1. Uvod

Ovim seminarski radom dobila sam priliku nešto pobliže upoznati

problematiku vezanu uz informacijski pismenost i njeno susretanje s globalizacijskim

fenomenom. Informacijska pismenost nema dugu povijest ali je dovoljno duga da je uz

globalizaciju napravila rascjepe unutar društva. Upravo u ovom seminaru promatrat ću

i medije kao krivce ali i raspršivače dobrih i loših informacija. Između ostalog

problematiku nepismenih osoba kao i pojam informacije u različitim vidovima

nezaobilazno je uočiti. Kroz seminar također će se uspoređivati informacijska

pismenost kao znanost s ostalim pismenostima te prve trenutke kada je uspostavljena

kao koncept pa sve do današnje problematike nepismenosti diljem svijeta. S obzirom

na brz razvoj znanja u svim područjima, studentima se tijekom redovitog školovanja

ne mogu pružiti sva znanja i vještine koja će im biti potrebna u budućem radu. Zato je

posebno važno da se studenti tijekom svog studija nauče kako samostalno učiti.

Informacijska je pismenost osnovna vještina koju treba posjedovati svaki student ako

želi napredovati kao stručnjak u svom području u današnjem globalnom

informacijskom društvu.

2

2. Izvori i polazišta informacijske pismenosti i znanosti

Informacijska pismenosti kao oblik znanosti nema dugu povijest, ali ima dugu

tradiciju. Ljudi su još od davnina držali do metoda, tehnika i mehanizama prijenosa,

pohranjivanja, čuvanja, pretraživanja sve u svrhu opetovane potrebe za korištenjem

određenih znanja. Ubrzanim razvitkom tehnologije potpomognut je proces prijenosa,

pohranjivanja, čuvanja i pretraživanja informacija. Razvojem industrije znanja, od

obrazovanja do masovnih medija, sve veći broj ljudi zaposlen je u tercijarnom

sektoru. Razlog tome je upravo informacijska znanost koja donosi prihode koji su

dovoljni za dostojan život,ali i donose dobit državi.

„Tehnološki razvoj, „eksplozija“ znanja i industrija znanja doveli su do toga da je

informacija postala temeljnim razvojnim potencijalom; organizacija razmjene znanja i

dostupnosti znanje, je ako ne važniji, a ono bar jednako važan razvojni potencijal kao i

prirodni resursi: materijalni i energetski.“1

Iz toga jasno proizlazi da je razvoj kompjuterske tehnologije i industrije

omogućio automatizaciju, robotizaciju i kibernatizaciju koji ne samo da su izmijenili

tehnološki proces nego i doveli do globalnih društvenih pomaka. Razvoj informacijske

znanosti uvjetovan je tehničko-tehnološkim razvojem opreme za obradu informacija

sredinom 20. stoljeća.

2.1.Terminologija i koncept informacijske pismenosti

Termin informacijske pismenosti prvi put 1974. godine koristi Paul Zurkowski.

Informacijska pismenost definirana je kao korištenje informacija na učinkovit način u

kontekstu rješavanja problema. Informacijski pismene osobe definirane su od strane

Američkog knjižničarskog društva (American Library Association: ALA) godine

1989. Kao one koje su naučile : kako je znanje organizirano, kako pronaći informacije,

kako ih koristiti na razumljiv okolini način . Za sve navedene osobine zadužen je

proces cijeloživotnog obrazovanja ili još poznatog pod nazivom LLL (Long Life

Learning). Pojam informacijske tehnologije i znanosti ali i termin informatike koristi

1 Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str.3.

3

se u različitim jezicima s različitim značenjima. Pa tako npr. informatika u Francuskoj

nastao je od riječi Information i automatique, kao sinonim za automatsku obradu

podataka. U Njemačkoj termin Informatik sinonim je za znanost o kompjutorima.

Rusija izraz informatika označava kao integralnu znanost o informacijama, odnosno

kao disciplinu zaduženu za proučavanje strukture i svojstva znanstvenih informacija te

zakonitosti o informacijsko- dokumentacijskoj djelatnosti. Za razliku od Europe,

anglo- američke zemlje informacijsku znanost Information Sciences smatraju kao onu

znanost koja obuhvaća sva područja ljudske djelatnosti. Uz termine informacijske

znanosti i tehnologije također se javlja i pojam informatologije. Ona univerzalno

označava teoriju i praksu emisije, transmisije, akumulaciju, selekciju i apsorpciju

informacija, tzv. E-t-a-k-s-a kompleks.

2.2. Povijest informacijske pismenosti

U ranim 70-ima 20. Stoljeća pod okriljem napretka informacijske

komunikacije i tehnologije razvila se informacijska pismenost koju danas poznajemo.

Na samim početcima definirana je kao učinkovito upotrebljavanje informacije koje

rješava probleme. Različiti stručnjaci na području informacijskih znanosti odredili su

elemente koje svaka definicija informacijske pismenosti nužno mora sadržavati. Prvi

element je sposobnost učinkovitog traženja informacije. Ovakav način zahtjeva

ažurnost i već naučene osobine razlikovanja bitnih informacija kao i čitanje s

razumijevanjem. Drugi element nadovezuje se izravno uz informaciju kao sposobnost

vrednovanja informacije te upućenost pri odabiru. Za razliku od prethodnog elementa

osoba učenjem stječe sposobnost razlikovanja bitnih činjenica od onih koje su manje

bitne ili pak nebitne. Ovaj element učenici usvajaju pisanjem seminara, eseja

prikupljajući građu iz različitih izvora od interneta do knjižnice. S druge strane osoba

koja ocjenjuje i vrednuje stečene navike je učitelj koji uočava napredak učenika te

potiče učenike na daljnji rad. Treći element predstavlja lakoću i lagodnost korištenja

širokog raspona medija. Prema posljednjim istraživanjima jasno je postavljen Internet

kao vodeći medij. Upotreba interneta kao izvora informacija ima svoje prednosti ali i

nedostatke. Prednosti su udobnost, komfor koji pruža okruženje kuće te vrijeme koje

4

nije ograničeno. Informacija se s interneta može pronaći u bilo koje doba dana ili noći.

Nedostatci su zapravo gotovo poražavajući. Vrlo često možemo pronaći podatke koji

su zastarjeli, dakle koji nisu generirani. Osim toga netočne informacije su iznad svega

najveća negativnost usvajanja informacije s interneta prilikom čega ljudi vrlo rijetko

pokušavaju utvrditi točnost odlazeći u knjižnice. To je problem novih generacija koje

nemaju dovoljno vremena kako bi što više vremena provodile istražujući u

prostorijama knjižnica kada je na drugoj strani onaj primamljivi komfor kuće i

naslonjača. Peti element je učinkovitost prenošenja informacija okolini. Način i

učinkovitost prenošenja informacija danas je umnoge razvijeniji no što je to bivalo

prije. Televizija, radio, knjige,tisak te Internet postali su vrlo moćan medij prenošenja

informacija okolini na pristupačan i jednostavan način. Način na koji se informacije

prenose unutar ovih medija je vrlo rasprostranjen i duboko seže u ljudske životne

navike. Svatko odlučuje na koji način i kada želi čuti određenu informaciju koje su

kao neprovjerene ostale u zraku. Ljudi često posežu za ovakvim oblicima primanja

informacija iako svjesni problema pouzdanosti i vjerodostojnosti kao negativnosti

takvog načina prikupljanja informacija.

2.3. Definiranje fenomena informacijske znanosti

Kada je riječ o informacijskoj znanosti jasno možemo govoriti kao

informacijsko znanosti kao definiciji te kao pojmu. Kao definicija ono određuje što

neki fenomen jest, a pojam za razliku od definicije usredotočen je na pojam koji

upućuje na način gledanja ili interpretiranja nekog fenomena. „Dosadašnje rasprave o

definiciji informacijske znanosti nisu dovele do konsenzusa o njezinom predmetu, ali

dominira shvaćanje da ona proučava komunikacijske procese ; nisu pojasnile što je to

informacija, ali je prihvaćeno da je informacija osnovni fenomen proučavanja

informacijske znanosti; nisu usvojile jedinstvenu teoriju za proučavanje informacije u

komunikacijskim procesima, ali su usvojile relevantnost kao ključni pojam za

interpretaciju tih procesa; konačno ne postoji suglasnost ni oko toga da li je

5

informacijska znanost znanost, ali postoji suglasnost da što prije treba definirati

njezine teorijske osnove“2

3. Informacija- fenomen informacijske znanosti

Kada je riječ o informacijskoj znanosti temelji su postavljeni u značenju riječi

informacije kao fenomena i komunikacije kao procesa koji se odvija uvjetovano

informiranjem. Informacija je postala glavni pojam svih znanosti koje se bavi nekim

vidom simboličke komunikacije. Prema tome ona seže u područja od matematike pa

sve do kompjuterskih znanosti, od logike do lingvistike, od elektronike do

bibliotekarstva, od humanističke znanosti i umjetnosti do dokumentaristike, od

društvenih znanosti do medicine. Tako možemo jasno doći do saznanja da je upravo

informacija postala interdisciplinaran fenomen svih znanosti, što nikada nije dovelo u

pitanje kompleksnost informacije kao fenomena.

„ Iako traganja za jednoznačnim određenjem informacijskog termina nisu

dovela do opće prihvaćene definicije obavijesti, ona su u velikoj mjeri pridonijela

konsoldiranju informacijske znanosti. Rezultati te konsoldacije su pokušaji da se

sustavno izlože postojeće definicije informacije, predlože klasifikacije informacijskih

koncepcija te preusmjeri teorijski interes s određivanja definicije na proučavanje

pojma obavijesti ( pojmom se nastoji razumjeti i interpretirati sam fenomen, dok se

definicijom nastoji odrediti što informacijski fenomen jest)“3

1. Informacija kao fenomen

2 Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 11.3 Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 13.

6

3.1 Informacija osnovni fenomen

„Na određen način najambicioznije su definicije obavijesti kao općeg

informacijskog fenomena, jer određen broj znanstvenika zagovara tezu da se

informacijska znanost treba baviti informacijskim fenomenom u svim njegovim

aspektima. U tom slučaju i informacijska znanost bi trebala biti opća znanost o

informacijama.“4 Informacijska pismenost u tom i takvom smislu pronalazi svoje

svojstvo u svim informacijama te općoj kulturi koja nas okružuje. Informacijska

znanost s jednog gledišta odnosi se na informacije i svijet informacija a pismenost na

tek segment opće ljudske nauke tijekom života. Dakle moglo bi se reći za čovjeka u

ovom stoljeću da je onoliko „težak“ koliko je informiran.

3.2. Informacija kao svojstvo materije

Interpretaciju obavijesti kao kategorije i kao svojstva materije zastupa

većina autora već više od dvadeset godina. Osnova njihovih teza je ta da informacija

ima tumačenje kao odraz stvarnosti, odnosno kao rezultat spoznaje objektivne

stvarnosti. Za razliku od prvotne teze drugi dio autora zaključio je da je informacija

ima inherentno dvojstvo : ona je fundamentalno svojstvo i materije i svijesti. Iz takvih

razloga razlikuju se dva osnovna pogleda na informaciju prvenstveno kao objektivnu,a

zatim kao subjektivnu ili još poznatu pod nazivom idealna informacija. Objektivna

informacija predstavlja svojstvo materije dok subjektivna informacija predstavlja

odraz individualne svijesti o objektivnoj materijalnoj teoriji. Tako su dvije teze imale

djelomično zajednička svojstva jer bit svake od njih leži u informaciji oko nas.

4 Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str 13.

7

3.3. Informacija kao značenje

Teorija semantičke informacije se zasniva u tome da ona treba biti predmet

proučavanja informacijskih znanosti te svoju pozornost treba usredotočiti na

primatelja i što točno on može naučiti iz informacije jer je bit informacije da je lako

prenosiva te ujedno i razumljiva svim iz okoline.

3.4. Informacija kao događaj

Teza informacije kao događaja razmatra se kao poseban događaj u

komunikacijskom procesu. Teorija u pogledu informacije kao događaja dijeli se na dva

neovisna sustava. Jedan sustav proizlazi od izvora ,svrhe, jezika i medija a rezultira se

grafičkim zapisom. On teži izmijeniti sliku koju prima primatelj. Drugi sustav polazi

od primatelja njegovih znanja i poznavanja jezika te medija. Ovaj sustav drži do toga

da je primatelj u procesu komunikacije voljan mijenjati svoje predodžbe i razmišljanja.

„U tom kontekstu A. D. Pratt (1977) obrazlaže sljedeću definiciju: Informacija je

promjena predodžbe ( image) do koje dolazi kada se primi poruka.“5

3.5. Informacija kao reducirana neizvjesnost

Teorija informacije kao reducirane neizvjesnosti proizlazi iz prethodne

Prattove teze o informaciji kao događaju. Također kao i prethodna ona se dijeli na

dvije teorije što određuju informaciju. Prva teorija govori kako je informacija

smanjenje neizvjesnosti posredstvom komunikacijskog procesa. Druga teorija govori

kako informacija predstavlja vrijednost podatka za odlučivanje , odnosno ona postaje

sredstvom za rješavanje i umanjivanje neizvjesnosti koja nastupa.

5 Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 18.

8

„Tako bi informacija bila ona vrijednost podataka koja se očituje u

razlici za primaoca prije, odnosno poslije primanja podataka.“6

3.5. Informacija kao znanstvena činjenica

„Teorija o znanstvenim informacijama nastoji operacionalizirati strukturu

znanja sljedećim hipotezama : a) informacijska znanost bavi se samo znanstvenim

informacijama, b) znanstvene obavijesti mogu se klasificirati prema osnovnim

karakteristikama, c) prema sadržaju, znanstvene se informacije mogu podijeliti na

informacije o znanstveni činjenicama, informacije o znanstvenim hipotezama ili

teorijama te informacije o osnovama neke znanosti ili discipline; sve tri vrste

informacija osnova su za donošenje odluka.“7

Znanstvene informacije u svijetu komunikacijskog procesa te informacijske

pismenosti dio su znanosti koja svoje teorije razmatra i donosi u obliku hipoteza.

Hipoteze klasificiraju sadržaj informacije kao i činjenice koje se sažimaju o obliku

teorija.

3.6. Informacija kao struktura

Informacija se nikako ne može promatrati samo kao događaj ili proces jer je

upravo ona rezultatom određenog procesa te se može oblikovati u organizaciju ili

strukturu koja se kao takva može proučavati zasebno.

„Informacija pridružena tekstu je konceptualna struktura modificirana od strane

emitera (generator `s ) ( putem svrhe , namjere, znanja o stupnju primaočeva znanja) a

njoj je podloga vanjska struktura ( tj. jezik ) teksta.“8

6 Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 18.7 Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 18

8 Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 18.

9

4. Mediji kao raspršivači informacije

Mediji predstavljaju kompleksan pojam koji obuhvaća sve sustave

javnog informiranja. Prvenstveno služi u namjeni diseminacije vijesti , audio –

vizualnih sadržaja sve u svrhu informiranja javnosti, obrazovanja te zabave najširih

slojeva društva u zemlji. Oni imaju veliki utjecaj na društvo diljem svijeta. U

različitim oblicima medij pronalazi način diseminacije informacije primatelju na što

jednostavniji način. Vodeći mediji ovih dana su Internet, televizija i radio te tiskovine.

Na taj način pristup informacijama je rasprostranjeniji i omogućen je lak pristup svim

željenim informacijama u trenutku kada to osoba želi. Svi imaju pravo na informiranje

i slobodu govora što je od iznimne važnosti. Informacija gledana kao koncept može

imati mnoštvo značenja od svakodnevnih pa do tehničkih uporaba. Stručnjaci smatraju

da je informacija preduvjet za stvaranje informacijsko opismenjenog naroda u

informacijskom razdoblju tj. razdoblju znanja. Informacijska pismenost u razdoblju

znanja predstavlja odlučujući dio. Upravo ona može biti dijelom opće ljudske nauke,

opće informiranosti kroz medije ili pak stečenog odnosno naučenog oblika usvojenih

informacija. Ponekada mediji manipuliraju informacijama,a primatelju serviraju ono

što je potrebno da bi se što lakše informacija prenosila i kako bi ju on što lakše usvojio

i pohranio.

4.1. Internet

Internet je dio tehnologije koja sve više i ubrzanim ritmom potiskuje zapisanu

riječ na listovima papira. Izravan konkurent tiskovinama kao što su časopisi, knjige ali

i novine. U jednakoj mjeri dostupna je informacija i na papiru i na internetu. Na

internetu se može pronaći ono što u tom trenutku želimo znati iz udobne stolice ili

fotelje u komforu kuće. Dakako koliko god da je Internet znak lake dostupnosti

informacija korisnicima i primateljima on je također i jedan od nepouzdanijih medija.

Pojedine stranice mogu ponuditi korisnicima krive ili zastarjele informacije upravo iz

razloga što je administrator izvlačio svoj članak iz konteksta nečije izjave ili na

10

temelju vlastitog osvrta na situaciju. Zastarjele informacije uzrok su neodržavanja

stranica te „mrtvih linkova“ koje korisnik nije u mogućnosti otvoriti jer je istekao

određeni vremenski rok. Nadalje Internet se može smatrati porokom novih generacija

koje nemaju dovoljno vremena za pisanje i istraživanje po knjižnicama te se upućuju

na Internet i uz „copy – paste klikova“ stvore osvrt na zadanu temu. Prednost interneta

znatno djeluje primamljivije nego odlazak u knjižnicu i usporeno traganje po knjigama

koje oduzimaju previše vremena.

2. Internet kao najveći utjecaj na razvoj informacijske pismenosti današnjice

4.2. Televizija

Televizija danas predstavlja jedan od najutjecajnijih medija na svijetu. Ona

utječe na djecu, mlade i starije. Ljudima daje primjere, uzore ali i širi informacije.

Informacije koje gledatelj prima uglavnom su zapisani u zvuku i slici,ali dovoljni da bi

ostavili utjecaj na ljude. Sa sociološkog pogleda ona djeluje na emocije kao niti jedan

medij. Televizijska slika najpotpunije i najsažetije prenosi informacije snažnije od bilo

kojega drugog medija djelujući na svijest primatelja. Upravo iz takvih razloga se

preporuča da gledatelji vrlo kritički pristupe svakoj informaciji, koje ponekad mogu

biti neprovjerene ili netočne. Utjecaj televizije kao medija na najmlađe ima i neke

negativne strane kao što je nasilno ponašanje zbog neprimjerenih sadržaja i nasilja

koje se prikazuje u obilju. Ako se televizija promatra kao raspršivač informacije ona je

11

vrlo pristupačna i osigurava udobnost doma, no jednako kao i drugi mediji ima svoje

negativnosti.

4.3. Radio

Jednako kao i televizija djeluje na širu javnost i svoju publiku informira

raspršujući im nove vijesti iz zemlje iz svijeta. Radio obiluje subjektivnim viđenjima

voditelja koji je pročitao informacije iz nekog članka te između redaka iznosi svoje

viđenje i svoj stav. Na taj način djeluje na svijest slušatelja stvarajući im mišljenje na

određenu temu. Kao i svi ostali mediji radio emisije i radio prijenos lako je dostupan.

U udobnosti vlastitog kreveta ili automobila može se saznati koja su događanja u

svijetu aktualna.

3. Radio kao raspršivač informacije

4.4. Tisak

Tisak je naziv za sva tiskanja izdanja koji podrazumijeva novine, časopise,

revije i magazine. Kao i ostatak medija posjeduje moć raspršivanja informacija ali u

obliku tiskane riječi na papiru. Ovaj oblik širenja informacija daje pravo novinaru da

piše upravo ono što je pretpostavljeno da bi moglo imati najviše interesa u društvu.

Oblik informacija koje se pročitaju u novinama i časopisima ne znači nužno da je

točan ili provjeren kao i kod radija i televizije gdje novinske agencije izvještavaju

javnost na temelju određenih izvješća koja su ponekad napisana između redaka i

12

kontekst koji ne znači nužno da je istinit. Novinari kao oni koji stvaraju informaciju

su informacijski pismene osobe koje su u informacijskom razdoblju shvatile bit

informiranja i žele ga na jednak način prenijet čitateljima u obliku pohranjene

informacije na papiru kako bi se potaknula svijest i bit širenja informacije. Čitatelj

može pročitati informaciju usvojiti ju, upotrijebiti u druge svrhe ili na što jednostavniji

način prenijeti ju drugom sugovorniku.

4. Tisak kao pisana informacija na papiru

5. Informacijski pismena osoba

Pismenost je u 21. Stoljeću postalo temeljnim ljudskim pravom, sredstvo za

osobni napredak u društvu, a mogućnosti obrazovanja ovisit će sve više o pismenosti.

Obrazovanje kao ključan čimbenik razvoja društva odgovorno je za prilagodbu društva

na sve veći tehnološki napredak te prilagodbu na informacijsko razdoblje. Kada je u

pitanju informatička tehnologija sve više uz njega pronalazimo i pojam informacijske

pismenosti. U takvom pogledu ona je uviđanje potrebe za informacijom te

posjedovanje znanja o tome kako pronaći , procijeniti, iskoristiti na najbolji način i što

efikasnije uporabiti sve informacije koje su na raspolaganju u svrhu rješavanja

određenog problema ili pri donošenju odluka. Informacijski pismena osoba nekoć je

morala znati samo čitati i pisati. Danas informacijski pismena osoba mora imati niz

sposobnosti osim poznavanja vlastitog jezika i pravilne uporabe gramatičkih i

interpunkcijskih osnova. Veliki utjecaj na informacijsku pismenosti ima ispreplitanje

informatičke pismenosti jer je sve veća zastupljenost informacija na internetu te je

tako stvorena potreba za poznavanjem osnova kompjuterske tehnologije. Osim

13

informatičke pismenosti i medijska pismenost ostavlja veliki utisak na informacijsku

pismenost. Putem medija se raspršuje niz informacija i poruka koje mogu biti korisne,

ali mogu i djelovati informirajuće za opće ljudsko znanje cjeloživotnog obrazovanja.

Informacijski pismena osoba zna kako prepoznati potrebu za informacijom, analizirati

i vrednovati valjano zaprimljenu informaciju. Nakon zaprimanja informacije pismena

osoba bi trebala biti sposobna za pohranu informacije te širenje iste na okolini

razumljiv i prihvatljiv način. U načelu pismena osoba bi bila osoba koja je naučila

kako učiti. Takva osoba je naučila i zna kako je znanje organizirano, kako se koristiti

informacijama te kako ih prije svega pronaći, kako informacije iskoristiti i preraditi na

način da i drugi mogu na njihovom primjeru učiti. Osoba koja posjeduje takve osobine

sposobna je i za cjeloživotno učenje jer je sposobna pronaći i iskoristiti informaciju na

valjan način.

5.1. Nepismenost u Hrvatskoj

Hrvatska kao zemlja u oporavku od ratnih stradanja i neimaštine vrlo malo je

imala sposobnosti pobrinuti se za svoje stanovnike i njihovu naobrazbu. Još od prije je

poznato da je ženama bilo onemogućeno obrazovanje jer se ustrojstvo obitelji

drugačije raspoređivalo. Žensku djecu se ostavljalo u kući i učilo se kućnim

poslovima, a tako su vrlo rijetko mogle doći u kontakt s obrazovanjem. Muška djeca

su bila budućnost i stup budućih obitelji te se u njih ulagalo, odnosno obrazovani su jer

se smatralo da će oni morati prehranjivati svoje obitelji i predstavljati svoju obitelj u

gradu. U pojedinim dijelovima zemlje škole su bile odveć udaljene ili ih nije bilo pa je

tako dio stanovništva ostao zakinut. Te posljedice se zamjećuju i danas na postotku

stanovnika koji su nepismeni u pogledu čitanja i pisanja. Kroz godine taj se postotak

smanjuje jer stanovništvo u većini slučajeva odlazi na osnovno obrazovanje i usvaja

sposobnosti pisanja i čitanja. Razvojem tehnologije i medija promijenio se status

pismenosti i onoga što on sve podrazumijeva kako su se kriteriji povećali. Prema tome

pismena osoba osim što mora znati čitati i pisati te poznavati vlastiti jezik ona mora

znati koristiti novu tehnologiju te biti upućena u medijska, kulturna i politička

događanja i kolanje bitnih informacija za društvo uopće.

14

5. Nepismenost je i dalje veliki „neprijatelj“ društva

6. Cjeloživotno učenje ( LLL ) kao kompetencija informacijske

pismenost

Koncept cjeloživotnog učenja zamisao je usustavljivanja učenja u svim

životnim razdobljima (od rane mladosti do starosti) i u svim oblicima u kojima se

ostvaruje (formalno, neformalno i informalno). Učenje je pritom kontinuirani proces u

kojem su rezultati i motiviranost pojedinca za učenje u određenom životnom razdoblju

uvjetovani znanjem, navikama i iskustvima učenja stečenima u mlađoj životnoj dobi.

Uz koncept cjeloživotnog učenja najčešće se vezuju ciljevi ekonomske prirode ali u

posljednje vrijeme i kao kompetencija informacijske pismenosti S druge strane ne

smiju se zanemariti jednako važni ciljevi koji pridonose aktivnijoj ulozi pojedinca u

društvu. Ti su ciljevi poticanje društvene uključenosti, razvoj aktivnoga građanstva te

razvijanje individualnih potencijala pojedinaca.

Pojam cjeloživotno učenje često se zamjenjuje izrazom cjeloživotno obrazovanje, no

važno je istaknuti da ta dva pojma nisu jednaka. Obrazovanje obuhvaća samo

organizirano učenje, a učenje je širi koncept koji uključuje i nenamjerno,

neorganizirano i spontano stjecanje znanja te se može provoditi cijeli život.

U proteklih četrdeset godina cjeloživotno učenje se od početne ideje razvilo u

15

dominantno načelo i orijentaciju razvoja brojnih nacionalnih obrazovnih sustava.

Njegova važnost ističe se u nizu međunarodnih akcijskih planova, deklaracija,

dokumenata i konferencija na primjer Deklaracija UNESCO-ove konferencije.

Hrvatska ne zaostaje za ovim trendom te je uključivanjem cjeloživotnog učenja u

strateške dokumente iz područja obrazovanja (na primjer Bijeli dokument o hrvatskom

obrazovanju, Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005.-2010., Strategija

obrazovanja odraslih, Deklaraciji o znanju HAZU-a) postalo osnovno načelo razvitka

hrvatskoga obrazovnog sustava.

Cjeloživotno učenje podrazumijeva: stjecanje i osuvremenjivanje svih vrsta

sposobnosti, interesa, znanja i kvalifikacija od predškole do razdoblja nakon

umirovljenja. Promicanje razvoja znanja i sposobnosti koje će omogućiti građanima

prilagodbu “društvu znanja” i aktivnom sudjelovanju u svim sferama društvenog i

gospodarskog života te na taj način utjecanje na vlastitu budućnost.

U kontekstu cjeloživotnog obrazovanja uvažavaju se svi oblici obrazovanja:

formalno obrazovanje (npr. tečaj na fakultetu), neformalno obrazovanje (npr.

usavršavanje vještina potrebnih na radnom mjestu), i informalno obrazovanje,

međugeneracijsko učenje (razmjena znanja u obitelji, među prijateljima). Formalno

obrazovanje označava djelatnost koja se izvodi prema programima koje je odobrilo

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa radi stjecanja stručnog znanja, vještina i

sposobnosti. Nakon završetka takvog programa polaznici dobivaju javnu ispravu.

Neformalno obrazovanje označava organizirane procese učenja usmjerene na

osposobljavanje i usavršavanje za rad, za različite socijalne aktivnosti te za osobni

razvoj. Provodi se u ustanovama za obrazovanje odraslih, trgovačkim društvima,

tvrtkama, udrugama, sindikatima, političkim strankama, sportskim društvima,

različitim centrima itd. Provodi se neovisno od službenog obrazovnog sustava i ne

vodi izdavanju javnih isprava. Informalno obrazovanje obuhvaća aktivnosti u kojima

osoba prihvaća stajališta i pozitivne vrednote te vještine i znanja iz svakodnevnog

iskustva i raznolikih drugih utjecaja i izvora iz svoje okoline. Ono je prirodna pojava u

svakodnevnom životu i za razliku od formalnog i neformalnog obrazovanja ne mora se

odvijati svjesno.

16

6.1. Studenti i informacijska pismenost

S obzirom na brz razvoj znanja u svim područjima, studentima se tijekom

redovitog školovanja ne mogu pružiti sva znanja i vještine koja će im biti potrebna u

budućem radu. Zato je posebno važno da se studenti tijekom svog studija nauče kako

samostalno učiti. Informacijska je pismenost osnovna vještina koju treba posjedovati

svaki student ako želi napredovati kao stručnjak u svom području u današnjem

globalnom informacijskom društvu, "vještina bez koje se ne može preživjeti.“

Iako je informacijsku pismenost potrebno razvijati na svim razinama obrazovanja,

ključno je da takva znanja steknu upravo studenti koji se školuju za buduće nastavnike

i profesore u osnovnim i srednjim školama. Kod tih je studenata potrebno ne samo

razvijati informacijsku pismenost nego i ukazivati na to što je informacijska

pismenost, koje je njezino značenje i kako je razvijati. Na taj će način potaknuti da

studenti, kao budući nastavnici, osiguraju razvoj informacijske pismenosti i kod svojih

učenika.

Nastavnici na visokoškolskim ustanovama trebali bi tijekom predavanja i ostalih

oblika rada u nastavi poticati studente na istraživanje te im pomoći da nauče gradivo,

ali i da nauče kako učiti. Jedan od načina za razvijanje, ali i za utvrđivanje stupnja

informacijske pismenosti studenata jest i izrada seminarskih radova. Seminari služe za

nadgledanje i provjeru napretka studenata u pronalaženju informacija, njihovoj analizi

i vrednovanju te objedinjavanju i objavljivanju kao cjelovitih radova. Pri tome se kao

izvor informacija danas više ne koristi samo klasična literatura nego i informacije

prikupljene korištenjem suvremenih informatičkih tehnologija, posebno Interneta.

Osnovna informatička znanja i vještine koje treba posjedovati informatički

pismena osoba stalno se dopunjuju i usavršavaju jer moraju pratiti brz razvoj

informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT). Do prije nekih desetak godina ta

osnovna znanja uključivala su poznavanje računalne konfiguracije i osnova korištenja

operacijskih sustava, elementarnu primjenu programa za obradu teksta, tablične

proračune i izradu prezentacija pomoću računala.

17

6.2. E-pismenost

E-pismenost opisuje vrstu "pismenosti" ili spretnost i znanje nužno za

iskorištavanje punog potencijala novih komunikativnih elektronskih medija, kao što

sumultimedija, hipermedija, socijalni programi, te virtualni svjetovi. E-pismenost "za

digitalne medije što je pismenosti za ispis.". Ona obuhvaća šire kulturne,

institucionalne, pedagoške i ideološke implikacije potrebne u tranziciji iz kulture

pisane pismenosti u kulturu zasićenu s elektroničkim medijima. "E-pismenost" je

termin koji daje ono što je dovelo do ove velike tranzicije koju naše društvo prolazi.

Upotreba paralela za "pismenosti": osoba može biti pismena ili nepismena, e-pismena

ili e-nepismena. E-pismenost povećava i prirodni ljudski potencijal. Ako je pismenost

usmjerena na opće važeće metodologije znanja, e-pismenost se usredotočuje na

pojedinačna stanja uma unutar kojih se odvija znanje.

E -pismenost kao svaka definicija o pismenosti u sebi mora sadržavati sljedeće

elemente:

sposobnost učinkovitog traženja informacija,

upućenost pri odabiru i vrednovanju informacija,

lakoća i lagodnost korištenja širokog raspona medija,

svijest o problemu pouzdanosti i vjerodostojnosti informacija,

učinkovitost prenošenja informacija drugima.

6. E – pismenost –budućnost informacije

18

6.3. Informatička znanja preduvjet za informacijsku pismenost

U današnje doba informatička pismenost bitan je preduvjet za informacijsku

pismenost, a posebno je potrebna pri pronalaženju informacija. Računala omogućuju

dostup do informacija u svako doba i sa svakog mjesta te su tako studentima dopuna

korištenju knjižnica na fakultetima s većinom klasičnom tiskanom literaturom. 

Iako je pronalaženje informacija samo jedna od sposobnosti koja čini informacijsku

pismenost, ipak je taj prvi korak nužan za prelazak na kvalitetnu analizu i obradu

informacija. Zato je važno krenuti i s informatičkim opismenjivanjem studenata, ali je

bitno napomenuti da se tu ne smije stati. Nije dovoljno studente samo naučiti

korištenju računala i računalnih programa koji će im pomoći pri prikupljanju i obradi

informacija. Treba ih naučiti ne samo kako da prikupe informacije, na primjer uz

pomoć odgovarajućih internetskih programa, nego i kako da ih i iskoriste.

Informacijski pismena osoba razumije ulogu računala u procesu traženja informacija,

ali je isto tako svjesna kako uspješno pretraživanje ovisi najviše o njoj samoj.

7. Informacijska pismenost kao globalna politička i obrazovna

odrednica

Ostvarivanje informacijske pismenosti danas je zajednička odgovornost

mnogih kao što su obrazovne ustanove, kulturne ustanove, profitabilnih organizacija,

vlade i gospodarstva. Prva od ustanova koja ističe potrebu razmišljanja o budućnosti je

naravno Unesco. Prema njegovim procjenama pristup podatcima informacijskom

društvom znatno je osiguran tehnologijom. Pomoću tehnologije društvo je u stanju

puno brže obrađivati, pohranjivati i raspršivati informacije. Veliki dio dokumenata

koji donosi Unesco vezan je za upozorenja o rascjepu koji bi se mogao dogoditi

između onih koji nisu usvojili osnove upravljanja tehnologijom i onih koji prate sve i

uče kroz cijeli život. Među prvima koji su uočili da će se dogoditi rascjep i pokušali

19

premostiti na različite načine razlike koje nastaju su američki knjižničari.Za razliku od

Američkih zemalja i Australije Europa po tom pitanju više nego vidno zaostaje. Ona

nije uočila potrebu djelovanja na rascjep ili nema dovoljno stručnih osoba koje bi

pokrenule promjene koje bi više nego pomogle smanjiti razliku između onih koji su

sposobni za cjeloživotno obrazovanje i onih koji su zaostali. Europa bilježi tek

nekoliko projekata kojima pokušavaju djelovati izravno na problem što se pokazalo

poprilično uspješnim. Na globalnost fenomena informacijske pismenosti ukazuje i

veliki broj osnovanih institucija te niz dokumenata i strateških smjernica nacionalnih

vlada i organizacija diljem svijeta.

7. Globalizacija

20

8. Zaključak

Obrazovanje kao jedan od najvažnijih čimbenika odgovornih za razvoj društva

odgovorno je za prilagodba društva promjenama koje donosi današnje informacijsko

doba. Kako bi se te prilagodbe uspješno ostvarile, nije dovoljno promijeniti i

osuvremeniti samo sadržaje učenja. Jednako je važno unijeti promjene nastavnih

metoda. Informacijski pismena osoba jest ona osoba koja je naučila kako učiti. Ona

zna učiti jer zna na koji je način znanje organizirano, kako naći informacije koje su joj

potrebne i kako preraditi i koristiti nađene informacije na način da i drugi mogu učiti

iz njih. To je osoba pripremljena za cjeloživotno učenje jer uvijek može pronaći

informacije potrebne za bilo koji zadatak ili odluku koju mora biti u stanju donijeti

pravodobno i na što efikasniji način. S obzirom na brz razvoj znanja u svim

područjima, studentima se tijekom redovitog školovanja ne mogu pružiti sva znanja i

vještine koja će im biti potrebna u budućem radu. Zato je posebno važno da se studenti

tijekom svog studija nauče kako samostalno učiti  te kako se služiti informacijama

koje su oko nas. Nepismenost i danas predstavlja jednu od velikih briga diljem svijeta.

Različite zemlje kao npr. Amerika ili Australija zabrinute situacijom su osmislile

program za smanjivanje drušvenih razlika i nepismenosti ne samo u njihovim

zemljama.

21

LITERATURA

Knjige:

1. Tuđman, M.:“ Teorija informacijske znanosti“, Informator,Zagreb,1986.

2.Lasić – Lazić J. : „Informacijske znanosti u procesu promjena“, Zavod za

informacijske studije, Zagreb, 2005.

3.Lasić – Lazić J., Laszlo M., Boras D., : „Informacijsko čitanje“ , Zavod za

informacijske studije , Zagreb,2008.

Internet stranice:

http://edupoint.carnet.hr/casopis/17/clanci/1http://www.poslovniforum.hr/about02/ob_934.asp

Članak:

Špiranec S.: Informacijska pismenost - ključ za cjeloživotno učenje

Rujan 2003. / godište III  / ISSN 1333-5987

Slike:

www.google.hr

22