I. RIJEČ BOŽJA

Vidi

A. Rebić, Središnje teme Staroga zavjeta,

Zagreb, 1996, str. 67–72.

I. Općenito

Riječ Božja ima u Svetom pismu posebno značenje.

Po riječi Bog stvara svijet i objavljuje ljudima sebe, svoju volju,

svoje spasenjske namjere.«Jahvinom riječju nebesa su

sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova!» (Ps 33,6)

Riječ Božja

• nije u Bibliji predmet apstraktne spekulacije, nego je ona iskustvena činjenica.

• Teologija riječi u NZ postiže vrhunac:

Riječ je Božja uosobljena božanska stvarnost.

«U početku bijaše Riječ

i Riječ bijaše u Boga

i Riječ bijaše Bog.

Ona bijaše u početku u Boga.

Sve postade po njoj

i bez nje ne postade ništa.

Svemu što postade

I Riječ tijelom postade

i nastani se među nama

i vidjesmo slavu njegovu

- slavu koju ima kao Jedinorođenac

od Oca - pun milosti i istine».

(Iv 1,1-2.14)

• Dinamički značaj riječi

Riječju Bog stvara svjetove (stvaralačka snaga riječi)

• Dianoetički značaj riječi

Riječju Bog objavljuje sebe, svoju volju, svoje spasenjske namjere.

• Važnost riječi u drevnome svijetu

Ljudi su bili upućeni na riječ.

Nisu znali pisati, čitati. Bili su upućeni na govor, predaju…

• Riječ, jedanput izgovorena,

nije se dala više povući (Izak Jakov: Post 27; Jiftah: Suci 11,29-30).

• Bog se, objavljujući se ljudima, ljudima prilagodio. Komunikacija riječju, govorom, konkretno hebrejskim govorom.

• «Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu». (Hebr 1,1)

2. Vlastitosti Božje riječi a. Riječju svojom Bog se objavljuje

(dianoetička uloga riječi)

Riječ Božja:

– je zakon i pravilo života (Deset riječi, odn. Deset zapovijedi: Izl 20,1-17).

– poučava vjernike kroz povijest o skrivenom smislu stvari i događaja (Jš 24, 2-13)

Riječju svojom Bog se

– objavljuje ljudima korak po korak etape Božjeg nauma za sadašnjost i za budućnost (eshatologija).

Čovjek dužan Bogu odgovoriti

– vjerom,

– nadom

– i ljubavlju

b. Učinkovitost Božje riječi

Riječ Božja postiže učinak

• « On reče, i sve postade» (Ps 33,6-9; usp. Post 1).

• Riječ Božja upravlja hodom zvijezda (Iz 40,26)

«Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah» (Iz 55,11)

c. Riječju svojom Bog djeluje, stvara

(dinamička, stvaralačka uloga riječi).

– Riječ Božja shvaćena kao moć, sila koja neizostavno postiže svoj cilj.

– Bog je šalje kao svog glasnika (Iz 9,7).

– Riječ Božja trči, u letu se spušta k ljudima (Zah 1,6; 2 Sol 3,1):

«Uostalom, molite, braćo, za nas da riječ Gospodnja trči i proslavlja se kao i u vas i da se oslobodimo nezgodnih i opakih ljudi» (2 Sol 3,1)

II. PRIRODA

Vidi

A. Rebić, Središnje teme Staroga zavjeta, Zagreb, 1996, str. 73–75

Priroda

Hebrejski pojam prirode i svijeta razlikuje se od našeg zapadnjačkog, suvremenog pojma prirode i svijeta. Neuvažavanje ove činjenice bilo je u prošlosti često uzrokom mnogih nesporazuma između znanosti i Biblije.

Priroda

• Antikna Izraelov kozmologija sličnija je onoj koju su posjedovali njegovi susjedi nego onoj koju su razvili Grci, i poslije njih kršćanska skolastika.

• No, ima razlike.

• Ljudi su na Starom istoku poistovjećivali prirodu s božanstvom (obogotvorenje prirode, mnogoboštvo). Prirodne religije.

Priroda

• Izrael je prirodu dijelio od Boga: Bog je iznad prirode, iznad svijeta (transcendens svijet). Zato vjera u jednoga transcendentoga Boga.

• Priroda za Izraela = sva stvarnost koja ga okružuje, koju vidi i promatra.

• Klasična kozmologija definira prirodu kao neovisnu i objektivnu cjelinu s redovitim i predvidim tokovima kojima upravljaju zakoni (grčka i skolastička filozofija). Zaokružena cjelina koja se kreće vlastitim silama

• Za Izraelca priroda je drukčije naravi: ona je neka nepredvidiva stvarnost, razdijeljena u mnogo djelića.

• Izraelci nisu prirodnim silama pripisivali

– osobnost

– nisu ih proglašavali božanstvima

– nisu ih štovali kao božanstva (nisu im se klanjali). Tako su izbjegli mnogoboštvo.

– Bog JHVH iznad je prirode i sasvim je drukčiji od prirode. S njom nema nikakve sličnosti. Bog nije kao čovjek. Bog nije spolno biće. On ne rađa bogove.

• Prirodne sile povezivali s ljudskim ponašanjem.

• Kozmički red shvaćali kao politički red, red u državi.

• Prikazivanje Boga u teofanijama (Ps 18,8.16; Izl 19; 24; 32).

• Bogoobjavljenje na brdu Sinaju popraćeno olujom, vjetrom, vatrom, ognjem, munjama, potresom… (Dj 2,1-4).

• Biblijski pisci često opisuju prirodu kao živo biće, njezino ponašanje kao ponašanje ljudi (bregovi skaču, valovi plješću…

«Kad izađe Izrael iz Egipta

i kuća Jakovljeva iz naroda barbarskog,

2Judeja mu posta svetište,

a Izrael kraljevstvo njegovo.

3Vidje more i uzmače,

a Jordan ustuknu.

4Bregovi skakahu poput ovnova

i brežuljci poput jaganjaca.

5Što ti je, more, da uzmičeš?

Jordane, zašto natrag okrećeš?

6Bregovi, zašto skačete poput ovnova

i vi, brežuljci, poput jaganjaca?

7Dršći, zemljo, pred licem Gospodnjim,

pred licem Boga Jakovljeva.

8On hrid pretvara u slap vodeni

i stijenu u izvor vode» (Ps 114,1-8).

III. STVARANJE

Vidi

A. Rebić, Središnje teme Staroga zavjeta, Zagreb, 1996, str. 75-84

1. Općenito

• Mit o vječnom ponavljanju dugo je bio prisutan u ljudskoj povijesti.

• Povod takvom shvaćanju iskustvo s prirodom: izmjena godišnjih doba, rađanje–život–smrt… panta rei.

• Za biblijskog pisca svijet ima početak i svršetak.

• Svijet se kreće prema određenom cilju:

→ → → →

• Linearna povijest se kreće po liniji prema cilju (linearno shvaćanje povijesti), a ne okreće se u zatvorenom krugu (cikličko shvaćanje povijesti kod Grka i kod drugih drevnih naroda):

• Odatle stvaranje početak svijeta (protologija),

• svije ima svoj kraj (eshatologija): svršetak svijeta

• Biblija ima pojam stvaranja:

• «U početku stvorio Bog nebo i zemlju!» (Post 1,1)

• (hebr. Berešit bara Elohim et ha-arec ve et ha-šamajim).

2. Stvaranje u molitvama Izraela:

• Ps 104. Pročitaj psalama više puta

• Ps 33,3-15. Pročitaj psalam više puta.

3. Stvaranje prema Deuteroizaiji

• Iz 40, 1-15.28-29;

• 41,4;

• 42,5-6;

• 44,24-28;

• 45; 12-13.18-19;

• 51,9-10.

– Pročitaj te tekstove.

IV. ČUDO

Čitaj

A. Rebić, Središnje teme Staroga zavjeta,

Zagreb, 1996, str. str. 84–88.

Pojam čuda

• Biblijski izraz «čudo» više odgovara našem izrazu «otajstvo», «tajna», nego «čudo» kao stvarnost koja se događa mimo prirodnih zakona.

• Stvaranje je prvo i najveće čudo.

• Svekolika priroda veliko je čudo božje.

Pojam čuda

• Čudesa koja prate Izrael na izlasku iz Egipta ukazuju na Boga koji zahvaća u prirodu. Izlazak Izraela iz ropstva prati sva priroda: ona se veseli, ona sudjeluje u oslobađanju…

• Kriterij po kojem se određuje biblijski pojam čuda jest biblijski pojam prirode (vidi ranije).

Pojam čuda

• Da bismo shvatili biblijski pojam čuda, trebamo pročitati mnoge biblijske tekstove u kojima se opisuje čudesa. U tim tekstovima rijetko ćemo naći poimanje čuda kakvo je naše poimanje čuda. Na to ukazuje već etimologija hebrejskih riječi.

• Za pojam «čudo» hebrejski jezik rabi više riječi: ot (znak), mofet (veličnastveno djelo), pele (čudesno djelo), nifla'ot (čudesna djela Božja).

2. Čudo i fizički red

• Prema biblijskom shvaćanju sve što postoji jest djelo Božje: zemlja i nebo, zvijezde na nebu, more i kopno, flora i fauna, životinje i ljudi (Post 1).

• Bog je živa osoba, koja stalno i djelotvorno radi.

2. Čudo i fizički red

• On je izvor i podrijetlo svega što se na svijetu nalazi, kreće ili događa.

• Redovitost s kojom se izmjenjuju i ponavljaju prirodne pojavi ne ovisi o stalnosti prirodnih sila ili zakona, nego o volji Božjoj. U tom kontekstu čudo ima svoje značenje.

2. Čudo i fizički red

• O podrijetlu reda u prirodi Biblija drukčije odgovara nego znanost: znanost traži uzroke reda utkane u svijetu, Biblija pak u Bogu koji jedini daje smisao redu u prirodi, koji stvara čudesna djela. Takvo poimanje nije u suprotnosti sa znanošću, nego je poseban način gledanja.

3. Čudo i povijest

• Čudo se uvijek događa u odnosu na čovjeka, za dobro čovjeka.

• Čudo je utkano ne samo u tkivo prirode, nego i u tkivo povijesti.

• O čudu se može govoriti samo u odnosu na čovjeka i na Boga.

• Bog je gospodar ne samo prirode, nego i povijesti.

3. Čudo i povijest

• Izraelova vjera u Boga nije se razvila iz neke ideje ili iz nekog teoretskog. logičkoj razmišljanja o Božjoj moći (kao grčka filozofija), nego se temelji na uvjerenju i na spoznaji Božje prisutnosti i njegova spasenjskog djelovanja u povijesti.

• – čudo kao spasenjska objava Boga

• – čudo kao znak i zalog budućeg spasenja

4. Čudesa u Novome zavjetu

• Primjer Ivan

(Iv 2,1-11: pretvorba vode u vino u Kani Galilejskoj).