HRVATSKI NARODNI POKRET 1848.g

Rijeka, prosinac 2010.

1. Uvod

Početkom 1848. godine, u veljači i ožujku, građanske su revolucije izbile u

Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Nemiri su zapravo počeli

već 1847. godine u Italiji i Švicarskoj, a zatim su početkom 1848. godine

zahvatile gotovo čitavu zapadnu i srednju Europu, a završile su pobjedom

kontrarevolucije 1849. godine. Sve se te revolucije u svakoj zemlji međusobno

razlikuju u ciljevima, organizaciji, planovima, nacionalnim programima,

postignutim rezultatima, s ocijalnim reformama, po društvenim preobrazbama

koje su ostvarile itd. Srednjoeuropske revolucije koje izbijaju 1848. godine u

Habsburškoj monarhiji, sa središtem u Beču, Budimpešti i Pragu po mnogo

čemu drugačije od tadašnjih revolucija u zapadnoj Europi. Pritom nije riječ

samo o različitim organizacijama svih tih revolucija, o različitom intenzitetu,

rezultatima socijalnih reformi i promjena. Najvažnije je u svemu tome imati na

umu da su se revolucije u zapadnoj Europi, posebno ona najznačajnija u

Francuskoj, zbivale unutar građanskog društva, dok u Habsburškoj monarhiji tek

revolucije 1848. godine ruše feudalni sistem (pravni, ekonomski, politički i

društveni) i utemeljuju novi društveni sistem: građansko društvo.

2. Revolucionarna zbiavanja u Mađarskoj i Austriji

Revolucija koja je izbila u Habsburskoj Monarhiji bila je jedna u nizu

revolucija u čitavoj Europi, ali je, kao i svaka od njih, imala svoje specifičnosti.

U revoluciji su najvažniju ulogu imali Mađari kojima je revolucionarni pokret

bio povod za ostvarenje nacionalnih ciljeva kojima su već dugo vremena težili.

Početak revolucije u habsburškoj Monarhiji označio je govor Layosa Kossutha u

Ugarskom saboru u Požunu 3. ožujka 1848. godine. Tom prilikom su za loše

stanje u Monarhiji optuženi Habsburgovci i Beč. U svom govoru Kossuth je

istaknuo revolucionarne ideje koje će biti zajedničke svim nacionalnim

pokretima u Monarhiji i koje su se suprotstavljale carskom režimu. Ove ideje

bile su sadržane u zahtjevima za slobodom tiska, vraćanjem ustavnih sloboda,

ukidanjem cenzure i kmetstva itd. S druge strane, mađarski zahtjevi bili su

usmjereni na ostvarivanje samostalne Mađarske koja će s Austrijom biti

povezana samo personalnom unijom, ali koja će u svom sastavu imati brojno

slavensko stanovništvo kojima mađarski nacionalisti nisu željeli dati velika

prava. Mađarski nacionalni pokret zahtijevao je od austrijskog cara samostalnu

mađarsku vladu, samostalno upravljanje financijama, vlastitom vojskom kao i

unutarnjom i vanjskom politikom. Kako je Kossuthov govor od 3. ožujka

sadržavao sve glavne zahtjeve mađarskog nacionalnog pokreta, pretvoren je u

dokument koji je upućen u Gornji dom parlamenta i prihvaćen 14. ožujka 1848.

godine uz pomoć ugarskog palatina nadvojvode Stjepana. Nakon toga je

odlučeno da se izaslanstvo predstavi caru u Beču. U to vrijeme i prijestolnica

Monarhije bila je zahvaćena revolucijom. Bečki studenti su 12. ožujka 1848.

godine u zgradi bečkog sveučilišta javnosti predstavili zahtjev kojim se od

austrijskog cara tražila uspostava građanskih sloboda, sloboda tiska, javnost

sudstva, sloboda vjere i proširenje staleških prava. Zahtjev koji su bečki studenti

uputili caru je nakon nemira prihvaćen, a kao važnu posljedicu imao je odlazak

omraženog kancelara kneza Metternicha. Carevo popuštanje pred zahtjevima

bečkih revolucionarnih krugova umirilo je buntovne krugove u prijestolnici, a

nakon toga, 16. ožujka 1848. godine u Beč je stiglo mađarsko izaslanstvo s

ciljem da austrijski car prihvati i zahtjeve Ugarskog sabora. Knez Windischgratz

i nadvojvoda Ljudevit oštro su se usprotivili mađarskim zahtjevima koji su u

pitanje dovodili samu vlast bečkog Dvora i budućnost Habsburške Monarhije.

Tek nakon prijetnji i dugotrajnih uvjeravanja austrijski car je pristao na zahtjeve

Ugarskog sabora. Ugarski palatin, nadvojvoda Stjepan imenovan je carskim

namjesnikom, osnovana je zasebna mađarska vlada praktički neovisna o Beču.

Ministarska mjesta u novouspostavljenoj mađarskoj vladi među sobom su

podijelili prvaci mađarske četrdesetosmaške političke scene. Knez Esterhazy je

preuzeo ministarstvo vanjskih poslova, Meszaros ministarstvo rata, Kossuth je

postao ministar financija a cijela vlada bila je vođena Batthyanyem kao

ministrom-predsjednikom. Stvaranje samostalne mađarske vlade bilo je

najvažnije mađarsko postignuće u revoluciji 1848. godine, a time su u

nepovoljan položaj došli nemađarski narodi. Ugarski sabor je već i prije carevog

pristanka na mađarske zahtjeve donio zakone o ukidanju kmetstva i plemićkom

plaćanju poreza koji su naknadno u velikaškoj kući potvrđeni i proglašeni po

novoj mađarskoj vladi bez kraljeve sankcije. Bilo je jasno kako car i kralj

potpuno gubi vlast nad Ugarskom, pa je nakon prvotnog popuštanja mađarskim

zahtjevima u Ugarsku upućen kraljev otpis kojim je neke ovlasti pokušao vratiti

pod svoju kontrolu. Tako je 28. ožujka 1848. godine u Ugarski sabor dospjelo

kraljevo pismo u kojem Dvor najavljuje kako se neće odreći financija i vojske u

korist Mađara što je izazvalo brojna negodovanja i reakcije mađarskih političara.

Naposljetku je kraljev otpis spaljen što je prema Beču bila jasna poruka.

Nadalje, problem vojske bio je za Dvor velika prepreka u rješavanju odnosa

1848. godine i vjerojatno jedan od najvećih razloga relativno brzom kraljevom

popuštanju mađarskim zahtjevima. Naime, u sjevernoj Italiji se vodio rat protiv

Pijemonta i Napulja a u sastavu habsburške vojske nalazile su se i trupe iz

Ugarske za koje su iz Ugarskog sabora 1848. godine zahtijevali neka se vrate. U

toj kampanji sudjelovali su također i vojnici iz Vojne krajine. U takvoj situaciji,

jedinstvo vojske bilo je za Monarhiju od ključnog značenja posebice na

području sjeverne Italije.

3. Revolucionarna zbivanja u Hrvatskoj

Vijesti o revolucionarnim događajima u Beču stigle su u Zagreb 15. ožujka

1848. godine. Bečki događaji i pad kneza Metternicha pokrenuli su i hrvatske

političke prvake, među kojima su najistaknutiji bili Ivan Kukuljević, Ambroz

Vranyczany i Ljudevit Gaj. Njihov prvi pokret bio je kontakt sa zagrebačkim

gradskim poglavarstvom. Županijska skupština grada Zagreba tada je još bila

pod utjecajem mađarona, a kao jedina ustanova preko koje bi se osigurala

legitimnost akcije bila je gradska skupština koju je sazvao sudac Kamauf. Na toj

skupštini Ivan Kukuljević je održao govor i upozorio na potrebu što bržeg

djelovanja u vremenu kada Mađari i drugi narodi već ostvaruju svoje težnje u

odnosu na carski dvor. Kukuljević je tražio od magistrata neka pozovu

namjesnika banske časti, zagrebačkog biskupa Jurja Haulika neka sazove Sabor.

Na Saboru bi se raspravljalo o hrvatskom položaju u Monarhiji, ustavnim

pravima i slobodama, slobodi tiska, ukidanju kmetstva i poreznim promjenama.

Kukuljević je izričito zahtijevao neka se pokrene snažnija i brža akcija za

očuvanje hrvatskih prava kako se o položaju Trojedne kraljevine ne bi

odlučivalo u Pešti ili Beču. Kukuljevićev govor postao je temelj za izaslanstvo

kralju koje je planirano za 17. ožujka 1848. godine. O ovom izaslanstvu, koje je

bilo prvi javni istup hrvatskog nacionalnog pokreta u vrijeme revolucije 1848.

godine, bili su obaviješteni i drugi hrvatski krajevi. Tako je varaždinska gradska

skupština 21. ožujka 1848. godine pristala uz zagrebački zahtjev. U zagrebačkoj

skupštini od 16. ožujka 1848. godine izražene su nade u dobre odnose Trojedne

kraljevine i Ugarske. Pozdravljeno je stvaranje samostalne mađarske vlade ali

samo dok novi položaj Ugarske ne ugrožava hrvatske pozicije i prava. U vrlo

kratkom vremenu kristalizirani su stavovi mađarskih nacionalnih prvaka o

Hrvatskoj i njenim pravima. Smatra se kako je to glavni razlog hrvatskog

okretanja Austriji, odnosno caru Ferdinandu. Hrvatskim političkim prvacima

obratili su se 20. i 21. ožujka 1848. godine slavenski studenti iz Beča dvama

proglasima u kojima su od Hrvata tražili ustanak protiv mađarskog nacionalizma

koji je trijumfirao stvaranjem samostalne mađarske vlade. Također, bečki

studenti upozoravaju na pogubne posljedice mađarske politike na Trojednu

kraljevinu i njezin položaj. U Zagrebu je 22. ožujka 1848. održana staleška

skupština pod predsjedanjem grofa Janka Draškovića. Na toj skupštini, na kojoj

su sudjelovali zastupnici Hrvatskog sabora iz 1847. godine iznijeti su zaključci

koji ističu hrvatska municipalna prava pod ugarskom krunom. Nadalje, istaknut

je zahtjev za teritorijalnom cjelovitošću hrvatskih pokrajina, uključujući

Dalmaciju, Vojnu krajinu i tijekom povijesti izgubljenih područja. Zatraženo je

osnivanje samostalne hrvatske vlade odgovorne Hrvatskom saboru koji ne bi bio

više staleški i na kojem bi bili zastupani svi hrvatski krajevi. Na kraju,

zahtijevane su građanske slobode, sloboda tiska, uvođenje porote u sudske

parnice, sloboda vjeroispovijesti, jednakost pred zakonom i biranje hrvatskog

bana od strane naroda, s tim što bi bio odgovoran izravno caru i kralju. Dana 25.

ožujka 1848. održana je i druga skupština u Zagrebu koju su predvodili članovi

narodnog odbora Ljudevit Gaj i Ivan Kukuljević. Na toj skupštini objavljena su

Zahtijevanja naroda, 30 članaka zahtijeva hrvatskog naroda prema caru i kralju.

Ljudevit Gaj je pročitao prvi članak kojim se zahtijeva imenovanje baruna

Josipa Jelačića hrvatskim banom, a nakon toga je čitanje ostalih članaka preuzeo

Ivan Kukuljević. Zahtijevanja naroda bila su u skladu s tadašnjim sličnim

zahtjevima mađarskog, češkog, poljskog i drugih narodnih pokreta u

Habsburškoj Monarhiji. Ipak, hrvatski zahtjevi, iako su u 12 točaka bili

istovjetni s mađarskim zahtjevima, nisu pokazivali separatističke namjere prema

habsburškoj kruni, ali su postavljali hrvatski položaj i odnose s Ugarskom na

nove temelje. Na samom početku dokumenta iskazana je vjernost Monarhiji i

vjera u njenu cjelovitost. U prvom članku kojeg je pročitao Ljudevit Gaj traži se

imenovanje baruna Jelačića hrvatskim banom, što je na skupštini prihvaćeno

aklamacijom. Među ostalim zahtjevima treba istaknuti zahtjev za narodnom

gardom koja bi bila pod banovim zapovjedništvom, kao i zahtjev kojim se tražio

povratak vojnika Vojne krajine iz Italije. Ova dva zahtjeva, posebice drugi, bili

su opasni za Dvor jer bi se odlaskom krajiških trupa iz Italije austrijska vlast

tamo našla u još većim neprilikama nego što je bila. Kod ovog problema, uloga i

značaj Jelačića bili su od velike važnosti i Dvoru i hrvatskom narodnom

pokretu. Znajući da je Jelačić odan habsburškoj kruni i također svjestan

Jelačićevog značaja za Hrvate, Dvor je već i prije narodne skupštine u Zagrebu

25. ožujka odlučio imenovati Jelačića hrvatskim banom. U tome je umnogome

pripomoglo lobiranje Ljudevita Gaja u Beču kod nadvojvode Ivana i Ljudevita.

Jelačićeva odanost Habsburgovcima, odnosno caru i kralju, Dvoru je donijela

garanciju da će i krajiške trupe u Italiji ostati vjerne Monarhiji, a s druge strane

će Jelačićevim izborom zadovoljiti prvi hrvatski zahtjev. Druga pogodnost koja

se odnosi na Jelačićev izbor za bana je ta što je Dvor izgleda već tada računao s

vojnom opcijom u umirivanju Ugarske. Prva točka Zahtijevanja naroda ostala je

između Dvora i hrvatskog narodnog pokreta jedina točka oko koje su se složili.

Nakon što su na Narodnoj skupštini aklamacijom prihvaćene sve točke hrvatskih

zahtjeva Jelačiću je po barunu Kušlanu u Glinu poslana obavijest o narodnom

izboru za bana. Jelačić je pri susretu s Kušlanom izrazio nepovjerenje u

legitimnost tog izbora vjerujući više carskom patentu, ali ipak je na Kušlanovo

traženje pristao doći što prije u Zagreb. Jelačića je na putu iz Gline u Zagreb, u

vrijeme predaha u Lekeniku, presreo carski patent o njegovom imenovanju za

bana Hrvatske. Došavši u Zagreb 26. ožujka, namjerno u kasnim večernjim

satima kako ne bi izazvao narodne demonstracije u svoju čast, Jelačić je u svojoj

kući primio Ljudevita Gaja. Jelačićev stav o hrvatskim zahtjevima izgleda da je

zabrinjavao Gaja jer je bio iznenađen što je carski patent o Jelačićevom

imenovanju poslan direktno u Glinu a ne u Zagreb. Jelačić se složio s hrvatskim

zahtjevima i obećao da će podržati hrvatsko izaslanstvo koje bude išlo u Beč. O

svom imenovanju za hrvatskog bana Josip Jelačić je pisao svom bratu Đuri koji

je bio potpukovnik u Otočkoj pukovniji. U tom pismu Jelačić izražava

zabrinutost za razvoj situacije i daje dojam kako nije u potpunosti zadovoljan

svojim imenovanjem, ali ga prihvaća u potpunosti nakon primitka carskog

patenta. Nakon dolaska u Zagreb Jelačić se morao vratiti nakratko u Glinu kako

bi uredio vojničke poslove u pukovniji. Hrvatsko izaslanstvo koje je išlo caru u

Beč brojalo je 400 osoba, a bilo je predvođeno Ljudevitom Gajem. U Beč je

izaslanstvo stiglo 30. ožujka 1848. godine. Zahtijevanja naroda koja je prihvatila

zagrebačka Narodna skupština 25. ožujka su, na inzistiranje ministra

Ficquelmonta, skraćena na 11 članaka i sam stil obraćanja vladaru je bio

ublažen. Vođe hrvatskog izaslanstva izabrali su najvažnije točke zahtjeva. Prva

točka ove peticije zahtijevala je od cara i kralja Ferdinanda ''da se našem banu

prema starodrevnom zakonu udijeli potrebna vojnička vlast na taj način da mu

se odmah preda opće vojno zapovjedništvo u Hrvatskoj''. U drugoj točki

zahtijevaju ujedinjenje hrvatskih krajeva Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom.

Zahtijeva se priključenje Vojne krajine u upravnom pogledu kao i povratak

Hrvatskoj onih krajeva ''koji su tijekom vremena izgubljeni i priključeni

ugarskim županijama i austrijskim pokrajinama''. Treća točka peticije odnosi se

na zahtjev hrvatskog izaslanstva za osnivanjem hrvatskog upravnog ministerija

koji bi bio odgovoran Hrvatskom saboru. Kao glavni razlog ovog traženja je

navedena ''opasnost za naš narodni razvitak zbog samovolje ugarske pokrajinske

uprave i protunarodnog duha ugarskih dikasterija'', koja se sve više otvoreno

osjećala. U ostalih osam točaka peticije od cara i kralja zahtijevala se sloboda

tiska, jednakost katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti na području Trojedne

kraljevine, ravnomjerna porezna opterećenja, jednakost staleža, porota u

sudskim parnicama, ukidanje tlake u Provincijalu i ukidanje carske i javne tlake

u Vojnoj krajini. Izrazito je važan zahtjev za povratak narodnih kapitala,

fiskalnih dobara i blagajni, kao i krajiškog upravnog fonda koji bi, po riječima

izaslanstva bili predani hrvatskom ministeriju na upravljanje. Tražilo se također

osnivanje narodne garde i narodne vojske u kojoj bi časnicima bili imenovani

domaći ljudi, a kojoj bi Dvor u slučaju rata bio dužan osigurati plaću, hranu i

odjeću. naposljetku, u posljednjem, jedanaestom članku zahtijeva se uklanjanje

stranaca iz crkvenih i svjetovnih službi na području Trojedne kraljevine.84

Hrvatsko izaslanstvo nije dobilo ni izrazito pozitivan niti negativan odgovor na

zahtjeve u svojoj peticiji iako su, prema mišljenjima suvremenika baruna

Kulmera i Josipa Neustaedtera ti zahtjevi bili pretjerani. Ban Jelačić je, boraveći

nakratko u Glini primio pismo od baruna Kulmera koji se tada nalazio u Beču.

Kulmer je Jelačića u pismu pozvao neka što hitnije dođe u Beč. Kulmer u istom

pismu napominje banu Jelačiću o važnosti njegovog položaja i uloge za

Monarhiju i situaciju u Ugarskoj koja nije sjajna. Pismo završava pretpostavkom

kako će Austrija 'biti prisiljena još jedanput osvojiti Ugarsku. U Beč je ban

Jelačić stigao 4. travnja 1848. godine , a dana 8. travnja 1848. godine ban Jelačić

je položio bansku prisegu caru i kralju, promaknut je u podmaršala i imenovan

glavnim zapovjednikom vojske u Banskoj Hrvatskoj i Vojnoj krajini. Prilikom

polaganja banske prisege Jelačić je odbio da na ceremoniji prisustvuje ugarski

palatin nadvojvoda Stjepan. Iako postoje tumačenja kako je ban Jelačić položio

bansku prisegu bez nazočnosti ugarskog palatina, odnosno kako je ipak prisezi

prisustvovao nadvojvoda Stjepan, sam Jelačićev postupak dovoljno govori kakvi

su bili odnosi s Mađarima 1848. godine. Zaoštravanje odnosa prema Mađarima

donijelo je i do otvorenog otpora mađarskoj vlasti. Tako je krajem ožujka 1848.

godine Križevačka županija donijela odredbe o čuvanju granice s Ugarskom na

rijeci Dravi, a prije toga je odbila priznati mađarsku vladu. Dana 29. ožujka

1848. godine održane su skupštine Virovitičke i Požeške županije koje su

iznjedrile slične odredbe o uvođenju hrvatskog jezika u javne poslove ali i

traženja da se u mađarskoj vladi imenuju dva hrvatska ministra koji će obavljati

poslove za Hrvatsku na hrvatskom jeziku. Općenito su slavonske županije 1848.

godine bile sklone ideji ostanka pod ugarskom krunom kao sastavni dio

Trojedne kraljevine uz poštivanje hrvatskih prava. Iznimka je bila Požeška

županija u kojoj plemstvo nije imalo veliki utjecaj kao u ostalim slavonskim

županijama pa izražavanje povezanosti s Ugarskom nije dolazilo do izražaja.

Krajiške slavonske oblasti u to vrijeme ne govore o očuvanju spona s Ugarskom

već su okrenute ka Hrvatskoj. Srijemska i Virovitička županija bile su pod

utjecajem veleposjedničkog plemstva koje je dio posjeda imalo u Ugarskoj, dok

je Požeška županija 1848. godine bila 'najjači oslonac hrvatskog političkog

pokreta u Slavoniji. Šira javnost i hrvatska službena politika od početka

revolucionarnih događaja nedvosmisleno su se opredijelile za očuvanje

cjelovitosti Habsburške monarhije i široku samostalnost Hrvatske u njezinom

okviru.

Prva polovica travnja 1848. godine od strane Ugarskog sabora donijela je

definitivno pogoršanje hrvatsko-mađarskih odnosa. Mađarska politika je putem

svojih najviših organa pokazala kakav stav ima prema nemađarskim narodima,

što je dovelo do sazrijevanja hrvatske ideje o što većoj samostalnosti od

Mađarske koja bi se manifestirala samostalnom hrvatskom vladom, saborom i

banom. To je postao osnovni i dominantan hrvatski zahtjev iako se načelno još

uvijek, ali sramežljivo isticala hrvatsko-mađarska veza. Okružno pismo i proglas

bana Josipa Jelačića, koje je ban izdao 19. travnja 1848. godine po povratku iz

Beča, jasno su označili prekid odnosa Trojedne kraljevine s mađarskom vladom.

To je bio logičan nastavak hrvatsko-mađarskih odnosa nakon postupaka

ugarskog sabora i buđenja hrvatskog nacionalnog pokreta. Proglasom pod

nazivom''Narodu hrvatskome i srpskome u trojednoj kraljevini Dalmacije,

Hrvatske i Slavonije ljubezni pozdrav'' Jelačić je objavio svoje imenovanje za

hrvatskog bana. Ovaj postupak bana Jelačića imao je dalekosežne posljedice, ne

samo u vrijeme revolucije 1848/9. već i kasnije u vrijeme Ugarsko-hrvatske

nagodbe 1868. godine. Prekid državnopravnih veza Trojedne kraljevine s

Ugarskom pružio je priliku da se budući odnosi urede mnogo povoljnije za

Hrvatsku nego što su to bili prije revolucije. U ovom proglasu Jelačić također

objavljuje kako će sazvati narodni sabor čim to bude moguće, te da će biti

zasnovan bez obzira na stalešku pripadnost. Ugarski sabor u Požunu je već 16.

ožujka 1848. godine proglasio ukinuće kmetskih odnosa, iako bez kraljeve

sankcije. U isto vrijeme hrvatski političari nisu imali u svom programu rješenje

agrarnog pitanja. Bez obzira što su u takvim prilikama preuzimani zaključci

Požunskog sabora o ukidanju kmetstva, takav propust hrvatskog pokreta dao je

priliku mađarskim nacionalistima i njihovim simpatizerima koji su među

hrvatskim seljaštvom širili propagandu protiv Narodne stranke. S mađarske

strane se među seljacima željelo izazvati nezadovoljstvo hrvatskim nacionalnim

pokretom i Narodnom strankom, nadajući se kako će u Hrvatskoj doći do

seljačkih nemira što bi Ugarskoj otvorilo brojne mogućnosti. S hrvatske strane

o ukidanju kmetstva se prvi put govorilo na Narodnoj skupštini u Zagrebu 25.

ožujka 1848. godine ali konačna potvrda o tome dolazi mjesec dana nakon toga

proglasom bana Jelačića o ukidanju kmetstva. Proglas o ukidanju kmetstva ban

Jelačić je objavio 27. travnja 1848. godine.

4. Bansko pismo o ukinuću kmetstva

MI BARON

JOSIP JELAČIĆ

od Bužima,

Ban hàrvatski, slavonski i dalmatinski, nj. apostolskoga veličanstva

Ferdinanda I. cesara Austrianskoga, kralja Ugarskoga, Českoga,

Lombardskoga, Mletačkoga, Dalmatinskoga, Hàrvatskoga,

Slavonskoga i Galičkoga, Vladimirskoga i Ilirskoga i. t. d., pravni

tajni dàržavni savietnik, feldmaršal-lajtnant, i u kraljevstvu

hàrvatskom nad cielom vojskom i vojnom krajinom zapoviedajući

general svemu hàrvatskom i slavonskom narodu i puku

od Boga pomoć i pozdrav.

      Akoprem je već u kraljevinah Hàrvatskoj i Slavonii proglašeno, da je svaka

urbarialska daća, tlaka i desetina carkvena dotargnuta, Vi ipak bi sumnjati i

bojati se mogli radi ove Vaše novo zadobljene pravice, iz tog uzroka, jer varhu

toga u Vaših rukah nikakvoga pisma još dosad neimate, zato Mi, Ban hàrvatski,

slavonski i dalmatinski, kano Vaš od svietloga kralja naimenovani i postavljeni

varhovni poglavar, i Vaših pravicah branitelj, želeći Vas umiriti i osigurati,

dajemo svim Vam, od hàrvatsko-slavonskog naroda, koji ste dosada bili kmeti i

gospodarski podložnici, ovo Naše otvoreno bansko pismo, s kojim Vam novo

zadobljene Vaše pravice i slobošćine, po kojih Vi skupa sa svim Vašim

pokoljenjem za na vieke od tlake gospodske i svake daće urbarialske i desetine

carkvene oslobođeni jeste, po jakosti i krieposti Naše banske časti i oblasti

osieguravamo, obećavajući da Vam nitko ove Vaše sada zakonom dane i od

premilostivog kralja potvàrđene pravice i slobošćine nikada više do viek vieka

uzeti nemore niti smije.

      Varhu česa Vam i Vašem obojega spola odvietku ovo Naše vlastitom rukom

podpisano, velikim banskim pečatom potvarđeno odparto pismo dajemo i

podieljujemo u Zagrebu na dan svetoga Marka, to jest, dvadeset petoga Travnja,

godine hiljadu osam sto četardeset i osme.

Ban Josip Jelačić

5. „Zahtijevanja naroda“

Mi slavjanski narod trojedne kraljevine želeći kao i do sada ostati i nadalje pod krunom

ugarskom, s kojom su predji naši slobodnom voljom sjedinili slobodnu krunu

kraljevinah Dalmacie, Hčrvatske i Slavonie, želeći takodjer včrni ostati sadašnjoj

vladajućoj dinastii, postavljenoj na prestol naših kraljevinah po sankcii pragmatičkoj, i

zajedno želeći uzdčržati cělokupnost monarkie austrianske i dčržave ugarske, kao što i

silni podpor biti one velike stečevine, koju se stekli za cělu austriansku carevinu kčrvni i

važni dani 12., 13. i 14. ožujka ove godine u Beču, zahtěvamo od pravednosti kralja

našega slědeća:

1. Buduć da se u izvanrednom položaju nalazimo, i za povratjenje zakonitog stanja

potrčbito je, da imademo zakonitu včrhovnu glavu: zato izabrasmo jednodušno za bana

trojedne kraljevine Barona JOSIPA JELAČIĆA Buzinskoga, muža svega naroda

pověrenje imajućega, kojemu banu ima se predati i zapovčd nad vojskom granice i pravo

razpisivanja sabora.

2. Da se naš dčržavni sabor sazove najkasnie do 1. svibnja ove godine u glavni grad

Zagreb.

3. Krěpko i novo sjedinjenje u svakom smislu naše po zakonu i dogodovštini k nama

pripadajuće kraljevine Dalmacie s kraljevinom hčrvatskom i slavonskom, kao takodjer

cěle naše vojničke granice granice glede političkog upravljanja, kao i sviuh ostalih

tečajem vremena izgubljenih s ugarskim varmedjami i s austrianskimi dčržavami

sjedinjenih stranah domovine naše.

4. Našu narodnu nezavisnost.

5. Vlastiti nezavisni našemu saboru odgovorni ministerium, kojega članovi imadu biti

ljudi narodu povoljni i od novieg duha naprědka i slobode.

6. Uvedenje narodnog jezika u unutarnje i izvanjsko upravljanje kraljevinah naših i

zajedno sve višje i manje učionice.

7. Utemeljenje sveučilišta u Zagrebu.

8. Političko i duševno razvijanje na slobodnom narodnom duhu osnovano.

9. Slobodu štampe, věre, učenja i govora.

10. Svakoletni dčržavni sabor na izměnu u Zagrebu, Osěku, Zadru ili Rěci.

11. Tako na pčrvom dojdućem kako i na svih budućih dčržavnih saborih naših zastupanje

(representaciu) naroda na temelju jednakosti bezrazlike stališa.

12. Jednakost sviuh bez razlike stališa i věre pred sudom, zajedno javnost, usmenost,

porota (Jury) i odgovornost sudacah.

13. Jedanakost nošenja teretah ili platjanje štibre i daće sviuh bez razlike stališah, koja

štibra opreděliti se ima na našem saboru.

14. Odrěšenje podanikah (kmetovah) od rabote ili tlake i zatim od podaničtva.

15. Podignutje narodne banke.

16. Povratjenje naših narodnih kasah i glavnicah, koje su se dosada upravljale u

Ugarskoj, i povratak imanjah i kasah fiškalskih. Ove kase i glavnice morati će upravljat

naš odgovorni ministerium financiahl.

17. Narodnu stražu (gardu), a dčržavni vojvoda ili kapetan, izabran na našem saboru po

staroj navadi, bit će njezin včrhovni zapovědnik.

18. Svake včrsti narodna vojska, kad neima izvanjskog rata, neka ostane kod kuće, neka

dobiva poglavare domaće, i neka joj se narodnim jezikom zapověda; u vrěme pako

straženja i to osobito na kordunu kao što i vojevanja proti izvanjskom nepriatelju ima

dobivati hranu, plaću i oděću. Stranjska vojska iz zemlje da izadje, a narodni graničari,

koji se nalaze u Italiji, da se odmah kući povrate.

19. Ista vojska narodna, kakove god one včrsti bila, ima priseći věrnost obćinskomu

ustavu, svomu kralju i slobodi naroda svoga i sviuh ostalih slobodnih narodah carstva

austrianskog, po načelu čověčnosti.

20. Svi politički prestupnici tako trojedne kraljevine naše kao i sviuh slobodnih narodah

austrianskih neka se iz tamnice puste, imenito pako slavni naš spasitelj i domovine vrědni

sin Nikola Tommasseo.

21. Pravo sdruživanja (associacie), sastanakah i molbah (peticie).

22. Neka se sve mitnice (malte) na medji naše zemlje i dčržavah slavensko- i taliansko-

austrianskih ukinu i slobodno obćenje izmedju rečenih dčržavah i nas neka se proglasi.

Svekoliko pako pošte u trojednoj kraljevini neka se u svemu podlože našemu domaćem

ministeriu.

23. Slobodno uvadjanje morske soli u smislu starinskih prava naših.

24. Kao u provincialu gospodske, isto tako neka se dokinu i u granici vojničkoj sve

cesarske i obćinske rabote; a obćinam krajišničkim neka se povrate njihove šume i paše.

25. Glavnicu krajišničkih dohodakah (Gränz-Proventenfond), kojom upravlja dvorsko

bojno věće, neka od sada rukovodi naš ministerium.

26. Svaki krajišnik neka uživa kao slobodan čověk jednaka prava i slobodu s ostalimi

stanovnici trojedne kraljevine.

27. Neka se u granici obćine varoške i seoske urede na slobodnom temelju, s tim pravom,

da mogu same sebe upravljati i sebi sud krojiti.

28. Da se staro ime županiah povrati i da se urede po starinskom načinu, a na novom

temelju sadašnje slobode.

29. Odmahodsada sve domaće časti od najveće počemši, tako duhovničke kao i světske,

nesmě drugi imati obnašati nego samo sinovi trojedne kraljevine.

30. Ukinutje celibata, i uvodjenje narodnog jezika u cčrkvu polog starinskog hčrvatskog

prava i običaja.