HRVATSKI ZAVOD ZA TOKSIKOLOGIJU

AZBEST JE SVUDA OKO NAS

Izdavač Hrvatski zavod za toksikologiju Martićeva 63a, Zagreb Autori Prof. Dr. sci. Franjo Plavšić Glavni urednik Prof. Dr. sci. Franjo Plavšić Likovna oprema naslovnice Prof. Dr. sci. Franjo Plavšić Mreža www.hzt.hr

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-55855-1-0 AZBEST JE SVUD OKO NAS: brošura/<autor Franjo Plavšić> glavni i odgovorni urednik Franjo Plavšić Zagreb: Hrvatski zavod za toksikologiju, 2009. Prvo izdanje

AZBEST JE SVUD OKO NAS

Zagreb 2010.

Ova brošura izrađena je zbog potrebe edukacije građana o azbestu. Nadamo se da će netko financirati njezino tiskanje i podjelu građanima. Slobodno je možete skinuti s inerneta za svoje potrebe, ali zabranjujemo tiskanje bez naše dozvole.

Što je azbest

Bilo bi bolje govoriti o azbestima, jer ti silikatni minerali dolaze u brojnim oblicima. Za laika je to zaista potpuno svejedno, ali stručnjaci razlikuju različite azbestne materijale kao: krocidolit, amozit, antofilit, aktinolit, tremolit i krizotil. Definitivno je sigurno da ti minerali i njihovi proizvodi nisu jednako opasni. Najopasniji je krocidolit ili “plavi azbest”, koji se kod nas prestao koristiti krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Azbest je u našem okolišu prisutan od uvijek, a nalazišta su rasuta diljem Hrvatske iako je malo mjesta gdje bi njegovo iskorištavanje bilo isplativo. Istina, postojali su rudnici azbesta još prije pedesetak godina, npr. u blizini Trogira, ali azbest iz uvoza bio je dramatično jeftiniji i tako su naši površinski kopovi zaboravljeni. U Hrvatskoj nema niti jednog mjesta gdje bi se azbest mogao isplativo iskorištavati, a u Bosni je nekoliko nalazišta. Međutim, siromašni nalazi azbesta u Hrvatskoj su brojni i nalaze se na cijelom državnom području. Prvi opis nalazišta azbesta u okolici Zagreba datira iz 1975. kada je znanstvenik Lj. Barić opisao aktinolit na obroncima Zagrebačke gore. Kasnije je nađen azbest i na drugim mjestima u okolici Zagreba, pa se čak na Rudarsko-geološkom fakultetu predviđaju vježbe prepoznavanja azbesta u kolegiju “Ležišta nemetalnih mineralnih sirovina”. Dakle, azbest je prisutan u našem prirodnom okolišu kao mineral od nevelike važnosti za privredu zemlje. Međutim, logično je da se iz površinskih stijena azbest može širiti okolišem zbog djelovanja meteoroloških činitelja i da su ljudi uvijek bili izloženi azbestnim vlaknima iz prirode. Treba vrlo snažno naglasiti da se azbestna vlakna oduvijek nalaze u sasvim prirodnom okolišu i da nema na svijetu kopnenih mjesta bez azbestnih vlakana u zraku, a tako je bilo vjerojatno tijekom cijele povijesti čovječanstva.

Antički narodi su znali što je azbest i koja su njegova korisna svojstva. Vrlo rano su spoznali da je izrazito otporan na temperaturne promjene i da je dobar izolator, ali očito nisu vidjeli gdje bi ga mogli iskoristiti. Arheološka istraživanja pokazuju da se koristio npr. kod spaljivanja mrtvih tijela uglednika kao postolje na kojem se odvijao obred. Tek u 19. stoljeću počinje njegova primjena na različitim mjestima, a ona je bila pojednostavljena zbog činjenice da se azbestni materijali izrazito dobro kalaju na ploče ili čak vlakna. Krajem milenija kod nas u Hrvatskoj uvozilo se godišnje više od 2.000 tona azbesta iz Južne Afrike ili Rusije. Treba reći da je to bio uglavnom relativno najmanje opasni krizotil, što je izrazito povoljno danas kad pokušavamo ukloniti azbest iz našeg okoliša. Prosta računica govori o tome da smo tijekom zadnjih 50 godina uvezli više od 100.000 tona čistih azbestnih minerala i proizveli barem milijun tona različitih proizvoda od njega. To znači da nema mjesta u Hrvatskoj gdje azbest nije ugrađen u građevni materijal.

Autori ovog teksta su prvi započeli izradu propisa o zabrani proizvodnje, prometa i korištenja azbestnih proizvoda u Hrvatskoj. Prvi pravilnik je objavljen 1995. (NN 29/05) i djelo je zaposlenika Hrvatskog zavoda za toksikologiju. Njegova primjena je bila ograničena zbog snažnih industrijskih lobija i glavni autor je čak primao prijetnje od proizvođača. Tada su radnici Salonita posebno loše primili pravilnik smatrajući da im on oduzima kruh svagdašnji, a tek kasnije su se javili oboljeli sa svojim problemima i traženjem prava na nadoknade zbog bolesti. Konačno je 1996. objavljen prijevod europske direktive o zabranama i ograničenjima, gdje se potpuno zabranilo bilo kakvo novo korištenje azbesta u Hrvatskoj (NN 17/2006). Dopušteno je koristiti ugrađene azbestne proizvode do časa kad postanu otpad. Od tog trenutka zapravo kreće bitka za čišćenje našeg prirodnog okoliša od azbestnih proizvoda, ali valja biti razuman i shvatiti da će taj proces trajati još desetljećima. Nije ovaj čas moguće

srušiti sve zidane objekte u Hrvatskoj radi azbesta, a nije ni potrebno. Ovaj čas je najvažnije realno procijeniti opasnosti i rizike da bi se moglo postupati razumno i učinkovito. Slika 1. Najopasniji je krocidolit (plavi azbest), ali je on na sreću malo korišten u Hrvatskoj. Slika 2. Najčešći hrvatski azbestni mineral kao ruda je aktinolit

Slika 3. Najčešće korišteni azbestni materijal u Hrvatskoj je bio krizotil, ali on je najmanje opasan od svih 6 azbestnih materijala i dugo se raspravljalo o opravdanosti njegove potpune zabrane za korištenje.

GDJE MOŽETE NAĆI AZBESTNE PROIZVODE U KUĆI ILI POKRAJ NJE?

Odgovor na naslovno pitanje je vrlo jasan. Možete azbest naći svagdje, pa i tamo gdje ga ne bi očekivali. Odmah treba naglasiti da je malo ljudi sposobno jednim pogledom zaključiti da je u neki predmet ili materijal ugrađen azbest. Za siguran dokaz su potrebne složene laboratorijske pretrage, ali u nekim slučajevima je svaki građanin u stanju prepoznati da se radi o azbestnom proizvodu (npr. stare salonit ploče na krovovima mnogih naših kuća). Azbest je ugrađivan na svim mogućim mjestima zbog svojih izvanrednih svojstava toplinske izolacije, ali je našao dobru primjenu i u brojnim električnim uređajima. U kućanstvima je bio ugrađivan na različitim mjestima kao npr.: -u različitim oblicima (beton, žbuke, boje) u vanjskim ili čak pregradnim zidovima, -opet u različitim oblicima (npr. cementne smjese ili smjese s polimerima poput vinila) za izradu podnih pločica, -izolator u pećnicama (štednjacima), -izolator u bojlerima ili kotlovima centralnog grijanja, -izolator cijevi koje vode paru, toplu vodu ili zrak klimatizacijskih sustava, -na raznim drugim mjestima (npr. vodovodne cijevi, električni uređaji, rukavice ili odjeća za zaštitu od topline, stare kočničke obloge u automobilima, itd.).

Bitno je naravno prepoznati rizike, jer opasnost od azbesta je dobro opisana. U kućanstvima ili pak u radnim prostorima azbest ne predstavlja opasnost dok se njegove niti ne raspršuju u zrak. Većina materijala s azbestom je izrađena tako da se on ne može osloboditi u okolni zrak, barem dok je materijal u dobrom stanju. Dokle god predmeti izrađeni od azbesta nisu oštećeni (npr. lomom ili raspadom) nema nikakve mogućnosti da se iz njih oslobode azbestne niti i čovjek se ne mora bojati kad ima vanjski zid izrađen od betona s dodanim azbestom sve dok se taj zid ne počne raspadati ili dok ga se ne počne rušiti. Čim postoje veća oštećenja, treba potražiti savjet stručnjaka. Kod procjene rizika naravno da treba uzeti u obzir veliki broj činitelja. Prvi od njih je svakako koliko i kakvih osoba živi ili radi u prostoru gdje postoji mogućnost oslobađanja azbestnih vlakna. Najosjetljiviji dio populacije su djeca i u slučaju sumnje na njihovu izloženost mora se izrazito ozbiljno postupiti. Naravno da se prvenstveno misli na škole i vrtiće, ali ne treba zanemariti niti moguću izloženost pojedinačne djece u domaćinstvima. Nakon toga se gleda prostore gdje ljudi borave veliki dio dana, bez obzira je li to ured ili kuhinja prosječnog domaćinstva. Ima i drugih važnih činitelja rizika, ali ocjenu njihove veličine treba prepustiti stručnjacima.

Izrazito je bitno naglasiti da se azbestni materijali ne smiju dirati ako to nije nužno potrebno, jer razgradnja predstavlja izrazito velik problem zbog opasnosti kojima se izlažu i radnici i građani prilikom takvih poslova. Postoje mogućnosti dodatne inertizacije takvih materijala (npr. bojanje, premazivanje posebnim žbukama ili polimernim materijalima, omatanje posebnim izolacijskim trakama, itd.) i one su u pravilu bolje nego kretati nesmotreno u razgradnju. O razgradnji će biti riječi u posebnom odlomku, a ovdje samo dajemo tek kao ilustraciju neka mjesta gdje se azbest može naći u našem okolišu.

Slika 4. Tipična američka kuća s mjestima gdje bi se mogao nalaziti azbest

Slika 5. Brojne kuće u Hrvatskoj pokrivene su jeftinim i učinkovitim salonit pločama. Obzirom da su na otvorenom prostoru ne predstavljaju veći rizik za građane. Slika 6. Cementne žbuke s azbestom dokazano su izvrstan izolacijski materijal i često su korištene u praksi. Kad su u ovakvom stanju ne treba ih dirati.

Slika 7. Zgrade su nerijetko prekrivane azbestno-cementnim pločama radi bolje izolacije. U ovom slučaju ne predstavljaju opasnost za građane. Slika 8. Vinil-azbestne pločice su izvrsne i jeftine u kuhinjama ili kupaonicama, ali treba paziti da ne dođu u ovakvo stanje kao na slici. Tada treba reagirati.

Slika 9. Prikaz kotla centralnog grijanja obloženog azbestom, a slično se može naći u bojlerima ili pećnicama. Potrebna je nadzirana razgradnja

Slika 10. Prikaz cijevi tople vode za centralno grijanje s prilično uništenom azbestnom izolacijom, a slično se može naći na cijevima za klimatizaciju. Potrebna je nadzirana razgradnja

Slika 11. U Hrvatskoj su ugrađene tisuće kilometara ovakvih vodovodnih cijevi, a problemi nastaju razgradnjom vodovoda. Inače ovakve cijevi ne predstavljaju opasnost. Slika 12. U bivšim vremenima ovako su bili opremljeni vatrogasci u azbestnoj odjeći prilikom gašenja požara.

Slika 13. Imate li ovakve azbestne rukavice? Još ih se može kupiti u nekim susjednim zemljama. Slika 14. Ima i azbestnih tkanina za razne potrebe, a na vama je da se odlučite npr. kod rada s otvorenim plamenom.

Nije sve u razgradnji Sav azbest nije moguće niti potrebno ukloniti iz našeg okoliša. Danas je polovica kuća u Dalmaciji pokrivena salonit pločama, a u brojnim hrvatskim domovima nalaze se azbestni materijali na ovom ili onom mjestu. Kad bi sad odlučili ukloniti sav azbest iz našeg okoliša morali bi srušiti polovicu zgrada u Hrvatskoj, a to bi stvarno bilo suludo. Treba ukloniti ono što predstavlja problem, a u većini slučajeva se ne treba činiti ništa. Uostalom, znamo različite tehnike inertiziranja. Ako imate azbest ugrađen u pregradne ili vanjske zidove kuće biti će dovoljno redovito bojanje. Time se sasvim učinkovito sprječava oslobađanje azbestnih niti iz objekta. Svakakve tehnologije dolaze u obzir, od premazivanja inertnim materijalima do prekrivanja ovakvim ili onakvim folijama. Zašto ne bi cijevi obložene azbestnim materijalom presvukli dodatno folijama od plastike ili sličnih materijala? To je jednostavnije i jeftinije nego ići odmah i pod svaku cijenu u razgradnju. Razmislite nekoliko puta prije nego što se odlučite na razgradnju.

Pogledajte npr. vaš krov od salonit ploča. Da vam je današnja pamet ne bi kupovali takve ploče i stavljali ih na krovište svoje obiteljske kuće, ali činjenica je da vam kuću krasi takav krov. Koliku on opasnost predstavlja za vas i vaše sugrađane? To je jako važno pitanje i svaki pošten čovjek će ga postaviti. Uglavnom su te ploče prilično stabilne i inertne. Naravno da se zbog meteoroloških posebnosti naših krajeva te ploče pomalo raspadaju i oslobađaju se iz njih azbestna vlakna. Nitko ne zna koliko se azbestnih vlakana oslobađa po jedinici vremena (npr. minuti, satu, danu ili mjesecu). Nije to ni potrebno znati, jer su stvari jasne same po sebi. Vani uvijek postoje zračna strujanja, koja igraju važnu ulogu u raspršivanju azbestnih vlakana. Ako nema zračnih strujanja onda nema ni pokretanja azbestnih vlakana iz bilo kojeg materijala. Azbestna vlakna nemaju nikakvu vlastitu energiju i ne mogu se pokretati sama od sebe samo zato što su opasna ili zločesta. Ona moraju biti ponijeta zračnim strujama da bi se maknula od izvora i tek tako mogu postati opasna za ljude. U vanjskoj atmosferi zapravo azbestna vlakna iz okoliša predstavljaju malu opasnost. Ona će se s nekog krova raspršivati u okoliš stvarajući niske koncentracije vlakana u okolnom zraku i neće vjerojatno predstavljati nikakvu opasnost. Glavni problem su vlakna u zatvorenim prostorima i njih se treba čuvati.

Međutim, u svim slučajevima treba razmišljati racionalno i logički. Glavno pravilo je da se azbestni materijal ne dira ako to nije nužno potrebno. Razmislite o tome prije nego bilo što učinite u svojem domu s azbestnim materijalom. Kako se riješiti zla

Nitko ne može dokazati da ćete vi stradati kod uklanjanja azbestnih proizvoda iz svojeg domaćinstva, ali to je posao za stručnjake i neka se oni izlažu eventualnim opasnostima. Zašto bi se čovjek izlagao vlaknima azbesta, ako danas postoje brojne tvrtke koje se bave poslovima razgradnje azbestnih proizvoda? Točno je da takav zahvat može biti skup kad ga povjerite nekoj tvrtki, ali treba uzeti u obzir činjenicu da se radnici takve tvrtke izlažu azbestu ili troše znatna sredstva za svoju vlastitu zaštitu. Vama ostaje mogućnost nadzora njihova rada te zaštite njih samih, okoliša i građana uokrug stotinjak metara oko mjesta obavljanja radova.

Imate pravo i dužnost tražiti od njih da koriste sva zaštitna sredstva i tehnologije predviđene u slučajevima razgradnje azbestnog materijala. Oni prvenstveno moraju koristiti sredstva za zaštitu dišnih putova (npr. filtarske polumaske), a neće škoditi ni vama kao promatraču da koristite istu zaštitu tijekom nadzora njihova rada. Uz to se traži da radnici nose posebne kombinezone. Ne nose se kombinezoni zbog toga što se bojimo da bi se azbestna vlakna mogla apsorbirati putem kože, jer to nije moguće. Međutim, azbestna vlakna se mogu adsorbirati na odjeću i tako ih prenosimo na sve strane, pa možda i u svoj dom, gdje ih onda možemo udisati. Najbolje je tijekom rada nositi zaštitnu odjeću, koja se skida i dekontaminira nakon završetka poslova, a onda se čovjek nakon tuširanja presvlači u svoju odjeću i odlazi kući čist i uredan. Nije rijetkost da se objekti tijekom uklanjanja azbesta dodatno ograđuju npr. šatorima ili balonima uz obveznu filtraciju zraka, kako se ne bi ugrožavalo okoliš i takve slučajeve treba samo pohvaliti. Kod razgradnje cijevi obloženih azbestom u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani svi su kontaminirani prostori bili višesrtuko izolirani plastičnim folijama. To je sasvim prihvatljivo rješenje i mora se prihvatiti unatoč povećanju troškova razgradnje. Sve za sigurnost! Naravno da se na takvom radnom mjestu ne smije bez obavljene dekontaminacije jesti, piti ili pušiti, jer to naprosto nije pametno.

Tijekom rada može dolaziti do podizanja prašine dok se azbestni materijal uklanja i razbija. To je najbolje spriječiti vlaženjem. Danas se preporučuje koristiti vodeni sprej radi natapanja azbestnog materijala. Na taj način će azbestne niti otežati i neće se lako pretvarati u prašinu ili aerosol. Naravno da otpadni azbestni materijal treba odmah na pravi način zapakirati. Danas su na raspolaganju posebne vreće („big bag“) namijenjene upravo za ovakve vrste otpada. Nikada se ne ostavlja azbestni otpadni materijal slobodan nego se mora spakirati u takve ili slične spremnike. Nije pametno transportirati rasuti suhi azbestni materijal u kamionima, pa makar ta vozila imala dobre cerade za izolaciju od okoline.

Naravno da je zabranjeno odlagati azbestni otpad u okoliš. Njega se smije odlagati isključivo na mjestima gdje je predviđeno njegovo zbrinjavanje. Danas se planira u Hrvatskoj barem po jedno odlagalište azbestnog otpada po županiji i tamo će on biti potpuno inertiziran i odvojen od okoliša i ljudi. Ljudi se boje takvih odlagališta, jer ne znaju osnovna fizikalno kemijska svojstva azbesta. Azbest je došao iz zemlje i tamo mu je mjesto za odlaganje. Netopiv je u vodi i ne može se procjeđivati iz odlagališta u podzemne vode. Ako ga se dobro prekrije zemljom on ne može doći na površinu, jer je nepokretan. Jedino je bitno da netko ne počne kopati na takvom mjestu zbog ovih ili onih razloga, ali to svaka lokalna zajednica može spriječiti svojim pravilima. Nema gradnje na mjestu gdje je pohranjen azbest. Bitno je samo da se uvede red u zbrinjavanju azbestnih otpadnih materijala i nikakva opasnost za ljudsko zdravlje ili okoliš neće se pojaviti. Dakle, rješenja su jednostavna i sigurna, pa treba imati povjerenja u institucije vlasti. Najgore je ako građanin sam pokušava riješiti svoj problem azbestnog otpada improvizacijom i kršenjem zakona. Nemojte to ni slučajno činiti, jer na taj način ugrožavate zdravlje svojih bližnjih.

Slika 15. Tipičan azbestni građevinski otpad (snimljeno tijekom sanacije tvrtke Salonit od strane Cijana iz Splita) Slika 16. Obvezno je prskanje azbestnog otpada vodenim sprejem kod bilo kakve manipulacije s njime (snimljeno u tvrtki Salonit tijekom sanacije od strane Cijana iz Splita)

Slika 17. Velike vreće (big bag) s azbestnim otpadom spremne za transport u dvorištu tvrtke Salonit iz Vranjica tijekom sanacije od strane Cijana iz Splita Slika 18. Prijevoz azbestnog otpada iz tvrtke Salonit u posebnim vozilima do odlagališta od strane Cijana iz Splita

Slika 19. Prvi istovar azbestnog otpada na uređeno odlagalište (prvo sloj gline pa plastična folija) u slučaju sanacije otpada iz tvrtke Salonit od strane Cijana iz Splita. Slika 20. Prvi sloj zemlje preko odloženog azbestnog otpada u Mravinačkoj kavi prilikom sanacije tvrtke Salonit iz Vranjica od strane Cijana iz Splita.

Slika 21. Obvezni znak za sve predmete koji sadrže azbest Što ćemo učiniti s našim azbestom?

Država mora brinuti o azbestu iz objekata u svojem vlasništvu. Naravno da nije odgovorna za vašu kućicu u cvijeću ili zgradu u vlasništvu neke županije ili grada. Neka svatko brine o svojem vlasništvu. Uostalom, nije država postavila na vašu obiteljsku kuću salonit ploče niti mora brinuti o njima. To je vaš problem. Ovaj čas je predložen projekt prepoznavanja opasnosti od azbesta u Zagrebu. Određene ustanove su preuzele na sebe brigu prepoznati gdje se nalazi azbest u zagrebačkim zgradama i koliku opasnost on predstavlja za građane. Prioritet su naravno vrtići, škole i zgrade u kojima zaposlenici Grada rade cijelih 8 sati na dan. Stručnjaci će pogledati stanje azbestnog materijala i po potrebi izmjeriti koncentracije azbestnih vlakana u zatvorenim prostorima zgrada, a nakon toga će biti donijete odluke što valja činiti. Biti će izrađena karta rizičnih objekata u vlasništvu Grada i donijeti planovi postupanja za svaki od pojedinačnih problematičnih objekata. Tako se to radi i na Zapadu, pa nema razloga da isto ne učini Zagreb. Hoće li Grad prihvatiti taj projekt ili neće ne ovisi o nama.

A što je s građanima i njihovim privatnim objektima? HZT im može pomoći savjetom, ali nema razloga ni mogućnosti snositi troškove ispravljanja njihovih grešaka. Uostalom, privatni objekti uglavnom predstavljaju problem za svoje vlasnike. Danas već imamo u Zagrebu tvrtke sposobne za razgradnju opasnih objekata i samo je potrebno

osigurati financijska sredstva za takve potrebe u privatnim objektima. Svatko mora brinuti sam o svojem zdravlju, posebno ako je sam kriv zbog stanja u kojem se našao ugradnjom azbestnih materijala u svojem domu. Ipak, savjete možete dobiti u ovlaštenim državnim i/ili gradskim ustanovama. Pozovite Hrvatski zavod za toksikologiju, ako već nemate nekog boljeg.