hrvatski- jezik i književnost

Click here to load reader

Post on 28-Dec-2015

256 views

Category:

Documents

5 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

l

TRANSCRIPT

POGLED U JEZIK

POGLED U JEZIK

Jezik je sredstvo komuniciranja. Ta je standardna definicija nauena poetkom usvajanja i uenja jezika. Ona u sebi sadri svoj pragmatini aspekt koji je sadran u povezivanju jezika s komunikacijom. Komunikacija je proces razmjenjivanja informacije izmeu poiljatelja i primatelja. Moe se odvijati govornim ili pisanim putem. Govorna komunikacija podrazumijeva neke komponente, a to su: verbalne i neverbalne informacije (ili poruke), priopajni ili komunikacijski kanal, buka u komunikacijskom kanalu i zalihost ili redundancija. Verbalne su informacije govorni materijal koji se prenosi, neverbalne su informacije znakovi ili kodovi koji slue pospjeenju razumijevanja verbalnih informacija (jezik tijela (body language) kod poiljatelja ili primatelja; namigivanje, nakaljavanje, mimika lica, koritenje ruku prilikom pokazivanja neega ili ukazivanja na neto). Priopajni je kanal prostor meu govornicima u kojem se zbiva komunikacija. Buka se u kanalu moe pojaviti zbog odreenih smetnji prilikom komuniciranja; umova ili slinog. Zalihost je mjera saimanja informacije da ona postane to kraa, ali da ne izgubi svoju informativnost.Pisana se komunikacija odvija pisanim putem; npr. pismom, elektronikim pismom, knjigom, novinskim lankom, itd. Njome poiljatelj komunicira s primateljem pisanim tekstom. Poruka je pisana, a uslonjava se koritenjem raznih kodova, npr. ukoeno pisanje, podebljano pisanje, fusnote, komentari u zagradama, smjeii, itd.Drugi je nain gledanja na jezik onaj u kojem vidimo strukturu logino povezanih elemenata. Ti se elementi nazivaju jezinim razinama, a na svakoj se od njih pojavljuju jezine jedinice koje ine svaku razinu. Jezine se razine kreu od najnie prema najvioj, tj. od najmanje do najvie sloene. U tablinom prikazu slijedi popis jezinih razina i njima pripadajuih jezinih jedinica, potom e se sumarno objasniti svaki od pojedinih elemenata.JEZINA RAZINAJEZINA JEDINICA

FONOLOKA FONEM

MORFOLOKAMORFEM

LEKSIKALEKSEM

SINTAKTIKASINTAGMA, REENICA

TEKSTNATEKST

SEMANTIKASEMANTEM

STILISTIKASTILEM

SEMIOTIKAJEZINI ZNAK

Fonoloka razina jezika razina je glasa, najmanje jedinice jezinog ustrojstva. Glasom i njegovim funkcijama (u nastavku podrobnije) bave se dvije discipline, a to su fonetika i fonologija.

Morfoloka razina jezika razina je morfema, najmanje jedinice jezinog ustrojstva koja ima znaenje i vana je u stvaranju rijei. Njome se bavi disciplina morfologija.

Leksika razina jezika razina je leksema, jedinice sline rijei po svojstvima (u nastavku podrobnije). Prouava je leksikologija.

Sintaktika razina jezika razina je sintagme kao spoja rijei i reenice kao spoja sintagmi. Prouava je sintaksa.

Tekstna razina jezika razina je teksta kao spoja reenica, tzv. nadreeninog jedinstva. Prouava je tekstna lingvistika.

Semantika razina jezika razina je semantema kao jezine jedinice koja nosi znaenje neke od spomenutih jezinih jedinica. Disciplina koja je prouava naziva se semantika.

Stilistika razina jezika razina je stilema, tj. stilski obiljeene jezine jedinice. Stilski mogu biti obiljeene sve spomenute jedinice jezinog ustrojstva, stoga razlikujemo fonostileme, morfostileme, leksostileme, sintaktostileme i semantostileme.

Semiotika razina jezika razina je jezinog znaka, jezine jedinice koja predstavlja spoj jezika i misli. Prouava je semiotika.

Navedene jezine discipline pripadaju disciplini koja prouava jezik u u svim njegovim pojavnostima, a naziva se jezikoslovlje ili lingvistika.

FONETIKA Fonetika je jezina disciplina koja prouava akustika i artikulacijska svojstva glasa. Akustika svojstva glasa vezana su za njegovu zvunost/bezvunost i umnost/beumnost. Artikulacijska svojstva glasa vezuju se za mjesto i nain tvorbe glasa u usnoj upljini.Glasovi se u hrvatskom jeziku dijele na samoglasnike (vokale; otvornike) i suglasnike (konsonante; zatvornike). Kriterij za tu osnovnu podjelu otvorenost je govornih organa, tj. sloboda prolaska zrane struje prilikom tvorbe istih. Samoglasnici su a, e, i, o, u i samoglasniko r, a suglasnici svi ostali. Samoglasnike moemo podijeliti po opreci visoko / nisko. Ta je podjela stvorena upuivanjem na kriterij o poloaju jezika u odnosu na gornje nepce i time su visoki oni kod kojih je jezik najblii gornjem nepcu, srednji oni kod kojih je jezik u ravnini zubi, a niski oni kod kojih je jezik slijepljen s donjim nepcem. Tablino emo ispisati prikaz te podjele.VISOKI SAMOGLASNICIi, u

SREDNJI SAMOGLASNICIa, e

NISKI SAMOGLASNICIO

Suglasnike u hrvatskom jeziku dijelimo po mjestu i nainu tvorbe, zvunosti i umnosti. Po mjestu tvorbe razlikujemo suglasnike tvorene na raznim mjestima u usnoj upljini pomou govornih organa kao to su usne, zubi, nepce. Razlikujemo labijalne ili usnene suglasnike koji nastaju prolaskom zrane struje prilikom dodira usana; oni se dijele na bilabijalne ili dvousnene (dodiruju se obje usne) i labiodentalne ili zubnousnene. Nakon usnenih slijede jezini suglasnici koji se dijele na zubnike ili dentale, prednjojezine ili palatale, srednjojezini, stranjojezine ili velare ili jedrenike. Zubnici se tvore udarcem jezika o zube donje eljusti, prednjojezini i srednjojezini na tvrdom nepcu, a stranjojezini na mekom nepcu. Tablino emo ispisati glasove koji pripadaju svakom navedenom tipu.DVOUSNENICIp, b, m

ZUBNOUSNENICIv, f

ZUBNICIt, d, n, c, z, s

PREDNJOJEZINICI, , d, ,

SREDNJOJEZINICI, , j, lj, nj

STRANJOJEZINICIk, g, h

Nain tvorbe suglasnika nastao je po kriteriju prolaska zrane struje kroz usnu upljinu. Razlikujemo praskave glasove (praskavce, okluzive, eksplozive) pri ijoj je tvorbi zatvor govornog organa potpun, tjesnane glasove (frikative) kod kojih se zrana struja probija prilikom tvorbe i praskavo-tjesnane glasove (afrikate, slivenike) koji su nastali tako da je na sredini govornoga prolaza potpuni zatvor koji prelazi u tjesnac. Oni su spoj poetka i sredine praskavca i sredine i kraja frikativa. Tablino emo ispisati navedene glasove.

PRASKAVCIp, t, k, b, d, g

TJESNANICIc, , , d,

PRASKAVO-TJESNANIf, s, z, h, ,

Po opreci zvunost/bezvunost glasove dijelimo na zvune i bezvune i oni se pojavljuju u parovima. Tablino emo ih ispisati.

BEZVUNIptkchf

ZVUNIbdg///d

Po umnosti glasove dijelimo na umnike i zvonanike ili sonante. umnici proizvode dugotrajni um u usnoj upljini, a zvonanici kratki um, kao da odzvone. Tablino emo ih ispisati.

UMNICIsvi koji nisu zvonanici

ZVONANICIj, r, l, lj, m, n, nj, v

FONOLOGIJA

OSNOVNI POJMOVI

Fonologija je jezina disciplina koja prouava funkcionalna svojstva glasova, stoga se jo naziva i funkcionalnom fonetikom. Kako su fonemi, a ne glasovi jezina jedinica koju prouava, nazivamo je jo i fonematikom. Sastavnice su fonologije fonem, alofon, glasovni lanac, fonoloka okolina i fonoloka opreka ili opozicija.

Fonem je najmanja jezina jedinica koja nema svoje znaenje, ali ima razlikovnu (distinktivnu) funkciju. Izdvaja se iz glasovnog lanca. Njegova razlikovna funkcija ini to da on moe u nekoj rijei biti samo na strogo zadanom mjestu i to ga razlikuje od poloaja u drugim rijeima (primjer: fonem u rijei kola nije jednak fonemu u rijei strailo).Alofon predstavlja izgovornu varijantu fonema (primjer: fonem u rijei aba izgovara se kao tvrdo , a u rijei groe kao meko ()).

Glasovni je lanac niz fonema u rijei i svaki je fonem strogo odreen svojim poloajem. (primjer: u rijei prozor glasovni se lanac biljei kao /p/+/r/+/o/+/z/+/o/+/r/ ili [p+r+o+z+o+r])Fonoloka je okolina niz glasova koji okruuju izdvojeni fonem u glasovnom lancu.Fonoloka je opreka razlikovanje rijei pomou jednog fonema. Uvjeti su da su fonoloka okolina i naglasak kojim je obiljeena rije jednaki (primjer: rijei mit i bit razlikujemo fonolokom oprekom fonema m i b, obje rijei imaju jednaku fonoloku okolinu i obiljeene su dugosilaznimsilaznim naglaskom).GLASOVNE PROMJENE

Glasovne su promjene (alternacije) promjene koje nastaju zbog razliite strukture morfema. Kao to naziv kae, glasovi se mijenjaju jedni u druge po odreenim zakonitostima koji su zadane njihovim artikulacijskim i akustikim svojstvima, te morfonolokim pravilima. Razlikujemo fonoloki uvjetovane promjene i morfoloki uvjetovane promjene. Nabrojat emo ih, definirati, iznijeti primjere i iznimke.Fonoloki uvjetovane promjene

Jednaenje suglasnika po zvunosti ta se promjena dogaa kad se bezvuni suglasnik nae ispred zvunog i obrnuto i rezultira time da onaj zdesna djeluje na onoga slijeva pretvarajui ga u njegov parnjak. Nastaje zbog lakeg izgovora rijei. (primjer: rije svadba nastala je tvorbom od svat i ba, t je bezvuni suglasnik, b je zvuni, b je djelovao na t i pretvorio ga u zvuni mu parnjak d)

Jednaenje suglasnika po mjestu tvorbe ta se promjena dogaa kad se nau suglasnici tvoreni na raznim i udaljenim mjestima u usnoj upljini, a u rijei su jedan do drugoga. Time se oni stapaju u jedan zbog lakeg izgovora. (primjer: zbirna imenica tvorena od rijei list glasi lie tako da smo list spojili s nastavkom je i dobili lise po pravilu jotacije, glas je s zubnik, a glas srednjojezinik, oni su se stopili u , tj. glas nastao je jer je on isto jezinik, tvoren na jednakom mjestu)Ispadanje suglasnika promjena se dogaa zbog tekoe izgovora (u genitivu jednine imenice otac t ispada zbog teeg izgovora; iznimke su npr. pridjev aoristni i genitiv jednine imenice kolac jer bi se gubitkom suglasnika zamaglilo znaenje rijei)

Morfoloki uvjetovane glasovne promjene

Sibilarizacija promjena se dogaa kad velari k, g, h prelaze u sibilantne zubnike c, z, s ispred nastavka i. Najee se dogaa u nominativu mnoine mukog roda (tvorba kratke mnoine) (krug kruzi) i dativu i lokativu jednine enskog roda (majka majci). Osnova rijei koja nastaje sibilarizacijom naziva se sibilariziranom osnovom. U nominativu jednine odstupanja dolaze u jednoslonim stranim rijeima (npr. bronh bronhi). U dativu i lokativu jednine enskog roda odstupa se kod osobnih imena (npr. Jadranka Jadranki), nekih zemljopisnih imena (npr. Krka Krki), imenicama sa sufiksima cka, ka, ka, tka, ska, zga (npr. mazga mazgi). Dvostrukosti ima mnogo, navest emo nekolicinu (Poega Poegi, Poezi, humoreska humoreski, humoresci, puka puki, puci, bitka bitki, bitci).Palatalizacija promjena velara k, g, h i zubnika c, z ispred e, i u palatale , , . Najee se provodi u vokativu jednine mukog roda (npr. vojnik vojnie ili zec zee) ili u tvorbi uveanica (vojnik vojniina)Jotacija zamjena zubnika i velara palatalima pomou glasa j (npr. cvijet cvijee, lud lui, crn crnji, ptica ptiji)

Nepostojano a ispadanje suglasnika a zbog povijesnojezinih razloga. Najee se provodi u genitivu jednine imenica (konac konca, vrabac vrapca).Nepostojano e ispadanje glasa e zbog povijesnojezinih razloga. Najee se provodi u kajkavskim imenima mjesta i prezimenima (akovec akovca, Gubec Gupca).

Vokalizacija zamjena glasa l glasom o zbog povijesnojezinih razloga. Najee se provodi u genitivu jednine nekih imenica (kotao kotla, pijetao pijetla, orao orla).

Prijeglas zamjena samoglasnika o u e ispred palatala i palatalnih skupova t i d. Najee se provodi u instrumentalu jednine i nominativu mnoine imenica (mot motem, motevi, mu muem, muevi). Odstupanje se dogaa u primjeru je i to u instrumentalu jednine jer je glas e sadran u nominativu, tj. osnovnom obliku, stoga instrumental glasi jeom. Takvo se odstupanje zove razjednaavanje ili disimilacija.Promjena korijena rijei promjena koja se dogaa prilikom tvorbe glagola po opreci svreno nesvreno (isprati ispirati) i drugog lica jednine imperativa (kovati kuj) zbog povijesnojezinih razlogaEpenteza dodavanje glasa l u instrumentalu jednine imenica enskog roda s nultim morfemom koje zavravaju na b, p, m, v (krv krvlju, kob koblju)Saimanje ili kontrakcija promjena koja se dogaa kod nekih glagola u treem licu mnoine prezenta (brati beru (ne bereju), prati peru (ne pereju)) zbog povijesnojezinih razloga

Promjena korijenskog sloga promjena koja se dogaa pri kojoj se staroslavenski jat (), koji je u hrvatskom jeziku dao etiri refleksa (ije, je, e, i), krati ili dulji ovisno o obliku. Tako razlikujemo kraenje i duljenje korijenskog sloga.

Jat se krati u navedenim sluajevima:

1. u tvorbi nominativa duge mnoine (brijeg brjegovi / bregovi)

2. u tvorbi genitiva nejednakoslone promjene (dijete djeteta)

3. u tvorbi komparativa i superlativa pridjeva (bijel bjelji najbjelji)

4. u tvorbi umanjenica sufiksima i, i, ica, ace, ece (brijeg brjei, cijev cjevica, tijelo tjelece)

5. u tvorbi uveanica (zvijezda zvjezdurina, svijet svjetina)

6. u tvorbi zbirnih imenica sufiksom ad (zvijer zvjerad)7. u promjeni svrenog u nesvreni glagol (dodijeliti dodjeljivati)8. u tvorbi pridjeva sufiksima cat, kast, it, iast (bijel bjelcat, bjelkast, bjeliast, strijela strelovit)

9. u tvorbi apstraktnih imenica sufiksima ota, oa, ina (lijep ljepota, slijep sljepoa, bijel bjelina)

10. u primjerima: pripovijetka pripovjedaka, dvocijevka dvocjevaka

Jat se dulji u navedenom sluajevima:1. u tvorbi glagola po opreci svrenost nesvrenost (razumjeti razumijevati)

Jat se ne krati u navedenim sluajevima:

1. u tvorbi umanjenica sufiksima ak, ka, ce (mijeh mijeak, cijev cijevka, odijelo odijelce)2. u tvorbi apstraktnih imenica nastavkom ost (vrijedan vrijednost)

3. u nesvrenih glagola prema svrenima od osnove rijei mjera, mjesto, sjesti (mjeriti izmjeriti, smjestiti smjetati, sjesti presjesti)

4. u imenicama odmila (djed djedo, djevojka djeva)

PROZODIJA

Prozodija je naglasni sustav nekog jezika, a jedinice koje je ine nazivaju se prozodemi. U hrvatskom su jeziku prozodemi naglasak i zanaglasna duina. Svaka rije ima odreena naglasna svojstva; silinu (jainu izgovora), kretanje tona (dizanje ili sputanje) i trajanje. Istovremeni ostvaraj tih naglasnih svojstava nazivamo naglaskom. Naglasci se dijele na duge i kratke i silazne i uzlazne. Tako postoje kratkosilazni (), kratkouzlazni (\), dugosilazni () i dugouzlazni ( )naglasci koji uvijek stoje na samoglasniku nekog sloga u rijei. Naglasak nose samo naglaene (tonike) rijei, tj. imenice, glagoli, pridjevi, neke zamjenice, brojevi, prilozi.Pravila su naglaavanja u hrvatskom jeziku:

1. jednoslone rijei mogu imati samo silazne naglaske (br, gd, sb, rb)

2. dvoslone ili vieslone rijei koje imaju naglasak na prvom slogu mogu imati bilo koji od etiriju naglasaka (ka, zgrda, mjka, dga)3. vieslone rijei koje imaju naglasak na jednom od sredinjih slogova mogu imati samo uzlazni naglasak (posprmiti, putvati)

4. na zadnjem se slogu nikad ne nalazi naglasak

Zanaglasna je duina prozodem vezan za naglasak. Pojavljuje se u genitivu i instrumentalu jednine imenica enskog roda (vda vd, vdm), genitivu mnoine svih rodova (bd bdv), na sufiksu odreenog pridjeva (ld lud) i na komparativnom i superlativnom sufiksu (ld l najl).Naglasna cjelina i podjela rijei po naglasnim svojstvima

Rijei se po naglasnim svojstvima dijele na naglaene (tonike) i nenaglaene (atonike). U naglaene se rijei ubrajaju imenice, glagoli, pridjevi, neke zamjenice, brojevi i prilozi. U nenaglaene prijedlozi, uzvici, veznici, estice, atoniki oblici prezenta i aorista pomonih glagola i osobnih zamjenica.

Nenaglaene se rijei dijele na prednaglasnice ili proklitike i zanaglasnice ili enklitike. U proklitike se ubrajaju prijedlozi, veznici i estica ne, a u enklitike nenaglaeni oblici prezenta i aorista pomonih glagola, nenaglaeni oblici osobnih zamjenica i estica li.

Naglasna cjelina je spoj naglaene i nenaglaene rijei. Ona se izvodi iz reenice odreivanjem nenaglaenih i naglaenih rijei i odreivanjem vrste nenaglaene rijei. Granice meu naglasnim cjelinama obiljeavaju se crtom (|) i one nam slue da bi naznaile stanku kada se reenica govorno reproducira.(primjer: U reenici Majka je za Boi ispekla pitu od oraha i makovnjau. Postoji est naglaenih i etiri nenaglaene rijei. Rije je pripada enklitikama, a rijei za, od i i proklitikama. Naglasne cjeline u ovoj su reenici: majka je, za Boi, ispekla, pitu, od oraha, i makovnjau.)

MORFOLOGIJAOSNOVNI POJMOVI

Morfologija je jezina disciplina koja se bavi vrstama i oblicima rijei. Njezine su osnovne jedinice morf, morfem i alomorf.

Morfem je najmanja jedinica koja ima svoje znaenje, a morf njezin izraz ili gramatiki lik. Alomorf je varijanta nekog morfema koji nastaje zbog stanovitih morfonolokih promjena.

Raznovrsni se morfemi dobivaju morfemskom i morfolokom analizom. Morfemskom se analizom dobivaju korijenski morfemi i afiksi. Meu afiksima razlikujemo prefikse (dolaze ispred korijenskog morfema), sufikse (dolaze iza korijenskog morfema; vezani su za kraj rijei) i infikse (dolaze izmeu korijenskog morfema i sufiksa). Korijenski se morfemi oznaavaju oznakom R, prefiksi P, sufiksi S, infiksi I.Mofolokom se analizom dobivaju leksiki ili rjeotvorni morfem i gramatiki ili oblikotvorni morfem. Leksiki se oznaava oznakom L, a gramatiki oznakom G.

Morfemskom se analizom rijei dobivaju sastavnice koje bi mogle sluiti u stvaranju novih rijei, a u morfolokoj sastavnice koje slue stvaranju novih oblika rijei. Na primjerima imenica (koje su najei predmet obiju analiza) morfolokom se analizom dobivaju deklinacijske paradigme. (primjer: rije uiteljica na morfemskoj razini sadri korijen u, infikse, i, telj, ic i sufiks a, a na morfolokoj leksiki morfem uiteljic i gramatiki morfem a).

Vrste su rijei temeljne gramatike kategorije ustroja jezika. Postoje promjenjive i nepromjenjive vrste rijei. U promjenjive ubrajamo imenice, glagole, pridjeve, zamjenice i brojeve, a u nepromjenjive priloge, prijedloge, uzvike, veznike i estice.

Oblici su rijei gramatike kategorije poput gramatikog roda, broja, padea, vremena, ...

IMENICEImenice su promjenjiva vrsta rijei koja izrie bie, stvar, pojavu ili osjeaj. Gramatike kategorije koje ih obiljeavaju rod su, broj i pade. Postoji vie kategorija imenica, tj. one se dijele po kriterijima znaenja, ovjekova dodira s njima, ivosti i brojivosti.

Po kriteriju znaenja postoje ope imenice kojima se imenuje ono to je ope i neodreeno po pripadnosti (kua, brod, prozor, frula, ciklama) i vlastite koje oznaavaju imena (ljudska, ivotinjska, zemljopisna: Ivan, Klara, Klanjec, Otoac).Po kriteriju ovjekova dodira s njima postoje konkretne (materijalne, stvarne) i apstraktne (nestvarne, neopipljive imenice). Primjeri kokretnih bili bi: maramica, igla, knjiga, gitara, a apstraktnih: duh, struja, mladost, ljepota (vidi gore napomenu o njihovim tvorbenim nastavcima).

Po kriteriju ivosti razlikujemo imenice koje oznaavaju ivo (npr. ovjek, pas, lav, majmun) i neivo (fotografija, ubrus, melankolija). Razlikuje se izvanjezina i gramatika ivost, no mi promatramo samo ovu izvanjezinu zbog izrazite sloenosti tih suodnosa.

Po kriteriju brojivosti razlikujemo brojive imenice (brojive su jedinke koje oznaava data imenica u izvanjezinoj stvarnosti) i nebrojive (nije brojivo ono to ta imenica oznaava, ve neki njezin reprezentant, tj. mjera). Primjeri su brojivih imenica: knjiga, aa, ep i olovka, a nebrojivih: brano, eer, ulje, staklo, srebro, sladoled.

Gramatike su kategorije imenica rod, broj i pade.

Rod moe biti muki, enski i srednji. U odstupanju su imenice enskog gramatikog roda, a izvanjezinog mukog spola kao npr. sluga, vojvoda, buregdija.

Broj ine jednina i mnoina. U odstupanju su zbirne imenice koje su gramatiki u jednini, a u izvanjezinoj stvarnosti predstavljaju mnoinu (vidi gore napomenu kako se tvore i primjere) i imenice koje pripadaju samo jednini (singularia tantum) ili mnoini (pluralia tantum). Kategoriji singularia tantum pripadaju imenice koje izraavaju osobna i zemljopisna imena, a u pluralia tantum ubrajamo imenice kao to su klijeta, plua, kare, naoale, vrata, hlae, itd.U hrvatskom jeziku postoji sedam padea, a to su nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, lokativ i instrumental. Nominativ i vokativ nezavisni su padei, a to znai da slue imenovanju ili izravnom obraanju, a ostali su padei zavisni i slue povezivanju rijei u reenici.

Nominativ je paradigmatski (osnovni) pade, slui imenovanju i odgovara na pitanje tko? (za ivo) ili to? (za neivo).

Genitiv je pade kojim se izraava djelominost i pripadanje. Odgovara na pitanja koga? (za ivo) i ega? (za neivo). Po genitivnom gramatikom morfemu odreuju se deklinacijski tipovi imenica (a-vrsta (npr. stol), e-vrsta (npr. trava), i-vrsta (npr. mladost)). Postoji nekoliko tipova genitiva koji se razlikuju po znaenju; posvojni (posesivni) genitiv izraava pripadanje (npr. Jakna moga brata stoji u ormaru.), dijelni (partitivni) genitiv kojim se oznaava djelominost neega i moe se zamijeniti s akuzativom (npr. Kupi mi okolade.), slavenski genitiv karakteristian za slavenske jezike koji je oblikom jednak dijelnom, samo je glagol u sintagmi negiran (npr. Nemoj mi kupiti okolade.) i opisni (kvalitativni) genitiv kojim se opisuje netko ili neto (npr. Mreom sam ulovio leptira zlatnih krila.)Dativ je pade kojim se odreuje pripadanje i pribliavanje neemu. Odgovara na pitanje komu? za ivo ili emu? za neivo. Najee se koristi bez prijedloga, ali postoji i prijedlona uporaba, stoga takav dativ nazivamo prijedlonim dativom. Prijedlozi su koji se prilau dativu k, ka, unato, usprkos.Akuzativ je pade kojim se iskazuje cjelovitost i posjedovanje, te on odgovara na pitanje koga? (za ivo) i to? (za neivo). Vokativ je pade izravnog obraanja i izrie se uzvikom oj!

Lokativ je pade kojim se izraava mirovanje u mjestu i vremenu. Odgovara na pitanja o komu? (za ivo) i o emu? (za neivo). Koristi se najee s prijedlozima na, o, po, pri, prema, u i naziva se prijedlonim lokativom. Instrumental je pade koji oznaava sredstvo ili drutvo. Odgovara na pitanja s kim? (za ivo) i s im? (za neivo). Prijedloni se instrumental koristi kad oznaava drutvo (Idem s prijateljem u grad.), a besprijedloni kad oznaava sredstvo (Idem autobusom na more.)

GLAGOLIGlagoli su vrsta rijei koja oznaava radnju, stanje i zbivanje. Radnja oznaava subjekta u pokretu (trati, plivati, kuhati), stanje podrazumijeva statinost subjekta u mjestu i vremenu (sjediti, spavati, mirovati), a zbivanje raspon nekog dogaanja od toke A koja predstavlja poetak do toke B koja bi trebala predstavljati kraj, ali se ne nazire (cvasti, rasti, zelenjeti se).Gramatike kategorije koje ih obiljeavaju su lice, broj i vrijeme. Ne poznaju deklinaciju, ve konjugaciju. Postoji vie vrsta glagola. Oni se dijele po kriteriju vida ili aspekta na svrene, nesvrene i dvovidne, po kriteriju prijelaznosti na prijelazne (tranzitivne), neprijelazne (intranzitivne) i povratne glagole. Vidska podjela glagola podrazumijeva svrenost ili nesvrenost radnje. Primjer je svrenog glagola precrtati, a nesvrenog crtati. Izvodi se na nain koji emo tablino prikazati.

PREFIKSACIJAcrtati (nesvr.) nacrtati, iscrtati (svr.)

SUFIKSACIJAprodati (svr.) prodavati (nesvr.)

PROMJENA KORIJENAisprati (svr.) ispirati (nesvr.)

SUPLETIVIZACIJAdoi (svr.) dolaziti (nesvr.)

Dvovidni glagoli pokazuju svrenost i nesvrenost kao kategoriju. To su pomoni glagoli, zatim glagoli uti i vidjeti, glagoli koji oznaavaju neku radnju jedenja tijekom dana (dorukovati, ruati, veerati) i glagoli posueni iz njemakog jezika s nastavkom irati (komponirati, dirigirati, telefonirati).

Po kriteriju prijelaznosti ili odnosa prema objektu glagole dijelimo na prijelazne (otvaraju mjesto izravnom objektu u akuzativu, partitivnom i slavenskom genitivu), neprijelazne (otvaraju mjesto neizravnom objektu u ostalim zavisnim padeima) i povratne koji uz sebe imaju povratnu zamjenicu se. Tablino emo ispisati neke primjere.PRIJELAZNI GLAGOLIkuhati (npr. veeru), obojati (npr. zid)

NEPRIJELAZNI GLAGOLIploviti (npr. morem), trati (npr. stazom)

POVRATNI GLAGOLIporezati se, kupati se, eljati se

GLAGOLSKI OBLICI I VREMENAGlagolski se oblici i vremena (istovjetno se koriste oba naziva) dijele na jednostavne i sloene. Kriterij je, dakako, broj sastavnica. Jednostavni imaju samo jednu sastavnicu, a sloeni dvije ili tri.

Jednostavni su glagolski oblici infinitiv, prezent, aorist, imperfekt, glagolski pridjevi i prilozi.

Infinitiv je neodreeni (paradigmatski) glagolski oblik. Tradicionalne gramatike govore kako se dijeli na infinitivnu osnovu i nastavke ti i i. Novija gledita odbacuju te tvrdnje govorei da je nastavak i produkt povijesnojezinih dogaanja i da svaki glagol ima nastavak ti. Infinitivna se osnova morfemski dijeli na korijen glagola i infiks. Infinitiv kao paradigmatski oblik slui u tvorbi ostalih glagolskih oblika. Prezent je glagolsko vrijeme koje iskazuje sadanju radnju. Tvori se od svrenih i nesvrenih glagola nastavcima om, em, im, jem ovisno o infinitivnoj osnovi.

Aorist je prolo svreno vrijeme koje se tvori od svrenih glagola i to od njihove infinitivne osnove koja moe zavravati na suglasnik ili samoglasnik. Ako zavrava na suglasnik, nastavi su oh, e, e, osmo, oste, oe, a ako zavrava na samoglasnik h, , , smo, ste, e.

Imperfekt je prolo nesvreno vrijeme koje se tvori od nesvrenih glagola i to od njihove prezentske osnove (dobivamo je tako da 3. licu mnoine prezenta oduzmemo nastavak) skupinama nastavaka ah, ae, ae, asmo, aste, ahu / jah, jae, jae, jasmo, jaste, jahu / ijah, ijae, ijae, ijasmo, ijaste, ijahu.Glagolski pridjev radni oznaava aktivnu radnju i prilae se futuru i perfektu, tvori se od korijena glagola i nastavaka o, la, lo, li, le, la.

Glagolski pridjev trpni oznaava pasiv i tvori se od korijena glagola i skupinama nastavaka t, ta, to, ti, te, ta / n, na, no, ni, ne, na / en, ena, eno, eni, ene, ena / jen, jena, jeno, jeni, jene, jena.Glagolski prilog sadanji oznaava trajnost radnje i paralelnost, tvori se od 3. lica mnoine prezenta nesvrenih glagola i nastavka i.Glagolski prilog proli oznaava zavrenost jedne radnje prije poetka druge, tvori se od infinitivne osnove i nastavaka vi i avi.

Sloeni glagolski oblici sadre dvije ili tri sastavnice, a to su perfekt, pluskvamperfekt, futur prvi, futur drugi, kondicional prvi i drugi i imperativ. Perfekt je prolo glagolsko vrijeme, tvori se od svrenih i nesvrenih glagola od nenaglaenog prezenta pomonog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.Pluskvamperfekt je pretprolo glagolsko vrijeme, tvori se od svrenih i nesvrenih glagola i to od imperfekta ili perfekta pomonog glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.Futur prvi budue je glagolsko vrijeme, tvori se od svrenih i nesvrenih glagola od prezenta pomonog glagola htjeti i glagolskog pridjeva radnog.Futur drugi predbudue je glagolsko vrijeme i tvori se od svrenog prezenta glagola htjeti i glagolskog pridjeva radnog.Kondicional I glagolski je nain kojim se izrie elja, a tvori se od aorista glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.

Kondicional II glagolski je nain kojim se izrie potencijalna elja, a tvori se od kondicionala I glagola biti i glagolskog pridjeva radnog.Imperativ je zapovjedni nain koji se tvori od infinitivne osnove, prvo ga lice jednine ne poznaje, a trea lica jednine i mnoine dobivaju esticu neka prije glagolskog oblika.PRIDJEVIPridjevi su promjenjiva vrsta rijei koja poznaje gramatiku kategoriju roda, broja, padea i stupnja. Kako poznaju stupanj, kao i neki prilozi, mogu se stupnjevati ili komparirati, stoga poznaju mogunost komparacije uz deklinaciju kao karakteristiku svih promjenjivih rijei.

Dijele se na dva naina; po vrsti postoje opisni, posvojni, gradivni i odnosni pridjevi, a po naelu odreenosti odreeni i neodreeni.

Opisni su pridjevi oni kojima se opisuje svojstvo nekog objekta, prepoznajemo ih jer odgovaraju na pitanje kakvo je to?. Primjeri su opisnih pridjeva: crven, zelen, lijep, ruan.

Posvojni pridjevi izriu posvojnost, tj. pripadanje nekomu ili neemu, prepoznajemo ih jer odgovaraju na pitanje ije je to?. Primjeri su te vrste: bratov, majin, prodavaev, profesoriin.Gradivni pridjevi izriu materijal od kojeg je neto graeno, odgovaraju na pitanja od ega je to?, a primjeri su takvih pridjeva staklen, mjeden, voden, plinovit.Odnosni pridjevi izriu odnos prema nekome ili neemu, definiraju se prema biu ili stvari na koju se odnose. Takvi pridjevi zavravaju nastavcima ski, ki, ki, ki, ji, ovski, evski, inski. Bitno je takoer naglasiti da se oni piu malim poetnim slovom. Navest emo primjere kao to su splitski, paki, krki, gospiki, maji, ekspirovski, matoevski, cvetajevinski.Po naelu odreenosti razlikujemo odreene i neodreene pridjeve. Usredotoit emo se samo na muki rod pridjeva jer je on jednostavan za prepoznavanje. Neodreeni pridjev izraava neku osobinu koja se moe pripisati bilo kojem objektu (npr. crven, zelen), a odreeni osobinu koju pripisujemo tono odreenom objektu na koji se referiramo (npr. crveni, zeleni). Ti se pridjevi razlikuju po znaenju i po deklinacijskim paradigmama. Neodreeni se dekliniraju po imenikoj deklinaciji, a odreeni po pridjevsko-zamjenikoj deklinaciji. Tablino emo ispisati razlike tih dviju deklinacija.PADEBROJ

NEODREENI PRIDJEVODREENI PRIDJEV

NOMINATIVJEDNINAlijeplijepi

GENITIVJEDNINAlijepalijepog, lijepoga

DATIVJEDNINAlijepulijepom, lijepome, lijepomu

AKUZATIVJEDNINAlijepalijepog, lijepoga

VOKATIVJEDNINAlijeplijepi

LOKATIVJEDNINAlijepulijepom, lijepome, lijepomu

INSTRUMENTALJEDNINAlijepimlijepim

NOMINATIVMNOINAlijepilijepi

GENITIVMNOINAlijepihlijepih

DATIVMNOINAlijepimlijepim

AKUZATIVMNOINAlijepelijepe

VOKATIVMNOINAlijepilijepi

LOKATIVMNOINAlijepim, lijepimalijepim, lijepima

INSTRUMENTALMNOINAlijepim, lijepimalijepim, lijepima

Kao to je vidljivo iz tablice, odreeni pridjevi imaju dublete i triplete u nekim padeima.To je izazvano pojavom naveska ili pokretnog samoglasnika ija uporaba ulazi u polje stilske obiljeenosti ili neobiljeenosti. Stilski obiljeeni tekstovi (najee knjievni) daju prednost oblike s naveskom, a oni neobiljeeni oblike bez naveska. Osim stilskih karakteristika postoje stanovita ogranienja u uporabi tih pridjevskih oblika. Kada su u funkciji atributa, ispravna je uporaba obaju oblika (primjer: Zelen automobil stoji na parkiralitu. / Zeleni automobil stoji na parkiralitu.), u funkciji dijela imenskog predikata stoji samo neodreeni pridjev (Stol je siv.), a prilikom referiranja na tono odreeni objekt pokaznom zamjenicom uvijek se koristi odreeni pridjev (Ovaj smeokosi djeak moj je najbolji prijatelj.).Pridjevi se kompariraju ili stupnjuju pomou triju stupnjeva; pozitiva (oznaava osnovnu karakteristiku), komparativa (oznaava viu karakteristiku od pozitiva) i superlativa (oznaava najviu mogunost navedene karakteristike). Tablino emo prikazati tvorbu komparativa i superlativa.POZITIVKOMPARATIVSUPERLATIV

zelenzelenijinajzeleniji

vruvruinajvrui

gladakglainajglai

mekanmekinajmeki

dobar boljinajbolji

Kao to vidimo, pridjev zelen tvori komparativ sufiksom iji. Takvi su pridjev npr. crven, tijesan, bahat. Pridjev vru tvori komparativ nastavkom i. Slian je pridjev sme ili teak. U primjeru pridjeva gladak nalazimo nastavak ji (navedeni je oblik dobiven jotacijom), a slini su mu pridjevi lud, crn, bijel. Pridjev mekan tvori komparativ nastavkom i kao i pridjev lagan. Pridjev dobar pripada tipu supletivne komparacije kao i pridjevi zao, velik i malen.ZAMJENICE

Zamjenice su vrsta rijei kojima se zamjenjuje netko ili neto. Poznaju kategoriju roda, broja i padea. Po vrsti se dijele na line (osobne), posvojne, pokazne, upitno-odnosne, neodreene, povratne i povratno-posvojne. Tablino emo ih ispisati.VRSTA ZAMJENICEPRIMJERI

LINE (OSOBNE)ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni, one, ona

POSVOJNEmoj, tvoj, njegov, njezin, na, va, njihov

POKAZNEovaj, ova, ovo, onaj, ona, ono, taj, ta, to

UPITNO-ODNOSNEtko, to, koji, iji, kakav, kolik

NEODREENEnetko, nitko, neto, niiji, nikoji, nikakav

POVRATNEse

POVRATNO-POSVOJNEsvoj

Line zamjenice oznaavaju odnos sudionika u razgovoru, posvojne pripadanje, pokazne odnos prema objektu u prostoru, upitnima se postavlja pitanja, kao to se i odnosnima referira na neto, neodreene su one koje nastaju prefiksacijom upitnih, povratne oznauju referiranje na sebe kao subjekt, a povratno-posvojne pripadanje pripadanje neega subjektu.Po funkciji zamjenice moemo podijeliti na imenike i pridjevske, pri emu prve zamjenjuju imenicu, a druge pridjev. Line, povratne, upitno-odnosne tko i to i neodreene nainjene od njih pripadaju imenikim, a ostale pridjevskim.

U deklinaciji osobnih zamjenica postoje toniki i atoniki oblici u genitivu i dativu (mene; me, meni; mi), a posvojne, pokazne i povratno-posvojne dekliniraju se kao i odreeni pridjevi.BROJEVIBrojevi su promjenjiva vrsta rijei koja kazuje o koliini jedinica nekog predmeta. Poznaju kategorije roda, broja i padea. Dijelimo ih po znaenju i funkciji. Po znaenju brojeve dijelimo na glavne i redne. Glavni ukazuju na broj jedinica nekog predmeta u skupu, a redni na broj jedinica koji treba odbrojati da se doe do nekog predmeta. Primjeri su glavnih brojeva jedan, dva i tri, a primjeri rednih prvi, drugi i trei.Glavni su brojevi deklinabilni i njihov se oblik mijenja od broja 1 do broja 4. Od broja 5 nadalje njihov se oblik ne mijenja. Tablino emo prikazati deklinaciju prvih navedenih brojeva.

NOMINATIVJEDNINAjedan---

GENITIVJEDNINAjednog (a)---

DATIVJEDNINAjednom (e, u)---

AKUZATIVJEDNINAjednog (a)---

VOKATIVJEDNINAjedan---

LOKATIVJEDNINAjednom (e, u)---

INSTRUMENTALJEDNINAjednim---

NOMINATIVMNOINAjednidvatrietiri

GENITIVMNOINAjednihdvajutrijuetiriju

DATIVMNOINAjednim (a)dvamatrimaetirima

AKUZATIVMNOINAjednedvatrietiri

VOKATIVMNOINAjednidvatrietiri

LOKATIVMNOINAjednim (a)dvamatrimaetirima

INSTRUMENTALMNOINAjednim (a)dvamatrimaetirima

Po funkciji razlikujemo njihovu poziciju u odnosu na druge vrste rijei, stoga razlikujemo brojevnu imenicu, brojevni pridjev i brojevni prilog. Brojevni pridjevi slue za izricanje odbrojene koliine i dolaze uz imenicu. Primjeri su dvoje, troje i etvero. Brojevne imenice najee oznaavaju pripadnike mukog spola (dvojica, trojica, etvorica) te se takoer prilau imenici, a brojevni prilozi oznaavaju priblinu koliinu ljudskih jedinki (desetak, petnaestak). Uporaba brojevnih priloga ograniena je na znaenje priblienja i nikad uz sebe ne nosi prijedlog oko. Brojevne se imenice dekliniraju kao imenice enskog roda e-deklinacije.NEPROMJENJIVE VRSTE RIJEIU nepromjenjive se vrste rijei ubrajaju prilozi, prijedlozi, uzvici, veznici i estice. Zajednika im je karakteristika nepoznavanje roda, broja i padea, deklinacije i komparacije.

Prilozi su vrsta rijei koja se prilae glagolima zbog poblieg opisivanja. Mogu oznaavati mjesto (ovdje, tamo, tu), vrijeme (danas, sutra, ljetos), nain (dobro, hrabro, odluno), uzrok (bezrazlono), koliinu (mnogo, neto, puno). Najee se tvore od imenica i pridjeva. Od imenica se najee tvore vremenski prilozi (ljetos, jutros, jesenas, zimus, proljetos), a od pridjeva nainski (dobro, loe, katastrofalno). Prijedlozi su vrsta rijei koja najee oznauje odnos meu imenicama ili onim na to upuuju zamjenice. Primjeri prijedloga su pod, nad, uz, za, u, meu, nad, pred, itd. Najee se koriste uz neke padee (vidi gorespomenuto). Najee se s imenicama veu u tzv. prijedlone izraze ((gel) za kosu, (majica) od pamuka).Veznici su rijei koje povezuju rijei i reenice. Postoje veznici zavisnosloenih i nezavisnosloenih reenica, no o njima e biti govora u sintaksi.

Uzvici su rijei kojima se svraa panja ili izraava duevno stanje u stanovitoj konkretnoj situaciji. Primjeri su eh, ah, oh, joj, jao, fuj, itd. Postoje uzvici kojima se oponaaju zvukovi iz prirode i njih nazivamo onomatopejskim uzvicima. Primjeri su takvih uzvika pljus, bum, bu, krc, cin.

estice (rijece, partikule) slue iskazivanju stava govornika prema onome na to se on odnosi (zar, li, ne, neka, god, doista, naravno, ma, bilo, ak, sasvim). Jo se uvijek o njima malo zna, tj. lingvistiki su najnerazraenija nepromjenjiva vrsta rijei. STILSKI OBILJEENE MOFOLOKE KATEGORIJEUnutar morfolokih kategorija (vrsta i oblika rijei) postoje one koje mogu biti stilski obiljeene, tj. koje nisu dio neutralnog jezika kojim se iznosi doslovno znaenje. Koriste se u stilski obiljeenim tekstovima (najee knjievnim) ili kad to lijepi govor zahtijeva.

To su:

1. imenice u instrumentalu uz glagol biti i postati (Ja sam studentom. / Ja sam postao studentom.)

2. imenice u partitivnom genitivu (kad je rije o prenesenom znaenju) (Nije vidio majke vie od godine dana.)

3. kratka mnoina imenica (Golemi su zidi opasavali mitski grad.)

4. glagoli u aoristu i imperfektu (Vidjeh se s njom juer na sat vremena. primjer SMS-poruke)

5. neodreeni pridjev (U duplji su kljuevi zlatna kovega.)

6. toniki oblik zamjenice uz glagol (Volim tebe, a ne nju, daj me shvati!)

7. pridjev s naveskom (Pokuat emo dokuiti sve ljepote materinskoga jezika.)

Sve vrste rijei osim stilske imaju i figurativnu obiljeenost ovisno o njihovoj uporabi. Ona se najvie nazire u pjesnitvu, tj. pjesnikom jeziku i ostvaruje se tvorbom neke figure. Problem je izrazito sloen, stoga emo sagledati samo pridjev kao jednostavniju vrstu. On se figurativno najee transformira u epitet (zlatna jabuka, srebrna kosa, meden koveg), personifikaciju (ostarjela kua (V. Parun), poludjela ptica (D. Cesari), pokojne kruke (A. agar)), hiperbolu (krvavo sjemenje (J. Katelan), ubojita istina (V. Parun)) ili oksimoron (mudra ludost, radostan mrtvac (Ch. Baudelaire)).SINTAKSAOSNOVNI POJMOVI

Sintaksa je jezina disciplina koja se bavi sintagmama i reenicama kao svojim glavnim jezinim jedinicama. Sintagma je spoj dviju ili vie rijei koje su punoznane i tvori se na nekoliko razliitih naina, a reenica je spoj sintagmi ili misao izreena rijeima.

VRSTE SINTAGMISintagme se tvore spajanjem rijei meu kojima mora postojati sklad odreenih gramatikih kategorija. Temeljni su naini tvorbe sronost ili kongruencija, upravljanje ili rekcija i pridruivanje.

Sronost ili kongruencija veza je imenice i pridjeva, pokazne ili posvojne zamjenice. Bitno je naglasiti da se obe vrste rijei slau u rodu, broju i padeu (npr. nesagraena kua, ta kua, njegova kua).

Upravljanje se vezuje poglavito za glagole, ali i za neke druge vrste rijei. Razlikujemo etiri vrste upravljanja, a to su:

1. imeniko upravljanje (spoj dviju imenica od kojih je prva u nominativu i ini jezgru sintagme, a druga u genitivu jednine i moe se transformirati u pridjev; npr. zid kue, stablo trenje, noga stola)

2. glagolsko upravljanje (spoj glagola i imenice pri emu imenica moe funkcionirati kao izravni i neizravni objekt; kad funkcionira kao izravni objekt, rije je o jakom tipu glagolskog upravljanja (npr. kuhati ruak, rezati kruh, zainiti salatu), a kad funkcionira kao neizravni objekt, rije je o slabom tipu glagolskog upravljanja (npr. trati stazom, lijeiti tabletama, porezati se noem))3. pridjevsko upravljanje (spoj pridjeva i imenice koji se ne slau u rodu broju i padeu (npr. pun sree, sklon depresiji))4. prilono upravljanje (spoj priloga i imenice ili priloga i pridjeva (npr. puno sree, svjee obrijan))

Pridruivanje je spoj priloga i glagola (npr. brzo trati, sporo jesti, temeljito uiti).

Najee ih prepoznajemo i analiziramo u reenicama (primjer: u reenici Putujem neznanim kraljevstvom uz pomo arobnjaka koji nosi stoast eir. Nalazimo nekoliko sintagmi tvorenih na razne naine: putujem kraljevstvom (slabo glagolsko upravljanje), neznanim kraljevstvom (sronost), pomo arobnjaka (imeniko upravljanje), nosi eir (jako glagolsko upravljanje) i stoast eir (sronost)).

GRAMATIKO I OBAVIJESNO USTROJSTVO REENICEReenica je niz sintagmi i u njezinu gramatikom ustrojstvu postoje dijelovi koji su u meusobnoj zavisnosti. Temelj reenice ini predikat jer on otvara mjesto svim drugim dijelovima. Predikat se sintaktiki moe realizirati razliitim morfolokim sredstvima kao to su:

1. glagol (On ui.)

2. imenica (On je uenik.)

3. neodreeni pridjev (On je inteligentan.)

4. posvojna zamjenica (On je njezin.)

5. pokazna zamjenica (On je taj.)

6. glavni broj (On je jedan.)

7. redni broj (On je prvi.)

8. prijedloni izraz (On je za kavu.)

Najea je prvospomenuta realizacija glagolom, stoga takav predikat nazivamo glagolskim. Ostale realizacije ine imenski predikat jer je izreen imenskom rijeju (donekle odudara sluaj prijedlonog izraza) i nenaglaenim oblikom pomonog glagola biti koji nazivamo sponom ili kopulom. Predikati izreeni posvojnom zamjenicama i brojevima oitljivi su samo iz konteksta i potrebna im je nadopuna (npr. On je njezin (mladi)., On je taj (uenik)., On je jedan (uenik)., On je prvi (na natjecanju iz hrvatskog jezika)).Predikat otvara mjesto subjektu koji se najee realizira:1. imenicom (Ana je uenica.)2. osobnom zamjenicom (Ona je uenica.)

3. glavnim brojem (Jedna je izostala.)4. rednim brojem (Prva je dobila nagradu.)

5. poimenienim pridjevom (Mlada se udaje u subotu.)

6. glagolom u infinitivu (Tranje je jako dobro za zdravlje.)

Realizacija subjekta brojevima takoer je oitljiva iz konteksta i trai nadopunu (Jedna (uenica) je izostala., Prva (uenica) je dobila nagradu.).Subjekt otvara mjesto atributu i apoziciji.

Apozicija je sintaktika kategorija koja moe biti izreena imenicom ili imenikom sintagmom i slae se sa subjektom u rodu, broju i padeu (npr. Djevojka Ana pie kvalitetne eseje., Vjeverica, prvakinja skokova, vjeto u umi nalazi ljenjake.)

Atribut je sintaktika kategorija koja se realizira:

1. pridjevom (Lijepi jelen tri umom.)

2. posvojnom zamjenicom (Njezin mladi studira na Filozofskom fakultetu.)

3. pokaznom zamjenicom (Ta je djevojka maturirala prole godine.)

4. imenicom (Prole su godine posjekli stablo jabuke.)

5. prijedlonim izrazom (Sok od narane rado pijem ljeti.)Moe se pojaviti uz subjekt ili objekt (u sluaju 4.). Prva tri navedena sluaja atributa izvedena su iz sronih sintagmi, stoga ih nazivamo sronim atributima. Posljednja dva navedena sluaja izvedena su iz imenikih sintagmi ili znaenja prijedlonih izraza koji se mogu transformirati u atributno pridjevsko znaenje, stoga ih nazivamo nesronim atributima.Predikat otvara mjesto objektu i prilonoj oznaci.

Objekt se moe realizirati: 1. imenicom u akuzativu (Odrezali smo dvije krike raenog kruha.)

2. imenicom u partitivnom genitivu (Donesite nam vode!)

3. imenicom u slavenskom genitivu (Nemam novca.)

4. prijedlonim izrazom (Stavi kljueve na stol!)5. imenicom u nekom kosom padeu (Protri stazom.)

U prvim trima sluajevima rije je o izravnom ili direktnom objektu, u etvrtom sluaju o prijedlonom, a u petom o neizravnom ili indirektnom.

Prilona oznaka realizira se prilozima ili sintagmama koje oznaavaju:

1. mjesto (Juer smo bili u Dubrovniku.)

2. vrijeme (Prole smo godine putovali u Austriju.)

3. nain (Uini to brzo i efikasno!)

4. uzrok (Obavili smo to zbog vrste odluke.)5. namjeru (Ii emo tamo radi upoznavanja druge kulture.)

6. koliinu (Kupili smo mnogo vrsta voa.)

7. izuzimanje (Svi smo doli na vrijeme osim tebe.)

8. sredstvo (Zrakoplovom putujem u Sjedinjene Amerike Drave.)

9. drutvo (S bakom razgovaram o obiteljskim tajnama.)

Obavijesno ustrojstvo reenice vezano je za komunikacijsku situaciju ili komunikacijski kontekst. Reprodukcijom jedne reenice u komunikaciji uspostavlja se kontekst koji se naznauje pitanjem. Odgovor na dato pitanje predstavlja novu obavijest ili remu, a poznati sadraj reenice staru obavijest ili temu (npr. u reenici Uenik pie zadau. i komunikacijskom kontekstu Tko pie zadau? uenik je rema, a pie zadau tema.) Navedeni model slui u analizi povezivanja reenica u tekst.VRSTE REENICA

Reenicu odreuje samo subjekt, samo predikat, subjekt i predikat ili subjekt, predikat i neki od njihovih dodataka. Reenice koju su odreene iskljuivo subjektom nazivamo bespredikatnim reenicama, one su krnje ili eliptine, prisutne su u govoru i po priopajnoj su svrsi najee uskline (npr. Vatra!, Voda!, Kia!). Predikatom odreene reenice nazivamo besubjektnima i one su najee vezane za izraavanje meteorolokih promjena (npr. Grmi!, Kii!, Sijeva!). Reenice odreene subjektom i predikatom nazivamo jednostavnima (npr. Djevojka pjeva.), a kad im se doda i koja predikatska (Djevojka pjeva glasno.) ili subjekatska (npr. Lijepa djevojka pjeva.) dopuna, nazivamo ih jednostavno proirenima. Zajednika im je karakteristika posjedovanje jednog predikata.

Reenice koje imaju dva ili vie predikata nazivaju se sloenima. Nastaju tako da se dvije ishodine reenice pomou gramatikog pravila sklapanja spoje u jednu. Meu njima moe postojati odnos nezavisnosti (kad se mogu odvojiti jedna od druge i pritom samostalno stajati), stoga ih nazivamo nezavisnima ili zavisnosti (ne mogu se razdvajati i samostalno stajati), stoga ih nazivamo zavisnima. Nezavisne prepoznajemo po veznicima, a zavisne po veznicima, ali pouzdanije po pitanjima koja se postavljaju. Tablino emo ispisati nezavisne reenice i pripadajue im veznike.VRSTA REENICEVEZNICI

SASTAVNEi, pa, te, ni, niti

SUPROTNEa, ali, no, nego, ve

RASTAVNEili

ISKLJUNE samo, samo to, tek, tek to, do, jedino

ZAKLJUNEzato, stoga, dakle, pa

REENINI NIZ/

Primjer sastavne reenice bio bi: Uim pa se odmaram., suprotne: Nisam stigao do kraja, ali sam se jako potrudio, rastavne: Ili priznaj ili odlazi., iskljune: Svi su doli, samo ti kasni sat vremena., zakljune: Oprali smo ruke, stoga moemo prionuti jelu.. Veznik pa pojavljuje se i u sastavnim i u zakljunim reenicama, ali se razlikuje po svom znaenju i pravopisno se u zakljunima biljei zarezom. Primjer zakljune reenice s tim veznikom bio bi: urio sam jako, pa sam se spotakao na ploniku.Reenini niz pripada bezveznikim (asindetskim) reenicama. Primjer takve vrste reenice bio bi Obuci se, stavi kapu, zavei vrsto cipele, kreni u planine, budi oprezan na snijegu.

Zavisnosloene reenice sadre glavnu i zavisnu reenicu. Znaenje zavisne u odnosu je s radnjom u glavnoj. One su stvorene reeninim oblikovanjem dijelova gramatikog ustrojstva. Dijelimo ih na neprilone i prilone. Prepoznajemo ih po veznicima i pitanjima koja postavljamo za svaku.Neprilone zavisnosloene reenice nastaju reeninim oblikovanjem predikata, subjekta, objekta i atributa, stoga ih nazivamo predikatnom, subjektnom, objektnom i atributnom.

Predikatne reenice najee su dopuna uz kopulu (npr. On je da mu nema ravnog na cijelom svijetu. gdje glavna reenica on je. biva nepostojanom bez dodatka, a i taj dodatak reenini je razvoj neke potencijalne imenske sastavnice koja bi u ovom sluaju mogla biti izvrstan ili izvanserijski.)Subjektne se reenice realiziraju na dva naina, a to su:

1. pomou poslovica ili gnomskih izraza (npr. Tko rano rani, dvije sree grabi. pri emu subjektna reenica tko rano rani moe biti zamijenjena subjektom ranoranilac.)

2. pomou bezlinih konstrukcija (npr. Pria se da je on jako dobar ovjek. gdje subjektna reenica da je on jako dobar ovjek odgovara na pitanje to? koje je i subjektno pitanje)Objektne reenice realizirane su reeninim razvojem objekta (npr. Htio bih znati odakle dolazi ova praznina (S. Mihali). Objektna se reenica odakle dolazi ova praznina moe zamijeniti objektom sve i odgovara na to? pitanje za izravni objekt u akuzativu.)Atributne se reenice realiziraju reeninim razvojem atributa (npr. Sreo sam poznanika s kojim sam iao u vrti. atributna reenica s kojim sam iao u vrti odgovara na pitanje kojeg? i moe se zamijeniti atributom poznatog.)Prilone reenice nastaju reeninim razvojem prilonih oznaka. To su:

1. mjesne (npr. Ili smo kamo smo naumili ii. mjesna reenica kamo smo naumili ii odgovara na pitanje kamo?)2. vremenske (npr. Otii u do njega kad osjetim potrebu za tim. vremenska reenica kad osjetim potrebu za tim odgovara na pitanje kad?)

3. nainske (npr. Ja volim ljeto kao to on voli zimu. nainska reenica kao to on voli zimu odgovara na pitanje kako?)4. uzrone (npr. Posvaao sam se s njom jer je izrekla neke lai o meni. uzrona reenica jer je izrekla neke lai o meni odgovara na pitanje zato?)

5. namjerne (npr. Putuje u Indiju kako bi spoznao duhovne vrednote Istoka. namjerna reenica kako bi spoznao duhovne vrednote Istoka odgovara na pitanje s kojom namjerom?)6. posljedine (npr. Toliko se smijao da ga je zabolio trbuh. posljedina reenica da ga je zabolio trbuh izraava posljedicu radnje iz glavne reenice)7. dopusne (npr. Otili smo u grad iako je padala kia. dopusna reenica iako je padala kia oznaava okolnost odlaenja u grad koja je mogla biti sprijeena)

8. pogodbene koje izraavaju uvjete izvravanja neke radnje, a dijele se na realne ili stvarne pogodbene (Ako u dovoljno uiti, poloit u ispit. uvjet dovoljnog uenja ostvaruje rezultat), potencijalne ili mogue pogodbene (Kad budem dovoljno uio, poloit u ispit. uvjet dovoljnog uenja omoguit e rezultat (moe se dogoditi i ne mora) i irealne ili nestvarne pogodbene (Da smo se voljeli manje, bilo bi nas jo i sad. (Jinx) uvjet je voljenja i rezultat bivanja iznevjeren)) Prepoznaju se po znaenju koje moramo dokuiti jer je to najpouzdaniji kriterij.9. poredbene (npr. to je sunce vie zapadalo, more je bivalo sve crvenije. radnje se obiju reenica usporeuju, tj. njihov intenzitet.)Viestruko se sloene reenice sastoje od glavne i vie zavisnih ili zavisne i nezavisne. Imaju najmanje tri predikata. (Spavao sam dugo jer je bilo hladno, a i boljela me glava. reenica se sastoji od glavne spavao sam dugo, uzrone jer je bilo hladno i sastavne a i boljela me glava.)LEKSIKOLOGIJAOSNOVNI POJMOVI

Leksikologija je jezina disciplina koja se bavi leksikom. Leksik je sustav leksema nekog jezika, a leksem je slian rijei, ali puno openitiji, tj. predstavlja ukupnost njezinih oblika i znaenja. Leksemi se dijele na punoznanice, tj. lekseme s leksikim znaenjem i nepunoznanice, tj. lekseme s gramatikim svojstvima. Meu vrstama rijei koje pripadaju punoznanicama nalaze se imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice, brojevi i prilozi, a nepunoznanicama pripadaju prijedlozi, uzvici, veznici i estice. Svaka punoznanica ima svoje osnovno znaenje ili denotaciju (doslovno znaenje) i uporabno znaenje ili konotaciju. Uporabno se znaenje rasprostire po funkcionalnim stilovima hrvatskog jezika, stoga emo se time baviti u nastavku teksta.Meu leksiko-semantike pojave kod leksema ubrajamo metaforu, metonimiju, oksimoron, sinonimiju, homonimiju, antonimiju i hiponimsko-hiperonimski odnos.Metafora je prijenos znaenja po slinosti koji se orijentira na razinu rijei, tj. leksiku razinu. Najee je vezana za pjesnitvo (detaljnije e rijei biti u nastavku), ali i za uobiajeni standardni jezik. Takve uobiajene metafore karakterizira novog gubitak prijenosa znaenja i postajanje dijelom standardnog jezika i njihova otrcanost i esta uporaba. Nazivamo ih leksikaliziranim ili okamenjenim metaforama. Primjeri za njih su rep aviona, glava motora, krilo aviona, list papira, noga stola, grlo boce, jagodica prsta. (Ako sagledamo metaforu krilo aviona, vidimo da se sastoji od dviju rijei. Osnovno znaenje rijei krilo ivotinjskog je podrijetla i pripada pticama, a aviona je to da je on zrano prometno sredstvo. Prijenosom znaenja po slinosti ptice koja leti po zraku i aviona, nainjena je navedena metafora. No, na nju smo navikli u svakodnevnom govoru i pismu i nee nam izgledati neobino kao recimo pjesnika metafora zlatnik dana (V. Parun).)Metonimija je prijenos znaenja po asocijativnosti, tj. po stvarnim, iskustvenim odnosima u prostoru i vremenu. Primjer je za nju Cijeli je Zagreb doekao slavne nogometae. Kada kaemo cijeli Zagreb, ne mislimo na Zagreb kao grad, ve na njegove stanovnike, tj. Zagrepane. Metonimije su jako este u svakodnevnom jeziku, npr. polagati vozaki, pisati kemijskom, jesti pohano.

Oksimoron je pjesnika figura (najee), ali postoji i u svakodnevnom jeziku. Realizira se sintagmom koja sadri dva znaenjski suprotstavljena leksema koja funkcioniraju kao antonimi. Primjeri su: mudra ludost, radostan mrtvac, skromna rasko, rasko niega.

Za razumijevanje triju leksiko-semantikih pojava kao to su sinonimija, antonimija i homonimija potrebno je razumjeti strukturu rijei kao jezinog znaka koji se sastoji od oznaitelja i oznaenog. Tu je teoriju razvio veliki francuski lingvist Ferdinand De Saussure ijim radom zapoinje razdoblje strukturalizma u lingvistici i knjievnoj znanosti. Oznaitelj nekog jezinog znaka grafijsko je ustrojstvo, a oznaeno njezino znaenje (npr. rije kreda ima svoj oznaitelj koji glasi k+r+e+d+a, a njezino oznaeno je vapnenaki supstrat koji se upotrebljava za pisanje po ploi). Oznaitelj jo nazivamo formom jezinog znaka, a oznaeno njegovim sadrajem.Sinonimi su leksemi koji imaju razliite oznaitelje, a jednako oznaeno. Razlikujemo potpune (istoznane) i djelomine (bliskoznane) sinonime. Potpuni sinonimi gotovo da ne postoje u jeziku, a djelominih je najvie. U potpune ubrajamo najee one u kojima je jedan leksem stranog podrijetla (npr. glazba muzika, ljekarna apoteka, povijest historija, sustav sistem), a kod djelominih razlikujemo one koji su standardni (narataj generacija), poetski (kia dad) kod kojih se poetski upotrebljava iskljuivo u pjesnikom jeziku i kontaktni kod kojih jedna sastavnica pripada standardnom jeziku, a druga dijalektu (rajica poma, pomidor). Svi navedeni sinonimi, osim poetskih, zovu se opejezini ili samostalni jer se reproduciraju u standardnom jeziku i dohvatljivi su svim izvornim govornicima nekog jezika, a poetski se nazivaju kontekstualni ili individualni jer ovise o odreenom pojedincu (najee knjievniku) i nisu svakom razumljivi.

Antonimi su leksemi koji imaju razliite oznaitelje i oznaeno i pojavljuju se u znaenjskoj opreci. Dijelimo ih po podrijetlu na raznokorijenske (prave) kojima pripadaju istina la, pametan glup i istokorijenske (neprave) kojima pripadaju otvoriti zatvoriti, moralan nemoralan. Po naravi znaenjske opreke dijelimo ih na binarne koji stoje u iskljuivom komplementarnom odnosu (iv mrtav, oenjen neoenjen), stupnjevite koji imaju i srednji lan u opreci (mlad star; izmeu tih dvaju leksema stoji i onaj srednje dobi) i obratni kao to su kupnja prodaja, pobijediti izgubiti, ispod iznad. Po stupnju usvojenosti dijelimo ih na opejezine kao to su blizina daljina i individualne (kontekstualne ili poetske) bosiljak i pelin (npr. Ja bosiljak sijem, meni pelin nie. (narodna pjesma); bosiljak se metaforiki promatra kao neto dobro, a pelin kao loe zbog gorine. Antonimijom se postiu pjesnike figure kao to su antiteza i oksimoron.Homonimi su leksemi jednakih oznaitelja, ali razliitog oznaenog. Pojavljuje se u morfologiji prilikom nekih promjena, primjerice deklinacije, stoga je nazivamo oblinom ili morfolokom homonimijom (rije jabuka u nominativu jednine i genitivu mnoine) i u leksikologiji, a nju nazivamo leksikom homonimijom (luk (kao povre otra okusa) luk (dio oruja uz strijelu). Razlikuju se u naglasku; prvi je leksem obiljeen kratkosilaznim, a drugi dugosilaznim naglaskom.) Razlikujemo homografe ili istopisnice (lekseme istih oznaitelja, ali razliitog oznaenog i razliitih akcenatskih svojstava) i homofone ili istozvunice (lekseme istih oznaitelja, ali razliitih oznaenih i pravopisnih svojstava). Primjer je homografa duga (meteoroloka pojava) duga (enski rod pridjeva dug), a homofona (vinja (vrsta voa) Vinja (ensko ime)).

Hiperonimi su znaenjske nadreenice, a hiponimi podreenice. Vie hiponima jednog hiperonima nazivamo kohiponimima ili znaenjskim subodreenicama. Oni se pojavljuju najee u opisu rodova i vrsta. Hiperonim moe biti ivotinja, njegovi kohiponimi lav, pas, maka, tigar.

FUNKCIONALNA RASLOJENOST LEKSIKAJezik se funkcionalno raslojava na funkcionalne stilove, tj. podruja raznovrsne jezine uporabe. Stare teorije govore o postojanju pet funkcionalnih stilova; novinarskom, razgovornom, knjievnoumjetnikom, znanstvenom i administrativnom, a nove im teorije pribrajaju jo i stil hiperteksta (cjelokupnog internetskog jezika i jezika online-komunikacije). Svaki funkcionalni stil sadri odreena pravila i odreeni leksik. Sagledat emo ih i opisati.Znanstveni funkcionalni stil najstroi je od svih. Karakteriziraju ga to vea mogua objektivnost, egzaktnost i jednoznanost. Najee se koristi svojom terminologijom ili metajezikom to je glavni operativni sustav svake znanosti. Prednost ima denotativni jezik i to doslovnije znaenje. Umjesto osobne perspektive u opisu, koristi se zamjenica mi ili bezlina konstrukcija. Primjer je reenice koja pripada znanstvenom stilu: Na ovom emo primjeru sagledati strukturu sintagmi s nesronim atributima. Knjievnoumjetniki funkcionalni stil, za razliku od znanstvenog, daje prednost slobodi izraavanja, to manje denotativnog, a vie konotativnog jezika (bogatstvo pjesnikih figura i cvat prenesena znaenja). Veoma je sloen za razumijevanje, leksik mu je bogat i raznovrstan i predstavlja bogatstvo koje knjievnici mogu uiniti u nekom jeziku. Primjer koji bi pripadao knjievnoumjetnikom stilu bio bi: Poimo u planine i pomolimo se vjetru ljeta / Danu s pjegama vremena, s liem i korijenjem / u prolaznost (V. Parun).Novinarski funkcionalni stil stoji na razmeu znanstvenog i knjievnoumjetnikog i spaja elemente egzaktnosti i objektivnosti, te odreene slobode izraavanja. Reenica koja bi pripadala novinarskom funkcionalnom stilu bila bi: Jadranka e Kosor pristupni ugovor s Europskom Unijom potpisati nakon izbora. Samo nekoliko dana, ali ipak NAKON izbora. (novinski naslov u kojem se dobiva informacija, a jedna je rije grafostililistiki izraena).

Administrativni funkcionalni stil najploniji je od svih, daje prednost shematiziranim konstrukcijama (one u kojima se ponavljaju odreeni dijelovi i gdje postoji tono jasan redoslijed) i koristi ga kao jezik birokracija. Primjer je koji ga oslikava: JMBG se vie ni ne koristi ni ne pie na elektronike obrasce o identitetu.Razgovorni funkcionalni stil vezuje se za jezik svakodnevne komunikacije i karakteriziraju ga tri vrste leksema. To su kolokvijalizmi koji se koriste u neslubenoj komunikaciji (fora, kui, frajer ...), argonizmi koji pripadaju odreenim dobnim i obrazovnim skupinama (ueniki, studentski, lijeniki, profesorski, akademski argon; npr. iz uenikog i studentskog argona: kralj, car, lik, mrak, super) i vulgarizmi koji se jo nazivaju verba opscena i pripadaju pukom jeziku (npr. guzica, sranje, kurac, pika, jebati).Leksik funkcionalnih stilova podlijee raznim konotacijama. Primjerice, osnovno znaenje rijei trivijalno je jednostavno, a u znanstvenom funkcionalnom stilu trivijalno znai ope poznato. Rije primitivan ima osnovno znaenje jednostavan, a u razgovornom funkcionalnom stilu oznaava zaostalost i priglupost. Ispreplitanje konotacija nekad dovodi do pomutnje o osnovnom znaenju.TVORBA RIJEI

Rijei se tvore od jedne ili dviju rijei po odreenim tvorbenim uzorcima. Tvorba od jedne rijei naziva se izvoenje, a od dviju slaganje. Izvoenjem nastaju izvedenice, a slaganjem sloenice.

Tvorbeni uzorak svake rijei sastoji se od tvorbenih sastavnica izmeu kojih stoji tvorbena granica ili tvorbeni av. Tvorbene su sastavnice rijei, sufiksi, prefiksi i interfiks ili spojnik o (npr. rije uiteljev tvorena je od rijei uitelj i sufiksa ev sufiksalnom tvorbom, rije i sufiks su tvorbene sastavnice, a njihova granica tvorbeni av). Tvorbene uzorke i naine odreujemo tvorbenom analizom ili tvorbenom motivacijom, tj. semantikom (znaenjskom) analizom rijei.Izvoenje je tvorbeni uzorak koji se sastoji od triju naina; sufiksacije, prefiksacije i prefiksalno-sufiksalne tvorbe.

Sufiksacija je veza rijei i sufiksa (rije prodavaev posvojni je pridjev nastao od imenice prodava i sufiksa ev).Prefiksacija je veza rijei i prefiksa (rije prokuhati svreni je glagol nastao prefigiranjem glagola kuhati prefiksom pro). Postoji i prefiksacija s prefiksoidima (npr. rijei psihoanaliza ili biocenoza nastale su prefigiranjem rijei analiza i cenoza prefiksoidima psiho i bio).Prefiksalno-sufiksalna tvorba veza je prefiksa, korijena rijei i sufiksa (rije podmorje imenica je koja oznaava prostor ispod mora; sastoji se od prefiksa pod, korijena mor i sufiksa je).

Slaganje je tvorbeni uzorak koji se sastoji od triju naina: srastanja, istog slaganja i sloeno-sufiksalne tvorbe.

Srastanje je veza dvaju leksema bez spojnika (npr. blagdan, radoznao, znatieljan). Tim nainom nastaju i tzv. srasli prilozi od prijedlonih izraza (nizbrdo, napamet, naglas, naizust).isto slaganje veza je rijei ili korijena rijei, spojnika i rijei (npr. krovopokriva oznaava zanimanje pokrivanja krovova; sastoji se od rijei krov, spojnika o i rijei pokriva, rije vodogrija oznaava napravu za grijanje vode, sastoji se od korijena rijei vod, spojnika i rijei grija). Druga rije u ovim primjerima mora biti punoznana.

Specifina vrsta istog slaganje je tzv. isto slaganje s nitinim (nultim) spojnikom (npr. rije zimzelen nastala je od korijena zim rijei zimski, nultog spojnika i rijei zelen, rije Dalmacijavino nastala je od rijei Dalmacija, vino i nitinog spojnika.

Sloeno-sufiksalna tvorba veza je korijena rijei, spojnika, korijena rijei i sufiksa koji moe biti proizvoljan ili nulti (npr. rije srednjovjekovni nastala je od korijena srednj-, spojnika o, korijena vjekov, sufiksa ni, a rije rukomet od korijena ruk, spojnika o, korijena met i nultog sufiksa).Pomoni tvoreni nain nazivamo preobrazbom ili konverzijom koja se definira kao promjena rijei iz jedne vrste u drugu. Razlikujemo poimenienje ili supstantivizaciju, popridjevljenje ili adjektivizaciju, popriloenje ili adverbijalizaciju, poprijedloenje ili prepozicionalizaciju, poveznienje ili konjukcionalizaciju.Poimenienje je najee pretvorba pridjeva u imenicu (u reenici Ta se djevojka udala jako mlada. rije mlada pridjevskog je podrijetla, a u reenici Mlada se udala juer. imenikog).

Popridjevljenje je najee pretvorba glagolskog pridjeva trpnog u opisni pridjev (u reenici Ova je tkanina uvezena iz Kine. nalazimo na glagolski pridjev trpni uvezena, a u reenici Uvezena se tkanina prodaje u velikim koliinama. ista je rije opisni pridjev.)Popriloenje je pretvorba prijedlonog izraza u prilog (na smrt (osuen) nasmrt (bolestan)).

Poprijedloenje je najee pretvorba imenice u instrumentalu u prijedlog (npr. u reenici Krajem je odzvanjao zvuk cimbala. nalazimo na instrumental jednine imenice kraj, a u primjeru Krajem godine zakljuit emo ocjene. ista je rije prijedlog).Poveznienje je najee pretvorba odnosne zamjenice u veznik (npr. u reenici Koji je to djeak? nalazimo odnosnu zamjenicu koji, a u reenici Igrao sam se s djeakom koji ima tri brata. nalazimo veznik koji).OSNOVE FRAZEOLOGIJEFrazeologija je lingvistika poddisciplina koja prouava frazeme. Frazemi su jezine kategorije koje karakterizira odreena gramatika svojstva. To su:1. oni su ustaljena i stabilna veza izmeu dviju punoznanih rijei2. imaju stalan sastav i raspored sastavnica3. njihovo znaenje ne proizlazi iz zbroja znaenja njihovih sastavnica4. reproduciraju se u govornom aktu, a ne stvaraju, pripadaju onome to je u jeziku naueno i svojstveno njegovim izvornim govornicima

Meu njima postoje semantiki odnosi sinonimije, antonimije, polisemije ili vieznaja i varijantnosti.

Frazemske varijante ili inaice dva su ili vie frazema koji imaju isto znaenje (primjerice mravost se karakterizira kao biti kost i koa ili biti suh kao bakalar).

Frazemski su sinonimi dva ili vie frazema s istim znaenjem koji se razlikuju samo u jednoj sastavnici (za bezosjeajnost postoje frazemi hladan kao led i hladan kao kamen).Frazemski su antonimi dva ili vie frazema suprotnog znaenja (ivjeti na kruhu i vodi i ivjeti kao bubreg u loju).

Prema vrsti sredinje rijei ili punoznanice razlikujemo:

1. imenike frazeme (kamen smutnje)

2. glagolske frazeme (dati petama vjetra)

3. pridjevske frazeme (mrtav umoran)

4. prilone frazeme (navrat nanos)

Po sintaktikom ustrojstvu razlikujemo frazeme sintagme (majstor od pera, jabuka razdora) i frazeme reenice (Kocka je baena. Jabuka ne pada daleko od stabla.).Po podrijetlu razlikujemo:

1. nacionalne frazeme (mirna Bosna, od Kulina bana)

2. biblijske frazeme (od Adama i Eve, dolina suza)

3. antike frazeme (gordijski vor, jabuka razdora)

4. prevedene strane frazeme (hodati po jajima, prola baba s kolaima)

5. neprevedene strane frazeme (take it easy)POSUENICE

Posuenice su leksemi posueni iz drugog jezika zbog unutarjezinih i izvanjezinih razloga. Unutarjezini su razlozi oni koji nalaze to kao problem jer u naem jeziku postoji praznina na odreenom mjestu ili u sluaju bliskoznanosti. Izvanjezini su razlozi oni koji se sastoje od zemljopisnih, kulturnih, politikih, znanstvenih i umjetnikih kontakata meu narodima.U posuivanju postoje jezik davalac, jezik primalac i posredni jezik, a razlikujemo izravno, posredno i kruno posuivanje. Izravno je posuivanje prijenos rijei u jezik primalac, posredno se prenosi preko treeg jezika, a kruno preko jezika davaoca koji ponovno prima posuenu rije.Posuenice imaju svoje nazive ovisno iz kojeg jezika dolaze. Tablino emo prikazati popis jezika i nazive posuenice iz tih jezika.JEZIKNAZIV POSUENICE

maarskihungarizam

ekibohemizam

srpskisrbizam

makedonskimakedonizam

slovenskislovenizam

turskiturcizam

arapskiarabizam

engleskianglizam

njemakigermanizam

panjolski hispanizam

portugalskiluzitanizam

francuskigalicizam

Posuenice razlikujemo po njihovoj vrsti, tj. po odreenom stupnju prilagoenosti u jeziku primaocu. Tablino emo ispisati nazive vrsta, definicije i primjere koji ih ilustriraju.VRSTA POSUENICEDEFINICIJAPRIMJER

STRANA RIJEneprevedeni leksem koji se koristi u svom izvornom oblikumainstream, body art

TUICAsadri na morfemskoj razini jedan dio nepoznat u hrvatskom jeziku

PREVEDENICAleksem nastao izravnim prevoenjem iz stranog jezikaneboder, vodopad

INTERNACIONALIZAMposuenica iz latinskog ili grkog koja slian oblik ima u svim indoeuropskim jezicimamozaik, biologija

EGZOTIZAMleksem koji ukazuje na specifinost nekog narodatortilja, paelja

EPONIMleksem koji nastaje od osobnog imenapetrarkizam, sendvi

USVOJENICAleksem usvojen velikim dijelom u jeziku primaocukrumpir, trenja

ZNAENJSKA POSUENICAleksem ije je znaenje iz jezika davaoca preneseno na rije u jeziku primaocumi (kao dio raunalne opreme)

Posuenice se u hrvatskom jeziku podvrgavaju pravilima purizma ako je to potrebno i ako postoji hrvatska rije. Postoji pet pravila purizma. To su:1. eponimi, internacionalizmi i egzotizmi ostaju u hrvatskom standardnom jeziku

2. posuenice koje su uvrijeene ostaju u jeziku

3. ako za neku posuenicu postoji hrvatski leksem, mora se provjeriti je li im znaenjski opseg jednak

4. u sluaju ireg ili ueg sadraja posuenice, ona se uporabljuje samo kad se hrvatski leksem ne moe zamijeniti i u sluaju preciziranja

5. kod razliitih izraza posuenice koji se pojavljuju, uvijek se bira onaj koji je na viem stupnju prilagoenosti

OSNOVE LEKSIKOGRAFIJELeksikografija je lingvistika poddisciplina koja se bavi teorijom i praksom sastavljanja rjenika. Rjenici se definiraju kao samostalni popisi leksema nekog jezika s objanjenjem njihova znaenja. Postoji nekoliko tipova rjenika: enciklopedijski rjenici u kojima se tumae leksemi vezani za dostignua suvremene znanosti koji se dijele na ope (vezane openito za sve znanosti) i posebne (vezane za jednu znanstvenu disciplinu) i jezini u kojima se ispisuje leksiko blago nekog jezika.Jezini rjenici mogu po opsegu biti jednojezini, dvojezini i viejezini ili mali (do 15 000 leksema), srednji (do 60 000 leksema) i veliki (vie od 100 000 leksema).

Ovisno o sadraju, jednojezini rjenici mogu biti objasnidbeni, dijalektalni, povijesni, etimoloki, frazeoloki, pravopisni, sinonimni, antonimni, ...

Svaki se leksem obraen u rjeniku nalazi u obliku jedne leksikografske jedinice. Jednu leksikografsku jedinicu ine:

1. natuknica ili lema (leksem koji se obrauje i tumai i stoji uvijek u svom paradigmatskom obliku, imenske rijei u nominativu jednine, a glagoli u infinitivu)

2. odrednica (podatak koji se donosi uz leksem; gramatika (vrsta rijei), etimoloka (jezik iz kojeg je potekla), stilistika (pripadnost odreenom funkcionalnom stilu), normativna (pripadnost standardnom jeziku ili dijalektu)

3. leksikografska definicija (odreivanje znaenja rijei)

Najvaniji hrvatski rjenici su:

1. Faust Vrani: Rjenik pet najplemenitijih europskih jezika, 1595.

2. Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskoga, 1650.

3. Juraj Habdeli: Dikcionar ili rei slovenske, 1670.

4. Ardelio Della Bella: Dizionario italiano-latino-illyrico, 1728.5. Ivan Belostenec, Gazophylacium, 1740.

6. Sunik i Jambrei: Lexicon latinum, Zagreb, 1742.

7. Joakim Stulli: Trojezini rjenik, 1801.

8. Akademijin rjenik, 1880. 1976.

9. Broz Ivekovi: Rjenik hrvatskoga jezika, 1901.10. Vladimir Ani: Rjenik hrvatskoga jezika, 1991.

11. Vladimir Brodnjak: Razlikovni rjenik srpskog i hrvatskog jezika, 1991.

12. Ani Sili: Rjenik hrvatskoga jezika, 1999.

OSNOVE POVIJESTI JEZIKA I DIJALEKTOLOGIJEHrvatski jezik pripada indoeuropskoj skupini jezika. Unutar te skupine ubraja se u slavenske jezike i to u junoslavensku jezinu porodicu. Njegov razvoj pratimo od poetaka pismenosti (11. st.) do danas u est kronolokih razdoblja. Prvo razdoblje zauzima vrijeme srednjovjekovlja koje obuhvaa razdoblje od poetka 11. do kraja 14. stoljea. Jezik najranijih spomenika je crkvenoslavenski hrvatske redakcije, a pismo glagoljica, narjeje akavsko. Spomenici koji svjedoe o pismenosti su Krki natpis, Valunska ploa, Plominski natpis (11. st.), Ba()anska ploa (11. 12. st.). Do 14. st. oblikuje se hrvatski tip uglate glagoljice, a latinica sve vie ulazi na jezinu scenu. Prvi spomen hrvatskog jezika pojavljuje su 14. stoljeu, tonije 1325. godine na Istarskom razvodu.Drugo razdoblje zauzima vrijeme kasnog srednjovjekovlja i renesanse, tj. 15. i 16. stoljee. To je razdoblje tzv. meudijalekatske proimnosti gdje se kajkavizmi i tokavizmi sve vie uvlae u strukturu akavskog standarda. Dokaz tomu je i stvaranje prvog velikog rjenika Fausta Vrania. Tree razdoblje zauzima vrijeme hrvatskog baroka, tj. 17. i prvu polovicu 18. stoljea. U tom razdoblju nastaje prva hrvatska gramatika Bartola Kaia Institutionum linguae Illyricae libri duo 1604. godine. Nastaju mnogi vani rjenici, a latinica gotovo potpuno zauzima prvo mjesto.etvrto razdoblje zauzima vrijeme hrvatskog prosvjetiteljstva i traje do poetka Hrvatskog narodnog preporoda. U tom se razdoblju formira novotokavica koja e biti temelj za budui standardni jezik. Nastaju vani rjenici, Reljkovieva Nova slavonska i nimaka gramatika i zavrava vani dogaaj u hrvatskoj kulturi, a to je Kataniev prijevod Biblije.Peto razdoblje obuhvaa razdoblje Hrvatskog narodnog preporoda do kraja 19. stoljea. Ljudevit Gaj uvodi dijakritike znakove i daje veliki doprinos hrvatskoj grafiji. Formiraju se prvi refleksi jata, uvodi se samoglasniko r u genitivu mnoine enskog roda pie se h. Te stavove najvie brani zagrebaka filoloka kola sa svojim predstavnicima Adolfom Veberom Tkaleviem i Bogoslavom ulekom. To izaziva sporove na tadanjoj jezikoslovnoj sceni i formira se zadarska filoloka kola na elu s Antom Kuzmaniem koja se zalae za novotokavsku ikavicu kao temelj standardnog jezika i rijeka filoloka kola s Franom Kurelcem koja je teila jo veoj arhaizaciji jezika. Ta je kola imala najmanje odjeka. Ovo razdoblje zavrava Bekim knjievnim dogovorom iz 1850. godine kojim je istonohercegovaka novotokavica postavljena kao temelj standardnog jezika.esto razdoblje traje od kraja 19. do kraja 20. stoljea. U njoj dolazi do normiranja hrvatskog standardnog jezika. Nastaje poznata Akademijina gramatika i pravopis. Odigrao se 1953. godine i poznati Novosadski dogovor u kojem su doneseni zakoni o tome kako je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca s ijekavskim i ekavskim narjejem, slubeni jezik tadanje SFRJ zove hrvatsko-srpski i da latinino i irilino pismo budu u slubenoj uporabi. Normiranje hrvatskog standardnog jezika poinje s raspadom socijalizma i osamostaljenjem Republike Hrvatske.

Hrvatski se jezik sastoji od triju narjeja i triju govora. Narjeja su akavsko, kajkavsko i tokavsko, a govori ikavski, ekavski, ijekavski. Tablino emo ispisati neke osnovne karakteristike svakog narjeja na fonolokoj, morfolokoj i leksikoj razini.

NARJEJEFONOLOKA R.MORFOLOKA R.LEKSIKA R.

akavskovokal uz slogotvorno r (krv karv)infinitiv bez i, lokativ enskog roda na ah talijanizmi (ponistra, koj, kantun)

kajkavskonepostojanje sibilarizacije i vokalizacijegenitiv mnoine s nultim morfemom (ruk, knjig), stari oblik prezenta (ideju, bereju)germanizmi (kulec, koda)hungarizmi (pajda, hahar)

tokavskoprisutna kontrakcijaza+infinitiv, infinitiv bez iturcizmi (ul, pender, orav, badava)

KNJIEVNA TEORIJA I POVIJESTTEMELJNI POJMOVI

Knjievnost je jedna od umjetnosti koji ini ovjekov mentalni univerzum. Kako se izraava jezikom, moemo je nazvati i jezinom umjetnou. Kolokvijalno reeno, esto je nazivaju umjetnou rijei.Knjievnou se bave spisatelji, pjesnici, dramatiari koji se nazivaju stvarateljima knjievnosti, a znanost koja prouava zakonitosti knjievnosti kao umjetnosti naziva se knjievnom znanou. Knjievna se znanost sastoji od nekoliko podruja, a to su knjievna teorija, knjievna povijest, knjievna kritika i knjievna metodologija. Knjievna je metodologija od svih najvie pozicionirana jer stvara i istrauje metode kojima se knjievnost prouava i sudjeluje u ostalim trima podrujima. Knjievna je teorija disciplina koja prouava unutarnje zakonitosti nekog djela (pripadnost nekom rodu, vrsti, tematsko-idejni sloj, ...). Nazivaju je jo i poetikom mada je to prilino neprecizno jer poetika obuhvaa samo dio onoga to teorija sadri, no detaljniju emo razradu napustiti. U vezi je s knjievnom teorijom i prouavanje jezika knjievnog djela ime se bavi knjievna stilistika koja je primarno jezikoslovna disciplina.

Knjievna povijest prouava kontekst u kojem je neko djelo nastalo (knjievno razdoblje, strujanje, stil) i autorovu poziciju u tom kontekstu.Knjievna kritika bavi se vrednovanjem knjievnih djela i njihovim pozicioniranjem u neki knjievni kontekst. Postoje dvije vrste kritike, a to su impresionistika i heuristika. Impresionistika kritika subjektivnog je tipa i nastaje na temelju dojma koje je neko djelo ostavilo na kritiara, a heuristika tei objektivnom uvidu sluei se metodama knjievne teorije i knjievne povijesti.Osnovna je podjela knjievnosti na usmenu (oralnu) i pisanu. Usmena je knjievnost stara kao i sam ovjek, a nastala je usmenim prenoenjem knjievnog materijala iz generacije u generaciju. Pisana se knjievnost pojavila u vrijeme starih civilizacija i traje do danas. Odvajanje usmenosti od pisanosti dogodilo se u romantizmu kada knjievnost dobiva i predznak svjetska i kad se iri izvan svojih tadanjih granica obarajui i ruei civilizacijske i kulturne prepreke. Druge su podjele knjievnosti po knjievnim razdobljima i epohama, a tree po knjievnim rodovima i vrstama.

KNJIEVNI RODOVI, VRSTE I NJIHOV POVIJESNI RAZVOJLIRIKA

Knjievni rodovi i vrste temeljne su jedinice kojima se odreuju karakteristike nekog djela. Svaka od tih kategorija ima svoje ope i specifine karakteristike. Rodovi su lirika, epika, drama i diskurzivni knjievni oblici. Lirika je najstariji knjievni rod (stara koliko i sam ovjek; prvi su se zapisi pojavili na staroegipatskim glinenim ploama), karakteriziraju je izraavanje misli i osjeaja, izrazita subjektivnost, jezik utemeljen na ritmu, bogatstvu motiva i pjesnikih slika, te figurativnom govoru koji doprinosi njezinoj raskonosti, ali i, katkad, hermetinosti. Etimoloki dolazi od grke rijei lyra to oznaava lirski instrument, stoga se spekulira o tome da je nastala kao sjedinjenje glazbe, glume, govora i plesa.

Sastoji se od mnogobrojnih vrsta koje se pojavljuju od antikih vremena. Dijelimo je na tematske i tradicionalne vrste.

Tematske su lirske vrste ljubavna, pejzana, misaona, socijalna, religiozna, misaona i refleksivna.

Ljubavna je pjesma ona kojoj je glavna tema ljubav autora prema drugoj osobi. Opisuju irok raspon osjeaja; od ushienosti i zaljubljenosti (iko Meneti: Blaen as i hip, Josip Pupai: Volio sam je kao travu) do osjeaja tuge i odbaenosti (Antun Gustav Mato: Utjeha kose, Vesna Parun: Ti koja ima nevinije ruke).

Pejzane su pjesme one koje opisuju neki pejza na doslovni ili denotativni (Vladimir Vidri: Pejza I) i konotativni nain, tj. najee kao odraz nekog svojeg duhovnog stanja (Petar Preradovi: Oluja)).

Socijalne su pjesme one koje opisuju socijalno obespravljene ljude ili siromahe i njihovu patnju (Dobria Cesari: Vagonai).

Religiozne su pjesme one koje opisuju neku religijsku temu; npr. problem Bojeg postojanja (Ivo Andri: Bog izbija kao svjetlo) ili odnosa prema boanskim kategorijama (Nikola op: Isus ita novine).Misaona pjesma obrauje neku opeljudsku ili filozofsku temu, a autor obvezno zauzima glas promatraa iz univerzalnog ljudskog, kulturnog i civilizacijskog iskustva (Silvije Strahimir Kranjevi: Mojsije).Refleksivna lirska pjesma obrauje takoer opeljudske ili filozofske teme, ali autor iskljuivo progovara iz svog individualnog iskustva (Jure Katelan: Jadikovka kamena).

Postoje lirske pjesme (mahom iz knjievnosti 20. st.) koje mogu imati karakteristike vie tematskih vrsta to je izvor njihove svekolike snage.

Tradicionalne lirske vrste potjeu iz antike knjievnosti. To su:1. himna (pjesma posveena nekome (ljudskoj ili boanskoj osobi) vrijednom potovanja (Himna bogu Sunca), kasnije je njihovo znaenje ublaeno i pretvoreno u himnu domovini, naciji, kulturi, jeziku (Antun Mihanovi: Horvatska domovina)).2. oda (pjesma posveena nekome vrijednom divljenja, pisali su ih Pindar, Alkej, Horacije, Sapfo; primjerice Oda Afroditi)

3. elegija (pjesma koja izraava tugu i aljenje za neim izgubljenim; poznati su elegiari Ovidije i Franjo Ciraki, a od domaih autora latinist Juraj igori; primjerice Elegija o pustoenju ibenskog polja)4. ditiramb (pjesma u kojoj se slave ivotne radosti; prvotni su bili spjevani u ast boga Dioniza; primjer je te vrste pjesma Cvrak Vladimira Nazora)5. epigram (aljiva, podrugljiva kratka pjesma usmjerena protivniku iz privatnog i politikog ivota; najpoznatiji epigramatiari bili su Simonid, Marcijal i domai autor Ivan esmiki)

6. epitaf (pjesma spjevana na nadgrobnom spomeniku; najpoznatiji su stvaratelji te vrste Mak Dizdar i Ivan esmiki)7. idila (pjesma koja slavi ljepote pastirskog ivota (postoje nazivi bukolika i pastoralna pjesma (njezin je zaetnik Teokrit, vjerni nastavlja Vergilije))8. epitalam (svadbena pjesma posveena mladencima)

9. epinikij (antika pjesma spjevana u ast pobjednicima na sportskom natjecanju)

10. psalam (pjesma o nitavnosti ivota i slavi boanstva biblijske tematike)Prijelazni oblik lirske vrste prema prozi nalazimo u pjesmi u prozi koja sjedinjuje neke lirske (lirski obraena tema ritmikim i figurativnim jezikom) i epske (prozna reenica, pripovijedanje). Najpoznatiji je pjesnik pjesme u prozi Charles Baudelaire, a nai su domai nasljednici Nikola op i Fran Maurani.EPIKAEpika je knjievni rod koji se primarno slui pripovijedanjem (naracijom) i opisivanjem (deskripcijom). Razvija se jo od stare Grke u okviru epske proze i poezije.

Epska se poezija razlikuje, tj. obuhvaa tri vrste, a to su epska pjesma, ep, epopeja i epilij.Epska je pjesma epsko djelo u stihovima manjeg opsega.

Ep je djelo u stihovima veeg opsega koje moe biti razliite tematike. Iz tog kuta, razlikujemo povijesni (Homer: Ilijada tematika mitoloke povijesti), religiozni (Hesiod: Teogonija), idilski (Vergilije: Bukolike), ivotinjski (Vladimir Nazor: Medvjed Brundo), komini (Homer: Boj aba i mieva), didaktiki (Vergilije: Georgike) i romantini ep (Lodovico Ariosto: Bijesni Orlando).

Epopeja je naziv za herojski ep. Primjeri su za nju, naravno, slavni grki epovi Ilijada i Odiseja i rimska Eneida.

Epilij je vrsta kraeg epa.

Osim epskih vrsta, postoje i lirsko-epske vrste, a to su poema, romanca i balada.

Poema je lirsko-epska vrsta s nekim dramskim elementima (npr. George Gordon Byron: Hodoae Childea Harolda).

Romanca je lirsko-epska vrsta najee ljubavne tematike koja opisuje neki dogaaj.

Balada je lirsko-epska vrsta tune intonacije i melankolinog ugoaja nastala u Provansi u 13. st. (razdoblje srednjeg vijeka).

Epska je poezija uglavnom vezana za starija razdoblja. U Europi se, primjerice, posljednji ep pie u baroku, a u Hrvatskoj u modernizmu kao zakanjela tradicija. Epska je proza znatno uestalija i kompleksnije strukturirana to se tie vrsta. Razlikujemo jednostavne i sloene prozne oblike. Jednostavni su oblici karakteristini za usmenu knjievnost koja se esto proglaava neumjetnikom, a sloeni za pisanu koja se proglaava umjetnikom. Sloeni se vezuju za otkrie tiskarskog stroja i poetke pismenosti u kasnom srednjem vijeku, a jednostavni su stari koliko i sam ovjek.Jednostavni su prozni oblici:

1. mit (vrsta koja najee obrauje teme postanka svijeta i svemira, rodoslovlja bogova i ljudi; npr. grki mit o Prometeju)2. legenda (vrsta vrlo slina mitu po ideji i nainu pripovijedanja, ali tematski razliita; najee obrauje ivot jednog ovjeka koji se smatra uzorom; npr. kranska legenda o sv. Barbari)3. bajka (vrsta u kojoj se mijeaju zbiljsko i nestvarno, pojavljuju tipini likovi dobrih i zlih ljudi, obilato koristi personifikacija; razlikujemo usmene bajke koje su vezane za tradiciju nekog naroda (npr. hrvatska bajka o prvom vrau iz okolice Vinkovaca) i umjetnike nastale obradom motiva iz usmenih bajki (npr. Ivana Brli Maurani: Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica))

4. saga (vrsta u kojoj se govori o nekim dogaajima iz obiteljskog ivota ljudi i bogova (npr. srednjovjekovna islandska mitoloka saga Edda))

5. vic (kratka vrsta u kojem se opisuje neki aljivi dogaaj; vicevi o Muji i Hasi)

6. zagonetka (kratka vrsta u kojoj se postavljaju lucidna pitanja; npr. hrvatska zagonetka orava kobila sve polje obila, to je to? Odgovor: Kosa ili srp.)

7. poslovica (kratka vrsta u kojoj se izrie neka mudrost nastala na temelju ljudskog iskustva (npr. senegalska poslovica Srce nije koljeno da se dade saviti.))

8. basna (vrsta u kojoj se iznosi neki dogaaj koji demonstrira neke ljudske vrline, mane i ivotne mudrosti, sadri poruku (npr. Ezopova basna o lisici i grou))

Sloeni su prozni oblici:1. novela (kratki prozni oblik koji karakterizira brzo pripovijedanje, mali broj likova, sumarna karakterizacija i efektna poanta na kraju; prvi je europski novelistiki ciklus Boccacciov Decameron)

2. kratka pria (kratki prozni oblik krai od novele koji karakterizira tono zadana koliina teksta (dvije kartice), jo bre pripovijedanje, sumarniju karakterizaciju i nedostatak poante (npr. suvremena hrvatska autorica Marinela Capan: Puite li?))3. pripovijetka (prozni oblik dui od novele sa sporijim pripovijedanjem i irom karakterizacijom likova, ali manji od romana; npr. Antun Gustav Mato: Cvijet s raskra)4. roman (najdulji prozni oblik duge fabule, sporog pripovijedanja, opsene karakterizacije likova; pojavio se u renesansi mada se i za neke antike oblike sumnja da su romani, no razradu emo zanemariti.)Klasifikaciju emo romana zbog njezine sloenosti tablino ispisati i objasniti.

1. tematska klasifikacija

DRUTVENI ROMANobrauje teme iz drutvenog ivotaH. de Balzac: Otac Goriot

OBITELJSKI ROMANobrauje teme iz obiteljskog ivotaT. Mann: Saga o

Budenbrookovima

PSIHOLOKI ROMANnaglaava psiholoku razradu likovaF. M. Dostojevski: Zloin i kazna

POVIJESNI ROMANobrauje neku povijesnu temuA. enoa: Seljaka buna

PUSTOLOVNI ROMANpripada trivijalnoj knjievnosti; obrauje pustolovine likova, putovanjaM. Twain: Pustolovine Toma Sawyera

LJUBAVNI ROMANobrauje ljubavnu temuA. enoa: Zlatarovo zlato

VITEKI ROMANobrauje temu iz vitekog ivota, vezan za srednji vijekRoman o Rui

PIKARSKI ROMANobrauje likove lopova i lutalica, vezan za panjolski barokLazarillo De Tormes

KRIMINALISTIKI ROMANpripada trivijalnoj knjievnosti; obrauje temu ubojstva, spletke, intrigeA. Christie: Deset malih crnaca

PORNOGRAFSKI ROMANpripada trivijalnoj knjievnosti; obrauje temu seksaMelissa P.: Sto poteza etkom prije spavanja

FILOZOFSKI ROMANobrauje filozofske teme poput biti, bitka, egzistencije, ovjekaV. Desnica: Proljea Ivana Galeba

2. klasifikacija po stavu i tonu autoraa) sentimentalni roman (u njemu prevladavaju osjeaji autora)

b) humoristiki (u njemu su humor i aljivost temeljne komponente)

c) satirini (u njemu je ironizacija nekoga ili neega glavna tema)d) didaktiki (prisutna je dimenzija pouavanja u njima)

e) tendenciozni (prisutna je tendencija neke vrste; obrazovne ili koje druge)

3. klasifikacija po nainu siejne izgradnje

a) lanani ili stepenasti roman (epizode iz romana se nadovezuju jedna na drugu; svi su pustolovni romani takvi)

b) prstenasti roman (u njemu postoji jedna okvirna pria oko koje se niu epizode i sve ostaje zatvoreno unutar nje; npr. Ivo Andri: Prokleta avlija))

c) paralelni roman (u njemu je prisutno postojanje dviju ili vie paralelnih fabula: npr. Lav Nikolajevi Tolstoj: Ana Karenjina))

4. klasifikacija po temeljnoj idejnoj okosnici romana

a) roman lika (strukturom romana dominiraju jedan ili vie likova)

b) roman prostora (prostor koji moe biti stvaran ili imaginaran sjecite je svih likova i dogaaja)

c) roman zbivanja (opisano zbivanje ujedinjuje dogaaje i likove)

d) roman vremena (odreeno vremensko razdoblje ujedinjuje odreene likove)5. povijesna klasifikacija

a) realistiki roman (vrsta fabula, linearno pripovijedanje, likovi uvjetovani socijalnim i vanjskim karakteristikama; npr. H. De Balzac: Otac Goriot)b) moderni roman (razlomljena fabula ili defabularizacija, nelinearno pripovijedanje, snana psihologizacija likova, unutranji monolog; npr. M. C. Nehajev: Bijeg)

Svi navedeni tipovi najee ne postoje u istom obliku, ve jedan roman moe imati karakteristike vie razliitih tipova (npr. roman Augusta enoe Zlatarovo zlato paralelni je roman vremena s povijesnom i ljubavnom temom). Takvih je primjera mnogo i njih emo upoznati u analizama djela.DRAMADrama je knjievni rod koji je, za razliku od lirike i epike, namijenjen izvoenju na pozornici. Sastoji se od inova, slika i prizora. Razlikujemo tri dramske vrste, a to su komedija, tragedija i drama u uem smislu rijei. Tragedija i komedija razvile su se u staroj Grkoj. Tragedija je nastala iz obreda posveenih bogu Dionizu, etimoloki se vezuje za tragos kao naziv za jareu kou jer su glumci u to obueni izvodili tragediju. Obred se izvodio tako da su zbor pjevao oko Dionizova rtvenika zvanog timela. Prvi grki tragiar Tespis izvodi prvog glumca iz zbora i njemu ga suprotstavlja i time udara temelje tragediji kao dramskoj vrsti. Nakon njega Eshil izvodi drugog, a Euripid treeg glumca i time se formira tragedija u pravom smislu rijei. Drutveni kontekst u kojem nastaje tragedija promjena je drutvenih struktura u tadanjoj Ateni; staru, konzervativnu aristokraciju zamjenjuju mladi, liberalni demokrati i to jako doprinosi razvoju kulturnog i knjievnog ivota. Tematski gledano, gotovo su sve grke tragedije mitoloke tematike (Antigona, Kralj Edip, Okovani Prometej, Elektra), samo je jedna povijesne, tj. aktualne povijesne i politike tematike, a to su Eshilovi Perzijanci. Dijelovi su grke tragedije prisutni u izvedbi:1. prolog (govor na poetku)

2. epizodij (ulazak glumca ka koru koji oznaava dijaloki dio izmeu korskih pjesama)

3. stasim (stajaa pjesma kora)

4. eksod (izlazna pjesma na kraju tragedije)

Svaka tragedija ima neke ope znaajke u svom tematsko-idejnom ustrojstvu, a to su tragini junak koji je rtva svoje nesretne sudbine, tragina krivnja koja predstavlja rezultat zablude kao nesklada zbilje i ideala, tragini zavretak kao pogibelj traginog junaka zbog tragine krivnje. Pisana je uzvienim stilom koji podrazumijeva britki i dostojanstveni govor, a na kraju je uvijek prisutna katarza, kategorija o kojoj je govorio Aristotel, a predstavlja duhovno i moralno proienje gledatelja nakon predstave neke tragedije. Ona se najee ostvarivala plaem kao nainom proienja.Komedija je razvijena u isto vrijeme u staroj Grkoj. Proslavljena je zahvaljujui Aristofanu, ali nije dostigla toliku civilizacijsku i kulturnu vrijednost kao tragedija. Njezini izvedbeni dijelovi bili su parabaza kao sredinja pjesma kora upuena publici i agon kao natjecanje dviju dramskih osoba od kojih jedna brani autorovo miljenje. Podvrste su komedije nainjene po onome na to se komediji izgrauje humor. To su:

1. komedija karaktera na temelju smijenih karaktera dramskih osoba 2. komedija intrige na temelju zapleta koji je proizaao iz nesporazuma, nepanje ili nerazumijevanja

3. komedija situacije na temelju nepredvienih situacija u kojima se likovi mogu nai4. komedija konverzacije na temelju duhovitog razgovora

Posebne su vrste komedije lakrdija, farsa i vodvilj. Lakrdija je komedija u kojoj je prisutan humor nastao na ismijavanju nekoga ili neega, farsa na brutalnom i grubom humoru sa zapletom koji ima karakteristike grotesknog, a vodvilj je laka komedija u kojoj se pojavljuju glazbene dionice u obliku izvoenja pop