Fakultet sporta i tjelesnog odgoja Univerziteta u Sarajevu

mr.sc.Dobromir Bonacin

Identifikacija restrukturiranja taxona biomotoričkih dimenzija djece uzrasta 7 godina

pod utjecajem transformacijskih procesa

Doktorska dizertacija

Mentor : prof.dr. Izet Rađo

Sarajevo, 2004.g.

/2

Ovim putem odajem naročito poštovanje

prof.dr.Izetu Rađi koji je učinio da rad sadržajno dobije fizionomiju identitet i kvalitet, ali i koji je kao mentor, i u svakom drugom smislu, daleko iznad svih očekivanja, omogućio da ovaj projekt ugleda svjetlo dana, prof.dr.Besaletu Kazazoviću, čije su riječi ohrabrenja bile nemjerljiv doprinos mojim nastojanjima da rad organizacijski dobije mogućnost izvedbe i prezentacije, Supruzi Danijeli sa zahvalnošću.

/3

SADRŽAJ :

1. UVOD . . . . . . . 4 1.1. Spoznaja, egzistencija i razlika . . . 6 1.2. Poznato i nepoznato . . . . 7 1.3. Entiteti, varijable i dimenzije spoznaje . . 10 1.4. Fundamentalno i aplikativno . . . 12

2. TEMELJNE METODOLOGIJSKE POSTAVKE . 15 2.1. Univerzalnost prostora spoznaje . . . 16 2.2. Sustavni ili kibernetički koncept . . . 17 2.3. Koncept Spoznajnog entiteta . . . 22 2.4. Sumarni prikaz metodologijskih postavki . 26

3. PROBLEM RADA . . . . . . 27 3.1. Kvantitativne i strukturalne promjene . . 28 3.2. Restrukturiranje taxona biomotoričkih dimenzija 33 3.3. Promjene simultanih procesnih parametara . 38

4. CILJ I HIPOTEZE . . . . . . 49 5. KRAĆI PREGLED REFERENCI . . . . 51 6. METODE RADA . . . . . . 58

6.1. Ispitanici . . . . . . 59 6.2. Kontrolne varijable . . . . 60 6.3. Opis mjerenja . . . . . 70 6.4. Metode obrade podataka . . . . 72 6.5. Kraći opis tretmana . . . . 74

7. REZULTATI I RASPRAVA . . . . 77 7.1. Metrijske karakteristike varijabli . . . 78 7.2. Osnovni statistički parametri . . . 82 7.3. Analize varijance i diskriminativne funkcije . 91 7.4. Usmjerenost kvantitativnih pomaka . . 99 7.5. Postojanje strukturalnih promjena . . 101 7.6. Identifikacija egzistentnih taxona . . . 103 7.7. Taxonomski sklopovi (polarni taxoni) . . 105 7.8. Diskriminacija na polarnim taxonima . . 122 7.9. Identifikacija procesa . . . . 130

8. ZAKLJUČAK . . . . . . 161 9. LITERATURA . . . . . . 172

/4

1. UVOD

/5

Istraživanje karakteristika, sposobnosti i drugih svojstava čovjeka, a posebno u dječjem uzrastu, iznimno je složen i zahtjevan zadatak. Ovo stoga što je čovjek kao pojava već sam po sebi iznimno složeno organizirani entitet. Ni u kojem slučaju, a napose s djecom ne bi se smjelo vježbanju i vježbanjem poduprtom rastu i razvoju prilaziti lakonski i bez dovoljnog uvida u temeljna znanstvena promišljanja koja nam u najvećoj mogućoj širini stoje na raspolaganju ili koja tek treba otkriti. Manji je problem što bez takvog pristupa ostajemo prikraćeni za mnoge bitne informacije i znanja u vezi s rastom i razvojem. Daleko veći je problem pak, činjenica da u svakodnevnom radu prilazimo takozvanom sustavnom vježbanju djece, a bez dovoljnih spoznaja o tome što se zaista u organizmu djeteta dešava, kakve se sve promjene očituju, s kojim kratkoročnim i posebno dugoročnim poslijedicama po bio-psiho-socijalni integritet budućeg čovjeka. Previše često olako prihvaćamo neke konvencionalno i nepotpuno utvrđene činjenice kao bazu za naša djelovanja, proglašavajući ih zakonitostima iako to one niti izdaleka nisu ili ni ne mogu biti. U najgorim slučajevima mnogi projekti niti nemaju u svojim temeljima jasno označene odrednice na kojima se dominantno zasnivaju. Tehnicistička metodologija koja danas prevladava u cijelom svijetu iznimno pogrešno pretpostavlja kako su sve fundamentalne stvari konačne i riješene, pa se kao treba posvetiti primjeni tih i takvih rješenja u aplikativne svrhe. Ovo je, dakako, potpuno pogrešno. Ne samo da mnoge temeljne stvari nisu riješene, već su ostale nepoznate s poslijedicama da se stalno otvaraju nova i nova pitanja koja zahtijevaju rezolutne odgovore, koji opet nažalost kontinuirano izostaju. Iako se neke zakonitosti mogu prepoznati, za najveći broj situacija ne postoji skup dovoljno konzistentnih pravila koja se mogu proglasiti trajnim znanjima i referentnim spoznajnim točkama znanstveno prihvatljivim za daljnju primjenu ili konkretno programiranje operacionalnog rada. Naravno da se ne događa sve po stihiji, ali je stupanj poznatosti prihvatljivih trajnih modela na kojima bi se zasnivala bilo koja pa i kineziološka znanost premali obzirom na ogromnu količinu radova, projekata i drugih publiciranih saznanja u cijelome svijetu. Stoga će se ovaj rad ponajprije malo pozabaviti znanstvenim temeljima. I to prije svega logičkim, a tek potom eksperimentalno-praktičnim, jer sve započinje od ideje koja je logički postojana i održiva. Ako nije, eksperiment neće ništa posebno donijeti u spoznajnom smislu.

/6

1.1. Spoznaja, egzistencija i razlika Spoznaja je dosegnuti skup etičkih postavki, emocija, znanja, informacija i svega ostaloga što neki, bilo koji, entitet u sebi nosi, kao i moguće relacije s drugim entitetima. Razinu dostignutih spoznaja obično procjenjujemo skupom pravila, zakonitosti i postupaka koje nose zajednički naziv : znanost. Od potpuno je irelevantna značenja što to konkretno neki entitet u sebi sadržava. Isto tako, lako ćemo se složiti da svi nabrojeni fenomeni nisu baš u svemu jednaki, pa ih bez imalo rizika možemo proglasiti ne samo postojećima, već i različitima. Na taj način razriješeno je temeljno pitanje egzistencije, tj. problem što je to egzistencija entiteta uopće. Odgovor je kako se vidi, iznimno jednostavan : egzistencija je ništa drugo nego razlika između najmanje dva entiteta. Naime, kad bi u cijelom svemiru postojao samo jedan jedini entitet, koji bi u svim svojim dijelovima uvijek bio potpuno jednak, tada nitko i ništa nikada i ni na koji način nikakvu razliku ne bi mogao registrirati, pa dakle niti bilo što utvrditi. Ako pak, utvrdljive razlike postoje, tada evidentno postoje i različiti entiteti, bez obzira u čemu se ta razlika sastojala. Pretpostavimo li da je moguće utvrditi npr. razliku između nekog čovjeka i nekog kamena na Zemlji, očito dolazimo do nepobitne činjenice da ta dva entiteta po mnogim parametrima ne stoje jednako na mnogim proizvoljnim skalama kojima ih procjenjujemo. Minimum mogućih informacija o ta dva entiteta je to da i jedan i drugi jest, tj. da postoje. Čim oba postoje razlikuju se jer ne mogu oba postojati a biti potpuno isti, i sve ostalo je dalje jasno. Daljnje mogućnosti definiranja kamena ili čovjeka samo su sve finiji oblici graduacije razlike koja među njima postoji. Kako se vidi pitanje pojma spoznaja nije moguće riješiti a da se prethodno ne riješi pitanje pojma egzistencija. Pitanje pojma egzistencija nije moguće riješiti a da se prethodno ne riješi pitanje pojma razlika. Spoznaja, egzistencija i razlika stoje u neraskidivom odnosu. Time je određena prva ključna zadaća ovog uvoda, a ona glasi : Dostizanje spoznaja su krajnji ciljevi djelovanja svakog postojećeg entiteta i on ih i dostiže sukladno ukupnoj aktualnoj razini i uvjetima u kojima egzistira. Već sama razlika jest spoznaja. Također i poimanje vlastite egzistencije.

/7

1.2. Poznato i nepoznato Ono što se kroz cijelu povijest ljudskog roda prenosilo kao znanje na slijedeće generacije uvijek je imalo dvije komponente, dva dijela koji su se komplementarno nadopunjavali i prožimali. Ta dva dijela i danas jednako predstavljaju mehanizam svih naših aktivnosti i temeljnu pokretačku snagu, a reprezentiraju ono što nam je poznato i ono što nije. Onaj dio naših spoznaja koji se mogao opisati poznatim, maksimalno je korišten za razvoj raznih oblika alata upotrijebljenih za najrazličitije praktične svrhe, i u tom dijelu maksimalno je materijalistički, utilitarno ili pragmatički orijentiran. Poznato je uvijek bilo predmet iskorištavanja, predmet sukcesije održanja postojećeg, i predmet naših svakodnevnih vrijednosti koje su težile formiranju osobne, grupne ili globalne perzistencije u varijabilnim uvjetima kojima smo bili izloženi. Poznato je naša snaga izvedbe, snaga realizacije i snaga razmjene resursa sa svim čime smo okruženi. Poznato je onaj dio nas za koji dosta pouzdano možemo tvrditi da postoji i da je prepoznatljiv, kao i onaj dio za koji možemo reći da je stabilan, cjelovit i organiziran. Isto tako, još od tih pradavnih vremena, nepoznato je mnoge ljude privlačilo, poput magneta. Nepoznato je kao generator aktivnosti neprekidno usmjeravalo ljudske napore, potencijale i stremljenja prema razjašnjavanju, prema zaokruživanju, prema razumijevanju, i prema specifičnom djelovanju kako bi se u razumijevanju i uspjelo. Nepoznato je oduvijek bilo temelj formiranja posebnih aktivnosti, posebnih stavova i promišljanja, posebnih djelovanja i posebnih zadaća. Ono što je svojstveno svemu tome bila je težnja postavljanju takvih temelja, pristupa i koncepata koji će biti manje-više standard i kojima će se moći, ako ne sve, onda barem dio, onog nepoznatog prevesti u čovjeku poznato i upotrebljivo. Ovakav pristup neminovno je težio objedinjavanju određenih spoznaja u sklop koji će osigurati vjerodostojnost, ponovljivost, transparenciju i provjerljivost bilo koje teze i bilo koje tvrdnje koja ima aspiracije biti istinita. Taj pristup zovemo metodologija sa svim onim karakteristikama koje mora imati, a cjelokupno djelovanje nazivamo znanost ili postizanje znanstvene istine, u svrhu razumijevanja zakonitosti. Istina je, pak, nepobitna činjenica, podatak koji ne treba daljnje vrednovanje i procjenjivanje.

/8

Ako prihvatimo ovu definiciju, lako ćemo razložiti sve moguće tvrdnje na one koje nije i na one koje jest moguće dalje razlagati i provjeravati. Naravno da će stupanj kvalitete takve činjenice i razlaganja najdirektnije ovisiti o razini znanja koju smo dosegli. Sukladno ideji o zemaljskim entitetima na prijelazu milenija, sad možemo sa sigurnošću utvrditi kako zaista postoje i ljudi, ali npr. i životinje ili kamenje. To su evidentno različiti entiteti. Kako bi što preciznije utvrdili što je što i tko je tko, jednostavno ćemo ih opisivati proizvoljno određenim parametrima koje obično nazivamo varijable. Jedna od najelementarnijih je tako primjerice varijabla za procjenu mase. Neka neki ovisoki izumitelj ima 80 kg., neki oniži ratar ima također 80 kg., ali neka i neki kamen ima 80 kg., neka neki kaktus ima 80 kg., neka neki gepard ima 80 kg., a također neka i neki gorila kojega proučavamo ima 80 kg. Sve dotle dok nema drugih informacija o tih šest entiteta, oni su za nas potpuno jednaki i nemamo nikakvo pravo tvrditi da se u bilo čemu razlikuju. Zamislimo nadalje za ilustraciju, kako može iskrsnuti realna životna situacija prema kojoj nam egzistencija ovisi o tome koliku masu ima neki drugi entitet koji npr. visi na dizalici 10 m visoko. Očito je potpuno svejedno radi li se o kamenu u sanduku, kaktusu u loncu, životinji u kavezu ili čovjeku na vitlu, sve dotle dok predstavljaju pasivni teret i ništa drugo. Za preciznije razlikovanje navedenih entiteta moramo, dakako, uvesti dodatne parametre za procjenu, odnosno nove varijable, koje opet uvodimo potpuno proizvoljno. Tako npr. možemo navedene entitete procjenjivati i obzirom na to koliko se uopće miču odnosno pokazuju li ikakvo samostalno gibanje. Promatramo li ih samo malo dulje, lako ćemo zaključiti da se kamen i kaktus gotovo uopće ne pomiču, dok ostali entiteti pokazuju nekakvu aktivnost koja općenito nije rezultat djelovanja nikakvih vanjskih sila. Na taj način možemo zaključiti da postoje dva tipa entiteta, i taj zaključak je apsolutno točan u granicama prostora koji smo u svrhu zaključivanja razapeli. No kako se obično na kamen rijetko ubodemo istodobno na desetak-dvadeset trnova, za zaključiti je kako kaktus i kamen nemaju baš sva svojstva jednaka, pa sa samo malo razmišljanja lako uvodimo novu proizvoljnu varijablu prema kojoj kaktusi “proizvode” nekakvo trnje, bez obzira na razloge. Ovo stoga što ih nismo mi obdarili tim trnjem, pa je za zaključiti da ga proizvode sami.

/9

Ako sve raspoložive entitete promotrimo pažljivo, lako ćemo doći do zaključka da svi osim kamena imaju nekakve izrasline koje pokazuju varijabilni karakter (korijenje, trnje, dlake, ruke, noge…). Dakle, na temelju aktivnosti izraslina izdvojili smo kamen kao različit od svega ostalog. Međutim, lako je za zapaziti da kaktus ipak uglavnom stoji na jednom mjestu, vezan za zemlju, a sa svima ostalima se nešto složenije dešava. Za to objasniti uvodimo novu proizvoljnu varijablu koja opisuje kretanje u prostoru. Sad smo i kaktus opisali dovoljno dobro da ga u promatranom skupu entiteta možemo precizno prepoznati i klasificirati. Ostale entitete, međutim, još ne možemo, pa promatrajući ih zapažamo da se tri kreću uglavnom na dva potpornja/oslonca, a jedan na četiri takva oslonca. Tako uvodimo noge kao naziv za oslonce i novu proizvoljnu varijablu a to je broj nogu. Sada je jasno da je izdvojen gepard kao četveronožac, a ostali entiteti to uglavnom nisu. Na isti način kao do sada, promatranjem možemo zapaziti da dva od preostala tri entiteta pokazuju znatno veći stupanj korištenja artificijelnih pomagala koja uglavnom ne pripadaju životnoj sredini gorile. Naprave, alati, strojevi, kuće, itd. gorili nisu svojstveni, pa uvodimo novu proizvoljnu varijablu a to je sposobnost proizvodnje i korištenja alata, naprava i pomagala. Na taj način izdvojili smo i gorilu kao posebni entitet, jer tu sposobnost ima znatno manje izraženu. Ostala su nam još dva entiteta, obojica ljudi. Sa samo malo promatranja uočit ćemo da jedan uglavnom teškim fizičkim radom održava svoje polje, dok drugi najvećim dijelom smišlja nove naprave, čita i piše i slično. Stoga, da bi ih razlikovali uvodimo novu varijablu a ta je npr. stupanj intelektualnog stvaralaštva. Time smo uspjeli opisati naših šest entiteta na način da ih u apsolutnoj mjeri možemo pojedinačno razlikovati. Drugim riječima, dodajući varijable, razapeli smo proizvoljni višedimenzionalni prostor u kojemu možemo entitete proizvoljno opisivati, kako bi o njima prikupili dovoljno podataka obzirom na to što nas zanima. Za primjetiti je također kako te varijable iako proizvoljne, nisu odabirane slučajno, već upravo ciljano, kako bi maksimizirale pojedine razlike. Tako npr. mogli smo dodati i varijablu boje, ali se moglo desiti da npr. svi imaju nekakve sive nijanse, čime ne bi dobili ništa nova. Ili temperaturu površine, koja je mogla biti jako slična, pa opet ne bi dobili neke posebno korisne informacije.

/10

Ono što je najvažnije u navedenom primjeru i što je postavljeno namjerno radi ilustracije druge ključne zadaće ovog uvoda, jest činjenica da se dodavanjem novih varijabli moglo sve bolje opisivati preostale entitete, ali ne i one koji su već prethodno prepoznati i klasificirani. Varijablom mase mogli su se procjenjivati svi odabrani entiteti. Varijablom broja nogu ne može se procjenjivati ni kamen ni kaktus, a varijablom stupnja intelektualnog stvaralaštva uglavnom se ne može procjenjivati ni kamenje ni kaktuse ni geparda ni gorilu. Opisanim postupkom ilustriran je način poimanja pojmova poznato i nepoznato, no za potpuno razumijevanje te problematike, treba reći još nešto. Na iznesenom primjeru šest entiteta vidjeli smo da nam u početku neki pojmovi i definicije nisu bili poznati. Stoga smo uvodili nove pojmove, nove varijable za procjenu i dolazili do novih znanja. Pri tome se moglo dogoditi i da pogriješimo, zalutamo, skrenemo sa staze znanstvene istine, pa i donesemo netočne zaključke ili prijedloge. Ovoga se ne treba bojati iz čisto logičkih razloga. Naime, ako nam je nešto zaista nepoznato, ili barem najvećim dijelom, tada nemamo pouzdani put ni stazu, nemamo provjereni instrumentarij za mjerenje nepoznatoga, a također nemamo ni uhodane mehanizme zaštite od bilo kakve primjene onoga što je najprije bilo nepoznato, pa nekako kasnije postalo poznato. Jer, da to sve imamo tada nam ni ne bi bilo nepoznato, pa se time na taj način ne bi ni bavili, već bi eventualno tražili neke načine primjene poznatoga. 1.3. Entiteti, varijable i dimenzije spoznaje Entiteti očigledno stoje na različitim spoznajnim razinama i to upravo takvima koje su najšešće sukladne kvaliteti multidimenzionalnih parametara kojima ih procjenjujemo. Ono što entitete/objekte razlikuje jesu u njih integrirane spoznaje koje odabirom odgovarajućih multidimenzionalnih proizvoljnih varijabli pokušavamo otkriti. Time je očigledno postavljen temelj prepoznavanja odabranih entiteta/objekata uvođenjem novih varijabli za procjenu, što predstavlja proširenje prostora spoznaje o objektima i njihovim svojstvima, tj. definirana je horizontalna dimenzija naše spoznaje.

/11

Slika 1. Prostor spoznaje entiteta

Kao što smo mi dodavali nove varijable, tako se ponaša svaki entitet, bez obzira što se nama ponekad čini da to nije slučaj. Primjerice, promatrajući kamen, možemo potpuno pogrešno zaključiti kako on ne ispituje svoju okolinu. Međutim, ako taj kamen udarimo drugim kamenom, on će se u određenoj mjeri “oduprijeti” destrukciji, što znači da je ipak akumulirao neke spoznaje, u najmanju ruku o tome do koje granice fizičke izdržljivosti može zadržati svoj “integritet”. I dakako, da bi do toga došao, morao je akumulirati spoznaje, makar to bile najprimitivnije, one fizikalnog tipa, da jednostavno ostane na okupu kao jedinka. Ovu dimenziju opisivat ćemo na način da svaki entitet varijablama pokušava maksimalno koliko može razapeti prostor svoje spoznaje, i zatim dosegnuti granice tako razapetog prostora ne bi li taj prostor spoznao u potpunosti i bez ostatka (Slika 1.). Ovo obično nikada ne dostiže, bilo zbog ograničenja koja postavljaju drugi entiteti, bilo zbog toga što prije nego li te granice dosegne, akumulacijom spoznaja jednostavno postigne višu razinu, pa dalje radi isto. Ali je adekvatnim odabirom navedenih varijabli na način da sve finije i kvalitetnije procjenjuju preostale entitete, izvršena klasifikacija i hijerarhijsko strukturiranje razina objekata od najjednostavnijih prema složenijima (Slika 2.), tj. definirana je vertikalna dimenzija naše spoznaje.

/12

Slika 2. Vertikalna dimenzija spoznaje

Za adekvatno napredovanje entiteta nije neophodno spoznati cijeli aktualni prostor koji je razapet. Ovo iz razloga što je dovoljno spoznati koji sve entiteti u takvom prostoru zaista egzistiraju. Ako ih ima više i konačan ih je broj, tada bi neki entitet morao težiti uništiti ili u sebe integrirati sve ostale entitete, kako bi spoznao taj prostor 100 % i bio jedini u njemu. Ako pak to pokušaju svi entiteti u tom prostoru, tada su svi izgledi da nijedan neće uspjeti, već će se svi angažirani besmisleno trajno iscrpljivati u tim pokušajima. Pravo rješenje je nenasilna kooperacija istorodnih entiteta u takvom prostoru s ciljem općeg napredovanja na neku novu višu razinu (Slika 2.). 1.4. Fundamentalno i aplikativno Kako se vidi, ponajprije smo morali definirati vrijeme i prostor u kojima se dešava nešto što nas zanima. Zatim smo unutar tih odrednica obuhvatili različite tj. egzistentne entitete. Zatim smo potpuno slobodno birali način na koji ćemo ih opisivati kako bi spoznali maksimum željenoga. Opisanim postupkom procjenjujemo sve što postoji oko nas, te svim entitetima kojih egzistenciju na taj način utvrdimo, pridjeljujemo stalna, za mnoge situacije invarijantna, prepoznatljiva i reproducibilna svojstva i međusobne relacije.

/13

Kako se iz navedenog vidi, realno postoje samo entiteti, dok su varijable artificijelni, od naših spoznaja ovisni konstrukti, kojima pokušavamo više ili manje uspješno izdvojiti i prepoznati te entitete po nekim njihovim manifestacijama u varijabilnoj okolini kojom smo okruženi. Svaki, pa i najbeznačajniji entitet koji postoji radi upravo to opisano, tj. pokušava spoznati svoju okolinu i sve druge entitete kojima je okružen. Stupanj prepoznavanja drugih objekata kao i zakonitosti njihove geneze i konstituiranja direktna je funkcija stupnja dosegnute spoznaje samog entiteta. One informacije koje na bilo koji način “smatra” bitnima entitet ugrađuje u sebe, čime one postaju baza za njegov stalni repertoar “ponašanja” i po čemu ga ustvari i prepoznajemo, kao i razinu spoznaje koju je dosegnuo. Nikako se ne može tvrditi da mravi mravlje zajednice nemaju zavidnu razinu pojedinačne i kolektivne svijesti u odnosu prema rastu, razvoju i ekspanziji zajednice itd. Ali o moralnosti mrava, gusjenice, psa ili čak jednogodišnjeg djeteta ne može se raspravljati, iz jednostavnog razloga što to nije kategorija koju je kod tih entiteta realno moguće ikako procijeniti, jer tu razinu spoznaje nisu dosegnuli. Ovo posebno u relacijama prema npr. pojmu moralnosti koje postavljaju zreli odrasli ljudi. Iz ovoga je jasno da neki entitet (npr. istraživač) u principu može relativno lako i uspješno opisivati, kontrolirati, pa i eksploatirati sve entitete koji stoje niže od njega na spoznajnom stablu. Istovremeno, pojave koje su na razinama visoko iznad njega ostaju mu trajno nedostupne. Ako mrava proglasimo istraživačem, on će uspješno spoznavati kako nadzirati i koristiti resurse iz prirode poput tla, vode, biljaka, sjemenki, drugih mrava i sl., ali će mu trajno nedostupna ostati spoznaja o svojstvima mačaka, ljepoti cvijeća, umjetnosti, biciklu ili filozofiji znanosti. Gledano prema naprijed, prema nepoznatome, moguće je tek iznimno maleni dio tog nepoznatog otkinuti i dovesti u okrilje poznatog. Time se znanost bavi. Jednom kad se nešto takvo utvrdi, najrazličitijim načinima aplikacije novih saznanja bave se tehnologija, razne utilitarne i aplikativne discipline i slično, ali sama znanost više ne. Iz navedenoga je savršeno jasno da će mnogi kriteriji istine i spoznaje biti inkorporirani u temeljna saznanja, te ih zato zovemo fundamentalnima. Ona, pak, koja mogu biti aplicirana i bez vjerodostojne fundamentalne potvrde u nekom svome dijelu, zovemo primjenjenima ili aplikativnima.

/14

Više nego jasno je da će stupanj kvalitete apliciranoga najdirektnije zavisiti od stupnja poznatosti fundamentalnoga koje u njemu egzistira. Ovo bi trebala biti dobro poznata činjenica, ali koju ipak treba stalno ponavljati. Budući evidentno postoji cijeli spektar aktivnosti čovjeka na svim mogućim i nemogućim razinama spoznaje a koje aktivnosti nisu bezuvjetno utemeljene na poznatim fundamentalnim znanstvenim zakonitostima, javlja se naizgled ozbiljna kontradikcija između “teorije i prakse”, gdje se praksa javlja kao “korektiv” znanosti i teorijama. U ovom radu, ovu kontradikciju riješit ćemo krajnje jednostavno : Praksa kao pojam nije ništa drugo nego izraz nepoznatog dijela informacija u nekom teorijskom fundamentalnom modelu koji se primjenjuje ili aplicira. Taj nepoznati dio može biti beznačajan, mali, veliki, pa i jako veliki, ali je rečena definicija uvijek očuvana. Što je teorijski koncept bolji, to više praktičnih varijacija integrira, a što je manje kvalitetan to je “važnije praktično djelovanje” u okviru problematike koju tretira. Kad god je to moguće, oslonit ćemo se isključivo na fundamentalne spoznaje, posebno na one koje prvenstveno imaju kvalitetno logičko utemeljenje. Upravo iz svih navedenih razloga nije moguće započeti nikakav ozbiljan projekt, niti istraživački rad, napose vezan uz sposobnosti i karakteristike čovjeka, a da prethodno nisu jasno postavljeni temelji metodologijskih odrednica na kojima će se konkretno zasnivati.

/15

2. TEMELJNE METODOLOGIJSKE POSTAVKE

/16

2.1. Univerzalnost prostora spoznaje Poznavanje ili prepoznavanje bilo kakvih fenomena koji realno egzistiraju u našoj okolini, povezano je s mnogim spoznajama na koje smo oslonjeni pri zaključivanju, a koje spoznaje su rezultat prethodne akumulacije znanja. Najveći dio tih spoznaja nije ograničen isključivo na utilitarne i parcijalne slučajeve, već se može nedvojbeno ustvrditi kako egzistira integralistički i univerzalistički spoznajni areal u kojemu svaki pojedinac pokušava graditi mrežu svojih vlastitih informacija, znanja, saznanja i pravila. Stalni i neprekidni razvoj filozofske misli i metodologije, potaknuo je mnoga promišljanja o integrativnim saznanjima, kao i metodama za njihovo dostizanje. Štoviše, mnogi problemi užeg opsega mogu se rješavati, pa i riješiti sa više aspekata neovisno, različitim neovisnim metodologijama, i uz potpuno različite temeljne postavke, ali uz identičan skup temeljnih informacija o baš tom problemu. Ovo ne znači ništa drugo nego da je znanost samo jedna, a put do znanstvene istine samo kraći ili dulji, brži ili sporiji, što ponajviše ovisi o izboru kriterija rješavanja. Ako pretpostavimo da nam vrijeme za rješenje problema nije bitno, također ni put, pa ni upotrijebljeni resursi, a jednako ni primjena, tada neminovno dolazimo do zaključka kako je svaki od pristupa ravnopravan, a ako su svi ti postupci u tako zadanim uvjetima bili djelotvorni, tada je razvidno da mora postojati ono bitno što im je zajedničko, inače ne bi došli do istog rješenja ! To zajedničko predstavlja ono što je univerzalno za sve pojedinačne discipline. A to također znači i da se do opće spoznaje može doći preko svake od tih pojedinačnih disciplina, poopćavajući i apstrahirajući pojedinačna znanja. Može samo biti razlika u potrebnom vremenu ili raznim resursima, ali konačni cilj, a i rezultat će ostati isti. Univerzalnost spoznajnog prostora ovim je nedvojbeno dokazana, pa time i sve poslijedice takvih stavova. Stoga ubuduće ne možemo zanemariti činjenicu da se doslovno sve na sve reflektira, i da je sve sa svim drugim u nekoj, većoj ili manjoj mjeri povezano. Iz ovih razloga, u ovom radu koristit će se sve moguće spoznaje koje nam stoje na raspolaganju za pojašnjenje rezultata.

/17

2.2. Sustavni ili kibernetički koncept Budući je univerzalnost svega, pa i prostora spoznaje nedvojbena, i budući je ne treba dodatno elaborirati, potrebno je dalje se osvrnuti na temeljne logičko-filozofske koncepte od kojih će naknadno ovisiti sve naše druge pa i operacionalne aktivnosti i djelovanja. Kako se moglo vidjeti iz mnogih razmišljanja, kroz cijelu spoznajnu povijest ljudskog roda kontinualno se očituje prije svega želja da se sve što nas okružuje shvati i da se svemu što nas okružuje podijeli smislena, razumna i znanstveno utemeljena interpretacija. I to prije svega takva koja može naknadno osigurati ponovljivost pojave, ili čak izradu svega onoga što smatramo potrebnim. U tom spoznajnom pravcu nastajale su mnoge misli i ideje koje su nakon prihvaćanja univerzalnosti prostora spoznaje, imale za cilj postaviti univerzalni metodologijski okvir pomoću kojega bi se moglo dalje proučavati sve ostalo što nas zanima. Naravno da su i ti pokušaji bili obilježeni aktualnom razinom opće spoznaje. Tako su npr. generirane ideje o aksiomatici religije, zatim o filozofiji i njenim subsegmentima (gnoseologija, etika, estetika), zatim spoznajna teorija u širem smislu, itd., itd. Nova saznanja stalno su revidirala najveći broj tako postavljenih koncepata što je sasvim normalno, budući je u trenutku postavljanja jednog koncepta bilo nepoznato sve ono što se u fundamentalnom smislu otkrilo puno kasnije. Ponekad su nova saznanja odmah inkorporirana u temelje spoznajne misli, a ponekad i ne baš tako brzo, što je, dakako, ovisilo o velikom broju drugih faktora koji su utjecali na kulturne i civilizacijske domete neke veće ljudske zajednice. Također je savršeno jasno i to da su najčešće noviji i sveobuhvatniji koncepti bili sve kvalitetniji i sve bolje integrirali one prethodno postavljene, u kontinuitetu nadograđujući na postojeće koncepte sve ono što je sadržavalo kvalitet i smisao. Iz tih razloga nije potrebno opisivati sve te ideje i teorije, jer su i tako dosta dobro inkorporirane u one koje su kasnije nastale i održale se sve dok se nisu pojavili kvalitetniji i sveobuhvatniji koncepti. Jedan takav dosta dobro zamišljeni koncept konkretno je nastao sredinom XX stoljeća, iako mu se, naravno, mogu pronaći mnoge povijesne poveznice s ne malim brojem različitih ideja, koncepata i zamisli kroz povijest. Taj koncept obično se naziva Teorija sustava ili Kiberentika (General System Theory,…).

/18

Karakterizira ga pokušaj objedinjavanja svih mogućih ideja u sklop spoznaja kojima se može nadzirati, upravljati, regulirati ili voditi bilo kakav proces, bilo kakav sustav opisan nekakvim elementima i pravilima. Temeljni gnoseološki izvor te zanimljive discipline - Kibernetike jest potreba čovjeka da upravlja nekim, bilo kakvim resursima na jedan znanstveno prihvatljiv način. Kako se moglo vidjeti iz mnogih razmišljanja, kroz cijelu spoznajnu povijest ljudskog roda kontinualno se očituje prije svega želja da se sve što nas okružuje shvati i da se svemu što nas okružuje podijeli smislena, razumna i znanstveno utemeljena interpretacija. I to prije svega takva koja može naknadno osigurati ponovljivost pojave željenih fenomena, ili čak izradu svega onoga što smatramo potrebnim. Kako se vidi, apsolutno je jasno da se ponajprije nešto nepoznato želi spoznati, a potom kad je poznato, upotrijebiti u željene svrhe. Iz ovoga neprijeporno slijedi da se upravljati nepoznatim ne može, čime je definitivno određen temeljni karakter discipline o kojoj govorimo, tj. Kibernetike, a usmjeren je dominantno prema onome što jako dobro poznajemo. Tako i sama definicija Kibernetike odražava ovakvu orijentaciju. Iako postoji više takvih definicija, suštinu same discipline možda najbolje odražava slijedeća: Jednostavnim riječima Kibernetika je po svojoj temeljnoj orijentaciji znanost o upravljanju sustavima ili procesima bilo koje vrste. Opći prikaz sustava predstavljen je Slikom 3.

Slika 3. Opći prikaz građe sustava

/19

Matematički, teorijom skupova, ovaj model se uglavnom opisuje kao: S : {x1, x2, x3,…,xn, r1, r2, r3,…,rm} {y1, y2, y3,…,yk}, tj. sustav S pridružuje određeni skup ulaznih veličina X = {x1, x2, x3,…,xn} i R = {r1, r2, r3,…,rm} skupu izlaznih veličina Y = {y1, y2, y3,…,yk} Ili općenito : S ⊆ (X, R) x Y. Međutim, ovaj pristup ima ne malo ograničenje upravo zato jer problemu pristupa apriori, tj. sve ono što drži poznatim ili većim dijelom poznatim (Xh) unaprijed je zadano, a na nekontrolirane poremećaje (Xu,Σx=xh+xu) koji se odvijaju paralelno s upravljačkim djelovanjem nema ni neposrednog utjecaja, a posebno nema mogućnosti konkretne registracije. Taj koncept zaživio je u svakodnevnom životu do te mjere da doslovno više ni ne primjećujemo kako mnogi problemi i zadaci tim načinom niti jesu, a niti mogu biti rješavani. Ovo prije svega vrijedi za sve što nam je nepoznato, dakle prije svega u znanosti. Dakako da se može pokušati upravljati nepoznatim sustavima ili procesima, i dakako da se to često i radi, ali je takvo upravljanje ili vođenje jako kontaminirano pogreškama, poremećajima kojih ne znamo izvore, intenzitet, vremenski slijed pojavljivanja, a također najčešće nemamo ni adekvatno optimalizirane odgovore na takve poremećaje, što znači da nam načelno nisu poznate ni sve moguće poslijedice djelovanja tih poremećaja. U opisanim situacijama, a koje i jesu najčešće, očevidno se radi o nedostatnom znanju, koje se zatim kompenzira nekakvim korektivnim djelovanjima usmjerenim ne na rješavanje uvjeta i razloga pojave samog poremećaja, već na održavanje nekog entiteta ili procesa u željenim i “prihvatljivim”, obično unaprijed zadanim granicama funkcije. Model takvog hipotetskog procesa opisan je slikom 4.

Slika 4. Poremećaj i intervencija

/20

Očevidno je također i da je ovakvo postupanje orijentirano prema zadovoljenju unaprijed zadane funkcije cilja (Program na Slici 5.), te kako adaptacije u smislu razumijevanja uzroka poremećaja uglavnom nema, čime ovakvi modeli zasigurno pripadaju klasi tzv. modela sa poznatim parametrima ili se tako pokušavaju ponašati. Ovo iz razloga što se za procese s mogućim fatalnim ishodima nepoznatih uzroka uopće ne mogu primjeniti, jer često izlaze izvan dopuštenih granica, pa je potrebno dodatno osiguranje čime se model preusložnjava. Iz razloga što se nepoznatim upravljati ne može, a kibernetika je disciplina koja se uglavnom upravljanjem i regulacijom i bavi, pojavljuju se trajni problemi zadražavanja takvih sustava u granicama prihvatljivosti. Zbog interakcija sa svime čime je takav sustav okružen, a budući nisu riješeni uzroci poremećaja koji takav sustav stalno nastoje izbaciti iz ravnoteže, neminovno je postaviti uvjete za intervenciju, kako bi se održala njegova funkcija unutar željenih granica, što je znanstveno uglavnom neprihvatljivo, jer nisu riješeni uzroci poremećaja i sustav se stalno bavi poslijedicama, a ne spoznavanjem uzroka. Iako su nesumnjivo kibernetički modeli jako pomogli postavljanju nekih pravila i regula, nikako se ne može osporiti ni činjenica da su navedena ograničenja takvih modela dovela do ogromne stagnacije u svim situacijama kad su se problemi pokušavali rješavati na opisani način. Tako umjesto spoznavanja uzroka problema ili nepoznatih pojava, postalo je dovoljno konstruirati “prihvatljivo precizan” kibernetički model primjenjiv u “radnom području” i za sve ostalo u vezi s nekim problemom postaviti parametre nadzora, upravljanja, regulacije ili vođenja. Dakako, ovo je dovelo do prave poplave aplikativnih pristupa koji doslovno nisu donijeli ništa nova u gotovo svim disciplinama, ali je ekstremno narastao broj “prihvatljivo” dobrih pragmatičkih rješenja. Temeljni problem koji za sada nije moguće razriješiti odnosi se na činjenicu da u modelu regulacijskog kruga postoji ključna kritična točka od koje ovisi cijeli takav sustav i kvalitet njegove ma kakve izvedbe. Radi se naravno o programu koji tom sustavu nije imanentan i zadan je izvan njega samog, u tehnici obično od strane čovjeka. Kod ljudskih entiteta ovakav pristup relativno brzo “puca” i dovodi do toga da entitet sam u konačnom vremenu i broju koraka uspijeva prevladati parametre koji su zadani programski od nekog drugog čovjeka, pa je transparencija samog modela minimalna.

/21

Slika 5. Model regulacijskog kruga

Još je niz drugih slabosti ovih koncepcija, ali njihovo daljnje nabrajanje i dokazivanje nema baš previše smisla, jer jednom kad se utvrdi temeljno ograničenje poslijedično se može lako pronaći na stotine pa i tisuće neusklađenosti, inkonzistentnosti i sl. Pri tome nikako ne treba zaboraviti ni činjenicu da su gotovo svi fenomenologijski, pa i strukturalni i drugačiji modeli, subkoncepti, procedure i operacionalne rutine u fizičkoj kulturi i kineziologiji utemeljeni na teoriji sustava. Pa čak i rutine za definiciju projekata, postavljanje, dokazivanje ili odbacivanje hipoteza, i sl. Sagledaju li se trajni problemi Teorije sustava, a među njima na prvom mjestu nemogućnost upravljanja onim što je nepoznato, zaista začuđuje toliki stupanj kontaminacije znanosti ovim konceptom. Iz svih navedenih razloga u ovom radu kibernetički koncepti koristit će se u skladu s njihovom ulogom i mjestom koje im pripada i to prvenstveno na razini nižih rutina koje s nepoznatim nemaju baš puno veze. Kad se suočimo s nečim nepoznatim u pristupu, rezultatima, objašnjenjima i sl., oslonac će biti na jednom drugom konceptu, a taj koncept najbolje je nazvati : Koncept Spoznajnog entiteta.

/22

2.3. Koncept Spoznajnog entiteta U pokušajima definicije sveobuhvatne znanstvene metodologije postavljeni su mnogi koncepti i mnoge teorijske definicije. Svaka je, dakako, imala svoj značaj, i svaka je na svoj način, dala barem mali doprinos toj ukupnoj, sveobuhvatnoj misli. Ipak, postoji jedan koncept koji se po mnogočemu izdvaja i ističe. Taj koncept karakterizira potpunost i univerzalnost. Karakterizira ga i bezuvjetna transparencija na sve druge probleme, zadaće, situacije, entitete i probleme koji se uopće mogu pojaviti u opisanim i neopisanim relacijama. Taj koncept opisuje suštinu ljudske, ali i bilo koje druge spoznaje. Taj koncept opisuje učenje i definiranje. Taj koncept opisuje modeliranje i upravljivost. Taj koncept opisuje i djelovanje, ali i harmoniju svih entiteta s kojima smo u kontaktu. Konačno, taj koncept opisuje svrhu i cilj svih naših, i ne samo naših aktivnosti, pa dakle i teleološki cilj ljudske i bilo koje druge egzistencije. Koncept o kojemu se govori zvat ćemo Koncept spoznajnog entiteta u cilju dostizanja apsolutnog budući je zadan kao slijed : Senzor-Relacija-Model-Zakonitost-Djelovanje-Harmonija. Ovaj koncept ponuđen je u radovima Z.Carev 2001., a i b, D.Bonacin i Z.Carev 2002., te D.Bonacin i Z.Carev 2003.. No, bilo bi pretenciozno reći da se i u promišljanjima drugih autora ne osjećaju, iako ne iste, ali ipak pomalo slične tendencije. Neki od njih zbog niza uvjeta nisu uspjeli posložiti takvu koncepciju, ali evidentno mnogima od njih treba priznati da su bili na prihvatljivu i dobru putu, te su na taj način obilato pomogli sastavljanje koncepcije koja će biti u kraćim crtama iznesena. Temelj te koncepcije jest činjenica da postoje entiteti koji imaju sposobnost spoznavanja. Kako bi to mogli izgrađuju senzore, koji su u najširem smislu manje ili više specijalizirani sklopovi i strukture ograničenog dometa uz pomoć kojih neki entitet ili sustav prikuplja resurse ili informacije iz svoje okoline. Senzori, u općem slučaju, mogu imati različite sposobnosti registracije pojava i informacija iz okoline, različitu genezu, svrhu, ograničenja i mogućnosti razvoja. Budući je savršeno jasno kako pitanja senzora nije moguće striktno izdvojiti od pitanja egzistencije cijelog entiteta u kojega su inkorporirani, na temelju skupa logičkih dokaza i spoznaja kojima se ta uloga striktno određuje, definirane su četiri različite razine funkcioniranja, u svrhu prepoznavanja koja je definirana kao sposobnost entiteta da spoznaje pojave, događaje, resurse i informacije iz svoje okoline.

/23

Tvorbe na prvoj razini (“senzori”) su predstavljene kao specijalizirani nositelji subjektivnih informacija objektivne stvarnosti iz okoline entiteta, tj, kao strukture sa zadaćom da neku pojavu iz okoline entiteta selektiraju i prevedu u oblik stalne varijable s nekim rasponom registracije i nekom razinom razlučivosti. Vidljivo je da su ovi senzori najbliži direktnoj interpretaciji pojava u okolini, iako je ta interpretacija najčešće daleko od točne zbog jako izraženih ograničenja koje sa sobom nosi univarijantna prezentacija. Također je njihova karakteristika mogućnost generiranja ogromne količine sirovih brutto pojedinačnih podataka. Ovo je nazvano još i analizom. Tvorbe na drugoj razini (“relacije”) su predstavljene kao relacijski parametrizirane strukture sa zadaćom uspostavljanja odnosa između pojedinih inicijalnih specijaliziranih nositelja informacija iz okoline. Ove relacije nisu ništa drugo nego selekcija, sinteza i integracija sirovih podataka dobijenih iz senzora niže razine. Vidljivo je da ove strukture nemaju direktne veze s okolinom, pa predstavljaju nositelje deriviranih informacija. Posebne karakteristike ove strukture jesu varijabilnost relacija, budući u velikoj mjeri informacije ovise o svojstvima i tipovima aktivnih inicijalnih senzora, kao i mogućnost generiranja velikog broja i tipova relativno nestabilnih relacija. Ovo je nazvano sinteza. Tvorbe na trećoj razini (“modeli”) su predstavljeni kao strukture velike složenosti sa zadaćom selekcije i uspostavljanja generaliziranih, kategoriziranih i hijerarhijski uređenih modela na temelju kojih se maksimalno mogućom vjerodostojnošću interpretiraju pojave, resursi i informacije iz okoline entiteta. Vidljivo je da ovaj tip strukture karakterizira izražena sposobnost ekstrakcije stabilnih obrazaca iz relacija zadanih tvorbama niže razine. Jasno je da ove strukture raspolažu najrazličitijim modelima, i to kako onim najjednostavnijim, isto tako, gradeći na njima, jednako i najsloženijima kojima se opisuju i procjenjuju složene pojave u okolini koja okružuje entitet. Konačno, na temelju toga, definirano je kako entitet, usložnjavajući svoje mehanizme, a time i sebe samoga, ne radi ništa drugo nego pokušava sve kvalitetnije razapinjati prostor svoje spoznaje o okolini. Dakle, pokušava spoznati gdje se točno nalazi i što ga okružuje. Sukladno sve složenijim modelima koje apsorbira, sve preciznije i sveobuhvatnije određuje okolinu i sebe u njoj, pa dakle prostor u kojemu egzistira (Slika 6.).

/24

Slika 6. Entitet i njegovo spoznavanje

Nakon dostizanja dovoljne širine spoznaje o prostoru koji je razapeo, entitet u sebe ugrađuje relacije i modele koji tako postaju njegova trajna obilježja i njegov trajni repertoar. Na temelju tih modela i iz njih, generira zakonitosti koje su univerzalne i situacijski-prostorno-vremenski invarijantne. Sukladno tim zakonitostima vrši vlastitu reorganizaciju tj. interno restrukturiranje. Nakon toga entitet, sukladno zakonitostima do kojih je i došao, započinje aktivno Djelovanje u svoju okolinu, odnosno stupa u intencionalne relacije s drugim entitetima s ciljem stvaranja nad-entiteta i postizanja Harmonije. Pri tome su moguće razno-razne kombinacije relacija, ali koje se u principu mogu svesti na dva tipa djelovanja, tj. pri tome egzistiraju dva tipa procesa, i to konstruktivni i destruktivni. Ovi procesi prikazani su slikama 7. i 8.

/25

Slika 7. Konstruktivni procesi

Slika 8. Destruktivni procesi

e1 a) Entitet i djelovanja iz okruženja

c) Djelovanja koja uvjetuju popuštanje interne konzistencije entiteta

d) Raspad entiteta na dijelove

Slika 6. Faze raspada entiiteta u materijal za druge entitete

Granice prostora

Granice prostora

Granice prostora

e1e1

Granice prostora

e) Nestanak entiteta u materijal za druge entitete

e1 b) Entitet i neka iznimno snažna djelovanja iz okoline

Granice prostora

/26

Kako se jasno vidi, samo su dva moguća konačna rezultata svih tih djelovanja. Na taj način se može tvrditi kako ustvari ne postoji ništa drugo nego sve veći stupanj interakcije između entiteta (stvaranje supraentiteta) ili sve veći stupanj interakcije između nekih entiteta i dijelova nekih entiteta (stvaranje materijala za formiranje novih entiteta). Proces nije ništa drugo nego skup simultanih djelovanja u unaprijed poznatom smjeru, s unaprijed poznatim rezultatom, a to je formiranje novih entiteta. Sve ovo zajedno nazvano je Opća spoznajna teorija. 2.4. Sumarni prikaz metodologijskih postavki U nekom prostoru realno postoje samo različiti tipovi entiteta. Entitet razapinje prostor svoje spoznaje uvodeći parametre za procjenu. Entitet akumulacijom sam ili s drugima dostiže više razine spoznaje. Entitet ne upravlja prostorom, već ovladava spoznajama o njemu. Entitet stvara modele i zakonitosti temeljem kojih interno mijenja sebe. Entitet aktivno djeluje u okolinu pokušavajući ostvariti sklad s drugima. Uz proces spoznavanja, još egzistira i proces formiranja novih entiteta.

/27

3. PROBLEM RADA

/28

3.1. Kvantitativne i strukturalne promjene U teorijsko-spoznajnim kineziološkim koncepcijama, a u svakodnevnoj kineziološkoj praksi još i više, osjeća se neprekidni pritisak i potreba eksplikacije vjerodostojnih, preciznih i razumljivih pokazatelja i rezultata istraživanja kojima bi se valorozirali efekti bilo kakvih tretmanskih postupaka. Pri tome se pojam tretmana uopće ne ograničava samo na kineziološko, već i na sva druga moguća područja (medicinsko, biološko, ekonomsko, tehnološko…). Naime, u bilo kako definiranim procesima promjena karakteristika, svojstava, sposobnosti ili ma čega drugoga, uvijek egzistira iskonska potreba da se promjene izazvane nekim procesom adekvatno objasne, kako bi se naravno mogle korigirati ili po želji opet izvršiti. Pri tome je potpuno nevažno radi li se npr. o promjeni strukture motoričkih sposobnosti, o promjeni statusa pacijenta u bolnici ili promjeni funkcije poduzeća kao ekonomskog subjekta. Uvijek se radi o nekakvim početnim uvjetima koje se želi promijeniti u pravcu maksimizacije željenih funkcija cilja. I uvijek se radi o nekakvim transformacijskim operatorima bez obzira bili to trenažni zadaci, lijekovi, investicijska ulaganja ili bilo što drugo. Konačno, uvijek se na kraju radi o nekim efektima primjene tih operatora i nekakvoj metodologiji za evaluaciju izvršenoga u odnosu na željeno, tj. o objektivnoj valorizaciji efekata tretmana. Na ovaj način definira se skup postupaka kojima se u svim tretmanskim situacijama može vršiti planiranje, programiranje, izvršavanje, nadzor, reprogramiranje i vrednovanje cijelog procesa kontinualnog djelovanja, čime takvi tretmani dobijaju maksimalno na objektivnosti, tj. sukcesivnim postupcima u ogromnoj mjeri se eliminiraju nepovoljna i ometajuća stohastička djelovanja nepoznatih ili neprihvatljivih faktora koji na efekte mogu utjecati. Tako efekti sve više dobijaju na vjerodostojnosti, a sve je manja stihija i slučajnost kojima su u velikom broju slučajeva mnogi procesi trajno i nepovratno obilježeni. Ne treba ni govoriti koliko je iznimna važnost objektivne valorizacije efekata rada i to iz dva temeljna razloga. Prvi je dakako točnost primjene operatora za konkretne entitete, a drugi naravno spoznajni karakter takvih jasnih djelovanja.

/29

Na današnjem stupnju razvoja metodologije za primjetiti je dva načelna pristupa vrednovanju transformacijskih procesa. Prema prvome (i logički najstarijemu) još od najdavnijih vremena, promjene koje se očituju pod utjecajem nekog primjenjenog tretmana promatrane su pod vidom razlika koje se iskazuju u kvantitativnom smislu. Temeljna logička orijentacija ovakvog pristupa analizi promjena sadržana je u činjenici da je potrebno relativno lako i jednostavno utvrditi pomake u parametarskim vrijednostima nekih kontrolnih varijabli kojima se procjenjuje status entiteta prije i nakon provedenih postupaka. Kako se obično radi o većem broju varijabli kojima se taj status procjenjuje, očito je bilo potrebno konstruirati metodologijsku osnovu koja daje informacije o kvantitativnim pomacima izvršenim na kraju tretmanskog perioda. Ovakav pristup na najjednostavniji način omogućava uočavanje postignutih razlika. Kvantitativne promjene predstavljene su Slikom 9.

Slika 9. Kvantitativne promjene

Ukoliko je kriterijski parametar samo jedan, dakle samo jedna kontrolna varijabla, tada je krajnje lako i jednostavno utvrditi efekte rada, jer će se rezultati bilo kojeg pojedinca ili skupine entiteta kretati duž pravca kojim se procjenjuje vrijednost promjene rezultata. U multivarijantnim situacijama stvar je ponešto složenija, ali još uvijek zasnovana na istim logičkim temeljima. Samo umjesto jednog parametarskog pravca za procjenu sada postoji višedimenzionalni hiperelipsoid rezultata kojega pomake možemo pratiti u tako razapetom multidimenzionalnom prostoru.

/30

I to kako cijelog hiperelipsoida, tako i pomake pojedinih parametara unutar njega i td. Zadnjih desetljeća razvijena je cijela serija procedura kojima se ti pomaci mogu pokušati relativno precizno utvrditi i na temelju čega se može tretman programirati, dosta dobro zaključivati o tome kakav je tretman bio, kako je proveden, koliko je u skladu s ciljevima, kao i koliko ga treba reprogramirati i korigirati ili specifično aplicirati u nekim drugim situacijama. Osnovna intencija ovih postupaka je utvrditi, dakle, kvantitativne promjene nekih karakteristika, sposobnosti ili svojstava entiteta ali bez zahvaćanja u promjene odnosa između tih kontrolnih parametara. To znači da se pretpostavlja kako su početne relacije između kontrolnih parametara za procjenu uglavnom očuvane i nakon provedenih bilo kakvih transformacijskih postupaka. Kako se vidi, ovakve postavke su prihvatljive za dobar broj situacija kad je zahtjev za očuvanjem relacija imperativ, jer u mnogim situacijama promjene tih odnosa niti nisu poželjne. Primjer za to je uvijek neka aktivnost koja je dosta poodmakla u izvršenju svoje planirane vremenske distribucije i periodizacije, a ako su rezultati očekivani i uspješni, tada se može zahtijevati kvantitativni pomak, odnosno dovođenje rezultata entiteta na višu kvantitativnu razinu, ali sve dok su rezultati uspješni, bilo kakve druge promjene najčešće niti su poželjne niti ih ima smisla poticati. Ovo iz jednostavnog razloga što ukoliko nekontrolirano dirnemo u relacije između nekih sposobnosti ili karakteristika, možemo izazvati takve poremećaje koji mogu bitno sniziti domet rezultata i reducirati uspješnost izvođenja same aktivnosti. Takve intervencije, kojima se mijenjaju relacije između karakteristika, svojstava ili sposobnosti, očito pripadaju prostoru strukturalnih promjena, jer kako im i ime kaže, mijenjaju strukturu odnosa onih svojstava koja su bitna za uspješno izvršenje jedne takve aktivnosti. Ponekad se još nazivaju i kvalitativne promjene jer mijenjaju kvalitet promatranih svojstava, čime se u nekom smjeru mijenja, ne samo multidimenzionalni hiperelipsoid praćenih parametara, već taj hiperelipsoid mijenja svoj oblik, usmjerenost, težište i internu strukturu, a u iznimnim situacijama može čak dobrim dijelom i ispasti izvan razapetog prostora, što naravno ovisi o stupnju poremećaja odnosa. Ovo je npr. prikazano na Slici 10.

/31

Slika 10. Strukturalne promjene

U kineziološkoj praksi i operacionalnom djelovanju najčešće nije uopće moguće izvršiti kvantitativne promjene, a da se pri tome barem malo ne zahvati i u strukturalne i obrnuto. Obično se jedne i druge u nekoj mjeri prate, što ponajviše ovisi o karakteru primjenjenih tranzitivnih operatora, ekosenzitivnosti entiteta i uvjetima koji su vladali za vrijeme primjene operatora. Globalno pravilo koje važi gotovo uvijek, jest da se ponajprije procijeni status nekih objekata, pa se na temelju ciljeva koji se pred te objekte postavljaju, isplaniraju i isprogramiraju takvi postupci, sadržaji rada i operatori koji će cijeli taj sklop dovesti u željeno stanje u smislu strukture parametara koji su bitni za izvršenje aktivnosti. Sve dok se ne postignu željene relacije između tih bitnih parametara, ne zahvaća se u povećanje intenziteta ili druge metode, kojima se nastoji rezultate sukcesivno kvantitativno povećavati. Ovo iz razloga što kvantitativno povećanje rezultata neke aktivnosti u uvjetima neadekvatne strukture odnosa bitnih parametara zasigurno predstavlja ograničenje ukupnog dometa, što rezultira znatno nižim i slabijim rezultatima od očekivanih. Primjera za ovo ima više nego dovoljno.

/32

Vjerojatno je jedan od uzroka pretreniranosti u sportu upravo taj što je u nekom trenutku daljnje povećanje intenziteta rada, a bez prethodno optimiziranih relacija sposobnosti, jednostavno nemoguće, budući nisu adekvatno izbalansirane sve sposobnosti od kojih ovisi maksimalni sportski rezultat. Također se na isti način može razjasniti slabiji domet entiteta u starijim uzrastima, nakon što su u mlađim kategorijama postizali, u odnosu na druge, blistave rezultate. Ovo tada nije ništa drugo nego pogrešno postavljeni segmentarni razvoj nekih sposobnosti ili znanja, koje se u mlađim uzrastima zbog npr. jurnjave za rezultatima, nisu ustrojavale na adekvatni način, te tako niti nije uspostavljena prava baza za kasnije intenzivnije tehničko-taktičke i druge zahtjeve, koje postaje nemoguće realizirati. Uz to, povećani intenzitet rada zahvaća i one segmente koji nisu adekvatno pripremljeni dugogodišnjim radom, što je najbolji put prema povredama, bolestima i gubitku, kako vremena, tako i drugih resursa i zdravlja. Jasno je da tada izostaju i željeni, npr. sportski rezultati. Kako se vidi, u pravilu, tretmanu usmjerenom ka intenzivnim kvantitativnim promjenama, uvijek će u nekoj od ranijih faza, prethoditi tretman usmjeren na intenzivno prestrukturiranje relacija bitnih parametara. Dakako, moguća je i još jedna situacija, a to je ona u kojoj rezultati izostaju iz razloga neadekvatnosti modela aktivnosti, zbog čega je u svrhu reinstalacije novog modela aktivnosti potrebno izvršiti restrukturiranje relacija parametara od kojih uspjeh u nekoj aktivnosti direktno ovisi. Nakon toga opet se radi na podizanju kvantitativnih dometa i rezultata. Kao i kod kvantitativnih promjena, i za analizu strukturanih promjena, već danas postoji dobar broj analitičkih procedura, usmjerenih na otkrivanje pravila i zakonitosti restrukturiranja karakteristika ili sposobnosti u nekom trenažnom postupku. Sve kombinacije ovih promjena uglavnom su sadržane u opisanim kvantitativnim i strukturalnim promjenama, ili predstavljaju odgovarajući kompozit sastavljen u nekoj mjeri dijelom od jednih, a dijelom od drugih vrsta promjena izazvanih transformacijskim postupkom. Na dosadašnjem stupnju razvoja kako kineziološke znanosti, tako i potreba neposrednog operativnog rada, ovo sve zajedno predstavlja dosta uvjerljiv metodologijski inventar za nadzor i upravljanje transformacijskim procesima.

/33

3.2. Restrukturiranje taxona biomotoričkih dimenzija Ipak, za kompletiranje spoznaja, ali i za obogaćivanje svakodnevnog neposrednog rada, posebno u nekim ne baš rijetkim situacijama koje se susreću u kineziologiji, moguć je još jedan pristup analizi promjena, ali koji nije subsumiran ni u kvantitativne niti u strukturalne promjene. Naime, i kvantitativne i strukturalne promjene pretpostavljaju da postoje entiteti opisani nekim skupom kontrolnih varijabli, apliciranih u principu na početku i na kraju nekog tretmanskog perioda. Pri tome se temeljna spoznajna baza o razlikama generira iz varijabli, faktorskih struktura varijabli ili sličnih manifestnih ili latentnih artificijelnih fenomena kojima su neki entiteti opisani. Ali je dominanta uvijek na izvornim ili deriviranim oblicima varijabli kojima se promjene pokušavaju registrirati ili pratiti. Na taj način dobijaju se, naravno, dragocjene informacije, budući su očekivani rezultati entiteta također uvijek zadani kao podaci na nekim drugim varijablama izraženim u nekim mjernim jedinicama (m, cm, sek., ocjene, broj golova, estetski kriterij prikazanoga,…). Ono što realno nedostaje u takvim analizama promjena jesu promjene koje se reflektiraju na tipove entiteta. Naime, iako su i tipovi entiteta također opisani varijablama, gotovo uopće na postoji iole razvijena baza postupaka i procedura za analizu restrukturiranja parametara koji rezultiraju promjenama tipova entiteta. Ovo vjerojatno iz razloga što se tipove u ne maloj mjeri smatra inavrijantnim na utjecaje te ih se u shvaćanjima transformacija drži konstantnim i nepromjenjivim. Moguće je i da je prevladavajući pragmatizam doveo do primjene takvih postupaka koji se mogu “sad i odmah” praktično iskoristiti. Ovo, dakako, uopće nije točno, jer je pod utjecajem transformacijskih procesa uvijek moguće očekivati i takvu redistribuciju pojedinih sposobnosti koja nije kvantitativno izražena, pa se dakle ne može podvesti pod analizu kvantitativnih promjena. Također, ni strukturalne promjene parametara ne moraju biti iole izraženije, a da ne malih promjena ipak bude. Očito je da takve promjene jedino mogu biti podvedene pod neke druge modele. Ukoliko skup entiteta, praćen odgovarajućim kontrolnim varijablama ne pokazuje ni kvantitativne ni strukturalne promjene (ili pokazuje jedne i druge), a rezultati nisu adekvatni i očekivani, a promjene su evidentne, tada je zasigurno došlo do restrukturiranja unutar postojećih tipova, koji i jesu odgovorni za razinu ekosenzitivnosti, pa i finalnih dometa. Ovaj model očito pripada klasi modela promjena tipologije.

/34

Dakako da je za pretpostaviti kako promjene u tipologiji taxona onih dimenzija koje smo pratili nisu ništa drugo nego redefinicija taxona odgovornih za promjene i repoziciniranje pojedinih entiteta unutar taxona u varijablama razapetom prostoru. Jasno je da neće svi entiteti jednako reagirati na stimuluse koje primjenimo i jasno je da će sukladno nekim bitnim zajedničkim karakteristikama adaptacije, tipovi (taxoni) formirati drugačije skupine nakon tretmana koji je imao dovoljnu razinu aktivacije adaptacijskih sposobnosti. Nakon dovoljno dugog i dovoljno intenzivnog tretmana (npr. više godina, a naročito u mlađim uzrastima), sasvim sigurno neće ni svi početni tipovi ostati identični, a pogotovo neće svi entiteti ostati unutar subprostora koji omeđuje jedan te isti početni taxon. Ova relokacija pojedinih subjekata sasvim sigurno će dovesti do promjena koje više ne možemo promatrati ni pod modelom kvantitativnih ni strukturalnih promjena. Ovu pojavu zvat ćemo i restrukturiranje taxona biomotoričkih dimenzija. U nekim metodologijskim razmišljanjima, postoje i stavovi kako se kod promjena tipologije u suštini radi o strukturanim promjenama, međutim to nije točno, jer je prepoznavanje promjena u strukturi dimenzija vezano za prostor varijabli, a identifikacija relokacije taxona je vezana za prostor entiteta. Dosta lako je objasniti prirodu ovih razlika na jednostavnom primjeru. Neka u nekoj većoj skupini mladih sportaša na početku tretmana provedemo mjerenje većeg broja njihovih sposobnosti i karakteristika. Utvrdit ćemo nekoliko tipova koji će nam biti i temelj za definiciju ili oblikovanje tretmanskog postupka. Radi naglašavanja suštine problema, pretpostavit ćemo da se radilo o mladim nogometašima, iako je potpuno svejedno o kojoj se aktivnosti radi. Nakon nekoliko godina, mjereni istim varijablama, entiteti će pokazivati sasvim drugačiju tipologiju u okviru istog mjernog seta. Pod pretpostavkom da se radilo o sportašima koji su dovoljno intenzivno trenirali, sasvim je sigurno da su unutar tretmana, a i u ovisnosti o modelu same igre entiteti stvarali međusobne relacije uvjetovane samim modelom igre. Dakle, sposobnosti i rezultate pojedinaca više ne možemo promatrati na način da tog pojedinca izoliramo i individualno analiziramo, jer su njegove sposobnosti i razvijane direktno u skladu sa zahtjevima igre, odnosno uz uvjet suradnje s drugima, što se sve zajedno reflektiralo na krajnji domet. Ne može se nikako zaobići činjenica da su sportaši stvarali relacije i nadentitete nastojeći u prostoru nogometa postići maksimum. Niti jedan jedini pojedinac nije bio u tretmanu sam, da na njega ne bi djelovali efekti ustanovljavanja novih relacija i formiranja nadentiteta.

/35

Slika 11. Promjene taxona unutar očuvanog uzorka

Slika 12. Promjene kompletne tipologije taxona

Čak i u individualnim sportovima poput tenisa ili juda, nije moguće zaobići ovo formiranje entiteta više razine, koji u sebi uključuju nekoliko (najmanje dva) pojedinaca sa zajedničkim djelovanjem. Ako ekstremiziramo ova razmišljanja doći ćemo do zaključka da, čak i ako nema nikakvog suigrača (full kontakt) pojedinac neminovno stvara relacije u najmanju ruku sa svojim budućim protivnikom, jer će se pripremati dijelom i na način koji uvažava svojstva tog protivnika. Konačno, kao potvrdu činjenice da je i protivnik entitet s kojim se stvara odnos, pretpostavimo da jedna košarkaška ekipa izađe na teren, a druge ekipe jednostavno nema. Jasno je tada da nema ni utakmice ni igre, pa je ovo dovoljni dokaz da je i protivnik u suštini jedna vrsta suigrača, u ovom radu zvan entitet s kojim se stvara relacija u cilju formiranja nadentiteta. U navedenom primjeru košarke, entiteti su ekipe, a nadentitet je košarkaška utakmica.

/36

Dakle, trebalo bi postaviti problem registracije takvih promjena koje nisu ukupno kvantitativno nešto posebno izražene, a također niti nekim posebnim strukturalnim razlikama, te se jedino u tom slučaju mogu obilježiti kao promjene u tipologiji entiteta. Iako neke od procedura koje su razvijane pokušavaju rješavati probleme analize razlika tipova, one ipak potpadaju pod modele strukturalnih promjena, (npr. compatz) jer počivaju na logičkim odrednicama prema kojima se rezultati tih procedura projiciraju u prostor varijabli, kako bi se utvrdile razlike nakon provedenih tretmana. Isto tako, budući većina takvih procedura (a posebno polarni taxoni) vrlo osjetljivo reagira na promjene pozicija entiteta i to osobito onih koji su jako udaljeni od centroida, to postaju pogodne procedure za analizu strukturalnih promjena. To znači da je moguće uočiti promjene u konfiguraciji latentnih dimenzija definiranih nekim skupom varijabli, izazvane različitim reakcijama različitih entiteta na neke primjenjene podražaje. Međutim, stvarni problem se javlja upravo u skladu s pojmom entiteta i njegovog postojanja i ponašanja u varijabilnoj okolini, što ga vodi ili u konstruktivne ili u destruktivne procese. Postojeće analize razlika jednostavno ne mogu utvrditi je li neki proces kojemu je entitet izložen, bio konstruktivan ili destruktivan, i u čemu i koliko. Sve postojeće procedure načelno aprioristički prihvaćaju stajalište da su izazvane nekakve promjene i da su segmentarni parametri tih promjena takvi i takvi. Ali nema procjene usmjerenosti, a pogotovo nema procjene intenziteta u tom smislu. Pretpostavimo li da je, kako je rečeno, cilj stvaranje novih entiteta, tada postaje jasno da su postojeće kvantitativne i strukturalne procedure inkompatibilne i neprikladne za procjenu perzistencije tipova/taxona koji su dobijeni eksperimentalnim putem u nekom tretmanu. Ovo je, dakako, prije svega metodologijski i to fundamentalni problem koji se neće riješiti nikakvom matematikom, ako se prethodno ne riješi logički. Stoga je osnovni problem ovog rada upravo definicija takvog modela analize promjena koji će prvenstveno dati referentni okvir za analizu perzistencije taxonomskih dimenzija, a tek potom objasniti ostale zapažene fenomene.

/37

U nekom uzorku entiteta nad kojima je primjenjen neki transformacijski postupak moguće je registrirati u svim točkama u uzorku iste taxone, a da su pozicije entiteta unutar njih bitno različite i varirale od točke do točke. Analizom taxona na varijablama promjene se tada neće uočiti, a također ni analizom svakog pojedinog entiteta koji mogu i ne moraju imati istu taxonomsku alokaciju. Ako uz to egzistiraju i kvantitativne i strukturalne promjene, pa i relativno male, tada postojećom metodologijom neće biti moguće objasniti velike razlike koje se mogu pojaviti u manifestaciji neke aktivnosti, izvršenju skupa zadataka ili nekom neovisnom kriterijskom skupu parametara. Poseban je, dakako, problem i činjenica da su često entiteti koje analiziramo u relativno nestabilnim razvojnim fazama (djeca) što je posebno nepovoljna situacija za identifikaciju stabilnih pojava i zakonitosti. Stoga je za opis takvih promjena u ovom radu ponuđena metodologija koja uključuje dominantno diskriminativnu analizu polarnih taxona, kojima je moguće utvrditi u čemu se neke skupine entiteta od točke do točke razlikuju, upravo zato što su entiteti tih skupina projicirani u zajednički prostor i upravo zato što su, kad se analiziraju zaista veliki uzorci tako dobijeni taxoni stabilni i gotovo uvijek teže sličnom taxonomskom sklopu i strukturi. Razlog više za to stoji u činjenici da su pojedini entiteti najčešće iznimno dinamični u promjeni alokacije iako kumulativno ukupno ne mijenjaju samu strukturu taxona. Ova dinamika entiteta utoliko je veća ukoliko se radi o uzorcima početnika čije su karakteristike i sposobnosti u početku tada jako podložne promjenama. Iz navedenih razloga, iako slične, tako metodologijski definirane taxone ponekad nije baš lako identificirati. Međutim, još je teže identificirati procese koji se dešavaju unutar nekog tretmana koji traje više mjeseci ili godina. Dakle, potrebno je prvo utvrditi stabilne i postojane taxone kojih je eventualno stabilan i identičan broj, jer su samo ti taxoni zaista egzistentni. Zatim je potrebno izvršiti usporedbu tako dobijenih taxonomskih sklopova. Konačno neophodno je izvršiti diskriminativne analize entiteta na tako dobijenim taxonima, u svrhu identifikacije subsegmenata procesa koji su se događali i identifikaciju eventualnih taxona radi komparacije.

/38

3.3. Promjene simultanih procesnih parametara Na koncu, treba razjasniti još jednu stvar. Prisjetimo li se “nesavršenosti” ljudskog oka lako ćemo razumjeti zašto je moguće vidjeti film i platno po kojemu se “kreću” npr. ljudske figure i drugo. Pretpostavimo da imamo cijeli jedan igrani film sa samo četiri glumca i ništa više. Dakle, ako promatramo rolu s razmotanom filmskom trakom na tlu tada ćemo lako zaključiti da postoji 200000 ili više sličica tj. entiteta na traci u bubnju s filmom, koji pokazuju četiri varijacije pojavnih manifestacija. Međutim, ako promatramo platno dok se film vrti nećemo vidjeti niti jednu pojedinačnu sličicu i naša percepcija entiteta bit će bitno drugačija, te ćemo sasvim sigurno utvrditi kako egzistira samo četvoro dinamičkih entiteta. Kako se vidi, mi se nismo promijenili, nije ni filmska traka, ali “djelovanje” entiteta na neki način jest promijenjeno, što rezultira bitno drugačijom percepcijom, tj. kao da onih četvoro pokazuje 200000 varijacija ponašanja, iako bi se prije moglo reći kako se radi o promatranju s različitih razina. Na isti način, ako pretpostavimo da imamo u nekom uzorku ljudi npr. 1000 entiteta opisanih nekim varijablama, a nakon provedene analize dobijemo npr. 5 latentnih tipova odnosno taxona, moguće je postaviti problem na način da 1000 entiteta ima 5 globalnih varijacija ponašanja. Ali je isto tako savršeno jasno da se možemo ponašati kao da cijeli taj uzorak od 1000 entiteta uopće ne postoji, već da postoji samo 5 entiteta koji pokazuju 1000 varijacija ponašanja, a samo zbog naše nesavršenosti registracije pojava kojima smo okruženi nama može izgledati kao da je 1000 entiteta. Ovo pogotovo vrijedi ako ih promatramo u više konzekutivnih vremenskih točaka. Na razini zaključivanja višeg reda takvo razmišljanje apsolutno nema nikakvu grešku. Zato u ovom radu taxoni neće biti promatrani kao skupine entiteta pod vidom isključivo varijabli koje ih kao taxone opisuju, već pod vidom egzistentnih entiteta koji se na nekoj višoj razini zaključivanja mogu prepoznati. Ako u npr. nekom uzorku od 200 entiteta dobijemo 4 taxona, ponašat ćemo se kao da onih 200 nije ni postojalo, već samo 4, a sve prethodno bile su samo neke njihove varijacije. Sve daljnje promjene koje su se dešavale promatrat će se kao promjene svojstava samo ta 4 entiteta. Ove promjene svojstava nisu ništa drugo nego upravo oni procesi koje i inače u kineziološkim tretmanima želimo identificirati.

/39

Stoga se djelotvorna metodologija u znanstvenim kineziološkim projektima neminovno usmjerava na identifikaciju kinezioloških procesa, ili segmenata procesa koji su se događali dok se tretman provodio. Ono što je bilo posebno zanimljivo u ovom radu jesu regulativni mehanizmi kojima se proces transformacija može opisati, i to takvi koji su prepoznatljivi u svim uzorcima, kao i u cjelini skupa analiziranih entiteta. Ukoliko se takvi mehanizmi mogu prepoznati, to očito znači da se mogu identificirati parametri procesa koji se događao za vrijeme provođenja tretmana, a to je zaista kapitalna spoznaja. Jasno je da su promjene tipologije vidljive manje-više uvijek, ali ipak više u duljem vremenskom razdoblju i očitije s mlađim pojedincima. Uopće nije isključeno i da bi u mlađim uzrastima ove promjene nastupile i bez ikakvog upliva programiranih transformacijskih postupaka, već samom činjenicom da postoje pojedinci s razvojnih osobitostima, ali koji su i u međusobnim relacijama i interakcijama. Ove promjene nisu lako vidljive, te ako se promatraju cijele skupine, niti moraju biti kvantitativne niti strukturalne. Kako se vidi, realno postoje kvantitativne promjene, strukturalne promjene i promjene restrukturiranja taxona. Na koncu, razmotrimo još jedan fenomen. Neka imamo relativno heterogenu skupinu djece istog spola uzrasta npr. između 6 i 12 godina. Hipotetski, obzirom na razvojna svojstva moguće je primjeniti takav transformacijski postupak koji će sposobnosti i karakteristike te djece u kvantitativnom smislu održati, ako ne identičnim a onda razvojno linearnim. Također i koji će relacije sposobnosti očuvati jednakima kao na početku, a isto tako i koji neće dovesti do repozicioniranja i restrukturiranja taxona, a da bitnih promjena ipak bude. Zato se moramo osvrnuti i na tu situaciju, jer od nje obično najviše ovise konačni rezultati mnogih aktivnosti. Pretpostavimo da u grupi djece ima takvih pojedinaca koji naročito odskaču svojim sposobnostima, a jednako da ima i onih koji su izrazito inferiorni. Uobičajeno, distribucija sposobnosti može se okvalificirati sukladno normalnoj distribuciji, a u slučaju multivarijantnog modela sukladno multivarijantnoj normalnoj distribuciji.

/40

Kako se vidi na slici 13. oblak raspršenja rezultata u dvije varijable simultano (var1 i var2) sasvim lijepo opisuje bivarijantnu normalnu distribuciju sa svim svojstvima koje takva distribucija ima. Također je primjetno već “odoka” da svaka varijabla zasebno također pokazuje normalitet, tj. gomilanje rezultata oko sredine uzorka, te znatno manji broj podataka prema krajevima distribucije.

Slika 13. (Multivarijantna) normalna distribucija Ukoliko se radi o rezultatima nekih entiteta na samom početku tretmana, lako je zaključiti da svi pripadaju istoj populaciji i da su za sve njih imanentne transformacije koje će se u daljnjim razdobljima provesti. Nažalost, u navedenom primjeru, takav zaključak bio bi potpuno pogrešan. Ako se pažljivo pogledaju podaci na slici, može se zapaziti da ipak egzistiraju najmanje tri grupe entiteta i da njihovi podaci ni najmanje nisu jedinstveni u odnosu na normalitet.

Slika 14. Uvjetna selekcija u normalnoj distribuciji Primjenom multivarijantne selekcije po obje varijable istodobno, lako možemo odijeliti skupinu izrazito inferiornih entiteta (--------), baš kao i skupinu izrazito superiornih (--------). Svi ostali entiteti u multivarijantnoj distribuciji ostaju izvan ta dva subuzorka, tj. u granicama prosječnosti, a sve sukladno normalitetu.

Var1

Var2

Var1

Var2

/41

Ukoliko je selekcija opravdana i željena, ovaj postupak će nam pomoći da odaberemo baš takve skupine s kojima će se provoditi različiti transformacijski postupci. Međutim, nerijetko smo u situaciji da takvu selekciju, iz raznih razloga, ne možemo ili ne želimo provesti. Čak štoviše, kad se radi o sasvim mladim osobama (6-10 godina), kojih krivulje razvoja ne moraju biti, a obično i nisu identične, ostaje nam da tretiramo cijelu grupu bez selekcijskih postupaka. Ovo iz razloga što se često događa da neki koji u početku izgledaju inferiorni, u kasnijim razvojnim fazama znatnije napreduju, te je tada izvjesno njihovo relociranje unutar cijele skupine, a prema zoni boljih rezultata. Posebno je ovo svakodnevni slučaj u edukaciji i rekreaciji, nerijetko u kineziterapiji, a u sportu uvijek kad se vrši primarni zahvat djece s ciljem provođenja sportskih škola. S pozicije programiranja transformacijskih postupaka, mi ove zakonitosti ni u kojem slučaju ne možemo i ne smijemo zanemariti. Ono što je stvarno naš metodički i kineziološki problem jest homogenizacija takve heterogene skupine. Takva homogenizacija ne smije se izvršiti nauštrb trenutno najsposobnijih, na način da se njih lagano zanemari, a pažnja posveti “inferiornima”, jer se u kasnijim razvojnim fazama može dogoditi da sposobnosti tih trenutno “superiornih” osjetno stagniraju. Jednako je neprihvatljivo posvetiti se samo najboljima, jer ako će oni u kasnijim fazama stagnirati, forsiranje njihovih kapacitata neće ni nama ni njima donijeti ništa dobra, a zanemarili smo ostale. Čini se najjednostavnije definirati tri različita programa, pa svaku skupinu tretirati zasebno, međutim, tek ovakav postupak je potpuni promašaj, koji je najlakše ilustrirati na primjeru vrhunskog sportskog kluba. Naime, neka neki klub egzistira pri vrhu nacionalne lige s ciljevima visokih, pa i međunarodnih dometa. Sasvim je moguće da u nekom trenutku (čak je to redovita pojava) na popisu igrača s ugovorom imamo 5 starijih s izvanrednim potencijalom, zatim 10 solidnih i 5-6 mladih koji su tek potpisali prvi ugovor. Očito je da neće svi imati iste fizičke, a posebno tehničko-taktičke kvalitete za provođenje zadataka igre. Budući se radi o natjecateljskoj ekipi, mi nemamo vremena 5-6 godina da ih dovedemo u stanje koje želimo, jer rezultat treba postići odmah. U čemu je naš problem ? S pozicije transformacijskog procesa, očito je da moramo intervenirati u status naših sportaša na način da ih sve dovedemo u isti prostor. Kako se vidi, ovo je definicija stajališta po kojemu naši entiteti po nekim parametrima nisu u istom prostoru.

/42

Ovo je svakako jedan od najozbiljnijih kinezioloških zadataka i jedan od najozbiljnijih zadataka transformacijskih procesa. Još kad se pretpostavi da imamo dobro definirani model igre i dobro definirani skup transformacijskih operatora kojima entitete dovodimo u stanje optimalne sportske forme, očito je da ćemo u navedenom primjeru biti prisiljeni izvršiti redefiniciju nekih segmenata naših definiranih transformacijskih postupaka. Ovakav model zvat ćemo model promjena simultanih procesnih parametara. Ove promjene više ne možemo promatrati pod vidom efekata samog transformacijskog postupka, već ih treba promatrati pod vidom intervencija u postupak, te su kao takve, ove promjene potpuno drugačijeg karaktera od svih ostalih. Ako se prisjetimo kvantitativnih promjena, prisjetit ćemo se da su one u suštini efekti proizašli iz linearnog povećanja (smanjenja) nekog manje-više objektivnog kriterijskog rezultata nakon provedenog programiranog tretmana. Strukturalne promjene bile su u suštini također efekti reorganizacije relacija sposobnosti za koje držimo da su bitne za naš transformacijski proces. Čak i relokacije entiteta na taxonomskim pozicijama predstavljaju efekte našeg programiranog rada. U svim ovim situacijama govorimo o promjenama a posteriori. Promjene simultanih procesnih parametara nisu efekti proizašli iz djelovanja, već upravo suprotno, predstavljaju uzrok koji do nekih posebnih efekata dovodi, pa se govori o promjenama a priori. U tom smislu se naizgled ni ne mogu promatrati kao promjene, međutim promatramo li transformacijski postupak kao cjelinu lako ćemo uočiti da je u mnogim situacijama finalni rezultat direktno ovisan upravo o ovim promjenama. Ovakav pristup dakako vodi u poimanje transformacijskih postupaka i efekata na potpuno novi način koji procesne parametre (postavke, stimuluse, intenzitet, volumen, trajanje, učestalost,…) definira jednostavno kao dio sveukupnih transformacija. Potpuno je sigurno da je nemoguće definirati jedan jedini transformacijski postupak za cijele skupine entiteta i očekivati da će za sve njih (kao i za druge skupine) davati uvijek maksimalne efekte koje želimo. Kako bi izbjegli lutanja, uprosječivanja, osipanje entiteta i sl., procesne parametre moramo redefinirati na način da ih promatramo također kao efekte rada. Takvim pristupom izrazito ćemo se približiti ne samo željenom, već mogućem stupnju podudarnosti ciljeva i aktualnog statusa entiteta koji su u postupak uključeni.

/43

Bez obzira što su promjene procesnih parametara zadane od strane generatora procesa (trener, učitelj,…) to su jednostavno promjene, integralni su dio procesa i želimo ih što je moguće preciznije pratiti. U tom smislu je realiziran projekt kojega su rezultati već objavljeni, a odnosio se na identifikaciju procesa definiranu potpuno novim načinom. Naime, pod procesom uobičajeno podrazumijevamo događaje, neovisno o tome kako su nastali, unutar najmanje dvije konzekutivne vremenske točke. To znači da nema procesa ako nema vidljivih promjena na objektima koje se prati u nekom transformacijskom postupku između najmanje te dvije točke. Ako pak, neki objekt pokazuje razliku koja nije rezultat pogreške mjerenja, tada se zasigurno može ustvrditi kako je u intervalu između dvije vremenske točke djelovao neki proces koji je do razlike doveo. Razložno pretpostavljajući kako općenito najmanje jedan stalni sistem događaja može utjecati na objekte i proizvesti razlike, zadatak definicije procesa je očito dekompozicija kompozitnog procesa na njegove dijelove koji se mogu opisati kao pojedine faze. U tom smislu su Bonacin & Carev dekomponirali opći globalni proces u apsolutnom prostoru identificirajući šest subprocesa opisanih na način da definiraju polarne karakteristike skupine od 700 entiteta na ekstremnim stranama modela : 1. komunikativnost (+pasivnost, -aktivitet), 2. širenje (+materijalno, -prostorno), 3. organiziranost (+složenost, -jednostavnost) 4. kohezija (+raspršenost, -kompaktnost), 5. postojanost (+stabilnost, -varijabilnost) i 6. harmonija (+red, -kaos).

Slika 15. Identificirani subprocesi u apsolutnom prostoru

-0.15

-0.10

-0.05

0.00

0.05

0.10

0.15

1 234 467 700

JednostavnostNestabilnost

Pasivnost

Disperzija

ŠirenjeRed

/44

Također je postavljen model prema kojemu je vremenski slijed irelevantan za definiciju pozicija objekata/entiteta, te utvrđeno da postoji samo spoznajni (razvojni) slijed unutar kojega se 700 entiteta mjerenih sa 18 varijabli, potpuno ravnopravno može promatrati i kao 700 stanja jednog jedinog entiteta koji se razvija u 700 mjerenih faza, praćenih sa npr. 18 inicijalnih parametara. Utvrđeno je i da je sasvim sigurno kako je moguće generirati taxonomske pozicije entiteta različite razine, s idejom da zadnji globalni taxon predstavlja ciljano stanje svih entiteta u tom prostoru. Na ekstremnim stranama tog globalnog taxona mogli su se prepoznati entiteti kojih je temeljna karakteristika orijentacija prema konstrukciji (na pozitivnoj strani) odnosno destrukciji (na negativnoj strani). Ovo je također prikazano slikama 7. i 8. Sukladno tom globalnom taxonu, sortirani su svi ostali podaci entiteta i primjenom Indiff algoritma opisane su krivulje svakog od tih šest prethodno definiranih fenomena. Na taj način su identificirane faze u kojima pojedini subproces dominira, odnosno pokazuje dominantne karakteristike unutar globalnog procesa. Tek na taj način dobijene su stvarne razvojne faze svakog procesa, opisane kao : 1. početno nekontrolirano oslobađanje energije, 2. pojava varijacija uvjetovanih oslobađanjem energije, 3. prikupljanje materijala, 4. učenje, 5. ekspanzija u okolinu i 6. priprema za spoznavanje novog prostora. Zaključeno je kako su ovo generalne karakteristike svakog procesa bez obzira o kakvim se situacijama radilo. Dakle, ponajprije treba utvrditi koliko eventualno grupa zaista egzistira u nekom prostoru, odnosno jesu li ili nisu svi entiteti u zajedničkom prostoru. A, kako je već rečeno, u slučaju kad realno egzistira više grupa unutar jednog uzorka, i ako ne želimo uzorak razbiti po tim grupama, najvažniji problem transformacijskog procesa je dovesti sve te grupe u isti prostor. Pretpostavimo li da je svaki entitet imao svoj specifični razvojni put, lako je zaključiti da je, zbog mnogih izrazitih specifičnosti, prostor u kojemu egzistiraju svi entiteti jako, jako velik i da bi za potpuni detaljni opis trebalo zahvatiti u ogroman broj dimenzija, tj. opisati ih ogromnim brojem varijabli. Tada bi za potpuni opis trebalo uzeti i varijable kojima bi se opisala mnoga prethodna stanja, što je realno nemoguće, jer bi tako broj primarnih, manifestnih dimenzija narastao na nekoliko tisuća ili desetaka tisuća.

/45

Očito se radi o pristupu prema kojemu se otkrivaju informacije o elementarnim svojstvima entiteta, u logici ovog rada nazvane senzorske informacije, tj. podaci najniže spoznajne razine. Očito je da razmatranje svojstava entiteta na ovoj razini neće baš osobito pomoći razumijevanju složenih pojava i razvojnih karakteristika, pa dakle niti adekvatnih procesnih parametara. Povezivanje senzorskih informacija u relacije može donekle razjasniti nešto složenija ponašanja, ali je to sve još daleko od spoznavanja kompleksnih funkcija i zakonitosti procesa. Tek formiranje modela može unijeti nešto svijetla u mnoge nepoznanice vezane za transformacije. Takve spoznaje su očito stabilne i invarijantne na mnoge utjecaje, i tek na takvim spoznajama možemo graditi objektivne procesne parametrizacije. No, ni modeli nisu dovoljni, već jedino zakonitosti dobijene kao derivat mnogih modela različite vrste. Ovo je već pojašnjeno slikom 6. Ono što je potrebno posebno pojasniti jest činjenica koju se prečesto zaboravlja, a odnosi se na usko gledište vezano za spoznavanje entiteta. Naime, obično se smatra kako entitet kroz svoje razvojne faze, ukoliko nije izložen određenim stimulusima – neće imati određene spoznaje. Ovo je možda točno na senzorskoj razini, iz jednostavnog razloga što neće primiti neke specifične izvorne informacije-stimuluse. No, kamen spoticanja u mnogim područjima i disciplinama je upravo činjenica da i bez takvih usko specifičnih informacija entiteti (npr. ljudi) ipak razvijaju spoznaje višeg reda (modele,…). Dakako da je objašnjenje krajnje jednostavno : ako je čovjek (dijete) u svom razvoju i ograničen u dijelu nekih ulaznih podataka pa npr. nikad nije vidio kvadrat niti poznaje matematički opis kvadrata, to ga neće spriječiti da sam razvije spoznaju o takvom liku. Primjere ne treba daleko tražiti, dovoljno je posjetiti neka plemena u Južnoj Americi ili Africi. U takvim zajednicama nikada nitko nije proučavao ni atomsku fiziku, ni višu matematiku. Pa ipak su iznimno visoko razvijeni modeli koji opisuju likove, tijela, prostorne odnose itd. Uostalom, da se ne spoznaje na takav način, ni ljudski rod nikada ne bi došao do artificijelnih i matematičkih opisa koje danas poznajemo. To je jednostavno razvojni slijed i nemoguće ga je zanemariti. Ovo jednostavno iz razloga što milijarde informacija koje doslovno zatrpavaju entitete (pa i ljude) nemaju ravnopravno značenje, već se neminovno vrši selekcija, te se nakon nekog vremena zanemaruju već spoznate pojave i pravila. Nakon nekog (možda jako dugog, ali konačnog) vremena ono što se ponavlja i ne predstavlja ništa nova, bit će jednostavno zanemareno kao nebitno, jer je već uključeno u spoznaje višeg reda.

/46

Jednostavnije rečeno, beskrajna gomila tra-la-la-la-la pjesmica u najrazličitijim medijima danas (od lokalnih do “Eurosonga”), neće uvjetovati formiranje modela za svaku tu pjesmicu, već će nakon nekog vremena sve takve informacije postati dosadne i počet će se odbacivati, jer ne donose ništa nova, tj. već su spoznate, dodijeljena im je uloga i mjesto (glazbeni model nižeg reda) i neće utjecati na naše spoznaje višeg reda, jer niti nisu takvog tipa da mogu osigurati neke naročito važne spoznaje. Na ovom principu funkcionira senzacionalizam u novinama, reklame, primitivna isforsirana konfekcijska 3-minutna glazba, gloroficiranje nekih uobičajenih događaja u nekim sportskim granama, i sl. Nakon nekog vremena, budući se radi o senzorskim informacijama koje nemaju snagu aktivacije naših potencijala, jednostavno se odbacuju i ne uvažavaju kao nešto bitno. Bez obzira koliko se bilo tko trudio proglasiti ih za senzacije. Jer jednostavno one to nisu. Nakon dovoljno vremena ljudi počinju kritički promatrati svu tu mašineriju i dakako brzo spoznaju o čemu se tu radi. Tada se “specijalnim” postupcima “uvjerava” npr. navijače i sl. kako se radi o posebnim i senzacionalnim događajima, ali očito takvi postupci sve su više i sve jasnije uzaludna manipulacija i promašaj. Kad se “potroše” i manipulacije na temelju razlika sredina iz kojih dolaze npr. ekipe cijeli taj mehanizam će se urušiti i zahtijevati redefiniciju na potpuno novim spoznajnim temeljima. Zato se mehanizmi manipulacije sve više usmjeravaju na najmlađe, jer one kojih spoznaje dosegnu neke više razine (punoljetnost, uzrast od 25 godina i dalje) sve teže na takve podražaje reagiraju. Nekad ne tako davno je cijela svita navijača trećeligaša putovala i do mjesta udaljenog 200-300 kilometara. Danas više nitko neće otići zbog utakmice, ako to nije najmanje ogled koji osigurava naslov prvaka Europe. Tek manji broj (jako mladih) ustraje i inzistira na “navijanju”, ali to je samo zato jer još nemaju spoznaje višeg reda. Kad ih formiraju, drugačije će pristupati cijelom tom sklopu. Koliko se vidi, definirane postavke su savršeno funkcionalne i u sferi socijalnih odnosa, baš kao i u drugim područjima. Spoznaje višeg reda jednostavno se formiraju, htjeli mi to ili ne, upravo iz razloga što smo okruženi milijardama informacija, pa htjeli to ili ne formiramo i relacije i modele i zakonitosti. Entiteti koji u nekom prostoru funkcioniraju upravo se i razlikuju po tome koliko su njihove spoznaje obilježene senzorima, koliko relacijama, koliko modelima, a koliko zakonitostima. Oni koji posjeduju zakonitosti kao svoj stalni repertoar, posjeduju i sve ostalo nižeg reda, dok obrnuto nije slučaj, tj. za one entitete koji razviju relacije još nije potpuno sigurno da imaju i adekvatne modele, a pogotovo zakonitosti.

/47

Naša je zadaća osigurati svim entitetima spoznaje o prostoru u kojemu egzistiraju ili prostoru koji je odabran kao njihov zajednički predmet egzistencije (npr. prostor neke sportske igre). Tada sve entitete treba zaista i dovesti u taj prostor, jer će samo tako npr. sportska ekipa djelovati kao funkcionalna cjelina. Suprotno tome, ako u nekoj npr. nogometnoj ekipi dva igrača uglavnom razmišljaju o tome kako će se najbolje prodati u inozemstvo, tada oni nisu potpuno u istom prostoru s ostalima. Neka još trojica razmišljaju samo o premijama kako bi imali dovoljno novaca za novi sportski automobil, i neka još četvorica razmišljaju o tome da nekako izbjegnu maksimalne fizičke napore i skrivene povrede u predtakmičarskom periodu, a neka trojica razmišljaju o tome kako će smijeniti trenera. Tada imamo tek 6-7 igrača koji predstavljaju ekipu i to je zaista prostor nogometne ekipe. Ostali egzistiraju u različitim prostorima, koji imaju tek dio zajedničkih podudarnih točaka s ekipom. Svi su izgledi da će se takva ekipa raspasti i postići očajan rezultat. Suština je bila u tome da ih vodstvo kluba i trener nisu uspjeli dominantno dovesti u isti prostor – prostor nogometne ekipe. Sve ovo opisano je slikom 16.

Slika 16. Prostor neintegrirane nogometne ekipe Dovođenje svih entiteta u zajednički prostor da se baš taj prostor maksimizira za sve entitete (npr. ekipa), jest problem definicije procesnih parametara i u tome se sastoji suština definicije promjena procesnih parametara. U suprotnome nema ni govora o jedinstvu ciljeva. A kako kod sportskih ekipa, tako doslovno i u svemu ostalome, naročito u edukaciji, pa i kineziološkoj.

/48

Ono o čemu se ovdje govori jest paralelna forma identifikacije aktualnih procesa u smislu stupnja podudarnosti s apsolutnim procesima. Pretpostavljajući da su nam apsolutni procesi poznati, zadaća nam je izvršiti promjene procesnih parametara na način da se ostvare dva najvažnija cilja : 1. Dovođenje svih entiteta u isti prostor, i 2. Usklađivanje parametara konkretnih procesa s apsolutnima. Kako se vidi, u definiciji ovih zadaća, do sada glorificirane kvantitativne i strukturalne promjene, imaju znatno manju ulogu u vrednovanju efekata rada, jer smo u slučaju takvih promjena znatno, pa i previše vezani za finalni rezultat neke faze, čime postaje upitan cijeli takav model. Ovo iz razloga, što tek na kraju tretmana možemo zaključiti da smo možda nešto loše radili, a tada je prečesto kasno za korekcije, jer imamo kumulativne i druge efekte koje više nije moguće poništiti. Spomenuti modeli za evaluaciju kvantitativnih i strukturalnih promjena ostaju i dalje dio našeg repertoara alata za vrednovanje transformacijskih procesa, ali u znatno manjoj mjeri i tek kao posredni alat male snage. Ono što nas istinski zanima je problem jesu li svi entiteti zaista u istom prostoru i jesu li procesni parametri u granicama koje omogućuju njihovo preslikavanje u referentne tj. apsolutne. I jedno i drugo je u suštini taxonomski problem, s tim što se problem definicije procesnih parametara svodi na monitoring i korekcije subprocesa koji su zadani skupinama (taxonima) vremensko-spoznajnih točaka entiteta koji se promatraju kao razvojni slijed jednog entiteta kroz prostor razvoja. U tome se sastoji potpuna metodologijska novost koju ovaj rad nudi.

/49

4. CILJ I HIPOTEZE RADA

/50

Cilj ovog rada je utvrđivanje promjena koje se događaju pod utjecajem nekog transformacijskog postupka i to kod različitih uzoraka djece uzrasta 7 godina. Osim i inače mogućih pojedinačnih hipoteza vezanih za dokazivanje bilo koje tvrdnje koja će se u radu pojaviti, u skladu s opisanim u prethodnim poglavljima, moguće je definirati slijedeće globalne ciljeve ovog rada : a) Na temelju adekvatne metodologije prepoznati tipove ili skupine tipova

entiteta uz uvjete određenja tipova pod polarnim modelom, b) Na temelju rezultata identificirati restrukturiranje taxona biomotoričkih

dimenzija kod djece u tretiranim uzorcima, c) Na temelju adekvatne metodologije predložiti temelje uvjeta programiranja

transformacijskih postupaka za prepoznate tipove entiteta, d) Na temelju adekvatne metodologije identificirati procese i/ili mehanizme od

kojih tretmanski procesi ovise. Oslonjeno na to definiraju se slijedeće bitne nulte hipoteze : a) Od ukupnog broja podataka u različitim uzorcima nije moguće prepoznati

perzistentne tipove entiteta, kao ni njihove konstantne karakteristike, b) Nije moguća identifikacija restrukturiranja taxona biomotoričkih dimenzija

kod djece u tretiranim uzorcima, c) Raspoloživi podaci ne dopuštaju kvalitetno predlaganje dostatno

utemeljenih transformacijskih postupaka koji će u razapetom prostoru maksimalno zadovoljiti potrebe odabranih entiteta,

d) Raspoloživi podaci i metodologija ne omogućavaju identifikaciju kinezioloških procesa.

/51

5. KRAĆI PREGLED REFERENCI

/52

Kako se moglo prepoznati u uvodnim poglavljima ovog projekta rad ima pretenzije definirati novi posebni metodologijski okvir za analizu promjena izazvanih nekim transformacijskim postupkom, što je dosta zahtjevna stvar. U tom smislu postojeće reference mogu se generalno klasificirati u četiri kategorije, odnosno četiri tipa : 1. Publikacije koje se dominantno bave filozofsko-logičkim postavkama i

koncepcijama istraživačkog rada, ali i temeljima humanog poimanja kulture življenja, pa dakle i vježbanja općenito.

Bez utemeljenja u ovim postavkama nijedan rad ili projekt nema i ne može imati cjelovitost i integrativnu utilitarnost, a jednako ne može dati ni kvalitetne rezultate i zaključke. Tvrdnje po kojima treba “raditi a ne filozofirati” jednostavno predstavljaju neznanje i neozbiljne pristupe. Dok je u praktičnom radu to (recimo) dozvoljeno, u znanosti nikako nije, jer se naprosto mora znati na čemu je zaista neki znanstveni projekt utemeljen. Većina ovih publikacija nema i isključivo ili izvorno kineziološki identitet, jer ga ni ne može imati, ali zato ima dugoročno i fundamentalno nesagledive pozitivne poslijedice po poimanje kulture življenja i kineziologije općenito.

Pod vidom utemeljenja logičkih postavki koje se mogu podvesti pod ovakav tip publikacija, posebno su angažirani i o njima govore npr. : Bertalanffy (1969), Bonacin i Carev (2002 a i b), Bonacin, Blažević i Carev (2003), Bonacin, Carev, Blažević i Kovačević (2003), Bonacin, Katić i Zagorac (2001), Bonacin i Kosinac (1987 b), Bouchard, Shepherd i Stephensen (1990), Božičević (1980), Carev i Bonacin (2004), Carev, Bonacin i Blažević (2003), Carev, Bonacin, Blažević i Kovačević (2003), Carev (2000), Carev (2001 a i b), Corbin i Pangrazi (1992), Das, Kirby i Jarman (1975), Doupona i Petrovič (1997), Freedson i Rowland (1992), Glencross (1992), Grlić (1967), Gutin, Manos i Strong (1992), Haywood (1991), Horvat i Mraković (1984), Jacob (1978), Katić i Bonacin (2001), Katić, Bonacin i Blažević (2001), Meyer (1968), Morrow (1991 i 1992), Nelson (1991), Novaković, Majetić i Široki (1998), Novaković (1990), Pečjak (1981), Piaget (1979), Rađo i Wolf (2002), Ristanović, Simonović, Vuković i Radovanović (1981), Roberts i Treasure (1992), Ross (1961), Sallis i McKenzie (1991), Simić (1981), Tart (1975), Vinner (1948 i 1964), Zhu (1998) i Zaciorskij (1973).

/53

Naravno da je ovo samo pregled rečenih stavova i polazišta, jer u naravi egzistira doslovno ogromna količina sličnih publikacija. Također je više nego jasno da je i u navedenima već integriran dio onih koje su prethodno publicirane kroz godine, desetljeća pa čak i stoljeća. Ono što je primjetno jesu nastojanja da se utvrdi stabilna i pouzdana spoznajna osnova na kojoj se može dalje graditi bilo kakav skup znanja, kao i da se osiguraju uvjeti za prihvatljivo raspolaganje znanstvenim resursima, bilo to radi istraživanja, zaključivanja ili ponešto konkretnijeg djelovanja. Čini se da nema posebne potrebe u ovom trenutku i na ovom mjestu iznositi detalje iz navedenih publikacija, budući se radi o, široj javnosti a posebno znanstvenim radnicima, dobro poznatoj materiji.

2. Publikacije koje se dominantno bave načinima unaprijeđenja

metodologijskih postupaka kojima se mogu uspješno ostvarivati istraživački ciljevi znanosti i dokazivati hipoteze.

Ove publikacije najčešće pitanja, probleme i zadatke smještaju u okvire fizikalno-matematičkih relacija kojima je moguće vršiti kondenzacije, transformacije, preslikavanja, klasifikacije i druge postupke analize podataka. Ovo sve kako bi se primjenom odgovarajućih procedura i postupaka dobio maksimalno djelotvoran alat za obradu podataka, ali koji je sustavno inkorporiran u filozofsko-logičke postavke i utemeljenja. Ni ove publikacije i njihove spoznaje nemaju, usko gledano, isključivo kineziološki karakter, jer čim su metodologijski usmjerene, to odmah znači da su virtualno primjenjive i u drugim područjima ljudskog djelovanja. Ipak, nesumnjivo je da je dobar broj razvijen upravo za potrebe analize stanja i transformacija ljudskih sposobnosti.

U smislu takvih metodologijskih odrednica uz pomoć kojih je moguće

zadovoljiti naglašeno velike zahtjeve za kondenzacijom i transformacijom izvornih podataka u oblike koji su prihvatljivi za razumijevanje, spoznavanje i smislenu interpretaciju egzistentnih pojava, posebno su zanimljivi stavovi koje iznose npr. : Bala (1979), Bingmann (1980), Bobick i Whitman (1986), Bonacin (2002), Bonacin (2003, 2004), Bonacin i sur. (2002), Cooley i Lohnes (1971), Carter (1980), Fleishman (1964), Fulgosi (1979), Gospodnetić i Gredelj (1980), Gredelj (1976), Gredelj, Metikoš, Hošek i Momirović (1975), Guttman (1956) i Harman (1970).

/54

Također i Heath (1977) i Horst (1965), Hošek (1987), Hošek, Medved, Momirović, Zakrajšek i Stojanović (1989), Hotelling (1936), Ivković (1980), Jardine i Sibson (1971), Johnson i Wichern (1992), Kaiser i Caffrey (1965), Kecman (1990), Krčevinac, Čupić, Petrić i Nikolić (1989), Krković, Momirović i Petz (1966), Kurepa (1967 i 1978), Matvejev, (1966), Momirović (1970 i 1984), Momirović, Prot, Dugić, Knezović, Bosnar, Erjavec, Gredelj, Kern, Dobrić i Radaković (1987), Malacko (1982), Mraković (1972 i 1992), Mraković i Horvat (1978), Mraković, Findak, Gagro, Juras i Reljić (1986), Mulaik (1972), Pauše (1978), Petrić, Kojić i Šarenac (1988), Rađo, Kajmović i Kapo (2001), Rađo, Wolf i Hađikadunić (1999), Romeder (1973), Stanojević (1966), Szirovicza, Gredelj, Momirović i Zakrajšek (1978), Šoše i Rađo (1998), Tittel i Wutscherk (1972), Wolf i Rađo (1998) te Zakrajšek i Momirović (1972). I ovdje je de facto izabran uzorak iz populacije objavljenih bitnih publikacija vezanih za metodologijske sastavnice rada. Na isti način kao i prethodno, zaista ne izgleda da na ovom mjestu ima mnogo smisla navođenje pojedinih detalja iz navedenih publikacija.

3. Publikacije koje se dominantno bave utvrđivanjem zakonitosti stanja

nekih objekata/entiteta u smislu dobijanja spoznaja o karakteristikama, sposobnostima, svojstvima i drugim obilježjima pojedinaca i skupina. Tako npr. u smislu adaptacijskih zakonitosti kod ljudi, a posebno kod djece, često se posebno zanimljivo iznese pitanja i rezultati nekih odrednica sposobnosti, znanja ali i rasta i razvoja, što je jako bitna sastavnica relacija ovog rada, bez obzira na kojoj metodologiji bila utemeljena. Ove publikacije direktno su vezane uz kineziološku teoriju i praksu, iako je nesumnjivo da koriste saznanja mnogih drugih disciplina i područja, čime se povećava stupanj integracije svih znanja. U odnosu na mogućnosti utvrđivanja statusa, relacija i ukupnosti psihosomatskog statusa čovjeka, posebno zanimljiva su zapažanja koja iznose npr. : Ajemian, Bullock i Grossberg (2000), Andrijašević i Bonacin (1995), Bale, Mayhew, Piper, Ball i Willman (1992), Ball, Massey, Misner, Mckeown i Lohman (1992), Battaglia-Mayer, Ferraina, Genovesio, Marconi, Squatrito, Molinari, Lacquaniti i Caminiti (2001), Bengston (1993), Blair (1992 i 1993), Blašković (1977).

/55

Isto tako i Bonacin (1984, 1991 i 1995), Bonacin, Katić i Blažević (2002), Bonacin, Pažanin i Katić (2002), Bonacin i Kosinac (1987 a), Bouchard, Thibault i Jobin (1981), Bouffard i Dunn (1993), Burrows i Matheson (1994), Burton i Miller (1998), Bunc i Heller (1993), Carter (1970 i 1984), Carter i Heath (1990 i 1992), Casagrande i Viviani (1993), Day, Duquet i Meerseman (1977), Dežman (1984), Dineley, Webber, Atkins, Adams, Anderson i Sweatt (2001), Dvorakova (1995), Eiben (1972), Eiben i Panto (1987), Gredelj (1976), Greg (1980), Gualdi-Russo i Graziani (1993), Gyton (1978), Häger-Ross i Schieber (2000), Hall i Lindzey (1978), Hoey (1992), Hofman i Hošek (1985), Horga (1993), Hošek (1976, 1981 i 1987), Hošek i Jeričević (1982), Ismail (1976 i 1979), Ismail i Cowel (1961), Jakovljev (1979), Jansma i Decker (1992), Jurak (1999), Katić i Bonacin (2001, 2002), Katić, Bonacin i Pažanin (2002), Katić (1977, 1985 a i b, 1989 i 1996), Katić i Viskić-Štalec (1996), Katić, Zagorac, Srhoj i Bonacin (1990), Katić, Zagorac, Živičnjak i Hraski (1994), Kember (1993), Kimiecik i Horn (1998), Klojčnik (1979), Kosinac i Bonacin (1986 a i b, 1987, 1990 i 1991), Kosinac, Bonacin i Nikolić (1986), Kottke (1980), Kuntzelman i Reiff (1992), Kurelić, Momirović, Stojanović, Šturm, Radojević i Viskić-Štalec (1975), Kvaščev (1981), Loveridge i Farquharson (1993), Luria (1983), Malina (1984 i 1986), Malina i Bouchard (1991), Medendorp, Crawford, Henriques, van Gisbergen i Gielen (2000), Medved (1987), Medved, Mišigoj-Duraković i Medved (1989), Metikoš (1976), Metikoš, Mraković, Prot i Findak (1990), Miletić, Srhoj i Bonacin (1998), Misslisch, Tweed, i Hess (2001), Mišigoj-Duraković (1989), Momirović, Gredelj i Hošek (1980), Momirović, Horga i Bosnar (1982), Momirović, Hošek, Metikoš i Hofman (1984), Momirović, Šipka, Wolf i Džamonja (1978), Moskatova (1986), Mraković i Katić (1992), Mraković, Metikoš i Prot (1985), Murata i Hibi (1991), Nakahara, Doya i Hikosaka (2001), Nikitjuk (1986), Novak (1981), Novaković, Rokoš i Ćosić (1980), Ohlsson, Isgaard, Tornell, Nilsson, Isaksson i Lindahl (1993), Paranosić i Savić (1977), Pariszkova (1977), Payne, Morrow, Johnson i Dalton (1997), Peternelj (1999), Prebeg (1980), Prot, Momirović i Bosnar (1987), Qian, Andersen i Adelson (1994), Raczek (1992), Radovančević (1980), Rađo, Kajmović i Kapo (2001), Rose i Chiba (1999), Rudlin (1989), Rumboldt (1980), Russo, Gruppioni, Gueresi, Belcastro i Marachesini (1992), Schieber i Poliakov (1998), Sheldon (1954), Siders, Lukaski i Bolonchuk (1993), Somers, Nelson i Sur (1995), Stern (2001).

/56

Naravno i Stojanović, Momirović, Vukosavljević i Solarić (1975), Stojanović, Hofman, Hošek i Momirović (1987), Szirovicza, Momirović, Hošek i Gredelj (1980), Šnajder (1982), Štepnička (1977), Štuka (1979), Šturm (1975), Tanner (1964), Updayke (1992), Videmšek (1997), Vidović (1980), Viskić-Štalec (1989), Weiner i Lourie (1969 i 1981), Withers, Craig i Norton (1986) Walkwitz i Lee (1992), Welk (1999), Wickelgren (1998), Young i Steinhardt (1993), Zhu (1997), Zaciorskij (1975) i Željazkov (1998). Kako se vidi, upravo je najveći broj konzultiranih publikacija iz ovog podpodručja, što ne začuđuje jer je to najčešće i najzanimljiviji dio ukupnog istraživačkog rada, posebno u svjetlu činjenica da je status čovjeka iznimno teško jednoznačno procijeniti baš zbog bogatstva akumuliranih spoznaja, resursa, karakteristika i sposobnosti koje čovjek od malih nogu sa sobom nosi, i koje razvija.

4. Publikacije koje imaju zadatak istražiti, utemeljiti i predložiti načine i modalitete programiranja transformacijskih postupaka kojima se neki entiteti dovode u stanja optimalnih funkcija obzirom na ciljeve. Ovo je skup informacija koji najdirektnije zadire u svakodnevni operacionalni rad u području tjelesnog vježbanja, s implikacijama koje se na neposredni način intgerira u planove i programe kako edukacijskih, tako i sportskih, rekreacijskih i drugih utiliteta kineziologije i vježbanja općenito. Ovo su dakako i konačni ciljevi rada u području tjelesne kulture i obično ih promatramo pod pojmom stručnog rada utemeljenog na prethodno definirane tri razine informacija. Iako se kod transformacijskih procesa radi, u smislu konkretnog rada, o najvažnijem segmentu svih djelovanja u kineziologiji i vježbanju općenito, u odnosu na ostale publikacije, a posebno kod djece, teže je pronaći logičko-metodologijski dobro utemeljene informacije o korektno provedenim transformacijskim procesima. Ipak određeni broj autora je uspio ostvariti kvalitetne projekte, te u odnosu na tretmane o tome govore npr. : Adams i Brynteson, P. (1993), Babin, Katić, Ropac i Bonacin (2001), Bala (1977 i 1981), Blažević, Katić i Bonacin (1995), Bonacin (1991 i 1995), Bonacin, Blažević i Katić (1995), Bonacin, Katić, Zagorac i Mraković (1995), Bonacin i Kosinac (1990), Chase, Ewing, Lirgg i George (1994), Combes, Meyrand i Simmers (1999), Cooper, Martin i Ghez (2000), Findak, Metikoš i Mraković (1992).

/57

Također i Galagher, Thomas i Michael (1994), Gutin, Riggs, Ferguson i Owens (1999), Hađikadunić, Rađo i Pašalić (2000), Janković, Marelić i Milanović (1991), Janz i Mahonay (1997), Jošt, Pustovrh i Ulaga (1998), Katić (1995 i 1996), Katić i Bonacin (1995), Katić i Zagorac (1993), Katić, Živičnjak, Lixin, Cheng, Rudan i Juan (1997), Kovačević, Bonacin i Pažanin (2002), Matvejev (1966), Milišić, Gavrilović i Momirović (1983), Pariszkova i Carter (1977), Rimmer i Looney (1997), Rowland (1994), Shepard i Zavallee (1994), Štihec i Kovač (1990), Williams, Haywood i VSant (1998).

Ovaj rad bit će, kako se vidi, oslonjen na navedena četiri tipa publikacija. U ovom projektu, sve navedene reference se tu nalaze u preliminarnom smislu, odnosno s namjerom da reprezentiraju oslonac na koji se dizesrtacija oslanja. Naravno da postoji još more sličnih publikacija koje je autor selektirao kao trenutno manje zanimljive, a vjerojatno postoji i dobar broj koje nije konzultirao. Ovo iz jednostavnog razloga što je današnja produkcija naprosto ogromna, pa je jako vjerojatno da niti nije upoznat s njihovom egzistencijom.

U tom smislu pregled referenci nema namjeru biti apsolutno cjelovit, jer kako se vidi to niti biti ne može. Ali autor drži kako je dosta dobro pokrio najvažnija područja na koje je dizertacija oslonjena, te kako u tom smislu neće biti propusta. Uostalom, bit će publikacija i kasnije, pa je za obavezu svima nama nastaviti s edukacijom i pratiti što se u cijelom svijetu događa, objavljuje i iznosi na skupovima.

Od iznimnog broja referenci koje se mogu pronaći, u smislu ciljeva ovog rada odabrane su one koje na relativno blizak način determiniraju temeljne odrednice, ciljeve, te na koje se autor može u potpunosti osloniti pri zaključivanju. Također, u smislu definicije modela u ovom radu, čini se suvišnim navođenje pojedinih citata iz pojedinih navedenih publikacija, jer bi time veličina rada nepotrebno prekomjerno narasla. Posebno i iz razloga što su navedeni autori zaista na mnogo mjesta citirani, budući su u temeljima dosadašnjih razmišljanja o transformacijakim procesima, predstavljali značajne informacije koje je relativno lako pronaći.

/58

6. METODE RADA

/59

6.1. Ispitanici Svi ispitanici obuhvaćeni ovim radom uključeni su u Projekt Republike Hrvatske koji je bio prihvaćen, podržan i potpomognut sredstvima Ministarstva znanosti Republike Hrvatske i koji se vodio pod brojem 5-10-219, glavni istraživač prof.dr.Ratko Katić. Projekt je realiziran u Splitu. Uzorak ispitanika za potrebe ovog istraživanja definiran je kao skup svih učenika koji su sudjelovali u tom projektu i prošli jedan od definiranih tretmanskih postupaka od prve do treće kontrolne točke. Sva djeca bila su bez izraženih morfoloških, motoričkih i psiholoških aberacija, sposobna pratiti redovnu nastavu u osnovnoj školi, ali i razumjeti upute u vezi mjerenja rezultata. Također, sva djeca bila su klinički zdrava, bez vidljivih aberacija na lokomotornom aparatu, kao i bez drugih vidljivih manifestacija koje su mogle bitno utjecati na rezultate. Nijedno dijete nije bilo uključeno u športska društva ili klubove. Djeca su semi-slučajnim izborom (cijeli razred) podijeljena na dva subuzorka koji su predstavljali eksperimentalnu i kontrolnu skupinu. U ukupni uzorak za potrebe ovog istraživanja ušlo je 487 djece muškog i ženskog spola starih 7 godina +/- 2 mjeseca. Od toga je bilo 249 učenika, od čega 131 u eksperimentalnom i 118 u kontrolnom programu odnosno skupini, te 238 učenica, od čega 123 u eksperimentalnom i 115 u kontrolnom programu odnosno skupini.

/60

6.2. Kontrolne varijable Svi učenici iz svih skupina su u tri navrata izmjereni sa 26 varijabli zamišljenih da dobro pokriju morfološke i motoričke manifestacije. Odabir mjernih instrumenata izvršen je na temelju standarda, preporuka kao i konzultacije brojne literature na način da se iz izmjerenih rezultata može dobiti maksimum korisnih informacija za zaključivanje o pojavama kod djece. Jedan i to najveći dio tih istraživanja proveden je na uzorcima iz populacija odraslih muškaraca i žena, te je i izbor od svih mogućih varijabli bio usmjeren prema transparenciji spoznaja o morfološkom i motoričkom prostoru u prostor antropometrijskih i motoričkih mjera djece. Nakon toga je broj kontrolnih varijabli minimiziran obzirom na intenciju istraživanja i kako bi se spriječilo redundanciju informacija koja bi nastala uključivanjem većeg broja varijabli, a čime bi bilo nepotrebno otežano tehničko provođenje tretmana, odnosno postupaka mjerenja. Za procjenu morfološkog statusa ispitanika upotrijebljeno je 14 varijabli za koje je sigurno da se koriste prema međunarodnom biološkom programu, ali i da su u stanju relativno dobro pokriti različite modele latentnih dimenzija dobijene u različitim istraživanjima : 1. Visina tijela (AVIT) 2. Duljina noge (ADUN) 3. Duljina ruke (ADUR) 4. Dijametar ručnog zgloba (ADRZ) 5. Dijametar koljena (ADIK) 6. Širina ramena (ASIR) 7. Širina zdjelice (ASIK) 8. Tjelesna težina (ATEZ) 9. Opseg podlaktice (AOPL) 10. Opseg podkoljenice (AOPK) 11. Srednji opseg grudnog koša (AOGK) 12. Kožni nabor nadlaktice (AKNN) 13. Kožni nabor leđa (AKNL) 14. Kožni nabor trbuha (AKNT)

/61

Za procjenu motoričkog i funkcionalnog statusa ispitanika upotrijebljeno je 12 varijabli također zamišljenih da dobro pokriju prostor primarnih motoričkih dimenzija (koordinacije, frekvencije pokreta, fleksibilnosti, ravnoteže, repetitivne snage, eksplozivnosti, statičke snage i izdržljivosti) prema različitim istraživanjima : 15. Koraci u stranu (MKUS) 16. Poligon natraške (MPOL) 17. Taping rukom (MTAP) 18. Taping nogom (MTAN) 19. Pretklon u sjedu raznožno (MPRR) 20. Stajanje na klupici za ravnotežu (MP2O) 21. Skok u dalj s mjesta (MSDM) 22. Bacanje loptice u daljinu (MBLD) 23. Trčanje 20 m s visokim startom (M20V) 24. Podizanje trupa iz ležanja (MDTS) 25. Izdržaj u visu zgibom (MVIS) 26. Trčanje tri minute (FT3M) Budući je u ovom radu spoznajni problem postavljen u maksimalno razapeti multidimenzionalni prostor, tako je i cijeli set varijabli promatran kao jedinstveni skup. U instrumentarij i rekvizite potrebne za realizaciju mjerenja bilo je uključeno: medicinska dec. vaga s točnošću 0.1 kg; antropometar po Martinu s točnošću očitavanja rezultata od 1 mm; klizni šestar s tošnošću očitavanja od 1 mm; metalna lako savitljiva metalna traka duljine 200 cm s točnošću očitavanja od 1 mm; kaliper za mjerenje potkožnog masnog tkiva s pritiskom na vrhovima krakova na kožu od 10 g/m2 i točnošću očitavanja rezultata od 0.01 cm; široka ljepljiva traka; standardna štoperica za očitavanje vremena; švedski sanduk; zorni slikovni prikaz zadatka; klupica za ravnotežu; zid; klupa s pričvršćene dvije 2 mm debele raznobojne drvene ploče promjera 20 cm unutrašnjim rubom udaljene 51 cm; niža stolica; drvena konstrukcija za taping nogom (daska 10x60x2 cm u obliku pravokutnika, postolje 30x60x2 cm); tri tanke strunjače; reiter daska; magnezij prah; metar; loptica 200 g; dvije daske i dva stalka za trčanje 20 m, vratilo, dvorana, kao i dovoljno veliki otvoreni prostor.

/62

Opis varijabli : 1. Visina tijela (AVIT) - mjeri se antropometrom po Martinu. Pri mjerenju,

ispitanik, obavezno bos i u gaćicama, stoji u uspravnom stavu na čvrstoj vodoravnoj podlozi. Glava ispitanika mora biti u takvom položaju da “frankfurtska horizontala” bude vodoravna. Ispitanik ispravlja leđa koliko je moguće, a stopala sastavlja. Ispitivač stoji s lijeve strane ispitanika i kontrolira je li mu antropometar postavljen neposredno duž zadnje strane tijela i okomito, a zatim spušta metalni prsten-klizač da vodoravna prečka dođe na glavu (tjeme) ispitanika. Tada pročita rezultat na skali u visini gornje stranice trokutastog proreza prstena-kizača. Mjerenje se vrši tri puta i upisuje sva tri rezultata posebno s točnošću od 0,1 cm.

2. Duljina noge (ADUN) - mjeri se antropometrom po Martinu. Pri mjerenju ispitanik, obavezno bos i malo spuštenih gaćica, stoji u uspravnom stavu sa sastavljenim petama na čvrstoj vodoravnoj podlozi. Vrh kraka antropometra polaže se na lijevu prednje-gornju bedrenu bodlju (spina iliaca anterior superior), te se očitava njena visina od poda. Mjerenje se vrši tri puta i upisuje se sva tri rezultata posebno s točnošću od 0,1 cm.

3. Duljina ruke (ADUR) - mjeri se skraćenim antropometrom po Martinu. Ispitanik stoji u uspravnom stavu relaksiranih ramena. Lijeva ruka ispitanika je u potpunosti ispružena, a dlan je okrenut prema tijelu. Ispitivač postavlja jedan krak skraćenog antropometra na vrh koštanog nastavka (processus acromialis), te mjeri udaljenost do vrška najduljeg prsta lijeve ruke. Mjerenje se vrši tri puta i upisuju se rezultati sva tri pokušaja posebno s točnošću od 0,1 cm.

4. Dijametar ručnog zgloba (ADRZ) - mjeri se kliznim šestarom. Pri mjerenju ispitanik stoji u uspravnom položaju sa sastavljenim laktom lijeve ruke. Vrhovi krakova kliznog šestara postave se na stiloidni nastavak radiusa i ulne s dovoljnim pritiskom da se potisne meko tkivo. Mjerenje se vrši tri puta i upisuje se sva tri rezultata posebno s točnošću od 0,1 cm.

5. Dijametar koljena (ADIK) - mjeri se kliznim šestarom. Ispitanik sjedi tako da mu je lijeva noga savijena u koljenu pod pravim kutom. Mjeri se širina najizbočenijih dijelova donjeg dijela bedrene kosti. Krakovi kliznog šestara polažu se na medijalni i lateralni epikondilus femura tako da se komprimira meko tkivo. Mjeri se tri puta i upisuje sva tri mjerenja posebno s točnošću od 0,1 cm.

/63

6. Širina ramena (ASIR) - mjeri se skraćenim antropometrom po Martinu.

Ispitanik stoji uspravnom stavu s opuštenim ramenima. Ispitivač stoji iza ispitanika i postavlja krakove instrumenta na vanjski dio oba akromijalna nastavka lopatica, komprimirajući pri tome meko tkivo. Mjerenje se vrši tri puta i upisuje se sva tri mjerenja posebno s točnošću od 0,1 cm.

7. Širina zdjelice (ASIK) - mjeri se pelvimetrom. Pri mjerenju ispitanik je u gaćicama koje su malo spuštene i stoji u uspravnom stavu sa sasavljenim petama. Ispitivač stoji sa zadnje strane ispitanika i postavlja vrhove pelvimetra na oba grebena zdjeličnih kostiju (crista iliaca) na mjestu gdje je širina najveća, komprimirajući meko tkivo. Mjeri se tri puta i upisuje sva tri mjerenja posebno s točnošću od 0,1 cm.

8. Težina tijela (ATEZ) - mjeri se medicinskom vagom postavljenom na vodoravnu podlogu. Ispitanik, bos i u gaćicama, stane na sredinu vage i mirno stoji u uspravnom stavu. Kada ispitivač izmjeri težinu, rezultat pročita s točnošću od 0,1 kg. Mjeri se tri puta i upisuje rezultat sva tri mjerenja posebno.

9. Opseg podlaktice (AOPL) - mjeri se metalnom mjernom trakom. Pri mjerenju ispitanik je u uspravnom stavu s rukama opuštenim uz tijelo. Mjerna traka se obavije oko lijeve podlaktice uspravno na njenu osovinu i u njenoj gornjoj trećini (proba se na 2-3 mjesta) i izmjeri mjesto najvećeg obima. Mjerenje se vrši tri puta i upisuje se rezultat sva tri pokušaja posebno s točnošću od 0,1 cm.

10. Opseg potkoljenice (AOPK) - mjeri se metalnom mjernom trakom. Pri mjerenju ispitanik je u gaćicama i stoji u laganom raskoraku, tako da je težina ravnomjerno raspoređena na obje noge. Mjerna traka se obavije oko lijeve potkoljenice uspravno na njenu osovinu i u njenoj gornjoj trećini (proba se na 2-3 mjesta) i izmjeri mjesto najvećeg obima. Mjeri se tri puta i upisuje sva tri pokušaja posebno s točnošću od 0,1 cm.

11. Srednji opseg grudnog koša (AOGK) - mjeri se metalnom mjernom trakom. Pri mjerenju ispitanik je u gaćicama i stoji u uspravnom stavu s rukama lagano odmaknutim od trupa. Mjerna traka se obavija oko grudnog koša okomito na osovinu tijela, prolazeći vodoravno kroz točku pripajanja trećeg i četvrtog rebra na grudnu kost. Rezultat mjerenja se čita kada je grudni koš u srednjem položaju (pri kraju normalnog izdisaja, odnosno, u pauzi između izdisaja i udisaja). Mjerenje se vrši tri puta i upisuje se sva tri mjerenja s točnošću od 0,1 cm.

/64

12. Kožni nabor nadlaktice (AKNN) - mjeri se kaliperom podešenim da

pritisak vrhova krakova na kožu bude 10 gr/mm2. Ispitanik je u uspravnom stavu, a ruke su spuštene uz tijelo. Ispitivač kažiprstom i palcem lijeve ruke odigne uzdužni nabor kože, na najširem mjestu troglavog mišića (m. tricepsa) lijeve ruke u istoj visini gdje se mjeri i opseg nadlaktice, te nabor prihvati krakovima kalipera (postavljenim niže od vrhova svojih prstiju) i uz pritisak od 10 gr/mm2, pročita rezultat. Mjerenje se vrši tri puta i upisuje se sva tri pokušaja posebno s točnošću od 0,01 cm.

13. Kožni nabor leđa (AKNL) - mjeri se kaliperom podešnim da pritisak vrhova krakova kalipera na kožu bude 10 gr/mm2. Pri mjerenju ispitanik je u gaćicama i stoji u uspravnom stavu s ležerno opuštenim rukama niz tijelo. Ispitivač kažiprstom i palcem lijeve ruke odigne uzdužni nabor kože ispod donjeg kuta lijeve lopatice (angulus inferior scapulae) pazeći da ne zahvati i mišićno tkivo, prihvati krakovima kalipera. Kada se postigne odgovarajući pritisak rezultat se čita s točnošću od 0,01 cm. Mjeri se tri puta i upisuje sva tri mjerenja posebno.

14. Kožni nabor trbuha (AKNT) - mjeri se kaliperom podešenim da pritisak vrhova krakova kalipera na kožu bude 10 gr/mm2. Pri mjerenju ispitanik je u gaćicama koje su malo spuštene i stoji u uspravnom stavu s ležerno opuštenim rukama niz tijelo. Ispitivač kažiprstom i palcem lijeve ruke odigne vodoravni nabor kože u nivou pupka (umbilicusa) i 5 cm lijevo od njega, pazeći da ne zahvati i mišićno tkivo, obuhvati nabor kože vrhovima krakova kalipera. Rezultat se čita s točnošću od 0,01 cm nakon što se postigne odgovarajući pritisak. Mjerenje se vrši tri puta i upisuje se rezultat sva tri mjerenja posebno.

15. Koraci u stranu (MKUS) Rekvizit: štoperica. Zadatak: ispitanik stoji sunožno unutar linija (u razmaku od 4 m), bočno uz prvu liniju. Na znak “sad” ispitanik se što brže može pomiče u stranu (bočni korak-dokorak), bez križanja nogu, do druge linije. Kada stane vanjskom nogom na liniju ili preko nje, zaustavlja se i ne mijenjajući položaj tijela, na isti se način vraća do prve linije. Navedeno ponavlja tri puta uzastopno. Kada ispitanik na opisan način prijeđe šest puta razmak od četiri metra i kada stane na liniju, ili je prijeđe vanjskom nogom, zadatak je završen. Ocjenjivanje: Mjeri se vrijeme u desetinkama sekunde od znaka “sad” do završetka šestog prelaženja staze od četiri metra. Zadatak se ponavlja 3 puta s pauzom dovoljnom za oporavak a upisuje se rezultat svakog od 3 izvođenja. Napomena: Nema uvježbavanja, a zadatak se demonstrira.

/65

16. Poligon natraške (MPOL) Instrumenti: štoperica, švedski sanduk, slika

zadatka. Zadatak: ispitanik stojeći u četveronožnom početnom položaju (oslonjen stopalima i dlanovima na tlo), leima okrenut preprekama i stoplaima neposredno isprd linije starta, na znak “sad” četveronožnim hodanjem unazad prijeđe prostor od 10 metara savladavajući prepreke. Prvu prepreku mora savladati penjanjem (tapecirana baza švedskog sanduka postavljena poprečno na stazu udaljena 3 m od linije starta), a drugu provlačenjem (okvir sanduka postavljen poprečno na stazu na udaljenost od 6 m od linije starta). Tijekom izvođenja zadatka ispitanik ne smije okretati glavu. Zadatak je završen kad ispitanik s obje ruke prijeđe liniju cilja. Zadatak se ponavlja tri puta. Između ta tri pokušaja ispitanik ima pauzu. Ocjenjivanje : Registrira se vrijeme u desetinkama sekunde od znaka “sad” do prijelaza objema rukama preko linije cilja u sva tri pokušaja. Napomena : ukoliko ispitanik nakon što je započeo prolaženje kroz prepreku obori prepreku, on nastavlja s provlačenjem, a okvir na mjesto postavlja ispitivač ili slijedeći ispitanik. Isto vrijedi i za prvu zapreku. Ukoliko obori drugu zapreku prije nego je s obje noge ušao u okvir, mora ga sam namjestiti i započeti provlačenje ponovno, a štoperica se ne zaustavlja. Demonstrira se samo način četveronožnog hodanja unazad. Ispitanik ima pravo na jedno pokusno izvođenje zadatka bez mjerenja rezultata.

17. Stajanje na klupici za ravnotežu poprečno na dvije noge s otvoremim očima (MP2O) Rekviziti : štoperica, klupica za ravnotežu. Zadatak: oslanjajući se o zid desnom rukom, bosonogi ispitanik stoji prednjim dijelovima stopala poprečno na pregradici klupice, sastavljenih nogu. Dlan lijeve ruke prislonjen je uz bedro. Klupica je udaljena od zida za prosječnu dužinu ruke ispitanika, a postavljena je tako da su duže stranice okomite na površinu zida. Kad ispitanik osjeti da je uspostavio ravnotežu, makne ruku sa zida i priljubi je uz bedro (za vrijeme izvođenja zadatka obje ruke ostaju priljubljene uz bedra). Zadatak je ispitanika da što duže zadrži ravnotežni položaj. Zadatak se ponavlja 3 puta, a između pojedinih pokušaja ispitanik ima kratku pauzu. Zadatak se prekida ako ispitanik: odmakne bilo koju ruku od tijela, podigne bilo koje stopalo s pregradice, stoji u ravnotežnom polaju 180 sekundi. Ocjenjivanje: rezultat je vrijeme u desetinkama sekunde od trenutka kad ispitanik priljubi dlan desne ruke uz bedro pa do trenutka kad naruši bilo koje ograničenje. Napomena: ispitaniku je dopušteno da pri održavanju ravnoteže radi bilo kakve pokrete tijelom ukoliko pritom ne naruši propisana ograničenja. Nema probnog pokušaja.

/66

18. Pretklon u sjedu raznožno (MPRR) Rekviziti: Zid ispred kojeg se povuku

dvije linije duge 2 metra pod kutom od 45° (ljepljive trake širine 5 cm). Vrh kuta dodiruje zid. Zadatak: ispitanik raznožno sjedne na tlo oslonjen čvrsto leđima i glavom uza zid. Ispružene noge raširi toliko da noge leže iznad linija zaljepljenih na podu. U tom položaju ispruži ruke i postavi dlan desne ruke na nadlanicu lijeve ruke, tako da se srednji prsti prekrivaju. Zatim tako postavljene i opružene ruke spušta na tlo ispred sebe. Ramena i glava za to vrijeme moraju ostati oslonjeni o zid. Mjerilac postavlja metar s nulom na mjestu gdje ispitanik dodirne tlo vrhovima prstiju. Zadatak ispitanika je da izvede što dublji pretklon na način da vrhovi prstiju spojenih ruku, lagano tj. bez trzaja, klize uz metar po podu. Zadatak se ponavlja tri puta bez pauze. Zadatak se završava kada ispitanik učini tri ispravna maksimalna pretklona, a ispitivač izmjeri i upiše rezultat. Ocjenjivanje: rezultat u testu je maksimalna daljina dohvata od početnog dodira (nule) do krajnjeg dodira. Rezultat se očitava u centimetrima. Test se izvodi tri puta i upisuje se svaki rezultat posebno. Napomena: Pri izvođenju zadatka ispitanik mora imati opružene noge. Za cijelo vrijeme testa ruke moraju biti spojene i poravnate, a noge na označenim linijama. Ramena u početnom položaju dodiruju zid, a u pretklonu je dopušteno da ispitanik isturi ramena što više naprijed. Mjerilac mora čvrsto fiksirati rukama metar na pod. Nije dopušteno izvesti pretklon zamahom trupa. Ispitanik nema probni pokušaj, a zadatak se u cijelosti demonstrira uz istovremeno davanje uputa.

19. Taping rukom (MTAP) Rekviziti: klupa na kojoj se nalaze pričvršćene dvije drvene raznobojne okrugle ploče promjera 20 cm i debljine 2 mm. Razmak između unutrašnjih rubova ploča je 51 cm, a pričvršćene su na klupu tako da su jednako udaljene od ruba klupe. Štoperica i jedna stolica prilagođena uzrastu ispitanika. Zadatak: ispitanik sjedne na stolicu nasuprot daske za taping. Dlan lijeve ruke stavi na sredinu daske. Desnu ruku prekriži preko lijeve i dlan postavi na lijevu ploču na dasci (ljevaci postave obratno). Noge ispitanika su razmaknute i punim stopalima postavljene na tlo. Na znak “sad” ispitanik što brže može, u vremenu od 15 sekundi, dodiruje prstima desne ruke (ljevaci lijeve) naizmjenično jednu pa drugu ploču na dasci. Zadatak se prekida nakon 15 sekundi, na komandu ispitivača “stop”, a ponavlja tri puta s pauzom dovoljnom za oporavak. Ocjenjivanje: Rezultat u testu je broj pravilno izvedenih naizmjeničnih udaraca prstiju ispitanika po okruglim pločama daske za taping u vremenu od 15 sekundi. Broje se ispravni doticaji obje ploče, što predstavlja 1 ciklus.

/67

Upisuju se rezultati svakog od tri izvođenja posebno. Napomena: ispitivač sjedi nasuprot ispitanika, s druge strane klupe na kojoj se izvodi test i broji samo ispravne pokušaje. Neispravni pokušaji su ako: ispitanik po jednoj ploči uzastopno udari više puta, ako promaši ploču, ako dodir nije dovoljno glasan da ga ispitavač može registrirati, ako pri isteku 15 sekundi ispitanik nije izveo naizmjenično dodirivanje jedne i druge ploče. Ispitanik nema pravo na probne pokušaje, a zadatak se demonstrira i istovremeno opisuje.

20. Taping nogom (MTAN) Rekviziti: jedna drvena konstrukcija za taping nogom (daska u obliku pravokutnika - postolje dimenzija 30x60x2 cm, na koju je okomito po sredini između duljih stranica učvršćena daska dimenzija 10x60x2 cm), štoperica i jedna stolica prilagođena uzrastu ispitanika. Zadatak: zadatak se izvodi u sportskim papučama. Ispitanik sjedi na prednjem dijelu stolice ne naslanjajući se leđima na naslon, s rukama o struku. Daska za taping postavljena je ispred stolice tako da se upire svojom užom stranom o desnu “nogu” stolice. Suprotnu, užu stranu, fiksira ispitivač stopalom. Ispitanik postavlja lijevu nogu na tlo pokraj drvene konstrukcije, a desnu na dasku koja služi kao postolje, s lijeve strane pregrade (ljevaci obrnuto). Na znak “sad” ispitanik što brže može prebacuje desnu nogu s jedne na drugu stranu pregrade, dodirujući prednjim dijelom stopala (ili cijelim stopalom) horizontalnu dasku postolja (ljevaci rade lijevom nogom). Zadatak se izvodi u vremenu od 15 sekundi, od znaka “sad”, a prekida se na komandu “stop” po isteku 15 sekundi. Zadatak se ponavlja tri puta s pauzom dovoljnom za oporavak. Ocjenjivanje: rezultat je broj naizmjeničnih pravilnih udaraca stopala po horizontalnoj dasci.

21. Skok u dalj s mjesta (MSDM) Rekviziti : Tri tanke strunjače, jedna reiter odskočna daska, kreda (magnezij prah), drveni metar. Zadatak : Ispitanik bos stane stopalima do samog ruba odskočne daske (niži dio odskočne daske je postavljen uz rub strunjače), licem okrenut prema strunjačama. Ispitanikov je zadatak da sunožno skoči prema naprijed što dalje može. Zadatak se ponavlja tri puta bez pauze. Ocjenjivanje : Registrira se duljina pravilno izvedenog skoka u centimetrima od odskočne daske do onog otiska stopala na strunjači koji je najbliži mjestu odraza. Bilježi se duljina svakog od tri skoka posebno. Napomena : Ispitivač stoji uz rub odskočne daske i kontrolira prelaze li nožni prsti ispitanika preko ruba odskočne daske. Prije svakog skoka ispitanik namaže pete kredom (mg). Skok je nepravilan ako ispitanik napravi dupli odraz (poskok) u mjestu, prije skoka, ako prstima prelazi rub odskočne daske, ako odraz nije sunožan.

/68

Isto tako i ako u sunožni položaj za odraz dođe dokorakom pa taj dokorak poveže s odrazom, ako pri doskoku dodirne strunjaču rukama iza peta i ako pri doskoku sjedne. Svaki se neispravni skok ponavlja. Ispitanik nema probni pokušaj, a zadatak se demonstrira uz istovremeno davanje uputstava.

22. Bacanje loptice u daljinu (MBLD) Rekviziti : Loptice veličine tenis lopte i težine 200 gr., bacalište na ravnom terenu minimalne duljine 30 m., s oznakama svakih pola metra, metalna mjerna traka za mjerenje bacanja. Zadatak : Bacanje se izvodi boljom rukom iz mirnog položaja stopala (s mjesta) na proizvoljni način. Ispitanik mora stajati iza linije bacanja i ni u kojem slučaju ne smije prestupiti preko linije. Izvode se tri pokušaja, bez pauze, a nepravilno izvedeni pokušaji se ponavljaju. Ocjenjivanje : Registrira se duljina svakog od tri ispravna bacanja posebno, izražena u decimetrima. Napomena : Ispitanik smije stajati u prednoženju, iza linije bacanja, a bacanje izvodi zamahom bolje ruke preko ramena. Ispitanim nema prethodnih bacanja, a zadatak ispitivač demonstrira uz objašnjenje.

23. Trčanje 20 m s visokim startom (M20V) Rekviziti : Dvije startne daščice, dva stalka, prostor minimalnih dimenzija 30 x 4 m., štoperica. Zadatak : Ispitanik stoji u položaju visokog starta iza startne linije. Nakon znaka “pozor” i udarca startnim daščicama maksimalno brzo prelazi prostor između dvije linije (20 m). Zadatak se ponavlja tri puta s pauzama dovoljnim za oporavak, a zadatak je završen kada ispitanik grudima prijeđe ravninu cilja. Ocjenjivanje : Mjeri se vrijeme u desetinkama sekunde od udarca daščicama do momenta kada ispitanik grudima dođe do vertikalne (zamišljene) ravnine koju omeđuju stalci na cilju. Upisuju se rezultati sva tri trčanja posebno. Napomena : Ispitanik smije trčati bos ili obuven u sportske papuče. Površina staze ne smije biti skliska. Na udaljenosti 10 m od cilja u produžetku staze ne smije biti nikakvih prepreka koje bi onemogućile slobodno istrčavanje ispitanika. U slučaju neispravnog starta (istrčavanje prije znaka ili prijestup startne linije), start se ponavlja. Ispitivač demonstrira početni stav za visoki start i istovremeno daje uputstva. Ukoliko je potrebno, ispitivač pomaže ispitaniku zauzeti stav iz kojega će najlakše startati. Ispitanik nema probni pokušaj.

24. Podizanje trupa iz ležanja pogrčenim nogama (MDTS) Rekviziti : Jedna strunjača, štoperica, prostor minimalnih dimenzija 2 x 2 m. Zadatak : Ispitanik leži na leđima, koljenima pogrčenim pod 90o, stopala razmaknuta u širinu kukova, ruke su prekrižene na prsima s dlanovima na suprotnim ramenima. Pomoćni ispitivač fiksira ispitanikova stopala.

/69

Na znak “sad” ispitanik što brže može vrši podizanje u sjed, laktovi dodirnu bedra i natrag legne na leđe, sve u trajanju od 60 sekundi. Zadatak je završen po isteku jedne minute. Ocjenjivanje : Ispitivač broji pravilno izvedene pokušaje i u listu upisuje ukupni broj pravilno izvedenih podizanja trupa. Napomena : Zadatak se demonstrira uz istovremeno objašnjavanje. Ispitanik mora zauzeti pravilan položaj i takav zadržati za cijelo vrijeme izvođenja zadatka. Kod podizanja trupa laktovima mora dodirnuti bedra. Broje se samo ispravno izvedeni pokušaji. Ispitanik nema probnih pokušaja.

25. Izdržaj u visu zgibom (MVIS) Rekviziti : Vratilo (preča), dvije strunjače, jedna stolica, štoperica, magnezij. Zadatak : Ispitanik se popne na stolicu i rukama u širini ramena hvata vratilo pothvatom. Ispitivač mu pomogne da se podigne držeći ga za noge, tako da ispitaniku brada dođe u visinu vratila. Tijelo i noge ispitanika su vertikalno opruženi. Kad je ispitanik zauzeo opisani položaj, izmakne se stolica, a ispitanik nastoji što dulje zadržati zauzeti položaj, a najviše 120 sekundi. Ocjenjivanje : Rezultat u testu je vrijeme u kojemu ispitanik zadržava položaj visa u zgibu od početka izdržaja do trenutka kad više ne može izdržati zadani položaj, maksimalno 120 sek., ili kad mu se brada spusti ispod razine vratila ili noge i tijelo saviju. Vrijeme se mjeri, a tako i upisuje u desetinkama sekunde. Napomena: Pošto se ispitanik popne na stolicu uhvati vratilo pothvatom (dlanovi okrenuti prema tijelu), u širini ramena. Svako trzanje tijela, dodirivanje vratila bradom ili spuštanje brade ispod vratila nije dopušteno. Ispitanik nema probni pokušaj.

26. Trčanje tri minute (FT3M). Rekviziti : Štoperica i dovoljan broj stalaka za oznaku dionica od po 5 metara cijelom duljinom staze. Zadatak : Zadatak se izvodi na prostoru minimalnih dimenzija 40 x 20 m. Stalci za oznaku postavljeni su u razmaku od po 5 metara ciujelom duljinom staze. Zadatak ispitanika (homogena grupa) sastoji se u trčanju optimalnom brzinom, da bi se pretrčala što dulja dionica u zadanom vremenu od tri minute. Ocjenjivanje : Mjeritelji (jedan ispitivač po ispitaniku) registriraju svaki pretrčani krug. U trenutku isticanja treće minute mjeritelji registriraju i procjenjuju udaljenost u metrima prema postavljenim stalcima i upisuju rezultat s točnošću od jednog metra. Napomena : Ispitanicima se daje objašnjenje, a jedan od ispitivača trči jedan krug zajedno s ispitanicima. Ispitanici ne moraju cijelo vrijeme trčati već mogu jedan dio staze savladati i hodanjem.

/70

6.3. Opis mjerenja U ovom istraživanju, u dane mjerenja, najprije je organizirano uzimanje podataka morfoloških mjera, a nakon toga motoričkih sposobnosti. Sva mjerenja morfoloških varijabli proveli su za tu svrhu posebno educirani profesori tjelesne i zdravstvene kulture i studenti Zavoda za fizičku kulturu u Splitu. Sve ispitanike u motoričkim testovima mjerila je educirana skupina mjerilaca (prof. Tjelesne i zdravstvene kulture i studenti Zavoda), na način da su isti mjeritelji mjerili stalno istu skupinu testova. Prethodno je na posebnim sastancima utvrđen postupak mjerenja, usklađivanja kriterija i oblik formulara za upis rezultata. Redoslijed mjerenja motoričkih testova bio je isti u svim školama i za sve ispitanike. Testovi su bili raspoređeni tako da se minimizira utjecaj zamora na rezultate. Uvjeti mjerenja morfoloških varijabli - sva morfološka mjerenja vršena su u danima testiranja, uvijek u isto vrijeme u prvim prijepodnevnim satima; - svi instrumenti za prikupljanje podataka bili su standardne izrade i baždareni istoga dana prije početka mjerenja; - prostorija za uzimanje podataka bila je prostrana, prozračna i osvijeteljena, s temperaturom zraka oko 20 - 24 o C; - ispitanici su prije mjerenja bili bosi i u kratkim hlaćicama; - prije početka mjerenja, na svakome ispitaniku su precizno označene odgovarajuće antropometrijske točke i razine značajne za mjerenje; - mjerenje parnih segmenata tijela vršeno je na lijevoj strani tijela; - rezultati mjerenja očitavani su dok je instrument bio na ispitaniku, - osoba koja je upisivala podatke u posebnu listu glasno je ponavljala rezultat prije upisa radi provjere;

/71

Antropometrijske točke i razine U cilju preciznog uzimanja rezultata označene su slijedeće antropometrijske točke i razine : - frankfurtska horizontala (linija koja spaja donju ivicu lijeve orbite i gornju ivicu lijevog vanjskog slušnog otvora); - lijevi i desni akromion odnosno najlateralniji dio; - lijeva prednje-gornja bedrena bodlja (spina illiaca anterior superior); - greben zdjelične kosti (spina illiaca); - stiloidni nastavak žbice i stiloidni nastavak laktice (processus styloideus radii, processus styloideus ulnae); - unutrašnji i vanjski epikondilus butne kosti (epicondylus femoris medialis et lateralis) lijeve noge; - točka spajanja trećeg i četvrtog rebra za grudnu kost (sternum); - razina najvećeg obujma lijeve podkoljenice i lijeve podlaktice; - donji kut lijeve lopatice (angulus inferior scapulae); - točka na lijevoj nadlaktici koja odgovara sredini između akromiona i oleokranuma; - točka pet centimetara u lijevo od pupka (umbilikus) u njegovoj razini. Uvjeti mjerenja motoričkih varijabli Mjerenje motoričkih varijabli izvršeno je u dvoranama pojedinih škola u kojima je provedeno istraživanje. Temperatura zraka kretala se između 18 i 24 o C. Uzimanje podataka u varijablama trčanja i bacanja loptice izvedeno je na otvorenim terenima. Ispitanici su dolazili na mjerenja u skupinama po 15-20, a bili su opremljeni u dresove i bosi, osim kod trčanja gdje su imali papuče.

/72

6.4. Metode obrade podataka Za potrebe ovog rada izvršene su brojne procedure obrade od inicijalnih brutto podataka pa sve do složenih multivarijantnih postupaka. Od svih raspoloživih rezultata za potrebe ovog rada, sukladno ciljevima, odabrane su slijedeće : a) Procjena metrijskih karakteristika kompozitnih varijabli

- procjena prosječne korelacije između čestica (Rms), - koeficijenti determinacije svake čestice na temelju skupa preostalih (Smc), - Keiser - Riceova mjera reprezentativnosti skupa čestica za univerzum čestica iz kojega je taj skup izvučen kao uzorak (Msa),

- Momirovićevu mjeru homogenosti testa (Hom), - procjena pouzdanosti testa na temelju varijance prve komponente (Tau), - Alpha-min mjera donje granice pouzdanosti (α−m); - Spearman-Brown-ova mjera pouzdanosti (Rtt1); - Keiser-Cafrey-eva mjera pouzdanosti mjerenja (K-C); - Procjena validnosti kao Cronbachov index generalizabilnosti (Chr); - Mjera pouzdanosti lambda-6 na temelju Harrisove metrike (λ-6); - Mjeru pouzdanosti na temelju relativnog odnosa varijance testa (Rh1).

b) Osnovni parametri varijabli u sva tri mjerenja za sve skupine ispitanika : - Aritemetičke sredine varijabli u uzorcima za svako od tri mjerenja (X); - Standardne devijacije varijabli (σ); - Minimalni rezultat (Min); - Maksimalni rezultat (Max); - Najveća dobijena razlika u Kolmogorov-Smirnovljevom testu (Max-D); - Dopuštena vrijednost razlike u Kolmog.-Smirnovljevom testu (Test); - Zakrivljenost - skewness (Skew); - Spljoštenost - kurtosis (Kurt).

c) Standardne Anova analize varijance u svakom pojedinom mjerenju; - Stupnjevi slobode za brojnik (DF1); - Stupnjevi slobode za nazivnik (DF2); - Vrijednost odnosa F testa (F); - Probabilitet (P).

d) Količina varijance skupa varijabli za zadržavanje taxona : - Kriterij zajedničkog varijabiliteta seta varijabli (PB); - Ukupno zadržani varijabilitet na temelju PB kriterija (Z).

/73

e) Kvantitativne promjene (DDIFFG).

- Mjere usmjerenosti procesa f) Strukturalne promjene (LSDIF).

- Mjere razlike korelacijskih matrica u dva stanja g) Taxonomske analize pod modelom polarnih taxona :

- Model polarnih taxona kojega su predložili Momirović i Zakrajšek; - Taxonomski sklopovi i korelacije taxona; - Kongruencije taxonomskih sklopova.

h) Diskriminativne analize pod standardnim modelom : - Diskriminativne funkcije razlike na taxonima; - Testovi značajnosti i centroidi skupina.

i) Analize podataka za identifikaciju procesa (Indiffg, D.Bonacin) - Nekumulativni (lokalni) i kumulativni (globalni) procesi kao priprema i

nadopuna Indiffg algoritma.

/74

6.5. Kraći opis tretmana Projekt je zamišljen i realiziran na način da je temeljna koncepcijska postavka uokvirena definicijom dva različita tretmanska postupka. Jedan je uobičajeni standardni, a drugi posebno pripremljeni eksperimentalni. Ciljevi, programski zadaci, operatori, sadržaji, opterećenja i očekivani efekti aktualnog programa zadani su u nizu publikacija poput : “Plan i program odgoja i osnovnog obrazovanja. Tjelesno i zdravstveno područje, Vjesnik ministarstva za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu Hrvatske, Zagreb, 6 (1984).” Kadar koji je provodio i jedan i drugi postupak prije početka nastave posebno je instruiran uz pomoć seminara radi osiguranja kvalitete realizacije. Svrha seminara bila je da se ujednače kriteriji pod kojima se nastava realizira, kako bi se osigurala vjerodostojnost i provedenih oblika nastavnog rada, ali i vjerodostojnost rezultata koji će se dobiti mjerenjem. Na taj način su se maksimalno potisnuli i eliminirali neželjeni učinci slučajnih i nesistematskih faktora koji su mogli kontaminirati neposredni rad, a time i rezultate pa, dakako, i zaključke istraživanja u projektu. Realizacija nastave se stalno pratila, kako bi se osiguralo izvršenje zadataka i punog fonda sati za raspoloživo vrijeme. Posebno se inzistiralo da uvjeti realizacije nastave budu maksimalno izjednačeni za sve skupine ispitanika. Kod eksperimentalne skupine se vršilo reprogramiranje na način da su opterećenja i sadržaji realizirani “korak po korak” zbog ograničenih mogućnosti anticipacije naknadnih efekata neposrednog rada. Prvi i kontrolni tretmanski postupak predstavlja standardni aktualni program rada s djecom u prvim razredima osnovne škole. Taj tretman u velikom svom dijelu planski i programski je definiran i prihvaćen od strane nadležnih tijela, a sprovodi ga kadar educiran za provođenje nastave Tjelesne i zdravstvene kulture, tj. učitelji razredne nastave. Iz tih razloga nije ga potrebno posebno detaljno iznositi.

/75

Drugi i eksperimentalni tretmanski postupak realiziran je na slijedeći način : A) Plan nastavnih sadržaja Tjelesne i zdravstvene kulture tijekom jedne

školske godine kod eksperimentalnih skupina :

Mjeseci

Sadržaji IX X XI XII I II III IV V VI UkupnoMjerenja 4 4 8

Hodanja i trčanja 1 2 1 1 1 1 1 2 1 11Atletika Skakanja 1 2 1 1 1 1 1 1 1 10

Bacanja 2 1 1 1 1 1 1 1 9 Vježbe na tlu 1 2 2 1 1 1 1 2 1 12

Sp.gimn. Vježbe na spravama 1 2 1 1 1 1 1 1 9 Preskoci 1 2 1 1 1 1 1 8 Osnove tehnike sp.igara 1 1 1 1 1 1 1 1 8

Igre Elementarne igre 1 1 1 1 1 1 6 Štafetne igre 1 1 1 1 1 1 1 7 Ekipne igre 1 1 1 2 1 2 1 9 Sp. gimnastika 1 1 2

Natjecanja "Graničari" 1 1 2 Atletika 2 2 4

Opće pripremne vježbe Na svakom satu Ukupno 9 12 12 9 9 11 12 12 11 8 105

(Napomena : Prikazani sati predstavljaju školske sate.) B) Program kinezioloških aktivnosti jednogodišnje nastave Tjelesne i

zdravstvene kulture kod eksperimentalne skupine polaznika osnovne škole : ATLETIKA Hodanja i trčanja : Hodanje različitim tempom. Hodanje na prstima, preko pete, unutrašnjih i vanjskih dijelova stopala. Hodanje i trčanje s promjenom smjera. Trčanje umjerenim tempom do 3 minute. Brzo trčanje do 20 m sa startom iz različitih položaja. Brzo trčanje do 30 m iz visokog i niskog starta. Skokovi i preskoci (skakanja) : Preskoci kratke i duge vijače sunožnim odrazima. Nagazni skok na povišenje do 40 cm i saskok. Skokovi preko prepreka do 40 cm visine. Skok u dalj s mjesta. Skok u dalj iz zaleta s daske doskokom na strunjače. Skok uvis “škarama” kosim zaletom s lijeve i desne strane.

/76

Bacanja : Bacanje loptice 200 g s mjesta i sa zaletom od 3-4 m. Gađanje lopticom u cilj iz raznih položaja s udaljenosti do 4 m. Bacanje medicinke do 1 kg objema rukama suvanjem. Bacanje lopte objema rukama zamahom iznad glave. Bacanje lopte jednom rukom preko glave. SPORTSKA GIMNASTIKA Vježbe na tlu : Bočno kotrljanje. Kolut naprijed. Kolut natrag. Kolut naprijed i natrag povezano. Iz upora čučečeg poskokom u upor ležeći na rukama i obratno. Upori na tlu, na prirodnim i umjetnim preprekama. Leteći kolut na debele strunjače. Stav na rukama uz pomaganje. Vježbe na spravama : Hodanje uzduž švedske klupe s okretom od 180 o. Vis na preprekama. Ljuljanje na krugovima s protrčavanjem. Preskoci : Naskok na sanduk i kozlić u upor te saskok. Raznoška preko kozlića do 80 cm visine. IGRE Osnovne tehnike sportskih igara : Hvatanje i dodavanje lopte. Vođenje lopte rukom. Vršno odbijanje i dodavanje odbojkaške lopte. Elementarne i štafetne igre : Elementarne igre s trčanjem, skakanjem, bacanjima, hvatanjem… Štafetne igre s pomagalima i bez njih. Ekipne igre : Igra “Graničara” (Između dvije vatre). OPĆE PRIPREMNE VJEŽBE Pripremnim vježbama bez pomagala (palice, lopte, vijače, medicinke) utjecati na razvoj mišične mase, na pokretljivost zglobova, te utjecati na razvoj faktora snage (posebno eksplozivne), koordinacije, fleksibilnosti i aerobne izdržljivosti.

/77

7. REZULTATI I RASPRAVA

/78

7.1. Metrijske karakteristike varijabli U kineziološkoj znanstvenoj praksi već dulje vrijeme uobičajeno je mjeriti iste varijable uzastopno s više mjerenja, tzv. čestica (itema), kad god je to moguće. Ovo iz razloga što se kod takvih paralelnih testovnih rezultata, iz kojih se generira stvarni rezultat znatno smanjuju pogreške raznog tipa (utjecaj mjeritelja, utjecaj nesistematskih faktora, utjecaji različite razine motivacije, utjecaji specifičnosti samog testa, utjecaji environmentalnih uvjeta okoline, kao i mnogi drugi utjecaji). Ovo je moguće iz razloga što u ponovljenim mjerenjima, a posebno kad se radi i o podacima iz različitih vremenskih točaka, nesumnjivo u finalnom rezultatu pojedinih entiteta ostaje samo onaj dio testa koji mjeri kod svih ispitanika i u svim mjernim točkama samo ono što je svim pokušajima zajedničko. Zbog toga se znatno povećava pouzdanost testa, kao i vjerodostojnost da se mjerilo upravo ono što se mjeriti i željelo. Dakako da testove sa znatnim energetskim angažmanom nije moguće mjeriti više puta uzastopno, pogotovo kao kod ovako sitne djece kao u ovom radu, pa su iz tih razloga tri testa jednoitemski. Svi ostali testovi su troitemski, pa je i iz njih generirani rezultat kompozit dobijen funkcijom iz tri mjerenja. Ta funkcija je ustvari jedna linearna kombinacija (projekcije na prvi glavni predmet mjerenja čestica reskaliranih na antiimage kovarijance koji dopušta nenulte kovarijance između varijabli pogreške) koja se u mnogim istraživanjima pokazala kao dosta rezistentna na utjecaje sistematskih i nesistematskih pogreški mjerenja. Iako su u ovom radu dosta slični rezultati dobijeni i jednostavnijom tehnikom linearnog kombiniranja, tj. aritmetičkim sredinama čestica (autor je to provjerio) ipak se čini da je tako dobijena faktorska valjanost testova nešto malo lošija. Od ogromne količine podataka vezanih uz metrijske karakteristike varijabli, za potrebe ovog rada odabrane su one koje na jednostavni ali razumljiv način daju informacije o kvaliteti mjerenja na razini čestica. Druge metode utvrđivanja kvalitete metrijskih karakteristika (pragmatička valjanost, faktorska i sl.) neće biti prezentirane jer ne daju nikakve dodatne informacije o navedenim zadacima provjere metrijskih karakteristika.

/79

Za potrebe ovog rada odabrani su oni pokazatelji metrijskih karakteristika koji na dosta jasan način mogu ilustrirati koliko su upotrijebljene varijable izmjerene kvalitetno, kako bi podaci bili upotrebljivi za daljnje razmatranje i generiranje zaključaka. Ti podaci prikazani su u Tablici 1. i Tablici 2.

Tablica 1. Metrijske karakteristike varijabli u sva tri mjerenja (učenici)

Varijabla n Rms Msa Hom Tau α−m Rtt1 K-C Chr λ-6 Rh1 AVIT 3 1.00 0.76 0.99 0.98 0.88 0.99 0.99 0.99 0.99 0.98ADUN 3 0.99 0.78 0.97 0.98 0.88 0.98 0.98 0.98 0.99 0.98ADUR 3 0.99 0.78 0.98 0.97 0.88 0.98 0.98 0.98 0.99 0.98ADRZ 3 0.98 0.79 0.91 0.95 0.88 0.94 0.98 0.98 0.99 0.98ADIK 3 0.98 0.79 0.91 0.95 0.88 0.95 0.98 0.98 0.99 0.98ASIR 3 0.98 0.78 0.96 0.95 0.87 0.95 0.98 0.97 0.99 0.97ASIK 3 0.98 0.77 0.95 0.96 0.87 0.96 0.97 0.97 0.99 0.98ATEZ 3 1.00 0.80 0.99 0.99 0.89 0.99 0.99 0.99 0.99 0.99AOPL 3 0.98 0.79 0.97 0.97 0.88 0.97 0.99 0.98 0.99 0.98AOPK 3 0.98 0.78 0.97 0.97 0.88 0.96 0.98 0.98 0.99 0.98AOGK 3 0.99 0.78 0.95 0.96 0.88 0.94 0.98 0.98 0.99 0.98AKNN 3 0.97 0.77 0.92 0.94 0.88 0.92 0.97 0.97 0.99 0.98AKNL 3 0.97 0.76 0.93 0.95 0.88 0.93 0.98 0.98 0.99 0.99AKNT 3 0.98 0.79 0.92 0.94 0.88 0.92 0.98 0.97 0.99 0.99MKUS 3 0.88 0.73 0.87 0.90 0.88 0.95 0.92 0.93 0.95 0.97MPOL 3 0.80 0.71 0.83 0.87 0.85 0.95 0.92 0.93 0.95 0.97MP2O 3 0.50 0.65 0.59 0.85 0.80 0.70 0.85 0.83 0.90 0.91MPRR 3 0.94 0.77 0.89 0.94 0.87 0.98 0.94 0.93 0.97 0.97MTAP 3 0.90 0.74 0.86 0.93 0.87 0.94 0.95 0.95 0.94 0.96MTAN 3 0.86 0.73 0.89 0.92 0.86 0.93 0.91 0.92 0.93 0.94MSDM 3 0.89 0.78 0.92 0.91 0.86 0.94 0.91 0.92 0.97 0.95MBLD 3 0.86 0.76 0.87 0.92 0.87 0.93 0.90 0.90 0.93 0.94M20V 3 0.87 0.76 0.90 0.91 0.86 0.94 0.92 0.93 0.94 0.95MDTS 1 MVIS 1 FT3M 1

/80

Iz Tablice 1. je vidljivo da doslovno sve varijable pokazuju izvanredne metrijske karakteristike, što za morfološke varijable nije nimalo iznenađujuće. Jasno je da je, s metrijskog aspekta, varijabilnost i kompleksnost ovih dimenzija iznimno mala, pa je slijedom toga i metrijski prostor jako visoke pouzdanosti. No, ugodno je saznanje da je motorički prostor jednako kvalitetno opisan, tj. da su testovi zaista visoke pouzdanosti, iako sistematski nešto manje nego morfološki. Mjerenja jesu rađena jako pažljivo, no ipak je ova spoznaja od suštinske važnosti, jer u suprotnom bi bilo jasno da su podaci kontaminirani raznim sistematskim i nesistematskim utjecajima, čime bi naravno bili potpuno neupotrebljivi. Očekivano neznatno slabije metrijske karakteristike pokazuje varijabla za procjenu ravnoteže, što je također razumljivo, budući se radi o jako osjetljivom mjernom instrumentu koji pokazuje znatnu varijabilnost, ne samo u minorno različitim uvjetima, već čak i od ispitanika do ispitanika. Ipak, ono što je u daljnjim procedurama obrade ovog testa ostalo, zaista je zajednički predmet mjerenja, pa se razložno može pretpostaviti kako se radi zaista o ravnoteži, odnosno regulativnom mehanizmu koji je odgovoran za održavanje stava i povratak entiteta u stabilno ravnotežno stanje, nakon eventualnog manjeg izbacivanja projekcije centra težišta sustava izvan idealnog, ali još uvijek unutar granica sigurnosti. Realno je pretpostaviti kako je za finu regulaciju mehanizma koji reagira na manje podražaje potrebna sprega vestibularnog aparata i složenog upravljačkog sklopa pri čemu se impulsi prenose brzim vlaknima. Upravo zato, a zbog velike kompleksnosti ovog testa, zaista je ugodno vidjeti parametre za procjenu metrijskih karakteristika. I ostali motorički testovi su kvalitetno izmjereni, pa sve zajedno predstavlja izvrsnu osnovu za razmišljanje po kojemu se budući rezultati složenih obrada neće moći promatrati pod vidom trivijalnih pogrešaka nastalih mjerenjem, jer to jednostavno nije bio slučaj. Rezultati metrijskih karakteristika učenica (Tablica 2.), postavljeni su potpuno na identičan način, te posebna interpretacija niti nije potrebna, osim saznanja da su i rezultati učenica pokazali izvanrednu vjerodostojnost i pouzdanost. Svim mjeriteljima zaista treba odati puno priznanje za odgovorno i kvalitetno izvršeni posao, čime su se stekle pretpostavke za raspolaganje podacima na znanstveno prihvatljiv način.

/81

Tablica 2. Metrijske karakteristike varijabli u sva tri mjerenja (učenice)

Varijabla n Rms Msa Hom Tau α−m Rtt1 K-C Chr λ-6 Rh1AVIT 3 1.00 0.79 0.99 0.99 0.89 1.00 0.99 0.99 0.99 0.98ADUN 3 1.00 0.78 0.98 0.98 0.88 0.99 0.98 0.98 0.99 0.98ADUR 3 1.00 0.80 0.97 0.98 0.87 0.99 0.98 0.98 0.99 0.98ADRZ 3 0.99 0.78 0.92 0.96 0.87 0.98 0.98 0.98 0.99 0.98ADIK 3 0.98 0.78 0.92 0.95 0.88 0.98 0.98 0.98 0.99 0.98ASIR 3 0.97 0.79 0.96 0.95 0.88 0.97 0.98 0.98 0.99 0.97ASIK 3 0.97 0.79 0.96 0.95 0.87 0.97 0.98 0.98 0.99 0.98ATEZ 3 1.00 0.79 0.99 0.99 0.88 1.00 0.99 0.99 0.99 0.99AOPL 3 0.99 0.78 0.96 0.96 0.86 0.98 0.99 0.98 0.99 0.98AOPK 3 0.98 0.80 0.96 0.96 0.87 0.98 0.98 0.98 0.99 0.98AOGK 3 1.00 0.79 0.96 0.96 0.88 0.98 0.98 0.98 0.99 0.98AKNN 3 0.99 0.78 0.93 0.94 0.87 0.95 0.98 0.98 0.99 0.99AKNL 3 0.99 0.77 0.93 0.93 0.87 0.95 0.98 0.98 0.99 0.99AKNT 3 0.98 0.77 0.94 0.95 0.87 0.96 0.98 0.98 0.99 0.99MKUS 3 0.87 0.74 0.86 0.89 0.87 0.94 0.93 0.93 0.94 0.96MPOL 3 0.85 0.72 0.82 0.87 0.86 0.95 0.91 0.91 0.95 0.97MP2O 3 0.51 0.65 0.65 0.85 0.82 0.69 0.87 0.89 0.91 0.92MPRR 3 0.93 0.75 0.90 0.93 0.87 0.97 0.95 0.95 0.96 0.96MTAP 3 0.88 0.76 0.91 0.90 0.85 0.95 0.93 0.94 0.93 0.96MTAN 3 0.85 0.74 0.90 0.91 0.86 0.93 0.90 0.91 0.92 0.93MSDM 3 0.87 0.77 0.90 0.90 0.87 0.95 0.91 0.91 0.96 0.95MBLD 3 0.86 0.77 0.89 0.92 0.88 0.94 0.91 0.91 0.93 0.93M20V 3 0.86 0.76 0.91 0.90 0.87 0.94 0.91 0.91 0.93 0.94MDTS 1 MVIS 1 FT3M 1

/82

7.2. Osnovni statistički parametri

Tablica 3. Osnovni parametri varijabli u sva tri mjerenja (učenici - exp. grupa) Varijabla Mjerenje X σ Min Max Max-D Skew Kurt 1 128.49 5.34 113.97 146.83 0.032 0.255 3.199

1. AVIT 2 132.27 5.40 118.50 148.53 0.033 0.138 2.852 3 136.07 5.74 120.50 150.57 0.018 0.076 2.779 1 71.37 3.62 60.77 81.57 0.015 0.022 3.482

2. ADUN 2 73.95 3.77 63.13 82.07 0.052 -0.041 3.036 3 76.25 4.10 65.69 86.59 0.029 0.025 2.795 1 53.33 2.81 42.93 61.20 0.022 -0.094 3.747

3. ADUR 2 54.51 2.76 46.00 63.20 0.036 0.132 3.388 3 55.90 2.86 48.16 65.67 0.032 0.306 3.439 1 4.20 0.26 3.57 5.00 0.066 0.312 3.134

4. ADRZ 2 4.32 0.25 3.67 5.03 0.038 0.296 3.291 3 4.44 0.26 3.80 5.20 0.028 0.335 3.395 1 7.75 0.46 6.80 8.67 0.038 0.001 2.117

5. ADIK 2 7.93 0.47 7.00 8.00 0.048 -0.019 2.132 3 8.10 0.47 7.12 9.03 0.027 -0.049 2.243 1 27.29 1.44 23.50 30.33 0.063 -0.117 2.929

6. ASIR 2 28.52 1.47 25.00 32.53 0.040 0.189 3.299 3 29.85 1.67 26.16 35.63 0.051 0.601 4.037 1 20.15 1.50 15.50 24.27 0.044 0.165 3.572

7. ASIK 2 21.42 1.36 18.50 25.13 0.050 0.313 3.010 3 22.55 1.52 18.88 26.17 0.032 0.092 2.978 1 27.13 4.43 18.00 43.00 0.033 0.608 3.487

8. ATEZ 2 30.22 4.34 20.50 44.83 0.042 0.514 3.443 3 33.38 4.57 23.33 47.98 0.028 0.565 3.515 1 18.16 1.53 14.00 22.17 0.031 0.168 2.970

9. AOPL 2 18.88 1.50 15.17 22.47 0.027 0.163 2.705 3 19.60 1.63 15.51 23.10 0.030 0.073 2.579 1 25.86 2.11 21.57 31.33 0.055 0.346 2.475

10. AOPK 2 26.85 2.08 23.07 32.47 0.044 0.444 2.683 3 27.88 2.09 23.83 33.44 0.031 0.381 2.842 1 61.66 4.08 52.60 79.60 0.049 0.653 4.702

11. AOGK 2 63.11 3.95 53.93 79.83 0.023 0.617 4.512 3 64.67 3.92 56.14 80.31 0.042 0.508 4.049 1 11.38 3.64 5.83 22.40 0.106 1.082 3.801

12. AKNN 2 10.43 3.29 5.00 20.43 0.086 0.950 3.770 3 9.42 3.30 3.69 19.36 0.071 0.832 3.682 1 7.12 3.31 3.47 24.97 0.150 2.961 13.891

13. AKNL 2 6.54 2.96 3.63 20.77 0.159 2.577 10.720 3 5.69 2.88 2.63 19.31 0.155 2.489 10.297 1 8.03 5.27 2.97 30.23 0.181 1.900 6.470

14. AKNT 2 6.23 3.85 2.60 22.93 0.166 2.383 9.039 3 4.90 3.68 0.97 21.16 0.173 2.469 9.680

/83

Tablica 3. (nastavak) Varijabla Mjerenje X σ Min Max Max-D Skew Kurt 1 16.36 1.96 12.20 25.33 0.064 1.086 6.036

15. MKUS 2 14.14 1.56 10.73 19.61 0.075 0.694 3.834 3 13.38 1.71 9.73 18.32 0.036 0.408 3.171 1 22.84 5.77 11.74 40.17 0.060 0.633 3.094

16. MPOL 2 16.52 3.74 9.33 26.67 0.050 0.559 2.640 3 14.38 4.02 6.96 25.83 0.073 0.581 2.787 1 1.62 0.69 0.17 5.00 0.087 1.393 6.846

17. MP2O 2 2.20 0.78 0.27 5.54 0.042 0.942 5.069 3 2.91 0.98 0.43 7.43 0.081 1.041 6.024 1 37.00 8.75 19.01 59.01 0.034 0.085 2.626

18. MPRR 2 42.56 8.29 20.84 62.67 0.022 0.047 2.701 3 47.23 8.52 22.98 66.55 0.019 -0.088 2.781 1 18.78 2.54 13.00 28.33 0.053 0.480 4.215

19. MTAP 2 21.67 2.71 13.00 31.99 0.059 0.630 5.199 3 22.94 3.03 13.33 33.98 0.064 0.662 5.115 1 15.49 1.96 8.99 22.68 0.060 -0.244 4.850

20. MTAN 2 17.53 1.88 12.01 23.33 0.030 0.023 3.670 3 18.75 2.09 13.64 25.87 0.018 0.289 3.672 1 113.62 16.86 75.00 163.35 0.028 0.167 3.436

21. MSDM 2 129.00 15.80 91.67 166.01 0.070 -0.210 2.325 3 136.58 17.00 94.75 175.26 0.080 -0.156 2.257 1 10.16 2.82 3.27 19.16 0.034 0.280 2.895

22. MBLD 2 12.44 3.03 6.43 24.33 0.031 0.457 3.731 3 14.67 3.34 7.90 26.26 0.035 0.620 3.547 1 4.90 0.43 4.10 6.30 0.035 0.270 2.942

23. M20V 2 4.48 0.34 3.80 5.50 0.046 0.342 2.929 3 4.34 0.36 3.66 5.41 0.039 0.424 2.944 1 21.29 6.12 0.00 34.00 0.043 -0.522 3.312

24. MDTS 2 27.98 5.59 13.00 40.00 0.052 -0.555 2.765 3 32.76 6.01 16.27 45.87 0.069 -0.310 2.722 1 9.14 6.75 0.00 42.20 0.092 1.843 7.901

25. MVIS 2 21.49 12.42 2.20 65.80 0.109 1.281 4.986 3 26.20 14.96 3.00 81.37 0.103 1.382 5.595 1 436.68 65.42 250.00 570.00 0.027 -0.008 2.705

26. FT3M 2 531.73 63.79 350.00 685.00 0.076 -0.438 2.765 3 590.85 70.16 422.13 777.47 0.093 -0.472 2.914 Test = 0.1424

/84

U Tablicama 3. i 4. nalaze se osnovni statistički parametri za učenike u sva tri mjerenja. Koliko je vidljivo, prije svega se sve varijable ponašaju očekivano u smislu formiranja distribucije. Normalitet je očuvan u svim varijablama osim onih koje procjenjuju potkožno masno tkivo, što je također razumljivo, budući u populaciji i inače egzistira mali broj entiteta s jako velikim kožnim naborima, pa je to ponovno potvrđeno. Zakrivljenost i spljoštenost kao statistički momenti koji dodatno opisuju distribuciju su također uglavnom u očekivanim vrijednostima, osim možda u slučaju izdržaja u visu i testa za procjenu ravnoteže, koji pokazuju zakrivljeni karakter, što je također razumljivo, obzirom na i inače specifičan varijabilitet ovih testova u ovom uzrastu, gdje jako mali broj pojedinaca pripada zoni boljih rezultata. Kao i kod metrijskih karakteristika, jednako se distribucije ponašaju i kod uzoraka dječaka i djevojčica (Tablice 4., 5. i 6.), što je također lijepo saznanje, jer to znači da su za rezultate odgovorni isti mehanizmi, isti uvjeti mjerenja i isti specificiteti samih testova, što bi u suprotnome smanjilo naše povjerenje u izvorne rezultate, a time naravno i u rezultate generirane procedurama višeg reda. Ovako, pouzdano se može tvrditi da su podaci s kojima se ulazi u slijedeće statističke procedure vjerodostojni i pružaju jako visoki stupanj garancije da neće proizvoditi nekontrolirane oscilacije, pa će i procedure koje pokazuju veliku osjetljivost na pojedinačne ekstremne i slične varijacije izvornih rezultata također biti pouzdane i vjerodostojne. Time su osigurani primarni tehnički preduvjeti za eksplikaciju svih mehanizama višeg reda (faktori, taxoni, diskriminativne funkcije,…) a jednako i preduvjeti za genezu parametara relokacije entiteta i objektivnu procjenu pozicioniranja entiteta na taxone ili eksplikaciju procesnih funkcija. Elementarna usporedba rezultata s rezultatima drugih istraživanja je, dakako, moguća, ali u logici ovog rada nema baš nekog prevelikog smisla zbog same metodologijske orijentacije. U svakom slučaju i takva komparacija je moguća, obzirom da su osnovni podaci (aritmetičke sredine i standardne devijacije) dovoljni i dostupni za takvu usporedbu.

/85

Tablica 4. Osnovni parametri varijabli u sva tri mjerenja (učenici - kontr. grupa) Varijabla Mjerenje X σ Min Max Max-D Skew Kurt 1 128.37 5.52 114.00 141.00 0.031 0.255 3.199

1. AVIT 2 131.44 5.53 116.13 144.07 0.049 0.138 2.852 3 134.83 5.69 120.51 148.24 0.061 0.076 2.779 1 71.52 3.77 60.00 82.10 0.032 0.022 3.482

2. ADUN 2 73.41 3.69 61.67 83.43 0.035 -0.041 3.036 3 75.58 3.78 62.82 84.84 0.045 0.025 2.795 1 52.63 3.10 43.77 65.70 0.067 -0.094 3.747

3. ADUR 2 53.86 3.13 44.53 67.00 0.051 0.132 3.388 3 55.36 3.22 44.82 67.83 0.043 0.306 3.439 1 4.19 0.25 3.63 4.87 0.036 0.312 3.134

4. ADRZ 2 4.31 0.26 3.83 4.90 0.040 0.296 3.291 3 4.43 0.27 3.97 5.08 0.051 0.335 3.395 1 7.73 0.48 6.50 9.50 0.044 0.001 2.117

5. ADIK 2 7.88 0.48 6.70 9.57 0.060 -0.019 2.132 3 8.04 0.48 6.93 9.82 0.033 -0.049 2.243 1 27.18 1.64 20.30 30.40 0.095 -0.117 2.929

6. ASIR 2 28.10 1.53 20.83 32.00 0.098 0.189 3.299 3 29.43 1.52 22.47 33.50 0.077 0.601 4.037 1 20.46 1.36 17.33 23.50 0.056 0.165 3.572

7. ASIK 2 21.34 1.21 18.07 24.00 0.025 0.313 3.010 3 22.43 1.28 18.81 25.38 0.031 0.092 2.978 1 26.90 4.36 16.50 44.00 0.100 0.608 3.487

8. ATEZ 2 29.25 4.54 20.00 45.00 0.094 0.514 3.443 3 32.13 4.73 21.93 49.33 0.064 0.565 3.515 1 17.39 1.44 13.90 23.07 0.054 0.168 2.970

9. AOPL 2 18.10 1.47 14.47 24.30 0.050 0.163 2.705 3 18.84 1.52 15.42 24.74 0.065 0.073 2.579 1 25.65 2.26 19.20 34.03 0.033 0.346 2.475

10. AOPK 2 26.65 2.23 20.07 36.03 0.033 0.444 2.683 3 27.76 2.22 21.92 36.80 0.040 0.381 2.842 1 59.60 3.87 49.90 71.17 0.066 0.653 4.702

11. AOGK 2 60.81 3.76 51.00 71.50 0.064 0.617 4.512 3 62.21 3.81 52.13 73.68 0.055 0.508 4.049 1 11.51 3.61 6.17 25.90 0.069 1.082 3.801

12. AKNN 2 10.82 3.68 4.00 25.43 0.044 0.950 3.770 3 9.91 3.77 1.99 24.58 0.062 0.832 3.682 1 6.88 2.89 3.77 18.67 0.200 2.961 13.891

13. AKNL 2 6.68 2.57 3.23 18.40 0.171 2.577 10.720 3 5.92 2.59 1.97 18.08 0.157 2.489 10.297 1 6.76 4.13 3.20 27.27 0.194 1.900 6.470

14. AKNT 2 6.56 3.95 3.00 21.03 0.192 2.383 9.039 3 5.55 3.81 1.66 19.71 0.180 2.469 9.680

/86

Tablica 4. (nastavak) Varijabla Mjerenje X σ Min Max Max-D Skew Kurt 1 16.08 1.99 11.23 24.70 0.076 1.086 6.036

15. MKUS 2 14.14 1.67 10.13 20.06 0.078 0.694 3.834 3 13.42 1.87 9.77 19.82 0.065 0.408 3.171 1 23.05 7.12 11.69 57.84 0.080 0.633 3.094

16. MPOL 2 17.39 4.30 11.37 33.99 0.086 0.559 2.640 3 15.43 4.57 5.24 33.29 0.106 0.581 2.787 1 1.85 0.69 0.27 3.96 0.027 1.393 6.846

17. MP2O 2 2.06 0.80 0.90 4.54 0.067 0.942 5.069 3 2.75 0.95 1.29 5.83 0.122 1.041 6.024 1 36.67 8.08 21.34 60.01 0.054 0.085 2.626

18. MPRR 2 37.62 6.86 20.83 56.69 0.042 0.047 2.701 3 41.51 7.16 22.20 63.56 0.023 -0.088 2.781 1 19.81 3.08 12.00 30.67 0.028 0.480 4.215

19. MTAP 2 20.88 2.31 13.66 25.67 0.036 0.630 5.199 3 21.83 2.38 14.70 27.71 0.040 0.662 5.115 1 15.96 1.93 11.33 20.67 0.052 -0.244 4.850

20. MTAN 2 17.19 1.82 12.33 22.33 0.034 0.023 3.670 3 18.23 2.06 12.71 23.42 0.035 0.289 3.672 1 112.07 17.62 56.65 155.00 0.021 0.167 3.436

21. MSDM 2 127.57 19.44 81.65 171.33 0.029 -0.210 2.325 3 135.44 21.89 86.01 186.53 0.030 -0.156 2.257 1 10.78 3.22 3.17 22.00 0.053 0.280 2.895

22. MBLD 2 12.02 3.62 4.83 23.33 0.050 0.457 3.731 3 14.28 4.07 6.75 28.12 0.050 0.620 3.547 1 4.97 0.42 4.07 6.03 0.059 0.270 2.942

23. M20V 2 4.70 0.37 3.97 5.87 0.073 0.342 2.929 3 4.60 0.39 3.86 5.81 0.089 0.424 2.944 1 21.83 7.20 5.00 39.00 0.041 -0.522 3.312

24. MDTS 2 24.88 6.32 4.00 45.00 0.065 -0.555 2.765 3 29.25 6.72 5.17 54.77 0.034 -0.310 2.722 1 12.86 9.99 0.00 50.50 0.123 1.843 7.901

25. MVIS 2 14.78 10.23 0.00 63.00 0.073 1.281 4.986 3 17.41 11.66 0.70 67.40 0.074 1.382 5.595 1 452.08 46.51 345.00 560.00 0.055 -0.008 2.705

26. FT3M 2 478.86 57.77 360.00 660.00 0.036 -0.438 2.765 3 518.06 67.16 377.00 775.33 0.048 -0.472 2.914 Test = 0.1501

/87

Tablica 5. Osnovni parametri varijabli u sva tri mjerenja (učenice - exper. grupa) Varijabla Mjerenje X σ Min Max Max-D Skew Kurt 1 126.32 5.24 114.77 139.23 0.025 0.138 2.795

1. AVIT 2 130.33 5.52 118.07 144.23 0.028 0.047 2.663 3 134.26 5.84 121.20 149.07 0.028 0.074 2.672 1 70.70 3.85 61.10 86.70 0.018 0.534 4.772

2. ADUN 2 73.57 4.25 64.13 88.93 0.064 0.426 3.873 3 75.98 4.45 66.73 91.81 0.059 0.527 3.873 1 52.21 2.81 44.97 60.17 0.064 0.092 3.625

3. ADUR 2 53.24 2.73 47.13 61.50 0.041 0.266 3.381 3 54.57 2.79 47.91 62.48 0.030 0.226 2.955 1 4.01 0.23 3.50 4.60 0.054 0.113 2.534

4. ADRZ 2 4.13 0.23 3.60 4.80 0.023 0.238 2.827 3 4.25 0.24 3.71 5.00 0.027 0.220 2.879 1 7.41 0.39 6.50 8.43 0.033 0.361 2.998

5. ADIK 2 7.58 0.40 6.80 8.57 0.037 0.351 2.648 3 7.75 0.42 6.92 8.78 0.036 0.439 2.533 1 26.76 1.50 20.50 30.27 0.041 -1.093 6.427

6. ASIR 2 28.12 1.25 25.17 31.40 0.029 0.245 2.881 3 29.48 1.55 26.02 34.24 0.038 0.415 2.940 1 19.70 1.50 16.20 24.17 0.060 0.174 3.419

7. ASIK 2 20.83 1.28 18.13 24.70 0.040 0.469 3.143 3 21.93 1.32 18.67 25.48 0.035 0.228 2.757 1 25.44 4.24 16.33 38.50 0.068 0.808 3.938

8. ATEZ 2 28.67 4.51 19.17 43.00 0.068 0.726 3.622 3 31.77 4.85 21.29 45.77 0.066 0.662 3.259 1 17.81 1.56 13.67 23.07 0.068 0.421 3.510

9. AOPL 2 18.64 1.64 14.27 23.73 0.031 0.138 3.051 3 19.47 1.75 14.80 24.36 0.044 0.161 2.790 1 26.39 2.11 20.43 32.50 0.039 0.278 3.413

10. AOPK 2 27.21 2.20 20.93 33.83 0.023 0.146 3.320 3 28.28 2.33 22.67 35.59 0.041 0.213 3.168 1 59.96 4.35 49.17 72.60 0.066 0.605 3.282

11. AOGK 2 61.52 4.31 50.17 73.87 0.072 0.624 3.442 3 63.14 4.33 52.33 75.52 0.086 0.589 3.215 1 12.89 4.24 6.53 26.43 0.080 1.138 3.975

12. AKNN 2 11.97 4.07 4.07 25.67 0.094 0.940 3.768 3 10.81 4.07 1.79 24.06 0.075 0.849 3.790 1 8.14 3.61 4.17 24.10 0.157 1.764 6.495

13. AKNL 2 7.38 3.43 3.60 22.77 0.153 2.262 8.778 3 6.42 3.35 2.39 22.00 0.157 2.167 8.445 1 8.87 5.77 3.00 29.17 0.164 1.560 4.814

14. AKNT 2 7.13 4.80 2.73 26.63 0.217 2.009 6.686 3 5.72 4.58 0.13 24.69 0.163 2.082 7.165

/88

Tablica 5. (nastavak) Varijabla Mjerenje X σ Min Max Max-D Skew Kurt 1 17.09 2.05 12.16 25.68 0.078 1.081 5.934

15. MKUS 2 14.70 1.63 11.00 22.32 0.041 0.848 5.897 3 13.87 1.83 9.22 21.00 0.030 0.331 3.973 1 25.47 6.66 13.93 57.34 0.087 1.610 7.631

16. MPOL 2 18.62 4.47 10.37 36.42 0.054 1.247 5.165 3 16.30 4.56 7.79 31.59 0.061 0.808 3.667 1 1.54 0.61 0.47 3.75 0.104 1.110 4.325

17. MP2O 2 2.13 0.84 0.70 5.36 0.048 0.924 4.072 3 2.87 1.04 1.05 7.24 0.067 0.943 4.500 1 42.04 7.94 21.34 62.67 0.029 -0.046 2.681

18. MPRR 2 48.29 8.83 30.17 66.00 0.038 0.092 2.182 3 53.36 9.67 34.98 73.25 0.065 0.233 2.253 1 18.49 2.21 12.67 24.67 0.036 0.320 3.261

19. MTAP 2 22.12 2.90 12.33 32.01 0.068 -0.159 4.952 3 23.60 3.45 12.77 37.91 0.054 0.239 5.402 1 15.96 1.56 11.34 19.00 0.052 -0.337 2.700

20. MTAN 2 18.33 1.94 11.36 22.67 0.024 0.003 3.478 3 19.63 2.31 12.25 25.35 0.060 0.196 3.156 1 105.35 18.51 51.65 151.64 0.025 -0.037 3.002

21. MSDM 2 121.59 17.26 71.67 158.30 0.058 -0.403 3.287 3 128.92 17.88 76.38 169.38 0.045 -0.403 3.277 1 7.00 2.01 2.93 13.50 0.094 0.880 3.658

22. MBLD 2 8.94 2.27 3.17 15.87 0.041 0.446 3.102 3 10.94 2.60 5.58 18.07 0.075 0.466 3.062 1 5.13 0.49 4.17 6.67 0.023 0.356 3.283

23. M20V 2 4.64 0.40 3.93 5.63 0.077 0.269 2.333 3 4.47 0.42 3.57 5.55 0.026 0.236 2.523 1 19.70 5.73 2.00 33.00 0.066 -0.538 3.495

24. MDTS 2 26.44 5.57 6.00 38.00 0.055 -0.532 3.522 3 31.06 6.27 9.67 46.97 0.031 -0.140 3.440 1 9.05 7.03 0.00 44.30 0.147 1.529 6.948

25. MVIS 2 19.87 10.70 1.60 61.00 0.061 1.177 5.351 3 23.91 12.38 1.97 76.00 0.073 1.207 5.574 1 416.60 67.30 280.00 567.00 0.037 0.106 2.305

26. FT3M 2 503.24 62.50 350.00 625.00 0.034 -0.192 2.421 3 557.54 63.81 413.83 691.93 0.025 -0.100 2.341 Test = 0.1470

/89

Tablica 6. Osnovni parametri varijabli u sva tri mjerenja (učenice - kontr. grupa) Varijabla Mjerenje X σ Min Max Max-D Skew Kurt 1 127.46 5.40 113.37 141.50 0.028 -0.066 2.791

1. AVIT 2 130.65 5.78 116.63 148.00 0.040 0.047 3.112 3 134.22 6.04 117.40 150.63 0.039 0.009 3.212 1 71.48 3.98 62.10 84.00 0.062 0.074 3.575

2. ADUN 2 73.41 3.99 63.17 85.17 0.028 0.120 3.738 3 75.52 4.35 64.46 88.10 0.038 0.147 3.605 1 51.94 2.74 46.23 61.03 0.016 0.477 3.357

3. ADUR 2 53.11 2.72 47.60 62.10 0.054 0.459 3.313 3 54.48 2.78 48.34 63.92 0.033 0.360 3.319 1 4.06 0.24 3.57 4.77 0.086 0.497 3.164

4. ADRZ 2 4.18 0.23 3.70 4.87 0.037 0.440 3.200 3 4.31 0.24 3.77 5.00 0.067 0.368 3.023 1 7.42 0.49 6.10 8.83 0.075 0.571 3.245

5. ADIK 2 7.55 0.49 6.23 9.07 0.074 0.611 3.426 3 7.72 0.49 6.31 9.14 0.082 0.527 3.316 1 26.99 1.49 20.83 30.00 0.015 -0.547 4.478

6. ASIR 2 27.84 1.40 24.00 31.33 0.020 -0.055 3.005 3 29.14 1.54 24.34 33.14 0.006 0.042 3.195 1 20.16 1.17 17.33 23.50 0.047 0.477 3.275

7. ASIK 2 20.94 1.29 18.00 24.67 0.033 0.428 3.184 3 21.99 1.37 18.79 26.29 0.031 0.471 3.503 1 26.27 4.37 16.33 42.00 0.087 1.076 4.716

8. ATEZ 2 28.65 4.61 20.00 46.00 0.123 1.197 5.187 3 31.67 4.99 22.10 50.63 0.058 1.137 5.056 1 17.13 1.42 13.77 22.20 0.043 0.719 4.082

9. AOPL 2 17.95 1.43 14.20 23.00 0.060 0.629 3.688 3 18.73 1.52 14.71 23.93 0.053 0.559 3.358 1 25.90 2.07 21.40 34.63 0.029 0.790 4.850

10. AOPK 2 26.83 2.00 22.10 35.00 0.043 0.744 4.488 3 27.98 2.08 23.60 36.62 0.058 0.846 4.593 1 58.22 4.27 49.20 76.40 0.114 1.438 6.197

11. AOGK 2 59.61 4.18 50.50 77.03 0.091 1.438 6.093 3 61.16 4.26 51.50 78.31 0.072 1.307 5.673 1 12.82 3.26 5.57 22.10 0.021 0.303 2.857

12. AKNN 2 12.19 3.86 3.77 22.97 0.041 0.338 2.753 3 11.16 3.92 2.00 21.98 0.034 0.264 2.744 1 7.91 3.48 3.53 25.03 0.138 2.055 8.437

13. AKNL 2 7.84 3.43 3.93 25.10 0.136 2.493 11.526 3 7.01 3.31 3.06 25.08 0.134 2.495 12.133 1 7.77 5.29 3.10 32.93 0.199 2.230 8.396

14. AKNT 2 8.01 5.42 3.07 32.50 0.181 2.065 7.537 3 6.93 5.24 1.57 32.06 0.182 2.224 8.709

/90

Tablica 6. (nastavak) Varijabla Mjerenje X σ Min Max Max-D Skew Kurt 1 16.21 1.98 12.66 28.24 0.086 2.102 13.288

15. MKUS 2 14.60 1.60 10.73 20.83 0.084 0.530 4.417 3 13.96 1.82 8.84 18.37 0.044 -0.149 3.316 1 27.33 7.91 13.66 58.60 0.106 1.662 7.056

16. MPOL 2 20.64 4.81 10.99 43.32 0.043 1.137 6.131 3 18.31 5.33 10.69 38.95 0.058 0.500 4.476 1 1.80 0.94 0.67 8.64 0.130 3.663 25.043

17. MP2O 2 1.87 0.66 0.70 4.41 0.062 0.796 3.628 3 2.56 0.87 1.08 6.30 0.046 0.900 4.666 1 39.90 8.06 23.67 65.34 0.049 0.524 3.111

18. MPRR 2 41.59 7.74 20.83 65.84 0.028 0.439 3.406 3 45.46 7.84 25.42 70.54 0.035 0.358 3.187 1 19.10 2.49 13.66 27.00 0.063 0.679 3.702

19. MTAP 2 20.62 2.45 15.33 29.33 0.136 0.890 4.570 3 21.52 2.69 15.79 31.81 0.087 1.014 5.236 1 16.05 1.86 11.02 20.34 0.051 -0.027 2.788

20. MTAN 2 17.53 1.90 11.00 22.99 0.032 -0.290 4.045 3 18.66 2.09 11.94 24.94 0.062 0.030 3.729 1 103.11 16.15 51.67 145.01 0.027 -0.015 3.212

21. MSDM 2 116.65 15.17 75.00 149.36 0.042 0.161 2.730 3 123.74 16.75 85.64 169.45 0.046 0.380 2.845 1 7.27 1.73 3.50 12.90 0.048 0.597 3.401

22. MBLD 2 7.64 2.17 3.33 14.09 0.061 0.670 3.163 3 9.65 2.48 3.96 16.91 0.031 0.428 3.058 1 5.08 0.43 4.07 6.00 0.044 -0.104 2.606

23. M20V 2 4.87 0.38 4.03 5.83 0.042 0.338 3.190 3 4.79 0.40 3.57 5.81 0.048 0.247 3.368 1 21.22 7.07 4.00 39.00 0.023 -0.114 2.728

24. MDTS 2 23.63 6.80 5.00 38.00 0.056 -0.476 3.234 3 27.70 7.29 5.77 41.97 0.041 -0.453 3.090 1 10.66 8.77 0.00 60.00 0.099 2.288 11.436

25. MVIS 2 12.10 8.76 0.00 43.00 0.107 1.126 4.004 3 14.32 10.07 0.53 53.60 0.149 1.312 4.645 1 435.10 51.74 270.00 594.00 0.059 0.375 4.357

26. FT3M 2 452.57 53.62 290.00 640.00 0.034 0.346 4.292 3 491.98 59.17 345.83 670.57 0.056 0.269 3.255 Test = 0.1520

/91

7.3. Analize varijance i diskriminativne funkcije

Tablica 7. Analiza varijance između eksper. i kontr. skupina u 3 mjerenja Učenici Učenice MJ. 1. MJ. 2. MJ. 3. MJ. 1. MJ. 2. MJ. 3.

Varijabla F p F p F p F p F p F p AVIT 0.03 0.86 1.43 0.23 2.89 0.09 2.74 0.10 0.18 0.68 0.00 0.96ADUN 0.10 0.75 1.30 0.25 1.79 0.18 2.35 0.12 0.10 0.75 0.66 0.58ADUR 3.41 0.06 2.97 0.08 1.95 0.16 0.54 0.53 0.13 0.72 0.06 0.80ADRZ 0.16 0.69 0.07 0.78 0.06 0.80 3.16 0.07 3.61 0.06 3.18 0.07ADIK 0.10 0.75 0.68 0.59 1.15 0.28 0.04 0.83 0.18 0.68 0.23 0.64ASIR 0.29 0.60 4.67 0.03 4.19 0.04 1.40 0.24 2.52 0.11 2.93 0.08ASIK 2.84 0.09 0.22 0.64 0.43 0.52 6.66 0.01 0.43 0.52 0.11 0.74ATEZ 0.18 0.68 2.96 0.08 4.45 0.03 2.18 0.14 0.00 0.98 0.02 0.87AOPL 16.58 0.00 16.76 0.00 14.23 0.00 12.09 0.00 11.68 0.00 11.82 0.00AOPK 0.60 0.55 0.51 0.52 0.18 0.67 3.29 0.07 1.96 0.16 1.05 0.31AOGK 16.44 0.00 21.78 0.00 24.88 0.00 9.58 0.00 11.90 0.00 12.55 0.00AKNN 0.08 0.78 0.79 0.62 1.21 0.27 0.02 0.88 0.19 0.67 0.45 0.51AKNL 0.38 0.55 0.16 0.70 0.42 0.52 0.24 0.63 1.09 0.30 1.84 0.17AKNT 4.37 0.04 0.45 0.51 1.85 0.17 2.30 0.13 1.77 0.18 3.61 0.06MKUS 1.21 0.27 0.00 0.97 0.04 0.83 11.27 0.00 0.22 0.64 0.15 0.70MPOL 0.07 0.79 2.89 0.09 3.67 0.05 3.83 0.05 11.21 0.00 9.69 0.00MP2O 6.92 0.01 2.00 0.15 1.64 0.20 6.17 0.01 6.99 0.01 5.95 0.01MPRR 0.09 0.76 25.81 0.00 32.27 0.00 4.21 0.04 38.24 0.00 47.20 0.00MTAP 8.32 0.00 5.88 0.02 10.21 0.00 4.04 0.04 18.16 0.00 26.25 0.00MTAN 3.49 0.06 2.10 0.14 3.86 0.05 0.17 0.68 10.22 0.00 11.34 0.00MSDM 0.50 0.51 0.41 0.53 0.21 0.65 0.97 0.67 5.42 0.02 5.25 0.02MBLD 2.65 0.10 1.02 0.32 0.69 0.59 1.21 0.27 20.13 0.00 15.26 0.00M20V 1.65 0.20 25.21 0.00 31.57 0.00 0.82 0.63 20.79 0.00 34.88 0.00MDTS 0.41 0.53 16.67 0.00 18.75 0.00 3.31 0.07 12.16 0.00 14.48 0.00MVIS 11.94 0.00 21.18 0.00 26.11 0.00 2.41 0.12 36.92 0.00 42.30 0.00FT3M 4.46 0.03 46.24 0.00 69.04 0.00 5.55 0.02 44.40 0.00 66.73 0.00DF1 1 1 1 1 1 1DF2 247 247 247 236 236 236

/92

U Tablici 7. prikazani su rezultati univarijantnih analiza varijance između kontrolnih i eksperimentalnih skupina u sva 3 mjerenja za učenike i učenice. Koliko je primjetno, kod učenika u gotovo svim morfološkim mjerama u prvom mjerenju nekih ozbiljnijih razlika nema. Izuzetak su opseg podlaktice i opseg grudnog koša. Kod motoričkih, razlike su se pokazale u ravnoteži, tapingu te izdržaju u visu. Od 26 mjernih instrumenata, ovako mali broj onih koji pokazuju ralike uvjerava nas u činjenicu da su te razlike slučajne, i nastale kao plod kvazislučajnog odabira entiteta (cijeli razredi). Nedvojbeno se, dakle radi, o jedinstvenom uzorku koji na početku tretmana niti ne bi smio pokazivati veće razlike, jer bi to značilo da entiteti po skupinama nemaju iste početne pozicije, što bi eventualno moglo dovesti do pogrešnih zaključaka. No, kako se radi o zaista sitnoj djeci uzrasta ca 7 godina, može se konstatirati zadovoljavajuća sličnost grupa koje su odabrane za pojedine tretmane. Očito je i to da su razlike između grupa u drugom mjerenju znatno veće i iskazane preko cijelog niza pojedinačnih varijabli. Ovo znači da je tretman proizveo kvantitativno odvajanje kontrolne i eksperimentalne grupe i to na način da entiteti eksperimentalne grupe postaju superirorniji (Tablice 3. i 4.), što uopće nije loša konstatacija, jer je i za očekivati da će posebni program proizvoditi nešto bolje učinke obzirom na mogući povećani intenzitet rada, na sadržajno bogatije i usmjerenije stimuluse, i obzirom na bolju educiranost kadra koji je taj program rada provodio. Finalno treće mjerenje pokazuje da su učinci postignuti između prve i druge kontrolne točke u drugom dijelu tretmana uglavnom zadržani ili neznatno pojačani, pa se može tvrditi da je stabilizacija iskazivanja sposobnosti, a time i razlika nastupila nakon 9 mjeseci, tj. jedne školske godine. U drugom dijelu takvi efekti, pa ni razlike vjerojatno nisu postignuti iz niza razloga, među kojima je svakako razdoblje ljetnjih praznika, a zasigurno i slabija mogućnost adaptacije entiteta eksperimentalne skupine, budući su već prethodno postignuti ne mali efekti. Jasno je da se povećanje sposobnosti, a time i vidljivih razlika ne može linearno stalno do krajnosti povećavati, te je to već na ovoj razini zaključivanja jasno vidljivo. Kod učenica je doslovno ista situacija zabilježena, s tim što su razlike u drugom mjerenju još nešto veće, a kako se vidi iz Tablica 5. i 6., evidentno u korist eksperimentalne grupe.

/93

Tablica 8. Analiza varijance totala ispitanika u 3 mjerenja Razlike učenika i učenica Razlike exper. i kontr. skupina MJ. 1. MJ. 2. MJ. 3. MJ. 1. MJ. 2. MJ. 3.

Varijabla F p F p F p F p F p F p AVIT 10.20 0.00 7.58 0.01 5.51 0.02 0.97 0.67 0.31 0.58 1.54 0.21ADUN 1.09 0.30 0.32 0.58 0.21 0.66 1.73 0.19 1.02 0.31 2.28 0.13ADUR 12.30 0.00 15.84 0.00 17.52 0.00 3.50 0.06 2.36 0.12 1.51 0.22ADRZ 52.17 0.00 50.52 0.00 49.24 0.00 0.59 0.55 0.89 0.65 0.80 0.63ADIK 61.75 0.00 65.27 0.00 63.26 0.00 0.02 0.87 0.84 0.64 1.25 0.26ASIR 6.96 0.01 6.73 0.01 5.34 0.02 0.16 0.69 7.20 0.01 7.16 0.01ASIK 8.60 0.00 18.53 0.00 18.23 0.00 8.64 0.00 0.01 0.94 0.08 0.77ATEZ 8.94 0.00 7.28 0.01 6.00 0.01 0.47 0.50 1.56 0.21 2.53 0.11AOPL 4.97 0.02 2.03 0.15 0.79 0.62 28.58 0.00 28.31 0.00 26.11 0.00AOPK 4.13 0.04 1.96 0.16 2.42 0.12 3.16 0.07 2.17 0.14 1.03 0.31AOGK 16.37 0.00 13.90 0.00 11.87 0.00 24.96 0.00 32.10 0.00 35.44 0.00AKNN 17.63 0.00 18.56 0.00 15.03 0.00 0.02 0.89 0.88 0.65 1.58 0.21AKNL 11.35 0.00 12.35 0.00 10.73 0.00 0.54 0.53 1.16 0.28 2.17 0.14AKNT 3.68 0.05 8.00 0.01 7.53 0.01 6.23 0.01 2.19 0.14 5.51 0.02MKUS 5.57 0.02 12.03 0.00 9.93 0.00 9.66 0.00 0.07 0.78 0.20 0.66MPOL 29.92 0.00 44.46 0.00 31.70 0.00 2.65 0.10 12.50 0.00 12.53 0.00MP2O 1.62 0.20 3.11 0.07 1.71 0.19 13.01 0.00 8.14 0.00 6.91 0.01MPRR 30.78 0.00 39.17 0.00 37.38 0.00 2.31 0.13 57.49 0.00 71.60 0.00MTAP 4.07 0.04 0.17 0.69 0.41 0.53 12.08 0.00 22.53 0.00 35.15 0.00MTAN 3.06 0.08 11.10 0.00 10.97 0.00 2.88 0.09 10.41 0.00 13.82 0.00MSDM 29.97 0.00 34.58 0.00 32.56 0.00 1.47 0.22 4.08 0.04 3.40 0.06MBLD 207.2 0.00 226.0 0.00 202.1 0.00 2.34 0.12 8.02 0.01 6.33 0.01M20V 18.59 0.00 22.49 0.00 18.16 0.00 0.06 0.80 44.29 0.00 64.69 0.00MDTS 3.49 0.06 6.35 0.01 7.24 0.01 2.85 0.09 28.61 0.00 32.90 0.00MVIS 2.03 0.15 4.61 0.03 5.20 0.02 12.78 0.00 55.18 0.00 65.08 0.00FT3M 11.69 0.00 22.28 0.00 20.59 0.00 9.58 0.00 87.26 0.00 130.1 0.00DF1 1 1 1 1 1 1DF2 485 485 485 485 485 485

/94

U tablici 8. sadržani su rezultati univarijantnih analiza varijance totala ispitanika i to po spolu i po tretmanu. Vidljiva je očekivana razlika u doslovno gotovo svim varijablama za procjenu sposobnosti i karakteristika. Ono što primjetno upada u oči su intenziteti razlika koji su najvećim dijelom iznad praga zaključivanja od 99 %. Tako se, površnim pregledom može zaključiti kako su npr. učenici izrazito superiorni učenicama doslovno u svim mjerenim svojstvima u svim mjernim točkama. Međutim, pažljivom inspekcijom Tablica 3., 4., 5., i 6. lako se uočava da to nije točno. A pogotovo nije u slučaju ako se uvaže podaci svih mjerenja. U tom slučaju je za primjetiti da istina učenici jesu u mnogočemu superiorni, ali i da rezultati učenica pokazuju razlike koje se ne mogu dovesti u vezu samo sa spolnim karakteristikama. Primjera radi, npr. varijabla izdržljivosti (MT3M) pokazuje zanimljiva svojstva : Učenici Učenice Exp. Kon. Exp. Kon. 1. 436 452 416 433 Mjer. 2. 531 478 503 452 3. 590 518 557 491 Očito je da su učenice experimentalne skupine, na kraju tretmana postigle bolje rezultate od učenika kontrolne skupine, što je ipak iznenađujuće, a posebno iz razloga što su ti učenici na početku imali najbolje rezultate. Dakle, za zaključiti je kako je više faktora odigralo svoje uloge u prikazanim rezultatima. Razlike totala po skupinama u istoj Tablici 8. pokazuju nam da su djelovanja, pa i poslijedice bila višestruka i složena, te ih niti nije moguće jednostavno pripisati tek jednom globalnom faktoru koji je mogao egzistirati tijekom rada. Vidi se čak i to da su neke razlike nestale (ASIK, MKUS,…) a neke se tek pojavile (ASIR. MPOL, M20V,…) što svjedoči o multikompleksitetu efekata koji se ne može jednoznačno opravdati unimodalnim skupom referentnih postavki. Ono što je sigurno jest da su tretmani proizvodili kompleksne učinke sukladno višestrukom i integrativnom skupu uvjeta, koji je najvjerojatnije konvergirao u nekom pravcu, no to se na ovoj razini zaključivanja primjenjenom metodologijom ne može iskristalizirati.

/95

Tablica 9. Diskriminativne analize Između učenika Između učenica Exper. i kontr. skupine Exper. i kontr. skupine MJ.1. MJ.2. MJ.3. MJ.1. MJ.2. MJ.3.

AVIT -0.02 0.11 0.15 AVIT 0.17 -0.04 0.00 ADUN 0.03 0.11 0.12 ADUN 0.15 0.03 0.07 ADUR -0.19 0.16 0.12 ADUR -0.07 0.03 0.02 ADRZ -0.04 0.02 0.02 ADRZ 0.18 -0.17 -0.16 ADIK -0.03 0.08 0.09 ADIK 0.02 0.04 0.04 ASIR -0.06 0.20 0.18 ASIR 0.12 0.14 0.15 ASIK 0.18 0.04 0.06 ASIK 0.26 -0.06 -0.03 ATEZ -0.04 0.16 0.18 ATEZ 0.15 0.00 0.01 AOPL -0.42 0.37 0.32 AOPL -0.34 0.30 0.30 AOPK -0.08 0.07 0.04 AOPK -0.18 0.13 0.09 AOGK -0.41 0.41 0.41 AOGK -0.31 0.31 0.30 AKNN 0.03 -0.08 -0.10 AKNN -0.01 -0.04 -0.06 AKNL -0.06 -0.04 -0.06 AKNL -0.05 -0.09 -0.12 AKNT -0.22 -0.06 -0.12 AKNT -0.15 -0.12 -0.17 MKUS -0.12 0.00 -0.02 MKUS -0.33 0.04 -0.03 MPOL 0.03 -0.16 -0.16 MPOL 0.20 -0.30 -0.27 MP2O 0.27 0.13 0.11 MP2O 0.25 0.24 0.21 MPRR -0.03 0.45 0.46 MPRR -0.20 0.52 0.55 MTAP 0.30 0.22 0.27 MTAP 0.20 0.37 0.43 MTAN 0.20 0.13 0.17 MTAN 0.04 0.29 0.29 MSDM -0.07 0.06 0.04 MSDM -0.10 0.21 0.20 MBLD 0.17 0.09 0.07 MBLD 0.11 0.39 0.33 M20V 0.13 -0.44 -0.46 M20V -0.09 -0.40 -0.49 MDTS 0.07 0.37 0.36 MDTS 0.18 0.31 0.33 MVIS 0.36 0.41 0.42 MVIS 0.16 0.51 0.53 MT3M 0.22 0.58 0.64 MT3M 0.23 0.56 0.63 R 0.60 0.69 0.73 R 0.65 0.71 0.74 R2 0.36 0.47 0.54 R2 0.42 0.51 0.55 Λ 0.64 0.53 0.46 Λ 0.58 0.49 0.45 Η 106.21 150.05 180.59 Η 121.08 159.42 176.57 DF 26 26 26 DF 26 26 26 P 0.0000 0.0000 0.0000 P 0.0000 0.0000 0.0000 C1 -0.181 0.093 0.098 C1 -0.158 0.113 0.114 C2 0.181 -0.093 -0.098 C2 0.158 -0.113 -0.114

/96

Tablica 9. (nastavak) Spolne razlike Tretmanske razlike Učenici i učenice Exper. i kontr. skupine MJ.1. MJ.2. MJ.3. MJ.1. MJ.2. MJ.3.

AVIT 0.20 0.17 0.15 AVIT 0.08 0.04 0.08 ADUN 0.07 0.03 0.03 ADUN 0.10 0.07 0.10 ADUR 0.22 0.24 0.26 ADUR -0.14 0.10 0.08 ADRZ 0.44 0.41 0.42 ADRZ 0.06 -0.06 -0.06 ADIK 0.47 0.46 0.47 ADIK -0.01 0.06 0.07 ASIR 0.17 0.16 0.14 ASIR 0.03 0.18 0.17 ASIK 0.18 0.26 0.26 ASIK 0.23 -0.01 0.02 ATEZ 0.19 0.16 0.15 ATEZ 0.05 0.08 0.10 AOPL 0.14 0.09 0.06 AOPL -0.40 0.35 0.32 AOPK -0.13 -0.08 -0.10 AOPK -0.14 0.10 0.06 AOGK 0.25 0.22 0.21 AOGK -0.38 0.37 0.37 AKNN -0.26 -0.26 -0.24 AKNN 0.01 -0.06 -0.08 AKNL -0.21 -0.21 -0.20 AKNL -0.06 -0.07 -0.09 AKNT -0.12 -0.17 -0.17 AKNT -0.19 -0.10 -0.15 MKUS -0.15 -0.21 -0.19 MKUS -0.24 0.02 -0.03 MPOL -0.34 -0.39 -0.34 MPOL 0.13 -0.24 -0.22 MP2O 0.08 0.11 0.08 MP2O 0.28 0.19 0.17 MPRR -0.34 -0.37 -0.37 MPRR -0.12 0.48 0.50 MTAP 0.13 -0.02 -0.04 MTAP 0.27 0.31 0.36 MTAN -0.11 -0.20 -0.20 MTAN 0.13 0.22 0.23 MSDM 0.34 0.34 0.34 MSDM -0.09 0.14 0.12 MBLD 0.77 0.75 0.74 MBLD 0.12 0.19 0.16 M20V -0.27 -0.28 -0.26 M20V 0.02 -0.43 -0.48 MDTS 0.12 0.15 0.17 MDTS 0.13 0.35 0.35 MVIS 0.09 0.13 0.14 MVIS 0.27 0.47 0.48 MT3M 0.22 0.28 0.28 MT3M 0.24 0.58 0.64 R 0.71 0.75 0.73 R 0.59 0.67 0.71 R2 0.51 0.56 0.53 R2 0.34 0.45 0.51 Λ 0.49 0.44 0.47 Λ 0.66 0.55 0.49 Η 336.25 387.05 357.35 Η 197.76 285.47 336.84 DF 26 26 26 DF 26 26 26 P 0.0000 0.0000 0.0000 P 0.0000 0.0000 0.0000 C1 0.313 0.304 0.306 C1 -0.180 0.102 0.105 C2 -0.313 -0.304 -0.306 C2 0.180 -0.102 -0.105

/97

U Tablici 9. prikazani su rezultati diskriminativnih analiza eksperimentalnih i kontrolnih skupina učenika i učenica po spolu, i po tretmanu. Navedene su strukture diskriminativnih funkcija, koeficijenti diskriminacije, te podaci za testiranje značajnosti funkcija i standardizirani centroidi grupa. Vidljivo je da su razlike između eksperimentalne i kontrolne grupe učenika u prvom mjerenju relativno male obzirom na projekcije pojedinih varijabli na diskriminativnu funkciju. Izdvaja se već spomenuti opseg podlaktice, te taping i izdržaj u visu. Ostale varijable ne doprinose osobito diskriminaciji koja je ionako relativno mala pa je tek 36 % entiteta moguće precizno klasificirati. To je pokazatelj koji govori o homogenosti ovih grupa i to je dobro. U drugom i trećem mjerenju, međutim, razlike se očito lagano povećavaju, pa nakon tretmana imamo već 54 % točno klasificiranih entiteta iz ukupnog uzorka, s dominacijom svih energetskih potencijala u ukupnoj diskriminaciji (MT3M, M20V, MVIS,…). Ovo znači da su entiteti postigli različitu razinu energetske akumulacije i iskazivanja gibanja koji od energetske komponente gibanja ovise, što je nedvojbeno zasluga tretmana. Značajnost razlika je sve više izražena, ali su centroidi grupa sve bliži, što nije ništa čudno ako se razumije da se podaci sve više raspršuju, jer primjenjeni stimulusi očito djeluju na naćin da se potenciraju adaptacijske sposobnosti učenika koje su bitno različite od učenika do učenika, što dovodi do širenja oblaka raspršenja rezultata. U svakom slučaju, može se ustvrditi da je tretman proizveo vrlo specifične razlike kod učenika obiju grupa. Kod curica je situacija gotovo potpuno identična, što svjedoči o činjenici da su tretmani proizveli dugoročno virtuelno identične efekte. Mora se primjetiti ista logika raspršenja pojedinačnih rezultata po grupama uz smanjenje udaljenosti centroida. To znači da su primjenjeni tretmani u oba slučaja najveći naglasak imali na podizanju opće energetske baze (MT3M) čime su u suštini ostvareni temeljni preduvjeti za svaki drugi kineziološki razvoj. Naime, općepoznata je činjenica da kod bilo kojih uzoraka (djeca, rekonvalescenti, rekreativci, aktivni sportaši,…) najprije treba podignuti kvalitet temeljne baze za transport i pohranu aerobnih energetskih potencijala, tj. maksimalni primitak kisika, sposobnosti transportnog sustava, ventilacijske sposobnosti, ili jednom rječju za submaksimalni rad duljeg trajanja i intenziteta. Tek poslije se na to nadograđuju ostali organski sustavi, a među prvima svakako i iskazivanje snage.

/98

Istodobno, diskriminativne analize temeljem spola u prvom mjerenju ponajviše su producirane na teret cijelog spektra mjerenih varijabli, što znači da su na samom početku postojale suštinske razlike između učenika i učenica. To što u strukturi razlika dominira bacanje loptice u dalj nije ništa novo, budući učenici u realnom okruženju i inače pokazuju tendenciju bavljenja sličnim aktivnostima, što učenicama nije svojstveno. Ali su prisutne mahom i sve druge razlike. U sedmoj godini, učenici i učenice se jednostavno razlikuju, no ne čini se baš da je to zbog genetskih karakteristika, koliko zbog skupa socijalnih vrijednosti koje preko mjere favoriziraju kretne aktivnosti muške djece, a nedvojbeno zakidaju curice i produciraju upravo takav, ipak u svemu neprihvatljiv model. To se posebno vidi iz rezultata drugog i trećeg mjerenja, kad spomenute razlike i dalje egzistiraju, ali se ni slučajno ne povećavaju, već bi se prije moglo reći da slabe i postaju manje izražene. U ukupnim uzorcima po spolu su integrirani rezultati i eksperimentalnih i kontrolnih grupa, što je učinjeno namjerno kako bi upravo ilustriralo da u suštini učenice nisu toliko inferiorne učenicima, koliko je to rezultat kretne insuficijencije curica, koja poslijedično dovodi do razlika koje se potpuno pogrešno u ovakvim uzrastima opisuju spolnim i genetskim karakteristikama. Ovo potvrđuje i determinacija entiteta koja je istog reda veličine u sva tri mjerenja i ne povećava se bitno. To je posebno vidljivo kad se integriraju i analiziraju razlike obzirom na tretmane, jer je jasno da su od svih navedenih analiza razlike po tretmanu u prvom mjerenju znatno manje, te se tek u drugom i trećem mjerenju ozbiljno iskazuju, s maksimizacijom po energetskim komponentama gibanja na kraju tretmana, što jasno potvrđuje da su kumulativni efekti sistematskog rada vidljivi tek nakon više mjeseci ili čak godinu dana, a u ovom uzrastu, i na ovoj razini zaključivanja, ipak nije za očekivati dramatične pomake u brzini ili eksplozivnosti, koliko u sposobnosti istrajnog rada, što se relativno brzo može promijeniti kvalitetno odabranim zadacima tj. stimulusima. Može se, dakle, čak i konstatirati da su adaptacijske sposobnosti djece uzrasta 7 godina takve naravi da omogućavaju znatan upliv u smislu temeljne energetske baze koja treba poslužiti kao osnova za opći razvoj. Ovo je vrlo zahvalna informacija, iako ni blizu nije nepoznata u kineziologiji, ali svjedoči o skupu primjenjenih operatora koji su nedvojbeno usmjerili cijeli proces transformacija prema prihvatljivom razvoju, barem u eksperimentalim skupinama, ako ne i kod svih entiteta uključenih u tretman.

/99

7.4. Usmjerenost kvantitativnih pomaka Pokazatelji kvantitativnih promjena mogu se analizirati na razne načine. Uobičajen, i standardno prihvaćen, je postupak koji je utemeljen na algoritmu za kanoničku diskriminativnu analizu promjena pod modelom razlika poznat i pod nazivom “Ssdif” (Momirović 1984.) ili “Diffg” (Momirović i sur. 1987.). Međutim, iako taj postupak daje bitne informacije, mnogo je zanimljivija procedura kojom se, osim značajnosti promjena, dobijaju dragocjeni podaci o različitosti usmjerenosti pomaka hiperelipsoida kod dviju ili više grupa. Taj algoritam nazvan je “Ddiffg” (Momirović i sur, 1987.). Taj algoritam razložno pretpostavlja da npr. postoje dva nezavisna uzorka podvrgnuta različitim tretmanima ili su iz različitih populacija, pa se u slučaju tretmana, razlike tranzitivnih stanja mogu definirati kao Mahalanobisove udaljenosti vektora aritmetičkih sredina i opisati razlikama momenata na prvoj glavnoj komponenti matrice razlika. Tablica 10. Usmjerenost kvantitativnih pomaka po spolu u vezi promjene struktura diskriminativne funkcije (diskr) i prve komponente (komp) MUŠKI ŽENSKE

1-2 2-3 1-3 1-2 2-3 1-3 DISKR DISKR X1 57.46 135.93 99.89 X1 54.14 100.52 71.70X2 58.04 141.05 105.08 X2 36.59 107.87 70.99DF1 1.00 1.00 1.00 DF1 1.00 1.00 1.00DF2 247.00 247.00 247.00 DF2 236.00 236.00 236.00Fd 0.36 11.76 16.32 Fd 406.12 30.81 0.42Pd 0.56 0.00 0.00 Pd 0.00 0.00 0.52Qd 0.93 0.84 0.96 Qd 0.95 0.72 0.93KOMP KOMP K1 27.50 141.59 34.39 K1 67.24 21.97 59.47K2 44.44 130.28 26.96 K2 51.95 9.93 7.55DF1 1.00 1.00 1.00 DF1 1.00 1.00 1.00DF2 247.00 247.00 247.00 DF2 236.00 236.00 236.00Fk 297.62 233.66 68.98 Fk 246.82 160.55 2622.02Pk 0.00 0.00 0.00 Pk 0.00 0.00 0.00Qk 0.49 0.44 0.56 Qk 0.18 0.10 0.31

(X1,2 = arit.sredine diskr.funkcija, Fd, Pd = f-test i vjerojatnost hipoteze X1 = X2, Qd = kongruencije diskriminativnih funkcija u uzorcima. K1,2 = arit.sredine prvih gl. Komponenata razlika, Fk i Pk = f-test i vjerojatnost hipoteze K1 = K2, Qk = kongruencije prvih gl. Komponenata razlika u uzorcima, Razlike : 1 - 2 = prvo – drugo stanje, 2 – 3 = drugo – treće stanje, 1 – 3 = prvo – treće stanje.)

/100

Kako je vidljivo iz Tablice 10., u muškim i ženskim uzorcima je došlo do bitno različitih procesa između eksprimentalne (X1, K1) i kontrolne (X2, K2) grupe. Kod dječaka, razlike prvih komponenata postaju sve manje izražene, što znači da se promjene ipak polako teže odvijati u pravcu jednako orijentiranih hiperelipsoida. Međutim, razlike postoje, i u analiziranom razdoblju tretmani su usmjeravani različito. Diskriminativne funkcije promjena međutim, sve su veće i grupe su se po tom parametru bitno udaljile, pa budući su kongruencije struktura dosta visoke, može se reći da je tretman izazvao promjene uglavnom kod jedne grupe, a to je kako i inače znamo eksperimentalna. Zanimljivo je i da se promjene jače očituju u drugom dijelu tretmana, tj. može se reći da tada postaju ne samo primjetne nego i stabilne, najvjerojatnije s većim brojem entiteta, pa to sve zajedno prestaje biti slučajno. Kod djevojčica je registriran ponešto drugačiji proces. Naime, kumulativno djelovanje tretmana, izuzetno je po svim parametrima udaljilo grupe, ako promatramo glavne komponente, pa su čak i kongruencije neznatne. No, ako se sagledaju diskriminativne funkcije, zapaža se da su ukupne promjene zaista različitog smjera i veličine po pojedinim sub-razdobljima, ali u cjelini ne. Ovo se može objasniti samo činjenicom da je intenzitet i ukupni volumen rada u obje grupe djevojčica još uvijek premali da bi doveo do trajnih promjena, koje bi mogli zvati sustavnim i neslučajnim. Rezultati se, na prvi pogled, čine konfuzni. Međutim, potpuno je jasno da su tretmani kod djevojčica potpuno različiti i da usmjeravaju grupe u sasvim različitim pravcima, dok je za dječake karakteristično da je takvo usmjeravanje manje izraženo, ali su zato pomaci pojedinih sposobnosti i smjer i veličina pomaka znatno izraženiji. Iz navedenog je lako izvesti zaključak da je u uzorcima curica lakše izvesti vidljive primarne transformacije i ukupnu početnu orijentaciju procesa u nekom željenom pravcu, dok je kod dječaka prihvatljivije povećavati intenzitet rada. No, ukupno gledano, i jedno i drugo nije neovisno o strukturalnim promjenama, pa ih svakako treba malo analizirati.

/101

7.5. Postojanje strukturalnih promjena Za analizu strukturalnih promjena moguće je primjeniti različlite procedure, no najjednostavnija je svakako LSDIF, koja omogućava testiranje hipoteze da su korelacije u različitim vremenskim točkama jednake. Ovo iz razloga što formalna definicija strukturalnih promjena izazvanih nekim transformacijskim operatorom glasi da je operator izazvao promjene međuodnosa varijabli kojim se opisuju neka tranzitivna stanja subjekata. Jednostavna provjera je moguća provjerom hipoteze o nultoj razlici dviju matrica korelacija dobijenih u dva takva stanja. Ono što nas zanima je trag kvadrirane matrice razlika korelacija iz dvije vremenske točke, jer funkcija toga traga traga ima i χ2 raspodjelu, uz broj stupnjeva slobode koji je funkcija broja varijabli kojima su opisana tranzitivna stanja.

Tablica 11. Rezultati LSDIF analiza strukturalnih promjena

MUŠKI EKSPERIMENTALNA

ŽENSKE EKSPERIMENTALNA

1-2 2-3 1-3 1-2 2-3 1-3 T 3.62 1.16 4.21 T 5.33 1.31 6.28 Χ2 237.37 76.20 275.45 Χ2 327.72 80.32 386.09 DF 26.00 26.00 26.00 DF 26.00 26.00 26.00 P 0.00 0.00 0.00 P 0.00 0.00 0.00 MUŠKI KONTROLNA ŽENSKE KONTROLNA 1-2 2-3 1-3 1-2 2-3 1-3 T 4.12 1.37 5.21 T 5.56 1.43 6.36 Χ2 243.11 80.97 307.40 Χ2 319.98 82.35 365.58 DF 26.00 26.00 26.00 DF 26.00 26.00 26.00 P 0.00 0.00 0.00 P 0.00 0.00 0.00

(T = stvarni trag matrice kvadrata razlika, Χ2 = hi-kvadrat test za testiranje značajnosti, DF = stupnjevi slobode, P = vjerojatnost hipoteze da nema strukturalnih promjena, tj. razlika korelacija u dvije vremenske točke, Razlike : 1 - 2 = prvo – drugo stanje, 2 – 3 = drugo – treće stanje, 1 – 3 = prvo – treće stanje.)

/102

Kako je i pretpostavljeno kad su opisivane kvantitativne transformacije, ipak je u svim uzorcima došlo do strukturalnih promjena (Tablica 11.). Te promjene, u svim situacijama doslovno su jedinstvene po činjenici da su izazvane dominantno u prvom dijelu tretmana, pa iako su postojale i u drugom dijelu, intenzitet tih promjena je znatno, znatno manji. Ovo jednostavno znači da se ispitanici niti jedne skupine nisu do kraja adaptirali na primjenjene stimuluse, već su stalno restrukturirali svoje sposobnosti i karakteristike. Iako se ovo naizgled čini dobro, ipak to treba uzeti s dozom rezerve, iz dva razloga. Prvi razlog je taj što je u 26 praćenih parametara čak 14 iz prostora morfoloških karakteristika, koje su i inače manje eko-senzitivne i manje podložne promjenama u nekom kraćem vremenu. To onda znači da su transformacije izvršene mahom na teret motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, a kako se to dogodilo u svim skupinama, a još smo iz prethodnog poglavlja vidjeli da je to sve išlo u različitim pravcima, tada je za zaključiti kako su se po grupama događale promjene čiji karakter nije baš u svemu bio pod nadzorom. Prije bi se moglo reći da se radilo tako da eksperimentalne grupe podnesu znatno veći intenzitet, dok je integracija sposobnosti bila prepuštena relativno stihijskom utjecaju čimbenika izvan nadzora. Da je ovo točno, potvrđuju i rezultati u uzorcima curica. Čak su se najveće strukturalne promjene dogodile upravo kod njih i to kod kontrolne skupine, koja je daleko najlošije radila u svakom smislu. Da je ovakva situacija i s dječacima, mogli bismo za takvu situaciju "optužiti" nerad u kontrolnim grupama i "sve bi bilo u redu". Ali, to očito nije takva situacija. Kod curica imamo veće strukturalne promjene nego kod dječaka, i čak su dječaci u eksperimentalnoj grupi najmanje iskazali te promjene, a curice u kontrolnoj najviše. Dakle, što je kvalitetniji tretman bio, i uz to kvalitetnije stanje uključenih subjekata, to su strukturalne promjene manje izražene. Ovakvi pokazatelji mogu značiti samo jedno : transformacijski proces je generator integracije karakteristika i sposobnosti, a to je fantastična i kapitalna spoznaja. Ovo posebno iz razloga što niti u samim planovima rada u eksperimentalnim grupama ipak nije ni bilo previše zahtjeva za strukturalnim promjenama, osim za onima koje se i inače sustavnim vježbanjem postižu.

/103

7.6. Identifikacija egzistentnih polarnih taxona

Tablica 12. Procijenjena količina zajedničkog varijabiliteta (PB) i zadržani (Z) varijabilitet sa 3 taxona MJ. 1 MJ. 2 MJ. 3 PB Z PB Z PB Z

Učenici exper.skupina 56.4 51 60.8 57 56.3 52 Učenici kontr.skupina 58.3 54 62.4 56 57.1 53 Učenici total 50.6 51 56.9 55 51.5 52 Učenice exper.skupina 58.3 52 61.5 56 58.2 53 Učenice kontr.skupina 58.7 53 62.9 57 57.9 52 Učenice total 51.4 51 57.0 57 53.1 54 Sve exper.skupine 53.3 51 58.4 56 54.1 52 Sve kontr. skupine 54.2 53 58.1 56 52.7 53 Total djece 50.0 51 55.5 56 50.8 53

U Tablici 12. prikazani su podaci vezani uz određivanje stvarnog broja taxonomskih dimenzija u uzorcima. Za procjenu stvarne količine zajedničkog varijabiliteta koji egzistira u podacima, primjenjen je PB kriterij Štaleca i Momirovića. Ovaj kriterij, uz dovoljan broj primjenjenih varijabli, gotovo nikada ne dovodi do hiperfaktorizacije, pa se može tvrditi da se radi o zaista objektivnoj donjoj granici broja faktora/taxona koje treba zadržati. Prije svega više nego jasno upada u oči gotovo nevjerojatna činjenica da je u svim subuzorcima i u svim mjerenjima PB kriterij uvijek izdvojio točno tri latentne pojave odgovorne za manifestacije svih mjerenih pokazatelja. Istina, količina objašnjenog zajedničkog varijabiliteta se mijenja od mjerenja do mjerenja ili među grupama, ali je broj latentnih pojava uvijek isti. Ovo je naprosto izvanredna situacija, jer je tako moguće lakše ostvariti najvažnije ciljeve ovog rada, a to je praćenje restrukturiranja taxonomskih dimenzija i eventualne promjene alokacije entiteta na taxonima. Naravno da bi i u slučaju različitog broja taxona jednako bilo moguće pratiti što se događalo, ali je ovako sve jednostavnije i lakše, jer je temeljni metodologijski problem riješen na najjednostavniji način. A time i olakšana komparacija taxona, baš kao i njihovo restrukturiranje i alokacija entiteta.

/104

Vidljivo je također i da je zajednički varijabilitet unutar pojedinih subuzoraka veći nego li kad se te grupe integriraju, što je razumljivo obzirom da se radi o homogeniziranim grupama koje i na varijablama iskazuju sličnost manifestacija. Također je primjetno i to da je praktično u svim slučajevima taj varijabilitet manje-više oko 55 – 60 %, što znači da se do gotovo dvije trećine svih zajedničkih manifestacija može objasniti sa svega tri latentna mehanizma. Analizom po pojedinim područjima (morfološki, motorički) vidjelo se da je morfološki prostor još homogeniji, dok je motorički nešto malo “rastresitiji”, ali ne toliko da bi bitno utjecalo na globalne pokazatelje. Isto tako je vidljivo i da je u drugom mjerenju s tri latentna mehanizma po PB kriteriju, zadržano najviše zajedničkog varijabiliteta (ca 60 %), što svjedoči o činjenici da je globalno restrukturiranje u najvećem dijelu izvršeno nakon prve polovine tretmanskog perioda, i da je daljnja homogenizacija varijabli nemoguća na dotadašnji način. Ovo stoga što daljnji rad, nakon početne globalne integracije uvjetovane povećanjem kapacitativnosti transportnog sustava i početnog zamaha u drugim sposobnostima, pojedincima sve više omogućava iskazivanje individualnih specifičnosti, a to dakako poslijedično dovodi do novih varijacija što neminovno smanjuje zajednički varijabilitet podataka u prostoru varijabli ili zadržanih triju latentnih dimenzija. Za očekivati je da bi daljnji tretman zasigurno doveo do još većih razlika među entitetima, što bi najvjerojatnije produciralo neke nove taxone, tj. tipove entiteta koji bi se iskazali tek nakon duljeg vremena ili više godina, kad bi njihove individualne osobitosti, tretmanom i biološkim razvojem bile dovedene u poziciju da se mogu iskazati. U svakom slučaju, na navedeni način osigurano je iznimno vjerodostojno praćenje promjena u uzorcima, koje se može pripisati upravo željenim promjenama koje su vidljive u taxonomskoj strukturi dimenzija. Te promjene ne mogu biti neovisne od tipa tretmana i mogućnostima adaptacije po spolu, te je tako osigurano kvalitetno praćenje promjena upravo u prostoru entiteta, tj. restrukturiranja tipova, a ne kao što se to obično radi, u prostoru varijabli. Iako će rezultati biti reskalirani na polarne taxone, a uglavnom prikazane projekcije varijabli na te taxone, to nipošto ne znači da problem promatramo u prostoru varijabli. Ovakva procedura nam služi za identifikaciju taxona, jer ih je na taj način daleko najlakše prepoznati i opisati, posebno jer se radi o polarnim taxonima, koji kako znamo dopuštaju značajne nenulte projekcije entiteta na više od jednog taxona.

/105

7.7. Taxonomski sklopovi (polarni taxoni)

Tablica 13. Taxonomski sklopovi i korel. taxona Učenici - experimentalna skupina MJ.1. MJ.2. MJ.3. AVIT 0.60 0.56 -0.41 0.82 -0.38 -0.29 0.02 0.21 -0.76 ADUR 0.43 0.57 -0.39 0.82 -0.24 -0.34 -0.16 0.26 -0.74 ADUN 0.59 0.48 -0.38 0.78 -0.38 -0.33 -0.05 0.13 -0.79 ASIR 0.44 0.44 0.00 0.66 -0.33 0.02 0.19 0.29 -0.55 ASIK 0.29 0.33 0.27 0.41 -0.17 0.41 0.36 0.47 -0.12 ADIK 0.39 0.54 -0.14 0.69 -0.25 -0.12 0.06 0.25 -0.58 ADRZ 0.29 0.50 -0.14 0.63 -0.16 -0.04 0.05 0.33 -0.45 ATEZ 0.68 0.36 0.20 0.59 -0.36 0.33 0.43 0.46 -0.34 AOGK 0.46 0.38 0.33 0.50 -0.17 0.48 0.46 0.60 -0.07 AOPK 0.51 0.41 0.19 0.54 -0.22 0.33 0.36 0.51 -0.19 AOPL 0.40 0.37 0.24 0.47 -0.23 0.25 0.35 0.38 -0.26 AKNL 0.45 -0.17 0.72 -0.16 -0.31 0.85 0.90 0.30 0.40 AKNN 0.51 -0.05 0.60 0.02 -0.37 0.67 0.79 0.29 0.19 AKNT 0.47 -0.03 0.66 -0.07 -0.27 0.84 0.84 0.37 0.34 MKUS 0.63 -0.42 -0.13 -0.25 -0.75 -0.11 0.47 -0.52 -0.29 MVIS -0.58 0.33 -0.06 0.14 0.54 -0.17 -0.56 0.15 0.04 MSDM -0.67 0.57 0.20 0.40 0.80 0.08 -0.61 0.59 0.17 MP2O -0.38 0.43 0.25 0.17 0.39 0.12 -0.09 0.24 0.12 MPOL 0.57 -0.57 -0.01 -0.34 -0.77 0.02 0.60 -0.48 -0.18 MDTS -0.41 0.52 0.04 0.41 0.55 0.05 -0.40 0.53 0.04 M20V 0.48 -0.46 -0.17 -0.39 -0.67 -0.04 0.53 -0.57 -0.12 MPRR 0.00 0.19 -0.01 0.22 0.06 -0.05 -0.06 0.12 -0.13 MTAP -0.51 0.24 0.50 0.06 0.58 0.56 -0.01 0.59 0.50 MTAN -0.43 0.34 0.40 0.06 0.64 0.57 0.00 0.62 0.61 MBLD -0.13 0.66 -0.13 0.62 0.48 0.02 -0.43 0.59 -0.10 MT3M -0.23 0.22 -0.12 0.16 0.25 -0.15 -0.32 0.09 -0.08 λ 5.75 4.63 2.71 5.73 5.14 3.60 5.01 4.51 3.98 Korel. TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 1.00 0.32 0.26 1.00 -0.27 0.39 1.00 0.26 -0.40 TX2 0.32 1.00 0.22 -0.27 1.00 -0.30 0.26 1.00 -0.33 TX3 0.26 0.22 1.00 0.39 -0.30 1.00 -0.40 -0.33 1.00

Kongruencije taxonomskih sklopova

MJ.2. MJ.3. MJ.3. 0.52 -0.79 0.30 0.65 -0.41 -0.63 0.98 -0.03 0.20MJ.1. 0.81 0.35 -0.45 MJ.1. 0.75 0.47 0.44 MJ.2. -0.19 0.12 0.97 0.26 0.47 0.83 0.12 -0.77 0.59 -0.05 -0.99 0.11

/106

U Tablici 13. prikazani su podaci taxonomskih analiza za učenike eksperimentalne skupine kroz sva tri mjerenja. Koliko je vidljivo, u prvom mjerenju prvi i drugi taxon naizgled imaju velike sličnosti, sudeći po intenzitetu projekcija varijabli. I to zaista i jest tako, osim što su projekcije motoričkih varijabli doslovno suprotnog predznaka, i na drugom taxonu nema masnog tkiva koje je doslovno jedino vrijedno pažnje na trećem taxonu, na kojemu je očito odsustvo longitudinalnosti. Tako dolazimo do lagane interpretacije prema kojoj je prvi taxon zasigurno velika ukupna masa što uvjetuje smanjeno motoričko izražavanje. Drugi je ukupna motorička efikasnost, a treći masno balastno tkivo. Ovo znači da u uzorku učenika uzrasta 7 godina na početku tretmana egzistiraju tipični tipovi s takvim karakteristikama. U drugom mjerenju, tj. na “sredini” tretmana, stvari međutim više nisu takve. Naime, prvi taxon je sad najvećim dijelom upravo opisan dominacijom morfoloških karakteristika u kojima nema balastnog tkiva, ali niti većeg značenja motorike. Evidentno se radi o skupini učenika s nešto izraženijim longitudinalnim dimenzijama. Drugi taxon je iskristalizirao entitete s nadprosječnim motoričkim sposobnostima, a treći doslovno djecu s dominacijom masnog tkiva i frekvencije. Čini se da ovakva djeca lakše rješavaju motoričke zadaće u uvjetima kad ukupna pa i balastna masa ne predstavlja faktor ograničenja gibanja (sjedenje, možda vožnja bicikla,…), ali je moguće i da masno tkivo ima drugačiju višestruku pozitivnu ulogu u osiguravanju aktivnosti velike frekvencije, makar kroz neku vrstu sinergijske regulacije i fiksacije donjih segmenata ukupne mase. U trećem i finalnom mjerenju, nakon dovoljno dugog rada, balastna masa se očito pojavljuje kao ograničenje pri izvođenju svih eksplozivnih gibanja, što nam govori prvi taxon. Drugi taxon je okupio sve najbolje karakteristike mjerenih biomotoričkih dimenzija na način da je potrebno imati izbalansirane segmente mase (naročito muskulature – voluminoznost) te izvrsne i pozitivno orijentirane motoričke karakteristike. Ovaj taxon sigurno predstavlja atletske tipove, dominantne obzirom na motoričko izražavanje. I konačno, treći taxon opisuje upravo izrazito sitnu djecu, sa slabim motoričkim izražavanjem i uz nešto masnog tkiva ali sa velikom sposobnošću iskazivanja frekvencije, što može biti olakšano baš i zbog kratkih poluga, te se rotacijska gibanja, u odnosu na druge tipove, sigurno lakše izvode.

/107

Ukupno gledano, pod utjecajem tretmana, došlo je zaista do restrukturiranja taxona i to na način da je pod neminovnim utjecajem optimalizacije gibanja uređen skup odnosa koji favorizira određene tipove sukladno sve duljem trajanju tretmana. Zanimljivo je da je nakon godinu i pol dana rada temeljito redefiniran ukupni taxonomski sklop uzorka, i to tako da je tretman doslovno skidao “sloj po sloj” manje važnih karakteristika, da bi na kraju ostali lako prepoznatljivi i u kineziološkom smislu perfektno “očišćeni” tipovi (adipozni, motorički sposobni i sitni). Također je zanimljivo i da je ukupna masa prestala igrati neku naročito važnu ulogu, a to je moguće samo u situaciji kad su djeca dovoljno ovladala temeljnim kretnim strukturama, da mogu vjerodostojno u prostoru realizirati svakojaka gibanja. Oni koji su motorički manje efikasnosti to mogu zahvaliti ili masnom tkivu koje nije dovoljno reducirano, ili razvojim fazama, prema kojima je njihov ukupni domet trenutno limitiran relativno malenim ukupnim rastom i razvojem, pa bez ikakvog rizika ovu djecu možemo proglasiti aktualno manje razvijenom, što nipošto ne znači da se kasnije razviti neće, ali u ovom trenutku evidentno se radi o uzorku čiji je opći morfološki i motorički potencijal izrazito neiskazan. Kongruencije taxonomskih sklopova nam pokazuju da je do većih ukupnih promjena došlo uglavnom u prvom dijelu tretmana, jer su tada i zabilježene najveće razlike tipova. To je već pojašnjeno promjenom strukture taxona. Između drugog i trećeg mjerenja nekih bitnijih razlika nije bilo, osim što se preciznije determinira već opisane tipove vezane uz masu i konstituciju. Koliko se može zaključiti, restrukturiranje taxona bilo je uglavnom usmjereno u pravcu regulacije utjecaja mase pri izvođenju najraznovrsnijih motoričkih zadataka. Sigurno je da je pod utjecajem zadataka različitog kompleksiteta i različite energetske razine tretman jednostavno počistio stvari i “ogolio” tipove, ne ostavljajući nikakve dvojbe u vezi toga kako u ovom uzrastu programirati tretmane. Naime, nakon primarnog djelovanja s ciljem podizanja kvalitete transportnog sustava za kisik i ekstrakciju metabolita rada, nastavio se proces integracije motoričkih potencijala i morfoloških karakteristika. Oni entiteti koji su u tome mogli uspjeti nisu imali problema s premalom masom ili masnim tkivom. U ukupnom motoričkom izražavanju, oni jako male mase i adipozni, evidentno su svojim aktualnim morfološkim statusom jako limitirani i njihovo motoričko izražavanje treba promatrati u svjetlu trenutnog općeg rasta i razvoja.

/108

Tablica 14. Taxonomski sklopovi i korel. taxona Učenici - kontr. skupina MJ.1. MJ.2. MJ.3. AVIT 0.77 0.34 0.47 0.94 0.11 0.39 0.62 0.28 0.55 ADUR 0.73 0.26 0.46 0.91 0.14 0.44 0.55 0.33 0.65 ADUN 0.69 0.31 0.44 0.90 0.08 0.37 0.57 0.29 0.57 ASIR 0.70 0.24 0.21 0.73 0.08 0.07 0.59 0.17 0.15 ASIK 0.73 0.08 0.24 0.75 -0.12 0.09 0.50 -0.01 0.43 ADIK 0.68 -0.03 0.17 0.70 -0.19 0.14 0.49 -0.07 0.39 ADRZ 0.78 0.12 0.19 0.83 0.02 0.08 0.71 0.06 0.23 ATEZ 0.88 -0.21 0.05 0.79 -0.33 -0.08 0.67 -0.28 0.26 AOGK 0.76 -0.35 -0.18 0.59 -0.33 -0.34 0.70 -0.40 -0.11 AOPK 0.78 -0.30 -0.19 0.62 -0.30 -0.32 0.70 -0.38 -0.09 AOPL 0.74 -0.36 -0.18 0.55 -0.33 -0.33 0.66 -0.38 -0.06 AKNL 0.42 -0.75 -0.28 0.18 -0.69 -0.43 0.32 -0.79 -0.19 AKNN 0.48 -0.69 -0.23 0.17 -0.69 -0.43 0.34 -0.77 -0.20 AKNT 0.56 -0.62 -0.31 0.27 -0.64 -0.49 0.47 -0.77 -0.25 MKUS -0.41 -0.55 -0.01 -0.41 -0.67 0.12 -0.47 -0.48 0.24 MVIS 0.03 0.44 -0.23 0.08 0.62 -0.04 0.13 0.54 -0.17 MSDM 0.21 0.60 -0.29 0.29 0.80 -0.16 0.45 0.65 -0.29 MP2O 0.08 0.26 -0.32 0.19 0.41 -0.04 0.18 0.39 0.03 MPOL -0.15 -0.53 0.19 -0.17 -0.64 0.25 -0.35 -0.38 0.37 MDTS 0.34 0.27 -0.47 0.16 0.44 -0.49 0.46 0.16 -0.56 M20V -0.31 -0.38 0.47 -0.11 -0.52 0.37 -0.36 -0.23 0.55 MPRR 0.12 0.08 0.00 0.07 0.00 -0.19 0.20 -0.14 -0.14 MTAP 0.18 0.20 -0.41 0.13 0.36 -0.32 0.37 0.19 -0.36 MTAN 0.22 0.24 -0.45 0.15 0.47 -0.27 0.36 0.33 -0.34 MBLD 0.35 0.37 -0.46 0.27 0.45 -0.40 0.48 0.18 -0.44 MT3M 0.18 0.38 -0.35 -0.09 0.39 -0.28 0.19 0.19 -0.46 λ 7.62 3.98 2.55 7.09 5.10 2.41 6.17 4.18 3.28 Korel. TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 1.00 -0.25 0.16 1.00 -0.30 -0.22 1.00 -0.27 0.31 TX2 -0.25 1.00 -0.28 -0.30 1.00 -0.07 -0.27 1.00 -0.42 TX3 0.16 -0.28 1.00 -0.22 -0.07 1.00 0.31 -0.42 1.00

Kongruencije taxonomskih sklopova

MJ.2. MJ.3. MJ.3. 0.96 -0.10 -0.25 0.97 -0.13 0.18 0.92 0.05 0.38MJ.1. 0.15 0.95 0.22 MJ.1. 0.14 0.97 -0.09 MJ.2. 0.09 0.93 -0.34 0.21 -0.26 0.90 -0.17 0.07 0.92 -0.37 0.35 0.85

/109

U Tablici 14. prikazani su podaci analize polarnih taxona za kontrolnu grupu učenika kroz sva tri mjerenja. Prva dva taxona su identični kao i kod eksperimentalne skupine, dok treći pokazuje neznatne varijacije. Naime, i dalje se radi o biploranoj karakteristici s izaženim rastom kostiju u duljinu na jednoj strani taxona, a na drugoj nešto masnog tkiva i frekvencije. Takva sličnost taxona je normalna obzirom da se radi praktično o istoj skupini, koja je tek kasnije razbijena na dvije po tretmanima. Međutim, u kontrolnoj skupini u drugom i trećem mjerenju nije došlo do nikakve bitne promjene strukture taxona, što znači da su praktično tipovi ostali isti kroz cijelo trajanje tretmana. Nekih minornih razlika možda je i bilo, ali globalnih sigurno nije. Ovakva situacija je više nego nezadovoljavajuća. Prisjetimo li se da je kontrolni program ustvari regularni program rada u osnovnoj školi, nikako ne možemo biti zadovoljni postignućima nakon godinu i po dana rada. Nikako se ne možemo složiti da su tipovi koji su egzistirali u 7. godini, jednako iskazani i u 9. godini, kao da nikakvog posebnog rasta i razvoja nije bilo, a da o tretmanu i ne govorimo. Naime, teško je vjerovati da svi entiteti mogu zadržati baš potpuno jednake taxonomske pozicije u virtualno jednako dimenzioniranom taxonomskom prostoru, ako je primjenjen tretman koji je mogao iole angažirati dječje potencijale i potaknuti adaptacijske sposobnosti. Ovakva situacija ja apsolutno neprihvatljiva i treba ju hitno mijenjati. Riječ je dakle, o potpuno nekvalitetnom sklopu stimulusa koji pojedinačno, a pogotovo kumulativno jednostavno nije mogao donijeti nikakve adaptacije, tj. ni učestalost, ni intenzitet, ni volumen stimulusa jednostavno nije proizveo neke posebno kvalitetne učinke. Budući su iskazane razlike u vrijednostima pojedinih varijabli kroz tri mjerenja, očito je da bi gotovo slične efekte izazvao i sam biološki rast i razvoj uz stohastičke stimuluse. Tako ispada da primjenjeni tretman u smislu strukturiranja odgovarajućih tipova i osiguravanja kvalitetnih motoričkih izražavanja gotovo da i nije bio potreban, što je katastrofalna spoznaja, koja sugerira stihijnost i stohastičnost u prvim razredima osnovne škole. Moguće intervencije mogu ići u pravcu angažmana profesora kineziologije u osnovnoj školi što osobno ne smatram dobrim rješenjem. Zatim je moguće povećavati volumen i intenzitet rada, ali je pitanje je li kadar koji radi u školi to sposoban. Čini se da treba bitno promijeniti programe edukacije u kadrovskim školama, te bi tako bilo osigurano sve što je potrebno za realizaciju ciljeva.

/110

Tablica 15. Taxonomski sklopovi i korelacije taxona Učenici - total MJ.1. MJ.2. MJ.3. AVIT 0.82 -0.35 -0.42 0.95 -0.08 -0.31 0.92 -0.03 -0.28 ADUR 0.75 -0.31 -0.39 0.94 0.02 -0.33 0.92 0.07 -0.31 ADUN 0.74 -0.35 -0.40 0.92 -0.08 -0.33 0.90 0.01 -0.34 ASIR 0.66 -0.19 -0.08 0.70 -0.13 0.00 0.70 -0.06 -0.03 ASIK 0.55 -0.17 0.10 0.50 -0.31 0.17 0.51 -0.29 0.10 ADIK 0.62 -0.26 -0.06 0.69 -0.21 -0.09 0.69 -0.17 -0.11 ADRZ 0.67 -0.19 -0.13 0.70 -0.11 -0.02 0.67 -0.09 0.01 ATEZ 0.60 -0.43 0.22 0.60 -0.46 0.23 0.61 -0.42 0.18 AOGK 0.46 -0.30 0.38 0.44 -0.35 0.44 0.45 -0.32 0.44 AOPK 0.53 -0.28 0.31 0.46 -0.37 0.33 0.44 -0.38 0.32 AOPL 0.43 -0.29 0.34 0.42 -0.31 0.33 0.46 -0.31 0.29 AKNL -0.05 -0.39 0.71 -0.19 -0.76 0.57 -0.17 -0.80 0.50 AKNN 0.07 -0.42 0.61 -0.08 -0.74 0.47 -0.06 -0.76 0.42 AKNT 0.10 -0.34 0.69 -0.12 -0.72 0.60 -0.09 -0.77 0.53 MKUS -0.42 -0.53 0.03 -0.25 -0.61 -0.26 -0.17 -0.53 -0.29 MVIS 0.20 0.57 -0.08 0.15 0.64 0.08 0.14 0.63 0.10 MSDM 0.40 0.73 0.10 0.26 0.73 0.30 0.22 0.68 0.31 MP2O 0.24 0.49 0.18 0.12 0.34 0.21 0.11 0.24 0.14 MPOL -0.37 -0.62 0.00 -0.17 -0.68 -0.30 -0.12 -0.58 -0.33 MDTS 0.39 0.54 0.17 0.22 0.49 0.40 0.20 0.45 0.42 M20V -0.35 -0.59 -0.21 -0.23 -0.60 -0.33 -0.19 -0.57 -0.39 MPRR 0.14 0.05 0.03 0.17 0.12 0.14 0.21 0.09 0.15 MTAP 0.16 0.57 0.39 -0.05 0.29 0.58 -0.01 0.24 0.55 MTAN 0.24 0.55 0.33 -0.05 0.35 0.57 -0.07 0.29 0.56 MBLD 0.55 0.49 0.05 0.35 0.44 0.33 0.29 0.40 0.33 MT3M 0.24 0.40 -0.06 0.13 0.43 0.13 0.15 0.44 0.19 λ 5.73 4.82 2.68 5.81 5.51 3.09 5.56 5.02 2.87 Korel. TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 1.00 -0.32 0.33 1.00 -0.33 0.40 1.00 -0.35 0.34 TX2 -0.32 1.00 -0.31 -0.33 1.00 -0.07 -0.35 1.00 -0.03 TX3 0.33 -0.31 1.00 0.40 -0.07 1.00 0.34 -0.03 1.00

Kongruencije taxonomskih sklopova

MJ.2. MJ.3. MJ.3. 0.95 0.09 0.27 0.95 0.10 0.28 1.00 0.04 0.00MJ.1. -0.18 0.92 0.32 MJ.1. -0.22 0.88 0.38 MJ.2. -0.04 0.99 0.07 -0.22 -0.36 0.89 -0.20 -0.44 0.86 0.00 -0.08 0.99

/111

U Tablici 15. prikazana je analiza polarnih taxona za total učenika kroz sva tri mjerenja. Na taj način se dobija informacija o tome što je uopće postignuto sa svim učenicima, iako pod vidom dva različita transformacijska procesa. Ovakva analiza ne bi imala baš puno smisla kad bi po pojedinim uzorcima taxoni bili identični, jer se ne bi dobilo ništa posebno. Ovako, možda je zanimljivo vidjeti koliko koji uzorak “navlači” adaptacije i specifičnu strukturu na svoju stranu u ukupnom uzorku, kako bi se moglo identificirati kolika je “težina” pojedinog tretmana. Međutim, taxonomski sklop u Tablici 15. sugerira kako u prvom mjerenju zaista egzistira neizdiferencirani skup taxona uglavnom vezan uz masu, motoričko izražavanje i masno tkivo. Zabrinjava što u drugom mjerenju osim mase dominira i posebno masno tkivo (drugi taxon), čime je evidentno potvrđeno kako je ukupno motoričko izražavanje i gibanje bitno uvjetovano morfološkim parametrima, ali u smislu restrikcije gibanja, a ne integracije i raspolaganja konstitucijom u cilju realizacije kvalitetnih gibanja. To sigurno nije zadovoljavajuća situacija. Ovo razmišljanje potvrđeno je i trećim taxonom u drugom mjerenju kad se masno tkivo po drugi put javlja kao regulator unutar varijablama razapetog prostora. Opće je poznato danas da djeca u urbanim sredinama iskazuju veliki stupanj kretne insuficijencije, a kad se tome pridodaju neadekvatna ishrana i drugi socijalni regulatori, lako se može dogoditi da se više ne raspravlja o adipoznim karakteristikama unutar ukupnih uzoraka koje analiziramo, već o više tipova adipoznih manifestacija koje postaju važne za razumijevanje konstitutivno-motoričkih svojstava djece. Ovo sigurno kao kineziolozi ne možemo prihvatiti. Kako se vidi jednom se masno tkivo i to na kraju tretmana, javlja kao poseban i samostalan (treći) taxon, a drugi put kao ometajući faktor za realizaciju gibanja (drugi taxon). Potpuno je neprihvatljivo da nam ta morfološko-funkcionalna karakteristika u tolikoj mjeri određuje tipologiju djece u uzrastu od svega 7-8 godina. Kongruencije taxona su na istom tragu razmišljanja i pokazuju nam da se iza drugog mjerenja baš ništa temeljito nije dogodilo, što znači da je snaga taxona (perzistencija) u kontrolnoj grupi iznimno velika, pa u ovakvim analizama naizgled prepokriva pozitivne efekte postignute posebno programiranim eksperimentalnim transformacijskim postupkom. Što to znači za samu djecu u školi ne treba dodatno eleborirati, ali nas upozorava da trebamo jako pažljivo pripremati eksperimentalne nacrte i vršiti detaljni uvid u analize podataka.

/112

Tablica 16. Taxonomski sklopovi i korelacije taxona Učenice - eksperimentalna skupina MJ.1. MJ.2. MJ.3. AVIT 0.43 0.61 0.37 0.32 -0.01 0.75 0.51 0.07 0.66 ADUR 0.35 0.63 0.22 0.22 0.07 0.76 0.49 0.14 0.59 ADUN 0.42 0.56 0.35 0.28 -0.04 0.76 0.49 0.04 0.65 ASIR 0.26 0.45 0.28 0.41 0.08 0.43 0.61 0.13 0.11 ASIK 0.50 0.24 0.14 0.60 0.24 0.13 0.63 0.21 0.07 ADIK 0.52 0.40 0.15 0.55 0.20 0.24 0.68 0.18 0.09 ADRZ 0.46 0.43 0.21 0.51 0.31 0.23 0.63 0.33 0.11 ATEZ 0.83 0.28 -0.07 0.83 0.27 0.17 0.91 0.24 0.03 AOGK 0.78 0.22 -0.25 0.80 0.42 -0.06 0.84 0.30 -0.14 AOPK 0.75 0.26 -0.23 0.71 0.38 0.06 0.79 0.30 -0.08 AOPL 0.72 0.15 -0.42 0.69 0.44 -0.06 0.75 0.32 -0.15 AKNL 0.90 -0.27 -0.25 0.99 0.09 -0.43 0.85 -0.11 -0.46 AKNN 0.89 -0.21 -0.26 0.94 0.11 -0.37 0.81 -0.09 -0.40 AKNT 0.89 -0.24 -0.28 0.96 0.04 -0.38 0.80 -0.16 -0.46 MKUS 0.25 -0.27 0.41 0.39 -0.70 0.16 0.30 -0.67 0.14 MVIS -0.55 0.41 0.11 -0.55 0.24 0.14 -0.44 0.35 0.07 MSDM -0.56 0.57 -0.14 -0.52 0.62 0.10 -0.33 0.74 -0.02 MP2O -0.32 0.38 0.07 -0.14 0.04 0.20 -0.08 0.01 0.23 MPOL 0.52 -0.29 0.26 0.50 -0.57 0.15 0.35 -0.56 0.18 MDTS -0.22 0.41 -0.38 -0.25 0.45 0.13 -0.15 0.47 0.06 M20V 0.42 -0.52 0.14 0.46 -0.34 -0.35 0.23 -0.42 -0.26 MPRR 0.14 0.21 -0.24 0.00 0.21 0.36 0.16 0.24 0.31 MTAP -0.28 0.18 -0.49 -0.28 0.53 -0.24 -0.25 0.46 -0.14 MTAN -0.28 0.27 -0.50 -0.31 0.66 -0.25 -0.27 0.64 -0.28 MBLD -0.27 0.42 -0.39 -0.25 0.53 0.15 -0.08 0.67 -0.02 MT3M -0.24 0.13 0.01 -0.12 0.38 -0.20 -0.12 0.42 -0.17 λ 7.64 3.66 2.11 7.94 3.58 3.10 7.87 3.75 2.29 Korel. TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 1.00 0.25 0.13 1.00 0.01 0.36 1.00 -0.03 0.18 TX2 0.25 1.00 -0.11 0.01 1.00 0.35 -0.03 1.00 0.24 TX3 0.13 -0.11 1.00 0.36 0.35 1.00 0.18 0.24 1.00

Kongruencije taxonomskih sklopova

MJ.2. MJ.3. MJ.3. 0.99 0.00 0.06 0.97 -0.16 -0.10 0.97 -0.17 -0.17MJ.1. -0.03 0.66 0.73 MJ.1. 0.21 0.75 0.57 MJ.2. 0.14 0.97 -0.18 0.01 -0.68 0.54 0.02 -0.55 0.61 0.20 0.16 0.95

/113

U Tablici 16. prikazana je analiza polarnih taxona za učenice eksperimentalne grupe kroz sva tri mjerenja. U ovoj grupi došlo je do dramatičnih promjena u strukturi taxona, koji se očituju na ipak iznenađujući način. Naime, u prvom mjerenju očito egzistira taxon opće mase povezan s motoričkim izražavanjem, ali i longitudinalnost koja je također povezana s motorikom. Tako ispada da su učenice na početku tretmana u motoričkom smislu bile diferencirane obzirom na to jesu li imale veću masu i masno tkivo ili su bile nešto izraženijeg rasta koštanog tkiva u duljinu. Jasno je da je masa pri tome bila ograničenje, ali ipak iznenađuje da su učenice višeg rasta olakšano izvodile motorička gibanja. Treći taxon pak, opisuje poseban tip djevojčica koje karakterizira izrazito mala masa, pa su to mršave, košćate i ne osobito motorički razvijene curice. Moglo bi se čak reći i da se radi o pothranjenim i slabijim entitetima u svakom pogledu. Niti ovo nije dobro, jer se opet postavlja pitanje kvalitete ishrane, razvoja općenito, pa i vrijednosti šire socijalne strukture u koju su obitelj i škola uronjeni. Očito na tome treba dosta poraditi ako nam je zdravlje djece važno onoliko koliko to deklarativno izražavamo. U drugom mjerenju se posebno izdvojila opća masa s dominacijom masnog tkiva, globalna motorička efikasnost i longitudinalnost. Čini se da je tretman kod curica izdiferencirao sposobnost iskazivanja gibanja pod uvjetom znatne redukcije masnog tkiva, što je izvrsna informacija koja govori da je to moguće već nakon jedne školske godine. Dakle, ovo je izvrstan pokazatelj kako bi trebalo raditi od dana kad djeca kroče u edukacijsku ustanovu. Treći taxon opisuje učenice nešto izduženijeg rasta općenito, ali bez posebnih sposobnosti znatnije motoričke aktivacije, te su u tom smislu upravo prosječne. Zaključak je da bi s takvim entitetima trebalo posebno raditi kako bi se i njima osigurali normalni uvjeti, što prije svega pretpostavlja povećanje mišićne mase, kao jednog od preduvjeta za kvalitetnu realizaciju gibanja. Taxoni trećeg mjerenja gotovo su potpuno isti kao i u drugom mjerenju što znači i da se program u drugom dijelu nije posebno prilagodio, već je samo težio maksimizaciji postignutog u prvom dijelu. Ovo potvrđuju i kongruencije taxonomskih sklopova. Za razliku od učenika, motorički sposobnije učenice eksperimentalne skupine nisu adekvatno integrirale masu u realizaciju gibanja, a najmanje sposobne nisu one koje bi opisivale tip sitnog nerazvijenog djeteta, već djeteta koje ima nedovoljnu masu i najvjerojatnije je pothranjeno, što za sobom povlači mnoge druge moguće poslijedice, ne samo u gibanju.

/114

Tablica 17. Taxonomski sklopovi i korel. taxona Učenice - kontrolna skupina MJ.1. MJ.2. MJ.3. AVIT -0.09 0.81 -0.48 0.72 0.42 0.56 0.73 -0.44 0.50 ADUR -0.19 0.74 -0.50 0.67 0.34 0.58 0.73 -0.34 0.54 ADUN -0.03 0.70 -0.49 0.71 0.38 0.55 0.74 -0.39 0.50 ASIR -0.03 0.73 -0.29 0.57 0.49 0.38 0.57 -0.48 0.28 ASIK 0.33 0.54 -0.03 0.50 0.47 0.02 0.50 -0.44 0.03 ADIK 0.36 0.57 0.04 0.44 0.51 -0.15 0.34 -0.52 -0.22 ADRZ 0.02 0.76 0.07 0.25 0.64 0.06 0.21 -0.62 0.05 ATEZ 0.55 0.57 0.00 0.63 0.45 -0.17 0.55 -0.43 -0.20 AOGK 0.59 0.46 0.11 0.49 0.41 -0.34 0.41 -0.40 -0.37 AOPK 0.60 0.43 0.14 0.51 0.35 -0.33 0.43 -0.33 -0.35 AOPL 0.60 0.44 0.17 0.47 0.42 -0.34 0.43 -0.36 -0.37 AKNL 0.78 0.16 0.32 0.39 0.15 -0.62 0.27 -0.15 -0.68 AKNN 0.72 0.10 0.31 0.26 0.14 -0.63 0.18 -0.11 -0.67 AKNT 0.82 0.10 0.35 0.41 0.21 -0.62 0.31 -0.18 -0.68 MKUS 0.58 -0.06 -0.01 0.54 -0.20 -0.21 0.46 0.22 -0.21 MVIS -0.63 0.29 0.17 -0.37 0.24 0.33 -0.31 -0.26 0.40 MSDM -0.63 0.57 0.24 -0.53 0.53 0.20 -0.45 -0.47 0.26 MP2O -0.21 0.03 0.03 -0.31 0.27 0.03 -0.27 -0.24 0.05 MPOL 0.56 -0.36 -0.32 0.65 -0.41 -0.02 0.56 0.35 -0.06 MDTS -0.21 0.20 0.42 -0.52 0.46 -0.11 -0.54 -0.42 -0.16 M20V 0.58 -0.51 -0.15 0.53 -0.64 0.01 0.58 0.68 0.01 MPRR -0.11 0.31 0.27 -0.26 0.41 -0.25 -0.27 -0.34 -0.24 MTAP -0.35 0.36 0.36 -0.66 0.56 -0.28 -0.69 -0.53 -0.24 MTAN -0.33 0.13 0.55 -0.68 0.64 -0.10 -0.63 -0.65 -0.02 MBLD -0.24 0.48 0.39 -0.39 0.69 0.05 -0.40 -0.55 0.09 MT3M -0.49 0.17 0.25 -0.40 0.37 0.23 -0.34 -0.34 0.20 λ 5.87 5.71 2.29 6.86 5.05 3.07 6.14 4.58 3.19 Korel. TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 1.00 0.44 -0.05 1.00 0.31 -0.37 1.00 -0.35 -0.42 TX2 0.44 1.00 -0.04 0.31 1.00 -0.09 -0.35 1.00 0.16 TX3 -0.05 -0.04 1.00 -0.37 -0.09 1.00 -0.42 0.16 1.00

Kongruencije taxonomskih sklopova

MJ.2. MJ.3. MJ.3. 0.73 -0.11 -0.66 0.67 0.12 -0.72 0.99 -0.02 -0.10MJ.1. 0.34 0.90 0.20 MJ.1. 0.34 -0.90 0.14 MJ.2. -0.02 -1.00 -0.02 -0.57 0.38 -0.67 -0.63 -0.34 -0.61 0.10 -0.02 0.99

/115

U Tablici 17. prikazana je analiza polarnih taxona za učenice kontrolne grupe kroz sva tri mjerenja. U prvom mjerenju, struktura taxona je uglavnom ista kao i kod učenica eksperimentalne skupine. Međutim, u drugom mjerenju dolazi do bitnog formiranja tipova, koji se konačno kristaliziraju na kraju ukupnog tretmana. Drugo mjerenje je doslovno prolazna faza u kojoj je već postignuta forma taxona, ali je točno vidljiva tek u trećem mjerenju. Naime, finalno stanje definira tri tipa djevojčica. Prvi taxon opisuje one najkrupnije, a drugi taxon one najsitnije. Ono što je posebno zanimljivo jest da su i jedne i druge jednako i gotovo istim projekcijama opisane u motoričkom području, što svjedoči o neizdiferenciranim tipovima obzirom na motoriku, a što nikako nije dobro. Ovo iz razloga što jednostavno nije moguće podjednako a efikasno realizirati cijeli spektar kompleksnih gibanja najrazličitijeg tipa uz dva tako različita morfološka tipa. Prije bi se moglo reći da su motoričke funkcije i jednog i drugog tipa nedovoljno angažirane, pa su de facto ostale intaktne u odnosu na tretmanski period. Čak bi se moglo i pretpostaviti kako je primarno restrukturiranje postignuto znatno prije drugog mjerenja, odmah nakon mjesec-dva rada, što je kasnije zadržano sve do kraja transformacijskog postupka. Ono što se jest promijenilo je smanjenje značenja masnog tkiva za realizaciju gibanja, što nimalo ne začuđuje uzme li se u obzir niz opservacija o radu u osnovnoj školi, posebno s curicama, koje trajno ostaju zakinute za sveukupni motorički razvoj. Jednostavno rečeno, radilo se toliko loše da se morfološki sklop niti nije trebao adaptirati, baš kao ni motoričke funkcije, jer su zadaci u svakodnevnom radu bili prejednostavni i prelagani, te ih je svako dijete s lakoćom moglo izvršiti. Ali zato nije postojao niti skup zahtjeva za bilo kakvom ozbiljnom ili dugoročnom adaptacijom koja bi poslijedično dovela do odgovarajuće morfološko-motoričke ili funkcionalne integracije, pa dakle niti do formiranja rezistentnih tipova s adekvatnom strukturom, bliskom genetski predefiniranom morfološkom sklopu. To je, naravno, iznimno loš temelj za podsticanje razvoja djevojčica i treba ga hitno mijenjati. U tom smislu dakako, ne začuđuje ni to da je treći taxon doslovno adipozitet koji tako opisuje određeni broj curica kao poseban samostojni adipozni tip. Kongruencije taxonomskih sklopova samo potvrđuju činjenicu kako se radilo na način koji teži održati postojeće stanje, bez ikakvih aspiracija promijeniti bilo što u smislu bio-motoričke aktivacije djevojčica.

/116

Tablica 18. Taxonomski sklopovi i korelacije taxona Učenice - total MJ.1. MJ.2. MJ.3. AVIT 0.02 -0.05 0.93 0.39 0.47 0.58 0.61 -0.18 0.61 ADUR -0.03 0.00 0.81 0.30 0.50 0.54 0.55 -0.20 0.57 ADUN 0.04 -0.10 0.88 0.37 0.46 0.57 0.59 -0.18 0.59 ASIR 0.03 0.04 0.67 0.40 0.47 0.33 0.59 -0.25 0.24 ASIK 0.31 0.09 0.43 0.58 0.34 0.10 0.65 -0.21 0.11 ADIK 0.37 0.22 0.42 0.59 0.39 0.04 0.69 -0.27 0.03 ADRZ 0.16 0.22 0.53 0.44 0.44 0.15 0.55 -0.29 0.18 ATEZ 0.61 0.27 0.35 0.82 0.36 -0.01 0.87 -0.26 -0.02 AOGK 0.66 0.37 0.11 0.72 0.39 -0.25 0.74 -0.38 -0.22 AOPK 0.64 0.37 0.12 0.72 0.36 -0.18 0.74 -0.29 -0.17 AOPL 0.66 0.45 -0.03 0.66 0.41 -0.28 0.69 -0.38 -0.23 AKNL 0.88 0.24 -0.22 0.90 -0.11 -0.40 0.77 0.07 -0.48 AKNN 0.83 0.23 -0.19 0.81 -0.07 -0.38 0.70 0.04 -0.45 AKNT 0.90 0.26 -0.25 0.91 -0.09 -0.38 0.78 0.09 -0.47 MKUS 0.48 -0.28 -0.01 0.56 -0.35 0.07 0.44 0.41 0.00 MVIS -0.61 0.20 0.18 -0.55 0.40 0.00 -0.45 -0.45 0.10 MSDM -0.61 0.47 0.18 -0.56 0.61 -0.05 -0.42 -0.61 0.06 MP2O -0.35 0.13 0.15 -0.18 0.26 -0.03 -0.11 -0.22 0.06 MPOL 0.48 -0.46 0.11 0.57 -0.46 0.23 0.44 0.50 0.12 MDTS -0.25 0.51 -0.10 -0.29 0.49 -0.23 -0.23 -0.54 -0.17 M20V 0.54 -0.39 -0.22 0.39 -0.60 0.13 0.25 0.65 0.04 MPRR 0.05 0.37 -0.04 0.00 0.47 -0.19 0.07 -0.49 -0.07 MTAP -0.32 0.53 -0.13 -0.36 0.45 -0.35 -0.32 -0.57 -0.21 MTAN -0.30 0.60 -0.30 -0.44 0.54 -0.30 -0.36 -0.63 -0.17 MBLD -0.30 0.61 -0.01 -0.28 0.66 -0.13 -0.19 -0.63 0.00 MT3M -0.36 0.18 0.02 -0.36 0.41 -0.09 -0.26 -0.50 -0.02 λ 6.27 2.99 3.97 7.91 4.83 2.11 7.80 4.19 2.08 Korel. TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 1.00 0.21 0.43 1.00 0.18 0.16 1.00 -0.08 0.02 TX2 0.21 1.00 0.37 0.18 1.00 0.02 -0.08 1.00 -0.16 TX3 0.43 0.37 1.00 0.16 0.02 1.00 0.02 -0.16 1.00

Kongruencije taxonomskih sklopova

MJ.2. MJ.3. MJ.3. 0.95 -0.20 -0.22 0.86 0.29 -0.39 0.97 0.16 -0.15MJ.1. 0.03 0.81 -0.57 MJ.1. 0.11 -0.90 -0.38 MJ.2. 0.19 -0.96 0.21 0.31 0.54 0.76 0.49 -0.29 0.79 0.11 0.24 0.96

/117

U Tablici 18. prikazana je analiza polarnih taxona za učenice totala svih grupa kroz sva tri mjerenja. Vidljiva je dominacija mase u svim mjerenjima (prvi taxon). Također je za prepoznati laganu rekonstrukciju strukture do drugog mjerenja na način da veća masa osigurava i nešto povoljniju bazu za realizaciju gibanja (drugi taxon). Na koncu se mogući pozitivni efekti rasplinjavaju, ali se formira i vrlo specifična struktura na kraju tretmana koja pretpostavlja znatnu motoričku efikasnost djevojčica pod uvjetom odsustva veće mase bilo kakvog tipa. Nerazvijene djevojčice očito su opisane trećim taxonom u trećem mjerenju, dok prvi taxon evidentno opisuje curice izrazite mase. Ovakva finalna struktura se naizgled može činiti prihvatljiva, međutim ako se uzme u obzir opisano kod kontrolne grupe, lako je zaključiti kako je tretman eksperimentlne grupe izrazito kvalitetniji i kako je kontrolna grupa doslovno u daleko najlošijoj situaciji od svih do sada opisanih grupa. Elaboracija ovakve situacije već je izvršena, pa je nije potrebno posebno ponavljati, osim da se naglasi iznimna nužnost ozbiljne redefinicije programa kadrovskih škola za edukaciju učitelja razredne nastave, kako bi budući učitelji mogli i realizirati sve one zadaće koje područje kineziologije zahtijeva. Treba ovom zadatku pristupiti krajnje mudro i s najviših razina, jer spoznaje koje su i ovdje navedene ne mogu se primjeniti u praksi i svakodnevnom operacionalnom radu, ako se ne dignu na razinu institucija koje programe i verificiraju, odnosno koje vrše provjeru izvršenja programskih zadataka u prvim razredima osnovne škole. Iako će se kompletna slika dobiti diskriminacijom taxona, već sada je potpuno jasno da je strukturiranje tipova entiteta u situacijama kontrolnih grupa, više nego li nezadovoljavajuće, što poslijedično znači da nisu izvršeni odgovarajući utjecaji na biomotoričke funkcije djece. Stimulusi su preslabi, ukupni volumen rada je premali, a kumulativni efekti gotovo dvogodišnjeg rada ne osiguravaju dovoljan temelj za razvoj svih drugih funkcija organizma. Ovo jednako vrijedi i kod učenika i kod učenica, s tim da je kod curica ta situacija vjerojatno doslovno alarmantna.

/118

Tablica 19. Taxonomski sklopovi i korelacije taxona Eksperimentalne skupine (M+Ž) - total MJ.1. MJ.2. MJ.3. AVIT 0.70 0.52 -0.33 0.73 -0.44 -0.35 0.83 0.31 -0.33 ADUR 0.51 0.53 -0.21 0.73 -0.31 -0.38 0.82 0.36 -0.23 ADUN 0.70 0.42 -0.30 0.65 -0.44 -0.31 0.75 0.28 -0.36 ASIR 0.46 0.41 -0.07 0.68 -0.29 -0.11 0.70 0.01 -0.17 ASIK 0.42 0.31 0.11 0.67 -0.05 0.16 0.66 -0.17 0.10 ADIK 0.49 0.55 -0.13 0.71 -0.26 -0.25 0.77 0.19 -0.18 ADRZ 0.45 0.54 -0.18 0.72 -0.17 -0.23 0.77 0.20 -0.06 ATEZ 0.69 0.34 0.21 0.82 -0.17 0.23 0.83 -0.25 0.01 AOGK 0.48 0.35 0.37 0.78 0.07 0.35 0.73 -0.38 0.22 AOPK 0.52 0.21 0.38 0.68 0.01 0.37 0.62 -0.40 0.16 AOPL 0.37 0.29 0.43 0.66 0.03 0.31 0.62 -0.33 0.13 AKNL 0.48 -0.27 0.59 0.25 -0.02 0.82 0.20 -0.86 0.11 AKNN 0.52 -0.21 0.55 0.28 -0.08 0.73 0.23 -0.78 0.04 AKNT 0.48 -0.16 0.60 0.29 -0.03 0.78 0.21 -0.82 0.09 MKUS 0.55 -0.45 -0.22 -0.28 -0.73 0.12 -0.09 -0.19 -0.64 MVIS -0.48 0.33 -0.08 0.02 0.35 -0.34 -0.05 0.42 0.24 MSDM -0.59 0.62 0.11 0.37 0.67 -0.27 0.21 0.36 0.61 MP2O -0.34 0.38 0.20 0.15 0.25 -0.03 0.07 0.05 0.12 MPOL 0.57 -0.52 -0.08 -0.23 -0.68 0.22 -0.07 -0.25 -0.58 MDTS -0.39 0.51 0.17 0.38 0.46 -0.17 0.26 0.22 0.43 M20V 0.45 -0.54 -0.12 -0.35 -0.51 0.25 -0.23 -0.29 -0.47 MPRR -0.03 -0.03 0.31 0.15 0.16 0.19 0.12 -0.16 0.14 MTAP -0.57 0.27 0.47 0.16 0.73 0.28 -0.03 -0.17 0.62 MTAN -0.52 0.23 0.50 0.15 0.80 0.32 -0.09 -0.22 0.71 MBLD -0.15 0.70 -0.09 0.59 0.30 -0.40 0.51 0.45 0.33 MT3M -0.18 0.26 -0.17 0.15 0.16 -0.30 0.16 0.36 0.12 λ 6.24 4.43 2.60 6.83 4.11 3.55 6.64 3.88 3.10 Korel. TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 1.00 0.23 0.38 1.00 -0.27 0.19 1.00 -0.27 -0.13 TX2 0.23 1.00 0.16 -0.27 1.00 -0.43 -0.27 1.00 0.36 TX3 0.38 0.16 1.00 0.19 -0.43 1.00 -0.13 0.36 1.00

Kongruencije taxonomskih sklopova

MJ.2. MJ.3. MJ.3. 0.52 -0.79 0.30 0.65 -0.41 -0.63 0.98 -0.03 0.20MJ.1. 0.81 0.35 -0.45 MJ.1. 0.75 0.47 0.44 MJ.2. -0.19 0.12 0.97 0.26 0.47 0.83 0.12 -0.77 0.59 -0.05 -0.99 0.11

/119

Tablica 20. Taxonomski sklopovi i korelacije taxona Kontrolne skupine (M+Ž) - total MJ.1. MJ.2. MJ.3. AVIT 0.80 0.21 0.48 0.79 -0.05 0.47 0.81 -0.26 0.43 ADUR 0.73 0.23 0.48 0.74 0.00 0.49 0.77 -0.25 0.49 ADUN 0.69 0.14 0.47 0.73 -0.09 0.46 0.75 -0.30 0.43 ASIR 0.72 0.17 0.27 0.74 0.01 0.22 0.71 -0.04 0.17 ASIK 0.73 -0.05 0.12 0.74 -0.14 0.10 0.72 -0.21 0.12 ADIK 0.76 -0.02 0.03 0.74 -0.12 0.04 0.72 -0.09 -0.02 ADRZ 0.82 0.15 0.06 0.81 0.08 0.08 0.79 0.08 0.06 ATEZ 0.85 -0.28 -0.01 0.79 -0.36 -0.07 0.74 -0.28 -0.16 AOGK 0.75 -0.30 -0.19 0.70 -0.29 -0.25 0.66 -0.10 -0.35 AOPK 0.69 -0.36 -0.19 0.64 -0.35 -0.24 0.58 -0.17 -0.36 AOPL 0.72 -0.33 -0.21 0.66 -0.31 -0.26 0.62 -0.15 -0.34 AKNL 0.37 -0.69 -0.35 0.26 -0.64 -0.44 0.20 -0.32 -0.63 AKNN 0.35 -0.65 -0.29 0.22 -0.58 -0.45 0.18 -0.26 -0.62 AKNT 0.43 -0.64 -0.38 0.35 -0.60 -0.46 0.29 -0.28 -0.64 MKUS -0.14 -0.52 -0.06 -0.22 -0.66 0.03 -0.21 -0.58 -0.09 MVIS 0.06 0.56 -0.15 0.10 0.60 0.07 0.10 0.49 0.25 MSDM 0.31 0.68 -0.21 0.36 0.80 -0.06 0.34 0.72 0.14 MP2O 0.04 0.29 -0.19 0.18 0.40 -0.07 0.16 0.32 0.08 MPOL -0.21 -0.60 0.21 -0.24 -0.73 0.16 -0.19 -0.66 0.01 MDTS 0.23 0.30 -0.42 0.26 0.54 -0.36 0.20 0.66 -0.29 M20V -0.31 -0.56 0.26 -0.33 -0.64 0.24 -0.29 -0.73 0.16 MPRR 0.11 -0.01 -0.12 0.07 -0.02 -0.28 0.03 0.07 -0.29 MTAP 0.21 0.35 -0.35 0.20 0.46 -0.42 0.16 0.61 -0.31 MTAN 0.08 0.29 -0.46 0.18 0.51 -0.34 0.17 0.61 -0.20 MBLD 0.43 0.52 -0.30 0.50 0.61 -0.12 0.43 0.58 0.02 MT3M 0.12 0.49 -0.27 0.13 0.56 -0.08 0.13 0.54 -0.01 λ 7.25 4.50 2.15 6.97 5.58 2.15 6.47 4.62 2.66 Korel. TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 1.00 -0.28 0.05 1.00 -0.27 -0.08 1.00 -0.26 -0.26 TX2 -0.28 1.00 -0.10 -0.27 1.00 0.05 -0.26 1.00 0.34 TX3 0.05 -0.10 1.00 -0.08 0.05 1.00 -0.26 0.34 1.00 Kongruencije taxonomskih sklopova MJ.2. MJ.3. MJ.3.

0.99 -0.09 -0.04 0.99 -0.05 -0.12 1.00 0.02 -0.05MJ.1. 0.09 0.96 0.24 MJ.1. 0.10 0.83 0.55 MJ.2. 0.00 0.94 0.34 0.01 -0.24 0.94 0.06 -0.54 0.79 0.06 -0.34 0.93

/120

Tablica 21. Taxonomski sklopovi i korelacije taxona Svi ispitanici zajedno (M+Ž) - total MJ.1. MJ.2. MJ.3. AVIT 0.78 -0.08 -0.45 0.87 0.00 0.40 0.85 0.27 -0.40 ADUR 0.72 -0.03 -0.39 0.85 0.11 0.37 0.83 0.33 -0.36 ADUN 0.67 -0.13 -0.44 0.80 -0.03 0.38 0.79 0.25 -0.41 ASIR 0.66 -0.06 -0.20 0.76 -0.04 0.14 0.71 0.02 -0.13 ASIK 0.59 -0.18 -0.04 0.68 -0.19 0.01 0.66 -0.12 -0.09 ADIK 0.72 -0.10 -0.09 0.75 -0.07 0.11 0.74 0.01 -0.14 ADRZ 0.75 0.01 -0.15 0.78 0.03 0.12 0.75 0.10 -0.10 ATEZ 0.71 -0.43 0.06 0.76 -0.40 -0.10 0.74 -0.36 -0.03 AOGK 0.61 -0.39 0.22 0.66 -0.31 -0.32 0.65 -0.44 0.24 AOPK 0.54 -0.45 0.22 0.57 -0.40 -0.27 0.54 -0.50 0.14 AOPL 0.54 -0.39 0.27 0.58 -0.31 -0.32 0.58 -0.44 0.20 AKNL 0.12 -0.72 0.42 0.09 -0.80 -0.42 0.08 -0.91 0.15 AKNN 0.16 -0.69 0.36 0.11 -0.75 -0.38 0.11 -0.84 0.13 AKNT 0.21 -0.68 0.44 0.15 -0.77 -0.41 0.13 -0.88 0.13 MKUS -0.27 -0.54 -0.12 -0.17 -0.62 0.18 -0.15 -0.33 -0.40 MVIS 0.16 0.59 0.03 0.10 0.61 -0.09 0.11 0.44 0.32 MSDM 0.42 0.70 0.17 0.32 0.74 -0.19 0.29 0.46 0.45 MP2O 0.20 0.37 0.18 0.15 0.30 -0.15 0.13 0.14 0.18 MPOL -0.31 -0.63 -0.18 -0.19 -0.69 0.26 -0.16 -0.32 -0.49 MDTS 0.34 0.43 0.31 0.27 0.47 -0.33 0.25 0.14 0.52 M20V -0.40 -0.57 -0.18 -0.31 -0.59 0.26 -0.30 -0.26 -0.53 MPRR 0.05 -0.08 0.20 0.09 -0.01 -0.32 0.13 -0.20 0.32 MTAP 0.22 0.42 0.42 0.05 0.32 -0.53 0.07 -0.06 0.63 MTAN 0.15 0.36 0.47 0.02 0.35 -0.51 0.02 -0.05 0.64 MBLD 0.58 0.54 0.10 0.53 0.56 -0.10 0.48 0.38 0.30 MT3M 0.19 0.44 0.06 0.20 0.48 -0.12 0.23 0.29 0.34 λ 6.13 5.19 1.98 6.75 5.58 2.29 6.32 4.34 3.10 Korel. TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 TX2 TX3 TX1 1.00 -0.32 0.04 1.00 -0.26 -0.16 1.00 -0.31 -0.05 TX2 -0.32 1.00 -0.03 -0.26 1.00 -0.08 -0.31 1.00 0.38 TX3 0.04 -0.03 1.00 -0.16 -0.08 1.00 -0.05 0.38 1.00 Kongruencije taxonomskih sklopova MJ.2. MJ.3. MJ.3.

0.99 0.08 -0.12 0.98 0.01 0.14 1.00 0.00 0.00MJ.1. -0.09 0.99 -0.04 MJ.1. -0.09 0.85 0.51 MJ.2. 0.00 0.88 0.48 -0.12 -0.06 -0.98 -0.12 -0.52 0.83 0.00 0.48 -0.88

/121

U Tablicama 19., 20. i 21. prikazane su analize polarnih taxona za total eksperimentalnih grupa, total kontrolnih grupa i ukupni total svih entiteta kroz sva tri mjerenja. Više nego jasno je da je kod eksperimentalnih grupa, bez obzira što se radi o kompozitnom uzorku, došlo do specifičnih promjena koje su izdiferencirale tri tipa entiteta karakteritričnih po masi, masnom tkivu i motoričkom izražavanju. Kod kontrolnih grupa ostale su praktično početne karakteristike, prepoznate kao taxon kojega karakterizira ponajviše masa, zatim taxon koji opisuje motorički sposobnije entitete i konačno taxon koji oslikava nerazvijene entitete male mase i slabe motorike. Ovo stanje se kontrolnim tretmanom nije niti najmanje promijenilo. Kod analiza totala uzorka sa svim grupama, vidljivo je upravo prethodno opisano stanje sa svim mogućim negativnim poslijedicama. Tako su eksperimentalni tretmani, ako ih uključimo u model sa svom ostalom djecom, doslovno utopljeni u masu te se čini kao da nikakvih ozbiljnijih adaptacija na stimuluse ni kod njih nije ni bilo. Ovo govori o zaista lošem pristupu i lošem radu s kontrolnim grupama, gdje su efekti minorni i iznimno mali. Treba svakako dobro, dobro promisliti što navedene strukture u suštini znače, jer je održanje stanja iz 7. godine sve do 9. ili čak i kasnije teško opravdati na bilo koji razuman način. Doista je nevjerojatno da nikakvih posebnih promjena u strukturi taxona neće biti nakon gotovo dvije godine sistematskog rada. A budući se u eksperimentalnim grupama polako kristalizirala struktura taxona koja nas vodi do realno egzistentnih tipova čiji razvoj je očito potpomognut tretmanom, ostaje ozbiljna zadaća redefinicije programa i sadržaja rada u osnovnoj školi. Ne treba nikako zaboraviti da je ovaj projekt realiziran tek nekoliko godina, a da su sve ostale škole (baš kao i kontrolne skupine ovog istraživanja) u međuvremenu provodile taj isti neadekvatni tretman, za koji nije sigurno niti da minimalno angažira kapacitete djece, a kamoli da im umnogome potiče razvoj karakteristika i sposobnosti. Metodički gledano, analizom polarnih taxona, program kontrolnih grupa je totalna katastrofa i treba ga pod hitno mijenjati. Metodologijski gledano, očito je da je taxonomija izvrstan alat za prepoznavanje segmenata procesa.

/122

7.8. Diskriminacija na polarnim taxonima Diskriminativna analiza taxona u uzorcima je iznimno zanimljiv postupak, koji može dati neke informacije koji drugi postupci za analizu podataka ne mogu, iz jednostavnog razloga što se uzorci koji pripadaju drugim populacijama ili subuzorcima ne mogu tipologijski promatrati nego nekom od taxonomskih tehnika. Ako se pri tome još i analiziraju odvojeno, tada je iznimno teško prepoznati do kakvih je razlika unutar interne tipologije/taxonomije došlo, ukoliko se radi o nekom transformacijskom procesu. Ovaj problem nije moguće riješiti uobičajenim diskriminativnim tehnikama, jer te tehnike analiziraju podatke u prostoru varijabli, čime informacija o tipovima izmiče kontroli i zaključivanju. Iz navedenih razloga iznimno je teško projiciranje taxonomskih struktura u tako definirane prostore, pa se taxonomske tehnike uobičajeno izbjegavaju, iako imaju nesumnjive prednosti pred mnogim drugim postupcima, ponajviše iz razloga što analiziraju podatke u prostoru entiteta. Stoga je ovdje upotrebljen takav postupak kojim su se zaista dobili dragocjeni podaci o pojedinim efektima globalnih transformacijskih postupaka. U tablicama koje ilustriraju razlike skupina na taxonima oznake koje se pojavljuju imaju slijedeće značenje : R Kanonička diskriminacija M Učenici Q Značajnost kanoničke diskriminacije Z Učenice F F-test analize varijance E Eksperimentalni P Značajnost analize varijance K Kontrolni Sx Struktura diskriminativne funkcije Cx Standardizirani centroidi skupina

/123

Tablica 22. Diskriminativna analiza na taxonima učenika Prvo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 0.13 0.72 / ME / 0.15 0.14 Tax2 5.28 0.02 / MK / Tax3 0.77 0.61 / Drugo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 8.42 0.00 0.60 ME 0.15 0.30 0.00 Tax2 4.39 0.03 0.44 MK -0.15 Tax3 11.13 0.00 0.68 Treće mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 10.42 0.00 0.55 ME 0.17 0.37 0.00 Tax2 7.29 0.01 0.46 MK -0.17 Tax3 16.64 0.00 0.68

Diskriminativna analiza polarnih taxona učenika pokazuje nam da u prvom mjerenju ne možemo tvrditi kako se radi o dvije grupe, što je izvrsno obzirom da još nisu niti započeti različiti tretmanski postupci. U drugom mjerenju, naprotiv primjećuje se da sva tri taxona gotovo ravnopravno sudjeluju u diskriminaciji, što nam govori da je već daleko odmakao proces udaljavanja hiperelipsoida ovih grupa, a udaljenost i usmjerenost centroida govori nam da je eksperimentalna grupa superiorna po svim taxonomskim pokazateljima. Isto je i u trećem mjerenju, s tim što je diskriminacija još viže izražena (0.37), a centroidi grupa još više udaljeni (+/- 0.34). Ovo sve zajedno svjedoči o bitno različitim procesima koji su se provodili, te je tako moguće ustvrditi i kako tretmani ne samo da su različiti po intenzitetu i volumenu, već zaista produciraju različite tipove unutar početnih jedinstvenih uzoraka, a da su uz to ti tipovi i bitno različito strukturirani, obzirom na morfološka, motorička i funkcionalna svojstva djece. Doprinos diskriminaciji pojedinih taxona realno istog je reda veličine, pa se može opravdano zaključiti kako su razlike u tipologiji postignute duže svih egzistentnih svojstava koja je taxonomskom tehnikom polarnog tipa moguće izdvojiti.

/124

Tablica 23. Diskriminativna analiza na taxonima učenica Prvo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 2.49 0.11 / ZE / 0.19 0.05 Tax2 0.00 0.96 / ZK / Tax3 2.50 0.11 / Drugo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 2.52 0.11 -0.24 ZE 0.21 0.43 0.00 Tax2 30.35 0.00 0.78 ZK -0.21 Tax3 13.18 0.00 -0.53 Treće mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 1.34 0.25 0.16 ZE -0.23 0.48 0.00 Tax2 61.02 0.00 0.94 ZK 0.23 Tax3 0.57 0.54 0.10

Diskriminacija taxona učenica također u prvom mjerenju ne pokazuje neke bitne razlike što je iz istih razloga dobar pokazatelj. Drugo mjerenje međutim, pokazuje nam da je do značajnih razlika u strukturiranju došlo i to na račun drugog i trećeg taxona. Kako se kod drugog taxona radi o motorici, jasno je da već u tom trenutku postignuta motorička superiornost eksperimentalne grupe. Ovakvo stanje je posebno naglašeno u trećem mjerenju, kad je motorički taxon ustvari jedini koji značajno doprinosi diskriminaciji grupa. U trećem mjerenju također, centroidi su se još više udaljili, a ako je to postignuto na teret motoričkih funkcija, i prisjetimo li se podataka iz tabela s prosječnim vrijednostima po grupama, lako ćemo spoznati da je eksperimentalna grupa prošla naglašeno pozitivno usmjeren proces koji je za poslijedicu imao znatan motorički razvoj. Naravno da se to moralo odraziti i na morfološki sklop, kao i na sposobnost istrajnog rada (MT3M), ali je kapitalna konstatacija upravo to da je do restrukturiranja taxona došlo, što je poželjno, no i da je motorika ono što se dominantno promijenilo u korist grupe koja je provodila zadatke po posebnom programu. Ovakva pozicija je upravo zahvalna i donosila bi nam veliko zadovljstvo da nije mnogih entiteta nad kojima se i dalje provode “klasični” slabo efikasni programi poput onoga s kontrolnom grupom.

/125

Tablica 24. Diskriminativna analiza na taxonima exper. skupina Prvo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 0.23 0.64 0.06 ME 0.23 0.50 0.00 Tax2 61.15 0.00 0.88 ZE -0.23 Tax3 6.64 0.01 -0.32 Drugo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 19.70 0.00 -0.55 ME -0.22 0.49 0.00 Tax2 0.58 0.54 -0.10 ZE 0.22 Tax3 34.19 0.00 0.71 Treće mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 17.84 0.00 0.55 ME 0.20 0.47 0.00 Tax2 25.92 0.00 0.65 ZE -0.20 Tax2 1.96 0.16 0.19

Naravno da je od značenja i analiza multivarijantnih razlika taxona experimentalnih skupina po spolu, što je prikazano u Tablici 24. Kako se vidi, već od samog početka razlike su postojale i očitovale su se najprije u motorici i masnom tkivu, izrazito u korist učenika. U drugom mjerenju je došlo do promjene značajnosti pa dakle i diskriminativnosti taxona, te je sad jedino taxon koji opisuje motoričke manifestacije značajan za diskriminaciju po spolu unutar eksperimentalnih grupa. Ovo je lijep pokazatelj, jer nam kazuje da su i djevojčice napravile bitan iskorak naprijed, te su neke lateralne manifestacije postale manje važne u odnosu na učenike. Za ovo je vjerojatno odgovorna povećana kapacitivnost transportnog sustava i redukcija masnog tkiva kod curica. Čak je u trećem mjerenju i značaj razlike motorike smanjen, te se ponovno iskazuje važnost mase. Konačno, i centroidi grupa se polako, ali sigurno međusobno približavaju, što je siguran pokazatelj kvalitetnog rada s djevojčicama, a što sve zajedno polako ali sigurno teži jedinstvenom taxonomskom modelu u različitim uzorcima. Ovo je sigurno najbolji pokazatelj do sada i na tome bi trebalo nastaviti graditi definiciju jedinstvenih i zajedničkih programa rada, jer kako se vidi, curice nisu ni blizu toliko bitno inferiorne da se to ne može tretmanima nadoknaditi.

/126

Tablica 25. Diskriminativna analiza na taxonima kontr. skupina Prvo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 6.77 0.01 0.44 MK 0.16 0.38 0.00 Tax2 18.93 0.00 0.72 ZK -0.16 Tax3 1.19 0.28 -0.19 Drugo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 10.27 0.00 0.50 MK 0.18 0.42 0.00 Tax2 19.97 0.00 0.68 ZK -0.18 Tax3 1.68 0.19 0.20 Treće mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 10.02 0.00 0.49 MK 0.19 0.42 0.00 Tax2 17.45 0.00 0.63 ZK -0.19 Tax3 8.72 0.00 0.45

Kod kontrolnih skupina (Tablica 25.) također su u prvom mjerenju najveće razlike zabilježene u odnosu na drugi taxon koji i inače predstavlja stupanj motoričke efikasnosti. Tu je također i voluminoznost, što nije nimalo nepoznata činjenica, jer dječaci u uzrastu do 7. godine imaju znatno više mogućnosti kretne aktivacije i zadovoljenja bio-psiho-socijalne potrebe za kretanjem, pa i razvojem mišićne mase. No, zabrinjavajuće je to što kako vrijeme dalje protječe, te razlike postaju sve veće. Tako na kraju tretmana imamo sva tri taxona u diskriminaciji grupa, i to otprilike sličnog reda veličine. Kontrolni program dakle postavlja stvari na neprihvatljiv način, tj. vrši minoran utjecaj na sposobnosti i karakteristike djece. A budući dječaci i inače više vremena sponatno provode u igri (trčanje, penjanje, igre loptom,…) to jednostavno teži postati stabilan model, što znači da se djevojčice sve više gura izvan prostora razvoja biomotoričkih sposobnosti, a time dakako i u smanjeni kvalitet življenja općenito. Ako je to vidljivo već u uzrastu od 7-8 godina, kakve će se tek razlike pojaviti za 10-tak ili više godina, kad niti neće kroz svo to vrijeme biti stvorene navike za bavljenje kineziološkim aktivnostima, a time će i moguće stvaranje vještina i znanja naravno izostati.

/127

Tablica 26. Diskriminativna analiza na taxonima totala Prvo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 41.06 0.00 0.65 M 0.18 0.43 0.00 Tax2 21.15 0.00 0.48 Z -0.18 Tax3 4.03 0.04 -0.21 Drugo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 34.44 0.00 0.58 M 0.18 0.44 0.00 Tax2 29.97 0.00 0.55 Z -0.18 Tax3 2.57 0.11 0.16 Treće mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 31.74 0.00 0.58 M 0.18 0.43 0.00 Tax2 32.92 0.00 0.59 Z -0.18 Tax3 3.72 0.05 0.20

Diskriminacija na taxonima totala po spolu pokazuje nam da se izuzetno značajne razlike pojavljuju od samog početka i da te razlike ostaju stabilne i na istoj globalnoj razini. Centroidi su doslovno iste veličine, a doprinos diskriminaciji pojedinih taxona uglavnom je isti u sva tri mjerenja. Jasno je da su dječaci možda nešto sposobniji nego djevojčice, ali naizgled nikako nije jasno zašto se taxoni u ukupnim uzorcima tako “tvrdoglavo” odupiru promjenama. Odgovor naravno leži prije svega u činjenici da se radi o kompozitnom uzorku u kojemu su svi entiteti svih skupina, ali isto tako i u već spomenutoj činjenici da su kontrolne grupe doslovno katastrofalno radile, čime je osigurano gomilanje rezultata oko takvih konglomeracija entiteta. Kad se tome pridodaju i poneki entiteti iz eksperimentalnih uzoraka, mora se dobiti lažna slika iz Tablice 26., pa tako ispada da nikakvih restrukturiranja nije ni bilo. Ovakvo zaključivanje bilo bi dakako potpuno pogrešno, pa je samo iz tih razloga ova tablica i navedena, jer u neposrednoj praksi svakodnevno egzistiraju stavovi prema kojima se entitete promatra jako površno i bez detaljnijeg uvida u preciznije pokazatelje tipologije i strukture. Kako će se dalje vidjeti, ovakvo poimanje pojmova u kineziologiji, potpuno je pogrešno.

/128

Tablica 27. Diskriminativna analiza na taxonima totala Prvo mjerenje F P S1 C1 R Q Tax1 13.94 0.00 0.62 ME 0.08 0.44 0.00 Tax2 9.80 0.00 0.51 MK 0.10 0.09 0.27 Tax3 2.04 0.11 -0.23 ZE -0.12 0.05 0.28 ZK -0.06 Drugo mjerenje F P S1 S2 C1 C2 R Q Tax1 15.75 0.00 0.61 0.07 ME 0.15 -0.04 0.49 0.00 Tax2 15.95 0.00 0.61 -0.08 MK 0.03 0.07 0.30 0.00 Tax3 16.22 0.00 -0.19 0.97 ZE -0.03 -0.11 0.04 0.59 ZK -0.14 0.07 Treće mjerenje R Q F P S1 S2 C1 C2 0.51 0.00 Tax1 16.22 0.00 0.58 -0.17 ME 0.17 0.03 0.31 0.00 Tax2 12.97 0.00 0.49 -0.31 MK 0.00 -0.07 0.04 0.57 Tax3 27.79 0.00 0.62 0.70 ZE 0.00 0.08 ZK -0.17 -0.04

Daleko najvažniji pokazatelji diskriminacije grupa na temelju taxonomske strukuture navedeni su Tablici 27. Tu su analizirane sve četiri logičke grupe kako bi se dobile informacije o tome što koliko doprinosi razlikovanju. Vidljivo je da u prvom mjerenju imamo samo jednu značajnu diskriminativnu funkciju koja razlikuje entitete. Ta funkcija definirana je isključivo po spolu i na način da dječaci imaju nedvojbeno superiorne rezultate. To je, kako smo rekli očekivana, iako ne i toliko opravdana situacija. U drugom i trećem mjerenju međutim, pojavile su se čak dvije značajne diskriminativne funkcije. Prva opisuje i dalje razlike po spolu, ali na način da su na ekstremima tih funkcija dječaci eksperimentalne grupe, odnosno djevojčice kontrolne grupe. Očito je da su u tom smislu po spolu postignute najveće razlike, pa su im i centroidi najviše udaljeni. Dječaci kontrolne grupe gotovo su identični djevojčicama eksperimentalne grupe, što znači da je eksperimentalni tretman s curicama već u prvoj polovini polučio rezultate kojim one strukturalno dostižu svoje vršnjake. Diskriminaciji jednako doprinose masa i motoričko izražavanje.

/129

Očito je da kod curica kontrolne skupine u diskriminaciji dominiraju upravo one koje su sitnije konstrukcije i slabijih motoričkih sposobnosti, upravo suprotno od dječaka velike mase i izvrsnih kretnih karakteristika. Druga diskriminativna funkcija u drugom mjerenju iznimno je zanimljiva, jer pokazuje drugu bitnu karakteristiku transformacijskih procesa, a to je da s jedne strane integrira eksperimentalne grupe (-0.04, -0.11) a s druge strane integrira kontrolne grupe (+0.07, +0.07). Ovo je fantastičan pokazatelj, jer se time već nakon polovine tretmana iskazuju ne samo dobro poznate razlike po spolu, već se odjednom imamo priliku osvjedočiti i u razlike izazvane raznim transformacijskim postupcima. Ovakva situacija, samo još malo naglašenija ostaje i u trećem mjerenju, čime se model eksplikacije razlika samo dodatno potvrđuje. U oba ova mjerenja doprinos razlici druge diskriminativne funkcije određen je najviše upravo longitudinalnim dimenzijama skeleta tj. trećim taxonom, što znači da su eksperimentlani i kontrolni tretman upravo različiti po tome koliko su pripomogli strukturiranju taxona koji opisuje longitudinalnost skeleta. Kako se radi o analizi koja uključuje čak 26 varijabli tada je opravdano zaključiti kako je longitudinalnost kod takve tipologije načelno dobijena redukcijom masnog tkiva, ali za upravo onu djeca koja nemaju naročito izražene kretne sposobnosti. Upravo zato je takva struktura maksimizirana u prvom dijelu tretmana, dok se u drugome ta situacija samo održavala te se uz longitudinalnst na kraju pojavljuje također i masa koja na suprotni način doprinosi diferencijaciji grupa. Čini se da se upravo ovdje pojavljuje jedno od najvažnijih svojstava tjelesnog vježbanja, tj. kineziologije uopće. Potpuno je sigurno da samim vježbanjem nije moguće postići optimalne bio-psiho-socijalne relacije segmenata dječjeg organizma, te je neophodno u sustav brige o djetetu uključiti i roditelje, liječnike, pedagoge i druge stručnajke, upravo iz razloga kako bi se zaista postigli oni željeni učinci koji se ne iscrpljuju samo na satovima tjelesnog vježbanja, već baš kineziolog mora integrirati sva nastojanja da se djetetu kroz sve vidove potpore osiguraju uvjeti za normalan razvoj. Kako se vidi, diskriminacije u prostoru taxona pokazale su svoju metodologijsku snagu i snagu procedura za izvođenje kvalitetnih zaključaka.

/130

7.9. Identifikacija procesa

U kineziologiji i sportu općenito, kao i u drugim sociološkim i edukacijskim područjima, stalno egzistiraju tvrdnje o "upravljanju transformacijskim procesima". Pri tome se načelno misli na primjenu odgovarajućih kompleksnih sustava stimulusa kojima se mijenjaju sposobnosti i karakteristike entiteta podvrgnutih takvim procesima. U tu svrhu razvijaju se mnoge metode kojima se pokušava optimizirati primjena sustava modaliteta kojima se postižu ciljana stanja. Kod bioloških entiteta kakvi su ljudi, sve te metode utemeljene su na tri neizostavna skupa spoznaja : a) spoznaje o funkcionalnom i drugom statusu (antropološka znanja), b) spoznaje o adekvatnim neposrednim operacionalnim postupcima (metodička znanja) i c) spoznaje o distribuciji sadržaja, intenziteta, volumena i vremenskih faza primjene stimulusa (znanja o transformacijskim procesima). Na taj način zaokružuje se skup spoznaja kojima se može "upravljati procesima promjena". Sve se, naravno, evaluira odgovarajućim procedurama za objektivnu procjenu postignuća (analiza podataka). Međutim, ovaj, donekle tehnologistički model ima jednu veliku manjkavost koja često dovodi do znatne disproporcije između željenoga i postignutoga, s morem nejasnoća i otvorenih pitanja. Čini se da problemi nastupaju zbog djelovanja koja često nisu sukladna stvarnim procesima koji kod entiteta egzistiraju. Naime, kod jednostavnih tehnoloških procesa, kakav je npr. proizvodnja čelika, lako je postaviti procesne parametre prema nadzoru odgovarajuće količine ugljika (C) koji će ostati u kristalnoj rešetki željeza. Taj postupak je uglavnom potpuno determiniran i ne pokazuje baš prevelike varijacije od slučaja do slučaja. Ovo iz razloga što se entitet (željezo) bitno ne mijenja dok se proces transformacije u čelik, provodi. No, s ljudima je nešto drugačije. A posebno s djecom. Ljudi su podložni nekim procesima tj. globalnom sustavu kontinualnih događaja koje nikako ne možemo imati pod "kontrolom", a često niti utjecati na njih, a da ne izvršimo nasilje nad razvojem ili zdravstvenim statusom. Stoga je naša temeljna zadaća ponajprije identificirati te globalne procese koji se izvršavaju mimo naše volje, pa tek potom, i to isključivo u skladu s njima, programirati transformacijske potupke za poželjnu promjenu sposobnosti ili karakteristika. Otkrivanje bitnih faza razvoja ili aktualne spoznaje statusa entiteta koji nas zanimaju zvat ćemo identifikacija procesa.

/131

Procesi su kompleksni fenomeni koji čak i u nekim svojim temeljnim svojstvima ni do danas nisu sasvim definirani. Uobičajeno se smatra da se radi o objektivnim promjenama stanja objekata između konzekutivnih vremenskih točaka praćenih nekim standardnim sustavom kontrolnih parametara. Ova jednostavna i razumljiva definicija dosta je prihvatljiva jer definira sve četiri bitne odrednice procesa a to su : 1. objekti, 2. konzekutivne točke, 3. varijable za procjenu i 4. procedure za objektivno utvrđivanje promjena. Koliko je moguće prepoznati, na temelju do sada iznesenih rezultata i rasprave, mnoge promjene su se dogodile s uzorcima tretiranih entiteta, ali ih je jako teško dostupnom metodologijom podvesti pod zajedničke nazivnike. Ovo iz razloga što su te promjene jako kompleksne i proizašle iz mnogih stohastičkih, pojedinačnih ili sustavnih utjecaja, i uz to s djecom koja se nalaze u najrazličitijim fazama razvoja, gdje, naravno, kronološki razvoj ni blizu ne mora odgovarati biološkome kod većeg broja entiteta. Upravo iz tog razloga, a kako bi sve entitete doveli u isti prostor, primjenit ćemo jednu posebnu proceduru kojom se sve entitete promatra samo kao pojedine faze razvoja jednog jedinog entiteta. Pod pretpostavkama iz poglavlja "Uvod" i "Temeljne metodologijske postavke", u cijelom skupu svih entiteta primjenit ćemo nadopunu (Bonacin, 2001.) Indifg algoritma (Momirović i sur. 1987.) i to na način da se prvo dobije finalni polarni taxon, jer on predstavlja cijeli raspon mogućnosti svih entiteta u tako razapetom prostoru. Zatim će se podatke svih entiteta sortirati u rastućem redoslijedu u odnosu na taj taxon i na tim podacima, te sa i bez kumulativa tih podataka primjeniti Indifg algoritam. Aproksimacija rezultata prve razine bit će izvršena polinomom 5-og stupnja jer on najbolje opisuje funkcije promjena pod definiranim modelom. Ovo će se napraviti za svaku grupu po spolu, odnosno, neće se spajati dječake i djevojčice, jer smo razlike među njima već uočili i smatramo ih bitnima, a radi se o dvije distinktne biološke grupe koje imaju svoje specifičnosti, iako metodologijski nije postojao problem spajanja. Na taj način dobilo se kod dječaka 393 stanja objekata eksperimentalne grupe i 354 stanja kontrolne, tj. ukupno 747 stanja. Kod djevojčica se dobilo 369 stanja iz eksperimentalne grupe te 345 iz kontrolne, ili ukupno 714 stanja.

/132

Eliminacija ograničenja u identifikaciji procesa

Do prethodno, u raspravi navedenih zaključaka, iako s različitih početnih pozicija, uz različitu metodologijsku bazu, terminologijske nejasnoće i sl., ali manje-više ipak prije ili kasnije će doći mnogi istraživači. Ono što definitivno zbunjuje stručnjake u kineziologiji (a još i više u drugim disciplinama), upravo su procesi. Ovo se događa ponajviše iz tri razloga :

1. Prenaglašeno prihvaćanje kibernetičkih principa i pravila, pa se recimo, primjenjuje upravljanje nepoznatim, što je apsolutno nemoguće,

2. Einsteinov relativizam i Heisenbergov princip nesigurnosti, tj. nemogućnost točnog utvrđivanja pojave, i dijelom iz toga izvedena

3. Teorija o Determinističkom kaosu, tj. pogrešna pretpostavka o kaotičnim temeljima egzistencije Svemira.

Kako u ovom radu ne bi robovali prevladanim pretpostavkama, navedimo da : 1. Kibernetika ima svoje mjesto i ulogu, ali je ta daleko od znanosti i

usmjerena je na, danas prevladavajuća, površna aplikativna rješenja, 2. Princip nesigurnosti sasvim sigurno postoji na najnižoj mogućoj razini

eksplikacije problema (razina senzora), ali kako se vidjelo u poglavlju "Temeljne metodologijske postavke", radi se o neshvaćanju relacija i zakonitosti na višim razinama, pa se time nećemo dalje baviti, i

3. Determinizam nije stara probušena istrošena vreća iz koje je znanost ispala pa se izgubila, već određenost cjelokupnog Univerzuma minimalno u smislu da je jedinstven i univerzalan. Tada kad u nekom drugom dijelu Svemira bude rijeka sama od sebe tekla uzbrdo suprotno gravitaciji, prihvatit ćemo Kaos kao moguće stanje. Toliko.

Kako se vidi, znanstvena sloboda isključuje robovanje ovim trima principima. U suprotnome, čak i visoko educirani specijalisti upadaju u zamke, nesvjesni toga, jer su im u same korijene edukacije integrirani ovi "veličanstveni" postulati. Poslijedice su očite i katastrofalne. Tehnologizacija u znanosti je prevršila svaku mjeru, gubi se iz vida suština, i forsiraju se aplikativna rješenja, jer su tobože sva fundamentalna već znana. A uostalom prema Heisenbergu i Determinističkom kaosu i tako se ništa ne može utvrditi, pa što ćemo se onda zamarati "nekom filozofijom", hajdemo što prije na primjenu znanja. Sloboda znači hrabro odbacivanje ovih tako netočnih i površnih principa. U ovom radu, makar izgledalo pretenciozno, to je više nego li očito.

/133

Baš zato što jest sve određeno, mi možemo utvrđivati pravila i zakonitosti, koji su egzistentni u varijabilnim uvjetima i ponovljivi. Time se znanost bavi. Nekim primjenama poznatoga u nekim posebnim uvjetima bavi se međutim tehnologija. Znanost se nema što baviti poznatim stvarima ! Tako je "XX. stoljeće" pokušalo znanost perfidno totalno eliminirati, jer ako je sve relativno i ništa se ne može sa sigurnošću utvrditi, i još je u konačnici kaotično, a što će nam znanost uopće. I konačno, "XX. stoljeće" je pokušalo znanost izbaciti iz njenog suštinskog prostora – iz prostora nepoznatog i u taj prostor nasilno "upumpati" Kibernetiku. Stotine generacija i stotine tisuća istraživača i znanstvenika educirani su kako bi se danonoćno ubijali dokazujući da se manje-više ništa ne može dokazati ! Ali se može upravljati !?? Ova rasprava iznimno je važna radi razumijevanja problema koji slijedi, a to je identifikacija procesa, jer kako je rečeno, tu počinju divergencije i neslaganja.

Ono što je najvažnije glasi : Postoje li apsolutni procesi ? Apsolutni procesi bi bili takvi procesi koji su invarijantni na uvjete, razapeti prostor i opisane entitete. Takvi procesi bili bi oslobođeni bilo kakve aplikativne uloge i predstavljaju trijumf fundamentalizma i temeljitosti, te su uvijek i svugdje. Ako takvi procesi ne postoje, sve nam je uzalud i uvijek ćemo se vrtjeti u krug prizivajući relativizam, Heisenberga i kaotična stanja. Ako apsolutni procesi međutim postoje, onda to znači da možemo otkriti same temelje ustrojavanja bilo čega, sukladno stupnju podudarnosti naših procesa sa apsolutnima, kao i s determinističkim pravilima po kojima se ti procesi vode. Na Zemlji trenutno ima čak 6.000.000.000 ljudi i svi su različiti. Da, ali svi imaju neka ljudska obilježja i ovisno o mjerilima za procjenu, možemo ih svesti na manji broj lako uočljivih konstantno postojećih tipova, u ovisnosti o željenoj preciznosti. To je bezuvjetno i to je istina. Da je tih 6.000.000.000 ljudi nastalo na 6.000.000.000 načina, onda mi ne bi mogli zaključiti ništa osim da je djelovalo 6.000.000.000 različitih nepovezanih procesa. Ali nije, jer tada ne bi bilo ni govora o tome da su to sve ljudi, tj. isti globalni entiteti !

/134

Pa čim je tih procesa bilo makar za jedan manje, već smo ogromnim korakom zagrabili u determinizam i pristojno se približili apsolutnim procesima. To je prvi korak, ali je uvijek daleko najvažniji. I logički kristalno čist. Čim smo to mogli zaključiti, kaosa i nesigurnosti više nema ! Nema ni relativizma, ni stohastike, ni šarlatanstva. Točno je, dakle, da (za sada) ne možemo znati kad će neki naš antipod na drugoj strani Zemaljske kugle pomaknuti mali prst lijeve ruke (kao da nas to uopće zanima !), ali je isto tako točno da većina naših antipoda miče mali prst lijeve ruke i da mi to znamo. Još se samo moramo dogovoriti o tome što je bitno, jer teško da je to baš mali prst lijeve ruke našeg antipoda. Okrenut ćemo se onome što ima najviši prioritet i TO ćemo rješavati. Ako smo u Etiopiji onda najvjerojatnije nešto u vezi vode, u Sibiru nešto u vezi hladnoće, a u Britaniji nešto u vezi kravljeg ludila. Poslije možemo i ostale, manje bitne stvari. Istina, ostaje nam i maleni problem adekvatne metodologije, ali nju ćemo već smisliti kad znamo što nam i zašto treba, kao i što nam i zašto apsolutno ne treba. Nećemo bitnim procesima proglašavati ništa od onoga što ima prolazni, površni i dugoročno marginalni karakter. Bitni procesi su trajni, ne slabe, ne gube se, i vrijede uvijek. Te procese ćemo pokušati izolirati, identificirati i slijediti. Ne može se najvažnijim datumom u povijesti za kojega se vežu svi drugi procesi proglasiti jednom 01.01.0001.g., drugi put 31.10.1517.g. a treći put 11.09. ili neki drugi datum. To su uzaludni pokušaji negiranja činjenica, jer je trajno samo ono što je uvijek i svugdje. Procesi koji vode do onoga što je trajno i uvijek, samo takvi su procesi apsolutni i potpuno su invarijantni na subjektivizam i osobne ili masovne animozitete ili sklonosti. U svakom procesu ili kompozitu procesa nalaze se u većoj ili manjoj mjeri ti apsolutni procesi. Taj dio u ukupnom kompozitu nastojimo utvrditi, kako bi za neki slučaj koji nas zanima mogli vjerodostojno znanstveno potvrditi istinu. Temelji aspolutnih procesa, kak ih autor rada vidi, prikazani su na slici 15. To su procesi koji pretpostavljaju razvoj kao apsolutnu konstantu. Čak je i vrijeme irelevantno za taj model. Svi procesi zajedno sa slike 15. očito daju uvijek kompozit koji se lako može uočiti na slici 17. jer tako zaista i izgleda na zadnjem apsolutnom taxonu. Tek je pitanje u koji segment ukupnih apsolutnih procesa možemo dovesti onih naših 747 razvojnih faza našeg entiteta dobijenih iz eksperimentalnih podataka u ovom radu. I tada ćemo znati sve.

/135

Dječaci

Slika 17. Podaci finalnog taxona kod dječaka

Sortirani po rastućem redoslijedu Finalni polarni taxon, dobijen opisom 747 entiteta na 26 varijabli, očito definira jednu iznimno zanimljivu situaciju. Prije svega, u podacima je bilo za primjetiti normalitet (po Kolmogorov-Smirnovljevu testiranju kritična test vrijednost prihvaćanja hipoteze o normalitetu iznosi 0.0596. a najveće pojedinačno odstupanje Dmax je bilo svega 0.0248). To kad se taj taxon promatra kao slučajni vektor u kojemu entiteti poprimaju neke vrijednosti. Međutim, ako taj vektor sortiramo i grafički prikažemo dobijemo sliku 17. koja govori mnogo više. Prije svega, kako je već rečeno, ovim preliminarnim postupkom (taxonomizacijom i sortiranjem), svi su entiteti svedeni u isti prostor. To je prostor spoznaje s kojim ovdje raspolažemo, a razapet je sa 26 varijabli kondenziranih u finalni taxon. Mi jako dobro znamo da taj prostor nije konačan, ali je to s metodologijske točke potpuno irelevantno. Budući drugih informacija nema, to je taj prostor i drugoga nema. Budući su vrijednosti na ordinati zadane kao standardne devijacije, uopće nije teško već intuitivno zaključiti da se radi o entitetima razapetim duž razapetog prostora. Kako je to finalni i generalni taxon, pa dakle potpuno sigurno svojstven tom prostoru, tada je nedvojbeno da su entiteti pozicionirani ekstremno lijevo izrazito inferiorni, a oni koji su pozicionirani ekstremno desno – izrazito superiorni u tom i takvom prostoru.

Finalni taxon (dječaci)

-3.0

-2.0

-1.0

0.0

1.0

2.0

3.0

1 101 201 301 401 501 601 701

Sortirane "točke"

Ras

pon

norm

alite

ta

/136

Pod jasnom pretpostavkom da je postupak mjerenja bio korektan (što jest) i da je donio pozitivnu metrijsku orijentaciju samog taxona (kao što jest), tada uopće nema nimalo sumnje u ovaj zaključak. Ovaj je zaključak maksimalno objektivan i sadržava maksimalnu dozu sigurnosti. Može se otvoriti rasprava o tome koje su i zašto varijable upotrijebljene za definiciju primarnog prostora, kao i jesu li sve bitne obuhvaćene. Ali, jednom kad su definirane, dalje baš nikakvih dvojbi nema. Entiteti koji se nalaze na pozicijama ca 1 – 100 su definitivno inferiorni, a oni ca 650 – 747 definitivno superiorni. Štoviše, ako je skup reprezentativan (kao što jest), tada se može tvrditi i da će, u principu, svaki entitet prolaziti sve te faze od ca 1 – 747, sve dok bude u tom prostoru, tj. ako je mjeren s onih istih početnih 26 varijabli, jer se ništa drugo u ovom prostoru kao finalni rezultat niti ne može dobiti. Iz ovoga slijede neke iznimno važne tvrdnje :

1. Lociranje. Na temelju mjerenja novog entiteta istim varijablama, moguće mu je nedvojbeno utvrditi poziciju, jer će njegovi rezultati sigurno biti u prostoru koji je razapet tim istim varijablama, jer je i finalni taxon unutar tog istog prostora. Ako je uz to, prethodni skup bio reprezentativan, tada se ne može dogoditi ništa spektakularno, a ako rezultat novog entiteta drastično odstupa tada je jasno (sukladno Centralnom graničnom teoremu) da za taj entitet prethodni uzorak entiteta nije bio reprezentativan. Ništa drugo. Tada treba sve ponoviti u reprezentativnim uvjetima.

2. Relacije. Iako naizgled različiti kompoziti početnih varijabli mogu dati iste vrijednosti na finalnom taxonu, za tu situaciju ne treba tražiti nikakva metafizička opravdanja. Jednostavno se radi o tome da mi pogrešno "mislimo" kako su to različiti kompoziti, ali u logici objektivne znanosti, to su isti podaci, ma koliko nam se to sviđalo ili ne. Ono što je nevažno u tim podacima, možemo pokušati subjektivno isticati (ili obrnuto) ali to je jednostavno pogrešno.

3. Kategorije. Ako je na ovaj način definiran aktualni prostor, tada to također nedvojbeno znači i da neki entiteti tom prostoru ne moraju nužno posve pripadati. Nije nimalo teško zaključiti da se radi upravo o "inferiornima", jer oni nisu u tom prostoru baš po svim karakteristikama tog prostora. Moglo bi se reći – "tek su jednom nogom kročili unutra". Jednako vrijedi i za "superiorne". Oni su jednostavno "jednom nogom" već u prostoru višeg reda, ili preciznije : otvorili su sebi vrata u novu kategoriju.

/137

Može se danima lamentirati o tome da bi drugačijim odabirom varijabli dobili drugačiji rezultat, ali to u globalnom smislu jednostavno nije točno, jer bi i tada sva pravila bila očuvana. Možda bi poneki entitet promijenio poziciju, to je moguće, ali ništa drugo se ne bi promijenilo. Pogotovo ne logika.

4. Plato učenja. Uobičajeno poimanje Platoa učenja pretpostavlja kako je u početku izuzetno lako spoznavati (zbog pretpostavke o skromnoj količini informacija) pa se novo lako usvaja. Kasnije je sve teže, pa je za male pomake u spoznaji (ordinata) potrebno ogromno vrijeme (apscisa), što je često npr. demotivirajuće. No, prema taxonomskoj interpretaciji, ova klasična priča je netočna, tj. nepotpuna. Kako se vidi na slikama 17. i 18. klasični model opisuje samo početak cijelog taxona svojstvenog nekom prostoru, dok sve ostalo ne uzima u obzir. Za zaključiti je da kad se dosegne "Plato" treba istrajati na polaganom i sustavnom spoznavanju i dalje, pa će se u slučaju dovoljno kvalitetnog rada, otvoriti "kao odjednom" vrata za nove spoznaje (slika 17.). Dakako da ovo baca potpuno novo svijetlo na psihološke i druge teorije (ne samo o učenju !).

Slika 18. Grubi oblik klasičnog modela Platoa učenja (razvoja, spoznaje...) Rezime : Ako egzistira mnoštvo entiteta, treba ih dovesti u isti prostor, utvrditi im objektivne pozicije, utvrditi za koje relacije su odgovorni "prirodni" taxoni takvog prostora, te pokušati procijeniti koji entiteti su na samim granicama, a dalje je lako. Ne treba posebno ni napominjati da se očito radi o suštini kineziologijske znanosti u svim situacijama kad se govori o transformacijskim procesima.

/138

Ali prije toga, pogledajmo malo gdje se koji entitet nalazio i gdje se nalazi na kraju procesa spoznavanja u definiranom prostoru. U muškom uzorku, inicijalni podaci svih 747 entiteta strukturirani su tako da definiraju tri jasno prepoznatljiva taxona : a) građu tijela dominantno određenu volumenom i ukupnom masom, b) motoričku efikasnost i c) adipozitet. Ta tri tipa entiteta realno egzistiraju. Na slijedećoj razini analize, od ova tri taxona dobijen je jedan – globalni (g-tax) i to s projekcijama kako slijedi : G-TAX MASA 0.873 MOTO -0.175 MAST 0.834 Više nego jasno se uočava da motorička efikasnost trenutno igra nešto manju ulogu u definiciji globalnog tipa entiteta, što za ovaj uzrast nije nimalo iznenađujuće. Ipak se čini znatno važnijim formirati morfološke obrasce i konstituciju, nego maksimizirati motoričko izražavanje. Ovo je i biološki jasno samo po sebi, jer će dječji organizam iza 8.-9. godine doživjeti još mnoge promjene, pa je doslovno nemoguće očekivati formiranje motoričkih engrama na nekoj osobito visokoj razini. Sve kad bi se to i dogodilo, predstavljalo bi kočnicu u općem razvoju, jer sukladno rastu i budućim morfološkim promjenama, motoričke funkcije će se tek razvijati i nipošto ne smiju biti čvrste i krute već u 8. ili 9. godini života. Zato je mnogo važnije poticati razvoj konstitucije, mišićne mase i organskih funkcija cjelovitog organizma, s naglaskom na zadovoljavanje bio-psiho-socijalnih potreba. Maksimizacija motoričkog izražavanja uslijedit će tek mnogo kasnije. Isto tako, u opisanim uvjetima, čini se malo vjerojatnim, da će morfološki razvoj baš pratiti motorički. Prema svemu, somatski razvoj možemo na neki način grubo označiti kao "eksterni" (fizikalne/energetske manifestacije), a motorički uglavnom kao "interni" (informacijske manifestacije), pogotovo ako pretpostavimo da se kod motoričkog razvoja najvećim dijelom radi o formiranju rutina za upravljanje gibanjem. Tada je prirodno da se interni razvoj mora prilagođavati eksternom. Vrlo gruba, ali točna paralela može se povući s informatikom, te se može tvrditi da se kod somatskog razvoja radi o "hardware-u", a kod motoričkog dominantno o "software-u".

/139

Procesi u uzorku dječaka

Iako nedvojbeno postoje integrativna djelovanja i međuzavisnost, ipak se ne može osporiti činjenica da će znatno viši stupanj adaptacije biti primjenjen kod rezultirajućih obrazaca gibanja. Masa tijela (koštani segmenti, muskulatura, unutrašnji organi, masno tkivo...) imaju svoju logiku razvoja koja je solidno genetski determinirana i relativno otporna na bitne promjene. To je perzistentni dio nas koji se prvi definira u najmlađem uzrastu. Anegdotski rečeno, neće sad odjednom narasti još pet ruku i tri noge. U takvom fizičkom "okružju" motorika je nadgradnja, neophodna za realizaciju gibanja, koje se kao aktivnost ipak pojavljuje tek tada kad je stabilni dio organizma utemeljen. Na koncu, iako naizgled upadamo u problem pitanja je li prije bila kokoš ili jaje, u ovom slučaju to ne stoji, jer nedvojbeno možemo tvrditi da iako je sve povezano, motorički sklopovi nisu nastali prvi, jer ne bi imali što pokretati da prethodno nisu nastali svi drugi sustavi. Ovo, dakako, potkrijepljuje i razvoj zametka iz ona početna tri listića od kojih nastaju endoderm, ektoderm i mezoderm, pa dalje i sve ostalo. Iz ovih razloga, motoričke funkcije, nastale nedvojbeno kao izraz potrebe za spoznavanjem okoline i ovladavanjem tom istom okolinom iznad mogućnosti samog organizma u užem smislu, moramo promatrati u svijetlu viših razina spoznaje, a sam konstitutivni sklop kao jedan od najnižih i temeljnih. No, to također znači i da će predominantni karakter značenja morfoloških funkcija dugo pretezati u dječjem razvoju, a svakako u uzrastu o kojemu se ovdje radi, tj. u razdoblju do 9. godine. U kineziologiji i športu, bilo bi jako lijepo postaviti teze o tome kako je motorički razvoj najvažniji, ali to jednostavno u ovom uzrastu nije slučaj. Ovakvo stanje nedvojbeno potvrđuju rezultati analize procesnih parametara koji pokazuju jasan karakter. Kako se vidi na slici 19., donekle divergentni karakter subprocesa je više nego jasan, a k tome, na različitim razinama definira konstitutivni sklop i motoričke funkcije. Kad su konstitutivne karakteristike stabilizirane i finalne, motorika je na maksimumu. Vidljivo je također i da se masno tkivo i masa uopće ne prate, ali na kraju konvergiraju istoj vrijednosti.

/140

Slika 19. Dekompozicija globalnog procesa na subprocese Podaci bez kumulativne definicije

Dakle, već na prvi pogled, temeljem slike 19. postaje jasno da su procesi u ovom uzrastu (7-9 g.) znatno složeniji nego li se to obično čini. Također je jasno da nije moguće lakonski pristupati vježbanju djece, pogotovo danas, kad ona više gotovo nemaju mogućnost u sponatnim aktivnostima kompenzirati naše eventualne pogreške ili pogrešno usmjerene transformacijske procese. Prije nekih desetljeća, sve do XX stoljeća, udio programiranih aktivnosti u ukupnom volumenu rada djece bio je iznimno mali, a spontane ili čak radne aktivnosti dominirale su radnim danom ili tjednom djeteta. Na taj način su finalni rezultati općeg pa i motoričkog razvoja bili jako uvjetovani sadržajima kojima se nipošto ne bi mogao dati programirani karakter u smislu kako to definiramo danas. To je možda bilo "loše" u smislu dijelova ciljanog općeg razvoja, ali je, s druge strane ostavljalo mogućnost djetetu da u "slobodnim" aktivnostima razvija sve one segmente i sklopove organizma koji su poticani takvim tipovima stimulusa. Među svim tim stohastičkim aktivnostima, vjerojatno je bilo i takvih koje su poticale opći razvoj, bez obzira što se danas nama to čini stohastičko i nepovezano. Konačno, ono što je možda i najvažnije : slika 19. predstavlja koncentiranu spoznaju o procesima koji se odvijaju unutar analiziranog uzorka. Krivulje koje opisuju procese evidentno su zajedno već intuitivno jako slične globalnom taxonu koji je svojstven cijelom prostoru, što potvrđuje kvalitet primjenjene metodologije za identifikaciju parcijalnih procesa u uzorku.

Izolirani subprocesi

-0.10

-0.08

-0.06

-0.04

-0.02

0.00

0.02

0.04

0.06

0.08

0.10

1 101 201 301 401 501 601 701(----) Masa, (----) Moto, (----) Mast

Inte

nzite

t

/141

Proces koji opisuje formiranje mase, u početku počinje imati znatniji utjecaj, ali se taj utjecaj stabilizira i smiruje pri kraju razvojnog segmenta, što znači da dječaci u ovom uzrastu trenutno neće bitnije povećavati relativnu masu. Ovo je razumljivo, obzirom da se i inače smatra kako se radi o relativno mirnijoj fazi konstitutivnog razvoja dječaka. No zato masno tkivo, iako ga u uzorku sustavno ima sve manje, pokazuje važno svojstvo, tj. sudjeluje u ukupnom razvoju na način da mu je utjecaj sve veći. Ovo bi bilo jako neobično, da nije procesa motoričkog razvoja koji de facto pri kraju dominira u ovom uzorku i doslovno predstavlja faktor otvaranja nove kategorije u razvoju. Primjetno je i da se kod najsposobnijih entiteta masno tkivo i masa doslovno integriraju u točku, čime se zaokružuje cjelovitost konstitutivnog razvoja. Očito je da je masno tkivo, iako balast, ipak energetski rezervoar koji ima poslužiti u svrhe specifičnog korištenja energije za razvoj morfoloških i drugih segmenata. No proces koji opisuje motorički segment doslovno fantastično predstavlja jasnu sliku o tome što će u slijedećim razdobljima postati dominantno u općem razvoju dječaka ovog uzrasta. Ako će opći status djeteta biti doveden na novu, višu razinu, onda će to svakako i nedvojbeno biti na temelju motoričke aktivacije i realizacije gibanja. Toliko naglašeni motorički segment zaista predstavlja spoznajni kapital koji se mora iskoristiti za kretnu stimulaciju i dovođenje djece na nove, više kategorije spoznaje i bioloških funkcija. Ovo naizgled nije vidljivo i prikriveno je, jer se u najvećem broju spoznajnih točaka motorika ponaša relativno pasivno (na slici 19. sve do ca zadnjih 10 %), ali tada odjednom baš taj proces otvara nova vrata i nove razvojne potencijale. Ne treba ni spominjati koliko je to važno za kineziološku i sportsku praksu. Treba dakle sustavno djelovati na temeljne rutine i elementarne vještine dječaka, uporno i doslijedno, bez obzira što se naizgled ništa bitno ne događa, jer će adekvatna akumulacija u jednom trenutku naprosto provaliti i dječaci će, kao odjednom, početi iskazivati novi kvalitet u realizaciji gibanja i razvoju općenito. Ovo je iznimno važna informacija i treba ju dobro zapamtiti. Baš tako optimizirani dječji organizam posjeduje sve preduvjete za motoričko izražavanje, jer su se očito stekli preduvjeti za postupno (!) ovladavanje sve složenijim gibanjima i motoričkim rutinama. Ako su, kako se vidi sa slike 19., identificirani procesi koji zahtijevaju upornost i doslijednost, tada je jasno na što sve vježbanjem treba djelovati, a svakako na primarne sposobnosti gibanja.

/142

Pod pretpostavkom da se procesi diferencijacije funkcija bliže kraju, ali i da još nisu završeni, kao i da su tek na početku procesi amalgamacije, tj. formiranja stabilnijih struktura, tada je neminovno postaviti tvrdnju da treba izbjegavati ranu specijalizaciju. Čini se da postoji jednostavan i jedinstven odgovor na sva ova pitanja i glasi : U motoričkom smislu, kod djece svih uzrasta do 7.-8. godine, treba razvijati isključivo rutine, od onih najjednostavnijih utemeljenih na refleksima (nakon rođenja) pa sve do nešto složenijih koje se slažu u kompliciranije relacije (puzanja, hvatanja, držanja, ravnotežni položaji,...) kako bi se stvorila baza za sve drugo kasnije. U konstitutivnom smislu organizam djeteta treba u prvih 6-8 godina života obogaćivati prvenstveno energetski, adekvatnom prehranom bogatom proteinima, mineralima, vitaminima i sl., te forsirati prirodne oblike kretanja poput šetnji, trčanja, penjanja, puzanja, plivanja, boravka na snijegu i u prirodi i uz razvoj temeljnih aerobnih sposobnosti. Specifičan motorički razvoj treba obavezno izbjegavati i dijete poštedjeti bilo kakvih ranih specijalizacija u bilo kakvom smislu. Na kraju, ono što u procesnom modelu sa slike 19. predstavlja motoriku, evidentno je budući propulzivni razvoj. Radi se, dakako, o djelovanju akumulirane energije u odnosu na aktualnu spoznaju. Ako su masa i volumen tijela aktualne spoznaje, tada pod djelovanjem akumulirane energije neminovno slijedi poslijedično djelovanje usmjereno ka integraciji organizma i okoline, a to je u razdobljima koja slijede moguće gotovo isključivo kretanjem, dakle kineziološkim ili športskim aktivnostima. Dijete, gibajući se - uči. Uči koliko energije može jednokratno upotrijebiti. Uči kako savladavati inercijska djelovanja. Uči koliki stupanj složenosti zadatka može iskazati. Uči koliko dugoročno može djelovati do otkaza, itd. Na taj način, diferencira svoje sposobnosti i formira prve prave kvalitetne relacije između inicijalnih senzorskih podataka koje dobija iz raznih dijelova organizma i od senzora najrazličitijeg tipa. Ovo učenje jednostavno nije moguće provesti drugačije. Ovaj uzrast je po tome naročito specifičan. Zato i nisu odmah vidljivi rezultati svog tog djelovanja, jer se tek kumulativni efekti očituju i usmjeravaju dijete prema novim višim razinama i spoznaje i razvoja.

/143

I zato svako djelovanje u smislu pojačanog intenziteta samo nekih sposobnosti ili specijalističkih znanja je potpuno pogrešno i predstavlja nasilje nad dječjim organizmom, i to u jednakoj mjeri kao i potpuna nebriga i pasivnost koja se ponekad iskazuje u svakodnevnom radu. No, pasivnost i nerad se dosta lako otkrivaju, iako je teško izvršiti korjenite sustavne promjene. Međutim, pogreške nastale iz prerane specijalizacije ili forsiranja ograničenog skupa sposobnosti, otkrivaju se tek 10 ili 15 godina kasnije, kad je već odavno kasno za intervencije. Utoliko je ovo znatno opasnije po sveukupni dječji razvoj. Ono što nas ipak dijelom može utješiti jest činjenica, da iako je dječji organizam jako plastičan i podložan utjecajima, globalno ipak posjeduje iznimno veliku sposobnost perzistencije na mnoge utjecaje, pa ono što u konačnici nije svojstveno ni organizmu, ni uzrastu, ni prostoru njegove egzistencije, ako kao istinit skup utjecaja ne egzistira i dalje, bit će eliminirano ili će efekti biti jako prigušeni. To sve naravno ukoliko takav nasilni utjecaj nije bio izrazito intenzivan, uz zanemarivanje spoznaja o temeljima dječjeg organizma i optimalnog razvoja. Po mišljenju autora, što se ovog uzrasta tiče, ovo je moguće najviše upravo zahvaljujući procesima sa slike 19., koji ne dopuštaju baš bilo kakve utjecaje. Ovo se opet potpuno naslanja na opće poznate ideje o mogućnosti adaptacije organizma koja nije beskonačna i koja je podložna upravo navedenim pravilima, prema kojima organizam djeteta ipak zadržava svoja temeljna svojstva. Ta temeljna svojstva nisu ništa drugo nego opisani subprocesi koji su polako kristalizirani milijunima godina, do formi koje danas egzistiraju i koje se genetski prenose na slijedeće generacije. Ove procese nije moguće tek tako promijeniti, a da se ne dirne u zdravlje i biološki integritet pojedinca. Da je ovo točno može potvrditi i pregled pozicioniranja, a i relokacija entiteta na taxonima.

/144

Pozicije entiteta - dječaci

Ako su svi entiteti projekcijama na globalni taxon razapetog prostora dovedeni u zajednički prostor, tada je zanimljivo vidjeti gdje se koja grupa uistinu nalazi. Kako logički imamo 6 grupa tj. dvije grupe u po tri stanja, lako možemo locirati pomake duž globalnog taxona. To je izvedeno na način da je točno lociran svaki entitet na globalnom taxonu i dodijeljene su mu tri vrijednosti, za svako virtualno stanje po jedna. Očito pozicija br. 1. znači najlošiji položaj u definiranom prostoru, a pozicija br. 747. najbolji. Tako npr. entitet kodnim nazivom E052K (entitet rednog broja 52 u kontrolnoj grupi) na globalnom taxonu ima pozicije 1., 12. i 86., što znači da se kroz sva tri mjerenja nalazi izrazito nisko u ukupnoj populaciji, kao i da nije izvršio neki poseban pomak i razvoj. Suprotno tome npr. entitet E029E (entitet redni broj 29 iz exp. grupe) nalazi se na pozicijama 128., 447. i 603. što očito znači da je bio jako podložan razvoju u tretmanskom periodu. Ovo je lako provjeriti na osnovnim podacima tri mjerenja gdje npr. ti entiteti pokazuju na reprezentativnim varijablama za tri taxona slijedeće vrijednosti : K052-1 K052-2 K052-3 E029-1 E029-2 E029-3

AVIT 114.00 117.50 122.10 135.97 139.50 144.91

ATEZ 16.50 20.00 24.60 30.50 33.50 35.40

AOGK 49.90 51.00 52.13 65.00 65.93 66.68

AKNL 5.37 4.93 4.62 5.27 5.03 4.69

MSDM 119.98 132.34 138.56 98.32 121.66 131.21

MKUS 16.79 16.30 16.13 16.17 16.13 16.11

MTAP 17.99 18.67 19.06 17.00 20.66 22.15

MT3M 375.00 430.00 480.57 480.00 560.00 605.57

Kako bi se utvrdile opće promjene alokacije sumirani su svi podaci pozicija entiteta. Prosječne vrijednosti virtualnih lokacija (mjerenja) po grupama su : V.LOK-1 V.LOK-2 V.LOK-3 EXP. 219 425 556 KON. 207 342 477

/145

Kako se vidi, u prvom mjerenju praktično se grupe ne razlikuju. U drugome međutim, duž spoznajnog taxona prostora, eksperimentalna grupa je odmakla u prosjeku za čak 80 pozicija, što je ostalo i do kraja tretmana. Ovo je prikazano slikom 20.

Slika 20. Virtualne pozicije grupa duž globalnog taxona (dječaci)

Evidentno je kod eksperimentalne grupe izvršen bitan pomak u razapetom prostoru, što naravno rezultira i superiornijom pozicijom na globalnom taxonu. Ti pomaci su također izračunati i dobijeni su slijedeći pokazatelji razlika (delta) za svako od tri virtualna stanja : Delta 2-1 Delta 3-2 Delta 3-1 EXP. 196 131 327 KON. 135 136 270 Savršeno je jasno da je tretman izazvao naročito pomak kod eksperimentalne grupe u prvom dijelu, tj. do druge kontrolne točke. Svi ostali pomaci su manje-više jednaki. Za zaključiti je kako su primjenjeni tretmani bitno utjecali na repozicioniranje entiteta na globalnom pokazatelju koji je imanentan razapetom prostoru od 26 varijabli, ali i da je to izvršeno prije svega znatnim energetskim angažmanom općenito i to u prvih 9 mjeseci aktivnog rada.

Finalni taxon (dječaci)Kontrolna grupa u tri pozicije

Eksperimentalna grupa u tri pozicije

-3.0

-2.0

-1.0

0.0

1.0

2.0

3.0

1 101 201 301 401 501 601 701

Sortirane "točke "

Ras

pon

norm

alite

ta

/146

Djevojčice

Na isti način kao kod dječaka, podaci su obrađeni i kod djevojčica.

Slika 21. Podaci finalnog taxona kod djevojčica Sortirani po rastućem redoslijedu

Koliko se vidi sa slike 21. interpretacija globalnog taxona je potpuno identična kao kod dječaka i lako se uočavaju inferiorni, odnosno superiorni entiteti u ovako definiranom prostoru. Čak bi se moglo kazati, a što je u potpunosti sukladno opće poznatim modelima identifikacije i selekcije, da su svi oni entiteti iznad +1 na ordinati (dakle više od +1 st. devijacije na taxonu) izrazito superiorni i polako sebi otvaraju novi prostor, odnosno prelaze u kategoriju više. Isto, samo u negativnom smislu vrijedi za sve one ispod -1 na ordinati. To je ca nekih po 100 entiteta na ekstremnim stranama ovog taxona. Taxonomska struktura nižeg reda kod totala svih mjerenja djevojčica, ipak se znatno razlikuje od one zabilježene kod dječaka. Tako su registrirana tri taxona u totalnom uzorku za sva tri mjerenja opisana kao velika masa bez masnog tkiva s dobrom mogućnošću motoričkog izražavanja (Masa), masno tkivo i izrazita nemogućnost motoričkog izražavanja (Mast), te nešto slabije definirani taxon opće nerazvijenosti (Nera). Zanimljivo je da su se motoričke sposobnosti "razbile" na dva dijela, jedan koji je poduprt odgovarajućom masom i omogućava motoričko izražavanje, i drugi koji je jako prigušen balastnim tkivom.

Finalni taxon (djevojčice)

-3.00

-2.00

-1.00

0.00

1.00

2.00

3.00

1 101 201 301 401 501 601 701Sortirane "točke"

Inte

nzite

t

/147

Inače, u strukturi finalnog, globalnog (g-tax) taxona, prethodni taxoni sudjeluju na također pomalo neočekivani način :

G-TAX MASA 0.798 MAST -0.338 NERA 0.560

Masa i motoričko izražavanje, dakle, nedvojbeno igra znatnu ulogu, a u solidnoj mjeri se integrira i masno tkivo s lošim motoričkim izražavanjem, a da ne govorimo koliko se integrira nerazvijenost. Finalnom dakle, taxonomskom modelu, imanentnom definiranom prostoru, izrazito i najviše inklinira i opća nerazvijenost, što je potpuno neprihvatljivo. Prisjetimo li se i da kod curica masno tkivo i nerazvijenost imaju u suštini negativne reperkusije, moramo upozoriti na činjenicu da je prostor koji smo u ovom radu definirali, znatno više od poželjnoga kontaminiran utjecajem ove dva neprihvatljiva svojstva, bez obzira što proces redukcije masnog tkiva ide u poželjnom pravcu. Ovo posebno iz razloga što se radi o stihijskom i stohastičkom, tj. u najvećem dijelu o nenadziranom procesu. Taxonomska alokacija otkrila je 52.09 % djevojčica izrazito veće mase, zatim 37.38 % s obilježjima masnog tkiva i motoričke neefikasnosti, te čak 10.53 % sa statusom opće nerazvijenosti. Prisjetimo li se da je ukupno bilo 238 djevojčica u oba uzorka, dobit ćemo čak 26 izrazito nerazvijenih, te čak 89 s povećanim adipozitetom. One zajedno (115) čine polovinu ukupnog uzorka, pa se dakle kineziolozi ili učitelji razredne nastave, imaju s čim baviti u osnovnoj školi, bez prava na to da transformacijske procese usmjerene zdravlju djevojčica zanemaruju i svjesno zaobilaze. Možda tjelesno vježbanje i sport nisu nikakvi čarobni štapići kojima se mogu raditi čuda, ali sasvim sigurno jesu sredstva kojima se može znatno unaprijediti zdravlje i opća psiho-fizička sposobnost kakva je zabilježena u analiziranim uzorcima. Ova tri taxona sortirana su po globalnom taxonu iz temeljnog prostora i dovedena u Indifg poziciju (Slika 22.).

/148

Procesi kod djevojčica

Slika 22. Dekompozicija globalnog procesa na subprocese Podaci bez kumulativne definicije

Kako se vidi sa slike 22. subprocesi kod djevojčica bitno se razlikuju od onih kod dječaka, pa je i usporedba po spolu znatno manje vrijednosti, jer se djeca različitog spola očito nalaze u bitno različitim fazama razvoja. Dok su dječaci u relativno stabilnom razdoblju obilježenom ispreplitanjima bitnih konstitutivnih karakteristika s motorikom kao vodiljom budućeg razvoja, dotle kod djevojčica tipovi, pa i procesi pokazuju znatnu divergenciju, posebno u odnosu na masu i masno tkivo. Ono što je dominantno kod djevojčica je razvoj mase koji doslovno logički prati globalni taxon, te se može reči da je to i temeljno obilježje ovog uzorka. Nedvojbeno je da će curice vrlo skoro (10.-12. godina) početi dobijati znatno na masi, a što predstavlja i jedan od pokazatelja ulaska u pubertet. No, ono što je posebno zanimljivo glasi da sukladno sve razvijenijoj konstituciji, sustavno opada udio masnog tkiva, što je upravo suprotno nego kod dječaka, gdje masno tkivo igra itekako važnu ulogu - akumulatora. Iako se radi o jako mladoj populaciji, curice su u ovom uzrastu očito završile temeljni konstitutivni razvoj i sad se već polako genetski pripremaju za biološku ulogu žene. Masno tkivo, sad je zaista balast. U motoričkom smislu, vidljivo je razumljivo stanje, prema kojemu motorička efikasnost nije samostalni proces, već je doslovno ometana od svih balastnih tkiva, napose masnog, čime se otvara mogućnost sustavnog djelovanja i na tom planu.

Izolirani subprocesi

-0.06

-0.04

-0.02

0.00

0.02

0.04

0.06

1 101 201 301 401 501 601 701

(-----) Masa (-----) Mast, (-----) Nera

Inte

nzite

t

/149

Kako se djevojčice polako u slijedećim razdobljima budu "pretvarale" u djevojke i žene, tako će i motorički stimulusi dobijati na težini, tj. važnosti. Naš je zadatak da takav razvoj podupremo, iako smo svjedoci uglavnom katastrofalne situacije, prema kojoj je tjelesno vježbanje i sport djevojčica prepušten najvećim dijelom stihiji i neradu. Mora se naglasiti, da su djevojčice fiziološki, naravno iz genetskih i bioloških razloga zaista u razvojnom smislu ispred svojih vršnjaka i moramo ih gledati sasvim drugačijim očima. Ne stoji kruta tvrdnja da su 4-5 godina naprednije od dječaka, već su to jednostavno karakteristike biološkog razvoja i moramo ih poštivati u transformacijskim procesima pri vježbanju. Naravno da ovo otvara i temeljno metodičko pitanje, a to je rad sa zasebnim grupama po spolu. Iako se mogu postaviti neka pitanja socijalizacije i uspostavljanja relacija između dječaka i djevojčica, velika je dvojba jesu li pretpostavke o zajedničkom radu u prva 4 razreda osnovne škole uopće održive kad se dječaci i curice toliko razlikuju. Svi pokazatelji čvrsto i stabilno upozoravaju da ne bi trebalo robovati konzervativnim stavovima, te da bi grupe trebalo odvojiti, kako bi se, uz odgovarajuće materijalne i kadrovske uvjete, osigurao optimalan razvoj i jednih i drugih. Ovako kako je sada, malo je koristi i za jedne i za druge. U transformacijskom smislu, kod djevojčica, ulaskom u predpubertet i pubertet, proces formiranja kretnih navika, motoričkih struktura i navike za vježbanje morali bi izrazito dobiti na značaju, što nam tako jasno sugeriraju pokazatelji sa slike 22., iako dominantu očito treba staviti na povećanje mase. Sve do ovog uzrasta moglo se razvijati rutine i kretne navike, ali sad je već polako vrijeme da se primjene intenzivniji stimulusi i sustavi stimulusa, pa čak i sustavi tehničkih elemenata jednog sporta kojima se može izvršiti cijeli niz pozitivnih aplikacija na ženski organizam. Prisjetimo se, kod dječaka je to još uvijek, za ovaj uzrast, preuranjeno. Ne treba ni govoriti, nažalost, da je situacija kod curica upravo obrnuta, pa se, kako se približavaju srednjoškolskom uzrastu i punoljetnosti, kod curica primjenjuje sve manje motoričke stimulacije, s nizom negativnih konzekvenci.

/150

Ono što na slici 22. također upada u oči jest i dio djevojčica u populaciji koje su zaista nerazvijene opće konstitucije i motoričkih sposobnosti, ali i da taj dio ne pokazuje nikakve promjene, tj. radi se o stalnoj karakteristici, što je naravno, također više nego neprihvatljivo. Koliko je pozitivan proces formiranja opće mase, pa i proces redukcije masnog tkive te time i povećanje motoričke efikasnosti, toliko se negativnim može opisati proces koji dobar dio djevojčica konstantno održava u statusu opće nerazvijenosti. U ovaj segment bi se svakako trebali hitno "ubaciti" roditelji, liječnici, pedagozi, kineziolozi, kako bi te curice "pogurnuli" i možda baš motoričkom stimulacijom izvršili aktivaciju svih njihovih potencijala. Konačno, zapazimo i to, da prema slici 22., iako locirani subprocesi kreću praktično iz jedne točke, na kraju su maksimalno divergentni, te je redukcija praktično lienarna i teži izrazito nisko, a razvoj mase teži maksimumu, uz stalan proces održanja statusa nerazvijenih entiteta u uzorku. Ovakva situacija, ako se takav trend održi, opisuje tri tipa budućih žena : krupne, adipozne i sitne. Možda je to prirodno, a možda i nismo učinili sve što smo mogli !? Ako, naime, kretna stimulacija i angažman tjelesnim vježbanjem i sportom, potiče opći razvoj, pa dakle i konstitutivni razvoj, možda se upravo povećanim tjelesnim vježbanjem, pa dakle i prometom energenata i drugih resursa, može promijeniti status onih entiteta u ženskom uzorku koje se na kraju kristaliziraju kao izrazito nerazvijene. U najmanju ruku, mogu se osigurati preduvjeti za eventualni kasniji razvoj, ako su trenutne faze takve da ih pokazuju u svijetlu relativno slabije ugradnje i razvoja konstitutivnih segmenata lokomotornog aparata, unutrašnjih organa i drugih bioloških kapaciteta. U svakom slučaju, prostor za djelovanje je otvoren i treba ga pokušati iskoristiti. Poštujući ovdje definirana pravila, možda možemo, naravno dugoročno, promijeniti trend nerazvijenosti dijela djevojčica, te njihov ukupni status dovesti na znatno više i prihvatljivije razine. Modeliranje transformacijskih procesa u tu svrhu, sad je, vjerujem, znatno olakšano, ali zahtijeva upliv na što je moguće kvalitetniji način, koji svakako uključuje spoznaje o tome koliki i u čemu, se pomaci uopće mogu realno bez narušavanja zdravlja, izvršiti.

/151

Pozicije entiteta - djevojčice

I ovdje su svi entiteti projekcijama na globalni taxon razapetog prostora dovedeni u zajednički prostor. Sad možemo vidjeti gdje se koja grupa uistinu nalazi. To je izvedeno na način da je točno lociran svaki entitet na globalnom taxonu i dodijeljene su mu tri vrijednosti, za svako virtualno stanje po jedna. Očito pozicija br. 1. znači najlošiji položaj u definiranom prostoru, a pozicija br. 714. najbolji. Tako npr. entitet kodnim nazivom E011K (entitet rednog broja 11 u kontrolnoj grupi) na globalnom taxonu ima pozicije 2., 9. i 47., što znači da se kroz sva tri mjerenja nalazi izrazito nisko u ukupnoj populaciji, kao i da nije izvršio neki poseban pomak i razvoj. Suprotno tome npr. entitet E025E (entitet redni broj 25 iz exp. grupe) nalazi se na pozicijama 60., 383. i 638. što očito znači da je bio jako podložan razvoju u tretmanskom periodu. Ovo je lako provjeriti na osnovnim podacima tri mjerenja gdje npr. ti entiteti pokazuju na reprezentativnim varijablama za tri taxona slijedeće vrijednosti : K011-1 K011-2 K011-3 E025-1 E025-2 E025-3

AVIT 115.43 119.27 122.58 125.00 129.07 131.49

ATEZ 16.33 20.00 22.72 20.00 25.50 29.13

AOGK 49.20 50.50 51.50 55.37 56.40 58.21

AKNL 3.53 3.93 3.47 5.13 4.57 3.71

MSDM 96.65 100.33 104.12 98.35 135.02 148.47

MKUS 14.53 14.17 14.04 17.07 13.67 12.53

MTAP 18.66 18.67 18.74 19.67 22.00 23.04

MT3M 475.00 485.00 519.57 546.00 618.00 691.93

Kako bi se utvrdile opće promjene alokacije sumirani su svi podaci pozicija entiteta. Prosječne vrijednosti virtualnih lokacija (mjerenja) po grupama su : V.LOK-1 V.LOK-2 V.LOK-3 EXP. 181 362 531 KON. 225 341 504 U prvom mjerenju čak je kontrolna grupa nešto bolja. U drugome međutim, duž spoznajnog taxona prostora, eksperimentalna grupa je odmakla, a na kraju je izrazito bolja. Ovo je prikazano slikom 23.

/152

Slika 23. Virtualne pozicije grupa duž globalnog taxona (djevojčice)

Evidentno je kod eksperimentalne grupe izvršen bitan pomak u razapetom prostoru, što naravno rezultira i superiornijom pozicijom na globalnom taxonu. Ti pomaci su također izračunati i dobijeni su slijedeći pokazatelji razlika (delta) za svako od tri virtualna stanja : Delta 2-1 Delta 3-2 Delta 3-1 EXP. 181 169 350 KON. 116 163 279 Savršeno je jasno da je, kao i kod dječaka, tretman izazvao naročito pomak kod eksperimentalne grupe u prvom dijelu, tj. do druge kontrolne točke. Pomak u drugom dijelu je gotovo jednak. Za zaključiti je kako su primjenjeni tretmani bitno utjecali na repozicioniranje entiteta na globalnom pokazatelju koji je imanentan razapetom prostoru od 26 varijabli, ali i da je to izvršeno prije svega povećanim angažmanom općenito i to u prvih 9 mjeseci aktivnog rada. Ovo jasno potkrijepljuju rezultati pojedinih entiteta, poput navedenih entiteta K011 i E025. Inspekcijom ostalih pojedinačnih rezultata entiteta u uzorku djevojčica ovo je u cijelosti potvrđeno. Ukupni raspon virtualnih pozicija eksperimentalne grupe iznosi 350 pozicija, a kod kontrolne grupe taj raspon je 279 pozicija, što neupitno svjedoči o uspješnijem repozicioniranju kod eksperimentalne grupe.

Finalni taxon (djevojčice)Kontrolna grupa u tri pozicije

Eksperimentalna grupa u tri pozicije

-3.00

-2.00

-1.00

0.00

1.00

2.00

3.00

1 101 201 301 401 501 601 701Sortirane "točke"

Ras

pon

norm

alite

ta

/153

Apsolutni procesi u uzorcima djece Ne postoji ni jedan proces, ni jedno djelovanje i ni jedna aktivnost koju imamo pravo promatrati isključivo "odmah i sad", kao da nije bilo prethodnih faza u razvoju i spoznavanju. Takav pristup bi, dakako, donio niz grešaka i propusta, a posebno pri zaključivanju o fenomenima kojima smo okruženi. Nitko i ništa nije nastalo "odmah i sad", već je sve, a naročito ljudi, rezultat ogromnog broja faktora koji su na nečije nastajanje utjecali kroz ogroman vremenski, odnosno spoznajni kontinuum. Upravo zbog toga, sve dok se ne utvrde konačna tj. apsolutna pravila, treba razvijati takav metodologijski aparat koji će biti invarijantan na operacionalno jako važne, ali strategijski manje bitne parametre poput izbora varijabli za opis entiteta, tipova entiteta, vrsta transformacijskih procesa i sl. Iako se ovo čini jako teško izvesti, ili čak i nemoguće, ipak se ne može osporiti činjenica da su ukupne spoznaje u kvantitativnom smislu sve veće, a da sukus tj. suština tih spoznaja, sve bolje objašnjava bezbrojne varijacije bilo kakvih fenomena koji nas okružuju. Iz tog razloga, naša je zadaća, barem pokušati utvrditi baš ta apsolutna pravila i tek tada pronalaziti primjene naših aktivnosti u neposrednoj praksi. Tada će i poslijedice naših djelovanja biti usklađene s onim pravilima koja su imanentna svemu što nas okružuje. Usprkos mnogim izrazito pogrešnim tvrdnjama da takva trajna i sveprisutna pravila nije moguće identificirati, uz prethodno navedene uvjete koji eliminiraju ograničenja, kao i uz adekvatan logičko-metodologijski pristup, ovaj rad nudi baš takva pravila, tj. apsolutna. Ono što nas dominantno zanima jesu stvarno egzistentni entiteti koji u nekom prostoru egzistiraju, a potom procesi koji uopće postoje i kojima se svi entiteti u tom prostoru prirodno podvrgavaju. Konačno, zanima nas i jesu li ti procesi sukladni apsolutnima, što je lako dokazati, ako se i u drugim, nezavisnim skupovima entiteta i varijabli dobiju isti globalni procesni parametri. U tom smislu, kao dokaz postojanja apsolutnih procesa, od desetak primjenjenih, bit će prikazani rezultati triju istraživanja identifikacije procesa : 1) kod dječaka u ovom radu, 2) kod djevojčica u ovom radu, i 3) u istraživanju prezentiranom u radovima Bonacina i Careva (2002 a i b).

/154

Bonacin i Carev (2002 a i b), istom metodologijom koja je primjenjena i u ovom radu, pokazali su da skup od 700 grafički postavljenih entiteta (sličica) definiranih u rasteru 9 x 9 pokazuje postojana procesna svojstva na različitim razinama eksplikacije procesnih karakteristika. Na razini 6 procesnih svojstava, ovo je opisano slikom 15. Međutim, posebno je zanimljivo ono što je dobijeno na razini 3 procesna svojstva. Tu su izolirana tri subprocesa koji su temeljem mnogih numeričkih i logičkih pokazatelja prethodno identificirani kao : 1) Edukatibilnost, 2) Upravljivost i 3) Perzistencija. Ovi subprocesi prikazani su na slici 24.

Slika 24. Dekompozicija globalnog procesa na subprocese Podaci s kumulativnom definicijom na razini 3 procesna svojstva

Na temelju tih pokazatelja izvodi se zaključak da je konstituiranje entiteta u definiranom prostoru uvjetovano ovim subprocesima koji na relacije entiteta i ormiranje tipova u tom prostoru direktno utječu. Činjenica jest da je u tom istraživanju iz 2002.g. i finalni taxon u odabranom prostoru nakon sortiranja doslovno jednak onima koji su prikazani na slikama 17. i 21. u istraživanju djece u ovom radu. Za zaključiti je da je takva finalna taxonomizacija opća karakteristika, tj. apsolutno svojstvo konstituiranja finalnog tipa u bilo kojem reprezentativno definiranom prostoru s reprezentativnim primarnim entitetima koje je u njemu uopće moguće registrirati.

Subprocesi na razini 3 svojstva

-0.10

-0.05

0.00

0.05

0.10

0.15

1 101 201 301 401 501 601Spoznajni kontinuum

Edukatibilnost, Upravljivost, Perzistencija

Inte

nzite

t

/155

Identifikacija procesa kod dječaka u istraživanju za potrebe ovog rada, donijela je, također zanimljivu strukturu procesa na razini 3 subprocesa. Ovi subprocesi prikazani su na slici 25.

Slika 25. Dekompozicija globalnog procesa na subprocese - dječaci Podaci s kumulativnom definicijom na razini 3 procesna svojstva

Koliko se može primjetiti, ne samo da je upadljiva sličnost ovih procesa s onima na slici 24., već su oni logički gotovo potpuno jednaki, što znači da su to procesi koji egzistiraju neovisno o tipovima entiteta i varijabli. Ovaj gotovo nevjerojatan zaključak neminovno nas vodi u prihvaćanje apsolutnih procesa na ovoj razini. Da ovo nije nimalo slučajno, vidi se po mnogim karakteristikama. Tako, na samom početku, evidentna je "kaotičnost" procesa svojstvena svim situacijama kad se neki prostor tek upoznaje. Također, poslije slijede "ukrštavanja" izraženih procesa, dok treći tek na kraju dobija svoj maksimum. Čini se potpuno nevažno, hoće li entiteti biti rasterirani oblici nacrtani na papiru ili djeca određenog uzrasta, jer se dobijaju univerzalni rezultati, što je nevjerojatan zaključak. Ovo bi potvrdilo promišljanja svih koji su oduvijek tvrdili da je Univerzum samo jedan, a sva pravila u njemu su zadana i jedinstvena, samo se na različitim razinama i u različitim prostorima ponekad ta pravila teško uočavaju, iako realno postoje. Doduše, do sada nije ni postojao dovoljno objektivan metodologijski temelj kojim bi se to potvrdilo na čist i jasan način, oslobođen subjektivizma i pogrešaka.

Subprocesi na razini 3 svojstva

-0.10

-0.05

0.00

0.05

0.10

0.15

1 101 201 301 401 501 601 701Spoznajni kontinuum

Masa, Masno tkivo, Motorika

Inte

nzite

t

/156

Da stvari budu nevjerojatne do kraja, isti logički procesi su identificirani i kod djevojčica, iako neke razlike, dakako, postoje, i koliko je do sada bilo jasno, uvjetovane su dotadašnjim statusom curica, za koji status ne možemo nikako reći da je bio zadovoljavajući. Ovi procesi prikazani su slikom 26.

Slika 26. Dekompozicija globalnog procesa na subprocese - djevojčice Podaci s kumulativnom definicijom na razini 3 procesna svojstva

Prije svega, treba svakako napomenuti da navedene krivulje nisu trend aproksimacije već konkretne, što dodatno potvrđuje njihovu vjerodostojnost. Na sva tri prikaza, prvi proces (-------), koji je u prvom primjeru identificiran kao Edukatibilnost, ima iste karakteristike, tj iz "nereguliranog" stanja prelazi u stabilno stanje koje dominira sredinom kontinuuma. Nešto prije toga se "ukrštava" s drugim procesom (------) identificiranim kao Upravljivost, a poslije i s trećim (------) identificiranim kao Perzistencija. Perzistencija tek pri kraju kontinuuma postiže svoj maksimum. Kod dječaka na slici 25. je sličnost procesa s tim opisom prevelika da bi se moglo govoriti o slučaju. Jedino se zapaža da su te točka prijelaza nešto više prema sredini kontinuuma. Edukatibilnost bi bila opća sposobnost prikupljanja informacija i resursa u razapetom prostoru u kojemu entitet egzistira ili ga mi promatramo. Upravljivost bi bila sposobnost vlastite reorganizacije modela ponašanja entiteta u razapetom prostoru, na temelju do tada spoznatih pravila i zakonitosti tog prostora, čime se izgrađuje vlastiti trajni repertoar djelovanja. Perzistencija bi bila otpornost na neregularne promjene iz okoline koje ne slijede sustavne prirodne zakonitosti razvoja, ali je to i skup svih spoznaja integriranih u sam entitet. uključivo npr. i građu tijela i sposobnosti gibanja.

Subprocesi na razini 3 svojstva

-0.10

-0.05

0.00

0.05

0.10

0.15

1 101 201 301 401 501 601 701

Spoznajni kontinuumMast -motorika, Nerazvijenost, Masa +motorika

Inte

nzite

t

/157

U tom kontekstu može se razložno pretpostaviti, da je slika 24. opis po kojemu će pri "stupanju" u neki prostor najprije nastupiti edukacijska djelovanja, kojima se uči o tom prostoru. Edukatibilnost će rasti do određene mjere, ali to ni slučajno neće ići do mogućeg maksimuma u tom prostoru, i to baš zato jer će perzistencija rasti sve više, kako se više o tom prostoru zna. Iz tog razloga će i upravljivost biti sve manja i manja. Zanimljivo je u tim kontekstu razmotriti sliku 25., jer po njoj ispada da je Masa ekvivalent Edukatibilnosti, Masno tkivo - Upravljivosti, a Motorika - Perzistencije. Za masu možemo pretpostaviti da se radi do tada "naučenome" u svakom smislu i to jest točno. Pa i motorika itekako znači perzistenciju. Ali je pomalo neobično da masno tkivo predstavlja upravljivost, iako smo već kod taksona kod dječaka primjetili to svojstvo masnog tkiva da je nakakav poseban regulator, akumulator i slično. Konačno, i na slici 26. su stvari dosta jasne iako neočekivane. Ponajprije ispada da je Masno tkivo uz nemogućnost motoričkog izražavanja ekvivalent Edukatibilnosti, što nam se neće nimalo svidjeti. No, ako se prisjetimo kako i u čemu su curice kineziološki i motorički "educira" lako ćemo povjerovati u te procese, pa ne bi bilo nikakvo čudo da je to ono što je za njih karakteristično i u ovom prostoru. Motoričko izražavanje uz adekvatnu masu, opet je ekvivalent perzistencije kao i kod dječaka, čime se to dodatno potvrđuje. Konačno, ono što u općem slučaju odgovara upravljivosti, ovdje je nerazvijenost, što se može prihvatiti jedino uz uvjet da je to mogućnost upravljanja koja je sve manja. Tu vrijedi zapaziti čudno početno djelovanje koje je očito igralo važnu ulogu u formiranju nerazvijenosti. Kako se vidi, uz manju dozu opreza pri interpretaciji, moguće je izolirati procese određene razine. Tako, s ogromnom sigurnošću, možemo prepoznati procese na razini 3 subprocesa. No, posebno je zanimljivo ono što tek slijedi, a radi se o procesima na slijedećoj razini. Naime, u svim analizama, kod iole većeg skupa varijabli, redovito su se dobijale još dvije procesne razine. Tako, u primjeru rada Bonacina & Careva (2002 a i b), na razini dva svojstva dobijena su dva čista procesa, i to na način da su ti procesi u velikoj mjeri međusobno mimosmjerni, tj. dok jedan raste – drugi pada. Kako su oba u pozitivnom području, njihova relacija ipak nije negativna. U prvom primjeru, prepoznati su kao Determinizam i Razvoj, odnosno dva temeljna procesa koja uopće postoje i od kojih ovise sve druge manifestacije. Ovo je prikazano slikom 27., kao i razina dva procesna svojstva za dječake i djevojčice iz ovog rada.

/158

Slika 27. Procesi na razini 2 procesna svojstva

Odmah se uočava da se radi o istim karakteristikama i da nema nikakve sumnje u to da su to isti procesi, iako dobijeni iz totalno neovisnih analiza. Jedino su u uzorcima djece ponešto naglašene linearnosti funkcija koje opisuju te procese. Vidi se i da su početna "podrhtavanja" kod djevojčica nešto veća, što znači da je neregularnost procesa više izražena. Ali svejedno, čak i u tim uvjetima, na ovoj razini svi prikazi frapantno sliče jedan drugome i zasigurno opisuju jednu te istu stvar. Neka je prvi proces (-----) zaista Determininizam, a drugi (-----) zaista Razvoj, tada je kod dječaka u ovom uzrastu razvojna motorika, a kod djevojčica kompletna konstitucija. Ovo potvrđuje da bi curice većinom trebale već polako napuštati ovaj prostor i ići dalje, sukladno razvoju, što je jedno i drugo već pretpostavljeno u raspravi.

Subprocesi na razini 2 svojstva (dječaci)

-0.10

-0.05

0.00

0.05

0.10

0.15

1 101 201 301 401 501 601 701Spoznajni kontinuum

Upravljanje gibanjem, Konstitucija

Inte

nzite

t

Subprocesi na razini 2 svojstva (djevojčice)

-0.08

-0.04

0.00

0.04

0.08

0.12

1 101 201 301 401 501 601 701

Spoznajni kontinuumTotalni razvoj (masa, masno tk., motorika), Nerazvijenost

Inte

nzite

t

Subprocesi na razini 2 svojstva

-0.10

-0.05

0.00

0.05

0.10

0.15

1 101 201 301 401 501 601Spoznajni kontinuumRazvoj, Determinizam

Inte

nzite

t

/159

Konačno, kao što se ove zakonitosti mogu prepoznati na razini 3 subprocesa i na razini 2 subprocesa, moguće ih je izolirati i na konačnoj razini : razini jednog globalnog procesa. Ovaj proces bi predstavljao opći i najglobalniji model sustavnih događaja koji u nekom prostoru postoji i kojemu se globalno podvrgavaju svi drugi procesi i entiteti. Ti globalni procesi iz navedena 3 primjera su prikazani na slici 27.

Slika 27. Globalni procesi

Ako je nekih razlika na razini 3 ili 2 subprocesa još i bilo, na ovoj razini ih apsolutno nema. Evidentno, temeljni proces od kojega ovise svi drugi pojedinačni ili skupni procesi nižih razina, je u svim navedenim situacijama proces kojega u matematičkom obliku, uz neznatna odstupanja, vrlo lako možemo identificirati s logaritamskom funkcijom. Ovo znači da je to prirodni proces jer je definiran prirodnim brojem e (2.718281828) budući logaritamska funkcija nije ništa drugo nego drugi oblik eksponencijalne funkcije, tj. njen inverz.

Finalni proces

0.00

0.01

0.02

0.03

0.04

0.05

1 101 201 301 401 501 601Spoznajni niz (---) i logaritamska aproksimacija (---)

Finalni proces (dječaci)

-0.04

-0.03

-0.02

-0.01

0.00

0.01

0.02

0.03

0.04

0.05

0.06

1 101 201 301 401 501 601 701Spoznajni niz (---) i logaritamska aproksimacija (---)

Finalni proces (djevojčice)

-0.04

-0.03

-0.02

-0.01

0.00

0.01

0.02

0.03

0.04

0.05

0.06

1 101 201 301 401 501 601 701Spoznajni niz (---) i logaritamska aproksimacija (---)

/160

Dakle, opća funkcija razvoja bilo kakvih entiteta u bilo kako definiranom prostoru u konačnici je uvijek prirodni proces ! Jedini uvjet potreban za utvrđivanje ove finalne zakonitosti u nekom prostoru jest reprezentativnost skupa entiteta i varijabli kojima su entiteti u nekom prostor opisani. Na nama je da, poštujući ove spoznaje, učinimo sve kako bi, bilo koju primjenu naših znanja učinili transparentnom željenim aktivnostima i poštujući ta, apsolutna pravila, npr. potpomogli rast i razvoj djece, bez vršenja bilo kakvih djelovanja koja nisu u skladu s prirodnim procesima. Takav rezultat, uvijek će se na kraju dobiti, pa čak i ako je izvršena izrazita destrukcija nekih entiteta u nekom prostoru. Spoznajni tj. prirodni proces je asimptotski, nikada ne završava, uvijek ide dalje.

Ovo u fizikalnom smislu znači i da ne postoji toplinska smrt ! Prisjećanjem na slike 7. i 8. u ovom radu, a također i 25. te 26., lako se može ustvrditi da je logika kompozitnog procesa uvijek usmjerena na jednu od te dvije opcije (konstrukcija, destrukcija). Mi, djelujući eventualno na samo neke izolirane segmente ukupnosti razvoja entiteta, djelujemo nesukladno nekim prirodnim procesima bilo koje razine, čime neke subprocese donekle udaljavamo od njihove prirodne logike. To se, međutim, na entitete reflektira nepotpunim i necjelovitim razvojem, pa dakle i dostignućima koja nisu onakva kakva bi bila da te prirodne procese poštujemo. Sve ovo potvrđuje promišljanja svih koji su oduvijek tvrdili da je Univerzum samo jedan, a sva pravila u njemu su zadana i jedinstvena, samo se na različitim razinama i u različitim prostorima ponekad ta pravila teško uočavaju, iako realno postoje. Naša je, pak velika sreća, što je živo (dakle i djeca), itekako otporno na sve ono što nije "prirodno", pa ako na neku jedinku i djelujemo tako da ju bilo kako izbacimo izvan prirodnih okvira, to se u slijedećih nekoliko generacija brzo ispravi. Naime, malo je vjerojatno da će takav sustav akutnih događaja kakav postoji danas, djelovati i za 50.000 godina ! Ostat će samo ono što je zaista prirodno, a ono što nije - bit će obrisano iz Spoznajnog kontinuuma !

/161

8. ZAKLJUČAK

/162

S djecom uzrasta 7 – 9 godina programirani su i provedeni transformacijski postupci s ciljem utvrđivanja postignutih efekata. U ukupni uzorak za potrebe ovog istraživanja ušlo je 487 djece muškog i ženskog spola na početku starih 7 godina +/- 2 mjeseca. Od toga je bilo 249 učenika, od čega 131 u eksperimentalnom i 118 u kontrolnom programu odnosno skupini, te 238 učenica, od čega 123 u eksperimentalnom i 115 u kontrolnom programu odnosno skupini. Ukupno je primjenjeno 26 varijabli za procjenu stanja entiteta, od čega 14 morfoloških, 11 motoričkih i jedna funkcionalna varijabla. Skup varijabli kojima je neki uzorak opisan može imati različita svojstva, ali je uvijek najbolje promatrati takav skup integralno. Ovo iz razloga što dimenzije čovjeka realno nije moguće uspješno izdvojiti iz njegove ukupnosti, a da pri tome ne dođe do bitnog narušavanja cjelovitosti spoznaje. Iz ovog razloga, promjene koje su izazvane nekim procesima u nekom vremenskom intervalu, svakako treba promatrati na tipovima entiteta, jer se samo tako mogu registrirati stvarne spoznaje o transformacijama. Kontrolni program predstavljao je standardni program rada u osnovnoj školi po modelu koji je propisan od nadležnog tijela uprave, a eksperimentalni program je bio posebno pripremljen s ciljem provjere o efikasnosti izabranih stimulusa, intenziteta i načina rada. Kontrolni program provodili su učitelji razredne nastave u redovitom radu, a posebno programirani rad provodili su specijalisti – profesori tjelesne i zdravstvene kulture. Cijeli tretman trajao je 18 mjeseci i provjere se vršene u tri kontolne točke. Sve podatke prikupili su za to posebno obučeni kadrovi (profesori tj. i zdr. kulture i studenti zavoda za tjelesni odgoj u Splitu), koji su i dodatno na posebnom seminaru instruirani o načinu prikupljanja podataka u skladu s Međunarodnim biološkim programom. Instrumentarij za prikupljanje podataka bio je vrhunske kvalitete. Radi povećane objektivnosti rezultata, sve varijable mjerene su po tri puta, osim tri varijable sa znatnim energetskim angažmanom koje su mjerene jednom.

/163

Procedure za analizu podataka uključivale su tri bloka : a) uobičajene dobro poznate procedure : primarne obrade podataka kojima se maksimizira objektivnost i valjanost podataka (Rtt – analize valjanosti čestica i svođenje rezultata više mjerenja na jedan razultat), zatim procedure za elementarnu statističku obradu (ar. sredine, st. devijacije...), procedure za analize razlika između grupa (Analiza varijance i Diskriminativne analize), procedure za utvrđivanje usmjerenosti kvantitativnih promjena grupa (Ddifg) i procedure za utvrđivanje strukturalnih promjena (Lsdif). b) nekonvencionalne poznate procedure : taxonomske analize pod modelom polarnih taxona za utvrđivanje egzistentnih tipova i diskriminacija taxona. c) nove procedure : dovođenje sortiranih entiteta u zajednički prostor temeljem globalnog taxona, i procedure za identifikaciju procesa. Rezultate istraživanja iznesene u ovom radu treba promatrati pod vidom ona ista četiri moguća pristupa iznesena u pregledu referenci. 1. Doprinos novim filozofsko-logičkim postavkama i koncepcijama

istraživačkog rada, kao i temeljima humanog poimanja kulture življenja, pa dakle i vježbanja općenito.

Oživotvorenje Opće spoznajne teorije kroz kineziologiju

U radu opisani koncept Spoznajnog entiteta definira sposobnost svakog entiteta da napreduje i u sebe ugrađuje resurse i spoznaje. U tu svrhu razvija senzore kao analitičke sklopove, relacije kao sintetičke sklopove, modele kao hijerarhijske stabilne strukture kojima prepoznaje entitete iz okoline i zakonitosti kao spoznata pravila. Na temelju toga vrši ekspanziju u okolinu i postiže harmoniju s drugim entitetima. Svaki entitet može biti izložen destruktivnim, odnosno konstruktivnim procesima, što u naravi ovisi o tome je li entitet dovoljno perzistentan čime s drugim entitetima stvara nad-entitete, ili nije, pa drugi entiteti koriste njegov materijal. U svakom slučaju postoji samo jedan konačni globalni proces, prirodan i opisan logaritamskom funkcijom, a to je spoznavanje koje se manifestira stvaranjem novih entiteta, bilo suradnjom, bilo destrukcijom "slabijih". Kako bi to mogli, entiteti razapinju prostor svoje spoznaje koji je direktno srazmjeran količini i kvalitetu do tada u njega inkorporiranih spoznaja.

/164

U ovom radu, u razapetom prostoru, senzorske informacije determinirane su varijablama, relacijske svim mogućim deriviranim podacima na varijablama, faktorima i sl. Modeli su taxoni, dobijeni za svaki uzorak, ili uzorke zajedno. Zakonitosti su prepoznati parametri identifikacije procesa. Ekspanzija entiteta nije ništa drugo nego njihovo udruživanje u stabilne i prepoznatljive nad-tipove, kojima se pridjeljuju trajna svojstva, čime se utvrđuju konstruktivni procesi. Destruktivni procesi u punom smislu te riječi s djecom niti nisu mogući, već jedino tome teže u logičkoj sferi. Harmonija predstavlja integraciju konstruktivnih tipova putem naših edukacijskih ili samostalnih djelovanja entiteta u nekoj konkretnoj okolini. Ovaj pojam u uzrastu od 7 – 9 godina, moguće je definirati kroz razne oblike zajedničkog rada, a u sportu je to najjednostavnije kroz područje iste sportske aktivnosti, tj. dovođenjem entiteta u zajednički prostor, što će uslijediti u neposrednim razvojnim razdobljima koja slijede iza 9. godine života. 2. Unaprijeđenje metodologijskih postupaka kojima se mogu uspješno

ostvarivati istraživački ciljevi znanosti i dokazivati hipoteze.

Rekapitulacija podataka o procesnim parametrima Iz prethodnog izlaganja u oba uzorka (dječaci i djevojčice) moguće je sa sigurnošću utvrditi slijedeće : a) Svijet oko nas i kojega smo sami dio, je determiniran i univerzalan, s

fenomenima koji se ponavljaju, i s pravilima koja otkrivamo i poštujemo, kao i s našim utjecajem koji je sukladan tim pravilima. Ništa kaotično u tome ne postoji, već isključivo naša osobna spoznajna ograničenja.

b) Primarni zadatak u istraživanjima pravila i zakonitosti transformacija (tj.

utjecaja na okolinu), je određivanje objekata, entiteta koji realno u nekom prostoru egzistiraju. U ovom radu, to su bili dječaci i djevojčice. Ovo nije tek jednostavni izbor uzorka, već suštinski i temeljni problem. Naime, u našem okruženju ne egzistiraju varijable, već nekakvi, bilo kakvi, objekti koji svi međusobno komuniciraju. Te objekte pokušavamo razumjeti i pridjeliti im trajna obilježja, kao i svesti ih na manji broj konzekventnih tipova, kako bi razumjeli njihovu prirodu, mogućnosti njihova razvoja, i naš dio uloge u tom razvoju. Varijable kojima ih opisujemo, tek su artificijelni oblici registracije nekih odraza tih objekata i omogućavaju nam manje ili više uspješno razumijevanje tih objekata kojima smo okruženi.

/165

c) Odabirom objekata po nekom kriteriju (sličnost, kronološki uzrast, spol, ...),

te razapinjanjem prostora, tj. definicijom varijabli kojima se opisuju stanja tih objekata, određuje se primarno okruženje odabranih objekata i njihov opis do željene granice točnosti. U ovom radu, to je bilo 26 varijabli (14 morfoloških, 11 motoričkih i 1 funkcionalna).

d) Sukladno temeljima Opće spoznajne teorije, manifestne varijable tretiramo

kao senzorske informacije najnižeg reda (analiza) uvažavajući načela ograničenosti primjene njihove generalizacije. Zbog toga među njima uspostavljamo najrazličitije vrste odnosa, kako bi postigli razinu relacija (sinteza). No, sve to nam služi kako bi dobili stabilne strukture (modele), koji nisu ništa drugo nego upravo oni željeni tipovi koji stvarno u razapetom prostoru egzistiraju. U tu svrhu u ovom radu korišteni su taxonomski modeli (polarni taxoni), koji su fantastično opravdali željenu ulogu.

e) Analizom podataka, iz stabilnih modela i njihovih manifestacija, spoznajemo zakonitosti, u ovom radu – zakonitosti identifikacije procesa koji uopće egzistiraju. Najvažnija zakonitost koju donosi ovaj rad je eksperimentalni dokaz da : Ne postoje nikakve vremenske serije, već isključivo spoznajne serije. Da je to točno, potvrdili su rezultati u oba uzorka (dječaci, djevojčice). Naime, doslovno je nemoguće zamisliti situaciju po kojoj se 487 (ili bilo koji drugi broj) djece uzrasta 7 - 9 godina, nalazi upravo na identičnom stupnju razvoja, te iz tih razloga pokazuju vrlo slične podatke u bilo kako izabranim manifestnim varijablama. Ovo pogotovo vrijedi u ovako "nestabilnim" razvojnim fazama, kad entiteti očito pokazuju veliku raznolikost u iskazivanju bilo kojih, a naročito morfoloških ili motoričkih manifestacija. Zbog toga su entiteti tretirani na način da su oni koji stoje visoko na reprezentativnom taxonu tog prostora superiorni, a oni koji stoje nisko – inferiorni. Od ovakve postavke ne treba bježati, jer je jednostavno istinita. Ako nam se to ne sviđa, možemo drugačije razapeti prostor, ali će logika ostati ista. Generalni taxon razapetog prostora je reprezentant tog prostora samom činjenicom da je tada jedini objekt (tip, taxon) u tom prostoru, a dobijen je reprezentativnim opisom svih obuhvaćenih objekata u tako razapetom prostoru. Reprezentativnijeg jednostavno niti ima niti može biti. Svi objekti nižeg reda (entiteti) tada na takvom reprezentantu imaju svoje realne pozicije, od onih koje su izrazito niske, preko tipičnih, pa sve do onih koji su taj prostor već polako nadrasli.

/166

f) Ako je globalni taxon u potpunosti imanentan razapetom prostoru, tada je

već intuitivno jasno da entiteti koji stoje visoko na takvom taxonu, predstavljaju krajnji domet mogućnosti razvoja, tj. spoznaje u takvom prostoru uopće. Tada je jasno i da će svi takvi entiteti bezuvjetno tome težiti i prolaziti sve tipične faze, koje standardizacijom podataka možemo izraziti u nekom razumljivom rasponu. Identifikacija procesa u kineziološkim istraživanjima nužno treba ići putem definicije globalnih svojstvenih parametara koji sigurno generalizacijom utemeljuju imanentna svojstva razapetog prostora. U ovom radu, to je bilo izvršeno sortiranjem (bez i sa kumulativa) podataka iz taxona drugog reda i potom primjenom indif algoritma, radi otkrivanja subdominatni, tj. lokacija entiteta unutar razvojnog procesa spoznaje u suglasju s globalnim taxonom, jer je taj globalni taxon, kako se jasno vidi ujedno i glavna poslijedica procesa uopće, a da se radi o procesu spoznaje, po prirodnom - logaritamskom pravilu, pogotovo je jasno.

g) U zadanim uvjetima i s odabranim varijablama koje razapinju prostor, na

opisani način identificiraju se procesi (ili subprocesi) koji uopće egzistiraju za odabrane entitete. Ti subprocesi nisu ništa drugo nego razvoj tipičnih entiteta drugog reda koji su locirani u prethodnim fazama obrade podataka. Dovođenjem svih primarnih entiteta, i iz svih mjerenja (virtualnih lokacija) u zajednički prostor, lako se utvrđuje, ne samo gdje se koji primarni entitet nalazi, koliko je pod utjecajima relociran, kolika mu je bila ekosenzitivnost, kako se formiraju grupe i sl., nego i kako se koji subproces odvijao i što se u odabranim uzorcima može uopće očekivati. Ovo naravno znači i da je (barem za ove uzorke) poznato i koliki se i kakvi utjecaji uopće mogu izvršiti, primjenom određenog sustava stimulusa, određenog intenziteta i sl.

h) Pod ovakvim metodologijskim modelom, moguće je na temelju masovnog

zahvata podataka, najprije utvrditi što se uopće može učiniti, tj. kako u kineziologiji i sportu programirati moguće i nenasilne transformacijske procese, kao i eventualno (nakon više godina) kakvi se finalni rezultati mogu očekivati. Ovo također znači i da je spekulacija sve manje, a spoznaja sve više i to sve konzistentnijih. Ovaj metodologijski okvir lako je primjeniti u bilo kojoj drugoj situaciji i lako je provjeriti kompatibilnost tako dobijenih spoznaja.

/167

i) Osim globalnih spoznaja i informacija vezanih za spoznaje o većim

konglomeracijama entiteta (uzorci, grupe, podgrupe, taxoni, tipovi, virtualne pozicije, ...), iznimno je lako u takve metodologijske okvire "ubaciti" bilo koji pojedinačni entitet i pratiti njegovu relokaciju. I to, bez obzira koji transformacijski postupak primjenjen. Ovo iz razloga što je model doslovno potpuno neosjetljiv na karakter primjenjenih transformacija, jer entitete dovodi u zajednički prostor definiran jedino izborom samih primarnih entiteta i varijablama kojima je prostor razapet. Ma kakav transformacijski postupak bio primjenjen, transformacijski operator i skup uvjeta koji su vladali za vrijeme njegove primjene, nije nimalo subjektivan, već objektivizira pojedine virtualne pozicije i postignuća neovisno o skupu metodičkih aplikacija. Sve osim stvarne pozicije na globalnom operatoru, potpuno je invarijantno za postignuća. Naravno da se lokalne promjene postižu sukladno primjenjenom skupu stimulusa, ali je taj skup suštinski irelevantan za strukturiranje pozicija objekata, bilo da je taj skup jedan od više različitih, bilo da je jedini, ako je dovoljno dugo primjenjivan.

j) Na koncu, čak je potpuno irelevantno i kakvi su sve uzorci (tj. objekti) uključeni u procesnu identifikaciju. Jedini i dovoljni uvjet za primjenu navedene metodologije je da su skupovi objekata reprezentativni po ukupnom broju obzirom na stratifikaciju populacije iz koje su izvučeni i u suglasju sa Centralnim graničnim teoremom. Čak ne moraju biti niti isti po spolu, niti po uzrastu, a niti po drugim karakteristikama. Jedini problem koji se tada javlja jest ogromni broj objekata koji bi trebali biti obrađeni, što je prije logički, ili tehnički i informatički, nego metodologijski problem, pa bi sve zajedno postalo previše složeno i predugo da bi se uopće spoznajno isplatilo. Primjera radi, u ovom radu korišteni su prikupljeni podaci 487 entiteta, u tri mjerenja, u 26 varijabli od kojih 23 troitemske, a tri jednoitemske, što sve zajedno čini 105.192 podatka, tj. ca nešto preko 300.000 znamenki samo za inicijalne podatke manifestnih varijabli. Zajedno s međurezultatima, relacijama podataka, taxonima, sortiranim i drugačije obrađenim podacima taj broj je negdje oko tri milijuna podataka ukupno, ali je saturacijom, kondenzacijom i općenito transformacijama sveden na bitne informacije prikazane u samom radu.

k) Razvoj je neprekinuti lanac koji se asimptotski (logaritamski) nastavlja i nikad neće doći do tzv. "toplinske smrti".

/168

3. Utvrđivanje zakonitosti stanja nekih objekata/entiteta u smislu dobijanja

spoznaja o karakteristikama, sposobnostima, svojstvima i drugim obilježjima pojedinaca i skupina.

Stanja i transformacije obuhvaćenih dječaka i djevojčica

Ovaj rad imao je dominantno metodologijski karakter i temeljni cilj svakako mu je bio utvrđivanje metodologijskih pravila i zakonitosti. No, paralelno s tim, utvrđeni su i mnogi detalji vezani uz obilježja obrađenih entiteta. S tim u vezi moguće je primjetiti mnoge zanimljivosti. Prije svega, a možda u tom smislu i najvažnije, jest prijedlog da se u uzrastu razredne nastave odvoji dječake i djevojčice. Ovo iz razloga, što se parametri njihovih stanja umnogome razlikuju, upravo zbog toga što se kao grupacije entiteta nalaze u bitno različitim fazama razvoja. Zbog očite kompleksnosti i različitosti razvojnih obilježja, integrirani uzorci ne mogu dobiti puni obol transformacija i potreban utjecaj na bio-psiho-socijalni status. Tada ni kao jedinke ne mogu biti zadovoljeni u svojim prirodnim potrebama. Ovo je evidentno metodički problem i treba ga početi rješavati. Ako je do sada bilo iole dvojbeno u kakvim se razvojnim fazama dječaci i djevojčice nalaze, sada je u najmanju ruku potpuno jasno da su razlike proizašle iz bioloških svojstava spola, toliko velike da jednostavno onemogućavaju nekakvo uprosječivanje i integrativni rad. Naravno da je moguće pronaći rijetke aktivnosti kojima se istodobno zadovoljavaju i jedni i drugi (folklor, ples, pješačke ture,...), ali će svejedno senzitivnost za utjecaje biti različita. Pridodamo li tome i psiho-socijalna obilježja individualnih stavova kao i motivacijske komponente, što je također genetski i spolno uvjetovano, vidjet ćemo da se i interesi dječaka i djevojčica bitno razlikuju, što sve zajedno dovodi do proturječja u slučaju integrativnih transformacija. To u konačnici dovodi do nemogućnosti realizacije obrazovnih, funkcionalnih i drugih zadataka tjelesnog vježbanja uopće. Trivijalno rješenje, prema kojemu jednu grupu (najčešće djevojčice) zanemarujemo, naravno je neprihvatljivo. Konačno, ni sport kao usmjerena vježbačka aktivnost, osim manjeg broja iznimki, npr. poput klizanja na ledu (a i tu samo djelomično) ne dopušta zajednički trening i zajedničko sportsko stvaralaštvo.

/169

Stoga je nepotrebno, suvišno i neefikasno inzistirati na nečemu što je prije ili poslije osuđeno na promjenu, ili u najmanju ruku na slabije efekete, domete i postignuća. Već u uzrastu od 7 – 9 godina, razlike po spolu su toliko velike da, u ozbiljnim raspravama, doslovno čisto eliminiraju svaki pokušaj definicije zajedničkih transformacijskih postupaka. Ovo možemo ili ne moramo prihvatiti, ali je sigurno istina. Pod vidom slabe i trivijalno definirane socijalizacije, djeca nam ostaju bez adekvatnog upliva na razvoj sposobnosti i karakteristika. Na koncu od takve socijalizacije ne ostaje ni "s", a sposobnosti djece niti blizu nisu onakve kakve bi mogle biti. Naravno, ovdje se ne govori o spolnoj segregaciji, već o jednostavnoj činjenici da je prošlo vrijeme kad se djecu može i smije promatrati isključivo pod kronološkim povećalom, kad je više nego jasno da je kronološki status daleko od kriterija kojim se djeca u razvojnom smislu mogu i smiju promatrati. Jedino "pravo povećalo" je razvojno, a ono, kako smo vidjeli, ne ostavlja ni trunku sumnje u to da je neophodno definirati divergentne, različite programe, koji će zadovoljiti i dječake i djevojčice. Takvi divergentni programi transformacija, jednostavno se ne mogu istodobno u istom prostoru uspješno provoditi s uzorcima iz bitno različitih razvojnih faza. I to je realna istina. 4. Istraživanja, utemeljenja i prijedlozi načina i modaliteta programiranja

transformacijskih postupaka kojima se neki entiteti dovode u stanja optimalnih funkcija obzirom na ciljeve.

Transformacijski postupci u obrađenim uzorcima

Kad znamo sve prethodno rečeno, neminovno zaključujemo kako nam je programirati transformacijske postupke u skladu s prethodno navedenim spoznajama. To znači da konkretni postupci moraju u sebi imati inkorporirane te prethodno navedene spoznaje. S ovog aspekta, može se reći da primjenjeni transformacijski postupci (opisani u poglavlju 6.5 Kraći opis tretmana), u smislu volumena, intenziteta i trajnosti efekata nisu baš najbolje pripremljeni, a pogotovo provedeni. Ovo, naravno, najprije vrijedi za kontrolne programe, kojih je utjecaj relativno slab i ne aktivira dovoljno potencijale djece kako bi se izvršio pozitivan poželjan utjecaj na motoričke i funkcionalne sposobnosti i konstitutivne karakteristike.

/170

Uopće nema dvojbi da je taj program u potpunosti zakazao i da ga treba hitno mijenjati. Bez obzira na deklarativne postavke i dobre namjere tvoraca ovog programa, efekti u dobroj mjeri izostaju i dječji razvoj je uglavnom prepušten stohastičkim utjecajima, najvjerojatnije većim dijelom izvaninstitucionalno. To je dosta neprihvatljivo kod dječaka, a rezultira katastrofalnim stanjem kod curica, kojih su sposobnosti uglavnom prepuštene biološkom spontanom i kineziološki slabo poduprtom razvoju, te čak i destruktivnim djelovanjima. Primjetno je i da su eksperimentalni programi svoje učinke izvršili doslovno u prvom dijelu (prva školska godina) dok je u drugom dijelu tek zadržana razina postignuća bez nekog naročitog napretka. Ovo znači i da je način realizacije ukupnih zadataka favorizirao razvoj aerobnih sposobnosti, eksplozivnosti i redukcije masnog tkiva, što je poznati rezultat znatno povećanog energetskog angažmana, ali koji se ne može linearno povećavati i ima svoje realne limite u pojedinim fazama, u ovisnosti o tipu objekata s kojima se tretman provodi. Iako se povećani energetski angažman naglašava kao pozitivan, primjetno je i da nije došlo do naročitih promjena u ostalim dimenzijama, a za što je tretmanski period bio sasvim dovoljan. Za zaključiti je kako je eksperimentalni tretman proveden i s očitim ciljem da se pokaže superiornost specijalističkog kadra, u čemu se, po ovim pokazateljima, nije naročito uspjelo. Čini se da su u eksperimentalnim grupama favorizirani sadržaji i njihovi sklopovi na način da se postignu kratkoročni efekti, ali koji se dalje bez pravih informacija o procesima nisu mogli značajnije unaprijeđivati. Jasno je da je specijalistički kadar (profesori tjelesne i zdravstvene kulture) superioran u odnosu na učitelje razredne nastave, ali se to u efektima očituje uglavnom u dijelu koji podiže opću energetsku bazu djece. To je u redu, ali ipak u cjelini svih spoznaja premalo da bi se opravdao njihov trajni angažman, jer uz samo malo ozbiljnije provođenje programa na kadrovskoj školi, učitelji razredne nastave bi s tek malo rutinskih znanja, sigurno postizali vrlo slične efekte. Ako je eksperimentalni program toliko superioran, i ako su specijalisti – profesori tjelesnog vježbanja toliko superiorni učiteljima razredne nastave, tada bi se brojni efekti savršeno jasno očitovali i u drugom dijelu provođenja tih tretmana, a što nikako nije bio slučaj. Ovo posebno vrijedi u redefiniranom načinu poimanja platoa učenja.

/171

Iz ovih razloga došlo je do višestrukih i višeslojnih promjena koje nisu mogle biti jednostavno nadzirane, pa je očito da su kompleksnim djelovanjem postignute i kvantitativne promjene, i strukturalne promjene, i restrukturiranje taxonomskih pozicija. Kako smo vidjeli, najvjerojatnije nisu ni optimizirani sadržaji na način da se poštuju temeljne procesne karakteristike uzorka, jednostavno iz razloga što takve karakteristike uglavnom niti nisu bile poznate, a niti poseban predmet rasprave u definiciji i pripremi tretmana. Tretmani su postigli ono što su kao takvi uopće mogli, no te su promjene još uvijek u velikoj mjeri podložne, s jedne strane stohastičkim utjecajima (kontrolni programi), a s druge strane subjektivnim procjenama o važnosti pojedinih stimulusa ili sustava primjenjenih stimulusa (eksperimentalni programi). Očito je da je objektivnu valorizaciju moguće postići tek ako se na uobičajene procedure evaluacije (analize varijance, analize kvantitativnih i strukturalnih promjena, diskriminativne analize,...), nadograde i procedure za objektivnu evaluaciju stvarnih efeketa (restukturiranje taxona bimotoričkih dimenzija, identifikacija procesa). U tu svrhu, u praktičnim djelovanjima, svakako treba težiti modelima koji su invarijantni na primjenjene sustave stimulusa, poput onih primjenjenih u ovom radu, čime se maksimalno objektiviziraju primjenjeni postupci. Na kraju : Primjenjenim metologijskim postupcima, a naročito taxonomizacijom i identifikacijom procesa, dokazano je da su prirodni procesi potpuno invarijantni na definirani prostor, izbor entiteta i izbor varijabli. Opća funkcija razvoja bilo kakvih entiteta u bilo kako definiranom prostoru u konačnici je uvijek prirodni proces kojega se točno može identificirati logaritamskom funkcijom. Prirodni proces nikad ne završava i asimptotski se nastavlja, što znači da nema tzv. "toplinske smrti". Razvoj se nikad ne prekida. U općem smislu, mogu samo neki entiteti potpasti pod utjecaj destruktivnih procesa i postati materijal za izgradnju drugih entiteta.

/172

9. LITERATURA

/173

1. Adams, T. M., Brynteson, P. (1993). The effects of conceptualy based physical

education programs on attitudes and exercise habits of college alumni after 2 to 11 years of follow-up. Research quarterly for exercise and sport, 64, 2 : 208-212.

2. Ajemian, R., Bullock, D., Grossberg, S. (2000). Kinematic Coordinates In Which Motor Cortical Cells Encode Movement Direction. Journal of Neurophysiology, 84: 2191-2203.

3. Andrijašević, M., Bonacin, D. (1995). Subjective discomforts in adult women in relation to chronological age and engagement in kinesiological activities. Kinesiology, 29, 1:71-74.

4. Babin, J., Katić, R., Ropac, D., Bonacin, D. (2001) Effects of specially programmed Physical and health education on motor fitness of seven years old school children. Collegium Antropologicum, 25, 1 : 153-165.

5. Bala, G. (1977). Struktura antropometrijskih dimenzija kod osoba ženskog spola. Kineziologija, 7: 13-22.

6. Bala, G. (1979). Određivanje morfoloških taksona na osnovu polarnih morfoloških taksonomskih varijabli. Športnomedicinske objave, 1-3: 52-62.

7. Bala, G. (1981). Struktura i razvoj morfoloških i motoričkih dimenzija dece SAP Vojvodine. Fakultet fizičke kulture u Novom Sadu, Novi Sad.

8. Bale, P., Mayhew, J.L., Piper, F.C., Ball, T.E., Willman, M.K. (1992). Biological and performance variables in relation to age in male and female adolescent athletes. J. of Sports Medicine and Physical Fitness, 32: 142-148.

9. Ball, T.E., Massey, B.H., Misner, J.E., Mckeown, B.C., & Lohman, T.G. (1992). The relative contribution of strength and physique to running and jumping performance of boys 7-11. Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 32: 364-371.

10. Battaglia-Mayer, A., Ferraina, S., Genovesio, A., Marconi, B., Squatrito, S., Molinari, M., Lacquaniti, F., Caminiti, R. (2001). Eye–Hand Coordination during Reaching. II. An Analysis of the Relationships between Visuomanual Signals in Parietal Cortex and Parieto-frontal Association Projections. Cerebral Cortex, 11: 528-544.

11. Bertalanffy v.L. (1969). General System Theory. Brazzillian. 12. Bingmann, W. (1980). Wirkungen von reinings-belastungen aut

leistungsphysiologische Param. des Schulkindes. Th. Praxis Korperkult, 7: 516-519.

13. Blair, S. N. (1993). 1993.C.H.McCloy researcs lecture : Physical activity, physical fitness, and health. Research Quarterly for exercise and sport, 64, 4 : 365-376.

14. Blair, S. N. (1992). Are american children and youth fit ? The need for beter data. Research quarterly for exercise and sport, 63, 2 : 120-123.

15. Blašković, M. (1977). Relacije između antropometrijskih i motoričkih dimenzija. Disertacija, Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

16. Blažević, S., Katić, R., Bonacin, D. (1995). Structural changes of motor dimensions in seven years old male pupils. Physical education and sport of children and youth. International conference. Bratislava, Slovakia : 118-121.

18. Bobick, A., Whitman. R. (1986). Classifying objects from visual information, MIT AI memo no. 879, Boston.

19. Bonacin, D., Carev, Z., Blažević, S. (2004). Utvrđivanje apsolutnih procesa kao temelj svih vrednovanja u kineziologiji. Zbornik radova 13. ljetne škole kineziologa R.Hrvatske, Rovin,.420-424.

/174

20. Bonacin, D., Carev, Z., Blažević, S. (2004). Vrednovanje efekata u kineziologiji uz redefiniciju "Platoa učenja". Zbornik radova 13. ljetne škole kineziologa R.Hrvatske, Rovinj, 425-427.

21. Bonacin, D. (2004). Uvod u Kvantitativne metode. Vlastito izdanje. 22. Bonacin, D., Blažević, S., Carev, Z. (2003). Global comprehensive theory in

kinesiological learning methods. Daegu Universiade CESU conference, Daegu (Korea), Proceedings : 696-702.

23. Bonacin, D., Carev, Z. (2002). The universal methodology of process identification. Journal of Theoretics. Vol.: 4, 2.(http//www.journaloftheoreitcs. com/Links/links-papers.htm).

24. Bonacin, D., Carev, Z. (2002). Process identification. Kinesiology – new perspectives, III international scientific conference, Opatija, Proceedings : 632-635.

25. Bonacin, D. (2002). Integrativni taksonomski model kao preduvjet programiranja rada u kineziologiji. Zbornik radova 11. ljetne škole kineziologa R.Hrvatske, Rovinj, 103-104.

26. Bonacin, D. (1984). Relacije patoloških oblika ponašanja i morfoloških karakteristika. II kongres pedagoga fizičke kulture, Zagreb, Zbornik radova : 463-469.

27. Bonacin, D. (1995). Structural changes of motor dimensions in seven-years old female pupils. Physical education and sport of children and youth. International conference. Bratislava, Slovakia : 131-132.

28. Bonacin, D. (1991). The orientation of the regulated kinesiological treatement with preschool children in the motor and morphological area. Sport of the young. IV congress of sport pedagogues and 1. International symposium. Ljubljana-Bled, Slovenia. Proceedings : 73-76.

29. Bonacin, D., Carev, Z. Blažević, S., Kovačević. K. (2003). Opća spoznajna teorija u definiciji metoda učenja u kineziologiji. Zbornik radova 12 Ljetne škole kineziologa R.Hrvatske. Rovinj : 116-118.

30. Bonacin, D., Katić, R., Blažević, S. (2002). Aspekti rasta i razvoja djece različitog spola i uzrasta 7-9 godina. Napredak, 143, 3 : 307-315.

31. Bonacin, D., Blažević, S., Katić, R. (1995). Efficiacy of the kinesiological treatements in the period from 7 to 10 years of age. European Aacademy of Sport for all. Budapest, Hungary, Proceedings : 53-55.

32. Bonacin, D., Katić, R., Zagorac, N. (2001). Model kineziološke edukacije. PMF Sveučilišta u Splitu, Split.

33. Bonacin, D., Katić, R., Zagorac, N., Mraković, M. (1995). Changes of morphologic and motor characteristics in primary schools first form male pupils and the influence of 6-month athletics programme. Kinesiology, 27, 1-2 : 38-49.

34. Bonacin, D., Pažanin, R., Katić, R. (2002). Development of the coordination integration in boys aged 7-10 years. 7th Congress of the European College of Sport Science, Athens. Proceedings : O729/649.

35. Bonacin, D., Kosinac, Z. (1987). Sport activity preferences and student attitudes about physical education in Split. Universiade 87’ CESU/FISU conference, Proceedings : 86-90.

36. Bonacin, D., Katić, R., Srhoj, V. (2002). Factor identification of specific movement real mechanisms regulation. Kinesiology – new perspectives. III international scientific conference, Opatija. Proceedings :269-271.

37. Bonacin, D., Kosinac, Z. (1990). Strukturalne promjene motoričkih mehanizama kod djece predškolskog uzrasta, izazvane posebno programiranim kineziološkim tretmanom. Pedagoški rad, 45, 4 : 399-405.

/175

38. Bonacin, D., Kosinac, Z. (1987). Iskazi učenika kao povratne informacije o mastavniku i efektima njegova rada u osnovnoj školi. III kongres ped. fizičke kulture, Novi Sad : 44-47.

39. Bouchard, C., Shepherd, RJ., Stephensen, T. et al. (1990). Exercise, fitness and health. A consensus of current knowledge. Human Kinetics Books. Champaign.IL.

40. Bouffard, M., Dunn, J.G.H. (1993). Children’s self regulated learning of movement sequences. Reserach Qquarterly for exercise and sport, 64, 4 : 383-403.

41. Božičević, J. (1980). Temelji automatike 1. Sustavno gledište i automatika. Automatsko upravljanje. Školska knjiga, Zagreb.

42. Burrows, M., Matheson, T. (1994). A presynaptic gain control mechanism among sensory neurons of a locust leg proprioceptor. Journal of Neuroscience. 14: 272-282.

43. Burton.A.W., Miller.D.E. (1998). Movement skill assesment. Human kinetics. Champaign.IL:

44. Bunc, V., & Heller, J. (1993). Ventilatory threshold in young and adult female athletes. Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 33: 233-238.

45. Carev, Z., Bonacin, D. (2004). Global comprehensive theory. Journal of Theoretics, Vol.: 6,4, Aug-2004. (http//www.journaloftheoretics.com).

46. Carev, Z., Bonacin, D., Blažević, S. (2003). Constructive and destructive kinesiological processes. Daegu Universiade CESU conference, Daegu Korea,Proceedings : 681-685.

47. Carev, Z., Bonacin, D., Blažević, S., Kovačević, Ž. (2003). Konstruktivni i destruktivni procesi u kineziologiji. Zbornik radova 12. ljetne škole kineziologa R.Hrvatske : 206-208.

48. Carev, Z. (2000). Temelji opće spoznajne teorije (Projekt magistarskog rada). Fakultet strojarstva i brodogradnje, Zagreb.

49. Carev. Z. (2001). Opća uloga i pozicija senzora u sustavima prepoznavanja, nadzora, regulacije i upravljanja. (Seminarski rad). Fakultet strojatrstva i brodogradnje, Zagreb.

50. Carev, Z. (2001). Opće zakonitosti procesa kao pojma i zakonitosti dinamike. (Seminarski rad). Fakultet strojarstva i brodogradnje, Zagreb.

51. Carter.J.E.L., Heat.H.B. (1992). Somatotyping: Development and application. (Book review). Research Quorterly for exercise and sport, 63, 2 : 211-217.

52. Carter, J.E.L. (1970). The somatotypes of athletes: a review. Human Biology, 42: 535-569

53. Carter, J.E.L. (1980). The Heath-Carter somatotype method. S Diego, Ca: State University Press.

54. Carter, J.E.L. (1984). Somatotypes of Olympic Athletes from 1948 o 1976. In: Carter J.E.L. ed Physicalstructure of Olympic Athletes. Part II. Basel: Kerger Press, 80-109.

55. Carter, J.E.L., & Heath, B.H. (1990). Somatotyping development and applications. Cambridge, Great Britain: Cambridge University Press.

56. Casagrande, G., & Viviani, F. (1993). Somatotype of Italian rugby players. Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 33: 65-69

57. Chase.M.A., Ewing.M.E., Lirgg.C.D., George.T.R. (1994). The effects of equipment modification on children’s self efficacy and basketball shooting performance. Research quarterly for exercise and sport, 65, 2 : 159-168.

58. Cooley, W.W., Lohnes, P.R. (1971). Multivariate data analysis. John Wiley and sons. inc, New York.

/176

59. Combes, D., Meyrand, P., Simmers, J. (1999). Dynamic Restructuring of a Rhythmic Motor Program by a Single Mechanoreceptor Neuron in Lobster. Journal of Neuroscience, 19: 3620-3628.

60. Cooper, S.E., Martin, J.H., Ghez, C. (2000). Effects of Inactivation of the Anterior Interpositus Nucleus on the Kinematic and Dynamic Control of Multijoint Movement. Journal of Neurophysiology, 84: 1988-2000.

61. Corbin.C.B., Pangrazi.R.P. (1992). Are american children and youth fit ? Research quarterly for exercise and sport, 63, 2 : 96-106.

62. Das.J.P., Kirby.P., Jarman.J.F. (1975). Simultaneous and succesive synthesis: an alternative model for cognitive abilities. Psychological buletin, 82, 1 : 87-103.

63. Day, J.A.P., Duquet, W., Meerseman, G. (1977). Anthropometry and physique type of female middle and long distance runners, in relation to speciallity and level of performance. In: Eiben O ed. Growth and development: Physique. Budapest: Academiai Kiado: 385-397.

64. Dežman, B. (1984). Spremembe v relacijah med nekaterimi morfološkimi in motoričnimi spremenljivkami košarkarjev starih 11, 12, 13 in 14 let. II kongres pedagoga fizičke kulture, Zagreb. Zbornik radova : 217-219.

65. Dineley, K.T., Webber., E.J., Atkins, C., Adams, J.P., Anderson, A.E., Sweatt, J.D. (2001). Leitmotifs in the biochemistry of LTP induction: amplification, integration and coordination. Journal of Neurochemistry, 77: 961-971.

66. Doupona, M., Petrovič, K. (1997). Sport kao kakvoća življenja. Kinesiology, 29, 1: 21-24.

67. Dvorakova, H. (1995). Structure of endurance abilities of running in childhood. Kinesiology, 27: 22-26.

68. Eiben, O.G. (1972). The physique woman athletes. The hungarian scientific council for physical education, Budapest.

69. Eiben, O.G., Panto,E. (1987). Biological status, growt and maturation of hungarian youth in function of socio-economic factors. Internat. symposium of school and university health and medicine, Prague, 39-40.

70. Findak, V., Metikoš, D., Mraković, M. (1992). Kineziološki priručnik za učitelje. Biblioteka za nastavnike i odgajatelje, 4, Zagreb.

71. Fleishman, E.A. (1964). The structure and measurement of physical fitness. Prentice-Hall. Englewood Clifs.

72. Freedson, P.S., Rowland.T.W. (1992). Youth activity versus youth fitness: Let’s redirect our efforts. Research Quarterly for exercise and sport, 63, 2 : 133-136.

73. Fulgosi, A. (1979). Faktorska analiza. Školska knjiga, Zagreb. 74. Galagher, J.D., Thomas, J.R., Michael, D. (1994). Effects of training on gender

differences in overhand throwing: A brief quantitative literature analysis. Research quarterly for exercise and sport, 65, 1 : 67-71.

75. Glencross, D.J. (1992). Children in sport. Sport science review, 1, 2 : 65-78. 76. Gospodnetić, R., Gredelj, M. (1980). Racionalna procedura za određivanje

indeksa idealne tjelesne težine. Kineziologija, 10: 39-44. 77. Gredelj, M. (1976). Latentna struktura motoričkih dimenzija nakon

parcijalizacije morfoloških karakteristika. Magistarski rad, Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb.

78. Gredelj.M., Metikoš.D., Hošek.A., Momirović.K. (1975). Model hijerarhijske strukture motoričkih sposobnosti 1. Rezultati dobijeni primjenom jednog neoklasičnog postupka za procjenu latentnih dimenzija. Kineziologija, 5,1-2 : 7-81.

79. Greg, V. (1980). Ljudsko pamćenje. Nolit, Beograd.

/177

80. Grlić, D. (1967). Filozofija (Školski .lelsikon). Panorama, Zagreb. 81. Gualdi-Russo, E., Graziani, I. (1993). Anthropometric somatotype of Italian

sport participants. Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 33: 282-291.

82. Gutin, B., Riggs, S., Ferguson, M., Owens, S. (1999). Description and process evaluation of a physical training program for obese children. Research quarterly for exercise and sport, 70, 1 : 65-69.

83. Gutin.B., Manos.T., Strong.W. (1992). Defining health and fitness: First step toward establishing children’s fitness standards. Research quarterly for eexercise and sport, 63, 2 : 128-132.

84. Guttman, L. (1956). “Best possible” systematic estimation of communality. Psychometrika, 21, 273.

85. Gyton, A.C. (1978). Medicinska fiziologija. Beograd-Zagreb. 86. Hađikadunić, M., Rađo, I., Pašalić, E. (2000). Upotreba fitness programa u

sportu i rekreaciji. Pedagoška akademija, Mostar. 87. Häger-Ross, C., Schieber, M.H. (2000). Quantifying the Independence of

Human Finger Movements: Comparisons of Digits, Hands, and Movement Frequencies. Journal of Neuroscience. 20: 8542-8550.

88. Hall.C.S., Lindzey.G. (1978). Theories of personality. John Wiley, Ney York. 89. Harman, H.H. (1970). Modern Factor Analysis. The University of Chicago. 90. Haywood, K.M. (1991). The role of physical education and children’s activity

in the public health. Research Quarterly for exercise and sport, 62, 2 : 151-156.

91. Heath, B.H. (1977). Applying the Heath-Carter somatotype method. In: Eiben OG ed: Physique. Budapest: Academiai Kiado, Symp Biol Hung, 20: 335-347.

92. Hofman, E., Hošek, A. (1985). Prilog poznavanju latentne strukture morfoloških karakteristika mladih žena. Kineziologija, 17: 101-107.

93. Horga, S. (1993). Psihologija sporta. FFK, Zagreb. 94. Horst, P. (1965). Factor analysis of data matrices. Holt, Rinehart. & W., New

York. 95. Horvat, V., Mraković, M. (1984). Kibernetski pristup procesima u organizmu

pri kineziološkim aktivnostima. II kongres ped. fizičke kulture Zagreb. Zbornik radova: 51-58.

96. Hošek, A. (1976). Struktura koordinacije. Kineziologija, 6, 1-2 : 151-178. 97. Hošek, A. (1981). Povezanost morfoloških taksona s manifestnim i latentnim

dimenzijama koordinacije. Kineziologija, 11: 5-108. 98. Hošek, A. (1987). Položaj horizontalnih osovina u morfološkom sklopu

muškaraca i žena. Kineziologija, 19:15-18. 99. Hošek, A., Jeričević, B. (1982). Latentna struktura morfološkog statusa

studenata Fakulteta za fizičku kulturu. Kineziologija, 14: 9-20. 100. Hošek, A., Medved, R., Momirović, K., Zakrajšek, E., Stojanović, M. (1989).

Efikasnost jedne modifikacije taxobl algoritma u određivanju morfoloških taksona. Kineziologija, 21: 61-68.

101. Hotelling, H. (1936). Relations between two sets of variates. Biometrika, 28: 321-337.

102. Ismail, A.H. (1976). Integrirani razvoj: Teorija i eksperimentalni rezultati. Kineziologija, 6: 7-28.

103. Ismail, A.H. (1979). Biokemijska osnova ličnosti. Kineziologija, 9: 67-82. 104. Ismail, A.H., Cowel, C.C. (1961). Factor analysis of motor aptitude of

preadolescent boys. Research quarterly for exercise and sport, 32: 505-513. 105. Ivković, Z. A. (1980). Matematička statistika. Naučna knjiga, Beograd. 106. Jacob, F. (1978). Logika živog. Nolit, Beograd.

/178

107. Jakovljev, N. N. (1979). Biohemija sporta. Nolit, Beograd. 108. Jansma, P., Decker, J.T. (1992). An analysis of least restrictive environment

placement variables in physical education. Research quarterly for exercise and sport, 63, 2 : 171-178.

109. Janz, K.F., Mahonay, L.T. (1997). Thrre-year follow-up of changes in aerobic fitness during puberty: The muscatine study. Research quarterly for exercise and sport, 68,1:1-9.

110. Jardine, N., Sibson, R. (1971). Mathematical taxonomy. Wiley, New York. 111. Johnson, A.R., Wichern, W.D. (1992). Applied Multivariate Statistical

Anaysis. Prentice-Hall, Englewood Cliffs. 112. Jošt, B., Pustovrh, J., Ulaga, M. (1998). Praćenje razvoja natjecateljske i

potencijalne uspješnosti vrhunskoga sportaša sustavom Sport-expert. Kineziologija, 30, 2, 18-23.

113. Jurak, G. (1999). Sociološki vidik igre kot oblike motoričnega učenja. Šport, 2:5-9.

114. Katić, R., Bonacin, D. (2002). Sistematska kineziologija (skripta). PMF Sveučilišta u Splitu.

115. Katić, R., Bonacin, D. (2001). Kineziologija za sva vremena. PMF Sveučilišta u Splitu, Split.

116. Katić, R., Bonacin D., Blažević, S. (2001). Phylogenetically conditioned possibilities of the realisation and of the development of complex movements at the age of 7 years. Collegium antropologicum, 25,2 : 573-583.

117. Katić, R., Bonacin, D., Pažanin, R. (2002). Coordination integration development in girls aged 7-10 years. 7th Congress of the European College of Sport Science, Athens. Proceedings : P481/384.

118. Katić, R. (1977). Canonical relationships between psychomotoric and morphological factors. 1st. Congr. of Eur. Anthropology, Zagreb.

119. Katić, R. (1985). Relations between motoric capabilities and succees in the physical education. International conference of sport genetics. Dubrovnik.

120. Katić, R. (1985). Kanoničke relacije morfoloških karakteristika i školskog znanja. Kineziologija, 17: 57-60.

121. Katić, R. (1989). Relacije latentnih morfološko-motoričkih karakteristika i uspjeha u tjelesnom odgoju kod učenika srednje škole. Glasnik ADJ, 26: 37-44.

122. Katić, R. (1995). Motor efficacy of athletic training applied to seven-year old schoolgirls in teaching physical education. Biology of Sport, 12: 251-256.

123. Katić, R. (1996). The influence of morphological characteristics on selected motor variables in boys and girls. Biology of Sport, 13: 47-53.

124. Katić, R., Bonacin, D. (1995). Komparativna analiza strukturalnih promjena transformacija morfologijskih parametara učenika i učenica. 4. ljetnja škola pedagoga fizičke kulture, Rovinj : 132-134.

125. Katić, R., Viskić-Štalec, N. (1996). Taxonomic analysis of morphological characteristics and motor abilities in seven-yearo ld boys. Croatian Sports Medicine Journal, 11: 16-24.

126. Katić, R., Zagorac, N. (1993). Efikasnost posebno programirane nastave tjelesne i zdravstvene kulture u prvim razredima osnovne škole. Zbornik radova. 2. Ljetne škole pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske, Rovinj.

127. Katić, R., Zagorac, N., Srhoj, V., Bonacin, D. (1990). Relations between some indicators of the functional capabilities and the success in football among pioneers. Sport of the young. IV cong. of sport pedag. and 1. International symposium. Ljubljana-Bled, Slovenia : 189-192.

/179

128. Katić, R., Zagorac, N., Živičnjak, M., Hraski, Ž. (1994). Taxonomic analysis of morphological/motor characteristics in seven-year old girls. Collegium Antropologicum, 18: 141-154.

129. Katić, R., Živičnjak, M., Lixin, S., Cheng, L.W., Rudan, P., Juan, Y.G. (1997). Influence of 6 months atletics treatment on the changes of morphological characteristics in 7 years old female pupils. Zhongguo Xiaoyi, Chinese Journal of School Doctor, 11: 7-9.

130. Kecman, V. (1990). Dinamika procesa. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb. 131. Kember, N.F. (1993). Cell kinetics and the control of bone growth. Growth and

growth disordes. Acta pediatrica scandinavica, 391: 61-65. 132. Kimiecik, J.C., Horn.T.S. (1998). Parental beliefs and children’s moderate-to-

vigorous physical activity. Research quarterly for exercise and sport, 68, 2: 163-175.

133. Klojčnik, A. (1979). Utjecaj nekih sportskih grana na psihosomatski status učenika. Kineziologija, 9, 1-2 : 147-154.

134. Kosinac, Z., Bonacin, D. (1987). Canonical relations between pathology personality factors and adipose voluminosity measures in 15-16 years old pupils. The international symposium of school and university health and medicine, Prague. Proceedings : 308-312.

135. Kosinac, Z., Bonacin, D. (1990). Analysis of some basic qualities of teacher’s activities assesed by their pupils and students. Sport of the young, IV congress, Ljubljana-Bled. Proceedings : 373-376.

136. Kosinac, Z., Bonacin, D. (1991). Funkcija nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture u modeliranju nekih temeljnih odgojno-obrazovnih vrijednost iizražena kroz stav učenika i studenata. Napredak, 132, 2 : 182-187.

137. Kosinac, Z., Bonacin, D. (1986). Procjena dodatnih kriterija zdravstvenog statusa za upis kandidata na studij razredne nastave. 1st simpozij liječnika školske i univerzitetske medicine, Zagreb. Zbornik radova : 302-307.

138. Kosinac, Z., Bonacin, D., Nikolić, M. (1986). Usporedba studentica razredne nastava i nenastavničkih studija po indikatorima konativnog, motoričkog i kognitivnoig funkcioniranja.Pedagoški rad, 42, 4 : 435-442.

139. Kosinac, Z., Bonacin, D. (1986). Dnevno i tjedno opterećenje učenika osnovnih škola u nastavnim i izvannastavnim aktivnostima. Školski vjesnik, 2 : 115-126.

140. Kovačević, K., Bonacin, D., Pažanin, R. (2002). Sukladnost taksonomskih pozicija ročnih vojnika nakon dvoipomjesečne programirane rekreativne obuke. Zbornik radova 11. ljetne škole kineziologa R.Hrvatske : 66-68.

141. Kottke, J.F. (1980). From reflex to skill: Training of coordination. Archives of physical medicine and rehabilitation, 61, 12 : 551-651.

142. Krković, A., Momirović, K., Petz, B. (1966). Odabrana poglavlja iz psihometrije i neparametrijske statistike. Društvo psihologa Hrvatske, Zagreb.

143. Kuntzelman, T.C., Reiff, G.G. (1992). The decline in american children’s fitness level. Research quareterly for exercise and sport, 63, 2 : 107-111.

144. Kurelić, N., Momirović, K., Stojanović, M., Šturm, J., Radojević, Đ., Viskić-Štalec, N. (1975). Struktura i razvoj morfoloških i motoričkih dimenzija omladine. Institut za naučna istraživanja Fakulteta za fizičko vaspitanje, Beograd.

145. Kurepa, S. (1967). Konačno dimenzionalni vektorski prostori i primjene. Tehnička knjiga, Zagreb.

146. Kurepa, S. (1978). Uvod u linearnu algebru. Školska knjiga, Zagreb. 147. Kvaščev, R. (1981). Mogućnosti i granice razvoja inteligencije. Nolit,

Beograd.

/180

148. Luria, A. R. (1983). Osnovi neuropsihologije. Nolit, Beograd. 149. Malacko, J. (1982). Osnovi sportskog treninga - kibernetski pristup. Sportska

knjiga, Beograd. 150. Malina, R.M. (1984). Human growth, maturation and regular physical activity.

In: Boileau, RA., ed. Advances in Pediatric Sports Sciences. Champaign, IL : Human Kinetics: 59-83.

151. Malina, R.M. (1986). Readiness for Competitive Youth Sport. Champain,IL: Human Kinetics Books: 45-50.

152. Malina, R.M., Bouchard, C. (1991). Growth, maturation, and physical activity. Human Kinetics Book, Champaign, IL.

153. Matvejev, L.P. (1966). Teorija i metodika sportskog treninga. VŠFK, Zagreb. 154. Matvejev, L.P. (1966). Problemi periodizacije sportskog treninga. JZFK,

Beograd. 155. Medendorp, W.P., Crawford, J.D., Henriques, D.Y.P., Van Gisbergen, J.A.M.,

Gielen, C.C.A.M. (2000). Kinematic Strategies for Upper Arm-Forearm Coordination in Three Dimensions. Journal of Neurophysiology, 84: 2302-2316.

156. Medved, R. (1987). Sportska medicina (II). JUMENA, Zagreb. 157. Medved, R., Mišigoj-Duraković, M., Medved, V. (1989). Diferencijacije u

rastu dječaka i djevojčica od osme do osamnaeste godine-longitudinalna studija. Medicinski anali, 15: 5-15.

158. Metikoš, D. (1976). Utjecaj parcijalizacije morfoloških karakteristika na latentnu strukturu dimenzija sistema za regulaciju inteziteta i trajanja ekscitacije u motoričkim područjima centralnog nervnog sistema. Doktorska disertacija, Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb.

159. Metikoš, D., Mraković, M., Prot, F., Findak, V. (1990). Razvojne karakteristike opće motoričke sposobnosti učenika. Kineziologija, 22: 21-24.

160. Meyer,G. (1968). Kibernetika i nastavni proces. Školska knjiga, Zagreb. 161. Miletić, Đ., Srhoj, Lj., Bonacin, D. (1998). The impact of the initial status of

motor abilities on mastering motor proficiency in rhytmic sports gymnastics. Kinesiology, 30, 2 : 66-76.

162. Milišić, B., Gavrilović, P., Momirović, K. (1983). Metodologija priprema vrhunskih sportista. Savjetovanje - Split, JSFK, Beograd.

163. Misslisch, H., Tweed, D., Hess, B.J.M. (2001). Stereopsis Outweighs Gravity in the Control of the Eyes. Journal of Neuroscience. 21 : 1.

164. Mišigoj-Duraković, M. (1989). Taksonomska analiza morfoloških karakteristika mladih sportaša R. Hrvatske. Kineziologija, 21: 69-75.

165. Momirović, K. (1984). Kvantitativne metode za programiranje i kontrolu treninga. Statističke metode 1. FFK, Zagreb.

166. Momirović, K. (1970). Komparativna analiza latentnih antropometrijskih dimenzija muškaraca i žena. Glasnik ADJ, 7: 193-207.

167. Momirović, K., Gredelj, M., Hošek, A. (1980). Funkcije perceptivnog, paralelnog i serijalnog procesora u sistemu za struktiriranje pokreta. Kineziologija, 10, Izv.5,5-9.

168. Momirović, K., Horga, S., Bosnar, K. (1982). Kibernetički model kognitivnog funkcioniranja : pokušaj sinteze nekih teorija o strukturi kognitivnih sposobnosti. Kineziologija, 14, 5, : 63-82.

169. Momirović, K., Hošek, A., Metikoš, D., Hofman, E. (1984). Taksonomska analiza motoričkih sposobnosti. Kineziologija, 16: 115-132.

170. Momirović, K, Prot. F., Dugić, D., Knezović, Z., Bosnar, K., Erjavec, N., Gredelj, M., Kern, J., Dobrić, V., Radaković, J. (1987). Metode, algoritmi i

/181

programi za analizu kvantitativnih i kvalitativnih promjena. Institut za kineziologiju FFK Sveučilišta u Zagrebu.

171. Momirović, K., Šipka, K., Wolf, B., Džamonja, Z. (1978). Prilog formiranju jednog kibernetičkog modela kognitivnih sposobnosti. VI kongres psihologa, Sarajevo.

172. Morrow, J.R. (1991). Physical education’s role in the public health. Research quarterly for exercise and sport, 62, 2 : 124-137.

173. Morrow, J.R. (1992). Research on teaching in physical education: Responses. Research quarterly for exercise and sport, 63, 2 : 205-210.

174. Moskatova, A.K. (1986). Genetska uvjetovanost ispoljavanja funkcionalnih mogućnosti organizma mladih sportaša. Kineziologija, 18:13-15.

175. Mraković, M. (1972). Metode istraživanja u kineziologiji. Kineziologija, 2, 1: 5-10.

176. Mraković, M. (1992). Uvod u sistematsku kineziologiju. FFK, Zagreb. 177. Mraković, M., Horvat, V. (1978). Osnove teorije kinezioloških sistema.

Kineziologija, 8, 1-2 : 5-15. 178. Mraković, M., Findak, V., Gagro, I., Juras, V., Reljić, J. (1986). Metodologija

praćenja i vrednovanja u tjelesnozdravstvenom odgojno obrazovnom području. Delegatski bilten 82., Zagreb.

179. Mraković, M., Katić, R. (1992). Motoričke karakteristike učenika prvog razreda osnovne škole. Kineziologija, 24, 1-2 : 7-14.

180. Mulaik, S.A. (1972). The foundations of factor analysis. McGraw-Hill, New York.

181. Murata, M., Hibi, I. (1991). Nutrition and secular trend of growth. The third hGH symposium, Marrakech.

182. Nakahara, H., Doya, K., Hikosaka, O. (2001). Parallel Cortico-Basal Ganglia Mechanisms for Acquisition and Execution of Visuomotor Sequences—A Computational Approach. Journal of Cognitive Neuroscience, 13: 626-647.

183. Nelson., M., A. (1991). The role of physical education and children’s activity in the public health. Research quarterly for exercise and sport, 62, 2 : 148-150.

184. Nikitjuk, B.A. (1986). Genetika i somatotip u sportu. Kineziologija, 18:5-11. 185. Novak, N. (1981). Komparativna analiza nekaterih taksonomskih metod za

odrejanje taksonomskih skupin na osnovi motoričnih značilnosti. Doktorska disertacija, Visoka škola za telesno kulturo Univerze Edvarda Kardelja v Ljubljani.

186. Novaković, B. (1990). Regulacijski sistemi. Sveučilišna naklada, Zagreb. 187. Novaković, B., Majetić, D., Široki, M. (1998). Umjetne neuronske mreže.

Fakultet strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb. 188. Novaković, Ž., Rokoš, M., Ćosić, A. (1980). Suvremena škola i promjene na

skeletu djeteta. U: Zbornik radova I kongresa liječnika šk. medicine Ju., Zagreb, : 406-410.

189. Ohlsson, C., Isgaard, J., Tornell, J., Nilsson, A., Isaksson, O.G.P., Lindahl, A. (1993). Endocrine regulation of longitudinal bone growth. Growth and growth disorders. Acta pediatrica scandinavica, 391: 33-40.

190. Pariszkova, J. (1977). Body fat and physical fitness. Maritims Nijhoff, B.V., Hague.

191. Pariszkova, J., Carter, J.E.L. (1977). Influence of physical activity on stability of somatotypes in boys. American Journal of Physical Anthropoogyl, 44: 327-340.

192. Paranosić, V., Savić, S. (1977). Selekcija u sportu. S.F.K. Beograd.

/182

193. Pauše, Ž. (1978). Vjerojatnost, informacija, stohastički procesi. Šk.knjiga, Zagreb.

194. Payne,V.G., Morrow, J.R., Johnson, L., Dalton, S.N. (1997). Resistance training in children and youth:A meta-analysis. Research quarterly for exercise and sport, 68,1:80-88.

195. Pečjak, V. (1981). Psihologija saznavanja. Svjetlost, Sarajevo. 196. Pejčić, A., Katić, R., Štalec, J., Viskić-Štalec, N. (1997). Morfološko-motor.

karakteristike dječaka i djevojčica primorskoga i gorskoga kraja. Kineziologija za 21. stoljeće, Dubrovnik.

197. Peternelj, B. (1999). Vpliv eksp. programa vadbe na spremembe motoričnega in morfološkega stanja sedmošolcev med poletnimi počitnicami. Šport,2:32-35.

198. Piaget, J. (1979). Epistemologija nauka o čovjeku. Nolit, Beograd. 199. Prebeg, Ž. (1980). Rast i razvoj djece i omladine. U: Zbornik radova I

kongresa liječnika školske medicine Ju. : 219-223, Zagreb. 200. Prot, F., Momirović, K., Bosnar, K. (1987). O promjenama strukturalnih

odnosa morfoloških latentnih dimenzija u muškaraca. Kineziologija, 19: 13-14. 201. Qian, N., Andersen, R.A., Adelson, E.H. (1994). Transparent motion

perception as detection of unbalanced motion signals. III. Modeling. Journal of Neuroscience. 14: 7381-7392.

202. Raczek, J. (1992). The theory of Human Motoricity as an area of study and subject of teaching. Antropomotoryka, 7 : 5-29.

203. Radovančević, Lj. (1980). Kraniofacijalni rast, razvoj i sazrijevanje. U: Zbornik radova I kongresa liječnika školske medicine Ju. 300-303, Zagreb.

204. Rađo, I., Kajmović, H., Kapo, S. (2001). Judo. Fakultet sporta Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo.

205. Rađo, I., Wolf, B. (2002). Kvantitativne metode u sportu. Sarajevo. 206. Rađo, I., Wolf, B., Hađikadunić, M. (1999). Kompjuter u sportu. Fakultet za

fizičku kulturu Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo. 207. Rimmer, J.H., Looney, M.A. (1997). Effects of an aerobic activity program on

the cholesterol levels of adolescent. Research quarterly for exercise and sport, 68, 1 : 74-79.

208. Ristanović, D., Simonović, J. Vuković, J. Radovanović, R. (1981). Biofizika. Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb.

209. Roberts, C.G., Treasure, D.C. (1992). Children in sport. Sport science review, 1, 2:46-64.

210. Rose, D., Chiba, A. (1999). A Single Growth Cone is Capable of Integrating Simultaneously Presented and Functionally Distinct Molecular Cues during Target Recognition. Journal of Neuroscience. 19: 4899-4906.

211. Ross, W.A. (1961). Introduction to Cybernetics. John Wiley. N. York. 212. Rowland, T.W. (1994). Effect of prolonged inactivity on aerobic fitness of

children. The Journal of sport medicine and physical fitness, 34, 2 : 147-155. 213. Rogol, A.D. (1994). Growth at puberty : interaction of androgens and growth

hormone. Med. and sci. in sport and exercise, 1, 767-770. 214. Romeder, J. (1973). Methodes et progeammes d analyse discriminative.

DUNOD, Paris. 215. Rudlin, C.R. (1989). A three-dimensional representation of linear growth and

skeletal maturation. Growth and growth disorders. Acta pediatrica scandinavica, 356: 46-50.

216. Rumboldt, M. (1980). Odnos stanja uhranjenosti i arterijskog tlaka kod školske djece i omladine Splita. U: Zbornik radova I kongresa liječnika šk. medicine Ju.:514-516, Zagreb.

/183

217. Russo, G., E., Gruppioni, G., Gueresi, P., Belcastro, MG., Marachesini, V. (1992). Skinfolds and body composition of sports participants. Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 32: 303-313.

218. Sallis, J.F., McKenzie, T.L. (1991). Physical education’s Role in public health. Research Quarterly for Exercise and Sport, 62: 124-137.

219. Schieber, M.H., Poliakov, A.V. (1998). Partial Inactivation of the Primary Motor Cortex Hand Area: Effects on Individuated Finger Movements. Journal of Neuroscience. 18: 9038-9054.

220. Sheldon, W.H. (1954). Atlas of men. Harper and Broth, publ. New York. 221. Shepard, R.J., Zavallee, H. (1994). Changes of physical performance as

indicators of the response to enhanced physical education. Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 34: 323-335.

222. Siders, W.A., Lukaski, H.C., Bolonchuk, W.W. (1993). Relationships among swimming performance, body composition and somatotype in competitive collegiate swimmers. Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 33: 166-17.

223. Simić, D. (1981). Osnovi kibernetike. Naučna knjiga, Beograd. 224. Somers, D.C., Nelson, S.B., Sur, M. (1995). An emergent model of orientation

selectivity in cat visual cortical simple cells. Journal of Neuroscience, 15: 5448-5465.

225. Stern, P.R. (2001). Neuroscience: Synchronization During Movement. Science, Journal of Neurophysiology, 85 (2001) 861-869.

226. Stojanović, M., Momirović, K., Vukosavljević., Solarić, S. (1975). Struktura antropometrijskih dimenzija. Kineziologija, 5: 194-208.

227. Stojanović, M., Hofman, E., Hošek, A., Momirović, K. (1987). Prilog poznavanju odnosa između mase tijela i prostornih morfoloških karakteristika. Kineziologija, 19: 5-8.

228. Supek, I. (1986). Teorija spoznaje. 229. Szirovicza, L., Gredelj, M., Momirović, K., Zakrajšek, E. (1978).

MORPHOTAX: Algoritam i program za taksonomsku analizu u prostoru multivarijantno raspoređenih varijabli. Informatica, Bled, 7: 105.

230. Szirovicza, L., Momirović, K., Hošek, A., Gredelj, M. (1980). Latentne morfološke dimenzije određene na temelju faktorskog i taksonomskog modela u standardiziranom image prostoru. Kineziologija, 10; izv. br. 3, 15-20.

231. Šnajder, V. (1982). Kanoničke relacije između trčanja i nekih antropometrijskih mjera. Kineziologija, 13: 43-48.

232. Šoše, H., Rađo, I. (1998). Mjerenje u kineziologiji. Fakultet za fizičku kulturu Univerziteta u Sarajevu.

233. Štepnička, J. (1977). Somatotypes of Czechoslovak athletes. In Eiben OG ed. Growth and development: Physique. Budapest: Academiai Kiado, Symp Biol Hung, 20: 356-364.

234. Štihec, J., Kovač, M. (1990). Vpliv eksperimentalnega programa vadbe na razvoj nekaterih morfoloških in motoričkih dimenzij 8. letnih učencev in učenk. Procedings of the I International symposium “Sport of the young”, Ljubljana-Bled.

235. Štuka, K. (1979). Fiziologija sporta. Sportska tribina, Zagreb. 236. Šturm, J. (1975). Relacije telesne snage i nekih morfoloških i motoričkih

karakteristika u manifestnom i latentnom prostoru. Doktorska disertacija, Beograd.

237. Tanner, J.M. (1964). The physique of olympic athlete. George Allen and Unwin Ltd., London.

238. Tittel, K., Wutscherk, H. (1972). Sportanthropometrie. Barth, Leipzig.

/184

239. Updayke, W.F. (1992). In search of relevantand credible physilac fitness standards for children. Research quarterly for exercise and sport, 63, 2 : 112-119.

240. Videmšek, M. (1997). Motorične sposobnosti triletnih otrok. Šport, 2:44-45. 241. Vidović, J. (1980). Utjecaj socio-ekonomskih činilaca na somatski rast učenica

i učenika u nekim područjima Slavonije. U: Zbornik radova I kongresa liječnika školske medicine Ju., 241-244, Zagreb.

242. Viskić-Štalec, N. (1989). Prilog proučavanju strukture motoričkih dimenzija. Kineziologija, 20: 1-23.

243. Weiner, J.S., Lourie, J.A. (1969). Human Biology, A Guide to Field Methods, International Biological Programme, Blackwel Scientific Publications, Oxford-Edinburgh.

244. Weiner, J.S., Lourie, J.A. (1981). Practical human biology. London: Acad. Press.

245. Withers, R.T., Craig, N.P., Norton, K.I. (1986). Somatotypes of South Australian male athletes. Hum Biol, 58: 337-356.

246. Walkwitz, E., Lee, A. (1992). The role of teacher knowledge in elementary physical education instruction: An exploratory study. Research quarterly for exercise and sport, 63, 2 : 179-185.

247. Welk, G.J. (1999). The youth physical activity promotion model : A conceptual bridge between theory and practice. Quest,51 : 5-23.Williams.K., Haywood.K., VanSant.A. (1998). Changes in throwing by older adults : a longitudinal investigation. Research quarterly for exercise and sport, 69, 1 : 1-10.

248. Wickelgren, I. (1998). The cerebellum. The Brain's Engine of Agility. Science, 1998 281: 1588-1590.

249. Wolf, B., Rađo, I. (1998). Analiza grupisanja manifestnih varijabli. Fakultet za fizičku kulturu Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo.

250. Vinner, N (1964). Kibernetika i društvo. Nolit, Beograd. 251. Vinner, N. (1948). Cybernetics. John Wiley. New York. 252. Young, D.R., Steinhardt, M.A. (1993). The importance of physical fitness

versus physical activity for coronary artery disease risk factors: A cross-sectional analysis. Research quarterly for exercise and sport, 64, 4 : 377-384.

253. Zakrajšek, E., Momirović, K. (1972). Određivanje broja značajnih faktora matrice interkorelacija image varijabli. Kineziologija, 2, 2 : 13-17.

254. Zhu, W. (1998). Test equating:What, why, how? Research quarterly for exercise and sport, 69, 1 : 11-23.

255. Zhu, W. (1997). A multilevel analysis of school factors associated with health-related factors. Research quarterly for exercise and sport, 68, 2 : 125-135.

256. Zaciorskij, V.M. (1973). Matematika, kibernetika i sport. Partizan, Beograd. 257. Zaciorskij, V.M. (1975). Fizička svojstva sportiste. JSFK, Beograd. 258. Željazkov, C. (1998). Kriteriji za vrhunsku formu u visoko rangiranih

uspješnih sportaša. Kineziologija, 30, 2, 38-47. 259. * * * (1966). CAHPER fitness performance test manual for boys and girls 7 to

17 years of age. Canadian Association for Health, Physical Education and Recreation, Ottawa.

/185

Abstract Science conclusions are always based on some general ideas which are, first of all, generated from logic and our needs for understanding all phenomena that surrounds us. This work is especially pointed on that attitude, because it is generally known that man is an integrative being who tries to incorporate his/her characteristics into a harmonious unified system. Man as entity, just like any other object, expands its comprehensive area continually by creating new looks on the "rest of the world". Those looks we call variable, and there are artificial images that more or less better describes phenomena in real world. In the situation when one tries to reach the level of regularity, particularly the regularity of development, within the field of kinesiology, it seems to be inescapable to try to determine the relations between the characteristics and capacities regardless of the ways in which they had been defined. But, the real and objective methodology includes taxonomic representation of these characteristics, because there only exists the recognized stable taxons which represents types and objects around. In this research, taxons were generated by polar procedure, and after detailed recognizing and comparing in different samples, there were analysed by new technique, the author called – Process identification. The results are amazing. Not only any entity or group can be localised exactly on development line, and not only transformation rules can be obtained, but it is possible to find out global development rules of any sample described by any type of parameters. Final conclusion generates author's pleasure to present two ideas: 1) there are no time series at all, but only comprehensive series, and 2) global development function of any type of defined space is always natural process which can be easily represented by logarithmic function.

The results of 487 children, male and female (249 boys and 238 girls) are presented in this paper. All children underwent the programmed transformational procedures that lasted 18 months. The examinees were measured in three control time points in 9-month intervals. The purpose of the transformational processes was to provide support for the biological growth and development, and particularly to investigate the influence on the widest range of motor abilities and morphological characteristics. In order to evaluate the achievements the children were monitored through 14 morphological and 12 motor variables.