Hugh Lofting

Priča o doktoru Dolittleu

SADRŽAJ

1. PUDDLEBY ............................................................................................................................................. 3 2. ŽIVOTINJSKI JEZIK ............................................................................................................................... 4 3. NOVE NOVČANE NEVOLJE ................................................................................................................. 8 4. PORUKA IZ AFRIKE ............................................................................................................................ 10 5. VELIKO PUTOVANJE .......................................................................................................................... 13 6. POLINEZIJA I KRALJ ........................................................................................................................... 15 7. MAJMUNSKI MOST ............................................................................................................................. 18 8. VOĐA LAVOVA ................................................................................................................................... 21 9. MAJMUNSKO VIJEĆE ......................................................................................................................... 23 10. NAJRJEĐA OD SVIH ŽIVOTINJA .................................................................................................... 25 11. CRNI KRALJEVIĆ .............................................................................................................................. 28 12. LJEKARIJE I VRADŽBINE ................................................................................................................ 30 13. CRVENA JEDRA I PLAVA KRILA ................................................................................................... 34 14. ŠTAKORI UPOZORAVAJU ............................................................................................................... 36 15. ZMAJ OD BERBERIJE ........................................................................................................................ 38 16. TU–TU IMA DOBAR SLUH ............................................................................................................... 41 17. OCEANSKE KLEPETUŠE .................................................................................................................. 43 18. ĐIP IMA DOBAR NJUH ..................................................................................................................... 45 19. STIJENA ............................................................................................................................................... 49 20. RIBARSKI GRADIĆ ............................................................................................................................ 51

21. OPET KOD KUĆE ............................................................................................................................... 54 IZGOVOR STRANIH RIJEČI ................................................................................................................... 56 LOFTINGOV OSJEĆAJ ZA PLEMENITOST POMAGANJA ................................................................. 56 SADRŽAJ ................................................................................................................................................... 59

1. PUDDLEBY

O da, nekoć davno, prije mnogo godina, kad su naši djedovi bili još mali dječaci, ţivio je jedan doktor, a zvao se Dolittle – John Dolittle1, dr. med. Ovo "dr. med." znači da je bio pravi liječnik i da je svašta znao. Ţivio je u gradiću koji se zvao Puddleby–on–the–Marsh. Svi, i stari i mladi, dobro su ga poznavali po viĎenju. I kada bi god prošao ulicom u svom cilindru, svatko bi rekao: – Evo ide naš doktor! Mudar je to čovjek. – A dotrčali bi i psi i sva djeca te pošli za njim. Čak bi i vrane, što su se skrasile u crkvenom tornju, zagraktale i kimnule glavama. Kuća u kojoj je ţivio, na rubu grada, bila je posve mala, ali vrt mu je bio vrlo velik, a imao je i prostranu tratinu i kamene klupe nad koje su se nadvile ţalosne vrbe. Kućanstvo mu je vodila sestra, Sarah Dolittle, ali za vrt brinuo se Doktor osobno. Bio je velik ljubitelj ţivotinja, pa je u kući drţao raznorazne ljubimce. Osim zlatnih ribica u ribnjaku na kraju vrta, u smočnici je imao kuniće, bijelog miša smjestio je u glasovir, vjevericu u izbu za rublje, a jeţa u podrum. Imao je i kravu s teletom i nekog starog hromog konja od dvadeset i pet godina… i piliće i golubove i dva janjeta, i još mnogo drugih ţivotinja. Ali od svih tih ljubimaca najdraţi su mu bili patkica Pat–Pat, pas Đip, prase Gic–Gic, papiga Polinezija i sova Tu–Tu. Njegova je sestra gunĎala zbog svih tih ţivotinja i rekla da one samo unereĎuju kuću. A kad je jednoga dana neka stara reumatična gospoĎa došla Doktoru po savjet, sjela je ravno na jeţa, koji je spavao na sofi, nakon čega se nikad više nije pojavila, nego se radije svake subote vozila sve do Oxenthorpa, deset milja udaljenog gradića, da posjeti drugog liječnika. Onda je njegova sestra, Sarah Dolittle, došla k njemu i rekla: – Johne, kako moţeš očekivati da ti dolaze pacijenti kad tolike ţivotinje drţiš u kući? Krasan ti je to liječnik čiji salon vrvi od jeţeva i miševa! Ovo je već četvrta osoba koju su te ţivotinje otjerale. Vlastelin Jenkins i pastor kaţu da se više neće ni primaknuti tvojoj kući… ma koliko bolesni bili. Svakim smo danom sve siromašniji. Nastaviš li tako, nitko od boljeg svijeta neće više htjeti da ga ti liječiš. – Ali ja više volim ţivotinje nego taj tvoj "bolji svijet" rekao je Doktor. – Baš si smiješan – uzvratila je njegova sestra i izašla iz sobe. I tako, kako je vrijeme odmicalo, Doktor je imao sve više i više ţivotinja i sve manje i manje pacijenata. Sve dok mu na kraju nije preostao ni jedan jedini… osim trgovca ţivotinjskom hranom, kojemu nije smetala nijedna ţivotinja. Ali taj trgovac nije bio baš bogat. Osim toga, razbolijevao se samo jedanput na godinu, i to o Boţiću, kad bi Doktoru dao šest penija za bočicu lijeka.

1 Izgovor stranih riječi nalazi se na kraju knjige.

Šest penija na godinu nije bilo dovoljno da se preţivi čak ni u ona davna vremena, i da Doktor nije imao nešto ušteĎevine u svojoj kasici, tko zna što bi se moglo dogoditi. A on je ipak i dalje skupljao nove ljubimce, a to je, dakako, zahtijevalo prilične izdatke za njihovu prehranu. I tako je novca, koji je bio uštedio, bivalo sve manje i manje. Onda je prodao glasovir i smjestio miševe u ladicu komode. Ali i novac koji je dobio za to počeo je kopnjeti, pa je prodao svoje smeĎe odijelo, koje je nosio samo nedjeljom, te bivao i dalje sve siromašniji i siromašniji. Tako su sada, kad bi prolazio u svom cilindru, ljudi govorili jedni drugima: – Evo ide John Dolittle, dr. med.! Nekoć je bio najpoznatiji liječnik u ovom kraju…a pogledaj ga sada… bez prebijene je pare a čarape su mu pune rupa. Ali psi, mačke i djeca još su trčali za njim i slijedili ga kroz grad… isto onako kao i onda kad je bio bogat.

2. ŽIVOTINJSKI JEZIK

I tako je jednoga dana doktor sjedio u svojoj kuhinji s trgovcem ţivotinjskom hranom, koji je bio došao po savjet jer ga je zabolio ţeludac. – Zašto ne odustanete od liječenja ljudi i postanete doktor za ţivotinje? – upitao ga je trgovac. Papiga Polinezija, koja je sjedila u prozoru, gledala van u kišu i pjevušila za sebe neku mornarsku pjesmu, presta pjevati i osluhne. – Čujte, Doktore – produţio je trgovac – vi znate sve o ţivotinjama… mnogo više nego što znaju ovdašnji ţivinari. Knjiga koju ste napisali o mačkama, pa to je prekrasno! Ja doduše ne znam ni čitati ni pisati, inače bih moţda i ja napisao neke knjige. Ali moja ţena, Teodosija, koja je bogme učena, pročitala mi je vašu knjigu. Predivna je, znate, jedino to mogu reći, predivna. Kao da ste sami neki mačak. Znate kako mačke razmišljaju. I čujte: liječenjem ţivotinja moţete zgrnuti lijepe pare. Jeste znali? Vidite, ja bih vam poslao sve stare gospoje kojima se razboli mačka ili pas. A ako se baš ne bi razbolijevali dovoljno brzo, mogao bih im staviti nešto u hranu, neko meso, da se razbole, jasno? – O, ne – brzo će Doktor. – To ne smijete. Ne bi bilo pošteno. – Ma nisam mislio da se ozbiljno razbole – odvrati trgovac. – Samo da im stavim neku sitnicu pa da se malčice pokunje, eto što sam mislio. Ali, kako kaţete, moţda ne bi bilo baš posve pošteno prema ţivotinjama. Ali one će se ionako sve razboljeti jer ih te starice preţderavaju. A čujte, dolazili bi i svi seljaci iz okolice koji imaju šepave konje i slabunjave ovce. Postanite doktor za ţivotinje. Kad je trgovac otišao, papiga sleti s prozora na Doktorov stol i reče:

– Pametna je glava taj čovjek. Baš to moraš učiniti. Postati doktor za ţivotinje. Okani se tih glupih ljudi… kad već nemaju toliko pameti da vide kako si ti najbolji liječnik na svijetu. Pobrini se radije za ţivotinje… one će ubrzo spoznati koliko vrijediš. Budi doktor za ţivotinje. – Oh, ima sva sila doktora za ţivotinje – odvrati John Dolittle, stavljajući lonce sa cvijećem na prozorsku dasku da ih kiša oplahne. – Istina, ima ih sva sila – potvrdi Polinezija. – Čuj me sad, Doktore, reći ću ti nešto. Jesi li znao da ţivotinje mogu govoriti? – Znao sam da papige mogu govoriti – reče Doktor. – O da, mi papige govorimo dva jezika… ljudski i ptičji jezik – ponosno će Polinezija. – Ako ja kaţem: "Polly bi kreker", ti me razumiješ. Ali čuj ovo: – "Ka–ka oi–i, fi fi?" – Boţe! – poviče Doktor. – Što mu to znači? – To znači: "Je li se kašica već ugrijala?" na ptičjem jeziku. – Ma nemoj! Što mi ne kaţeš? – uzvikne Doktor. – Tako još nikada nisi razgovarala sa mnom. – Čemu? – uzvrati Polinezija, otresavši nekoliko mrvica s lijevog krila. – Da i jesam, ne bi me razumio. – Pričaj mi još – reče Doktor te, sav uzbuĎen, pohita do ladice kuhinjskog ormara i vrati se s knjiţicom kućnih izdataka i s olovkom. – Samo nemoj prebrzo… pa ću sve zapisati. Zanimljivo… vrlo zanimljivo… nešto posve novo. Daj mi najprije ptičju abecedu… samo polako. I tako je naš Doktor saznao da i ptice imaju svoj jezik i da mogu razgovarati jedna s drugom. I cijelo to poslijepodne, dok je vani lijevala kiša, Polinezija je sjedila na kuhinjskom stolu i nizala mu ptičje riječi koje je on upisivao u knjiţicu. A kad je u vrijeme za čaj ušao pas Đip, papiga reče Doktoru: – Vidiš, on ti nešto govori. – Meni se čini kao da se češe iza uha – uzvrati Doktor. – Pa ţivotinje ne govore uvijek ustima – reče papiga povišenim glasom, uzvinuvši obrve. – One govore ušima, nogama, repovima… svime. Ponekad ne ţele praviti buku. Vidiš li sada kako trza jednom stranom nosa? – Što to znači? – upita Doktor. – To znači: "Zar ne vidiš da je kiša prestala padati?" odgovori Polinezija. – Nešto te pitao. Psi se gotovo uvijek sluţe nosom kad postavljaju pitanja.

Poslije nekog vremena, uz svesrdnu papiginu pomoć, Doktor je tako dobro naučio jezik kojim govore ţivotinje da im se mogao obraćati na njemu i razumjeti sve što bi one rekle. I onda se za posve odrekao toga da liječi ljude. Čim je narod razglasio da je John Dolittle postao doktor za ţivotinje, stare mu gospoĎe počeše dovoditi svoje ljubimce, mopsove i pudlice, koji su se bili prejeli kolača. A i farmeri su prevaljivali mnoge milje da bi mu doveli svoje bolesne krave i ovce. Jednoga mu dana dovedoše teglećeg konja, i ubogi se stvor silno razveseli što je našao čovjeka s kojim moţe razgovarati na konjskom jeziku. – Znate, doktore – reče konj – onaj ţivinar onkraj brda nema pojma ni o čemu. Već me šest tjedana liječi… od upale skočnog zgloba. A ja trebam naočale. Samo što nisam oslijepio na jedno oko. Nema nikakva razloga da konji ne nose naočale, kao i ljudi. Ali onaj tupavac onkraj brda nije mi ni pogledao oči. Neprestano mi daje samo nekakve goleme pilule. Pokušao sam mu objasniti, ali on ne razumije ni riječi konjskog jezika. A ja trebam naočale. – Dakako… dakako – uzvrati Doktor. – Smjesta ćeš ih dobiti. – Htio bih iste kao što su vaše – reče konj – samo da budu zelene. Štitit će mi oči od sunca dok budem vukao plug poljem od pedeset rali. – Jasno – reče Doktor. – Dobit ćeš zelene. – Znate, gospodine, zlo je u tome – reče konj kad je Doktor otvorio prednja vrata da ga pusti van. – Zlo je u tome što svatko misli da moţe liječiti ţivotinje… samo zato što se ţivotinje ne tuţe. A zapravo bi čovjek koji liječi ţivotinje morao biti mnogo mudriji od onoga koji liječi ljude. Sin mog gazde misli da zna sve o konjima. Da ga samo vidite… Tako je podbuo u licu da se čini kako uopće nema očiju… a mozga ima kao krumpirova uš. Prošli tjedan pokušao mi je staviti melem od gorušice. – Gdje ga je stavio? – upita Doktor. – Ma, nije ga stavio uopće… bar ne na mene – odvrati konj. – Samo je pokušao. Ritnuo sam ga tako da je sletio u baru s patkom. – Hm, hm! – reče Doktor. – Ja sam u pravilu prilično miran stvor – reče konj – vrlo strpljiv s ljudima… Ne izazivam nevolje. Ali bilo mi je već dosta što mi taj ţivinar daje pogrešan lijek. Pa kad je još taj klipan crvena lica počeo petljati oko mene, nisam to više mogao podnijeti. – Jesi li ga teško ozlijedio? – O ne – odvrati konj. – Ritnuo sam ga na pravo mjesto. Sad onaj ţivinar liječi njega. Kad će moje naočale biti gotove? – Dobit ćeš ih idući tjedan – obeća Doktor. – Svrati u utorak… doviĎenja!

Onda John Dolittle nabavi krasne zelene naočale, i tegleći konj nije više bio u opasnosti da oslijepi na jedno oko, vidio je sad bolje no ikada. I ubrzo nije više bilo ništa neobično vidjeti u okolici Puddlebyja seoske ţivotinje s naočalama, a slijepoga konja nije se više moglo naći. A tako je bilo i sa svim drugim ţivotinjama koje su dovodili k njemu. Čim bi otkrile da on govori njihovim jezikom, rekle bi gdje ih boli i kako se osjećaju i onda, dakako, Doktoru nije bilo teško da ih izliječi. A kad su se te ţivotinje vratile kući, obavijestile su svoju braću i prijatelje da u maloj kući s velikim vrtom ţivi doktor koji je zaista pravi. I kada bi se god koji stvor razbolio… ne samo konj, krava ili pas… nego sva sitna poljska stvorenja, poput poljskih miševa, voluharica, jazavaca i šišmiša, smjesta bi se uputio u njegovu kuću na kraju grada, tako da je njegov veliki vrt bio gotovo uvijek prepun ţivotinja koje su nastojale doći do njega. Bilo ih je toliko mnogo da je morao odrediti posebna vrata za različite vrste ţivotinja. Iznad prednjih vrata napisao je KONJI, iznad pokrajnih vrata KRAVE, a iznad kuhinjskih OVCE. Svaka ţivotinjska vrsta imala je zaseban ulaz… čak je i za miševe napravio uzak tunel koji ih je vodio u podrum gdje su strpljivo čekali u redu da Doktor svrati do njih. I tako je, za nekoliko godina, svako ţivo biće u krugu od mnogo i mnogo milja znalo za Johna Dolittlea, dr. med. A ptice koje zimi lete u druge krajeve kazivahu ţivotinjama u stranim zemljama o čudesnom doktoru iz Puddlebyja–on–the Marsh koji razumije njihov jezik i pomaţe im u njihovim boljeticama. Na taj je način postao slavan meĎu ţivotinjama diljem cijelog svijeta… poznatiji čak nego što je ikada bio meĎu stanovnicima Zapadne pokrajine. I bio je vrlo sretan i zadovoljan svojim ţivotom. Jednog poslijepodneva, dok je Doktor bio zauzet upisivanjem u neku knjigu, Polinezija je – po starom običaju – sjedila u prozoru i kroz staklo promatrala lišće što je lepršalo vrtom. Odjednom se glasno nasmija. – Što je, Polinezijo? – upita Doktor dignuvši pogled s knjige. – Samo sam nešto razmišljala – odvrati papiga i produţi gledati lišće. – O čemu si razmišljala? – Razmišljala sam o ljudima – objasni Polinezija. – Zlo mi je već od njih. Misle da su nešto posebno. Svijet postoji već tisućama godina, nije li tako? A jedino što su LJUDI naučili od ţivotinjskog jezika jest to da kad pas mahne repom hoće reći "Lijepo mi je". Čudno, zar ne? Ti si prvi čovjek koji govori poput nas. Oh, ljudi me ponekad uţasno uzrujavaju… tako se napuhavaju kad govore o "nijemim ţivotinjama". NIJEMIM… Ha! Pa ja sam poznavala jednu papigu, crvenu aru, koja je znala reći "Dobro jutro" na sedam različitih načina a da ni usta ne bi otvorila. Znala je sve jezike – i grčki. Kupio ju je neki stari profesor sijede brade. Ali ara nije ostala s njim. Rekla je da starac ne govori dobro grčki i da ne moţe podnijeti da ga sluša kako pogrešno podučava taj jezik. Često se pitam što je postalo od nje. Ta je ptica znala više zemljopisa nego što će ljudi ikada znati… LJUDI, uh! Mogu zamisliti kako bi se ti ljudi, da ikad nauče letjeti makar kao najobičniji poljski vrabac – tek onda napuhavali.

– Mudra si ti stara ptica – reče Doktor. – Koliko ti je zapravo godina? Znam da papige i slonovi ponekad doţive duboku, vrlo duboku starost. – Nikako ne mogu posve sigurno znati koliko mi je godina – reče Polinezija. – Moglo bi mi biti sto osamdeset i tri ili sto osamdeset i dvije. Ali znam da se kralj Charles2, kad sam došla iz Afrike, još skrivao u hrastu… jer sam ga vidjela. Činilo se da je nasmrt uplašen.

3. NOVE NOVČANE NEVOLJE

– Ali doktor je sada opet počeo zaraĎivati, pa je njegova sestra Sarah kupila sebi novu haljinu i bila sretna. No, neke ţivotinje, koje su mu došle na pregled, bile su tako bolesne da su morale čitav tjedan ostati u njegovoj kući. A kad im je bilo bolje, stale su se izleţavati u leţaljkama na tratini. A često, kad bi i sasvim ozdravile, nisu htjele otići… toliko su zavoljele Doktora i njegovu kuću. A on opet nije imao srca odbiti ih kad bi ga zamolile da ostanu i dalje s njim. I tako je on stjecao sve više i više ljubimaca. Jedne večeri, dok je sjedio na zidiću u svom vrtu i pušio lulu, naiĎe neki talijanski verglaš s majmunom na uzici. Doktor smjesta opazi da je majmunov ovratnik previše stegnut i da je majmun nečist i nesretan. Zato on dade Talijanu šiling i reče mu da ode. Verglaš se nato uţasno razljuti i reče da ţeli zadrţati majmuna. Ali Doktor mu zaprijeti da će ga, ne ode li, tresnuti po nosu. John Dolittle bio je snaţan muškarac, premda ne osobito visok. I tako Talijan ode psujući, a majmun osta kod doktora Dolittlea gdje je našao topao dom. Ostale ţivotinje u kući prozvale su ga Či–Či, što je na majmunskom jeziku uobičajena riječ, a znači "Ďumbir". Jednom drugom zgodom opet, kad je u Puddleby došao cirkus, pobjegne noću iz njega krokodil, kojeg je strašno zabolio zub, i doĎe ravno u Doktorov vrt. Doktor mu se obratio na krokodilskom jeziku, uveo ga u kuću i izliječio mu zub. Ali kad je krokodil vidio kako je to lijepa kuća… s toliko različitih mjesta za pojedine vrste ţivotinja… poţelje i on ţivjeti s Doktorom. Upita ga bi li smio spavati u ribnjaku u dnu vrta ako obeća da neće jesti ribe. A kad su oni iz cirkusa došli po njega, krokodil je tako pobjesnio da su se ljudi prestrašili i dali petama vjetra. Ali prema svima drugima u kući bio je umiljat kao mačić. Ali sada je stare gospoĎe uhvatio strah od krokodila i nisu se usudile voditi svoje ljubljene psiće doktoru Dolittleu, a farmeri pak nisu povjerovali da on neće pojesti janjce i bolesnu telad koje bi doveli na liječenje. Onda je Doktor otišao krokodilu i rekao mu da se

2 Engleski kralj Charles H. (1630. – 1685.), bjeţeći pred vojskom Parlamenta i Cromvellom nakon izgubljene bitke kod Worcestera (1651.), sakrio se u duplji starog hrasta u Bascobel Houseu. Hrast koji je kralju spasio ţivot proglašen je kraljevskim (Royal Oak), a kraljev je roĎendan, u znak zahvalnosti, prozvan Danom kraljevskog hrasta (Royal Oak Day). – Op.prev.

mora vratiti u cirkus. Ali krokodil je lio tako krupne suze i tako ţarko molio da mu dopusti ostati da ga Doktor nije imao srca izbaciti iz kuće. A onda je došla i Doktorova sestra i rekla mu: – Johne, ovo stvorenje mora iz kuće. Sad se i farmeri i stare dame boje dovoditi svoje ţivotinje k tebi… i to upravo kad nam je ponovno krenulo. Ovaj put bit ćemo posve uništeni. Ovo je prevršilo svaku mjeru. Neću ti više voditi kućanstvo ako tog aligatora ne izbaciš iz kuće. – To nije aligator – uzvrati joj Doktor – nego krokodil. – Svejedno mi je kako ga nazivaš – reče sestra. – Gadno je tako nešto naći pod krevetom. Ne ţelim to imati u kući. – Ali obećao mi je – odgovori Doktor – da neće nikoga ugristi. On ne voli cirkus, a ja nemam novaca da ga pošaljem natrag u Afriku iz koje je došao. On nikomu ne smeta i sve u svemu lijepo se ponaša. Što si se toliko uzvikala? – Kaţem ti, ne ţelim ga više u ovoj kući – reče Sarah. – Jede linoleum. Ne izbaciš li ga smjesta, ja ću… ja ću otići i udati se! – Pa dobro – izjavi Doktor – idi i udaj se. Tu nema pomoći. Nato on skine s klina svoj šešir i izaĎe u vrt. I tako je Sarah Dolittle pokupila svoje stvari i otišla, a Doktor osta sasvim sam sa svojom ţivotinjskom obitelji. Ne proĎe dugo, a on osiromaši više no ikada. Kraj tolikih usta, koja je trebalo nahraniti, i kuće, koju je trebalo odrţavati, a nigdje nikoga da je popravlja, k tomu nije više bilo ni dovoljno novca da se podmiri trgovčev račun, kraj svega toga izgledi nisu bili nimalo sjajni. Doktor se ipak nije nimalo zabrinuo. – Novac je samo na smetnju – govorio je. – Svima bi nam bilo mnogo bolje da nikada nije ni izumljen. Uostalom, što znači novac dok smo svi tako sretni. Ali uskoro zabrinuše se same ţivotinje. I tako jedne večeri, dok je Doktor drijemao u svom naslonjaču ispred kuhinjskog ognjišta, stadoše šapatom o tomu raspravljati. Sova Tu–Tu, koja je bila dobra matematičarka, sračuna da im preostali novac dostaje samo još do idućeg tjedna… i to budu li svi jeli samo jedanput na dan i ništa više. Onda papiga reče: – Ja mislim da bismo sami morali preuzeti kućne poslove. Bar toliko moţemo. Napokon, starac se samo zbog nas našao tako osamljen i osiromašen. I tako se dogovore da će majmun Či–Či preuzeti kuhanje i sitne popravke, pas će mesti podove, patka brisati prašinu, sova Tu–Tu voditi knjigovodstvo, a prase se brinuti za vrt.

Papigu Polineziju odrediše za pralju, a zato što je bila najstarija proglasiše je i gazdaricom. Isprva su im te nove duţnosti teško pale… svima osim Či–Čiju, koji je imao ruke i mogao raditi sve kao i čovjek. Ali ubrzo su se priviknuli i dobro se zabavljali gledajući psa Đipa kako mete pod mašući repom, za koji su mu privezali neku krpu da posluţi umjesto metlice. Poslije nekog vremena tako su dobro obavljali taj posao da je Doktor rekao kako mu kuća nikad nije bila urednija ni čišća. Tako je neko vrijeme sve išlo kao po loju, ali onda ustanoviše da je bez novca ipak jako teško. Onda ţivotinje postave pred vrtna vrata štand s povrćem i cvijećem i počeše prolaznicima prodavati rotkvice i ruţe. Ipak se činilo da ne zaraĎuju dovoljno da podmire sve račune… no Doktor se uza sve to još nije zabrinjavao. Kad mu je papiga rekla da im trgovac ribom više ne daje ribe, samo je odgovorio: – Nije vaţno. Sve dok koke nesu jaja, a krava daje mlijeko, moţemo jesti omlete i skutu. Osim toga, u vrtu je ostalo još dosta povrća. A i zima je još daleko. Ne paničari. To je bilo zlo sa Sarah… neprestano je paničarila. Da mi je znati kako joj je sada… krasna ţena… u neku ruku. Hm, hm! Ali snijeg je te godine pao ranije nego obično i, premda je stari hromi konj doteglio iz šume van grada gomilu drva, kako bi mogli naloţiti veliku vatru u kuhinji, povrće iz vrta bilo je uglavnom potrošeno, a ono što je ostalo prekrio je snijeg, tako da su mnoge ţivotinje doista gladovale.

4. PORUKA IZ AFRIKE

Ta je zima bila vrlo oštra. I jedne večeri u prosincu, kad su se svi okupili oko tople vatre u kuhinji, a Doktor im naglas čitao iz knjiga, koje je sam bio napisao na ţivotinjskom jeziku, Tu–Tu odjednom reče: – Pst! Što se to čuje vani? Svi naćuliše uši i odjednom začuše kao da netko trči. Onda se vrata naglo širom otvore i majmun Či–Či utrči u kuću hvatajući dah. – Doktore! – poviče. – Upravo sam primio poruku od jednog svog roĎaka iz Afrike.Tamo je zavladala neka strašna bolest meĎu majmunima. Svi su zaraţeni… i ginu na stotine. Čuli su za vas i preklinju vas da doĎete u Afriku i obuzdate tu bolest. – Tko je donio poruku? – upita Doktor skinuvši naočale i odloţivši knjigu. – Neka lastavica – odvrati Či–Či. – Vani je, na bačvi za kišnicu.

– Pozovi je unutra k vatri – reče Doktor. – Mora da se smrzava od zime. Lastavice su još prije šest tjedana odletjele na jug! Nato uvedoše lastavicu koja se sva šćućurila i drhtala od zime. I premda isprva pomalo uplašena, ubrzo se ugrijala, sjela na rub police nad ognjištem i stala pričati. Kad je završila, Doktor reče: – Rado bih otišao u Afriku, osobito po tom oštrom vremenu. Ali bojim se da nemamo dovoljno novaca za karte. Dodaj mi kasicu, Či–Či! Majmun se popne i skine je s najgornje police kuhinjskog ormara. Ništa nije bilo u njoj… ni jedan jedini peni! – A bio sam uvjeren da je ostao još jedan komad od dva penija – reče Doktor. – Ostao je – uzvrati sova. – Ali potrošio si ga na zvečku za malog jazavca kad su mu izbijali zubići. – Tako? – reče Doktor. – Boţe moj sveti! Baš prava gnjavaţa. No, nije vaţno. Moţda bih, da siĎem na obalu, uspio unajmiti neki brodić da nas dovede u Afriku. Poznavao sam pomorca koji mi je jednom doveo svoje dijete bolesno od ospica. Moţda bi nam on posudio svoj brod… dijete mu je ozdravilo. I tako se sutradan rano ujutro Doktor spusti na obalu. A kad se vratio, reče ţivotinjama da je sve u redu… pomorac će im posuditi brod. Onda se krokodil, majmun i papiga veoma razveseliše i zapjevaše, jer vraćaju se u Afriku, svoj pravi dom. A Doktor reče: – Moći ću povesti samo vas troje… k tomu psa Đipa, patku Pat–Pat, prase Gic–Gic i sovu Tu–Tu. Ostale ţivotinje, kao puhovi, voluharice i šišmiši, morat će se vratiti u polja gdje su roĎeni i ostati u njima sve dok se mi ne vratimo. Ali budući da oni preko zime uglavnom spavaju, neće im to teško pasti… osim toga, ne bi bilo dobro za njih da poĎu u Afriku. Nato papiga, koja je već bila na dugim morskim plovidbama, poče nabrajati Doktoru što bi sve morao uzeti sa sobom na brod. – Moraš ponijeti mnogo mornarskog dvopeka – reče mu. – "Boškot" ga zovu. A moraš imati i govedine u limenkama… a i sidro. – Pretpostavljam da će brod imati vlastito sidro – reče Doktor. – Hm da, ipak provjeri – reče Polinezija. – Jer to je jako vaţno. Ne moţeš se zaustaviti ako nemaš sidro. A trebat ćeš i zvono. – Čemu to? – upita Doktor.

– Da mjeriš vrijeme – reče papiga. – Zazvoniš svakih pola sata i znaš koliko je sati. A ponesi i svu silu konopa… na plovidbama to uvijek dobro doĎe. A onda se počeše pitati gdje da smognu novac da kupe sve što im je potrebno. – Oh, do bijesa! Opet taj novac! – poviče Doktor. – Boţe moj sveti! Bit ću sretan kad stignemo u Afriku, gdje nam neće biti potreban. Idem sada do trgovca da ga upitam moţe li pričekati na svoj novac dok se ne vratim… Ne, poslat ću radije onog pomorca da ga on priupita. Tako onda pomorac ode do trgovca. I ubrzo se vrati sa svime što su zatraţili. Onda ţivotinje sve to spakiraše. Ispustiše vodu da se cijevi ne smrznu, spustiše kapke, zatvoriše kuću, a ključ predaše starom konju koji je ţivio u štali. A kad su se uvjerile da je na tavanu dovoljno sijena da dostane konju preko cijele zime, svu tu prtljagu snesoše na obalu i popeše se na brod. Došao ih je ispratiti i trgovac ţivotinjskom hranom i donio Doktoru na dar veliki puding od sala, jer su mu rekli da se u stranom svijetu takav puding ne moţe dobiti. Čim su se našli na brodu, prase Gic–Gic upita gdje su kreveti jer da je već četiri sata popodne pa on mora malo prileći. Onda ga Polinezija povede niza stube u utrobu broda i pokaţe mu postelje smještene sve jedna povrh druge poput polica za knjige uza zid. – Hej, pa to nije nikakav krevet! – poviče Gic–Gic. – To je polica. – Kreveti na brodovima uvijek su takvi – reče papiga. Nije to polica. Popni se u nj i spavaj. To zovu i "bunker". – Ipak neću još leći – izjavi Gic–Gic. – Previše sam uzbuĎen. Hoću opet gore da vidim kad budemo krenuli. – Pa dobro, to ti je prvo putovanje – reče Polinezija. – S vremenom ćeš se već priviknuti na takav ţivot. – Nato se opet uspne brodskim stubama pjevuckajući za sebe: Crveno sam more gledo, a i crno more, Bijeli otok što ga Englez Wight – otokom zove. Otkrio sam ţutu rijeku u cik rujne zore, narančastu rijeku vidjeh, gdje brodice plove. Ognjenoj sam zemlji došo, ostala je straga. Oceanom plavim prošo – sada kući hrlim, dojadiše sve mi boje, o ti moja draga, ţarka srca ja se vraćam, da te opet grlim.3 Samo što nisu krenuli, kadli Doktor reče da bi se morao vratiti na kopno i upitati pomorca za put do Afrike.

3 Preveo dr. Ivo Hergešić.Prijevod je preuzet iz izdanja biblioteke Vjeverica. – Op prev.

Ali lastavica reče da je često bila u toj zemlji i da će im ona pokazati kako da stignu do nje. Onda Doktor reče Či–Čiju da digne sidro, i putovanje započe.

5. VELIKO PUTOVANJE

Nisu napredovali brzo, plovili su već punih šest tjedana ustalasanim morem slijedeći lastavicu koja je letjela pred brodom da im pokaţe put. Noću je nosila sićušnu svjetiljku kako je ne bi izgubili u mraku, a ljudi na drugim brodovima, s kojima su se mimoilazili, govorili su da je to zacijelo zvijezda padalica. Kako su plovili sve dalje i dalje na jug bivalo je sve toplije i toplije. Polinezija, Či–Či i krokodil beskrajno su uţivali u vrućem suncu. Trčkarali su okolo, smijali se i gledali preko brodske ograde ne vidi li se moţda već Afrika. Ali prase, pas i sova Tu–Tu nisu po takvu vremenu mogli raditi baš ništa, samo su sjedili na krmi u sjeni velike bačve, isplaţenih jezika, i pili limunadu. Patka Pa–Pat hladila se skačući u more i plivajući za brodom. I svako malo, kad bi joj se vrh glave zaţario, zaronila bi pod brod i izronila na drugoj strani. Tako je usput utorkom i petkom – kad su svi na brodu jeli ribu, kako bi im govedina što duţe potrajala – lovila haringe. Pribliţivši se ekvatoru, opaziše kako im u susret dolaze neke leteće ribe. I te ribe upitaju papigu je li to brod doktora Dolittlea. Kad im ona to potvrdi, rekoše da su vrlo sretne jer su se majmuni u Africi već zabrinuli da Doktor neće ni doći. Polinezija ih upita koliko još milja moraju prevaliti do afričke obale, a ribe odgovore da im predstoji još samo pedeset i pet. Onda opet doplesa do njih kroz valove cijelo jato dupina, koji takoĎer upitaše Polineziju je li to brod čuvenog doktora. A kad im ona to potvrdi, zanimalo ih je još treba li moţda Doktoru štogod na putu. A Polinezija odgovori: – Da, ponestalo nam je luka. – Nedaleko odavde ima jedan otok – rekoše dupini – na kojem raste divlji luk, visok i jak. Produţite samo ravno… mi ćemo se pobrinuti za luk i dostići vas. Rekavši to, dupini odjure morem. I ne proĎe dugo a papiga ih opet opazi kako dolaze odostraga i kroz valove vuku luk u velikim mreţama od morske trave. Sutradan uvečer, dok je sunce polako zalazilo, Doktor reče: – Dodaj mi durbin, Či–Či. Našem je putovanju uskoro kraj. Još malo pa ćemo ugledati obalu Afrike. I zaista. Otprilike pola sata kasnije, učini im se da pred sobom vide nešto što bi moglo biti kopno. Ali budući da je ubrzano bivalo sve mračnije, nisu mogli biti sigurni. A onda se

podigne silna oluja, s gromovima i munjama. Vjetar je zavijao, kiša se slijevala u slapovima, a valovi se toliko podigli da su pljuskali preko broda. Odjednom odjekne snaţan BUM! Brod se zaustavi i nagne u stranu. – Što se dogodilo? – upita Doktor uspevši se na palubu. – Nisam sigurna – odvrati papiga – ali mislim da smo doţivjeli brodolom. Reci patki da izaĎe i pogleda. I tako Pat–Pat smjesta zaroni pod valove. A kad je opet izronila, izjavi da su udarili u neku stijenu. U brodskom dnu velika je rupa, voda naglo prodire kroz nju, svi će uskoro potonuti. – Mora da smo udarili u Afriku – reče Doktor. – Boţe moj sveti…! Hm, da… Moramo svi otplivati do obale. Ali Či–Či i Gic–Gic nisu znali plivati. – Donesi konop! – reče Polinezija. – Rekla sam vam da će dobro doći. Gdje je sad ta patka? DoĎi ovamo, Pat–Pat. Uhvati ovaj kraj konopa, odleti do kopna i priveţi ga o neku palmu, a mi ćemo drugi kraj drţati ovdje na brodu. Onda će se oni koji ne znaju plivati morati po tom konopu prebaciti do kopna. To se zove "uţe za spašavanje". I tako svi sretno stigoše na kopno… neki plivajući, neki leteći, a oni, koji su se penjali po konopu, poniješe sa sobom Doktorov kovčeg i ručnu torbu. Ali brod, s obzirom na tu rupetinu, nije više bio ni za što i ubrzo ga oštri morski valovi razbiše o stijenje, a drveni mu dijelovi otplutahu morem. Onda su se svi sklonili u lijepu suhu špilju, koju su pronašli visoko na litici, i zadrţali se u njoj sve dok oluja nije utihnula. Kad je sutradan ujutro izašlo sunce, spustiše se na pješčani ţal da se osuše. – Draga stara Afriko! – uzdahnula je Polinezija. – Lijepo se vratiti. Zamislite samo… sutra će biti stotinu šezdeset i devet godina otkako me nije bilo ovdje! A ona se nije nimalo promijenila! Iste stare palme, ista stara crvena zemlja, isti stari crni mravi! Svuda je lijepo, ali kod kuće najljepše! Ostali primijetiše kako joj se oči zališe suzama… toliko se bila razdragala što opet vidi svoju domovinu. Onda je Doktor primijetio da je ostao bez svog cilindra, koji je oluja otpuhnula u more.Zato Pat–Pat uzleti da ga potraţi. I smjesta ga opazi kako daleko od obale pluta na vodi kao kakav dječji brodić. Kad je doletjela do njega, naĎe kako u njemu, dršćući od straha, sjedi jedan od bijelih miševa.

– Što ti radiš ovdje? – upita patka. – A rekli smo ti da ostaneš u Puddlebyju. – Nisam htio da me ostavite – odvrati miš. – Htio sam vidjeti kako izgleda Afrika… a imam ovdje i neku rodbinu. Zato sam se sakrio meĎu prtljagu i dospio na brod zajedno s dvopekom. Kad je brod potonuo, strašno sam se uplašio… jer ja ne mogu daleko plivati. Plivao sam dokle je išlo, ali ubrzo sam iznemogao i već pomislih da ću se utopiti. A onda je, upravo u tom trenutku, doplutao Doktorov šešir, pa sam se popeo u nj jer se nisam htio utopiti. Nato patka podigne šešir zajedno s mišem i odnese ga Dolittleu na obalu. I svi se skupiše da ga vide. – To se zove "slijepi putnik" – reče papiga. Uto, dok su traţili mjesto u kovčegu na kojem bi bijeli miš mogao udobno putovati, majmun Či–Či odjednom reče: – Pst! Čujem nečije korake u dţungli. Svi utihnuše i osluhnuše. I ubrzo iz šume izaĎe neki crnac i upita ih što rade ovdje. – Ja sam John Dolittle, dr. med. – reče Doktor. –Zamoljen sam da doĎem u Afriku i izliječim bolesne majmune. – Svi morate doći pred Kralja – reče crnac. – Kojeg kralja? – upita Doktor, koji nije ţelio tratiti vrijeme. – Kralja zemlje Dţolidţinki – odvrati crnac. – Njemu pripada sva ova zemlja i svi stranci moraju biti dovedeni pred njega. PoĎite za mnom. I tako oni skupe svoje stvari i krenu za tim čovjekom kroz dţunglu.

6. POLINEZIJA I KRALJ

Nakon što su prevalili tek komad puta kroz gustu šumu, izašli su na širok otvoren prostor i ugledali kraljevu palaču, sazdanu od blata. U njoj je ţivio kralj sa svojom kraljicom Ermintrudom i njihovim sinom kraljevićem Bumpom. Kraljević je bio odsutan, lovio je losose u rijeci. Ali kralj i kraljica sjedili su pod suncobranom pred vratima palače. Kraljica je prispavala. Kad je Doktor prišao palači, kralj ga upita čime se bavi, i Dolittle mu objasni što ga je dovelo u Afriku. – Ne smiješ se kretati mojim zemljama – reče mu kralj. Prije mnogo godina na ove je obale došao neki bijeli čovjek, i ja sam bio vrlo dobar prema njemu. Ali on je, pošto je iskopao rupe u zemlji, da se dokopa zlata, i pošto je pobio slonove, da se domogne

njihovih bjelokosnih kljova, krišom otplovio na svom brodu… a da mi nije rekao ni hvala. Nikada više nijedan bijeli čovjek neće putovati Kraljevinom Dţolidţinki. Onda se kralj obrati crncima koji su stajali u blizini i reče: – Odvedite ovog vrača sa svim njegovim ţivotinjama i zatvorite ga u moju najčvršću tamnicu. Nato šestorica crnaca odvedu Dolittlea i njegove ljubimce i zatvore ih u kamenu tvrĎu. Tamnica je imala samo jedan prozorčić s rešetkama, i to visoko na zidu, a vrata su bila čvrsta i debela. Onda se svi vrlo rastuţe, a prase Gic–Gic čak rasplače. Ali Či–Či reče da će ga isprašiti ne prestane li s tim groznim tulenjem. Nato prase utihne. – Jesmo li svi ovdje? – upita Doktor pošto se priviknuo na taj polumrak. – Mislim da jesmo – reče patka i poče ih brojiti. – A gdje je Polinezija? – upita krokodil. – Nema je ovdje. – Jesi li siguran? – upita Doktor. – Provjeri još jednom. Polinezijo! Polinezijo! Gdje si? – Čini se da je pobjegla – progunĎa krokodil. – Pa da, to joj je i slično! Pobjeći u dţunglu čim joj se prijatelji naĎu u nevolji. – Nisam ja takva ptica – javi se papiga iskoprcavši se iz dţepa na skutu Doktorova kaputa. – Vidite, dovoljno sam sitna da se provučem kroz rešetke na prozoru, pa sam se pobojala da me umjesto u tamnicu ne strpaju u krletku. Zato sam se, dok se kralj raspričao, sakrila u Doktorov dţep… i evo me ovdje. To se zove "smicalica" – reče papiga i kljunom zagladi perje. – Boţe moj sveti! – poviče Doktor. – Imaš sreću da nisam sjeo na tebe. – Čujte sad – reče Polinezija. – Uvečer, čim se smrkne, provući ću se kroz rešetke na tom prozoru i odletjeti u palaču. A onda… vidjet ćete… brzo ću pronaći način kako da prisilim kralja da nas sve pusti iz tamnice. – Ma nemoj, što ti tu moţeš? – reče Gic–Gic frknuvši nosom i opet brizne u plač. – Ti si samo obična ptica. – Istina – prizna papiga. – Ali ne zaboravi da ja, premda sam samo ptica, znam govoriti kao čovjek – a poznajem i ovdašnje ljude. I tako te noći, dok su mjesečeve zrake prosijavale kroz krošnje palmi, a svi kraljevi ljudi spavali, papiga se provuče kroz tamničke rešetke i odleti do palače. Tjedan dana ranije jedna je teniska lopta razbila prozor na smočnici, pa Polinezija lako uskoči kroz rupu u staklu.

Čula je kako kraljević Bumbo hrče u svojoj spavaćoj sobi u straţnjem dijelu palače. Onda se ona na prstima uputi stubama do kraljeve spavaonice. Tiho otvori vrata i proviri unutra. Kraljica je te noći bila na plesu kod svoje rodbine, ali kralj je čvrsto spavao u svojoj postelji. Polinezija se tiho ušulja i zavuče pod krevet. Onda se nakašlje… onako kako se nakašljava doktor Dolittle. Polinezija je mogla oponašati sve i svakoga. Kralj otvori oči i reče sneno: – Jesi li to ti, Ermintrudo? (Mislio je, naime da se kraljica vratila s plesa.) Onda se papiga opet nakašlje… glasno, kao čovjek. A kralj sjedne u postelji, sasvim budan, i upita: – Tko je to? – Ja sam, doktor Dolittle – odvrati papiga, točno onako kako bi rekao Doktor. – Što radiš u mojoj spavaćoj sobi? – poviče kralj. – Kako si se usudio izaći iz tamnice? Gdje si? ne vidim te. Ali papiga se samo nasmije… dugačkim, dubokim, veselim smijehom, baš kao Doktor. – Prestani se smijati i smjesta doĎi ovamo da te vidim reče kralj. – Glupi kralju! – uzvrati Polinezija. – Jesi li zaboravio da govoriš sa Johnom Dolittleom, dr. med. … najčudesnijim čovjekom na kugli zemaljskoj? Dakako da me ne moţeš vidjeti. Učinio sam se nevidljivim. Nema toga što ja ne mogu. Čuj sad… došao sam noćas ovamo da te upozorim. Ne dopustiš li meni i mojim ţivotinjama da slobodno putujemo tvojim kraljevstvom, učinit ću da ti i tvoji ljudi obolite od iste bolesti od koje su oboljeli i majmuni. Jer ja mogu ozdraviti ljude, ali ih mogu i razboljeti… podignem li samo mali prst. Smjesta pošalji svoje vojnike da otvore tamnička vrata ili ćeš prije negoli sunce ujutro obasja vrhunce Dţolidţinkija dobiti zaušnjake. Onda kralj poče drhtati i obuze ga silan strah. – Doktore – poviče on – bit će kako ti kaţeš. Ne podiţi svoj mali prst, molim! I kralj skoči s postelje i potrči da zapovjedi vojnicima neka otvore tamnička vrata. Čim je on otišao, Polinezija se odšulja niza stube i napusti palaču kroz prozor na smočnici. Ali kraljica, koja je upravo otključavala straţnja vrata, opazi papigu kako izlazi kroz razbijeno staklo. A kad se kralj vratio u postelju, reče mu što je vidjela.

Onda kralj shvati da je prevaren i uţasno se razbjesni. Smjesta pojuri natrag u tamnicu. Ali zakasnio je. NaĎe širom otvorena vrata. I praznu ćeliju. Doktor i sve njegove ţivotinje bili su već otišli.

7. MAJMUNSKI MOST

O joj, kraljica Ermintruda u cijelom svom ţivotu nije svog supruga vidjela tako bijesna kao što je bio te noći. Od bijesa škripao je zubima. Svima oko sebe dobacivao je da su budale. Četkicu za zube bacio je na dvorsku mačku. Jurio je okolo u noćnoj košulji i probudio svu vojsku te sve svoje vojnike poslao u dţunglu da ulove Doktora. Onda prisili i svu poslugu – kuhare, vrtlare, svog brijača i učitelja kraljevića Bumpa – da odu s njima, pa natjera čak i kraljicu, koja je bila umorna od plesanja u tijesnim cipelama, da pomogne vojnicima u potrazi. Za to vrijeme Doktor i njegove ţivotinje trčali su što ih noge nose kroz šumu prema zemlji Majmuna. Gic–Gic, s obzirom na svoje kratke noge, brzo se umorio, pa ga je Doktor morao nositi… što je bilo prilično teško, jer su vukli sa sobom i kovčeg i Doktorovu torbu. Kralj Dţolidţinkija mislio je da će ga njegova vojska lako pronaći, jer je Doktor u stranoj zemlji i ne zna puta. Ali prevario se. Majmun Či–Či poznavao je, naime, sve staze i puteljke kroz dţunglu bolje i od kraljevih vojnika. I doveo je Doktora i njegove ljubimce do najgušćeg dijela šume – mjesta na koje još nije stupila ljudska noga – i sve ih posakrivao u šuplje deblo izmeĎu visokih stijena. – Najbolje da ovdje pričekamo – rekao je Či–Či – dok se vojnici ne vrate u svoje postelje. Onda se moţemo uputiti u zemlju Majmuna. I tako su ostali ondje svu noć. Često su čuli kraljeve ljude kako razgovaraju traţeći ih posvuda po dţungli. Ali oni su ovdje bili savršeno sigurni, jer nitko osim Či–Čija, čak ni drugi majmuni, nije znao za to skrovište. Napokon, kad se danje svjetlo počelo probijati kroz guste krošnje nad njima, čuli su kako kraljica Ermintruda posve iznemoglim glasom govori da daljnje traţenje nema više nikakva smisla… i najbolje da se svi lijepo vrate i malo odspavaju. Čim su se vojnici vratili kući, Či–Či izvede Doktora i njegove ţivotinje iz skrovišta, pa se potom svi uputiše prema Zemlji Majmuna. Put je bio dug, vrlo dug, i često bi osjetili jak umor pogotovo Gic–Gic. A kad bi se rasplakao, davali su mu kokosovo mlijeko koje je jako volio. Jela i pića imali su napretek, jer su Či–Či i Polinezija poznavali sve vrste voća i povrća koje raste u dţungli, a znali su i gdje će ga naći – datulje, kikiriki, Ďumbir i slatki krumpir.

Od soka divljih naranči pravili su limunadu i zasladili je medom koji su vadili iz pčelinjih gnijezda u šupljim stablima. Činilo se da im Či–Či i Polinezija mogu nabaviti sve što bi zatraţili… ili bar nešto slično. Jednoga su dana tako pribavili čak i malo duhana za Doktora, koji je potrošio sve što je bio ponio sa sobom, a poţelio je zapaliti. Noću su spavali u šatorima od palmina lišća, na debelim, mekim posteljama od suhe trave. A poslije nekog vremena toliko su se navikli na duga pješačenja da se više nisu toliko ni zamarali, nego čak poče li uţivati u takvu ţivotu. Ipak im je uvijek bilo drago kad su se, pošto se spustila noć, zaustavili da se odmore. Doktor bi onda upalio malu vatru od šiblja, a poslije večere posjedali bi oko nje i slušali Polineziju kako pjeva pjesme o moru ili kako Či–Či reda priče o dţungli. A mnoge od tih njegovih priča bile su zaista zanimljive. Jer, premda majmuni nisu imali vlastite povijesne knjige prije nego što je došao doktor Dolittle i napisao ih, sjećali su se svega što se zbilo i prenosili te priče svojoj djeci. A pričao je Či–Či o mnogo čemu što mu je govorila baka – o davnim, davnim vremenima, prije Noći Potopa… o danima kad su se ljudi odijevali u medvjeĎe krzno, ţivjeli u rupama stijenja i jeli sirovo ovčje meso, jer nisu znali za kuhanje… a nisu poznavali ni vatru. Pričao im je i o velikim mamutima i gušterima, dugačkima kao vlak, koji su u ono doba lutali po brdima brsteći vrhove krošanja. Često se dogaĎalo da bi, tako poneseni njegovom pričom, na kraju ustanovili da se vatra ugasila, pa su se morali rastrčati okolo da skupe novo šiblje i ponovo je zapale. No, kad su se vojnici vratili i obavijestili kralja da nisu mogli pronaći Doktora, kralj ih opet otposla i reče im neka se ne vraćaju iz dţungle dok ga ne uhvate. I tako su im, znači, sve to vrijeme dok su se Doktor i njegove ţivotinje kretali prema Zemlji Majmuna, misleći kako su posve sigurni, kraljevi vojnici bili još za petama. Da je Či–Či to znao, vjerojatno bi ih opet negdje sakrio. Ali nije znao. Jednoga se dana Či–Či popeo na visoku stijenu i bacio pogled preko vrhova krošanja. A kad je sišao, obavijesti ih da su se već posve primakli Zemlji Majmuna i da će uskoro biti u njoj. I zaista, još iste večeri ugledaše Či–Čijeva roĎaka i mnoštvo drugih majmuna, koji se još nisu bili razboljeli, kako sjedeći po drveću uz rub močvare izviĎaju i čekaju ih. A kad su vidjeli da slavni doktor doista dolazi, podigoše ti majmuni strahovitu dreku, kličući, a mašući lišćem i njišući se s granja u znak pozdrava. Htjeli su mu ponijeti torbu i kovčeg i sve što je imao – a jedan od većih ponio je čak Gic–Gica koji se opet bio umorio. Onda dvoje od njih pohrle naprijed da obavijeste oboljele majmune da je veliki doktor napokon stigao. Ali kraljevi vojnici, koji su ih još slijedili, čuli su graju majmunske dobrodošlice, doznavši tako napokon gdje je Doktor, pa pobrzaše da ga dostignu. Veliki majmun, koji je noseći Gic–Gica išao za ostalima, opazio je kapetana kraljeve vojske kako se prikrada izmeĎu stabala. Odmah pohita za Doktorom i reče mu da bjeţi. Nato su i ostali potrčali kao još nikad u ţivotu, ali pojurili su i kraljevi vojnici, koji su ih slijedili, a najbrţe od svih trčao je sam kapetan.

A onda se Doktor spotaknuo o svoju liječničku torbu i pao u blato, pa je kapetan pomislio kako ga se ovaj put sigurno dokopao. Ali kapetan je imao vrlo duge uši… premda mu je kosa bila kratka. I kad je skočio da zgrabi Doktora, jedno mu uho zapne o granu, pa su se njegovi vojnici morali zaustaviti da mu pomognu. U meĎuvremenu Doktor se pridignuo, pa opet svi produţe trčati i trčati. A Či–Či povikne: – Sve u redu. Nismo više daleko. MeĎutim, prije nego što su uspjeli ući u Zemlju Majmuna, naiĎoše na strmu stijenu ispod koje je tekla rijeka. Na ovom je mjestu završavala Kraljevina Dţolidţinki, dok je s druge strane preko rijeke – počinjala Zemlja Majmuna. Onda pas Đip spusti pogled preko ruba strme, strme stijene i reče: – Uh, uh! Kako ćemo to prijeći? – O joj! – uzvikne Gic–Gic. – Kraljevi su nam se ljudi već posve primakli… Gledajte ih! Bojim se da će nas opet strpati u tamnicu. – I brizne u plač. Ali veliki majmun, koji ga je nosio, baci ga sad na zemlju i podvikne ostalim majmunima: – Dečki… most! Brzo!… Napravite most! Imamo samo minutu vremena. Oslobodili su kapetana i sad nam se primiče kao srna. Ţivlje! Most! Most! Doktor se upita od čega će napraviti most i poče se ogledavati oko sebe da vidi nemaju li moţda negdje skrivene kakve daske. Ali kad je svrnuo pogledom na liticu, već je preko rijeke visio most i čekao ga… most od ţivih majmuna! Jer dok je on bio okrenut leĎima, majmuni su – brzo kao munja – sastavili most od sebe samih jednostavno se drţeći za ruke i noge. A onaj veliki dovikne Doktoru: – PrijeĎite preko! Prelazite… svi… hitro! Gic–Gic se malo uplašio hodajući po tako uskom mostu na vrtoglavoj visini iznad rijeke. Svejedno je sretno prešao, kao i svi ostali. John Dolittle prelazio je posljednji. I upravo kad se već primaknuo drugoj strani, na rub litice dojuriše kraljevi vojnici. Prijetili su šakama, vrištali od bijesa. Jer bilo im je jasno da su zakasnili. Doktor i sve njegove ţivotinje bili su već na sigurnom u Zemlji Majmuna, a i most su brzo privukli na drugu stranu.

Onda se Či–Či obrati Doktoru i reče: – Mnogi veliki istraţivači i sjedobradi prirodoslovci duge su tjedne leţali skriveni u dţungli ne bi li vidjeli kako majmuni izvode tu majstoriju. Ali mi nikada dosad nijednom bijelom čovjeku nismo dopustili ni da baci pogled. Vi ste prvi koji ste vidjeli čuveni Majmunski most. To veoma obradova Doktora.

8. VOĐA LAVOVA

John Dolittle odjednom posta silno, očajnički zatrpan poslom. Našao je stotine i tisuće bolesnih majmuna – gorila, orangutana, čimpanza, pasoglavih pavijana, surlaša, sivih majmuna, crvenih – svih vrsta. A mnogi su već bili uginuli. Kao prvo, odvojio je bolesne od zdravih. Onda natjera Či–Čija i njegova bratića da mu sagrade kućicu od trave. Zatim pozva sve još zdrave majmune da doĎu k njemu i cijepe se. I tako su majmuni tri dana i tri noći besprekidno dolazili iz dţungle, iz dolina i brda, u kućicu od trave gdje je Doktor sjedio po svu noć i vas dan te cijepio i cijepio. Onda je dao da mu sagrade još jednu kuću – veliku, s mnogo postelja. U nju je smjestio sve bolesne. Ali bolesnih je bilo toliko da nije preostalo dovoljno zdravih da ih njeguju. Zato Doktor posla poruku drugim ţivotinjama, kao što su lavovi, leopardi i antilope, i pozva ih da doĎu i pomognu njegovati bolesnike. Ali VoĎa lavova bio je vrlo ponosito stvorenje, pa kad je došao u Doktorovu veliku kuću punu kreveta, doimao se ljutito i pun prezira. – UsuĎujete se traţiti to od mene, gospodine? – rekao je, bijesno zureći u Doktora. – UsuĎujete se traţiti od mene… mene, kralja svih ţivotinja, da posluţujem gomilu zamazanih majmuna? Pa ja takve ne bih pojeo čak ni izmeĎu obroka! Premda se lav doimao vrlo opasnim, Doktor se zdušno trsio da ne pokaţe kako ga se boji. – Nisam ni traţio od tebe da ih jedeš – mirno je rekao. Osim toga, nisu zamazani. Sve smo ih jutros okupali. Ali zato tvoje krzno izgleda kao da mu ne bi škodilo da ga netko očetka… temeljito. A sad čuj, reći ću ti nešto: moţda će doći dan kad će se lavovi razboljeti. Pa ako sada ne pomogneš drugim ţivotinjama, moţda će se lavovi naći sami kad oni budu u nevolji. To se često dogaĎa oholima. – Lavovi nikad nisu u nevolji… oni samo izazivaju nevolju kod drugih – reče VoĎa dignuvši nos. I odšepiri u dţunglu, uvjeren da se pokazao prilično duhovitim i mudrim. Onda su i leopardi pokazali da mogu biti oholi, te rekoše da ne ţele pomoći. Potom, dakako, i antilope… premda one, previše stidljive i plahe da bi bile tako grube prema

Doktoru kao što je bio lav… samo su strugale nogama, budalasto se osmjehivale i rekle da još nikada nisu bile bolničarke. Sada se siroti Doktor ozbiljno zabrinuo pitajući se gdje da naĎe dovoljno pomoći da zbrine sve te tisuće majmuna u krevetu. Ali kad se VoĎa lavova vratio u svoje skrovište, opazi kako mu u susret trči ţena, kraljica lavova, sva razbarušena. – Jedno naše mladunče neće jesti – reče ona. – Ne znam što da radim s njim. Od sinoć još ništa nije stavio u usta. I rasplače se, dršćući od nervoze, jer bila je dobra majka, premda lavica. Nato VoĎa uĎe u log da pogleda svoju dječicu… dva mala slatka lavića leţala su na podu, a jedan od njih izgledao je prilično jadno. Onda lav, pršteći od ponosa, ispriča svojoj ţeni ono što je upravo bio rekao Doktoru. A ona se toliko razljuti da ga umalo ne istjera iz loga. – Ti nikad nisi imao ni zrnce soli u glavi! – vrisne ona. Sve ţivotinje, odavde do Indijskog oceana, govore o tomu kako je taj čovjek čudesan, kako moţe izliječiti svaku bolest i kako je ljubazan… jedini čovjek na svijetu koji poznaje ţivotinjski jezik! A ti baš sada, kad imamo bolesno mladunče u kući, moraš otići i uvrijediti ga! Ti veliki klipane! Samo takva budala moţe biti gruba prema dobrom doktoru. Ti… – i poče muţa povlačiti za grivu. – Da si se smjesta vratio tom bijelom čovjeku – vrištala je – i rekao mu da ti je ţao. I povedi sa sobom i sve ostale praznoglave lavove i one glupe leoparde i antilope. A onda učini sve što Doktor zatraţi od tebe. Zdušno se primi posla! Pa će moţda on biti toliko dobar da doĎe kasnije i pogleda maloga. A sad se gubi…! Poţuri, velim ti! Nisi dostojan da budeš otac! Onda ona uĎe u susjedni log, gdje je ţivjela druga majka lavica, i sve joj ispriča. I tako se VoĎa lavova vratio Doktoru i rekao: – Slučajno sam prolazio ovuda pa pomislih svratit ću malo. Jeste li već dobili pomoć? – Ne – odgovori Doktor. – Nisam. I uţasno sam zabrinut. – Dandanas je teško dobiti neku ispomoć – reče lav – Čini se da ţivotinjama nije više do rada. Ne moţete im to ni zamjeriti… u stanovitom smislu. No, vidjevši u kakvom ste škripcu, potrudit ću se da pomognem koliko mogu… samo da vama učinim uslugu… jedino da ne moram prati ta stvorenja. A rekao sam i ostalim lovcima da doĎu i preuzmu svoj dio. Leopardi bi morali biti ovdje svaki čas… I… usput… imam kod kuće bolesno mladunče. Osobno ne mislim da je išta ozbiljno. Ali ţena mi je zabrinuta. Budete li večeras slučajno prolazili tim putem, moţda biste ga mogli malo pogledati, hm?

Nato se Doktor vrlo razveseli, jer došli su svi lavovi i leopardi i antilope i ţirafe i zebre… sve ţivotinje iz šuma, s brda i dolina… da mu pomognu u poslu. Bilo ih je toliko da je neke morao vratiti, zadrţavši tek najbistrije. I majmuni se uskoro počeše oporavljati. Pri kraju tjedna velika kuća puna kreveta bila je poluprazna. A koncem idućeg tjedna ozdravio je i posljednji majmun. Time je Doktorov posao bio dovršen, a on je bio tako umoran da je legao u postelju i spavao tri dana a da se nijedanput nije prevrnuo.

9. MAJMUNSKO VIJEĆE

Či–Či je stajao pred Doktorovim vratima i nikoga nije puštao sve dok se Doktor nije probudio. A onda je Doktor rekao da se sad mora vratiti u Puddleby. To ih je sve veoma iznenadilo, jer su mislili da će zauvijek ostati s njima. Stoga se te noći okupiše svi majmuni iz dţungle da rasprave o tome. VoĎa čimpanza ustane i reče: – Zašto taj dobri čovjek odlazi? Zar nije sretan ovdje s nama? Ali nitko mu nije znao odgovoriti. – Mislim da bismo svi morali otići k njemu i zamoliti ga da ostane. Moţda, ako mu sagradimo novu kuću i napravimo veći krevet, ako mu još obećamo i brojnu majmunsku sluţinčad koja će ga posluţivati i uljepšati mu ţivot… moţda onda neće htjeti otići. Onda Či–Či ustane, a svi ostali prošapću: – Pst! Gle! Či–Či, veliki putnik, sprema se govoriti. I Či–Či obrati se ostalim majmunima: – Prijatelji moji, bojim se da nema smisla moliti Doktora da ostane. Ostao je duţan u Puddlebyju i kaţe da mora natrag da vrati novac. A majmuni ga upitaju: – Što je to novac? Onda im Či–Či objasni da se u Zemlji Bijelog Čovjeka ništa ne moţe dobiti bez novca, ništa se ne moţe učiniti bez novca… prema tomu, gotovo je nemoguće ţivjeti bez novca. A neke je zanimalo: – Zar ne moţeš čak ni jesti ni piti ako ne platiš? Ali Či–Či samo potrese glavom. A onda im objasni da je čak i on, dok je bio s orguljašem, morao od djece traţiti novac.

Onda se Glavni Čimpanza okrene Najstarijem Orangutanu i reče: – RoĎače, baš su ti ljudi čudne kreature! Tko da poţeli ţivjeti u takvoj zemlji? Mili moj, kako bijedno! Onda Či–Či reče: – Kad smo se uputili k vama, nismo imali ni broda da preplovimo more ni novaca za hranu na putu. Onda nam je jedan čovjek dao nešto dvopeka, a mi smo rekli da ćemo mu platiti kad se vratimo. A posudili smo i brod od jednog pomorca, ali brod se razbio na stijenama kad smo se primakli obalama Afrike. Sad Doktor kaţe da se mora vratiti i nabaviti pomorcu drugi brod, jer je čovjek siromašan, a taj je brod sve što je imao. Onda su svi majmuni neko vrijeme šutjeli, posve tiho sjedili na zemlji i duboko razmišljali. Na posljetku ustane Najveći Pavijan i reče: – Ja mislim da ne bismo smjeli dopustiti da taj dobri čovjek ode iz naše zemlje a da mu ne poklonimo nešto lijepo da ponese sa sobom i time mu pokaţemo koliko smo zahvalni za sve što je učinio za nas. A jedan sićušni crveni majmunčić, koji je sjedio visoko na granju, poviče dolje: – I ja tako mislim. Onda počnu svi u sav glas vikati i nasta velika galama: – Da, da. Dajmo mu najljepši poklon koji je ijedan bijeli čovjek ikada dobio! Nato se zamisle i počnu jedan drugoga zapitkivati što bi bilo najbolje da mu poklone. Jedan reče: – Pedeset vreća kokosovih oraha! A drugi: – Stotinu grozdova banana…! Bar neće morati kupovati voće u Zemlji Gdje Plaćaš Sve Što Pojedeš! Ali Či–Či reče da bi sve te stvari bilo preteško nositi tako daleko, a i pokvarile bi se prije negoli bi pola od toga dospjeli pojesti. – Ako mu ţelite ugoditi – reče on – dajte mu neku ţivotinju kakve još nemaju u menaţerijama. A majmuni nato upitaju: – Što su to menaţerije?

Onda im Či–Či objasni da su menaţerije u Zemlji Bijelog Čovjeka mjesta gdje ţivotinje stavljaju u kaveze da bi ih ljudi mogli gledati. To zaprepasti majmune koji rekoše jedan drugomu: – Ti su ljudi kao bezumni mladunci, glupi, i nije ih teško zabaviti. A joj! To je zapravo zatvor, hoće on reći. Onda opet upitaju kakvu bi to rijetku ţivotinju mogli dati Doktoru… kakvu bijeli ljudi još nikada nisu vidjeli, a najstariji Svilokosi Majmun upita: – Imaju li oni tamo iguanu? Ali Či–Či odvrati: – Imaju, jedna je u Zoološkom vrtu u Londonu. A drugi upita: – Imaju li okapija? Opet Či–Či reče: – Imaju. U Belgiji, kamo me prije pet godina odveo moj orguljaš, imali su okapija u velikom gradu koji zovu Antwerpen. Onda opet jedan upita: – Imaju li Gurnime–Povuciga? A Či–Či reče: – Nemaju. Nijedan bijeli čovjek još nikada nije to vidio. Poklonimo mu Gurnime–Povuciga.

10. NAJRJEĐA OD SVIH ŽIVOTINJA

Poznato je da je ţivotinjska vrsta Gurnime–Povuciga davno izumrla. Što znači da više ne postoji. Ali u ono davno doba, kad je ţivio doktor Dolittle, još ih je bilo nešto preostalo u najdubljim dţunglama Afrike; no čak i onda bile su te ţivotinje vrlo, vrlo rijetke. Nisu imale repa, nego sa svakog kraja po jednu glavu i na svakoj glavi oštre rogove. Bile su vrlo plahe i strašno ih je teško bilo uloviti. Crnci većinu svojih ţivotinja love tako da im se prikradu odostrag dok one ne gledaju. Ali tako nešto ne uspijeva kod Gurnime–Povuciga, jer ta vas ţivotinja, bez obzira na to s koje joj se strane prikradate, uvijek gleda u lice. Osim toga, uvijek spava samo jedna polovica, dok je druga uvijek budna… i oštro vas motri. Upravo zbog toga nikad ga nisu uhvatili i nikada ga nitko nije vidio u nekom zoološkom vrtu. Usprkos tomu što su mnogi od najvještijih lovaca i najlukavijih vlasnika menaţerija utrošili dobar dio svog ţivota traţeći ih po dţungli, po svakom vremenu, nikada nije ni jedan jedini uhvaćen. Čak i tada, prije mnogo godina, bio je jedina ţivotinja na svijetu s dvije glave. Sad kako bilo da bilo, majmuni se uputiše kroz šumu u lov na tu ţivotinju. I, pošto su prevalili podosta milja, jedan od njih naiĎe na neobične otiske stopala na rubu rijeke. Tako su sad znali da Gurnime–Povuciga mora biti negdje u blizini.

Onda produţe još komadić puta obalom rijeke i naiĎu na mjesto gdje je trava bila visoka i gusta te zaključe da bi Gurnime–Povuciga morao biti tu negdje u blizini. Zato se svi uhvate za ruke i sastave širok krug oko visoke trave. Gurnime–Povuciga ih je čuo kako dolaze i svom se snagom pokušavao probiti kroz obruč od majmuna. Ali nije uspio. Shvativši da svaki daljnji pokušaj bijega nema nikakva smisla, sjeo je i pričekao da vidi što ti majmuni ţele. A oni ga upitaju bi li pošao s doktorom Dolittleom u Zemlju Bijelog Čovjeka gdje bi ga pokazivali tamošnjim stanovnicima. Ali on odmahne objema glavama i reče: – Ni u kom slučaju! Objasniše mu da ne bi bio zatvoren u menaţeriju, samo bi ga gledali. Rekoše mu takoĎer da je Doktor vrlo dobar čovjek, ali bez prebijene pare, a ljudi bi plaćali da vide dvoglavu ţivotinju, pa bi se Doktor obogatio i platio brod, koji je bio posudio da bi mogao doći u Afriku. Gurnime–Povuciga odgovori: – Ne. Dobro znate kako sam plašljiv… mrsko mi je da netko zuri u mene. I zamalo se rasplače. Tri su ga dana pokušavali nagovoriti. I onda, na kraju trećega dana, napokon pristane da poĎe s njima, ali najprije da vidi kakav je čovjek taj doktor. I tako se majmuni vrate s Gurnime–Povuciga. A kad su došli do mjesta gdje je stajala Doktorova kućica od slame, pokucaše na vrata. Patka, koja je upravo spremala kovčeg, poviče: – Slobodno! Onda Či–Či ponosno uvede ţivotinju i predstavi je Doktoru. – Što je to, zaboga? – upita John Dolittle, zureći u tu čudnu kreaturu. – Smiluj nam se, Boţe! – uzvikne patka. – Kako taj uopće moţe razumno misliti? – Meni se čini, nikako – izjavi pas Đip. – Ovo je, Doktore – reče Či–Či – Gurnime–Povuciga … najrjeĎa ţivotinja afričkih dţungli, jedini dvoglavi stvor na svijetu. Povedite ga sa sobom kući i obogatit ćete se. Ljudi će platiti koliko god budete traţili samo da ga vide.

– Ali meni novac nije potreban – odvrati Doktor. – Ma, kako nije! – javi se patka. – Zar ste zaboravili kako smo u Puddlebyju jedva skucali da platimo mesara. I kako ćete onom pomorcu nabaviti novi brod, koji ste spominjali, ne budete li imali novaca da ga kupite? – Sagradit ću mu ga – reče Doktor. – Ma, opametite se! – poviče Pat–Pat. – Odakle vam onoliko drvo i onoliki čavli da ga sagradite? Osim toga, od čega ćete ţivjeti? Kad se vratimo, bit ćemo siromašniji no ikada. Či–Či ima potpuno pravo: povedite to smiješno stvorenje sa sobom, svakako! – Pa dobro, moţda ima nešto u tomu što kaţeš – promrmlja Doktor. – U svakom slučaju, bit će to lijepi novi kućni ljubimac. Samo hoće li taj… kako li se ono zove…? htjeti poći s nama u strani svijet? – Hoće, hoće – reče Gurnime–Povuciga, koji je smjesta na Doktorovu licu pročitao da je to čovjek kojem se moţe vjerovati. Bili ste tako dobri prema ovdašnjim ţivotinjama… a majmuni mi rekoše da sam vam jedino ja potreban. Samo morate mi obećati da ćete me, ako mi se ne bude svidjelo u Zemlji Bijelog Čovjeka, poslati natrag ovamo. – Pa, jasno… dakako, dakako – obeća Doktor. – Oprostite, ali vi ste jamačno u rodu s Porodicom Jelena, zar ne? – Točno – odgovori Gurnime–Povuciga – s abesinskim gazelama i azijskim divokozama… s majčine strane. A pradjed mog oca bio je posljednji iz roda Jednoroga. – Baš zanimljivo! – promrmlja Doktor i iz kovčega, u koji je Pat–Pat trpala stvari, izvadi neku knjigu i poče je prelistavati. – Da vidimo kaţe li Buffon4 nešto o tomu. – Primjećujem – javi se patka – da govorite samo jednim ustima. Moţe li i druga strana govoriti? – O, da – odvrati Gurnime–Povuciga. – Ali drugu stranu čuvam za jelo… uglavnom. Na taj način mogu govoriti i kad jedem a da ne budem nepristojan. Moji su uvijek bili vrlo pristojni. Kad je kovčeg bio napunjen i sve spremno za polazak, majmuni prirediše veliku gozbu za Doktora na koju su došle sve ţivotinje iz dţungle. A na gozbi je bilo ananasa, manga, meda i svih mogućih dobrih jela i pila. Pošto su se svi najeli, Doktor ustane i reče: – Prijatelji moji, ja vam nisam, poput nekih muţeva, vješt dugu govoru poslije večere, pogotovo kad sam se upravo prejeo voća i meda. Htio bih vam samo reći da sam veoma

4 Georges–Louis Leclerc Buffon (1707. – 1788.) – francuski prirodoslovac. Autor prvog znanstvenog prirodoslovnog djela koje je do autorove smrti izašlo u 36 svezaka. –Op. prev.

ţalostan što napuštam vašu lijepu zemlju. Ali moram otići, jer imam mnogo posla u Zemlji Bijelog Čovjeka. A kad odem, sjetite se i ne dopustite muhama da vam slijeću na hranu i ne spavajte na zemlji kad kiše doĎu. Ja se… ovaj… nadam da ćete svi dugo i sretno poţivjeti. Kad je Doktor završio svoj govor i sjeo, svi su majmuni dugo pljeskali i govorili jedan drugomu: – Neka u našem narodu zauvijek ostane sjećanje da je On sjedio i jeo s nama, ovdje, pod ovim drvećem. Jer On je zasigurno Najveći meĎu ljudima! A Veliki Gorila dovalja svojim kosmatim rukama, u kojima je bila snaga sedam konja, golemi kamen na čelo stola i reče: – Ovaj će kamen za sva vremena obiljeţiti ovo mjesto. I doista, do dana današnjega taj kamen još stoji u srcu dţungle. A kada majmuni sa svojom obitelji prolaze šumom, još uvijek upiru prstom kroz granje i šapću svojoj mladunčadi: – Pst! Evo ga… pogledajte… na tom je mjestu sjedio Dobri Bijeli Čovjek i jeo s nama u Godini Velike Bolesti. A onda, kada je svečanost završila, Doktor i njegovi ljubimci dignuše se i krenuše prema obali. I svi majmuni, noseći njegov kovčeg i njegovu torbu, krenuše za njim da ga isprate do granice svoje zemlje.

11. CRNI KRALJEVIĆ

Brzo stigavši do rijeke, zaustave se da se oproste. To je dugo potrajalo, jer je svaki od tih nekoliko tisuća majmuna htio stisnuti ruku Johnu Dolittleu. Poslije, kad su Doktor i njegovi ljubimci produţili dalje sami, Polinezija reče: – Moramo meko hodati i tiho govoriti dok prolazimo kroz Kraljevinu Dţolidţinki. Da nas kralj čuje, opet bi poslao svoje vojnike da nas ulove, jer uvjerena sam da se još ljuti zbog varke kojom sam ga nasamarila. – A ja se pak pitam – reče Doktor – gdje ćemo nabaviti drugi brod da se vratimo kući. … Pa sad, moţda naiĎemo na neki, moţda leţi negdje na obali a nikome nije potreban. Ali "ne reci hop prije nego što skočiš". Jednoga dana, dok su se probijali vrlo gustim dijelom šume, Či–Či poĎe naprijed da potraţi kokosove orahe. A dok je on bio odvojen od ostalih, Doktor i njegove ţivotinje, koji nisu tako dobro poznavali šumske staze, izgubiše se u dubokoj šumi. Lutali su amo–tamo, okolo–naokolo, ali puta, koji vodi dolje na obalu, nisu mogli pronaći.

A Či–Či, kad ih nigdje nije vidio, uţasno se uznemiri. Uspinjao se na visoka stabla i s najviših grana gledao na sve strane ne bi li vidio Doktorov cilindar. Mahao je i vikao. Zvao sve ţivotinje po imenu. Ali uzalud. Kao da su propali u zemlju. A doista su baš gadno zalutali. Odvrludali su daleko od staze, a dţungla je bila tako gusto obrasla grmljem, povijušama i lijanama da se ponekad gotovo nisu mogli ni maknuti s mjesta, a onda bi Doktor morao izvaditi svoj dţepni noţić i njime krčiti put. Upadali su u vlaţne močvarne jame, zaplitali se o debele vrijeţe puzavaca, ogrebali se o trnje, a dvaput su zamalo izgubili u šipraţju Doktorovu torbu. Činilo se da nema kraja njihovim nevoljama, a nikako da naiĎu na neku stazu. Napokon, pošto su danima tako posrtali i vrludali, poderavši svu odjeću i zablativši lica, zabunom ušetaše ravno u kraljev straţnji vrt. A kraljevi vojnici smjesta dotrčaše i pohvataše ih. Polinezija je, meĎutim, odletjela na neko drvo u vrtu, a da je nitko nije opazio, i tu se sakrila. Doktora i ostale odvedoše pred kralja. – Ha, ha! – povikao je kralj. – Jesmo li vas ipak ulovili. Ovaj put nećete pobjeći. Odvedite ih opet u tamnicu i stavite dvostruke lokote na vrata. Ovaj će bijeli čovjek do kraja ţivota ribati pod u mojoj kuhinji! I tako Doktora i njegove ljubimce odvedoše natrag u tamnicu i tamo ih zaključaše. A Doktoru rekoše da ujutro mora početi s ribanjem kuhinjskog poda. Svi su bili vrlo nesretni. – U velikoj smo neprilici – rekao je Doktor. – A ja se na svaki način moram vratiti u Puddleby. Ne vratim li se uskoro, onaj će siroti pomorac pomisliti da sam mu ukrao brod… Da mi je znati nisu li te šarke moţda malo rasklimane. Ali vrata su bila vrlo solidna i čvrsto zaključana. Činilo se da nema nikakva izgleda da se izvuku. Onda Gic–Gic opet brizne u plač. Sve to vrijeme Polinezija je mirno sjedila na stablu u dvorskom vrtu. Ništa nije govorila, samo treptala očima. To je kod Polinezije uvijek bio vrlo loš znak. Kada nije ništa govorila, nego samo treptala, to je značilo da joj netko zadaje probleme pa razmišlja kako da ih riješi. A ljudi, koji su Polineziji ili njezinim prijateljima pravili probleme, uvijek bi prije ili kasnije to poţalili. Uto ona opazi Či–Čija kako se prebacuje s jednog stabla na drugo, još uvijek traţeći Doktora. Kad ju je Či–Či ugledao, priključi joj se na stablu i upita što je s Doktorom. – Doktora i sve ţivotinje uhvatili su kraljevi vojnici i opet ih strpali u tamnicu – prošapta Polinezija. – Izgubili smo put u dţungli i zabasali u dvorski vrt. – Pa zar ih nisi mogla ti voditi? – upita Či–Či i poče koriti papigu što je dopustila da se izgube dok je on traţio kokose.

– Svemu je krivo to glupo prase – odvrati Polinezija. Neprestano je bjeţao sa staze traţeći Ďumbirovo korijenje. A ja sam bila toliko zaposlena loveći ga i dovodeći natrag da sam kod močvare skrenula ulijevo umjesto udesno… Pst…! Gle! Kraljević Bumpo dolazi u vrt! Ne smije nas vidjeti. Da se nisi ni maknuo! I, doista, kraljević Bumpo, kraljev sin, otvarao je vrtna vrata. Pod pazuhom je nosio knjigu s bajkama. Polako se primicao pošljunčanom stazom pjevuckajući neku tuţnu pjesmu dok nije stigao do kamene klupe tik ispod stabla na kojem su se skrivali papiga i majmun. Onda se ispruţio na klupi i stao čitati bajke. Či–Či i Polinezija su ga motrili, i dalje posve nepomični i nijemi. ProĎe neko vrijeme i kraljev sin odloţi knjigu i duboko uzdahne. – Da sam barem bijeli kraljević! – reče, sanjivo zagledan u daljinu. Onda papiga, poprimivši njeţan, visoki glas kao u male djevojčice, prozbori glasno: – Bumpo, moţda ima netko tko bi te mogao pretvoriti u bijelog kraljevića. Kraljev se sin naglo digne s klupe i ogleda oko sebe. – Što ja to čujem? – poviče. – Čini se kao da slatki zvuci vilinjeg srebrnog glasa odjekuju baš s ove sjenice! Čudno! – Plemeniti kraljeviću – reče Polinezija, i dalje posve nepomična, tako da je kraljević nije mogao vidjeti – zboriš krilate riječi istine. Jer to govorim ja, Tripsitinka, kraljica svih vila. Skrivam se u ruţinu pupoljku. – O, kazuj mi, vilinska kraljice – poviče Bumpo, pljesnuvši rukama od radosti – tko je taj koji me moţe pretvoriti u bijelca? – U tamnici tvog oca – odvrati papiga – čami slavni čarobnjak imenom John Dolittle. Svašta on zna o ljekarijama i vradţbinama, a izveo je već mnoga veličanstvena djela. Ipak ga tvoj otac pušta da zatvoren gine i vene u mraku. PoĎi k njemu, junački Bumpo, potajno, kad sunce zaĎe. I čuj, pretvorit ćeš se u najbjeljeg kraljevića koji je ikad osvojio srce neke plemenite djeve! Dosta rekoh. Sad se moram vratiti u Vilinsko carstvo. Zbogom! – Zbogom! – poviče kraljević. – I tisuću puta hvala, dobra Tripsitinko! I sjedne opet na klupu, s osmijehom na licu, iščekujući zalaz sunca.

12. LJEKARIJE I VRADŽBINE

Vrlo, vrlo tiho, provjerivši da je nitko ne vidi, Polinezija šmugne straga sa stabla i poleti ravno u tamnicu.

Na tamničkom prozoru zatekne Gic–Gica kako gura nos kroz rešetke, trseći se da udahne miomirise jela što dopiru iz kraljevske kuhinje. Reče mu da pozove Doktora na prozor jer ţeli razgovarati s njim. Gic–Gic ode i probudi Doktora koji je malo pridrijemao. – Čuj – prošapta papiga kad se na prozoru pojavi lice Johna Dolittlea. – Noćas ti dolazi u posjet kraljević Bumpo. I moraš smisliti kako da ga pretvoriš u bijelca. Samo se pobrini da ti prije toga obeća da će otvoriti tamnička vrata i pribaviti ti brod na kojem ćeš doploviti kući. – Sve je to lijepo i dobro – reče Doktor. – Ali nije baš lako crnca pretvoriti u bijelca. Govoriš kao da se radi o haljini koju treba prekrojiti. Nije to tako jednostavno. Znaš li onu "Moţe li Etiopljanin promijeniti koţu svoju? Ili leopard krzno svoje?"5 – Ne znam ja ništa o tomu – nestrpljivo će Polinezija. – Ali znam da ti moraš tog čovjeka pobijeliti. Razmisli kako ćeš to učiniti… duboko razmisli. Imaš u svojoj torbi svu silu ljekarija. Promijeniš li mu boju, sve će učiniti za tebe. To ti je jedina prilika da izaĎeš iz tamnice. – Pa dobro, mislim da bi moglo uspjeti – reče Doktor. – Da vidim… – i poĎe po svoju doktorsku torbu, mrmljajući nešto o djelovanju slobodnog klora na ţivotinjski pigment… – moţda kao privremena mjera, debelo premazana cinkova mast… I tako te noći kraljević Bumpo potajno doĎe Doktoru u tamnicu i reče mu: – Bijeli čovječe, nesretan sam ti ja kraljević. Prije mnogo godina pošao sam u potragu za Trnoruţicom o kojoj sam čitao u nekoj knjizi. I putujući tako svijetom mnogo dana, napokon sam je pronašao i poljubio djevu vrlo njeţno, da je probudim… kao što knjiga reče da učinim. I probudila se, istina. Ali kad je ugledala moje lice, vrisne: "Oh, crn je!" I otrči, nije htjela poći za mene, radije je otišla na neko drugo mjesto da tamo ponovno usne. I tako sam se vratio, shrvan tugom, u očevo kraljevstvo. Sada čujem da si ti čarobnjak kakva nema na svijetu i da imaš mnogo moćnih napitaka. Zato sam došao k tebi da mi pomogneš. Ako me učiniš bijelim, pa da se mogu vratiti Trnoruţici, dat ću ti pola svog kraljevstva i povrh toga još sve što poţeliš. – Kraljeviću Bumpo – reče Doktor, zamišljeno gledajući bočice u svojoj doktorskoj torbi – ne bi li te usrećilo da umjesto toga, recimo, učinim da ti kosa postane krasne plave boje? – Ne bi – odvrati Bumpo. – Ništa me drugo ne bi zadovoljilo. Moram biti bijeli kraljević. – Vrlo je teško, znaš, promijeniti boju jednog kraljevića reče Doktor. – To je nešto najteţe što čarobnjak moţe učiniti. Ţeliš samo da ti lice bude bijelo, zar ne? – Da, ništa drugo – potvrdi Bumpo. – Jer imat ću na sebi blistavi oklop i čelične rukavice, kao ostali bijeli kraljevići, i jahat ću na konju. – Mora li ti lice posvuda biti bijelo? – upita Doktor.

5 Proročke knjige, Jeremija 13/23. Biblija, izdanje "Kršćanske sadašnjosti", 1976. – Op. prev.

– Da, posvuda – reče Bumpo. – A volio bih i da mi oči budu plave, ali mislim da bi to bilo vrlo teško izvesti. – Točno, bilo bi – brzo se sloţi Doktor. – Pa lijepo, učinit ću što mogu za tebe. No morat ćeš biti vrlo strpljiv… s nekim lijekovima, znaš, nikad ne moţeš biti posve siguran. Moţda budem morao pokušati dva ili tri puta. Imaš vrlo čvrstu koţu… je l'? No dobro. DoĎi sad ovamo na svjetlo… Ah da, ali prije negoli išta učinim, moraš sići na obalu i pripremiti mi neki brod za plovidbu preko mora i opskrbiti ga hranom. I nikomu ni riječi. A kad učinim ono što traţiš, moraš mene i sve moje ţivotinje pustiti iz tamnice. Obećaj mi to… tako ti krune Dţolidţinkija. Nato kraljević obeća i ode da na obali pripremi brod. Kad se vratio i rekao da je sve sredio, Doktor zamoli patku da donese neku zdjelu. Onda u njoj smiješa kojekakve lijekove i reče Bumpu da umoči lice u nju. Kraljević se prigne i uroni lice… sve do ušiju. Dugo ga je tako drţao… tako dugo da se činilo kako se Doktor uţasno zabrinuo i uzvrpoljio, premještajući se s jedne noge na drugu, pogledavajući sve bočice, koje je upotrijebio za smjesu, i iznova provjeravajući etikete na njima. U tamnici se osjećao oštar vonj po spaljenom omotnom papiru. Napokon kraljević podigne lice iz zdjele, duboko uvlačeći zrak. A sve ţivotinje kriknuše od čuda. Jer kraljevićevo je lice sad bilo bijelo kao snijeg, a oči, prije neke blatnjave boje, sada su bile muţevno sivkaste. Kad mu je John Dolittle pruţio svoje zrcalce, kraljević zapjeva od radosti i rasplesa se po tamnici. Ali Doktor ga zamoli da ne diţe toliku galamu oko toga, a kad je na brzinu zatvorio svoju doktorsku torbu, reče mu da otvori tamnička vrata. Bumpo zamoli da smije zadrţati zrcalo, jer da je to jedino u Kraljevini Dţolidţinki, a on bi se volio vazdan gledati u njemu. Ali Doktor mu reče da ga i sam treba pri brijanju. Onda kraljević izvuče iz dţepa sveţanj bakrenih ključeva i otključa veliku dvostruku bravu. Nato Doktor sa svim svojim ţivotinjama pojuri što ga noge nose na morsku obalu, ostavivši Bumpa u praznoj ćeliji kako se naslonjen na zid blaţeno osmjehuje za njima, a široko mu lice sja poput uglačane bjelokosti na mjesečini. Dotrčavši na obalu, ugledaju Polineziju i Či–Čija kako ih čekaju na stijenama kraj broda. – Ţao mi je Bumpa – reče Doktor. – Bojim se da sredstvo koje sam upotrijebio neće dugo djelovati. Najvjerojatnije će već ujutro, kad se probudi, biti crn kao i prije… to je jedan od razloga zašto mu nisam htio ostaviti zrcalo. No, s druge strane, moţda i ostane bijel… dosad još nikad nisam upotrijebio tu smjesu. Da kaţem po istini, i sam sam iznenaĎen da je tako dobro uspjelo. MeĎutim, nešto sam morao učiniti, nije li tako? Nikako nisam mogao

do kraja ţivota ribati kraljevu kuhinju! Kako li je samo nečista! Vidio sam je s tamničkog prozora. Hm, hm. .. ! siroti Bumpo! – Ma shvatit će on da smo se jednostavno našalili s njim reče papiga. – Nisu imali nikakva razloga da nas onako zatvore – izjavi Pat–Pat i srdito zagega zadnjicom. – Nismo im ničim naudili. Pravo mu budi ako opet postane crn! Crn crncat, nadam se. – Ali on s time nije imao ništa – reče Doktor. – Zatvorio nas je kralj, njegov otac… Bumpo tu nije ništa kriv… Pitam se ne bih li se trebao vratiti i ispričati mu se… Sad svejedno… No, poslat ću mu kutiju bombona kad se vratim u Puddleby. A tko zna…? Moţda ipak ostane bijel. – Trnoruţica ga neće htjeti makar i ostao bijel – reče Pat–Pat. – Bolje je izgledao prije, rekla bih. Ali nikad neće biti drukčiji nego ruţan, ma koje boje bio. – Ipak, ima dobro srce – reče Doktor… – Romantično, dakako… ali dobro. Napokon, ljepota se po djelu poznaje. – Ne vjerujem da je siroti glupavko ikad našao Trnoruţicu – reče pas Đip. – Najvjerojatnije je poljubio debelu ţenu nekog seljaka koja je zadrijemala pod jabukom. Tko da joj zamjeri što se preplašila. Baš me zanima koga će sad poljubiti. Obična budalaština! Onda se Gurnime–Povuciga, bijeli miš, Gic–Gic, Pat–Pat i sova Tu–Tu, zajedno s Doktorom,stadoše ukrcavati na brod. Ali Či–Či, Polinezija i krokodil ostadoše na obali, jer Afrika je njihov pravi dom, zemlja u kojoj su roĎeni. No čim je stupio na palubu, Doktor baci pogled preko ograde i čitave pučine. I sjeti se da nemaju nikoga tko bi ih vodio na putu do Puddlebyja. Široka, široka pučina doimala se strašno golemom i pustom na mjesečini, i on se upita neće li izgubiti put kad im kopno nestane s vida. Ali dok se još to pitao, odjednom se, visoko u zraku, začuje neko čudno šaputanje što dopre do njih kroz noć. I sve se ţivotinje prestanu opraštati i naćule uši. Zvuk je postajao sve glasniji i jači. Činilo se da im se primiče… zvuk nalik na jesenski vjetar, što puše na jablanovo lišće, ili na jaku, jaku kišu, što bubnja po krovu. Onda Đip podigne nos, ukruti rep i reče: – Ptice… milijuni ptica… u brzom letu… eto što je! Onda svi podignu pogled. A tamo, lepršajući preko mjesečeva lica, poput golema roja sićušnih mrava, tisuće i tisuće ptičica. Ubrzo se činilo da su već ispunile čitavo nebo, a ipak su neprestano pridolazile nove i nove. Bilo ih je toliko da su začas prekrile mjesec, tako da više nije mogao sjati, pa je more potamnjelo i pocrnjelo… kao kad olujni oblak prijeĎe preko sunca.

I odjednom se sve te ptice spustiše, nisko prelijećući nad vodom i kopnom. Noćno nebo iznad njih osta čisto, a mjesec opet zasja kao prije. Ipak se ne oglasiše ni krikom ni pjesmom… ni zvuka nije bilo čuti osim toga silnog šuštanja perja, koje sad posta još glasnije. No kad su počele slijetati na pijesak, pa na brodsko konoplje – svuda i svukuda osim na stabla – Doktor zapazi da imaju plava krila, bijela prsa i vrlo kratke, paperjaste noţice. A čim su se sve smjestile, odjednom se niotkud ne ču ni zvuka – sve je bilo tiho, sve mirno. A onda, na toj mjesečini, John Dolittle prozbori: – Nisam imao pojma da smo već toliko dugo u Africi. Bit će već i ljeto blizu kad stignemo kući. Zato se i lastavice vraćaju. Laste moje, hvala vam što ste nas čekale. Vrlo briţno od vas. Sad ne moramo strahovati da ćemo se izgubiti na moru. … Diţimo sidro i razapnimo jedra! Kad se brod otisnuo na otvoreno more, one koji su ostali – Či–Či, Polinezija i krokodil – obuze velika ţalost. Jer još nikada u ţivotu nisu upoznali nikoga tko bi im bio miliji od Johna Dolittlea iz Puddlebyja–on–the–Marsh. I pošto su mu već bezbroj puta doviknuli zbogom, još su dugo ostali stajati na hridi gorko plačući i mašući sve dok im se brod nije izgubio iz vida.

13. CRVENA JEDRA I PLAVA KRILA

Sad na plovidbi prema kući Doktorov je brod morao proći duţ Obale Berberije6. A to je obala Velike pustinje. Kraj pust i samotan… sve sam pijesak i kamenje. I baš taj kraj izabraše gusari Berberije za svoje obitavalište. Ti gusari, razbojnička čeljad, sačekivali bi mornare koje bi brodolom bacio na njihovu obalu. Često bi se, pak, kad bi opazili brod koji mirno plovi dalje, otisnuli u svojim brzim jedrilicama i dali u potjeru za njim. A kad bi ga uhvatili na otvorenom moru, pokrali bi sve na njemu. Ljude bi povukli sa sobom, brod potopili i zaplovili natrag prema Obali Berberije, pjevajući, silno ponosni na zlodjelo koje su počinili. Onda bi one koje su zarobili natjerali da pišu prijateljima i zatraţe novac. A ako im ga prijatelji ne bi poslali, gusari bi te mornare često pobacali u more. I tako su jednoga sunčana dana Doktor i Pat–Pat šetali gore–dolje po brodu da se malo razgibaju. Ugodan svjeţ vjetar tjerao je brod, i svi su bili sretni. Odjednom Pat–Pat opazi jedro nekog drugog broda, daleko za njima, na rubu mora. Jedro je bilo crveno. – Ne sviĎa mi se izgled tog jedra – reče Pat–Pat. – Imam osjećaj da to nije prijateljski brod. I bojim se da nam se zlo piše.

6 U originalu Coast of Barbary – Obala Berberije, odnosno Gusarska obala. Barbary Coast – bist. mediteranska obala Tripolija (Libija), Tunisa, Alţira i Maroka, gdje je cvjetalo gusarstvo sve dok Francuzi nisu 1830. god. osvojili Alţir. – Op. prev.

Đip, koji je leţao u blizini drijemajući na suncu, zareţa i poče govoriti u snu. – Njušim pečenu govedinu – mrmljao je. – Onako još nedopečenu… prelivenu smeĎim sokom od pečenja. – Boţe moj sveti! – poviče Doktor. – Što je s tim psom? Moţe li on u snu ne samo govoriti, nego i njušiti? – Mislim da moţe – reče Pat–Pat. – Svi psi mogu njušiti u snu. – Ali što on to njuši? – upita Doktor. – Na našem se brodu ne priprema nikakva pečenka. – Točno – potvrdi Pat–Pat. – Mora da se priprema na tom drugom brodu. – Ali taj je deset milja udaljen – reče Doktor. – Tako daleko za on zasigurno ne moţe njušiti. – O da, moţe, moţe – reče Pat–Pat. – Upitajte ga! Onda Đip, još u duboku snu, opet zareţa, usna mu se bijesno uzvine otkrivši čiste, bijele zube. – Njušim zle ljude – zareţa – najgore koje sam ikad nanjušio. Njušim nevolju. Njušim borbu… šest pokvarenih lupeţa bori se protiv jednog jedinog hrabrog čovjeka. Ţelim mu pomoći. Vau – vau – VAU ! – Onda zalaja glasno i probudi se, začuĎena izraza na licu. – Pogledajte! – uzvikne Pat–Pat. – Sad nam se taj brod već primaknuo. Moţete izbrojiti njegova tri velika jedra… sva crvena. Bili oni tko mu drago, očito je da nas slijede… Pitam se tko su. – Zli mornari – odvrati joj Đip – a brod im je vrlo brz. To su jamačno gusari s Obale Berberije. – Hm, znači da moramo na svom brodu razapeti još koje jedro – reče Doktor – da brţe zaplovimo i umaknemo im. Potrči dolje, Đip, i donesi sva jedra koja naĎeš. Pas poţuri dolje i dovuče sva jedra koja je pronašao. Ali čak ni onda kad su ta jedra bila razapeta na jarbolima da bolje uhvate vjetar, brod nije ni izdaleka plovio tako brzo kao gusarski… koji im se s krme sve više primicao. – Jadan je taj brod koji nam je kraljević dao – reče prase Gic–Gic. – Valjda najsporiji koji je mogao naći. Mogao bih isto tako pokušati u zdjeli za juhu pobijediti u nekoj utrci kao i nadati se da im umaknem u toj staroj teglenici. Pogledajte samo koliko su nam se primakli. Vide im se već i brkovi na licu… svoj šestorici. Što da radimo? Onda Doktor zamoli Pat–Pat da se vine u zrak i kaţe lastavicama da ih gusari slijede na brzom brodu i da ih upita što da se radi.

Kad su lastavice to čule, sve sletješe na Doktorov brod i rekoše mu da rasplete nekoliko komada dugačke uţadi i pretvori ih što je brţe moguće u mnoštvo tankih niti. Jedan kraj tih niti neka priveţe za pramac. Onda lastavice prihvatiše svojim nogama drugi kraj tih niti i odletješe povukavši za sobom brod. I premda lastavice baš nisu osobito snaţne kad se skupe jedna ili dvije, sasvim je nešto drugo kad ih se skupi velik broj. A sad je za brod bilo privezano tisuću niti, a svaku je nit vuklo po dvije tisuće lastavica – sve strašno brze letačice. Već trenutak kasnije Doktor shvati da plove tako brzo, da objema rukama mora pridrţavati šešir, i učini mu se kao da i sam brod leti kroz valove, što se pjene i ključaju od brzine. Sad i sve ţivotinje na brodu prasnuše u smijeh i zaplesaše u struji zraka, jer kad su se osvrnule, opaziše da gusarski brod postaje sve manji i manji umjesto sve veći. Crvena su jedra ostala daleko, daleko za njima.

14. ŠTAKORI UPOZORAVAJU

Da je teglenje broda morem teţak posao znano je svima. Pa su tako i lastavice poslije dva–tri sata počele osjećati umor u krilima, a ponestalo im je i daha. Zato poslaše Doktoru poruku da će uskoro morati malo predahnuti, pa će brod otegliti do nedalekog otoka i sakriti ga u duboku zaljevu dok one ponovno ne doĎu do daha i nastave. Malo zatim i Doktor ugleda otok koji su bile spomenule. A u sredini tog otoka uzdizalo se vrlo lijepo, visoko, zeleno brdo. Kad je brod sigurno uplovio u zaljev, gdje je bio nevidljiv s otvorenog mora, Doktor reče da će se iskrcati i potraţiti pitku vodu, koje je na brodu već bilo ponestalo. A i ţivotinjama je rekao da se iskrcaju i malo razjure po otoku da protegnu noge. No, dok su se oni iskrcavali, Doktor opazi kako čitavo mnoštvo štakora dolazi na palubu i zajedno s njima napušta brod. Đip potrči za njima, jer lov na štakore oduvijek mu je bila najdraţa igra. Ali Doktor mu reče da stane. A jedan veliki crni štakor, koji je, kako se činilo, htio nešto reći Doktoru, poče sad bojaţljivo puzati po ogradi, promatrajući psa ispod oka. I pošto se dvaput–triput nervozno nakašljao, očisti brkove i obrisa usta, te reče: – Kha…kha… pa vi, Doktore, zacijelo znate da svi brodovi imaju štakore. A Doktor odgovori – Da, znam. – I čuli ste da štakori napuštaju brod koji tone? – Da – odgovori Doktor – tako su mi rekli.

– Ljudi – produţi štakor – uvijek to govore uz podrugljiv osmijeh… kao da se radi o nečem nečasnom. Ali ne moţe nam se to zamjeriti, zar ne? Uostalom, tko bi ostao na brodu koji tone, ako moţe pobjeći s njega? – Posve prirodno – reče Doktor – posve prirodno. Razumijem to savršeno… Jesi li mi moţda… jesi li mi moţda još nešto htio reći? – Jesam – uzvrati štakor. – Došao sam vam reći da mi napuštamo ovaj brod. Samo smo vas htjeli upozoriti prije negoli odemo. Ovaj vaš brod vrlo je loš. Bokovi mu nisu dovoljno čvrsti. Daske su trule. Još sutra, prije nego što se smrači, potonut će na dno mora. – A kako ti to znaš? – upita Doktor. – Mi to uvijek znamo – odvrati štakor. – U vršku repa osjetimo nekakve trnce… kao kad vam noga utrne. Jutros u šest sati, dok sam doručkovao, rep mi odjednom poče drhtati i kao da trne. Isprva sam pomislio da mi se vraća reuma. Pa sam otišao svojoj teti i upitao je kako se ona osjeća… Sjećate je se… dugačka, šarena štakorica, prilično koštunjava, koja vam je prošlog proljeća došla po savjet zbog ţutice? I tako… rekla mi je da i njoj idu trnci po repu… kao ludi. Onda smo znali, posve sigurno, da će ovaj brod za manje od dva dana potonuti, pa smo odlučili da ga svi napustimo čim se dovoljno primakne nekom kopnu. Loš je to brod, Doktore. Nemojte ploviti više njime, jer ćete se sigurno utopiti… Zbogom! Idemo sad potraţiti neko prikladno mjesto za ţivot na tom otoku. – Zbogom! – uzvrati Doktor. – I hvala ti što si mi došao to reći. Vrlo obzirno s tvoje strane… vrlo. Pozdravi tetu, s moje strane. Sjećam je se savršeno… Pusti tog štakora na miru, Đipe! DoĎi ovamo! Lezi! Nato se Doktor i sve ţivotinje iskrcaše, ponijevši vjedra i lonce, te poĎu u potragu za vodom na otoku dok se lastavice ne odmore. – Da mi je znati kako se zove ovaj otok – reče Doktor dok se penjao obronkom brda. – Čini se zgodno mjesto. Koliko li tu samo ptica ima! – Pa to su Kanarski otoci – reče Pat–Pat. – Ne čujete li kanarince kako pjevaju? Doktor se zaustavi i osluhne. – Pa jasno… dakako! – reče. – Kako glupo od mene! Pitam se mogu li nam oni reći gdje ima pitke vode. Uto doletješe i kanarinci, koji su već sve bili čuli od ptica selica, i povedoše ga do lijepog izvora hladne, bistre vode, u kojoj se obično i sami kupaju, a pokazali su mu i ljupke livade, na kojima raste sjemenje za ptice, kao i sve ostale znamenitosti svog otoka. I Gurnime–Povuciga bio je sretan što su došli na otok, jer je zelenu travu volio mnogo više od sušenih jabuka koje je jeo na brodu. A Gic–Gic je zaskvičao od veselja kad je naišao na livadu punu divlje šećerne trske. Malo kasnije, kada su se već svi obilno najeli i napojili, pa se izleţavali na leĎima, dok su im kanarinci pjevali, uţurbano doletješe dvije lastavice, vrlo zapuhane i uzbuĎene.

– Doktore – povikaše – u zaljev su ušli gusari i svi se popeli na vaš brod. Sad su pod palubom i traţe što bi mogli ukrasti. Napustili su vlastiti i nikoga nema na njemu. Ako brzo siĎete na obalu, mogli biste se popeti na njihov brod… koji je vrlo brz… i umaknuti. Ali morate poţuriti. – To je izvrstan prijedlog – reče Doktor. – Fantastičan. I smjesta sazva ţivotinje na okup, oprosti se s kanarincima i potrči na obalu. Kad su stigli tamo, ugledaju gusarski brod, s tri crvena jedra, kako stoji na moru i, baš kao što rekoše lastavice, nigdje nikoga na njemu. Svi su gusari bili pod palubom Doktorova broda traţeći što bi mogli ukrasti. Onda John Dolittle reče svojim ţivotinjama da se kreću što tiše, i tako se svi uspuzaše na gusarski brod.

15. ZMAJ OD BERBERIJE

E da, sve bi prošlo u redu da se prase nije prehladilo dok je na otoku jelo vlaţnu šećernu trsku. Evo što se dogodilo: Kad su posve nečujno podigli sidro i vrlo, vrlo oprezno pokrenuli brod iz zaljeva, Gic–Gic je odjednom tako glasno kihnuo da su gusari na drugom brodu pojurili na palubu da vide kakva je to buka. Čim su vidjeli da Doktor bjeţi, upraviše taj drugi brod točno poprijeko na ulaz u zaljev tako da nije mogao isploviti na pučinu. VoĎa tih zlikovaca (koji je sebe nazivao "Ben Alijem" odnosno "Zmajem") zaprijeti šakom Doktoru i poviče preko vode: – Ha! Ha! Jesam li te se domogao, mili moj prijatelju! Ti bi pobjegao u mom brodu, je li? Ali nisi ti tako dobar mornar da bi nadmašio Ben Alija, Zmaja od Berberije. Hoću tu tvoju patku… i prase. Imat ćemo večeras svinjske kotlete i pečenu patku. A prije nego što te pustim kući, moraš natjerati svoje prijatelje da mi pošalju punu škrinju zlata. Siroti Gic–Gic se rasplače, a Pat–Pat već htjede poletjeti da sačuva ţivu glavu. Ali sova Tu–Tu šapne Doktoru: – Pustite ga neka samo govori, Doktore. Budite ljubazni s njim. Naš stari brod uskoro će potonuti… štakori rekoše da će još prije sutrašnje večeri biti na dnu mora… a štakori imaju uvijek pravo. Budite ljubazni sve dok brod ne potone. Samo razgovarajte s njim. – Što, do sutra uvečer? – uzvikne Doktor. – No dobro, učinit ću što mogu… Vidjet ću… A o čemu da razgovaram?

– Ma, neka samo doĎu – reče Đip. – Moţemo potući te bijedne lupeţe. Samo su šestorica. Baš bih volio, kad se vratim kući, ispričati onom škotskom ovčaru iz susjedstva da sam ugrizao pravog gusara. Neka samo doĎu. Dobit će svoje. – Ali oni imaju pištolje i mačeve – reče Doktor. – Ne, to ne bi bilo dobro. Moram razgovarati s njim… Čuj, Ben Ali… Ali prije nego što je Doktor dospio još nešto reći, gusari su se već primicali na svom brodu, smijući se od uţitka i govoreći jedan drugomu: – Tko će prvi uhvatiti prase? Siroti se Gic–Gic strašno uplašio, a Gurnime–Povuciga, spremajući se za borbu, poče oštriti rogove o brodski jarbol, dok Đip nije prestajao skakati uvis, lajati i, na psećem jeziku, dobacivati Ben Aliju svakojake pogrde. Ali odjednom kao da je kod gusara nešto pošlo po zlu… prestadoše se smijati i zbijati šale. Doimali su se zbunjeno; nešto ih je uznemirilo. Onda Ben Ali, zureći u svoje noge, odjednom prasne: – Grom i pakao! Ljudi, pa ovaj brod propušta vodu! Onda i ostali gusari pogledaju preko ograde i uvjere se da brod doista postaje sve niţi i niţi u vodi. A jedan od njih reče Ben Aliju: – Ali da ovaj stari brod doista tone, vidjeli bismo štakore kako ga napuštaju. Nato im Đip dovikne s drugog broda: – Vi veliki bukvani, nema tamo više nikakvih štakora! Otišli su prije dva sata. "Ha, ha" vama, "mili moji prijatelji" Ali gusari ga, dakako, nisu razumjeli. Ubrzo se, meĎutim, pramac poče spuštati sve niţe i niţe, brţe i brţe – sve dok se nije činilo kao da brod stoji na glavi, a gusari su se morali čvrsto hvatati za ograde, jarbole, konope i sve što im je došlo pod ruku, da ne skliznu u more. Onda voda bučno provali kroza sve prozore i sva vrata. I napokon brod uroni ravno na dno mora, uz strahovito klokotanje, a šest razbojnika osta se praćakati u dubokoj vodi zaljeva. Neki od njih zaplivaše prema obali otoka, no drugi su se pokušavali uspeti uz bok broda na kojem je bio Doktor. No Đip im je neprestano škljocao zubima pod nosom, pa se nisu usudili dalje. Onda odjednom svi vrisnuše od silna straha. –Morski psi! Morski psi dolaze! Popnimo se na brod prije nego što nas pojedu! Upomoć, upomoć!… Morski psi! Morski psi! Sad je i Doktor vidio, po cijelom zaljevu, peraje tih velikih riba kako brzo plivaju kroz vodu.

A jedan veliki morski pas dopliva do broda, pa izvirivši nosom iz vode, reče Doktoru: – Jeste li vi John Dolittle, čuveni ţivotinjski doktor? – Jesam – uzvrati John Dolittle. – Tako se zovem. – Ovaj… – reče morski pas – mi znamo da su ti gusari zločinačka banda… u prvom redu Ben Ali. Ako vam prave neprilike, rado ćemo vam učiniti uslugu i pojesti ih, pa vas više neće gnjaviti. – Hvala ti – reče Doktor. – Zaista vrlo ljubazno. Ipak mislim da ih neće biti potrebno pojesti. Samo ne dopusti da se ijedan od njih dokopa kopna prije nego što ti kaţem… i pobrini se da neprestano plivaju okolo… moţe? I, molim te, natjeraj Ben Alija da dopliva ovamo, da malo popričam s njim. I tako morski pas ode i dotjera Ben Alija. – Čuj, Ben Ali – reče John Dolittle, nagnuvši se preko ograde. – Ti si veliki pokvarenjak i, koliko sam shvatio, pobio si mnogo ljudi. Ovi usluţni morski psi upravo su se ponudili da mi učine uslugu i pojedu te… a i ne bi bilo baš tako loše da te se more jednom zauvijek riješi. Ali ako obećaš da ćeš učiniti ono što ti kaţem, pustit ću te da odeš ţiv i zdrav. – Što moram učiniti? – upita gusar, gledajući ispod oka velikog morskog psa koji mu je već njušio nogu pod vodom. – Više ne smiješ ubiti ni jednog jedinog čovjeka – reče Doktor. – Moraš prestati krasti i nikada više ne smiješ potopiti nijedan brod. Moraš se jednostavno posve odreći gusarstva. – Ali što ću onda raditi? – upita Ben Ali. – Od čega ću ţivjeti? – Ti i svi tvoji ljudi morate otići na ovaj otok i baviti se uzgojem ptičje hrane – odvrati Doktor. – Morate uzgajati sjemenje za kanarince. Na ovo Zmaj od Berberije sav problijedi od gnjeva. – Uzgajati sjemenje za ptice! – zastenje od gaĎenja. – A ne bih li mogao biti mornar? – Ne – reče Doktor. – Ne bi. Dosta si dugo bio mornar… i poslao mnogo čvrstih brodova na morsko dno. Zato sad do kraja ţivota moraš biti miroljubiv uzgajivač sjemenja. Morski pas čeka. Ne trati mu više vrijeme. Odluči se. – Grom i pakao! – promrmlja Ben Ali. – Sjemenje za ptice! – Onda opet pogleda u vodu i vidje kako mu ta golema riba njuši drugu nogu. – Pa dobro – reče ţalosno. – Uzgajat ćemo sjemenje. – I ne zaboravi – reče Doktor – da ću ja, ne budeš li se drţao obećanja, budeš li opet ubijao i krao, doznati za to, jer će doći kanarinci i reći mi. I budi uvjeren da ću već naći načina da te kaznim. Jer moţda ja ne znam tako dobro upravljati brodom kao ti, ali dok su

mi ptice, ţivotinje i ribe prijatelji, ne moram se bojati gusarskog poglavice… premda on sebe naziva "Zmajem od Berberije". A sad idi, budi dobar poljodjelac i ţivi u miru. Onda se Doktor okrene velikom morskom psu i, mahnuvši rukom, reče mu: – U redu je. Pusti ih da mirno doplivaju do kopna.

16. TU–TU IMA DOBAR SLUH

Hvala vam – rekao je Doktor i, pošto se tako još jednom zahvalio morskim psima na njihovoj ljubaznosti, on i njegovi ljubimci nastave put prema kući, ali sada na brzom brodu s tri crvena jedra. Dok su plovili prema otvorenom moru, sve su ţivotinje sišle pod palubu da vide kako njihov novi brod izgleda iznutra, dok je Doktor ostao na krmi, naslonjen na ogradu, i s lulom u ustima gledao kako se Kanarski otoci gube u plavetnilu večernjeg sumraka. Dok je tako stajao, pitajući se što rade majmuni… i kako će izgledati njegov vrt kad se vrati u Puddleby, dogega se Pat–Pat stubama, nacerena od uha do uha i puna novosti. – Doktore! – vikne. – Ovaj je gusarski brod jednostavno prekrasan… apsolutno. Postelje su dolje napravljene od svile boje jaglaca… sa stotinama velikih i malih jastuka, na podovima su meki sagovi, zdjele su od srebra, a ima i svih mogućih krasota od jela i pića… krasnih stvari… kao u nekom dućanu, što drugo da kaţem. Tako nešto još u ţivotu niste vidjeli. Zamislite samo… drţali su pet različitih vrsta sardina, ti ljudi! DoĎite i pogledajte…! A našli smo dolje i neku sobicu sa zaključanim vratima, i svi smo ludi od znatiţelje da vidimo što je unutra. Đip kaţe da su gusari zacijelo baš u njoj drţali svoje blago. Ali mi ne moţemo otvoriti ta vrata. SiĎite i pogledajte moţete li nas pustiti unutra. I tako Doktor siĎe i uvjeri se da je brod doista prekrasan. Ţivotinje je zatekao okupljene oko nekih malih vrata i sve su govorile u isti mah, trseći se da pogode što je unutra. Doktor okrene kvaku, ali vrata se ne otvore. Onda se svi dadoše u potragu za ključem. Pogledali su pod otirač, pogledali pod sagove, zavirili u sve ormariće, ladice i pretince… u velike ormare u blagovaonici… zavirili svuda. Dok su to radili, otkriše mnogo novih i predivnih stvari, koje mora da su gusari pokrali s drugih brodova: kašmirske šalove, tanke kao paučina i ukrašene zlatnim cvjetićima; ćupove pune prvorazrednog duhana s Jamaice; izrezbarene kutije od bjelokosti pune ruskog čaja; neku staru violinu s jednom puknutom ţicom i sa slikom na poleĎini; šahovsku garnituru s velikim figurama, izrezbarenim od koralja i jantara; štap za šetnju u kojem se, kad bi se izvukla drška, nalazio mač; šest čaša za vino ukrašenih tirkizom i srebrom oko ruba; k tome i prekrasnu veliku posudu za šećer, napravljenu od sedefa. Ali nigdje na brodu ne naĎoše ključ koji bi pristajao u onu bravu. Zato se svi vratiše do onih vrata, a Đip proviri kroz ključanicu. Ali nije mogao ništa vidjeti, jer je s unutrašnje strane uz vrata bilo nešto postavljeno. Dok su tako stajali, pitajući se što da rade, odjednom se javi sova Tu–Tu :

– Pst! Čujte! Čini mi se da je netko unutra! Svi na trenutak utihnuše. Onda Doktor reče: – Mora da se varaš, Tu–Tu. Ja ne čujem ništa. – Čvrsto sam uvjerena u to – reče sova. – Pst! Eto opet… Zar ne čujete? – Ne, ne čujem – uzvrati Doktor. – Kakav je to zvuk? – Ja to čujem kao da netko stavlja ruku u dţep – reče sova. – Pa to gotovo nije nikakav zvuk – reče Doktor. – Nije moguće da to čuješ ovdje vani. – Oprostite, ali čujem – reče Tu–Tu. – Kaţem da onaj tko je s druge strane tih vrata stavlja ruku u dţep. Gotovo sve proizvodi nekakav zvuk… samo ako su vam uši dovoljno oštre da ga uhvatite. Šišmiši mogu čuti krticu dok prolazi svojim tunelom ispod zemlje… a oni umišljaju sebi da izvrsno čuju. Ali mi sove, i to sluţeći se tek jednim uhom, moţemo reći kakve je boje mačić samo po tomu kako trepće u mraku. – Ma što ne kaţeš! – reče Doktor. – IznenaĎuješ me. Vrlo zanimljivo… Osluhni opet i reci mi što on sada radi. – Još nisam posve sigurna – reče Tu–Tu – radi li se uopće o muškarcu. Moţda je i ţena. Podignite me da osluhnem kroz ključanicu i odmah ću vam reći. I Doktor podigne sovu i podrţi je uz ključanicu. Malo zatim Tu –Tu reče: – Sad trlja lice lijevom rukom. Ruka je mala, a i lice je malo. Mogla bi biti i ţena… Ne. Sad odmiče kosu s čela… muško je, sigurno. – I ţene to ponekad rade – reče Doktor. – Istina – uzvrati sova. – Ali njihova duga kosa proizvodi pritom posve drukčiji zvuk… Pst! Utišajte to nemirno prase. A sad svi zadrţite na trenutak dah da dobro osluhnem. Ovo što sada radim vrlo je teško… A ta grozna vrata tako su debela! Pst! Budite svi posve tihi… Sklopite oči i ne dišite. Tu–Tu se nagne i još jednom stade osluškivati, napeto i dugo. Napokon uzgleda u Doktorovo lice i reče: – To stvorenje unutra jako je nesretno. Plače. Čuva se da ne zajeca ili ne šmrcne da ne otkrijemo plač. Ali čula sam… savršeno jasno… kako mu je suza pala na rukav. – Kako znaš da to nije na njega kapnula voda sa stropa? – upita Gic–Gic.

– Uh! Kakve li neznalice! – prezirno frkne Tu–Tu. – Kap vode sa stropa proizvela bi deset puta jači zvuk! – Pa sad – reče Doktor – ako je to jadno stvorenje tako nesretno, moramo ući i vidjeti što je s njim. NaĎite mi sjekiru da rascijepam ta vrata.

17. OCEANSKE KLEPETUŠE

Raštrkaše se i sjekira je smjesta pronaĎena. I Doktor začas procijepa dovoljno veliku rupu u vratima da se provuče kroz nju. U prvi mah nije vidio baš ništa, tako je mračno bilo unutra. Zato upali šibicu. Prostorija je bila prilično mala; nije imala prozora, a strop je bio nizak. Od pokućstva je u njoj bila samo jedna klupičica. Okolo naokolo uza zid stajale su velike bačve pričvršćene o pod kako se ne bi prevrtale pri nemirnom moru. Iznad njih visili su s drvenih kuka kositreni vrčevi svih veličina. Osjećao se jak alkoholni vonj. A nasred poda sjedio je dječačić od nekih osam godina i gorko plakao. – Gle, gle! Tu oni spremaju svoj rum – šaptom će Đip. – Da – reče Gic–Gic. – Već mi se vrti od samog mirisa. Dječačić se prilično uplašio vidjevši tog čovjeka koji stoji pred njim i svih tih ţivotinja što zure kroz rupu u vratima. Ali čim je pri svjetlu šibice ugledao lice Johna Dolittlea, prestane plakati i ustane. – Ti nisi gusar, zar ne? – upita. A kad je Doktor zabacio glavu i nasmijao se dugo i glasno, nasmiješio se i dječačić, prišao mu i uhvatio ga za ruku. – Smiješ se kao prijatelj – reče – ne kao gusar. Moţeš li mi reći gdje je moj ujak? – Na ţalost ne mogu – odgovori Doktor. – Kad si ga posljednji put vidio? – Prekjučer – reče dječak. – Ujak i ja pošli smo u ribolov u svojoj brodici, kad su došli gusari i uhvatili nas. Potopili su našu ribarsku brodicu i odvukli nas na ovaj brod. Rekli su mom ujaku da ţele da on postane gusar kao što su oni… jer je vješt plovidbi po svakom vremenu. Ali on im je odgovorio da ne ţeli biti gusar, jer ubijanje ljudi i kraĎa nije posao za dobra ribara. Onda se voĎa, Ben Ali, silno razljutio, zaškrgutao zubima i rekao da će baciti mog ujaka u more ako ne učini ono što traţe od njega. Mene su poslali dolje i čuo sam kako se gore odvija borba. A kad su mi sutradan dopustili da opet doĎem na palubu, mog ujaka nije bilo nigdje na vidiku. Upitao sam gusare gdje je, ali nisu mi htjeli reći. Jako se bojim da su ga bacili u more i da se utopio. I dječačić se opet rasplače.

– No dobro sad… Stani malo – reče Doktor. – Ne plači. DoĎi da popijemo čaj u blagovaonici, pa ćemo porazgovoriti o tome. Moţda je tvoj ujak sve vrijeme na sigurnom. Ti ne znaš da se utopio, zar ne? A i to je nešto. Moţda ćemo ti ga pronaći. No najprije ćemo popiti čaj… sa dţemom od jagoda, a onda ćemo vidjeti što se moţe učiniti. Sve su ţivotinje stajale okolo i znatiţeljno slušale. A kad su otišli u brodsku blagovaonicu i sjeli za čaj, Pat–Pat stane iza Doktorova stolca i prošapta: – Upitajte dupine je li se mališanov ujak utopio… oni će znati. – Dobro – reče Doktor i uzme drugi komad kruha sa dţemom. – Kakvi su to čudni coktavi zvuci koje izvodiš jezikom? upita dječak. – Oh, samo sam rekao nekoliko riječi na pačjem jeziku odvrati Doktor. – Ovo je Pat–Pat, jedna od mojih ljubimica. – Nisam ni znao da patke imaju nekakav jezik – reče dječak. – Jesu li i sve te druge ţivotinje takoĎer tvoji ljubimci? Kakvo je to čudno stvorenje s dvije glave? – Pst! – prošapta Doktor. – To je Gurnime–Povuciga. Nemoj da primijeti da govorimo o njemu… bilo bi mu jako neugodno. Reci mi kako to da su te zatvorili u onaj sobičak? – Gusari su me zatvorili ondje kad su otišli da pokradu stvari s jednog drugog broda. Kad sam čuo kako netko razbija vrata, nisam znao tko bi to mogao biti. Bio sam vrlo sretan kad sam otkrio da si to ti. Misliš li da bi mogao pronaći mog ujaka? – Pa sad, svakako ćemo se svojski potruditi – reče Doktor. – A kako je zapravo izgledao tvoj ujak? – Imao je crvenu kosu – odgovori dječačić – jako crvenu kosu, a na nadlaktici istetovirano sidro. Bio je snaţan muškarac, dobar ujak i najbolji pomorac na juţnom Atlantiku. Njegova ribarska brodica zvala se Obijesna Sally, šalupa opremljena snasti kutera. – Što je to snatikutera? – prošapta Gic–Gic, obrativši se Đipu. – Pst! To je oprema na brodu koju je taj čovjek imao. Budi malo miran, ako je moguće. – Oh – reče prase – to je sve? Mislio sam da je to nešto za popiti. Nato Doktor ostavi dječaka da se igra sa ţivotinjama u blagovaonici, a sam ode na palubu da potraţi kojeg od onih dupina što prolaze mimo. I doista, uskoro ih se pojavi cijelo jato, plešući i skačući kroz more na putu do Brazila. Kad su ugledali Doktora, naslonjena na ogradu broda, prišli su mu da ga upitaju za zdravlje. A Doktor upita njih jesu li vidjeli išta od čovjeka sa crvenom kosom i istetoviranim sidrom na nadlaktici.

– Mislite kapetana Obijesne Sally? – upitaju dupini. – Da – potvrdi Doktor. – To je taj. Je li se utopio? – Njegova ribarska brodica je potonula – rekoše dupini jer vidjeli smo je kako leţi na dnu mora. Ali nitko nije bio u njoj, prišli smo i uvjerili se. – Njegov je mali nećak ovdje na brodu sa mnom – reče Doktor. – I uţasno se boji da su gusari bacili njegovog ujaka u more. Biste li bili tako dobri da mi pomognete i točno utvrdite je li se utopio ili nije? – O ne, nije se utopio – rekoše dupini. – Jer da se utopio, to bismo sigurno čuli od pučinskih glavonoţaca. Mi doznajemo sve slanovodne novosti. Školjke nas zovu "oceanskim klepetušama". Ne … recite dječaku da nam je ţao što ne znamo gdje mu je ujak, ali posve smo sigurni da se nije utopio u moru. Nato Doktor potrči s tim novostima dolje i prenese ih nećaku koji od sreće zapljeska rukama. A Gurnime–Povuciga uze dječaka na leĎa i projaše s njim oko stola u blagovaonici. Za njima se povedu i sve ostale ţivotinje bubnjajući ţlicama po poklopcima od lonaca, kao da su na kakvoj paradi.

18. ĐIP IMA DOBAR NJUH

Tvog ujaka moramo svakako pronaći – reče Doktor. – To nam je sada, kad znamo da nije bačen u more, prvo. Onda mu Pat–Pat opet priĎe i prošapta: – Zamolite orlove da potraţe tog čovjeka. Nijedno ţivo biće ne vidi bolje od njih. Oni mogu, i kad su miljama visoko u zraku, izbrojiti mrave koji se vuku po zemlji. Zamolite orlove. Nato Doktor posla jednu od lastavica da potraţi orlove. Otprilike sat kasnije ptičica se vrati sa šest različitih vrsta orlova: surim orlom, bjeloglavim orlom, orlom štekavcem, orlom strvinarom i bjelorepim morskim orlom. A svaki od njih dvaput veći od dječaka. Stajali su na ogradi broda nalik na vojnike pogrbljenih leĎa, svi u jednom redu, dok su im velike, sjajne crne oči sijevale pogledom amo i tamo i posvuda. Gic–Gic ih se uplašio i sakrio iza neke bačve. Rekao je da osjeća kao da su te strašne oči uperene ravno u njega da vide što je ukrao za ručak. A Doktor reče orlovima: – Nestao je jedan čovjek… ribar crvene kose s tetoviranim sidrom na nadlaktici. Biste li bili tako ljubazni da nam ga pokušate pronaći? Ovaj dječačić njegov je nećak.

Orlovi ne govore mnogo. Sve što su na to odgovorili svojim hrapavim glasovima bilo je: – Moţete biti uvjereni da ćemo učiniti sve što moţemo… za Johna Dolittlea. Onda odletješe… a Gic–Gic izaĎe iza bačve da vidi kako uzlijeću. A dizali su se sve više i više i još više. Onda se, kad ih je Doktor još jedva vidio, razdvojiše i razletješe na razne strane… na sjever, istok, jug i zapad, nalik na sićušna zrnca crnog pijeska što plove širokim plavim morem. – Gospode Boţe! – reče Gic–Gic prigušenim glasom. – Koje li visine! Čudim se samo kako ne oprţe perje… tako blizu suncu! Dugo ih nije bilo. Već se gotovo spustila noć kad su se vratili. I orlovi rekoše Doktoru: – Pretraţili smo sva mora, sve zemlje, sve otoke i sve gradove i sva sela u ovoj polovici svijeta. Ali nismo uspjeli. U glavnoj gibraltarskoj ulici vidjeli smo tri crvene vlasi na nekim tačkama pred pekarevim vratima. Ali to nisu bile čovječje vlasi… nego dlake s nekog krznenog kaputa. Nigdje, ni na kopnu ni na moru, nismo naišli ni na kakav trag dječakova ujaka. A ako ga mi nismo vidjeli, onda ga se uopće i ne moţe vidjeti… Jer za Johna Dolittlea učinili smo sve što se moglo. Onda šest veličanstvenih ptica zaleprša svojim moćnim krilima i poletje natrag u svoje domove u brdima i stijenama. – Hm – reče Pat–Pat pošto su orlovi odletjeli – a što sada? Dječakova ujaka moramo pronaći… tu nema dvojbe. Taj mali nije još dovoljno star da se sam potuca po svijetu. Dječaci nisu kao pačići… o njima se netko mora starati dok gotovo posve ne ostare… Da je barem Či–Či ovdje. On bi začas našao tog čovjeka. Dobri stari Či–Či. Pitam se kako mu je. – Kad bi bar Polinezija bila s nama – reče bijeli miš. – Ona bi brzo pronašla neko rješenje. Sjećate se kako nas je sve izvukla iz tamnice… i to dvaput? Ah da, pametna glava, nema što! – Ja ne drţim mnogo do tih orlova – reče Đip. – Jednostavno su umišljeni. Imaju izvrstan vid i sve to, ali kad ih zamoliš da ti nekoga pronaĎu, onda su nemoćni… a imaju još i obraza da se vrate i kaţu kako to ni itko drugi ne moţe. Jednostavno su umišljeni… kao onaj škotski ovčar u Puddlebyju. A ne drţim mnogo ni do onih klepetavih starih dupina. Sve što su nam mogli reći bilo je da čovjek nije u moru. A nas ne zanima gdje on nije, nego gdje je. – Oh, ne pričaj toliko – reče Gic–Gic. – Lako je govoriti, ali nije lako pronaći čovjeka kad ga moraš traţiti po cijelom svijetu. Moţda je ribareva kosa posijedjela jer je bio previše zabrinut za dječaka, pa ga moţda zato orlovi nisu pronašli. Ne znaš ni ti baš sve. Samo brbljaš. Ništa ne radiš da bi pomogao. Ni ti ne bi dječakova ujaka pronašao s ništa više uspjeha nego što su ga pokazali orlovi… prije čak s manje.

– Ne bih? – upita pas. – To je sve što znaš, ti glupi komadu vruće slanine! Nisam još ni počeo traţiti, ne? Strpi se samo malo! Onda Đip ode do Doktora i reče: – Upitajte, molim vas, dječaka ima li u dţepovima išta što je pripadalo njegovu ujaku. I Doktor ga upita. A dječak mu pokaţe zlatni prsten koji je nosio na komadu nekakve špage oko vrata, jer mu je bio prevelik za prst. Reče da mu ga je dao ujak kad su vidjeli da dolaze gusari. Đip onjuši prsten i reče: – Neće ići. Pitajte ga ima li moţda još nešto što je pripadalo ujaku. Onda dječak izvadi iz dţepa veliki crveni rubac i reče: – I ovo je ujakovo. Čim je dječak izvadio rubac, Đip uzvikne: – Burmut, sto mu gromova! Black Rappee burmut. Ne osjećate li miris? Ujak mu je šmrkao burmut… upitajte ga, Doktore. Doktor prenese pitanje dječaku i ovaj odgovori: – Da, ujak je mnogo šmrkao. – Sjajno! – reče Đip. – Sad samo što ga nisam našao. Bit će to lako kao ukrasti mačiću mlijeko. Recite malomu da ću mu naći ujaka za manje od tjedan dana. Ajd'mo sad gore da vidimo odakle vjetar puše. – Ali već je mrak – reče Doktor. – Ne moţeš ga naći u mraku. – Ne treba meni nikakvo svjetlo da pronaĎem čovjeka koji miriše po Black Rappee burmutu – reče Đip uspinjući se stubama. – Da netko odiše slabim mirisom kao po nekakvoj špagi, hm da… bila bi to sasvim druga priča. Ali burmut…! C,c! – Zar vruća voda ima neki miris? – upita Doktor. – Jasno da ima – reče Đip. – Vruća voda miriše posve drukčije od hladne. Zapravo jedino topla voda… ili led… imaju teško raspoznatljiv miris. Ja sam tako jednom prilikom slijedio nekog čovjeka deset milja u mrkloj noći samo po mirisu vruće vode, koja mu je posluţila pri brijanju, jer ubogi vrag nije imao sapuna… No dobro, hajde da sad vidimo odakle taj vjetar puše. Ne smije biti prejak… i mora, dakako, puhati u pravom smjeru. Lijep, postojan, vlaţan povjetarac najbolji je od svega… Ha! Ovaj puše sa sjevera. Onda Đip jurne na pramac, onjuši vjetar i poče mrmljati za sebe:

– Katran, španjolski luk, petrolejsko ulje, mokre kišne kabanice, smrvljeno lovorovo lišće, zapaljena guma, čipkaste zavjese u pranju… Ne, zabunio sam se… zavjese vise vani da se osuše, i lisice… stotine lisica… mladunčad… i… – Moţeš li doista u tom jednom jedinom vjetru nanjušiti tolike različite stvari? – upita Doktor. – Pa jasno! – reče Đip. – A i to je tek nekoliko mirisa… onih jačih. Svaki ih mješanac moţe nanjušiti, makar bio i prehlaĎen. Čekajte malo pa ću vam izredati neke od teţe odredivih koji dolaze s tim vjetrom… one delikatnije. Onda pas čvrsto sklopi oči, uperi nos ravno u zrak i stane uporno njuškati napol otvorenih usta. Dugo ne reče ništa. Ukipio se kao kamen. Gotovo se činilo da i ne diše. Kad je napokon progovorio, to zazvuči kao neko tuţno pjevušenje u snu. – Cigle – prošapta posve tiho – stare ţute cigle, mrve se od starosti u vrtnoj ogradi; mirisan dah mladih junica što stoje u brdskom potoku; olovni krov nekog golubinjaka… moţda ţitnice… obasjan podnevnim suncem; crne rukavice od jareće koţe u ladici komode od orahovine; prašna cesta s koritom za napajanje konja pod platanama; sitne gljive što se probijaju kroz sagnjilo lišće; i… i… i… – Ima li pastrnjaka? – upita Gic–Gic. – Nema – odvrati Đip. – Ti uvijek misliš samo na jelo. Ni traga pastrnjaku. A nema ni burmuta… samo mnogo lula, cigareta i nekoliko cigara. Ali nema burmuta. Moramo pričekati dok vjetar ne okrene na jug. – Da, baš neki jadan vjetar, ovaj – reče Gic–Gic. – A ja mislim da si ti fulirant, Đipe, da nas vučeš za nos. Je li ikada itko čuo da se samo njuhom moţe usred oceana pronaći čovjek? Rekao sam ti već da nećeš uspjeti. – Čuj ti – odvrati Đip, koji se ozbiljno razljutio – daj još malo pa ću te ugristi za nos. Nemoj misliti da samo zato što nam Doktor ne dopušta da ti damo po zasluzi, moţeš biti drzak koliko ti se prohtije! – Prestanite se svaĎati! – reče Doktor. – Dosta toga! Ţivot je prekratak. Reci mi, Đipe, što misliš odakle dopiru ti mirisi? – Iz Devona i Walesa. .. uglavnom – odgovori Đip. – Vjetar puše odonud. – Hm, hm! – reče Doktor. – Pa to je, znaš, zbilja vrlo zanimljivo… vrlo. Moram to pribiljeţiti za svoju novu knjigu. Da mi je znati bi li mogao i mene naučiti da tako dobro njušim… Ali ne… moţda mi je ipak bolje ovako kako jest. Kako se ono kaţe: "Imaš li dovoljno, bogat si." Hajd'mo dolje na večeru. Baš sam ogladnio. – I ja – javi se Gic–Gic.

19. STIJENA

Ujutro se rano izvukoše iz svilenih postelja i vidješe da sunce ţarko sja a vjetar puše s juga. Đip je pola sata njušio taj juţni vjetar, a onda priĎe Doktoru, tresući glavom. – Još ne njušim burmut – reče. – Moramo čekati dok vjetar ne okrene na istok. Ali čak i kad je u tri sata tog poslijepodneva zapuhao istočnjak, pas još nije nanjušio burmut. Dječak je bio strašno razočaran. Opet je briznuo u plač govoreći kako se čini da mu nitko nije sposoban pronaći ujaka. Ali Đip reče Doktoru samo: – Recite mu da ću, čim vjetar skrene prema zapadu, naći njegova ujaka, makar bio i u Kini… samo ako još šmrče Black Rappee. Ipak su morali čekati još tri dana prije nego što je zapuhao zapadnjak. Bilo je to u petak rano ujutro… upravo kad je počelo svitati. Fina vlaţna isparina leţala je na moru kao tanka maglica. A vjetar je bio blag, topao i vlaţan. Čim se probudio, Đip pojuri na palubu i turi nos u zrak. A onda se uţasno uzbudi i opet sjuri dolje da probudi Doktora. – Doktore! – poviče. – Imam ga! Doktore! Doktore! Probudite se! Osluhnite! Imam ga! Vjetar je sa zapada, a miriše baš po burmutu. DoĎite gore i pokrenite brod… brzo! I Doktor se iskobelja iz postelje i poĎe do kormila da pokrene brod. – Ja sad idem na pramac – reče Đip – a vi pazite na moj nos… kamo god ja uperim njega, vi okrenite brod na istu stranu. Taj čovjek ne moţe biti daleko… s obzirom na to da je miris tako jak. A vjetar je vrlo povoljan i vlaţan. Sad me samo gledajte! I tako je cijelo to jutro Đip stajao na prednjem dijelu broda njušeći vjetar i pokazujući Doktoru koji kurs da zauzme, dok su sve ostale ţivotinje i dječačić stajali okolo širom otvorenih očiju i zadivljeno promatrali psa. Negdje oko podneva Đip zamoli Pat–Pat da kaţe Doktoru da bi ţelio s njim razgovarati, jer ga nešto zabrinjava. I Pat–Pat ode i dovede Doktora s drugog kraja broda, a Đip mu reče: – Dječakov ujak umire od gladi. Moramo potjerati brod što brţe moţemo. – Kako znaš da umire od gladi? – upita Doktor.

– Znam po tomu što zapadnjak ne donosi drugi miris osim burmutova – odvrati Đip. – Da taj čovjek kuha ili jede bilo kakvu hranu, sigurno bih osjetio i taj miris. Ali on nema čak ni vode za piće. Sve što uzima samo je burmut… i to u velikim količinama. Neprestano mu se primičemo, jer miris iz minute u minutu postaje jači. Ipak potjerajte brod što brţe moţete, jer sam uvjeren da umire od gladi. – Dobro reče Doktor i pošalje Pat Pat k lastavicama da ih zamoli neka opet povuku brod onako kako su ga vukle kad su ih gonili gusari. I tako se hrabre ptičice još jednom upregnuše u brod. Brod sada poskakujući pojuri kroz valove strelovitom brzinom. Tako je brzo jurio da su ribe morale spašavati ţivot skačući iz mora da mu se maknu s puta. I sve se ţivotinje strahovito uzbudiše, pa više nisu ni gledale Đipa, nego se okrenuše moru pred sobom ne bi li spazile bilo kakvu zemlju ili kakav otok na kojem se moţda nalazi čovjek koji umire. Ali prolazio je sat za satom, a brod je jurio preko istog ravnog, ravnog mora, a kopna nigdje na vidiku. Ţivotinje su sad odustale od čavrljanja i posjedale uokrug, tihe, zabrinute i jadne. Dječak se ponovno rastuţio. A na Đipovu se licu ogledala zabrinutost. Napokon, kasno poslije podne, kad se sunce već počelo spuštati za horizont, sova Tu–Tu, koja se bila smjestila na vrhu jarbola, naglo ih trgne vrisnuvši iz svega glasa: – Đipe! Đipe! Vidim veliku, veliku stijenu pred nama… pogledaj… tamo gdje se spajaju nebo i more. Vidi kako ju je obasjalo sunce… kao da je od zlata! Da moţda miris ne dolazi odande? A Đip vikne: – Dolazi, da. To je to. Ondje je naš čovjek… Napokon! Napokon! A kad su se primakli, vidješe da je stijena vrlo velika, velika kao golemo polje. Nikakvo drveće nije raslo na njoj, ni trava… ništa. Velika je stijena bila glatka i gola kao kornjačina leĎa. Onda Doktor oplovi brodom cijelu stijenu. Ali nigdje na njoj ne bi čovjeka. Sve su ţivotinje napregle oči i gledale što su oštrije mogle, a John Dolittle donio je odozdo čak i durbin. Ipak nisu mogli nazrijeti ni jedno ţivo biće – čak ni galeba, ni morsku zvijezdu, ni vlat morske trave. Svi su mirno stajali i osluškivali, naćulivši uši ne bi li uhvatili kakav zvuk. Ali jedino što su čuli bilo je blago zapljuskivanje valova o bokove broda. Onda svi počnu vikati:

– Hej, vi tamo! HEJ! – sve dok im glasovi ne ohrapaviše. Ali od stijene im se vraćala jedino jeka. A dječak brizne u plač i reče: – Bojim se da nikada više neću vidjeti ujaka! Što ću im reći kad se budem vratio kući? Ali Đip dovikne Doktoru: – On mora biti tamo… mora… MORA! Miris se ne širi dalje. Mora biti tamo, kaţem vam. Primaknite se toliko da mogu skočiti s broda na stijenu. I Doktor se primakne stijeni što je bliţe mogao i spusti sidro. Onda on i Đip skoče s broda na stijenu. Đip smjesta primakne nos do zemlje i rastrči se posvuda po mjestu. Gore–dolje, naprijed–natrag… cik–cak, krivio se, previjao i okretao. Doktor mu je bio za petama… sve dok nije ostao sasvim bez daha. Napokon Đip oštro zalaje i sjedne. A kad je Doktor dotrčao do njega, našao ga je kako zuri u veliku, duboku jamu usred stijene. – Dječakov je ujak tu dolje – izjavi Đip mirno. – Nije čudo da ga oni budalasti orlovi nisu vidjeli! Treba ti pas da pronaĎeš čovjeka. Doktor se spusti u jamu, koja je očito bila neka špilja ili dugački podzemni hodnik. Onda upali šibicu i počne se probijati mračnim prolazom, a Đip za njim. Doktorova se šibica ubrzo ugasi, pa je morao zapaliti novu, i tako dalje jednu za drugom. Prolaz je napokon završio, i Doktor se naĎe u nekakvu sobičku s kamenim zidovima. I tu, usred te prostorije, s rukama pod glavom, leţao je čovjek s jarkocrvenom kosom… i čvrsto spavao! Đip poskoči i onjuši nešto što je leţalo na tlu pokraj njega. Doktor se sagne i podigne to. Bila je to golema burmutica. I puna Black Rappeeja!

20. RIBARSKI GRADIĆ

Gledajući da ga ne preplaši, Doktor njeţno… vrlo njeţno, probudi čovjeka. Ali upravo u tom trenutku šibica se opet ugasi. A čovjek, pomislivši da se vratio Ben Ali, poče u mraku šakama udarati Doktora. No, kad mu John Dolittle objasni tko je i reče mu da je njegov mali nećak ţiv i zdrav na njegovu brodu, čovjek se silno razveseli i ispriča se Doktoru što ga je udario. Nije ga,

doduše, jako povrijedio… jer bilo je premračno da bi ga propisno lupio. Onda ponudi Doktoru štipetak burmuta. Nato čovjek ispriča kako ga je Zmaj od Berberije doveo na tu stijenu zato što mu nije htio obećati da će postati gusar, i kako je spavao u toj rupi, jer na stijeni nema kuća u kojoj bi se mogao ugrijati. A onda još reče: – Već četiri dana nisam ništa jeo ni pio. Ţivio sam o burmutu. – Baš tako! – reče Đip. – Što sam vam rekao? Nato upale još nekoliko šibica i probiju se kroz prolaz na danje svjetlo, a Doktor poţuri čovjeka da što brţe doĎe do broda i pojede malo juhe. Kad su ţivotinje i dječak vidjeli da se Doktor i Đip vraćaju na brod s crvenokosim čovjekom, zavriskaše od veselja i zaplesaše po brodu. Čak i lastavice iznad njih zazviţdaše iz svega glasa – tisuće i milijuni njih – da pokaţu kako su i one sretne što je pronaĎen hrabri ujak toga dječaka. Pravile su toliku buku da su mornari pomislili kako se na dalekoj pučini sprema uţasna nepogoda. "Čujete li kako ta oluja urla na istoku!", govorili su. A Đip se silno ponosio samim sobom – premda se trsio da to ne ispadne kao da je umišljen. Kad mu je prišla Pat–Pat i rekla: "Đipe, nisam imala pojma da si tako pametan!", samo je zabacio glavu i odvratio: – Ma nije to ništa posebno. Ipak je, znaš, potreban pas da bi pronašao čovjeka. Ptice nisu baš najbolje za takvu lovinu. Onda Doktor upita crvenokosog ribara gdje mu je dom. A kad mu ovaj odgovori, Doktor zamoli lastavice da najprije povedu brod onamo. A kad su doplovili u zemlju, o kojoj je ribar govorio, ugledaše mali ribarski gradić smješten podno stjenovitog brda, i čovjek im pokaza kuću u kojoj ţivi. Dok su spuštali sidro, dječakova majka (a bila je to ribareva sestra) strči dolje na obalu da ih dočeka, smijući se i plačući u isti mah. Dvadeset je dana sjedila na breţuljku i pomno motrila more, čekajući da se vrate. Mnogo puta poljubila je Doktora, a on je hihotao i crvenio se kao neka školarka. Pokušala je poljubiti i Đipa, ali on je otrčao i sakrio se u brod. – Kakva glupost, to ljubljenje – rekao je. – Ja ništa ne drţim do toga. Neka ide i poljubi Gic–Gica… ako baš mora nekoga poljubiti. Ribar i njegova sestra nisu htjeli da Doktor ode u ţurbi. Preklinjali su ga da ostane nekoliko dana s njima. I tako su John Dolittle i njegove ţivotinje morali ostati u njihovoj kući cijelu subotu i nedjelju i pola ponedjeljka.

A svi dječaci iz ribarskog gradića sišli su na obalu i upirali prstom u veliki brod, koji je tu bio usidren, i meĎusobno se došaptavali: – Vidi! To je nekoć bio gusarski brod… Ben Alijev… a on je najstrašniji gusar koji je ikad plovio po sedam mora! Onaj stari gospodin s cilindrom, koji je sada gost gospoĎe Trevelyan, on je oteo brod Zmaju od Berberije, a njega prisilio da radi na zemlji. Tko bi mu to rekao… tako dragom i blagom, i sve to!… Pogledaj samo ta velika crvena jedra! Izgleda baš zastrašujuće… a i brz je… Tako mi svega! Tijekom čitava ta dva i pol dana, koliko je Doktor ostao u ribarskom gradiću, mještani su ga neprestano pozivali na čaj, objed, večeru i zabave; gospoĎe su mu slale kutije sa cvijećem i bombonima, a mjesni mu je orkestar svake noći svirao pod prozorom. Napokon Doktor reče: – Dobri moji ljudi, vrijeme je da se vratim kući. Bili ste doista vrlo ljubazni. Uvijek ću se sjećati toga. Ali moram domu svom … čeka me posao. A onda, baš kad je Doktor nakanio otići, ulicom je dolazio gradonačelnik, a s njim i mnogo drugih ljudi u svečanom ruhu. Gradonačelnik se zaustavi pred kućom, u kojoj je Doktor boravio, a cijeli se gradić okupi oko njih da vidi što će se dogoditi. Nakon što je šest paţeva puhnulo u svoje blistave trube, davši time znak ljudima da ušute, Doktor izaĎe na stube, a gradonačelnik progovori: – Doktore Johne Dolittle – reče. – Veliko mi je zadovoljstvo da čovjeku koji je oslobodio more od Zmaja od Berberije predam ovaj mali dokaz zahvalnosti stanovnika našega vrijednog grada. I gradonačelnik izvadi iz dţepa mali zamotak od svilena papira, razmota ga i preda Doktoru prekrasan sat s pravim dijamantima na poleĎini. Zatim izvadi iz dţepa još jedan, nešto veći zamotak i upita: – Gdje je pas? Nato se svi dadoše u lov na Đipa. Napokon ga Pat–Pat pronaĎe na drugom kraju gradića u dvorištu neke konjušnice, a oko njega svi mjesni psi, zanijemjeli od divljenja i poštovanja. Kad su Đipa dovukli do Doktora, gradonačelnik otvori veći zamotak, a u njemu je bio pseći ovratnik od čista zlata. A kad se gradonačelnik prignuo i vlastitim ga rukama objesio psu oko vrata, meĎu graĎanima proširi se glasan mrmor divljenja. Jer na ovratniku su velikim slovima bile ispisane ove riječi: ĐIPU – NAJPAMETNIJEM PSU NA SVIJETU. Onda se svi spuste na obalu da ih isprate. I pošto su se crvenokosi ribar, njegova sestra i dječak još bezbroj puta zahvalili Doktoru i njegovu psu, veliki brzi brod s crvenim jedrima još se jednom okrene prema Puddlebyju i otisne na pučinu, dok je mjesni orkestar svirao na obali.

21. OPET KOD KUĆE

Mnogo vremena proĎe. Oţujski su vjetrovi došli i prošli, travanjski pljuskovi prestali, svibanjski se pupoljci otvorili i rascvjetali, a lipanjsko je sunce obasjavalo ljupke livade kad se John Dolittle napokon vratio u domovinu. Ali nije otišao ravno kući u Puddleby. Prije toga proputovao je zemljom s Gurnime–Povuciga u ciganskim kolima, zaustavljajući se na svim seoskim sajmovima. A na njima je, s akrobatima s jedne strane i lutkarskim predstavama s druge, izvjesio golemi plakat, na kojem je pisalo: DOĐI I VIDI ČUDESNU DVOGLAVU ŢIVOTINJU IZ AFRIČKE DŢUNGLE ULAZNINA: ŠEST PENIJA A Gurnime–Povuciga ostajao je u kolima, dok su druge ţivotinje leţale pod njima. Sam Doktor sjedio je na stolcu ispred kola, ubirao po šest penija i osmjehivao se ljudima koji su ulazili. Pat–Pat je pak neprestano bila zaposlena time da ga grdi jer je, čim bi ona okrenula glavu, puštao djecu badava. Vlasnici menaţerija i cirkusa dolazili su Doktoru i molili ga da im proda to neobično stvorenje, nudeći mu silne svote za njega. Ali Doktor bi samo odmahnuo glavom i rekao: – Ne. Gurnime–Povuciga nikad ne smije biti zatvoren ni u kakvu kavezu. Uvijek će biti slobodan da dolazi i odlazi, kao vi i ja. U tom su skitalačkom ţivotu vidjeli neobične prizore i doţivjeli zanimljive zgode, ali sve im se to, poslije onoga što su doţivjeli i izveli u stranim zemljama, činilo posve običnim. Isprva je bilo vrlo zanimljivo, kao da su tako reći i sami dio cirkusa, ali poslije nekoliko tjedana svi su se tako strašno umorili od toga, da su Doktor i sve njegove ţivotinje čeznuli jedino za povratkom kući. A ljudi su toliko hrlili do malih kola i plaćali šest penija da bi ušli i vidjeli Gurnime–Povuciga, da je Doktor ubrzo mogao prestati s tim cirkuskim ţivotom. I tako, jednoga lijepog dana, kad je vrtni sljez bio u punom cvatu, vratio se Doktor u Puddleby kao bogataš, da bi nastavio ţivjeti u maloj kući s velikim vrtom. A stari hromi konj u štali bio je jako sretan što ga vidi, isto kao i lastavice, koje su već sagradile svoja gnijezda pod strehom njegova krova i imale već mlade. A i Pat–Pat je bila radosna što se vratila u kuću koju je tako dobro poznavala… premda je u njoj bilo strašno mnogo posla oko brisanja prašine, jer je posvuda bilo paučine. A Đip, pošto je otišao u susjedstvo da svoj zlatni ovratnik pokaţe umišljenom škotskom ovčaru, vratio se i rastrčao po vrtu kao lud, traţeći kosti, ko je je davno bio zakopao, i

tjerajući štakore iz šupe s alatom, dok je Gic–Gic iskapao hren, koji je u kutu kraj vrtnog zida izrastao gotovo metar u visinu. Doktor je pak otišao do pomorca, koji mu je bio posudio brod, i kupio mu dva nova broda i gumenu lutku za njegovo dijete, a platio je i trgovcu hranu koju mu je bio donio za put u Afriku. Osim toga kupio je i glasovir i vratio u njega bijele miševe, jer su izjavili da je u ladici komode propuh. A Doktoru je, čak kad je već posve napunio staru kasicu na polici kuhinjskog ormara, preostalo toliko novca da je morao nabaviti još tri takve kasice, jednako velike, da ostatak stavi u njih. – Novac – rekao je – velika je gnjavaţa. Ipak je lijepo kad se ne moraš zabrinjavati zbog njega. – Da – potvrdi Pat–Pat, koja mu je upravo prţila pecivo uz čaj – točno tako! A kad je opet došla zima i snijeg zavijorio oko kuhinjskog prozora, Doktor i njegove ţivotinje posjedali bi poslije večere oko velike tople vatre, i on bi im glasno čitao iz svojih knjiga. A daleko u Africi, kad bi majmuni prije odlaska na počinak čavrljali u krošnjama palmi pod velikim ţutim mjesecom, govorili bi jedan drugomu: – Bogzna što taj dobri čovjek radi sada… tamo, u Zemlji Bijelog Čovjeka! Misliš li da će se ikada vratiti? A Polinezija bi zakriještala s lijana: – Mislim da hoće… Vjerujem da hoće… Nadam se da hoće! Našto bi krokodil roknuo na njih iz crnog mulja rijeke: – Ja sam UVJEREN da hoće… A sad na spavanje!

Buffon Dolittle Hugh John Jenkins Marsh Oxenthorp Polly Puddleby Puddleby on the Marsh Trevelyan Walles Wight

IZGOVOR STRANIH RIJEČI

Bufon Dulitl Hju Dţon Dţenkins Maš Oksentorp Poli Padlbi Padlbi on dz Maš Treveljen Vels Vajt

LOFTINGOV OSJEĆAJ ZA PLEMENITOST POMAGANJA

Engleski pripovjedač Hugh Lofting (1886. – 1947.) po zanimanju je bio arhitekt, a neko vrijeme je radio i kao graditelj pruga. Poslovno je puno putovao, te je boravio i na Karipskom otočju i zapadnoj Africi. Sva ta egzotična mjesta posluţila su kasnije Loftingu kao inspiracija za neobična putovanja njegovog jedinstvenog lika Dolittlea. Godine 1912. nakon ţenidbe pisac se trajno preselio u Sjedinjene Drţave i posvetio se pisanju kazališnih komedija i kraćih priča za odrasle, no na tom području nije ostvario zapaţeniji uspjeh. Lik doktora Dolittlea Lofting je zamislio u engleskoj vojsci kao sudionik I. svjetskog rata (1914. – 1918.), a doktorove zgode prvi put su ostvarene u pismima s fronte što ih je pisac slao svojoj djeci, sinu Colinu i kćeri Elizabeth. Kao kontrast strahotama ratne fronte, Lofting je zamislio lik simpatičnog liječnika koji razumijeva jezik ţivotinja tzv "nemušti jezik"i iskazuje nesebičnost i plemenitost u pomaganju ljudima, a posebice ţivotinjama.

Poslije rata Lofting je pisma preradio u knjigu i 1920. objavio je s vlastitim ilustracijama pod naslovom Pripovijest o doktoru Dolittleu, a roman je doţivio golem uspjeh. Kod nas je prvi prijevod knjige napravio Ivo Hergešić, te objavio 1933. u izdanju "Minerve" u Zagrebu. Nakon te prve knjige pisac je nastavio dalje pisati o pustolovinama istog lika, te je objavio sljedeće knjige: Dr. Dolittle putuje, Pošta dr. Dolittlea, Cirkus dr. Dolittlea, Zoološki vrt dr. Dolittlea, Karavana dr. Dolittlea, Vrt dr. Dolittlea, Dr. Dolittle na Mjesecu, Povratak dr. Dolittlea, Knjiga o Gic–Gicu, Dr. Dolittle i tajno jezero i Dr. Dolittle – kralj Indijanaca. Lik dr. Dolittlea (kao i lik dr. Baltazara iz hrvatske škole crtanog filma ili lik profesora Leopolda Ante Gardaša) ulazi u područje znanstvene fantastike. Sposobnost Loftingova pripovijedanja odraţava se u napetoj pustolovnoj fabuli, ali i piščevom umijeću da nevjerojatne dogaĎaje prikaţe s uvjerljivošću. Privlačnost romana proizlazi iz odnosa kako dobroćudni dr. Dolittle prolazi kroz razne opasne, realno moguće i gotovo nemoguće pustolovine sa zadivljujućom hladnokrvnošću. Ispravnost njegovih stavova o ţivotu i pokretačka ţelja da pomogne ljudima i ţivotinjama, čini ga uvijek mirnim i nepokolebljivim optimistom. Doktor se ne da ničim zbuniti, a u teškim situacijama spašava ga često susretljivost i pomoć ţivotinja, koje mu uzvraćaju nesebično prijateljstvo. Svojstvo razumijevanja ţivotinjskog govora nije pruţeno Dolittleu na automatski ili čudesan način, već on uz pomoć papige Polinezije postepeno svladava njihovo sporazumijevanje. Tim postupkom Lofting naglašava kako je paţljivo promatranje i strpljivo razumijevanje pravi put ostvarivanja dobre komunikacije izmeĎu ljudi, te izmeĎu čovjeka i ţivotinja. Ipak, pisac prilazi ţivotinjama prvenstveno na antropomorfan način, pridruţujući im ljudske osobine, te na taj način Lofting gradi svoju idealiziranu viziju boljeg i pravednijeg svijeta. Svoj prikaz pisac gradi kroz dinamično pripovijedanje puno zapleta, uzbuĎujućih epizoda punih neprilika i obrata kroz koje junaci sretno prolaze. U cjelini knjiga zagovara čovjekovo prijateljstvo sa ţivotinjama, ali i općenito vrline poţrtvovnosti i suosjećajnosti. MeĎutim, u pojedinim dijelovima Lofting izraţava i kritiku svijeta odraslih u kojem nerijetko vladaju predrasude i bešćutni kruti zakoni ljudskog ţivljenja, nemilosrdniji od realnog ţivotinjskog svijeta. U poglavlju Nove novčane nevolje Dolittle gubi svoje ljudske pacijente zbog spašavanja bolesnog krokodila. Kroz to poglavlje pisac će istaknuti svoj antimaterijalistički stav, zagovarajući osjećaj za pomoć ispred motiva zarade: "Novac je samo na smetnju – govorio je. – Svima bi nam bilo mnogo bolje da nikada nije ni izumljen." U ozračju putovanja Afrikom Lofting izriče kroz lik crnačkog kralja i kritiku kolonijalnog društva, u kojem su bijelci nemilosrdno iskorištavali i uništavali prirodna dobra i bogatstva nasilno pokorenih drţava. Ljubav prema ţivotinjama i ţelja za pomoći odvela je lik dr. Dolittlea ne samo u Afriku, nego u ostalih jedanaest knjiga, na razna realno moguća, ali i imaginarna putovanja. Svi nevjerojatni likovi (kao npr. Gurnime–Povuciga) i sva fantastična zbivanja imaju čvrstu unutarnju logiku u uvjerljivoj viziji svijeta koju Lofting zagovara.

Svijet nezaboravnog dr. Dolittlea je duboko humanizirana vizija svijeta u kojoj se ljudskost svakog bića očituje u meĎusobnom potpomaganju, razumijevanju i skladnom suţivotu. Hugh Lofring prestao je graditi realne materijalne pruge i mostove da bi u dječjoj literaturi izgradio jedinstven svijet dr. Dolittlea i njegov osjećaj za graĎenje mostova meĎusobne pomoći. dr. Hrvojka Mihanović–Salopek

SADRŽAJ

1. Puddleby 2. Ţivotinjski jezik 3. Nove novčane nevolje 4. Poruka iz Afrike 5. Veliko putovanje 6. Polinezija i kralj 7. Majmunski most 8. VoĎa lavova 9. Majmunsko vijeće 10. NajrjeĎa od svih ţivotinja 11. Crni kraljević 12. Ljekarije i vradţbine 13. Crvena jedra i plava krila 14. Štakori upozoravaju 15. Zmaj od Berberije 16. Tu–tu ima dobar sluh 17. Oceanske klepetuše 18. Đip ima dobar njuh 19. Stijena 20. Ribarski gradić 21. Opet kod kuće Izgovor stranih riječi Loftingov osjećaj za plemenitost pomaganja

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjiţnica, Zagreb UDK 821.111–93–31 =163.42 LOFTING, Hugh Pripovijest o doktoru Dolittleu / Hugh Lofting ; prevela s engleskoga Blanka Pečnik–Kroflin ; slikama popratio Hugh Lofting. – 1. izd. u ovoj biblioteci. Zagreb : Znanje, 2001. – (Biblioteka Stribor) Prijevod djela: The story of doctor Dolittle being the history of his peculiar life at home and astonishing adventures inI foreign parts. ISBN 953–195–201–9 410528073 1