RAZVODA BRAKA KROZ PRIZMU ŠERIJATA ........................................... 71

Fatmir S. Bači KRAJNOSTI JEDNOG KRUGA .............................................................................................. 82

Doc. dr. Mustafa Fetić DILEME O INKLUZIVNOM OBRAZOVANJU .................................................................. 93

Prof. dr. Admir Muratović POLITIKA U BOŠNJAKA ZA VRIJEME KRALJEVINE SHS, ODNOSNO KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, KROZ DJELOVANJE JMO I DŽEMIJJET EL ISLAMI – KONCEPT USPJEŠNE BORBE NA PUTU ZAŠTITE NACIONALNOG, KULTURNOG I VJERSKOG IDENTITETA ............... 100

Doc. dr. hfz. Haris Hadžić PODSJEĆANJE NA MUSLIMANSKI DOPRINOS NAUCI I CIVILIZACIJI ........................................................................................................... 111

Prof. dr. Šefket Krcić ENCIKLOPEDIST BOŠNJAČKE KULTURE AKADEMIK DR. SMAIL BALIĆ .......................................................................................... 123

Mr. Latif Hadžić ŽIVOT I RAD KEMALEDDINA EL-BEJADIJA ............................................................... 146

Mesud Muhić IMAM ŠEMSUDIN MUHAMMED B. AHMED EZ-ZEHEBI I NJEGOV DOPRINOS RAZVOJU ISLAMSKIH NAUKA ............................................. 158

Dr. Nezar Omran MEDIJI I CENTRI MOĆI ....................................................................................................... 168

Naida Zeković-Džanković UTICAJ MEDIJA NA ODGOJ UČENIKA OSNOVNIH ŠKOLA NA TERITORIJI NOVOG PAZARA .................................................................................... 174

Fatima Fejzović NASILJE U PORODICI IZMEĐU ŠERIJATA I SVJETOVNOG PRAVA ........................................................................................................ 185

Samina Dazdarević, Mersija Camović, Adnan Hasanović INTEGRATION OF ARABISMS INTO ENGLISH ON THEMORPHOLOGICAL AND SEMANTIC LEVEL / INTEGRACIJA ARABIZAMA U ENGLESKOM JEZIKU NA MORFOLOŠKOM I SEMANTIČKOM NIVOU ................................................................ 192

موعد سهام. د / dr. Siham Mevid

VEZNICI ........................................................................................................... 204 / حروف الجر

PRILOZI: FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE - HRONOLOGIJA NASTANKA I RAZVOJA ....................................................................... 222

UVOD

ISLAMSKA MISAO ● 2017 ● BROJ 10 7

DESETOGODIŠNJI PUT KA SLOBODI

Islam je vjera mira i potpune predanosti Bogu. Biti musliman znači biti potpuno svjestan da kroz proces kontinuiranog umnog napora, čvrsto vjerujući u Allaha, činimo najveće dobro sebi, dostižući stepen potpune slobode i neovisnosti.

Zbog svoje prepoznatljive energije, društvene aktuelnosti, vjera kod čovjeka je na stalnoj kušnji i ispitu.

Allah dragi u Kur’anu kaže: “Zar mislite da ćete biti ostavljeni ako kažete: “Mi, vjerujemo!...“ a da ne budete iskušani...“

U drugom kur’anskom ajetu govoreći o osobinama onih koji su uspjeli Allah, dž.š., kaže: “Doista, oni, koji kažu naš Gospodar je Allah, zatim u tome ustraju...“

Pred Vama je deseti, jubilarni broj naučnog časopisa „Islamska misao“, kojeg, kao svoj Godišnjak, izdaje Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru.

Dakle, prije jedne decenije, donijeta je odluka o štampanju prvog broja. Hrabar iskorak, u smislu imena naučnog časopisa, „Islamska misao“, pokazao je da su čelni ljudi Islamske zajednice bili jako svjesni preuzetog emaneta ali i šanse koja se pružila na putu afirmacije kimeta dina i vatana.

„Islamska misao“ je postala „fabrika za proizvodnju autentične islamske misli“, originalnog pogleda na islamski svjetonazor uz veoma izražen senzibilitet u odnosu na ulogu muslimana Balkana, posebno Bošnjaka i Albanaca, kao jedinih autohtonih evropskih pripadnika islama, na polju baštinjenja vrijednosti naše vjere.

Kako je izlazio novi broj raslo je i naše samopouzdanje, kao i prepoznatljivost naše ustanove od strane „Allaha, Poslanika i vjernika“, s jedne, ali i zavist, spletke, kao i otvoreno neprijateljstvo protivnika vjere, svjetla, istine i znanja, s druge strane.

Prijateljima i dobrim ljudima smo bivali sve zahvalniji, neprijateljima odgovarali još većom privrženošću istini i djelovanju na podizanju nivoa i standarda, kako stručnih, tako i na polju prostornih kapaciteta naše ustanove.

Promocija desetog, jubilarnog broja „Islamske misli“, u kojem će biti objavljen veliki broj kvalitetnih naučnih osvrta na značajan broj tema, od strane naših profesora i saradnika u nastavi, uz dodatak prikaza razvojnog puta našeg Fakulteta, bit će organizirana u prostorijama novosagrađenog amfiteatra na kojeg smo posebno ponosni.

prof. dr. Admir Muratović

8 ISLAMSKA MISAO ● 2017 ● BROJ 10

Tu je 4. oktobra ove godine održana manifestacija u povodu obilježavanja 10 godina od agresije na Islamsku zajednicu u Srbiji.

Puč u IZ-i započeo je napadom na Zgradu islamskih ustanova, u kojoj se nalazi FIS. Aktivisti političke grupacije, čiji je lider Sulejman Ugljanin, u potpunosti su demolirali učionice pripremljene te 2006/7. akademske godine, da se u njima smjeste studenti Fakulteta za islamske studije.

Deset godina iza tog nemilog događaja studenti su ovu, 2017/18, akademsku godinu započeli u 2000 m2 novog, izuzetno respektabilnog prostora.

„Islamska misao“ je preživjela sve te napade i svojim kontinuiranim izlaskom iz štampe bila svjedokom naše odlučnosti da duhovno, intelektualno, ali i na svaki drugi način odbranimo pravo da budemo slobodni ljudi, dobri muslimani, na usluzi vjeri, našoj tradiciji i ljudskom rodu!

Našom odlukom da budemo na vrhu koja je potvrđena činjenicom da smo uspjeli da kao jedini Fakultet postanemo članicom Unije islamskih univerziteta svijeta, organizacije koja djeluje pod pokroviteljstvom ISESC-a, sami sebe smo obavezali na kvalitet.

Zato, bez obzira što imamo pravo biti ponosni na postignuto, ne smijemo se zadovoljiti... Ovaj uspjeh nas još više obavezuje da na ovom putu istrajemo i budemo još bolji.

Nema toga koji je dobar, da ne može biti još mnogo bolji, samo ako se dovoljno potrudi, u sebi to zanijeti i bude dosledan!

Neka nam je Allah na pomoći i učini hairlim i kabul dosadašnji trud!

Prof. dr. Admir Muratović

Prodekan

DA LI SU DJELA SASTAVNI DIO IMANA – EHLISUNETSKA INTERPRETACIJA


28-184

Hfz. prof. dr. Almir Pramenković

DA LI SU DJELA SASTAVNI DIO IMANA (VJEROVANJA) – EHLISUNETSKA INTERPRETACIJA

SAŽETAK Povijesno gledano, pitanje imana – vjerovanja jedno je od prvih i

najdiskutabilnijih pitanja s kojim su se prvi muslimani suočili. U ovom tekstu autor afirmira ehlisunetsko učenje o djelima kao sastavnom dijelu imana, pored uvjerenja srcem i potvrde riječima. Autor navodi i stavove neehlisunetskih škola o tretiranom pitanju, a potom iznosi argumente iz Kur'ana i sunneta kao i mišljenja prvih islamskim učenjaka koji potvrđuju ideju da su djela sastavni dio imana. Osim toga, u radu se elaborira i stav Ebu Hanife o predmetnom pitanju. Premda, Ebu Hanife ističe da se iman sastoji od potvrde riječima i uvjerenja srcem, njegov stav se suštinski ne razlikuje od većine ehlisunetskih učenjaka budući da se radi o semantičkoj razlici.

Ključne riječi: iman-vjerovanje, djela, ehli-sunnet, sekta.

SUMMARY Historically speaking, the issue of iman (belief) is one of the most debated

issues faced by first generations of Muslims. In this article the author seeks to affirm teaching of Ehli sunnet on deeds as integral part of belief, beside heart belief and confession with the tongue. The author also cites opinions of non-ehli sunet schools regarding the issue of iman. Then he presents evidences from Qur’an and Sunne as well as opinions of the first generations Islamic scholars confirming the idea that deeds are integral part of belief. Apart from that, attitude of Ebu Hanife on the issue of iman has been elaborated in the article. Though Ebu Hanife points out that iman comprises confession with the tongue and heart belief, essentially his opinion does not differ from opinion of majority of Islamic scholars as it is question of lexical and semantic difference.

Key words: iman-belief, deeds, ehli sunnet, sect.

hfz. prof. dr. Almir Pramenković


UVOD Pitanje vjerovanja je pitanje koje je važno i aktualno od početka egzistencije

ljudske vrste. Općenito, sve vjere, ideologije ali i svaki pojedinac bavili su se, direktno ili indirektno, interpretacijom značenja vjerovanja. Lepeza shvatanja ovog pojma je veoma široka. Međutim, u ovom radu fokus je na islamskom poimanju i interpretaciji vjerovanja (imana). Islam je cjelokupni svjetonazor koji tretira sve dimenzije čovjekovog života koji trebaju biti uređeni prema Objavi. Islam je došao sa cjelokupnim sistemom propisa koji obuhvaćaju čitav ljudski život, prirodu i društvo. Neki od tih propisa odnose se na vjerovanje, drugi na obožavanje, treći na moral i sl. Propisi koji se odnose na vjerovanje ili iman u Allaha, dž.š., meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i kada' i kader, imaju esencijalni značaj i baza su, a svi drugi propisi kao što su namaz, post, zekat, hadž, ekonomsko, privredno, pravno i drugo poslovanje smatraju se granama i nadgradnjom.

Islamsko vjerovanje je okosnica svih objavljenih kur'anskih ajeta i hadisa. Pored toga, svi veliki učenjaci koji su pisali svoje zbirke hadisa posebno su isticali teme, poglavlja i naslove koji govore o islamskom vjerovanju, kao što su: Sahih imama El-Buharije, Sahih imama Muslima, Suneni imama Ebu Davuda, Et-Tirmizija, En-Nesaija i Ibn Madže. Međutim, neki islamski učenjaci pisali su posebna djela koja govore isključivo o vjerovanju te su ih različito naslovljavali. Vjerovanje je temelj svih šerijatskih nauka, kao što su fikh (islamsko pravo), tefsir (nauka o tumačenju Kur'ana), hadis (nauka o tumačenju riječi i djela Muhammeda, a.s.) i druge. Dakle, vjerovanje je osnova svih ovih nauka, što znači da bez ispravnog potvrđivanja imana, ne bi bio ispravan ni tefsir, ni fikh, ni hadis. Stoga, svako čovjekovo djelo nema nikakvu vrijednost ukoliko je lišeno vjerovanja.

Islamsko učenje o vjerovanju je dvodimenzionalnog karaktera: uvjerenje srcem koje je potvrđeno riječima s jedne strane, i demonstracija vjerovanja djelima s druge strane. Stoga, u ovom radu ćemo iznijeti problematiku pitanja da li su djela sastavni dio imana uz objašnjenje stavova neehlisunetskih škola, ali primarno stava ehlisunetske provenijencije.

ZNAČENJE POJMA IMAN Jezičko značenje pojma iman

Jezički, iman se derivira od glagola أمن - يؤمن (amene-ju'minu) koji aludira na dva značenja:

1. Davanje sigurnosti:

Koji ih gladne hrani i od straha brani. (Kur'an, Kurejš, 4)

2. Vjerovanje:

Oni govore: “Budite jevreji, odnosno kršćani, i bićete na pravome putu!” Ti reci: “Ne, mi smo vjere Ibrahimove, koji je ispravno vjerovao; on nije nikoga Allahu ravnim smatrao.” (Kur'an, El-Bekare, 135)



„O oče naš,“ - rekoše – „bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu govorimo.“ (Kur'an, Jusuf, 17)

Šerijatsko značenje pojma iman

U šerijatskom smislu iman je pojam koji se nekad spominje samo za vjerovanje u Allaha, dž.š., Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i kada' i kader. Ovo značenje ima onda kada se u kur'anskim i hadiskim tekstovima spominje zajedno sa islamom, kao što je to slučaj u Džibrilovom hadisu. El-Gazali je definirao značenje vjere – imana kao vjerovanje i potvrđivanje svega onoga sa čime je došao Allahov Poslanik, a.s. (El-Gazali, 1993)

Pod pojmom iman može se misliti na cjelokupnu vjeru, a to je u slučaju kada se spominje odvojeno od islama, kao što je u sljedećem ajetu:

Allah je zaštitnik onih koji vjeruju... (Kur'an, El-Bekare, 257)

Dakle, ukoliko se jedan od pojmova iman ili islam upotrijebi samostalno on obuhvata i značenje drugog, dok ukoliko se upotrijebe zajedno, jedan će označavati dio značenja koje označava kada se spomene samostalno, a drugi će označavati ostatak tih značenja. Tada se imanom misli na vjerovanje srcem, a islamom na djela. (El-Hakemi, 2006; El-Dželi Ahmed Muhammed, El-Aši El-Adžemi, 2009)

U tom kontekstu indikativan je ajet:

Neki beduini govore: “Mi vjerujemo!” Reci: “Vi ne vjerujete, ali recite: ’Mi se pokoravamo!’, jer u srca vaša prava vjera još nije ušla. A ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša.” - Allah, uistinu, prašta i samilostan je. (Kur'an, Hudžurat, 14)

Kur'anski ajet beduinima potvrđuje islam, ali im negira iman što aludira na činjenicu da je pojam imana veći od pojma islama. U tom kontekstu Ibn-Kesir kaže: Iz ovog ajeta se može zaključiti da je iman specifičnijeg značenja od pojma islama kao što je to i stav ehli-sunneta. (Ibn-Kesir, 1999)

To potvrđuje i činjenica da je Allah, dž.š., Džennet obećao vjernicima (mu'minima):

On vas blagosilja, a i meleki Njegovi, da bi vas iz tmina na svjetlo izveo - On je prema vjernicima samilostan - a na Dan kad oni pred Njega stanu, On će ih pozdravljati sa: „Mir vama!“ - i On im je pripremio nagradu plemenitu. (Kur'an, Ahzab, 43-44)

Na Dan kada budeš vidio kako se pred vjernicima i vjernicama, i s desne strane njihove, svjetlo njihovo bude kretalo: „Blago vama danas: džennetske bašče kroz koje teku rijeke u kojima ćete vječno boraviti - to je veliki uspjeh!“ (Kur'an, Hadid, 12)

Ovaj stav dijeli i Ibn Tejmijje: Nagrađivanje Džennetom i izbavljenje od Džehennema vezano je za iman dok to nije slučaj sa pojmom islam, premda je Uzvišeni pojasnio da je islam vjera koju On priznaje:



A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati. (Kur'an, Ali Imran, 85)

Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? - A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja. (Kur’an, En-Nisa, 125)

DA LI SU DJELA SASTAVNI DIO IMANA? Islamski učenjaci su suglasni da onaj čija se vjera – iman potvrdi riječima,

uvjerenjem srca i demonstrira djelima organa, osigurao je sebi mjesto u Džennetu. Međutim, razilaženje među islamskim učenjacima nastaje u pogledu pitanja da li su potvrda riječima i uvjerenje srcem dovoljni da čovjeka spase Džehennema i spriječe ga od vječnog boravka u njemu u skladu sa riječima Poslanika, a.s.: Iz vatre će izići onaj u čijem srcu bude i trunka imana! (El-Buhari, broj hadisa: 2288)

Stav neehlisunetskih škola (sekti)

Pristup ovom pitanju vjere polarizirao se između dvije dijametralno suprotstavljene grupacije: haridžija, (i mutezila) koji su tvrdili da vjeru u srcu moraju pratiti dobra djela, i murdžija, koji su smatrali da suštinu imana čini vjerovanje srcem te da to ne moraju djela pratiti.1 Haridžije i mutezile su smatrale da su djela sastavni dio imana i ko ih izostavi izlazi iz vjere. (Adilović, Zuhdija, 2004) Haridžije i mutezile su izjednačili grešku u djelima sa greškom u vjerovanju smatrajući da je iman cjelina koja se ne dijeli: ili postoji kompletno ili ne. Stoga su haridžije smatrale da onaj ko počini veliki grijeh postaje kafir (nevjernik) dok su ga mutezile identificirale u međustanje ali će vječno boraviti u Džehennemu sa nevjernicima. (El-Badžuri, 2002; El-Dželi, 2009) Haridžije su smatrale nevjernikom onog koji ne obavlja farzove ili, pak, čini harame. Da bi odbranili svoj stav, koristili su se alegorijskom interpretacijom ajeta: Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti - Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti, (Kur'an, En-Nisa, 93) i hadisa: Bludnik prestaje biti vjernik u času kada blud čini, kradljivac kada krade i onaj ko pije alkohol u času kada to radi. (El-Buhari, broj hadisa: 6390)

1 Onaj ko povjeruje svojim srcem ali to ne potvrdi jezikom, on je vjernik kod Allaha, iako nije vjernik po ovodunjalučkim propisima. Onaj ko povjeruje samo jezikom bez uvjerenja srcem on je kod Allaha nevjernik iako se smatra vjernikom po ovodunjalučkim propisima, jer bi se munafici, u tom slučaju, smatrali vjernicima. Allah, dž.š., kaže: Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!"- a oni nisu vjernici. (Kur’an, El-Bekare, 8) Izuzetak ovog pravila je osoba koju zadesi smrt prije nego je verbalno posvjedočila šehadet, a imala je namjeru to učiniti kao i osoba nad kojom se vrši represija da izgovori riječi nevjerovanja. Na to ukazuje Kur'an: Onog koji zaniječe Allaha,nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri - čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika. (Kur’an, En-Nahl, 106) Ko posvjedoči vjerovanje srcem, međutim to ne posvjedoči jezikom, a u mogućnosti je to učiniti, nije vjernik. Uzvišeni kaže o mušricima Kurejša: Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi. (Kur'an, El-En’am, 33) O Jevrejima Kur'an kaže: Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. (Kur'an, El-Bekare, 146)



Murdžije su smatrale da su djela nepotrebna jer se iman sastoji od uvjerenja. Oni tvrde da grijeh ne škodi dok ima imana kao što pokornost ne korisiti dok ima kufra. (El-Kari, 1997)

Puritanizam haridžija je bio nerealističan toliko da je prijetio opstanku muslimanske zajednice, dok je konformizam murdžija bio toliko liberalan da je narušavao same temelje islamske moralnosti. Odgovor haridžija na ovo pitanje bio je bezuvjetno negativan, a odgovor murdžija bio je ravnodušno pozitivan. Zbog toga se osjećala potreba za rješenjem koje bi suzilo jaz između ova dva udaljena mišljenja i osiguralo razumnu smjernicu za premoštenje jaza između teorije i prakse u islamu. Pionirski napor prema ovom cilju učinio je Ebu Hanife. Njegova tvrdnja: Mi ne možemo nikoga smatrati nevjernikom na temelju grijeha; niti možemo nijekati njegovu vjeru (El-Kari, 1997:155), spasila je muslimansku zajednicu od puritanstva.

Ehlisunetska interpretacija

Većina (džumhur) ehlisunetskih učenjaka smatra da se iman sastoji od riječi jezikom, uvjerenja srcem i demonstriranja djelima organa. (El-Hakemi, 2006; Adilović, 2004) Dakle, djela su neophodna, a onaj ko ih izostavi postaje grješnik, ali ne i nevjernik. Pobornici ovog stava zauzimaju ispravnu poziciju, te nisu ni strogi kao haridžije i mutezile, niti previše blagi kao murdžije. (Adilović, 2004) Takav stav zastupali su imami Malik, Šafija, El-Evzai, učenjaci Medine, svi imami hadisa kao što su Ahmed bin Hanbel, Ishak bin Rahvejh kao i mnogi. (En-Nesefi, 2004)

Kur'an naglašava sva tri segmenta imana. Uvjerenje srca je jedan od najvažnijih temelja imana. Zato je Vjerovjesnik, a.s., kada ga je upitao Džibril o imanu, rekao: Da vjeruješ u Allaha, i Njegove meleke, i Njegove knjige, i Njegove poslanike, i Posljednji dan i odredbu dobra i zla. (Sahihu-l-Muslim, broj hadisa: 8) Allah, dž.š., kaže: O, vjernici, vjerujte u Allaha i u Njegovog poslanika, i u Knjigu koju je objavio Svome Poslaniku, i u Knjigu koju je objavio još prije, a ko ne vjeruje u Allaha, i u Njegove meleke, i u Njegove poslanike, i u Posljednji dan, taj je daleko zalutao. (Kur'an, En-Nisa, 136) U sljedećem ajetu Uzvišeni kaže: Doista su samo vjernici oni koji vjeruju u Allaha i u Njegovog Poslanika, a zatim više ne sumnjaju! (Kur'an, El-Hudžurat, 15) I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. (Kur'an, El-En'am, 75)

O onima koji ne vjeruju srcem Uzvišeni kaže:

I da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: „Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!“ - odgovorili: „Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili.“ Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. - A Allah dobro zna ono što oni kriju. (Kur'an, Ali Imran, 167)

O Poslaniče, neka te ne zabrinjava to što brzo nevjerovanje ispoljavaju oni koji ustima svojim govore: „Vjerujemo!“, a srcem ne vjeruju. (Kur'an, El-Maide, 41)



Riječi jezikom, kao temelj imana, dolaze odmah nakon uvjerenja srca. Nije dovoljan jedan od ova dva temelja, tj. jedan drugog ne mogu zamijeniti, već su prijeko potrebna oba temelja. Uvjerenje bez uvjerenja srcem se ne smatra imanom, kao što se imanom ne smatra verbalna potvrda bez uvjerenja srcem, već se smatra očitim nifakom, licemjerstvom. Allah, dž.š., kaže: Recite: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što nam je objavljeno, i u ono što je objavljeno Ibrahimu i Ismailu i Ishaku i Jakubu... (Kur'an, El-Bekara, 136)

Na drugom mjestu Allah, dž.š., kaže: A kad im se kazuje, govore: „Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani.“ (Kur'an, El-Kasas, 53)

Zato ti pozivaj i budi istrajan, onako kako ti se naređuje, a ne povodi se za prohtjevima njihovim, i reci: „Ja vjerujem u sve knjige koje je Allah objavio, i naređeno mi je da vam pravedno sudim; Allah je i naš i vaš Gospodar, nama naša, a vama vaša djela; nema potrebe da jedni drugima dokaze iznosimo.“ (Kur'an, Eš-Šura, 15)

Treći temelj imana je demonstriranje djelima organa. Na to jasno ukazuju Kur'an i sunnet. Tako Allah, dž.š., kaže: Allah neće poništiti njihov iman, (Kur'an, El-Bekara, 143) tj. njihove namaze. Nakon promjene kible od Bejtul-Makdisa prema Kabi, ashabi su upitali: Šta je s našom braćom koja su umrla prije promjene kible, klanjali su prema Bejtul-Makdisu, šta je s njihovim namazima? Tada je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet u kojem je namaz, koji je djelo, nazvao imanom. Da djela nisu sastavni dio imana, ne bi bilo ispravno ovdje nazivati namaz imanom. U drugom ajetu Allah, dž.š., kaže:

Ne očekujući da mu se zahvalnošću uzvrati, već jedino da bi naklonost Gospodara svoga Svevišnjeg stekao. (Kur'an, El-Lejl, 19-20)

I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru - oni hitaju da čine dobra djela, i radi njih druge pretiču. (Kur’an, El-Mu'minun, 60-61)

Koliko su djela važna aludira i to da će na Sudnjem danu djela biti vagana, a ne riječi i mišljenja:

Mjerenje toga dana bit će pravedno: oni čija dobra djela budu teža, oni će šta žele postići; a oni čija dobra djela budu lakša, oni će, zato što dokaze Naše nisu priznavali, stradati. (Kur'an, El-E'raf, 8-9)

Poslanik, a.s., je rekao: Iman se sastoji iz šezdeset i nekoliko dijelova. Najbolji dio jesu riječi la ilahe illallah, a najniži je ukloniti prepreku s puta, dok je i stid dio imana. (Sahihu-l- Muslim, broj hadisa:3)

U autentičnim hadiskim zbirkama primjetni su hadisi koji aludiraju na činjenicu da je potvrđivanje vjere jezikom dovoljno te je zato važno objasniti poruku i smisao hadisa takve sadržine. Muaz bin Džebel je rekao: „Jahao sam iza Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je rekao: 'O, Muaze, znaš li koje je Allahovo pravo (hakk) prema Njegovim robovima, a koje je pravo robova prema Allahu?' Rekao sam: 'Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!' On reče: ‘Zaista je pravo Allahovo prema



robovima da ga obožavaju i da mu ništa ne pridružuju (ne čine širk), a pravo robova prema Allahu je da On ne kažnjava onoga koji mu nije širk činio.‘ Rekao sam: 'O Allahov Poslaniče, hoću li obveseliti svijet?' Rekao je: ‘Nemoj ga obveseljavati, jer bi se u to pouzdao (pa bi ljudi zanemarili rad).“ (Sahihu-l-Buhari, broj hadisa:7373) Muaz je, bojeći se grješnosti zbog tajenja nauke, ovaj hadis ispričao tek pred svoju smrt.

Ed-Dahak, Ez-Zuhri, Sufjan Es-Sevri i drugi tvrde da hadisi ove prirode datiraju iz početne faze islama, kada se tražila samo izjava šehadeta. Da bi to bilo jasnije, pomoći će hadis u kojem Muhammed, a.s., kaže: Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dotle dok ne posvjedoče da je samo jedan Bog – Allah, i da je Muhammed, a.s., Njegov poslanik, dok ne počnu obavljati namaz i ne počnu davati zekat, a kad to učine, sačuvat će od mene svoju krv i svoje imetke, osim gdje to zahtijeva pravda islama, a konačni obračun pripada Allahu. (Sahihu-l-Buhari, broj hadisa: 385)

Ovim se akcentira da su djela sastavni dio imana a na to aludira i kur'anski ajet:

Ali ako se oni budu pokajali i namaz obavljali i zekat davali, braća su vam po vjeri. (Kur’an, 9:11)

Kada sublimiramo navedene ajete i hadise, može se reći da je šehadet samo uvod u vjerovanje. Dakle, šehadet jeste maksima tevhida – monoteizma, ali nije dovoljna. Potvrđivanje imana jezikom je uvjet da bi se nad nekim mogli sprovoditi islamski propisi kako smatra većina islamskih učenjaka kao što su imami Ebu Hanife, El-Maturidi, El-Eš'ari i dr. (El-Badžuri, 2002) El-Bezdevi kaže da nije nužno jezikom posvjedočiti iman dok se kod šafija to smatra obaveznim, (El-Kari, 1997) na temelju hadisa: Naređeneo mi je da se borim protiv ljudi sve dotle dok ne posvjedoče da je samo jedan Bog – Allah, i da je Muhammed, a.s. (Sahihu-l-Buhari, broj hadisa: 385)

IZREKE PRVIH GENERACIJA I ISLAMSKIH AUTORITETA O IMANU Primjetno je da su islamski autoriteti koristili različite termine u definiranju

imana, premda zajednički imenitelj svih definiranja vodi istom cilju – djela su sastavni dio imana. U tom kontekstu imam El-Begavi kaže: Ashabi, tabiini i učenjaci sunneta koji su došli poslije njih složili su se da su djela od imana i rekli su: iman čine riječi, djela i akidet. (El-Begavi, 1983:1/38-39) Različiti su pristupi u razumijevanju odnosa vjerovanja i djelovanja.

Kada je Sehl bin Abdullah upitan: Iz čega se sastoji iman? Odgovorio je: Sastoji se od riječi, djela, nijeta i sunneta jer ukoliko se iman sastoji od riječi bez djela onda je to kufr. Ukoliko se sastoji od riječi i djela bez nijeta onda je to



licemjerstvo. Ukoliko se sastoji od riječi, djela i nijeta ali bez sunneta onda je to bid'at. (El-Dželi, 2009:2/142)

Sufjan bin Ujejne je rekao: Iman se sastoji od riječi i djela. (Es-Sabuni, 2003:79)

Imam Šafija je rekao: Mišljenje ashaba i tabiina kao i onih koji su došli poslije njih bilo je jednoglasno: iman se sastoji od riječi, djela i namjera, i da jedan neće biti dovoljan bez ostalih. (El-Lalikai, 418.H:5/885-887)

Imam Ahmed ibn Hanbel kaže: Iman se sastoji od riječi i djela, povećava se i smanjuje. (Ibn Hanbel, 1986:1/307)

Ebu Bekr El-Ismaili kaže: Ehli-sunnet ve-l-džema'at smatra da se iman sastoji od riječi i djela, a islam od izvršavanja svega što je Allah propisao čovjeku. (El-Hakemi, 2006:2/754)

U komentaru Tahavijeve poslanice stoji: Opće je poznato da se djela ne smatraju imanom bez vjerovanja srcem kao što je navedeno na mnogim mjestima da mora postojati vjerovanje srcem. Stoga, djela uz srčano vjerovanje jesu iman. (El-Hanefi, 1988:346)

El-Adžiri u svom djelu Eš-Šeria naveo je poglavlje pod naslovom 'Poglavlje o tome da se iman sastoji od vjerovanja srcem, potvrđivanja jezikom, djela i da se niko ne može smatrati vjernikom osim ukoliko bude objedinio ova tri svojstva'. (El-Adžiri, 1997:119)

Fudajl bin Ijad je rekao: Novotari smatraju da se iman sastoji iz potvrde riječima bez djela, a iman čine oboje. (El-Hakemi, 2006:3/1186)

Očigledno je da po ovom pitanju postoji konsenzus prvih generacija - selefa, (El-Lalikai, 418.H:5/885-887) a Kur'an naglašava:

Onima koji vjeruju i dobra djela čine preći ćemo sigurno, preko hrđavih postupaka njihovih, i za ono što su radili doista ćemo ih najljepšom nagradom nagraditi. (Kur’an, El-Ankebut, 7)

STAV EBU HANIFE PO OVOM PITANJU Većina ehlisunetskih učenjaka su, kao što je već rečeno, na stanovištu da su

djela sastavni dio imana, premda je primjetno da imam Ebu Hanife u svom djelu Fiqhu-l-ekber ne ubraja djela kao sastavni dio imana. (El-Kari, 1997) Imam El-Maturidi naglašava da vjera nije nužno uvjetovana dobrim djelima. On tvrdi da, budući da je vjera stvar srca a djela stvar tijela, to ne znači, ako tijelo nekada propusti slijediti srce, da vjera prestaje postojati. Vjerovatnije je, kaže El-Maturidi, da će ova vjera u srcu proizvesti dobra djela nego da neće. (Cerić, 2012)

Općenito se vjeruje da Ebu Hanife ne smatra djela sastavnim dijelom imana u čemu se, navodno, podudara sa stavom murdžija. Međutim, kada se sumiraju stavovi i argumenti primjetno je da nema suštinske razlike između Ebu Hanife i drugih ehlisunetskih učenjaka, već se radi o razlici leksičke, semantičke i formalne



prirode. Ebu Hanife ne spominje djela uz uvjerenje srcem i potvrde riječima zato što, prema njemu, postojanje imana u srcu mora rezultirati djelima. On podsjeća da se Allah, dž.š., u ajetima obraća vjernicima izrazom o vjernici, odnosno poziva ih na vjerovanje prije obaveze činjenja djela. (El-Dželi, 2009) Iz toga se razumije da je u pitanju razlika u definiranju imana. Osim toga, Ebu Hanife i drugi ehlisunetski učenjaci se slažu da je nevjernik onaj ko ne posjeduje uvjerenje, a da je grješnik onaj ko izostavi djela. (Adilović, 2004; El-Dželi, 2009) Konsekvento tome, razilaženje među njima je formalnog karaktera.

ZAKLJUČAK Na osnovu razmatranja i analize tretirane problematike došlo se do dva

dijametralno različita stava. Prvi stav zastupaju neehlisunetske škole: haridžije, mutezile i murdžije. Haridžije i mutezile smatraju da su djela nužna kao sastavni dio imana dok murdžije tvrde da djela nisu nužna već je dovoljno vjerovanje srcem. Primarna razlika između haridžija i mutezila ogleda se u njihovom definiranju statusa osobe čije vjerovanje ne prate djela. Prema haridžijama, onaj ko izostavi djela iz svog imana izlazi iz okvira vjere dok mutezile takvu osobu smještaju u međustanju premda će vječno boraviti u Džehennemu sa nevjernicima.

Drugi stav zastupaju ehlisunetski učenjaci koji se ogleda u tome da se iman ne može tretirati kompletnim ukoliko nema tragova srčanog vjerovanja i ukoliko ga ne prate djela. Čvrst i kompletan iman mora inicirati pozitivno ponašanje i pokrenuti emocije. Islamsko vjerovanje ne prihvata manjkavost jer mora biti kompletno. Ovaj stav ehlisunetskih učenjaka bazira se na Kur'anu, sunnetu kao i mišljenju prvih generacija i islamskih autoriteta.

prof. dr. Hajrudin Balić


28-312

Prof. dr. Hajrudin Balić

MUHAMMED, A.S., JE NEPRIKOSNOVENI UZOR ČOVJEČANSTVU

SAŽETAK Živimo u dvadeset i prvom vijeku, skoro hiljadu i pet stotina godina od

života Muhammeda, a.s., i dalje smo pod utjecajem njegove misije, njegova rada i zalaganja. Čovječanstvo je danas, čini se kao nikada prije, potrebno poruka i savjeta, uputa i smjernica Muhammeda, a.s.

Današnjim generacijama je potrebna vizija, kakva se ne može stvoriti preko noći, stihijski, po potrebi. Potrebna je uputa koja nadilazi vrijeme, generaciju, ili više njih, prostor, grad-državu, kontinent. Pokušaj da se stvori lider, učitelj i vizionar koji bi nadoknadio ulogu Muhammeda, a.s., završavala je neuspjehom i razočarenjem onih koji su to pokušavali i u to mnogo uložili. Pokušaj da se nadomjesti i zamijeni njegova uloga je svaki put bivala prevaziđena. Svježina njegove misli, sadržajnost poruke i impuls sveopćem preporodu je itekako prisutna i danas. Muhammed, a.s., je i danas hvaljen, ali i osporavan. Hvaljen s argumentom nakon istinske spoznaje, a osporavan iz neznanja, mržnje i slabosti. Vole ga oni koji su se sa njegovim mislima upoznali, a osporavaju ga oni koji o njemu skoro ništa ne znaju. Neznanje je najveći neprijatelj čovjeka, a čovjek obično mrzi ono što ne poznaje. Uprkos tome, Muhammed, alejhi selam, je i danas pokretačka snaga milionima ljudi širom svijeta.

Kako je njegova pojava samo nastavak niti Poslanstva koja nas spaja sa Božanskom iskonskom relacijom- transcendentnim, otuda je i Muhammedov, a.s., značaj neupitan.

ABSTRACT We live in the twenty-first century, almost one thousand and five hundred

years of the life of Muhammad, a.s., we are still under the influence of his mission, his work and dedication. Humanity today needs, it seems as never before, the messages and advices, instructions and guidelines of Muhammad, a.s.

Today's generations need vision that can not be created overnight, spontaneously, when necessary. It takes instruction that transcends time,



generation, or more of them, space, city-state, continent. An attempt to create a leader, teacher and visionary who would make up for the role of Muhammad, a.s., ended in failure and disappointment of those who have tried it and have in it a lot invested. An attempt to make-up and replace his role every time grew outdated. The freshness of his thought, content of the messages and impulse to the overall revival is largely present even today. Muhammed, a.s., is even today still lauded but also deprecated. Blessed with argument after the true knowledge and disputed out of ignorance, hatred and weaknesses. Loved by those that were with his thoughts met, but contested by those who know of him almost nothing. Ignorance is the greatest enemy of man, a man usually hates what he does not know. Nevertheless, Muhammad, alaihi salaam, is still the driving force millions of people worldwide.

As his appearance is just a continuation of the thread of prophethood that connects us with the Divine primordial relation – the transcendent, hence Muhammad, a.s., importance is unquestionable.

لقد كان لكم في رسولي اللهي أسوة Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor. (Kur'an, Al-Ahzab, 33)

UVOD Od raskršća šestoga i sedmoga vijeka u kome je rođen i djelovao Božiji

poslanik Muhammed, a.s., prošlo je dovoljno dugo vremena da se može baciti pogled na vrijeme iza i da se na osnovu toga nasluti ili dokuči najbolji put ka budućnosti.

Čovječanstvo se danas, možda više nego ikada prije, nalazi na prekretnici neizvjesnosti između prošlosti koja je manje-više poznata i budućnosti koja je, kao uvijek, zagonetna. Brzi tehnološki razvoj donosi brojne prednosti, ali i svojevrsnu bojazan kuda i kako dalje. Danas su ljudi povezani virtuelnim vezama, dok su istovremeno udaljeni brojnim nametnutim barijerama, pa i od svoga najbližega. Društvene mreže i novi načini komuniciranja od stranca i daljega čine i pričinjavaju bližega i bliskoga, a od rodbine, komšije - nekoga sa kime čini da se ne selamite, ćaskate i vrlo malo komunicirate. Sve ovo je svojevrstan izazov koji tišti čovječanstvo i koji prijeti da dovede do društvenih poremećaja sa nesagledivim posljedicama. Najveća opasnost modernih trendova jeste u relativizaciji pa i ustaljenih društvenih vrijednosti. Ugroženost tradicije, rušenje autoriteta - počev od osnovnih u porodici do univerzalnih u naciji, vjeri i civilizaciji. Mladi čovjek može pomisliti ili živjeti u zabludi da klikom na monitoru, pretragom na komjuteru, može postići sve, a da je dosadašnji način življenja potpuno prevaziđen. Materijalizam i hedonizam se nameće kao nešto što je dobilo borbu sa duhovnim iskonskim vrijednostima.



Uprkos spomenutom, neupitno je da je stabilan oslonac na čvrste temelje opstojnosti i uspješnog kontinuiteta danas potrebniji više nego ikada. Božija objava – Kur'an, uputa je ljudima do Dana sudnjega. Muhammed, alejhisselam, je od Boga Uzvišenoga poslan da bude putokaz kako i kuda dalje u svim situacijama. Kur'anska poruka je nešto što nadilazi vrijeme i prostor, a Muhammedov, a.s., život je paradigma skladnog načina življenja.

Dakle, čovječanstvo može lutati, može tražiti lijek za svoje boljke u mnoštvu otrova koji mu samo dodatno pogoršavaju stanje, ali se nakon gorkih pokušaja na kraju vraća pravom putu ili definitivno posrće u tmine propasti i ponora.

SUŠTINA MISIJE MUHAMMEDA, A.S., JE POZIVANJE NA POKORNOST STVORITELJU Svjetske monoteističke religije, pa i vjera islam upozoravaju da ovaj svijet u

pogledu ljudskog bivstvovanja na zemlji ima svoj kraj i konačnu - završnu epizodu koja taj kraj nagovještava. Dolazak Muhammeda, a.s., je početak te zadnje epizode ljudskog života na zemlji i ona je, bar sa naše tačke gledišta, najvažnija epizoda. Kao i sve druge poslaničke misije i Muhammedova, a.s., misija ima zadaću da ljude vrati istini islama, to jest, da se obznani vjera u jednoga Boga. Cilj islama je da se čovječanstvo uzdigne na uzvišene stepene pokornosti Bogu, dž.š.

Uzvišeni Allah u Kur'anu časnom kaže:

نس إيله ليي عبدوني وم ا خلقت الينه واليLjude i džine nisam stvorio osim da me obožavaju. (Kur'an, Ez-Zurijat, 56)

Muhammed, a.s., je došao sa jasnom i nedvosmislenom porukom Gospodara svih svjetova koji iz svoje neiscrpne milosti šalje ajete - dokaze kako bi ljude nagradio Svojom milosti i Džennetom.

اي معاذ أتدري ماحق هللا على العباد وما حق العباد على هللا؟ قلت هللا ورسوله :قال رسول هللا صلى هللا عليه وسلم .ل يعذب من ل يشرك به شيئا أعلم: قال: حق هللا على العباد أن يعبدوه ول يشركوا به شيئا، وحق العباد على هللا أن

„Poslanik, a.s., je rekao Muazu: O Muaze, šta je pravo Allaha prema ljudima, a šta pravo ljudi prema Allahu? Muaz odgovori: Allah i Njegov poslanik najbolje znaju. Poslanik reče: Pravo Allaha od ljudi je da Ga obožavaju, a pravo ljudi prema Allahu je da ih poštedi kazne ko god mu ne pripisuje druga.“

Dakle, suštinski smisao poslaničkih misija je uputa ljudi ka svjetlu istine - vjerovanje u jednoga Boga. U slučaju Muhammeda, a.s., ta zadaća je bila najteža. Poslan je u stjecište nevjere, nekulture i nemorala.



KULTUROLOŠKI PREOKRET Muhammed, a.s., je napravio najveći preokret u historiji ljudskoga roda.

Nakon što su se ljudi kroz Božije objave i slanje poslanika oprobali u raznim eksperimentima, čas su vjerovali pa lutali, pa opet na put istine vraćali. Došlo je vrijeme da se donese konačan sud i obznani posljednje upozorenje čovječanstvu. Posljednji poziv da se povrate vjeri u Gospodara, Uzvišenoga Allaha. To posljednje upozorenje je bio Hatemu-l-enbijai - pečat poslanstva, Muhammed, a.s.

Mekanski narod je u svom moralnom posrnuću dostigao najniži nivo. Ovo se ogledalo u činjenju raznih nedjela pa su svoju žensku djecu živu zakopavali. Kulturološki predislamski Arapi nisu predstavljali posebnu vrijednost. Bile su to postojbine nomada i male naseobine običnih trgovaca. Nije bilo ni traga nekog kulturološkog napretka, ni pravih vrijednosti, kao ni plodnog tla za njen nastanak. Arapi nisu predstavljali ni neku posebnu ekonomsku silu, uglavnom su bili u siromaštvu i bijedi.

U takvom miljeu pojavljuje se posljednji Božiji poslanik Muhammed, a.s. Od takvog društva treba napraviti preporod - promijeniti stanje nabolje. Jasno je da zadaća nimalo nije bila lahka, te da su raspoloživa sredstva skromna. Sa današnjeg aspekta možemo konstatirati da je mudrost Stvoritelja i bila da na tako surovom i neplodnom tlu nastane nešto što je kasnije izraslo u veliku civilizaciju. Snaga i uspjeh ideje najbolje se ogleda kada je stavite na ispit. Da je islamska kultura i civilizacija nastala na temelju postojećih civilizacija to bi značilo da je postojao preduvjet i plodno tlo, te da je ona nastala na nečemu što je već postojalo. Vizantijska, perzijska, kao i druge okolne civilizacije bile bi pogodno tlo za nastavak i razvoj društva pa i u novom pogledu. Međutim, Uzvišeni je dao da svjetlo islama ponovo zasija tamo gdje je mrak bio najveći, da se klica islamske civilizacije razvije na surovom - neplodnom tlu, da se snaga misije dokaže gdje može opstati samo istinska božanska vjera.

MUHAMMED, A.S., JE PREDSTAVIO ISLAM KAO SISTEM SVOJEVRSNE KATARZE ČOVJEČANSTVA Muhammed, a.s., dolazi u kritičnom trenutku kada se svijet suočava sa

beznađem, apatijom i nedostatkom smisla. Sve ideje, pokreti i sistemi doživjeli su svojevrsnu kataklizmu. Jasno je bilo da je potrebno svojevrsno osvježenje i preokret. O potrebi promjena nije bilo dileme, čak su i svećenici Jevreja i kršćana u svojim svetim knjigama nalazili nagovještaje dolaska Poslanika, a.s., koji će popraviti stanje.

Svjetlo zvano islam dolazi u sumraku posrnuća, bezvjerja, moralne i materijalne dekadence.



SINTEZA VJEROVANJA, ZNANJA I PONIZNOSTI Prvi ajeti koji su objavljeni Poslaniku, a.s., koji nije znao čitati niti pisati,

direktno mu usmjeravaju pažnju na znanje. Mada nije u stanju čitati oslanjajući se na vlastite sposobnosti, Bog ga poziva da čita „u ime svoga Gospodara (Rabb, Odgajatelj)“, neposredno uspostavljajući vezu između vjerovanja u Boga i znanja.

Dignitet čovječanstva stečen znanjem ne može biti lišen poniznosti razuma svjesno svojih vlastitih granica koji tako spoznaje nužnost vjerovanja.

VJEROVANJE, MORALNOST Suštinskom učenju islama po kojem znanje postoji samo uz ljudsku svijest o

njegovoj ograničenosti, navedena sura, El-Kalem, dodaje još jednu dimenziju, govoreći o Poslanikovom „uzvišenom moralu“. Ovaj ajet, podsjećajući na izuzetno i plemenito ponašanje Poslanikovo još od mladosti, uspostavlja specifičnu vezu između znanja, vjerovanja i postupanja (djelovanja). U svjetlu vjerovanja, znanje mora biti zasnovano i oslanjati se na moralno dostojanstvo. Plemenitost Poslanikovog, a.s., ponašanja potvrđuje mu da nije opsjednut, da je u pravu i da će imati beskrajnu nagradu. Vjerovanje u Boga i znanje, u svjetlu božanskoga, kao svoju neposrednu posljedicu moraju imati ponašanje, način djelovanja koji uvažava etičnost i promovira dobro.

SUŽIVOT SA RAZLIČITIMA Muhammed, a.s., je svojim doprinosom uspostavio vladavine prava, zaštitom

svih pripadnika zajednice bez obzira na vjersku i još manje nacionalnu pripadnost postavio temelje savremenim konvencijama o zaštiti ljudskih prava te doprinio širenju osjećaja brige i pažnje, ali prije svega razumijevanja prema različitosti i drugima. Najbolji primjer kako se uspostavlja civilizacijski odnos prema pripadnicima manjinskih i drugih zajednica sa kojima se dijeli određeni geografski prostor postavio je Muhammed, a.s., kroz ugovore poput Ugovora na Hudejbiji, Medinske povelje, pisma svećenicima manastira sv. Katarina, kao i brojna druga pisma i ugovori. Proučavajući ova dokumenta, analizirajući njihova značenja, refleksije i rezultate dolazimo do frapirajućih rezultata. Napraviti ugovor koji regulira odnose u zajednici sa osjećajem odgovornosti, sluha i vizijom budućnosti, može neko ko mislima i misijom nadilazi vrijeme i prostor. Analizirajući ova dokumenta u svjetlu savremenih konvencija o zaštiti ljudskih prava dolazimo do rezultata da je većina nastala na temeljima i viziji koju je postavio Muhammed, a.s.

POŠTOVANJE UGOVORA Živimo u vremenu u kome se usvajaju razne rezolucije, konvencije,

međunarodni ugovori, dok u isto vrijeme svjedoci smo neviđenog stradanja



stanovništva, kroz sukobe i ratove koji postaju sve brutalniji, posljedice sve veće. Muhammed, a.s., je svojim postupcima pokazao mogućnost uspostave univerzalnih vrijednosti u društvu. Država koju uspostavlja Muhammed, a.s., postavlja temeljne principe za zaštitu ljudskih prava od kojih je najznačajnije poštovanje prava na život, prava na imetak, prava na slobodu vjeroispovijesti, prava na opskrbu. Muhammedova, a.s., država sklapa ugovore sa narodima, plemenima, drugim državama i ti ugovori su bili kao sveto slovo, njihovo kršenje se smatralo velikim grijehom i prijestupom. Ovakvim odnosom prema pregovorima, ugovorima i rješavanju problema zavidjele bi današnje generacije i društvo zaštitnika poretka, a posebno u oblasti ljudskih prava.

OPROST I ISKRENOST U trenutku kad je obavljanje njegove misije jasno ulazilo u završnu fazu,

Poslanik je nastavio pokazivati plemenitost duše koja je i iznenađivala i privlačila njegove ranije neprijatelje, bilo da se radilo o pojedincima ili čitavim narodima i plemenima koji su mu sada dolazili u velikom broju. Iako je ostajao otvoren, znao je da se mora paziti određenih pojedinaca ili skupina. Iskustvo s Benu Ganamom ibn Avfom i objava koja je uslijedila naučili su ga obazrivosti. Iz Benu Ganama su ga prije odlaska na Tebuk zamolili da ozvaniči džamiju koju su planirali sagraditi u mjestu Kuba. On je bio zauzet Pohodom na Tebuk i odlučio otići u Kuba nakon toga. Kasnije je saznao da je sve to zamisao dobro poznatog licemjera Ebu Amira i Objava je potvrdila njegove bojazni: „A oni koji su džamiju sagradili da bi štetu nanijeli i nevjerovanje osnažili i razdor među vjernike unijeli, pripremajući je za onoga koji se protiv Allaha i Njegova Poslanika još prije borio, - sigurno će se zaklinjati: `Mi smo samo najbolje željeli', - a Allah je svjedok da su oni pravi lažljivci. Ti u njoj nemoj nikad molitvu obaviti!'“

Ebu Amir je želio sagraditi džamiju kako bi privukao vjernike iz druge džamije u okolini, kako bi unosio razdor i vršio svoj utjecaj na vjernike. Iza paravana vjere i iskrenosti neki su pojedinci pokušavali steći privilegije i moć i nisu oklijevali pokušati upotrijebiti Poslanika, a.s., u te svrhe. Kako je zajednica rasla, takvih situacija je bilo sve više. Slučaj onih koji su odustali od Pohoda na Tebuk i tako se oglušili o naredbu o mobilizaciji. Poslanik, a.s., nije oklijevao sankcionirati prestupnike, ali isto tako im je dao šansu da se poprave i na kraju su amnestirani. On je na ovaj način pokazao razumijevanje za trenutke ljudske slabosti i bola, ali istovremeno je ostao dosljedan principima bez čijeg poštivanja nema opstojnosti zajednice.

MODEL, VODIČ Tokom 23 godine svoje misije, Muhammed, a.s., je tražio put duhovne

slobode i oslobođenja. Primao je Objavu, korak po korak, u skladu sa životnim prilikama, kao da je Najuzvišeniji s njim razgovarao u povijesti, a za vječnost.



Poslanik Ga je slušao, govorio s Njim i promišljao Njegove znakove i noć i dan u ugodnom društvu svojih ashaba ili u osami Arabijske pustinje. Molio je dok su drugi spavali, prizivao je Allaha, dž.š., dok su njegova braća i sestre očajavali i ostajao strpljiv i stamen pred poteškoćama i uvredama kad bi mnogi ustuknuli. Njegova duboka duhovnost oslobodila ga je iz tamnice jamstva i on je gledao i imao u svijesti znakove Najbližega, bili oni u ptici koja leti, drvetu koje raste, tmini koja se spušta ili zvijezdi koja blista. Muhammed, a.s., bio je u stanju izraziti ljubav i širiti je oko sebe. Njegove supruge su uživale u njegovom prisustvu, nježnosti i osjećajnosti, a ashabi su ga voljeli jako, duboko i plemenito. Davao je i nudio svoje prisustvo, svoj osmijeh, sebe. Čak i kad bi mu se rob obratio ili želio s njim otići na drugi kraj grada, on je išao, slušao, volio. Pripadajući Bogu, nije bio ničiji posjed, svoju ljubav je jednostavno nudio svima. Kad bi nekome pružio ruku, nikada je ne bi prvi povlačio nazad. Znao je šta svjetlost i mir mogu pokrenuti u srcu nekoga kome se uputi blaga riječ, ko se zovne lijepim imenom, ko se utješi. Oslobođen sebičnosti, nikoga nije zapostavljao. Njegovo prisustvo bilo je utočište, on je bio Poslanik. Volio je i opraštao. Svaki dan je molio Allaha, dž.š., da mu oprosti pogreške i previde. Kad bi mu muškarac ili žena došli pod teretom grijeha, ma kako ozbiljan bio, on ih je primao i ukazivao im na put ka oprostu, utjehi, dijalogu s Bogom i zaštiti Najplemenitijeg. Sakrivao je tuđe greške od drugih, učeći svakoga potrebi za ličnom strogošću i disciplinom. Kad bi lijenost nekoga navela da traži minimum koji treba vršiti, uvijek je odgovarao pozitivno i pozivao ih da koriste svoju inteligenciju i kvalitete da razumiju, unaprijede i oslobode sebe vlastitih proturječnosti, u isto vrijeme prihvatajući svoju vlastitu krhkost. Učio je odgovornosti bez krivice i pridržavanju etike kao uvjetu slobode.

Pravda je uvjet mira i Poslanik je stalno insistirao da se ne može okusiti jednakost ako se nije sposobno poštovati nečije dostojanstvo. Oslobađao je robove i stalno to preporučivao muslimanima: vjernička zajednica treba biti zajednica slobodnih bića. Objava mu je pokazala put i on, kako smo vidjeli, nije prestajao posvećivati posebnu pažnju robovima, siromašnima i inferiornima u društvu. Pozivao ih je da budu dostojanstveni, da traže svoja prava i da se riješe osjećaja inferiornosti. Poruka je bila, poziv na vjersko, socijalno i političko oslobađanje. Na kraju njegove misije, u ravnici, u podnožju Brda milosti (Džebelur-rahme), muškarci i žene različitih rasa, kultura i boja, bogati i siromašni, slušali su ovu poruku, koja naglašava da su najbolji među ljudima takvi po svojim srcima, ne po klasi, boji ili kulturi. „Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema ljudima,“ rekao je jednom prilikom, obraćajući se ne samo muslimanima već svim u ime ljudskog bratstva — dobra ljudima (en-nas), kako je to učinio u svom oproštajnom govoru — svačiju savjest je podučio da nadiđe sve što je ometa na putu ka pravdi (el-adl).2

Pred Bogom, ništa ne može opravdati diskriminaciju, društvenu nepravdu, nasilje.

2Tarik Ramadan, Stopama Božijeg poslanika, pouke iz života Muhammeda, a.s., Udruženje ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 2010.



SLOBODA I LJUBAV Poslanik je čovječanstvu donio poruku vjere, etike i nade, u kojoj Jedini

podsjeća sve ljude na svoje prisustvo, svoje zahtjeve, na Sudnji dan i Susret. Iako je Muhammed, a.s., došao s tom porukom, čitavog života je slušao žene, djecu, muškarce, robove, bogate i siromašne. Slušao ih je, izražavao im dobrodošlicu i tješio ih. Odabranik između žitelja ove zemlje, niti je tajio svoju krhkost, niti svoje dvojbe.

Muslimani, vjernici bilo koje vjere i svi koji izučavaju život Muhammeda, a.s., bez obzira na vlastita vjerska uvjerenja, iz toga mogu izvesti pouke, dopirući tako do suštine poruke i svjetla vjere. Poslanik je molio, meditirao, transformirao sebe i svijet. Uz vođstvo svog Odgajatelja, odupirao se niskim porivima i nudio ono najbolje u sebi, jer je to smisao džihada. Takvo je značenje zapovijedi vjernicima da „promoviraju dobro, a sprečavaju loše.“ Njegov život bio je otjelovljenje tog učenja.3

UMJESTO ZAKLJUČKA Muhammmed, a.s., je bio jednostavan čovjek a ujedno Božiji poslanik, bio je

poseban a ne čudan, hrabar a ne osor, blag i saosjećajan, ali ne lahkomislen.

Jedini je čovjek i Poslanik čije je djelo (govori, preporuke, savjeti, nauka, učenje...) sačuvano, prenijeto do današnjih dana. Njegovo učenje je, pored svoje kulturološke vrijednosti zbog vremenske distance, podložno kritici kritičara, analizi mislilaca, proučavanju istraživača. Uprkos tome Muhammmed, a.s., je izazov koji poput nedostižnih planinskih vrhova - mami entuzijaste da mu priđu i dokuče njegove uzvišene visine i ljepote. Svjedoci smo da je taj doživljaj opijum duše - što joj više prilaziš osjećaš bliskost i ljepotu, što joj više daš više uzimaš, što si bliže njemu postaješ ovisniji od njega.

Muhammed je savršeni uzor skladna čovjeka. Kolika je njegova vrijednost u moralnom, materijalnom, i svakom drugom smislu govori pohvala Uzvišenog Gospodara koji kaže:

م وما كان هللا معذ يبم وهم يست غفيرون وما كان هللا ليي عذ يبم وأنت فييهيAllah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki

od njih mole da im se oprosti. ( Kur'an, El-enfal, 33)

Dakle, njegovo prisustvo je bila zaštita, ali nam Uzvišeni iz milosti svoje ukazuje kako da nadomjestimo njegovo odsustvo koje je božanskim planom i zakonom bilo neizbježno. Utočište je u povratku Gospodaru svih svjetova čemu nas je učio poslanik Muhammed, a.s.

Neka je salavat i selam na njega i njegovu plemenitu porodicu!

3Tarik Ramadan, Stopama Božijeg poslanika, pouke iz života Muhammeda, a.s., Udruženje ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 2010.

prof. dr. Enver Gicić


347.65/.68:28-74

Prof. dr. Enver Gicić

ŠERIJATSKOPRAVNI TRETMAN NASLJEĐIVANJA U ISLAMU PRIJE SMRTI

SAŽETAK Polazeći od stava da je islam Allahova, dž.š., odabrana vjera i da se kao takva

ne može ograničiti na jezičko značenje riječi „religija“ kako se ona upotrebljava u Zapadnim jezicima i koja uključuje samo pitanja čovjeka i njegovog odnosa prema Allahu, dž.š., a samim tim imajući u vidu mnogo dublji i obimniji sadržaj od ovoga, islam se svojim svjetonazorom izdvaja između svih drugih religija.

Islam ima dva glavna principa: organizovanje personalnog i društvenog života čovjeka na ovom svijetu, i što je mnogo važnije, pripremanje čovjeka za trajnu sreću na vječnom – Budućem svijetu. Kur'an to iskazuje na sljedeći način: Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na Onom svijetu.4 Zajedno sa važnim normama koje regulišu odnose čovjeka i Allaha, dž.š., islam, također, ima norme koje nisu ništa manje važne i koje uređuju odnose između ljudi ili, drugim riječima, odnose u porodici, društvu ili građansko, odnosno nasljedno pravo. Među njima, raspodjela ostavštine nakon smrti vlasnika u Šerijatu zauzimaju važno mjesto. Islam pridaje veliku pažnju šerijatskom nasljedniom pravu i raspodjeli imovine nakon smrti vlasnika ostavinske mase. Najbolji dokaz tome je Allahova, dž.š., knjiga Kur'an časni u kojem je način raspodjele ostavinske mase do u dealje razjašnjen za razliku od drugih šerijatskih propisa. U ovom radu ćemo pokušati da odgovorimo na pitanje da li je dozvoljeno da musliman podijeli svoj imetak njegovim potomcima prije smrti, i način raspodjele imovine u tom slučaju.

Pored spomeutog termina u ovom radu ćemo se koristiti i sljedećim terminima: samoubilačka, ubilačka, zadesena klinička smrt, cerebralna smrt, biološka smrt.

ABSTRACT Starting from the premise that Islam is Allah’ s (swt) chosen faith and that,

as such, can not be limited to the linguistic meaning of the word „religion“ as it is

4 Besim Korkut, prijevod Kur’ana, Al-Baqara, [2:201].



used in Western languages and involving only questions of man and his relationship to to Allah (swt) and with that in view of the much deeper and more extensive content of this, Islam with its worldview stands out among all other religions.

Islam has two main principles: the organization of personal and social life of man in this world, and what is more important, preparing the man for lasting happiness in eternal – the future world. The Qur’an states this as follows: „Our Lord, grant us good in this world and the world hereafter.“5 Together with the relevant norms governing the relations of man and Allah (swt). Islam also has standards which are no less important and regulating the relations between people or, in other words, relationships in the family or society civil or regulations which is regulated by the law of succession. Among them, the distribution of inheritance after the death of the owner in the Sharia occupies an important place. Islam attaches great attention to the Sharia Inheritance law and the distribution of property after the death of the decedent’s estate. The best proof of this is Allah (swt) book, the Holy Qur’an, in which the method of distribution of decedent’s estate is clarified into detail, unlike any other Sharia regulation. In this article we will try to answer the question whether it is allowed for the Muslim to split his property to his children before he dies, and the manner of distribution of property in this case.

Besides the aforementioned term, in this paper we shall use the following notions: suicidal, homicidal, clinical death, cerebral death, biological death.

VAŽNOST NAUKE ISLAMSKOG NASLJEDNOG PRAVA Da je izučavanje islamskog nasljednog prava od krucijalne, esencijalne

važnosti za svakog muslimana i muslimanku potvrđuje hadis Resulullaha, s.a.v.s., u kojem stoji:

وى ذليك ف هو فضل آية عن عبدي اللهي بني عمريو بني العاصي أ عليهي وسلهم قال العيلم ثلثة وما سي نه رسول اللهي صلهى الله مكمة أو سنهة قائيمة أو فرييضة عاديلة

Abdullah ibn Amr, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Tri su osnovne grane (vjerskih znanosti), sve drugo je vrlina: poznavanje jasnih ajeta, poznavanje vjerodostojnog sunneta i poznavanje pravedne raspodjele imovine.“6

آن والفرائيض وعل يموا النهاس فإين ي مقبوض عن أبي هري رة قالقال رسول اللهي صلهى الله عليهي وسلهم ت علهموا القر Ebu-Hurejra, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Izučavajte

šerijatsko nasljedno pravo i Kur’an i naučavajte tome ljude, jer ću ja umrijeti.“7

5 Besim Korkut, translation of the Qur’an, Al-Baqara, [2:201]. 6Ebu Davud, Sunnen, Daru 'l-Fikr, br. hadisa 2885, 3/119. 7Tirmizi, Sunnen, Dar ihjai tturas el-'arabi, Bejrut, br. hadisa 2091, 4/413.



عليهي وسلهم اي أب هري رة ت علهموا الفرائيض وعل يموها فإينهه نيصف عن أبي هري رة قال قال العيلمي وهو رسول اللهي صلهى الله ي نسى وهو أوهل شيء ي ن زع مين أمهتي

Ebu-Hurejra, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Učite o faraidu (raspodjeli imovine), a i druge podučavajte njemu, jer je on pola znanja. On je podložan zaboravu, i to je prva stvar koja će napustiti moj ummet.“8

U sumarnoj eksplanaciji navedenog hadisa imam Ibn-Ujejne kaže: „Nasljedno pravo (faraid) naziva se polovinom znanja, jer je to stvar kojom su iskušani svi ljudi!“9

U autoritativnim djelima islamske jurisprudencije možemo naći i eksplanaciju imama El-Hatiba eš-Širbinija koji je rekao: „Čovjekov život se dijeli na dva dijela: život i smrt, i za svaki od njih ima propise koji ga reguliraju, propisi koji uređuju njegov ovosvjetski život i propisi koji su vezani za njegovu smrt. Zato je nauka o islamskom nasljednom pravu nazvana polovinom znanja.“10

Neki islamski učenjaci su mišljenja da je nauka islamskog nasljednog prava nazvana polovinom znanja jer se u svim oblastima islamskog šerijatskog prava kao argumentacija može koristi zakonski tekst (Kur'an i sunnet), konsenzus i analogija, dok se u islamskom nasljednom pravu za argumentaciju isključivo koristi samo zakonodavni tekst, tj. kur'anski ajeti i vjerodostojni hadisi.

قالت علهموا الفرائيض وعل يموها الناس فإن ي أمرؤ مقبوض وإينه العيلم سي قبض حىت يتليف صلى هللا عليه وسلمروي أن النبيد ل بينهماالرجلني ف الفريضةي فل يي اني من ي فصي

’Abdullah bin Mesu’d, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Učite sami, a i svijet naučavajte Kur'anu, učite sami, a i svijet naučavajte nauci o nasljednom pravu. Ja sam čovjek koji će umrijeti, a nakon moje smrti ova nauka će se zaboraviti tako da će se dvojica razići oko nasljedstva, ali tada neće naći nikog ko će im na validan način riješiti njihov nasljedni spor.“11

ها في دييني اللهي عمر ، وأصدقها حيا مهتي أبو بكر ، وأشد لللي والرامي معاذ بن جبل أرحم أمهتي بي ء عثمان ، وأعلمها بي وأق رؤها ليكيتابي اللهي عزه وجله أب وأعلمها بلفرائيضي زيد بن ثبيت

Od Poslanika, s.a.v.s., se također prenosi da je rekao: „Najblaži u mom ummetu je Ebu-Bekr, najčvršći u Allahovoj vjeri je Omer, najsramežljiviji je Osman, najznaniji po pitanju halala i harama je Mu'az bin Džebel, najučeniji na polju Kur'ana je Ubej dok je Zejd bin Sabit najbolji u nasljednom pravu.“12

علموا الفرائض فإهنا من دينكمقال عمر بن اخلطاب رضي هللا عنه : تOmer bin Hattab, r.a., je rekao: “Naučavajte nasljedno pravo jer je ono od

8 Ibn Madže, Sunnen, Daru 'l-Fikr, Bejrut, br. hadisa 2719, 2/908. 9 Ibn Hadžer, Fethu 'l-Bari, Darur-Rejan, Bejrut, 12/7. 10 Eš-Širbini, el-Ikna' fi halli elfazi Ebi Šudža', Dru 'l –Fikr, Bejrut, 2/381. 11 Hakim, Mustedrek ‘ala sahihajn, Daru ‘l- kutub el-‘Ilmije, Bejrut, 4/369, br. hadisa 7950. 12Tirmizi, Sunnen, br. hadisa 5/664, br. hadisa 3790.



vaše vjere.”

قال عمر: إذا حتدثتم فتحدثوا بلفرائض وإذا هلومت فاهلو بلرميOmer bin Hattab, r.a., je također rekao: “Ako budete među sobom pričali

onda pričajte o nasljednom pravu, ako se budete zabavljali onda vježbajte streljaštvo.”

قال بن مسعود رضي هللا عنه :من قرأ منكم القران فليتعلم الفرائض Ibn Mes’ud, r.a., je rekao: “Ko od vas bude učio Kur’an neka nauči i nasljedno

pravo.”

م رأى ف منامه أنه دخل بستان فأكل من مجيع مثره إل العنب البيض، فقصه على شيخه حكيي أن الوليد بن مسل الوزاعي فقال تصيب من العلوم كلها إل الفرائض، فإهنا جوهر العلم كما أن العنب البيض جوهر العنب

Prenosi se od Velida bin Mesleme da je jedne noći usnio kako je bio na nekim plantažama voća te da je probao sve vrste plodova koje su bile prisutne u njoj, osim bijelog grožđa. Sutradan kada je ustao, otišao svome učitelju imamu Evza’iju i ispričao mu šta je te noći vidio u snu. Nakon što ga imam Evzai’ sasluša reče mu: “steći ćeš znanje iz svih oblasti osim nasljednog prava, jer je naljedno pravo među islamskim znanostima kao što i bijelo grožđe zauzima značanjo mjesto među drugim vrstama grožđa.”

Uputno je napomenuti da prvo napisano djelo iz ove pravne oblasti šerijatske jurisprudencije datira iz 2. i 3. stojljeća po Hidžri, autora ibn Šubrume i ibn Ebi Lejle i Ebu Sevra.

Nakon svega izloženog možemo konstatirati sljedeće: Samim tim da je Svevišnji Allah, dž.š., do u detalje objasnio i obrazložio propise vezane za islamsko nasljedno pravo, a to nije prepustio meleku Džibrilu, a.s., kao ni poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., ukazuje nam na vrijednost i značaj ove naučne oblasti. Zato možemo reći da je izučavanje ove naučne discipline obaveza svakog muslimana i muslimanke, a pogotovo onih koji su se opredijelili za njeno studiozno izučavanje i specijaliziranje kako bi je sutra prenijeli generacijama koje dolaze nakon njih, jer smo vidjeli iz hadisa Resulullaha, s.a.v.s., da je ovo nauka koja je podložna zaboravu i da se radi o znanstvenoj disciplini koja će biti među prvima uzdignuta sa lica Zemlje.

LINGVISTIČKA DEFINICIJA NASLJEĐIVANJA U arapskom jeziku se za nasljeđivanje upotrebljava riječ اإلرث, fonetska

transkripcija spomenute arapske riječi bi bila el-irs. Riječ el-irs je infinitiv glagola arapske riječi يرث - ورث verise–jersu, što u prijevodu znači: naslijediti, baštiniti, dobiti u naslijeđe.13 Na prostorima Bosne i Hercegovine, kao i širem prostoru

13 Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, str. 2/3804.



Sandžaka se koristi termin miraz, koja je na naše govorno područje došla iz turskog jezika. Međutim, treba napomenuti da je spomenuta riječ arapskog porijekla i da je došlo do glasovne promjene. Uputno je napomenuti da se u arapskom jeziku za nasljeđivanje, raspodjelu ostavštine, ostavinske mase koristi i riječ faraid koja je još uvijek prisutna na našim prostorima, ali također s određenim glasovnim promjenama, tako da se na našim prostorima koristi termin faraiz.

TERMINOLOŠKA DEFINICIJA NASLJEĐIVANJA Nasljeđivanje je skup pravnih pravila kojima se u slučaju smrti jedne osobe -

ostavitelja, uređuje prijelaz njene imovine (odnosno njenih subjektivnih prava i obaveza) na druge osobe - njene nasljednike.

Muhammed es-Sabuni definira nasljeđivanje na sljedeći način: „Nasljeđivanje je prijenos imovine iz vlasništva umrlog u vlasništvo njegovih nasljednika, svejedno da li je imovina koju je umrli ostavio iza sebe, novac, nekretnine ili neki drugi vid imetka, kao što su afektivne vrijednosti, autorska prava.“14

JEZIČKA I TERMINOLOŠKA DEFINICIJA SMRTI U arapskom jeziku se za smrt upotrebljava riječ الموت, fonetska transkripcija

spomenute arapske riječi bi bila el-mevt, koja potiče od glagola يموت - مات (mate – jemutu) što u prijevodu znači: uginuti, smiriti se, stišati se, prestati,15 tj. umrijeti i prestati sa životom. Arapska riječ mevt (smrt) je antinom arapskoj riječi hajat (život) isto kao što je mejit (mrtav) antinom arapskoj riječi hajj (živ).

U osnovi arapskog jezika mevt znači smiraj, jer sve što se ne kreće i pređe u položaj mirovanja ono je mrtvo.

Definicija smrti u šerijatskom pravu

مفارقة الروح للجسد وخروجها منه ، وانقطاع تعلقها به ، وامليت هو الذي فارق الياة„Napuštanje i izlazak duše iz tijela, prestanak veze duše i tijela, mejit je onaj

čiji je život prestao.“16

Smrt je Allahovo, dž.š., određenje i zasigurno će je okusiti svako živo biće bez obzira koliko se trudi da se spasi nje.

Uzvišeni Allah, dž.š., nas obavještava u Kur'anu časnom:

سبوقيني نكم الموت وما نن بي رن ب ي نن قدهMi određujemo kada će ko od vas umrijeti, i niko nas ne može spriječiti. 17

14 Muhammed es-Sabuni, El-mevarisu fi ššeri’ati el-islamijeti fi devi el-kitabi ve suneti, Kalem, Damask, str. 34. 15 Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 144. 16 M’udžem ljugati el-fukaha’, str. 468. 17 Besim Korkut, prijevod Kur’ana, Al-Baqara, [56:60].



ا ت وف هون أجوركم ي وم القييامةي كل ن فس ذائيقة الموتي وإينهSvako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti

plaće vaše.18

نه فإينهه ملقييكمثمه ت ردون إيل عاليي الغيبي والشههادةي ا كنتم ت عملون قل إينه الموت الهذيي تفيرون مي ف ي نبي ئكم بيReci: „Smrt od koje bježite zaista će vas stići. Zatim ćete Onome koji poznaje i

nevidljivi i vidljivi svijet vraćeni biti i On će vas o onome što ste radili obavijestiti.“19

م الموت ولو كنتم في ب روج مشيهدة أي نما تكونوا يدريككMa gdje bili, stići će vas smrt, pa kad bi bili i u visokim kulama.20

لموت والياة ليي ب لوكم أيكم أحسن عمل وهو العزييز الغفور الهذيي خلق اOnaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je

Silni, Onaj koji prašta.21

VRSTE SMRTI Prema uzroku i porijeklu, smrt možemo podijeliti na:

prirodnu i

nasilnu.

Prirodna smrt nastupa usljed otkazivanja vitalnih organa kao posljedica akutnih i hroničnih bolesti ili kao posljedica istrošenosti vitalnih organa usljed pozne starosti.

Nasilna smrt je kosekvens raznih vanjskih faktora. Nasilna smrt može biti:

samoubilačka,

ubilačka,

zadesena.

FAZE SMRTI Savremenoj medicini je poznato nekoliko faza smrti:

klinička smrt,22

cerebralna smrt,23

18 Besim Korkut, prijevod Kur’ana, Al-Baqara, [3:180]. 19 Besim Korkut, prijevod Kur’ana, Al-Baqara, [62:8]. 20 Besim Korkut, prijevod Kur’ana, Al-Baqara, [4:78]. 21 Besim Korkut, prijevod Kur’ana, Al-Baqara, [67:2]. 22 Klinička smrt je praćena prestankom disanja i rada srca kao i moždanih aktivnosti. Pravovremenom ljekarskom intervencijom smrtno ugrožena osoba se može vratiti u život. 23 U slučaju kliničke smrti ako ne dođe do adekvatne ljekarske intervencije može nastupiti cerebralna smrt. Zbog velike osjetljivosti moždanih ćelija dolazi do njihovog nekrotiranja, propadanja kao posljedica nedostatka kiseonika.



biološka smrt.24

ZNACI SMRTI Znaci smrti su od esencionalno-krucijalne važnosti u prosuđivanju i

određivanju smrti. Savremena medicina znakove smrti dijeli na nesigurne i pozitivne.

Nesigurni ili rani znaci smrti su:

1. mlitavost mišića,

2. prestanak disanja,

3. prestanak srčane aktivnosti,

4. isušivanje sluznice,

5. nereagiranje zjenica na svjetlost.

Sigurne znakove smrti savremena medicina dijeli na dvije vrste: rani i kasni – sigurni. Rani znaci smrti su:

1. „mačije oko“,

2. mrtvačke pjege,

3. mrtvačka ukočenost,

4. bljedoća,

5. hlađenje tijela.

Kasni – sigurni znaci smrti

1. truhljenje,

2. mumifikacija,25

3. saponifikacija.26

24 Nakon faze cerebralne smrti nastupa biološka smrt kao posljedica anoksije (nedostatak kiseonika u organizmu) i hipoksije (nedostatak količine kiseonika u tkivu zbog smanjenja kiseonika u udahnutom vazduhu) svih ćelija organizma.

25Mumifikacija leša je postmortalni proces vrlo brzog isparavanja tekućine i sušenja, tako da mrtvo tijelo može imati samo 1/10 normalne mase tijela. Koža mumificiranog trupla vrlo je tvrda, suha (kao štavljena), obično smeđe-crvene boje. Kosa i nokti ostaju. U našim je krajevima znatno češća mumifikacija samo dijelova mrtvog tijela i novorođenčadi. Važnost je mumifikacije u tome što je mrtvo tijelo vrlo dugo sačuvano nakon smrti i omogućuje identifikaciju. 26 Saponifikacija leša je postmortalni proces raspadanja masti i nastanak tvari nalik na sapun, koje oblažu čitave dijelove mrtvog tijela. Ovaj se proces odvija u vlažnoj sredini uz djelimičan ili potpun nedostatak kiseonika. Proces počinje obično mjesec dana nakon boravka leša u određenim uvjetima, a završava za otprilike 6-12 mjeseci. Saponificirano truplo duže vrijeme omogućuje identifikaciju.



IMOVINSKE OBAVEZE VEZANE ZA OSTAVŠTINU Islamski učenjaci su u svojim klasičnim djelima spomenuli četiri imovinske

obaveze koje se vežu uz ostavštinu umrle osobe (terike):

1) Oprema i ukop ostavitelja (titulara) ostavine (ostavinske mase) تجهيز (tedžhīz). Opremanje ostavitelja (titulara) će biti u granicama standarda njegova života, tako da se prilikom opremanja ostavitelja (titulara) koji je bio lošeg materijalnog stanja za vrijeme života neće rasipati s njegovom ostavštinom, ostavinom, tj. ostavinskom masom, kao ni to da onaj koji je živio u raskoši neće biti ukopan kao neko ko je bio siromah.

2) Isplata dugova ostavitelja (titulara) ديون (duyūn). Pod isplatom dugovanja koja su ostala nakon smrti ostavitelja misli se na dugovanja koja je on imao prema povjerenicima, a nikako se ne misli na obaveze koje je ostavitelj imao prema Allahu, dž.š., kao što je isplata zekata, zavjeti, itd.

عليهي وسلهم قال ن فس المؤميني معلهقة بيدينيهي حىته ي قضى عنه عن أبي هري رةعن النهبي ي صله ى اللهEbu-Hurejra, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Duša vjernika će,

zbog duga, biti zatečena sve dok se on za nju ne izmiri.“27

Međutim, ako bi se desilo da je ostavitelj (titular) iza sebe ostavio dugove tako da nakon što su izmireni troškovi ukopnine nije ostalo dovoljno sredstava koja bi mogla podmiriti njegova dugovanja, kako postupiti s ostavinom u tom slučaju?

Šerijatski pravnici hanefijske provenijencije su mišljenja ako bi se desilo da je nakon smrti ostavitelja ostao dug koji je on imao prema određenoj osobi još za vrijeme života, a ostavinska masa koja je ostala iza njega i nakon troškova ukopa ne može pokriti dug, u tom slučaju ako se desi da je ostavitelj bio dužan samo jednoj osobi, toj osobi će biti ponuđeno da uzme ostatak ostavine na ime duga a da ostatak duga ako hoće oprosti ostavitelju, a ako neće potraživat će ga na Budućem svijetu. Međutim, ako je riječ o više povjerenika, tj. da ostavitelja potražuje za dug više od jednog povjerenika onda će se ostatak podijeliti među njima shodno količini dugovanja. Uputno je napomenuti da šerijatski pravnici hanefijske provenijencije su također mišljenja da će se dati prednost prilikom vraćanja duga povjereniku koji je pozajmio ostavitelja dok je on bio dobrog zdravstvenog stanja nad onim koji mu je dao zajam kada je bio obolio.

3) Implementacija ostaviteljeva testamenta, tj. oporuke وصية (waṣiyye). Čovjek

ima pravo da ostavi vasijet u kojem će napomenuti koliki dio svoje imovine želi ostaviti

nekome, s tim što će se testament implementirati nakon što se izmire svi troškovi oko

njegove ukopnine i vrate dugovi dužnicima, ako ih je bilo i pod uvjetom da oporuka

(vasijet) ne prelazi trećinu ostavine. U slučaju da oporuka bude veća od trećine ostavine

ona će biti stognirana i za njenu implementaciju je potrebna saglasnot nasljednika za

ono što prelazi trećinu, međutim ako je oporuka manja od trećine ostavinske mase ili je

27 Tirmizi, Sunnen, 4/251, br. hadisa 999.



tačno trećina onda se ne traži saglasnost nasljednika. Sve ovo što je rečeno utemeljeno

je na hadisu Resulullaha, s.a.v.s.

هاب عن عاميري بني سعدي بني أبي وقهاص عن أبييهي أنهه قالاءني رسول اللهي صلهى الله يهي وسلهم ي عودني عام عل عن ابني شين الوجعي ما ت رى وأن ذو مال ول يريثني إيله اب نة لي حجهةي الوداعي مين وجع اشتده بي ف قلت اي رسول اللهي قد ب لغ بي مي

ق بيث لثي مالي قال رسول اللهي عليهي أفأتصده عليهي وسلهم ل ف قلت فالشهطر قال ل ثه قال رسول اللهي صلهى الله صلهى اللهلنهاس وإينهك لن ت نفيق ن فقة فهفون اوسلهم الث لث والث لث كثيري إينهك أن تذر ورث تك أغنيياء خري مين أن تذرهم عالة ي تك

رت حىته ما تعل في في امرأتيك ا وجه اللهي إيله أجي تغيي بي ت ب Ibn Šihab prenosi od Amira ibn S'ada ibn Ebi Vekkasa, a on je prenio da je S'ad

ibn Ebi Vekkas, r.a., rekao: Allahov Poslanik, s.a.v.s., me posjetio u godini Oprosnoga

hadža kada sam bolovao od bolesti koja se pogoršala, pa sam rekao: „Allahov

Poslaniče, svjedok si koliko je bolest uzela maha. Ja imam mnogo imetka, a imam samo

jednu kćerku koja će me naslijediti, pa mogu li podijeliti (oporučiti) dvije trećine svog

imetka?“ Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori: „Ne.“ „A (mogu li podijeliti) polovinu?“,

upita S'ad. „Ne“, odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s. „A (mogu li podijeliti) trećinu?“,

upita S'ad. Allahov Poslanik, s.a.v.s., zatim reče: „Trećinu (možeš podijeliti), a i trećina

je mnogo. Bolje ti je da svoje nasljednike ostaviš imućne, nego da ih ostaviš zavisnim

da prose od ljudi. Zaista ti nećeš podijeliti (ni najmanju količinu) imetka, želeći time

(tim dobročinstvom) postići zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, a da za to nećeš biti

nagrađen, pa čak i za ono čime nahraniš svoju ženu.“28

Kao i hadis kojeg prenosi Ebu-Hurejra, r.a.

ق عليكم عيند وفاتيكم بيث لثي أمواليكم زيايدة لكم في عن أبي هري رة قالقال رسول اللهي صلهى الله عليهي وسلهم إينه الله تصده أعماليكم

„Allah vam je prepustio jednu trećinu vašeg imetka, da na kraju vašeg života možete tom trećinom raspolagati i u vašim poslovima što više koristi učiniti.“29

4) Raspodjela ostavštine među nasljednicima ميراث (mīrās).

RASPODJELA IMOVINE PRIJE SMRTI Raspodjela imovine se vrši nakon smrti vlasnika kapitala. Nemoguće je

dijeliti imetak osobe koja je još uvijek živa, zato što je ona ta koja polaže sva legalna i legitimna prava da raspolaže svojim imetkom onako kako ona želi. Nakon smrti vlasnika kapitala, kapital prelazi u vlasništvo njegovih nasljednika shodno njihovim alikvotnim dijelovima, onako kako je definirano Kur'anom i sunnetom Poslanika, s.a.v.s.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

28 Malik, Muveta, 5/86, br. hadisa 1258. 29 Ibn Madže, Sunnen,8/180, br. hadisa 2700.



ول رجل ذكر هليها فما بقيي فألي أليقوا الفرائيض بي„Uručite Kur'anom određene alikvotne dijelove onima što su spomenuti u

Kur'anu i Sunnetu, a ono od zaostavštine, što preostane iza njihovih dijelova, pripada onim muškim osobama koje su, po krvnom srodstvu, ostavitelju najbliži.“30

ني لمؤمي عليهي وسلهم قال أن أول بي عن هعن النهبي ي صلهى الله ي الله م فمن مات وعليهي دين ول عن أبي هري رة رضي هي ني مين أن فسينا قضاؤه ومن ت رك مال فليورثتيهي يتك وفاء ف علي

Ebu-Hurejra, r.a., prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Ja sam vjernicima preči od njih samih. Ko god od njih umre pod dugom, a ne ostavi ništa čime bi se dugovanje moglo podmiriti, mi ćemo ga izmiriti. Onaj ko ostavi neki imetak – taj imetak pripada njegovim nasljednicima.“31

عليهي وسلهم أيكم مال واريثيهي صلهى الله قال النهبي ليهي قالوا اي رسول اللهي أحب إيليهي مين ماعن الاريثي بني سويد قال عبد اللههيم ومال واريثيهي ما أخهر ما مينها أحد إيله ماله أحب إيليهي قال فإينه ماله ما قده

Haris b. Suvejd pripovijeda da mu je 'Abdullah prenio da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Kome je od vas imetak njegovog nasljednika draži od njegovog imetka?' 'Allahov Poslaniče', odgovorili su, 'nema nikog među nama da mu njegov imetak nije draži! 'On reče: 'Doista je njegov imetak onaj koji podijeli, a imetak njegovog nasljednika onaj koji ostavi iza sebe!“32

Na osnovu navedene argumentacije islamski pravoznalci su uvjetovali smrt vlasnika kapitala kako bi se mogao podijeliti njegovim nasljednicima.

Međutim, ponekad čovjek osjeti potrebu da svoj kapital ili dio imetka podijeli svojim potomcima još za vrijeme života. Uputno je napomenuti da je to ustaljena praksa među našim Bošnjacima da svoj imetak podijele svojim potomcima još za vrijeme života, prije smrti, kako bi pomogli svojim potomcima, nasljednicima da još za vrijeme njegova života osiguraju krov nad glavom, kupe auto, pokrenu biznis, itd.

Želja vlasnika imetka je da svoje potomke ostavi zadovoljnim, da njegov imetak ne bude razlog njihova sporenja, svađe, razilaženja, kidanja rodbinskih veza. On treba nastojati da svoj imetak podijeli onako kako je propisano Šerijatom. Kao i to da se vlasnik imetka pribojava da njegov imetak neće biti podijeljen u skladu sa šerijatskim propisima nakon njegove smrti. Te zbog svih ovih razloga vlasnik kapitala, imetka se opredjeljuje da svoj imetak još za života podijeli svojim potomcima, a za sebe ostavi dio ili se zadovolji penzijom ili nekim drugim primanjima.

30 Muslim, Sahih, 3/1233, br. hadisa 1615. 31 Buharija, Sahih, 4/737, br. hadsa 6731. 32 Buharija, Sahih, 4/593, br. hadsa 6442.



Po prirodi stvari čovjek se obično u poznim godinama zadovoljava osnovnim potrepštinama i osnovni cilj mu je da svojim potomcima osigura lijep i ugodan život još za života.

Allah, dž.š., nas o tome obavještava u Kur’anu časnom:

لي الثهمراتي وأصابه الكيب وله ذري يهة أي ود أحدكم أن تكون له جنهة مي ن نهييل وأعناب تريي مين حتتيها الهنار له فييها مين ك لكم الايتي لعلهكم ت ت فكهرون عفاء فأصابا إيعصار فييهي نر فاحتقت ض الله ليك ي بنيي كذ

Kome bi od vas bilo drago da posjeduje bašču punu palmi i vinove loze kroz koju teku rijeke i u kojoj ima svakojakih plodova, a da je ostario i da ima nejaku djecu, a da onda naiđe vatrena oluja preko nje i ona izgori? – Tako vam Allah objašnjava dokaze da biste razmislili.33

إينهك أن تذر ورث تك أغنيياء خري مين أن تذرهم عالة ي تكفهفون النهاس „Bolje ti je da svoje nasljednike ostaviš imućne, nego da ih ostaviš zavisnim

da prose od ljudi.“34

Ovo je cilj i intencija raspodjele imetka prije smrti, ovo je i stvarnost sa kojom se svakodnevno susrećemo kako na našim prostorima tako i u islamskom svijetu. Dokaz za to su sve učestalija pitanja i fetve na ovu temu.

Otuda i potreba da se govori na ovu temu i da se rasvijetli šerijatskopravni tretman raspodjele imovine prije smrti.

Među islamskim učenjacima preovladava mišljenje da je raspodjela imovine prije smrti lijepa i poželjna stvar, tj. mustehab. Oni svoje mišljenje etabliraju na hadisu N'uman b. Bišira, r.a., koji pripovijeda da ga je njegov otac odnio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: „Ovom mome sinu sam poklonio jednu palmu“, našto Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: „Jesi li svakom svom djetetu poklonio isto?“, riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., „Jesi li svakom svom djetetu poklonio isto?“ su dokaz da je dozvoljeno pokloniti djetetu dio imetka još za vrijeme života.

Također se prenosi da je S'ad b. 'Ubade, r.a., još za vrijeme svoga života podijelio svojim potomcima imovinu međutim, nakon njegove smrti rodilo mu se dijete koje je bilo u utrobi majke kada je on umro. Tada narediše Ebu-Bekr i Omer, r.a., da se novorođenčetu da isti dio kao njegovoj braći. Kao što se prenosi da je Ebu-Bekr, r.a., poklonio 'Aiši, r.a., palmu za vrijeme žvota.

Islamski pravoznalci svoje mišljenje etabliraju i na inteligibilnim dokazima pa kažu: ako je dozvoljeno da čovjek pokloni svoj imetak ili dio njega nekome ko mu nije rod ili ga uopće ne poznaje, logičnije je da svoj imetak može pokloniti i darovati svojim potomcima, pod uvjetom da udio svakog od njih bude potpuno isti i da nema preferiranja jednog nad drugim.

33 Besim Korkut, prijevod Kur'ana, Al-Baqara, [2:266]. 34 Hadis je jednom već valoriziran.



Darivanje imetka potomcima islamski pravnici dijele na dvije vrste: prije smrti i poslije smrti. Od imama Ahmeda b. Hanbela, r.h., se prenosi da rekao: „Podjela imetka nasljednicima prije smrti nije pokuđena.“35

Za valjanost darivanja imetka potomcima prije smrti se uvjetuje:

1. Pravednost i jednakost među djecom, na osnovu kur’anskih riječi:

حساني وإييتاءي ذيي القرب لعدلي والي إينه الله يمر بيAllah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližima

udjeljuje.36

2. Kao i hadis N'uman b. Bišira, r.a.

نبي ي قولعطاني أبي عطييهة ف قال عن عامير قال عن هما وهو على المي ي الله ري رضي عت الن عمان بن بشي ت عمرة بينت سي عليهي وسلهم فأتى رسول اللهي د رسول اللهي صلهى الله عليهي وسلهم ف قال إين ي أعطيت ابني رواحة ل أرضى حىته تشهي صلهى الله

دك اي رسول اللهي قال أعطيت سائير ولديك ثل هذا قال ل قال فات هقوا الله مين عمرة بينتي رواحة عطييهة فأمرتني أن أشهي مي أولديكم قال ف رجع ف رده عطيي هته واعديلوا بني

'Amir, r.a., pripovijeda da je čuo Nu'mana b. Bišra, r.a., kada je na minberu rekao: „Moj mi je otac učinio poklon, pa je Amra, kćerka Revahova, rekla: 'Nisam zadovoljna dok to ne predočiš Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i on posvjedoči.“

On je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao:

„Ja sam svome sinu Amre, kćerke Revahe, dao dar, pa mi je ona naredila, da tebe, Allahov Poslaniče, s.a.v.s., uzmem za svjedoka.

- A jesi li to isto podario ostaloj svojoj djeci? – upitao je Muhammed, s.a.v.s.

- Ne – odgvrio je on.

„Bojte se Allaha i budite pravedni prema svojoj djeci“

- rekao je Muhammed, s.a.v.s.

- On se potom vratio kući, kaže Nu'man, i uzeo natrag poklon.37

Hadis je eksplicitan po ovom pitanju da je Resulullah, s.a.v.s., uvjetovao jednakost i ravnopravnost među djecom, kao i to da je pravljenje razlike među njima nepravda i nasilje.

Nakon što smo vidjeli da je uvjet ispravnosti darivanja dijela imetka djeci, potomcima, potencijalnim nasljednicima prije smrti uvjetovana ravnopravnošću i jednakošću, islamski pravoznalci su se razišli u dvije tendencije po pitanju ravnopravnosti.

1. Protagonisti prve tendencije su mišljenja da je ravnopravnost i jednakost definirana od strane Svevišnjeg Allaha, dž.š., u ajetima o nasljedstvu, tj. jednom

35 Ibn Kudame, Mugni, 8/259. 36 Besim Korkut, prijevod Kur’ana, Al-Baqara, [16:90]. 37 Buari, Sahih, 2/497, br. hadisa 2587.



muškom potomku pripada koliko dvjema kćerkama. Protagonisti ove tendencije su: 'Ata, Šurejh, Muhammed b. Hasan, kao i neki pravnici malikijske i šafijske pravne škole. Ovo je i zvanični stav hanbelijske pravne škole.

- Oni su svoje mišljenje etablirali na kur'anskim ajetima koji govore o nasljeđivanju i u njima je Allah, dž.š., napravio razliku između muških i ženskih nasljednika.

- Darivanje imetka potomcima je samo preduhitreno i njima predato na korišćenje iako je pravo vrijeme bilo poslije smrti, tako da je ono zamjena za nasljeđivanje poslije smrti, a način nasljeđivanja poslije smrti je općepoznat.

- Muškim potomcima je imetak potrebniji od ženskih, jer se muški potomci brinu o porodici, moraju osnivati porodicu, tu su troškovi svadbe, mehra, itd.

- Intencija darivanja je čuvanje rodbinskih veza i porodične harmonije. Međutim, ako bi ih izjednačili u raspodjeli imetka prije smrti dobili bi kontraefekt, jer bi muški nasljednici rekli: da smo sačekali raspodjelu imetka nakon smrti nama bi pripao veći dio, mi smo u ovom slučaju ugroženi, Allah, dž.š., nam dao, a vi nam uzimate.

2. Protagonisti druge tendencije su pravnici hanefijske, malikijske, šafijske, kao i jedno od mišljenja hanbelijske pravne škole. Oni su mišljenja da je neophodno da potomci budu izjednačeni u slučaju darivanja i da se ne pravi razlika između muških i ženskih potomaka.

- Protagonisti ove tendencije svoje mišljenje etabliraju na hadisu Nu'mana b. Bišra, r.a., u kojem je Allahov Poslanik, s.a.v.s., apostrofirao jednakost i ravnopravnost među potomcima i nije napravio razliku između muških i ženskih.

- Kao i hadis Resulullaha, s.a.v.s.

سووا بني اولدكم ف العطية فلو كنت مفضل احدا لفضلت النساء„Budite pravedni prema svojoj djeci, da sam nekog odlikovao, favorizovao

bih žene.“38

- Oni se koriste i razumom i svoje mišljenje etabliraju na inteligibilnom dokazu, da je darivanje za vrijeme života i da sva djeca trebaju biti ravnopravno tretirana, i da se ne smije praviti razlika između muških i ženskih potomaka.

- Jednakost i ravnopravnost prema djeci čini ih sigurnijim, sretnijim i na taj način čovjek pridobija njihovo povjerenje, naklonost i ljubav.

Mišljenje koje se preferira

Nakon što smo naveli dokaze i argumentaciju pravnika, protagonista obje tendencije, možemo konstatirati da je mišljenje džumhura, protagonista druge tendencije prihvatljivije, i da su njihovi dokazi mnogo jači i eksplicitniji.

38 Bejheki, Sunen kubra, 6/177.

LOŠA HUTBA – U ČEMU SAM POGRIJEŠIO?


28-475.5

28-534.3

Prof. dr. Ismail Palić

LOŠA HUTBA – U ČEMU SAM POGRIJEŠIO?39

SAŽETAK Jasno je koliko se truda mora uložiti u dobru hutbu. S druge strane, malo je

koji drugi trud plodonosniji od toga truda, pa stoga nijednom hatibu ne bi trebalo manjkati motiva i energije da se trudi. Pored sugestija kako se drži hutba u radu su sabrane glavne zamjerke hatibima koje sreću.

ABSTARCT It's clear that real efforts have to be done for preparation a good Preaching

speech (Hkutba) in mosque. In fact this preparation is so important for the job be done efficiently. Preachers have not to lose determination to do real effort for preparation of their speech (Hkutba). In addition to follow instructions of preparing a good speech, there were some comments on the content of the speeches also.

Dojam iz prvoga dijela naslova ovoga priloga (loša hutba) toliko je danas nažalost čest da se svi moramo ozbiljno zabrinuti. Ne znam je li (a sumnjam da je) iko ikada pokušao provesti ikakvu ciljanu anketu ili istraživanje o percepciji koju vjernici imaju o hutbama koje svakodnevno slušaju na džumama,40 ali sam sasvim siguran da bi vrlo visok postotak ispitanika hutbe označio slabo razumljivima, improviziranima, banalnima, punima nepotrebnih savjeta i neutemeljnih, ničim izazvanih osuda, čak iritantnima, i u konačnici jako dosadnima. Takva bi barem bila moja ocjena goleme većine onoga što sam dosad čuo s minbera. Iskreno, slušajući hatiba s minbera, često se pitam šta taj uopće govori, zna li i sam šta govori, zašto je danas tako ljutit, za koga je ili protiv koga je i kakvog to ima smisla. Sve se to –

39 Prije možda tri-četiri godine sudjelovao sam kao izlagač na okruglom stolu o hutbi koji je organizirao Mešihat u Novom Pazaru. Sa zadovoljstvom sam se odazvao tom pozivu i tom prilikom govorio o teorijskokomunikacijskim aspektima hutbe. Zamoljen od uredništva Zbornika, rado sam pripremio ovaj prilog, koji je dorađena verzija toga mog izlaganja. 40 Razlog tome mogla bi biti bojazan da bi rezultati takve ankete mogli dovesti do poljuljanog samopouzdanja i krize autoriteta hatiba i imama, ali to je potpuno pogrešna pretpostavka. Riječ je naprosto o vrednovanju rezultata nečijega rada, a tome u naprednim društvima moraju biti podložni svi.

prof. dr. Ismail Palić


što je najgore – pitam u vrijeme dok traje ibadet, tj. hutba, odsutan iz onoga u čemu bih trebao i morao biti prisutan. Ljutim se posebno svjestan da se tog trenutka (i tako redom jednom u sedmici, pedeset dva puta u godini...) propušta neponovljiva, kolosalna prilika da se ljudima, vjernicima kaže nešto što će im zbilja koristiti, jer nikakav drugi skup ne može na redovnoj osnovi okupiti toliko ljudi na jednom mjestu. Zašto je sve to tako i može li se promijeniti?

U traganju za odgovorom na postavljeno pitanje najlakše bi bilo okriviti hatibe, ukazati na to da su oni neodgovorni, nemarni, skloni improvizacijama te lagahno poentirati kako su u suštini nedorasli takvu poslu. No to bi svakako bio jednostran i stoga netačan zaključak. Uostalom, nisu ni druge vrste „govora“ koje svakodnevno slušamo mnogo ili čak nimalo bolje. Ustvari, problem je, po mome uvjerenju, mnogo dublji i složeniji. Ja mislim da mi kao zajednica, društvo i kultura uopće ne razvijamo i ne njegujemo model efektivnoga komuniciranja, koji je u modernim zapadnim društvima i kulturama, može se reći, sveprisutan. Osim ostalih stvari (npr. općenito slabije razvijene društvene svijesti o ulozi i značaju javne komunikacije), razlog je tome svakako i naše nakaradno poimanje i prakticiranje kulture jednostavnosti, koja nekontrolirano prelazi u prejednostavnost, a potom u neodmjerenost i banalnost. Istovremeno, kao logična posljedica javlja se neka vrsta konvencionalnog prijezira i averzije prema preciznosti u izražavanju, upotrebi biranih riječi i uglađenosti govora, što se, potpuno naopako, doživljava neprirodnim i izvještačenim. Da je to zaista tako, možemo se uvjeriti slušajući i gledajući svakodnevne primjere „sponatnoga“ govora na radiju ili televiziji gdje naši obični ljudi, upitani za nešto što ih se najneposrednije tiče (o čemu bi, dakle, trebali kompetentno govoriti), daju vrlo šture i nepovezane odgovore te često pribjegavaju različitim oblicima neverbalne i nevokalne komunikacije (grimasama, gestama, neartikuliranom govoru i sl.). Da se vratim postavljenom pitanju, naši su hatibi dakle samo izdanci svoje sredine, što naravno opet ne umanjuje njihovu individualnu odgovornost, kao što, s druge strane, ne umanjuje ni našu kolektivnu potrebu i zadatak da mijenjamo uvriježenu a pogrešnu kulturnokomunikacijsku matricu koja potpuno potcjenjuje moć riječi. Jedan od prvih zadataka na kojem kao društvo moramo raditi jeste uvođenje i razvijanje različitih oblika poučavanja teoriji i praksi javne komunikacije na svim nivoima obrazovnog sistema. Predmeti kao što su kultura govora ili retorika, koji su još u antici bili sastavni dio obrazovnih kurikuluma, danas su prava rijetkost u nastavnim programima škola i univerziteta. Na taj način svakako nećemo postići mnogo. Imajući na umu da hutbe kao i drugi oblici javnoga obraćanja vjernicima na prigodnim vjerskim skupovima imaju izuzetan, nemjerljiv značaj koji je najneposrednije povezan s doživljavanjem i prakticiranjem vjere (može se s razlogom pretpostaviti da ogroman broj vjernika u uvjetima savremenog života glavne obavijesti o vjeri dobija na hutbama ili vazovima), Islamska zajednica mora biti primjer kako treba djelovati na ovom polju.

A sad da se najneposrednije pozabavim glavnom temom ovoga priloga. Hutba je jedan od najtežih i svakako najzahtjevnijih oblika javne komunikacije. Ona



je to iz najmanje četiri razloga. Najprije, riječ je o sastavnom dijelu namaza (džume ili bajramskog namaza), koji ima karakter obrednog čina. Zbog toga se tom činu mora pristupati s krajnjom odgovornošću i posvećenošću. Drugo, riječ je o obliku usmene komunikacije, koja je uvijek teža i zahtjevnija od pisane komunikacije. Treće, hutba je (ili bi barem trebala biti) usmeni govor vrlo ograničena trajanja, za šta je potrebna temeljita priprema i posebna govornička vještina. Četvrto, slušateljstvo na hutbi (džemat) u principu je nedefinirano (ili barem neprecizno definirano) s obzirom na sastav, tako da pri pripremi govora ostaje nepoznat praktično najvažniji parametar, tj. kome je govor namijenjen. Ako se ovome doda ono što je u uvodu rečeno, onda postaje jasno koliko je zapravo potrebno znanja i vještine da se izbjegnu zamci loše hutbe. A njena su očitovanja zaista brojna: od hatiba koji iz banalnih stvari žele isisati veliku mudrost pa ističući svoju „pamet“ kompliciraju govor i dovode ga do besmisla, ili – na suprotnoj strani – onih koji tematiku o kojoj govore toliko pojednostavljuju i ogoljuju da ju svode na otrcane fraze, karikature, prazne šale i doskočice i slično.

Kako je rečeno, hutba je posebna, obredna forma krakoga usmenog govora upućenog vjernicima u džamiji. Ako se želi održati dobra hutba, prvo i najvažnije što treba shvatiti jest da hutba kao takva ne započinje u petak u džamiji na minberu, već da je to samo njezin završni, treći (doduše i najvažniji) čin. Kao i drugi slični oblici govora, hutba ima još dva također važna čina: prvi – pripremu i drugi – uvježbavanje.

Priprema hutbe vrlo je složen i slojevit stvaralački proces koji uključuje više koraka. Prvi je od njih izbor teme o kojoj će se govoriti. Pri izboru teme treba se rukovoditi dvama glavnim činiocima: duljinom govora i sastavom slušateljstva. Dodatni parametar treba biti vlastito zanimanje za datu temu.

Kad je riječ o duljini, tj. trajanju hutbe, treba se obavezno ograničiti na deset, najviše petnaest minuta. Iskustva nam govore da se hatibi najčešće oglušuju o ovo pravilo (postajući zaljubljenici u mikrofon) i da je to zapravo jedan od glavnih razloga zašto su njihove hutbe dobrim dijelom promašene i dosadne. Relevantna istraživanja pokazuju da prosječni slušalac može primiti sve što mu se kaže u toku deset minuta, da nakon deset minuta dolazi do informativnog zasićenja, pri čemu se otežano primaju informacije, a nakon petnaest minuta sve što uđe u glavu u pravilu istiskuje već ranije primljen sadržaj. Poslije dvadeset minuta slušaoci zaboravljaju zašto su tu. Priprema za tako kratak govor mora biti izuzetno opsežna. Zapravo, duljina govora i napor koji treba uložiti u njegovu pripremu obrnuto su srazmjerni. Veliki američki teoretičar komunikacije i govornik Dale Carnegie (1888–1955) zapisao je: „Za pripremanje jednominutnoga govora treba mi otprilike mjesec dana. Za pripremanje govora od petnaest minuta dovoljan mi je jedan dan. A ako trebam govoriti tri sata, ne treba mi nikakva priprema, naprosto sipam sve što mi padne na pamet.“ Zašto je to tako? Jednostavno zato što je potrebno istražiti i pronaći samu suštinu nekog problema, koja je uvijek složena, ali u kratkom vremenu mora biti tako formulirana da to bude prirodno, potpuno,



uvjerljivo, zanimljivo i učinkovito. To nije lahko. Stoga se ne smiju birati teme koje se ne daju potpuno obraditi unutar raspoloživih desetak minuta.

Drugi parametar jest sastav slušateljstva. Kako je već napomenuto, hatib (osim u slučaju izoliranih seoskih sredina) ne može čak ni pretpostaviti ko bi se sve mogao naći među onima kojima će on držati hutbu. Ipak, činjenica je da hatibi uglavnom dobro poznaju sastav svoga džemata (starosnu dob, nivo obrazovanja, profile zanimanja, područja interesovanja…), te stoga njihova ciljana publika treba biti svakako većina. No i ta je većina po pravilu šarolika, što znatno otežava podešavanje osnovnih parametara govora kao što su tema, količina novih informacija, način i stil izlaganja i dr. Zbog toga se ne može računati s maksimalnom efektivnošću, te hatib, birajući temu, mora uložiti dosta truda da ona bude približno jednako bliska i daleka jednima i drugima. Pri njenom elaboriranju često će biti potrebno mijenjati stil izlaganja kako bi se osigurao bolji prijem osnovnih poruka.

Također, za izbor teme vrlo je značajan i lični afinitet, jer će, ako ga ima, govornik biti znatno više motiviran u svim elementima govora. No lični afinitet prema nekoj temi ili temama nipošto ne smije biti odlučujući faktor pri izboru jer se time po pravilu džemat izlaže mentalnom teroru („on samo o tome priča; udavi!“), što nažalost nije tako rijedak slučaj.41

Kad je tema odabrana, ona se mora temeljito istražiti. To znači da se moraju iskoristiti svi raspoloživi izvori kako bismo se obavijestili o svim važnim aspektima odabranog problema. Vaša argumentacija i izgrađeni stavovi moraju biti čvrsti ne ostavljajući prostora nikome da pronađe bilo kakvu rupu, nelogičnost ili protivrječnost u vašem govoru. Nema mnogo gorih stvari za govornika od toga da neko u publici shvati kako taj govornik zapravo ne poznaje dovoljno to o čemu govori.

Nakon istraživanja teme pristupa se najprije skiciranju, a potom sastavljanju hutbe. Hutba se planira u standardna tri dijela, a to su uvod, glavni (središnji) dio i zaključak.

Smisao je uvoda privući pažnju na sebe kao govornika i na temu o kojoj ćemo govoriti te steći naklonost slušalaca. Preporučuje se hutbu započeti neobičnim uvodom koji će natjerati slušaoce da se usredotoče na ono što slijedi. Može to, naprimjer, biti najava da će hutba ponuditi rješenje za neki njihov

41 Možda na ovome mjestu ne bih trebao govoriti o tome koje su teme dobre, a koje loše, prepuštajući hatibima da na temelju načela o kojima govorim sami o tome odlučuju, ali ipak ne mogu se, kao vjernik, kao slušalac hutbi, sustegnuti od toga da zamolim naše drage hatibe da nam, naprimjer, ne govore toliko o tom tzv. angažiranopolitičkom islamu (često zapravo „dnevnopolitičkom islamu“) jer takve teme sakate, reduciraju i opasno iskrivljuju naše poimanje vjere. Neka nam, recimo, radije govore o tome kako i koliko griješimo i gubimo vjeru kad svoj položaj koristimo za privilegije koje nam ne pripadaju, kad se bahato ponašamo, kad nekoga podmitimo/potplatimo, kad nekome damo ono što ne zaslužuje, kad nezakonito zaposlimo vlastito dijete ili rodbinu, kad svoj posao za koji smo plaćeni nesavjesno obavljamo, kad gubimo vrijeme ne radeći ništa korisno, kad varamo, lažemo i ne držimo se obećanja, kad krademo (ne samo novac i dragocjenosti nego i kad prepisujemo na ispitima) itd. Naprimjer, abortus je jedno od najvećih zala koje se ukorijenilo i među vjernicima i koje čak ugrožava naš biološki opstanak, a da i ne govorim o moralnom aspektu toga zla; ipak, ne sjećam se kad sam čuo da je s minbera neko govorio o tome.



konkretan problem, da će se nakon hutbe osjećati lijepo i opušteno ili sl. U tu se svrhu može iskoristiti i neka duhovitost ili dosjetka koja će relaksirati ljude, ali samo ako je primjerena situaciji i originalna, a nipošto ako je potrošena i izlizana jer će taj potrošeni i izlizani „okus“ slušaoci imati u ustima sve vrijeme dok budete govorili. Za uvod se planira oko 90 sekundi, unutar kojih se džemat mora pripremiti za glavni dio. To je vrijeme vrlo kratko, ali neobično važno. Ako ne uspijemo zainteresirati slušaoce za ono o čemu im planiramo govoriti, skoro je sasvim sigurno da će nam govor biti neuspješan. „Ako prvo dugme zakopčamo pogrešno, ne možemo dobro zakopčati ostale“ (Goethe).

Glavni dio hutbe treba biti sastavljen od glavnih tematskih tačaka (tvrdnji) koje se žele istaknuti. Te je tačke neophodno najprije odabrati i formulirati. S obzirom na vremensku ograničenost hutbe, dostatne će biti dvije ili tri tačke. Njih treba poredati prema logičkom i smisaonom slijedu slijedeći načelo tematske progresije, tj. razvoja, napredovanja teme. Svaku tačku najbolje je sažeti u jednu jasnu rečenicu, a onda oko te rečenice grupirati sve ostale rečenice koje ju informativno podupiru, dopunjuju, tumače. Neke od tih „pomoćnih“ rečenica doći će ispred rečenice kojom je jasno formulirana tematska tačka, a neke iza nje, pri čemu će glavna rečenica činiti informativni vrh. U samom glavnom dijelu hutbe bit će dva ili tri takva informativna vrha, pri čemu će svaki sljedeći biti viši od prethodnoga, te će kraj glavnog dijela biti maksimalno informativan. Treba zapamtiti da je glavni neprijatelj glavnoga dijela hutbe detaljiziranje. I najjednostavniji govor postaje težak (i za govornika i za slušaoca) kad počnete nepotrebno ulaziti u detalje.

Kao i uvod, zaključak hutbe također treba biti vrlo kratak. Najkraće rečeno, u zaključku trebamo sabrati temeljne tvrdnje iz glavnoga dijela, i to (najbolje) tako što ćemo ih taksativno pobrojati. Struktura dobre hutbe može se jednostavno predstaviti poznatom maksimom: kažemo šta ćemo reći, to kažemo, kažemo da smo to rekli.

Pripremu hutbe treba okončati pisanim govorom. Ovisno o govorničkom iskustvu oblik tog pisanog govora može biti različit – cjelovit tekst, sažetak ili skica teksta sastavljena od teza koje predstavljaju rečenice. Ovo posljednje svakako je najbolje. Ipak, početnicima te onima s kraćim govorničkim iskustvom uvijek se preporučuje sastavljanje cjelovitog teksta hutbe jer su njihove sposobnosti improvizacije tokom držanja govora znatno slabije razvijene, što može upropastiti hutbu. Uostalom, poznat je slučaj jednoga čuvenog govornika koji je na pitanje koji mu je govor bio najbolji u šali odgovorio: „Onaj koji sam naučio napamet.“ Govor treba zapisati na kartice ili listove papira veličine razglednice kojima se lahko i jednostavno rukuje. Kartice se obavezno označe brojevima i poredaju kako tokom držanja hutbe ne bi došlo do zabune.

Uvježbavanju držanja hutbe ne posvećuje se gotovo nikakva pažnja (čak se općenito smatra čudnim da neko i to radi), a ono je i te kako važno. Ovdje ću istaknuti samo nekoliko najbitnijih tačaka. Prvo, nemoguće je znati koliko će govor trajati ukoliko ga nismo prethodno pokušali održati. S obzirom na općenito



uvriježenu bojazan govornika, posebno početnika, da ima premalo toga reći i da će mu vrijeme ostati nepopunjeno (zbog čega nekontrolirano gomila materijal), gotovo je sasvim izvjesno da će bez prethodne probe znatno premašiti normalno vrijeme i time upropastiti hutbu. Drugo, pisani tekst govora (svejedno, cjelovit ili sažetak) nešto je posve drugo od usmenoga izlaganja, i govornik se prethodno mora osvjedočiti da je takav tekst sposoban pretočiti u živu riječ, jer tekst se nikada ne uči doslovno napamet (to uostalom nije ni moguće i od toga može biti samo štete jer će govornik u tom slučaju svu svoju pažnju usredotočiti na to da ne zaboravi neki dio teksta i time sasvim sigurno upropastiti hutbu). Treće, simulirajući čin držanja hutbe hatib ima mogućnost da uvidi vlastite greške tokom usmenog izlaganja (npr. poštapalice, zastajkivanja, zamuckivanja, nepotrebna ponavljanja i sl.) i da ih korigira te time znatno poboljša dojam koji će o njemu steći oni koji ga slušaju. Četvrto, korisno je probu vršiti ispred ogledala jer se tako stječe potpuna slika o sebi kao govorniku (o govoru tijela, gestikulaciji i sl.). Nadalje, osobito je korisno ako vježbate s nekim ko vas gleda i sluša i ko objektivno može dati ocjenu vašeg nastupa, ukazati vam na dobre i loše strane koje sami ne primjećujete. U svakom slučaju, vaše uvježbavanje držanja hutbe nije gotovo sve dok sami ne osjetite da ste u potpunosti spremni pristupiti javnom samostalnom usmenom izlaganju strogo poštujući prethodni plan.

Kako sam već napomenuo, završni čin hutbe događa se u džamiji pred vjernicima. On je najvažniji jer je sve prije toga bilo u funkciji njegova maksimalnog uspjeha. Slušaoci ne znaju šta ste vi prethodno uradili, jeste li se i koliko pripremali, jeste li vježbali, oni vas gledaju, slušaju i ocjenjuju samo po tome što vide i čuju. Pri samom pristupu držanju hutbe na minberu valja obratiti pažnju na mnogo vrlo važnih stvari, od kojih svaka može biti presudna za njenu uspješnost.

Prije svega, morate se osloboditi treme. Najbolji je način svakako dobra priprema, o čemu je već bilo riječi. Ako i nakon toga, penjući se na minber, osjetite uzbuđenje koje vas ometa i uznemiruje, udahnite duboko nekoliko puta, zadržite dah i recite sebi: ja to mogu.

Kartice na kojima ste napravili pripremu držite vidno ispred sebe, ali nikada ne čitajte tekst zapisan na njima. Ne nosite sa sobom na minber cjelovit tekst hutbe, nego samo skicu, jer ako tako činite, to je siguran znak da je nešto pošlo kako ne treba. Najbolje je povremeno bacati pogled na kartice (makar i ne imali potrebe za tim) kako biste ostavili dojam ozbiljnosti, pouzdanosti, uvjerljivosti i temeljitosti. Ako ste tekst naučili napamet, nikako ga ne reproducirajte mehanički (tj. ne čitajte ga po sjećanju) i ne govorite kao mašina jer se takav govor nikada ne doživljava prirodnim niti iskrenim. Ciljano pravite kraće i duže pauze između pojedinih dionica kako biste ostavili dojam da tražite pravi ili bolji izraz, da se u tom trenutku prisjećate nečega važnog i sl. Ipak, nikad ne pravite prevelike pauze u govoru jer takav govor zvuči pompezno (ne činite se mudracem kad to niste).

U svakom usmenom govoru, pa tako i u hutbi, vrlo je važna intonacija. Govorite jačinom glasa koja je dovoljna da održi pažnju onih koji vas slušaju, i nimalo glasnije od toga. Zapamtite zlatno pravilo: tiše je glasnije, slabije je jače.



Mijenjajte tonalitet i dinamiku glasa, time ćete izbjeći monotonost (koja uspavljuje slušaoce) i na odgovarajući način naglasiti pojedine dijelove. Niži ton i blaži glas općenito se doživljava neposrednijim i iskrenijim. Nikada ne govorite egzaltirano ili u falsetu (u zanosu), to se tolerira samo kod vrlo rijetkih govornika, niti pojačano s podignutim tonom i naglašavanjem zadnjih slogova, jer od takva govora slušaoci osjećaju nelagodu, prijetnju i strah. Zapamtite Poslanikove riječi da je vjera savjet, a savjet se daje blago, pitomo, lijepo.

Dok kao hatib govorim, moram se truditi da se što je više moguće identificiram s džematlijama, da stvorim scenarij u kojemu sam ja zapravo jednak s onima koji me slušaju, samo je mene zapala prilika da govorim, pa stoga ne govorim samo njima, nego govorim jednako i sebi. Uvijek se više vjeruje skromnom tipu govornika nego govorniku sveznalici. Zato rado koristite prvo lice množine (mi, naš...) umjesto drugog lica (ti, vi, tvoj, vaš...). Džematlije u vama traže čovjeka, nekoga s kim se mogu poistovjetiti, a ne robota koji govori kao navijen. Slijedite poznatu misao koja otprilike kaže: reci mi, i zaboravit ću; predoči mi, i možda ću zapamtiti; uključi me, i sigurno neću zaboraviti.

Pazite na držanje svoga tijela, jer i tijelom govorimo. Naše tijelo odaslat će nepovratne poruke o tome koliko smo sigurni u ono što govorimo, koliko vjerujemo u vlastite riječi, koliko nam je stalo do onoga što tvrdimo. Ne možemo očekivati od drugih da nam povjeruju ako im vlastitim držanjem govorimo da ne vjerujemo sami sebi. Ne budite previše opušteni jer (osim što nedolično izvršavate obred) to vas može odvesti u neozbiljnost, ali također ni previše ukočeni kao da ste nečiji glasnik. Neobično je važno da s džematom neprestano održavate kontakt pogledom. No to ne činite skenirajući ljude (tj. zapravo ne gledajući izravno ni u koga). Takvo ponašanje uglavnom se tumači kao znak nesigurnosti, uznemirenosti ili, što je najgore, neiskrenosti i laganja. Najbolje je da svoje izlaganje zamislite kao govor „jedan na jedan“, s tim da taj drugi (kojem govorite) svakih pet do deset sekundi bude druga osoba iz nekog drugog dijela publike. Tako će slušaoci razumjeti da su vam svi podjednako važni i da se obraćate svakome od njih. Budite vedra lica i što više nasmiješeni, time ćete više nego ičim drugim kupiti naklonost svojih slušalaca.

U zaključku ovoga kratkog priloga neću ponavljati bilo šta od onoga što sam već rekao. Mislim da je odveć jasno koliko se truda mora uložiti u dobru hutbu. S druge strane, malo je koji drugi trud plodonosniji od toga truda, pa stoga nijednom hatibu ne bi trebalo manjkati motiva i energije da se trudi. Umjesto, dakle, sumiranja onoga što je već rečeno možda bi na ovome mjestu bilo korisnije sabrati glavne zamjerke hatibima koje sam tokom godina čuo od vjernika:

- pretjerana sklonost da u svemu vide opasnost i ugroženost;

- zastrašivanje vjernika posljedicama učinjenih loših djela i kaznama na budućem svijetu;

- ubijanje nade za grešnike i promoviranje beznađa;

- nepotrebno komentiranje drugih vjera, njihovih dogmi, načela i sl.;



- uplitanje u dnevnu politiku i spominjanje političkih dužnosnika na minberu (jedan mi je dobronamjeran, načitan i mudar čovjek otprilike ovako rekao: „Osim Allaha, poslanika i četverice pravovjernih halifa, nisam siguran ko je još dostojan da bude spomenut na minberu.“);

- sklonost ka previše apstraktnim, eshatološkim temama;

- pričanje pripovijesti iz povijesti islama bez poente;

- nedostatak tema iz oblasti lijepog odgoja (ahlaka);

- potpuno improvizirani govor o svemu i svačemu, bez plana i cilja;

- iritantni ton govora;

- pretjerano duge formalne dionice govora na arapskome (izvan uobičajenog arapskog teksta hutbe), kao što su preduge zahvale, salavati i sl., koje oduzimaju dragocjeno vrijeme i dr.

Na koncu, da dodam još nešto što nije zamjerka, ali mi se svakako čini kao dobra ideja (ako mi je takvo što uopće dopušteno). Poznato je da se hutbe završavaju 90. ajetom sure „Pčele“ (En-Nahl), koji hatibi prouče na arapskome neposredno prije silaska s minbera. Taj ajet nije slučajno odabran. Riječ je o ajetu čija je poruka posebno snažna, upečatljiva i u sebi sažima samu matricu javnog ponašanja vjernika. Taj ajet u prijevodu glasi: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, da se dobro čini i bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ Prava je šteta što ogromna većina vjernika ne razumije ovu poruku koja nas svakih sedam dana podsjeća na to kako se trebamo ponašati. Stoga bi bilo vrlo korisno nakon proučenog ajeta na arapskome izgovoriti i njegov prijevod.

SAVREMENA TUMAČENJA STATUSA ŽENE U ISLAMU - JUSUF EL-KARADAVI I TARIK RAMADAN


28-055.2

28-43/.45 Карадави Ј.

28-43/.45 Рамадан Т.

Dr. Misala Pramenković


SAŽETAK Autor ovog teksta aktualizira pitanja i teme koja se tiču žene muslimanke

kroz prizmu savremenih učenjaka i znanstvenika poput Jusufa el-Kradavija i Tarika Ramadana. Tema koja zauzima vodeće mjesto u islamsko-zapadnoj debati je ugnjetavanje žene u islamu, što ukazuje na nasilje i diskriminacije u nekim dijelovima muslimanskog svijeta navodno na temelju islamske tradicije. Muslimanska shvatanja ova dva pojma izgrađena su na temelju kur'anskih i poslaničkih izreka koje se odnose na pojedinačne i međusobno zavisne uloge muškarca i žene, kako u općem smislu tako i u kontekstu porodice i braka. Dva ajeta u Kur'anu ističu se popularnošću u muslimanskom diskursu vezano za gore navedene teme, koje se bave statusom muškarca u odnosu na ženu kao što je izraženo pod pojmom „deredža“ (doslovno shvaćeno kao „stepen“),42 a drugi koji spominje prednost čovjeka kao što je izraženo pod pojmom „feḍḍala“ (doslovno shvaćeno kao „prednost“).43 Interpretacije El-Karadavija i Tarika Ramadana predstavljaju nemjeriv doprinos islamskom diskursu tumačenja statusa žene.

SUMMARY The author of thisarticleactualizes the issues and topics pertaining to

Muslim women through the prism of contemporary scholars and scientists like Jusuf Al-Qaradawi and Tarik Ramadan. A topic that occupies a leading position in

42 One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu - samo, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen.

Kur'an, 2:228. 43 Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje.

Kur'an, 4:34.

dr. Misala Pramenković


Islamic-Western debate is the oppression of women in Islam, pointing to violence and discrimination in some parts of the Muslim world supposedly based on Islamic tradition.The Muslim understanding of these two concepts are built on the basis of the Qur'an and Prophetic tradition concerning the individual and interdependent roles of man and woman, both in general terms and in the context of family and marriage.Two verses in the Qur'an are noted for their popularity in the Muslim discourse in relation to the above topics, dealing with the status of man in relation to the woman as expressed by the term „Deradža“ (literally understood as „level“), and other that mentioned advantage of man as expressed by the term „Feddala“ (literally understood as „priority“).Interpretations of Al-Qaradawi and Tariq Ramadan represent immeasurable contribution to the Islamic discourse in understanding the status of women.

STAV JUSUFA EL-KARADAVIJA O PITANJU STATUSA ŽENE U ISLAMU El-Karadavijevo razumijevanje odnosa između muškarca i žene počinje

određivanjem čovjeka kao „dominantnog“ pratioca žene i žene kao „zavisnog“ pratioca čovjeka. Njegov stav zasnovan je na kur'anskom preferiranju muškarca koje, prema dominantnom tumačenju u muslimanskom svijetu, dodjeljuje ženskom rodu tradicionalne porodične uloge kao što su „majka“, „kćerka“, „žena“, „sestra“. Svi pojmovi označavaju stepen ovisnosti žene o muškarcu.44

Iako je njegovo osnovno uvjerenje vezano za kontekst braka, pokazuje se da ono ima značajan utjecaj na njegov opći stav o ulozi muslimanke u društvu. Premda je El-Karadavi poznat kao strastven zagovornik prava žena u političkoj sferi, njegovo viđenje uloge žena u islamu je tradicionalno u mnogim drugim oblastima kao što su poligamija, razvod, pokrivanje i pitanja obredoslovlja.

Muslimanska raznolikost vezana za pitanje poligamije otkriva da se razlike u mišljenju javljaju na različitim egzegetskim nivoima. Prvo, kontekst teksta (specifične historijske okolnosti objave ajeta); drugo, sam tekst (formulacija teksta, bez obzira da li je eksplicitan ili dvosmislen); treće, zaključci iz konteksta i

44 Modernizam je reformistički pokret koji ne označava samo fizičku pripadnost ovom vremenu, nego je poseban termin koji, vezano za vjeru, označava zasebnu doktrinu sazdanu na uvjerenju da naučni prosperitet i savremena kultura nalažu revidiranje tumačenja tradicionalnih vjerskih učenja u svjetlu vladajućih filozofsko-naučnih ideja. Zastupnici ove škole tvrde da žele napraviti reforme kako bi ummet izašao iz velikog duhovnog jaza. Oni žele revidirati islamsku historiju putem mnoštva studija i istraživačkih radova o islamskoj tradiciji. Međutim, osnovni cilj im je oživjeti i uveličati devijantne idejne pravce i pod plaštom pripadnosti islamskoj tradiciji prikazati ih u racionalističkim okvirima. Muhamed Abduhu i Džemaluddin el-Afgani, koji su otvoreno pozivali u reformu poimanja principa islama, bili su vođe modernističkog trenda u islamskom svijetu. Pod islamskom tradicijom misli se na ogromno naučno bogatstvo, temeljeno na Kur'anu, Sunnetu i izrekama prvih pohvaljenih generacija koje su nam ostavili naši prethodnici u vidu mnogobrojnih vjerskih naučnih disciplina; i to u svojim knjigama koje su tretirale šerijatska pitanja kao što su: akaid, tefsir, hadis, fikh, usuli-fikh, Poslanikova, s.a.v.s., sira i dr. Ideja modernizma i slijeđenja tradicije prvih generacija islama su dijametralno suprotne. Prva poziva u slobodnjački pristup shvatanjima Kur’ana i Sunneta, a druga se pri ispravnom shvatanju pridržava mišljenja onih koji su svjedočili silazak Objave. http://minber.ba/islam-i-modernizam



tekst (obrazloženje i zaključak). Specifična pravila o poligamiji mogu se naći u 3. ajetu 4. sure u Kur’anu:

Ako se bojite da prema ženama sirotama nećete biti pravedni, onda se ženite onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom; ili - eto vam onih koje posjedujete. Tako ćete se najlakše nepravde sačuvati.45

Na kontekstualnom nivou, smatra se da je ovaj ajet objavljen Muhammedu, a.s., kao rješenje za problematičan nesrazmjeran odnos spolova unutar muslimanske zajednice nakon dramatičnog gubitka muškaraca u Bici na Uhudu. S obzirom na društveni kontekst tog perioda gdje su muškarci uglavnom bili „opskrbitelji porodice“, objava o poligamiji je služila praktično u svrhu zaštite siročadi i udovica kao i obnovu muslimanske zajednice kroz veliki porast rođenih. Međutim, muslimanski učenjaci tokom narednih stoljeća ovaj kontekst prenijeli su na širi spektar sličnih slučajeva.

El-Karadavi dozvoljava poligamiju u sljedeća tri slučaja (ovaj pogled nije neuobičajen među tradicionalnim muslimanskim učenjacima): Prvo, slučaj žene koja ne može podariti potomstvo mužu zbog neplodnosti, hronične bolesti ili druge vrste bolesti; drugo, slučaj žene koja nije u stanju zadovoljiti seksualne potrebe svog supruga, hronične bolesti, produžene menstruacije i tako dalje; treće, slučaj nesrazmjernog odnosa spolova u kojima su žene brojnije od muškaraca. El-Karadavi zaključuje: „U takvoj situaciji, u interesu je društva i samih žena da postanu druge žene muškarca, umjesto da provedu život bez braka, lišene mira, ljubavi, zaštite bračnog života i radosti majčinstva za čim prirodno čeznu svim svojim srcem.“46 Primjetno je da prva dva slučaja, gore spomenuta, stavljaju interes muškarca u centru važnosti, dok treći brine o blagostanju žene. Jasna pristrasnost muškaraca u ovom kontekstu nije bez kritike. Naprimjer, sklonost muslimanskih učenjaka da ponude poligamiju kao rješenje za razuzdanu požudu muškarca.

Na tekstualnom nivou, pojam „pravde“ u 3. ajetu četvrte sure spomenut kao uvjet poligamije predmet je različitih definicija u islamskoj misli. El-Karadavi vjeruje da „jednakost“ obuhvata materijano zbrinjavanje (hrana, smještaj, odjeća, troškovi) kao i naklonost (npr. podjela vremena između njih). On smatra da pojam „ljubavi“ ne spada u okviru „jednakosti“, jer ravnopravnost u podjeli ljubavi je izvan ljudskih kapaciteta i svaka neravnoteža u tom smislu oproštena je od Allaha.47 El-Karadavi opravdava ovo kur'anskim priznanjem čovjeku apsolutne nemogućnosti da bude pravedan:

Vi ne možete potpuno jednako postupati prema ženama svojim ma koliko to željeli, ali ne dopustite sebi takvu naklonost pa da jednu ostavite u neizvjesnosti. I ako

45 Kur’an, En-Nisa, 3. 46 El-Karadavi, Jusuf, Halal i haram u islamu, str. 290. 47 Ibid., 288-289.



vi budete odnose popravili i nasilja se klonili - pa, Allah će, zaista, oprostiti i samilostan biti.48

El-Karadavi ovdje dolazi u sukob s argumentom da je poligamija teško ostvariva zbog činjenice da je ravnopravnost u ljubavi nedostižna. Vrijedno je napomenuti da pravilo o poligamiji prati naizgled odvraćajući fokus na čovjekov strah od nepravde (kao što je navedeno u „... ali ako se bojite da nećete biti pravedni ...“). Osim toga, poslanik Muhammed, a.s., rekao je: Ko bude imao dvije žene i bude pravedan među njima, doći će na Sudnjem danu a jedna od njegove dvije strane će biti nagnuta (kriva).49 Stoga, mnogi učenjaci tvrde da je monogamija ipak poželjan bračni aranžman u islamu. El-Karadavi zaključuje da svako ko ne vjeruje da će biti u stanju ispuniti sve ove obaveze uz pravdu i jednakost, Allah mu je zabranio da oženi više od jedne žene.50

Još jedna oblast u kojoj El-Karadavi spominje pitanje „prirodne superiornosti muškarca“ je pitanje razvoda. Slično mnogim drugim muslimanskim učenjacima tradicionalnog razmišljanja, El-Karadavi tretira razvod u negativnom svjetlu, pridržavajući se Poslanikove izreke da „među dozvoljenim stvarima, razvod je najmrskiji Allahu“.51

Kontroverza u vezi nejednakosti u razvodu braka u okviru islamsko-zapadne debate uglavnom leži u opservaciji da muškarci imaju značajno lakši pristup razvodu od žena u teološkom i pravnom smislu. Generalno govoreći, musliman se može jednostrano razvesti od supruge putem usmenog ili pismenog razvoda bez pristanka supruge i suda. Nasuprot tome, žena koja želi tražiti razvod mora pribjeći ograničenim mogućnostima, često uključuju treću stranu posrednika i dugotrajan sudski postupak.

U spomenutom islamskom načinu provođenja razvoda osnova na kojoj El-Karadavi izražava svoje mišljenje da „nije dozvoljeno da žena traži razvod braka od supruga, osim ako trpi zlostavljanja ili ako ima prihvatljiv razlog koji zahtijeva njihovo razdvajanje“.52 Vjeruje se da osnova ovakvog stava nalazi uporište u hadisu: Ženi koja zatraži od svog muža razvod braka, bez opravdanog razloga, biće uskraćeni džennetski mirisi.53 Osim toga, El-Karadavi ne dovodi u pitanje pravo muškarca na razvod braka. On samo obrazlaže ograničenja propisana u islamskoj tradiciji u pogledu toga kada se muškarac može razvesti od svoje supruge (npr. za vrijeme njenog perioda menstruacije).

U široj muslimanskoj naučnoj tradiciji, konvencionalno pravdanje za veće pravo muškaraca preko prava za razvod braka, njihov je „prirodan“ položaj da su vođe i finansijeri domaćinstva, uz argument da žene nisu inferiorne u odnosu na muškarce. Kao što je navedeno u islamskom porodičnom pravu, postoje određena

48 Kur’an, En-Nisa, 129. 49 Ebu Davud, Sulejmana ibn Ešat el-Azedi el-Sidžistani, Sunen Ebu Davud, broj hadisa: 1060. 50 El-Karadavi, Jusuf, Halal i haram u islamu, str. 288. 51 Ebu Davud, Sulejmana ibn Ešat el-Azedi el-Sidžistanij, Sunen Ebu Davud, broj hadisa: 2178. 52 El-Karadavi, Jusuf, Halal i haram u islamu, str. 319. 53 Ibn Madže, Ebu Abdullah Muhammed ibn Jezid, Sunen Ibn Madže, broj hadisa: 2055.



generalna proceduralna ograničenja koja se moraju poštovati od strane muškarca koji se želi razvesti od svoje žene: prvo, on mora biti pri zdravoj pameti u vrijeme razvoda, i drugo, traženje razvoda mora biti apsolutno (da ne bude uvjetovano određenim činom u budućnosti).

Još jedno pitanje koje se vrlo često spočitava „islamskoj“ netoleranciji u muslimanskim kulturama je obaveza pokrivanja, odnosno način odijevanja. U odgovoru na kontroverze nošenja hidžaba ili vela, El-Karadavi izražava ironiju da je pravo evropskih muslimanskih žena da pokrivaju svoje glave (i lica) kako žele odbijeno na osnovu zaštite načela jednakosti i sloboda, dok je ne-muslimankama dozvoljeno da se „slobodno oblače na provokativan način“! Ipak, El-Karadavi se suosjeća s muslimanskim ženama koje su pogođene zabranom nošenja hidžaba i shodno tome dopušta im da skinu veo u prostorijama gdje je zakon na snazi na temelju da potreba za pristupom takvim prostorijama čini skidanje vela dozvoljenim.54 On upozorava, međutim, da se evropske muslimanke moraju vratiti na pokrivanje kada više nisu u okviru zabrane. Prema tome, dok El-Karadavi koristi princip ḍarūra u ovom slučaju da se ponudi određena fleksibilnost muslimankama u Evropi, on i dalje ostaje pri tvrdnji da je obaveza pokrivanja obavezujuća u većini slučajeva.

El-Karadavi poziciju o islamskom pokrivanju zasniva na uvjerenju da je mahrama dio personifikacije principa „skromnosti“ koji pripada islamskom konceptu „avret“ (ono što treba biti skriveno). „Avra“ označava specifične dijelove tijela koji moraju biti pokriveni u prisustvu istog ili suprotnog spola. Kao opravdanje za islamski princip „skromnost“ često se navodi opća Poslanikova zabrana gledanja u „avra“ druge osobe istog ili suprotnog spola sa ili bez želje. Postoji varijacija u definiciji „avret“ žene, ali ogromna većina muslimanskih učenjaka slaže se da je obavezno pokrivanje, dok manji broj učenjaka smatra da se pokrivanje samo „podstiče“. Sljedeći ajet često se uzima kao dokaz za obavezu pokrivanja:

A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.55

54 El-Karadavijevo prvo gostovanje na Online.net. Može se naći na http://www.onislam.net/english/shariah/contemporary-issues/interviewsreviews-and-events/449388-sheikh- qaradawis-first-interview-withonislamnet. html? 55 Kur’an, En-Nur, 31.



S obzirom na dvosmislenu prirodu ovog ajeta, postoje različita mišljenja kada je u pitanju jasno određivanje prirode „pokrivanja“ iz ajeta i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje. El-Karadavi kaže da pojam „ukrasi“ obuhvataju prirodne karakteristike kao što su lice, kosa i drugi atraktivni dijelovi tijela kao i „vještačko“ ukrašavanje tijela kao što su odjeća, ukrasi, šminka i drugo.56 Što se tiče drugog dijela gore citiranog osim onoga što je ionako spoljašnje El-Karadavi prihvata definiciju ashaba i prvih generacija da se pod tim podrazumijeva lice, šake i uobičajeno ukršavanje kao što je surma i prsten. On kaže da se to temelji na hadisu Poslanika, a.s.

Prenosi se od Aiše da je Esma, kćerka Ebu-Bekra, ušla kod Poslanika a na njoj je bila tanka odjeća pa se Allahov Poslanik, s.a.v.s., okrenuo od nje i rekao: O Esma, kada žena dobije mjesečno pranje, nije dozvoljeno da se od nje vidi osim ovog i ovog – pokazao je na lice i šake.57

Osim spomenutog, El-Karadavi smatra da sve ostale manifestacije ženske ljepote moraju biti zaštićene.

Uzimajući sve karakteristike „avreta“, El-Karadavi naglašava da postoji islamski način oblačenja u smislu šta je potrebno pokriti, kao i načine na koje treba to obaviti. On nudi sljedeće uvjete za prihvatljiv islamski način oblačenja: odjeća mora prekrivati cijelo tijelo osim onoga što je „spoljašnje“, odjeća ne smije biti prozirna kako se ne bi vidjelo ono šta treba prekriti, ne smije biti tijesna kako se ne bi ocrtavali dijelovi tijela, ne smije biti ista ili slična muškoj odjeći, ne smije biti takva da se njom oponaša nemuslimanski način oblačenja.58

El-Karadavijevo tradicionalno poimanje pitanja žene u islamu očigledno je u njegovom odgovoru Amini Wadud 2005. godine. On kaže da u čitavoj povijesti islama nije poznato da je žena predvodila džuma-namaz i održala hutbu jer je u islamu muškarac predviđen za to. Osim toga, on je poziva da se vrati islamu.59

STAV TARIKA RAMADANA O PITANJU STATUSA ŽENE U ISLAMU Tarik Ramadan smatra žene kao individue koje imaju svoja prava i kao

„partnerice muškarcima na duhovnom putu“. On vjeruje da se Bog obraća ženi na istom nivou kao muškarcima, i da je njihov status bića i vjernica kao i njihove obaveze u smislu obredoslovlja identičan statusu muškaraca.60 Njegova ideja „partnerstva“ temelji se na viziji jednakosti i međusobne komplementarnosti što se temelji na njegovom razumijevanju kur'anskih ajeta:

56 El-Karadavi, Jusuf, Halal i haram u islamu, str. 255. 57 Ebu Davud, Sulejmana ibn Ešat el-Azedi el-Sidžistanij, Sunen Ebu Davud, broj hadisa: 4104. 58 El-Karadavi, Jusuf, Halal i haram u islamu, str. 256. 59 Onislam.net, paragraf 5-6. 60 Ramadan, Tarik, Radikalna reforma, str. 239.



One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. 61

I jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.62

Ramadan je kritičan zbog činjenice da veći dio islamskih učenjaka smatra da se diskurs žene svodi na porodični kontekst. On kaže da ashabi i prva ulema nisu mogli drukčije nego čitati ajete u svjetlu vlastite situacije i konteksta. Kada je Kur'an govorio o ženama, njihovom biću i srcu, pravnici su im određivali dužnosti i prava prema raznovrsnim funkcijama koje im je društvo dodijelilo. Stoga su žene bile „kćeri“, „sestre“ ili „majke“. Pravni i religijski diskurs je izgrađen na ovim kategorijama. Teško je jednom muškarcu, naglašava Ramadan, uz to pravniku, pristupiti pitanju žena kao individualnih i neovisnih ličnosti. Kakav god unutarnji proces da su pokretale različite objave ili historijska iskustva, taj je pristup neminovno ograničen načinom čitanja i tumačenja tekstova. Briga tih pravnika je bila da dodijele ženama nekakvu funkciju i sačine listu njihovih prava i dužnosti. Za razliku od El-Karadavijevog razumijevanja uloge žene u islamu, Ramadan smatra da Kur'an poziva vjernika da ženu posmatra kroz njeno biće, a ne samo kroz njene društvene funkcije. Pomak prema prvenstvu bića logično podrazumijeva promjenu u društvenom statusu. Međutim, s njim se mora dopustiti potpuna širina interpretativnog procesa i prihvatiti sve njegove posljedice.63

Prvi učenjaci očigledno da nisu mogli izvršiti taj zadatak. Kao muškarci, oni su teško mogli učiniti više od definiranja funkcija žene. Kao učesnici u datoj kulturi, oni tu kulturu nisu mogli nadići. Osim toga, potčinjeni svome spolu, i oni su produkt svoje kulture. Ramadan je kritičan kada je u pitanju tendencija na Zapadu da se pitanje prava žene u islamu svede na jednostavnu debatu o listi „problematičnih čitanja“ što je odvratilo pažnju onih koji se suštinski i temeljno žele baviti pitanjem prava i statusom žene u svjetlu većih ciljeva islama. Suprotstavljajući se ograničavanju debate samo na izučavanja šta Kur'an dozvoljava i zabranjuje, Ramadan vjeruje da je od krucijalne važnosti za diskurs prava žene muslimanke fokusirati se na „traganje za znanjem“: u svjetlu viših ciljeva dostojanstva, cjelovitosti, autonomije, razvoja, obrazovanja, dobrobiti, zdravlja i unutrašnje ravnoteže pojedinca. On je nevoljan otvoriti diskusiju o pitanju da žena predvodi džuma-namaz. Ramadan upozorava da ovakvo pitanje nema utemeljenja u islamu, te da je mnogo važnije za ženu da bude pravnik, sudija, islamski učenjak umjesto da stvara kontraverzu o predvođenju džuma-namaza.64

Na pitanje pokrivanja, Ramadanova podrška za pravo i slobodu žene da same odaberu da li će i kada ispuniti ovu obavezu konstantna je u njegovim djelima i govorima. Iako on ne negira da je pokrivanje islamska obaveza, tvrdi da se ne

61 Kur’an, El-Bekara, 187. 62 Kur’an, Er-Rum, 21. 63 Ramadan, Tarik, Radikalna reforma, str. 240. 64 Mende, C., Intervju sa Tarik Ramadanom: “We are Europeans”, 2009. Par. 4, http://en.qantara.de/content/interview-with-

tariq-ramadan-we-areeuropeans



može nametnuti ženama od strane države ili bilo kojeg drugog autoriteta jer je to čin vjere koji se može prigrliti i izraziti samo kroz lični izbor, kao što je slučaj s namazom i drugim stubovima islama. On smatra da muslimanske žene trebaju doživjeti same svoje duhovno putovanje do emancipacije. On dalje ističe da tokom života Poslanikove žene nisu prisiljavane da nose mahramu, a još manje prikrivale lica, koji je, prema njegovim riječima, bio obaveza, specifičan samo za Poslanikove supruge. Dakle, on snažno preporučuje raspravu unutar Zajednice u muslimanskom svijetu o prirodi nikaba. Slično El-Karadaviju, Ramadan donosi razmišljanje da su muškarci podložni strastima uz argument da islamsko pokrivanje ima za cilj da muškarce zaštititi kao slabiji spol, koji mnogo češće gledaju na žene kao seksualna bića nego obrnuto.65

U korespondenciji s njegovim naporima da podrži slobodu muslimanskih žena da same odluče o smislu vlastitog života, Ramadan tvrdi da žene trebaju imati pravo glasa u svojim brakovima. Što se tiče poligamije, na primjer, Ramadan ističe stav Ibn Hanbela da žena može propisati uvjete u bračnom ugovoru, kao što je dodavanje posebne klauzule koja osigurava pravo na monogamiju, kako bi zaštitila sebe od toga da bude uključena u poligamni brak. Problem s poligamijom u muslimanskom svijetu, prema Ramadanu, je da žene često ne znaju svoja prava u islamu, i na taj način su prisiljene da se pokore želji svojih muževa da uspostave poligamni brak. Premda Ramadan ne zabranjuje poligamiju eksplicitno, on jasno daje do znanja da u kontekstu Zapada muškarcima nije dozvoljeno da prakticiraju poligamiju, jer su dužni pridržavati se pravnih ugovora s državom u kojoj žive kao zakoniti građani.

Svrha islamske poruke, temelj diskursa o ženama čini njihovo pravo na izbor bračnog druga na razvod, na kontracepciju i abortus, njihovom statusu, autonomiji, njihovim zakonskim težnjama, a prije bilo kakvog govora o njihovim pravima unutar porodice i njihovoj društvenoj funkciji. Učenjaci teksta bili su daleko od takvih analiza kada su činili prve korake u tumačenju. Ramadan naglašava da su posebno bili pod utjecajem kulture koja oblikuje rodne odnose i shvatanja statusa žene u tradicionalnim istočnjačkim, arapskim i patrijarhalnim društvima. I prvi komentatori kao što su Et-Taberi, Er-Razi i El-Kurtubi jasno pokazuju da su oni zaista govorili iz specifične kulture kojoj su pripadali, pa i njihovi komentari o ženama, njihovoj ulozi, kao i odnosu prema njima, izviru iz kulturnog miljea isto toliko koliko iz normativnog kritičkog čitanja, ako ne i više.66

Ramadan naglašava da je neophodno vratiti se tumačenju ajeta u svjetlu okruženja u kojima su objavljivani, jer je islamsko pravno mišljenje o ženama područje koje pati od dvije slabosti: literalističke redukcije i kulturne projekcije. Zato nije važno samo poznavati tekstove koji govore o ženama, već razumjeti šta oni promoviraju i propisuju u pogledu ženskog bića a u odnosu na okruženje i vrijeme. Ramadan primjećuje da literalističko čitanje ne uvažava dinamiku razvoja,

65 http://www.dissentmagazine.org/wp-content/files_mf/1389801823d14Dunbar1.pdf 66 Ramadan, Tarik, Radikalna reforma, str. 240-241.



niti čvrste veze s vremenom i okruženjem. S druge strane, specijalizacija samo za sadržaj teksta, što se od učenjaka fikha prvenstveno traži, vjerovatno će suziti i bit poruke i njene više ciljeve. Žene su prve žrtve ove redukcije prava u sadržaju tekstova, te prepreka unutar društvene strukture. Takvim pitanjima se ne može pristupiti samo kroz to šta tekstovi dopuštaju ili ne dopuštaju. Pristup mora biti, ističe Ramadan, holistički i razrađen u temelju viših ciljeva, inače će biti iznevjerena sama suština norme – hukm. Stoga, sugerira Ramadan, dobro obrazovanje iz društvenih nauka može pomoći da žene, skupa s muškarcima, obave temeljit, konstruktivan posao kritike kulturnih projekcija koje pravni učenjaci unose, nekad i nesvjesno, u svoje interpretacije.67

Društveno okruženje može i otvoriti i suziti perspektive ajeta i hadisa u pogledu žena zbog toga što je pitanje gotovo uvijek osjetljivo i čvrsto povezano s tradicijom i odnosima moći i autoriteta te što postojeća kulturna praksa teži održanju ili legitimnosti. To što su prvi učenjaci poznavali svoje okruženje i uključivali ga u interpretaciju teksta, omogućilo je da tekstovima pristupaju prvenstveno da bi izveli njihove ciljeve. Uvažavanje kulture i društva doprinosilo je integraciji, otvorenosti i dinamici interpretacija. Međutim, u pitanjima moći i autoriteta te pitanju žena, kulturno stajalište je sasvim suprotno. Tako, isti dijalektički odnos između teksta i konteksta u jednom slučaju doprinosi fleksibilnosti, a u drugom slučaju rigidnosti. Ramadan predlaže da pravnici, i žene i muškarci, kao i antropolozi, historičari, sociolozi i etnolozi, moraju raditi zajedno na jednom obimnom poslu kritičkog istraživanja, reinterpretacije i analizi društva za koje i u kojima se tekstovi tumače i implementiraju.68

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Prethodno izloženo otkriva da su El-Karadavi i Ramadan predstavnici

tradicionalističke i reformističke tendencije u njihovim pristupima moralnim i rodnim pitanjima u islamu. Sudeći sa bliže distance, moglo bi se reći da ne postoji razlog za kolebanje oba učenjaka između njihovih posmatranja islamskih pravila bezuvjetno i koristeći neovisna obrazloženja. Tarik Ramadan pokazuje podršku za individualne slobode naglašavajući važnost činjenice da se musliman treba pridržavati islamskih zapovijedi i zabrana kao rezultat svoje slobodne volje kao i podršku da vjernik napravi razliku između „obaveza“ i „nametanja“ u rodnim pitanjima muslimanima koji žive u nemuslimanskim zemljama (npr. pokrivanje, iako je „obaveza“, ne može se „nametnuti“ ženama), ali naginje tradicionalističkoj strani kada su u pitanju moralna pitanja u kojima El-Karadavi ne pokazuje popustljivost (npr. nezakonitost homoseksualnosti). Kao što se vidi u prethodnim poglavljima, El-Karadavi i Ramadan naglašavaju ideje kao što su apsolutni autoritet Boga (npr. Hudud), princip uzdržavanja (npr. pohotne i svjetovne želje), i nepromjenjivost određenih islamskih normi (npr. žensko liderstvo u

67 Ibid., str. 242-244. 68 Ibid., str. 245.



muslimanskim ritualima) braneći svoje stavove i osvjetljavajući tri odgovarajuća binarna konceptualna para koji imaju utjecaja na njihov tradicionalistički i reformistički izbor: Prvo, eksplicitno i dvosmisleno u islamskoj tradiciji; Drugo, promjenjivo i nepromjenjivo u islamskom zakonu; Treće, Božija prerogativa i ljudski razum u islamu. Prvo se tiče pitanja gdje treba povući granicu između bezuvjetne opservacije i korištenja neovisnog obrazloženja u tumačenju islamskih principa. Drugo se tiče problema određivanja „granice“ reforme na način koji je u skladu s Kur’anom i Sunnetom. Treće se odnosi na dihotomiju čovjekovog pokoravanja Božijoj volji i neovisnost čovjeka od Boga u definiranju puta ka „istini“ i apstraktne termine moralnosti. Iako sva tri pitanja mogu izgledati slično u suštini, svaki od njih se temelji na različitim konceptualnim osnovama kao što ćemo prikazati u ovom poglavlju.

Za početak, El-Karadavi i Ramadan suzdržani su dovoditi u pitanje odluke za koje smatraju da su zasnovane na eksplicitnim dokazima u islamskoj tradiciji, iako je činjenica da ima varijacija u onome što tekst određuje kao „eskplicitno“, i da se za neke „eksplicitne“ tekstove može tvrditi da su dvosmisleni. Iako oba učenjaka često tvrde da je Šerijat više nego jednostavno strogi set zapovijedi i zabrana, muslimani uglavnom imaju tendenciju da vjeruju da je ponašanje vjernika, ipak, vezano za standarde „dozvoljeno“ i „nedozvoljeno“ (halal i haram), koji potječu uglavnom iz šerijatskog zakona, kao odraz njihovog potčinjavanja Božijoj volji. Odredbe koje iznosi ovaj dualni koncept morala nalazi svoje porijeklo u pravnim naredbama postavljenim na dva primarna izvora Šerijata – Kur'an i Sunnet. Islamske pravne naredbe spadaju u dvije kategorije u pogledu pravne jasnoće: izričita (Qaṭ'i) i dvosmislena (Zanni). Eksplicitna pravna zabrana se odnosi na odluke koje su aksiom u izrazu i značenju, dok se dvosmislena pravna zabrana odnosi na odluke koje mogu imati više značenja, te su stoga otvorene za analize, komentare i tumačenje. Eksplicitne pravne zabrane čine manji dio teksta, odnose se na pitanja vjere, obredoslovlja, i jezgro islamskih zabrana, što može biti samoodrživo ili ovisiti od objašnjenja sunneta. Muslimanska praksa molitve, naprimjer, vuče svoje korijene uopćeno iz Kur'ana, a detalji o pripremama, vremenima, i metodama izvođenja mogu se naći u poslaničkoj tradiciji. Naredbe Kur'ana i Sunneta čine zajednički nepromjenjiv imenitelj na kojima se muslimani jednoglasno slažu, a o kojima su El-Karadavi i Ramadan najviše oprezni u analiziranju. U međuvremenu, veći dio kur'anskog zakona, za koji se tvrdi da je dvosmislen, zavisi od idžtihada. Zabrana sklapanja braka sa majkom i kćerima, naprimjer, je nepobitna, ali termin „kćeri“ ostavlja dosta nejasnoća u vezi djelokruga na kojeg se odnosi riječ „kćeri“. Postoji mnogo rasprava o tome da li to uključuje i druge nebiološke kategorije, kao što su „vanbračne kćeri, pastorke, unuke“; dok hanefijska pravna škola prihvata da „izraz kćeri uključuje sve kćeri“. Većina pravnih učenjaka isključuje „vanbračne kćeri“ iz djelokruga pojma „kćeri“.

Bez obzira na sličnost ovih definiranih kategorija, nauka o kur'anskoj egzegezi je složena. Pored toga, tefsir (tekstualno tumačenje), i korištenje ta'wīla (alegorijsko tumačenje), koji posmatraju posebne elemente teksta, kao što su



obrazloženje i svrha, doveli su do špekulacije da čak eksplicitna pravna zabrana može biti predmet kritičkoj analizi.

Naprimjer, halifa Omer Ibn El-Hattab obustavio je eksplicitnu kur'ansku kaznu za krađu u periodu gladi uz obrazloženje da je takav zločin iz očaja i potrebe da kradljivac preživi. Ovu predaju El-Karadavi i Ramadan su koristili da podrže stav o suspenziji hududa. Ovo je jedan od mnogih primjera u povijesti islama koji dokazuju da pravne tekstove treba razumjeti u svjetlu njihovih ciljeva.

Iako se iz gore navedenog može reći da upotreba idžtihada, te'vila i intencija islama mogu u velikoj mjeri proširiti, mogućnost revizije historijskih naredbi, El-Karadavi i Ramadan se slažu da idžtihad ne bi nikada trebao biti primjenjivan na oblast obredoslovlja (ibadat). Na temelju toga, islamski propisi dijele se na dvije kategorije: promjenjive i nepromjenjive. Nepromjenjivi obuhvataju šest članaka imana (akaid), pet postulata islama (ibadat), moralne vrijednosti (ahlak), jasne zabrane (muharremat) i islamsko kazneno pravo (hudud), dok promjenjivi obuhvataju društvena i kulturološka pitanja koja se mijenjaju s razvojem i progresom društva. Islamski učenjaci prava razvili su metodologiju pristupa ovim dvjema kategorijama islamskog prava. Što se tiče nepromjenjivog, tu važi kriterij „sve je zabranjeno osim onog što je Šerijat dozvolio“. Dva uvjeta su primjetna: prvo, idžtihad i intelekt ne smiju biti uključeni u ovu oblast i drugo, inovacije (bid'at) nisu dozvoljene. Nasuprot tome, u stvarima promjenjivog važi kriterij „sve je dozvoljeno osim što je zabranjeno objavom“. Osim toga, Ramadan smatra da promjenjive stvari proširuju granice kreativnosti i racionalizma.

Sumeja Smailagić


28-74(497.6)

Sumeja Smailagić

PRIMJENA ŠERIJATSKOG PRAVA KROZ HISTORIJU BOSANSKOHERCEGOVAČKIH MUSLIMANA

SAŽETAK

Ovaj tekst ima za cilj da pruži kratak prikaz islamskog normativnog sistema u BiH, identificira glavne karakteristike šerijatskih propisa i ukaže na relevantnost tog naslijeđa za muslimane. Zato što u općoj historiji prava, Šerijat zauzima mjesto jednog od najuticajnijih pravnih sistema koji su se pojavili među civilizovanim narodima. Za razliku od brojnih prava koja su se gasila nestankom država koje su ih kreirale, Šerijat je nadživio brojne historijske muslimanske političke organizacije i društvene sisteme. Kroz petnaest proteklih vijekova, on je regulirao način vršenja vjerskih obreda muslimana, ali i bitno uticao na strukturu najrazličitijih muslimanskih etičkih grupa i igrao glavnu ulogu vezujućeg faktora, uređivao imovinske transakcije, temelje državne organizacije i osiguravao pravila njihove uzajamne komunikacije. Uz rimsko i anglosaksonsko pravo, Šerijat je i danas jedan od tri najznačajnija izvora inspiracije pozitivnog prava savremenih država.

Ključne reči: BiH, historija, islam, muslimani, šerijatsko pravo, norme, šerijatski sudovi, sekularizam.

ABSTARCT This text aims to provide a brief overview of Islamic normative systems in

Bosnia and Herzegovina, identifies the main characteristics of the Sharia rules and point out the relevance of that heritage for Muslims. Because, in the general history of law, sharia takes the place of one of the most influential legal systems that have emerged among civilized nations. Unlike many rights that were extinguished with the disappearance of the countries that have



created them, sharia has outlived numerous historical Muslim political organizations and social systems. Throughout the past fifteen centuries, on the way to regulate the performance of religious rights of Muslims, but also substantially contribute to the ethical structure of the various Muslim groups and played a major role binding factors, editor of property transactions, government organizations, and foundations provided the rules of their mutual communication. With Roman and Anglo-Saxon law, Sharia is still one of the three most important sources of inspiration positive law of modern states. Key words: Bosnia and Herzegovina, the history of Islam, Muslims, Sharia law, norms, Sharia courts, secularism.

UVOD Šerijatsko pravo za muslimane ima poseban značaj. Njegovo ostvarenje

odražava jačinu utjecaja koji islam ima za svoje sljedbenike u jednom historijskom momentu, pa pitanje njegove primjene nikada ne gubi na aktuelnosti. Polazeći od toga, smatramo značajnim ukazati na način rješavanja ovog pitanja kroz historiju bosanskohercegovačkih muslimana. Na ovom mjestu to će se učiniti putem pokušaja da se na osnovu postojeće literature ukaže na obim i karakteristike primjene šerijatskog prava na ovom području u različitim društvenim i političkim okolnostima.

Zbog historijske činjenice da je šerijatsko pravo, u većem ili manjem obliku, bilo dio pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini od uspostavljanja osmanske vlasti pa sve do iza Drugog svjetskog rata, pitanje njegove primjene je u literaturi spominjano u vezi sa postojanjem i djelovanjem šerijatskih sudova koji su činili posebno uređeni dio državnog pravosuđa.69 Definitivno, u cijelom ovom periodu najznačajnija odlika šerijatskog prava bila je državna sankcija. Bilo bi veoma važno utvrditi koliko je ovo pravo u pojedinim momentima bilo stvarni regulator različitih odnosa među muslimanima, posebno u slučajevima kada se nije tražila sudska intervencija. Pošto se do relevantnih zaključaka o ovom problemu moglo doći tek temeljnim istraživanjem sveukupnog života muslimana, u jednom ovakvom radu dobrim dijelom ćemo se zadržati na njegovom normativnom aspektu. Istovremeno, da bismo makar i ukazali na druge vidove pitanja primjene šerijatskog prava, prethodno ćemo se osvrnuti na sam pojam primjene prava i pružiti određenje šerijatskog prava.

69 Pitanje šerijatskih sudova se u literaturi na našem jeziku spominje kako u namjeri da se da opći pregled postojanja i djelovanja ovih institucija tako i kroz razmatranje pojedinih problema vezanih za njihovu organizaciju ili nadležnost. Od spomenutih upućujemo na: hafiza Abdulaha Bušatlića, „O ustrojstvu i nadležnosti šerijatskih sudova u Bosni i Hercegovini“, Arhiv za pravne i društvene nauke (Arhiv), br. 2/1923, str. 116-124; dr. Šaćir Sikirić, „Naši šerijatski sudovi“, Spomenica šerijatske sudačke škole u Sarajevu, 1937, str. 5-23; Mihajlo Zobkov, Šerijatski sudovi, Arhiv, br. 2/1924, str. 52-58.

Sumeja Smailagić


DEFINIRANJE ŠERIJATSKOG PRAVA Prvo što se uočava u literaturi na našem jeziku jeste različitost termina

kojima se označava ovo pravo.70

Tako se govori o šerijatskom pravu, islamskom pravu, muslimanskom pravu, a u vjerskoj literaturi se često upotrebljava arapski termin fikh. Jasno razgraničenje sadržaja obuhvaćenih ovim nazivima vezano je za analiziranje elemenata koji čine sistem prava u islamu, metode njegove izgradnje i karakteristike koje ga čine različitim od drugih pravnih sistema. Na tom planu kod nas je u pojedinim radovima bilo najviše riječi o izvorima i karakteristikama šerijatskog prava.71 Osim toga, činjeni su pokušaji da se izloži i historija njegove izgradnje.

U posljednje vrijeme objavljeni su i prijevodi dijelova studija poznatih orijentalista koji se odnose na materiju šerijatskog prava.72 Ipak, nedostatak jedne kompletne studije o historiji šerijatskog prava sa elementima teorije i dalje dovodi do različitih shvatanja njegovih osnovnih kategorija, što se odražava u neujednačenoj i često nepreciznoj terminologiji. Usput napominjemo da je u Turskoj prije tridesetak godina izdat Rječnik islamskog prava i juridičkih termina.73

Na ovom mjestu se ne može detaljno ulaziti u problem osobitosti prava u islamu, pa ćemo, idući za izlaganjem pakistanskog historičara Fazlura Rahmana, ukazati na neka bitna mjesta.74

Šerijat (ar. šerîa, šer') označava od Boga određen put na kome čovjek treba provesti svoj život da bi ostvario Božiju volju. Šerijat tako obuhvata čovjekova duhovna, duševna i tjelesna ponašanja i najobuhvatnije opisuje islam kao funkciju. Saznaje se kroz ono što je autoritativno dato (Kur'an) i navođenjem na put pravim primjerom (Sunnet). Sposobnost razumijevanja ovog učenja i izvlačenje daljih zaključaka naziva se fikh (razumijevanje i shvatanje). Ovo razumijevanje je u početku bilo subjektivno, lično razumijevanje učenjaka. Kasnije se objektivizira u sistem, disciplinu koja se izučava (fikh). Ona sadrži pravo, ali isto tako i moralne i vjerske elemente, pa tako premašuje i značenje pojma pravne nauke (jurisprudencije), kako se često označava. Ovakav koncept rezultat je jedinstvenosti i sveobuhvatnosti islamskog učenja i historijskog razvitka pravne doktrine. Zbog toga Šerijat predstavlja građu za izgradnju jednog sistema sa čisto pravnim elementima.

70 O tome je, između ostalog, govorio profesor Alija Silajdžić u svom referatu na Simpoziju o arapsko-islamskoj kulturi u Sarajevu 1974. Vidi, A. Silajdžić, “Neke karakteristike islamskog prava”, Prilozi za orijentalnu filologiju (POF), XXIV, str. 155. 71 Mehmed Begović, O izvorima šerijatskog prava, Arhiv, br. 1/1933, str. 6-27. 72 Nerkez Smailagić, Klasična kultura islama, II, Zagreb, 1976, str. 273-322. 73 O. N. Bilmen, Hukuki islamiyye ve istilahati fikhiyye kamusu (Rječnik islamskog prava i juridičkih termina), Istanbul, 1948-1952. 74 Fazlur, Rahman, Islam, New York, 1968, str. 75-97 i 117-139.



Polazeći od toga, za označavanje pravnog aspekta Šerijata, kod nas je prihvatljiv i uobičajen naziv šerijatsko pravo. Isto bi značio i termin islamsko pravo. Prema tome, pod šerijatskim pravom podrazumijevamo skup normi izvedenih iz Kur'ana i Sunneta metodom individualnog razumijevanja (idžtihad), objektiviziranih i izgrađenih u sistem čiji je obim ograničen na oblasti koje se inače reguliraju pravom. Na ovaj način bi se izvršila potrebna diferencijacija. Istaklo bi se da se Šerijat ne iscrpljuje u pravu, da je na osnovu njega djelatnošću učenjaka izgrađen pravni sistem, te da se njihovo shvatanje može u određenim slučajevima revidirati.

Karakterističan tok izgradnje šerijatskog pravnog sistema koji je rezultirao usvajanjem stava o njegovoj konačnosti i potpunosti, doveo je do situacije da se novoiskrsla pitanja, posebno u oblasti društveno-ekonomskih odnosa i funkcioniranja javnog poretka, nisu mogla podvesti pod postojeća rješenja. Osim toga, u ondašnjim nestabilnim političkim prilikama, pravnici su se nevoljno odlučivali za bavljenje pitanjima državne vlasti, što je uključivalo i kritiku postojećeg stanja, pa prema tome i lični rizik, te je islamska pravna misao na polju državnog prava ostala u stanju koje je profesor Senhuri označio kao „doba djetinjstva.“75

U takvoj situaciji, nosioci vlasti su još od vremena halifa iz dinastije Abasija izdavali posebne propise nazvane kanun. Slabljenjem centralne vlasti ovakvu djelatnost naročito vrše pojedini sultani da bi do kulminacije ovog državnog zakonodavstva došlo u periodu kada su hilafet preuzeli osmanski vladari. Kanuni, koji u historiji muslimanskih naroda imaju potpuno suprotno značenje od onoga koje imaju kanoni kod kršćanskih naroda, nominalno su se uključivali u sistem šerijatskog prava, uz ispunjenje uvjeta za njihov legalitet.76 U stvarnosti, oni se, zbog različitog porijekla, nisu mogli izjednačiti sa šerijatskopravnim normama, niti se muslimansko stanovništvo jednako odnosilo prema ovim različitim pravnim cjelinama.77

S obzirom da je BiH, u dužem vremenskom periodu bila u sastavu Osmanske carevine, to je dolazila u obzir primjena šerijatskopravnih normi formuliranih u djelima poznatih pravnika i osmanskog državnog zakonodavstva (kanuni osmani). Pored različitog karaktera ovih cjelina, diferenciranje je potrebno i zbog različitog kruga lica na koja su se primjenjivale ove norme.

75 Abd al-Hamid Mutawalli, Mabadi' nizâm el-hukm fi el-islâm (Osnovi uređenja vlasti u islamu), El-lskenderijje 1977, str. 14. 76 Mehmed Handžić, Tumačenje šeriatskopravnih pitanja kod nas, Sarajevo, 1939, str. 20. 77 Adalbert Schek ističe da se bosanskohercegovački muslimani različito odnose prema šerijatskom i osmanskom državnom pravu pošto im ovo posljednje nije dovoljno poznato. Neke institucije, kao razlikovanje zemljišta na mulk i miriju, ne odgovaraju njihovom pravnom shvatanju. (Vid., A. Schek, „Uvod u predavanja o bosanskohercegovačkom pravu“, Mjesečnik Hrvatskog pravničkog društva, br. 2/1914, str. 100)

Sumeja Smailagić


ODREĐENJE POJMA PRIMJENE PRAVA Pod primjenom prava, u najširem smislu, podrazumijeva se pretvaranje

prava u stvarnost, odnosno ponašanje ljudi po pravnim normama. U užem smislu, time se označavaju odgovarajuće misaone operacije kojima se norma konkretizira i individualizira prema slučaju u pitanju. U još užem smislu, pod ovim pojmom se podrazumijeva samo izvršenje sankcije bilo voljom subjekta prava bilo upotrebom prinude, odnosno prijetnjom da će se ona upotrijebiti.78

Polazeći od ovakvog razlikovanja značenja pojma primjene prava, govorit ćemo o primjeni šerijatskog prava. Okolnost koja je od posebnog značaja za ostvarenje ovog pravnog sistema jeste da njegove norme imaju istovremeno i vjerski karakter, pa su subjekti na koje se odnose posebno motivirani da ih poštuju. Ponašanje suprotno zahtjevu sadržanom u šerijatskopravnoj normi predstavlja istovremeno i povredu prava i grijeh. U idealnom slučaju do takve situacije ne bi trebalo doći. U stvarnosti, zbog ljudske prirode do toga dolazi, ali bi se u takvim situacijama povreda vjerskog i pravnog poretka morala ukloniti voljnim ponašanjem odnosnog lica. Pošto se sankcija u većini negativno odražava na različita dobra prekršioca, pa do njenog izvršenja najčešće dolazi prisilno, to se primjena šerijatskog prava u smislu izvršenja sankcija dovodi u vezu sa djelatnošću posebnih organa i to jedino u situaciji ako su dio državnog poretka koji monopolom prinude štiti islamski sistem vrijednosti. U slučaju nepostojanja takvog poretka, sankcija se izvršava ili voljnim ponašanjem subjekta ili ostaje neizvršena. Svakako, radi se o sankciji za povrede pravne, a ne vjerske norme, pošto je ova posljednja izvan domašaja ljudskih moći.

Za razliku od izricanja i primjene sankcija, u državama u kojima je šerijatsko pravo važilo, bilo je uobičajeno sudjelovanje posebnih sudskih organa pri sklapanju pojedinih pravnih poslova iz razloga pravne sigurnosti (sklapanje braka, osnivanje vakufa i slično). Takvi poslovi mogu se u izmijenjenim društvenim okolnostima sklopiti uz sudjelovanje drugih organa (naprimjer, vjerske zajednice) ili bez njih, uz ispunjenje šerijatskih uvjeta.

U šerijatskom pravu se, inače, relativno precizno određuje norma, odnosno pravo, a poredak i proces primjene samo načelno. Ukoliko se radi o primjeni prava u smislu odvijanja niza misaonih operacija kojima se konkretizira opća šerijatskopravna norma, postojanje posebnih državnih organa nije neophodno, pošto do adekvatnih rezultata može doći zainteresirano lice intelektualnim naporom ili obavještavanjem od znalaca islamskog učenja.

Ostvarenje šerijatskog prava, prema tome, u cjelini nije neophodno vezano za postojanje šerijatskih sudova u statusu državnih organa. Njihovo postojanje predstavlja izraz određene historijske situacije u kojoj se muslimani nalaze. S druge strane, bez državnih sudova, šerijatsko pravo gubi svoj normativni element,

78Radomir D. Lukić, Metodologija prava, Beograd, 1979, str. 221-222.



pa o njegovom postojanju i efikasnosti možemo govoriti jedino sa sociološkog aspekta.

Primjenu šerijatskog prava kod bosanskohercegovačkih muslimana u dugom vremenskom periodu karakterizira postojanje i djelatnost šerijatskih sudova u statusu državnih organa. Protekom vremena mijenjao se njihov državnopolitički okvir, nadležnost i značaj kao i odnos prema muslimanskoj strukturi. Bili su dio javnog poretka jedne muslimanske i dviju kršćanskih država. Od općih transformirali su se u specijalizovane sudove. Od elementa islamske države postali su cjelina relativno neovisna od muslimanske vjerske organizacije osnovane na principima duhovne hijerarhije.

PRIMJENA ŠERIJATSKOG PRAVA U UVJETIMA POSTOJANJA I DJELATNOSTI DRŽAVNIH ŠERIJATSKIH SUDOVA Islamizacijom i uspostavljanjem osmanske vlasti stanovništvo BiH došlo je u

doticaj sa šerijatskim pravom i uključilo se u državnopravni sistem Osmanske carevine. Svijest da nova vjera traži jedno određeno praktično ponašanje i činjenica da iza šerijatskog prava stoji državna sankcija utjecali su na njegovu dominaciju u svakodnevnom životu. Međutim, proces islamizacije nije bio samo prihvatanje druge vjere, već i preispitivanje cjelokupne dotadašnje tradicije u svjetlu islama. U lokalnim običajima anulirane su one ustanove koje su bile u suprotnosti sa duhom islama, ostale su evidentirane u muslimanski corpus juris.79 U svakom slučaju, inicirala se intervencija državnih organa ili je bio zainteresiran državni poredak. Za muslimane je dolazila u obzir isključivo primjena šerijatskog prava.

Govoreći o tome, potrebno je imati na umu bitnu karakteristiku sudske vlasti u islamu. Naime, radi se o cijepanju na sudsku funkciju koju vrši kadija, i jurisprudencijalnu koju vrši muftija.80 U situaciji kada su relevantni zbornici šerijatskopravnih normi bili kazuistički, struktuirana djela poznatih pravnika, dolazilo je do razilaženja pojedinih autoriteta u konkretnim slučajevima (ihtilâf), pa su zainteresirana lica i sam kadija tražili od pozvanih osoba obavještenje o normama koje se imaju primijeniti.81 Takvo mišljenje (fetva) je obrazloženo i ima, pored naučnog, i javnopravni značaj, pošto država dodjeljuje pravo davanja takvih odgovara (iftâ) pojedinim licima. Fetve pojedinih muftija sabrane su u zasebne zbirke, a za izučavanje primjene šerijatskog prava kod nas posebno su značajne one domaćih ljudi.82 Za određenje pravnog karaktera decizije (koja se u literaturi

79 Halil Inaldžik, Osmansko carstvo, Beograd, 1974, str. 101. 80 Žorž Korm, Prilog proučavanju multikonfesionalnih zajednica, Sarajevo, 1977, str. 152. 81 M. Handžić, Pogled na sudstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme turske vlasti, Sarajevo, 1941, str. 10-11. 82 Vid., M. Handžić, “Nekoliko fetvi naših muftija iz turskog doba”, Kalendar Gajret, Sarajevo, 1938, str. 206-217; Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke (obradio Kasim Dobrača), II, Sarajevo, 1979, str. 711-825.

Sumeja Smailagić


na našem jeziku označava kao mišljenje, a nekada kao i rješenje) važno je napomenuti da fetva izdata u jednom slučaju nije obavezivala kadiju u čijoj je nadležnosti presuđivanje spora. On je bio dužan da u slučaju razilaženja autoriteta izabere najispravnije i najjače mišljenje, pa je prihvatao ponuđenu fetvu ukoliko je njen sadržaj smatrao takvim. Osim toga, muftija je davao mišljenja i savjete licima koja su to tražila u vezi sa stavom islamskog učenja prema svakodnevnim poslovima. Stoga, muftija je obično, pored jurisprudencijalne funkcije vršio i funkciju predavača u mjesnoj medresi ili vaiza.83

Sudsku funkciju vršio je sudija koji je bio smatran zastupnikom halife, a mogao je imati rang mule, kadije i naiba. Ova kategorizacija je bila rezultat čvrste hijerarhije u redovima uleme sprovedene u okviru Osmanske carevine s obzirom na školsku spremu i visinu prihoda.84 U BiH jedino je u Sarajevu sudsku funkciju vršilo lice s rangom mule i pravom postavljanja naiba u okolnim nahijama. U drugim mjestima ovu funkciju su obično vršile kadije.85

Generalno, na muslimane je primjenjivano šerijatsko pravo i osmansko državno pravo. Ove propise primjenjivali su sudski organi, osim ako usljed statusa pojedinca u pitanju nije bio nadležan drugi organ. Tako su, npr. u stvarima pripadnika vojničkih redova bile nadležne njihove starješine. Za klasični period Osmanske države karakteristično je da su kadije, pored šerijatskog prava, za muslimane primjenjivale državne zakone za sve podanike, te da su, izuzetno, primjenjivale i na nemuslimane propise šerijatskog prava u slučajevima kad oni zatraže državnu intervenciju. U literaturi su izneseni slučajevi sklapanja braka, osnivanja zadužbina i drugi.86

U pogledu organizacije i nadležnosti šerijatskih sudova u okviru Osmanske carevine nastupila je nova situacija sprovođenjem reformi započetih Hatti-šerifom od Gulhane 26. šabana 1255. (3. novembar 1839) i Hatti humajunom od 16. februara 1856. U procesu uvođenja novog državnog poretka (nizam-i cedid) došlo je do promjena i u sudskoj organizaciji.87 Nadležnost šerijatskih sudova se ograničava na stvari bračnog, porodičnog i nasljednog prava muslimana, vakufske stvari i izvjesne radnje u izvanparničnom postupku. Novoosnovani trgovački i građanski sudovi (ticâret mehâkimi, mehâkim-i medeniye) dobili su u nadležnost, trgovačke sporove i neke druge građanske stvari, te krivičnu jurisdikciju nad cjelokupnim stanovništvom. Ovi sudovi su bili trostepeni i njihova organizacija je bila provedena u Vilajetu Bosna. Reformnim mjerama šerijatski sudovi, koji su imali karakter sudova opće nadležnosti, pretvaraju se u specijalne sudove. Iako su redovni sudovi nastali kao rezultat sve izraženijeg diferenciranja vjerske i svjetovne vlasti u Osmanskoj državi i približavanja evropskim državnim modelima,

83 Šejh Sejfuddin Kemura, Sarajevske muftije od 926 (1519) do 1334 (1916), Sarajevo, 1916; Hivzija Hasandedić, “Mostarske muftije-prilog kulturnoj povijesti Mostara”, Glasnik, br. 9-10/1975, str. 432-451. 84 H. Inaldžik, n. d., str. 243-244. 85 M. Handžić, Pogled na sudstvo, str. 7. 87 Vladimir Skarić, Srpski pravoslavni narod i crkva u Sarajevu u XVII i XVIII vijeku, Sarajevo, 1928, str. 8-9.



ipak su i oni dijelom primjenjivali norme crpljene iz šerijatskog prava kao što je bio slučaj i sa prvom, djelimičnom kodifikacijom Medžellom.

U organizacionom pogledu šerijatski sudovi su bili u vezi sa redovnim sudstvom. Predsjednik Velikog apelacionog suda u Sarajevu (Büyük meclisi temyizi hukûk), najviše instance redovnog sudstva u Vilajetu Bosna, imenovan je od strane sultana, a na prijedlog najviše vjerske vlasti (šejhul-islâm). Istovremeno, njemu je bio povjeren nadzor nad šerijatskim sudovima u BiH.88 Ovakvi odnosi između reformiranih i šerijatskih sudova proizilaze iz činjenice da su obje vrste sudova državni organi koji vrše u krajnjoj liniji istu funkciju (očuvanje određenog sistema vrijednosti pravnim sredstvima). Izuzimanje krivičnih i znatnog dijela građanskih stvari ispod jurisdikcije šerijatskih sudova (u odnosu na muslimane) sužavalo je primjenu ovog prava i umanjivalo njihov značaj. Pošto važnost stvari u kojima je nadležan jedan sud stoji u direktnoj vezi s njegovim značenjem i mjestom u sudskoj organizaciji, to je jasna nadzorna uloga šefa reformiranog sudstva nad šerijatskim sudovima. Dakle, reformirani sudovi su svoju važnost i značaj crpili iz činjenica da su bili nadležni izricati krivične i građanske sankcije koje su vezane za najznačajnija ljudska dobra, pa prema tome i najvažniji u jednom državnopravnom sistemu.

Muftije su, uglavnom, dovođene u vezu sa vjersko-prosvjetnim poslovima, a tek posredno primjenom šerijatskog prava putem djelatnosti državnih organa. U okvirima određenim osmanskim reformama šerijatsko sudstvo će postojati i djelovati i u izmijenjenim državnopolitičkim okvirima.

Okupacijom BiH od strane Austro-Ugarske monarhije muslimani su dovedeni u poseban položaj. U okviru Osmanske države oni nisu imali posebne vjerske organizacije kao druge vjerske zajednice, pa su okupacijom od jedne kršćanske sile izgubili neposrednu vezu sa vjerskim starješinstvom (Mešihat) u Carigradu.

S obzirom da islamski propisi reguliraju, ne samo vjerske odnose već i šire, sam život je tražio institucionalizovanje svih takvih poslova neovisno od rješenja državnopravnog statusa BiH. Austro-Ugarska se još proglasom generala Josipa Filipovića obavezala na reguliranje okupacije BiH od 21. aprila 1879. godine (Carigradska konvencija) da će „sa najvećom pažnjom bdjeti da se ni na kakav način ne povrijede čast, običaji, sloboda vjeroispovijedanja, sigurnost osoba i imovine muslimana.“89 Okupaciona uprava se tako našla u situaciji da poštuje ranije zakone i da istovremeno preduzima mjere koje će muslimane odvojiti od hilafeta, za što je imala politički interes.

U pogledu primjene šerijatskog prava, Austro-Ugarska je u prvo vrijeme sankcionirala osmanski zakon o nadležnosti šerijatskih sudova iz 1860. Osim toga, ovim sudovima su date u nadležnost i stvari na koje se, usljed pravnog

88 Ahmed Aličić, Uredba o organizaciji vilajeta iz 1867. g., POF, XII-XIII, str. 219. 89 Vladimir Đuro Degan, Međunarodnopravno uređenje položaja Muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije, Sarajevo, 1999, str. 66.

Sumeja Smailagić


kontinuiteta, primjenjuje osmansko pravo, nepoznato novim sudijama građanskih sudova. U procesu pravnog izgrađivanja austrougarske vlasti 29. avgusta 1883. donesena je Naredba o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova. 198 Pitanje imenovanja, otpuštanja i premještanja šerijatskih sudija bilo je riješeno carskom naredbom iz 1881. Ovim normiranjem bila je sankcionirana dvostepenost šerijatskih sudova (kotarski i Vrhovni sud) dok se njihova nadležnost odnosila na bračne i porodične stvari muslimana, nasljeđivanje na mulk nekretninama i predmete tutorstva i kuratele.90

Naredbama Zemaljske vlade ova nadležnost je proširivana pa je obuhvatila: ispitivanje valjanosti punomoćja, odnosno legalizaciju potpisa na punomoćjima, administraciju u vakufskim poslovima, sporove privatnopravne prirode koji se tiču vakufa, a u kojima nije sporno samo vakufsko svojstvo stvari, nasljeđivanje muslimana na mirije nekretninama po osmanskim propisima i privremeno raspravljanje ostavštine nemuslimana, pošto su kadije dobro poznavale i njihovo običajno pravo.

Ovakvim reguliranjem primjena šerijatskog prava je stavljena u nadležnost šerijatskih sudova, koji imaju status državnih organa, a muslimanskoj vjerskoj strukturi koja se formirala u duhu modernih nacionalnih vjerskih zajednica ostavljeni su obredni, vjersko-prosvjetni i djelimično vakufski poslovi. Takvo rješenje se razlikovalo od onoga za koje se zalagala Porta prilikom rješavanja problema postavljanja vjerskog poglavara bosanskohercegovačkih muslimana. Ona je 9. februara 1882. odredila tadašnjeg sarajevskog muftiju Hilmi-efendiju Omerovića da rukovodi vjerskim i uopće šerijatskim poslovima muslimana s pravom da u odgovarajućim okruzima i kotarima imenuje najsposobnije naibe (zamjenike) i da postavlja kadije, da bi se na taj način očuvalo pravo šejhul-islama u pogledu postavljanja vjersko-sudskih funkcionera. Međutim, Hilmi-efendija nije prihvatio ovo proširenje kompetencija koje pogotovo nije konveniralo Austro-Ugarskoj. Tako je novopostavljeni bosanski muftija, kao i ostali, i dalje izdavao fetve i predavao u medresi, a postavljanje kadija ostalo je u nadležnosti državne vlasti.91 Međutim, u odnosu na ranije stanje postojala je znatna razlika. Više se nije radilo o jednoj islamskoj državi koja bi postavljala šerijatske sudije po logici svoje prirode i funkcije, već o jednoj kršćanskoj državi.

U Osmanskoj državi u krajnjoj liniji je ostvarivana kontrola Mešihata nad šerijatskim sudstvom. Pod austrougarskom okupacijom ovi sudovi su dovedeni u posrednu vezu sa vjerskom organizacijom bosanskohercegovačkih muslimana. Ona se manifestovala kroz obavezu da kadijski kandidati polažu stručni ispit pred Ulema-medžlisom pod predsjedavanjem reisul-uleme, pred kojim se polažu i godišnji ispiti u školi za pripremu šerijatskih sudija.

Vrhovni šerijatski sud morao je prije svake odluke zatražiti mišljenje Ulema-medžlisa. Pri takvim vezama nastavljen je različit razvoj institucija u čijoj je

90 Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, 1883, str. 538-542. 91 Eugen Sladović, Priručnik zakona i naredaba za upravnu službu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1915, str. 329-333.



nadležnosti primjena različitih aspekata islamskog učenja (pravnih i vjerskoobrazovnih). Pitanje odnosa šerijatskih sudija i vjerskog starješinstva (Rijaset) bilo je postavljeno u pregovorima muslimanskih opozicionih predstavnika i austrougarske uprave u BiH januara 1908. Predstavnik Zemaljske vlade priznao je da reisul-ulema nema neposredni utjecaj na imenovanje šerijatskih sudija koje se vrši na osnovu državnih propisa o imenovanju činovnika pri čemu nije obavezno traženje njihovog mišljenja. Zemaljska vlada usvojila je zahtjev muslimanske opozicije da se omogući veći utjecaj Rijaseta u ovoj oblasti putem izdavanja murasele.92 Ovaj stav je našao odraz u paragrafu 140. Autonomnog statuta.

Stvaranjem prve zajedničke države jugoslovenskih naroda u pogledu primjene šerijatskog prava stanje se nije izmijenilo. Pored različitih stavova o muslimanima, istaknuta je ravnopravnost pravoslavne, rimokatoličke i islamske vjeroispovijesti.93 U pogledu reguliranja odnosa države i vjerskih zajednica stalo se na poziciju vjerskog pariteta sa državnim zakonodavstvom. 204 S obzirom na to da za muslimane islam ne predstavlja samo vjerovanje, već i svakodnevno ponašanje, u toku priprema za uspostavljanje prve jugoslovenske države spomenuto je pitanje primjene šerijatskog prava.94

Ugovorom o zaštiti manjina zaključenim u Sen Žermenu 10. septembra 1919. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca se obavezala (čl. 10) da „za muslimane, ukoliko se tiče njihovog porodičnog i ličnog statusa, donese odredbe koje dopuštaju da se ta pitanja reguliraju po muslimanskim običajima.“95 Iako je ovaj ugovor, koji je kasnije postao dio unutrašnjeg pravnog poretka, obavezivao novostvorenu državu na donošenje propisa koji dopuštaju da se pitanja porodičnog i ličnog statusa reguliraju po muslimanskim običajima, u Vidovdanskom ustavu je sadržana opća proklamacija da u „porodičnim i nasljednim stvarima muslimana sude državne šerijatske sudije.“ Na taj način, za muslimane u Jugoslaviji primjena šerijatskog prava nije bila mogućnost, već obaveza. Na organizacionom planu, kao i u doba Austro-Ugarske, primjena šerijatskog prava nije bila stvar vjerske autonomije, već posebno uređena grana državnog pravosuđa. U davanju posebnog sudstva muslimanima u navedenim sferama značajnu ulogu je odigrala Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) koja je u svom programu istakla da će se zalagati za dobijanje ustavnih garancija, da će i u novoj državi ostati netaknuta ustanova šerijatskih sudova kao državnih

92 U šerijatskopravnoj stilistici murasela znači dopis jednog kadije drugom kadiji ili nekom licu kojim ga ovlašćuje da izvrši u njegovo ime određeni pravni posao, odn. kojim se saopćava presuda u nekom sporu. U praksi šerijatskih sudova u BiH tako se zvalo i ovlašćenje koje daje reisul-ulema kadiji u svojstvu vjerskog starješine, a tiče se poslova primjene šerijatskog prava. (Derviš Buturović, “Murasela kadije i muftije neretvanske nahije Feraiščije Osmana od 3. ramazana 1235”, Glasnik, br. 7/1942, str. 203) 93 Dragoslav Janković, Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917, Beograd, 1967, str. 277. 94 Smatrajući da sve vjere trebaju biti izjednačene, uključujući i muslimansku, Nikola Pašić je rekao: “Njihova vjera je i njihov građanski zakon. U tome će biti poteškoća. S državnog gledišta ipak, ne mogu smetati.” (D. Janković, n. d., str. 275) 95 Bertold Eisner, Nadležnost u porodičnim i nasljednim stvarima muslimana i primjena šerijatskog prava , Arhiv, br. 3/1922, str. 235.

Sumeja Smailagić


vlasti za sudovanje po propisima šerijatskih sudova u djelokrugu koji se ima proširiti.96 Ova partija je, osim toga, pri stupanju u koaliciju sa Nikolom Pašićem i pri pružanju saradnje zahtijevala donošenje jedinstvenog zakona o šerijatskim sudovima.

Do donošenja takvog zakona nije došlo sve do 21. marta 1929. kada je proglašen Zakon o uređenju šerijatskih sudova i o šerijatskim sudijama. Ovim zakonom uređenje šerijatskog sudstva u BiH protegnuto je i na druge jugoslovenske krajeve gdje žive muslimani. Faktički, to u potpunosti nije učinjeno sve do kraja postojanja stare Jugoslavije.

Primjenjivanje šerijatskog prava putem državnog sudstva kritizirano je od pojedinih tadašnjih pravnika. Tako je Mihajlo Zobkow smatrao da su kadije u prvom redu vjerska lica pa kada presuđuju u bračnim sporovima, ostaju i dalje duhovna lica i nemaju naslov sudije. 210 Ovakav stav je mogao biti posljedica nedovoljnog poznavanja islamskog koncepta prava i države i posmatranja islamskih institucija kroz kategorije kršćanske tradicije. U islamu brak nije sakrament i nije po tom osnovu doveden u vezu sa kadijama, već na osnovu zahtjeva da se cjelokupni život regulira normama šerijatskog prava. Zato se u islamu bračna pitanja ne izdvajaju u posebnu oblast. S druge strane, sužavanje primjene šerijatskog prava na oblast porodičnih i nasljednih odnosa posljedica je specifičnog historijskog razvoja muslimanskog društva i islamske pravne nauke. Prema tome, kadija ne sudjeluje pri sklapanju različitih poslova kao duhovno lice, jer takve islam ne poznaje, već kao znalac prava i ovlašćeno lice.

Profesor Milan Bartoš je, kritizirajući shvatanje da je primjena šerijatskog prava obavezna za muslimane, u Jugoslaviji iznio primjer tadašnjih francuskih kolonija, posebno Alžira, u kojima su se muslimani mogli koristiti svojim pravom ali nisu morali. Oni su se mogli pred nadležnim sudijom (juge de paix) izričito izjasniti da napuštaju svoj lični status i da se potčinjavaju općem građanskom pravu. Profesor Bartoš je predlagao kopiranje alžirskog primjera, smatrajući da ne postoji društvena potreba prinudnog održavanja šerijatskog prava kada su ga i neke muslimanske države odbacile.97 Stav profesora Bartoša bio je u skladu sa konceptom građanske demokratske države, jedinstvenog prava za njene građane i principom sekularizacije. Međutim, pri samom poređenju jugoslovenskih muslimana sa alžirskim radi se o dvije potpuno različite situacije. U jednom slučaju riječ je o odnosu kolonijalne vlasti prema domorodačkom stanovništvu i odnosu tog stanovništva prema stranom pravu. U drugom slučaju, radi se o reguliranju položaja jugoslovenskih muslimana u vlastitoj državi. Osim toga, u ambijentu kulturne ugroženosti muslimana, primjena šerijatskog prava je bila faktor očuvanja njihove posebnosti, iako je i samo ovo pravo zbog karakterističnog historijskog razvoja bilo opterećeno suvišnim tradicionalizmom.

96 Atif Purivatra, Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo, 1977, str. 418-419. 97 Milan Bartoš, Obaveznost šerijatskog prava, Arhiv, br. 6/1933, str. 502.



Što se tiče prigovora da su i same muslimanske države počele odbacivati šerijatsko pravo, pri čemu se prvenstveno mislilo na tadašnju Tursku, može se reći da slučaj ove zemlje nije tipičan za muslimanski svijet. Radilo se o jednom odgovoru na konkretne protivrječnosti turskog društva, koji je pod utjecajem zapadnoevropskog iskustva pronađen u laicizaciji države i prava. U drugim muslimanskim državama istovremeno je nuđen drugi odgovor kroz reformu šerijatskog prava u dijelovima ostavljenim ljudskoj inicijativi. U praksi, stav profesora Bartoša nije prihvaćen. Rješenje koje je predložio predstavljalo je udar na tradicionalistička raspoloženja muslimanskih masa, čiji je politički reprezentant (JMO) imao ministre u većini tadašnjih vlada. Do radikalne promjene u rješavanju pitanja primjene šerijatskog prava došlo je zajedno sa cjelokupnim preobražajem jugoslovenskog društva.98

PRIMJENA ŠERIJATSKOG PRAVA U UVJETIMA NEPOSTOJANJA DRŽAVNIH ŠERIJATSKIH SUDOVA Predsjedništvo Narodne skupštine Republike BiH donijelo je 5. marta 1946.

Zakon o ukidanju šerijatskih sudova na području Narodne Republike Bosne i Hercegovine. 212 Ovim zakonom ukinuti su šerijatski sudovi, a predmeti koji su ranije spadali u njihovu nadležnost dati su na raspravljanje građanskim sudovima i drugim državnim organima. Od ovog momenta više se ne može govoriti s normativnopravnog aspekta o šerijatskom pravu u BiH u smislu skupa normi posebne vrste koji je dio pozitivnog prava u jednoj državi.99 Međutim, u sociološkom smislu može se govoriti o šerijatskom pravu u mjeri u kojoj živi u svijesti ljudi i utječe na njihovo ponašanje.

Historija je već pokazala da pravo u većini slučajeva nadživi državu, odnosno strukturu putem koje je prinudno provođeno. Mada, kada nestane takve države, ono je već dugotrajnim vršenjem prešlo u običaj i u takvom obliku se dalje održava. Tako se i sadržaji šerijatskopravnih normi mogu i dalje ostvarivati kroz moral i običaj. Za samo postizanje cilja šerijatskog prava (ostvarenje određenog oblika ponašanja) normativnopravni aspekt, vidjeli smo, nije neophodan. Osim toga, u određenim pravnim stvarima s kojima se slobodno raspolaže, moguće je kao ličnu volju izraziti šerijatskopravna rješenja. Organi islamske zajednice u svom radu vezani su propisima šerijatskog prava. Takav je slučaj sa osnivanjem vakufa, izvršavanjem odredbi vakufnama, sklapanjem brakova i slično.100

Zbog odsustva normativnog elementa u ovom periodu se uglavnom govori o prakticiranju islamskog načina života, usaglašenosti prakse sa Kur'anom i Sunnetom što u osnovi označava primjenu šerijatskog prava u najširem smislu. Dokle god šerijatskopravna norma utječe na ponašanje ljudi, bez obzira na jačinu i

98 Fikret Karčić, Studije o šerijatskom pravu i institucijama, Bemust, Sarajevo, 2011, str. 129. 99 Fikret Karčić, Historija šerijatskog prava, Graforad, Sarajevo, 1987, str. 137. 100 Ustav IZ u SFRJ od 5. XI 1969, čl. 6-7.

Sumeja Smailagić


raširenost utjecaja, ona živi i možemo govoriti o društvenom vidu šerijatskog prava. Za donošenje konkretnih zaključaka bit će potrebno ispitivati žive muslimanske običaje i upoređivati ih sa šerijatskopravnim normama.101

ZAKLJUČAK Šerijatsko pravo predstavlja pravni aspekt islamskog učenja pa za

muslimane ima poseban značaj. Njegovo poštovanje vjerno odražava stepen privrženosti samom islamu. U ovom radu, u osnovnim crtama prikazano je pitanje primjene šerijatskog prava kod bosanskohercegovačkih muslimana. S obzirom na način njegovog rješavanja, vrijeme od primanja islama do današnjih dana podijeljeno je na dva perioda.

U prvom periodu, koji teče od uspostavljanja osmanske vlasti pa do završetka Drugog svjetskog rata, primjena šerijatskog prava vezana je za postojanje i djelatnost državnih šerijatskih sudova. Šerijatsko pravo čini dio pozitivnog prava. Pred kraj osmanske uprave dolazi do sužavanja njegove primjene i svođenja na porodične, nasljedne i vakufske odnose. Šerijatski sudovi od općih postaju specijalne sudske institucije. U promijenjenim historijskim i političkim okolnostima oni će biti preuzeti u strukture austrougarske monarhije i jugoslovenske građanske države, čineći cjelinu relativno nezavisnu od muslimanske vjerske organizacije uspostavljene na principima duhovne hijerarhije. Obim primjene šerijatskog prava u bitnom nije izmijenjen. Njegova primjena, i pored nedostataka koji su posljedica stagniranja islamske pravne nauke i faktičkog stanja šerijatskog sudstva, pozitivno je utjecala na očuvanje posebnosti muslimana, posebno u uvjetima kulturne ugroženosti.

Drugi period počinje teći od ukidanja šerijatskih sudova nakon Drugog svjetskog rata. S normativnopravnog aspekta više se ne može govoriti o šerijatskom pravu pošto nije sankcionirano državnom prinudom. Međutim, možemo govoriti o društvenom vidu ovog prava sve dok njegove norme žive u svijesti vjernika i utječu na njihovo ponašanje. Sadržina šerijatskopravnih normi ostvaruje se putem morala, običaja i djelatnosti vjerskih organa.

101 Tako bi, npr. za određivanje stepena efikasnosti šerijatskog prava u sociološkom smislu bilo potrebno ustanoviti ne samo broj brakova sklopljenih pred organima IZ, već i utjecaj tih normi na dalje ponašanje supružnika (u slučaju razvoda braka, da li muž ispunjava obavezu u pogledu mehra u okolnostima kada se na to može prisiliti i slično).

OSNOVE RAZVODA BRAKA KROZ PRIZMU ŠERIJATA


28-74-454

Remka Džemić


SAŽETAK Iz djelimično obrađene teme o razvodu braka, te osnovama razvoda, može

se elaborirati da je razvod braka u islamu baziran na Kur'anu i Sunnetu Poslanika, alejhisselam. Islam posebnu pažnju pridaje braku i bračnim odnosima. Brižljivo pazi i čuva bračnu harmoniju. Sa puno pažnje pokušava sačuvati bračnu zajednicu od raspadanja. Islam je realističan, te razvod braka dozvoljava, ali samo ako nema nikakvog načina da bračni sklad i harmonija opstanu. Ukoliko, eventualno, i dođe do raspada bračne zajednice, islam je precizno regulirao sve detalje vezano za taj slučaj kako bi sačuvao dostojanstvo svakog od supružnika. Niko nije pridao važnost braku i porodici kao osnovnom temelju ljudskog društva kao što je to učinio islam. Dom i porodična atmosfera, prema islamu, su sklonište i smiraj za dušu i tijelo. U takvoj atmosferi duše se susreću u ljubavi, samilosti, saosjećanju i posebnoj radosti koja se ne može osjetiti u drukčijoj atmosferi. Ta veza ljubavi i samilosti, osjećaja i blagosti, intime i ljubaznosti, najbolje je ilustrirana kur'anskim riječima: I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost...(Er-Rum, 21) ili...one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća (El-Bekare, 187). A, sa druge strane, smjernice za lijep postupak i moral kod supružnika koji ne žele zbog opravdanih razloga nastaviti kontinuitet braka, nalazimo upravo u riječima Uzvišenog koji kaže: Ili se velikodušno od njih konačno rastavite...(Et-Talak, 2), kao i, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati. (El-Bekare, 229)

ABSTRAKT From partly done topic about marriage and basis of divorce, it can be

elaborated that divorce in islam is based on the Qur'an and Sunnah of the Prophet, peace be upon him. Islam pays a special attention to marriage and mrital relationship. It carefully looks after and protects marriage harmony. With lots of care it tries to protect the marriage community from falling apart. Islam is realistic, so the divorce is allowed, but only if there is no way for marriage unison and harmony to survive. If it eventually comes to the breakdown of marriage community, islam precisely regulated all the details related to that case, in order to protect the dignity of spouses. No one paid such an attention to the marriage and

Remka Džemić


the family as the fundamental base of the human society like Islam did. According to islam, home and family atmosphere are shelter and calmness for soul and body. In such an atmosphere souls meet each other with love, compassion and special joy, which can't be felt in a different atmosphere. That relationship of love and compassion feelings and gentleness, intimacy and kindness, is perfectly illustrated with the Qur'anic words: Andof His signs is that He created for you mates from your own selves that you may take comfort in them, and He ordained affection and mercy between you…(Ar-Rum, 21), or, They are clothing for you and you are clothing for them.(El-Beqarah, 229) Otherwise, quidelines for spouses who don’t want to continue marriage because of the valid reasons, we find in words of Almighty, Who says: …or part with them in a fair manner. (At-Talaq, 2), or, keep(her) in an acceptable manner or release (her) with good treatment. (Al-Beqarah, 229)

UVOD Riječ et-Talak uzeta je iz riječi el itlak slanje i puštanje. Upotrebljava se kada

neko želi reći da je oslobodio roba. U šerijatskoj terminologiji razvod braka jeste prekidanje bračne veze i svega što veže dvoje supružnika. 102

UTEMELJENOST RAZVODA BRAKA U ISLAMU Razvod braka u islamu je utemenjen Kur’anom, sunnetom, konsenzusom i

logikom.

KUR'AN U Kur'anu je Uzvišeni rekao: „Puštanje može biti dva puta, pa ih ili

velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati.“103

Kada pustite žene, prije nego što ispune njima propisano vrijeme za čekanje, ili ih na lijep način zadržite ili ih velikodušno otpremite.104

SUNNET Buharija bilježi u svom sahihu od Abdullaha b. Omera, r.a., da se za vrijeme

Poslanika, alejhisselam, razveo sa svojom ženom dok je bila u mjesečnom ciklusu, pa je Omer, r.a., o tome obavijestio Poslanika, alejhisselam. Poslanik, alejhisselam, mu je rekao sljedeće: „Naredi mu neka je vrati i zadrži kod sebe sve dok se ne očisti, dobije menstruaciju i ponovo se očisti. Nakon toga neka je zadrži ako hoće ili

102 Sejjid, Sabik, Fikhu s Sunne, Sarajevo, 2008, str. 409. 103 Kur’an, El-Bekare, 229. 104 Kur’an, El-Bekare, 231.



neka je pusti prije nego što stupi u bračni odnos s njom. Jer to je period u kom je Allah naredio da se puštaju zene.“105

KONSENZUS Islamski učenjaci su saglasni da je razvod dozvoljen u islamu.106

LOGIČAN DOKAZ Ukoliko bračna zajednica fukcionira bez emocija, poštovanja, samilosti, gdje

su supružnici tjelesno odvojeni… Bez sumnje svaki razuman čovjek će prihvatiti da je razvod najbolja opcija za svakog od supružnika, jer se na taj način uklanja veća šteta.107

ŠERIJATSKOPRAVNI STATUS RAZVODA BRAKA Razvod braka može imati jedan od sljedećih statusa:

Važib, onda kada se muž zakune da neće prići ženi četiri mjeseca pa to ispoštuje, kao i razvod nakon preljube i nesloge ako to ustanove miritelji supružnika;

Sunnet/mrendub, onda kada žena ne izvršava svoje obaveze prema mužu nakon što je on poduzeo sve preventivne mjere koje su utvrđene Kur'anom;

Haram, i to onda kada muž pusti ženu za vrijeme mjesečnog ciklusa ili čistog perioda u kom je općio sa njom;

Mekruh, onda kada muž pusti ženu bez nekog opravdanog razloga. A Poslanik, alejhisselam, je rekao: Nema nanošenja štete a niti uzvraćanja na štetu štetom.108

DA LI JE RAZVOD BRAKA U OSNOVI ZABRANJEN ILI DOZVOLJEN Islamski pravnici nisu saglasni da li je dozvoljeno dati razvod braka ako ne

postoji razlog i opravdanje za to. Po ovom pitanju oni zastupaju dva mišljenja, jedni smatraju da je razvod braka u osnovi zabranjen, dok drugi smatraju da je on u osnovi dozvoljen. Obje strane navode argumente. Najispravnije je mišljenje onih koji smatraju da je razvod braka zabranjen osim ako za to postoji neki opravdan

105 Bilježi ga Buharija, hadis br. 5251. 106 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 230. 107 Ibid, str, 231. 108 Bilježi ga Malik u Muvetti, br. 1426, Ahmed u Musnedu, 5/327. Hadis je hasen.

Remka Džemić


razlog, a to mišljenje zastupaju učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba.109 Ibn Abidin je rekao: „U osnovi je razvod braka zabranjen i dozvoljava se samo u nuždi i potrebi.“110

KOJA JE MUDROST U RAZVODU BRAKA Islam je realistična vjera, ne tovari na čovjeka ono što ne može podnijeti, niti

ga obavezuje na trpljenje zuluma. Islam daje kao posljednju mogućnost razvod braka, s ciljem da se bračna zajednica koja i pored svih islamom ponuđenih metoda ne ustabili i ne povrati mir, ljubav i samilost jednoj porodici što je i intencija braka jer Allah, dž.š., kaže: „I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas od vrste vaše stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost, to su zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.“111 Onda takva bračna zajednica kojom ne vladaju plemenita ljudska osjećanja, zajednica u kojoj se supružnici preziru, zasigurno je bolje razvrgnuti.

KO IMA PRAVO NA RAZVOD BRAKA Islamski brak je po svojoj suštini i sklopu privatnopravne prirode. On se

sklapa jednostavnim bračnim ugovorom i pogodbom. Stoga je on i razrješiv. U njegovoj razrješivosti mužu pripada široko i neograničeno pravo, a i žena ima u izvjesnim slučajevima pravo na razvod i razvrgnuće svog braka. Muž može kad god hoće pustiti (tatlik) svoju ženu, pa ukoliko je nesavjestan, to može izvršiti bez ikakva razloga i za najmanju sitnicu i bez ženine privole, iako se bezrazložno puštanje žene smatra velikim grijehom. Žena, međutim, nema u pogledu razvoda svog braka toliko široko pravo, ali ga u izvjesnim slučajevima ipak ima i to bez privole muža. Muž ne mora svoj brak razvesti pred sudom kao što ga ne mora ni sklopiti pred sudom, a žena može u izvejsnim slučajevima svoj brak razvrći samo iznošenjem stvari pred sud.112 Ako je muž nenormalan, maloljetnik, prisiljen, njegovo davanje razvoda braka neće biti punovažno zbog toga što je razvod braka rezultat postupka koji imaju uticaj na bračni život supružnika, tako da onaj ko daje razvod braka mora ispunjavati sve uvjete kako bi njegovi postupci bili prihvatljivi. Njegova pravna sposobnost ogleda se u sljedećim stvarima: zdravoj pameti, punoljetstvu, slobodi izbora.

109 Sejjid, Sabik, Fikhu s Sunne, Sarajevo, 2008, str. 410. 110 Ibn Abidin, Hašijetu Ibn Abidin, 2/416. 111 Ku’ran, Er-Rum, 21. 112 Hafiz A. Busatlic, Glasnik Vrhovnog vjerskog straješinstva IVZ Kraljevine Jugoslavije, Beograd, II/1934, br. 3, str. 152-160)



STATUSI RAZVODA BRAKA U RAZLIČITIM OKOLNOSTIMA

Razvod braka prisiljene osobe

Prisiljenom osobom smatra se čovjek koji nema mogućnosti izbora, a to se smatra uvjetom da bi čovjek bio odgovoran za svoje postupke jer nije u stanju upravljati sam sobom. Onaj ko bude primoran da se razvede, ne biva razveden od svoje žene.113 Prenosi se da je Poslanik, alejhisselam, rekao: Mom je ummetu oprošteno ono što greškom uradi, ono što zaboravi i ono na što bude primoran.114

Razvod braka u šali

Većina islamskih pravnika smatra da je razvod koji se da u šali i igri pravno valjan.115 Poslanik, alejhisselam, je rekao: Tri stvari su u šali i u zbilji ozbiljne: razvod, brak i opoziv.116 Također, Poslanik, alejhisselam, kaže: Ko se bude igrao sa razvodom i oslobođenjem roba snosit će posljedice toga.117

Razvod braka u srdžbi

Čovjeka koga je obuzela srdžba ne može ni zamisliti šta je u stanju reći niti šta iz toga može proizići. Njegov razvod braka ne smatra se punovažnim jer se ne može kontrolirati.118 Aiša, radijallahu anha, prenosi hadis u kojem Allahov Poslanik, alejhisselam, kaže: Razvod braka i oslobađanje robova u trenucima srdžbe ne smatra se punovažnim.119

Razvod braka nemarne i zaboravne osobe

Pod senilnosti se misli na nešto što se zaboravi i čega se više ne može sjetiti. A razlika između senilnosti i zaborava je u tome što onaj koji zaboravi nešto, sjeti ga se, dok ga se onaj koji posenili ne može sjetiti. Razvod koji se da u senilnosti pogrešnosti i zaboravu po hanefijskim pravnicima je pravno validan, ali ne i moralno. Dok ima pravnika koji kažu da je validan i pravno i moralno.120

113 Sejjid, Sabik, Fikhu s Sunne, Sarajevo, 2008, str. 418. 114 Bilježi ga Ibn Madza, ibn Hiban, Ed Darekutni, El Hakim, a En Nevevi ovaj hadis ocjenjuje dobrim. 115 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 263. 116 Bilježi ga Ebu Davud, br. 2194. Hadis je hasen, Ibn Nudžejm, El Bahrur raik, 3/264. 117 Bilježi ga Buharija, Feth, 9/392. 118 Sejjid, Sabik, Fikhu s Sunne, Sarajevo, 2008, str. 420. 119 Bilježi ga Ahmed, Ebu Davud, Ibn Madže i El Hakim koji ga ocjenjuje vjerodostojnim. 120 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 263.

Remka Džemić


Razvod braka u stresu

To je osoba koje ne zna šta govori zbog nesreće koja ju je zadesila pa joj se pomutio razum, pobrkalo razmišljanje, i ona ne može dati razvod braka kao što to ne može učiniti osoba koja je nenormalna, senilna, besvjesna, ona koja je izgubila pamet zbog starosti, bolesti ili nesreće koja ju je iznenadila.121

NAČINI NA KOJE SE DAJE RAZVOD BRAKA

Razvod braka izgovaranjem jasnih riječi

Riječima jasnim koje čovjek uputi svojoj ženi, nastupa razvod braka, bez obzira na njegovu namjeru. To se dešava riječima kao što su: ti si razvedena, ili razvodim se, kao i bilo koja riječ izvedena od ovih. Eš-Šafi veli: „Postoje tri nedvosmislene riječi razvoda braka: razvod, rastavljanje i puštanje.“122

Razvod braka metaforom

Razvod braka metaforom, odnosno riječima koje podržavaju i druga značenja, nema isti status kao razvod braka koji se da jasnim formama. Metaforične riječi mogu biti: odlazi svojima, udaljavam te od sebe, itd. Takve izjave mogu imati različito značenje. One se ne moraju odnositi baš na razvod braka. Kada su u pitanju nedvosmislene riječi, kada se izgovore, razvod braka se dešava bez potrebe da se pojašnjava namjera izgovaranja tih riječi, jer su te riječi same po sebi jasne. Što se metaforičnih riječi tiče, razvod braka ne deašava se zbog njihovog izgovaranja, osim ako za to postoji stvarna namjera.123

Razvod braka putem pisma

Putem pisma može doći do razvoda braka pa makar onaj ko šalje to pismo bio u stanju govoriti. Učenjaci uvjetuju da to pismo bude napisano jasno i upućeno na adresu njegove žene, npr. da spomene ime svoje žene i kaže: Razvodim se sa tobom. Ako pismo nije na njeno ime tako što će napisati razvedena si, ili razvodim se sa svojom ženom, razvod braka neće se desiti, osim ako on bude imao stvarnu namjeru da se razvede, jer postoji mogućnost da je ove riječi ispisao ne misleći na razvod braka nego, npr. vježbajući rukopis.124

Razvod braka išaretom

121 Sejjid, Sabik, Fikhu s Sunne, Sarajevo, 2008, str. 422. 122 Sejjid, Sabik, Fikhu s Sunne, Sarajevo, 2008, str. 425. 123 Sejjid, Sabik, Fikhu s Sunne, Sarajevo, 2008, str. 426. 124 Ibid, str.429.



Nijema osoba pomoću išareta fukcionira. Što se tiče razvoda braka, neki učenjaci uvjetuju da bi razvod braka davanjem znaka bio punovažan da ta nijema osoba ne zna pisati. Ako zna pisati neće biti dovoljno samo davanje znaka jer pisana riječ bolje upućuje na ono što on želi reći, tako da je davanje znaka ne može zamijeniti, osim ako čovjek nije u stanju pisati.125

Razvod braka slanjem izaslanika

Razvod braka bit će ispravan ako se u to ime pošalje izaslanik kako bi obavijestio ženu od koje je odsutan da se želi razvesti sa njom. U ovom slučaju izaslanik će zastupati onoga ko želi razvod braka i to će učiniti u njegovo ime.126

ŠERIJATSKI I NEŠERIJATSKI RAZVOD BRAKA Šerijatski - Razvod braka koji muž da sukladno uputama koje je

Zakonodavac propisao, jeste šerijatski razvod. Za šerijatski razvod braka propisana su pravila s obzirom na vrijeme, broj i način njegova davanja. Uzvišeni je rekao: O Vjerovjesniče, kada htjednete žene da pustite, vi ih u vrijeme kad su čiste pustite.127 To jest, kada se želite razvesti sa svojim ženama, učinite to u trenutku kada su one spremne da budu u iddetu, a to je u momentima kada se očiste od menstruacije, nifasa, a prije nego što ih dodirnete.128

Nešerijatski - Razvod koji se da suprotno uputama Zakonodavca, naziva se nešerijatski. 129 Neki učenjaci smatraju da nešerijatski razvod braka nije punovažan, kao što su: Abdullah bin Omer, Seid ibn el Musejjeb, Tavus, jedan od učenika ibn Abbasa. Također, ovo mišljenje su zastupali i učenjaci iz redova tabina.130

BROJ RAZVODA BRAKA Učenjaci se slažu da mu je zabranjeno da joj se dadne definitivni i neopozivi

razvod braka odjednom ili tri puta uzastopno izgovori riječi razvoda. Kao razlog navode činjenicu da će muž, ako ženi da postepeni razvod braka, imati vremena da promisli i da se pokaje. U protivnom, suprotstavlja se Zakonodavcu koji je želio da razvod bude kroz nekoliko faza kako bi muž imao vremena dobro promisliti o svemu i vidjeti da li se pokajao.131 Dakle, razvod braka koji se da jednom tri puta, računat će se kao jedan opozivi razvod braka. To je bila praksa Poslanika,

125 Ibid, str.429. 126 Ibid, str.429. 127 Kur’an, Et-Talak, 1. 128 Sejjid, Sabik, Fikhu s Sunne, Sarajevo, 2008, str. 437. 129 Sulejman Topoljak, skripta Porodično pravo u islamu, str. 198. 130 Sejjid, Sabik, Fikhu s Sunne, Sarajevo, 2008, str. 441. 131 Sejjid, Sabik, Fikhu s Sunne, Sarajevo, 2008, str. 442.

Remka Džemić


alejhisselam, Ebu-Bekra i Omerova dvije godine. To je mišljenje više u skladu sa općom filozofijom Šerijata koja zagovara olakšanje, a ne otežanje.132

OPOZIVI I NEOPOZIVI RAZVOD BRAKA Razvod braka može biti opozivi i neopozivi. Neopozivi razvod braka može

biti blaži i jači.

Opozivi razvod braka

Opozivost je osnova u rastavi braka.133 Opozivi razvod braka je takav razvod u kojem muž ima pravo pozvati ženu koju je pustio bez novog ugovora i mehra bez obzira da li je bila u iddetu ili poslije iddeta.

Neopozivi razvod braka

Neopozivi razvod braka može biti apsolutno neopozivi i relativno neopozivi. Relativno neopozivi razvod braka je takav razvod u kojem muž nema pravo opozvati ženu koju je pustio bez novog ugovora i mehra bez obzira da li je bila u iddetu ili poslije iddeta.134 Apsolutno neopozivi razvod braka je takav razvod u kojem muž nema pravo opozvati ženu sa kojom se razveo sve dok se legalno ne uda za drugog muža i ne imade istinski bračni odnos sa njim, pa se nakon toga razvede od njega (ne sa ciljem da bi prvom čovjeku bila dozvoljena) ili dok ne preseli novi muž i dok ne otčeka iddet poslije njegove smrti.135

SPORAZUMNI RAZVOD BRAKA Sporazumni razvod braka je prekid bračne zajednice dogovorom muža i

žene uz materijalnu kompenzaciju žene mužu.136 Sporazumni razvod braka utemeljen je na Kur'anu i Sunnetu Poslanika, alejhisselam. Allah, dželle šanuhu, kaže: Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati. A vama nije dopušteno da uzmete bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati. A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grehota da se ona otkupi. To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte. A oni koji Allahove propise narušavaju nepravedni su.137Od ibn Abbasa se prenosi da je žena Sabita b. Kajsa došla Poslaniku, alejhisselam, i rekla: „Allahov Poslaniče, Sabitu nemam šta reći za

132 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 257. 133 Ibrahim Džananović, Primjena šerijatskog porodičnog prava, Sarajevo, 2004, str. 149. 134 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 257. 135 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 294. 136 Ibrahim Džananović, Primjena šerijatskog porodičnog prava, Sarajevo, 2004, str. 158. 137 Kur’an, El-Bekare, 229.



njegov moral i pobožnost, ali prezirem nevjerstvo138 u islamu.“ Allahov Poslanik, alejhisselam, je upitao: Hoćeš li mu povratiti njegov voćnjak? I više od toga, odgovorila je. Na to je Poslanik, alejhisselam, rekao: Prihvati voćnjak i pusti je jednim razvodom.139 Takva vrsta razvoda je propisana radi uklanjanja štete od žene kako bi joj se omogućilo da se oslobodi bračne veze nakon što postane nemoguće da brak dadne svoje plodove. Većina islamskih pravnika smatra da je sporazumni razvod braka dozvoljen.140 Međutim, sporazumni razvod se ne bi trebao desiti ukoliko nema opravdana razloga za njega.

IDDET, POSLJEDICA RAZVODA BRAKA Iddet u arapskom jeziku znači brojati nešto, a iddet žene su dani njene

mjesečnice ili dani njena žaljenja za mužem. Nazvani su iddetom zbog toga što žena broji dane svog iddeta ili svoje mjesečnice.141

ŠERIJATSKA UTEMELJENOST IDDETA Iddet je u islamu utemeljen Kur'anom, sunnetom i konsenzusom.

KUR'AN Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja.142

A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile i one koje ga nisu ni dobile, one treba da čekaju tri mjeseca, ako niste znali. Trudne žene čekaju sve dok ne rode.143

SUNNET Od Umm Habine, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, alejhisselam, rekao:

„Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno žaliti za svojim umrlim više od tri dana, a za mužem joj je dozvoljeno četiri mjeseca i deset dana.“144

KONSENZUS Islamski učenjaci su generalno saglasni da je iddet propisan za žene nakon

razvoda ili smrti muža.145

138 Nezahvalost, misli se na nezahvalnost prema mužu. Želi da se razvede zbog njegova izgleda, a nije željela da odbojnost koju je osjećala rezultira neispunjavanjem obaveza prema njemu. 139 Bilježi Buharija. 140 Sulejman Topoljak Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 305. 141Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 340. 142 Kur’an, El-Bekare, 228. 143 Kur’an, Et-Talak, 4. 144 Bilježi ga Buharija, 3/283, i Muslim, 9/448

Remka Džemić


ZAŠTO JE ALLAH PROPISAO IDDET Zaštita potomstva i to putem utvrđivanja trudnoće raspuštenice.

Davanje mužu prilike da vrati ženu za vrijeme iddeta a posebno ako se radi o razvodu koji je posljedica srdžbe i nepromišljene reakcije muža.

Iskazivanje žalosti i tuge za umrlilm mužem.

Isticanje važnosti braka i opasnosti njegova razvrgnuća i ukazivanje na opasnosti njegovih posljedica.

Iddet je period oporavka materice i na osnovu njega se pravi razlika između legalne i nelegalne bračne veze.146

ŠERIJATSKI STATUS IDDETA Iddet je obaveza za svaku raspuštenicu, osim one koja se razvede prije

bračnog odnosa ili potpunog osamljivanja sa mužem. One nisu dužne čekati iddet. Allah, dželle šanuhu, kaže: „O vjernici, kad se vjernicama oženite, a onda ih, prije stupanja u bračni odnos, pustite, one nisu dužne da čekaju određeno vrijeme koje ćete vi brojati, već ih darujte i lijepo ih otpremite.“147

PRAVILA VEZANA ZA IDDET Iddet žene koja ima mjesečnicu, računat će svoj iddet po mjesečnicama. Tri

mjesečnice ili tri čista perioda, shodno poznatom razilaženju među islamskim pravnicima, kod tumačenja riječi el kar. Puštene žene neka čekaju tri mjesečna pranja.148

Iddet žene kojoj je muž preselio, jeste iddet od četiri mjeseca i deset dana, shodno hadisu Poslanika, alejhissealam. Oni koji od vas umru ostavljajući žene svoje, njihove žene su dužne čekati četiri mjeseca i deset dana.149

Iddet trudne žene, bilo da je došlo do razvoda ili do smrti muža, traje sve dok žena ne rodi. Uzvišeni Allah, u prijevodu značenja, rekao je: Trudnice su obavezne pričekati dok se ne porode.150

Iddet razvedene žene koja je izgubila nadu u mjesečno pranje zbog starosti ili ga još nije dobila zbog mladosti, traje tri mjeseca. Rekao je Uzvišeni u prijevodu značenja: A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile – ako

145 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 340. 146 Sulejman Topoljak, Islamsko bračno pravo, Novi Pazar, 2015, str. 341. 147 Kur’an, El-Ahzab, 49. 148 Kur’an, El-Bekare, 228. 149 Kur’an, El-Bekare, 234. 150 Kur’an, Et-Talak, 4.



sumnjate vi, one trebaju čekati tri mjeseca, a i one koje ga nisu dobile151 U periodu iddeta, udovici je dozvoljeno izlaziti iz kuće radi potrebe, i to samo u toku dana. Također, u periodu iddeta obavezna je izbjegavati sve vrste uljepšavanja: mirisanje, kićenje, nošenje ukrašene odjeće, tj. svega čime žena može privući poglede na sebe. Jedan od propisa koji se također odnose na ženu u iddetu jeste pitanje prosidbe. U periodu pričeka, udovici i ženi koja je u iddetu zbog trećeg razvoda nije dozvoljeno otvoreno ponuditi brak, dok je to dozvoljeno učiniti na indirektan način poput da joj kaže „želim se oženiti“ ili „želim ženu poput tebe“. Uzvišeni Allah, u prijevodu značenja, rekao je: I nije vam grijeh ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi ili ako to u dušama svojim krijete. Allah zna da ćete o njima misliti, ali im potajno ništa ne obećavajte, nego im samo zborite dozvoljeni govor. I ne odlučujte se na brak prije nego što propisano vrijeme za čekanje ne isteče.152

151 Kur’an, Et-Talak, 4. 152 Kur'an, El Bekare, 235.

Fatmir S. Bači


28-18

Fatmir S. Bači

KRAJNOSTI JEDNOG KRUGA

SAŽETAK Tekst je jedno analitičko viđenje na pojedinca modernog i postmodernog

društva, kojem je ova civilizacija nametnula jedan novi ali vrlo sofisticirani kip, jednu nevidljivu shemu, stvaranje lažne dinamike u društvu. Taj kip „uspjeh“ i njegov antinomijski saputnik „neuspjeh“, u ime kojih aktuelno se vrednuje nečije djelovanje, odnosno, bezvrednuje djelovanje nekog drugog, čime dovode razne odluke u elitnim slojevima. U tekstu se pokušava dokazati da na istiniti uspjeh sve političke elite svijeta su izgubile pravo na vrednovanje baš zbog redovnog kršenja pravednosti.

ABSTRACT The text is an analytical view on the individual in modern and post-modern

society, which this civilization imposed new but very sophisticated statue, one of invisible scheme of making false dynamics in the society. This statue of „success“ and its antinomian companion „failure“, in the name of which is currently being valorized one’s action, or, devalorized the action of another, which supply various decisions in the elite strata. The article tries to show that true success in all of the political elite of the world have lost their right to valorizing just because the regular violations of justice.

Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi – to je Allahu uistinu lahko, da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade. Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce. (Kur'an, El-Hadid, 22-23)

Nije nešto novo ako kažem da je čitav mentalitet sadašnjice nekako uhvaćen u jednom, gotovo ritualnom krugu, što je u mnogo čemu sličan krugu šetnje zatvorenika u slobodnom času, u strogo čuvanom dvorištu zatvora. Od svih učesnika, uspješan u ovoj svakodnevnoj „šetnji“ ispadne samo onaj koji je prvi na izlasku iz ćelije, u tom redu i takve „šetnje“, i koji je prije izlaska na čist vazduh dobro izračunao krugove u zakazanom vremenskom segmentu da bi na kraju bio posljednji koji napušta taj mali siromašni zračak slobode. Takav krug koji se uvijek završava ulaskom u prljavu i vlažnu (makar i komotno udobnu) ćeliju vlastitog



zatvora, ne bi bio u tako tragično-pesimističkim notama, ako bi smisao o njemu malo prevazišao koncept pukog prostora.

Sva razlika što nam godi jeste da mi verbalno nismo zatvorenici, mada isto kao i oni zatvoreni pričamo o pukom konceptu slobode u prostoru, a ustvari žudimo za istinitom slobodom. Da bi opet, čim svane novi dan, uz onu našu hitnju i mahmurluk izašli iz vlastitih „kuća“ i sasvim dobrovoljno ušli u obavezni krug šetnje, na zajednički čas „čistog“ vazduha prostorizovane slobode, isto se krećemo u krug pod strogim nadzorom. Nažalost, ono što nam je postalo važno jeste samo onaj mali i privremeni uspjeh, koji uzima sav naš trud da mu dođemo u susret, naravno, i onaj jalovi gorki neuspjeh, koji opet uzima sav naš trud da mu ne dođemo u susret.

Nažalost, to se svakodnevno dešava po svim meridijanima i paralelama čitavoj ljudskoj zajednici, ali i svakom pojedinačno gdje se neizbježno kruži lagahnim ili brzim korakom, trudeći se svaki posebno da na kraju ostanu posljednji koji završavaju „šetnju“, pa tek poslije, zatvoreni u svojoj mračnoj ili osvijetljenoj ćeliji lijepo se raspričaju o slobodi, ili barem sanjaju o slobodi.

Kratkoročni uspjeh i toliko neželjeni neuspjeh, postali su stalna žudnja i glavna briga koja muči svakog, manje ili više. To je nešto što se već pretvorilo u jedno veliko i aktivno idolopoklonstvo koje, ne samo da je obilno svuda, nego nam se u istoj mjeri nudi i kao prednost u shvatanju, te svuda u okolini naiđe se na izazov što nas osjetljivo pritiska čime se daje do znanja da samo ovisimo od njega. I zaista, upravo to idolopoklonstvo je ono koje visi nad ljudima kao vještački mamac koji neprestano djeluje, i deduktivno i induktivno, da bi poslije baš njime svi bili prinuđeni graditi neko lično shvatanje koje nam se globalno nameće, kao plitki i mršavi tutor za izgradnju isto tako plitkih i mršavih odnosa među ljudima.

Naravno da su uspjeh i neuspjeh važan dio ljudske ontološke suštine, vrlo bitan eshatološki modaliteti uvijek u gustom suodnosu sa dugoročnim teleološkim ciljem. Samo kao takvi, uspjeh i neuspjeh postaju istiniti, znači, kad su odgojeni i građeni u odnosu i osnovi jednog cjelokupnog sistema, od atoma do univerzuma, od vremenske dimenzije pa sve do susreta sa vječnošću. Što ovdje treba značiti, da svaki uspjeh ili neuspjeh, fenomenološki gledano, ako nije sukladan i u čestom kontaktu sa cjelokupnim sistemom, ne samo da gubi svoje osnovno značenje kao uspjeh ili neuspjeh, nego ponekad zna biti i sasvim obrnuta shema u procjeni.

Obje ove krajnosti, kada su valentno napajane i susreću se sa etičko-moralnim tkivom (preko spomenutog sistema), postaju stvarni uspjeh ili istiniti neuspjeh ali uvijek u vezi sa stanicom u kojoj su prisutni, sa čvrstom obavezom (rizikom ili nadom) da nastavak do sljedeće stanice potencijalno može suštinski promijeniti i sliku i poredak, kao i sadržaj svih prethodnih koraka.

Zapravo, tokom svog života čovjeku se često dogodi da vidi sebe u dvije sasvim suprotne krajnosti; u očajno teškom i sretnom stanju, u tmurnom zatajenju i blistavom dostignuću, u pukoj neimaštini i obilnom imetku, te u svakoj od njih osjeća se nejakim da izbjegne unutarnju napetost. Tako nešto se dešava jer u svim

Fatmir S. Bači


ovim krajnostima čovjek osjeća i doživljava iskustvo dubokog straha i grčevite iznenađenosti.

Neuspjeh sa jedne strane, i u slučajevima kada se očito otkriva sav rasplet završetka i jasno očekivani kraj, čak i tada čovjeka nađe iznenađenog, isto onako kako nas zna iznenaditi krhkost i nježnost jednog običnog lista slame, koji kada smo se borili sa jakim vrtlozima bujice, u onim teškim trenucima, izgledao nam je jači i od najjače čelične žice. Baš u tim trenucima, taj tanki list slame gubi ono što smo od njega očekivali i postaje nešto daleko slabije od čelične žice (što zapravo i jeste), i već se pretvara u nešto mnogo teže.

Znači, onaj tanki list slame koji nas je u teškim trenucima napajao nadom, upravo taj postaje i otežana gravitacija rušenja baš te iste nade, koja iako sa labilnom osnovom, skroz nježna i lomljiva. Čovjek je ipak u nju uložio mnogo truda i ulio dio sebe. Baš ta tanka slama nade postaje i pravi razlog zbog kojeg se stanje sve više i više pogoršava, te uz dodatak i samoosude, neizbježan u takvim slučajevima, gubi se i orijentacija u vremeprostornim odnosima, kvareći na taj način sav onaj obični prirodni ritam sadašnjice.

Dok na sasvim drugu stranu, kada se čovjeku daje pa ustvari i dotakne takozvano priželjkivano dostignuće te postignuto doživi kao uspjeh, on ipak tada zastane, umukne i izgubi one riječi koje je u svili tkao za taj trenutak. Čak i u slučajevima kada se suočio sa najmanje očekivanim krajem i sretnim završetkom, i pored potpune mogućnosti da se slobodno ispruži u čitavom prostoru geografije njegovog ega, čovjek se svakako osjeća zabezeknutim od cijele težine tog uspjeha. Samozadovoljstvo prevladava nad čitavom sviješću, bivajući tako dugo vremena lišen sopstvenog sanjarenja; a kada se otprilike to dešava (?), tačno od onog trenutka kada osjeti da ne samo da je postigao neki svoj san, već ga je uveliko i prevazišao.

U oba slučaja pojave su naglo naišle i to u velikim amplitudama, te ono što se događa je zapravo potresan doživljaj što čini da sva unutarnja svijest zastane, i sve što se nakon toga očekuje jeste samo haotična pantomima. Takvo stanje proizvede mentalnu blokadu prirodne spirale egzistencije, briše svaku viziju budućnosti, dovede ih obojicu do nedostatka ideje za sutra, kako onog koji je doživio neuspjeh također i onog koji je dotakao uspjeh, dok borba za aktivan život gubi svaki značaj.

Onaj jaki osjećaj nepravednosti zbog gubitka u prvom slučaju, kao i velika dilema nezasluženosti za već postignuto u drugom, zatvaraju čovjeka u istoj čeličnoj školjci bez perspektive, i to postane neka vrsta otmice samoga sebe. Takva situacija, na prvi pogled čini se kao da ih štiti od oba bijesa, od žurbe koja se oko njih dešava, ali ustvari, ispadne da je to samozatvaranje svih vlastitih vrata kod obojice, i umjesto normalnog očekivanog kucanja, oni izigravaju duševni mir u sumnjičavom zaboravu i užitku u nekoj vještačkoj slavi.

Dok jedan traži spas od sopstvenih odgovora bilo kog pitanja i bilo kakve presude za odgovornost onog što „nije“ zaslužio, znači za svoj neuspjeh; drugi se susteže u svojim odgovorima kako bi izbjegao vlastitu sumnju u vezi okolnosti koje



su omogućile njegovo postignuće. Jedan samog sebe najoštrije osuđuje, ali nikako ne dozvoljava i ne prihvata to od nekog drugog, bilo kog, da mu donese istu presudu; drugi potopljen u vlastitoj magli sa dostignućem u ruci, sumnja u samog sebe za svoj „uspjeh“, ali nikako ne prihvata i ne dozvoljava da mu drugi sude ili sumnjaju u njega i njegovo dostignuće.

Prvi javno opravdava svoj gubitak i neuspjeh najčešće preko nanesene nepravde, dok sebe pokušava uvjeriti traženjem neke nove mogućnosti. To je zapravo, neka vrsta sanjarenja o praznom prostoru, kako bi tu stvorio novu priliku za nastavak u jedno drugo iskušenje, sasvim drugačije, izgrađeno na osnovi jedne sasvim nove strukture. A drugi se javno izražava oko svog uspjeha da je konačno pravda i pravednost postavljena u skladu sa vrijednostima, i u svakom osvrtu čvrsto brani svoje dostignuće. Dok sam u sebi guši i krije svoju sumnju oko dostignuća pokušavajući da pronađe sve moguće prihvatljive koordinate u vremenu i prostoru u funkciji onoga što je već postigao i prihvatio kao uspjeh.

Nalazeći se u ovakvim položajima, na rubu ove dvije krajnosti, čovjek, svaki na sebi svojstven način, postaje pasivan zbog unutrašnje borbe sa sopstvenom „jučerašnjicom“, jedan da je zaboravi, a drugi da je sačuva. Dok u međuvremenu, zabavljeni time sasvim neizvjesno i neprimjetno, u potpunosti su okrenuli leđa „danu“ koji već dolazi, koraku koji slijedi i osnovnom osjećaju prema budućnosti uopće. Za oboje je potrebno vrijeme kako bi prevazišli unutrašnje haotično idejno gušenje, i svaki od njih se ponaša kao neka vrsta neodgovornog bolesnika, vrlo slično jednom paralizovanom u kolicima, koga nije etički pitati zbog čega je u tom stanju, znači, kao čovjek kome je u svemu potrebna samo podrška.

Jedan upija sve bez neophodne pažnje u vezi sa biranjem i što je najgore bez obaveznih skrupula, sa mršavom namjerom da nadoknadi lični gubitak u korist kontinuiteta, te trudeći se tako da opravda ono što je već prevazišao (gubitak) kriterijem „slučajnost“ ili „nepravednost“. Dok drugi, isto tako, bez neophodne pažnje u vezi sa biranjem i bez obaveznih skrupula, troši sve ono što mu je dostignuće pružilo, i to pod istim uvjetom, da osigura i brani pridobijeni kontinuitet, ali i da, oko svega onoga što je postigao i uspio, odstrani i izbjegne kriterij „slučajnost“ ili „nepravednost“.

U osnovi njihovih mogućnosti i očekivanja, ličnih viđenja i ograničenja, kod obojice se na neki način dogodilo „ČUDO“, koje iznenađuje i njih i njihov raspored znanja. Znači, za njihovu ljudsku ograničenu viziju i shvatanje desilo se ono najnepredvidljivije, najneprirodnije, što ih svakako stavlja u gusti razgovor sa samim sobom da ga uistinu prihvate kao neku vrstu slučajnosti, kao iznenadnu sudbinu ili kao prosto neobjašnjiv hir vremena.

Sve to je tako kako jeste, jer ono što čovjek posjeduje je nešto što doživljava kao sasvim prirodno stanje, dakle, za sve što već posjeduje on suštinski ne osjeća ni najmanju potrebu da napuhuje i veliča bilo koji vlastiti fenomen. Ali u svakom slučaju, tačno to napuhavanje i veličanje fenomena koji se dogodio, čini ih da osjećaju prazninu o aktivnoj ideji za sutrašnjicu, dok u međuvremenu, da bi izbjegli

Fatmir S. Bači


debatu i raspravu o unutarnjoj nesigurnosti koja ih žulja u savjesti, glasno, a ponekad arogantno, promoviraju nešto suprotno svom osjećanju.

Nalazeći se obojica jedan ispred ispuhane, a drugi prenapuhane praznine, doživljavaju slična razočarenja (bez obzira na razlike istog fenomena), te baš zbog sudara kontradiktornih i haotičnih zaključaka gube svaki pouzdani argument unutar sebe. Kao zamjena za već sakrivenu nesigurnost, oba postaju surovi ili šutljivo surovi, stanje koje ih čini da se prema drugima pretvore u sitne ali odlučne šoviniste bez osnove. Kao takvi, oni pedantno zahtijevaju samo gmizavu riječ ili suglasnu pantomimu, komponiranu pažnju ili određenu šutnju, naivnu patetiku ili nijemi zaključak, sve to jer zbog praznine realno im nije dovoljno ono što posjeduju. Ili još bolje rečeno, oni zapravo i ne znaju šta imaju, i kao posljedica toga, ne znaju ni šta zahtijevaju.

Svaki projekt sa kratkoročnom vizijom, svaki trud i napor čovjeka u cilju brzog načina izražavanja, ima psihički haotične posljedice jer nije u stanju podnijeti istinitu težinu riječi „uspjeh“, zato što nije zasnovan principom stalnog samonadzora. Zbog istih razloga, i riječ „neuspjeh“ ima slične posljedice, samo ih dijeli tačka dostignuća u ovom malenom zatvorenom krugu. Znači, privremeni „uspjeh“ ili „neuspjeh“ čovjeka, baš zbog nedostatka krajnjeg cilja u njihovom biću i shvatanju, kao neizbježni dio univerzuma i univerzalnog sistema, čini ih nesposobnim da postanu odgovorni za svaku vrstu temeljitog viđenja sadašnjosti, ali i krajnje nezadovoljnim i haotičnim za svako viđenje ka budućnosti.

U takvim gore spomenutim okolnostima, etički trajnom ljudskom cilju, to da prvenstveno je važno biti „ČOVJEK“, kod njih se neizbježno banalizira baš status čovjeka, nemilosrdno se baca u plitke igrice vezane za oblast konvertibilnih interesa. Ispred ovakve situacije, iznenada, obojica su se našli zbunjeni, i u užurbanom odnosu sa prolazno slijepim potrebama, koje baš zbog kratkoročnosti, zahtijevaju uvijek i hitno rješenje, dakle, što brže, još dok kalaj sija. Sa druge strane, bez obzira na krajnosti problema u oba slučaja, izgradnja čovjeka kao krajnji cilj, za njih nema nikakvo značenje, čak to postaje i glavni razlog ozbiljnog oštećenja njihovog kvalitativnog dijela u korist pogrešno subjektiviziranih kvantiteta.

U takvom stanju razočarenje postaje temeljno pravilo, iskrivljeni zakon koji u potpunosti vrši jak pritisak nad njima u toj prihvaćenoj igri gdje je glavni cilj čovjeka usitnjen i nikad se ne pokazuje u cijelosti. Baš ta igra, koja je u svijesti sasvim pogrešno postavljena i prihvaćena kao hitna nužnost, sve što se dešava ide na štetu istinskog etičkog kriterija života, u najširem značenju ove riječi. Život kao takav, u ovakvim situacijama pretvara se u jednu prljavu disharmoniju sa gmizavim ili oholim odnosima, u kojoj su montirani niz sumnjivih ega, koji su se iznenada trefili i sa odgovarajućim i dotičnim isto tako prljavim ciljevima, zbog kojih oni varaju i sebe, i druge.

Tačno ovdje leži i opasnost. Obojica javno sugeriraju i javno predlažu, prvi „kako ne treba“, a drugi „kako treba“ (što u suštini ima isto ishodište), nakon što je prvog prevarila žalosna java neostvarenoga sna, a drugog je obuzela bijedna java



za već ostvareni plitki san. Njihovi prijedlozi, i onaj „kako ne treba“, i „kako treba“, naravno da su vrlo važni, ali samo kada idu zajedno uklapaju se i sa ontološkom suštinom čovjeka, ovako odvojeni postaju samo osakaćeni prijedlog bez lične ideje za nastavak.

Njihov polovičan ali agresivan napor pokušava nam se nametnuti prvi „kako ne treba“ bez onog „kako treba“, i drugi „kako treba“ bez onog „kako ne treba“, jer ustvari njihov doživljaj je polovičan. To upravo čini da svako od njih otvori po jedan „tabu“ jaz, koji bez obzira što na prvom pogledu odražava neku blijedu istinitost (kao kod svake laži, ne može bez malo istine), opet ima još mnogo prostora u njoj i za neistinu (a najčešće zauzima većinu prostora), i to ustvari postaje tako tvrdoglava činjenica, da i kada bi htjeli, ne možemo je zaobići.

U teleološkom smislu, svaki kratkoročni projekt mora se uklopiti sa odgovarajućim fragmentom dugoročnog viđenja, i samo kao takav ima smisla i čuva sve veze sa istinom. A kada kod kratkoročnog projekta uopće ne postoji teleološko viđenje, onda ili je samo mješavina bujne mašte sa sitnim mrvicama istinite ljudske ontološke suštine, izbjegavajući pritom istinu kao cjelinu, u koje spadaju uglavnom nesublimne površne fizičke i fiziološke prirode čovjeka kao što su jelo, piće, spavanje, itd. (ono neizbježno) ili je onako, samo „čista“ laž.

Takva tmurna perspektiva odbija da bude prihvaćena od strane zdravog razuma jednostavno zbog toga, što sav lanac njihovih pretpostavki, rezultira kao logičnost napornog skolarizma i u pokušaju da se primijeni ispada skroz napet. Iako na prvi pogled njihovo uvjerenje u vezi uspjeha i neuspjeha izgleda jedinstveno, u subjektivnom načinu obznane, ispada da je vezano više za ljudske strasti i kao takvo različito je kod različitih pojedinaca. Ovakav način pristupa nam ne ostavlja ni najmanju mogućnost da time izgradimo (pa makar to bilo i približno), jedan prihvatljiv teoretski i praktični sukladni poredak, kako bi barem metaforički bio generalizovan i istinit za sve ljude u vezi sa uspjehom ili neuspjehom.

I zaista, ukoliko spletom sretnih okolnosti uspjeh dolazi skoro neočekivano, neuspjeh je usput srušio jedan veoma pažljiv plan do u tančine potvrđen i do sitnica smišljen. Ukratko rečeno, možda samo jedan jedini detalj bi bio dovoljan i mogao bi se ostvariti toliko traženi preokret kod jednog, ali po istoj mjeri nepoželjnog kod drugog, a u svakom slučaju, opet sačuvati kod oboje isto spomenuto alarmantno nestabilno stanje sa obrnutim redoslijedom, koje htjeli to oni ili ne, otima im najbolji dio pažnje o onome što treba da slijedi čvrsto vezano za budućnost.

Upravo to je i ključni razlog, što za prilično dugo vrijeme, ni jedan od njih neće moći tako brzo ući u jednu poštenu igru, gdje dugoročni i kratkoročni projekti nisu u međusobnom sukobu, jer su još unaprijed već prihvatili pravila koja su potpuno suprotna dostojanstvu, ljudskoj etici, i shodno tome su u otvorenom sukobu sa pravednim moralom, što zapravo čovjeka i čini ČOVJEKOM, i bez čega hajvan jeste i ostaje HAJVAN.

Fatmir S. Bači


Glavni problem njihove dugotrajnosti procesa uz moguću promjenu, jeste upravo u kratkoročnim projektima koji su slični jednoj običnoj trci sa dvije vidljive tačke, za koje nije potrebno ni da vjeruješ u nešto veće, ni da sanjaš i da se trudiš za nešto dalje i dugotrajnije od vidljivog cilja. I što je najvažnije, njihovo ciljanje i znak uspjeha ne mora se uklapati sa nekim etičkim dugoročnim projektom, i u centru pažnje nije njihov pogled u sebi nego tuđi pogled na njih. Baš zbog toga, ova metaforizirana trka nema osnove da bude suočena sa ljudskim dostojanstvom i pravednim moralom, jedino je samo „stigni prvi i blistaj za tuđe oči. . . !“

Nesumnjivo je to da se za dugo vremena ne može doći do promjene u ovako prihvaćenoj igri, sve dok se ne pojavi kritički mudri i duboki pogled unutar vlastitih, krhkih i haotičnih shvatanja, i to na osnovu duševne spoznaje. Sve se to mora sprovesti preko iskrene meditacije o sebi i svom položaju, o odnosima koji potiču iz tog položaja, o plemenitim prioritetima ljudskosti, i sve to u vezi sa krajnjim ciljem ljudskog bića, vječnošću. Znači, sve dok ozbiljno ne počnu cenzurirati sami sebe, što će im omogućiti neposredan i slobodan izbor, kao i sistematizirati sopstvene vrijednosti u svemu što je kod svih ljudi nepromjenljivo, kako bi osvježili i obnovili energiju na svakoj životnoj „stanici“ sa jasnim i određenim konačnim ciljem.

Sve dok se nešto takvo ne dogodi, jedan će biti potpuno gluh zbog velike galame oko ličnog gubitka, i bez pravog argumenta o svom potpuno zatvorenom položaju. Te kao takav, neprestano će dirati u svoju živu ranu, a bol će ga tjerati da se otvorenijih očiju ponaša kao slijepac, jer on zapravo vidi i komentira drugima samo jedan imidž negdje iza horizonta. Ni on sam ne zna zbog čega to radi, jer pažnja uopće nije usmjerena prema njemu, i niko ga ne sluša.

Dok onaj drugi postaje skroz zaslijepljen agresivnom slavom i ličnim uspjehom koji je postigao, i bit će mu dovoljno sve što drugi govore njemu i o njemu. Pa čak i ako ta njihova priča hvale prelazi svaku istinitu granicu u koju i on sam ne vjeruje za sebe, ipak će pokušati da vjeruje i njome se boriti protiv sopstvene sumnje. No svakako, on će slušati samo tim jednim uhom, jer drugo koje je zaslužno slušati sebe, ponašat će se gluhim prema istini.

Oboje žive u jednoj dalekoj odbjegoj ili virtualnoj realnosti koja ih je obuzela, sasvim nejasno, i skroz utopljeni u njenoj praznini nadaju se nečemu drugom, čime će braniti prošlost i graditi budućnost. Ta odbjegla ili virtualna realnost, ne liči ni u čemu ovom što već imaju, te kao posljedica toga, sanjarenjem postaju vlastita žrtva samoprevare, zadovoljavajući sebe samo pasivnom utjehom preko plitkih i uvijek prisutnih komparativnih formi.

Da li postoji istinito rješenje za njih? Da li uopće ima rješenja za euforiju „uspjeha“ i za depresiju „neuspjeha“? Mislim da ima. Za čovjeka ne postoje ni željezni, ni asfaltni putevi, oni su izmišljeni i izgrađeni samo za mašine. Čak, ne postoji ni neki početni pravedni princip o pravom putu koji je vjerodostojno izmišljen i izgrađen od čovjeka za čovjeka.



Ljudsko biće, manje ili više, obdareno je znanjem o putu, ali zato ima sasvim jasan suštinski osjećaj o spoznaji puta. Čovjek ima ličnu slobodnu volju da, radi sebe, bira put u skladu sa pravednim znanjem i vlastitim osjećajem, sve to u bliskoj saradnji razuma i duševne spoznaje. Ili jednostavno, isto, slobodnom voljom može se odlučiti i protiv sebe, da negira prihvatiti pravedno znanje o putu ulazeći u sukob sa svojim suštinskim osjećanjem spoznaje puta, i ne uzimajući u obzir saradnju razuma sa duševnom spoznajom.

U svakom slučaju, znanje o putu i mogućnost povećanja tog znanja preko saradnje razuma sa duševnom spoznajom, čini dugoročnu viziju i neograničeno polje gdje se čovjek dokazuje kao takav. Dok suštinski osjećaj spoznaje puta je uvijek sposoban izgraditi jedan kratkoročan projekt u skladu sa znanjem, što znači, sukladno dugoročnom projektu. Uzimajući u obzir gore navedeno, nijedna punoljetna mentalno zdrava i sposobna osoba ne može se osjećati neodgovorna za svoje korake na svom putu koje odlično prepoznaje, niti se može ponašati kao neodgovorna osoba za svoj cilj.

Sa takvim obilnim duševnim i razumnim bogatstvom gdje se slobodno razvija i metodologija, i metod, i mogućnost aplikacije, svaki pojedinac je u stanju da sam sebi po slobodnom izboru otvara put ka istinitom uspjehu ili neuspjehu, put koji ne može biti osim njegov i koji je možda sličan ali nije istovjetan ni sa čijim drugim putem. Osvijetljen kroz ovakvu prizmu gledanja, za uspjeh ili neuspjeh, slika čitavog svijeta za svakog, postaje i jeste put neograničenih mogućnosti da ostvari sebe kao čovjeka.

Svi su ljudi putnici, i svojim korakom po njemu, pored napora da otvore jedan novi puteljak u shvatanju i primjeni, te da po mogućnosti bude i koristan, trude se preko tog puta izgraditi i izraziti svoj identitet kojeg drže u sebi. Tako nešto gledano kao svjedočanstvo ljudskosti jeste istovremeno i nužno i neizbježno, bez obzira da li je ispravno ili ne, to postaje i obaveza kako se preko lične odluke dokazuje istiniti ili lažni uspjeh, istiniti ili lažni neuspjeh. Takav put, lakši ili teži, duži ili kraći, je sasvim relativna kategorija koju slobodno možemo svrstati kao predrasudu, i koji je samo rezultat spoljašnog i površnog viđenja.

Sudeći preko duševne spoznaje i razuma, sve što je u nutrini ljudskog bića i sve oko njega, prema svim mogućnostima i ograničenjima, zaista i jeste čudo, ali pošto ništa od tog ljudskog ne može prevazići mogućnosti i ograničenja, kao takvo, ustvari, ne sačinjavaju čudo. Čovjek uzima iz prirode a istovremeno joj i daje dio prerađenog od onoga što je prethodno iz prirode već i uzeo (bez obzira na izvor, spoljašnjost ili nutrinu), jednostavno da bi ispunio svoje potrebe (nikada neupotpunjene), i nikada zadovoljan u vezi sa sobom i sa onim što je postigao.

Šta zapravo nedostaje čovjeku? Šta čini čovjeka da je nezadovoljan sobom i postignućem, zbog čega pati radi svog „neuspjeha“, slično kao što je nezadovoljan i pati zbog svog „uspjeha“?

Težina koju čovjek, ne da je ne može podnijeti, ali u svakom slučaju ponaša se kao slabić prema tom teretu, naziva se ČUDO. Znači, ugrađujući u sebi ono što

Fatmir S. Bači


mu ne pripada (ČUDO), on biva razočaran i u onim slučajevima kada postigne cilj koji je sebi odredio, a kad ga ne postigne, još je gore.

Ljudski razum ima svoja ograničenja, prostorno-vremenska i duševna, a prostorno-vremenska granica je priroda oko nas i cjelokupno stvorenje u kojem i mi učestvujemo. Od sitnog atoma pa sve do najudaljenijih galaksija, čovjek tu dotakne i neizmjernu mogućnost za svoju slobodu, a istovremeno i svoju krajnju nedostižnu granicu koju prepoznaje samo kroz jednu višu ljudsku instancu, preko duševne spoznaje. Znači, kao takav, ljudski razum u svakoj stvari ili događaju obavlja dužnost svoje mogućnosti i nikada ne može prevazići ljudsku prirodu, niti prirodu uopće. Nema u tome nikakvog čuda. Činjenica da si čovjek i da si živ, nije također i znak da si izvan ili iznad prostorno-vremenskih granica prirode.

A što se tiče duševne spoznaje, odnos koji razum sprovodi njome je vrlo gust i aktivan, ali je i poseban, jer sve što se događa između njih jeste u isto vrijeme i veliko neizmjerno prostranstvo spoznaje, ali je i iznad naše jezičke mogućnosti kako bi se izrazili i da postupamo prema tom ograničenju isto kao i sa prostorno-vremenskim. Znači, sve što u tom odnosu uspijemo dotaći, iako je sasvim jasno i vjerodostojno u sebi, ipak nam nedostaju riječi kako se izraziti i kako objasniti drugima, te baš zbog toga služimo se uglavnom preko opisa samog doživljaja ili sredstvom metaforizovane prirode.

Međutim, kada u svojim prednostima shvatanja i dinamici koja slijedi to shvatanje, gdje izražajno i prvenstveno dostignuće čovjeka u svakom postupku jeste „ČOVJEK“, u oplemenjenom značenju te riječi, onda svaki uspjeh ili neuspjeh je samo obična stanica, i uvijek je u vezi sa krajnjim ciljem. To znači da se duševna spoznaja i razum o sebi i o ličnim vrijednostima, prostire preko kvalitetnog upoređivanja, u vremenskoj razini, od stvaranja oca ljudskoga roda, Adema, a.s., pa sve do Sudnjeg dana, i prostornoj razini, od okoline ljudskih koraka pa sve do Dženneta koji se mora zaraditi kao krajnji cilj.

Samo tako neće postojati više pravi razlog ni da se prelazi u euforiju zbog postignutog uspjeha, niti će se desiti depresija zbog neuspjeha, pošto i za jedno i za drugo sukladno dugoročnom projektu, uvijek će biti otvorene jasne vizije u vremenu i prostoru, koje se odnose na budućnost. Pojedinačno ili svi zajedno, ljudi su uvijek i maleni i privremeni u poređenju sa čudom. Čovjek ima svoje ljudske granice unutar kojih čudo ne možemo ni zamisliti. Cilj koji čovjek postavlja sebi, jeste i suština putovanja na putu koji sam otvara, dok ovosvjetska postignuća, privremeni uspjeh ili privremeni neuspjeh, uvijek se pretvaraju samo u pretposljednju ovosvjetsku stanicu.

Obaviti jedan svoj prioritetni zadatak, najprostije rečeno, znači, da si obavio samo jedan od zadataka, isto kao kad ne obaviš jedan zadatak, znači, da nisi obavio ni manje ni više nego samo jedan od zadataka. Samo što sve ovo, obaviti ili ne obaviti zadatak, jeste istovremeno i najograničeniji dio čovjeka, i kao posljedica toga postaje nam i najvidljiviji, vrlo blizak našoj želji i žudnji, kako bi nas kao takav



natjerao i zadužio da ga nazovemo i smatramo važnim, ne shvatajući da u međuvremenu, padamo u gustu mrežu jedne optičke iluzije.

U jednom opširnijem i detaljnijem pogledu, zaključak u vezi sa ovim, dobit će sasvim obrnutu sliku, dostojnu za novi pregled vrijednosti i dostignuća, to jest, ukoliko si obavio jedan zadatak, sigurno je da si stotine drugih ostavio na raskršću, a ukoliko nisi obavio jedan zadatak, znači da stotine drugih zadataka nisi zanemario. Ovaj uprošćeni mehanički uspostavljeni način razmišljanja otvara mnoge istinite mogućnosti, da se dugotrajni koncept prihvati kao jedini algoritam optimističke vizije.

Drugim riječima, bez obzira na otkrivene krajnosti, svaka od gore navedenih situacija bude naknadno otkupljena sa njihovim ekvivalentnim vrijednostima i dostignućima. U konkretnom slučaju to bi značilo da, svaka od njih čuva jednu drugu nit shvatanja i dinamike za nastavak u novoj krajnosti koja, prema našem razumu djeluje sakrivena i pospana, ali je u nama potencijalno aktivna. Dalji cjepidlački napredak u sitničarenju do detalja koji trebaju slijediti poslije ovih gore spomenutih suprotnosti, vodi nas ka istim ili sličnim odnosima sve do mikroskopskih veličina, ili obratno, do samog univerzuma.

Nesuglasice realnih dijelova vidljivih i nevidljivih stvorenja (naglašavam; vidljivih i nevidljivih stvorenja!), i njenih pratećih fenomenoloških zbivanja, nisu samo onako, puke realnosti jedne slučajne kontradiktornosti, kako bi se nekima tako i dopalo, prema onoj „kontradiktornosti donose razvoj“ (sačuvaj nas Bože od njih), već su to prirodne dualne suprotnosti, a u isto vrijeme i nužnosti iste harmonije. Upravo ta univerzalna harmonija, koja nikako nije slučajna ni u bilo kojoj vremeprostornoj stvarnosti, ni u bilo kom događaju duševne spoznaje, jeste i jedina određena da donese razvoj.

A oni koji stvaraju i sprovode prepreke oko ljudskog suštinskog shvatanja da su krajnosti ključni entitet svakog stvorenja i glavni pokrovitelj za sve ravnoteže u univerzumu, to upravo rade da bi se suprotstavili egzistenciji ove harmonije gdje je sadržano i ljudsko postojanje. Njihov cilj je više nego jasan, manipuliranje ljudskom sviješću kako bi od toga napravili sukob u kome su baš oni ti koji vladaju, negativno manipulirajući uspjehom i neuspjehom, vješto baratajući pojmom „rat sa svima i protiv svih“ proizvodeći pritom nešto kudikamo rizičnije, lažan mir. No, u univerzalnom poretku i u smislu krajnjeg cilja, oni nisu ni nužni, ni objektivni faktor općeg događaja, već samo mračni uzroci i nervozni bolesnici vlastitog ega.

Privremeni uspjeh, pa bio to i privremeni neuspjeh, nisu ni veličine niti dimenzije sa kojima se rađamo, kao što nisu mjerilo kvaliteta za istinu, već su to jednostavno posljedice jednog pogrešnog vaspitanja i važe samo kao aktivno licemjerno sredstvo predstavljanja u jednom isto tako pogrešnom društvu. Dakle, sa privremenim uspjehom ili privremenim neuspjehom, život će svakako nastaviti dalje svoj tok, hvala Bogu, ne po ljudskom projektu. Ni bolje, ni gore od onog što je propisano. To je možda i dvostruko zlatna cijena istinskog uspjeha i istinskog

Fatmir S. Bači


neuspjeha od kojih se uvijek ima šta izvući kao mudrost za našu sadašnjicu i u skladu sa dalekom vizijom, sa teleologijom ljudskog bića.

Ova dva fenomena su toliko bliska i toliko neophodna nastavku ka jasnom cilju, kao što su u neizbježnoj funkciji jedan drugome, i to do te mjere da su i nužnost za svoju suprotnost, što znači da su opet i uvijek važni jedan za drugog, za harmoniju uopće, a posebno za harmoniju ljudskog bića.

Fizički živimo u jednom elipsoidnom svijetu i svaka ustrajnost za nastavak u jednom smjeru, kad-tad i u svim slučajevima, će nas odvesti ka polaznoj tački (osim Magelana, koji nije nikada stigao), dodajući tom postignuću i vertikalnu mogućnost naše fizičke evidencije koja nam cinično uklanja svaki napor za definiranje jednog mogućeg empirizma kojeg mi kontroliramo. Znači, ako je svijet elipsa u obliku napetog luka, duševna spoznaja čovjeka zna za svoj cilj te bira biti, ili strijela koja se postavlja u napeti luk ka visokim položajima, ili da postane tužni otpadak sopstvenog bića.

Ja sam eto, odavde počeo svoje viđenje, neko drugi može početi negdje drugdje prema istom cilju. Ljudski ciljevi su ti koji daju težinu ličnom zadatku a ne sredstva, oni određuju promjenu ili nepromjenu smjera u svim putovanjima. Niko od smrtnika (samo Uputa kojom nas opskrbljuje Svemogući), ne može nam tačno reći odakle se zapravo treba krenuti prema istinitom uspjehu i na što većoj razdaljini od istinitog neuspjeha, da se ne bi zatvorili u jednom očaranom krugu glumeći radost zbog lažnog uspjeha, isto tako i sa vještačkom tugom zbog lažnog neuspjeha. Toliko.

DILEME O INKLUZIVNOM OBRAZOVANJU


376.014-056.26/.36

Doc. dr. Mustafa Fetić


SAŽETAK Inkluzija je prilično nova ideja u odgojno-obrazovnoj praksi koja traži

mnoga interdisciplinarna pojašnjenja, posebno kada je u pitanju njena implementacija u školski sistem. Mnoge dileme se nameću kako kod nastavnika, tako i kod roditelja koji trebaju odlučiti da li da uključe svoju djecu u ovaj, po svemu sudeći, novi vid edukacije i obrazovne rehabilitacije djece. Složit ćemo se da ovaj novitet u obrazovnom sistemu nije jednostavna ideja. Inkluzija u pojmovnom smislu podrazumijeva pravo svakog djeteta na podjednako obrazovanje, pod istim uvjetima i to na svim obrazovnim nivoima – od predškolskog uzrasta do visokog obrazovanja. Ono obuhvata: djecu sa smetnjama u razvoju, djecu sa invaliditetom, djecu iz marginaliziranih grupa, te darovitu djecu. Škola bi trebala biti po mjeri i mogućnostima učenika, a ne suprotno, kao što je to bilo do sada, da djeca budu po mjeri škole i društva. Kako ocjenjivati djecu u inkluzivnom odjeljenju, i onu koja pokazuju manji kvantum znanja zbog svojih „ograničenja“ kao i onu djecu koja uspješno savlađuju gradivo, a sve to kako bi ih motivirali na rad i osjećaj uspjeha, bez depremiranja, suza i kompleksa niže vrijednosti!? Ovo su neke od dilema gdje možemo očekivati reakciju i nastavnika i roditelja. Edukacija i priprema nastavnog kadra za inkluziju u školama nije na vrijeme planirana, tako da nema dovoljno predmeta u nastavnim planovima pedagoških i učiteljskih fakulteta koji se konkretno bave ovom tematikom. Ipak, ovako human projekt zaslužuje visoku posvećenost, pažnju i brigu svih učesnika i aktera obrazovnog sistema kako inkluzija kao ideja jednog vremena ne bi ostala mrtvo slovo na papiru, već da se čvrsto ugradi u naše obrazovanje.

Ključne riječi: inkluzija, obrazovanje, škola, roditelji, nastavnik.

ABSTARCT Inclusion is a fairly new idea in the upbringing and educational practice that

requires many interdisciplinary clarification, especially when it comes to its implementation in the school system. Many dilemmas are imposed to the teacher, and the parents who have to decide whether to engage their children in this, apparently, a new form of education and educational rehabilitation of children. We will agree that this novelty in the education system is not a simple idea. Inclusion

doc. dr. Mustafa Fetić


in the conceptual sense implies the right of every child to education equally, under the same conditions and at all levels of education - from pre-school to higher education. It includes: children with disabilities, children from marginalized groups, and gifted children. School should be tailored to the students’ abilities, not the opposite, as it has been so far, that children are made to measure school and society. How to grade children in inclusive classrooms, the ones that show a smaller quantum of knowledge because of their „disability“ as well as those children who successfully master the material, all in order to motivate them for work and sense of success, without depriment, tears and inferiority complex!? These are some of the dilemmas where we can expect a reaction of both teachers and parents. Training and preparation of teachers for inclusion in schools is not timely planned, so that there are not enough subjects in the curricula of teaching and pedagogical education faculties dealing specifically with this issue. However, this humane project deserves high commitment, attention and care of all the participants and stakeholders in the education system in order for the inclusion as an idea of one time would not remain a dead letter, but that is tightly integrated into our education.

UVOD Šira analiza o potrebi inkluzije u obrazovanju naše djece ukazuje na to da o

ovoj ideji fali kvalitetna i transparentna kampanja koja bi ukazala na prednosti i kvalitete ovog humanog projekta koji, bez sumnje, najviše pomaže djeci sa posebnim potrebama, te njhovim porodicama. Proces njene implementacije u naš odgojno-obrazovni sistem teče izuzetno sporo. Uzroci su više nego očigledni:

- Nedovoljna edukacija i pripremljenost nastavnika i učitelja;

- Nepripremljene škole i učenici u redovnoj školskoj nastavi;

- Nepripremljeni i bojažljivi roditelji za djecu kojoj posvećuju posebnu njegu;

- Nerazvijena svijest o pravu čovjeka na različitosti i hendikepe.

Društvo u cjelini bi moralo ovom problemu pristupiti sa više odgovornosti i pokrenuti sve raspoložive mehanizme kako bi inkluzija na velika vrata ušla u škole. To podrazumijeva temeljito prilagođavanje školskih objekata, nastavno-materijalnih sredstava i drugih pratećih elemenata nastavnog rada „inkluzivnoj grupi“, kako bi djeca sa invaliditetom mogla pristupiti i nesmetano koristiti školske potrepštine. Ovdje ne treba prepustiti samo prosvjetnim radnicima i menadžmentu škole da sami rješavaju ovo pitanje kako umiju i znaju, već im treba ponuditi svu potrebnu logistiku za njeno sprovođenje u svakodnevu školsku praksu. Kroz ovaj analitički rad namjera nam je odgovoriti na osnovno pitanje – šta je, ustvari, inkluzija?

Inkluzija, po većini referentnih autora, predstavlja pravo i mogućnost svakog djeteta, od predškolskog uzrasta do visokog obrazovanja, na podjednako



dostupno, pravedno, kvalitetno školovanje kroz redovni obrazovni sistem. Inkluzija obuhvata:

- Djecu sa smetnjama u razvoju;

- Djecu sa invaliditetom;

- Djecu iz marginaliziranih grupa;

- Darovitu djecu.

Pojmovno značenje riječi „inkluzija u obrazovanju“ i dalje ostavlja nedoumicu u poimanju adekvatnog razumijevanja ove sintagme, te je potrebno pojmovno razgraničiti termine inkluzija i integracija, a koji se često smatraju kao sinonimi. Kako navode Pašalić-Kreso: „U domenu razumijevanja pojednih termina postoji još uvijek značajna neusaglašenost koja na praktičnom planu proizvodi određena nerazumijevanja kao i protivrječnosti.“ (Pašalić-Kreso 2003:18) I ako postoje i etimološke i suštinske razlike među spomenutim izrazima u nekim jezicima je, prosto, nemoguće praviti distinkciju između integracije i inkluzije. Da bi lakše primijetili i prihvatili pojmovnu razliku spomenutih izraza, dotaći ćemo se Rječnika stranih riječi u kojem se značenje „integracije“ tumači kao dopunjavanje nečega onim što mu je bitno, a budući da integracijom dodajemo nešto već postojećoj i formiranoj cjelini, onda to nešto može da se integrira djelimično ili potpuno. Za termin „inkluzija“ navode se značenja: uključenje, uključivanje, obuhvatanje, sadržavanje u sebi, uračunavanje, podrazumijevanje. Tako se može biti uključen ili ne, obuhvaćen ili ne, sadržan ili ne, što znači da polovične ili djelimične inkluzije nema. (Vujaklija 1980:352)

Dakle, slijedom ovog etimološkog tumačenja pojmovnog određenja, integracija se odnosi na pridodavanje već postojećoj grupi, a inkluzija podrazumijeva uključenost i obuhvaćenost učenika u obrazovni sistem. Integracija se, također, zasniva na medicinskom modelu gdje se učenik sa poteškoćama u razvoju vidi kao problem, te da bi se uklopio u normalan razred mora se rehabilitovati. Na drugoj strani je obrazovna inkluzija koja se, prije svega, zasniva na socijalnom modelu shvatanja poteškoća, gdje se prevashodno kao problem označava obrazovni sistem, a ne apriori učenik. „Pojednostavljeno, Miles navodi razliku između integracije i inkluzije, da se prvi termin odnosi na „ići u školu“ a drugi na „učestvovati u školi“. (Miles:2000) Iz priloženog se da zaključiti da ovo nije jednostavna ideja, posebno kada je u pitanju njena implementacija u školski sistem. Psiholozi i drugi stručnjaci koji se bave dječijim razvojem upozoravaju da se djeca bolje i kvalitetnije razvijaju i edukuju sa vršnjačkim grupama. Njihovo pravo na što normalniji život, pa i pravo na blagovremeno i kvalitetno obrazovanje postavlja savremeno društvo pred veliki civilizacijski ispit. I porodice, i školske ustanove, nastavnici i vaspitači, dakle, svi akteri odgojno-obrazovnog procesa trebaju zajednički nositi projekt inkluzije, potpomagajući jedni druge na tom trnovitom putu.



PRAVNI OKVIRI INKLUZIJE Bilo kakva valjana rasprava i diskusija o definiranju, ulozi i implementaciji

inkluzivnog obrazovanja bila bi suvišna i manjkava bez prethodnog razmatranja i analize pravnog okvira koji se zasniva na izjavi iz Salamanke i Okvira za akciju u kojoj se donosi odluka „o uključivanju sve djece u obrazovni sistem“. Ovaj međunarodni dokument je prihvaćen od strane predstavnika 92 zemlje i 25 međunarodnih organizacija u junu 1994. godine na UNESCO-voj Svjetskoj konferenciji o posebnim obrazovnim potrebama. „Ovim dokumentom se još jedanput potvrđuje i garantira pravo na obrazovanje svakog pojedinca, a sukladno principima Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine, te se obnavlja zahtjev sa Svjetske konferencije o obrazovanju za sve, a koja je održana u Jomtienu 1990. godine.“ (Cerić 2004:87) Izjavom se direktno ne spominje Konvencija o pravima djeteta, ali su neke njene odrednice inkorporirane kao što je pravo iz člana 2 koji se odnosi nediskriminaciju, član 9, pravo djeteta da živi sa svojim roditeljima, te pravo na obrazovanje iz člana 23 i 29.

Spomenuti Dokument iz Salamanke obuhvata pet tačaka kroz koje se definira inkluzivno obrazovanje i daju smjernice za realizaciju inkluzivnog obrazovanja:

- Svako dijete ima temeljito pravo na obrazovanje i mora mu se pružiti prilika da postigne i održava jedan prihvatljiv nivo učenja;

- Svako dijete ima jedinstvene karakteristike, interese, sposobnosti i potrebe za učenjem;

- Obrazovni sistemi bi trebali biti planirani i obrazovni programi implementirani tako da vode računa o širokoj raznolikosti ovih karakteristika i potreba;

- Oni sa posebnim obrazovnim potrebama moraju imati isti pristup redovnim školama koje bi im bile prilagođene putem odgovarajućih pedagoških nastojanja kojima je moguće izaći u susret tim potrebama;

- Redovne škole sa ovakvom inkluzivnom orijentacijom su najefikasniji načini suzbijanja diskriminatorskih stavova, kreiranja otvorenih zajednica, izgradnje inkluzivnog društva, i ostvarivanja obrazovanja za sve. (UNESCO, 1994, par. 2)

Načelo inkluzivnog obrazovanja kao jedno od ključnih načela poštovanja ljudskih prava zasniva se na više međunarodnih dokumenata kao što su dokumenta UNESCO-a, UNICEF-a, UN-a i druga međunarodna akta koja garantiraju prava djece na redovno obrazovanje, te da ne smiju biti zaboravljena, niti isključena iz školskog sistema, bez obzira na vrstu poteškoća ili posebnih potreba koje zahtijevaju obrazovnu podršku ili njegu.

Iz navedenih tačaka se da zaključiti da bi škole trebale prilagoditi koncepte svoga rada i djelovanja cjelokupnoj dječijoj populaciji, bez obzira na njihovo



fizičko, intelektualno, socio-emocionalno, jezičko, duhovno-religijsko i drugo stanje i opredjeljenje. „Ovo podrazumijeva djecu s poteškoćama i nadarenu djecu, djecu sa ulice i djecu koja rade, djecu iz udaljenih krajeva i iz nomadskih populacija, djecu iz jezičkih, etničkih ili religijskih manjina, te djecu iz drugih područja ili grupa koje su u nepovoljnom položaju ili su marginalizirane.“ (UNESCO, 1994, čl.3)

DEFINICIJA INKLUZIVNOG OBRAZOVANJA Savremena pedagoško-psihološka i didaktičko-metodika literatura, kod nas

i u svijetu različito definira inkluzivno obrazovanje, tretirajući svaki segment ove oblasti ponaosob. „Tako je inkluzivna škola mjesto gdje svako pripada, svako je prihvaćen, podržava i biva podržan od strane svojih vršnjaka i drugih članova školske zajednice kako bi se izašlo u susret njegovim obrazovnim potrebama.“ (Stainback&Stainback 1990) U drugoj definiciji se naglašavaju uvjeti uspješne inkluzije, pa se kaže: „Uspješna inkluzija podrazumijeva da su sva djeca aktivno uključena, da imaju pristup mjestima za igru i rad, da imaju opcije koje mogu lično birati. Inkluzija je proces, a ne mjesto. Jedna osoba ne može biti odgovorna za funkcioniranje inkluzije, jer ona obuhvata grupni napor. Proces inkluzije mora biti prilagođen kako bi se izašlo u susret potrebama svakoga djeteta, kao i zahtjevima programa.“ (Inclusion Resources fer Early Childhood Professionals, 1997)

Opisujući potrebu da se približe i transformišu službe i upošljenici u odgojno-obrazovnom sistemu, a ne da djecu „štimamo“ prema njihovim potrebama, inkluzija se definira i kao „spremnost da se djeca obrazuju što je moguće optimalnije u školi ili razredu koji bi inače pohađalo. To podrazumijeva približavanje službi za podršku djetetu, a ne odvođenje djeteta u takve službe.“ (Shultz-Stout 2001) Kao i svako drugo obrazovanje i odgoj, i inkluzivno obrazovanje počinje u porodici, u roditeljskom domu, među bliskim članovima porodice, u porodičnom gnijezdu. „Inkluzivno obrazovanje usmjereno je na osiguravanje pristupa svoj djeci odgovarajućem, relevantnom, dostupnom i učinkovitom obrazovanju u okviru njihove zajednice. Ovo obrazovanje počinje u porodičnom domu, i uključuje formalne, neformalne i sve oblike obrazovnih inicijativa u zajednici.“ (Stubbs 1998)

Definirajući inkluziju, Hall nam nabraja uvjete koji trebaju biti ispunjeni za njenu implementaciju, a to su: „Biti punopravan član jednog razreda odgovarajućeg godišta u svojoj lokalnoj školi, raditi iste lekcije kao i drugi učenici i nedostajati im kada niste tamo. Pored toga, imati prijatelje koji će provoditi neko vrijeme s vama izvan škole.“ (Hall 1996) Inkluzivno obrazovanje osigurava i realizira svoje obrazovne aktivnosti po specifičnom kurikulumu, a koji se razlikuje od kurikuluma u osnovnim školama. „Inkluzivna škola osigurava učenicima kurikulum na poseban organizacioni način, koji se razlikuje od onoga kurikuluma u školama koje isključuju određene učenike iz njihovih redovnih razreda.“ (Balard 1995) I konačno, kroz inkluziju bi trebalo odgovoriti svim učenicima zadovoljavajući njihove osnovne potrebe: „Inkluzija predstavlja proces kojim škola nastoji



odgovoriti svim učenicima pojedinačno putem ponovnog razmatranja organizacije i pripreme kurikuluma. Inkluzivna škola je ona u kojoj su prihvaćena sva djeca.“ (Sebba&Thomas 1996-1997) Korisno bi bilo u spomenutom kontekstu i razjasniti pojmovnu razliku između inkluzije i ekskluzije. Dok inkluzija predstavlja uključivanje ili integraciju pojedinaca, skupina ili zajednica u normalan društveni tok kroz socijalnu, obrazovnu, zdravstvenu i drugu brigu i pomoć, ekskluzija predstavlja proces sprečavanja dostupnosti temeljnih prava spomenutim korisnicima, a što za posljedicu ima otuđivanje ili diskriminaciju vezane za društveni status, naobrazbu, etničku pripadnost i životni standrard. „Na osnovu određenih temeljnih struktura koje su promjenljive tokom vremena, možemo odrediti nivo inkluzije ili ekskluzije, a to su: rasna pripadnost, geografski položaj, klasna struktura, šira globalna i društvena pitanja, izgled, naobrazba, religijsko opredjeljenje, ekonomsko-finasijski status i politika.“ (Ainscow 1999)

Citirani autori jasno stavljaju do znanja kroz spomenute definicije da inkluzija omogućava djeci sa posebnim potrebama i drugim marginaliziranim grupama da aktivno participiraju u društvenim procesima i aktivno koriste odgojno-obrazovne institucije. Ideja, a kasnije i sami projekt inkluzivnog obrazovanja, olakšavaju posao roditeljima i porodici, jer fokus odgojno-obrazovnih aktivnosti prebacuju na školske ustanove i druge obrazovne institucije. Definitivno, inkluzija je još u fazi eksperimentalnog istraživanja i testiranja, te je potrebno vremena i strpljenja kako bi ovaj humani projekt u konačnici zaživio u školskoj praksi i implementirao se na terenu.

ZAKLJUČAK Škola je društveno promjenljiva ustanova koja prati trendove socijalnih

promjena i prilagođava se aktuelnom društvenom trenutku. Inkluzivno obrazovanje u dvadeset i prvom stoljeću postaje realnost i jedno od temeljnih ljudskih prava. Inkluzivni odgoj promovira, između ostalog, i razvoj kompetencija za cjeloživotno učenje i aktivno sudjelovanje u demokratskom društvu. Projekt inkluzije ne može biti učinkovit bez ravnopravnog učešća savremenog vaspitača, učitelja i roditelja ili staratelja. Osnov inkluzivnog obrazovanja argumentovano je opravdan i u planovima i projekcijama ekonomske, neurobiološke, obrazovne i socijalne prirode. Dakako, vaspitanje i obrazovanje kao ključni pokretači savremenog društva trebaju biti usmjereni ka punom razvoju ljudske ličnosti i jačanju poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Oni moraju promovirati razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo, što su pretpostavke uspješne inkluzije. (Opća deklaracija o ljudskim pravima, čl.26.2)

Osnovni principi inkluzivnog odgoja i obrazovanja jesu razvojno adekvatni, primjereni i dostupni pristupu poučavanju svakog djeteta kroz interakciju roditelja i vaspitača, odnosno porodice i društvene sredine. Dijete tada postaje građanin s pravima i odgovornostima. Sve navedeno potvrđuje legitimitet i značaj inkluzivnog obrazovanja u promociji osnovnih ljudskih prava i sloboda u savremanom svijetu.



Inkluzija kao relativno nov pristup obrazovnim potrebama djece, podrazumijeva pozitivne promjene i dinamičnost. On uključuje sudjelovanje svih učesnika obrazovnog procesa kao i njihovu spremnost za stalno povećavanje znanja i iskustva. Od spremnosti aktera inkluzivnog procesa i njihove iskrene zainteresiranosti da taj projekt zaživi, zavisi i uspjeh implementacije inkluzije u školama. Istovremeno, inkluzija osnažuje promjenu školske kulture i školske prakse, kako bi se odgovorilo na specifičnosti djece u lokalnoj zajednici, smanjile prepreke i nedoumice za funkcioniranje redovne školske nastave, i tako pospješila integracija ne samo onih s teškoćama u razvoju, već svakog pojedinca i kolektiva, kako bi se različitosti učenika shvatile i prihvatile kao motiv za podršku i pomoć u učenju, a ne kao problem koji se mora rješavati.

Škola je uvijek bila na izvoru i ušću društvenih promjena, bile one obrazovne, socijalne ili kulturološke. Zbog visoko pozicionirane uloge u društvu kroz odgojno-afirmativni i socijalizacijski potencijal, škola treba permanentno vršiti pedagošku reviziju njenih zadataka i ciljeva u skladu sa savremenim civilizacijskim vrijednostima. U modernoj pedagoškoj literaturi sve češće zapažamo da se savremena škola opisuje kao dosadna, teška i zahtjevna. Kao da se otuđila od života. Ne stvara prostor i ambijent za afirmaciju individualnih sloboda, potreba, i interesa djece i mladih generacija, te ne budi i ne koristi ogromne resurse energije koju mladi ljudi posjeduju i neartikulirano troše. Otvaranje vrata inkluziji, spomenuti potencijali učenika se aktiviraju i škola postaje mjesto života. Sve će to imati vidne učinke koji će se reflektirati kroz novu pozitivnu atmosferu u učionici, školskoj zbornici, dvorištu, te komunikaciji sa roditeljima. Inkluzija priznaje i poštuje razlike i specifičnosti djece, i to je njen prvi korak. Nakon toga slijedi smanjivanje svih prepreka kroz organiziran, sistematičan i predan rad svih učesnika obrazovnog procesa.



329.3:28(497.1)"192"

Prof. dr. Admir Muratović

POLITIKA U BOŠNJAKA ZA VRIJEME KRALJEVINE SHS, ODNOSNO KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, KROZ DJELOVANJE JMO I DŽEMIJJET EL ISLAMI – KONCEPT USPJEŠNE BORBE NA PUTU ZAŠTITE NACIONALNOG, KULTURNOG I VJERSKOG IDENTITETA

SAŽETAK Avgusta ove, 2017. godine, navršit će se tačno 100 godina od kada su

Bošnjaci u Sandžaku zadnji put imali jedan važan skup na kome su bili predstavljeni kroz političke, intelektualne i vjerske subjekte i na kojem su donijete, jednoglasno, važne odluke.

100 godina poslije ovog događaja Bošnjaci Sandžaka još uvijek nisu kadri biti jedinstveni barem po tri najvažnije stvari: da smo muslimani sa svim što to znači i što podrazumijeva, da smo Bošnjaci u punom kapacitetu vlastitog identiteta, te u vezi pitanja Sandžaka. Nažalost, dok s jedne strane postoje oni koji su ukupno svoje djelovanje podredili ovoj misiji, i dalje su jaki oni koji čine sve kako bi ova važna pitanja devalvirali, kao i oni koji ne žale svoju energiju na putu stajanja u zajednički saf sa onima koji su iskonski protivnici interesa našeg naroda.

POLITIKA U BOŠNJAKA ZA VRIJEME KRALJEVINE SHS, ODNOSNO KRALJEVINE JUGOSLAVIJE, KROZ DJELOVANJE JMO I DŽEMIJJET EL

ISLAMI – KONCEPT USPJEŠNE BORBE NA PUTU ZAŠTITE NACIONALNOG, KULTURNOG I VJERSKOG IDENTITETA


Jugoslovenska muslimanska organizacija pod vođstvom dr. Mehmeda Spahe i Džemijjet el islami čiji je lider bio Ferhat Draga su dvije političke organizacije koje su svojim djelovanjem među Bošnjacima Bosne i Sandžaka ostavile neizbrisiv trag, pokazale i dokazale da se može biti i uspješan političar i biti u službi svom narodu, a ne batina protiv njega.

Ovaj rad ima za cilj poslati poruku svima onima koji se danas bave politikom u ime ovog naroda, da historija pamti samo one koji su vjerno služili bošnjačkom i opće ljudskom interesu, a da svi oni koji nisu imali sluha za potrebe vremena i svoje zajednice čeka stub srama „zasluženo mjesto“ u historiji.

Prvo političko organiziranje sandžačkih Bošnjaka na političkom planu desilo se 1917. godine kada je organizirana i održana „Sjenička konferencija“, na kojoj su učestvovali predstavnici iz oba dijela Sandžaka i gdje je od okupacionih vlasti traženo ujedinjenje Sandžaka i njegovo pripajanje matici Bosni i Hercegovini, a ako to ne bi bilo moguće, onda njegova autonomija kao jedinstvene cjeline.

ABSTRACT In August 2017, it will be exactly 100 years since the Bosniaks from Sandžak

last had an important gathering on which they were presented through political, intellectual and religious entities and on which unanimously were adopted important decisions.

100 years after this events Sandžak Bosniaks have not yet been able to be unified on at least three most important things: that we are Muslims with all that this means and understands, that we are Bosniaks in the full capacity of our own identity and related to the issue of Sandžak. Unfortunately, while on the one hand there are those who have all their actions subdued to this mission, still are strong those who are doing everything to devalue these important questions, as well as those who do not complain about their energy on the road standing in a joint saff with those primeval adversaries of the interests of our people.

Yugoslav Muslim Organization under the leadership of Dr. Mehmed Spaho and Džemijjet al Islami, whose leader was Ferhat Draga are two political organizations which with their actions among Bosniaks in Bosnia and Sandžak left an indelible trail, showed and proved that one can be a successful politician and be at the service of ones people, and not a club against it.

This work aims to send a message to all those who are today involved in politics in the name of the nation, that history remembers only those who have faithfully served the Bosniak and general human interests and that all those who did not have an ear for the needs of the time and their community awaits pillory „rightful place“ in history.



The first political organization of Sandžak Bosniaks on the political agenda, happened in 1917. when was organized and held the „Sjenica Conference“, at which representatives from both parts of Sandžak participated and where from the occupation authorities was asked unification of Sandžak and its annexation to Bosnia and Herzegovina, and if this would not be possible, then its autonomy as a unified whole.

SJENIČKA KONFERENCIJA Zbog poznatog završetka i svjetskog rata od ovih zahtjeva ništa nije bilo,

akteri konferencije su proganjani, a mnogi likvidirani pošto su označeni kao „austrofili“ i optuženi za veleizdaju. Dogovorom srpskih i hrvatskih političara na Krfu 20.07.1917. godine zapečaćena je sudbina Bošnjaka, kako ovih u Sandžaku, tako i onih u BiH, ali ne samo njih nego i sudbina Crnogoraca, kosovskih Albanaca, Makedonaca. Teritorije na kojima su oni živjeli u jesen 1918. godine ulaze u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Ni u ovoj državi Bošnjacima i Albancima nije bio zagarantiran ni minimum ljudskih, političkih i ekonomskih prava i sloboda.153

JUGOSLOVENSKA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA JMO Jedan period koji bi se mogao okarakterizirati kao svijetli primjer borbe

muslimana ovih prostora za svoja prava, jeste period političke aktivnosti Bošnjaka pod pokroviteljstvom JMO (Jugoslovenske muslimanske organizacije).154 Kao glavni autoritet među bošnjačkim borcima za ljudska prava i političko-kulturni

153 Crnovršanin, H., Sadiković, N.: Sandžak porobljena zemlja, Grafomar, Zagreb, Drugo izdanje, 2001, str. 246. 154J ugoslovenska muslimanska organizacija, Muslimanska narodna organizacija (MNO), kasnije JMO, politička partija osnovana 1906. godine, bila je veliki oponent režima i promovirala je ideju posebnosti muslimana u odnosu na pravoslavce i katolike. Grupa disidenata koja se između ostalog deklarisala kao hrvatsko-muslimanska, formirala je partiju nazvanu Muslimanska napredna stranka (MNS), ali je dobila malu podršku naroda i stoga je u potpunosti nestala u narednih nekoliko godina iz političkog i javnog života. Prvi Ustav Bosne i Hercegovine iz 1910. godine, jasno je naznačio Srbe, Hrvate i muslimane kao „autohtone narode“. Ovo se odrazilo i na izbore koji su održani odmah poslije kada je izborni sistem bio podijeljen na način da su postojali srpski, hrvatski i muslimanski glasački listići. Muslimanska narodna organizacija (MNO), Srpska narodna organizacija (SNO) i Hrvatska narodna zajednica (HNZ) su dobile gotovo jednoglasnu podršku na svojim glasačkim listićima i njihovi članovi su formirali saz i, uprkos tome što je ovaj parlament posjedovao malo uticaja u austrougarskoj provinciji Bosna i Hercegovina. Bošnjaci su u to vrijeme naglašavali muslimanstvo iz više razloga, a jedan je i prkos kršćanskoj austrougarskoj vlasti koja je u početku svoje vladavine koristila termin Muhamedanci za Bošnjake muslimanske vjere, koji su to smatrali uvredom, jer je to impliciralo iskrivljeno tumačenje nastanka islama kao vjere koju je osnovao poslanik Muhammed, umjesto Allaha, dž.š. Svi prijevodi u parlamentu na maternji jezik koji se zvao bosanski, a potom srpsko-hrvatski koristili su malo slovo „m“ za muslimane, kao pripadnike islama. Poslije Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je postala dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se kasnije transformirala u Kraljevinu Jugoslaviju. Srpska monarhija, kao jedan od pobjednika u Prvom svjetskom ratu, tražila je hrvatske i slovenačke političke partije, kao partnere za formiranje države. MNO se transformirala u Jugoslavensku muslimansku organizaciju (JMO), odustala od težnje za ozakonjivanje muslimanskog nacionalnog identiteta do povoljnijih vremena i usmjerila se na zaštitu vjerskih i egzistencijalnih pitanja Bošnjaka, kroz saradnju sa drugim partijama, ponekad čak i sa srpskim partijama kao što su Narodna radikalna stranka Nikole Pašića i Srpskom radikalnom strankom Milana Stojadinovića.




napredak muslimana bio je prof. dr. Mehmed Spaho.155 Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem bosnjačkih lokalnih političkih organizacija u februaru 1919. godine.156 U tom periodu traje velika borba muslimana ovih prostora, a posebno Bosne za svoja prava, aktualizirajući na taj način rješavanje svog nacionalnog pitanja.157 Za razliku od onih u Bosni, sandžački

155 http://bs.wikipedia.org/wiki/Mehmed_Spaho Mehmed Spaho rođen je 1883. godine u Sarajevu. Otac mu je bio veliki znalac šerijatskog prava, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Mehmed je završio osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu (1902), a Pravni fakultet u Beču (1906). Doktorski ispit je polagao koncem 1907, a 1908. je promoviran u doktora pravnih nauka. Isprva se posvetio sudačkom zvanju, te je 1906-1908. godine bio sudski prislušnik, a do 1910. godine advokatski pripravnik. Kada je u Sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, izabran je za njenog tajnika. Na tom položaju ostao je do stupanja u politički život. Bio je član Muslimanske narodne organizacije, član Narodnog vijeća poslije sloma Austro-Ugarske i ministar u Kraljevini SHS od 1921. do 1939. godine. Umro je 1939. godine u Beogradu pod nerazjašnjenim okolnostima. Pretpostavlja se da je otrovan, da bi se uklonio kao moguća prepreka Cvetković-Maček sporazumu. Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etničko-vjerskom ključu. Hrvat dr. Tugomir Alaupović bio je ministar vjera, a Srbin Uroš Krulj ministar zdravlja. Spaho je također jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije među 11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta. 156 Ibid. Imala je i svoj političko-informativni list - Vrijeme. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija, hadži hafiz Ibrahim Maglajlić, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS raspisanim novembra 1920. u BiH osvojila najveći broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji član zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921. dobija novi ministarski resor - industrije i trgovine. JMO je ovim sporazumom izborila član 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u historiji prepoznat kao ‘turski paragraf’, a kojim se, zapravo, određuje da BiH tada “ostaje u postojećim granicama”. Tokom 1923. JMO se raspada na dva krila, Mehmed Spaho ostaje u jednom (JMO), a Ibrahim Maglajlić u drugom (JMNO). 157 Član ilirskog pokreta iz 19. vijeka, Ivan Franjo Jukić, isticao je Bošnjake pored Srba i Hrvata kao jedno od plemena koje sačinjava ilirsku naciju. Uzoru Ilirskog pokreta, bošnjačka inteligencija se okupila oko časopisa Bosna i tokom 1860-ih promovirala ideju bošnjačke nacije. Član ove grupe bio je i Bašagićev otac. Ova bošnjačka grupa će ostati aktivna nekoliko decenija, sa kontinuitetom ideja i korištenjem arhaičnog bošnjačkog imena. Od 1891. do 1910. godine, izdavali su časopis pod nazivom Bošnjak. Na prekretnici vijeka međutim, ova grupa je ipak izumrla, jer su njeni najistaknutiji članovi i liumirali ili se priklanjali ideji hrvatstva. Uprava Benjamina Kallaya, austrougarskog upravnika Bosne i Hercegovine, podstakla je ideju jedinstvene ujedinjene bošnjačke nacije koja će pored muslimana uključiti i pravoslavce te katolike, i na taj način se suprotstaviti nacionalnim uticajima iz Zagreba i Beograda na kršćansko stanovništvo Bosne. Ideji su se žestoko suprotstavili nacionalno sazreli katolici i pravoslavci koji su već svoj identitet formirali pod uticajem nacionalnih pokreta iz Srbije i Hrvatske. Štaviše, ovakva politika je zakomplikovala bosansko etničko pitanje i učinila da se Bošnjaci smatraju prorežimskom nacijom. Poslije Kallayeve smrti 1903. godine, zvanična politika se lagahno usmjeravala ka prihvaćanju trojne etničke realnosti Bosne. U popisu iz 1921. godine, samo su Srbi, Hrvati i Slovenci priznati kao autohtoni narodi ili plemena, te su jedino oni predstavljali moguće opcije za nacionalnu pripadnost. Rezultat je bio da je veliki dio Bošnjaka jednostavno ostavio nepopunjeno polje za nacionalnu pripadnost. Ovaj fenomen, označen kao nenarodni element, bio je tema žestoke debate između naučnika i političara u godinama koje će doći. Neki su izvodili dokaze da su pripadnici nenarodnog elementa nasljednici turskog okupatora i da kao takvi trebaju biti protjerani. I pored toga, zahvaljujući korisnom uticaju JMO, javljali su se samoizolovani incidenti ugnjetavanja Bošnjaka. Ovaj politički fenomen je iskorišten od strane velikog broja opozicionih partija koje su priznavale Bošnjake kao posebnu naciju pod imenom Muslimani. Među njima je bila i Komunistička partija Jugoslavije, što potvrđuje i dokument iz 1930. godine. Nije slučajnost što je veliki broj bosanskih muslimana prišao Komunističkoj partiji i kasnije partizanima, među kojima će mnogi od njih postati istaknute političke vođe i komandanti.Tokom Drugog svjetskog rata, zvaničnici Nezavisne države Hrvatske su pokušali ostvariti savez sa Bošnjacima koje su smatrali Hrvatima muslimanske vjere, hrvatskim cvijećem, a protiv Srba i drugih neprijatelja ili nepoželjnih elemenata. Kao gest pridobijanja Bošnjaka, Meštrovićev paviljon u Zagrebu je preuređen u džamiju. Deklaracija Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), izdata 25. novembra, 1943. godine od strane antifašističke vlasti je dokument koji je obnovio državnost Bosne i Hercegovine i smatra se ustavnom osnovom moderne Bosne i Hercegovine. Ovaj dokument koristi u osnovi isti rječnik kao i ustav iz 1910. godine, a u njemu je navedeno sljedeće:

http://bs.wikipedia.org/wiki/Mehmed_Spaho



Bošnjaci su dočekali kraj Prvog svjetskog rata politički marginalizirani. Zahvaljujući srpskoj propagandnoj manipulaciji na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu 28. septembra 1920. godine za radikale je glasala većina sandžačkih Bošnjaka, dok se za Demokratsku stranku opredijelila većina Srba. Radikali su prevarili utjecajne Bošnjake obećavši im određenu nadoknadu za zemlju koja im je oteta tzv. Agrarnom reformom. To je bio glavni razlog masovnog prilaska Bošnjaka ovoj stranci.158 Uvidjevši da moraju poraditi na političkom organiziranju, Bošnjaci Sandžaka zajedno sa Albancima Kosova i Makedonije osnivaju prvu bošnjačko-albansku političku stranku koja je djelovala u Sandžaku, na Kosovu i u Makedoniji. Njen zadatak je bio da se bori za bošnjačke i albanske interese.159 Ova stranka dobija naziv Džemijjet el-islami (Islamsko društvo). Osnovana je 1919. godine u Skoplju. Njen vođa je bio Nedžib, a kasnije njegov brat Ferhat–beg Draga. Odmah poslije osnivanja Glavnog Odbora Džemijjeta u Skoplju osnovani su sreski odbori ove organizacije na cijelom području Makedonije, Kosova i Sandžaka.160

Na zboru u Novom Pazaru, koji je održan u jesen 1922. godine, zvanično su osnovani Okružni i Sreski odbori Džemijjeta. Zbor je održan u hanu Tufik-efendije Imamovića i Dželil-age Agušovića koji se nalazio gdje je sada bioskop „Crvena zvijezda“ u Novom Pazaru. Na osnivačku skupštinu došlo je toliko Muslimana–Bošnjaka da han nije mogao sve primiti. Na zboru su govorili Ćamil-beg Ejupbegović i Aćif Hadžiahmetović. Govornici su zahtijevali jedinstvo Muslimana koje će se osigurati preko ove stranke i apelovali na Muslimane da se ne cijepaju u razne politčke stranke i objašnjavali im da će na taj način bolje i brže dobiti svoja prava...

Najveći uspjeh Džemijjet je postigao na općinskim i poslaničkim izborima od 1923. do 1925. godine. Tada je zvanično prestao da postoji zbog terora koji je bio uperen protiv Džemijjeta, njegovih vođa i Muslimana koji su bili masovno uz ovu organizaciju. Džemijjet je okupio bivše age i begove skoro bez izuzetka, skoro sve trgovce – Muslimane, ogroman broj zanatlija, radnika, službenika i zemljoradnika. Muslimani sa seoskog područja listom su bili za Džemijjet...161 Najugledniji Džemijjetovi političari, pored Aćifa-efendije, bili su: Mehmedalija Osmanbegović, Šahsuvar-beg Čavić, Ćamil-beg Ejupbegović, Alijaga Ćilerdžić, Ejup-aga Ljajić,

“Danas narodi Bosne i Hercegovine preko svog jedinog političkog predstavnika, ZAVNOBiH, žele da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, treba da bude slobodna i jedinstvena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti garantirana puna jednakost pred zakonom Srbima, Muslimanima i Hrvatima.” Ipak deklaracija je bila prekršena čim se Drugi svjetski rat završio, pošto je Ustav Federativne narodne republike Jugoslavije (kasnije Socijalističke federativne republike Jugoslavije) naveo Srbe i Hrvate, ali ne i Bošnjake kao konstitutivni narod, bilo pod nazivom Muslimani, bilo pod imenom Bošnjaci ili Bosanci iako je takvih zahtjeva bilo od strane malobrojnih bošnjačkih intelektualaca. U popisu iz 1948. godine u Jugoslaviji, 90% jugoslavenskih muslimana izjasnilo se kao “nacionalno neopredijeljeni”. Štaviše, mnogi koji su se deklarisali kao Srbi ili Hrvati, učinili su to ponajviše uslijed društvenog i ekonomskog pritiska. Kada se 1953. godine pojavila mogućnost deklarisanja kao “Jugoslaven, nacionalno neopredijeljen”, 900.000 ljudi se izjasnilo na taj način. 158 Crnovršanin, H., Sadiković, N.: Sandžak porobljena zemlja, Grafomar, Zagreb, Drugo izdanje, 2001, str. 287. 159 Ibid. 160 Ibid. 161 Radović, Miodrag, Efendijina sjećanja i kazivanja, Novi Pazar, 1998, str. 119-120.




Ahmed Daca, Fehim-beg Nuribegović, Omer Koničanin, Mehmed Pećanin, Ahmed Hamzagić, Jusuf Mavrić, Nuradin Crnišanin i drugi.162 Džemijjet je u dijelu Sandžaka koji trenutno pripada Crnoj Gori, također uživao veliki ugled, što govore i rezultati parlamentarnih izbora (Kraljevina SHS) održanih 1923. godine na području bjelopoljskog i pljevaljskog sreza. U bjelopoljskom srezu kandidat Džemijjet partije bio je Derviš Šećerkadić.

IDEOLOŠKA OSNOVA ORGANIZACIJE DŽEMIJJET Kao što smo već istakli, kongres muslimana sa juga održan je 17. decembra

1919. godine i narednih dana u Skoplju. Bio je to veliki skup na kojem je trebalo da se pretresu pitanja od interesa za muslimane ovih krajeva i koji je trebalo da predvidi buduće korake.163

Prema prvom, sumarnom izvještaju III armijske oblasti, na višednevnom saborisanju postavljeni su zahtjevi: da se osigura autonomija (koja bi pretpostavljala i vezu sa vjerskim središtem u Carigradu), da se vakufima vrate dobra kojima su oni nekad upravljali, da se ishodi autonomija muslimanskog školstva, da se obeštete sopstvenici za oduzeta imanja (i to u kratkom roku od svega godine dana), da se što više zemlje ostavi vlasnicima koji bi željeli zemlju obrađivati i da se na predstojećim općinskim izborima postave kandidati muslimani.164 Ono što je ovdje interesantno primijetiti, da za razliku od današnjeg vremena, oni koji su se tada zalagali za nacionalna prava Muslimana-Bošnjaka i za njihovo dostojanstvo u šta spada i pravo na autonomiju, itekako su se zalagali i za vjerska prava, te se borili za njih i stavljali ih, ne samo deklarativno u svoje političke programe. Ovo dovoljno govori i o jednoj drugoj činjenici, da predstavnici Islamske zajednice u to vrijeme, itekako su bili učesnici svih tih, pa i političkih dešavanja, a vrlo često i nosioci tih projekata, što se da vidjeti pregledavajući izborne liste iz tog perioda.

Na ovom skupu je usvojena programska platforma, kojom su utvrđeni ciljevi i zadaci udruženja:

- Autonomija vjersko-prosvjetna. Ujedinjenje vjerske uprave u cijeloj zemlji na zakonu osiguranoj vezi s Halifatom;

- Šerijatski sudovi za ženidbu, porodične i nasljedne stvari;

- Očuvanje vakufskih i mearifskih dobara;

- Maternji jezik muslimana u vjerskom obrazovanju i autonomnoj školi;

162 Ibid., str. 289. 163 Hrabak, B.: Džemijet – organizacija Muslimana Makedonije, Kosova, Metohije i Sandžaka 1919 – 1928, str. 81. 164 AVII, IV/3 – 57VII, BR. 2/228, izvještaj ministru vojnom 18. XII 1919.



- Izbacivanje iz državnih škola čitanja molitve po pravoslavnom načinu i preuređenje udžbenika iz kojih bi otpali članci vjerskog karaktera;

- Utvrđivanje muslimanskih poslanika za Ustavotvornu skupštinu prema cjelokupnom broju muslimanskog stanovništva i zasebna politička organizacija kao sastavni dio stranke kojoj bi ona pripadala;

- Izuzeće vakufa od raspravljanja ili naknada za oduzeta dobra;

- Izuzeće agrarne reforme beglučke zemlje sa naročitim pogledom na opće rješenje agrarnog pitanja;

- Naknada za neplaćene prihode begovima od strane čifčija;

- Vraćanje zemlje u stanje od prije 1912. godine, tj. da se ne smatraju čifčijama oni koji su se od prije 1912. godine, bilo pod srpskom ili neprijateljskom upravom nasilno, bez pristanka sopstvenika, naselili na beglučke zemlje.165

Nastup Džemijjeta na prvim parlamentarnim izborima koji su uticali na donošenje Vidovdanskog ustava i Pašićevu centralističku koncepciju države pažljivo je pripreman više nedjelja tokom ljeta i jeseni 1920. godine. Džemijjet je na izborima dobio ukupno osam poslanika. Poslanik za okrug zvečansko-raški bio je Mehmed Alija Mahmutović, muftija iz Novog Pazara.166 Kad smo već kod vidovdanskog ustava, da spomenemo da je tekstom istog prihvaćeno načelo zaštite nacionalnih manjina, posebno u pogledu školstva i nastave na maternjem jeziku. On je propisao da se manjinske garancije osnovnoškolske nastave primjenjuju pod uvjetima koji zakon propiše.167 Za razliku od vidovdanskog, oktroisani ustav od 3. decembra 1931. godine nigdje izričito ne spominje zaštitu manjina.168 Od uvjeta Ustava do zakonskih odredbi bio je za Muslimane Sandžaka, Kosova i Makedonije, vrlo dug put. Zakon o narodnim školama donesen je tek 5. decembra 1929. godine, no ni poslije toga nisu otvorene škole na maternjem jeziku za Arbanase ili Turke. Jedini uvjet bio je da odjeljenja imaju bar po 30 polaznika; za odjeljenje od 25 učenika mogao je izuzetno odlučiti samo ministar prosvjete. Da nije bilo nimalo lahko boriti se za prava Muslimana u Skupštini Kraljevine Jugoslavije svjedoče i stenogrami sa skupštinskih zasjedanja iz tog perioda. Naime, poslanik demokrata, koji će kasnije biti i predsjednik ZAVNOS-a, Sreten Vukosavljević, optuživao je radikale da zloupotrebljavaju koaliciju sa Džemijjetom u uskostranačke interese. Vukosavljevićeva kritika radikalima bila je posebno usredsrijeđena na domenu agrara, pitanja kojim se on posebno bavio. On je zapazio da su radikali sankcionirali agrarne odnose kakvi su zatečeni 1912. godine, a tim prije su i ozakonili sve nepravilnosti i uzurpacije počinjene u posljednjim godinama anarhične turske vladavine. Poslije 1915. godine radikali su nastavili politiku niz godina 1912-1915. da se čifčijama zabranjuje kupovina zemlje od begova, 165 Misao, (BEOGRAD), knj. II, sv. 1, 1920, 461. 166 Hrabak, B.: Džemijet – organizacija Muslimana Makedonije, Kosova, Metohije i Sandžaka 1919 – 1928, str.109. 167 Jovanović, S.: Ustavno pravo Kraljevine SHS, Beograd, 1924, str. 459- 465. 168 Pržić, I., Zaštita manjinskog prava odredbama ugovora o manjinama 1919-1920. i uvjerena prava država, Arhiv za pravne i društvene nauke, 1922, knj. IV, 202, 208, 415.




dozvoljavajući radikalima iz čaršije da tu zemlju u bescjenje kupuju.169 Pošto Ustavom nisu bila riješena neka pitanja muslimana s juga, oni su preko radikala postavili pitanje vjerske i prosvjetne autonomije, položaj imama, vakufsko pitanje i uvođenje šerijatskog sudstva. Vukosavljević se slagao sa ovim zahtjevima nalazeći da je nerješavanje tih pitanja izazvalo nezadovoljstvo, ali je držao da se to treba rješavati državnom inicijativom, a ne da radikali to rade za svoj partijski račun.170 Na ovako koncentrisan napad radikali su morali odgovoriti. To je vrlo neubjedljivo pokušao učiniti Milan Srškić (ministar pravde u vrijeme postavljenja Maglajlića za reisul-ulemu), sarajevski radikal koji je živio u veoma lošim odnosima sa organizacijom bosanskih muslimana.171

On je tada dao slatkorječivu izjavu:

„Jeste gospodo, baš taj fakt, to naše držanje prema Džemijjetu dokazuje koliko smo mi iskreno riješili da potpuno jednakom mjerom mjerimo i cijelom čestitom muslimanskom svijetu kao i pravoslavnom svijetu. Jer, gospodo, Džemijjet, ako nije naše krvi, mi smatramo članove Džemijjeta za lojalne građane koji imaju pravo da vole ovu državu isto kao i mi.“

On je aludirao da su džemijjetlije (naprimjer sam Nedžib-beg Bašić kojeg je Vukosavljević optužio da ima mračnu prošlost, te da je bacio na smetljište krst, Evanđelje i kraljevu sliku), bili u demokratskom klubu i da su tada bili dobri.

Zato je demokrata sa Kosova Jovan Magovčević vrlo oštro dobacio: „Džemijjeti – to su protivdržavna stranka, gori od komunista. Među džemijjetskim poslanicima ima ih koji su bili kačaci, koji su bili turski oficiri, koji su bili u četama bugarskim, koji su agitovali u ime Kemala.“

Same džemijjetlije nisu odgovarali, nego je Vukosavljeviću, (ne i Magovčeviću), 7. juna odgovorio radikal, Hajdar Hasanović, u ime muslimana sa juga.

Ta izjava je glasila:

„G. Vukosavljević u svome govoru nazvao je dio muslimanskih građana iz Južne Srbije članovima nekakvih kemalističkih organizacija, tj. antidržavnih organizacija. Netačno je tvrđenje Vukosavljevića da su muslimani iz Južne Srbije pristalice ćemalističkih organizacija. Ja kao predstavnik muslimana, koji sam i sam musliman u ime svih građana koji su me birali, odlučno protestujem protiv ovog generalnog napada na moje saplemenike utoliko prije gospodo poslanici, što su muslimani najlojalniji građani u današnjoj Kraljevini SHS, koji su često puta izlagani denuciranjima na najgori način od strane nesavjesnih činovnika demokratskih. Kako je Vukosavljević bio načelnik, sreski sekretar načelstva i 169 Hrabak, B.: Džemijet – organizacija Muslimana Makedonije, Kosova, Metohije i Sandžaka 1919 – 1928, str.179-180. 170 Sten. bel. NS, vanredni saziv za 1923, knj. I,V prethodni sastanak 23. V 1923, 337-38 171I bid.



povjerenik za agrarnu reformu to najbolje služi za dokaz koliko je mogao biti savjestan u svojoj dužnosti da čak traži iseljavanje muslimana iz Južne Srbije na način kako se to nekada radilo sa muslimanima Niša i Vranja, iako je vama, gospodo poslanici, poznato da su se ondašnji muslimani svojevoljno odselili/.../ Ali ja, gospodo poslanici, u ime Muslimana moga kraja izjavljujem otvoreno u ovome domu da smo mi punopravni građani u ovoj zemlji i da je ovo naša otadžbina. Prema tome, nikakve denuncije nesavjesnih članova ovog doma, poglavito demokratski napadi neće skrenuti nas sa pravoga puta kojim danas idemo.“

Izjavu su pljeskom pozdravili radikali i džemijjetije.172

Sreten Vukosavljević je kriticirao program džemijjetlija: slaba organizacija, orijentalni metodi u saobraćaju s ljudima; negativni odnos prema državi; pomaganje kačačkih porodica; taktika kod raspoređivanja ljudi u dva poslanička kluba, pojedinci kao Nedžib Bašić koji su neiskreno služili mnoge gospodare, neiskren odnos Džemijjeta prema JMO-u; Džemijjet nije klerikalna nego nacionalistička organizacija; radikali se oslanjaju na feudalce; zabrana seljacima da kupuju begovsku zemlju, ponovno uvođenje haka, neuspješna kolonizacija, o vjersko-kulturnoj autonomiji, radikalska računska politika prema muslimanima, koruptivno činovništvo omogućava da se Turci i Arbanasi dignu protiv države u vrijeme opće krize islama; navodne zasluge radikala za Kosovo, iz ranije prošlosti o Debarskom kongresu 1909. godine i Erentalovoj koncepciji teritorijalne autonomije Arbanasa u okviru Otomanskog carstva.173

Sretenu Vukosavljeviću su po perifernim stavovima njegovog velikog govora odgovorili (7. juna) Hajdar Hasanović, H. Ali pa i prebjeg među radikale, Nedeljko Simonović. Posljednji je govorio o Vukosavljevićevoj listi u metohijskom okrugu. Prva dvojica su govorila o Vukosavljevićevim optužbama za kemalizam i o odnosu muslimana i demokrata. Makedonski poslanici su osudili dobacivanja Vukosavljeviću. Vukosavljević je poručio radikalima:

„Vi se oduševljavate što su vašu partiju pojačali jednom zgodnom koalicijom. Računajte malo, koliko staju državu, koliko staju naš narod ustupci koje dajete za jednu takvu koaliciju/.../ Razgovarajte sa živim svjedocima koji pamte kad smo mi imali preko 50% svoga stanovništva na Kosovu, Labu, Podgorci i skoro cijeloj Metohiji, i raspitajte koliko je procenata danas našeg življa tamo/.../ Stoja Protić zabranjivao je iseljavanje Arnauta.“174

Protiv antidžemijjetske ofanzive u parlamentu istupio je na kraju (8. juna) dužim izlaganjem dotadašnji stvarni vođa organizacije, Ćenan Zija. Kao demokrata po uvjerenju njemu je bilo simpatično demokratsko ime te je bio naklonjen demokratskoj stranci. Čak je rekao za Davidovića, kad je ovaj prije izbora za Ustavotvornu skupštinu dolazio u Bitolj da želi probati program demokrata. No,

172 Kako je u brojevima 563 i 564 (5. i 6. jun 1923) pozitivno pisao o djelovanju džemijjetskih narodnih poslanika i da ne postoji neslaganje i razdor između Zije i Drage. 173 Knj. I, 39 (3.VI 1923) 335-339. vidi B. Hrabak, SretenVukosavljević – politički aktivista i narodni poslanik 1919 – 1927. simpozij: Seoski dani Sretena Vukosavljevića, sv. XVIII, Prijepolje 1998, 9-24. 174 Sten. Bel. NS, Vanredni saziv, knj. I, 340 (4. jun 1923), 390, 391 (8.VI 1923).




kad je ušao u tu partiju, vidio je da u njoj ima gorih pljačkaša od komunista. Ta izjava je izazvala pravu gužvu te je sjednica morala biti prekinuta. U nastavku je izjavu malo ublažio time da u Demokratskoj stranci ima više konzervativaca i više jagmadžija nego kod komunista. Opet je nastao lom. Jedan demokrata mu je dobacio da je trebao žrtvovati svoje čifluke ako je htio postati demokrata. Dr. Slavko Šećerov (demokrata iz Banata) dobacio je: „On je pljačkaš, on je spaljivao seljacima kuće i tjerao ih sa sela“ Jovan Magovčević je živo reagirao: Zar ćete Vi, Ćenan Zija, kazati da smo mi jagmadžije, Vi koji ste pljačkali narod 500 godina u Južnoj Srbiji! Tigrovi narodni! Svetomir Borisavljević je ironično dobacio: Nema više čifčija, nema više robova, Ćenan Zija, da ih globite i pljačkate. Šećerov je završio ovaj duel upadicom da bi te 'jagmadžije' za takvu izjavu trebalo glavu da mu skinu. Poslije toga je sjednica i po drugi put morala biti prekinuta.175

U drugom nastavku sjednice, Zija, složivši se sa Kujundžićem da je bilo kupovanja useljeničkih pasoša za zlato i da je korupcija ipak manja nego u tursko doba, založio se za to da svaki čovjek koji se rodio u Južnoj Srbiji, ima prava da se vrati na svoje ognjište. On je primijetio da ako se radikalnoj homogenoj vladi prebacuje zašto radi na sporazumu sa Hrvatima i Slovencima i zašto prima Džemijjet, onda demokrate idu za cijepanje države i na odvajanje Hrvatske, Slovenije iz Južne Srbije. Potom je okrivio demokrate da su uvijek radili protiv muftija, ali ovi nisu prišli demokratskoj stranci, jer su vakufska imanja uzurpirana, džamije rušene, muslimanska groblja skrnavljena i rasipana, a vjerske organizacije zabranjivane, da preko milion muslimanske djece šetaju kao goveda po ulicama i ne idu u škole, da su zatvorene i one turske škole koje su radile 1913-15. godine jer je uspjela demokratska agitacija sa po nekom od tih škola koje su obnovljene. Tu mu je dobačeno: „Ali svi muslimanski učitelji primaju svoje plaće.“ Za Ministarstvo vjera je rekao da je Ministarstvo propagande, a za agrarnu reformu kazao da je bila agrarni jagmaluk. Izvjesni činovnici demokrate govorili su čifčijama da treba da se žandarmima odupru oružjem, ako bi željeli vlasti seljacima bi naredile da se nagode sa čifluk-sahibijama. Džemijjet je tražio da se zaštiti bar manji posjed od 25 hektara, ali to nije odgovaralo demokratskoj agitaciji; desilo se, međutim, da su zemlju dobili ljudi koji je nikada nisu obrađivali, pa je stvoren novi feudal odnos. Uoči izbora (1920) Sreten Vukosavljević je ispitivao puls Džemijjeta u vezi s JMO-om, te je po njemu bilo najprije prirodno da Džemijjet bude sa JMO-om, a potom da postoji posebna organizacija na jugu. Zbog toga što su neki muslimani prišli demokratama. Džemijjet je izgubio sedam okruga. S. Vukosavljević napada vladu što ne istjera milion muslimana iz zemlje.176 Tu veoma zaoštrenu diskusiju zaključio je Sreten Vukosavljević, rekavši:

175 Hrabak, B.: Džemijet – organizacija Muslimana Makedonije, Kosova, Metohije i Sandžaka 1919 – 1928, str. 185. 176 Sten. Bel. NS, Vanredni saziv, knj. I, 340 (4. jun 1923), 430-31, 433.



„Ako među turskim i arnautskim građanima našim dolje na jugu ima protivnika ove države, njima se također sa moralne strane ne može prebaciti, ali se ni nama ne može prebaciti što mi branimo ovu državu. Jer, gospodo moja, kada bi ti protivnici države bili mnogobrojniji od nas i kad bi se pretpostavilo da su oni i bolji od nas koji branimo ovu državu, da su pošteniji, kulturniji, ipak je dopušteno imati toliko egoističkog nacionalizma i braniti oznake države tamo na jugu.“177

ZAKLJUČAK Svakako ovakvo nastupanje muslimanskih poslanika koji su javno govorili o

problemima koji tište one u ime kojih to i govore smetalo je srpskim vlastima, koje su 1925. godine zabranili dalji rad ove organizacije.

Sa zabranom rada Džemijjeta, muslimani ovih prostora ostaju bez svojih legitimnih političkih predstavnika sve do 1990. godine i osnivanja SDA za SFRJ sa Alijom Izetbegovićem na čelu. Ono što se može zaključiti iz ovih činjenica je da su u momentima kada su muslimani bili jedinstveni oko svog cilja, bili u situaciji dobiti određena prava, pa makar to bilo i kao posljedica političke nagodbe. Onda kada nisu bili jedinstveni u svojim temeljnim zahtjevima, bili su lahak plijen onih koji bi muslimane u parlamentu države, koja bi valjda trebala biti zajednička, željeli samo kao dekor.

Još jedna situacija ukazuje na kontinuitet današnjeg stanja sa ovim koje smo imali prilike podrobnije proanalizirati. Uvijek kada bi muslimani kroz državni sistem legalnim putem, kroz parlament i zakone, tražili za svoj narod određena prava koja su od suštinskog značaja za dalji opstanak i očuvanje, kako vjerskog tako i nacionalnog identiteta, uvijek su u kontinuitetu optuživani da su ti zahtjevi neprijateljski u odnosu na državu, te da se iza toga kriju određene separatističke težnje. Nažalost, i tada, kao uostalom i devedesetih godina takav odnos srpske politike prema ostalim narodima koji su nekada činili tu zajedničku državu, tjerali su ih da sreću i selamet potraže izvan njenih granica.

100 godina nakon sjeničke konferencije i nešto manje od kako je Džemijjet el islami u Skupštini Kraljevine Jugoslavije predstavljao muftija Novog Pazara, Mehmed Alija Mahmutović, Bošnjaci Sandžaka iznova dobijaju autentične predstavnike u Skupštini Srbije, muftiju Muamera ef. Zukorlića i dr. Jahju Fehratovića. O tome ponajbolje govore prva dva njihova zahtjeva ali i odgovor nadležnih u Skupštini na to. Poslanici BDZ-a su tražili ono što im po Ustavu pripada: mesdžid za klanjanje i halal ishranu u skupštinskom restoranu. Dobili su odgovor da je to postojalo između Dva svjetska rata, tj. u periodu djelovanja JMO i Džemijjet el islami partije, te da ne znaju zašto to sada nije takav slučaj i šta se u međuvremenu desilo sa tim pravima muslimana. U međuvremenu je prošlo sto godina, a za tih sto godina i desetine drugih narodnih poslanika iz redova bošnjačkog naroda prodefilovalo je tim zdanjem...najvjerovatnije im to nije bilo visoko na listi prioriteta.

177 Ibid., 444.

PODSJEĆANJE NA MUSLIMANSKI DOPRINOS NAUCI I CIVILIZACIJI


930.85:28

5:28

Doc. dr. hfz. Haris Hadžić


SAŽETAK U ovom radu autor piše o doprinosu muslimanskih učenjaka nauci. Ukratko

navodi njihov doprinos na polju prirodnih i društvenih nauka. Svrha rada jeste da doprinese negaciji i raskrinkavanju negativnog odnosa pojedinaca iz današnjeg hrišćanskog, prije svega zapadnog svijeta, prema islamu i muslimanima. Iz rada se može saznati da je islam, odnosno da su muslimanski učenjaci na krilima islamskog pogleda na svijet, dali veliki doprinos humanizmu i renesansi modernog svijeta, a taj doprinos datira počev od same pojave islama početkom VII vijeka, pa kroz čitav srednji vijek, sve do današnjih dana. Cilj nam je dati doprinos razbijanju negativne slike i predrasuda o islamu i muslimanima, i suprotstaviti se propagandi raznih kvazinaučnika, političara, medijskih izvještača, koji blate islam i muslimane podmećući im razne neistine i negativnosti, a negirajući bilo kakav pozitivan doprinos islama čovječanstvu.

Ključne riječi: islam, muslimani, društvo, nauka, obrazovanje, civilizacija.

ABSTRACT: The author writes about the contribution of Muslim scholars to science.

Briefly stated their contribution in the field of humanities and social sciences. The aim of this paper is todeal with negation of the negative attitude of individuals from today's Christian, especially in Western countries, towards Islam and Muslims and unmask it. Through this paper you realize Muslim scholars great contribution under Islamic view of the world, to humanism and they are The reason for the rise of the Renaissance in the modern ages. Their contribution dates back to the very beginning of Islam at the seventh century, and throughout all Middle Ages. Our goal is to contribute breaking the negative image, prejudices about Islam and Muslims, and oppose the propaganda of various quasi-scientists, politicians, media reporters, who are defaming Islam and Muslims by imputing to

doc. dr. Haris Hadžić


them various untruths and negativity, and negating any positive contribution of Islam to humanity.

UVODNA POJAŠNJENJA Iako nema normalnog, opravdanog razloga, u posljednjih nekoliko godina

sve otvorenije i sve češće se vodi prava medijska, politička, kulturološka, vojna itd. hajka protiv islama i muslimana u svijetu. Naravno, sasvim osnovano se može reći da ta borba i taj animozitet prema pripadnicima ove svjetske religije imaju svoje korijene još u politici katoličke crkve iz kraja XI stoljeća, kada je papa Urban II pokrenuo tzv. „Krstaške ratove“, pod parolom „za oslobođenje Hristovog groba“ i pošao u ratni, pljačkaški i rušilački pohod na Bliski – tada kao i danas većinski islamski istok, odnosno Jerusalim i Palestinu. Mnogi savremeni muslimanski teoretičari, ali i ne samo muslimanski, misle da se neki vid krstaških ratova ni do dan-danas nije potpuno ni okončao, već da oni, nažalost, itekako, permanentno traju – samo se s vremena na vrijeme mijenja njihov oblik, ideološka podloga, odnosno tzv. „razlog rata“. Dakle, taj razlog, taj izgovor je nekada bio – „oslobođenje Hristovog groba“, nekada „odmazda osmanskoj Turskoj zbog nekadašnjih osvajanja u Evropi“, nekada „strah od islamskog radikalizma i fundamentalizma“, danas „terorizma“, „zaštita Evrope od islama“, „ISIL-a”, i sl. Nedavno je novoizabrani američki predsjednik izjavio da je „greška prethodne američke administracije što nakon rata u Iraku, Amerika nije zadržala iračke naftne izvore, čime bi onemogućila finansijske izvore terorizma“. Čak je, na zaprepašćenje čitavog svijeta zabranio ulazak u SAD pripadnicima islama iz nekoliko muslimanskih država. Na ovaj način predsjednik Amerike je svjesno ili nesvjesno, donekle otkrio prilično uvjerljiv dokaz zapadnjačkog razloga rata, odnosno tzv. „humanitarnih intervencija“ u arapsko-islamskim zemljama. Ove humanitarne intervencije su naročito pojačane od 80-ih godina XX stoljeća, ratom u Afganistanu, zatim Iranu, Kuvajtu, Iraku, sa nastavkom evo već čitave dvije decenije XXI vijeka, sa ratom - ponovo u Iraku, zatim Libiji, Siriji… Istovremeno, palestinsko pitanje se ne rješava. Nevjerovatne se stvari događaju – izbjegličke krize, nehumani postupci prema muslimanskim azilantima i prognanicima, nepoštovanje ljudskih prava, mučenje zatvorenika u Gvantanamu, itd. Rože Garodi je pisao178 da se takav odnos hrišćanstva prema islamu možda može naći u onoj crkvenoj, latinskoj maksimi koja kaže „extra eclesiam nulla salus“ (izvan crkve nema spasenja), i u onoj „exstra eclesiam nulla profeta“ (izvan crkve nema proroka), čime je, na neki način, dato moralno i vjersko opravdanje za borbu protiv islama i muslimana, kao otpadnika od Hristove vjere. Crkva je kasnije odustala od ovako tvrdog stava tako da, ipak danas odobrava „suživot“ sa islamom i muslimanima, ali, nažalost, posljedice takve ideološko-vjerske podloge još se osjećaju. I na našim balkanskim prostorima postoje razni ideolozi, nazoviislamolozi, eksperti za islamsku opasnost, teoretičari, medijski stručnjaci, književnici, pisci, fudbalski navijači i sl. koji naročito od 90-ih godina prošlog

178 Opširnije o ovoj temi R. Garodi, piše u svojoj knjizi Osnivački mitovi modernog Izraela, objavljene u Parizu, 1996.



vijeka, pa sve do danas, vode najprljaviju propagandu, podmetanja, klevete, uvrede blaćenja, prijetnje i sl. protiv muslimana i islama na našim prostorima.

NAPADI I ODBRANA ISLAMA Mnogi orijentalisti, razne televizije, novine, TV-debate, i sl. samo su mali dio

iz repertoara „stručnjaka za islamsku opasnost“ koji s vremena na vrijeme kroz svoje knjige, intervjue, gostovanja na medijima, razne javne nastupe - često upozoravaju na islamski terorizam, na nekompatibilnost islama i demokratije i sl. naravno na „kulturan“ ali veoma nestručan, zlonamjeran i neargumentiran način. Na ovaj način oni nažalost čine medveđu uslugu „svom narodu“ jer ga dezinformišu i huškaju na mržnju i netoleranciju prema svojim komšijama i sugrađanima muslimanske vjere, a s druge strane muslimane plaše, jer kod njih stvaraju strah za opstanak, što dovodi do nesigurnosti, besperspektivnosti i, u krajnjoj instanci, do iseljavanja sa ovih prostora.

I na samom Zapadu, a naravno i kod nas u Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori, BiH i sl. postoje ljudi, kao i razne NVO organizacije, koje reagiraju na ovakve nenaučne, nedemokratske, nehumane i neljudske postupke ratnohuškača, mrzitelja, kršitelja ljudskih prava, propagatora rata i sl. ljudi i organizacije koji upozoravaju moderni svijet na opasnosti od ponovnih destabilizacija, ratova, sukoba civilizacija. Tako je prije desetak godina američki naučnik, istraživač i bivši diplomata Michael Morgan objavio studiju o zaboravljenom doprinosu islamske civilizacije svjetskoj kulturi. On, između ostalog, kaže da danas kada u odnosima muslimanskog svijeta i Zapada ima dosta nerazumijevanja i nepovjerenja, gotovo da ostaje zaboravljena činjenica da je civilizacija islama svojevremeno bila superiornija nad hrišćanskom. Dostignuća naučnika muslimanske vjere u srednjem vijeku su utrla put renesansi i prosvjetiteljstvu u Evropi, i time postavila značajne temelje modernom društvu. Ovaj Amerikanac je većinu svog radnog vijeka proveo u islamskim zemljama, te na osnovu ličnog iskustva napisao i objavio knjigu Izgubljena istorija, u kojoj kritikuje Hantingtonovu ideju o sukobu civilizacija. On kaže: „Zaključio sam da sukob civilizacija ne postoji. Ova moja tvrdnja je u suprotnosti s tvrdnjama kolega drugačije ideološke orijentacije. Ja sam, naravno svjestan da sukoba ima, međutim nije riječ o sukobu civilizacija. Jer, svi manje-više danas nastanjujemo jednu istu, tehničku, globalnu civilizaciju kojoj su doprinijele hiljade naučnika, mislilaca i umjetnika, od kojih su mnogi iz islamskog civilizacijskog kruga danas nažalost prilično zaboravljeni.“179

Morgan ističe da većina Amerikanaca ne razumije islam kojeg mediji najčešće opisuju kao brutalnu i netolerantnu vjeru. Dalje kaže da ga brine činjenica što Amerikanci razmjerno malo znaju o dijelu svijeta u kojem je njihova zemlja posljednjih godina vrlo angažirana, pa savjetuje medije da bolje kontekstualizuju

179 Ovu izjavu, kao tekst koji u ovom radu koristimo kao izvor o islamskom doprinosu civilizaciji iz knjige Michaela Morgana, su objavile podgoričke Vijesti od 08/04/2008,(www.vijesti.cg.yu) kao i “Glas Amerike”, tih dana.

http://www.vijesti.cg.yu/



svoja pisanja o islamskom svijetu, odnosno, da događaje iz tog dijela svijeta predstave u svom historijskom kontinuitetu. On navodi primjer tolerantnosti Salahudina Ejubije koji je bio angažirao jevrejskog učenjaka i ljekara Maimonidesa, najvećeg jevrejskiog filozofa i ljekara srednjeg vijeka, da radi na tada važnim medicinskim istraživanjima. Njegova metoda liječenja ugriza od zmije iz XII stoljeća, može se naći još od 1965. u priručniku za američke izviđače. Morgan smatra da je vrlo važno da Amerikanci prošire svoje znanje o islamu, pogotovo o islamskom doprinosu razvoju zapadne civilizacije. Morgan spominje i muslimanskog naučnika Ibn Sinu, na Zapadu poznatog kao Avicena, autora 246 studija koje su položile temelje modernoj medicini. Također, spominje i Muhameda al-Havarizmija iz sedmog vijeka, utemeljitelja algebre. Lista imena koju sadrži Morganova studija je vrlo duga i na njoj se nalaze naučnici koji su doprinijeli razvoju moderne astronomije, matematike i medicine, te otvorili put kasnijim evropskim naučnicima Newtonu i Copernicu.

ISLAMSKI DOPRINOS ČOVJEČANSTVU U ovom radu upravo želimo istaći samo nekoliko istina koje islam i

muslimane prikazuju u pravom, pozitivnom svjetlu, i koje nam govore koliko su pripadnici islama, islamski učenjaci, naučnici, dali doprinosa nauci i civilizaciji modernih vremena, tako da bi savremeni svijet itekako bio siromašniji da nije bilo muslimanskog naučnog doprinosa razvoju čovječanstva.

Svakako da je u doba džahilijeta - neznanja, arapsko društvo bilo necivilizirano, neuko, barbarsko i nezainteresirano za nauku i napredak. Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., je primio Kur'an kao knjigu upute od Allaha, dž.š., u periodu od 610. do 632. godine. Kur'an i Allahov poslanik Muhammed, a.s., su ostvarili veliki uticaj ne samo na arapsko društvo, nego i uopće na ljudsku civilizaciju. Prva kur'anska objava „Ikre“ - Uči u ime Gospodara tvoga koji stvara! Stvara čovjeka od ugruška. Uči! Plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru. Koji poučava čovjeka onome što ne zna180 – imperativno je ukazala na značaj i važnost učenja i obrazovanja u ljudskom društvu. Drugi američki profesor i naučnik, Michael Hart, je 1978. godine, u svojoj knjizi: The 100: A ranking of the most influential persons in history181 (100 najuticajnijih osoba u historiji), napravio rang-listu najznačajnijih i najuticajnihih ljudi u historiji čovječanstva i na prvo mjesto te liste stavio Muhammeda, a.s., uz opširno obrazloženje razloga i zasluga Muhammeda, a.s., za takvo mjesto, odnosno za doprinos i pozitivan uticaj na čovječanstvo. Na drugom mjestu je Issac Newton; na trećem Isa, a.s.; na desetom Albert Einstein; na petnaestom Musa, a.s.; na dvadeset i sedmom Karl Marx; na četrdestom Platon itd.

180 El-'Alek, 1-5. 181 Izvor: www.pozivistine.com – 19. Kazali su o islamu: Michael H. Hart; www.islamzivot.com Muhammed prvi, Isa treći, Magazin TAJM, 25.

http://www.poziv/

http://www.islamzivot.com/



Koliko su muslimani obavezni da budu korisni članovi svjetske zajednice, i da shvate smisao i svrhu ljudskog roda na zemlji najbolje objašnjava sam Kur'an u kome Allah, dž.š., objašnjava ljudskom rodu da je sve što je na nebesima i na Zemlji podređeno čovjeku, kao Njegovom namjesniku na zemlji. On mu je podario razum i sposobnost da koristi razum, kako bi promišljao o Allahovom, dž.š., stvaranju i Njegovim stvorenjima, i kako bi učio, proučavao, istraživao, studirao.Veliki je broj kur'anskih ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, a.s., koji podstiču čovjeka „da traži znanje makar i u Kini“182, da „Uči u ime Gospodara tvoga koji stvara, koji je stvorio čovjeka od ugruška. Uči, plemenit je Gospodar tvoj, On je Onaj koji poučava peru, koji uči čovjeka onome što nije znao“183, jer je „Znanje (mudrost) izgubljena stvar vjernika, gdje god je nađe treba da je uzme“184, jer je „Od vode stvorena svaka živa stvar“,185 i „jer su svi ljudi stvoreni od jednog čovjeka i jedne žene, i razvrstani u narode i plemena da bi se upoznali“186, a ne da bi ratovali, jer „u vjeri nema prisile, jer se Pravi put jasno razlikuje od zablude“.187 Dakle, čovjeku je naređeno da proučava prirodu i društvo kako bi uočio Allahove, dž.š., znakove, inspirišući se tako za intelektualno, ljudsko, humano, moralno, duhovno uzdizanje, i time ostvarivanje svrhe života na zemlji.

Imajući sve prednje rečeno u vidu, lahko je zaključiti da islam nije problem čovječanstva, da nije destabilizirajući faktor, da su muslimanski učenjaci dali veliki doprinos nauci i civilizaciji. Ovdje napominjemo samo mali dio onoga koliko su muslimani u svom procvatu doprinijeli napretku čovječanstva. U nastavku ovoga rada, koristeći se dostupnim izvorima navodimo islamski odnos prema nauci bez čijeg doprinosa bi današnja nauka, i današnje čovječanstvo itekako bili siromašniji i nedorečeniji.

Period između osmog i četrnaestog stoljeća smatra se zlatnim dobom islamske historije tokom kojeg su muslimani uspostavili najmoćnije carstvo i izrodili najbriljantnije naučnike tog vremena. Muslimanski učenjaci kao što su Ibn Sina, El-Havarizmi, Er-Razi, Ez-Zahravi, El-Biruni, Ibn el-Hejsem, El-Idrisi, El-Kindi, Ibn Haldun i stotine drugih su svojim komentarima i istraživanjima znatno obogatili dotadašnje poznavanje matematike, medicinskih nauka, astronomije, geografije, ekonomije i filozofije. Islamski naučnici su djelovali širom islamskog carstva od Buhare (Uzbekistan) na istoku do Bagdada (Irak), Isfahana (Iran) i Kordobe (Andaluzija - Španija) na zapadu. Oni su osnivali univerzitete i obrazovne centre koji su privlačili učenike iz cijelog svijeta. Sama Kordoba je imala 17 univerziteta, 70 javnih biblioteka i stotine hiljada knjiga za studente. Muslimanski učenjaci, vođeni Kur'anom i sunnetom koji naučno istraživanje svijeta karakteriziraju kao vid ibadeta, stvorili su izvanredna naučna djela koja su ostavila dubok utjecaj na zapadnu misao i civilizaciju. Sve ovo se dešavalo tokom mračnog

182 Daif, Musned El-Bezzar 1/175; El-Medhal lil Bejheki 1/242; El-Fewaid, Imam Nejsaburi, 2/241. 183 El-‘Alek, 1-5. 184 Ibn Hibban, daif. Vidi: El-Fetawa, 26/358. 185 El-Enbija, 30. 186 El-Hudžurat, 13. 187 El-Bekara, 256.



doba Zapada u kom je crkvena dogma potisnula naučni napredak. Crkva se suprotstavljala slobodi mišljenja pa je čak i tako veliki naučnik kao Galileo pogubljen zbog svoje teorije da se Zemlja okreće oko Sunca, jer se kosila s crkvenom dogmom. Tokom hiljadu godina naučni i obrazovni rad u Evropi je stagnirao. Većina radova grčkih i nekih rimskih učenjaka ostala je neiskorištena.

Zapad je, nažalost, konstantno potiskivao i omalovažavao doprinos islamskih učenjaka. Većina knjiga i članaka o historiji medicine i nauke opisuje doprinos grčkih naučnika, a zatim prelazi na naučni razvoj koji se desio nakon renesanse. Studenti uče da su evropski kršćanski učenjaci tvorci kompletnog naučnog napretka koji je uslijedio nakon grčkog doprinosa nauci. Dok je naučni rad islamskih naučnika u velikim izdanjima medicinskih i naučnih djela na Zapadu rijetko priznavan. Historičar Morowitz je ovaj fenomen zataškavanja opisao kao „crnu rupu historije“. „Ovo je mit koji daje potpuno iskrivljenu sliku historije stvarajući utisak da se renesansa kao feniks digla iz pepela, tinjajući hiljadu godina nakon klasičnog doba Grčke i Rima.“188 Uprkos tome, određeni broj istaknutih historičara i naučnih istraživača (kao što su John Williams, E.A.Myers, Meyerhof, Philip K. Hitti George Sarton, M. Ullman, E.G.Brown i Savage Smith) je u potpunosti priznao ulogu koju su muslimanski srednjovekovni naučnici odigrali ne samo u očuvanju znanja Stare Grčke, Perzije i Indije već i dajući vlastiti originalni doprinos nauci. Bernard Lewis u svojoj knjizi o Srednjem Istoku nadalje pojašnjava da islamski naučni napredak nije ovisio o znanjima iz Grčke: „Postignuća islamske srednjovjekovne nauke nisu ograničena na očuvanje grčkih učenja niti na objedinjavanje elemenata starijeg i daljeg Istoka. Ovo naslijeđe koje su muslimanski naučnici srednjeg vijeka predali modernom svijetu je značajno obogaćeno njihovim vlastitim trudom i doprinosom. Grčka nauka u cijelosti je velikim dijelom bila zasnovana na hipotezama i teoriji, dok je nauka srednjovjekovnog Srednjeg Istoka bila mnogo praktičnija, a u nekim oblastima kao što su: medicina, hemija, astronomija i agronomija je pojasnila te eksperimentima i komentarima dopunila klasično naučno naslijeđe“.189

Napredak, originalnost i kreativnost u nauci i tehnologiji u islamskom svijetu nastavili su se do šesnaestog stoljeća. Bagdad i Kordoba su postali najveći svjetski obrazovni centri. Svi dostupni naučni radovi iz matematike, filozofije, medicine i astronomije su sa jezika Grčke, Rima, Indije, Perzije i Sirije prevedeni na arapski. Abbasijske halife, poznati po traženju znanja i podršci učenjacima, osnovali su čuvenu Bejtu-l-hikme (Kuću mudrosti), i slali izaslanike u razne dijelove svijeta, uključujući i Vizantijsko carstvo, da skupljaju naučne rukopise.

Poznato je da je halifa El-Me'mun osnovao prevodilačku školu i za njenog upravitelja postavio kršćanina Hunejna ibn Ishaka, talentiranog prevodioca i naučnika. Hunejn je preveo čitave opuse Aristotela, Hipokrata i Galena na arapski jezik. A Bejtu-l-hikme je imala dugotrajan utjecaj na matematiku, ekonomiju,

188 H. J. Morowitz, History's Black Hole, Hospital Practice, 1992, str. 25-31. 189 M. Basheer Ahmed, Syed A. Ahsani, Dilnawaz A. Siddiqui, S engleskog preveli: Anisa Lojo-Barić, Aid Smajić i Ahmed Alibašić, Muslimanski doprinos svjetskoj civilizaciji, El-Kalem, Sarajevo, 2010, str. 131.



astronomiju, filozofiju, hemiju i medicinske nauke. Ona je izrodila slavne islamske mislioce kao što su El-Kindi i El-Farabi.

Halifa El-Muhtedi (deveto stoljeće) je potpomagao naučnika Sabejca, Sabita ibn Kurre, koji je preveo i objavio komentare mnogih radova slavnih grčkih naučnika i filozofa, ali i objavio neke originalne radove iz matematike, astronomije i filozofije. Sinan, sin Sabita ibn Kurre, je postao upravnik nekoliko bolnica bimaristana u Bagdadu.

Svesrdna podrška španskih halifa Umejjevića akademskom radu, je, također, igrala važnu ulogu u stvaranju originalnih naučnih radova. Svijet drže četiri stuba: mudrost učenih, pravda velikih, molitve poštenih i srčanost hrabrih, bio je natpis koji se u vrijeme islamske vladavine često mogao naći na ulazu u španske univerzitete.190 Učešće neislamskih učenjaka u muslimanskim naučnim poduhvatima u Španiji, također, pokazuje zavidan nivo međureligijske tolerancije i saradnje koju su podržavale i prakticirale halife Umejjevića.

Komentirajući uspon islamske civilizacije i njen tolerantan odnos prema ljudima svih vjera, savremeni zapadnjački mislilac, John Esposito ističe: „Nastanak islamske civilizacije je uistinu zajednički pothvat koji objedinjuje učenje i mudrost mnogobrojnih kultura i jezika. Kršćani i Jevreji koji su bili intelektualna i birokratska okosnica Perzijskog i Bizantskog carstva su, kao i muslimani, učestvovali u tom procesu. Taj ekumenski napor je bio očit za vrijeme vladavine halife El-Me'muna.“191

Čuveni učenjak, kao što je prethodno navedeno, nestorijanski kršćanin, Hunejn ibn Ishak, je vodio Centar za prevođenje, koji je djelovao u okviru Kuće mudrosti. Nakon ovog perioda prevođenja djela, slijedi originalan doprinos i umjetnička aktivnost muslimanskih intelektualaca. U procesu stvaranja islamske civilizacije kojom dominira arapski jezik i islamski pogled na život, muslimani su prestali biti sljedbenici i postali učitelji. Nažalost, ovaj vid islamske tolerancije danas nije priznat na Zapadu. Arapski prijevodi značajnih studija iz grčke, indijske i drugih predislamskih civilizacija, sačuvali su ove vrijedne radove i spriječili njihovo nestajanje. Mnogi prijevodi, zajedno s arapskim komentarima su ponovo prevođeni na latinski i iznova predstavljani Evropi. Ovi prijevodi i originalni doprinosi muslimanskih naučnika postali su osnova moderne zapadne medicine i drugih nauka.192

Muslimanski ljekari su osnovali brojne medicinske škole u Bagdadu i Kordobi, u koje su dolazili studenti sa Srednjeg Istoka i iz Evrope. Evropske medicinske škole u Monpeljeu, Padovi i Pizi, su osnovane po uzoru na islamske medicinske škole u Kordobi.193 Ibn Sinino enciklopedijsko djelo iz medicine „El-Kanun“ (Avicenin Kanon), i knjige o hirurgiji Ebu el-Kasima ez-Zehravija, su širom

190 Ibidem, str. 139. 191 J. Esposito, Islam: The Straight Path (Oxford, UK: Oxford University Press, 1998), str. 133. 192 Nadvi, Medical Philosophy in Islam, str. 18. 193 M. Basheer Ahmed, Syed A. Ahsani, Dilnawaz A. Siddiqui, S engleskog preveli: Anisa Lojo-Barić, Aid Smajić i Ahmed Alibašić, Muslimanski doprinos svjetskoj civilizaciji, El-Kalem, Sarajevo, 2010, str. 140.



Evrope korišteni kao udžbenici medicine sve do šesnaestog stoljeća kad su ove radove zamijenila evropska djela.194

Interesantno je zapaziti da su grčki naučnici bili izvanredni u teoretiziranju i postavljanju hipoteza, bili su veliki promatrači, ali ne i eksperimentalisti. Grčka literatura ne sadrži dokaze o eksperimentima. Islamski naučnici su prvi u historiji predstavili koncept bilježenja podataka baziran na posmatranju i eksperimentu. Grci su sistematizirali, generalizirali i teoretizirali, ali uporno istraživanje, akumulaciju pozitivnog znanja, podrobne naučne metode, detaljno i dugotrajno posmatranje i eksperimentalnu analizu Evropi su predstavili samo Arapi.195

Kao što poznata poslovica kaže da - pod suncem ne postoji ništa što je apsolutno novo, ljudi su oduvijek od prethodnih generacija nasljeđivali određeno znanje, razvijali ga prilagođavanjem svojim trenutnim potrebama, a onda ga prenosili budućim generacijama, s koljena na koljeno. Pored ove vertikalne transmisije znanja, prijenos znanja se, također, odvija i horizontalno - s jednog mjesta ili kulture, na drugu, putem stalne razmjene ideja.

NAUČNICI MUSLIMANI Služeći se dostupnim izvorima, u nastavku ovog rada navodimo

najznačajnije izume nekolicine najistaknutijih muslimanskih učenjaka koji su dali značajan doprinos u određenim naučnim disciplinama:

El-Mutevekkil el-Fergani

Ovaj muslimanski učenjak poznat je po tome što je izumio nilometar.196

Ibn el-Hejsem

Ibn el-Hejsem, još u 10. stoljeću, opisao je i primijenio naučnu metodu. Njegovi pronalasci dali su veliki naučni zamah na polju geometrijske optike iz 965. godine nove ere, koji će kasnije biti primijenjeni na evropskim izumima poput kamere i sofisticiranih naočara.

El-Havarizmi

Dao je veliki doprinos prirodnim naukama. Smatra se osnivačem astronomije. Kur'anske naredbe o pet dnevnih namaza, početku i kraju posta mjeseca ramazana, mirazu i obračunavanju zekata, tražile su od muslimana da se bave matematikom. Matematika se smatra jezikom prirodnih i fizičkih nauka. U

194 Robert Briffault, The Making of Humanity, 1938. See, Islamic Science in the Medieval Muslim World, Pakistan: Khawarizmi, Science Society website, 2001, str. 112. 195 Opširnije: Robert Briffault, The Making of Humanity. 196 Nilometar je naziv za nekoliko naprava, inače različitog dizajna ali čija je zajednička funkcija bila mjerenje nivoa vode u Nilu.



Evropu su muslimani donijeli arapske brojeve (izvorno preuzete iz Indije), pojam nule, decimalnu osnovu od deset i sofisticiranu matematiku. Prije 8. stoljeća latinsko slovo „M“, koje označava milju (hiljadu), se moralo pisati hiljadu puta da bi se brojčano izrazio jedan million. U 9. stoljeću Havarizmi je svijetu dao sofisticirane algoritme i formule. Engleska riječ algoritam (algorithm), je samo evropeizirana forma imena - El-Havarizmi, koji je svijetu dao prvu matematičku formulu i trigonometriju (sinus, kosinus, tangens i kotangens).

Ebu Jusuf el-Kindi

Pored ostalog, dao je doprinos na polju fizike. U svom naučnom radu o zakonima fizike El-Kindi je naučno opisao proces odbijanja i prelamanja svjetlosti, te izložio teorije o zvuku i vakuumu. U 10. i 11. stoljeću muslimani su opisali naučne principe kretanja klatna što je mnogo prije Galilea (1564-1642) .

Ebu-l-Feth Abdurrahman el-Hazinij

Još u 12. stoljeću, koncept sile zemljine teže bio je poznat Ebu-l-Fethu 'Abdurrahmanu el-Haziniju, a to znači nekoliko stoljeća prije Isaaca Newtona koji ga je samo dodatno usavršio. On je prirodnu pojavu duge objasnio optičkim terminima. Zaslužan je i za dizajniranje mnogobrojnih astronomskih instrumenata opisanih u njegovom djelu Mizan el-hikme.197

Omer el-Hajjam

Omer el-Hajjam, iz 12. stoljeća, koji je zapadnom svijetu poznat samo kao pjesnik čuvenih perzijskih ruba'ija, dao je značajan doprinos matematici. On je usavršio kalendarsko računanje vremena.

Ebu Ma'šer

Učenjak i astronom, iz 9. stoljeća, koji je precizno nacrtao geografske širine i dužine, otkrio vezu između mjesečevih mijena i okeanskih plima, naučno objasnio pomračenje Sunca i Mjeseca.

Es-Sa'ati Hurasani

On je dobio nadimak upravo po svom izumu sata (sa'a ili sat, također jezički znači vrijeme), a poznat je po tome što je u 12. stoljeću sagradio sahat-kulu u Damasku, u Siriji. On je zaslužan za značajna istraživanja na polju poljoprivrede, arhitekture, književnosti i lingvistike.

197 Opširnije: H. Khanikoff (trans) “al-Khazinfs Mizan al-Hikmah”, The Balance of Wisdom, The Journal of the American Oriental Society, New Haven, CT:1859. Citirano u M. Raziuddin Siddiqi, Contribution of Muslims to Scientific Thought, (http://www.centralmosque.com/biographic/science.htm).



El-Džezeri

Učenjak koji je dao važan doprinos na polju primijenjene fizike. U 13. stoljeću se posebno istakao svojom knjigom o hidrauličnim instrumentima.

En-Nezzam

Stotine godina prije Darvina, godine 845. nove ere, En-Nezzam, je predstavio svoju teoriju evolucije.198 U istom vremenskom okviru El-Džahiz je napisao svoje višetomno djelo o životinjama, i dao veliki doprinos zoologiji.

El-Hasib

El-Hasib je, još u 9. stoljeću napisao knjigu o koristima dragog kamenja. Nešto kasnije, u 13. stoljeću, njegov kolega po profesiji Et-Tifaši će usavršiti ovo djelo i dodati mu svoja istraživanja o dvadeset četiri draga kamena i njihovim emocionalnim i medicinskim svojstvima. Mnogi drugi poput El-Dževalikija, 'Abdulmu'mina i Zamirija dali su ogroman doprinos znanju svojim raspravama o zoologiji i anatomiji, a posebno konjima i njihovom uzgoju.

Ed-Dimeški

Učenjak Ed-Dimeški je ostavio neizbrisiv trag u botaničkim istraživanjima biljne patologije tako što je kategorizirao biljke kao živa bića s posebnim spolom i time duboko urezao svoje ime u temelje botanike.

El-Biruni

El-Biruni se, pored ostalog, bavio botanikom pa je istraživao i cvijeće, te je tako zapazio da se broj latica kod cvijeća kreće između tri i šest, ili je taj broj osam. Došao je do zaključka da njihov broj nikada ne iznosi sedam ili devet.

Nabrojani, ali i mnogi drugi muslimanski naučnici, ostavili su bogato naučno naslijeđe u Africi, Aziji i Evropi.199

Džabir ibn Hajjan

Osnivač moderne hemije, logičar, filozof, živio i radio u vrijeme Abasija, glavna djela i naučni doprinos: 300 rasprava o Velidu ibn Maliku, Koncipiranje naučne metode i mjerenje hemijske ravnoteže; Fizika: mehanika; Medicina: klinička patologija, Doprinos: osnivanje prve visoke medicinske škole u Damasku i Bejtu-l-hikme u Bagdadu.

198 Ne negirajući Allahovo, dž.š., stvaranje. 199 Izvor: M. Basheer Ahmed, Syed A. Ahsani, Dilnawaz A. Siddiqui: Muslimanski doprinos svjetskoj civilizaciji (S engleskog preveli: Anisa Lojo-Barić, Aid Smajić i Ahmed Alibašić), El-Kalem, Sarajevo, 2010, str. 117.



Ebu Jusuf el-Kindi (na Zapadu poznat kao El-Kindus)

Naučnik i filozof Arapa. Preteča Farabija. Opis nastanjenih dijelova Zemlje. Eš-Šemmasijje opservatorija u Bagdadu. Globalna poštanska služba. Knjiga zemalja.

Savremenik Hišama el-Kelbija i Ja'kubija. Živio i radio u periodu od 801. do 873. godine.

Hunejn ibn Ishak (Juannitus)

Doktor i filozof, komentator Galena.

Sabit ibn Kurre

3000 tomova o paraboloidima. Treći stepen u geometriji, matematika, fizika, medicina, astronomija, teorija repidacije. Doprinos pomorstvu (Indijski okean, Volga i Kaspijsko more).

Rane karte. Njegovi savremenici: Makdisi i Belhi. Živio i radio u periodu 826-901.

ZAKLJUČAK Osnovna intencija ovog rada jeste podsjetiti savremenog istraživača,

studenta, analitičara, pisca na doprinos islamskih učenjaka i tzv. islamske nauke, savremenoj civilizaciji. Malo je poznato da su mnogi nemuslimani prevodili djela islamskih učenjaka i tom prilikom latinizirali njihova imena, tako da se iz tih njihovih imena ne može razaznati da su ti utemeljitelji i pioniri u razvoju nauke, ustvari, bili muslimani. Zbog toga, današnji Evropljani i drugi zapadnjaci, mahom iz neznanja ovih činjenica, ne priznaju, čak omalovažavaju muslimanski doprinos na polju nauke. Najpoznatija djela muslimanskih učenjaka su prevođena sa arapskog na latinski jezik, a kršćani su matematiku, fiziku, hemiju, medicinu, filozofiju itd. učili baš iz knjiga muslimanskih učenjaka. Mnogi nemuslimani su studirali na poznatim univerzitetima islamske Španije, u Kordobi, Toledu, Granadi, zatim Damasku, Bagdadu, a nakon toga se vraćali u rodna mjesta i osnivali svoje visoke škole i univerzitete, što je u šesnaestom i sedamnaestom vijeku, nakon mračnog kršćanskog srednjeg vijeka, dovelo do renesanse u Evropi. Naravno, mnoga naučna djela muslimanskih učenjaka „kao bogohulna“, su bila uništavana i spaljivana kao što je bio slučaj u 13. stoljeću, kada su Mongoli u Bagdadu spalili stotine hiljada knjiga, ili naprimjer u 12. i 13. stoljeću kada su krstaši uništili mnoga naučna djela islamskih učenjaka u Damasku. Naročito je upamćen slučaj kada je španski kralj Ferdinand 1490. godine, osvojio Južnu Španiju, i kada je spalio stotine hiljada naučnih radova i knjiga islamskih učenjaka. Nameće se logičan zaključak da - dok su se muslimani pridržavali kur'anskog imperativa – uči, studiraj, proučavaj, dotle



su i napredovali. Kad su zapostavili svoju vjeru tada su bili poraženi i stagnirani na svim poljima, i, nažalost iz te zaostalosti se još ni dan-danas nisu otrgnuli. I što je najgore dali su materijala svojim protivnicima da ih napadaju, nipodaštavaju, vrše antipropagandu, vode ratove protiv njih i sl. Krstaški ratovi, kao i kolonijalna osvajanja i porobljavanja muslimanskih država od strane evropskih osvajača, počev od islamske Španije pa do završno rušenjem Osmanskog carstva, dovela su do nazadovanja i dekadence muslimana na svim poljima. Zbog tih razloga javlja se potreba da se danas, u nanovo probuđenoj muslimanskoj svijesti, potenciraju i objavljuju radovi koji nam osvježavaju sjećanja na zlatno doba islama i muslimanske učenjake i njihov doprinos nauci i civilizaciji. To će inspirirati muslimansku omladinu danas da s ponosom i dostojanstvom, ponovo uplovi u naučne vode, istraživanja i proučavanja, da bi na najbolji način dala svoj doprinos napretku i humanom razvoju čovječanstva.

Ve ahiru da'vana eni'l-hamdulillahi Rabbi'l-'alemin!

ENCIKLOPEDIST BOŠNJAČKE KULTURE AKADEMIK DR. SMAIL BALIĆ


28:929 Балић С.

378:929 Балић С.

Prof. dr. Šefket Krcić


SAŽETAK Autor u ovoj raspravi

pokušava da problemski osmisli duhovni portret – akademika dr. Smaila Balića (Mostar, 26. avgust 1920–14. mart 2002. Beč), jednog od najznačajnijih islamskih ličnosti bošnjačke kulture i filozofije. Ključne akcente u ovom ogledu, ćemo fokusirati na pitanja: Uvođenja u Balićevu misao, Promišljanje njegovog životnog puta od Mostara, Beča, Ciriha i ponovo pred kraj života do Zagreba i Sarajeva, zatim, ukazujemo na poglede, Balićeve ideje i djela s posebnim osvrtom na njegovu filozofiju kulture Bošnjaka, stavove Bošnjaka, te promišljanja države Bosne u egzilu njene suvremenosti i tradicije. Poseban akcenat smo dali na analizu njegovog posljednjeg objavljenog djela „Zaboravljeni islam“, koje je istovremeno štampano na njemačkom i bosanskom jeziku, i na kraju, dali smo završni osvrt, gdje smo ukazali na Balićevu kompleksnu bibliografiju.

Ključne riječi: bošnjačka kultura, bosanski muslimani, Bošnjaci, Bosna i Hercegovina, islam, egzil, bošnjačka emigracija, Mladi muslimani, Austrijska akademija nauka i umjetnosti, bosanski pogledi, genocid, Balkan, filozofija, umjetnost, tolerancija, tradicija, budućnost.

prof. dr. Šefket Krcić


ABSTRACT: The author of this debate, trying to devise problem-spiritual portrait -

academician dr. Smail Balic (Mostar, 26 August 1920th to 14th March 2002, Vienna), one of the leading Islamic personalities Bosniak culture and philosophy. Topics covered by this article, are focused on the issues: the introduction to Balic thoughts, reflection his life's journey from Mostar, Vienna, Zurich and again near the end of life to Zagreb and Sarajevo, then, point out the views of the Balice ideas and works, with special reference on his Bosniak attitudes to philosophy of Bosniak culture, and his idea about the state of Bosnia its modernity and tradition when he was in exile. Special focus on his last published work „Forgotten Islam“, which printed in both German and Bosnian language. At last in a final review I shed light on Balic complex bibliography.

(Mostar, 1920-2002, Beč)200

“Bosanski muslimani imaju svoje nacionalno ime: oni su BOŠNJACI (...). Njihovi pređi nisu primanjem islama izvršili nikakvu nacionalnu izdaju - koliko se ta perverzna argumentacija može uopće usvojiti. Muslimana je bilo uz slivove srednjeg i donjeg Dunava, donje Save, i oko drinskog Ušća u Savu i prije dolaska Turaka na Balkan. Viđen u nacionalnoj perspektivi, islam je u Bosni bio zamjena za 'bosansko krstjanstvo' (patarenstvo), nemilosrdno progonjeno po susjedima drugog vjerskog opredjeljenja poput dalekosežno sekulariziranog današnjeg bosanskog islama...”

S. Balić

PRISTUP Naša namjera je da u ovoj raspravi osvježimo sjećanje na jednog doajena

bošnjačke kulture, filozofije i prvorazrednog kreativnog i originalnog interpretatora islama, posebno značajnog za zapadnu recepciju. U tom kontkestu, na temelju raspoložive građe iz Bosne i Beča, ukazat ćemo na temeljne sadržaje i vrijednosti Balićevog djela. Sa Balićem sam se dugo dopisivao i dijelio zajedničke poglede na bošnjačku tradiciju. Ostao mi je u trajnom sjećanju prilikom našeg sudjelovanja na Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike u Čikagu, maja mjeseca 2000. godine, kada smo bili uvodničari u ovaj veliki skup. Sjećam se, jednog tihog, lucidnog i konstruktivnog izlaganja akademika Balića, koji se znalački obratio Bošnjacima, koji žive u emigraciji, koji im je prenio bogato emigrantsko iskustvo i dao im konkretne sugestije za dalje djelovanje. Tom prilikom smo, detaljno raspravljali i vodili dijalog, čiji rezultat jeste objavljen intervju u Nezavisnoj reviji „Sandžak“ (Novi Pazar). To su samo neke značajke koje su nas obavezale da o Baliću napišemo ovaj rad, koji smatramo da nije dovoljan, jer on kao mislilac

200 U Beču je 14. marta, u 23:45h 2002, prvog dana Nove hidžretske godine, prestalo kucati srce (u 82-oj godini života), akademika dr. Smaila Balića, jednog od najznačajnijih bošnjačkih znanstvenika i intelektualaca, koji je najveći dio svoga života proveo u egzilu, van svoge domovine. Tim povodom svoj oproštaj od prijatelja i filozofa kulture akademika S. Balića, sam objavio u iranskom časopisu „Nur“ 2002. godine.



zaslužuje obimno monografsko djelo. Ali, za tako nešto, potrebno je izdvojiti dosta vremena i pronaći adekvante suradnike na projektu, jer glavni radovi i dokumentacija ovog značajnog bošnjačkog velikana se nalazi u Austrijskoj akademiji nauka u Beču, zatim u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Beču, u Orijentalnom institutu u Beču, te Arhivu grada Beča, kao i u drugim institucijama Evrope, sve do Zagreba, Sarajeva i Mostara.

UVOD U BALIĆEVU MISAO Riječ je o piscu izuzetno bogate biografije, koji je u svom životu i radu imao

prvenstveno tri svoje preokupacije: islam, Bosna i bošnjaštvo. Svojim brojnim studijama, a posebno knjigama: „Kultura Bošnjaka“, „Bosna u egzilu“, „Zaboravljeni islam“ – utemeljio je, kao enciklopedist, dao originalan, poseban znanstveni pečat razvoju bošnjačke kulture i tradicije. Uz to, svojim saopćenjima na strukovnim simpozijima i međunarodnim znanstvenim i interdisciplinarnim skupovima razvijao je strategiju dijaloga između islama i kršćanstva (posebno ukazujući na aksiologiju evropskog ekumenizma), potom, na dijalog između Istoka i Zapada, što mu je omogućilo da bude prisutan u znanstvenom životu evropskog kontinenta. Iako mu jugoslovenske vlasti nisu omogućile 1977. da bude profesor Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu (jer mu je bio zabranjen ulazak u bivšu Jugoslaviju), to ga nije ometalo, spriječilo i pokolebalo da se bavi pitanjem Bosne i njene kulturne tradicije. Radio je do posljednjeg dana života i iza sebe ostavio zadivljujuće studiozne priloge, u kojima je nadahnuto filozofski i literalno afirmirao kulturu Bošnjaka, islamsku tradiciju, a sve u cilju očuvanja nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta bošnjačkog naroda. U svom izuzetnom kompleksnom opusu, spojio je orijentalno-islamsku umjetničku prefinjenost, s jedne, i germansko-znanstvenu preciznost, s druge strane.

Važio je za jednog od najzanačajnijih bošnjačkih intelektualaca uopće. Stoga, možemo ga svrstati u red onih najzanačajnijih imena među kojima su bili: dr. Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, dr. Hazim Šabanović. Zatim, od aktualnih bošnjačkih intelektualaca, Balićev opus se može upoređivati sa stvaralaštvom akademika Muhameda Filipovića, dr. Rasima Muminovića, dr. Ferida Muhića i dr. Uz Adila Zulfikarpašića i dr. Mehmedalije Bojića. Balić je važio za jednog od najizrazitijih predstavnika bošnjačko-političke emigracije.

ŽIVOTNI PUT Smail Balić je rođen 26. avgusta 1920. godine u Mostaru, u čuvenoj

bošnjačkoj porodici. Roditelji: Mustafa i Hatidža. Smailov djed, Smail-efendija (po kojem je dobio ime), bio je upravitelj medrese (muslimanskog bogoštovnog zavoda) u Čapljini, a očev amidžić, Omer-efendija poznati mjesni istraživač povijesti. Osnovnu školu završio je u Mostaru, a srednju - Gazi Husrev-begovu medresu - u Sarajevu. Još u medresanskim danima, pripadao je asocijaciji „Mladi



muslimani“. Dva polugođa je pohađao predavanja na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu. Potom studirao u Zagrebu, Beču, Breslau (Wroclawu) i Leipcigu. Zatim, dalje školovanje, odnosno studiranje nastavlja u inozemstvu, što je ondašnjim vlastima bivše Jugoslavije dalo povoda da mu zabrani dolazak u domovinu (sve do uvođenja parlamentarnog režima 1990).

Hroničari su zabilježili da je studirao na Filozofskom fakultetu, bečkom, lapciškom i breslauškom sveučilištu. Spisateljski je djelatan od mladalačkih dana. U literutiri se javio 1938. godine, objavljujući tekstove na njemačkom, turskom, arapskom i bosanskom jeziku. Specijalizirao je bibliotekarstvo, zatim, 1945. godine u Beču je stekao doktorat iz filozofije. Struka: islamoslovlje (Islamwissenschaft), turkologija, arabistika, čista filozofija. Na taj način, je, uz suvremenog vakifa Adila Zulfikarpašića (s kojim je vrlo prisno surađivao posebno u „Bosanskim pogledima“, koje je sa uspjehom godinama uređivao i sistematski utjecao na formiranje kritičke svijesti bošnjačke emigracije, koja se danas može na njega pozivati kao na svog barda i rodonačelnika), postao i najviđeniji bošnjački intelektualac u emigraciji.

Hroničari Balićevog života i djela su zabilježili, da je veći dio života proveo u inozemstvu, a povratak u Bosnu i Hercegovinu, mu je bio omogućen tek propašću komunizma i druge Jugoslavije. Bio je zaposlen na raznim arhivskim i povjesničarskim dužnostima, napose u zemljama njemačkog govornog područja. Balić je sve do 1986. godine, obavaljo niz zapaženih znanstvenih i arhivskih dužnosti. Bio je biran za nadsavjetnika za orijentalne jezike i lingvistiku Austrijske nacionalne biblioteke kao i znanstveni istraživač Instituta za historiju arapsko-islamskih znanosti na Univerzitetu „J. W. Goethe“ u Frankfurtu. Zatim, bio je član Društva austrijskih književnika, te dopisni član Jordanske akademije islamske znanosti. Mnogostrukost Balićevog znanstvenog interesa, bili su predani i marljivi rad i izuzetno zapažena erudicija (osim njemačkoga na kojem je napisao svoja glavna djela, akademik Smail Balić je vladao prvenstveno engleskim, kao i trima glavnim islamskim jezicima, arapskim, turiskim i farsijem/perzijskim), rezultati su kapitalnom opusu koji je cjenjeniji u inozemstvu, nego u piščevoj domovini. Ovo ističemo iz razloga, da ne bi ulazili u uzroke posljedice svega, samo ćemo ukazati na bitne činjenice ovog neobičnog imperfekcionističkog impretatora bošnjačke kulture i filozofske islamske slike svijeta.

Karijeru je započeo kao predavač na Javnom sveučilištu za orijentalne jezike u Beču. Od 1945 do 1962. godine je predavač na Visokoj školi za trgovinu i na Offentliche Lehranstalt fur orientalische Sprachen u Beču. Zatim, 1962-1982. godine bio je bibliotekar i nadsavjetnik za orijentalne jezike i opću lingvistiku Austrijske nacionalne biblioteke, te 1982-1984. godine znanstveni istraživač (suradnik Instituta za povijest arapsko-islamske znanosti J.W. Goethe univerzitetu Frankfurtu).

Akademik Balić je ostavio jedno obimno djelo u naslijeđe svome bošnjačkome narodu. Nažalost, nismo pronašli izuzimajući opsežnu bibliografiju koju nam je poslao iz Beča, nekoliko mjeseci prije odlaska na Ahiret, ali nismo



stekli dojam, da je napisao svoju duhovnu biografiju, kako bi rasvijetlili njegov odlazak iz Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, kao i studiranje na Univerzitetu u Beču, kao prva faza njegovog stvaralačkog rada. Vjerujemo, da će nam to otkriti brojni Balićevi intervjui sa bošnjačkim kulturnim poslenicima, pogotovo piscima dr. Ibrahimom Kajanom (iz Zagreba i Mostara), te dr. Alagom Derviševićem (iz Sarajeva i Njemačke), koji su na raznim povodima napravili više intervjua sa akademikom Balićem.

POGLED NA BALIĆEVE IDEJE I DJELA Objavio je brojna djela na njemačkom i bosanskom jeziku, od kojih ovom

prilikom izdvajamo sljedeća: „Der Islam-europakoneta“, „Kultura Bošnjaka“ - muslimanska komponenta (Beč, 1973, Hamburg, 1984, Tuzla, 1994), „Ruf vom Minarett“ (Hamburg, 1984), „Bosna u egzilu“ (Zagreb, 1995), „Das unbekannte Bosnien“ (Koln-Weimer 1992), „Der Islam im Spannungsfeld von Tradition und heutiger Zeit“ (Islam u naponskom polju tradicije i današnjeg vremena, Altenberg 1993), „Zaboravljeni islam“ (Beč, 2000). Zatim, štampao je brojne studije u prestižnim časopisima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj (i drugim evropskim zemljama) i bio prevođen u objavljivan u islamskim zemljama. U duhovnoj ostavštini se nalazi veliki broj rukopisa, posebno studija i drugih članaka koji zahtijevaju priređivanje i objedinjavanje radi objavljivanja. Prema jednoj bilješci rahmetli profesora Balića, za tisak pripremljeni su radovi: Katalog der turkischen Handschriften der Osterreichischen Nationalbibliotek (Neuerwerbungen) und Auch ohne Vermittler gelangt man zu Gott. Skoro svi članci islamističkog karaktera u Leksikonu temeljinih vjerskih pojmova (Lexikon religioser Grundbegriffe, u talijanskom prijevodu: Dizionario comparato delle religioni monoteistiche „Ebraismo, Cristianestimo, Islam“), izdanom po Adelu Tu. Khoury u Grazu, Beču i Kolnu 1987, odnosno u Rimu 1991. potječu iz njegova pera. Posebno se bavio i zauzimao za uredno arhivsko sabiranje rukopisnog blaga Bošnjaka. Na taj način, je postao izuzetan autoritet u znanosti i kulturi bošnjačkog naroda, bez obzira što je svoj kreativni dio života proveo upravo u emigraciji.

Zahvaljujući svom znanstvenom i književnom renomeu, dr. Smail Balić je bio biran za redovnog člana Kraljevske akademije za istraživanje islamske kulture u Ammanu (Jordan), Bibliotekarskog društva u Beču, člana Društva austrijskih književnika (Beč), Njemačkog orijentalističkog društva, Austrijskog orijentalističkog društva. Pored toga, bio je predsjednik Matice Bošnjaka u emigraciji (obavljao funkciju predsjednika Cirih), urednik „Bosanskih pogleda“ (1960-1967), te član Matice Bošnjaka Sandžaka (Društvo za kulturu znanost i umjetnost) i redovni suradnik Nezavisne revije „Sandžak“ (Novi Pazar), kao i član Društva „Trezvenost“ u Sarajevu. S. Balić je bio izdavač i urednik časopisa „Der gerade Weg“ (1975-1979) i višejezičnog tromjeseča „Islam und der Westen“ (1980-1989). Pored toga, uradio je tri broja Bulletina međunarodne organizacije Jami'at al-islam, u kojoj je djelovao kao mjesni otpravljač poslova 1958-1962.



Jedno izdanje, tog „Bulltena“, tiskano (štampano) je na bosanskom jeziku. Surađivao je sa velikim brojem, listova, revija i časopisa. Pisao je radove na bosnaskom, njemačkom, arapskom i engleskom jeziku. Suvremenici ga smatraju enciklopedistom bošnjačke kulture i renomiranim poliglotom. Za života, kao orijentalist i znanstvenik, je stekao međunardoni ugled. Za svoj stvaralački rad primio je brojna priznanja i pohvale, od kojih treba izdvojiti Austrijski orden prve klase za zasluge (za razvoj znanosti i umjetnosti).

Veliki dio Balićevog životnog djela bio je posvećen humanitarnom i organizacijskom radu muslimana u Austriji. Osnovao je društvo „Muslimanska socijalna služba“, koje je dugogodišnjim naporima otvorilo prvi mesdžid u Beču i ostvarilo da je facto-priznanje islama u Austriji 2. maja 1979. U javnosti je bio zapažen tzv. „Mali islamski summit“ u Beču, koji je bio zaslugom Balića okupio vodeće ličnosti islamskog svijeta: turskog ministra Hasana Aksaya, egipatskog učenjaka i ministra dr. Muhammada ad Dahabi'a i libijskog Šejha Mahmuda Subhi'a.

Balić kao pisac je bio član nekoliko kulturnih organizacija, kao kreativan član Austrijskog orijentalnog društva Hammer-Purgstall, Društva austrijskih književnika, kuratorija Centralnog instituta Islam-Archiv-Deutschlanf itd.

Da podsjetimo, godine 1998. objavili su sveučilišni profesori Ludwig Hagemann i Adel Khoury u njegovu čast spomenicu pod naslovom Blick in die Zukunft (Pogled u budućnost).

Uranjanje u prošlost turske Bosne, dovelo je do interesa, za razvoj bošnjačke kulture u više dimenzija, a posebno zanemarljivanu i odbacivanu tradiciju i baštinu na orijentalnim jezicima, smatra Balić. U tom pogledu, na tome su području fundamentalne Balićeve monografske studije: „Kultura Bošnjaka“ (prvo izdanje, Beč 1971, drugo izdanje, Beč, 1973, treće izdanje, Zagreb, 1994, četvrto izdanje, Tuzla, 1996), „Ruf vom Minaret“ („Zov sa munare“, treće izdanje, Hamburg, 1994), „Das unbek annte Bosnien“ („Nepoznata Bosna“, Koln, Weimer, Beč, 1992). Godine, 1995. pojavilo se još jedno Balićevo kapitalno djelo u izdanju Kulturne zajednice Bošnjaka, Preporod iz Zagreba, pod nazvom „Bosna u egzilu 1945-1992“.

Zatim, u prijelomnom djelu Kultura Bošnjaka, po prvi put je sistemno prikazao sveobuhvatno kulutru Bošnjaka, tj. bošnjačkog muslimanskog naroda. Važnost Kulture Bošnjaka je mnogostruka: to je doista pionirsko djelo (Bašagićeva su djela, slične tematike, uglavnom slabije dostupna, a i dobrim dijelom literarno anahrona), koje je postavilo temelje za moderno znanstveno istraživanje i dalji razvitak jedne potiskivane (a, valja reći, i od velikog djela samih Bošnjaka zanemarivane), kulturne duhovne tradicije.

Balić kao autor, je svojim širokim idejama stvorio erudicijsko, a opsegom, neveliko djelo (oko 350 strana, srednjega formata) – njegova erudicija je vidljiva već i u činjenici, da knjiga ima preko 1000 bibliografskih jedinica, a tekst je bogato ilustriran prilozima, koji omogućavaju da se čitanje i studiranje ne pretvore u dosadnu akademsku studiju, te je istovremeno njegovo djelo, štivo oslobođeno od



trivijalnosti i površnosti. Ovo djelo, prema priznanju samog pisca, ima podnaslov Muslimanska komponenta danak vremenu. Naime, knjiga je po prvi put objavljena, godine 1990, u doba nacionalnih previranja u bošnjačko-muslimanskom narodu, kada su se još vodile bitke oko nacionalnog imena i vraćanja povijesnog imena Bošnjaci.

U tom smislu, Balićevo djelo Kultura Bošnjaka, podijeljena je u nekoliko poglavlja, od kojih se ističu: Narodna kultura, Kultura školskog tipa, s poddijelovima Osmansko razdoblje, Austrijsko, Jugoslovensko, Hrvatsko (1918-1945), te Novo doba, koje pokriva period od 1945. god. Struktura ovog djela, prikazuje jedan suvremen pristup izučavanju bošnjačke tradicije. Svako je razdoblje podobno raščlanjeno u glavne smjerove stvaralačke djelatnosti: duhovna i materijalna kultura, duhovnost, književnost, prirodne i društvene znanosti, muzika, popularna kultura i umjetnost. Ovo djelo obiluje ilustracijama ambijentalne arhitekture, te fotografijama značajnih pisaca (Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Mehmed Meša Selimović...), te preslikama iluminarnih rukopisa i kaligrafije originalne islamske provenijencije. Posebnu vrijednost ovome djelu, daje opsežan osvrt kulturnog stvaralaštva Bošnjaka na orijentalnim jezicima, što je zbog izoliranosti islamskoga kulturno-civilizacijskog kruga (u poslije srednjovjekovnom dobu), u odnosu spram zapadne civilizacije činilo taj dio duhovnog stvaranja, skoro 'nevidljivim' za zainteresiranu laičku javnost u Bosni i Hercegovini i okruženju. Jasno, suvremenom čitatelju će zacijelo, biti sigurno integrantna dvojba, koju Balić iskazuje oko naziva jezika – potvrđujući historijsku utemeljenost nazivom bosanski jezik, uključujući se na taj način, samoj odluci povijesnog naziva bosanskoga jezika, kako je to 400 godina ranije tvrdio mislilac Uskufi u svom čuvenom Rječniku bosansko-truskog jezika. Fundamentalna namjena djela Kultura Bošnjaka je bila i ostala svojim obimom objediniti sve informacije i dati jedan svojevrsni orlovski pogled na cijelo podučje duhovne i materijalne tradicije i kulture Bošnjaka od najstarijih vremena do danas.

Zatim, značajno je spomenuti, da u okviru znanstvenog skupa „Mudrost rađa toleranciju“, koji je bio posvećen 350. godišnjici rođenja Mustafe Ejubovića - Šejh Juje i 400. godišnjice proučavanje Mesnevije u Mostaru, akademik S. Balić, je presjedavao prvim dijelom skupa i istovremeno imao široku prezentaciju viđenja ličnosti i djela Šejh Juje. U okviru ove manifestacije predstavljeno je i stvaralačko djelo akademika S. Balića. Ali, to vrijeme nije bilo dovoljno da se u cijelosti rasvijetli komleksno i multidisciplinarno S. Balićevo stvaralačko djelo. Jasno, ne samo insitucijama u Beču, već u Mostaru, Zagrebu, Novom Pazaru i posebno, Sarajevu. Potrebno je organizirati ovim ili drugim povodom, da se rasvijetli kompleksno Balićevo djelo, koje u sebi ima ne samo bošnjačku, već prvenstveno i islamsku komponentu.



FILOZOFIJA KULTURE BOŠNJAKA S pravom se tužio Matthias Murko, što na slavenskoj kršćanskoj strani neće da

čuju za muslimanske narodne pjesme, iako one imaju kulturno i prosvjetno značenje, a osim toga su često vrlo lijepe, tako da bi zaslužile da budu očuvane za budućnost, kao zajedničko kulturno dobro i kao predmet znanstvenog istraživanja.

S. Balić

Balićevo kultno djelo Kultura Bošnjaka, koja se prvobitno pojavila 1971. godine u Beču u Njemačkoj, a zatim je obnovljeno izdanje ovog djela 1973. godine, gotovo istovjetno, kada su se u Sarajevu i Rijeci pojavila „Biserja“ Alije Isakovića. Međutim, s obzirom na odsustvo komunakcije, za Balićevo djelo se malo znalo. Rijetki su bili pojedinci, koji su došli do knjige, koja će ubuduće odigrati značajnu ulogu u borbi protiv denacionalizacije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i šire.

Dakle, Kultura Bošnjaka iako je bila poznata uskom krugu stručnjaka i eksperata za bošnjački diskurs, u tom vremenu autor je važio kao zabranjeni pisac, pa se ovo kultno djelo s vremena na vrijeme, moglo citirati u Bosni i Hercegovini. Ti izmaci su međutim, redovito usljeđivali sa osjetljivom suzdržljivošću, jer rezultati znanstvenih istraživanja, ove vrste nisu bili uvijek po volji socijalističkih vlastodržaca. O tome svjedoči jedna paradigma, 80-ih godina prošlog stoljeća, štaviše, ovo Balićevo djelo nađeno je u posjedu nekog građanina kojega je dovelo do zatvora. To se u više navrata, ne slučajno, dogodilo.

Balićeva knjiga sadrži, indeks manje poznatih pojmova, zatim mape, fotografije iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine, koje na impresivan način promišljaju i pokazuju njegovo duhovno bogato blago i historijsko naslijeđe.

Činjenice govore da je bošnjačka populacija, posebno inteligencija, u emigraciji mnogo brižljivije radila i čuvala bošnjaštvo i bošnjačku kulturu, nego to što su činili sami Bošnjaci u Bosni i Hercegovini. Glavni razlog za takvu diskrepanciju i odnos prema bošnjačkom fenomenu, treba tražiti u permanentnoj presiji, koju je prvokraljevski, a zatim socijalistički - velikosrpski i velikohrvatski režim vršio prema Bošnjacima, a sve u cilju njihove deonacionalizacije ovog etnosa. Rijteki su primjeri pisaca i znanstvenika koji su prema ovom pitanju imali odgovora za nacionalni i znanstveni odnos. U tu malobrojnu grupu bošnjačkih vjesnika znanosti svakako vodeće mjesto pripada znanstveniku dr. Smailu Baliću i angažiranom intelektulacu i publicisti Adilu Zulfikarpašiću, znamenitim Bošnjacima, koji su veći dio svog života proveli u emigraciji. Naravno, ne treba zaboraviti i ulogu takvih učenih Bošnjaka, istraživača i mislilaca, kao što su bili: Hamdija Kreševljaković, dr. Hazim Šabanović, akademik dr. Muhamed Filipović, književnik i historičar književnosti Alija Isaković, dr. Muhsin Rizvić, bibliograf Mustafa Ćeman i drugi.

Težište istraživanja dr. Smaila Balića, u njegovom pionirskom djelu iz oblasti bošnjačke kulture koja je naslovljena sažeto i precizno Kultura Bošnjaka (prvo



izdanje u vlastitoj nakladi u Beču 1973. godine, zatim, 1978. godine objavljen je dopunski svezak ove knjige, a drugo, na bosnaskom jeziku došlo je 1984. godine u Tuzli) - leži na Osmanlijskom razdoblju zemlje, koje je kulturi Bošnjaka - muslimana, najizrazitije lice. Pojavljivanje ove knjige je od prvorazrednog značaja za razvoj i sagledavanje kulture Bošnjaka ne samo u Bosni, već i na Balkanu. Igrom slučaja, a historijski gledano od velikog značaja, godine 1973, uz Balićevu knjigu Kultura Bošnjaka u Sarajevu se pojavilo djelo dr. H. Šabanovića Književnosti Muslimana BiH na orijentalnim jezicima. Ono što je bitno ova dva djela su koperativna i djeluju u literaturi kao sinonimi, jer jedno drugo dopunjuju. To se može desiti i da se kaže samo za takve znalce kulture Bošnjaka, kao što su bili S. Balić i H. Šabanović.

Nekada je ovo (Kultura Bošnjaka), Balićevo djelo, bilo poznato samo užem krugu stručnjaka, jer kao takvo ono se od komunističkih vlasti tretiralo kao pamflet, zbog čega ovaj istaknuti znanstvenik nije mogao dobiti zeleno svjetlo od vlasti (bivše Jugoslavije), da uz profesora dr. Tajiba Okića bude izabran za profesora Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977. godine. Ovaj izbor spriječio je službeni Beograd, upravo zbog pojavljivanja djela Kultura Bošnjaka. Međutim, danas je ovo djelo, bez sumnje, sastavni i nezaobilazni segment svake ozbiljne biblioteke u Bosni i Hercegovini i šire gdje se brižljivo čuva bošnjačka literatura.

Koji su ključni sadržaji Balićeve Kulture Bošnjaka? Ovo djelo, donosi lucidno i precizno jedan izuzetan znanstveni pristup istraživanju fenomena bošnjačke kulture. Kao takvo, ovo djelo u sebi sadrži izobilje podataka, matematički precizno urađeni i nadasve enciklopedijski registrirani fenomeni. Shodno tome, budući istraživači na temelju ovog djela mogu izgraditi stvoja istraživanja o bilo kojem problemu da se radi ili regionu pa i mjestu. Naime, notirani su znančajni stvaraoci, počev od ranog turskog perioda pa sve do osamdesetih godina XX stoljeća. Da krenemo redom: pored predgovora, objašnjenja transliteracija i kratica, pisac, daje jedan instruktivan uvod u djelo u kojem posebno obrađuje: a) Bošnjačka kultura na udaru barbarstva i b) Ishodišta bošnjačke kulture. Dalje, pisac razmatra dva aspekta narodne kulture: 1) Duhovni vid (narodno epsko i lirsko pjesništvo, narodne priče i hićaje i pučku dramsku umjetnost) i 2) Materijalni vid (narodna dekorativna umjetnost i stambena kultura). Centralno poglavlje ove knjige tiče se fenomena kulture školskog tipa. U ovom dijelu, predmet istraživanja su razdoblja: osmanlijsko (duhovna i materijalna kultura), gdje su sistematski obrađeni svi značajni stvaraoci, zatim analiziranja alhamijado pjesništva, biblioteke, arhitektura, sakralni objekti - džamije, tekije, spomenici nadgrobnog graditeljstva, mostovi, karavan-saraji, bezistani, sahat-kule, bosanski gradovi, bošnjačka kaligrafija i likovna umjetnost, posebno zidno slikarstvo, pregled bošnjačke književnosti u svijetu, te ukazao na činjenice postojanja fenomena mecena u Bošnjaka u nauci i izvan nauke), austrijsko razdoblje (književnost za vrijeme Austro-Ugarskog doba, memoarska književnost i školstvao) jugoslovensko i hrvatsko razdoblje (1918-1945, književnost za vrijeme kraljevine Jugoslavije), novo



doba (u kojem je prezentirana opća slika kulture Bošnjaka koja se odnosi na književnost, likovnu umjestnost, kazališnu i timsku umjetnost, muziku i folklor, znanstveni rad opći presjek humanističkih i prirodnih znanosti i na kraju ukazao na značajke iz oblasti publicistike posebno iz novinarstva, prevodilačke književnosti, te zastupljenosti u stranoj publicistici kao i naveo jedan instruktivan pregled znanstvenih novina i časopisa iz tog vremena). Najzad, pretposljednji dio knjige, je dat tabelarni pregled najnovijeg razvoja kulture u Bošnjaka. Taksativno su navedena imena književnika, znanstvenih djelatnika, likovnih, kazališnih i filmskih umjetnika. Balić u ovom postupku nije zaboravio ukazati i na činjenice izgradnje masovne kultre koja prvenstveno ide i ovisi od skladatelja, dirigenata, pjevača i interpretatora narodnog melosa. Značajno mjesto u ovom pregledu kulture dato je i žurnalistima. Na kraju djela, autor iznosi instruktivnan zapis, rezime na njemačkom jeziku, bibliografiju, personalnu bibliografiju i registar imena.

Autor je veoma marljivo i brižljivo radio na istraživanju i prezentiranju kulturne prošlosti Bošnjaka o čemu svjedoči veoma korisna bibliografija koja je objavljena na kraju ovog djela. Ono što posebno impresionira jeste autorovo umijeće kontaktiranja sa zapaženim brojem obrazovanih Bošnjaka, koji su mu putem pisama i na drugi način (u vremenu kada nije bilo mogućnosti računara) dostavljali podatke iz svijeta kulture bošnjačkog naroda.

Smisao Balićevog djela Kultura Bošnjaka, da pokušamo rezimirati, predstavlja jedan veoma koristan pregled kulturnog stvaranja Bošnjaka. Težite ovog djela, leži na Osmanlijskom razdoblju kulturne povijesti Bošnjaka. Autor je znalački pronašao veliki broj prilično, nepoznatih i neafirmiranih kulturnih stvaralaca, iako sam sa njima gotovo da nije imao prilike da kontaktira ili da se suoči. Na taj način, ovo djelo prikazuje jednu priličnu nepoznatu kulturu jednog evropskog naroda (Bošnjaka), i da kao takvo, ono može biti od posebne koristi za vraćanje naše svijesti i proširenja kulturnih centara. Poznato je, da bošnjački narod, nažalost nije imao prilike ni mogućnosti, po najmanje u školskom sistemu bivše i sadašnje Jugoslavije, da se sučeli, kao i da se susretne sa pravom predstavom svoje povijesti. Prema tome, jasno je zaključiti, da se upravo u tome krije fundamentalna vrijednost ovog epohalnog djela. Autoru pripadaju sva moguća priznanja, i da ga dragi Allah nagradi džennetskim životom, zato što je uložio nadčovječanske napore da sakupi rasijano duhovno blago Bošnjaka i da ga objedini i prikaže, doista lijepim, raskošnim, razigranim i razumljivim bosanskim jezikom, tako da bude dostupan razumijevanju širem krugu ljudi.

Prema tome, kao što smo i maloprije istakli, u ovom djelu se ne radi samo o prezentiranju najvećih vrhova bošnjačke kulture, već se radi o prezentiranju sadržaja cjelokupnog kulturnog života Bošnjaka, počev od najvećih dometa u literaturi, arhitekturi, muzičkom stvaralaštvu, narodnom pjesništvu, te kulturi narodnosnog tipa. Naime, znanost ima, prema Baliću drukčiji zadatak da objedini sve vidove umjetnosti sa elementima narodne radinosti. Prema njemu, Bosna i Hercegovina, ima nekoliko stvaralaca koji dosežu evropsku razinu. Recimo,



pripovjedače kalibra jednog Meše Slimovića, ili Ćamila Sijarića (iz Sandžaka), čiji su brojni romani prevođeni na stranim jezicima. Prema Baliću, Bošnjaci imaju velika dostignuća i na drugim područjima kulturnog stvaralaštva posebno na području umjetnosti, filma i muzike. U tom kontekstu, poznate su činjenice da su bošnjačke narodne pjesme dostigle vrhunski stepen razvoja u onome smjeru kako se razvijala književnost ili pjesništvo jednoga Homera. U tom smislu, jedan od vrhunskih epskih pjesnika, prema Baliću je upravo iz Sandžaka, a to je neneadmašni stvaralac, romantičarskog stiha, Avdo Međedović (1866-1953), o kome je pisano mnogo na engleskom jeziku i kome je odavano izuzetno priznanje. Avdovim epovima, naglašava Balić, su se čudili učenjaci daleke Amerike. A nama (mislim na Sandžak i Bosnu) je prema njegovom mišljenju neopravdano bio skoro nepoznat.

Prema akademiku Baliću, za vrijeme Osmanlijske vlade, u Bosni su katolici smatrani Latinima, pravoslavci Vlasima, dok su se Bošnjaci-Muslimani, nekada i sami smatrali Turcima (ali ne svi). Ali, ta oznaka je imala jedan drukčiji misaoni sadržaj, nego što bi ga trbalo imati samo po sebi. Naime, jedan Turčin se upotrebljavao kao oznaka kod Slavenaca, tj. pripadnost jednoj određenoj civilizaciji, tj. islamskoj civilizaciji. Tako je i dolazilo do toga da su htjeli reći, da pripadaju islamskoj civilizaciji i da su iz istoga kruga mišljenja i življenja. Međutim, na drugoj strani, niti su katolici bili Latini, jer nisu znali latinski jezik niti su pravoslavci bili Vlasi, jer nisu znali rumunski jezik, kao što ni Bošnjaci, odnosno bosanski Muslimani, nisu bili Turci, jer nisu znali niti sada znaju u većini turski jezik. Očito, ovom odrednicom akademik Balić očito želi ukazati da postoje brojnih slučajeva zamjenjivanja pojmova, zato su i Bošnjaci i njihova kultura pogrešno predstavljeni u udžbenicima i djelima srpskih i hrvatskih pisaca.

Ovom krugu Balićevog stvaralačkog opusa, pripadaju brojni tekstovi, koje ovaj eminentni autor nije uključio u djelo Kultura Bošnjaka, već su rasuti po brojnim časopisima i listovima. U taj kompleks radova pripada i Balićev tekst „Muslimanske građevine u bosanskom ejaletu“ (Glas islama, br. 66, Novi Pazar, 2002). Prema njemu, „Bosanski ejalet kao granična zemlja Osmanlijskog carstva na Zapadu igrala je u prodoru i islama u Evropi važnu ulogu. Dok su bosanski državnici i vojskovođe sudjelovali u izgradnji i vojnom učvršćenju carstva, dotle su učenjaci i pjesnici prenosili ime „Bošnjak“, „Bosnak“, ili „Ali Bosnovi“ daleko iznad granica svoje uže domovine. Njihovim jezikom se govorilo na dvoru u Istanbulu i u konacima budimskih vezira. Na njemu su pogdjekada pisane i državne isprave...“

U spomenutoj raspravi, autor je veoma pregledno obradio: džamije, medrese, derviške odgojne zavode i samostane, spomenike nadgrobnog graditeljstva, mostove, karavan-saraje, bezistane, sahat-kule, zatim, je ukazao na čuvene graditelje, gradnju na vodi i izgradnju bosanskih gradova. U svakom slučaju, specifičnost bošnjačke arhitekture, prema Baliću, predstavljaju koristonosni objekti koji su našli svoje udomište, i koji, kao takvi, nose u sebi duhovnu i materijalnu kulturu koja odiše originalnošću svog unutrašnjeg i vanjskog izraza, po čemu je prepoznatljiva kultura življenja bošnjačkog naroda. Ovaj pregled kulturnih fenomena odaje sliku jednog istraživača, koji sa velikom



brigom notira svaku činjenicu koja je bitna da jedan suvremeni čovjek danas zna, da Bošnjaci u povijesti svog društva, imaju svoje značajne kulturne, vjerske i nacionalne korijene.

Na taj način, akademik Balić je u srcu Evrope, u Beču, i drugim kulturnim metropolama pedantno čuvao i stvarao istinsku sliku o Bošnjacima i Bosni, i to u vremenu kada su brojni zastupnici Bosne u republičkom i saveznom parlamentu zaboravljali ko su i šta su. Na taj način, on se pomoću znanosti, kao spisatelj i učen čovjek borio da Bošnjaci u historiji evropske kulture ne budu registrirani kao Hazari. Za tu svoju veoma dragocjenu znanstvenu djelatnost, začuđujuće je, akademik Balić nije dobio ni jednu prestižnu i zvučnu nagradnu od države Bosne i Hercegovine, ali njegova nagrada je od Svevišnjeg Stvoritelja, koji će narod bošnjački, koji je prošao u ratu (1992-1995), kroz najmračnije krugove Danteovog pakla, a ni te dane ovaj neumorni istraživač nije zaobišao i prešutio, već je obradio u brojnim svojim raspravama, a posebno u djelu Bosna u egzilu. Na taj način, svim ovim pitanjima na osnovu kojih se može izvoditi ishodište bošnjačke kulture, akademik Smail Balić je ukazao na brojne duhovne putokaze koji, kao takvi, obavezuju generacije koje dolaze.

BALIĆ O BOŠNJACIMA Među jugoslovenskim narodima i narodnostima, godine 1971, kada je bio

popis stanovištva u Jugoslaviji, kao treći po brojčanoj jačini javljaju se Bošnjaci – Muslimani, koji su od 1945. do 1971. godine bili bezimeni ili neopredijeljeni narod, sa očiglednom tendencijom denacionalizacije, tj. srbizacijom, kroatizacijom, crnogorizacijom, makedonalizacijom. Akademiku Baliću i liberalnom političaru Zulfikarpašiću, je bilo lakše da djeluju u emigraciji i da čuvaju nacionalno ime Bošnjaka i da se bore za njegovu emancipaciju i priznanje. Pod tim pojmom se podrazumijevaju, jugoslovenski građani slavenskog porijekla (misli se na Bošnjake), koji su odgajani ili samo rođeni u islamskoj tradiciji koji se javno ili pred vlastima izjašnjavaju kao Muslimani u nacionalnom smislu. Pri tome ne igra nikakvu ulogu, da li stvarno ispovijedaju islam ili ne.

Balić je bio mišljenja, da – tek činjenica izričitog samoopredjeljivanja važi kao fundamentalni kriterij nacionalne određenosti. U tom konktekstu, pogled unazad nam pokazuje, ističe akademik Balić, da su bosanski Muslimani u Osmanlijsko doba u pretežnom dijelu svoje dostupne prošlosti, kada se velikim dijelom obrazovala tradicija, na kojoj počiva njihov nacionalni identitet – u državnim ispravama i u književnosti označavaju kao Bošnjaci. U tom pogledu je veoma značajno Balićevo djelo pred kultnim poslenicima svijeta, koji su bili prisutni na brojnim znanstvenim skupovima, gdje je ovaj učenjak obrazlagao teze o Bošnjacima.

Dalje, povijesno promatrano, Bošnjaci nisu samo stanovnici današnje Bosne, već Hercegovine i Sandžaka, zatim, to su muslimanski žitelji nekih crnogorskih predjela (Nikšića, Podgorice, Spuža, Kolašina, Mojkovca, Berana, Plava i Gusinja). U



osmanlijskim ispravama i književnosti Bošnjacima se nazivaju svi muslimani sjevernog i središnjeg Balkana, koji govore slavjanskim jezikom. Granica dopire na Jug sve do Kosovske Mitrovice. Balić smatra, da su u Bošnjake nekada ubrajali, zaključujući po nekim starim truskim zabilješkama i Gorani, muslimanski stanovici Župe Gora i prizrenskom vilajetu, opkoljeni mahom albanskim življem, smatra Balić.

Bošnjaci – Muslimani, kao većinska nacija u Bosni – uključujući u taj pojam i Hercegovinu s novopazarskim Sandžakom – su najveća kompaktna muslimanska narodna skupina u Evropi.

Zacijelo, čitav svoj stvaralački vijek, Balić je posvetio kulturi Bošnjaka i islamu.

BOSNA U EGZILU U djelu, Bosna u egzilu (objavljeno u poznatoj Biblioteci Kaj u Zagrebu 1995.

urednik - pjesnik Ibrahim Kajan), autor, dr. Smail Balić, bez distance raspravlja o ključnim problemima opstanku Bosne i Hercegovine, kao države i Bošnjaka kao naroda na Baklanu. Prema njemu, osnovni motiv agresije na Bosnu leži u pohlepi za vlašću. Shodno tome, Balić je u ovoj knjizi razvio svoje ranije stavove koji se tiču očuvanja bošnjačkog identiteta u emigraciji. U tom kontekstu, on ovo pitanje posmatra naspram drugih nacionalnih programa (velikosrpski i velikohrvatski), koji su bili direktno upereni protiv opstanka Bošnjaka na Balkanu.

Radi ilustracije, a u cilju boljeg razumijevanja problema, navest ćemo, jedno Balićevo zapažanje koje najbolje ilustrira stanje ove situacije:

- Historijski uvjetovan raspad komunističkih vlastodržačkih struktura u korist demokratskog samoodređenja južnosalvenskih naroda ugrozio je povlašten položaj srpstva. Vještim korištenjem gorskog iskustva iz vremena Drugog svjetskog rata, kada je zapadni dio srpskog naroda bio izložen bezdušnim progonima ekstremnog hrvatskog nacionalizma, u kojem se nasuprot volji većine njihovih suvjerenika bio našao i izvjestan broj muslimana, i dozivanjem „historijskog sjećanja“ na Turke kao širitelje islama po Balkanu, srpski narod je duboko indoktriniran i doveden u stanje nacionalne uzbuđenosti. Dugo vremena potiskivana osvetoljubljivost je ovladala srcem mnogih srpskih brđana, seljaka i polugrađana. Došli su u prvu scenu oni slojevi, koji su mentalno opterećeni mržnjom na grad i njegove civilizacijske tekovine. Čitav niz drugih pokretača snaga i predrasuda uključio se kao pogodan mehanizam mobilizacije u osvajačku strategiju velikosrpstva: želja za plijenom - staro naslijeđe hajduka - nagon za samopotvrdom vlastitog junaštva, požuda za osvetom zbog poraza na Kosovu polju 1389, iskazivanje vjernosti pravoslavlju borbom protiv islama i njegova „fundamentalizma“. Brojne knjige o progonima Srba u nekadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941-1945), o nevladinoj izdaji srpstva primanjem islama, o srpskoj nesposobnosti da unovče svoje junaštvo (po Dobrici Ćosiću oni uvijek



dobijaju u ratu, a gube u miru), o „džihadu“ kao latentnom mehnaizmu ugrožavanja svijeta po muslimanima, o islamu kao skrivenoj podlozi albanskog ateizma do 1991. itd. služe raspravljanju mržnje i osvetničkog duha (...). Vandalsko rušenje spomenika islamske kulture ima dugu tradiciju. Beograd je imao na početku 17. stoljeća, po navodima putopisca Evliya Čelebi (umro 1684), 217 džamija, 13 mesdžida, 17 tekija, 9 studijskih centara za proučavanje islamske tradicije (dar al-hadit), 8 medresa, 7 javnih banja i 6 karavan-saraja. Od svega toga do danas se održala samo skromna Bayrakli-džamija u Gospodara Jevrema ulici. U Leskovcu je još 1878. godine, kada je Bosna i Hercegovina okupirana po austrougarskim trupama, bilo 6 džamija, dva mesdžida i deset tekija. Nijedan od tih spomenika danas ne postoji - isticao je akademik S. Balić.

Ova knjiga donosi niz interesantnih rasprava i saopćenja, koje je dr. S. Balić imao prilike prezentirati na međunarodnim znanstvenim skupovima. Cilj ovog djela jeste u činjenici, kako da se očuva etnička supstanca bošnjačkog naroda, kao i da se razbiju predrasude o Bosni i Bošnjacima na Balkanu i u Evropi uopće. Kada se sve to ima u vidu, prema mišljenju ovog znamenitog autora, može se stvoriti atmosfera i takav okvir života da se ubuduće neće dogoditi zvjerstva koja će prouzrokovati krvoproliće kao što se više puta i događalo. Pisac ukazuje na brojne teme raznih istraživača koji razvijaju problematu islamske kulture, a kada govore o Bošnjacima iz Sandžaka to naglašavaju pod imenom „Turci iz Raške“, što predstavlja apsurd nad apsurdima. Međutim, takvo stanje predstavlja tragičnu situaciju vremena. Prema njemu, trebat će mnogo dobre volje, sabura i snalažljivosti da Bošnjaci u Bosni i Hercegovini prebrode takvo tragično stanje. Utješno je samo to da je glavna sreća naše snage, hvala Bogu, sačuvana. Ovo je jedna nova lekcija u našoj skorijoj povjesnici, koja treba da nam dobro prilegne. Akademik Balić se, bez distance kritički osvrnuo na zbivanja koja su dovela do vrhunca zločinstva, koja su počinjena nad bosanskim narodom i da će kao takav pokrenuti moralne snage čovječanstva, da tragedija koja se dogodila na agresiju na Bosnu i Hercegovinu više nigdje ne ponovi. To je put prema ovom autoru, čija misao iz dana u dan ima veću snagu, da se krene u akciju onakve vrste kakvom ovom globalnom zločinu ne bi više odgovaralo. Pofesor Balić na više mjesta naglašava, da se u Bosni nije vodio nikakav rat, po najmanje neki građanski rat, nego da se ondje događao jedan neviđeni zločin od njene razmjere, koji sam po sebi izaziva moralnost učeniku, koji je sam po sebi jedan izazov za sve vjerske zajednice koje ozbiljno stoje na principima svoje vjere.

Dakle, autor u ovom djelu daje jedan pregled događanja Bosne koja je bila i kod sebe same u egzilu. Dakle, Bošnjaci se nisu osjećali svoj na svome u svojoj Bosni, već su to mogli učiniti jedino, da glasno kažu ko su i šta su, jedino u emigraciji. Taj presjek zbivanja, koji je trajao punih 50 godina (1945-1995) predstavlja stanje duha koji autor prezentira u ovom djelu.

U tom kontekstu, veoma je interesantan Balićev referat „Kultura na nišanu“, koji je izgovorio u povodu osnivanja Matice Bošnjaka u Cirihu 1993. godine, kada je istovremeno bio izabran za predsjednika ove asocijacije. On je u svom saopćenju



izvršio analizu krvave bosanske grame, čije posljedice će pamtiti brojne generacije. Ova zemlja je, prema njemu, bila zahvaćena barbarsikm razaranjem sveukupnog kulturnog naslijeđa. Agresor je na meti imao brojen uporište tačke kulturnog i vjerskog identiteta Bošnjaka-Muslimana, što prema ovom autoru, praktički znači nemilosrdni udar na tipični lik Bosne i Hercegovine. U toj nemilosrdnoj agresovskoj krvavoj kampanji, uništene su do temelja brojne biblioteke i instituti, zatim čitavi gradski ambijenti i arhitektonske vrijednosti sravnjene su sa zemljom. Stradalo je oko dvije hiljade džamija i mesdžida, uništeni su brojni spomenici i mostovi, nestali su brojni orijentali gradovi, kao što su: Foča, Višegrad, Mostar, Rogatica i dr. Jasno, Srbi i Hrvati nisu mogli podnijeti u posljednjih pedeset godina napredak i kulturni nivo Bošnjaka-Muslimana. Ovaj izvrsni analitičar bacio je pogled na djelovanje službenog Beograda, kao i na širenje bjesomučnog mraka iz ovog grada. Međutim, on ne želi da čitav problem i tragediju Bošnjaka generalizira, već ukazuje i izdvaja svijetlu figuru akademika Bogdana Bogdanovića kao uzornog intelektulaca i čovjeka, koji kaže „Mrak se već užasno spustio na kulturu“ i dalje, „ako ste zavirali u knjižare, tu sve same knjige o genocidu, knjige o starim carstvima i kalendari, knjige o parapsihologiji, neke Vave, i to je sve“ (B. Bogdanović). Prema tome, pisac je svjedok i savjest svog naroda. Prvo što je želio da skrene pažnju, nastojanjem da se zaštiti kultura, tj. ljudsko stvaralaštvo, bez kojeg čovjek ne bi mogao kulturno živjeti.

Tradicija i suvremenost - Riječ je o studiji koja pripada Balićevom krugu tekstova koje tretira djelo Bosna u egzilu. Ovaj rad Balić je objavio u časopisu „Mualim“ br. 5/mart 2001. godine. U njemu iznosi svoja sagledavanja dubokih rana, koje su krvavim razračunavanjima 1992-1995. naši narodi zadali jedni drugima. Studija se bavi problemima bola i sjećanja pogođenih ljudi sve do oknčanja neprijateljstava. Autor poziva naprednu Evropu da svoja bogata iskustva i političku moć iskoristi za preporod kulture na Balkanu. U ovom teksu, on se posebno zalaže za primjenu načela dobrog susjedstva, koji je čvrsto ugrađen u sustav vjere kod muslimana. Dr. Balić ovu svoju tvrdnju dokazuje brojnim činjenicama iz povijesti Bosne i Bošnjaka, te se u tom kontekstu poziva na glasovit putopis E. Čelebije. Tumačeći brojne ključne pojmove iz osmanske prošlosti, autor je ušao duboko u jedno carstvo u kojem je vladao red i zakon. On poziva na sijaset argumenata, ne radi vraćanja tog carstva koliko želi time da fascinira svijet kontinuitetom islamske zamisli svijeta bogatstvom kulturne baštine i tradicije. Dalje, u radu dr. S. Balić se upušta u izgradnju organizacije klasičnog i modernog društva produbljujući odnose i osmišljavajući dijalog između kršćana i muslimana, koji je zapaženo bio prisutan i za vrijeme turskog carstva. Kao vid tolerancije, i afirmacije drugih naroda, ravnopravno sa turskim kadrovima, veoma često su na vrhunskim funkcijama bili brojni Bošnjaci, Albanci, Kurdi, Čerkezi i sjeverni Afrikanci. Danas, iako društvo u kojem živmo nazivamo modernim i otvorenim, teško je pretpostaviti da u jednoj zemlji, na njenom čelu, bude građanin koji nije iz većinskog naroda te zemlje. Zatim, autor analizira brojne ideje iz rasprava modernog turskog povjesničara Halila Inalcika, koji je poznat kao seriozni



istraživač širokog kruga nacionalne borbe za oslobađanje svih naroda. U tom kontekstu, dr. Balić na vidnom mjestu ističe snabdevenost dokumentacijom vremena i naroda. Pored toga, on se kritički odnosi prema svakom izvrtanju povijesne stvarnosti, na čijim temeljima su vršena grozna zlodjela. U tom smislu, histoirja ne može pravdati nikakva zlodjela, već ih naprotiv mora objektivno rasvijetliti, a posebno ona koja su se desila u minulom agresorskom ratu u Bosni i Hercegovini.

I u ovom radu, kao i mnogim brojnim tekstovima, dr. S. Balić kao blagi miroljubivi znanstvenik i čovjek znao je cijeniti sve vrline drugih naroda, pa i iz onog naroda koji je izvršio stravičan genocid nad Bošnjacima, te svojom lucidnošću i humanošću izdvojio ličnosti od ugleda i uma kao što su: akademik Bogdan Bogdanović, političar i revolucionar Koča Popović, književnik Mirko Kovač i drugi, koji su se u najtežim trenucima znali suprotstaviti velikosrpskoj soldateski. U svim tim razmatranjima Balić se poziva na najljepše riječi iz vjerskih knjiga: U početku bijaše riječ (Biblija, Evanđelje po Jovanu) i Nema sile u vjeri (Kur'an, 2:256). Sam smisao Balićevih poduhvata povezivanja različitih naroda vjera i kultura, može se sagledati u završnim rečenicama njegove studije Tradicija i suvremenost, gdje između ostalog kaže:

„U čitavoj islamskoj povijesti bilo je uz muslimane mjesta židovima, kršćanima, budistima, hinduistima i raznim, često krivovjernim mislitčkim redovima. Jednoumlje je samo sporadično ovladalo pojedinm muslimanskim skupinama. Historijski gledano, islamsko društvo je uvijek bilo raznobojno.

Nacionalistički zloduh, koji je krajem 20. stoljeća potresao Balkanom, može se mirne duše porediti sa zloduhom njemačkog nacionalsocijalizma. Tako mu treba i pristupiti. Potrebna je temeljita promejna duševnih pretpostavki koje vode zločinu.

Posebno je porijeko nužan preodgoj mladih naraštaja. Evropa je pozvana da prednjači. Treba ohrabriti i pokrenuti sve pozitivne snage u srpskom i hrvatskom narodu. Dobro mora biti jasno vidljivo. No, također treba paziti i na zlo. Stoga je pored nastavka nastojanja oko mira neodloženo održati otvorenim i dijalogom o složenom zlu ljudi i o njegovu savlađivanju.“ (dr. S. Balić).

ZABORAVLJENI ISLAM „Islam je očito i duhovno u pokretu -

i to jače nego što želimo prihvatiti.“

S. Balić.

Balićeva knjiga Zaboravljeni islam, je posljednje djelo koje je za života objavio (Beč, 2000), predstavlja sintezu duha njegovog šezdesetogodišnjeg stvaralaštva. Tekstovi u ovoj knjizi, kako se naglašava u riječi izdavača, su prvotno napisani na njemačkom jezikom, a nastali su u vremenskom razdoblju između



osadesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. U ovom djelu, autor iznosi gledište kojim želi ukazati na fenomen zaboravljenog islama, a sve u cilju vođenja razgovora koji u svojoj biti približavaju ljude. Dakle, dijalog u islamu je imperativ života i kao takav povezuje se sa moralnim osobenostima, učenjem permanentnim radom i angažovanošću za pravednost, slobodu i spoznaju istine.

Pored insturktovnog predgovora i na koncu date bilješke o piscu, ovo djelo je metodološki sačinjeno od pet krugova: Prvi krug, Bosanska izvorišta (Život u vlasitioj predaji; Muhammed-doživljen u Bosni; Islamska nauka; U skladu s globalnom kulturom; Evrpsko iskustvo Bošnjaka-Muslimana; Razumno vjeroispovijedanje - zahtjev vremena; Biti musliman u Evropi; Islamski odgoj; Na čemu se temelji vjerski identitet?; Živi islam; Naukovni autoritet), Drugi krug, Nametnuta pitanja (Napetost između vjere i kriticizma; Pred izazovom industrijskog društva; Genocid i vjerodostojnost ekumenizma), Treći krug, Pluralizam islama (Vjera kao spona među narodima; Islam i kršćanstvo; O čemu možemo razgovarati?; Džihad kao zalaganje za mir), Četvrti krug, U susret budućnosti (Preporod ili vraćanje nazad?; Islam i Zapad; Razumijevanje Objave i integralizam; Bez neopreznog dozivanja prošlosti; Islamsko pravo danas i sutra; Tumačenje vjerskog teksta), Peti krug, Iz povijesti europskog islama (Počeci europeizacije; Osmišljavanje tradicije; Priroda bosanskog islama; O povezači ne stoji ništa u Kur'anu; Povijesni značaj islama za jugoistočnu Evropu; Međuvjersko pomirenje).

Tekstovi, odnosno naslovi koje smo istakli, koji čine sadržaj ove knjige, su prevodi Balićevih radova objavljenih prvenstveno na njemačkom jeziku. Njihovi prenositelji na bosanski su: Zija Sulejmanpašić, Salim Abit Hadžić, Teufik Velagić, Halid Suljkanović i rahmetli Edib Muftić.

Prema Balićevom mišljenju, otišlo se daleko u modernom svijetu s istrumentaliziranjem islama u političke svrhe. Njegova zloupotreba je postala svakodnevna pojava. Zato, autor ima pravo kada ističe, da je strašan osjećaj kad vjera služi za pokriće za teorizam, za uzimanje i ubijanje talaca, progonjenje slobodnih misli, povredu ljudskih prava. Zato je islam na meti Zapada, jer je prikazan kao prijetnja miru i svijetu. To je notorna laž zapadnih velikodostojnika koji vrše podvale islamu i muslimanima svijeta. Ta praksa nije od jučer, već poodavno da se islamu imputira terorizam. Otuda, profesor Balić, s pravom ukazuje, da je vrijeme da se na uvid u temeljna vjerska vrela jednom jasno i precizno ukaže, na nespojivost islamske vjere s takvim postupcima. Zbog toga, svijet je ušao u veoma vruću fazu. Ovo raspravlja mislilac i znalac islama kao prilika u Evropi i svijetu i ta svoja razmatranja je objavio mnogo godina prije nego što se dogodio 11. septembra 2001. godine u New Yorku. Jasno, akademik Balić je uzimao primjere iz Francuske, Afrike, Amerike i drugih krajeva svijeta da bi rasvijetlio određenu vjersku i ideološku konotaciju, i to sasvim hladne glave i vrućeg srca. Na taj način, on je sa velikim uspjehom, anticipirao, tj. predivido izbijanje neželjnih incidenata, koji su, prema svemu sudeći, montirani da bi se, na taj način, podigla hajka na muslimane i islam uopće u svijetu. On s pravom ističe, da je zabluda



misliti, da su ljudska prava izrasla samo na izvornim kulturnim genima Evrope. Prema Baliću, one su posljedica uporne 250. godišnje borbe najboljih umova svijeta. Kao takva, ljudska prava, postigla su svoju važnost u stalnom sukobu sa starijom tradicijom bilo evropskog, ili bilo vanevropskog prostora.

Ovdje se nameće pitanje: Šta za jednog modernog čitatelja znači Balićeva knjiga Zaboravljeni islam? Odgovor na ovo pitnaje znači promišljati viziju svijeta XXI stoljeća. Jer, mnogi pripadnici islama su doista zaboravili na izvorno značenje islamske vjere i Časnog Kur'ana. Svakako, treba imati na umu čuveni hadis Čovjek je najsavršeniji Božiji stvor; teško onom, ko ga uništava (Muhammed, a.s.).

Ključna dimenzija ovog djela jeste iniciranje dijaloga između islama i kršćanstva. Prema njemu, suština islama ogleda se u istinskom prihvatanju vjere, lojalnost Svevišnjem Stvoritelju kao i strahu od Njega samog. Autor je kritički ukazao na brojne predrasude i kritike koje dolaze sa Zapada i krišćanstva. Prema njemu, razgovor zbližava ljude. Kršansko-islamski dijalog je po svojoj prirodi dvostrani razgovor, njegov cilj nije miješanje obiju religija, nego uzajamno objašnjenje izlaznih polazišta i poboljšanje međuvjerske i međuljudske klime. Nauka islam je veoma lahko objašnjiva. Posvjetovoljenje nije dosada uspjelo da izmami naukovni sadržaj do te mjere razvuče, da on više ne bi bio prepoznatljiv, kada se usporedi sa svojim prvobitnim uzorkom. To je prednost svestrano obrazovanih muslimanskih učenjaka, kad jednu za stol sa savremenim zapadnim teolozima, da bi se s njima vodili razgovor. (Balić)

Ono što je bit ovog Balićevog djela jeste izlaganje teorije islamske pozicije koja priznaje krišćanstvo i judaizam. Zatim, knjiga daje na odgovor euro islam.

U tom kontekstu, interesantno bi bilo, ovom prilikom, ukazati da Balić „euro islam“ vidi kao, „termin kojim se želi izraziti odstojanje od postojeće zloupotrebe. Pod pojmom 'euro islam' ne smije se zamišljati neka geografska omeđenost, već prije svega otvaranje prema svijetu. Njime se ujedno svjedoči pristojanje uz Evropu i njen progresivni duh, koji je urodio načelima tolerancije, mora i demokratskog ophođenja s ljudima. Po njemu ne bi smjelo biti podvojnosti među narodima na temelju rasne, vjerske ili ideološke pripadnosti. U takvom nastojanju su se upravo zrcale jednakosti, pluralizam i snošljivost islama. Islamu je, dakle, mjesto u Evropi. Muslimani su u njoj prisutni duhom, kulturom, zajedničkom sudbinom, poviješću, biološkom supstancom i - na kraju - srodnošću vjerskih pogleda.“

Sva ova razmišljanja upućuju da islam i krišćanstvo mogu biti u dobroj sprezi kofesionalnih i kulturnih veza u evropskim prostorima. Jer, ni krišćanstvo, ni islam nisu stvoreni u Evropi, već su uvezeni, odnosno donijeti iz Jerusalima, kako je to dobro primijetio filozof, Ferid Muhić, u jednom svom predavanju.

Stoga, autorovo upućivanje čitatelja u smisao i „zadatak ove knjige, je da - što se tiče vjerskog naučavanja - to pojasni u pojedinostima. Ona treba da bude svojevrsni doprinos kršćansko-muslimanskom dijalogu.“ (S. Balić).

Na taj način, pisac je rasvijetlio brojna pitanja ovog vremena koja govore o islamu, i koja u njegovoj recepciji podsticajno djeluju na jedno realno i racionalno



promišljanje interkonfesionalnog dijaloga, a sve u cilju zajedničke koegzistencije na evropskim i svjetskim prostorima.

U prilog ovoj problematici, pripada i rasprava „Genocid i vjerodostojsnost ekumenizma“, koju je akademik S. Balić, iznio na Petom međunarodnom islamskom simpoziju, u Zagrebu 1995. godine. On skreće pažnju na ovaj problem sljedećim riječima:

„Ekumenom se u kršćanskom jezičkom izražaju označava pokret za okupljanje i ujedinjenje pocijepanog kršćanstva u jednu jedinstvenu crkvu. U širem smislu, ekumena znači sporazumijevanje kultura, ideologija i znanosti, rasa i religija o zajedničkim problemima, nevoljama i zadacima čovječanstva, pa se govori o političkoj, etničkoj, kulturnoj i socijalnoj ekumeni. Vode li se ova nastojanja na isključivo vjeskoj podlozi, onda je prvi njihov vid za Crkvu ekumena prema unutar, a drugi vid ekumena prema vani“(S. Balić).

Dakle, u pitanju je ona provjerena Balićeva intencija za utemeljenjem međuvjerskog dijaloga, kojim se podstiču ljudi da izgrađuju bolje odnose, da stvaraju ambijent kulturne tradicije, da otvore ekumensko zajedništvo, da se bolje razumiju, što je u biti monoteističke religije, na najboljim primjerima tradicije religije kojoj ponaosob pripadaju. Shodno tome, na ovakvoj podlozi izgrađuje se iskonski smisao ekumena i dijaloga. Zacijelo, bez oklijevanja, to je put da se dođe ne samo do etike mira i slobode, već i nastojanja da se izgradi svijet socijalne pravde. Na taj način, autorova intencija promišljanje ekumenizma - teži sveobuhvatnosti etike koja treba da važi ne samo za kršćane već i za pripadnike drugih konfesija. Sjećamo se, da su, premise akademika Balića, O monoteizmu kao putokazu i barijeri zlu, kao i njegovo pitanje, kako krenuti u istinski ekumenizam? - izazvali veliku pažnju intelektualne i zanstvene javnosti na spomenutom međunarodnom simpoziju. Sudionici ovod elitnog skupa, su tada profesoru Baliću uputili niz pohvala i konkretnih pitanja, čime su otvorili jednu širu problematiku o sagledavanju islamskog svijeta danas. Između ostalog, profesor S. Balić je bio mišljenja, da „muslimanska poruka bi bila neuporedivo uvjerljivija, jer je Isa - pejgamber ionako jedan od velikih vjerovjesnika u koje musliman i muslimanka vjeruju.“ Pri tome, on nije sporio i pravo krišćana koji spomenutog vjerovjesnika smatraju svojim duhovnim vođom. Dakle, to može biti dobro u vođenju dijaloga između kršćana i muslimana.

Posebno značajan Balićev rad iz ove oblasti jeste rasprava „Uskladivost islama sa zapadnom kulturom i njegovo viđenje kod nas“, koju je prezentirao na Drugoj međunarodnoj konferenciji, u Rogoškoj Slatini (Slovenija), od 19. do 21. septembra 1997. godine, a koja je objavljena u posebnom zborniku „Ohraniti sanje“ (Maribor, 1998. godine). U ovom radu, akademik Balić je načinom istupanja, tj. lucidnošću i jednostavnošću iskaza plijenio pažnju prisutnih, posebno, diplomata iz međunarodne zajednice. Problemi Balićevog sagledavanja „uskladivosti islama sa zapadnom kulturom“ i njegovo viđenje kod nas je prezentirano kroz sljedeće teme: a) snošljivo vjerovanje, b) multikulturalna prošlost; c) sekualrne dimenzije islama, d) je li bosanasko vraćanje islama u izazov ili



razumljivo nalaženje utočišta ucviljenih, e) dva muslimanska glasa, jedan iz Arabije, drugi iz Turske, o sekularizmu, f) konferencija intelektualaca altikulira glas „šutljive većine“;g) odstojanje od dnevne politike - primarni zadatak, h) duhovno zajedništvo i počeci prosvetiteljstva, i na kraju i) kakav islam vlada Bosnom.

U čitavom radu provijava jedna ideja koja povezuje, filozofiju, znanost i umjetnost sa islamskim osjećajem za vjeru i odnos prema drugome. Upečatljiva je autorova misao, kojom se vjera tretira kao smisao života iz jednog tajanstvenog plana. U tom kontekstu, autor ukazuje na niz ideja vodilja, koje se mogu tretirati na sljedeći način. Obično se na Zapadu misli da je islam strana vjera. Osobito se nakon Drugog svjetskog rata uvriježila teza o isključivo judeo-kršćanskim temeljima evropske kulture. Oba ova shvaćanja su, prema akademiku S. Baliću, historijski i suštinski oboriva. Upravo zato što Evropa nije kolijevka niti krišćanstva niti islama. Zato valja istaći, da Muhammed, a.s., (570-632), nije ustao da naučava neku novu vjeru, osim jednoboštva, naučavanog u židovstvu i krišćanstvu. Muhammedova znanost, što se nje tiče, polazi od postavke, da je Allah zajednički Bog svih vjernika monoteističkog pravca. Umjesto naziva Allah u perzijskom jeziku stoji redovno, smatra Balić, ime Hoda, a to je riječ istog korijena kao i njemački Gott i engleski Got. Prema ovom autoru, svoj početak islam stavlja u ishodište ljudske povijesti. Prvi sebe svjesni čovjek, hazreti Adem (Adam), vjerovao je u jednoga Boga. On je, prema tome, za ondašnje prilike bio istinski musliman i, štoviše, primalac Božije objave. Zato je, s pravom smatra Balić, ta objava osnivačka podloga religije. Ona se, prema njemu, provlači kroz čitavu povijest sve do vremena Muhammeda, a.s. U njoj je temelj njegove znanosti, koja je izdanak skupnog monoteističkog namrijeća. U islamu su židovstvo i hrišćanstvo priznate kao religije. Treba se pitati, da li te religije priznaju islam? U tom kontekstu, akademik Balić je razvijao ideje, da je razlika samo u naglascima kao i u prosudbama Boga i čovjeka. Imajući to u vidu da se islam manifesitra kao teocentričan, dok je to manje prisutno u svijetu živdovstva i kršćanstva. Zacijelo, islam uči da se Bog i čovjek vrhunski sreću u objavi (revelaciji), a kršćanstvo ukazuje, akademik S. Balić, da se taj susret događa u čovjeku. Zato treba imati na umu da, po Kur'anu treba da uz muslimane ima mjesta i za sve druge vjernike. Pitamo se, zar neko može na ovom dunjaluku, osporiti spomenute Balićeve teze i premise? Vjerujemo da takvih i nema.

Jedno od ključnih pitanja ove probelmatike, a koje se tiče problema odnosa znanosti i filozofije, jeste Balićeva rasprava Božanska istina i ljudska vjera u islamu (Behar, br. 55-56, Zagreb, 2001) koje tretira problem logike religioznih tradicija. U ovom radu ovaj, svojevreno revnosni autor, je razmatrao sljedeća pitanja: O pojmu božanske istine i dometu hermeneutike u islamu; Jedna istina - više razvojnih puteva vjere; Društvene promjene oblikuju hermeneutiku; O povijesnosti ljudskog vjerovanja na primjeru Teologije za sekularno doba; Raznolikost shvaćanja objave i pitanje vjera u odnosu na život.

Za S. Blića, „Hermeneutika je u islamu uvijek značajno utjecala, usprkos privrednoj pretežnosti bigotne vjerske prakse. To važi, kako za prošlost, tako i za sadašnjost. O postupku izlaganja i tumačenja osnovnih religioznih tekstova, ovisi



konačno i dotično razumijevanje vjere. Već i arapski naziv tog postupka - al-giqh- ukazuje na značaj uspoređujuće i ispitivačke misli u vjeri. Shvaćen kao znanost, al-fiqh posreduje duhovno filtrirani vjeronauk za svakodnevnu uporabu tom pogledu islam, dakako, nije posve jedinstven, iako se postupak nadovezuje na iste temeljne izvore: u sunitskom su islamu primjerice četiri poznate škole tumačenja vjere; šijitsko shvaćanje vjere, iako se postupak nadovezuje na iste temeljne izvore: u sunitskom su islamu primjerice četiri priznate škole tumačenja vjere; šijitsko shvaćanje vjere, iako nastalo izvana, sačinjava peti blok pravovjerja.“

Samo razumijevanje pitanja koja se tiču božanske istine i ljudske vjere pojačava interes za proučavanje biti identiteta i njegovom osmišljavanju i vezivanju za život čovjeka. Autor upućuje u bit vjerskog naslijeđa, na taj način što dovodi islam u vezu problematiziranje ideja sa drugim konfesijama. U tom smislu, njegova intencija pozivanja za središte hermeneutičkog interesa islamskih filozofa i mislilaca upućuje u sam smisao razumijevanja mistike i egzegeze Kur'ana. Zato, s punom impresijom doimam njegovu misao, da je islam očito u duhovnom smislu u velikom pokretu - i to mnogo jače nego što želimo shvatiti ili prihvatiti.

Ovom krugu problema, kojem se islam u pojedinim evropskim državama i enklavama anilizira, pripada i Balićeva studija O islamu u hrvatskim zemljama u Osmanslijskom razdoblju (Takvim 1418/19, Zagreb 1997). Ovaj rad je nastao na temelju historijskih činjenica, i može biti od posebne važnosti za sagledavanje kulture i religije Bošnjaka na Balkanu. U tekstu su citirani brojni svjetski autoriteti nad čijim radovima je akademik Balić, bdio tokom svog 64-godišnjeg bavljenja znanošću. Jedan od njih jeste putopisac Evlija Čelebi, koji je obilazio turske zemlje i godine 1654. posjetio Hrvatsku koja je tada bila pod Osmanlijskom vladavinom. Akademik Balić posebno skreće pažnju na brojne segmente bošnjake i islamske kulture koji su bili pristuni u hrvatskim gradovima. Posebno je istražio utjecaj islama na zbivanje u Hrvatskoj toga vremena. Na taj način, Balić kao renomirani autor i ovim tekstom, je doprinio rasvjetljavanju, ne samo islamske slike u Evropi (u ovom konkretnom slučaju u Hrvatskoj), već i bacio je svjetlo na reprezentivne primjere bošnjačke kulture na ovim surovim balkanskim prostorima. Naravno, njegovo sagledavanje iz Beča, kao svjetske metropole nije bilo ono udaljavanje od problema, već svojom dubinom misli iskrenošću obuhvatanjem problema Balić je u ovom poslu privrženije rasvijelio bošnjačku kulturu i tradiciju kao islamsku vjeru više nego oni najveći duhovni izdanci iz Bosne i Hercegovine, koji su čitav svoj radni vijek proveli na Baščaršiji. Zatim, vjerujemo da će Balić u povijesti bošnjačke kulture ostati primjer pregaoca i znanstvenika od međunarodnog ugleda.



ZAVRŠNI OSVRT Imao sam sreću da lično poznajem akademika Smaila Balića, s kojim sam

imao više susreta na međunarodnim znanstvenim skupovima u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naš posljednji susret, na Prvom kongresu Bošnjaka u Čikagu, krajem maja i početkom juna 2000. godine ostao mi je u posebnom sjećanju. Naime, na ovom skupu imao sam intelektualnu privilegiju da Kongresu podnesem referencu o novom Balićevom djelu Zaboravljeni islam, koje se tih dana pojavilo iz štampe. Balićeva smirenost i produhovljenost iznijetom u referatu pred Bošnjacima Sjeverne Amerike i Kanade (i njihovih musafira iz Bosne i drugih krajeva svijeta), zapaženo je utjecala da se „povežu konci“ među razjedinjenim bošnjačkim grupama. Baliću je to pošlo za rukom, jer je u prepunoj dvorani bošnjačkih kongesmena na najsažetiji način prezentirao sintezu vezivanja ljudi u dijaspori preko tri kategorije: islama, Bosne i bošnjaštva. To je ujedno i sinteza njegovog znanstvenog opusa. Na taj način, sudionici kongresa su za trenutak zaboravili svoju političku i regionalnu pripadnost (odakle su stigli), te je Kongres, zahvaljujući Balićevim preporukama, sa usphejom nastavio svoj rad. Na ovom skupu, Balića su tražili brojni Bošnjaci, koji su i prije Drugog svjetskog rata, emigrirali u Sjevernu Ameriku i Kanadu. Imao sam dojam, da su održavali prisne veze i da su međusobno razmjenjivali ideje, kao i da su se susretali na raznim meridijanima Zemlje (jer im to nije bilo omogućeno u matičnoj domovini). Zatim, dugo godina sam održavao prisnu komunikaciju i korespondenciju sa akademikom Balićem. U reviji Sandžak (br. 65/1995), smo objavili jedan njegov opsežan intervju Bosna je bošnjačka (koji je s njim napravio Esad Krcić).

Naša obostrana i kolegijalna suradnja, posebno je došla do izražaja, kada smo bili određeni, odnosno pozvani, da budemo recezenti kapitalnog projekta historičara Mehmedalije Bojića (koji je bio njegov školski drug iz Mostara i sarajevske medrese). Ja sam tim činom bio znatno počatsvovan i napisao sam obimnu studiju. Zatim, obojica smo se zauzeli da bošnjačkoj javnosti u Bosni i bošnjačkoj emigraciji u svijetu ukažemo na ovaj neobični i veliki projekt (oko 900 strana). Napokon, poslije višegodišnjeg traganja za pronalaženje relevantnog izdavača Bojićevo povijesno djelo objavlili smo kod IK Šahinpašić u Sarajevu. Naravno, Balićeva pisana preporuka je bila od posebnog značaja. Na taj način, razbili smo neke tabue i stereotipe kod pojedinih Bošnjaka koji pokrivaju zvučna mjesta, a koji šire predrasude prema istaknutim bošnjačkim znanstvenicima van Bosne. Za takve je bilo nezamislivo da jedan istraživač (Bojić), koji je najveći dio svog radnog i životnog vijeka proveo van Bosne i to u Beogradu, upravo i prvi napisao Historiju Bosne i Bošnjaka. No, takva mišljenja ukazivali smo zajednički, da su anahrona i kao takva su prevladana. Veoma je bitno i važno što je proesor Balić tom prilikom argumentirano iznio bitne činjenice da je Mehmedalija Bojić - renomirano ime u bošnjačkoj historiografiji i da je poseban vojni stručnjak za historijska pitanja (kao primjer, pisao je biografiju J. B. Tita). Zatim, da se radi o misliocu koji stoji na poziciji bosanskog samoopredjeljenja, koji se zalaže za samostalnost Bosne i za to ima vrlo jake argumente u svojim spisima. Zato smo



obojica bili zahvalni izdavaču koji je spomenutu knjigu učinio dostupnom znanstvenoj i široj javnosti.

Dva mjeseca prije smrti od njega (Balića) smo iz Beča dobili pismo sa bibliografijom objavljenih radova. Jasno, spis Bibliografije (1938-1997) omogućava da se Balićevo djelo sagleda u cjelini i da se, kao takvo, može sistematski istraživati. Pred ovom bibliografijom, istraživač će biti zbunjen obiljem činjenica iz duhovne biografije ovog poznatog bošnjačkog znanstvenika. Iz kontakta sa njegovim bližnim suradnicima, kolegama i prijateljima, dobili smo informaciju da je u posljednjih mjesec dana svog dunjalučkog života, dva-tri puta letio na relaciji Beč-Sarajevo, držao predavanja i vodio pregovore sa izdavačima u vezi objavljivanja njegovih knjiga.

Imajući u vidu, cjelokupan opus akademika S. Balića, mišljenja smo da bi udruženi bošnjački izdavači, mogli objaviti njegova izabrana djela u dvadeset tomova. Taj postupak je veoma kompleksan i zahtijeva seriozan znanstveno-institucionalni rad.

Rahmetli akademik S. Balić je jedini bošnjački autor visokog ranga, koji je za sobom ostavio više objavljenih bibliografskih jedinica na drugim jezicima (njemačkom, turskom, arapskom, engleskom i dr.) nego na bosanskom. Zato, njegovo djelo može biti pažnja i stranih istraživača, koji se zanimaju za bosaniku kao znanost i misao. U tom smislu, čitav Balićev opus nije dostupan bošnjačkoj javnosti, zato zaslužuje da se obradi u vidu doktorske disertacije. Vjerujemo, da će Filozofski fakultet i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, da bi se afirmirali pred domaćom i međunarodnom javnošću, svakako, trebaju poznavati nekog lucidnog kandidata, da obradi i doktorira na Balićevom djelu.

Smrt je naišla iznenada (u Beču 14. marta 2002) upravo u velikom njegovom angažmanu na objavljivanju djela, i u kontaktu sa izdavačima iz Sarajeva. Na taj način, egzil je bio Balićeva sudbina, a njegovo djelo u cijelosti pripada Bosni i Bošnjacima.

Na kraju, prema pisanju bošnjačkih listova i časopisa, „Ljiljan“, „Preporod“ (Sarajevo), „Glas islama“ (Novi Pazar) i drugim, koji su zapaženi prostor posvetili merhumu, akademiku Smailu Baliću, možemo konstantirati, da znanstvenik i čovjek S. Balić nije umro, njegovo djelo živjet će - već se samo preselio na Ahiret! Njegovo veličanstveno i kristalno djelo, napisano najboljom tradicijom perfekcionističkog stila, živjet će u kulturi Bošnjaka, shodno njegovoj namjeni. Profesora S. Balića, kao intelektualca, mislioca i prije svega, čovjeka, upamćenog kao kulturnu pojavu, ću se vrlo rado sjećati. Njegovo ukupno djelo obavezuje Bošnjake, kako u domovini Bosni i Hercegovini, tako i u dijaspori. El-Fatiha!

mr. Latif Hadžić


28-1 Ел-Бејади К.

Mr. Latif Hadžić

ŽIVOT I RAD KEMALEDDINA EL-BEJADIJA

SAŽETAK Kemaleddin el-Bejadi je jedan od najvećih islamskih učenjaka u Osmanskom

periodu koji je u kompletnom svom pisanom radu ostao vjeran učenju imam-i A'zamu Ebu Hanife i Ebu Mansura Maturidija, čije je misli, ideje i stavove promovirao, zastupao i branio u svojim akaidskim djelima dajući im vrlo širok prostor. Komentirajući stavove Ebu Hanife iz oblasti itikada, El-Bejadi je koristio sebi svojstven stil. El-Bejadi je tvrdio da se ilmu'l-kelam kao nauka oslanja na Kur'an i sunnet, te da učenjaci kelama iz reda ehli-sunneta koriste dokaze koji su preuzeti iz Kur'ana. Kao odgovor na tvrdnje onih koji kažu da u Kur'an-i kerimu nema mjesta kelamskoj terminologiji i metodi, El-Bejadi ističe da u Kur'anu postoji ogroman broj ajeta koji se bave pitanjem postojanja i svojstava Stvoritelja, kao i o pitanju poslanstva, odnosno ajeta koji donose odgovore na tvrdnje poricatelja. El-Bejadi također izražava svoje čuđenje prema svima onima koji tvrde i kažu da se Poslanik i ashabi nisu bavili ovim dokazima. A što se tiče stavova koje su selefi iznijeli protiv ilmu'l kelama, El-Bejadi kaže da se oni odnose na kelam ehl'i bidata.

ABSTRACT Kemaleddin Al-Bejadi is one of the greatest Islamic scholars, in the Ottoman

period, which is in complete his written work remained true learningthe great Imam Abu Hanifa and Abu Mansur Maturidi, whose thoughts, ideas and attitudes promoted, advocated and defended their Beliefs works by giving them a very wide space. Al-Bejadi used his own unique style in commenting on the views of Abu Hanifa in the doctrine field. Al-Bejadi claimed that Ilmu'l-kalam as a science relies on the Qur'an and Sunnah, and scholars of kalam among Ahl-i-Sunnat use evidence taken from Koran. In response to the claims of those who say that the holy Qur'an is no place kelamskoj terminology and methods, Al-Bejadi points out that in the Qur'an there is a huge number of verses that deal with the issue of the existence and properties of the Creator, as well as the question of mission, or verses that bring answers to the claims of deniers. Al-Bejadi also expressed his amazement to all those who claim and say that the Prophet and his Companions did not address this evidence. As for attitudes that are expressed Ancestors (Salaf) against Ilmu'l kalam, Al-Bejadi says that they relate to the kalam Ehl'i- bidat.



ŽIVOT Kemaleddin el-Bejadi je sin Bejadi Hasan-efendije (u. 1063/1653), čovjeka

koji je iz Bosne otišao u Istanbul i koji je obavljao vrlo važne funkcije kao što su bile funkcije istanbulskog i mekanskog kadije. Prema nekim izvorima Hasan-efendija je prije odlaska u Istanbul živio u bosanskom gradu Nevesinju.201

Kemaleddin el-Bejadi je rođen 1044/1634. godine u Istanbulu. Svoje djetinjstvo i školovanje u medresi proveo je u Istanbulu. Među njegovim učiteljima možemo izdvojiti njegovog oca, Muhammeda b. Alija, učenjaka iz Dijarbakira, poznatog i kao Molla Čelebija (u. 1066/1656), Uzun Hasan-efendiju (u. 1081/1670) i Šejhu'l-islam Ebu Said-efendiju (u. 1072/1662). Svoju službu u svojstvu asistenta El-Bejadi je proveo uz Ebu Saida-efendiju. Nakon što mu je otac imenovan za mekanskog kadiju, i on je otputovao za Mekku, gdje je prisustvovao dersovima Šemsudina el-Babilija, od koga je i primio idžazet.202

Nakon što je završio svoju naobrazbu El-Bejadi je, u svojstvu muderrisa, radio u različitim medresama u Istanbulu i Edirnama. U isto vrijeme podučavao je učenike u medresama Sahn-i Seman i Sulejmanije.203

Nakon dvadesetak godina provedenih u svojstvu muderrisa, El-Bejadi započinje svoj radni život u svojstvu kadije. Prva služba bila mu je u svojstvu kadije u Halepu gdje počinje raditi 1077/1666. godine. Period druge službe počinje na poziciji kadije u Bursi, i to nakon što je na toj poziciji zamijenio Altiparmak Ibrahim-efendiju (u. 1084/1673). 1083/1672. godine postavljen je za kadiju u Mekki. Istovremeno je u Medžlisu'l-hukmu držao predavanja iz Ilmu'l kelama. Napisao je i komentar na Usulu'l-Munife i iz tog djela (Išaratu'l-Meram) je držao predavanje svojim učenicima.204

Nakon što je tokom dvije godine radio u svojstvu kadije u Mekki, El-Bejadi je razriješen ove funkcije. Poslije toga je prešao u Šam gdje je ostao određeno vrijeme. 1086/1675. godine imenovan je za kadiju Istanbula umjesto Debbagzade Muhammed-efendije (u. 1114/1702), da bi nakon godinu dana bio razriješen sa ove funkcije. Posljednja služba El-Bejadija je bila u svojstvu kazaskera. Na tu funkciju imenovan je 1091/1680. godine. Određene odluke koje je donio prilikom obnašanja te funkcije izazvale su mnogo polemika i privukle oštre reakcije. Njegove odluke u vezi sa „kamenovanjem“, kao i smrtna kazna za Ruznamećedži Patburunzade Muhamed-efendiju koju je izrekao jer je ovaj izašao iz vjere, bile su te koje su prouzrokovale najviše negodovanja.205

Događaj poznat kao „vak'a-i redžm“ desila se u vrijeme dok je obavljao funkciju rumelijskog kazaskera (1091/1680). El-Bejadi je lično donio odluku da se

201 Omerdić, Muharem „Ahmed Bejazi i njegovo djelo“ Išaratu'l-Meram Min Ibarati'l-Imam Poseban otisak iz anala Gazi Husrev-begove biblioteke – Knjiga XVII–XVIII, Sarajevo, 1996, str. 42. 202 Celebi, Ilyas, Ebu Hanife'nin Akidesi, Istanbul, 1995, str. 17. 203 Izgoer, Ahmet Zeki – Celebi Ilyas, Beyazizade Ahmet Efendi mad. T.D.V.I.A., 6. tom, Istanbul, 1992, str. 55. 204 Celebi, isto djelo, str. 18, Šabanović, Hazim „Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima“, Sarajevo, 1973, str. 320-322. 205 Celebi, isto djelo, str. 18.

mr. Latif Hadžić


kamenuju osobe koje su bile osumnjičene za blud. Ovaj događaj kamenovanja, zabilježen je detaljno i sa određenim razlikama u osmanskim izvorima, jedini je takve vrste u historiji Osmanskog carstva. Prema dostupnim informacijama stanovnici istanbulskog naselja Aksaraj prijavili su El-Bejadiju, tadašnjem rumelijskom kazaskeru, nedozvoljeni odnos supruge jednog penzionisanog janjičara i Jevreja, vlasnika radnje u kojoj se prodavala svila. Svjedoci su naveli da su vidjeli ženu kako Jevreja prima u svoju kuću i otvoreno posvjedočili da je bludničila sa njim. El-Bejadi je tada donio odluku da se žena kamenuje, dok je Jevrej bio osuđen na smrtnu kaznu. Prema nekim izvorima čin bluda se nije desio prema priznanjima osoba, a ni sami svjedoci nisu bili povjerljive osobe, što je mnoge navelo na zaključak da je kazasker donio pogrešnu presudu u ovom slučaju. Čini se da je El-Bejadi izjave svjedoka smatrao dovoljnim, te da je na osnovu istih donio svoju presudu. Kamenovanje se desilo u blizini stuba koji se nalazio preko puta džamije Kadin Sultan, dok je Židov pogubljen dan ranije.206

Patburnuzade Mahmet-efendija, pisar iz glavne pisarne ruznamće-i evvel, zbog ove odluke oštro je kriticirao i javno ismijavao El-Bejadija. Optužen da je jednom prilikom iznio riječi pune kufra, Patburnuzade je osuđen na smrtnu kaznu fermanom sultana Mehmeda IV. Postoje i tvrdnje da je El-Bejadi bio taj koji je svojim vezama uspio da isposluje donošenje smrtne kazne.207

Nakon ovog događaja El-Bejadi je smijenjen sa funkcije kazaskera, te je ostatak svog života proveo u svojoj kući u naselju Kanlidža. Preminuo je 14. džumade'l-ula 1098/1687. godine, a ukopan je u krugu Divitćizade zavije na Uskudaru u Istanbulu.208

EL-BEJADI KAO UČENJAK Da bi razumjeli intelektualnu stranu El-Bejadija, njegove ideje i presude koje

je donio u svojstvu kadije, potrebno je ukratko se osvrnuti i na političku i intelektualnu sredinu vremena u kome je živio. Kao što je poznato, u periodu osnivanja i napretka Osmanske države, među pripadnicima uleme i šejhovima vladao je ambijent tolerancije i međusobnog uvažavanja. Jedni prema drugima bili su puni razumijevanja, zajedno su se borili protiv vanjskog neprijatelja i nastojali su da zajedničkim snagama eliminiraju negativni utjecaj nemuslimanske kulture u novoosvojenim područjima carstva. Na taj način je i došlo do islamizacije kompletne Anadolije.209

U vrijeme Sulejmana Veličanstvenog dolazi do prvih razmirica među pripadnicima uleme, međutim, kao što je bio slučaj i sa Birgivijem (u. 981/1574) i Ebussuud-efendijom (u. 982/1574) ove razmirice su ostale strogo unutar intelektualne sfere. Uporedo sa političkim i vojnim nazadovanjem Osmanskog

206 Izgoer-Celebi, isto djelo, str. 55, Celebi, isto djelo, str. 19. 207 Izgoer-Celebi, isto djelo, str. 55. 208 Celebi, Ebu Hanife'nin Akidesi, str. 19. 209 Celebi, isto djelo, str. 20.



carstva došlo je i do nazadovanja u sferi intelektualnog života. Ova neslaganja doživjela su svoj vrhunac zajedno sa pokretima (Kadizadije-Sivasije)210 koji su nastali tokom 17. stoljeća.211

Kao čovjek koji se rodio u jednom tako turbulentnom periodu, El-Bejadi je svoju naobrazbu sticao u medresama koje su bile pod utjecajem Kadizadija.212

Za svog života El-Bejadi je slušao predavanja najvećih alima iz tog perioda, međutim, njegov glavni učitelj bio je Muhammed b. Ali Amidi, poznat kao Molla Ćelebi, kojeg su smatrali vrlo uvaženim alimom.213

Nakon što je završio sa sticanjem naobrazbe, El-Bejadi je u svojstvu muderrisa radio u mnogim medresama. Kadi Sulejman (Edirne), Jusuf-paša, Sahn-i Seman, Zalpaša Sultanisi, Aja Sofija i Sulejmanija, medrese su u kojima je El-Bejadi dvadesetak godina obavljao posao muderrisa. Učenici u tim ustanovama imali su priliku koristiti se širokim znajem koje je posjedovao. Njegovi savremenici, veliki alimi tog vremena, pohvalno su govorili o El-Bejadiju.214

Tako recimo poznati jemenski alim Sulejman b. Muhammed al-Makbuli (u. 1110/1710) u svom djelu „el-Alim eš-Šamih“ navodi kako je El-Bejadi veliki učenjak i kako cijeni njegove stavove. Ističući da je El-Bejadi u svom djelu Išaratu'l-Meram savršeno izložio stavove Ebu Hanife, al-Makbuli dodaje kako iznimno cijeni njegovu raskošnu inteligenciju.215

Naš poznati učenjak Mehmed Handžić sa velikim respektom i punim poštovanjem govori o El-Bejadiju te ga opisuje na sebi svojstven način: „Istražio sam bibliografiju i pročitao mnoga djela svih naših (bosanskih) alima koji su postigli značajan uspjeh u islamskim naukama. Primijetio sam da se ni jedno od tih djela ne može mjeriti sa El-Bejadijevim djelom Išaratu'l-Meram. Slobodno mogu reći da je El-Bejadi intelektualno nadrastao sve druge autore, posebno u oblasti ilmu'-kelama.“216

Počevši od 1077/1666. godine El-Bejadi je obavljao funkcije kadije i to u Halepu, Bursi, Mekki i Istanbulu, da bi 1091/14680. godine bio imenovan za rumelijskog kazaskera, odakle je razriješen nakon tri godine službe.217

Služeći na poziciji kadije u različitim dijelovima Carstva, El-Bejadi je u svakoj prilici donosio pravedne odluke. To što su ga ljudi u nekim situacijama kriticirali i javno osuđivali nije mu smetalo, pa se uvijek držao puta pravičnosti i

210 Celebi, isto djelo, str. 20; neslaganja između pobornika Kadizade Mehmet-efendije (u. 1045/1635), vaiza u džamiji Aja Sofija i Abdulmedžid Sivasi-efendije (u. 1049/1639), vaiza Sultanahmetove džamije i pripadnika mevlevijskog i melamijskog tarikata. 211 Celebi, isto djelo, str. 20. 212 Celebi, Ebu Hanife'nin Akidesi, str. 21. 213 Islam Alimleri Ensiklopedisi, Komisyon, 61. tom, Turkiye Gazetesi Yayini Tarihsiz, str. 27. 214 Celebi, isto djelo, str. 22, I. A. A. Komisyon, 16. tom, str. 27. 215 Handžić, Mehmed „Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana“, Sarajevo, 1934, str. 8-9. 216 Handžić, isto djelo, str. 8. 217 Celebi, Ebu Hanifenin Akidesi, str. 22.

mr. Latif Hadžić


pravde. Bio je vješt fakih i vrlo dobar u donošenju presuda. Za njega se slobodno može reći da je bio oličenje učenog i utjecajnog čovjeka.218

U periodu dok je služio na poziciji kadije, El-Bejadi sebe nikada nije doživljavao kao klasičnog birokratu. Nastavljao je da podučava druge ljude i da učestvuje u naučnim diskusijama i debatama. Sa pisanjem knjiga nikada nije prestao. U prilog ovoj tvrdnji možemo navesti njegovu halku u Medžlisu'l-Hukmu koju je formirao za vrijeme službovanja u Mekki, zatim naučne diskusije i debate sa halepskim muftijom Kavakibizadeom (u. 1096/1685), kao i knjige i šerhove koji su rezultat njegovog intelektualnog rada.219

Kao dobar poznavalac arapskog jezika, El-Bejadi je svoje jezičko umijeće pokazao u djelima napisanima u prozi i stihu. Najbolji primjer njegove proze jeste djelo Išaratu'l Meram, dok je djelo Risaletul-bahis ve'l-mudžib primjer njegovog pisanja u stihovima. El-Bejadi je bio čovjek snažne memorije, vrlo elokventan govornik i autor sa širokim poznavanjem kelama i fikha.220

U oblasti itikada El-Bejadi je ostao vezan za Ebu-Hanifu i Maturidija, čije stavove zastupa i u svojim djelima. Poznat je kao čovjek koji je rasvjetljavao Ebu Hanifine poslanice o kelamu. El-Bejadi je tvrdio da se kelam kao nauka oslanja na Kur'an i sunnet, te da učenjaci kelama iz reda ehli-sunneta koriste dokaze koji su preuzeti iz Kur'ana.221

Kao odgovor na tvrdnje onih koji kažu da u Kur'an-i kerimu nema mjesta kelamskoj terminologiji i metodi, El-Bejadi kaže: „Dok na jednoj strani imamo samo ograničen broj izvedenih (sekundarnih) ajeta u Kur'anu, ogroman je broj ajeta koji se bave pitanjem postojanja i svojstava Stvoritelja, kao i pitanjem poslanstva, odnosno ajeta koji donose odgovore na tvrdnje poricatelja. I zaista se čudim svima koji kažu da se Poslanik i ashabi nisu bavili ovim dokazima.“ A što se tiče stavova koje su selefi iznijeli protiv ilmu'l kelama, El-Bejadi kaže da se oni odnose na kelam ehl'i bidata.222

Navodeći da među stavovima Maturidija i Eš'arija ima oko pedesetak mimoilaženja, u svom djelu Išaratu'l-Meram El-Bejadi govori o njih trideset i šest. 223

El-Bejadi je, između ostalog, bio istaknuti majstor ta'lika u svom vremenu, a svoju naobrazbu iz oblasti kaligrafije sticao je kod poznatog kaligrafa derviša Abdija (u. 1057/1647).224

218 I.A.A. Komisyon, 16. tom, str. 27. 219 Celebi, isto djelo, str. 22. 220 Celebi, isto djelo, str. 22. 221 Izgoer–Celebi, isto djelo, str. 55. 222 Celebi, isto djelo, str. 22-23, Izgoer–Celebi, isto djelo, str. 55. 223 Izgoer–Celebi, isto djelo, str. 55. 224 Celebi, isto djelo, str. 23



DJELA U kompletnom svom pisanom radu El-Bejadi je nastojao odbraniti misao u

okviru hanefijske i maturidijske tradicije. Poznat je po tome što je sakupljao, uređivao i komentirao stavove Imam-i Azama Ebu Hanife. Komentirajući stavove Ebu Hanife iz oblasti itikada, El-Bejadi je koristio sebi svojstven stil. Najvrednija i najpoznatija djela koja je El-Bejadi napisao jesu djelo el-Usulu'l-Munife li'l-Imam Ebi Hanife i njegov šerh-komentar pod naslovom Išaratu'l-Meram min Ibarati'l-Imam. Osim ovih, El-Bejadi je napisao i sljedeća djela: Sevanihu'l-Mutarahat ve Levaihu'l-Muzakerat, Risaletu'l-Bahis ve'l-Mudžib , Sak i Medžmua fi'l-Mesaili'l-Muntehabe.

1. el-Usulu'l-Munife

El-Usulu'l-Munife li'l-Imam Ebi Hanife predstavlja zbirku u kojoj su sabrane teme iz oblasti itikada koje se nalaze u Ebu Hanifinim djelima el-Fikhu'l-Ekber, el-Fikhu'l-Ebsat, al-Alim ve'l-Muteallim, er-Risale i el-Vasijje, u njihovim musnedima, kao i predaje iz knjiga napisanim o njemu.225

U biblioteci Sulejmaniji nalazi se sljedećih šest pisanih primjeraka ovog djela:

Talik od 19 stranica sačuvan kod Šehit Ali-paše u odjeljku 1705/1, kopija napisana 1135. godine po Hidžri, sačuvana u Laleliju u odjeljku 2264/7, izdanje od 17 stranica sačuvano kod Kilić Ali-paše u odjeljku 567/1, izdanje sačuvano kod Esad-efendije u odjeljku 1140/1 kao i izdanje sačuvano u istom dijelu u odjeljku 1140/2 i to u formi 29 stranica.226

Pored toga, u sarajevskoj biblioteci Gazi Husrev-begove medrese nalazi se rukopis zvani Džem'u Usuli'l-Imami Ebi Hanife, br. 1326, fol. 81-82 koji potiče iz XVIII stoljeća.227

Djelo el-Usululu'l-Munife čine uvodni dio koji pripada El-Bejadiju, predgovor, tri osnovne cjeline i zaključak.

Nakon što u uvodnom dijelu izražava zahvalnost Allahu, te donosi salavat i selam na Poslanika i njegovu porodicu, El-Bejadi ističe da ovo djelo predstavlja zbirku akaidskih stavova iz Ebu Hanifinih poslanica el-Fikhu'l-Ekber, el-Fikhu'l-Ebsat, al-Alim ve'l-Muteallim, er-Risale i el-Vasijje, koje je on poredao prema redoslijedu zadatom u djelima ilmu'l-kelama.228

U predgovoru se nalazi definicija fikha, njegove vrline, kao i stavovi o nužnosti izučavanja kelama. Ovu nauku El-Bejadi definira kao oružje koje treba nositi sa sobom kako bi se islam mogao odbraniti od njegovih neprijatelja. Dalje se

225 Celebi, isto djelo, str. 24 226 Celebi, isto djelo, str. 23 227 Omerdić, Muharem, “Djela Ahmeta-efendije” Bejadi-Zade, Anali Gazi Husrev-begove medrese, Sarajevo, 2003, str. 21-22. 228 Pogledati el-Bejadi Kemaleddin, el-Usulu'l-Munife, (Ebu Hanife'nin Akidesi), prev. na turski Ilyas Celebi, Istanbul, 1995, str. 51.

mr. Latif Hadžić


navodi važnost pridržavanja Poslanikovog sunneta, gdje se praksa van sunneta definira kao novotarija, odnosno kao sujevjerje, te se citiraju hadisi u kojima stoji koliko je važno držati se dalje od svega što predstavlja novotariju.229

Prva cjelina se bavi pitanjem nužnosti poznavanja Allaha. Nakon što je prenio poznati hadis o Džibrilu, El-Bejadi nabraja racionalne dokaze koji ukazuju na Allahovo postojanje, a oni su:

1. Primjer sa brodom

2. Primjer sa razmnožavanjem živih bića

3. Primjer stalne promjene (metamorfoze)230

Drugi dio tretira pitanje Allahovih ličnih svojstava i čine ga osam podcjelina.231

U trećem dijelu El-Bejadi govori o Allahovim svojstvima stvaranja i diskusijama koje se vode o tom pitanju. Ovaj dio u sebi sadrži dvadeset i četiri podcjeline.232

U zaključku ovog djela govori se o predznacima Sudnjeg dana, uz prenošenje predaja koje se vežu za ovo pitanje.233

Nakon što je završio s pisanjem djela el-Uslulu'l-Munife, a za vrijeme svog boravka u Mekki, El-Bejadi je napisao komentar ovog djela koji se odnosi na dio knjige do poglavlja „keramet“ i „istidradž“. Ovaj šerh nazvao je Išaratu'l-Meram.

2. Išaratu'l-Meram min Ibarati'l-Imam

Ovo djelo predstavlja komentar na dio knjige el-Uslulu'l-Munife, odnosno dio do poglavlja „keramet“ i „istidradž“. U predgovoru ovog djela El-Bejadi sljedećim riječima objašnjava zašto ga je napisao:

„Nakon što sam napisao el-Uslulu'l-Munife, neki prijatelji su me zamolili da napišem i komentar na to djelo. Nisam ih mogao odbiti pa sam napisao ovo djelo uz dodatak određenih informacija koje se prenose od ehl-i tahkika.“234

Nakon što je završio sa pisanjem djela Išaratu'l-Meram, El-Bejadi ga je predstavio sultanu Mehmedu IV (u. 1004. po Hidžri), kome se knjiga mnogo svidjela pa je dao da se ista umnoži.235

Trenutno se ovo djelo u originalnom rukopisu (Šehid Ali-paša, br. 1568) zajedno sa preko desetak prepisa nalazi u biblioteci Sulejmaniji. Nabrojat ćemo samo neke od njih. Denizli 407/2; Esat Efendi 1141; Hamidije 718; Reisu'l-Kuttab 520; Kilić Ali-paša 567/2; Mihrišah sultan 283, 220/18; Šehid Ali-paša 1567/2;

229 el-Bejadi, isto djelo, str. 72-76. 230 el-Bejadi, isto djelo, str. 79-83. 231 el-Bejadi, isto djelo, str. 87-94. 232 el-Bejadi, isto djelo, str. 99-162. 233 el-Bejadi, isto djelo, str. 163-164; Pogledati i Celebi, isto djelo, str. 51-59. 234 Celebi, isto djelo, str. 25. 235 Omerdić, Muharem, „Djela Ahmeta-efendije Bejadizade“, str. 5.



Laleli 2248. Ovo djelo je objavljeno i u Kairu, godine 1368/1949. od strane Jusufa Abdurrezaka.236

Pored toga, dva rukopisa ovog djela nalaze se i u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Jedan od njih je napisan 1101/1689. godine i čuva se u odjeljku br. 1894, L.234; 20x12. Drugi je napisan 1107/1695. godine i čuva se u odjeljku br. 3999, L.177; 19,5x13,5.237

Kao što smo već rekli djelo Išaratu'l-Meram predstavlja komentar na djelo el-Usulu'l-Munife, i to do poglavlja „keramet“ i „istidradž“. Međutim, u samom predgovoru ovog djela El-Bejadi govori o vrlo važnim temama i donosi određena pojašnjenja.

Iz tog razloga smatramo značajnim dati nekoliko podataka o samom sadržaju ove knjige.

Djelo Išaratu'l-Meram sačinjeno je od predgovora i tri poglavlja. Što se tiče samog predgovora, u njemu autor govori o vrlinama Ebu Hanife kao i o činjenici da je on bio prvi koji je kodificirao principe vjerske metodologije (usuliddin) (14-15. str.).

Zatim, dolazi dio koji se odnosi na objašnjenje kako je kelam iznad drugih naučnih disciplina. U ovom dijelu El-Bejadi se pozabavio izjavom Haševije koji kaže: „Da je bavljenjem kelamom bilo dozvoljeno, ashabi bi se bavili time.“, gdje daje odgovor na tu izjavu i pobija sve nedoumice oko toga. Zatim imamo dio u kome se spominje da ashabi nisu izbjegavali baviti se kelamom, već su izbjegavali ulaziti duboko u kelamska pitanja. El-Bejadi spominje i kako su se u periodu ashaba, pojavile frakcije Šia, Kaderijja i Haridžija, te kako su ashabi jasno i otvoreno stali u borbu protiv njih (32-33. str.).238

Riječi koje se prenose od imama Malika (u. 179/795), a gdje kaže: „Kelamisti su novotari“, kao i riječi imama Šafije (u. 204/819) koji kaže: „Kada bi ljudi znali kakvi se užici (požude) kriju u kelamu, bježali bi od njega, kao što bježe od lavova.“, El-Bejadi komentira na način da se ne odnose na kelamiste iz reda ehli-sunneta, već na njihove protivnike (36-37. str.).

Cilj kelama jeste ukazati na pravi put svima koji traže istinu, ućutkati one koji poriču, sačuvati vjerska pravila i zakone, a sve to jer kelamisti svoje dokaze uzimaju iz sigurnih predaja. El-Bejadi dodaje i da kelamisti iz reda ehli-sunneta svoje dokaze crpe iz Knjige (Kur'an), da kur'anski ajeti ukazuju na postojanje Allaha i na Njegova svojstva, da su čudni i da ne razumije one koji tvrde da u Kur'anu nema mjesta za kelam, te da je kompletan ummet podijeljen na sedamdeset i tri frakcije (42-49. str.).

Firka-i Nadžije; to su oni koji su prigrilili sigurnost Knjige. Iako su jedinstveni u izvornim pitanjima akide, njihova međusobna neslaganja odnose se

236 Celebi, isto djelo, str. 26. 237 Omerdić, isto djelo, str. 5. 238 El-Bejadi, Išaratu'l-Meram min Ibarati'l-Imam, Kairo, 1368/1949, str. 14-33.

mr. Latif Hadžić


samo na sekundarna pitanja koja nemaju veze sa suštinom. U ovom dijelu El-Bejadi iznosi i tačke oko kojih se spore Eš'arije i Maturidije (53. str.).239

Prvo poglavlje (bab) odnosi se na temu nužnosti spoznaje Allaha. Nakon prenošenja poznatog hadisa o Džibrilu u ovom dijelu se nalaze i teme definicije imana, imanskih principa i vjere. Zatim se govori o razumu i njegovoj težnji da pronađe Allaha, kao i o racionalnim dokazima koji ukazuju na postojanje Allaha.240

Drugo poglavlje se bavi Allahovim ličnim svojstvima i temama koje se odnose na ovo pitanje.241

U trećem poglavlju autor obrađuje pitanje Allahovih svojstava stvaranja i diskusije koje se vode o tome. Pored toga, on se bavi pojmovima kao što su „mudžiza“, „poslanik-vjerovjesnik“ i „keramet“.242

Prilikom pisanja svog djela Išaratu'l-Meram, El-Bejadi je koristio mnoštvo izvora iz oblasti kelama, tefsira, hadisa i arapskog jezika. Većinu tih izvora, zajedno sa autorima na koje se odnose, El-Bejadi je spomenuo u svom djelu.

Išaratu'l-Meram predstavlja najvažnije i najpoznatije djelo Kemaleddina el-Bejadija. U prethodnom dijelu upoznali smo ovo djelo, kao i izvore koje je El-Bejadi koristio da bi ga napisao. A sada možemo preći na El-Bejadijeva ostala djela.

3. Sevanihu'l-Mutarahat ve Levaihu'l-Muzakerat

Prema podacima koji su nam dostupni kroz različite izvore, dok je obavljao funkciju kadije u Halepu, između El-Bejadija i muftije halepskog Kevakibizadea došlo je do mnogih naučnih diskusija (debati). Iako je moguće da se u ovoj poslanici nalaze teme koje su bile predmet ovih diskusija, sama poslanica nije napisana u formi diskusije.243 Samo djelo sastoji se od 13 poglavlja (saniha). Predmet prva dva poglavlja jeste 23. ajet sure El-Bekare u kome se govori o I'džazu᾽l-Kur'ana. Treći dio se bavi 212. ajetom iste sure u kome se govori o tome kako dunjaluk izgleda privlačno svim poricateljima. U dijelovima koji slijede redom se obrađuje 10. ajet sure Mulk, koji govori o kajanju stanovnika Džehennema, zatim kelimei-šehadet, pa onda 92. ajet sure Merjem u kome se kritikuje širk, nakon čega autor govori o 40. ajetu sure Jasin u kome se spominje sunce, mjesec, dan i noć. Dalje, autor navodi 31. ajet sure El-Bekare u kome Allah govori da neće činiti nepravdu svojim robovima, nakon čega obrađuje 246. ajet ove iste sure u kome Allah govori o sinovima Israila i njihovom ratu. U nastavku El-Bejadi govori o dobru i zlu, o obaveznosti posta (El-Bekare, 185), o ispunjavanju zavjeta (El-Hadždž, 29), o tome kako ne postoji obaveza za činjenje stvari koje nismo sposobni

239 el-Bejadi, isto djelo, str. 36-53. 240 el-Bejadi, isto djelo, str. 57-104. 241 el-Bejadi, isto djelo, str. 107-212. 242 el-Bejadi, isto djelo, str. 212-340. 243 Izgoer–Celebi, isto djelo, str. 56; Celebi, isto djelo, str. 26.



učiniti, i konačno o tome kako nema mimoilaženja među ulemom u smislu da je neophodno protekfiriti svakoga ko poriče bilo koju od obaveznih stavki vjere.244

Iako El-Bejadi u ovim pitanjima koji se temelje na određenim ajetima za polaznu tačku uzima Bejdavija (u. 685/1287), on povremeno citira i druge mufessire, te držeći se gramatičkih pravila donosi svoje komentare.245

Jedan primjerak Sevanihu'l-Mutarahata od 17 stranica čuva se u biblioteci Sulejmaniji i to u odjeljku Laleli 3689/25. Riječ je o prepisu kojeg je ispisao Muhammed b. Abdullatif el-Hanbeli godine 1123/1711.246

U klasifikacionim zapisima iste biblioteke (Giresun br. 110/1) postoji poslanica identična ovoj poslanici i naslovljena kao Sevanihu'l-ulum, a na čijoj prvoj stranici stoji napomena „Risaletu'l-Sevanih“. I ovaj primjerak posjeduje trinaest identičnih cjelina, mada su uočljive određene razlike u kazivanju. Pretpostavlja se da je riječ o razlikama koje su nastale kao rezultat zabilješki učenika koji su slušali ders iz ovog djela.247

Pored ove poslanice, u ovoj istoj biblioteci (Giresun br. 110/2) postoji još jedna poslanica od 2,5 stranice naslovljena kao „Risale muteallika bi's-sevanih“, a koja svojim sadržajem odgovara prvom dijelu djela Sevanihu'l-mutarahat. Ista biblioteka (Esad Efendi br. 3707/4) sadrži i poslanicu naslovljenu kao „Risale fi kavlihi Teala; „ve in kuntum fi rajbin mimma nezzelna 'ala abdina“. Ona se nalazi na kraju djela Risaletus-sevanih (br. 18-20) koje je registrovano pod brojem 110/1 odjeljka Giresun.248

4. Risaletu'l-Bahis ve'l-Mudžib

Ova poslanica napisana u formi stiha posjeduje pitanja i odgovore, te pokriva dvadeset različitih tema. Pitanja se postavljaju od strane „bahisa“, da bi „mudžib“ nudio neophodne odgovore. Među temama koje su obrađene pored fikhskih pitanja kao što su zavjet, značenje i oblik sedžde, u poslanici se nalaze i kelamske teme kao štu su ime-značenje, opskrba i odgovornost ljudi u vremenu fetreta.249

Pitanja „bahisa“ ispisana su u dvadeset i šest dvostiha, dok su odgovori „mudžiba“ ispisani u stotinu i šest dvostiha. U samom predgovoru djela autor navodi da je mnogo veći broj stihova koji se odnose na pitanja, te da je došlo do skraćivanja istih kako knjiga svojom zapreminom ne bi bila prevelika. Nakon što su pitanja i odgovori zapisani sažeto i u stihu, u nastavku slijedi detaljno pojašnjenje napisano u obliku proze.250

244 Celebi, isto djelo, str. 26-27. 245 Izgoer-Celebi, isto djelo, str. 56. 246 Celebi, isto djelo, str. 27. 247 Izgeor-Celebi, isto djelo, str. 56. 248 Celebi, isto djelo, str. 27. 249 Celebi, isto djelo, str. 27. 250 Izgoer-Celebi, isto djelo, str. 56, Celebi, isto djelo, str. 28.

mr. Latif Hadžić


Prema onome što stoji zapisano u predgovoru djela, El-Bejadi je ovu knjigu napisao za vrijeme svoje službe u svojstvu kazaskera, a s ciljem da se udalji od napetosti i problema koje ta funkcija nosi sa sobom. Jedan primjerak ove poslanice, koja se naziva i el-Kasidetu'l-Lamijje, jer se bejtovi završavaju slovom „lam“, čuva se u biblioteci Sulejmaniji u odjeljku Laleli 3689/1. Pored primjeraka koji u sebi sadrže samo dvadeset i šest dvostiha u formi pitanja251 (Biblioteka Sulejmanija, Kilić Ali-paša, br. 569/4, 569/9; Šehid Ali-paša br. 2759/3), postoji i jedan primjerak u kome su zabilježeni samo Mudžibovi odgovori (Biblioteka Sulejmanija, Kilić Ali-paša br. 569/5).252

5. Sak

Sak predstavlja djelo koje kroz primjere pokazuje dokumente kao što su hudždžet, ilam, kismet, nikah i sl. a koje svaki kadija koristi u svom poslu. Autor u samom uvodu ističe kako mu je namjera kroz različite primjere pomoći onima koji tek počinju obavljati funkciju kadije. Jedan primjerak ovog djela čuva se u biblioteci Sulejmaniji, i to u odjeljku Lala Ismail pod brojem 93. Samo djelo napisano je na osmanskom jeziku i čini ga ukupno 40 babova.253

6. Medžmua fi'l-Mesaili'l-Muntehabe

Riječ je o djelu u kome se obrađuje poznata diskusija o tri brata koja se vodila između Eš'arija (u. 324/936) i njegovog učitelja Džubaija (u. 303/916), i teme kao što su duša, snovi, džebr-prisila i ihtijar-izbor. Autor u ovoj knjizi bilježi mišljenja islamskih učenjaka u vezi sa navedenim temama i vrlo vjerovatno je nastala kao odgovor na mnoga pitanja koja su postavljana El-Bejadiju. Djelo je sačuvano u biblioteci Sulejmaniji u odjeljku Esad-efendi pod brojem 1281.254

Iako se u klasifikaciji djela unutar biblioteke Sulejmanije djelo pod nazivom Risaletu't-tahkik fi'-red ale'z-zindik pripisuje El-Bejadiju, on nije autor ovog djela, već je riječ o poslanici koja mu je uručena kao dar dok je obavljao funkciju kazaskera. Autor ove poslanice nije poznat.255 Ista se čuva u biblioteci Sulejmaniji, u odjeljku Esad-efendi pod brojem 1468/1.256

ZAKLJUČAK Kemaleddin el-Bejadi je jedan od najvećih islamskih učenjaka u Osmanskom

periodu koji je u kompletnom svom pisanom radu ostao vjeran učenju imam-i A'zamu Ebu Hanife i Ebu Mansura Maturidija, čije je misli, ideje i stavove

251 Celebi, isto djelo, str. 28. 252 Izgoer-Celebi, isto djelo, str. 56. 253 Celebi, isto djelo, str. 28. 254 Izgoer-Celebi, isto djelo, str. 56. 255 Celebi, isto djelo, str. 29. 256 Izgoer-Celebi, isto djelo, str. 56.



promovirao, zastupao i branio u svojim akaidskim djelima dajući im vrlo širok prostor. Komentirajući stavove Ebu Hanife iz oblasti itikada, El-Bejadi je koristio sebi svojstven stil. El-Bejadi je tvrdio da se ilmu'l-kelam kao nauka oslanja na Kur'an i sunnet, te da učenjaci kelama iz reda ehli-sunneta koriste dokaze koji su preuzeti iz Kur'ana. Kao odgovor na tvrdnje onih koji kažu da u Kur'an-i kerimu nema mjesta kelamskoj terminologiji i metodi, El-Bejadi ističe da u Kur'anu postoji ogroman broj ajeta koji se bave pitanjem postojanja i svojstava Stvoritelja, kao i o pitanju poslanstva, odnosno ajeta koji donose odgovore na tvrdnje poricatelja. El-Bejadi također izražava svoje čuđenje prema svima onima koji tvrde i kažu da se Poslanik i ashabi nisu bavili ovim dokazima. A što se tiče stavova koje su selefi iznijeli protiv ilmu'l kelama, El-Bejadi kaže da se oni odnose na kelam ehl'i bidata.

Kemaleddin el-Bejadi je bio svestrano obrazovan čovjek. Pored toga što je bio veliki učenjak u ilmu'l-kelamu ništa manje nije bio učen ni u fikhu. Zato je u skoro većem dijelu svoga života obnašao dužnost kadije. Služeći na poziciji kadije u različitim dijelovima Carstva, El-Bejadi je u svakoj prilici donosio pravedne odluke. To što su ga ljudi u nekim situacijama kritikovali i javno osuđivali nije mu smetalo, pa se uvijek držao puta pravičnosti i pravde. Bio je vješt fakih i vrlo dobar u donošenju presuda. Za njega se slobodno može reći da je bio oličenje učenog i utjecajnog čovjeka koji se svakodnevno bavio rješavanjem društvenih problema što je i odlika velikog učenjaka i intelektualca.

Najvrednija i najpoznatija djela iz ilmu'l-kelama koja je El-Bejadi napisao jesu djelo el-Usulu'l-Munife li'l-Imam Ebi Hanife i njegov šerh-komentar pod naslovom Išaratu'l-Meram min Ibarati'l-Imam. Bez ikakve sumnje ovo su dva kapitalna djela koja se trebaju proučavati i iz njih držati predavanja na islamskim fakultetima i medresama posebno na našim prostorima gdje je naš ehlisunetski itikad u okviru hanefijsko-maduridijske škole na udaru različitih sekti i ideologija. Ako uzmemo u obzir da je El-Bejadi porijeklom Bošnjak i sa ovih prostora, to daje još jedan razlog da se on i njegova djela trebaju posebno tretirati i davati im važnost i prioritet, jer je on, kako tvrdi Mehmed Handzić, uopće jedan od najvećih naših učenjaka.

Mesud Muhić


28-1:929 Зехеби М. А.

Mesud Muhić

IMAM ŠEMSUDIN MUHAMMED B. AHMED EZ-ZEHEBI I NJEGOV DOPRINOS RAZVOJU ISLAMSKIH NAUKA

SAŽETAK Ovaj rad na temu Imam Ez-Zehebi i njegov doprinos razvoju islamskih

nauka je, svakako, pokušaj prezentacije jednog od mnogobrojnih učenjaka iz oblasti hadiskih znanosti kako bismo se pobliže upoznali sa njim, njegovim životom, njegovim doprinosom ovoj vrsti znanosti, njegovim napisanim djelima itd.

Poznavanje hadisa i hadiskih znanosti nužnost je bez koje ne možemo spoznati istinski značaj hadisa kao drugog izvora islama, kao tumača i komentatora Kur'ana i kao neprikosnovenog autoriteta u razradi kur'anske misli i praktičnoj primjeni propisa sadržanih u njemu.

Bez temeljitog poznavanja hadisa nije moguće spoznati pravi smisao islama niti suštinu Kur'ana, a bez poznavanja hadiskih znanosti nije moguće upoznati autentičnost i vjerodostojnost hadisa.

Svjesni značaja hadisa, ashabi Allahova Poslanika, s.a.v.s., pomno su vodili računa da im šta od Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., riječi i postupaka ne promakne. Takav odnos prema hadisu od njih nasljeđuju i njihovi nasljednici tabi'ini, a od njih njihovi nasljednici etbai-tabi'ini, i sve tako dok hadis nije definitivno popisan i sabran.

Islamska povijest je iznjedrila plejadu velikih ljudskih umova koji su snažno utjecali na tokove svog vremena i ostavili neizbrisiv trag na kasnije generacije.

Jedan od tih velikana je svakako i imam Ez-Zehebi koji se, pored hadiskih znanosti, istakao i na polju tefsira, kiraeta, historije i fikha – razumijevanja propisa vjere.



ABSTRACT This work is about Imam Ez-Dhahabi and his contribution to the

development of Islamic science, attempting to presente one from many scholars in Hadith-science field, for better acquainted with him, his life, his contributions to this kind of science, his written works, etc.

Knowing Hadith and hadith science is a necessity without we can not know the true significance of the hadith as another source of Islam, as interpreters and commentators of the Qur'an and as the undisputed authority in the development of Qur'anic thought and practical application of the regulations contained in it.

Without a knowledge of hadith is not possible to know the true meaning of Islam, nor the substance of the Koran, and without the knowledge science of hadith is not possible to know the authenticity and credibility of the hadith.

Aware of the significance of the hadith, the Companions of the Prophet, s.a.v.s., carefully took into account not to miss the Prophet, s.a.v.s., words and actions. Because of importance of hadith they inherited them to the following successors (tabi'in), and from them to their successors (tabi'in), and so on when hadith is not definitively listed and collected.

Islamic history has produced a constellation of great human minds which are strongly influenced the trends of his time and left an indelible mark on later generations.

One of these giants is Ez-Dhahabi who, in addition he mastered hadith science, he was distinguished in the field of tafsir, Kira, history and fiqh - understanding regulations faith.

BIOGRAFIJA IMAMA EZ-ZEHEBIJA

Puno ime, rođenje i porijeklo

Eš-Šejhul-imam El-Hafiz Šemsuddin Muhammed ibn Ahmed ibn Osman ibn Kajmaz ibn ebi Muhammed Abdullah Et-Turkmani Ez-Zehebi rođen je u mjesecu rebi'ul-ahiru 673. hidžr. god., odnosno u oktobru 1274. god. po miladu u Kefr Batni u blizini Damaska.257 Porijeklo vodi iz jedne plemenite turkmenistanske porodice koja je živjela u Dijarbakiru u kome mu je djed ukopan. Nadimak Ez-Zehebi je dobio po ocu koji je bio poznat po proizvodnji zlata (ar. Ez-Zeheb – zlato)258.

Bio je omiljen među ljudima okitivši se lijepom naravi i plemenitošću. Posebno se istakao u ljubavi prema nauci. Sve ove kao i mnoge druge plemenite osobine Šemsuddin je preuzimao od oca. Zbog ljubavi prema ilumu, uložio je veliki

257 Salahuddin Es-Safedi, El-vafi ve El-Vefejat, Dar Al-Ihja At-Turas Al-Arabi, Bejrut, 2000, 2/114. 258 Ibid.

Mesud Muhić


trud i napor u odgoju svoga sina koji će poslije postati jedan od največih učenjaka na polju islamskih znanosti.

Bio je šafijskog mezheba u fikhu.

Početak obrazovanja

U svojoj ranoj mladosti Ez-Zehebi je počeo posjećivati halke učenja Kur'ana napamet sve dok ga nije u potpunosti naučio i savladao pravila njegova učenja pred šejhom Mesud ibn Abdullah Es-Salihi.

Nakon što je stasao u prepoznatljivog mladića, napunivši svojih osamnaest godina, posvećuje se učenju Kur'ana po kiraetima susrećući se sa poznatim učenjacima kiraeta toga doba kao što su Džemaluddin ebu Ishak El-Askalani i šejh Džemaluddin ibn Gal pred kojima je proučio Kur'an na sedam poznatih kiraeta.

U vrijeme dok je još pred svojim šejhovima učio kiraete, srcem mu je plijenila nauka o hadisu Poslanika, s.a.v.s. Maksimum svoga vremena ulagao je u ovu disciplinu silno žudeći da se sretne sa učenjacima hadisa toga vremena. Na tom putu nije žalio ni sebe ni vrijeme.

Putovanja imama Ez-Zehebija i susreti sa učenjacima toga vremena

Prvo putovanje imama Šemsuddina u traganju za znanjem je bilo u unutrašnjosti Šama259 kada je otputovao 1293. god. u Balbek, u današnji Liban. Nakon što je savladao određeno potrebno znanje iz hadiske znanosti kod učenjaka Balbeka, nastavlja svoj put nauke prema Halepu, Hami, Tripoliju, Karaku, Nablusu, Basri, Tebuku, Remli i Jerusalemu.

Njegova sljedeća destinacija je bio Kairo u Egiptu 1295. god. gdje je nauku sticao pred poznatim šejhovima toga vremena na čijem čelu je bio Ibn Dekik.

Zatim putuje u Aleksandriju kako bi usavršio svoje znanje u kiraetima ovladavši posebno verš i hafs kiraetima. Nakon toga se vraća u rodni Damask.

1298. god. odlazi u Mekku radi obavljanja hadža. Na to putovanje ide u društvu šejhova i svojih vršnjaka. Slobodno vrijeme za vrijeme hadža provodi slušajući hadise Poslanika, s.a.v.s., i njihovu terminologiju od šejhova Mekke i Medine.

Učitelji imama Ez-Zehebija

Tragajući za znanjem imam Ez-Zehebi se susreo sa mnogim učenjacima. Posebno se ističe njegov susret sa trojicom učenjaka njegova vremena koji su itekako utjecali na njegovo usmjerenje u traganju za znanjem, a bili su i njegovi savremenici:

-Ebu El-Hadždžadž El-Mizzi Eš-Šafi'i

259 Područje koje obuhvata današnju Siriju, Palestinu, Liban i Jordan.



-Ilmuddin El-Birzali Eš-Šafi'i i

-Šejhul-Islam ibn Tejmije El-Hanbeli

Posebnu ljubav i poštovanje isticao je prema Ibn Tejmiji, rahimehullah, napisavši njegovu biografiju260 kroz koju je istakao tu svoju neizmjernu ljubav i pohvalu na njegov račun.

EZ-ZEHEBI KAO MUHADDIS Ljubav prema hadisu Allahova Poslanika, s.a.v.s., u njegovo srce je usadio

Ilmuddin El-Birzali koga je imam Ez-Zehebi poslije prozvao El-Hudždže što je bila posebna počast i titula toga vremena.

Govoreći o svom šejhu El-Birzaliju, imam Ez-Zehebi kaže:

„On je taj koji mi je hadisku nauku učino dragom i omiljenom, jer je shvatio moj način ophođenja prema nauci, pa mi je rekao da moj stil u nauci sliči stilu muhaddisa što je svakako ostavilo velikog traga na mene pa sam počeo učiti od njega savladavši mnoge discipline.“261

Od svoje osamnaeste godine, još dok je savlađivao znanje o kiraetima, posvetio se izučavanju hadiskih znanosti zbog velike ljubavi prema ovoj disciplini unutar islama.

Na ovom polju nije žalio ni sebe ni vrijeme. Proputovao je mnoga prostranstva, sreo se sa velikim alimima toga vremena, učivši pred njiima, crpivši na razne načine znanje koje su posjedovali kod sebe, ne stideći se pitati bilo šta što ga je interesiralo ili bilo nejasno.

Na tom putu ostao je sve do svoje smrti, učeći i podučavajući druge hadisu Poslanika, s.a.v.s.

Isticao se u svim oblastima hadiske nauke kao što su: biografije prenosilaca hadisa, njihova stanja, lanci prenosilaca hadisa, uvjeti da bi određeni hadis bio prihvaćen.

Nije slijepo slijedio učenjake nego bi koristio sve svoje sposobnosti u razumijevanju hadisa i njegove terminologije. Imao je svoj pravac u hadiskoj nauci. Davao bi sve od sebe na polju dokazivanja ispravnosti kao i neispravnosti određenih predaja. Po tome je i bio prepoznatljiv kao „zlata vrijedan“.

DRUŠTVENI POLOŽAJ IMAMA EZ-ZEHEBIJA Imam Ez-Zehebi je bio jedan od onih koji su u praksi doživjeli realizaciju

Allahovog, dž.š., obećanja da će na visoke stepene podići one koji budu vjerovali i

260 Ez-Zehebi, Terdžumetu šejhil-islam ibn Tejmijeh, Darur-risaleh El-Alemijeh, Damask, 2013. 261 Ibid, 112. str.

Mesud Muhić


kojima je dato znanje. Njegovo znanje je bilo prepoznatljivo ne samo na području Šama nego i šire.

Medrese u to vrijeme u Šamu sličile su univerzitetima današnjeg vremena gdje je svaka od njih ponaosob bila na nivou specijalizacije određene islamske discipline. Tako su, recimo, neke od njih bile specijalizirane samo za nauku o hadisu u kojima su predavali eminentni stručnjaci i alimi toga doba.

Druge su pak bile specijalizirane za hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski fikh, arapski jezik ili medicinu. Uz sve ovo postojale su biblioteke i vakufi kao i plaće zaposlenima.

Pored medresa u velikim džamijama su se održavali kružoci gdje su tragaoci za znanjem mogli i na takav način sticati znanje iz različitih oblasti islamskih nauka.

Tako npr. u emevijskoj džamiji su postojale sedamdeset i tri halke učenja i proučavanja Kur'ana.

Imam Ez-Zehebi je bio raspoređen na više pozicija ili položaja kroz svoj životni vijek.

UČENJE KUR'ANA SA KIRAETIMA Ovu funkciju je obavljao u zamjenu za svoga šejha Šemsuddina Ed-Dimjatija

u emevijskoj džamiji početkom 693. hidžr. god. dok je imao približno dvadeset godina. Na ovoj poziciji nije ostao dugo. Nešto manje od godinu dana.

HATIB DŽAMIJE Napunivši trideset godina svoga života preuzeo je dužnost hatiba u svom

rodnom selu Kefr Batni. Na tom položaju ostaje oko deset godina.

PREDVODNIK USTANOVE „DARUL-HADIS UMMU SALIH“ Na čelu ustanove kao što je „Darul-hadis“ u Damasku se nalazio šejh

odnosno učenjak koji ju je predvodio. Tada je to bilo na stepenu današnjeg predsjednika Univerziteta. Oni koji su bili zaduženi za postavljanje na ovu poziciju su tragali za učenjakom toga doba, te vidjevši plemenite osobine i znanje imama Ez-Zehebija nisu imali poteškoča oko odabira.

Tako imam Ez-Zehebi biva izabran i postavljen na ovu poziciju. U ovoj ustanovi je imao stan u kome je ostao sve do svoje smrti. Jedno vrijeme je bio predvodnik „Darul-hadis Ez-Zehirijje“ u Damasku.



PREDAVAČ NA PREDMETU HADIS U MEDRESI EN-NEFSIJJE Na ovu poziciju dolazi 739. hidžr. god. nakon smrti svoga šejha El-Birzalija

koji je predavao istoimeni predmet u ovoj medresi.

PRAVAC (MENHEDŽ) IMAMA EZ-ZEHEBIJA U HADISKOJ NAUCI Prvi koji su udarili temelje menhedžu imama Ez-Zehebija su svakako njegovi

roditelji koji su ga odgojili na principima vjere islama usmjerivši ga ka onim vrijednostima koje će mu biti od koristi kako na ovom tako i na budućem svijetu.

Velika je vrijednost za njega bila odrastati u takvom okruženju u kome se prakticirala vjera islam. To mu je dalo osnove za njegovo dalje napredovanje na polju traganja za korisnim zananjem.

Potrebno je naglasiti da su šejhovi imama Ez-Zehebija, odnosno, njegovi učitelji itekako utjecali na njegov pravac u različitim znanostima, a posebno u hadiskim u kojima se isticao. Bili su mu šejhovi, a i sunarodnjaci u isto vrijeme iako je bio mlađi od njih.

Nema sumnje da je Ibn Tejmije od njih trojice na njega ostavio najveći utisak što se svakako odrazilo na njegov pravac, poglede i ideje.

Hafiz Ez-Zehebi je imao svoj samostalan pravac u hadiskoj nauci kog je izgradio na čvrstim temeljima islama. Svaki hadis je morao proći kontrolu hadiskih disciplina nakon čega je davao ocjenu o njegovoj prihvatljivosti, ispravnosti, manjkavosti, stepenu itd.

U istraživanju i pisanju je imao poseban stil koji se razlikovao od drugih. Kada piše, onda to biva precizno i koncizno, a u isto vrijeme razumljivo za čitaoca. Nastojao je na najbolji način pojasniti ono o čemu piše.

Bio je veliki protivnik filozofskog stajališta u pogledu logike, ilmul-kelama, nekorisnih i štetnih nauka kao što su sihir, propagiranja izmišljenih hadisa, neistinitih pripovijedanja i sl. Podsticao bi svakog onog ko se njima bavi na tevbu i povratak Allahu, dž.š., i Njegovoj jednoći.

AKIDA – VJEROVANJE I MORAL IMAMA EZ-ZEHEBIJA Kada je u pitanju vjerovanje imama Ez-Zehebija potrebno je naglasiti da je

ono zasnovano na čistom pravcu ehli-sunneta – ispravnih sljedbenika islama. Mnogo je pisao o svom vjerovanju u više svojih djela, a posebno u djelu El-'Uluv navodeći svoja uvjerenja po pitanju vjerovanja u kader, svojstva Allaha, dž.š., smanjenje i povećavanje imana i sl.

Mesud Muhić


U djelu Sijer E'alam En-Nubela'262 kaže:

„Dovoljno je muslimanu kada je u pitanju vjerovanje da vjeruje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, odredbu dobra i zla, proživljenje nakon smrti, da niko Allahu nije sličan, da ono što se navodi od Njegovih svojstava je sušta istina, da je Kur'an Allahov govor i Njegova objava, da On nije stvoren itd. shodno onome na čemu se složio ummet. Ako bi se ummet razišao oko osnovnih temeljnih načela na nama je da šutimo i prepustimo to Allahu govoreći: „Allah i Njegov poslanik, s.a.v.s., najbolje znaju“.

Od osobina jednog alima – učenjaka je da se pored iluma kog stekne okiti i moralnim atributima koji krase svakog čovjeka muslimana. Moral ovog velikog učenjaka je bio na visokom nivou.

Savjetujući druge imao je običaj govoriti:

„Molim Allaha, dž.š., za korisno znanje, a znaš li šta je korisno znanje? To je ono sa čime je došao Kur'an kog je pojasnio Poslanik, s.a.v.s., riječima i djelom. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: „Ko odstupi od mog pravca – sunneta ne pripada meni“. Zato, dragi brate, dužnost ti je da razmišljaš o Allahovoj knjizi koristeći se Sahihima dvojice imama, sunenom imama En-Nesaija, Rijadus-Salihinom od En-Nevevija i njegovim Ezkarom, jer tako ćeš se spasiti i postići uspjeh... Veliki hajr je u prakticiranju čiste vjere.“263

Imam Ez-Zehebi se isticao svojom pobožnošču, svojim zuhdom, mnoštvom ibadeta kako obaveznih tako i dobrovoljnih, činjenjem dobrih djela u kojima je nastojao preteći druge. Mnogo je vremena trošio nastojeći da pomogne drugima. Podsticao je na dobro, a odvraćao od zla. Njegova bogobojaznost se pokazivala u svakom djelu.

UČENICI IMAMA EZ-ZEHEBIJA Imajući u vidu položaj imama Ez-Zehebija kao predavača hadiskih nauka u

školama hadisa u Damasku kao što su: „Zahirijja“, „Tenkizijja turbet ummu Salih“ i dr. svakome biva jasno da su pred njim imali priliku nauku iz hadisa sticati na stotine učenika toga doba koji su poslije bivali učenjaci hadisa svoga vremena.

Među onima kojima je pripala čast da budu učenici ovog velikog alima su:

Ahmed ibn Muhammed ibn Ibrahim El-Makdisi (714-765 hidžr. god.),

Ahmed ibn Muhammed El-Ala'i El-Harrani (702-745 hidžr. god.),

Ibrahim ibn Abdir-Rahman ibn Kadil-Kudat Bedruddin Muhammed ibn Džema'ah (765-790 hidžr. god.),

Ismail ibn Omer ibn Kesir El-Basrevi Ed-Dimeški (701-774 hidžr. god.),

262 Ez-Zehebi, Sijer e'alam en-Nubela', Muesseh Er-Risaleh, Bejrut, 1985, 19/342. 263 Ibid,19/340.



Abdul-Vehab ibn Tekijud-Din Alijj ibn Abdul-Kafi Es-Sebki (728-771 hidžr. god.),

Muhammed ibn Rafi' Ibn Hidžris Es-Sellamijj El-Hurani El-Asl (704-774 hidžr. god.),

Muhammed ibn Alijj ibn El-Hasen El-Husejni (715-765 hidžr. god.),

Halil ibn Abdullah Es-Safedi (umro 764 hidžr. god.).

Pred šejhom Šemsuddinom mnogi su naučili Kur'an napamet imajući u vidu njegovo izvrsno poznavanje Kur'ana i kiraeta.

O njegovom položaju u društvu govore mnogi primjeri. Često puta kada bi htjeli istaći znanje i položaj određenih učenjaka govorili bi da je taj i taj „Zehebi svog vremena“.

Tako je hafiz Es-Sujuti u biografiji hafiza ibn Hadžer El-Askalanija kazao:

„...Jedinka u svom vremenu, nosilac zastave sunneta, Zehebi ovog vremena...“

Na račun imama Ez-Zehebija izrečene su mnoge pohvale kako od njegovih učitelja tako i od strane njegovih savremenika i učenika.

DJELA IMAMA EZ-ZEHEBIJA Krajem sedmog stoljeća kada je imao oko dvadeset i pet godina svoga života,

hafiz Ez-Zehebi počinje svoje znanje postepeno pisati u djela znajući da ostaje samo ono što je zapisano. Napisao je preko dvije stotine djela.

Ono sa čime je počeo jeste pisanje sažetaka od velikih osnovnih djela iz različitih znanosti. Tako je prije pisanja svog poznatog djela „Tarihul-islam“ sačinio sažetke mnogo djela kao što su:

„Tarih Nejsabura“ od El-Hakima,

„Tarih Misra (Egipta)“ od ibn Junusa,

„Tarih Bagdada“ od El-Hatiba,

„El-Ensab“ od Ebu Seida Es-Sem'anija,

„Tarih Damaska“ od ibn Asakira,

„Vefejat El-E'ajan” od ibn Hallekana i dr.

Od hadiskih djela od kojih je sačinio sažetak potrebno je navesti:

„El-Mustedrek“,

„Sunen El-Bejheki“ i

„Tehzibul-Kemal“.

Istakao se u pisanju kako velikih pisanih djela, djela srednje veličine tako i malih djela. Tako naprimjer, njegovo veliko poznato spomenuto djelo po imenu „Tarihul-islam“ je satkano u šezdeset tomova. Djelo „Tezkiretul-huffaz“ se sastoji iz dva toma, a djelo „Eš-Šefa'ah“ iz jednog toma.

Mesud Muhić


Nakon dugih putovanja u potrazi za znanjem, svoga boravka na mjestu imama u svom rodnom mjestu kao i položaja muderrisa u medresama hadiskih znanosti u Damasku, imam Ez-Zehebi počinje pisati svoja poznata djela kojima će se, inšallah, koristiti mnoge generacije do Sudnjeg dana.

Od njegovih poznatih djela iz oblasti hadisa i hadiskih znanosti su:

Sijer El-E'alam En-Nubela'

Ovo njegovo djelo je drugo po veličini nakon djela „Tarihul-islam“ i jedno je od najpoznatijih djela općenito iz oblasti biografija prenosioca hadisa. Sastoji se od trideset tomova:

Mizanu El-I'tidal fi nakdi Er-Ridžal,

Tabekatu El-Huffaz,

Ihtisaru Es-Sunenu El-Kebir li El-Bejheki,

Ihtisaru El-Mustedrek li El-Hakim,

Ehadis muhtesar li Ibn Hadžib,

El-Mevkizatu fi ilmi mustalahi El-Hadis i dr.

SMRT IMAMA EZ-ZEHEBIJA Cijeli svoj život imam Ez-Zehebi je posvetio nauci, učeći i podučavajući

druge stečenom znanju. Bio je to težak i mukotrpan put posebno imajući u vidu da u njegovo vrijeme nije bilo toliko savremenih pomagala kao što mi danas imamo.

Nije bilo lahko putovati prevaljujući ogromne razdaljine u traganju za znanjem. Trebalo je mnogo odricanja. Konstantno čitanje i pisanje je itekako utjecalo na njegov vid na kog se i sam požalio pisajući biografiju imama Ahmed ibn Hanbela. Nedugo zatim je potpuno oslijepio.

Bilo mu je jako žao što nije bio u prilici nastaviti sa pisanjem zbog sljepila. Često se i nervozio zbog toga. Njegovo sljepilo je trajalo sedam godina sve dok mu Allah, dž.š., nije oduzeo dušu.

Preselio je na Ahiret 3. zul-k'adea 748. hidžr. god. u Damasku u 75-oj godini života. Ukopan je u mezarje El-Bab Es-Sagir, a njegova dženaza je obavljena u emevijskoj džamiji kojoj je prisustvovao veliki broj uleme među kojima je bio njegov učenik imam Es-Sebki.

ZAKLJUČAK U svakom vremenu i prostoru kroz povijest je bilo onih koji su svojim

trudom i naporom proučavajući Allahovu vjeru ostavili veliki utisak u društvu zajedno sa mnoštvom djela koja će biti od velike koristi potonjim generacijama koje dolaze poslije njih.



Među onima koji su ostavili jedan takav utisak, a i pisana djela iza sebe, posebno iz hadisa i hadiskih znanosti, je svakako imam Ez-Zehebi čija djela su jedan od svjedoka veličine i kapaciteta ovog velikog učenjaka.

Malo je danas onih koji pručavaju hadis i njegove znanosti a da nisu čuli za ovog imama ili se koristili njegovim djelima. Sljepilo njegovih očiju, je dokaz koliko je naprezao svoj vid u želji da nauči što više od Allahove vjere.

Nije učio samo radi sebe, nego da bi olakšao i drugima prenoseći im stečeno znanje. On je, zapravo, bio svjestan riječi Poslanika, s.a.v.s., da će od znanja koje ostavi iza sebe imati nagradu kod Allaha, dž.š., i kada preseli na Ahiret.264

264 Muslim, Sahihu Muslim, Daru Tajjibeh, Rijad, 2006, hadis br. 1631, I tom, str. 770.

dr. Nezar Omran


327.2:316.77

32.019.5:316.77

Dr. Nezar Omran

Prijevod sa arapskog: Ajla Uluč i Džemila Saračević

MEDIJI I CENTRI MOĆI

SAŽETAK Novi mediji, društvene mreže i internet – sve ove vrste moderne tehnologije

imaju mnogo koristi i udjela u olakšavanju pristupa informacijama, ali ipak moramo biti oprezni u njihovom korištenju. Jer, naš ummet i naše zajednice su na meti, a ove tehnologije kako nam nude korisne stvari, tako se kroz njih provlači i ono što je otrovno i štetno. Time se služe neprijatelji našeg ummeta da bi razjedinili naše društvo, izazvali ratove i mržnju i da bi ga preobrazili u slabu, zavađenu naciju koju razjedaju nesloga, rastrganost i nemoć. Ne smijemo se oslanjati na poruku koju nam prezentuju vizuelni mediji čak ni ako su stekli popularnost kao što je slučaj sa Al Jazeerom, Al-Arabijom, Kanatul-Alemom ili Al-Mejadinom. Na nama je da ispitamo sadržaj poruke kako od naše djece i omladine ne bismo napravili oruđe za realizaciju projekata i ciljeva koji ne koriste ummetu već povećavaju njegovu nemoć i rastrganost, dok moćne države sjede za stolom radi raspodjele plijena.

ABSTRACT: Modern media, social media, the Internet, and all these new technologies

have many benefits and contribute to facilitating the access of information to us, but we must be aware how to deal with the information from them. Our nation is targeted and our societies are targeted. These technologies also provide us with what is useful, through which poisonous and harmful things are infiltrated and used by the enemies of the nation to break up our societies and provoke wars and hatred to turn them into a weak and conflicted nation. We should not rely on the message presented to us by the visual media from channels even if it gained fame such as Al-Jazeera or Al-Arabiya or Al-Alam channel or the fields, but we have to scrutinize the content of the message so that we do not push our children and youth to be fuel for wars do not serve the nation, but weaken it and torn it apart while powerful nations sit at a table to share the spoils.



U dvadesetom stoljeću, mediji su postali treća velika industrija u svijetu nakon vojne, naftne i hemijske industrije, s obzirom da se njihova uloga veoma brzo razvila tokom prošlog stoljeća. Mediji su opisani kao četvrta sila polazeći od njihove uloge u organima vlasti u zajednici - u izvršnoj, sudskoj i zakonodavnoj vlasti. Ipak, mediji su se tek nedavno pojavili na sceni i postali glavna moć, snaga koja usmjerava, nameće i formulira događaje, moć javnog mnijenja i element promoviranja i usmjeravanja. Medijska moć prekoračila je državne granice i njihove nadležnosti, te nakon što se oslobodila lokalnih i regionalnih ograničenja postaje globalno zanimanje na jačanju intelektualne i političke dominacije i pored toga što podstiče ekonomsku dobit. Moderni mediji sredstvo su za prosvjetljenje, intelektualni razvoj i širenje nauke, ali u isto vrijeme i najefikasnije oružje tokom sukoba kada kontroliraju i upravljaju umovima masa praveći od njih sluge centrima moći u svijetu.

Ova industrija poprima globalne razmjere što joj omogućava da raspolaže moći i širi je na druge društvene sredine, a to joj ujedno i omogućavaju sredstva koja će doprinijeti da se uspostavi politički i ideološki uticaj na svijet. Ovo je posebno važno za vlasnike satelitskih medija koji su najefikasnije sredstvo za ovladavanje stremljenjima ljudi, njihovom razmišljanju i mozgovima.

Tokom proteklih nekoliko decenija pojavilo se nekoliko medijskih imperija koje su nastojale upravljati i kontrolirati ljudski um, na primjer, jevrejski, američki biznismen Rupert Murdoch, koji u svom vlasništvu ima 80 novina i časopisa širom svijeta, 6 TV-stanica i kompaniju filmske produkcije. Putem ovih medija Murdogh je proizvodio i promovirao ono što želi prenijeti svijetu.

Devedesetih godina prošlog vijeka, zbog obilja naftnog kapitala, pojavilo se nekoliko arapskih medijskih imperija koje su imale različite ciljeve i specifičnu strategiju. Uprkos činjenici da su ove medijske strukture srušile državni medijski monopol kada je zvanični televizijski medij predstavljao vladin propagandni instrument i tako su prikazivali društvu ono što vlada želi da im nametne. Međutim, većina tih novih medijskih platformi, koje su pokušale da se predstave kao nezavisne, one su, ipak, radile sa istim ciljem a to je da kontroliraju umove, upravljaju ljudima i da promoviraju ideje ili posebne političke i ideološke teze. Bez obzira na nove tehničke mogućnosti i snagu utjecaja koju su medijske kuće preuzele, nisu imali daleku viziju i jasne nacionalne strategije. Zbog toga su mediji odigrali negativnu ulogu u arapskim i islamskim društvima, iako su u nekim oblastima bili korisni.

Osobine našeg vremena su pored tehničke i informacione revolucije i širenje novih sredstava komunikacije. To je razlog za ekspanziju i širenje elektronskih medija i društvenih mreža i drugih modernih sredstava koji su nadmašili tradicionalne medije i tako izbjegli cenzuru i ograničavanje formi i olakšani su za svakoga ko želi da uspostavi svoj metod ili medijsku strukturu bez posebnih pravila i ograničenja. Ova nova medijska sredstva su međutim doprinijela i širenju haosa u društvenim, ekonomskim i političkim oblastima života, tako što se koriste u ratovima za propagandu, usmjeravanje ljudi i stvaranje haosa. Medijske imperije

dr. Nezar Omran


koriste društvene medije da dopru do najvećeg broja ljudi i pokušavaju da što je više moguće utječu na njih, koristeći slike, audio snimke i emotikone za povećanje efekta.

Uprkos tvrdnji novinarske i medijske etike, kodeksa časti i drugih izraza koji govore o obavezivanju novinara principima profesije, ovi slogani imaju za cilj da daju kredibilitet medijima kako bi na osnovu njih pridobili sljedbenike, stekli njihovo povjerenje i tako kontrolirali njihovo razmišljanje. Preciznost, objektivnost, nepristrasnost, su samo slogani i parole kako bi osvojili povjerenje ljudi. Mediji su industrija koja promovira proizvode onih koji njima upravljaju i koji ih kontroliraju.

Događaji koji su se dogodili na Bliskom istoku i uloga medija u tim događajima pokazali su drugačiju sliku o onome što smo znali o medijima. Mediji su postali strana u političkim sukobima na dosad neviđen način. To više nije samo pokušaj premještanja tačke gledišta na posebne događaje, pokušaj da se promijene uvjerenja ljudi, ili da se pokaže krivac i nedužni, kao što smo viđali na nekim zapadnim stranicama, već su oni postali ti koji su stvarali događaje i upravljali njima u sukobima koristeći pritom sva (moralna i nemoralna) sredstva. Koristili su laži, obmane i neispravne činjenice da ubijede ljude i upute ih na planiranje i sprovedbu prethodno određenih ciljeva u skladu sa intresima onih koji su ih osnovali.

Ako znamo da su medijske moći u obmanjivanju razuma velike, čak i onih koji misle da su svjesni i zaštićeni od medijskih opasnosti, to što oni tvrde su laži jer znamo da mediji mogu zavarati čak i intelektualce i upućene. Mediji falsifikuju činjenice koje postaju lažne slike realnog stanja nametnute ljudima koji bivaju obmanjeni raznim operacijama i dezinformacijama, da bi nametnuli određene ciljeve ili da služe vanjskim, regionalnim i međunarodnim planovima.

Zloupotreba medija u ratovima nije novina. Mediji su se koristili i u Prvom i Drugom svjetskom ratu, kao i u većini vojnih i intelektualnih sukoba. Svi se sjećamo izreke ministra nacističke propagande Josepha Goebbelsa kada je rekao: „Laži, laži dok ti drugi ne povjeruju, zatim laži toliko dok ne povjeruješ sam sebi.“, to jest dok laž ne preovlada istinu.

U sadašnjem dobu utjecaj medija je mnogo veći nego u prošlom, pa ekrani okupiraju vrijeme ljudi i oduzimaju im mnogo više vremena nego ranije i to nakon što je tehnologija napredovala i nakon što su pametni uređaji postali važan dio života ljudi i okupirali veliki dio njihovog vremena. Isto tako su napredovale tehnologije i metode fotografisanja i drugih efekata koji su s njim povezani, i sve ovo utjecaj medija čini dvostrukim: pozitivnim i negativnim.

Nema sumnje da širenje moderne tehnologije i njenih usluga, koje su pratili interes i profesionalizam, ima veliku ulogu u intelektualnom razvitku, širenju znanja, pristupu izvorima informacija, knjigama, medijskim otkrićima i tako dalje, i nema sumnje da pruža veliku zabavu svojim korisnicima. Međutim, negativni aspekti i rizici su preveliki zbog čega su se promijenili stilovi života ljudi, utjecali



na strukturu društvenih odnosa i direktnu komunikaciju između ljudi. Ljudi su se preselili u virtuelni svijet umjesto realne stvarnosti i to je utjecalo na prirodu čovjeka i njegovo zdravlje. Intelektualni utjecaj nije ništa manje važan, pa su medijska sredstva ta koja žele kontrolirati prodiranje pametnih uređaja i stalno su uz ljude, čak i u njihovim spavaćim sobama.

U posljednjih deset godina široka upotreba društvenih medija i lahkoća posjedovanja malih prenosivih uređaja dovela je do pojave novih medija gdje ne postoji nikakva kontrola ili medijski lider već je na raspolaganju u svim segmentima društva i pojedincima unutar njega. Medije su koristili i imali koristi od njih onoliko dugo koliko su bili sposobni i koliko su ovladali medijskim sredstvima. Ovi mediji su nazvani društveni mediji ili društvene mreže. Većina ovih sajtova koji privlače ljude i olakšavaju im način komunikacije su: Facebook, Twitter, Youtube, Whatsapp, Viber i drugi, pored blogova i brojnih foruma.

Ovi mediji se odlikuju interakcijom, tj. komunikacijom između dvije strane, kao i sinhronizacijom s obzirom da je primanje i slanje podataka moguće u bilo koje vrijeme. Još jedna od prednosti jeste mogućnost učestvovanja i širenja jer je velikom broju ljudi omogućeno uzeti učešće u komunikaciji, kao što je olakšano i širenje informacija, mišljenja i ideja. Također, izdvajaju se po jednostavnosti i fleksibilnosti, tako da je veoma lahko putem jednostavnog uređaja koji se nalazi u ruci osobe poslati informaciju ili mišljenje koje se želi podijeliti. Ovim prednostima se pridodaje korištenje slika, audio snimaka, emotikona i drugih sredstava izražavanja, kao i univerzalnost jer su ovi mediji prekogranični. Fokus i interes su još jedna dobra strana novih medija, jer korisnik ovih sredstava informiranja bira one vijesti i informacije koje ga interesiraju, a ostavlja po strani ono o čemu ne želi slušati ili u njemu učestvovati. Ove brojne pozitivne strane prate i brojne negativne. Jedna od njih je to što su ovi mediji omogućili formiranje medijskih platformi kojima manjka kredibiliteta i to što su stvorili stanje haosa u društvima, a posebno islamskim i onim u kojima već postoji sjeme razdora kakvo nije postojalo nikad prije. Isto tako, prodrli su u medijske imperije koje su im bile naklonjene i time povećali mogućnost utjecaja na ljude. Ne treba zaboraviti da onaj ko posjeduje ovu tehnologiju i centre društvenih mreža ima kontrolu nad situacijom i može da propušta ili zadržava informacije u zavisnosti od sopstvenih interesa ili interesa strane koju predstavlja.

Primjer negativne i opasne strane kojom se mediji mogu poslužiti u društvu jeste raširen učinak pojedinih medija i njihova uloga u događajima koji su zadesili islamski svijet, a posebno arapske države. Ovdje mislimo na satelitske medije, društvene mreže i elektronske medije uz dodatak tradicionalnih medija, tj. novina, časopisa, zvaničnih televizijskih stanica i pratećeg medijskog haosa, koji su doprinijeli raskomadanju arapskog društva. Zastranjujući utjecaj usmjeren ka običnim masama je daleko opasniji po društva jer on mijenja njihova uvjerenja i ponašanja veoma lahko i čini ih gorivom za sukobe radi drugih ciljeva.

Nove medijske kuće poput kanala Al Jazeera, a nakon njega i kanal Al-Arabija i druge satelitske stanice kao što su “Abu Dabi“ i ostale su u manjoj mjeri

dr. Nezar Omran


uspjele steći povjerenje publike nakon što se iskrivila slika o tradicionalnim medijima koji su bili odvažniji u izlaganju mnogih tema koje interesiraju ljude. Međutim, raznolikost, umješnost, upotreba tehnologije, slike i glasa u boljem kvalitetu u odnosu na tradicionale i državne medije doveli su do povećanja njihovih pratilaca, pa sada uživaju povjerenje velikog dijela publike u arapskom svijetu.

Nakon što su uspjele odigrati važnu ulogu u utjecanju na razne revolucije u istočnoj Evropi, ove medijske platforme su se ohrabrile za igranje uloge u promjeni arapskih društava i režima. Iako su ogorčenje nad totalitarnim režimima u arapskim državama i goruća želja za promjenom prevladali na arapskim ulicama, platforme su ipak ostale talac vladajuće politike i njenih finansijera. Kada su počele vršiti utjecaj u događajima tzv. Arapskog proljeća, umjesto da samo prenose, one su imale moć i da upravljaju događajima. U tome se posebno izdvaja Al Jazeera, koja je imala kontrolu nad prenosom slike i koja se postarala da prenosi one slike koje je željela da dođu do gledatelja. Iz tog razloga je ponekad pribjegavala obradi vijesti, prevari i izmišljanju. Tako je imala veliku ulogu u oblikovanju događaja i utjecaju na njih, a posebno na događaje u Libiji kada je došlo i do pada države i kada je iza sebe ostavila pustoš. Dakle, kanal Al Jazeera je bio u stanju da ruši ali ne i da gradi, i upravo je to jedan od strateških ciljeva kojem teže svjetski moćnici kao i vlasnici modernih tehnologija uključujući i nove medijske tehnologije. Taj cilj je, zapravo, raskomadavanje arapskih i islamskih zajednica; njihovo slabljenje kako bi postale suparničke državice koje je lahko progutati; preobraženje želje za promjenom u revoluciju i promjena u anarhiju koja uništava društvo preko države.

Ovakvi događaji su se prenijeli u Egipat, a zatim i Siriju, dok stanje u Iraku ne jenjava već decenijama. Ovi mediji su odigrali istu ulogu kao u Libiji u pokušaju da sruše suverenitet spomenutih država. Oni su vodili događaje i upravljali njima i bili su više od medija. Međutim, geopolitička stvarnost koju predstavlja, ovo područje koje je kroz historiju bilo područje konvergencije (zbližavanja) i sukoba između Istoka i Zapada, je ujedno i područje u kojem se različiti projekti nadmeću još od kolonijalne ere, a nakon nje i Hladnog rata. U ovom regionu i dalje postoji unutrašnja ideološka borba za oblikovanje nacionalnog identiteta, njegove suštine i granica. Ovo je prouzrokovalo koliziju dva kontradiktorna projekta u regionu, a naročito u Siriji, Egiptu i Iraku. Kanali Al Jazeera, Al-Arabija i zapadni kanali predstavljali su jedan projekt, odnosno jednu stranu sukoba, dok su drugi kanali poput kanala Al-Alem, a onda i Al-Mejadin, Raša tudej i pojedini lokalni kanali manjeg utjecaja, na drugoj strani, predstavljali drugu stranu u sukobu. Mediji obje strane su pribjegli propagandi i vizuelnom marketingu ignorirajući slogane neutralnosti i kredibiliteta, kao i brojnim trikovima i metodama kako bi gledatelju nametnuli svoju tačku gledišta. Obje strane prilikom prikazivanja vijesti o događajima pokušavaju prikazati žrtvom onu stranu koju podržavaju i predstavljaju tragične scene na emotivan način koji pogađa gledatelja, a u isto vrijeme zanemaruju žrtve druge strane koje proživljavaju istu tragediju. Uprkos tome što je broj žrtava sukobljenih strana u suprotstavljenim projektima u,



naprimjer, Siriji jednak, na spomenutim medijima vidimo slike i vijesti vezane za samo jednu stranu u ovisnosti o kom se od spomenutih medija radi. Isti mediji su se, također, koristili metodama psihološkog rata, poigravanjem termina, nomenklaturom i satanizacijom druge strane u pokušaju da uklone svaku zakonitost strane koju su napadali. Naprimjer, Al Jazeera je otišla dalje pa je libijsku vojsku nazivala Gadafijevom brigadom, a egipćanske sigurnosne snage ili pristalice vlasti - razbojnicima. U Siriji su nazivani „Eš-Šebiha“, a u Jemenu pokretačima razbojništva i drugim etiketama. Tako zapažamo da u Jemenu na vijestima dva kanala koja predstavljaju suprotne strane, kao što su Al-Mejadin i Al Jazeera, kanal Al-Mejadin vojne snage kojim upravlja Ali Abdullah Salih naziva državnom vojskom za razliku od Al Jazeere koja ih naziva Salihovom milicijom, dok vojsku koju predvodi njegov oponent Hadi Mensur naziva nacionalnom vojskom.

Ova kontradiktornost odražava viziju i projekt koje predstavljaju ove televizijske stanice.

Uprkos haosu kojem su ovi kanali doprinijeli dodavanjem ulja na vatru, ipak je najveća žrtva bila cjelokupna društvena struktura u arapskim zemljama. Mediji su uspjeli razjediniti ta društva, sagraditi zid mržnje među njima i posijati razdor i nasilje između različitih segmenata društva. Libija još uvijek plaća visok ceh zbog ove politike. Ujedno i Sirija i Irak plaćaju veoma visoku cijenu zbog politike nemarnih medija, a njih prate Jemen i Egipat koji je, unatoč tome što je izašao sa manje gubitaka, i dalje na meti pokušaja slamanja, a pokušaji da se izazovu neredi unutar države su još uvijek u toku.

Naida Zeković-Džanković


316.776.32:37.03-057.874(497.11)


UTICAJ MEDIJA NA ODGOJ UČENIKA OSNOVNIH ŠKOLA NA TERITORIJI NOVOG PAZARA

SAŽETAK Riječ mediji vodi porijeklo od latinskog izraza medium, što u bukvalnom

prijevodu znači nešto što se nalazi u sredini, odnosno nešto što predstavlja sredinu. Glavni zadatak medija je prenošenje različitih vrsta informacija široj publici. Mediji predstavljaju komuniciranje sa ljudima putem različitih medijskih elemenata kao što su: štampa, radio, televizija i mnogi drugi. Zbog količine kvalitetnih i važnih informacija, također programa i zabave koje oni nude, imaju veliki značaj u životu svakog čovjeka, posebno kod djece.

ABSTRACT : The word media is derived from the Latin word medium, which literally

means something that is in the middle, or something that represents the pass. The main task of the media is transmitting various types of information to a wider public. Media represents way of communication with people through various media elements such as print, radio, television and many others. Media have great significance in the life of every human being, especially in children, because of the abundance, quality and relevant information, also because of programs and entertainment that they offer.

UTICAJ MEDIJA NA ODGOJ UČENIKA OSNOVNIH


Mediji se razvijaju veoma brzo tako da djeca bivaju podložna njima već u prvim godinama svog života, a nadalje uticaj medija na djecu postaje sve veći. Oni se nalaze svuda oko njih: u kući, automobilu, na ulici. Navikavanje na medije dešava se brzo i neprimjetno. Mobilni telefoni su vremenom postali multimedijalni uređaji, dostupni svim generacijama, a njima se može ne samo telefonirati već i pratiti TV-program, slušati radio, koristiti internetom. Uticaj medija na život djece se s godinama povećava jer se i povećava broj i vrste medija.

Mediji utiču na formiranje mišljenja ljudi u društvu i veoma su važni za obrazovanje, naročito djece. Svako dijete je u većoj ili manjoj mjeri svakodnevno izloženo njihovom uticaju. Sve manje je onih koji slobodno vrijeme provode napolju, u igri sa drugom djecom, a sve više djece koja sate provode uz internet, TV-programe, mobilne telefone, čiji sadržaji nisu prilagođeni njihovom uzrastu. U vremenu u kojem živimo porodica, kao osnovna ćelija društva i pokretač društvenog razvoja, usljed svakodnevnih promjena društvenih odnosa, sve više mijenja prvobitnu funkciju.

Mediji, kao moćni instrumenti društvene komunikacije, u svom središtu, imaju tekuća zbivanja i promjene u svim oblastima društvenog života. Sredstva masovnih komunikacija nemaju samo obrazovni značaj (bilo u nastavi ili van nje), već i veoma velik odgojni uticaj, posebno u izgrađivanju stavova, uređenja sistema vrijednosti i sl. Najznačajnija sredstva u obrazovanju i odgoju učenika i mladih su:

štampa

radioemisije

televizijske emisije

internet

mobilni telefoni

facebook

instagram i drugi

ŠTAMPA Štampa je zbirni naziv za pojedinačne štampane mas-medije: knjigu, letak,

novine i strip.

Djeca saznanja o štampanim medijima dobijaju preko ilustriranih knjiga, slikovnica, časopisa. Jako je mali broj časopisa koji su struktuirani da zadovolje njihove potrebe.

Zametak savremene štamparske tehnike i tehnologije koja se koristi za masovno komuniciranje nastao je pronalaskom štamparske prese, a historija širenja novosti pisanim putem je daleko duža. „Usmene novine“ su počele biti zamijenjivane pisanim još u babilonskoj, egipatskoj starogrčkoj civilizaciji, i to u



prvom redu plakatima (koji se i danas koriste u Kini kao jedno od sredstava objašnjena).265

Mediji, a posebno internet, televizija i film, izbacili su gotovo u potpunosti knjigu iz života mlađe populacije. Knjiga je postala zastarjeli pojam bilo da se radi o lektiri, klasičnim romanima ili stručnoj literaturi. Jedan dio istraživanja Stratedžik Marketinga bavio se upravo ovim problemom. Njihovi zaključci su sljedeći: - Knjige se veoma rijetko čitaju; - Čitanje knjiga nije popularno u njihovom društvu; - Najčešće se ne čita ni obavezna školska lektira jer postoje sajtovi na internetu na kojima se nalaze interpretacije knjiga koje su „sasvim dovoljne“; - Studenti čitaju stručnu literaturu pa nemaju ni želje ni volje da čitaju beletristiku; - Kao razloge zbog kojih ne čitaju knjige ispitanici su naveli nedostatak vremena, koncentracije i uopće navike čitanja. (Čitat ću kad budem stariji i kada budem imao više vremena.)

Istraživanje Instituta za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu pokazuje da trećina učenika uopće ne čita (12%) ili čita samo ono što mora (21%). Najbrojnija grupa su „sporadični čitaoci“ koji čitaju lektiru i ponekad knjige koje nisu obavezne (oko 40%). Blizu trećine učenika često osim lektire čita i druge knjige, među njima je 7% onih koji „gutaju“ knjige.

U Novom Pazaru učenici uglavnom čitaju ono što moraju, lektire koje su obavezne. Mali je broj učenika koji svojevoljno čitaju. Što se tiče dječijih časopisa skoro da ih i nema u prodaji. Učenice viših razreda čitaju časopis Bravo-Girl, Tv-Novele. Šarolik i raznovrstan, magazin „BRAVO Girl!“ sadrži teme koje, prema mišljenju njihovog uredništva, okupiraju djevojke od 10 do 17 godina: prva ljubav, momci, ljepota i moda. Poznate ličnosti iz svijeta muzike i filma daju savjete čitateljkama, a u „BRAVO Girlu“ mogu se pročitati i intervjui sa poznatima. Ovaj časopis organizira velike nagradne igre i zanimljive akcije u kojima mogu učestvovati sve lijepe, pametne i duhovite djevojke koje, naravno, čitaju njihov magazin! Tv-novele je časopis koji govori o glumicama, o njihovim privatnim životima, sadržaj serije i njeno dalje dešavanje.

RADIO Radio je najstariji i bio je najrasprostranjeniji elektronski medij masovnog

komuniciranja. Njegova tehničko-tehnološka struktura konačno je oformljena u prvim decenijama XX vijeka čime su stvoreni uvjeti da se njime masovno distribuiraju auditivne poruke u oblikovanim radioprogramima, mada je nastanak ovog medija omogućen nizom naučno-tehničkih otkrića u prethodnom vijeku.

Za razliku od štampe, radio je brzo postao čovjekov svakodnevni pratilac na poslu, na sijelima, u šetnji, u autu, pri spavanju i buđenju. Ovim je znatno doprinio

265 Kin Dž.(1995): Mediji i demokratija, Filip Višnjić, Beograd. str. 44.



pronalazak srazmjerno lahkih, malih i jeftinih tranzistorskih radioprijemnika, koji kao izvore energije koriste i baterije sada već i na svom mobilnom telefonu.

Praćenje radioprograma traži manju pažnju, odnosno naprezanje (koncentraciju) i stoga manje zamara nego čitanje štampanih natpisa, a radio omogućuje i neposrednije veze pošiljalaca i primalaca poruke. Ljudski glas djeluje na radiju kao živ, čak i kad se emituje prethodno načinjen snimak, i stoga nastaje utisak neposrednosti, a odštampano slovo je uvijek samo mrtvo slovo na papiru.266

Poznavajući značaj radioprograma za informiranje i djelovanje na moral stanovništva, Nijemci su na okupiranim teritorijama zabranjivali građanima da posjeduju radioprijemnike, ali je veliki broj ovih sprava ostao neotkriven do kraja rata. Razmjere pažnje koja se u tom ratu posvećivala radioprogramu pokazuje i jedna britanska akcija protiv dejstva „vijesti“ koju je širilo Gebelsovo ministarstvo u Njemačkoj.

Radio je veliki značaj i ulogu imao tokom rata kada nije postojao drugi izvor informacija. Ljudi su slušali, i samo putem radija su mogli saznati šta se dešava, koliko je ljudi poginulo, koja sila je pobijedila ili je nadomak pobjedi, oni su vjerovali bez obzira da li su te informacije bile praćene propagandom.

Jedan od nedostataka prenošenja informacije (čini se propagandno djelovanje) putem radija, a i televizije, sastoji se u tome što pošaljioci poruka često ne mogu znati da li su one stvarno dospjele do ljudi kojima su namijenjene. Ovaj problem je posebno izražen ako poruke trebaju preći veća rastojanja, iznad tla nepovoljnih oblika, u vrijeme koje je nepovoljno ili nepouzdano zbog atmosferskih i drugih uvjeta.

U odnosu na prije kada je prvenstveno imao ulogu prenošenja vijesti, radio se danas u najvećoj mjeri koristi za slušanje muzike. Obično uz put, na poslu, u određenim lokalima, restoranima i u autu. Učenici osnovnih škola na pitanje „Da li slušate neki radio?“ uglavnom su odgovoili sa ne, zato što na TV-u i na računaru slušaju sve što ih zanima, radio slušaju samo u nekim restoranima ili u autu.

TELEVIZIJA Riječ televizija je neologizam nastao od grčke riječi tele (daleko) i latinske

riječi visio (gledanje, viđanje, predstava), a prvi je u savremnom značenju ovaj izraz upotrijebio ruski naučnik Perski na međunarodnom kongresu u Parizu, u saopćenju 'Električna televizija'.267

Rijetko je koje otkriće tako temeljito izmijenilo život savremenog čovjeka kao što je to učinila televizija. Televizija je smanjila broj neposrednih ljudskih kontakta, broj izlazaka, izleta, posjeta bioskopu pa i broj pročitanih knjiga. Poremećen je i sustav radnog dana. Ljudi koji su inače voljeli uredan život, počeli

266 Mek Kvejl, D.(1994): Stari kontinent-novi mediji, Clio, Beograd, str. 88. 267 Radojković, M., Miletić, M. (2006): Masovno komuniciranje medija i društvo; Učiteljski fakultet; Beograd



su odlaziti na spavanje poslije završetka programa ili, u najboljem slučaju, pošto su vidjeli svoju omiljenu seriju. Statistički je utvrđeno da se u toj populaciji žene više posvećuju slušanju radija ili gledanju televizije nego muškarci.268

Televizija je pružila i mogućnost obrazovanja. Sama struktura televizijske poruke ima, dakle, sopstvenu poruku. Raspoloživim tehničkim sredstvima i rediteljskim postupcima, televizija prikazuje stvarnost publici onakvom kakvom je ona želi prikazati, dakle potpuno drugačije od onog kakva ona zaista jeste.

Televizija je uz internet jedan od najuticajnijih masovnih medija. Djeca veći dio svog slobodnog vremena provode pred televizorom. Tamo svakako ima svega sem edukativnih emisija koje su im potrebne i koje bi trebali pratiti. Umjesto njih mogu vidjeti veliki broj muzičkih spotova, reklama, filmova, serija, i uglavnom nepoželjne oblike ponašanja. Televizija kao mas-medij umjesto prvobitne informativne i edukativne uloge dobila je novu marketinšku, ideološku i destruktivnu ulogu. Marketinška ima za cilj da po svaku cijenu promovira određene proizvode direktno u promo-bloku rezervisanom za reklame, ili indirektno u pauzama koje slijede dok traje određeni film, serija i sl.

Televizija omogućuje razvoj privatnosti, povlačenje u sebe, komunikaciju sa slikom i sadržajem „iskrivljenje stvarnosti“ podstiče želje i snove, umjesto doživljaja pruža zamjenu za poželjne i nedostupne doživljaje.

Na osnovu istraživanja sprovedenog u osnovnim školama na uzrastima od petog do osmog razreda, može se zaključiti da učenici osnovnih škola svoje slobodno vrijeme najviše provode uz TV 4h dnevno. Gledajući filmove, serije i ostale sadržaje koje plasira televizija, koristeći propagandu i manipulaciju znatno utiče na formiranje ličnosti. Djeca u ovom periodu, kada se razvijaju prateći razne sadržaje koji nisu prikladni njihovim, u velikoj mjeri upijaju i nastoje oponašati ono što prate.

Na osnovu ispitivanja učenika od petog do osmog razreda vidimo da učenici na TV-u u najvećoj mjeri prate filmove kako crtane tako i sve vrste filmova. Zatim serije, obično su to turske i indijske serije. Oni učenici koji prate sport to obično budu utakmice ili tenis. Rijaliti koji učenici prate su Farma, Parovi i ostali. Edukativnih emisija ima najmanje na TV-u. Raznovrsnost sadržaja svakako raznovrsno utiče na djecu. Sa TV-ekrana svakodnevno možemo gledati scene nasilja, ubistva, bluda i nemorala, lahkog života bez truda i rada. Koliko to utiče na njih najbolje govori njihovo ponašanje u školi i na ulici. Dječaci tako nose oružje, a djevojčice oponašajući glumice rano stupaju u intimne odnose. Roditelji, koji su prirodno bili i prvobitni uzori, zamijenili su ih medijski idoli i heroji. A, da problem bude još veći osobine i vrijednosti koje ti novi „medijski“ uzori protežiraju nisu više hrabrost i odgovornost, nego bogatstvo i ljepota. Takav uticaj teško je sada spriječiti, jer TV-stranice više ne brinu kakve će sadržaje i poruke poslati. Za njih je mnogo važniji podatak gledanosti. Ono što su djeca nekada dobivala čitajući priče i

268 Vladimir Pletenac (1982) Odgoj i samoupravljanje, Zagreb, str. 172.



bajke ili što su mogla čuti od svojih roditelja, te na taj način razvijala maštu i gradila svoje predodžbe po svijetu, televizija je uzurpirala videozapisom.269

Na pitanje koje filmove volite gledati, učenici osnovnih škola odgovorili su na sljedeći način:

Plasiranje nasilja u raznim programima, favorizovanje antijunaka, zanemarivanje vrijednosti kriterija i podržavanje vulgarnih i agresivnih modela idenfikacije i njihovo prihvatanje kao vrijednih i poželjnih. Suština većine crtanih filmova za djecu, naročito onih gdje su negativni junaci glavni nosioci radnje, pokazuje da oni podstiču nasilje, sukobe, agresivnost i razvijaju svijest da ružno i zlo može biti prihvatljivo ako se na njega gledalac privikne. U skladu sa uticajem ovog mas-medija, učestala je pojava nalaženja „uzora“, putem idenfikacije pojedinaca, a ponajviše mladih ljudi sa ličnostima i likovima koje nam plasiraju TV-programi. Po procjeni psihologa, najveći uticaj na agresivnost učenika imaju filmovi neprikladnih sadržaja u kojima se propagira nasilje. Gledanje nasilnog TV-programa može gledaoca učiniti nasilnim.

INTERNET Do ranih devedesetih godina prošlog vijeka, mnogi stručnjaci iz oblasti

indrustrije kompjutera smatrali su da je period vladavine personalnog kompjutera (PC) završen. Polahko im je postajalo jasno da budućnost ne leži u pojedinačnim kompjuterima, nego u globalnom sistemu međusobno povezanih kompjutera - internetu. Iako mnogi korisnici kompjutera tada toga nisu bili svjesni, PC je ubrzo postao mjesto sa kojeg se moglo pristupiti djelovanjima u cijelom svijetu preko mreže koja se prostire širom planete, mreže koja nije vlasništvo nijednog

269 Selhanović, S.(2012), Savremeni mediji i djeca; Sarajevo-Futur, str. 52.

0

5

10

15

20

25

30

35

40

45

Peti razred Šesti razred Sedmi razred Osmi razred

Komedije Horor Akcione



pojedinca ili kompanije. Internet se pojavio sasvim spontano. On je proizvod jednog nepodijeljenog svijeta - svijeta nakon pada berlinskog zida. Ipak, njegovi počeci datiraju još iz vremena hladnog rata prije 1989. godine. Mreža je začeta u Pentagonu, sjedistu američkih vojnih snaga. Ustanovljena je 1969. godine i u početku se zvala ARPA mreža, što je akronim koji potiče od naziva agencije u Pentagonu koja se bavila istraživačkim projektima (Advanced Reserach Projects Agency). Cilj mreže bio je ograničen. ARPA je služila za povezivanje naučnika koji su radili pod ugovorom za vojsku u različitim krajevima Amerike, kako bi bolje sarađivali i ekonomičnije koristili skupu opremu. Naknadno je ustanovljeno da je mrežu moguće koristiti i za slanje poruka - tako je nastala elektronska pošta, e-mail.

Nekoliko godina internet je postojao samo na univerzitetima. Povećanjem broja kućnih računara, međutim, internet je počeo izlaziti iz okvira univerziteta, a zatim je ušao u period eksplozivnog rasta. U periodu između 1988. i 1998. godine broj domaćinstava u Britaniji koja su imala kompjuter porastao je sa 18 na 34%. U domaćinstvima sa djecom, ovaj procenat bio je još veći – 49%. Porast broja provajdera internet usluga (ISP) koji su nudili pristup mreži preko modema, učinio je da se broj domaćinstava koja imaju pristup mreži poveća. Online usluge, elektronska pošta, sobe za ćaskanje (chat rooms) i biblioteke softvera postavljene su na internet od strane vrlo raznolikih ljudi, ne samo iz Sjeverne Amerike, nego iz cijelog svijeta. Kompanije su se ubrzo priključile, tako da su 1994. godine preuzele primat nad univerzitetima u upotrebi interneta.

Najpoznatiji dio interneta jeste globalna mreža (World Wide Web - WWW). I zaista, poput kukavice u tuđem gnijezdu, ona prijeti da izbaci svog domaćina. Ta mreža, praktično, predstavlja globalnu multimedijalnu biblioteku. Izumio ju je jedan inženjer softvera u švajcarskoj fizičkoj laboratoriji 1992. godine. Autor softvera koji je mrežu popularisao širom svijeta bio je jedan student sa univerziteta Ilinoj. Korisnici se kreću mrežom uz pomoć pretraživača inrerneta (browser), softverskog programa koji omogućava pretragu informacija, nalaženje konkretnih sajtova. Sa mreže je moguće „skinuti“ razna dokumenta i programe, od vladinih zvaničnih dokumenata do antivirus programa i kompjuterskih igara. Veb sajtovi postaju sve sofisticiraniji, tako da predstavljaju praznik za čula. Mnogi su ukrašeni grafikama i fotografijama, ili sadrže zvučne ili videofajlove. Mreža također služi kao posrednik u elektronskoj trgovini (e-commerce) - poslovnim transakcijama koje se odvijaju preko interneta.

Koliko ljudi zaista ima pristup internetu nije poznato, ali početkom 21. vijeka ta brojka iznosila je preko 100 miliona. Procjenjuje se da se internet od 1985. godine širi po stopi od 200% godišnje. Ovaj eksponencijalni rast sigurno će se nastaviti i u budućnosti daljim napretkom komunikacijske tehnologije i usavršavanjem kompjutera.

U posljednje vrijeme internet je medij koji najdirektnije zaokuplja dječiju pažnju, te time po najviše utiče na njih. On je glavni masovni medij današnjice, on formira mišljenja i stavove ljudi u društvu. Svijet je time danas suočen sa sve većim izazovima koje internet nudi - nudeći virtuelni svijet koji je primamljiviji od puke



svakodnevnice. Na taj način pravi se samo još veći jaz između stvarnog i imaginarnog svijeta. Djeca u tom rasponu bivaju brže uključena. Najveći dio slobodnog vremena djeca provode upravo koristeći internet. Otuda nas ne treba iznenaditi utjecaj interneta kao jednog od najvažnijih činioca njihovog funkcionalnog odgoja i obrazovanja. U tom smislu, koristeći savremenu tehnologiju djeca na zabavan i pristupačan način mogu dobiti potrebna saznanja iz škole. Za razliku od televizije koja nam servira svoje stavove odnosno ono što želi, računar zajedno sa internetom radi ono što mi sami želimo i što nas ustvari zanima. Naravno, internet ima i svojih negativnih strana. Internet koristeći slobodno vrijeme djece otuđuje ih od nas samih, te se oni manje bave sportskim djelatnostima izvan kuće. Ujedno, internet kao televizija podstiče na nasilje. Roditelji bi stoga morali voditi računa o upotrebi dječijeg „slobodnog vremena“ ne tek uskraćivanjem računara, nego zajedničkim djelovanjem. Treba im ukazati na neprikladne sadržaje.270 Roditelji bi trebali odrediti mjeru upotrebe interneta za svoje dijete.

Najposjećeniji sadržaji na internetu su društvene mreže. To su uglavnom facebook i instagram dok mlađi razredi posjećuju i youtube. Kada govorimo o videoigricama kojima djeca posvećuju punu pažnju, najnovije istraživanje pokazuje da igranje nasilnih videoigrica, čak samo 20 minuta, desenzibilira ljude kad je u pitanju stvarno nasilje, odnosno, njihovi igrači otupljuju na brutalnost u svakodnevnom životu. Naučnici su otkrili da učenici koji su igrali nasilne videogrice nakon 20 minuta su imali slabije fiziološke reakcije na prikaze stvarnih slučajeva nasilja. To znači da se osoba manje emocionalno uznemiri kada gleda stvarnu brutalnost. Mnogi roditelji vjeruju da nasilne videoigrice neće utjecati na ponašanje njihove djece. Profesor univerziteta Carnagey upozorava da „mnogi sadržaji u medijima koje djeca gledaju su puni nasilja. U dječijim filmovim, a i igricama nasilje je najčešće upakovano u „slatke i prijateljske“ likove i dizajn,“ upozorava on. Stručnjaci upozoravaju da ova nenamjerna desenzibilitacija kao posljedica izloženosti nasilju na medijima može imati istinski uticaj na razvoj djeteta.

FACEBOOK I NJEGOV UTICAJ I ZASTUPLJENOST KOD UČENIKA Facebook je socijalna mreža koja vam omogućava da se povežete sa

prijateljima, rođacima i ljudima koji žive oko vas. Facebook možete koristiti kako biste ostali u kontaktu sa prijateljima, rodbinom, poznanicima, kako biste se upoznali sa novim ljudima koje do sada niste poznavali, a sličnih ste razmišljanja, studirate na istom fakultetu, radite sličan posao, živite u istom gradu. Na facebook-u možete postaviti neograničeni broj slika, kreirati svoje albume, pokazati ih svojim prijateljima, pogledati njihove… Svako se može pridružiti ovom uistinu

270 Selhanović, S.(2012): Savremeni mediji i djeca; Sarajevo-Futur, str. 37.



velikom virtualnom svijetu prepunom ljudi. Facebook je besplatan tako da se besplatno možete pridružiti ovoj zajednici koja danas broji više od 400 miliona aktivnih korisnika. Kako biste se registrirali sve što vam treba je vaša važeća e-mail adresa, ako se želite povezati s vašim prijateljima sa fakulteta, škole ili posla, registrirajte se na facebook vašom e-mail adresom sa fakulteta, posla ili škole.271

Facebook je promijenio oblik društvene interakcije, posebno među mladim ljudima.

Istraživači su otkrili da tinejdžeri koji koriste facebook češće, pokazuju više narcisoidne tendencije, dok mladi ljudi koji dosta vremena provode na facebook- u pokazuju više drugih znakova psiholoških poremećaja, uključujući i antisocijalno ponašanje, manije i agresivne tendencije. Oni su također istakli da facebook odvraća pažnju i može negativno utjecati na učenje. Studenti koji proveravaju facebook najmanje jednom u toku 15 minuta tokom trajanja predavanja ostvarili su niže ocjene. Pretjerana dnevna upotreba medija i tehnologije također ima negativan uticaj na zdravlje djece, ona postaju sklonija obolijevanju od anksioznosti, depresije i drugih psiholoških problema. Dok što se tiče pozitivne strane, naučnici su otkrili da mladi ljudi koji provode više vremena na facebook-u bolje pokazuju „virtuelnu empatiju“ prema svojim online prijateljima, također online društvene mreže mogu pomoći introvertnoj djeci da nauče kako da se druže. Istraživači također kažu da društveno umrežavanje može osigurati sredstva za nastavu na način koji će mladim studentima biti interesantan.272

Međutim, istraživači kažu da roditelji ne bi trebalo da tajno prate aktivnosti svog djeteta na mreži. „Ako mislite da ćete moći da koristite neki kompjuterski program za tajno praćenje vašeg djeteta na društvenoj mreži, gubite vrijeme. Vaše dijete će naći rješenje da izbjegne praćenje u roku od nekoliko minuta“ rekao je dr. Rosen. „Morate početi da razgovarate o upotrebi odgovarajuće tehnologije rano i često, i na taj način da izgradite povjerenje, tako da kada postoji problem, bilo da je zlostavljan ili vidi uznemirujuće slike, vaše dijete će razgovarati sa vama o tome. Velika zloupotreba privatnosti, intimnosti može biti mnogo opasna, ukoliko djeca bez nadzora starijih budu na toj društvenoj mreži. Najbolji primjer je ono što se desilo prije nekoliko godina sa djevojčicom koja je oteta iz majčinog naručja. Kasnije smo saznali da je upravo ova društvena mreža, tj. facebook kriv za to. Naime, majka djevojčice stare svega dvije godine je postavljala slike na internetu svoje djevojčice. Na drugom kraju svijeta bračni par se borio oko starateljstva nad djevojčicom koja mnogo liči na ovu djevojčicu. Dakle, htjeli su oteti djevojčicu da bi tamo postigli neki svoj cilj. Šta bi se sa ovom djevojčicom dogodilo da su ti kriminalci uspjeli to ne smijemo ni pomisliti. Sada će njena mama, a nadamo se i svaka druga mama dobro razmisliti prije nego što bilo šta postavi i objavi na ovoj društvenoj mreži facebook. „Zašto i ja ne pokradem neku radnju i tako budem na

271 www.facebook.com 272 http://www.lekarinfo.com/vesti/facebook-dobar-ili-lo-za-decu

http://www.facebook.com/



svim naslovnim stranama, i tako će svijet čuti za mene.“ Učenici osnovnih škola u Novom Pazaru skoro su svi korisnici facebooka. Facebook koriste kako bi se družili sa svojim vršnjacima, rodbinom. Gledaju slike drugih ljudi, postavljaju slike, lajkuju, komentarišu i tako provode vrijeme, nekada satima ostanu, noći provode na ovoj društvenoj mreži. Učenici osnovnih škola na pitanje „DA LI IMATE FACEBOOK?“ Odgovorili su na sljedeći način :

INSTAGRAM Instagram predstavlja društvenu mrežu za dijeljenje slika, sa oko sto miliona

aktivnih korisnika iz cijelog svijeta, obično mlađeg doba.

Učenici osnovnih škola, pa čak i oni koji ne koriste facebook, sada imaju instagram. Razgledaju slike prijatelja, simpatija. Gdje se nalaze, gdje putuju, koje restorane posjećuju, sve to možemo saznati na osnovu slika koje postavljaju.

Što se tiče ostalih društvenih mreža, učenici osnovnih škola su aktivni korisnici, tviter nešto manje koriste, dok su skoro pa svi učenici korisnici whatsapp i vaiber korisnici gdje jako brzo mogu stupiti u kontakt sa svojim drugarima iz škole, mogu slati stručnu literaturu, praviti grupe, razmjenjivati slike.

U medijima se pojavljuju ljudi koji ne promovišu kulturu jezika, govora i pravilne akcenutacije, unoseći u standardni jezik nestandardne naglaske, žargonizme, vulgarizme i još mnogo toga čime se jezik naružuje. Osim toga, sve

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

Peti razred Šesti razred Sedmi razred Osmi razred

7783

67

94

2317

33

6

Da Ne



češća je upotreba stranih riječi čak i onda kada za taj termin postoji adekvatan naziv u našem jeziku. U svijetu u kome danas živimo, od velike je važnosti biti informisan i aktivno učestvovati u javnom životu. Ako posmatramo na koji način mediji utiču na život ljudi, naročito djece, shvatit ćemo da postoje pozitivne i negativne strane medijskog uticaja. Pozitivne strane medija su vidljive u količini kvalitetnih i važnih informacija koje su od velikog značaja putem kojih učenici mogu na lakši način dobijati informacije potrebne za školu. S druge strane, postoje izvjesni negativni elementi a to mogu biti različite mnipulacije, zloupotrebe ili neistinite informacije koje se pojavljuju u medijima. Mediji u velikoj mjeri doprinose podizanju nivoa svijesti o važnosti zaštite prava djeteta. Novinari sve češćce upozoravaju na slučajeve kršenja prava djece u mnogim oblastima i kritikuju nedostatke u zaštiti istih. Oni daju važne i značajne informacije, obrazuju, edukuju, promovišu zdrave stilove života i sl. Mediji utiču na formiranje ukusa i predstavljaju najbrži način plasiranja neke informacije. Naročito je značajno afirmiranje djece, promoviranje njihovih rezultata, talenata i uspjeha jer se na taj način podstiče svako od njih da bude bolji i uspješniji kako bi se i o njima govorilo. Nesporan je uticaj medija na obrazovanje i kulturno obogaćivanje. Brojne sadržaje koji su nam nedostupni upravo konzumiramo putem medija. Uticaj medija u obrazovanju je velik pa se stoga u školi i nastavi primjenjuju određeni medijski sadržaji.

NASILJE U PORODICI IZMEĐU ŠERIJATA I SVJETOVNOG PRAVA


305-055.2::28

343.62-055.2(497.11)

Fatima Fejzović


SAŽETAK Islam, ali i sva ostala prava imaju za cilj da pomognu čovjeku, da mu daju

mogućnost da ljepše i lakše provede život na ovom dunjaluku. Prema tome, niko nema pravo da bez razloga povrijedi nekoga ili da mu nanese bilo kakvu bol, bilo da se radi o fizičkoj ili duševnoj boli, a tome nas najbolje uči i sam Poslanik, s.a.v.s., koji nam kaže: „Najbolji musliman je onaj od čijih ruku i jezika su mirni drugi muslimani.“ (Muslim)

ABSTRACT Islam, and all Islamic laws are aimed to help human by giving him the

opportunity to spend his own life easier and more beautifully. Therefore, no one has the right to hurt someone without cause, accordingly, not to cause any kind of pain for others physical or mental.

That is what our Prophet himself – peace be upon him- learns us when he tells us: "Muslim is the one from whose tongue and hand the people are safe...”

UVOD Svi smo mi stvoreni od Njega Jedinoga, svima nam je dao život, vazduh, dah,

vodu, hranu, sunce, kišu... Jedino On nam sve to može i oduzeti. Allah Uzvišeni je Taj Koji je stvorio kosmos i nevidljivi svijet i pravila u njima. Džibril ne uzima dušu, melek za kišu ne daje vjetar, pisari dobrih djela ne pišu hrđava niti pisari hrđavih pišu dobra djela, već svako radi prema naredbi Vladara.

Svakom čovjeku je data šansa. Način na koji će i kako će živjeti odabira u većini slučajeva on sam.

Fatima Fejzović


Osnovni postulat u islamu je očuvanje života, a ne njegovo ugrožavanje ili uništavanje. Očuvanje ljudskog života je jedan od temeljnih ciljeva islama. Očuvanje života, a zatim i normalan način življenja i djelovanja na ovom svijetu.

Porodica je osnovna ćelija društva bez koje jedno društo ne može funkcionirati na ispravan način. Ako želimo čvrstu zajednicu moramo imati i čvrstu porodicu, a ako želimo čvrstu porodicu moramo imati ili izgrađivati čiste i čvrste članove jedinke koje će skupa činiti porodicu.

Porodica je temelj na kojem počiva kompletno društvo, zbog toga islam poklanja posebnu pažnju izgradnji porodice i precizno određuje metode koje će nam pomoći u izgradnji zdrave i jake porodice. Islam nas uči najboljim metodama izbora supružnika, poklanja veliku pažnju odgoju djece, naglašeno provlačeći nit blagosti, ljubavi i milosti kao duhovnih komponenti koje upotpunjuju porodicu. Međutim, u posljednje vrijeme svjedoci smo sve glasnijih poziva, čak i u muslimanskim zemljama savremenog pogleda na porodicu čije uređenje je u sjeni apsolutnih ljudskih sloboda.

Sve više je devijacija koje prate porodice u cijelome svijetu. Gubljenjem zdrave porodice gubi se i zdrava zajednica. Jedan među prvim razlozima rušenja porodice, zapravo jeste nasilje u toj ili nad tom porodicom.

NASILJE O nasilju govorimo kada neko nekog namjerno povrijedi i učini da se osjeća

loše. Znači, nasilje je kada neko povrijedi nečije tijelo ili osjećanja.

Nasilje se može desiti svakome, i djeci, ali i odraslima. Ako se neki oblik nasilja veoma često ponavlja istoj osobi, onda kažemo da je to zlostavljanje.

Nasilje ne podrazumijeva samo batine, već i prijetnje, prisiljavanje, ograničavanje slobode, seksualno i psihičko mučenje.

Nasilje masovno šteti porodicama i uzrokuje mnogo duševnog i fizičkog bola. Zato se ono ne može tolerirati.

VRSTE NASILJA Neki islamski učenjaci su nasilje podijelili na sljedeći način:

1) Nasilje roba u odnosu na njegova Gospodara. Ta vrsta nasilja se zove širk, tj. pripisivanje druga Allahu, dž.š. Mudri Lukman savjetujući svoga sina, zabranjuje mu činjenje širka, nazivajući ga velikim grijehom, a Kur‘an govoreći o tome u 13. ajetu sure Lukman kaže:

„Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: „O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, veliko nasilje (nepravda).“

(Sura Lukman, 13)



2) Nasilje čovjeka prema sebi na način činjenja grijeha koji su manji od širka. Ovu vrstu nasilja Allah, dž.š., će oprostiti ako hoće, a ako hoće, za to će ga kazniti. Čovjek kroz grijehe koje čini izaziva na sebe Allahovu srdžbu i kaznu, a On u 6. ajetu sure Tahrim kaže:

„O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.“

(Sura Tahrim, 6)

3) Nasilje prema drugim ljudima na način napada na njih, njihovu čast i imetke.

Sarajevo: 06. redžeb 1423. h/13. septembar 2002. g.

Hutba: Džamija „Kralj Fahd“

Hatib: Nezim Halilović - muderris

Islam na porodicu gleda kao osnovnu ćeliju od koje se sastoji kompletno društvo. Samo sa zdravim ćelijama društvo može biti potpuno zdravo. Zato se porodici poklanja tolika pažnja u islamu.

Ona ima svoje osnovno i šire značenje. Osnovno značenje riječi porodica u islamu odnosi se samo na roditelje i djecu, a šire na ostale članove porodice kao što su djed, nana, amidže, daidže, tetke. Dakle, islam teži ka uvezivanju većeg broja jedinki u porodici kako bi veze među njima bile što jače, čime bi ujedno ojačali kompletno društvo. Allah, dž.š., kaže: „A rođaci su, prema Allahovoj knjizi, jedni drugima preči, - Allah, zaista sve zna.“ (El-Enfal, 75) Ova porodična veza među većim brojem rođaka ogleda se u pravu na izdržavanje, nasljedstvu i uzajamnom potpomaganju, sve s ciljem jačanja društva, odnosno boljim povezivanjem jedinki unutar društva. Odnos među jedinkama je Allahov zakon iz kojeg nije izuzet nijedan čovjek. Kada je stvoren Adem, a.s., sa svojom suprugom nastanjen je u Džennetu. Iako je bio u Džennetu nije bio sam, nego mu je Allah, dž.š., podario ženu uz koju se smirio i u kojoj je našao sudruga za svoj život. Dakle, u čovjekovoj prirodi je da osjeća potrebu za supružnikom. Muškarac zavisi od žene, a žena od muškarca. Oni ne mogu jedno bez drugog, to je pravilo koje je Allah, dž.š., uspostavio i na kojem se temelji izgradnja porodice u islamu.

Kada se spomene porodično nasilje onda se u većini slučajeva misli na nasilje koje vrše muškarci prema ženama, međutim, ne smijemo zanemariti činjenicu da je veliki broj i nasilja roditelja nad djecom, zatim i nasilje nad muškarcima, odnosno nad muževima. To nam potvrđuju i činjenice da se u svijetu otvaraju sigurne kuće kako za žene i djecu tako i za muškarce. Jedna od takvih kuća je prva otvorena na Balkanu i to u Ćupriji. Međutim, broj nasilja nad ženama premašuje broj nasilja nad muškarcima.

Fatima Fejzović


VRSTE NASILJA NAD ŽENAMA

Psihičko nasilje

Psihičko nasilje je najrasprostranjeniji vid nasilja i podrazumijeva situacije kada vas partner: vrijeđa, ismijava, kritikuje, optužuje, prijeti vam, naziva vas pogrdnim imenima, ponižava, omalovažava vas ili vašu rodbinu i prijateljice, ljubomoran je, prisluškuje vaše razgovore, pretresa vašu tašnu, ograničava ili onemogućava komunikaciju sa rodbinom i prijateljicama, kada vas svojim ponašanjem nagoni da mislite da ste „luda“ i druge slične situacije.

Ekonomsko nasilje

Ekonomsko nasilje podrazumijeva sljedeće situacije: kada vaš partner ne daje novac za potrebe porodice, ne dozvoljava vam da imate uvid i pristup porodičnoj zaradi, uzima vašu zaradu i ograničava potrošnju, traži od vas da opravdate svaku paru, primorava vas da napustite posao ili vam ne dozvoljava da se zaposlite, manipulativnim radnjama onemogućava vam da napredujete u poslu ili da se školujete (uvijek pred ispit ili vašu obavezu na poslu pravi ekscese, uplaćuje vam skupa putovanja, organizira dolazak gostiju), sva imovina koju stičete se vodi na njegovo ime i druge slične situacije.

Fizičko nasilje

Fizičko nasilje podrazumijeva: šamaranje, udaranje, guranje, šutiranje, gnječenje, čupanje za kosu, lomljenje dijelova tijela, posekotine, davljenje, grebanje, ujedanje, saplitanje, gađanje nekim predmetom i drugo.

Seksualno nasilje

Ugrožavanje spokojstva

Pod ugrožavanjem spokojstva podrazumijeva se vika, galama, istjerivanje iz stana, sakrivanje ili izbacivanje vaših stvari, dokumenata, razbacivanje, cijepanje i uništavanje vaših predmeta, nanošenje štete na kućnim aparatima i dr.

2014. godine Agencija Evropske unije za osnovna prava objavila je potresne rezultate o nasilju nad ženama, naime radi se o sljedećim rezultatima.

Rezultati pokazuju da je zlostavljanje pandemično: gotovo 62 miliona žena, odnosno svaka treća, pretrpjela je nasilje od 15. godine. Jasno je kako evropske žene nastavljaju izdržavati visoke nivoe nasilja.

Istraživaoci su razgovarali s više od 42.000 žena u 28 zemalja članica EU, što je najobimnije istraživanje svoje vrste. Učesnice su ispitane o njihovom iskustvu kada je riječ o fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju.



Prema studiji, 55 % žena je seksualno provocirano, 18 % njih su bile uhođene, dok ih je 43 % pretrpjelo psihičko zlostavljanje.

Podaci su bili razvrstani po državama, a najviše stope nasilja zabilježene su u Danskoj (52 %), Finskoj (47 %) i Švedskoj (46 %), dok su najniže stope u Španiji (22 %), Grčkoj (21 %), Austriji (20 %) i Poljskoj (19 %).

Kazne za nasilje

U Austriji su, kao i u mnogim drugim zemljama, posljednjih godina doneseni novi zakoni protiv nasilja. Tako, naprimjer, Zakon o zaštiti od nasilja predviđa da policija nasilnika može odmah izbaciti iz stana i zabraniti mu povratak na deset dana. Nadležni sud tu zabranu može produžiti na tri mjeseca. Nasilnik koji se ne drži propisane zabrane svaki put mora platiti novčanu kaznu.

Ne isplati se, dakle, biti nasilan, jer se pored kazne reskira i gubljenje porodice!

Kazne u Srbiji

Član 194.

(1) Ko primjenom nasilja, prijetnjom da će napasti na život ili tijelo, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno stanje člana svoje porodice,

kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je usljed djela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su učinjena prema maloljetnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od dvije do deset godina.

(4) Ako je usljed djela iz st. 1, 2. i 3. ovog člana nastupila smrt člana porodice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.

(5) Ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud odredio na osnovu zakona,

kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine i novčanom kaznom. (Zakonik Srbije, član 194)

Kazne u islamu

Ovu vrstu nasilja Allah, dž.š., neće oprostiti, osim nakon oprosta od strane onoga kome je nasilje učinjeno. Ako mu ne želi oprostiti, za to može tražiti naknadu na dunjaluku i Ahiretu. To potvrđuje hadis koji navodi Muslim u Sahihu:

Fatima Fejzović


Prenosi Ebu-Hurejra, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Svačije pravo će na Sudnjem danu biti vraćeno onima kojima pripada, pa čak i pravo šukave ovce u odnosu na rogatu.“ (Muslim)

Kada će na Sudnjem danu pravo šukave ovce u odnosu na rogatu biti nadoknađeno, kako će tek biti zaštićena prava obespravljenih vjernika? Razmišljamo li o tome i pripremamo li se za taj Dan, Dan u kojem će biti poravnati svi računi?

Zašto se nepravedni muževi prema svojim ženama ne boje Dana poravnanja računa, pa i pored toga maltretiraju i ponižavaju svoje žene, a žene nisu robovi, već supruge koje imaju svoja prava. Teško mi pada kada čujem da mnogi muževi svojim suprugama čine život nesnosnim; tuku ih bez razloga, maltretiraju, nazivaju pogrdnim imenima i ponižavaju na razne načine, a u isto vrijeme su spremni drugima dijeliti lekcije o lijepom ponašanju i usta su im puna Šerijata.

Sarajevo: 06. redžeb 1423. h/13. septembar 2002. g.

Hutba: Džamija „Kralj Fahd“

Hatib: Nezim Halilović - muderris

Odlučivanje na razvod braka dovodi do rješavanja ovog problema, zaboravljajući da je razvod „Allahu, dž.š., najmrža stvar od dozvoljenih stvari!“

Razvod braka ne utiče samo na supružnike, već itekako zadaje velike boli djeci i ostaloj rodbini. Statistike su pokazale da djeca kojima su roditelji razvedeni mnogo se lakše kasnije odlučuju na isti korak, također, osobe koje su preživjele nasilje često čine iste stvari. Što se da zaključiti da činjenje nasilja nad jednom osobom može prouzrokovati posljedice na više osoba.

Za ovu vrstu nasilja predviđena je diskreciona kazna, odnosno nadležni organi će odlučiti na koji način će kazniti počinitelja.

Novi zakon u Srbiji

Novi zakon u Srbiji nastupio je 1. juna 2017. godine.

U Nacrtu zakona koji je objavljen na sajtu Ministarstva pravde, predviđena je obaveza nadležne policijske uprave da vodi evidencije o prijavljenim slučajevima nasilja u porodici, određivanju i sprovođenju hitnih mjera i mjera zaštite od nasilja u porodici propisanih Porodičnim zakonom.

Nadležni sud i Nadležno tužilaštvo, prema Nacrtu zakona također su dužni da vode evidenciju o nasilju u porodici.

Spomenute evidencije vodit će se u Republičkom javnom tužilaštvu u elektronskom obliku i činit će Centralnu evidenciju o slučajevima nasilja u porodici.

Novi Zakon o sprečavanju nasilja u porodici uvodi potpuno nove hitne mjere - udaljavanje nasilnika iz porodice i zabranu prilaska žrtvi, kao i profesionalno-disciplinsku odgovornost za službenike koji ne budu postupali u skladu sa



zakonom. Udaljavanje može trajati 48 sati i to policijski službenik može odrediti, a nakon toga, na prijedlog javnog tužioca, sud može odrediti da se hitna mjera produži još 30 dana.

To znači da se žrtvi daje mogućnost 32 dana da se oporavi i da se na neki način osamostali, da bude zaštićena u tom periodu, ukoliko dođe do kršenja hitne mejre, može se izreći kazna zatvora do 60 dana u prekršajnom postupku, gdje će sud vrlo brzo reagovati.

U Srbiji je u 2016. godini ubijeno 3 djece i 22 žene. Nakon stupanja novog zakona o nasilju dolazimo do poražavajućih podataka.

Prema izvještaju iz Republičkog javnog tužilaštva, od početka primjene Zakona o sprečavanju nasilja u porodici u periodu od 1. do 30. juna ukupno je razmatrano 2.430 slučajeva nasilja u porodici, od čega je na području Apelacionog javnog tužilaštva u Beogradu 839, Novog Sada 588, Kragujevca 733, dok je na području Apelacionog javnog tužilaštva Niš razmatrano 270 slučajeva nasilja u porodici.

Čak 1.212 prijedloga za produženje hitnih mjera zaštite od nasilja podnijeto je u čitavoj Srbiji. U ovim zahtjevima prednjači područje koje obuhvata Apelaciono tužilaštvo u Kragujevcu gdje je podnijet 421 zahtjev. Među zahtjevima koji su stigli u ovo tužilaštvo u najvećem broju jesu oni iz Jagodine gdje je zahtjeve podnijelo čak 56 osoba. Na području Apelacionog tužilaštva Beograd pristiglo je 289 prijedloga za produženje mjera, dok je u Novi Sad i Niš stiglo 252, odnosno 250 prijedloga.

Od zahtjeva koji su podnijeti, sud je usvojio skoro sve, odnosno 1.174.

Porodično nasilje u Sandžaku ili konkretno u Novom Pazaru i nije tako prošireno kao u ostalim gradovima Srbije. Tako bar govore činjenice i broj prijavljenih.

Stupanjem na snagu novog zakona o nasilju u porodici ima pozitivne naznake, ali još uvijek nema konkretnih podataka ili pomaka.

(Uprava za spcijalni rad, Novi Pazar)

Islam, ali i sva ostala prava imaju za cilj da pomognu čovjeku, da mu daju mogućnost da ljepše i lakše provede život na ovom dunjaluku. Prema tome, niko nema pravo da bez razloga povrijedi nekoga ili da mu nanese bilo kakvu bol, bilo da se radi o fizičkoj ili duševnoj boli, a tome nas najbolje uči i sam Poslanik, s.a.v.s., koji nam kaže: „Najbolji musliman je onaj od čijih ruku i jezika su mirni drugi muslimani.“ (Muslim)

Samina Dazdarević, Mersija Camović i Adnan Hasanović


811.111'373.45

Samina Dazdarević, [email protected]

Mersija Camović

Adnan Hasanović

INTEGRATION OF ARABISMS INTO ENGLISH ON THEMORPHOLOGICAL AND SEMANTIC LEVEL

INTEGRACIJA ARABIZAMA U ENGLESKOM JEZIKU NA MORFOLOŠKOM I SEMANTIČKOM NIVOU

ABSTRACT This study is very significant because we want to emphasize a considerable

influence of the Arabic language on the English language and to prove linguistically that Arabisms adapted and integrated into English on the morphological and semantic level. What is absolutely specific is that this study attains a completely different dimension because various linguists have occupied themselves mainly with the influence of English on the other languages, but the influence alsoflows the other way, and we will show that a certain language can influence the language that is known as a global language.

Key words - English language, Arabic language, language contact, linguistics borrowings, Arabisms, adaptation, integration, morphological level, semantic level.

Apstrakt - Ova studija je veoma značajna jer se njome ističe značajan uticaj arapskog jezika na engleski jezik i jer se lingvistički dokazuje da su se arabizmi

mailto:[email protected]

INTEGRATION OF ARABISMS INTO ENGLISH ON THEMORPHOLOGICAL AND SEMANTIC LEVEL / INTEGRACIJA ARABIZAMA U ENGLESKOM JEZIKU

NA MORFOLOŠKOM I SEMANTIČKOM NIVOU


adaptirali i integrirali u engleski jezik na morfološkom i semantičkom nivou.Ono što je veoma specifično je to što ova studija dobija drugu dimenziju time što su se do sada lingvisti uglavnom bavili uticajem engleskog jezika na druge jezike, a ovom studijom se pokazuje koliko i u kojoj mjeri neki drugi jezik može uticati na jezik koji ima status svjetskog jezika.

Ključne riječi – engleski jezik, arapski jezik, jezički kontakt, jezičke pozajmljenice, arabizmi, adaptacija, integracija, morfološki nivo, semantički nivo.

INTRODUCTION

Languages, like cultures, are rarely sufficient unto themselves. The necessities of communication bring the speakers of one language into direct or indirect contact with those of neighboring or culturally dominant languages. The interaction may be friendly or hostile. It may move on the ordinary plane of business and trade relations or it may consist of a borrowing or interchange of the more specialized products and issues of art, science, religion. Whatever the degree or nature of contact between neighboring peoples, it is generally sufficient to lead to some kind of linguistic inter influencing. Frequently the influence runs heavily in one direction.

The simplest kind of influence that one language may exert on another is the “borrowing” of words. When there is cultural borrowing there is always the likelihood that the associated words may be borrowed too.

Languages use various strategies in borrowing: perhaps adopting and preserving the form used in the donor language, sometimes adapting the borrowed word to conform more closely to their own phonological and morphological systems, and sometimes creating a new word through loan translation. Not surprisingly, the extent and nature of borrowing between two languages reflect the extent and nature of the contact between the corresponding cultures.

There is practically no language which has not been influenced by another language or even by several languages as the English language has been. The English language is a complex, flexible and highly expressive one. It is constantly changing, responding to the world around it and absorbing elements from every other language and culture that it comes into contact with.

As it is well known, English is basically a Germanic language, deriving its principal grammatical and syntactical characteristics, as well as a large part of its vocabulary, from its Germanic forerunners. But it has also borrowed thousands of words from non-Germanic languages, as evidenced by the inclusion of such words in Standard English dictionaries. Although a large percentage of these loanwords derive from Greek, Latin and the various Romance languages, many lesser known and, to Americans, rather exotic languages are also well represented.



One such fertile source has been Arabic. At first thought, this may seem surprising, given the differences in structure and phonetics that exist between English and Arabic. People all over the world, however, have long had the habit of borrowing the words they need, or think they need, where they find them, without much regard for such esoteric subjects as structure and phonetics. They may have to change the borrowed words both in form and meaning, but they still borrow them. When the situation is viewed in this context, the presence in the English lexicon of many Arabic loanwords is quite natural.

It will surprise many to know that some scholars have made a study of the Skeat's Etymological Dictionary (1978) and found that Arabic is the seventh on the list of languages that has contributed to the enrichment of the English vocabulary. Rober Deveux turned up 600 loanwords by leafing through the pages of the Random House Dictionary of the English Language (RHD), Webster's Third New International Dictionary (W3) and the Shorter Oxford English Dictionary (SOED).

James Peters and Habeeb Salloum (1996: X) state that some scholars have made a study of the Etymological Dictionary and found that Arabic is the seventh on the list of languages that has contributed to the enrichment of the English vocabulary. Only Greek, Latin, French, German, Scandinavian and the Celtic group of languages have contributed more than Arabic to the English idiom. According to Peters and Salloum there are over 3,000 basic words, along with perhaps some 4,000 derivatives, of Arabic origin or transmitted through Arabic in the English language. Upwards of 500 of the basic words are common in the everyday language. These Arabic loanwords employed in the everyday vocabulary indicate that in almost all areas, the Arabs contributed to the English way of life. Some examples of these common words with their Arabic origin will give an insight into this

English today has thousands of words in all fields of human endeavor which are of Arabic origin: in architecture, agriculture, art, astronomy, commerce, geography, industry, literature, mathematics, mechanics, medicine, music, and physics.

We have to emphasize that there are many studies about Arabisms in various languages and in the English language too, but up to now there has not been any linguist who has analyzed Arabisms as we have done, based on the methods that Filipovic and the other linguists analyzed Anglicisms.

The objectives of this study are to attain scientific knowledge about the role and influence of the Arabic language on the development of the English language, the adaptation of loanwords that enables them to fit easily into the language system of the receiving language.

One of the aims is to follow the adaptation, as it is a gradual process and progresses in small steps: a foreign word, in our case - Arabic word - must adapt to a language system, to the morphological and semantic systems of the receiving




language, English; certain loanwords become integrated in the borrowing language to such an extent that they are no longer recognized as being of foreign origin. Also, a new lexical unit always enriches the vocabulary of the borrowing language: it names a new concept, product, or invention, or replaces an obsolete native word.

INFLUENCE OF THE ARABIC LANGUAGE ON EUROPEAN LANGUAGES Arabic was one of the most important vehicles which carried culture from

the East to the Europe of the Dark Ages. In the deserts of Arabia, before the Islamic conquest, this Semitic language had become a beautiful language of poetry. In that inhospitable land it had developed an enormous vocabulary. For any object to be found in their desert, the Arabs had many words.

When Islam was established and moved out of its Arabian homeland, Arabic was the language which carried its message. Every converted Muslim wanted to learn the tongue of these desert men for it was believed that Arabic was the mother of all tongues first taught to Adam in Paradise.

Anwar Chejne (1969:52) writes that an Arab author, Ibn Manzur (14th century), in the introduction of his book Lisan, states that God made the Arabic language superior to all other languages, and enhanced it further by revealing the Qur’an through it, therefore making it the language of Paradise. Ibn Manzur further relates a tradition of the Prophet Muhammad who said:

“They (people) loved the Arabs for three reasons: “I am an Arab; the Qur’n is Arabic; and the language of Paradise is Arabic.”

However, this pride of language did not stop the Arabs from enhancing their tongue after the conquests. From the newly-conquered peoples Arabic borrowed a whole range of scientific and technical terms. These words enriched the desert tongue with its many synonyms to produce a world language par excellence.

Soon after the Islamic conquests, Arabic emerged as a full-fledged language of empire and an instrument of thought which was to last well into medieval times. Perhaps there is no language in the world today that has survived some 1,400 years in its original form as has Arabic, molded in that century of Arab greatness. (Chejne, 1969:52)

In our times, it is the only language in the world where an ordinary person, even Arabs who are semi-educated, can pick up a book of poetry written in the 6th century and understand its contents. All ancient languages have either died out or have vastly changed, and all other languages came into existence long afterward.

From the 8th to the 12th centuries, Arabic became the scientific language of mankind. During this period anyone who desired to advance in the world and



become a skilled and learned man had to study Arabic, just as in nowadays English opens the door to technical and scientific advancement for ambitious men and women. (Salloum and Peters, 1996: X).

During these centuries more works were produced in Arabic at that time than in all the languages of the world. One of the many libraries in Cordova alone had some 400,000 volumes of handwritten manuscripts; this at a time when Europe was in the middle of the Dark Ages, and washing the body was considered a dangerous custom. (Chejne, 1969:54)

By the eighth century in North Africa, Arabic had ousted Latin as the dominant language; by the eleventh and twelfth centuries, Arabic civilization had fully spread through Spain. In fact, even by 724, John, bishop of Seville, was translating the Bible into Arabic (Metlitzki, 1977:5). This Muslim conquest of the mainland influenced medieval European scholars who began to take an interest in Arabic learning, most notably in mathematics and astronomy.

According to Habeeb Salloum and James Peters (1996: X) by the 10th century elementary education was general throughout Arab Spain. With the exception of the very poor, all boys and girls attended school. Unlike the Christian parts of Spain and the countries of northern Europe, the vast majority of people were literate. Arabic, the language of this literate population, reached dazzling heights.

In less than a century even the Christians living under Muslim rule became so proficient in Arabic that they neglected their own tongues.The fact that the Arabic language was being preferred over their own language by the non-Muslim inhabitants made it inevitable that the impact of Arabic on the Spanish Romance languages would be tremendous. Arabic words began to move into the Spanish dialects, especially in the scientific and technical fields.

This borrowing did not enter the Spanish and later the other European languages only by chance or due to an enchantment with the Arabic tongue, but as a result of European Christians trying to emulate Arabic culture - the uppermost in the world of that era. Year after year the borrowing of these words gathered momentum until the time when Arab culture in Spain began to decay.

Salloum and Peters (1996: XI) consider that from the tenth century onwards Arabic words and terms entered the Spanish dialects on a massive scale. This rich vocabulary of Arabic words was a great stimulant in the evolution of European thought. When, in Toledo, after its re-conquest by the Christians, Arabic works were translated into the European languages, Christian thinking was revolutionized and Europe was put on the path to advancement. There is no doubt that many Arabic words entered numerous European languages after these translations. Although, through the centuries, western historians have been reluctant to admit this great role the Arabs had in the evolution of Christian Europe, Arabic words in European languages indicate that this contribution was considerable.




Today, as Salloum and Peters (1996: XI) assume, in spite of the fact that after the re-conquest the Spaniards tried to cleanse the Arabic words from their language, over 8,000 words and over 2,300 place-names remain. However, Spanish and the other European languages were not the only tongues enriched by Arabic.

Although Spain was the principal point of the Arab impact, Arab influences also spread to Europe from Sicily after its conquest and Arabization. In addition, the Crusaders returning from the civilized Arab East brought back to the Europe of the Dark Ages many new products and ideas. After these soldiers of the cross returned, English and other European languages were enriched with numerous words in the fields of architecture, agriculture, food, manufacturing, the sciences and trade. There is no doubt that many of the Arabic loanwords in the languages of Europe had their origin in the vocabulary of these returning warriors. (Salloum and Peters, 1996: XI).

Indeed, it was only natural that the borrowing of words would travel from east to west since in that epoch the Muslim lands were the most advanced in the world. In the same fashion today, English being the language of industry and science, its words creep into foreign tongues, so it was with Arabic in the era of the Crusades.

Salloum and Peters consider that all of the northern Europeans took part in these religious conflicts. In the main, the crusaders made their wars in the Middle East but sometimes they unsheathed their swords in Sicily and Spain. In any case, wherever these soldiers of the cross had contact with the Muslims, they always became familiar with new products produced in the richer Arab lands. As the taste for these products grew, merchants travelled to the Arab lands for trade. Hence, both merchants and warriors were instrumental in the transmission of Arabic words into the European idioms.

All the Arabic contributions as reflected in the Arabic loan words had an impact on western society, but the introduction of the Arabic numerals with the decimal system revolutionized life itself. There is no question that before their use became prevalent in Europe, the clumsy Roman numerals had obsructed the evolution of mathematics. Between the 13th and 17th century, Latin Europe became gradually acquainted with Arabic numerals. This was mostly accomplished through the trade between the Christian and Islamic worlds. (Versteegh, 2003:62)

It took five long centuries before Christian Europe would fully accept these numerals, introduced by the Arabs - the custodians of the knowledge of antiquity. However, when they were accepted, Europe left the dark ages behind.

The translation of the works of Al-Khuwarizmi - the greatest of Arab mathematicians who invented algebra; Jabir ibn Aflah of Seville; Masluma al-Majriti, whose name is taken from the Arabic name for Madrid (Majrit); and others



in the 12th and 13th centuries, by Adelard of Bath, Robert of Chester, Gerhard of Cremona and Johannes Campanus, was instrumental in putting Europe on the road to progress. (Salloum and Peters, 1996: XIII).

THE STUDY OF ARABISMS For the purpose of this study, first we have to define Arabismsand we

followed Filipovic and his definition of Anglicism. Filipovic (1996: 20) states that according to a basic definition, an Anglicism is a word borrowed from English which in the course of the transfer is adapted to the receiving language in order to be integrated into its linguistic system. This basic definition, which is called narrow definition, requires an answer to another question: When and why is an English word transferred into another language? According to Filipovic a word is borrowed from a language, in his case, English, when there is a need to fill empty spaces in the vocabulary of the receiving language.

Since in languages which are in contact with Arabic there do not exist equivalent words for the transferred objects and concepts which have to be named, the simplest way of naming them is to borrow their names from the donor language. The transfer of their names from Arabic into the receiving language – English - belongs to the process of borrowing, which is regulated by the laws and rules of the theory of languages in contact (Filipovic, 1986).

The answer to the second question leads us to a third question which, according to Filipovic, has to be answered: Can every word in the vocabulary of Arabic be transferred into the English language? In order to answer this question, we have to define the Arabic vocabulary. It consists of three groups of words: a) native words of Arabic origin; b) loanwords borrowed from Turkish, Persian, Urdu, etc. c) loanwords borrowed from languages spoken in non-Arabic countries. Words belonging to the second and the third groups have been been borrowed in the way described above: they were transferred into Arabic to name objects and concepts imported from non-Arabic speaking countries.

According to this division of the words in the vocabulary of Arabic we have determined the following: (a) that words belonging to the first group can be borrowed from Arabic in their original forms, (b) that words in the second and the third groups are borrowed in their (already) adopted forms which have been completely integrated into the Arabic linguistic system. For this reason, words in all three groups are potential Arabic loanwords and they can be transferred into any European language, in our case, the English language.

The above-mentioned definition of Arabisms is however too narrow; it has to be broadened into what Filipovic (1996:206) calls, a broad definition of Arabisms. The broad definition covers all native Arabic words of Arabic origin and all loans which are integrated into the system of the Arabic vocabulary from whatever language they have been borrowed into Arabic. What matters is only that




they are names of elements (objects and concepts) that are present in Arabic civilization.

Therefore, the new broad definition of Arabisms runs as follows: An Arabism is any word borrowed from the Arabic language denoting an object or a concept which is at the moment of borrowing an integral part of Arabic culture and civilization; it need not be of Arabic origin, but it must have been adopted to the linguistic system of Arabic and integrated into the vocabulary of Arabic.

Our analysis of Arabisms in the English language is primarily based on how Filipovic (1990) analysed Anglicisms in European languages using his methods that he briefly worked out in his book Teorija jezika u kontaktu. Uvod u lingvistiku jezičkih dodira. (Theory of Languages in Contact. An Introduction to Contact Linguistics).

Filipovic introduces his new terminology: adaptation on the morpgological level is called transphonemization (phoneme substitution) and is further analyzed as zero, partial and free and concerning adaptation on the semantic level, we have loanwords with one meaning, restriction of meaning and words with expansion of meaning.

INTEGRATION OF ARABISMS ON THE MORPHOLOGICAL AND SEMANTIC LEVEL The integration of a great number of Arabisms into English - the receiving

language, whose linguistic system is different from that of Arabic, requires a linguistic analysis to explain how the process is performed. Arabic source words in passing from one system into several others must be adapted before they can be integrated. The analysis is performed on two levels:

the morphological level, to show how the citation form of the Arabism (and, if it is a noun, its gender, indicated by sb-m/f/n) are determined,

the semantic level, to determine which meaning of the Arabic source word is transferred into the corresponding Arabism (see more in Dazdarevic, 2010: 52).

The morphology of Arabisms

(1) The citation form of an Arabism can have the same form as the Arabic source word. This means that no suffix (bound morpheme) of the receiving language is added. This process is called zero transmorphemisation:

Arabic 'abā, n; gr. – fam. — English: aba, n; gr. – neut.

Arabic mufti, n; gr. – masc. — English: mufti, n; gr. – masc.

Arabickabāb, n; gr. - masc — English:kebab, n; gr. – neut.



Form of this arabism kebabhas the same form as the Arabic source word. This means that no suffix of the English language is added. This process is called zero transmorphemisation. It is a noun and has a plural form: kebabs.

(2) If the Arabism preserves the Arabic suffix or prefix of the source word, the process is called compromise transmorphemisation:

Arabic qandiy, adj.. – masc. — English: candy, n; gr. – neut.

Arabic mu'athin, n; gr. – masc. — English: muezzin, n; gr.- masc.

Arabic al-kuhl, n; gr.- masc. — English: alcohol, n, gr.- neut.

We have the loanword alcohol which preserves the Arabic prefix al- that is the Arabic definite article corresponding to the in English, so it belongs to compromise transmorphemisation. In Arabic gender it is masculine but in English neuter. It is completely adapted since it was a noun and now a verb (having inflectional suffixes: -ed, -ing, -s), an adjective, adverb and new compound nouns are formed by word formation or adding derivational suffixes (-ly, -ic, -ism, -ate, -ise, etc.): alcoholic (n./adj.), alcoholate (v.), alcoholics (n.), alcoholism (n.), alcoholise (v.), alcoholically (adv.), alcoholic beverage, alcohol addiction, alcoholic abuse, etc.

(3) The Arabic suffix or prefix of the source word can be replaced by a suffix or prefix of the English - receiving language with the same function and meaning as the original Arabic suffix or prefix. This process is called complete transmorphemisation:

Arabic sharbah, n. ; gr. – fem. — English: sherbet, n; g. – neut.

Arabic kamīs, n.; gender – masc. — English: kameeze, n.; g. – neut.

Arabic kammūn, n., gender – masc.—English: cummin, n., g. – neut.

Analyzing the loanword coffee, we found that it is formed under the influence of other languages, so itdoesn't have the same form of an Arabism and didn't preserve the Arabic suffix or prefix of the source word, and it is completely different; it belongs to complete transmorphemisation. This word adapted so it forms other compound nouns and adjective: coffee bean, coffee mug, coffee cup, coffee can, coffee cream; an adjective can be simple coffee or coffee-coloured. Some 60 derivative words and phrases can be found in English dictionaries.




The semantics of Arabisms

Arabisms form two groups:

(1) The first consists of words adapted from Arabic which have only one meaning:

Arabic julāb (1 meaning) — English: julep (1 meaning)

Arabic khurshūf (1 meaning) — English: artichoke (1 meaning)

Arabic al-kīmiyā', (1 meaning) — English: alchemy (1 meaning)

This arabism alchemywhose meaning is adapted from an Arabic source word, which has only one meaning.

Arabic al-kīmiyā' (alchemy)

English alchemy (the medieval chemical science and speculative philosophy whose aims were the transmutation of the base metals into gold, the discovery of a universal cure for diseases, and the discovery of a means of indefinitely prolonging life).

(2) The second group consists of those Arabisms whose meaning is adapted from Arabic source words which have more than one meaning. Most common are those cases when an Arabism takes over one of several meanings (indicated in dictionaries by sense numbers) of the Arabic source word. This process is called restriction of meaning in number:

Arabic kabāb, (3 meanings) — English: kebab, (1 meaning)

Arabic suffah, (12 meanings) — English: sofa (1 meaning)

Arabic hashīsh (3 meanings) — English: hashish (1 meaning)

This word takes over one of several meanings of the Arabic source word. This process is called restriction of meaning in number:

Arabic suffah (a stone bench, floor, covered with carpets and cushions, period, part, shelf,etc,)

English sofa (a long, upholstered couch with a back and two arms or raised ends).



(3a) There are also cases when an Arabism expands the number of its meanings after it has been integrated into the receiving language. This process is called expansion of meaning in number:

Arabic qutun (cotton)

English cotton (1. cloth, thread, a garment, etc., of cotton, 2. any soft, downy substance resembling cotton, but growing on other plants, 3.to get on well together; agree, etc.)

Arabic līmūn (lemon)

English lemon (1. a person or thing that proves to be defective, imperfect, or unsatisfactory: His car turned out to be a lemon, 2. having the color, taste, or odor of lemon, etc.)

Arabic sifr (empty place, desert, naught)

English zero (1. A sight setting that enables a firearm to shoot on target, 2. the exact time fixed for something to happen, eg. an explosion, the launching of a spacecraft etc. 3. to aim (a rifle, etc.) at the precise center or range of a target, etc.)

(3b) If the expansion of meaning takes place within a semantic field, then the word acquires a new meaning which is different from either the source word or the original Arabism. This process is called expansion of meaning in a semantic field (Filipovic, 1986, 37-41):

Arabic al-kuhl (the powdered antimony, the distillate)

English alcohol (1. a colourless volatile liquid compound which is the intoxicating ingredient in drinks such as wine, beer, and spirits. 2. drink containing this. 3. Chemistry any organic compound containing a hydroxyl group)

CONCLUSION With this study we endeavor to demonstrate the Arabic influence on English

and how arabisms are dealt with in the language systems of English. The sources for our analysis are primarily based on the prevailing general monolingual dictionaries where we find Arabic words or Arabic transmitted words in all facets of life.

This study has dealt with the analysis of only on the morphological and semantical level.Concerning morphology, most of the Arabisms have been integrated into English because they apply to inflectional morphology in the English language system (having inflectional suffixes: -ed, -ing, -(e)s) and derivational morphology. Derivational morphology, in this study, primarily concerns assimilated forms of Arabisms – since Arabic loanwords assimilated on




this level have undergone a native process of word formation by means of creating new words of different categories out of a borrowed stem by adding derivational morphemes (verbs, adjectives, adverbs and new compound nouns are formed by word formation or adding derivational suffixes (-ly, -ic, -ism, -ate, -ise, etc.): alcoholic (n./adj.), alcoholate (v.), alcoholics (n.), alcoholism (n.), alcoholise (v.), alcoholically (adv.), alcoholic beverage, alcohol addiction, alcoholic abuse). This shows that Arabisms were adapted at the morphological level. Only directly borrowed arabisms have the same form and don't have any suffixes.

As far as semantics is concerned, our observation results in some direct lexical borrowings from Arabic tending to only adopt one original meaning: Arabic: khurshūf (1 meaning) — English: artichoke (1 meaning) but most Arabisms expand the number of its meanings after integration into the receiving language. This process is called expansion of meaning in number: Arabic:qutun (cotton) - Englishcotton (1. cloth, thread, a garment, etc., of cotton, 2. any soft, downy substance resembling cotton, but growing on other plants, 3. to get on well together; agree, etc.). This means that Arabisms were adapted at the semantical level.

In light of the sample of words, which have been considered, it becomes clear that Arabic, in the past and to a much lesser degree at present, has contributed and is continuing to contribute, although on a smaller scale, to the advancement of mankind.

/ dr. Siham Mevid موعد سهام .د


37.013.83:28-1

37.018.48

موعد سهام .د

dr. Siham Mevid

حروف الجر

VEZNICI

اللغة العربية، ، فحروف الر هي من حروف املعان، فمعرفة معانيها يتكلم هذا البحث عن حروف الر وأمهيتها ف ضروري لفهم نصوص الشريعة من كتاب، وسن ة، وأصول فقه، وعقيدة. وهذا ما جعل الصولني يفردون الديث عن

حروف املعان ف بب مستقل، لن الكم الشرعي متوقف على فهم خطاب الشارع وطريقة تركيبه.

SAŽETAK Ovaj rad govori o veznicima i njihovom značaju u arapskom jeziku. Veznici

su iz oblasti značenja slova u jeziku. Poznavati detaljna značenja svakog slova je nužno za tumačenje šerijatskih pravila, Kur’ana, sunneta, usluli fikha, akaida. Učenjaci usula smatraju nužnim potanko izučavanje slova u posebnim studijama. Preduvjet uspostave šerijatskog pravila je ispravno shvatiti intenciju teksta izvora iz koga se crpi to pravilo.

ABSTRAKT The research deals with prepositions and their importance in the Arabic

language. Prepositions in in Arabic are part of wider division the characters of meanings. Knowing their meanings is necessary to understand texts of the Islamic Sharia from the holly book, Sunnah, fundamentals of jurisprudence and doctrine. This is made the fundamentalists talk about the characters of meanings in a separate section in Arabic grammar, because developing the Islamic rules are dependent on understanding the speech of the legislator and its syntax and composition.

VEZNICI / حروف اجلر


:العربية يف حروف اجلر-الملة عند دخوهلا عليها( املختصة بلساء، إعراب العاملة )أي أهنا تغري من روف املعانح هي أحد أنواع

دائما أي أن هلا حركة واحدة ل تتغري بتغري موقعها من الملة. مبنية كبقية حروف العربية، حروف الرمالك أن يمع تصل حروف الر ف عددها إل واحد وعشرين حرفا، وقد استطاع العال اللغوي الكبري ابن

، فقد قال:273هذه الروف ف بيتني، ومها ضمن ألفيته هاك حروف الر وهي: من، إل ى حىت، خل، حاشا، عدا، ف، عن، على مذ،

، اللم، كي، واو، وات والكاف، والباء، ولعل، ومىت منذ، ربهرف )لول(، وهو من الروف النادرة، فقد زادها بعض وقد أحصى هذان البيتان كاف ة حروف الر بستثناء ال

لكنه ذكر أهنا ل تر إل الضمري كما ف قولنا : الر حروف النحاة من أمثال سيبويه حرف ) لول (، وعدها منلولك، لول: )حرف جر والكاف ضمري متصل مبن ف مل جر اسم جمرور (، والهم من هذا أن حروف الر ليست

ا عبثية، ذلك أن لكل واحد منها معىن خاص يفيده ف المل الت يدخل عليها .حروف أوال: تعريف اجلر يف اللغة واإلصطالح النحوي.-

. 274: هو الذب والشد والقتياد، و هي مأخوذة من املادة اللغوية ) جرر (اجلر لغةر والري، البل تر بأزمتها والطريق إل املاء والارة:، : الر: الذب كالجترار275وف القاموس احمليط

العذار للدابة والزمام .لة نزحبل يعل للبعري ب: ف ي قصد به: إيصال معىن الفعلي أو ما هو ف معناه: املصدري واسمي الفاعلي اجلر يف اإلصطالح النحوي

شب هةي إل السم، بواسطةي ح روفي الري. وذلك بيسببي قصوري وصولي معىن الفيعلي ومبالغاتيه، واسمي املفعولي والصفةي امل

أحيان إل السم دون وساطة. . 276إل على الساء الر ول يدخل حرف اثنيا: التسميات-

أوضح املسالك إل ألفية ابن مالك، ابن هشام . - 273 لسان العرب، ابن منظور، مادة )جرر(. -274 . 474-1/473القاموس احمليط، الفريوزآبدي، - 275 .16 – 15حروف الر و معانيها، أمحد فليح، ص - 276

https://ar.wikipedia.org/wiki/%D8%A7%D9%84%D8%B9%D8%B1%D8%A8%D9%8A%D8%A9

https://ar.wikipedia.org/wiki/%D8%AD%D8%B1%D9%88%D9%81_%D8%A7%D9%84%D9%85%D8%B9%D8%A7%D9%86%D9%8A

https://ar.wikipedia.org/wiki/%D8%A5%D8%B9%D8%B1%D8%A7%D8%A8

https://ar.wikipedia.org/wiki/%D8%A8%D9%86%D8%A7%D8%A1_(%D8%B5%D8%B1%D9%81)



الر، حرف الضافة (، ومنهم من مسميات متعددة منها ) حرف اخلفض، حرف الر أطلق النحويون على . رأى أهنا أساء ل غري

أما الكوفيون فيعبون عنه باخلفض. وسي جرا ، والر عبارة البصريني، والر: أحد ألقاب العرابتعمل عمل أهنا أو ، تر معىن الفعل وشبهه إل ما يليها، أو لهنا جنرار أي انفاض الشفة السفلى عند النطق بهل

.277كما سيت بعض الروف حروف الزم وحروف النصب ، الرحيث ، الفعال قبلها إل الساء بعدها نتضيف معالهنا حبروف الضافة: -أي حروف الر-وتسميتها

أن هناك من الفعال ما ل يقوى على الوصول إل املفعول به فقوي بأحد هذه الروف كقولنا :"ذهب ممد إل 278فهنا الفعل ذهب فعل لزم ضعيف قاصر أن يصل ال املفعول به إل أن يستعني حبرف الضافة .الكلية". فقال: "هذا بب الر، ولكنه ف غمرة الشرح نراه يطلق الر سيبويه ساها حبروفو

، وأما الزجاجي فقد أطلق عليها مصطلح 280الر حروف "، أما ابن السراج فقد ساها279 الضافة حروف عليهاصطلحات ومن هنا نرى أن امل 282 .، وساها اخلليل مرة حبروف اخلفض ومرة أخرى حبروف الر281 اخلفض حروف

وهو الر وهناك مصطلح آخر يلزم. الثلثة تدور ف كتب العلماء النحويني بصطلح رديف للمصطلح السابق، وهو مصطلح غري شائع بملقارنة مع 283 الصفات وذلك لهنا حتدث صفة ف السم حروف مصطلح الصفات أو

املصطلحات وأشيعها على ألسنتنا، وقد الر من أشهر هذه شيوع املصطلحات الثلثة، ويعد مصطلح حرفدقيقة ف السياق النصي، وأطلق عليها بعض احملدثني معان بدوات املعان فمن خلهلا نكشف الر حروف سيت

الذي الر اسم "املورفيمات"، لهنا أصغر وحدة لغوية ذات معىن ول ميكن تقسيمه إل وحدات لغوية مقارنة حبرف ل ميكن تقسيمه إل وحدات لغوية متعددة .يؤدي وظيفة لغوية و

اثلثا: أنواع حروف اجلر-

تنقسم حروف اجلر إىل قسمني: : ما ير الساء الظاهرة واملضمرة مجيعا وهو سبعة أحرف هي:القسم األول

اللم. -الباء -ف -على -عن -إل -من

. 474-1/473انظر: القاموس احمليط، الفريوزآبدي، - 277 . 116/ 1،وجامع الدروس العربية، مصطفى الغليين، 92انظر: املعجم ف النحو والصرف، زين العابدين التونسي، ص - 278 . 1/301الكتاب، سيبويه، - 279 .408/ 1الصول ف النحو، ابن السراج، - 280 .60فور، ص شرح مجل الزجاجي، ابن عص - 281 .172المل ف النحو، الفراهيدي، - 282 .21ص ومعانيها، أمحد فليح، الر حروف - 283



يم وموسى وعييسى ابني مري﴾] [. ٣٣:٧فمثال الر "بن" قوله تعال: ﴿ ومينك ومين نوح وإيب راهييعا﴾] عكم مجي [، وقوله تعال: ﴿ إيليهي ي رد عيلم ٥:١٠٥ومثال الر"إبل"قوله تعال: ﴿ إيل اللهي مرجي

[. ٤١:٤٧السهاعةي﴾] عن هم ورضوا ٨٤:١٩قوله تعال: ﴿ لتكبه طب قا عن طبق﴾] "بعن"ومثال الر ي الله [، وقوله تعال: ﴿ رهضي

ي ربهه﴾] ليك ليمن خشي [.٩٨:٨عنه ذ [.٢٣:٢٢ومثال الر "بعلى" قوله تعال: ﴿ وعلي ها وعلى الفلكي حتملون﴾]

[ وقوله تعال: ﴿ فييها عني ٥١:٢٠قوله تعال: ﴿وفي الرضي آايت لي لموقينيني﴾]ومثال الر "بفي" [.٨٨:١٢جاريية ﴾]

للهي ورسوليهي﴾] نوا بي [.٥٧:٧ومثال الر "بلباء" قوله تعال: ﴿ آمي[﴾ [ وقوله تعال: ﴿ كل لهه ٣١:٢٦ومثال الر"بللم"قوله تعال: ﴿ لليهي ما في السهماواتي والرضي

[.٣٠:٢٦قانيتون﴾] -التاء -الواو -حىت -: ما ير الساء الظاهرة فقط وهي بقية حروف الر الت هي: الكافالقسم الثاين

....رب -منذ -ومذ [.٦٢:٥فمثال الر "بلكاف" قوله تعال: ﴿ كمثلي اليماري يميل أسفارا﴾ ] [. ٩٧:٥ومثال الر "حبىت " قوله تعال: ﴿ سلم هيي حىته مطلعي الفجري﴾]ينيني﴾] [. ٩٥: ٢-١ومثال الر "بلواو" قوله تعال: ﴿ والتي نيي والزهي توني وطوري سي [. ٢١:٥٧ت ولوا مدبيريين﴾] ومثال الر "بلتاء" قوله تعال: ﴿ واتللهي لكييدنه أصنامكم ب عد أن

.ما رأيت خالدا مذ يومي العيدي، أو ما كلمت أخاك منذ شهر ومثال الر "بذ" و"منذ" ومثال الر "برب" رب ميني ل تصعد إل هللا ف هذه البقعةي".

بل سأتناول منها ما خصه ، ملحظة: ومما تدر ملحظته أنن لن أتكلم عن حروف الر مجيعهابعون ومن ث فإنن سأتناول ، حيث أن هناك حروفا ليس هلا أثر يذكر، لصوليون بالذكر وهي ما يهم الفقه فقطا

و هي: )إل، الباء، حىت، اللم، من(. التية فقط: الروف اهللا تعال رابعا: معاين حروف اجلر، و أثرها يف اختالف الفقهاء-



وهي: )إىل، الباء، حىت، الالم، من(. داللة )إىل (-1 :284معان ثالثة له حرف اجلر )إىل(:- .أي انتهاء الغايةي الزماني ة أو املكاني ة النتهاء: -1

[﴾ دي [، والثان :نو قولهي ٢:١٨٧فالول: نو قولهي تعال: ﴿ ثه أتيوا الصي يام إيل اللهيلي تعال: ﴿ مي ن المسجيدي القصى الهذيي بركنا حوله لينرييه مين آايتينا﴾]الرامي إيل [.١٧:١المسجي

ل بلت قوى إل وتريد أيضا لنتهاء الغاية ف الشخاص والحداث. فالول نو "جئت إليك"، والثان نو "صي ."رضا هللا

.ومعىن كوهنا للنتهاءي أهنا تكون منتهى لبتداء الغاية[ أي )معه (، وقوله ٣:٥٢مع" نو قوله تعال: ﴿ قال من أنصاريي إيل اللهي﴾]" املصاحبة: أي بعىن -2

."[، ومنه قوهلم "فلن حليم إل أدب وعلم ٤:٢تعال: ﴿ول تكلوا أمواهلم إيل أمواليكم﴾]ب ي -3

نة، لهنا تبني أن مصحوبا فاعل ملا قبلها. وهي الت تقع بعد ما يفيد حبا تيت بعىن "عند"، وتسم ى املأو بغضا من فعل تعج ب أو اسمي تفضيل، نو قوله تعال: ﴿ قال ربي السي جن أحب إيله مميها يدعونني

راط مستقييم﴾][، أي "أحب عندي". وقوله تعال: ﴿ وي هديي ١٢:٣٣إيليهي﴾] [.١٠:٢٥من يشاء إيل صي أثر حرف اجلر )إىل( يف اختالف الفقهاء .- :مسألة: غسل مرفقي اليدين يف الوضوء -

في النءي فمضمض عن عثمان بن عفهان دعا إبيينء فأف رغ على كفهيهي ثلث ميرار ف غسلهما ثه أدخل مييينه رف قنيي ثلث ميرار ثه مسح بي هي ثه غسل ريجليهي ثلث ميرار إل الكعبنيي ثه واست نشق ثه غسل وجهه ثلث ويديهي إل المي رأسي

م مي ملسو هيلع هللا ىلصقال قال رسول اللهي ما ن فسه غفير له ما ت قده ن :"من ت وضهأ نو وضوئيي هذا ثه صلهى ركعتنيي ل يد يث فييهي .285ذنبيهي"

. 1/203، والعدة ف أصول الفقه، أبو يعلى الفراء، 234-4/233، والبهان ف علوم القرآن، الزركشي، 169انظر: رصف املبان، املالقي، ص -284 .1/344(، 159صحيح البخاري، رقم ) - 285



اليدين من العضاء الواجب غسلها ف الوضوء وكذا قوله تعال: ﴿ اي أيها الهذيين آمنوا إذا بني الديث أن [﴾ لوا وجوهكم وأيدييكم إل المرافيقي [، ولكن حصل خلف بني العلماء ف دخول املرفق ٥:٦قمتم إل الصهلةي فاغسي

:وذلك على مذهبنيف وجوب الغسل ذهب المهور إل أن غسلهما فرض وبذلك ل يصح عندهم وضوء من ل يغسل األول:املذهب

286املرفقني.ذهبت طائفة من أهل العلم إل أن غسل املرفقني سن ة وليس بواجب منهم: بعض أصحاب املذهب الثاين:

287أب حنيفة وبعض أصحاب مالك والظاهرية. الدليل النحوي:

( داخل ف حكم ما قبلها ف هذا املوطن يقول ابن دقيق العيد:"إن كلمة يرى المهور: أن ما بعد )إل-1)إل(املشهور فيها أهنا لنتهاء الغاية وقد ترد بعىن )مع( فمن الناس من محلها على مشهورها فلم يوجب ادخال

املرفقني ف الغسل و منهم من محلها على معىن )مع( فأوجب ادخاهلما. أن تكون الغاية من جنس ما قبلها أو ل فإن كانت من النس دخلت كما ف وقال بعض الناس: يفرق بني

"﴾ [.٢:١٨٧] 288آية الوضوء، وأن كانت من غري النس ل تدخل كما ف قوله تعال: ﴿ ثه أتيوا الصي يام إل اللهيليقبلها عند عدم القرينة، قد رجحوا عدم دخول ما بعدها فيما 289احتج املذهب الثان بن أكثر النحاة -2

290لن ما كان غاية للشيء كان خارجا عنه فل يدخل املرفقان ف وجوب غسل اليدين، لهنا غاية للغسل. داللة )الباء( -2 حرف اجلر "الباء"له عدة معان: -

وهو . 291إن "الباء "حرف من حروف الر ول يكون إل جارا يتص خبفض ما بعده على كل حال . 293وقد يكون زائدا ، 292أي غري زائد، وهذا الرف قد يكون أصلياخمتص بالسم

.1/25الم، الشافعي، - 286 .1/10فتح القدير، ابن اهلمام، - 287 .1/76إحكام الحكام، ابن دقيق العيد، - 288 .2/324شرح الرضي لكافية ابن الاجب، ممد الرضي، - 289 .77-1/76إحكام الحكام، ابن دقيق العيد، - 290 . 222رصف املبان، املالقي، ص - 291 [.٨٣:٣٠]﴾وإيذا مروا بييم ي ت غامزون ﴿ ن: یلمطففرة اسوفتعالى سبحانه وهللا ل كقودونه، بم لكليستقيم الصلي :ما ل ف الحرا - 292م لي لعبي ﴿ فصلت: رة تعالى في سوسبحانه وهللا ل كقوم دونه أي دخوله وخروجه، لكل:ما يستقيم ائد الزف الحرا - 293 يؤتى به للتوكيد .ئد الزف الحروا[ .٤١:٤٦]﴾يدي وما ربك بيظله



، لنه املقصود الصلي مبينا املعىن القيقي لرف الباء، حرف "الباء "الصلي بعون اهللا وسأتناول الخرى له. نواملعا

294وإيصاله به.الشيء بلشيء واللصاق :تعليق ، إن املعىن القيقي لرف الباء أنه لإللصاق ربان: واللصاق ض

كقول القائل: اجملرور إلصاق حقيقي: إذا أفادت مباشرة الفعل للمفعول أو كان مفضيا إل نفس -أ فلما دخلت الباء علم أن المساك كان مباشرة. ومن ذلك أيضا قول ، فالصل :أمسكت بحمد، أمسكت بحمد

القائل :"علي به داء أي ألصق به داء". كقول اجملرور أو أفضى إل ما يقرب من با، إلصاق جمازي: إذا كان ل يصل الفعل باملفعول إل -ب

" .295أي ألصقت مروري بكان يقرب منها ، القائل: مررت بالكلية [.٨٣:٣٠﴿ وإيذا مروا بييم ي ت غامزون﴾]ومن ذلك قول اهللا سبحانه تعال:

. 296أن سيبويه ل يذكر له غري هذا املعىن"الباء"حىت حرف نواللصاق هو أصل معا :297 منهاأخرى للباء غري اإللصاق ينهناك معاوومعناها مهزة التعدية فإذا كان الفعل ل يتعدى فأدخلتها ، تكون للتعدية: وتسمى أيضا باء "النقل"أهنا -1 لذهب بيسمعيهيم نو قول اهللا سبحانه وتعال: ، صار يتعدى أي لذهب اهللا [، ٢:٢٠وأبصاريهيم﴾] ﴿ ولو شاء الله

م وت ركهم في وقوله أيضا: ، سعهم وأبصارهم بينوريهي ا أضاءت ما حوله ذهب الله ﴿ مث لهم كمثلي الهذيي است وقد نرا ف لمهرون﴾] أي أذهب اهللا نورهم وأزاله.[، ٢:١٧ظلمات له ي بصي

، ونو"بدأت عملي بسمي وقطعت التفاحة بالسكني، ستعانة: نو قولك كتبت بالقلمإون الباء لأن تك -2 ."هللا، فنجحت بتوفيقهي

نو قوله ، وهي الت تدخل على سبب الفعل وعلته الت من أجلها حصلوالتهعليل: أن تكون للسببية -3 بيذنوبييم﴾]﴿ ف وقوله: [، ٢٩:٤٠﴿ فكلا أخذن بيذنبيهي﴾]تعال: فمعىن ذلك كله بسبب وقوله [، ٣:١١أخذهم الله فمعىن ذلك كله بسبب.[، ٨:٥٤﴿ فأهلكناهم بيذنوبييم﴾ ]أيضا:

ي هم مي ن اليمي ما"أي معىن "مع أن تكون للمصاحبة: - 4 نوديهي ف غشي ، نو قوله تعال: ﴿ فأت ب عهم فيرعون بيي هم﴾] ﴾]وقوله تعال: [، أي مع جنوده، ٢٠:٧٨غشي لقي [ أي مع الق.٤:١٧٠﴿ قد جاءكم الرهسول بي

. 2/102انظر: تيسري التحرير، ممد النفي، 294 . 1/221، وكشف السرار، النسفي، 201-1/200،والعدة ف أصول الفقه، أبو يعلى الفراء، 221انظر: رصف املبان، املالقي، ص - 295 . 2/304الكتاب، سيبويه، - 296على شرح احمللي على مجع ، ومجع الوامع، اتج الدين السبكي، وحاشية البنان 257-4/252، والبهان ف علوم القرآن، الزركشي، 37-35ص الدان ف حروف املعان، املرادي،الىن انظر: - 297

. 343-1/342، الوامع، ابن جاد هللا البنان



بيبدر وأنتم أذيلهة ﴾]نو قوله تعال: أي معىن )ف(، أن تكون للظرفية: -5 أي [، ٣:١٢٣﴿ ولقد نصركم اللهبا إيله أي ف مصر وقوله: [، ١٠:٨٧ليقوميكما بييصر ب يوات﴾] ﴿ أن ت ب وهآوقوله تعال: ر ف بد ﴿ إينه أرسلنا عليهيم حاصي

ناهم بيسحر﴾] .نأي ف وقت السحر وهو مثال للظرف الزما[، ٥٤:٣٤آل لوط جنههي [ أي عن ٧٠:١عذاب واقيع﴾]﴿ سأل سائيل بي تعال: نو قوله أن تكون للسؤال: فتكون بعىن "عن" -6

اجملاوزة .وتسمى هذه الباء بباء ، عذابر ي وم يتون نا﴾]تعال: نو قوله أن تكون للتعجب: - 7 ع بييم وأبصي املعىن هؤلء ممن [، ١٩:٣٨﴿ أسي

أو هذا ممن يتعجب منه .، يتعجب منهم عليه. أي وثيابه، أن تكون لال: كقولك :خرج ممد بثيابه - 8ف مقابلة شئ شيء من شيء وهي الت تدخل على تعويض ، أن تكون للعوض: وتسمى باء املقابلة - 9

، نو: اشتريت السيارة بألف، أي هي الباء الداخلة على المثان والعواض سواء أكانت أمثانا أم غري أمثان، آخرم جن هتنيي﴾]تعال: نو قوله و ن هت يهي لناهم بي أي عوض أو مقابل جنتيهم. [، ٣٤:١٦﴿ وبده

﴿ ومين أهلي الكيتابي من إين تمنه بيقينطار ي ؤدي هي ستعلء: بعىن "على" نو قوله تعال: لإلأن تكون -10ن هم مهن إين تمنه بيديينار له ي ؤدي هي إيليك إيله ما دمت عليهي قائيما﴾ [.٣:٧٥]إيليك ومي

فلذلك فضلت الباء سائر حروف القسم بثلثة أمور: ، أن تكون للقسم: وهي أصل حروف القسم-11 الول: أنه ل يب حذف الفعل معها بل يوز إظهاره نو: أقسم باهللا. نو بك لفعلن. ، تدخل على الضمري: أهنا نالثا أي أسألك ؟ اهللا هل خرج ممدستعطاف نو: بلومنه القسم ا، تستعمل ف الطلب وغريهأهنا الثالث:

ول تستعمل ف الطلب.، ول تر املضمر، وبقية حروف القسم الفعل ل يظهر معها، باهللا مستحلفا الت تستعمل فيها الباء . نهذه أهم املعا

298ومثل "مع" و"من" و "عن" با أنطق ألصق ، عوض، وعد، قال ابن مالك: بالباء أستعن اء( يف اختالف الفقهاء .أثر حرف اجلر )الب- املسألة األوىل: التزويج على تعليم القرآن بغري صداق: -

. 2/22شرح ابن عقيل على ألفية ابن مالك، ابن عقيل، - 298



إيذ قامت أمرأة ف قالت اي رسول اللهي أهنا ملسو هيلع هللا ىلصعن سهل بن سعد السهاعيدييه ي قول إين ي لفيي القومي عيند رسولي اللهي ئا ثه قامت ف قالت اي رسول اللهي أهنا قد وهبت ن فسها لك ف ر قد وهبت ن فسها لك ف ب ها شي فييها ر فييها رأيك ف لم يي

ئا ثه قامت الثهاليثة ف قالت أهنا قد وهبت ن فسها لك ف ر فييها رأيك ف ب ها شي قام رجل ف قال اي رسول اللهي رأيك ف لم ييهب فطلب ثه جاء أنكيحنييها قال : "هل عيندك مين شيء " قال : ل قال :" اذهب فاطلب ولو خاتا مين حدييد " فذ

ئا ول خاتا مين حدييد ف قا ل : "هل معك مين القرآني شيء "قال : معيي سورة كذا وسورة كذا قال: ف قال ما وجدت شي " ا معك مين القرآني 299"اذهب ف قد أنكحتكها بي

:و ذلك على قولنياختلف العلماء ف صحة أن يكون تعليم القرآن صداقا للمرأة 300ل جواز ذلك إن رضيت املرأة.: ذهب المهور إاملذهب األول 301ليس مال متقوما. -تعليم القرآن ونوه–: ذهب النفية إل عدم جواز ذلك لنه املذهب الثاين

:الدليل النحويوهي الباء )الداخلة على 302:"با معك" )الباء( العوض واملقابلةملسو هيلع هللا ىلصاحتج المهور: بن )الباء( ف قوله -1

:"با ملسو هيلع هللا ىلصلذا يقول اخلطاب: "والباء ف قوله 303العوض نو: اشتيته بلف وكافأت إحسانه بضعف وقوهلم: هذا بذاك( 304معك" بء التعويض كما تقول: بعتك هذا الثوب بدينار أو بعشرة دراهم."

ح غالبا ف موضعها )اللم( نو قوله احتج الفريق الثان: بن )الباء( هنا )بء( السبب وهي الت تصل-2اذيكم﴾] تي [ .٢:٥٤تعال: ﴿ إينهكم ظلمتم أنفسكم بي

املسألة الثانية: مقدار الواجب مسحه من الرأس يف الوضوء: -

كم وأرجلكم إيل الكعبنيي﴾] أيها الهذيين آمنوا إذا قمتم إل [ الية ﴿ اي ٥:٦قال هللا تعال: ﴿ وامسحوا بيرءوسي[﴾ لوا وجوهكم وأيدييكم إل المرافيقي [. ٥:٦الصهلةي فاغسي

اتفق الفقهاء على أنه مسح الرأس من فروض الوضوء، واختلفوا ف القدر اجملزئ منه، لختلفهم ف دللة )الباء( .

، بوجوب مسح الرأس كله .: املالكية والنابلةاملذهب األول-1

.9/256(، 5149صحيح البخاري، رقم ) - 299 .2/22بداية اجملتهد وهناية املقتصد، ابن رشد، - 300 .2/451فتح القدير، ابن اهلمام، - 301 .6/171نيل الوطار شرح منتقى الخبار، الشوكان، - 302 .1/141مغن اللبيب، ابن هشام النصاري، - 303 .2/587معال السنن، اخلطاب، - 304



: الشافعية، بوجوب مسح بعض الرأس .املذهب الثاين-2 : النفية، بوجوب مسح ربع الرأس .املذهب الثالث-3

الدليل النحوي: كم﴾]- [ حرف زائد ، ومعىن ٥:٦احتج املالكية والنابلة: بن "الباء" ف قوله تعال: ﴿ وامسحوا بيرءوسي

بغ كما ف قوله تعال: ،."صلة" أي زائدة للتوكيدهنا مؤك دة . الزائدة هنا كو هني وصي لد ﴿ تنبت بييدييكم إيل الت ههلكةي﴾][ وقوله تعال: ٢٣:٢٠لي لكيليني﴾] [. ومن ث فكأنه قال :امسحوا ٢:١٩٥﴿ ول ت لقوا بي

."305فيكون مسح كل الرأس فرضا ، والظاهر منه الكل، سكمؤوركم﴾ تدل على اللصاق لذلك أوجب مسح - واحتج النفية: بن "الباء" ف قوله تعال: ﴿ وامسحوا بيرءوسي ربع الرأس

وهو أن تكون الباء زائدة اجملاز بأن الباء حقيقة لإللصاق وهاهنا ميكن استعمال القيقة ل يصار إل قالوا: . 306لن الزيادة خلف الصل

كم﴾ تدل على التبعيض لذلك أوجب واحتج الشافعية: بن - "الباء" ف قوله تعال: ﴿ وامسحوا بيرءوسيهنا ، لهنا لن الباء للتبعيض، ملفروض ف مسح الرأس أقل ما يطلق عليه اسم املسح ولو شعرهمسح بعض الرأس، فا

كم﴾.دخلت على فعل يتعدى بنفسه ف قوله تعا ل : ﴿ وامسحوا بيرءوسيواملفهوم منها بعض مطلق واملطلق يسقط ، 307التبعيضا دخلت على فعل يتعدى بنفسه تقتضي والباء إذ

.308بأدىن ما يصدق عليه اسه داللة )حىت(-3 معىن حرف اجلر)حىت (:-

ف معىن "إل" تفيد النتهاء نو: اطلبي العلم حىت املمات، ونو قوله تعال: ﴿ سلم هيي حىته مطلعي حىت: [.٩٧:٥جري﴾]الف

وقد يدخل ما بعدها فيما قبلها، نو "بذلت ما ل ف سبيل أمهت، حىت آخر ديرهم عندي".-

. 1/105وتيسري التحرير، ممد النفي، 12-11/ 1بداية اجملتهد وهناية املقتصد، ابن رشد، انظر: - 305 . 1/229، وأصول السرخسي، ممد بن أمحد، 1/224كشف السرار، النسفي، - 306 . 1/93ربين، ،ومغن احملتاج إل معرفة معان ألفاظ املنهاج، ممد الش 1/532انظر:احملصول ف علم الصول، الرازي، - 307 . 1/53مغن احملتاج إل معرفة معان ألفاظ املنهاج، ممد الشربين، - 308



لكم اخليط الب يض مين اخليطي السودي - مين وقد يكون غري داخل، نو قوله تعال: ﴿ واشربوا حىته ي ت بنيه 309 .فالصائم ل يباح له الكل مىت بدأ الفجر[، ٢:١٨٧الفجري﴾]

. أثر حرف اجلر )حىت( يف اختالف الفقهاء- :املسألة األوىل: ال جيب الوضوء لكل صالة- 310: "ل ت قبل صلة من أحدث حىته ي ت وضهأ"ملسو هيلع هللا ىلصعن أب هري رة ي قول قال رسول اللهي

على أن الوضوء ل يب لكل صلة لنه ف صدر السلم كان واجبا لكل صلة ث اتفق عامة العلماء 311نسخ.

، يقول ابن 312استدل العلماء بن ما بعد )حىت( خمالف ملا قبله لن معناه انتهاء الغايةالدليل اللغوي: نفى القبول ممتدا ملسو هيلع هللا ىلصأنه دقيق العيد: "استدل بذا الديث على أن الوضوء ل يب لكل صلة و وجه الستدلل به

إل غاية الوضوء و ما بعد الغاية خمتلف ملا قبلها فيقتضي ذلك قبول الصلة بعد الوضوء مطلقا وتدخل حتته الصلة 313الثانية قبل الوضوء هلا ثنيا."

املسألة الثانية: استدامة صالة الكسوف: -

ملسو هيلع هللا ىلصعن أبي بكرة قال: كنها عيند رسولي اللهي د ملسو هيلع هللا ىلصفانكسفت الشهمس ف قام النهبي ير ريداءه حىته دخل المسجيفاني ليموتي أحد فإيذا رأي تمومها : "إينه الشهمس والقمر ملسو هيلع هللا ىلصفدخلنا فصلهى بينا ركعتنيي حىته اجنلت الشهمس ف قال ل ي نكسي

314فصلوا وادعوا حىته يكشف ما بيكم"ف هذا الديث دللة على أن صلة الكسوف والدعاء يشرعان، ويستحبان إل أن ينجلي الكسوف، ول

.315يستحب ابتداء الصلة بعده : الدليل النحوي

. 2/318، والبحر احمليط، الزركشي، 498صالىن الدان ف حروف املعان، املرادي، و 1/330وتيسري العلم، عبد هللا آل بسام، 1/376انظر:إحكام الحكام ، ابن دقيق العيد، - 309 .1/312(، 135البخاري، رقم ) صحيح - 310 .2/222طرح التثريب، زين الدين وول الدين)العراقي(، - 311 .2/598النصاف ف مسائل اخللف، ممد النباري، - 312 .1/56إحكام الحكام، ابن دقيق العيد، - 313 .2/668(، 1040صحيح البخاري، رقم ) - 314 . 3/335ونيل الوطار شرح منتقى الخبار، الشوكان، 2/670انظر: فتح الباري شرح صحيح البخاري، ابن حجر العسقلن، - 315



الصلة –الكم بن )حىت( موضوعه لنتهاء الغاية، فالديث جعل الغاية جملموع المرين يستدل على ذلك 317، يقول ابن رجب:"وفيه دليل على أن صلة الكسوف تستدام حىت تنجلي الشمس"316اجنلء الكسوف-والدعاء

داللة )الالم(-4 : 318 ( له عدة معان منها حرف اجلر )الالم -الداخلة بني ذاتنيي، ومصحوبا ميليك: نو قوله تعال: ﴿ لليهي ما في السهماواتي وهي املليك: -1[﴾ .[، ونو الدار لسعيد ٣١:٢٦والرضي، ولم الستحقاقي الختصاص: -2 نو "المد -وهي الداخلة بني معىن وذات -وتسمهى لم الختصاصي

."ه قوهلم "الفصاحة ليقريش، والصب احة ليبن هاشم هللي" والنجاح للعاملني، ومنبه امليلك: وتسم ى لم النسبة -3 اخلة بني ذاتنيي، ومصحوبا ل ميليك - شي نو: "اللجام –وهي الده

."للفرسل :الت عليل والسببيهة،: نو قوله تعال -4 ول تكن ﴿ إينه أنزلنا إيليك الكيتاب بي ا أراك الله قي ليتحكم بني النهاسي بي

يما﴾] ."![، ومنه اللم الثانية ف قولك "اي للنهاسي ليلمظلوم٤:١٠٥لي لخائينيني خصيجرهد توكيد الكلم: التوكيد: -5

كقول الشاعر: وهي الزائدة ف العراب مل بني العيراقي وي ثريب ملكا أجار لمسليم ومعاهيدي وملكت ما

[، أي إليه، وقولهي﴿ ولو ٣١:٢٩انتهاء الغاية: أي معىن "إل" نو قوله سبحانه: ﴿ كل يريي إيل أجل مسماى﴾] -6م لكاذيبون﴾] نه ربهك أوحى هلا﴾]٦:٢٨ردوا لعادوا ليما هنوا عنه وإيهنه [.٩٩:٥[، وقولهي: ﴿ بي

ستغاثي له، نو: اي خلاليد ليبكر الستغاثة: -7 . ! وتستعمل مفتوحة مع املستغاث، ومكسورة مع امل

تعجهب منه، نو: "اي للفرحي وتستعمل التعجب: -8ف غري النداءي مكسورة ، وتستعمل ،"!مفتوحة بعد "اي" ف نداءي امل

"!نو: "هللي دره رجل!"، ونو: "هللي ما يفعل الهل بلممي

. 1/376انظر:إحكام الحكام، ابن دقيق العيد، - 316 . 275/ 9فتح الباري شرح صحيح البخاري، ابن حجر العسقلن، - 317وشرح شواهد املغن، ابن 2/306وسبل السلم، الصنعان 147ص الىن الدان ف حروف املعان، املرادي، ، و 224، ورصف املبان، املالقي، ص2/3انظر: إحكام الحكام، ابن دقيق العيد، - 318

. 103والصاحب ف فقه اللغة، ابن فارس، ص 2/565قدامه املقدسي،



، وإم ا [١٧:١٠٧]﴾ ييرون لألذقاني سجهدا ﴿ إما حقيقة نو قوله تعال: - على" أي معىن الستعلء: -8 فعليها إساءتا. [، أي١٧:٧﴿ وإين أسأمت ف لها﴾] جمازا نو قوله تعال:

نو " هذا الغلم ليسنة "، أي مرهت عليه سنة . وهي عند وتسمهى لم الوقت ولم التاريخ الوقت: -9الطلق تدل على الوقت الاضر، نو "كتبته ليغرهةي شهر كذا"، أي عند غر تيهي، أو ف غرهتهي. وعند القرينة تدل على

اضي أو اومنه قوله تعال: ﴿ أقيمي الصهلة ليدلوكي الشهمسي إيل غسقي اللهيلي ،"لستقبال، فتكون بعىن "قبل" أو "بعد امل

.أي بعد رؤيته ،"صوموا ليرؤيتيهي وأفطيروا ليرؤيتيهي [، أي بعد دلوكها. ومنه حديث"١٧:٧٨وق رآن الفجري﴾]ئا﴾]"ف" معىن-10 [، أي فيها، ٢١:٤٧، نو قوله تعال: ﴿ ونضع الموازيين القيسط ليي ومي القييامةي فل تظلم ن فس شي

.أي ف وقتها. ومنه قوهلم "مضى لسبيله"، أي ف سبيلهي [،٧:١٨٧وقولهي: ﴿ ل يلي يها ليوقتيها إيله هو﴾] )الالم( يف اختالف الفقهاء .أثر حرف اجلر - املسألة األوىل: تقدم رمضان بصيام قبل رؤية اهلالل:-

ه عنه أنه النهبي ي الله قال: "صوموا ليرؤيتيهي وأفطيروا ليرؤيتيهي فإين غم يي عليكم فأكميلوا ملسو هيلع هللا ىلصعن أبي هري رة رضي 319العدد"

320أن يتقدم أحد رمضان بصوم يوم أو يومني إل أن يكون رجل كان يصوم صومه. ل يوز .321ولكن نبتت نبته ترى الصيام قبل الرؤية، معتمدين على هذا الديث

الدليل النحوي: .323،واملعىن مستقبلني هلا 322: "صوموا ليرؤيتيه" لم التعليل ملسو هيلع هللا ىلصترى الطائفه اجملوزة أن )اللم( ف قوله

رد املانعون قول هؤلء با ييت : وقدإن )اللم( إذا كانت للتعليل هنا، فل يلزم منها تقدي الصوم على الرؤية، فإذا قلت: ) أكرم زيدا لدخوله -1

(، فل يقتضي تقدي الكرام على الدخول . إن )اللم( هنا ميكن أن حتمل على غري معىن التعليل نو: -2

.2/762صحيح مسلم، - 319 . 1/313انظر: بداية اجملتهد وهناية املقتصد، ابن رشد، - 320 . 2/3انظر: إحكام الحكام ، ابن دقيق العيد، - 321 . 223انظر: رصف املبان، املالقي، ص - 322 . 206/ 2انظر: سبل السلم شرح بلوغ املرام، الصنعان، - 323



، يقول الط يب:"صوموا لرؤيته: اللم فيه 324قت، وهذا من معانيها املعروفه عند العربأن تكون بعىن الو -أ [﴾ .325[، أي : وقت دلوكها" ١٧:٧٨كما ف قوله تعال: ﴿ أقيمي الصهلة ليدلوكي الشهمسي

ملوها أن تكون بعىن )بعد( ن وهذا من معانيها املشهورة عند العرب أيضا ، يقول الشجري: " واستع –ب .326:" صوموا ليرؤيتيهي وأفطيروا ليرؤيتيهي"، أي :بعد رؤيته" ملسو هيلع هللا ىلصف مكان )بعد( .....ومثله قوله

موا رمضان بيصومي ي وم ول ي ومنيي إيله رجل كان يصوم صوما ف ليصمه"ملسو هيلع هللا ىلصقول النب -3 ،نص ف 327:"ل ت قده .328املسألة ل يوز العدول عنه ، لنه أذا صام قبله كان قد تقدم عليه وهذا منهي عنه"

:املسألة الثانية: متليك العبد إذا ملكه سيده-

تاع"قال: "من بع نل قد أب يرت ف ثمرتا ليلبائيعي ال أن ملسو هيلع هللا ىلصعن ابني عمر أنه رسول اللهي 329يشتيط المب :على قولنياختلف العلماء ف تليك العبد

: ذهب المام مالك إل أن العبد إذا ملهكه سيده مال ملكه لكنه إذا بعه بعد ذلك كان ماله املذهب األول للبائع إله أن يشتط املشتي.

أن العبد ل ميلك شيئا أصل. : ذهب أبو حنيفة والشافعي ف )الديد( إلاملذهب الثاين الدليل النحوي:

. يقول 330يستدل للمذهب الول بن )اللم( لم امللك وهي اللم الواقعة بني ذات مالكة وذات مملوكة-1 331ابن دقيق العيد: "يستدل به للمالكية على أن العبد ميلك لضافة املال إليه بلم وهي ظاهرة ف امللك."

ن بن )اللم( لم الختصاص، وهي ما كانت اللم فيه بني ذاتني ليست إحدامها يستدل للمذهب الثا-2يقول النووي: "فأضيف ذلك املال إل العبد لإلختصاص والنتفاع ل 332مالكة حىت قيل: إن هذا أصل معانيها.

333للملك كما يقال: جل الدابة وسرج الفرس."

. 103انظر: الصاحب ف فقه اللغة، ابن فارس، ص -324 . 2/61لكاشف عن حقائق السنن النبوية، شرف الدين الطيب، ا - 325 . 617-2/616أمال ابن الشجري، أبو السعادات ابن الشجري، - 326 .2/762صحيح مسلم، - 327 . 7/201شرح صحيح مسلم، النووي، - 328 .3/1173صحيح مسلم ، - 329 .62اللمات، الزجاجي، ص - 330 .2/139إحكام الحكام، ابن دقيق العيد، - 331 .69منازل الروف، ابن عيسى الرمان، ص - 332 .10/449شرح صحيح مسلم، النووي، - 333



داللة )من(-5 :334 منهاحرف اجلر )من( له عدة معان - :اإلبتداء -1 ﴿ سبحان الهذيي أسرى بيعبديهي ليل سبحانه وتعال: قول اهللا ، نو بتداء الغاية ف املكانلأن تكون أي -

دي القصى الهذيي بركنا حوله لينرييه مين آايتينا إينهه ه دي الرامي إيل المسجي ري﴾]مي ن المسجي [.١٧:١و السهمييع البصيد أسي س على الت هقوى مين سبحانه وتعال: بتداء الغاية ف الزمان: نو قول اهللا لأن تكون و- ﴿ لهمسجي

وهذا عند الكوفيني.[، ٩:١٠٨أوهلي ي وم أحق أن ت قوم فييهي﴾ ]إل الخفش أن "من "ل تكون لبتداء الغاية ف وف شرح الكافية الشافية: "واملشهور من قول البصريني

وهو الصحيح ، ومذهب الكوفيني والخفش جواز استعماهلا ف ابتداء الغاية مطلقا، باملكانيصوهنا بل ، الزمان .335لصحة السماع بذلك"

وتريد أيضا لبتداء الغاية ف الحداث والشخاص، فالول كقولك "عجبت من إقدامك على هذا العمل"، ."والثان كقولك "رأيت من زهري ما أحب

أي [،٣:٩٢﴾] لن ت نالوا البيه حىته تنفيقوا مميها حتيبون : أي معىن "بعض"، نو قوله تعال: ﴿التبعيض -2للهي أي بعضهم، و قوله تعال: ﴿ ومين [،٢:٢٥٣بعضه، وقولهي تعال: ﴿مي ن هم مهن كلهم الله﴾] النهاسي من ي قول آمنها بي

نيني﴾] ؤمي ري وما هم بي لي ومي الخي [.٢:٨وبيما جاءن مين نو قوله تعال: ﴿ : وهي الزائدة لفظا، أي ف العراب وكثريا ماتزاد بعد النفي،التأكيد -3ري﴾] . [٤٠:١١إيل خروج مي ن سبييل﴾] ﴿ ف هل [، وبعد الستفهام نو قوله تعال:٥:١٩بشي

عن هم أمواهلم ول أولدهم مي ن اللهي البدلية-4 : بعىن بدل ، نو قوله تعال: ﴿ لهن ت غنيئا﴾] لي [،٥٨:١٧شي يتم بي ن يا مين أي بدل هللا، واملعىن بدل طاعتهي أو رمحتهي، ونو قوله تعال: ﴿ أرضي اةي الد

رةي﴾] [، أي بدل الخرة .٩:٣٨الخي﴾]الظرفية -5 [، أي فيها، ونو قوله تعال: ﴿ إيذا ٤٦:٤: أي معىن )ف(، نو قوله تعال: ﴿ ماذا خلقوا مين الرضي

.[، أي ف يومها٦٢:٩نوديي ليلصهلةي مين ي ومي المعةي﴾]

. 426 4/415، املالقي، لمبانياصف ، ور١٥٣/ 4آن، الزركشي، لقرم افي علون اھلبرانظر: ا -334 . 3/241الكوكب املنري، ابن النجار، ،وشرح 79-2/76الكافية الشافية، ابن قيم الوزية، - 335



يةي ق لوبم مي ن ذيكري اللهي﴾] نو :"معىن "عن-6 [، ونو قوله تعال: ﴿ اي ٣٩:٢٢قوله تعال: ﴿ ف ويل لي لقاسيذا بل كنها ظاليميني﴾] .[٢١:٩٧وي لنا قد كنها في غفلة مي ن ه

دوا هلم مي ن دوني اللهي ﴿ ممي ها خطييئاتييم أغريق : نو قوله تعال:السببية والتعليل -7 لوا نرا ف لم يي وا فأدخيلكا٧١:٢٥أنصارا﴾] مييط بي فيريين﴾ [ ، ونو قوله تعال: ﴿ يعلون أصابيعهم في آذاهنييم مي ن الصهواعيقي حذر الموتي والله

نا على بني إيسرائييل ﴾ ] ، ونو قوله تعال: [ أي بسبب الصواعق٢:١٩] ليك كت ب [.٥:٣٢﴿ مين أجلي ذأي بيان النس، نو قوله تعال: ﴿ فاجتنيبوا الري جس مين الوثني واجتنيبوا ق ول البيان : -8

[.٢٢:٣٠الزوري﴾] [ أن تكون لبيان النس .٣٥:٣٣ب﴾ ]ونو قوله تعال: ﴿ يلهون فييها مين أساوير مين ذه

، فالول النفي ف الفاعل، ونو: ما رأيت من رجل، : نو: ما قام من رجلأن تكون لنفي اجلنس - 9 واملعىن: ما رأيت من رجل . ، : النفي ف املفعولنوالثا، واملعىن :ما قام رجل

؟ "من" "ولكن ما حقيقتها نهذه هي بعض معاهذا عند احملققني. وذهب بعض الفقهاء ، والبواقي راجعة إليها، "ابتداء الغاية: "أصل "من نيقول التفتازا

.336حقيقة ف ابتداء الغاية "أهنا وهذا ليس بسديد لطباق أئمة اللغة على ، شتراكلإلإل أن وضعها للتبعيض دفعا " جماز ف غريه نوتكون ف غريه من املعا، بتداء الغاية حقيقةإ:" "من "تكون 337وف شرح الكوكب املنري

. إليه لن الصل عدم نوإن تعني معىن واحد ورجع سائر املعا، إن الواقع أن "من "تستعمل ف معان كثرية

وهي نوحيث إنه ل يوجد معىن مشترك يعم هذه املعا، شتراك فيه تكلف لتبادر كل معىن ف استعماله اخلاصلا .338نة ويتعني املراد منه بالقري"من" مشتكا لفظا مستوية التبادر ف أمثلتها كانت

أثر حرف اجلر)من ( يف اختالف الفقهاء .- املسألة األوىل: نصيب البيت من صالة املرء:-

ذوها ق بورا" ملسو هيلع هللا ىلصعن ابني عمر عن النهبي ي 339قال: "اجعلوا في ب يوتيكم مين صلتيكم ول ت تهخي

. 115/ 1التلويح، التفتازان، - 336 242-1/241، ابن النجار، الكوكب انشرح - 337 .2/496، املالقي، لمبانياصف انظر: ر -338 .1/696(، 432صحيح البخاري، رقم ) - 339



ولكن الفقهاء اختلفوا ف املعىن منها أهي بعض الفرض أن يعل املرء نصيبا من صلته ف بيته ملسو هيلع هللا ىلصحث النب على مذهبني:أم النافلة؟

340: ذهب مجهور العلماء إل أن نصيب البيت من صلة املرء النافلة.املذهب األول: ذهبت طائفة من أهل العلم إل أنه ل بس أن يعل املرء بعض فرضه ف بيته ليقتدي به املذهب الثاين

341أهله. الدليل النحوي:

استدل المهور بن )مين( حتتمل وجهني:-1وعلى هذا يراد با النوافل، 342بعىن )بعض( نو: )كل من هذا الطعام( اذ يصح أن تقدر ب)بعض(-أ

343يقول المام النووي: "واملراد به صلة النافلة أي: صلوا النوافل ف بيوتكم."وله: "وقد تدخل ف موضع لو ل تدخل فيه كان الكلم وهذه وضحها سيبويه بق 344أن تكون زائدة-ب

345مستقيما ولكنها توكيد بنزلة )ما( إل أهنا تر لهنا حرف اضافة."احتج أصحاب املذهب الثان بن )مين( تبعيضية واملراد با الفرض يقول الباجي: "ذهب بعض الناس إل -2

346تدي به أهله."أن املراد بذلك: أن يعل بعض فرضه ف بيته ليق املسألة الثانية: حكم الصيام يف السفر:-

عن هم قال: كان رسول اللهي ي الله في سفر ف رأى زيحاما ورجل قد ظل يل عليهي ملسو هيلع هللا ىلصعن جابيري بني عبدي اللهي رضي 347مين البي ي الصهوم في السهفري"ليس "ف قال ما هذا ف قالوا صائيم ف قال:

ذهب المهور: إل جواز الصيام، حبيث ذهب أكثرهم إل أن الصوم أفضل ملن قوي عليه، ول يشق عليه 348.

.6/314شرح صحيح مسلم، النووي، - 340 .1/992املنتقى، أبو الوليد الباجي، - 341 .232الزهية، علي اهلروي، ص - 342 .6/314شرح صحيح مسلم، النووي، - 343 .320ص الىن الدان، املرادي، - 344 .4/225الكتاب، سيبويه، - 345 .1/299املنتقى، أبو الوليد الباجي، - 346 .4/229(، 1946صحيح البخاري، رقم ) -347 . 2/64انظر: شرح معان الثر، الطحاوي، -348



ويرون أن الصوم ف السفر يزئ ومحلوا هذا الديث على أوجه، منها: إن املراد بلب هنا: الب الكامل الذي ليس املراد به إخراج الصوم ف السفر على أن يكون برا، لن الفطار قد يكون أبر من الصوم هو أعلى مراتب الب، و

349إذا كان للتقوي على لقاء العدو. الدليل النحوي:

. 351، والزائدة نو: "ما جاءن من أحد، بعىن:"ما جاءن أحد"350ويستدل هلذا التوجه بعل "من" زائدة يقول الزرقان: "وتكون "من" زائدة، كما يقال: ما جاءن من أحد، وما جاءن أحد، ونظريه الديث:"ليس

املسكني بلط واف الذي ترده التمرة والتمراتن، قيل: "فمن املسكني؟ قال: الذي يسأل ول من يغنيه، ول يفطن له ف املسكني بباب أحدكم فلريده ولو بتمرة" فمعناه: أن إذا وق":ملسو هيلع هللا ىلصفيتصدق عليه"، ومعلوم أن الط و اف ميسكني ، وقال

.352"سبحانه وتعال الفطر فيه بر أيضا ملن شاء أن يخذ برخصة هللا

. 3/42واملغن، ابن قدامه املقدسي، 2/64انظر: شرح معان الثر، الطحاوي، -349 . 1/428انظر:مغن اللبيب، ابن هشام النصاري، - 350 . 69منازل الروف، ابن عيسى الرمان، ص - 351 . 4501يثمي، رقم ،وانظر :جممع الزوائد ومنبع الفوائد، نور الدين علي اهل 1/170على موطأ مالك، شرح الزرقان - 352

PRILOZI


378.6:28(497.11)"2005/..."

Priredio: prof. dr. Hajrudin Balić

FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE - HRONOLOGIJA NASTANKA I RAZVOJA

Snaga jednog naroda sadržana je u njegovom intelektualnom i obrazovnom potencijalu, u znanju čija svjetlost goni tamu sa horizonta nepoznatog i sakrivenog. Što manje prilika za stjecanjem znanja, to više prostora za manipulaciju istima.

Bošnjaci u Sandžaku opstaju punih stotinu godina uprkos permanentnim nasrtajima na njihov vjerski, nacionalni i kulturni identitet. Jedna od najvećih nepravdi prema ovom kraju je sistematsko gušenje razvoja školstva, posebno vjersko-prosvjetnih ustanova.

Od balkanskih ratova 1912. godine, počelo je rastakanje bošnjačkog školstva u Sandžaku. U tom periodu zatvoreno je mnogo sibjan-mekteba, medresa i ruždija. Od brojnih sandžačkih medresa, ostala je samo „Gazi Isa-begova“ u Novom Pazaru koja je sa manjim prekidima radila do 1946. godine.

Afirmacijom vjerskog i nacionalnog identiteta sandžačkih Bošnjaka krajem XX vijeka otvorio se prostor slobodnijeg vjerskog djelovanja što je rezultiralo reaktiviranjem vjersko-prosvjetnih ustanova i institucija. Ponovno aktiviranje rada Medrese u Novom Pazaru prvi je korak ka oporavku našeg naroda u vjerskom, kulturnom i naučno-obrazovnom smislu.

Dugogodišnja akcija slanja studenata na univerzitete u islamske zemlje dala je zavidne rezultate, ali samo mali broj zainteresiranih uživa ovu privilegiju.

Zato je na zasjedanju Sabora Islamske zajednice Sandžaka 12.5.2001. godine donijeta odluka o osnivanju Islamske pedagoške akademije u Novom Pazaru.

Na osnovu odluke istog organa, Akademija je 2005. godine preimenovana u FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE. Zahvaljujući FIS-u Novi Pazar je postao studentski grad budući da je on prva viskoobrazovna institucija na ovom podneblju.

Preimenovanje je donijelo i promjenu radnog prostora. Iz učionica u objektu Medrese, FIS je premješten u zgradu Islamskih ustanova u centru grada. Na ovom mjestu je bila prva džamija u Novom Pazaru koja je porušena 1936. a na njenim

PRILOZI


temeljima je podignuta zgrada Islamskih ustanova 1938. godine. U njoj su bili smješteni: Islamska zajednica, Medresa, Merhamet i Gajret.

1948. godine, zgrada Islamskih ustanova je nacionalizirana da bi, na osnovu Zakona o vraćanju imovine vjerskim zajednicama, 2006. godine Islamska zajednica ponovo preuzela ovaj objekt. Nakon povraćaja ove zgrade, Islamska zajednica je adaptirala i prilagodila za potrebe Fakulteta za islamske studije.

Unutrašnji radni prostor je potpuno prilagođen Fakultetu, tako da ima dovoljno prostorija za izvođenje nastave, profesorske kabinete, studentsku službu i druge službe.

Potrebu za osnivanje Islamske akademije intenzivirala je odluka Vlada Republike Srbije da uvede vjeronauku u srbijanski obrazovni sistem, što je iziskivalo veliki broj visokoprofilnog kadra sa naučnim zvanjima profesora islamskih nauka.

ORGANIZACIJA FAKULTETA ZA ISLAMSKE STUDIJE Fakultet za islamske studije vrši svoju prosvjetiteljsku ulogu za muslimane u

Sandžaku i šire.

Cilj i zadaci Fakulteta se ostvaruju kroz: odgojno-obrazovni rad, redovno izvođenje nastave, slobodne aktivnosti, studijska putovanja, praktičnu nastavu, naučnoistraživački rad, organiziranje stručnih i naučnih skupova, izdavačku djelatnost i rad stručne službe.

Fakultet obavlja, razvija, afirmira i organizira sistematsko praćenje i korišćenje dostignuća u savremenoj nauci, vrši nostrifikaciju i ekvivalenciju diploma, pruža stručnu i naučnu pomoć organima i ustanovama Islamske zajednice, razvija saradnju sa islamskim fakultetima i drugim naučno-obrazovnim institucijama i asocijacijama u zemlji i inozemstvu.

SMJEROVI I ODSJECI Imajući u vidu ulogu, značaj i okruženje u kojem djeluje i radi, Fakultet za

islamske studije konstantno radi na inoviranju sadržaja i unapređenju programskog kapaciteta, nudeći široku lepezu studijskih smjerova. Na Fakultetu za islamske studije mogu se studirati sljedeći smjerovi:

Islamistika

Šerijat i pravo

Komunikologija i pedagogija

Spomenuti smjerovi sadrže sve potrebne predmete za izgrađivanje i osposobljavanje kadra mladih generacija kako bi efikasno i uspješno prenosili vjersku i naučno-obrazovnu misao u multireligijskom i multikulturalnom okruženju, kakav je naš region.

PRILOZI


PRAVNI STATUS FAKULTETA Fakultet za islamske studije je visokoobrazovna ustanova Mešihata Islamske

zajednice u Srbiji koji kao tradicionalna vjerska zajednica po zakonima Srbije ima pravo na osnivanje škola i fakulteta te je samim tim pravni subjekt.

Fakultet za islamske studije je upisan u privredni registar kod nadležnih ministarstava u Republici Srbiji.

FAKULTET JE UPISAN U REGISTAR FAKULTETA PRI RIJASETU ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru je upisan u registar

visokoobrazovnih ustanova Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Naime, dana 5.06.2012. godine je reisul-ulema dr. Mustafa Cerić sa svojim saradnicima mr. Muharemom ef. Omerdićem i Mensurom Karadžom primio rektora Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru prof. dr. Mevluda Dudića i dekana Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru prof. dr. hfz. Almira Pramenkovića.

Povod posjete je dostava dokumentacije Fakulteta i okončanje procesa upisa u Registar Islamske zajednice u BiH.

Upisom u Registar Rijaseta, Fakultet za islamske studije dobija istovjetan status kao i drugi islamski fakulteti u BiH.

RAZVOJNI PUT FAKULTETA Uprkos preprekama, Fakultet za islamske studije je koračao razvojne korake

ka uspjehu da bi postao respektabilna naučna ustanova na ovim prostorima.

Fakultet je počeo sa radom sa nekoliko profesora čiji broj je bio jednocifren, da bi nastavni kadar 2006. godine narastao na tridesetak od kojih je veća polovina bila sa zvanjem doktora nauka. Razvojni put Fakulteta značio je i povećanje broja eminentnih profesora kao i proširivanje sadržaja.

PRILOZI


Fakultet obilježava šesnaest godina rada sa bogatim programskim sadržajima i kvalitetnim naučnim kadrom koji čini 48 profesora.

Na Fakultetu djeluje izdavačka djelatnost, studentski parlament, fond za dodjeljivanje godišnjih nagrada, a izdaje godišnjak Islamska misao i studentski časopis Talib.

UVOĐENJE BOLONJSKOG SISTEMA Fakultet za islamske studije ide u korak sa savremenim tokovima i prati

tokove te svoj razvojni put adekvatno prilagođava kako sa domaćim zakonodavstvom i propisima tako i sa meritornim međunarodnim standardima. U tom smislu je i prilagođavanje nastavnog procesa takozvanom bolonjskom sistemu.

UVOĐENJE POSTDIPLOMSKIH STUDIJA Fakultet je nakon petnaest godina uspješnoga rada uspio okupiti

najeminentnije profesore islamskih nauka u regionu, te stvoriti sopstveni kadar koji je u stanju polahko nositi breme najvećeg dijela naučno-obrazovnog procesa na Fakultetu. Nastavno-naučni odbor je predložio Mešihatu da se na Fakultetu odobri organiziranje postdiplomskih studija (master i doktorske). Imajući u vidu da je Fakultet pridružena članica Internacionalnog univerziteta te da već ima dovoljne kapacitete, Mešihat je ovaj zahtjev odobrio, te se od 2013. godine uspješno realizira ova vrsta nastave.

PRILOZI


MEĐUNARODNA SARADNJA Za proteklih šesnaest godina svog postojanja Fakultet je ugostio brojne

gostujuće profesore iz zemlje i inozemstva, ali i predstavnike akademskih političkih i diplomatskih delegacija koje se interesuju za kontakte i saradnju sa ovom ustanovom, potpisao je brojne protokole o saradnji sa mnogim visokoškolskim ustanovama sličnog karaktera od kojih izdvajamo:

Islamski pedagoški fakultet u Zenici Islamski pedagoški fakultet u Bihaću Islamski fakultet u Prištini Uniju islamskih univerziteta FUIW Skandinavsku organizaciju Al-Risala Međunarodnu organizaciju ITQAN Institut za islamske studije u Beču Fondaciju MEVLANA iz Turske Šerijatske fakultete - univerzitet u Kuvajtu. Ugovor o saradnji sa ISECO-om Protestantski teološki fakultet u Novom Sadu Islamski univerzitet AL-Islah- iz Libana

PRILOZI


SARADNJA SA ISESCO Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru i Islamska organizacija za

obrazovanje, nauku i kulturu (ISESCO), ugovorili su saradnju u naredne tri godine.

Saradnja će se odvijati u tri etape kroz organizaciju seminara, razmjenu literature, sprovođenje zajedničkih i pojedinačnih projekata.

Izuzetno nas ponosnim čini činjenica da je Fakultet za islamske studije uspostavio institucionalnu saradnju sa ISESCO-om koji je dio Organizacije islamskih zemalja (OIC), u cilju realizacije projekata iz oblasti: odgoja i obrazovanja, nauke, kulture.

ČLANSTVO PRI UNIJI ISLAMSKIH UNIVERZITETA Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru postao punopravna

članica Unije islamskih univerziteta

Naime, na 21. Kongresu Unije islamskih univerziteta, održanog 6-7. novembra 2016. godine, u Dohi, Kataru, donijeta je odluka o prijemu pet novih islamskih univerziteta, sa Bruneja, iz Gambije, Malija, Indije, Maroka.

Na spomenutom Kongresu, Fakultet za islamske studije primljen je u punopravno članstvo u Uniju koja okuplja preko 200 islamskih univerziteta iz cijelog islamskog svijeta.

Odluka o prijemu FIS-a u ovu Uniju potvrđena je izdavanjem rješenja broj 2458/6/1.1./ od 22. decembra 2016. godine.

Fakultet za islamske studije je, pored Univerziteta u Sarajevu, prva ustanova ovog tipa, u regionu Balkana, koja je postala punopravna članica ove Unije.

Podsjećamo javnost da Unija islamskih univerziteta, koja djeluje u sastavu ISESCO-a, okuplja najpoznatije islamske univerzitete u svijetu: Univerzitet Al-Azhar, Ajni Šems, Univerzitet Kairo (Egipat), Tripoli univerzitet (Libija), Medina univerzitet, Ummul Kura Mekka, (Saudija), Univerzitet Šeriata (Emirati), Hašimijski univerzitet (Jordan), Univerzitet Katar, Univerzitet Kuwajt, Islamski univerzitet u Indoneziji, Internacionalni islamski univerzitet u Maleziji, International Colleges of Islamic Science, Velika Britanija, Averroes Internacionalni islamski univerzitet (Španija), Univerzitet Alberta, Canada, Russian Islamic university itd.

Fakultet za islamske studije će nastaviti sa unapređenjem kvaliteta ove naučno-obrazovne institucije na ponos upošljenika, studenata, Islamske zajednice, Sandžaka i ummeta.

PRILOZI


DRUGE AKTIVNOSTI Fakultet se, također, bavi i vannastavnim aktivnostima od kojih su

najznačajnije: Godišnji naučni skup međunarodnog karaktera, Godišnja manifestacija „Veče Kur'ana“, Manifestacija „Dani bošnjačke kulture“ Organizacija konferencija, seminara, studijskih putovanja,

ekskurzija, itd.

Na Fakultetu za islamske studije diplomiralo je 180 studentata, petnaest studenata je steklo master diplomu, dok je titulu doktora nauka steklo deset profesora.

PRILOZI


Već sada se može reći da je Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru svojim rezultatima opravdao potrebu osnivanja i dostigao očekivanja Osnivača. Fakultet je svojim aktivnostima privukao pažnju cjelokupne javnosti i postao nezaobilazan faktor u društvu. Sedamnaest godina postojanja je dokaz ustrajnosti na putu nauke, doprinosa afirmaciji društvenih vrijednosti, njegovanju kulture, suživota, tolerancije i humanosti.

Fakultet je postao institucija koja će biti još jedan garant opstanku islama i muslimana na ovim prostorima.

STUDENTSKA PUTOVANJA

Fakultet za islamske studije podržava studentske aktivnosti i organizira studentska putovanja

PRILOZI


PRITISCI NA FAKULTET ZA ISLAMSKE STUDIJE Već od samog osnivanja Fakultet za islamske studije 2001. godine, nailazi na

nerazumijevanje od strane vlasti u Srbiji da bi kasnije uslijedili pritisci, destrukcije i očita diskriminacija. Naime, Fakultet za islamske studije je u neravnopravnom položaju sa fakultetima i višim školama drugih vjerskih zajednica u Srbiji. Za razliku od drugih, Fakultet za islamske studije nema redovnu - budžetsku finansijsku podršku Vlade Republike Srbije. Vlada Republike Srbije je svoju podršku Fakultetu svela samo na stipendiranje jednog broja studenata, što se iz godine u godinu smanjuje. 2009. godine Ministarstvo vjera je pokušalo ukinuti i tu vrstu podrške i uvjetovati je ucjenom studentima što je nakon burne reakcije javnosti otklonjeno.

BLAGO POBOLJŠANJE SARADNJE SA VLASTIMA Nakon promjene na čelu vlasti 2012. godine, odnos vlasti u Srbiji se spram

FIS-a poboljšao. Povećana su izdvajanja za Fakultet i podržani su određeni projekti, međutim još uvijek je to daleko od potrebnog nivoa i jednakog tretiranja sa drugim obrazovnim ustanovama u Srbiji.

ZGRADA FAKULTETA ZA ISLAMSKE STUDIJE SIMBOL ISLAMA NA OVIM PROSTORIMA Fakultet za islamske studije je smješten u zgradi Islamskih ustanova u

centru Novog Pazara. Zgrada Islamske ustanove je nekada bila sjedište Islamske zajednice a njena historija je burna skoro kao i historija muslimana na ovim prostorima.

Naime, na mjestu gdje je izgrađena ova zgrada nalazila se Gazi Isa-begova džamija. Prva i najstarija džamija na ovim prostorima. Pošto se zna da je utemeljitelj Novoga Pazara Gazi Isa-beg, kao i svi turski vladari, kada bi osnivao grad, prvo bi izgradili džamiju, škole, hamame i druge neophodne infrastrukturne objekte.

Ova monumentalna džamija je odlukom vlasti stare Jugoslavije porušena. Džamija je porušena 1936. godine, a na njenom mjestu je izgrađena zgrada Islamske ustanove i to 1938. Ova zgrada je izgrađena za potrebe Islamske zajednice i predstavljala je njeno glavno sjedište. I pored nasilnog čina rušenja džamije, vlasti nisu pristupile oduzimanju parcele već je dodijeljena Islamskoj zajednici i nastavlja biti vakuf.

Komunističke vlasti su nakon Drugog svjetskog rata (1948) privremeno oduzele ovu zgradu Islamskoj zajednici i ona je decenijama nakon toga služila svrsi zbog koje nije izgrađena, bivala je hotel, autobuska stanica, trgovinski centar.

PRILOZI


Uprkos pravnom nasilju koji je sprovođen nad ovim parčetom vakufske zemlje, pokušaju otimanja, privatizacije i prodaje, temelji Isa-begove džamije su ponovo vakuf i na kraju se, Allahovom voljom, ponovo vratila u okrilje Islamske zajednice da služi svrsi zbog koje je izgrađena.

PRILOZI


Vrhunac pritisaka ogleda se u permanentnim pokušajima lokalnih i centralnih vlasti Republike Srbije da se otme zgrada Islamskih ustanova gdje je smješten Fakultet za islamske studije u Novom Pazaru. U nekoliko navrata narušavan je ambijent nastavnog procesa, harmonije i mira, a to nakon najava nasilnog otimanja zgrade Fakulteta.

POKUŠAJ ZAUSTAVLJANJA RAZVOJA FIS-A I OPSTUKCIJA RADOVA NA REKONSTRUKCIJI ZGRADE I PROŠIRENJU KAPACITETA Fakultet za Islamske studije je polovinom 2016. godine pokrenuo projekt

restauracije zgrade Fakulteta u cilju proširenja kapaciteta i unapređenju rada. Na iznenađenje javnosti uslijedio je medijski napad na Islamsku zajednicu. Umjesto finansijske podrške, gradske vlasti su osudile izgradnju i rekonstrukciju zgrade. Zahvaljujući angažmanu narodnog poslanika Muamera Zukorlića i njegove podrške ovom projektu uspješno je nastavljena rekonstrukcija zgrade i zaustavljena hajka koja je u neviđenim razmjerima vođena protiv Fakulteta za islamske studije.

VRAĆANJE STAROG SJAJA Uprkos velikim problemima sa kojima se Fakultet suočava tokom povraćaja

zdanja islamskih ustanova te obnove i restauracije zgrade, nastavljen je uspješan razvojni put. Danas se, zahvaljujući vizionarstvu muderisa i odgovornih ljudi u Islamskoj zajednici, vraća blistavo lice Novog Pazara.

PRILOZI


OPREMANJE UNUTRAŠNJOSTI ZGRADE FIS-A Fakultet za islasmke studije nije zablistao samo spolja. Zahvaljući

angažmanu odgovornih ljudi na FIS-u, prije svega aktuelnom dekanu prof. dr. Enveru Giciću, obezbijeđena su sredstva i Fakultet je opremljen najsavremenijim entrijerom i opremom.

MODERNI AMFITEATAR FIS-A

PRILOZI


Opremanjem zgrade Fakulteta za islamske studije dobija se novi korisni prostor koji će biti na usluzi nastavnom osoblju i studentima Fakulteta. Ono po čemu će ovaj fakultet biti prepoznatljiv jeste moderan amfiteatar.

Skladno projektovan, moderno opremljen sa najsavremenijom opremom, amfiteatar će biti mjesto okupljanja uleme svih profila. U njemu će biti organizirana nastava, okrugli stolovi, konferencije i druge prigodne svečanosti Fakulteta.

PRILOZI


MESDŽID Kako je zagrada fakulteta napravljena na temeljima džamije, odgovorni ljudi

u Mešihatu i Fakultetu odlučuju da se odredi zasebna prostorija koja će biti u svrsi mesdžida za profesore i studente Fakulteta kao i sve vjernike koji požele obaviti namaz u ovom vakufskom zdanju.

MULTIMEDIJALNA SALA Multimedijalna sala je moderno opremljena za izučavanje stranih jezika,

informatike, kao i za potrebe islamskih nauka gdje je potrebna sofisticirana oprema novije generacije. Opremanjem ove sale Fakultet zaokružuje tehnološke potrebe i nudi novi vid izučavanja nauka.

PRILOZI


NOVE SALE ZA NASTAVU Proširenje programa na FIS-u iziskivalo je i izgradnju dodatnog prostora.

Renoviranjem zgrade dobijen je potreban prostor koji je bio neophodan za redovno izvođenje nastave i realizaciju predviđenih planova.

SVEČANO OTVORENA PRVA FAZA NADOGRADNJE ZGRADE ISLAMSKIH USTANOVA Nadogradnjom na zgradi Islamskih ustanova Fakultet je dobio potreban

prostor koji će koristiti za svoj nesmetan rad i ostvaruje predviđeni razvoj. Pored predavaona, izgrađena je savremena sala amfiteatra, biblioteka, moderna multimedijalna sala, kabineti za sastanke i mesdžid, apartmani za gostujuće profesore. Nadograđeni dio je otvoren i tim povodom je priređena velika svečanost na kojoj su prisustvovali brojni gosti, među kojima je Delegacija Rijaseta IZ u BiH

PRILOZI


na čelu s reisul-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem. Skupu se obratio i predsjednik mešihata Islamske zajednice u Srbiji dr. Mevlud Dudić, predsjednik Odbora za obrazovanje u skupštini Republike Srbije, muftija Muamer ef. Zukorlić, gosti iz arapskog svijeta i regiona kao i veliki broj uleme i vjernika.

PRILOZI


islamska misao -...

Documents