HRVATSKA 1918-2008.Ivo Goldstein

NA PUTU PREMA JUGOSLAVENSKOJ DRŽAVI

Jugoslaviju utemeljile elite naroda koji su u bližoj i daljoj povijesti imale bitno različita povijesna iskustva

Srbija je do WWI. bila centralistički i unitaristički uređena država, a do 1912/1913. i nacionalno homogena

Srbija – slobode bile zasnovane na francuskom ustavu i drugim liberalnim zakonskim odredbama ali su bile samo normativne

Srbija bila teško izranjvana ratom no obodrena trijumfalnom pobjedom

u Hrvatskoj početkom II. polovine 19. st. stvoren je jugoslavizam na temelju ilirizma kao svojevrsna nadnacionalna ideja – prvotno se zalaže za povezivanje južnih Slavena u Monarhiji u revoluciji 1848/1849.

u jugoslavenstvu se hrvatstvo i hrvatski nacionalni osjećaj povezuje sa širim osjećajem kulturne pripadnosti slavenstvu i jugoslavenstvu kao okviru i uvjetu opstanka male hrvatske nacije

glavni ideolog jugoslavenstva u HR bio je Franjo Rački

u doba stabilne Monarhije ideje o zajedničkoj jugoslavenskoj državi bile nejasno izražavane a još je nejasnije bilo koje bi prostore takva država obuhvatila

tijekom WWI. jugoslavenska je ideja postala i politička ideja

Hrvati i Srbi bili daleko najbrojniji narodi i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji pri čemu su na mnogim područjima živjeli ispremiješano

hrvatski i srpski odnosi bit će najvažniji i najteži dio jugoslavenskoga državnog i etničkog problema

nova država obuhvatila prostor od Alpa gotovo do Egejskog mora, prostor koji od 4. st. nije bio pod jedinstvenom upravom

nacionalne su dileme bile u središtu pažnje a narasle su i društvene suprotnosti i sve brojnije radništvo nametalo je klasno pitanje

HRVATSKO DRUŠTVO DO 1914.

usprkos dramatičnom rastu hrvatsko je društvo ipak bilo zaostalo u odnosu na druge zemlje u Monarhiji i u odnosu na druge razvijene europske zemlje

tek 20% stanovništva u Hr živjelo od zanimanja u industriji, obrtu, trgovini i prometu

politički okvir i naslijeđene društvene strukture nisu omogućavali brz napredak jer su unutrašnje razlike i dalje bile velike

u početcima modernizacije sredinom 19. st. u Banskoj Hr postojalo je staleško feudalno društvo, u Vojnoj krajini vojno društvo s feudalnim elementima, a u Dalmaciji društvo mediternaskog, komunalnog tipa te dijelom feudalno a dijelom mediteransko društvo u Istri

sva su se ta društva početkom 20.st. transfromirala u seljačko-građansko društvo s elementima predkapitalističkih oblika proizvodnje i načina života

tek početkom 20.st. nagovijšta se transformacija iz velike u malu obitelj (industrijalizacija)

u privrednom razvoju na početku 20.st. najviše se razvila Rijeka sa svojih 6 velikih poduzeća, promet riječke luke također strelovito rastao

povećao se broj pruga u sjevernoj Hrvatskoj

banke nisu raspolagale znatnijim kapitalom i oslanjale su se na banke u razvijenijim dijelovima Monarhije

intenzivira se gradnja – neoklasicizam i secesija

28. 06. 1914. Gavrilo Princip (Mlada Bosna) izvršio atentat na Franju Ferdinanda

Srbija odbila pustiti inspektore iz Monarhije da obave istragu na što je A- U objavila rat Srbiji, a Rusija je navijestila rat Austro-Ugarskoj, u seljdećih nekoliko dana uključila se Njemačka na strani Austrije te Velika Britanija i Francuska na strani Srbije i Rusije te je rat zahvatio gotovo cijelu Europu

hr vojnici ušli u rat bez pravih motiva i jasna cilja, trebali su se boriti za državu s kojom je njihova nacionalna politika bila već desetljećima u sukobu

JUGOSLAVENSKI ODBOR

ratne operacije u WWI. uglavnom mimoišle hrvatski teritorij ali su u njima sudjelovali brojni hrvatski vojnici (istočno, srbijansko, talijansko bojište i posebno mornarica)

domobranska zastava, hr trbojnica s geslom ''Za dom i kralja krv prolit valja'' i slogani ''nerazdijeljivo i nerazdruživo'' te ''viribus unutis'' kako je rat protjecao činili su se sve besmislenijima

rat neposredno zahvatio i hr prostor kad su krajem 1914. francuski brodovi doplovili do Visa, zapalili nekoliko skladišta i povukli se

sile Antante branile su A-U brodovima izlaz iz Jadrana

Istra postala ugrožena blizinom bojišta kada se Italija pridružila Antanti i kad se otvorilo bojište na Soči i kasnije Piavi, posebno Pula, iz tog je razloga velik broj civila iseljen u logore u Austriji, Češkoj i Moravskoj

ustrojavanje ratne privrede – od 5. kolovoza – povećanje cijena ugljena i kruha, obustavljen redovni promet po Jadranu pa su se otoci našli u teškoj situaciji zbog ovisnosti o dovozu žita

1915. država je postala distributer žitnih sirovina, a obiteljima su bile propisane žitne zalihe

1916. cijela država zapala u gospodarsku katastrofu – lihvarenja, glad

na to se nadovezale i slabe žetve 1916. i 1917.

zbog velike mobilizacije osjećao se nedostatak radne snage – radili učenici što je uzrokovalo pad razine učeničkog znanja

u gradovima je civilni život bio rastrojen, novine su prestale izlaziti, mnoga su društva prestala djelovati

dugo su vremena članice Antante smatrale da je opstanak A-U nužan kao protuteža Rusiji no kako je rat odmicao prihvaćala se sve više teza kako Monarhija ne može preživjeti

već od početka rata članice Antante raspodjeljivale su eventualne teritorijalne dobitke po pobjedi

za hrvatski teritorij bile zainteresirane Srbija i Italija

LONDONSKI UGOVOR – tajni ugovor iz travnja 1915., sile Antante obećale Italiji ako napusti Centralne sile velike dijelove istočnojadranske obale

hrvatski su političari bili upoznati s takvim aspiracijama

Ivan Meštrović koji je živio tada u Rimu bio je snažno politički angažiran – na njegov poziv Frano Supilo, Ante Trumbić, Hinko Hinković i drugi napustili su Hrvatsku i okupili se u Italiji gdje su razgovarali sa veleposlanicima Srbije, Francuske i Velike Britanije ali nisu dobili nikakvih jamstava

njihovo je mišljenje bilo da hr ostanak u Monarhiji više nema nikakve perspektive pa su polagali nade u državnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom

kako bi se ta ideja provela osnovn je u Parizu JUGOSLAVENSKI ODBOR koji se predstavljao kao zastupnik interesa zapadnog dijela buduće Jugoslavenske države (Hrvatska, Slovenija, BiH i Vojvodina)

Jugoslavenski odbor bio je nehomogeno tijelo sastavljeno od nekoliko istaknutih političara i mahom osoba od manjeg političkog značaja u kojem su se ispoljavali sukobi između pristaša srbijanske vlade i neovisnih političara

1915. došlo je do prvih kontakata Jugoslavenskog odbora i predstavnika srbijanske politike – srbijanska vlada nikad nije smatrala Jugoslavenski odbor ravnopravnm sugovornikom

odbor je uglavnom bio financiran donacijama hrvatske dijaspore u Americi ali je i srbijanska vlada financijski pomagala akcije Obora i njegove članove

Trumbić i Supilo bili su rijetki koji nisu dobivali novac od srbijanske vlade čime su sačuvali etički i politički integritet

Odbor je uživao aktivnu podrušku britanskih javnih radnika, znanstvenika...

srbijanska je vlada vodila dvostruku politiku – krajem 1914. izjavila kako je ratovanje Srbija borba za oslobođenje i ujedinjenje neslobodne braće, Srba, Hrvata i Slovenaca; nasuprot tome Pašić je povremeno promicao i alternativnu opciju te se zauzimao da Srbija dobije nakon rata samo one zemlje čijim se priključenjem ne bi narušila srpska i pravoslavna većina u budućoj državi (predlagao parcelaciju Slavonije na katoličku i pravoslavnu)

dvojica istaknutih srpskih intelektualaca – Ljubomir Stojanović i Aleksandar Belić – isticali kako u Hrvatskoj ima više Srba nego Hrvata

Pašić se pozivao na načelo o osamopredjeljenju ali samo u svrhu razbijanja Monarhije a ne i načelo koje bi se primjenjivalo u novoj državi

neslaganja Pašića i Jugoslavenskog odbora i zbog neslaganja u pitanju načina ujedinjenja i uređenja buduće zajedničke države

Pašić je nepopustljivo bio za monarhističko – centralističko uređenje

Jugoslavenski odbor te posebno Frano Supilo zauzimali su se na ujedinjenje temeljeno na slobodnoj volji i ravnopravnosti svih naroda te na federalizmu koji bi uvažio povijesno oblikovane identitete

od svih političara Supilo je bio najviše svijestan razlika između Odbora i srbijanske vlade u načinu konstituiranja i funkcioniranja buduće zajedničlke države

Supilo – u Srbima, Hrvatima i Slovencima on vidio jedan narod s 3 imena, istog jezika i rase ali s različitim povijesnim, državno-pravnim i kulturnim tradicijama

Supilo od Srbije tražio određene reforme koje bi spriječile srbijansku prevlast i ''srpski ortodoksni ekskluzivizam'' - ako do toga ne bi došlo njegov je prijedlog bio da Hrvatska radi na stvaranju zasebne države pa tek kasnije zajedničke države sa Srbijom

1916. Supilo istupio iz Odbora zbog nepomirljiva stava srbijanske vlade, blagonaklonog stava VB i Rusije prema pretenzijama Italije i Srbije te svađe sa Trumbićem i drugima (Trumbiću je predbacivao oportunizam)

Trumbić je zamijenio Supila na čelu Odbora

Trumbić je Srbiji bio povoljniji za pregovore ali je zastupao mišljenje kako se Srbija, Slovenija i Hrvatska moraju tretirati ravnopravno

SVIBANJSKA DEKLARACIJA – svibanj 1917.

Jugoslavenski odbor u Carevinskom vijeću

traži se ujedinjenje svih zemalja Austro- Ugarske u kojima žive Hrvati, Slovenci i Srbi u samostalno tijelo pod žezlom Habsburgovaca

Josip Stadler – zahtijevao stvaranje nove hrvatske državno-pravne jedinice sastavljene od Hrvatske, Slavonije, Istre i Dalmacije te BiH u sastavu preuređene dvojne Monarhije

KRFSKA DEKLARACIJA – srpanj 1917.

sastanak Jugoslavenskog odbora s predstavnicima srbijanske vlade

deklaracija uglavljuje osnovna načela ujedinjenja i ustroja buduće Jugoslavenske države

monarhija s ustavnim, parlamentarnim i demokratskim uređenjem i srpskom dinastijom Karađorđevića na čelu zasnovanu na općim građanskim slobodama

jamčiola se jednakost tri zastave, tri narodna imena, tri vjere te oba pisma

ZAGREBAČKA DEKLARACIJA – početak 1918.

Jugoslavenski odbor, hrvatske i bosanskohercegovačke opozicijske stranke

na osnovi Wilsonovih načela o samoodređenju naroda

Nacrt temeljnih načela za koncentraciju Slovenaca, Hrvata i Srba zahtijeva potpuno neovisnu državu

RIM – travanj 1918. održan kongres predstavnika potlačenih naroda Austro – Ugarske

zahtijeva se rušenje Monarhije, priznanje naroda kao saveznika i njihovih dobrovoljačkih odreda kao savezničke vojske a njihovih narodnih odbora kao legitimnih tijela

SPLITSKA REZOLUCIJA – srpanj 1918.

predstavnici dalmatinskih predratnih stranaka

zahtjev da etničko jedinstven narod Slovenaca, Hrvata i Srba ima neotuđivo pravo na ostvarenje jedinstvene države

DRŽAVA SHS

pri samom kraju rata postalo je jasno da Monarhija neće opstati i da će narodi unutar nje težiti stvaranju samostalnih država

NARODNO VIJEĆE – listopad 1918.

sastali se predstavnici Slovenaca, Hrvata i Srba iz austrougarskih zemalja u Zagrebu

Narodno vijeće bilo je političko predstavništvo tih naroda u Austro-Ugarskoj s programom ujedinjenja u neovisnu i demokratsku državu

Narodno vijeće imalo je svoj Središnji odbor koji je sazivao plenarne sjednice, vodio tekuće poslove, imenovao povjerenike i sl.

MANIFEST CARA KARLA – 16. listopad 1918.

nudi se se Monarhija organizira kao savezt slobodnih naroda

za takav kompromis bilo je već prekasno

19. listopada Središnji odbor objavio tekst kojim Narodno vijeće odbacuje carski proglas

deklarirali su kako preuzimaju u svoje ruke vođenje narodne politike

zahtjev za ujedinjenjem naroda Slovenaca, Hrvata i Srba u potpuno suverenu državu uređenu po načelima političke, ekonomske demokracije te dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravdi i nejednakosti

zahtjev za sudjelovanjem na budućoj mirovnoj konferenciji

najavljuje se raskid sa Monarhijom

29. listopad – sjednica Hrvatskog sabora

sjednicu vodili Bogdan Medaković i Pero Magdić

Sabor razvrgnuo sve veze s Austrijom i Ugarskom te proglasio Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju nezavisnom državom

Sabor priznao Narodnom vijeću vrhovnu vlast

Narodno vijeće SHS potvrdilo je bana

tako je nastala Država SHS koja je obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Vojvodinu (sve JS zemlje unutar HM)

sjedište nove države bio je Zagreb

ni jedna vlada nije priznala novu državu

prostor Države SHS ostao je bez regularne vojske i policije pa je na taj prostor počela ulaziti srpska i talijanska vojska

talijanska je vojska do sredine studenog 1918. zauzela Istru, Rijeku, kvarnerske otoke, Vis, Lastovo, Mljet, Hvar, Korčulu, Pag, zadarske otoke, Zadar, Šibenik te priobalje koje je gravitiralo ovim dvama gradovima

kada bi stizali u neki grad ili otok Talijani bi najavljivali kako dolaze u ime Antante kao osloboditelji i da njihov postupak nema politički značaj

čim bi se osjetili dovoljno snažnima raspustili bi lokalne odbore i proglasili okupaciju

Dalmatinci su molili srpsku vladu da isposluje kod Antante prestanak talijanske okupacije ili ako to ne može, da se to stanje transformira u okupaciju od strane svih država Antante ili bilo koje pojedine osim Italije

na neke je teritorije Italija polagala pravo temeljem Londonskog ugovora ali je grabila i mnogo više

Rijeka – Talijani ušli 4. studenog tobože kao dio Antantinih snaga ali je već 5. studenog u grad ušla i srpska vojska

srpska vojska kasnije je na prijevaru udaljena iz grada a novi odredu u Rijeku stižu 17. studenog, vlast je oduzeta Narodnom vijeću i predana Talijanskom narodnom vijeću

u međuvremenu su odredi sprske vojske napredovali kroz Hrvatsku, dio je išao kroz Slavoniju prema Zagrebu a dio od Dubrovnika duž obale

zbog talijanskog presizanja uzbuđenje oko dolaska srpske vojske – Belih orlova, bilo veliko

ŠPANJOLSKA GRIPA – od listopada do prosinca 1918. koja se može zabilježiti kao jedna od najtežih epidemija koja je pogodila Hrvatsku uopće

suvremenicu procijnjuju kako je u II. polovini 1918. godine bilo oboljelo gotovo 90% stanovnika Hrvatske (manjak liječnika zbog rata, bolnice bile zauzete ranjenicima)

nema statističkih podataka o broju umrlih ali se brojka procjenjuje na najmanje 20 000 osoba

neke dijelove HR i BiH potkraj rata zahvatila i glad – pogotovo Dalmatinsku zagoru i Hercegovinu

1917. godine iz Hercegovine je 17 000 djece, u organizaciji fra Didaka Buntića smješteno u koliko-toliko imućnije obitelji u Slavoniji i Srijemu

vijesti da se u Rusiji formirala vlast ''radnika i seljaka'' utjecala je na podizanje samosvijesti najširih slojeva o njihovom značaju u društvu

utjecaj Oktobarske revolucije na zbivanja ipak ne treba preuveličavati

ZELENI KADAR - pred kraj rata u sjevernoj Hrvatskoj, u selima i krajevima koje žandamerija nije mogla kontrolirati pojavile su se naoružane skupine što su ih uglavnom činili dezerteri iz austro-ugarske vojske ali i siromašni seljaci

napadali i pljačkali veleposjednike, trgovce, lihvare, židovske dućane...

kako bi se stanje stabiliziralo Narodno je vijeće organiziralo narodnu stražu koja je brojila 10 000 ljudi, no njihov je najveći problem bila nedisciplina

Narodno vijeće SHS je dalo naputak mjesnim odborima da njihovi članovi mogu biti samo Slovenci, Hrvati i Srbi a Nijemci i Mađari nikako

zeleni kadar opstao i nakon kraja rata – krajem 1918. procjene bile da ih ima oko 45 000

u Vukovaru, Osijeku i Zadru osnovan stoga prijeki sud no stanje se godinama nije smirivalo

1920. – 1923. banda pod vodstvom Jove Stanisavljevića – Čaruge djelovala u Slavoniji

Čaruga je 1923. uhvaćen i osuđen na smrt

DOBA CENTRALIZMA

STVARANJE KRALJEVSTVA SHS

jugoslavenska opcija – ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom – jedino rješenje koje se moglo ostvariti u zadanim vojno-političkim i društvenim okolnostima u zemlji i inozemstvu

ŽENEVA – 6.-9. studeni

sastali se predstavnici Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća SHS, Jugoslavenskog odbora i srbijanske opozicije

izjasnili se za ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca

Nikola Pašić pod pritiskom Antante bio prisiljen na kompromis

Narodno vijeće bila realnija politička snaga od Jugoslavenskog odbora

potpisali da će stvoriti državni provizorij u kojem bi postojalo zajedničko ministarstvo sa zadatkom da organizira zajedničku državu do saziva ustavotvorne skupštine

to bi ministarstvo odlučivalo o unutarnjim i vanjskim poslovima, ratnoj mornarici, pomorskoj trgovini etc.

Ustavotvorna skupština odlučivala o monarhijskom ili republikanskom obliku vladavine

u tom prijelaznom razdoblju funkcionirale bi i dvije vlade – srbijanska i vlada Narodnog vijeća SHS

dogovoreno je da se u državu pozove i Kraljevina Crna Gora

dogovori o ustrojstvu države i drugim važnim pitanjima ostali su nedovršeni

srbijanska vlada nije dala nikakvih jamstava

nepriznata u svijetu, prestrašena talijanskim napredovanjem, izložena manipulacijama i diplomatskim igrama bez vlastitie oružane sile Država SHS bila je prisiljena na hitne korake

u načelu se prihvaćala zajednička država sa Srbijom

srbijanska je vojska u međuvremenu ušla na teritorij Države SHS

žestoke rasprave na kojim bi konceptima trebalo počivati ujedinjenje:

Stjepan Radić – konfederalno- federalni koncept s utvrđivanjem uvjeta i jamstava oko ujedinjenja

Svetozar Pribićević – ujedinjenje treba izvšiti odmah, što bi značilo da su prevladale unitarisitčko-centralističke ideje

Zaključak i Naputak Središnjeg odbora Narodonog vijeća SHS o ujuedinjenju sa Kraljevinom Srbijom – 24. studeni

tražili da se organizacija buduće države preputi odluci ustavotvorne skupštine koja bi takvu odluku morala izglasati 2/3 većinom te da vladar do te odluke bude regent, prijestolonasljednik Aleksandar

izaslanstvo sastavljeno od 28 članova požurilo u Beograd

pod dolasku u Beograd izabrali 5 članova sa zadatkom da napišu Adresu kojom će se obratiti Aleksandru

razilazila se mišljenja Ante Pavelića zubara i Svetozara Pribićevića

Pavelić tražio da se jasno naglasi poštivanje državnopravnih povijesnih individualiteta te poštivanje teritorijalnih granica pokrajina, njihovih autonomnih prava

Pribićević smatrao da prvo treba obaviti ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom te da se o svemu ostalome raspravlja nakon ujedinjenja

Pribićević se nije želio obazirati na Naputak te ga je smatrao samo željama a ne zahtjevima

konačnu redakciju napravili su Pavelić, Pribićević i Smodlaka – ADRESA

sadržava samo neke ideje sadržane u Naputku Narodnog vijeća

Pavelić se Adresom obratio Aleksandru koja je svu vlast i političku inicijativu prepuštala regentu

1. prosinac 1918. – PRVOPROSINAKI AKT

Aleksandar proglasio Kraljevstvo SHS

izaslanstvo potpisalo akt o ujedinjenju – Prvoprosinački akt

akt je bio jednostran jer ga nisu potpisali predstavnici dviju ravnopravnih strana već je regent samo priopćio svoju odluku

u ime Narodnog vijeća svoj je potpis stavio i Ante Trumbić

25. studenog Političko zastupništvo Vojvodine proglasilo izjavu o priključenju Kraljevini Srbiji

26. studenog isto potpisala i crnogorska Narodna skupština

korist od nove zajednice Hrvatskoj bila je ta što se priključila Srbiji koja je bila na strani Antante pa talijanske pretenzije nisu mogle biti do kraja ostvarene

Italiji su pripali Istra, Zadar, Cres, Lošinj, Ilovik, Susak, Unije, Lastovo i Palagruža

da nije stvorena nova država Italija bi od Hrvatske vjerojatno otela i više

teško je reći što su o tadašnjim važnim događajima mislili širi krugovi stanovništva, većina ih je bila i bez spoznaje da politička elita u tim tjednima odlučuje o tako važnim pitanjima

nakon raskola među pravašima 1908/1909. sljedbenici Mile Starčevića (milinovci) sve su otvorenije optirali za jugoslavensku ideju

iz Beograda dolazila ideologizirana slika povijesti – strane su sile raskomadale jedan u prošlosti navodno jedinstven narod i međusobno ga politički i kulturalno odvojile - ujedinjenjem prema povratku mitologiziranom jedinstvenom nacionalnom podrijetlu

Stjepan Radić – 3. prosinac 1918. – na velikoj skupštini HPSS-a u Zagrebu iznio republikanski program državne zajednice te izjavio ''hoćemo da budemo sa Srbijom ali ne pod Srbijom''

5. PROSINAC

kada je početkom prosinca vijest o ujedinjenju stigla u Zagreb službeni su krugovi poticali slavlje

3. prosinca povjerenik za javnu sigurnost u Zagrebu Budislav Grga Anđelinović zabranio je Hrvatsku – list HSP-a (frankovaca) zbog objavljenog proglasa o ujedinjenju

nezadovoljstvo ljudi je proizlazilo iz činjenice što je većina smatrala kako je preduvjet slobode republika a ne monarhija (zbog iskustva s Habsburgovcima)

događanja bila slučajna i stihijska

počelo je s vojnicima 53. i 25. puka koji su protestirali na Jelačićevom trgu i vikali ''Živjela Hrvatska republika'' i ''Živjela boljševička republika''

nejasno je za što su se zalagali i što su htjeli

pošto su demonstranti stigli na trg vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci) počeli su paljbu iz okolnih kuća

smrtno stradalo 15 a više od 20 osoba je ranjeno

iste noći zg garnizon je razoružan a spomenute 2 pukovnije bile su ukinute

uvedene su i izvanredne mjere – ograničeno je vrijeme rada javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i bilokakvo oglašavanje

vojska se bunila također u Osijeku i Našicama zbog malih plaća i nedostatka hrane

ti događaji kasnije su različito tumačeni – osobito u doba NDH kada je taj čin bio predstavljen kao početak hrvatskog bunta protiv novostvorene države

potkraj 1918. pobune i demonstracije vojnika i građana bile su česte ne samo u Hr već i u Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj

socijalističke i boljševičke ideje prodirale su među vojnike na cijelom području Države SHS

nesuglasice izbile i po pitanju uloge srbijanske vojske

vrh vojske bio je siguran oslonac karađorđevićevske politike

neki su vojsku koja je okpirala ex A-U dočekali kao oslobodilačku dok je s druge strane ona bila nasilnička i nedisciplinirana

početkom 1919. vojsci je naređeno da se ne smije služiti batinama ali je i dalje bilo samovolje nižih zapovjedništava i pojedinaca

vojsku je u čuvanju reda i mira zamijenila žandamerija koja je znala čak i ubijati neposlušnike (kažnjavali ih za to samo suspendiranjem)

na ex područjima A-U austrougarska je kruna i dalje ostala platežno sredstvo

od kraja 1919. na sve se novčanice uz proviziju od 20% stavljala markica

1920/1921. počela unifikacija monetarnog sustava a srbijanski je dinar postao jedino platežno sredstvo

zamjenjivan je u odnosu 4 krune za 1 dinar iako je stvarna vrijednost valuta tada bila podjednaka

porezi realno povećani 4 puta jer su izražavani u krunama a morali su biti plaćani u dinarima

porezi su određeni 1920. i morala se platiti godina unatrag

u Sloveniji rasla opozicija Beogradu kada su osjetili potiskivanje nacionalnih interesa i pokušaje asimilacije

organizacija vlasti u hrvatskim zemljama:

ostala ista kao i u Državi SHS

Zemaljska vlada za Hrvatsku i Slavoniju na čelu s banom

Zemaljska vlada za Dalmaciju

potkraj prosinca 1918. osnovana prva vlada Kraljevine SHS

Aleksandar je proglašen za regenta i odmah je pokazao sklonost da se ponaša kao diktator

mandat je povjerio prvaku Narodne radikalne stranke Stojanu Protiću a ne Nikoli Pašiću

uglavljeno je da postoji Privremeno narodno predstavništvo u vrijeme državnopravnog provizorija kao svojevrsni parlament

vlada je imala značajne ovlasti u izvršnoj ali i u zakonodavnoj proceduri jer je donosila razne uredbe koje nisu išle na raspravu – žestoke kritike komunista i nekih građanskih političara

broj poslaničkih mjesta za svaku pokrajinu određivan je proporcionalno broju stanovnika

u toj vladi Ante Trumbić postao je ministar vanjskih poslova ali je neusporedivo moćniji od njega bio Svetozar Pribićević, ministar unutarnjih poslova

Pribićević je dobio priliku provoditi vlastite ideje o stvaranju unitarističke i centralističke države – ukidao je autonomije općina, dekretima uvodio općinski red, raspuštao politčki nepoćudna gradska zastupstva, zabranjivao opozicione publikacije čak i ako nisu imale izažen politički karakter

MANIFEST REGENTA ALEKSANDRA – početak 1919.

nagovijestio ustavno-parlamentarnu vladavinu, opće pravo glasa, slobodne izbore za ustavotvornu skupštinu, rješavanje agrarnog pitanja, utvrđivanje državnih granica u podudarnosti s etničkima te brigu za vojnike i ratne stradalnike

u sljedećim mjesecima vlada je ukinula preostale kmetske, kolonatske i druge podložničke odnose, eksproprirala velike posjede te time pokrenula agrarnu reformu

u tu svrhu 1919. bilo osnovano Ministarstvo za agrarnu reformu – bilo je favoriziranja po nacionalnoj liniji – najbolje prolazili srpski seljaci, tzv. solunaši (koji su se potkraj rata borili na Solunskom frontu)

načelno je zemlja trebala prijeći u ruke onog koji ju je obrađivao 30 godina ali je i s tim bilo problema

u Kraljevstuv SHS napravljen je značajan korak naprijed u uvođenju nekih političkih sloboda u odnosu na stanje u A-U

biračko je pravo dano svim punoljetnim muškarcima – razlog naglog jačanja HRSS-a

ipak je u Kraljevstvu stvoren tip vladavine koji se može nazvati anciem regime – i dalje je ustrojena kao centar koji dominira periferijom, vlast i vlasništvo nisu odvojeni, monarh kontrolira prisvajanje dobara i podjeljuje privilegije, te postoji podjela na bogatu manjinu i siromašnu većinu

centralitam, hegemonizam i velikosrpstvo

Srbi su nametali Hrvatima i drugim regijama i narodima velikosrpski koncept

broj Hrvata koji je podržavao režim očigledno se smanjivao kako se bližio WWII.

Pašić i Pribićević tvrdili su 1923. da je Kraljevina SHS stečena krvlju i da se pod cijenu krvi mora sačuvati

Beograd priznao postojanje hrvatskog pitanja tek 1930ih ali je tada već bilo prekasno

MEĐUNARODNI POLOŽAJ NOVE DRŽAVE

nakon kraja rata 1918. postavilo se pitanje granica Kraljevstva SHS

Međimurje

od 1860. pripadalo Mađarskoj iako je hr stanovništvo bilo u golemoj većini

konvencijom između Antante i Mađarske 13. 11. 1918. Drava je određena kao demarkacijska linija po čemu bi Međimurje ostalo u Mađarskoj

u Međimurju izbile pobune čije uzroke treba tražiti u socijalnom i nacionalnom nezadovoljstvu – mađarske su vlasti proglasile prijeki sud – streljano ili obješeno 105 Međimuraca

iz Vža krenula akcija oslobađanja Međimurja ali je završila neuspješno

krajem prosinca u Vžu se organizirala vojska od jedinica iz raznih krajeva Hr koja je pod vodstvom pukovnika Slavka Kvaternika na Badnjak ušla u Međimurje

Italija

kao zalog pritiska na Jugoslaviju Italija je i dalje držala dijelove Dalmacije koje je zaposjela 1918. iako je bilo jasno da mirovnim sporazumom koji će uslijediti neće ništa dobiti

osjetljivo razgraničene po pitanju Istre i Rijeke

talijanska je vojska potkraj prosinca 1918. ušla u Drniš i Knin te nstavila prema Sinju i Muću čime je došla u splitsko zaleđe

Kraljevstvo SHS sporo se afirmiralona međunarodnom planu

njegova delegacija sudjelovala je u radu Versaillske mirovne konferencije s ograničenim pravima kao delagacija Kraljevina Srbije – predovdio ju Nikola Pašić

prvi su Kraljevstvo SHS priznali Norveška, Grčka, SAD i Švicarska a tek početkom lipnja Francuska i Velika Britanija jer su bile u obvezama prema Italiji

Italija tražila da se Kraljevstvo SHS ne prizna

Kraljevstvo SHS dobilo je kolektivno priznanje 28.6. 1919. kada je potpisan Versajski ugovor s Njemačkom

u Versaillesu nije rješeno razgraničenje Kraljevine i Italije

veliko je nezadovoljstvo Talijana izazvala namjera Woodrowa Wilsona da prisili Italiju na odricanje od njenih aspiracija

u jesen 1919. Gabrielle D'Annunzio (pjesnik) ušao je sa svojim paravojnim legionarim u Rijeku – imao je podrušku dijela riječkog građanstva ali je ubrzo počeo provoditi teror

1920. iskcali se i na Krku gdje ih je od početnih 30ak do kraja godine bilo 1000

D'Annunzio namjeravao politikom svršenog čina priključiti Rijeku Italiji no tome se suprotstavila vlada u Rimu bojeći se za svoj međunarodni ugled

zategnuti odnosi Italije i Kraljevstva SHS – počeli pregovori uz sudjelovanje predstavnika SAD-a, Velike Britanije i Francuske, s jugoslavenske strane glavni je pregovarač bio ministar vanjskih poslova Ante Trumbić

pregovori bili popraćeni nemirima duž istočnojadranske obale

konačan krug pregovora održan je u Rapallu kraj Genove

RAPALLSKI UGOVOR – studeni 1920.

ugovor o razgraničenju

zbog pritiska velikih sila i talijanske nepopustljivosti i odlučnosti da silom uspostavi granice predviđene Londonskim ugovorom ugovorene su odredbe ispale krajnje nepodovljne za Kraljevstvo SHS

Italiji pripojeni : Istra, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža

stvorena Slobodna država Rijeka (100 km2)

sporazum je predviđao zajedničko djelovanje protiv pokušaja restauracije Habsburgovaca

povlačenje Italije iz okupiranih područja odužilo se sve do 1923.-1924.

Rapallskim ugovorom omogućeno talijanskoj nacionalnoj manjini pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjere, istodobno hrvatskoj i slovenskoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost

unatoč tome pripadnici talijanske manjine iseljavaju se iz područja koja nisu po Rapallskom ugovoru pripala Italiji

1921. ugovor je ozakonjen bez parlamentarne rasprave i potvrđen kraljevom odlukom

Trumbić nalazio u ugovoru dobre strane – sačuvana Dalmacija obećana u Londonu 1915., Istrani mu zamjerali da je prodao Istru i Rijeku u zamijenu za Dalmaciju – povukao se Vjekoslav Spinčić iz političkog života

nakon zaključenja sporazuma u Rapallu Trumbić je podnio ostavku na mjesto ministra – Aleksandar ga je odlikovao visokim ordenom ali ga je Trumbić odbio primiti

1920. D'Annunzio se morao povući sa svojim pristašama

Slobodna država Rijeka nikada nije realizirana – vlast je u gradu preuzela Autonomaška stranka Ricarda Zanelle

u ožujku 1922. izvršen je fašistički puč pa je Zanella morao pobjeći na jugoslavenski teritorij

RIMSKI SPORAZUM iz 1924.

verificirano stanje na terenu – 2 države sporazumjele se da Rijeka pripadne Italiji

sporazum uključivao Ugovor o prijateljstvu i srdačnoj suradnji

1920. mirovni sporazum u Trianonu – Jugoslavija i Mađarska

postignut teritorijalni kompromis

SHS bezuspješno pokušavala dobiti ''bajski trokut'' te dio Baranje s Mohačem

razgraničenje dogovoreno na temelju demarkacijske linije

Kraljevstvo SHS u vanjskoj se politici oslanjalo na Francusku i Veliku Britaniju

1921. Francuska je uspjela povezati Čehoslovačku, Rumunjsku i Kraljevstvo SHS u obrambeni savez – Mala Antanta koji je trebao štititi poredak osnovan u Versaillesu

savez je predstavljao i 'sanitarni kordon' – prepreku jačanja novostvorenog SSSR-a i obranu protiv Mađarske

percepcija Hrvata kao germanofilnog i stoga potencijalno nelojalnog elementa u francuskoj diplomaciji

1927. ugovor Francuske i Jugoslavije o ''vječnom prijateljstvu''

IZBORI 1920.; NOVA POLITIČA SLIKA

stranke koje su prije WWI: obilježavale politički život sada su u novom, jugoslavenskom ambijentu gotovo u potpunosti nestale

1920. Zakon o izborima za Ustavotvornu skupštinu

izborno pravo prošireno ukidanjem izbornog cenzusa ali je uskraćeno ženama, oficirima, podoficirima i vojnicima

nisu mogle glasati ni osobe koje su imale zavičajnost u drugim dijelovima nekadašnje Monarhije – Mađari, Nijemci, Rumunji, Židovi kao i oni koji su optirali za talijansko državljanstvo

zbog velikog broja nepismenih bilo je određeno glasanje kuglicom

na izborima u studenom 1920. sudjelovale su 22 stranke

Demokratska stranka dobila je najveći broj glasova, zatim Narodna radikalna stranka pa Komunistička partija Jugoslavije i HRSS

u Hrvatskoj su značajne bile:

Hrvatska težačka stranka (vodstvo Jurja Šuteja i Bariše Smoljana)

Hrvatska zajednica (umerenjačka, građanski orjentirana)

Hrvatska stranka prava

HRSS – najjača stranka u Hrvatskoj, treća u zemlji, četvrta po broju mandata

1920. istakli kandidacijske liste samo na području Hrvatske i Slavonije

na parlamentarnim izborima 1923. HRSS će biti još uspješniji

tijekom 1920ih (za razliku od 1930ih kada postaje svehrvatska stranka i interesi seljaštva bivaju potisnuti u drugi plan) ostat će predstavnici seljačkog sloja

Hrvatski blok – HFSS sa HSP-om, u opoziciji HSS-u

Stjepan Radić

za vrijeme rata postao karizmatični vođa za kojim je krenula većina hrvatskoga naroda

bio je vrlo vješta političar, katkad demagog, ali i vrlo obrazovan politolog

u programatskim spisima isticao je vrijednost seoskog načina života koji je uzdignut na razinu kulturno-povijesnog naslijeđa s jedinstvenim etičkim vrijednostima

u razne dokumente unio i niz liberalnih stavova koji su buduću Hr vidjeli kao demokratsku zajednicu ''doma i naroda'' utemeljenu na socijalnoj pravdi, narodnom prosvijećivanju i vladavini prava, predviđao je i strogu kontrolu izvršne i zakonodavne vlasti putem referenduma i plebiscita

jedan od Radićevih velikih protivnika bila je i Katolička Crkva – u crkvenoj je hijerarhiji vidio ozbiljnog suparnika – suzbijao pretnzije HPS-a (pučkaši, klerikalci)

Radićeva djelatnost i dominantna pozicija HSS-a blokirali su istinsko višestranačje u Hrvatskoj

Radić je bio protivnik komunizma

nastojao je buntovni raspoloženje širih slojeva usmjeriti da rješenje svojih problema traži u demokratskim reformama koji će u Hr položaj običnih ljudi učiniti sličnim onom u SAD-u (bili upoznati s njime jer su hr seljaci u Americi imali mnogo rodbine iseljenika)

– od tuda Radiću njegov strastveni republikanizam

Radićeve metode obračuna sa političkim protivnicima bile su katkada grube i neprimjerene

1925. postao ministar prosvjete

javno napadao beogradsku vladu 1923. (2 g. nakon toga ušao u nju a da se ona nije značajnije promijenila)

mnogo je putovao i obišao mnoga sela i gradove u Hr i BiH

zagovarao mirotvorstvo – boriti se valja samo ustavnim sredstvima a ako toga nema onda samo pisanom i živom rječju

za života i nakon smrti iznosile se vrlo različite ocjene o njegovoj ideologiji i političkoj praksi

njegova je zasluga ta što je hr seljaštvo postalo politički subjekt

Hrvatska pučka stranka

osnovana 1920. godine

nastala je iz jedinstvenog Hrvatskog katoličkog pokreta

djelovala je pretežno u BiH ali i u Hrvatskoj

zastupala konzervativne stavove i nastojala suzbiti utjecaj građanskih liberalnih stranaka ali i komunističkih ideja

zalagali se za autonomiju pokrajina sastavljenih po konfesionalnom kriteriju

bili su protiv centralizma ali i federalizma

federalizmu se protivili jer su smatrali da se granice nastanjenosti Hrvata i Srba ne moug odrediti

zalagali se za narodno jedinstvo i isticali da su tri imena, S,H,S tri grane na zajedničkom stablu jugoslavenstva

na izborima 1920. značajniju su podršku imali tek u istočnoj Slavoniji i sjevernoj Bačkoj a još više u srednjoj Bosni i Hercegovini, najviše glasova dobili u sinjskom i imotskom kotaru

na izborima 1920. u Dalmaciji bili najjača stranka

inspirirani Strossmayerovom idejom crkvenog jedinstva, tijekom WWI. podržavale tezu o narodnom jedinstvu Hrvata, Slovenaca i Srba, bile su pomirljive prema liberlanim strujama te su pristajale uz ćirili-metodsku ideju (približavanje pravoslavcima – Srbima)

Hrvatska zajednica

osnovana 1919. godine

zagovarali unitarizam, narodno i državno jedinstvo

prilagodili unitarizam nezadovoljstvu koje je izviralo iz nametanja centralizma pa su stoga zahtjevali da se utvrdi ravnopravnost svih triju plemena i triju imena

smatrali da se radi o jednom troimenom narodu kojemu treba omogućiti jedan vid decentralizacije države

''federalizam zaogrnuli unitarističkim plaštem''

u narednim godinama odmakli se od početnog unitarizma

nikada nisu uspjeli steći podršku seljaštva, bili su stranka hrvatske građanske inteligencije

stranku vodio Matko Laginja – protivnici ga podrugljivo nazivali ''karnevalskim starcem'' a stranku ''cilindraškom''

na izborima 1920. nastupili zajedno sa Hrvatskom težačkom strankom – Narodni klub koji je dobio zamjetniju podršku tek na dubrovačkom području

1923. prestali biti relevantnim faktorom na hrvatskoj političkoj sceni

Hrvatska težačka stranka

1920. dobili značajnu podršku u zapadnoj Hercegovini i Posavini

Hrvatska stranka prava

sudjelovali na izborima 1920. i ostali marginalnom strankom

nakon 1929. prestali djelovati u Hrvatskoj preselivši se u inozemstvo i formiravši se u ustaški pokret

republikanske stranke:

Komunistička partija Jugoslavije

HRSS

Republikanska stranka

Socijalistička radnička partija Jugoslavije komunista (SRPJ-k)

smatrali da je potrebna radikalna socijalna promjena

na čitavom jugoslavenskom području ujedinjenjem socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka nastala 1919. SRPJ komunista (SRPJ-k)

u slejdećim mjesecima iskristalizirala su se 2 različita ideološko-politička pristupa:

zastupnici komunističke/lenjinističke struje smatrali su da su sazreli uvjeti za proletersku revoluciju

centrumaši držali da u zemlji ne postoje uvjeti za takav prevrat i da će tek postupna evolucija dovesti do prilike za revoluciju

Drugi kongres (lipanj 1920.) – prihvaćen komunističko-lenjinistički prijedlog partijskog programa i statuta

odlučeno preimenovati stranku – Komunistička partija Jugoslavije

članica Komunističke internacionale

bore se za rušenje buržoaskog poretka i uspostavljanja diktature proletarijata stvaranjem sovjetske republike Jugoslavije koja će stupiti u sovjetsku federaciju balkansko-podunavskih republika

revolucionarna partija – tajna organizacija sa zavjereničkim namjerama da donese klasnu svijest radničkoj klasi

princip demokratkog centralizma – kad ase jednom donese odluka ona se mora striktno poštivati

komunisti imali vrlo aktivnu omladinu – Savez komunističke omladine Jugoslavije – SKOJ (skojevci)

osnovan u listopadu 1919. u Zagrebu

na izborima 1920. komunisti su istakli program koje je, ne otklanjajući posve put polaganih reformi i parlamentarizam zagovarao klasnu borbu i socijalističku revoluciju

na tim izborima osvojili 3. mjesto po broju mandata u Ustavotvornoj skupštini

u Hrvatskoj i Slavoniji postigli jedan od najslabijih rezultata

Starinarski blok

izašli na lokalne zagrebačke izbore 1927. godine te su se zalagali da siromašni građani budu zaštićeni najmoprimci kao i da se grade mali stanovi

Jugoslavenska demokratska stranka

osnovana početkom 1919. godine

jezgra joj je bila iz predratne srpske političke scene

okupljala raznorodne grupe samostalnih radikala, naprednjaka i liberala

iz Hrvatske joj prišao dio Hrvatsko-srpske koalicije na čelu sa Svetozarom Pribićevićem

pristupile i značajne ličnosti poput Ante Pavelića – zubara, Grge Tuškana, Većeslava Vildera...

na izborima 1920. najveću su podršku imali u Lici, Slavoniji i Baniji

imali dosljednu unitarističko-centralističku koncepciju (i zbog mješovitog nacionalnog sastava i biračkog tijela na koje su računali)

smatrali sebe jugoslavenskom strankom (dok su radikali smatrali sebe srpskom strankom)

razmimoilaženja unutar stranke bila česta

najteži je potres bilo odvajanje Pribićevića i njegove strnanke 1924. godine

demokrati su tijekom međuraća postajali sve više srpska, a sve manje jugoslavenska stranka

Radikali

najjača stranka u Srbiji

nisu bili jedinstveni – između Nikole Pašića i Stojana Protića došlo je u Ustavotvornoj skupštini do ozbiljnog razmimoilaženja

Nezavisni radikali

Protić se nije slagao sa Pašićevom centralističkom koncepcijom

1921. Prituć istupio iz vlade i osnovao novu stranku

bez obzira na razlike, jugoslavenstvo se kod radikala ispreplitalo sa srpstvom

radikali najveći izborni uspjeh postigli u Baranji i nešto manji na Kordunu

u Hrvatskoj je među radikalima bio značajan Milovan Grba

u čitavoim međuratnom razdoblju članstvo u Demokratskoj ili Radikalnoj stranci bila je dobra preporuka ako ne i preduvjet za dobivanje posla u državnoj službi

glasanja su na državnim izborima bila javna

Slovenija – postojao konsenzus u otporu talijanskim i austrijskim presizanjima

Slovenska ljudska stranka – najjača

nakon početne republikanske faze pronašli kompromis s vladdajućim krugovima u Beogradu

njihov oportunizam najjasnije se vidi u njihovom neglasanju za Vidovdanski ustav iz straha da ne izgube podršku izborne baze u Sloveniji ali to im nije smetalo da kasnije sudjeluju u vladama koje su se suprotstavljale ustavnoj reviziji

ključna osoba SLS-a bilo je Anton Korošec

Slovenski liberali

predvodili ih Albert Kramer i Gergor Žerjav

pristajali uz centralističko-unitarističku opciju

u ranim 1920ima bili bliski Svetozaru Pribićeviću

od 1929. podržavali šestosiječanjski režim

slovenske stranke, pogotovo u kriznim situacijama prestavljale element koji je donosio prevagu vladajućim beogradskim krugovima u odnosu na anticentralističke snage, posebno hrvatske

Jugoslavenska muslimanska organizacija

pod vodstvom Mehmeda Spahe

izražavali interese bosanskohercegovačkih Muslimana – Bošnjaka koji u to doba nisu bili nacionalan već vjerska skupina (bili i Hrvati i Srbi)

pristajali uz svakakve komproimise ako bi to značilo ostvarenje njihovih interesa

jedan od glavnih interesa bilo je formiranje autonomne BiH ali se od toga elastično odustajalo

Džemijet

djelovao na teritoriju Makedonije, Kosova i Sandžaka

okupljali pristaše na vjerskoj osnovi – ponajprije Albance i Turke

stranka je bila konzervativna

do 1925. podžavali režimske stranke dobijajući zauzvrat male ustupke

Savez zemljoradnika

predvođen Mihajlom Abramovićem a kasnije Jovanom Jovanovićem

zalagali se za centralističku i unitarističku državu

tražili rješavanje agrarnog pitanja

protivili se širenju komunističkog utjecaja

glasačka baza bili uglavnom seljaci iz Srbije i BiH, puno glasova dobili i u Dalmaciji

do 1923. njihovo je biračko tijelo gotovo u cijelosti preuzeo HRSS

Jugoslavenska republikanska stranka

vodstvo Jaše Prodanovića

bez utjecaja u političkom životu ali dosljedni republikanskoj ideji

isticali da je temeljni državni problem postojanje Monarhije

Crna Gora

javnost se dijelila na pristaše jedinstvene države sa Srbijom te je smatrala Crnogorce dijelom srpskog nacionalnog korpusa (bjelaši)

s druge strane bili zastupnici zasebne crnogorske ideje koji su se okupili u stranci crnogorskih federalista

i među njima bilo razlika – neki su se izjašnjavali za autonomnu Crnu Goru u sklopu Kraljevstva SHS a drugi za obnovu pune crnogorske državnosti (predvodio ih Sekula Drljević) – surađivali su sa hrvatskom opozicijom u okviru Seljačko-demokratske koalicije

USTAVOTVORNA SKUPŠTINA I VIDOVDANSKI USTAV

vladajući beogradski krugovi donijeli privremeni Poslovnik Ustavotvorne skupštine prema kojem su poslanici bili obavezni odmah po izborupoložiti zakletvu kralju

HRSS se odlučio za bojkot rada Skupštine – time su ostali pristaše republike (komunisti i republikanci) bili znatno oslabljeni

tim bojkotom HRSS je samo olakšao pobjedu centralističko-unitarističkih snaga

ambicija vladajuće radikalno-demokratske koalicije da nametne svoje gledište po pitanjima državnog ustrojstva i političkog života zemlje

upozorenja Mate Drinkovića da je centralizam bio poguban i za Rusiju, Austriju....

beogradske vlasti vodilem politku svršenog čina

28. lipanj 1921. – Vidovdan

izglasan je ustav – podrškom demokrata i radikala te zastupnika Zemljoradničke stranke te Jugoslavenske muslimanske organizacije, Džemijeta i Kmetijske stranke

u pridobijanju tih glasova upotrebljavala su se sva moguća sredstva od pritisaka, podmićivanja, kupovanja glasova

i tim je glasovima ustav izglasan običnom (natpolovičnom većinom) – suprotno odredbama Krfske deklaracije i suprotno odredbama Narodnog vijeća SHS koje su za takvu odluku zahtijevale kvalificiranu većinu

Ustav je ozakonio monarhijski oblik vladavine i ogranični parlamentarizam te promaknuo načela unitarizma i državnog centralizma

naziv države – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a ne Kraljevina Jugoslavija (realizirano 1929.g.)

samo je formalno zajamčena trodioba vlasti

ustavna su rješenja davala vladaru prednost pred Narodnom skupštinom

zakonodavnu vlast vršili kralj i Narodna skupština zajednički

kralj

sazivao Skupštinu a imao je i pravo da je raspusti

potvđivao i proglašavao zakone

vrhovni zapovjednik vojske

zastupao državu u odnosima s inozemstvom

građani imali pravo da biraju i budu birani, pravo na udruživanje, zbor i dogovaranje, slobodu tiska

zakon o biračkom pravu žena nije donešen tijekom čitavog života Kraljevine pa su žene prvi puta glasale tek 1945. godine

ustav sadržavao i mnoge odredbe socijalno-ekonomskog karaktera

država se ustavnim odredbama obvezala da će poboljšati higijenske uvjete, čuvati narodno zdravlje, štititi položaj majke i djeteta, pomagati zadrugarstvo, birnuti o invalidim, ratnoj siročadi i siromašnima

lihvarenje je bilo zabranjeno

besplatna liječnička pomoć i lijekovi

jamčilo se privatno vlasništvo

ustavna rješenja i stvarnost bili u dubokom raskoraku

ukinute su povijesne pokrajine a zemlja je raspodijeljena na 33 oblasti

Hrvatska je bila podijeljenja na Zagrebačku, Karlovačku, Splitsku, Dubrovačku, Osječku i Vukovarsku oblast

Baranja je bila uključena u Novosadsku oblast, Međimurje u Mariborsku,

nikada od 16. st. nije vlast sa sjedištem u Zagrebu imala tako ingerencija nad tako malim prostorom

ovakvim se odlukama nastojao uspostaviti centralizam po kojem bi se sve važnije odluke donosile u Beogradu

ustavnim je odredbama ukinut i Hrvatski sabor – po prvi puta nakon više stotina godina

Aleksandar često rušio vlade

IZGRADNJA DRŽAVE, STVARANJE REPRESIVNOG REŽIMA

kralj lukavo koristio svoju moć te je naizmjenično primjenjivao metode prinude i psihološkog popuštanja

hrvatsku je opoziciju plašio vještom propagandom o ''amputaciji'' Hrvatske – da bi jedan dio Hrvatske pustio da se osamostali ali bi unutar granica ostataka države ostao velik dio hrvatskog nacionalnog korpusa – sklapanjem savezništva sa slovenskim i muslimanskim strankama

održavao veze i s hrvatskim disidentima

plašio je hrvatsku javnost povratkom Habsburgovaca

po potrebi je pooštravao i policijsku represiju a u te svrhe upotrebljavao i vojsku čija je funkcija uglavnom bila obrana unutrašnjeg poretka

najviši položaji u vojsci (i državi) bili su rezervirani za Srbe i Crnogorce

nesrbi u vladi i drugim najvišim upravnim institucijama uglavnom su služili kako bi se stekao jugoslavenski karakter vlasti

u samo jednoj vladi u 40 godina (1928.) premijer nije bio Srbin – Anton Korošec

statistika i katastri u lošem stanju

iako je u Kraljevstvu SHS postojao relativno slobodan parlamentarni život bile su očite tendencije da se nepoćudni programi i ideologije potiru nedemokratskim sredstvima

tako je vlada 1920. godine poništila mandate komunistima jer nisu htjeli položiti zakletvu kralju

1920. generalni štrajk željezničara – odgovor na smanjenje stečenih prava – promet posve paraliziran – vlada je sve željezničare pozvala na vojnu vježbu i uvela prijeke sudove – štrajk bio slomljen

1919. Hrvatsku zahvatio prvi veliki val štrajkova čiji su ciljevi bili sklapanje kolektivnih ugovora, priznavanje radničkih povjerenika i osmosatno radno vrijeme – država je uvidjela probleme pa je tih godina počela uvoditi elemente suvremenog socijalnog osiguranja, u dvadesetima se zaposlenima proširuje zdravstveno osiguranje

Obznana – 1920. godine

odredbe o mogućnosti proganjanja zbog političkih ideja i političkog djelovanja

zabranjenja komunistička i druga rastrojna propaganda

navodi se da sloboda javne riječi i pisanja ostaje netaknuta ako se u njima ne vrijeđa Država i ne izaziva javna demoralizacija

oko 10 000 građana u svim dijelovima Jugoslavije bilo je hapšeno

s repertoara HNK skinuta je Krležina drama Galicija zbog pišćeva revolucionarno-ljevičarskog stava i antimilitarizma

''bijeli teror'' – gruba režimska politika nakon donošenja Ustava i Obznane (ime prema bjelogardejskom teroru u Francuskoj u 19. st. i sovjetskoj Rusiji)

Alija Alijagić, član terorističko-komunističke organizacije Crvena pravda, bez znanja partijskog vodstva ubio je ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića – tvorca Obznane

nekoliko dana kasnije Spasoje Stejić u pokušaju atentata nije uspio ubiti regenta Aleksandra

u odgovoru na ubojstvo Draškovića država je pokazala svoje represivno, batinaško lice

vlastima je ubojstvo ministra Draškovića dobro došlo jer je to bio povod izglasavanju Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi – Zakon o zaštiti države

represija je pojačana

komunističkim su poslanicima oduzeti mandati

KPJ je stavljen izvan zakona

za razliku od Obznane koja je predviđala 20ak dana zatvora, Zakonom o zaštiti države određene su drakonske kazne

represivne mjere protiv komunista ubrzo su se pokazale uspješnima (na duži rok izazvale samo još žešći otpor) – legalne organizacije KPJ ubrzo rastrojene

vjerni boljševičkoj ideji prešli su u ilegalu

rasprave o taktici u novoj situaciji i trebali posve prekinuti rad u zemlji i djelovati samo u inozemstvu – te, kasnije nazvane ''frakcijske borbe'' dodatno su oslabile organizaiciju

prelazak u ilegalu samo je ubrzao proces pretvaranja komunističke partije u partiju totalitarnog tipa

utjecaj Partije u tim godinama među širim slojevima slabio

Radić – proganjan i suđen prvi put od rujna 1919. do veljače 1920.

pravaši bili posebno na meti represivnih organa

kulčminacija progona 1921. kada je 14 pravaša, uključujući profesora Milana Šufflaya osuđeno za urotu protiv države, separatističku akciju i vojnu špijunažu

NACIONALNI I VJERSKI PANOPTIKUM

Orjuna – Organizacija jugoslavenskih nacionalista

Srnao – Srpska nacionalna omladina

Hrnao – Hrvatska nacionalna omladina

tijekom 1920ih pojavila su se i četnička udruženja – težili akcionom jedinstvu s Orjunom

takve su organizacije bile nositelji solunaštva – isticanja zasluga i napora Srbije te glorificiranje njenih boraca u WWI.

1920. sokolska organizacija preimenovala se u Jugoslavenski sokolski savez – stjegonoše integralnog jugoslavenstva i odlučni protivnici komunizma, u Hrvatskoj i Sloveniji nastupali i protiv klerikalizma

Orjuna osnovana 1921. u Splitu kao lokalna omladinska organizacija isprva pod imenom Jugoslavenska napredna nacionalna omladina (vrijeme nakon Obznane)

Orjuna

osnovni cilj Orjune bila je borba protiv komunizma i separatizma

orjunaška ideologija i praksa posve su otvoreno koketirali s fašizmom kao ideologijom i praksom

imali karakteristična obilježja – crne odore, značke, specifičan način pozdravljanja

naglašavali rasnost jugoslavenskog čovjeka i njegove kulture

ključne riječi njihova programa bile muškost, snaga, žrtva, dužnost, rat, volja za moć, pobjeda

nisu skrivali prezir prema drugima i drukčijima

gajili su kult jugolsavenske nacije

opravdavali čvrstu i autorativnu državu nasuprot postulatima demokracije i parlamentarizma

Orjuna i srodne organizacije u teoriji bile samostalne ali su one u biti bile pomoćna, poluvojna snaga režima i njegova represivnog aparata za obračun s političkin protivnicima velikosrpstva, odnosno jugoslavenskog integralizma

u Orjuni je bio popriličan broj Hrvata, čak i u samom vodstvu

glasilo – Pobeda

simpatije za Orjunu bile naglašene u krajevima koji su se osjećali neporedno ugroženi od talijanskog imperijalizma

Punat na Krku postao jaka utvrda integralnog jugoslavenstva – preimenovan u Aleksandrovo (odogovr na ubojstva i represiju D'Annunzijevih ardita)

četnici

u doba srpskih ustanka i ratova za oslobođenje od Osmanlija u 19. i početkom 20.stoljeća imenom četnici nazivali su se elitni gerilski odredi

u monarhističkoj Jugoslaviji četništvo je preraslo u radikalni srpskonacionalistički pokret

prva četnička organizacija – Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine osnovali su veterani u Beogradu 1921. godine

prema statutu cilj im je bila borba protiv svih neprijatelja postojećeg državnog i političkog sistema

1920ih predvodio ih Puniša Račić

četnicima su se nazivale i neke elitne vojne jedinice u okviru kraljevske jugoslavenske vojske

organizirali su se i na hrvatskim prostorima u krajevima naseljenima srpskim stanovništvom

smatrali su sebe glavnim osloncem monarhističkog pokreta i srpske dominacije u Jugoslaviji te budnim stražarima nad nepouzdanim Hrvatima

neki četnici podupirali velikosrpstvo dok drugi integralno jugoslavenstvo (među tim drugima bio i određen broj Hrvata i drugih nesrpskih naroda)

podvojenost hrvatske političke i intelektualne elite o temeljnim pitanjima državne ideologije i provedbene prakse tijekom 1920ih

HANAO – Hrvatska nacionalna omladina – odgovor na državni teror i teror Orjune

radikalni hrvatski nacionalizam

deviza ''sila se samo silom suzbija''

od osnovanja koristili teroristička sredstva protiv nositelja vlasti, pristalica integralnog jugoslavenstva te članova Orjune i SRNAO-a

već 1922. počinju fizički i oružani sukobi u hrvatskim gradovima koji poprimaju oblike građanskog rata

u ljeto 1923. u sukobu HANAOa i Orjune poginuo je na Jelačićevom trgu pripadnih HANAOa Rudolf Rožić – njegovu je smrt iskoristila vlada da uvede policijski sat – poslije 21 h svi su lokali bili zatvoreni i u Zagreb su stigli pojačani odredi žandamerije koji su patrolirali gradom

u većini sukoba HANAO izvlačio deblji kraj jer su Orjunaši bili bolje naoružani i imali bolju financijsku podršku državnih struktura – posebno kad je Pribićevićeva Demokratska stranka bila na vlasti

usprkos sukobima Orjuna i HANAO imali neke sličn poglede – nesnošljivost prema Zapadu, posebno Italiji i Velikoj Britaniji koje je HANAo optuživao da guši novonastale slavenske države

HANAO se počeo osipati i gubiti članstvo nakon što je izgubio podršku HRSSa - II. pol. 1924.

Makedonija

smatrani integralnim dijelom srpskog nacionalnog korpusa

makedonsko se ime sustavno zatiralo pa je Makedonija i u javnosti nazivana ''Južnom Srbijom''

u školama se podučavalo na srpskom jeziku

Mađari u Vojvodini i Slavoniji

zakinuti u agrarnoj reformi 1920ih

u institucijama državne vlasti bili su diskriminirani po nacionalnoj osnovi, dijelom što su loše poznavali hrvatski/srpski a drugim jer su slovili kao nepouzdani

stav prema Mađarima umnogome su određivale neugašene strasti iz WWI. i iredentistička propaganda iz Mađarske koja je tražila povrat izgubljenih južnih županija (Vojvodine, Baranje i Međimurja)

albanska manjina

u najgorem položaju – nisu postojale albanske škole, albanski jezik nije dopušten u javnoj komunikaciji a albanski nacionalni amblemi su zabranjeni – nisu ih štitili međunarodni ugovori

Albanci bili zapostavljeni prilikom podjele zemlje za agrarne reforme

prema ''Šiptarima'' vojska i državna admisnistracija gajili su duboko nepovjerenje

nemogućnost da promijene svoje stanje proizlazila je iz nerazvijenosti, konzervativnosti i patrijahalnosti albanskog društva

njemačka manjina

u najpovoljnijem položaju

većinom bili nastanjeni u Vojvodini, Slavoniji i u hrvatskom dijelu Srijema te Sloveniji

ekonomski su i nakon agrarne reforme ostali jaki

bili su zaštićeni međunarodnim ugovorima

nepolitička organizacija Švapsko-njemački kulturni savez osnovana je 1920. godine u Novom Sadu i time je počela sustavnija kulturna i društvena emancipacija njemačke manjine u Jugoslaviji

Rusi

nakon Oktobarske revolucije u Jugoslaviju emigiralo oko 60 000 Rusa

ruska zajednica imala jedan od najsnažnijih antikomunističkih centara

kralj Aleksandar ih je osobito podržavao

Slovenci

prema Zagrebu gravitirao i cijelu slovenski jugoistok jer je Zagreb bio bliži od Ljubljane

jedino u Zagrebu bili snažnije koncentrirani

Romi

na društvenoj margini, izolirani na gospodarskom, kulturnom i političkom planu na kojem su također bili pasivni

njih 3% živjelo je u gradovima, ostali u selima jer su državne vlasti posebim mjerama (protiv skitnje, prosjačenja...) onemogućavale pristunost većeg broja Roma u gradovima

muslimani

značajan broj muslimana, uglavnom Bošnjaka iz BiH doselio je u Hrvatsku nakon 1878. godine

islam je priznat u Banskoj Hrvatskoj tek 1916. godine

doseljenici se predstavljaju kao Hrvati muslimanske vjere

islamska baština bila žigosana kao anomalija tuđinske (osmanske) vlasti nespojiva s jugoslavenskim rasnim osobinama

Židovi

zagrebački bili kao zajednica najbrojniji i najjači

najednom prekinute veze koje su ostvarivali s mnogo većim židovskim organizacijama u Austriji, Mađarskoj, Češkoj

međuraće je bilo za hrvatsku i jugoslavensku židovsku zajednicu bilo zlatno doba – posljedica privrednog razvoja

imali udjela u značajnom ekonomskom napretku koji se u Hr dogodio 1918.

brzo po osnutku Kraljevine SHS vidjelo se da vlast nema isti odnos prema pojedinim skupinama unutar židovske zajednice – lojalnost srpskih Židova nije se smatrala upitnom, bosanski (posebno sarajevski) Sefardi smatrali su se čvrsto ukorijenjenim, domaćim elementom

to nije važilo za aškenatske Židove koji su bili rođeni izvan novostvorene Jugoslavije (Austirja, Mađarska..)

srpski Židovi govorili su srpskim jezikom (ladino uglavnom bio zaboravljen)

Aškenazima materinji jezik bio njamčki ili mađarski

Aškenaze smatrali više strancima (a bolje se asimilirali) od Sefarda u Bosni

Starokatolička crkva (Pribićevićeva crkva)

1923. u Hrvatskoj osnovali bivši katolički svećenici iz ''žutog pokreta'' (naziv po knjižici sa žutim koricama u kojoj su objavili svoje zahtjeve)

njih skoro 100 iz Zagrebačke nadbiskupije

pokušali izboriti reformu Crkve – ukidanje celibata, misa na narodnom jeziku...

reformni je pokret imao podršku Demokratske stranke a namjera je bila da se isključi Sveta stolica iz unutrašnjih poslova Kraljevine SHS

RADIĆ I HPSS/HRSS/HSS

– OD OPOZICIONARSTVA DO SUDJELOVANJA U VLADI I STVARANJA SDK

Radić i HPSS bili su u opoziciji režimu praktički od samog osnutka države

1920. su se, da bi naglasili republikanstvo, preimenovali u HRSS

1920. osvojili 50 mandata u Ustavotvornoj skupštini – 4. stranka

daleko najjača hrvatska stranka

pri donošenju Vidovdanskog ustava njeni su zastupnici odbili položiti zakletvu kralju i sudjelovati u radu Ustavotvorne skupštine

uputili su kralju Adresu tvrdeći da ne postoje uvjetiza slobodno odlučivanje o državnom ustrojstvu

lipanj 1921. usvojili Ustav Neutralne seljačke republike Hrvatske

predviđao konfederaciju sa Srbijom, Slovenijom i BiH ali se nije otklanjala mogućnost pregovora o monarhijskom uređenju

proklamiralo se da bi ta država bila mirotvorna, neutralna i da u njoj nebi stajaće vojske

socijalne reforme bile bi osobito važne

navještalo se ukidanje privatnih, crkvenih i državnih veleposjeda – ni jedan posjed ne bi mogao biti veći od najvećeg seljačkog posjeda u istoj županiji

i sami autori znali da nema mogućnosti da se Ustav provede u cijelosti već ga koristili kao sredstvo pritiska na beogradske procentralističke krugove

pred sam čin donošenja Vidovdanskog ustava hrvatske parlamentarne stranke osnovale su Hrvatski blok

čini ga HRSS, HZ te HSP

cilj koalicije bio je opiranje unitarističko-centralističkoj politici i osporavanje prava Ustavotvornoj skupštini da donosi ustav i za Hrvatsku

članice bloka razilazile se po pitanju kojim metodama valja postići hrvatske nacionalne ciljeve

prvi sukob dogodio se 1922. a posljedica je bila izbacivanje HSP-a

naposljetku se ispostavilo da je HRSS trebao savez s drugim strankama samo kao jedan u nizu poteza koji je vodio velikom izbornom uspjehu 1923. godine pa je Koalicija raspuštena i prije izbora

bojkotom rada Ustavotvorne skupštine samo su olakšali posao radikalima u njihovu održanju na vlasti

pod vodstvom HRSS-a stvoreno Hrvatsko narodno zastupstvo

1922. uputili memorandum međunarodnoj konferenciji u Genovi u kojem su odbacili način stvaranja Kraljevine SHS

negiraju se i financijske i bilokakve druge obaveze nametnute Hrvatima

tekst završava zahtjevom za stvaranjem hrvatske države u okviru zajedničkih granica međunarodne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca

takvi manifestativni potezi imali podršku u široj hrvatskoj javnosti

rujan 1922. kongres javnih radnika u Zagrebu

sudjelovalo 2-3 000 osoba, najviše članova Demokratske stranke

događaj se pretvorio u anticentralističku manifestaciju na kojoj se raspravljalo o mogućoj reviziji Vidovdanskog ustava – Pribićević bio vrlo nezadovoljan

izbori 1923. za Narodnu skupštinu

HRSS zauzima drugo mjesto u državi

postali relevantna politička snaga i u krajevima gdje do tada nisu bili značajan čimbenik

Federalistički blok

uslijed toga počinju pregovori HRSSa sa najjačom strankom bosansko-hercegovačkih muslimana – Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom, i najjačom strankom Slovenaca – Slovenskom ljudskom strankom o zajedničkom istupu protiv centralizma za reorganizaciju države – Federalistički blok

u travnju 1923. postigli sporazum s radikalimao početku pregovora o rješavanju pitanja državnog uređenja – Markov protokol (po Marku Đuričiću, predstavniku Radikalne stranke) – dogovor bio kratkog vijeka i raskinut je čim su radikali u vladi izglasali homogenu vladu

Opozicioni blok

1924. tri stranke Federalističkog bloka istupile zajedno sa Demokratskom strankom

Stjepan Radić 1923. ilegalno prešao granicu kako bi međunarodnu javost upoznao sa svojim stavovima o razrješenju krize

posjetio Beč, Berlin, Pariz i London te je završio u Moskvi

HRSS učlanio u Seljačku internacionalu

Radić je lobiranjem u inozemstvu želio beogradske vlasti natjerati na popuštanje ali u inozemnim političkim krugovima nije bilo sluha za njegove stavove

političko se stanje u državi 1924. pogoršalo jer je parlamentarna kriza bila kronična

1925. uhapšen Stjepan Radić – krivični postupak na osnovi Zakona o zašititi države a posebno zbog učlanjenja stranke u Seljačku internacionalu koja je bila pod snažnim utjecajem komunista

HRSS je bio zabranjen a Radić je završio u zatvoru

HRSS je ipak ostao uvjerljivo druga stranka po snazi u državi

HRSS i druge opozicijske stranke, među kojima je i Demokratska stranka traže unutrašnje preuređenje države na temelju slobodnog sporazuma Srba, Hrvata i Slovenaca

krajem ožujka 1925. Pavle Radić (Stjepanov sinovac) pročitao je u Skupštini izjavu kojom HRSS priznaje dinastiju Karađorđevića i Vidovdanski ustav

stranka iz imena ispušta republikansku oznaku i preimenuje se u HSS

nakon tog čina verificirani su mandati poslanika HSSa

tako se HSS priključio radikalima kao koalicijski partner u vladama do 1927.

sam Stjepan Radić bio je ministar obrazovanja

iako se prelazak u vladu čini kao kopernikanski obrat zapravo se radi o kompromisu s radikalima kako bi se revidirao Ustav

Radićev ulazak u vladu druge su hrvatske stranke protumačile kao izdaju nacionalnih interesa

HFSS (Trumbić) – osuđivali politički zaokret HSSa i tražili beskompromisnu politiku prema Beogradu

HFSS potom s radikalnim HSPom stvorio Hrvatski blok

kao predstavnik tog bloka svoj je prvi značajniji politički istup imao budući osnivač i vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić

1927. HSS izašao iz vlade i prešao u opoziciju

u opoziciji HSS je dobio neočekivanog saveznika – Svetozara Pribićevića, vođu Samostalne demokratske stranke koja je predstavljala većinu Srba u Hrvatskoj

Pribićević je shvatio da je politika režima u prethodnim godinama dovela zemlju na rub raspada

potkraj 1927. dvije stranke stvorile Seljačko-demokratsku koaliciju

cilj im bio transformiranje države u duhu parlamentarizma, demokracije i ravnopravosti

Pribićević i pristaše centralizam Beograda nisu osjećali po nacionalnoj osnovi ali zato jesu na općedruštvenoj i ekonomskoj

(Prečani – Srbi podanicu Austro-Ugarske)

EKONOMSKI I DRUŠTVENI NAPREDAK U NOVIM GRANICAMA

nova jugoslavenska zajednica integrirala je krajeve s vrlo raznolikim obilježjima društveno-ekonomskih odnosa

hrvatske zemlje, Slovenija, Vojvodina i BiH bili su najnerazvijeniji dijelovi Monarhije no sada su to bili industrijski najrazvijeniji krajevi u novoj državi

osmanska vladavina na Kosovu, Metohiji, u Makedoniji i Sandžaku ostavila je neizbrisive tragove zaostalosti u društvenim odnosima , životnim i radnim navikama, privredi, trgovini i zdravstvu

i agrarni režimi bili vrlo različiti : u Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini u znatnoj je mjeri postojao veliku posjed, Srbija je još od početka 19. st. bila zemlja sitnih parcela, uz Dalmaciji postojali kolonatski odnosi, u BiH, na Kosovu i Metohiji bilo je još i čivčija

u Mđimurju dugo važili mađarski zakoni koji su se na planu privatnih prava bitno razlikovali od hrvatskih, do 1918. bio je obvezan građanski brak dok je u Hrvatskoj to bio crkveni brak

hrvatsko društvo i privreda vrlo su se sporo prilagođavali izazovima modernizacije

1880. g. u Hr i Slavoniji od poljoprivrede je živjelo 83% stanovništva, za Kraljevine Jugoslavije postotak je pao na 75%

Monarhija sa svojih 59 milijuna stanovnika bila je sigurno tržište za hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju – raspadom A-U uglavnom su se prekinule vrlo važne veze koje je hrvatska privreda imala sa Srednjom Europom – Bečom, Budimpeštom i Pragom

zatvaranje a-u tržišta osobito naštetilo proizvodnji vina jer u Kraljevini SHS potražnje za time nije bilo

u prvim godinama nakon WWI. hrvatska poljoprivreda ima slobodna vrata u izvozu svojih proizvoda no to će trajati samo do polovine dvadesetih

od nove države profitirala je drvna industrija jer je dobila sigurno unutarnje tržište

sve većom upotrebom motora i strojeva dobila je poticaj i obrtna industrija

u Hrvatsku se priljevalo više stranog kapitala nego u ostale dijelove Kraljevine

tradicija i iskustvo u novčarskim poslovima osigurali su zagrebačkom i hrvatskom poduzetništvu vodeće mjesto u financijskom životu Jugoslavije – domaće konkurencije zapravo i nije bilo

izgradnja tvornica – zahvaljujući državnoj politici – vlada je 1920. godine dopustila bescarinski uvoz kompletnih industrijskih instalacija

roba koja se proizvodila u zemlji bile je pri uvozu visoko oporezovana

povoljna je bila i situacija za razvoj poljoprivrede – nakon Oktobarske revolucije Europa je izgubila najsigurnijeg i najvećeg dobavljača poljoprivrednih proizvoda – carsku Rusiju – zbog toga Jugoslavija između ostalih država postaje snabdjevač mnogih europskih zemalja poljoprivrednim proizvodima

višak novca reinvestirao se u industriju, obrte i druge proizvodne grane

taj se rast već oko 1925. usporava da bi se do 1930. trendovi posve preokrenuli – jedan od ključnih razloga za to bio je razvoj američke poljoprivrede (preusmjerili su se s vojne proizvodnje na proizvodnju traktora i drugih poljoprivrednih pomagala)

pšenica iz prekomorskih zemalja postala konkurentna europskoj koja nije uspijevala smanjiti troškove

početak tridesetih – velika ekonomska kriza i sve snažnija intervencionistička politika u ekonomskom životu dirigirana iz Beograda

Zagreb i Hrvatska u mnogočemu zaostajali za većinom zapadnih i srednjoeuropskih gradova i država ali se Zagreb i drugi gradovi razvijaju vrlo slično urbanim centrim nekih drugih dijelova Europe

počeo se emitirati Radio Zagreb, otvorena je avionska linija Zagreb – Beograd, stvarao se bogati građanski sloj čiji je rafinirani ukus poticao sve jaču umjetničku produkciju

nakon 1918. zg sveučilište doživljava ekspanziju jer su mogućnosti studiranja u nekadašnjim austrougarskim centrima sada bili smanjeni – otvara se Medicinski fakultet, Visoka škola za trgovinu i Visoka veterinarska škola te Tehnička visoka škola

hotel Esplanada – Orient Express se zaustavljao u Zagrebu

radna snaga u dvadesetima bila bezočno eksploatirana – po zakonu iz 1922. radno vrijeme smanjeno na 8 sati, rad nedjeljom zabranjen a prekovremeni se rad trebao plaćati 50% više – nije poštovano – učestali štrajkovi

postojao razrađen sustav kažnjavanja za i najmanje greške u proizvodnji

radnici često oboljevali i umirali, najčešće od tuberkoloze

kupovna moć najamnih radnika bila je u dvadesetima niža nego 1914.g.

u primorskim krajevima počinje se razvijati turizam – Opatija (u Italiji), Crikvenica, Rab – turizam sve do WWII. doživljavao ekspanziju

pošto je Zadar pripao Italiji Split je u velikoj mjeri preuzeo ulogu središta Dalmacije

ATENTAT U SKUPŠTINI – KRAJ PARLAMENTARIZMA

u drugoj polovici dvadesetih skupštinska su se zasjedanja sve češće odvijala u atmosferi nesnošljivosti

1925. skupina radikala fizički napala Alberta Bazalu – zastupnika HRSS-a jer je govorio ''zastupnici'' umjesto službenog ''poslanici''

1927. srbijanske opozicijske stranke u Skupštinu dovele polugolog radnika kojeg je zlostavljala beogradska policija kako bi slikovitije pokazali represivnost vlasti

od trenutka kada je stvoren SDK napetost u Skupštini bila je još veća

radikali optuživali i prijetili ne samo SDK već i srbijanskoj opoziciji

u novinamja pojedinci otvoreno prijetili Stjepanu Radiću

atentat u Skupštini

u lipnju 1928. godine Puniša Račić otvoreno prijetio i provocirao

nakon sjednice koju je prekinuo Ninko Perić Puniša Račić je izvadio revolver – pokušali ga spriječiti da puca ali ih je on odgurnuo

Puniša Račić pogodio Ivana Pernara, ciljao Pribićevića ali se on uspio skloniti – metak namjenjen njemu pogodio je Đuru Basaričeka

većina zastupnika pokušala pobjeći a Stjepan Radić je mirno sjedio u prvoj klupi našto je Račićev metak pogodio baš njega

Pavle Radić je potrčao do Stjepana Radića – Račić je uzviknuo ''Ha! Baš tebe trebam!'' i pucao na njega

Račić je još pogodio Ivana Granđu i nakon toga mirno izašao na ulicu

Pavle Radić i Đuro Basariček su poginuli, Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa ranjeni

na vijest o atentatu u Zagrebu su izbile demonstracije i u sukobima narednih dana bilo je barem petero ubijenih i veći broj ranjenih

Ministarstvo unutarnjih poslova zabranilo održavanje zborova i javnih manifestacija no u Hrvatskoj nije bilo većeg mjesta gdje nisu održane komemoracije i žalobne povorke

SDK je 40 dana nakon atentata izjavio da ne priznaje Vidovdanski ustav ni državno uređenje te da su sve odluke donesene u Beogradu ništavne za narod u prečanskim krajevima

dvije koalicijske stranke smatrale su da se formalnopravno sve treba vratiti na stanje prije 1. prosinca 1918.

neke su novine iznosile geografske karte s planovima o osamostaljivanju Hrvatske – amputaciji zapadnih dijelova Jugoslavije i stvaranju Sjedinjenih Država Srednje Europe

žrtve atentata postat će državni heroji

zagrebačka Gradska skupština preimenovala Trg sv. Marka u Trg Stjepana Radića

dodatno je stanje otežavalo to što je Puniša Račić imao prešutnu podršku u nekim visokim državnim krugovima

osuđen je na 20 godina robije (u to se doba i za manje zločine dobivala smrtna kazna) ali je ostavljen u komfornom kućnom pritvoru

nakon 40ak dana, početkom kolovoza preminuo Stjepan Radić – njegov se sprovod pretvorio u veliku političku manifestaciju protiv beogradskog hegemonizma (150 000 ljudi)

govor održali Miroslav Krleža, Svetozar Pribićević

Vladko Maček – nekadašnji Radićev odvjetnik, nasljednik na mjestu stranačkog vođe

savez HSS-a sa Srbima u Hrvatskoj tada je i ojačan zajedničkim proglasom – Rezolucija Seljačko-demokratske koalicije

traži se ukidanje ustava i preuređenje države na temelju priznavanja nacionalnih individualnosti – povratak na stanje prije 1.prosinca 1918.

SDK organizira okupljanje čitave hrvatske opozicije

Komunisti govore kako režim prelazi u otvorenu fašističku diktaturu i da je vladajuća velikosrpska buržoazija počela ubijati bez suda i presude

atentat na Radića imao je šokantan efekt na stanje u Hr, zapečatio je sudbinu parlamentarizma otvarajući vrata njegovom ukidanju i proglašenju apsolutizma, postao trauma u hrvatsko-srpskim odnosima te je Hrvatima konačno potvrdio da se sa Srbima viže ne može – ubojstvo Radića i kolega stoji na početku raspada monarhističke Jugoslavije

Orjuna (Split) – za života častili Radića najgorim epitetima no nakon atentata ocjenili da je on plod zločinačkog hegemonizma i harangiranja za Veliku Srbiju

DOBA INTEGRALNOG JUGOSLAVENSTVA

ŠESTOSIJEČANJSKA DIKTATURA

pri obilježavanju desetgodišnjice ujedinjenja 1.12.1928. kulminirali su višemjesečni nemiri

pripadnici Saveza hrvatske pravaške republikanske omladine i neki pripadnici mladeži HSSa na zagrebačkoj su katedrali izvjesili 3 crne zastave

policija pucala na demonstrante koji su klicali ++slobodnoj Hrvatskoj'' i Seljačko-demokratskoj koaliciji, i Mačeku, Pribićeviću i Radiću – 2 smartno stradalo a više ih bilo teško ranjeno

tijekom prosinca stanje prelazilo u anarhiju

kralj Aleksandar prvih dana 1929. u audijenciju pozvao Mačeka, Pribićevića i neke opozicijske srbijanske političare tobože na razgovor o načinima kako da se izađe iz krize

6. siječnja 1929.

Aleksandar je objavio manifest kojim je suspendirao ustav

Narodna skupština je raspuštena

sve stranke s nacionalnim, vjernim ili regionalnim obilježjem bile su zabranjene

posve neočekivano za širu javnost

kraljev državni udar opravdan je ''najvišim narodnim i državnim interesima i njihovom budućnošću''

Aleksandar tvrdio da je došao čas kada između njega i naroda više ne može i ne smije biti posrednika

istaknuo da su parlamentarizam zloupotrijebili ljudi u tolikoj mjeri da je postao smetanja za ''plodni rad'' u državi izazivajući nezdravo političko zdravlje i škodeći ugledu zemlje

Zakon o kraljevoj vlasti i vrhovnoj dražavnoj upravi

normirao apsolutnu vlast kralja kao vrhovnog organa državne vlasti

njegova je ličnost bile nepovrediva i nepodložna odgovornosti

kralj je bio zapovjednik vojne sile

nositelj zakonodavne vlasti – donosio i proglašavao zakone

osnovana režimska Jugoslavenska nacionalna stranka (JNS)

predsjednik vlade postao general Petar Živković – i u vojnim krugovima bio nepoznat – Aleksandar želi svu vlast držati u svojim rukama

dikatatura

diktatura pripremana i ranije jer su istovremeno s proglašenjem diktature bili objavljeni i zakoni za koje je bilo potrebno određeno vrijeme da ih se pripremi

Aleksandar je pri uspostavi dikature imao i međunarodnu podršku – Francuska, Čehoslovačka

podršku za proglašenje dikatature kralj je pronašao ponajprije u vojsci, žandameriji i policiji te državnoj birokraciji

prve reakcije na diktaturu

proglašenje diktature u početku pozdravio i dio hrvatske političke scene naivno vjerujući da će se lakše dogovoriti s Aleksandrom nego sa srbijanskim političarima

Vladko Maček je nakon proglašenja diktature izjavio da je ''lajbek sada otkopčan i da ga samo treba ponovo zakopčati'' – implicirajući kako je 1918. lajbek bio krivo zakopčan

smatrao je povoljnom činjenicu da je Vidovdanski ustav napokon srušen

i Svetozar Pribićević isprva poržao kraljevu intervenciju

iako se čini paradoksalnim, Aleksandar se više pribojavao reakcije srpskih a ne hrvatskih krugova jer se sjećao 1903. i uopće načina na koji se srpska opozicija u povijesti obračunavala s vladarima

kako je vrijeme prolazilo nezadovoljnika je bilo sve više

režim se oslanjao samo na jugoslavenske integraliste i karijeriste kao i na dio činovničke i antiradićevske inteligencije te zaplašenih ljudi, obično zaposlenih u državnoj službi

zabrane i progoni

progon svih političkih protivnika počeo je odmah, sutradan po proglašenju diktature

policija je zatvarala sva društva koja su imala nacionalni i vjerski predznak i zabranjivala svaku aktivnost koja je u bilokakvim naznakama slutila na ugrožavanje državnih interesa

cenzura

svi nacionalni amblemi – zastave, grbovi, himne, institucionalni simboli povijesnog razvoja i državnog prava bili zabranjeni

zbog toga je diktatura potakla organiziranje radikalnih nacionalističkih pokreta, ponajprije u Hrvatskoj ali i u Makedoniji

iz Zagreba pobjegao Ante Pavelić budući da bi sigurno bio proganjan i hapšen

i neki istaknuti članovi HSSa pobjegli su u inozemstvo gdje su nastojali upoznati međunarodnu javnost s prilikama u Jugoslaviji - predali memorandum i Ligi naroda

Vladko Maček koji je ostao u Zagrebu optužen je za pomaganje terorističke aktivnosti (5 mjeseci)

Ivan Pernar bio zatočen u Srijemskoj Mitrovici 3 godine

Pribićević bio neko vrijeme inteniran u malom južnosrpskom mjestu Brusu a kraće je vrijeme boravio i u beogradskoj bolnici – na intervenciju francuskih i čehoslovačkih političara bio je bolestan pušten da od eu inozmestvo gdje je do kraja života podržavao hrvatske težnje za većom samostalnošću i za potpunom neovisnošću – napisao knjigu Diktatura kralja Aleksandra, zapravo svoj obračun s vladarem

jesen 1929. – država mijenja ime, podjela na banovine

kralj promijenio ime u Kraljevina Jugoslavija – značilo odbacivanje kompromisnog nacionalnog unitarizma i njegovu zamjenu integralnim jugoslavenstvom u kojem više nije bilo mjesta za nikakve nacionalne oznake

uvedena podjela na banovine - dobile nazive po rijekama (osim Primorske)

takva podjela nije imala ni etničko ni zemljopisno ni ekonomsko opravdanje – njome se svjesno želio poništiti kontinuitet povijesnih i nacionalnih pokrajina i njihovih granica te posljedično nametnuti jugoslavensko nacionalno jedinstvo

većina teritorija današnje Hrvatske našla se u Savskoj banovini sa središtem u Zagrebu te u Primorskoj sa središtem u Splitu

krugovima koji su određivali granice banovina osobito je bilo bitno da u svakoj od banovina stanovništvo po etničkom i vjerskom načelu bude miješano

u poslu miješanja vjera i nacija osobito je bilo bitno razgraditi BiH

naredne godine pokazat će da je Aleksandar bio u zabludi zbog dva razloga – nacionalne posebnosti na jugoslavenskom prostoru bile su već definitivno oformljene pa je bilo nemoguće povijesne procese vraćati unatrag, kao drugo, diktaturom je nastojao dostići ciljeve koje nije mogao u demokratskom ambijentu

''Dekretom ne možeš stvoriti ni jedno dijete a kralj Aleksandar sebi utvara da može stvoriti čitav novi narod''

diktatura i njena provedba samo su ojačale njezine protivnike i potakle ih da i oni koriste nasilne metode

ZABLUDE I LUTANJA KOMUNISTIČKE PARTIJE

u prvoj polovini 1920ih nakon prelaska u ilegalu KPJ se definitivno transformirao u boljševičku stranku koja je zagovarala lenjinistički način rada i lenjinistički koncept društvenog uređenja

KPJ bio član Treće internacionale – Kominterne (Komunistička internacionala)

sjedište glavnih tijela Kominterne bilo je u Moskvi a njihovu su djelatnost u cjelosti financirale vlasti SSSR-a

prema statutu Kominterne iz 1921. komunističke partije diljem svijeta bile su dijelovi jedinstvene međunarodne organizacije koja je bila rukovođena iz Moskve

članice su se po statutu nazivale sekcije i morale su po svim bitnim pitanjima političke strategije morale izvršavati odluke središnjih tijela Kominterne

Partija se bavila i nacionalnim pitanjem – 1923. Sima Marković odbacivao unitarističku teoriju o postojanju tri plemena te dokazivao da su Srbi, Slovenci i Hrvati u vrijeme ujedinjenja 1918. bili 3 formirane nacije – Marković je bio pod direktnim utjecajem boljševika koji su na identičan način tretirali i nacionalno pitanje u SSSR-u

Kominterna je na svom Petom kongresu 1924. u Rezoluciji o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji podržala obaranje režima i opće pravo nacija na samoopredjeljenje uključujući i odcjepljenje

KPJ tada priznao i makedonsku naciju te joj kao i Hrvatskoj i Sloveniji priznao pravo na odcijepljenje

Partija se počela restruktuirati potkraj dvadesetih godina kada su frakcijske borbe među njenim malobrojnim članstvom polako zamirale

da bi takve trendove osnažila Kominterna je na čelo KPJ u svibnju 1928. postavila Đuru Đakovića (metalski radnik)

1928. Osma zagrebačka partijska konferencija – Josip Broz i Andrija Hebrang uspjeli nametnuti stav kojim su osuđeni ''djelatnost frakcija i sektaštvo''

te je zatraženo okretanje Partije radničkoj klasi i strujanjima u narodu

potkraj 1928. Josip Broz je uhapšen i u tzv. ''Bombaškom procesu'' optužen na 5 godina robije – podmetnuli mu bombe u sobu, priznao da je član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, da je radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, iskaz završio s rečenicom da je za svoje ideale spreman žrtvovati i život – značajan odjek među partijskim članstvom

(tamnovao u Lepoglavi, Mariboru i Ogulinu) – istupi tijekom Bombaškog procesa označili su početak njegova uspona u partijskoj hijerarhiji

Dresden – Četvrti kongres KPJ 1928.– Kominterna tada predviđala da se Kraljevina nalazi pred buržoasko-demokratskom revolucijom i da se na tom teritoriju trebaju stvoriti nacionalno nezavisne države

komunisti su Kraljevinu SHS zvali ''srbijanskom monarhijom''

po uspostavi šestojanuarske diktature uslijedit će novi, najžešći val protukomunističke represije te će KPJ nakon toga biti slabiji nego ikad

komunisti dali povoda represijama – sukladno naredbama Kominterne partijsko je vodstvo po uspostavi diktature izdalo direktivu za oružani ustanak – režim je takav potez jedva dočekao – policija dobila priliku da se brutalno obračuna sa malobrojnom i nejakom komunistilčkom organizacijom, s druge strane javnosti se moglo argumentirati radikalne mjere protiv komunista koji se bune protiv legalnog poretka

u policijskim progonima koji su uslijedili velik dio vodstva KPJ i mnogi članovi bili su uhapšeni

centar policijske aktivnosti i progona bio je u Zagrebu

u ''bijelom teroru'' od 1928. do 1932. ubijeno 328 osoba

ubojstvo sedam sekretara SKOJa prešlo u legendu

Država nije bila destabilizirana a KPJ je bio praktički pred nestajanjem jer je njegova prganizacija gotovo prestala postojati

1929. vodstvo KP napustilo politiku oružanog ustanka ali je ostalo pri stavu da je perspektiva komunista priprema revolucionarnog prevrata

onaj dio vodstva koji je još djelovao u Jugoslaviji 1920. pobjegao je u inozemstvo

HRVATSKA I JUGOSLAVIJA U EKONOMSKOJ KRIZI

politička represija šestojanuarskog režima odvijala se u sjeni velike ekonomske krize koja je 1929. pokrenuta slomom njujorške burze

u Hrvatskoj i Jugoslaviji kao i u drugim zemljama, industrijska proizvodnja pada no to se u Hrvatskoj, kao u pretežno agrarnoj zemlji osjetilo tek posljedično - kada su zbog smanjenja potražnje počele padati i cijene poljoprivrednih proizvoda

agrarna se kriza počela osječati mnogo prije industrijske – sredinom 1920ih, a vrhunac je dosegla između 1933. i 1935.

vjerojatno je najteže bilo u II. polovici 1935. godine kada je i između ostalog nezapamćena suša prouzrokovala veliku glad u Lici, Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini (kiše nije bilo u nekim krajevima čak 8 mjeseci)

da bi se spasila barem djeca od gladi ''Gospodarska sloga'' je organizirala smještanje više stotina djece iz Dalmacije i Hercegovine u krajeve sjeverno od Save

kako bi mogli preživjeti krizu seljaci su se morali zaduživati jer im je falilo gotovine

u sjevernijim krajevima seljaci su se mnogo više zaduživali kod novčanih zavoda nego kod privatnika

1930. beogradska vlada osnovala PRIZAD – Privilegovano akcionarsko društvo za izvoz zemaljskih proizvoda koji je trebao otkupljivati pšenicu po zajamčenim cijenama, viših od onih na tržištu – PRIZAD uglavnom nije uspio u svojoj nakani jer je za takvu intervencionističku politiku trebalo izdvojiti mnogo novaca što država nije mogla

1932. Zakon o zaštiti zemljoradnika - uveden moratorij na plačanje seoskih dugova

u 66 kotareva od 99 nije bilo dovoljno hrane za prehranu stanovništva – posebno je teško bilo u Hrvatskom zagorju, Međimurju, Hrvatskom primorju, Dalmaciji i Hercegovini – gdje je agrarna prenaseljenost bila izražena

u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini jedna od najisplativnih kultura bio je duhan – država je otežala stanje – monopolizirala je otkup, vodili nestalnu politiku prema duhanskoj proizvodnji, problematična bila i cijena otkupa

u Hrvatskoj je u cjelini prevladavao mali seljački posjed s površinom ispod 5 Ha zemljišta

agrarna prenapučenost – najočitiji generator permanentne krize

deagrarizacija u Europi – u Jugoslaviji porastao, zbog prirodnog prirasta na selu, broj ljudi koji su se bavili poljoprivredom (za 1,5 milijuna)

nejaka industrija je pod pritiskom krize, nakon relativno prosperitetnih 1920ih – tehnički slabo uređena poduzeća izložena inozemnoj konkurenciji

inozemni se kapital već s prvi mudarima krize povlačio

nezaposlenost je brzo rasla (oko 450 000 radnika na rubu egzistencije)

poboljšanje se osjeća tek od 1934. godine

migracije sa sela gdje se lošije živjelo, u grad

kada je počela kriza osnovane su ili su jačale banke pod državnom kontrolom – velika koncentracija financijskog kapitala – ti događaji označili su početak kraja ekonomskog prosperiteta hrvatskih krajeva jer je sve izrazitiji centralizam upravljan iz slabije razvijenih krajeva nastojao razvijenija područja svesti u kalupe i okvire slabije razvijenih

1931. došlo u Hrvatskoj do katastrofalnog financijskog sloma – dezorganoizirano privatno kreditno tržište u Hr postalo zavisno od države ili od kreditnih zavoda u Beogradu koje je država favorizirala

Prva hrvatska štedionica završila u bankrotu

kako je industrijska proizvodnja padala tako je i potražnja za poljoprivrednim proizvodima bila sve manja

Jugoslavenski je agrar izgubio zbog krize neka vanjska tržišta ili je na njima trebao prodavati po nerealno niskim cijenama

stanje je 1930ih bilo očajno – u gradovima nije bilo posla, na selu se nije mogla osigurati egzistencija a mnoge su zemlje, i same suočene s krizom zatvorile emigrantima vrata

u Slavoniji su cijenu najamnog rada snižavali radnici iz Bosne koji su bili voljni raditi po još nižim nadnicama - zbog velike ponude radne snage nadnice su bile izrazito niske

zapošljavanje djece premda je država zabranjivala rad ispod 14 godina starosti

emigracije – za razliku od prethodnih emigracija sada se u inozemstvu zapošljavalo mahom privremeno

u 1930ima privilgirani bili Beograd i Srbija no ipak su se brže razvijali oni krajevi koji su i prije 1918. bili smatrani razvijenijima (Hrvatska bila podjeljena na razvijeni i nerazvijeni dio)

MEĐURATNO DRUŠTVO

nepismenost

prema popisu iz 1921. u Slavoniji i Hrvatskoj bilo je 32% nepismenih da bi 10 godina kasnije u Slavonskoj banovini nepismenih bilo 26%

u Dalmaciji je 1921. bilo 49% nepismenih a 10 godina kasnije u Primorskoj banovini 57% jer je ona obuhvatila dijelove BiH gdje je nepismenost u prosjeku bila mnogo veća

državni prosjek – 44%

nepismenost se u gradovima znala čak i povećavati – zbog priliva seoskog stanovništva

škole

u zabačenim i siromašnim krajevima nije bilo dovoljno škola ni učitelja te djeca školske dobi nisu redovito pohađala nastavu

ipak se broj škola i nastavnog osoblja u međuratnom razdoblju u Jugoslaviji utrostručio no ni to nije bilo dovoljno zbog visokog nataliteta

žene

u međuratnom razdoblju proces modernizacije obuhvatio je prvi put u znatnijoj mjeri i žene, prvenstveno u gradovima – otvaraju se ženske relane gimnazije a u nekim se gimnazijama organiziraju i mješoviti razredi

u tridesetima zapošljavaju se prve žene kao gimnazijske profesorice i taj se trend do rata intenzivira

broj učenika u gimnazijama počeo se dramatično povećavati

osobito je značajno rastao broj učenika koji su u gradove dolazili iz okolnih sela – u Zagrebu su se zvali ''vlakaši'' a na Zg glavnom kolodvoru čak je postojala učenička čekaonica gdje su oni mogli učiti

osnivanje niza fakulteta na zg sveučilištu nakon 1918., pohotovo tehničkih – dolazi do povećanja visokoškolovanih kadrova

impulsi modernizacije do manjih sredina stizali tek malo ili nimalo jer su obrazovani ostajali u gradovima

zdravstvo

tuberkuloza prisutna u gradovima, pretežno u nižim slojevima (25-35% preminulih)

oštre zime također odnosile živote – upala pluća

problem je u naraslim gradovima također predstavljala i pitka voda jer često nije bilo uređenog vodovoda a bunari su se znali zagađivati

društvene napetosti

nerazvijenost i siromaštvo seoskih područja stvarale su velike društvene napetosti, pogotovo u odnosima selo-grad

intelektualci iz grada načelno su hvalili narod, njegovu prostodušnost i običaje ali su mnogi potiho prezirali i sumnjali u sposobnost seljaka

gradski krugovi su imali uzrečicu ''Pusti zeca, ubi Valaja''

s druge strane, seljaci ili prva generacija došljaka u grad prijezirno su gospodu nazivali cilindrašima ili kaputašima (oni sami si zimske kapute zbog skupoće nisu mogli priuštiti)

ISTRA, RIJEKA, ZADAR I OTOCI – HRVATSKA U ITALIJI

Istra je od jeseni 1918. bila pod talijanskom vlašću no to još tada nije bilo verificirano nikakvim međunarodnim ugovorom

talijanska okupaciona vlast, svejsna brojčane premoći Hrvata i Slovenaca, strahovala je od plebiscita kojeg je zagovarao Wilson – iz tog razloga započeli su s progonom Slavena u brojčanu korist Talijana da bi izbjegli moguće negativne posljedice plebiscita

talijanski vojnici i karabinjeri upadaju u kuće te pljačkaju i premlaćuju ljude

talijanska je vlast, kako ona građansko-liberalna, tako i fašistička, primarnim pitanjem po priključenju smatrala rješavanje ''slavenskog pitanja'' – želje za radikalnom eliminacijom hrvatske i slovenske većine na području Julijske krajine, Istre, Zadra i Lastova

Fasci di combattimento osnovan je 1919. s ciljem borbe protiv komunizma u Istri i čitavoj Julijskoj krajini – imali su primarno nacionalan zadatak : zastrašivanjem, prijetnjama i batinanjem onemogućiti svaki javni iskaz hrvatstva ili slovenstva

1921. izbijaju krvave i neuspješne nacionalno-socijalne bune labinskih rudara (Labinska republika) i seljaka iz okolice Pule koji su pružili otpor zbog zabrane uporabe hrvatskih nacionalnih simbola, hrvatskog jezika te napada na mještane

tristotinjak seljaka organizirao Ante Ciliga – njihov otpor ugušen nakon 2 mjeseca kada je selo Šegotići spaljeno a 400 osoba privedeno

kada su fašisti 1922. preuzeli vlast stanje se jo dodatno pogoršalo – ukidaju se hrvatski razredi u školama, 1923. zabranjen je hrvatski jezik u upravi, 1925. i na sudu, zabranjuju se hrvatska društva i raspuštaju zadruge, nasilno se Hrvatima i Slovencima nameću talijanska imena i prezimena

velik broj Istrana emigrirao je u susjednu Jugoslaviju ili prekomorske zemlje

1929. prestale su izlaziti i posljednje hrvatske novine u Istri

1929. provedeni izbori – istaknuta samo jedna – fašistička lista, pribjegavalo se raznim izbornim nezakontostima, nasilju, terorističkim akcijama, premlaćivanju

TIGR – revolucionarna organizacija – Trst-Istra – Gorica - Rijeka

pucali na fašističku povorku nakon izbora – jedan čovjek poginuo

od TIGRa šestorica uhvaćena – po 30 godina robije dok je Vladimir Gortan osuđen na smrt premda čak on nije ni bio ubojica – Gortan je postao istarski simbol borbe protiv talijanizacije i fašizma

teror se samo intenzivirao

crkva je tradicionalno još od 19.st. bila čuvarica hrvatskog i slovenskog identiteta – sustavno bili marginalizirani slavenski svećenici

procjene da je oko 75 000 Istrana izbjeglo na jugoslavenski teritorij, najviše u Zagreb i druge dijelove Hrvatske i Slavonije ali i na Kosovo (jer su vlasti nastojale smanjiti albansku većinu na tom prostoru pa su davale pogodnosti za useljenje)

istovremeno je mnogo Talijana doselilo u Istru

uspostava talijanske vlasti izazvala je zastoj u ekonomskom životu te osobito pad industrijske proizvodnje

pulsko vojno brodogradilište ostalo je bez narudžbi pa je propalo – Pula je izgubila preko trećine stanovništva

težište privrednog života u Istri preselilo se u unutrašnjost – Raški bazen gdje se vadio boksit i cementni lapor

Rijeka

1924. Rimskim ugovorm pripojena Italiji

formirana je Riječka provincija – obuhvaćala libernijski dio Istre i dio slovenskog teritorija u zaleđu

u međuratnom razdoblju lučki i trgovinski promet je stagnirao jer su nove državne granice odvajale grad od njegova prirodnog zaleđa

od nekada prosperitetnog grada Rijeka je pretvorena u ''periferni gradić fašističkog savojskog imperija''

istodobno istično od Riječine jačao Sušak koji je bio unutar Kraljevine SHS/Jugoslavije

jugoslavenske su vlasti nastojale razviti sušačku luku pa je zapravo rijelčka luka podijeljena na dvije – sve je to onemogućavalo da povrate izgubljena tržišta i terete

s vremenom Sušak druga luka po količini pstvarenog tereta – iza Splita

Zadar

talijanska enklava u Jugoslaviji

doživljava krizu i pad broja stanovnika

Cres i Lošinj

broj stanovnika u malenom ali stalnom padu – ne zna se je li to zbog iseljavanja koju je prouzročila izolacija (državna granica) ili o iseljavanju koje je u međuratnom razdoblju zahvatilo čitavu Italiju, osobito njene nerazvijene dijelove

na Lastovu broj stanovnika stalno raste jer doseljavaju Talijani iz drugih dijelova Dalmacije koji nisu željeli živjeti u jugoslavenskoj državi

na otoku počeli brojni javni radovi – potaknuti od talijanskih vlasti da od otoka naprave snažno vojnopomorsko uporište

i u Zadru i na Lastovu fašističke su se vlasti služile nasilnim sredstvima kako bi promijenile etnički identitet tih krajeva

OKTROIRANI USTAV – TOBOŽNJI ZAVRŠETAK DIKTATURE

od uspostave diktature počtkom 1929. politički je život u Kraljevini zapravo zamro

u prve dvje godine diktature jačalo je sve veće nezadovoljstvo a zaoštravala se i gospodarska kriza

kralj je bio prisiljen na ustupke pa je u ljeto 1931. pregovarao sa srpskom opozicijom a kasnije i s Antonom Korošecom kao predstavnikom Slovenske ljudskem stranke

Aleksandar bio prisiljen 3. rujna 1931. proklamacijom nametnuti Ustav – Oktroirani ustav

atmosfera je trebala sugerirati kako slijedi povratak na stanje prije 1929. i kako se diktatura na svaki način napušta

povratak na ustavnost se barem u teoriji dogodio – nestalo je otvorenog apsolutizma ali su se zapravo diktatura i apsolutizam preoblikovali u novo, tobože prihvatljivije ruho

temelji šestojanuarskog režima su ostali : integralno jugoslavenstvo i ničim ograničena kraljevska vlast

unitaristička ideologija i centralistički državni ustroj

prema Oktroiranom ustavu kralj je bio iznad zakona

vlada (Ministarski savet) nije bila odgovorna parlementu nego njemu

parlamentarizam nije postojao

stranke koje su djelovale prije 6.siječnja 1929. nisu dobile dozvolu za rad

politička je djelatnost opet dopuštena, ali s velikim ograničenjima

do 1929. Narodna je skupština bila jednodomna – novouređeno predstavničko tijelo sastojalo se od dva doma : Narodne skupštine (birala se na općinskim izborima) i Senata (članovi birani dijelom posredno a dijelom ih je postavljao kralj)

tako konstituirani drugi dom trebao je posve osigurati apsolutnu kraljevu vlast jer se pretpostavljalo da bi se narodna skupština mogla pokatkad oteti kontroli pa izglasati neki zakon ili mjeru protiv kraljeve volje što bi onda Senat zaustavio

kralj je određen kao najviši organ državne vlasti s ovlastima u zakonodavstvu, upravi i sudstvu

članak 116 Oktroiranog ustava – dopuštao kralju da u izvandrednim situacijama postupa mimo ustavnih i zakonskih propisa a od Narodne skupštine i Senata trebao je tražiti tek naknadnu suglasnost

jugoslavenski nacionalni unitarizam bio je i ustavom promoviran u nacionalnu ideologiju – ustavne odredbe o jednoj državi, jednom narodu i jednom nacionalnom osjećaju

na drugom je mjestu bilo da Jugoslaviju onda sačinjava nekih 9 naroda ili plemena

jasno se izražavala želja da se od tih 9 naroda napravi jedna nacija

režim je Oktroiranim ustavom bio natjeran na povlačenje i na ublažavanje diktature

nekoliko dana prije proglašenja Ustava donesen je Zakon o nazivu i podjeli Krlajevine na upravna područja – 28. kolovoz 1931.

njime su ponešto izmjenjene granice banovina – politika iz 1929. bila je da se granice mijenjaju kako bi se izmiješale nacije i vjere – sada, 1931. od te se politike odustajalo

na izborima za Narodnu skupštinu 1931. istaknuta je samo jedna lista – režimska – pod vodstvom premijera, Petra Živkovića

uvjet za izlazak na izbore bilo je predočenje popisa potpisa koje je svaka stranka trebala skupiti, ali u svih 305 kotareva države – ni jednoj stranci to nije uspjelo osim državnom aparatu

glasanje je bilo javno i usmeno

kako bi osigurao veću podršku režimu kralj je potakao osnivanje stranke – režimske političke formacije – isprva pod imenom Jugoslavenska radikalna seljačka demokratija (JRSD) – stranka nikad nije formulirala program (Pribićević zaključio da je njen stvarni program da na kraljeve naredbe odgovara ''Razumijem'')

u stranku su ušli i glavnu riječ imali bivši članovi Radikalne i Demokratske stranke

oslanjali se na materijalnu i svaku drugu podršku države

usprkos tome nisu imali većih uspjeha u pridobijanju pristaša

1933. promijeni ime u Jugoslavensku nacionalnu stranku (JNS)

Ante Pavelić – zubar je tokom tridesetih bio predsjednik Senata – još Hrvata iz uvjerenja ili konformizma koji su podržavali diktaturu

Aleksandar postavio novog premijera – Vojislav Marinković (Živković bio suviše kritiziran) – židovskog podrijetla

nakon 3 mjeseca zamijenjen Milanom Srškićem koji je premijer bio jedva godinu i pol

TEROR I ISKAZI NEZADOVOLJSTVA

policijska brutalnost bila je najočigledniji pokazatelj represivnosti režima, režim nije prezao ni od ubojstava

u prve dvije godine režima ubijani uglavnom samo komunisti, od 1931. ubijani su i drugi politički protivnici

u veljači 1931. na ulici izudaran i ubijen Milan Šufflay istaknuti knjiženik i historičar, član HSPa, jedna od utemeljitelja albanistike u svjetkim razmjerima

1932. napadnuk pisac i odvjetnik Mile Budak, kasniji ministar prosvjete u NDH

1933. ubijen na kućnom pragu Josip Predavec – potpredsjednik HSS-a

već u travnju 1932. prve proturežimske demonstracije – seljaci oko Ludbrega istakli hrvatske zastave i parole

ubojstvo Šufflaya i napad na Budaka zgorzio je Zagrepčane koji su sastavili prosvjedeno pismo ministru – potpisali i komunist Božidar Adžija, August Cesarec, Ivo Politeo te Branko Gavella

bilo je to doba jedinstva političkih struja i budućih stranka u Hrvatskoj

u prvoj polovici tridesetih hrvatski političari vrlo različitih opcija bili su ujedinjeni u stavu protiv centralizma i unitarizma

represija

i u beogradskoj Skupštini koju je kralj strogo kontrolirao čak i državnotvorni zastupnici prosvjedovali su protiv represije

režim se više nije mogao održavati na goloj sili i bio je prisiljen na popuštanje uzda – osnovni razlog postupne obnove političkog života

Punktacije Seljačko-demokratske koalicije – Zagrebačke punktacije

studeni 1932.

Seljačko-demokratska koalicija održala sastanak na koji su osim vodstva koalicije (Maček, Krizman, Kosanović, Bošković, Predavec, Šutej, Vilder) bili pozvani i nezavisni ali vrlo ugledni Ante Trumbić te Mile Budak kao predstavnik pravaša – podržao ih je i Svetozar Pribićević iz emigracije

prisutnošću Budaka i Trumbića željelo se istaknuti jedinstvo hrvatske političke javnosti u postavljanju pitanja državnog preuređenja

6 točaka političkog programa

istakli da je narod nositelj političkog autoriteta a seljaštvo temelj organizacije sveukupnog života

osudili kraljevski apsolutizam i srbijanski hegemoniju koja je djelovala destruktivno po društvo, uništavala moralne vrijednosti, imovinu naroda i njegov duhovni mir

zaključuju da je potrebno vratiti se na stanje prije 1.prosinca 1918. i preurediti državu u smislu složene državne zajednice bez prevlasti jednog ili više njenih dijlova nad ostalima

ubrzo se po tim pitanjima očituju i druge opozicijske stranke diljem Kraljevine – niz rezolucija i osuda centralizma i unitarizma – krug nezadovoljnika bio je širok

u hrvatskoj javnosti tih se godina sve snažnije afirmirala predodžba da jedan narod živi na teret drugoga

USTAŠKI POKRET I DESNICA U HRVATSKOJ DO USPOSTAVE NDH

ubrzo nakon proglašenja diktature pravaški vođa Ante Pavelić napustio je Zagreb a potom i Jugoslaviju – otišao u Beč pa Mađarsku pa zatim u Sofiju

u Bugarskoj se susreo sa Ivanom Vančom Mihajlovom – vođom VMRO-a te je potpisao deklaraciju (Sofijska deklaracija) o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju neovisnih država Hrvatske i Makedonije

zbog tih je aktivnosti jugoslavenski sud Pavelića u odsutnosti osudio na smrt

Pavelić se tek u narednim godinama počeo povezivati s radikalnim nacionalistima i stvarati organizaciju – ustaški pokret stvoren 1931./1932.

Pavelić se konačno skrasio u Italiji koja ga je već od 1927. podržavala u njegovoj protujugoslavenskoj politici u okvirima Mussolinijeve ekspanzinističke politike u JI Europi

Pavelić ponudio Italiji suradnju u rušenju Jugoslavije – očekivao je talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti neovisne hrvatske države a zauzvrat je izrazio spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima

u sljedećih 12 godina Pavelić je postao pijun u rukama talijanskog režima

u Rimu je 1929. počeo djelovati pod zaštitom šefa talijanske tajne policije Ettorea Contija

povezivao se i sa skupinom starih ''frankovaca'' okupljenih oko bivšeg a-u generala Stjepana Sarkotića i viših časnika Ivana Perčevića, Stjepana Duića

istodobno je Pavelić intenzivirao odnose s VMRO-om

Pavelić okupljao emigrante u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj i najviše u Italiji s ciljem da izgradi ustašku organizaciju

u nekim od tih zemalja postojali su i logori u kojima su se pripadnici tih pokreta uvježbavali za borbu u domovini (buduće terorističke akcije)

prvi logor organizirao je Gustav Perčec u Janka Puszti kod Nagykanisze - logor postao poznat jer su iz njega regrutirane osobe povezane s atentatom u Marseillesu 1934. g.

prvi logor u Italiji organiziran u seku Bovegno kraj Brescie – kasnije preseljen u dolinu Borgo Val di Tara (južno od Parme)

sve se odvijalo u tajnosti

tridesetih se Pavelić pokušao povezati i s Njemačkom, odnosno Gestapom i vodećim krugovima NSDAPa – no interesi Trećeg Reicha u JI Europi bili su tada ponešto drukćčiji od interesa Italije i Mađarske – usmjereni na učvršćenje političkih kontakata s Jugoslavijom i realizaciji ekonomskih interesa na tom prostoru

Pavelić vrbovao i među emigrantima radnicima u Belgiji, Nizozemskoj, Francuskoj te SADu i Južnoj Americi ali je uspjeh bio skroman

prije 1941. nije moglo biti više od 1000 aktivnih ustaških emigranata

1932. Velebitski ustanak (Lički ustanak)

skupina Hrvata pridošlih iz emigracije i naoružanih od Italije, po odobrenju Pavelića, napala je u ličkom selu Brušani žandamerijsku stanicu

ustaški pokret je taj događaj smatrao formalnim rođenjem svoje organizacije

žandari nisu imali gubitaka a ustanici su se nakon neuspješnog napada povukli

pri povlačenju jedan je od napadača ubijen

napadači su se nadali da će njihova akcija potaknuti šire i masovnije akcije koje bi prerasle u ustanak protiv države

policija i vojska poduzele su akcije da uhapse sudionike

proglašen je policijski sat

većinu ih ulovili, glavn organizator Andrija Artuković otišao je u Zadar nekoliko dana prije akcije

u ustaškoj propagandi Velebitski ustanak pretvoren je u legendu

brutalno gušenje nacionalnih sloboda i identiteta izazvalo je ekstremne nacionalističke reakcije

u Glavnom ustaškom stanu u Italiji Pavelić je objavio i prvi broj lista Ustaša (veljača 1932.) – vijesnik hrvatskih revolucionaraca – zagovara najradikalnije metode brobe za neovisnu Hrvatsku, uključujući i terorizam

oko noža stvara se u ustaškom pokretu (ali i kod četnika, koji su im po mnogim ideološkim elementima vrlo bliski) sljedećih godina svojevrsan kult – nož / bodež postaje jedan od ustaških znamena

od ljeta 1932. pripadnici ustaške organizacije podmeću bombe na kolodvorima ili policijskim stanicama ( i civilne žrtve)

ustaška glasila u emigraciji raspiruju i kult osvete i mržnje prema Srbima

opsjednutost krvlju i nasiljem ubrzano dostiže mitološke razmjere te se tako stvara plodno tlo za genocidne zločine na području NDH

ustaše u logorima u Liparima bili sustavno indokrtrinirani – organizatori i počinitelji prvih masovnih pokolja u NDH i zapovjednici prvih ''logora smrti'' bili su u velikoj većini bivši internirci s Lipara

antijugoslavenstvo i protusrpstvo pokreta

Mile Budak – Bjež'te psine preko Drine

Pavelić rekao da sve neprijatelje treba poklati i to sve Srbe, Židove i Cigane

mecena ustaškog pokreta bio je Benito Mussolini koji je 1932. objavio Doktrinu fašizma

1933. objavljena su Načela hrvatskog ustaškog pokreta

zagovara se nacionalna isključivost:

odlučivanje o državnim i narodnim poslovima ograničava se samo na one koji su hrvatskog roda

tvrdi se da tko u Hrvatskoj ne potjeće od seljaka, u 90 od 100 slučajeva nije hrvatskog porijekla

''seljački ideal'' - teže da u društveni život vrate nevinost jednostavnog život

(ni Pavelič ni njegovi suradnici nisu imali nikakvu ideju kako potaknuti društveni i ekonomski razvitak)

državno-pravni historicizam: oslanjanje na hrvatsko povijesno državno pravo i polaganje prava na sve

teritorije koji su nekad uistinu ili navodno pripadali Hrvatskoj ili bili naseljeni Hrvatima

ustaški ideolozi tako su u hrvatski prostor uključivali BiH, Sandžak, Srijem, Bačku

zalagali se za odbacivanje svake državnopravne veze sa drugim jugoslavenskim narodima

Pavelić i sljedbenici negirali su čin ujedinjenja 1918. g. te su Drinu smatrali granicom dvaju svjetova – istočnog i zapadnog

podržavali gotsku teoriju o podrijetlu Hrvata kako bi negirali vezu s drugim Slavenima

od fašizma i nacizma ustaše su preuzeli :

nacionalnu isključivosti

veličanje države

glorificiranje ratne operacije za ostvarenje političkih ciljeva

negativan stav prema komunizmu, socijalizmu i zapadnoj, liberalnoj demokraciji

koncepciju vođe kojem se kao nositelju vrhovne vlasti duguje bezuvjetna poslušnost

novi članovi morali položiti prisegu

bilo je pojedinaca pa i čitavih grupa koji su pristali uz takve ekstremne ideje – prvenstveno nacionalistički usmjereni radnici i seljaci – gotovo u pravilu bili prva generacija doseljenika u gradove ili seljaka koji su se upoznali sa životom grada – potjecali iz pasivnih krajeva i osjećali se odbačenima od sustava stoga su se dali privući desnim ( i lijevim) parolama

opravdanje za svoju lošu situaciju (uzrokovanu i agrarnom krizom, lošim posljedicama kapitalizma) tražili su u srpskom hegemonizmu

ustaška idelogija obraćala se malom čovjeku i nudila je sigurnost narodne zajednice u teškim, kriznim vremenima a zauzvrat tražila odricanje od individualiteta – dužnost i odgovornost prema cjelinibili su temelj svake djelatnosti u privatnom životu svakog pojedinca. člana hrvatskog naroda

1934. ustaše su zajedno sa članovima VMROa organizirale atentat na kralja Aleksandra u Marseillesu

značajno mjesto u organizaciji imale su i talijanske i mađarske tajne službe

nakon atentata izbio je skandal jer se saznala da je Italija pomagala organizacije koje su stajle iza atentata – iz tog razloga talijanska je vlada bila prisiljena hapsiti ustaše – uhapšen i Ante Pavelić koji je u zatvoru proveo gotovo dvije godine

Naša gruda, omladinski list za suvremena pitanja – prvo ustaško orjentirano glasilo u zemlji

otvoreno promicali neke elemente profašističke i pronacističke ideologije

izašla samo 2 broja i oba bila zabranjena

urednik Vladimir Singer

aktivnost ustaša se donekle intenzivirala od 1934. no ni tada se organizacija nije razvila a listovi i brošure nisu dosezali veće naklade

na snazi su ustaše dobili 1937. kada se premijer Stojadinović dogovorio sa talijanskom vladom da će dio ustaša biti amnestiran pa da s emogu vratiti u Jugoslaviju

Stojadinović je računao na to da će tako lakše kontrolirati pokret a i namjestiti HSSu protivnika

ustaše je policija progonila ali im je i prešutno dopuštala djelatnost ako je to škodilo popularnosti HSSa

Hrvatski narod – list kojeg je počeo izdavat Mile Budak u kojem je napadao Mačeka i HSS

1935. Pavelić dao ubiti Gustava Perčeca jer je njegova djevojka pobjegla iz Janka Puszte i objavila u zagrebačkim Novostima niz informacija o Perčecu, Janku Puszti i boravku u ustaškoj emigraciji

ideje nacionalnog ekskluzivizma imale su odjeka u određenim krugovima – osobito među desno orjentiranom hrvatskom inteligencijom

studenti desne orijentacije ''frankovci'' koji će kasnije uglavnom pristupiti ustašpkom pokretu postupno su sredinom 1930ih preuzimali vodstvo u središnjem akademskom društvo ''August Šenoa'' zatim u ''Eugen Kvaternik'' te raznim stručnim klubovima po fakultetima

potkraj 1937. i početkom 1938. infiltriraju se i u druga društva i institucije – djelovali su u katoličkim organizacijama (''Križari'' i ''Domagoj'')

ustaški orjentirani intelektualci postajali su sve utjecajniji i u Matici hrvatskoj

članovi ''Augusta Šenoe'' zajedno sa nekim člkanovima ''Ante Starčevića'' izdavali su ilegalne ustaške novine koje su im bile odmah zabranjivane

Matica hrvatska objavljuje 1936/1937. knjižicu Današnja Njemačka autora Ernesta Bauera koji veliča Hitlera i nacionalsocijalizam

zbog sve jačeg utjecaja nacionalističke desnice u Matici u nju je uveden komesarijat koji je raspušten nakon proglašenja NDH

desni krugovi u Hrvatskoj bili su prije uske skupine nego široko organizirani društveni pokret

jačanje desnih tendencija bio je fenomen karakterističan i za Europu u cjelini

početkom 1935. osnovan Jugoslavenski narodni pokret Zbor – Dimitrij Ljotić

snažan ideološki utjecaj nacionalsocijalizma i fašizma, prihvaćali rasnu teoriju, antisemitizam i antikomunizam

Zbor je imao svoj organ – Buđenje, list za politička, nacionalna i ruštvena pitanja

cilj je jugoslavenski nacionalistički renesans

bliskost desnom ekstremizmu nimalo se ne skriva

Ljotić se legitimirao kao pristaša Hitlera

uspjeli okupiti mali broj simpatizera

Ivo Goldstein

HRVATSKA 1918-1945. pt. II.

ATENTAT U MARSEILLEU

atentat

listopad 1934. - kralj Aleksandar došao u Marseille - ubijen

ubijen i franc. ministar vanjskih poslova Jean-Loius Barthou

pucao makedonski nacionalist Veličko Georgijev Kerin – odmah uhvaćen i ubijen

navodno posljednje Aleksandrove riječi bile ''Čuvajte mi Jugoslaviju''

atentat organizirali makedonski nacionalisti i ustaše

posebno aktivni bili Ante Pavelić, Eugen Dido Kvaternik i Vjekoslav Servatzy

značajnu ulogu imale talijanske i mađarske tajne službe

Aleksandar pokopan u Oplenovcu (brdo, blizu grad Topola, 70 km od BG)

atentat obilježio dubinu raskola između Hrvata i Srba

Aleksandar imao 3 sina – najstariji bio 11godišnji Petar

umjesto njega vlast preuzeli namjesnici :

Aleksandrov bratić – knez Pavle Karađorđević

senator i ministar prosvjete Radenko Stanković

ban Savske banovine Ivo Perović

vlast pripadala knezu Pavlu

u načelu blizak idejama zapadne demokracije

želio očuvati unitarno jugoslavenstvo

kako bi održao Jugoslaviju izvan rata koji se približavao počeo je raditi kompromise na uštrb demokracije – popustljiv prema desničarima i nacistima

odmah se suočio s nezadovoljstvom javnosti i zahtjevima opozicije za preuređenjem države

Zagrebački memorandum

studeni 1934.

predan Kraljevskom namjesništvu

protiv politike koje se odnosi prema Hrvatima zlonamjerno kao da su oni protiv jugoslavenske države

protiv monopola jedne stranke

da se pusti na slobodu Vladka Mačeka

da se ne dopusti djelatnost poluvojnih organizacija

da se javno glasanje pretvori u tajno

39 potpisnika – Antun Bauer, Alojzije Stepinac, Ivo Politeo, Ferdo Šišić, Ivo Tartaglia, Ivan Meštrović etc.

neki srpski političari, poput Slobodana Jovanovića pozdravili memorandum

Pavle brzo bio prisiljen napustiti otvorenu diktaturu

nije napuštao ni centralizam ni unitarizam

1934. vladu vodio Bogoljub Jevtić

1935. izrazili se za poštivanje Oktroiranog ustava, za jedinstvenu jugoslavensku naciju i državnu cjelinu

izbori

Bogoljub Jevtić predvodio JNS – Jugoslavensku nacionalnu stranku

SDK se povezala s JMO, dijelom Demokratske stranke (LJ. Davidović) te Savezom zemljoradnika – na čelu liste V. Maček

u predizbornoj kampanji opozicijski su skupovi bili zabranjivani

izbori održani 1935.

brojne izborne malverzacije

pritisak državnog aparata da se glasa za režimsku listu

pobjedio JNS

nakon izbora opozicija nastavila s pritiskom na vlast, tražila ukidanje Oktroiranog ustava i tražila izglasavanje novog

nasilje se nastavilo i nakon izbora

na Sveučilištu vrlo jaka bila kmunistička organizacija a ne mnogo slabija i frankovačka

u Hrvatskoj od sredine tridesetih jačaju totalitarne opcije, lijeve i desne

politička desnica je nacionalistička i u huškačkom tonu ističe antisrpstvo i promiče borbu za neovisnost te poziva na uništenje ljevičarskih ideja i ideologa

ideje dopirale do širokih narodnih masa – prihvaćale poruke koje su zagovarale radikalnu društvenu promjenu

i komunisti i nacionalisti /ustaše/ napadali slabe i neučinkovite demokratske institucije i obećavali masama da će upravo oni donijeti mir i društveni boljitak kad preuzmu vlast

KATOLIČKA CRKVA

Katolička je crkva nastanak države 1918. dočekala s nadom da ću u njoj postupno ostvariti ravnopravne vjerske i nacionalne odnose

Katoličku crkvu pogodila agrarna reforma

vlast favorizirala Srpsku pravoslavnu crkvu

biskupi bivali sve nezadovoljniji položajem Crkve u Kraljevini Jugoslaviji ali su i dalje usko surađivali s vlastima

Stepinac

solunski dobrovoljac, potporučnik jugoslavenske vojske

1934. koadjutor Antunu Baueru

Crkvu i Stepinca smetala stalno prisutna ambicija Srpske pravoslavne crkve da bude prisutna na čitavom državnom prostoru

1937. BG vlada odustala od konkordata s Vatikanom

potpisano 1935. ali nije ratificirano – Stojadinović računao da će se s tim približiti Vatikanu i Italiji – ratifikaciji se usprotivila Srpska pravoslavna crkva koja je u konkordatu vidjela opasnost za svoj povlašteni položaj

Srpska pravoslavna crkva prijetila ekskomunikacijom za sve koji bi glasali za konkordat

govori o mogućoj najezdi ''militantnog katolicizma'' i ''vatikanskoj ekspanziji''

Krvava litija u Beogradu – 1937. ulične demonstracije i sukobi sa žandamerijom

u opasnosti bila i Vlada pa je povukla tekst konkordata iz skupštinske procedure

nakon odbacivanja konkordata Katolička crkva smatrala da u Jugoslaviji neće nikad postići status na koji je polagala pravo

u različitim crkvenim institucijama i onima bliskima crkvi – gimnazije i društva ''Domagoj'', ''Križari'', ''Katolička akcija'' stvaraju se krugovi u kojima se promicala ideja samostalne Hrvatske

27.3. 1941. u Beogradu i drugim gradovima izbile masovne demonstracije protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu

Alojzije Stepinac

fanatično pobožan, beskrajno odan Katoličkoj crkvi, strastveno mrzio komunizam

držao vjerske razlike podlogom i svim ostalim razlikama između Hrvata i Srba kao i glavnim nevoljama u Jugoslaviji

uvjereni antirasist i protivnik nacizma

tridesetih ojačao utjecaj križarskog pokreta unutar Crkve

Križari – osnovani 1930. g., organizacija hrvatske katoličke mladeži

podjele unutar same Crkve zbog stavova prema tradicionalnim vrijednostima, konzervativizmu, komunizmu te židovskom pitanju

Katolički list - tvrdilo se da su Židovi glavni neprijatelji čovječanstva

Hrvatska straža – glasilo Hrvatske Katoličke Akcije

u zg nadbiskupiji vodio Stepinac

izrazit antikomunistički stav – komunizam je plod Židova Marxa

tvrde da se protive i fašizmu i komunizmu

u Španjolskom građanskom ratu svrstali se uz Franca

podržavaju Italiju i Njemačku jer ne trpe Židove ni komuniste

na domaćoj sceni Straža je napadala politiku HSSa i Vladka Mačeka

Lamarqueovu i Darwinovu ideju o postanku svijeta proglasili protukršćanskom

Crkva u principu bila protiv bezobzirnih i neopravdanih progona bilokojeg naroda, pa i židovskog

Katolički tjednik – Sarajevo

list ističe da ''ako papa danas ne govori o židovskoj krivnji i židovskim grijesima u prošlosti, nikako iz toga ne slijedi da ih ne vidi''

katolička štampa odavno upozorava na bezbroj negativnih i destruktivnih utjecaja kojima je nosilac svjetksa židovska plutokracija u svojoj nezasitnoj želji da malo po malo posve zagospodari svijetom

slično tom listu pišu i Luč, Nova revija i Hrvatska straža te Narodna obrana (Đakovo)

Narodna obrana – tvrdi da je Hitler 1933. imao pravo što je progonio Židove jer su se oni uvelike ogriješili protiv njemačkog poštenja

JAČANJE KOMUNISTA I LIJEVA INTELIGENCIJA

1932. počela obnova partijske strukture i aktivnosti Komunustičke partije

Milan Gorkić revitalizirao partijsku organizaciju i njene aktivnosti (postavila ga Kominterna)

okolnosti išle komunistima na ruku – sve je više stanovnika gradova ali i sela osjećalo socijalne probleme kao bitne

oživljavanje političkog života u Jugoslaviji 1932. otvorilo mogućnost rada i komunistima – aktivnosti bile maskirane u drugim imenima i organizacijama

1933. počela se mijenjati politička strategija Kominterne – umjesto dotadašnje nepomirljivosti prema socijaldemokratima počelo se shvaćati kako je sve agresivniji nacionalsocijalizam glavni protivnik

potvrđeno na VII. kongresu Kominterne 1935. g.

dotadašnja opća linija borbe radničke klase protiv kapitalizma zamijenjena je politikom ujedinjavanja svih demokratsko-antifašističkih snaga

Splitski plenum 1935. – Blagoje Parović (čl. Politbiroa)

vojnofašistička diktatura proglašena zajedničkim neprijateljem svih demokratskih snaga

za izgrađivanje što šireg antifašističkog fronta

Partija se prestala protiviti reformiranim socijalističkim strankama

Partija nije više podcjenjivala rad sindikata

prihvatili da treba djelovati i kroz legalne institucije

bezuspješno pokušali osnovati legalnu Stranku radnoga naroda

* 1937. sklopljen je Farkašićki sporazum (SDK i Ujedinjena opozicija) – KPJ se

želio priključiti bloku no Blok je odbio suradnju

istaknuto kako nacionalni osjećaj nije stran proletarijatu – put prema sazrijevanju ideje o potrebi KP Hrvatske i KP Slovenije

odbačena teza da je Jugoslavija samo tvorevina velikih imperijalističkih sila po završetku WWI. i da ju treba razbiti na manje, neovisne države – komunisti smatrali da bi takve male države mogle postati još podložnije međunarodnim pritiscima (posebno Italije)

počinje se formirati i poltika o rješavanju nacionalnog pitanja u okvirima Jugoslavije

buduća država kao demokratska federativna republika

narodi bi se trebali slobodno izjasniti o državnom uređenju koje bi onemogućilo bilokakvu hegemoniju

Španjolski građanski rat – 700 dobrovoljaca iz Hr (1300 iz Jugoslavije), mahom komunisti – na strani republikanaca

dobrovoljci se regrutirali iz prve generacije došljaka u grad sa osiromašenog sela (iz krajeva koji istih godina daju mnogo članova i ustaškom pokretu)

Josip Broz Tito

karijera mu 1930ih doživjela strelovit uzlet

1933. odslužio petogodišnju zatvorsku kaznu – deportiran u Kumrovec

povlači se u ilegalu i postaje član Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku

od 1934. uzeo pseudonim Tito

1934. kooptiran u Beču u Politbiro CK KPJ

1935. u Moskvi postaje referent za KPJ u Balkanskom sekretarijatu Kominterne

1936. Kominterna ga je uputila u Pariz – bio je zadužen za organizaciju rada u zemlji i prebacivanje dobrovoljaca u Španjolskom građanskom ratu

u međuvremenu ilegalno odlazio u Jugoslaviju i boravio u Zagrebu

1937. Tito povjereno privremeno vođenje poslova Centralnog Komiteta (jer je Milan Gorkić uhapšen kao žrtva staljinističkih čistki)

ključna osoba u završnim pripremama za osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske

travanj 1937. – osnovan KP Slovenije unutar KPJ

kolovoz 1937. – osnovan KP Hrvatske u Anindolu kod Samobora

na osnivačkom kongresu bilo je tek 16 delegata

izabran Centralni komitet od 12 članova

sekretar – Đuro Špoljarić

KPH se u prvim dokumentima naziva strankom – Komunistička stranka Hrvatske (usklađivanje s duhom hrvatskog jezika)

i Centralni komitet bio je preimenovan u Glavni odbor a zatim u Središnji odbor

termini u uporabi do sredine 1940ih

KPH tvrdi da ne zastupa samo interese radničke klase nego je i nositelj ideje nacionalne slobode i ravnopravnosti te demokratizacije društva

temeljna strategija – stvaranje pokreta Narodne fronte

računalo se s mogućnošću suradnje s građanskom opozicijom u Hrvatskoj – prvenstveno s HSSom

djelovanje KPH ugrozile Staljinove čistke – stradalo oko 800 komunista koji su se zatekli ili su živjeli u SSSRu

1938. Tito oformio privremeno partijsko rukovodstvo – uz njega išli i Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković

ostali članovi – Josip Kraš, Andrija Žaja, Miha Marinko, Franc Leskošek, Ivo Lola Ribar

oni bili nova imena u partijskoj hijerarhiji

u vodstvu KPH nije ostao gotovo nitko iz doba stvaranja ili iz 1920ih

1938. raspušteni (zbog nedostatka novca) organizacijski punktovi KPJ u Pragu, Beču i Parizu

boljševizacija KPJ – od kad je Tito postao sekretar – promjene u organizacijskom smislu – ukianje svakog oblika demokratskih odnosa unutar partijskog organizma

militarizacija partije

popularnosti KPJ pridonosila i tradicionalna sklonost prema SSSRu zbog još uvijek snažnih rusofilskih i panslavističkih osjećaja, doba kad su ljudi osjećali opasnost od fašističke Italije i nacističke Njemačke a još uvijek do njih nisu došle vijesti o lošim stranama staljinizma i čistkama

KPJ u predratnim godinama narastao s 4000 članova na 10 000

KPH bio najjači i najbolje organizirani dio KPJ

u Komunističku partiju ulazili mnogi nezadovoljni politikom građanskih stranaka

1939. Ivan Ribar postao prvi predsjednik Društva prijatelja SSSRa – 1942. priključio se KPJ

Ribar isticao industrijalizaciju kao jedini ekonomski izlaz za zemlju koja je jođ umnogoma bila poljoprivredna

tražio federalnu ravnopravnost među postojećim nacionalnim identitetima

1939. pakt o nenapadanju Reicha i SSSRa – zbunjenost i nedoumice u dijelu članstva

Kominterna oruđe u Staljinovim rukama – politika savezništva s demokratskim snagama protiv fašizma bila je napuštena

u komunističkom tisku u mnogim zemljama antifašistička propaganda je prestala a zamijenili su je napadi na britanski i francuski imperijalizam

KPJ napadao zapadne sile kao uzročnike WWII. ali nije štedio ni suprotnu stranu (za razliku od drugih komunističkih partija)

Tito procijenio da je suradnja SSSRa s Reichom tek kratkotrajni manevar kome bi uskoro mogao doći kraj

1940. Peta zemaljska konferencija

najveći partijski skup u Jugoslaviji u zadnjih 20ak godina, trajalo 3 dana, 110 delegata

u kući u zg Dubravi

stav da su se u ratu sukobila 2 imperijalistička bloka koji će se međusobno slomiti i ostaviti mjesta proleterskoj revoluciji

protiv fašizma

blagi odmak od generalne linije Kominterne – pazilo se da se s Kominternom ne bi došlo u sukob

KULTURA

književnost: Miroslav Krleža, August Cesarec, Slavko Kolar, Ranko Marinković, Vjekoslav Kaleb, Petar Šegedin, Jure Kaštelan, Ivan Goran Kovačić

slikarstvo: Krste Hegedušić, Oton Gliha, Frano Šimunović, Vanja Radauš, Marijan Detoni

općejugoslavenski kulturni pokret 'socijalne umjetnosti' – u Hr imao manje utjecaja ali je u Makedoniji, BiH i Crnoj Gori bio jezgra budućih nacionalnih književnosti

Zemlja – osnovana 1929.

skupina lijevo orijentiranih slikara, kipara i arhitekata

Antun Augustinčić, Fran Kršinić, Krsto, Drago Ibler, Stjepan Planić

1935. zabranjena djelatnost no ostali i dalje aktivni i utjecajni

Hegedušić u Hlebinama 1930. počeo podučavati seljake slikarstvu -. početak hlebinske slikarske škole naivne umjetnosti

predstavnici – Ivan Generalić, Franjo Mraz, Ivan Virius

u prvim godinama slikaju najviše motive iz socijalne zbilje na selu

u poslijeratnom razdoblju priklanjaju se romantičnom prikazivanju podravskog krajolika, lirskoj idealizaciji seoskog života i fantastici

Krleža

1936. objavio Balade Petrice Kerempuha

Krleža se zalaže za dominantno estetske kriterije u umjetnosti i negira socijalnu i političku tendenciju kao vrijednosni kriterij – oponiraju mu marksistički kritičari

Tito i KPJ ipak suosudili polemičke istupe M. Krleže i istomišljenika a 'krležijanci' su bili isključivani iz Partije

hajke na nepoćudne intelektualce u komunističkim redovima – zbog želje partijskog vrha da postane apsolutni gospodar života svojih članova

rasprave se zapravo vodile oko toga hoće li se pristati na apsolutnu poslušnost Kominterni i Partiji ii će se smatrati da ne smije postojati diktat mišljenja

STOJADINOVIĆEVA VLADA: ''HRVATSKO PITANJE''

1935. pobjeda JNSa Bogoljuba Jevtića – pirova pobjeda

nije ostvario uvjerljivu pobjedu

regent Pavle spočitavao Jevtiću jer nije bio spreman na kompromis s hrvatskom opozicijom

Pavle Karađorđević bio sljedbenik ideje integralnog jugoslavenstva ali i politički realist

u lipnju 1935. sastao se s Mačekom koji mu je predložio da se tek konstituirana Skupština raspusti i da se na temelju novog izbornog zakona raspišu izbori, kao i da se stanje vrati na 1918. g. – knez Pavle odbacio to

umjesto Jevtića na čelo Vlade postavljen je dotadašnji ministar financija Milan Stojadinović

Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ)

Stojadinović sastavio vladu od struje radikala, Slovenske ljudske stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije – od te tri stranke nastala je JRZ

potisnula Jugoslavensku nacionalnu stranku (JNS)

nova stranačka organizacija popularno je nazivana Jereza

nikad nije postala stranka u pravom smislu jer dijelovi od kojih je sastavljena nisu nikad izgubili svoju individualnost

suprotstavili se zahtjevima iz Hrvatske za preuređenjem države

formiranjem Stojadinovićeve vlade bilo je jasno da je propala Šestojanuarske diktatura (u smislu da se ideologija integralnog jugoslavenstva nametne kao jedini važeći politički i društveni koncept)

1935. postupna i vrlo limitizirana demokratizacija – HSSu omogućila razmah stranačkih aktivnosti – obnovljen rad mnogih ogranaka koji su obustavili rad početkom 1929.

postale aktivne i organizacije vezane uz stranku – Hrvatski radnički savez (HRS), Seljačka sloga

1935. osnovana i Gospodarska sloga

ekonomska organizacija koja je imala za ciljpodizanje ekonomske moći i poboljšanje položaja seljaštva u Hrvatskoj

nastojale se povećati cijene poljoprivrednih proizvoda, suzbijati stočne bolesti, ubrzati elektrifikacija seoskih područja, organizirati zdravstvena zaštita i raditi na općem prosvjećivanju seljaka

Hrvatska seljačka zaštita i Hrvatska građanska zaštita – poluvojne organizacije koje su trebale služiti za obranu HSSovih skupova od žandara i provokatora

vodstvo stranke s njima računalo i u slučaju eventualnih oružanih sukoba

HSS 1920ih uglavnom bio predstavnik hrvatskog seljaštva, 1930ih sve više počinje predstavljati hrvatski narod

protiv režima i radikalno desnih ili radikalno lijevih stranaka da zadobiju veći utjecaj u javnosti

Vladko Maček

uživao veliku podršku naroda, osobito seljaka

u narodu se stvara 'kult Mačeka'

po političkom opredjeljenju demokrat no strankom je upravljao autoritarno

sve važne odluke stranke donosile su se u Mačekovoj kancelariji i stanu – nakon Radićeve smrti nije više funkcionirao Glavni odbor i Predsjedništvo stranke nego je Maček okupljao ljude oko sebe po vlastitom nahođenju

susreti Mačeka i Stojadinovića prolazili su u međusobnoj antipatiji, dolazili na sastanke često bez želje da se na njima nešto dogovore – njihovi stavovi bili bitno različiti

Stojadinović

pristaša centralističko-unitarističke Jugoslavije pod dominacijom Beograda

zagovarao tezu – 'jedna država, jedan narod i jedan kralj'

nudio Mačeku tzv. 'malo rješenje' po kojem bi HSSu pripalo nekoliko ministarskih mjesta u Vladi

nije prihvaćao narušavanje državnog centralizma – protiv federativnog uređenja

pristajao na razgovore samo o lokalnim samoupravnim autonomijama

Maček tražio 'veliko rješenje' – značilo reviziju Oktroiranog ustava

sužavao Mačeku manevarski prostor koalicijom s Muslimanima i Slovencima

Stojadinović na međunarodnom planu želio razvijati odnose s Italijom i Njemačkom (oslon na države koje žele revidirati Versailleski poredak)

želio kod Njemačke i Italije postići da oslabe svoju podršku ustašama

hrvatsko pitanje – istovjetno pitanju demokratizacije čitavog jugoslavenskog društva

samo je prividno 'hrvatsko' jer obuhvaća cjelokupnu problematiku jugoslavenske unutarnje politike

hrvatsko je jer najneposrednije tangira hrvatske interese te su Hrvati problem formulirali, iznjeli u javnost i popularizirali

hrvatsko pitanje jačalo HSS i bliske mu snage

Stojadinović blokirao rješavanje hrvatskog pitanja od 1935. do 1937.

jačala opozicija Stojadinoviću i u Srbiji – nezadovoljni njegovim diktatorskim ponašanjem kao i približavanjem Njemačkoj i Italiji – pogodovalo povezivanju hrvatske i srpske opozicije

Zagreb – pregovori SDK i Udružene opozicije (Srbija) – sporazum potpisan početkom listopada 1937.

Farkašićki sporazum

selo Farkašić kod Siska

sreli se potpisnici sporazuma iz Zagreba kako bi se dogovorili o načinu rada na propagiranju Sporazuma u javnosti

sporazumom bilo predviđeno da se oformi vlada koja bi donijela 'privremeni osnovni zakon' i time ukinula postojeći ustav

potpisnici formirali Blok narodne demokracije

tekst nije dovodio u pitanje monarhistički oblik vladavine i dinastiju Karađorđevića

naglašavao da bi u novom državnom ustrojstvu parlamentarizam i jamčenje političkih i građanskih sloboda bili temeljna načela

glavni problem potpisnici vide u nepostojanju demokracije

farkašičke zahtjeve vlasti u Beogradu nisu željele prihvatiti – Stojadinović nije pristajao pregovarati tvrdeći da će to učiniti kada maloljetni Petar II. stupi na prijestolje (što je trebalo biti za 4 godine)

negativan stav o pregovorima imao i knez Pavle

NA PUTU PREMA RATU 1939-1941.

SPORAZUM CVETKOVIĆ-MAČEK I USPOSTAVA BANOVINE HRVATSKE

izbori 1938.

Seljačko-demokratska koalicija izašla je ujedinjena s opozicijom u Srbiji (Udružena opozicija) u Blok narodne demokracije – na čelu liste V. Maček

falsificiranja i pritisci na birače, javno glasanje

vladina lista pobjedila tek s neznatnom većinom- režimske stranke dobile većinu poslanika u Skupštini

HSS dobio najveći broj glasova u svojoj povijesti

de facto su HSS i Udružena opozicija bili pobjednici izbora

knez Pavle uvidio da je rješavanje 'hrvatskog pitanja' pretpostavka za unutrašnje smirivanje stanja u državi – to je bio zahtjev i jugoslavenskih saveznika (VB)

Maček i HSS bojkotirali rad Narodne skupštine

Mačeku je bilo u interesu da postigne sporazum

1930ih HSS je postao svehrvatska stranka te pokret u kojem je bilo vrlo različitih ideoloških strujanja

lijevo krilo HSSa :

isticali socijalne teme, antiklerikalizam

Mihovil Pavlek Miškina i Rudolf Bićanić, Franjo Gaži

neki HSSovci prešli u KPJ sredinom tridesetih i od 1937. izdavali list Seljačka misao

desno krilo HSSa :

do 1941. nije se desnica uočavala u javnom životu

Janko Tortić, Dragutin Toth (jedan od organizatora Gospodarske sloge), Lovro Sušić

kako se približavao rat bili pod pritiskom radikalne desnice u Hr koja je odbijala bilokakav sporazum s Beogradom i tražila izdvajanje Hr iz Jugoslavije

uspjesi Reicha, Italije i Franca davali su krila desnoj struji HSSa i ostalim desnim strujama u Hr (ustašama)

Stojadinović pokazivao ambicije da si priskrbi sve više vlasti u državi te se počeo ponašati poput fašističkih diktatora

veljača 1939. – knez Pavle angažirao Cvetkovića, Spahu, Kulenovića, Kreka i Snoja da sruše Stojadinovića

Dragiša Cvetković

postao predsjednik vlade

radikal

dotad prilično nepoznat i neutjecajan ministar

dobio povjerenje kneza Pavla jer je bio voljan izvršavati njegove naredbe

''knežev kurir''

deklaracija nove vlade – za sporzum s Hrvatima zasnovan na punoj jednakosti i ravnopravnosti, naknadno Cvetković istaknuo narodni individualitet Hrvata kao rezultat posebnog razvitka

svibanj 1939. Hrvatsko narodno zastupstvo (poslanici HSSa izabrani na izborima 1938.) objavili su posebnu izjavu kojom Mačeka nazivaju legitimnim predstavnikom hrvatskoga naroda

SPORAZUM CVETKOVIĆ-MAČEK

26. kolovoz 1939., 5 dana prije izbijanja rata

uspostavlja se Banovina Hrvatska kao uporavna jedinica

BANOVINA HRVATSKA

obuhvatila dijelove BiH naseljene pretežno Hrvatima, Baranja izvan granica Banovine Hrvatske

pri određenju granice u BiH ignoriralo se muslimansko stanovništvo i gledao samo omjer Srba i Hrvata u kotarevima

za bana postavljen Ivan Šubašić (po volji HSSu i Dvoru, bivši solunski dobrovoljac, dobri kontakti s vladajućim krugovima)

nova zajednička jugoslavenska vlada : Maček podpredsjednik, SDK dobila još 5 ministarskih mjesta (Ivan Andres – trgovina i industrija, Bariša Smoljan : ministar bez lisnice, Josip Torbar : pošte i brzojavi, Juraj Šutej : financije, Srđan Budisavljević : socijalna politika)

obnavljanje Sabora kao zakonodavne vlasti

ban nositelj upravne vlasti, odgovoran kralju i Saboru, imenovao ga i razrješavao kralj

dogovoreno da Banovina preuzme i ubiranje pojedinih poreza, konačan dogovor nije postignut

uspostavu Banovine Hrvatske nije verificiralo Narodno predstavništvo (koje je bilo raspušteno 1939.) – jer je Ustav predviđao da se i izvanredne mjere moraju naknadno odobriti od strane Narodnog predstavništva – samo formalnopravna činjenica bez prevelike važnosti

od osnutka Banovine Hrvatske počeli su se pojavljivati zahtjevi za uspostavom zasebne slovenske jedinice kao i autonomne BiH

27. kolovoz 1939.

Maček izjavio kako pregovori nisu potpuni jer konačan teritorij Banovine nije utvrđen i kako će hrvatska strana potraživati više te kako će se u naknadnim pregovorima morati proširiti autonomija Banovine u odnosu na Beograd

Maček 1941. neće željeti samostalnu Hrvatsku, pogotovo ne da ona ovisi o silama Osovine

mnogo protivnika sporazuma – među članovina HSSa koji su smatrali da je Maček dobio premalo, napadi nacionalističke desnice, frankovaca i drugih – smatrali Mačeka izdajicom zastupajući stav da je jedino rješenje 'hrvatskog pitanja' u izdvajanju iz Jugoslavije, srpski nacionalisti smatrali da je sporazum kapitulacija pred Hrvatima

POLITČKA APATIJA, SVE JAČI UTJECAJ NJEMAČKE

obrambeni sporazum iz 1934. – Balkanska antanta – Jugoslavija, Grčka, Rumunjska i Turska – bezvrijedan

knez Pavle i Stojadinović – oslon na Njemačku i Italiju, tj. da jugoslavensku politiku drže neutralnom (Nj i I zaustavljale francuski i britanski utjecaj u regiji)

1939. Anschluss – prihvatila Stojadinovićeva vlada – izavili da taj čin ne ugrožava Jugoslaviju nego da još samo uklanja mogućnost obnove Habsburškog carstva

''Jugoslavija će, od straha da je Njemačka ne siluje, sama leći s njom u krevet''

1938. sastali se Stojadinović i Hitler

Stojadinović uvjeravao Hitlera da J. neće ulaziti ni u kakve paktove protiv Njemačke

Hitler tvrdio da na Balkanu nema interesa osim otvorenih vrata za svoju privredu

Pavle popustljiv prema desničarima i nacistima – ne toliko zbog simpatija prema Reichu koliko zbog toga da Jugoslaviju sačuva od upletanja u sukob

SPORAZUM CIANO-STOJADINOVIĆ

1937.

skloplkjen sporazum s talijanskim ministrom vanjskih poslova Galeazzom Cianom

da bi smanjili ovisnost o Njemačkoj

Italija i Jugoslavija obvezuju se na poštivanje granica

suzdržavaju se od svake akcije ako bi jedna strana bila napadnuta

ukraćivanje podrške svakoj aktivnosti uperenoj protiv teritorijalnog integriteta i postojećeg poretka

predviđeno i proširenje gospodarske suradnje

dogovoreno da se jedan dio ustaške emigracije iz Italije vrati u zemlju

1938. kako bi dokazao vjernost, Stojadinović je u Rimu položio vijenac 'mučenicima fašističke revolucije'

sporazum se pokazao mrtvim slovom na papiru

rujan 1939. – izbio WWII. – Jugoslavija proglasila neutralnost

obje zaraćene strane pojačavale su pritisak na Jugoslaviju da se opredijeli

politika neutralnosti vodila se u praksi tako da je sve više odgovarala interesima Osovine

1934. trgovinski sporazum Njemačke i Jugoslavije

za jugoslavensku poljoprivrednu robu Njemačka davala industrijsku robu

nakon ekonomskih sankcija pritiv Italije 1935. (zbog napada na Etiopiju) Njemačka će preuzeti golem dio jugoslavenskih izvoza i postati najveći jugoslavenski trgovački partner

preko gospodarske politke moglo se snažno utjecati na vanjsku politiku Jugoslavije (ali i Rumunjske) zbog njihova ondašnjeg katastrofalnog gospodarskog položaja

1938. sastali se Stojadinović i Goring

nakon Anschlussa i raspada Čehoslovačke naglo su porasle investicije Reicha u Jugoslaviju

sve veća ovisnost jugoslavenske privrede o Reichu (53% ukupnog izvoza)

1940. protužidovski zakoni u Jugoslaviji

da bi udobrovoljili Njemačku

na sveučilištima i školama, zabranjeno bavljenje veletrgovinom prehrambenim proizvodima

nacionalsocijalistička propaganda od strane legaliziranih 'kulturnih' društava njemačke narodne manjine

Kulturbund u Vojvodini (zaklinjanje na hakenkrojc zastavu, zakletva Kako se neće ženiti Srpkinjama, Mađaricama i Židovkama...) – od 1939. sve agresivniji u promicanju nacističke ideologije

OBNOVITELJI – grupa mladih intelektualaca koji su studirajući u Njemačkoj došli u doticaj s idejama i aktivistima Hitlerove Nacionalsocijalističke stranke

parole – Ein Volk, Eine Wille, Ein Weg; Ehre, Blut und Boden

u međuvremenu Mađarska i Italija dovodile u pitanje jugoslavenski teritorijalni integritet

jugoslavenska vanjska politika bila je nepokolebljivo antisovjetska

dijelom tajh stav bio uvjetovan i prisutnošću 'bijele emigracije' u Jugoslaviji

priznali SSSR tek 1940., no više kao priznavanje relanosti nego stvaran zaokret u vanjskoj politici

u raznim krugovima Jugoslavije sve veće nezadovoljstvo politikom vlasti

centralističko-unitarističke snage u državi nisu mogle prihvatiti stvaranje Banovine Hrvatske

razočaranje građanskim strankama

seljaci izloženi državnom eksploataciji – mržnja prema režimu u kojemu su vidjeli samo porezni aparat i žandarsku silu – antirežimsku energiju upotrijebit će ustaše i partizani (pa i četnici)

srpski birački korpus u Banovini Hrvatskoj i čitavoj Jugoslaviji bio podijeljen između JRZ i SDSa (JRZ – unitarizam i integralizam, SDS zagovarao iste ciljeve kao i koalicijski partner HSS)

od 1936. i smrti Svetozara Pribićevića vođa SDSa bio je Adam Pribićević (brat) – do 1939. kad je Adam podnio ostavku i na njegovo mjesto j došao Srđan Budisavljević

KRAJINA – udruženje za kulturno i privredno podizanje naroda - 1939.

osnovali ju Srbi s područja Savske i Primorske banovine

okupljali se članovi zabranjenih četničkih organizacija

cilj – stvaranje nove političko-teritorijalne jedinice Krajine na prostoru 25 kotareva Savske, Primorske i Vrbaske banovine sa srpskom većinom

deklarirano zalaganje za očuvanje državne i narodne jedinstvenosti Krajevine Jugoslavije na temelju unitarističke jugoslavenske ideologije – ustvari promicanje velikosrpske ideologije

SRPSKI KULTURNI KRUG – Beograd 1939.

najžešći kritičari unutarnje političke reforme koja je započela Sporazumom Cvetković-Maček i uspostavom Banovine Hrvatske

parola ''Srbi na okup''

intelektualci i pravoslavno svećenstvo

SKK je početkom 1940. uspjela rganizirati krovnu organizaciju >

SAVET PATRIOTSKIH, RATNIČKIH I VITEŠKIH ORGANIZACIJA

ušle gotovo sve važnije jugoslavenske udruge koje su djelovale među Srbima poput četničke organizacije i Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije

Hrvatska – iako većinski i dalje za HSS Hrvati su u sve značajnijom mjeri optirali za komuniste i frnakovce

na općinskim izborima 1940. g. komunisti postigli jako dobre rezultate – ponegdje i osvojili vlast – vlasti nisu mogle dopustiti komunističku vlast na lokalnoj razini

u javnosti su desne tendencije postale sve prisutnije

Mile Budak tražio od Mačeka da se hrvatsko narodno vodstvo izjasni otvoreno za Osovinu

sve teže ekonomsko stanje – dobrim dijelom i zbog rata koji se širio Europom – porasle cijene poljoprivrednih proizvoda

Banska vlada nastojala državnom intervencijom poboljšati stanje – maksimirali cijene kruha

uvedene krušne karte ili karte za ishranu – svako domaćinstvo dobivalo određenu količinu racioniranih namirnica

1941. Ivan Šubašić donio uredbu o izradi kruha od 65% kukuruznog i 35% pšeničnog brašna koji je popularno zvan 'šubašić'

namirnice se krale

zbog nedostatka autoguma obustavljene neke autobusne linije u Dalmaciji

TRAGEDIJA WWII. (1941-1945.)

KAPITULACIJA JUGOSLAVIJE I USPOSTAVA NDH

Jugoslavija se našla u okruženju Osovine

nakon Anschlussa Reich je postao neposredan jugoslavenski susjed

1941. pod pritiscima su Mađarska, Rumunjska i Bugarska pristupile Trojnom paktu

Italija okupirala Albaniju i zaratila s Grčkom

Treći Reich u to doba na vrhuncu moći – VB ostala jedini protivnik, Fra kapitulirala SSSR je bio saveznik

položaj Jugoslavije geostrateški važan

Hitler pokazivao neobično strpljenje prema Kraljevini Jugoslaviji – želio ju mirnim putem privoliti na suradnju – Njemačka bi tako izbjegla vojni sukob prije onog s SSSRom i zadržala bi dobavljivača poljoprivrednih proizvoda

Njemačka nudila koncesije Jugoslaviji za pristupanje Trojnom paktu koje nije nudila ni jednoj drugoj državi

Pavle, probritanski raspoložen, odbijao je njemačke ponude no nije bio voljan prihvatiti ni britanske – VB željela da se Jugoslavija odrekne neutralnosti i da krene u rat protiv Osovine – Pavle procjenjivao kako VB nema snage neposredno pomoći Jugoslaviji

25.3.1941. PROTOKOL O PRISTUPANJU KRALJEVINE JUGOSLAVIJE TROJNOM PAKTU

potpisano u Beču

konačno popuštanje Jugoslavije pod pritiskom Osovine

jamči se poštivanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Jugoslavije

Osovina neće slati vojsku preko jugoslavenskog teritorija

Osovina neće od Jugoslavije tražiti vojnu pomoć

vodit će se računa kod preuređivanja granica na Balkanu o jugoslavenskim pretenzijama na Solun

kada je stigla vijest o sklapanju sporazuma demonstracije su se intenzivirale

bile dijelom spontane, a dijelom su ih potakli Britanci a ponegdje organizirani komunisti

trajale više dana

u Hrvatskoj ih gotovo nije bilo

parole 'Bolje rat nego pakt', 'Bolje grob nego rob'

državi udar

noć 26/27. ožujka

pod utjecajem demonstracija i antifašističkog raspoloženja u nekim političkim i vojnim krugovima

grupa probritanski orijentiranih oficira izvršila je državni udar

kasnije (za NDH) Nijemci taj puč posprdno zvali 'šljivovica puč''

Britanci najavljivali da bi se u slučaju ratnog sukoba Jugoslaviji pridružila i Turska i Grčka

pučisti proglasili Petra II. punoljetnim i proglasili ga kraljem

formirana široka koalicijska vlada pod vodstvom Dušana Simovića

puč pozdravili F. Roosevelt i Churchill

zbog puča Jugoslavija je bila okupirana

Simović i suradnici uplašili se brzo jer britanska pomoć nije stizala te nije bilo dvojbe da Njemačka sprema napad na zemlju

vlada formalno čak ni nije istupila iz Trojnog pakta već je izrazila spremnost da sporazum poštuje nadajući se da će tako zaustaviti njemački napad

Simović ni u samoj vladi nije imao potpunu podršku

članovi nove vlade protivili se sporazumu Cvetković – Maček

Hitler je događaje od 27. ožujka shvatio kao direktnu uvredu i izazov

Direktivom 25 već istog dana odredio napad na Jugoslaviju i uništenje Jugoslavije kao države

računao s pomoći Italije, Mađarske i Bugarske koje su sve imale pretenzije na jugoslavenski teritorij

kako bi lakše pobijedili Nijemci su naglašavali unutarjugoslavenske podjele te su tvrdili kako njihova vojska nije neprijatelj Hrvata, Makedonaca i Bosanaca već njihov zaštitnik od 'srpskih šovinista' koji bi ih inače gurnuli u rat za britanske interese

Hitler računao s tim da će Hrvati stati na njegovu stranu što je trebalo biti osigurano odgovarajućim političkim ustupkom (davanjem autonomije)

napad – 6. travanj – bez objave rata

u rano jutro bombardiran Beograd – ubijena 2271 osoba, ugl civili

njemačke, talijanske, bugarske i mađarske kopnene snage sa svih su strana istovremeno prodrle u zemlju

glavni udar izvršila Drga njemačka armija – js vojska nije imala nikakvih šansi da se obrani ali je kapitulirala i prije nego je što pokušala – otpora gotovo nije bilo

10. travanj – Nijemci ušli u Zagreb

14. travanj – kralj Petar pobjegao avionom iz zemlje ponijevši sa sobom zlatne rezerve iz državn blagajne

17. travanj – vojska je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju

jugoslavenska vojska

demoralizirana slabom pripremljenošću, nadmoćnošću neprijatelja i moralno razgrađena socijalnim antagonizmima te nacionalnim trzavicama

visoki vojni kadar – antikomunistički

mnogi Hrvati i Bošnjaci nisu se željeli boriti za državu koju nisu smatrali svojom

jugoslavenska vojska prestala postojati u travnju 1941.

država i dalje postojala – njena vlada prebacila se u London i odande vodila poslove

10. travanj 1941. Slavko Kvaternik – Radio Zagreb – u dogovoru s opunomoćenikom vlade Reicha Veesenmayerom pročitao je tekst o proglašenju NDH

u Pavelićevo ime Kvaternik je preuzeo vlast i zapovjedništvo nad oružanim snagama

VLADKO MAČEK

prethodnih dana Nijemci se trudili nagovoriti Mačeka da HSS formira separatističku i kolaboracionistilčku vladu u Hrvatskoj – bezuspješno

Maček se nije želio kompromitirati suradnjom s Nijemcima i Talijanima računajući da će HSS zadržati ugled i utjecaj u narodu dok traje rat te je bio

uvjeren da će Hitler izgubiti rat te da Hrvati moraju na završetku rata biti na strani zapadnih demokracija

nakon što je 10.4. proglašena NDH Maček je dao izjavu u kojoj traži od naroda da s enovoj vladi pokorava a od svih pristaša HSSa da iskreno surađuju s novom narodnom vladom

za novu vlast tvrdio da je osnovala slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cijelom historijskom i etnografskom prostoru Hrvatske

već ubrzo shvatio da je izjava od 10. 4. bila poptuni promašaj i povukao se u pasivnu rezistenciju

27.3. Hitler odlučio da se Jugoslavija vojno i državno razbije – 6.4. nacrt o organizaciji uprave

predviđeno osnivanje hrvatske države pod mađarskim utjecajem

isticalo se da Hrvati imaju pravo na samoopredjeljenje (fraza)

vraćanje na stanje prije 1918. (autonomna Hr u okviru Mađarske) odbila vlada u Budimpešti jer su Hrvati 'nepouzdan narod' - u Berlinu procjenjeno da unija s Mađarskom ne bi imala pristaša u Hrvatskoj

ideja o stvaranju samostalne Hrvatske – nejasno tko bi trebao biti vođa – Maček, Pavelić?

do Pavelića i ustaša Hitler nije mnogo držao

12. travanj – Privremene smjernice za podjelu Jugoslavije

nova Hitlerova direktiva

nema više govora o mađarskom utjecaju

Hrvatska se definira kao nezavisna država unutar narodnosnih granica

njemačke jedinice u NDH bile su podređene Zapovjedništvu za Jugoistok sa sjedištem u Beogradu (na čelu Lothar von Rendulic)

vojne jedinice NDH bile podčinjene Wehrmachtu

ovisnost NDH o Italiji i Njemačkoj

ustaše to tumačile kao povoljnu okolnost jer će tako naše zemlje ostvariti golemi gospodarski i kulturni napredak

IZGRADNJA DRŽAVE

Pavelić formirao prvu vladu NDH 16.travnja

Pavelić za sebe je uzeo mjesto premijera i ministra vanjskih poslova

zamjenik predsjednika – Osman Kulenović (prijašnji vođa JMOa – da bi iskazao pažnju bosanskohercegovačkim muslimanima)

ministar vanjskih poslova od lipnja 1941. – Mladen Lorković (ranije promicao ideje nacionalnog ekskulzivizma i utvrđivao opseg hrvatskog povijesnog teritorija)

ministar unutarnjih poslova – Andrija Artuković

ministar nastave i bogoštovlja – Mile Budak, kansije ministar vanjskih poslova (huškači govori, simbol ustaškog terora, slogan 'Srbe na vrbe')

ministar pravosuđa – Mirko Puk

ministar gospodarstva – Lovro Sušić; ministar financija – Vladimir Košak; ministar šuma i ruda – Ivica Frković

Eugen Dido Kvaternik – moćniji od većine ministara, šef policijskih službi, vrlo se malo pojavljivao u javnosti, na vrhu zapovjednog lanca koji je organizirao genocidne zločine

''rasovi'' ili ''pukovnička liga''

osobe koje su imale veliku samostalnost u djelovanju i velih utjecaj na Pavelića

najbliži Pavelićevi suradnici – Ante Moškov, Ivo Herenčić, Erih Lisak, Vilko Pečnikar i Dido Kvaternik

potrkaj rata i Vjekoslav Maks Luburić, Vjekoslav Servatzy te zapovjednik Crne legije Rafael Boban

Jura Francetić, Juca Rukavina, Mijo Babić, Franjo Sudar

moglo ih je biti oko 40

teritorij

10. lipnja 1941. podjeljen u 22 župe s 141 kotarom i 1006 mjesnih općina + 31 gradska općina i posebni Zagreb

za nazive župa Pavelić odabrao povijesna imena iz srednjovjekovne Hrvatske i Bosne kako bi potvrdio kontinuitet NDH sa starom državom

na čelu župa bili veliki župani koje je imenovao Poglavnik i koji su njemu bili odgovorni

Sabor

zastupnikr izabrao osobno Pavelić, Sabor nema ovlasti, isključivo manifestativni značaj

sastao se samo na jednoj sjednici – od veljače 1942. do prosinca iste godine

bez pomoći njemačkih i talijanskih saveznika Pavelić ne bi mogao dobiti vlast a niti bi je mogao zadržati

ustaška vlast na klimavim nogama

lojalnost stanovništva bila je upitna

pomoć Njemačke i Italije NDH mogla dobiti samo ako su njihove želje i akcije bile sukladne njihovim interesima

kritičari stanja u NDH na samom su njenom početku mislili da se loše stvari dešavaju bez znanja A. Pavelića

Pavelić neprestano bio u strahu da bude likvidiran

''novi poredak'' prema njemačko-talijanskom modelu- kult nacije, države i vođe

''ustaški postupiti'' – eufemizam za ubiti

VOJSKA

Ustaška vojnica - stupali samo pripadnici ustaškog pokreta

Domobranstvo – domobrani će se pokazati neuspješnima, posebno pred kraj rata

ideja revolucije –'kroz oganj, krv i nasilje' iz liberalno-demokratske države u autoritativnu narodnu državu i dirigirano gospodarstvo

svi pozdravi zamjenjeni onim 'za dom spremni'

neki očekivali i revoluciju na kulturnom planu – Vinko Nikolić – protiv ''Krležinih degenerika, bludnika i pijanica, junaci djela koja ubijaju volju za život...''

ustaše se žele pokazati kao moralno čisti, idealci, borci za iskonsku nacionalnu pravdu

inzistiranje na redu, radu, čestitosti, poštenju

ustaše morale imati besprijekoran život prije (inače prijeki sud)

NDH bila klijentilistička država u kojoj su osobne veze i novac, kako i kod visokih dužnosnika tako i kod samog poglavnika bile često presudne

istaštvo kao ideologija je utjelovljenje narodnosti i pokret iznad svih drugih stranaka i pokreta u hrvatskoj povijesti

Ustav Ustaše – hrvatske revolucionarne organizacije i Načela ustaškog pokreta – u javnom životu dobili poziciju kakvu u drugim državama ima ustav

10. travanj – Zakon o prisezi vjernosti Državi Hrvatskoj

donio Slavko Kvaternik

morali položiti svi suci i državni sllužbenici

znalčajnom broju Srba i Židova t enekim Hrvatima koji su se isticali suradnjom s omrznutim jugoslavenskim režimom nije bilo dopušteno polaganje prisege

ustaški pokret nije imao dovoljno pristaša, osobito među obrazovanim stručnjacima,

mnogi činovnici iz pukog oportunizma izražavali lojalnost državi i polagali ustašku prisegu

29. travanj – Pavelić izdao ''Zakonsku uredbu o uskladbi rada ustaške organizacije s državnim vlastima'' – sve zakonske odredbe ministarstava izvršuju se u potpunoj suglasnosti sa ustaškim načelima te u skladu s narodnom i državnom politikom

po uredbi nadzorni organi ustaškog pokreta imaju dužnost vaku neurednost u izvršavanju državne vlasti javiti glavnom ustaškom stanu i nadležnom ministarstvu

time je de facto ustaška organizacija stavljena u nadređeni položaj državnim ustanovama

potaklo ustašku samovolju

dualizam vlasti – ustaški pokret i civilna vlast

organizacija ustaškog pokreta – usklađena s teritorijalnim ustrojstvom NDH

velike župe – stožeri

kotarevi – logori

općine – tabori

dvije policijske strukture : ustaška (UNS) i civilna (RAVSIGUR)

vojska – ustaška: Ustaška vojnica i civilna : Domobranstvo

Ante Pavelić

trebao biti pandan navodono 'mlakim' i neodlučnim političarima, osobito Mačeku

Pavelić bio vođa države, vrhovni vojni zapovjednik, imenovao vlade po vlastitoj volji

ministri, veliki župani, državni tajnici bili izravno odgovorni njemu a ne Saboru koji bio obnovljen

njegove odluke nisu podlijegale nikakvim ustavnim ili zakonskim normama

identifikacija poglavnika i države – hodajuća inkarnacija Domovine

'krotio ljude počastima, odlikovanjima, visokim mjestima' – Slavko Kvaternik postao prvi vitez NDH

marginalizirao Budaka

nestabilne i nekompetentne vlade – u 4 godine izmjenilo se 7 vlada

nestabilnosti pridonosile i osobne nesnošljivosti

vlast NDH obilno potpomagala izdavačke djelatnosti, glezbene i likovne priredbe – nastojali pridobiti književnike i druge umjetnike i kulturne radnike pod ptretpostavkom da će svojim djelima forsirati nacionalni duh

čišćenje jezika od srpskog utjecaja

Ured za hrvatski jezik – smišljaju nove kovanice (munjovoz, samovoz, krugoval) – zabranjuju se riječi koje se smatraju srpskima a nu pravopis se vraćaju rješenja s kraja 19. stoljeća (''korienski'' pravopis)

izdavanje Hrvatske enciklopedije

zabranjivanje novina, podržavljenje tiskara

cenzura striktna i dobro organizirana, knjige nepoćudnih autora bacane iz knjižnice

4. lipanj 1941. Zakon o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda

Židovima zabranjeno sudjelovanje u radu, organizacijama i ustanovama društvenog, omladinskog, sportskog i kulturnog života hrvatskog naroda uopće a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu

temelj za intenzifikaciju progona Židova

Naredba o utvrđivanju rasne pripadnosti državnih i samoupravnih službenika i vršitelja slobodnih akademskih zvanja

težilo se uvođenju nacionalnih simbola, isticalo se slovo U kao simbol ustaškog pokreta

ODNOS PREMA NOVOJ VLASTI

većina hr stanovništva sa zadovoljstvom je prihvatila ratni poraz Jugoslavije i uspostavu NDH – u smislu da se uspostavila samostalna Hrvatska

mnogi bili zadovoljni jer su mislili da je uspostavom nove, nacistima bliske države Hrvatska izbjegla ratna stradanja – ''Nema rata a imamo državu!''

neki se, osjećajući svu rigidnost ustaštva, zavaravali da je bolja ikakva nego nikakva Hrvatska

ne postoje pouzdani onodobni podaci kakvu je podršku režim uživao u narodu – mogućnost neslaganja nije postojala

ustaško vodstvo po uspostavi NDH širilo posve nerealni optimizam da će novostvorena država odmah ostvariti napredak pošto se riješila beogradske vlasti te postala dijelom 'novog poretka' s Njemačkom na čelu

razlozi razočaranja:

Nezavisna Država Hrvatska bila nezavisna tek po imenu dok je u stvarnosti bila njemačko-talijanski protektorat

oduševljenje splasnulo kad su se pojavili plakati o streljanima i obješenima protivnicima i nedužnim taocima

ekonomski slom u ljeto 1941.

katastrofalna ustaška politika na ekonomskom, političkom i vojnom planu

zbog tradicionalnog konformizma bilo je mnogo onih koji su se držali maksime 'ništa ne znam, ništa ne vidim'

jezgra ustaškog pokreta :

200 ustaša-emigranata koji su s Pavelićom u pratnji talijanske vojske stigli iz Italije preko Rijeke u Hrvatsku + 300 ustaških emigranata naknadno pristiglih iz Italije, Mađarske i drugih zemalja – okosnica novouspostavljene vlasti

uspostava vlasti tekla je sporo – u krajevima naseljenima Srbima ustaše nisu dulje vremena mogli uspostaviti vlast

deseci teško pristupačnih planinskih sela ostaala su gotovo potpuno izvan njihove kontrole

Pavelića dočekalo oko 2000 ilegalno organiziranih ''zakletih'' ustaša u zemlji

ipak je broj emigranata i pristaša u zemlji bio mnogo manji od potreba nove vlasti za poželjnom bazom izvršne vlasti

masovno pristupanje novog članstva

do svibnja 1941. ima ih već oko 100 000

mnogo državnih službenika priključilo se pokretu kako bi sačuvalo radno mjesto

karijerizam, šansa za bogaćenjem, autoritarni režim privlači one koji su voljni slušati i služiti – ''nastaše''

u ustaške redove ulazili u većem postotku oni iz nižih, neobrazovanijih slojeva kao i iz nekih siromašnijih predjela Hr i BiH gdje su se za vrijeme Kraljevine Jugoslavije stvorili snažni nacionalni i vjerski antagonizmi

nagla pojava i jačanje političkog i oružanog otpora ustaškom režimu i stranoj okupaciji – pokazatelji političkog raspoloženja hrvatskog i nehrvatskog stanovništva u NDH

u ljeto i jesen 1941. buknuo ustanak

domobrani masovni izbjegavali mobilizaciju (u pojednim županijama nije ih se odazvalo čah 75 ili 83 %)

teror koji su provodile ustaše uzrokovao je odlazak pravoslavnog stanovništvau partizane a Hrvata među komuniste

hijerarhija:

na čelu je Poglavnik

članovi ustaškog vodećeg vijeća – doglavnici

Ustaški glavni stan

HRVATSKA SELJAČKA STRANKA

ustaški ideolozi htjeli svoj pokret predstaviti kao općenarodni – Hr pretežno seljaka država – predstavljanje kao zagovornik seljačkih interesa

priličan broj članova HSSa pomogao je 1941. pri uspostavljanju ustaške vlasti i njoj se poklonio

otpadnici iz HSSa dobili su visoke položaje

većina HSSa nije se približila vlasti

vodstvo Gospodarske sloge ostalo je vjerno Mačeku

u većine članova HSSa, pogotovo onih koji su se pasivizirali ubrzo je nastupilo zahlađenje i razočaranje prilikama u NDH

kako Maček nakon 10.4. nije više htio surađivati s vlastima ustaše su počele njega i velik dio HSSa smatrati protivnicima – zvali ih ''sporazumašima'' (po sporazumu Cvetković-Maček)

janko Tortić (bivši HSSovac) pokušao ogranke HSSa kolektivno inkorporirati u ustaški pokret – uspjeh više nego skroman – Tortić : 'konzul HSSa u NDH''

rujan 1941. – Centralni komitet KPH po Titovu nalogu pozvao HSS da se prijeđe preko političkih, nacionalnih i vjerskih razmimoilaženja – poziv na ustanak nije imao odjeka

od članova HSSa koji nisu htjeli surađivati s ustašama stanovit je broj bio interniran, neki i likvidirani, Maček je 5 mjeseci proveo u jasenovačkom logoru (kasnije na svom imanju u Kupincu, južno od Zga pa od početka 1943. do kraja rata u Zagrebu, 2 mj čak u stanu Maksa Luburića osobno)

Pavleka Miškinu Hrvatska straža proglasila 'neprijateljem Krista' – završio u Staroj Gradišći i Jasenovcu gdje je i ubijen

1943. i 1944. pričičan broj HSSovaca priključio se partizanima

najveći dio vodstva HSSa zagovarao je politiku čekanja te potajno izražavao simpatije za zapadne saveznike i nastojali su s njima doću i vezu

KATOLIČKA CRKVA

Pio XI. 1929. sklopio s Mussolinijem konkordat

od 1929. mnogi su njemački biskupi optuživali rasističko i vjersko učenje nacizma – ustrajali u tome d ani jedan katolik ne može biti nacist

Rimu se nacizam činio najsnažnijim branikom pred komunizmom

Pio XI. 1937. u encikliki Nijemcima optužio nacističku vlast da sije nepovjerenje, neslogu, mržnju – Mit brennender Sorge

druga enciklika Divini Redemptopris – papa još oštrije i direktnije osuđuje komunizam te poziva na uvođenje crkvenog socijalnog učenja kao protutežu i komunizmu i nemoralnom liberalizmu

načelo vatikanske međunarodne politike – nacizam i fašizam jesu zablude, pogreške i opasnosti ali neznabožački totalitarizam ipak glavni, smrtni neprijatelj vjere i Crkve

Stepinac – 12. travanj – u ime Katoličke crkve javno izrazio zadovoljstvo i podršku uspostavi NDH

crkva smatrala da su hrvatska nacionalna ideja i katolička vjerska ideja u čvrstoj vezi

kad je uspostavljena NDH kao nacionalna država hrvatskog naroda Crkva je ocjenjivala da je tako ispunjen jedan od bitnih nacionalnih ciljeva

ustaške vlasti objavile da je NDH katolička država a križ je istaknut kao jedan od ustaških znamena

vlasti na mnoge načine nastojale ugađati Crkvi

svećenici i kao zapovjednici jasenovačkog logora – Miroslav Filipović-Majstorović – izravni sudionik i počinitelj masovnih zločina u Jasenovcu – Fra Sotona – franjevci ga isključili iz reda – 1945. Austrija ga izručuje jugoslavenskih vlastima koje ga osuđuju na smrt

Katolička crkva bila protiv masovnog prevođenja pravoslavaca na katoličanstvo koje je provodio ustaški režim te je u više navrata 1941. službeno prosvjedovala

STEPINAC

prosvjedovao zbog ustaške politike nasilja i rasne nesnošljivosti, protiv ubijanja Srba

često osobnim intervencijama, ponekad i uz pomoć predstavnika Sv. stolice uspijevao spasiti progonjene pojedince ili skupine

spasio od Holokbiausta i mnoge Židove koji su bili stupili u mještovite brakove i 55 štićenika židovskog staračkog doma koje je dao skloniti na crkveno imanje u Brezovici južno od Zg

istovremeno Stepinac ostao dosljedan u svom radikalnom antikomunizmu i hrvatskoj nacionalnoj orijentaciji pa se osuđujući ustaški režim ne distancira od NDH kao države

partizane smatrao antikristom i glavnim neprijateljem

manjina svećenstva ostala uz ustaški pokret a još se i manjina 1943. i 1944. pridružila partizanima ili surađivala s njima

Stepinac – nedopustivo tolerantan prema zločinima vlasti NDH, koristi termin ''nearijevci'', ne dovodi u pitanje deportacije ''nearijevaca'' nego se buni protiv toga da se one ne izvode na human način – zalaže se da oni koji će biti deportirani imaju priliku spakirati stvari i urediti najhitnije obaveze, da vagoni ne budu prenatrpani, da ima se daje dovoljno hrane, da se im omogući liječnička njega, omogući dopisivanje s obitelji

BOSNA I HERCEGOVINA I BOSANSKOHERCEGOVAČKI MUSLIMANI

granice NDH djelomično zadovoljile hrvatske nacionalističke zahtjeve

nije se moglo očekivati da Srbi, koji su u takvoj zaokruženoj državi činili trećinu stanovništva bez otpora prihvate genocidne planove i terorističke metode

kako bi se BiH što snažnije integrirala u novi državni okvir režim je namjeravao premjestiti sjedište vlade u Banja Luku

'granica na Drini'

700 000 bosanskohercegovačkih Muslimana – uključeni u korpus hrvatske nacije – trebalo ih pridobiti kako bi se osigurale stabilne prilike

Mile Budak govorio kako ''nema više Turaka – to je najčišća hrvatska krv''

kako bi vlast pokazala da favorizira Muslimane na visoke su položaje postavljani Džafer i Osman Kulenović, Ademaga Mešić, Mehmed Alajbegović, Hakija Hadžić...

većina njih pripadala starim begovskim obiteljima koje su i dalje među Muslimanima uživale veliki ugled

Muslimani ipak nisu podržali NDH

nisu se osjećali ravnopravno Hrvatima katolicima

zgrožavali se nad ustaškim zločinima i ograđivali se od njih

prvi to učinili članovi Glavnog odbora ''El Hidaje'' – društva muslimanskih vjerskih predstavnika

deklaracije muslimana za punu jednakost, red i zakonitost bez obrzira na vjersku i narodnu pripadnost

s vremenom je lojalnost bosanskohercegovačkih muslimana sve više dolazila u pitanje

i muslimani koji su ostali vjerni ustaškom režimu bili su nezadovoljni

adaptacija Umjetničkog paviljona kralja Petra u zagrebačku džamiju trebala biti dokaz ravnopravnosti katolika i muslimana – 3 minareta – stavljeno u funkciju 1944.

marginalizirani u saboru – samo 13 muslimana a 193 katolika – treba uzeti u obzir kako je obrazovanih katolika bilo više, a i podatci bili samo parcijalni

NDH

relativno malo domaćih sudionika u zločinu

puno domaćeg otpora zločincima

Andrija Artuković, Eugen Dido Kvaternik, Pavelić, Budak, Lorković, Puk – zločini

odgovornost snosili i organizatori i vođe pojedinih postrojbi koje su činile zločćine poput Vjekoslava Maksa Luburića, Viktora Gutića, Viktora Tomića i dr.

RIMSKI UGOVORI I DRUGI TERITORIJALNI GUBITCI

RIMSKI UGOVORI – 18.5.1941.

razgraničenju Italije i NDH

Pavelić i ustaše time platili Italiji dugogodišnje pokroviteljstvo

Italiji prepuštena gotovo cijela hrvatska obala Jadrana

najznačajniji gradovi i luke postali su talijanski – Split, Trogir, Sušak, Šibenik

svi otoci osim Paga, Brača i Hvara

Pula, Rijeka i Zadar već su prije bili pod Italijom

Italija anektirala i značajan dio Gorskog kotara

od priobalnih gradova NDH su ostali Senj, Omiš i Makarska, Dubrovnik

Dubrovnik najveći priobalni grad u NDH ali je bio prometno izoliran

Italiji prepušteno 5% teritorija NDH ali su oni svojom gospodarskom, strateškom, prometnom i kulturno-povijesnom važnošću nadmašivali puki broj kilometara

bilo predviđeno da Splitom i Korčulom upravljaju vlasti NDH, no to se nije dogodilo

29. ožujak 1941. Mussolini razgovarao s Pavelićem

dani prije nego su sile Osovine spremale napad na Jugoslaviju

Mussolini obećao Paveliću kako će napraviti sve da zadobije vlast u Hrvatskoj

zauzvrat tražio veći dio Dalmacije

Pavelić mislio da će javnost preboljeti gubitak područja zbog priključenja BiH

dan nakon potpisivanja Rimskih ugovora Pavelić je ponudio Zvonimirovu krunu članu Savojske kuće što je bio preduvjet da u ostalom dijelu Hrvatske zadobije punu vlast

tu je odredbu potpisala čitava vlada unatoč tome što se protivila sporazumijevanju s Italijom

Sporazum o pitanjima vojnog značenja

potpisan zajedno s Rimskim ugovorima

odlučeno da se primorsko područje koje nije anektirala Italija zajedno sa njenim širokim zaleđem podijeli u 2 zone

Druga zona - zona bliže moru – zvana demilitarizirana zona

- uključivala Liku, Gorski kotar, Dalmatisnku zagoru, dobar dio

Hercegovine, te sva područja uz jadransku obalu s otocima koji su

formalno bili u sastavu NDH

- u njoj vlasti NDH nakon kolovoza 1941. nisu smjele imati nikakve vojne

objekte, utvrde, vojne baze, vlast NDH gotovo da je bila formalna

Treća zona – preostali teritorij do demarkacijske linije između njemačke i talijanske

vojske u NDH (koju je zacrtao Hilter) koja je prolazila više-manje sredinom

države

- od Karlovca preko Bihaća, Bugojna, Prozora do Bileće i Čajnića na Drini

- i u toj su zoni vlasti i ingerencije NDH bile sužene

informacije hrvatskoj javnosti o potpisivanju Rimskih ugovora bile su krajnje jednostrane jer su vlasti dobro procijenile da će reakcije biti krajnje nepovoljne

Nijemci se u ta pitanja nisu htjeli miješati i držali su se rezervirano

Sandžak

ustaške vlasti ga smatrale sastavnim dijelom NDH

mnoge molbe muslimanskih izaslanika da se Sandžak priključi NDH

nije realizirano zbog protivljenja Nijemaca i Talijana koji su smatrali da se time ugrožavaju njihovi interesi na području Srbije, Crne Gore i Sandžaka

7. lipanj 1941. Pavelić potpisao zakonski dekret o istočnoj granici NDH

držao se bosansko-srpske granice iz 1908.

talijanske ambicije da dobiju teritorij zapadno od Drine i u Hercegovini

krajem listopada 1941. utvrđena je granica po crti stare austro-ugarsko – srpsko-crnogorske granice otprije 1918.

bez pripojenja Sandžaka ali i bez gubitaka područja u istočnoj Hercegovini

neslaganja oko toga treba li Srijem pripasti NDH ili njemačkoj vlasti

nije bilo problema oko sz granice

Međimurje

Horthy se pozivao na to da je Međimurje od 1860. do 1918. bilo pod mađarskom upravom (i tvrdili 'oduvijek')

16.4.1941. mađarska vojska okupirala Međimurje

vlasti NDH tražile od Nijemaca da posreduju ali su oni to odbili i savjetovali pregovore no oni nisu donijeli rezultata – bio svršeni čin

prosinac 1941. –mađarski parlament anektirao Međimurje ali ta aneksija nikad nije bila verificirana međudržavnim sporazumom kao ni granica između Mađarske i NDH

međimurski svećenici poslali apel vlastima NDH prosvjedujući što su ih 'dali u zagrljaj Mađara'

Baranja i Bačka

morale biti uključene u NDH, priključene Mađarskoj

na hrvatskim teritorijima koji su pripali fašističkoj Italiji i profašističkoj Mađarskoj lokalni su Hrvati, u pravilu većinsko stanovništvo postali meta progona

guverner Dalmacije – Giuseppe Bastianini

mađarske vlasti – već 1941. – donijeli zakonske propise prema kojima se lišavaju posjeda kolonisti koji su dobili zemlju agrarnom reformom u monarhističkoj Jugoslaviji – protjerani ne mogu tražiti nikakvu naknadu

nezairentiresiranost NDH za zaustavljanje deportacija – jer su većina deportiranih bili Srbi, a tek manjina Hrvati

državni službenici dobili otkaz s obrazloženjem da ne znaju mađarski jezik

nerijetko bili ispitivani i malteretirani

njemačka narodna skupina

raznim je odredbama dobila povlašten status čak i odnosu na Hrvate i katolike

nametnuli se kao snažan politički faktor

razvoj njihovih organizacija teče usporedo s organiziranjem ustaške vlasti

4. lipanj 1941. donesena je Zakonska odredba o privremenom pravnom položaju Njemačke narodne skupine u NDH

zajamčeno im neograničeno održanje njemačke narodnosti i nesmetano ispovijedanje nacional-socijalističkog životnog uvjerenja, nepomućen razvoj narodnog života

NDH KAO NJEMAČKO-TALIJANSKI PROTEKTORAT

Ustašama su bili posve jasni gospodarski, strategijski i teritorijalni interesi Reicha i Italije na teritoriju NDH i svjesno su prihvatili ulogu koja im je bila namjenjena

pijun u provedbi fašističke i nacističke imperijalne politike

njemačko-talijanski protektorat

sastanak ministara vanjsih poslova Ciana i Ribbentropa

Beč, 21. i 22. travanj 1941.

Reich prepustio politički utjecaj u NDH Italiji

uvažili su namjeru Italije da s NDH uspostavi personalnu uniju

ustupci kojima je Reich želio zadovoljiti svog glavnog saveznika

Reich se ni tada ni kasnije nije želio odreći vojne nazočnosti a ni ekonomskih interesa u NDH

Nijemci imali pristup bosanskohercegovačkim rudnicima, jamčila im se sigurnost cesta i pruga te izvoz poljoprivrednih proizvoda, izvozio se boksit bez carine, bitne bile šume

ekonomska podređenost NDH interesima Reicha

sporazumom se vlada NDh obvezala da će uzimati u obzir njemačke privredne interese, neograničeno iskorištavanje industrijskih sirovina

NDH se obvezala da podmiruje troškove njemačkih okupacijskih snaga na svom području (dokaz da su Nijemci NDH tretirali kao i druga okupirana područja u Europi)

sporazumom određeno da se iz NDH izvoze poljoprivredni proizvodi a uvozi industrijska roba – aranžman propao jer je zbog krize koja će se dogoditi NDH uvozila više poljoprivrednih proizvoda nego što h je uvozila

Reich iskorištavao i radni snagu iz NDH

potpisani sporazumi i o tome, Njemačka imala kvotu koju je tražila

potkraj 1941. u Reichu radilo oko 150 000 osoba iz NDH s tendencijomrasta u kasnijim godinama – do kraja rata broj narastao na 220 000 ljudi

ugovori – sklopljeni isprva na godinu dana no neprestano bili produživani sa ili bez pristanka onih na koje se odnose - zaposlenike nisu bili spremni pustiti kući čak i ako su oni to željeli

zbog toga se mnogi zaposlenici nakon dopusta nisu više vraćali na rad u Reich – Nijemci tražili da se te radnike vrati natrag, makar i silom

mnogi bili prije odlaska neinformirani o i puni iluzija o radnim uvjetima i stvarnom stanju koje ih čekaju

i nacistička i ustaška propaganda uložile mnogo da bi pokazale kako je radnicima tamo dobro

zapravo posve drukčija slika- radnici bili nezadovoljni radnim i životnim uvjetima i plaćama

kad su se radnici bunili policija je hapsila vođe pobunjenika

stanje je bilo tako loše da se nije moglo prikriti ni u strogo kontroliranom tisku

plaće isplaćivane u obećanim iznosima ali je u NDH bila inflacija – do ljeta 1942. cijene su narasle za 100% a tečaj Reichsmarke i kune nije se mijenjao

logično je da je dobrovoljaca za odlazak u Reich bilo s vremenom sve manje

Nijemci pribjegavali prisilnoj regrutaciji

još uvijek bil zainteresiranih za rad – posebno ako bi na taj način izbjegli vojnu službu za koju su dobili poziv

prije su Nijemci takve bjegunce vraćali u NDH a kasnije ih primali bez obriza na to što su pobjegli od vojske

u ljeto 1942. 20 000 Srba koje su vlasti NDH željele zatočiti u Jasenovcu deportirano je na rad u Reich

Jasenovac, osim što je bio logor smrti bio je i svojevrsno sabiralište muškaraca i žena pohvatanih u racijama po selima i prikupljanih za deportacije 'na rad u Njemačku''

mnogi radnici bili lošeg zdravstvenog stanja (sifilis, tuberkuloza, ratne rane, pothranjenost, epilepsija...)

nema podataka koliko je radnika skončalo u Reichu od bolesti, gladi, direktne fizičke sile nacista, tijekom savezničkih bombardiranja...

jedini mogući povoljan učinak odlaska tolikog broja ljudi i slanja novca u NDH bio je poništen klirinškim računom pa su tak vlasti NDh morale tiskati novac da bi isplatile radničke obitelji a da za njega iz Reicha nije dolazilo pokriće – poticala se inflacija

nezahvalan položaj NDH i prema Italiji

NDH se usprotivila carinsko-monetarnoj uniji između dvije zemlje

Talijani su reagirali tako da su bojkotirali carinski ustroj NDH, ukinuli su kontrolu uvoza iz NDH

NDH se obvezala prepustiti Italiji ekspoloataciju rudnog bogatstva, šuma

NDH morala opskrbljivati talijansku vojsku u demarkacijskoj zoni

NDH nije činila ništa kako bi regulirala status stanovništva anektiranog područja – njihova državljanstva, optiranja i njihovih prava kao nacionalne manjine u talijanskoj državi

dihotomija odnosa prema Talijanima

s jedne strane ideološka i politička bliskost

s druge strane mržnja zbog anektiranog teritorija i talijanske poze superiornosti

kada se Pavelić želio iskazati kao saveznik poslao je na istočno bojište u sastav njemačke vojske pješaštvo, lovačku eksadrilu, bombardersku eskadrilu te nekoliko malih brodova

sve su jedinice trpjele velike gubitke

lovačka ekadrila povučena jer su mnogi piloti prebjegli na sovjetsku stranu

15. travnja 1941. NDH stekla diplomatsko priznanje Njemačke i Italije

NDH je nakon Slovačke postala druga država koja je svoje postojanje trebala zahvaliti nasilnom europskom 'novom poretku'

samo je 11 zemalja priznalo NDH, uglavnom potpisnice Trojnog pakta

od njih 11 samo je 8 uspostavilo diplomatske odnose

Sv. Stolica nije priznala NDH ali je u Zagreb poslala stalnog legata, diplomatske odnose održavala je s vladom u Londonu čime je priznavala kontinuitet Jugoslavije

u međunarodnoj je politici za vrijeme svoga postojanja vjerno slijedila Reich jer zapravo drukčije ni nije mogla

dvojica najvažnijih predstavnika Reicha u NDH :

Siegfried Kasche

veleposlanik Reicha u Zagrebu

međunarodnu službeni odnosi

prijateljevao s ustaškim vrhom i podržavao njegovu politiku prema Srbima

Edmund Glaise von Horstenau

'njemački opunomoćeni general'

zastupao posebne vojne interese što je bilo osjetljivo miješanje u unutarnje poslove NDH, isprva planirano da samo savjetuje vlasti pri izgradnji vojske ali je s vremenom preuzimao ovlasti u vođenju operacija njemačke vojske na teritoriju NDH

Horstenau se distancirao od ustaških metoda i već ih je u srpnju/kolovozu 1941. optuživao da su glavni uzročnik ustanka koji je zahvatio zemlju i destabilizirao ju

KRALJEVSKA VLADA U LONDONU

pobjegli preko Grčke i Palestine u London

VB i SAD nisu priznale podjelu Jugoslavije

vladine aktivnosti većinom je financirala britanska vlada a djelom su trošene i zlatne rezerve Narodne banke koje su prije rata prenijete u inozemstvo ili su iznijete prilikom napuštanja zemlje

emigrantska vlada premijera Simovića

u njoj se nalazili Juraj Krnjević, Rudolf Bićanić, Juraj Šutej kao predstavnici HSS-a Sava Kosanović, Srđan Budisavljević, Vjećeslav Vilder kao predstavnici SDS-a

Ivan Šubašić djelovao je u SADu

u vladi bile stalno prisutne svađe o odgovornosti i krivnji za sadašnje i prošle događaje, najčešće između Srba i Hrvata

nepodnošljiva atmosfera paralizirala rad vlade i krnjila njezin ugled

Rudolf Bićanić napisao promemoriju u kojoj je odbacio kolekvitnu odgovornost hrvatskog naroda za ustaške zločine

1942. na Simovićevo mjesto došao Slobodan Jovanović

stanje se pogoršalo jer je Jovanović otvoreno počeo zastupati velikosrpske poglede i politiku

u međuvremenu se na međunarodnoj pozornici počeo afirmirati antifašistički pokret s Titom na čelu

u daljnjem toku rata, kada je postalo vidljivo da će pobjediti antifašističke saveznice javljale su se u Hrvatskoj ideje kako spasiti NDH kao državu ali odbaciti ustaški režim – bezizgledno

sve velike antifašističke sile priznavale su Jugoslaviju kao nasilno raskomadanu žrtvu nacifašističke agresije i svoju saveznicu kojoj se poslije rata ima vratiti puni državni suverenitet

PROPAGANDA PROTIV SVIH NEPRIJATELJA(SRBI, ŽIDOVI, KOMUNISTI)

kako bi se uopće stvorila atmosfera u kojoj bi zločin bio moguć vlasti NDH su priktički od osnutka države pokrenule bjesomučnu harangu protiv komunista, Srba, Židova, Roma

da bi se opravdao masovni zločin koji se pripremao trebalo se uvjeriti stanovništvo da su oni najveća i konstantna opasnost za hrvatsku državu i narod

Srbi - proširili kod Hrvata sve što ne valja, urođeni im nemoral, kocka, tuča, krađa

''narod mora stresti sa svoga tijela sve nametnike'', ''iz narodnog tijela treba izrezati sve čireve''

propaganda se s vremenom samo sve više intenzivirala i prijetnje su postajale sve izravnije

velik dio stanovništva nije čitao novine pa su Budak, Lorković, Puk tijekom prvih mjeseci postojanja NDH govorili pred velikim masama ljudi – osnovna im je ideja bila ukazati narodu tko su osnovni neprijatelji hrvatskog naroda

huškački govori Mile Budaka, čak je izravno poticao na zločin

'Srbe na vrbe'

'S Vlahom jedi samo pola zdjele, a s pola zdjele ubi ga zdjelom po glavi'

Budak nije pripadao zapovjednom lancu izvršenja genocidnih zločina i najvjerojatnije nije nikad sudjelovao u njihovom direktnom planiranju i organiziranju, još manje u izvršenju

percipiran kao njihov najgorljiviji zagovornik i poticatelj, gotovo simbol

USPOSTAV SUSTAVA TERORA, GENOCID

kao i svuda u Europi primjer i poticaj progonima i ubijanjima bila je politika Reicha koja je u NDH imala presudni utjecaj

Nijemci su doveli na vlast grupu za koju su znali da će im po ideologiji i praksi biti vrlo slična

Zakonska odredba za obranu naroda i države

već dan po uspostavi vlasti – 17. travnja 1941.

temelj sustava političkog terora – od masovnih streljanja talaca do osnivanja logora

uz redovne predviđeni su i izvanredni sudovi

ugrožavanje države proglašava se veleizdajom i kažnjava smrću (pod to ulazilo i slušanje neprimjerenih radiostanica – npr. BBC, kasnije sovjetskih, partizanskih i drugih)

rasni zakoni

proglašeni 30. travnja 1941.

njima definirano arijsko i nearijsko podrijetlo te su bili osnova za sve kasnije mjere protiv Židova i Roma

u vrlo kratko vrijeme NDH spremno prihvatila nacističko zakonodavstvo, u nekim segmentima i sa znatnim zaoštravanjem

ŽIDOVI

već u tri prva mjeseca po uspostavi države Židovi su izgubili državljanstvo, naređeno im je nošenje žute trake, izbacivani su iz stanova i kuća, oduzimana su im poduzeća i druga imovina, donesene su uredbe o upućivanju u logore u kojima će većina biti ubijena

14. travnja spaljena je sinagoga u Osijeku

tijekom 1941. devastirane i druge sinagoge u Hrvatskoj

Židovi su u Zagrebu ( i u nekim drugim gradovima) morali predati 1000 kg zlata (oko 100 g po članu zajednice) da bi time navodno bili izuzeti iz programa ali u velikoj većini to nije pomoglo

prve veće grupe Židova hapšene su već u travnju i svibnju

masovna hapšenja počela oko 21. lipnja kada je internirano oko 2500 Židova od kojih je većina ubrzo deportirana u Gospić a potom u logore na Velebitu (Jadovno i drugi) te na Pagu (Metajna i Slana)

od gotovo 40 000 Židova prije rata preživjelo ih je samo 9000, tek nekoliko stotina dočekalo je kraj rata na okupiranom području zahvaljujući mješanim brakovima, osobnim i obiteljskim vezama, podmićivanju ustaških službenika te zauzimanju Katoličke crkve, posebice A. Stepinca

manje od 1000 vratilo ih se iz koncentracijskih logora

oko 700 se spasilo priključivanjem Titovim partizanima, bijegom u talijansku okupacijsku zonu ili u samu Italiju gdje su fašističke vlasti Židove diskriminirale ali ih nisu ubijale niti prepuštale nacistima

dvije masovne deportacije u Njemačku – kolovoz 1942. i svibanj 1943. – otpremljeno 6000 Židova u nacističke logore smrti u okupiranoj Poljskoj

ROMI

stradali gotovo svi s područja NDH, njih između 8 500 i 15 000

također bili meta novinskih napada iako je tekstova o njima bilo mnogo manje u odnosu na protusrpske i protužidovske

bili optuživani za krađe konja, domaćih životinja, poljskih plodova, otimanje novca, palež kuća, otimanje i sakaćenje djece, oskvrnuća žena i djevojaka

srpanj 1941. svi Romi popisani a krajem mjeseca strijeljana je prva skupina – 15 muškaraca iz okolice Karlovca

od svibnja do srpnja 1942. svi su Romi deportirani u Jasenovac

malobrojni su prilikom hapšenja bili spremni pružiti otpor ali bez uspjeha

tek nekolicina je prebjegla u partizane ili na područja pod njihovom kontrolom

pred javnosti se deportacija opravdavala time da se ''po prvi puta Cigani privode konstruktivnom radu''

Romi koji su dolazili tokom prva dva tjedna smješteni su u napušteno selo Uštica u blizini Jasenovca koje je potom bilo znano kao 'ciganski logor' gdje su vrlo brzo počela ubijanja

oni koji su stigli kasnije uglavnom su bili prebacivani na desnu obalu Save, na Gradinu gdje su ubijani, muškarci, žene i djeca

život pošteđen tek neznatnom broju Roma ali i posljednji od tih preživjelih smaknuti su početkom 1945.

SRBI

vlasti nisu imale precizan i službeno verificiran plan što će se činiti sa gotovo 2 milijuna Srba u granicama države

jedna od ključnih postavki ustaške ideologije bila je stvaranje etnički čistog hrvatskog prostora

položaj Židova i Roma bio određen prema rasnoj pripadnosti

značajan dio ustaških dužnosnika tvrdio kako bi srpsko pitanje trebalo rješiti po načelu ''trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti'' – maksima nikad nije zabilježena u programskim spisima ili zabilježena u tisku NDH

ideju o trećinama nije izmislip Pavelić ni itko od njegovih suradnika već ju je kao usputnu primjedbu, gotovo na razini sarkazma izrekao teolog i konzervativni savjetnik ruskog cara Aleksandra III. Konstantin Petrović Pobjedonoscev (to govorio za Židove u Rusiji) 1881.

neformalni sastanak Hrvatskog Ustaškog Nadzora, tajnog organizacionog centra Ustaškog pokreta

veljača 1941., sastanak vodio Mile Budak

raspave o problemu pravoslavlja

Danijel Crljen tvrdio kako jasno treba lučiti srpski narodnost od pravoslavne vjere

drugi (nisu imenovani) bili mišljenja da je pravoslavlje usko povezano s velikosrpstvom

Crljen vidi rješenje u pokatoličavanju Srba i njihovoj asimilaciji

poticaj masovnom iseljavanju i preseljavanju na i s teritorija NDH dali su nacisti jer su željeli etnički očistiti neke dijelove slovenskog prostora kako bi na njih naselili Nijemce

otpori doseljavanju Slovenaca

ključan poticaj Paveliću da otpočne s masovnim iseljavanjima i zločinima dao je sam Hitler na sastanku 6. lipnja u Berghofu, na sastanku kojeg je Pavelić uspio izmoliti

Hitlerov savjet – ako Pavelić doista želi da hrvatska država bude trajna mora 50 godina voditi politiku nesnošljivosti

Hitler pohvalio Pavelićeva nastojanja da se smanji vrlo brojna srpska manjina

predložio da se iseljavanje Srba kompenzira s doseljavanjem Slovenaca – trebalo ih smjestiti na srpske posjede – planirano bilo da stignu 11. srpnja – Srbi morali iseliti prije tog datuma

pripreme bile tajne, hapšenja se morala odvijati mirno i tiho, nije ih se smjelo tući među ljudima

njihova imovina postala državnim vlasništvom

23. lipanj – naredba o dužnosti prijave Srbijanaca

Srbijancima se smatraju svi koji su doselili na prostor NDH nakon 1. siječnja 1900. kao i njihovi potomci

5. i 6. srpanj – dani velikog lova na Srbe u Zagrebu – pohapšeno 2 166 Srba – 794 otpremljeno u Srbiju a ostali u logor Sisak-Caprag odkuda su i oni uglavnom deportirani u Srbiju

10. i 11. srpnja masovna iseljavanja diljem NDH

hapšenja se provodila u pravilu noću

uhapšeni iz sz Hr, dijela Slavonije i dijela BiH su deportirani u logore u Požegi, Sisku i Bjelovaru ( nakon nekoliko dana u Požegi ih bilo 8000, u Sisku 8000 a Bjelovaru 7000)

u konačnici je tek polovina zatočenih bila iseljena u Srbiju - 12 500 ljudi

mnogo Srba i sami bježali pred nasiljem i zločinima preko Drine

u Imotskom admisnitracija svjesno sabotirala iseljavanje – liječnici ljude proglašavali nesposobnima, protiv deportacije protestirali i intelektualci, činovnici, ugledni seljaci, svećenici – zahvaljujući tom pritisku imotski su se Srbi, njih 200tinjak mirno vratili kući

selidba Slovenaca doživjela fijasko – stiglo ih samo 26 000 (očekivalo se desetke i stotine tisuća ljudi)

zastrašivanje preostalih Srba – da ih se prisili na katolizaciju a sve s ciljem stvaranja etnički čistog prostora

ZLOČINI

organizaciju ubijanja Pavelić je povjerio specijalno povjeljivoj službi unutar Ravnateljstva za javni red i sigurnost (RAVSIGUR) i Ustaškoj obrani koja je bila treći odjel Ustaške nadzorne službe

prve masovne zločine provodile su jedinice pod zapovjedništvom Maksa Luburića

'ustaški Himmler' – Eugen Dido Kvaternik, kontrolirao u obje spomenute službe

Danica – prvi veći sabirni i radni logor, kod Koprivnice formiran 15. travnja, kroz njega prošlo 5 000 zatočenika

formirano ukupno 30ak logora, od srpnja 1941. osnivaju se i logori smrti

27-28. travanj – prvi masovni zločin

Gudovec kraj Bjelovara - odmazda za neke incidente u bjelovarskom kraju – streljano 196 Srba

sinkroniziranost nasilja – dirigirano iz jednog centra objašnjava datum – 6. svibnja je Đurđevdan – simbolički, najpogodniji za demonstraciju sile

razlog zašto nije došlo do pobune – široko rasprostranjena ubojstva događala su se u udaljenim selima od kuda su vijesti sporo stizale

ustaše smišljeno likvirale pojedince koji bi svojim utjecajem i aktivizmom mogli pridonjeti nemirima i konačno ustanku

ustaški se teror tijekom srpnja pojačavao – put ka ustanku sve izvjesnije otvoren

po selima su dežurale naoružane straže, neka sela već kompletno bila po zbjegovima po brdima i šumama

dobro organizirani lički komunisti krenuli su među ljude koje nije bilo teško organizirati za otpor

u progonima su ustaše nakon 22. lipnja 1941. posebno okrutni bili prema komunistima i drugim antifašistima

27. srpanj – ustanak, 29. srpanj i 2. kolovoz – četnički zločini

ustaše reagirale još žešće

u krajeve zahvaćene ustankom ustaške snage nisu mogle prodirijeti bez jačih snaga i žrtavpa su stroga organizirale osvetničke akcije po selima na Baniji, Kordunu, u Cazinskoj krajini i u dijelovima Like koje ustanak još nije zahvatio

posljednji dani srpnja i prvi dani kolovoza postali najkrvavije razdoblje četverogodišnje ustaške vladavine (samo u Slunju ubili 3 000 ljudi od kojih je samo 100-200 bilo sposobno za oružje, ostalo bili bolesnici, žene, djeca, starci)

2. listopad – Zakonska odreba o postupku kod komunističkih napadaja, kad se počinitelj ne pronađe

za svakog poginulog strijelja se 10 osoba iz reda redarstveno ustanovljenih prvaka komunista

policijski sat

predsjednik Pokretnog prijekog suda bio je Ivan Vidnjević za zagrebačko područje

teror bio pažljivo smišljan i ne može ga se opisati kao ludilo ratnog vremena

stradali su suradnici partizana ili obitelji iz kojih je netko otišao u partizane

brojne odmazde kada je režim shvatio da cijela sela ili regije podržavaju partizane

u zločine se uključili i Nijemci i kvislinške jedinice koje su oni potkraj rata povukli s Istočnog bojišta

uspostavom logorskog sustava u lipnju 1941. Gospić – Velebit – Pag – teror u NDH doseže vrhunac

počinje završna faza genocida- masovno ubijanje

logorski sustav planiran i dirigiran iz središnjice RAVSIGURA u Zagrebu

glavna poprišta ubijanja – Slana na Pagu i Jadovno na Velebitu

Slana

smješten na pustom paškom rtu, 5 km od najbližeg zaselka Metajne

kamena golet, najdirektnije izložena velebitskoj buri, bez zdrave vode i vegetacije ni danas ne postoje uvjeti za kakav normalniji život

zatočenici su teško radili, jeli su krajnje skromno – taktika ubijanja izglađivanjem i iznurivanjem koju su preuzeli od nacista

dovođenjem većeg broja ljudipočela su masovna ubijanja, od 3. srpnja

prema očevidcima stradalo od 4 000 do 15 000 ljudi

Jadovno

neposredna fizička likvidacija zatočenika

potpuna izolacija logora – za razliku od svih drugih logora u NDH nitko u tom logoru nje primio nijedno od mnogobrojnih upućenih pisama i paketa, nitko se sa Jadovna nije smio javiti

potkraj kolovoza trebalo preživjele s Paga, Jadovna i Gospića prebaciti u Jastrebarsko – Jadnovna više nije bilo

svi su logoraši već prije bili poubijani i bačeni u bezdane kraških jama u okolici logora – najviše u Šaranovu jamu

jedan svjedok mještanin tvrdio da su se jauci iz jama čuli po nekoliko dana a onda bi sve utihnulo

procjene o broju žrtava se razlikuju – ukupan zbroj žrtava u 3 logora mogao bi biti oko 24 000

polovinom kolovoza logorski je kompleks morao biti napušten jer su Talijani doznali za zločine i prestrašili se sve jačeg partizanskog ustanka i s vojskom reokupirali teritorij

JASENOVAC

osnovan krajem kolovoza 1941.

logorski sustav koji jw dobio ime po obližnjem selu

od osnutka do 22. travnja 1945. bio središnji i daleko najveći sustav logora u NDH

najveći logor u Europi za WWII. u kojem se ubijalo bez neposrednog sudjelovanja njemačkih nacista

sustav od 5 zasebnih logorskih cjelina obilježenih rimskim brojevima I-V

najveći bio Jasenovac III na rubu samog naselja Jasenovca na velikom posjedu i u industrijskim pogonima poduzetnika Ozrena Bačića i obitelji koji su kao pravoslavci emigrirali već 1941.

Jasenovac IV uspostavljen tek 1942. u samome Jasenovcu u bivšoj nevellikoj tvornici kože

početkom 1942. kaznionica u Staroj Gradišći pretovrena u Jasenovac V

pogubljeno između 80 000 i 100 000 ljudi – 45-52 000 Srba, 17 000 Židova, 10 000 Roma i 10 000 Hrvata među koje su ubrajani i Muslimani – Bošnjaci

27.7. ustanak u Lici – u Srbu – komunisti

jezgra partizanskog ustanka u Hrvatskoj bila je Lika

EKONOMSKI KOLAPS

ekonomski kolaps uslijedio brzo po osnivanju NDH

20. lipanj 1941. ''Sporazum o opskrbi stacioniranog njemačkog Wehrmachta na području NDH koji se ne nalazi u prolazu''

obvezali se opskrbiti njemačku vojsku potrebnim sredstvima za plaćanje u novcu zemlje s potrebnim sredstvima za prehranu ljudi i životinja, potrebnim civilnim radnim silama, prostorima za urede, skladištima itd.

razlog za takve ustupke nisu bili njemački ili talijanski pritisci

vlasti NDH su tu obvezu preuzele želeći pokazati kooperativnosti i snagu ali bez prave protuusluge

time je NDh došla u lošiji položaj nego druge saveznice Osovine

NDH je nazočnost njemačke vojske od travnja 1941. do kraja 1942. na svom teritoriju platila golemih 2,3 milijarde kuna

od 25. travnja u NDH bile u opticaju i novčanice Reichskredit-kassenscheine

Nijemci su te marke tiskali bez pokrića a njmački su vojnici kućama slali stvari iz NDH koje su njima nedostajale

time dramatično destabilizirao monetarni i ekonomski sustav NDH

Italija je NDH oduzela pomorsku privredu i brodogradnju

Mađarska joj je oduzela dijelove najnaprednijih poljoprivrednih područja

partizani nekoliko mjeseci kasnije pod svoju kontrolu stavili i velik dio poljoprivrede te šumarstvo i blokirali vitalne prometne pravce

ekonomski kolaps

uslijedio zbog navedenih razloga ali i zbog potpune nepripremljenosti i nedosraslosti vlade NDH da se suoče s takvom situacijom jer je već prije Travanjskog rata vladala nestašica prehrambenih proizvoda a kad je izbio rat ona je postala još veća

skladišta se brzo ispraznila a cijene se naglo povećale

u tridesetim godinama nakon ekonomske krize suvremene ekonomske teorije nalagale su državni intravencionizam a takav je intravencionizam poticala i nacistička i fašistička ekonomska teorija

na manjkove koji su se pojavili na tržištu vlast je reagirala nastojanjem da kontrolira privredne tokove i da sprečava nastanak crnog tržišta

mjere koje je NDH podizala samo su postigle suprotne učinke od željenih

najavljene mjere racionaliziranja samo su potakle novu kupovnu groznicu

trgovci pokušali prikriti zalihe i prodavati ih na crno

širila se ilegalna trgovina, cijene su i dalje rasle

novine objavljivale da su troškovi života čak i pali, da je položaj najamnog radnika bolji a da se popravlja i položaj seljaka – neuspjeli pokušaj zavaravanja

INFLACIJA

cijene do ožujka 1944. narasle za 1650%

cijene prehrambenih proizvoda rasle još bržim stopama – one koje je država odredila za 2500% a na crnom tržištu za 9000%

teške posljedice i zbog klirinškog ugovora – unaprijed fiksirane cijene – cijene u NDH rasle a roba se izvozila po cijenama bitno nižima od realnih

režim do veljače 1942. morao omogućiti neke vidove slobodnog tržišta no i kada se tržište donekle liberaliziralo cijene su ostale strahovito visoke

porezni sustav

nikada nije profunkcionirao

manje od 5% stanovništva davalo je oko trećine poreznih prihoda

u krajevima južno od Save porez se gotovo nije naplaćivao zbog gotovo nepostojeće službe naplate poreza

vlasti nisu na djelotvoran način kontrolirale granicu prema anektiranim talijanskim teritorijima

rezultat toga bio je da se ni uvoz ni izvoz nije adekvatno kontrolirao ni naplaćivao

praktički je sav promet bio ilegalan

procijenjuje se da je samo tokon 1942. u Italiju izvezeno drva i drvnih prerađevina u vrijednosti gotovo pola milijarde kuna

u Italiju se izvozila i hrana, rude, ugljen, kamioni, strojni uređaji itd.

glad – zima 1941/1942. u Dalmaciji, Hercegovini i Lici

istodobno ojačao masovni otpor seljaka protiv prisilnog državnog otkupa

hrane bilo toliko malo da su uvođene rigorozne mjere štednje – količine žita bile premale za preživljavanje

s drugim proizvodima bilo je još teže – meso, krumpiri i druga hrana

stanovništvo dobilo bonove za proizvode no to nije značilo da će se propisana hrana stvarno i dobiti – stanovništvo bilo upućeno na crno tržište

u Sarajevu demonstrirale žene ''kruha, kruha, gladni smo'' – policija je smatrala da su te demonstracije rezultat 'komunističke promidžbe' pa su uslijedila hapšenja

na Branimirovoj tržnici ljudi očekivali da će se dijeliti krumpir no podijelili im samo bonove za idući put – demonstracije dovele do pucnjave u kojoj je smrtno stradala jedna žena a više je ljudi ranjeno

nedostajalo je svega, mlijeka, dječjih cipelica, sirovina poput papira pa se cijene tiskanja dramatično povećavaju a neki listovi prestaju izlaziti, benzina

stočni fond se smanjio za 40% do jeseni 1941.

njemačka eksploatacija s vremenom sve slabija – boksita, željeza – prvenstveno je razlog tome bio ustanak jer su partizani zauzeli regije u kojima su se nalazili rudinici ili su blokirali željezničke pruge

država bila zadužena – Italiji 472 milijuna kuna, Rumunjskoj 113 milijuna kuna, pozitivna bilanca samo s Reichom no njemačka strana nije htjela obračunavati dug već je prisiljavala NDH na odgađanje istog

OSLOBODILAČKI RAT

nakon raspada Jugoslavije u travnju 1941. KPJ je bio jedina politička snaga s organizacijskom mrežom u svim dijelovima zemlje a KPH njen najbrojniji i najbolje organizirani dio

KPJ je uoči ustanka 1941. dosegla broj od 12 000 članova od kojih oko trećinu u KPH

k tome još treba pribrojiti oko 30 000 aktivnih komunistilkih simpatizera i članova komunističke omladine (SKOJ) – revolucionarno raspoloženi ljudi, gotovo fanatično spremni izvršavati adatke svoga vodstva

u trenutku proglašenja NDH uže vodstvo KPJ s Titom na čelu bilo je u Zagrebu gdje je i 10. travnja održana sjednica CK KPJ

početkom svibnja održano Majsko savjetovanje s predstavnicima nacionalnih i pokrajinskih rukovodstava na kojem je anallizirano stanje u zemlji

odlučeno je da se ne prizna komadanje Jugoslavije

zaključeno kako postoje važni preduvjeti za organiziranje i vođenje borbe protiv okupatora

ubrzo su Tito i CK prešli u Beograd gdje su uvjeti za njihovo djelovanje bili povoljniji

iz Beograda su održavali redovite kuriske a kasnije i šifrirane radioveze s vodstvom KPH u Zagrebu kao i s organizacijama u drugim dijelovima Jugoslavije

KPJ je kao članica Internacionale disciplinirano izvršavala naredbe iz Moskve iako s umjesnim i vještim primjenama na jugoslavenske prilike

KPH je cijelo vrijeme rata disciplinirano izvršavala opće direktive Centralnog komiteta KPJ i Tita ali se također prilagođavala okolnostima u Hrvatskoj

do 22. lipnja 1941. bio je na snazi pakt o prijateljstvu SSSRa i Reicha komunisti su se u Hrvatskoj suzdržali od otvorenih akcija protiv njemačkih okupatora i njihovih saveznika ali su se pripremali za njih – potajno su prikupljali oružje, organizirali sastanke na kojima su isticali osnovni zadatak – pripremiti partijske organizacije i narodne mase za oružanu borbu kojoj su neminovno išli u susret

izdavali proglase s mobilizatorskim sloganima

komunisti osnivali vojne komitete i širili svoju konspirativnu organizaciju među sve nezadovoljnijim stanovništvom

partija organizacijski ojačala – jedinstvena politička snaga bez većih razmimoilaženja u članstvu

bolješevizaciju proveo Tito - pokazala rezultate

napad Njemačke na SSSR – poziv komunistima da obrane ''glavnu tvrđavu svjetskog proletarijata'' – pokrenuti i hrvatski komunisti

22. lipanj 1941. Sisački partizanski odred

ne čekajući instrukcije, 15ak hrvatskih komunista iz Siska otišlo u obližnju šumu Brezovicu i osniva prvi gerilski odred

zapovijedali Vladimir Janjić-Capo i Marijan Cvetković

ukupno 77 boraca

već 23. lipnja minirali prugu Sisak-Sunja što je prva oružana akcija antifašističkog otpora u Hrvatskoj

od početka srpnja deiverzantske akcije komunističkih udarnih trupa u nekim gradovima, najviše u Zagrebu, Karlovcu i Splitu – kidanje telefonskih linija i električnoh vodova, napadi na vojnike, miniranje pruga

Maksimir

ustaše pokušali zagrebačke srednjoškolce javno podijeliti prema nacionalnoj osnovi, mladi zagrepčani, uglavnom Hrvati reagirali su spontano pri čemu su određenu ulogu igrali i skojevci

Hrvati su prešli na stranu igrališta koju su ustaše namijenili za Srbe i Židove te su se s tim činom s njima solidarizirali

najvažnija diverzija u rujnu – Glavna pošta – serijom eksplozija na više dana su prekinute ili su otežane međumjesne i međunarodne telefonske veze

4. srpanj – osnovano Operativno vodstvo KPH – vodstvo partizanskog ustanka u Hrvatskoj

Rade Končar, Andrija Hebrang, Vladimir Popović

Kerestinec – ustaški logor – pobjeglo oko 90 antifašista i komunista, uglavnom intelektualaca – zbog loše organiziranog bijega većina je stradala ili uhvaena i strijeljana – među njima i August Cesarec

lipanj i srpanj 1941. – seljaci u središnjoj Hrvatskoj i Dalmatinskoj zagori te Hercegovini i dijelovima Bosne više nisu ostajali u kućama kad bi dolazile žandarske ophodnje – sklanjali se u obližnje šume ili u brdovita bespuća

stvaralo se raspoloženje za oružani otpor ali nije bilo oružja

talijansko područje – narod bio revoltiran nasilnom talijanizacijom i drugim grubim postupcima fašističke vlasti

nakon velikih gubitaka nakon diverzantskih akcija u gradovima Tito se odlučuje na gerilski (partizanski) način ratovanja

hrvatsko komunističko vodstvo upućuje svoje najbolje prganizatore u sela, u brdovite krajeve da povedu opću pobunu i gerilski rat koji će biti efikasniji od diverzija u gradovima

Kordun – Ivo Marinković, Većeslav Holjevac

Gorski Kotar – Ivo Marinković, Veljko Kovačević

Lika – Marko Orešković

Slavonija – Pavle Pajo Gregorić

Dalmacija – Pavle Pap Šiljo, Rade Končar, Mirko Kovačević

Hrvatsko Primorje – Josip Đerđa

Hrvatsko zagorje i Međimurje – Karlo Mrazović Gašpar

s ranije prikupljenim oružjem organiziraju prve partizanske odrede, u početku pretežno sastavljene od srpskih seljaka koji su pobjegli u šume pred ustaškim pokoljima

u Zagrebu Operativno partijsko rukovodstvo na čelu s iznimno sposobnim Vladom Popovićem

vojne akcije predvode iskusni komunistilki ratnici – bivši dobrovoljci iz Španjolskog građanskog rata

partizane je predvodio i stanovit broj oficira iz kraljevske jugoslavenske vojske koji su izbjegli zarobljavanje u Travanjskom ratu

USTANAK

27. srpanj 1941.

praktički spontano organizirane grupe (koje tek kasnije prerastaju u partizanske jedinice) prekinuole su komunikacije koje su vodili k Srbu, a potom i zauzele taj lički gradić

nekoliko dana kasnije oslobođen je i Donji Lapac te znatan dio južne i srednje Like

sljedećih dana i tjedana komunisti vode novoosnovane odrede u prepade na manje ustaške i policijske garnizone i u druge gerilske akcije i tako osvajaju sve više oružja i jačaju svoje odrede

dominiralo je komunističko vodstvo ali su u ustanku tih privih dana sudjelovale i neke grupe pod četničkim utjecajem koje su odgovorne za masovna ubijanja hrvatskog stanovništva

tijekom ljeta ustanak se rasplamstavao u središnjim dijelovima Hrvatske (Kordun, Banija)

na Kordunu sreidšte ustanka bilo na Petrovoj gori a na Baniji se formira partizanski odred 'Šamarica'

list Hrvatski narod za njihopve akcije krivi četnike

Drvar bio centar aktivnosti u Bosanskoj krajini

grad u i okolina oslobođeni su koordiniranomn akcijom 27. srpnja

ustanici kontrolirali područje do kraja rujna a u memoriji socijalističkoga razdoblja ti su događaji nazivani. bez formalno pravnog uporišta, Drvarska republika

Hercegovina

ustanak buknuo najranije

već prih dana lipnja grupice ustaša (ugl lokalnih Muslimana uz relativno mali broj Hrvata) po srpskim su selima u I Hercegovini, pod izgovorom da traže navodno skrivreno oružje, odvodili muškarce i ubijali ih

mupkarci iz okolnih sela se digli na ustanak, osvojili okolne žandamerijske stanice i porušili telefonske stupove – početak ustanka koji će se s vremenom samo razbuktavati

do kraja mjeseca ustanici krenuli i u ofenzivne akcije ali zbog neorganiziranosti i nediscipline nisu krenuli u Gacko koje su mogli osvojiti nego su pljačkali i ubijali neboračko muslimansko stanovništvo

ustanak u istočnoj Hercegovini bio je sponatan, neorganiziran i kao takav osuđen na brzo gašenje

ni Mihailovićevi četnici ni vodstvo KPJ nisu imali ništa s erupcijom bunta iako se dobar dio ustanika kasnije priključio četnicima a manjina partizanima

Stjepan – Steva Filipović – fotografija pred vješalima sa uzdignutim rukama, isticao se herojstvima za ustanka, nacisti ga uhvatili 1942., višemjesečno mučenje, vrijeđao Hitlera prije nego je bio vješan

Hrvatsko primorje i Dalmacija

ustanak imao drukčija obilježja

Talijani u anektiranim područjima prisiljavali stanovništvo da uči talijanski koji je postao nastavni jezik u školama

sva su imena i prezimena promijenjena kao i toponimi

državni su službenici morali pozdravljati fašističkim pozdravom, beneficijama su nastojali pridobiti i domaće ljude na suradnju što im gotovo uopće nije uspijevalo

kada su komunisti organizirali prve diverzije talijanske su vlasti poduzimale drastične osvetničke mjere što je samo poticalo buntovno raspoloženje

poziv komunista na borbu protiv talijanskog okupatorskog fašizma bio je djelotovoran

u Splitu je već u kolovozu organiziran generalni štrajk

15. kolovoz – u Dalmaciji se organizira 7 partizanskih odreda koji dobivaju imena po mjestima iz kojih je dolazila većina boraca

Splitski, Solinski, Šibenski, Primoštenski, Kaštelansko-trogirski, Vodičko-zatonski, Sinjski

to se organiziralo prema nalogu delegata CK KPH koji su stigli iz Zagreba

većina odreda je ubrzo prešla u Dalmatinsku zagoru, neki i na teritorij BiH (livanjski kraj)

u sukobima s Talijanima i jedinicama NDH svi su razbijeni

samo je mali broj od njih 500 izbjegao hapšenje ili preživio

usprkos tragediji stanje se nije smirilo, nemiri su postali konstantni

zapadna Srbija, Šumadija

ljeto 1941. Komunistička partija podigla je ustanak u zapadnoj Srbiji i dijelu Šumadije

stvorili Užičku republiku na čijem se teritoriju organiziralo 25 000 partizana

u isto je doba oslobođena gotovo cijela Crna gora

taj su teritorij ujesen te godine zaposjele njemačke i talijanske jednice – razbijene partizanske jedinice povlačile su se prema BiH gdje je, uz Hrvatsku, sljedeće 3 godine bio centar ustanka

u Srbiji sljedeće 3 godine nije bilo značajnijih partizanskih jedinica

KOMUNISTIČKA PARTIJA

u tadašnjim proglasima ni u propagandi KPH nema spomena 'klasne borbe' (Kominterna ih upozoravala da se u sadašnjoj etapi radi o oslobođenju od fašizma a ne o socijalističkoj revoluciji)

pozivi na ustanak isključivo su antifašistički i patriotski, usmjereni protiv strane okupacije i ustaškog režima

osuđuju ustaške zločine nad Srbima, četničko osvetništvo i zločine nad Hrvatima

najavljuju borbi za bolje poslijeratno uređenje zemlje – demokraciju i međunacionalnu ravnopravnost

13. srpanj 1941. proglas KPH

ciljevi NOBa : oslobođenje zemlje od tuđinske vlasti i dominacije, uspostava nove demokratske Jugoslavije slobodnih i ravnopravnih naroda u kojoj će na bazi samoopredjeljena biti izgrđena i Hrvatska

s tim parolama antifašistički se otpor postupno širi i na područja naseljena samo Hrvatima

jesen 1941. – do tada prilično samostalni odredi, dijelom i izolirani dobivaju organizacijsku strukturu

rujan 1941. Stolice, zapadna Srbija

sastali se politički i vojni rukovodioci na čelu s Titom

dogovoreno je formiranje četa kao osnovnih borbenih jedinica, usvojena odluka o jedinstvenom amblemu – petokraka zvijezda, pozdrav (Smrt fašizmu-sloboda narodu)

Glavni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske

osniva se 26. listopada 1941. na Petrovoj gori

na čelu bivši oficiri španjolske vojske, članovi KPH

Ivo Rukavina, Marko Orešković, Franjo Ogulinac – Seljo

politički komesar postao Vladimir Bakarić

u prvim mjesecima ustanka stradao i velik broj komunista:

20. listopada poginuo Orešković – mučki ga ubili četnici – prvi dramatičan znak raskola između partizana i četnika u Hrvatskoj

stradao i Josip Kraš kojega su ustaški agenti u studenom ubili na ulici u Karlovcu

potkraj godine Radu Konačara uhvatila je u Splitu talijanska policija te su ga kasnije strijeljali

dalmatinski partizani bili su u kolovozu 1941. praktički razbijeni kao i odred Matija Gubec na Žumberku

usprkos tome komunističke aktivnosti sve su intenzivnije a partizanski pokret sve snažniji

Drežnica- prvi oslobođeni teritorij koji je bio aneksijom talijanski

talijanska se vojska bojala prolaska kroz šumu i ubrzo je napustila čitav kraj

17. studeni 1941. grupa partizana pod vodstvom Vjećeslava Holjevca, preobučena u domobranske uniforme ušla u Karlovac i iz lokalne bolnice pokušala izvući sekretara Mjesnog komiteta KPH Marijana Čavića

nisu ga uspijeli pronaći jer je bio odveden na policiju ali su tijekom povlačenja ubili i ranili neke ustaše i talijane

događaj podigao moral partizanima

do kraja 1941. partizanski odredi u Hrvatskoj već broje oko 7000 naoružanih boraca čemu treba pribrojati još tri puta više organiziranih pomagača uz podršku stanovništva u većini srpskih i nekim hrvatskim selima

oslobođeni teritoriji protežu se uglavnom samo na neka planinska i seoska područja

tijekom zime partizani su blokirali prometnice, otežavali željeznički promet

na prijelazu iz 1941. u 1942. partizanski pokret već znatno ojačao – to mu priznaju i protivnici

Dido Kvaternik, Ante Moškov, Vjekoslav Luburić zaključili da se partizane ne može više smatrati ''ušljivcima, koljačima, razbojnicima, koji su sastavljeni isključivo od domaćih Srba i vođeni bivšim oružnicima (žandarima)''

'LIJEVA SKRETANJA'

krize u partizanskom pokretu – prijelaz 1941/1942. vodstvo potaklo čistku, inzistirali na ideološkoj čistoći

akcija kasnije nazvana 'lijeva skretanja'

ponajviše u Bosni i Crnoj Gori, mnogo manje u Hrvatskoj

samo u siječnju i veljači 1942. strijeljano je u I Hercegovini oko 250 ljudi optuženih da su petokolonaši, nekima oduzeta imovina, nekima spaljene kuće

''lijeva skretanja'' bila jedan od glavnih razloga zašto su partizani izgubili Užičku republiku kao i podršku velikog dijela naroda u Srbiji i Crnoj Gori

takav je kurs ublažen tek u travnju 1942., kada su jugoslavenski komunisti, dijelom i zbog pritiska Kominterne odlučili naglašavati oslobodilačku stranu svoje borbe a prikriti njezin klasni sadržaj

MEĐUETNIČKI I GRAĐANSKI RAT

velikosrpske i integralnojugoslavenske snage dobile su začetke svoje vojne organizacije u svibnju 1941. kada se na Ravnoj gori u Z Srbiji okupila skupina jugoslavenskih oficira i podoficira pod zapovjedništvom pukovina Dragoljuba Mihailovića

Mihailović objavio da se oni nisu htjeli predati i položiti oružje kao što je to učinila glavnina jugoslavenskih snaga te je pretendirao da bude legitimni nasljednik poražene vojske

jugoslavenska vlada u Londoni prihvatila je njegovu vojnu organizaciju kao svoje legalno vojno krilo

Mihailović je promaknut na čin generala, 1942. imenovan je i ministrom vojske

oko Mihailovića su se počeli okupljati političari i drugi javni radnici koji su u kolovozu 1941. osnovali u Beogradu ravnogorski Politički odbor

kasnije formirali i Centralni nacionalno komitet

u njemu sudjelovali Dragiša Vasić, Stevan Moljević

IDEOLOGIJA

četnička propaganda tvrdila da su četnici čuvari ugroženog srpstvau stvarnosti su Mihailović i sljedbenici od kad su se okupili kiptili osvetničkim gnjevom zbog navodne izdaje Hrvata i Muslimana u Travanjskom ratu a potom i zbog ustaških zločinaMihailovićev pokret zalagao se navodno za kontinuitet Jugoslavije, s prvenstvom Srbijesmatrali da je pobjeda Saveznika neminovna

Tito i Mihailović

rujan i listopad 1941. – dva sastanka

pokušali utanačiti zajedničku osnovu za ustanak protiv njemačke okupacije i njenih pomagačaideološko-političke razlike i rivalitet bili su veliki

do kraja listopada došlo do sukoba u kojima su četnici ubijali partizane a njihove ranjenike predavali Nijemcima

sukobi do proljeća 1942. posvuda prerasli u pravi građanski rat između bivših kratkotrajnih saveznika

PARTIZANI

pod vodstvom komunistazastupali stalne ofenzivne borbe bez obzira na vlastite žrtve i žrtve neprijateljskih represalija nad civilima

ČETNICI

bili protiv ofenzivnih akcija protiv Nijemaca, Talijana i drugih premoćnih vojskismatrali da to donosi prevelike žrtve, naročito nakon što je Hitler naredio da se za svakog ubijenog Nijemca smakne 100, a za svakog ranjenog 50 civilnih talacazagovarali taktiku čekanja dok ne dođe pogodan čas za opći ustanak do tad je trebalo braniti srpsko stanovništvo od ustaškog genocida u NDHistovremeno se četnici koje je Mihailović kontrolirao osvećivali Hrvatima i Muslimanima (ubijeli žene, djecu i starce) i od Muslimana etnički člistili istočne dijelove BiHčetnički je pokret bio nejedinstven (za razliku od partizanskog kojeg je Tito uspijevao kontrolirati) - mnogi četnički vojvode prerasli u prave oblasne gospodare no ipak ih je u jedan pokret povezivala jedinstvena ideologija i zajednički strateški i vojni ciljevi

četnici Koste Pećanca

jedina četnička organizacija koja nije bila pod Mihailovićevom kontrolomKosta Pećanac bio četnički vojvoda još iz WWI.sklopio sporazums nacistima i otvoreno ratovao protiv partizanaorganizacija jaka u Južnoj Srbijiantikomunistički, antialbanski i antimuslimanski nastrojeniorganizacija se počela raspadati već tijekom 1941. a tek manji odredi postojali su do kraja 1942.

ZLOČINI 15. travanj 1941. prva četnička osvetnička akcija

četnički odred u selima blizu Mostara pobio nekoliko desetaka hrvatskih civila koji su se povlačili iz Mostara kojeg su zauzimale ustaše

četnici ubili Petra Milutina Kvaternika – brata Slavka Kvaternikamasovnije genocidne akcije četnici počeli provoditi tek od kraja 1941. kada su raskinuli s partizanima i u kasnijim godinamanajviše je četničkih žrtava bilo među Muslimanima u I i JI Bosnimasovni četnički zločin nad Hrvatima i Srbima koji se nisu slagali ostao je u Hrvatskoj ograničen na Dalmatinski zagoru, Kninsku krajinu i mali dio Like

VELIKA SRBIJA

četnički je pokret promicao ideju o velikoj i homogenoj Srbiji koja je podrazumijevala stvaranje nacionalno i vjerski čiste i kompaktne cjeline 'očišćene' od nesrpskih naroda i nacionalnih manjina

okupljanje svih Srba proglašavalo se najprečim zadatkom

Srbija se prema tim projektima trebala proširiti na cijelu BiH, veliki dio Hrvatske – do linije Virovitica – Karlovac – Gospić – Karlobagtrebalo je ispraviti granice s Rumunjskom, Bugarskom, Albanijom i Mađarskomza Hrvatsku zamišljali federativno povezivanje sa Srbijomna tim se postavkama temelji Memorandum Stevana Moljevića, člana Nacionalnog komiteta

partizani se tome suprotstavljali svojim jugoslavenskim programom 'ravnopravnih naroda', parolom o 'bratstvu i jedinstvu' a naročito mješovitim nacionalnim sastavom svih jedinica

ZLOČINI PARTIZANA

poneka osvetnička akcija paleža i ubijanja u hrvatskim selima potekla je 1942. mjestimično i iz redova partizana ali su nadređeni takve psotupke ponekad sprečavali a ponekad kažnjavali

bilo je i masovnih strijeljanja zarobljenih ustaša Mihailović proglasio četnike Jugoslavenskom vojskom u otadžbini, pod

parolom 'za kralja i otadžbinu' ratuje za kontinuitet i obnovu monarhističke Jugoslavije

PARTIZANI

partizani otvoreno istupali protiv kralja i izbjegličke vlade i protiv obnove starog poretka

za razliku od četničkog velikosrpskog koncepta partizani su se zalagali za Jugoslaviju sa 6 ravnopravnih federalnoh republika i demokraciju iako se, s obzirom na njihovo komunističko vodstvo moglo naslutiti da će demokracija biti prema komunističkom kroju

Tito i Mihailović jedan u drugom brzo prepoznali najvećeg rivala u borbi za poratnu vlast i sukob je bi neminovan

s navedenim programom četnici su u Srbiji i Crnoj Gori 1942/1943. imali više pristaša nego partizani

i među srpskim ustanicima u Hrvatskoj bilo je četničkih raspoloženja i utjecaja s osvetničkim protuhrvatskim parolama i namjerama ali komunisti su bili daleko bolje organizirani a i bili su efikasniji u obrani srpskih sela od ustaša pa su među Srbima u Hrvatskoj stekli mnogo jači oslonac nego četniciž

više četnika :Kninska krajina, istočna Lika, središnja Bosna, istočna Bosna, istočna Hercegovina

više partizana : ostala Lika, Kordun, Banija, Slavonija

početak ustanka 1941.

u Hrvatskoj četnici nisu imali svoje posebne odrede pa su se pojedinačno ili u grupama priključili partizanima dok su drugi prikriveni čekali razvoj događaja

kolovoz i rujan 1941. – Talijani vidjeli da im ustaško nasilje izaziva neprilike u zonama njihova interesa pa su proširili svoju faktičnu vlast na južne dijelove NDH (na zonu II i zonu III) čime su zaštitili neka srpska područja od daljnjeg ustaškog terora

to je dovelo do prve diferencijacije u redovima ustanika

četnici smatrali kako se treba boriti samo protiv ustaša a surađivati s Talijanima u obrani srpskih selapartizani tvrdili da je njihova borba uperena protiv svih fašističkih sila pa prema tome i Talijana kao okupatora

do kraja 1941. četnici u Kninu osnovali 2 puka i nekoliko odreda

tih je mjeseci četnički pokret ojačao taktikom razbijanja iznutra partizanskih postrojbi u kojima su većinu boraca činili Srbi

ti 'četnički pučevi' počinjali ubojstvom istaknutijih partizanskih rukovodilaca

zima/proljeće 1942. – preraslo u otvoren rat na području Hrvatske između četnika i ustaša kakav je već mjesec-dva ranije počeo u Srbiji i Crnoj Gori

četnici se u Hrvatskoj sklonili u talijanske garnizone (Knin, Gračac, Medak, Gomirje..) gdje su primali svu opskrbu i ratovali protiv partizana pod neposrednim talijanskim nadzorom

sasvim su prestali ratovati protiv ustaša i Nijemaca

Dinarska četnička divizija – sve postrojbe objedinjenje, stavljene pod zapovjedništvo Štaba zapadnobosanskih, ličkodalmatinskih i hercegovačkih vojnočetničkih odreda sa sjedištem u Splitu

na čelu vojvoda Ilija Trifunović – Birčanin kao zapovjednik i vojvoda Radovan Ivanišević kao načelnik štaba

ljeto 1942. četničke su jedinice uklopljene u ratni stroj njihovih talijanskih patrona – Dobrovoljačka antikomunistilka milicija (MVAC)

vlasti NDH su morale te jedinice priznati savezničkima usprkos tome što se to protivilo njihovim ideološkim postavkama

četnici su s Nijemcima, a preko njih i s ustašama poslije talijanske kapitualaicje 1943. uspostavili i neposrednu suradnju

sve su to opravdali 'taktikom korištenja trenutnog neprijatelja' ako bi se uništio 'dugoročni neprijatelj' (partizani)

na teritoriju Hr četnici nikad nisu predstavljali relevantniju vojnu i političku snagu

na hr teritoriju 1944. bilo oko 5 000 a pred kraj rata oko 3 000 četnika ali su intenzivno surađivale s onima u BiH pa se procijenjuje da ih je na teritoriju NDH bilo 1944. 36 500 a 1945. 35 000

GODINA 1942. : JAČANJE PARTIZANSKOG POKRETA

zima 1941/42. bila je dugotrajna, s velikim poteškoćama u komunikacijama i opskrbi stanovništva

20. siječnja 1942. partizani zauzeli Vojnić – zarobljeno 380 domobrana, zaplijenjeno 410 pušaka i mnogo razne opreme bez ijednog poginulog partizana

do proljeća 1942. partizani tako držali široka ruralna i brdovita područja podalje od glavnih komunikacija s nekoliko manjih općinskih mjesta u središnjim dijelovima zemlje

Horstenau tvrdi da je u veljači 1942. dobar dio stanovništva ogorčen teritorijalnim gubitcima u Dalmaciji i užasnut terorom vlasti otkazao režimu poslušnost te da mržnja prema ustašama jedva da može biti veća

tijekom 1942. vlast NDH održala se samo uz vojnu 'asistenciju' okupacijskih sila

siječanj 1942. – pojavljuju se i prve partizanske novine

Banija - Vjesnik Nacionalnooslobodilačke fronte za Baniju Hrvatsko primorje – Primorski boracLika – Partizanski vjesnik, Žena u borbi, Omladinski boracSlavonija – Slavonski narodno-oslobodilački partizanKordun – Glas KordunaPartizan – glasilo Glavnog štaba Hrvatske

jesen 1941. osnovana partizanska bolnica na Petrovoj gori koja je funkcionirala do kraja rata

tijekom 1942. formiraju se pokretne (maneverske jedinice) - brigade

u proljeće 1942. stvaraju se pokretni bataljoni najprije u Lici, Baniji i na Kordunupokretne jedinice, brigade s prosječnom snagom od oko 600 do 1000 boracado kraja 1942. u Hrvatskoj formirano 18 brigadabrigade stječu relativno dobro naoružanje otimanjem od neprijatelja, ugl gerilskim prepadima i zauzimanjem manjih garnizonapotkraj 1942. partizanske brigade,odredi i samostalni bataljuni u Hr broje ukupno oko 25 000 naoružanih boraca

u susjednoj BiH koja također ima svoj glavni štab brojnost partizana osjetno je veća ali organizacija znatno slabija dok je u Sloveniji brojna snaga daleko manja ali organizacija najbolja, osobito ilegala u Ljubljani

Glavni štab Hrvatske

u posljednja 2 mjeseca 9141., a kako vrijeme prolazi sve više unosi u partizanski pokret nužnu hijerarhijsku strukturu i disciplinujednomjesečni oficirski tečajeviodlučeno je da se u Hrvatskoj formira 5 operativnih zona , da se partizanske djelatnosti prošire na sve dijelove HrvatskeGlavni štab Hrvatske dobio ovlsti prkatički po linijama budućeg razgraničenja 1945. – uključivao Baranju, Međimurje, Istru ali ne i teritorij Srijema

pitanje je li to razgraničenje ingerencija utjecalo na kasnije razgraničenje između republika

ožujak 1943. Glavni štab Hrvatske poslao proglas domobranskim vojnicima i oficirima kojim ih poziva da sabotiraju mobilizaciju te da prijeđu na stranu partizana

poziv u prvo vrijeme nije rezultirao značajnijim brojem odziva, on stoji na početku procesa koji će, kako vrijeme bude odmicalo biti sve intenzivniji

suradnja s antifašističkim pokretom u BiH, slovenskim partizanima

na Žumberku je 1943. osnovan zajednički Operativni štab koji je pod svojom komandom imao 3 slovenske i 2 hrvatske brigade

od proljeća 1942. NOB u Hrvatskoj postupno opet jača

1. svibnja 1942. oslobođen Brod na Kupi – prvo veće mjesto u čisto hrvatskom kraju

komunističke aktivnosti odvijale su se i u gradovima – 1. svibnja 1942. više stotina zg komunista, skojevaca i simpatizera djelilo je letke, u Splitu su izvješene crvene zastave na brodogradilištu, Marjanu, na zvoniku crkve sv. Duje gdje se zastava vijorila uz prasak male količine eksploziva

srpanj 1942. na dalmatinskim otocima izbio masovni ustanak protiv Talijana

jedna od jezgri bio Mali Iž na Ižu200 mloadića prešlo na kopno, u partizane te osnovalo samostalni bataljon koji se kasnije priključio Drugoj dalmatinskoj brigadizbog opasnosti Talijani od ljeta 1942. sve više svoju vojsku povlače u velike garnizone a borbu protiv partizana prepuštaju antikomunističkoj miliciji (MVAC) – četničke jedinice koje su se u borbi protiv Narodnooslobodilačke vojske priključile talijanskim okupatorskim trupamatalijanska vojska ne zna i ne može parirati partizanskoj taktici

travanj 1942. iz Zagreba otišla u partizane skupina istaknutih kazalisšnih umjetnika koji su na partizanskom području osnovali Kazalište narodnog oslobođenja

prva predstava 1. svibnja u Korenici gdje je bilo sjedište Glavnog štaba Hrvatske

KNJIŽEVNICI

potkraj 1942. na partizanski je teritorij prešao i najugledniji hrvatski pjesnik starije generacija Vladimir Nazor i jedan od najtalentiranijih i najpoznatijih mlađih pjesnika i prozaista Ivan Goran Kovačićustaški režim u prvi mah tvrdio da je Nazor oteto svom prelasku na oslobođeni teritorij Nazoj je napisao antologijsku pjesmu Čamac na Kupi1943. postao je predsjednik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) – vrhovnog tijela partizanske civilne vlasti u HrvatskojKovačić napisao Jamu, najpotresnije poetsko djelo o ustaškim zločinima

Miroslav Krleža – cijeli rat proveo u Zagrebuodbio je bilokakvu suradnju s ustaškim vlastima i nije objavio ni retka tokom 4 godine već se izdržavao prodajom stare robei sam Pavelić ga je htio nagovoriti na suradnju, 3 puta je bio hapšen, jednom se nalazio na putu za stratište

Kozar – lipanj 1942. – združena njemačko-ustaška ofenziva

uhvaćeno više desetaka tisuća srpskih civila, djeca odvojena i odvedena u logore u Staroj Gradišci, Jasenovcu, u Sisak, Mlaku – mnogi u logorima ubijeni, umrli od gladi ili bolestikasnije su na intervencije nekih njemčakih predstavnika vlasti NDH dopustile da se dio djece odvede u Jastrebarsko te u Zagreb gdje su bila smještena u prihvatilištu Josipovcu

ljeto 1942. – glavnina partizanskih snaga u velikoj ofenzivi iz JI dijelova BiH napreduje prema SZ Bosni i središnjoj Hrvatskoj

Prozor, Gornji Vakuf, Tomislavgrad, Šujica, Livno, Posušje etc.jedinice NDH uspijevaju obraniti samo KupresBihać oslobođen početkom studenogpartizani zauzeli Veliku Kladušu, Slunj, napredovali u pravcu Karlovcatako su potrkraj 1942. držali veliko i kompaktno područje u središnjim dijelovima NDH teritorij pod kontrolom partizana kasnije se počeo nazivati 'Bihaćka republika' – više od polovice NDH

ustaše i domobrani uz pomoć Nijemaca na sjeveru i Talijana na jugu jakim su garnizonima držali sve veće gradove i djelomično neke glavne komunikacije

partizanima pogodovalo to što su se talijanske jedinice vrlo slabo borile, bile demoralizirane i dezorganizirane

sve je slabija bila i borbenost većine domobranskih postrojbi vojske NDH, sve češće kapitulirali pred partizanskim naletima – oni ih razoružane puštali kućama te se obilno opskrbljivali njihovom opremom i oružjem

DIVIZIJE

1. studeni – Titovom naredbom počinju se formirati divizije koje su bile sastavljene od 3 ili više brigadanove organizacijske forme sukladne rastu i jačanju tadašnjih partizanskih jedinicazapovjednici divizija imali su veću samostalnost u odlučivanju i mogli su izvoditi mnogo složenije operacije nego brigadeveć sljedećih dana Druga dalmatinska brigada ušla je u sastav Druge proleterske divizije

22. studeni – formirano od 9 brigada 3 divizije:

Šesta lička divizija 'Nikola Tesla'Sedma banijska divizijaOsma kordunaška divizija

Deveta dalmatinska

Dvanaesta slavonska divizija posljednje dvije formirane do kraja godine

Trinaesta divizija – borili se u Primorju i Gorskom kotaru34. divizija – Žumberak, Pokuplje, Turopolje još važne

PRVI HRVATSKI KORPUS

22. studeni, formiran Titovom naredbomušle 3 divizije i nekoliko lokalnih odreda

AVNOJ

26. i 27. studeni 1942.Tito u Bihaću osnovao Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao svoje vrhovno predstavničko tijelootvoreno najavljivali buduće planoveosnovan je Izvršni odbor – 6 odsjeka – počeli obavljati funkcije državnih organaprogram još uvijek bio samo antifašistički a parole demokratske no sve je vidljivije da komunisti imaju monopol odlučivanja i da ne kane ispuštati vlastiako su komunisti dominirali u radu AVNOJa sudjelovali su i pojedini nekomunisti poput Ivana Ribara, Nurije PozdercaIvan Ribar predsjednik, Nurija Pozderec bio potpredsjednikHSS će biti zastupljeniji od 1943.

NOO – Narodnooslobodilački odbori

osnivani po oslobođenim selima i gradićimapored partizanske službe za partizansku vojsku preuzimaju i ovlasti civilne vlastikomunisti drže ključne pozicije ali se još uvijek drže narodnooslobodilačkoga a ne revolucionarno-socijalističkog programa

Obavještajno centri – iz njih će u posljednjim godinama rata izrasti Ozna i Udba

već su u ratno oslobođenim područjima provodili 'čistke' stvarnih i izmišljenih ' suradnika okupatora' i drugih 'narodnih neprijatelja'

ŽENE

istovremeno se partizanske vlasti trude djelovati u duhu nekih naprednih društvenih stremljenja, pogotovo zato što je ustanak jačao uglavnom u nerazvijenim, često patrijarhalnim krajevimazalaganje za snaženje pozicije žena u NOPu osobito je bilo izraženožene ravnopravno ulazile u borbene jedinice i sudjelovale u borbitraži se da se AFŽ (Antifašistički front žena) angažira u političkom osvješćivanju žena, da se uključuju u rad NOOa i opismenjavajuTito je na prvoj zemaljskoj konferenciji AFŽa u prosincu 1942. rekao da nakon rata u Jugoslaviji 'veše neće biti sve po starom, da žene opet prijeđu u kuhinju i ne odlučuju ni o čemu'

LJETO-JESEN 1942: PRVA VELIKA KRIZA VLASTI NDH

već 1942. kriza vlast i NDH kao države došla do punog izražaja

partizani su držali velik dio poljoprivrednih i šumskih podurčja, mnoge rudnike, i pilane i uglavnom onemogućili cestovni i željeznički promet u velikom dijelu zemljekolko-toliko normalan promet odvijao se samo na pruzi Zagreb-Beograd dok su one od Karlovca prema Rijeci, Splitu te neke u Slavoniji bile potpuno ili djelomično prekinuteu gradovima zavladala nestašica hrane i mnogih industrijskih artikala

nasilje ustaša produbljivalo je nezadovoljstvo

na vijesti o zločinima u NDH u Reichu bili ravnodušni – Hitler govorio kako treba pustiti Hrvate da se izbjesnenjemački predstavnici u NDH, poput Horstenaua upozoravali kako ustaški zločini izazivaju nemire i pobune koji su nepoželjni po njemačke intereseu kolovozu 1941. njemačka obavještajna služba konstatira da ustaški postupci mogu dovesti do toga da režim bude odbačen od znatnog dijela hrvatskog naroda, i to ne samo od HSSovaca već i od hrvatskih nacionalista, pa čak i pristalica ustaša

Nijemci se pred rat morali sve više angažirati kako bi se Pavelićeva država uopće održala

pod njemačkim pritiskom Pavelić je 1942. donekle revidirao politiku prema Srbima

proglasio ih je Hrvatima pravoslavne vjereobećao je obustavu progonaosnovao Hrvatsku pravoslavnu crkvu za NDHpriznat im status 'pravoslavnih državljana'pozvani su da se uključe u ustaški pokretslani su im pozivi za vojskuumjesto huškačkih natpisa pojavljuju se pomirljivi tonovi prema Srbima

o ustanku Pavelić govori kakopartizani prisiljavaju pravoslavno stanovništvo na diverzije, te da su prisiljavali pravoslavno stanovništvo, osobito žene, djecu i starce da odu u šumu

istovremeno ustaše pokrenule ofenzivu na Petrovu goru – partizani probili ustaški obruč između Vojnića i Gvozda a ustaše su počinile niz zločina – uglavnom nad starcima, ženama i djecom i naknadno odveli oko tisuću civila u Jasenovac

mjesec dana kasnije počinje ustaško-njemačka ofenziva na Kozaru s mnogo zamašnijim ubijanjem i odvođenjem civilnog stanovništva a zauzeti je teritorij pretvaran u spaljenu zemlju

promjenu nabolje od Pavelićevog 'zaokreta' osjetili su samo Srbi u gradovima – nije više bilo masovnih protjerivanja u Srbiju, đaci su mogli u školu, no te promjene nisu bile dosljedne

kao žrtveno janje, tobožnje jedine krivce za politiku terora, Pavelić je označio Didu Kvaternika i njegovu zloglasnu Ustašku nadzornu službu

Dido Kvaternik natjeran na ostavku i nekoliko mjeseci kasnije prisiljen otići u SlovačkuUNS raspušten

djelomično ublažavanje odnosa prema Srbima nije ublažilo opću situaciju

režim je već bio toliko kompromitiran da ga ni te mjere nisu mogle učiniti kredibilnim kod Srba a sve manje i kod Hrvata

Pavlićeva promjena politike nije bila iskrena i on nikada nije požalio zbog toga što su njegovi ljudi učinili

Pavelić maknuo Didu Kvaternika i oca Slavka Kvaternika i zbog osobne nesnošljivosti i zbog toga je rnitko ni prije ni kasnije od visokopozicioniranih dužnosnika režima nije bio osuđen za masove zločine koje su ustaške jedinice počinile

STJEPAN RUBINIĆ

zapovjednik logora Slana i Jadovno – početkom 1942. osuđen 'odstranjenjem iz ustaških redova' jer je samovoljno preselio logor iz Jadovna u Gospić i jer je kao zapovjednik logora u Gospiću i Slavetiću postupao nekorektno sa zatočenicama logora stupajući s njima u ljubavne odnosenakon presude upućen je u Staru Gradišku gdje je proveo blizu godinu dana kao vrlo privilegirani zatvorneik koji je stanovao i hranio se zajedeno s ustaškim komandnim kadrom

ni talijanske se vlasti nisu znale nositi sa sve jačim partizanskim pokretom

partizani su počeli djelovati i na teritorijima koji su i prije 1941. pripadali Italiji1. svibnja KP i SKOJ organizirali u Zadru paljenje vatri s raketama, pisanje parola i distribuciju letaka – velik propagandni efekt – velik dio članova KP-a se izvukao iz grada i priključio patizanimana sve jači partizanski pokret jedini je talijanski odgovor bio represija

LOGORI

u ljeto 1942. na otoku Molatu osnovan logor za smještaj obitelji čiji su članovi otišli u partizane – smješteno čak 2000 osoba – dijelom je to bio sabirni logor odakle su zatočenici bili transportirani u druge logore u Italiji

u logoru umirali od pothranjenosti, tuberkuloze i malarijekroz taj logor prošlo oko 10 000 ljudi

sredina 1942. – talijanska ofenziva u Gorskom kotaru – deportirano st iz 14 goranskih sela u logore, civili, obitelj partizana

novi logori – Gonars, Monigo, Chiesanuova, Visco, privremeni na Lovranu pa i u Kamporu na Rabu, na Zlarinu

smještaj i hrana loši, jaka zima, epidemije

broj i sustavnoat zločina svjedoče kako se radilo o strategiji a nikako ne o pojedinačnim ispadima za koje bi bili odgovorni niži zapovjednici

PRIJELOMNA 1943. GODINA : BITKE NA NARETVI I SUTJESCI

izvještaji o vojnim i političkim uspjesima NOBa 1942. u Vrhovnoj komandi njemačke vojske shvaćeni kao alarmantni signali

ocjenjeno da je ugrožen cjelokupni njemački okupacijski sistem na području raskomadane Jugoslavije i cijeloga Balkanasam Hitler izdao jasne upute za uništenje komunističkog otpora

operacija WEISS

siječanj 1943. Nijemci su započeli veliku ofenzivnu operacijuu poslijeratnoj historiografiji poznata kao Četvrta ofenzivacilj im bio uništiti glavninu partizanskih snaga na području NDHukupno 120 000 vojnika:3 operativne divizije i jedna rezervna (Volksdeutscherska SS-divizija Prinz Eugen), jedna legionarska i probrane jedinice NDH (njih oko 50 000) i četniciTalijani – sudjelovali u trima kompletnim divizijama i kasnije dijelovima još triju (40 000)napali partizanske jedinice koji su na tom području brojali oko 40 000 vojnika pod neposrednom komandom Vrhovnog štaba i Titabrojem i naoružanjem premoćni Nijemci u 5 su tjedana oduzeli partizanima teritorij i počeli ih potiskivatikako bi oslabile pritisak Vrhovni štab je zahtijevao od svih jedinica da napadaju i na drugim područjima, osobito komunikacije

Slavonske jedinice oslobodile su dobar dio Požepke kotline i ugrozile prugu Zagreb- Beograd

u stanici Dragalić zapaljena su skladišta lokomotiva i 20 vagona, uništena pruga na 6 mjesta – promet prekinut na 48 h

partizanske su snage u povlačenju iskazale veliku snagu

zauzeli Gornji i Donji Vakuf, Makljen, planinu Radušu, Prozor, Posušje, Imotskiu nadiranju razbili talijansku diviziju Murge

Tito je smatrao da ga Nijemci neće progoniti duboko u planinske krajeve pa je glavnina partizanskih snaga kada je stigla u dolinu Neretve porušila sve mostove preko rijeke kako bi spriječila četničke snage na lijevoj obali da eventualno prijeđu i ugroze ih

međutim, Nijemci su nastavili napredovati i svakodnevno pojačavali pritisak

potkraj veljače i u ožujku 1943. činilo se da je za opkoljene partizanske snage stanje bezizglednopartizanski su inženjerci tada umjesto porušenog željeznog mosta improvizirali svojevrsni pješački viseći most preko Neretve a pertizanske su iznenadnim udarom prešle na lijevu obali rijeketeško su potukli tamo stacionirane četničke snage, ostak četničkih jedinica bio je protjeran do Crne Gore i Srbije koje od tad na prostoru zapadno od Drine nisu operativno relevantne

od hrvatskih jedinica do kraja Četvrte ofenzive sudjelovale samo Sedma banijska i Deveta dalmatinska divizija

Ivan Rukavina

komandant Šeste ličke i Osme kordunske divizije povlačio se samo do Plješevice na hrvatsko-bih granici gdje je pričekao i izbjegao frontalno sukobljavanje i daljnje povlačenje sačuvao jezgru hrvatskih partizana od velikih žrtavaVrhovni mu je štab predbacio tu operaciju jer se nije trudio slijedititi partizansku glavninunakon Neretve i Sutjeske štab ga je stavio na niži vojni položajna njegovo mjesto imenovan Ivan Gošnjak

PREGOVORI PARTIZANA I NIJEMACA NA TERENU

ožujak 1943.glavnina partizanskih snaga našla se u opasnosti i trebalo je kupovati vrijeme – zbog smrtne opasnosti 3 000 ranjenika u dolini Ramedelegacija Vrhovnog štaba – Milovan Đilas, Vladimir Velebit, Koča Popović i visoki njemački vojni predstavnici (Horstenau primio Velebita) pregovarali su o tome da se uzajamno prizna status zaraćene strane, da se redovito razmjenjuju zarobljenici i da se na nekim prostorima ostvari primirjepartizanska (zapravo Titova osobna) inicijativa kojoj su njemački komandanti na terenu bili skloni ali je Hitler osobno zabranio daljnje pregovoreod tih inicijativca ostvarene samo brojne zamijene zarobljenika

OPERACIJA SCHWARZ

Nijemci nezadovoljni nepotpunim uspjehom operacije Weissnaređen daljnji progon i uništavanje glavnine Narodnooslobodilačke vojskeod ožujka do svibnja 1943. partizanske su se jedinice u blizini Foče oporavljale od Četvrte ofenziveŠtab krivo procijenio da ih na tome teško dostupnome mjestu Nijemci više neće progonitido sredine svibnja Nijemci, Talijani, ustaše-domobrani (ukupno 127 000) stvorili novi obruč oko partizanapartizana bilo 6 divizija – 2 hrvatskebitka se vodila mjesec dana – od sredine svibnja do sredine lipnja 1943.u poslijeratnoj historiografiji zabiljeeno kao Peta (neprijateljska) ofenziva

po žestini najveća i najteža bitka narodnooslobodilačkog ratapartizani s Titom na čelu i ovog su se puta izvukli iz obruča preko rijeke Sutjeske i planine Zelengore ali uz gubitke kakve nikad prije ni poslije nisu imali – oko 7 500 ljudi mrtvih i isto toliko ranjenihmnogi ranjenici, zajedno s liječnicima ostali su u obruču te su po zarobljavanju bili ubijeninajviše je poginulih bilo hrvatskih partizana – čak 4 750heroizam nekih jedinica i pojediaca tijekom okršaja na prostoru oko Suteske prerastao je u legenduna samom prijelazu preko Sutjeske, predvodeći juriš svojih vojnika na neprijteljske rovove smrtno je stradao Sava Kovačević

nastojeći uništiti bazu partizanskog pokreta Nijemci i njihovi saveznici su tijekom Četvrte i Pete ofenzive u svom pohodu spalili više stotina sela i vršili teške represalije nad stanovništvom

čim su njemačke divizije otišle na druge fronte u Europi partizani su najprije u Hrvatskoj a zatim i u BiH ponovno zaposjeli svoja područja i relativno se brzo oporavili

od tada pa do kraja rata Nijemci više nisu bili dovoljno jaki da bi mogli frontalno udariti na glavninu partizanskih snaga

PROLJEĆE-LJETO 1943 – POČETAK PREOKRETA

ožujak 1943. – želja AVNOJa da se osnuju politička predstavnička tijela u pojedinim jugoslavenskim zemljama

selo Ponori kod Korenice – sastali se članovi AVNOJa iz Hrvatske

formirali Inicijativni odbor ZAVNOH-a

zadatak mu bio preuzeti funkcije privremenog najvišeg organa narodne vlasti i početi pripremati što skorije sazivanje prvog zasjedanja ZAVNOHa

13.- 14. lipanj 1943. osnovan ZAVNOH

u Otočcu, a sutradan na Plitvicamavrhovno predstavničko tijelo za Hrvatskuizabran i Izvršni odbor ZAVNOHa

ZAVNOH

osnivanje ZAVNOHa bio je najbolji dokaz autohtone snage antifašističkog pokreta u samoj Hrvatskojpotvrdili orijentaciju na federativno uređenje buduće Jugoslavijeisticali da okupljaju sve rodoljubive i demokratske snagfe bez obzira na nacionalnu, političku i vjersku pripadnost

predsjednik ZAVNOHa bio Vladimir NazorNA ČELU Izvršnog odbora bilo 7 članovasam Zavnoh uz članove izvršnog odbora imao još 98 članova (vijećnika)nadzirali funkcioniranje značajnog broja Narodnooslobodilačkih odbora na području pod kontrolom NOVareorganiziran je rad NOO-ova

Zavnoh osudio režim, istaknuo potrebu izgradnje nove narodne vlasti u cijeloj Hrvatskoj kao jamstva za novu demkratsku Hrvatsku u okviru nove demokratske Jugoslavije

Proglas narodima Hrvatske

istakli ciljeve NOPokreta i potrebu da se svi narodi Hrvatske okupe oko Zavnoha

njemačka ofenziva u srpnju s oko 10 000 boraca na Papuk i Krndiju radi zaštite veze Zagreb – Beograd

tamo bio Šesti slavonski korpus koji je kako bi izbjegap nadmoćnijeg neprijatelja izbjegao u Bosnu da bi se kasnije ponovo vratio na Papuk

partizani tih dana zauzeli kaznionicu u Lepoglavi i oslobodili zatočenike

oko 100 političkih zatvorenika se priključilo partizanimaneki zatvorenici pušteni kućama, kriminalci vraćeni u kaznionicujedna od prvih akcija na području sjeverno od Save gdje su partizani frontalno napali i zauzeli određene lokacijetakvih će akcija u narednim mjesecima biti sve više

listovi

pokazuju stabilnost partizanske vlasti na teritorijima koje su držalitiskare i redakcija selile su se usporedo s partizanskim jedinicama početkom 1943. počinje na Žumberku tiskanje Rodoljubatravanj 1943. u Bijelim Potocima kod Korenice počinje izdavanje lista Naprijedlipanj 1943. u Gorskom kotaru počinje objavljivanje Goranskog vijesnikana Biokovu Slobodna Dalmacijau Zvečevu (Papuk) Glas Slavonije

srpanj 1943. u Lici nastaje Slobodan dom – glasilo HSSa koje je uređivao Božidar Magovac

početak rujna 1943. - Crna Lokva (Kordun) nastao časopis Srpska riječ kao glasilo Srba u NOPu - izdavao ga je srpski klub vijećnika ZAVNOHa

gimnazije

Otočac – otvorena partizanska realna gimnazijadruga gimnazija na oslobođenom teritoriju – prva je bila u Baniji do jeseni 1943. otvoreno je još 5 gimnazija

početkom 1944. radikla su na oslobođenom teritoriju 24 razreda srednjih škola s 1412 učenika

godina 1943. prijelomna je po tome što su snage NOP preuzimale inicijativu na ratištu a još više po tome što se stanovništvo u većem broju priklanja partizanskoj strani

u ožujku 1943. njemački general R. Luters, odgovoran za izvođenje operacije Schwarz procijenjivao je da Pavelićev režim podržava samo 2% stanovništva zbog čega mjere njemačkih oružanih snaga u pogledu smirivanja ne mogu donijeti trajnijeg uspjeha

simpatije pravoslavnog stanovništva su na strani ustanika

ustanički pokret, unatoč udara njemačkih snaga stalno napreduje

Titove pokretne jedinice raspolagale sa 65 – 70 000 ljudi

REICH EKSPLOATIRA NDH, NEIZDRŽIVO EKONOMSKO STANJE

seljaci u selima koja nisu bila u neposrednoj ratnoj zoni mogli su se bolje prilagoditi katastrofalnoj poljoprivrednoj situaciji od gradskog stanovništva

1943. većina poslodavaca plaća svoje radnike u naturi a seljaci su iskorištavali mogućnost 'slobodnog' tržišta

tijekom rata sve se višpe razvijao sustav naturalne razmjene između stanovnika sela i grada

seljacima su trebali obrtnički i industrijski proizvodi a stanovnicima grada hrana – seljacima u gradu mogao biti partner samo onaj koji je proizvodio potrebnu im robu a takvih je bilo vrlo malo

sol – tražena roba jer su solane kod Tuzle uništili partizani a uvoz iz Dalmacije bio je nemoguć zbog transportnih teškoća

podrugljivi naziv 'neslani Jovane' koji su ustaše i domobrani pridjenuli partizanima dobro pogađa bit ekonomskog stanja iako ni na područjima pod kontrolom vlasti NDh nije stanje bilo mnogo bolje, ako i uopće

takva ekonomska situacija poticala je inflaciju i smanjivanje vrijednosti kune što je samo još više otežalo gospodarsku situaciju

kako bi djelotvornije suzbili crnu trgovinu i pridobili seljaštvo za predaju hrane, vlast je od proljeća 1943. nastojala organizirati djelomičnu razmjenu robe za hranu

26. studeni 1943. – seljak pri isporuci proizvoda iznad propisanih količina može dobiti određenu monopolsku robu i industrijske proizvode po maksimiranim cijenama

partizani su, iako obodreni uspjesima u borbi bili na rubu očaja - glad

stanje prehrane bilo još gore jer se oko nje vodio žestok rat između partizana i vlasti NDH

partizani su zatvorili dovoz mesa, povrća i voća u gradove – gotovo na svim prilazima Zagrebu seljake su zaustavljali partizani i upozoravali ih da ne voze hranu u glavni grad – u slučaju protivljenja bilo im je zaprijećeno streljanjempartizani uništavali strojeve za vršenje žita, palili su žito, sprečavali otpremu i pozivali seljake da bojkotiraju državne propise – uspijeli blokirati spremanje žita pod kontrolu vlasti NDH (od 300 000 t oni su skupili samo 70 000 t)procijenjivalo se da je broj onih koji nemaju dovoljno hrane u NDH 1943. bio 3,3 milijuna ljudi – više od polovice stanovnitšvado kraja 1943. stanovništu se pod kontrolom vlasti u NDH moglo dijeliti samo 6-7% stvarno potrebnih živežnih namirica a ostalo su ljudi morali nabavljati na slobodnom tržištu

opskrba se na teritorijima NDH nešto poboljšala 1944.

poljoprivreda proizvodnja u NDH u međuvremenu je bila uništena o čem svjedoče statistike uvoza i izvoza

NDH je i dalje plaćala troškove za stacionirane njemačke jedinice što je postajalo sve nepodnošljivije što je početkom 1943. njemačka strana i uvažila

Reich će ubuduće snositi te troškoveto je bio samo predah koji se gotovo nije ni osjetio jer je već u drugoj polovici 1943. NDH morala plaćati opskrbu pripadnika dobrovoljaca NDH u Wehrmachtu i SS trupama

potkraj 1944. većina proizvodnih pogona u NDH bila je uništena, dobava repromaterijala bila je krajnje otežana a manjak stručnih radnika sve očigledniji

potkraj 1944. nije radilo 80% cjelokupne industrije u NDH

epidemija pjegavog tifusa

zahvatila velik dio teritorija NDH

tifus napao i glavninu partizanskih snaga i civile koji su se tijekom operacija Weiss i Schwarz povlačili prema Neretvi i Sutjesci

poduzimanje različite mjere da se epidemija suzbije – karantene, kopane septičke jame, proizvodio se kreč

rezultati bili slabi u doba kada je stanovništvo bilo pothranjeno i gladno, higijenske prilike bile loše a ljudi slabo educirani

KAPITULACIJA ITALIJE I NJEMAČKA PROTUOFENZIVA

kapitulacija Italija očekivala se od srpnja 1943.

znajući da predstoji kapitulacija, glavnina talijanskih jedinica koncentrirala se na jadranskoj obali u namjeri da se vlastitim ratnim brodovljem pod punim naoružanjem prebaci u Italijutaj manever Talijana onemogućile su jedinice NOVJa kojima je masovnu podršku pružilo cjelokupno stanovništvokako nisu mogle odstupiti talijanske su jedinice bile razoružane

kapitulacija – 8. rujan 1943.

partizanske su jedinice oslobodile veći dio Dalmacije sa Splitom i svim otocima, veći dio Istre i Primorjana područjima gdje nije bilo partizanskih jedinica izbio je spontani ustanak

Istra

za svega 5 dana po izbijanju ustanka 8.-13. rujna čitava je Istra, osim Pule oslobođena od fašističke vlasti

uobičajno je mišljenje da je ustanak bio dobro pripremljen i organiziran no novija istraživanja pokazuju kako vodstvo NOPa nije znalo ni moglo usmjeravati tadašnji antifašistički bunt

lokalni rukovodioci su ga nastojali kanalizirati i organizirati te postaviti novu vlast na zdravim političkim i vojnim temeljimarazoružano oko 8600 talijanskih vojnika te više tisuća karabinjera, policajaca i fašista

u situaciji improvizacije i spontanosti, kada je sve ovisilo o pojedincima na terenu događale su se i odmazde nad fašistima i onima koje je pučanstvo takvima držalo zbog čega su stradali i nevini ljudi samo zbog toga što su bili imućni ili ugledni ili odnarođeni Hrvati koji su isticali da su Talijani

u naprijateljskim rukama ostali samo Zadar, Pula i Rijeka u kojoj su partizani oklijevali preuzeti vlast bojeći se da su previše slabi u slučaju njemačkog protunapada

partizani nakon kapitulacije razoružali mnoge talijanske jedinice i došli do velike količine oružja, municije, hrane i opreme

partizanske jedinice bitno smanjile inferiornost u oružju i definitivno stekle brojčanu premoćod tada pa do kraja rata partizani imaju inicijativu

PRIKLJUČENJE ISTRE

13. rujan 1943. Okružni NOO za Istru u Pazinu donosi povijesnu odluku o priključenju Istre matici zemlji i proglasuje 'ujedinjenje s ostalom hrvatskom braćom'20. rujna 1943. ZAVNOH je proglasio sve dotadašnje ugovore s Italijom ništetnima te obznanio odluku o priključenju Istre i svih anektiranih i okupiranih područja (Rijeka,

Zadar, Lastovo, Cres, Lošinj i drugi) Hrvatskoj a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslavijeodluke potvrdio Istarski sabor na zasjedanju 26. rujna 1943.

JADRANSKO PRIMORJE

nakon kapitulacije Italije Hitler je na području južne Slovenije, Hrvatskoj primorja, Istre i Furlanije formirao operativnu zonu Jadransko primorjeimala 6 pokrajinNijemci su se bojali da bi se Britanci i Amerikanci mogli iskrcati na istočnu obalu Jadrana te su bili prisiljeni s drugih fronti odvojiti sedam operativnih divizija koje su uz pomoć vojske NDH od rujna 1943. do početka 1944. potiskivale partizane s netom oslobođenih teritorija

12 000 Istrana priključilo se partizanima – na brzinu okupljeni i slabo naoružani

jedinice Erwina Rommela lako su probile linije obrane – ubijeno oko 2 000 partizana

Nijemci su za osvetu ubijeli civile, palili sela, rušili gradove

Sušak

Treća primorsko-goranska brigadabrigada imala i artiljerijsku podršku (bateriju haubica) no pretrpjela je goleme gubitke – preko polovine boraca od njih 2000 izbačeno je iz stroja

SPLIT

elitna SS divizija 'Prinz Eugen' napredovala prema Splitu - partizani poružili jak otpor27. rujna 1943. Nijemci ušli u Split Tito želio podići moral pa je slao izvještaje u kojima je stajalo kako su Nijemcima nanjeti teški gubitci u ljudstvu i tehnici no to nije bilo točno, njemački su gubitci bili relativno maleniuspostavljena vlast NDH – vlast se suočila s krajnjim nepovjerenjem lokalnog stanovništvade facto u Splitu vlast preuzeli Nijemci a vlast NDH nije nikada zaživjelaNijemci su provodili represalije i odvodili Židove ali ne u neki od logora u NDH već u onaj u Banjicu (u Beogradu)u sljedećih nekoliko tjedana uspjeli su ovladati cijelom obalom i svim otocima osim Visom i Lastovom

poput ZAVNOHa slične odluke o priključenju teritorija koje je anektirala Italija obznanio je i Ante Pavelić

poništio je Rimske ugovore i zaključio kako oni nisu bili pravovaljani pošto talijanska strana nije izvršila ni jednu obvezu predviđenu uguvoromna većini bivših talijanskih teritorija NDH je uspostavila vlast tek posredstvom njemačke vojske ili ju uopće nije uspostavila

uskoro postalo jasno da Osovina neće dobiti rat te da oni koji su na toj strani trebaju razmišljati kako dalje

nakon kapitulacije Italije u partizanske jedinice dolazi velik broj Hrvata iz obalnih krajeva ali i drugih dijelova Hrvatske

od jeseni 1943. oslobodilačka borba u Hrvatskoj uglavnom bilježi samo uspjehe

broj pripadnika partizanskih jedinica stalno raste, do kraja rata brojka sustavnom mobilizacijom samo još više raste

na drugoj strani je domobranska vojska potkraj 1943. imala najviše vojnika – 130 000 da bi ih nakon godinu dana imala upola manje

HSS

u proljeće i ljeto 1943. politika HSSa približava se partizanima odnosno pojedinci i skupine HSSovaca sve više izražavaju lojalnost partizanskoj straniHSSovci prekinuli posljednje kontakte istaknutih pripadnika HSSa s vlastima NDH o eventualnoj koalicijskoj ili nadstranačkoj vladiu listopadu 1943. članovi Izvršnog odbora HSSa, okupljeni na slobodnom teritoriju izrazili su podršku partizanimau travnju 1944. konstituira se Izvršni odbor HSSa za oslobođena područjaipak je većina vodećih ljudi HSSa sve do kraja rata oklijevala i spekulirala

DRUGO ZASJEDANJE ZAVNOHa

12-.14. listopad 1943. u Plaškom

pravilniko o Plenumu Zavnoha koji je trebao je birati Izvršni odbor Zavnoha – predsjednik, 3 potpredsjednika i deset članova

Izvršni je odbor kolektivno upravljao svim poslovima preko Tajništva – tajnik i petorica članova Zavnoha

osnovani Sudsko-upravni, Gospodarski, Prometni, Socijalni, Porpagandni i Prosvjetni odborm kojim je rukovodio po jedan član Izvršnog odbora

JESEN 1943. – PROLJEĆE 1944. – JAČANJE NOVa I USPOSTAVLJANJE NOVE VLASTI

u Hrvatskoj je u rujnu i listopadu 1943. brzina jačanja NOPa bila takva da su bili potrebni novi organizacijski oblici

19. dalmatinska divizija (sastavljena od 5., 6. i 7. brigade) i 26.dalmatiska divizija (od 11., 12. i 13.)obnovljena je 9. dalmatinska divizijaformiran i Prvi slavonski korpus (6. korpus NOVJ, kansije Drugi hrvatski korpus)

formiran 8. korpus u koji su ušli 26. divizija i neke dalmatinske jedinicepočetkom 1944. formiran 10. korpus (zagrebački korpus) koji je do kraja rata imao značajnu ulogu u borbama u sjevernozapadnoj Hrvatskojbrigade 'Matija Gubec', 'Braća Radić', 'Mihovil Pavlek Miškina' nazvane su prema nekomunističkim ličnostima iz hrvatske povijesti što pokazuje nastojanje NOPa da u borbu privuče što više Hrvata

u Dalmaciji se provodila i mobilizacija (u kojoj je bilo elemenata prisile)

Tito u proljeće 1944. tvrdio kako NOV ima u svom sastavu 44% Srba, 30% Hrvata, 10% Slovenaca, 4% Crnogoraca i 2,5% Muslimana dok je ostatak pripadao drugim narodnostima

Hrvati u relativnim omjerima nadjačali Srbe jer su se ujesen 1943. masovno priključivali NOPujačanje NOPa na području NDH, uz istovremeni relativno mir na području Srbije dovelo je do toga da partizanski pokret o očima britanskih diplomata u jednom trenutku bude percipiran kao 'hrvatski' a četnici kao 'srpski'

jesen 1943. – njemačke snage osvajale jadransku obalu i otoke – u drugim dijelovima NDH jedinice NOVJa preuzimale inicijativu i već se toliko osnažile da su zauzimale veće gradove : Varaždinske Toplice, Tuzla, na kratko Virovitica, Koprivnica na 3 mjeseca

partizani djelovali i na širem zagrebačkom području

u prosincu 1943. čak se odvažili na napad na zagrebački aerodrom – Borongaj te aerodrom Kurilovec kod Velike Gorice

kako bi suzbile partizanske ofenzive vlasti NDH samo su još više pooštrile teror

odmazde nad taocima se počele vršiti javno – vješanjem u najbližoj okolici grada (prve tri žrtve na cesti između Stenjeca i Podsuseda, u Dubravi 16eto obješeno na stupove)

osvajanja Nijemaca u Dalmaciji potakla su izbjeglički val tamošnjeg stanovništva (strah od represalija, kao i nestašica hrane)

Vrhovni štab NOVa i POJa (Partizanski odredi Jugoslavije) i Saveznička komanda za Sredozemlje dogovorili su da se stanovništvo evakuira – El Shatt na istočnoj obali Sueskog kanala

u siječnju 1944. krenula je prva skupina izbjeglicaVis – Bari – Taranto gdje su se ukrcali na brodkonačno odredište bilo je izbjeglicama nepoznatoSaveznici se obvezali da će zbjegu osigurati materijalnu, zdravstvenu i drugu pomoć a izbjeglicama su jamčile neovisnost u pogledu unutarnje organizacije i samoupravestiglo 28 000 ljudi, od toga 12 000 djecemeđu odraslima bilo 60% žena, muškarci nisu bili sposobni za borbuna pijesku i surovoj klimi organiziran je životobrti, vrtovi, njive, škole, kazalištemnogi umrli tijekom putovanja do El Shatta a mnogi u izbjeglištvu

povratak izbjeglica počeo je u veljači 1945., posljendje izbjeglice stigle su u ožujku 1946.

osim El Shatta mnogo je ljudi bilo prebacivano i u Italiju – ranjenici, bolesnici, djeca

DRUGO ZASJEDANJE AVNOJA U JAJCU

studeni 1943.Avnoj konstituiran kao vrhovno zakonodavo i izvršno tijelo naroda Jugoslavijedonijet niz ključnih odluka ustavnoga i političkog karakteraAvnoj potvrdio pripadnost partizanskog pokreta antifašističkoj koaliciji i naglasio odlučnost da se bori protiv nacizma i fašizma do konačne pobjedeodlčučeno da Jugoslavije bude federativna republika sa 6 federativnih jedinica kojima su načelno određene i granice

Avnoj za svoj izvršni odbor imenovao NKOJ (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije) s ovlaštenjem privremene vlade

izbjegličkoj vladi u Londonu oduzeto je pravo da predstavlja zemlju a kralju Petru II zabranjen je povratak a o sudbini monarhije odlučivat će se na općim izborima ili referendumu

Andrija Hebrang

sve se više afirmirao na hrvatskoj političkoj sceniprije nego je završio u zatvoru bio je nadređen Titu a nakon izlaska 1941. tek se trebao uspinjatikada je izbio ustanak ostao je u Zagrebukasnije je deportiran u Staru Gradišku – izvučen u rujnu 1942. u prvoj većoj partizansko-ustaškoj razmjeni zatočenika1942. izabran za politilkog sekretara CK KPH – najutjecajnija ličnost u hrvatskom antifašističkom pokretuod 1943. i 1944. sve se više sukobljavao s višim tijelima pa i s Titom osobnonjegovi protivnici tvrdili da premalo naglašava jugoslavenstvou rujnu 1944. Hebrang predlagao nastavu vjeronauka i organizirao samostalnu hrvatsku telegrafsku agenciju (TAH Telegrafska agencija Hrvatska) što je Tito ocijenio kao kliženje u separatizamubrzo je Hebrang smijenjen a u javnost je otišla vrlo suzdržana informacija – da je Hebrang premješten na novu dužnostHebrang je u Beogradu postao vodeći čovjek za privredu u NKOJu i u CK KPJsukob s Titom se nastavio

Vladimir Bakarić

zamijenio Hebranga na mjestu sekretara CK KPH u listopadu 1944.

jedan od organizatora ustanka

dolaskom na položaj sekretara Bakarić praktički postaje prvi čovjek u vlasti u Hrvatskoj da bi položaj učvrstio i nakon rata (1945.-1953.) dugogodišnjim predsjedništvom hrvatske Vlade

Titov bliski suradnik – glavni provoditelj njegove politike u Hrvatskoj

TREĆE ZASJEDANJE ZAVNOHA U TOPUSKOM

8. i 9. svibanj 1944. Zavnoh se proglasio vrhovnim zakonodavnim i izvršnim narodnim predstavničkim tijelom i najvišikm organom džavne vlasti demokratske Hrvatskepočetsak stvaranja nove federalne Hrvatske u 'drugoj' ili 'socijalističkoj' Jugoslaviji

stvoreno Predsjedništvo Zavnoha

predsjednik, 3 potpredsjednika, tajnik, 2 zamjenika i najmanje 25 članovaodređeno da Predsjedništvo obnaša vlast između 2 zasjedanja Zavnoha

osnovana Narodna vlada Hrvatske

njeno stvarno formiranje odgođeno te je njene funkcije preuzeo Zavnoh

Jedinstvena narodnooslobodilačka fronta

osnovana isto na zasjedanju u Topsukom

lipanj – Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske – 200 književnika, novinara, likovnih umjetnika, glazbenika...

učvršćena pozicija NOPa u redovima inteligencijevidljivo da režim uživa podršku tek manjeg dijela kulturnih radnikausprkos teškim prilikama mnogi su stvaraoci bili aktivni i tijeom rataZlatko Prica i Edo Murtić objavili grafičku mapu na temu Jame

savezničko bombardiranje

Saveznici u dogovoru sa Glavnim štabom bombardirali jedinice NDH i Reicha u Hrvatskom primorju još od studenog 1943.uz veljači 1944. počela bombardiranja gradova koji su bili pod kontrolom Nijemaca i NDH – napadnut i ZagrebSaveznici upotrebljavali taktiku 'prostornog bombardiranja' tzv. 'tepih bombi' u gradovima se promijenio način života – strah je bio dominantna reakcija a svijest da će Nijemci i njihovi saveznici neizbježno doživjeti slom bila je među ljudima sve prisutnijameta savezničkih zraćnih napada bile su komunikacije i važna industrijska postrojenjau Zagrebu bombardirani kolodvor i aerodrom na Borongajupreciznost bombardiranja bila slaba – čitav grad zbog straha od bombardiranja u travnju čak prekinuta nastava – učenici bili pozivani da polažu ispitežrtve su bile golemedo kraja rata Zagreb bio bombardiran 21 put i poginule su 554 osobe od toga samo 38 vojnikanajviše je stradalih bilo u Slavonskom i Bosanskom Brodu

MEĐUNARODNA AFIMACIJA NARODNOSLOBODILAČKOG POKRETA

da bi osvojili vlast nakon rata partizanima su bili potrebni novi vojni uspjesi i priznanje Saveznika (VB, SSSR i SAD)

te su sile održavale i diplomatske odnose s jugoslavenskom izbjegličkom vladom u Londonu koja je sve do proljeća 1944. bezrezervno podržavala četnike i Dražu Mihailovića iako je kod nekih članova vlade bilo u sumnji pa i opozicije takvom stavu

VELIKA BRITANIJA

u prvoj fazi rata relativno je malo vijesti s jugoslavenskog ratišta stizalo u London

vijesti često bilo proturječno tumačene (brkalo se četnike i partizane), i Moskva i London prilično su točno već od jeseni 1941. znali što se zbiva u Jugoslavijiimali su informacije o četničkoj pasivnosti i kolaboraciji s Talijanima te o daleko uspješnijoj borbi partizanatakve podatke imao ograničen broj ljudipolitičke simpatije bile su i dalje na strani monarhističkih, antikomunističkih četnikaChurchilla nije zanimalo stanje u Jugoslaviji sve do kasne jeseni 1942. od kada se nazirala pobjeda u S Africi i počeo planirati napad na Italiju pa balkanski teritorij postaje važan

britanski vojni planeri zagovaraju uspostavljanje veza s partizanima

početkom 1943. Britanci su od izbjegličke vlade zatražili da se prestanu boriti protiv partizana i da se udruže u borbi protiv Nijemaca u njihovih saveznikado vidljivije promjene u praktičnoj politici VB dolazi početkom 1943. što se podudarilo s četničkim slomom na Neretviglavni zagovornik nove strategije bio je sam Churchill neki političari mislili drukčije jer su smatrali da zapadna politika ne bi smjela podržavati komuniste a zanemarivati ideološki bliske pokrete koje je podržavao Mihailović

Churchill odbacio ideju o podjeli Jugoslavije s granicom na Drini

želio održati veze i s partizanima i s Mihailovićem

Churchill vidio da je četnički pokret slab vojno i politički te da je jednostrano nacionalno orijentiran i da je monarhija srpska institucija te da ona više ne može biti integrativbi faktor na jugoslavenskom prostoru

SSSR

informirali se od jeseni 1941. redio depešama koje je Tito osobno slao Kominterni sve do Staljingradske bitke 1942/43. SSSR je imao prečih briga nego da zbog podrške Titu ugrožava odnose sa zapadnim saveznicimaprepuštali VB vodeću ulogu u stvaranju i realizaciji politike prema Jugoslaviji

1943. kada su se anglo-američke snage iskrcale na Siciliju Britancima je bilo važno da na 'balkanskom' frontu imaju jakog saveznika

na promjenu britanske politike utjecala je i sovjetska, ponajprije raspuštanjem Kominterne

SAD odlučio da im jugoslavenski prostor nije od primarnog interesa pa su prepustili Britancima vođenje jugoslavenskih poslova

SSSR

držao se krajnje rezervirano – nisu željeli da njihova ideološka bliskost i eventualna snažnija podrška partizanima bude razlog za prijepore s VB i SADomod početka partizanskog ustanka Moska je bila rezervirana prema KPJ, nije željela razumijeti specifičnu poziciju Partije niti je slala pomoć iako su Tito i suradnici to tražiliSSSR tek od ljeta 1942. dostavio zapadnim saveznicima informacije o četničkoj kolaboraciji

raspuštanje Kominterne

Kominterna je bila raspuštena zbog Staljinove politike ustupaka zapadnim saveznicima KPJ raspuštanje pozdravio smatrajući da su komunističke partije izrasle u samostalne i neovisne čimbenikeSovjeti će prvi put posumnjati u Titovu samostalnost povodm odluka II zasjedanja Avnoja u studenome 1943. koje Tito donosi bez konzultacije s Moskovom koja mu energično prigovara (no to je još uvijek daleko od bilokakve konfrontacije)

KONTAKTI NOPa I VB

dvije trojke specijalno obučenih kanadskih vojnika jugoslavenskog podrijetla spustile su se padobranom 17. i 20. travnja 1943. na teritorij pod kontrolom NOVaprvi stigli u Bosnu kod Zvornikadrugi pod Malu Kapelu kod Brinja – Petar Erdeljac, Pavao Pavelić, Aleksandar Simićdruga grupa uhvatila radijem vezu s partizanimadopremili su ih u Glavni štab NOVa Hrvatske koji se tada nalazio u Krbavici (Lika) odmah uspostavljena radio veza s Britancima u Kairuprva grupa je mnogo teže dospjela do partizana

britanska pomoć

potkraj lipnja 1943. Britanci šalju prvu veću pomoć jedinicama NOVa – 1500 kg eksploziva i priličnu količinu sanitetskog materijalapo kapitulaciji Italije 1943. Britanci su počeli partizane obilno pomagati opremom i oružjemu Bariju je osnovana partizanska baza koja je organizirala dostavu i pomoć te koordinirala prihvat ranjenika i izbjeglica u bijegu pred njemačkom ofenzivom i glađu iz Dalmacije

Tito već 1943. nastoji igrati ulogu značajnog državnika (čestita Staljinu obljetnicu Oktobarske revolucije itd.)

TEHERAN

Roosevelt, Churchill, Staljinistovremeno II zasjedanje Avnoja u Jajcuumjesto dotadašnje doktrine jednake pomoći objema stranama dogovoreno je da se partizane treba pomagati u najvećoj mogućoj mjeri što je podrazumijevalo i formalčno priznanje NOVJa kao savezničke vojskeprekinuli svaki kontakt s četnicima u veljači/ožujku 1944.saveznici prihvatili Tita i partizane kao jedini oslobodičaki pokret u Jugoslaviji i Hrvatskoj

vlada u Lonodmu pokušala parirati diplomatskoj ofenzivi NOPa

1944. smatrali odluke II zasjedanja Avnoja 'terorističkim aktima'

Svetosavski kongres

siječanj 1944., selo Ba u zapadnoj Srbijipod patronatom D. Mihailovićazaključeno je da su odluke II zasjedanja Avnoja ustaško-komunističkepodržana vlada u Londonu i Mihailovićeva Jugoslavenska vojska u otadžbiniodstupili od najradikalnijih vidova svoje velikosrpske politikeistakli da se zalažu za federaciju, te za ustavnu i parlamentarnu monarhiju sa srpskom jedinicomSvetosavski kongres pokušao revitalizirati koncept trijalističke monarhjske federacije koja je bila aktualna 1939. i 1940. g. a koju su i samo nosioci velikosrpske ideje tada odbacili4 godine kasnije takve su ideje bile besmislene i nitko ih nije uzimao ozbiljno

VLADA U LONDONU

situacija na terenu nije išla u prilog četnicima ni izbjegličkoj vladi vlada se, da bi uopće ostala u igri, morala u proljeće 1944. odreći Mihailovićamanadatarom nove vlade imenovan je Ivan Šubašić

saveznici odbavili Mihailovića jer nisu prihvatili velikosrpski koncept uređenja poslijeratne Jugoslavije, odnosno shvatili da je taj koncept neprovediv

DESANT NA DRVAR I PREGOVORI TITO-ŠUBAŠIĆ

DESANT NA DRVAR

njemački posljednji napor nako bi uništili vojni i politički centar NOPa s Titom na čelukoncentrirali su jake snage u zapadnoj Bosni i središnjoj Hrvatskoj25. svibanj 1944.900 padobranaca izvelo desant na zapadno bosanski grad Drvar gdje je boravio Vrhovni štaboperacija Konjićev skok

cilj bio uhvatiti ili likvidirati Tita i njegove najbliže suradnike i članove savezničke misije te uništiti bosanskohercegovačke i hrvatske jedinice koje su branile slobodan teritorijtog dana bio Titov rođendan – jedinice NOVa bile nešto opuštenije i oprez je donekle oslabio pa je njemački desant bio potpuno iznenađenje3. brigada 6. ličke divizije trčala 20 km u pomoćpetnaestosatna borba – uništen elitni njemački SS lovački padobranski bataljon – udarna snaga desanta bila slomljenaTito se sa suradnicima uspio sigurno izvući iz Drvara

4. lipnja 1944. Tito je kupreškog polja avionom prebačen u Italiju

desant bio samo manji dio složene operacije u kojoj je sudjelovalo oko 40 000 vojnika

26. svibnja 1944. ušli u Drvar

do 6. lipnja 1944. vođene teške borbe da bi se u sljedećih nekoliko dana Nijemci i njihovi saveznici gotovo u potpunosti povukli na ranije položaje

u socijalističko doba ta operacija nazivana Sedmom ofenzivom

imala kratkotrajni učinak, krajnje neuspješna – Tito nije uhvaćen niti su Nijemci postigli kakav strateški pomak

prvih dana 1944. osnovana kod Pokupskog brigada 'Franjo Ogulinac Seljo' – 800 boraca

djelovali od Turopolja do Žumberka

listpad 1943. – Nijemci smatrali da je raspad NDH već oliko uznapredovao da se s njim treba pomiriti

4 upravna područja u NDH

područje pod okupacijom njemačkih snagapodručje koje nadziru vlasti NDH (samo Zagreb)autonomna srpska područja koja su sama izborila neovisnost i koja ovisno o okolnostima surađuju ili ne s NijemcimaTitovo područje, sovjetska država s dobrom civilnom upravom i uređenom vojnom organizacijom (100 000 pripadnika)

Nijemci pišu o Paveliću da je on tek gradonačelnik Zagreba, bez predgrađa

bijeg iz Dravara u Italiju bio prvi Titov odlazak iz tadašnje Jugoslavije

iz Barija se za 3 dana vratio na Vis na kojemu je boravio sljedeća 3 mjeseca – Vis bio privremeno sjedište Vrhovnog štaba i glavna pomorska i zračna baza za oslobađanje susjednih otoka, Dalmacije i čitave zemlje

britanska vlada potakla pregovore izbjegličke i nove jugoslavenske vlade

računali na to da će Tito, oslabljen nakon bijega iz Drvara i udaljen od svojih jedinica na kopnu biti spremniji na kompromiseChurchill inzistirao da na Vis dođe kralj Petar i da razgovara s Titom ali su Tito i suradnici bili nepopustljivi i inzistirali da se kralj ne smije vratiti u zemljuu lipnju 1944. na Vis stigao Šubašić koji je tada razgovarao s Titomuz Šubašića bio stalno prisutan i Ralph Stevensontrodnevni pregovori okončani Prvim sporazumom Tito-Šubašić

PRVI SPORAZUM TITO – ŠUBAŠIĆ

kompromisŠubašić je morao prihvatiti neke odluke II zasjedanja Avnoja i federativno uređemnje Jugoslavije, odao priznanje NOVJu pod Titom, suglasio se s potrebom jačanja borbenih napora protiv okupatora te osudio suradnike okupatoraNKOJ i kraljevska vlada obvezali su se da rade na formiranju zajedničke vlade ali do toga nije došlodogovoreno da se do konačnog oslobođenja Jugoslavije ne pokreće pitanje poslijeratnog uređenja države (monarhija ili republika)

u redovima NOPa bilo prigovora jer je Tito pregovarao s vladom koju je tokom protekle 3 godine žestoko kritizirao i protiv čijeg se vojnog krila borio

23. lipnja Tito poslao pismo svim zemaljskim antifašističkim vijećima i iznio razloge zbog kojih je potpisao sporazum s Šubašićemtvrdio da se nije odrekao ni jedne odluke II zasjedanja Avnoja

kralj Petar početkom srpnja imenovao novu vladu

Šubašić, osim što je ostao premijer obnašao i dužnost ministra vanjskih poslova te vojske, mornarice i zrakoplovstva

Šubašić u kolovozu objavio deklaraciju kojom je pozvao na borbu protiv okupatora pod vodstvom maršala Tita

poštivanje dogovorenog ovisilo je o odnosu snaga :

iza Šubašića i vlade nije bilo vojne sile a masovno iskazivanje privrženosti naroda njima bilo je nemoguće, Šubašić mogao računati samo s mlakom podrškom britanske i američke vladeNOVJ je s druge strane bio respektabilan vojni faktor a i svakim danom sve jači, komunisti su imali narodnu podršku

TITO I CHURCHILL

Napulj, kolovoz 1944.Tito nekoliko puta ponovio kako u Jugoslaviji ne namjerava uvesti komunizam

Tito blokirao svaku mogućnost da Britanci ostvare neki utjecaj na jugoslavenskom prostoru

Churchill se zapitao neće li Tito iskoristiti svoju snagu i njihovo oružje za podčinjavanje čitave zemlje

ministar Eden odgovorio kako je upravo on sam, Churchill neko vrijeme forisao suradnju s Titom i tako žrtvovao dugoročne britanske interese za račun kratkoročnih vojnih interesa

Tito najavio kako će predstojeći izbori biti slobodni i da će se na njima moći kandidirati sv političke stranke i osobe osim zločinaca i onih koji su se kompromitirali suradnjom s neprijateljina

iako su jugoslavenskim komunistima Sovjeti ideološki najbliži saveznici činjenica da su Britanci neporedno pomagali mnogo je pridonosila srdačnosti i neposrednosti odnosa

britansko-partizansko savezništvo bilo je mjestimično vrlo srdačno i iskreno ali mjestimično je bilo i zategnutosti, neporazuma pa čak i konfrontacija

značajan broj britanskih misija boravio u Hrvatskoj jer je tu antifašistički pokret bio najsnažniji

jesen 1944. Britanci se iz saveznika transformiraju u ideološke neprijatelje

vrijeme kada je obračun s narodnim neprijateljem dobivao na zamahu a komunisti se počeli pripremati za potpuno preuzimanje vlastibritanska obavještajna služba Intelligence Service postaje najveći protivnik – ljudi su stradavali samo zbog tobožnje povezanosti s Intelligence Service-omunatoč tome, dugo je godina ostalo sjećanje na ratno prijateljstvo, drugarstvo, iskrenu zajedničku borbu...

SPORAZUM TITO-STALJIN U MOSKVI

Tito s Visa odletio u Moskvu u rujnu 1944.sastao se sa Staljinomzaključili sporazum po kojem je sovjetskoj vojsci bio dozvoljen ulazak u Jugoslaviju na teritorij koji graniči s Mađarskom sovjeti time prvi put priznali NOB kao savezničku silu a Titovu vladu kao jugoslavenskusporazum obrazložen potrebnom da sovjetska vojska što djelotvornije razvije svoje efektive u pripremi borbi protiv njemačkih i mađarskih jedinica u Mađarskojsporazum imao privremen karakter jer su se Sovjeti obvezali da će povući trupe čim obave operativne zadatkena temelju tog sporazuma sovjetske su jedinice sudjelovale u oslobađanju Beograda u listopadu 1944. g. te potom Vojvodine, naposljetku su pri samom kraju rata ušle u Međimurje

HSS

na osnivi legitimiteta iz predratnih izbora (1938.) stvoriti oslonac kako bi mogao utjecati na poratno uređenje zemlje1944. – predsjednik HSSa bio August Košutić – prešao je na oslobođeni teritorij i ponudio NOPu raspodjelu vlasti između HSSa i Kpa

predložio da se stvori Vrhovno vijeće Republike Hrvatske od jednakog broja zastupnika Zavnoha i zastupnika HSSaNOP nije bio zainteresiran za razgovor s predstavnikom stranke koja nije imala uporište u vojnoj sili a slijedom toga izgubila je i politički utjecajKošutić je potom i uhapšen. pušten kasnije ali mu političko djelovanje bilo onemogućeno – Tito bio dovoljno samosvjestan da si je mogao dopustiti takav postupak

unutarnju i vanjsku politiku diktirala je realnost na terenu

zapadni su saveznici dovedeni pred gotov čin

PREMA KRAJU RATA

20. listopad 1944. oslobođen Beograd

zajednička akcija NOPa i sovjetske vojske

u gradu se smjestile institucije nove savezne vlasti

na zahtjev savezne vlade Zavnoh upućuje u Beograd znatan broj sovjih rukovodećih i stručnih kadrova – oko 200 članovaiz Beograda je Tito od tada vodio poslove

DRUGI SPORAZUM TITO – ŠUBAŠIĆ

Beograd, početak studenog 1944.dogovorena uspostava namjesništva na koje je kralj Petar trebao prenijeti kraljevske ovlasti u domeni međunarodnog predstavljanjadogovoreno stvaranje zajedničke, koalicijske vladečinovnički aparat već bio pod kontrolom Titovih ljudiprosinac – sporazumima dodana 2 nova amandmana:1. amandman – suglasnost da se izbori za Ustavotvornu skupštinu (Konstituantu) održe u toku 3 mjeseca od oslobođenja čitave zemlje prema Zakonu o izborima za Ustavotvornu skupštinu čime je neizravno zajamčen slobodan rad politikih stranaka i grupa, sloboda izbora, udruživanja i tiska2. amandman – Avnoju je ostavljena zakonodavna vlast dok Ustavnotvorna skupština ne obavi svoj zadatak, jedan od prvih zadataka vlade trebalo bi biti osiguranje neovisnog sudstva, zajamčena prava kralju Petru da može održavati veze s namjesništvom u zemlji, da može mjenjati članove namjesništva ali njegov povratak nije bio omogućen

u budućnost će se događaji odvijati sukladno stvarnoj moći na terenu – bilo je jasno da se komunističke vlasti neće obazirati na uglavljene obveze

SALONSKI DRŽAVNI UDAR

uspostavu namjesništva nad samim sobom i daljnje pregovore o njemu a bez njega Petar je shvatio kao 'tihu abdikaciju'11. siječnja kralj Petar II otkazao povjerenje Ivanu Šubašiću

time se kralj sam eliminirao s političke scene – potez osudile i britanska i sovjetska politikadvadesetak dana kasnije Petar je ipak potpisao da svoje ovlasti prenosi na namjesništvo smatrajući da će time povratiti neku važnost u diplomatskoj igri no kraljeve s nade bile nerealne

namjesnici – Srđan Budisavljević, Ante Mandić, Dušan Sernec (2 iz Hr, 1 iz Slo) – sva trojica se tokom rata priključila partizanima i aktivno sudjelovala u uspostavi nove vlasti

u međuvremenu Tito u Beogradu predsjedavao sjednicama NKOJa i ponašao se kao mirnodopski vlastidržac

privredni oporavak zemlje po staljinističkim obrascima

AMNESTIJE

Tito predložio amnestiju za četnike te slovenske i hrvatske domobraneI amnestija : 30. kolovoz 1944. grupacije imaju rok predaje do 15. rujna te da će im, ukoliko se do tog roka predaju biti oprošteno sudjelovanje na neprijateljskoj strani, oficirima je čak bilo zajamčeno da će zadržati činove snažan odjek među domobranima NDH čije su čitave čete sa svim naoružanjem i komandnim kadrom prelazile na stranu NOVja – 15 000 ljudibilo je to doba kad im je moral bio poljuljan i kada bi bili i bez amenstije spremni ući u jedinice NOVJapodatci potvrđuju kako je i prije među domobranima bilo mnogo suradnika i simpatizera NOPau partizanske su jedinice prelazili i pojedinci iz njemačkih i Nijemcima savezničkih jedinicaII amnestija : studeni 1944.ponovljen poziv – vrijedio je do 15. siječnja 1945.izričito se tvrdi da se to ne odnosi na one koji su organizirali ili izvršavali razne kriminalne radnje pred narodomvijesti s frontova bile nepovoljne po Reich – mnogima bilo jasno da će rat završti uskorosignal da se posljednji tren prijeđe na partizansku stranu ipak je odaziv domobrana bio mnogo slabiji – informacije da su nakon priključenja partizanima u vrijeme prve amnestije neki bili progonjeni i kažnjavani iako im je bilo zajamčeno da će biti izuzeti iz progona

kako je teklo konstituiranje komunističke vlasti a rat se primicao kraju tako su obrasci ponašanja postajali sve manje demokratski a sve su se više očitovale i represivne metode

od načela dobrovoljnosti partizani su prešli na regrutaciju i mobilizacijupartizani su čak i u selima koja su im na početku bila sklona te ih mnogo puta nahranila, iako su i za sebe imala vrlo malo, počeli prisilno rekvivirati hranu pa je stanovništvo ostajalo bez nužnog minimumaZakon oi suzbijanju nedopuštene spekulacije i privredne sabotaže iz 1945. –drakonski se kažnjavalo čak i zbog zadržavanja viška odjeće

težnje za liderstvom i luksuzom kod Tita i drugih komandanata

u neskladu sa proglašenim načelima socijalne pravde i jednakosti

obavještajna djelatnost

u partizanskim se jedinicama razvijala praktički od njihova osnutkaod travnja 1943. obavještajni se rad organizira unutar novoosnovane Komisije za suzbijanje pete kolone i terorizma ili PPK (Protiv pete kolone)rujan 1943. – osnovan Odsjek za zaštitu naroda

svibanj 1944. – OZNA – Odjeljenje zaštite naroda

prva brigada OZNE organizirana u lipnjuslužbeno je Ozna bila obavještajna i informativna služba koja je prikupljala informacije o stanju protivnika i potencijalnih suparnika, sastavljala popise osoba predviđenih za hapšenja i oduzimanje imovinesurađivala i s drugim organima i planirala je djelovanje državnih i lokalnih službi te proizvodnih i uslužnih djelatnosti kako bi se svakodnevni život nesmetano odvijaoprema Titovim riječima svrha Ozne bila je da utjera strah u kosti onima koji ne vole ovakvu Jugoslaviju, a takvih je uistinu bilo mnogo

KNOJ (Korpus narodne obrane Jugoslavije)

do početka 1945. bio organiziran u 7 divizijaimao zadatak osiguravati red u pozadini fronte, čuvati državne granice i boriti se protiv neprijateljskih diverzantskih grupa, preostalih kvislinga i ubačenh obavještajaca

vlast se preuzima po uzoru na sovjetski boljštevizam i staljinizam

'narodni neprijatelj' – okupatorske jedinice i domaći izdajnici

'klasni neprijatelj' – buržoazija, reakcionarski i klerikalni ostatci te sve stvarne i potencijalne pristalice 'starog građanskog poretka' (klerikalci, masoni, dekadenti u znanosti), mnogi su etiketirani kao ustaše iako nikada nisu pripadali ustaškom pokretu a još manje obukli uniformu, potom i 'ustaški krvoloci', 'suradnici ustaša', 'Pavelićevi sluge i agenti'

neprijatelji i oni koji su to potencijalno mogli biti ubijani su i progonjeni bez sudova, oduzimana im je imovina, brojne su bile deložacije iz stanova

razni oblici represije osjećaju se posebno nakon svibnja 1945., stanje ipak nešto ublaženo do kraja 1945. ali zapravo traje do 1949/1950. g.

oslobodilačke akcije

hrvatski partizani u nove oslobodilačke akcije krenuli tijekom rujna 1944.oslobođeni svi srednjodalmatinski otoci

18. listopada oslobođen je Dubrovnik26. listopada Splitu sljedećih tjedan dana Zadar i Šibenikoslobodili i Knin čime je oslobađanje Dalmacije bilo završeno

1.1.1945. osnovane 3 armije – Prva, Druga i Treća (Četvrta bila osnovana u ožujku)

imale od 55 do 70 000 boraca (svaka)trebale omogućiti organizaciju velikih operacija pri konačnom oslobođenju zemlje

SRIJEMSKA FRONTA

njemačka vojska nastrojala kontrolirati prugu ZG – prema istoku i komunikacije prema Grčkoj kako bi odande izvukla svoju vojskunametnuli frontalnu borbu u SrijemuVrhovni štab prihvatio želeći pokazati da jedinice NOVJa i u pozicijskom ratovanju mogu pobjeđivatiNOVJ oslobodio Zemun i istočni Srijem, fronta se stabilizirala pred Ilokomu siječnju 1945. pripadnici eltinih njemačkih jedinica izvršili su proboj frontePrva armija u svega nekoliko dana imala 4 000 poginulih i nestalihfronta probijena u travnju

gubitci Jugoslavenske armije pokazuju kako Nijemci i njihovi saveznici nisu ni pomišljali na predaju

POSLJEDNJA OSLOBAĐANJA

16. travanj 1945. završne operacije počele su napadom Četvrte armije prema Lici i Hrvatskom primorju gdje je šire područje istočno od Rijeke oslobođenoistovremeno su uz sudjelovanje mornarice oslobođeni i kvarnerski otoci, Rab, Krk, Cres, Lošinj odakle su se jedinice prebacile u Istrudo 20. travnja jedinice Četvrte armije izbile su na staru jugoslavensko-talijansku granicunastavili pritisak prema Trstu – glavnom cilju armijeu Trst ušli 1. svibnja pa potom izbili na Soču

savezničke jedinice već idući dan također ušle u Trst – grad će postati predmet spora

Titu i suradnicima bilo je osobito stalo da grad pripadne Jugolavijijugoslavenska se vojska pod snažnim diplomatskim pritiskom Zapada (kojem se u posljednjoj fazi pridružio i sam Staljin) u lipnju 1945. morala povući iz tog grada i dijela Julijske krajine – teritoriji bili izgubljeni

3. svibanj – oslobođena Rijeka

njemačke se snage žestoko borile i kada su bile potpuno opkoljene

6. svibnja oslobođena Istra u potpunosti

9. svibnja ušli u Klagenfurt (Celovec)

22. travanj – stigli do Bosanskog Broda

7. svibnja oslobođen Karlovac

11. travnja oslobođen Osijek

14. travanj Vinkovci

oslobođeni Slavonski Brod i Požega

8. svibnja – posljednji bio oslobođen Zagreb

Nijemci i jedinice NDH napustile grad prije dolaska Jugoslavenske armije – nova vlast uspostavljena bez borbi

RASAP I SLOM NDH, BLEIBURG I KRIŽNI PUT

NDH se urušavaloa zajedno sa svojim nacističkim saveznikom

mnogima je u vodstvu NDH to postajalo jasno - u ljeto 1944. stvara se zavjernička grupa na čelu s 2 ministra realističnijeg odnosa prema postojećoj situaciji - Ante Vokić i Mladen Lorković

navodno željeli ukloniti najkompromitiranije i najradikalnije ustaše s vlasti nadajući se da će se tako moći povezati sa zapadnim saveznicima i spasiti NDH od jugoslavenskih komunističkih partizana i 'sačuvati državu'Lorković bio ministar vanjskih poslova i ministar unutarnjih poslova te istaknuti ideolog ustaštvaVokić jedan od osnivača zloglasne Crne legije i general a od početka 1944. i ministar oružanih snagaoboje su bili toliko kompromitirani da ih nitko u antifašističkome taboru, ni zapadni saveznici ni SSSR nije mogao prihvatiti kao spasitelje kompromitirane države i njezina režima

NDH kao državu nitko više nije mogao spasiti jer su se velika trojica na konferenciji u Teheranu u prosincu 1943. dogovorili da će države koje je Reich nasilno anektirao, raskomadao ili okupirao poslije rata biti ponovno uspostavljene i nikakve po Hitleru prekrojene granice neće biti priznate

uz pomoć Nijemaca ustaše su na čelu s Pavelićem ugušile zavjeru, pohapsili i kasnije poubijali vodeće zavjernike i ostali vjerni Reichu sve do zajedničkog sloma

Paveliće je ostao 'posljednji Hitlerov saveznik'

HOS

domobrani na partizanske pozive masovno prelazili u partizanske jedinice

kako bi spriječili masovno osipanje domobrana potkraj 1944. g. ustaška je vlast ujedinila domobranske, oružničke i ustaške jedinice u Hrvatske oružane snage

kada su partizani u svibnju stigli u Zagreb ustaški dužnosnici i mnogi građani, a među njima i V. Maček nisu željeli dočekati novu vlast bojeći se represalija

dani rasula, znalo se da se Hitler ubio i da je sovjetksa vojska ušla u Berlin te da predstoji konačan slom njemačke vojske

ustaški je vrh pokušavao uspostaviti kontakte sa zapadnim saveznicima kako bi s njima sklopio separatni sporazum i tako spasio sebe i NDH – nerealne nade

povlačenjem njemačke vojske posljednjih mjeseci rata zapovjedao je pukovnik Aleksander Lohr, njemački komandant JI bojišta – pod njegovom komandom bila i vojska NDH

vodio njemačku vojsku prema Koruškoj da se predaju Britancima od kojih su očekivali bolji tretman od sovjeta ili Jugoslavneske armije, Nijemci išli naprijed kako bi što brže stigli, vojska NDH iza

već 30. travnja Pavelić donio odluku o povlačenju – s tom odlukom odmah upoznat i Glavni vojni stožer HOSa koji je od 1. svibnja počeo razrađivati pripreme za povlačenj

7. svinja 1945. Lohr je telefonom obavijestio Pavelića da će Njemačka sutradan potpisati opću kapitulaciju i da Paveliću prepušta zapovjedništvo nad oružanim snagama NDH

8. svibnja Pavelić je u Rogaškoj Slatini sazvao sastanak Glavnog stana

zaključili da će i vojska NDH kapitulirati ali samo pred britanskim i američkim trupama kao bi se izbjeglo da budu zarobljene od ruskih i Titovih snagaMaks Luburić imenovan zapovjednikom hrvatske vojske i povlačenja

to je bio Pavelićev posljednji čin kao poglavnika NDH

Pavelić zatim s nevelikom pratnjom napustio Glavni stan i vojsku i odvezao se u Austriju, presvukao u civilno lovačko odijelo i 10 dana tumarao austrijskim šumama i Alpama pa zatim dospio u unaprijed pripremljeno prebježište u selu Leingreith u sz Austriji gdje gaje već čekala njegova obitelj

u noći 5. na 6. svibnja sve jedinice Oružanih snaga NDH dobile su naredbu da se povlače prema Celju

tri glavna pravca – najveća kolona išla je iz Zagreba preko Novih Dvora i Rogaške Slatine, druga je bila Samobor – Brežice – Zidani Most – dolina Savinje – Celja, a treća kolona Vž- Ivanec – Đurđevac – Rogatecvojnim kolonama pridružila se masa civilnih izbjeglica – ustaške obitelji i drugi privrženici vlasti NDH, građani koji iz raznih razloga nisu željeli dočekati novu vlastprometnice bile zakrčene automobilima i kamionima, zapregamaljudi mislili da će za 48 h doći do Engleza – iz tog razloga u velikom broju kretali pješice

od iznemoglosti i gladi mnogi su zaostajali a brojni pokušavali pobjeći iz vojne kolone, kao i oni koji su posljednjih tjedana bili prisilno mobilizirani u HOS – kad su takve uhvatili ustaški su pratioci kažnjavali strijeljanjemne zna se točno koliko je bilo vojnika i civila (komunistilka literatura o brojkama šutjela ili je smanjivala brojku, osobito kad se radilo o broju izbjeglog civilnog pučanstva)prema novijim stručnim procijenama moglo je biti od 100 000 do otprilike 116 000 vojnikao broju civilnih izbjeglica koji su se pridružili vojnim kolonama može se samo nagađati jer dokumenatacije i relevantnih izvora nemaanalizom opisa u sjećanjima može se zaključiti kako je civila bilo mnogo manje nego vojske, vjerojatno ne više od 50 do 60 000 ljudinajrealnije procjene govore o brojci od oko 150 000 ljudikolona je bila duga između 45 i 65 kilometaraistovremeno se povlačili i slovenski domobrani (belogardisti), srpski ljotićevci, četnici i manja skupina vojnika NDH (od Ljubljane prema Železnoj Kapli i Klagenfurtu) – njih oko 17 000 zajedno s oko 10 000 slovenskih civilnih izbjeglica300 000 vojnika i oficira njemačke armijske grupe Lohra – te jedinice svojim motornim vozilima, artiljerijom, komorama i drugom opremom prisvajale prednost na svim putevima prema sjeveru i time bitno usporavale kretanje oružanih snaga NDH i pratećih civila iz Hrvatskedio tih njemačkih jedinica već se prije 9. svibnja uspio prebaciti u Austrijuneke formacije SS-a odbijale položiti oružje i kroz borbe, često i teške gubitke probijale se do Austrije dok je većina nakon stanovitih oklijevanja i odgađanja ipak kapituliralanavodno se radi o oko 85 000 oficiranakon 4 dana provlačenja kaotična kolona oružanih snaga NDH i civila koji su ih pratili 9. i 10. svibnja postupno je stizala do Celjaizuzev nekoliko manjih okršaja do tada nije bilo borbi s partizanima – lokalni partizanski odredi bili preslabi da se suprotstave cijeloj vojsci NDh u povlačenju

CELJE

pod prijetnjama da će spaliti Celje predstavnici malobrojnih lokalnih partizana potpisali su sporazum po kojem su jedinice NDH i civili dobili slobodan prolaz kroz Celje prema sjeveru - zauzvrat Celje dobilo jamstvo da neće biti uništeno sporazum obje strane poštivale do pred jutro 11. svibnja kada su sjeverno i sz od Celja otpočeli najprije manji vatreni okršaji a zatim i teške bitke s obostranim velikim gubitcima istovremeno okršaji i u samome Celju gdje su pristigla partizanska pojačanja i zarobljavala i razoružavala zaostale njemačke, ustaško-domobranske i četničke jedinice, vršile 'čistke' u gradu i uspostavile logor za zarobljenike i uhićenike

Zagreb

9. svibnja predstavnik Generalštaba JA Rade Hamović održao je sastanak sa zapovjednicima I, II i III armije s ciljem da se razradi plan za likvidiranje neprijateljske grupacije u sz dijelu Jugoslavijeneki odredi dobili zadatak da im prepriječe put prema Austriji i da se oko njih stvori obruč

Maks Luburić

vodio je vojsku do Celja ali dalje nije nastavio s njomeranije najavio Paveliću kako se neće predati nikome, ni Britancima ni partizanimasukladno tome je 11. svibnja s 2 pratioca krenuo šumama natrag prema Hrvatskojnekoliko dana skrivao se i oporavljao od rana u Zagrebuna Papuku sve do jeseni vodio gerilsku grupu 'križara' krivotvorenim ispravama dospio u Španjolsku

vodeći generali HOSa izabrali su Ivu Hrenčića za zapovjednika glavne grupacije vojske u povlačenju

glavnina snaga krenula je nakon Celja prema Dravogradu

kaotična dezorganizacija, neprohodnost prometnica koje je zakrčila njemačka vojska – povlačenje bilo krajnje polagano s brojnim zastojima što je JA dalo vremena da od 10. do 12. svibnja sasvim zatvore obruč

prije nego je obruč zatvoren u Austriju je stigla izbjeći većina ministara vlade NDH i najviših vojnih dužnosnika te dvije ili tri veće skupine vojnika s civilima – ukupno oko 3 000 ljudi – bili pod vodstvom Ante Moškova i Tomislava Rolfa – uspjeli se prebaciti preko dravskog mosta prije nego što su ga partizani zaposjeli

na cesti prema Wolfsbergu predali se Britancimalokalni britanski zapovjednik tretirao ih je vrlo korektno, kao vojne zarobljenike19. svibnja ipak bili vraćeni preko granice i izručeni JAležernim nadzorom britanski je zapovjednik većini njih omogućio da pobjegnu u okolne austrijske šume dok je partizanima izručena tek manjinageneral Rolf počinio je samoubojstvo

12. svibnja

glavnina ljudi nalazila se na cestama i sporednim putevima iz Celja prema Dravogradupristizanjem 6 divizija Treće armije i dijelova Prve armije partizani su do 12. svibnja brojem vojnika i naoružanjem postali izrazito premoćni nad oružanim snagama NDH i više nigdje nisu dopuštali miran prolaz vodstvo jedinica NDH odbijalo je svaku pomisao na kapitulaciju pred divizijama JA iz straha da će partizani s njima postupati jenako kao što su oni postupali s njima posljednje 4 godineu nastojanjima da probiju obruč do Austrije oružane snage NDH predvode ustaški veterani iz Crne legije, Poglavnikova tjelesnog sdruga (2 jedinice koje su činile zločine nad civilima) i Ustaške obrane (posada logora)te se jedinice brutalno ponašaju i u završnim danima borbe, divljački malteretiraju zarobljene partizane i gotovo ih sve ubijaju, po slovenskim selima masovno pljačkaju, ubijaju seljake i njihove obitelji

nakon brojnih manjih okršaja završne bitke počele su 12. svibnja

počelo napadom odabranih ustaških jedinica na Dravograd s ciljem da se stvori mostobran preko Dravedvodnevne borbepartizani zadržali i učvrstili kontrolu nad mostovima

najkrvavija dvodnevna bitka bila oko sela Gornji Dolič – partizani prepali jezgru i zaleđe dugačke kolone – stradavalo mnogo vojnika ali i mnogo civilasnage NDh pružale očajnički otpornakon 2 dana, 14. svibnja ustaše i domobrani morali su se povući iz Slovenjgradeca gdje im je do trad bilo središnje uporištei partizanski gubitci bili znatni

počelo osvetničko ubijanje velikih grupa zarobljenika

uoči glavne bitke, potpukovnik Branko Janković pregovarao je u selu Gornji Dolič za zapovjednicima ustaške divizije HOSa, upozoravao na to kako treba zaustaviti daljnje prolijevanje krvi i obećao korektan postupak s zarobljenicima u sklau s Ženevskim konvencijama ako mirno kapituliraju i polože oružje

ustaški zapovjednici nisu mu vjerovali i rekli da će se predati samo Britancima12. i 13. travnja još je bio moguć kakav pismeni sporazum o mirnoj kapitulaciji opkoljene vojskes pozivom na Ženevsku konvenciju i eventualno sudjelovanje britanskih vojnih predstavnikalako je ipak pretpostaviti kako to ne bi spasilo živote ustaškim dužnosnicima ni većini ustaških i viših domobranskih časnika ali je moglo ublažiti sudbine civilnim izbjeglicama, domobranima i ustaškim vojnicima

u dvodnevnim borbama poginulo je oko 3000 pripadnika vojske NDH a partizani su ih zarobili oko 11 000, s partizanske strane bilo ih je 86 poginulih

po svjedočenjima lokalnog stanovništva u 10 velikih grobišta pokopano je najmanje 4 700 ustaških leševa

nerazmjer brojki o vlastitim i protivničkim gubitcima govori o činjenici da su masovno bili ubijani zarobljenici

bila je to prva, pretežno osvetnička faza masovnog ubijanja poražene vojske NDH

od 2. do 15. svibnja Treća armija imala je oko 800 poginulih i nestalih te oko 2500 ranjenih, u istomeizvještaju tvrdi se da je u borbama ubijeno oko 20 000 neprijateljskih vojnika – ubijali zarobljenike

Tito 14. svibnja uputio depešu svim štabovima armija i Glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije da se poduzmu najenergičnije jereda se pod svaku cijenu spriječi ubijanje zarobljenika i uhapšenih

Titovi razlozi za izdavanje takve naredbe – protiv samovolje pojedinaca i ispada mimo zapovjednog lanca te zbog toga što su jedinice JA bile u svakodnevnom dodiru s britanskim trupamajugoslavensko je vodstvo željelo zadržati barme dijelove tih područja a s terena su dolazile pritužbe o lošem ponašanju pripadnika JA zbog čega je bilo i diplomatskih konflikata koji su umanjivali izglede za ostvarenjem jugoslavenskih aspiracija o proširenju državnih granicaTitova naredba nije bila oštro formulirana – ne traži se odgovornost za počinjeno, ne preciziraju se kazne za nove prekršitelje

pojedinačna ubijanja zarobljenika nisu prestala ali sljedećih dana više nije bilo masovnih ubijanja na mjestima zarobljavanja – zarobljenici su odvođeni u logore gdje je slijedio daljnji postupak prema novim uputama

13. svibnja vojska NDH uvidjela je da se neće moći probiti do mosta preko Drave

smislili da će pokušati proboj zaobilaznim putevimaRafael Boban prikupio najborbenije ustaške jedinice i krenuo s njima u noćni manevar i u 3 ujutro 14. svibnja izvršio iznenadni prepad na štabtim manevrom ustaše su oslobodili put prema zapadu, dolinom rijeke Meže i okolnim prometnicamapanično i kaotično ponašanje kada se pročulo da je put prema zapadu otvorenbili nadomak Bleiburga

Poljana – bitka partizana i snaga NDH – partizani se morali povući – oslobodio se put do Bleiburga

cesta je bila zakrčena, kretalo se polako i s zastojima – kolona od 40 km i velik dio vojske i naroda nije se ni pomaknuo iz doline kraj Dravogradaprilična grupa probila se mimo ceste i prije noći stigla na austrijsko-slovensku granicu – pred Bleiburško poljena granici se susreli s tenkovskom jedinicom britanske vojske – saopćili im demarkacijsku liniju u polju pred Bleiburgomdo koje su se smjeli kretati i koju nisu smjeli prijećitijekom 15. svibnja neprekidno su navirale grupe vojske i civila i u polju ih se okupilo oko 30 000, ostali su još putovali

u dvorcu kraj Bleiburga brigadir Patrick Scott ih primio delegaciju oružanih snaga NDH vrlo hladno, ne predstavivši se i ne pruživši im ruku

Herenčić izjavio da dolaze po nalogu Poglavnika da se predaju i stave pod zaštitu zapadnih saveznikaScott odgovorio da ih engleska vojska ne može primiti i da bi s njima trebalo postupati kao s ilegalnim bandama jer su po ugovoru o primirju već prije 8 dana trebali položiti oružje pred partizanskim jedinicama a ipak su nastavili s borbombritanska vojska tako nije primila predaju glavnine vojske NDH koja se trebala predati savezničkoj vojsci jugoslavenskih partizanaScott dodao kako će se partizani pridržavati međunarodnih ugovora i zakona te da se ne trebaju bojati

Scott se zatim srdačno sastao s partizanskim predstavnicima te ih suočio s ustaškim predstavnicima nakon čega su im bili izdiktirani uvjeti kapitulacije

uvjeti:

u roku od sat i dvadeset minuta morala se izvjesiti bijela zastava i izvršiti organizirana predaja čitave vojskepartizani tvrdili da će prema zarobljenicima poštivati ratna pravila i da će krivci biti izvedeni pred vojni sud – nisu se nudila jamstva već se forsiralo na terminu 'bezuvjetna kapitulacija'

ustaški delegati pokušali isposlovati produljenje roka za predaju na što im je Scott odgovorio da britanski tenkovi stoje na raspolaganju partizanima – pod tom prijetnjom delegacija HOSa povukla se

u historiografiji o Bleiburgu provlači se da se glavnina vojske NDH predala Britancima a da su zatim oni nju izručili Jugoslavenskoj armiji – netočno – odluka o neprihvaćanju bila donijeta nekoliko dana prije susreta u Bleiburgu

zbog neusuglašenih jugoslavenskih aspiracija na Trst, Julijsku krajinu i dijelove Koruške izmežu zapadnih saveznika i jugoslavenskih vlasti došlo je do diplomatskih polemika i napetosti – čak se spominjala mogućnost oružanog sukobana jugoslavenskoj strani bilo je sumnje da bi u sukobu Britanci mogli iskoristiti vojsku NDH u borbi protiv JAprevladavala spoznaja o nužnom kompromisuprema dogovorima sve jedinice JA povukle su se 23. svibnja iz Koruške na staru jugoslavensko-austrijsku granicu a Britanci su odbili primiti predaju glavnine vojske NDH i do kraja svibnja su izručili js vlastima oko 20 000 ranje prihvaćenihustaše lažno obavještavali da imaju 200 000 vojnika i 500 000 civila – Britanci nisu imali dovoljno hrane ni vojske a najmanje dobre volje da brinu o tolikom broju ljudi

pitanje jesu li saveznički vojni zapovjednici i predstavnici njihovih vlada mogli slutiti da dio tih ljudi šalju u masovnu smrt bez suda i suđenja – dokumenti pokazuju da je neke slutnje moralo biti

popodne 15. svibnja – vojska NDH obavljala svoj posljednji čin – skupnu predaju malobrojnim partizanima, otpora nije bilo

prije isteka roka za predaju dio se ustaških veterana, onih iz Crne legije, Ustaške obrane i Poglavnikova tjelesnog sdruga odmetnuo u obližnje šume a pridružio im se veći broj viših ustaških dužnosnika – neki uspjeli emigrirati, neki pohvatani i ubijeni, neki krenuli za Jugoslaviju sve do Hr i BiH gdje su stvarali jezgre križarskih grupanajveći dio vojske NDH i civila nije se uspio probiti ni do austrijske granice – demoralizirani i gladni masovno su se predavali partizanima 15. i 16. svibnjavećinu zarobljenika partizani dopremli u prihvatne logore i kasarne u Mariboru a nešto manje u Celje i Zagrebviši časnici dopremani kamionima pod jakom stražom a većina ostalih pješice, po 50 km ili višepostupak prema zarobljenicima bio je u početku pred Britancima korektan ali s približavanjem Mariboru i Celju učestala je bila masovna pljačka ali i razna malteretiranja, putem bilo i pojedinačnog ubijanja ali ne i masovnih likvidacija

logori u Mariboru i Celju

počinje druga etapa sindroma 'Bleiburg – Križnu put' koja obuhvaća programirano, sistematski provođeno ubijanje nekih kategorija zarobljenikaustaški i domobranski časnici izdvojeni su i upućeni pred vojne sudove koji su u većini slučajeva sudili na smrtustaški vojnici i dočasnici s duljim stažom u Ustaškoj vojnici izdvajani su za grupne likvidacije na obližnjim stratištima, bez suđenjastratišta: Trezno kod Maribora, Kočevski rog

za mnoge domobrane bila je nesreća što su posljednjih ratnih mjeseci bili uklopljeni u HOS i obučeni u nove plave uniforme jednake ustaškima pa su stradavali kao ustašezarobljeni civili puštani su kućama, dobivali su jednosmjerne propusnice do zavičaja s obvezom da se u roku od 24 h jave lokalnoj komandižene koje su bile ustaške dužnosnice također su puštanesvi domobrani i ustaše s relativno kratkim stažom u Ustaškoj vojnici otpremani su u dugim kolonama preko Maribora i Celja prema Hrvatskojkolonu pratile regularne jedinice JAmarševi nekih ljudi bili dugi i do 1000 km (do logora u Makedoniji) koji mnogi nisu izdržali ili su bili ubijenistupanj strogoće ovisio o komandantu jedinice JA, mnogo samovolje, osvetništvo, pljačke, ubojstvapozivanja na odgovornost bilo je relativno malo, smjenjivanja s položaja i disciplinskih kazni još manje

vojska NDH kao vojska niad nije imala pravo na tretman po Ženevskoj konvenciji jer se nije pridržavala Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu koji je sastavni dio Haške i Ženevske konvencije međutim vsako je ubijanje bez suda zločin

u međunarodnom pravu nakon WWII takva su nedjela definirana kao ratni zločin

u brojnom pisanju o Bleiburgu najnepouzdanije su brojke procjene žrtava

politička emigracija uporno je iz emocionalnih i političkih razloga preuveličavala brojkujugoslavenske su vlasti šutjele i onemogućavale znanstvena istraživanjas protokom vremena sve je teže utvrditi broj žrtavaiz Zga krenulo najviše 116 000 pripadnika oružanih snaga NDHmoglo biti biti oko 50 000 žrtava

kolonu ljudi nije bilo moguće sakriti a i širile su se vijesti o grupnim likvidacijama i postupcima u logorima – stvaralo se nepovoljno raspoloženje prema novoj vlasti

do viših rukovodstava dolazile su pritužbe lokalnih organa vlasti pa i hrabrijih pojedinaca koji su se direktno žalili na postupke Ozne i Knoja (tijela direktno zadužena za sudbine zarobljenika i provedbu odluka)

Ukaz o pomilovanju i amnestiji – na prijeglog Tita donijelo Predsjedništvo Avnoja 3. kolovoza 1945.

tek je tim aktom zapravo prestala kalvarija velike većine preživjelih

završen križni put ali nije prestala politička represija

zemlja je ušla u petogodišnje razdoblje staljinizma u kojem je komunistička vlast nastojala učvrstiti jednopartijski totalitarni režim po uzoru na SSSR

proustaška emigracija već je prvih poslijeratnih godina na događajima oko Bleiburga počela izgrađivati mitologiju emocionalnog simbola kolektivne tragedije

cilj im bio i bleiburškim velom prekriti ono što se događalo prije Bleiburga

komunistička vlast djelovala sasvim suprotno – zabrana spomena, totalna šutnja – metoda redizajniranja povijesti

OBRAČUN S NARODNIM NEPRIJATELJEM

obračun s narodnim neprijateljem izvire iz staljinističke ideologije i njenih zasjeda o zaoštravanju klasne borbe nakon pobjede revolucije

pripadnici okupacijskih snaga i njihovi saveznici bili svjesni da će po pobjedi antifašisičkih snaga uslijediti odmazda – zato su se po povlačenju iz Bleiburga elitne ustaške jedinice ogrezle u zločin te su se u svibnju 1945. borile za život ili smrt znajući da se ne smiju predati

12. siječnja 1945. Tito ponovio amnestiju od 15. studenog 1944. i tražio da se primijeni prema svima koje zahvaća

smrtna kazna mogla je biti izvršena samo kada se propisanim zakonskim postupkom dokaže da su dotične osobe krive za pljačku, ubojstvo, palež, silovanje...inzistira se na tome da smrtna kazna može biti izvršena samo po sudskom postupku pri nadležnim sudovima

Odluka o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj

donijelo Predsjedništvo Zavnoha potkraj travnja 1945.protiv djela kojima se vrijeđalo i vrijeđa se čast naroda, 9 točakazločini i prijestupi bili su iznimno široko definiranipod udar zakona potpao vrlo velik broj ljudimnogo je ljudi stradavalo i mimo kakve zakonske procedure

Tito u svibnju 1945. bio u svakodnevnom kontaktu sa štabovima armija i znao je da se njegova naredba o postupku sa zarobljenicima od 3. svibnja uglavnom ne poštuje i da se zarobljenici često ubijaju

13. svibanj 1945. – naredba o prestanku likvidacije zarobljenika

narednih je dana uglavnom bila poštivana i znatno se smanjio broj masovnih likvidacija zarobljenika na licu mjesta ali su likvidacije onovljene nekoliko dana kasnijenaročito surove bile osvete nad ustaškim grupama koje se nisu dobrovoljno predale

Tito nije tražio odogovornost počinitelja proizvoljnih ubijanja

nije odobravao što se dogodilo pogotovo jer se otelo kontroli i preraslo u anarhiju pa je tražio izvještaje i razjašnjenja

ideja odgovornosti za ratne zločine kakva postoji danas relativno je nova – odgovornost je sve do najnovijih vremena uvijek bila predviđena za poražene

28. svibanj – naredba da se domobrane više ne tretira kao zarobljenike što je značilo da ih se otpušta kućama, mobilizira u JA ili prema odluci vojnih sudova upućuje na kraće vremenske kazne prisilog rada ane više na likvidacije

i nakon tog datuma likvidacije su nastavljene na marševima i u logorima još oko mjesec dana iako u manjim razmjerima

najviši predstavnici vlasti u NDH

bili su u Zagrebu gdje su bili izvedeni pred vojni sudsmrtno kažnjeni Mile Budak, Filipović-Majstorović, Ismet Muftić etc.dvije godine kasnije – Slavko Kvaternik, Osman Kulenović, Siegfried Kasche i drugiPavelić, ministar unutrašnjih poslova Artuković, 'ustaški Himmler' Dido Kvaternik i priličan broj ministara, funkcionera i viših oficira uspio se sakriti u poslijeratnom metežu u Europi i ilegalnim kanalima dospijeti u prekomorske zemlje, najviše u Argentinu, Paragvaj i Australiju a neki u SAD i Španjolsku

partizanske jedinice i vlast koja se na temelju njihovog oslobodilačkog rata stvarala počeli su ponegdje već 1943. a više 1944. gubiti privlačnost koju su imale na temelju proklamiranih oslobodilačkih i demokratskih parola

prema kraju rata postalo je jasno da partizani uspostavljaju diktaturu prema sovjetskom komunističkom uzoruubrzo nakon rata pokazalo se da su početno proklamirane demokratske ideje dobrim dijelom bile izigranenova vlast bila je neposredna negacija vlasti NDH ali i vlasti iz razdoblja Kraljevine Jugoslavijevjerojatno je najviše neispunjenih nada bilo zbog očekivanja da nakon rata dolazi 'sloboda' /smrt fašizmu – sloboda narodu/ a došla je kruta i gruba diktaturaza mnoge je riječ sloboda podrazumijevala demokraciju

revizionistička historiografija (od 1990ih) svodila je osvetnički gnjev uglavnom vrlo površno kao mržnju na hrvatstvo i na mržnju na crkvu te je potpuno izostakla analiza šireg hrvatskoga, jugoslavenskoga pa i europskog konteksta (u mnogim europskim zemljama stvarana je atmosfera u kojoj su kolaboracionisti kažnjavani za suradnju s okupatorskim vojskama)

osvetnički gnjev

Istra – obračun s 'fašistima' zbog stvarnih ili narodnih zločina protiv Hrvata, često zbog članstva u fašističkoj stranci ili rada u državnoj administraciji, nestajali su bogati Talijani koji nisu simpatizirali komunizam, ubijani i Hrvati (Talijančići) koji su prišli fašistimaMeđimurje – protiv Mađara i suradnika mađarske okupacijestradavali Slovenci, pripadnici Bele gardena njemačku narodnu skupinu pao teret kolektivne odgovornosti – početak obračuna može se vezati već za listopad 1944. – likvidirano više stotina folksdojčerapo oslobađanju Beograda stradavali Srbi, Beograđanitada smaknut Puniša Račić – izvučen iz beogradske vile i ubijen po vojnom sudustradalo mnogo kulturnih radnika jer su za rata na mnoge načine bili aktivnistradavali Albanci na Kosovu koje je nova vlast optuživala za kolaboraciju s Talijanima

obračun Srba s Hrvatima ponajviše u mještovitim krajevima – Lika, Kordun, Banija, slunjsko područje, Slavonija

u načelu žene i djeca nisu bili progonjeni nago su puštani

osnivani su koncentracijski logori a žrtve su stradavale i u zatvorima

stalno se donose odluke o 'borbi protiv šovinizma' – razne mjere ali su uspjesi rijetki

3. kolovoz 1945. - Ukaz o općoj amnestiji

pridonjelo smirivanju stanjasavezna odluka kojom se od upravitelja logora i zatvor atražila točna evidencija broja zatvorenika čime su onemogućena samovoljna pogubljenjasljedećih su godina logori ukidani a logoraši postupno puštani kući ili suđeni na višegodišnje zatvorske kazneubojstava je bilo sve do 1950. g. mnogi bili šikanirani zbog stvarne ili izmišljene suradnje s neprijateljemtermin suradnja bio široko korišten

književnicima bilo kao kazna zabranjeno objavljivanje, zabrane uglavnom bile kratkotrajne, Tinu Ujeviću trajala 5 godina

grijeh nekih svodio se na to što su za vrijeme NDH živjeli u Zagrebu i objavljivali, s ideološko-političkog stajališta posve nevine tekstove u novinama i časopisima

ponegdje je narod uzimao pravdu u svoje ruke

vlasti bile prema svima sumnjičave i nisu trpjeli one koji su bili ili pokušavali biti neutralni

žestoka represija i masovne likvidacije stvarale su sve veće nezadovoljstvo u narodu pa je to postalo neprihvatljivo i za neke u vladi

u logore stjerano mnogo sirotinje, naročito činovnika, sitnih ljudi itd. koji su sjedili tamo tjednima nepreslušanitijekom srpnja likvidacije prestale, i dalje ih bilo, ali pojedinačniho svemu što se dogodilo bilo je najstrože zabranjeno istraživati i javno govoriti

HSS

HSSu formalno bila priznata legalnostlijevo krilo HSSa koje je ušlo u Narodnu frontu donijelo rezoluciju kojom su osudili 'izdajništvo' Vladka Mačekaistovremeno iskazivali privrženost partiji s Titom na čelu te novoimenovanoj hrvatskoj vladisrednja struja HSSa ostala je vjerna Mačeku, napali komuniste koji su bez razlikem političke protivnike nazivali fašistima ili narodnim neprijateljimau kasnijim godinama članovi HSSa su proganjani – 47 uhapšen Božidar Magovecsvaka ozbiljnija opozicijska djelatnost u Hrvatskoj i Jugoslaviji je utihnula

nove represivne mjere protiv HSSovaca koji nisu prišli lijevom krilu stranke uslijedile su 1948. kad je osuđeno 12 članova strankenamjera vlasti bila je da cijeli HSS kompromitira kao kolaborantski1947. obnovljen rad Seljačke sloge no to nije moglo neutralizirati represivne mjere protiv predstavnika predratnog seljačkog pokreta

vrhunac 'obračuna s narodnim neprijateljem' dogodio se 1946. kada su istovremeno u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji održana suđenja pripadnicima kvislinških vojski

u Beogradu na smrt osuđen Draža Mihailović koji se od oslobođenja skrivao u Srbiji a uhvaćen je u istočnoj Bosni u ožujku 1946.uz njega na smrt osuđeno još 11 osoba a njih 12 na vremenske kazne

ALOJZIJE STEPINAC

među pripadnicima ustaškog režima na suđenju se u Zagrebu našao i Alojzije Stepinac optužen za 'djelovanje protiv naroda i države' tj. da je surađivao s vlastima NDH tijekom rata te pomagao ustašama i po uspostavi nove vlastinadbiskuo je odbijao sve optužbeon je komunizam smatrao većim neprijateljem od ustaštva ali je njegova odgovornost u ratnim događanjima mogla biti jedino moralna i politička te nikako nije smio biti krivično gonjenosuđen na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak politikih i građanskih pravastvoren kamen smutnje između Crkve i države za duga vremena a Hrvatska je dobila nacionalnog junaka i mučenika

RATNI I DEMOGRAFSKI GUBITCI

posjedice rata bile su strašne na teritoriju Hrvatske i NDH

na tom su se prostoru vodile glavne operacije a bilo je i razmjerno najviše žrtava i razaranja u odnosu na druge jugoslavenske republike

od ukupno 2 100 000 Srba koji su živjeli na teritoriju NDH stradalo ih je tokom rata oko 330 000 žrtve su u većini (124 000) bile ubijene u vlastitim kućama, naseljima a tek je manji dio usmrćen u zatvorima, logorima ili bačen u jame (93 000)od 3 400 000 Hrvata ubijeno je oko 178 000 – 46 000 kao partizanski borci i oko 65 000 kao žrtve nacističkog, ustaškog i četničkog terora te oko 70 000 kao kvislinzi odnosno kao žrtve komunističke odmazde pred kraj ili neposredno nakon kraja ratana teritoriju Jugoslavije stradalo 80% Židova, 8% Muslimana (četnički teror, vojnici NDH), 7% Srba te 5% Hrvatastradavalo u prosjeku vrlo mlado stanovništvo – u prosjeku 22 godinestradalo oko 299 000 hrvatskih građana

broje bile česta tma političkih rasprava a ne znanstvenog promišljanja

rijetki su bili popisi na lokalnoj razini koji su uključivali sve žrtve bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost

velik broj ljudi je pobjegao ili je morao otići iz Jugoslavije

iz Hrvatske (iz Hr 316 000)

ETNIČKI NIJEMCI

u srpnju 1942. po naredbi Ribentroppa počelo je iseljavanje Nijemaca iz BiH jer su folksdojčerska naselja bila ugrožena ustaničkim akcijamakraj 1944- početak 1945 : evakuirano s teritorija NDH, ugl iz Slavonije 110 000 etničkih Nijemacamnogo ih je još ostao ali se dio vratio neposredno pred kraj ratauspostavom nove vlasti na njemačku se narodnu zajednicu svalila kolektivna krivca za zločine nacističkog okupatoravlada DFJ stajala je na stanovištu da sve Nijemce koji se nalaze u okviru granice Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku čim se za to stvore tehnički uvjetivelik dio Volksdeutschera prognan iz Jugoslavije (činile i druge zemlje – Čehoslovačka, Mađarska, Poljska, SSSR)saveznici zatvorili granice Njemačke i prestali primati transporte s jugoslavenskim Nijemcima pa su jugoslavenske vlasti bile prisiljene osnivati logore i internirati ih tamou teškim uvjetima dio ih je tamo i umro a ostali su prognani u Njemačkuod kraja 1940 postupno se odnos vlasti prema Nijemcima poboljšavapopisi ukazujuna drastičan pad broja Nijemaca - 1948. u čitavoj ih je Jugoslaviji, od predratnih pola milijuna preostalo još 55 000 od čega u Hr manje od petinepred kraj i neposredno nakon kraja rata u velikoj većini iz Slavonije bilo prognano ili iselilo oko 90 000 Nijemacatim odlascima stvorene su u Vojvodini i Slavoniji mogućnosti za masovnu kolonizaciju stanovništva iz siromašnijih i prenapučenih krajeva

TALIJANI

iseljavanje službenika i onih koje je fašistički režim naselio u hr krajeve počelo je po kapitulaciji Italije 1943. no masovna iseljavanja koja uključuju autohtono stanovništvo počinju nakon završetka rata, posebice iz Rijeke i Istreslužbena iseljavanja počinju 1947/1948. a traju do 1954/1955.iseljenici, tzv. optantiodricali se svoje nepokretne imovine i prava za povratakiseljavaju se i Hrvati i Slovenci iz političkih i gospodarskih razlogasve češći glasovi kako je Istri bilo bolje pod fašizmom nego Jugoslavijombroj iseljenih nije točno ustanovljen – procjene oko 200 000 ljudineka područja Istre su opustjela

WWII. donio strahovit pad životnog standarda, jedna od najnižih u Europi

na kraju rata dobar dio stanovništva bio je na rubu gladi

usprkos svemu dobar dio stanovništva, posebno ono mlađe, obuzeo je polet, iskren entuzijazam obnove koji se očitovao u radnim akcijama što je mnogo pomoglo da je obnova išla relativno brzo, štoviše, zapanjujuće brzo

V. Jug