hrvatski jezik (skripte za esej)

SKRIPTA IZ HRVATSKOG JEZIKA

ZA ESEJ NA DRŽAVNOJ MATURI

1. DUNDO MAROJE ~ Marin Držić Razdoblje: hrvatska renesansna književnost Biografski podaci o autoru Dundo Maroje – o djelu

2. SUZE SINA RAZMETNOGA ~ Ivan Gundulić Razdoblje: hrvatski barok Biografski podaci o autoru Suze sina razmetnoga – o djelu

3. OTAC GORIOT ~ Honore de Balzac Razdoblje: realizam Biografski podaci o autoru Otac Goriot – o djelu

4. ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor Mihajlovič Dostojevski Razdoblje: realizam Biografski podaci o autoru Zločin i kazna – o djelu

5. U REGISTRATURI ~ Ante Kovačić Razdoblje: hrvatski realizam Biografski podaci o autoru U registraturi – o djelu

6. MOJA PREOBRAŽENJA ~ Antun Branko Šimić Razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1929. Biografski podaci o autoru Moja preobraženja – o djelu

7. PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka Razdoblje: moderna književnost Biografski podaci o autoru Preobražaj – o djelu

8. BARAKA PET BE ~ Miroslav Krleža Razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1929. Biografski podaci o autoru Baraka pet be – o djelu

~ Skripta iz hrvatskog jezika za esej na državnoj maturi ~

1. DUNDO MAROJE ~ Marin Držić

Razdoblje: HRVATSKA RENESANSNA KNJIŽEVNOST pod utjecajem renesansne umjetnosti u Italiji od sredine 14.st. do kraja 16.st. u razvijenim gradskim sredinama (Dubrovnik, Split, Zadar, Hvar) –

slobodna Dubrovačka Republika i mletačka Dalmacija oblikuje se u usporedbi s humanističkom književnom kulturom na

latinskom jeziku – usvojila mnogobrojne idejne i duhovne koncepcije humanizma

afirmacija hrvatskog narodnog jezika načelo oponašanja estetski vrijednih uzora OSLANJANJE NA:

klasičnu antičku književnost (Vergilije, Plaut, Horacije, Ovidije...)

klasične pisce talijanske renesanse (Dante, Boccaccio, Petrarca)

suvremene talijanske književne autoritete iako je u suprotnosti sa srednjovjekovnim svjetonazorom, hrvatska

se renesansa u nekim sastavnicama oslanja na srednjovjekovnu književnost i na tijekove domaće usmene književnosti

OKOLNOSTI : turska osvajanja tijekom 15. i 16.st., vlast Venecije i talijanski utjecaj na gradove uz more; u socijalnom smislu nositelji renesanse su pripadnici imućnoga patricijsko-građanskog sloja primorskih gradova, središta su tada još pod mletačkom vlašću

Biografski podaci o autoru: Marin Držić rodio se vjerojatno u Dubrovniku, 1508.g. u pučanskoj obitelji klerik, trgovac i crkveni orguljaš; nadimak Vidra u Dubrovniku polazio školu, neko vrijeme proveo u toskanskom

gradu Sieni nakon povratka u Dubrovnik, počeo pisati drame, najviše komedije u Firenci pisao urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu I. de'

Mediciju pozivajući ga da svrgne vlast dubrovačkog plemstva ostavši bez odgovora i odaziva na bunt, vratio se u Veneciju i nagodinu, 1567.g., umro (pokopan u crkvi sv. Ivana i Pavla)

književni rad započeo kao lirik – pišući ljubavne pjesme u duhu petrarkizma, no ubrzo se posve posvetio drami (okušao se u svim tada poznatim dramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali i tragediji)

najpoznatija djela: komedije DUNDO MAROJE, SKUP (prerada Plauta), pokladna igra NOVELA OD STANCA, tragedija HEKUBA (prerada Euripida) te pastirska igra TIRENA

DUNDO MAROJE SADRŽAJ:

Starac je Dundo Maroje sinu Marinu dao pet tisuća dinara da ode u

2


Firencu, no Maro odlazi u Rim i tu troši sav novac. Tada Dundo odlazi sa slugom Bokčilom potražiti sina u Rim. Tu susretnu Tripčeta koji im govori da možda zna Maru. Dundo ga moli da ostane s njima i primi ga kod sebe. On ih odluči upoznati s Rimom. U Rimu se nalazi Ugo Tudešak i njegov vjerni sluga Pomet. Ugo je strasno zaljubljen u Lauru, no ona ga mrzi.Maroje, Tripčeta i Bokčilo našli su Maru. Maroju zaboli srce kad čuje kako njegov sin troši novac koji je on mukom stekao. U Rimu, Maru traži i njegova zaručnica Pera, zajedno s Dživom. Prerušena je u muškarca. Dživulin im govori da je i Dundo u Rimu, a Peru je strah da će naletjeti na njega. Kasnije, Petrunjela, Laurina sluškinja, govori Pometu da je Laura s Marom i da ne želi čuti za Uga. Pomet joj govori da kaže Lauri da je stigao Marin otac i da je užasno ljut na njega. Mladi Dubrovčani Niko i Pijero traže Maru i žele ići kod Laure. Dolazi i Vlaho, a Petrunjela im govori da je Laura njena gospodarica. Napokon do njih dolazi i Maro te ih s veseljem pozdravlja i hvali se kako je s Laurom te kako dobro živi. Maroje iz krčme primjeti Maru i dolazi do njega vičući iz sveg glasa. No, Maro se pravi da ga ne poznaje, a otac u bijesu nasrće na njega nožem. Kapetan i žbiri odvode Maroja u tamnicu jer remeti mir. Vlaho, Niko i Pjero odluče pomoći Maroju izaći odande. Lihvar Sadi odluči ostaviti Lauri bisere i govori joj da će doći za sat-dva po novac. Bokčilo upada u nevolju pa se odluči sakriti sve dok ne naiđe netko od njegovih, Pomet izvlači Maroja iz tamnice. Pomet susreće Bokčila i, nakon što ga prepozna, šalje ga Popivi, dok Maro žali što se pojavio njegov otac i boji se da će izgubiti Lauru. Sadi dolazi po novac, no Maro mu govori da dođe poslije. Laura pak govori Mari da je Maroje u Rim donio mnogo toga korisnoga. Sadi napokon dobiva svoj novac i Maro ga zatim tjera. Maro moli Popivu za pomoć, a ovaj mu govori da se mora pred Laurom razmetati novcem. Tripčet se kasnije udvara Petrunjeli, a tada dolazi Ugo Tudešak i svađa se s njima te kaže Petrunjeli da nju i Lauru treba ubiti i nek' ih nosi vrag. Popiva govori Mari da je nagovorio Lauru da ne vjeruje Pometovim obmanama. Zatim Maro moli Lauru da odobri bankaru da na račun njenih dukata u banci da Sadiju jamstvo za svilu koju od njega kupuju. U međuvremenu, Pera se žali babi da nije uspjela naći Maru. K njima dolazi Petrunjela i na upit poznaje li Maru, ona odgovori da je on zaručen s njenom gospodaricom Laurom i Pera se na to rastuži. Bankar napokon daje Sadiju jamstvo. Popiva savjetuje Maru da se pravi da ne poznaje Maroja i da ostavi Lauru na cjedilu. No Maro mu odgovori da nema šanse da to učini Lauri, ali ocu Maroju ipak govori da ga prvi put vidi u Rimu. Maroje ga moli da mu ovaj spremi i čuva njegovo ''blago''. Gulisav govori Pometu da je došao tražiti Mandolijenu, izgubljenu kći Ondarda Tudešaka. Prije osam je godina otišla s mladićem, te ju on želi naći, a i dat će nagradu onome tko ju nađe. Pomet ju odluči naći i saznaje od Petrunjele da se Laurin otac preziva Tudešak, da je živjela u Kotru i da se zvala Mandolijena.Za to vrijeme, Maro napokon shvaća da ga je otac pokrao, a Pomet prvi shvaća da je Laura bogata nasljednica. U međuvremenu, Pavo i njegov sin Grubiša dolaze u Rim i traže Maroja.Petrunjela govori Lauri da je Maro zaručen za drugu i Laura se užasno razljuti. Tada dolazi Lessandro, trgovac svilom, i traži od Mare novac. Maro je dužan na sve strane, a Pomet likuje. Petrunjela tješi Peru. Kamilo, Vlaho,

3


Niko i Bokčilo mole Maroja da oprosti svom sinu i da ga odvede natrag u Dubrovnik. Maroje se smekša te umjesto Mare plati njegove dugove.Sve se završi Pometovim djelovanjem: Maro i Pera završe zajedno, isto tako Laura i Ugo, a također i Pomet i Petrunjela. Dubrovčani se vraćaju u svoj grad.

TEMA: ismijavanje ljudske pohlepe, sukob oca i sina, ludost zaljubljenih

pet činova dva prologa (predgovora): 1.) Prolog Dugog Nosa, 2.) Prolog autora

(govori o radnji komedije, likovima, mjestu radnje...) satirički odnos prema vlastitoj sudbini, te prikrivena ili otvorena

politička satira, osobito u Prologu Dugog Nosa, ali i u iskazima drugih likova (Pomet, Tripče) najveća Držićeva inovacija i posebnost u komediografskom opusu

tridesetak najrazličitijih likova vrlo opsežna i dramaturški složena komedija sukob oca (dundo Maroje) i sina (Maro – troši kapital na kurtizanu

Lauru) mjesto radnje – Rim središnji motivi : novac, sukob rastrošne mladeži i konzervativne,

škrte starosti Držić kritizira sveopću pokvarenost i lakomost Prolog Dugog Nosa – dijeli ljude na LJUDE NAHVAO (nesposobna

vlastela i dubrovački senatori – pohlepni, rastrošni, razvratni...) i LJUDE NAZBILJ (bistri, duhoviti, snalažljivi, inteligentni ljudi)

POMET – zaokupljen ovozemaljskim užicima renesansni čovjek; zapleće radnju, vodi likove („trjeba je bit vjertuozu, tko hoće renjat na svijetu“ – tko hoće vladati, mora biti pun vrlina); gospodar smijeha u komediji

afirmacija sposobnih i pametnih (sluge) pobjeda čovjekove inteligencije

bogatstvo jezika – dubrovački, nedubrovački, talijanski ismijava konvencije petrarkizma – kurtizana LAURA

2. SUZE SINA RAZMETNOGA ~ Ivan Gundulić

Razdoblje: HRVATSKI BAROK trajanje: od početka 17.st. do druge polovice 18.st. književni jezik je nejedinstven – prilagođen govorima regija postoji određena razmjena književnih utjecaja između hrvatskih

kulturnih središta mnogocentričnost manji regionalni krugovi: četiri manje ili više samostalna regionalna književna kruga:

4


1. DUBROVNIK – najplodonosniji; dubrovački autori utjecali na pisce u Splitu, Zadru...; utjecaj štokavskog, ijekavskog...

2. DALMACIJA3. BANSKA HRVATSKA – dvije struje: 1.) književne djelatnosti

plemića oko Petra Zrinskoga (svjetovni karakter, miješanje čakavskog i kajkavskog: OZALJSKI KRUG – Juraj Križanić, Ivan Belostenec, Fran K. Frankopan, Katarina Zrinska...); 2.) nabožna književnost (kajkavski)

4. SLAVONIJA – nakon 1700. oslobođena od Turaka kulturni procvat (Antun Kanižlić)

utjecaj četiriju civilizacijskih i političkih krugova: mletačkoga, austrijskog, turskog, dubrovačkog te utjecaj katoličke protureformacije kao djelovanje isusovačkog reda

književnici školovani u isusovačkim kolegijima humanizam i latinizam u 17.st . – latinski i dalje u uporabi u crkvi,

upravi i znanosti, a postoji još i tzv. učena (dijačka) književnost na latinskome

Biografski podaci o autoru: Ivan Gundulić (Dživo) 1589. – 1638. plemić, pravnik, diplomat, senator, konavoski knez, poslanik u Bosni nadimak Mačica iz dubrovačke plemićke obitelji, obrazovao se u školama rodnoga

grada obavljao razne državničko-administrativne službe u Dubrovniku i

okolici, kasnije postao senator i član Malog vijeća velik utjecaj Torquata Tassa (Oslobođeni Jeruzalem) književni rad započeo s pisanjem drama, i vjerojatno pjesama najpoznatija djela: pastirske drame s ljubavnim i mitološkim

temama (PROSERPINA UGRABLJENA, DIANA, ARIADNA), religijsko-epski spjev SUZE SINA RAZMETNOGA, DUBRAVKA, pastirska igra, OSMAN, epski spjev

SUZE SINA RAZMETNOGA SADRŽAJ:

PLAČ PRVI – SAGRJEŠENJELirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira se s njim te u suzama i plaču želi ispričati o suzama i plaču razmetnog sina.Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju. Pjesnik uspoređuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s postupkom liječnika koji mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio.Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme litice, snježni vrhovi planina.Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoći. Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi.

5


Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se pita koga žena nije prevarila, izdala. Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen (kosu), svjetlost joj sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh, svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca i otela ju crvima iz usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila rumena. Kaže da žena ima mednu riječ, otrovno srce, ognjene oči, ledena prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz Pelegrinovićeve ''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost. Razmetni sin sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo mu je samo kajanje i žalost.

PLAČ DRUGI - SPOZNANJEPrva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem stvaranju svijeta.Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života, sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i često vodi u smrt duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova (misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene).Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a dijete se uspoređuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog grijeha otvorila sinu oči i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one kakva mu je bila. Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt je jednaka svima.

PLAČ TREĆI - SKRUŠENJEPjesnik podsjeća na 3 Božja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova se žena pretvori u stup soli.Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa iz pepela, tako se po Božjoj milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin plače sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu riječi s usta (kao što se među sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu.Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj slike ljepote Božje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka, Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje se slijevaju u more.Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se

6


obraća Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac je stvaio svijetlu odjeću na njega, dao mu je prsten za znamen ljubavi.

epski spjev, religiozna poema TEMA: grijeh i kajanje, snaga vjere i nade simbolika djela je protureformacijska: u kontekstu vremena razmetni

se sin može shvatiti kao pristaša reformacije koji se vraća u okrilje Katoličke crkve

predložak – biblijska parabola o razmetnom sinu i dobrom ocu iz Evanđelja po Luki

tri plača: SAGRIJEŠENJE, SPOZNANJE, SKRUŠENJE monološko-ispovijedno govorenje motivi: život ↔ smrt, grijeh ↔ pokajanje, svjetlost ↔ tama

suprotnosti, antiteze katolički svjetonazor istinski kršćanski osjećaji prolaznost vremena verbalne igre temeljna funkcija baroknog teksta: proizvesti čuđenje (uz pomoć

končeta, hiperbola, antiteza...) KONČETO – metafora (osobito jaka), hiperbola, antiteza, domišljat i

oštrouman način izražavanja, šala, duhovitost

3. OTAC GORIOT ~ Honore de Balzac

Razdoblje: REALIZAM trajanje : od 30-ih do 80-ih i 90-ih god. 19.st. vodeću ulogu ima francuska, ruska i engleska književnost najprije se javio u Francuskoj, pod utjecajem društvenih promjena

(Francuska revolucija), ali i pod utjecajem teoretičara racionalizma i pozitivizma i enciklopedista

cilj – što istinitije i što izvornije opisati svijet u kojem čovjek živi, radi njegova poboljšanja i napretka objektivno i bez osobne prisutnosti („objektivni“ pripovjedač – er form)

pojačano zanimanje za prirodne znanosti i jačanje pozitivističkih filozofija

naglašavanje odnosa književnosti i zbilje roman – glavni književni žanr, „zrcalo stvarnosti“ fabula slijedi kronološki slijed zbivanja; uzorčno-posljedični odnosi jedini estetski kriterij realizma je istinitost Stendhal – začetnik realizma – „Crveno i crno“ usporedio roman s

ogledalom koji nosi cestom obilježja realističkog djela: kritičnost (kritika društevnih problema

djelo na njih upozorava i nudi rješenja), tipičnost (opisani lik ima sve izvorne, autentične osobine koje imaju i ostali predstavnici njegove

7


skupine npr. tipični građanin je promišljen, obrazovan, poštuje zakon...), objektivnost (vidjeti svijet istinski, onakvim kakvim on zaista jest)

Biografski podaci o autoru: Honore de Balzac 1799. – 1850. francuski romanopisac, pripovjedač i dramatičar studirao pravo i filozofiju na Sorbonni u Parizu s 20 godina počeo pisati slabe pustolovne romane bez uspjeha,

odustaje od pisanja pisanju se vraća tek 1829., kada kreće niz njegovih uspjeha neiscrpna mašta i nevjerojatna radna sposobnost golem opus od

90-ak romana, 5 drama, pripovjesti, novele... 1842. objedinjuje sva djela što ih je napisao od 1829. u jedinstven

ciklus „Ljudska komedija“ namjeravao dati sliku suvremenog francuskog društva i iznijeti svoje poglede na svijet

kritizira francusko društvo – prikazao razvoj kapitalističkih društvenih odnosa i propadanje tradicionalnih moralnih vrednota

novac – osnovna pokretačka snaga u svim njegovim djelima koncepcija djela – zapletene i često nevjerojatne intrige, jednostavno

ocrtani karakteri... utemeljitelj europskog realističkog romana

OTAC GORIOT SADRŽAJ:

PansionGospođa Vauquer stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje penzionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to imovno stanje dopušta... U prizemlju je salon koji je povezan s blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno sa stolicama s naslonjačima za okruglim stolom na sredini. Ta glavna soba zaudara na plijesan, užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Ona je bila nekada oličena, ali se boja više ne raspoznaje. Dugački stol prekriven je stolnjakom koji je toliko mastan, da se na njemu može prstom pisati. Pokućstvo je staro, istrošeno, trulo, crvotočno i konačno tu vlada bijeda i to ona zgusnuta izlizana štedljiva bijeda. Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak, koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom sukladno je odaji čiji topli smrdljivi topli zrak gđa. Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50 godina, liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje

8


gazdarica, a u drugom gđa. Coutre, udovica službenika. Pokraj nje je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove, bivši trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u velikoj neimaštini, kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih, da bi ga oni prvi iskoristili. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i studente medicine i 2-3 stanovnika iz obližnje okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni, koji su vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau umornih očiju da čovjeka hvata jeza od njezinog pogleda. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s drugima, ona je bila lijepa, pa je tako bila sretna i zanosna. Njoj je nedostajalo kao i svakoj ženi lijepe haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio priznati za kćer, a gđa. Coutre rođakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči i bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim

9


radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota.Dva posjetaSutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu ušteđevinu. Ti

10

http://hr.wikipedia.org/wiki/Svijet

http://hr.wikipedia.org/wiki/Miraz


plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.Ulazak u otmjeno društvoRastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u

11

http://hr.wikipedia.org/wiki/Kazali%C5%A1te


Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.BježismrtRastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz pansiona. Katkad je ostao bez i jednog novčića i sada je imao dugova, pa je potpisao mjenicu gospodinu Vautrinu i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod imenom “Bježi-Smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom za 3000. - franaka: “da u vino sipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt. Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”.Dvije kćeriEugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” – govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu obiteljske dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva”. Restaud je saznao: “da je samo nakit prodan za nižu svotu i treba još

12

http://hr.wikipedia.org/wiki/Dijamant

http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Renta&action=edit&redlink=1


12000. - franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200. - franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijeti ću zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao postupke Delphine, jer je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije plesa” odgovori Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza de Ajuda i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu postelju na kojoj leži otac Goriot.Očeva smrtEugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario. “Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem

13

http://hr.wikipedia.org/wiki/Mjenica


liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA”Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.

uz Eugenie Grandet najslavniji Balzacov roman tema: uspon u visoko društvo; očinska ljubav; društveni život Pariza

14


vrlo složena i dramski koncipirana kompozicija, u kojoj se paralelno razvijaju i međusobno isprepliću tri fabularne osnove, sve tri vezane uz stanare pansiona gospođe Vauquer – J.J.Goriota, nekoć bogatog tvorničara tjestenine, Eugena de Rastignaca, sirmomašnog plemića koji je iz pokrajine došao u Pariz na studij i tajanstvenog Vautrina, nekadašnjeg robijaša, koji je vješto upravljao sudbinama ljudi

karakteristična kompozicija – čitateljevu pozornost usmjerava na uvodni dio romana, a rasplet mu je vrlo kratak i uključuje obrat u radnji

novac kao osnovna pokretačka snaga najčešći realistički postupci:

portretiranje (fizički, socijalni i psihološki portret) portretiranje s pomoću ambijenta (opis portreta, mnoštvo

detalja) teorija sredine (miljea) detaljno i precizno opisivanje i pripovijedanje Balzacova tehnika opisivanja sadrži barem 3 elementa: vizualni

(detaljan vanjski opis likova i prostora), psihološki (ugođaj, karakterne osobine), sociološki (imovinsko stanje, socijalno podrijetlo, klasna pripadnost)

čiča Goriot „Vječni otac“, „Krist očinstva“ svi važniji likovi žrtve su opsjednutosti jednom strašću ili fiksnom

idejom

4. ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor M. Dostojevski

Razdoblje: REALIZAM v. Otac Goriot

Biografski podaci o autoru: Fjodor Mihajlovič Dostojevski 1821. – 1881. ruski romanopisac, uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog realizma studirao vojno inžinjerstvo na Vojnoj akademiji u Sankt Peterburgu sudjelovao u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog

čega je osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je proveo deset godina

na početku svog stvaranja kretao stopama Gogoljeva realizma i zastupao napredne društvene poglede (roman Bijedni ljudi, 1846.) – nakon povratka s robije (koju je opisao u Zapisima iz mrtvog doma, 1861.), napušta i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman Demoni, 1871.), te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo

mijenja se i tematika njegovih djela moralni aspekti ljudske egzistencije, pitanja dobra i zla, krivnje i odgovornosti

15


zanimljiv kriminalni zaplet poslužit će mu samo kao okvir u kojem će raspravljati o problemu zločina i kazne kao takvome, u želji da otkrije tajne pobude ljudskih postupaka

prekapa po najskrivenijim predjelima ljudske psihe, a u traganju za odgovorima na pitanja koja ga muče, razvija dugotrajne rasprave i diskusije o moralnim, etičkim i filozofskim problemima

dvije vrste likova – s jedne strane cinici i buntovnici protiv društva, razvratnici i nemoralni tipovi, a s druge strane požrtvovne, nesebične ličnosti, koje su u životu odabrale put ljubavi, patnje i pasivne podložnosti

snažno djelovao na razvoj moderne zapadnoeuropske proze 20. stoljeća

glavna djela: PONIŽENI I UVRIJEĐENI, ZLOČIN I KAZNA, IDIOT, BRAĆA KARAMAZOVI (sve romani)

ZLOČIN I KAZNA SADRŽAJ:

Prvi dioMjesec srpanj. Rodja Romanovič Raskoljnikov je siromašni nesvršeni student prava u S. Petersburgu. Na početku romana ga susrećemo kako sa svoje dvadeset i dvije godine izbjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne založiti džepni sat, a ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijašnji prsten pa je ostao dužan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara razbojnički plan.Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sjećanja) da je jednom u krčmi čuo razgovor mladića koji se žalio svom drugu na staru lihvarku koja se bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od siromašnih ljudi za male novce; pritom je strašno gruba prema svojoj dobroćudnoj polusestri Lizveti koja radi za nju. Mladić je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao stjenica koja pije krv, a strašno je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio početak kovanja planova o ubojstvu i krađi.Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je osluškivao što i kako ona ključevima otvara) u krčmi je upoznao propalog činovnika Marmeladova koji mu je otvorio dušu tužnom pričom o obitelji koju je upropastio zapivši sav svoj novac, a kći Sonja je postala prostitutka da bi prehranili ostale dvije djevojčice i jednog dječaka. Raskoljnikov ga otprati kući gdje nije bio pet dana, a žena ga poče vući za kosu i tući. Raskoljnikov izvuče i ostavi 50 kopejki i nestane kad je počela vikati i na njega.U prljavoj sobici sluškinja Nastasja mu donese majčino pismo puno ljubavi koje ga raznježi i rastuži. Mati ga je izvjestila o teškom životu Dunje, njegove sestre koja je služila u gospodskoj kući a gazda se zaljubio u nju pa ju je htio iskoristiti. Žena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju, pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo rehabilitirala Dunju. Njih dvije su teškom mukom slale sinu novac u grad i polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj svadbi za dvorskog savjetnika Petra Petroviča Lužina. "Pouzdan i imućan, ima doduše 45 godina ali još se može svidjeti ženama." Raskoljnikov je bio izvan sebe jer su ga dovele pred gotov čin. Nisu ga pitale za mišljenje o

16


čovjeku koji je "čini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg škrinju "na svoj račun", a majka i Dunja putuju o svom trošku. Raskoljnikov se čudio Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral ljudi i vremena.SAN - umoran je zaspao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli željeznim šipkama jer nije mogla trkom povući zapregu. U snu je Raskoljnikov dječak i plačući ručicama udara vlasnika kobile a otac ga odvlači nemoćno. Probudivši se zaklinje se kako on ne može učiniti "ono", ali zatim razmišlja o događaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je čuo razgovor trgovca s Lizvetom da će sutradan u sedam sati navečer doći trgovcu. Shvatio je da će lihvarka tada biti sama i da je to prilika za ubojstvo.U kaputu je zašio traku u kojoj će visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru iz kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredviĐeno) ali imao je sreće kad je zavirio u kućepaziteljevu kućicu gdje nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata, no lihvarka je nešto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to vrijeme je Raskoljnikov razmišljao o svom ponašanju i još uvijek zdravom razumu. Pružio je starici čvrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna tabakera. Tri puta ju je udario sjekirom po tjemenu i zatim u sobi iz škrinje natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je začuo korake u susjednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Lizvetu i potom ju je ubio. "Strah ga je hvatao sve više i više - osobito nakon tog drugog, sasvim neočekivanog umorstva."Kad je htio pobjeći, začuo je korake i zakračunao vrata - dvojica su lupala i shvatila da se zbiva nešto neobično. Jedan je krenuo po pomoć, a kad se drugi nakratko izgubio Raskoljnikov se spustio kat niže i sakrio u stanu kojeg su ličili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s njega, šija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio je sjekiru na mjesto sve u bunilu...Komadići i odlomci nekakvih misli rojile su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije mogao zadržati, koliko se god trsio.."Drugi dioLežao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je. No u stanici je saznao da ga je gazdarica tražila jer nije plaćao stanarinu. U stanici se posvadio s poručnikom Iljom Petrovičem. Odahnuo je, ali kad je inspektor Fomić pričao o ubojstvu lihvarke - srušio se u nesvjest.U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog teškog kamena. Čudno se ponašao (ušao kod Razmihina i odmah izašao, buncao je, sanjao da je Ilja istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razmihin ga je s prijateljem Zosimovim, doktorom požrtvovno njegovao. Za to vrijeme su svi počeli komentirati ubojstvo, u prvi mah su optužili soboslikare!Dok je bio u krevetu posjetio ga je Lužin, a Raskoljnikov je slušajući komentar na pismo njegove majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Još onako slab pobjegao je iz sobe i lutao gradom, ušao u neku krčmu i majčinim novcem nagradio neku prostitutku iz čistog hira. Za šankom je drsko izazivao Zamjotova pričajući mu o zločinu i izazovno ga gledajući u oči. Na vrh jezika mu je bilo da prizna. "A što ako sam onda baš ja ubio babu i Lizvetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i ušao je u kuću i sobu gdje se zbilo

17


ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureĐivali stan. "Pod je opran, hoće li ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga.Na cesti je čuo graju i približio se - zaprega s konjima je pregazila pijanog Marmeladova. Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga odnesu u kuću. Žena Katarina Ivanova bila je izvan sebe. Pop ga je ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada žena pomaže mužu, a pop moli da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve što je imala... upropastio mi je život! Hvala Bogu što umire. Bit će manje štete!" Govoreći to, ona je davala sve od sebe da mu olakša posljednje trenutke, da mu pomogne. Na vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oči. Raskoljnikov je zadivljen Sonjinom mršavom prilikom s predivnim plavim očima. Dao je Katarini sve rublje što je imao i rekao da on snosi troškove sprovoda. Kad je odlazio mala sestrica je dotrčala i rekla da Sonja pita za adresu.Vrativši se kući dočekale su ga majka i sestra vrištavši od uzbuĐenja. "Ali on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao." Srušio se u nesvijest. Razmihin ih je smirivao, uvjeravao da mu nije ništa.Treći dioRazmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kući, da će se on pobrinuti za Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspio reći da je Lužin podlac i da se on protivi vjenčanju. "Ili on ili ja!" Razmihin ih je pratio do stana umirujući ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na prvi pogled zaljubio u visoku, ponosnu i naočitu Dunju. Obećao je da će doći sa Zosimovim i održao obećanje.Lužin im je poslao pismo i dogovorio sastanak S Dunjom i majkom pod uvjetom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov našao s njima, ali je razgovor svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao sestrinoj svadbi, Dunja je o tome željela odlučiti sama.... Tada u sobu uleti Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se rastrči oko nje upoznavši ju sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo.Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod stare lihvarke i Razmihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču, inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i šalama i pitanjima je provocirao Raskoljnikova. Samo su još njega i čekali, jer su na zamotuljcima kod starice našli napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova. Zatim se inspektor interesirao o članku Raskoljnikova izašlom u "Periodičnoj riječi" u kojem je Raskoljnikov izložio misao o običnim i neobičnim ljudima koji vuku svijet pa im se može oprostiti čak i zločin ako to znači napredak čovječanstva. Porfirij je to povezao s psihičkim stanjem zločinca u trenutku zločina (Raskoljnikovu se činilo da mu je Porfirij namignuo). Na kraju ga je čak pitao je li vidio soboslikare one noći - Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbjesnio na Porfirija.Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. "Vrlo važno za babuskaru!"- mislio je uzrujano i palhovito. Možda sam tu i pogriješio, ali nije sad to važno. To je bila tek bolest... htio sam što prije preskočiti granicu.. nisam ubio čovjeka nego načelo! Načelo sam zaista ubio, ali nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra, koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu

18


babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživjela! Sirota Lizaveta! Zašto se ona morala tamo zateći? Čudno je ipak zašto na nju i ne mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih očiju....Mile moje!"- ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloženje njegova postupka i pojava unutrašnjeg monologa inače kategorije modernog romana.Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje puno ljudi. Kad se probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov.Četvrti dioSvidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati Dunju kad je radila za njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj ponudio 10000 rubalja za Dunječku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobično hladan i miran. Otkrio je da je Marfa oporučno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje za Lužina jer je nitkov! Na izlazu ga je vidio Razmihin.U svratištu majke i Dunje sastaju se Lužin, Razmihin i Raskoljnikov. Lužin je u žučnoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju velikodušnost prema "ozloglašenoj" djevojci i siromašnoj majci koje je htio spasiti od neimaštine. Dunja je pobjesnila i zajedno s bratom otjerala iznenađenog Lužina. Lužin je čak zatražio da mu vrate troškove puta.Raskoljnikov se odmah zatim oprašta od majke i sestre i taj oproštaj izgleda konačan. Razmihin ga je pokušao zaustaviti, ali Raskoljnikov ga je nijemo gledao, pogled mu je prodirao u dušu. Odjednom se Razmihin lecne.. Nešto čudnovato kao da je prostrujalo izmeĐu njih.... Nekakva misao proleti kao kakav nagovještaj, nešto užasno ružno, što su obojica shvatila. Razmihin problijedi kao krpa. "Razumiješ li sad? - upita Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se k njima i čuvaj ih uvijek!" Iznenada se okrene i ode.Od te večeri Razmihin im je postao sin i brat.Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je vidjela. On ju je ispitivao o njezinu životu, bio je ganut njezinim izgledom, sudbinom i žrtvovanjem za dobrobit svoje porodice, pitao ju je vjeruje li u Boga i kako on može dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu čita Bibliju - uskrsnuće Lazarovo, čitavo vrijeme osjećajući kako mu se vraća želja za životom, smisao kako se nešto budi u njemu. Rekao joj je da je danas raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo zajedno... Oboje smo prokleti, pa ćemo dalje zajedno!" Ako sutra opet dođe reći će joj tko je ubio Lizavetu - bila je zaprepaštena.Raskoljnikov je pošao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga želi ispitati. Porfirij ga je u šaljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to ne dopušta. "Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom. Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. Porfirij mu je obećao iznenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar s priznanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi i uzvratio mu:"Nećete mi pokazati ono naše malo iznenađenje?!"U stanu, u trenutku kad je htio izići otvorila su se vrata i pojavio se čovjek koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica. "kao da je iznikao iz zemlje" Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane izvinjavati što ga je krivo

19


optužio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu večer kad je zavitlavao stanare i pazikuću, a on je obrtnik - krznar, iz iste veže i nije htio da Raskoljnikov proĐe nekažnjeno. (On je bio to iznenađenje o kojem je Porfirij pričao, stajao je iza vrata i čuo razgovor, no kad se Nikolaj pojavio, pokajao se i došao u stan ispričati se.) "Oprostite mi zbog klevete i zloće." Raskoljnikov je izašao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad ćemo se još ogledati." reče smješeći se pakosno.Peti dioLužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. Živio je u sobi sa studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna načela - život u komuni, žena može varati muškarca jer mu nije rob....) i poslao ga po Sonju kojoj je velikodušno dao 10 rubalja praveći se dušebrižnik, ali joj je skrivečki gurnuo u džep presavijenih 100 rublji kaneći je optužiti pred svima da mu je Sonja ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred Dunjinim i majčinim očima i vratio izgubljeno povjerenje. Srećom je na daći (obredu u čast pokojnika) pred raskalašenom gomilom koja uopće nije došla oplakati Marmeladova nego najesti se, Lebezjatnikov osupnut Lužinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajući ni sam Lužinove porive. Sve to nije spriječilo Sonjinu maćehu Katarinu Ivanovu da se počupa s gazdaricom Njemicom koja se pravila dama i smješno govorila ruski. Raskoljnikov je odlučio Sonji priznati zločin. Dok joj je s mukom govorio, onako nemoćna podsjetila ga je na Lisavetu. Užasnuto je uzdahnula:"Bože!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, objesila mu se oko vrata. "Onda nećeš me ostaviti Sonja? - reče on gledajući je gotovo u nekoj nadi. -Neću, neću, nikad i nigdje!, uzviknu Sonja. -Svuda ću za tobom, kud ti tud i ja! O Bože! O jadne li mene! I zašto, zašto te prije nisam upoznala!"Raskoljnikov se lomio u sebi zašto joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti motiv zločina, a on se nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva. Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću. Jesam li puzav stvor ili imam PRAVO." Sonja mu nije povlađivala i upitao ju je što da radi. Sjevnula je očima i odgovorila neka pođe do raskrižja. "Stani i pokloni se, poljubi zemlju koju si oskrvnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio sam!" Pa će ti Bog opet vratiti život. Hoćeš li?"Znao je da ona misli na robilu, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni križić da ga objesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odlučio.Katarina Ivanova je imala histeričan napadaj, odvukla je dječicu na cestu, jer ju je gazdarica istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da plešu i prosila novac, otišla je čak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti okružena znatiželjnom gomilom. Raskoljnikovu je prišao Svidrigajlov obavjestivši ga da je preuzeo brigu o mališanima i Sonji i da će tako utrošiti onih 10000 rubalja namjenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo zaprepaštenje izrekao mu je iste riječi koje je Raskoljnikov izrekao Sonji. I Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prisluškivao

20


njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da ćemo se nas dvojica još zbližiti!" Sad ga je imao u šaci.Šesti dio"Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila magla i zatočila u bezizlaznu, mučnu osamljenost. Kad se poslije, već mnogo kasnije prisjećao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačne katastrofe. Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov.S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu čuva majku i sestru, a Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u nedoumici - što Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu je sam došao na vrata. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i psihološki portret počinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji su rado prihvaćali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču nije Nikolaj ništa kriv! Posrijedi je fantastično, mračno nedjelo, suvremeno, slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe smatra za poštena čovjeka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anĐeo, ne dragoviću moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao da ga je nešto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva dišući. "Kako tko je ubio? - ponovi baš kao da ne vjeruje svojim ušima - Pa vi ste ih ubili Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili... doda gotovo šaptom, duboko uvjerenim glasom."Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokušao se pobuniti ali ga je ovaj pročitao. Predložio mu je da se sam prijavi pa će mu smanjiti kaznu i život je pred njim. "Smanjit će mi kaznu... nasmijao se." Porfirij mu je dao rok od par dana i obećao da ga do tada neće prijaviti.Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Našao ga je u nekom bijednom svratištu, a ovaj je pak bio raspoložen i pričao mu o dogodovštinama iz života (zavođenje siromašnih maloljetnih djevojaka, o svojoj mani - neutaživoj gladi za ženama), pokazao se u svijetlu razuzdanog i perverznog čovjeka. Raskoljnikov mu je zaprijetio da će, bude li dirao Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i pošao na ugovoreni sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo o bratovom zločinu. Ona je usplahireno došla na mjesto sastanka, a on ju je, kujući u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zaključavši za njom vrata. Znao je da je sudbina njezine obitelji u njegovim rukama - ponudio joj je da će čuvati tajnu, a za uzvrat će joj biti "rob" do kraja života. Dunja je istrgla i izvadila pištolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula. On joj se polako približio i rekao neka pokuša još jednom, no ona je bacila oružje, a on ju je zagrlio. Dunja ga je zamolila da ju pusti."Ne voliš me dakle? - tiho priupita.Ne.I ne bi mogla? Nikad?Nikad. - šapne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivši ju da izađe."Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivši njoj i Dunji puno novaca. Ušao

21


je u neko svratište i pokušao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku je izašao i spustio se do Male Neve (most). Stražar ga je mucajući htio potjerati, ali Svidrigajlov uzme pištolj i napne ga. "Ovdje vam nema mjesta.E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu što pitali, reci im da sam otputovao u Ameriku." I ubije se.Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, zatim od sestre kojoj je bilo teško, ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobjegao je od Dunje i učinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga, poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i srećom. Ljudi su se smijali misleći da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i tada je shvatio da će ostati s njim do kraja.Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno primio, nije mogao priznati zločin i izašao je van. No, tada je ugledao Sonju na čijem licu je ugledao slabašan smiješak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I Petrovič zine. Sjatiše se ljudi sa svih strana.EpilogZbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zločin za koji je drugi već okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo osam godina Sibira. Porfirij je održao obećanje. Majka mu je oboljela i umrla vjerovatno znajući za strašnu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja je pošla u Sibir s njim. Raskoljnikov je šutke radio i svi su ga kažnjenici mrzili. Teško se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da leži u zatvorskoj bolnici. No nije se razbolio od teškog rada i posne hrane - razbolio se od povrijeđenog ponosa. Stidio se što je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i slijepo, što se mora poniziti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je jedino on držao za svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam priznao svoju krivnju."Nije shvaćao kako su svi kažnjenici zavoljeli Sonju (posredovala je u slanju pisama i posjetama kažnjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u bunilu sanjao o propasti svijeta i nekolicini odabranih koji su preživjeli. Bolno se prisjećao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolničkog ulaza "kao da ga je nešto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se razboljela i neko vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno raspitivao za nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom - srce mu je tako snažno tuklo dok je čitao, nešto se u njemu prelomilo.Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, stražar ih nije gledao. "Nije ni sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah strašno prepala i problijedila kao krpa. Skočila je s mjesta i zagledala se u nj drščući. Ali, začas u isti tren, sve pojmi. U očima joj zasja beskrajna sreća. Pojmila je i više nije sumnjala da ju on voli, da je napokon došao taj čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore života za srce drugog."Nikad do tada nije u ruke uzeo evanđelje što mu je Sonja dala (nikad ga nije davila vjerom), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se činilo kao

22


sedam dana. Bili su sretni."Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te kako skupo stajati, da će platiti za nj velikim pothvatom u budućnosti... - ali to je već nova pripovijest."

najpoznatiji i do danas najčitaniji roman Dostojevskoga žanrovski teško odrediti kriminalistički, društveni, psihološki, ali

prije svega roman ideja, u kojem Dostojevski na vrlo čitak način raspravlja o pitanjima koja su ga mučila nakon povratka iz Sibira i koja će otad postati njegovom glavnom preokupacijom (problemi zločina i kazne, grijeha i ispaštanja, prava i pravde)

sudbina siromašnoga petrogradskog studenta Raskoljnikova, koji se iz „viših ciljeva“ odlučio na zločin (ubojstvo starice lihvarke čijim je novcem namjeravao pomoći svima potrebnima – obitelji, Marmeladovoj obitelji...)

realistički vjerna društvena slika bijede velegradske sirotinje i osiromašenog plemstva

psihološka razrada glavnog lika i njegovih unutarnjih sukoba oko vlastitih postupaka, s težištem na raspravi o „vječnim“ pitanjima, čemu podređuje i likove i fabularnu osnovu djela na taj način, kao i čestom uporabom unutarnjih monologa Dostojevski anticipirao moderni europski roman 20. stoljeća

radnja se odvija u 9 dana snovi, halucinacije, bolesna svijest preteča modernog psihološkog romana toka svijesti „Ne ubij!“ – temeljna poruka romana evanđelje

5. U REGISTRATURI ~ Ante Kovačić

Razdoblje: HRVATSKI REALIZAM trajanje : od oko 1880. (Šenoina smrt 1881.) do otprilike 1895.

realistički stil pisanja prostire se i izvan tog vremenskog okvira, duboko u razdoblje moderne

kulminacija realizma kao stila u Hrvatskoj bila je 80-ih godina 19.st., vrijeme obilježeno propadanjem plemstva koje je, nakon ukidanja kmetstva, ostalo bez svojih tradicionalnih prihoda

osiromašivanje seljaka, zbog populacije i dijeljenja zemlje; migracije stanovništva iz sela u grad, a kreće i prvi val hrvatskih iseljenika u prekomorske zemlje

provođenje mađarizacije časopisi – donosili prijevode svjetskih klasika realizma, davali

smjernice realizmu i naturalizmu te stvarali polemičko, kritičko mišljenje, ali najvažnije od svega je što su u njima objavljivani svi važni romani hrvatskog realizma (Zlatarovo zlato, U registraturi...) Vijenac (tada glavni književni list, afirmirao ga je sam Šenoa), Hrvatska vila (strogo pravaško usmjerenje), Balkan

23


dvije koncepcije:1. STARČEVIĆEVSKA (pravaška) – prikaz života kakav stvarno

jest, sa svim njegovim dobrim i lošim strana, pri čemu je naglasak ponajprije na kritičkome odnosu prema društvenoj realnosti

2. ŠENOINSKA (narodnjačka) – smisao književnosti je u isticanju moralnog aspekta hrvatskog čovjeka; pisac mora prikazati život onakvim kakvim bi on idealno – s građanskih moralnih stajališta – trebao biti, a ne onakvim kakav jest

TEMATSKI KRUGOVI: nacionalno-politički (odnos prema strancima, nacionalna otuđenost, mađarizacija, germanizacija); socijalno-ekonomski (propadanje plemstva, prodor kapitalizma, migracije seoskog stanovništva u grad...); univerzalne, psihološke, etičke i filozofske teme (ljudske sudbine, psihološka analiza...)

REGIONALNI KRUGOVI: Hrv. zagorje (Kovačić, Gjalski, Leskovar), Senj, Primorje, Istra (Kumičić, Novak); Slavonija (Kozarac); Lika (Turić, Draženović)

STILSKA OBILJEŽJA : miješanje različitih stilskih postupaka, u znaku prevladavanja romantičarskih stilskih karakteristika, kritika društvene stvarnosti, psihološko portretiranje

Biografski podaci o autoru: ANTE KOVAČIĆ 1854. – 1889. rodio se kao nezakoniti sin Rauchova vincilira Ivana Kovačića i Ane

Vugrinec, bivše služavke djetinjstvo proveo u Oplazniku, a pučku školu polazio u Mariji Gorici;

maturirao u sjemeništu i nastavio studij prava u Zagrebu od studentskih dana vatreni pristaša Stranke prava i ideja Ante

Starčevića svojim plodnim novinarskim, feljtonističkim i književnim radom

uzdržavao je brojnu obitelj književni rad započeo još u školskim klupama najvažnija djela: travestija (satirička preradba) SMRT BABE

ČENGIĆKINJE, feljtoni IZ BOMBAJA, romani BARUNIČINA LJUBAV, FIŠKA, MEĐU ŽABARI i U REGISTRATURI

U REGISTRATURI SADRŽAJ:

Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički razobliči hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od siromašnih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljaka, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte ne samo Kovačićeva životopisa. Glavno je lice Ivica Kičmanović, sin seljaka Jožice, veseljaka koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali "Zgubidanom". Njihov najbliži susjed, zdepasti "Kanonik", imao je kćer Anicu i sinove Peru i Mihu, a kako su Jožičina djeca bila bistrija, razvila se

24


zavist i suparništvo. Ivica odlično završi osnovnu školu i uz pomoć Mecene nastavi se školovati, živeći u kući svoga dobrotvora, kod njegova „kumordinara" Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima na duši živote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio pošto je obeščastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k Meceni se doselila Laura, njegova rođakinja, djevojka čudne prošlosti i još čudnije budućnosti. Međutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica pa se i sam s njom splete, zbog čega ga Mecena otjera iz svog dvorca. Ivica se vrati kući gdje ga opet dočeka zavist obitelji susjeda "Kanonika", kojega je sin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u međuvremenu Laura otrovala i opljačkala, saznavši prije toga iz jednog pisma da joj je on zapravo otac, a suluda davno obeščašćena Dora - mati. Laura potraži Ivicu i pomogne Jožici da izgradi novu kuću. Seljani su ih ogovarali zbog divljeg braka, ali Laura se ne želi lišiti slobode pa radije pošalje Ivicu natrag da završi školovanje, a sama nastavi živjeti s Mihom, sve dok njegova žena Justa ne premine zbog neobjašnjivih okolnosti, uz asistenciju Laure. Ivica spozna da je Laura zločinka i želi se vjenčati s "Kanonikovim" kćerkom Anicom, kojoj nađe službu kod neke gospođe, gdje je i sam radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali kod podjele plijena ubije i Ferkonju. Hajdučica Laura ipak želi ponovo osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije, ona s razbojnicima provali na njegove svatove i pobije ih redom: Ivičinu majku, oca Jožicu, "Kanonika", otme Anicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj, pa ranjen svjedoči na sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih grudi ne kapnu ni kap krvi. Ivica se počinovniči, postane registratorom, ali ubrzo poludi, zapali sve spise i sam izgori u tom plamenu.

LIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALAČKO OBLIKOVANJE:Glavni likovi romana pripadaju dvama izrazitim Kovačićevim miljeima: seoskoj i gradskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog porijekla, feudalci te raznoliki predstavnici građanskog društva (trgovci, krčmari, poluinteligentni, tzv. kaputaši, nadri pjesnici i drugi). Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni opredjeljuju za Ivicu Kičmanovića, drugi to osporavaju tvrdeći da Ivica nema ono što karakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac svih događaja, pokretač radnje, da nema onu volju, samoodlučnost, samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela. Ipak, neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće čitatelju kao glavna ličnost romana, jer se u cijelom romanu osjeća njegova prisutnost: Ivica je nit koja povezuje glavnu fabulu romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici? Kako ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić?

Ivica Kičmanović je mlad, perspektivan, razborit, dobrodušan i pametan mladić koji, za vrijeme svoga djetinstva sa svojim roditeljima živi u divnoj seoskoj idili. U svojoj mladosti mnogo je obećavao, s toga ga otac u dogovoru sa učiteljem šalje u grad da proširi svoja saznanja. Iz mladog, poletnog, dječarca, koji ne shvaća što se događa oko njega, koji je na selu mnogo obećavao, u gradu; u okružju pokvarenih, amoralnih ličnosti, on ne uspjeva, jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i sposobnost, snalažljivost, dvoličnost. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno

25


odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir.

Ivicu "guta" vrtlog gradskog života: izrasta u lijepog, stasitog mladića ali je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom voljom i htjenjima, a ne izrazom svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa prema životu, sredini i sebi. On nema čvrsto određen životni cilj, on je "objekt na kome se provodi tuđa volja" i koji ovisi o ljudima što ih je upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše, (kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. Žorža, Šajkovskog), voli ali ih se ujedno i boji (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno opire, bori protiv njihovih poroka za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini. Neugodna iskustva sa brzim, surovim gradskim životom, daju mu uvid kakav treba biti da bi uspio u životu. shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar. Ta gradska dvoličnost, nemoralnost mu se gade te se vraća u seosku idilu svoga doma da mirno živi, sa svojom obitelji ali je uhvaćen u koštac sa dvije žene, te na kraju završava kao nesretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru. Žena za koju je mislio da je ostvarenje njegovih životnih nadanja i snova do temelja ruši njegov život, ubija njegove najbliže, te on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko mu je bio stran kao i on drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, havata ga “delirium tremens”, alkoholno ludilo, te završava tragično.

Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali samouvjerena, a zatim, produbljavanjem odnosa s Ivicom i drugim likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu superiornu, ironičnu, zločestu i amoralnu ličnost. Mnogi proučavatelji Kovačićeva djela pa, prema tome, i tumači njegovih likova govore o Lauri kao "demonskom" liku, kako s obzirom na sve ono što se s njom zbiva, tako i s obzirom na ono što ona čini. Laura je, za razliku od Ivice pokretač radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne žene, žene koja predodređuje i određuje sudbine ljudi. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava.U romanu se pojavljuje kao štićenica “milostivog gospodina” Mecene, s njim je intimna, a on joj je zapravo otac, riječ je o incestu. U očevom domu upoznaje đaka Ivicu u kojeg se zaljubljuje. Zbog izvrsnog tjelesnog izgleda, očarala je Mecenu, te u njegov dom dolazi s namjerom da se domogne njegovog bogatstva. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog , nesretnog života. Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i likovi većine realističkih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, osoba izigranih osjećaja i nesretne ljubavi.Laurino ponašanje graniči sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku promjeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zločine ponašala se poput nevina janjeta.Laura je produkt propale sredine, Laura je fatum, ona je degenerirana životna sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i zvjerstvo u svom nagnuću vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom

26


čovjeku i budi se , sad više sad manje ostavlja sad većih sad manjih tragova. Djelu je dala neki grozovitiji, bolniji prizvuk. Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu i porijeklu iz slučajne porodice.Ohola je i zla osoba te uz Mecenu predstavlja negativni lik u romanu. Ne miri se sa svojom prošlošću, te u ispunjavanju svoje neograničene želje da posjeduje ogromno bogatstvo bez iti malo grižnje savjesti radi razna nemoralna djela, u početku su to sidne krađe, koje prerastaju u sve veće, počinje zagorčavati život svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici, Mihi, Ferkonji, Meceniu…) te počinje hladnokrvo ubijati, te na kraju postaje hajdučica koja sa skupinom razojnika harači, pljačka, ubija po selima. Završava tragično, kao većina zločinaca. Izdana je od vlastitih prijatelja te biva ustreljena, pri čemu nije pustila niti jednu kap krvi. Laura je zapravo personifikacija neprijateljske sile koja ravna životima Kovačićevih junaka.

Uz Lauru i Ivicu značajnu ulogu ima i rođak Ivičinog oca kumordinar Žorž (Jurić). Jedan je među najbolje ostvarenim likovima u romanu. Smatra se jednim od najznačajnijih likova književnosti hrvatskog realizma.I on je potekao sa sela te došao u gradsku sredinu gdje se pretvara u slugu, počinje glumiti drugog čovjeka. Služi Meceni, kojem se “ulizuje”, dodvorava. On je lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. Pokušava govoriti otmjenim jezikom gospode što stvara brojne komične situacije, izvrčući riječi (lustrišimuš – illustrissimus, kut namt – guten Abend…) On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da bude ono što nije. Kada u selu ljudi ostanu zapanjeni trgivcem Mihom, njegovim odjelom, Žorž postaje ljubomoran te želi osakaiti navedeni predmet, te zakuha najkomičniju situaciju u romanu, tučnjavu u seoskoj krčmi, u kojoj zadovoljštinu nalazi kidanjem Mihinog mađarskog odjela. U duši je pošten, dobar i odan čovjek. Voli svoju rodnu grudu, oženi se za zlu ženu koja ga terorizira, vrijeđa, ali on to sve trpi, on uviđa stvari koje nisu dobre, ali šuti te se Pometovski snalazi kroz cijelo djelo.Osim ovih glavnih likova značajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji su podijeljeni u dvije skupine (one koji su ponikli sa sela: Dorica, Zgubidan, Kanonik, Anica, Miho i dr. za koje pisac ima razumijevanja, te one iz grada: Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirović, Jeluša…, koje pisac osuđuje, i okrivljava za većinu nemoralnih djela načinjenih u djelu). Sporedni likovi su vrlo važni, stoga im pisac posvećuje veliku pažnju, većinu opisije i cijelim odlomcima npr. Kanonik i Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho, Konjski trgovac i njgova kći… Seoski likovi su predstavnici nečeg ljepog dobrog, nevinog, dok gradski likovi predstavljaju nemoralne, pokvarene, ohole likove. Kroz cijeli roman pisac ih osuđuje, ruga im se i optužuje grad da kvari ljude. Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao gnijezdo moralne truleži i ružnoće. Iako je Kovačić bio kritičan i pomalo ironičan prema selu, grad je uvijek bio prikazivan kao leglo zla u kojem žive lažni dobrotvori , krvoločna ženska bića, propali pjesnici, oličenja nemorala i pokvarenonsti. Ipak mada ima razumijevanja za seljake, selo i seljake vidi kao primitivne,

27


praznovjerne i neprosvjećene ljude. Odnosi među likovima se očituju u nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih, kapitalističkih odnosa na selu, zbog kojih seljak postaje pljenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćerkom Justom ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva "pogospođena" seljaka je kumoordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koji u moralno iskvarenoj gradskoj cjelini često, bez obzira na darovitost, ne uspijevaju nego tragično završavaju (poput glavnog lika u romanu - Ivice Kičmanovića).

KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA: Roman je podijeljen na tri dijela. Događaji u romanu nisu organizirani i raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događaja pisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedačkim postupkom unosi određeni "nemir" i dramatičnost, usklađuje kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim previranjima Ivice Kičmanovića. Već je sam početak romana retrospektivan - počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora Ivice Kičmanovića i započinje pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao..." To je ujedno i najava fabule koja počinje prikazom djetinstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed događaja, tj. mijenja prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu itd.). Mnogi su kritičari osporavali kompozicijske vrijednosti romana U registraturi, njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost zbog epizoda koje narušavaju kronološki slijed događaja. Vremenski nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, prekida fabularni tok, što pridonosi labavoj kompoziciji romana. Gledišta suvremenijih kritičara ne podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil romana, odnosno cjelokupni tekst "najvjernija slika Ivičine psihe". U prilog tome navode fabularne podatke (npr. događaje u vezi s Ivičinim psihičkim krizama, delirijum tremensu) i jezično- stilske, odnosno pravopisne karakteristike (npr. autentična varijanta teksta iz "Vijenca" krcata je točkicama, upitnicima, uskličnicima, crticama). Prema Jelčiću, ti pravopisni znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, "objašnjavaju i tu rastrzanost Kovačićeva ("Ivičina"), stila i nehomogenost Kovačićeve ("Ivičine") kompozicije. Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne ličnosti romana - Ivice Kičmanovića, i to od djetinstva do smrti (Ivičina tragičnog završetka u požaru koji je zahvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji, vezanoj za životni put Ivice Kičmanovića, i sporednim radnjama (npr.

28


Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji vezani za gazdu Medonića, odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje, itd.). Fabula je razgranata tj. složena i razvijena. Kronološki niz događaja, tj. glavni fabularni tok vezan za životni put Ivice Kičmanovića, pisac: a) prekida retrospekcijom, nekronološkim događajima (npr. opisom registrature, scenom Ivičina buđenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom kao šezdesetogodišnjakom - registratorom), b) dopunjava sporednim radnjama (npr. u Ivičino djetinstvo na selu pisac uključuje svoj komentar o djetinstvu, opisuje odnose na selu i događaje vezane za seoskog bogataša Medonića i drugo). Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavno lice (Ivica Kičmanović), a zatim (u drugom i trećem dijelu romana) ulogu pripovjedaća preuzima pisac. Fabula se temelji na nekoliko osnovnih događaja, odnosno radnji.

poluautobiografski roman , velika freska u tri dijela ponajbolji hrvatski roman 19. stoljeća karakteristično ispripovijedan u prvome licu (samo 1. dio – 2. i 3. dio

u trećem licu) tematska osnovica – životni put i tragična sudbina Ivice Kičmanovića,

darovitoga i bistroga seljačkoga djeteta i mladića koji u dodiru s gradom i gradskim životom tijekom školovanja doživljava krah svojih iluzija i ambicija da bi kao službenik registrature završio život u njezinu plamenu doživjevši, prije svega, tjelesni i duševni slom

Kičmanovićeva sudbina uzdignuta do simboličnog značenja kao slika rađanja moderne hrvatske inteligencije u 19.st., koja iskorijenjena iz jedne, tj. seoske sredine ne postiže ukorijenjenost u drugu, tj. gradsku sredinu

obilježja : REALIZMA (opisi eksterijera, interijera, portretiranje likova, govorna karakterizacija), ROMANTIČNO-PUSTOLOVNA (lik Laure/hajdučice Lore, tragičan kraj – „krvava svadba“)

registratura – kancelarija u kojoj radi Ivica Kičmanović, temeljni je motiv cijeloga romana; pripovjedač je zapravo jedan od spisa u registraturi

elementi humora (selo) i ironije (grad) problem i odlazak ljudi sa sela u grad seoski primitivizam školovanje, obrazovanje opisi likova : vanjski opis, socijalna karakterizacija, etička (moralna)

karakterizacija, govorna karakterizacija kompozicija – 3 dijela, uokvirena višeslojna fabularna zbivanja prstenasta fabula retrospekcija, introspekcija plastičnost likova – najuvjerljivi su likovi koji nisu nositelji radnje

(kumordinar Žorž) Laura – fatalna žena

29


6. PREOBRAŽENJA ~ A.B.Šimić

Razdoblje: HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929. kraj hrvatske moderne 1914., smrt A.G. Matoša (do 1916. djeluju

Matoševi sljedbenici) 1914. - HRVATSKA MLADA LIRIKA – antologija koju je izdalo Društvo

hrvatskih književnika; zastupljeno dvadesetak pjesnika rođenih oko 1890.: Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Fran Galović, Janko Polić Kamov, Nikola Polić, Tin Ujević, Ljubo Wiesner... svi (osim Kamova) ostvaruju kult forme; prevladava pejsažna lirika

novi se naraštaj kritički postavlja prema tradicionalnom stvaralaštvu, posebno prema modernoj

dvije struje :1. skupina jugoslavenski orijentiranih književnika okupljeni oko

Vladimira Čerine (časopisi „Val“ i „Vihor“) – nezadovoljni tadašnjom hrvatskom kompromiserskom i neučinkovitom politikom (Vladimir Nazor, Ivan Meštrović) više političko-polemički nego književni karakter

2. značajnija pojava pisaca koji su glasno, uglavnom programskim člancima i manifestima, počeli javno iskazivati nezadovoljstvo stvarnim stanjem u hrvatskoj književnosti, njezinom neplodnošću i nemoći poslije Matoševe smrti borbeno i buntovno su se postavili prema svemu što je u tom trenutku predstavljalo pisanu riječ; predstavnik: Ulderiko Donadini (izdavač i urednik časopisa „Kokot“, 1916.) – „Dolje estetike!“ – suprotstavlja se građanskom učmalom ćudoređu

Biografski podaci o autoru: ANTUN BRANKO ŠIMIĆ 1898. – 1925. rođen u Drinovcima u Hercegovini osnovnu školu završio u rodnome mjestu, gimnaziju polazio u

Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu školovanje napušta nakon što je objavio prvi broj časopisa „Vijavica“

(1917.) bilo je zabranjeno izdavati vlastite novine od 1915., kada se preselio u Zagreb, bavi se isključivo književnošću aktivist pokreta katoličke mladeži središnji predstavnik novih književno-programskih intencija;

najznačajniji pjesnik ekspresionističke faze* hrvatske književnosti na početku stvaralaštva negirao tradiciju i bilo kakvu povezanost

književnosti s društvenim problemima svoje programatske tekstove objavljivao u vlastitim časopisima:

„Juriš“ (1919.), „Književnik“ (1924.) gotovo istovjetan s Donadinijevim stavovima o umjetnosti umjetnost po Šimiću ne teži ni za čim, ona „teži jedino da bude

umjetnost“ shvaća ju kao realizaciju nečeg tipično ljudskog u smislu spiritualnog, kao poseban, duboki unutarnji doživljaj svega onoga što je vezano za čovjekovo osjećanje života i svijeta, ali

30


svijeta koji je lišen svega što je nevažno, nestvarno ili banalno traži bit, čovjeka i svijeta, dublji smisao čovjekova postojanja, a ne neku apstraktnu ljepotu

*STILSKA OBILJEŽJA EKSPRESIONIZMA: škrtost izraza, racionalizacija riječi, odbacivanje deskriptivnog dojam krika, napetosti, unutrašnje dinamike i pokreta što se

ostvaruje naglašenom uporabom glagola, rečeničnih nizova, eliptičnim izrazom

slobodan stih, iščezavanje interpunkcije vizualan izgled, grafička forma pjesme postaje sadržajno važna kolorističnost – jake i jarke boje, boje svjetlosti, koloristički kontrasti

boje dobivaju vrijednost simbola, osobito plava boja koja otvara obrise metafizičkoga svijeta

najčešće stilske figure – sinestezija, hiperbola, metafora uranjanje u sadržaje svijesti: vizije, halucinacije, slutnje, nestvarne

slike...

PREOBRAŽENJA prva i jedina pjesnička zbirka (1920.) prepustio magiju poetske

riječi govoru boje, zvuka i ritma; unio u hrvatsku poeziju slobodni, nevezani stih, a izostavljajući interpunkciju, dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima

više misaon nego emocionalan pjesnik (začetnik „pojmovne“ umjesto „slikovne“ poezije)

spustio se u mukotrpno i bolno traženje smisla ljudskog postojanja i na relaciji krajnjih čovjekovih polova život – smrt; pokušao prodrijeti u dubinu, u „beskrajno unutra“ ljudskoga bića

nemoćni revolt protiv neumitnosti pronalaženja neobično sažetim izrazom u temama ljubavi i smrti pokušao je tipičnim egzistencijalnim motivima naslutiti neke osnovne ljudske tajne i nemoćan da dokuči bit – pobunio se protiv svega sputanog i nedorečenog u čovjeku

TEHNIKA PJESME: dva ritma u lirici : mehanički i ekspresivni za ekspresivni ritam najpriličniji je slobodni stih ritam još

nije ekspresivan ako je svaka riječ u pjesmi ritmički na svom mjestu

rimovati treba ono što se rimuje nije svejedno koja će se riječ rimovati, koja će zazvučati najjače u stihu, kao što nije ni svejedno koja će se riječ s kojom rimovati

rima jače djeluje ako je rjeđa što je nešto rjeđe, to je vrjednije

PRIMJERI PJESAMA IZ ZBIRKE:

31


PJESNICI

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove očivelike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uhona ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici u vječno treptanje u svijetu

pjesničko umijeće (ars poetica)

čuđenje slobodni stih prvi stih izdvojen zasebna

ritmička, značenjska i sintaktička cjelina

odsutnost interpunkcije

OPOMENA

Čovječe pazida ne ideš malenispod zvijezda!

Pustida cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališkad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

Na svom koncu mjesto u prahpređi sav u zvijezde!

uzvišenost duha temeljni motivi – čovjek,

svjetlost, prah funkcionalnost riječi zvijezde kao simbol uzvišene

duhovnosti uskličnik nakon motiva

zvijezde – pjesnički krik pažljivo grafičko

(geometrijsko) organiziranje pjesme

SMRT I JA

Smrt nije izvan mene. Ona je u meniod najprvog početka: sa mnom raste u svakomčasu Jednog danaja zastanem a ona raste daljeu meni dok me cijelog ne prorastei stigne na rub mene. Moj svršetaknjen pravi je početak: kad kraljuje dalje sama

individualni, subjektivni doživljaj smrti i smrtnosti

slobodni stih izostanak interpunkcijskih

znakova na kraju smrt i dalje vlada

odnos i jedinstvo života i smrti

MOJA PREOBRAŽENJA

32


Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći

iznesem blijedo meko lice u kristalno jutroi pogledima plivam preko polja livada i vodaJa pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj

putai bezbroj puta uskrsnem

O bože daj me umorna od mijenapreobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i

vječnu zvijezdušto s dalekog će neba noću sjati

u crne muke noćnih očajnika

grafički organizirana pjesma

izostanak interpunkcijskih znakova

čovjekova težnja za stalnošću i unutarnjim mirem

bijeg od svakodnevnih promjena

RUČAK SIROMAHA

Jedno pred drugim stide se da sjednuza takav ručak

i dokle jedu boje seda ne bi jedno drugom život pojeli.Kad ustanu od stola tišina i težinaGađenje pred samim sobomunakazi obadvoma lica

i svako misli da je drugomu ubicai da je krv što teče kroz njegovo tijelokrv drugog (kao da je jedno drugo jelo)

33


POVRATAK

Ti i ne slutišmoj povratak i moju blizinu

U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina

znaj:ne korača mjesečina oko tvoje kuće

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podnestaneš

preplašena krikom čudne ticeznaj:

to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče

s onu stranu mrke mirne vodeznaj:

ja koracam uspravan i svečankao pored tebe

HERCEGOVINA

Ja koracam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlinaIz daljine

to je krvlju namrljana uglasta i grubaslikarija na nebu

I štogod bliže stižem sve glasnije vičunebrojene užasne opeke

Tko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod brežuljaka crni vlak se vučeodmjereno udara

i vrištisvoj dolaz još daleko nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom na čas izrone iz mrakakuće stabla dvorište i njive

I opet utonu u mrakko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:

ko nekoliko bijelih svečanih časovaiz crnog života ljudi

7. PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka

Razdoblje: MODERNA KNJIŽEVNOST posljednja velika književna epoha političko obilježje koje je prethodilo modernoj književnosti ponajprije

je niz revolucija koji je pratio povijest Europe više od cijelog stoljeća: od Francuske revolucije u 18.st., preko revolucija 1848. i 1871. do Oktobarske revolucije 1917. godine

kulturni život – obogaćen Einsteinovom teorijom relativnosti, obnova olimpijskih igara, pokretanje svjetskih izložbi, stvaranje filmske industrije, razvoj radija

znanost i tehnika – do početka 1. svjetskog rata izumljen je automobil, radio, avion, današnji sustav proizvodnje i distribucije električne energije te film i gramofon, tj. zapis slike i zvuka

pojava apstraktnog slikarstva i atonalne glazbe

34


nagovještaji moderne književnosti prisutni su u poeziji Walta Whitmana, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda, drami Henrika Ibsena, Augusta Strindberga i Alfreda Jarrya, prozi Henrya Jamesa i Fjodora M. Dostojevskog (u filozofiji to su bile zamisli F. Nietzchea i Henrya Bergsona, a u psihologiji nauk Williama Jamesa i Sigmunda Freuda)

mijenja uvriježene oblike književne komunikacije i općeprihvaćene kulturne vrijednosti

futuristički manifest „Pljuska društvenom ukusu“, 1912. mnoštvo smjerova i strujanja unutar moderne književnosti, posebice

poezije i drame (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam, imažinizam, vorticizam, akmeizam, simbolizam itd.) svjedoče da moderna književnost nije samonikli antitradicionalistički odgovor prvih desetljeća 20.st., već složena, višeznačna kulturna pojava koja uspostavlja višestruko različit odnos spram književne tradicije i svakidašnjega društvenog života

AVANGARDA (franc. l'avant garde – predstraža, prethodnica) – književno-povijesna odrednica koja zajednički označava neke smjerove i strujanja koja nisu vezana isključivo za jednu nacionalnu književnost (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam) obilježja:

stalna težnja da se nadmaše prethodnici isticanje individualnosti i originalnosti osporavanje tradicije ili njeno tumačenje na nov način novi formalni postupci: odbacivanje vezanog stiha,

interpunkcije i sintakse antiesteticizam depersonalizacija umjetnosti stapanje različitih književnih žanrova razbijanje sintakse dosadašnjeg pjesničkog izraza fragmentarni tekstovi otvorene strukture

MODERNA PROZA : strukturna složenost napuštanje tradicionalnog pripovijedanja s čvrstim zapletom prikazivanje unutarnjeg stanja svijesti unutarnji monolog,

pripovijedani monolog, struja svijesti junaci slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima

(snovi, sjećanja, uspomene, opisi...); često im predmet/boja/okus služi kao povod za priču, retrospekciju

vrijeme radnje je kratko, ali zbog usmjerenosti na svijest lika događajno iznimno bogato

Biografski podaci o autoru: FRANZ KAFKA 1883. – 1924. austrijski pripovjedač rođen u Pragu, u ortodoksnoj židovskoj obitelji nesretno djetinjstvo

pod nesmiljenim autoritetom oca, koji će ostaviti neizbrisiv pečat na

35


njegovoj osjetljivoj psihi i slabom tjelesnom ustroju, te će do smrti živjeti kao osamljenik

opus sadrži elemente ekspresionizma (osjećaj straha i usamljenosti, protest protiv društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, uporaba groteske) i nadrealizma (halucinantne vizije)

književnu ostavštinu sredio i većim dijelom objavio Max Brod djela imaju obilježja aktualne društvene kritike, ali prije svega

odražavaju vlastiti Kafkin svijet, njegovu egzistencijalnu osamljenost i nemoć da nađe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske vizije kojima je bio podložan

„Živim stranije od stranca.“ kristalno jasni stil i jednostavni realizam kojim opisuje građansku

stvarnost, u koju smještava fantastične događaje svojih junaka „kafkijanstvo“ – opći pojam za stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu

svijetu DJELA: „Preobražaj“ (1915.), „Umjetnik u gladovanju (1922.),

„Proces“ (1925.), „Dvorac“ (1926.), „Amerika“ (1927.)

PREOBRAŽAJ SADRŽAJ:

Gregor Samsa jednog se jutra probudio preobražen u kukca. Gregor je po zanimanju trgovački putnik i sve teže podnosi stres koji mu donosi posao, no ne može ga promijeniti dok ne otplati dugove svojih roditelja.Nakon što shvati da kasni na vlak, na vrata mu pokuca majka, a on, odgovorivši joj, uplaši se svog glasa i kojem se osjetilo nekakvo bolno jaukanje. Usto shvaća da se ne može tako lako izvući iz kreveta. Čuđenje i sumnja ukućana zbog zaključanih vrata njegove sobe sve više rastu, a uskoro stiže i prokurist iz njegove tvrtke provjeriti zašto Gregora nema. Zbog toga se Gregor mukom izvuče iz kreveta.Uzbuđenje pred vratima postaje sve veće i iako ih Gregor pokušava umiriti, to se ne događa jer mu je glas toliko promijenjen da ga ne razumiju. Iako je htio odgoditi trenutak pojavljivanja, prokuristovi oštri prijekori natjeraju ga da se ipak pokaže, nakon čega mu majka pada u nesvijest, a prokurist pobjegne od straha. Gregor krene za njim u namjeri da mu objasni sve, no otac ga štapom potjera nazad u sobu. Provlačeći se kroz tijesna vrata bojeći se udarca, Gregor se ozlijedio i tek se navečer probudio iz nesvjestice jer je namirisao svoju omiljenu hranu, koja mu više ne prija. Pada noć i njegova ga prostrana soba počinje ispunjavati strahom.Sutradan mu ujutro sestra, koja je jedina mogla podnijeti njegov novi izgled, primjetivši da ništa nije okusio, donosi svakakve vrste jela da ispita njegov ukus. Gregor otkriva kako mu prijaju samo jela zahvaćena truljenjem. Brigu o njemu preuzima sestra: donosi mu hranu, čisti i prozračuje sobu, dok on leži pokriven plahtom kako ga ona ne bi vidjela.Iako ne komunicira s ostatkom obitelji, saznaje da je otac nakon sloma svog poduzeća uspio spasiti nešto novca koji će pomoći obitelji da se osovi na noge sad kad je izgubila svog hranitelja. Što se tiče Gregora, sestra je odlučila isprazniti mu sobu kako bi mogao puzati po zidovima. I kada

36


Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku prošlost, prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom pokušavajući spasiti bar nešto, zbog čega njegova majka, užasnuta, pada u nesvijest. Tada dolazi otac i misleći da je Gregor počinio nasilje, ranjava ga jabukom, koja ostaje duboko zarivena u njegovom tijelu. Rana zbog koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata da može promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi.Gregor bi s nostalgijom promatrao oca, koji se ponovno zaposlio, te majku i sestru zabavljene šivanjem. Postupno, obitelj sve više potiskuje Gregora iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koja ga je uživala vrijeđati, da obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz njegove sobe uklonila jednim zamahom metle.Gregor gotovo više ništa ne jede, a u njegovu su sobu počeli stavljati sve suvišne predmete. Roditelji uzimaju stanare pa vrata njegove sobe ostaju i uvečer zatvorena. Jedne je večeri čuo sestru kako svira violinu, a vrata su njegove sobe slučajno ostala otvorena te se on približio vratima kako bi ju vidio. Na nesreću, vidjeli su ga stanari, uspaničili se i počeli prijetiti tužbom. Taj događaj pogoršava Gregorov položaj, a sestra izjavljuje da ga se moraju riješiti. Poražen, Gregor se vraća u sobu čuvši kako se za njim okreće ključ. Te noći, prisjećajući se obitelji, Gregor umre.Sutradan ga nalazi dvorkinja, a na njezinu je vijest da je umro svima laknulo. Proljeće je. Otac, majka i sestra odlaze na izlet izvan grada razmišljajući o povoljnim perpektivama za budućnost koje su im se otvorile Gregorovom smrću.

pripovijetka napisana u ranijoj fazi Kafkina stvaranja (1912.) jedno od malobrojnih djela objavljeno za njegova života otuđen čovjek u svijetu otuđenih ljudskih odnosa simboličnost kukca prikazuje abnormalnost tzv. normalnog građanskog društva „Je li životinja kada ga glazba toliko dira?“ začudna priča in medias res : „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon

nemirnih snova, primjetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca.“

ukidanje prirodnoznanstvenih zakonitosti i uzročno-posljedičnih odnosa

osjećaj bespomoćnosti, osamljenosti i straha groteskna i halucinantna stanja prikazana realistički vjernim i jezično

jasnim iskazom pripovjedač u trećem licu bacanje trupla na smetlište obitelj razmišlja o budućnosti osamljenost Gregora Samse naznačena već u prvoj rečenici

slavenskim korijenom njegova prezimena (Sam – sa) u tijeku radnje Samsa postaje svjestan da ga je odbacilo ne samo

surovo društvo otpustivši ga s posla već da ga u sadašnjem njegovu obliku ne prihvaća kao ljudsko biće ni njegova obitelj, za koju se

37


cijela života žrtvovao, a sada joj i sama njegova prisutnost postaje iz dana u dan težim bremenom, iako to nitko ne želi otvoreno priznati

8. BARAKA PET BE ~ Miroslav Krleža

Razdoblje: HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929. v. Preobraženja – Antun Branko Šimić

Biografski podaci o autoru: MIROSLAV KRLEŽA 1893. – 1981. osnovnu školu i nižu gimnaziju završio u Zagrebu, kadetsku školu

polazio u Pečuhu, a vojnu akademiju u Budimpešti nakon neuspjeha da se javi kao dobrovoljac u srpsku vojsku, vraća

se u Zagreb – 1915. mobiliziran u pričuvnoj časničkoj školi poslije rata, politički opredijeljen za lijevu, komunističku opciju, živi

uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR (1924.), te Prag i Varšavu (1932.)

1950. imenovan direktorom Leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti

ratna lirika – ozračje nokturalnih neljudskih manifestacija života u ratnom vrtlogu (ključne riječi: noć, smrt, krv) izravni izraz pjesnikova duševnog stanja u tim apokaliptičnim danima

kvantitativne drame – ne gradi scenu na psihologiji likova, nego razbija prostor i vrijeme, i scenu gradi na izrazito vizualnom, vanjskom efektu, na kvantiteti (scenskoj monumentalnosti)

ratna proza – HRVATSKI BOG MARS: jedna od najsnažnijih antiratnih knjiga u europskoj književnosti Krleža pod povećalo stavlja hrvatskog seljaka i intelektualca u uniformi austrougarskoga vojnika; prodire duboko u psihologiju svojih likova; prikazuje apsurdnost ljudskog i međusobnog klanja uopće (tragedije pojedinaca i cijelih skupina koje ginu, a da zapravo ne znaju zašto)

DJELA: Poezija : „Pan“, „Tri simfonije“, „Pjesme I., II., III.“, „Lirika“,

„Balade Petrice Kerempuha“, „Pjesme u tmini“ Novele : „Hrvatska rapsodija“, „Hrvatski bog Mars“ (1922.),

„Novele“ Drame : „Legenda“, „Saloma“, „Kraljevo“ (1918.),

„Michelangelo Buonarotti“, „Golgota“, „Vučjak“, „Gospoda Glembajevi“ (1928.), „U agoniji“

Romani : „Povratak Filipa Latinovicza“ (1932. – prvi moderni hrvatski roman), „Banket u Blitvi“, „Na rubu pameti“, „Zastave“

Putopisi, polemike, eseji : „Vražji otok“, „Izlet u Rusiju“, „Moj obračun s njima“, „Deset krvavih godina“

BARAKA PET BE

38


SADRŽAJ:Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o I. svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.

pripovjetka sudbina hrvatskih ljudi u Prvome svjetskom ratu sudbina studenta Vidovića koji je kao neizlječiv ranjenik dospio u

vojnu bolnicu koju vodi grof Maksimilijan Axelrode Maksimilijan Axelrode – grof; kontur Suverenog malteškog reda

ironija, groteska Vidović – student; broj osam dramski oblikovan lik (unutarnji

konflikt koji se temelji na postavljanju bitnih nacionalnih, osobnih i vjerskih pitanja); uzaludni monolozi

naturalističke i ekspresionističke slike (prostor, ugođaj) masovne scene – pijanstvo, mimohod apsurd apsurd i besmislenost rata kaos, umiranje simbolika blatne mrlje na bijelome platnu Prvi svjetski rat: bolnica = Austro-Ugarska

39

hrvatski jezik (skripte za esej)

Education