i. s. suri: vidi točku šest
DESCRIPTION
knjiga pjesamaTRANSCRIPT
1
NARODNO SVEUČILIŠTE SPLIT
BIBLIOTEKA “OTOK”
UREDNIK Stjepan Puljiz
RECENZENT Robert Perišić
ILUSTRACIJE Darinka Giljanović
NASLOVNA STRANICA Ines Smoje
Darinka Giljanović
LEKTOR Stjepan Puljiz
TISAK “FRANJO KLUZ” - OMIŠ
2
CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 886-2-1 I. S. Suri Vidi točku šest / I. S. Suri; [ilustracije] Darinka Giljanović]. - Split : Narodno sveučilište, 1997. - 150 str.: ilustr.; 20 cm. - (Biblioteka “Otok” ; knj. 26) Stihovi. - Bilješka o autoru na omotu. ISBN 953-6361-12-4
ISBN 953-6361-12-4
3
I.S. Suri
VIDI TOČKU ŠEST
Split, 1997.
4
Zbirka pjesama “Vidi točku šest I.S. Surija iliti, de facto, Suroga - u detaljima netipična, ali ipak - u mnogočemu je tipična prva pjesnička knjiga, a kad smo već kod tipičnosti: odražava ona na taineovski način i ponešto od, uvjetno rečeno, “rase”, te “sredine”, dok pitanje “momenta” valja zasad ostaviti otvorenim. Naime, bez obzira na neskrivene američke utjecaje, od Witmana do beatnika i Bukowskog, Surijev lirski subjekt odreñuje se redovito spram lokalnosti, i to ne iz situacije odsustva - koja bi potencirala poetiku imaginarnog “mitskog zavičaja” što je čest slučaj u zagrebačkih pjesnika dalmatinskog “pedigrea” - već prije svega iz blizine, problematičnog prisustva. Uključivši u takvu osjetilnost spomenute on the road bezutješne utjecaje, Suri, dakle, u svoje temeljno iskustvo ugrañuje poziciju putnika, pače, i namjernika, što križa s romantiziranom “prolaznošću”. Sve te linije splitskog Prometa sudaraju se na putu izmeñu pripadnosti i stranosti u smislu egzistencijalističkog, “unutarnjeg” odsustva. Kao takav, pounutarnjen i najčešće jasno autobiografski govor, ova zbirka pjesama nadaje se kao svojevrstan poetski dnevnik, s temeljnom figurom intimizacije koja varira od ironije do patetike. Taktika, pak, osjećajnosti unutar strategije prolaznosti (“osjećaj prolaznosti”, rekti) producira one, po doljepotpisanom, manje zanimljive aspekte ove knjige ističući ih, čini se, nauštrb onih njezinih inspirativnih iskustava: ironijskog (auto)biografizma, putopisnosti, evidencije potrošnog i suvremeno lokalnog, te lebdenja izmeñu ruralnog i urbanog. Ti, pak, rasuti temati jesu ono čime ova zbirka obogaćuje inače od književnosti, a posebno od poezije, vrlo zapušten teren suvremenoga dalmatinskog svakodnevlja.
Robert Perišić
5
jedno oko više
6
Decembarski san
Jedna uzaludna partija karata. Nije išlo. Jedna uzaludna šetnja gradom kroz gluhe sate. Jedan uzaludni telefonski poziv. Dalibor… Nije doma. Jedna uzaludna vožnja linijom broj šezdeset. Na drugom kraju puta Čitav jedan grad spava decembarski san. Još jedan neispunjeni dan. Tonem.
A šipci spokojno peku svoje ucrvane kestenove. Kolporteri već prodaju sutrašnje novine. Bože, kako vrijeme prolazi.
7
Moj svijet
Kad sam imao šest godina svaku sam rijeku zvao Cetina, svaku planinu Mosor, a svaki otok Brač.
Bože, kako je moj svijet bio velik.
8
Nebeski letač
Ja sam šetač nasmješenih hromih pasa nacrtanih ugljenom na zidovima.
Prolaznik kroz mnoge živote što svugdje ostavi trag a nigdje ne pusti korijen.
Ja sam promatrač evolucije.
Statist u znanstveno-popularnom filmu o amazonskim eukaliptusima.
Osoba čija se fizička prisutnost može registrirati fotoaparatom ili nekim drugim tupim predmetom.
Ali koja, u načelu, ne sudjeluje.
9
Opomena
Za sve one koji kažu da je u ratu zabranjeno pisati o ljepoti. Da je nemoralno gledati zalazak sunca. Oni su saučesnici uzroka općem potopu.
Zar sam ja kriv što čujem pjesmu zrikavca.
10
Kako postati veliki pisac odgovor Charlesu Bukowskom
Trebaš imati čežnju nevinog tridesetsedmogodišnjaka i hrabrost redikula.
Znati proći neopažen kraj kontejnera za smeće punog mačaka bolesnih od nesanice.
Naučiti da voliš žene koje nikad nećeš imati.
Trebaš znati biti sam na ulici. Znati biti sam u amfiteatru sa pretijesnim stepeništem. Znati biti sam u trici u tri sata trećeg trećeg. Trebaš imati list papira i znati biti sam.
Nauči čitati noću iz sjenki grbavih čempresa. Po lavežu pasa moraš znati koliko koraka imaš još do kuće. Naklički psi zavijaju uvijek iste melodije.
11
Zapamti da ne možeš napisati stih ako nisi dovoljno umoran. I barem malo bijesan. Barem malo.
Pij taman toliko piva da ti se zgadi. Kad osjetiš da ti utroba rotira, to je dobar znak. Možeš početi.
12
Bila košulja
Volija bi da san bila košulja, pa da san tek opran u onoj lušiji što vonja po jabukama. Volija bi da san bila košulja na sušilu. Pa bi se otkačija sa šćipalice i vitar bi me nosija iznad krovova grada. Ljudi bi podizali glave prema nebu i pitali se sa dlanovima na čelu, ma je li ono tica ili je danas Gospe od sniga.
Kad bi se umorija zapeja bi sa rupicon od botuna za oni križ na vrju kampanela pa bi leprša ka bandira. Ljudi bi podizali glave prema nebu i pitali se sa dlanovima na čelu, ma je li ono tica ili nije sa božje strane.
Kad bi pristalo puvat osta bi tako isparan visit na kampanelu, ka štraca. Vatrogasci bi zvali alpiniste da me skinu sa kampanela. Ne bi me tribalo krpit.
13
Rijeka
Ne posjedujem nikakvu filozofiju. Imam čula.
Fernando Pessoa
To se tebi samo čini, nikad nismo plovili protiv rijeke. Znaš, Pablo, brodovi obično imaju sidro. Mogu otploviti samo onoliko koliko im je cima duga. Mi smo sidro zaboravili. Dogurali smo svoj splav do sredine rijeke i čekamo da nas ona sama negdje odvede.
Znaš, Pablo, koliko se ja kužim u zemljopis, na kraju puta je more. Kraj svakog puta je neko more. I nema more mora. Kažu da su sva mora na svijetu jedno more.
Pablo, zajebi filozofiju. Zar ti i ja nešto sigurno možemo znati. Zamisli da umjesto usta imamo jedno oko više, koliko bi jedan drugome više mogli reći.
Ne umišljaj da svaka ribica koju uloviš mora biti zlatna. I obične male zbunjene ribice mogu nam ispuniti sve tri želje ako ih pustimo natrag u rijeku. Prije toga imamo čitavu jednu sekundu da im sve potanko izložimo.
14
Idemo dalje, Pablo, rijekom koju ne želimo pobijediti. Jer mi smo se popeli na ovaj splav upravo zato da bi nas ona nosila.
15
Jaje na oku
Vidim kvrgave stoljetne hrastove i njihove korijene što nisu u zemlji, labirint od hrastovog korijenja u nekoj čudnoj šumi naslikan na tlu. Vidim čovjeka, crvenog bradatog čovjeka sa kapom kao u Rusa. Nosi neku palicu. Baklja. Nosi ugašenu baklju. Ugasila se valjda od vjetra. Vidim plamen koji izlazi iz zemlje. Diže se visoko, visoko. Čovjek bjesomučno trči prema plamenu i pruža ruku. Za njim trči gomila malih crvenih ljudi istih kao i on. Njihove baklje gore. Vidim kišu. To nisu kapi, to su veliki komadi kiše u zraku, i ne pada im na pamet da padnu na zemlju. Vidim kako se suši rublje na žici visoko gore u kiši. Debla onih hrastova rastu prema kiši što ne pada na zemlju. Vidim planinu, kroz maglu. Pljunuta Fudžiama.
16
Kra
Pohlepne crne ptice igraju svoj ratnički ples. Čini mi se da je samo malo iznad njih nebo. I odjednom, privučene smradom kozjeg mesa, spuštaju se duboko ispod litice na kojoj sam. Jedna za drugom, krugovi koje prave u letu postaju sve manji što se više približavaju krepanoj žrtvi.
Ja čekam prijatelja. On će doći sa one strane gdje je crkvica i sklonište za koze, bunker iz onog rata. Pokušavam na trenutak zamisliti oblak iz kojeg je padao snijeg na crkvicu petog kolovoza devetsto pete. Moja se baba sjećala tog oblaka. Bio je jedini. Ptičurine još uvijek orgijaju.
Ne želim nikakve promjene i uopće mi ne pada na pamet da skočim. Želim da me primjete živog. I nije važno što se boja mog džempera ne uklapa u ovu nazovi pjesmu. Dobro je pobjeći, barem na nekoliko sati uživati u prizoru.
17
Uspavanka za umornog napisati pjesmu
Najljepši stihovi su otrcani. Toliko su ih puta patetično odrecitirali kojekakvi snobovi da su postali fraze. Fraze.
Nikada neću prežaliti svoje najdraže pjesme. Pustio sam ih da odu nezapisane, neizrečene. Više ih ne mogu vratiti.
Pokušavam krenuti njihovim tragovima ali one više nisu tako moje kao onda.
18
Deset zapovijedi
Blagi bože, ispovijedam ti svoje navodne grijehe. Izravno ti se obraćam premda znam da imaš i važnijeg posla, jer ne želim da me ucjenjuju Tvoji samozvani ovozemaljski poslanici. Biću kratak.
Prvo. Nemam drugih bogova uz Tebe. Zato me jahači zlatne teladi što plaze po tvojim oltarima zovu nevjernikom. Oprosti im. Oni ionako neće pisati Evanñelja.
Drugo. Spominjem Tvoje ime često. U različitim kontekstima. Uvijek u nadi da ćeš me čuti. Nekad i uzalud.
Treće. Zahvaljujem Ti na svakom izlasku Sunca. Svi mogu biti sveci. Ako se ima dovoljno skromnosti da ih se takvima učini.
Četvrto. Poštujem oca i majku jer još uvijek vjeruju u svoju djecu, uprkos svim očekivanjima koje ona nisu ispunila.
Peto. Učili su me kako se ubija u krajnjoj nuždi. U Tvojim su riječima nalazili za to opravdanje.
19
Nisam došao u iskušenje.
Šesto. Ljubav sam vodio. Ali ne smatram to bludnim grijehom. Grijeh je samo kad to radiš preko volje.
Sedmo. Krao sam i kradem od onih koji su od mene duhom bogatiji. I što im više uzimam to mi se čini da ga oni više imaju.
Osmo. To što ne znam razlikovati san od jave, stvarnost od fikcije, ne ubrajaj u lažna svjedočanstva. Jer ja zaista pričam samo ono što vidim.
Deveto. Što se tiče eventualnih brakolomstava, incesta i tome slično, vidi točku šest.
Deseto. Ne želim nikakve tuñe stvari jer sam slobodan u svom minijaturnom svijetu. U njemu ne postoji ništa što već sada nije moje.
Sad bi se kao, trebalo pokajati i čekati da ti dosudiš pokoru. Ali čemu to? Blagi bože, ja se ne osjećam krivim. I kad me drugi put stvoriš bit ću isti.
20
Duboko
Lijepa je riječ Duboko.
Sa njom se sve stvarno i nestvarno može opisati.
21
Moj prijatelj Bik koji sjedi Denisu B.
Moj prijatelj Bik koji sjedi provincijskog podzemlja.
Nema nacije ni ambicije.
Nema klasnu svijest ni teritorijalne pretenzije.
Svira.
Ništa drugo ne radi.
Ništa drugo ne zna.
Ništa drugo ne želi.
22
Ne
Imam
svoj
nemir
i
ne
želim
da
mi
ga
itko
remeti.
23
Materhorn
Rommy, sa jednim velikim M na majici, sjedi sa druge strane stola. Halapljivo jede tripice.
Ja ležim sa pete strane stola. Materhorn iznad moje glave. Uživam u prizoru.
Materhorn sa druge strane mojih kapaka.
Santa leda se otkida sa Materhorna, klizi niz lamperiju, zapinje o dasku za rezanje i razbija se o stol.
24
noćna ptica i mjesečar
25
Moja eja
Škripa razbijenih škura, krikovi zaljubljenih mačaka i onaj tihi gospel topola. Noć zna da je slušam. Za to se trudi da ne bude naporna.
Moja eja i ja u luci, tražimo jedan brod, Luda krava se zove, što ima opservatorij za proučavanje zvjezdane paučine i inih nebeskih rukotvorina. Ne možete ga vidjeti ali ga možete napipati u mraku ako nemate veliki gaz.
Večeras nemamo sreće. Luda krava je isplovio. Mora pohvatati odsjaje svih svjetionika na morskom ogledalu i spremiti ih ispod prove. Teško je danas biti astronom. Posebno ako si brod a k tome te još i nema.
Ali ne očajavam, ionako sam izračunao da ću izgubiti ovaj dan, sa četiri prema tri, u posljednjim minutama.
Odlazim u noć, a moja me eja prati.
26
Pokazuje mi put, čuva me od mraka, posudi mi krila kad treba pobjeći od kusih pasa noćnih čuvara. Ostavimo ih tako u čudu, zblenute. Šapće mi prave odgovore na provokativna pitanja vještica. Čitali ste u bajkama o tim njihovim zagonetkama. Ne damo se zbuniti kad smo zajedno, moja eja i ja.
A ljudi, ako nas i vide, neće to nikom sutra pričati. Jer noću se vidi svašta, a oni se obično stide svojih prekrasnih halucinacija.
A na koncu, što u tome ima lošeg? Noćna ptica i mjesečar. Zar to nije prirodno?
27
Uspavanka za umornog Sunce
Nemoj se obeshrabriti milo moje, znam da čekanje na bljesak sunca u prosincu i nije neka zabava.
Hladno je i bole nas goli vratovi. Molim te, budi pažljiva sa mojim moždanim stanicama. One se ne mogu prirodnim putem regenerirati.
Idi kući ako ne znaš pjevati. Ja ću sam. Pusti mi ruke, ja ću sam.
Sunce je.
28
Bad Blue Girl
Možeš nasloniti glavu na moje rame bad blue girl. Kažeš da si umorna, glas ti je hrapav i bojiš se fosila. Nije ovo za tebe. Budi žensko, zaboga.
Ja nisam Vi, Gospon. Nervozan sam i mlad. Relativno. Pokušavam te zavesti za tvoje dobro. Mogu ti dati ono što tvoja bratija nikad neće. Treba ti nježnost bad blue girl. Tvoji prijatelji su teški, Sumnjičavo pilje u svakog tko nosi naočale. Ti si im samo maskota. Dižeš im moral. Nemaju pojma kako treba postupati sa bićima poput tebe.
Izañimo iz ovog prokletog vlaka bad blue girl. Nastavimo putovanje sami. Stići ćemo. Negdje, u božju mater, nije trenutak da se o tome razmišlja. Hoćeš li ikad shvatiti koliko si žena, Bad blue girl.
29
Uspavanka za umornog čekam
Nije došla na zamišljeni randevu. Nije znala ni gdje ni kad. Nije imala pojma zašto.
Nije važno. Možda će doći sutra.
30
Jana
Neće mi svi jezici materinji biti dosta da zabilježim ovaj monolog. Riječi nisu dovoljne da opišu jedno čekanje.
Prisluškujem svoju misao. Malo je riječi, malo je znakova interpunkcije, malo znakova raspoznavanja za tebi napraviti kopiju u mojoj glavi. Nemir me obuzima čudan, iako napokon jednom znam razlog čekanju i smisao.
Ovoj pjesmi riječi ne trebaju, treba joj scenografija. Kiša sa Fošala i mrak iz Smokvice. Treba joj učiteljica dikcije, penzionirana profesorica književnosti iz klasične gimnazije. Trebaju joj šaptači mrtve topole, možda pirotehnike malo zbog munja negdje na zapadu.
Ti joj trebaš da je prekineš. Napokon, sve je stvarno. Nema onih nestajućih slika. Postojiš.
31
Kao pas
Onog trena kad si ostala sama, skamenjena, ispred kamenih vrata na ulazu u tvoje dvore u ulici labirintu kamenih vrata, ja nisam mogao znati da ću biti osuñen na vječno traženje jednih kamenih vrata spokoja.
Kao pas kojeg su gospodari ostavili na cesti blizu sela jer nisu znali što bi s njim osim da mu ostave varljivu nadu da će ga netko ipak prihvatiti.
Nisam mogao znati da se, jednom kad izañem iz ulice labirinta kamenih vrata, više neću moći sjetiti monograma uklesanog u kamenu ploču iznad ulaza u tvoje kamene dvore.
Kao pas, koji je izgubio ogrlicu i zalutao u beskrajnom labirintu. On može samo nesvjesno, samo slučajno zalutati u svoj dom, ali više ga nije u stanju prepoznati.
Svi mirisi svijeta su mu strani i sve što vidi
32
vidi svaki put prvi put.
Na nešto ga podsjeća još jedino sunčani sat urezan u kamenu ploču kraj korita zadavljene rijeke. Gledajući suho korito on čuje šum rijeke i sa vremena na vrijeme primjeti da se sjena na satu pomakla prema suncu. On ne zna da li bi vjerovao u sunčani sat, ili je sve to samo optička varka. Optička prevara.
A sunce je veliki vrač...
33
Uspavanka za umornog izmeñu
Valovima šutnje mi, kao, komuniciramo. Govoriš mi samo note.
Tako mi se plače zbog jednog stiha koji mi nedostaje. Negdje izmeñu.
34
Bezdan
Moram danas sačuvati ljubav u srcu, jer kako ću inače preživjeti ovaj dan.
Oscar W ilde
Sa mojih usana silaze meni nepoznate riječi, kao dobro je. Zdrav sam i ne mislim više na to.
Slušam njihovu jeku u ponoru isprazne kurtoazije. Ona pokušava biti pristojan sugovornik. Kad bi mogla čuti vrisak bilo bi isto toliko beznadno. Hladno. Kad bi bila miljama daleko, bila bi jednako daleko.
Ona i nije protagonist ovih redova. Stojim sam na rubu bezdana u koji je bacila godine.
35
Zbunjena
Mala zbunjena moja, mislim na tvog budućeg muža.
Trebao bi znati zaustaviti dah svaki put kad ti kažeš: Zamisli...
Trebao bi znati da onog trenutka kad se zaustaviš negdje u pola sna nema smisla postavljati pitanja kao: A što je bilo dalje...
Mala zbunjena moja. Nikad se nećeš udati.
36
Što se dogodilo sa tvojim velikim crnim očima, razmažena djevojko?
Što se dogodilo sa tvojim velikim crnim očima, razmažena djevojko. Zašto obaraš pogled svaki put kad me sretneš, i zašto mrziš našeg najboljeg prijatelja?
Prošlost postoji, draga moja, da bi se u mislima barem nekad tamo vratili i stvorili sebi iluziju da nismo sami.
Ko je ugasio vatru u tvojim velikim crnim očima, čudesna djevojko? Nemoj pustiti da te život uspava svojim dosadnim šablonama. Ti si imala dovoljno smjelosti da prkosiš svemu što je htjelo da od tebe napravi ordinarno žensko biće.
Što se dogodilo sa tvojim velikim crnim očima? Kakav je taj bog kojeg se bojiš? Naši su bezimeni bogovi uvijek bili hedonisti.
37
Pokvareni parlafon
Nikako da sretnem svoju dušu, rekli su mi da je jučer prolazila preko mosta, u šest i dvadeset su je vidjeli moji prijatelji. Šetala je oko zoga za balote kao kiša oko ne znam kojeg ono grada na nekoj drugoj rijeci sa tvornicom bombi i pet hiljada ñaka u jednom danu.
Bez mosta koji se može dizati i spuštati kao moj most.
Nisu vidjeli ñavla iz Petrovog sna što prodaje ulaznice za moj grad na njegovom štandu na drugoj obali.
Vidjeli su moju dušu kako upire u neki pokvareni parlafon i čeka da se odgovor pojavi na balkonu istog. Balkon je šutio.
Nisu vidjeli kamenje koje se rušilo na grad baš kao onda kad je Pikasov djed prvi put bio ovdje.
38
Vidjeli su nekog duha kako vadi zgužvane listove papira iz kožne torbe što se već godinama disharmonično klati na njegovom ramenu. Rekli su da je nešto kao pisao po tim listovima, te ih ponovo gužvao i vraćao natrag u torbu.
A ñavao iz Petrovog sna zadovoljno je klimao glavom.
Vidjeli su neku spodobu kako ulazi u najsmrdljiviji lift na srednjem Jadranu, i šire. Poslije se iz tog lifta čula galama, ali nećemo o onome što već spada u legendu.
Ona nije bila tamo. Otišla je, kako banalan kraj, na sjever polovnim, poslovnim vlakom. Uprkos štrajku strojovoña.
39
Obična djevojka
Nije mi bilo drago što sam je sreo šetajući plažom jedne užasno obične srpanjske večeri. Pročitana ženska. Premalo pametna da bi razgovor s njom bio zanimljiv, i previše dobro odgojena da bi se iste večeri dala poševiti. Potrošiti još jednu bilo bi previše.
Ne ide mi baš u zadnje vrijeme, blamiram se prečesto, pa ipak... Prošli smo zajedno onaj dio puta prema mjestu na koje idu svi u ovom gradu kad ne znaju šta bi sa sobom i kad očekuju da nekog sretnu. Nekog skroz neodreñenog koji bi mogao samom svojom pojavom izazvati refleksno razvlačenje usnica. Ljudi to zovu osmjeh.
Ona je pričala cijelim putem, saznao sam da ima mamu, i pametnu sestru da se dosañuje u ovoj, kaže, provinciji... Sve sam to već negdje od nekoga čuo. Nisam ni primjetio da smo se udaljili od korza, od grada.
Ona je pričala cijelu tu večer. Gluposti koje sam već tisuću puta slušao. Ona te stvari nije znala pričati nimalo drukčije. Bila je strašno iskrena. Postali smo prijatelji.
40
Akropolis
Konačno nañoh mjesto pod suncem u smiješnom karavanu što spaja oprečne svijetove. Stuttgart - Atena. I one izmeñu.
Ona je mamurna mlada mama sa klempavim dosadnim klincem. Nedodirljiva.
Htio bih da joj zahvalim što je sama u kupeu dok trogloditi preživaju po hodnicima.
Sama na svijetu sa svojim dosadnim klempavim klincem.
Ona je otjerala kišu koja me ispratila iz Leibacha, mirnog grada na mirnoj rijeci. Posljednjoj stanici prije Balkana.
Usput, sin se zove Dimitri. Jer mu je mama Grkinja.
Ona je božica Zidanog mosta i Demir kapije. Gospodar današnjeg popodneva.
41
Nedodirljiva. U prljavoj limenoj zmiji koja se zove, čudne li ironije, Akropolis.
Ona je Dimitrijeva majka. Zove se Atena.
42
Hvala ti, Bože, što si me stvorio ovako dobrog, lijepog i pametnog
Suri, ti si genije. Imaš neke duboke, pametne oči... Suri, ti kužiš sve što ja kažem čak i kad ne kažem. Kako samo znaš slušati... Suri, ja te volim.
Tim i takvim riječima ljudi i naravno žene, naročito žene, kad me napuštaju, započinju svoje oproštajne govore. Neke sam od njih čak i volio, ali mi sve te silne vrline koje su u meni pronašli nisu pomogle da ih zadržim. Hvala ti, Bože, što si me stvorio ovako dobrog, lijepog i pametnog.
Nakon tog srcedrapajućeg uvoda dolazi ključna riječ u cijeloj priči. Ali.
Od početka osjećam da ono dolazi. Slušam njegov zvuk kao Indijanci što sa ušima na tračnicama očekuju dolazak gvozdenog konja.
To ali mijenja tok povijesti. Ništa poslije njega nije isto kao prije.
43
Kad čujem ali prestanem slušati. Kraj unaprijed znam.
Stojim sam na stijeni okružen nebom i njegovim grabežljivim gospodarima. Mislim na sve svoje stare ljubavi.
44
klošari čekaju kišu
45
Ono četvrto
Ružmarin, bršljan i borove iglice, za praviti eterično ulje. Može i jela. I još nešto četvrto.
Znam da ta riječ ima slovo R i H, ali ne mogu se sjetiti da me ubiješ...
Obećao sam ti pronaći sve to, i našao sam ružmarin. Ubrao sam ga u svom vrtu. Bršljan sam skinuo sa zida one stare kuće blizu stanice u Strožancu. Usput sam na plaži skinuo pregršt borovih iglica i napunio džepove. Ali što vrijedi kad se ne mogu sjetiti one zadnje stvari a ne želim doći tebi bez nje.
A zapravo, ne znam što će tebi sve te biljčice.
46
Vidio sam Kaću kako plače
Vidio sam Kaću kako plače zbog malog Čeha što su ga izgubili ili, zašto to ne reći, ostavili mama i tata u jednoj pivnici grada od šatora daleko, daleko od Plzena.
Vidio sam Kaću kako pleše usplahirena i popaljena, iste te večeri, sa jednim mršavim, plavim djetetom iz mješovitog gastarbajterskog braka, u ljetnoj bašti hotela sumnjive D kategorije. Kaća će dugo pamtiti tu noć, mislim da mogu zamisliti njen kraj. Ružno je samo što davim svoju maštu svim tim suvišnim detaljima.
Vidio sam Kaću kako plazi jezik u objektiv anonimnom fotoamateru u autobusu ekskurzije mladih i nastrojenih crvenih križeva za vječni Rim.
47
Kaća je tamo vidjela Papu i nije bacila novčić u fontanu. Nije ni umrla.
Ali avaj. Ako je za vjerovati vajnim prevodiocima to je bila omiljena psovka Shakespeareovih tragika. I meni je draga. Jednom ću o tome napisati esej.
No, vratimo se Kaći. Viñao sam je u meñuvremenu na raznim neformalnim javnim skupovima. I sve to zapravo više nije vrijedno spomena.
Znam da ne bi bilo slika, ne bi bilo sjećanja ni stihova o Kaći da je nisam ono jednom vidio kako plače.
48
Anuškina kći
Anuškina kći je već djevojka. Sve ima što treba čovjeku sa četkicom za zube u unutrašnjem džepu od ruksaka, uvijek spremnom, mada nikad dovoljno ambicioznom.
Anuškina kći je imala egzotično djetinjstvo. Ili barem godinu. Jedna godina je puno za jedno djetinjstvo. Ima ožiljak, jedva primjetan mali crveni friž ispod trećeg dugmeta na košulji, malo ulijevo.
Niko ga još nije vidio osim možda njena mama, Anuška. I ja, naravno, zatvorenih očiju.
Bolivija se preselila u Gornje Sitno. Sa svim svojim nadmorskim visinama, kišama, Montezumama i kokom.
Anuškina kći je već djevojka. Ja sam još dijete.
49
Priče iz davnine
Na kamenoj klupi šiparice iz crkvenog zbora treniraju za Uskrs. Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio. Ali to nema veze s Kranjčevićem. On je za njih samo lekcija iz hrvatskog.
Dječak što se igra u vodoskoku kaže drugom dječaku što se isto igra u vodoskoku: Možda ću sutra ovdje naći kornjaču. Nada umire posljednja.
Ne znam gdje ću leći noćas, zakasnio sam na zadnji avion via moje selo. Prolazeći kraj zadnjeg otvorenog štekata u mračnom gradu na trenutak sam zastao. Samo mi se učinilo da je to Ona.
50
Balkanski Grayhound
Svaka pjesma s vremenom postaje elegija.
Jorge Luis Borghes
Sjeta je ušla u sivi autobus. Svake večeri ga ona čeka tamo na mulu. Svaki put unese u njega svoju prigušenu bljutavonarančastu svjetlost.
Ne znam je li to prava riječ. Svijetlost. Sjeta je prava.
Svaki put isto priljubim glavu uz prljavo staklo, i izlazim vani kroz crvene niti u mojim očima umornim od gledanja kroz rešetke.
Iris nosi sa sobom svoju prijateljicu i svoju košaru iz koje bi svaki čas mogla iskočiti jedna upravo okupana sijamska mačka sa cijelom svojom familijom.
I dok ja čekam, ili još bolje, dok ja sanjam sijamske mačke, možda imaju krila kao krilati majmuni, Iris mi šalje jedan od svojih osmjeha tipa evo baš sad se pretvaram
51
u zvjezdanu prašinu.
Pokušavam biti iznenañen slučajnim susretom.
Znaš, Suri, svaki put kad odlazim iz Omiša ovim busom, hvata me neka sjeta. Sjećaš se... Znaš, Suri, pokušavam uvijek pronaći vedru stranu života, gledati svijet onim drugim očima, kako da ti kažem, kvragu...
Ma kužim te, Iris, samo treba imati puno drugih očiju. Ja imam samo jedan par polovnih sa crvenim nitima. Koristim ih samo u izuzetnim prilikama. Kad pokušavam biti vedar kažu mi da sam cinik, a kad hoću biti cinik kažu da me treba promatrati.
Živiš li još u krstarici, Iris. Krstarica me asocira na tebe. Imate nešto isto vas dvije.
Odselila sam, davno, ali to više nije važno, nego, znaš, mene na tebe podsjeća lokva. Sjećaš se kad si izletio iz ovog busa,
52
tri mjeseca nije padala kiša, nije bilo vode i nije bilo lokvi osim jedne baš tu.
Ti si izletio iz busa i ugazio u tu lokvu. Umirala sam od smija kako te okupalo.
Još jedna stanica pa izlazim. Iris, čuvaj se ružnih i starih... Ma hoću, ne brini. Ali znaš, Suri, svaki put kad se vozim ovim busom hvata me to...
Sivi autobus sa svojom uroñenom sjetom i zalutalom Iris nestaje u neonskoj izmaglici. Moj jedini par očiju zatvara se na trenutak dok stojim sam na raskršću. Osjećam se kao saobraćajni znak. Na meni piše Pazi, duhovi na cesti. Ne šljive me drajveri. Pokušavam biti iznenañen slučajnim susretom.
53
Dan ružnih žena
Danas je dan ružnih žena u autobusima javnog gradskog prijevoza.
One idu na Marjan, u Kappa tutama, na džoging. Bjesomučno čupajući obrve i ostale vitalne organe.
Ružne žene glume da se ne kuže u politiku i da znaju sve o rasnim psima.
Ružne žene misle da je svaki pogled koji im uputiš požudan. A one kao ne bi. Jer imaju kriterije.
Njihov sleng je neka vrsta kvaziležernog, kvaziintelektualnog govora. Trude se da budu iste kao i njihove ružne susjede.
Ružna žena je loše retuširana fotografija sa maturalne zabave. U Medenoj, pretpostavljam. Ona strašno voli reći: Znaš, jedna moja kolegica...
54
Me and Bobby McGee slobodni prijevod Krisa K.
Na putu do moje kuće živi jedan ružni pas, svaki put kad proñem on me prepadne. Na putu do moje kuće živi jedan ružni pas, ime mu je Planina ali ja ga zovem Bobby McGee.
Ti si samo skitnica, baš kao i ja, pa zašto onda urlaš čim me osjetiš. Bdiješ kad je pun mjesec, baš kao i ja, Pa zar nismo braća moj Bobby McGee.
Hej, zvijeri, stani malo, pokušaj pregovarati sa mnom. Priñi bliže, vidjećeš da nemam krvi ni kostiju. Hej, kučkin sine, budi pažljiv sa mojim jedinim levisicama. Pusti me da proñem o, Bobby McGee.
Ti si samo skitnica, baš kao i ja, pa zašto odmah urlaš čim me osjetiš. Bdiješ kad je pun mjesec, baš kao i ja, pa zar nismo braća moj Bobby McGee.
55
Prije kraja
Mezzosoprani što šetaju kaletama šoto braco sa lokalnim šampionima trešete. Pjesme što bodu oči. Mjesec u službi tajnih službi.
Majke brinu za čednost svojih kćeri, očevi za ponos sinova.
Klošari čekaju kišu, e da bi mogli pjevati. Sprema se tihi puč zrikavaca u najmanjem svijetu na svijetu.
Parangali bi da ne doñe zora, ribari bi da ne bude fajront, ribe bi se mrijestile. Tek nekoliko sekundi prije kraja ponoći.
I, što bi rekao Prevert, treba to naslikati.
56
Javi se
Nemoj zaboravit javit se Popi. On se vratio iz Ilijade, sada živi na Mertojaku. Sanja Pariz, pravi figurice od gipsa i ugljena, služi se bežičnim, telepatskim, dozlaboga primitivnim sistemom prijenosa misli na daljinu. Nemaš nikakav poseban razlog ali znaš da ti treba. On će već znati zašto.
57
Slučajno
Lou i ja vodimo New York conversation izgubljeni u zagrebačkom predgrañu.
Ni Lou ni ja nemamo pojma kako su njegov duh i moje tijelo zalutali u ovo potkrovlje u Bohinjskoj 9. Zašto se nismo sreli na Aljasci ili na Rtu Dobre nade.
Da mogu otkinuti fetu neba sa prozora i staviti je u džep svoje košulje ja bi bio svemir.
58
Cvrčak
Petnaest lavandera demonstriraju svoje umijeće na pola Bračkog kanala. Don Bože pjeva misu zadušnicu za njihovu godišnjicu. Misa se pjeva uz zvukove harfe. Sve se rimuje samo se jedna lavandera izgubila.
Pretvorila se u cvrčka. Slušam je kako cvrčkom cvrči na starom hrastu na pola Bračkog kanala.
I Walt Whitman će doći večeras. Krenuo je jutros biciklom iz Louisuianne da me posjeti. Ptice su mi javile. Pomoći će mi da završim more pjesama. Stavit ću ih sve u kutiju šibica a onda kutiju zakopati u vazu od razbijenog vodokotlića, pa će je moja mama zalivati svake večeri.
Prije nego što pofriga mladi sir i napravi salatu od poma i jaja na španjolski.
Barem još po sedam puta moramo umrijeti svih šestoro dok ne postanemo jedno. Platit ću don Boži sedam misa zadušnica.
Zove me cvrčak lavandera da joj vratim notu što je iz njegove kajdanke ispala u moju bradu.
59
Vila Plevna Popi
Htio sam napisati himnu svim onim zločestim gusarima iz crtanih romana. Gusarima što nose crni povez umjesto desnog oka, kuku upitnik umjesto ruke i drvenu nogu.
Ne znam zašto drvene noge bude u meni porive lutalice. Možda svaka od njih ima svog Moby Dicka.
I tako jednog smeñeg listopadnog jutra, vraćajući se neobavljena posla sa biroa za nezaposlene prolazim kraj oronule kuće sa vrtom koji to više nije, nakrivljenim natpisom iznad vrata, i balkonom od drvenih nogu.
Sjećam se da su nekad kraj kuće prolazili vlakovi. Ljudima što žive u kućama pored pruge vlakovi su kao otkucaji sata. Vremena koja prolaze ne donose ništa novo. Samo remete snove.
Uhvatio sam sebe tog jutra kako pogledom tražim velikog bijelog kita u vrtu Vile Plevne. Preko puta Matičnog ureda.
60
Ako ne doñe oseka
Dobri čovječe, otiñi do obližnje samoposluge, kupi si čips i čokoladno mlijeko. Pazi da ne ugaziš u govno kad budeš prolazio kraj telefonske govornice.
Zatim prošetaj plažom u pravcu ušća. Doći ćeš do visoke bijele ograde. Preskočiš li je ući ćeš u carstvo tišine. Niko pametan ne dolazi ovdje po mraku dan poslije Božića.
Dobri čovječe, bilo bi dobro da poneseš sa sobom Whitmana i jastuk za guzu. Klupe su od kamena. Kandalaberi ne rade ali nije važno, osloni se na mjesec ako ga imaš.
Čekaj da doñe oseka. U meñuvremenu pokušaj prepoznati siluetu barke na drugoj strani uvale. Sjeti se da ti je ta barka jednom davno bila bračna postelja.
Dobri čovječe, pažljivo slušaj otkucaje
61
starog sata na crkvi.
Nema veze što znaš da je sedma ura. Čekaj da doñe oseka. Moraš imati strpljenja, prije ili kasnije ona će sigurno doći. Te takozvane prirodne pojave su čudne, dolaze kad već počmeš gubiti nadu.
Dobri čovječe, svakih pola sata prošetaj, popuši cigaretu, pronañi psa čuvara i popričaj s njim.
Kad ti bude dosta vrati se istim putem natrag.
62
Boca
U njoj čuvam nespojive dijelove kemijskih olovki, botune sa proširenim venama, istrošene kolutove selotejpa i bivše šterike.
Pogled mi odluta prema boci tek sporadično, dok pred bijelim papirom meditiram... Tu mudru riječ upotrebljavam kad ne želim reći da ni o čemu ne razmišljam.
U dijelu svemira omeñenom tvrdim staklom i šupljim plastičnim poklopcem proveo je svoje posljednje uzničke dane moj prijatelj Jakiša. Pauk sa žutim i crnim prugama. Jedini člankonožac u mojem životu. Prošlo je sedam godina od njegove mučeničke smrti.
Ja sam Jakišu volio strasno, sadistički. Jedini način da ga posjedujem potpuno bio je da ga držim zatvorenog u boci. On se nije mogao pomiriti sa takvom odlukom. Nakon nekog vremena počeo je, demonstrativno, štrajkati glañu. I to ga je koštalo glave.
63
Njegovo posljednje počivalište, skupa sa kostima slijepljenim negdje na dnu za staklo, stoji još uvijek u mojoj sobi. Povjesna je nepravda, donekle, ispravljena. Jakiša je jedini habsburški pauk koji ima kakav takav spomenik.
64
Skupljači olovnih vojnika
Isključeni iz metabolizma civilizacije. Zaključani u svoje nebeske laboratorije, kao rijetki leptiri, stisnuti pribadačama izmeñu listova herbarija. Svjedoci vremena. Tumači života kojeg su se odrekli.
Iza njih ostaju milijuni formula, genijalnih u svojoj ovozemaljskoj beznačajnosti. Bilješke pisane nerazumljivim rukopisom sa zvjezdicama naznačenim fusnotama koje nitko neće čitati.
Njihovi nezahvalni učenici. Plemenita zrnca prašine. Licemjerni nekrolozi. Tračak svjetla i sumnje.
65
Ljudi dobri
Ljudi dobri, ljudi me gledaju, čude se sanjaru što pije čaj, već treći put, i gleda kroz prozor zaboravljene kavane na uglu.
Ljudi dobri, pitali bi ali se boje da me ne uvrijede.
Ljudi dobri nude mi piće, pričali bi da ih nije strah mog notesa. Na njemu sasvim slučajno piše Slobodna Dalmacija.
Ljudi dobri šute, da nisu dobri mislili bi da sam doušnik.
Ljudi dobri, kad bi znali, samo bi se nasmijali dobrodušno, kad bi znali, ljudi dobri.
66
Ovaj grad
Pitaš me što radim u ovom gradu. Koga čekam. Zašto ne primjećujem da pada kiša dok mi se kapi slivaju niz lice. Ne znam odgovor, prijatelju. Ali znam da ima samo jedno mjesto na kojem se može naći. Ovaj grad.
Pitaš me za zlatni kalež što su ga davno ukrali neki gusari. Rekao im je veliki crni mag neka je proklet ko ovdje živi a onaj ko ode neka ne zna što ga čeka.
Ti idi, prijatelju, za tvojim tračkom svjetla neizvjesnosti. Ja to ne mogu. Veliki me je mag osudio na tumaranje. Koji mi je gusar okrutni ostavio u amanet dušu. Samo mi ovaj grad može otkriti tajnu.
Pitaš me jesam li susreo tvoje priviñenje, djevojku u crvenom kaputu. Patim li od manije proganjanja. Osjećam li kako me gledaju kroz zatvorene škure dok kapi kiše padaju sa oluka na moj vrat.
Nekakve oči vidim kroz tu kišu ali, ne mogu ti odgovoriti, prijatelju. Ovaj grad čuva tajnu. Čuva tajnu ovaj grad.
67
Macondo
Na bevandu smo u Joskana došli ja i Garcia Marqes. Nismo ništa govorili. Pozdravili smo se bešumno dizanjem čaše dva prsta iznad površine stola.
Frikovi za šankom su kužili da imam fino društvo. Šutke su jedan drugoga upozoravali da se treba ponašati uljudno i dostojanstveno. Ma što to značilo.
Garcia ih je čitao kroz oblak dima. I smješkao se. Imao sam osjećaj da je zadovoljan zatečenim stanjem.
Konobar me zamolio kad sam odlazio, šapatom, da mu se pomognem sjetiti odakle mu je poznat taj starac.
Pa... Ne znam kad ni koliko često, ali, dolazio je on i prije. Jer, kako bi inače izmislio Macondo.
68
Uspavanka za umornog odlazim
Ja ponekad poželim da napustim sva mjesta. Ionako se ništa novog ne može doživjeti. Samo se tu i tamo može poneki fragment sna ponoviti u stvarnosti. A to isto spada u prošlost.
Otkazujem sve priželjkivane slučajne susrete. Oni su ionako već proživljeni, stotine puta otvorenih očiju odsanjani, i stvarno nema smisla da ih stvarnost imitira.
Čitav život se može staviti u jedan san i nije važno što će biti poslije. Sve što se treba dogoditi dogodilo se u tom snu.
Zato odgañam do daljnjeg sve planove. Ne zanima me budućnost. Sve što želim ja mogu sanjati.
69
Oluja
Dok tražim izlaz na cestu prema Gexu u potrazi za ostavštinom Jacquesa Brela.
Moja Bicikla je u mislima odlutala svojoj sestri iz Tršćanskog zaljeva, čija me vlasnica, stara talijanka, svojom štakom uputila na krivi put za Duino.
Gledam nebo. Vještica. Šalje nam s juga nevrijeme.
70
Balada o pokojnom Tovaru T. kokoše će osvojiti svijet
Postoji priča o magarcu i mandolini i osim što je glupa priča je i izmišljena. Ali protagonisti su stvarni. I mandolina, i Džokej, i Tovar.
Čitava priča se sastoji od jedne proste rečenice u kojoj Džokej jaši na Tovaru. Rečenica je proširena Mandolinom koju Džokej svira dok jaši.
U integralnom obliku priča, dakle, glasi: Džokej jaši na Tovaru i svira na Mandolini. Priča nema poantu.
Još uvijek žive Mandolina i Džokej, Mandolina više nego Džokej. Žive zajedno u slozi i ljubavi. Mandolini ponekad pukne žica i Džokej joj kupi novu u Fotomuzikalijama kraj peškarije.
Džokeju ponekad pukne žica, ali druge nema. Ni u Fotomuzikalijama, ni na peškariji.
Tovar više nije meñu nama. Završio je svoj životni put u nekoj talijanskoj klaonici. Reinkarnirao je u jeftinu mortadelu
71
a cijelog je života bio vegetarijanac.
Uvijek je slušao Džokeja, čak i kad je bilo očito da dotični nije u pravu. Bunio se rijetko, a i tada bi na kraju, kao pametniji, uvijek popustio.
Džokeja je volio više od Mandoline. Zapravo uopće nije bio muzikalan. Od svih čula imao je samo šesto.
Znao je sve poljske puteve. Čak i one koje nije znao Džokej, One koji su već bili zarasli u drače i najstariji stanovnici sela su ih davno zaboravili.
Kad malo bolje razmislim njega je, ustvari, zajebala evolucija. Nekim čudnim sticajem okolnosti je postao Tovar, a trebao je biti golub pismonoša.
Niko ne plače kad krepa Tovar. I kad svi Tovari izumru neće se poremetiti ravnoteža u prirodi. Kad izumru lisice kokoše će osvojiti svijet.
Kad nestane mungosa zmije će napraviti
72
demografsku eksploziju na svim meridijanima.
Kad crknu Tovari, nikom ništa. Izija vuk Tovara.
A Džokej još uvijek svira na Mandolini. Samo za sebe i za Mandolinu.
Kad malo bolje razmislim njega je, ustvari, zajebala evolucija. Nekim čudnim sticajem okolnosti je postao Tovar, a trebao je biti golub pismonoša.
73
vjerujem u vještice
74
Pjesma o žutom kompresoru
Ne volim kad me prekidaju dok marendajem. U mojoj baraci kraljevskoj palači. Ne volim kad mi telefoniraju dok marendajem. Zaviruju u moj lonac konzervu. Čude se mom tanjuru za salatu poklopcu od konzerve, mom nožu otvaraču za konzerve. Nije im bistro kako funkcionira moj radio na baterije sa milijardu žica okolo.
Pitaju je li mi vruće, i je li teško majstore, i kad mi dolazi smjena, i ima li u Tugarima trišanja, a već je skoro jesen, i lipo ti stoji brada, i šta ono ti studiraš, i koliko još... I puno još besmislenih glupih kurtoaznih pitanja.
Dok ja, glumeći spokojnost pretvaram pomu u sunčani sat i vrškom noža tjeram malog bijelog crva sa fete sira, osuñujući ga tako na polaganu, ali sigurnu smrt od gladi. Hay, man, it is just fighthing for survival.
75
Kome ja to govorim? Zašto blejiš u mene, zabezeknuta spodobo sa velikim ušima i pokvarenim zubima. Pokupi svoj aparat za autogeno zavarivanje, uključi se u struju zajedno sa njim i ne gazi mi po očima. Drugi put si kupi cigarete. Nemam živaca, posebno kad marendajem.
Misliš da možeš uzurpirati moju kraljevsku usamljenost zato što si mi sinoć zatrubio iz svog polovnog stojadina, ponosan na svoju dobrodržeću tridesetosmogodišnju ženu, uzornu radnicu lokalne trikotaže i majku dvoje, po svoj prilici nenadarene djece.
Dok sam ja totalno nezainteresiran sjedio u pitaru od palme razmišljajući o neadekvatnosti čuvanja piva na sobnoj temperaturi.
Nemoj me dirati dok marendajem, jer ja sam kralj ove barake. Uzmi tu prokletu cigaretu. Uzmi čitavu kutiju i nosi se.
Idi varit svoje rešetke.
76
Idi pravit blizance. Idi na svoj topli obrok. Idi u Etiopiju.
Ja ne želim nikog kraj sebe dok marendajem. U stvaralačkom zanosu. Sam, u ovoj baraci. Čuvar ove barake i žutog kompresora i šahte za vodu za pravit bevandu.
77
Zapis iz Z.
Inkvizitori stražare ispred sabora, ne obraćaju pažnju na vještice što prolijeću. Dvadeseti je vijek, kažu nam satovi.
Pankeri pale svijeće na Kamenitim vratima. Eksponati hodaju ispod zastava na tri kvarta koplja. Jučer je bio dan žalosti, a sutra je praznik. Kako to prazno zvuči.
Danas je počeo vijek u kojem stari mangupi ne njeguju svijetle tradicije. Sve se svodi na puko evociranje uspomena. Ispali se tim povodom počasni plotun, ali to je, fakat, pucanje u zrak.
Vraćam se Blatu da pozdravim Tinovu kapu.
Jednom će Tin pokretom starog šarmera vratiti kapu na njeno mjesto, sići sa slike i doći polako do mog stola.
78
Reći će Zdravo, Suri, oš popit štagod.
Pričat ćemo o pokladnim svečanostima u zabiokovskim vukojebinama.
79
Bivša Ulica Rina Baučića
Mrak od greze tinte. Obitavalište malodušnih neupotrebljivih karikaturista. Svoju nesreću ismijavaju. Tuñu sreću banaliziraju.
Grad paučine i izlizanih stijena. Neke spodobe plaze ispod njega. Neke prikaze lebde iznad njega.
Ja sam čas sa jednima, čas sa drugima. Nikad izmeñu.
80
A, što bi ti rekao, Sal ili Šizofrenična sjena na neonskoj mjesečini
Razgovori sa ljudima čiji sam prijatelj a oni nisu moji obično se sastoje samo od uvoda i, eventualno, poziva na piće.
Obično prihvaćam, kažem evo malo šta ću... Poslije toga se uvod nastavlja i traje do kraja čaše u vidu monologa. Ja sam onaj koji šuti, odsutno klimam glavom sa facom dragog slušaoca. Sve dok ne primjetim da je čaša prazna.
Onda čekam priliku da moj sugovornik napravi tajm aut. Kažem čuj stari, odoh ja, čekaju me vani.
Sal, ja, ja se ne sjećam da sam ikad imao krila. I da ih imam ne znam šta bi s njima. Zanimljivo kako su stvari pravilno rasporeñene na ovom svijetu.
81
Znanac iz prve strofe me još uvijek prati pogledom. Nisam u stanju prepričati njegov monolog. Vani me, naravno, ne čeka nitko. Lagao sam.
Bilo bi divno, Sal, da naiñeš onako, da se provozamo do Bermudskog trokuta, da se popnemo na Triglav, da odjezdimo u tri...
Ne znam koji je dan ni sedmica, u kojoj smjeni radi Dežurna medicinska sestra. Jedini čovjek koji bi me sada mogao slušati. Ona ima dušu kao Mahatma.
Sal, ja ti nikad neću oprostiti što nisi napisao roman o svojoj tetki iz New Yorka. Izmislio si tu tetku da bi popunio prazninu.
Svega dvije, tri rečenice meni je bilo dovoljno da shvatim.
82
Tvoja bi nedovršena tetka, Sal, da je postojala bila divna žena.
Ima li načina da zavaram svoju šizofreničnu sjenu na neonskoj mjesečini. U ludnicama postoje sobe za Napoleone i Elvise, za neandertalce i pse, za tužne vrbe i kose tornjeve. Sobe za Don Quijote još nisu otvorene. Ako i jesu zjape prazne. Pacijenti su neuhvatljivi.
Vidio sam tvoju sliku u novinama, u kariranoj košulji, sa bocom piva... Ti me uopće ne slušaš, Sal. Vjerovatno zato što si mrtav već dvadeset i jednu godinu.
Ima li načina da zavaram šizofreničnu sjenu na neonskoj mjesečini...
83
Pazi sad
Hej! Bili smo ovdje već ima po ure. Pili smo malo Ožujsko isprid Bobisa, siti se. Onda smo išli Rivon, pa kroz Marmontovu. Slušaj ovo! Na svakoj ćoši smo skretali udesno, a učinili smo puno ćoša. Znaš da je enterokut kojemu en teži u beskonačno po definiciji krug. Aproksimativno. Znači, išli smo po krugu. I vratili se na isto misto. Aproksimativno. Kužiš? Dokazali smo da je Zemlja okrugla, eksperimentalno, za po ure. Mageljana su izili ljudožderi prije nego šta je uspija učinit cili ñir. Vidiš, šta ti je tehnika. Ej, stani, ima još! Konstatirali smo već da smo na svakoj ćoši skretali udesno. Dokazali smo da je Zemlja okrugla, a dokazali smo da, evidentno, ima i ćoše. Pa mi smo genijalci. Čuj, amo na još po jedno pivo. Nemaš love Jebi ga, pit ćemo popola.
84
Ljudi čitaju
Ljudi čitaju. U čekaonicama, u slušaonicama u parkovima.
Neki čitaju Vrući Kaj.
Neki čitaju kuhano vino.
Neki čitaju Marquesa.
Neki čitaju misli.
Neki čitaju HIH.
Neki gledaju slike.
85
Formular
Formular sa mojim službenim nazivom, adresom i registarskim brojem stoji na stolu uspješnog i cijenjenog duhovnog invalida.
On lista fasciklu tražeći u njoj dlake iz mog jajeta. Kada ih pronañe dovoljno staviće svoj cijenjeni autogram na formular i upozoriti me da sam se ovaj put provukao kroz ušicu igle uprkos propustima. Zahvaljujući njegovom razumijevanju.
A onda će zazvoniti telefon, on će nastaviti svoja beskrajna razglabanja od kapitalnog značaja za razvoj nedovoljno razvijenih dijelova sistema, kao i sveobuhvatnog djelovanja sistema kao cjeline.
Ja ću se lagano iskrasti iz kancelarije, hodajući natraške pažljivo, da ga ne ometam. Prije nego što zatvorim vrata klimnut ću glavom lagano u znak pozdrava i ispariti.
86
Apsurd
Roñeni u pogrešnom vremenu. Osuñeni na usamljenost. Okruženi glupošću. Oni prolaze kroz svijet sa svojim aureolama što izazivaju neku mješavinu zavisti i podsmjeha. Univerzalni redikuli.
Roñeni u pogrešnom vremenu, jer svako bi bilo i prerano i prekasno, oni su suviše blizu saznanju da ih svijet u kojem egzistiraju ne zaslužuje. I da tom svijetu nije ni potrebna njihova istina.
Blago siromašnima duhom. Oni već stoljećima vladaju ovom Zemljom a kažu da je i kraljevstvo nebesko njihovo.
87
Igra riječi
Grbavi kitovi. Ruski židovi. Sindikati solidarnosti. Dinamo iz Vinkovaca.
Ciparski Grci. Nilski konji. Etiopija.
Konjske zaprege. Paški sir. Bijeli medvjedi. Kolibriji.
Jugo četrdeset pet. Agrokoka. Indijanci.
Bob Geldof. Radnički iz Niša. Kurve iz Sent Paulija. Jadranske željezare.
Planktoni. Crnci. Materinji jezici.
Al Fatah. Pingvini. Prosvjetni radnici. Pančićeve omorike.
Ekolozi. Rudari. Opančari.
88
Čudnovati kljunaši. Nesiti. Jehovini svjedoci. Nosorog.
Ulični svirači. Toreadori. Penzioneri.
Otoci. Metuzalemi.
Bore se za opstanak.
89
Pop i učiteljica
Čemu služe znanja koja nisu oplemenila ljudske duše.
Čitave su biblioteke spaljivane na lomačama koje su trebale biti simboli revolucija.
Nikad nisam čuo da je izbio požar u arhivu neke tajne službe.
Žali bože truda onih što smo ih zvali genijima. Tako su mnogo učinili za čovječanstvo a tako malo za Čovjeka.
90
A, što bi ti rekao, Sal
Postoji li mogućnost izbora, Sal, kad se čovjek nañe u onoj praznini izmeñu dvaju življenja. Hoće li bogovi dati da biramo oblik i vrijeme naše slijedeće inkarnacije.
Kažu popovi da to treba nečim zaslužiti. Ali zaboga, Sal, nije ovo vrijeme Samaritanaca.
Ljudi su blindirali duše. Svijetom vladaju dvije posvećene kaste. U jednoj su bogati licemjeri, oni sebe zovu Sponzori. U drugoj su licemjeri entuzijasti što žive u šupcima onih prvih.
Svi ostali su nedodirljivi i obično su u nedoumici. Teško je biti kozmopolit jer svijet je teško voljeti, a ne daju ti da si patriot ako ne znaš mrziti dovoljno.
Ne smiješ zaboraviti da mi imamo svoju misiju, Sal. Hodati. Gledati. Ćutjeti. Naša je sveta dužnost i jedino bogatstvo.
91
Večeras sam, šetajući svog duha neonskom maglom Ilice, shvatio da Zemlja nije lopta nego šuplji bakreni toroid.
Sal, još uvijek znam nositi vizije.
92
Jahači
Gospodo, moram li gledati vaše reklame? Instant kava, deterdženti bez fosfata, novokomponirana narodna muzika. Zašto ne bi stavili planetu u duboko zamrzavanje pa napravili jednu od plastike i finog bezdrvnog papira u bojama ugodnim oku, lako prenosivu i jednostavnu za rukovanje. Pogodnu za sve vrste manipulacija, u milijardu primjeraka. Bio bi to pun pogodak.
Gospodo, nevini dječaci gledaju izloge vaših kioska. Zašto ih ne pustite da sami otkriju kako izgleda unutrašnjost žene. Lutke od sintetičkog mesa ionako ne pomažu.
Gospodo, znate li da klinci iz doma za greškom nastale klince ne znaju za galeba Jonathana. Morski psi su im najdraže ptice, a posebno Ralje Tri. Ni Djeda Mrazove više ne kontaju za svoje prijatelje.
Gospodo, moram li slušati vaše govore. Demagogija u čaši sode. Govno umotano u zastavu. Vaše riječi otruju više duša nego što meci vaših vojnika ubiju tijela.
93
Jahači duhovne apokalipse siju bezbojnu tintu zaborava, lažnog sjaja i lošeg ukusa.
Gospodo, ja hoću svoj dio poreza na šund.
94
.
Oni su ti koji . Ako ja pravilno shvaćam smisao riječi . Bolje rečeno ako već nisam indoktriniran njihovim . Piše u novinama da je otrovna podstranska salata, da je otrovana neka žena u Duilovu, da je Lupino peder i da će biti izbori.
95
Science Fiction
Teško je jesti govna, a nemati viziju.
Alen Ginsberg
Rješavamo svjetske probleme u noćnim razgovorima sa probisvjetima. Filozofija kao sedativ. Kad već gubimo vjeru. Pričom o globalnom sranju tjeramo svoje privatne zle duhove. Gledamo futuristički na stvari, premda ne sudjelujemo u ostvarenom science fictionu.
Vraćamo se korjenima našeg tobožnjeg optimizma. Smanjujemo entropiju svemira putujući bez voznog reda vremeplovom prema natrag. Meditacija. Suicid. Poligamija. Sve smo to već probali.
Zabranjeno je biti bivši globtroter. Položili smo prisegu i nema skidanja. Iako širimo defetizam. Smrdi nam iz ušiju. Slušamo muziku našeg odrastanja. Vraćamo se u vrijeme kad smo se znali nadati i krećemo ispočetka.
Još jednu rundu. Rekapitulacija života. Još imamo pravo na prefiks u prvoj riječi predposljednjeg stiha.
96
Moji vršnjaci
Ljudi ispranih mozgova ispiru nam mozgove. Patološki osvetnici na prvim linijama. Nesuñeni predsjednici, čvrste ruke, leže pod kavanskim stolovima sa značajno podignutim kažiprstima. Bezočni dobročinitelji pljačkaju po skladištima. Neuredne žene bauljaju po autokampovima. Izumitelji etike preseravaju se na javnim tribinama. Zloćudni tumori na zemljopisnim kartama.
Svoje vršnjake prepoznajem po staklenim pogledima uprtim u nigdje. Nije moguće odrediti koliko imaju godina. Premladi za memoare, prestari za revolucije.
Nisu na frontu jer imaju potvrde od psihijatra.
Nisu na faksu, prepametni su za to.
Nisu u braku jer nisu bili u stanju snositi posljedice.
Nisu u Europi jer za njihove vize nema tko garantirati.
Na mitinge se ne pale. Pun im je kufer bolje budućnosti.
Pitaju se hoće li u njihovim životima ikada početi sadašnjost.
97
Mačke
Mačke imaju sedam života. Ljudi samo jedan.
Može li to biti opravdanje za sve naše egoizme.
98
Ptice
Mlado od patke, mlado od lešinara, mlado od galeba i mlado od labuda. Svi su isti. svi su ružno pače.
Mama od patke, mama od lešinara, mama od galeba i mama od labuda. Je ista mama. Zove se kokoš.
Tata od patke, tata od lešinara, tata od galeba i tata od labuda. Jedan je tata. Pernato govno.
99
Laste
Sedam tisuća i petsto trinaesta lasta čini proljeće. Sedam tisuća i petsto dvanaest lasta će se smrznuti ako ona ne doñe na vrijeme.
Tada brojanje počima iznova.
Prva. Druga. Treća.
Jer mrtve laste se ne računaju.
Deseta... Trideseta... Osamdeset i deveta...
One ne pjevaju, i ne seru po prolaznicima.
Tristo trideset druga... Osamsto četvrta... Tisuću šesto devedeset osma...
I ne znaju što je trofazna struja.
Sedam tisuća petsto prva. Sedam tisuća petsto druga...
P.S. Zima se još jednom ponavlja ako sedam tisuća i petsto trinaesta lasta zajebe stvar.
100
Grobari
Ljudi što tucaju kamen su ili zatvorenici ili umjetnici.
Oni koji imaju sreće i strpljenja pa od toga nešto uštede, postaju grobari.
101
A, što bi ti rekao, Sal
Oprosti mi što sam te zaboravio, Sal. Nisam otvarao vrata kad si zvonio u liku poštara.
Oprosti što sam te zaobilazio hladno kad bi mi stao na put u liku ferala.
Oprosti što sam gasio radio kad si slao poruke u liku zalutalog telegrafiste negdje na srednjem valu, dok sam u mraku bježao sa sata servisnih informacija profesora mrtvozorničke algebre. Neosjetljiv sam na brojke, Sal.
Vjerovao sam ljudima. Živim i sujetnim, za razliku od tebe, Sal. Uvijek spremnim da zloupotrebe moje povjerenje. Da mi bace u lice slabosti otkrivene u jednom neopreznom trenutku iskrenosti.
Izgubio sam negdje svoj plašt, Sal. Instinkt koji me branio od onih koje volim.
Kad bi ja, ne daj bože, nešto ružno mislio o tebi, ne bi to nikom rekao. Pokušao bi naći način da ti to u dva oka saopćim. Moja dva oka, Sal. Ti ih nemaš.
102
Naučio sam da duhovi, kao i ljudi, imaju svoje male sujete. Uostalom, ti to znaš bolje od mene.
103
Poziv
Tonem u svijet krutog racia. Svijet šah. Svijet ravnih ogledala. Bez bježanja u misli. Nema gline. Nema pijeska. Nema krvi.
Njegove kandže me grabe, izmičem se, bježim u stihove. Tražim svoj full moon. Vjerujem u vještice. Razapet izmeñu ljubavi prošlih i ljubavi bez vremena.
Kao mjehur ću se, od sapunice, rasprsnuti ponesen vizijom svojega poziva. Pločice u mozaiku života htjele bi biti život sam. Nema mira. Nema soli. Nema sna.
Pauk sam u vlastitu mrežu uhvaćen. Željama velikim i vjerom stvorenu. Za duh pretešku i tijelo krhko.
104
ne okreći se sjeno
105
Jednom, kad više ne budem
Jednom kad više ne budem. Kad završim svoju misiju. Kad izmolim svoju pokoru. Kad se izliječim od ambicija. Budit ću se u ovim jutrima. Ovim mamurlucima.
Jednom kad dovršim svoj toranj od šibica. Kad me ruke više ne budu slušale. Kad me izdaju moji i ja izdam njih. Kad ne budem više morao lagati.
Doći ću ponovo ovdje. Napisati svoj roman o anñelima.
106
Umjesto posvete
Dok pišem stih ja znam da znam da sam sam. A treba znati biti. Sam. Samoća je poezija.
Radost treba znati dijeliti. Sreća je sreća samo kad je imaš sa nekim još.
Tugu ne možeš. Dijeliti. Ona je tvoja samo kad je samo tvoja. Moraš je čuvati.
Ima jedno selo u Kini gdje sinovi vode svoje očeve u planinu, Tibet, kad osjete da im se bliži zadnji čas. Ostavljaju ih tako same u dolini smrti. U visini smrti. Kao Tibet je veliko njihovo poštovanje spram samoće, spram življenja.
A onaj rahitični vojnik što maršira užarenim drumom ka Mitrovici Kosovskoj pod punom ratnom opremom, što sanja umornu Lorkinu kobilu iz razloga sasvim prozaičnih.…
107
Važno je znati kuda ideš, čak i kad znaš da tamo nikad nećeš stići. Svi mi imamo neke svoje Cordobe.
I taj umorni vojnik, što, u potocima znoja, u sebi psuje milu mater militarističku starijem vodniku prve klase Miroljubu M.. Nije njemu što leña pucaju i što ritam marša nije ritam palca njegove lijeve noge, nije što je daleko od svega što može u riječ daleko stati.
Pjesma ga ubija. Pjesma što njegova nije a pjevat mora se. Koračnica što krade njegovu šutnju. Samoću njegovu.
Jer samoća je njegova poezija. Dok sanja stihove on zna da zna da je sam. Da mu niko ništa ne može.
108
Povratak
Osjeti veličinu blijedila grada. Rat ovdje nije ništa promijenio. Uporni ribari na mostu sa svojim očima od bure. Ana još uvijek prodaje čaj lažni u crnini za umrlom željom, svojih pola godine bijelog svijeta.
Pronañi trunku ljepote u mrtvilu, u rahitičnoj stolici umornog ratnika u mitraljeskom gnijezdu, ukradenoj sa štekata uvijek praznog društvenog restorana.
Otvorio ga je davno neki budža govoreći o tekovinama i putu u prosperitet, otvaranju prema istoku, zapadu, sjeveroistoku, sjeverojugu i tradicionalnom poljičkom gostoprimstvu.
Ne bi želio da ispadnem pretenciozan, ali ovo što pišem je povijest. Doduše malo nesreñena.
Trunku ljepote pronañi u prepoznavanju prepoznavanju ponavljanja ponavljanja povijesti povijesti kamena kamena oblutka oblutka na izrovanom trotoaru ispred policijske stanice.
Prepoznaj oblutak umrljan motornim uljem. Prepoznaj oblutak brata blizanca tisuća prljavih oblutaka iz tisuća šupljih ulica.
109
To je baš taj. Što je slušao skladno sročene psovke glomaznog pelavog plavog pandura. Pokušaj prepričati njegove istine, zbunjene, samom sebi na putu preko mosta.
Pozdravi ribičeve oči, jedino što mu možeš vidjeti ispod tople vunene kape. Prepoznaj ga po očima. Budi siguran da se ponavlja i on, brat blizanac svih tužnih ribiča. Uvijek je jedan dežuran na mostu kad je bura. Mora biti nekog kad je bura, nekog od sedamdeset milijuna ribiča, istih. Nikad ništa nisu ulovili.
Prepoznaj trunku ljepote u krugu kojim nas gazi vrijeme. Beskrajno ponavljanje. Prepoznaj beskrajno ponavljanje padanja pijanih propuva. Padanja pijanih propuva.
Prolazi moje vrijeme. Kuca moj sat...
110
Uspavanka za umornog dani
Da znam rekao bi ti kada je bilo jučer. Za mene teče vrijeme na refule. Žvere su mi krila vjetrenjače. Ni zupčanici, ni zvončići, ni ptice na federe, ne pomažu mi da se snañem. Samo dobar vjetar.
Može biti i jugo i bura, može biti i toplo i hladno, samo dobar vjetar. Može biti i unaprijed i unatrag, čas brzo, čas polako, samo da je vjetar.
Ko je izmislio kalendare? Dani ionako ne idu po redu, utorak se isuviše često ponavlja.
111
Ivanjska noć u narančastoj zoni obična ratna pjesma
U jeku dugotrajnih pregovora sa kišnim oblacima sjetio sam se riječi moje pokojne babe. Oni se najviše plaše, govorila je, žeravice i zaviza od kotlenice. Oblaci su sada daleko iza Svilaje.
Sjećam se stihova koje sam u ovom istom selu napisao u vrijeme kad mu stanovnici nisu razlikovali zvukove traktora i mitraljeza. Vratit ću se, rekoh tada, ovim jutrima i ovim mamurlucima. Nisam slutio da ću se morati vratiti idilu braniti od idolopoklonstva.
Krave su neobično kasno omamljujućim jazzom svojih zvona obznanile povratak kućama. Na pašnjacima je danas bio miting povodom otvaranja sezone ljubavi krava prema kravama. Selo vonja po prčevini.
Evociram uspomene na legendarnog truškog jarca jebača, zvali smo ga Arhiepiskop Makarios jer je bio isti on.
Molim očenaš za njegovu dušu gurajući svojom vojničkom čizmom konzervu jarećeg gulaša koju sam upravo večerao. Nekakva se gradela ćute u zraku
112
i jedna zalutala plava riba.
Lagano plivam tragom njihova mirisa nadajući se gozbi. Boca mi se vina priviña, sutra je Ivan Cvitnjak, moj imendan, a moji imenjaci krijesnice ne mare noćas za zamračenje.
Jedna od onih prskalica što neuvjerljivo glume zvijezde označava početak vatrometa. Vidim zvijezde kako padaju a ne vidim duše koje odlaze u raj. Napamet znam partituru. Još jedna svijetleća raketa i napokon tišina. Čuje se samo zavijanje nepovjerljivih pasa.
Mislim na prijatelja tamo iza brda jednog hipika što je sanjao Ankor Wat a vidio Čavoglave. U svoj ratni dnevnik zapisujem: Do skorog viñenja, moji strahovi.
Lokalno stanovništvo me zaobilazi. Tim ljudima nikada ništa nisu mogle ni puške ni bombe ni mačevi. Plaše se jedino papira i olovke.
Okrenem se prema dolini i čudesan prizor mi se ukaže pred očima. Vatre gore u čast svetog Ivana. Svakog časa novi krijesovi niču iz sumraka. Vatre gore u čast sutrašnjeg dana.
113
Plamena dolina nade sa stotinu očiju kazuje mi u pero svoju poruku. Sutra postoji dok ima vjere, dok ima vatre život se ovdje neće ugasiti.
Stavljam na dlan crva sa baterijskom lampom i vraćam se selu. Starice sjede kraj vatre i prebiru po krunici. Zaželi štogod, sinko, i priskoči plamen. Skupljam sve svoje želje u jednu vatru, zatvaram oči i skačem... Starice za mnom pjevaju.
Od Ivana do Ive da me noge ne bole...
114
Uspavanka za umornog time-out
Ne okreći se sjeno.
Ovo je posljednja prilika da zbunimo pisce sviju povijesti.
115
Odlazim
Odlazim, a komade duše što sam ih posijao ne mogu ponijeti sa sobom.
Oni će mi s vremenom postati, živom, nadgrobni spomenici. Na kojima će trave biti sve više a cvijetova sve manje.
U mojim grudima nije srce, nego pakleni stroj navijen na nevidljivu nit. Jedan njen kraj je zavezan za svjetionik na Punti.
Kad odem dovoljno daleko nit će se rastegnit i stvar će puknit.
116
Grunfu s ljubavlju i poštovanjem
Tko leti, vrijedi. Tko ne leti, ne vrijedi. Tko vrijedi, leti.
Tko leti visoko taj pada nisko. No, unatoč toj nepobitnoj fizikalnoj istini, kad već letim, ako sam u situaciji da biram, ja letim visoko.
Jerbo, tko leti nisko taj udre u brdo i doñe mu na isto. A kad visoko letiš onda bar znaš da si letio.
Osim toga, tko nisko leti, taj mora izvodit lupinge, akrobacije i razne kerefeke.
Pa ipak, tko visoko leti taj je veći manga.
Jerbo, više vidi a manje se zajebaje.
117
Mojim prijateljima nije lako hodati po meridijanu
Ima jedna čeljad što me ima rado. Čudaci. Samo žele znati da jesam. Dalje je lako. Treba imati povjerenja u starog mačka. I to je dobro.
Traže da se tu i tamo pojavim i kažem bilo što. Nije nužno. Nisam ih naučio na učestalost. Baš.
Ako me nema, ne primjećuju. Nisu navikli na uredan život. I to je dobro.
Zbog njih vrijedi živjeti. I umrijeti kad je fakat. Nije važno kojim redosljedom. Za jedno i drugo oni su dovoljno jak razlog. Nema u tome nikakve patetike. Prijatelju. I to je dobro.
118
Sanjao sam
Sanjao sam da me probudilo srce. Zavukao sam ruku pod košulju da ga smirim, kad sam je izvadio bila je krvava.
Kad god umrem, možda to bude sutra, imaću sto godina.
Sanjao sam velike crvene bršljane hobotnice i pokrio lice rukama da ih ne gledam. Više ih nisam mogao skinuti, tako su me vezali.
Kad god umrem, makar za sto godina, umrijet ću mlad.
119
Vrtuljak
Molim dežurnog kućnog majstora kliničkog bolničkog centra da isključi glavni osigurač pet minuta prije svečanog puštanja u pogon mog pejsmejkera. Bit ću mu zahvalan do kraja života.
120
Govore li...
Govore li tamarisi ikad o olovu, soli, autobusima što se ne zaustavljaju.
Bi li da ih se ubere. Da služe svrsi.
121
Dobra večer, gospodine G.P.
U pedesetoj svatko ima lice koje zaslužuje.
George Orwel
Svako jutro u sedam i po gospodin G.P. naručuje rakiju od planinskih trava i kavu, sjedne za stol u kutu, prije toga zamoli konobara da pusti neku njegovu traku, blues što bi se trebao zvati Beskrajni.
Prilično neodreñene dobi, barem se tako osjeća, zna da je nekad živio u ulici Seine i da se zvao Pjer. Misli da će umrijeti od infarkta na nekoj pustoj cesti.
Nada se da će mu nakon toga Bog dati još jednu priliku. Iako nije siguran želi li to uopće.
Kad završi svoju jutarnju molitvu odlazi sreñivati svoje spise. Piše u šiframa. Plaši se da ne ukradu njegovu fiks ideju. To je, kaže, isto kao kad vam se žena prokurva.
Zaljubljen je prekasno u jednu plašljivu srnu, ne zna da li bi zbog toga bio
122
sretan ili zbunjen.
Jer već je bio prebolio grijehe svoje mladosti i osudio se na usamljenost. Definitivno. Ipak ne bi želio da ga njegova draga ostavi prije nego što joj donese plavi cvijet sa vrha Vrhova.
Navečer oko deset svrati ponovo u bistro da vidi je li se pojavilo njegovo priviñenje, djevojka u crvenom kaputu. Svi ljudi znaju o njoj u ovoj ulici. Nikad je nisu sreli.
Dobra večer, gospodine G.P., pozdrave ga mladići što puše jeftini šit i smatraju se boemima.
Tada gospodin G.P. sjedne u sredinu njihovog kruga i započne jednu od svojih bajki. Ima i tragičnih i komičnih, a sve su istinite.
123
Poruka
Marina više ne živi ovdje. Osjetio bi je po vibracijama što dolaze sa njenog prozora. Dok prolazim, prolazim, dok hodam ispred portuna. Marina više ne živi ovdje, osjetio bi ljutnju onih listova što prave alergije. Zadah mrtvih maruna u blatu. Sve bi znao. Sve bi vidio. Marina je odselila u neki novi broj. Nije ostavila svoje stvari. Neće pročitati moju poruku.
124
Decembarski san pet godina poslije
Pet godina poslije. Još se nisam probudio.
Milijun uzaludnih putovanja. Deset tisuća uzaludnih ratova. Stotinjak ispovijedi.
U mojim očnim dupljama kao u utrobi morske nemani lebdi jedan progutani polusvijet.
A šipci spokojno peku svoje ucrvane kestenove. Kolporteri već prodaju sutrašnje novine.
Bože, kako vrijeme prolazi.
125
Suri se rodio u Tugarima, prije trideset i tri godine. Završio informatièku školu, pa elektrotehnièki fakultet. Poslije se bavio nuklearnim fizikama. U Splitu i nešto po Europama. Trenutno zaposlen kao struèni suradnik Katedre za fiziku FESB-a. O njegovoj paralelnoj, neoficijelnoj biografiji više æe reæi knjiga. Prije sedam godina objavio prvu zbirku. “Žuti kompresor”. U vlastitoj nakladi od nekoliko desetaka primjeraka. U meðuvremenu se tu i tamo javljao u èasopisima (“Godine”, “Rival”, “Reful”…). Zbirka pjesama “Vidi toèku šest” izbor je iz njegove poezije nastale u razdoblju 1988-1995. godine.
126
KAZALO Decembarski san ...................…………………………………… 7 Moj svijet ……………..............………………………………… 8 Nebeski letač ………….....................................……………… 9 Opomena ………………........................................…………… 10 Kako postati veliki pisac ....................………………………… 11 Bila košulja ………………….................……………………… 13 Rijeka ……………………………...................…………… 14 Jaje na oku ………………………......................................… 16 Kra ……………….............................................……………… 17 Uspavanka za umornog ………………...................…………… 18 Deset zapovijedi ………..........................................………… 19 Duboko ……………………..............................................…… 22 Moj prijatelj Bik koj i sijedi ………………………................… 23 Ne ……………………………………………………............... 24 Materhorn …...............………………………………………… 25 Moja eja ………..............……………………………………… 27 Uspavanka za umornog .........................................…………… 29 Bad Blue Girl ………………………………...........………… 30 Uspavanka za umornog ……………………................……… 31 Jana ………………………………………………............…… 32 Kao pas …...………………………………………..........…… 33 Uspavanka za umornog …................………………………… 35 Bezdan …………………………..........……………………… 36 Zbunjena …………………………...........…………………… 37 Što se dogodilo sa tvoj im velikim crnim očima, razmažena djevojko? ...38 Pokvareni parlafon …………………...............……………… 39 Obična djevojka ………………………...............…………… 41 Akropolis …………………………………..............………… 42 Hvala ti, Bože, što si me stvorio ovako dobrog, lijepog i pametnog .....…44 Ono četvrto ……………………………………………........... 47 Vidio sam Kaću kako plače .............………………………… 48 Anuškina kći …………………............……………………… 50 Priče iz davnine …………………............…………………… 51 Balkanski Gray hound ……………...............………………… 52 Dan ružnih žena ……………………...............……………… 55 Me and Bobby McGee ………………….............…………… 56 Prije kraja ….............………………………………………… 58 Javi se …………...........……………………………………… 59 Slučajno …………............…………………………………… 60 Cvrčak ………………..........………………………………… 61 Vila Plevna ……………...........……………………………… 62 Ako ne doñe oseka ……...............…………………………… 63 Boca …………………………..............……………………… 65 Skupljači olovnih vojnika ……................…………………… 67 Ljudi dobri …………………………............………………… 68 Ovaj grad …………………………..............………………… 69 Macondo ……………………............………………………… 70 Uspavanka za umornog …...................………………………… 71
127
Oluja ….............……………………………………………… 72 Balada o pokojnom Tovaru T. .................…………………… 73 Pjesma o žutom kompresoru …….................………………… 77 Zapis iz Z. ..............…………………………………………… 80 Bivša Ulica Rina Baučića …................……………………… 82 A, što bi ti rekao, Sal? ……………………..............………… 83 Pazi sad …………….............………………………………… 86 Ljudi čitaju .............…………………………………………… 88 Formular ….................………………………………………… 89 Apsurd …............……………………………………………… 90 Igra riječi …................………………………………………… 91 Pop i učitelj ica ……...............………………………………… 93 A, što bi ti rekao, Sal? ………...............……………………… 94 Jahači …….............…………………………………………… 96 . ………..........………………………………………………… 98 Science Fiction ……...............………………………………… 99 Moji vršnjaci …................…………………………………… 101 Mačke ...............……………………………………………… 103 Ptice ...............……………………………………………… 104 Laste .............………………………………………………… 105 Grobari .............……………………………………………… 106 A, što bi ti rekao, Sal? ……................……………………… 107 Poziv …….............…………………………………………… 109 Jednom, kad više ne budem ….................…………………… 111 Umjesto posvete …...............………………………………… 112 Povratak .............…………………………………………… 114 Uspavanka za umornog ……................……………………… 116 Ivanjska noć u narančastoj zoni .................………………… 117 Uspavanka za umornog ..............…………………………… 120 Odlazim .............……………………………………………… 121 Grunfu ............……………………………………………… 122 Mojim prijatelj ima .............………………………………… 123 Sanjao sam ............…………………………………………… 124 Vrtuljak ...........……………………………………………… 125 Govore li ….............………………………………………… 126 Dobra večer, gospodine G. P. ..................…………………… 127 Poruka ……............………………………………………… 129 Decembarski san ……............……………………………… 130
128
I. S. Suri: “Vidi točku šest”;Biblioteka “Marko Marulić”; knjiga br. 27, Narodno sveučilište Split, Dioklecijanova 7; za nakladnika Stjepan Puljiz; lektor Stjepan Puljiz; recenzent Robert Perišić; Ilustracije Darinka Giljanović; fotografija Irena Smoje; tisak i uvez “Franjo Kluz” - Omiš; tiskanje dovršeno u svibnju 1997.; naklada 500 primjeraka.
SPONZORI: • “GALEB” - OMIŠ D.D. • “FAKTOR” - SPLIT • “TRAST” D.D. - SPLIT • “INTRADE” D.O.O. - SPLIT • “FRIVA AB-GALEB” D.O.O - ZAGREB • POGLAVARSTVO GRADA OMIŠA • TISKARA “FRANJO KLUZ” - OMIŠ