Napomene.

Brojevi od 1 do 9: a, b, c, d, e, f, g, h, i, a 0 je j' Ispred broja stoji #'

Zagrade su kao navodnici i obratno. Ja inače imena obično pišem po Vuku.Ne

vjerujem da sam sve indijske nazive čuo i zapisao kako treba. $ je znak za veliko

slovo. ! je uskličnik, ali i plus.

Povijest jezikoslovlja - indijska tradicija

Indija - svijet za sebe - potkontinent, šaroliko stanovništvo, duga

tradicija, neprekinutost i konzervativnost "Indija bolje čuva svoju starinu nego

ostali dio svijeta". Kako duboko možemo Indiju gledati u povijesti, tako duboko

dopiremo do bavljenja jezikom - gramatički formalno "proučavanje strukture

jezika" i filozofsko gledanje na jezik "jezik kao metafizičku veličinu".

Indija je, što se tiče kronologije, vrlo teško područje. Najstariji datum koji

pouzdano znamo, je život Bude (6-5. pr. Kr.).

Sve što će se u početku spominjati, je sigurno starije od toga, ne zna se koliko.

Bogat je materjjal, puno sačuvanih tekstova, i živa vedska tradicija, u kojoj su sva

indijska znanja i znanosti i učenja. Veda je pojam koji je u Indiji stekao svojevrstan

kult. Sva znanja koja su osobito vrijedna, nazivaju se vedom, ajurveda je vedska

medicina. Ako pišemo Veda to je vrlo bogat i razrađen i usustavljen korpus

tekstova, a veda je sadržaj tih tekstova " znanje. Vještica 6%kow`ed. Veda - znanje

o naravi svijeta i o naravi čovjekova položaja u svijetu, znanje do kojega se ne

dolazi svakodnevnim pogledom "adršta". To je dio obrednoga sustava. Čovjekovo

mjesto u svijetu jest da održava njegov sklad, a to može činiti tako da priređuje

ritual, da održava obrede u kojima se zajedno radnje, darovi i riječ obraćaju

božanstvima, silama toga svijeta. Ti sveti tekstovi "veda" " dajvi "deva" vač -

božanska riječ "vox" - božanska riječ, koja je moćna po tome što izriče te duboke,

svete istine. To pretstavlja povezanost sa svijetom - iste vibracije čovjeka i svemira

- takvo poimanje riječi. Pjesnik vidjelac - ršiji "vidioci" su bili samo prenosioci te

riječi, te poezije koja je izvan ljudi, izvan bogova - porijeklo je apaurušeja "urša je

čovjek - neodljudi - ni od ljudi ni od bogova - veda jest - vječna i oduvijek". Obredi

služe da svijet opstane i da bude sve skladno. U obredu sudjeluju ekipe svećenika,

pale se vatre, izlijevaju se darovi, i veda se pjeva i recitira. Ti su tekstovi sabrani u

3 zbirke: Rgveda, Samaveda, Jadžurveda. Rgveda je veda u rdž "u kiticama".

Samaveda je veda u napjevima - vedsko obredno pjevanje. Jadžurveda je veda u

obrednim izrekama - kratke izreke, koje svećenik izgovara dok izvodi određene

radnje. Postoji i Atharvaveda - ona stoji posebno jer nije obredni tekst. Indijska

učena tradicija o tome te tekstove koji se u obredu izvode, naziva mantrama -

man- mniti - -tra - indoeur. sufiks - instrument - sredstvo mišnjenja - u hrvatskom

se tra javlja kao -lo - mnilo. Te se 4 zbirke na sanskrtu zovu samhite "samhita -

zbirka". Br`ahmane su najstarija indijska učenost - najstariji tekstovi koji se bave

obredom, obrednim tekstovima i radnjama, sistematizirajući ih, analizirajući,

komentirajući, tražeći im temelje i postanak. To je onaj sloj misli u povijesti

indijskoga razmišljanja koji je jedan indolog nazvao ,?wžš�e wžš. To pokazuje

kolik je bio uvid u narav svijeta u tim tekstovima. Śruti - slušati - ono što se čuje,

čuvenje - oni slojevi vede za koje je karakteristično da oduvijek traju, a prenose se

isključivo usmenom predajom. Veda se ne smije zapisivati "prvi put je zapisana u |

xiv", uči se s učitelja na učenika. Učitelj učeniku pokazuje kao drugi otac - čovjek,

kad to završi, zove se dvidža - dvaput rođen "jednom od majke, drugi put od

učitelja". U školama se pojavljuju precizna bavljenja elementima jezika i to se

znanje prenosilo vrlo pomno u krugovima svećenika. Svećenici

brahm`ani to prenose svojim učenicima u posebnim školama, a to je djelomično u

vrlo tradicionalnim formama sačuvano do danas. Lagano se uče tekstovi napamet

12 godina, a uz tekstove se uče i stručne profesionalne grane koje se sve baziraju

na čuvanju teksta od promjena. Smrti - sjećanje to je jedna grana uporedna -

sjećanje - ono što potječe od ljudi - što je rezultat ljudskoga bavljnja tim

fenomenom. U okviru toga razviše se prva profesionalna znanja. To su tzv.

vedange. One su profesionalna stručna znanja o vedi, vezana za vedske škole i

rituale i služe boljem razumijevanju i prije svega boljem čuvanju vede. Krivo

izgovorena riječ, krivo izvedena radnja može se okrenuti protiv nas, a tu se barata

moćima, i zato treba čuvati. Vedanga ima 6. 1. kalpa - izvođenje obreda. 2.

Džjotiša - astronomija. 3. Čhandas - metrika. 4. Šikš:a "fonetika", 5. vj`akarana

"gramatika" i 6. nir`ukta "etimologija. - zadnje tri su jezikoslovne vedange. To su

znanja koja su nam sačuvana u tekstovima u posebnom tipu izraza "jako indijskom

tipu izraza". Taj poseban oblik izraza koji se koristi za oblikovanje stručnih znanja,

zove se s+ustra - šivati, suo - sutra je šilo, sutra je zapravo nit, a vedanga - ud

vede. Od niti se sastavlja tkanina pa dobijemo knjigu - tekst. Tantra " knjiga -

tendo - natezati - opet niti. Sutra - niti od kojih je sazdano stručno znanje o nekom

fenomenu. U ovom kontekstu sutra je pravilo "te su niti pravila". Svaka sutra je

jedna konstatacija "tvrdnja" o fenomenu. Taj je izraz sažet, kratak kao nit jer je i to

predmet usmene pouke "i to se uči napamet". Struka se zna kad se sve sutre

nauče napamet. Kasnije se i to fiksiralo. Sutre se komentiraju - sutre ovako kratke

su temeljni tekstovi koji se lako nauče, a onda bivaju komentirani. Ima knjiga u

kojima se vedanga i sutra rabe kao sinonimi. Autor kaže da će se, ako uspije

skratiti svoje pravilo za polovicu kratkoga a "minimum", veseliti kao da mu se

rodio sin. Šikša je temeljna grana jezičnoga obrazovanja - šikša znači pouka "svaka

pouka, želja za poukom "deziderativno". Ona se prije svega bavi izgovorom. Ima i

elemenata fonologije. Sačuvali su se tekstovi gdje imamo opise "pratišakhje" -

fonetski priručnici vezani za pojedine vedske grane "kako se koja izgovara". Opisi

izgovora glasova koje nalazimo u šikši odgovaraju onom što znamo iz žive vedske

tradicije danas "ovi koji danas znaju svoju vedu napamet". Ne znamo njihove

datume, ne znamo ih ni relativno datirati. Korektno je izgovaranje vedskih

tekstova silno važno jer se kaže da se za pogrešan izgovor ide u pakao -

kongipaka?. Onaj učenik koji poznaje razlike između tonova, naglasaka i dužina,

taj za nagradu smije sjediti među učiteljima. Šikša poznaje mjesto

izgovora "sth+ana. Zna da u procesu izgovora glasova postoje zapreke i koji organi

sudjeluju u izgovoru glasova "organ - k`arana". Šikša je napravila sustav

sanskrtskih glasova.

Samskrtam - sveti jezik cijele visoke indijske tradicije. Samskrta - sačinjen - sams-

je s8n - perfektan, jezik čist, korektan, za svetu i ritualnu uporabu. Cijelo se

indijsko jezikoslovlje bavi sanskrtom. Vedski sanskrt i sanskrt klasičnoga razdoblja

za Indijce su isti jezik iako ih Indijci isto ne nazivaju. Vedski se zove čhandas, a

kasniji je bh+aša.

Jedan od najviših dometa šikše je kako je šikša prikazala inventar glasova u

kojem sustavu i s kojom terminologijom. Vokali - kratki i dugi, slogotvorni r i l, i

dugo je u sustavu iako ga nema; diftonzi - e, o jrlvmn?š`šsh,

pa redovi konsonanata:

kanthja - grlene,

talana palatalni,

murdhanja, - najviša točka tvrdoga nepca - retrofleksni - cerebralizirani ili

kakuminalni "čini se da je to substratnoga podrijetla";

danthja - dentalni,

:oštja - usneni;

stupci "#a-#e": bezvučni, bezv. asp., zv., zv., asp. i nazal.

To je poredak u njihovoj abecedi - tako se u rječnicima riječi navode. Panjča

panjča varga - grupa od pet i pet - pet redova i pet stupaca. To je centralni dio

sustava glasova u šikši. Okluzivi su u šikši sparša - dotaći.

Kratki vokali su kr`asv:a, a dugi vokali dirgh|a - kratki vokal sadrži jednu mjeru -

m+atra - metar. Pluti je širenje - više od dvije matre #c ili #d matre - kad zoveš

nešto piše #c uz slog. Eur. trad. - mora. Vokali se zovu svara - "zvučnik " vocalis".

Sthana - stan - mjesto - stajati, a k`arana - organ. Sthana je nepokretna - ono

kojemu se približuje, a karana je ono čime se približuje. Gvošapad? i agvoša

"zvučni i bezvučni".

Šikša se bavila i sandhijem. Vanjski sandhi - u rečenici - unutarnji "u tvorbi

oblika". Šikša se tđr. dosljedno bavi recitacijom vedskih mantri. U mantrama nije

dobrodošla kreativnost izgovora. Svaki se vedski tekst može recitirati na više

načina "tako da se oblikuje u različite kombinacije". Ona recitacija koja ide u žrtvi

samhita patha - škola veda se zove patha šala - sala - dvorana za recitiranje. Tu su

među riječima svi sandhiji provedeni. Druga recitacija je pada padha "pada je

stopa, a u morfologiji je osnova" - recitacija u osnovama - na temeljnom se

vedskom tekstu unosi analiza, tj. razrješuju se sandhiji pa se tekst pokazuje u

oblicima nesklopljenoga sandhija, ili složenice, koje su u sansk. jako važan

morfološki izraz, također se razrješuju - crven kožac. Ta se recitacija posebno uči

jer se u njoj uči jedno stanje iz kojega se uvijek može vratiti na staro. Takve

recitacije s rastvorenim oblicima, zovu se vikrti - razrađeni. Time se bavi šikša, ali i

posebni priručnici - kramapadha "krama je korak". Označimo osnove sa abcd -

abbccdde - svaka se osnova javlja dvaput. Čat:a padha abbaabbccbbc - osnove se

prepliću. Ghana "gomila, blok", abbaabccbaabc. Sve su recitacije složene po

jedom kodu iz kojega se može uspostaviti temeljni tekst. Sve je to nastalo u

dubokoj brizi i potrebi da se vedska tekstovna, tradicija čuva u svojem obliku. I

bogovi su zahvaćeni u kotač života i smrti.

Etimološka se istraživanja u Europi razvila u |xix s procvatom ie. poredbenih

studija. Tih poredbenih studija ne bi bilo bez Indije jer je učena Europa na koncu |

xviii i početku |xix upoznala sanskrt. Da je taj jezik savršene strukture i na temelju

toga uvida prepoznala se ista građa u drugim ie. jezicima. Bopp - osnivač ieistike.

U svom konjugacijsko sistemu kaže da mu je pri zergl0derungskun} pomogao

sanskrt. Volter se izrugivao članku o etimologiji u francuskoj

enciklopediji "art d' etimoloži". U šikši nema imena učitelja koji bi odskakali kao

velike figure. U nir`ukti imamo osobno ime J+aska i sačuvano njegovo djelo

Nir`ukta - isto ali veliko slovo. Ono govori kako se oni bavljahu jezikom. Vedska

Indija ima jak instinkt za etimologiziranjem kao i Grci jer se tako otkriva prirodna

veza između stvari i riječi koja ju označuje. Tako se etimologiziranje pojavljuje i

prije nirukte, tj. na razini brahmana. Indijci su riječi svojega jezika jako pomno

gledali i nastojali otkriti njihova značenja iz njihovih formi, tj. prema načelu da su

imenice tvorene od glagola, glagoli imaju apsolutni primat u okviru jezika i ključna

su kategorija, a i pridjevi, koji su kategorijalno identični imenicama, su od glag. To

pokazuje značenjsku povezanost između obreda i obredne riječi. Postoji formalni

obrazac kojim se služe indijski jezikoslovci da protumače riječi sanskrta, tj. pokušaj

da se svaka riječ izvede od nekoga glagola. Brahmane pri tom postupaju vrlo

kreativno i odmiču se ponekad od formalnog ograničenja da protumače neku

riječ, ali upravo takav pristup pokazuje kako Indijci u riječi traže dublje veze "vedu

te riječi, svaka riječ ima svoju vedu". Gajatr:i - to je jedna vedska stopa to je

izvedeno od od gaj- "pjevati” (-tr- za nomina agentis, npr. imperatrix) - pjevačica.

To je jutarnja molitva suncu, bogu sunca, koju još danas izgovaraju Hindui - sunce

se zaziva da nas vodi kroz dan. "Na upanišadima "poezija i filozofija" temelji se živi

hinduizam". Gajatri je sve ovo koje je tu, riječ doista je gajatri. Gajatiča trajat:eča -

i pjeva i štiti - -ča je lat. -que, grčki te. To trajat:e su oni izmislili. Zapravo nema

nikakve veze sa štićenjem "ali ršiji "vidioci" su eto to vidjeli - drugi pristup, drugi

uvid". Takve su etimologije u brahmanama i upanišadima. Nirukta je u tom

pogledu mnogo trezvenija. Ona je tekst koji tumači i komentira riječi koje su prije

bile sabrane. Indijci koji vedski leksik analizirali po formuli korijen plus sufiks,

vidjeli su da ne mogu sve riječi tako analizirati i u svojoj su sistematičmnosti

pobrojili, napravili popise tih riječi "te se liste zovu n'ighantu - liste teških riječi" To

su počeci indijske leksikologije. Kasnije su oni imali prave rječnike "koša". Jaska je

napravio komentar uz te teške riječi. Prvo izdanje koše Amarasinha napravio je

Filip Vezdin "lat. prijevod - rječnik se zove Amarakoša #agif-h?. Filip je nazvao

rječnik Amarasinha. Jaskina nirukta je komentar uz te liste. Iz nirukte vidimo da su

se ind. jezikoslovci intenzivno bavili jezikom i da je bilo raznih škola. Jaska je živio

svakako prije V pr. Kr., a u to je vrijeme vedski jezik i vedska tradicija, veda kao

živa religija bila u fazi kada je dobrim dijelom prešla u teologiju "učenost o religiji".

Jaska se ne predstavlja kao vjernik. Pokazuje se često kao neutralna osoba koja

registrira. Jaska prvo izvuče kiticu u kojoj ta riječ dolazi "filološki", pa tu vidimo

kako je taj tekst dobro tradiran "nema recenzije - ovako ili onako" - daivatakanda

imena bogova. A`švini - a`šva "a`švas - konj" - (dva su ašvina - to su dva sjajna

jutarnja božanstva - dolaze svakog jutra rastjerujući noć na sjajnoj kočiji s kolima -

pratioci zore) "zora :ušas" dioskuri, i u baltičkoj mitol. - oni posjeduju i neke

magijske moći - liječničke moći. Jaska: nebo i zemlja, tako neki, dan i noć, tako

neki, sunce i mjesec, iti eke "tako neki", a oni koji poznaju povijest kažu da su to

dva kralja koja su činila dobra djela. Reklo bi se na znanstven način - s+� on to

bilježi. Jaska bilježi vrste riječi. 4 su vrste riječi naman, akjata, upasarga, impata

"akjata je glagol, upasarga - prijedlozi, - u skt. važni i zato što mogu stajati uz

glagolske korijene i mijenjati im značenje - pa trajna rasprava imaju li prijedlozi

značenje ili ne" impata su čestice. Glagol je riječ kojoj je glavni pojam bivanje ili

nastajanje, a imenica ona kojoj je glavni pojam stvar ili postojanje. Dosta precizne

definicije "doduše u čudnim sferama". Zapravo prvo su glagoli "oni su temeljni" i

temeljno načelo tvorbenosti namani aksjata dž:ani - imenice su nastale od glagola.

Tako uči učitelj koji se zove Šakat`ajana, to je škola vj`akarana. Vi-a-kr - od kr i

karma "-a je slogotvorno n - karma je djelo, čimba". Vi- je raz- - vjakarana je

raščinjavanje, analiza - glavna jezična škola i prvobitna gramatika - u analiziranju

su Indijci postigli visok stupanj apstraktnoga uvida. Iz padeža i iz lica znali su

izlučiti značenjske elemente - morfeme. Kar - leksičko, -man tobož gramatičko

značinje - apstraktna imenica i odatle je Bopp crpio za z7gl0d7usk'}. Od vjakarane

nije nam ostalo nikakvo samostalno djelo, ali je to očito bila temeljna jezikoslovna

vedanga jer od nje potječe i ovo ključno tvorbeno načelo za analizu sanskrta, a

osim toga se i kasnija jezikoslovna tradicija koja je izdvojena iz vede, - svjetovna

jezikoslouna djelatnost - naziva vjakarana i čak vedanga vjakarana. U nevedskom

nastavku vjakarane imamo vrhunce indijskoga jezikoslovlja i Pan'inija kao najveće

ime ind. jezikoslovlja. Organsku vedangu vjakaranu imamo sačuvanu u tragovima

npr. citati u nirukti "ovo da imena nastaju od glagola". Na sarv:ani "imenice su

rođene od glagola, ali nd sve" tako kaže učitelj Vjadugardi?. Te su riječi složene u

liste unavi - riječi pomoću sufiksa un itd. "sufiks -un je izmišljen" - unavis:utra.

Bavljenje jezikom uvijek se odvija pod božanskom inspiracijom, i to boga Šive. U

jednoj samhiti - jezik je bio neartikuliran, a onda su bogovi pozvali boga Indru

"vedsko božanstvo koje u rgvedi ima najveći broj himana o#bej od #ajj i nešto, on

ima neke crte glavnoga nacionalnoga božanstva, vodi Arijce i brani ih, heroj", i

kažu mu, raščini nam taj jezik, i onda je Indra ušao u sredinu i analizirao, dakle

zato se to zove vjakarana "na intervenciju bogova". Jedna se lingvistička škola

zove aindra - indrina škola. Drukčiji pogled na fenomene koji se egzaktno

analiziraju.

U vedskom jezikoslovlju glavni predmet promišljanja bio sveti jezik Veda i

briga da se on sačuva. Vjakarana je bila izučavanje na razini strukture, a nirukta

značenje, a da bi došla do značenja, koristila se vjakaranskim načelom tvorbe

riječi. Najveće ime svjetovne indijske vjakarane jest Pan'ini. On je kultna figura u

Indiji do danas. Svojom je gramatikom uspostavio apsolutni standard do te mjere

da je prezreno sve što odudara od toga standarda. Indijci su silni jezični čistunci i

pokazuju strašan prezir prema osobama nenjegovana izraza "apabhramša - pad

srozavanje". Pan'ini živio između 5. i 4. st. pr. Kr. Djelo mu se zove A`štadhjaji -

Osmoglava - gramatika od osam poglavlja - adhja je glava, poglavlje. Svako

poglavlje ima 4 pada "stope", u svakoj se stopi nižu s:utre "pravila". Ukupno #ciif

sutra. Neki broje do #djjj - neki razlamaju neke sutre. Općenito se govori da je to

deskriptivizam - opis strukture sanskrtskih jezičnih oblika "imenskih i glagolskih;

Blumfild "/language str. #aj", kaže da je ta gramatika jedan od najvećih

spomenika ljudske inteligencije i da nijedan jezik do danas nije bio tako savršeno

opisan. Ta pravila postoje u fiksiranom poretku, koji je jedna od najvećih

zagonetki te gramatike. Nema reda kakav bismo očekivali. Nema reda

metodološke naravi. Prvo se gramatika nauči napamet i ona se "kada dođe kišno

razdoblje, pa se ne ide iz kuće" to ponavlja, a recitiranje a`štandhjai traje 6 sati.

Tek kad je to naučeno napamet, onda se mogu analizirati i tvoriti skt. oblici, a

uvijek je potrebno skakati po tekstu da bi se ti oblici mogli tvoriti. Šarfe je napisao

da je to poredak organizirana kaosa jer je tu s jedne strane ekonomičnost izraza, a

s druge nastojanje da se to po unutarnjoj logici grupira i traži. U početku praktički

izvan korpusa teksta ima 14 uvodnih sutra, a to su tzv. Šivine sutre šivasutrani.

Šiva osobito potiče i štiti gramatiku. Maheišvarasutra - šiva je mahaišvara #b.

izraz pratjah|ajasutra. Tih #ad uvodnih sutra glasi ovako: #a. a, i u n', /r, /l, k; #b. e

o n' #c. ai au č, #d. ha, yaa va, ra, t', #e. la n' #f. nja ma n' m'a n'a #g n ča #i gha

dž'ha dha #aj đa ba ga d' da `š #aa kha pa čha t'ha tha ča t'a ta v #ab ka pa y, #ac

`ša ša sa r, #ad hal - to su šivine sutre - nešto sam zbrljao. - To je sanskrtski

glasovni sistem - ono isto, tj. panjča panjča varga. Ovdje su skt. glasovi sabrani u

grupe funkcionalno kako mu kasnije trebaju u opisu da ih upotrijebi za pojedina

pravila. On će se kasnije pozivati na ove grupe glasova. Na kraju svake sutre je

prikopčan jedan konsonant - anubantha - privjesak - neki to zovu indicatory

sounds - proizvoljno dodani glasovi koji pomažu u pratjahaji - skupljanje "

samahara. Prve četiri se tiču vokala i diftonga "ovdje imamo samo kratke koje

vrijede i kratko i dugo, a ako bude trebao kratko ili dugo, dolazi drugi način

označlvanja". Pratjahara - ako se pravilo odnosi na sve vokale, on će reći ak, tj.

prvi vokal i ovaj zadnji "anubantha", to znači da se Pan'ini služi i nekim

algebarskim postupcima. Ako hoćemo reći diftonzi, reći ćemo en "zaključno s

kratkim diftonzima", - vokali i diftonzi su ač "zaključno s dugim diftonzima". To se

sabire po pravilu početak ide s krajem - uzima se prvi i zašnju anubantha i to

sadrži sve što je između. Svi konsonanti imaju jedno kratko a iza sebe kao naša

dugo e "be ce itd.", m je m`a. Ako u pismu želimo označiti samo m, moramo ga

ograničiti "stavi se granica", devanagari je slogovno pismo. Svi glasovi su al. Ako se

pravilo odnosi na dugo a ili i, dodaje se t - at, it. Jedna sutra: iko jan ači,

"ikojanači - među riječima nema pauze" - sad treba ići po Šivinim sutrama ik ik - to

su sutre jedan i #b i, u, /r, /l "može početi i od sredine sutre" jan je jvrl - ač - od

jedan do četiri - svi vokali i dift*nzi. Formule ik, ač itd. se u sutrama tretiraju kao

sanskrtske osnove na konsonant - iko je genitiv, ači je lokativ, jan "#j" je

nominativ. Genitiv znači umjesto - umjesto iu/r/l, lokativ znači ispred - ispred svih

vokala "i diftonga", stoji jvrl. To je pravilo sandhija. Primjiri: iti aha - ovako je rekao

:o itjaha, madhu iva - kao med madhviva. Pokojni profesor Paul Time -

Pan'inijeva gramatika nije nastala da bi se po njoj učio sanskrt, jer nju su studirali

oni koji su znali sanskrt, po njoj su mogli ispitivati svoje znanje sanskrta. Znači, cilj

je usavršavanje, čist jezik - samo je takav jezik svet. Poslije Pan'inija bilo je još

velikih imena i sve to prije Krista, a kasnije niz nasljedovača Man'in`i:a (P?) -

paninijevci - koji su se trudili da a`štandhjaai olakšaju urodeći u nju pedagoške

metode pregrupiranja pravila, a vrhunac toga je Bhatudži Bikšita #ag.??????? st.

Gramatika Sighanta kaunuvi "$mjesečina savršenstva". Još jedna pan'inijeva sutra.

Pan'ini #a,a,fj prva glava, prva pada #fj sutra ada`šanam lopah - da`šana je pogled

- nulti morfem je nevidljiv. Dh:ata mu je korijen - svaki se oblik sastoji od korijena

i sufiksa - veda vid. Pan'ini kao gotovo barata elementima tvorbe riječi, tj.

morfologije - nasljeduje bogatu tradiciju vjakarane. Ima nekoliko dodataka

Pan'ninijevoj gramatici "njegovih". Dhathupatha - lista korijena "prvi dodatak je

to" - lista temeljnih leksičkih morfema". Podijeljena je u #aj grupa jer se njihovi

glagoli dijele na #aj razreda prema tome kako tvore prezentsku osnovu bhu #a.

#b. Ganapatha - liste grupa " imenica kako mu trebaju za pojedina pravila - isto

strukturirane kao u Šivinim sutrama glasovi. #c. Unani sutra - imenice koje se ne

daju analizirati po korijen ! sufiks. Pan'ini je imao #b velika nastavljača. #a.

Katj`ajana, a #b. Pat`andžali. To je kruna ind. vjakaranske tradicije. Oni se nazivaju

tri mudraca. Katjajana sastavio djelo koje se zove Vartika "komentar" - tip

komentara gdje se daju nekakve dopune, osobni ispravci eventualni, dodavanje

ilustracija "u Pan'iniju nema nijednog jedinog primjera, nema uvoda, nema

tumačenja, to je prosto listanje pravila, ima pravila koja tumače i definiraju neke

stvari, ali inače ne". U Pan'iniju primjera nema osim pozivanja na liste. Katjajana

dopunjava tako što je napravio dodatke za o#abjj Pan'inijevih sutra. Patandžali je

živio u |ii pr. Kr. Katjajana je od njega stariji #ajj do #bjj godina. On je napravio

Veliki komentar - mah|abhašja - vartike su ilustriranja, a bhašja su rasprave "od

glagola govoriti", tu ima uvoda, rasprava, dijaloga, suprotstavljanja mišljenja... I

kult.povijesno i liter.povijesno zanimljivo jer prikazuje u kakvoj su se atmosferi

događale rasprave - učitelj - učenici. $mahabhašja se nastavlja na vartike. Rijetko

mahabhašija počinje od a`štandhjai, uglavnom od Vartika. Ako se neko pitanje

hoće sagledati u cjelini treba proći sva tri spisa - od Pan'inija do Patandžalija.

Patandžali je započeo i načelne rasprave o jeziku. Pokrenuo teme koje će voditi u

jezično filozofiranje - od njega počinje filozofija jezika. Neki Patandžalija

uspoređuju s Aristotelom "silno velik um" aristotelovska figura u indijskoj jezičnoj

učenosti. On je naslanjajući se na a`štandhjaje definirao koji su ciljevi zašto treba

njegovati vjakaranu i učiti a`štandhjaje. Kaže da postoji #e ciljeva jezičnoga

obrazovanja i njegovanja jezika preko a`štandhjaje #a. čuvanje "njegovanje"

svetoga jezika "znanja svetih" tradicija - papša"; #b. stjecanje sposobnosti da se

tvore korektni oblici, a to se postiže tako da se usvajaju uzorci pravilnoga

strukturiranja oblika - podsjeća na pattern "američka lingvistika"; #c. čuvanje

gramatike kao svete znanosti i integralnoga dijela svete indijske tradicije; #d.

ekonomičnost izraza "kako se govori o jeziku"; #e. čistoća, jasnoća opisa. Vidi se

da je Pan'ini definitivno stvorio osobno veliko djelo koje postoji u sjajnoj učenoj

tradiciji. Postigao je svoj metajezik "jezik o jeziku".

Pan'inijeva morfologija - njegov postupak sastoji se od sintetiziranja oblika od

elemenata "morfema". Oni imaju izraz i sadržaj. On pokazuje kako se oni slažu u

korektne jezične cjeline. Pri tom polazi od korijena, sufiks daje kategorijalno

značenje, a sufiksom nastaje ili imenska ili glagolska osnova, riječ se dovršava

nastavkom koji može biti lični ili padežni. Dhatu ! pratjaja "sufiks" - sufiksi mogu

biti krt "ide direktno na osnovu" wid !a - - a je krt, ali se od gotovih imenskih

osnova mogu tvoriti nove riječi npr. pridjevi - i to je s/r- - teći - saras - tok - sarat -

riječni, Sarasvati - ime indijske rijeke - ovo i je za ženski rod. U skt. je problem

tvorba glag. oblika. Glagoli - počinje se korijenom "dhatu" lun za aorit, pan za

impf. lit za imp. lat za prez. Nastavci za imenice - sup. Nastavci za lica su tin.

Gotova riječ mora imati korijen, sufiks i nastava. Gotova riječ se zove pada sup tin

antan padan - pada je riječ - ono što završava imenskim ili glagolskim nastavkom

je riječ - anta - ende. Pan'inijeva sintaksa - karaka - kr ! aka - nomen agentis je

karaka " factor Bhartrhari - u |vi p. Kr. - još jedan gramatičar - postoji i jedan

pjesnik istoga imena "vjerojatno druga osoba" Vakjapad|ija - Vakja je rečenica - O

rečenicama i riječima. To je najsjajnije djelo indijske filozofije jezika. U njem se

Bhatrhari vratio izvorima i pokazao da je svetost ... -- došlo do vrhunca. To je

najmanje istražen dio i najmanje se izučava - #b. polovica |xx. To je metafizika

jezika gdje on identificira jezik i esenciju jezika sa zadnjom, tj. najvišom realnošću

svijeta. On riječ naziva `šabda - pada je gram. termin, a `šabda filozofski termin.

Bhartrhari uzdiže `šabdu na razinu br`ahmana - korijen brh- i -man - to je moć sila

riječi ako brh znači rasti ili biti jak, ali Paul Time kaže da brahman znači isto što

znači i mantra - da je brahman formulacaja, riječ sama. Uvid u duhovnost svijeta

od početka do vedante "kraja vede" - sloj gdje se javljaju nove kategorije u

razumijevanju svijeta - sloj koji je podloga za svu indijsku duhovnost kakvu

poznajemo do danas i po kojoj je Indija poznata u svijetu. To su kategorije kao

karma koje uzimaju i hinduizam i budizam kojega danas nema u Indiji, ali ga ima

drugdje. U tom se razdoblju javlja pojam brahman kao oznaka za najvišu realnost

svijeta koja je neuništiva podloga realnosti, i čovjek se oslobađa iz kruga rađanja

kada uđe u to. $metafizička razina jezičnoga fenomena - njegovo se učenje zove i

`šabda advajta - monizam "nedvojstvo advajta" jezika - jezik je to jedno što je u

osnovi svijeta. On kaže: (Sve znanje je prožeto riječju.) To je ono što u lingvistici

danas misle neki kako je mišljenje nemoguće bez riječi. Početak vakjapadije:

Brahman bez početka, bez kraja, bit riječi koja je neuništiva, očituje se kao

predmeti, kao ovo vidljivo i tako nastaje nama poznati svijet. Nama poznati svijet

se temelji na brahmanu, a on je identičan sa šabdom. Brarterhari se on možda

zove. Kod njega se spominje još jedan pojam. Sphota - od sphut - otvoriti se kao

cvijet, rascvasti se - možda u vezi sa spalten ???? Taj se pojam provlači u jeziku od

Patandžalija. Kada Katjajana raspravlja o Pan'inijevoj sutri koja govori o kratkim i

dugim vokalima, on kaže da duljina ovisi i o govorniku, o tempu kojim on govori, i

kaže da glasovi označuju nešto stalno "tj. fonetske jedinice", ali njihov izgovor

može varirati kod govornika upravo onako kao što se udarcem o bubanj može

postići jednom kraći, jednom dulji zvuk. Za to Patandžali uvodi pojam sphota i

dhvani - zvuk - ostvarenje - različito. Sphota je jedinica sustava, a dhvani su

različite realizacije jedne jedinice. Tako se pojam sphota počinje prenositi i na

razinu riječi pa počinje označavati prototip riječi različit od stvarnoga ostvarenja.

Sphota je kategorija koja je na razini `šabda, a dhvani je kvaliteta izgovoren,

upotrijebljene riječi. Sphota je vječni glas, prototip glasa ili riječi, a Bhartrhari to

prenosi i na razinu rečenice pa ima tri razine - glasovnu, morfološku i ovu

rečeničnu. On kaže da je upravo rečenica ona jedinica koja nosi neko

značenje.

U Indiji su se razvile i druge filozofske škole - ortodoksni sustav od #f škola i

svaka je od njih imala svoju filozofiju jezika. Najbogatija u tom pogledu i

najpoznatija na zapadu je purvamimamsa. To je najstarija i najortodoksnija vedska

škola, blisko vezana za vedu - za raniju, stariju vedsku duhovnost, za vedski

ritualizam. #b. Utara mimamsa je druga - "perwž& wtoro&" - to je vedanta. Purva

mimamsa - stara svećenička znanost o ritualima i o svećeničkom značenju toga

jezika. #a. Učenje o svetosti i vječnosti jezika "#a. mimamsa". Kaže se tu da je veza

između riječi i značenja riječi vječna, tj. f8sei - purva mimamsa - nitjatv:ad -

prirodni postanak - i to je na početku ove prve mimamse koji se zove mimamsa

sutra "temeljni tekst u sutrama". Autor tih sutra se zove Džajmini. Njegove sutre

počinju ovom rečenicom da je veza riječi i značenja prirodna. Razrađuje se o

vječnosti jezika, da se njegovi dijelovi ne mogu mijenjati. Pan'ini kaže da se samo

cijele riječi mogu mijenjati. Kad se nešto u riječi mijenja, on "Pan'ini" to tumači

kao promjenu cijele riječi. #c. Škola njaja "purva mimamsa i njaja su

najmarkantnije škole". Oni kažu samaikjad "to su ablativi" - dakle zastupaju da je

46sei "Dnjaja - purva mimamsa" - po konvenciji postoji odnos riječi i

značenja.

Postignut velik domet egzaktnog razumijevanja jezika. $mnogoštošta iz ind.

lingvistike zapad može razumjeti tek u svjetlu lingvistike |xx. Amerika - item and

process - jedinice i postupci za njihovo slaganje - Laszlo to nazvao popis i propis

"prvi brojevi Suvremene lingv. kasne šezdesete". Ind. lingv. i sanskrt silno utjecala

na razvoj eur. lingv. - Vezdin, #agij. pa #ahjd. skt. gramatika - prvi u Europi. Sanskrt

po svojoj prozirnosti pokazao kako se mogu promatrati i analizirati i drugi ie. jezici.

Džouns - pionir ieitike - ono predavanje u K`alkuti - skt. bogatiji od lat. i savršeniji

od grč. ??? i pokazuje srodnost koja nije slučajna s lat. i grč. Ovi su opisi sanskrta

strogo sinkronijski. Kod Pan'inija i strogo strukturalistički pristup. Nikad nijedan

izvanjezični argument. Indijci nisu imali osjetljivost da vide razvoj jezika. Nikad se

nisu bavili tuđim jezicima. Svi su stranci neindijci - ind. društvo zatvoreno i samo

podijeljeno u slojeve. Tuđe je nerazumljivo - sveta struktura svijeta - to tako treba

biti. Nečha - barbari - Europljani bili #bjj godina ondje kad su neki elitni Europljani

uspjeli nagovoriti pandite da ih nešto nauče. Nečhajati - nerazumljivo govoriti.

Višejezičnost je konstanta indijske jezične povijesti. Govorili su prakrtima -

prakrtam - prirodni, temeljni - govorni jezici. Sanskrt nisu smjeli svi učiti. To je od

samog početka. Nešto od toga je na sitne kapaljke moglo dospjeti u sveti jezik,

npr. čh. Indijci su bili svjesni toga. Danas #aj službenih jezika. Jedan bengalski

književnik iz Bengala iz |xix kaže da u kući ne razumije sve svoje sluge. Prakrti

postupno ulazili i u književnost - poezija i priče, a romana i krupnije literature ima

manje. Buda je govorio na lokalnom jeziku kad bi propovijedao "magathiju",

zapisano na paliju. Jezikoslovci se onda sustavnije i tim jezicima počeli baviti istim

načelima kao sanskrtom. Obrađivali prakrte kao dodatke svojim sanskrtskim

gramatikama. Oni su prakrte opisivali tđr. u sutrama, i to tako da su bilježili u

čemu se i kako oni razlikuju od skta i uspostavljena je teza da su oni nastali od

skta, i da je sanskrt njihova osnova, a tako i počinje svaka gramatika (skt je

osnova, a ono što nastaje je prakrt, a to se fiksira kao glasovne promjene). To je

vid dijakronije. "Vararuči"